Joseph Conrad - U očima zapadnjaka

First topic message reminder :



Veliki Joseph Conrad u svojemu romanu "U očima zapadnjaka", po nekima polemičkom odgovoru na "Zločin i kaznu" Dostojevskog, pokušava proniknuti u rusku dušu izmučenu tisućljetnim terorom autoritarne vlasti, nepravde i okrutnosti, ali i osvijetliti povijesne zablude revoluconarnih pokreta.

»Za mene je takva hladnokrvnost veličanstvena - to je sve. Dokaz je neuobičajene snage karaktera. Mladić je pisao kako nitko nije mogao pročitati iz vašeg lica i držanja ulogu koju ste odigrali samo nekih dva sata ranije - veliku, značajnu, veličanstvenu ulogu...«
»A ne. Nitko nije mogao pročitati«, složio se Razumov ozbiljno, »jer, zar ne znate, nitko u to vrijeme...«
»Da, da. Ali svejedno ste čovjek iznimne snage, kako se čini. Izgledali ste sasvim isto kao i inače. Toga su se kasnije prisjećali s čuđenjem...«
»To me nije stajalo nikakvog posebnog truda«, Razumov je izjavio, s jednakom strogosti u pogledu.
»Onda je to još veličanstvenije!« uzviknula je, i utihnula dok se Razumov pitao je li sada tu rekao nešto potpuno nepotrebno - ili još i gore.
Živo je podignula glavu.
»Namjera vam je bila ostati u Rusiji? Planirali ste...«
»Ne, prekinuo je Razumov bez žurbe. »Nisam ništa planirao.«
»Jednostavno ste otišli?« upala je.
Pognuo je glavu u sporoj potvrdi. »Jednostavno - da.« Postepeno je otpustio stisak ruke na rešetki kapije, kao da je bio došao do saznanja da ga nikakav nasumičan pucanj više ne može oboriti. I iznenada se osjetio ponukanim dodati, »Snijeg je gusto padao, znate.«
Lagano je uvažavajući kimnula glavom, poput stručnjaka u takvim poduhvatima, sposobnog znalački razumjeti svaku pojedinost. Razumov se prisjetio nečega što je čuo.
»Skrenuo sam u uzanu sporednu ulicu, razumijete«, nastavio je nehajno i zastao, kao da je to bilo nešto nevrijedno priče. Zatim se sjetio još jednog detalja i bacio ga pred nju, poput prezrive milostinje za njenu znatiželju.
»Osjetio sam se primoranim tu leći i zaspati.«
Coknula je jezikom na taj simptom, zaista vrlo iznenađena. Zatim -
»Ali bilježnica! Čudesna bilježnica, čovječe. Nećete valjda reći kako ste je prethodno spremili u džep!« povikala je.
Razumov je ustuknuo. Možda je to bio znak nestrpljenja.
»Otišao sam kući. Ravno kući u svoje sobe«, jasno je rekao.
»Kakva hladnokrvnost u čovjeka! Usudili ste se?«
»Zašto ne bih? Uvjeravam vas da sam bio savršeno miran. Ha! Mirniji možda nego što sam sada.«
»Mnogo mi se više sviđate ovakvi kakvi ste sada, nego kada se prepustite onom svom žučnom raspoloženju, Razumove. I nitko vas iz kuće nije vidio u povratku, a? To bi možda izgledalo čudno.«
»Nitko«, Razumov je čvrsto rekao. »Vratar, gazdarica, djevojka, nikoga nije bilo. Ušao sam poput sjene. Bilo je to tamno jutro. Stube su bile u mraku. Uvukao sam se poput utvare. Sudbina? Sreća? Što vi mislite?«
»Sad vidim!« Oči revolucionarke su mračno bljesnule. »Dobro - i onda ste razmislili...«
Razumov je imao sve spremno u glavi.
»Ne. Pogledao sam na sat, kad već želite znati. Bilo je pravo vrijeme. Uzeo sam tu bilježnicu i na prstima otrčao niz stube. Jeste li ikad slušali toptanje koraka koji trče niz duboko, spiralno stepenište? Plinska lampa je na dnu koja gori danonoćno. Pretpostavljam da i sad tamo svijetli... Zvuk se izgubi, plamen treperi...«
Primijetio je trepereće iznenađenje kako prolazi preko postojane znatiželje crnih očiju prikovanih za njegovo lice, kao da je revolucionarka zjenicama upila zvuk njegova glasa, a ne ušima. Trgnuo se, prešao rukom preko čela, zbunjen, poput čovjeka koji je naglas sanjao.
»Gdje je student mogao ujutro žuriti osim na predavanja? Noću je druga priča. Nisam mario hoće li cijela kuća biti tamo i vidjeti me. Ali ne vjerujem da je ikoga bilo. Najbolje je kada te nit vide, nit čuju. Aha! Ljudi koje se nit vidi, nit čuje su sretnici - u Rusiji. Ne divite li se mojoj sreći?«
»Fascinantno«, rekla je. »Ako imate sreće kao i odlučnosti, tada ćete se zaista vjerojatno pokazati kao neprocjenjiva akvizicija za nadolazeće radnje.«
Ton joj je bio ozbiljan; i Razumovu se činilo da je spekulativan, iako kao da mu je već bila odredila, u glavi, ulogu. Pogled joj je bio spušten. Čekao je, sada ne baš na oprezu, ali uz grč neprestane opasnosti koji mu je davao izraz pozorne strogosti. Tko je mogao pisati o njemu u tom pismu iz Petersburga? Kolega student, sigurno - neka imbecilna žrtva revolucionarne propagande, neki budalasti rob stranih, subverzivnih ideala. Dugačka, izgladnjela, crvenonosa figura ukazala mu se u mentalnoj potrazi. To mora da je bio on!
Nasmijao se u sebi na potpunu pogrešnost cijele stvari, na samozavaravanje zločinačkog idealista koji krši svoju egzistenciju poput groma iz vedra neba, i na odzvanjanje, među svim tim otpadom, krivih pretpostavki tih drugih luda. Zamisli tog gladnog i jadnog imbecila kako hrani znatiželju revolucionara izbjeglica ovim potpuno fantastičnim detaljem! Shvatio ga je kao nešto što apsolutno ne predstavlja opasnost. Naprotiv. Kako su stvari stajale, bilo mu je prije u korist, komadić lude sreće koji se morao samo uzeti s dovoljnom pažnjom.
»A opet, Razumove«, čuo je zamišljeni glas žene, »vi nemate lice sretnog čovjeka.« Podigla je pogled s obnovljenim interesom. »I tako se to dogodilo. Nakon što ste svoje obavili, jednostavno ste odšetali i krenuli prema svojem konačištu. lako nešto ponekad uspije. Pretpostavljam kako je ranije bilo dogovoreno da, kada stvar bude obavljena, svaki ode svojim putem?«
Razumov je sačuvao ozbiljnost u izrazu i promišljen, možda oprezan, način govora.
»Zar to nije bilo najbolje?« pitao je mirnim tonom. »A svejedno«, dodao je, nakon trenutka čekanja, »nismo mnogo razmišljali što će se poslije dogoditi. Nikad nismo strogo dogovorili ponašanje. Podrazumijevalo se, mislim.«
Složila se s njegovim izjavama laganim kimanjem.
»Vi ste, naravno, željeli ostati u Rusiji?«
»U samom St. Petersburgu«, naglasio je Razumov. »lo je bio jedni siguran put za mene. A, povrh toga, nisam imao gdje otići.«
»Da! Da! Znam. Naravno. A drugi - ovaj predivni Haldin koji se pojavljuje samo da hi nedostajao - ne znate što je on namjeravao?«
Razumov je predvidio kako će ga takvo pitanje sigurno, prije ili kasnije, dočekati. Podigao je ruke malo i pustio ih da mu bespomoćno padnu uz tijelo - ništa više.
Sjedokosa urotnica je bila ta koja je prva prekinula šutnju.
»Veoma čudno«, sporo je izgovorila. »A niste mislili, Kitilo Sidoroviču, da bi možda mogao željeti ponovno stupiti u kontakt s vama?«
Razumov je shvatio kako nije mogao suzbiti drhtanje usana. No mislio je kako je sebi dugovao da govori. Gesta neznanja još jednom neće biti dovoljna. Govoriti mora, ako zbog ničega, onda da istjera na čistac što je pismo iz St. Petersburga sadržavalo.
»Sljedeći sam dan ostao doma«, rekao je, sagnuvši se lagano i uronivši pogled u crne oči žene, tako da mu ne bi primijetila drhtanje usana. »Da, ostao sam doma. Budući da su moje radnje upamćene i zapisane, onda možda znate kako nisam bio viđen na predavanjima sljedeći dan. A? Niste znali? Dakle, ostao sam doma - cijeli dan.«
Kao da je bila potresena njegovim uzrujanim tonom, promrmljala je sućutno »Tako! Mora da je bilo prilično teško.«
»Čini se kao da razumijete osjećaje drugih«, mirno je rekao Razumov. »Bilo je teško. Bilo je užasno; bio je to grozan dan. Nije bio posljednji.«
»Da, razumijem. Kasnije, kada ste čuli da su ga uhvatili. Zar ja ne znam kako se čovjek osjeća kada izgubi druga u velikoj borbi? Osjećaš sram što si ostao živ. I tolikih mnogih se sjećam. Nema veze. Biti će osvećeni uskoro. A što je smrt? U svakom slučaju nije sramotna stvar, poput nekih života.«
Razumov je osjetio da mu se nešto uzburkalo u prsima, neku vrstu slabog i neugodnog drhtanja.
»Poput nekih života?« ponovio je, promatrajući je ispitivački.
»Podložni, submisivni životi. Životi? Ne! Vegetiranje na prljavoj gomili nepravde što svijet jest. Život, Razumove, da ne bi bio ogavan mora biti revolt - nemilosrdni protest - cijelo vrijeme.«
Smirila se, sjaj nakupljenih suza u očima se trenutačno osušio vrućinom strasti, a nastavila je na svoj, službeni, staloženi način
»Razumijete me, Razumove. Niste entuzijast, ali u vama je beskrajna snaga revolta. Osjetila sam je odmah, čim sam vas ugledala - sjećate se - u Zürichu. Oh! Vi ste puni gorkog revolta. To je dobro. Indignacija ponekad popusti, sama odmazda može postati zamorna, ali taj beskompromisni osjećaj potrebe i pravednosti koji je naoružao vas i Haldina za udarac na onog fanatičnog divljaka... jer to je bilo to - ništa drugo! Razmišljala sam o tome. Nije moglo biti ništa drugo.«
Razumov se lagano naklonio, ironija čega je bila prikrivena gotovo zlokobnom ukočenošću lica.
»Ne mogu govoriti u ime mrtvih. A što se mene tiče, uvjeravam vas kako je moje ponašanje bilo vođeno potrebom i osjećajem - je li - osvetničke pravde.«
»Dobro, tako«, rekao je u sebi, dok su njene oči počivale na njemu, crne i neprobojne poput mentalnih spilja gdje revolucionarna misao čuči snivajući nasilan put za promjene. Kao da išta može biti promijenjeno! U ovom ljudskom svijetu ništa ne može biti promijenjeno - ni sreća niti bijeda. Mogu samo biti razmješteni pod cijenu pokvarenih savjesti i uništenih života - beskorisna igra za arogantne filozofe i žučljive cjepidlake. Te su misli strujale kroz Razumovljevu glavu dok je stajao suočen sa starom revolucionarnom rukom, poštovane, pouzdane i utjecajne Sofije Antonovne, čija je riječ imala veliku težinu u »aktivnoj« grani svake partije. Bila je mnogo značajnija od velikog Petra Ivanoviča. Lišena retorike, misticizma, teorija, bila je istinski duh rušilačke revolucije. I ona je bila suparnik kojeg je morao upoznati. Osjetio je trijumfalno zadovoljstvo obmanuvši je iz njenih vlastitih usta. Epigramatska izreka kako nam je govor podaren da bi mogli prikriti misli, pala mu je na pamet. Ovo je bila vrlo suptilna i prezriva primjena te cinične teorije, izrugujući se vlastitim riječima samom duhu okrutne revolucije, utjelovljene u toj ženi sijede kose i crnih obrva, nalik laganim krivuljama tuša, međusobno približenih okomitim borama od misaone namrgođenosti.
»To je to. Osvetnički. Bez milosrđa!« bio je zaključak njezine tišine. A ona jednom prekinuta, nastavila je impulzivno u kratkim, drhtećim rečenicama -
»Slušajte moju priču, Razumove! ...« Otac joj je bio spretan ali nesretan zanatlija. Nikakva radost mu nije obasjala teške dane. Umro je u pedesetoj; sve je godine života dahtao pod jarmom gospodara čija mu je lakomost iznudila cijenu vode, soli, samog zraka koji je disao; oporezivala znoj sa čela i tražila krv sinova. Bez zaštite, bez vodstva! Što mu je društvo reklo? Budi podložan i pošten. Ako se pobuniš, ubiti ću te. Ako ukradeš, zatvoriti ću te. Ali ako patiš, ništa nemam za tebe - ništa osim možda korice kruha - ali nikakve utjehe za tvoje nevolje, nikakvog poštovanja za tvoju muškost, nikakve sućuti za tegobe tvog bijednog života.
I tako je crnčio, patio i umro. Umro je u bolnici. Stojeći pokraj običnog groba, razmišljala je o njegovoj mučnoj egzistenciji - vidjela je u cijelosti. Prebirala je po jednostavnim životnim radostima, pravu po rođenju onih najskromnijih, kojih mu je nježno srce bilo lišeno zločinom društva koje ništa ne može razriješiti.
»Da, Razumove«, nastavila je, impresivnim, spuštenim glasom, »bilo je to poput strašnog svjetla u čemu sam stajala, još gotovo dijete, i proklela sam ne rabotu, ne bijedu koja mu je bila breme, već veliku društvenu nepravdu sistema koji je počivao na kuluku i neoplakanim patnjama. Od tog trenutka sam bila revolucionar.«
Razumov je, pokušavajući se izdignuti iznad opasnih slabosti prezira ili sućuti, zadržao ravnodušno držanje. Ona, s nepromijenjenim izrazom čiste ogorčenosti, prve koju je primijetio otkako je upoznao ženu, je nastavila -
»Kako nisam mogla ići u Crkvu gdje su režimski svećenici propovijedali takve nesmotrene gadarije poput ovih o podložnosti, pridružila sam se tajnim društvima čim sam pronašla put. Bilo mi je šesnaest godina - ni godinu više, Razumove! A - pogledajte mi sjedine.«
U ovim posljednjim riječima nije bilo ni ponosa ni tuge. Ogorčenost je također nestala.
»Puno je ima. Uvijek sam imala prekrasnu kosu, čak i kao djevojče. Samo smo je u to vrijeme kratko šišali i mislili kako je to prvi korak prema uništenju društvene bestidnosti. Uništite bestidnicu! Krasna krilatica! Zalijepila bih je na zidove zatvora i palača, uklesala u tvrdoj stijeni, vatrom ispisala na tom praznom nebu kao simbol nade i prijetnje - pretkazanje kraja...«
»Elokventni ste, Sofija Antonovna«, Razumov je iznenada presjekao. »Samo, čini se kako je to dosad sve bilo zapisano u vodi...«
Bila je zatečena ali ne uvrijeđena. »Tko zna? Veoma skoro bi to mogla postati činjenica ispisana po cijeloj našoj velikoj zemlji«, značajno je natuknula. »I čovjek bit ada mogao umrijeti. Sjedine ne bi bile važne.«
Razumov je pogledao u tu sijedu kosu: to obilježje mnogih mučnih godina izgledalo je kao ništa drugo doli svjedočanstvo nepobjedive snage revolta. Naglašavala je u zadivljujućoj nesputanosti nenaborano lice, tamni blistavi pogled, uspravnu čvrstu figuru, jednostavno britko samopouzdanje zrele osobnosti - kao da je u svom revolucionarnom hodočašću otkrila tajnu, ne vječne mladosti, već vječne ustrajnosti.
Kako je neruski izgledala, mislio je Razumov. Majka joj je možda bila Židovka ili Armenka ili - đavo ga znao što. Pomislio je kako revolucionar rijetko odgovara tipu naseljenika. Svaki je revolt izraz jakog individualizma - prošlo mu je kroz glavu. Možeš ih na milju daleko prepoznati u svakom društvu, u svakom okruženju. Zapanjujuće je kako policija...«
»Nećemo se tako brzo ponovno vidjeti, mislim«, govorila je. »Sutra odlazim.«
»Za Zürich?« Razumov je ležerno pitao, ali osjećajući olakšanje, ne od nečeg određenog, već od pritiska kao poslije hrvačkog meča.
»Da, Zürich - i još dalje, možda, puno dalje. Još jedno putovanje. Kada se sjetim svih svojih putovanja! Posljednje mora doći jednog dana. Nije bitno, Razumove. Imali smo dobar i dug razgovor. Sigurno bih vas pokušala pronaći da se nismo sreli. Petar Ivanovič zna gdje živite? Da. Mislila sam ga pitati - ali bolje je ovako. Vidite, očekujemo još dva muškarca; i bilo mi je mnogo draže čekati ovdje u razgovoru s vama nego gore u kući s...«
Bacivši pogled iza kapije, stala je. »Evo ih«, žurno je rekla. »Dakle, Kirilo Sidoroviču, morati ćemo se pozdraviti, odmah.«

IV



U svojoj nesigurnosti u tlo na kojemu je stajao, Razumov se osjetio uzdrmanim. Okrenuvši glavu brzo, vidio je dva muškaraca na suprotnoj strani ceste. Vidjevši da su zamijećeni od Sofije Antonovne, prešli su cestu odmah, i prošli jedan za drugim kroz malu kapiju pokraj prazne služinske kuće. Pogledali su oštro u neznanca, ali bez nepovjerenja, grimizna bluza bila je blješteći signal sigurnosti. Prvi: veliko, bijelo, glatko lice, podbradak, veliki trbuh, za koji se činilo da ga namjerno nosi izbačeno unutar jako rastegnutog kaputa, samo je kimnuo i zlovoljno skrenuo pogled; njegov pratilac - tanak, rumenih obraza, crveni vojni brk ispod oštrog, velikog nosa - pristupio je odmah Sofiji Antonovnoj, topio je pozdravivši. Glas mu je bio vrlo snažan, ali nerazgovijetan. Zvučao je poput dubokog zujanja. Žena revolucionarka je bila tiho uljudna...
»Ovo je Razumov«, obznanila je jasnim glasom.
Tanki je pridošlica napravio oštri poluokret. »Htjeti će me zagrliti«, mislio je naš mladić osjećajući odvratnost cijelim svojim bićem, dok su mu se udovi činili preteškim za pomaknuti. No bio je to neutemeljen strah. Sada je imao posla s generacijom urotnika koji se nisu ljubili u oba obraza; i podižući ruku. koja mu se činila olovnom, spustio ju je u ispruženi dlan, mršav i vruć kao da je vrućicom osušen, koščatog stiska, izražajnog, koji kao da je govorio, »Među nama nema potrebe za riječima.«
Čovjek je imao velike, širom otvorene oči. Razumovu se činilo da može vidjeti smiješak iza njihove tuge.
»Ovo je Razumov«, Sofija Antonovna je glasno ponovila za debelog čovjeka, koji je nešto udaljen izložio profil svog trbuha.
Nitko se nije pomaknuo. Sve se - zvukovi, stavovi, pokreti, i nepomičnost - činilo kao dio eksperimenta, rezultat kojega je bio tanki glas koji je komično i zlovoljno piskutao -
»O da! Razumov! Mjesecima već slušamo samo o gospodinu Razumovu. Što se mene tiče, radije bih ovdje gledao Haldina umjesto gospodina Razumova.«
Piskutavi naglasak stavljen na ime »Razumov - gospodin Razumov«, parao je uho komično, poput falseta cirkuskog klauna koji počinje s razrađenom šalom. Zaprepaštenje je bila prva Razumovljeva reakcija, nakon čega je uslijedila iznenadna srdžba.
»Što znači sve ovo?« strogo je pitao.
»Pst! Budalaština. Uvijek je takav.« Sofija Antonovna je bila očito uzrujana. No izustila je podatak »Necator« dovoljno glasno da je Razumov čuje. Isprekidana cika debelog čovjeka je dolazila, činilo se, iz te stvari nalik balonu koju je nosio pod kaputom. Tromo držanje, velika stopala, beživotne, viseće ruke, ogromno beskrvno lice, tanki pramenovi kose raštrkani niz potiljak, natjerali su Razumova na zabezeknut pogled na granici između strave i smijeha.
Nikita, prezimena Necator, mračno prikladan za aliteraciju! Razumov je čuo za njega. Toliko toga je čuo otkako je prešao barijeru ovih slavnih ličnosti militantne revolucije; legende, priče, autentične kronike, koje se tu i tamo pojave pred polunevjernim svijetom. Razumov je čuo za njega. On je navodno ubio više žandara i policijskih agenata od bilo kojeg živućeg revolucionara. Njegova dužnost su bila smaknuća.
Papir sa slovima N.N., samim pseudonimom ubojstva, zataknut na probodenim prsima nekog zloglasnog špijuna (ovaj je pitoreskni detalj senzacionalnog slučaja ubojstva dospio u novine), bio je njegov zaštitni znak. »Po naredbi Komiteta - N.N.« Komadić zavjese podignut da zagolica maštu preneraženog svijeta. Govorilo se kako je bezbroj puta išao u i van Rusije, Necator birokrata, provincijskih guvernera, prikrivenih doušnika. U međuvremenu je živio, Razumov je čuo, na jezeru Como, s ljupkom ženom, odanom cilju, i dvoje male djece. Ali kako je to stvorenje moglo, toliko groteskno da bi na prvi pogled nagnalo pse u lavež, ići uokolo na te smrtonosne zadatke i umaći policiji?«
»I što sad? Što sad?« glas je cičao. »Samo sam iskren. Nije opovrgnuto kako je drugi bio predvodnik. Dakle, bilo bi bolje da je on bio taj koji nam je sačuvan. Korisnije. Nisam sentimentalist. jer to što ja mislim... sasvim normalno.«
Čiju, čiju, čiju, bez geste, bez pokreta - užasna piskutava burleska profesionalne zavisti - ovaj muškarac mračno aliterativnog pseudonima, ovaj dželat revolucionarnih presuda, ovaj zastrašujući N. N. bjesnio je kao što bi slavni tenor bjesnio na pozornost koju je privukla izvedba nekog nepoznatog amatera. Sofija Antonovna slegnula je ramenima. Drug s crvenim vojnim brkom je požurio prema Razumovu pun pomirljivih tonova u svom snažnom zujećem glasu.
»K vragu s njim! I to baš ovdje, na javnom mjestu, takoreći. Ali vidite i sami o čemu je riječ. Jedan od njegovih nevjerojatnih ispada. Apsolutno od nikakve važnosti.«
»Ne zabrinjavajte se, molim vas«, rekao je Razumov u navali smijeha. »U redu je.«
Drugi, grozničavo rumen kao da ima opekotine na oba obraza, zabuljio se na trenutak, a zatim se također počeo smijati na sva usta. Razumov, čija je razdraganost nestala istog trenutka, je napravio korak naprijed.
»Sad je dosta«, počeo je jasnim, odsječenim glasom, iako je jedva kontrolirao drhtanje u nogama. »Ne želim to više trpjeti. Neću dopustiti nikome... Vrlo dobro vidim gdje ciljate s tim aluzijama... Ispitati, istražiti! Prkosim vam, ali neću dopustiti da se sa mnom poigrava.«
Izgovorio je te riječi i ranije. Bio ih je primoran izreći suočen s drugim sumnjama. Bio je to krug pakla u kojemu je ovaj protest bio kao fatalna nužnost njegova postojanja. Ali nije bilo koristi. Uvijek će se poigravati s njim. Srećom život ne traje vječno.
»Neću to trpjeti!« povikao je, udarivši šakom o dlan druge ruke.
»Kirilo Sidoroviču - što vam je došlo?« Žena revolucionarima se autoritativno umiješala. Sada su svi gledali u Razumova; koljač špijuna i žandara se okrenuo, predočivši svoj ogromni trbuh u potpunosti, poput štita.«
»Nemojte vikati. Ljudi prolaze.« Sofija Antonovna je strahovala od još jednog ispada. Parobrod iz Monreposa je došao na pristanište nasuprot ulaza, oštar mu je zvižduk i bočni zvuk bućkanja bio potpuno neprimijećen, i iskrcao malenu skupinu domaćih putnika koji su se raštrkali svatko svojim putem.
Samo se primjerak ranog turista u golf hlačama, upadljiv zbog potpuno nove žute kožnate futrole za naočale, zadržao na trenutak, nanjušivši nešto neobično kod tih četvoro ljudi unutar hrđave željezne kapije nečega što je nalikovalo zapuštenom imanju nenastanjene privatne kuće. Ah! Da je samo znao što mu se igrom slučaja na običnom putovanju iznenada našlo na putu! No bio je dobro odgojena osoba; skrenuo je pogled i kratkim se pokretima udaljio niz aveniju, očekujući tramvaj.
Gesta Sofije Antonovne, »Prepustite to meni«, otpravila je dvojicu muškaraca - zujanje nerazgovijetnog glasa je postajalo sve. slabije i slabije, a tanki cijuk »Što sad? U čemu je problem?« se daljinom umanjilo na razinu pištave igračke. Ostavili su ga s njom. Toliko se mnogo stvari moglo sa sigurnošću ostaviti u iskusnim rukama Sofije Antonovne. I istog trenutka, crne su joj se oči okrenule prema Razumovu, a um pokušao prodrijeti u bit tog ispada. Imao je neko značenje. Nitko se ne rodi kao aktivni revolucionar. Promjena dođe uznemirujuće, snagom iznenadnog poziva, noseći sa sobom navalu mučnih sumnji, nedvojbeno nasilje, nestabilno stanje duše, do konačnog umirenja obraćenika u savršenoj bezdušnosti uvjerenja. Vidjela je - često i samo naslutila - mnoge mladiće i djevojke kako prolaze emocionalne krize. Ovaj je mladić izgledao kao ćudljivi egotist. A uostalom, bio je to poseban - jedinstven slučaj. Nikad nije upoznala individuu koja ju je toliko zanimala i zbunjivala.
»Čuvajte se, Razumove, prijatelju dragi. Ako ovako nastavite, poludjet ćete. Ljuti ste na svih i ogorčeni sobom, i u potrazi za nečim čime biste se mučili.«
»Nepodnošljivo je!« Razumov je u dahu rekao. »Morate priznati kako ne mogu imati iluzija oko stava koji ... nije jasan ... ili prije ... savršeno je jasan.«
Napravio je pokret očajnika. Nije hrabrost bila to što ga je iznevjerilo. Zagušljiva isparavanja obmane uhvatila su ga za vrat - pomisao da je bio osuđen na neprekidnu borbu u toj ukaljanoj atmosferi bez nade da će ikada obnoviti svoju snagu udisanjem svježeg zraka.
»Čaša hladne vode je ono što vam treba.« Sofija Antonovna je pogledala prema kući i odmahnula rukom, a onda kroz kapiju u nabujali spokoj jezera. S polukomičnim slijeganjem ramena, odustala je od lijeka suočena s tom obilnošću.
»Vi ste taj, dragi moj, koji se baca u nešto što ne postoji. Što je to? Samoprijegor, ili što? To je apsurdno. Niste mogli otići i predati se samo zato što vam je drug bio uhićen.«
Objašnjavala mu je razborito i prilično opširno. Nije se imao što žaliti na to kako je primljen. O svakom se pridošlici raspravlja, više ili manje. Svi moraju biti potpuno shvaćeni prije nego što budu prihvaćeni. Nikome koga se ona može sjetiti nije na prvu pokazano toliko povjerenje. Skoro, vrlo skoro, možda skorije nego što je očekivao, biti će mu pružena prilika da dokaže svoju odanost svetoj zadaći uništenja Bestidnosti.
Razumov je, tiho slušajući, mislio: »Može biti da želi uljuljkati moje sumnje u san. S druge strane, očito je kako su većina njih budale.« Pomaknuo se nekoliko koraka ustranu i, prekriživši ruke na prsima, naslonio se na kameni stup kapije.
»A što se tiče onoga što je ostalo nejasno u sudbini tog sirotog Haldina«, Sofija Antonovna je upala u sporost izgovora što je Razumova podsjećalo na kapanje otopljenog olova; »što se toga tiče - iako nitko nikada nije natuknuo kako zbog straha ili nemara vaše ponašanje nije bilo kakvo je trebalo biti - pa, neke informacije imam...«
Razumov se nije mogao suzdržati da ne podigne glavu, a Sofija Antonovna je lagano kimnula.
»Imam. Sjećate se onog pisma iz St. Petersburga koje sam vam ranije spomenula?«
»Pisma? U potpunosti. Neko je zabadalo izvještavalo o mom ponašanju na određeni dan. To je prilično gnusno. Pretpostavljam kako se naša policija prilično pomogne kada otvori ta zanimljiva i - i - suvišna pisma.«
»O zaboga, ne! Policija se ne domogne naših pisama tako lako kako vi mislite. Pismo o kojemu je riječ nije napustilo St. Petersburg dok se led nije otopio. Otišlo je prvim engleskim parobrodom koji je kretao iz Neve ovog proljeća. Imaju vatrogasca među posadom - jednog od nas, zapravo. Došlo je do mene iz Huli...«
Zastala je kao da je bila iznenađena mračnom fiksiranošću Razumovljeva pogleda, ali je odmah nastavila, i to puno brže.
»Imamo neke svoje ljude tamo koji... ali nije bitno. Autor pisma govori o incidentu za koji misli da bi mogao biti povezan s Haldinovim uhićenjem. Upravo sam vam to htjela reći kada su ona dva muškarca naišla.«
»I to je također bio incident«, progunđao je Razumov, »vrlo šarmantne prirode - za mene.«
»Ostavite se toga!« zavapila je Sofija Antonovna. »Nitko ne mari za Nikitino lajanje. Nema zlobe u njemu. Slušajte što vam ja imam za reći. Vi možda možete rasvijetliti stvar. Bio je u St. Petersburgu čovjek koji je imao konje - neka vrsta gradskog seljaka. Došao je u grad prije više godina raditi za neku rodbinu kao vozač i završio tako da posjeduje fijaker ili dva.«
Mogla se je i poštedjeti truda i geste: »Čekaj!« Razumov nije namjeravao govoriti; nije je mogao sada prekinuti, ne da spasi svoj život. Grčenje facijalnih mišića bilo mu je nehotično, samo površinski drhtaj, nakon čega je bio mračno pozoran kao i ranije.
»Nije bio baš uobičajeni primjerak svoje klase - čini se«, nastavila je. »Ljudi iz kuće - moj doušnik je pričao s mnogima - znate, jedne od onih ogromnih kuća sramote i mizerije...«
Sofija Antonovna nije morala naširoko opisivati kuću. Razumov je jasno vidio, kako se iza njezinih leđa izdiže, ogromnu tamnu građevinu zastrtu pahuljama snijega, s dugačkim redom prozora masnog sjaja od zalogajnice strašno blizu tla. Duh te noći ga je progonio. Suprotstavio mu se s gnjevom i klonulošću.
»Je li vam pokojni Haldin ikada, kojim slučajem, govorio o toj kući?« Sofija Antonovna je bila nestrpljiva saznati.
»Jest.« Razumov se, davši taj odgovor, pitao je li upada u zamku. Bilo je tako ponižavajuće lagati ovim ljudima da vjerojatno nije mogao odgovoriti ne. »Spomenuo mi je jednom«, dodao je, kao da se pokušavao prisjetiti, »takvu kuću. Znao je posjećivati nekog radnika tamo.«
»Točno.«
Sofija Antonovna je likovala. Njen je dopisnik otkrio tu činjenicu sasvim slučajno, iz priče stanovnika te kuće, sprijateljivši se s radnikom koji je imao sobu tamo. Opisali su Haldinov izgled u detalje. Unosio je utješne riječi nade u njihovu mizeriju. Dolazio je neredovito, ali vrlo često, i - dopisnik je napisao - nekad je noć proveo u kući, spavajući, kako su mislili, u staji koja je izlazila na unutrašnje dvorište.
»Čujete li to, Razumove! U staji.«
Razumov je slušao s nekom vrstom bijesne ali zainteresirane pomirljivosti.
»Da. U slami. To je vjerojatno bilo najčišće mjesto u cijeloj kući.«
»Bez sumnje«, žena se suglasila duboko namrgođena, što je naizgled približilo njene crne oči uz zlokoban dojam. Nijedna četveronožna beštija nije mogla živjeti u prljavštini i bijedi na koju su tolika ljudska bića bila osuđena u Rusiji. Poanta ovog otkrića je bila to da je dokazalo kako je Haldin bio blizak s onim seljakom, vlasnikom konja - nesmotrenim, nezavisnim čovjekom slobodna duha, ne previše voljenim od ostalih stanovnika kuće. Vjerovalo se kako je bio povezan s bandom provalnika. Neki od njih su bili uhvaćeni. Ne dok ih je on vozio, doduše; ali ipak je postojala sumnja kako je on policiji natuknuo...
Žena revolucionari« je iznenada stala.

