Tragovi na duši - Filip Rot

First topic message reminder :



Na samom prijelazu stoljeća Philip Roth napisao je roman koji kroz priču o Colemanu Silku govori o nedavnoj prošlosti Amerike više negoli većina faktografskih djela.

Priča započinje 1998. godine u jeku jedne od najvećih seksualnih afera zbog koje je predsjednik države primoran odstupiti s dužnosti, a s druge strane, u gradiću u Novoj Engleskoj slično se događa cijenjenom sveučilišnom profesoru Colemanu Silku nakon što ga otpuže za rasizam. Ili ih je progutala kmica? rečenica je, interpretirana na (očekivan) politički način, koja je Colemana koštala svega što je do tada stvorio. A čitatelj će se vrlo brzo zapitati – je li ironija njegove sudbine mogla biti veća?

Događaji zatim slijede u dramatičnom taktu – izopćenje od strane prijatelja i kolega, smrt supruge izazvana emocionalnom traumom, udaljavanje od djece, a na koncu i burna seksualna veza s dvostruko mlađom ženom, nepismenom čistačicom Faunijom Farley.

Upravo u tom stanju potpune “seksualne opijenosti”, u svojoj sedamdeset i prvoj godini, zatječe ga pripovjedač romana Nathan Zuckerman. Zaveden pričom svog karizmatičnog junaka, Zuckerman prolazi, u napetom i odlučnom ritmu, kroz rasnu i rodnu politiku, rat u Vijetnamu, besmisao političke korektnosti, problem opadanja intelektualnih kriterija i komercijalizacije sveučilišta, ispisujući povijest SAD-a druge polovice 20. stoljeća, ali i pravi literarni i imaginativni tour de force.

Roman "Tragovi na duši" po mnogima je Rothov najbolji roman u kojem su njegov književni talent, pripovjedačka zrelost i kreativna vještina dosegnuli umjetnički zenit. Roman je osvojio nekoliko prestižnih književnih priznanja kao što su Nagrada W. H. Smith, Nagrada PEN/Faulkner, i Prix Médicis éntranger.

Faunia više nije pratila razgovor. Zagledala se u krošnje koje je povijao vjetar, no gledala je u njih kao da govore. Tada sam shvatio da joj nešto zapravo nedostaje, osim sposobnosti sudjelovanja u čavrljanju. Da mogu, imenovao bih što je to bilo. Nije se radilo o inteligenciji. Ni o stavu. Ni o pristojnosti ili doličnosti – tu je varku bez problema znala izvesti. Ni o dubini – površnost nije bila problem. Ni o introvertnosti – bilo je očito da ju je iznutra mnogo toga mučilo. Ni o zdravom razumu – bila je prisebna i na pomalo budalast način oholasta, nadmoćna zahvaljujući zlopatnji. No, dio nje je vidljivo nedostajao.
Na srednjem prstu desne ruke primijetio sam prsten. Kamen je bio mlječnobijel. Opal. Bio sam uvjeren da joj ga je on darovao.
Za razliku od Faunije, Coleman je djelovao veoma ujednačeno. Potpuno prirodno ujednačen. Znao sam da ne kani odvesti Fauniju na večeru sa mnom ili bilo kim drugim.
“Madamaska Inn”, rekao sam. “Jedemo vani. Što kažete?”
Nikada još nisam vidio Colemana udvornijeg nego kada mi je slagao: “Gostionica – naravno. Moramo. Budemo. Ali odvest ćemo mi tebe. Nathane, porazgovarajmo”, rekao je, a zatim odjednom u žurbi zgrabio Fauniju za ruku. Glavom pokazujući prema paviljonu, nastavio je: “Htio bih da Faunia čuje Rahmanjinova.” I nestali su, ljubavnici, “odlepršali”, kako kaže Keats, “u oluju.”
Toliko se toga zbilo, ili naizgled zbilo, u samo nekoliko minuta – a zapravo se nije dogodilo ništa važno – da sam umjesto da se vratim na svoje mjesto, počeo lutati uokolo, najprije poput mjesečara, besciljno preko livade posute izletnicima na pola puta do paviljona, zatim natrag, gdje je pogled na Berkshire na vrhuncu ljeta valjda najljepši mogući pogled istočno od Stjenjaka. U daljini sam čuo kako iz paviljona dopiru zvuci Rahmanjinovih plesova, no u ostalome sam mogao biti i sam, duboko zašavši među zelene brežuljke. Sjeo sam na travu, preneražen, u nemogućnosti da pojmim svoje misli: on ima tajnu. Taj čovjek, iznikao na beskrajno uvjerljivim, vjerodostojnim emocionalnim osnovama, ta povijesna sila, ta dobrohotno lukava, uglađeno šarmantna, prividna muževna cjelina svejedno čuva golemu tajnu. Kako sam to zaključio? Zašto tajna? Jer je prisutna kada je s njom. I kada nije s njom, također je prisutna – u toj tajni leži njegova privlačnost. Ono što nije prisutno je toliko privlačno, to je ono što me cijelo vrijeme nagoni k njemu, tajanstveno nešto što drži za sebe kao samo svoje. Ne mogu ga pojmiti u cijelosti. Postoji praznina. To je sve što mogu reći. Zajedno, oni su par praznina. Postoji praznina u njoj, a unatoč dojmu osobe čvrsta društvenog položaja i, ako treba, svojeglavog i svrhovitog protivnika – gnjevnog akademskog diva koji je radije dao otkaz nego da trpi poniženje – i u njemu postoji praznina, izbrisina, rez, iako ni sam ne znam kakav... ne znam ni ima li, zapravo, ovaj predosjećaj smisla ili samo maštovito bilježi moje nepoznavanje drugog ljudskog bića.
Tek manje-više tri mjeseca poslije, kada sam doznao tajnu i počeo pisati ovu knjigu – knjigu koju me i zamolio da napišem, ali ne nužno onako kako je on htio – shvatio sam pozadinu njihova saveza: sve joj je ispričao. Samo je Faunia znala kako je Coleman Silk postao ono što jest. Kako znam da je znala? Ne znam. I to ne znam. Ne mogu znati. Sada kada su mrtvi, nitko ne može znati. Kako god bilo, mogu učiniti isto kao i svatko tko misli da zna. Zamišljam. Prisiljen sam zamišljati. Slučajno se time i bavim. To mi je posao. Sada je to sve što činim.
Nakon što je Les izišao iz braniteljske bolnice i priključio se grupi za podršku kako ne bi pio ili poludio, Louie Borrero odredio mu je dugoročni cilj: natjerati ga na hodočašće do Zida – ako već ne do pravoga Zida, Spomenika vijetnamskim veteranima u Washingtonu, onda barem do Pokretnoga zida kada u studenom stigne u Pittsfield. Les se zakleo da u Washington neće ni kročiti zbog mržnje prema vlasti, a od 1992. i zbog prijezira prema tom bjeguncu od novačenja koji sada spava u Bijeloj kući. Vjerojatno je previše očekivati da bi iz Massachusettsa otputovao sve do Washingtona. U svježe otpuštenom bolesniku preduga bi vožnja autobusom tamo i natrag pobudila previše osjećaja.
Za Pokretni je zid Louie pripremao Lesa kao i sve druge: započeli bi s kineskim restoranom, nagovorili Lesa i četvoricu ili petoricu drugih na kinesku večeru, organizirali koliko god je izleta bilo potrebno – dva, tri, sedam, dvanaest, pa i petnaest ako treba – sve dok ne uspije izdržati cijelu večeru, pojesti sva jela, od juhe do deserta a da mu znoj ne probije kroz majicu, da mu ruke ne drhte toliko da ne može ni žlicu držati, da ne istrčava svakih pet minuta da udahne zrak, da na kraju ne povraća u zahodu, da se ne sakrije u zaključanom pregratku i, naravno, da se posve ne rastroji i ne plane na konobara Kineza.
Louie Borrero sve je dobro znao. Skinuo se s droga i već je dvanaest godina bio na lijekovima. Pomaganje braniteljima, rekao je, njegova je terapija. Nakon više od trideset godina još je mnogo branitelja patilo, tako da se gotovo svaki dan kombijem vozio uzduž i poprijeko svoje savezne države, vodio grupe za podršku braniteljima i njihovim obiteljima, pronalazio im liječnike, vodio ih na sastanke Anonimnih alkoholičara, slušao svakovrsne nedaće, kućne, psihijatrijske, novčane, savjetovao ih u vezi s ministarstvom te ih pokušavao odvesti u Washington do Zida.
Zid je bio Louiejev životni projekt. Sve bi organizirao: unajmio bi autobuse, pobrinuo se za hranu, darovitošću za nježno drugarstvo osobno se brinuo o muškarcima zabrinutima da će preglasno plakati, da će im biti previše zlo ili da će dobiti infarkt i umrijeti. Isprva bi se svi povukli uz manje-više isto opravdanje: “Nema šanse. Ne mogu ići do Zida. Ne mogu se ondje pojaviti i pročitati ime tog i tog. Nema šanse. Nipošto. Ja to ne mogu.” Les je, pak, Louieju rekao: “Čuo sam za tvoj izlet onaj zadnji put. Čuo sam kako je loše prošao. Dvadeset pet dolara po glavi za najam busa. U to je trebao biti uključen i ručak, ali su svi dečki rekli da je ručak bio koma – nije vrijedio ni dva dolara. A onaj lik iz New Yorka, vozač, nije htio čekati. Je li tako, Lou? Htio se ranije vratiti da može skočiti u Atlantic City? Atlantic City! Jebote, čovječe. Sve vas je natjeravao i onda na kraju očekivao veliku napojnicu? Nema šanse, Lou. Nema teoretske šanse. Da moram gledati tipove u maskirnim odorama kako se bacaju jedan drugome u naručje i jecaju, zbljuvao bih se.”
No Louie je znao što posjet može značiti. “Les, sada je 1998. Kraj dvadesetog stoljeća, Lester. Vrijeme je da se suočiš s time. Ne možeš sve odjednom, znam, ali te nitko to i ne traži. No došlo je vrijeme da i ti prođeš program, stari. Kucnuo je čas. Nećemo početi sa Zidom. Počet ćemo nježno. Počet ćemo s kineskim restoranom.”
No Lesu takav početak nije bio nježan. I sam odlazak po hranu u Atheni značio bi da Les čeka u kamionetu, a Faunia ide po hranu. Ako bi ušao, odmah bi poželio poubijati žute. “Ali to su Kinezi”, rekla mu je Faunia, “ne Vijetnamci.” “Glupačo! Nije me briga koji su kurac! Računaju se kao žuti. Žuti su žuti.”
Kao da nije dovoljno loše spavao u proteklih dvadeset šest godina, tjedan dana prije posjeta kineskom restoranu nije spavao uopće. Louieja je nazvao valjda pedeset puta da mu kaže kako ne može ići, a otprilike polovica poziva zbila su se nakon tri ujutro. No Louie bi slušao u koje god doba, dopuštao bi mu da izgovori sve što je bilo na duši, čak bi se i s njime složio, strpljivo mrmljajući: “A-ha... a-ha... a-ha”, tijekom cijelog razgovora, no na kraju bi ga uvijek ušutkao riječima: “Sjest ćeš ondje, Les, kako god budeš mogao. Samo to moraš. Što god budeš osjetio, tugu, bijes, što god – mržnju, gnjev – svi ćemo biti ondje s tobom, a ti ćeš se truditi da ne pobjegneš ili učiniš nešto.” “Ali konobar”, ponavljao bi Les, “što da radim s jebenim konobarom? Lou, ja to ne mogu – prošvikat ću!” “Pusti konobara meni. Ti moraš samo sjediti.” Na svaki Lesov prigovor, uključujući i opasnost da usmrti konobara, Louie mu je odgovorio da mora samo sjediti. Kao da će sjedenje spriječiti čovjeka da ne ubije najljućeg neprijatelja.

