Joseph Conrad - U očima zapadnjaka

Veliki Joseph Conrad u svojemu romanu "U očima zapadnjaka", po nekima polemičkom odgovoru na "Zločin i kaznu" Dostojevskog, pokušava proniknuti u rusku dušu izmučenu tisućljetnim terorom autoritarne vlasti, nepravde i okrutnosti, ali i osvijetliti povijesne zablude revoluconarnih pokreta.

DIO PRVI




Na samom početku želim zanijekati posjedovanje onih uzvišenih darova imaginacije i izražavanja koji bi omogućili da moje pero za čitatelja stvori osobnost čovjeka koji je sebe nazivao, prema ruskom običaju, Čiril, sin Izidorov - Kirilo Sidorovič - Razumov.
Da sam ikada imao te darove u bilo kojem obliku, još davno bili bi ugušeni pod silinom riječi. Riječi su, kao što je dobro poznato, veliki dušmani stvarnosti. Mnoge godine bio sam učitelj jezika. To je zanimanje koje, kroz duže razdoblje, postaje fatalno za svaku imaginaciju, moć opažanja i intuiciju koju običan čovjek dobiva rođenjem. Za učitelja jezika dođe vrijeme kada je svijet samo mjesto puno riječi, a čovjek se čini tek običnom životinjom s darom govora, ne puno posebnijom od papige.
Budući da je to tako, nisam mogao promatrati gospodina Razumova ili pogoditi njegovu bit snagom intuicije, a još manje ga zamisliti onakvim kakav je bio. Gak i izmisliti šture, gole činjenice o njegovu životu bilo bi potpuno van moje moći. No mislim da će i bez ovog očitovanja čitatelji u priči moći detektirati dokumentirane tragove. I to je potpuno ispravno. Priča je utemeljena na dokumentu; sav moj doprinos je znanje ruskog jezika, koje je bilo dovoljno za postizanje onoga što sam ovdje naumio. Dokument je, naravno, nešto kao osobni dnevnik, a opet ne baš to u potpunom obliku. Na primjer, veći dio teksta nije napisan dan za danom, iako su svi upisi datirani. Neki od upisa pokrivaju više mjeseci i protežu se preko više desetaka stranica. Raniji dio je retrospektiva, u pripovjednom obliku, koja se odnosi na događaj što se zbio oko godinu ranije.
Moram spomenuti kako sam dugo živio u Ženevi. Čitava četvrt toga grada, zbog mnogo Rusa koji tamo žive, zove se »La Petite Russie« - Mala Rusija. Imao sam prilično brojnu klijentelu u Maloj Rusiji u to vrijeme. Ipak priznajem kako uopće ne razumijem ruski karakter. Nelogičnost njihova stava, impulzivnost u zaključcima, učestalost iznimki, to ne bi trebalo predstavljati poteškoću učeniku mnogih gramatika; no mora postojati još nešto u načinu, neka posebna ljudska osobina - jedna od onih suptilnih razlika koje izmiču oku običnih profesora. Ono što za učitelja jezika mora ostati upečatljivo je iznimna ljubav Rusa prema riječima. Sakupljaju ih, njeguju, ali im nisu zakopane u grudima; naprotiv, uvijek su spremni pustiti ih van, iz sata u sat ili iz noći u noć, s entuzijazmom, nevjerojatnom velikodušnošću, s takvom spretnošću u korištenju da se, kao u slučaju vrlo uspješnih papiga, ne možeš obraniti od sumnje kako su stvarno i razumjeli ono što su rekli. Postoji velikodušnost u njihovu zanosu govora koja ga udaljava što je dalje moguće od obične brbljavosti; a uvijek je previše nepovezan da bi bio označen kao elokvencija... No, moram se ispričati za ovu digresiju.
Besmisleno bi bilo razmišljati zašto je gospodin Razumov ove zapise ostavio iza sebe. Nezamislivo je, kako je želio da ih bilo koje ljudsko oko vidi. Misteriozna pobuda ljudske prirode tu je u igri. Ostavljajući na strani Samuela Pepysa, koji je na takav način provalio vrata besmrtnosti, nebrojeni ljudi - kriminalci, sveci, filozofi, mlade djevojke, i obični imbecili - vodili su intimne dnevnike zbog taštine, bez sumnje, ali i zbog drugih tajanstvenijih razloga. Mora da postoji fantastična umirujuća snaga u riječima kad ih je već toliko ljudi koristilo za samoispitivanje. Budući da sam i sam mirna osoba, vjerujem da je ono što svi ljudi žele neki oblik ili možda neka formula mira. Sigurno je da danas prilično glasno plaču za njim. Kakvu je vrst mira Kirilo Sidorovič Razumov očekivao pronaći u pisanju svog dnevnika, nadilazi moje razumijevanje.
Ostaje činjenica da ga je napisao.
Gospodin Razumov bio je visok, dobro građen mladić, neobično tamnoput za Rusa iz Središnjih Oblasti. Dobar izgled bi mu bio neupitan da nije bilo čudnovatog nedostatka finoće u crtama lica. Kao da je lice vješto izrađeno u vosku (čak približno klasičnog tipa) držano blizu vatre dok se sva oštrina linija nije izgubila u topljenju materijala. No čak je i tako bio dovoljno zgodan. Maniri su mu, također, bili uglađeni. U raspravi je lako bio pokoleban argumentima i autoritetom. S mladim je drugovima zauzeo stav nedokučivog slušača, onakvog slušača koji vas pažljivo sluša i onda - jednostavno promijeni temu.
Takva varka, koja možda proizlazi iz intelektualne inferiornosti ili iz nedostatne sigurnosti u vlastita uvjerenja, dobavila je gospodinu Razumovu reputaciju mudrog čovjeka. U usporedbi s mnoštvom velikih brbljavaca, koji se dan za danom međusobno iscrpljuju u gorljivim raspravama, šutljivoj osobnosti prirodno se pripisuje skrivena snaga. Na Sveučilištu u St. Petersburgu drugovi su na Kirila Sidoroviča Razumova, studenta treće godine filozofije, gledali kao na jaku osobnost - sve u svemu čovjeka od povjerenja. To je, u zemlji u kojoj je mišljenje moglo biti zločin praćen smrću ili ponekad sudbinom gorom od same smrti, značilo kako je bio dostojan da mu se povjere zabranjena mišljenja. Bio je voljen i zbog svoje prijatnosti i tihe spremnosti da ugodi drugovima čak i po cijenu osobne neugodnosti.
Za gospodina Razumova se pretpostavljalo kako je sin arhipopa i da je pod zaštitom uglednog plemenitaša - možda iz njegove daleke oblasti. No izgled mu nije bio u skladu s tako skromnim porijeklom. Takvo porijeklo nije bilo uvjerljivo. Bilo je, doista, i natuknuto kako je gospodin Razumov bio sin lijepe arhipopove kćeri - što bi, naravno, pružilo drugačiji pogled na stvar. Uz takvu teoriju se zaštita uglednog plemenitaša činila uvjerljivijom. Sve to, međutim, nikad nije zlonamjerno ili bilo kako drugačije istraženo. Nitko nije znao ni mario tko je spomenuti plemenitaš bio. Razumov je primao skroman ali vrlo dostatan džeparac iz ruku nepoznatog odvjetnika, koji se u određenoj mjeri, činilo se, ponašao kao njegov skrbnik. Tu i tamo bi se pojavio na neformalnom primanju kod nekog od profesora. Osim toga, za Razumova se nije znalo da ima još neke društvene veze u gradu. Obavezna predavanja je redovno pohađao i smatralo se kako je vrlo perspektivan student. Radio je kod kuće u maniri čovjeka koji misli napredovati, no nije se suviše izolirao kako bi postigao taj cilj. Uvijek je bio dostupan, i ničega tajnovitog ili privatnog nije bilo u njegovu životu.

I



Nastanak zapisa gospodina Razumova povezan je s događajem potpuno karakterističnim za modernu Rusiju: atentatom na istaknutog državnika - još više karakterističnim za moralnu iskvarenost potlačenog društva gdje su najplemenitije aspiracije čovječanstva, želja za slobodom, gorljivi patriotizam, ljubav prema pravdi, osjećaj samilosti, pa čak i odanost jednostavnih ljudi, prostituizirane zbog strastvenog straha i mržnje, nerazdvojnih pratioca teškog despotizma.
Ono što je natuknuto poviše je uspješan pokušaj ubojstva gospodina de P-a, predsjednika zloglasne Represivne Komisije od prije nekoliko godina, ministra u vladi kojemu su dane izvanredne ovlasti. Novine su dovoljnu buku dizale oko tog fanatičnog, uskogrudnog lika u zlatom izvezenoj uniformi, s licem poput izgužvane pergamene, praznim očima pod naočalama i s križem reda svetog Prokopija obješenim ispod tanahna vrata. Neko vrijeme, možda je ostalo i upamćeno, nije ni mjesec prošao a da se u nekim ilustriranim novinama Europe nije pojavio njegov portret. Služio je monarhiji zatvarajući, protjerujući, ili šaljući na vješala muškarce i žene, mlade i stare, smirenom i neumornom predanošću. U svom mističnom prihvaćanju principa autokracije bio je posvećen istrebljenju iz zemlje svakog traga svega što je nalikovalo slobodi u javnim institucijama; a nemilosrdnim progonom nove generacije činilo se da cilja uništiti samu nadu u slobodu.
Rečeno je kako takva gnjusna osobnost nije imala dovoljnu imaginaciju da bi bila svjesna mržnje koju je prouzročila. Skoro je nevjerojatno, ali je činjenica kako je slabo mario za vlastitu sigurnost. U preambuli jednog slavnog državnog spisa izjavio je kako »misao o slobodi nikad nije postojala u Djelu Stvoritelja. Iz mnoštva ljudskih mišljenja ništa ne može nastati, osim pobune i nereda; a pobuna i nered u svijetu stvorenom za poslušnost i stabilnost su grijeh. Nije Razum već Autoritet ono što izražava Božanski Plan. Bog je bio Autokrat svemira...« Možda je čovjek koji je takvo što napisao vjerovao kako su sama nebesa tu da ga zaštite u bešćutnoj obrani autokracije na ovome svijetu.
Nema sumnje kako ga je budnost policije mnogo puta spasila; no, zapravo, kad ga je zapisana sudba sustigla, odgovorne službe nisu ga mogle upozoriti. Nisu imale saznanja o bilo kakvoj uroti protiv ministrova života, nikakvih naznaka o nekim radnjama kroz uobičajene informativne kanale, nisu vidjele nikakve znakove, bile svjesne nikakvih sumnjivih kretanja ili opasnih osoba.
Gospodin de P- se vozio prema željezničkoj postaji u otvorenim saonicama koje su vukla dva konja, s kočijašem i slugom. Snijeg je padao cijelu noć, učinivši cestu, još neočišćenu u taj rani sat, vrlo teškom za konje. Još je gusto padao. No saonice su morale biti promatrane i označene. Kad su se nagnule ulijevo prije skretanja, sluga je primijetio seljaka kako polagano hoda rubom pločnika s rukama u džepovima ogrtača od ovčje kože i s ramenima podignutima do ušiju pod snijegom što je padao. Dok su ga prestizali, seljak se naglo okrenuo i ispružio ruku. U trenutku je došlo do strašnog udara, detonacija je odjeknula u mnoštvu pahulja; oba konja su zalegla mrtva i unakažena na zemlji, a kočijaš, uz bolan jecaj, pao je sa saonica smrtno ranjen. Sluga (koji je preživio) nije imao vremena vidjeti lice čovjeka u ogrtaču od ovčje kože. Pobjegao je nakon bacanja bombe, no pretpostavlja se kako je, vidjevši mnoštvo ljudi kako nahrupljuje sa svih strana po snijegu i kako svi trče prema mjestu eksplozije, mislio da je sigurnije vratiti se natrag s njima.
U nevjerojatno kratkom vremenu uzbuđena se masa okupila oko saonica. Premijer je, izlazeći neozlijeđen u duboki snijeg, stao pokraj kočijaša u mukama i više se puta obratio ljudima slabim, bezbojnim glasom: »Molim vas da se držite podalje. Za ime Božje, molim vas, dobri ljudi, da se držite podalje.«
Tada je visoki mladić, koji je savršeno mirno ostao stajati u prilazu, dvije kuće niže, zakoračio na ulicu i brzo se približavajući bacio još jednu bombu preko glava mnoštva. Pogodila je premijera u rame kad je zastao iznad umirućeg sluge, a onda je padajući mu među noge eksplodirala strašnom koncentriranom silom; ubila ga je na mjestu, dokrajčila ranjenog čovjeka i praktički razorila prazne saonice u treptaju oka. Uz stravičan urlik mnoštvo se raspršilo i pobjeglo u svim smjerovima, osim onih koji su pali mrtvi ili umirući jer su bili najbliže premijeru, i jedno ili dvoje drugih koji nisu pali prije nego što su uspjeli pobjeći malo dalje.
Prva je eksplozija kao čarolijom okupila mnoštvo, druga je jednako brzo, stotinama metara u svakom smjeru, učinila ulicu pustom. Kroz snijeg što je padao ljudi su izdaleka gledali na malu hrpu mrtvih tijela kako leže jedno preko drugoga pokraj lešina dvaju konja. Nitko se nije usudio prići dok nekoliko Kozaka iz ulične patrole nije dojahalo i, sjahavši, počelo prevrtati tijela. Među nedužnim žrtvama druge eksplozije na pločniku je ležalo tijelo odjeveno u seljački ogrtač od ovčje kože; no lice je bilo neprepoznatljivo, apsolutno ništa nije pronađeno u džepovima te sirotinjske odjeće i identitet tog tijela je jedini koji nikad nije bio utvrđen.
Toga je dana gospodin Razumov ustao u uobičajeno vrijeme i proveo jutro u sveučilišnim zgradama slušajući predavanja i radeći neko vrijeme u knjižnici. Prvu nejasnu glasinu o nekakvom bacanju bombe čuo je za stolom studentske menze, gdje je po navici jeo objed u 2 sata. No ova se glasina sastojala samo od šaputanja, a ovo je bila Rusija, gdje nije uvijek sigurno, posebice za studenta, biti previše zainteresiran za određene vrste šaputanja. Razumov je bio jedan od onih ljudi koji su se, živeći u razdoblju mentalnog i političkog nemira, instinktivno držali normalnog, praktičnog, svakodnevnog života. Bio je svjestan emocionalnih napetosti svoga vremena; čak je reagirao na njih na neodređen način. No glavna mu je briga bila rad, studij i vlastita budućnost.
Službeno i zapravo bez obitelji (jer kćer Arhipopa je odavno bila mrtva), nikakvi kućni utjecaji nisu mu oblikovali mišljenja ili osjećaje. Bio je toliko usamljen u svijetu, koliko čovjek koji pliva u dubokom moru. Sama riječ Razumov bila je oznaka za usamljenu individuu. Nigdje nije bilo Razumova koji su bili njegovi. Najbliže srodstvo bilo mu je definirano u izjavi da je Rus. Kakvo god dobro očekivao od života, bit će mu dano ili uskraćeno samo po toj poveznici. Ovo neizmjerno srodstvo bilo je na mukama zbog unutarnjih razdora, a on je intelektualno izbjegavao kavgu kao što bi čovjek mirne prirode izbjegavao zauzeti stranu u nasilnoj obiteljskoj svađi.
Razumov je, na putu doma, razmišljao kako bi, budući da je pripremio sve materijale za nadolazeći ispit, sada mogao vrijeme posvetiti nagradnom eseju. Žarko je želio srebrnu medalju. Nagradu je dodjeljivalo Ministarstvo obrazovanja; imena natjecatelja će biti predočena samom ministru. I sam trud će se uzeti u obzir u višim semestrima; a dobitnik nagrade će imati pravo na bolju službu u upravi nakon diplome. Student Razumov je u zanosu zaboravio na opasnosti koje prijete stabilnosti institucija koje dijele nagrade i imenovanja. No, prisjećajući se dobitnika od godine ranije, Razumov, čovjek bez srodstva, se otrijeznio. On i nekolicina drugih su se našli u sobi jednog druga baš u vrijeme kada je zadnji dobitnik primio službenu obavijest o svom uspjehu. Bio je to tih, nepretenciozan mladić: »Oprostite«, rekao je uz slab, pravdajući osmjeh i navlačeći kapu, »Idem van naručiti vina. Ali moram prvo poslati telegram svojima doma. Čovječe! Starci će napraviti slavlje za susjede u krugu 20 milja!«
Razumov je razmišljao kako ne postoji ništa takvo za njega na svijetu. Njegov uspjeh ne bi bio važan nikome. No nije bio ogorčen na plemenitaša, svog zaštitnika, koji nije bio provincijski magnat kako su svi mislili. On je zapravo bio nitko drugi nego Knez K-, nekad velika i odlična ličnost u svijetu, a danas, kad su njegovi dani prošli, senator i gihtavi bogalj koji je još uvijek živio odlično, ali više domaćinski. Imao je nekoliko mlade djece i suprugu aristokratsku i ponosnu poput njega.
U cijelome životu Razumovu je bilo dozvoljeno samo jedanput doći u osobni kontakt s Knezom.
Sastanak u malom odvjetničkom uredu mirisao je na priliku. Jednoga je dana Razumov, dolazeći na dogovoreni sastanak, vidio stranca kako stoji tamo - visoku ličnost aristokratskog izgleda sa svilenim, sjedim zaliscima. Ćelavi, podmukli mali odvjetnik pozvao je, »Uđite - uđite, gospodine Razumov«, s nekom ironičnom srdačnošću. Zatim je, ponizno se okrenuvši prema strancu, važno rekao: »Moj štićenik, Ekscelencijo. Jedan od najboljih studenata svog studija na Sveučilištu u St. Petersburgu.«
Na veliko iznenađenje Razumov je vidio kako se bijela, lijepo oblikovana ruka pruža prema njemu. Prihvatio ju je vrlo zbunjeno (bila je mekana i pasivna) i u isto vrijeme čuo prijazan žamor u kojemu je razabrao samo riječi »Zadovoljavajuće« i »Ustrajati.« No najčudnovatije od svega je bilo osjetiti odmjeren stisak bijele, lijepo oblikovane ruke u trenutku kad se povlačila: lagani stisak poput tajnog znaka. Osjećaj je bio užasan. Činilo se da je Razumovu srce skočilo u grlo. Kada je podigao pogled, aristokratska je pojava, praćena malim odvjetnikom, otvorila vrata i bila na izlasku.
Odvjetnik je neko vrijeme prebirao po papirima na svome stolu. »Znaš li tko je to bio?« upitao je iznenada.
Razumov, čije srce je još strašno lupalo, u tišini je odmahnuo glavom.
»To je bio Knez K-. Pitaš se što bi on radio u rupi jednog jadnog fiškala kao što sam ja - ha? Ti strašno veliki ljudi imaju romantične interese kao i obični grešnici. Ali da sam na tvom mjestu, Kitilo Sidoroviču«, nastavio je, zlokobno škiljeći i stavljajući poseban naglasak na patronim, »ne bih se okolo hvalisao upoznavanjem. Ne bi bilo pametno, Kitilo Sidoroviču. Nikako ne bi! Zapravo bi bilo opasno za tvoju budućnost.«
Mladićeve uši su gorjele; pogled mu je bio zamagljen. »Taj čovjek!« Razumov je za sebe govorio. »On!«
Ovom jednosložnom riječju se, od tog trenutka, gospodin Razumov uobičavao u mislima referirati na stranca sa svilenim, sivim zaliscima. Otada također, kada bi šetao otmjenijim četvrtima, s velikim zanimanjem je zamjećivao veličanstvene konje i kočije s livrejama Kneza K-. Jedanput je vidio Kneginju vani - bila je u kupovini - u pratnji dvije djevojke, od kojih je jedna bila gotovo za glavu viša od druge. Prekrasna im je kosa bila slobodno spuštena niz leđa u engleskom stilu; imale su vesele oči, bunde, mufovi i male krznene šubare su im bile potpuno jednake, a obrazi i nosovi su im bili veselo obojeni u ružičasto od mraza. Prešle su pločnik ispred njega, a Razumov je nastavio svojim putem smiješeći se sramežljivo u sebi. »Njegove« kćeri. Nalikovale su »Njemu«. Mladić je osjetio žar tople bliskosti prema tim djevojkama koje nikad neće saznati za njegovo postojanje. Uskoro će se udati za generale ili kraljeve pobočnike i dobiti vlastite djevojčice i dječake, koji će možda znati za njega kao proslavljenog starog profesora, odlikovanog, možda vijećnika Užeg savjetodavnog vijeća, jednog od ponosa Rusije - ništa više!
No proslavljeni profesor je netko. Važnost bi pretvorila oznaku Razumov u časno ime. Ništa čudno nije bilo u želji studenta Razumova da postane važan. Stvarni čovjekov život je ono što o njemu misle drugi ljudi uslijed poštovanja ili prirodne ljubavi. Vraćajući se doma na dan pokušaja ubojstva gospodina de P-a, Razumov je odlučio ozbiljno se potruditi za srebrnu medalju.
Penjući se sporo na četvrti kat mračnim, prljavim stubištem u kući gdje je bio smješten, bio je uvjeren u uspjeh. Ime pobjednika će biti objavljeno u novinama na Novu godinu. Pri pomisli kako će ih »On« najvjerojatnije pročitati, Razumov je zastao na trenutak na stepenicama, a onda nastavio lagano se smiješeći vlastitom osjećanju. »Ovo je samo sjena«, rekao je samome sebi, »ali medalja je solidan početak.«
S tim poduzetnim idejama u glavi toplina sobe bila je ugodna i ohrabrujuća. »Uložit ću četiri sata kvalitetnog rada«, mislio je. No nije ni vrata uspio zatvoriti, a već je bio stravično prestrašen. Sasvim crna, uz običnu visoku peć obloženu bijelim pločicama, sjajeći u tami, stajala je čudna pojava, odjevena u uzan, nalik suknji, ogrtač od smeđe tkanine stegnut oko struka, u visokim čizmama i s malom astrahanskom šubarom na glavi. Doimala se gipkom i vojničkom. Razumov je bio potpuno zbunjen. Tek kada je pojava, približivši se dva koraka, upitala smirenim, dubokim glasom jesu li vanjska vrata zatvorena, povratila mu se moć govora.
»Haldin!... Viktor Viktorovič!... Jesi li to ti?... Da. Vanjska su vrata zatvorena, jesu. Ovo je zaista neočekivano.«
Viktor Haldin, student stariji od većine svojih suvremenika na Sveučilištu, nije bio jedan iz poduzetne garniture. Jedva da je ikad viđen na predavanjima; profesori su ga etiketirali kao »nemirnog« i »nepouzdanog« - vrlo loše primjedbe. Ali imao je veliki osobni utjecaj na kolege i njihova razmišljanja. Razumov nikad nije bio blizak s njim. Sreli su se ponekad na okupljanjima kod drugih studenata. Čak su jednom zajedno raspravljali - jedna od onih rasprava o osnovnim načelima kakve su drage vatrenim mladim umovima.
Razumov je poželio da je čovjek odabrao neko drugo vrijeme za razgovor. Osjećao se u dobroj formi za napad na nagradni esej. No budući da se Haldina nije moglo samo rako otpustiti, Razumov je poprimio gostoljubivi ton i pozvao ga da sjedne i zapali.
»Kirilo Sidoroviču«, rekao je ovaj, zbacivši kapu s glave, »mi možda nismo baš u istom taboru. Tvoja prosudba je više filozofska. Ti si čovjek od malo riječi, ali nisam upoznao nikoga tko bi se usudio sumnjati u velikodušnost tvojih osjećaja. Postoji čvrstoća u tvom karakteru koja ne može postojati bez hrabrosti.«
Razumov se osjetio polaskanim i počeo sramežljivo mrmljati nešto o tome kako mu je drago zbog njegovog lijepog mišljenja, kada je Haldin podigao ruku.
»To sam govorio samome sebi«, nastavio je, »dok sam se skrivao u pilani dolje pokraj rijeke. ‘Ima snažan karakter ovaj mladić’, rekao sam sebi. ‘Ne baca dušu u vjetar.’ Tvoja rezerviranost me je uvijek fascinirala, Kirilo Sidoroviču. Pa sam se potrudio zapamtiti tvoju adresu. Ali slušaj - bila je to čista sreća. Vratar ti nije bio na vratima, na drugoj strani ulice pričao je s kočijašem. Ni žive duše nisam sreo na stubištu. Kad sam se popeo na tvoj kat ugledao sam gazdaricu kako izlazi iz tvojih soba. Ali ona mene nije vidjela. Prešla je na svoju stranu i onda sam se ušuljao. Dva sata sam te tu nestrpljivo čekao.«
Razumov je zabezeknuto slušao; no prije nego što je uspio otvoriti usta, Haldin je nastavio, jasno govoreći, »Ja sam taj koji je uklonio de P-a jutros.«
Razumov se suzdržao od očajničkog jauka. Osjećaj kako mu je život potpuno uništen kontaktom s takvim zločinom, pokazao se čudnovato, u nekoj vrsti polupodsmješljivog unutarnjeg poklika, »Ode moja srebrna medalja!«
Haldin je nastavio nakon kratke stanke -
»Ništa ne govoriš, Kirilo Sidoroviču! Razumijem tvoju šutnju. Sigurno da ne mogu očekivati kako ćeš me ti, sa svojim frigidnim engleskim manirama, podržati. Ali nisu bitne tvoje manire. Imaš dovoljno srca te si čuo plač i škrgutanje zubima koje je taj čovjek prouzrokovao u zemlji. To bi bilo dovoljno da zaboraviš sva filozofska nadanja. Iščupao je nježni izdanak. Moralo ga se zaustaviti. Bio je opasan čovjek - uvjeren čovjek. Još tri godine pod njim bi nas bacile pedeset godina unatrag u ropstvo - i pogledaj sve potraćene živote, sve duše izgubljene u tom vremenu.«
Tvrdi, samouvjereni glas se najedanput izgubio i u sumornom tonu je dodao, »Da, brate, ubio sam ga. Teška je to rabota.«
Razumov je potonuo u stolici. Očekivao je da će svakog trenutka nagrnuti gomila policajaca. Sigurno su tisuće njih vani tražile ovog čovjeka koji je hodao gore-dolje po njegovoj sobi. Haldin je ponovno govorio suzdržanim, mirnim glasom. Tu i tamo je mahnuo rukom, polagano, bez uzbuđenja.
Ispričao je Razumovu kako je godinu dana bio turoban; kako se nije pošteno naspavao tjednima. On i »Drugi« su dobili informaciju o Ministrovim kretnjama od »određene osobe« večer ranije u kasnim satima. On i taj »Drugi« su pripremili »naprave« i odlučili ne spavati dok se »čin« ne izvrši. Hodali su ulicama po kojima je sniježilo sa spremnim »napravama«, ne izmijenivši ni riječi cijelu noć. Kada su naletjeli na policijsku patrolu, primili su se pod ruke i pretvarali se da su par seljaka u šetnji. Teturali su i govorili pijanim hrapavim glasovima. Osim tih neobičnih ispada bili su tiho, krećući se neprestano. Planovi su im bili unaprijed osmišljeni. U zoru su krenuli prema mjestu za koje su znali da ga saonice moraju proći. Kad su ga ugledali, promrmljali su pozdrav i razdvojili se. »Drugi« je ostao na uglu, Haldin je zauzeo poziciju malo dalje uz ulicu...
Nakon što je bacio »napravu«, pobjegao je, i u trenutku su ga prestigli ljudi obuzeti panikom u bijegu nakon druge eksplozije. Bili su ludi od straha. Bio je gurnut jednom ili dvaput. Usporio je da gužva prođe i onda skrenuo lijevo u usku ulicu. Tu je bio sam.
Divio se tom trenutačnom bijegu. Posao je bio obavljen. Nije mogao vjerovati. Borio se sa skoro neodoljivom čežnjom da legne na kaldrmu i zaspe. Ali ta vrsta slabosti - omamljive slabosti - je brzo prošla. Hodao je brže, grabeći putem prema jednom od siromašnijih dijelova grada kako bi potražio Zjemjaniča.
Taj je Zjemjanič, kako je Razumov shvatio, bio neka vrsta gradskog seljaka koji je uspio; vlasnik nekoliko saonica i konja koje je iznajmljivao. Haldin je prekinuo priču i uzviknuo -
»Bistra duha! Hrabre duše! Najbolji vozač u St. Petersburgu. Ima tri konja tamo... Ah! Pravi je drug!«
Taj se čovjek izjasnio spremnim izvesti sigurno, u bilo koje vrijeme, jednu ili dvije osobe na drugu ili treću željezničku postaju na jednoj od južnih linija. Međutim, nije bilo vremena upozoriti ga večer ranije. Uobičajeno obitavalište mu je bila sirotinjska zalogajnica na periferiji grada. Kada je Haldin stigao tamo, čovjeka nigdje nije bilo. Nisu očekivali da će se pojaviti opet prije večeri. Haldin je nemirno otišao dalje.
Vidio je otvorenu ogradu pilane i ušao da se makne s vjetra koji je vijao mračnim, širokim prolazom. Velike pravokutne hrpe ispiljenog drva, prekrivene snijegom nalikovale su seoskim barakama. Isprva je čuvar koji ga je pronašao stisnutog među daskama prijateljski nastupio. Bio je to isušeni starac koji je nosio dva iznošena vojna kaputa jedan preko drugoga; naborano malo lice, svezano ispod brade i preko ušiju u prljavi crveni rubac, izgledalo je komično. Uskoro je postao natmuren i onda, odjedanput, bez ikakva razloga počeo bijesno vikati.
»Hoćeš li više otići odavde, skitnico? Znamo sve o tvorničkim radnicima tvoje vrste. Veliki, jaki, mladi čovjek! Nisi čak ni pijan. Što tražiš ovdje? Ne bojimo te se. Nosite se i ti i tvoja njuška odavde.«
Haldin je stao pred Razumovim koji je sjedio. Gipka figura se, s bijelim čelom poviše kojega je plava kosa stajala uspravno, činila arogantnom i odvažnom.
»Nije mu se svidjela moja njuška«, rekao je. »I eto... sad sam tu.«
Razumov se potrudio mirno govoriti.
»Ali oprosti, Viktore Viktoroviču. Tako se slabo poznajemo. ...ne znam zašto si baš...«
»Povjerenje«, reče Haldin.
Ova je riječ začepila Razumovljeva usta kao da ih je netko rukom pokrio. Mozak mu je kuhao od razmišljanja.
»I tako - sad si tu«, progunđao je kroza zube.
Drugi nije detektirao ljutiti ton. Nije ni posumnjao.
»Da. I nitko ne zna da sam ovdje. Ti si zadnja osoba na koju bi se moglo posumnjati - ako me uhvate. To je prednost, vidiš. I tako - govoreći nadmoćnom umu poput tvojega mogu slobodno reći i cijelu istinu. Sinulo mi je da ti - ti nemaš nikoga svoga, nikakvih veza, nikoga tko bi patio ako se na neki način dozna. I ovako je dovoljno uništenih ruskih domova. Ali ne vidim kako bi se za moj prolaz tvojim sobama ikako saznalo. Ako bi me uhvatili, znam šutjeti - ma što mi radili«, dodao je mrko.
Počeo je ponovno hodati dok je Razumov mirno i zapanjeno sjedio.
»Mislio si da - » zamucao je skoro bolestan od ogorčenosti.
»Da, Razumove. Da, brate. Jednog dana ćeš pomoći graditi. Misliš da sam terorist sada - rušilac onoga što jest. Ali shvati da su istinski rušitelji oni koji uništavaju duh napretka i istine, a ne osvetnici koji samo ubijaju tijela progonitelja ljudskog dostojanstva. Ljudi poput mene su potrebni da naprave mjesta za suzdržane, misleće ljude poput tebe. Dakle, učinili smo žrtvu života, ali svejedno želim pobjeći ako se to da izvesti. Nije moj život ono što želim spasiti, već moć da učinim nešto. Neću živjeti beskorisno. Oh ne! Budi siguran, Razumove. Ljudi poput mene su rijetki. I, uostalom, primjer poput ovoga je puno gori za tirane ako počinitelj iščezne bez traga. Sjede u svojim uredima i palačama i drhte. Sve što želim od tebe je da mi pomogneš nestati. Nije to velika stvar. Samo da s vremenom odeš do Zjemaniča umjesto mene ondje gdje sam jutros bio. Samo mu reci, ‘Onaj kojega znate želi saonice s dobrim konjima da budu pola sata iza ponoći kod sedme lampe lijevo brojeći od gornjeg kraja Karabelnaje. Ako nikoga ne bude, saonice trebaju napraviti krug ili dva oko ulice tako da se vrate na isto mjesto za deset minuta.«’
Razumov se pitao zašto nije prekinuo taj govor i puno ranije rekao tom čovjeku da ode. Je li to bila slabost ili što?
Zaključio je kako je to bio zdrav instinkt. Haldina su zasigurno vidjeli. Bilo je nemoguće da neki ljudi nisu primijetili lice i pojavu čovjeka koji je bacio drugu bombu. Haldin je bio uočljiva osoba. Tisuće policajaca su sigurno dobile njegov opis unutar jednog sata. Svakim trenutkom je opasnost rasla. Poslan da luta okolo ulicama, nije mogao pobjeći od toga da na kraju bude uhvaćen.
Policija bi uskoro saznala sve o njemu. Posvetili bi se otkrivanju urote. Svi koje je Haldin ikada poznavao bili bi u najvećoj opasnosti. Nepromišljene izjave, nevažne činjenice o njima samima bile bi smatrane zločinom. Razumov se prisjetio određenih riječi koje je izrekao, govora koje je slušao, bezopasnih okupljanja koja je pohodio - bilo je gotovo nemoguće za studenta da se drži podalje od takvih stvari, bez da kolege posumnjaju u njega.
Razumov je vidio sebe zatvorenog u tvrđi, zabrinutog, zlostavljanog, možda mučenog. Vidio se je deportiranim administrativnom odlukom, uništenog života, slomljen i uskraćen za svaku nadu. Vidio je sebe - u najboljem slučaju - kako jadno životari pod policijskom paskom u nekom malom, udaljenom provincijskom gradiću, bez prijatelja koji bi mu pomogli ili uopće poduzeli bilo što da mu olakšaju breme - kao što su ih drugi imali. Drugi su imali očeve, majke, braću, rođake, veze, prijatelje, da pomaknu nebo i zemlju za njih - on nije imao nikoga. Sami dužnosnici koji su ga jednog jutra osudili zaboravili bi na njegovo postojanje prije sumraka.
Vidio je kako mu mladost prolazi u mizeriji i polugladovanju - snagu kako mu kopni, a um postaje bijedan. Vidio je sebe kako puže, slomljen i potrošen, ulicama - kako umire bez ikoga u nekoj prljavoj rupi od sobe, ili na otrcanom krevetu državne bolnice.
Zadrhtao je. Zatim ga je obuzeo mir gorkog spokoja. Najbolje je bilo držati ovog čovjeka podalje od ulice dok ga se ne bude mogao riješiti čim mu se ukaže kakva prilika za bijeg. To je bilo najbolje što se moglo učiniti. Razumov je, naravno, osjetio kako je sigurnost njegova usamljeničkog postojanja trajno ugrožena. Događaji ove večeri bi se mogli okrenuti protiv njega u bilo kojem trenutku, dok god ovaj čovjek živi i trenutne institucije vladaju. Činile su mu se svrsishodne i neuništive u tom trenutku. Imale su snagu sklada - u suprotnosti sa strašnim neskladom pojave ovog čovjeka. Mrzio ga je. Rekao je tiho -
»Da, naravno, otići ću. Moraš mi dati precizne upute, a za drugo - uzdaj se u mene.«
»Ah! Pravi si drug! Sabran - hladan kao špricer. Pravi Englez. Gdje si nabavio tu svoju dušu? Nema ih mnogo takvih. Slušaj sad, brate! Ljudi poput mene ne ostavljaju potomaka, ali njihove duše nisu izgubljene. Ničija duša se ne izgubi. Radi sama za sebe - u suprotnom, gdje bi bio smisao u žrtvovanju, mučeništvu, uvjerenjima, vjeri - naporima duše? Što će se dogoditi s mojom dušom kada umrem, ako umrem - skoro - vrlo skoro možda? Neće iščeznuti. Budi siguran, Razumove. Ovo nije ubojstvo - ovo je rat, rat. Moj duh će nastaviti ratovati u nekom ruskom tijelu dok sve lažno ne bude uklonjeno sa svijeta. Moderna civilizacija je lažna, ali novo otkrivenje će doći iz Rusije. Ha! Šutiš. Skeptičan si. Poštujem tvoj filozofski skepticizam, Razumove, al’ ne diraj u dušu. Rusku dušu koja živi u svima nama. Ona ima budućnost. Ima misiju, kad ti kažem, inače zašto bih ja bio ponukan da učinim ovo - bezobzirno - poput krvnika - usred svih onih nevinih ljudi - posijem smrt - ja! Ja!... Ja ni muhu ne bih zgazio!«
»Ne tako glasno«, oštro je upozorio Razumov.
Haldin je iznenada sjeo i glave naslonjene na sklopljene ruke briznuo u plač. Dugo je plakao. Tama se produbila u sobi. Razumov je, nepomično u sumornom čuđenju, slušao jecaje.
Drugi je podigao glavu, ustao, i uz napor savladao svoj glas.
»Da. Ljudi poput mene ne ostavljaju potomaka«, ponovio je obuzdanim tonom. »Ali imam sestru. Sa starom majkom je - uvjerio sam ih da odu u inozemstvo ove godine - hvala Bogu. Nije loša cura moja sestra. Ima najpouzdanije oči među svim ljudskim bićima koja su ikada hodala zemljom. Dobro će se udati, nadam se. Mogla bi imati djecu - uskoro, možda. Pogledaj me. Moj otac je bio dužnosnik Vlade u oblastima. Imao je i malo zemlje. Jednostavan sluga Božji - istinski Rus na svoj način. Bio je duša pokornosti. Ali ja nisam poput njega. Kažu kako nalikujem najstarijem majčinom bratu, časniku. Upucali su ga ‘28. Pod Nikolom, znaš. Nisam li ti rekao da je ovo rat, rat... . Ali Bože Pravde! Težak je to posao.«
Razumov, u svojoj stolici, naslonivši glavu na ruku, progovorio je kao s dna ponora.
»Vjeruješ u Boga, Haldine?«
»Odmah se hvataš za riječi koje su pod pritiskom izrečene. Je li uopće važno? Kako je ono Englez rekao: ‘Božanska je duša u stvarima...’ Neka ga vrag odnese - ne mogu se sjetiti. Ali govorio je istinu. Kada dođe vrijeme vas mislilaca, ne zaboravite što je božansko u ruskoj duši - a to je rezignacija. Poštujte to u svom intelektualnom košmaru i nemojte dopustiti svojoj arogantnoj mudrosti da pokvari poruku koju to nosi svijetu. Sada ti govorim kao čovjek s užetom oko vrata. Što misliš da sam ja? Biće u revoltu? Ne. Vi mislioci ste ti koji su u vječnom revoltu. Ja sam jedan od rezigniranih. Kada je nužnost ovog teškog posla došla do mene, shvatio sam da to mora biti učinjeno - što sam učinio? Jesam li likovao? Jesam li se ponosio svojom svrhom? Jesam li pokušao vagati vrijednosti i posljedice? Ne! Bio sam rezigniran. Mislio sam, ‘Božje će biti učinjeno.«’
Bacio se cijelom dužinom na Razumovljev krevet i stavivši ruke preko očiju ostao savršeno nepomičan i tih. Čak se ni zvuk njegova disanja nije mogao čuti. Mrtvi mir sobe je ostao neporemećen dok Razumov nije u tami turobno rekao -
»Haldin.«
»Da«, odgovorio je drugi spremno, sada potpuno nevidljiv na krevetu i bez najmanjeg pokreta.
»Nije li vrijeme da krenem?«
»Jest, brate.« Drugi se oglasio, ležeći mirno u tami kao da priča u snu. »Došlo je vrijeme da se sudba stavi na kušnju.«
Zastao je, a onda dao nekoliko lucidnih uputa tihim, odsutnim glasom čovjeka u transu. Razumov je bio spreman bez riječi odgovora. Kada je napuštao sobu, glas s kreveta je rekao za njim -
»Idi s Bogom, ti tiha dušo.«
Na hodniku, krećući se potiho, Razumov je zaključao vrata i spremio ključ u džep.

II



Riječi i događaji te večeri zasigurno su bili urezani kao čeličnim instrumentom u mozak gospodina Razumova, kada je mogao napisati svoju priču s takvom preciznošću i do detalja više mjeseci nakon događaja.
Zapis o mislima koje su ga obuzele na ulici je čak minuciozniji i sadržajniji. Čini se da su mu navrle s većom slobodom jer mu misaona snaga više nije bila shrvana Haldinovom prisutnošću - užasnom prisutnošću velikog zločina i nevjerojatnom snagom velikog fanatizma. Prelistavajući stranice dnevnika gospodina Razumova, shvatio sam da »navrle misli« nisu adekvatan opis.
Primjereniji opis bi bio pobunjene misli - vjerni odraz stanja njegovih emocija. Misli same po sebi nisu bile brojne - bile su kao misli većine ljudi, malobrojne i jednostavne - ali ne mogu biti reproducirane ovdje u svim svojim snažnim ponavljanjima u beskrajnom i teškom previranju - jer put je bio dug.
Ako se zapadnom čitatelju one čine šokantnima, neprikladnima ili čak neprimjerenima, trebalo bi uzeti u obzir da je, na prvu, to možda posljedica mog grubog pojašnjenja. Za one druge, samo ću naglasiti kako ovo nije priča o zapadu Europe.
Narodi su možda ti koji su oblikovali svoje Vlade, ali Vlade su im vratile istom mjerom. Nezamislivo je da bi se bilo koji mladi Englez mogao naći u Razumovljevoj situaciji. Budući da je to tako, bilo bi uzaludno zamišljati kako bi on razmišljao. Jedina sigurna pretpostavka bi bila da ne bi razmišljao kao gospodin Razumov u ovoj krizi vjere. Ne bi imao nasljedno i osobno poznavanje sredstava kojima povijesna autokracija guši ideje, čuva moć i brani svoje postojanje. Samo bi se čistim misaonim pretjerivanjem mogao zamisliti proizvoljno bačenim u zatvor, ali mu nikad ne bi palo na pamet, osim ako je bunovan (a možda ni tad), da bi mogao biti bičevan u svrhu istrage ili kazne.
Ovo je samo grubi i očiti primjer različitih okolnosti za zapadnjačke misli. Ne znam da se ova opasnost nadvila baš nad gospodinom Razumovim. Rez sumnje je nesvjesno ušla u opću strepnju i opći užas ove krize. Razumov je, kao što se moglo vidjeti, bio svjestan suptilnijih metoda kojima osoba može biti uništena djelovanjem despotske Vlade. Samo izbacivanje sa sveučilišta (najmanje što bi mu se moglo dogoditi), s nemogućnošću da nastavi studij bilo gdje, bilo bi dovoljno da sasvim uništi mladog čovjeka koji u potpunosti ovisi o razvoju svojih sposobnosti za pronalazak mjesta u svijetu. Bio je Rus: i za njega je biti upleten značilo jednostavno potonuti na najniže društvene grane, među beznadne i prognane - noćne ptice grada.
Čudnovate okolnosti Razumovljeva porijekla, odnosno nedostatka porijekla, bi trebale biti uzete u obzir u njegovim razmišljanjima. A i njih se sjetio. Prije kratkog vremena ga je, na osobito okrutan način, ovaj fatalni Haldin podsjetio na to. »Zato što nemam to, mora li mi sve drugo biti oduzeto?« mislio je.
Natjerao se da s mukom nastavi. Saonice su, poput utvare, klizile cestom kroz lepršavu bjelinu na crnom licu noći. »Jer to je zločin«, govorio je samome sebi. »Ubojstvo je ubojstvo. Iako, naravno, neke liberalne institucije...«
Obuzeo ga je osjećaj užasne mučnine. »Moram biti hrabar«, uvjeravao je sebe. Sva mu je snaga iznenada iščezla, kao da ju je netko rukom odnio. Tada se, uz veliku snagu volje, vratila jer ga je bilo strah da se ne onesvijesti na ulici i da ga ne pokupi policija s ključem njegova stana u džepu. Našli bi Haldina tamo i onda bi zaista bio uništen. Začuđujuće, čini se da ga je taj strah držao na nogama do kraja. Prolaznici su bili rijetki. Naišli bi blizu njega iznenada, crni obrisi u snježnim pahuljama, a onda odjednom nestali - bez zvuka koraka.
Bila je to četvrt velike sirotinje. Razumov je primijetio staricu zamotanu u otrcane šalove. Pod uličnom lampom se činila kao prosjak koji trenutno ne radi. Hodala je lagano po mećavi kao da nema doma kojemu bi žurila; prigrlila je pod jednom rukom štrucu crnog kruha kao da čuva neprocjenjiv plijen; a Razumov, skrećući pogled, zavidio joj je na miru i sigurnosti njezine sudbe.
Onome tko čita priču gospodina Razumova stvarno je čudo kako je uspio ići jednu beskrajnu ulicu za drugom, pločnicima koji su s vremenom postali zatrpani snijegom. Pomisao na Haldina zaključanog u njegovim sobama i očajnička želja da se riješi njegove prisutnosti tjerali su ga naprijed. Nikakva razumna odlučnost nije igrala ulogu u njegovim nastojanjima. Prema tome, kada je stigao u sirotinjsku zalogajnicu i čuo da čovjek s konjima, Zjemjanič, nije tamo, mogao je samo tupavo zuriti.
Konobar, mladac divlje kose u mornarskim čizmama i ružičastoj košulji, viknuo je, pokazujući blijede desni u blesavom cereku, kako je Zjemjanič ranije poslijepodne svoje popio i otišao s bocom pod svakom rukom da nastavi među konjima - pretpostavljao je.
Vlasnik ogavne rupe, koščat i nizak muškarac u prljavom kaftanu koji mu je sezao do peta, mirno je stajao, ruku gurnutih u opasač, i kimnuo u znak potvrde.
Smrad žestokih pića, masna užegnuta para od hrane, grizli su Razumova za grlo. Udario je po stolu stisnutom šakom i agresivno viknuo -
»Lažeš.«
Mutna, neoprana lica su se okrenula prema njemu. Odrpanac blaga pogleda, koji je pio čaj za susjednim stolom, odmaknuo se. Šapat čuđenja se proširio uz dozu nelagode. I smijeh se čuo, također i povik, »Ajde, ajde!« podsmješljivo umirujući. Konobar je pogledao uokolo po sobi i objavio -
»Gospodin ne želi vjerovati da je Zjemjanič pijan.«
Iz udaljenog kuta hrapavi je glas u vlasništvu užasnog, neopisivog, otrcanog bića s crnim licem nalik medvjeđoj njuški ljutito progunđao -
»Prokleti šofer lopova. Ne treba nam njegov gospodin ovdje. Mi smo ovdje svi pošteni ljudi.«
Razumov, grizući usnicu do krvi da se suzdrži od salve psovki, pratio je vlasnika rupe koji ga je, šapćući »Dođi, tatice«, odveo u uzanu rupu iza drvene tezge odakle je dolazio zvuk pljuskanja. Mokra i prljava spodoba, nešto kao bespolno i drhtavo strašilo, prala je čaše tamo, sagnuta nad drvenim vjedrom pod svjetlom lojanice.
»Da, tatice«, čovjek u dugačkom kaftanu je rekao turobno. Imao je smeđe lice varalice i rijetku sivkastu bradu. Pokušavajući upaliti limeni fenjer, prislonio ga je uz prsa i brbljao neko vrijeme.
Pokazati će Zjemjaniča gospodinu da dokaže kako nikakve laži nisu izrečene. I pokazati će mu ga pijanog. Žena mu je, izgleda, pobjegla prošle noći. »Bila je prava vještica! Mršava! Fuj!« Pljunuo je. Uvijek su bježale od tog vražjeg vozača - a njemu je šezdeset godina; nikad se nije naviknuo na to. Ali svako srce poznaje tugu za svojim, a Zjemjanič je oduvijek bio rođena budala. I tako bi posegnuo za bocom. »’Tko bi podnio život u našoj zemlji bez boce?’ veli on. Pravi Rus - svinjče malo... Hodite za mnom, molim lijepo.«
Razumov je prešao četverokut dubokog snijega okružen visokim zidovima s nebrojenim prozorima. Tu i tamo se na četvrtastoj gromadi tame vidjelo blijedo žuto svjetlo. Kuća je bila ogromni geto, gnijezdo ljudskih crva, monumentalno obitavalište mizerije uzdignuto na rubu gladi i očaja.
U kutu je teren prelazio u oštru nizbrdicu i Razumov je pratio svjetlo fenjera kroz usku vežu u dugački prostor nalik spilji, u nešto poput zanemarene suterenske štale. Duboko unutra, tri su čupava zavezana mala konja držala glave skupa, nepokretni i jedva vidljivi na slabom svjetlu fenjera. Mora da je to bila slavna ekipa za Haldinov bijeg. Razumov je bojažljivo zurio u tminu. Njegov vodič je nogom grebao po slami.
»Evo ga. Ha! Golupčić! Istinski Rus. ‘Ne želim čuti za probleme’, veli on. ‘Donesi bocu i miči mi tu ružnu njušku s očiju.’ Ha! Ha! Ha! Takav je on čovjek!«
Držao je fenjer iznad opruženog čovjeka, očito potpuno odjevenog za izlazak. Glava mu je bila izgubljena u špicastoj kapuljači. S druge strane iz hrpe slame virio je par nogu u čudovišno visokim čizmama.
»Uvijek spreman za vožnju«, prokomentirao je gazda zalogajnice. »Taj je pravi ruski vozač. Svetac ili sotona, noć ili dan, Zjemjaniču je svejedno kad mu je srce slobodno od tuge. ‘Ne pitam tko si, već kamo želiš ići’, kaže on. Vozio bi on i samog sotonu do pakla i vratio se zviždeći svojim konjima. Mnogi koje je vozio danas zveckaju lancima u rudnicima Nerčinska.«
Razumov je zadrhtao.
»Zovi ga, probudi ga«, promucao je.
Drugi je spustio svjetiljku, napravio korak unatrag i nogom udario ispruženog spavača. Čovjek se zatresao od udarca, ali se nije pomaknuo. Kod trećeg udarca je progunđao, ali je ostao nepomičan kao i prije.
Gazda zalogajnice je odustao i duboko uzdahnuo.
»Vidiš i sam kako je. Učinili smo što smo mogli za tebe.«
Podigao je fenjer. Silne crne utvare od tmine zaplesale su u krugu svjetlosti. Strašna srdžba - slijepi gnjev za samoočuvanjem - obuzeli su Razumova.
»Ah! Divlja zvijer!« zaurlao je glasom koji nije bio ovozemaljski i od kojega je svjetiljka poskočila i zadrhtala: »Probuditi ću te ja! Daj mi... Daj mi...«
Gledao je okolo mahnito, zgrabio držalo slomljenih vila i jurnuvši naprijed zveknuo po opuštenom tijelu uz neartikulirane uzvike. Nakon nekog vremena uzvici su prestali, a kiša udaraca je padala u mir i tamu suterenske štale. Razumov je mlatio Zjemjaniča s nezasitnim bijesom, u salvama teških udaraca. Osim Razumovljevih nasilnih kretnji ništa se nije micalo, ni pretučeni čovjek, ni sjene nalik na aveti na zidovima. Samo se mogao čuti zvuk udaraca. Bio je to čudan prizor.
Iznenada se čula oštra lomljava. Stap je pukao i polovica je odletjela daleko u tamu izvan svjetla. U isto vrijeme se Zjemjanič pridigao. Uto je Razumov postao nepomičan kao i čovjek s fenjerom - samo su mu se prsa nadimala za zrakom, kao da će puknuti.
Mora da je napokon neki tupi osjećaj boli prodro u utješnu noć pijanstva koja je obavila »bistru rusku dušu« iz Haldinove entuzijastične hvale. No Zjemjanič očigledno ništa nije vidio. Očne jabučice su mu zatreptale sasvim bijele u svjetlu, jednom, dvaput - a onda se svjetlo ugasilo. Trenutak je sjedio u slami sklopljenih očiju, što je nalikovalo čudnoj meditaciji, a onda se polako srušio na stranu bez najmanjeg zvuka. Samo je slama lagano zašuškala. Razumov je mahnito zurio, boreći se za dah. Nakon sekundu ili dvije, čuo je lagano hrkanje.
Bacio je komad štapa koji mu je ostao u ruci i otišao velikim žurnim koracima a da se ni jednom nije osvrnuo.
Nakon što je bezglavo prešao nekih pedeset metara duž ulice, ušao je u mećavu i bio do koljena zameten prije nego što je stao.
To ga je dozvalo k svijesti; gledajući uokolo shvatio je kako ide u krivome smjeru. Vratio se istim putem, ali sada mirnijim tempom. Kada je prolazio pokraj kuće iz koje je upravo otišao, zamahnuo je šakom prema mračnom utočištu mizerije i zločina koje se uzdizalo u svojoj zlokobnoj veličini na bijeloj zemlji. Osjećala se turobnost. Pustio je ruku da mu padne niz tijelo - obeshrabren.
Strastvena Zjemjaničeva predaja tuzi i utjesi ga je osujetila. Takvi su ljudi. Istinski Rus! Razumovu je bilo drago što je prebio tog prostaka - »bistrog druga« ovog drugog. I to su oni: narod i entuzijast.
Između njih on je bio osuđen. Između pijanstva seljaka nesposobnog za djelovanje i intoksikacije sanjarenjem idealista nesposobnog uvidjeti zašto se nešto događa i kakav je istinski karakter ljudi. Bila je to neka vrsta užasne djetinjarije. Ali djeca su imala svoje gospodare. »Ah! Batina, batina, čvrsta ruka«, mislio je Razumov, žudeći za moći povrjeđivanja i uništenja.
Bilo mu je drago što je razbio tog prostaka. Fizički napor mu je napustio tijelo u ugodnom žarenju. Zbrkane misli su mu se također razbistrile, kao da je sva grozničavost otišla iz njega u napadaju fizičkog nasilja. Zajedno s trajnim osjećajem strašne opasnosti, sada je bio svjestan i smirene i neutažive mržnje.
Hodao je sve sporije i sporije. I zaista, s obzirom na gosta kojeg je imao u svojim sobama, nije ni čudo da je oklijevao. Bilo je to poput nošenja zarazne bolesti koja te možda neće lišiti života, ali će ti uzeti sve vrijedno življenja - tiha bolest koja će pretvoriti svijet u pakao.
Što je on sada radio? Ležao na krevetu poput mrtvaca, s rukama preko očiju? Razumov je imao morbidno živu sliku Haldina na svome krevetu - bijeli jastuk zgužvan pored glave, noge u dugim čizmama, prekrižena stopala. I u svojem gađenju je rekao sebi, »Ubit ću ga kad dođem doma.« Ali dobro je znao da od toga nema koristi. Leš koji mu visi oko vrata bio bi skoro jednako fatalan kao i živući čovjek. Ništa manje od potpunog uništenja ne bi bilo dovoljno. A to je bilo nemoguće. Što onda? Mora li čovjek ubiti sam sebe da pobjegne od ove pošasti?
Razumovljev očaj je bio preduboko vezan uz mržnju da bi prihvatio to rješenje.
A opet, očaj se budio - ništa manje - na pomisao da će morati živjeti s Haldinom neodređeni broj dana u smrtnom strahu od svakog zvuka. Ali možda će, kad čuje da je ova »bistra duša« od Zjemjaniča oboljela od pijane pomrčine, odnijeti svoju paklenu rezignaciju nekamo drugdje. Ali to je očito bilo malo vjerojatno.
Razumov je razmišljao: »Slomili su me - a ne mogu ni pobjeći.« Drugi su ljudi negdje imali komadić zemlje - neku kućicu u provinciji kamo su mogli odnijeti svoje nevolje. Stvarno utočište. On nije imao ništa. Nije imao čak ni moralno utočište - utočište povjerenja. Kome je mogao otići s ovom pričom - u cijeloj ovoj velikoj, velikoj zemlji?
Razumov je lupio nogom - i pod mekanim tepihom od snijega osjetio tvrdo tlo Rusije, neživo, hladno, nepomično, nalik turobnoj i tragičnoj majci koja lice skriva pod mrtvačkim pokrovom - njegova rođena zemlja! - njegova vlastita - bez topline, bez srca!
Pogledao je gore i stao zaprepašten. Snijeg je prestao padati i sada je, kao nekim čudom, vidio čisto crno nebo sjevernjačke zime ukrašeno veličanstvenim plamtećim zvijezdama. Bio je to pokrov dostojan blistave čistoće snijega.
Razumov je doživio gotovo fizički utisak beskrajnog svemira i nebrojenih milijuna.
Reagirao je spremnošću Rusa koji je rođen s naslijeđem širokih prostora i velikih brojeva. Pod raskošnim beskrajem neba snijeg je prekrio nepregledne šume, zaleđene rijeke, ravnice beskrajne zemlje, izjednačavajući sve pod svojom uniformom bjeline, nalik čudovišnoj praznoj stranici koja čeka zapis nezamislive povijesti. Prekrio je pasivnu zemlju životima nebrojenih ljudi poput Zjemjaniča i nekolicine agitatora poput ovog Haldina - nepromišljenog ubojice.
Bila je to neka vrsta uzvišene inercije. Razumov je osjećao poštovanje. Glas kao da je vrištao u njemu, »Ne diraj u to.« Bila je to garancija trajnosti, sigurnosti, dok se rabota dozrijevajuće sudbine nastavljala - djela ne od revolucija s njihovom strastvenom lakomislenošću i promjenjivim pobudama - već od mira. Ono što joj je bilo potrebno nisu bile konfliktne težnje ljudi, već volja snažna i jedinstvena: nije željela žamor mnogo glasova, već čovjeka - snažnog i jedinstvenog!
Razumov je stajao na rubu. Predomišljao se. Bio je fasciniran njezinom blizinom, njenom neodoljivom logikom. Jer tok misli nikad nije pogrešan. Obmana je duboko u potrebi za postojanjem, u tajnim strahovima i poluformiranim ambicijama, u tajnoj smjelosti pomiješanoj s tajnim nepovjerenjem u sebe same, u ljubavi prema nadi i strahu od neizvjesnih dana.
U Rusiji, zemlji sablasnih ideja i nestvarnih težnji, mnogi su hrabri umovi napokon odustali od uzaludnog i neprekidnog sukoba i pomirili se s jedinom velikom povijesnom činjenicom zemlje. Pomirili su se s autokracijom zbog mira svojih patriotskih savjesti, kao što se umorni nevjernik, dotaknut milošću, miri s vjerom svojih predaka za blagoslov duhovnog počinka. Poput drugih Rusa prije njega, Razumov je, u sukobu sa samim sobom, osjetio dodir milosti na čelu.
»Haldin predstavlja razdor«, mislio je u sebi, nastavivši hodati. »Što je on sa svojom gorčinom, s pričom o ropstvu - s pričom o Božjoj pravdi? Sve to predstavlja razdor. Bolje da tisuće pate nego da ljudi postanu raspršena masa, bespomoćni poput prašine na vjetru. Tmina je bolja nego svjetlo zapaljivih baklji. Sjeme klija po noći. Iz tamne zemlje se rađa savršena biljka. A vulkanska erupcija je sterilna, propast za plodnu zemlju. I zar ja, koji volim svoju zemlju - koji nemam ništa osim toga da je volim i vjerujem u nju - zar da moja budućnost, možda moja korisnost, bude uništena zbog ovog krvoločnog fanatika?«
Milost je sišla na Razumova. Vjerovao je sada u ponovni dolazak čovjeka kada za to dođe vrijeme.
Što je prijestolje? Nekoliko komada drva obučeno u baršun. Ali prijestolje je i sjedište moći. Vlast se manifestira u obličju alata - instrumenta. A dvadeset tisuća mjehura upaljenih najplemenitijim osjećajima koji se međusobno naguravaju u zraku su bijedni teret, bez ikakve moći, bez slobodne volje, bez ičega za dati.
Nastavio je tako, bezglavo idući, raspravljati sam sa sobom nevjerojatnom lakoćom. Obično bi mu se fraze polagano slagale, poslije svjesnog i dubokog promišljanja. Sada ga je neka superiorna snaga nadahnjivala navalom sjajnih argumenata kao kada neki preobraćeni grešnici postanu silno govorljivi.
Osjećao je čisti ushit.
»Što su grozna mračna promišljanja onog čovjeka spram jasnih dosega moga intelekta?« razmišljao je. »Zar ovo nije moja zemlja? Zar nemam četrdeset milijuna braće?« pitao je sebe pobjednički u tišini vlastitih grudi. A strašne batine koje je udijelio nepokretnom Zjemjaniču činile su mu se znakom intimnog zajedništva, uzvišenom i ozbiljnom nužnosti bratske ljubavi. »Ne! Ako moram patiti, pustite me da bar patim zbog svojih uvjerenja, ne zbog zločina koji moj razum - moj hladni nadmoćni razum - ne prihvaća.«
Prestao je razmišljati na trenutak. Tišina u grudima mu je bila potpuna. Ali je osjetio sumnjivu nelagodu, kakvu osjetimo kad uđemo u neosvijetljeni, nepoznati prostor - iracionalni osjećaj da bi nešto moglo skočiti na nas u mraku - apsurdna strepnja od nepoznatog.
Naravno, bio je daleko od okorjelog konzervativca. Nije sve bilo u najboljem redu. Despotska birokracija... zlostavljanja... korupcija... i tako dalje. Sposobni ljudi su bili poželjni. Prosvijetljeni umovi. Predana srca. Ali apsolutna moć bi trebala biti očuvana - oruđe spremno za čovjeka - za velikog autokrata budućnosti. Razumov je vjerovao u njega. Logika povijesti ga je činila neizbježnim. Stanje naroda ga je zahtijevalo. »Što bi drugo«, pitao se gorljivo, »moglo pomaknuti mase u jednom smjeru? Ništa. Ništa osim jedne zasebne volje.«
Bio je uvjeren kako žrtvuje svoje osobne žudnje za liberalizmom - odbacivanjem primamljive zablude o surovoj ruskoj istini. »To je patriotizam«, primijetio je u sebi i dodao, »Nema stajanja na pola puta«, i onda rekao sebi, »Ja nisam kukavica.«
I opet je bila smrtna tišina u Razumovljevim grudima. Hodao je spuštene glave, ne mičući se nikome. Hodao je sporo, a misli koje su mu se vraćale govorile su unutar njega turobnom sporošću.
»Što je ovaj Haldin? I što sam ja? Samo dva zrna pijeska. Ali velika planina je napravljena od takvog beznačajnog zrnja. I smrt čovjeka ili mnogo ljudi je beznačajna stvar. Ipak se borimo protiv zarazne pošasti. Želim li njegovu smrt? Ne! Spasio bih ga kada bih mogao - ali to nitko ne može - on je uveli dio koji se mora otkinuti. Ako moram iščeznuti kroz njega, neka bar ne iščeznem s njim i budem povezan protiv svoje volje s njegovom mračnom ludošću koja ne razumije ništa niti o ljudima ni o stvarima. Zašto da ostavim lažno sjećanje?«
Prošlo mu je kroz glavu kako nije bilo nikoga na ovome svijetu tko bi mario kakva sjećanja on ostavlja iza sebe. U istom trenutku je viknuo sam sebi, »Iščeznuti uzaludno za obmanu!... Kakva bijedna sudba!«
Bio je sada u življem dijelu grada. Nije primijetio sudar dviju saonica blizu pločnika. Vozač jednih je plačno zaurlao na kolegu -
»O, nesretniče jedan!«
Taj grubi urlik, pušten skoro u njegovo uho, uznemirio je Razumova. Odmahnuo je glavom nestrpljivo i nastavio dalje gledajući ravno pred sebe. Iznenada je u snijegu, ispruženog na leđima točno, na njegovoj putanji, vidio Haldina, opipljivog, prepoznatljivog, stvarnog, s okrenutim rukama preko očiju, odjevenog u smeđi uski kaput i visoke čizme. Ležao je malo izvan staze, kao da je namjerno izabrao to mjesto. Snijeg oko njega bio je neugažen.
Ova halucinacija je bila toliko stvarna da je prva Razumovljeva reakcija bila posegnuti u džep kako bi se uvjerio da su ključevi njegova stana bili tu. A zauzdao je nagon s prezirnim trzajem usnice. Razumio je. Misli su mu, intenzivno usredotočene na lik koji je ostao ležati u njegovu krevetu, kulminirale u ovoj nevjerojatnoj iluziji. Nepokolebljiva izraza lica, bez da je provjerio i zureći daleko van vidokruga, nastavio je hodati, ne osjećajući ništa doli laganog stezanja u prsima. Nakon što je prošao, okrenuo se i bacio pogled i vidio samo neprekinut trag svojih koraka na mjestu gdje su ležala prsa utvare.
Razumov je nastavio hodati i nakon nekog vremena prošapuće svoje čuđenje za sebe.
»Baš kao da je živ! Činilo se da diše! I točno meni na putu! Doživio sam nevjerojatno iskustvo.«
Napravio je nekoliko koraka i progunđao kroza zube -
»Predat ću ga.«
Nakon nekih dvadesetak metara ili više, sve je bilo prazno. Omotao se bolje u kabanicu. Povukao je kapu dosta preko očiju.
»Izdaja. Velika riječ. Što je izdaja? Govori se o čovjeku koji izda svoju domovinu, prijatelje, draganu. Najprije mora postojati moralna obaveza. Sve što čovjek može izdati je vlastita savjest. I kako je moja savjest ovdje uključena; kojom obavezom zajedničke vjere, općeg uvjerenja, sam ja prisiljen dopustiti ovom fanatičnom idiotu da me povuče za sobom? Naprotiv - svaka obaveza za istinsku hrabrost je na drugoj strani. »
Razumov je ispod kape pogledao uokolo.
»Što mi može predrasuda svijeta zamjeriti? Jesam li potencirao njegovo povjerenje? Ne! Jesam li mu ijednom riječju, pogledom ili gestom dao razloga da pretpostavi kako sam prihvatio njegovu vjeru u mene? Ne! Istina je da sam pristao otići i posjetiti tog njegovog Zjemjaniča. Pa i bio sam i vidio ga. I slomio sam štap na njegovim leđima - životinja.«
Nešto se je izgleda preokrenulo u njegovoj glavi izvlačeći na vidjelo neponovljivo čvrstu i jasnu stranu njegova mozga.
»Bilo bi bolje, međutim«, razmišljao je na prilično drugačiji način, »da tu okolnost zadržim za sebe.«
Prošao je pokraj skretanja za njegovo konačište i došao do široke i mondene ulice. Neke trgovine su još bile otvorene, kao i svi restorani. Svjetla su padala na kaldrmu gdje su muškarci u skupim krznenim kaputima, s tu i tamo elegantnom figurom žene, opušteno šetali. Razumov ih je gledao s prezirom asketskog vjernika prema frivolnoj svjetini. To je bio svijet - ti oficiri, dostojanstvenici, pomodni ljudi, službenici, članovi Jedriličarskog kluba. Jutrošnji događaj ih je sve pogodio. Što bi rekli kada bi znali što će ovaj student u kabanici napraviti?
»Niti jedan od njih nije sposoban osjećati i razmišljati tako duboko kao ja. Koliko bi njih moglo doživjeti priziv savjesti?«
Razumov je zastao na dobro osvijetljenoj ulici. Čvrsto je odlučio. Zapravo, teško da se to moglo zvati odlukom. Jednostavno je otkrio što je mislio napraviti cijelo vrijeme. A opet je osjećao potrebu za nekim drugim unutarnjim odobrenjem.
Uz nešto što je sličilo tjeskobi rekao je sebi -