»A vi? Jeste li ikada čuli svog prijatelja da govori o nekom Zjemjaniču?«
Razumov je bio spreman na ime. Čekao je pitanje. »Kada dođe, priznati ću«, rekao je sebi. Ali si je uzeo vremena.
»Pa naravno!« počeo je polagano. »Zjemjanič, seljak vlasnik nekoliko konja. Jesam. Jednom prilikom. Zjemjanič! Naravno! Zjemjanič s konjima... Kako sam to mogao zaboraviti? Jedan od posljednjih razgovora koje smo vodili.«
»To znači«, - Sofija Antonovna je izgledala strašno ozbiljno, - »to znači, Razumove, da je to bilo nedugo prije - a?«
»Prije čega?« povikao je Razumov, krenuvši prema ženi koja je izgledala zaprepašteno, ali se nije pomaknula. »Prije... Oh! Naravno, bilo je prije! Kako je moglo biti nakon? Samo nekoliko sati prije.«
»I govorio je o njemu pozitivno?«
»S entuzijazmom! Zjemjaničevi konji! Slobodna duša Zjemjaniča!«
Razumov je divlje uživao u glasnom izgovaranju tog imena koje nikada ranije nije čujno prešlo preko njegovih usana. Ustremio je svoj plamteći pogled na ženu dok ga napokon njen fascinirani izraz nije dozvao k sebi.
»Pokojni je Haldin«, rekao je, obuzdavajući se, spuštenog pogleda, »bio sklon iznenada prihvatiti neke ljude, na - na - kako bih rekao - nedovoljnoj osnovi.«
» Tako!« Sofija Antonovna je pljesnula rukama. »To, u mojoj glavi, rješava stvar. Sumnje moga dopisnika su bile pobuđene. ..«
»Aha! Vašeg dopisnika«, Razumov je rekao u gotovo otvorenom podrugljivom tonu. »Kakve sumnje? Kako pobuđene? Od ovog Zjemjaniča? Vjerojatno neke pijane, blebetave, vjerojatno ...«
»Govorite kao da ste ga poznavali.«
Razumov je podigao pogled.
»Ne. Ali sam poznavao Haldina.«
Sofija Antonovna je ozbiljno kimnula.
»Tako dakle. Svaka riječ koju kažete potvrđuje sumnju koja mi je iznesena u tom zanimljivom pismu. Taj je Zjemjanič pronađen jednog jutra kako visi na kuki u staji - mrtav.«
Razumov je osjetio duboku zabrinutost. Bila je vidljiva, jer Sofija Antonovna je bila potaknuta da energično primijeti -
»Alta! Počinjete uviđati.«
Vidio je dovoljno jasno - u svjetlu fenjera koji je bacao jezovite sjene u podrumskoj staji, tijelo u kaputu od ovčje kože i visoke čizme visjeli su uza zid. Šiljasta kapuljača, navučena do očiju, skrivala je lice. »Ali to se mene ne tiče«, razmišljao je. »To ne utječe na mene nimalo. Nikad nije znao tko ga je premlatio. Nije mogao znati.« Razumovu je bilo žao starog ljubitelja boce i žena.
»Da. Neki od njih tako završe«, promrmljao je. »Koja je vaša teorija, Sofija Antonovna?«
To je zapravo bila teorija njezinog dopisnika, ali je Sofija Antonovna prihvatila u potpunosti. Izrazila ju je jednom riječju
- »Grizodušje.« Na to je Razumov oči širom otvorio. Doušnik Sofije Antonovne, slušajući priče u kući, povezujući ovo i ono, uspio je doći veoma blizu istini o Haldinovu odnosu sa Zjemjaničem.
»Ja sam ta koja vam mogu reći ono u što niste bili sigurni - vaš je prijatelj imao plan da se spasi kasnije, plan za odlazak iz St. Petersburga, u svakom slučaju. Možda samo to i ništa drugo, vjerujući u sreću za dalje. A konji onog čovjeka su bili dio plana.«
»Doista su uspjeli doći do istine«, Razumov se divio u sebi, dok je važno kimao. »Da, to je moguće, vrlo moguće.« No žena revolucionarka je bila vrlo sigurna da je bilo tako. Kao prvo, netko je razgovor o konjima između Haldina i Zjemjaniča djelomično načuo. Onda su se tu pojavile sumnje ljudi iz kuće kada je njihov »mladi gospodin« (nisu poznavali Haldina po imenu) prestao dolaziti u kuću. Neki od njih su znali optuživati Zjemjaniča kako zna nešto o njegovom odsustvu. Nijekao je to s ogorčenjem; ali činjenica je bila da od Haldinova nestanka nije bio svoj, postajući sve potišteniji i mršaviji. Napokon, za vrijeme svađe s nekom ženom (s kojom se pokušavao pomiriti), u čemu je većina stanara kuće očito sudjelovala, bio je otvoreno napadnut od svog glavnog neprijatelja, jakog prodavača, da je doušnik, da je otjerao »našeg mladog gospodina u Sibir, jednako kao što si one mlade momke koji su provaljivali u kuće.« Kao posljedica ovoga, došlo je do tuče i Zjemjanič je bio bačen niza stube. Nakon toga je pio i vukao se okolo cijeli tjedan, a onda se objesio.
Sofija Antonovna je izvukla svoje zaključke iz priče. Optuživala je Zjemjaniča ili za pijanu indiskreciju kako ima jedan posao na određeni datum, što je načuo neki špijun u nekoj opskurnoj krčmi - možda u samoj zalogajnici u prizemlju kuće - ili, možda, za pravu denuncijaciju popraćenu grizodušjem. Takav čovjek bi bio za sve sposoban. Ljudi su rekli kako je bio lakomislen čovjek. A ako je već ranije imao posla s policijom - što se činilo sigurnim, iako je on uvijek nijekao - u vezi s tim lopovima, sigurno je bio upoznat s nekim policijskim potrčcima koji su uvijek u potrazi za nečim što bi prijavili. Moguće je da isprva njegova priča nije ništa značila do dana kada je ona hulja de P- dobio što je zaslužio. Ah! Ali onda se po svakoj, i najmanjoj, informaciji ili naznaci nečega postupalo, i usud ih je doveo do Haldina.
Sofija Antonovna je raširila ruke - »Usud.«
Usud - sreća! Razumov je promišljao u tihom zaprepaštenju o neobičnoj vjerojatnosti ovih zaključaka. Išli su očigledno u njegovu korist.
»Sada je u redu obznaniti ove nedvojbene dokaze.« Sofija Antonovna je bila vrlo mirna i neposredna opet. Primila je pismo prije tri dana, ali nije odmah pisala Petru Ivanoviču. Znala je kako će uskoro imati priliku susreti se s više ljudi od akcije zbog važnog zadatka.
»Mislila sam kako će biti učinkovitije ako bih pokazala samo pismo. Imam ga u džepu sada. Razumijete kako mi je drago što sam naišla na vas.«
Razumov je sebi govorio, »Neće ponuditi da ga pokaže meni. Nije baš vjerojatno. Je li mi rekla sve što je taj njen dopisnik saznao?« Žudio je da vidi pismo, ali je osjećao kako ne smije pitati.
»Recite mi, molim vas, je li ovo bila istraga po naredbi, ovakva?«
»Ne, ne«, pobunila se. »Opet vi s vašom osjetljivošću. Čini vas glupim. Zar ne vidite, nije se imalo odakle krenuti s istragom sve i da je netko pomislio na to. Potpuna nepoznanica! To je upravo ono što su neki ljudi isticali kao razlog što su vas s oprezom primili. Sve je to bilo potpuno slučajno, proizašlo iz toga što je moj doušnik upoznao inteligentnog kožara koji je živio baš u toj sirotinjskoj kući. Nevjerojatna slučajnost!«
»Pobožna bi osoba«, sugerirao je Razumov, s blagim osmjehom, »rekla kako je Božja ruka sve to uredila.«
»Moj bi siroti otac to rekao.« Sofija Antonovna se nije smiješila. Spustila je pogled. »A nije da mu je njegov Bog ikad pomogao. Dugo je vremena prošlo otkako je Bog išta napravio za narod. U svakom slučaju, gotovo je.«
»Sve ovo bi bilo prilično gotovo«, rekao je Razumov, s potpunim prividom nepristranog promišljanja, »kad bi sa sigurnošću znali kako je »naš mladi gospodin« tih ljudi bio Viktor Haldin. Znamo li to?«
»Znamo. Nema sumnje. Moj je dopisnik bio upoznat s Haldinovom vanjštinom kao što je i s vašom«, žena je odlučno potvrdila.
»To je momak crvenog nosa, bez sumnje«, Razumov je rekao sebi, s probuđenom nelagodom. Je li njegov posjet toj prokletoj kući prošao neprimijećeno? Bilo je to jedva moguće. A opet bilo je malo vjerojatno. Bila je to prava vrsta začina za popularni trač koji je izgladnjelo zabadalo sakupljalo. Ali se činilo kako pismo nije sadržavalo nikakve aluzije na to. Osim ako ih nije zatajila. I, ako jest, zašto? Ako je stvarno promaknulo radoznalosti onog izgladnjelog demokrata nadarenog za prepoznavanje ljudi iz opisa, to je moglo biti samo zbog vremena. Naletjeti će na to uskoro i požuriti da napiše još jedno pismo - a onda!
Zbog zatrovane nerazboritosti svoje naravi koja se hranila na mržnji i preziru, Razumov je drhtao iznutra. To ga je čuvalo od običnog straha, ali ga nije moglo obraniti od ogavnosti što se morao petljati, na bilo koji način, s ovim ljudima. Bila je to neka vrsta praznovjerne bojazni. Sada, budući da je bio su sigurnijoj poziciji zbog njihove vlastite gluposti po štetu Zjemjaniča, osjetio je potrebu za potpunom sigurnošću, sa oslobođenosti od laganja koju nosi sa sobom, s moći koju pruža za slobodno kretanje među njima, bez pitanja, slušajući, neprobojan, kao da je sama sudbina njihovih zločina i ludosti. Je li već imao tu prednost? Ili nije još? Ili je nikad neće imati?
»Dakle, Sofija Antonovna« - oklijevajuće povlačenje u njegovom glasu je bilo utoliko točno što je bio zaista nesklon rastati se s njom bez testiranja njene iskrenosti pitanjem koje je bilo nemoguće za postaviti na bilo koji način - »dakle, Sofija Antonovna, ako je to sve, onda -«
»Stvorenje si je dobro presudilo«, žena je primijetila, kao da razmišlja naglas.
»Što? A da! Grizodušje«, Razumov je promrmljao, s dvosmislenim prezirom.
»Ne budite okrutni Kirilo Sidoroviču, ako ste izgubili prijatelja.« Nije bilo ni naznake blagosti u njenom tonu, samo se crni odsjaj očiju činio na trenutak udaljen od osvetničkih vizija. »On je bio čovjek iz naroda. Jednostavna ruska duša nikad nije u potpunosti bez kajanja. Nešto znači to znati.«
»Utješno je?« insinuirao je Razumov, ispitivačkim tonom.
»Ostavite se prigovaranja«, planula je na njega. »Upamtite, Razumove, da žene, djeca i revolucionari mrze ironiju, koja je negacije svih spasonosnih instinkta, sve vjere, sve odanosti, svog djelovanja. Ne prigovarajte! Ostavite se... . Ne znam zašto, ali postoje trenutci kada ste mi odvratni...«
Okrenula je glavu. Mlitava tišina, kao da je se sav naboj situacije istrošio u ovom bljesku strasti, trajale je neko vrijeme. Iznenada je položila vrške prstiju na njegov rukav.
»Nemojte se ljutit.«
»Ne ljutim se«, vrlo tiho je rekao.
S ponosom je shvatio kako nije mogla pročitati ništa na njegovom licu. Bio je zaista smekšan, olakšan, ako i samo na trenutak, od mračnog pritiska. I iznenada se pitao, »Kojeg sam vraga išao u tu kuću? Bila je to potpuno imbecilno.«
Duboka ga je odvratnost obuzela. Sofija Antonovna je oklijevala, govoreći u prijateljskom tonu s jasnom pomirljivom nakanom. I još uvijek se to ticalo čuvenog pisma i to raznih sitnih detalja koje joj je priskrbio njen doušnik, a koji nikada nije vidio Zjemjaniča. »Žrtva grizodušja« je bila pokopana nekoliko tjedana prije nego što je njen dopisnik počeo posjećivati kuću. Ona - kuća - je sadržavala vrlo dobar revolucionarni materijal. Duh junačkog Haldina je prošao kroz ovu jazbinu mračnog ništavih s obećanjem univerzalnog oslobođenja od svih patnji koje pritišću čovječanstvo. Razumov je slušao bez da je čuo, mučen novorođenom željom za sigurnošću s njenom slobodom od te ponižavajuće metode otvorenog laganja koja mu je povremeno bila gotovo nemoguća za izvesti.
Ne. Ono što je želio čuti nikako nije moglo proizaći iz ovog razgovora. Nije postojao način za iznijeti to na čistac. Žalio je što nije smislio savršenu priču koju bi koristio u tuđini, u kojoj bi njegova fatalna veza s kućom mogla biti priznata. Ali kada je napustio Rusiju, nije znao da se Zjemjanič objesio. I, uostalom, tko je mogao predvidjeti kako će »doušnik« ove žene nabasati baš na tu sirotinjsku kuću, od svih sirotinjskih kuća koje čekaju uništenje u pročišćavajućem plamenu socijalne revolucije? Tko je mogao predvidjeti? Nitko! »To je savršeno, pakleno iznenađenje«, mislio je Razumov, mirnog lica u svom superiornom i nedokučivom držanju, kimajući potvrdno na primjedbe Sofije Antonovne o psihologiji »naroda«, »O da - naravno«, prilično hladno, ali s nervoznom čežnjom u prstima da iščupa neku vrstu priznanja iz njenog grla.
Zatim, na samom kraju, u trenutku rastanka, već obuzet osjećajem opuštene napetosti, čuo je Sofiju Antonovnu kako aludira na predmet njegove nelagode. Kako je došlo do toga, mogao je samo nagađati, budući da mu je um bio odsutan u trenutku, ali mora da je proizašlo iz prigovora Sofije Antonovne o nelogičnoj apsurdnosti ljudi. Na primjer - raj je Zjemjanič bio notorno nereligiozan, a opet, u zadnjim tjednima svog života, mučila ga je misao kako ga je vrag pretukao.
»Vrag«, ponovio je Razumov, kao da nije dobro čuo.
»Zbiljski vrag. Utjelovljeni vrag. Slobodno možete biti zaprepašteni, Kirilo Sidoroviču. Ranije iste večeri kada je siroti Haldin uhićen, potpuni stranac se pojavio i zvjerski premlatio Zjemjaniča dok je mrtav pijan ležao u staji. Tijelo je jadnog stvorenja bilo puno masnica. Pokazao ih je ljudima u kući.
»Ali vi, Sofija Antonovna, vi ne vjerujete da je to zaista bio vrag?«
»Vjerujete li vi?« uzvratila je žena učtivo. »Ne, samo to kako na zemlji ima dovoljno ljudi gorih od vraga koji su napravili pakao od ove zemlje«, procijedila je za sebe.
Razumov ju je gledao, energičnu i sjedokosu, s dubokom brazdom između tankih obrva, a crnog pogleda skrenutog u prazno. Bilo je očito kako nije mnogo važnosti pridavala ovoj priči - osim ako ovo nije, zaista, bilo savršenstvo prijetvornosti. »Crni mladić«, još je pojasnila. »Nikad ranije tamo viđen, nikada kasnije. Zašto se smiješite, Razumove?«
»Vragu koji je još mlad nakon tolikih vjekova«, staloženo je odgovorio. »Ali tko ga je mogao opisati, kad je žrtva, kako ste rekli, bila mrtva pijana?«
»Oh! Vlasnik zalogajnice ga je opisao. Oholi, garavi mladić u studentskoj kabanici, koji je žurno uletio, tražio Zjemjaniča, divljački ga pretukao i odjurio dalje bez riječi, ostavivši vlasnika zalogajnice paraliziranog od zaprepaštenja.«
»Je li i on vjeruje kako je to bio vrag?«
»To ja ne mogu reći. Rečeno mi je kako je prilično rezerviran što se toga tiče. Ti prodavači žestice su većinom velike hulje. Čini mi se da on zna više o tome od bilo koga.«
»Dobro, a vi, Sofija Antonovna, koja je vaša teorija?« Razumov je vrlo zainteresirano upitao. »Vaša i vašeg doušnika, koji je na licu mjesta.«
»Slažem se s njim. Neko prerušeno policijsko pseto. Tko bi drugi mogao tako nemilosrdno pretući bespomoćnog čovjeka? Što se ostalog tiče, ako su na ulici tog dana slijedili svaki trag, stari i novi, vrlo je vjerojatno da su mislili kako je dobro imati Zjemjaniča pri ruci za neke dodatne informacije, ili zbog identifikacije, ili čega već. Neki je nitkov od detektiva poslan da ga dovede, i srdit što ga je našao tako pijanog, slomio mu je vile na rebrima. Kasnije, kada su imali veliku ribu u mreži, nisu se više zamarali sa seljakom.«
To su bile zadnje riječi žene revolucionarke u ovom razgovoru, tako blizu istini, a opet se udaljavajući tako daleko od nje u razmišljanjima i zaključcima o vjerojatnom, da su ostavile dojam nepobjedive prirode ljudske pogreške, pružile pogled u najveće dubine samoobmane. Razumov je, nakon što se rukovao sa Sofijom Antonovnom, napustio posjed, prešao cestu, i odšetavši na mali mol, naslonio se na ogradu.
Um mu je bio spokojan; spokoj za kakav danima nije znao, još od one noći... te noći. Razgovor sa ženom revolucionarkom mu je pružio pogled na prijeteću opasnost u istom trenutku kada je ta opasnost nestala, dovoljno tipično. »Trebao sam predvidjeti sumnje koje su se probudile u glavama tih ljudi«, mislio je. Onda, pažnje privučene kamenom neobična oblika, koji je jasno mogao vidjeti kako leži na dnu, počeo je spekulirati o dubini vode na tom mjestu. Ali se uskoro, začuđeno ustuknuvši pred ovim nevjerojatnim primjerom loše tempirane odsutnosti, vratio svojim mislima. »Trebao sam od početka govoriti vrlo detaljne laži«, rekao je sebi, sa strašnim gađenjem prema samoj ideji, što mu je utihnulo mentalne izljeve na sasvim primjetan period. »Srećom, sve je to sada u redu«, razmišljao je i, nakon nekog vremena sebi rekao, poluglasno, »Zahvaljujući vragu«, lagano se nasmijavši.
Onda mu je Zjemjaničev kraj zaokupio lutajuće misli. Interpretacija ga nije baš zabavila, ali nije mogao ne otkriti određenu pikantnost u njoj. Priznao si je kako, i da je znao za samoubojstvo prije odlaska iz Rusije, ne bi ga znao tako izvrsno iskoristiti u vlastitu korist. Trebao bi biti vječno zahvalan momku s crvenim nosom zbog njegova strpljenja i dovitljivosti. »Izvrstan psiholog, očito«, rekao je sebi sarkastično. Grizodušje, ma da! Bio je to zapanjujući primjer vašeg istinskog zavjereničkog sljepila, glupe suptilnosti ljudi od jedne ideje. Bila je ovo drama ljubavi, ne savjesti, Razumov je nastavio u sebi podrugljivo. Žena s kojom se stari momak mirio. Krupni trgovac, očito suparnik, baca ga niza stube... U šezdesetima, za dugovječnog ljubavnika, to nije bilo lako za pregrmjeti. Bio je feminist drugačijeg kova od Petra Ivanoviča. Čak ga je i utjeha boce lako mogla iznevjeriti u toj strašnoj krizi. U tim ga godina ništa osim užeta nije moglo osloboditi patnje zbog neutažive strasti. A uostalom, uz te jednostavne i bolne čemere, tu je bilo i strašno ogorčenje potaknuto nepravednim objedama i uvredama u kući, te nemogućnost da shvati ono misteriozno premlaćivanje, što ga je dovodilo do ludila. »Vrag, a?« Razumov je povikao, uzbuđenog uma, kao da je došao do zanimljivog otkrića. »Zjemjanič je završio tako da je upao u misticizam. Tolike istinski ruske duše završe na takav način! Iako tipično!« Osjećao je žaljenje zbog Zjemjaniča, veliko neutralno žaljenje, kakvo bi čovjek mogao osjetiti za nesvjesno mnoštvo, veliku populaciju viđenu iz visine - poput zajednice zaposlenih mrava koji rade za svoju sudbinu. Bilo je to kao da ovaj Zjemjanič nije bio u mogućnosti učiniti ništa drugo. A bahato i prezirno »policijsko pseto« Sofije Antonovne je bilo tipično ruski na neki drugi način. No tu nije bilo tragedije. Ovo je bila komedija pogrešaka. Bilo je to kao da se sam vrag poigravao sa svima njima po redu. Najprije s njim. onda sa Zjemjaničem, a onda s tim revolucionarima. Vražja igra je ovo... . Prekinuo je ozbiljni mentalni solilokvij sa šaljivom mišlju na vlastiti račun. »Halo! I ja padam u misticizam.«