Kada su jedne večeri, samo dva tjedna nakon Lesova otpusta iz bolnice, krenuli prema Blackwellu, u Louiejevu kombiju bila su petorica. Majka i otac, brat i vođa Louie, ćelav, glatko obrijan, uredno odjeven u svježe izglačanu odjeću i kapu vijetnamskog veterana te poduprt štapom. Zbog kratka rasta, pognutih ramena i visoka trbuha, pomalo nalik na pingvina zahvaljujući krutom hodu na bolesnim nogama. Zatim su tu bili krupni šutljivi dečki: Chet, trostruko razvedeni ličilac, nekoć marinac – tri je različite žene ovaj korpulentni, zbijeni tupan s konjskim repom i bez ikakve želje da o ičemu razgovara uspio nasmrt prestraviti – i Bobcat, nekadašnji pješak koji je zbog nagazne mine ostao bez noge, zaposlen u Midas Muffleru. Naposljetku, bio je tu i pothranjeni čudak, mršav, izvitopereni astmatičar kojemu je poispadala većina kutnjaka, a nazivao se Swift. Pravno je promijenio ime nakon otpusta, kao da će se zato što se više ne zove Joe Brown ili Bill Green ili kako god da se zvao kada je unovačen, jutrom buditi radostan. Još od Vijetanama, Swiftovo su zdravlje uništavale svakovrsne kožne, dišne i moždane bolesti, a sada ga je izjedala mržnja prema veteranima iz Zaljevskoga rata, čak snažnija od Lesova prijezira. Čitavim putem do Blackwella Les je već drhturio i osjećao mučninu, a Swift je i više nego nadoknađivao šutljivost krupnih dečkiju. Njegov kreštavi glas nije jenjavao. “Njima je najveći problem što ne mogu na plažu? Uzrujaju se na plaži kada vide pijesak? Koje sranje. Vikend-ratnici, a odjednom bi htjeli malo prave akcije? Zato su ljuti – svi u pričuvi, nikad nisu mislili da će ih pozvati. A nisu kurca napravili. Nemaju pojma što rat jest. To je njima, rat? Četiri dana kopnenog rata? Koliko su žutih oni ubili? Svi su uznemireni što nisu sredili Saddama Husseina. Imali su jednog jedinog neprijatelja – Saddama Husseina. Daj, molim te. Nisu ti dečki krivi. Oni samo žele novac bez puno truda. Osip. Znate koliko sam ja osipa dobio od pesticida i bojnih otrova? Neću doživjeti ni šezdesetu, a njih zabrinjava osip!”
Kineski je restoran bio na samom sjeveru Blackwella, na autocesti onkraj zaklonjene tvornice papira, leđima okrenut prema rijeci. Zgrada od betonskih blokova bila je niska, dugačka i ružičasta, ostakljena s prednje strane, a polovica zgrade bila je oličena tako da izgleda kao da je od cigle – ružičaste cigle. Prije mnogo godina bila je to kuglana. U velikom izlogu nepravilno svjetlucava neonska slova tvorila su naziv The Harmony Palace.
Već i sam taj znak Lesu je bio dovoljan da izgubi svaki tračak nade. Ne može on to. Neće mu nikako uspjeti. Potpuno će se raspasti.
Monotonija ponavljanja tih riječi – a opet, kakva mu je snaga trebala da prevlada užas. Preplovio je krvavu rijeku da bi s druge strane na vratima ugledao nasmiješenog žutoga i sjeo za stol. A tek užas – sumanuti užas od kojeg se nije mogao zaštititi – kada mu je nasmiješeni žuti dodao jelovnik. Neviđena groteska – žuti mu toči čašu vode. Njemu nudi vodu! Upravo je ta voda mogla biti sam izvor njegove patnje. Tako se sluđeno osjećao.
“Bravo, Les, dobro ti ide. Stvarno ti dobro ide”, rekao je Louie. “Samo moraš napredovati korak po korak. Zasad ti ide zbilja dobro. Sada bih htio da pogledaš jelovnik. Samo to. Samo jelovnik. Otvori jelovnik, rastvori ga, i usredotoči se na juhe. Sada samo moraš naručiti juhu. Samo toliko. Ako se ne možeš odlučiti, mi ćemo odlučiti umjesto tebe. Ovdje imaju fantastičnu wonton juhu.”
“Jebem ti konobara”, rekao je Les.
“To nije konobar, Les. Zove se Henry. To je vlasnik. Les, moramo se usredotočiti na juhu. Henry upravlja restoranom. Brine se da sve bude u redu. Ništa više, ništa manje. On ne zna ništa o drugim stvarima. Ne zna i ne želi znati. Što je s juhom?”
“Dečki, što ćete vi?” To je on rekao. Les. U vrtlogu očajničke drame, on, Les, uspio se odmaknuti od meteža i upitati što će tko jesti. “Wonton”, odgovorili su.
“Dobro onda. Wonton.”
“Okej”, rekao je Louie. “Sada ćemo naručiti ostatak. Želimo li možda podijeliti? Je li ti to previše, Les, ili hoćeš svoje? Les, što želiš? Želiš piletinu, povrće, svinjetinu? Želiš lo mein! S rezancima?”
Htio je vidjeti može li to ponoviti. “Dečki, što ćete vi?”
“Slušaj, Les, neki od nas će svinjetinu, neki govedinu...”
“Što me briga!” A nije ga bilo briga jer se sve ovo zbivalo na nekom drugom planetu, to pretvaranje da naručuju kineska jela. To se nije zbilja događalo.
“Svinjetina u dvostrukom umaku? Svinjetina u dvostrukom umaku za Lesa. U redu. Sada se, Les, samo moraš usredotočiti, a Chet će ti natočiti čaj. Može? Može.”
“Samo neka se jebeni konobar ne približava.” Krajičkom oka je, naime, primijetio kretanje.
“Oprostite, gospodine...” obratio se Louie konobaru. “Ako može, ostanite gdje jeste, a mi ćemo vam doći s narudžbom. Ako može. Mi ćemo donijeti narudžbu vama – samo ostanite gdje jeste.” No konobar kao da nije razumio, a kada je krenuo prema njima, Louie se nespretno, ali hitro osovio na bolesne noge. “Gospodine! Mi ćemo donijeti narudžbu vama. Mi. Vama. Dobro? Dobro”, rekao je Louie i sjeo. “U redu”, rekao je, “u redu”, kimajući konobaru koji se ukipio tri metra dalje. “Tako je, gospodine. Ovako je savršeno.”
Harmony Palace bilo je sumorno mjesto s umjetnim biljkama raspršenima po zidovima i možda kakvih pedesetak stolova u redovima duž cijele duge blagovaonice. Samo ih je nekolicina bila zauzeta, a svi su bili dovoljno daleko da nitko od gostiju nije zamijetio komešanje na samom kraju prostorije, gdje su jela njih petorica. Iz opreza, Louie se uvijek na ulasku pobrinuo da Henry njegove goste smjesti podalje od ostalih. On i Henry već su ovo prošli.
“Dobro je, Les, stvar je pod kontrolom. Možeš sada spustiti jelovnik. Les, ostavi jelovnik. Najprije desnom rukom. A sada lijevom. Chet će ti ga zaklopiti.”
Krupni dečki, Chet i Bobcat, sjedili su slijeva i zdesna Lesu. Te su večeri imali zadaću da djeluju poput vojne policije učini li Les što krivo. Swift je sjedio s druge strane okruglog stola, pokraj Louieja, koji je sjedio sučelice Lesu. Uslužnim tonom oca koji uči sina voziti bicikl, Swift se obratio Lesu: “Sjećam se kada sam ovamo došao prvi put. Mislio sam da nema šanse da ću izdržati. Zaista ti dobro ide. Ja prvi put nisam mogao ni jelovnik pročitati. Sva su slova plivala prema meni. Mislio sam da ću skočiti kroz prozor. Dva su me tipa morala izvesti jer nisam mogao sjediti na miru. Dobro ti ide, Les.” Da je Les uspio primijetiti bilo što osim svojih drhtavih ruku, shvatio bi da još nikada nije vidio da se Swift ne trza. Swift se nije ni trzao, niti je rzao. Zato ga je Louie i poveo – zato što je Swiftu od svega najbolje išlo pomaganje drugima da prebrode kinesku hranu. Ovdje, u Harmony Palaceu, Swift je bio upućen u stvari kao nigdje. Ovdje je tek u natruhama odavao da se radi o nekome tko puže kroz život na rukama i nogama. Ovdje, u obličju ogorčenog, ranjavog ljudskog ostatka, bljesnuo je sićušan, skrhan komadićak nečega što je nekoć bila hrabrost. “Dobro ti ide, Les. Ide ti super. Evo, popij malo čaja, predložio je Swift. “Neka ti Chet natoči čaj.”
“Diši”, rekao je Louie. “Tako je. Diši, Les. Ako ne budeš mogao, otići ćemo nakon juhe. Ali moraš pojesti predjelo. Ako ne budeš mogao svinjetinu u dvostrukom umaku, nema veze. Ali moraš pojesti juhu. Hajdemo odabrati lozinku ako poželiš izići. Lozinku koju ćeš mi morati reći ako zaista ne budeš imao izbora. Što kažeš na ‘listić čaja’ kao lozinku? Samo to moraš reći i odosmo. Listić čaja. Ako ti zatreba, tu je. Ali samo ako ti zatreba.”
Konobar je stajao na maloj udaljenosti i držao pladanj s pet zdjela juhe. Chet i Bobcat su poskočili i donijeli ga na stol.
Les je samo želio reći “listić čaja” i dati petama vjetra. A zašto i ne bi? Moram odavde. Moram odavde.
Ponavljajući u sebi “Moram odavde”, uspio se dovesti u trans i bez imalo teka počeo jesti juhu. Gutati malo juhe. Riječi “Moram odavde” potisnule su i konobara i vlasnika, ali ne i dvije žene za stolom do zida koje su otvarale mahune i ubacivale oljušteni grašak u lonac. I s udaljenosti od deset metara Les je osjećao miris jeftine toaletne vode kojom su se našpricale iza svojih žutih ušiju – miris jedak poput gole zemlje. Istim nadnaravnim spasonosnim moćima koje su mu pomogle da otkrije vonj neopranog snajperista u gustoj tmini vijetnamske šume namirisao je žene i počeo ludjeti. Nitko mu nije rekao da će tu neke žene ljuštiti grašak. Koliko dugo će to raditi? Dvije djevojke. Žute. Zašto sjede ondje i rade to? “Moram odavde.” No ne može se pomaknuti jer ne može skrenuti pogled s tih žena.
“Zašto one žene to rade?”, upitao je Les Louieja. “Zašto ne prestanu? Moraju li to raditi? Hoće li to raditi cijelu noć? Može li mi netko reći zašto? Neka prestanu.”
“Smiri se”, odvratio je Louie.

“Miran sam. Samo želim znati – hoće li to i dalje raditi? Može li ih netko zaustaviti? Zar nitko ne zna kako?”
Podizao je glas, što se nije moglo zaustaviti, baš kao ni te žene.
“Les, u restoranu smo. U restoranu se priprema grah.”
“Grašak”, odvratio je Les. “To je grašak!”
“Les, dobio si juhu, a sljedeće jelo stiže. Sljedeće jelo: sada je samo to bitno. To je sve. Sada samo moraš pojesti malo svinjetine u dvostrukom umaku i to je to.”
“Bilo mi je dosta juhe.”
“Da?”, upitao je Bobcat. “Nećeš to pojesti? Gotov si?” Opkoljen sa svih strana sve bližom katastrofom – koliko se dugo agonija može prevarati u hranjenje? – Les je ispod glasa uspio protisnuti: “Uzmi.”
A tada je uletio konobar – navodno da skupi prazne tanjure. “Ne!”, zagrmio je Les, a Louie je opet skočio na noge. Poput krotitelja lavova u cirkusu. Štapom je konobaru odmahnuo da se udalji, a Les je napeto čekao da konobar napadne.
“Ostani tamo”, naredio je Louie konobaru. “Ostani tamo. Mi ćemo ti donijeti prazne tanjure. Nemoj nam prilaziti.”
Žene su prestale ljuštiti grašak, a da Les nije niti trebao ustati, prići im i pokazati kako da prestanu.
I Henry se angažirao, to je bilo sasvim jasno. Vretenast, vitak, nasmijan Henry, mladić u trapericama, upadljivoj košulji i tenisicama, koji je točio vodu, a ujedno je i vlasnik, s vrata je piljio u Lesa. Smiješio se, ali piljio. Taj čovjek je zlo. Priječi izlaz. Henry se mora maknuti.
“Sve je u redu”, dobacio je Louie Henryju. “Izvrsna hrana. Fantastična. Zato se ovamo i vraćamo.” Konobaru je pak rekao: “Samo me prati”, a zatim je spustio štap i iznova sjeo. Chet i Bobcat skupili su prazne tanjure i odnijeli ih na hrpu konobaru na pladanj.
“Još netko?” upitao je Louie. “Želi li još netko prepričati svoj prvi posjet?”
“Uh-uh”, odgovorio je Chet dok je Bobcat sebi zadao ugodnu zadaću dovršavanja Lesove juhe.
Ovoga puta, čim konobar iziđe iz kuhinje s ostatkom narudžbe, Chet i Bobcat smjesta će ustati i otići do tog žutog debila prije nego što zaboravi na upute i opet se približi stolu.
Stigla je. Hrana. Agonija zvana hrana. Govedina sa škampima lo mein. Moo goo gai pen. Govedina s paprikom. Svinjetina u dvostrukom umaku. Rebrica. Riža. Agonija riže. Agonija pare. Agonija mirisa. Sve ga je to trebalo spasiti od smrti. Iznova povezati s Lesom dječakom. San koji se stalno ponavlja: nepovrijeđen dječak na farmi.
“Izgleda dobro!”
“Još je boljeg okusa!”
“Da ti Chet stavi malo na tanjur ili ćeš si uzeti sam, Les?”
“Nisam gladan.”
“Nema problema”, odvratio je Louie dok je Chet tovario hranu na Lesov tanjur. “Ne moraš biti gladan. Nije takav dogovor.”
“Jesmo li skoro gotovi?” upitao je Les. “Moram odavde. Dečki, ne šalim se. Stvarno moram odavde. Dosta mi je. Ne mogu više. Osjećam da ću izgubiti kontrolu. Dosta mi je. Rekli ste da mogu otići. Moram otići.”
“Nisam čuo lozinku, Les”, rekao je Louie, “prema tome, idemo dalje.”
Uto se počeo ozbiljno tresti. Nije mogao izići nakraj s rižom. Padala je s vilice koliko se tresao.
Za ime boga, evo konobara s vodom. Kruži i prilazi Lesu odostrag, niotkuda, još jedan konobar. Samo ih djelić sekunde razdvaja od Lesova urlika “Aaaaa!” grabljenja konobara za vrat i razbijanja vrča s vodom pod nogama.
“Dosta!”, povikao je Louie. “Makni se!”
Žene koje su ljuštile grašak su zavrištale.
“Ne treba mu vode!” Vičući, vičući ovako stojećki i lamaćući štapom iznad glave, ženama se Louie učinio poput luđaka. No one ne znaju što je luđak ako misle da je Louie lud. Nemaju blage veze.
Neki su ljudi za drugim stolovima stali na noge, a Henry je požurio da ih potiho smiri te su naposljetku opet sjeli. Objasnio im je da se radi o vijetnamskim veteranima, a kada god dođu, on preuzme domoljubnu zadaću da im iskaže gostoprimstvo i sat ili dva trpi njihove nevolje.
Otada je restoranom zavladala potpuna tišina. Les je nabadao po hrani, a ostali su jeli sve dok na stolu nije ostalo samo jelo na Lesovu tanjuru.
“Gotov si?” upitao ga je Bobcat. “Nećeš to pojesti?”
Ovoga puta nije uspio izreći ni “uzmi to”. Samo izgovori te dvije riječi i svi će pokopani ispod ovoga restorana ustati i zatražiti osvetu. Izgovori jednu riječ, pa ako nisi prvi put vidio kako je to izgledalo, budi uvjeren da ćeš sada vidjeti.
Evo i kolačića sudbine. To obično svi vole. Pročitaš poruku, nasmiješ se, popiješ čaj – tko to ne bi volio? No Les je zaurlao: “Listić čaja!” i izjurio. Louie se obratio Swiftu: “Idi za njim. Sustigni ga, Swiftie. Pazi na njega. Ne puštaj ga iz vida. Mi ćemo platiti.”
Putem kući vladala je tišina. Bobcat je šutio jer je bio sit, Chet je šutio jer su ga neprekidne svađe odavno naučile da je sjebanom čovjeku poput njega tišina jedini način da se doima miroljubivo, a Swift je također šutio, ogorčeno i nezadovoljno, jer kada jednom napuste svjetlucavi neonski natpis, napustit će i sjećanje na sebe iz Harmony Palacea. Swift se sada bavio potpirivanjem boli.
Les je šutio jer je spavao. Nakon deset dana čvrste nesanice koja je dovela do ovog nemira napokon je zaspao.