»Želim biti shvaćen.« Univerzalna težnja sa svim svojim dubokim i melankoličnim značenjem nasrnula je teško na Razumova, koji, među osamdeset milijuna svojih, nije imao duše kojoj se mogao otvoriti.
Na odvjetnika nije mogao ni pomisliti. Previše je prezirao tog malog prevaranta. Ne možeš izložiti svoju savjest ni pred prvog policajca na uglu. Niti je Razumov bio previše željan otići šefu policije svog okruga - čovjek obična izgleda kojega je ponekad znao vidjeti na ulici u otrcanoj uniformi i s upaljenom cigaretom zalijepljenom za donju usnu. »Najvjerojatnije bi me odmah zatvorio. U svakom slučaju, uznemirio bi se i proizveo strašnu zbrku«, Razumov je praktično razmišljao.
Priziv savjesti se mora izvesti uz vidljivo dostojanstvo.
Razumov je očajnički čeznuo za savjetom, za moralnom potporom. Tko zna što je istinska samoća - ne konvencionalna riječ, već gola jeza? Za njih usamljene ona nosi masku. Najbjedniji otpadnici čuvaju neke uspomene ili neke iluzije. Tu i tamo fatalni stjecaj okolnosti može podignuti zastor na trenutak. Samo na trenutak. Ni jedno ljudsko biće ne bi moglo mirno podnijeti moralnu samoću bez da poludi.
Razumov je dosegnuo taj stupanj shvaćanja. Kako bi pobjegao od toga, na cijelu je minutu spremno prihvatio bunovnu odluku da odjuri u svoje konačište i baci se na koljena pred krevetom na kojemu je mračna figura bila ispružena; da pusti iz sebe puno priznanje dirljivim riječima koje bi protresle cijelo biće tog čovjeka do najvećih dubina; koje bi završilo u zagrljajima i suzama; u nevjerojatnom prijateljstvu duša - kakvo svijet nikad nije vidio. Bilo je veličanstveno!
U sebi je već plakao i drhtao. Ali za neke oči koje su bile uperene u njega, bio je svjestan da se činio kao mirni student u kabanici, vani u opuštajućoj šetnji. Primijetio je, također, sa strane prekrasan prizor lijepe žene - nježne glave i pokrivene u dlakava krzna divljih zvijeri do stopala, nalik krhku i prelijepu divljaku - koja je zastala na trenutak s nekom vrstom izazivačke nježnosti prema potpunoj posvećenosti tog zgodnog mladića.
Iznenada je Razumov mirno stajao. Bljesak sijedog brka koji je prošao, što ga je je uhvatio i izgubio u istom trenutku, probudio je potpunu sliku Kneza K-, čovjeka koji mu je jednom stisnuo ruku kao nitko nikada - blagi ali dugotrajni stisak poput tajnog znaka, poput polunevoljnog milovanja.
Razumov je gunđao na sebe. Zašto ga se nije ranije sjetio!
»Senator, uglednik, velika osobnost, pravi čovjek - On!«
Čudan, blagi osjećaj je obuzeo Razumova - koljena su mu blago klecala. Potisnuo ga je s novopronađenom strogošću. Sva ta osjećanja su bila pogubne gluposti. Nije mogao biti dovoljno brz, i kada je ušao u saonice viknuo je vozaču -
»U palaču K-. Kreni već jednom! Leti!«
Iznenađeni mužik, zarastao u bradu do samih bjeloočnica, odgovorio je servilno -
»Čuo sam, vaša plemenitosti.«
Sreća je bila za Razumova što Knez K- nije bio čovjek strašljiva karaktera. Na dan ubojstva gospodina de P-a velika budnost i potištenost zavladala je u visokim krugovima.
Knez K-, sjedeći otužno sam u radnoj sobi, bio je obaviješten od uzbunjenih slugu kako se čudnovati mladić na silu progurao u hodnik, odbio reći svoje ime i razloge dolaska, i kako se ne želi maknuti dok ne vidi Ekscelenciju nasamo. Umjesto da se zaključa i pozove policiju, kao što bi devet od deset visokih ličnosti učinilo te večeri, Knez je popustio svojoj znatiželji i tiho došao do vrata radne sobe.
U hodniku, ulaznih vrata širom otvorenih, odmah je prepoznao Razumova, blijedog poput smrti, plamtećih očiju i okruženog prestravljenim lakejima.
Knez je bio neizmjerno srdit, čak i ogorčen. Ali ljudski instinkti i odmjereni osjećaj samopoštovanja spriječili su ga da dopusti izbacivanje ovog mladića na ulicu od ruku običnih slugu. Neprimjetno se povukao u sobu i nakon kratkog vremena zazvonio. Razumov je u hodniku čuo zloslutni, grubi, povišeni glas kako govori negdje izdaleka -
»Uvedite gospodina.«
Razumov je ušao bez trzaja. Osjećao se neranjiv - uzdignut visoko iznad plitkosti suda običnih ljudi. Iako je vidio Kneza kako ga gleda s mračnim nezadovoljstvom, lucidnost uma, koje je bio vrlo svjestan, dala mu je nevjerojatnu sigurnost. Nije bio zamoljen da sjedne.
Pola sata kasnije pojavili su se zajedno u hodniku. Lakeji su ustali, a Knezu, koji se teško kretao na bolnoj nozi, pomogli su ogrnuti se u krzno. Kočija je bila naručena ranije. Kada su se velika dvostruka vrata uz tresak otvorila, Razumov, koji je tiho stajao s izgubljenim pogledom, ali sa svakim čulom na oprezu, čuo je Knežev glas -
»Vašu ruku, mladiću.«
Promjenjivi, površni um bivšeg časnika Straže, čovjeka upadljivih dužnosti, iskusnog ni u čemu osim u umjetnosti fine intrige i svjetovnog uspjeha, bio je jednako pod dojmom zbog očiglednih poteškoća u takvoj situaciji i zbog tihog dostojanstva kojim ih je Razumov predočio.
Rekao je, »Ne. Sve u svemu ne mogu osuditi korak na koji si se odlučio došavši meni sa svojom pričom. Nije to stvar za policijske trudbenike. Velika važnost je u... Možeš biti miran. Izvući ću te iz ove zaista nevjerojatne i teške situacije.«
Zatim je Knez ustao i pozvonio, a Razumov je, kratko se naklonivši, ponizno rekao -
»Vjerovao sam svom instinktu. Mladi čovjek koji nema nikoga svoga na svijetu, u trenutku kušnje koja se ticala njegovih najdubljih političkih uvjerenja, okrenuo se iznimnom Rusu - to je sve.«
Knez je žurno odgovorio -
»Dobro si učinio.«
U kočiji - bila je to mala zatvorena kočija na saonicama - Razumov je prekinuo tišinu glasom koji je lagano drhtao.
»Moja zahvalnost premašuje veličinu moje drskosti.«
Uzdahnuo je, osjetivši iznenada u tami kratki stisak ruke.
»Dobro si učinio«, ponovio je Knez.
Kada se kočija zaustavila Knez je promrmljao Razumovu, koji se nije usudio ništa pitati -
»Kuća generala T-a.«
Na sred snijegom pokrivene ceste plamtio je veliki kriješ. Nekoliko Kozaka, držeći uzde svojih konja u rukama, grijalo se oko vatre. Dva stražara su stajala na vratima, nekoliko žandara se odmaralo ispred velikog ulaza, a na podesni prvoga kata dvojica dežurnih su ustala i stala u stav mirno. Razumov je hodao uz Kneza.
Iznenađujuća količina sobnog bilja u posudama zatrpala je pod predsoblja. Prišli su im sluge. Mladić u civilnoj odjeći je žurno prišao, nešto mu je bilo šapnuto, duboko se naklonio i revnosno uzviknuvši, »Naravno - istog momenta«, negdje nestao.
Prošli su kroz primaće sobe, sve jedva osvijetljene, a jedna od njih bila je pripremljena za bal. Generalova supruga je odgodila svoju zabavu. U odajama je vladalo ozračje općeg zaprepaštenja. Ali Generalova je soba, s teškim lusterima, dva masivna stola i dubokim naslonjačima, bila potpuno osvijetljena. Sluga je zatvorio vrata za njima i ostali su čekati.
U engleskoj peći je plamtio ugljen; Razumov nikada ranije nije vidio takvu vatru; a tišina sobe je bila poput grobne tišine, savršena, mjerljiva, čak ni ura na komodi nije zvuka pustila. U kutu, na crnom postolju, stajala je u četvrtini naravne veličine brončana figura adolescenta u trku. Knez je ispod glasa primijetio -
»Spontini. ‘Bijeg mladosti.’ Sjajno.«
»Krasno«, Razumov se muklo složio.
Nakon toga ništa više nisu rekli, Knez je bio tih u svojoj grandioznosti, Razumov je zurio u statuu. Bio je zabavljen osjećajem nalik tihom nagrizanju gladi.
Nije se okrenuo kada je čuo unutarnja vrata kako se širom otvaraju, i brze korake, prigušene na tepihu.
Knežev glas se odmah povisio, pun uzbuđenja -
»Imamo ga - ce miserable.1 Vrijedni mladić je došao k meni - Ne! To je nevjerojatno...«
Razumov je držao dah ispred statue kao da je očekivao lom. Iza njegovih leđa glas koji nikada ranije nije čuo pristojno je zatražio -
»Asseyez-vous, done.«2
Knez je skoro vrisnuo, »Mah comprenez-vous, mon cher!3 Lassassin! Ubojica - imamo ga...«
Razumov se okrenuo. Generalovi glatki, veliki obrazi su počivali na krutom ovratniku njegove uniforme. Mora da je već gledao u Razumova, jer zadnje što je vidio bile su blijede plave oči hladno uperene u njega.
Knez je iz naslonjača važno mahnuo rukom.
»Ovo je najčasniji mladić kojega je sama Providnost... gospodin Razumov.«
General je pokazao da sluša uvod mrko gledajući u Razumova, koji se nije pomaknuo s mjesta.
Sjedeći za svojim stolom General je slušao stisnutih usana. Bilo je nemoguće otkriti bilo kakav trag emocija na njegovu licu.
Razumov je promatrao nepomičnost mesnatog profila. No to je trajalo samo na trenutak, dok Knez nije završio; a kada se General okrenuo prema mladiću, crveni ten, plave, nepovjerljive oči i bijeli bljesak automatskog osmjeha pokazivali su veselu, bezbrižnu okrutnost. Nije izrazio čuđenje zbog nevjerojatne priče - ni zadovoljstvo ili uzbuđenje - čak ni nepovjerenje. Nije pokazao baš nikakav osjećaj. Samo je skoro snishodljivo primijetio kako je »ptičica možda odletjela dok je gospodin - gospodin Razumov lunjao ulicama.«
Razumov je prišao u sredinu sobe i rekao, »Vrata su zaključana, a ključ mi je u džepu.«
Osjećao je veliki prezir prema tom čovjeku. Obuzeo ga je tako iznenadno da je mislio kako ga nije uspio sakriti u glasu. General ga je pažljivo pogledao, a Razumov se nacerio.
Sve se to odvilo iznad glave Kneza K-, zavaljenog u duboki naslonjač, jako umornog i nestrpljivog.
»Student imena Haldin«, rekao je General zamišljeno.
Razumov se prestao ceriti.
»To mu je ime«, rekao je, nepotrebno glasno. »Viktor Viktorovič Haldin - student.«
General se lagano okrenuo.
»Kako je odjeven? Bi li bio toliko dobar i rekao mi?«
Razumov je ljutito opisao Haldinovu odjeću u nekoliko šturih riječi.
General je zurio cijelo vrijeme, onda se obratio Knezu -
»Nismo bili bez indicija«, rekao je na francuskom. »Dobra žena koja je bila na ulici nam je opisala nekoga tko je nosio nešto slično kao u drugog bombaša. Zadržali smo je u Sekretarijatu i svatko u čerkeskom kaputu koga smo se domogli je doveden njoj na prepoznavanje. Samo se krstila i odmahivala glavom na njih. Bilo je za izludjeti...«
Okrenuo se prema Razumovu i na ruskome, prijateljski prijekorno -
»Uzmite si stolicu Razumove - dajte. Zašto stojite?«
Razumov je bezbrižno sjeo i pogledao Generala.
»Ovaj buljooki imbecil ništa ne razumije«, mislio je.
Knez je počeo pompozno govoriti.
»Gospodin Razumov je mladić istaknutih sposobnosti. Bitno mi je da njegova budućnost ne bude...«
»Svakako«, prekinuo je General pokretom ruke. »Ima li oružja uza se, što mislite, gospodine Razumov?«
General je pitao nježnim, melodičnim glasom. Razumov je odgovorio uz potisnutu razdraženost -
»Ne. Ali moje britve su tamo - razumijete.«
General je spustio glavu u odobravanju.
»Potpuno.«
Zatim Knezu, objašnjavajući uviđavno -
»Želimo tu ptičicu živu. Bit će vraga ako ga ne natjeramo da propjeva prije nego što završimo s njim.«
Grobna tišina prostorije s nijemim satom obavila je uljudnu modulaciju ove strašne fraze. Knez, skriven u naslonjaču, nije pustio ni glasa.
General je neočekivano razvio misao.
»Odanost ugroženim institucijama o kojima ovisi sigurnost prijestolja i ljudi nije dječja igra. Mi to znamo, mon prince, i - tenez4 -« nastavio je s nekom vrstom laskave oštrine, »gospodin Razumov to također počinje uviđati.«
Oči, koje je uperio u Razumova, izgledale su kao da su mu iskočile iz glave. Grotesknost prizora više nije šokirala Razumova. Rekao je s turobnim uvjerenjem -
»Haldin neće progovoriti.«
»To ćemo još vidjeti«, progunđao je General.
»Siguran sam«, inzistirao je Razumov. »Takav čovjek nikad ne progovori. ...Zar mislite da sam tu iz straha?« dodao je agresivno.
Osjećao se spremnim stajati iza svog mišljenja o Haldinu do kraja.
»Naravno da ne«, protestirao je General strašno jednostavnim tonom. »I nije mi teško reći vam, gospodine Razumov, da on nije došao s tom pričom tako čvrstom i odanom Rusu poput vas, nestao bi poput lista na vjetru... što ne bi ostavilo baš lijep dojam«, dodao je, sa sjajnim, okrutnim smiješkom ispod ledenog pogleda. »Dakle, vidite, tu nema nikakve sumnje u bilo kakav strah.«
Knez se umiješao, gledajući u Razumova iza naslonjača.
»Nitko ne sumnja u moralnu ispravnost tvog djela. Što se toga tiče, budi miran, molim te.«
Okrenuo se nelagodno prema Generalu.
»Zato sam ovdje. Možda vas čudi zašto bih ja...«
General se požurio prekinuti ga.
»Ni najmanje. Potpuno prirodno. Uvidjeli ste važnost...«
»Da«, prekinuo ga je Knez. »I usuđujem se inzistirati da moja i intervencija gospodina Razumova ne bi trebala postati javna. On je mladić koji mnogo obećava - nevjerojatnih sposobnosti.«
»Ne sumnjam u to«, promrmljao je General. »Ulijeva povjerenje.«

»Svakakva pogubna gledišta su tako raširena danas - zagađuju neočekivana mjesta - da, koliko god se to čudovišnim činilo, on bi mogao ispaštati... njegov studij... njegovo...«
General, nalakćen na stol, zario je glavu među ruke.
»Da, da. Razmišljam o tome... Koliko je prošlo otkad ste ga ostavili u svojim sobama, gospodine Razumov?«
Razumov je spomenuo sat koji se otprilike podudarao s vremenom njegova bijega iz velike sirotinjske zgrade. Odlučio je potpuno izostaviti Zjemjaniča iz priče. Spomenuti ga uopće značilo bi robiju za »bistru rusku dušu«, možda okrutna šibanja, i na kraju put za Sibir u lancima. Razumov, koji je pretukao Zjemjaniča, sada je prema njemu osjećao blagu, pokajničku nježnost.
General, prepuštajući se po prvi put svojim skrivenim osjećajima, prezirno je uzviknuo -
»I vi kažete kako je došao k vama s takvim povjerenjem - bez razloga - a propos des bottes.«5
Razumov je osjetio opasnost u zraku. Nemilosrdna sumnja despotizma napokon je otvoreno progovorila. Iznenadan strah je zapečatio Razumova usta. Tišina sobe sada je nalikovala tišini duboke tamnice, gdje se vrijeme ne broji, a sumnjiva osoba je ponekad zaboravljena zauvijek. Ali Knez je priskočio u pomoć.
»Sama providnost je dovela bijednika u trenutku mentalnog sloma do gospodina Razumova na osnovi neke stare, sasvim krivo protumačene razmjene ideja - neke vrste bezveznog spekulativnog razgovora - mjesecima starog - kako mi je rečeno - i dosad potpuno zaboravljenog od gospodina Razumova.«
»Gospodine Razumov«, pitao je General zamišljeno, nakon kratke stanke, »upuštate li se često u spekulativne razgovore?«
»Ne, Ekscelencijo«, odgovorio je Razumov smireno, u iznenadnoj navali samopouzdanja. »Ja sam čovjek dubokih uvjerenja. Primitivna razmišljanja su posvuda. Nije uvijek vrijedno boriti se s njima. Ali čak i tihi prezir ozbiljnog uma se može krivo protumačiti od strane ishitrenih utopista.«
General je zurio držeći glavu među dlanovima. Knez K- je progunđao -
»Ozbiljan mladi čovjek. Un esprit superieur.«6
»Vidim, mon cher Prince«,7 rekao je General. »Gospodin Razumov je potpuno siguran kod mene. Zanimljiv mi je. Ima, kako se čini, veliku i korisnu kvalitetu da pobuđuje povjerenje. Ono što me muči je zašto bi onaj drugi uopće išta spomenuo - mislim i najmanju činjenicu - ako mu je namjera bila samo osigurati si privremeni zaklon na nekoliko sati. Jer, ipak, bilo je najlakše ne reći ništa o tome, osim ako doista nije pokušavao, uslijed ludog nesporazuma oko vaših stvarnih osjećaja, vrbovati vas - ha, gospodine Razumov?«
Razumovu se činilo kako se pod lagano pomiče. Ovaj je groteskni čovjek u uskoj uniformi bio užasan. Istina je bila da je i trebao biti užasan.
»Razumijem što Vaša ekscelencija misli. Ali mogu odgovoriti samo da ne znam zašto.«
»Ništa ja ne mislim«, promrmljao je General, lagano iznenađen.
»Ja sam njegov plijen - njegov bespomoćni plijen«, mislio je Razumov. Napori i odvratnost tog poslijepodneva, potreba da zaboravi, strah kojega se nije mogao otresti, probudili su u njemu mržnju spram Haldina.
»Onda ne mogu pomoći Vašoj ekscelenciji. Ne znam što je on mislio. Znam samo da se dogodio trenutak kada sam ga poželio ubiti. Dogodio se također trenutak kada sam sebi poželio smrt. Nisam rekao ništa. Savladan sam bio. Nisam izazvao nikakvo povjerenje - nisam tražio nikakva objašnjenja -«
Razumov se činio izvan sebe; ali um mu je bio lucidan. Bio je to zapravo proračunat ispad.
»To je zapravo šteta«, General je rekao, »što niste. Zar uopće ne znate što namjerava učiniti?«
Razumov se smirio i tu vidio izlaz.
»Rekao mi je kako se nada da će ga .saonice čekati oko pola sata nakon ponoći kod sedme lampe slijeva od gornjeg kraja Karabelnaje. Pod svaku cijenu je namjeravao biti tamo u to vrijeme. Nije me čak ni pitao za novu odjeću.«
»Ah voila!«8 rekao je General, okrećući se prema knezu K- u zadovoljno. »Postoji način da vaš protege, gospodin Razumov, ne bude povezan sa samim uhićenjem. Bit ćemo spremni za tog gospodina u Karabelnaji.«
Knez je izrazio svoju zahvalnost. Stvarno ganuće mu se naziralo u glasu. Razumov je, nepokretan, tih, sjedio zureći u tepih.
General se okrenuo njemu.
»Pola sata nakon ponoći. Do tada se moramo osloniti na vas, gospodine Razumov. Ne mislite kako je vjerojatno da će se predomisliti?«
»Kako bih mogao znati?« rekao je Razumov. »Ti ljudi nisu od onih koji ikad mijenjaju mišljenje.«
»Na koje ljude mislite?«
»Fanatične ljubitelje slobode općenito. Slobode s velikim S, Ekscelencijo. Slobode koja ne predstavlja ništa precizno. Slobode u čije se ime zločini čine.«
General je promrmljao -
»Prezirem buntovnike svake vrste. Ne mogu si pomoći, Takav sam!«
Stisnuo je šaku i protresao je, povukavši ruku natrag. »Biti će uništeni, dakle.«
»Podnijeli su životnu žrtvu unaprijed«, rekao je Razumov pakosno i gledajući ravno u Generala. »Ako se Haldin večeras predomisli, možete biti sigurni kako to neće biti da spasi vlastiti život bježeći u nekom drugom pravcu. Može biti samo da se dosjetio nečega drugoga. Ali to nije vjerojatno.«
General je ponovio, kao za sebe, »Biti će uništeni.«
Razumov je poprimio neprobojan izraz lica.
Knez je uzviknuo -
»Kakva strašna nužnost!«
Generalova ruka je bila spuštena polagano.
»Jedna je utjeha u tome. Iz tog legla neće biti potomstva. Uvijek sam govorio; jedan napor, nemilosrdan, ustrajan, čvrst - i završili smo s njima zauvijek.
Razumov je mislio za sebe kako je ovaj čovjek, kojemu je povjereno toliko despotske moći, sigurno vjerovao u ono što je govorio ili inače ne bi mogao izdržati toliku odgovornost.
General je ponovio s iznimnim animozitetom -
»Prezirem buntovnike. Te subverzivne umove! Te intelektualne debauches!9 Moje postojanje je izgrađeno na vjernosti. To je osjećaj. Da ga obranim spreman sam položiti vlastiti život - čak i svoju čast - ako bude potrebno. Ali, molim, recite mi kakva čast tu može biti u odnosu prema buntovnicima - u odnosu prema ljudima koji negiraju Samog Boga - potpunim nevjernicima! Divljaci. Odvratno je misliti o tom.«
Tijekom ove tirade Razumov je, okrenut prema Generalu, lagano kimnuo dva puta. Knez K-, nadmeno stojeći sa strane, progunđao je, pogledavši prema nebesima -
»Helas!«10
Zatim, spustivši pogled i veoma sigurno, izjavio -
»Ovaj je mladić, Generale, savršeno sposoban shvatiti težinu vaših upečatljivih riječi.«
Cijela Generalova ekspresija se promijenila iz slijepe srdžbe u savršenu uglađenost.
»Zamolio bih sada gospodina Razumova«, rekao je, »da se vrati svojoj kući. Vidite da ne pitam gospodina Razumova je li opravdao svoje odsustvo gostu. Bez sumnje je to odradio dovoljno dobro. Ali ne pitani. Gospodin Razumov pobuđuje povjerenje. To je veliki dar. Samo primjećujem da bi duži izostanak mogao probuditi sumnju kod zločinca i možda ga potaknuti da promijeni planove.«
Ustao je i iznimno, ljubazno otpratio posjetioce do predsoblja zatrpanog sobnim biljem.
Razumov se rastao s Knezom na uglu ulice. U kočiji je slušao govore u kojima su se prirodni osjećaji borili s oprezom. Očigledno se Knez brinuo da ne pobudi nadu za buduće susrete. Ali tračak blagosti je bio u glasu koji je u mraku izgovarao fraze naklonosti, uzdržane i općenite. I Knez je također rekao -
»Imam potpuno povjerenje u vas, gospodine Razumov.«
»Svi oni, izgleda, imaju povjerenja u mene«, mislio je Razumov potišteno. Osjećao je blagi prezir prema čovjeku koji je sjedio rame uz rame s njim u uskom prostoru. Vjerojatno se bojao scene sa svojom suprugom. Za nju se govorilo da je ponosita i nasilna.
Bizarnim mu se činilo što tajnovitost treba igrati tako veliku ulogu u komociji i sigurnosti života. Ali htio je umiriti Kneza; i dobro odmjerenim naglaskom je rekao kako, budući da je svjestan nekih umjerenih sposobnosti i uvjeren u snagu rada, vjeruje u budućnost stvorenu vlastitim mukama. Izrazio je zahvalnost za pruženu ruku pomoći. Tako opasne situacije se ne događaju dvaput tijekom jednog života - dodao je.
»A ovu ste dočekali sa čvrstinom uma i osjećajima na pravom mjestu, što mi o vašoj vrijednosti mnogo govori«, Knez je svečano rekao. »Sad samo treba ustrajati - ustrajati.«
Kad je sišao na pločnik, Razumov je vidio golu ruku ispruženu prema njemu kroz spušteni prozor kočije. Zadržala je njegovu u stisku za trenutak, a svjetlo ulične lampe palo je na Kneževo dugačko lice i staromodne sive zaliske.
»Nadam se da ste sada potpuno sigurni što se tiče posljedica...«
»Nakon svega što se Vaša ekscelencija udostojala učiniti za mene, mogu se osloniti samo na vlastitu savjest.«
»Adieu«, rekla je osjećajno glava sa zaliscima.
Razumov se naklonio. Kočija je otklizala uz lagani fijuk - on je ostao sam na rubu pločnika.
Rekao je sam sebi da nema o čemu razmišljati i počeo hodati prema domu.
Hodao je tiho. Bilo mu je uobičajeno iskustvo tako hodati doma na počinak nakon večeri provedene negdje s kolegama ili u jeftinijim redovima teatra. Nakon što je prešao dio puta, sve mu je bilo poznato. Ništa se nije promijenilo. Tu je bio poznati ugao; a kada je skrenuo vidio je poznato prigušeno svjetlo dućana koji je vodila Njemica. Iza malih prozorskih okna su bile štruce ustajalog kruha, hrpe luka i nizovi kobasica. Zatvarali su. Boležljivi, šepavi čovjek, kojega je dobro znao iz viđenja, doteturao je van u snijeg noseći veliki prozorski kapak.
Ništa se neće promijeniti. Bila je tu poznata veža koja je crno zjapila sa slabim odsjajima što su označavali lukove različitih stubišta. Osjećaj životnog kontinuiteta je ovisio o neznatnim tjelesnim utiscima. Trivijalnosti svakodnevnog postojanja su bile oklop za dušu. I ova misao je učvrstila nutarnju tišinu Razumova kada se u mraku počeo penjati stubama što su ih njegove noge poznavale, s rukom na poznatoj ljepljivoj ogradi. Izuzetno ne može prevladati nad stvarnim susretima koji čine jedan dan nalik drugome. Sutra će biti poput jučer.
Samo na pozornici je neobično bilo otvoreno prihvaćeno.
»Pretpostavljam«, mislio je Razumov, »da sam si odlučio prosuti mozak na stubištu, penjao bih se ovim stubama jednako tiho kao i sada. Što je čovjeku činiti? Što mora biti, mora biti. Nevjerojatne stvari se događaju. Ali kada se odviju, gotovo je s njima. Isto tako i kada čovjek donese odluku. S tim pitanjem je gotovo. I svakodnevne brige, ponavljanje naših misli ih proguta - i život ide dalje kao i prije, sa svojim misterioznim i tajnim stranama negdje skrivenim, kao što i trebaju biti. Život je javna stvar.«
Razumov je otključao vrata i izvadio ključ; ušao vrlo tiho i oprezno povukao zasun.
Mislio je: »Čuje me«, i nakon što je povukao zasun, mirno je stajao, zadržavajući dah. Bio je potpuni muk. Prošao je prazno predsoblje, svjesno ušavši u tamu. U drugoj sobi, pipkao je po cijelom stolu tražeći šibice. Tišina je, osim pipkanja njegove ruke, bila duboka. Je li moguće da čovjek tako čvrsto spava?
Upalio je šibicu i pogledao u krevet. Haldin je ležao na leđima kao i prije, samo su mu obje ruke bile pod glavom. Oči su mu bile otvorene. Zurio je u strop.
Razumov je držao šibicu. Vidio je jasne obrise, čvrstu bradu, bijelo čelo i pramen svijetle kose na bijelom jastuku. Tu je bio, ispružen na leđima. Razumov je iznenada pomislio, »Gazio sam mu po prsima.«
Nastavio je zuriti dok šibica nije sagorjela; zatim je zapalio drugu i u tišini upalio lampu, a da više nije pogledao prema krevetu. Okrenuo mu se leđima i vješao kabanicu na klin kada je čuo Haldina kako duboko uzdiše, a onda umornim glasom pita -
»Dakle! Što si dogovorio?«

Osjećaj je bio toliko intenzivan da je Razumov bio sretan što se mogao rukama osloniti o zid. Dijabolični poriv da kaže, »Izdao sam te policiji«, prestrašio ga je neizmjerno. Ali nije to rekao. Rekao je, ne okrenuvši se, prigušenim glasom -
»Učinjeno je.«
Opet je čuo Haldina kako uzdiše. Odšetao je do stola, sjeo s lampom ispred sebe, i tek onda pogledao prema krevetu.
U udaljenom kutu velike sobe daleko od lampe, koja je bila mala s gustim sjenilom, Haldin se činio kao taman i izdužen obris - ukočen i nepomičan poput smrti. Tijelo se činilo kao da se sastoji od manje materije nego njegova vlastita utvara koju je pregazio na ulici bijeloj od snijega. Alarmantniji je bio u svojoj maglovitoj, postojanoj stvarnosti nego kao jasna, ali iščezavajuća iluzija.
Haldin se opet čuo.
»Mora da si se prošetao - i to prošetao...« promrmljao je smjerno. »Ovo vrijeme...«
Razumov je energično odgovorio -
»Užasna šetnja... Noćna mora od šetnje.«
Čujno je zadrhtao. Haldin je još jednom uzdahnuo, a onda -
»I vidio si Zjemjaniča - brate?«
»Vidio sam ga.«
Razumov je, imajući na umu vrijeme koje je proveo s Knezom, mislio da je pametno dodati, »Morao sam čekati neko vrijeme.«
»Ljudina je, a? Nevjerojatno kolika svijest o potrebi za slobodom je u tom čovjeku. I ima neke izreke - jednostavne, do srži, kakve samo narod može izmisliti u svojoj nerafiniranoj mudrosti. Ljudina koja...«
»Ja, razumiješ, nisam baš imao prilike...« Razumov je procijedio kroz zube.
Maldin je i dalje zurio u strop.
»Vidiš, brate, često sam boravio u toj u kući u zadnje vrijeme. Nosio sam knjige tamo, letke. Malo sirotih ljudi koji tamo žive zna čitati. A, vidiš, gosti za gozbu slobode se moraju tražiti na putovima i u ogradama. Istina je, gotovo sam živio u toj kući posljednjih dana. Nekad sam spavao u staji. Tamo je staja...«
»Tu sam vodio svoj razgovor sa Zjemjaničem«, prekinuo ga je Razumov pažljivo. Podrugljivi duh je ušao u njega i dodao je, »Bilo je umirujuće na određeni način. Osjetio sam olakšanje nakon toga.«
»Ah! On je ljudina«, nastavio je Haldin, govoreći sporo u strop. »Dobro sam ga upoznao, znaš. Već nekoliko tjedana, otkako sam razriješio sa sobom da ću učiniti ono što mora biti učinjeno, potrudio sam se izolirati. Otkazao sam sobe. Kakve koristi od izlaganja dobre udovice riziku da bude potpuno izluđena policijom? Prestao sam viđati sve naše drugove...«
Razumov si je privukao pola lista papira i počeo na njemu olovkom crtati linije.
»Zaista«, ljutito je mislio, »čini se da je mislio na svačiju sigurnost osim na moju.«
Haldin je i dalje pričao.
»Jutros - ah! Jutros - to je bilo drugačije. Kako da ti objasnim? Prije negoli je stvar učinjena, lutao sam noću i ležao skriven danju, razmišljao o svemu, i bio sam spokojan. Neispavan, ali spokojan. Oko čega sam se to imao patiti? Ali jutros - poslije! Tada sam postao nemiran. Nisam mogao ostati u onoj ogromnoj kući punoj jada. Bijednici ovoga svijeta ti ne mogu pružiti mir. A onda kada je onaj blesavi čuvar počeo vikati, rekao sam sebi, ‘Postoji u ovome gradu mladić čija je glava visoko iznad uobičajenih predrasuda.’«
»On to mene ismijava?« Razumov se pitao, i dalje besciljno crtajući trokute i kvadrate. Iznenada je pomislio: »Moje ponašanje mu je sigurno čudno. Ako ga moje držanje prestraši i on negdje pobjegne, bit ću potpuno izgubljen. Onaj đavolski General. ..«
Ispustio je olovku i naglo se okrenuo prema krevetu na kojemu je mutna figura bila potpuno ispružena - toliko manje stvarna od one preko čijih grudi je gazio bez posrtanja. Je li i ovo bila utvara?
Tišina je dugo trajala. »On više nije tu«, bila je misao protiv koje se Razumov očajnički borio, prilično uplašen apsurdnošću iste. »Otišao je i ovo... samo...«
Više nije mogao izdržati. Digao se na noge glasno govoreći, »Strašno sam nemiran«, i u nekoliko dugih koraka se našao pokraj kreveta. Ruka mu se lagano spustila na Haldinovo rame i čim je osjetio da je stvarno, obuzela ga je luđačka napast da zgrabi to izloženo grlo i iscijedi mu dah iz tijela, iz straha da mu ne pobjegne i za sobom ne ostavi samo utvaru.
Haldin se nije ni trznuo, ali su mu se oči u tami lagano pomaknule i pogledale u Razumova sjetno i zahvalno zbog te manifestacije osjećaja.
Razumov se okrenuo i hodao gore-dolje po sobi. »Možda bi to bio i čin dobrote«, progunđao je za sebe i bio zatečen prirodom te isprike za ubojitu namjeru koju mu je um pronašao negdje u vlastitoj nutrini. Ali svejedno nije odustao. Postao je lucidan. »Što on može očekivati?« mislio je. »Uže oko vrata - na kraju. A ja...«
Ova rasprava je bila prekinuta Haldinovim glasom.
»Zašto bi bio nemiran zbog mene? Mogu mi ubiti tijelo, ali mi ne mogu protjerati dušu s ovoga svijeta. Reći ću ti nešto - toliko vjerujem u ovaj svijet da ne mogu zamisliti vječnost drugačije nego kao vrlo dug život. Možda je to razlog što sam tako spreman umrijeti.«
»Hm«, promrmljao je Razumov i grizući donju usnu nastavio hodati gore-dolje i dalje pun čudnih misli.
Da, čovjeku u takvoj situaciji - naravno da bi to bio čin dobrote. Problem, međutim, nije bio kako biti dobar, već kako biti čvrst. Bio je on težak zalogaj...
»I ja, Viktore Viktoroviču, vjerujem u ovaj naš svijet«, rekao je odlučno. »I ja, dok živim... ali ti se činiš odlučnim proganjati... Ne misliš valjda ozbiljno...«
Glas nepomičnog Haldina je počeo -
»Proganjati! Zaista, ugnjetači misli koje znače svjetski napredak, razarači duša koje teže usavršavanju ljudskog dostojanstva, oni će biti progonjeni. A što se tiče razoritelja samog mog tijela, oprostio sam im unaprijed.«
Razumov je naizgled prestao slušati, a u isto vrijeme je osluškivao vlastite emocije. Bio je srdit sam na sebe zbog pridavanja tolike važnosti onome što Haldin govori.
»Čovjek je lud«, bio je odlučan, ali to ga mišljenje nije omekšalo u odnosu prema Haldinu. Bio je to posebno drzak oblik ludosti - i kad se proširio u sferu javnog života zemlje, očito je bila dužnost svakog dobrog građanina...
Tok misli se tu prekinuo i bio zamijenjen iznenadnim napadom tihe mržnje prema Haldinu, toliko intenzivnim da je Razumov pohitao govoriti nasumce.
»Da. Vječnost, naravno. Ni ja si to ne mogu najbolje predočiti... Zamišljam je, međutim, kao nešto tiho i dosadno. Ničeg iznenadnog tu ne bi bilo - razumiješ? Element vremena bi nedostajao.«
Izvukao je sat i zagledao se u njega. Haldin se okrenuo na njegovu stranu i napeto gledao.
Na taj pomak se Razumov prestrašio. Težak je zalogaj ovaj čovjek s utvarom. Još nije bila ponoć. Žurno je nastavio -
»I nedokučivi misteriji! Možeš li zamisliti skrivena mjesta u Vječnosti? Nemoguće. A život ih je pun. Tajne rođenja, na primjer. Čovjek ih nosi sa sobom u grob. Nešto je komično u... ma nema veze. A tu su i tajni motivi za ponašanje. Čovjekove najotvorenije radnje imaju tajnu stranu. To je zanimljivo i tako nedokučivo! Na primjer, čovjek ode van iz sobe u šetnju. Ne postoji nešto trivijalnije na prvi pogled. A opet može biti značajno. Vrati se - možda je vidio pijanog divljaka, posebno zamijetio snijeg na zemlji - i gle, više nije isti čovjek. Najnevjerojatnije stvari imaju tajnu moć nad čovjekovim mislima - sivi zalisci određene osobe - izbuljene oči neke druge.«
Razumovljevo čelo bilo je vlažno. Okrenuo se jednom ili dvaput u sobi, spuštene glave i smijući se u sebi zlobno.
»Jesi li ikad razmišljao o moći buljavih očiju i sivih zalizaka? Oprosti. Vjerojatno misliš da sam sigurno lud kad tako pričam u ovakvom trenutku. Ali ne pričam olako. Vidio sam primjere. Dogodilo mi se jednom da pričam s čovjekom čija je sudba bila pod utjecajem fizičkih činjenica takve vrste. A čovjek toga nije bio svjestan. Naravno, bio je to slučaj savjesti, ali materijalne činjenice poput ovih su iznijele rješenje... I kažeš mi, Viktore Viktoroviču, da ne budem nemiran! Kako! Odgovoran sam za tebe«, Razumov je skoro kriknuo.
Izbjegao je, s teškoćom, mefistovski napadaj smijeha. Haldin se, vrlo blijed, podigao na lakat.
»A životna iznenađenja«, nastavio je Razumov, nakon nesigurnog pogledavanja prema Haldinu. »Samo razmisli o njihovoj zapanjujućoj prirodi. Misteriozni nagon te naveo da dođeš ovdje. Ne kažem da si pogriješio. Doista, s određene točke gledišta nisi mogao bolje učiniti. Mogao si otići čovjeku koji je u ljubavi i s obiteljskim sponama. I sam imaš takve spone. A što se mene tiče, znaš da sam odrastao u odgojnoj ustanovi gdje nam nisu dali ni dovoljno jesti. Pričati o privrženosti u takvom odnosu - spoznaš sebe... Što se spona tiče, jedine spone koje u životu imam su društvene. Moram biti prepoznat na neki način prije nego što uopće mogu djelovati. Sjedim ovdje i radim. ...I ne misliš li da i ja radim za napredak? Moram doći do vlastitih spoznaja pravog puta za... Žao mi je«, nastavio je Razumov, nakon što je duboko udahnuo i s kratkim, grlenim smijehom, »ali od ujaka nisam naslijedio revolucionarnu inspiraciju zajedno s fizičkom sličnošću.«
Opet je pogledao na sat i primijetio s mučnom odvratnošću kako još ima podosta minuta do ponoći. Istrgnuo je sat i lanac iz prsluka i položio ih na stol pod jarko svjetlo lampe. Haldin se, naslonjen na lakat, nije pomaknuo. Razumov je osjećao nelagodu zbog tog stava. »Što on to smišlja tako tiho?« mislio je. »Mora biti spriječen. Moram mu i dalje govoriti.«
Podigao je glas.
»Ti si sin, brat, nećak, rođak - što sve ne - nebrojenom broju ljudi. Ja sam samo čovjek. Stojim tu pred tobom. Čovjek s umom. Je li ti ikad palo na pamet kako bi čovjek koji nikada u životu nije čuo toplu riječ ili hvalu razmišljao o stvarima o kojima bi ti razmišljao, najprije jesu li za ili protiv tvoje klase, tvoje obiteljske tradicije - tvojih kućnih predrasuda? ...Jesi li ikada razmišljao kako bi se takav čovjek osjećao? Ja nemam obiteljsku tradiciju. Nemam protiv čega razmišljati. Moja tradicija je povijesna. Čega se imam prisjećati, osim nacionalne prošlosti od koje vi gospoda želite oteti svoju budućnost. Zar da dopustim da moja inteligencija, moje težnje za boljom budućnosti, budu zakinute za jedinu stvar na koju se mogu osloniti, zbog volje nasilnih entuzijasta? Ti dolaziš iz svoje oblasti, ali djela ova zemlja je moja - ili nemam ništa. Ne sumnjam da će te se jednog dana gledati kao mučenika - neku vrstu heroja - političkog sveca. Ali, molim, bez mene. Zadovoljan sam da se prilagodim za radnika.
I što možete postići s prolijevanjem nekoliko kapi krvi po snijegu? U ovom Beskraju? U ovom nesretnom Beskraju! Kažem ti«, zavapio je, drhtećim, poniznim glasom, primaknuvši se korak bliže krevetu, »ono što je potrebno nije hrpa opsjedajućih utvara po kojima mogu gaziti - već čovjek!«
Haldin je ispružio ruke naprijed, ne bi li ga zadržale podalje, u stravi.
»Sada sve razumijem«, uzviknuo je užasnut. »Razumijem - napokon.«
Razumov je zateturao natrag, pokraj stola. Čelo mu je probio znoj, dok mu je hladni drhtaj prolazio niz kralješnicu.
»Što sam to govorio?« pitao se. »Jesam li ga ipak pustio da mi isklizne iz ruku?«
Osjetio je da su mu se usne ukočile poput štirke, i umjesto umirujućeg smješka uspio je pokazati samo nesigurnu grimasu.
»A što bi ti?« započeo je pomirljivim glasom koji se umirio nakon prve ili druge drhtave riječi. »Što bi ti? Razmisli - čovjek marljiv, povučen - i odjednom ovo. ...Nisam naučen fino govoriti. Ali...«
Osjetio je gnjev, opaki gnjev ga je opet obuzeo.
»Što smo trebali raditi tu zajedno do ponoći? Sjediti jedan nasuprot drugoga i razmišljati o tvom - tvom - pokolju?«
Haldinovo držanje je bilo ponizno, slomljeno. Spustio je glavu; ruke su mu visjele među koljenima. Glas mu je bio tih i bolan, ali miran.
»Sad vidim kako je, Razumove - brate. Ti si velikodušna duša, a moj ti je čin odvratan - nažalost...«
Razumov je zurio. Od straha je stisnuo zube tako jako da ga je cijelo lice boljelo. Nije mogao ni pisnuti.
»Možda ti je čak i moja osoba odvratna«, Haldin je dodao turobno, nakon kratke pauze, pogledavši gore nakratko, zatim fiksirajući pogled na pod. »Jer zaista, osim ako...«
Prekinuo je, očigledno iščekujući neku riječ. Razumov je ostao tiho. Haldin je turobno kimnuo glavom dvaput.
»Naravno. Naravno«, promrmljao je... »Ah! Teška rabota!«
Ostao je savršeno miran za trenutak, a onda, žustro se ustavši, učinio da Razumovljevo ledeno srce pogodi težak udarac.
»Neka bude onda«, procijedio je tužno tihim, hladnim tonom. »Zbogom dakle.«

Razumov je krenuo naprijed, ali prizor Haldinove uzdignute ruke ga je zauzdao prije negoli se uspio maknuti od stola. Naslonio se na stol teško, slušajući daleke zvuke nekog gradskog sata kako odzvanja puni sat. Haldin, već na vratima, visok i ravan poput strijele, s blijedim licem i rukom pažljivo dignutom, mogao je pozirati za kip drskog mladca koji sluša nutarnji glas. Razumov je mehanički pogledao na sat. Kada je ponovno pogledao prema vratima, Haldin je nestao. Čulo se lagano komešanje u predsoblju, jedva čujni klik lagano povučenog zasuna. Nestao je - gotovo bešumno poput vizije.
Razumov je nemirno jurnuo naprijed, otvorenih, nijemih usana. Vanjska su vrata bila otvorena. Teturajući je izašao na podest i duboko se nagnuo preko ograde. Zureći u duboku crnu provaliju sa sićušnim svjetlucajućim plamenom na dnu, uhom je lovio brzo spiralno spuštanje nekoga tko juri dolje na prstima. Bio je to lagan, žustar, tapkajući zvuk, koji je iščeznuo u dubini: brza sjena je prošla pokraj svjetla - treptaja sićušnog plamena. A onda mir.
Razumov je visio preko ograde, udišući hladni sirovi zrak zagađen groznim smradom nečistog stubišta. Sve tiho.
Vratio se u svoju sobu sporo, zatvorivši vrata za sobom. Umirujuće, postojano svjetlo stolne lampe je obasjavalo sat. Razumov je stajao gledajući u mali bijeli brojčanik. Nedostajalo je još tri minute do ponoći. Nespretno je uzeo sat u ruku.
»Kasni«, promrmljao je, i spopadne ga čudan napad slabosti. Koljena su mu klecala, sat i lanac su mu kliznuli iz ruke u hipu i pali na pod. To ga je tako prenulo da je zamalo i sam pao. Kada je napokon povratio povjerenje u svoje udove da se sagne po njega, odmah ga je prislonio uz uho. Nakon nekog vremena je zarežao -
»Stao je«, i napravio priličnu stanku prije nego što je žučno progunđao.
»Gotovo je... A sad na posao.«
Sjeo je, nasumično odabrao knjigu, otvorio je u sredini i počeo čitati; ali, nakon što je svjesno prešao dva retka, potpuno je izgubio koncentraciju i nije se trudio povratiti je. Mislio je -
»Sigurno je nekakav policijski agent preko puta nadzirao kuću.«
Zamislio ga je kako vreba iz mračne veže, izbuljenih očiju, zamotan u kabanicu do nosa, s generalskom kapom na glavi. Ta apsurdnost ga je navela da se uskomeša na stolici. Doslovno je morao snažno protresti glavom da je se riješi. Čovjek bi vjerojatno bio prerušen u seljaka... prosjaka... Možda bi jednostavno bio zakopčan u tamnu kabanicu i nosio štap za hodanje - prevrtljiva hulja koja smrdi na sirovi luk i rakiju.
Ova mu je evokacija izazvala pozitivnu mučninu. »Zašto se želim mučiti s tim?« mislio je Razumov s gađenjem. »Jesam li ja žandar? Uostalom, gotovo je.«
Ustao je strašno uzrujan. Nije bilo gotovo. Još ne. Ne do pola sara iza ponoći. A sat je stao. To ga je bacilo u očaj. Nemoguće je znati koje je vrijeme! Gazdarica i svi ljudi u stubištu su spavali. Kako bi mogao jednostavno doći i... Bog zna što bi umislili, ili koliko bi pogodili. Nije se usudio izaći na ulicu da sazna. »Sada sam sumnjivac. Nema koristi bježati od te činjenice«, rekao je ogorčeno. Ako im Haldin iz ovog ili onog razloga utekne i ne pojavi se u Karabelnaji, policija će nahrupiti u njegove sobe. A ako ne bude tu, nikada ne bi mogao oprati svoje ime. Nikada. Razumov je divljački gledao naokolo kao da traži neke načine da ukroti vrijeme koje mu je, čini se, potpuno izmaklo. Nikada nije, koliko se mogao sjetiti, čuo udarce tog gradskog sata u svojim sobama prije ove večeri. I sada više nije bio ni siguran je li ih zaista čuo ove večeri.
Otišao je do prozora i stao s lagano spuštenom glavom u iščekivanju nekog zvuka. »Ostat ću ovdje dok nešto ne čujem«, rekao je sebi. Stajao je mirno, uha okrenutog prema prozoru. Mučila ga je užasna bolna ukočenost s probadajućim trncima u leđima i nogama. Nije se maknuo. Um mu je lebdio na granici delirija. Iznenada je čuo sebe kako govori »Priznajem«, kao što bi čovjek rekao na mučilištu. »Stavljen sam na mučila«, mislio je. Umalo je pao u nesvijest. Jedva čujni, mukli udarac udaljenog sata kao da mu je eksplodirao u glavi - čuo je nevjerojatno jasno .. .Jedan!
Da se Haldin nije pojavio, policija bi već bila tu i pretresala kuću. Nikakav zvuk nije dolazio do njega. Ovaj put je bilo gotovo.
Bolno se odvukao do stola i pao u stolicu. Bacio je knjigu i uzeo komad papira. Bio je poput hrpe listova ispunjene njegovim urednim rukopisom, samo prazan. Naprasito je uzeo pero i umočio ga s nejasnom namjerom da nastavi s pisanjem eseja - ali pero je ostalo lebdjeti iznad papira. Visjelo je tu neko vrijeme prije nego što se spustilo i oblikovalo dugačke škrabotine od slova.
Ledena lica i čvrsto stisnutih usana, Razumov je počeo pisati. Kada je napisao veliki dio, njegov uredni rukopis je potpuno izgubio svoj karakter - postao je neravnomjeran, skoro djetinjast. Napisao je pet redaka, jedan ispod drugoga.