Bio je spokojniji nego ikad. Okrećući se, ležerno se naslonio leđima na ogradu. »Sve mi ovo nevjerojatno odgovara«, nastavio je razmišljati. »Briljantnost mog čuvenog podviga više nije zasjenjena sudbinom navodnog mi kolege. Mistični je Zjemjanič odgovoran za to. Nevjerojatna sreća me poslužila. Više nema potrebe za lažima. Samo ću trebat slušat i ne dat preziru prednost pred oprezom.«
Uzdahnuo je, prekrižio ruke, brada mu je pala na prsa, i prošlo je prilično vremena prije nego što se pomaknuo iz tog položaja, uz prisjećanje kako se odlučio učiniti nešto važno toga dana. Što je to bilo, nije se mogao odmah prisjetiti, a svejedno se nije trudio tražiti po memoriji, jer bio je nelagodno siguran kako će se uskoro sjetiti.
Nije prošao više od sto metara prema gradu kada je usporio, gotovo posrnuo, ugledavši figuru koja se kretala u suprotnom smjeru, omotanu u ogrtač, pod mekanim šeširom široka oboda, slikovitu ali sitnu, kao da je bila prezentirana kroz kazališni dalekozor. Bilo je nemoguće izbjeći tog sitnog čovjeka, jer nije se imao kuda povući.
»Još jedan koji ide na taj tajnoviti sastanak«, mislio je Razumov. Bio je točan u svojoj pretpostavci, samo je ovoga, za razliku od drugih, osobno poznavao, lako se nadao kako će proći s jednostavnim naklonom, bilo je nemoguće ignorirati sitnu dlakavu ruku prijateljski ispruženu ispod nabora ogrtača, nošenog u španjolskom stilu, u neskladu s prilično toplim danom, jednog kraja prebačenog preko ramena.
»I kako je Herr Razumov?« zvučao je pozdrav na njemačkom, i samo zbog toga je bio još ogavniji objektu ljubaznog obraćanja. Izbliza je sitna osobnost izgledala kao redukcija prosječno velikog čovjeka, s visokim čelom načas ogoljenim podizanjem šešira, dugom, gustom, prosijedom bradom raširenom preko proporcionalno širokih prsa. Jaki, veliki nos je stršao iznad tankih usana skrivenih u bujnoj bradi. Sve ovo - naglašene crte, jaki udovi u njihovoj relativnoj sićušnosti - činilo se delikatno bez i najmanje naznake slabosti. Samo su oči, bademastog oblika i smeđe, bile prevelike, s bjeloočnicama lagano krvavim od previše poteza perom pod lampom. Mračna je čuvenost sićušnog čovjeka bila dobro poznata Razumovu. Poliglot, neznanog porijekla, nedefinirane nacionalnosti, anarhist, pedantnog i bezdušnog karaktera, i nevjerojatno zapaljive sposobnosti vrijeđanja, on je bio sila iz pozadine, ovaj nasilni autor pamfleta koji zahtjeva revolucionarnu pravdu, ovaj Julius Laspara, urednik Živog svijeta., osoba od povjerenja urotnika, pisac krvoločnih prijetnji i manifesta, osumnjičen da stoji iza svake urote. Laspara je živio u starom gradu u mračnoj, uskoj kući, koju mu je ustupio čovjek iz srednje klase, naivni poklonik njegove dobrostivne elokvencije. Dvije kćeri su živjele s njim, obje su ga za glavu premašile, i bljedoliki, suhi dječak od šest godina koji se vukao po mračnim sobama u plavim pamučnim hlačicama i glomaznim čizmama, koje su mogle pripadati bilo kojemu od obojice, ili nijednom. Nijedan stranac nije mogao procijeniti. Julius Laspara je bez sumnje znao koja od kćeri je bila ta koja, nakon što je usputno nestala na par godina, isto tako se usputno vratila trudna s tim djetetom; no, sa zadivljujućom pedanterijom, suzdržao se od detaljnog propitivanja - ne, čak ni ime oca nije pitao, jer materinstvo bi trebalo biti anarhistička uloga. Razumov je dvaput bio primljen u taj stan od više malih i mračnih soba na zadnjem katu; prašnjavi okviri prozora, smeće svakojake vrste posvuda, polupune šalice čaja zaboravljene na svakom stoliću; dvije Lasparine kćeri vukle su se okolo zagonetno šutljive, pospanih očiju, neprimjereno odjevene i, sve u svemu, u njihovom nedostatku forme i neurednosti izgužvanog ruha, nalikovale su starim lutkama; veliki ali tajnoviti Julius, noga obavijenih oko tronoge visoke stolice, uvijek spreman primiti posjetitelje, pero bi odmah ispustio iz ruke, tijelo zakrenuo uz zapanjujući prikaz visokog čela i bujne, stroge brade. Kada bi sišao sa stolice, bilo je to kao da se spustio s visina Olimpa. Patuljkom su ga činile vlastite kćeri, vlastiti namještaj, svaki posjetitelj prosječnog stasa. No malokad je napuštao stan, a još rjeđe ga se moglo vidjeti kako šeće po danu.
Morala je to biti neka stvar od velike važnosti koja ga je istjerala van na taj put, tog popodneva. Očigledno je želio biti učtiv prema tom mladiću čiji je dolazak bio prava senzacija u svijetu političkih izbjeglica. Na ruskom je sada, koji je govorio, kao što je još govorio i pisao četiri ili pet europskih jezika, bez upadljivosti i bez sile (osim one uvredljive), pitao je li Razumov već odnio njegove zapise na sveučilište. I mladić je odmahnuo glavom u negaciji -
»Ima dovoljno vremena za to. Ali u međuvremenu, zar nam nećete napisati za nas?«
Nije mogao razumjeti kako se bilo tko mogao uzdržavati od pisanja o bilo čemu, društvu, ekonomiji, povijesti - bilo čemu. O svakoj se temi može pisati u pravom duhu i za korist socijalne revolucije. I. kako se to već dogodi, njegov prijatelj u Londonu se povezao s časopisom o naprednim idejama. »Moramo educirati, educirati svakoga - razviti veliku misao o apsolutnoj slobodi i revolucionarnoj pravdi.«
Razumov je promrmljao prilično osorno kako čak ni engleski ne zna.
»Pišite na ruskom. Mi ćemo to prevesti. Nema tu nikakvih problema. Pa, bez da puno tražimo, tu je gospođica Haldin. Moje kćeri je ponekad odu posjetiti.« Kimnuo je značajno. »Ona ništa ne radi, nikad ništa nije napravila u životu. Biti će sasvim dobra, uz malu pomoć. Samo pišite. Znate da morate. I tako, doviđenja za sad.«
Podigao je ruku i otišao. Razumov se naslonio na nizak zid, pljunuo divljački, i nastavio svojim putem uz ljutito gunđanje -
»Prokleti Židov!«
Nije znao ništa o tome. Julius Lasapara je mogao biti Transilvanac, Turčin, Andaluzijac, ili građanin jednog od onih gradova Hanse, koliko je on znao. Ali ovo nije priča o Zapadu, i ovaj uzvik mora biti zabilježen, uz komentar kako je to bio samo izraz mržnje i prezira, sasvim sukladan prirodi osjećaja koji su mučili Razumova u to vrijeme. Kuhao je od bijesa, kao da je bio strašno uvrijeđen. Hodao je poput slijepca, instinktivno slijedeći obalu malene luke kroz lijepi, beživotni park, gdje su beživotni ljudi sjedili u stolicama pod stablima, dok nije, oslobodivši se od ljutnje, shvatio kako stoji na sredini dugačkog, širokog mosta. Istog trenutka je usporio. Njemu zdesna, iza lukobrana nalik igračkama, vidio je zelene obronke kako uokviruju Petit Lac u svoj fantastičnoj banalnosti pitoresknosti načinjene od obojanog kartona, s nešto udaljenijim potezom vode, nepokretne i sjajne poput komada lima.
Okrenuo je glavu od tog pogleda za turiste i nastavio polagano, očiju uperenih u zemlju. Jedna ili dvije osobe su mu se morale pomaknuti s puta, a onda su se okrenule i zabezeknuto pogledale u tu tešku zadubljenost. Inzistiranje proslavljenog subverzivnog pisca mu je čudnovato nagrizalo svijest. Pisati. Mora pisati! He! Pisati! Iznenada mu je sinulo. Pisati je bilo upravo ono što je odlučio raditi onoga dana. Neopozivo je donio odluku i onda potpuno zaboravio na to. Nepopravljiva tendencija da pobjegne iz stiska situacije bila je ispunjena velikim rizikom. Bio je spreman prezreti se zbog toga. Što je to bilo? Lakomislenost ili duboko ukorijenjena slabost? Ili nesvjesna strepnja?
»Je li to znači da se povlačim? Ne može biti! To je nemoguće. Povući se sada bi bilo gore od moralnog samoubojstva; bilo bi to ništa manje od moralnog prokletstva«, mislio je. »Je li moguće da imam. konvencionalnu savjest?«
Prezirno je odbacio tu hipotezu, i, zaustavivši se na rubu pločnika, spremio se da pređe cestu i nastavi uz široku ulicu nasuprot mosta; i to iz nijednog drugog razloga osim toga što je bila pred njim. Ali u trenutku su mu se par kočija i spora dvokolica našli na putu i iznenada je skrenuo oštro ulijevo, prateći obalu ponovno, ali sada se udaljavajući od jezera.
»Možda je stvar samo u mom zdravlju«, mislio je, dopustivši si veoma neobičnu sumnju u svoje zdravlje; jer, uz iznimku jedne ili dvije dječje boljke, nikada u životu nije bio bolestan. Samo, činilo se kao da se nešto brinulo o njemu na posebno neobičan način. »Da vjerujem u djelotvornu Providnost«, Razumov je u sebi rekao, mračno razonođen, »vidio bih u ovome djelo ironične ruke. Kao da mi se Julius Laspara našao na putu samo da bi me podsjetio koja je moja svrha - Piši, rekao je. Moram pisati - moram, doista! Pisati ću - bez straha. Naravno. Zato sam ovdje. A ubuduće ću imati o čemu pisati.«
Uzbudio se od ovog mentalnog solilokvija. Ali pomisao na pisanje je pobudila razmišljanje o mjestu za pisanje, o skloništu, o privatnosti, i naravno o njegovom konačištu, pomiješano s nevoljkošću zbog nužnog napora dolaska do tamo, i sa sumnjom, kao da ga neki neprijateljski utjecaj čeka unutar ta četiri ogavna zida.
»Što ako me neki od ovih revolucionara«, pitao se, »odluči posjetiti, a ja pišem?« Sama mogućnost takvog prekida učinila je da zadrhti. Mogao bi zaključati vrata, ili zamoliti prodavača duhana iz prizemlja (i on je bio nekakav izbjeglica) da kaže došljacima kako ga nema. Nisu baš neke mjere opreza. Način života mu, mislio je, mora biti lišen svakog razloga za sumnju ili čak prilike za čuđenjem, i to do takvih sitnica kao što je otezanje u otvaranju zaključanih vrata. »Da sam bar usred nekog polja, miljama udaljen od svega«, mislio je.
Nesvjesno je još jednom skrenuo lijevo i sada se ponovno našao na mostu. Ovaj je bio mnogo uži od prvoga, i umjesto da je bio ravan, imao je neku vrstu lakta ili kuta. Na vrhu tog kuta kratka ga je ruka spajala sa šesterokutnim otočićem s tlom prekrivenim šljunkom i obalom od obrađenog kamena - perfekcija trivijalne uređenosti.
Par visokih topola i nekolicina drugog drveća stajali su grupirani na čistom, tamnom šljunku, a ispod njih nekoliko park klupica i brončani lik Jean Jacquesa Rousseaua posjednutog na postolju.
Zakoračivši na njega Razumov je postao svjestan da će, osim žene zadužene za osvježenja, biti sam na otoku. Bilo je nešto od naivne, odbojne, i prazne jednostavnosti u tom pustom, sićušnom komadiću zemlje nazvanom po Jean Jacquesu Rousseau. Nešto pretenciozno i otrcano, također. Naručio je čašu mlijeka, koju je popio s nogu, naiskap (ništa osim čaja mu nije od jutra prešlo preko usta), i odlazio je umornim, teškim koracima kada ga je misao iznenada zaustavila. Pronašao je upravo ono što je trebao. Ako samoća ikako može biti osigurana na otvorenom, usred grada, imati će je tu, na ovom apsurdnom otoku, zajedno s prednošću nadgledanja jedinog mogućeg smjera dolaska.
Vratio se polagano natrag do park klupe i spustio se na nju. Ovo je mjesto za početak onog pisanja koje se moralo učiniti. Materijali su bili kod njega. »Uvijek ću dolaziti ovdje«, rekao je sebi, a onda ostao prilično dugo nepomično sjediti, bez misli i vida i sluha, skoro bez života. Sjedio je dovoljno dugo da padajuće sunce utone iza krovova grada iza njegovih leđa, i baci sjenu zgrada na obalu jezera s druge strane otočića, prije nego što je iz džepa izvadio nalivpero, na koljenu otvorio malenu bilježnicu i počeo žurno pisati, tu i tamo podižući pogled prema spojnoj ruci mosta. Ti su pogledi bili nepotrebni; ljudi, koji su u daljini prelazili na drugu stranu, činili su se čak neskloni pogledati prema otočiću gdje je izgnani lik autora Društvenog ugovora bio ustoličen iznad pognute glave Razumova u sumornoj nepomičnosti bronce. Nakon što je završio s piskaranjem, Razumov je s nekom vrstom grozničave žurbe spremio nalivpero, zatim gurnuo bilježnicu u džep, prije čega je gotovo grčevito iščupao ispisane stranice. No slaganje hrpice tankog papira na koljenu bilo je brižno izvedeno. Napravivši to, naslonio se na klupu i ostao nepomičan, držeći papire u lijevoj ruci. Sumrak se produbio. Ustao je i počeo koračati gore dolje pod stablima.
»Nema sumnje da sam sada siguran«, mislio je. Osjetljivo mu je uho moglo čuti lagano naglašeno romorenje struje koja se razbijala vrh otoka, i zaboravio je na sebe pažljivo slušajući. No bez obzira na njegovo istančano uho, zvukovi su mu postajali neuhvatljivi.
»Nevjerojatno kojoj sam se zanimaciji odao«, progunđao je.
I sinulo mu je kako je ovo možda bio jedini zvuk koji je mogao, takav kakav je, slušati nevino, i poradi vlastitog zadovoljstva. Da, zvuk vode, glas vjetra - potpuno nepoznati ljudskim strastima. Svi su drugi zvukovi ovog svijeta kontaminirali samoću duše.
Ovo je bio osjećaj gospodina Razumova, duša je naravno bila njegova vlastita, a riječ nije korištena u teološkom smislu, već je predstavljala, koliko sam ja mogao razumjeti, onaj dio gospodina Razumova koji nije bio njegovo tijelo i koje je bilo u većoj opasnosti od vatra ovoga svijeta. I mora se priznati kako u slučaju gospodina Razumova, gorka samoća od koje je patio nije bila sasvim morbidan fenomen.

DIO ČETVRTI




I



To što ponovno, na početku ove retrospektive, spominjem kako mladost gospodina Razumova nije imala nikoga na ovom svijetu, toliko doslovno nikoga koliko to može biti pošteno potvrđeno od bilo kojeg ljudskog bića, je samo iznošenje činjenice od čovjeka koji vjeruje u psihološku vrijednost činjenica. Tu je također, možda, želja za apsolutnom pravednošću. Neidentificiran s bilo kim u ovoj priči gdje su pogledi na čast i sramotu udaljeni od pogleda zapadnog svijeta, i zauzimajući stav obične čovječnosti, iz tog razloga upravo osjećam čudno ustezanje od otvorene tvrdnje onoga što je svaki čitatelj vrlo vjerojatno već sam otkrio. Takvo bi se oklijevanje moglo činiti apsurdnim da nije bilo pomisli kako zbog nesavršenosti jezika uvijek postoji nešto neprijatno (čak i neprimjereno) u izlaganju gole istine. No došlo je vrijeme kada se državni vijećnik Mikulin više ne može ignorirati. Njegovo jednostavno pitanje »A gdje?« na kojemu smo ostavili gospodina Razumova u St. Petersburgu, baca svjetlo na stvarno značenje ovog jedinstvenog slučaja.
»A gdje?« je bio odgovor u obliku blagog pitanja upućenog onome što možemo nazvati deklaracijom nezavisnosti gospodina Razumova. Pitanje nije bilo ni najmanje prijeteće i, doista, zvučalo je kao nevini upit. Da je shvaćeno samo u topografskom smislu, jedini odgovor na to bi bio dovoljno užasan za gospodina Razumova. A gdje? Natrag u njegovu sobu, gdje ga je Revolucija potražila da na iznenadan test stavi njegove uspavane instinkte, njegovo polusvjesne misli i gotovo potpuno nesvjesne ambicije, dodirom neke razjarene i dogmatske religije, s njenim pozivom na mahnitu žrtvu, blagom rezignacijom, njenim nadama i snovima koji podižu dušu uz boks najsumornijim očajem. I gospodin Razumov je ostavio kvaku na vratima i vratio se u sredinu sobe, pitajući vijećnika Mikulina ljutito, »Što vam to znači?«
Koliko je meni poznato, vijećnik Mikulin nije odgovorio na pitanje. Uvukao je gospodina Razumova u bliski razgovor. Posebnost ruskih priroda je da, koliko god snažno bili involvirani u dramu borbe, opet naćule uho na žamor apstraktnih ideja. Ovaj razgovor (i drugi vođeni kasnije) ne trebaju biti zabilježeni. Dovoljno je reći kako je doveo Razumova pred test drugačije vjere. Ničeg službenog nije bilo u njegovu sadržaju, a gospodin Razumov je bio naveden da brani svoje otuđeno držanje. No vijećnik Mikulin nije prihvaćao ni jedan od njegovih argumenata. »Za čovjeka poput vas«, bile su njegove zadnje teške riječi u diskusiji, »takav je položaj nemoguć. Ne zaboravite kako sam vidio onaj zanimljivi komad papira. Razumijem vaš liberalizam. I moj je intelekt takav. Reforma je za mene samo pitanje metode. Ali princip revolta je psihička intoksikacija, neka vrsta histerije koja se mora zadržati podalje od masa. S ovim se bezrezervno slažete, zar ne? Jer, vidite, Kirilo Sidoroviču, uzdržljivost, rezerviranost, u određenim situacijama je veoma blizu političkog zločina. Stari su Grci to razumjeli vrlo dobro.«
Gospodin Razumov je, slušajući s blagim osmjehom, izravno upitao vijećnika Mikulina je li to znači kako će narediti nadzor nad njim.
Visoki se dužnosnik nije uvrijedio zbog tog ciničnog pitanja.
»Ne, Kirilo Sidoroviču«, ozbiljno je odgovorio. »Ne namjeravam narediti nadzor nad vama.«
Razumov, sumnjajući u laž, izrazio se još slobodnije tijekom kratkog nastavka tog razgovora. Stariji se čovjek izražavao u bliskim terminima i s nekom vrstom pronicljive jednostavnosti. Razumov je zaključio kako je proniknuti u taj um bila nemoguća misija. Od velikog mu je nemira srce počelo užurbano tući. Visoki je dužnosnik, izronivši od iza stola, zaista ispružio ruku prema Razumovu.
»Doviđenja, gospodine Razumov. Sporazum između inteligentnih ljudi je uvijek zadovoljavajuća pojava. Zar ne? I naravno, ova pobunjena gospoda nemaju monopol na inteligenciju.«
»Pretpostavljam kako me više nećete trebati?« Razumov je postavio pitanje dok mu je ruka još bila u stisku. Vijećnik Mikulin je otpustio polako.
»To je, gospodine Razumov«, rekao je sasvim otvoreno, »kako bude. Samo Bog vidi budućnost. Ali možete biti sigurni kako nikad nisam pomislio dati vas slijediti. Vi ste mladić velike samostalnosti. Da. Odlazite slobodan poput ptice, ali ćete se na kraju vratiti k nama.«
»Ja! Ja!« Razumov je povikao u zapanjenom protestu. »Zbog čega?« dodao je nemoćno.
»Da! Baš vi, Kirilo Sidoroviču«, visoki je policijski dužnosnik u niskom, ozbiljnom uvjerljivom tonu. »Vratiti ćete nam se. Neki od naših najvećih umova su morali to učiniti na kraju.«
»Naši najveći umovi«, ponovio je Razumov drhtavim glasom.
»Da, zaista! Naši najveći umovi... Doviđenja.«
Razumov, otpraćen iz sobe, udaljio se od vrata. No prije nego što je stigao do kraja hodnika, začuo je teške korake i glas koji ga je zazivao da stane. Okrenuo je glavu i prenuo se vidjevši vijećnika Mikulina kako ga slijedi. Visoki se dužnosnik požurio, nepretenciozan, lagano zadihan.
»Samo trenutak. U vezi onoga što smo maloprije pričali, biti će Božja volja. No možda ću vas nekom prilikom ponovno trebati. Izgledate iznenađeno, Kirilo Sidoroviču. Da, ponovno... kako bi razjasnili bilo kakvu nejasnoću koja bi mogla iskrsnuti.«
»Ali ja ništa ne znam«, zamucao je Razumov. »Ništa niti ne mogu znati.«
»Tko bi to znao. Stvari su savršeno posložene. Tko bi znao što bi vam se moglo obznaniti prije kraja ovoga dana. Već ste postali oruđem Providnosti. Smiješite se, Kirilo Sidoroviču; vi ste esprit fort.«22 (Razumov nije bio svjestan svog osmjeha.) »No ja čvrsto vjerujem u Providnost. Takvo priznanje na usnama starog očvrsnulog dužnosnika poput mene, moglo bi vam zazvučati smiješno. Ali vi ćete sami već jednoga dana prepoznati…. Ili ono što vam se dogodilo ne može uopće biti objašnjeno. Da, zasigurno, ponovno ću imati priliku vas vidjeti, ali ne ovdje. To ne bi bilo sasvim - hm ... Biti će vam dojavljeno neko prikladno mjesto. Čak i pisana komunikacija između nas u tom smislu ili u bilo kojem drugom, bolje je da ide preko - ako se mogu tako izraziti - zajedničkog prijatelja, kneza K-a. Molim vas sada, Kirilo Sidoroviču, nemojte! Siguran sam da će pristati. Morate vjerovati da sam svjestan onoga što govorim. Nemate boljeg prijatelja od kneza K-a, a što se mene osobno tiče, prošlo je prilično vremena otkako sam bio počašćen njegovim...«
Pogledao je niz bradu.
»Neću vas više zadržavati. Živimo u teškim vremenima, u vremenu monstruoznih himera, zlogukih snova i kriminalnih budalaština. Sigurno ćemo se opet susresti. Možda će proći neko vrijeme, doduše, prije nego što se susretnemo. Do tada neka vam nebesa pošalju plodonosne misli!«
Kada se našao na ulici, Razumov je žurno krenuo, ne vodeći računa o smjeru. Isprva nije na ništa mislio; ali mu se malo kasnije svijest o vlastitom položaju prikazala kao nešto toliko ružno, opasno i apsurdno, a nemogućnost da se ikada oslobodi od napora tih komplikacija tako nerješiva, da mu je pomisao na povratak i, kako je to nazvao, ispovijed vijećniku Mikulinu prostrujala kroz glavu.
Vratiti se! čemu? Ispovjediti! Što? »Razgovarao sam s njim potpuno otvoreno«, rekao je sebi uvjereno. »Što sam još mogao reći? Da sam prihvatio prenijeti poruku tom prostaku Zjemjaniču? Prouzročio bih nepotrebnu komplikaciju i uništio ono malo moguće sigurnosti koju sam dobio, a sve nizašto - kakva glupost!«
Ipak se nije mogao obraniti od misli kako je taj vijećnik Mikulin možda bio jedini čovjek na svijetu koji je mogao razumjeti njegovo vladanje. To da je shvaćen činilo se potpuno nevjerojatno.
Na putu do kuće morao je više puta stati; činilo se kao da mu je sva snaga istekla iz udova; i u užurbanosti ulice, osamljen kao da je u pustinji, iznenada je, na trenutak ili dva, ostao nepomičan prije nego što je mogao nastaviti dalje. Napokon je stigao do svog konačišta.
Zatim je došla bolest, nešto kao lagana vrućica, koja ga je odjednom daleko odmaknula od zamršene stvarnosti, pa čak i iz njegove sobe. U nijednom trenutku nije izgubio svijest; a sebi se samo činio da letargično egzistira negdje vrlo daleko od svega što mu se ikad dogodilo. Izašao je polagano iz tog stanja s posljedicom, takoreći, krajnje usporenosti, iako stvarni broj proteklih dana nije bio značajan. I kada se vratio u središte zbivanja, sve se promijenilo, suptilno i provokativno u svojoj naravi; beživotni predmeti, ljudska lica, gazdarica, seoska služavka, stubište, ulice, sama atmosfera. Suočio se s ovim promijenjenim uvjetima ne ustuknuvši. Išao je do sveučilišta i natrag, uspinjao se stubama, koračao hodnicima, slušao predavanja, pisao bilješke, prelazio dvorišta u srditoj otuđenosti, zuba čvrsto stisnutih dok mu se vilice ne bi ukočile.
Bio je savršeno svjestan vragolastog Kostje kako zuri poput mladog retrivera iz daljine, izgladnjelog studenta crvenog nosa koji se savjesno držao podalje kako mu je bilo rečeno; možda dvadeset ostalih koje je poznavao dovoljno dobro da bi s njima razgovarao. I svi su se oni držali zainteresirano, kao da su očekivali nešto da se dogodi. »Ovo ne može ovako još dugo«, pomislio je Razumov, više puta. Određenih dana se bojao kako će ga svatko, tko mu se iznenada obrati, navesti da luđački izbaci bujicu šporkih uvreda. Cesto bi se, nakon povratka kući, bacio u stolicu s kapom i kabanicom na sebi i, držeći neku knjigu iz knjižnice, ostao nepomičan satima; ili bi dohvatio džepni nožić i tamo sjedio neprekidno čeprkajući po noktima i osjećajući se bijesnim - jednostavno bijesnim. »Ovo je nemoguće«, progunđao bi iznenada praznoj sobi.
Činjenice radi: ova mu je soba možda mogla postati fizički odbojna, emocionalno nepodnošljiva, moralno neprimjerena. Ali ne. Ništa takvo (a najprije si je time prijetio), ništa takvo se nije dogodilo. Naprotiv, njegovo konačište mu se sviđalo više nego bilo koji drugi zaklon koji je, on koji nije znao za dom, ikad prije unajmio. Toliko mu se sviđalo da mu se često, upravo zbog toga, bilo prilično teško odlučiti na izlazak. Nalikovalo je to fizičkoj privlačnosti zbog koje, na primjer, čovjek oklijeva napustiti blizinu vatre na hladni dan.
Jer u to je vrijeme malokad izlazio, osim što je išao na sveučilište (što je drugo mogao činiti?), a svaki put kada je izašao van, osjećao se odjednom duboko uvučen u moralne posljedice svog čina. Tu bi mračni prestiž Haldinovog misterija pao na njega, prilijepivši se poput otrovnog plašta kojega se nije mogao otresti. Duboko je patio od toga, kao i od razgovornih, uobičajenih, neizbježnih odnosa s drugim studentima. »Mora da ih muči promjena u meni«, tjeskobno je razmišljao. S nelagodom se prisjećao kako je divljački poslao jednog ili dvojicu nevinih, prilično pristojnih momaka, k vragu. Jednom mu se oženjeni profesor kojega je nekad znao posjećivati obratio u prolazu: »Kako to da vas više ne vidimo na našim srijedama, Kirilo Sidoroviču?« Razumov je bio svjestan da je dočekao ovo obraćanje s groznom, nerazgovjetnom grubosti. Profesor je bio očigledno previše zabezeknut da bi se uvrijedio. Sve je to bilo zlo. I sve je to bio Haldin, uvijek Haldin - ništa nego Haldin - posvuda Haldin: moralna avet neizmjerno učinkovitija od bilo kojeg vidljivog priviđenja mrtvih. Jedino sobu kroz koju se taj čovjek vukao na svom puru od zločina do smrti njegova avet, čini se, nije mogla opsjesti. Nije, da budemo točni, da je ikada bila u potpunosti lišena nje, već da tu nije imao nikakve moći. Tu je Razumov bio taj koji je imao prednost, u staloženom osjećaju vlastite nadmoći. Savladana utvara - ništa više. Cesto bi navečer, popravljeni sat mu je jedva čujno kucao na stolu pokraj upaljene lampe, Razumov podigao pogled s papira i zagledao se u krevet s očekivanjem i hladnom pozornošću. Ničega nije bilo tamo za vidjeti. Nikada nije zaista mislio kako bi nešto i mogao vidjeti tamo. Nakon nekog bi vremena lagano slegnuo ramenima i nagnuo se opet nad svoj posao. Jer krenuo je raditi i, isprva, s određenim uspjehom. Nevoljkost da napusti mjesto gdje je bio siguran od Haldina, postala je rako snažna da je na kraju prestao uopće izlaziti. Pisao je od ranog jutra do kasno u noć, pisao je gotovo cijeli tjedan; ne pazeći na vrijeme, i samo se bacajući na krevet kada više nije mogao držati oči otvorenima. A onda, jednog popodneva, sasvim ležerno, slučajno je bacio pogled na sat. Odložio je pero polagano.
»Baš se u ovo vrijeme«, bila je njegova misao, »momak neviđen ušuljao u ovu sobu dok sam bio vani. I sjedio je tu tiho poput miša - možda baš u ovoj stolici.«
Razumov je ustao i počeo mirno koračati, pogledavajući na sat s vremena na vrijeme. »U ovo sam se vrijeme vratio i pronašao ga kako stoji uz peć«, primijetio je u sebi Razumov. Kada se smračilo, upalio je lampu. Kasnije je još jednom prekinuo svoje koračanje, samo da ljutito odmahne djevojci koja je pokušala ući li sobu s čajem i nekim jelom na pladnju. I uskoro je primijetio kako ura pokazuje na vrijeme njegovog izlaska u snijeg na strašni zadatak.
»Suučesništvo«, promrmljao je jedva čujno i nastavio koračati, držeći pogled na kazaljkama dok su polako vukle prema vremenu njegova povratka.
»A, opet«, iznenada je pomislio, »možda sam ja bio izabrano oruđe Providnosti. To se samo tako kaže, ali u svakom kazivanju možda ima istine. Što ako je ta apsurdna fraza bila istinita u svojoj biti?«
Razmišljao je neko vrijeme, zatim sjeo, nogu ispruženih, staklenog pogleda i ruku koje su visjele s obje strane stolice, poput čovjeka potpuno napuštenog od Providnosti - praznog.
Sačekao je vrijeme Haldinovog odlaska i nastavio mirno sjediti još pola sata; onda gunđajući »A sada na posao«, privukao stol, zgrabio pero i odah ga ispustio pod utjecajem duboko uznemirujuće misli: »Tri tjedna su prošli i ni riječi od Mikulina.«
Što je to značilo? Je li bio zaboravljen? Moguće. Zašto onda ne bi ostao zaboravljen - zavukao se negdje? Sakrio. Ali gdje? Kako? S kim? U koju rupu? I bi li to bilo zauvijek, ili kako?
No uzmak je bio pun mračnih opasnosti. Oko socijalne revolucije je bilo na njemu i Razumov je za trenutak osjetio neimenovanu i očajničku strepnju, pomiješanu s ogavnim osjećajem poniženja. Je li bilo moguće da više nije sebi pripadao? To je bilo gnusno. Ali zašto ne bi jednostavno nastavio kao i ranije? Učio. Napredovao. Marljivo radio kao da se ništa nije dogodilo (i kao prvo osvojio srebrnu medalju), stekao prepoznatljivost, postao veliki reformatorski sluga najveće među Državama. Sluga, također, najmoćnije homogene mase čovječanstva s mogućnošću za logični, usmjereni razvoj u bratskoj solidarnosti sile i cilja o kakvima svijet nije mogao ni sanjati... ruskog naroda!...
Miran, odlučan, usredotočen u svom velikom cilju, pružao je ruku prema peru kada je slučajno pogledao prema krevetu. Jurnuo je na njega, razjaren, s unutarnjim vriskom: »Ti si taj, ludi fanatiče, koji mi stoji na putu!« Bacio je jastuk divlje na pod, razbacao deke... Ničega tamo. I, okrenuvši se, ulovio je na trenutak u zraku, poput živog detalja u preljevnoj slici dviju glava, oči generala T-a i velikog vijećnika Mikulina, jedne uz druge, ustremljene u njega, prilično drugačije u karakteru, ali s jednako odlučnim i umornim, a opet smislenim izrazom... sluge nacije!
Razumov je doteturao do lavora veoma zabrinut za sebe, popio je malo vode i nakvasio čelo. »Ovo će proći i neće ostaviti nikakva traga«, bio je uvjeren. »Dobro sam.« No što se pretpostavke kako je bio zaboravljen tiče, bila je to potpuna besmislica. Bio je označen čovjek na toj strani. I to nije bilo ništa. Ono što je ta bijedna utvara predstavljala je bilo to što se moralo ukloniti s puta... »Kada bi čovjek samo mogao sve to ispljunuti na jednoga od njih - i suočiti se s posljedicama.«
Zamislio se kako prilazi studentu crvena nosa i iznenada zabija šaku u njegovo lice. »S tim se, doduše«, razmišljao je, »nema što za dobiti, jer taj nema vlastitog uma. Živi u crvenom demokratskom transu. Ah! ti hoćeš silom svoj put u univerzalnu sreću, dečko dragi. Dat ću ti ja univerzalnu sreću, ti glupavi, hipnotizirani stvore, ti! A gdje je tu moja sreća, a? Zar ja nemam prava na nju samo zato što mislim vlastitom glavom?...«
I ponovno je, ali s drugačijim nutarnjim akcentom, Razumov sebi rekao, »Mlad sam. Sve se može preživjeti.« U tom je trenutku prolazio kroz sobu polagano, u namjeri da sjedne na sofu i pokuša sabrati svoje misli. No prije nego što je stigao to učiniti, sve ga je napustilo - nada, hrabrost, vjera u sebe, povjerenje u ljude. Srce mu je, kako se to već događalo, žalilo samo sebe. Nije bilo koristi boriti se dalje. Odmor, rad, samoća i otvorenost u odnosu sa sebi sličnima, svi po redu bili su mu zabranjeni. Sve je nestalo. Postojanje mu je bilo velika, hladna praznina, nešto nalik ogromnoj ravnici od cijele Rusije, poravnate snijegom koja lagano, sa svih strana, blijedi u sjene i maglu.
Sjeo je, uzburkane glave, zatvorio oči i ostao tako, sjedeći ukočeno i uspravno na sofi, potpuno budan ostatak noći; dok djevojka, koja se po predsoblju komešala sa samovarom, nije lupnula šakom po vratima, dozivajući, »Kirilo Sidoroviču, molim vas! Vrijeme je da se ustanete!«
Tada je, blijed poput mrtvaca koji se odaziva strašnom pozivu usuda, Razumov otvorio oči i ustao.