Tek kada je svatko stigao kući, a Les i Louie su ostali sami u kombiju, Louie ga je čuo kako se budi i obratio mu se: “Les? Les? Dobar si bio, Lester. Vidio sam da se znojiš i pomislio, m-m, nema šanse da će izdržati. Trebao si vidjeti kakvu si boju poprimio. Nisam mogao vjerovati. Mislio sam da su konobaru dani odbrojeni.” Louie, koji je prve noći kod kuće proveo u sestrinoj garaži lisičinama vezan za radijator da ne ubije šogora koji ga je srdačno primio samo četrdeset i osam sati nakon napuštanja prašume, čija je java toliko precizno raspoređena prema tuđim potrebama da ga nikakav pakleni nagon nije mogao svladati, koji se u petanestak godina bez alkohola i droge, radeći u Dvanaest koraka i pobožno pijući lijekove – Klonopin za tjeskobu, Zoloft za depresiju, Salsalate protiv upale za užarene gležnjeve, opterećena koljena i neumoljivo bolne kukove, od čega ga polovicu vremena samo muče bolovi u trbuhu, plinovi i probava – uspio dovoljno dovesti u red da može opet uljudno razgovarati i osjećati se, ako već ne kao kod kuće, onda barem manje shrvan luđačkom boli zbog činjenice da se do kraja života mora neučinkovito kretati na bolnim nogama, da mora uspravno stajati na temeljima od pijeska – bezbrižni se Louie smije. “Mislio sam da tip nema šanse. Ali, stari moj”, nastavio je Louie, “nisi uspio prebroditi samo juhu, došao si do kolačića sudbine, jebote. Znaš koliko je meni dolazaka trebalo da dosegnem kolačić? Četiri. Les, četiri puta. Prvi put sam se zaputio ravno u WC, a njima je trebalo petnaest minuta da me dobiju van. Znaš što ću reći ženi? Reći ću joj: ‘Les je bio dobar. Les je bio u redu.’”
Ali kada je došao trenutak za povratak, Les je odbio. “Zar nije dosta da sam ondje sjedio?” “Želim da jedeš”, rekao je Louie. “Želim da pojedeš obrok. Malo riječi, malo djela, malo hrane. Les, imamo novi cilj.” “Dosta mi je tvojih ciljeva. Izdržao sam. Nisam nikoga ubio. Nije li to dosta?” No, tjedan dana poslije odvezli su se u Harmony Palace u istom sastavu, s istim čašama vode, istim jelovnicima, istim jeftinim mirisom toaletne vode iz tijela Azijatkinja u restoranu koji je putovao prema Lesu, izdajničkim mirisom koji ga dovodi do plijena. Drugi put je jeo, treći put je jeo, pa čak i naručio – iako konobar i dalje nije smio k stolu – a četvrti put je dopustio da ih konobar poslužuje, a Les je jeo kao umobolnik, dok se nije rasprsnuo, kao da godinu dana nije vidio hranu.
Ispred Harmony Palacea svi si čestitaju. Čak je i Chet radostan. Chet govori, Chet uzvikuje: “Semperfi!”
“Sljedeći put”, kazao je Les dok su se vozili doma, osjećajući se kao da je ustao iz groba, “sljedeći put ćeš pretjerati, Louie. Sljedeći put ćeš me natjerati da mi se svidi!”
Ono što slijedi, pak, posjet je Zidu. Mora potražiti Kennyjevo ime. A to ne može. Bilo mu je dostatno jedanput ugledati Kennyjevo ime u knjizi u Ministarstvu branitelja. Nakon toga bio je tjedan dana bolestan. Samo je o tome razmišljao. Samo je o tome i mogao razmišljati. O Kennyju kako leži pokraj njega obezglavljen. Danonoćno razmišlja, zašto Kenny, zašto Chip, zašto Buddy, zašto oni, a ne ja? Katkad mu se čini da su imali sreće. Njima je sve gotovo. Ne, nema šanse, ne ide do Zida. Tog Zida. Ne dolazi u obzir. On to ne može. On to ne želi. I to je to.
Pokaži mi kako plešeš.
Bili su zajedno otprilike šest mjeseci kada je jedne večeri rekao: “Hajde, pokaži mi kako plešeš”, a u spavaćoj je sobi pustio CD, pjesmu The Man I Love u aranžmanu Artieja Shawa. Roy Eldridge je svirao trubu. Pokaži mi kako plešeš, rekao je on, popuštajući čvrstinu zagrljaja i upravljajući je prema podnožju kreveta. Posve neuznemirena, pomaknula se s mjesta gdje je mirisala taj miris, miris Colemana bez odjeće, miris suncem opaljene kože – pomaknula se s mjesta gdje se udobno šćućurila, gdje joj je lice ležalo na njegovu golom boku. Njezini zubi i jezik caklili su se od sperme, a ruka, ispod njegova trbuha, širila se preko smežurane bjelkaste kovrčave čupe. Pomno praćena njegovim zelenim, nepokolebljivim pogledom kroz guste tamne trepavice, nimalo nalik na iznurena starca koji samo što se ne onesvijesti, nego sličnijeg osobi stiješnjenoj uz prozorski okvir, zaplesala je, ne koketno, poput Steene 1948., no ne zato što je bila dražesna djevojka, dražesna djevojka koja pleše zbog zadovoljstva pružanja zadovoljstva, dražesna djevojka koja zna mnogo o onome što čini, koja sebi govori: “To mu mogu dati – on to želi, ja to mogu, evo, dakle.” Ne, to nije naivan i nedužan prizor pupoljka koji se rastvara u cvijet ili ždrebice koja izrasta u kobilu. Faunia to doista može, no čini to bez propupale zrelosti, bez mladenačke magličaste idealizacije same sebe, njega i svega na svijetu. Zamolio ju je: “Hajde, pokaži mi kako plešeš”, a ona je, kroz opušten smijeh, odgovorila: “Zašto ne? Bit ću velikodušna.” Počela se kretati, zaglađivati kožu kao da je izgužvana haljina, brinući se da sve bude na svojem mjestu, zategnuto, koščato ili zaobljeno kako valja, dašak nje same, sugestivan miris bilja koji joj je prisno dopirao s prstiju dok su klizili od vrata, preko toplih ušiju, a otuda polagano preko obraza do usana i kose, sijedeće žute kose vlažne i raščupane od napora, kojom se igra poput morske trave, praveći se da je morska trava, da je oduvijek bila morska trava, veličanstvena, okretna morska trava, kapajuća, rasoljena trava, a koliko je to, uopće, stoji? U čemu je problem? Samo zaroni. Samo naprijed. Ako to želi, otmi ga, očaraj. Neće biti prvi.
Znala je kada je počelo: ono nešto, ona neka povezanost. Kretala se na svojoj pozornici na podu pokraj podnožja kreveta, kretala se zamamno razbarušena i pomalo masna od prijašnjih sati, zamrljana i pomazana od prethodne predstave, svjetlokosa i bjeloputna ondje gdje je nije uhvatilo sunce na farmi, obilježena s pet-šest ožiljaka. Jedno joj je koljeno ogrebeno poput dječjega od pada na farmi, obje ruke i noge resile su poput konca tanahne, napola zacijeljene porezotine od košenja ispaše, a ruke su joj bile ogrubjele, crvene i bolne od krhotina stakloplastike prikupljenih dok je okretala ogradu, od svakotjednog čupanja i postavljanja štapova. Na samom spoju vrata i tijela bila je crvena modrica u obliku latice, nastala ili u prostoriji za mužnju ili njegovim djelovanjem, a još jedna, crno-plava, smjestila se na prijelazu nemišićava bedra. Resili su je ugrizi i ubodi i njegova dlaka, njegova vijugava dlaka poput dražesnog sivkastog madeža na njezinu obrazu. Usta su joj bila otvorena tek toliko da odaju zube. Nije joj se žurilo, nije joj se ni najmanje žurilo jer poanta nije bila u cilju. Kretala se, a on ju je gledao. Gledao je to izduženo tijelo kako se pomiče u ritmu, to vitko tijelo, mnogo snažnije nego što se čini i s iznenađujuće zamašnim grudima kako kapa, kapa i kapa, kako se na dugim ravnim nogama naginje prema njemu poput vrča do ruba ispunjenog tekućinom. Ne odolijevajući mu, protegnuo se na valovitim plahtama i vijugavoj gomili jastuka koje je nagurao sebi pod glavu kako bi je doveo u ravninu s njezinim bokovima i trbuhom, njezinim okretnim trbuhom. Gledao ju je, svaki djelić nje, gledao je, a ona je znala da gleda. Oni su povezani. Ona zna da on od nje želi da nešto zahtijeva. Želi da ustanem i pokrenem se, mislila je, da zahtijevam svoje. A to jest? On. On. On mi nudi sebe. Okej, ovo je već opaka stvar, ali nema veze. I tako se pomicala, gledajući ga odozgo s nježnošću, pomicala se i pomicala, a svečani je prijenos moći počeo. Lijepo joj je bilo ovako se kretati na zvuke glazbe i odašiljati moći, znajući da bi i na najmanju zapovijed, na mig prstom kakvim se poziva konobar, ispuzao iz kreveta i lizao joj stopala. Tek je počela plesati, a već bi ga mogla oljuštiti i pojesti kao voćku. Nije sve u premlaćivanju i pranju podova, nije sve u tome da čistim tuđa govna i na koledžu i u pošti, iako s time dolazi nevjerojatna izdržljivost, s čišćenjem tuđeg smeća. Pravo da ti kažem, to je pljuga, i nemoj mi reći da nema boljih poslova, ali shvatila sam, to ja radim, tri posla, jer je ovom autu ostalo još šest dana života, pa moram kupiti jeftini auto koji traje, tako da radim tri posla i nije mi prvi put. Uzgred rečeno, mliječno gospodarstvo je golem posao, jebote, a tebi to zvuči super i izgleda ti super, Faunia i krave, ali kad moraš raditi sve ostalo, slomiš si kralježnicu, jebote...
Ali sada sam gola u sobi s muškarcem, vidim ga kako leži, s kurcem i mornarskom tetovažom. Sve je mirno i on je miran, čak i unatoč tome što ga moj ples napaljuje, on je tako miran, a i njega je život u posljednje vrijeme temeljito posrao. Izgubio je ženu, izgubio je posao, javno je ponižen kao profesor rasist, a što je to uopće profesor rasist? Nije to nešto što se samo postane. Ako te otkriju, znači da to jesi cijeli život. Nije da si jedanput nešto zgriješio. Ako si rasist, onda si oduvijek bio rasist. Odjednom si rasist cijelog života. Dobiješ tu stigmu, koja nije ni istinita, ali on je svejedno miran. To mogu postići. Mogu ga ovako smiriti, on mene može ovako smiriti. A moram se samo kretati. Zapleši malo, kaže on, a ja si mislim, zašto ne? Zašto ne, osim što će pomisliti da ću se i dalje s njim pretvarati da je ovo nešto što nije. Pretvarat će se da svijet pripada nama, a ja ću mu dopustiti, a onda ću i ja početi. Opet, zašto ne? Mogu ja plesati... ali on mora imati na umu da ovo jest samo ono što jest, čak i ako na sebi imam samo prsten s opalom, čak i ako sam gola, osim što nosim prsten koji mi je darovao. Stojim i krećem se bez odjeće pred ljubavnikom dok je svjetlo upaljeno. Dobro, muškarac si i nisi u cvijetu mladosti, imaš život u kojem ja ne sudjelujem, ali znam što imamo. Došao si k meni kao muškarac. Došla sam i ja k tebi. To znači mnogo. Ali to je sve. Plešem pred tobom gola s upaljenim svjetlom, ti si isto gol, a ostalo nije bitno. To je nešto najjednostavnije što smo ikada učinili – to je to. Nemoj to zajebati misleći da je nešto više. Nemoj ti, pa neću ni ja. Ne mora biti više od ovoga. Znaš što? Colemane, ja tebe razumijem.
Zatim je izrekla naglas: “Znaš što? Ja tebe razumijem.”
“Zbilja?” upitao je. “Znači, sada kreće pakao.”
“Misliš li – ako te ikada zanimalo – da postoji bog? Zanima te zašto sam došla na svijet. O čemu se radi? Radi se o ovome, Ti si ovdje, a ja ću ti ispuniti tu želju. Radi se o tome da ne treba misliti da si netko drugi negdje drugdje. Ti si žena i u postelji si s mužem, a ne jebeš se zbog jebanja, ne jebeš se da svršiš, nego se jebeš zato što si u postelji s mužem, a to se tamo radi. Ti si muž i u postelji si sa ženom i jebeš je, ali misliš da bi rado jebao čistačicu iz pošte. A pazi sad ovo: ti i jesi s čistačicom.”
Blago, sa smiješkom, odgovorio joj je: “Što dokazuje postojanje boga.”
“Ne dokazuje, ništa ne dokazuje.”
“Samo pleši”, zamolio ju je.
“Kada umreš”, upitala je, “je li bitno što se nisi oženio pravom osobom?”
“Nije bitno. Nije bitno ni dok si živ. Samo pleši.”
“Što je bitno, Colemane? Što jest bitno?”
“Ovo”, kazao je.
“Tako treba”, odvratila je. “Naučio si pravu stvar.”
“Je li o tome riječ – ti mene učiš?”
“Vrijeme je da te netko nauči. Da, ja tebe učim. Ali nemoj me sada gledati kao da sam stvorena za nešto drugo. Nešto više. Nemoj to raditi. Budi tu sa mnom. Nemoj ići. Drži se ovoga. Nemoj razmišljati ni o čemu drugome. Ostani ovdje sa mnom. Učinit ću što god želiš. Koliko ti je puta u životu neka žena to rekla i iskreno tako mislila? Ja ću učiniti što god želiš. Nemoj to izgubiti. Nemoj to nekamo odvesti, Colemane. Samo smo zbog ovoga ovdje. Nemoj misliti da je važna sutrašnjica. Zatvori sva vrata, ona prije i ona poslije. Sva društvena razmišljanja, ušutkaj ih. Sve što divno društvo kaže, kako smo društveno raspoređeni, ‘Trebao bih ovo, trebao bih ono.’ Jebeš to. Sve što si trebao postati, sve što si trebao učiniti, sve to, to samo uništava. Ja mogu dalje plesati ako to hoćeš. Tajni kratki trenutak – ako je to sve. To je tvoj dio. Tvoj dio vremena. Ništa više, a nadam se da si toga svjestan.”
“Samo pleši.”
“Ovo je važno”, nastavila je. “Ako prestanem misliti...”
“Što? Misliti što?”
“Da sam od malih nogu bila prava kurvinska pička.”
“Jesi li?”
“On se uvijek uvjeravao da nije kriv on, nego ja.”
“Očuh.”

“Da. To je govorio sam sebi. Možda je čak imao pravo. No s osam, devet ili deset godina nisam imala izbora. Nasilnost je bila pogrešna.”
“Kako je to izgledalo kad si imala deset godina?”
“Izgledalo je kao da su me zatražili da podignem cijelu kuću i nosim je na leđima.”
“Kako je to izgledalo kada su se usred noći vrata otvorila, a on ti je ušao u sobu?”
“Kao da si dijete u ratno doba. Znaš one slike djece u novinama nakon što su im bombardirali grad? To izgleda tako. To je kao bomba. Ne, bez obzira na to koliko puta sam eksplodirala, još uvijek sam živa. To je moja propast: to što sam još živa. Onda sam navršila dvanaest ili trinaest i dobila sise. Počela sam krvariti. Odjednom sam postala samo tijelo oko pičke... Ali držimo se plesa. Zatvorimo sva vrata, prije i poslije, Colemane. Colemane, vidim te. Ti nisi zatvorio vrata. Još maštaš o ljubavi. Znaš što? Stvarno mi treba netko stariji od tebe. Tko se totalno okanio tih ljubavnih priča. Colemane, ti si premlad za mene. Pogledaj se. Ti si samo dječačić koji se zaljubio u profesoricu klavira. Zaljubljuješ se u mene, a premlad si za takve kao ja. Treba mi netko puno stariji. Mislim da mi treba barem stogodišnjak. Imaš možda kakvog prijatelja u kolicima da se upoznamo? Kolica mi ne smetaju – mogu plesati i gurati ih. Možda imaš starijeg brata. Pogledaj se, Colemane. Gledaš me tim pogledom školarca. Kao boga te molim, nazovi starijeg prijatelja. Plesat ću, samo ga nazovi na telefon. Želim s njim razgovarati.”
Izgovarajući te riječi, bila je svjesna da se upravo zbog plesa i zbog ovoga zaljubljuje u nju. Kako je to lako. Puno sam muškaraca privukla, puno kuraca, kurci me pronalaze i prilaze mi, ne samo bilo koji muškarac s kurcem, koji ništa ne shvaća, kao ni njih otprilike devedeset posto, nego muškarci, dječaci, oni uistinu muževni, poput Smokyja, koji zbilja razumiju. Možeš se pretrgnuti oko stvari koje ti nemaš a ja imam, čak i potpuno odjevena, a neki frajeri to znaju – znaju što je to, zato me i pronalaze, zato i dolaze, ali ovo, ovo je kao da djetetu oduzmeš čokoladu. Jasno – ono pamti. Kako i ne bi? Jednom kada probaš, zapamtit ćeš. Jao, jao. Nakon dvjesto šezdeset pušenja, četiristo običnih ševa i sto i šest ševa u guzicu počinje upucavanje. Ali tako to ide. Koliko često itko igdje nekoga zavoli prije ševe? Koliko sam često ja zavoljela nekoga nakon ševe? Ili je ovo premijera?
“Zanima li te kako se osjećam?” upitala ga je.
“Da.”
“Osjećam se tako dobro.”
“Dakle”, uzvratio je pitanjem, “tko će iz ovoga izvući živu glavu?”
“Slažem se, stari. Colemane, imaš pravo. Ovo će izazvati katastrofu. Ovako nešto sa sedamdest i jednom? Da ti se život ovako preokrene u sedamdeset i prvoj? A ne. Bolje da se vratimo na sirovu formu.”
“Samo pleši”, odvratio je, stisnuo gumb na Sonyju pokraj kreveta, a The Man I Love iznova je zasvirao.
“Ne. Ne. Preklinjem te. Moram misliti na karijeru čistačice.”
“Nemoj stati.”
“‘Nemoj stati’”, ponovila je. “Te sam riječi već negdje čula.” Ustvari, rijetko je uopće čula riječ “stati” bez “nemoj”. Ne od muškaraca. Ni od sebe. “Oduvijek sam mislila da je ‘nemoj stati’ jedna riječ”, rekla je.
“I jest. Samo pleši.”
“Onda nemoj izgubiti kompas”, odvratila je. “Muškarac i žena u sobi. Goli. Imamo sve što nam treba. Ne treba nam ljubav. Nemoj se podcjenjivati – nemoj se prokazivati kao sentimentalni naivac. Umireš od želje za tim, ali nemoj. Nemojmo ovo izgubiti. Zamisli, Colemane, zamisli da zadržimo ovo što imamo.”
Nikada me nije vidio da ovako plešem, nikada me nije čuo da ovako govorim. Tako dugo nisam ovako govorila, mislila sam da sam već zaboravila kako se to radi. Toliko sam se dugo skrivala. Nitko me nije čuo da ovako govorim. Možda katkada jastrebi i vrane u šumi, ali inače nitko. Inače ne zabavljam muškarce na ovaj način. Ovako nesmotrena nikad nisam bila. Zamisli.
“Zamisli”, rekla je, “da se svaki dan pojavljuješ i onda ovo. Žena koja ne želi posjedovati sve. Žena koja ne želi posjedovati ništa.” Ali nikada nije željela nešto posjedovati više nego sada. “Većina žena želi posjedovati sve”, nastavila je. “Žele posjedovati tvoju poštu. Žele posjedovati tvoju budućnost. Žele posjedovati tvoju maštu. ‘Kako se usuđuješ željeti ševiti ikoga osim mene? O meni moraš maštati. Zašto gledaš pornografiju ako doma imaš mene?’ Žele posjedovati ono što jesi, Colemane. Ali užitak ne leži u posjedovanju. Užitak je u ovome. U tome da imaš još jednog natjecatelja u istoj prostoriji. Colemane, kako ja tebe razumijem! Mogla bih ti predati čitav život i ne izgubiti te. Samo zbog plesa. Nije li tako? Sviđa li ti se ovo?”
“Kakva sreća!” odvratio je, gledajući, motreći. “Kakva čudesna sreća! Život mi je dugovao ovako nešto.”
“Ma je li?”
“Nitko nije kao ti. Helena Trojanska.”
“Helena Nikakva. Helena od Ničega.”
“Samo pleši.”
“Vidim te, Colemane. Zaista te vidim. Zanima li te što vidim?”
“Naravno.”
“Zanima te vidim li starca, zar ne? Bojiš se da ću vidjeti starca i da ću pobjeći. Bojiš se, ako primijetim sve što te razlikuje od mladića, ako primijetim ono što je opušteno i ono čega nema, da ćeš me izgubiti. Jer si prestar. Ali znaš li što vidim?”
“Što?”
“Vidim dijete. Vidim da se zaljubljuješ poput djeteta. A to ne smiješ. Ne smiješ. Znaš li što još vidim?”
“Da.”
“Da, to sada vidim – ipak vidim starca. Vidim umirućeg starca.”
“Pričaj mi.”
“Sve si izgubio.”
“To vidiš?”
“Da. Sve osim mene kako plešem. Zanima li te što vidim?”
“Što?”
“Nisi zaslužio takvu sudbinu, Colemane. To vidim. Vidim da si gnjevan. Tako ćeš i skončati. Kao gnjevni starac. A to se nije trebalo dogoditi. To vidim: tvoj gnjev. Vidim ljutnju i sramotu. Vidim da kao starac shvaćaš što znači vrijeme. To čovjek ne shvati do pred kraj. Ali ti shvaćaš. I to je zastrašujuće. Jer ne možeš početi ispočetka. Ne možeš opet imati dvadeset. To se ne vraća. A ovako izgleda kraj. A ono što je gore i od umiranja, što je gore i od smrti, jesu pizde koje su ti to učinile. Sve su ti uzeli. To vidim u tebi, Colemane. Vidim jer znam ponešto o tome. Pizde koje su sve promijenile u tren oka. Uzeli ti život i odbacili ga. Oni su uzeli tvoj život i odlučili da će ga odbaciti. Obratio si se pravoj plesačici. Oni odlučuju što je otpad, a odlučili su da si ti otpad. Ponizili su, prezreli i uništili čovjeka zbog nečega za što svi znamo da je sranje. Glupa mala riječ koja im ništa nije značila, ama baš ništa. I to je odvratno.”
“Nisam znao da si pratila.”
Nasmijala se svojim ležernim smijehom. I plesala. Bez ideala, bez idealiziranja, bez utopija ljupke mladosti, unatoč svemu što zna o zbilji, unatoč nepromjenjivu besmislu vlastita života, unatoč kaosu i bešćutnosti, ona pleše! I razgovara s muškarcem kao nikada u životu. Žene koje se jebu kao ona ne bi smjele ovako razgovarati – barem tako vole misliti muškarci koji ne jebu žene poput nje. Tako vole misliti žene koje se ne jebu poput nje. Tako svi vole misliti – glupava Faunia. Pa neka. Drago mi je. “Da, glupava Faunia je pratila”, odgovorila je. “Kako bi glupava Faunia inače preživjela? Time što jest glupava Faunia – to je moje postignuće, Colemane, to je moj najveći razumski doseg. Znaš, Colemane, ja sam zapravo gledala tebe kako plešeš. Kako znam? Tako što si sa mnom. Zašto bi inače bio sa mnom, da nisi tako gnjevan? To je ono što treba za dobru ševu, Colemane. Gnjev koji sve dovodi u red. Nemoj ga onda izgubiti.”
“Samo pleši.”
“Dok ne padnem s nogu?”
“Dok ne padneš s nogu”, rekao je. “Do posljednjeg daha.”
“Kako god želiš.”
“Gdje sam li te pronašao, Voluptas?” upitao je. “Kako sam te pronašao? Tko si ti?” upitao je pritišćući gumb koji je iznova pokretao – The Man I Love.
“Ja sam što god želiš.”
Coleman joj je čitao nešto iz nedjeljnih novina o predsjedniku i Moniki Lewinsky kada je Faunia ustala i zaurlala: “Možemo li bez seminara, jebote? Dosta je tog seminara! Ne mogu učiti! Ja ne učim! Ja ne želim učiti! Prestani me učiti, jebote – to ne ide!” I u pola doručka, pobjegla je.
Bila je pogreška prespavati kod njega. Nije otišla kući, a sada ga mrzi. Što mrzi najviše? To što on stvarno misli da je njegov jad velika stvar. On stvarno misli da je ono što svi misle, što svi govore o njemu na koledžu Athena tako potresno. To je samo gomila budala koji ga ne vole – jaka stvar. Njemu je to najgore što mu se u životu dogodilo? E pa to je mačji kašalj. Ako ti dvoje djece umre od gušenja, to je velika stvar! Ako ti očuh gura prste u pičku, to je velika stvar. Ostati bez posla na pragu mirovine nije velika stvar. To je ono što mrzi kod njega – povlaštenost njegove patnje. On misli da nikada nije imao šanse? Na svijetu buja zbiljski jad, a on misli kako on nikada nije imao šanse? Znaš što to znači ne imati šanse? Kada nakon jutarnje mužnje on zgrabi onu željeznu cijev i opali te njome po glavi. A ja i ne slutim – a on nikada nije imao imao šanse! Život njemu duguje!
Tako da se sve svelo na to da za doručkom nije htjela da je se uči. Jadna se Monica možda ne uspije dobro zaposliti u New Yorku? Znaš što? Briga me. Što misliš je li Monicu briga što mene bole leđa od mužnje tih jebenih kravetina nakon cijelog dana na koledžu? Nakon metenja tuđih govana u pošti jer su prelijeni da upotrijebe običan koš za smeće? Misliš da je Monicu to briga? Stalno naziva Bijelu kuću, mora da se silno napatila jer joj nitko ne uzvraća pozive. A za tebe je gotovo? I to je, kao, grozno? Za mene nikada nije niti počelo. Završilo je prije nego što je i počelo. Daj nekome da te onesvijesti željeznom šipkom. Ono sinoć? Dogodilo se. Bilo je lijepo. Bilo je prekrasno. I meni je trebalo. Ali ja još imam tri posla. Ništa se nije promijenilo. Zato to prihvatiš kad se dogodi, jer sve ostaje isto. Reci mami da ti njezin muž gura prste – i sve ostaje isto. Možda će ti mama pomoći sada kada zna. Ali ništa ne mijenja ništa. Te se večeri dogodio ples. Ali ništa zato nije drugačije. On meni čita o tim nekim stvarima iz Washingtona – što, što, što će se promijeniti?