Povijest, ne Teorija
Patriotizam, ne Internacionalizam
Evolucija, ne Revolucija
Rukovodstvo, ne Destrukcija
Jedinstvo, ne Raskol.

Tupo je zurio u njih. Oči su mu zatim odlutale do kreveta i ostale fiksirane poprilično dugo, dok mu je desna ruka tapkala po stolu u potrazi za džepnim nožićem.
Napokon je ustao, i hodajući odmjerenim koracima zabio papir s džepnim nožićem na zid od letava i gipsa na uzglavlju kreveta. Učinivši to, zakoračio je unatrag i mahnuo rukom ogledavši se po sobi.
Nakon toga više nikad nije pogledao prema krevetu. Uzeo je svoju veliku kabanicu s čavla, pažljivo se omotao, i otišao leći na tvrdu sofu od konjske dlake na drugom kraju sobe. Težak san mu je sklopio vjeđe istog trenutka. Nekoliko puta te noći se probudio drhteći zbog sna kako hoda kroz snježne nanose u Rusiji gdje je bio potpuno sam kao što bi svaki izdani autokrat bio; beskrajna, studena Rusija koju je, nekako, njegov pogled mogao obuhvatiti u svom njenom ogromnom prostranstvu kao da je zemljovid. No nakon svakog napadaja drhtanja teške bi mu vjeđe pale preko staklenih očiju i opet je spavao.

III



Približavajući se ovome dijelu priče gospodina Razumova, moj um, umjereni um učitelja jezika, sve više i više osjeća teškoću zadatka.
Zadatak zapravo nije pisanje sažetka čudnovatog ljudskog dokumenta u narativnoj formi, već tumačenje - sada jasno vidim - moralnih uvjeta koji vladaju velikim dijelom ove Zemljine površine; uvjeta koji nisu lako razumljivi, još manje uhvatljivi u granicama priče, sve dok se neka ključna riječ ne pojavi; riječ koja bi mogla stajati u pozadini svih riječi prekrivajući stranice; riječ koja, ako sama nije istinita, možda sadrži dovoljno istine da pomogne moralno otkriće koje bi trebalo biti svrha svake priče.
Okretao sam po stoti put listove zapisa gospodina Razumova, odložio ih sa strane, podigao pero - i, dok je pero bilo spremno za svoju dužnost stavljanja crnog na bijelo, oklijevao sam. jer riječ koja je uporno izvirala nije bila nijedna druga nego »cinizam.«
Jer to je obilježje ruske autokracije i ruskog revolta. U svom ponosu na brojnost, u čudnovatim pretenzijama na svetost, i u tajnoj spremnosti da se ponizi u patnji, duh Rusije je duh cinizma. Prožima izjave državnika, teorije revolucionara i mistična predviđanja proroka do te mjere da sloboda počinje nalikovati nekoj vrsti razvrata, a same kršćanske vrline se počinju činiti nedoličnima... Ali moram se ispričati zbog digresije. Proizlazi iz razmatranja tijeka kojim je krenula priča gospodina Razumova nakon što su se njegova konzervativna uvjerenja, ublažena slabim liberalizmom prirodnim za njegove godine, iskristalizirala šokom susreta s Haldinom.
Razumov se probudio možda i deseti put s teškom drhtavicom. Vidjevši svjetlo dana na prozoru, odupro se nagonu da ponovno legne. Nije se ničega sjećao, ali mu nije bilo čudno probuditi se na sofi u kabanici i promrzao do kosti. Svjetlo koje je dolazilo kroz prozor činilo se čudnovato neveselim, bez obećanja koje bi svjetlo svakog novog dana trebalo nositi za mladog čovjeka. Bilo je to buđenje smrtno bolesnog čovjeka ili čovjeka od devedeset godina. Pogledao je u lampu koja je ugasla. Stajala je tamo, ugasli svjetionik njegovih muka, hladni predmet od mjedi i porculana, između razbacanih stranica njegovih bilješki i male hrpe knjiga - običnog smeća od uprljanog papira - mrtve tvari - bez značenja ili koristi.
Digao se na noge, svukavši kabanicu objesio je na čavao, odradivši sve kretnje mehanički. Nevjerojatna tupost, .stagnacija vode stajaćice, bile su osjetne u njegovoj percepciji, kao da se život povukao iz svega, čak i iz njegovih misli. U kući je vladao potpuni muk.
Okrećući se od čavla, na jednako beživotan način je mislio kako mora da je još jako rano, ali kada je pogledao sat na stolu, vidio je obje kazaljke zaustavljene na dvanaest sati.
»Ah! Da!« promrmljao je u sebi, i kao da se pomalo počeo razbuđivat, pregledao je sobu. Papir zaboden u zid mu je zaokupio pozornost. Gledao ga je s distance bez odobravanja ili zbunjenosti; ali kada je čuo služavku kako se vrti u predsoblju oko samovara s njegovim jutarnjim čajem, prišao je i skinuo ga s potpunom indiferentnošću.
Dok je to činio, pogledao je u krevet na kojemu nije spavao te noći. Rupa na jastuku nastala od težine Haldinove glave bila je vrlo vidljiva.
Čak mu je i ljutnja na ovaj primjer ljudske prolaznosti bila tupa. Nije se trudio oživiti je. Nije radio ništa cijeli taj dan; čak se nije ni počešljao. Pomisao da izađe van nije mu pala na pamet - i to što mu nisu navrle misli nije bilo zato što nije mogao misliti. Bilo je zato što nije bio dovoljno zainteresiran.
Često je zijevao. Pio je velike količine čaja, besciljno hodao uokolo, a kada je sjeo, dugo se nije maknuo. Neko je vrijeme tiho lupkao prstima po prozoru. U svojim letargičnim obilascima oko stola uhvatio je vlastito lice u odrazu ogledala i to ga je zaustavilo. Oči koje su mu uzvratile pogled bile su najnesretnije oči koje je ikada vidio. I to je bila prva stvar koja je poremetila mentalnu stagnaciju tog dana.
Nije ga osobno pogodilo. Jednostavno je mislio da je život bez sreće nemoguć. Što je bila sreća? Zijevnuo je i nastavio se vući okolo, od zida do zida. Veseliti se nečemu je bila sreća - to je sve - ništa više. Veseliti se ostvarenju neke želje, ostvarenju neke strasti, ljubavi, ambicije, mržnje - i mržnje, bez sumnje. Ljubavi i mržnje. I pobjeći opasnostima postojanja, živjeti bez straha, također je bila sreća. Ništa više ne postoji. Odsustvo straha - veselim se. »Oh! Bijedna sudbo čovječanstva!« uzviknuo je u sebi; i odmah dodao, »Trebao bih biti sasvim sretan što se toga tiče.« Ali to ga ohrabrenje nije podiglo. Naprotiv, opet je zijevnuo kao što je cijeli dan zijevao. Bio je lagano iznenađen kada je shvatio da ga je noć sustigla. Soba je naglo postajala tamnija iako se činilo da vrijeme stoji. Kako to da nije primijetio prolazak tog dana? Naravno, sat je bio stao...
Nije zapalio lampu, već je otišao do kreveta i bacio se na njega bez oklijevanja. Ležeći na leđima, stavio je ruke pod glavu i zurio gore. Zureći tako trenutak, pomislio je: »Ležim tu kao onaj čovjek. Pitam se je li spavao dok sam se ja borio s mećavom na ulici. Ne, nije spavao. Ali zašto ja ne bih spavao?« - i osjetio je tišinu noći kako mu je pritisnula udove poput utega.
U mirnoći hladnog mraza vani, odmjereni udarci gradskog sata u odbrojavanju ponoći prodrli su u tišinu njegova zimskog sna.
Opet je počeo misliti. Prošlo je dvadeset i četiri sata otkako je onaj čovjek otišao iz njegove sobe. Razumov je imao snažan osjećaj kako je Haldin te noći spavao u tvrđi. Bila je to izvjesnost koja ga je razljutila jer nije želio razmišljati o Haldinu, ali si je to opravdao fiziološkim i psihološkim razlozima. Čovjek je jedva spavao tjednima prema vlastitom priznanju, a sada je za njega svaka nesigurnost došla kraju. Bez sumnje se veselio konzumaciji svog mučeništva. čovjek koji odluči ubiti ne mora ići daleko po odluku da umre. Haldin je spavao možda i čvršće od generala T-a, čiji zadatak - teška rabota također - nije bio gotov, i iznad čije glave je visio mač revolucionarne odmazde.
Razumov, prisjećajući se nabijenog čovjeka s teškom vilicom oslonjenom na ovratnik uniforme, prvaka autokracije, koji nije pustio da mu pobjegne ni tračak iznenađenja, nevjerice, ili radosti, ali čije su izbuljene oči mogle izraziti smrtnu mržnju prema svim buntovnicima - Razumov se nelagodno okretao na krevetu.
»Sumnjao je u mene«, razmišljao je. »Pretpostavljam da mora u sve sumnjati. Bio bi sposoban sumnjičiti vlastitu ženu da je Haldin otišao u njene odaje s priznanjem.
Razumov je sjeo u tjeskobi. Hoće li ostati politički sumnjivac . do kraja života? Hoće li prolaziti kroz život kao čovjek kojemu se ne može u potpunosti vjerovati - s teškom bilješkom tajne policije u dosjeu? Kakvoj se budućnosti može veseliti?
»Sada sam osumnjičenik«, opet je mislio; ali navika promišljanja i želja za sigurnošću, za uređenim životom, koja je u njemu bila tako jaka, došla mu je u pomoć kako se noć bližila kraju. Njegovo tiho, mirno i radišno življenje će na duge staze jamčiti njegovu lojalnost. Bilo je mnogo dopuštenih načina služenja vlastitoj zemlji. Postojala je aktivnost usmjerena na napredak, a da nije revolucionarna. Polje utjecaja je bilo veliko i stalno je variralo - jednom kad je čovjek stekao ime.
Misli su mu se poput ptice koja kruži vratile nakon dvadeset i četiri sata na srebrnu medalju, kao da ga je tu čekala.
Kada je osvanuo dan, nije spavao, ni trenutka, ali je ustao ne pretjerano umoran i prilično samouvjeren za sve praktične radnje.
Izašao je van i bio na tri predavanja ujutro. Ali rad u knjižnici je bio samo fingiranje istraživanja. Sjedio je s mnogo knjiga otvorenih ispred sebe pokušavajući vaditi bilješke. Nova mu je smirenost bila poput tanahne halje i kao da je lebdjela na milosti obične riječi. Izdaja! Ali! Čovjek je učinio sve potrebno da izda sam sebe. Jako malo je bilo potrebno da ga se zavara.
»Nisam mu ni riječi rekao koja nije bila potpuno istinita. Ni riječi«, Razumov se prepirao sa sobom.
Jednom kada se upleo u ovakve misli, nije moglo biti ni govora o ozbiljnom radu. Iste su mu se ideje vrzmale po glavi, a on je opetovano u sebi izgovarao iste riječi. Zatvorio je sve knjige i zgužvao papire u džepu grčevitim pokretima, bjesneći u sebi na Haldina.
Kada je izlazio iz knjižnice, pridružio mu se dugački koštunjavi student u otrcanom kaputu, hodajući zlovoljno uz njega. Razumov je odgovorio na nerazumljivi pozdrav ne pogledavši ga.
»Što hoće od mene?« razmišljao je s čudnom strepnjom od neočekivanog koje se pokušavao otresti da mu se zauvijek ne bi vezala za život. A drugi je, mumljajući oprezno i gledajući u pod, pretpostavio kako mu je drug vidio vijesti o de P-ovu krvniku - to je bio izraz koji je koristio - koji je uhićen preksinoć.
»Bio sam bolestan - zatvoren u sobi«, Razumov je procijedio kroz zube.
Visoki je student, podigavši ramena, gurnuo ruke duboko u džepove. Imao je golu, četvrtastu, masnu bradu koja je lagano drhtala dok je govorio, a nos, crven od oštrog mrzlog zraka, nalikovao je lažnom nosu od obojenog kartona među blijedim obrazima. Cijela mu je pojava bila žigosana znakom studeni i gladi. Namjerno je koračao tik uz Razumova, očiju uperenih u tlo.
»To je službena izjava«, nastavio je s jednakim opreznim gunđanjem. »Možda je laž. Ali netko je uhićen između ponoći i jedan ujutro u utorak. To je sigurno.«
I brzo govoreći pod zaštitom oborena pogleda, rekao je Razumovu kako se to zna preko nižeg vladinog službenika zaposlenog u Centralnom sekretarijatu. Taj je čovjek pripadao jednom od revolucionarnih krugova. »Istom, zapravo, kojemu i sam pripadam«, napomenuo je student.
Prolazili su kroz široko četverokutno dvorište. Ogromna zabrinutost je obuzela Razumova, iscrpila mu energiju, a pred očima mu se sve činilo mutno kao da je u nestajanju. Nije se usudio ostaviti kolegu. »Možda je povezan s policijom«, bila je misao koja mu je prošla kroz glavu. »Tko zna?« Ali, gledajući bijednu, studeni nagriženu, izgladnjelu figuru kolege, uvidio je apsurdnost svoje sumnje.
»Ali ja - znaš - ja ne pripadam ni jednom krugu. Ja...«
Nije se usudio više reći. Niti se usudio promijeniti tempo. Drugi, odmjereno dižući i spuštajući jadno obuvene noge, tiho je negodovao kako nije potrebno da svatko pripada nekoj organizaciji. Najvrjednije ličnosti su ostale izvan. Neki od najboljih radova su napravljeni izvan organizacija. Zatim vrlo brzo, šapćući, grozničavim usnicama -
»Čovjek uhićen na ulici je Haldin.«
I prihvativši Razumovljevu zabezeknutu tišinu kao sasvim normalnu, uvjerio ga je kako tu nema greške. Onaj vladin službenik je bio u noćnoj službi u Sekretarijatu. Čuvši buku koraka u hodniku i svjestan da su ponekad politički zatvorenici po noći dovođeni iz tvrđe, iznenada je otvorio vrata prostorije u kojoj je radio. Prije nego što ga je žandar koji je bio na dužnosti stigao odgurnuti i zalupiti mu vrata u lice, vidio je zatvorenika kojega je više policajaca djelomično nosilo, a djelomično vuklo po hodniku. Brutalno su se odnosili prema njemu. A službenik je jasno prepoznao Haldina. Manje od pola sata kasnije, general T- je stigao u Sekretarijat kako bi tog zatvorenika osobno ispitao.
»Zar nisi zaprepašten?« zaključio je koščati student.
»Ne«, rekao je Razumov grubo - i odmah požalio zbog odgovora.
»Svi su pretpostavljali kako je Haldin u provinciji - sa svojima. Ti nisi?«
Student je uperio velike prazne oči prema Razumovu, koji je neoprezno rekao -
»Njegovi su u inozemstvu.«
Mogao si je jezik odgristi od jada. Student je rekao tonom dubokog značaja -
»Dakle! Samo si ti znao...« i stao.
»Zapečatili su mi sudbinu«, mislio je Razumov. »Jesi li govorio o ovome nekom drugom?« pitao je s gorkim zanimanjem.
Drugi je odmahnuo glavom.
»Ne, samo s tobom. Naš krug je mislio, kako se već Haldina često moglo čuti u izražavanju dubokog poštovanja spram tvog karaktera...«
Razumov nije mogao obuzdati gestu ljutitog očaja koju je drugi zasigurno na neki način krivo razumio, jer prestao je govoriti i skrenuo crne oči bez sjaja.
Išli su jedan uz drugoga u tišini. Onda je koščati student počeo ponovno šaputati, odvraćena pogleda -
»Kako trenutno nemamo nikoga odanog unutar tvrđe tko bi omogućio da ga snabdijemo sa zamotuljkom otrova, već srno razmišljali o nekoj vrsti osvetničke akcije - koja bi vrlo brzo uslijedila...«
Teških koraka, Razumov ga je prekinuo -
»Poznavao si Haldina? Je li znao gdje živiš?«
»Imao sam sreću dvaput ga slušati kako govori«, pratilac mu je odgovorio grozničavim šapatom u suprotnosti sa sumornom apatijom njegova lica i držanja. »Nije znao gdje živim... konačim sirotinjski... s obitelji zanatlije... imam samo kutak sobe. Nije me baš praktično tamo posjetiti, ali ako bi me trebao za bilo što, spreman sam...«
Razumov je drhtao od bijesa i straha. Bio je izvan sebe, ali je zadržao smireni ton.
»Nećeš mi prilaziti. Nećeš razgovarati sa mnom. Nećeš mi se jednom riječju obratiti. Zabranjujem ti.«
»U redu«, rekao je drugi pokorno, ne pokazujući baš nikakvo čuđenje zbog ove iznenadne zabrane. »Ne želiš, zbog tajnih razloga... potpuno... razumijem.«
Oprezno se udaljio istog trenutka, ni ne podigavši pogled; a Razumov je vidio koščati, otrcani, izgladnjeli lik kako ukoso prelazi ulicu sa spuštenom glavom i onim čudnovatim odmjerenim pokretima nogu.
Gledao ga je kao što bi čovjek gledao viziju iz noćne more, a onda nastavio svojim putem, trudeći se ne misliti. Na katu ga je gazdarica, čini se, čekala. Bila je niska, debela, bezoblična žena sa širokim žutim licem vječito umotanim u crni vuneni šal. Kad je vidjela da je pri kraju stubišta, podigla je obje ruke uzbuđeno, a onda pljesnula dlanovima ispred lica.
»Kirilo Sidoroviču - tatice - što si to radio? A tako miran mladić! Policija je upravo otišla nakon što ti je pretražila sobe.«
Razumov je piljio u nju s tihom, pažljivom pozornošću. Njen punašni žuti lik se uzbuđeno kretao. Uperila je pogled u njega preklinjući.
»Tako pametan mladić! Svi mogu vidjeti da si pametan. A sada - ovo - odjednom... Što ima dobro u petljanju s tim nihilistima? Odustani, daj, mladi gospodine. Nesretni su to ljudi.«
Razumov je lagano slegnuo ramenima.

»Ili te je neki tajni neprijatelj oklevetao, Kirilo Sidoroviču? Svijet je danas pun crnih srdaca i lažnih denuncijacija. Mnogo je straha okolo.«
»Jeste li čuli da me je netko denuncirao?« pitao je Razumov, ne skrenuvši pogled s njenog drhtećeg lica.
Ali ona nije ništa čula. Pokušala je saznati pitajući policijskog kapetana dok su njegovi ljudi prevrtali po sobi. Policijski kapetan okruga ju je poznavao zadnjih jedanaest godina i bio je human čovjek. Ali joj je na stubištu rekao, izgledajući vrlo tmurno i uznemireno -
»Ženo dobra, ništa ne pitaj. Ni sam ništa ne znam. Naredba dolazi s viših razina.«
I doista se pojavio, nedugo nakon dolaska lokalnih policajaca, vrlo uzvišen gospodin u krznenom kaputu i sjajnom šeširu, koji je sjeo u sobu i sam pregledao sve papire. Došao je i otišao sam, bez da je išta uzeo. Pokušala je malo urediti sobu nakon što su otišli.
Razumov se naglo okrenuo i ušao u svoje sobe.
Sve su mu knjige bile pretresene i bačene na pod. Gazdarica ga je slijedila i mučno se sagibajući počela ih sakupljati u pregaču. Papiri i bilješke koji su uvijek bili uredno složeni (svi povezani s njegovim učenjem), bili su zgužvani i nabacani na hrpu na sredini stola.
Nered ga je duboko, nerazumno pogodio. Sjeo je i zurio. Imao je snažan osjećaj da mu sam bitak biva potkopavan na neki misteriozan način, da mu moralni oslonci okreću leđa jedan po jedan. Čak je osjetio i laganu vrtoglavicu i krenuo dohvatiti nešto čime bi se podupro.
Stara žena, ustavši na noge uz mukli jecaj, izbacila je sve knjige koje je skupila u pregaču na sofu i izašla iz sobe gunđajući i uzdišući.
Tek tada je primijetio kako je list papira koji je jednu noć ostao zaboden u zidu iznad praznog kreveta ležao na vrhu hrpe.
Kada ga je skinuo dan ranije, složio ga je u četiri dijela, odsutno, prije nego što ga je ostavio na stolu. A sada ga je vidio kako leži na vrhu, raširen, izravnan, i kako prekriva cijelu zbrčkanu hrpu papira, svjedočanstvo njegova intelektualnog života zadnje tri godine. Nije bio bačen tu. Bio je pažljivo postavljen - čak izravnan! Nagađao je u tome gestu dubokog značenja - ili možda neku neobjašnjivu sprdnju.
Sjedio je piljeći u komad papira dok ga oči nisu počele peći. Nije pokušao dovesti papire u red, ni te večeri, a ni sljedeći dan - koji je proveo doma u stanju čudnovate neodlučnosti. Ta je neodlučnost visjela nad pitanjem treba li nastaviti živjeti - ni više ni manje. Ali priroda pitanja je bila daleko od oklijevanja čovjeka koji razmišlja o samoubojstvu. Pomisao o dizanju nasilne ruke na sebe Razumovu nije pala na pamet. Nesrodan organizam koji nosi takvu etiketu, koji hoda, diše, nosi ovu odjeću, nije bio nikome važan, osim možda gazdarici. Pravi je Razumov imao postojanje u željenoj, u određenoj budućnosti - u onoj budućnosti ugroženoj bezakonjem autokracije - jer autokracija ne poznaje zakone - i bezakonjem revolucije. Osjećaj da je njegova moralna osobnost bila na milosti tih bezakonitih sila bio je toliko jak da se ozbiljno zapitao vrijedi li usavršavati kognitivne procese za to postojanje koje se više nije činilo njegovim.
»Kakve koristi od naprezanja vlastitog uma, od upornog sustavnog razvijanja sposobnosti i svih mojih radnih planova?« pitao se. »Želim vlastito ponašanje voditi razboritim uvjerenjima, ali kakvo osiguranje imam od nečega - nekog rušilačkog užasa - što me salijeće dok tu sjedim? ...«
Razumov je prestrašeno gledao prema vratima predsoblja, kao da očekuje neko obličje zla da okrene kvaku i pojavi se pred njim u tišini.
»Obični lopov«, sebi je rekao, »pronalazi više sigurnosti u zakonu koji krši, čak i divljak poput Zjemjaniča ima svoju utjehu.« Razumov je zavidio materijalizmu lopova i strasti nepopravljivog ljubavnika. Posljedice njihovih djela su uvijek bile jasne i životi su im ostali njihovi vlastiti.
No spavao je tako čvrsto te noći kao da se bio tješio u maniri Zjemjaniča. Zaspao je iznenada, kao klada, nikakvog sna se nije sjećao po buđenju. Ali je bilo kao da mu je duša u noći otišla van sakupiti cvjetove srdite mudrosti. Ustao je u raspoloženju čvrste odlučnosti i kao s novom spoznajom vlastite prirode. Gledao je podrugljivo u hrpu papira na stolu; napustio je sobu da ode na predavanja, gunđajući sebi u bradu, »Još ćemo vidjeti.«
Nije bio raspoložen razgovarati s bilo kime ili slušati kako ga ispituju o njegovom odsustvu s predavanja dan ranije. No bilo je teško grubo odbiti vrlo dobrog druga s glatkim ružičastim licem i svijetlom kosom, koji je među kolegama studentima nosio nadimak »Vragolasti Kostja«. Bio je idolizirani sin jedinac vrlo bogatog i nepismenog vladinog dobavljača, a pohodio je predavanja samo tijekom povremenih napada kajanja koji bi uslijedili nakon plačnih roditeljskih ukora. Bučno teturajući poput šteneta retrivera, njegov ushićeni glas i velike geste ispunili su gole fakultetske hodnike veseljem bezbrižnog životinjskog života, izazivajući blage osmjehe na veliku udaljenost. Uobičajeni su mu se diskursi doticali kasačkih konja, vinskih zabava u skupim restoranima, i vrlina osoba lakog morala, s naivnošću koja je razoružavala. Nabasao je na Razumova oko podneva, nešto manje glasan nego inače, i odveo ga na stranu.
»Samo trenutak, Kirilo Sidoroviču. Samo nekoliko riječi tu u ovom tihom kutku.«
Osjetio je Razumovljevo oklijevanje, i lagano gurnuo ruku pod njegovu.
»Ne - molim te dođi. Ne želim ti govoriti o svojim blesavim teškoćama. Kakve su moje teškoće? Nikakve apsolutno. Obične djetinjarije. Neku sam večer izbacio čovjeka s određenog mjesta gdje sam se prilično dobro provodio. Despotska mala beštija od piskarala iz Ministarstva financija... Maltretirao je ljude iz kuće. Prigovorio sam mu. ‘Ne ponašaš se ljudski prema Božjim stvorenjima koja su ugodan prizor vrjedniji poštovanja od tebe’, rekao sam. Ne mogu podnijeti nikakvu tiraniju, Kirilo Sidoroviču. Nije to uopće dobro primio. ‘Tko je ovo drsko štene?’ počeo je vikati. Bio sam u izvrsnoj formi kad se to dogodilo i vrlo je brzo izletio kroz zatvoren prozor. Prilično dugo je letio do dvorišta. Bjesnio sam poput - poput - minotaura! Žene su se stisnule uz mene i vrisnule, gudači su se sakrili pod stol... koja zabava! Otac mi je morao prilično duboko u džep posegnuti, mogu ti reći.«
Cerekao se.
»Moj otac je vrlo koristan čovjek. To je i za mene strašno dobra stvar. Upadam zaista u svakakve nedaće.«
Ushit mu je splasnuo. To je bilo to. Što mu je život? Beznačajan; nikome od koristi; obična fešta. Završit će jednog lijepog dana tako da će mu lubanju razbiti šampanjskom bocom u pijanoj kavgi. I to u takvim vremenima kada se ljudi žrtvuju za ideje. Ali on si nikada nije mogao utuviti bilo kakve ideje u glavu. Njegova glava nije bila vrijedna ičega boljeg nego da bude razbijena bocom šampanjca.
Razumov je, negodujući kako nema vremena, pokušao umaći. Ton drugoga se promijenio u povjerljivu ozbiljnost.
»Za Boga miloga, Kirilo, dragi moj, dopusti mi da učinim neku žrtvu. Ne bi zapravo ni bila žrtva. Imam bogatog oca iza sebe. Njegov džep je toliko dubok da ga je nemoguće isprazniti.«
I ogorčeno odbijajući Razumovljevu primjedbu kako je to samo pijano buncanje, ponudio je da mu posudi nešto novca da pobjegne u inozemstvo. Uvijek je mogao dobiti novac od oca. Samo je trebao reći kako ga je izgubio na kartama ili nešto slično, i u isto vrijeme svečano obećati da neće propustiti ni jedno predavanje u sljedeća tri mjeseca. To bi oborilo staroga; a on, Kostja, je bio sasvim ravnodušan prema žrtvi. Iako zaista nije vidio nikakve koristi za sebe u pohađanju predavanja. Bilo je potpuno beznadno.
»Pusti me da budem od neke koristi?« molio je tihog Razumova, koji je spuštenog pogleda i potpuno nemoćan prodrijeti u pravo značenje namjere ovog drugog, osjećao čudno oklijevanje da raščisti stvar.
»Zašto misliš da želim ići u inozemstvo?« pitao je napokon vrlo tiho.
Kostja je spustio glas.
»Policija ti je jučer bila u konačištu. Trojica ili četvorica nas zna za to. Nije bitno kako znamo. Dovoljno je da znamo. Pa smo nešto razgovarali.«
»Ah! Uspjeli ste saznati tako brzo«, progunđao je Razumov nehajno.
»Da. Jesmo. I pogodilo nas je da čovjek poput tebe...«
»Za kakvog me to čovjeka držiš?« Razumov ga je prekinuo.
»Čovjek od ideje - i čovjek od akcije, također. Ali ti si strašno dubok, Kirilo. Nema prodiranja u tvoje dubine. Ne za ljude poput mene. Ali svi smo se složili da moraš biti sačuvan za našu zemlju. U to nimalo ne sumnjamo - mislim, svi mi koji smo čuli Haldina kako priča o tebi u određenim prilikama. Čovjeku policija ne dolazi pretresati sobe a da mu neki mač ne visi nad glavom... I ako misliš da bi za tebe bolje bilo da odmah nestaneš...«
Razumov se otrgnuo i otišao niz hodnik, ostavivši ovog nepomičnog, otvorenih usta. Ali skoro se istog trenutka vratio i stao pred zaprepaštenog Kostju, koji je polako zatvorio usta. Razumov ga je pogledao ravno u oči, prije nego što je rekao, primjetno promišljajući i razdvajajući riječi -
»Zahvaljujem - ti - mnogo.«
Ponovno je otišao, u žurbi. Kostja je, oporavljajući se od iznenađenja zbog ovih manevara, potrčao za njim inzistirajući.
»Ne! Čekaj! Slušaj. Ozbiljan sam. To bi bilo poput pružanja ruke gladnom drugu. Čuješ li, Kirilo? I bilo kakvu krinku koja ti padne na pamet, i to ti mogu nabaviti od kostimera, Židova kojeg znam. Neka budala bude korisna u svojim budalaštinama. Možda će i lažna brada ili nešto takovo biti potrebno.«
Razumov se, u škripcu, okrenuo.
»U ovoj raboti nisu potrebne lažne brade, Kostja - ti dobronamjerni luđače. Što ti znaš o mojim idejama? Moje ideje mogu biti otrov za tebe.«
Drugi je počeo odmahivati glavom u negodovanju.
»Što ti imaš s idejama? Neke od njih će ti isprazniti očeve kese. Ostavi se petljanja u ono što ne razumiješ. Vrati se svojim kasačkim konjima i djevojkama, onda ćeš barem biti siguran da nećeš nikome učiniti ništa nažao, a i sebi gotovo ništa.«
Poletni mladac je bio shrvan ovim prezirom.
»Šalješ me natrag u moj svinjac, Kirilo. Sad je sve jasno. Nesretna sam živina - i umrijet ću kao živina. Ali upamti - tvoj prezir mi je to učinio.«
Razumov je otišao dugim koracima. To da je ova prosta i većinom veseljačka duša također morala pasti pod revolucionarni utjecaj, činilo mu se kao mračni simptom vremena. Prigovorio si je što se osjećao uznemireno. Osobno bi se trebao osjećati smireno. Očita prednost se vidjela u ovoj uroti pogrešne procjene koja ga je smatrala nečime što nije. Ali nije li to bilo čudno?
Ponovno je doživio onaj osjećaj da mu je samokontrola istrgnuta iz ruku Haldinovom revolucionarnom tiranijom. Njegovo samotnjačko i radišno postojanje bilo je uništeno - jedina stvar koju je mogao zvati vlastitom na ovome svijetu. Kojim pravom? pitao se gnjevno. U ime koga?
Ono što ga je najviše razbjesnjelo bilo je shvatiti kako ga »mislioci« sa Sveučilišta očigledno povezuju s Haldinom - kao neku vrstu osobe od povjerenja u pozadini, izgleda. Tajna veza! Ha, ha! .. .Postao je ličnost a da o tome ništa nije znao. Tko zna što je onaj bijednik Haldin govorio o njemu! A ipak je vrlo vjerojatno da je Haldin rekao jako malo. Čovjekove usputne izjave su uhvaćene, napuhane i uzdignute od ovih imbecila. I nije li čitavo tajno revolucionarno djelovanje zasnovano na budalaštini, samozavaravanju i lažima?
»Nemoguće je razmišljati o bilo čemu drugom«, progunđao je Razumov za sebe. »Postat ću idiot ako se ovo nastavi. Nitkovi i lude mi ubijaju inteligenciju.«
Izgubio je svaku nadu u spašavanje budućnosti, koje je ovisilo o slobodnom korištenju vlastite inteligencije.
Došao je do ulaza u kuću u stanju mentalne obeshrabrenosti koja mu je omogućila da naizgled nezainteresirano primi kuvertu, izgledom službenu, iz prljave ruke domara.
»Žandar je donio«, rekao je čovjek. »Pitao je jesi li doma. Rekao sam mu 'Ne, nije doma.’ Pa je ostavio. ‘Njemu na ruke predaj’, veli on. Sad si dobio - a?«
Vratio se svom metenju, a Razumov se uspinjao stubama s kuvertom u ruci. Kada je došao u sobu, nije se žurio otvoriti je. Naravno da je ova službena poslanica došla s više policijske razine. Sumnjivac! Sumnjivac!
Zurio je turobno zatečen apsurdnošću vlastitog položaja. Razmišljao je u nekoj vrsti suhe, bezosjećajne melankolije; tri godine vrijednog rada nestale, tijek sljedećih možda četrdeset - ugrožen, iz nade pretvoren u užas, zato što se događaji pokrenuti ljudskom glupošću povezuju u slijed koji nikakva mudrost ne može predvidjeti i u koji nikakva hrabrost ne može prodrijeti. Usud ti ulazi u odaje dok je gazdarica leđima okrenuta; dolaziš doma i pronalaziš ga u posjedu, nosi ljudsko ime, odjeven u tijelo - nosi smeđi sukneni kaput i visoke čizme - odmara se pokraj peći. Pita te, »Jesu li vanjska vrata zatvorena?« - a ti nisi dovoljno pametan da ga zgrabiš za grlo i baciš niz stepenice. Nisi. Raširenih ruku dočekaš prokletu sudbu. »Sjedni«, kažeš. I sve je gotovo. Više ga se ne možeš otarasiti. Vezat će se za tebe zauvijek. Ni uže ni metak ti ne mogu vratiti slobodu života i zdravlje misli... Bilo je to dovoljno da čovjek tresne glavom o zid.
Razumov je sporo gledao svuda po zidovima kao da traži mjesto gdje bi tresnuo glavom. Onda je otvorio pismo. Naređivalo je studentu Kirilu Sidoroviču Razumovu da se bez ikakve odgode pojavi u Generalnom sekretarijatu.
Razumov je imao viziju izbuljenih očiju generala T-a kako ga čekaju - utjelovljena moć autokracije, groteskna i strašna. On je bio utjelovljenje posvemašnje moći autokracije jer joj je bio zaštitnik. Bio je utjelovljena sumnja, utjelovljeni gnjev, utjelovljena nemilosrdnost političkog i društvenog režima u svojoj obrani. Instinktivno je prezirao pobunu. A Razumov je razmišljao kako čovjek jednostavno ne može razumjeti razumnu odanost doktrini apsolutizma.
»Što on točno može htjeti od mene - pitam se?« postavio si je pitanje.

Kao da je to nutarnje pitanje probudilo poznatu utvaru, Haldin je iznenada stajao pred njim u sobi, nevjerojatno cjelovit. Iako je kratak zimski dan već prešao u zlokoban sumrak zemlje zakopane u snijeg, Razumov je jasno vidio uzan kožnati remen oko čerkeskog kaputa. Iluzija te mrske pojave bila je toliko savršena da je gotovo očekivao pitanje, »Jesu li vanjska vrata zatvorena?« Gledao je u nju s mržnjom i odvratnosti. Duše ne uzimaju odjeveno obličje. Štoviše, Haldin još nije mogao biti mrtav. Razumov je prijeteći iskoračio; vizija je iščeznula - i kratko se okrenuvši na peti, odšetao je iz sobe s neizmjernim prezirom.
No nakon što se spustio niz prve stepenice, sinulo mu je da su ga možda rukovodeći policijski kadrovi namjeravali suočiti s Haldinom osobno. Ta pomisao ga je pogodila poput metka, i da se nije objema rukama držao za ogradu najvjerojatnije bi se strmoglavio do sljedećeg podesta. Noge mu nisu bile od koristi prilično vremena... Ali zašto? Iz kojeg dokučivog razloga? Koja je svrha?
Nije se mogao pronaći racionalan odgovor na ova pitanja; a Razumov se sjetio obećanja koje je General dao knezu K-u. Njegovo sudjelovanje će ostati nepoznato.
Spustio se do dna stubišta, smanjujući se takoreći iz koraka u korak, uz ogradu. Pred izlazom je povratio mnogo od čvrstine misli i udova. Izašao je na ulicu bez vidljivog kolebanja. Svakog se trenutka osjećao duševno mirnijim. A opet si je govorio kako je general T- savršeno sposoban zatvoriti ga u tvrđu na neodređeno vrijeme. Ćud mu je pristajala uz bezdušnu zadaću, a svemoćnost ga je učinila nepristupačnim za razborit argument.
No kada je Razumov došao u Sekretarijat, otkrio je kako neće imati posla s generalom T-. Evidentno je iz dnevnika gospodina Razumova kako će ta zastrašujuća ličnost ostati u pozadini. Primio ga je civil višeg ranga u privatnoj sobi nakon dužeg čekanja u vanjskim uredima gdje se dosta piskaralo za mnogim stolovima u grijanoj i zagušljivoj atmosferi.
Službenik u uniformi koji ga je vodio rekao je u hodniku -
»Vi idete pred Gregorija Matvjejiča Mikulina.«
Nije bilo ništa značajno u čovjeku koji je nosio to ime. Blagi mu je pogled pun očekivanja već bio okrenut prema vratima kada je Razumov ušao. Odmah je, s držalom za pero koje je imao u ruci, pokazao prema dubokom naslonjaču između dva prozora. Pratio je Razumova pogledom dok ovaj nije prešao sobu i sjeo. Blagi je pogled ostao na njemu, ne znatiželjan, ne ispitivački - svakako ne sumnjičav - gotovo bezizražajan. U toj mirnoj upornosti bilo je nešto nalik suosjećanju.
Razumov, koji je pripremio svoju volju i inteligenciju za susret s generalom T- osobno, bio je duboko uznemiren. Sva duševna priprema za moguće ispade moći i gnjeva otišla je u prazno pred ovim bljedunjavim čovjekom koji je nosio dugu nepodšišanu bradu. Bila je svijetla, tanka i vrlo glatka. Svjetlo je padalo u bakrenim odsjajima na izbočinu visokog, namreškanog čela. A prizor široke, blage fizionomije je bio toliko obiteljski i rustikalan da se pažljivo uređen razdjeljak na kosi činio pretencioznim prenemaganjem.
Dnevnik gospodina Razumova svjedoči o određenoj razdraženosti s njegove strane. Ovdje mogu napomenuti kako je uredno popunjavanje dnevnika na više-manje dnevnoj bazi otpočelo, čini se, baš te večeri nakon što se gospodin Razumov vratio kući.
Gospodin Razumov je, dakle, bio razdražen. Napeta osobnost se unutar njega vrlo brzo raspala u komadiće.
»Moram biti vrlo oprezan s njim«, upozorio se u tišini za vrijeme koje su sjedili piljeći jedan u drugoga. Trajala je neko kratko vrijeme i bila obilježena (jer tišine imaju svoje obilježje) nekom vrstom tuge prenesenom možda iz blagog i pažljivog držanja bradatog dužnosnika. Razumov je poslije saznao da se radilo o šefu odjela u Generalnom sekretarijatu, s činom u civilnoj službi koji odgovara činu pukovnika u vojsci.
Razumovljevo nepovjerenje je postalo akutno. Najvažnija stvar je bila ne dati se navući, ne reći previše. Pozvan je tamo iz nekog razloga. Kojeg razloga? Kako bi mu se dalo do znanja da je sumnjivac - i također, bez sumnje, da ga se podrobno ispita. Što to točno? Ničeg nije bilo. Ili je Haldin možda pričao laži... Sve uznemirujuće dvojbe obuzele su Razumova. Više nije mogao podnositi tišinu i, proklinjući se zbog slabosti, prvi je progovorio, iako si je obećao da to neće učiniti ni pod koju cijenu.
»Nisam ni trenutka gubio«, počeo je grubim, izazivačkim tonom; a onda ga je, čini se, dar govora napustio i ušao u vijećnika Mikulina, koji se priključio odobravajući -
»Vrlo dobro. Vrlo dobro. Iako, zapravo...«
No začaranost je nestala i Razumov ga je hrabro prekinuo, u iznenadnom uvjerenju kako je to najbolji stav koji može zauzeti. Bujicom riječi se žalio kako je potpuno pogrešno shvaćen. Čak i dok je govorio uvjeren u vlastitu smjelost, razmišljao je kako je izraz »pogrešno shvaćen« bolji od riječi »nepovjerenje«, i neprestano ga ponavljao. Iznenada je prestao, oduzet od straha pred pozornom nepomičnošću dužnosnika. »O čemu to govorim?« mislio je, promatrajući ga neodređenim pogledom. Nepovjerenje - ne pogrešno shvaćanje - je bio pravi simbol za ove ljude. Pogrešno shvaćanje je bilo druga vrsta kletve. Obje mu vise nad glavom zbog onog Haldina. A glava ga je užasno boljela. Prešao je rukom preko čela - nesvjesna gesta patnje za koju je bio previše nepažljiv da je zauzda. U tom trenutku je Razumov gledao vlastiti um na rubu sloma - dugačka, blijeda figura strašnom silom horizontalno raspolovljena u tami podruma, čije lice nije uspio vidjeti. Bilo je to kao da je sanjao infinitezimalan djelić vremena o nekom mračnom izdanju inkvizicije...
Ne treba za ozbiljno uzeti kako je Razumov zaista zadrijemao i sanjao, u prisutnosti vijećnika Mikulina, o starom izdanju inkvizicije. Bio je doista strašno iscrpljen, i bilježi nevjerojatan nadrealni doživljaj strave zbog okolnosti da apsolutno nikoga nije bilo blizu blijede, rastegnute figure. Samoću slomljene žrtve je bilo posebno užasna vidjeti. Misteriozna nemogućnost da vidi lice, također je primijetio, potaknula je neku vrstu groze. Sve karakteristike ružnog sna bile su prisutne. Ipak je siguran kako ni u jednom trenutku nije prestao biti svjestan u naslonjaču, naginjući se naprijed s rukama među koljenima i prevrćući kapu među prstima. No sve je isparilo s glasom vijećnika Mikulina. Razumov je bio duboko zahvalan na ujednačenoj jednostavnosti njegova tona.
»Da. Sa zanimanjem sam slušao. U određenoj mjeri razumijem vašu... Ali, zaista, u zabludi ste ako...« vijećnik Mikulin je izrekao seriju nepotpunih rečenica. Umjesto da ih završi, pogledavao je u bradu. Bilo je to promišljeno skraćivanje koje je nekako fraze učinilo upečatljivijima. No mogao je prilično tečno govoriti, što je postalo jasno kada je promijenio ton u uvjeravanje i nastavio: »Saslušavši vas na ovakav način, mislim da sam dokazao kako ne smatram naš susret strogo službenim. Zapravo, uopće ne želim da bude takvog karaktera... Ah da! Priznajem kako je molba da dođete bila u službenom tonu. Ali kažem vam, bilo da je to bio ton kojim bi se osigurao dolazak...«
»Sumnjivca«, upao je Razumov, gledajući dužnosnika ravno u oči. Bile su velike s teškim vjeđama, i ovu smjelost su dočekale s neprobojnim, postojanim pogledom. »Sumnjivac.« Otvoreno ponavljanje te riječi koja ga je neprestano progonila pružilo je Razumovu čudnu vrstu satisfakcije. Vijećnik Mikulin je lagano odmahnuo glavom. »Zasigurno znate da mi je policija pretražila sobe?«
»Htio sam reći ‘pogrešno shvaćene osobe’, kada ste me prekinuli«, tiho je napomenuo vijećnik Mikulin.
Razumov se nasmiješio bez gorčine. Obnovljeni osjećaj intelektualne nadmoći održao ga je u trenutku opasnosti. Rekao je pomalo oholo -
»Znam da sam samo trska. Ali molim da mi dozvolite superiornost trske koja misli, nad nerazumnim silama koje su je spremne uništiti. Praktično promišljanje na kraju nije drugo do kritika. Možda mi može biti dozvoljeno izraziti začuđenost policijskim zakašnjenjem od puna dva dana tijekom kojih sam, naravno, mogao uništiti sve kompromitirajuće dokaze tako da sam to zapalio - recimo - a mogao sam se riješiti i pepela, što se toga tiče.«
»Ljuti ste«, primijetio je dužnosnik neopisivom jednostavnošću tona i držanja. »Je li to razumno?«
Razumov je osjetio kako mu od jada boja udara u obraze.
»Razuman sam. Čak sam - dopustite mi da kažem - mislilac, iako mi se čini kako je u današnje vrijeme to ime monopol preprodavača revolucionarne robe, robova neke francuske ili njemačke misli - vrag zna kojih stranih naroda. Ali ja nisam intelektualni polutan. Mislim kao Rus. Mislim odano - i slobodan sam nazivati se misliocem. To nije zabranjena riječ, koliko ja znam.«
»Ne. Zašto bi to bila zabranjena riječ?« Vijećnik Mikulin se okrenuo u stolici s prekriženim nogama i, nalaktivši se na stol, oslonio glavu na zglobove poluzatvorene šake. Razumov je primijetio debeli kažiprst obavijen masivnim zlatnim prstenom s krvavo-crvenim kamenom - pečatnjak koji je bio, izgledajući kao da teži pola funte, primjeren ures tog velikog čovjeka s preciznim razdjeljkom u sjajnoj kosi iznad naboranog sokratskog čela.
»Možda je to perika?« Razumov se uhvatio kako razmišlja neočekivano hladno. Samopouzdanje mu je bilo uzdrmano. Odlučio je više ne brbljati. Rezervirano! Rezervirano! Sve što je morao učiniti bilo je zadržati epizodu sa Zjemjaničem tajnom, potpuno odlučno kada se pitanje postavi. Zjemjaniča držati strogo van svih odgovora.
Vijećnik Mikulin ga je sumorno gledao. Samopouzdanje je Razumova potpuno napustilo. Činilo se nemogućim izostaviti Zjemjaniča. Svako pitanje će voditi prema tome, zato jer, naravno, ničeg drugog nije ni bilo. Pokušao se pribrati, bezuspješno. No vijećnik Mikulin je također bio iznenađujuće hladan.
»Zašto bi bila zabranjena?« ponovio je. »I ja sebe smatram misliocem, budite uvjereni. Primarni je uvjet misliti ispravno. Priznajem da je to ponekad, na prvu, teško za mladog potpuno napuštenog čovjeka - s plemenitim nagonima nediscipliniranim, takoreći - na milosti svih divljih vjetrova koji pušu. Religiozna uvjerenja su, naravno, velika...«
Vijećnik Mikulin je pogledao u bradu, a Razumov, čija je napetost popustila uslijed tog neočekivanog i nepovezanog zaokreta, progunđao turobno i nezadovoljno -
»Taj čovjek, Haldin, je vjerovao u Boga.«
»Aha! Dakle, vi znate«, izdahnuo je vijećnik Mikulin, nježno naglasivši, kano diskretno, ali opet dovoljno jasno, kao da je i on sam odahnuo nakon Razumovljeve primjedbe. Mladić je zadržao nestrpljivo, mušičavo držanje, premda si je gorko zamjerio nepromišljenost lude - ostaviti tako potpuno krivi dojam bliskosti. Pogled je prikovao za pod. »Moram po svaku cijenu držati jezik za zubima, osim ako sam primoran govoriti«, podsjećao se. I odmah,, protiv njegove volje, pitanje »Nije li bolje da mu sve kažem?« se tako snažno predočilo da je morao ugristi se za usnu. Vijećnik Mikulin nije, međutim, mogao gajiti nikakvu nadu u priznanje. Nastavio je -
»Više ste mi rekli nego što su suci uspjeli izvući iz njega. Sudilo mu je tročlano vijeće. Nije im htio reći apsolutno ništa. Imam izvješće s ispitivanja ovdje, kod sebe. Iza svakog pitanja stoji ‘Odbija odgovoriti - odbija odgovoriti.’ Tako je stranicu za stranicom. Vidite, povjerene su mi neke daljnje istražne radnje u vezi s ovom stvari. Nije mi ostavio ništa odakle bih krenuo. Nepokolebljiv nitkov. I tako, kažete, vjerovao je u...«
Ponovno je vijećnik Mikulin pogledao niz bradu uz laganu grimasu; ali nije dugo zastao. Primijetivši s laganim podsmijehom kako i bogohulnici vjeruju, završio je pretpostavljajući kako je gospodin Razumov o toj temi često razgovarao s Haldinom.
»Ne«, rekao je Razumov glasno, bez podizanja pogleda. »On je govorio, a ja slušao. To nije razgovor.«
»Slušati je jedno veliko umijeće«, primijetio je Mikulin očinski.
»A navesti ljude da govore je drugo«, procijedio je Razumov.
»Pa ne - to nije tako teško«, Mikulin je nevino rekao, »osim, naravno, u posebnim slučajevima. Na primjer, taj Haldin. Ništa ga nije moglo navesti da progovori. Četiri puta je doveden pred izabrane suce. Četiri tajna ispitivanja - čak i tijekom zadnjega, kad je vaša ličnost korištena...«
»Moja ličnost korištena?« ponovio je Razumov, naglo dignuvši glavu. »Ne razumijem.«
Vijećnik Mikulin se okrenuo ravno prema stolu, i podižući neke listove sivog papira spuštao ih je jednog za drugim, zadržavši samo posljednji u ruci. Držao ga je pred očima dok je govorio.
»Bilo je to - vidite - potrebno za suđenje. U slučaju takve važnosti nikakva sredstva djelovanja prema okrivljeniku ne smiju biti zanemarena. I vi to razumijete, siguran sam.«
Razumov je zurio ogromnim raskolačenim očima, postrance od vijećnika Mikulina, koji ga više uopće nije gledao.
»I tako je odlučeno (bio sam savjetovati od generala T-a) kako će se određena pitanja postaviti optuženom. No, iz poštovanja prema velikoj želji kneza K-a, vaše ime je izuzeto iz dokumenata, a čak je i zatajeno samim sucima. Knez K- je prepoznao ispravnost, nužnost onoga što smo predlagali, no bio je zabrinut za vašu sigurnost. Neke proceduralne stvari - to ne možemo zanijekati. Ne može se uvijek jamčiti za diskreciju nižih službenika. Tamo su bili, naravno, tajnik specijalnog suda - jedan ili dva žandara u sobi. Nadalje, kao što sam rekao, iz poštovanja prema knezu K- u čak su i sami suci trebali biti ostavljeni u neznanju. Pitanje im je, potpuno formulirano, poslano od generala T-a (napisao sam ga vlastitom rukom), uz instrukcije da bude posljednje postavljeno zatvoreniku. Evo ga.«
Vijećnik Mikulin je zabacio glavu kako bi bolje vidio, i počeo monotono čitati: »Pitanje - Je li čovjek, vama dobro poznat, u čijim ste sobama proveli više sati u ponedjeljak i po čijoj ste dojavi uhićeni - je li on imao ikakvo prethodno saznanje o vašoj namjeri da počinite političko ubojstvo? .. .Zatvorenik odbija odgovoriti.«
»Pitanje ponovljeno. Zatvorenik jednako tvrdoglavo šuti.«
»Prečasni zatvorski kapelan, koji je tada ušao i pozvao zatvorenika na pokajanje, zaklinje ga također da se iskupi za svoj zločin bezuvjetnim i potpunim priznanjem koje bi mu pomoglo osloboditi se od grijeha pobune protiv Božanskih zakona i svetog Veličanstva Vladara, protiv naše, Kristu odane zemlje - zatvorenik otvara usta po prvi put tijekom jutrošnje audijencije i glasnim, jasnim glasom odbija propovijedi prečasnog kapelana.«
»U jedanaest sati sud u sažetom obliku proglašava smrtnu presudu.«
»Pogubljenje je određeno za četiri sata poslijepodne, podložno daljnjim naputcima od viših struktura.«
Vijećnik Mikulin je ispustio list papira, pogledao niz bradu i, okrenuvši se prema Razumovu, dodao u laganom, opravdavajućem tonu -
»Nismo vidjeli svrhu u odgađanju pogubljenja. Naredba za izvršenje kazne je poslana telegrafom u podne. Osobno sam poslao telegraf. Obješen je u četiri sata danas popodne.«
Konačna informacija o Haldinovoj smrti izazvala je u Razumovu osjećaj potpune iscrpljenosti kakva slijedi nakon velikih napora ili velikog uzbuđenja. Ostao je vrlo miran u naslonjaču, ali mu je pobjegao šapat -
»Vjerovao je u daljnje postojanje.«
Vijećnik Mikulin je lagano slegnuo ramenima, a Razumov je teško ustao. Ničega više nije bilo zbog čega bi ostao u toj sobi. Haldin je obješen u četiri sata. Nije bilo sumnje u to. Ušao je, čini se, u svoje daljnje postojanje, visoke čizme, astrahanska krznena šubara i sve, do samog kožnatog remena oko struka. Titravu, iščezavajući) vrstu postojanja. Ne dušu, običnu utvaru je ostavio iza sebe na ovom svijetu - mislio je Razumov, zajedljivo se cereći u sebi dok je hodao kroz sobu, potpuno zaboravivši gdje je, kao i na postojanje vijećnika Mikulina. Dužnosnik je mogao dignuti uzbunu bilo gdje u zgradi, bez da ustane iz stolice. Pustio je Razumova da ode skoro do vrata, prije nego što je progovorio.
»Dođite, Kirilo Sidoroviču - što to radite?«
Razumov je okrenuo glavu i pogledao ga u tišini. Nije bio ni najmanje zbunjen. Ruke vijećnika Mikulina bile su ispružene preko stola pred njim, a tijelo lagano nagnuto naprijed sa zanimanjem u zamagljenom pogledu.
»Jesam li stvarno mislio ovako zbrisati?« Razumov se čudio sebi ravnodušna izraza lica. I bio je svjestan kako ta ravnodušnost prikriva jasno zaprepaštenje.
»Očito bi izašao van da on nije progovorio«, mislio je. »Što bi on tada učinio? Moram završiti ovu stvar na ovaj ili onaj način. Moram ga natjerati da pokaže karte.«
Još trenutak je razmišljao skriven iza maske, zatim je pustio kvaku i vratio se u sredinu sobe.
»Reći ću vam što mislite«, rekao je naglo, ali bez podizanja glasa. »Mislite kako imate posla s tajnim suučesnikom onog nesretnika. Ne, ne znam je li bio nesretan. Nije mi rekao. Bio je bijednik iz mog kuta gledišta, jer držati na životu lažnu ideju je veći zločin nego ubiti čovjeka. Pretpostavljam kako nećete to negirati? Mrzio sam ga! Vizionari stvaraju vječno zlo na zemlji. Njihove utopije u masi mediokritetskih umova potiču gnušanje prema stvarnosti i prezir prema sekularnoj logici ljudskog razvoja.
Razumov je slegnuo ramenima i zurio. »Kakva tirada!« mislio je. Šutnja i nepomičnost vijećnika Mikulina ga je impresionirala. Bradati je birokrat sjedio na svom mjestu, čudesno hladnokrvan, s tamnim, nedokučivim očima. Razumovljev glas se nehotično promijenio.
»Ako biste me pitali odakle potreba za mržnjom prema nekome kao što je Haldin, odgovorio bih vam - nema ništa sentimentalno u tome. Nisam ga mrzio zato što je počinio zločin ubojstva. Gnušanje nije mržnja. Mrzio sam ga jednostavno zato što sam razuman. U tome smislu me je razbjesnio. Njegova smrt...«
Razumov je osjetio kako mu glas zapinje u grlu. Tama očiju vijećnika Mikulina se, tako se činilo, raširila preko cijeloga mu lica i učinila ga neprepoznatljivim za Razumovljev pogled. Pokušao se ne obazirati na taj fenomen.
»Doista«, nastavio je, izgovarajući svaku riječ oprezno, »što njegova smrt meni znači? Da leži ovdje na podu, mogao bih mu gaziti preko prsa... Čovjek je obična utvara...«
Glas Razumova se ugasio protivno njegovoj volji. Mikulin si iza stola nije dozvolio ni najmanju kretnju. Tišina je trajala neko kratko vrijeme, prije nego što je Razumov uspio nastaviti.
»Okolo je govorio o meni... Ti intelektualci sjede jedan kod drugoga po sobama i opijaju se stranim idejama na isti način na koji se mladi oficiri Straže međusobno časte stranim vinima. Obični razvrat... Časti mi«, - Razumov je, razbješnjen iznenadnim prisjećanjem na Zjemjaniča, jedva snizio ton, - »časti mi, mi Rusi smo pijana rulja. Neku vrstu opijanja moramo imati: da podivljamo od tuge ili kukamo u rezignaciji; da ležimo inertni poput klade ili okolo palimo kuće. Što da trijezan čovjek čini, volio bih znati? Da se odcijepiš potpuno od svojih je nemoguće. Da bi živio u pustinji moraš biti svetac. Ali ako pijanac izleti iz krčme, objesi ti se za vrat i poljubi te u oba obraza jer mu se nešto na tebi baš svidjelo, što onda - ljubazno mi recite? Možeš razbiti, recimo, palicu na njegovim leđima i opet ga se ne uspjeti otresti...«
Vijećnik Mikulin je podigao ruku i njome promišljeno prešao po licu.