* * *

Nitko neće biti iznenađen kada čuje, pretpostavljam, da je, kada je poziv došao, otišao kod vijećnika Mikulina. Došao je upravo tog jutra, dok se blijed i uzdrman, poput invalida koji se tek ustao iz kreveta, pokušavao obrijati. Koverta je bila adresirana rukopisom malenog odvjetnika. Ta je koverta sadržavala drugu, naslovljenu na Razumova, rukopisom kneza K-a, sa zahtjevom »Molim odmah tajno proslijediti« u kutu. Poruka unutra je bila ispisana rukom vijećnika Mikulina. Autor se otvoreno izjasnio kako se ništa nije dogodilo što bi trebalo razjasniti, ali je svejedno dogovorio sastanak s gospodinom Razumovim na određenoj adresi u gradu, i to, činilo se, onoj od okulista.
Razumov ga je pročitao, završio s brijanjem, odjenuo se, ponovno pregledao poruku i sumorno promrmljao, »Okulist.« Razmišljao je o tome neko vrijeme, zapalio šibicu i pažljivo spalio dvije koverte i prilog. Kasnije je čekao, sjedeći potpuno besposleno, čak ne gledajući ništa posebno dok se dogovoreni sat nije približio - a onda je izašao.
Je li se, s obzirom na neslužbeni karakter poziva, mogao oglušiti, teško je reći. Vjerojatno nije. U svakom slučaju, otišao je; ali, što je zanimljivije, otišao je s određenom gorljivosti, što se može učiniti nevjerojatnim dok se ne prisjeti kako je vijećnik Mikulin bio jedina osoba na svijetu s kojom je Razumov mogao pričati, jer shvaćao je Haldin aferu kao nešto sasvim obično. A Haldin, jednom shvaćen kao nešto obično, više nije bio opsjedajuća, obmanjujuća avet. Kakvugod da je uznemirujuću moć imao drugdje na zemlji, Razumov je vrlo dobro znao kako će na adresi ovog okulista taj biti samo obješeni ubojica gospodina de P-a i ništa više. Jer mrtvi mogu živjeti samo s onakvim intenzitetom i kvalitetom života kakav su im živi dodijelili. Tako se gospodin Razumov, siguran u olakšanje, otišao sastati s vijećnikom Mikulinom sa žarom progonjene osobe koja će prigrliti bilo kakav zaklon.
S ovim rečenim, nema potrebe govoriti išta više o tom prvom razgovoru i još nekoliko drugih. Za moralnost zapadnjačkog čitatelja, prepričavanje tih sastanaka bi možda imalo zlokoban karakter starih legendi gdje je Neprijatelj Čovječanstva predstavljen kako vodi suptilne i neiskrene razgovore s nekom dušom u kušnji. Nije na meni da protestiram. Dopustite mi samo da primijetim kako je Utjelovljenom Zlu, s jedinstvenom strašću sotonskog ponosa za samo jednom stvari, ipak, u širem, modernom smislu, dozvoljeno da ne bude baš tako crn kako su ga nekad znali slikati. Kakvom bi onda većom širinom trebali procijeniti točnu nijansu običnog smrtnog čovjeka, s mnogim mu strastima i stravičnom genijalnosti u pogrešci, uvijek zabliještenog svjetlucanjem pomiješanih emocija, zauvijek izdanog kratkovidnom mudrošću.
Vijećnik Mikulin je bio jedan od onih moćnih dužnosnika koji je, na položaju ne opskurnom, ne okultnom, već jednostavno neprimjetnom, pokazivao veliki utjecaj na metode prije nego na operativni dio službe. Odanost Crkvi i Prijestolju nije sama po sebi kriminalan osjećaj; preferirati volju jednog nad voljom većine ne govori o posjedovanju crnog srca niti dokazuje prirođeni idiotizam. Vijećnik Mikulin nije bio samo pametan, već je bio i odan dužnosnik. Privatno je bio neženja koji je volio komfor, živeći sam u luksuzno namještenom stanu od pet soba; i bio je znan u svom društvu kao prosvijetljeni pokrovitelj umjetnosti ženskog plesa. Kasnije je širi svijet prvi put čuo za njega baš u trenutku njegova pada, za vrijeme jednog od onih državnih suđenja, koja su zaprepastila i zbunila običnog prosječnog čovjeka koji čita novine, s pogledom na neočekivane intrige. I u komešanju nejasno viđenih čudovišnosti, u tom trenutačnom, zagonetnom uzburkavanju mutne vode, vijećnik Mikulin je pao, dostojanstven, samo s mirnim, snažnim protestom o nevinosti - ničim više. Nikakvim otkrićima štetnim za surovu autokraciju, potpunom odanošću tajnama bijedne arcana imperij, pospremljenim u njegovim patriotskim prsima, prikazom birokratskog stoicizma u, za ruskog dužnosnika, neiskorjenjivom, gotovo plemenitom, preziru prema istini; stoicizmom tišine koji su malobrojni inicirani razumjeli, i ne bez određene cinične uzvišenosti u samopožrtvovnosti sibarita. Jer strašno je teška presuda pretvorila vijećnika Mikulina građanski u truplo, a istinski u nešto veoma nalik običnom osuđeniku.
Čini se kako divljačka autokracija, jednako kao i božanska demokracija, ne ograničava svoju prehranu isključivo na tijela neprijatelja. Jednako tako proždire svoje prijatelje i sluge. Pad njegove ekscelencije Gregorija Gregorijeviča Mikulina (koje se dogodilo nekoliko godina kasnije) zaokružuje sve što je poznato o čovjeku. No u vrijeme ubojstva(ili egzekucije) gospodina de P-a, vijećnik Mikulin je, pod skromnim naslovom šefa odjela u Generalnom sekretarijatu, uživao veliki utjecaj kao osoba od povjerenja i desna ruka svog nekadašnjeg školskog kolege i dugogodišnjeg prijatelja, generala T-a. Lako ih je zamisliti kako razgovaraju o slučaju gospodina Razumova, potpuno svjesni svoje neograničene moći nad svim životima u Rusiji, s ovlašnim prezirom, poput dva božanstva koja pogledavaju u crva. Odnos s knezom K- je bio dovoljan da spasi Razumova od nekog proizvoljnog procesa i također je bilo vrlo vjerojatno kako će, nakon razgovora u Sekretarijatu, biti ostavljen na miru. Vijećnik Mikulin ga ne bi zaboravio (nije zaboravljao nikoga tko je ikada došao njemu pod prismotru), nego bi ga jednostavno pustio zauvijek. Vijećnik Mikulin je bio čovjek dobre naravi i nije želio nikakva zla nikome. Uostalom (s vlastitim mu reformatorskim sklonostima), bio je ugodno iznenađen tim mladim studentom, sinom kneza K-a, i očigledno ne budalom.
Ali kako sudba to već uredi, dok je gospodin Razumov shvaćao kako nijedan način života nije moguć za njega, diskretne sposobnosti vijećnika Mikulina bile su nagrađene vrlo odgovornim položajem - ni manje ni više nego upravljanjem općeg policijskog nadzora nad Europom. I tada je, i to tek tada, kada je preuzeo zadatak da usavrši službu koja nadgleda revolucionarne aktivnosti u inozemstvu, pomislio ponovno na gospodina Razumova. Vidio je velike mogućnosti u posebnoj iskoristivosti tog neobičnog mladića kojega je već imao u rukama, s njegovim čudnovatim temperamentom, nemirnim umom i uzdrmanom savješću, i u mučnim previranjima zbog lažnog položaja... . Bilo je to kao da su sami revolucionari stavili u njegove ruke oruđe mnogo finije od uobičajenih instrumenata, tako savršeno ugođeno, ako bi ga se samo opskrbilo dovoljnim kreditom, za prodrijeti u mjesta nedostupna običnim doušnicima. Providnost! Providnost! A knez K-, uključen u tajnu, bio je sasvim spreman prihvatiti taj mistični pogled. »Biti će nužno, međutim, pronaći neku karijeru za njega kasnije«, uvjetovao je, nestrpljivo. »Oh! Naravno. Učiniti ćemo to našom obavezom«, Mikulin se složio. Misticizam kneza K- je bio naivne prirode; no vijećnik Mikulin je bio dovoljno lukav za obojicu.
Stvari i ljudi uvijek imaju određeni smisao, određenu stranu za koju ih se mora uhvatiti ako se želi zadržati čvrst stisak i potpuna kontrola. Moć vijećnika Mikulina se sastojala od mogućnosti da ugrabi taj smisao, tu stranu u ljudi koje je koristio. Nije mu bilo važno što je to bilo - taština, očaj, ljubav, mržnja, pohlepa, inteligentni ponos ili glupava umišljenost - bilo mu je sasvim svejedno dok god je moglo natjerati čovjeka da služi. Mračnom je, nepovezanom mladom studentu Razumovu, u trenutku velike moralne usamljenosti, bilo dozvoljeno da osjeti kako je on bio objekt interesa male grupe ljudi na visokim položajima. Knez K- je bio uvjeren da osobno intervenira, a u određenim se situacijama odao muževnim emocijama koje su, sasvim neočekivane kakve su bile, prilično uzrujale gospođina Razumova. Iznenadni zagrljaj tog čovjeka, potaknut njegovom lojalnošću prijestolju i potisnutom roditeljskom ljubavlju, bio je za gospodina Razumova otkriće nečega što mu je bilo u prsima.
»Dakle o tome je riječ!« uzviknuo je u sebi. Neka vrsta prezrive raznježenosti omekšala je mladićev jarosni pogled na vlastiti položaj dok je razmišljao o nervoznom razgovoru s knezom K-. Ovaj prostoti usni svjetski čovjek, bivši oficir Straže i senator, čiji su mekani sijedi zalisci bili počešljani uz lice, njegov aristokratski otac od uvjerenja, je li on bio malo manje vrijedan divljenja ili je bio apsurdniji od onog izgladnjelog, fanatičnog revolucionara, studenta s crvenim nosom?
A bilo je tu i ponešto pritiska, pored uvjeravanja. Gospodina Razumova se stalno uvjeravalo kako se obvezao. Nije se moglo pobjeći od onog osjećaja, od onog blagog, nemogućeg za odgovoriti »A gdje?« vijećnika Mikulina. No nikakvi osjećaji nisu bili povrijeđeni. To će biti opasna misija prikupljanja u Ženevi, u presudnom trenutku, potpuno pouzdanih informacija od vrlo nepristupačne četvorke unutarnjeg revolucionarnog kruga. Postojale su indicije kako je vrlo ozbiljna urota sazrijevala.
Mir prijeko potreban velikoj zemlji bio je doveden u pitanje... Veliki plan uredovnih reformi, bi bio ugrožen... Najveće ličnosti u zemlji su bile patriotski zabrinute, i tako dalje. Ukratko, vijećnik Mikulin je znao što treba reći. Ta je vještina jasno naznačena u mentalnoj i psihološkoj samoispovijedi, samoanalizi u pisanom dnevniku gospodina Razumova - bijednom izlazu mladića koji pokraj sebe nije imao intimusa od povjerenja, nikakve prirodne veze kojoj bi se obratio.
Kako je sav taj uvodni posao ostao skriven od promatrača, nema potrebe svjedočiti. Svrsishodnost okulista je dovoljan primjer. Vijećnik Mikulin je bio snalažljiv, a zadatak nije bio veoma težak. Svaki je kolega student, čak i onaj crvena nosa, slobodno mogao vidjeti gospodina Razumova kako ulazi u privatnu kuću na konzultacije okulistu. Posvemašnji je uspjeh ovisio samo o revolucionarnoj samoobmani koja je Razumovu pripisala zagonetno sudioništvo u Haldin aferi. Biti kompromitiran u njoj je bio dovoljan kredit - a to su sami učinili. Upravo je to izdvajalo gospodina Razumova kao čovjeka providnosti, širokog poput polova, od uobičajenog tipa agenta za »europski nadzor.«
I upravo je to Sekretarijat sebi dao u zadatak poticati slijedom iskalkuliranih i netočnih indiskrecija.
Na kraju se svelo na to da je, jedne večeri, gospodina Razumova neočekivano posjetio jedan od »mislećih« studenta kojega je nekad, prije afere Haldin, znao susresti na raznim privatnim okupljanjima; veliki momak s tihim, neupadljivim držanjem i ugodnog glasa.
Prepoznavši mu glas koji je dolazio iz predsoblja, »Je li slobodno ući?« Razumov je, besposleno se izležavajući na kauču, poskočio. »Što ako me dolazi ubiti?« pomislio je zajedljivo, i, stavljajući zeleno sjenilo iznad lijevog oka, ozbiljnim tonom rekao, »Uđite.«
Drugome je bilo neugodno; nadao se da ne smeta.
»Nije vas se moglo vidjeti danima i zabrinuo sam se.« Lagano se nakašljao. »Oko je bolje?«
»Prošlo je skoro.«
»Dobro je. Neću se zadržavati; ali vidite ja, to jest, mi - u svakom slučaju, ja sam preuzeo dužnost da vas upozorim, Kirilo Sidoroviču, da možda živite u lažnoj sigurnosti.«
Razumov je mirno sjedio s glavom naslonjenom na ruku, koja je gotovo prekrila neosjenčano oko.
»I meni se to čini, također.«
»U redu, onda. Sada se sve čini tiho, ali ti ljudi pripremaju neki korak opće represije. To je sigurno. Ali nisam vam to došao reći.« Privukao je stolicu bliže, spustio glas. »Uskoro ćete biti uhićeni - mislimo.«
Neko nevažno piskaralo u Sekretarijatu je načulo nekoliko riječi iz određenog razgovora i na trenutak vidjeli određeni izvještaj. Ta se informacija nije smjela zanemariti.
Razumov se kratko nasmijao, a posjetitelj je postao vrlo nervozan.
»Ah! Kirilo Sidoroviču, ovo nije smiješno. Ostavili su vas na miru neko vrijeme, ali...! Doista, najbolje je da pokušate napustiti zemlju, Kirilo Sidoroviču, dok je još vrijeme.«
Razumov je naglo ustao i počeo mu zahvaljivati na savjetu s podrugljivom srdačnošću, tako da je drugi, pocrvenjevši, otišao s osjećajem kako ovaj misteriozni Razumov nije bio osoba koju bi upozoravali ili savjetovali inferiorni smrtnici.
Vijećnik Mikulin je, sljedeći dan obaviješten o događaju, izrazio svoje zadovoljstvo. »Hm. Ha! Upravo ono što smo željeli...« i pogledao je niz bradu.
»Zaključujem«, rekao je Razumov, »kako je došao trenutak da krenem na svoju misiju.«
»Psihološki trenutak«, vijećnik Mikulin je inzistirao blago - veoma ozbiljno - kao udivljen.
Sve su pripreme za privid teškog bijega bile učinjene. Vijećnik Mikulin nije očekivao ponovno vidjeti gospodina Razumova prije njegova odlaska. Ovi su sastanci bili rizik, a ništa se više nije trebalo dogovoriti.
»Sve smo si već rekli, Kirilo Sidoroviču«, osjećajno je rekao visoki dužnosnik, stišćući Razumovu ruku onom otvorenom srdačnošću koju Rus prenosi na svoj jedinstven način. »Ništa nema skriveno među nama. I reći ću vam nešto! Smatram se sretnim što imam - hm - vaše...«
Pogledao je dolje, niz bradu, i, nakon trenutka misaone tišine, predao Razumovu pola lista papira - natuknice već prodiskutiranih predmeta, određene točke istrage, dogovoreni način ponašanja, nekoliko naznaka o osobnostima, i još neke stvari. Bio je to jedini kompromitirajući dokument u cijelom slučaju, ali, kako je vijećnik Mikulin primijetio, lako ga se dalo uništiti. Najbolje je da gospodin Razumov sada ne viđa nikoga - dok ne bude s druge strane granice, kada će se, naravno, samo o tome raditi... Vidjeti i čuti i...
Pogledao je niz bradu; no kada je Razumov obznanio svoju namjeru da vidi barem jednu osobu prije nego što napusti St. Petersburg, vijećnik Mikulin nije uspio prikriti iznenadnu nelagodu. Mladićeva mu je studiozna, usamljenička, isposnička egzistencija bila vrlo dobro poznata. Bila je to najveća garancija podobnosti. Postao je prijekoran. Zar nije njegov dragi Kirilo Sidorovič razmislio je li, noći tako velikog poduhvata, možda uputno žrtvovati svaki osjećaj...
Razumov je prezrivo prekinuo ovaj ukor. Nije se radilo o mladoj djevojci, već o mladom budalašu kojega je želio vidjeti iz određenog razloga. Vijećnik Mikulin je osjetio olakšanje, ali je bio iznenađen.
»Ah! A zbog čega - točno?«
»Zato da usavršim privid«, rekao je Razumov odsječeno, u želji da potvrdi svoju nezavisnost. »Mora mi se vjerovati u onome što radim.«
Vijećnik Mikulin se taktično povukao, mrmljajući, »Oh, naravno, naravno. Vaš sud...«
I s još jednim stiskom ruke, rastali su se.
Budalaš na kojega je gospodin Razumov mislio, bio je bogati i veseli student znan kao vragolasti Kostja. Lakomislen, govorljiv, razdražljiv, čovjek je mogao biti siguran u njegovu lajavost i indiskreciju. No taj je buntovni mladac, kada ga je Razumov podsjetio na ponuđenu pomoć od prije nekog vremena, prešao iz svog uobičajenog zanosa u nesagledivi očaj.
»Oh, Kirilo Sidoroviču, prijatelju moj dragi - moj spasitelju - što da radim? Spiskao sam sinoć sve što sam neki dan dobio od oca, sve do zadnje rublje. Možeš li mi dati vremena do četvrtka? Obići ću svakog lihvara kojeg znam... Ne, naravno da ne možeš! Nemoj me tako gledati. Što da radim? Nema koristi od staroga. Kažem ti, dao mi je punu šaku velikih novčanica prije tri dana. Kakva sam ja bijedna propalica.«
Kršio je ruke u očaju. Nije se mogao povjeriti starcu. »Oni« su mu dali odličje, križ oko vrata prošle godine, i otada je proklinjao moderne težnje. Tako da bi prije vidio, redom sve, intelektualce u Rusiji obješene, nego što bi se odvojio i od jedne rublje.
»Kirilo Sidoroviču, pričekaj malo. Nemoj me prezreti. Imam novac. Ja ću, da - učiniti ću to - provaliti ću u njegov stol. Nema druge. Znam u kojoj ladici drži svoj plijen, a dlijeto mogu kupiti putem doma. Biti će strašno uzrujan, ali, znaš, draga stara varalica me voli. Morati će preboljeti - a i ja, isto. Kirilo, dragi moj, ako bi mogao pričekati samo nekoliko sati - do večeras - ukrasti ću sve čega se domognem! Sumnjaš u mene? Zašto? Samo trebaš reći.«
»Ukradi, svakako«, rekao je Razumov, netremice ga gledajući.
»Dovraga i deset zapovijedi!« zavapio je drugi, strašno uzbuđen. »Sada je vrijeme za novu budućnost.«
No kada je ušao u Razumovljevu sobu kasnije te večeri, bilo je to s neuobičajenom trezvenošću, gotovo svečano.
»Gotovo je.«
Razumov, sjedeći pognut i stisnutih šaka među koljenima, zadrhtao je na zvuk ovih poznatih riječi. Kostja je polagano spustio pod svjetlo lampe mali smotuljak od smeđeg papira omotan vrpcom.
»Kao što sam rekao - sve čega sam se uspio domoći. Stari će misliti kako je došao smak svijeta.«
Razumov je kimnuo s kauča, razmišljajući o ozbiljnosti lakomislenog momka, s osjećajem pakosnog zadovoljstva.
»Napravio sam svoju malu žrtvu«, uzdahnuo je vražji Kostja. »A tebi imam zahvaliti, Kirilo Sidoroviču, na prilici.«
»Koštalo te?«
»Da, jest. Vidiš, draga stara varalica me voli. Biti će povrijeđen.«
»A vjeruješ u sve što ti vele o novoj budućnosti i svetoj volji naroda?«
»Bezuvjetno. Dao bih život... Samo, vidiš, ja sam poput svinje ispred korita. Ne valjam. Takav sam.«
Razumov, izgubljen u mislima, zaboravio je na sebe dok ga mladićev glas nije, potičući ga da krene bez gubitka vremena, neugodno trgnuo.
»U redu. Onda - zbogom.«
»Neću te ostaviti dok te ne izvedem iz St. Petersburga«, izjavio je Kostja neočekivano, s mirnom rezolutnošću. »Ne možeš mi to odbiti sada. Za Roga miloga, Kirilo, dragi moj, policija bi mogla stići u svakom trenutku, a kada te ščepaju, utamničiti ćete na tko zna koliko - dok ti kosa ne posijedi. Imam dolje najboljeg kasača iz očeve konjušnice i lagane saonice. Prijeći ćemo trideset milja prije nego što mjesec zapadne i pronaći neku postaju uz cestu..
Razumov je podigao pogled. Putovanje je bilo odlučeno - neizbježno. Odredio je bio sljedeći dan za polazak na svoju misiju. A sada je iznenada otkrio kako nije vjerovao u nju. Išao je okolo slušajući, govoreći, razmišljajući, planirajući svoj simulirani bijeg, sa sve većim uvjerenjem kako je sve to bilo besmisleno. Kao da je itko ikada nešto tako radio! To je bilo poput igre pretvaranja. A sada je bio zaprepašten! Tu je bio netko tko je u to vjerovao očajnički duboko. »Ako ne odem sada, odmah«, mislio je Razumov, pribojavajući se, »nikad neću otići.« Ustao je bez riječi, a nervozni mu je Kostja dodao kapu, pomogao mu obući kabanicu, jer bi inače iz sobe otišao gologlav kakav je bio. Izlazio je potiho, kada ga je oštri povik zaustavio.
»Kirilo!«
»Što?« Nevoljko se okrenuo s dovratka. Uspravan, s ukočenom ispruženom rukom, Kostja, lica blijedog i odlučnog, kažiprstom je pokazivao na mali smeđi smotuljak koji je zaboravljen ležao u krugu svjetla na stolu. Razumov je oklijevao, vratio se po njega pod ozbiljnim pogledom svog druga, kojemu se pokušao nasmijati. No djetinjasti se, vragolasti mladić mrgodio. »Ovo je san«, mislio je Razumov, pospremajući zamotuljak u džep i spuštajući se stepenicama; »nitko takve stvari ne radi.« Drugi ga je držao pod ruku, šapućući o opasnostima koje nadolaze i o onome što je namjeravao učiniti u određenim možebitnostima. »Besmisleno«, promrmljao je Razumov dok je bio smještan u saonice. Prepustio se praćenju daljnjeg razvoja sna s velikom pozornošću. Nastavio se predviđenim smjerom, neosporno logičan - duga vožnja, čekanje pokraj peći na maloj postaji. Nisu, sve skupa, izmijenili pola tuceta riječi. Kostja, i sam sumoran, nije mario za prekid tišine. Kod rastanka su se dvaput zagrlili - to se moralo učiniti; a onda je Kostja nestao iz sna.
Kada je zora osvanula, Razumov, vrlo miran u vrućem, zagušljivom vagonu punom ispruženih i pozaspalih ljudi cijelom mu slabo osvijetljenom dužinom, ustao se tiho, malo spustio prozor, i bacio van, na ogromnu snježnu čistinu, mali smeđi zamotuljak. Zatim je ponovno sjeo, zgrčen i nepokretan. »Za narod«, mislio je, zureći kroz prozor. Velika bijela pustinja smrznute, tvrde zemlje proletjela mu je pred očima bez naznake ljudske nastanjenosti.
To ga je probudilo; a onda ga je san ponovno obuzeo: Pruska, Saska, Wutrtemberg, lica, opažaji, riječi - sve san, promatran ljutitom primoranom pažnjom. Zürich, Ženeva - još uvijek san, detaljan, odvodi čovjeka u opori smijeh, u bijes, u smrt - sa strahom od buđenja na kraju.