Čita mi o tim avanturama iz Washingtona, netko, kao, puši kurac Billu Clintonu? Kako će mi to pomoći kada mi auto crkne? Ti stvarno misliš da su to važne stvari na svijetu? Nije to tako važno. Nije to uopće važno. Imala sam dvoje djece. Sada su mrtva. Ako jutros nemam snage suosjećati s Monikom i Billom, pripiši to djeci, može? Ako mi je to mana, neka. U meni nema više prostora za velike svjetske nedaće.
Prespavati kod njega bila je pogreška. Bila je pogreška tako se potpuno prepustiti čaroliji. Čak se i za najžešće oluje vozila kući. Čak i kad je drhtala od pomisli da je Farley slijedi i izguruje s ceste u rijeku, vozila se kući. Ali je ovaj put ostala. Ostala je zbog plesa, a ujutro se naljutila. Naljutila se na njega. Kakav divan novi dan, da vidimo što piše u novinama. Nakon svega sinoć, njega zanima što ima u novinama? Možda da nisu razgovarali, da su samo doručkovali i da je otišla, bilo bi u redu što je prespavala. Ali taj njegov seminar. To je valjda najgore što je mogao učiniti. A što je trebao učiniti? Trebao joj je dati nešto jesti i pustiti je kući. No plesanje je uzelo danak. Ostala sam. Kako glupo. Za ženu poput mene najvažnije je navečer otići. O mnogim stvarima imam dvojbi, ali ovo znam: ako ostaneš do idućeg jutra, to znači nešto. San o Colemanu i Fauniji. To je početak uživanja u snu o vječnosti, najtričavijem snu na svijetu. Ja imam kamo otići, zar ne? Nije posebno lijepo, ali je nešto. Onda se vrati! Jebi se do iznemoglosti, ali otiđi. Na Dan sjećanja je pljuštalo, oluja je bjesnjela, šibala i vijugala među bregovima kao da je počeo rat. Iznenadni napad na Berkshire. No ja sam ustala u tri ujutro, odjenula se i otišla. Munje su sijevale, drveće se cijepalo, grane kidale, tuča mi je padala na glavu poput metaka, no svejedno sam otišla. Šibana tim vjetrom, otišla sam. Planina je eksplodirala, no svejedno sam otišla. Već od kuće do automobila mogla sam poginuti, udar munje mogao me zapaliti i usmrtiti, ali nisam ostala – otišla sam. Ležati s njim u krevetu cijelu noć? Mjesec je velik, cijeli svijet je utihnuo, posvuda mjesec i mjesečina, a ja sam ostala. I slijepac bi našao put kući u ovakvoj noći, a ja nisam otišla. A nisam niti spavala. Nisam mogla. Probdjela sam noć. Nisam mu se htjela niti približiti. Nisam ga htjela niti dotaknuti. Nisam znala kako, kako dotaknuti čovjeka čiji šupak ližem već mjesecima. Poput gubavca sam se do svitanja držala ruba kreveta gledajući kako se sjene njegovih stabala šuljaju travnjakom. Rekao je: “Ostani”, ali nije htio da ostanem, a ja sam odgovorila: “Mislim da ću prihvatiti”, i jesam. Rekao bi čovjek da će barem jedno od nas ostati čvrsto. Ali ne. Oboje smo popustili pred najglupljom zamislivom idejom. Kurve su joj odale veliku kurvinsku mudrost: “Muškarci ti ne plaćaju da s njima spavaš. Plaćaju ti da odeš kući.”
No iako zna što sve mrzi, zna i što sve voli. Njegovu velikodušnost. Takva je rijetkost biti u blizini velikodušnosti. I snagu zbog činjenice da to nije muškarac koji će mi zavitlati cijev u glavu. Ako bi me prisilio, možda bih mu čak i priznala da sam pametna. Nisam li i sama to sinoć učinila? Slušao me i bila sam pametna. On me sluša. On mi je odan. Ni zbog čega me ne grdi. Ni na koji način protiv mene ne rovari. Je li to razlog da se tako razljutim? On me shvaća ozbiljno. To je iskreno. To je htio reći kada mi je dao prsten. Oni su ga ogoljeli i zato mi je stigao u ruke gol. U ovom smrtnom trenutku. Život mi nije bio popločen ovakvim muškarcima. Da mu dopustim, pomogao bi mi kupiti auto. Da mu dopustim, sve bi mi pomogao kupiti. S ovim je čovjekom sve bezbolno. Sam uspon i pad njegova glasa, sam njegov glas me smiruje.
Je li to nešto od čega se bježi? Zbog toga si se posvađala kao malo dijete? Prava je sreća da si ga uopće upoznala, tvoja prva sretna okolnost – i posljednja sretna okolnost – a ti planeš i pobjegneš kao malo dijete? Stvarno želiš prizvati kraj? Vratiti se životu prije njega?
No pobjegla je, pobjegla iz kuće, izvukla auto iz štaglja i odvezla se na drugu stranu planine da posjeti vranu u društvu za zaštitu ptica. Nakon osam kilometara skrenula je s ceste na uski neasfaltirani prilaz koji je je četiristotinjak metara vijugao dok ne bi doveo do sive, crijepom prekrivene dvokatnice, udobno smještene među drvećem, koja je davnih dana služila kao ljudska nastamba, no sada je sjedište društva, na samom rubu šume i šumskih puteljaka. Zavukla se na šljunčani prilaz, do samog ruba ograde od trupaca, i parkirala ispred breze za koju je bio zakucan natpis, putokaz prema vrtu. Osim njezina, drugih automobila nije bilo. Uspjela je. Mogla se jednako tako i strovaliti niz planinu.
Zvončići ovješeni uz ulazna vrata zveckali su na povjetarcu, staklenim zvukom, tajanstveno, poput vjerskog obreda koji bez ijedne riječi poziva posjetitelje da uđu, razmišljaju i razgledaju – kao da se ovdje štuje nešto sitno, ali dirljivo – no zastava još ne vijori na stijegu, a natpis na vratima kaže da je društvo nedjeljom otvoreno tek od trinaest sati. No svejedno, vrata su se na njezin dodir otvorila. Zakoračila je u hodnik kroz tanahnu jutarnju sjenu ogoljelih sviba, a na tlu su ležale goleme vreće raznih mješavina ptičje hrane, spremne za zimske kupce. S druge strane, uz prozor na suprotnom zidu, nagomilale su se kutije s različitim vrstama ptičjih hranilica. U suvenirnici, gdje su se hranilice prodavale u ponudi s prirodopisnim knjigama, kartama, audiovrpcama ptičjeg zova i asortimanom tričarija životinjske tematike, nije gorjelo svjetlo, no kada je krenula u drugom smjeru, u veću izložbenu prostoriju koja je čuvala siromašnu zbirku prepariranih životinja i rijetke primjerke živih – kornjača, zmija, nekoliko ptica u krletkama – ondje je bila jedna zaposlenica, debeljuškasta djevojka od otprilike osamnaest ili devetnaest godina, i pozdravila je ne praveći probleme zbog radnog vremena. Ovako daleko u planini, kada otpadne jesenje lišće, prvog studenog, posjetitelji su toliko rijetki da nije kanila otjerati nekoga tko se pojavio u devet i petnaest ujutro, čak ni ovu ženu, pomalo neprimjereno odjevenu za polovicu jeseni u berkshireskim planinama. Nosila je sive hlače od trenirke i gore nešto poput gornjeg dijela prugaste muške pidžame, a na nogama samo kućne papuče, kakve nazivaju natikačama. Nije još niti raspetljala ili počešljala svoju dugu plavu kosu. No sve u svemu, više se doimala razbarušeno nego iznureno, tako da je djevojka, hraneći miševima zmiju u kutiji pokraj nogu – nudeći joj jednog po jednog miša kliještima dok ih zmija ne bi ščepala i počela polagani postupak probavljanja – samo rekla: “Bok”, i posvetila se nedjeljnim jutarnjim zadaćama.
Vrana je bila u središnjoj krletki, kavezu velikom poput garderobnog ormara, između krletke s dva ćuka i one sa sokolom lovcem. Tu je. Već se osjećala bolje.
“Princezo, bok, ljepotice.” I škljocnula je jezikom preko nepca – škljoc, škljoc, škljoc.
Okrenula se prema djevojci koja je hranila zmiju. Nije ju viđala prije kada je posjećivala vranu, prilično je izvjesno da je nova. Ili relativno nova. Sama Faunia vranu nije posjetila već mjesecima, a otkako se viđala s Colemanom, nijednom. Već podulje nije tražila način da napusti ljudski rod. Nije bila redovita posjetiteljica od smrti djece, iako je u to vrijeme katkada dolazila četiri ili pet puta u tjednu. “Smije van, zar ne? Smije van samo na minutu.”
“Naravno”, odgovorila je djevojka.
“Htjela bih da mi sjedne na rame”, rekla je Faunia i sagnula se na olabavi kukicu na staklenim vratima kaveza. “Bok, Princezo, ah, Princezo, ma vidi kako si lijepa.”
Kada su se vrata otvorila, vrana je skočila s prečke na vrh vrata i ondje se smjestila zibajući glavu amo-tamo.
Tiho se nasmijala. “Kakav dobar izraz. Kako me odmjerava”, rekla je djevojci. “Gledaj”, obratila se vrani i pokazala joj prsten s opalom, Colemanov dar. Prsten koji joj je darovao u automobilu onog kolovoskog subotnjeg jutra kada su se odvezli u Tanglewood. “Gledaj, dođi. Dođi dolje”, prošaptala je ptici, nudeći joj rame.
No vrana je odbila poziv, uskočila natrag u kavez i nastavila život na prečki.
“Princeza je loše volje”, rekla je djevojka.
“Mila?” dodvoravala se Faunia. “Hajde. Dođi. To sam ja, Faunia. Tvoja prijateljica. Dobra curica. Dođi.” No ptica se nije micala.
“Ako zna da je želite uzeti, neće sići”, nadovezala se djevojka i kliještima uzela još jednog miša s pladnja na kojem je ležala hrpa uginulih miševa i ponudila ga zmiji koja je, napokon, milimetar po milimetar, do kraja progutala prethodnoga. “Ako zna da je želite uzeti, obično ostaje izvan dosega, ali ako misli da je ignorirate, sići će.”
Zajedno su se nasmijale tom ljudskom ponašanju.
“U redu”, odvratila je Faunia, “ostavit ću je malo nasamo.” Odšetala je do djevojke. “Obožavam vrane. To mi je najdraža ptica. I gavrane. Živjela sam u Seeley Fallsu, tako da znam sve o Princezi. Sjećam je se dok se motala oko Higginsonove prodavaonice. Znala je krasti djevojčicama ukosnice. Hvatala se za bilo što sjajno, bilo što šareno. Bila je poznata po tome. U novinama su izlazili članci o njoj. Sve o njoj i ljudima koji su je podignuli kada je uništeno gnijezdo, o tome kako se kao frajerica motala oko trgovine. Taj je članak bio pričvršćen ondje”, rekla je pokazujući prema oglasnoj ploči kod ulaza u prostoriju. “Gdje su isječci?”
“Poderala ih je.”
Faunia je prasnula u smijeh, ovaj put mnogo glasnije nego prije. “Ona ih je poderala?”
“Kljunom. Razderala ih je.”
“Nije htjela da se njezina priča sazna! Postidjela se svoje priče! Princezo!” zazvala je, okrenuvši lice prema krletki čija su vrata i dalje bila širom otvorena. “Sramiš se svoje neslavne prošlosti? Jao, drago dijete. Dobra si ti vrana.”
U tom je trenu primijetila jednu od prepariranih životinja na stalcima po cijeloj prostoriji. “Je li ono ris?”
“Aha”, odgovorila je djevojka, strpljivo čekajući da zmija isplazi jezik prema novom uginulom mišu i ščepa ga.