»To je... naravno«, rekao je spuštenim glasom.
Tiha težina te geste učinila je da Razumov zastane. Bila je potpuno neočekivana, također. Što je značila? Bila je uznemirujuće rezervirana. Razumov se sjetio svoje namjere da ga navede da pokaže karte.
»Sve sam to rekao knezu K-u«, počeo je tobože indiferentno, ali se izgubio kada je vidio polagano potvrdno kimanje vijećnika Mikulina. »Znate? Čuli ste... Zašto sam onda pozvan ovdje da mi se kaže za Haldinovo pogubljenje? jeste li me željeli suočiti s njegovom šutnjom sada kada je mrtav? Što je meni njegova šutnja? Ovo je neshvatljivo. Želite mi na neki način poljuljati duševnu ravnotežu.«
»Ne. Ne to«, progunđao je vijećnik Mikulin, jedva čujno. »Vaša pomoć se cijeni...«
»A da?« Razumov je ironično prekinuo.
«... i vaša pozicija.« Vijećnik Mikulin nije podizao glasa. »Ali razmislite samo! Kao s neba upadate u radnu sobu kneza K- s nevjerojatnim informacijama... Vi još studirate, gospodine Razumove, a mi već služimo - ne zaboravite to... I naravno, neka radoznalost se morala...«
Vijećnik Mikulin je pogledao niz bradu. Razumovu su usne zadrhtale.
»Slučaj takve vrste obilježi čovjeka«, prisno šaputanje se nastavilo. »Priznajem da sam bio znatiželjan vidjeti vas. General T- je mislio kako će to biti i od koristi... Nemojte misliti kako sam nesposoban razumjeti vaše osjećaje. Kada sam bio mlad poput vas, studirao sam...«
»Da - željeli ste me vidjeti«, rekao je Razumov s dubokim gađenjem. »Naravno da imate pravo - mislim moć. Sve se svodi na isto. Ali je potpuno uzaludno, sve da me gledate i slušate cijelu godinu. Počinjem misliti da je nešto u meni što ljudi, izgleda, ne mogu dokučiti. To je nezgodno. Mislim, međutim, kako knez K- razumije. Činilo se da razumije.«
Vijećnik Mikulin se lagano pomaknuo i progovorio.
»Knez K- je upoznat sa svime što se događa, a nije mi teško obavijestiti vas kako je odobrio moju namjeru da se osobno upoznam s vama.«
Razumov je prikrio neizmjerno razočaranje glasnim naglašavanjem iznenađenja.
»Dakle i on je znatiželjan! .. .Dobro - ipak, knez K- me jako slabo poznaje. To je stvarno jako nezgodno za mene, ali - nije baš moja krivica.«
Vijećnik Mikulin je naglo i s neodobravanjem podigao ruku i nagnuo glavu lagano preko ramena.
»Dakle, gospodine Razumov - je li stvarno potrebno to tako primiti? Svi, siguran sam, mogu...«
Hitro je bacio pogled niz bradu, a kada je ponovno pogledao gore, na trenutak mu se u pogledu mogao vidjeti zainteresiran izraz. Razumov mu je odvratio hladnim, odbojnim smiješkom.
»Ne. To uopće nije važno, naravno - osim što je, unatoč svemu, sva ova znatiželja pobuđena vrlo jednostavnom stvari... Što s tim učiniti? To je nemoguće umiriti. Hoću reći, ne postoji nešto čime bi se mogla umiriti. Rodio sam se kao Rus domoljubnih instinkta - jesu li nasljedni ili ne, nisam u poziciji procijeniti.«
Razumov je govorio samouvjereno s promišljenom čvrstinom.
»Da, patriotski instinkti razvijeni sposobnošću nezavisnog mišljenja - nepristranog mišljenja. U tom pogledu sam slobodniji više nego što me ikakva socijalno-demokratska revolucija može učiniti. Više je nego moguće da ne razmišljam potpuno isto kao vi. Doista, kako bi to bilo? Vi najvjerojatnije u ovom trenutku mislite da naveliko lažem kako bi prikrio tragove žaljenja.«
Razumov je stao. Srce mu je gotovo iskočilo iz grudi. Vijećnik Mikulin nije ni trepnuo.
»A zašto bih?« jednostavno je rekao. »Osobno sam sudjelovao u pretrazi vaših soba. Osobno sam pregledao sve papire. Bio sam vrlo impresioniran nekom vrstom političke ispovijedi vjere. Vrlo neobičan dokument. Mogu li vas sad upitati iz kojeg razloga...«
»Da zavaram policiju, naravno«, rekao je Razumov zlobno... »Što znači sve ovo izrugivanje? Naravno, možete me poslati iz ove sobe ravno u Sibir. To bi bilo razumljivo. Što je razumljivo, ja mogu prihvatiti. Ali protestiram protiv ove komedije od progona. Cijela stvar postaje previše komična za moj ukus. Komedija pogrešaka, utvara i sumnji. Potpuno je neprimjereno...«
Vijećnik Mikulin je postao zainteresiran.
»Rekli ste utvara?« promrmljao je.
»Mogao bih pregaziti desetke takvih.« Razumov je, uz nestrpljivo odmahivanje rukom, naprasito nastavio, »Ali zaista, moram tražiti svoje pravo da jednom zauvijek završim s tim čovjekom. A kako bih to postigao, bit ću dovoljno slobodan...«
Razumov se sa svoje strane stola lagano naklonio zavaljenom birokratu.
»...povući se - jednostavno se povući«, završio je s velikom odlučnošću.
Krenuo je prema vratima, misleći, »Sada mora pokazati karte. Mora pozvoniti i dati me uhititi prije negoli napustim zgradu, ili me mora pustiti. U svakom slučaju...«
Staloženi glas je rekao -
»Kirilo Sidoroviču.«
Razumov je, pred vratima, okrenuo glavu.
»Povući se«, ponovio je.
»Kamo?« pitao je vijećnik Mikulin blago.

DIO DRUGI




I



U pisanju izmišljene priče postoje, bez sumnje, određene pogodnosti koje treba uzeti u obzir zbog bolje jasnoće i učinka. Čovjek imaginacije, bez obzira koliko neiskusan u umjetnosti pripovijedanja, posjeduje vlastiti instinkt koji ga vodi u izboru riječi i razvoju radnje. Zrnce talenta opravdava mnoge pogreške. Ali ovo nije djelo mašte; ja nemam talenta; opravdanje za ovaj pothvat ne leži u njegovu umijeću, već u neumješnosti. Svjestan svojih ograničenja i postojan u jasnoći svrhe, neću pokušavati (gdje je to moguće) izmisliti ništa. Svoje nedoumice guram tako daleko da neću čak izmisliti ni prijelaz.
Ostavivši dakle zapise gospodina Razumova na mjestu gdje pitanje vijećnika Mikulina nastupa snagom nerješivog problema, jednostavno ću reći kako sam upoznao ove dame oko šest mjeseci prije tog vremena. Pod »ove dame« mislim, naravno, na majku i sestru nesretnog Haldina.
Kojim je argumentima naveo majku da proda njihovo malo imanje i ode u inozemstvo na neodređeno vrijeme, ne mogu točno reći. Mislim da bi gospođa Haldin bila, po želji sina, zapalila kuću i emigrirala na Mjesec bez ikakvog traga iznenađenja ili straha; a da bi gospođica Haldin - Natalija, od milja Natalka - bila suglasna s planom.
Ponosita odanost koju su gajile prema tom mladom čovjeku postala mi je jasna u vrlo kratkom vremenu. Slijedeći njegove upute, otišle su ravno u Švicarsku - u Zürich - gdje su ostale veći dio godine. Iz Züricha, koji im se nije svidio, došle su u Ženevu. Prijatelj iz Lausanne, docent povijesti na Sveučilištu (oženio je rusku damu, daljnji rod gospođe Haldin), pisao mi je predlažući da posjetim te dame. Bio je to vrlo ljubazno predočen poslovni prijedlog. Gospođica Haldin je željela pohađati tečaj čitanja najboljih engleskih pisaca kod kompetentnog učitelja.
Gospođa Haldin me primila vrlo ljubazno. Loš francuski, kojega je, smiješeći se, bila svjesna, odagnao je formalnost prvog razgovora. Bila je visoka žena u crnoj svilenoj haljini. Visoko čelo, pravilne crte lica i nježno oblikovane usne, svjedočili su o ljepoti u prošlosti. Sjela je uspravno u laganom naslonjaču i prilično slabim, nježnim glasom rekla kako njena Natalka jednostavno žeđa za znanjem. Tanahne su joj ruke ležale u krilu, a nepokretnost lica je u sebi imala nešto redovničko. »U Rusiji«, nastavila je, »sve znanje je zagađeno lažima. Ne kemija i takve stvari, već edukacija općenito«, objasnila je. Vlast je iskvarila učenje za svoje svrhe. Oboje joj je djece to osjetilo. Natalka je stekla diplomu Više škole za žene, a sin joj je bio student na Sveučilištu St. Petersburg. Imao je briljantan intelekt, najplemenitiju nesebičnu narav i bio je glas svojih drugova. Početkom sljedeće godine, nadala se, pridružit će im se i onda će zajedno otići u Italiju. U bilo kojoj drugoj zemlji osim njihove bila bi sigurna u veliku budućnost za čovjeka s nevjerojatnim sposobnostima i uzvišenim karakterom poput njezinog sina - ali u Rusiji...
Mlada dama koja je sjedila pokraj prozora, okrenula je glavu i rekla -
»No, majko. Gak se i kod nas stvari s godinama mijenjaju.«
Glas joj je bio dubok, skoro grub, a opet umilan u svojoj grubosti. Imala je tamnu put, sa žarkim usnama i punom figurom. Ostavljala je dojam snažne vitalnosti. Stara je dama uzdahnula.
»Oboje ste mladi - vas dvoje. Vama se lako nadati. Ali ni ja, također, nisam bez nade. Doista, kako bih mogla biti s ovakvim sinom?«
Obratio sam se gospođici Haldin pitajući koje autore želi čitati. Usmjerila je prema meni sive oči zasjenjene crnim trepavicama, i postao sam svjestan, unatoč svojim godinama, koliko bi fizički privlačna mogla biti nekom čovjeku koji je sposoban u ženi cijeniti nešto drugo osim samog sklada ili ženstvenosti. Pogled joj je bio direktan i pun povjerenja, kao u mladog čovjeka još neiskvarenog svjetovnom mudrošću. I bio je neustrašiv, ali ničeg agresivnog nije bilo u toj neustrašivosti. Naivno, a opet promišljeno samopouzdanje je bolja definicija. Već je duboko promišljala (u Rusiji mladi počinju rano misliti), ali nikad dosad nije spoznala prevaru jer, očigledno, dosad još nije pala pod utjecaj strasti. Bila je - bilo ju je dovoljno pogledati - vrlo sposobna zanijeti se idejom ili samo osobom. Na kraju krajeva, tako sam prosudio vjerujem nepristranim umom; jer jasno je da moja osoba nije mogla biti ta osoba - a što se mojih ideja tiče!...
Postali smo odlični prijatelji tijekom našeg čitanja. Bilo je vrlo ugodno. Bez straha da ću izazvati smijeh, priznat ću kako sam se jako vezao za tu mladu djevojku. Na isteku četiri mjeseca rekao sam joj kako sada slobodno može i sama čitati engleski. Bilo je vrijeme za učitelja da ode. Učenica je izgledala neugodno iznenađenom.
Gospođa Haldin, nepomičnih crta lica i ljubaznog izraza u očima, oglasila se iz naslonjača na svom nesigurnom francuskom »Mais l’ami reviendra.«11 I tako je bilo riješeno. Vraćao sam se - ne četiri puta tjedno kao prije, ali prilično često. U jesen smo zajedno otišli na par kratkih izleta, u društvu drugih Rusa. Prijateljstvo s ovim damama dalo mi je položaj u ruskoj koloniji koji drugačije ne bih imao.
Na dan kada sam u novinama vidio vijesti o ubojstvu gospodina de P-a (bila je nedjelja) sreo sam dame na ulici i hodao s njima određenu udaljenost. Gospođa Haldin je nosila teški sivi kaput, sjećam se, preko svoje crne svilene haljine, a njen fini pogled je susreo moj s vrlo povučenim izrazom.
»Bile smo na kasnoj misi«, rekla je. »Natalka je išla sa mnom. Njene prijateljice, koje ovdje studiraju, naravno ne... Kod nas u Rusiji crkva je toliko identificirana s represijom, da se čini gotovo nužnim da kada netko želi biti slobodan u ovom životu, digne ruke od bilo kakve nade u buduće postojanje. Ali ja ne mogu dignuti ruke od molitve za svog sina.«
Dodala je s nekom vrstom hladne turobnosti, lagano pocrvenivši, i rekla na francuskom, »Ce n’estpeut etre qu’une habitude.« (»Možda je to samo navika.«)
Gospođica Haldin je nosila dva molitvenika. Nije gledala u majku.
»Ti i Viktor ste oboje vrlo veliki vjernici«, rekla je.
Prenio sam im vijesti iz njihove zemlje koje sam upravo pročitao u kavani. Cijelu minutu smo hodali prilično žustro u tišini. Zatim je gospođa Haldin promrmljala -
»Bit će još nevolja, još progona zbog ovoga. Možda će zatvoriti i Sveučilište. Nema ni mira ni odmora za čovjeka u Rusiji, osim u grobu.«
»Da. Put je težak«, čulo se od kćeri koja je gledala ravno na planine Jura prekrivene snijegom, nalik bijelom zidu koji zatvara kraj ulice. »Ali sloga nije tako daleko.«
»To moja djeca misle«, napomenula mi je gospođa Haldin.
Nisam skrivao svoje mišljenje kako su ovo čudna vremena za govor o slozi. Natalija Haldin me iznenadila rekavši, kao da je mnogo bila razmišljala o toj temi, kako zapadnjaci ne razumiju situaciju. Bila je vrlo smirena i mladenački superiorna.
»Mislite kako je to klasni sukob, ili sukob interesa, kakva su društvena previranja kod vas u Europi. Ali uopće nije tako. To je nešto potpuno drugačije.«
»Sasvim je moguće da ne razumijem«, priznao sam.
Ta sposobnost pomicanja svakog problema s razine razumljivosti nekim tajanstvenim izražavanjem je vrlo ruska. Poznavao sam je dovoljno dobro da sam otkrio njen prezir prema svim praktičnim oblicima političke slobode poznatim u zapadnom svijetu. Pretpostavljam kako moraš biti Rus da razumiješ rusku jednostavnost, strašnu nagrizajuću jednostavnost u kojoj tajanstvene fraze prikrivaju naivan i beznadan cinizam. Ponekad mislim kako se psihološka tajna duboke različitosti tih ljudi krije u ovome - da se oni gnušaju života, nepromjenjivog zemaljskog života kakav jest, dok ga mi zapadnjaci njegujemo s možda jednakim pretjerivanjem u svezi s njegovom sentimentalnom vrijednosti. No ovo je uistinu digresija...
Otpratio sam dame do tramvaja i pozvale su me da navratim u popodnevnim satima. Bar me je gospođa Haldin pozvala dok se penjala, a njena Natalka se blago nasmijala blentavom zapadnjaku iz stražnjeg dijela odlazećeg tramvaja. Svjetlo bistrog zimskog prijepodneva bilo joj je ublaženo u sivim očima.
Zapis gospodina Razumova, poput otvorene knjige sudbine, oživljava uspomenu na taj dan kao nešto iznenađujuće nemilosrdno u svojoj oslobođenosti od svih slutnji. Viktor Haldin je još bio među živima, ali sa živima čiji je jedini kontakt sa životom iščekivanje smrti. Mora da je već bio razmišljao o posljednjima od svojih zemaljskih veza, u satima te uporne tišine koja će se za njega produžiti u vječnost. Toga su popodneva dame ugostile priličan broj svojih zemljaka - više nego što su obično primale u isto vrijeme; i salon u prizemlju velike kuće na Bulevaru filozofa bio je prilično natrpan.
Ostao sam posljednji; a kada sam ustao, ustala je i gospođica Haldin. Primio sam je za ruku i bio ponukan vratiti se na razgovor s ulice od tog jutra.
»Premda moram priznati kako mi zapadnjaci ne razumijemo karakter vašeg naroda...« započeo sam.
Bilo je kao da je bila spremna za moje pitanje uz pomoć nekog tajanstvenog predznanja. Nježno me je prekinula -
»Njihovi nagoni - njihovi...« tražila je primjeren izraz i pronašla ga, ali na francuskom... »njihovi mouvements d’ame.«12
Glas joj nije bio mnogo glasniji od šapta.
»U redu«, rekao sam. »No svejedno gledamo sukob. Vi kažete kako to nije klasni sukob ni sukob interesa. Recimo da to priznajem. Hoće li se antagonistične ideje onda lakše pomiriti - mogu li biti zacementirane krvlju i nasiljem u tu slogu za koju predviđate da je tako blizu?«
Gledala me istraživački bistrim sivim očima, bez odgovara na moje razumno pitanje - očito, nepobitno pitanje.
»To je nezamislivo«, dodao sam, s nečim nalik na uzrujanost.
»Sve je nezamislivo«, rekla je. »Cijeli je svijet nezamisliv za strogu logiku ideja. A opet svijet postoji za naša osjetila, a mi postojimo u njemu. Mora postojati potreba superiorna našim spoznajama. Vrlo je bijedna i lažna stvar pripadati većini. Mi Rusi ćemo pronaći neki bolji oblik nacionalne slobode od umjetne suprotstavljenosti stranaka - koja je pogrešna jer je suprotstavljenost i prezira vrijedna jer je umjetna. Na nama Rusima je da otkrijemo bolji put.«
Gospođa Haldin je gledala van kroz prozor. Okrenula je prema meni gotovo beživotno lijepo lice, a zatim živi dobroćudni pogled velikih tamnih očiju.
»To moja djeca misle«, izjavila je.
»Pretpostavljam«, obratio sam se gospođici Haldin, »kako ćete biti šokirani ako vam kažem da nisam razumio - neću reći ni jednu riječ; razumio sam sve riječi... Ah što može biti ta era bestjelesne sloge koju iščekujete? Život je stvar forme. Ima svoj plastičan oblik i definiran intelektualni aspekt. I idealistični koncepti ljubavi i snošljivosti moraju biti odjeveni u tijelo, takoreći, prije nego što mogu postati razumljivi.
Pozdravio sam se s gospođom Haldin, čije se prekrasne usne nisu ni pomaknule. Nasmiješila se samo očima. Natalija Haldin me otpratila do vrata, vrlo ljubazno.
»Majka misli da sam samo blijeda kopija mog brata Viktora. Nije tako. Razumije me bolje nego što ja mogu razumjeti njega. Kada nam se pridruži i kad ga upoznate, vidjet ćete kakva je to iznimna duša.« Zastala je. »Nije snažan čovjek u konvencionalnom smislu, znate«, dodala je. »Ali karakter mu je bez mane.«
»Vjerujem da mi neće biti teško sprijateljiti se s vašim bratom Viktorom.«
»Nemojte očekivati da ćete ga sasvim razumjeti«, rekla je pomalo zločesto. »On načelno nimalo nije - nimalo - zapadnjački.«
I, s ovim nepotrebnim upozorenjem, napustio sam sobu s još jednim naklonom gospođi Haldin u naslonjaču pokraj prozora. Sjena autokracije, koju ja uopće nisam zamijetio, već je pala na Bulevar filozofa u slobodnom, nezavisnom i demokratskom gradu Ženevi, gdje postoji četvrt zvana »La Petite Russie.« Kadgod se dva Rusa susretnu, sjena autokracije je s njima, igra se njihovim mislima, pogledima, najintimnijim osjećajima, njihovim životima, javnim iskazima - progoni tajne njihove šutnje.
Što me je sljedeće pogodilo, otprilike nakon jednog tjedna, bila je šutnja ovih dama. Obično bih ih sretao u šetnji javnim parkom u blizini Sveučilišta. Pozdravljale su me s uobičajenom srdačnošću, ali nisam mogao ne primijetiti njihovu šutljivost. U to vrijeme je već bilo općepoznato kako je atentator na gospodina de P-a bio uhvaćen, osuđen i pogubljen. Toliko toga je bilo službeno izjavljeno novinskim agencijama. Ali je za svijet općenito ubojica ostao anoniman. Službena tajnovitost uskratila je javnosti njegovo ime. Stvarno ne mogu zamisliti iz kojeg razloga.
Jednog sam dana vidio gospođicu Haldin kako sama šeće glavnom alejom parka Bastions ispod golog drveća.
»Majci nije baš dobro«, objasnila je.
Kako gospođa Haldin, činilo se, nikada nije ni dana bila bolesna u svom životu, ova je indisponiranost bila uznemirujuća. Također se nije znalo ni o čemu je riječ.
»Mislim da je ubija to što već dugo nismo ni riječi čuli od brata.«
»Nikakve vijesti - dobre vijesti«, rekao sam veselo i počeli smo polagano hodati zajedno.
»Ne u Rusiji«, izdahnula je tako tiho da sam jedva uhvatio riječi. Pogledao sam ju pažljivije.

»I vi ste tjeskobni?«
Priznala je nakon trenutka oklijevanja kako jest.
»Stvarno je jako dugo prošlo otkako smo čuli...«
I prije nego li sam uspio ponuditi uobičajene banalne sugestije, povjerila mi se.
»Oh! Puno je gore od toga. Pisala sam obitelji koju poznajemo u Petersburgu. Nisu ga vidjeli više od mjeseca. Mislili su kako je već s nama. Čak su bili pomalo uvrijeđeni što je napustio Petersburg bez pozdrava. Gospođin suprug je odmah otišao u njegovo konačište. Viktor je otišao odande i nisu znali njegovu adresu.«
Sjećam se kako je prilično žalobno hvatala dah. Brat joj također nije bio viđen na predavanjima jako dugo. Samo se pojavio tu i tamo na ulazu sveučilišta da preuzme pisma od portira. I gospodinu prijatelju je rečeno kako student Haldin nije došao preuzeti zadnja dva pisma koja su došla za njega. Ali se policija došla raspitivati je li student Haldin ikada primao ikakvu korespondenciju na Sveučilištu, i odnijela ih.
»Moja dva pisma«, rekla je.
Okrenuli smo se jedno prema drugome. Nekoliko je snježnih pahulja dolepršalo ispod golih grana. Nebo je bilo tamno.
»Što mislite da se moglo dogoditi?« pitao sam.
Lagano je slegnula ramenima.
»Nikad se ne zna - u Rusiji.«
Tada sam vidio sjenu autokracije kako leži na ruskim životima u njihovoj pokornosti ili revoltu. Vidio sam kako dodiruje njezino zgodno, otvoreno lice umotano u krzneni ovratnik i kako joj potamnjuje bistre oči koje su me obasjavale blistavo sivom u tmurnom svjetlu oblačnog, surovog poslijepodneva.
»Idemo dalje«, rekla je. »Hladno je stajati - danas.«
Lagano je zadrhtala i zagazila malom nogom. Hitro smo išli do kraja aleje i natrag do velikih vrata parka.
»Jeste li rekli majci?« usudio sam se pitati.
»Ne. Još ne. Izašla sam prehodati utisak ovog pisma.«
Čuo sam šuškanje papira negdje. Dolazilo je iz mufa. Imala je pismo sa sobom.
»Što je to čega se bojite?« pitao sam.
Nama, Europljanima sa Zapada, sve ideje o političkim zavjerama i urotama se čine djetinjastim, grubom fikcijom za teatar ili roman. Nisam želio biti više određen u svom pitanju.
»Za nas - za moju majku posebno, ono čega se bojim je neizvjesnost. Ljudi doista nestaju. Da, nestaju. Ostavljam vam da zamislite što je to - okrutnost nijemih tjedana - mjeseci - godina! Ovaj naš prijatelj je odustao od traženja kada je čuo da se policija domogla pisama. Pretpostavljam kako ga je bilo strah da se ne kompromitira. Ima ženu i djecu - i zašto bi, uostalom... Štoviše, nema utjecajnih veza i nije bogat. Što je mogao? ...Da, bojim se tišine - zbog moje jadne majke. Neće moći podnijeti to. Za brata se...« postala je gotovo nerazumljiva, »svega se bojim.«
Sada smo bili blizu vrata nasuprot teatra. Podigla je glas.
»Ali izgubljeni se ljudi pojave čak i u Rusiji. Znate li koja mi je zadnja nada? Možda je posljednja stvar koju ćemo saznati biti ta da će nam se pojaviti na vratima.«
Podigao sam šešir i ona je izašla iz vrta, dražesna i snažna, nakon što mi je lagano kimnula glavom, s rukama u mufu, gužvajući okrutno pismo iz Petersburga.
Kad sam se vratio kući otvorio sam novine koje dobivam iz Londona i, bacivši pogled na dopisništvo iz Rusije - ne telegrame već dopisništvo - prva stvar koja mi je zapela za oko bilo je ime Haldin. Smrt gospodina de P-a više nije bila aktualnost, ali je poduzetni dopisnik bio ponosan što je izvukao neke neslužbene informacije o značajnom događaju moderne povijesti. Došao je do Haldinova imena i iskopao priču o ponoćnom uhićenju na ulici. Ali je senzacija s novinarske točke gledišta bila već odavno prošla. Nije posvetio tome više od dvadeset redaka u cijeloj kolumni. Bilo je sasvim dovoljno da mi podari besanu noć. Uvidio sam kako bi bila neka vrsta izdaje dopustiti gospođici Haldin da nepripremljena naleti na to novinarsko otkriće, koje će, bez sumnje - sljedeći dan, biti reproducirano u francuskim i švicarskim novinama. Bilo mi je vrlo loše od toga do jutra, besan od nervozne brige i grozničav od osjećaja da sam upleten u nešto teatralno i morbidno. Neprikladnost takve komplikacije u životima tih dviju žena me morila cijelu noć u obliku potpune muke. Činilo se, s obzirom na njihovu plemenitu jednostavnost, da to treba zauvijek biti skriveno od njih. Stigavši u neprimjereno rani sat na vrata njihova stana, osjećao sam se kao da se spremam počiniti vandalizam...
Služavka srednjih godina me uvela u salon gdje je klofer ležao na stolcu, a metla bila naslonjena na središnji stol. Prašina je plesala na suncu; požalio sam što nisam napisao pismo umjesto dolaska osobno i bio zahvalan na vedrini dana. Gospođica Haldin je u običnoj crnoj haljini lagano izašla iz majčine sobe s namještenim nesigurnim smiješkom na usnama.
Izvukao sam novine iz džepa. Nisam mogao zamisliti da bi izdanje Standarda moglo imati efekt Meduzine glave. Lice joj se skamenilo u trenutku - oči - udovi. Najužasnija stvar je bila da je tako skamenjena ostala živa. Jasno se čulo njeno pulsirajuće srce. Nadam se da mi je oprostila na odugovlačenju i nespretnom okolišanju. Nije trajalo previše dugo; nije mogla ostati tako nepomična od glave do pete više od sekundu ili dvije, a onda sam čuo da udiše. Kao da joj je šok paralizirao moralni otpor i utjecao na čvrstoću mišića, konture lica su joj, činilo se, popustile. Bila je zastrašujuće izmijenjena. Izgledala je staro - uništeno. Ali samo za trenutak. Odlučno je rekla -
»Odmah ću reći majci.«
»Je li to sigurno, u njezinu stanju?« prigovorio sam.
»Što može biti gore od stanja u kojemu je bila posljednjih mjesec dana? Mi ovo shvaćamo na drugačiji način. Zločin nije on počinio. Nemojte misliti da ga branim pred vama.«
Otišla je do vrata spavaće sobe, a onda se okrenula tiho me zamoliti da ne odem dok se ne vrati. Dvadeset neprekidnih minuta nikakav zvuk nije došao do mene. Napokon je gospođica Haldin izašla i prošla kroz sobu svojim brzim, laganim korakom. Kad je došla do naslonjača, pala je u njega teško kao da je potpuno iscrpljena.
Gospođa Haldin, rekla mi je, nije pustila ni suze. Sjedila je u krevetu, a njena nepokretnost i šutnja bili su vrlo alarmantni. Napokon je polagano legla i pokazala kćeri da se povuče.
»Pozvati će me svakog trenutka«, dodala je gospođica Haldin. Ostavila sam joj zvonce pored kreveta.
Priznat ću kako moja vrlo stvarna sućut nije imala nikakav stav. Zapadni će čitatelji, za koje je ova priča napisana, razumjeti što mislim. Bio je to, ako mogu tako reći, nedostatak iskustva. Smrt je nemilosrdni tat. Bol zbog nenadoknadivog gubitka je poznata svima nama. Ne postoji život tako osamljen da bi bio siguran od tog iskustva. Ali žalost koju sam bio donio ovim damama je imala jezive asocijacije. Imala je asocijacije bomba i vješala - grozomornu rusku nijansu koja je učinila karakter moje sućuti nesigurnim.
Bio sam zahvalan gospođici Haldin što me nije dovela u neugodnu situaciju otvorenim pokazivanjem dubokih osjećanja. Divio sam joj se zbog te nevjerojatne samokontrole, iako sam njome istodobno bio pomalo prestrašen. Bila je to mirnoća velike napetosti. Što ako iznenada pukne? Čak su i vrata sobe gospođe Haldin, sa starom majkom samom unutra, bila prilično užasan prizor.
Natalija Haldin je žalosno promrmljala -
»Pretpostavljam da se pitate što osjećam?«
U biti je to bila istina. Baš to pitanje je uzdrmalo sućut tupavog zapadnjaka. Nisam se mogao dosjetiti ničega osim općenitih fraza, tih zaludnih fraza koje pokazuju našu nemoć pred kušnjama drugih. Promrmljao sam nešto što se svodilo na to kako, za mlade, život nosi nade i kompenzacije. Nosi i dužnosti - ali na to je, bio sam siguran, nije bilo potrebe podsjećati.
Imala je rupčić u rukama, nervozno ga je potezala.
»Malo je vjerojatno da ću zaboraviti na majku«, rekla je. »Nekad nas je bilo troje. Sad nas je dvoje - dvije žene. Ona nije tako stara. Može još dugo poživjeti. Što možemo očekivati od budućnosti? Kakvu nadu i kakvu utjehu?«
»Morate imati šire poglede«, rekao sam odlučno, misleći kako je za ovo izuzetno biće to bio ispravan način. Gledala je u mene mirno za trenutak, a onda su suze koje je čuvala nezadrživo potekle. Brzo je ustala i stala pred prozor, leđima okrenutima prema meni.
Iskrao sam se a da joj nisam pokušao ni prići. Sljedeći mi je dan na vratima rečeno kako je gospođici Haldin bolje. Sredovječna služavka je primijetila kako je mnogo ljudi - Rusa - zvalo taj dan, ali gospođica Haldin nije nikoga bila primila. Dvije nedjelje kasnije, kada sam navratio kao i svaki dan, bio sam pozvan unutra i našao gospođu Haldin kako sjedi na uobičajenom mjestu pokraj prozora.
Na prvu se činilo kako se ništa nije promijenilo. Vidio sam na drugom kraju sobe poznati profil, malo oštriji u crtama i prekriven potpunim bljedilom kakvo bi se moglo očekivati u invalida. No nijedna bolest nije mogla biti odgovorna za promjenu u njenim crnim očima, više se nisu smiješile nježnom ironijom. Podigla ih je dok mi je pružala ruku. Primijetio sam tri tjedna staro izdanje Standarda složeno, s poštom iz Rusije, na vrhu, kako leži na stoliću pokraj naslonjača. Glas gospođe Haldin bio je zapanjujuće slab i bezbojan. Prve riječi koje mi je uputila oblikovale su pitanje.
»Je li još nešto izašlo u vašim novinama?«
Ispustio sam dugu tanahnu ruku, odmahnuo glavom niječno, i sjeo.
»Engleski mediji su fantastični. Ništa se ne može sakriti od njih i cijeli svijet mora znati. Samo, naše ruske vijesti nisu uvijek lagane za razumjeti. Nisu uvijek lagane... A engleske majke ne traže takve vijesti...«
Položila je ruku na novine i opet je maknula. Rekao sam -
»I mi smo imali tragičnih događaja u povijesti.«
»Davno. Jako davno.«
»Da.«
»Postoje narodi koji su se nagodili sa sudbinom«, rekla je gospođica Haldin, koja nam je bila prišla. »Ne trebamo im zavidjeti.«
»Zašto takav prezir?« nježno sam upitao. »Možda naša pogodba nije bila baš blagorodna. Ali uvjeti koje ljudi i narodi dobiju od Sudbine blagoslovljeni su cijenom.«
Gospođa Haldin je okrenula glavu i gledala kroz prozor neko vrijeme s novim, natmurenim, mrtvim pogledom ugaslih očiju koje su od nje učinile potpuno drugu ženu.
»Taj Englez, ovaj dopisnik«, obratila mi se iznenada, »mislite li kako je moguće da je poznavao mog sina?«
Na ovo čudnovato pitanje mogao sam reći kako je, naravno, moguće. Vidjela je moje iznenađenje.
»Kada bi se znalo kakav je čovjek, možda bi mu se moglo pisati.«
»Majka misli«, pojasnila je gospođica Haldin, stojeći između nas, s rukom oslonjenom na naslon mog stolca, »kako se moj siroti brat možda nije pokušao spasiti.«
Pogledao sam u gospođicu Haldin sa suosjećanjem i zaprepaštenosti, ali gospođica Haldin je mirno gledala u majku. Majka je rekla -
»Ne znamo adrese njegovih prijatelja. Zapravo, ne znamo ništa o njegovim drugovima iz Petersburga. Imao je mnogo mladih prijatelja, samo nikad nije pričao o njima. Činilo se kao da su mu to bili učenici i da su ga idolizirali. Ali bio je tako skroman. Čovjek bi pomislio da s toliko mnogo odanih...«
Ponovno je okrenula glavu i pogledala niz Bulevar filozofa, čudnovato beživotnu i prasnu prometnicu, na kojoj se u tom trenutku ništa nije moglo vidjeti osim dva psa, djevojčice u pregači kako skakuće na jednoj nozi i, u daljini, radnika na biciklu.
»Čak se i među Kristovim apostolima našao Juda«, šapnula je kao za sebe, ali s očitom namjerom da je čujem.
Ruski su se posjetitelji okupili u malim grupama, razgovarali međusobno prigušenim glasovima, s kratkim pogledima u našem smjeru. Bila je to velika suprotnost uobičajenoj glasnoj rječitosti ovih okupljanja. Gospođica Haldin me pratila u predsoblje.
»Ljudi će doći«, rekla je. »Ne možemo im zalupiti vrata pred nosom.«
Dok sam oblačio kaput, počela mi je govoriti o majci. Sirota gospođa Haldin se muči u iščekivanju novih vijesti. Željela je još čuti o svom nesretnom sinu. Nije se mogla pomiriti s tim da ga tiho prepusti potpunom neznanju. Ustrajat će u potrazi kroz duge dane nepokretne tišine, licem u lice s praznim Bulevarom filozofa. Nije mogla razumjeti zašto nije pobjegao - kao što su uspjeli mnogi drugi revolucionari i urotnici u drugim slučajevima takve vrste. Zaista je nezamislivo da su instrumenti tajnih revolucionarnih organizacija tako nedopustivo zakazali u zaštiti njezina sina. Ali u stvarnosti ono nezamislivo što ju je zapanjilo nije bilo ništa drugo do okrutna drskost Smrti koja joj prolazi iznad glave da pogodi to mlado i predrago srce.
Gospođica Haldin mi je mehanički, zadubljena pogleda, dodala šešir. Shvatio sam iz njezine priče kako je sirota žena bila opsjednuta mračnom i jednostavnom mišlju da joj je sin zasigurno stradao jer nije želio biti spašen. Ne može biti da je očajavao zbog budućnosti domovine. To je bilo nemoguće. Je li bilo moguće da njegova majka i sestra nisu znale kako vrednovati njegovu smjelost; i da mu je, nakon što je učinio ono što je morao učiniti, duh slomljen neizdrživom sumnjom, um potresen iznenadnim nepovjerenjem.
Bio sam vrlo šokiran ovim trenutkom genijalnosti.
»Naša tri života su bila ovakva!« gospođica Haldin je prekrižila prste na obje ruke u demonstraciji, a onda ih polako razdvojila, gledajući me ravno u oči. »S tim je sirota majka odlučila mučiti sebe i mene, u svim narednim godinama«, dodala je neobična djevojka. U tome mi se trenutku njezin nedefinirani šarm otkrio u spoju strasti i stoicizma. Zamislio sam kakav će joj život vjerojatno biti uz strašnu nepomičnost gospođe Haldin, zatrovanu tom fiksnom idejom. No moja zabrinutost je bila svedena na šutnju zbog nepoznavanja modaliteta njezinih osjećanja. Različita nacionalnost je užasna prepreka za naše kompleksne zapadnjačke prirode. Ali gospođica Haldin je vjerojatno bila isuviše prostodušna da posumnja u moju posramljenost. Nije čekala da nešto kažem nego je, kao da mi je na licu pročitala misli, nastavila hrabro -
»Najprije je sirota majka obamrla, kako vele naši seljaci; onda je počela misliti i nastavit će misliti i misliti pod tim strašnim pritiskom. Vidite i sami kako je to okrutno...«
Nikad nisam bio iskreniji nego kad sam se složio kako bi to bilo neizmjerno žalosno. Teško je uzdahnula.

»Ali svi ti čudni detalji u engleskim novinama«, iznenada je uzviknula. »Što znače? Pretpostavljam kako su istiniti? Ali nije li užasno da je moj siroti brat morao biti uhvaćen dok luta sam, kao u očaju, ulicama u noći...«
Stajali smo tako blizu jedno drugome u mračnom predsoblju da sam mogao vidjeti kako grize donju usnu ne bi li potisnula suhi plač. Nakon kratke stanke je rekla -
»Rekla sam majci kako ga je možda izdao neki lažni prijatelj ili jednostavno neko kukavičko stvorenje. Možda će joj to biti lakše povjerovati.«
Razumio sam sada aluzije sirote žene na Judu.
»Možda će biti lakše«, priznao sam, iznutra se diveći direktnosti i suptilnosti djevojčina gledišta. Nosila se sa životom kakav je bio, oblikovan političkim uvjetima njezine domovine. Suočila se s okrutnom stvarnošću, ne sa svojim morbidnim izmišljotinama. Nisam se mogao othrvati određenom osjećaju poštovanja kada je jednostavno dodala -
»Vrijeme, kažu, može ublažiti svaku vrst gorčine. Ali ne mogu vjerovati da ima ikakvu moć nad grizodušjem. Bolje je da majka misli kako je neka osoba kriva za Viktorovu smrt, nego da je poveže sa slabošću svog sina ili vlastitim nedostatkom.«
»Ali vi, osobno, ne mislite tako...« počeo sam.
Stisnula je usne i odmahnula glavom. Nije gajila nikakve loše misli ni o kome, izjavila je - i možda ništa što se dogodilo nije bilo nepotrebno. S tim riječima, tiho izgovorenima i misterioznog prizvuka u polumraku predsoblja, rastali smo se uz dojmljiv i topao stisak ruke. Stisak njezine snažne, lijepe ruke bio je zavodljivo neposredan, neke iznimne snage. Ne znam zašto se osjećala tako blisko meni. Može biti kako je mislila da je razumijem puno bolje nego što sam mogao. Najprecizniji od njenih izraza su, čini se, za mene uvijek imali enigmatične produžetke koji su nestajali negdje izvan mog dosega. Zapravo mogu samo pretpostaviti da je cijenila moju pažnju i tišinu. Pažnja koju je mogla vidjeti bila je sasvim iskrena, tako da se šutnja nije mogla shvatiti kao hladnoća. Činilo se da ju je to zadovoljavalo. I treba naglasiti da, ako mi se povjeravala, to zasigurno nije bilo u očekivanju savjeta, koji, uistinu, nikad nije tražila.

II



Svakodnevni susreti su nam u ovom periodu bili prekinuti na otprilike dva tjedna. Morao sam neočekivano napustiti Ženevu. Po povratku sam se bez odlaganja uputio prema Bulevaru filozofa.
Kroz otvorena vrata salona s nezadovoljstvom sam čuo posjetitelja kako drži govor sladunjavim dubokim glasom. Naslonjač gospođe Haldin kraj prozora stajao je prazan. Na sofi, Natalija Haldin podigla je svoje šarmantne sive oči u pozdrav popraćen samo nagovještajem osmjeha dobrodošlice. No nije se ni pomaknula. Sa snažnim bijelim rukama položenima u krilu crne haljine, gledala je u čovjeka koji mi je okrenuo robusna leđa, sasvim sukladna dubokom glasu, prekrivena crnim suknom. Okrenuo je oštro glavu preko ramena, ali samo za trenutak.
»Ah! Vaš prijatelj Englez. Znam. Znam. Nije to ništa.«
Nosio je naočale sa zatamnjenim staklima; visoki svileni šešir je stajao na podu pokraj njegova naslonjača. Odmahnuvši lagano velikom, nježnom rukom, nastavio je s pričom, još više se razbacujući govorom.
»Nikad nisam promijenio vjeru koju sam imao dok sam lutao šumama i kaljužama Sibira. Održala me tada - održava me danas. Velike Europske Sile su osuđene na propast - a razlog njihova kolapsa će biti vrlo jednostavan. Iscrpit će se u borbi protiv proletarijata. U Rusiji je drugačije. U Rusiji nemamo klasa koje bi se međusobno borile, jednu koja ima moć bogatstva, a drugu moćnu u brojnosti. Imamo samo pokvarenu birokraciju nasuprot naroda, velikog i nepokvarljivog poput oceana. Ne, nemamo klasa. Ali imamo ruske žene. Ruske žene divljenja vrijedne! Primam izvanredna pisma potpisana od žena. Tako uzvišena, tako hrabra, pisma koja odišu plemenitim žarom služenja! Najveći dio naših nada počiva na ženama. Vidim njihovu žeđ za znanjem. To je izvrsno. Kako samo upijaju, kako ga čine svojim vlastitim. To je čudesno. Ali što je znanje?... Kako sam shvatio, niste učili ništa konkretno - medicinu na primjer. Ne? Tako treba. Da sam bio počašćen zamolbom da vas savjetujem kako da iskoristite vrijeme kada ste došli ovdje, bio bih strogo protiv toga. Znanje samo za sebe je potpuno beskorisno.«
Imao je jedno od onih bezobličnih bradatih ruskih lica; puka pojava od mesa i kose bez i jedne crte lica s nekim karakterom. Očiju skrivenih iza tamnih naočala, bilo je to potpuno odsustvo izražaja. Znao sam ga iz viđenja. Bio je ruska izbjeglica od važnosti. Cijela je Ženeva poznavala njegovu krupnu, u crno zavijenu figuru. Jedno vrijeme je cijela Europa bila upoznata s njegovom životnom pričom koju je sam napisao i preveo na sedam ili više jezika. U mladosti je imao ležeran, razuzdan život. Onda je djevojka iz visokog društva koju je trebao oženiti iznenada umrla i nakon toga je napustio mondeni život. Počeo je kovati zavjere u duhu pokajanja i, nakon toga, njegova autokracija se pobrinula da mu se dogode uobičajene stvari. Bio je zatvoren u tvrđi, pretučen gotovo do smrti i osuđen na rad u rudnicima s običnim kriminalcima. Veliki uspjeh knjige su, međutim, polučili okovi.
Ne sjećam se sada detalja o težini i duljini okova prikovanih mu za udove »administrativnom« odlukom, ali bili su u funtama i debljini karika stravičan dokaz božanskog prava autokracije. Stravičan i uzaludan ujedno, jer ovaj je veliki čovjek uspio odnijeti taj jednostavan vladin alat sa sobom u šumu. Senzacionalan zveket tih okova se čuje kroz sva poglavlja koja opisuju njegov bijeg - predmet čuđenja na dva kontinenta. Počeo je sakrivši se uspješno od stražara u rupi na obali rijeke. Bio je kraj dana; uz strašan trud uspio je osloboditi jednu od svojih nogu. U međuvremenu je noć pala. Upravo je htio početi oslobađati drugu nogu kada ga je snašla strašna nevolja. Život mu se ugasio.
Sve ovo je točno, a opet simbolično; a dokument je imao svoju dirljivu povijest. Bio mu je neočekivano darovan jedne večeri od tihe, blijede djevojke. Siroto je stvorenje došlo u rudnike da se pridruži jednom od njegovih drugova osuđenika, nježnom mladiću, zanatliji i socijalnom demokratu, sa širokim licem i velikim izbuljenim očima. Prošla je pola Rusije i gotovo cijeli Sibir da bude blizu njega, i, kako se čini, s nadom da mu pomogne u bijegu. Ali stigla je prekasno. Ljubavnik joj je umro samo tjedan prije.
Preko te mračne epizode, kaže on, u povijesti ideja u Rusiji, zapis je došao u njegove ruke i nadahnuo ga čvrstom odlučnošću da povrati svoju slobodu. Kad mu je iskliznuo iz ruku, bilo je kao da je propao u zemlju. Nikako ga nije mogao ponovno dohvatiti u mraku. Tražio je naslijepo i sustavno po mekanoj zemlji, u blatu, u vodi; noć je u međuvremenu prolazila, dragocjena noć na koju je računao da pobjegne u šumu, jedina šansa za bijeg. Za trenutak je iz očaja došao u iskušenje da odustane; ali prisjećajući se tihog, žalosnog lica hrabre djevojke, osjećao se duboko posramljen zbog svoje slabosti. Izabrala ga je za dar slobode i mora se dokazati vrijednim naklonosti podarene od njene ženske, nesalomljive duše. Činilo se da je to bilo sveto povjerenje. Neuspjeh bi bio neka vrst izdaje svetosti samopožrtvovanosti i ženske ljubavi.
U njegovoj knjizi su cijele stranice posvećene samoanalizi nakon što se, poput bijele figure, pojavi iz tamnog uzburkanog mora uvjerenje o ženskoj duhovnoj nadmoći - njegova nova vjera ispovjeđena otada u više knjiga. Prva počast tome je bila, veliki čin njegova obraćenja, nevjerojatno postojanje u beskonačnim šumama Ohotske oblasti, sa slobodnim krajem okova omotanim oko struka. Komad tkanine otkinut od zatvoreničke košulje čvrsto je držao kraj. Drugi komadi tkanine su na više mjesta uz nogu pričvršćivali lanac da prikriju zveckanje i da spriječe petljanje labavog lanca za grmlje. Potpuno je podivljao. Razvio je neočekivani talent za umjetnost preživljavanja u divljini i progonstvu. Naučio se ušuljati u sela a da ne bi odavao svoju prisutnost ničime osim povremenim laganim zveketom. Provaljivao je u staje sa sjekirom koju je uspio ukrasti iz logora drvosječa. U napuštenim dijelovima zemlje preživljavao je na divljim bobicama i medu. Postupno je ostajao bez odjeće. Potamnjela naga pojava koja se lagano svjetlucala kroz šikare s lebdećim oblakom komaraca i mušica iznad rutave glave, izazvala je pojavu strašnih priča u svim oblastima. Narav mu se pretvarala u narav divljaka kako su dani prolazili i bilo mu je drago otkriti toliko grubosti u sebi. U ništa drugo se nije mogao pouzdati. Jer to je bilo kao da su dva ljudska bića bila neraskidivo udružena u tom poduhvatu. Civilizirani čovjek, entuzijast naprednih humanitarnih ideala žedan trijumfa spiritualne ljubavi i političke slobode; i skriveni, iskonski divljak, nemilosrdno prepreden u očuvanju vlastite slobode iz dana u dan, kao progonjena zvjerka.
Zvjerka je instinktivno išla istočno, na pacifičku obalu, a civilizirani humanitarne je, u ustrašenoj tjeskobnoj ovisnosti, pratio napredovanje sa strahopoštovanjem. Kroz sve te tjedne nijednom se nije odlučio apelirati na ljudsko suosjećanje. Kod nepovjerljivog iskonskog divljaka ova bi sramežljivost možda bila prirodna, ali i drugi je, civilizirano stvorenje, mislilac, »politički« u bijegu, razvio apsurdan oblik morbidnog pesimizma, oblik privremenog ludila, proizašao možda iz fizičkog napora i bremena lanaca. Karike su ga, mislio je, učinile odvratnim za ostatak čovječanstva. Bio je to nepodnošljiv i neprimjeren teret. Nitko nije mogao osjetiti sažaljenje nad odvratnim prizorom čovjeka koji bježi u lancima. Promišljanje mu je bilo pod utjecajem okova na konkretan, suštinski način. Činilo mu se nemogućim da bi ljudi mogli odoljeti iskušenju vezivanja slobodnog kraja lanca za kuku na zidu, dok odu po najbližeg policijskog službenika. Zguren u rupama ili skriven u gustišu, pokušavao je čitati lica bezazlenih naseljenika koji su radili na proplancima ili prolazili stazama na korak ili dva od njegovih očiju. Osjećao je kako se nijednom čovjeku na svijetu ne može vjerovati da bi odolio napasti okova.
Jednog dana je, međutim, slučajno naišao na osamljenu ženu. Bilo je to na otvorenom obronku s grubom travom podalje od šume. Sjedila je uz uzan potok; imala je crvenu maramu na glavi, a mala košara joj je ležala na zemlji blizu ruke. Na kratkoj udaljenosti mogle su se vidjeti drvene kolibe, s vodenicom iznad pregrađenog jezerca zasjenjenog brezama i, u suton, bistrog poput stakla. Tiho joj je prišao, sjekire zataknute za željezni opasač, s debelom toljagom u ruci; lišće i komadići grančica bili su mu u čupavoj kosi, u zapetljanoj bradi; dronjci koje je omotao oko karika lepršali su s pojasa. Lagani zveckaj lanaca ponukao je ženu da okrene glavu. Previše prestravljena tom divljom prikazom da skoči ili jednostavno vrisne, bila je opet suviše hrabra da se onesvijesti... Očekujući ništa manje nego da na mjestu bude ubijena, prekrila je oči rukama kako bi izbjegla pogled na padajuću sjekiru. Kada je napokon smogla snage ponovno pogledati, vidjela je rutavog divljaka kako sjedi uz potok šest stopa udaljen od nje. Tanke, žilave ruke su mu grlile gola koljena; duga brada prekrivala mu je koljena na koja je oslonio bradu; svi ti prekriženi, skupljeni udovi, gola ramena, divlja glava s crvenim izbuljenim očima, sve se to silovito treslo i drhtalo dok je svirepo biće pokušavalo govoriti. Šest tjedana je prošlo otkako je čuo zvuk vlastitog glasa. Činilo se kao da je izgubio sposobnost govora. Postao je nijemi i beznadni divljak, dok ga ženin iznenadni, neočekivani jecaj duboke sućuti, pronicavost ženskog suosjećanja u otkrivanju potpune bijede čovjeka ispod zastrašujućeg lica čudovišta, nije vratio na razine ljudskosti. Ovo gledište je predstavljeno u njegovoj knjizi s vrlo efektnom elokvencijom. Završila je, kaže on, prolijevajući suze nad njim, svete suze izbavljenja, dok je on također plakao od sreće u maniri preobraćenog grešnika. Uputivši ga da se sakrije u grmlju (u naselju se očekivala policijska ophodnja), otišla je prema kućama uz obećanje da će se vratiti u noći.
Kao da ju je sama providnost učinila mladom suprugom seoskog kovača, žena je uvjerila supruga da izađe s njom, noseći neke od alata svog zanata, čekić, dlijeto, mali nakovanj... »Moji su okovi« - knjiga kaže - »bili skinuti uz potok, u svjetlosti zvijezda - u mirnoj noći, uz pomoć snažnog, šutljivog mladog čovjeka iz naroda, klečao je pored mene, a žena je poput osloboditelja stajala sklopljenih ruku.« Očigledno par pun simbolike. U isto vrijeme, opskrbili su njegovu ponovno zadobivenu ljudskost pristojnom odjećom i ugradili srce u novog čovjeka informacijom kako je obala Pacifika udaljena samo nekoliko milja. Mogla se vidjeti, zapravo, s vrha sljedećeg brda...
Ostatak njegova bijega nije bio materijal za mističnu obradu i simboličku interpretaciju. Završio je pronašavši put prema Zapadu uobičajenom rutom preko Sueskog kanala. Stigavši na obale južne Europe, sjeo je pisati autobiografiju - veliki književni uspjeh te godine. Nakon te knjige uslijedile su druge, s jasnim ciljem uzdizanja ljudskog roda. U tim je djelima uglavnom propovijedao kult žene. Što se njega tiče, prakticirao ga je kroz posebnu odanost transcendentalnim vrlinama određene Madamme de S-, žene naprednih pogleda, ne više tako mlade, nekad davno intrigantne supruge danas mrtvog i zaboravljenog diplomata. Glasne pretenzije da bude jedna od vođa moderne misli i modernog osjećanja gajila je (poput Voltairea i Mme. de Stael) na republičkom teritoriju Ženeve. Vozeći se ulicama u svojoj velikoj Landau-kočiji, izlagala je potpunoj ravnodušnosti domaćih i znatiželjnom zurenju turista, mladenačku figuru izdužena torza i uzvišene ukočenosti, s parom velikih sjajnih očiju koje su nemirno zvjerale iza kratkog crnog čipkanog vela, koji je, dosežući samo do crvenih usana, nalikovao maski. Obično joj je »junački bjegunac« (ovo mu je ime bilo podareno u recenziji engleskog izdanja knjige) - »junački bjegunac« je bio pratnja; sjedio je, neobično bradat i zatamnjenih naočala, ne uz nju, već preko puta, leđima okrenutih prema konjima. Tako, okrenuti jedno prema drugome, sami u prostranoj kočiji, njihove vožnje su bile svjesno javno pokazivanje. Ili je možda bilo nesvjesno. Ruska jednostavnost često nevino hoda po rubu cinizma zbog neke više svrhe. No uzaludan trud je za sofisticiranu Europu pokušati i razumjeti te radnje. Uzimajući u obzir dojam važnosti koji se širio čak i na kočijaša i pokrete sjajnih konja, ovaj neobičan prizor je možda imao mistično značenje, no za iskvarenu frivolnost zapadnjačkog uma, poput moga, činio se jedva primjerenim.
Međutim, ne prilični jednom opskurnom učitelju jezika da kritizira svjetski slavnog »junačkog bjegunca«. Znao sam iz govorkanja da je bio poduzetno zabadalo, lovio je sunarodnjake po hotelima, privatnim konačištima, i to - bilo mi je rečeno - nudeći im čast svoje pažnje na javnim mjestima kada se za to ukaže pogodna prilika. Činilo mi se kako je nakon jednog ili dva posjeta, nekoliko mjeseci ranije, digao ruke od dama Haldin - teško, bez sumnje, jer nije bilo upitno da je bio odlučan čovjek. Možda se moglo očekivati da će se ponovno pojaviti u ovoj strašnoj situaciji, kao Rus i revolucionar, da kaže pravu stvar, da pogodi u pravu, možda utješnu žicu. Ali nije mi se svidjelo vidjeti ga kako sjedi ondje. Vjerujem kako nedolična ljubomora na vlastiti privilegirani položaj nije imala ništa s tim. Nisam zahtijevao nikakvu posebnu poziciju za svoje tiho prijateljstvo. Otklonjen razlikom u godinama i nacionalnosti kao u neku sferu drugačijeg postojanja, odavao sam, čak i sam sebi, dojam mutavog bespomoćnog duha, nervoznog nestvarnog stvora koji se mogao samo petljati okolo bez snage da zaštiti ili vodi makar i šapatom. Budući da se gospođica Haldin sa svojim pouzdanim instinktom suzdržala od predstavljanja moje malenkosti velikoj zvijezdi, bio bih se tiho povukao i kasnije vratio da nisam susreo poseban izraz njezinih očiju koji sam protumačio kao molbu za ostanak, s namjerom, možda, skraćivanja neželjene posjete.
Podigao je šešir, ah samo da bi ga spustio na koljena.
»Opet ćemo se susresti, Natalija Viktorovna. Danas sam došao samo kako bih ukazao na one osjećaje prema vašoj cijenjenoj majci i vama, u čiju prirodu ne možete sumnjati. Nije me trebalo nagovarati, ali sama Eleanor - Madame de S- me na neki način poslala. Pruža vam ruku ženskog drugarstva. Zasigurno u rasponu ljudskih osjećaja nema te radosti ih te tuge koju žena ne može razumjeti, uzdignuti, i produhoviti svojom interpretacijom. Onaj je mladić kojega sam spomenuo, koji je nema dugo došao iz St. Petersburga, već pod dojmom.«
U ovome se trenutku gospođica Haldin naglo ustala. Bilo mi je drago. On očito nije očekivao ništa tako odlučno i, na prvu, zabacivši glavu unatrag, blago zbunjen popravio je tamne naočale. Napokon, sabravši se, žurno je ustao, spretno zgrabivši šešir s koljena.
»Kako to, Natalija Viktorovna, da ste se tako dugo držali podalje od onoga što, ipak, jest - neka podcjenjivački jezici govore što žele - jedinstveni centar intelektualne slobode i od pokušaja da oblikujete viši koncept naše budućnosti? U slučaju vaše cijenjene majke, razumijem u određenoj mjeri. U njenim godinama nove ideje - nova lica možda nisu... Ali vi! Je li to bilo nepovjerenje - ili ravnodušnost? Morate izaći iz svoje rezerviranosti. Mi Rusi nemamo pravo biti rezervirani jedni prema drugima. U našim okolnostima to je gotovo zločin protiv čovječnosti. Luksuz osobne tuge nije za nas. U današnje vrijeme se protiv vraga ne bori molitvama i postom. I što je, uostalom, post nego izgladnjivanje? Ne smijete se izgladnjivati, Natalija Viktorovna. Snagu želimo. Duhovnu snagu, hoću reći. Kad je o tome riječ, što bi nas Ruse moglo zadržati ako je samo uložimo? Grijeh je drugačiji u naše vrijeme, i put spasenja čistih duša je drugačiji, također. Više ga se ne može naći u samostanima, već u svijetu, u...«
Duboki zvuk kao da se dizao odnekud ispod poda i osjećao si da si ugazio u njega do usta. Upadica gospođice Haldin činila se kao pokušaj utopljenika da se zadrži iznad vode. Prekinula ga je s naglašenim nestrpljenjem -
»Ali, Petre Ivanoviču, ne mislim se povući u samostan. Tko bi spasenje tamo tražio?«
»To je bilo figurativno govoreći«, zagrmio je.
»Onda i ja, također, govorim figurativno. Ali tuga je tuga i bol je bol, kao i uvijek. I traže svoje od ljudi. Treba se suočiti s njima na najbolji mogući način. Svjesna sam kako je udarac koji nas je tako neočekivano sustigao samo epizoda u ljudskoj sudbini. Možete biti sigurni kako to ne smećem s uma. Ali, samo da znate, moram misliti na svoju majku. Kako možete očekivati da je ostavim samu...«
»To je veoma surov način shvaćanja cijele priče«, pobunio se povišenim, namještenim glasom.
Gospođica Haldin nije čekala da vibracije nestanu.
»I idem okolo družiti se s gomilom nepoznatih ljudi. Ta pomisao mi je potpuno odbojna; a ne znam na što ste drugo mogli misliti.«
Uzdigao se ispred nje, ogroman, snishodljiv, ošišan kratko poput robijaša; i ta velika ružičasta glava u meni je pobudila viziju kuštrave glave sa zapetljanim uvojcima kako viri iz šikare, odsjaje golih, žilavih udova kako se šuljaju po raskvašenom lišću pod oblakom mušica i komaraca. Bilo je to neželjeno odavanje počasti žaru njegova pisanja. Nitko nije mogao posumnjati u to da je lutao po šumama Sibira, gol i omotan lancem. Crni sukneni kaput podario je njegovoj osobi obilježje stroge ćudorednosti - nešto što je podsjećalo na misionara.
»Znate li što želim, Natalija Viktorovna?« svečano je zavapio. »Želim da budete fanatik.«
»Fanatik?«
»Da. Sama vjera nije dostatna.«
Glas mu se spustio u miran, niži ton. Podigao je na trenutak jednu jaku ruku; druga mu je ostala visjeti uz bedro, s delikatnim svilenim šeširom na kraju.
»Reći ću vam sada nešto o čemu vas preklinjem da pažljivo promislite. Gledajte, trebamo silu koja će pomaknuti nebo i zemlju - ništa manje.«
Duboki, podzemni ton ovog »ništa manje« učinio je da čovjek zadrhti, gotovo kao duboki drhtaj daha u orguljama.
»I zar ćemo pronaći tu silu u salonu Madame de S-? Oprostite mi, Petre Ivanoviču, ako si dopuštam sumnjati u to. Zar nije ta dama od visokog svijeta, aristokratkinja?«
»Predrasude!« zavapio je. »Zaprepašćujete me. I da jest sve to! Također je i žena od krvi i mesa. Uvijek postoji nešto što opterećuje duhovnu stranu kod svih nas. Ali da se od toga napravi prigovor, nisam očekivao od vas. Ne! Nisam to očekivao. Čovjek bi pomislio da ste slušali neke zlurade spletke.«
»Nisam čula nikakve tračeve, uvjeravam vas. Kako bi i mogli u našoj provinciji? Ali svijet priča o njoj. Što bi moglo biti zajedničko takvoj dami i nepoznatoj seoskoj djevojci poput mene?«
»Ona je vječita manifestacija plemenita i neprikosnovena duha«, upao je. »Njezin šarm - ne, neću pričati o njezinu šarmu. Ali, naravno, svatko tko dođe blizu bude začaran... Proturječnosti iščeznu, nevolje nestaju... Osim ako griješim - ali ja nikada ne griješim u duhovnim stvarima - vaša duša je nemirna, Natalija Viktorovna.«
Bistre su oči gospođice Haldin pogledale ravno u njegovo mekano, ogromno lice; imao sam dojam kako je iza tih njegovih tamnih naočala mogao biti besraman koliko je htio.
»Baš neku večer, vraćajući se kući iz Chateau Borela s našim zadnjim zanimljivim pridošlicom iz Petersburga, uočio sam moćni umirujući utjecaj - mogu reći pomirujući utjecaj... I bio je, sve te kilometre uz obalu jezera, šutljiv, poput čovjeka kojemu je pokazan put mira. Mogao sam osjetiti kako mu kvas radi u duši, razumijete što hoću reći. Kao prvo, strpljivo me slušao. Osobno sam te večeri bio inspiriran čvrstim i sjajnim genijem Eleanor - Madame de S-, znate. Bio je pun mjesec i mogao sam mu promatrati lice. Mene se ne može obmanuti...«
Gospođica Haldin je, spuštenog pogleda, naizgled oklijevala.
»Dakle! Mislit ću o tome što ste rekli, Petre Ivanoviču. Pokušati ću doći čim budem mogla ostaviti majku na sat ili dva bez nadzora.«
Iako su ove riječi bile hladno izrečene, bio sam zaprepašten ustupkom. Zgrabio joj je desnu ruku takvom grozničavošću da sam pomislio kako će je pritisnuti uz usne ili na prsa. Ali samo ju je držao za vrške prstiju u svojoj velikoj šapi i lagano ju tresao gore dolje dok je ispucavao zadnji rafal riječi.
»Tako je. Tako je. Još nisam stekao vaše potpuno povjerenje, Natalija Viktorovna, ali doći će i to. Sve u svoje vrijeme. Sestra Viktora Haldina ne može biti nevažna... To je jednostavno nemoguće. I nijedna žena ne može ostati u zapećku. Cvijeće, suze, aplauz - to je vrijeme prošlo; to je srednjovjekovni koncept. Arena., sama arena je mjesto za žene!«
Pustio joj je ruku teatralno, kao da joj predaje dar, i ostao stajati pognute glave u dostojanstvenoj podložnosti njenoj ženstvenosti.
»Arena! ...Moraš ući u arenu, Natalija!«
Napravio je korak unatrag, naklonio ogromno tijelo i hitro otišao. Vrata su se zalupila za njim. Ali odmah se moćni odjek njegova glasa čuo kako se iz predsoblja obraća sredovječnoj služavki koja ga je pratila van. Je li i nju uspio nagovoriti da se spusti u arenu, ne znam reći. Zvučalo je kao predavanje, a naglo ga je skratio lagani tresak vanjskih vrata.