II



»Možda je život upravo to«, razmišljao je Razumov, koračajući gore dolje pod stablima malenog otoka, sasvim sam s brončanom statuom Rousseaua. »San i strah.« Sumrak se produbio. Stranice ispisane i istrgnute iz bilježnice bile su prvi plod njegove »misije.« To san nije bio. Sadržavale su uvjerenost kako je na rubu velikih otkrića. »Mislim kako mi više ništa ne stoji na putu potpunog prihvaćanja.«
Sažeo je svoje utiske na tim stranicama, neke od razgovora. Čak je otišao toliko daleko i napisao: »Usput, upoznao sam osobu onog užasnog N.N. Odvratni, debeli grubijan. Ako čujem išta o njegovim budućim planovima, poslati ću upozorenje.«
Uzaludnost svega ovoga pala je na njega poput kletve. Čak ni tada nije mogao vjerovati u zbiljnost svoje misije. Gledao je uokolo u očaju, kao u potrazi za nekim iskupljenjem svoje egzistencije od tog nesavladivog osjećaja. Ljutito je zgužvao stranice iz bilježnice u svojoj ruci. »Ovo se mora poslati«, mislio je.
Došao je do mosta i vratio se na sjevernu obalu, gdje se sjetio da je vidio, u jednoj od uzanih uličica, mali opskurni dućan opskrbljen jeftinim drvenim rezbarijama, zidova obučenih u strašno prljave papirnate uveze knjiga male knjižnice. Prodavali su pisaći pribor, također. Mrzovoljni, zapušteni starac je drijemao iza pulta. Mršava žena u crnini, boležljiva lica, pružila mu je kovertu koju je tražio bez da ga je pogledala. Razumov je mislio kako je sigurno raditi s ovim ljudima jer nisu više marili za ništa ovom svijetu. Adresirao je kovertu na pultu njemačkim imenom određene osobe u Beču. Ali je Razumov znao kako će to, prva njegova komunikacija prema vijećniku Mikulinu, pronaći put do ambasade tamo, netko od povjerenja će ju šifrirati, i poslati dalje, sasvim sigurno, zajedno s ostalom diplomatskom korespondencijom. To je bio dogovor postignut kako bi se prikrili tragovi informacija od svih nevjernih očiju, svih indiskrecija, svih slučajnosti i izdaja. Bilo je to kako bi on bio siguran - sasvim siguran.
Izašao je iz tog bijednog dućana i krenuo prema pošti. Tada sam ga vidio po drugi put toga dana. Prelazio je ulicu Mont Blanc pojave sasvim kao u besciljnog šetača. Nije me prepoznao, ali ja njega jesam s prilične udaljenosti. Bio je jako zgodan, pomislio sam, ovaj neobični prijatelj brata gospođice Haldin. Gledao sam ga kako ide do poštanskog sandučića i natrag istim putem kojim je došao. Ponovno je prošao vrlo blizu mene, ali sam siguran kako me ni taj put nije vidio. Nosio je glavu prilično visoko, no imao je izraz mjesečara koji se bori upravo s onim snom koji ga tjera da luta po opasnim mjestima. Misli su mi se vratile na Nataliju Haldin, na njenu majku. On je bio sve što im je ostalo od sina i brata.
Zapadnjak u meni se uznemirio. Bilo je nečeg šokantnog u izrazu tog lica. Da sam i ja bio urotnik, ruski politički izbjeglica, možda bih mogao izvući neke konkretne zaključke iz ovog slučajnog pogleda. No kako je već bilo, samo sam se teško uznemirio, čak do te razine da mi se probudila nedefinirana slutnja u vezi s Natalijom Haldin. Sve je ovo prilično neobjašnjivo, no na tome je bila zasnovana namjera koju sam formirao tada i tamo da posjetim te dame kasnije navečer, nakon moje usamljeničke večere. Točno je bilo da sam sreo gospođicu Haldin samo nekoliko sati ranije, ali gospodu Haldin nisam bio vidio prilično dugo vremena. Istina je bila da sam ih izbjegavao posjećivati u zadnje vrijeme.
Sirota gospođa Haldin! Priznajem kako me lagano prestrašila. Bila je jedan od onih karaktera, dovoljno rijetkih, srećom, za koje ste jednostavno morali biti zainteresirani jer su izazivali oboje, užas i sažaljenje. Čovjek se grozi kontakta s njima, a još više kontakta onih za koje mari, jer je toliko jasno kako su rođeni da pate i da prouzroče i drugima patnju. Čudno je pomisliti kako, neću reći sloboda, već samo slobodni pogled koji je za nas stvar riječi, ambicija, glasova (i ako je uopće stvar osjećaja, onda one vrste osjećaja koji ostavljaju naše najdublje emocije netaknutima), može za druga bića veoma nalik nama i koja žive pod istim nebom biti teška kušnja hrabrosti, stvar suza, tjeskobe i krvi. Gospođa Haldin je osjetila patnje vlastite generacije. Tu je bio onaj entuzijast od njenog brata - časnik kojeg su ubili pod Nikolom. Lagano ironična rezignacija nije nikakav oklop za ranjivo srce. Gospođa Haldin, pogođena preko svoje djece, morala je ponovno proživljavati bol iz prošlosti i osjećati tjeskobu zbog budućnosti. Bila je od onih koji se nisu znali zaliječiti, od onih koji su suviše svjesni vlastitog srca, koji su, niti kukavički niti sebični, strastveno gledali u svoje rane - i zbrajali ožiljke.
Misli poput ovih su začinile skromni, usamljenički obrok neženje. Ako bi netko htio primijetiti kako je ovo bio okolni put za razmišljanje o Nataliji Haldin, mogu mu samo uzvratiti kako je bila sasvim vrijedna brige. Imala je cijeli život ispred sebe. Neka se uvaži, onda, kako sam razmišljao o Nataliji Haldin na način na koji bi njezina majka razmišljala, na način razmišljanja o djevojci prikladan za starog čovjeka, još ne prestarog da bi postao stranac žaljenja. Gotovo je cijela njena mladost bila ispred nje; mladost proizvoljno otuđena prirodne svjetlosti i radosti, zasjenjena neeuropskim despotizmom; strašno turobna mladost prepuštena opasnostima bijesnog sukoba između podjednako strašnih antagonizama.
Zadržao sam se u svojim mislima duže nego što sam trebao. Osjetio sam se tako bespomoćno, čak i gore - tako nepovezano, na određeni način. U posljednjem sam trenutku oklijevao oko samog odlaska tamo. Kakve koristi od toga?
Večer je već bila poodmakla kada sam, skrenuvši na Bulevar filozofa, vidio svjetlo na krajnjem prozoru. Zastor je bio navučen, ali sam iza njega mogao zamisliti gospođu Haldin kako sjedi u naslonjaču, uobičajenog držanja, u iščekivanju nekoga, što je u posljednje vrijeme poprimilo gorko obličje luđačkog iščekivanja.
Smatrao sam kako me je svjetlo na prozoru dovoljno ovlastilo da pokucam na vrata. Dame se još nisu bile povukle. Jedino sam se nadao kako neće imati posjetitelje njihove nacionalnosti. Iznureni, umirovljeni ruski dužnosnik se ponekad mogao susresti tamo u večernjim satima. Sama njegova prisutnost je bila bezgranično turobna i zamorna. Mislim kako su ove dame tolerirale njegove česte posjete zbog nekog starog prijateljstva s gospodinom Haldinom - ocem, ili nečeg sličnog. Odlučio sam da ću, ako ga nađem tamo kako naklapa svojim mlakim glasom, ostati samo par minuta.
Iznenadilo me otvaranje vrata prije nego što sam uopće stigao pozvoniti. Suočio sam se s gospođicom Haldin, u šeširu i kaputiću, očigledno upravo na izlasku. Tako kasno! Možda po doktora?
Njen uzvik dobrodošlice me razuvjerio. Zvučalo je kao da sam upravo ja bio čovjek kojeg je željela vidjeti. Znatiželja mi je bila probuđena. Povukla me unutra, a vjerna je Anna, postarija njemačka služavka, zatvorila vrata, ali se poslije toga nije povukla. Ostala je blizu kao da je bila spremna ubrzo me pustiti van. Činilo se kako je gospođica Haldin upravo bila krenula van potražiti me.
Govorila je veoma užurbano, što je bilo jako neobično za nju. Otišla bi odmah i pozvonila na vrata gospođe Ziegler, i to ovako kasno, jer gospođa Ziegler običava...
Gospođa Ziegler, udovica uglednog profesora koji je bio moj blizak prijatelj, dopušta mi koristiti tri sobe u njenom velikom i krasnom stanu, kojega se nije odrekla nakon smrti muža; ali imam vlastiti ulaz koji izlazi na isti podest. Bio je to dogovor koji traje bar deset godina. Rekao sam kako mi je jako drago, kako sam i ja mislio...
Gospođica Haldin nije krenula skinuti odjeću za izlazak. Primijetio sam njenu pojačanu boju, nešto izrazito odlučno u tonu joj. Jesam li znao gdje živi gospodin Razumov?
Gdje živi gospodin Razumov? Gospodin Razumov? Ovako kasno - tako hitno? Podigao sam ruke u znak potpunog neznanja. Nisam imao apsolutno nikakvu ideju gdje bi mogao živjeti. Da sam mogao predvidjeti njezino pitanje prije tri sata samo, možda bih se usudio pitati ga na pločniku ispred poštanske zgrade i možda bi mi rekao, ali je isto tako vrlo moguće da bi me grubo otpravio da pazim na svoja posla. A moguće da bi, pomislio sam, prisjećajući se onog neobično izgubljenog, tjeskobnog i odsutnog izraza, možda dobio napadaj od šoka što mu se netko obratio. Ništa o tome nisam rekao gospođici Haldin, čak ni da sam sreo tog mladića nedavno. Utisak je bio tako duboko neugodan, kako bih i sam bio sretan da ga zaboravim.
»Ne znam gdje bih mogao pitati«, promrmljao sam bespomoćno. Bilo bi mi drago bilo kako biti od pomoći, i bio bih otišao po bilo kojeg čovjeka, mladog ili starog, jer imao sam najveće moguće povjerenje u njen zdrav razum. »Što vas je navelo da kod mene pođete po tu informaciju?« pitao sam.
»Nije bilo baš zbog toga«, rekla je, sniženim glasom. Držala se kao netko suočen s nemilom zadaćom.
»Ako dobro razumijem, morate vidjeti gospodina Razumova još ove večeri?«
Natalija Haldin je kimnula potvrdno glavom; zatim, nakon pogledavanja u vrata salona, rekla na francuskom -
»C’est mamam,23 i ostala smetena na trenutak, uvijek ozbiljna, nikako djevojka koju bi bilo koja teškoća mogla izbaciti iz takta. Moja je znatiželja ostala zaustavljena na njenim usnama, koje su neko vrijeme ostale zatvorene. Kakva je bila veza između gospodina Razumova i ovog spominjanja majke? Gospođa Haldin nije bila upoznata o dolasku prijatelja njenog sina u Ženevu.
»Mogu li se nadati da ću vidjeti vašu majku večeras?«
Gospođica Haldin je ispružila ruku kao da priječi prolaz.
»U strašnom je stanju pomutnje. Oh, vi nećete to primijetiti... to je iznutra, ali ja koja ju poznajem, ja sam užasnuta. Više se nemam snage suočavati s tim. Sve je to moja krivica; pretpostavljam da ne znam igrati ulogu; nikada ranije nisam ništa krila od majke. Nikada nije bilo razloga između nas za tako nešto. Ali sami znate razlog zbog kojega sam se uzdržala odmah joj reći za dolazak gospodina Razumova. Vi razumijete, zar ne? Zbog njenog nesretnog stanja. I - eto - ! Nikakva sam glumica. Budući da su mi vlastiti osjećaji snažno uključeni, ja nekako... ne znam. Primijetila je nešto u mom držanju. Pomislila je kako nešto skrivam od nje. Primijetila je moja duža izbivanja, a, zapravo, kako sam se svakodnevno nalazila s gospodinom Razumovim, počela sam ostajati duže nego obično kada bih išla vani. Bog zna kakve su joj se sumnje probudile u glavi. Znate da nije bila sasvim svoja još otkako... Tako je ove večeri ona - koja je bila tako strašno tiha tjednima - odjednom počela govoriti. Rekla je kako me ne želi koriti; da imam svoj karakter kako što je ona svoj imala; kako ne želi zabadati nos u moje poslove ili čak u moje misli; što se nje tiče, ona nikad ništa nije skrivala od svoje djece... strašne stvari za čuti. I sve to onim njenim tihim glasom, s onim sirotim, potrošenim licem, kameno mirnim. Bilo je nepodnošljivo.«
Gospođica Haldin je pričala ispod glasa i brže nego što sam je ikada ranije čuo govoriti. To je samo po sebi bilo uznemirujuće. Budući da je predsoblje bilo jako osvijetljeno, mogao sam pod velom vidjeti pojačanu joj boju. Stajala je ukočeno, lijevom rukom lagano naslonjenom na mali stolić. Druga joj je nepomično visjela niz tijelo. Tu i tamo se lagano nakašljala.
»Bilo je zastrašujuće. Zamislite samo! Mislila je kako se pripremam ostaviti ju bez da išta velim. Kleknula sam pokraj nje i molila je da razmisli što to govori! Položila je ruku na moju glavu, ali svejedno ustrajala u svojoj deluziji. Uvijek je mislila kako je vrijedna povjerenja svoje djece, ali to očito nije tako. Sin nije mogao vjerovati u njenu ljubav niti u razumijevanje - a sada sam ja planirala ju napustiti na jednako okrutan i nepravedan način, i tako dalje, i tako dalje. Ništa što sam rekla... . Ta morbidna tvrdoglavost... . Rekla je da je osjetila kako postoji nešto, neka promjena u meni... . Ako su me moja uvjerenja pozivala, zašto tajnovitost, kao da je ona bila kukavica ili slabić nevrijedan povjerenja? ‘Kao da moje srce može biti izdajica vlastite djece, rekla je... . Bilo je jedva podnošljivo. A cijelo me je vrijeme gladila po glavi... . Bilo je potpuno uzaludno protestirati. Bolesna je. Duša joj je...«
Nisam se usudio prekinuti šutnju koja je pala medu nas. Pogledao sam joj u oči, blistale se kroz veo.
»Ja! Promijenjena!« uzviknula je istim sniženim tonom. »Moja me uvjerenja pozivaju! To je bilo okrutno čuti, jer moj je problem što sam slaba i ne mogu vidjeti što mi je činiti. Znate to.
I kako bih sve to zaustavila, učinila sam sebičnu stvar. Kako bih otklonila njene sumnje od sebe, rekla sam joj za gospodina Razumova. Bilo je to sebično od mene. Znate da smo bili sasvim u pravu složivši se kako je najbolje to saznanje zadržati podalje od nje. Sasvim u pravu. Čim sam joj rekla kako je prijatelj našeg sirotog Viktora ovdje, vidjela sam koliko smo u pravu bili. Trebala je biti pripremljena; no u svojoj rastresenosti sam to samo izlanula. Majka se odmah strašno uzbudila. Koliko je dugo ovdje? Što je on znao i zašto nas nije došao odmah posjetiti, taj Viktorov prijatelj? Što je to značilo? Zar joj se nije moglo vjerovati čak ni s tim sjećanjima koja su ostala od sina joj? ... Zamislite samo kako mi je bilo vidjeti je, blijedu poput plahte, savršeno nepomičnu, tankih ruku koje su grčevito držale ruke od naslonjača. Rekla sam joj kako je sve to bila moja krivica.«
Mogao sam zamisliti nepomičnu, nijemu figuru majke u njenom naslonjaču, tamo, iza vrata, blizu kojih je kćer razgovarala sa mnom. Tišina iznutra se činila kao da glasno poziva na odmazdu protiv povijesne činjenice i modernih načina njenog djelovanja. Ta mi je vizija prostrujala kroz glavu, ali nisam mogao sumnjati da je gospođici Haldin bilo strašno. Potpuno sam razumio kada je rekla da ne može dočekati noć pod utiskom od te scene. Gospođa Haldin se prepustila najcrnjim mislima, nevjerojatno čudnim i okrutnim sumnjama. Sve se to moralo umiriti pod svaku cijenu i bez gubljenja vremena. Nije me iznenadilo čuti kako joj je gospođica Haldin rekla, »Idem ga odmah dovesti.« Nije bilo ničega apsurdnog u tom vapaju, nikakvih pretjeranih emocija. Nije čak bilo ni dvojbeno u mom »U redu, ali kako?«
Bilo je savršeno u redu što je pomislila na mene, ali što sam mogao učiniti u svom neznanju prebivališta gospodina Razumova?
»A pomisao da možda živi tu negdje, u neposrednoj blizini!« povikala je.
Sumnjao sam u to; ali bih bio veselo otrčao dovesti ga i s drugog kraja Ženeve. Pretpostavljam kako je bila sigurna u moju spremnost, budući da joj je prva pomisao bila doći k meni. No usluga za koju me je htjela zamoliti zapravo je bila da je otpratim u Ghateau-Borci.
Imao sam neprijatnu viziju mračne ceste, jezovitog posjeda i sumnjivo osamljenog prizora te kuće magije, intrige i feminističkog obožavanja. Primijetio sam kako Madame de S- vjerojatno neće znati ništa o onome što smo željeli saznati. Niti sam mislio kako je vjerojatno da ćemo mladića zateći tamo. Sjetio sam se pogleda na njegovo lice i nekako došao do uvjerenja kako će se čovjek, koji je izgledao gore nego da je vidio mrtvaca, htjeti zatvoriti negdje gdje će moći biti sam. Osjetio sam čudnu sigurnost kako je gospodin Razumov, kada sam ga vidio, išao doma.
»Zapravo sam mislila na Petra Ivanoviča«, rekla je gospođica Haldin tiho.
Ah! On će, naravno, znati. Pogledao sam na sat. Bilo je dvadeset minuta iza devet tek... Ipak.
»Otići ću u njegov hotel, onda«, predložio sam. »Ima sobu u Cosmopolitanu, negdje na zadnjem katu.«
Nisam se ponudio sam otići, jednostavno zbog nepovjerljivog dočeka na koji bi naišao. Ali sam predložio vjernu Annu, s porukom u kojoj se traži informacija.
Anna je još uvijek čekala pokraj vrata na drugom kraju sobe, a nas dvoje smo raspravljali šapćući. Gospođica Haldin je mislila kako mora sama poći. Anna je bila plaha i spora. Mnogo bi se vremena izgubilo u donošenju odgovora, a s te je točke gledišta postajalo kasno, jer nikako nije bilo sigurno da gospodin Razumov živi u blizini.
»Ako ja odem«, gospođica Haldin je objašnjavala, »mogu odmah poći k njemu iz hotela. A u svakom slučaju ću morati izaći van, jer moram objasniti gospodinu Razumovu osobno - pripremiti ga, na određeni način. Ne možete zamisliti majčino stanje uma.«
Boja joj je dolazila i nestajala s lica. Mislila je čak kako je zbog obje, zbog majke i zbog nje same, bolje da nisu zajedno neko vrijeme. Anna, koju je majka voljela, će biti pri ruci.
»Može svoje šivanje nastaviti u sobi«, gospođica Haldin je nastavila, krenuvši prema vratima. Zatim, obraćajući se na njemačkom služavki koja ih je otvorila ispred nas, »Možete majci reći kako je ovaj gospodin došao i krenuo sa mnom pronaći gospodina Ra7.umova. Ne smije se uzrujavati ako me ne bude neko duže vrijeme.«
Brzo smo izašli na ulicu, a ona je duboko udahnula svježi noćni zrak. »Nisam vas ni pitala«, promrmljala je.
»Mislim da niste«, rekao sam, u smijehu. Način na koji će me veliki feminist primiti sada nije bio važan. To da će biti uzrujan što me vidi i što će se vjerojatno odnositi prema meni bahato i drsko, nisam sumnjao, no pretpostavljao sam da se ipak neće usuditi izbaciti me van. I samo mi je to bilo važno. »Zar me nećete primiti pod ruku?« pitao sam.
Učinila je to u tišini i nijedno od nas nije reklo ništa pažnje vrijedno dok je nisam pustio da prva uđe u veliko predvorje hotela. Bilo je jako osvijetljeno, a priličan broj ljudi se motao okolo.
»Mogu otići gore i bez vas«, predložio sam.
»Ne bih htjela ostati sama na ovom mjestu«, rekla je tiho. »Idem i ja.«
Odveo sam je ravno do lifta tada. Na zadnjem katu nas je poslužitelj uputio udesno: »Na kraju hodnika.«
Zidovi su bili bijeli, tepih crven, električna su svjetla raskošno svjetlila, i pustoš, tišina, zatvorena vrata sva jednaka i brojna, podsjetili su me na savršeni red nekog strašno luksuznog modela kaznionice na principu samica. Gore pod krovom te ogromne hrpe nastanjenih putnika nikakav zvuk nije dopirao do nas, debeli je grimiz izgleda prigušio naše korake u potpunosti. Zurili smo, ne gledajući jedno u drugo dok se nismo našli ispred posljednjih vrata u tom dugačkom hodniku. Tada su nam se pogledi susreli i na trenutak smo stali, prisluškujući slabi žamor glasova iznutra.
»Valjda srno tu«, šapnuo sam bespotrebno. Vidio sam usne gospođice Haldin kako se pomiču bez zvuka i, nakon mog oštrog kucanja, žamor glasova unutra je utihnuo. Duboki je mir trajao nekoliko sekundi, a onda je vrata naprasito otvorila niska, crnooka žena u crvenoj bluzi, s velikim klupkom gotovo sijede kose, nemarno podignute na neuredan i nelijep način. Tanke su joj, zakrivljene obrve bile skupljene. Kasnije sam doznao kako je to bila slavna - ili notorna - Sofija Antonovna, ali tada sam bio zatečen neobičnim mefistovskim izrazom njezinog ispitivačkog pogleda, jer je bio tako čudnovato bezazlen, tako - mogao bih reći - neđavolski. Još je više omekšao kada je pogledala u gospođicu Haldin, koja je izrazila, snažnim, ujednačenim glasom, svoju želju da vidi Petra Ivanoviča na trenutak.
»Ja sam gospođica Haldin«, dodala je.
Na to je, čela potpuno glatkog sada, ali bez riječi odgovora, žena u crvenom otišla do sofe i sjela, ostavivši vrata širom otvorena.
I sa sofe, tuku sklopljenih u krilu, nas je gledala svojim crnim, sjajnim očima.
Gospođica Haldin je došla do sredine sobe; ja, vjeran svojoj ulozi običnog pratitelja, ostao sam pokraj vrata nakon što sam ih zatvorio. Soba, prilično velika, ali s niskim stropom, bila je oskudno namještena, a električna žarulja s porculanskim sjenilom bila je nisko povučena nad veliki stol (s vrlo velikom kartom razastrtom na njemu) i ostavljala je udaljene krajeve stola u maglovitom, umjetnom svjetlu. Petra Ivanoviča se nije moglo vidjeti, niti je gospodin Razumov bio prisutan. No, na sofi, blizu Sofije Antonovne, čovjek koščata lica i s kozjom bradicom nagnuo se naprijed s rukama na koljenima, netremice ih gledajući, ljubaznog izraza. U udaljenom kutu široko, blijedo lice i nezgrapno tijelo su se mogli razabrati, čudni, kao da su bili nesigurni na malom sjedištu na kojemu su odmarali. Jedina osoba koja mi je bila poznata bio je Julius Laspara, koji se činio zadubljenim nad kartom, nogu čvrsto isprepletenih oko noga stolice. Hitro je sišao i naklonio se gospođici Haldin, apsurdnog izgleda, nalik dječaku kukastog nosa s prekrasnom lažnom prosijedom bradom. Pristupio je, ponudivši svoju stolicu, koju je gospođica Haldin odbila. Samo je došla na trenutak razmijeniti par riječi s Petrom Ivanovičem.
Visoki mu je glas postao bolno glasan u sobi.
»Začuđujuće, baš sam na vas mislio ovog popodneva, Natalija Viktorovna. Sreo sam gospodina Razumova. Zamolio sam ga da mi napiše članak o bilo čemu. Vi biste ga mogli prevesti na engleski - s takvim učiteljem.«
Kimnuo je uvažavajuće u mom smjeru. Na ime Razumov neopisivi se zvuk, neka vrsta slabe cike, kao od neke ljutite male životinje, čuo iz kuta zaposjednutog od čovjeka prevelikog za stolicu u kojoj je sjedio. Nisam čuo što je gospođica Haldin rekla. Laspara je ponovno govorio.
»Vrijeme je da se nešto učini, Natalija Viktorovna. Ali pretpostavljam kako vi imate vlastite ideje. Zašto i sami ne bi nešto napisali? Možda da dođete do nas uskoro? Mogli bi porazgovarati o tome. Bilo kakav savjet...«
Opet nisam uhvatio riječi gospođice Haldin. Još jednom Lasparin glas.
»Petar Ivanovič? Povukao se na trenutak u drugu sobu. Svi ga čekamo.«
Veliki je čovjek, ulazeći u tom trenutku, izgledao veći, viši, prilično impozantan u dugačkom kućnom ogrtaču od nekog crnog materijala. Padao mu je u ravnim linijama do nogu. Podsjećao je na redovnika ili proroka, robusnu figuru nekog pustinjaka - nešto azijatsko; a tamne su ga naočale u spoju s ovim kostimom učinile misterioznijim nego ikad u prigušenom svjetlu.
Mali se Laspara vratio na svoju stolicu i nastavio s gledanjem u kartu, jedini jarko osvijetljen objekt u sobi. Čak sam i sa svoje udaljene pozicije kraj vrata mogao razabrati, po obliku plavog dijela koji je predstavljao more, kako je to bila karta baltičkih provincija. Petar lvanovič je lagano uskliknuo prilazeći gospođici Haldin, obuzdao se kada je mene primijetio, bez sumnje jedva, i zagledao se svojim tamnim, zasjenjenim pogledom. Mora da me je prepoznao po sijedoj kosi, jer se, uz naglašeno slijeganje ramena, okrenuo se prema gospođici Haldin u benevolentnom povlađivanju. Ugrabio joj je ruku u svoj debeli, mekani dlan, a drugim je prekrio kao poklopcem.
Dok su njih dvoje u sredini sobe izmjenjivali nekoliko nečujnih fraza, nitko se drugi nije pomaknuo: Laspara, leđima okrenut nama, klečeći na stolici, laktima oslonjen na kartu velikog omjera, sjenovita gromada u kuru, čovjek s otvorenim pogledom i kozjom bradicom na sofi, žena u crvenoj bluzi do njega - nitko od njih nije ni najmanju kretnju napravio. Pretpostavljam kako zapravo nisu imali vremena, jer je gospođica Haldin odmah povukla ruku od Petra Ivanoviča i prije nego što sam bio spreman, išla je prema vratima. Neuvaženi zapadnjak, ja, žurno sam ih otvorio i slijedio je van, zadnji moj pogled sve ih je ostavio nepomične u njihovim raznim pozama: Petar lvanovič stajao je sam, s tamnim naočalama nalik ogromnom slijepom učitelju, a iza njega živahni odsjaj svjetla na obojenoj karti, zaklonjenoj sićušnim Lasparom.
Kasnije, mnogo kasnije, u vrijeme novinskih glasina (bile su neodređene i uskoro su ugasle) o neuspjeloj vojnoj uroti u Rusiji, sjetio sam se pogleda na tu nepomičnu skupinu sa središnjom figurom. Nikakvi detalji nisu izašli na vidjelo, ali se znalo kako su revolucionarne partije iz inozemstva pružile podršku, unaprijed poslale izaslanike, kako se čak pronašao novac za parobrod s oružjem i urotnicima za invaziju na baltičke provincije. I dok sam očima prelazio preko nepotpunih otkrića (za koja svijet nije bio previše zainteresiran) mislio sam kako je stara, uređena Europa u mojoj osobi u pratnji one ruske djevojke dobila nešto poput pogleda iza scene. Kratki, čudnovati pogled na zadnjem katu velikog hotela - od svih mjesta na svijetu: veliki čovjek osobno; nepomična gromada koljača žandara i špijuna u kutu; Jakovlič, veteran starih terorističkih kampanja; žena, kose bijele poput moje i živih crnih očiju, sve u nekom misterioznom polusvjetlu, s jako osvijetljenom kartom Rusije na stolu. Ženu sam imao priliku ponovno vidjeti. Dok smo čekali dizalo, žurno je došla niz hodnik, očiju prikovanih za lice gospođice Haldin i povukla ju je ustranu, kao zbog povjerljive komunikacije. Nije dugo trajalo. Samo nekoliko riječi.
Spuštajući se u dizalu, Natalija Haldin nije prekinula tišinu. Tek van hotela i kada smo se rivom spuštali na svježem zraku obasjanom javnim svjetiljkama, reflektiranim u tamnoj vodi malene luke s naše lijeve strane, i sa skupinom visokih hotela s desne strane, progovorila je.
»To je bila Sofija Antonovna - znate za nju?...«
»Da, znam - slavna...«
»Upravo ta. Čini se da im je, nakon što smo izašli, Petar lvanovič rekao zašto sam došla. Zato je istrčala van za nama. Predstavila mi se i zatim rekla, ‘Vi ste sestra hrabrog čovjeka koji će biti upamćen. Još ćete dočekati bolja vremena.’ Rekla sam joj kako se nadam dočekati vrijeme kada će sve ovo biti zaboravljeno, čak i ako to znači kako će ime mojeg brata također biti zaboravljeno. Nešto me natjeralo da to velim, ali vi me razumijete?«
»Da«, rekao sam. »Iščekujete vrijeme pravde i sloge.«
»Da. Previše je mržnje i odmazde u svemu tome. To mora završiti. To je žrtva - i neka tako bude još i veća. Destrukcija je djelo ljutnje. Neka tirani i ubojice budu zaboravljeni, a jedino obnovitelji upamćeni.«
»I je li se Sofija Antonovna složila s vama?« pitao sam skeptično.
»Nije rekla ništa osim, ‘Dobro je za vas da vjerujete u ljubav.’ Mislim da me je razumjela. Zatim me pitala jesam li se nadala uskoro vidjeti gospodina Razumova. Rekla sam da vjerujem kako ću uspjet dovesti ga da vidi majku večeras, budući da je majka saznala kako je ovdje i bila morbidno nestrpljiva doznati može li nam reći nešto o Viktoru. Bio je jedini bratov prijatelj za kojega smo znali i to vrlo blizak. Rekla je, ‘Oh! Vaš brat - da. Molim vas recite gospodinu Razumovu kako sam obznanila priču koju sam doznala iz St. Petersburga. liče se uhićenja vašeg brata, dodala je. ‘Bio je izdan od čovjeka iz naroda koji se kasnije objesio. Gospodin Razumov će vam sve objasniti. Sve sam mu rekla danas popodne. I molim vas, recite gospodinu Razumovu kako mu Sofija Antonovna šalje pozdrave. Odlazim rano ujutro - daleko.«
A gospođica Haldin je dodala, nakon trenutka šutnje -
»Bila sam toliko potresena onim što sam tako neočekivano čula da jednostavno nisam mogla ranije govoriti... . Čovjek iz naroda! Oh jadni naš narod!«
Hodala je polagano, kao da je iznenada bila izmorena. Glava joj je pala; s prozora zgrada s balkonima i terasama dopirao je banalan zvuk hotelske glazbe; ispred niskih središnjih vrata kasina dva su crvena plakata, jeftinog provincijskog efekta, blještala pod električnim svjetiljkama. A praznina rive, osamljeni prizor ulica, zračili su licemjernom ispravnošću i neopisivom turobnošću.
Shvatio sam da je uspjela dobiti adresu i jednostavno sam je pratio. Na mostu Mont Blanc, gdje se nekoliko tamnih figura činilo izgubljenima u dugoj i širokoj perspektivi definiranoj svjetlima, rekla je -
»Nije jako daleko od naše kuće. Nekako sam mislila i da ne može biti. Adresa je Rue de Carouge. Mislim da mora biti u jednoj od onih novih, velikih kuća za obrtnike.«
Primila me pod ruku s povjerenjem, bliskošću, i ubrzala korak. Bilo je nečeg primitivnog u našim postupcima. Nismo mislili na pogodnosti civilizacije. Kasni nas je tramvaj pretekao; red fijakera je bio pored ograde parka. Nije nam palo na pamet iskoristiti te pogodnosti. Ona je bila u velikoj žurbi, možda, a što se mene tiče - pa, s povjerenjem me primila pod ruku. Dok smo se lagano uspinjali uz Corraterie, svi dućani su bili zatvoreni i nije bilo svjetla na nijednom od prozora (kao da je sva plaćenička populacija pobjegla na kraju dana), rekla je nesigurno -
»Mogla bih požuriti i na trenutak majku obići. Ne bi puno skrenuli s puta.«
Razuvjerio sam je. Ako je gospođa Haldin zaista očekivala vidjeti Razumova te večeri, ne bi bilo mudro pokazati se bez njega. Što prije pronađemo mladića i dovedemo ga da umiri majčinu tjeskobu, to bolje. Složila se s mojim rezoniranjem i dijagonalno smo prešli Place du Theatre, s podom od kamenih ploča, plavkasto-sivim pod električnim svjetlom i usamljenom statuom konjanika, sasvim crnom, u sredini. U Rue de Carouge smo bili u siromašnijem dijelu i približavali se periferiji grada. Prazna zemljišta zamijenile su visoke, nove kuće. Na uglu pokrajnje ulice, žarko je svjetlo bijelo oličenog dućana palo u noć. poput lepeze, kroz široka vrata. Iz daljine se mogao vidjeti unutarnji zid s oskudno napunjenim policama i pult obojen u smeđe. To je bila ta kuća. Približavajući se uz tamni potez ograde od bajcanih planjki, vidjeli smo usku, blijedu prednju stranu pod kutom, pet jednostrukih prozora visoko, bez svjetla, okrunjenih velikom sjenom stršećeg krova.
»Moramo pitati u dućanu«, gospođica Haldin me uputila.
Ispijeni, lagano brkati čovjek je, u prljavoj bijeloj košulji i pohabanoj kravati, spustio novine, i, naslonivši se opušteno na oba lakta preko pulta, odgovorio kako je osoba koju tražim zaista njegov locataire24 na trećem katu, ali kako je na trenutak izašao.
»Na trenutak«, ponovio sam, nakon pogleda upućenog gospođici Haldin. »Znači li to kako ga ubrzo očekujete natrag?«
Bio je vrlo blag, uslužnog pogleda i mekanih usana. Smiješio se lagano kao da je znao sve o svemu. Gospodin Razumov se, nakon što je bio odsutan cijeli dan, vratio rano navečer. Bio je veoma iznenađen prije pola sata ili tako nešto kada ga je vidio da ponovno izlazi. Gospodin Razumov je. ostavio ključ i, negdje tijekom usputnog razgovora između njih dvojice, spomenuo kako ide van jer mu treba zraka.
Nastavio nam se smiješiti stojeći iza praznog pulta, s glavom među rukama. Zrak. Zrak. No je li to značilo dugu ili kratku odsutnost, bilo je teško reći. Noć se približavala, u svakom slučaju.
Nakon stanke, uslužnih očiju okrenutih prema vratima, dodao je -
»Oluja će ga potjerat.«
»Biti će oluje?« pitao sam.
»Pa, nego!«
Kao u potvrdu njegovih riječi, čuli smo veoma udaljen, dubok zvuk grmljavine.
Konzultiravši se s gospođicom Haldin pogledom, vidio sam je toliko nevoljnu odustati od potrage, da sam pitao dućandžiju, u slučaju da se gospodin Razumov vrati unutar pola sata, može li ga zamoliti da ostane dolje u dućanu. Navratiti ćemo opet uskoro.
Odgovor je bio gotovo neprimjetan pokret glavom. Suglasnost gospođice Haldin je bila izražena u njenoj šutnji. Polagano smo šetali niz ulicu, u suprotnom smjeru od grada; niski vrtni zidići skromnih obiteljskih kuća osuđenih na rušenje, bili su zaklonjeni granama drveća i gustim lišćem, i odozdo osvijetljeni plinskim svjetiljkama. Silovita i monotona buka ledene rijeke Arve u padu preko niske brane donosila nam je prohladan zapuh svježeg zraka preko velikog otvorenog prostora, gdje je dupla linija uličnih svjetiljki ocrtavala ulicu još uvijek bez kuća. A na drugoj obali, natkrivenoj strašnim crnilom olujnog oblaka, usamljeno prigušeno svjetlo činilo se kao da netremice u nas gleda. Kada smo došli do mosta, rekao sam -
»Najbolje bi bilo da se vratimo...«
U dućanu je suhonjavi čovjek listao svoje zapackane novine, sada potpune raširene na pultu. Samo je podigao glavu kada sam ušao i odmahnuo negativno, stisnuvši usne. Pridružio sam se odmah gospođici Haldin vani i krenuli smo hitrim korakom. Napomenula je kako će odmah rano ujutro poslati Annu s porukom. Poštovao sam njenu šutljivost, a tišina je možda bila najbolji način da pokažem svoju zabrinutost.
Polururalna ulica kojom smo išli na svom povratku, postepeno se mijenjala u uobičajenu gradsku prometnicu, široku i pustu. Sreli smo jedva četvero ljudi sve skupa, a put se čini beskrajno dugim, jer se tjeskoba moje pratilje prirodno prenijela na mene. Napokon smo skrenuli na Bulevar filozofa, širi, osamljeniji, potpuno mrtav - prava pustoš usnule ispravnosti. Ugledavši dva osvijetljena prozora, veoma upadljiva izdaleka, imao sam viziju gospođe Haldin u naslonjaču u strašnom, mučnom bdijenju pod kletvom despotskog pravila: žrtva tiranije i revolucije, prizor u isto vrijeme okrutan i apsurdan.