“Je li odavde?”
“Ne znam.”
“Viđala sam ih po brdima. Onaj kojeg sam ja vidjela izgledao je točno poput ovoga. Vjerojatno i jest on.” I opet se nasmijala. Nije bila pijana – nije popila ni pola šalice kave kada je izjurila iz kuće, a kamoli nešto žešće – no smijeh je zazvučao kao da je već lagano pod gasom. Jednostavno se osjećala dobro ovdje sa zmijom, vranom i prepariranim risom, a nitko od njih je nije naumio ičemu učiti. Nitko od njih joj nije htio čitati iz New York Timesa. Nitko od njih je nije htio upućivati u povijest ljudskog roda posljednjih tri tisuće godina. Znala je sve što je trebalo o povijesti ljudskog roda: o nesmiljenima i bespomoćnima. Nisu je zanimali datumi i imena. Nesmiljeni i bespomoćni, to je cijela poanta, jebote. Ovdje je nitko neće nagovarati da čita, jer nitko ne čita osim djevojke. Zmija jamačno ne. Ona samo zna jesti miševe. Bez žurbe, opušteno. Ima vremena.
“Kakva je to zmija?”
“Crna štakorašica.”
“I proguta cijeloga.”
“Aha.”
“Probavlja se u crijevima.”
“Aha.”
“Koliko će ih pojesti?”
“Ovo joj je sedmi miš. Ovoga je čak progutala sporo za svoje mogućnosti. Ovaj će joj možda biti zadnji.”
“Sedam svaki dan?”
“Ne. Tjedno ili dvotjedno.”
“A izlazi li negdje ili je to život?” upitala je upirući prstom u stakleno kućište iz kojega je zmija podignuta u plastičnu kutiju gdje se hrani.
“To je to. Ondje.”
“Bravo”, rekla je Faunia i okrenula se da pogledom potraži vranu, i dalje na prečki u krletki. “Dakle, Princezo, ja sam tu. A ti si tamo. I uopće me ne zanimaš. Ako mi ne želiš sjesti na rame, nije me briga.” Pokazala je prema još jednoj prepariranoj životinji. “A što je ono?”
“To je orao štekavac.”
Odmjerila ga je, ozbiljno promotrivši oštre kandže, i opet uz grleni smijeh rekla: “S orlom štekavcem se ne treba šaliti.”
Zmija je razmišljala o osmom mišu. “Kada bi barem moja djeca pojela sedam miševa”, rekla je Faunia, “bila bih najsretnija majka na svijetu.”
Djevojka se nasmiješila i odvratila: “Prošle je nedjelje Princeza izišla i letjela uokolo. Nijedna ptica ovdje ne može letjeti. Princeza je jedina koja može. Prilično je brza.”
“Ah, to ja dobro znam”, nadovezala se Faunia.
“Bacala sam neku vodu, a ona je najkraćim putem pronašla vrata i odletjela među drveće. U trenu su se tu stvorile tri ili četiri druge vrane i okružile je u krošnji. Nisu bile normalne, počele su je zlostavljati, udarati u leđa, graktati, zabijati se u nju i slično. Došle su dok si rekao keks. Ona nema potreban glas, ne zna jezik vrana. Druge vrane je ne žele. Na kraju je sletjela k meni jer sam stajala vani. Inače bi je ubile.”
“Događa se to kada te odgoji ljudska ruka”, rekla je Faunia. “Događa se to kada se cijeli život družiš s ljudima poput nas. Tragovi na duši”, rekla je bez gnušanja, prijezira ili osude. Čak i bez tuge. To je tako – Faunia je upravo to svojim suhoparnim stilom pokušavala reći djevojci koja je hranila zmiju: svi ostavljamo trag, mrlju, otisak. Nečistoća, okrutnost, zlostavljanje, grijeh, izlučevine, sjeme – samo tako postojimo. Nema to veze s neposluhom. Nema to veze s milošću, spasenjem ili iskupljenjem. To svi nosimo u sebi. To u nama živi, svojstveno nam je i određuje nas. Trag koji postoji i prije svojeg otiska. I bez najmanjeg znaka, on je tu. Trag tako svojstven da ne zahtijeva otisak. Trag koji prethodi neposluhu, koji obuhvaća neposluh, koji unosi pomutnju u tumačenje i shvaćanje. Zato je svaki pokušaj pročišćavanja smiješan. Životinjski smiješan, ustvari. Iluzija o čistoći je sablasna. Sve što je htjela reći o tragovima jest da su neizbježni. Tako to, naime, Faunia shvaća: svi smo neizbježno okaljana bića. Združeni sa stravičnim, iskonskim nesavršenstvom. Ona je poput Grka, poput Colemanovih Grka. Poput njihovih bogova. Oni su sitničavi. Svađaju se. Tuku. Mrze. Ubijaju. Jebu. Zeus jedino i želi jebati – božice, smrtnike, junice, medvjedice – i to ne samo u vlastitom obličju, nego, što je još uzbudljivije, i u liku zvijeri. Kolosalno zajašiti ženu poput bika. Prodrijeti u nju čudovišno poput lelujavog bijelog labuda. Kralju bogova nikada nije dosta puti i opačine. Žudnja donosi takvo ludilo. Raskalašenost. Izopačenost. Sirovi užitak. I gnjev svevideće žene. Nije to Bog Hebreja, beskonačno sam, beskonačno tajnovit, monomanski jedini postojeći bog, sada i navijeke, koji nema pametnijeg posla do brige o Židovima. Nije to ni savršeno bespolni kršćanski Bog-čovjek sa svojom netaknutom majkom i puninom krivnje i sramote koje izaziva takva onozemaljska otmjenost. Namjesto toga, grčki Zeus, upleten u avanture, živopisno izražajan, hirovit, osjetilan, raskošno vjenčan s vlastitim bogatim bićem, sve je samo ne sam, sve je samo ne skriven. On je božanski trag. Slavna religija koja promišlja zbilju; da nije bilo Colemana, Faunia Farley o njoj ne bi znala ništa. Kako predlaže ohola mašta, stvoreni na sliku Božju, apsolutno, ali ne našeg boga – njihova. Razularenog boga. Pokvarenog boga. Boga života, ako takav postoji. Boga na sliku čovjeka.
“Da. Tragedija je kada ljudska bića podižu vrane”, odvratila je djevojka, ne shvativši u potpunosti tijek Faunijinih misli, ali i ne promašivši ga potpuno. “Ne prepoznaju svoju vrstu. Ona ne prepoznaje. A trebala bi. To se zove dojam”, rekla je djevojka. “Princeza je zaista vrana koja ne zna biti vrana.”
Princeza je odjednom zagraktala, no ne istinskim graktajem vrane, nego onim koji ni njoj samoj nije išao, a druge je vrane izludio. Ptica je bila na vrhu vrata i gotovo kreštala.
Zavodljivo se nasmiješivši, Faunia se okrenula i rekla: “Shvatit ću to kao kompliment, Princezo.”
“Oponaša školarce koji dolaze oponašati nju”, objasnila je djevojka. “Znate, kada školarci na izletu oponašaju vranu? Tako ona oponaša djecu. Djeca to rade. Izmislila je vlastiti jezik. Zahvaljujući djeci.”
Faunia je odvratila i sama čudnovatim glasom: “Sviđa mi se taj njezin čudan izmišljeni jezik.” U međuvremenu se vratila do krletke i stala samo nekoliko centimetara od vrata. Podignula je ruku, ruku s prstenom, i obratila se ptici: “Vidi, vidi. Vidi kakvu sam ti igračku donijela.” Skinula je prsten i dala joj da ga promotri izbliza. “Sviđa joj se moj prsten s opalom.”
“Obično joj dajemo ključeve da se igra.”
“Dakle, napredovala je u životu. Kao i svi mi. Evo. Tristo dolara”, rekla je Faunia. “Hajde, igraj se s njim. Zar ne znaš prepoznati skupi prsten kada ti ga netko ponudi?”
“Uzet će ga”, rekla je djevojka. “Odnijet će ga sa sobom unutra. Kao hrčak je. Uzima hranu, sprema je u pukotine u stijenkama krletke i nagurava kljunom.”
Vrana je čvrsto zgrabila prsten u kljunu i trzala glavom amo-tamo, no uto je prsten pao na pod. Ptica ga je ispustila.
Faunia se sagnula, podignula ga i opet ga ponudila vrani. “Ako ti opet ispadne, više ti ga ne dam. To znaš. Tristo dolara. Dajem ti prsten od tristo dolara – zar si svodnica? Ako ga želiš, moraš ga uzeti. Dobro? Jasno?”
I opet joj ga je kljunom iščupala iz ruke i zgrabila čvrsto.
“Hvala”, rekla je Faunia. “Odnesi ga unutra”, prošaptala je kako je djevojka ne bi čula. “Odnesi ga u krletku. Hajde. Tvoj je.”
No svejedno joj je opet ispao.
“Vrlo je pametna”, obratila se djevojka Fauniji. “Kada se igramo s njom, stavimo joj miša u kutiju i zatvorimo je. A ona se dosjeti kako da otvori kutiju. Genijalno.”
Faunia je još jedanput dohvatila prsten i ponudila joj ga, no ptica ga je opet zgrabila i ispustila.
“Dakle, Princezo – to si namjerno napravila. To je sada igra, zar ne?”
Grak. Grak. Grak. Grak. Njoj ravno u lice ptica je graknula svojim posebnim glasom.
Faunia je posegnula rukom prema ptici i počela je gladiti po glavi, a zatim joj je, veoma polagano, pogladila tijelo od glave prema dolje. Vrana joj je to dopustila. “Princezo, tako si predivno sjajna. Pjevuši mi nešto”, rekla je, a glas joj je zvučao zaneseno, kao da je barem otkrila smisao svega. “Ona mi pjevuši.” I sama je zapjevala: “Uuuuuuu... uuuuu... ummmmmmm”, oponašajući pticu koja je zaista ispuštala nekakav duboki zvuk, kao da je osjećala pritisak ruke koja joj gladi perje. A onda, odjednom, škljoc, škljoc, vrana je škljocnula kljunom. “Joj, kako divno”, šapnula je Faunia, a zatim je okrenula glavu prema djevojci i uz najsrdačniji smijeh upitala: “Je li na prodaju? Ovo me škljocanje oborilo s nogu. Uzimam je.” U međuvremenu se vlastitim usnama sve više približavala kljunu koji je škljocao, šapćući ptici: “Da, uzimam te, kupujem te...”
“Grize, prema tome, čuvajte oči”, rekla je djevojka.