III



Neko vrijeme smo se gledali.
»Znate li tko je on?«
Gospođica Haldin, prilazeći, postavila je ovo pitanje na engleskom.
Prihvatio sam ponuđenu ruku.
»Svi znaju. On je revolucionarni feminist, veliki pisac, ako želite, i - kako bih rekao - bliski gost tajanstvenog revolucionarnog salona Madame de S-.«
Gospođica Haldin je prešla rukom preko čela.
»Znate, bio je sa mnom duže od sata kada ste vi došli. Bila sam tako sretna što majka leži. Mnoge su joj noći besane, a onda ponekad usred dana odmori nekoliko sati. To je čista iscrpljenost - ali opet, zahvalna sam. .. .Da nije tih perioda...«
Pogledala me i, s onom iznimnom prodornošću koja me nekad zbunjivala, odmahnula glavom.
»Ne. Neće poludjeti.«
»Draga moja djevojko«, zavapio sam, ali daleko od protesta, više šokiran jer u srcu sam bio daleko od mišljenja kako je gospođa Haldin sasvim uračunljiva.
»Ne znate kako je bistar, lucidan intelekt majka imala«, nastavila je Natalija Haldin, s mirnom, bistrom jednostavnošću, koja je, čini se, za mene uvijek imala kvalitetu junaštva.
»Siguran sam...« promrmljao sam.
»Zatamnila sam majčinu sobu i došla tu. Tako dugo sam željela u miru promisliti.«
Zastala je, a onda, bez traga nemira, dodala, »To je tako teško«, i pogledala me s čudnom fiksiranošću, kao da traži znak neslaganja ili iznenađenja.
Nisam pokazao ni jedno. Bio sam neodoljivo primoran reći -
»Posjet onog gospodina nije to baš olakšao, bojim se.«
Gospođica Haldin je stajala ispred mene s neobičnim izrazom u očima.
»Ne umišljam si da potpuno razumijem Petra Ivanoviča. Neko vodstvo moraš imati, čak i ako u odnosu prema njemu ne popuštaš u potpunosti. Neiskusna sam djevojka, ali nisam tupa. Previše toga je bilo u Rusiji. Zašto ga ne bih slušala? Nema ništa loše u tome da ti netko usmjeri misli. Ali nije mi teško vama priznati kako nisam bila potpuno iskrena prema Petru Ivanoviču. Nisam sigurna što me spriječilo u trenutku...«
Iznenada je otišla od mene u udaljeni dio sobe; ali to je bilo samo da otvori i zatvori ladicu u pisaćem stolu. Vratila se s listom papira u ruci. Bio je tanak i crn od zbijenog rukopisa. Bilo je to, očito, pismo.
»Htjela sam vam pročitati točne riječi«, rekla je. »Ovo je jedno od pisama moga sirotog brata. Nikad nije sumnjao. Kako bi i mogao? Njih je samo šačica, tih bijednih tirana, pred ujedinjenom voljom našeg naroda.«
»Vaš brat je vjerovao kako moć narodne volje može ostvariti nešto?«
»To mu je bila religija«, izjavila je.
Gledao sam joj u mirno lice i žive oči.
»Naravno da volja mora biti probuđena, inspirirana, koncentrirana«, nastavila je. »To je istinski zadatak pravih agitatora. Netko se mora odreći života za to. Pad ropstva, apsolutističke laži moraju biti iščupane i pometene. Reforma je nemoguća. Nema se što reformirati. Nema zakonitosti, nema institucija. Postoje samo despotski proglasi. Samo je šačica okrutnih - možda slijepih - dužnosnika nasuprot naroda.«
Pismo je lagano zašuškalo u njenim rukama. Bacio sam pogled na tanke, zacrnjene stranice na kojima se rukopis činio kriptičnim, nerazumljivim za iskustvo zapadne Europe.
»Ovako izražen«, priznao sam, »problem se čini prilično jednostavnim. Ali bojim se da neću dočekati njegovo rješenje. I ako se vratite natrag u Rusiju, znam da vas više nikada neću vidjeti. A opet vam kažem: idite natrag! Nemojte misliti da mislim na vaše preživljavanje. Ne! Znam da se ne biste vratili u osobnu sigurnost. Ali puno bih radije mislio na vas u opasnosti tamo, nego vas vidio izloženu onome što bi se ovdje moglo dogoditi.«
»Reći ću vam nešto«, rekla je gospođica Haldin nakon trenutka promišljanja. »Vjerujem da mrzite revoluciju; vaše razumijevanje nije potpuno iskreno. Pripadate ljudima koji su se nagodili sa sudbinom i ne biste prema njoj htjeli biti grubi. Ali mi se nismo ništa nagodili. Nikad nam nije bilo ponuđeno - toliko slobode za toliko teškog novca. Bježite od ideje revolucionarne akcije onih koji su vam mili kao da je to nešto - kako bih rekla - ne baš primjereno.«
Pognuo sam glavu.
»Sasvim ste u pravu«, rekao sam. »Vrlo vas cijenim.«
»Nemojte misliti kako to ne znam«, počela je žurno. »Vaše prijateljstvo je bilo jako vrijedno.«
»Bio sam malo više od promatrača.«
Lagano se zacrvenila ispod očiju.
»Postoji način promatranja koji je vrijedan. Osjećala sam se manje usamljenom zbog toga. Teško je objasniti.«
»Zaista? Pa i ja sam se osjećao manje usamljenim. To je, pak, lako objasniti. Ali neće još dugo potrajati. Posljednja stvar koju vam želim reći je ovo: u pravoj revoluciji - ne običnoj smjeni dinastija ili reformi institucija - u pravoj revoluciji najbolje osobnosti nisu na čelu. Nasilna revolucija najprije pada u ruke uskogrudnih fanatika i samovoljnih licemjera. Kasnije dolazi red na sve pretenciozne intelektualne promašaje tog vremena. To su šefovi i vođe. Primijetit ćete da sam izostavio obične hulje. Savjesne i pravedne, plemenite, humane, i odane prirode; nesebični i inteligentni mogu pokrenuti stvar - ali im isklizne iz ruku. Oni nisu vođe revolucije. Oni su njezine žrtve: žrtve zgađenosti, razočaranosti - često kajanja. Nade groteskno izdane, ideali unakaženi - to je definicija revolucionarnog uspjeha. U svakoj je revoluciji bilo srca slomljenih takvim uspjesima. Ali dosta o tome. Htio sam reći kako ne želim da budete žrtva.«
»Kad bih mogla vjerovati u sve što ste rekli, opet ne bih mislila na sebe«, protestirala je gospođica Haldin. »Uzela bih slobodu iz bilo čije ruke, kao što bi gladan čovjek zgrabio komad kruha. Istinski napredak mora početi nakon. I za to će se pronaći pravi ljudi. Već su među nama. Srest ćeš ih u njihovoj opskurnosti, neznane, kako se pripremaju...«
Raširila je pismo koje je držala u ruci cijelo vrijeme i, gledajući u njega -
»Da! Sretneš takve ljude!« ponovila je, a onda pročitala riječi: »Neokaljano, uzvišeno, usamljeničko postojanje.«
Slažući pismo, dok sam je ispitivački gledao, objasnila je -
»To su riječi kojima moj brat opisuje mladog čovjeka kojeg je upoznao u St. Petersburgu. Bliskog prijatelja, pretpostavljam. Mora biti. Samo njegovo ime brat spominje u svim dopisivanjima sa mnom. Apsolutno jedino, i - možete li vjerovati? - čovjek je ovdje. Nedavno je stigao u Ženevu.«
»Jeste li ga vidjeli?« pitao sam. »Ali naravno, mora da ste ga vidjeli.«
»Ne! Ne! Nisam! Nisam znala da je tu. Petar Ivanovič je taj koji mi je rekao. Čuli ste sami kako spominje novog pridošlicu iz Petersburga... Dakle, to je čovjek 'neokaljanog, uzvišenog i usamljeničkog postojanja.’ Prijatelj mog brata!«
»Politički kompromitiran, pretpostavljam«, primijetio sam.
»Ne znam. jest. Mora da jest. Tko zna! Možda je baš prijateljstvo s mojim bratom to... Ali ne! To je teško moguće. Zaista, ne znam ništa osim što mi je Petar Ivanovič rekao o njemu. Donio je preporuku od oca Zosima - znate, svećenika-demokrata; čuli ste za oca Zosima?«
»O da. Slavni otac Zosim je boravio ovdje u Ženevi neka dva mjeseca prije otprilike godinu dana«, rekao sam. »Nakon što je otišao odavde, čini se kao da je propao u zemlju.«
»Čini se da ponovno djeluje u Rusiji. Negdje u središtu«, gospođica Haldin je živo rekla. »Ali molim vas, nemojte to nikome spominjati - nemojte da procuri od vas, jer ako bi došlo do novina, bilo bi opasno za njega.«
»Nestrpljivi ste, naravno, sresti tog prijatelja vašeg brata?«
Gospođica Haldin je spremila pismo u džep. Oči su joj gledale preko mojih ramena u vrata majčine sobe.
»Ne ovdje«, promrmljala je. »Barem ne prvi put.«
Nakon trenutka tišine pozdravio sam je, ali gospođica Haldin me pratila u predsoblje, oprezno zatvorivši vrata iza nas.
»Pretpostavljam da pogađate gdje namjeravam ići sutra?«
»Odlučili ste posjetiti Madame de S-.«
»Da. Idem u Chateau Borel. Moram.«
»Što očekujete da ćete ondje čuti?« pitao sam, spuštena glasa.
Pitao sam se je li se možda zavaravala nekom nemogućom nadom. Međutim, nije bilo to.
»Zamislite samo - takav prijatelj. Jedini čovjek spomenut u njegovim pismima. Imat će nešto za mene, ako ništa drugo, onda par riječi. Možda bude nešto rečeno i mišljeno u tim zadnjim danima. Zar biste željeli da okrenem leđa onome što je ostalo iza mog sirotog brata - prijatelju?«
»Svakako da ne«, rekao sam. »Sasvim razumijem vašu odanu znatiželju.«
- »Neokaljano, uzvišeno i usamljeničko postojanje«, promrmljala je za sebe. »Ima ih! Ima ih! Pustite me da pitam jednoga od njih o voljenome pokojniku.«
»Kako znate da ćete ga vidjeti ondje? Je li odsjeo u Chateauu kao gost - mislite li?«
»Ne bih znala reći«, priznala je. Donio je pisanu preporuku od oca Zosima - koji je, čini se, također prijatelj Madame de S-. Ipak ne može biti tako bezvrijedna žena.«
»Svakakve su se glasine mogle čuti i o samom ocu Zosimu«, primijetio sam.
Slegnula je ramenima.
»Kleveta je također oružje naše vlade. To je dobro poznato. Oh da! Činjenica je kako je otac Zosim imao zaštitu guvernera određene oblasti. Razgovarali smo o tome s mojim bratom prije dvije godine, sjećam se. Ali rad mu je bio dobar. A sada je zabranjen. Kakav bolji dokaz netko može tražiti? Ali nije važno što je taj pop bio ili jest. Sve to nema veze s prijateljem mog brata. Ako ga ne upoznam tamo, pitat ću te ljude za adresu. I naravno, majka ga mora vidjeti, nakon nekog vremena. Ne može se zamisliti što bi nam mogao reći. Milost bi bila ako bi mama mogla biti utješena. Znate što ona misli. Neko objašnjenje se možda može naći, ili - ili čak izmisliti, možda. To ne bi bio grijeh.«
»Svakako«, rekao sam, » ne bi bio grijeh. Mogla bi biti pogreška, međutim.«
»Želim samo da vrati nešto od svog starog duha. Dok je u ovakvome stanju, ne mogu biti mirna.«
»Mislite li učiniti neku vrstu dobronamjerne prevare zbog svoje majke?« pitao sam.
»Zašto prevara? Takav prijatelj sigurno zna nešto o bratu u tim zadnjim danima. Mogao bi nam reći... Nešto je u činjenicama što mi ne da mira. Sigurna sam da nam se namjeravao pridružiti u inozemstvu - da je imao neke planove - neku veliku patriotsku akciju na vidiku; ne samo za sebe, već za nas oboje. Vjerovala sam u to. Iščekivala sam to vrijeme. Oh! S takvom nadom i nestrpljenjem... Mogla sam pomoći. I sad odjednom taj privid nesmotrenosti - kao da nije mario...«
Ostala je tiho neko vrijeme, a onda tvrdoglavo zaključila -
»Želim znati...«
Razmišljajući o tome, kasnije, dok sam odlazio s Bulevara filozofa, kritički sam se pitao, što je točno bilo to što je željela znati? Ono što sam čuo o njezinoj povijesti bilo je dovoljno za indiciju. U obrazovnoj ustanovi za djevojke, gdje je gospođica Haldin završila svoje studije, bili su joj prilično nenaklonjeni. Bila je osumnjičena za gajenje nezavisnih pogleda na pitanja koja je službeno učenje uredilo. Kasnije, kada su se dvije dame vratile u svoje mjesto, majka i kćer su obje, zbog otvorenog iznošenja mišljenja u javnosti, zaradile reputaciju liberala. Tropreg okružnog policijskog kapetana počeo se često viđati u njihovu selu. »Moram seljake držati na oku« - tako je objašnjavao posjete kući. »Dvije usamljene dame moraju biti malo pripažene.« Gledao bi po zidovima kao da ih želi očima probiti, zagledavao se u fotografije, nemarno prevrtao knjige u salonu, i nakon uobičajenog osvježenja bi otišao. Ali stari je seoski pop došao jedne večeri, u velikoj neprilici i strašno uzrujan, da prizna kako je njemu - popu - naređeno da promatra i na druge načine dozna (kao, na primjer, korištenjem duhovnih moći nad slugama) sve što se događa u kući, posebno što se tiče posjetitelja koje su dame primale, tko su, koliko dugo su ostali, je li netko od njih stranac u tom dijelu zemlje, i tako dalje. Siroti je, prostodušni starac bio u agoniji od poniženja i straha. »Došao sam vas upozoriti. Budite oprezne u ophođenju, za ime Boga. Gorim od srama, ali nema bijega iz te mreže. Morati ću im reći što vidim, jer ako ne rečem, tu je moj đakon. On će još pogoršati, samo da iskamči protuuslugu. A onda moj zet, muž moje Paraše, koji je notar u oblasnom vladinom uredu; ubrzo bi ga izbacili - i možda negdje poslali.« Starac je lamentirao o neminovnosti vremena - »kada se ljudi nekako ne slažu« i brisao oči. Nije želio provesti suton svog života obrijane glave u pokajničkoj ćeliji nekog samostana - »i podvrgnut svim surovostima crkvene stege; jer oni neće pokazati milosti prema starcu«, jecao je. Postao je gotovo histeričan, a dame su ga, pune sućuti, utješile najbolje što su mogle prije nego što su ga pustile da se vrati u svoju kolibu. Ali, zapravo, imale su jako malo posjetitelja. Susjedi su se - neki od njih stari prijatelji - počeli držati podalje; neki iz straha, drugi s naglašenim prezirom, budući da su bili visoko društvo koje je samo ljeti dolazilo, gospođica Haldin mi je objasnila - aristokrati, reakcionari. Bilo je to samotno postojanje za mladu djevojku. Odnosi s majkom su bili najnježnije i najotvorenije prirode; no gospođa Haldin je doživjela iskustva vlastitog naraštaja, patnje, obmane, otpadništvo također. Ljubav prema djeci bila je izražena potiskivanjem svih znakova tjeskobe. Sačuvala je junačku rezerviranost. Za Nataliju Haldin, brat i njegov život u Petersburgu, ni najmanje enigmatičan (nije moglo biti sumnje u to što je osjećao ili mislio), ali vođen pomalo tajnovito, bili su jedini vidljivi pokazatelj zabranjene slobode. Sva važnost slobode, njezina nedefinirana obećanja, živjeli su u njihovim dugačkim diskusijama, koja su odisala najuzvišenijom nadom u djelovanje i vjerom u uspjeh. Onda su iznenada akcije, nade, došle kraju s detaljima iskopanima od engleskog novinara. Konkretna je činjenica, činjenica o njegovoj smrti, ostala; ali je ostala skrovita u najdubljim razlozima. Osjećala se napuštenom bez objašnjenja. Ali nije u njega sumnjala. Ono što je željela doznati, gotovo pod svaku cijenu, bilo je kako ostati vjerna pokojnoj mu duši.

IV



Više je dana prošlo prije nego što sam ponovno sreo Nataliju Haldin. Prolazio sam ispred teatra kada sam ugledao njezinu lijepu figuru baš u trenutku kad se pojavila između stupova ulaza na neprivlačnu javnu promenadu Bastions. Hodala je u suprotnom smjeru od mene, ali znao sam da ćemo se sresti dok se bude vraćala natrag glavnom stazom - osim ako je išla doma. U tom slučaju, nisam mislio da bih je još trebao posjetiti. Zelja da je zadržim podalje od onih ljudi bila je jaka kao i uvijek, ali nisam gajio iluzije o svojoj moći. Bio sam samo zapadnjak, i bilo je jasno kako gospođica Haldin ne želi, ne može slušati moje savjete; a što se tiče moje želje da joj čujem glas, bilo je bolje, mislio sam, ne prepuštati se previše tom užitku. Ne, ne bi bio otišao na Bulevar filozofa, ali kada sam negdje oko sredine glavne staze vidio gospođicu Haldin kako mi prilazi, bio sam previše znatiželjan, i previše pošten, možda, da pobjegnem.
Bilo je nešto proljetne oštrine u zraku. Plavo je nebo bilo teško, ali mladi su se listovi poput blage magle obavili oko nezainteresiranih grana; a čisto je sunce stavilo točkice zlata u sivilo iskrenih očiju gospođice Haldin, uperenih u mene s prijateljskim pozdravom.
Raspitao sam se o zdravlju njezine majke.
Lagano je slegnula ramenima i kratko i tužno uzdahnula.
»Ali, kako vidite, izašla sam u šetnju... na razgibavanje, kako vi Englezi kažete.«
Nasmiješio sam se s odobravanjem, a ona je dodala neočekivanu primjedbu -
»Divan je dan.«
Glas, lagano grub, ali fascinantan u svojoj muževnoj i pjevnoj kvaliteti, imao je naglasak spontanog uvjerenja. Bilo mi je drago zbog toga. Bilo je to kao da je postala svjesna svoje mladosti - jer samo malo proljetne vedrine bilo je u pravokutno ograđenim predjelima trave i drveća, vidljivo uokvirenim urednim krovovima toga grada, ljupkog bez čari, gostoljubivog bez sućuti. U samome zraku kroz koji se kretala bilo je malo topline; a nebo, nebo zemlje bez obzora, očišćeno i oprano travanjskim kišama, pružalo je hladnu, okrutnu plavu, bez povišenja, suženu iznenada ružnim, tamnim zidom Jure gdje se, tu i tamo, još zadržalo nekoliko bijednih tragova i mrlja snijega. Sva divota godišnjeg doba mora da je bila unutar nje - i bio sam sretan što joj je taj osjećaj ušao u život, makar nakratko.
»Drago mi je od vas čuti te riječi.«
Bacila je pogled na mene. Brz, ne skrovit. Ako je postojala jedna stvar za koju je bila apsolutno nesposobna, bila je to skrovitost. Otvorenost joj je bila izražena u samom ritmu hoda. Ja sam taj koji je nju skrovito gledao - ako mogu tako reći. Znao sam gdje je bila, ali nisam znao što je vidjela i čula u gnijezdu aristokratskih zavjera. Koristim riječ »aristokratskih«, u potrazi za boljom riječi. Chateau Borel, zasjenjen drvećem i šikarom zanemarenog zemljišta, doživio je svoju slavu u naše vrijeme, poput rezidencije druge opasne i prognane žene, Madame de Stael, u Napoleonovoj eri. Samo je napoleonski despotizam, uglađeni nasljednik Revolucije, koji je tu intelektualku smatrao neprijateljem vrijednim pažnje, bio nešto prilično drugačije od autokracije u mističnim odorama, rođene u ropstvu tatarskih osvajanja. A Madame de S- je bila jako daleko od nadarene autorice Corinne. Digla je veliku buku oko toga da je progonjena. Ne znam je li smatrana opasnom u određenim krugovima. Što se motrenja tiče, čini mi se da bi Chateau Borel mogao biti podvrgnut samo promatranjima izdaleka. Bio je u svojoj ekskluzivnosti idealno mjesto za kovanje velikih urota - bilo ozbiljnih ili uzaludnih. Ali sve to me nije zanimalo. Želio sam znati kakav su dojam njegovi neobični stanari i posebna atmosfera ostavili na djevojku poput gospođice Haldin, tako otvorenu, tako poštenu, ali tako opasno neiskusnu! Njezino nesvjesno i potpuno nepoznavanje niskih nagona kod ljudi ostavilo ju je razoružanu pred vlastitim instinktima. A tu je bio i taj prijatelj njezinog brata, važna pridošlica iz Rusije... I pitao sam se je li ga uspjela susresti.
Šetali smo neko vrijeme, polagano i u tišini.
»Znate«, iznenada sam je napao, »ako mi ne namjeravate ništa ispričati, morate mi to jasno reći, i onda će, naravno, to biti to. Ali neću igrati na finoću. Izravno vas pitam za sve pojedinosti.«
Blago se nasmijala na moj prijeteći ton.
»Znatiželjni ste kao dijete.«
»Ne. Samo sam zabrinuti starac«, otvoreno sam odgovorio.
Zadržala je pogled na meni kao da procjenjuje stupanj moje zabrinutosti ili broj godina. Fizionomija mi nikad nije bila izrazita, vjerujem; a što se godina tiče, nisam još dovoljno star da bih bio strašno oronuo. Nemam dugu bradu kao dobri pustinjak iz romantične balade; koraci mi nisu klimavi, vanjština mi ne odaje dojam tromog, uvaženog mudraca. Te pitoreskne prednosti nisu moje. Star sam, jao, na krepak, uobičajen način. I činilo mi se kao da ima neke sućuti u produženom pogledu gospođice Haldin. Zakoračila je malo brže.
»Pitate za sve pojedinosti. Da vidim. Trebala sam ih upamtiti. Bila je to pripovijetka dovoljno neobična - dovoljno neobična za seosku djevojku poput mene.«
Nakon trenutka tišine započela je rekavši kako je Chateau Borel gotovo jednako zanemaren unutra kao i vani. To nije bilo ništa začudno. Bankar iz Hamburga, vjerujem, umirovljen, dao ga je izgraditi kako bi si uljepšao stare dane s pogledom na to jezero čija je precizna, uredna i bogata ljepota morala biti privlačna neromantičnoj imaginaciji poslovnog čovjeka. Ali ubrzo je umro. Žena mu je također otišla (ali samo u Italiju), a ova kuća bogataške dokolice, nemoguća za prodati - po svoj prilici, stajala je prazna više godina. Prema njoj se išlo po makadamskoj cesti, oko velikog, neurednog travnjaka, s dovoljno vremena za promatranje propale fasade. Gospođica Haldin je rekla kako je utisak bio neugodan. Postajao je gori što si se više približavao.
Primijetila je zelene mrlje od mahovine na stubama terase. Ulazna su vrata bila širom otvorena. Nikoga nije bilo u blizini. Našla se u širokom, visokom, i potpuno praznom hodniku, s mnogim vratima. Sva ta vrata su bila zatvorena. Široko, kameno stubište bilo je ispred nje, a sve je odavalo dojam nenastanjene kuće. Stajala je nepomično, uznemirena samoćom, no nakon nekog vremena, postala je svjesna glasa koji je negdje neprestano govorio.
»Vjerojatno su vas promatrali cijelo vrijeme«, primijetio sam. »Netko je sigurno gledao.«
»Ne znam kako bi to bilo moguće«, uzvratila je. »Nisam ni pticu vidjela na posjedu. Ne sjećam se da sam pjeva čula na stablima. Sve se činilo potpuno napušteno, jedino se glas čuo.«
Nije mogla prepoznati jezik - ruski, francuski ili njemački. Činilo se da mu nitko ne odgovora. Bilo je to kao da su glas ostavili bivši stanari da priča s golim zidovima. Nastavio je blagorječivo, tu i tamo sa stankom. Bio je samotan i tužan. Gospođici Haldin se činilo da vrijeme teče veoma sporo. Nesavladivo gnušanje spriječilo ju je da otvori jedna od vratiju u hodniku. Bilo je potpuno beznadno. Nitko neće doći, glas nikad neće stati. Priznala mi je kako se morala oduprijeti instinktu da se okrene i ode neviđena, kako je i došla.
»Zaista? Imali ste takav instinkt?« zavapio sam, pun žaljenja. »Kakva šteta što ga niste poslušali.«
Odmahnula je glavom.
»Kakvo čudno sjećanje bi to bilo. Taj napušteni posjed, prazni hodnik, taj bezlični, pričljivi glas, i - nitko, ništa, ni duše.«
Sjećanje bi bilo jedinstveno i bezopasno. Ali ona nije bila djevojka koja bi pobjegla od zastrašujućeg utiska samoće i tajanstvenosti. »Ne, nisam pobjegla«, rekla je. »Ostala sam gdje sam bila - i vidjela sam dušu. Tako čudnu dušu.«
Dok je zurila u široko stubište, a bila je zaključila kako glas dolazi odnekud odozgo, šušanj haljine joj je privukao pozornost. Spustila je pogled i vidjela ženu kako prolazi hodnikom, očito je bila izašla kroz neka od mnogih vrata. Lice joj je bilo okrenuto, tako da isprva nije bila svjesna gospođice Haldin.
Kada je okrenula glavu i vidjela neznanku, izgledala je veoma prestrašeno. Zbog vitke figure, gospođica Haldin ju je zamijenila za mladu djevojku; no ako joj je lice i bilo gotovo djetinje okruglo, bilo je također sivo i naborano, s tamnim krugovima oko očiju. Gusta je, kratka, smeđa kosa bila dječački razdijeljena na stranu, s poprečnim kovrčama iznad suhog, izbrazdanog čela. Nakon trenutka nijemog treptanja, iznenada je čučnula na pod.
»Kako mislite, čučnula?« pitao sam, zaprepašten. »Ovo je jako čudnovat detalj.«
Gospođica Haldin je objasnila razlog. Ta je osoba kada ju je tek vidjela nosila zdjelicu u ruci. Čučnula je bila da je spusti na pod za veliku mačku, koja se tada pojavila iza njezinih skuta, i pohlepno gurnula glavu u zdjelu. Pridigla se, i nervozno prilazeći gospođici Haldin upitala neotesano -
»Što želite? Tko ste vi?«
Gospođica Haldin je spomenula svoje ime, kao i ime Petra Ivanoviča. Djevojačka, postarija žena kimnula je i trenutačno namjestila lice u izraz simpatije. Crna, svilena bluza bila joj je stara i čak pohabana na mjestima; crna štofana suknja je bila kratka i otrcana. Nastavila je treptati u kratkim intervalima, a trepavice i obrve su joj također izgledale otrcano. Gospođica Haldin, obraćajući joj se nježno, kao nekoj nesretnoj i osjetljivoj osobi, objasnila joj je kako to da njen posjet nikako ne može biti potpuno neočekivan događaj za Madame de S-.
»Ah! Petar Ivanovič vam je uručio pozivnicu. Kako bih ja mogla znati? Dame de compagnie13 se ne konzultira, kako ste mogli i misliti.«
Otrcana žena se lagano nasmijala. Zubi su joj, fantastično bijeli i zadivljujuće pravilni, izgledali apsurdno neumjesno, poput niske bisera na vratu odrpane skitnice. »Petar Ivanovič je možda najveći genij stoljeća, ali je najbezobzirniji čovjek na svijetu. Tako da ako imate dogovor s njim, ne smijete se čuditi ako čujete da nije tu.«
Gospođica Haldin je objasnila kako nema dogovoreno s Petrom Ivanovičem. Odmah je postala zainteresirana za tu bizarnu osobu.
»Zašto bi se on inkomodirao za vas ili za bilo koga drugog? Oh! Ti geniji. Kad bi vi samo znali! Da! I njihove knjige - mislim, naravno, knjige kojima se svijet divi, nadahnute knjige. Ali niste bili iza pozornice. Čekajte dok budete morali sjediti za stolom pola dana s perom u ruci. On može satima hodati gore-dolje po sobi. Znala sam se tako ukočiti i otupjeti da sam se bojala kako ću izgubiti ravnotežu i pasti sa stolice sve odjednom.«
Ruke je držala sklopljene ispred sebe, a oči joj, fiksirane na lice gospođice Haldin, nisu odavale baš nikakvo zanimanje. Gospođica Haldin je, shvativši kako je dama koja se nazivala dame de compagnie bila ponosna što je djelovala u svojstvu tajnice Petra Ivanoviča, uputila ljubaznu opasku.
»Ne možete zamisliti težeg iskustva«, izjavila je dama. »Angloamerički novinar sada intervjuira Madame de S-, inače bih vas odvela gore«, nastavila je u promijenjenom tonu i gledajući prema stubištu. »Ja sam tu kao meštar od ceremonije.«
Činilo se kako Madame de S- nije mogla podnijeti švicarske sluge oko sebe; i, doista, sluge ne bi ostajale u Chateau Borelu zadugo. Uvijek je bilo problema. Gospođica Haldin je već primijetila kako je hodnik bio kao prašna staja od mramora i žbuke, s paučinom u kutovima i tragovima blata na crno-bijelo popločanom podu.
»Brinem se i za ovu životinju«, nastavila je dame de compagnie, držeći ruke mirno sklopljenima pred sobom; i skrenula je umorni pogled na mačku. »Nimalo mi to ne smeta. Životinje imaju svoja prava; iako, strogo govoreći, ne vidim razloga zašto ne bi patile kao i ljudska bića. Vidite li vi? Ali naravno, oni nikad ne pate toliko. To je nemoguće. Samo, u njihovom slučaju je još žalosnije jer ne mogu dignuti revoluciju. Nekad sam bila republikanka. Pretpostavljam da ste vi republikanka?«
Gospođica Haldin mi je priznala kako nije znala što bi rekla. Ali je lagano kimnula i nju upitala -
»A vi više niste republikanka?«
»Nakon upijanja Petra Ivanoviča kroz diktate pune dvije godine, teško mi je išta biti. Najprije, morate sjediti potpuno nepomični. Najmanji pokret koji napravite raspline ideje Petra Ivanoviča. Jedva se usudite disati. A što se kašljanja tiče - Bože sačuvaj! Petar Ivanovič je premjestio stol uza zid jer se ja, u početku, nisam mogla suzdržati od gledanja kroz prozor dok sam ga čekala da nastavi s diktatom. To nije bilo dopušteno. Rekao je da sam tako glupo zurila. Također mi nije bilo dopušteno gledati ga preko ramena. Odmah bi Petar Ivanovič lupio nogom i zarežao, »Gledaj u papir!« Čini se da ga je moja ekspresija, moje lice, odbijalo. No ja znam da nisam lijepa, a da ni moja ekspresija ne pobuđuje nadu. Rekao je kako ga je moj izraz neinteligentnog očekivanja iritirao. To su njegove riječi.«
Gospođica Haldin je bila šokirana, ali mi je priznala kako nije bila sasvim iznenađena.
»Je li moguće da se Petar Ivanovič mogao tako grubo odnositi prema bilo kojoj ženi?« zavapila je.
Dame de compagnie je, diskretnog izraza, kimnula nekoliko puta, a zatim uvjerila gospođicu Haldin kako joj to ni najmanje ne smeta. Najteži dio bio je tako jasno vidjeti tajnu pisanja; vidjeti velikog autora revolucionarnih evanđelja kako se bori za riječi kao da je bio u mraku, kao da nije znao što reći.
»Potpuno sam voljna biti slijepi instrument za viši cilj. Dati život za cilj je ništa. Ali da ti iluzije budu uništene - to je zaista gotovo više nego što čovjek može podnijeti. Doista ne pretjerujem«, inzistirala je. »To kao da mi je smrznulo vjeru u sebe - još više jer, kad smo zimi radili, Petar Ivanovih, hodajući gore-dolje po sobi, nije želio nikakvo umjetno grijanje. Čak ni kada se preselimo na jug Francuske - tamo su strašno hladni dani, posebice kada moraš mirno sjediti šest sati u komadu. Zidovi tih vila na Rivijeri su tako tanki. Petar Ivanovih se činio potpuno nesvjestan svega. Istina je da sam potiskivala drhtanje kako ga ne bih izbacila iz takta. Znala sam stisnuti zube dok mi se vilica ne bi potpuno ukočila. U trenutcima kada bi Petar Ivanovih prekinuo diktiranje, a nekad su ti intervali bili veoma dugi - često dvadeset minuta, ne manje, dok je hodao naprijed-natrag iza mojih leđa gunđajući nešto za sebe - osjećala sam da umirem centimetar po centimetar, uvjeravam vas. Možda da sam pustila zube da cvokoću, možda bi Petar Ivanovih primijetio moj jad, ali ne mislim da bi to imalo ikakvog praktičnog učinka. Ona je vrlo škrta u takvim stvarima.«
Dame de compagnie je pogledala prema stubištu. Velika je mačka popila mlijeko i mazila se brkatim licem o njenu suknju. Sagnula se da je uzme s poda.
»Škrtost je prije kvaliteta nego ono drugo, znate«, nastavila je, držeći mačku u rukama. »Kod nas su škrci oni koji mogu odvojiti novac za vrijedne stvari - nisu takozvane velikodušne prirode. Ali, molim, nemojte misliti kako sam sibaritkinja. Otac mi je bio činovnik u Ministarstvu financija s apsolutno nikakvom pozicijom. Po tome možete vidjeti kako nam je dom bio daleko od luksuznog, iako, naravno, nismo patili od hladnoće. Pobjegla sam od roditelja, znate, čim sam počela misliti svojom glavom. Nije to lako, tako razmišljati. Čovjek se mora postaviti, otvoriti za istinu. Spasenje dugujem staroj ženi koja je prodavala jabuke, a tezgu je imala ispred veže zgrade u kojoj smo živjeli. Imala je nekako naborano lice i najljubazniji glas koji možete zamisliti. Jednoga dana smo, ležerno, počele razgovarati o djetetu, odrpanoj maloj curici koju smo vidjeli kako prosi na ulici u sumrak; jedna stvar je vodila drugoj i moje su se oči počele pomalo otvarati za strahote koje su nevini ljudi morali proživljavati na ovome svijetu, samo da bi vlada mogla živjeti. Nakon što sam napokon uvidjela zločin više klase, nisam mogla nastaviti živjeti s roditeljima. Niti jedna sućutna riječ se nije mogla čuti u našem domu od početka do kraja godine; nije bilo govora ni o čemu osim o zlobnim uredskim intrigama, o promaknućima i o plaćama, i o ulagivanju šefovima. Od same pomisli na udavanje jednog dana za nekog čovjeka poput mog oca, groza me hvatala. Ne želim reći da je bilo nekoga tko me želio oženiti. Nije bilo ni najmanje nade za takvo što. Ali nije li bio dovoljan grijeh živjeti na državnoj plaći dok je pola Rusije umiralo od gladi? Ministarstvo financija! Kakav je to groteskan užas! Što će izgladnjelim, neukim ljudima Ministarstvo financija? Poljubila sam svoje starce u oba obraza i otišla od njih živjeti u podrumima, s proletarijatom. Pokušala sam biti od pomoći potpuno beznadnima. Valjda razumijete o čemu govorim? Mislim na ljude koji nemaju gdje otići i čemu se radovati u životu. Razumijete li kako je to strahovito - ništa čemu bi se veselili. Dakle, upala sam u to, i - znate li - tu se ne može puno učiniti. Ne, doista - barem dok to priječe Ministarstva financija i slični groteskni užasi. Pretpostavljam kako bih poludjela tamo boreći se protiv truleži, da nije bilo jednog čovjeka. Bio je to moj stari prijatelj i učitelj, predraga žena s jabukama mi ga je otkrila, potpuno slučajno. Došla je po mene kasno jedne večeri na svoj nečujan način. Slijedila sam je kuda bi vodila; taj dio mog života je bio potpuno u njezinim rukama i bez nje bi moj duh bijedno iščeznuo. čovjek je bio mladi radnik, litograf po zanatu, a upao je u nevolje zbog veze s apstinencijskim pamfletima - sjećate se. Mnogo je ljudi bačeno u zatvor zbog toga. Ministarstvo financija opet! Što bi bilo od njega kad bi siroti ljudi prestali raditi živine od sebe ločući alkohol? Zbilja mi dođe da pomislim kako su te financije i sve to ostalo vražja izmišljotina; samo što vjera u nadnaravni izvor zla nije potrebna; sami ljudi su potpuno sposobni za svaku pokvarenost. Financije, zaista!«
Mržnja i prezir siktali su iz načina na koji je govorila »financije«, ali u istom je trenutku nježno mazila mačku koja joj se odmarala u naručju. Čak ju je lagano podigla i, nagnuvši glavu, obrazom se mazila o krzno životinje koja je tu nježnost primila potpuno nezainteresirano, tako karakteristično za svoju vrstu. Zatim se, gledajući u gospođicu Haldin, još jednom ispričala zbog nemogućnosti da je odvede gore do Madame de S-. Intervju se nije smio prekinuti. Svakoga trenutka novinar će se spustiti niz stepenice. Najbolje je bilo ostati u hodniku; a uostalom, sve te sobe (pogledala je uokolo u mnoga vrata), sve te sobe u prizemlju bile su nenamještene.
»Zaista ovdje dolje nema stolice koju bih vam ponudila«, nastavila je. »Ali ako su vam draže vlastite misli od mog brbljanja, sjest ću tu na zadnju stubu i biti tiho.«
Gospođica Haldin je požurila uvjeriti ju kako je, sasvim suprotno, vrlo zainteresirana za priču o zanatliji litografu. Bio je revolucionar, naravno.
»Mučenik, jednostavan čovjek«, rekla je dame de compagnie, uz lagani uzdah i zureći sanjivo kroz otvorena ulazna vrata.
»Živjela sam s njim četiri mjeseca. Bilo je poput noćne more.«
Budući da ju je gospođica Haldin gledala ispitivački, počela je opisivati izgladnjelo lice čovjeka, suhe udove, njegovu oskudicu. Soba u koju ju je žena s jabukama bila odvela bio je majušni tavan, bijedna rupa ispod krova raspadnute kuće. Žbuka otpala sa zidova prekrivala je pod, a kada su vrata bila otvorena, jezoviti se zastor od crne paučine njihao na propuhu. Oslobođen je bio nekoliko dana prije - bačen iz zatvora na ulicu. A gospođica Haldin je, čini se, po prvi put vidjela ime i lice tih ispaćenih ljudi čija je teška sudba bila tema tolikih razgovora između nje i njezinog brata u vrtu njihove seoske kuće.
Bio je uhićen s velikim brojem drugih ljudi u onoj aferi s litografiranim pamfletima o apstinenciji. Na nesreću, kako su se dočepali mnogo osumnjičenih osoba, policija je mislila kako može izvući iz nekih od njih još informacija o revolucionarnoj propagandi.
»Tako su ga okrutno tukli tijekom istrage«, nastavila je dame de compagnie, »da su mu ozlijedili unutarnje organe. Kada su završili s njim nije mu bilo spasa. Ništa nije mogao sam učiniti. Gledala sam ga kako leži na drvenom okviru od kreveta bez prostirke, s glavom na hrpi prljavih dronjaka, što mu ih je iz samilosti posudio stari krpar koji je slučajno živio u podrumu kuće. Tu je ležao, nepokriven u groznici, a u sobi čak nije bilo ni vrča za vodu da mu utaži žeđ. Nije bilo apsolutno ničega - samo okvir od kreveta i goli pod.
»Zar nikoga nije bilo, u cijelom tom velikom gradu, među liberalima i revolucionarima, tko bi bratu ruku pružio?« pitala je blago gospođica Haldin.
»Da. Ali ne znate najgori dio njegove bijede. Slušajte. Čini se da su ga tako strašno zlostavljali da mu je, na kraju, nepokolebljivost popustila i da je odao neke informacije. Sirota duša, tijelo je slabo, znate. Što je to bilo, nije mi rekao. Bio je to slomljeni duh u osakaćenom tijelu. Ništa što bih smogla reći nije ga moglo iscijeliti. Kad su ga pustili, uvukao se u tu rupu i stoički podnosio grizodušje. Nije želio ići blizu nikoga koga je poznavao. Tražila bih bila pomoć za njega, ali, doista, gdje sam mogla poći potražiti je? Gdje sam mogla naći bilo koga tko je imao nečeg viška ili bilo kakvu moć da pomogne? Ljudi koji su živjeli oko nas svi su bili izgladnjeli i pijani. Bili su žrtve Ministarstva financija. Ne pitajte me kako smo živjeli. Ne bih vam mogla reći. Bilo je to poput čuda mizerije. Nisam imala što za prodati, a uvjeravam vas kako mi je odjeća bila u takvom stanju da mi je bilo nemoguće izaći van po danu. Bila je nepristojna. Morala sam čekati dok padne mrak prije nego što bih se uputila na ulice da isprosim koricu kruha, ili što god sam mogla dobiti, da održim njega i sebe na životu. Cesto nisam ništa dobila, i onda bih se ušuljala natrag i legla na pod uz njegov ležaj. O da, mogu prilično čvrsto spavati na golim daskama. Nije to ništa, a spominjem vam to samo zato da ne biste mislili da sam sibaritkinja. Bilo je to beskonačno puta lakše od sjedenja satima za stolom u hladnoj radnoj sobi i pisanja diktata Petra Ivanoviča. Ali sami ćete vidjeti kako je to, tako da ne moram više o tome govoriti.«
»Nikako nije sigurno da ću ikad primati diktate od Petra Ivanoviča«, rekla je gospođica Haldin.
»Ne!« zavapila je druga u nevjerici. »Nije sigurno. Hoćete reći kako se niste odlučili?«

Kada ju je gospođica Haldin uvjerila kako nikad nije bilo riječi o tome između nje i Petra Ivanoviča, žena s mačkom je čvrsto stisnula usnice na trenutak.
»O, naći ćete se smješteni za stolom prije nego što budete znali da ste odlučili. Nemojte se zavaravati; razočaravajuće je čuti Petra Ivanoviča kako diktira, ali u isto vrijeme je nešto fascinantno u tome. On je čovjek velikog genija. Vaše lice ga sigurno neće iritirati; možda ćete čak i pomoći njegovoj inspiraciji, olakšati mu prenošenje poruke. Dok vas gledam, sigurna sam kako ste vi takva žena koja vjerojatno neće zaustaviti tijek njegove inspiracije.«
Gospođica Haldin je mislila kako je beskorisno protestirati protiv svih tih pretpostavki.
»Ali ovaj čovjek - ovaj radnik - je li umro pod vašom brigom?« rekla je, nakon kratke stanke.
Dame de compagnie, slušajući uza stepenice gdje su se sada dva glasa izmjenjivala uz određenu živost, neko vrijeme nije odgovorila. Kada su glasni zvuci diskusije potonuli u gotovo nečujan žamor, obratila se gospođici Haldin.
»Da, umro je, ali ne, doslovno govoreći, u mojim rukama, kako ste mogli pomisliti. Ja sam, zapravo, spavala kada je izdahnuo. Tako da ni danas ne mogu reći kako sam vidjela nekoga da umire. Nekoliko dana prije kraja, neki su nas mladići pronašli u našoj bijedi. Bili su revolucionari, što ste možda pogodili. Trebao je imati povjerenja u svoje političke prijatelje kada je izašao iz zatvora. Bio je voljen i poštovan prije, i nitko ne bi ni pomislio da mu prigovori za indiskreciju pred policijom. Svi znaju kako oni rade, a najsnažniji čovjek ima svoje trenutke slabosti pred boli. Pa čak je i sama glad dovoljna da dobiješ čudne zamisli oko toga što učiniti. Doktor je došao, teret nam je bio odignut što se tiče fizičkog olakšanja, ali u drugom smislu nije mogao biti utješen - siroti čovjek. Uvjeravam vas, gospođice Haldin, da je bio vrlo drag, ali nisam imala snage za plakati. I sama sam bila skoro mrtva. Ali bila su tu dobra srca koja su se pobrinula za mene. Haljina je pronađena da odjene moju nagost. Kažem vam, nisam bila pristojno obučena - i nakon nekog vremena su me revolucionari smjestili kod židovske obitelji koja je išla u inozemstvo, kao guvernantu. Naravno da sam mogla podučavati djecu, završila sam šesti razred gimnazije; ali pravi je cilj bio to da sam trebala prenijeti neke važne papire preko granice. Bio mi je povjeren paket koji sam nosila pokraj srca. Žandari na postaji nisu sumnjičili guvernantu židovske obitelji, okupiranu s troje djece. Ne mislim da su ti Hebreji znali što nosim, jer bila sam im predstavljena na veoma zaobilazan način od osoba koje nisu pripadale revolucionarnim krugovima i, naravno, bila sam instruirana da prihvatim vrlo malu plaću. Kada smo stigli do Njemačke, napustila sam tu obitelj i dostavila papire revolucionaru u Stuttgartu; nakon toga bila sam angažirana na razne načine. Ali ne želite čuti sve to. Nikada nisam mislila da sam bila veoma korisna, ali živim u nadi da ću vidjeti sva ministarstva uništena, Financija i svih. Najveća radost u životu mi je bila čuti što je vaš brat učinio.«
Usmjerila je ponovno svoje okrugle oči na sunčevu svjetlost vani, dok se mačka odmarala u njenim rukama u gospodskom blaženstvu, mirna poput Sfinge.
»Da! Veselila sam se«, ponovno je počela. »Za mene postoji junački obruč oko samog imena Haldin. Mora da drhte od straha u njihovim ministarstvima - svi ti ljudi pakosnih srca. Stojim tu i pričam s vama, a kada pomislim na sve okrutnosti, ugnjetavanja, i nepravde koje se događaju u ovom trenutku, zavrti mi se u glavi. Izbliza sam gledala u ono što bi se činilo nezamislivim da ne možeš vjerovati vlastitim očima. Gledala sam stvari koje su učinile da zamrzim sebe zbog bespomoćnosti. Mrzila sam svoje ruke koje su bile bez moći, svoj glas koji se nije mogao čuti, svoj vlastiti um koji se neće poremetiti. Ah! Vidjela sam svašta. A vi?«
Gospođica Haldin je bila dirnuta. Odmahnula je glavom lagano.
»Ne, nisam sama ništa vidjela dosad«, promrmljala je. »Uvijek smo živjeli na selu. Bila je to bratova želja.«
»Čudan je ovo sastanak - ovo - između vas i mene«, nastavila je druga. »Vjerujete li u slučajnosti, gospođice Haldin? Kako sam mogla očekivati da ću vidjeti vas, njegovu sestru, vlastitim očima? Znate li da kada je vijest došla, da su revolucionari ovdje bili sasvim jednako iznenađeni kao i zadovoljni? Nitko nije, činilo se, znao ništa o vašem bratu. Sam Petar Ivanovič nije predvidio da će se takav udarac dogoditi. Pretpostavljam kako je vaš brat bio jednostavno inspiriran. Ja osobno mislim kako takva djela trebaju biti učinjena iz inspiracije. Velika je privilegija imati inspiraciju i priliku. Je li nalikovao na vas imalo? Zar se vi ne veselite, gospođice Haldin?«
»Ne smijete očekivati previše od mene«, rekla je gospođica Haldin, potiskujući poriv da zaplače koji ju je iznenada obuzeo. Uspjela je, onda mirno dodala, »Ja nisam junačka osoba.«
»Mislite kako vi sami ne biste uspjeli učiniti takvu stvar, možda?«
»Ne znam. Ne smijem se čak ni pitati dok nisam poživjela malo duže, vidjela malo više...«
Druga je zahvalno pomaknula glavu. Predenje mačke je odavalo je dojam glasnog samozadovoljstva u praznom hodniku. Nikakav zvuk glasova nije dolazio odozgo. Gospođica Haldin je prekinula tišinu.
»Što ste točno čuli da ljudi govore o mom bratu? Rekli ste da su bili iznenađeni. Da, pretpostavljam da jesu. Zar im nije bilo čudno kako moj brat nije uspio spasiti sebe nakon što je najteži dio - to jest, bijeg sa mjesta događaja - bio gotov? Urotnici bi trebali vrlo dobro razumjeti te stvari. Postoje razlozi zašto sam vrlo nestrpljiva saznati kako to da nije uspio pobjeći.«
Dame de compagnie je otišla naprijed da otvori vrata hodnika. Brzo je preko ramena pogledala u gospođicu Haldin, koja je ostala u hodniku.
»Nije uspio pobjeći«, ponovila je odsutno. »Zar nije učinio žrtvu života? Nije li jednostavno bio inspiriran? Nije li to bio čin odricanja? Zar niste sigurni?«
»Ono u što sam sigurna«, rekla je gospođica Haldin, » je da to nije bio očajnički čin. Zar niste ovdje čuli neko mišljenje o njegovu bijednom uhićenju?«
Dame de compagnie je razmišljala malo na vratima.
»Jesam li čula? Naravno, ovdje se o svemu raspravlja. Zar nije cijeli svijet pričao o vašem bratu? Što se mene tiče, sami me spomen njegova postignuća baca u zavidnu ekstazu. Zašto bi čovjek siguran u svoju besmrtnost uopće razmišljao o svom životu?«
Držala je leđa okrenutim gospođici Haldin. Gore iza velikih prljavih zlatno-bijelih vrata, vidljivih iza ograde podesta na prvom katu, duboki je glas počeo formalno brujati, kao da čita bilješke ili nešto tako. Cesto je pauzirao, a onda potpuno prestao.
»Mislim da ne mogu duže ostati«, rekla je gospođica Haldin. »Možda se vratim neki drugi dan.«
Čekala je da dame de compagnie napravi mjesta za njen izlazak; ali žena se činila izgubljenom u kontemplaciji sunčeve svjetlosti i sjena koje su međusobno dijelile mirnoću napuštenog posjeda. Zakrila je pogled na prilaz gospođici Haldin. Iznenada je rekla -
»Neće biti potrebno; evo Petra Ivanoviča osobno, dolazi gore. Ali nije sam. Sada je malokad sam.«
Čuvši da Petar Ivanovič dolazi, gospođica Haldin nije bila toliko oduševljena koliko bi se možda očekivalo. Nekako je izgubila želju da vidi i junačkog zatvorenika i Madame de S-, a za razlog tog povlačenja koje ju je obuzelo u zadnji čas je odgovoran osjećaj kako se to dvoje ljudi nije ljubazno odnosilo prema ženi s mačkom.
»Biste li me, molim vas, pustili da prođem?« rekla je gospođica Haldin napokon, lagano dotaknuvši rame dame de compagnie.
No druga, pritisnuvši mačku na prsa, se nije pomjerila.
»Znam tko je s njim«, rekla je, ni ne pogledavši iza.
Sasvim neobjašnjivo, gospođica Haldin je osjetila snažnu pobudu da napusti kuću.
»Madame de S- može biti zauzeta još neko vrijeme, a ono što imam reći Petru Ivanoviču je samo jednostavno pitanje koje mu mogu uputiti kada ga sretnem na putu dolje. Stvarno mislim da moram ići. Već sam neko vrijeme tu, a nestrpljiva sam vratiti se kući majci. Hoćete li me pustiti da prođem, molim?«
Dame de compagnie je napokon okrenula glavu.
»Nisam ni pomislila kako ste zaista željeli vidjeti Madame de S «, rekla je s neočekivanom pronicavošću. »Ni na trenutak.« Bilo je nešto povjerljivo i tajanstveno u njenom tonu. Prošla je kroz vrata, s gospođicom Haldin iza sebe, na terasu, i spustile su se jedna uz drugu niz stube prekrivene mahovinom. Nikoga se nije moglo vidjeti na dijelu prilaza vidljivom od ispred kuće.
»Skriveni su iza drveća tamo«, objasnila je nova poznanica gospođice Haldin, »ali ubrzo ćete ih vidjeti. Ne znam tko je taj mladić kojega je Petar Ivanovič tako zavolio. Mora biti jedan od nas, ili neće biti primljen ovdje kada drugi dođu. Znate što mislim pod drugi. Ali moram reći kako uopće nije sklon tajanstvenosti. Ne znam jesam li ga još potpuno pročitala. Naravno, nikad nisam baš dugo u salonu. Uvijek postoji nešto za raditi, iako domaćinstvo ovdje nije tako zahtjevno kao na Rivijeri. Ali opet, mnogo je prilika da se učinim korisnom.«
Slijeva, prolazeći pored bršljanom obraslim dijelom staje, pojavili su se Petar Ivanovič i njegov pratilac. Hodali su jako sporo, zainteresirano razgovarajući. Zastali su na trenutak, a Petra Ivanoviča se moglo vidjeti kako gestikulira, dok je mladić nepokretno slušao, s opuštenim rukama i glave lagano pognute. Bio je odjeven u tamnosmeđe odijelo i crni šešir. Okrugle su oči dame de compagnie ostale fiksirane na dvjema figurama, koje su nastavile sa svojim ležernim prilaskom.
»Strašno pristojan mladić«, rekla je. »Vidjet ćete kako će se samo nakloniti; a to čak neće biti tako naglašeno. Nakloni se na isti način kada me samu sretne u hodniku.«
Sišla je par stepenica, s gospođicom Haldin kraj sebe, i sve se dogodilo baš kako je predvidjela. Mladić je skinuo šešir, naklonio se i povukao natrag, dok je Petar Ivanovič prilazio brže, crne, jake ruke srdačno je raširio i zgrabio obje ruke gospođice Haldin, protresao ih i gledao u nju kroz tamne naočale.
»Tako je, tako je!« uzviknuo je dvaput, u odobravanju. »I tako se za vas pobrinula...« Namrštio se lagano na dame de compagnie, koja je još držala mačku. »Zaključujem kako je Eleanor - Madame de S- zauzeta. Znam da je očekivala nekog danas. Dakle, novinar se pojavio, a? Zauzeta je?«
Za sve odgovore, darne de compagnie je okrenula glavu.
»To je vrlo nezgodno - vrlo nezgodno, zaista. Strašno žalim da ste morali...« Snizio je glas. »Ali što je - nije valjda da odlazite, Natalija Viktorovna? Dosadilo vam je čekati, zar ne?«
»Ni najmanje«, gospođica Haldin je protestirala. »Samo sam tu već neko vrijeme i nestrpljiva sam vratiti se majci.«
»Vrijeme se činilo dugim, a?« Bojim se da naša vrijedna prijateljica ovdje (Petar Ivanovič je iznenadno mahnuo glavom na stranu prema desnom ramenu i opet prema gore) - »naša vrijedna prijateljica ovdje nema sposobnost skraćivanja trenutaka čekanja. Ne, ona uopće nema sposobnosti; i u tom pogledu dobre namjere ništa ne znače.«
Dame de compagnie je spustila ruke i mačka se iznenada našla na zemlji. Ostala je prilično mirna nakon slijetanja, s jednom stražnjom nogom natrag istegnutom. Gospođica Haldin je bila prilično ogorčena zbog dame za pratnju.
»Vjerujte mi, Petre Ivanoviču, da trenutci koje sam provela u hodniku ove kuće nisu bili malo zanimljivi, a bili su i vrlo poučni. Za pamćenje su. Ne žalim čekanje, ali vidim da svrha moje posjete može biti postignuta bez oduzimanja vremena Madame de S-.«
U ovom trenutku sam prekinuo gospođicu Haldin. Odnos poviše naveden je zasnovan na njenom prepričavanju, a ja ga nisam toliko dramatizirao koliko bi se moglo pretpostaviti. Prenijela je, s nevjerojatnim osjećajem i žarom, značaj gotovo sljedbenika stare žene s jabukama, nepomirljive mržnje prema ministarstvima, dobrovoljnog slugu siromaha. Istinska i delikatna ljudskost gospođice Haldin bila je vrlo šokirana neugodnim udesom svoje nove poznanice, te dame za pratnju, tajnice, štogod li je bila. Što se mene tiče, bio sam sretan u tome otkriti još jednu prepreku a prijateljstvo s Madame de S-. Osjećao sam potpunu odvratnost za obojanu, urešenu, hladnu, bezizražajnu Egeriju od Petra Ivanoviča. Nisam znao kakav joj je bio stav o neviđenom, ali znam da je u poslovima od ovoga svijeta bila gramziva, pohlepna i beskrupulozna. Imao sam saznanje kako je bila upletena u prljavu i očajnu bitku za novac s obitelji njenog pokojnog muža, diplomata. Neke zaista velike ličnosti (koje je u svom bijesu skandalozno pokušala upetljati u svoje probleme) navuklo su na sebe njeno neprijateljstvo. Potpuno mi je lako povjerovati kako je kako je došla do ruba da je odvedu, zbog državnih razloga, n neku diskretnu maison de sante - ludnicu neke vrste, da budemo otvoreni. Čini se, međutim, da su se neke ličnosti na visokim položajima protivile iz razloga koji...
Ali nema koristi ići u detalje.
Može biti čudno kako čovjek na poziciji učitelja jezika zna sve to tako detaljno. Pisac navodi ovo i ono o svojim likovima, a ako samo zna kako to izraziti dovoljno iskreno, možda neće biti propitivan o fikciji u kojoj mu je vlastito uvjerenje dovoljno manifestirano frazom, pjesničkom slikom, ili naglašenom emocijom. Talent je sjajna stvar! No ja nemam talenta i, budući da nisam izmislio Madame de S-, osjećam se obaveznim objasniti kako sam toliko toga doznao o njoj.
Informator mi je bila ruska supruga već spomenutog prijatelja, profesora na Sveučilištu Lausanne. Ona je bila ta od koje sam saznao posljednje činjenice o prošlosti Madame de S-, prošlosti s kojom namjeravam dodijavati svojim čitateljima. Ispričala mi je, govoreći sa sigurnošću, kao osoba koja vjeruje svojim izvorima, o slučaju bijega Madame de S- iz Rusije, od prije nekoliko godina. Bilo je to ni više ni manje nego ovo: bila je od policije osumnjičena u vezi s atentatom na cara Aleksandra. Osnova ove sumnje su bile ili neke nepromišljene izjave koje su joj pobjegle u javnosti, ili neka priča koja se mogla načuti u njenom salonu. Načuo je, mora biti, neki gost, možda prijatelj, koji se požurio igrati informatora, pretpostavljam. U svakom slučaju, stvar koja se načula je, čini se, implicirala njezino predznanje tog događaja, a mislim kako je bila mudra što nije čekala istragu takve optužbe. Neki od mojih čitatelja će se možda sjetiti male knjige napisane iz njezina pera, objavljene u Parizu, duboko ljutitog, bombastičnog i zastrašujuće nepovezanog djela, u kojemu je sve osim otvoreno priznala predznanje, više nego natuknula njegov nadnaravni izvor, i otvoreno nagovijestila u zlobnim aluzijama kako krivnja za čin ne leži na teroristima, već na dvorskim intrigama. Kada sam spomenuo prijateljici, profesorovoj ženi, kako je život Madame de S-, s tom neslužbenom diplomacijom, intrigama, sudskim parnicama, pristranošću, sramotom, izbacivanjima, skandaloznom atmosferom, okultizmom i šarlatanstvom, bio prikladniji za osamnaesto stoljeće nego za okolnosti našeg vremena, složila se sa smiješkom, ali trenutak kasnije nastavila je u zamišljenom tonu: »Sarlatanstvo? - da, u određenoj mjeri. Ipak, vremena su se promijenila. Tu su sile danas koje nisu postojale u osamnaestom stoljeću. Ne bi me iznenadilo da je opasnija nego što bi jedan Englez volio misliti. A što je još gore, određeni ljudi je smatraju vrlo opasnom - chez nous.
Chez nous je ovdje značilo općenito Rusija, a posebice ruska politička policija. Svrha mog udaljavanja od tijeka priče o odnosu (mojim riječima) gospođice Haldin prema njenoj posjeti Chateau Borelu, bila je da iznesem ovu izjavu moje prijateljice, profesorove žene. Htio sam je iznijeti jednostavno zato da učinim ono što sada imam reći o prisutnosti gospodina Razumova u Ženevi malo uvjerljivijim - jer ovo je ruska priča za zapadnjačke uši, koje, kako sam već bio primijetio, nisu naviknute na određene tonove cinizma i okrutnosti, na negaciju morala, čak i moralnu opasnost već ušutkanu u našem dijelu Europe. I to je moja isprika što sam ostavio gospođicu Haldin tamo, jednu od male skupine od dvije žene i dva muškarca koji su se sastali ispod terase Chateau Borela.
Znanje koje sam upravo iznio je bilo u mojoj glavi kada sam, kao što sam bio rekao, prekinuo gospođicu Haldin. Prekinuo sam je s uzvikom dubokog zadovoljstva -
»Dakle niste uopće vidjeli Madame de S-, ipak?«
Gospođica Haldin je odmahnula glavom. Bilo je to jako zadovoljavajuće za mene. Nije vidjela Madame de S-! To je bilo izvrsno, izvrsno! Obradovalo me uvjerenje kako sada više nikad neće upoznati Madame de S-. Nisam mogao objasniti razlog uvjerenosti ničim osim saznanjem da je gospođica Haldin stajala licem u lice s divnim bratovim prijateljem. Bio mi je draži od Madame de S- kao pratilac i prijatelj te mlade djevojke, ostavljene vlastitom neiskustvu bratovim nesretnim krajem. Ali, u svakom slučaju, taj život sada završen je bio iskren, i možda su mu misli bile uzvišene, moralne patnje duboke, zadnji čin istinska žrtva. Nije na nama, staloženim ljubavnicima umirenim posjedovanjem osvojene slobode, da osuđujemo bez apela na bijes zbog osujećene želje.
Ne sramim se zbog topline svog čuvstva prema gospođici Haldin. Bio je to, mora se priznati, nesebičan osjećaj, bivajući sam sebi nagradom. Pokojni Viktor Haldin - u svjetlu tog osjećaja - činio mi se ne kao zlokobni urotnik, već kao čisti entuzijast. Doista mu nisam želio suditi, a sama činjenica da nije pobjegao, činjenica koja je donijela toliko nevolje majci mu i sestri, govorila mi je u njegovu korist. U međuvremenu, u strahu da se djevojka ne preda utjecaju revolucionarnog feminizma Chateau Borela, bio sam više nego spreman dati povjerenje tom prijatelju pokojnog Viktor a Haldina. Bio je samo ime, ništa drugo, reći ćete. Točno! Ime! Ali ne bilo kakvo ime, jedino ime; jedino ime koje se moglo naći u pismima između brata i sestre. Mladić je došao; našli su se licem u lice, i, srećom, bez direktnog upletanja Madame de S-. Što će biti od toga? Što će mi sada reći? Pitao sam se.
Bilo je potpuno prirodno da su mi misli skrenule na mladića, nosioca jedinog imena izgovorenog u svim snovitim razgovorima o budućnosti koju će donijeti revolucija. A misli su mi uzele oblik pitanja zašto ovaj mladić nije bio u posjeti kod tih dviju dama. Bio je u Ženevi nekoliko dana prije nego što je gospođica Haldin čula za njega, u mojoj prisutnosti, od Petra Ivanoviča. Požalio sam prisutnost ovog zadnjeg na njihovom sastanku. Radije bih da se dogodio negdje dalje od njegova zaklonjenog pogleda. Ali pretpostavljam, budući da su ti mladi ljudi bili ispred njega, da ih je upoznao.
U tom sam trenutku prekinuo šutnju započevši pitanje -
»Pretpostavljam da je Petar Ivanovič...«