III



»Ući ćete na trenutak?« rekla je Natalija Haldin.
Dvoumio sam se zbog kasnog sata. »Znate da vas majka veoma cijeni«, inzistirala je.
»Ući ću samo da vidim kako vam je majka.«
Rekla je, kao za sebe, »Ne znam hoće li vjerovati da nisam mogla pronaći gospodina Razumova, budući da si je utuvila u glavu kako krijem nešto od nje. Možda ćete je vi moći uvjeriti...« . .
»Miša majka možda neće ni meni vjerovati«, primijetio sam.
»Vama? Zašto? Što bi vi imali skrivat od nje? Niti ste Rus, niti urotnik.«
Duboko sam osjetio svoju europsku izdvojenost, nisam ništa rekao, ali sam odlučio igrati svoju ulogu bespomoćnog promatrača do kraja. Udaljeni je zvuk grmljavine iz doline Rhone bio sve bliži uspavanom gradu prozaičnih vrlina i univerzalne dobrodošlice. Prešli smo ulicu nasuprot velike, mračne veže i gospođica Haldin je pozvonila na vrata stana. Bila su otvorena gotovo istog trenutka, kao da je postarija služavka čekala u predsoblju na naš povratak. Monotona fizionomija joj se sada zračila zadovoljstvom. Gospodin je tu, izjavila je, dok je zatvarala vrata.
Nijedno od nas nije razumjelo. Gospođica Haldin se oštro okrenula prema njoj. »Tko?«
»Herr Razumov«, objasnila je.
Čula je bila dovoljno od našeg razgovora, prije nego što smo izašli, da zna zašto joj je mlada gazdarica išla van. Prema tome, kada se gospodin predstavio na vratima, odmah ga je uvela.
»To nitko nije mogao predvidjeti«, promrmljala je gospođica Haldin, ozbiljnih sivih očiju fiksiranih na mojima. I, prisjetivši se mladićevog izraza lica kojeg sam vidio ne puno više od četiri sata ranije, izraza progonjenog mjesečara, pitao sam se s nekom vrstom bojazni.
»Pitali ste majku najprije«, gospođica Haldin je upitala služavku.
»Nisam. Najavila sam gospodina«, odgovorila je, iznenađena našim zabrinutim licima.
»Ipak«, rekao sam poluglasno, »majka vam je bila pripremljena.«
»Da. Ali on nema pojma...«
Činilo mi se kao da je sumnjala u njegovu taktičnost. Na pitanje koliko dugo je gospodin s majkom, služavka nam je rekla kako je der Herr25 u salonu ne duže od četvrt sata.
Pričekala je trenutak, a onda se povukla, izgledajući pomalo prestrašeno. Gospođica Haldin je zurila u mene u tišini.
»Kako se sve posložilo«, rekao sam, »točno znate što prijatelj vašeg brata ima za reći majci. A nakon toga zasigurno...«
»Da«, polagano je rekla Natalija Haldin. »Pitam se samo, kako nisam bila tu kada je došao, ne bi li bilo bolje ne prekidati sada.«
Ostali smo u tišini, i pretpostavljam kako smo oboje naćulili uši, ali nikakav zvuk nije dopirao do nas kroz zatvorena vrata. Držanje gospođice Haldin je izražavalo bolnu neodlučnost; napravila je pokret kao da će ući, ali se zaustavila. Čula je korake s druge strane vrata. Otvorila su se i Razumov je, bez stanke, iskoračio u predsoblje. Zamor toga dana i borba sa samim sobom su ga toliko promijenili da sam oklijevao prepoznati to lice koje je, samo nekoliko sati ranije, kada se očešao od mene ispred pošte, bilo dovoljno zastrašujuće, ali sasvim drugačije. Nije bilo tako blijedo onda, a oči mu nisu bile tako mračne. Sada su sigurno izgledale normalnije, ali je preko njih bila sjena nečega svjesno grešnog.
Govorim o tome jer je, isprva, njihov pogled pao na mene, iako bez bilo kakve naznake prepoznavanja ili čak poimanja. Jednostavno sam se našao na liniji njegova pogleda. Ne znam je li čuo zvono ili očekivao vidjeti ikoga. Bio je izlasku, vjerujem, i ne mislim da je vidio gospođicu Haldin dok nije napravila korak ili dva prema njemu. Zanemario je ruku koju mu je ispružila.
»To ste vi, Natalija Vikrorovna... . Možda ste iznenađeni... u ovako kasni sat. Ali, vidite, sjetio sam se našeg razgovora u onom parku. Mislio sam zaista kako je vaša želja bila da - bez gubljenja vremena... pa sam došao. Nema drugog razloga. Samo da ispričam...«
Teško je govorio. Primijetio sam to i sjetio se njegove izjave čovjeku iz dućana kako ide van jer mu »treba zraka.« Ako mu je to bila namjera, onda je bilo jasno kako je strašno podbacio. Sa spuštenim pogledom i pognutom glavom mučio se pokušavajući nastaviti s frazom koja ga je gušila.
»Da ispričate ono što sam tek danas čula - danas...«
Kroz vrata koja nije bio zatvorio, imao sam pogled na salon. Bio je osvijetljen samo zasjenjenom lampom - oči gospođe Haldin nisu mogle podnositi ni plinsko ni električno svjetlo. Bila je to prilično velika soba, a u kontrastu s jako osvijetljenim predvorjem dužina joj se izgubila u poluprozirnoj tmini potpomognutoj teškim sjenama; i tu sam vidio nepomičnu figuru gospođe Haldin, laganu nagnutu naprijed, s blijedom rukom na ruci naslonjača.
Nije se micala. S prozorom ispred sebe, više nije bila onog držanja koje je ukazivalo na iščekivanje. Zastori su bili navučeni; a tamo vani je bilo samo noćno nebo s olujnim oblacima i grad, indiferentan i gostoljubiv u svojoj hladnoj, gotovo prezrivoj, toleranciji - slavni grad za izbjeglice kojemu sve ove tuge i nade nisu ništa značile. Bijela joj je glava bila pognuta.
Pomisao kako se stvarna drama autokracije ne odvija na velikoj političkoj pozornici došla mi je dok sam, osuđen biti promatrač, uhvatio ovaj drugi pogled iza scene, nešto puno dublje od riječi i gesta u javnoj igri. Bio sam siguran kako se ova majka ipak u srcu odbila odreći svoga sina. Bilo je to više od Rahelinog neutješnog žalovanja, bilo je to nešto dublje, nepristupačnije u svojoj zastrašujućoj nepomičnosti. Izgubljen u nedefiniranom naslonjaču visokog naslona, bijeli joj je, nagnuti profil sugerirao kontemplaciju o nečemu što joj je bilo u krilu, kao da je ljubljena glava tamo odmarala.
Doživio sam taj pogled iza scene, a onda je gospođica Haldin, prolazeći pokraj mladića, zatvorila vrata. Nije to učinila bez oklijevanja. Na trenutak sam pomislio kako će otići k majci, ali joj je uputila samo tjeskoban pogled. Možda da se gospođa Hladin pomaknula... ali ne. U toj je nepomičnosti beskrvnog lica bila zastrašujuća rezerviranost patnje bez lijeka.
U međuvremenu je mladić oči držao uperene u pod. Pomisao kako će morati ponoviti priču koju je već ispričao, bila mu je nepodnošljiva. Očekivao je da će pronaći obje žene zajedno. A onda, rekao je sebi, biti će zauvijek gotovo - za sva vremena. »Sreća da ne vjerujem u drugi svijet«, pomislio je cinično.
Sam u svojoj sobi nakon što je poslao tajno pismo, u određenoj mjeri je povratio sabranost pišući u svoj tajni dnevnik. Bio je svjestan opasnosti koja se skrivala u tom čudnovatom samozadovoljstvu, ali se nije mogao suzdržati. Smirivalo ga je - pomirivalo ga s vlastitim postojanjem. Sjedio je i pisao pod svjetlom jedne usamljene svijeće, dok mu nije sinulo da ga objašnjenje koje je čuo o Haldinovom uhićenju, kako ga je uobličila Sofija Antonovna, obvezuje da ga sam prenese damama Haldin. Zasigurno će čuti priču kroz neke druge kanale, a onda bi njegova uzdržljivost izgledala čudno, ne samo majci i sestri Haldin, nego i drugim ljudima. Došavši do tog zaključka, nije u sebi otkrio nikakvo značajno oklijevanje prema suočavanju s nužnosti, i vrlo ga je brzo nervoza da s tim čim prije završi počela mučiti. Pogledao je na sat. Ne; apsolutno nije bilo prekasno.
Petnaest minuta s gospođom Haldin nalikovalo je na osvetu nepoznatog: to blijedo lice, taj slabi, izražajni glas; ta glava, najprije nestrpljivo okrenuta prema njemu, a onda, nakon nekog vremena, pognuta ponovno i nepomična - u prigušenom, tihom svjetlu sobe u kojoj su njegove riječi, koje je pokušao ukrotiti, odzvanjale tako glasno - uznemiravala ga je poput nekog čudnovatog otkrića. I činilo se kao da ima neke zagonetne tvrdokornosti u toj tuzi, nečega što nije mogao razumjeti; u svakom slučaju, nečeg neočekivanog. Je li bilo neprijateljsko? Nije bilo bitno. Ništa ga više nije moglo dirnuti; u očima revolucionara više nije bilo sjene na njegovoj prošlosti. Haldinova je utvara zaista bila pregažena, ostavljena da nemoćno i pasivno leži na pločniku u snijegu. A ovo je bila majka utvare, obuzeta tugom i bijela poput duha. Osjetio je sažaljivo iznenađenje. Ali to, naravno, nije bilo važno. Majke nisu bile važne. Nije se mogao otresti gorkog prizora te mirne, tihe, sjedokose žene, ali se neka vrsta krutosti uvukla u njegove misli. Ovo su bile posljedice. I što s tim? »Ležim li ja u krevetu od ruža?« povikao je u sebi, sjedeći nešto dalje očiju uperenih u to obličje tuge. Rekao joj je sve što je imao za reći, a kada je završio, nije ni riječi izustila. Okrenula je glavu dok je govorio. Tišina koja je pala na zadnje mu riječi trajala je pet minuta ili duže. Što je značila? Suočen s tim neshvatljivim značenjem tišine, postao je svjestan srdžbe u svom krutom stavu, stare srdžbe prema Mladinu probuđene kontemplacijom Haldinove majke. I nije li to bilo nešto poput zavisti što mu je stegnulo srce, zavisti zbog privilegije koja je samo njemu, od svih ljudi koji su ikad hodali ovim svijetom, bila uskraćena? Ovaj drugi je bio taj koji je otišao na počinak, a opet nastavio postojati u ljubavi te ožalošćene stare žene, u mislima svih onih ljudi koji se predstavljaju kao ljubitelji čovječanstva. Bilo je nemoguće riješiti ga se. »Sebe sam prepustio uništenju«, mislio je Razumov. »On me je potaknuo na to. Ne mogu ga se otresti.«
Uzrujan tim otkrićem, ustao se i izašao iz tihe, polumračne sobe s tom starom ženom u naslonjaču, tom majkom! Nije se ni osvrnuo. Bio je zapravo bijeg. Ali je otvorivši vrata vidio da mu je uzmak odsječen. Sestra je tu bila. Nije nikada zaboravio na sestru, samo je nije očekivao tada vidjeti - ili ikada više, možda. Njena prisutnost u predsoblju bila je nepredvidiva jednako kao što je avet njezina brata nekada bila. Razumov je ustuknuo kao da je otkrio kako je lukavo uhvaćen u zamku. Pokušao se nasmiješiti, ali nije uspio, i spustio je pogled. »Moram li ponavljati tu glupavu priču opet?« pitao se, i osjetio kako tone. Ništa konkretno nije pojeo od prethodnog dana, ali nije bio u stanju da analizira uzroke svoje slabosti. Namjeravao je podignuti šešir i povući se sa što je manje riječi moguće, no hitri pokret gospođice Haldin kojim je zatvorila vrata, iznenadio ga je. Zakrenuo se za njom, no bez podizanja pogleda, pasivno, baš kako bi se pero pomaknulo na propuhu. U sljedećem je trenutku bila ponovno na istom mjestu s kojega je krenula, s još jednim poluokretom s njegove strane, tako da su ponovno došli u relativno jednake pozicije.
»Da, da«, žurno je rekla. »Vrlo sam vam zahvalna, Kirilo Sidoroviču, što ste odmah došli - ovako... . Samo, da sam bar bila... . Je li vam majka rekla?«
»Ne znam što bi mi mogla reći, što nisam ranije znao«, rekao je, očigledno sebi, ali potpuno čujno. »Jer ja sam uvijek znao«, dodao je glasnije, kao u očaju.
Objesio je glavu. Imao je tako snažan osjećaj prisutnosti Natalije Haldin, da bi je gledati, osjećao je, bilo olakšanje. Ona je bila ta koja ga je sada progonila. Patio je od tog progona još otkako se iznenada pojavila pred njim u vrtu vile Borel s ispruženom rukom i bratovim imenom na usnama... . Predsoblje je imalo red kuka na zidu najbližem vanjskim vratima, dok je uza zid nasuprot toga stajao mali tamni stolić i jedna stolica. Tapete, neodređenog dizajna, bile su sve osim bijele. Svjetlo električne žarulje, postavljeno visoko ispod stropa, dosezalo je u sva četiri prazna kuta tog čistog kvadrata, kruto, bez sjena - čudnovata pozornica za mračnu dramu.
»Na što mislite?« upitala je gospođica Haldin. »Što ste to uvijek znali?«
Podigao je lice, blijedo, puno neizražene patnje. No taj izraz u njegovim očima, izraz tupe, odsutne tvrdokornosti, koji je pogodio i iznenadio svakoga tko je s njim razgovarao, počeo je nestajati. Bilo je to kao da je dolazio sebi u svijesti probuđenoj od te čudesne harmonije obličja, linija, pogleda, glasa, koji su činili djevojku ispred njega tako rijetkim bićem, izvan, i, kako se veli, iznad uobičajenog shvaćanja ljepote. Gledao ju je toliko dugo da je lagano pocrvenjela.
»Što ste to znali?« ponovila je zbunjeno.
Sada se uspio nasmijati.
»Doista, da nije bilo riječi ili dvije pozdrava, posumnjao bih da je vaša majka uopće bila svjesna mog bivanja. Razumijete?«
Natalija Haldin je kimnula; ruke, koje su joj bile uz tijelo, lagano su se pomaknule.
»Da. Nije li to tužno? Još suzu nije pustila - niti jednu jedinu.«
»Ni suzu! A vi, Natalija Viktorovna? Jeste li vi plakali?«
»Jesam. A opet, ja sam dovoljno mlada, Kirilo Sidoroviču, da vjerujem u budućnost. Ali kada vidim majku tako strašno odsutnu, gotovo da zaboravim na sve. Pitam se trebam li se osjećati ponosno - ili samo rezignirano. Toliko mnogo ljudi nam je dolazilo. Bilo je tu potpunih stranaca koji su pisali i tražili dopuštenje da dođu iskazati svoje poštovanje i sućut. Bilo je nemoguće držati vrata zatvorenima zauvijek. Znate da je i Petar Ivanović osobno... Oh, da, bilo je mnogo sućuti, ali bilo je i ljudi koji su otvoreno likovali nad tom smrću. A onda, kada sam ostala sama sa sirotom majkom, sve se to činilo tako pogrešno u svojoj srži, nešto nevrijedno cijene koju ona plaća. Ali čim sam čuo kako ste ovdje u Ženevi, Kirilo Sidoroviču, osjetila sam kako ste vi jedina osoba koja bi mi mogla pomoći...«
»U tješenju žalobne majke? Da!« provalio je na način koji je nju natjerao da širom otvori svoje čiste, nedvojbene oči. »Ali tu je pitanje podobnosti. Je li vam to palo na pamet?«
Bilo je određene zadihanosti u njegovom izrazu, koja je bila u suprotnosti s monstruoznim nagovještajem podrugljivosti u njegovoj namjeri.
»Zašto!« šapnula je Natalija Haldin osjećajno. »Tko je podobniji od vas?«
Imao je grčeviti napadaj gorčine, ali se kontrolirao.
»Doista! Čim ste čuli kako sam u Ženevi, prije nego što ste me i vidjeli? Još jedan dokaz uvjerenja koje...«
Odjednom mu se ton promijenio, postao je odrezan i hladan.
»Muškarci su bijedna stvorenja, Natalija Viktorovna. Nemaju intuicije u osjećajima. Da bi mogli prikladno razgovarati s majkom o njenom izgubljenom sinu, moraju imati nekog iskustva u sinovskom odnosu. To nije slučaj sa mnom - ako morate znati cijelu istinu. Vaše nade ovdje imaju posla s grudima neogrijanim nikakvom privrženošću, kao što pjesnik veli... To ne znači da su neosjećajne«, dodao je nižim tonom.
»Sigurna sam kako vaše srce nije bezosjećajno«, rekla je gospođica Haldin blago.
»Nije. Nije tvrdo poput kamena«, nastavio je istim introspektivnim glasom i izgledajući kao da mu je srce, teško poput kamena, ležalo u tim neogrijanim prsima o kojima je govorio. »Ne, nije tako tvrdo. Ali kako dokazati to što mi vi pripisujete - a! to je drugo pitanje. Nitko nikada nije očekivao nešto tako od mene. Nikoga nije bilo kome bi moja nježnost bila od neke koristi. I sada vi dolazite. Vi! Sada! Ne, Natalija Viktorovna. Prekasno je. Dolazite prekasno. Ne smijete ništa očekivati.«
Ustuknula je od njega lagano, iako se on nije pomaknuo, kao da je vidjela neku promjenu u licu mu, pridajući njegovim riječima značaj nekog skrivenog osjećaja koji su međusobno dijelili. Meni su, tihom promatraču, izgledali kao dvoje ljudi koji postaju svjesni čarolije koja ih je obuzela još od onog trenutka kada su se prvi put ugledali. Da je bilo koje od njih bacilo pogled na mene u tom trenutku, bio bih tiho otvorio vrata i izašao van. Ali nijedno nije; i ostao sam, svaka bojazan od indiskrecije izgubljena u aspektu moje ogromne udaljenosti od njihove percepcije pod sumornim nebom ruskih problema, od granica njihovog pogleda, njihovih osjećaja - zatvora njihovih duša.
Otvorena, hrabra, gospođica Haldin je kontrolirala svoj glas usred nevolje.
»Što ovo može značiti?« pitala je, kao da sebi govori.
»Može značiti kako ste se prepustili izlišnim maštanjima, dok sam ja uspio ostati svjestan činjenica i realnosti života - našeg ruskog života - takovog kakav jest.«
»Okrutne su«, promrmljala je.
»I ogavne. Nemojte to zaboraviti - i ogavne. Pogledajte gdje želite. Pogledajte blizu sebe, ovdje u tuđini gdje jeste, a onda pogledajte tamo doma, odakle ste došli.«
»Moramo gledati izvan sadašnjosti.« Govorila je tonom gorljivog uvjerenja.
»Slijepi to najbolje rade. Imao sam tu nesreću da sam se rodio zdravih očiju. I da samo znate kakve sam čudne stvari vidio! Kakva nevjerojatna i neočekivana priviđenja! ... Ali zašto pričati o svemu tome?«
»Naprotiv, želim razgovarati o svemu tome s vama«, pobunila se neposrednom smirenošću. Sumorni duh prijatelja njenog brata ostavio je netaknutom, kao da su ta gorčina i taj potisnuti bijes bili znakovi srdite čestitosti. Uvidjela je kako on nije bio obična osoba, a možda nije ni željela da bude drugo od onoga što je vidjela u svojim povjerljivim očima. »Da, baš s vama«, inzistirala je. »S vama od svih Rusa na ovom svijetu...« Blagi je osmjeh za trenutak boravio na njenim usnama. »Na određeni sam način poput sirote majke. I ja sam izgleda nemoćna pustit našeg ljubljenog mrtvog, koji nam je, nemojte zaboraviti, bio sve na svijetu. Ne želim iskorištavati vašu sućut, ali morate shvatiti kako samo u vama možemo naći ono što je ostalo od njegove velikodušne duše.«
Gledao sam ga; niti jedan mišić na licu mu se nije ni najmanje trznuo. A opet, čak ni tada, nisam ga optužio za bezosjećajnost. Bila je to neka vrsta zanesene zamišljenosti. A onda se lagano pomjerio.
»Odlazite, Kirilo Sidoroviču?« pitala je.
»Ja? Odlazim? Gdje? Oh da, ali vam moram najprije reći...« Glas mu je bio prigušen i prisilio se da ga ispusti s vidljivim gnušanjem, kao da je govor bio nešto odvratno ili smrtonosno. »Ta priča, znate - priča koju sam čuo danas popodne...«
»Znam već priču«, rekla je tužno.
»Znate! Zar i vi imate dopisnike u St. Petersburgu?«
»Ne. Bila je to Sofija Antonovna. Upravo sam je vidjela. Šalje vam pozdrave. Odlazi sutra.«
Napokon je spustio svoj fascinirani pogled; i ona je gledala dolje, i tako stojeći jedno ispred drugoga u bliještećem svjetlu, između četiri gola zida, činili su se dovedeni iz zbrkanog prostranstva istočnih granica kako bi okrutno bili izloženi mojim zapadnjačkim očima. I promatrao sam ih. Ništa drugo nisam mogao raditi. Moje postojanje činilo se potpuno zaboravljeno od ovo dvoje, tako da se nisam usudio pomaknuti. I pomislio sam kako su se, naravno, morali spojiti, sestra i prijatelj tog mrtvog čovjeka. Ideje, nade, težnje, cilj Slobode, izraženi u zajedničkoj im privrženosti Viktoru Haldinu, moralnoj žrtvi autokracije - sve ih to mora fatalno privući. Samo njezino neznanje i njegova usamljenost na koju se tako čudno pozivao, sigurno će dovesti do tog rezultata. I doista, vidio sam da je stvar već gotova. Naravno. To je pokazatelj kako su sigurno mislili jedno na drugo puno prije nego što su se sreli. Imala je pismo tog voljenog brata koje joj je golicalo maštu dubokom frazom vezanom uz to ime; a njemu je bilo dovoljno vidjeti tu iznimnu djevojku. Iznenađujuće je jedino bila njegova mračna tvrdokornost na njenu jasno izraženu dobrodošlicu. Ali bio je mlad, i koliko god da je bio ozbiljan i predan revolucionarnim idealima, nije bio slijep. Razdoblje rezerviranosti je bilo gotovo; približavao se na svoj poseban način. Nisam mogao pogriješiti u značajnosti ovog kasnog posjeta, jer ono što je imao za reći nije bilo nimalo hitno. Pravi mi se razlog ukazao: otkrio je kako ju je trebao - a ona je bila ganuta istim osjećajem. Bio je to drugi put da sam ih vidio zajedno i znao sam da sljedeći put kada se susretnu, neću biti tamo, bilo primijećen ili zaboravljen. Doslovno ću prestati postojati za ovo dvoje mladih ljudi.
Došao sam do ovog otkrića u samo nekoliko trenutaka. U međuvremenu je Natalija Haldin ukratko prepričavala naše putešestvije s jednog kraja Ženeve na drugi. Dok je govorila, podignula je ruke iznad glave da odveže veo i taj je pokret na trenutak pokazao zavodljivu ljupkost njene mladenačke figure, odjevene u jednostavnu crninu. U prozirnoj sjeni koju je obod šešira bacio na njeno lice, sive su joj oči imale zamaman sjaj. Glas, neženstvene, a opet posebne boje, bio je miran, a govorila je brzo, otvoreno, bez srama. Kada je opravdala svoje postupke mentalnim stanjem majke, bolni grč je nagrdio velikodušno uvjerljivu harmoniju njenog obličja. Primijetio sam kako je on sa svojim spuštenim pogledom izgledao prije kao čovjek koji sluša glazbu nego artikulirani govor. I na isti je način, nakon što je stala, izgledao kao da još sluša, nepomičan, kao začaran sugestivnim zvukom. Došao je k sebi, mrmljajući -
»Da, da. Nije ni suze pustila. Činilo se kao da ne čuje što govorim. Mogao sam joj bilo što reći. Izgledala je kao da više nije na ovom svijetu.«
Gospođica Haldin je pokazala duboku potresenost. Zamuckivala je. »Ne znate koliko je loše postalo. Sada očekuje da ga vidi!« Veo joj je ispao i u muci je stisnula ruke. »Završiti će tako da će ga zaista vidjeti«, zavapila je.
Razumov je oštro podigao glavu i uperio u nju dugi, zamišljeni pogled.
»Hm. To je vrlo moguće«, promrmljao je u čudnom tonu, kao da da je mišljenje o činjeničnom stanju. »Pitam se što bi...« Zaustavio se.
»To bi bio kraj. Um bi joj tada otišao, a duh uskoro nakon.«
Gospođica Haldin je opustila ruke i pustila ih da joj padnu uz tijelo.
»Mislite?« pitao je zainteresirano. Usne gospođice Haldin su bile lagano otvorene. Nešto neočekivano i neshvatljivo u karakteru tog mladića fasciniralo ju je od početka. »Ne! Ni istina ni utjeha se ne mogu dobiti od utvara mrtvih«, dodao je nakon značajne stanke. »Mogao sam joj reći nešto istinito; na primjer, da je vaš brat namjeravao spasiti svoj život - pobjeći. U to nema sumnje. Ali nisam.«
»Niste! Ali zašto?«
»Ne znam. Druge su mi misli došle u glavu«, odgovorio je. Izgledao mi je kao da se gleda iznutra, kao da je pokušavao izbrojati vlastite otkucaje srca, dok mu oči ni za trenutak nisu sišle s djevojčina lica. »Niste bili tamo«, nastavio je. »Bio sam odlučio nikada vaš više ne vidjeti.«
Činilo se kao da joj je ovo izbilo zrak na trenutak.
»Vi... . Kako je to moguće?«
»Slobodno pitajte. ... Međutim, mislim kako sam se uzdržao od govorenja vašoj majci iz opreza. Mogao sam je uvjeriti kako se u posljednjem razgovoru držao kao slobodan čovjek, obje vas je spomenuo...«
»Taj je zadnji razgovor bio s vama«, upala je, svojim duboki, ganutljivim glasom. »Jednoga mi dana morate...«
»Bio je sa mnom. O vama je rekao kako imate povjerljive oči. A zašto nisam mogao zaboraviti tu frazu, ne znam. Značilo je kako u vama nema nikakve prijetvornosti, nikakve obmane, nikakve laži, nikakve sumnje - ničega u vašem srcu što bi vam moglo podariti predodžbu življenja, djelovanja, govorenja laži, ako ikada dođete u takvu situaciju. Da ste vi predodređena žrtva... Ha! kakav pakleni nagovještaj!«
Grčeviti, nekontrolirani ton posljednjih riječi razotkrio je nestabilnu kontrolu koju je imao nad sobom. Bio je poput čovjeka koji je prkosio vlastitoj vrtoglavici na visokim mjestima i iznenada je teturao na samom rubu svoje nestabilnosti. Gospođica Haldin je ruku pritisnula na prsa. Odbačeni crni veo ležao je na podu između njih. Njen pokret ga je umirio. Namjerno je gledao u tu ruku dok se nije polagano spustila, a onda ponovno podigao pogled na njeno lice. No nije joj dao vremena da progovori.
»Ne? Ne razumijete? U redu.« Povratio je svoj mir čudom volje. »Dakle razgovarali ste sa Sofijom Antonovnom?«
»Da. Sofija Antonovna mi je rekla...« Gospođica Haldin je stala, čuđenje joj je raslo u raširenim očima.
»Hm. To je dostojan neprijatelj«, progunđao je, kao da je bio sam.
»Ton kojim vas je spomenula je bio iznimno prijateljski«, primijetila je gospođica Haldin, nakon što je pričekala neko vrijeme.
»To je vaš utisak? A ona je i najinteligentnija od svih. Stvari se onda odvijaju što je najbolje moguće. Sve se urotilo... Ah! ti urotnici«, rekao je polagano, s prezrivim naglaskom; »ugrabiti će vas uskoro! Znate, Natalija Viktorovna, imam nevjerojatnu teškoću spasiti se od praznovjerja o aktivnoj Providnosti. Neodoljivo je... . Alternativa bi bila, naravno, osobni vrag naših jednostavnih predaka. Ali, ako je tako, skroz je pretjerao - stari Otac Laži - naš nacionalni zaštitnik - naš domaći bog, kojega uzimamo sa sobom kada idemo u tuđinu. To je to! Trebao sam znati... i znao sam«, dodao je tonom strašne muke koja je nadjačala moje zaprepaštenje.
»Ovaj je čovjek poremećen«, rekao sam sebi, prilično prestrašen.
Sljedećeg mi je trenutka ostavio poseban utisak izvan dosega običnih definicija. Bilo je to kao se je probo vani i onda ušao unutra to pokazati; još više nego to - kao da je okretao nož u rani i promatrao rezultat. To je bio utisak, predočen tjelesno. Čovjek se nije mogao obraniti od određene količine sućuti. Ali za gospođicu Haldin, već toliko iskušanu u najdubljim joj emocijama, da sam osjećao ozbiljnu zabrinutost. Njeno držanje, njeno lice, izražavali su suosjećanje u borbi sa sumnjom na rubu užasa.
»Što je to, Kirilo Sidoroviču?« Bilo je naznake nježnosti u tom vapaju. Samo je zurio u nju u toj potpunoj predaji svih svojih snaga koje bi kod sretnog ljubavnika bile nazvane ekstazom.
»Zašto me tako gledate, Kirilo Sidoroviču? Prišla sam vam otvoreno. Moram sada vidjeti jasno u sebe...« Stala je na trenutak kao da mu pruži priliku da napokon izusti neku riječ vrijednu uzvišenog joj povjerenja u bratovog prijatelja. Šutnja mu je postala impresivna, poput simbola duboke odlučnosti.
Na kraju je gospođica Haldin nastavila, molećivo -
»Čekala sam vas nestrpljivo. Ali sada kada ste bili ganuti doći nam u svojoj dobroti, uzbunjujete me. Govorite neshvatljivo. Čini se kao da mi nešto prešućujete.«
»Recite mi, Natalija Viktorovna«, napokon ga se moglo čuti u čudnom, monotonom glasu, »koga ste vidjeli na tom mjestu?«
Bila je preneražena i kao prevarena u svojim očekivanjima.
»Gdje? U sobi Petra Ivanoviča? Bio je tamo gospodin Laspara i još troje ljudi.«
»Ha! Izvidnica - uzaludan pokušaj velike urote«, komentirao je za sebe. »Iskronoše će izazvati eksploziju koja treba fundamentalno promijeniti živote tolikih milijuna kako bi Petar Ivanovič mogao doći na čelo države.«
»Testirate me«, rekla je. »Naš mili mi je jednom rekao da upamtim kako ljudi uvijek služe nečem većem od njih samih - ideji.«
»Naš mili«, ponovio je polagano. Muka kojom se pokušao prikazati neganutim isisala mu je svu snagu duše. Stajao je ispred nje poput jedva živog bića. Oči su mu, čak i pod velikom psihičkom mukom, izgubile sav žar. »Ah! vaš brat... . Ali s vaših usana, vašim glasom, to zvuči... i doista, u vama je sve božansko... volio bih da mogu proniknuti u najveće dubine vaših misli, vaših osjećaja.«
»Ah zašto, Kirilo Sidoroviču?« zavapila je, prestrašena ovim riječima koje su dolazile iz čudnovato beživotnih usana.
»Ne bojte se. Ne bih vas izdao. I otišli ste tamo? ... A Sofija Antonovna, što vam je dakle rekla?«
»Rekla je jako malo, zapravo. Znala je kako ću sve čuti od vas. Nije imala vremena za više od nekoliko riječi.« Glas gospođice Haldin je oslabio i utihnula je na neko vrijeme. »Čovjek si je, čini se, oduzeo život«, rekla je tužno.
»Recite mi, Natalija Viktorovna«, pitao je nakon stanke, »vjerujete li vi u grizodušje?«
»Kakvo pitanje!«
»Što vi možete znati o tome?« progunđao je oporo. »Nije to za takve poput vas... . Ono što sam želio pitati je, vjerujete li u učinkovitost grizodušja?«
Oklijevala je kao da nije razumjela, a onda joj se lice razvedrilo.
»Vjerujem«, rekla je odlučno.
»Dakle, odriješen je. Štoviše, taj Zjemjanič je bio živina, pijana živina.«
Nataliju Haldin je prošla jeza.
»Ali čovjek iz naroda«, Razumov je nastavio, »kojemu su oni, revolucionari, ispričali priču uzvišenog nadanja. No, narodu mora biti oprošteno... . A vi ne smijete vjerovati svemu što ste čuli iz tog izvora, također«, dodao je, s nekom vrstom zlokobnog oklijevanja.
»Prešućujete mi nešto«, izjavila je.
»Vjerujete li vi, Natalija Viktorovna, u dužnost osvete?«
»Slušajte, Kirilo Sidoroviču. Vjerujem kako će budućnost biti milostiva prema svima nama. Revolucionaru i reakcionaru, žrtvi i krvniku, izdajici i izdanom, svi će oni biti žaljeni zajedno kada svjetlo napokon obasja naše crno nebo. Žaljeni i zaboravljeni; jer bez roga ne može biti jedinstva i ljubavi.«
»Shvaćam. Dakle, za vas ne postoji osveta? Nikad? Ni najmanje?« Gorko se nasmiješio svojim bezbojnim usnama. »Vi osobno ste kao sami duh te milostive budućnosti. Čudno je da to ne olakšava... . Ne! Ali pretpostavite da je pravi izdajica vašeg brata - Zjemjanič je također odigrao ulogu, ali beznačajnu i prilično nehotičnu - pretpostavite da je on bio mladi čovjek, obrazovan, intelektualni radnik, promišljen, čovjek kojemu je vaš brat mogao malo vjerovati, možda, ali opet - pretpostavite... . Ali to je već cijela priča.«
»A vi je znate! Ali zašto onda -«
»Čuo sam je. Postoji stubište u njoj, čak i utvara, ali to nije važno ako čovjek uvijek služi nečem većem od njega samog - ideji. Pitam se tko je najveća žrtva u toj priči?«
»U priči!« gospođica Haldin je ponovila. Činilo se kao da se okamenila.
»Znate li zašto sam došao k vama? Jednostavno zato što na cijelome svijetu nema nikoga kome bih se mogao obratiti. Razumijete li što govorim? Nikoga kome bih se obratio. Možete li zamisliti prazninu te misli - nikoga - kome - bih se - obratio?«
Potpuno zavedena vlastitom entuzijastičnom interpretacijom dva retka u pismu vizionara, začarana vlastitom strepnjom od samotne budućnosti, u njihovom zasjenjenom svijetu ljutite borbe, nije mogla vidjeti istinu koja se probijala iz njegovih usana. Ono čega je bila svjesna bio je skroviti oblik njegove patnje. Bila je na rubu da impulzivno ispruži ruku prema njemu, kada je ponovno progovorio.
»Sat vremena nakon što sam vas prvi put vidio, znao sam kako će biti. Užasi grizodušja, osvete, priznanja, ljutnje, mržnje, straha, nisu ništa prema okrutnoj napasti u koju ste me doveli onoga dana kada ste se pojavili ispred mene s vašim glasom, vašim licem, u vrtu one proklete vile.«
Izgledala je potpuno izbezumljeno na trenutak; zatim, s nekom vrstom očajničke pronicavosti, prešla je na stvar.
»Priča, Kirilo Sidoroviču, priča!«
»Ništa više se nema za reći!« Krenuo je naprijed, a ona je doista stavila ruku na njegovo rame kako bi ga odgurnula; ali snaga je izdala, a on se zaustavio, iako mu je svaki ud drhtao. »Završava ovdje - točno ovdje.« Snažno je upro potkazivačkim prstom u prsa i potpuno se umirio.
Potrčao sam naprijed i ugrabio stolicu, i stigao baš na vrijeme da uhvatim gospođicu Haldin i spustim je u stolicu. Kako je potonula u nju, napola se objesila preko moje ruke i ostala okrenuta od nas obojice, pognutih leđa. Gledao ju je sa zastrašujućom bezizražajnom mirnoćom. Nevjerica, u borbi sa zapanjenošću, bijesom i gađenjem, lišila me na neko vrijeme moći govora. A onda sam mu se okrenuo, šapćući od bijesa -
»Ovo je čudovišno. Zašto ste još tu? Nemojte da vas opet vidi. Odlazite! ...« Nije se ni pomjerio. »Zar ne razumijete da je vaša prisutnost nepodnošljiva - čak i meni? Ako imate imalo srama...«
Polagano su mu se zagasite oči okrenule u mom smjeru. »Odakle se ovaj starac ovdje pojavio?« progunđao je, preneražen.
Iznenada se gospođica Haldin ustala sa stolice, napravila nekoliko koraka i zateturala. Zaboravivši na svoju indignaciju, a i na samog čovjeka, požurio sam pomoći joj. Primio sam je za ruku i dopustila mi je da je odvedena u salon. Podalje od lampe, u dubljoj tami udaljenog kraja sobe, profil gospođe Haldin, njene ruke, cijela figura bili su mirni poput sumorne slike. Gospođica Haldin je zastala i žalosno pokazala na tragičnu nepokretnost njene majke, koja se činila kao da promatra glavu voljenog u svom krilu.
Ta je gesta imala nedostižnu snagu ekspresije, toliko dalekosežnu u svojoj ljudskoj patnji da čovjek nije mogao vjerovati kako je govorila samo o okrutnom djelovanju policijskih institucija. Nakon što sam pomogao gospođici Haldin da se smjesti na sofu, okrenuo sam se da zatvorim vrata. Uokvirenog u otvoru, u jakom svjetlu predsoblja, oči su mi pale na Razumova, još uvijek tamo, stojeći pred praznom stolicom, kao da je zauvijek ukorijenjen na mjestu svog okrutnog priznanja. Čuđenje me obuzelo kako je ta tajna sila, koja je iščupala to iz njega, propustila uništiti njegov život, skršiti mu tijelo. Bilo je tamo neokrznuto. Zurio sam u široku liniju ramena mu, tamnu glavu, nevjerojatno nepomičnost udova. Pod njegovim je nogama veo, koji je gospođica Haldin ispustila iz ruku, izgledao intenzivno crn u bijeloj krutosti svjetla. Piljio je u njega kao začaran. Sljedećeg ga je trenutka, pognuvši se nevjerojatnom, divljačkom brzinom, ugrabio i pritisnuo na lice objema rukama. Nešto mi je, ekstremno zaprepaštenje možda, zamutilo vid, tako da se činilo kako je nestao prije nego što se pomaknuo.
Lupanje vanjskih vrata mi je povratilo vid i nastavio sam razmišljati o praznoj stolici u predsoblju. Značenje onoga što sam vidio došlo mi je do uma u zapanjenom šoku. Zgrabio sam Nataliju Haldin za rame.
»Ta je bijedna hulja odnijela vaš veo!« zdvajao sam, prestrašenim, vapećim glasom u užasnom otkriću. »On...«
Ostatak je ostao neizrečen. Povukao sam se korak i pogledao je, u tihom užasu. Ruke su joj beživotno ležale, dlanova gore okrenutih, u krilu. Podigla je sive oči polagano. Sjene su, činilo se, dolazile i odlazile iz njih kao da je mirni plamen njene duše natjeran da se koleba u izmjeničnim strujama zatrovanog zraka iz pokvarene mračne neizmjernosti koja ju je svojatala, gdje same vrline trunu u zločine, u cinizam opresije i revolta.
»Nemoguće je biti nesretniji...« Malaksali šapat me porazio. »Nemoguće je... . Osjećam kako mi se srce u led pretvara.«