“Ah, znam ja da grize. Već me nekoliko puta ugrizla. Ugrizla me kada smo se upoznali. Ali i škljoca. Jao, djeco, poslušajte kako škljoca.”
Prisjetila se kako se iz petnih žila trudila umrijeti. Dvaput. U svojoj sobi u Seeley Fallsu. Onaj mjesec nakon smrti djece dvaput sam se u toj sobi pokušala ubiti. Prema svrsi i namjeri, prvi put mi je i uspjelo. Znam jer mi je medicinska sestra ispričala. Ono na monitoru što pokazuje otkucaje srca nije se niti vidjelo. Obično je smrtonosno, rekla je. Ali neke žene imaju sreće. Tako sam se trudila. Sjećam se da sam se otuširala, obrijala noge, odjenula najbolju suknju, dugu suknju od trapera. Na preklop. I košulju iz Brattleboroa taj put, toga ljeta, vezenu košulju. Sjećam se džina i valijuma, a praška se sjećam mutno. Zaboravila sam naziv. Nekakav prašak za štakore, gorak, umiješala sam ga u puding od karamele. Jesam li uključila pećnicu? Jesam li zaboravila? Jesam li poplavjela? Koliko sam dugo spavala? Kada su odlučili razvaliti vrata? Još ne znam tko ih je razvalio. Ja sam bila ushićena, pripremala sam se za to. Postoje situacije u životu koje vrijedi proslaviti. Slavodobitne situacije. Prigode zbog kojih je uređivanje i izmišljeno. Ah, kako sam samo bila ushićena. Isplela sam kosu. Našminkala oči. Majka bi mi bila ponosna, a to je već nešto. Čula sam se s njom baš prošli tjedan da joj kažem da su djeca mrtva. Prvi put u dvadeset godina. “Majko, ovdje Faunia.” “Ne znam nikoga tko se tako zove. Žao mi je”, i poklopila je slušalicu. Gadura. Kada sam pobjegla, svima je rekla: “Moj muž je strog, a Faunia nije znala živjeti prema pravilima. Nikada nije znala živjeti prema pravilima.” Klasično zataškavanje. Koja je povlaštena kći ikada pobjegla jer joj je očuh bio strog? Pobjegla je, gaduro jedna, jer očuh nije bio strog – jer je očuh bio pohotan i nije joj davao mira. Kako god bilo, odjenula sam najbolje što sam imala. Lošije ne bi valjalo. Drugi put se nisam uređivala. A sama činjenica da se nisam uređivala dovoljno govori. Nakon što prvi put nije uspjelo, više nisam bila u tome srcem i dušom. Drugi put je bilo iznenadno, neočekivano i neveselo. Prvi put sam toliko iščekivala, danima i noćima, brojila sam dane. Spletkarila. Kupovala prašak. Nabavljala recepte. No drugi je pokušaj bio ishitren. Nenadahnut. Mislim da sam odustala jer nisam mogla podnijeti gušenje. Grlo mi se davilo, stvarno davilo, nije dobivalo zraka, pa sam se požurila da raspetljam produžni kabel. Prvi put nije bilo nikakve slične žurbe. Bilo je mirno i spokojno. Nema djece, nemam se o kome brinuti, imam vremena koliko mi srce želi. Da mi je barem tada uspjelo. Kako sam samo uživala. Kada ti naposljetku ne preostane nikakav užitak, tu je taj posljednji trenutak radosti, trenutak kada smrt dolazi prema tvojim vlastitim bijesnim uvjetima, ali ti ne osjećaš bijes – samo ushit. Ne mogu prestati razmišljati o tome. Cijeli tjedan. On mi čita o Clintonu iz New York Timesa, a meni je u glavi samo dr. Kevorkian i njegov uređaj za ugljični monoksid. Duboko udahni. Izdrži sve dok više ne budeš imala što udisati.
‘“Kakva su to divna djeca bila’, rekao je. ‘Čovjek nikada ne očekuje da bi se takvo što moglo dogoditi njemu ili njegovim prijateljima. Faunijina su dječica sada na nebu, barem joj je to utjeha.’”
To je neki debil rekao novinarima. U KUĆNOM POŽARU UGUŠILO SE DVOJE DJECE. “‘Prema preliminarnoj istrazi’, izjavio je narednik Donaldson, ‘sve upućuje na grijalicu...’ Stanovnici ove seoske ulice kažu da su požar uočili tek kada se majka...”
Kada se majka odvojila od kurca koji je pušila.
“Otac, Lester Farley, nekoliko je trenutaka poslije izišao iz hodnika, prenose susjedi.”
Spreman da me dokrajči za sva vremena. No nije. A onda se ja nisam. Nevjerojatno. Nevjerojatno kako još nitko nije dokrajčio majku umrle djece.
“Ne, Princezo, nisam. Nisam niti to uspjela. I zato”, šapnula je ptici čiju je raskošnu crninu pod rukom osjećala kao toplu i glatku, nimalo nalik ičemu što je ikada pogladila, “i zato smo sada tu. Vrana koja ustvari ne zna kako biti vrana i žena koja ustvari ne zna kako biti žena. Stvorene smo jedno za drugo. Udaj se za mene. Ti si moja sudbina, ti smiješna ptico.” Zatim se odmaknula i poklonila. “Princezo moja, zbogom.”
Ptica je odgovorila visokim zvukom koji je zvučao kao: “Da. Da. Da”, i još se jedanput nasmijala. Kada se okrenula da mahne djevojci, rekla joj je: “Bolje od frajera na cesti.”
Ostavila je prsten. Colemanov dar. Dok djevojka nije gledala, skrila ga je u krletku. Zaručila se za vranu. Tako treba.
“Hvala”, viknula je Faunia.
“Nema na čemu. Sretno”, viknula je djevojka za njom, a zatim se Faunia odvezla natrag Colemanu da dovrši doručak i vidi što će se iz njihove veze razviti. Prsten je u krletki. Kod nje. Ona je sada vlasnica prstena vrijednog tri stotine dolara.
Posjet Pokretnom zidu u Pittsfieldu zbio se na Dan veterana, kada se barjak spušta na pola koplja, u mnogim se gradovima održavaju mimohodi – robne kuće snižavaju cijene – a veterani koji se osjećaju poput Lesa još se više zgražaju nad svojim sunarodnjacima, zemljom i vladom nego bilo kojeg drugog dana. Sada bi on trebao sudjelovati u nekakvoj jadnoj povorci i marširati dok orkestar svira, a svi mašu zastavama? Sada će se svi na trenutak osjećati dobro jer odaju počast vijetnamskim veteranima? Kako to da su pljuvali po njemu kada se vratio kući, a sada ga tako rado žele vidjeti? Kako to da su veterani spavali na ulici dok je onaj koji je izbjegao novačenje spavao u Bijeloj kući? Domišljati Willie, vrhovni zapovjednik. Gad. Hvatao je onu malu Židovku za debele sisurine dok je braniteljski proračun odlazio u vjetar. Lagao je o seksu? Sranje. Prokleta država laže o svemu. Ne, američka se vlada već dovoljno puta neukusno našalila s Lesterom Farleyjem da bi im pridodao i Dan veterana.
Ni sam nije mogao povjerovati da se baš taj dan našao u Louiejevu kamionetu na putu u Pittsfield. Uputili su se u posjet upola manjoj replici zbiljskog Zida, koji već petnaestak godina putuje po državi. Od desetog do šesnaestog studenog trebao je biti izložen na parkiralištu gostionice Ramada pod pokroviteljstvom Udruge veterana iz međunarodnih ratova. Išli su u istom sastavu koji mu je pomogao da prebrodi golgotu kineskog restorana. Nisu ga htjeli pustiti samoga, u što su ga cijelo vrijeme uvjeravali: bit ćemo s tobom, podržavat ćemo te, nećemo te puštati samoga ni na tren, ako bude trebalo. Louie je čak rekao da Les poslije smije ostati u kući s njim i njegovom ženom, a oni će se brinuti o njemu koliko god treba. “Nećeš morati kući sam, Les, ako ne budeš želio. Mislim da ne bi trebao niti pokušavati. Ostani sa mnom i Tess. Nema toga što Tessie nije vidjela. Kada sam se vratio iz rata, Tessie je bila moj razlog za život. Tada sam mislio, kako mi itko može reći što da radim, bijes me obuzima bez ikakva poticaja. Ti to znaš. Les, ti znaš kako je. No hvala bogu da je Tessie nepokolebljivo stajala uz mene. Ako želiš, stajat će i uz tebe.”
Louie mu je bio poput brata, najboljeg brata kakvome se čovjek može nadati, no kako nije htio odustati od ideje o Zidu, kako je njegov posjet Zidu shvaćao pravo fanatički, jebote, Les se jedva suzdržavao da ga ne zgrabi za vrat i zadavi kao životinju. Šepava meksikanerska pizdo, pusti me na miru! Prestani mi govoriti kako je tebi trebalo deset godina da odeš do Zida. Prestani mi govoriti kako ti se poslije život promijenio. Prestani mi govoriti kako si se pomirio s Mikeyjem. Prestani mi govoriti što ti je Mikey rekao kod Zida. Ne zanima me!
No svejedno su krenuli, već su stizali tamo, a Louie mu je ponavljao: “‘Sve je u redu, Louie’, to mi je govorio Mikey, a to će Kenny govoriti tebi. Les, htio mi je reći da je sve kako treba, da mogu dalje živjeti.”
“Ne mogu ja to podnijeti, Lou – okreni natrag.”
“Stari, opusti se. Već smo na pola puta.”
“Okreni natrag, jebote!”
“Les, ne znaš što će se dogoditi ako ne odeš. Moraš otići”, rekao je Louie nježno, “i moraš vidjeti.”
“Ne želim vidjeti!”
“A da popiješ još koju tabletu? Malo Ativana. Malo valijuma. Od viška glava ne boli. Chet, daj mu malo vode.”
Kada su došli u Pittsfield, Louie je parkirao prekoputa gostionice Ramada. Izvući Lesa iz kamioneta nije bilo jednostavno. “Ja ne idem”, rekao je, a ostali su stajali vani i pušili čekajući da Lesterov Ativan i valijum počnu djelovati. Louie ga je motrio s ulice. Uokolo je stajalo mnogo policijskih vozila i autobusa. Kod Zida se održavao obred, netko je govorio u mikrofon, neki mjesni političar, vjerojatno već petnaesti toga jutra. “‘Ljudi čija su imena urezana u ovaj zid iza mojih leđa vaši su rođaci, prijatelji i susjedi. Kršćani su, Židovi, muslimani, crnci, bijelci, Indijanci – svi do jednoga Amerikanci. Prisegnuli su da će nas braniti i čuvati; pod tom su prisegom izgubili život. Nema te počasti ili obreda koji bi mogao potpuno iskazati našu zahvalnosti i divljenje. Ovu pjesmu netko je ostavio na ovome zidu prije nekoliko tjedana u Ohiju. Htio bih je s vama podijeliti. ‘Pamtimo vas nasmijane, ponosne, snažne / Rekli ste nam neka se ne brinemo / Pamtimo te posljednje zagrljaje i poljupce...’”
Kada je govor završio, slijedio je još jedan. “... kada pogledam ovaj zid s imenima i kada pogledam okupljene ljude i vidim lica sredovječnih muškaraca poput mene, neke s odličjima i drugim podsjetnicima na vojne odore, u njihovim očima vidim laganu tugu – možda je samo to i ostalo od piljenja dva kilometra u daljinu, što nas je sve snašlo kao drugove iz pješaštva petnaest tisuća kilometara od doma – kada vidim ovo, kao da se vraćam trideset godina unazad. Stalni imenjak ovog putujućeg spomenika otkrivenje u washingtonskom Mallu 13. studenog 1982. Trebalo mi je otprilike dvije i pol godine da ga posjetim. Kada se prisjetim tog doba, poput mnogih vijetnamskih veterana, znam da sam ga se klonio namjerno, bojeći se naviranja bolnih uspomena. Jedne washingtonske večeri, u sumrak, otišao sam do Zida posve sam. Suprugu i djecu ostavio sam u hotelu – vraćali smo se iz Disney Worlda – i otišao sam do Zida i stao na vrh, blizu mjesta gdje sada stojim. Preplavile su me uspomene – vihor emocija. Sjetio sam se ljudi s kojima sam odrastao i loptao se, a koji su sada na zidu, ljudi baš odavde iz Pittsfielda. Sjetio sam se svojeg radiooperatera, Sala. Upoznali smo se u Vijetnamu. Igrali smo igru ‘odakle si’. Iz Massachusettsa. Massachusetts. Odakle iz Masachusettsa? Bio je iz West Springfielda. Ja sam rekao da sam iz Pittsfielda. Sal je poginuo mjesec dana nakon što sam otišao. Kući sam se vratio u travnju. Iz mjesnih sam novina doznao da se sa Salom neću moći naći u Pittsfieldu ili Springfieldu na piću. Sjetio sam se drugih ljudi s kojima sam služio...”
Bio je tu i orkestar – najvjerojatnije pješadijski – koji je svirao Bojnu himnu Zelenih beretki, što je Louieja navelo na zaključak da je najbolje pričekati da obred potpuno završi, a tek onda pustiti Lesa iz kamioneta. Louie je njihov dolazak tempirao tako da ne moraju slušati govore ili dirljivu glazbu, no program je očito počeo s velikim zakašnjenjem i još je trajao. Pogledavši na sat i shvativši da se bliži podne, pomislio je da neće još dugo. I zaista, odjednom je došao kraj. Osamljena truba svirala je na zbor. I neka. Dovoljno je teško slušati vojnički zov nasred ceste okružen praznim autobusima i policijskim autima, a kako li je tek stajati među svim tim uplakanim ljudima, slušati trubu i još gledati u Zid. Odjekivao je zov, mučan zov, posljednji očajnički zvuci zova, a zatim je orkestar zasvirao God Bless America. Do Louieja su dopirali glasovi ljudi koji su pjevali: “Od planina, preko prerija, do oceana, bijeloga od pjene”, već trenutak poslije, sve je završilo.
Les je još drhtao u kamionetu, no kao da se ipak nije cijelo vrijeme osvrtao, a tek bi povremeno podizao glavu u potrazi za “stvarima”. Louie se nespretno uspeo unutra i sjeo do njega, znajući da u Lesu trenutačno živi samo užas i strah od onoga što slijedi. Sada ga je trebalo natjerati da iziđe i završiti tu priču već jednom.
“Poslat ćemo Swifta da ide naprijed, Les, da ti pronađe Kennyja. Zid je prilično dugačak. Bolje nego da ti moraš čitati sva ta imena. Swift i dečki će ga proći prije tebe i pronaći ga. Imena se nalaze na pločama prema vremenskom slijedu. Ondje su svi, vremenski, od prvog do zadnjeg. Znamo Kennyjev datum, to si nam rekao, tako da ga nećemo tražiti predugo.”
“Ja ne idem.”

Swift se vratio do kamioneta, odškrinuo vrata i rekao Louieju: “Imamo Kennyja. Našli smo ga.”
“Dobro, Lester, to bi bilo to. Stisni zube. Prošetat ćeš do tamo. Iza gostionice je. Ondje će biti drugih ljudi koji će raditi isto što i ti. Imali su mali službeni obred, ali završio je, tako da se o tome ne moraš brinuti. Nema govora. Nema sranja. Ondje će biti djeca, roditelji, djedovi i bake, svi će raditi što i ti. Polagat će vijence. Molit će se. Uglavnom će tražiti imena. Razgovarat će među sobom kako to ljudi običavaju, Les. Neki od njih će plakati. To je sve. Tako da znaš što te čeka. Ići ćemo polagano, ali ideš s nama.”
Bilo je neobično toplo za studeni. Približavajući se Zidu, primijetili su mnoge muškarce u kratkim rukavima i neke žene u kratkim hlačama. Ljudi su sredinom studenog nosili sunčane naočale, no inače su cvijeće, ljudi, djeca i djedovi potpuno odgovarali Louiejevu opisu. Pokretni zid nije ga nimalo iznenadio: viđao ga je u časopisima, na majicama, a jednom je na televiziji nakratko uhvatio sliku pravog Zida u punoj veličini u Washingtonu prije nego što je nabrzinu ugasio televizor. Rastegnute preko cijele dužine makadamskog parkirališta, stajale su poznate spojene ploče, okomito groblje tamnih uspravnih ploča, postupno zakrivljenih na svakom kraju, prekrivenih bijelim slovima svih tih gusto ispisanih imena. Ime svakog poginulog bilo je dugačko otprilike četvrtinu malog prsta. Na taj su način svi ondje stali, svih 58.209 osoba koje više ne odlaze u šetnju, ne idu u kino, ali koje postoje, ako ništa drugo, kao natpisi na prijenosnom crnom aluminijskom zidu koji otraga podupire okvir od trupaca, na stražnjem parkiralištu gostionice Ramada u Massachusettsu.
Prvi put kada je Swift posjećivao Zid nije mogao izići iz autobusa. Morali su ga iščupati van i vući sve dok se nije našao licem u lice sa Zidom. Poslije je kazao: “Čuješ kako Zid plače.” Kada je Chet prvi put posjetio Zid, udarao ga je šakama i vrištao: “Tu nije smjelo pisati Billyjevo ime – ne, Billy, ne! – tu je trebalo pisati moje ime!” Kada je Bobcat prvi put išao do Zida, samo je ispružio ruku i dodirnuo ga, a zatim se nije mogao pomaknuti, kao da mu se ruka zamrznula – liječnik iz braniteljske bolnice nazvao je to nekakvim napadajem. Kada je Louie prvi put išao do Zida, nije mu dugo trebalo da shvati što je tu potrebno i da prijeđe na stvar. “U redu, Mikey”, rekao je naglas, “evo me. Tu sam.” A Mikey mu je vlastitim glasom odgovorio: “U redu je, Lou. Sve je u redu.”
Les je čuo sve te priče o tome što se prvi put može dogoditi, a sada je on tu prvi put, a ne osjeća ništa. Ništa se ne događa. Svi mu govore da će biti bolje, da će se pomiriti s tim, da će mu pri svakom povratku biti sve bolje, dok te ne odvedemo u Washington, gdje ćeš na velikom zidu obilježiti Kennyjevo ime, a to, to će biti zbiljsko duhovno iscjeljenje – sav taj trud, a ne događa se ništa. Ništa. Swift je čuo Zid kako plače – Les ne čuje ništa. Ništa ne osjeća, ništa ne čuje, ničega se niti ne sjeća. Baš kao onda kada je ugledao mrtvu djecu. Cijeli taj uvod – a zatim ništa. Toliko se bojao da će osjećati previše, a nije osjećao ništa, što je ustvari gore. Pokazuje da je, unatoč svemu, unatoč Louieju, posjetima kineskom restoranu, lijekovima i bježanju od alkohola, cijelo vrijeme imao pravo kada je mislio da je mrtav. U kineskom je restoranu osjetio nešto, što ga je na trenutak prevarilo. No sada je posve uvjeren da je mrtav jer ne može Kennyja niti prizvati u sjećanje. Nekoć ga je ono progonilo, a sada se ni na koji način ne može s njim povezati.
Budući da mu je prvi put, ostali su se lagano držali po strani. Na trenutak bi odlutali, jedan po jedan, da odaju počast pojedinim drugovima, no uvijek bi netko ostao s njim i držao ga na oku. Svaki put kada bi se netko od njih vratio, stavio bi ruku Lesu na rame i zagrlio ga. Svi smatraju da su sada povezaniji nego ikada. Svi smatraju da je Lesov pogled željenog zaprepaštenja znak da proživljava baš ono što žele. Nemaju pojma da kada skrene pogled prema jednoj od tri američke zastave, spuštene uz zastavu zatočenih i nestalih na pola koplja usred parkirališta, ne razmišlja o Kennyju, ni o Danu veterana, nego misli kako su svi barjaci u Pittsfieldu spušteni na pola stijega jer je naposljetku utvrđeno da je Les Farley mrtav. Službeno je: posve mrtav, i to ne samo iznutra. Nije to htio reći drugima. Čemu? Istina je istina. “Ponosim se tobom”, šapnuo mu je Louie. “Znao sam da ti to možeš. Znao sam da će se ovo dogoditi.” Swift mu je rekao: “Ako ikada poželiš o tome razgovarati...”
Obuzeo ga je mir koji su svi pogrešno protumačili kao svojevrsno terapijsko postignuće. Zid koji liječi – tako glasi natpis ispred gostionice, a tako i jest. Završivši odavanje počasti Kennyjevu imenu, prošetali su gore-dolje s Lesom, duž cijeloga Zida i natrag, gledajući ljude kako traže imena, puštajući Lestera da sve temeljito doživi, dajući mu do znanja da je ondje gdje jest te da čini to što čini. “Ovo nije zid za penjanje, dušo”, rekla je potiho neka žena dječačiću kojeg je pronašla kako otraga bulji preko niskog kraja. “Kako se preziva? Kako se Steve preziva?” upitao je postariji čovjek suprugu pročešljavajući jednu od ploča, pomno prateći imena prstom, red po red, odozgo prema dolje. “Evo ga”, začuli su ženu kako govori sićušnom djetetu koje je jedva hodalo; jednim je prstom dodirivala ime na Zidu. “Evo ga, sunce. To je stric Johnny.” I prekrižila se. “Siguran si da je dvadeset osmi red?” upitala je jedna žena muža. “Siguran sam.” “Pa trebao bi biti ovdje. Četvrta ploča, dvadeset osmi red. Našla sam ga u Washingtonu.” “Eh, ne vidim ga. Daj da opet prebrojim.” “Ovo je moj bratić”, rekla je žena. “Otvorio je bocu Coca-Cole i eksplodirala je. Zamka. Imao je devetnaest godina. Iza bojišnice. Neka ga prati mir, milostivi Bože.” Veteran s kapom Američke legije kleči pred jednom od ploča i pomaže dvjema crnkinjama odjevenima u svoju najbolju nedjeljnu odjeću. “Kako se zove?” upitao je mlađu. “Bates. James.” “Evo ga”, rekao je veteran. “Mama, evo ga”, rekla je mlađa žena.
Budući da je ovaj Zid bio upola manji od washingtonskoga, mnogi su morali kleknuti u potrazi za imenom, što je starijim osobama znatno otežalo potragu. Uza Zid položeno je u celofan umotano cvijeće. Na dno Zida samoljepivom je vrpcom bila zalijepljena rukom pisana pjesma na komadu papira. Louie se sagnuo da pročita riječi: “Blistaj zvijezdo sjajnih moći / Prva zvijezdo ove noći...” Nekima su se oči crvenjele od plača. Pokoji veteran nosio je crnu kapu vijetnamskih veterana kao i Louie, dok su neki za nju zataknuli dobrotvornu vrpcu. Debeljuškasti je desetogodišnjak, tvrdoglavo leđima okrenut Zidu, govori ženi: “Ne želim pročitati.” Tetovažama prekriven muškarac u majici Prvog pješačkog odreda – “Veliki crveni” piše na njoj – obgrlio je sam sebe i uokolo lutao obnevidjelo, obuzet mračnim mislima. Louie je zastao, a zatim ga zagrlio i primio u naručje. Svi su ga zagrlili. Čak su dali i Lesu da ga zagrli. “Dva moja srednjoškolska prijatelja su ondje poginula u razmaku od četrdeset i osam sati”, rekao je njegov prijatelj. “Obojica su ispraćena s istog odra. Tužan dan za Srednju školu u Kingstonu.” “On je prvi otišao u Vijetnam”, rekao je netko drugi, “i jedini se od nas nije vratio. Znate li što bi on volio imati ispod svojeg imena na Zidu? Upravo ono što je želio u Vijetnamu. Reći ću vam točno: bocu Jack Danielsa, par dobrih čizama i kolač od picinih dlaka.”
Četvorica muškaraca stajala su i razgovarala, a kada ih je čuo kako se prisjećaju, Louie je zastao i poslušao, a ostali su također pričekali. Četiri neznanca bili su sjedokosi – svi do jednoga sa slamnatom sijedom kosom, sijedim kovrčama ili, poput jednoga, sijedim konjskim repom koji je stršao ispod veteranske kape.
“Imali ste inženjeriju tamo, ha?”
“Aha. Puno smo teglili, no znaš da ćeš se prije ili poslije vratiti na tih pedeset.”
“Mnogo smo hodali. Prehodali smo cijeli Tay Nguyen. Čitav taj vražji planinski lanac.”
“Još jedan problem s inženjerijom je taj što nikada nije bila u pozadini. Cijelo vrijeme što sam proveo ondje, svih jedanaest mjeseci, samo jedanput sam otišao u bazu i jedanput na dopust – to je bilo to.”
“Kada su se jedinice kretale, znali su da stižemo, a znali su i kada ćemo stići, tako da nas dočeka raketa B-40. Imao je dovoljno vremena da je uredi i namijeni tebi.”
Odjednom se i Louie uključio i progovorio. “Sada smo tu”, obratio se bez ustezanja četvorici neznanaca. “Sada smo tu, zar ne? Svi smo tu. Dajte da vam zapišem ime. Dajte mi ime i adresu.” Iz stražnjeg je džepa izvadio blok i, naslanjajući se na štap, zapisao njihove podatke kako bi im poslao bilten koji su on i Tessie sami izdavali i slali nekoliko puta u godini.
Potom su prošli pokraj praznih stolica. Nisu ih niti primijetili na dolasku od silnoga truda da dovedu Lesa pred Zid a da se ne sruši ili ne pobjegne. Na kraju parkirališta stajala je četrdeset i jedna sivkasto-smeđa metalna stolica s naslonom, vjerojatno uzeta iz podruma kakve crkve, postavljena u blago zakrivljene redove, kao na proslavi mature ili dodjeli nagrada – tri reda od deset stolica i jedan od jedanaest. Ondje su postavljene s velikom pažnjom. Na naslon svake stolice bilo je zalijepljeno nečije ime – iznad praznog mjesta stajalo je ime, otisnuto na bijeloj kartici. Jedna cijela skupina stolica bila je izdvojena i sa sve četiri strane povezana olabavjelom petljom isprepletenih crnih i grimiznih niti kako nitko ne bi na njih sjeo.
Ondje je visio i vijenac, golem vijenac od karanfila, a kada je Louie, kojemu nikada ništa ne promakne, zastao da ih prebroji, zaključno je da karanfila, kao što je i sumnjao, ima četrdeset i jedan.
“Što je ovo?” upitao je Swift.
“To je broj poginulih dečki iz Pittsfielda. To su njihove prazne stolice”, odgovorio je Louie.
“Pas mater”, rekao je Swift. “Koji pokolj, jebote. Ili se bori za pobjedu ili se nemoj boriti uopće. Jebo im pas mater.”
No njihovo poslijepodne još nije završilo. Na pločniku ispred gostionice Ramada stajao je mršavi muškarac s naočalama, odjeven u znatno predebeo kaput za dnevno vrijeme, ozbiljno poremećen – vikao je na prolaznike, upirao u njih prstom, pljuvao od tolike dreke. Iz službenih automobila nahrupili su policajci i pokušali ga smiriti prije nego što nekoga zaskoči ili, ako je negdje skrio pištolj, prije nego što ga izvuče i zapuca. U jednoj je ruci držao bocu viskija – to je sve što je, čini se, imao. “Pogledajte me!” urlao je. “Ja sam govno, svatko tko me vidi zna da sam govno. Nixon! Nixon! On je za to kriv! On! To! Nixon me poslao u Vijetnam!”
U kombi su se uspeli svečano, svaki pod teretom vlastitih uspomena. Za razliku od luđaka s ulice, s olakšanjem su gledali Lesa prožetog dotad nedoživljenim mirom. Iako nisu bili muškarci koji bi vično iskazivali uzvišene osjećaje, u Lesovoj su im prisutnosti navirali osjećaji kakvi prate takav nagon. Tijekom vožnje kući svaki je od njih – osim Lesa – spoznao, do koje je točke uopće bio u stanju spoznati, tajnu bitka i njegova tijeka.
* * *