Gospođica Haldin je izbacila iz sebe svu ogorčenost. Petar Ivanovič se, odmah nakon što je dobio odgovor od nje, sramotno obrecnuo na dame de compagnie.
»Obrecnuo se na nju?« čudio sam se. »Zašto? Koji razlog je bio?«
»To je bilo strašno; bilo je sramotno«, gospođica Haldin je nastavila, s bijesom u očima. » II lui a fait une scene14 - ovako, pred strancima. A zbog čega? Nikad ne biste pogodili. Zbog nekih jaja... Oh!«
Bio sam zgranut. »Rekli ste jaja?«
»Za Madame de S-. Dama je na posebnoj dijeti, ili nešto tako. Izgleda kako se dan ranije žalila Petru Ivanoviču da jaja nisu bila pripremljena kako treba. Petar Ivanovič se toga iznenada sjetio protiv sirote žene i okomio se na nju. Bilo je zaprepašćujuće. Stajala sam kao skamenjena.«
»Želite reći kako si je veliki feminist dopustio da bude nasilan prema ženi?« pitao sam.
»Oh, ne to! Bilo je to nešto što ne možete ni zamisliti. Bilo je to odvratna predstava. Zamislite, podigao je šešir kada je počeo. Glas mu je bio mekan i omalovažavajući. Ah! Niste dobri prema nama - ne želite se udostojati da zapamtite...« Ovakve fraze, onakav ton. Siroto je stvorenje bilo strašno uzrujano. Oči su joj bile pune suza. Nije znala gdje bi gledala. Ne bih se čudila ako bi joj draže bilo zlostavljanje, čak i udarac.«
Nisam dodao kako je vrlo vjerojatno bila upoznata s oboje u slučajevima kada nikoga nije bilo u blizini. Gospođica Haldin je hodala uz mene, glave dignute u prezrivoj i ljutitoj tišini.
»Veliki ljudi imaju iznenađujuće osobine«, primijetio sam tupo. »Jednako kao ljudi koji nisu veliki. Ali takve se stvari ne mogu dovijeka održati. Kako je veliki feminist priveo kraju ovu osobitu epizodu?«
Gospođica Haldin je, bez okretanja lica prema meni, rekla kako je kraj donijelo pojavljivanje novinara koji je bio zatvoren s Madame de S-.
Došao je brzo, neprimijećen, lagano podigao šešir i zastao da kaže na francuskom: »Barunica me zamolila, u slučaju ako naiđem na damu na putu van, da joj kažem da odmah dođe.«
Nakon što je predao ovu poruku, požurio je niz prilaz. Dame de compagnie je pohitala prema kući, a Petar Ivanovič ju je žurno pratio, nelagodna izraza. U trenutku se gospođica Haldin našla samom s mladićem, koji je bez sumnje bio novi pridošlica iz Rusije. Pitala se je li prijatelj njezina brata pogodio već tko je ona.
U poziciji sam da mogu reći kako, zapravo, jest bio pogodio. Savršeno mi je jasno da se Petar Ivanovič, iz ovog ili onog razloga, suzdržao od spominjanja ovih dama i njihove prisutnosti u Ženevi. Ali Razumov je pogodio. Pouzdana djevojka! Svaka je riječ izgovorena od Haldina živjela u sjećanjima Razumova. Bila su kao proganjajući obrisi; nisu mogli biti istjerani. Najživlje među njima je bilo spominjanje sestre. Djevojka je otada postojala za njega. Ali nije ju odmah prepoznao. Promatrao ju je prilazeći s Petrom Ivanovičem; oči su im se čak srele. Reagirao je, kao što si ni drugi nisu mogli pomoći da ne reagiraju, na harmoničan šarm cijele njene pojave, na snagu, ljupkost, na smirenu neposrednost - a onda je skrenuo pogled. Rekao je sebi kako sve to nije za njega; ljepota žena i prijateljstvo muškaraca nisu bili za njega. Prihvatio je taj osjećaj s odlučnom čvrstinom i pokušao ići dalje. Tek je njezina ispružena ruka donijela prepoznavanje. Stoji zapisano na stranicama njegova samopriznanja kako se gotovo fizički ugušio od emotivne reakcije mržnje i očaja, kao da je njena pojava bila dio izvršene izdaje.
Pogledao je uokolo. Znatna visina terase sakrila ih je od bilo koga tko se motao oko ulaza u kuću; čak ih se ni s prozora odozgo nije moglo vidjeti. Kroz zaraslu šikaru i drveće lagano kosog posjeda, vidio je hladne, smirene odsjaje jezera. Trenutak potpune privatnosti bio im je zagarantiran u tom momentu. Pitao sam se kako su iskoristili tu sretnu okolnost.
»Jeste li imali vremena za više od nekoliko riječi?« pitao sam.
Živahnost kojom mi je prepričala događaje oko njezina posjeta Chateau Borelu ju je potpuno napustila. Hodajući uz mene, gledala je ravno pred sebe; ali primijetio sam malo boje na njenim obrazima. Nije mi odgovorila.
Nakon nekog kratkog vremena sam primijetio kako se nisu mogli nadati da će dugo ostati zaboravljeni, osim ako je ono dvoje našlo Madame de S- u nesvijesti od slabosti, možda, ili u stanju morbidne zanesenosti nakon dugog intervjua. Oboje bi zahtijevalo njihovu odanu službu. Mogao sam zamisliti Petra Ivanoviča kako užurbano izlazi ponovno iz kuće, gole glave, možda, i ide preko terase svojim gegajućim hodom, a crni skuti dugačkog kaputa lebde mu oko debelih, svijetlosivih nogu. Priznajem kako sam gledao na ove mlade ljude kao na lovinu »junačkog bjegunca.« Bio sam mišljenja kako im neće biti dopušteno da izbjegnu zarobljavanje. Ali o tome ništa nisam rekao gospođici Haldin, samo sam je, kako je još uvijek bila nekomunikativna, malo pritisnuo.
»Dobro - ali možete mi bar reći svoje utiske.«
Okrenula je glavu da me pogleda i opet je skrenula.
»Utisci?« sporo je ponovila, gotovo sanjivo; onda u bržem tonu -
»Čini se da je on čovjek koji je više propatio od vlastitih misli nego od zle sreće.«
»Od vlastitih misli, rekli ste?«
»I to je potpuno normalno u Rusiji«, prihvatila je. »Kod mladih Rusa; toliko njih je nespremno za akciju, a opet ne mogu mirovati.«
»A vi mislite da je on takav čovjek?«
»Ne, ne sudim mu. Kako bih i mogla, tako rano? Pitali ste za moje utiske - objasnila sam svoje utiske. Ja - ja - ne poznajem svijet, ni ljude u njemu, još; bila sam previše osamljena - premlada sam da vjerujem vlastitim mišljenjima.«
»Vjerujte svojim instinktima«, savjetovao sam ju. »Većina žena tome vjeruje i ne čini gore greške oci muškaraca. U ovom slučaju imate bratovo pismo da vam pomogne.«
Duboko je uzdahnula.
»Neokaljano, uzvišeno, usamljeničko postojanje«, citirala je, kao za sebe. No jasno sam uhvatio sjetni šapat.
»Velika pohvala«, šapnuo sam.
»Najveća moguća.«
»Toliko velika da je, poput nagrade sreće, prikladnija doći tek na kraju života. No ipak - obična ili potpuno bezvrijedna osobnost nije mogla iznijeti tako uvjerljivo preuveličanu hvalu i ...«
»Ah!« Prekinula me gorljivo. »Da ste samo poznavali srce od kojega je taj sud došao!«
Stala je nakon te primjedbe, i na trenutak sam promislio o karakteru riječi koje su, što sam dobro zapazio, u djevojčinim osjećajima sigurno prevagnule u mladićevu korist. Nisu imale prizvuk obične govorancije. Maglovite su bile za moj zapadnjački um i zapadnjački sentiment, a nisam mogao zaboraviti kako sam, stojeći uz gospođicu Haldin, bio poput putnika u stranoj zemlji. Također mi je postalo jasno kako je gospođica Haldin bila nesklona ući u detalje jedinog važnog dijela posjete Chateau Borelu. Ali nisam bio povrijeđen. Nekako nisam osjećao da je to bio izraz nepovjerenja. Postojala je jedna druga nelagoda - nelagoda kojoj nisam mogao odoljeti. I bez trunke kajanja sam rekao -
»U redu. Ali na toj visini, koju neću osporavati, vi, kao i bilo tko drugi u takvim okolnostima, vi mora da ste stvorili sebi predodžbu tog iznimnog prijatelja, mentalnu sliku, i - molim vas, recite mi - niste bili razočarani?«
»Na što mislite? Na njegovu vanjštinu?«
»Ne mislim doslovno na dobar izgled, ili obrnuto.«
Okrenuli smo se na kraju aleje i napravili nekoliko koraka bez da smo pogledali jedno u drugo.
»Njegova vanjština nije uobičajena«, rekla je gospođica Haldin napokon.
»Ne, nisam ni mislio da jest - iz onog malo što ste rekli o prvim utiscima. Uostalom, moraš ustuknuti pred tom riječi. Utisak! Mislio sam na ono nešto neopisivo što bi moglo obilježavati ‘neuobičajenu’ osobu.«
Primijetio sam da nije slušala. Nije bilo zabune oko njene ekspresije; i još jednom sam imao osjećaj kako sam izostavljen iz svega - ne zbog mojih godina, koje u svakom slučaju mogu vući određene zaključke - već potpuno izvan svega, na nekoj drugoj razini odakle sam je mogao samo gledati izdaleka. I tako prestavši govoriti, gledao sam je kako žustro korača uz mene.
»Ne«, iznenada je izjavila, »nisam mogla biti razočarana u čovjeka tako snažnih osjećaja.«
»Aha! Snažnih osjećaja«, progunđao sam, misleći za sebe kritički: ovako, odjednom, u trenutku!
»Što ste rekli?« pitala je gospođica Haldin nevino.
»Oh, ništa. Ispričavam se. Snažnih osjećaja. Nisam iznenađen.«
»A ne znate kako sam se neobuzdano ponašala prema njemu!« zajecala je pokajnički.
Pretpostavljam kako sam sigurno izgledao iznenađeno, jer, gledajući me sa još uvijek pojačanom bojom, rekla je da se srami priznati kako nije bila dovoljno pribrana; nije uspjela kontrolirati riječi i ponašanja u skladu sa situacijom. Izgubila je čvrstinu koju su zavrjeđivala oba muškarca, mrtvi i živući; čvrstinu koja je trebala biti obilježje sastanka sestre Viktor a Haldina i jedinog znanog prijatelja Viktor a Haldina. Gledao ju je zainteresirano, ali nije rekao ništa, a ona je bila - priznala je - bolno povrijeđena tim nedostatkom razumijevanja. Sve što je mogla reći bilo je: »Vi ste gospodin Razumov.« Čelo mu se lagano namrštilo. Nakon kratke, oprezne pauze, lagano se naklonio za potvrdu i čekao.
Pri pomisli da je ispred sebe imala čovjeka kojega je njen brat tako visoko cijenio, čovjeka koji je znao njegovu vrijednost, pričao s njim, razumio ga, slušao njegova povjeravanja, možda ga ohrabrivao - usne su joj zadrhtale, oči bile pune suza; ispružila je ruku, naglo iskoračila prema njemu, govoreći uz veliku muku da obuzda emocije, »Možete li pogoditi tko sam?« Nije prihvatio pruženu ruku. Čak je ustuknuo jedan korak, a gospođica Haldin je pomislila kako je bio neugodno iznenađen. Gospođica Haldin ga je ispričavala, usmjeravajući nezadovoljstvo prema sebi. Ponašala se nevrijedno, poput emocionalne francuske djevojčice. Ispad takve vrste nije mogao biti pozdravljen od čovjeka strogog, rezerviranog karaktera.
Morao je doista biti strog, ili možda vrlo povučen sa ženama, da na humaniji način ne odgovori na pruženu ruku djevojke poput Natalije Haldin - mislio sam u sebi. Ta uzvišena i usamljenička postojanja (iznenada sam se sjetio riječi) učine mladog čovjeka povučenim, a starca divljim - često.
»I«, ohrabrio sam gospođicu Haldin da nastavi.
Još uvijek je bila vrlo nezadovoljna sobom.
»Otišla sam iz lošeg u gore«, rekla je s notom obeshrabrenosti, za nju vrlo strane. »Sve nepromišljeno sam učinila, jedino nisam zaista briznula u plač. Zahvalna sam što mogu reći da to nisam učinila. Ali nisam mogla govoriti prilično dugo.«
Stajala je pred njim, nijema, gutajući suze, a kada je napokon uspjela nešto reći, bilo je to samo bratovo ime - »Viktor - Viktor Haldin!« jedva je izustila, i opet ju je glas napustio.
»Naravno«, prokomentirala je, »to ga je pogodilo. Bio je prilično shrvan. Rekla sam vam svoje mišljenje da je on čovjek dubokih osjećaja - nemoguće je sumnjati u to. Trebali ste mu vidjeti lice. Vidljivo se zaljuljao. Naslonio se na zid terase. Mora biti da im je prijateljstvo bilo pravo bratstvo duša! Bila sam mu zahvalna na toj emociji zbog koje sam bila manje posramljena manjkom vlastite samokontrole. Naravno da mi se odmah, skoro, vratila moć govora. Sve je to trajalo ne duže od nekoliko sekundi. »Ja sam njegova sestra«, rekla sam. »Možda ste čuli za mene?«
»I je li čuo?« prekinuo sam.

»Ne znam. Kako je moglo biti drugačije? A opet... Ali zašto je to važno? Stajala sam tamo pred njim, dovoljno blizu da me dodirne, a sigurno nisam izgledala kao varalica. Samo znam da je onda ispružio obje ruke prema meni, mogla bih reći izbacio ih prema meni, s velikom spremnošću i toplinom, a da sam ih ja zgrabila i stisnula, osjećajući da sam ponovno pronašla malo od onoga što sam mislila da sam zauvijek izgubila s gubitkom brata - dio one nade, inspiracije i podrške koju sam nekad dobivala od dragog, mrtvog...«
Vrlo sam dobro razumio što je mislila. Sporo smo šetali. Suzdržao sam se od gledanja prema njoj. I bilo je to kao da sam odgovorio na vlastite misli kada sam promrmljao -
»Bez sumnje je to bilo veliko prijateljstvo - kao što kažete. A i taj mladić je zaista bio velik kada je prihvatio vaše ime, takoreći , objema rukama. Nakon toga ćete se, naravno, međusobno razumjeti. Da, razumjeti ćete se međusobno prilično brzo.«
Trenutak je potrajalo prije nego što sam joj čuo glas.
»Gospodin Razumov se čini čovjekom od malo riječi. Rezerviranim čovjekom - čak i kada je snažno potresen.«
Nemoćan zaboraviti - ili čak oprostiti - govorljivost basa Petra Ivanoviča, Velikog zaštitnika revolucionarnih partija, rekao sam kako je to za mene poželjna karakterna crta. Bilo je to povezano s iskrenosti - u mojoj glavi.
»A, uostalom, nismo imali mnogo vremena«, dodala je.
»Ne, naravno da niste.« Sumnja čak i strepnja od feminista i njegove Egerije je bila toliko neiskorjenjiva da si nisam mogao pomoći, a da ne pitam sa stvarnom zabrinutošću, koju sam iznio sa smiješkom -
»Ali uspjeli ste pobjeći?«
Razumjela me i također se nasmijala mojoj nelagodi.
»Oh da! Pobjegla sam, ako želite to tako nazvati. Odlazila sam brzim korakom. Nije bilo potrebe da trčim. Nisam ni prestrašena, ni fascinirana još uvijek, kao ona sirota žena koja me je tako čudno primila.«
»A gospodin - gospodin Razumov...?«
»Ostao je tamo, naravno. Pretpostavljam da je otišao u kuću nakon što sam ga ostavila. Sjećate se da je došao s jakim preporukama Petru Ivanoviču - možda su mu povjerene važne poruke za ovoga.«
»Ah da! Od onog popa koji...«
»Oca Zosima - da. Ili od drugih, možda.«
»Dakle, ostavili ste ga. A jeste li ga vidjeli otada, mogu li pitati?«
Neko vrijeme gospođica Haldin nije odgovorila na ovo vrlo direktno pitanje, a onda -
»Očekivala sam da ću ga vidjeti danas ovdje«, rekla je tiho.
»Jeste! Sastajete li se, onda, u ovom parku? U tom slučaju je najbolje da vas odmah ostavim.«
»Ne, zašto bi me ostavili? I ne sastajemo se u ovom parku. Nisam vidjela gospodina Razumova od tog prvog puta. Niti jednom. Ali očekivala sam ga...«
Stala je. Pitao sam se zašto bi taj mladi revolucionar pokazao tako malo spremnosti.
»Prije nego što smo se rastali, rekla sam gospodinu Razumovu kako svaki dan u ovo vrijeme šećem ovdje. Nisam mu mogla tada objasniti zašto ga nisam pozvala da nas odmah posjeti. Majka mora biti spremna za takvu posjetu. I još, znate, ni sama ne znam što nam gospodin Razumov ima za reći. A i njemu se mora najprije reći kako stvari stoje sa sirotom majkom. Sve te misli su mi odjednom prostrujale kroz glavu. Pa sam mu u žurbi rekla kako postoji razlog zašto ga ne mogu pozvati da nas doma posjeti, ali da svakodnevno šećem ovdje... Javno je mjesto, ali tu nikad nema mnogo ljudi u ovo vrijeme. Mislila sam kako će to biti sasvim dobro. I tako je blizu našeg stana. Ne volim biti jako daleko od majke. Naša služavka zna gdje sam, u slučaju da me iznenada zatreba.«
»Da. Prikladno je, s tog stanovišta«, složio sam se.
Zapravo sam smatrao Bastions sasvim prikladnim mjestom, budući da djevojka još nije smatrala pametnim upoznati tog mladića sa svojom majkom. Ovdje će, dakle, razmišljao sam, gledajući uokolo po banalno žalosnom komadu zemlje, njihovo poznanstvo početi i nastaviti se u razmjeni velikih razočarenja i ekstremnih sentimenata, previše intenzivno, možda, za neruski um da shvati. Vidio sam ovo dvoje, pobjeglih od osamdeset milijuna ljudskih bića stisnutih između gornjeg i donjeg žrvnja, kako šeću pod ovim drvećem, mlade glave jedna uz drugu. Da, izvrsno mjesto za šetnju i razgovor. Čak mi sinulo, kada smo se još jednom okrenuli kod velike željezne kapije, da će kada se umore imati dovoljno mjesta za odmor. Bilo je mnogo stolova i stolica raspoređeno između restoranske zgrade, građene u stilu švicarske kolibe, i pozornice, čitava splav obojenih fosni razmještenih pod drvećem. U samom središtu, primijetio sam usamljeni švicarski par čija je sudbina bila osigurana od kolijevke do groba savršenim mehanizmom demokratskih institucija, u republici koja se mogla gotovo držati na dlanu. Muškarac je, bezlično neotesan, pio pivo iz svjetlucave čaše; žena, priprosta i tiha, naslonjena u grubom stolcu, gledala je uokolo nezainteresirano.
Malo se logike može očekivati na ovoj zemlji, ne samo u pogledu misli, već i osjećaja. Iznenađujuće mi je bilo otkriti vlastito nezadovoljstvo tim nepoznatim mladim čovjekom. Tjedan je prošao otkako su se sreli. Je li bio bešćutan, ili povučen, ili vrlo glup? Nisam mogao dokučiti.
»Mislite li«, pitao sam gospođicu Haldin, nakon što smo prošli određenu udaljenost uz veliku aleju, » da je gospodin Razumov razumio vašu namjeru?«
»Razumio što sam mislila?« pitala je. »Bio je jako dirnut. To znam! Uz vlastitu uzrujanost, mogla sam to vidjeti. Ali jasno sam govorila. Čuo me; činio se, zapravo, kao da upija svaku moju riječ...«
Nesvjesno je požurila korak. Govor joj je, također, postao brži.
Malo sam pričekao prije nego što sam pažljivo primijetio -
»A opet je dopustio da ovoliko dana prođe?«
»Kako možemo znati kakav posao možda tu mora odraditi? Nije on dokoličar koji putuje zbog užitka. Njegovo vrijeme možda nije njegovo vlastito - a možda ni misli, još.«
Usporila je hod iznenada i stišanim glasom dodala -
»Možda ni sami život« - onda zastala i ukočila se. »Koliko ja znam, možda je morao napustiti Ženevu isti dan kada me vidio.«
»Bez da vam je rekao!« povikao sam u nevjerici.
»Nisam mu dala vremena. Prilično naglo sam ga ostavila. Bila sam emocionalna do kraja. Žalim zbog toga. Čak i da sam mu dala priliku, bilo bi opravdano da me je uzeo kao osobu kojoj se ne može vjerovati. Emocionalna, plačljiva djevojka nije djevojka kojoj ćeš se povjeriti. Ali i ako je napustio Ženevu na neko vrijeme, uvjerena sam kako ćemo se ponovno sresti.«
»Ah! Uvjereni ste... usuđujem se reći. Ali na kojoj osnovi?«
»Zato što sam mu rekla kako strašno trebam nekoga, sunarodnjaka, prijatelja s istim uvjerenjem, kojemu mogu ukazati svoje povjerenje u određenim stvarima.«
»Tako dakle. Ne pitam vas kakav je odgovor dao. Priznajem da je ovo dobra osnova za vašu vjeru u pojavljivanje gospodina Razumova uskoro. No nije se danas pojavio?«
»Ne, rekla je tiho, »nije danas;« i stajali smo neko vrijeme u tišini, poput ljudi koji si više nemaju što reći i puštaju mislima da divlje i isprekidane lete prije nego li im tijela odu, svako svojim putem. Gospođica Haldin je pogledala u sat na ruci i napravila oštar pokret. Ostala je predugo, činilo se.
»Ne volim biti daleko od majke«, promrmljala je, odmahujući glavom. »Nije da je veoma loše sada. Ali nekako, kada nisam s njom, zabrinutija sam nego ikada.«
Gospoda Haldin nije napravila ni najmanju aluziju na svog sina u zadnjem tjednu, ili duže. Sjedila je, kao obično, u naslonjaču uz prozor, tiho gledajući u onu beznadnu duljinu Bulevara filozofa. Kada je govorila, u nekoliko beživotnih riječi, bilo je to o nevažnim, trivijalnim stvarima.
»Za svakoga tko zna o čemu ta sirota duša razmišlja, takva priča je bolnija od njene šutnje. I to je loše; jedva izdržavam, a ne usuđujem se to prekinuti.«
Gospođica Haldin je uzdahnula, zakopčavajući gumb koji se otkopčao na rukavici. Znao sam vrlo dobro koliko mora da joj je teško. Stres, njegovi uzroci i priroda bili bi potkopali zdravlje zapadnjačke djevojke; no ruske naravi imaju jedinstvenu moć otpora prema nepravičnim stranama života. Uspravna i gipka, s raskopčanim kratkim kaputom preko crne haljine, zbog kojeg joj se figura činila vitkijom, a svježe ali bezbojno lice bljeđim, zadobila je moje divljenje i fascinaciju.
»Ne mogu ostati ni trenutka duže. Trebali biste uskoro doći vidjeti majku. Znate da vas zove ‘Lami. 'To je izvrsno ime, a ona to doista i misli. A sada au revoir, moram pohitati.«
Neodređeno je pogledala niz široku šetnicu - ispružena joj je ruka izbjegla moj stisak neočekivanim pokretom prema gore i zastala na mom ramenu. Crvene su joj usnice bile lagano otvorene, međutim ne u smiješak, već u izraz neke vrste preneraženog zadovoljstva. Zurila je prema kapiji i ubrzano rekla, u dahu -
»Evo! Znala sam! On dolazi!«
Razumio sam kako sigurno misli na gospodina Razumova. Mladi čovjek je dolazio alejom, bez žurbe. Odjeća mu je bila u nekoj tamnoj nijansi smeđe i nosio je štap. Kada mi je pogled najprije pao na njega, glava mu je visjela na prsima kao u dubokom razmišljanju. Dok sam ga gledao, oštro ju je podigao i istog trenutka stao. Siguran sam da je stao, ali je ta stanka na prvi pogled nalikovala samo oklijevanju u hodu, prevladanom odmah. Zatim je nastavio s prilaskom, mirno nas gledajući. Gospođica Haldin mi je dala znak da ostanem i napravila korak ili dva prema njemu.
Okrenuo sam glavu od tog sastanka i nisam ih opet pogledao sve dok nisam čuo glas gospođice Haldin kako izgovara njegovo ime u obliku predstavljanja. Gospodin Razumov je bio informiran, toplim, blagim glasom, kako, osim što sam izvrstan učitelj, bio sam i velika potpora »u našoj tuzi i nevolji.«
Naravno da sam bio opisan i kao Englez. Gospođica Haldin je brzo govorila, brže nego što sam je ikada čuo govoriti, i to je kontrastom učinilo tišinu njenih očiju izražajnijom.
»Ima moje potpuno povjerenje«, dodala je, cijelo vrijeme gledajući u gospodina Razumova. Taj je mladić, doista, zadržao pogled na gospođici Haldin, ali je sigurno nije gledao u oči koje su bile tako pripravne za njega. Kasnije je gledao nas oboje, malo jedno, pa drugo, dok su lagani začetci usiljenog smješka, iza čega bi uslijedila namrgođena sumnjičavost, nestajali jedan za drugim; primijetio sam ih, iako nijedno nije moglo biti zamijećeno od nekoga manje posvećenog procjenjivanju njegove osobe. Ne znam što je Natalija Haldin bila primijetila, no moju su pozornost zaokupile i najmanje naznake ovih pokreta. Od smješka se odustalo, početno mrštenje je ispravljeno i izglađeno, tako da ne bi smjelo ostaviti traga; no ja sam ga zamišljao kako u sebi viče -
»Potpuno povjerenje! Ovom starom čovjeku - ovom strancu!«

Zamislio sam ovo jer je on meni izgledao prilično strano. Bio sam, sve u svemu, pozitivno impresioniran. Odisao je inteligencijom, čak i nekom otmjenošću koja je bila sasvim iznad prosjeka studenata i drugih stanovnika iz Petite Russie. Crte lica su mu bile izražajnije nego na većini ruskih lica; imao je izraženu vilicu, uredno obrijane, žućkaste obraze; nos mu je bio greben, a ne obična izbočina. Šešir je nosio dosta nisko preko očiju, tamna mu se kosa kovrčala nisko na vratu; u loše skrojenoj smeđoj odjeći bili su čvrsti udovi; lagana pogrbljenost isticala je zadovoljavajuću širinu ramena. Sve u svemu nisam bio razočaran. Studiozan - snažan - povučen...
Prije negoli je gospođica Haldin prestala govoriti, osjetio sam stisak njegove ruke na svojoj, moćan, snažan stisak, no neočekivano suh i vruć. Ni riječ, čak ni šapat nisu popratili ovaj kratak i suh stisak ruke.
Namjeravao sam ih ostaviti same, no gospođica Haldin me značajno dotaknula po podlaktici, prenoseći jasnu želju. Neka se smije tko želi, ali bio sam više nego spreman ostati u blizini Nataliju Haldin, a nije me sram reći kako za mene to nije bila šala. Ostao sam, ne kao što bi mladac ostao, uzdignut kao da lebdi u zraku, već trijezan, s obje noge čvrsto na zemlji i umom koji je pokušavao shvatiti njezinu nakanu. Obratila se Razumovu.
»Dakle. Ovo je to mjesto. Da, ovdje sam željela da dođete. Šetala sam svaki dan... Nemojte se ispričavati - razumijem. Zahvalna sam vam što ste danas došli, ali svejedno sada ne mogu ostati. Nikako. Moram žuriti doma. Da, bez obzira što ste vi sada tu ispred mene, moram ići. Predugo sam se zadržala... Vi znate o čemu je riječ?«
Ove zadnje riječi su bile meni upućene. Opazio sam kako je gospodin Razumov prešao vrškom jezika preko usana, baš kako bi žedan, grozničav čovjek učinio. Primio je njenu ruku u crnoj rukavici, koja je obavila njegovu i držala - zadržala je unatoč, meni primjetnom, pokretu povlačenja.
»Hvala vam još jednom na - na razumijevanju«, toplo je nastavila. Prekinuo ju je s određenom dozom grubosti. Nije mi se sviđalo što je pričao s ovim otvorenim stvorenjem tako ispod oboda šešira, što bi se reklo. I pustio je slabi, hrapavi glas sasvim poput čovjeka suhog grla.
»Na čemu mi se ima zahvaljivati? Razumijevanju? ... Kako sam vas ja razumio? ... Bolje da znate kako ne razumijem ništa. Znao sam da ste me željeli vidjeti u ovom parku. Nisam mogao doći prije. Bio sam spriječen. A i danas, vidite... kasno.«
Još uvijek je držala njegovu ruku.
»Mogu vam, u svakom slučaju, zahvaliti što me niste otpisali iz svog uma kao slabu, emocionalnu djevojku. Bez sumnje mi manjka staloženosti. Vrlo sam neupućena. Ali mi se može vjerovati. Zaista može!«
»Neupućeni ste«, ponovio je zamišljeno. Bio je podigao glavu i sada je gledao ravno u lice, dok mu je ona držala ruku. Stajali su tako jedan duži trenutak. Pustila mu je ruku.
»Da. Došli ste kasno. Lijepo od vas da ste došli u slučaju ako sam prekoračila svoje vrijeme za šetnju. Razgovarala sam s ovim dobrim prijateljem. Govorila sam o vama. Da, Kirilo Sidoroviču, o vama. Bio je sa mnom kada sam najprije čula da ste ovdje u Ženevi. Može vam reći kakvo ohrabrenje je bilo za moj uznemireni duh čuti te vijesti. Znao je da sam vas namjeravala potražiti. Bio je to jedini razlog prihvaćanja poziva Petra Ivanoviča...«
»Petar Ivanovič vam je govorio o meni«, prekinuo je, onim kolebljivim, hrapavim glasom koji je sugerirao strašno suho grlo.
»Ne puno. Samo mi je rekao vaše ime i da ste stigli. Zašto bih tražila više? Što mi je mogao reći, a da već nisam znala iz bratova pisma? Tri crtice! A koliko su mi samo značile! Pokazati ću vam ih jednog dana, Kirilo Sidoroviču. Ali sada moram ići. Naš prvi razgovor ne može biti stvar od pet minuta, tako da je bolje što nismo počeli...«
Stajao sam lagano postrance, gledajući ih oboje iz profila. U tom trenutku mi je sinulo kako je lice gospodina Razumova bilo starije od njegovih godina.
»Ako bi se majka« - djevojka se iznenada meni obratila - »probudila dok me nema (toliko duže od uobičajenog), možda bi me ispitivala. Čini se da joj više trebam, znate, u zadnje vrijeme. Htjeti će znati što me zadržalo - a, vidite, bilo bi mi bolno hiniti pred njom.«
Vrlo dobro sam razumio poantu. Iz istog je razloga zaustavila ono što se, od gospodina Razumova, činilo namjerom da je otprati.
»Ne! Ne! Idem sama, ali opet dođite ovdje što je prije moguće.« Zatim meni, nižim, značajnim tonom -
»Majka možda sjedi uz prozor u ovom trenutku, gledajući niz ulicu. Ne smije znati ništa o prisutnosti gospodina Razumova ovdje dok - dok se nešto se uredi.« Zastala je prije nego što je dodala nešto glasnije, ali još se uvijek obraćajući meni, »Gospodin Razumov ne razumije sasvim moje poteškoće, ali vi znate o čemu je riječ.«

V



S brzim naklonom glave za nas obojicu, i iskrenim, prijateljskim pogledom prema mladiću, gospođica Haldin nas je ostavila u pokrivanju glava i promatranju njene uspravne, gipke figure kako se brzo udaljava. Hod joj nije bio ono hibridno i nesigurno šuljanje od kojega su neke žene bolovale, već otvoreni, snažni, zdravi pokret naprijed. Brzo je povećala udaljenost - na kraju naglo nestala. Tek tada sam shvatio kako je gospodin Razumov, nakon što je gurnuo šešir duboko na čelo, mene odmjeravao od glave do pete. Usuđujem se reći da sam bio vrlo neočekivana činjenica za tog mladog Rusa. Uhvatio sam u njegovoj fizionomiji, u cijelom držanju, izraz sastavljen od znatiželje i prezira ublaženog oprezom - kao da je zadržavao dah dok ga nisam gledao. Ali oči su mu susrele moje u dovoljno direktnom pogledu. Vidio sam rada, po prvi put, da su bile jasne smeđe boje i uokvirene gustim crnim trepavicama. Bile su najmlađi dio njegova lica. Ne, nimalo neprijatne oči. Njihao se lagano, naslonjen na štap, ustvari je samo stajao tamo. Sinulo mi je da je gospođica Haldin, ostavivši nas zajedno, imala neku nakanu - da mi je nešto bilo povjereno, budući da sam se pukom slučajnošću našao pri ruci. Na ovoj pretpostavljenoj osnovi, uložio sam svu moguću srdačnost u svoje držanje. Tražio sam neku pravu stvar za reći i iznenada sam, u posljednjim riječima gospođice Haldin, pronašao ključ svog poslanja.
»Ne«, rekao sam ozbiljno, ako sa smiješkom, »ne može se očekivati da razumijete.«
Uredno obrijana usna je jedva primjetno zatreperila prije nego što je rekao, kao da se pakosno naslađuje -
»Ali zar niste upravo čuli? Pa ona mlada dama mi se zahvalila na razumijevanju.«
Oštro sam ga pogledao. Je li u ovom uzvratu bilo skrivenog i neobjašnjivog podsmijeha? Ne. Nije se radilo o tome. Možda je bilo ogorčenosti. Da. Ali na što je on imao biti ogorčen? Izgledao je kao da nije baš spavao u zadnje vrijeme. Gotovo sam mogao osjetiti na sebi težinu njegova umornog, nepomičnog pogleda, pogleda čovjeka koji bez treptaja leži u mraku, ljutito pasivnog u previranjima strašnih misli. Sada, kada znam koliko je to bilo točno, mogu zaista potvrditi kako je ovo bio dojam koji je ostavio na mene. Bilo je bolno na čudnovato neodređen način - jer, naravno, objašnjenje mi dolazi sada dok sjedim i pišem u punini spoznaje. No ovo je bio dojam u vrijeme potpune neupućenosti. Tu novu vrstu nelagode koju mi je nametao, kako se činilo, pokušao sam odagnati prebacivši se na pričljivu, mirnu bliskost.
»Ta je iznimno šarmantna i u osnovi krasna mlada djevojka (ja sam - kako vidite - dovoljno star da budem otvoren u svojim izrazima) pričala o svojim osjećajima. Zasigurno ste toliko morali razumjeti?«
Napravio je tako oštar pokret da je čak malo i zateturao.
»Morao razumjeti ovo! Nije očekivano da razumijem ono! Možda imam i nešto drugo za raditi. A djevojka je šarmantna i krasna. Pa što i da jest! Valjda to i sam mogu vidjeti.«
Ovaj bi ispad bio uvredljiv da mu glas nije bio praktički mrtav, osušen u grlu; a hrapavi pokušaj govora previše bolan da zaista uvrijedi.
Ostao sam tiho, zakočen između očite činjenice i suptilnog dojma. Bio sam slobodan ostaviti ga tamo i tada; ali osjećaj da mi je povjereno poslanje, sugerirano iz zadnjeg pogleda gospođice Haldin, snažno me je držao. Nakon trenutka promišljanja, rekao sam -
»Da prošećemo malo zajedno?«
Tako silovito je slegnuo ramenima da je opet zateturao. Vidio sam to krajičkom oka kada sam krenuo, s njim pokraj sebe. Nisam ga želio još više oneraspoložiti upadljivom znatiželjom. Možda bi to bilo neukusno za tako mladog i tajnovitog bjegunca iz kužne sjene koja prekriva istinsko, dobrostivo lice njegove zemlje. A sjena, pratilac njegovih sunarodnjaka, koja se protezala preko polovice Europe, ležala je i na njemu, potamnjujući mu lik u mojoj predodžbi. »Bez sumnje«, rekao sam sebi, »doima se kao mračan, čak i očajan revolucionar; ali mlad je, može biti da je nesebičan i human, sposoban za suosjećanje, za...«
Čuo sam ga kako grubo pročišćava suho grlo, i pretvorio se u uho.
»Ovo je prosto nevjerojatno«, bile su mu prve riječi. »Prosto nevjerojatno! Nađem vas tu, iz nekog razloga koji ne mogu razumjeti, u posjedu nečega što se ne može očekivati da razumijem! Konfident! Stranac! Priča o krasnoj mladoj Ruskinji. Je li krasna djevojka obična luda, počinjem se pitati? Što vi želite? Kakvu korist vi imate?«
Bio je jedva čujan, kao da mu grlo nije imalo veći odjek od suhe krpe, od obične klade. Bilo je toliko žalosno da mi je bilo iznimno lagano kontrolirati srdžbu.
»Kada budete malo duže živjeli, gospodine Razumov, otkriti ćete kako nijedna žena nije potpuna luda. Nisam feminist, poput glasovitog pisca Petra Ivanoviča, koji mi, da budemo iskreni, nije samo malo sumnjiv...«
Prekinuo me, u iznenađujućem šaptu zaprepaštenja.
»Sumnjiv vam je! Petar Ivanovič je vama sumnjiv! Vama!«
»Da, u određenom pogledu jest«, rekao sam, lagano ublaživši svoju primjedbu. »Kao što sam rekao, gospodine Razumov, kada budete dovoljno dugo živjeli, naučiti ćete praviti razliku između plemenite pouzdanosti naravi kojoj je zloba strana i udvorne lakomislenosti nekih žena; iako čak ni lakomislene, koliko god možda bile naivne i nesretne - što sigurno jesu, nikada nisu potpune lude. Vjerujem kako se nijednu ženu ne može u potpunosti zavarati. One izgubljene skaču u ponor očiju širom otvorenih, kao da im je cijela istina znana.«
»Zaista«, zavapio je kraj mene, »zašto bi meni bilo bitno jesu li žene lude ili luđakinje? Uistinu me ne zanima što vi mislite o njima. Mene - mene ne zanimaju. Eto ih tamo. Nisam ja mladić iz neke priče. Odakle vam da ja želim bilo što naučiti o ženama? ... Koje je značenje svega ovoga?«
»Mislite, objekt ovog razgovora, koji sam vam, priznajem, u određenoj mjeri nametnuo.«
»Nametnuo! Objekt!« ponovio je, još uvijek zaostajući otprilike pola koraka iza mene. »Željeli ste razgovarati o ženama, očigledno. To je subjekt. Ali nije me briga. Nikad nisam... Zapravo, imao sam druge subjekte na pameti.«
»Ovdje sam zainteresiran samo za jednu ženu - mladu djevojku - sestru vašeg mrtvog prijatelja - gospođicu Haldin. Zasigurno možete malo o njoj razmisliti. Ono što sam otpočetka mislio reći je kako postoji situacija za koju se ne može očekivati da je razumijete.«
Slušao sam nemirne mu korake na neznatnoj udaljenosti.
»Mislim kako vas može pripremiti za sljedeći susret s gospođicom Haldin ako vam objasnim. Čini mi se kako je tako nešto imala na umu kada nas je ostavila zajedno. Vjerujem da sam opunomoćen govoriti. Osobita situacija koju sam spomenuo nastala je u velikoj boli i žalosti zbog pogubljenja Viktor a Haldina. Bilo je nešto čudno u okolnostima njegova uhićenja. Vi bez sumnje znate cijelu istinu...«
Osjetio sam stisak na nadlaktici i u sljedećem se trenutku našao okrenut licem u lice s gospodinom Razumovim.
»Odakle ste izronili s tom pričom? Tko ste vi, dovraga? Ovo je nepodnošljivo! Zašto? Zbog čega? Što vi znate što jest ili nije čudno? Što vi imate s ikakvim zbunjujućim okolnostima, ili s bilo čime što se događa u Rusiji, uostalom?«
Drugom se rukom oslonio na štap, svom težinom; a kada mi je pustio ruku, bio sam u sebi siguran da se jedva održao na nogama.
»Sjednimo za jedan od ovih slobodnih stolova«, predložio sam, zanemarujući ovaj iskaz neočekivano dubokih emocija. Ali priznajem da me se dojmilo. Bilo mi ga je žao.
»Kakvi stolovi? O čemu pričate? Aha - prazni stolovi? Ovi stolovi. Naravno. Sjesti ču za jedan od praznih stolova.«
Odveo sam ga sa staze u samo središte splavi od fosni, ispred restorana. Švicarski je par tada već bio otišao. Bili smo sami na splavi, takoreći. Gospodin Razumov se spustio u stolicu, pustio štap da padne, nalaktio se držeći glavu među dlanovima, zurio u mene uporno, otvoreno i kontinuirano, dok sam ja pozvao konobara i naručio pivo. Nisam se baš mogao požaliti na ovu tihu inspekciju, jer, istine radi, osjećao sam se ponešto krivim što sam ga onako nenadano zaskočio - što sam odnekud »izronio«, kako je rekao.
Dok smo čekali da nas posluže, spomenuo sam kako sam, rođen od roditelja nastanjenih u St. Petersburgu, usvojio jezik još kao dijete. Grada se nisam sjećao, napustivši ga zauvijek kao devetogodišnji dječak, ali u kasnijim godinama sam bio obnovio znanje jezika. Slušao je, a da nije ni očima maknuo, ni najmanje. Morao je promijeniti položaj kada je pivo stiglo, a u život ga je vratilo ispijanje čaše do kraja. Naslonio se u stolici i, prekriživši ruke na prsima, nastavio otvoreno zuriti u mene. Sinulo mi je kako mu je uredno obrijano, gotovo garavo lice zapravo bilo vrlo promjenjive naravi, a da je njegova apsolutna mirnoća bila stečena navika revolucionara, urotnika uvijek na oprezu da se ne oda u svijetu tajnih špijuna.
»Ali vi ste Englez - učitelj engleske književnosti«, promrmljao je glasom koji više nije dolazio iz suhog grla. »Čuo sam za vas. Rekli su mi da godinama ovdje živite.«
»Sasvim točno. Više od dvadeset godina. I pomagao sam gospođici Haldin u učenju engleskog.«
»Čitali ste englesku poeziju s njom«, rekao je, sada nepokolebljiv, poput sasvim drugog čovjeka, potpuna suprotnost čovjeku teških i nesigurnih koraka od maloprije - kraj mene.
»Da, englesku poeziju«, rekao sam. »Ali nevolja o kojoj govorim je bila uzrokovana engleskim novinama.«
Nastavio je zuriti u mene. Mislim da nije bio upoznat s činjenicom da je priču o ponoćnom uhićenju iskopao engleski novinar i pustio je u svijet. Kada sam mu to iznio, progunđao je prezrivo, »Možda je to bila čista laž.«
»Mislim kako bi vi to mogli najbolje prosuditi«, odvratio sam, pomalo zbunjen. »Moram priznati kako meni to, sve u svemu, izgleda istinito.«
»Kako razlikujete istinu od laži?« pitao je u svom novom, nepokolebljivom držanju.
»Ne znam kako vi to činite u Rusiji«, počeo sam, prilično razdražen njegovim nastupom. Prekinuo me.
»U Rusiji ili bilo gdje drugo - u novinama, na primjer. Boja tinte i oblik slova su isti.«
»Pa postoje neke druge sitnice na koje se može osloniti. Karakter tiskovine, istinoljubivost drugih vijesti, razmatranje motiva, i tako dalje. Ne vjerujem slijepo u točnost nekih dopisnika - ali zašto bi ovaj lagao o okolnostima u predmetu potpuno nevažnom za svijet?«
»O tome se radi«, progunđao je. »Što se događa s nama je potpuno nevažno - obična senzacionalistička priča za zabavu čitatelja - superiorne prezrive Europe. Odvratno je i pomisliti na to. Ali neka samo malo pričekaju!«
Stao je iza ove kratke prijetnje upućene zapadnom svijetu. Zanemarujući srdžbu u pogledu mu, naglasio sam kako bez obzira je li novinar bio dobro ili loše informiran, briga prijatelja ovih dama je bila usmjerena na posljedice koje su ti spomenuti redci prouzročili - samo na posljedice. A on zasigurno mora biti jedan od tih prijatelja - ako zbog ničeg drugog, onda zbog pokojnog druga i intimusa - revolucionara. U tom sam trenutku pomislio da će silovito progovoriti; ali jedino me je prenerazio vidljivim grčem cijelog tijela. Savladao se, čvršće prekrižio ruke na prsima, i ponovno se naslonio sa smiješkom u kojem se nazirao trzaj podsmjeha i zlobe.
»Da, drug i intimus ... Krasno«, rekao je.
»Usudio sam se govoriti vam pod tom pretpostavkom. I ne mogu biti u krivu. Bio sam prisutan kada je Petar Ivanovič najavio vaš dolazak gospođici Haldin, i vidio njeno olakšanje i zahvalnost kada je vaše ime spomenuto. Poslije mi je pokazala bratovo pismo i pročitala nekoliko riječi koje su se odnosile na vas. Što ste drugo osim prijatelja mogli biti?«
»Očigledno. To je općepoznato. Prijatelj. Sasvim točno. ... Nastavite. Govorili ste o nekim posljedicama.«
Rekao sam sebi: »Navukao je bešćutnost neumoljivog revolucionira, neosjetljivost na uobičajene emocije čovjeka odanog destruktivnoj ideji. Mlad je, i njegova otvorenost je hinila pred nepoznatim, pred strancem, pred starcem. Mladost se mora nametnuti...« Što je konciznije moguće, iznio sam mu stanje uma sirote gospođe Haldin, slomljeno vijestima o sinovoj preranoj smrti.
Slušao je - osjetio sam - s velikom pažnjom. Mirni mu se pogled postepeno spuštao, oslobodio mi lice i napokon zastao na zemlji pokraj njegovih nogu.
»Možete proniknuti u osjećaje sestre. Kao što ste rekli, samo smo zajedno čitali malo engleske poezije i u njenim očima ne želim ispasti smiješan tako da pričam o njoj. Ali vidjeli ste ju. Jedna je od onih rijetkih ljudskih bića koja ne traže objašnjenje. Bar mislim da je tako. Imale su samo tog sina, tog brata kao vezu sa širim svijetom, s budućnošću. Sami temelj aktivnog postojanja za Nataliju Haldin je nestao s njim. Možete li se onda čuditi što se s takvim žarom okreće jedinom čovjeku kojeg joj brat spominje u pismima? Vaše ime je neka vrsta ostavštine.«
»Što je mogao napisati o meni?« zavapio je tihim, ogorčenim glasom.