IV



Razumov je išao ravno doma po mokrom, svjetlucavom asfaltu. Teški ga je pljusak uhvatio; udaljena se rasvjeta lagano igrala na frontama nijemih kuća i zatvorenih dućana duž Rue de Carouge; i tu i tamo, nakon slabog sijevanja, čula se slaba, pospana grmljavina; no glavne su sile oluje ostale zbijene nad dolinom Rohne kao da im je mrsko bilo napadati ugledno i hladno prebivalište demokratske slobode, ozbiljni grad turobnih hotela, koji je nudio istu indiferentnu gostoljubivost turistima svih nacija i međunarodnim urotnicima svih boja.
Vlasnik dućana se spremao zatvoriti kada je Razumov ušao i bez riječi ispružio ruku za ključ od sobe. Posegnuvši za ključem, na polici, čovjek se krenuo našaliti oko hvatanja zraka za vrijeme oluje, ali, kada je vidio lice svog stanara, samo je primijetio, da kaže nešto -
»Dobro ste se smočili.«
»Da, opran sam u potpunosti«, promrmljao je Razumov, koji je bio mokar od glave do pete, i prošao kroz unutarnja vrata prema stubištu za svoju sobu.
Nije se presvukao, ali je, nakon što je zapalio svijeću, skinuo sat i lanac, položio ih na stol, i odmah sjeo pisati. Knjiga njegovog kompromitirajućeg zapisa bila je u zaključanoj ladici, koju je divlje izvukao i čak se nije potrudio gurnuti je natrag poslije.
U ovoj čudnoj pedantnosti čovjeka koji je čitao, mislio, živio, s perom u ruci, postoji iskrenost u pokušaju da se nosi s nečim na isti takav način, ali s drugačijim dubljim znanjem. Nakon nekoliko odlomaka koji su već iskorišteni u gradnji ove priče, ili ne dodaju ništa novo psihološkoj strani ovog razotkrivanja (postoji čak još jedna aluzija na srebrnu medalju u ovom zadnjem upisu), dolazi stranica i pol nekoherentnog pisanja gdje je njegovo izražavanje rastreseno zbog novosti i zagonetnosti one strane našeg emocionalnog života za koju je njegovo usamljeničko postojanje bilo stranac. Tek tada se počinje direktno obraćati čitatelju kojega je zamislio, pokušavajući izraziti u nepotpunim rečenicama, punim čuđenja i zaprepaštenja, suverenu (on koristi baš tu riječ) moć njene osobe nad njegovim mislima, u kojima leži uspavano sjeme riječi brata joj.
»... Najpovjerljivije oči na svijetu - vaš je brat rekao o vama kada je već bio gotovo mrtav čovjek. A kada ste stali ispred mene s ispruženom rukom, sjetio sam se samog zvuka njegova glasa, i pogledao u vaše oči - i to je bilo dovoljno. Znao sam kako se. nešto dogodilo, ali nisam tada znao što... . Ali nemojte se zavaravati, Natalija Viktorovna. Vjerovao sam kako u svojim prsima imam neiscrpnu količinu bijesa i mržnje za vas oboje. Sjetio sam se kako je u vama vidio ovjekovječenje svoje vizionarske duše. On, taj čovjek koji mi je oteo marljivi rad, svrhovito postojanje. I ja sam imao misao vodilju; i zapamtite da, među nama, teže je voditi mukotrpan život samouskraćivanja nego izaći na ulicu i ubiti iz uvjerenja. Ali dosta toga. Mržnja ili ne, odmah sam osjetio da se, dok sam vas izbjegavao vidjeti, nikad neću uspjeti otarasiti vaše slike. Rekao bih, obraćajući se tom mrtvom čovjeku, Je li ovo način na koji ćeš me progoniti?’ Tek sam kasnije shvatio - tek danas, tek prije nekoliko sati. Što sam mogao znati što me razdire i dovlači tajnu na moje usne? Vi ste bili zaduženi da ispravite zlo tako što ste me natjerali da se izdam natrag u istinu i spokoj. Vi! I vi ste to, također, učinili na isti način na koji me on uništio: nametnuvši mi svoje povjerenje. Samo ono zbog čega sam ga prezirao, kod vas je ispalo plemenito i uzvišeno. Ali ponavljam, nemojte se zavaravati. Odao sam se bio zlu. Uživao sam što sam naveo ono budalasto nevinašce da ukrade očev novac. Bio je luda, ali nije bio lopov. Ja sam ga učinio lopovom. Bilo je to nužno. Morao sam se potvrditi u svom preziru i mržnji prema onome što sam izdao. Patio sam od toliko ljutica u svom srcu, kao bilo koji socijaldemokrat, od svih ovih - taštine, ambicije, ljubomore, sramotnih žudnji, zlobnih strasti zavisti i osvete. Sigurnost mi je bila ukradena, godine vrijednog rada, najveće nade. Slušajte - sada dolazi istinsko priznanje. Ono je bilo ništa. Kako bi me spasile, vaše povjerljive oči moraju potaknuti moje misli do samog ruba najcrnje izdaje. Stalno sam ih vidio kako me gledaju s povjerenjem vašeg čistog srca koje još nije bilo taknuto zlobom. Viktor Haldin mi je ukrao istinu života, meni koji nisam imao ništa drugo na svijetu, i hvalio se kako će nastaviti živjeti kroz vas na ovoj zemlji gdje ja nisam imao mjesta za otpočinuti. Udati će se jednog dana, rekao je - i da su vaše oči bile povjerljive. A znate li što sam ja sebi rekao? Ukrasti ću mu sestrinu dušu od nje. Kada smo se sreli ono prvo jutro u parku, a vi ste mi govorili povjerljivo u velikodušnosti vašeg duha, mislio sam, 'Da, on je sam pričajući o njenim povjerljivim očima izručio u moje ruke!’ Da ste tada mogli pogledati u moje srce, vrisnuli bi glasno od straha i odvratnosti.
»Možda nitko neće vjerovati da tako podla namjera bila. moguća. Sigurno je da sam, kada smo se rastali tog jutra, likovao nad tim. Smišljao sam najbolji način. Stari čovjek s kojim ste me upoznali umjesto da ste šetali sa mnom. Ne znam tko je on. Govorio je o vama, o vašem usamljenom, bespomoćnom stanju, a svaka riječ tog vašeg prijatelja mene je tjerala na neoprostivi grijeh krađe vaše duše. Je li mogao on biti sami vrag utjelovljen u starog Engleza? Natalija Viktorovna, bio sam opsjednut! Vraćao sam se svaki dan gledati vas i, u vašoj prisutnosti, pio otrov svoje nečasne namjere. Ali sam predvidio poteškoće. A onda se Sofija Antonovna, o kojoj nisam razmišljao - zaboravio sam na njeno postojanje - iznenada pojavljuje s pričom iz St. Petersburga... . Jedina stvar koja je bila potrebna za moju sigurnost - pouzdani revolucionar zauvijek.
»Bilo je to kao da se Zjemjanič objesio kako bi mi pomogao u daljnjem zločinu. Snaga obmane se činila neodoljivom. Ti su ljudi stajali prokleti glupošću i iluzijom koji su bili u njima - učinili su sebe robovima laži. Natalija Viktorovna, prigrlio sam moć obmane, uživao sam u njoj - predao sam joj se. Tko bi mogao odoljeti? Vi osobno ste bili nagrada. Sjedio sam u svojoj sobi sam, planirajući život od same pomisli na koji me sada prolazi jeza, poput vjernika koji je doveden u iskušenje strašnog svetogrđa. Ali su me sa žarom zaokupljale slike tog života. Jedini problem je bio što se činilo kako nije bilo zraka u njemu. I, također, bojao sam se vaše majke. Svoju nikad nisam poznavao. Nikad nisam poznavao nikakvu ljubav. Ima nešto u toj riječi... .Vas se nisam bojao - oprostite mi što vam to govorim. Ne, vas se nisam. Vi ste bili utjelovljena istina. Vi niste mogli sumnjati u mene. Što se vaše majke tiče, i vi ste se bojali da joj se um već odao tuzi. Tko bi mogao vjerovati bilo što protiv mene? Zar se nije Zjemjanič objesio zbog grizodušja? Rekao sam sebi, ‘Hajdemo to staviti na kušnju i biti, jednom zauvijek, gotovi s tim.’ Drhtao sam kada sam ušao; ali je vaša majka jedva slušala što sam joj govorio, i, nakon kratkog vremena, naizgled sasvim zaboravila na moje postojanje. Sjedio sam gledajući je. Više ništa nije stajalo između vas i mene. Bili ste bespomoćni - a skoro, vrlo skoro, biti ćete sami... . Mislio sam o vama. Bespomoćna. Danima ste razgovarali sa mnom - otvorili srce. Zapamtio sam sjenu vaših trepavica preko sivih povjerljivih očiju. A vaše čisto čelo! Nisko je poput čela statue - mirno, neokaljano. Bilo je kao da je vaše čisto čelo nosilo svjetlo koje je palo na mene, pronašlo mi srce i spasilo me od niskosti, od krajnje propasti. A spasilo je i vas. Oprostite mi na pretpostavci. Ali je bilo nešto u vašim pogledima što mi je nekako govorilo da vi... . Vaše svjetlo! Vaša istinitost! Osjetio sam kako vam moram reći da sam vas na kraju zavolio. A da bih to rekao, moram najprije priznati. Priznati, izaći - i nestati.
»Iznenada ste stajali ispred mene! Baš vi, od svih na svijetu, kojoj moram priznati. Fascinirali ste me - oslobodili ste me od sljepila srdžbe i bijesa - istina koja je sjajila iz vas izvukla je istinu iz mene. Sada sam to učinio; i dok pišem ovdje, u dubinama sam tjeskobe, ali napokon mogu disati - zrak! I, usput, onaj je starac odnekud izronio dok sam razgovarao s vama, i bjesnio na mene poput razočaranog vraga. Patim strašno, ali nisam u očaju. Samo još jednu stvar moram učiniti. Nakon toga - ako me puste - otići ću i zakopati se u mračnu bijedu. Prokazavši Viktora Haldina, sebe sam, ipak, najviše izdao. Morate vjerovati što sada govorim, ne možete to odbiti. Preko vas sam počeo ovako duboko osjećati. Ipak, oni su ti, a ne ja, koji imaju pravo na drugu stranu! - njihova je snaga nevidljive moći. Neka bude tako. Samo se nemojte zavaravati, Natalija Viktorovna, nisam preobraćen. Imam li onda dušu roba? Ne! Nezavisan sam - i prema tome prokletstvo je moje breme.«
S tim je riječima prestao pisati, zatvorio knjigu, i zamotao je u crni veo koji je odnio. Zatim je pretresao ladice tražeći papir i uzicu, napravio paketić koji je adresirao na gospođicu Haldin, Bulevar filozofa, i bacio nalivpero od sebe u udaljeni kut.
Završivši to, sjeo je sa satom ispred sebe. Mogao je odmah izaći, ali sat još nije otkucao. Sat će biti ponoć. Nije bilo razloga za taj izbor, osim da su činjenice i riječi određene večeri iz prošlosti određivale njegovo ponašanje u sadašnjosti. Iznenadnu moć koju Natalija Haldin stekla nad njim, pripisao je istom razlogu. »Ne gaziš nekažnjeno po prsima utvare«, čuo je sebe kako mumlja. »I tako me on spasi«, iznenada je pomislio. »On osobno, izdani čovjek.« Živa je slika gospođice Haldin, činilo se, stajala pored njega, gledajući ga rastreseno. Nije bila uznemirujuća. Završio je sa životom, a misli su mu čak i njenoj prisutnosti pokušavale nepristrano analizirati. Sada mu se prezir proširio na njega samoga. »Nisam imao ni jednostavnosti ni hrabrosti niti pribranosti da budem hulja ili osobito sposoban čovjek. Jer tko, kod nas u Rusiji, može razlikovati hulju od osobito sposobnog čovjeka?...«
Bio je marioneta svoje prošlosti, jer, na prvi je udarac ponoći poskočio i žurno otrčao niz stepenice kao da je bio uvjeren da će se, snagom sudbine, vrata kuće sama otvoriti pred apsolutnom nužnosti njegova zadatka. I zapravo su mu, baš kada je došao do dna stubišta, bila otvorena od nekih ljudi koji su se vraćali kući kasno - dva muškarca i žena. Provukao se između njih na ulicu, zapuhnut odmah jakim naletom vjetra. Bili su, naravno, jako začuđeni. Tračak svjetla im je omogućio da ga primijete kako brzo odlazi. Jedan je od muškaraca povikao i krenuo za njim, ali ga je žena prepoznala. »U redu je. To je samo onaj mladi Rus s trećeg kata.« Tama se vratila s jednim udarom groma, poput pištolja ispaljenog za upozorenje na njegov bijeg iz zatvora laži.
Mora da je nekada čuo i sada se nesvjesno prisjetio kako će biti okupljanje revolucionara u kući Juliusa Laspare te večeri. U svakom je slučaju krenuo ravno prema Lasparinoj kući, i bez iznenađenja se našao kako zvoni na dvorišna vrata koja su, naravno, bila zatvorena. Do tada je oluja već dobro ojačala. Strmim nagibom ulice tekla je voda, a debele su ga kapi kiše omotale poput svjetlećeg vela u igri s rasvjetom. Bio je savršeno miran i, između gromova, pažljivo slušao blago zvrndanje zvona unutar kuće.
Bilo je nekih poteškoća prije nego što je primljen. Njegova osoba nije bila poznata onome od gostiju koji se ponudio otići dolje i vidjeti što se događa. Razumov je strpljivo raspravljao s njim. Nikakve štete ne može biti ako ga primi. Imao je nešto prenijeti društvu gore.
»Nešto važno?«
»To će slušatelji odlučiti.«
»Hitno?«
»Da ne može biti hitnije.«
U međuvremenu je jedna od Lasparinih kćeri sišla niz stube, s malom svjetiljkom u ruci, u prljavoj i zgužvanoj halji, koja je izgledala kao da čudom visi na njoj i, više nego ikad, izgledajući poput lutke s prašnjavom, smeđom vlasuljom, izvučene od negdje ispod kauča. Prepoznala je Razumova odmah.
»Kako ste? Naravno da možete ući.«
Slijedeći njezino svjetlo, Razumov se uspeo uza stepenice iz donje tame. Ostavivši lampu na držaču na podestu, otvorila je vrata i ušla, praćena skeptičnim gostom. Razumov je posljednji ustao. Zatvorio je vrata a sobom i, zakoračivši ustranu, naslonio se na zid.
Tri male sobe en suite, s niskim, zadimljenim stropovima i osvijetljene parafinskim svjetiljkama, bile su prepune ljudi. Glasni su se razgovori odvijali u sve tri, a šalice čaja, pune, polupune, i prazne, bile su posvuda, čak i na podu. Druga je Lasparina kćer sjedila, razbarušena i malaksala, iza ogromnog samovara. Na unutarnjem dovratku, Razumov je ugledao izbočinu velikog trbuha koju je prepoznao. Samo nekoliko stopa dalje, Julius Laspara je užurbano silazio sa svog visokog stolca.
Pojava ponoćnog posjetitelja uzrokovala je nemalu senzaciju. Laspara je vrlo sažet u svojoj verziji događaja od te noći. Nakon nekoliko pozdravnih riječi, zanemarenih od Razumova, Laspara je (ignoriravši namjerno promočeno stanje svog gosta i nevjerojatni način na koji se ukazao) spomenuo nešto o pisanju članka. Postajalo mu je nelagodno, a Razumov se činio odsutan. »Već sam napisao sve što ću ikad napisati«, rekao je napokon, lagano se nakašljavši.
Pažnja cijeloga društva je bila usmjerena na pridošlicu, promočenog do kože, mrtvački blijedog, i uporno naslonjenog uza zid. Razumov je nježno pomaknuo Lasparu, kao da je želio biti viđen od glave do pete od sviju. Do tada je žamor razgovora potpuno utihnuo, čak i u najudaljenijoj od tri sobe. Vrata nasuprot Razumova bila su puna naguranih muškaraca i žena, koji su protezali vratove i sigurno očekivali nešto veliko da se dogodi.
Pištava, uvredljiva izjava se mogla čuti iz te skupine.
»Znam ovu smiješnu, uobraženu individuu.«
»Koju individuu?« pitao je Razumov, podigavši pognutu glavu, i očima ispitujući sve oči koje su bile uprte u njega. Intenzivna preneražena tišina je trajala neko vrijeme. »Ako sam to ja...«
Stao je, razmišljajući o obliku svog priznanja, i pronašao ga iznenada, neizbježno sugeriranog sudbonosnom večeri njegova života.
»Došao sam ovdje«, počeo je, jasnim glasom, »govoriti o individui zvanoj Zjemjanič. Sofija Antonovna me obavijestila kako će obznaniti određeno pismo iz St. Petersburga...«
»Sofija Antonovna nas je napustila ranije večeras«, rekao je Laspara. »Sasvim je točno. Svi ovdje znaju...«
»Vrlo dobro«, Razumov ga je prekinuo, s laganim nestrpljenjem, jer srce mu je ubrzano lupalo. Zatim, savladavši glas do te mjere da je bilo čak i tračka ironije u njegovoj jasnoj, snažnoj dikciji -
»Zbog pravde prema toj individui, suviše zlostavljanom seljaku, Zjemjaniču, svečano izjavljujem kako zaključci tog pisma kleveću čovjeka iz naroda - čistu rusku dušu. Zjemjanič nije imao ništa s uhićenjem Viktora Haldina.«
Razumov je ime snažno naglasio, a onda pričekao dok se prigušeni, žalobni žamor koji ga je dočekao nije ugasio.
»Viktor Viktorovič Haldin«, počeo je ponovno, »djelujući u, bez sumnje, plemenitoj nesmotrenosti, potražio je utočište kod određenog studenta o čijim stavovima nije znao ništa, osim onoga što su mu vlastite iluzije sugerirale u velikodušnom srcu. Bio je to naivan izraz povjerenja. Ali nisam ovdje da ocjenjujem postupke Viktora Haldina. Jesam li tu da vam rečem o osjećajima tog studenta, potraženog u njegovoj mračnoj samoći i ugroženog sudioništvom koje mu je bilo nametnuto? Da vam rečem što je učinio? To je prilično komplicirana priča. Na kraju je student otišao generalu T-u osobno, i rekao, ‘Imam čovjeka koji je ubio de P-a zaključanog u svojoj sobi, Viktora Haldina, studenta poput mene.«’
Velika se graja digla u kojoj je Razumov podigao glas.
»Zapamtite - taj je čovjek imao određene poštene ideale. Ali nisam došao ovdje opravdavati ga.«
»Ne. Ali morate objasniti kako ovo sve znate«, došlo je ozbiljnim glasom od nekoga.
»Prokleta kukavica!« Ovaj je jednostavni povik odzvanjao od indignacije. »Imenuj ga!« povikali su drugi glasovi.
»Zašto vičete?« rekao je Razumov oholo, u potpunoj tišini koja je nastala kada je podigao ruku. »Zar niste shvatili kako sam ja taj čovjek?«
Laspara se hitro maknuo od njega i popeo na svoju stolicu. U prvoj navali ljudi, Razumov je očekivao kako će biti raskomadan, ali su se povukli bez da su ga dirnuli i ništa od svega toga nije bilo, osim vike. Bilo je to zbunjujuće. Glava ga je strašno boljela. U zbunjenom je žamoru nekoliko puta razabrao ime Petra Ivanoviča, riječ »sud«, i frazu, »Ali ovo je priznanje«, izjavljenu od nekoga u stravičnom vrisku. Usred te graje, mladi mu je čovjek, mlađi od njega, prišao s razjarenim pogledom.
»Moram vas zamoliti«, rekao je, s otrovnom ljubaznošću, »da budete dobri i ne mičete se s ovoga mjesta dok vam se ne veli što da činite.«
Razumov je slegnuo ramenima.
»Došao sam dobrovoljno.«
»Možda. Ali nećete izaći dok vam ne bude dopušteno«, odgovorio mu je ovaj.
Pokazivao je rukom, dozivajući, »Louisa! Louisa! Dođi, molim te«: i odmah je, jedna od Lasparinih kćeri (zurile su u Razumova iza samovara) došla, vukući za sobom rep od mokrih volana, i vukući sa sobom stolicu, koju je stavila pokraj vrata, sjela i prekrižila noge. Mladić joj je se srdačno zahvalio i zatim se pridružio skupini koja je živo razgovarala prigušenim glasovima. Razumov se izgubio na trenutak.
Pištavi je glas vrisnuo, »Priznanje ili ne, vi ste policijski špijun!«
Revolucionar Nikita se progurao ispred Razumova i suočio ga sa svojim velikim, blijedim obrazima, velikim trbuhom, jakim vratom i ogromnim rukama. Razumov je u tihoj odvratnosti gledao slavnog koljača žandara.
»A što ste vi?« rekao je, vrlo tiho, zatim je zatvorio oči i naslonio glavu na zid.
»Bilo bi najbolje da sada odete.« Razumov je čuo blagi, tužni glas i otvorio oči. Blagi je govornik bio stariji čovjek, s velikom, finom bradom koja je činila srebrnu aureolu oko njegova oštroumnog, inteligentnog lica. »Petar Ivanovič će biti obaviješten o vašem priznanju - i biti ćete upućeni...«
Zatim, okrenuvši se Nikiti, zvanom Necator, tiho ga je zamolio -
»Što drugo možemo učiniti? Nakon ovakve iskrenosti više ne može biti opasan.«
Drugi je progunđao, »Bolje da se uvjerimo u to prije nego što ga pustimo. Prepustite to meni. Znam kako se obračunati s takvom gospodom.«
Izmijenio je značajne poglede s dvojicom ili trojicom muškaraca, koji su lagano kimnuli, zatim se grubo okrenuo Razumovu, »Čuli ste? Niste poželjni ovdje. Zašto ne odete?«
Lasparina kćer na straži je ustala i povukla stolicu s puta, bez ikakvih emocija. Pospano je pogledala Razumova, koji je zurio, gledao uokolo po sobi i sporo prošao kraj nje kao pogođen nekom iznenadnom mišlju.
»Molim vas da uvažite«, rekao je, već na podestu, »kako sam samo morao držati jezik za zubima. Danas, od svih dana otkako sam došao među vas, postao sam siguran, i danas sam se oslobodio od obmane, od grizodušja - nezavisan od bilo kojeg ljudskog bića na ovoj zemlji.«
Okrenuo je leđa sobi i krenuo prema stepenicama, ali, nakon žestokog lupanja vrata iza njega, pogledao je preko ramena i vidio kako ga je onaj Nikita, s trojicom drugih, pratio. »Ipak će me ubit«, pomislio je.
Prije nego što se stignuo okrenuti i suočiti se s njima čestito, sjurili su se na njega. Bio je glavom zabijen u zid. »Pitam se kako«, završio je misao. Nikita je zacvilio, uz prodoran smijeh ravno u njegovo lice, »Učiniti ćemo vas bezopasnim. Samo pričekajte.«
Razumov se nije borio. Trojica su ga muškaraca držala pribijenog uza zid, dok je Nikita, smjestivši se lagano sa strane, odmjereno zamahnuo svojom ogromnom rukom. Razumov je, tražeći nož u njegovoj ruci, vidio da dolazi otvorena, nenaoružana, i primio strašan udarac poviše uha. U isto je vrijeme čuo prigušen zvuk detonacije, kao da je netko pucao iz pištolja s druge strane zida. Razjarena srdžba na to se probudila u njemu. Ljudi u Lasparinim sobama, zadržavajući dah, slušali su očajničko natezanje četvorice ljudi po cijelom podestu; tutnjava u zidovima, strašno lupanje po samim vratima, zatim su svi otišli dolje zajedno s nasiljem za koje se činilo da je potreslo cijelu kuću. Razumov, savladan, bez daha, slomljen pod težinom svojih napadača, vidio je monstruoznog Nikitu kako čuči na petama pokraj njegove glave, dok su ga drugi pridržavali, klečeći mu na prsima, stišćući mu vrat, ležeći mu preko nogu.
»Okreni mu lice na drugu stranu«, debeli je terorist naredio, uzbuđenim, veselim piskutanjem.
Razumov se više nije mogao boriti. Bio je iscrpljen, morao je pasivno gledati tešku otvorenu šaku divljaka kako se opet spušta u niski udarac iznad drugog mu uha. Činilo se kao da mu je rascijepilo glavu na dva dijela, ali odjednom su muškarci koji su ga držali postali savršeno mirni - nečujni poput sjena. U tišini su ga brutalno podigli na noge, bešumno odjurili s njim niza stube, i, otvorivši vrata, izbacili ga na ulicu.
Pao je naprijed i odmah se počeo bespomoćno kotrljati, odvaljavši se niz malu padinu zajedno s kišnicom. Zaustavio se na kraju ulice, ležeći na leđima, s jakim odbljeskom munje na licu - živim, tihim odbljeskom munje koji ga je u potpunosti oslijepio. Podigao se i stavio ruku preko očiju kako bi povratio vid. Nikakav zvuk nije dopirao do njega i počeo je hodati, posrćući, niz dugačku, praznu ulicu. Munje su plesale i izbacivale oko njega svoje tihe plamenove, potopna voda je padala, tekla, rasla, prodirala - tiha poput maglice. U ovom nezemaljskom miru koraci su mu nečujno padali na pločnik, dok ga je nijemi vjetar tjerao dalje i dalje, poput smrtnika izgubljenog u svijetu utvara opustošenom bešumnom olujom. Bog samo zna kuda su ga nečujne noge vodile te noći, ovdje i ondje, i ponovno natrag bez stanke ili odmora. Za jedno mjesto, napokon, gdje ga jesu odvele, čuli smo kasnije; i, ujutro, vozač prvog jutarnjeg tramvaja na južnoj obali, očajnički trubeći, vidio je promočenog, blatnjavog čovjeka bez šešira; hodajući cestom rastreseno, spuštene glave, zakoračio je ravno pred auto i pao pod njega.
Kada su ga pokupili, s dva slomljena uda i zdrobljenim rebrima, Razumov nije izgubio svijest. Bilo je kao da se s treskom sunovratio u svijet nijemih. Tihi su ga ljudi, nečujno se krećući, podigli, položili na pločnik, gestikulirajući i slažući grimase oko njega u svojoj uzbunjenosti, strahu i sućuti. Crveno je lice s brkovima čučnulo blizu njega, usne su mu se pomicale, oči okretale. Razumov se strašno trudio razumjeti razlog ove nijeme predstave. Onima koji su stajali oko njega, lik tog stranca, tako strašno ozlijeđenog, činio se kao da je sabran u meditaciji. Kasnije su im njegove oči poslale ustrašen pogled i polagano se zatvorile.
»Je suis sourd«,26 imao je vremena slabašno izjaviti, prije nego što se onesvijestio.
»Gluh je«, povikali su jedni drugima. »Zato nije čuo auto.«
Odvezli su ga u istom tom autu. Prije nego što je krenuo na svoje putovanje, žena u otrcanoj crnoj haljini, koja je istrčala iza željezne ograde nekog privatnog imanja uz cestu, uzverala se na stražnju platformu i nije se dala dolje.
»Ja sam rod«, inzistirala je na lošem francuskom. »Ovaj je mladić Rus, a ja sam mu rod.«
Na ovu molbu su joj dopustili da ostane. Sjela je mirno i stavila mu glavu u svoje krilo; uplašene su joj, prazne oči izbjegavale gledati u njegovo mrtvačko lice. Na uglu ulice, na drugoj strani grada, nosila su dočekala auto. Pratila ih je do vrata bolnice, gdje su je pustili da uđe i vidi ga polegnutog u krevetu. Razumovljev novopronađeni rod nije ni suze pustio, ali su službenici imali određenih poteškoća da je otprave kući. Vratar je primijetio njezino dugo zadržavanje na pločniku preko puta. Iznenada, kao da se nečega sjetila, otrčala je.
Duboka mrziteljica svih ministarstava financija, robinja Madame de S- odlučila je ponuditi ostavku na položaj dame za pratnju Egerije Petra Ivanoviča. Pronašla je posao koji je njezino srce željelo.
No satima ranije, dok je oluja još bjesnjela u noći, u sobama Juliusa Laspare došlo je do velike senzacije. Strašni je Nikita, ulazeći s podesta, podigao svoj piskutavi glas u strahovitom veselju pred cijelim društvom -
»Razumov! Gospodin Razumov! Fantastični gospodin Razumov! Nikada nikome neće biti od koristi kao špijun. Neće pričati, jer nikada više neće čuti ništa u svom životu - ništa! Puknuo sam mu bubnjiće. Oh, možete mi vjerovati. Znam kako. Ha! Ha! Ha! Znam kako!«