Djelovao je mirno, no samo se pretvarao. Donio je odluku. Upotrijebit će vozilo. Tako će ih sve dokrajčiti, a ujedno i sebe. Kada budu vozili, uz rijeku, napast će ih, u istom traku, iza zavoja, kod riječne okuke.
Donio je odluku. Nema što izgubiti, a može dobiti sve. Nije bitno hoće li se to dogoditi ili ću vidjeti ovo ili pomisliti na ovo pa ću to i učiniti, a ako ne, onda neću. Donio je odluku do razine da više nije razmišljao. Krenuo je u samoubilački pohod, a iznutra je bio beskrajno uznemiren. Ne postoje riječi. Ne postoje misli. Samo vid, sluh, okus, njuh – samo bijes, adrenalin i ravnodušnost. Više nismo u Vijetnamu. Sada smo onkraj Vijetnama.
(Godinu dana poslije u braniteljskoj bolnici u Northamptonu, u luđačkoj košulji, pokušao je prostim engleskim jezikom dočarati psihologinji to čisto stanje nečega ničega. Ionako je sve povjerljiva informacija. Ona je liječnica. Liječnička etika. Strogo povjerljivo. “O čemu ste razmišljali?” “Nisam razmišljao.” “Morali ste o nečemu razmišljati.” “Ni o čemu.” “Kada ste ušli u kamionet?” “Kada je pao mrak.” “Jeste li večerali?” “Nisam.” “Zašto ste ušli u kamionet?” “Znao sam zašto.” “Znali ste kamo idete.” “Srediti ga.” “Srediti koga?” “Židova. Židovskog profesora.” “Zašto ste to htjeli učiniti?” “Zato što sam morao.” “Zašto ste morali?” “Zbog Kennyja.” “Išli ste ga ubiti.” “O da. Sve nas.” “Planirali ste, dakle.” “Nisam planirao.” “Znali ste što činite.” “Da.” “Ali niste planirali.” “Ne.” “Jeste li pomislili da ste opet u Vijetnamu?” “Ma kakav Vijetnam.” “Jesu li vam dolazile slike?” “Nikakve slike.” “Jeste li pomislili da ste u prašumi?” “Nikakva prašuma.” “Jeste li mislili da ćete se osjećati bolje?” “Nikakvi osjećaji.” “Jeste li razmišljali o djeci? Je li ovo bila osveta?” “Nikakva osveta.” “Jeste li sigurni?” “Nikakva osveta.” “Ta je žena, kažete, ubila vašu djecu, ‘pušila nekom tipu’, rekli ste, ‘ubila moju djecu’ – niste li joj se pokušavali osvetiti, kazniti je za to?” “Nikakva osveta.” “Jeste li bili potišteni?” “Ne, nikakva potištenost.” “Krenuli ste usmrtiti sebe i dvoje ljudi, a niste bili bijesni?” “Ne, nema više bijesa.” “Gospodine, ušli ste u kamionet, znali ste gdje će biti i odvezli ste im se ravno u prednja svjetla. A pokušavate mi reći da ih niste kanili ubiti.” “Nisam ih ubio.” “Tko ih je onda ubio?” “Sami su se ubili”)
On će samo voziti. To je sve. Planirao je i nije planirao. Znao i nije znao. Druga su mu svjetla došla ususret, a zatim iščezla. Nema sudara? U redu, nema sudara. Kada skrenu s ceste, on će se prestrojiti i nastaviti voziti. Samo će voziti. Sljedećeg jutra, dok je s drugim terenskim radnicima čekao razmještaj, u gradskoj je garaži čuo vijest o nesreći. Drugi dečki već su znali.
Nije bilo sudara, tako da, iako je imao nekakvu ideju, nije znao pojedinosti. Kada je stigao kući i izišao iz kamioneta, više nije sa sigurnošću mogao reći što se dogodilo. Ovo je velik dan. Jedanaesti studenog. Dan veterana. Tog će jutra poći s Louiejem – tog će jutra posjetiti Zid, a te je noći nekoga ubio. Je li zaista? Nije bio siguran jer nije bilo sudara, no svejedno, iz perspektive ljekovitosti, prilično sadržajan dan. Druga je polovica dana bila ljekovitija od prve. Postigao je zbiljski mir. Sada mu se Kenny može obratiti. Pucao je uz rame s Kennyjem, obojica su otvorila vatru iz automatskog oružja kada je Hector, voditelj jedinice, urlajući naredio: “Uzmite stvari i bježimo odavde!” Odjednom, Kenny je bio mrtav. Samo tako. Na nekom brdu. Pod paljbom, u povlačenju – Kenny je poginuo. Nemoguće. Njegov prijatelj, također dečko sa sela, istoga podrijetla, samo iz Missourija. Htjeli su zajedno otvoriti mliječno gospodarstvo, on i čovjek koji je kao šestogodišnjak gledao oca na samrti, a kao devetogodišnjak majku, nakon čega ga je podignuo ujak kojega je volio i o kojemu je stalno pričao, uspješan mljekar velikog imetka – sto osamdeset muzara, dvanaest strojeva za istovremenu mužnju – a sada se Kennyju razletjela glava. Mrtav je.
Les kao da je razgovarao s prijateljem. Pokazao je Kennyju da nije zaboravljen. Kenny je htio da se to učini, pa je Les to i učinio. Sada je znao da što god da je učinio – čak i ako nije posve siguran što – učinio je to zbog Kennyja. Čak i ako jest usmrtio nekoga, čak i ako će ići u zatvor, nije bitno – nije bitno jer je on ionako mrtav. Ovo je bio njegov posljednji potez, zbog Kennyja. Izravnjavanje računa. Sada je s Kennyjem sve bilo u redu.
(“Posjetio sam Zid. Ondje je pisalo njegovo ime. Vladala je tišina. Čekao sam, čekao i čekao. Ja sam gledao njega, a on mene. Ništa nisam čuo, ništa nisam osjećao i u tom sam trenutku znao da Kennyju to nije drago. Da moram još nešto učiniti. Nisam znao što. No on me ne bi ovako ostavio. Zato za mene nije bilo poruka. Zato što sam morao još nešto učiniti za Kennyja. A sada? Sada je Kenny zadovoljan. Sada može počivati u miru.” “A vi ste i dalje mrtvi?” “A što ste vi, WC papir? Ja s vama ne mogu razgovarati! Učinio sam to zato što jesam mrtav!”)
Sljedećeg jutra, odmah nakon buđenja, u garaži je čuo da je i ona bila sa Židovom u prometnoj nesreći. Svi su zaključili da mu je sigurno pušila kurac, zbog čega je izgubio kontrolu i sletio s ceste, probio ogradu, preletio nasip i prednjim krajem udario u plitku rijeku. Židov je izgubio nadzor nad vozilom.
Ne, nije povezao ovaj događaj s prethodnom noći. Samo se vozio, u potpuno drugačijem stanju duha.
Rekao je: “Da? Što se dogodilo? Tko ju je ubio?”
“Židov ju je ubio. Sletjeli su s ceste.”
“Vjerojatno mu je pušila.”
“Tako kažu.”
I to je to. Ni prema tome ne osjeća ništa. I dalje ne osjeća ništa. Osim patnje. Zašto toliko pati zbog onoga što mu se dogodilo ako je ona i dalje sposobna pušiti kurac starim Židovima? On je taj koji pati, a ona se od svega izvukla.
Bilo kako bilo, tako mu se činilo toga jutra dok je pijuckao prvu jutarnju kavu u gradskoj garaži.
Polako su ustajali i kretali prema kamionima kada je Les progovorio: “Iz njegove se kuće subotom više neće čuti glazba.”
Iako, kako to katkada biva, nitko nije shvatio o čemu govori, svejedno su se nasmijali te s time počeli radni dan.
Ako kao lokaciju navede zapad Massachusettsa, kolege pretplaćeni na New York Review of Books mogli bi prepoznati da je oglas njezin, posebice ako počne opisivati izgled ili navoditi uspjehe. No ako ne navede prebivalište, moglo bi se dogoditi da joj se ne javi ama baš nitko u krugu od sto, dvjesto ili čak tristo kilometara. Osim toga, budući da je u svakom proučenom oglasu iz New York Reviewa primijetila da navedena dob žena za petnaest do trideset godina premašuje njezinu, kako da otkrije svoju zbiljsku dob – kako da se u cijelosti točno predstavi – a da ne pobudi sumnju da postoji neka važna neotkrivena informacija ili da nešto s njom nije u redu. Zašto bi žena koja za sebe tvrdi da je tako mlada, tako privlačna i tako uspješna smatrala potrebnim da traži muškarca preko oglasa? Ako sebe opiše kao “strastvenu”, to bi pohotno nastrojeni istom mogli protumačiti kao hotimičnu provokaciju, kao “laku ženu” ili još gore, a u njezin bi se NYBR sandučić slila bujica pisama od muškaraca s kojima ne želi imati veze. No ako se pokaže kao znanstvena radnica koja seksu pridaje znatno manje pozornosti od akademskih, znanstvenih i intelektualnih ciljeva, zacijelo će na reakciju potaknuti nekoga prečednog za osobu uzbudljivu poput nje kakva postaje s erotskim suigračem kojem vjeruje. Predstavi li se kao “zgodna”, izjednačit će se s neodređenom i općenitom kategorijom žena, a opet, opiše li se bez ustezanja kao “lijepa”, bude li dovoljno istinoljubiva da upotrijebi riječ koja se njezinim ljubavnicima nikad nije činila neprimjerenom – nazivali su se éblouissante (primjerice, “Éblouissante! Tu as un visage de chat”), prekrasnom, divnom – ili podsjeti li, u svrhu preciznosti u tekstu od samo tridesetak riječi, na sličnost s Leslie Caron, što bi često primjećivali stariji, a njezin otac čak i pretjerano uživao isticati, tada bi joj se svatko osim kakva megalomana bojao prići ili je odbio shvatiti je ozbiljno kao intelektualku. Napiše li: “Fotografija u prilogu bila bi dobrodošla”, ili jednostavno: “Molim fotografiju”, moglo bi se iščitati da dobar izgled cijeni više od inteligencije, znanja ili kulturne profinjenosti. Štoviše, primljene fotografije mogle bi biti retuširane, zastarjele ili općenito nevjerodostojne. Zahtijevanje fotografije moglo bi čak i obeshrabriti reakciju upravo onih muškaraca čije je zanimanje htjela pobuditi. No opet, ne zatraži li fotografiju, moglo bi joj se dogoditi da potroši cijeli dan na putovanje u Boston, New York ili dalje da bi se našla na večeri u posve neprimjerenom, pa čak i neukusnom društvu. Neukusnom ne nužno samo u smislu izgleda. Što ako ispadne lažljivac? Što ako ispadne šarlatan? Što ako ispadne psihopat? Što ako ima sidu? Što ako se pokaže kao nasilan, pakostan, oženjen ili bolestan i nemoćan? Što ako ispadne čudak, netko koga se ne bude mogla otarasiti? Što ako oda ime i mjesto zaposlenja kakvoj uhodi? Ali kako da sama ne oda ime pri prvom susretu? U potrazi za ozbiljnom, strastvenom ljubavlju koja će dovesti do braka i obitelji, kako da prvi korak jedne otvorene i iskrene osobe bude laganje o nečemu tako osnovnom kao što je ime? Što je s rasom? Ne bi li trebala navesti srdačnu napomenu “Rasa nebitna”? No nije nebitna. Trebala bi biti, morala bi biti, a i bila bi da nije bilo one pariške katastrofe u njezinoj sedamnaestoj godini koja ju je uvjerila da je muškarac druge rase, kao neizvjestan, ujedno i neodrživ partner.
Bila je mlada i pustolovna, nije htjela biti na oprezu, a on je bio izdanak ugledne obitelji iz Brazzavillea, sin suca vrhovnog suda – tako je barem rekao – a u Parizu je provodio godinu dana na Nanterreu u sklopu studentske razmjene. Ime mu je bilo Dominique, a smatrala ga je saveznikom u duhovnoj ljubavi prema književnosti. Upoznala ga je na jednom od predavanja Milana Kundere. Ondje joj je prišao, a i nakon predavanja su nastavili žustru raspravu o Kunderinu viđenju Madame Bovary, oboje zaraženi onime što je Delphine ushićeno smatrala “Kunderinom bolešću”. Kunderu su priznavali kao progonjenog češkog pisca, kao nekoga tko je pokleknuo pred velikom povijesnom bitkom Čehoslovačke za slobodu. Kunderina se zaigranost nije činila prizemnom, ni najmanje. Obožavali su Knjigu smijeha i zaborava. Ulijevao je povjerenje. Ta njegova istočnoeuropejština. Nemirna narav intelektualca. Sve mu se činilo teško. Oboje ih je osvojila Kunderina skromnost, upravo suprotna ponašanju superzvijezde, a također su oboje vjerovali u njegov etos promišljanja i patnje. Koliko intelektualnih previranja... Bio je tu i njegov izgled. Delphine se iznimno sviđao piščev pjesnički grubijanski izgled, shvaćala ga je izvanjskim tragom svega što se iznutra sukobljavalo.
Nakon upoznavanja na Kunderinu predavanju s Dominiqueom je slijedio čisti tjelesni doživljaj, što nikada prije nije doživjela. Sve se u potpunosti vrtjelo oko njezina tijela. Toliko se stopila s Kunderinim predavanjem da je to stapanje pobrkala sa stapanjem ostvarenim s Dominiqueom, a sve se zbilo veoma brzo. Dominique nije shvatio da ona nije željela samo seks. Željela je biti nešto više od komada mesa na ražnju koje se okreće i zalijeva. To je činio – to su čak bile njegove riječi: okretao ju je i zalijevao. Nije ga zanimalo ništa drugo, ponajmanje književnost. Opusti se i začepi – takav je bio njegov stav prema njoj. Ona se nekako dala zarobiti, a zatim je došla ona jeziva noć kada mu se pojavila u sobi, a on ju je dočekao s prijateljem. Nije da je izgradila predrasude, jednostavno je shvatila da muškarca vlastite rase ne bi tako pogrešno procijenila. To je bio njezin najteži, nikada zaboravljeni neuspjeh. Iskupljenje je stiglo tek u liku profesora koji joj je darovao svoj rimski prsten. Seks, da, prekrasan seks, ali seks s metafizikom. Metafizički seks s čovjekom koji ima težinu i nije tašt. S nekim poput Kundere. Takav je plan.
Ono što ju je mučilo dok je sjedila sama za računalom do duboko u noć, posljednja preostala u zgradi Barton, nemoćna da napusti ured, nemoćna da provede ijednu noć u stanu bez ikakva društva, pa čak i mačke – ono što ju je mučilo bilo je kako u oglasu navesti, pa čak i na najsuptilniji način, nešto što bi u osnovi značilo: “Prihvaćam samo bijelce.” Ako se na Atheni pročuje da je upravo ona bila tako isključiva – ne, to ne bi bilo dobro za nekoga tko se takvom brzinom uspinje u athenskoj akademskoj hijerarhiji. Nije, dakle, imala druge nego tražiti fotografiju, iako je znala – ulažući silne napore da misli na sve, da ništa ne shvaća naivno, jednostavno temeljem svojega kratkog samostalnog ženskog života, da uzme u obzir muško ponašanje – da nekoga dovoljno sadistički nastrojenog ili izopačenog ništa neće spriječiti da pošalje fotografiju posebno osmišljenu da je nasamari upravo u pogledu rase.
Ne, bilo bi preopasno – a ujedno i ispod njezina dostojanstva – da objavi oglas koji bi joj donio muškarca kalibra kakvog nikada neće pronaći u nastavničkom kadru u zabiti kao što je Athena. Nije mogla, ne bi ni trebala, no svejedno čitavo vrijeme dok je razmišljala o neizvjesnosti i otvorenoj opasnosti reklamiranja sebe potpunim strancima kao žene u potrazi za prikladnim partnerom, čitavo vrijeme dok je iznalazila razloge zašto jednoj pročelnici Odsjeka za jezike i književnost nije preporučljivo izložiti se riziku da se predstavi kolegama kao bilo što osim ozbiljne nastavnice i znanstvenice – da se prikaže kao osoba sa željama i potrebama koje bi se, iako posve ljudske, mogle hotimično pogrešno protumačiti i obojiti je prizemnošću – to je i činila: odmah nakon slanja elektroničkog pisma svakom članu odsjeka s najnovijim spoznajama glede radova studenata viših godina, pokušavala je sastaviti oglas prilagođen banalnoj jezičnoj formuli uobičajenog oglasa za upoznavanje preko New York Reviewa, no oglas koji bi također prenio istinutu procjenu njezina kalibra. Bavila se time već više od sat vremena, i dalje ne uspijevajući ispisati išta dovoljno neponižavajuće da pošalje novinama, čak i pod pseudonimom.
Zap. Massachusetts, 29 g., sitna, strastvena, pariška prof., stručna i za Molièrea i za
Pametna, lijepa znanstvenica iz Berkshirea, jednako stručno kuha médaillons de veau i predsjeda odsjekom za hum znan., traži
Ozbiljna neudana znanstvenica bjelkinja traži
Neudana bjelkinja, dr sc. Yale, znanstvenica rodom iz Pariza. Sitna, intelektualna, ljubiteljica književnosti, modno osviještena brineta traži
Atratktivna, ozbiljna znanstvenica traži
Neudana bjelkinja, dr sc., Francuskinja, iz Massachusettsa, traži
Traži što? Bilo što, bilo što što nisu ovi athenski muškarci – mlađahni mudrijaši, feminizirane tetkice, plašljivi, dosadni papučari, profesionalni očevi, tako naporni i tako uškopljeni. Gnuša se na njihovo ponosno obavljanje polovice kućanskih poslova. Nepodnošljivo. “Da, moram ići, moram olakšati ženi. Znate, moram jednako često mijenjati pelene kao i ona.” Povlači se kada se hvale svojom uslužnošću. Samo ti to radi, u redu, ali nemoj biti toliko neodgojen da o tome pričaš. Čemu tolika predstava oko preuzimanja polovice brige o kući? Budi takav muž, ali šuti o tome. Ovo je gnušanje umnogome razlikuje od drugih kolegica koje ove muškarce cijene zbog njihove “osjećajnosti”. “Osjećajnost”, tako se zove pretjerano veličanje vlastite žene? “Ah, Sara Lee je takva izvrsna to i to. Već je objavila četiri i pol članka...” Gospodin Osjećajni je uvijek kuje u zvijezde. Gospodin Osjećajni nije u stanju niti opisivati neku slavnu predstavu u Metropolitanu a da uvod ne bude: “Sara Lee kaže...” Ili pretjerano hvale svoju ženu ili šute kao grob. Muž šuti kao grob i razvija depresiju, a takvo što ona nije susrela ni u jednoj drugoj zemlji. Ako je Sara Lee znanstvenica koja ne može naći posao, a on, recimo, jedva uspijeva ostati zaposlen, on bi radije izgubio posao nego da ona pomisli kako je izvukla deblji kraj. Čak bi zasjao i određenim ponosom ako bi se situacija obrnula tako da on mora ostati kod kuće, a ona ne. Francuskinja, francuska feministkinja, takvoga bi muškarca prezrela. Francuskinja je inteligentna, seksi, zbiljski samostalna, pa što onda ako on govori više od nje, gdje je tu problem? Čemu vatreno natjecanje? Tu nema: “Jeste li primijetili kako ju je podčinio neodgojeni muž žedan moći?” Ne, što je Francuskinja snažnija žena, to više želi muža koji zrači snagom. Ah, koliko se prije pet godina, dolazeći u Athenu, molila da upozna kakvog iznimnog muškarca koji bi zračio snagom, a namjesto toga glavninu mlađeg muškog nastavničkog kadra predstavlja uškopljeni kućanski tip, intelektualno nepoticajan, pješak, razmetljivi muž neke Sare Lee kojega je svojim pariškim dopisnicima dražesno opisala kao Pelene.