»Samo nekoliko riječi. Nije na meni da vam ih iznesem, gospodine Razumov; ali možete vjerovati u tvrdnju kako su te riječi dovoljno snažne da obje, majka i sestra, implicitno vjeruju u vjerodostojnost vašeg suda i istinitost svega što im možda imate za reći. Sada vam je nemoguće zaobići ih kao strance.«
Zastao sam; i trenutak sjedio slušajući korake nekolicine ljudi koji su prolazili gore dolje po centralnoj stazi. Dok sam govorio, glava mu je potonula na prsa iznad prekriženih ruku. Oštro ju je podigao.
»Moram li dakle onda lagati toj staroj ženi!«
Nije to bio bijes; bilo je to nešto drugo, nešto mučnije i ne tako jednostavno. Bio sam sa suosjećanjem svjestan toga, dok sam duboko zabrinut bio prirodom te izjave.
»Za Boga miloga! Zar istina neće biti dosta? Nadao sam se da biste im mogli reći nešto utješno. Mislim na sirotu majku sada. Vaša Rusija Je okrutna zemlja.«
Lagano se pomaknuo u stolici.
»Da«, ponovio sam. »Mislio sam da ćete imati nešto vjerodostojno za reći.«
Trzanje usana mu, prije nego što je progovorio, bilo je čudno.
»Što ako to nije vrijedno govora?«
»Nije vrijedno - iz koje točke gledišta? Ne razumijem.«
»Iz svake točke gledište.«
Progovorio sam nešto oštrije.
»Mislim kako sve što bi moglo pojasniti okolnosti tog ponoćnog uhićenja...«
»O kojemu je izvijestio novinar kako bi razonodio civiliziranu Europu«, upao je prezrivo.
»Da, izvijestio... Ali nije li to istina? Ne mogu shvatiti vaš stav u ovome. Ili je čovjek junak za vas, ili...«
Približio je lice, sa zastrašujuće raširenim nosnicama, mom tako iznenadno, da sam se jedva suzdržao od trzaja unatrag.
»Vi mene pitate! Valjda vas ovo zabavlja, sve ovo. Sad slušajte! Ja sam radnik. Studirao sam. Da, marljivo sam studirao. Ima tu pameti.« (Lupio se prstima po čelu.) »Zar mislite da Rus ne može imati zdrave ambicije? Da - imao sam čak i perspektivu. Jesam! Imao sam je. A sada me gledate ovdje, u inozemstvu, sve nestalo, izgubljeno, žrtvovano. Vidite me ovdje - i još pitate! Vidite me, zar ne? - sjedim pred vama.«
Silovito se bacio unatrag. Ostao sam izvana miran.
»Da, vidim vas ovdje; i pretpostavljam kako ste ovdje zbog afere Haldin?«
Držanje mu se promijenilo.
»Zovete to Haldin aferom?« indiferentno je primijetio.
»Nemam vas prava išta pitati«, rekao sam. »Ne bih prejudicirao. Ali u tom slučaju, majka i sestra onoga koji u vašim očima mora biti junak, ne mogu biti indiferentne prema vama. Djevojka je otvoreno i velikodušno stvorenje, najplemenitijih - je li - iluzija. Nećete joj ništa reći - ili ćete joj sve reći. Ali sada o temi s kojom sam vam pristupio: najprije, moramo se pobrinuti za potištenost majke. Možda se nešto može smisliti pod vašim vodstvom kao lijek za odsutnu i izmučenu dušu punu majčinske ljubavi.«
Izraz sumorne indiferentnosti bio mu je dodatno naglašen, nisam mogao a da ne pomislim, namjerno.
»O da. Nešto bi se moglo«, promrmljao je nemarno.
Stavio je dlan preko usta da prikrije zijevanje. Kada je maknuo ruku, usne su mu se blago smiješile.
»Ispričavam se. Ovo je bio dug razgovor, a ja nisam mnogo spavao zadnje dvije noći.«
Ova je neočekivana, pomalo drska isprika imala odliku bivanja potpuno istinitom. Nije imao noćnog odmora vrijednog spomena od onog dana kada se, u podnožju Chateau Borela, sestra Viktor a Haldina ukazala pred njim. Kolebanja i kompleksni strahovi - mogu reći - te nesanice su zapisani u dokumentu koji ću vidjeti kasnije - dokumentu koji je glavni izvor ove priče. U trenutku mi je izgledao uvjerljivo umoran, potpuno malaksao, poput čovjeka koji je prošao kroz neku vrstu krize.
»Imao sam dosta hitnog pisanja za završiti«, dodao je.
Ustao sam odmah iz stolice, a on je slijedio moj primjer, bez žurbe, pomalo tromo.
»Moram se ispričati što sam vas tako dugo zadržao«, rekao sam.
»Zašto ispričati? Ionako prije noći nije za krevet. I niste me zadržali. Mogao sam vas ostaviti u svakom trenutku.«
Nisam ostao s njim da bi bio vrijeđan.
»Drago mi je da ste bili dovoljno zainteresirani«, mirno sam rekao. »Ne mojom zaslugom, ipak - sasvim uobičajena briga za majku vašeg prijatelja bila je dovoljna... . Što se gospođice Haldin tiče, ona je jedno vrijeme bila sklona vjerovati kako joj je brat bio izdan policiji na neki način.«
Na moje veliko iznenađenje, gospodin Razumov je iznenada ponovno sjeo. Zurio sam u njega i moram reći kako mi je uzvratio pogled bez da je, prilično dugo vremena, trepnuo.
»Na neki način«, promrmljao je, kao da nije razumio ili nije mogao vjerovati vlastitim ušima.
»Neki nepredviđeni događaj, čista slučajnost mogli su to prouzročiti«, nastavio sam. »Ili, kako mi je svojstveno objasnila, glupost ili slabost nekog nesretnog druga revolucionara.«
»Glupost ili slabost«, ponovio je ogorčeno.
»Ona je jako velikodušno biće«, primijetio sam nakon nekog vremena. Čovjek kojemu se Viktor Haldin divio, uperio je pogled u zemlju. Okrenuo sam se i odmaknuo, naoko neprimijećen od njega. Nisam gajio nikakvu srdžbu zbog ćudljive grubosti s kojom me tretirao. Osjećaj koji sam ponio s tog razgovora bio onaj beznađa. Prije nego što sam se sasvim odmaknuo od mnoštva stolova i stolica, sustigao me.
»Hm, da!« čuo sam ga kraj sebe ponovno. »Ali što vi mislite?«
Nisam ga ni pogledao.
»Mislim kako ste svi vi pod kletvom.«
Ni glasa nije pustio. Tek sam ga na pločniku s druge strane kapije ponovno čuo.
»Želio bih još malo s vama hoditi.«
Ipak sam više cijenio ovog zagonetnog mladića od njegovog slavnog sunarodnjaka, velikog Petra Ivanoviča. Ali nisam vidio razloga da budem posebno milostiv.
»Idem sada na željezničku postaju, najkraćim putem, da dočekam prijatelja iz Engleske«, rekao sam, ipak odgovorio na neočekivanu ponudu. Nadao sam se da bi nešto informativno moglo proizaći iz toga. Dok smo stajali na rubnjaku i čekali da prođe tramvaj, turobno je primijetio -
»Sviđa mi se što ste upravo rekli.«
»Da?«
Zajedno smo sišli s pločnika.
»Veliki je problem«, nastavio je, »sasvim razumjeti prirodu kletve.«
»Nije to tako teško, mislim.«
»I ja tako mislim«, složio se sa mnom, a ta pripravnost ga, začuđujuće, nije učinila manje enigmatičnim.
»Kletva je zla čarka«, navodio sam ga opet. »I bitan, veliki problem je pronaći način kako je razbiti.«
»Da. Pronaći način.«
I to je bila suglasnost, ali činilo se kako misli na nešto drugo. Dijagonalno smo prešli otvoreni prostor ispred kazališta i počeli se spuštati niz široku, pustu ulicu u smjeru jednog od manjih mostova. Držao se uz mene bez priče, jako dugo.
»Ne razmišljate o skorašnjem odlasku iz Ženeve?« pitao sam.
Bio je tiho tako dugo da sam počeo razmišljati kako sam bio indiskretan i kako uopće ne bih trebao dobiti odgovor. Ipak gledajući ga, skoro sam povjerovao kako je moje pitanje u njemu pobudilo nešto poput pozitivne muke. Vidio sam to uglavnom u njegovom stiskanju ruku, u koje je potajice uložio veliku snagu. Jednom je, međutim, prevladao tu vrstu mučnog oklijevanja u dovoljnoj mjeri da mi kaže kako nije imao takvu namjeru, postao je prilično komunikativan - bar relativno u odnosu na prijašnju grubu odsječenost njegova govora. Ton je, također, bio ljubazniji. Rekao mi je kako namjerava studirati i, također, pisati. Otišao je čak tako daleko da mi je rekao kako je bio u Stuttgartu. Stuttgart je, bio sam svjestan, bio jedno od revolucionarnih središta. Centralni se komitet jedne od ruskih partija (ne mogu sada reći koje) nalazio u tom gradu. Tamo se upoznao s aktivnim djelovanjem revolucionara izvan Rusije.
»Nikada ranije nisam bio u inozemstvu«, objasnio je, prilično nezainteresiranim glasom sada. Zatim, nakon kratkog oklijevanja, potpuno drugačijeg od mučne neodlučnosti uzrokovane jednostavnim pitanjem »misli li ostati u Ženevi«, neočekivano mi se povjerio -
»Istina je da sam poslan na neku vrstu misije.«
»Koja će vas zadržati ovdje u Ženevi?«
»Da. Ovdje. U ovom odvratnom...«
Bio sam zadovoljan svojom sposobnošću da zbrojim dva i dva kada sam došao do zaključka da je misija povezana s osobom velikog Petra Ivanoviča. Ali tu sam pretpostavku naravno zadržao za sebe, a gospodin Razumov nije rekao više ništa, jedno određeno vrijeme. Tek kada smo bili gotovo na mostu, ponovno je otvorio usta, iznenada -
»Mogu li negdje vidjeti taj dragocjeni članak?«
Morao sam na trenutak razmisliti, prije nego što sam shvatio na što je mislio.
»Mediji ovdje su prenijeli neke dijelove. Mogu se vidjeti na više mjesta. Moj primjerak engleskih novina je ostao kod gospođice Haldin, sjećam se, na dan poslije što su stigle do mene. Bio sam prilično zabrinut vidjevši ih kako tjednima leže na stolu uz naslonjač sirote majke. A onda su nestale. Bilo je to olakšanje, uvjeravam vas.«
Stao je nakratko.
»Vjerujem«, nastavio sam, »kako ćete pronaći vremena da ove dame relativno često posjećujete - kako ćete napraviti vremena.«
Zurio je u mene tako čudno da stvarno ne znam kako bih objasnio taj pogled. Nisam ga ovdje nikako mogao razumjeti. Što ga je pogodilo? Pitao sam se. Kakva mu je čudna pomisao pala na pamet? Koja mu je vizija, od svih strahota koje se mogu vidjeti u njegovoj beznadnoj zemlji, iznenada počela opsjedati um? Ako je to bilo nešto povezano s usudom Viktor a Haldina, onda sam se iskreno nadao kako će to zadržati za sebe zauvijek. Bio sam, otvoreno govoreći, toliko šokiran da sam pokušao prikriti dojam sa - Bože oprosti - smiješkom i zauzimanjem blažeg stava.
»Zasigurno«, izjavio sam, »to vas neće stajati velikog napora?«
Okrenuo se od mene i naslonio preko ograde mosta. Trenutak sam čekao, gledajući ga u leđa. A svejedno, uvjeravam vas, u tom mu trenutku nisam bio željan ponovno pogledati u lice. Uopće se nije micao. Nije se namjeravao pomaknuti. Krenuo sam polako svojim putem prema postaji i na kraju mosta, pogledao sam preko ramena. Ne, nije se pomaknuo. Bio je prilično nagnut preko ograde, kao da je zarobljen glatkim tokom plave vode ispod luka. Struja je tu brza, iznimno brza; nekim ljudima prouzroči vrtoglavicu; ja je osobno nikad ne mogu gledati, ma kako dugo, bez strašnog osjećaja da će me njena destruktivna sila iznenada ugrabiti. Neki se umovi ne mogu oduprijeti sugestiji neodoljive moći i snažnog pokreta.
Očito je imala čari za gospodina Razumova. Ostavio sam ga da visi duboko preko ograde mosta. Način na koji se ponašao prema meni se ne može svesti na običnu neotesanost. Bilo je još nešto ispod tog prezira i nestrpljenja. Možda se, mislio sam, nenadano blizu skrivenoj istini, radilo o istoj stvari koja ga je zadržala duže od tjedna, zapravo skoro deset dana, podalje od gospođice Haldin. Ali što je to bilo, nisam znao reći.

DIO TREĆI




I



Voda ispod mosta tekla je duboko i divlje. Njen se lagano valoviti brzac činio u stanju probiti korito kroz čvrsti granit dok ste gledali. No da je tekla kroz Razumovljeva prsa, ne bi mogla isprati nakupljenu gorčinu koju mu je brodolom života tu ostavio.
»Što sve ovo znači?« razmišljao je, zureći dolje u snažni tok, tako bistar i gladak da je samo prolazak pokojeg mjehurića, ili tanahni iščezavajući trak pjene nalik bijeloj kosi, otkrivao vrtoglavu mu brzinu, strašnu snagu. »Zašto je onaj nametljivi stari Englez lupetao protiv mene? I kakva je to besmislena priča o ludoj staroj ženi?«
Pokušavao je namjerno surovo razmišljati, ali je izbjegavao svaku pomisao na mladu djevojku. »Luda stara žena«, ponovio u sebi. »To je kob! Ili bih trebao sve ovo prezreti kao apsurd? Ali ne! U krivu sam! Ne mogu si priuštiti preziranje bilo čega. Apsurdnost bi mogla biti ishodišna točka nekih opasnijih komplikacija. Kako se sačuvati od toga? Inteligenciju ti stavlja u iskušenje. Inteligentniji je onaj što manje sumnja u apsurdnost.«
Val srdžbe mu je zagušio misli na trenutak. Čak mu je i tijelo koje je visjelo preko ograde zadrhtalo; zatim je nastavio s tihim razmišljanjem, nalik tajnom razgovoru sa samim sobom. A čak i u toj privatnosti, misli su mu bile ponešto rezervirane čega je bio maglovito svjestan.
»Ipak, ovo nije apsurd. Nevažno je. Apsolutno je nevažno - apsolutno. Ludilo stare žene - zbrkano i nasrtljivo lupetanje starijeg Engleza. Koji vrag je njega poslao? Nisam li se dovoljno kavalirski odnosio prema njemu? Zar nisam? Tako se postupa s tim nametljivim osobama. Je li moguće da mi još uvijek stoji iza leđa, da čeka?«
Razumov je osjetio laganu jezu kako mu prolazi kralješnicom. Nije to bio strah. Bio je siguran kako to nije bio strah - ne strah za njega samoga - ali je bila, svejedno, neka vrsta bojazni kao za drugoga, za nekoga koga je poznavao bez da je mogao spojiti ime s osobnošću. No prisjećanje kako je nasrtljivi Englez imao vlak za dočekati, smirilo ga je na neko vrijeme. Bilo je previše glupo pretpostaviti kako bi gubio vrijeme čekajući. Bilo je nepotrebno osvrnuti se i uvjeriti.
»Ali što je čovjek mislio s onom nevjerojatnom besmislicom o novinama i ludoj staroj ženi?« iznenada je pomislio. Bila je to prokleta pretpostavaka, u svakom slučaju, nešto za što bi samo Englez mogao biti sposoban. Sve ovo je bila neka vrsta sporta za njega - sporta revolucije - igra koju gleda s visine svoje superiornosti. I što je zaboga mislio s izjavom, »Zar istina neće dostajati?«
Razumov se naslonio prekriženim rukama na kamenu okapnicu preko koje se duboko nagnuo. »Zar istina neće dostajati? Istina za ludu staru majku od -«
Mladić je ponovno zadrhtao. Da! Istina će dostajati! Očigledno će dostajati. Baš hoće. »I primi zahvale«, mislio je, cinično formulirajući neizrečene riječi. »Objesit će mi se o vrat u zahvalnosti, bez sumnje«, izrugivao se u sebi. No ovo ga je raspoloženje odmah napustilo. Osjetio se tužno, kao da mu se srce iznenada ispraznilo. »Dakle, moram biti oprezan«, zaključio je dolazeći sebi, kao da mu se mozak probudio iz transa. »Ne postoji ništa, nitko, previše nevažan, previše apsurdan da bi bio zanemaren«, umorno je razmišljao. »Moram biti oprezan.«
Razumov se rukom odgurnuo od ograde i, vraćajući se istim putem s mosta, otišao ravno u svoje konačište, gdje je, nekoliko dana, vodio usamljenički i povučeni život. Zanemario je Petra Ivanoviča kojemu je bio akreditiran od Stuttgartske skupine; nikada nije otišao ni blizu izbjeglim revolucionarima kojima je bio predstavljen po dolasku. U potpunosti se držao podalje od tog svijeta. I osjećao je kako je takvo ponašanje, izazivajući čuđenje i sumnju, sadržavalo element opasnosti za njega.
Ovo ne znači da tijekom tih nekoliko dana nije nikako izlazio. Sreo sam ga više puta na ulici, no nije pokazao da me prepoznaje. Jednom, na putu doma iz večernje posjete damama Haldin, vidio sam ga kako prelazi mračnu cestu na Bulevaru filozofa. Nosio je mekani šešir široka oboda, i ovratnik kaputa podignut. Gledao sam kako ide ravno prema kući, ali umjesto da je ušao unutra, stao je preko puta mirno osvijetljenih prozora i, nakon nekog vremena, otišao niz ulicu.
Znao sam kako još nije išao vidjeti gospođu Haldin. Gospođica Haldin mi je rekla kako se nećkao; osim toga, mentalno stanje gospođe Haldin se promijenilo. Činilo se kako sada misli da joj je sin živ i očekivala je, možda, njegov dolazak. Njezina je nepomičnost u velikom naslonjaču pokraj prozora odisala iščekivanjem, čak i kada su zastori bili spušteni i svjetla upaljena.
Što se mene tiče, bio sam uvjeren kako je primila smrtonosni udarac; gospođica Haldin je, kojoj, naravno, nisam ništa rekao o svojim slutnjama, mislila kako ništa dobro neće proizaći iz upoznavanja gospodina Razumova sada, mišljenje koje sam ja u potpunosti dijelio. Znao sam da se susrela s mladićem u Bastionsu. Jednom ili dvaput sam ih vidio kako šeću središnjom alejom. Nalazili su se svakog dana tjednima. Izbjegavao sam prolaziti tuda u vrijeme kada je gospođica Haldin imala svoj sat rekreacije. Jednoga sam dana, međutim, u napadaju rastresenosti, ušao kroz glavnu kapiju i naišao na nju kako šeće sama. Stao sam razmijeniti par riječi. Gospodin Razumov se propustio pojaviti i počeli smo razgovarati o njemu - naravno.
»Je li vam rekao išta određeno o bratovim aktivnostima - njegovom kraju?« usudio sam se pitati.
»Ne«, priznala je gospođica Haldin, lagano oklijevajući. »Ništa određeno.«
Razumio sam dovoljno dobro kako mora da su svi njihovi razgovori mentalno aludirali na tog mrtvog čovjeka koji ih je spojio. To je bilo neizbježno. Ali živući čovjek je bio taj za kojega je bila zainteresirana. I to je bilo neizbježno, pretpostavljam. I kako sam navaljivao s pitanjima, saznao sam da joj se razotkrio kao u nikojem slučaju konvencionalan revolucionar, prezriv prema frazama, teorijama, prema ljudima također. To mi je bilo prilično drago - ali bio sam pomalo zbunjen.
»Njegov um ide naprijed, daleko ispred borbe«, gospođica Haldin je objasnila. »Naravno, on je i konkretni radnik«, dodala je.
»I razumijete li ga?« izravno sam pitao.
Ponovno.je oklijevala. »Ne u potpunosti«, promrmljala je.
Uvidio sam da ju je fascinirao misterioznom rezerviranošću.
»Znate li što ja mislim?« nastavila je, probivši se iz svog rezerviranog, skoro nesklonog držanja: »Mislim da promatra, proučava me, ne bi li otkrio jesam li vrijedna njegovog povjerenja...«
»I to vas zadovoljava?«
Ostala je zagonetno tiha neko vrijeme. Zatim je energično, ali povjerljivim tonom -
»Uvjerena sam«, izjavila je, »kako ovaj iznimni čovjek snuje neki silan plan, neki veliki poduhvat; opsjednut je tim - pati od toga - i od samoće.«
»I dakle traži pomagače?« komentirao sam, okrećući glavu na drugu stranu.
I opet tišina.
»Zašto ne?« rekla je napokon.
Mrtvi brat, umiruća majka, prijatelj stranac, svi su pali negdje daleko u pozadinu. No, u isto vrijeme, više nigdje nije bilo Petra Ivanoviča. I ta me pomisao tješila. A ipak sam vidio gigantsku sjenu ruskog života kako se produbljuje oko nje poput rame nadolazeće noći. Uskoro će je progutati. Pitao sam za gospođu Haldin - tu drugu žrtvu smrtonosne sjene.
Sažaljiva se nelagoda pojavila u njenim iskrenim očima. Majka se nije činila gore, ali kada bih samo znao kako ponekad ima čudne ideje! Zatim je gospođica Haldin, pogledavši u sat, izjavila kako ne može ostati ni trenutka duže i, uz žuran stisak ruke, otišla.
Definitivno, gospodin Razumov se nije pojavio tog dana. Neshvatljiva mladost! ...
No ni sat kasnije, dok sam prelazio trg Mollard, ugledao sam ga kako se ukrcava na South Shore tramvaj.
»Ide u Chateau Borel«, mislio sam.

* * *

Nakon ostavljanja Razumova na ulazu u Chateau Borel, nekih pola milje od grada, tramvaj je nastavio svojim putem između dvije ravne linije sjenovitog drveća. S druge strane ceste, osunčani je drveni mol izvirivao iz plitke, blijede vode - malo dalje intenzivno plave, u neugodnom kontrastu sa mirnim, zelenim padinama suprotne obale. Cijeli pogled, slijeva s lučkim pristaništima od bijelog kamena koji je previše naglašavao tamnu frontu grada i, s desne strane, ekspanzivnim vodenim prostranstvom sa stršećim grebenima nikakvog posebnog karaktera, imao je nenadahnutu, blještavu kvalitetu kromolitografije. Razumov je prezirno okrenuo glavu od toga. Smatrao je to odvratnim - tiranski odvratnim - u tom nesugestivnom finišu: potpuno savršenstvo mediokritetstva dosegnuto napokon nakon stoljeća teške muke i kulture. I okrenuvši leđa tome, našao se pred ulazom na posjed Chateau Borela.
Rešetke na centralnom ulazu i kovani luk između tamnih, od vremena ruiniranih, stupova bili su jako hrđavi; i, iako su se svježi tragovi guma vidjeli ispod, kapija je izgledala kao da dugo nije bila otvarana. Ali blizu, nasuprot služinske kuće, sagrađene od istog sivog kamena kao i stupovi (svi su joj prozori bili zakovani), bila je mala sporedna kapija. Rešetke su i tu bile hrđave; bila je odškrinuta i izgledala kao da je nitko dugo vremena nije zatvorio. Zapravo je Razumov, pokušavši je malo više otvoriti, otkrio kako je nepomična.
»Demokratska vrijednost. Ovdje očigledno nema lopova«, promrmljao je za sebe, nezadovoljno. Prije nego što je ušao na posjed, jetko se osvrnuo na besposlenog radnika koji je odmarao na klupi na širokoj, čistoj aveniji. Čovjek je podigao noge; jedna mu je ruka visjela s niskog naslona javnog sjedala; uzeo si je dan odmora u bogovskom miru, kao da je sve na vidiku njemu pripadalo.
»Glasač! Podoban! Prosvijetljen!« Razumov je mrmljao za sebe. »Prostak, svejedno.«
Razumov je ušao na imanje i krenuo brzo uz široki prilaz, pokušavajući ne razmišljati o ničemu - da odmori glavu, da odmori i emocije. No došavši u podnožje terase ispred kuće, pokolebao se, fizički pogođen nekom nevidljivom smetnjom. Zagonetnost ubrzanih otkucaja srca ga je prestrašila. Zastao je iznenada i pogledao u cigleni zid terase, okrenut prema niskom portalu slabo urešenom s nekoliko bijednih gmizavaca, sa loše održavanom prostirkom od cvijeća pod nogama.
»Ovdje!« mislio je s nekom vrstom bojazni. »Ovdje - točno na ovom mjestu...«
Bio je u iskušenju da pobjegne na samom prisjećanju na prvi susret s Natalijom Haldin. Priznao je to sebi; ali nije se pomaknuo, i to ne zato što se želio oduprijeti nedostojnoj slabosti, već zato što je znao da se nema gdje pobjeći. Osim toga, nije mogao napustiti Ženevu. Uvidio je, čak i bez razmišljanja, kako je to bilo nemoguće. Bilo bi to fatalno priznanje, čin moralnog samoubojstva. Bilo bi to, također, i fizički opasno. Polagano se uspinjao stubama terase, između dvije zelenkasto umrljane kamene tegle grobnog izgleda.
S druge strane širokog platoa, gdje je nekoliko busena trave iznicalo iz blijedog šljunka, vrata su ga kuće - prozora u prizemlju zatvorenih, dočekala širom otvorena. Vjerovao je kako je njegov dolazak bio primijećen, jer, na vratima, bez svog visokog šešira, Petar Ivanovič je, činilo se, čekao njegov dolazak.
Ceremonijalni crni frak i gola glava najvećeg europskog feminista naglasili su dvojbenost njegova statusa u kući koju je unajmljivala Madame de S-, njegova Egerija. Izgled mu je bio kombinacija formalnosti posjetitelja i slobode posjednika. Rumen i bradat i zakriven tamnim plavim naočalama, dočekao je posjetitelja, i odmah ga prijateljski primio pod ruku.
Razumov je potisnuo svaku naznaku gnušanja, uz trud koji je konstantna potreba za razboritošću učinila gotovo mehaničkim. A ta je potreba smjestila njegov izraz u kalup asketske, skoro fanatične, izoliranosti. »Junački se bjegunac«, iznova impresioniran dubokom otuđenošću ovog novog došljaka iz revolucionarne Rusije, poprimio je pomirljivi, čak povjerljivi ton. Madame de S- se odmarala nakon teške noći. Često je imala teške noći. Ostavio je šešir gore na podestu i došao dolje predložiti svom mladom prijatelju šetnju i dobar otvoreni razgovor na jednoj od sjenovitih staza iza kuće. Nakon što je izrekao svoj prijedlog, veliki je čovjek pogledao u nepomično lice do sebe, i nije se mogao suzdržati od uzvika -
»Tako mi svega, mladiću, vi ste izvanredna osoba.«
»Mislim da ste u zabludi, Petre Ivanoviču. Da sam zaista izvanredna osoba, ne bih bio ovdje, šetao u vrtu u Švicarskoj, u ženevskom kantonu, u općini - kako se zove općina kojoj ovo mjesto pripada?... Nije važno - u srcu demokracije, u svakom slučaju. Srce dostojno toga; ništa veće od osušenog zrna graška i otprilike jednako vrijedno. Nisam ništa više izvanredan od ostatka Rusa koji lutaju po tuđini.«
No Petar lvanovič se, pun empatije, nije složio -
»Ne! Ne! Vi niste obični. Imam ponešto iskustva s Rusima koji - je li - žive u tuđini. Činite mi se, a i drugima, kao osoba od značaja.«
»Što misli s ovim?« Razumov se pitao, okrenuvši pogled sasvim na svog pratioca. Lice Petra Ivanoviča izražavalo je meditativnu ozbiljnost.
»Ne mislite valjda, Kirilo Sidoroviču, kako nisam čuo o vama iz različitih izvora kojima ste se otvorili na svom putu ovdje? Dobio sam pisma.«
»O, odlični smo u pričanju o drugima«, umiješao se Razumov, koji je slušao s velikom pozornošću. »Tračeve, priče, sumnje i sve takve stvari znamo dovesti do savršenstva. Čak i klevetu.«
U prepuštanju ovom izljevu gorčine, Razumov je uspio vrlo dobro prikriti osjećaj tjeskobe koji ga je obuzeo. U isto je vrijeme sebi govorio kako ne može postojati nikakav konkretan razlog za tjeskobu. Olakšanje mu je donijela evidentna iskrenost protestirajućeg glasa.
»Za Boga miloga!« zavapio je Petar lvanovič. »O čemu vi pričate? Koji razlog vi možete imati za...?« Slavni je izgnanik podigao ruke kao da su ga riječi iznevjerile u goloj istini. Razumov je bio zadovoljan. Ipak je bio ponukan nastaviti u istom tonu.
»Govorim o otrovnim biljkama koje bujaju u svijetu urotnika, poput štetnih gljiva u tamnom podrumu.«
»Bacate ljagu«, pobunio se Petar lvanovič, »a što se vas tiče-«
»Ne!« Razumov ga je prekinuo bez uzrujanosti. »Doista, ne želim bacati ljagu, ah isto tako je dobro i ne imati iluzije.«
Petar lvanovič mu je dobacio nedokučiv pogled ispod tamnih naočala, praćen slabim osmijehom.
»Čovjek koji veli kako nema iluzija, ima barem tu jednu«, rekao je prijateljskim tonom. »Ah vidim o čemu je riječ, Kirilo Sidoroviču. Ciljate na stoicizam.«
»Stoicizam! To je poza Grka i Rimljana. Ostavimo to njima. Mi smo Rusi, to jest - djeca; to jest - iskreni; to jest - cinični, ako baš hoćete. Ali to nije poza.«
Uslijedila je dugačka tišina. Lagano su šetali pod lipama. Petar lvanovič je stavio ruke iza leđa. Razumovu se nepošljunčano tlo sjenovite staze činilo nesigurnim i skliskim pod nogama. Pitao se, uz nelagodu, je li nešto krivo rekao. Tijek razgovora je trebao biti više pod njegovom kontrolom, razmišljao je. Veliki čovjek se, na svojoj strani, također činio kao da razmišlja. Lagano je pročistio grlo, a Razumov je istog trenutka bolno osjetio ponovno buđenje prezira i straha.
»Zaprepašten sam«, započeo je Petar lvanovič nježno. »I da ste u pravu u svojoj optužbi, kako vam mogu pasti na pamet tračevi ili klevete u vašem slučaju? To je nerazumno. Činjenica je, Kirilo Sidoroviču, kako o vama nije dovoljno znano da bi se uopće moglo baviti tračevima ili klevetama. Sada ste vi čovjek povezan s velikim djelom, koje se željno iščekivalo i također pokušavalo ranije učiniti, bez uspjeha. Ljudi su iščeznuli pokušavajući to što ste vi i Haldin napokon učinili. Dolazite nam iz Rusije s tim prestižem. Ali ne možete poreći da niste bili komunikativni, Kirilo Sidoroviču. Ljudi koje ste upoznali prenijeli su mi svoje utiske; jedan je napisao ovo, drugi ono, ali ja formiram vlastita mišljenja. Čekao sam da vas najprije vidim. Vi ste čovjek daleko od uobičajenog. To je sigurno tako. Zatvoreni ste, veoma zatvoreni. Ova šutljivost, ovo mrko čelo, ovo nešto nefleksibilno i tajnovito u vama, pobuđuje nadu i laganu znatiželju oko toga što namjeravate. Ima nešto od Bruta...«
»Molim vas da me poštedite tih klasičnih aluzija!« nervozno je planuo Razumov. »Što ima Junije Brut tu raditi? To je smiješno! Hoćete reći«, dodao je sarkastično, ah sniženim tonom, »da su svi ruski revolucionari patriciji, a da sam ja aristokrat?«
Petar lvanovič je, nakon što si je pokušao pomoći nekim gestama, ponovno stavio ruke iza leđa i napravio par koraka, razmišljajući.
»Nisu svi patriciji«, progunđao je napokon. »Ali vi ste, u svakom slučaju, jedan od nas.«
Razumov se gorko nasmiješio.
»Ali moje ime doista nije Gugenheimer«, rekao je podrugljivim tonom. »Nisam Židov demokrat. Kako ja mogu pomoći? Nije svatko takve sreće. Nemam ime, nemam...«
Europska slavna ličnost je pokazala veliku zabrinutost. Napravio je korak unatrag i ruke su mu poletjele pred tu osobu, ispružene, u protestu, gotovo preklinjuće. Duboki mu je bas bio pun boli.
»Ali dragi moj, mladi prijatelju!« zavapio je. »Dragi moj Kirilo Sidorovič...«
Razumov je odmahnuo glavom.
»Na ovaj patronim, koji tako uljudno koristite kada mi se obraćate, nemam zakonsko pravo - ali što ima veze? Ne želim polagati pravo na njega. Nemam oca. I bolje. Ali reći ću vam nešto: djed moje majke je bio seljak - kmet. Vidite koliko sam jedan od vas. Ne želim da me itko svojata. Ali Rusija me se ne može odreći. Ne može!«
Razumov se lupio šakom po prsima.
»Ja sam ona!«
Petar Ivanovič je hodao polako, spuštene glave. Razumov ga je slijedio, ljut na sebe. To nije bio pravi način. Svaka je iskrenost bila nesmotrenost. A opet se ne možeš u potpunosti odreći istine, mislio je, u očaju. Petar Ivanovič mu je, zamišljen iza tamnih naočala, iznenada postao toliko odbojan da, da je imao nož, je mislio kako bi ga mogao ubosti, ne samo bez premišljanja, već s užasnim, pobjedonosnim zadovoljstvom. To zvjerstvo mu je okupiralo maštu unatoč njemu samome. Bilo je to kao da je padao u delirij. »To nije ono što se očekuje od mene«, ponovio je sebi. »To nije ono što se - mogao bih se izvući s razbijanjem brave na malim vratima koja vidim tamo na stražnjem zidu. Slaba je to brava. Izgleda da nitko u kući ne zna da je ovdje sa mnom. A da! Šešir! Ove bi žene ubrzo pronašle šešir koji je ostavio na podestu. Našle bi ga kako leži mrtav u ovoj vlažnoj, sumornoj sjeni - ali mene više ne bi bilo i nitko nikad ne bi mogao... Gospode! Ludim li?« zapitao se užasnut.
Veliki se čovjek oglasio - razmišljajući u poluglasu.
»Hm da! To je - bez sumnje - u određenom smislu...« Podigao je glas. »Postoji neki ponos u vama...«
Intonacija Petra Ivanoviča je imala bliski, prijateljski prizvuk, uvažavajući, na određeni način, Razumovljevo priznanje seljačkog podrijetla.
»Puno ponosa, brate Kirilo. I ne kažem kako nemate pravo na njega. Priznao sam da imate. Usudio sam se aludirati na činjenice vašeg rođenja jednostavno zato što ne pridajem nikakvo podlo značenje tome. Vi ste jedan od nas - un des 7iotres. Sa zadovoljstvom to mislim.«
»Ja tome također pridajem neko značenje«, tiho je rekao Razumov. »Neću negirati kako je možda od nekog značaja i za vas«, nastavio je, nakon kratke pauze i lagano natmuren, čega je bio svjestan i što ga je pomalo nerviralo. Nadao se kako je to izbjeglo percepciji Petra Ivanoviča. »Ali najbolje da više ne pričamo o tome?«
»Pa nećemo - ne nakon ovog puta, Kirilo Sidoroviču«, ustrajao je plemeniti arhipop Revolucije. »Ovo će biti posljednji put. Ne možete misliti da sam i za trenutak imao najmanju namjeru povrijediti vaše osjećaje. Vi ste, jasno je, superioran karakter - tako vas ja vidim. Prilično iznad uobičajenih - hm - slabosti. Ali činjenica je, Kirilo Sidoroviču, da ja ne znam vaše slabosti. Nitko, izvan Rusije, ne znam mnogo o vama - još ne!«
»Promatrali ste me?« pretpostavio je Razumov.
»Jesam.«
Veliki je čovjek progovorio u tonu potpune otvorenosti, ali kada su se okrenuli jedan prema drugome, Razumov je bio potpuno smeten tamnim naočalama. Pod njihovom zaštitom, Petar Ivanović je natuknuo kako već duže vrijeme osjeća potrebu za upoznavanjem karakternog i energičnog čovjeka, poradi određenog projekta. Nije, međutim, rekao ništa preciznije; i nakon nekoliko kritičkih primjedbi o osobnostima raznih članova komiteta revolucionarne akcije u Stuttgartu, pustio je da razgovor utihne na duže vrijeme. Hodali su stazom od jednog kraja do drugoga. Razumov, također tih, podigao je oči s vremena na vrijeme kako bi bacio pogled na stražnju stranu kuće. Ničim nije pokazivala da je bila nastanjena. Sa svojim uprljanim, od vremena ruiniranim zidovima i svim kapcima zatvorenim, izgledala je odbačeno, sumorno i napušteno. Mogla je isto tako biti opsjednuta u tradicionalnom stilu nekim žalobnim, kukavnim, beskorisnim duhom iz reda srednje klase. Sjenke koje je probudila, kako je kolala glasina, Madame de S- da progone državnike, diplomate, izaslanike raznih europskih parlamenata, sigurno su bile druge vrste. Razumov nije nikada vidio Madame de S- osim u kočiji.
Petar Ivanovič je izašao iz svoje zamišljenosti.
»Dvije stvari vam mogu odmah reći. Vjerujem, prvo, kako niti vođa niti ikakva odlučujuća akcija ne mogu proizaći iz narodnog taloga. Sada, ako me pitate što je to narodni talog - hm - objašnjenje bi predugo trajalo. Iznenadila bi vas raznolikost sastojaka koji za mene sačinjavaju taj talog - ono što bi trebalo, što bi moralo ostati na dnu. Štoviše, takva bi izjava mogla postati temom diskusije. Ali mogu vam reći što nije talog. Oko toga je nemoguće da se ne složimo. Seljački dio naroda nije talog; niti su najviši slojevi - je li - plemstvo. Razmislite o tome, Kitilo Sidoroviču! Vjerujem kako ste sasvim sposobni za promišljanje. Sve ono u ljudima što nije izvorno, nije njihovo vlastito po porijeklu ili razvoju, je - dakle - smeće! Inteligencija na krivom mjestu je to. Doktrine rođene u tuđini su to. Smeće! Talog! Druga stvar koju ću vam ponuditi na promišljanje je ovo: pred nama u ovom trenutku zjapi provalija između prošlosti i budućnosti. Nikako ne može biti premošćena stranim liberalizmom. Svi takvi pokušaji su ili glupost ili obmana. Ne može biti premošćena uopće! Mora biti zatrpana.«
Neka se vrsta zlokobne šaljivosti ušuljala u ton krupnog feminista. Zgrabio je Razumova za nadlakticu i lagano je protresao.
»Razumijete li, zagonetni mladi čovječe? Jednostavno mora biti zatrpana.«
Razumovljevo držanje ostalo nedirnuto.
»Ne mislite li da sam možda već otišao dalje od promišljanja u toj stvari?« rekao je, oslobađajući ruku tihim pokretom koji je malo povećao udaljenost između njega i Petra Ivanoviča, dok su nastavili šetati usporedo. I dodao je kako zasigurno ni cijela kola riječi i teorija nikada ne bi mogla zatrpati tu provaliju. Nikakvo promišljanje nije bilo potrebno. Samo bi žrtva mnogih života mogla - Utihnuo je bez dovršetka te fraze. Petar Ivanovič je sporo nagnuo svoju veliku, kuštravu glavu. Trenutak kasnije je predložio kako bi trebali otići i vidjeti je li Madame de S- sada spremna za posjete.
»Popiti ćemo čaj«, rekao je, krenuvši sa sjenovite staze žustrijim korakom.
Dama za pratnju je bila na straži. Njena je tamna suknja lelujala na vratima kada su dva muškarca izašla iza ugla. Otrčala je negdje i potpuno nestala kada su ušli u hodnik. U jarkom svjetlu koje je padalo s prašnjavih staklenih lustera na crno bijeli mozaik pod, prekriven blatnim tragovima, koraci su im blago odjekivali. Veliki je feminist vodio put na kat. Na ogradi podesta na prvom katu stajao je sjajni visoki šešir, obodom prema gore, nasuprot duplih vrata salona, opsjedanog, govorilo se, probuđenim duhovima, i posjećivanog često, što se pretpostavljalo, revolucionarima bjeguncima. Napukla bijela boja na panelima, potamnjele pozlate, omogućavale su čovjeku da zamisli ništa osim prašine i praznine unutra. Prije nego što je okrenuo masivnu mjedenu kvaku, Petar Ivanovič je uputio svom pratiocu oštar, djelomice kritički, djelomice upozoravajući pogled.
»Nitko nije savršen«, promrmljao je diskretno. Tako bi posjednik rijetkog dragulja mogao, prije nego što otvori kutijicu, upozoriti neuka kako niti jedan dragulj vjerojatno nije besprijekoran.
Ostao je s rukom na kvaki tako dugo da se Razumov složio sa zlovoljnim »Ne.«
»Ni sama perfekcija ne bi imala takav efekt«, ustrajao je Petar Ivanovič, »u svijetu koji nije stvoren za nju. Ali ćete unutra pronaći umne! - srž ženske intuicije koja će razumjeti svaku nevolju koja vas može mučiti uz pomoć neodoljive, prosvijetljene snage sućuti. Ništa ne može ostati skriveno ispred te - te - nadahnute, da, nadahnute pronicljivosti, tog istinskog svjetla feminizma.«
Pogled tamnih naočala u njihovoj staklenoj postojanosti dalo je njegovom licu izgled potpunog uvjerenja. Razumov je u trenutku osjetio zaziranje od tih zatvorenih vrata.
»Pronicljivost? Svjetlo«, zamucao je. »Mislite li na neku vrstu čitanja misli?«
Petar Ivanovič se činio šokiranim.
»Mislim na nešto sasvim drugačije«, uzvratio je, uz mlaki, sažaljivi osmjeh.
Razumov je počeo osjećati ljutnju, prilično protiv svoje volje.
»Ovo je veoma tajanstveno«, procijedio je kroz zube.
»Ne protivite se tome da budete shvaćeni, da budete vođeni?« pitao je veliki feminist.
Razumov je eksplodirao u bijesnom šaptu.
»U kojem smislu? Molim vas lijepo da shvatite kako sam ja ozbiljna osoba. Za koga me vi smatrate?«
Pomno su se gledali. Razumovljev bijes je bio umiren neprobojnom čvrstinom plavih naočala koje su mu uzvraćale pogled. Petar Ivanovič je napokon okrenuo kvaku.
»Saznati ćete sve iz prve ruke«, rekao je, otvarajući vrata.
Duboki, hrapavi glas se čuo iz sobe.
»Enfin. Vous voila.«15
S vrata, njegova gromada u crnom kaputu je blokirala pogled, Petar Ivanovič je viknuo u srdačnom i pomalo razmetljivom tonu.
»Da! Došao sam!«
Osvrnuo se preko ramena prema Razumovu, koji je čekao njega da se makne.
»I dovodim vam dokazanog urotnika - ovoga puta pravog. Un vrai celui la.«16
Stanka na vratima je dala »dokazanom urotniku« vremena da se uvjeri kako mu lice ne odaje ljutitu znatiželju i unutarnje gađenje.
Ovi osjećaji stoje zapisani u bilješki gospodina Razumova o prvom susretu s Madame de S-. Iste riječi koje koristim u svojoj priči napisane su tamo gdje se u njihovu iskrenost ne može posumnjati. Zapisi, koji nisu mogli biti namijenjeni za ičije oči osim njegovih, nisu bili, mislim, posljedica one čudne potrebe za indiskrecijom uobičajene za ljude koji su vodili tajne živote, ili tumačenja nepromjenjivog postojanja »kompromitirajućih dokumenata« u svim intrigama i urotama u povijesti. Gospodin Razumov je u njih gledao, pretpostavljam, kao što se čovjek gleda u zrcalo, s čuđenjem, možda s tjeskobom, s gnjevom ili očajem. Da, kao što bolestan čovjek može biti užasnut vlastitim odrazom u ogledalu, formulirajući umirujuće izlike za vlastiti izgled obilježen nekom podmuklom nasljednom bolešću.

II



Egerija »ruskog Mazzinija« odavala je, na prvi pogled, snažan utisak smrtnom nepomičnošću očigledno namazanog lica. Oči su izgledale neobično sjajne. Figura je, u usko skrojenoj haljini, krasno sašivenoj, ali nikako novoj, bila elegantno čvrsta. Hrapavi glas koji ga poziva da sjedne, ukočenost uspravnog držanja s rukom ispruženom duž naslona sofe, bijeli odsjaj velikih očnih jabučica koji je naglašavao crni, duboki pogled proširenih zjenica, impresionirao je Razumova više od svega što je vidio otkako je žurno i tajno napustio St. Petersburg. Vještica u pariškoj haljini, mislio je. Slutnja! Zapravo je oklijevao u prilasku, a nije čak ni razumio, isprva, što je hrapavi glas govorio.
»Sjednite. Privucite stolicu bliže meni. Tako -«
Sjeo je. Izbliza su ga crveno namazani obrazi, bore, izražene brazde sa svake strane žarkih usana, zaprepastili. Bio je ljubazno primljen, s osmijehom od kojega je pomislio na nacerenu lubanju.
»Slušamo o vama već neko vrijeme.«
Nije znao što bi rekao i promrmljao je neke nepovezane riječi. Utisak nacerene lubanje je nestao.
»I znate li da je generalni prigovor to što ste se svugdje pokazali veoma rezerviranim?«
Razumov je šutio neko vrijeme, razmišljajući o odgovoru.
»Ja, zar ne vidite, sam čovjek od akcije«, rekao je hrapavo, podigavši pogled.
Petar lvanovič je stajao pompozno, pun očekivanja i u tišini pokraj svog stolca. Razumova je obuzeo lagani osjećaj mučnine. Kakav bi mogao biti odnos između ovo dvoje ljudi? Ona poput galvaniziranog lesa iz neke od Hoffmanovih priča - on propovjednik feminističkog evanđelja za cijeli svijet i, povrh toga, superrevolucionar! Stara, obojana mumija, dubokih očiju, i ova gromada, jake šije, snishodljiv... što je to? Začaranost, fascinacija... »To je zbog njenog novca«, mislio je. »Ima milijune!«
Zidovi i pod sobe su bili prazni kao u štali. Nekoliko je komada namještaja pronađeno na tavanu i dovučeno dolje za uporabu bez da su bili ma i oprašeni kako treba. Bio je otpad koji je bankarova udovica ostavila iza sebe. Prozori su bez zastora izgledali siroto, umorno. Na dva od njih su prljave žuto-bijele rolete bile spuštene. Sve je ovo govorilo, ne o siromaštvu, već o šporkoj škrtosti.
Grubi glas sa sofe ljutito je rekao -
»Gledate uokolo, Kirilo Sidoroviču. Bila sam sramotno opljačkana, potpuno uništena.«
Kreštav smijeh, koji se činio izvan kontrole, prekinuo ju je na trenutak.
»Sluganska bi priroda pronašla utjehu u činjenici da je glavni pljačkaš bio uzvišena i gotovo nepovrediva osoba - veliki vojvoda, zapravo! Razumijete li, gospodine Razumov? Veliki vojvoda - ne! Pojma nemate kakvi su ti ljudi lopovi! Potpuni lopovi!«
Prsa su joj se nadimala, ali lijeva je ruka ukočeno ostala pružena duž naslona sofe.
»Samo ćete se uzrujati«, čuo se duboki glas, koji se, u Razumovljevom preneraženom pogledu, činio kao da dolazi ispod mirnih naočala Petra Ivanoviča, a ne iz njegovih usana koje su se jedva micale.
»Pa što onda? Kažem lopovi! Voleurs! Voleurs!«
Razumov je bio prilično zbunjen ovom neočekivanom vikom, koja je u sebi imala nešto jadikovke i kriještanja, i više od naznake histerije.
» Voleurs! Voleurs! Vol... «17
»Nikakva zemaljska moć ne može vam oduzeti vaš genij«, viknuo je Petar lvanovič zaglušnim basom, ali bez kretnje, bez bilo kakve geste. Duboka je tišina nastupila.
Razumov je izvana ostao miran. »Što znači ova predstava?« pitao se. No uz prethodni zvuk lupanja nekih vrata vani, iza njega, dama za pratnju je, u iznošenoj crnoj suknji i pohabanoj bluzi, žurno ušla, hodajući na petama i držeći u objema rukama veliki ruski samovar, očigledno pretežak za nju. Razumov je instinktivno krenuo da pomogne, što ju je toliko prestrašilo da je zamalo ispustila svoj šišteći teret. Uspjela je, ipak, spustiti ga na stol, a izgledala je tako prestrašeno da je Raumov požurio sjesti. Donijela je, zatim, iz susjedne sobe četiri staklena pehara, čajnik, zdjelicu šećera, sve na crnom željeznom pladnju.
Promukli je glas sa sofe iznenada upitao -
»Les gateaux?18 Jeste li se sjetili donijeti kolače?«
Petar Ivanovič je, bez riječi, izašao van na podest i odmah se vratio s omotom u bijelom, masnom papiru, koji mora da je izvadio iz šešira. Hladnokrvno ozbiljan je odvezao uzicu i poravnao papir na stolu, u dosegu ruke Madame de S-. Dama za pratnju je ulila čaj i povukla se u udaljeni kut sobe, podalje od svih. S vremena na vrijeme Madame de S- je ispružila ruku nalik kandži, svjetlucavu od skupog prstenja, prema papiru s kolačima, uzela jedan i progutala ga, jezovito pokazujući lažne zube. U međuvremenu je promuklim glasom govorila o političkoj situaciji na Balkanu. Gajila je velike nade na nekim komplikacijama na poluotoku koje bi potaknule veliki pokret nacionalne indignacije u Rusiji prema »ovim lopovima - lopovima - lopovima.«
»Samo ćete se uzrujati«, Petar Ivanovič je prekinuo, podigavši svoj ostakljeni pogled. Pušio je cigarete i pio čaj u tišini, u kontinuitetu. Kada je popio, podigao je ruku iznad ramena. Na taj bi signal dama za pratnju, sklonjena u svom kutu, s otvorenim očima poput oprezne životinje, hitro došla do stola i ulila mu još jedan pehar.
Razumov ju je pogledao jednom ili dvaput. Bila je nervozna, uzdrhtala, iako ni Madame de S- ni Petar Ivanovič nisu uopće obraćali pozornost na nju. »Što su ovo dvoje učinili tom bijednom stvorenju?« Razumov se pitao. »Jesu li je nasmrt prestrašili s duhovima ili su je jednostavno tukli?« Kada mu je dodala drugu šalicu čaja, primijetio je da su joj usne drhtale kao u prestravljene osobe koja je na rubu da progovori. Ali naravno, nije ništa rekla i povukla se u svoj kut, prigrlivši osmijeh zahvalnosti koji joj je podario.
»Možda bi je vrijedilo kultivirati«, iznenada je pomislio Razumov.
Smirivao se, prihvaćajući stvarnost u koju je bio bačen - po prvi put možda otkako je Viktor Haldin ušao u njegovu sobu ... i izašao ponovno vani. Bio je potpuno svjestan bivanja objektom slavne - notorne - sablasne ljubaznosti Madame de S-.
Madame de S- je bila zadovoljna saznanjem kako je ovaj mladić bio drugačiji od drugih članova revolucionarnih komiteta, tajnih emisara, vulgarnih i neotesanih profesora bjegunaca, sirovih studenata, bivših postolara apostolskog lica, sušičavih i sirotih entuzijasta, hebrejske mladeži, običnih likova svih vrsta koji su se znali vrzmati oko Petra Ivanoviča - fanatici, cjepidlake, proleteri svi do jednoga. Bilo je ugodno razgovarati s ovim mladićem prijatne vanjštine - za Madame de S- nije uvijek sve bilo u mističnom stanju uma. Razumovljeva šutljivost samo ju je potaknula na brže, tečnije pričanje. Još se odnosilo na Balkan. Znala je sve državnike iz te regije - Turke, Bugare, Crnogorce, Rumunje, Grke, Armence, i ostale neopisive, stare i mlade, živuće i mrtve. S nešto novca bi se mogla započeti neka urota koja bi zapalila poluotok i razbjesnila osjećaje ruskog naroda. Jauk napuštene braće bi se mogao začuti, a onda, s narodom uzavrelim u nezadovoljstvu, nekoliko regimenti, recimo, bi bilo dovoljno za početak vojne revolucije u St. Petersburgu i za kraj ovih lopova...
»Očito mogu samo mirno sjediti i slušati«, šutljivi je Razumov mislio u sebi. »A što se ove kuštrave i bestidne sirovine tiče« (takvim je epitetima gospodin Razumov u sebi častio tumača feminističkog koncepta socijalne države), »što se njega tiče, usprkos svoj lukavosti, i on će progovoriti jednog dana.«
Razumov je prestao razmišljati na trenutak. Zatim se sumorno obojena pomisao pojavila u njegovom umu, ironična i žučna. »Imam dar inspiriranja povjerenja.« Čuo je sebe kako se naglas smije. To kao da je ubolo namazanu, sjajnooku nadžak-babu na sofi.
»Samo se vi smijte!« zavapila je promuklo. »Što bi drugo i činili! Potpune varalice - i to kakve prljave varalice! Jeftini Njemci - Holstein-Gottorpi! Iako, zaista, uopće nije lako reći tko i što su oni. Dinastija koja ima biće poput Katarine Velike među svojim precima - znate što mislim!«
»Samo se uzrujavate«, rekao je Petar Ivanovič, strpljivo, ali čvrstim tonom. Ta je primjedba imala uobičajeni učinak na Egeriju. Spustila je teške, bezbojne vjeđe i promijenila položaj na sofi. Kruti su joj se i beživotni pokreti svi činili potpuno automatski sada kada su joj oči bile zatvorene. Ubrzo ih je širom otvorila. Petar Ivanovič je čaj pio mirno, bez žurbe.
»Pa tako mi svega!« obratila se direktno Razumovu. »Ljudi koji su vas sreli na vašem putu ovamo su u pravu. Rezervirani ste vrlo. Niste izrekli ni dvadeset riječi, sve skupa, otkako ste došli. Ništa vam se od misli, također, ne može vidjeti na licu.«
»Slušao sam, Madame«, rekao je Razumov, na francuskom po prvi put, oklijevajući nesiguran u svoj akcent. No činilo se da je to proizvelo izvanredan utisak. Madame de S- je značajno pogledala u naočale Petra Ivanoviča, kao da želi prenijeti svoje uvjerenje o vrijednosti ovog mladića. Čak je lagano kimnula u njegovom smjeru i Razumov je čuo kako ispod glasa govori »kasnije u diplomatskoj službi«, što se nije moglo odnositi na drugo osim na pozitivni utisak koji je ostavio. Fantastična apsurdnost svega roga ga je revoltirala, jer vrijeđala je njegove uništene nade tom vizijom lažne karijere. Petar Ivanovič je, ravnodušan kao da je bio gluh, popio još malo čaja. Razumov je osjetio da mora reći nešto.
»Da«, počeo je proračunato, kao da izgovara promišljeni sud. »Jasno. Čak i u planiranju strogo vojne revolucije, raspoloženje naroda se mora uzeti u obzir.«
»Razumjeli ste me savršeno. Nezadovoljstvo treba biti oduhovljeno. To je ono što proste glave revolucionarnih komiteta ne žele razumjeti. Nisu sposobni razumjeti. Recimo, Mordatiev je bio u Ženevi prošli mjesec. Petar Ivanovič ga je doveo. Znate za Mordatieva? Pa da - čuli ste za njega. Nazivaju ga orlom - junakom! Nikada nije učinio ni pola od toga što ste vi učinili. Nikada pokušao - ni pola...«
Madame de S- se nezgrapno vrpoljila na sofi.
»Razgovarali smo, naravno s njim. I znate li što mi je rekao? ‘Što nam je činiti s Balkanom? Jednostavno moramo iskorijeniti hulje.’ Iskorijeniti je u redu - ali što onda? Imbecil! Vrisnula sam na njega, »Ali morate oduhoviti - zar ne razumijete? - oduhoviti nezadovoljstvo.’...«
Nervozno je pipala po džepu u potrazi za rupčićem; pritisnula ga je na usne.
»Oduhoviti?« rekao je Razumov ispitivački, promatrajući joj prsa koja su se nadimala. Dugački su joj krajevi starog, crnog, čipkanog šala, koji je nosila preko glave, skliznuli s ramena i visjeli sa svake strane sablasno ružičastih obraza.
»Odvratno stvorenje«, planula je ponovno. »Zamislite čovjeka koji pije čaj s pet žlica šećera. ... Da, rekla sam oduhoviti! Kako drugačije možete nezadovoljstvo napraviti učinkovitim i univerzalnim?«
»Čujte ovo, mladiću.« Petar Ivanovič je važno rekao. »Učinkovito i univerzalno.«
Razumov ga je sumnjičavo pogledao.
»Neki vele da je glad dovoljna za to«, primijetio je.
»Da. Znam. Naš narod gladuje. Ali ne možete glad učiniti univerzalnom. I to nije očaj koji želimo proizvesti. Nikakva se moralna podrška ne može izvući iz toga. To je nezadovoljstvo...«
Madame de S- je pustila tanahnu, ispruženu ruku da joj padne na koljena.
»Ja nisam Mordatiev«, počeo je Razumov.
»Bien sur!«19 promrmljala je Madame de S-.
»Iako sam i ja spreman reći iskorijeniti, iskorijeniti! Ali u svojem nepoznavanju političkog djelovanja, dopustite mi pitanje: Balkan - je li - urota, neće li to predugo trajati?«
Petar Ivanovič se ustao i odmaknuo tiho, da stoji licem okrenut prema prozoru. Razumov je čuo zatvaranje vrata; okrenuo se i shvatio kako se dama za pratnju iskrala iz sobe.
»U političkim stvarima ja sam supernaturalist.« Madame de S- promuklo je prekinula šutnju.
Petar Ivanovič se odmaknuo od prozora i lupio lagano Razumova po ramenu. Bio je to signal za odlazak, no u isto vrijeme se obratio Madame de S- neobičnim, podsjećajućim tonom -
»Eleanor!«
Štogod da je to značilo, nije izgledala kao da ga ne čuje. Naslonila se u kutu sofe poput drvene figure. Nepomična osornost na licu, uokvirenomu tanahnu, staru čipku, zračila je okrutnošću.
»A što se onog iskorijeniti tiče«, graknula je na pozornog Razumova, »samo je jedna klasa u Rusiji koja se mora iskorijeniti. Samo jedna. A ta se klasa sastoji samo od jedne obitelji. Razumijete me? Ta jedna obitelj se mora iskorijeniti.«
Ta krutost je bila zastrašujuća, poput ukočenosti lesa galvaniziranog u promukli govor i blještavi pogled snagom ubojite mržnje. Prizor je fascinirao Razumova - a opet se osjećao sabranijim nego ikad otkako je ušao u ovu čudnovato praznu sobu. Bio je zainteresiran. No veliki je feminist kraj njega ponovno zavapio -
»Eleanor!«
Ignorirala je to. Namazane su joj usne proricale nevjerojatnom brzinom. Oslobodilački će duh raširiti ruke pred kojima će se rijeke rastvoriti poput Jordana, a bedemi će pasti poput zidina Jerihonskih. Oslobođenje iz okova će doći s kugom i znacima, s čudima i ratom. Žene će...
»Eleanor!«
Stala je; čula ga je napokon. Stavila je ruku na čelo.
»Što je? Ah da! Ona djevojka - sestra...«
Mislila je na gospođicu Haldin. Fa mlada djevojka i njezina majka živjele su vrlo povučen život. Bile su provincijske dame - zar ne? Majka je nekad bila jako lijepa - tragovi se još vide. Petar Ivanovič, kada ih je prvi put posjetio, je bio doista zatečen... Ali hladnoća s kojom su ga primile bila je zaista iznenađujuća.
»On je jedan od naših nacionalnih ponosa«, kriknula je, s nenadanom žestinom. »Cijeli ga svijet sluša.«
»Ne poznajem te dame«, glasno je rekao Razumov, ustajući iz stolice.
»Što to govorite Kirilo Sidoroviču? Koliko znam, razgovarala je s vama ovdje, u parku, neki dan.«
»Da, u parku«, natmureno je rekao Razumov. Zatim, mučno, »Predstavila mi se.«
»I zatim pobjegla od svih nas«, Madame de S- je nastavila u sablasnoj razdraganosti. »Nakon što je došla na sama vrata! Kako čudno ponašanje! No, i ja sam jednom bila sramežljiva mala provincijalka. Da, Razumove« (ušla je u ovu neposrednost namjerno, sa zastrašujućom grimasom prijaznosti. Razumov je vidljivo ustuknuo), »da, takvo mi je porijeklo. Jednostavna provincijska obitelj.«
»Vi ste čarobni«, Petar Ivanovič je pustio svoj najdublji glas. No Razumov je bio taj kojemu je udijelila svoj osmjeh mrtvačke glave. Ton joj je bio prilično drzak.
»Morate dovesti tu divlju mladu stvar ovdje. Tražena je. Računam na vaš uspjeh, mislite na to!«
»Ona nije divlja, mlada stvar«, progunđao je Razumov osorno.
»Dobro, onda - ma svejedno je. Možda je jedna od onim mladih umišljenih demokrata. Znate što ja mislim? Mislim da je po karakteru jako slična vama. Vatra prezira tinja u vama. Vi ste sebi mračno samodostatni, ali ja vam vidim u samu dušu.«
Sjajne su joj oči imale suhi, intenzivni pogled, koji, preskočivši Razumova, mu je dao apsurdni osjećaj kako gleda nešto što joj je bilo vidljivo iza njegovih leđa. Prokleo se što je lako dojmljiva budala i upitao s usiljenom smirenošću -
»Što to vidite? Išta što nalikuje na mene?«
Pomaknula je ukočeno lice s lijeva na desno, u negaciji.
»Ja sam osobno imao iskustvo«, zamucao je, kao da je bio primoran. »Vidio sam utvaru jednom.«
Neprirodno crvene usne su se pomaknule da promuklo formuliraju pitanje.
»Mrtvu osobu?«
»Ne. Živu.«
»Prijatelja?«
»Ne.«
»Neprijatelja?«
»Mrzio sam ga.«
»Ah! Dakle nije bila žena?«
»Žena!« ponovio je Razumov, očiju uperenih ravno u oči Madame de S-. »Zašto bi bila žena? I zašto takav zaključak? Zašto ne bih bio sposoban mrziti ženu?«
Zapravo mu je ideja o mržnji žene bila potpuno nova. U tom je trenutku mrzio Madame de S-. No to nije bila baš mržnja. Bilo je više kao gađenje kakvo bi mogla izazvati odvratna drvena ili gipsana figura. Nije se pomaknula ništa više nego što bi se pomaknula takva figura; čak su joj i oči, čiji se netrepćući pogled zario u njegov, iako sjajne, bile beživotne, kao da su bile umjetne poput zuba joj. Razumov je po prvi put postao svjestan blagog parfema, ali mu je i tako blag potaknuo neizmjernu mučninu. Ponovno ga je Petar Ivanovič lagano potapšao po ramenu. Nakon toga se naklonio, i gotovo se okrenuo kada mu je iskazana neočekivana naklonost pružanjem koščate, beživotne ruke i sa dvije riječi na promuklom francuskom -
»Au revoir!«