V



Prošlo je gotovo dva tjedna nakon majčina sprovoda kada sam posljednji put vidio Nataliju Haldin.
U tim su tihim, sumornim danima vrata stana na Bulevaru filozofa bila zatvorena za sve osim za mene. Vjerujem kako sam bio od neke koristi, ako i samo u tome da sam jedini bio svjestan jednog nevjerojatnog dijela situacije. Gospođica Haldin je sama njegovala majku do posljednjeg trenutka. Ako je posjet gospodina Razumova imao išta s krajem gospođe Haldin (a ja se ne mogu otarasiti misli kako ga je značajno ubrzao), to je zato što je čovjek kojemu je zlosretni Viktor Haldin impulzivno vjerovao, propustio pridobiti povjerenje njegove majke. Koju joj je priču točno ispričao ne može se znati - u svakom slučaju, ja ne znam - no meni se činilo kako je umrla od šoka najvećeg razočaranja rođenog u tišini. Nije mu vjerovala. Možda više nije mogla nikome vjerovati i, prema tome, nije imala nikome ništa za reći - čak ni svojoj kćeri. Mislim kako je gospođica Haldin proživjela najteže dane u životu pokraj te nijeme smrtne postelje. Priznajem kako sam bio ljut na staru ženu slomljena srca jer je otišla u tvrdokornosti svog nijemog nepovjerenja u vlastitu kćer.
Kada je sve bilo gotovo stajao sam po strani. Gospođica Haldin je imala svoje sunarodnjake oko sebe. Veliki je broj njih došao na sprovod. I ja sam bio tamo, ali sam se kasnije uspio zadržati podalje od gospođice Haldin, dok nisam dobio poruku koja je nagrađivala moju samozatajnost. »Onako je kako biste vi željeli. Vraćam se odmah natrag u Rusiju. Čvrsto sam odlučila. Dođite me čim prije posjetiti.«
Uistinu, bila je to nagrada za diskreciju. Otišao sam je primiti bez zadrške. Stan je na Bulevaru filozofa pokazivao turobne znakove nadolazećeg napuštanja. Izgledao je pusto i u mojim očima već prazan.
Stojeći, izmijenili smo nekoliko riječi o njenom zdravlju, mom, primjedbe o nekim ljudima iz ruske kolonije, a onda je Natalija Haldin, posjevši me na sofu, počela otvoreno govoriti o svojem budućem radu, o svojim planovima. Sve će biti onako kako sam želio. I to će biti za cijeli život. Nikad se više nećemo vidjeti. Nikad!
Pospremio saru ovaj uspjeh u svoje grudi. Natalija Haldin je izgleda sazrela zahvaljujući svojim znanim i tajnim iskustvima. Prekriženih je je ruku hodala gore-dolje cijelom dužinom sobe, polagano govoreći, glatkog čela i odlučnog profila. Dala mi je novi pogled na sebe, a ja sam uživao u nečemu velikom i odmjerenom u njezinu glasu, u pokretima, u držanju. Bilo je to savršenstvo stečene neovisnosti. Snaga njezine prirode izbila je na površinu jer su mračne dubine bile uzburkane.
»Možemo sada govoriti o tome«, primijetila je, nakon tišine i zaustavivši se ispred mene. »Jeste li bili u bolnici u posljednje vrijeme?«
»Jesam.« Gledala me je netremice, »Živjet će, doktori vele. Ali mislio sam kako Tekla...«
»Tekla nije bila kod mene više dana«, objasnila je gospođica Haldin. »Kako se nijednom nisam ponudila otići u bolnicu s njom, misli da sam bezdušna. Razočarana je u mene.«
I gospođica Haldin se lagano nasmiješila.
»Da. Sjedi s njim toliko dugo i toliko često koliko joj dopuste«, rekao sam. »Veli kako ga nikada neće napustiti. Nikada dok god je živa. Trebat će nekoga - siroti bogalj, uz to i potpuno gluh.«
»Potpuno gluh? Nisam znala«, promrmljala je Natalija Haldin.
»Jest. Čudnim se čini. Rekli su mi kako nema vidljivih ozljeda glave. Rekli su, također, kako nije vjerojatno da će baš toliko živjeti da se Tekla brine o njemu.«
Gospođica Haldin je odmahnula glavom.
»Dok je putnika spremnih srušiti se pokraj puta, naša Tekla nikad neće biti besposlena. Ona je dobra Samaritanka po neodoljivom pozivu. Revolucionari je nisu razumjeli. Zamislite, tako odano biće uposliti da uokolo nosi dokumente uši vene u haljinu, ili natjerati da piše diktate!«
»Nema mnogo pronicavosti u svijetu.«
Prije nego što sam je izrekao, požalio sam zbog te primjedbe. Natalija Haldin, gledajući me ravno u lice, suglasila se laganim pokretnom glave. Nije bila uvrijeđena, ali je, okrenuvši se, ponovno počela koračati sobom. Mojim se zapadnjačkim očima činilo kako se sve više udaljava od mene, potpuno izvan mog dosega, ali ništa manja u udaljenosti koja se povećavala. Ostao sam tiho, jer kao da je bilo uzaludno podizati glas. Njen glas, tako blizu, lagano me stresao.
»Tekla je vidjela kada su ga odvozili poslije nesreće. Dobra mi duša nikada nije objasnila kako se sve to dogodilo. Potvrdila je kako je između njih postojao neki sporazum - neka vrsta dogovora - da joj se on obrati u bilo kojoj velikoj potrebi, nesreći, poteškoći, ili patnji.«
»A da?« rekao sam. »Sreća za njega da je postojao, onda. Trebati će svu predanost dobre Samaritanke.«
Slučaj je bio da je Tekla, gledajući kroz prozor u pet ujutro, iz ovog ili onog razloga, ugledala Razumova na posjedu Chateau Borela kako ukočeno stoji, gologlav na kiši, u podnožju terase. Povikala je za njim, imenom, da sazna o čemu se radi. Nije ni glavu podigao. Dok se ona uspjela odjenuti dovoljno da otrči dolje, nije ga više bilo. Potekla je za njim, i izjurivši na cestu, gotovo odmah naletjela na zaustavljeni tramvaj i malu skupinu ljudi koji su pomagali Razumovu. To mi je Tekla sama rekla jednog popodneva kada smo se slučajno susreli na vratima bolnice, i to bez ikakvog komentara. No nisam htio dugo mozgati o značenju ove čudnovate epizode.
»Da, Natalija Viktorovna, trebat će nekoga kada ga otpuste iz bolnice, na štakama i sasvim gluhog. Ali ne mislim da je bio u potrazi za dobrom Teklom kada je poput luđaka uletio na posjed Chateau Borela.«
»Ne«, rekla je Natalija, zastavši ispred mene, »možda nije.« Sjela je i zamišljeno naslonila glavu na ruku.
Tišina je trajala nekoliko minuta. Za to vrijeme sam se prisjetio večeri njegova okrutnog priznanja - žali za koju se činilo da joj je jedva toliko života ostalo da je izrazi: »Ne mogu biti nesretnija nego što sam sada...« Prisjećanje bi mi bilo prouzrokovalo jezu da nisam bio u čudu zbog njene snage i spokoja. Više nije bilo nikakve Natalije Haldin, jer potpuno je prestala razmišljati o sebi. Bila je to velika pobjeda, karakteristično ruski podvig samopotiskivanja.
Vratila me u stvarnost naglo se ustavši, poput osobe koja je donijela odluku. Otišla je do pisaćeg stola, sada lišenog svih malih predmeta koji su svakodnevnom uporabom asocirali na nju - običnog komada mrtvog namještaja; ali još je sadržavao nešto živuće, budući da je uzela iz ladice plosnati zavežljaj i donijela mi ga.
»To je knjiga«, rekla je prilično odrješito. »Bila mi je poslana zamotana u moj veo. Nisam vam tada ništa rekla, ali sada sam odlučila ostaviti je vama. Imam pravo na to. Meni je poslana. Moja je. Možete je sačuvati ili uništiti nakon što je pročitate.
I dok budete čitali, molim vas, upamtite kako sam bila bespomoćna. I da je on...«
»Bespomoćna!« ponovio sam iznenađen, gledajući je kruto.
»Pronaći ćete baš tu riječ napisanu unutra«, šapnula je. »Ali to je istina! Bila sam bespomoćna - ali to ste možda i sami mogli vidjeti.« Lice joj se zarumenjelo, a onda postalo mrtvački blijedo. »Zbog pravde prema čovjeku, želim da upamtite da jesam bila. Oh, jesam, jesam!«
Ustao sam, lagano potresen.
»Nije vjerojatno da ću zaboraviti išta što ste rekli na ovom našem posljednjem rastanku.«
Ruka joj je pala u moju.
»Teško je povjerovati kako ovo za nas mora biti zbogom.«
Uzvratila mi je stisak i ruke su nam se razdvojile.
»Da. Odlazim sutra. Oči su mi napokon otvorene, a ruke slobodne. A što se ostalog tiče - tko među nama može prečuti prigušeni vapaj velike nevolje? Možda je to svijetu nevažno.«
»Svijet je svjesniji disonantnih glasova«, rekao sam. »Takav je svijet.«
»Da.« Pognula je glavu u slaganju i oklijevala za trenutak. »Moram vam priznati kako nikad neću odustati od iščekivanja dana kada će sve disonance biti utišane. Pokušajte zamisliti to svitanje! Naleti udaraca i kletvi su gotovi; sve je mirno; novo sunce se rađa, a iznureni ljudi napokon ujedinjeni, odvagali su u svojoj savjesti završenu borbu, rastuženi su svojom pobjedom, jer tolike su ideje iščezle pred pobjedom jedne, tolika ih uvjerenja ostavila bez. potpore. Osjećaju se sami na svijetu i počinju se okupljati. Da, moraju proći mnogi gorki sati! Ali napokon će tjeskoba srdaca biti ugašena u ljubavi.«
I kod ove posljednje riječi njezine mudrosti, riječi tako slatke, tako gorke, tako okrutne ponekad, rekao sam zbogom Nataliji Haldin. Teško je pomisliti kako više nikada neću pogledati u povjerljive oči te djevojke - ovjenčane nepobjedivim vjerovanjem u advent miroljubive sloge koja poput nebeskog cvijeta niče iz tla čovjekove zemlje, okupane krvlju, razderane bitkama, nakvašene suzama.

* * *


Mora biti jasno kako u to vrijeme nisam znao ništa o priznanju gospodina Razumova okupljenim revolucionarima. Natalija Haldin je možda mogla pogoditi što je bila »još jedna stvar« koju je morao učiniti; ali moje zapadnjačke oči su to propustile vidjeti.
Tekla, bivša dama za pratnju Madame de S-, opsjedala mu je poput duha uzglavlje u bolnici. Sreli smo se jednom ili dvaput na vratima te ustanove, ali u tim prilikama nije bila razgovorljiva. Obavijestila bi me o stanju gospodina Razumova što je konciznije moguće. Polagano se oporavljao, ali će ostati nemoćni bogalj cijeli život. Osobno, nisam mu nijednom prišao blizu; nikada više ga nisam vidio nakon užasne večeri kada sam stajao postrani, oprezan ali ignoriran promatrač njegove scene s gospođicom Haldin. Na vrijeme je otpušten iz bolnice, a njegova ga je »rođakinja« - tako mi je rečeno - odvela nekud.
Informacije su mi bile upotpunjene prije gotovo dvije godine. Prilika se, naravno, nije ukazala zbog moje potrage; sasvim se slučajno dogodilo da sam upoznao veoma pouzdanu revolucionarku u kući uglednog ruskog gospodina liberalnih uvjerenja, koji je došao živjeti u Ženevu na neko vrijeme.
Bio je sasvim drugačija klasa slavne osobe od Petra Ivanoviča - tamnokos muškarac s ljubaznim očima, uspravnim ramenima, uljudan, i s nečim prikrivenim i opreznim u držanju. Pristupio mi je, izabravši trenutak kada nikoga nije bilo u blizini, u pratnji sjedokose, budne žene u grimiznoj bluzi.
»Naša Sofija Antonovna vam se želi predstaviti«, obratio mi se svojim opreznim glasom. »I ostavljam vas da možete razgovarati.«
»Ne bih vam se nikad nametnula svojom prisutnošću«, sjedokosa je dama odmah počela, »da mi za vas nije povjerena poruka.«
Bila je to poruka od nekoliko prijateljskih riječi od Natalije Haldin. Sofija Antonovna se upravo bila vratila s tajnog izleta u Rusiju, i vidjela je gospođicu Haldin. Živjela je u gradu u »središtu«, raspodijelivši svoje suosjećajne napore između užasa prenapučenih zatvora i strašne bijede ucviljenih domaćinstava. Nije se štedjela u dobrotvornom radu, Sofija Antonovna me uvjerila.
»Ima vjernu dušu, neustrašivi duh i neumorno tijelo«, revolucionarka je sažela, uz lagani entuzijazam.
Za razgovor tako započet nije bilo vjerojatno da će se ugasiti zbog mog pomanjkanja interesa. Otišli smo sjesti dalje, u kut, gdje nas nitko nije prekidao. Tijekom našeg razgovora o gospođici Haldin, Sofija Antonovna je iznenada primijetila -
»Pretpostavljam da me se sjećate? One večeri kada je Natalija došla pitati Petra Ivanoviča adresu izvjesnog Razumova, mladića koji je...«
»Savršeno se sjećam«, rekao sam. Kada je Sofija Antonovna saznala da kod sebe imam dnevnik tog mladića, koji mi je dala gospođica Haldin, postala je veoma zainteresirana. Nije skrivala svoju znatiželju da vidi dokument.
Ponudio sam da joj ga pokažem, a ona se odmah najavila da će me posjetiti sutra, iz tog razloga.
Okretala je stranice pohlepno sat vremena ili duže, a onda mi predala knjigu uz lagani uzdah. Dok se kretala po Rusiji, vidjela je i Razumova. Živio je ne »u središtu«, već »na jugu.« Opisala mi je malenu, dvosobnu, drvenu kućicu u predgrađu nekog malenog gradića, skrivenu unutar visoke drvene ograde dvorišta zaraslog u koprivu. Bio je bogalj, boležljiv, slabiji iz dana u dan, a Samaritanka Tekla ga je neumorno dvorila s čistini veseljem nesebične predanosti. U tom zadatku nije bilo razočarenja.
Nisam krio svoju iznenađenost time što je posjetila gospodina Razumova. Nisam čak razumio ni motiv. Ali me obavijestila kako nije bila jedina.
»Neki od nas ga uvijek idu posjetiti kada su u prolazu. Inteligentan je. Ima ideje... Dobro govori, također.«
Tada sam po prvi put čuo o javnom priznanju Razumova u Lasparinoj kući. Sofija Antonovna mi je u detalje ispričala što se tamo dogodilo. Razumov joj je sam ispričao sve o tome, u tančine.
Zatim, čvrsto me gledajući svojim sjajnim očima -
»Postoje trenutci zla u svakom životu. Lažna sugestija uđe u glavu, a onda se rodi strah - strah od sebe samog, strah za sebe samog. Ili možda lažna hrabrost - tko zna? No, nazovite to kako želite; ali recite mi, koliko njih bi sebe namjerno predalo u propast (kako sam veli u toj knjizi) radije nego da nastave živjeti srozani u vlastitim očima? Koliko njih? ... I molim vas da ovo upamtite - bio je siguran kada je to učinio. Tek kad je povjerovao kako je siguran i još više - beskonačno više - kada ga je obasjala mogućnost da ga ta prekrasna djevojka voli, tek tada je otkrio kako njegove najgorče kletve, najgore pokvarenosti, vražje djelovanje mržnje i ponosa, nikada ne bi mogli prekriti niskost života koji je bio pred njim. U tome otkriću vidi se karakter.«
Prihvatio sam njezin zaključak u tišini. Tko bi propitivao osnove oprosta ili sućuti? Međutim, kasnije se pokazalo kako je bilo i nešto kajanja u milosrđu revolucionarnog svijeta pruženom Razumovu, izdajniku. Sofija Antonovna je nastavila u nelagodi -
»A onda, znate, bio je žrtva nasilja. Nije bilo odobreno. Nije bilo odlučeno što će se učiniti s njim. Priznao je dobrovoljno. A onaj Nikita koji mu je probio bubnjiće namjerno, na podestu, znate, kao ponesen srdžbom - e pa on je ispao hulja najgore vrste - izdajnik, potkazivač - špijun! Razumov mi je rekao kako je njega za to optužio s posebnom inspiracijom...«
»Bacio sam pogled na tog divljaka«, rekao sam. »Ne razumijem kako ste tako dugo mogli biti slijepi!«
Prekinula me je.
»No! No! Ne pričajte o tome. Prvi put kada sam ga vidjela, i ja sam bila zaprepaštena. Umirili su me. Uvijek smo među sobom govorili, ‘Oh, ne smiješ se obazirati na njegovu vanjštinu.’ A onda, uvijek je bio spreman ubiti. Nije bilo sumnje u to. Ubijao je - da! na obje strane. Taj zlotvor...«
Zatim mi je Sofija Antonovna, nakon što je savladala ljutito drhtanje usana, ispričala vrlo čudnu priču. Išla je tako da je vijećnik Mikulin, putujući u Njemačku (nedugo nakon Razumovljeva nestanka iz Ženeve), slučajno susreo Petra Ivanoviča u vagonu vlaka. Kako su bih sami u odjeljku, razgovarali su pola noći, i tada je šef policije Mikulin natuknuo Arhirevolucionaru pravi karakter arhikoljača žandara. Izgleda kao da se Mikulin želio riješiti tog svojeg agenta! Možda mu je dojadio ili ga se počeo bojati. Također se mora reći kako je Mikulin naslijedio zlokobnog Nikitu od svog prethodnika u uredu.
I ovu sam priču, također, prihvatio bez komentara u svom liku nijemog svjedoka stvari koje su ruske, koje rasprostiru svoju istočnu logiku pred mojim zapadnjačkim očima. Ali sam si dopustio pitanje -
»Recite mi, molim vas, Sofija Antonovna, je li Madame de S- ostavila sve svoje bogatstvo Petru Ivanoviču?«
»Niti komadić.« Revolucionarka je slegnula ramenima u odvratnosti. »Umrla je bez oporuke. Mnogo je nećaka i nećakinja došlo iz St. Petersburga, poput jata lešinara, i međusobno se poklalo zbog njezina novca. Svi odvratni dvorjani i dvorjanke - gnusni dvorski lakeji. Fuj!«
»Ne čuje se više puno za Petra Ivanoviča«, primijetio sam, nakon stanke.
»Petar Ivanovič«, rekla je Sofija Antonovna ozbiljno, »se ujedinio s plahom djevojkom.«
Bio sam istinski zaprepašten.
»Što! Na Rivijeri?«
»Kakva glupost! Naravno da ne.«
Glas Sofije Antonovne je bio lagano opor.
»Zar on, onda, zaista živi u Rusiji? To je ogroman rizik - zar ne?« ukliknuo sam. »I to sve zbog plahe djevojke. Ne mislite li da je to potpuno pogrešno od njega?«
Sofija Antonovna je na trenutak ostala u misterioznoj tišini, a onda zaključila.
»Jednostavno je obožava.«
»Da? Pa onda se nadam da joj neće biti teško tući ga.«
Sofija Antonovna je ustala i pozdravila se, kao da nije čula ni riječi od mog bezočnog nadanja; ali, na samim vratima, kamo sam je dopratio, okrenula se na trenutak i izjavila čvrstim glasom -
»Petar Ivanovič je nadahnut čovjek.«

BILJEŠKA O PISCU



Joseph Conrad, pravim imenom Teodor Jozef Konrad Nalecz Korzeniowski, britanski prozaist poljskoga podrijetla, rođen je u Poljskoj 3. prosinca, 1857., a umro u Bishopsbourneu u Engleskoj 3. kolovoza, 1924.
Conrad je rijedak primjer pisca koji je postao majstorom izražajnosti u jeziku što mu nije bio materinski, već ga je naučio tek nakon dvadesete godine života, a do konca života se lakše izražavao na francuskom, svom kronološki drugom jeziku.
Kao dijete otišao je s obitelji u progonstvo u Vologdu u sjevernoj Rusiji, jer mu je otac, književnik i prevoditelj Apolo Korzeniowski 1861. bio uhićen u Varšavi kao suradnik poljskih ustanika protiv ruskoga cara.
Nakon smrti roditelja odlazi u Marseille i plovi na francuskim brodovima sve do 1878. godine, kada se prvi put ukrcao na brod Britanske mornarice i do 1895. plovio morima istočne Azije, Australije, sve do srednje Amerike, gdje je dobio inspiraciju za Srce tame, simboličnu pripovijest o učincima kolonijalizma.
Presudno je utjecao na niz romanopisaca i novelista: mnogo mu duguju William Faulkner, Francis Scott Fitzgerald, George Orwell, Graham Greene.
1896. godine oženio se Engleskinjom s kojom je živio u Essexu i imao dva sina.
Umro je 3. kolovoza 1924. od srčanog udara.
Ovo je prvi prijevod njegova romana U zapadnjačkim očima na hrvatski jezik.
Neka od njegovih najznačajnih djela su: Almayarova ludost (1895.), Crnac s Narcisa (1897.), Srce tame (1900.), Lord Jim (1900.), Mladost (1902.), Tajfun (1903.), Nostromo (1904.), Tajni agent (1907.), Pobjeda (1915.), Pojas sjene (1917.).

Notes


←1 Hulju (franc.)
←2 Izvolite sjesti (franc.)
←3 Ma, možete li vjerovati, dragi moj! (franc.)
←4 Pazite dobro (franc.)
←5 Francuski izraz u značenju »tek tako«, »bez razloga«.
←6 Vrhunska duša (franc.)
←7 Dragi moj kneže (franc.)
←8 Ah, tu smo! (franc.)
←9 Izrode (franc.)
←10 Jao! (franc.)
←11 No vratit ćete se kao prijatelj (franc.)
←12 Impulsi duše (franc.)
←13 Družica (franc.)
←14 Napravio joj je scenu (franc.)
←15 Napokon! Stigli ste! (franc.)
←16 On je doista to (franc.)
←17 Lopovi! (franc.)
←18 Kolači (franc.)
←19 Pa naravno! (franc.)
←20 Dragi prijatelju (franc.)
←21 Odgovarajuća osoba (franc.)
←22 Čovjek od duha. Doslovno, »jaka duša«, (franc.)
←23 To je mama (franc.)
←24 Stanar, podstanar (franc.)
←25 Gospodin (franc.)
←26 Gluh sam (franc.)