Naklonio se nad kosturnom rukom i napustio sobu, praćen velikim čovjekom, koji ga je gurnuo da krene prvi. Glas je sa sofe zavapio za njima -
»Ti ostani ovdje, Pierre.«
»Naravno, ma chere amie.«20
No napustio je sobu s Razumovim, zatvarajući vrata za sobom. Podest je bio produžen u prazni hodnik, lijevo i desno, u otužne prizore bijele i zlatne dekoracije bez komadića tepiha. Sama se svjetlost, koja je dopirala kroz veliki prozor na kraju, činila prašnjavom; a usamljena se mrlja, koja je odmarala na ogradi od bijelog mramora - svileni visoki šešir velikog feminista - ekstremno nametnula, crna i sjajna u svoj toj sirovoj bjelini.
Petar Ivanovič je otpratio posjetioca bez da je otvorio usta. Ni kada su došli do stubišta, Petar Ivanovič nije prekinuo tišinu. Razumova je nagon da nastavi niz stepenice i dalje van iz kuće bez ma i kimanja glavom ubrzo napustio. Stao je na prvoj stepenici i naslonio se leđima na zid. Ispod njega se veliki hodnik, sa svojim crno-bijelim mozaik podom, činio apsurdno velikim i nalik nekom javnom mjestu gdje velika snaga rezonance čeka provokaciju koraka ili glasova. Kao da se bojao da ne probudi glasnu jeku te prazne kuće, Razumov je krenuo sniženim tonom.
»Stvarno se nemam namjeru pretvoriti u diletantskog spiritualista.«
Petar Ivanovič je lagano odmahnuo glavom, vrlo ozbiljan.
»Ili provoditi svoje vrijeme u spiritualnim ekstazama ili dubokim promišljanjima o evanđelju feminizma«, nastavio je Razumov. »Došao sam ovdje zbog vlastitog sudjelovanja u akciji - akciji, uvaženi Petre Ivanoviču! Nije veliki europski pisac bio taj koji me privukao ovdje, u ovaj odvratni grad slobode. Bio je to netko mnogo veći. Bila je to ideja vode koja me privukla. U Rusiji ima izgladnjelih mladih ljudi koji u vas vjeruju toliko da se to čini jedinom stvari koja ih održava na životu u njihovoj bijedi. Razmislite o tome, Petre Ivanoviču! Ne! Samo razmislite o tome!«
Veliki je čovjek, iako preklinjan, savršeno nepomičan i tih, bio primjer strpljive i staložene uzoritosti.
»Naravno da ne govorim o narodu. Oni su prostaci«, dodao je Razumov, u istom obuzdanom, ali odlučnom tonu. U tom se trenutku protestirajuće gunđanje začulo iz brade »junačkog bjegunca.« Autoritativno gunđanje.
»Čujte - djeca.«
»Ne! Prostaci!« Razumov je grubo inzistirao.
»Ali oni su pravi, oni su nevini«, veliki je čovjek u šaptu preklinjao.
»Što se toga tiče, prostaci su dovoljno pravi.« Razumov je napokon podigao glas. »I ne možete zanijekati prirodnu nevinost prostaka. Ali kakve koristi ima u raspravljanju oko naziva? Samo pokušajte toj djeci dati moć i držanje muškaraca i vidjeti ćete kakvi će biti. Samo im to dajte i vidjet... Ali nije bitno. Kažem vam, Petre Ivanoviču, da se niti po tuceta mladih ljudi ovih dana ne sastane u bijednim studentskim sobama bez da vaše ime spomene, ne kao predvodnika misli, već kao središte revolucionarne energije - središte akcije. Što drugo bi me privuklo vama? Sigurno ne ono što čitav svijet zna o vama. Već upravo ono što većina svijeta ne zna. Bio sam neodoljivo privučen - recimo ponukan, da, ponukan; ili, bolje primoran, prinuđen - prinuđen«, ponovio je Razumov glasno, a onda zastao, kao da je bio prestrašen šupljim odjekom riječi »prinuđen« u velikom, praznom hodniku.
Petar Ivanovič se nije činio ni najmanje prestrašenim. Mladić nije mogao kontrolirati suhi, nelagodni smijeh. Veliki je revolucionar ostao miran s pozom svakidašnje, opuštene superiornosti.
»Proklet bio«, rekao je Razumov u sebi, »čeka me iza svojih naočala da se odam.« Zatim je naglas, sa đavolskim zadovoljstvom u preziru koji ga je poticao da se igra veličinom velikog čovjeka -
»Ah, Petre Ivanoviču, kada bi samo znali silu koja me je privukla - ne, koja me je gonila prema vama! Neodoljivu silu.«
Sada nije osjetio želju da se nasmije. Ovoga je puta Petar Ivanovič pomaknuo glavu na stranu, znalački, dovoljno da veli, »Zar ne znam?« Taj je ekspresivni pokret bio gotovo neprimjetan. Razumov je nastavio sa skrovitom porugom -
»Svih ovih dana ste me pokušavali pročitati, Petre Ivanoviču. To je prirodno. Uvidio sam to i pokušao biti otvoren. Možda mislite kako nisam bio dovoljno rječit? Ali s čovjekom kakav ste vi to nije bilo potrebno; bila bi to možda drskost. A uostalom, mi smo Rusi u pravilu skloni previše govoriti. Znam to oduvijek. A opet, kao narod, smo tupi. Uvjeravam vas kako nije vjerojatno da ću ponovno ovoliko pričati - ha! ha! - »
Razumov je, još uvijek na nižoj stepenici, došao malo bliže velikom čovjeku.
»Dovoljno ste bili ljubazni. Potpuno sam razumio kako je to bilo da me navedete. Morate mi pružiti tu zadovoljštinu da nisam pokušavao ugoditi. Bio sam ponukan, primoran, ili bolje poslan - reći ćemo poslan - k vama sa zadatkom koji nitko osim mene ne može odraditi. Možete to nazvati bezopasnom deluzijom; smiješnom deluzijom kojoj se čak ni ne smijete. Apsurdno je da tako govorim, a opet, jednog dana ćete se sjetiti ovih riječi, nadam se. Dosta o tome. Stojim tu pred vama - ispovjeđen! Ali moram dodati još jednu stvar da sve bude jasno: obično slijepo oruđe nikako ne mogu biti.«
Za kakvo god je priznanje Razumov bio pripravan, nije bio pripravan na to da mu obje ruke budu ugrabljene u stisak velikog čovjeka. Brzina pokreta je bila dovoljno agresivna da prestraši. Krupni feminist nije mogao biti brži ni da mu je namjera bila povući izdajničkog Razumova gore na podest i baciti ga iza jednih od brojnih zatvorenih vrata u blizini. Ta je pomisao zaista sinula Razumovu; ruka oslobođenih nakon mračnog, produženog stiska, nasmiješio se, direktno u bradu i naočale koji su skrivali tog nedokučivog čovjeka.
Mislio je u sebi (stoji zapisano u rukopisu mu), »Neću se pomaknuti odavde dok ne progovori ili dok ne ode. Ovo je dvoboj.« Mnoge sekunde su prošle bez zvuka ili pokreta.
»Da, da«, veliki je čovjek užurbano rekao, sniženim tonom, kao da je cijela stvar bila intervju prenesen u dahu. »Točno. Dođite nas posjetiti za nekoliko dana. Ovo mora otići dublje - dublje, između nas dvojice. Do samog dna. Do... I, usput rečeno, morate dovesti Nataliju Viktor ovnu - znate, Haldin djevojku...«
»Da to shvatim kao vaš prvi naputak?« usiljeno je upitao Razumov.
Petar Ivanovič se činio zatečen ovim novim stavom.
»Ah! Hm! Vi ste svakako adekvatna osoba - la personne indiquee.21 Svi će uskoro postati potrebni. Svi.«
Sagnuo se s podesta prema Razumovu, koji je spustio pogled.
»Trenutak akcije se približava«, promrmljao je.
Razumov nije podigao pogled. Nije se pomaknuo dok nije čuo kako se vrata salona zatvaraju za najvećim od feminista u povratku k njegovoj namazanoj Egeriji. Zatim je polagano sišao u hodnik. Vrata su bila otvorena, a sjena od kuće je ležala ukoso preko velikog dijela terase. Dok ju je sporim korakom prelazio, podigao je šešir i obrisao vlažno čelo, snažno izdahnuvši ne bi li se riješio posljednjih ostataka zraka koji je unutra udisao. Pogledao je u dlanove i nježno ih protrljao o bedra.
Osjećao se, koliko se god to činilo bizarnim, kao da je drugi on, samostalni sustanar njegova uma, bio sposoban sasvim jasno vidjeti cijelu njegovu osobu. »Ovo je čudnovato«, mislio je. Nakon nekog vremena, formulirao je svoje mišljenje o tome u mentalnom uskliku: »Odvratno!« To je gnušanje nestalo pred evidentnom nelagodom. »Ovo je posljedica živčane iscrpljenosti«, razmišljao je turobno. »Kako ću preživjeti dan za danom ako više nemam snage za otpor - moralni otpor?«
Slijedio je stazu u podnožju terase. »Moralni otpor, moralni otpor«, nastavio je u sebi ponavljati te riječi. Moralna izdržljivost. Da, to je bilo ono što je situacija zahtijevala. Nemjerljiva žudnja da što prije ode s tog mjesta i na drugi kraj grada, da se baci u krevet i spava satima, na trenutak je sve očistila iz njegova uma. »Je li moguće da sam ipak samo slaba kreatura?« pitao se, nenadano uzbunjen. »E! što je to?«
Trgnuo se kao da je bio iz sna probuđen. Čak je lagano zateturao prije nego što je sebi došao.
»A! Tiho ste pobjegli od nas kako bi mogli ovuda šetati«, rekao je.
Dama za pratnju je stajala ispred njega, no nije imao nikakvu predodžbu kako se tu našla. Prekrižene su joj ruke brižno dragale mačku.
»Bio sam nesvjestan dok sam hodao, to je nepobitna činjenica«, rekao si je Razumov u čudu. Podigao je šešir upadljivo ljubazno.
Blijeda se žena zarumenjela. Imala je svoj nepromjenjivo prestrašeni izraz lica, kao da joj netko upravo javio neku strašnu vijest. No nije ustuknula, Razumov je primijetio, nimalo. »Nevjerojatno je zapuštena«, mislio je. Na sunčevu je svjetlu njen crni kostim izgledao zelenkasto, s tu i tamo otrcanim zakrpama gdje se materijal činio raspadnut od vremena u nešto izlizano, crno i čupavo. čak su joj kosa i obrve izgledali otrcano. Razumov se pitao ima li možda šezdeset godina. Figura joj je, ipak, izgledala prilično mlado. Primijetio je kako nije izgledala izgladnjelo, nego prije kao da se hranila ostacima i mrvicama s tanjura.
Razumov se učtivo nasmiješio i pomaknuo joj se s puta. Okrenula je glavu da zadrži prestrašene oči na njemu.
»Znam što su vam rekli tamo«, potvrdila je, bez uvoda. Ton joj je, u suprotnosti s držanjem, bio neočekivano čvrstog karaktera, umirujućeg za Razumova.
»Znate? Mora da ste tamo čuli svakakvih razgovora u raznim prilikama.«
Preoblikovala je svoju frazu, sa istim nespojivim utiskom pozitivnosti.
»Sa sigurnošću znam što vam je rečeno da učinite.«
»Zaista?« Razumov je lagano slegnuo ramenima. Skoro je otišao uz naklon, kada mu je iznenadna misao sinula. »Da. Sigurno da da! U vašoj poziciji od povjerenja uviđate mnoge stvari«, promrmljao je, gledajući u mačku.
Životinja je dobila iznenadni grčeviti zagrljaj od dame za pratnju.
»Sve mi je bilo razotkriveno prije mnogo vremena«, rekla je.
»Sve«, Razumov je odsutno ponovio.
»Petar Ivanovič je užasni despot«, izletjelo joj je.
Razumov je nastavio promatrati pruge na sivom krznu mačke.
»Željezna je volja sastavni dio takvog temperamenta. Kako bi drugačije mogao biti vođa? I mislim kako se varate u - »
»Eto!« zavapila je. »Govorite mi kako se varam. Ali svejedno ću vam reći kako on ne mari za nikoga.« Glavu je naglo podignula. »Nemojte dovesti tu djevojku ovdje. To vam je rečeno da učinite - da dovedete tu djevojku ovdje. Slušajte me; bolje da joj zavežete kamen oko vrata i bacite je u jezero.«
Razumov je osjetio jezu i tminu, kao da je teški oblak zaklonio sunce.
»Djevojka?« rekao je. »Što ja imam s njom?«
»Ali rečeno vam je da dovedete Nataliju Haldin ovamo. Nisam u pravu? Naravno da sam u pravu. Nisam bila u sobi, ali znam. Znam Petra Ivanoviča dovoljno dobro. On je veliki čovjek. Veliki ljudi su grozni. Dakle, to je to. Ništa ne imati s njom. To je najbolje što možete učiniti, osim ako ne želite da postane poput mene - razočarana! Razočarana!«
»Poput vas«, ponovio je Razumov, zureći u njeno lice, potpuno lišeno privlačnosti fizionomije i tena kao što je najjadniji prosjak lišen novca. Nasmiješio se, još osjećajući jezu: neobičan osjećaj koji ga je nervirao. »Razočarana u Petra Ivanoviča! ’To je sve što ste izgubili?«
Izjavila je, prestrašene pojave, ali s dubokim uvjerenjem, »Petar Ivanovič je sve.« Zatim je dodala, drugačijim tonom, »Držite djevojku dalje od ove kuće.«
»I vi me otvoreno potičete da ne poslušam Petra Ivanoviča samo zato - zato što ste razočarani?«
Počela je treptati.
»Čim sam vas prvi put vidjela, bila sam umirena. Podigli ste šešir ispred mene. Izgledali ste kao da vam se može vjerovati. Oh!«
Ustuknula je pred Razumovljevim divljačkim režanjem, »Već sam čuo nešto slično.«
Bila je toliko zbunjena da dugo nije mogla ništa drugo doli treptati.
»Bilo je to vaše ljudsko držanje«, molećivo je objasnila. »Žeđala sam za, neću reći za dobrotom, već samo za malo uljudnosti, toliko, ne znam koliko dugo. A vi ste sada ljuti...«
»Ali ne, baš suprotno«, protestirao je. » Jako mi je drago što mi vjerujete. Moguće je da ću kasnije nekad možda...«
»Da, ako se možda razbolite«, prekinula je nestrpljivo, »ili upadnete u neku gorku nevolju, uvidjet ćete kako nisam beskorisna luda. Samo mi trebate reći. Doći ću vam. Doći ću zaista. I ostati ću uz vas. Bijeda i ja smo stari znanci - ali ovaj život ovdje je gori od skapavanja.«
Zastala je tjeskobno, zatim glasom koji je po prvi put zvučao zaista plaho, dodala -
»Ili ako ste upleteni u neke opasne zadaće. Ponekad skromni pratilac - ne bih ništa trebala znati. Pratila bih vas s veseljem. Mogla bih izvršavati naredbe. Imam hrabrosti.«
Razumov je pažljivo promatrao prestrašene okrugle oči, na uvelim, blijedim, okruglim obrazima. Drhtali su oko kutova usana.
»Želi pobjeći odavde«, mislio je.
»Što ako vam, recimo, kažem kako sam upleten u opasnu zadaću?« izrekao je polagano.
Pritisnula je mačku na svoje otrcane grudi, uzviknuvši bez daha, »Ah!« Zatim ne mnogo glasnije od šapta: »Pod Petrom Ivanovičem?«
»Ne, ne pod Petrom Ivanovičem.«
Prepoznao je udivljenje u njenim očima i usiljeno se nasmiješio.
»Onda - sami?«
Podigao je stisnutu šaku s dignutim kažiprstom.
»Poput ovog prsta«, rekao je.
Lagano je drhtala. No Razumovu je sinulo da su mogli biti promatrani iz kuće i nervozno je želio otići. Trepnula je, podižući prema njemu naborano lice, i činilo se kao da je nijemo preklinjala da joj kaže nešto više, da joj podari riječ ohrabrenja za njenu izgladnjelu, grotesknu i patetičnu odanost.
»Može li nas se vidjeti iz kuće?« Razumov je povjerljivo upitao.
Odgovorila je bez da je pokazala i najmanje iznenađenje zbog pitanja -
»Ne, ne može, zbog ovog dijela staja.« I dodala je, s pronicavošću koja je iznenadila Razumova, »Ali netko tko bi gledao s gornjeg prozora bi znao kako još niste prošli kroz kapiju.«
»Tko bi špijunirao s prozora?« upitao je Razumov. »Petar Ivanovič?«
Kimnula je.
»Zašto bi se zamarao time?«
»Očekuje nekoga danas popodne.«
»Poznajete tu osobu?«
»Više ih je.«
Spustila je vjeđe. Razumov ju je znatiželjno pogledao.
»Naravno. Čujete sve što kažu.«
Promrmljala je bez ikakve ogorčenosti -
»Čuju i stolovi i stolice.«
Shvatio je kako je gorčina nakupljena u srcu tog bespomoćnog stvorenja, ušla joj u vene, i, poput nekog podmuklog otrova, rastvorila joj odanost na onaj par pun mržnje. Bila je to velika sreća za njega, razmišljao je; jer žene su malokad potkupljive po uzoru na muškarce, koji se mogu kupiti za materijalnu protuuslugu. Biti će dobar saveznik, iako je bilo malo vjerojatno da joj je bilo dozvoljeno čuti koliko su stolovi i stolice čuli u Chateau Borelu. To se nije moglo očekivati. Ali ipak... I, u svakom slučaju, moglo ju se navesti da progovori.
Kada je podigla pogled, oči su joj susrele postojani pogled Razumova, koji je istog trenutka počeo govoriti.
»No, no, draga... zaista, još nisam imao zadovoljstvo saznati vam ime. Nije li to čudno?«
Po prvi je put ramena pomaknula.
»Je li čudno? Nitko nije rekao moje ime. Nitko ne mari. Nitko ne razgovara sa mnom, nitko mi ne piše. Roditelji mi ne znaju ni jesam li živa. Nemam koristi od imena i gotovo sam ga i sama zaboravila.«
Razumov je ozbiljno progunđao, »Dobro, ali ipak...«
Nastavila je puno sporije, indiferentno -
»Možete me zvati Tekla, onda. Moj siroti Andrej me tako zvao. Bila sam mu odana. Živio je u jadu i patnji, a umro u bijedi. To je sudba svih nas Rusa, bezimenih Rusa. Ništa više ne postoji za nas, nikakve nade nigdje, osim...«
»Osim što?«
»Osim ako se sve ove ljude s imenima ne riješi«, završila je, trepćući i stišćući usne.
»Biti će lakše zvati vas Tekla, kako ste mi rekli«, rekao je Razumov, »ako pristanete zvati me Kirilo, kada ovako razgovaramo - tiho - samo vi i ja.«
A sebi je rekao, »Ovo je stvorenje koje mora da se strašno boji svijeta, inače bi ranije pobjegla iz ove situacije.« Zatim je pomislio kako bi je sama činjenica da je naglo napustila velikog čovjeka učinila sumnjivom. Nije mogla očekivati nikakvu podršku ili ohrabrenje od nikoga. Ta revolucionarka nije bila sposobna za nezavisnu egzistenciju.
Krenula je s njim nekoliko koraka, trepćući i dragajući mačku kratkim, uravnoteženim pokretima ruku.
»Da - samo vi i ja. Tako sam bila i s mojim sirotim Andrejom, samo je on umirao, ubijen rukom onih službenih divljaka - dok vi! Vi ste snažni. Vi ubijate čudovišta. Vi ste napravili veliko djelo. I sami Petar Ivanovič vas mora uzeti u obzir. Pa - nemojte me zaboraviti - posebno ako ćete se vraćati u Rusiju. Mogla bih vas slijediti, nositi štogod treba - na distanci, znate. Ili bih mogla paziti satima na uglu - na kiši ili snijegu - da, mogla bih - cijeli dan. Ili bih mogla za vas pisati opasne dokumente, popise imena ili upute, tako da vas u slučaju zle sreće rukopis ne može kompromitirati. I ne trebate se brinuti ako me uhvate. Znala bih kako ostati nijema. Nas žene nije lako zastrašiti s boli. Čula sam Petra Ivanoviča kako govori da je to zbog naših otupjelih živaca ili nešto slično. Bolje je podnosimo. I to je istina; prije bih si odgrizla jezik i bacila ga pred njih. Kakve koristi od dara govora za mene? Tko bi ikada želio čuti što ja imam za reći? Još otkako sam zatvorila oči mog sirotog Andreja, nisam upoznala čovjeka kojemu je stalo čuti moj glas. Nikada ne bih progovorila s vama da mi se niste, prvi put kada ste se ovdje pojavili, tako lijepo obratili. Nisam mogla ne pričati o vama onoj ljupkoj djevojci. O, dragog li stvorenja! I snažnog! To se odmah može vidjeti. Ako imate srca nemojte dopustiti da nogom kroči ovamo. Doviđenja!«
Razumov ju je uhvatio za ruku. Emocije su joj se zbog takvog hvatanja manifestirale u kratkoj borbi, nakon čega je mirno stajala, ne gledajući ga.
»Ali mi možete reći«, govorio joj je u uho, »zašto je oni - ti ljudi u ovoj tu kući - žele tako grčevito ugrabiti?«
Oslobodila se da se okrene prema njemu, kao da je bila ljutita zbog pitanja.
»Ne uviđate li kako Petar Ivanovič mora usmjeravati, inspirirati, utjecati? To mu je životna hrana. Nikada dovoljno učenika. Ne može podnijeti pomisao da bi mu netko pobjegao. I to žena! Ništa se ne može učiniti bez žena, veli. Napisao je to. On -«
Mladić je zurio u njenu zanesenost kada je iznenada prekinula i otrčala iza staje.

III



Razumov je, ostavljen tako sam, krenuo prema vratima. No na ovaj dan mnogih razgovora, otkrio je kako vrlo vjerojatno neće uspjeti napustiti posjed bez još jednoga.
Ulazeći u vidokrug od iza služinske kuće, pojavili su se očekivani posjetitelji Petra Ivanoviča: malo društvo sastavljeno od dva muškarca i žene. I oni su njega primijetili, istog trenutka, i odmah zastali, kao da bi se konzultirali. No u trenutku je žena, pomaknuvši se na stranu, rukom gestikulirala dvojici muškaraca, koji su, napustivši prilaz istog trenutka, zakoračili preko velikog, zapuštenog travnjaka, ili prije livade, i krenuli ravno prema kući. Žena je ostala na stazi čekajući Razumovljev prilazak. Prepoznala ga je. I on je, također, nju prepoznao na prvi pogled. Bio joj je predstavljen u Zürichu, gdje je bio prekinuo putovanje na putu iz Dresdena. Proveli su mnogo vremena zajedno tijekom tri dana njegova boravka.
Nosila je baš onaj kostim u kojemu je prvi put vidio. Bluza od grimizne svile činila ju je primjetnom iz velike daljine. S tim je nosila kratku smeđu suknju i kožni remen. Ten joj bio boje kave s mlijekom, ali sasvim čist; oči sjajne i blistave, figura uspravna. Mnogo je guste kose, skoro bijele, bilo lagano podignuto pod stari tirolski šešir od tamne tkanine, koji je naizgled ostao bez nekih od svojih ukrasa.
Izraz lica joj je bio strog, čvrst; toliko strog da se Razumov, nakon što joj je prišao blizu, osjetio primoranim nasmiješiti. Pozdravila ga je muževnim stiskom ruke.
»Što! Vi to odlazite?« povikala je. »Kako to, Razumove?«
»Odlazim jer nisam bio pozvan da ostanem«, Razumov je odgovorio, uzvraćajući joj stisak s mnogo manje snage nego što je ona uložila u njega.
Nagnula je glavu na stranu, kao netko tko razumije. U međuvremenu su Razumovljeve oči odlutale za dvojicom muškaraca. Prelazili su livadu ukoso, bez žurbe. Niži je od dvojice bio zakopčan u uzani kaput od nekog tankog, sivog materijala, koji mu je sezao do peta. Pratilac mu je, mnogo viši i krupniji, nosio kratki, uski sako i uzane hlače uvučene u iznošene visoke čizme.
Žena, koja ih je očito poslala dalje od Razumova, govorila je u poslovnom tonu.
»Morala sam hitro doći iz Züricha kako bih dočekala vlak i dovela ovu dvojicu ovdje da upoznaju Petra Ivanoviča. Jedva sam uspjela.«
»Ah! Da«, Razumov je rekao nezainteresirano, veoma uzrujan što je ostala kako bi razgovarala s njim. »Iz Züricha - da, naravno. A ova dvojica, oni dolaze iz...«
Prekinula ga je, bez nekog posebnog naglasaka -
»Iz potpuno drugog smjera. Iz daleka, također. Iz značajne udaljenosti.«
Razumov je slegnuo ramenima. Dva su muškarca iz daleka, nakon što su došli do zida terase, iznenada nestali u njenom podnožju, kao da se zemlja otvorila i progutala ih.
»O da, upravo su stigli iz Amerike.« Žena u grimiznoj bluzi je također slegnula ramenima malo prije nego što je ovo izjavila. »Vrijeme polako dolazi«, ubacila je, kao da sebi govori. »Nisam im rekla tko ste vi. Jakovlič bi vas želio zagrliti.«
»Je li on onaj kojemu pramen kose visi s lica, u dugom kaputu?«
»Dobro ste pogodili. To je Jakovlič.«
»I nisu se mogli snaći od stanice do ovdje, bez da ste vi došli iz Züricha samo radi toga? Uistinu, bez žena ništa ne možemo. Tako stoji zapisano i očito je tako.«
Bio je svjestan ogromne iscrpljenosti iza pokušaja da bude sarkastičan. I mogao je vidjeti da ga je detektirala s onim mirnim, briljantnim crnim očima.
»Što vam je?«
»Ne znam. Ništa. Imao sam užasan dan.«
Čekala je, crnih očiju fiksiranih na njegovu licu. Zatim -
»I što onda? Vi muškarci ste tako osjetljivi i nesigurni. Dan je isti kao i svaki drugi, težak, težak - i tome nema kraja, dok sudnji dan ne dođe. Došla sam ovdje s vrlo dobrim razlogom. Pisali su da najave Petru lvanoviču svoj dolazak. Ali odakle? Tek iz Cherbourga na komadiću brodskog papira. Bilo tko je mogao to učiniti. Jakovlič je godinama živio u Americi. Ja sam jedina u blizini koja ga je u starim danima dobro poznavala. Doista sam ga dobro poznavala. Pa mi je Petar Ivanovič telegrafirao, zamolio me da dođem. To je sasvim prirodno, nije li?«
»Došli ste jamčiti za njegov identitet?« pitao je Razumov.
»Da. Nešto tako. Petnaest godina života poput njegovog promijeni čovjeka. Usamljen, poput vrane u stranoj zemlji. Kad se sjetim Jakovliča prije nego što je otišao u Ameriku - »
Nježnost niskog tona navela je Razumova da je pogleda. Udahnula je; crne su joj oči odlutale; zarila je prste desne ruke duboko u klupko gotovo bijele kose, i odsutno se češkala. Kada je povukla ruku, maleni joj je šešir namješten na vrhu glave ostao lagano nakošen, s čudnovatim znatiželjnim izgledom, u snažnoj suprotnosti s romonom prisjećanja koji joj je pobjegao.
»Nismo bili u prvoj mladosti ni tada. Ali čovjek je uvijek dijete.«
Razumov je iznenada pomislio, »Živjeli su zajedno.« Zatim naglas -
»Zašto niste otišli s njim u Ameriku?« izravno je pitao.
Pogledala ga je naizgled potreseno.
»Zar se ne sjećate što se događalo prije petnaest godina? Bilo je to vrijeme djelovanja. Revolucija ima svoju povijest prije ovog vremena. Unutra ste, a čini se kao da to još uvijek ne znate. Jakovlič je tada otišao na zadatak; ja sam se vratila u Rusiju. Moralo je biti tako. Kasnije se više nije imao čemu vratiti.«
»A! Doista«, promrmljao je Razumov, s hinjenim iznenađenjem. »Ničemu!«
»Što pokušavate insinuirati?« brzo je povikala. »Pa, i što onda ako se pomalo obeshrabrio...«
»Izgleda kao Jenki, s tom kozjom bradicom koja mu visi s brade. Pravi Uncle Sam«, zarežao je Razumov. »A vi? Vi koji ste otišli u Rusiju? Vi se niste obeshrabrili?«
»Nije bitno. Jakovlič je čovjek u kojega se ne može sumnjati. On je, u svakom slučaju, pravog kova.«
Crni joj je prodorni pogled ostao fiksiran na Razumovu dok je govorila, i još trenutak kasnije.
»Oprostite«, Razumov je hladno pitao, »ali znači li to da, recimo, vi mislite kako ja nisam pravog kova?«
Nije se bunila, ničim nije odala da je čula pitanje; nastavila ga je gledati na način za koji je procijenio kako nije bio sasvim neprijateljski. U Zürichu, kada je bio u prolazu, na neki način ga je uzela pod svoje i bila s njim od jutra do mraka tijekom njegova dvodnevnog boravka. Vodila ga je uokolo da upozna razne ljude. Isprva je naveliko i prilično otvoreno razgovarala s njim, ali uvijek izbjegavajući sve reference o sebi; negdje oko sredine drugog dana utihnula je, brinući se o njemu jednako revno; čak ga je ispratila na željezničku postaju gdje mu je čvrsto stisnula ruku kroz spušteni prozor vagona, i, odmaknuvši se bez riječi, čekala dok je vlak krenuo. Primijetio je kako su se prema njoj odnosili s tihim uvažavanjem. Nije znao ništa o njenom porijeklu, ništa o njenoj privatnoj povijesti i političkom djelovanju; sudio ju je iz svoje osobne točke gledišta, kao određenu opasnost na njegovu putu. »Sudio« možda nije prava riječ. Bio je to više osjećaj, zbroj laganih utisaka potpomognutih otkrićem da nju nije mogao prezirati kako je prezirao sve ostale. Nije očekivao da će je tako brzo ponovno vidjeti.
Ne, sigurno; izraz joj nije bio neprijateljski. A ipak je primijetio ubrzanje u svojim otkucajima srca. Razgovor nije mogao biti prekinut u tom trenutku. Nastavio je s izrazito temeljitim propitivanjem -
»Možda je to zato što izgleda da ne želim slijepo prihvatiti svako proširenje opće doktrine - kao na primjer feminizam našeg velikog Petra Ivanoviča? Ako je to ono što me čini sumnjivim, onda mogu samo reći kako prezirem biti robom, čak i ideji.«
Gledala ga je cijelo vrijeme, ne kao što slušač gleda nekoga, već kao da su riječi koje je izabrao govoriti bile tek sekundarni interes. Kada je završio, gurnula je ruku, iznenadnim i odlučnim pokretom, pod njegovu i nježno ga usmjerila prema kapiji. Osjetio je njezinu čvrstinu i odmah se pokorio poticaju, jednako kao što su se druga dva čovjeka, trenutak ranije, bespogovorno pokorila gesti njene ruke.
Napravili su tako par koraka.
»Ne, Razumove, sve vaše ideje su vjerojatno ispravne«, rekla je. »Mogli bi biti dragocjeni - veoma dragocjeni. Vaš problem je to što nas ne volite.«
Pustila ga je. Pogledao ju je s ledenim smiješkom.
»Očekuje li se od mene onda da imam ljubavi kao i uvjerenja?«
Slegnula je ramenima.
»Vrlo dobro znate što mislim. Ljudi misle kako niste sasvim cjelovita srca. Čula sam ta mišljenja i s jedna i s druge strane. Ali shvatila sam vas na kraju prvog dana...«
Razumov ju je prekinuo, mirno rekavši -
»Uvjeravam vas kako je vaša pronicljivost ovdje pogriješila.«
»Kakve li samo fraze on koristi!« uzviknula je. »Ah! Kirilo Sidoroviču, vi ste poput drugih muškaraca probirljivi, samoljubivi i bojite se tričarija. Osim toga, niste imali nikakvu obuku. Ono što želite treba pod svoju kontrolu uzeti neka žena. Žao mi je što ne ostajem nekoliko dana. Vraćam se u Zürich sutra, i najvjerojatnije ću povesti Jakovliča sa sobom.«
Ova je informacija umirila Razumova.
»I meni je žao«, rekao je. »No svejedno, mislim kako me ne razumijete.«
Disao je puno lakše; ona se nije usprotivila, već je upitala, »I kako ste se složili s Petrom Ivanovičem? Dosta ste se viđali. Kakvi su odnosi između vas dvojice?«
Ne znajući kako odgovoriti, mladić je polaganu sagnuo glavu.
»U redu je.«
Ovo je zvučalo kao kraj, ali ga nije ostavila. Bilo je nemoguće pogoditi što je mislila. Razumov je progunđao -
»Nisam ja taj kojemu ste trebali postaviti to pitanje. Za nekoliko trenutaka ćete vidjeti Petra Ivanoviča osobno, a tema će se sama po sebi nametnuti. Zanimat će ga što vas je tako dugo zadržalo u ovom vrtu.«
»Bez sumnje će Petar Ivanovič imati nešto za reći mi. Više toga. Možda će čak govoriti o vama - ispitivati me. Petar Ivanovič mi vjeruje u potpunosti.«
»Ispitivati vas? To je vrlo vjerojatno.«
Nasmijala se, poluozbiljna.
»Dobro - i što da mu velim?«
»Ne znam. Možete mu reći za vaše otkriće.«
»Koje to?«
»Pa - manjak ljubavi prema...«
»Oh! To je između nas«, prekinula ga je, ozbiljno ili s podsmijehom, teško je procijenit.
»Vidim da želite reći nešto u moju korist, Petre Ivanoviču«, rekao je Razumov ironično. »Dobro, onda mu možete reći kako sam vrlo ozbiljan što se tiče mog zadataka. Namjeravam uspjeti.«
»Poslani ste na zadatak!« brzo je povikala.
»Svodi se na to. Rečeno mi je da se pobrinem za određenu stvar.«
Pogledala ga je ispitivački.
»Zadatak«, ponovila je, vrlo ozbiljna i zainteresirana odjednom. »Kakav zadatak?«
»Nešto kao propagandno djelovanje.«

»Aha! Daleko odavde?«
»Ne. Ne tako daleko«, rekao je Razumov, obuzdavajući iznenadnu navalu smijeha, iako se nije osjećao ni najmanje radosnim.
»Tako dakle!« rekla je pažljivo. »No, ja ne postavljam pitanja. Dovoljno je da Petar Ivanovič zna što svaki od nas radi. Sve će se na kraju dobro završiti.«
»Mislite da hoće?«
»Ne mislim, mladiću. Jednostavno i samo vjerujem u to.«
»A je li Petar Ivanovič taj kome dugujete svoju vjeru?«
Nije odgovorila na pitanje; stajali su mirno, tihi, kao da im se bilo teško rastati.
»Tako tipično za muškarca«, progunđala je napokon. »Kao da je moguće objasniti kako nekome vjera dolazi.« Tanke su joj se mefistovske obrve lagano pomaknule. »U Rusiji su uistinu milijuni ljudi koji bi pozavidjeli na životu pasa u ovoj zemlji. Strašno je i sramotno izreći ovo, čak i samo među nama. Mora se vjerovati samo zbog sućuti. Ovako ne može dalje. Ne! Ne može ovako dalje! Dvadeset godina sam dolazila i odlazila, ne gledajući ni lijevo ni desno... Što se smijte sami sebi? Tek ste na početku. Dobro ste započeli, ali samo pričekajte dok ne pogazite svaku trunku sebe u svojim dolascima i odlascima. Jer na to se sve svodi. Morate pogaziti svaku trunku vlastitih osjećaja; jer stati ne možete, ne smijete. I ja sam bila mlada - no sigurno mislite kako se žalim - a?«
»Ne mislim ništa slično«, Razumov je indiferentno protestirao.
»Usuđujem se reći da ne, vi drago, superiorno stvorenje. Vi ne marite.«
Zarila je prste u klupko kose na lijevoj strani i taj je oštri pokret imao za posljedicu ispravljanje tirolskog šešira na glavi. Namrgodila se pod njim bez animoziteta, u maniri istražitelja. Razumov je nehajno okrenuo glavu.
»Svi ste vi muškarci isti. Sreću nazivate zaslugom. I još to činite u dobroj vjeri! Neću biti previše stroga prema vama. To je u muškoj prirodi. Vi muškarci ste apsurdno jadni u svojoj sklonosti da njegujete djetinje iluzije do samog groba. Mnogi od nas su aktivni petnaest godina - mislim kontinuirano - pokušavajući na jedan, pa na drugi način, potajice ili otvoreno, ne gledajući ni lijevo ni desno! Ja mogu govoriti o tome. ja sam bila jedna od onih koji ne poznaju odmora... Eto! Kakve koristi od priče... Pogledajte moje sijede vlasi! A dva djeteta se pojave - mislim vi i Haldin - vi se pojavite i uspijete nanijeti štetu prvim udarcem.«
Haldinovo ime koje je sišlo s brzih i energičnih usana žene revolucionarke, Razumova je kao obično učinilo duboko svjesnim neporecivog. Ali u svim mjesecima koji su mu prošli preko glave, oguglao je na to iskustvo. Svijest više nije bila ispunjena neizrecivim užasom i slijepim bijesom iz ranih dana. Ubijedio je sebe u nova uvjerenja; i načinio je za sebe mentalnu atmosferu mračne i zajedljive sanjarije, neku vrstu sumornog medija kroz koji se događaj činio poput bezlične sjene koja je imala mutno obličje čovjeka; obličje strašno poznato, a opet potpuno nedorečeno, osim diskretnog osjećaja očekivanja u tami. To nije bilo zabrinjavajuće.
»Kakav je on bio?« revolucionarka je neočekivano upitala.
»Kakav je on bio?« odjeknuo je Razumov, bolno se savladavši da ne prasne divlje na nju. Ali se umirio nasmijavši se lagano dok ju je kradomice pogledao iz kuta očiju. Uzrujao ju je ovakav prihvat pitanja.
»Kako ženski«, nastavio je. »Kakve koristi imate od zamaranja s njegovim izgledom? Kakavgod da je bio, sada je siguran od svih ženskih utjecaja.«
Namrgođenost joj je, urezavši tri bore na korijenu nosa, naglasila mefistovsku kosinu obrva.
»Vi patite, Razumove«, pretpostavila je, svojim spuštenim, povjerljivim glasom.
»Kakva besmislica!« Razumov je ženi otvoreno proturječio. »Ali kad malo bolje razmislim, nisam siguran da je ipak van doticaja jedne žene; one tamo - Madame de S-, znate. Nekada se mrtve pustilo tla počivaju, ali sada se čini da su na dispoziciji ludoj staroj vještici. Mi revolucionari dolazimo do fantastičnih otkrića. Istina je da nisu baš naša vlastita. Nemamo ništa vlastito. Ali, ne bi li prijateljica Petra Ivanoviča mogla udovoljiti vašoj ženskoj znatiželji? Ne bi li vam ga ona mogla dozvati?« - podsmjehivao se poput čovjeka u patnji.
Napeti joj se namršteni izraz opustio i rekla je, pomalo iscrpljeno, »Nadajmo se da će dozvati nekakav čaj za nas. Ali to nikako nije sigurno. Umorna sam, Razumove.«
»Vi ste umorni! Kakvo priznanje! No, bilo je čaja gore. Ja sam ga popio. Ako se požurite za Jakovličem, umjesto da gubite vrijeme s takvom neprimjerenom skeptičnom osobom poput mene, možda nađete duha - hladnog duha - koji je zaostao u čajniku. Ali da ste vi umorni ne mogu vjerovati. Mi to ne bi smjeli biti. Ne smijemo. Ne možemo. Neki sam dan čitao u nekim novinama uznemirujući članak o neumornim djelovanjima revolucionarnih partija. To zadivljuje svijet. To je naš prestiž.«
»Ne prestaje s nabacivanjem porugama i podsmjesima«, žena je u grimiznoj bluzi govorila kao da se tiho obraća trećoj osobi, ali crne joj se oči nisu makle s Razumova. »A zašto, molim vas? Jednostavno zato što su neka od njegovih konvencionalnih uvjerenja uzdrmana, neki od njegovih sitničavih muških standarda. Mogli bi pomisliti kako je on jedan od onih nervoznih emotivaca koji su loše završili. A opet«, nastavila, nakon kratke, zamišljene stanke i mijenjajući lice kojemu se obraća, »a opet sam upravo saznala nešto što me tjera da pomislim kako ste vi čovjek od karaktera, Kurilo Sidoroviču. Da! doista - jeste.«
Zagonetna je pozitivnost ove tvrdnje prenerazila Razumova. Oči su im se susrele. Skrenuo je pogled i, kroz rešetke zahrđale kapije, zurio u čistu, široku cestu zasjenjenu gustim krošnjama. Električni je tramvaj, prilično prazan, prolazio avenijom uz metalni zveket. Činilo mu se kako bi dao sve da može sjediti u njemu sasvim sam. Bio je neopisivo iscrpljen, iscrpljen u svakom djeliću tijela, ali je imao razlog što nije bio prvi koji će prekinuti razgovor. U svakom su trenutku, u vizionarskom i kriminalnom krugu revolucionara, neke neprocjenjive riječi mogle doprijeti do njegova uha; iz njezinih usta, iz bilo čijih usta. Dok god je mogao sačuvati čist um i savladavati razdražljivost, nije se imao čega bojati. Jedini uvjet za uspjeh i sigurnost je bila nesalomljiva snaga volje, podsjetio se.
Žudio je za tim da bude s druge strane rešetaka, kao da je zaista bio zatvorenik na posjedu sjedišta revolucionarne zavjere, u ovoj kući ludosti, sljepoće, podlosti i zločina. Potiho je prepustio svoj ranjeni duh u osjećaj beskrajne moralne i mentalne slabosti. Nije se čak ni nasmiješio kada je čuo kako ponavlja riječi -
»Da! Snažan karakter:«
Nastavio je zuriti kroz rešetke kao sumorni zatvorenik koji nije razmišljao o bijegu, već samo prebirao po izblijedjelim uspomenama slobode.
»Ako ne pripazite«, promrmljao je, još uvijek skrenutog pogleda, »sigurno ćete propustiti i samog duha od tog čaja.«
Nije se dala smesti na ovakav način. Zapravo on nije ni očekivao da uspije.
»Ne brinite, neće to biti veliki gubitak. Mislim na propuštanje njenog čaja ili samo duha od njega, kad smo kod toga. A što se dame tiče, morate razumjeti kako ima neke koristi od nje. Vidite ovo, Razumove.«
Okrenuo je glavu na to imperativno traženje i vidio revolucionarku kako pokretima prikazuje brojenje novca u ruci.
»U tome je stvar. Vidite?«
Razumov je ispustio polagani »vidim«, i vratio se zatvoreničkom zurenju u urednu i sjenovitu cestu.
»Materijalna sredstva se moraju osigurati na neki način, a ovo je lakše oci pljačke banke. I sigurnije, također. No! Ja se šalim... Što si sad opet mumlja u bradu?« zavapila je ispod glasa.
»Udivljenje predanom požrtvovnošću Petra Ivanoviča, samo to. Dovoljno da mi bude zlo.«
»Oh, ti gadljivo, muško stvorenje. Zlo! Njemu je zlo! A što vi znate što je u pozadini toga? Nema gledanja u tajne srca. Petar Ivanovič ju je poznavao prije mnogo godina, u njegovim svjetovnim danima, kada je bio mladi oficir u Straži. Nije na nama da sudimo produhovljenoj osobi. To je ono gdje ste vi muškarci u prednosti. Ponekad ste produhovljeni u oboje, i u mislima i u djelovanju. Uvijek sam priznavala da, kada ste produhovljeni, kada uspijete odbaciti svoj muški kukavičluk i čistunstvo, ne može vas se više izjednačavati s nama. Samo, kako rijetko... Dok i najblesavija žena uvijek može biti od koristi. A zašto? Zato što imamo strast, neutaživu strast... Voljela bih znati čemu se on sad smije?«
»Ne smijem se«, protestirao je Razumov mrko.
»No! A kako bi se to trebalo nazvati? Složili ste nekakvu grimasu. Da, znam! Vi muškarci možete voljeti tu i mrziti tamo i željeti jedno ili drugo - i napravite veliku muku od toga i zovete to strašću! Da! Dok traje. No mi žene smo zaljubljene u ljubav i mržnju, u sve ove stvari koje sam vam rekla, pa i u samo želju. Zato mi ne možemo biti tako lako podmićene kao vi muškarci. U životu, vidite, nema puno izbora. Možete ili trunuti ili gorjeti. A nema toga među nama, namazanog ili nenamazanog, koji ne bi radije gorio nego trunuo.«
Govorila je energično, ali hladno. Razumovljeva pažnja odlutala je negdje svojim putem - na drugu stranu rešetaka - ali ne izvan dosega sluha. Gurnuo je ruke u džepove kaputa.
»Trunuti ili gorjeti! Slikovito rečeno. Namazani ili nenamazani. Vrlo snažno. Namazani ili... Nego, recite mi - ona je pakleno ljubomorna na njega, zar ne?«
»Tko? Što? Barunica? Eleanora Maximovna? Ljubomoran na Petra Ivanoviča? Zaboga! To su pitanja koja se vrzmaju po glavi jednog muškarca? O takvim se stvarima ne treba razmišljati.«
»Zašto? Zar ne može bogata stara žena biti ljubomorna? Ili su oni svi sasvim čiste duše?«
»Ali što vam je došlo u glavu da postavite takvo pitanje?« pitala je.
»Ništa. Samo sam pitao. Muška frivolnost, ako želite.«
»Ne želim«, uzvratila je odmah. »Nije vrijeme za biti frivolan. Protiv čega tjerate svoje srce? Ili možda samo igrate ulogu.«
Razumov je osjećao primjedbe te žene poput fizičkog dodira, poput ruke koja mu lagano počiva na ramenu. A u tom je trenutku misteriozno osjetio kako se odlučila za čvršći stisak. Ukočio se iznutra da ga podnese, bez da se izda.
»Igram ulogu«, ponovio je, predočivši joj nepomičan profil. »Mora da je to vrlo loše odigrano budući da znate, prema pretpostavci.«
Promatrala ga je, čela prošaranog okomitim borama, tankih crnih obrva visoko podignutih poput ticala insekta. Dodao je jedva čujno -
»Varate se. Ne radim ja ništa drugačije od ostalih.«
»Tko to radi?« izletjelo joj je.
»Tko? Svi«, rekao je nestrpljivo. »Vi ste materijalist, zar ne?«
»Eh! Dragi moj, prerasla sam ja sve te gluposti.«
»No morate se sjećati definicije Cabanisa: 'Čovjek je probavili trakt.’ Mislim da sada...«
»Pljujem na njega.«
»Što? Na Cabanisa? U redu. Ali ne možete zanijekati važnost dobre probave. Sreća u životu - poznajete sreću u životu? - ovisi o zdravom trbuhu, dok loša probava navodi čovjeka na skepticizam, hrani crne sanje i misli o smrti. Ovo su činjenice ustanovljene od fiziologa. I uvjeravam vas, još otkako sam došao iz Rusije, nakljukan sam neprobavljivim stranim napitcima najmučnije vrste - fuj!«
»Šalite se«, promrmljala je u nevjerici. Složio se hladnim tonom.
»Da. Sve je to šala. Jedva da je vrijedno razgovarati s čovjekom poput mene. A opet, upravo su si zbog toga ljudi znali oduzeti život.«
»Naprotiv, mislim da je vrijedno razgovarati s vama.«
Gledao ju je krajičkom oka. Činilo se kao da smišlja nekakav zajedljiv odgovor, ali je završilo samo laganim slijeganjem ramena.
»Prazna priča! Ali valjda se mora progledati kroz prste ovoj slabosti u vama«, rekla je, posebno naglasivši posljednju riječ. Bilo je nešto mučno u njenom popustljivom zaključku.
Razumov je primijetio blijede sjenke u ovom razgovoru, koje nije očekivao, za koje nije bio pripravan. To je bilo to. »Nisam bio pripravan«, rekao je u sebi. »Uhvatilo me nespremnog.« Kad bi si samo mogao neko vrijeme dopustiti glasno dahtanje kao kod pasa, možda hi ovaj pritisak popustio. »Nikad neću biti spreman«, mislio je u očaju. Lagano se nasmijao, rekavši što je opuštenije mogao -
»Hvala. Ne tražim milost.« Zatim glumeći zaigranu zabrinutost: »Ali zar se ne bojite da bi Petar lvanovič mogao posumnjati kako kujemo nešto neodobreno ovdje pokraj kapije?«
»Ne, ne bojim se. Sasvim ste sigurni od sumnji dok ste sa mnom, dragi moj mladi čovječe.« Živi se sjaj u njenim crnim očima ugasio. »Petar lvanovič mi vjeruje«, nastavila je, prilično oporo. »Prihvaća moje savijete. Desna sam mu ruka, kako se veli, u određenim najvažnijim stvarima... To vam je smiješno - što? Mislite da se hvalim?«
»Ne daj Bože. Samo sam sebi govorio da izgleda kako je Petar lvanovič sasvim riješio žensko pitanje.«
Još dok je govorio, požalio je svoje riječi, svoj ton. Cijeli dan je govorio krive stvari. Bila je to ludost, gore od ludosti. Bila je to slabost; bila je to ona bolest izopačenosti koja mu je nadvladavala volju. Je li ovo bio način za voditi razgovore koji su svakako u sebi nosili mogućnost budućeg povjerenja žene koja je, očigledno, imala mnoga tajna saznanja i strašno veliki utjecaj? Zašto joj ostaviti takav zbunjujući utisak? No nije izgledala neprijateljski. Nije joj bilo ljutnje u glasu. Bio je začuđujuće spekulativan.
»Čovjek ne zna što bi mislio, Razumove. Mora da ste zagrizli u nešto gorko još u kolijevci.«
Razumov je pogledao iskosa.
»Hm! Nešto gorko? To je objašnjenje«, progunđao je. »Samo se to dogodilo puno kasnije. I ne mislite li, Sofija Antonovna, da vi i ja dolazimo iz iste kolijevke?«
Žena, čije ime se napokon natjerao izgovoriti (osjetio je snažno gnušanje pri propuštanju ga preko usana), žena revolucionarka je promrmljala, nakon stanke -
»Mislite - Rusija?«
Nije se udostojao ni kimnuti. Činila se raznježenom, crnih očiju vrlo mirnih, kao da je u mislima slijedila osmijeh do svih nježnih asocijacija. No iznenada je mefistovski skupila obrve.
»Da. Možda onda nije ni čudno. Da. Čovjek tamo upija zlo, kontroliran od bića koja su gora od demona, vukodlaka i vampira. Moraju biti protjerani, uništeni do kraja. Osim tog zadatka ništa drugo nije važno, ako su muškarci i žene odlučni i odani. Tako sam se ja počela osjećati na kraju. Nije bitna stvar svađati se međusobno oko svakojakih konvencionalnih tričarija. Zapamtite to, Razumove.«
Razumov nije slušao, čak mu se osjećaj da je promatran izgubio u neku vrstu teškog spokoja. Nelagoda, gorčina i prezir, napokon su otupjeli u ovim satima iskušenja. »Mogu se nositi sa svima njima«, mislio je, s uvjerenjem suviše čvrstim da bi trijumfirao. Revolucionarka je prestala govoriti; nije gledao u nju; nitko nije prolazio cestom. Ponovno je začuo njen glas, odsječen, služben, ali opet je otkrivao oklijevanje koje je bilo pravi razlog njene produljene tišine.
»Nego, Razumove!«
Razumov, čije lice je bilo okrenuto od nje, napravio je grimasu poput čovjeka koji čuje krivu notu.
»Recite mi; je li istina kako ste na samo jutro počinjenja čina zaista pohodili predavanja na sveučilištu?«
Primjetan djelić sekunde prošao je prije nego što je pravo značenje pitanja došlo do njega, poput metka koji pogađa neko vrijeme nakon što pucanj bljesne. Srećom mu je slobodna ruka bila spremna uhvatiti se za šipku na ogradi. Držao se grčevito, a misli su mu potpuno odlutale. Uspio je jedno ispustiti neku vrstu isprekidanog, neartikuliranog zvuka.
»No, Kirilo Sidoroviču!« požurivala ga je. »Znam da niste hvalisav čovjek. To vam se mora priznati. Vi ste šutljiv čovjek. Previše šutljiv, možda. Hranite se nekom vlastitom gorčinom. Niste entuzijast. Možda ste zbog toga još i jači. Ali mogli bi mi reći. Čovjek bi vas htio malo bolje razumjeti. Bila sam toliko preneražena... Zaista ste to učinili?«
Glas mu se vratio. Pucanj ga je promašio. Bio je sasvim nasumce ispaljen, više kao signal opasnog približavanja. To je imala biti čista bitka za samoočuvanje. A ona je bila opasan protivnik. No on je bio spreman za bitku; bio je toliko spreman da, kada se okrenuo prema njoj, nijedan mišić lica mu se nije trznuo.
»Naravno«, rekao je nezainteresirano, potajice napet, ali potpuno siguran u sebe. »Predavanja - naravno. Ali zašto pitate?«
Ona je bila ta zainteresirana strana.
»Dobila sam to u pismu napisanom od jednog mladića u Petersburgu; jednog od nas, naravno. Vidjeli su vas - primijetili su vas s bilježnicom, hladnog, kako pišete bilješke...«
Obavio ju je svojim nepomičnim pogledom.
»I što s tim?«