Zatim su tu Šeširi. Šeširi su “rezidencijalni pisci”, neshvatljivo nadmeni američki pisci na stipendiji. Na malenom fakultetu poput Athene nije niti vidjela kako grozni mogu biti, ali i ova dvojica su dovoljna. Pojave se na predavanju jednom u tjednu, oženjeni su, a upucavaju joj se i nemogući su. Delphine, kada ćemo na ručak? Žao mi je, misli si ona, ali nisi me zadivio. Ono što joj se svidjelo kod Kundere jest to što je uvijek bio pomalo u sjeni, katkada čak i pomalo odrpan, veliki pisac malgré lui. Barem je ona to tako doživjela, što joj se kod njega i sviđalo. No posve sigurno joj se ne sviđa, odnosno, ne podnosi američkog pisca punog sebe koji, kada je pogleda, misli, To tvoje francusko samopouzdanje, francuski stil i elitističko francusko obrazovanje, prava si Francuskinja, zaista, no svejedno si znanstvenica, a ja pisac – nismo mi ravnopravni.
Ti rezidencijalni pisci, koliko je ona mogla dokučiti, troše golemu količinu vremena na pokrivala za glavu. Da, i pjesnik i pisac proze njeguju neobičan fetiš na šešire, tako da ih je u svojim pismima opisala kao Šešire. Jedan od njih vječito je odjeven kao Charles Lindbergh, urešen antiknom pilotskom opremom, a ona jednostavno ne razumije poveznicu između pilotske opreme i pisanja, posebice pisanja u rezidencijalnom fakultetskom ozračju. O tome razmišlja u svojim duhovitim dopisivanjima s prijateljima u Parizu. Drugi tip nosi mekane šešire, to je nerazmetljiv tip, što je, dakako, tako recherché – pred ogledalom on provede osam sati da bi se odjenuo nemarno. Tašt je, nečitljiv, do sada oženjen valjda sto osamdeset puta i nevjerojatno pun sebe. Prema njemu ne osjeća toliko mržnju koliko prijezir. A opet, zarobljena u pokrajini Berkshire, gladna ljubavi, katkada podvojeno pogleda Šešire i zapita se treba li ih možda ozbiljno shvatiti, ako ništa drugo, kao kandidate za erotiku. Ne, nemoguće, ne nakon svega što je napisala Parižanima. Mora im odoljeti, ako ništa drugo onda zato što joj se pokušavaju obraćati njezinim vlastitim rječnikom. Jedan od njih, mlađi, onaj nešto malo manje pun sebe, čitao je Bataillea, dovoljno dobro poznaje Bataillea, a pročitao je i dovoljno Hegela – s njime je nekoliko puta izašla. Nikada prije joj se neki muškarac nije tako brzo deerotizirao pred nosom; sa svakom izgovorenom riječju – koristeći se tim njezinim jezikom koji i ona sama sada nekako počinje preispitivati – sve joj se više udaljavao iz života.
Tu je i stariji tip, nezanimljiv i staromodan, takozvani Humanist... Naime, koliko god da pristojna mora biti na konferencijama i u publikacijama, pisati i govoriti kako njezino zvanje zahtijeva, katkad ima dojam da je upravo humanizam onaj dio nje same koji izdaje, tako da je ipak privlači: zato što on jest ono što jest i što je oduvijek bio i zato što nju smatra izdajicom. Njezina predavanja imaju strukturu, no oni tu strukturu shvaćaju prijezirno, poput pomodarstva. Zbog tih starijih muškaraca, Humanista, staromodnih tradicionalnih humanista koji su pročitali sve, poduhovljenih učitelja (tako barem ona doživljava njih), ponekad se osjeća površnom. Njezinu strukturu predavanja oni ismijavaju, a njezin nauk preziru. Na sastancima nastavničkog osoblja ne boje se reći što žele, a čovjek bi pomislio da će se bojati, na predavanju se ne boje izraziti mišljenje, a opet bi čovjek rekao da bi trebali. Kao ishod, u njihovoj prisutnosti ona se rasipa. Budući da ni sama nema previše vjere u takozvani diskurs koji je naučila u Parizu i New Havenu, iznutra se rasipa. No, taj joj je jezik potreban za uspjeh. Samoj u Americi, toliko joj je potreban uspjeh! A opet, sve što je za uspjeh potrebno na neki je način ugrožava i udaljava od nje same. Dramatiziranje vlastitih poteškoća kao “faustovske nagodbe” pomaže samo neznatno.
Na trenutke pomišlja čak i da je izdala Milana Kunderu. Zamišlja ga, u tišini, u samoći, u glavi s njime razgovara i moli ga za oprost. Na predavanjima je Kunderina namjera bila osloboditi inteligenciju od okova francuske profinjenosti, govoriti o romanu kao o nečemu stopljenom s ljudskim bićima i comédie humaine; namjera mu je bila osloboditi studente iz sužanjstva primaljivih zamki strukturalizma, formalizma i opsjednutosti modernizmom, očistiti ih od francuske teorije da su nahranjeni. Slušati ga bilo je golemo olakšanje jer unatoč publikacijama i sve većem ugledu u akademskom svijetu, uvijek se teško probijala kroz književnost pomoću teorije književnosti. Takvi su se golemi raskoraci znali javljati između onoga što se njoj sviđalo i onoga čemu se trebala diviti – između načina kako je trebala govoriti o onome čemu se trebala diviti i načina kako je sama sebi tumačila pisce koje je cijenila – tako da je osjećaj da je izdala Kunderu, iako ne njezin najozbiljniji životni problem, katkada djelovao poput stida zbog izdaje brižnog, odanog i odsutnog ljubavnika.
Jedini muškarac s kojim je često izlazila bio je, čudnovato ali istinito, najkonzervativniji profesor u cijelom kampusu, razvedeni šezdesetpetogodišnjak Arthur Sussman, ekonomist sa Sveučilišta u Bostonu, nesuđeni ministar financija u Fordovoj vladi. Bio je pomalo dežmekast, pomalo krut, uvijek u odijelu. Mrzio je pozitivnu diskriminaciju, mrzio je Clintona, jednom u tjednu putovao bi iz Bostona, bio plaćen masno, a smisao mu je bio proslaviti Athenu, ucrtati taj gradić u akademsku kartu. Žene su bile posebno uvjerene da je spavala s njim, samo zato što je nekoć imao moć. Viđale bi ih kako povremeno zajedno ručaju u kantini. On bi ulazio u kantinu i djelovao beskrajno nezainteresirano, sve dok ne bi ugledao Delphine, a kada bi pitao smije li joj se pridružiti, ona bi odgovorila: “Hvala što ste nas tako velikodušno počastili svojom prisutnošću danas”, ili nešto slično. Sviđalo mu se što mu se rugala, barem do jedne točke. Tijekom ručka vodili bi ono što Delphine naziva “pravim razgovorom”. Proračunski višak od trideset i devet milijardi dolara, govorio joj je, a vlada poreznim obveznicima ništa ne vraća. Ljudi su to zaradili i žele potrošiti, birokrati ne bi smjeli odlučivati što će ti ljudi sa svojim novcem. Tijekom ručka detaljno joj je objašnjavao zašto socijalno osiguranje treba prepustiti privatnim ulagačkim analitičarima. Svatko treba ulagati u svoju budućnost, rekao je. Zašto bi itko povjerio vladi brigu o tuđoj budućnosti ako vam socijalna nije vratila ništa, dok netko tko je u isto vrijeme ulagao na burzi sada ima dvostruko, ili čak više? Okosnica njegova obrazloženja uvijek je bila osobni suverenitet, osobna sloboda, a ono što nikako nije shvaćao, a Delphine je pokušavala objasniti tom nesuđenom ministru financija, jest da većina ljudi nema dovoljno novca za donošenje odluka, a nisu dovoljno školovani da bi inteligentno nagađali – ne postoji dovoljna razina znanja o tržištu. Njegov model, kako ga ona tumači, temelji se na ideji o radikalnoj osobnoj slobodi koja se, prema njegovu mišljenju, svodi na radikalan suverenitet na tržištu. Višak i socijalno osiguranje – to su dvije teme koje mu nisu davale mira, o kojima su stalno razgovarali. Clintona je najviše mrzio zato što je predložio demokratsku verziju svega što je on želio. “Dobro da više nema”, rekao je, “onog malog štakora Boba Reicha. Natjerao bi Clintona da spiska milijune dolara na preškolovanje ljudi za radna mjesta koja nikada ne bi mogli popuniti. Dobro da je napustio kabinet. Sada je barem ondje Bob Rubin, barem jedan razuman čovjek koji zna kako stvari stoje. Barem on i Alan drže kamate ondje gdje im je mjesto. Barem se on i Alan brinu o ovoj obnovi...”
Na njemu joj se, osim grubog upućenog pogleda na gospodarske teme, sviđalo i to što prilično dobro poznaje Marxa i Engelsa. Još je dojmljivije da mu je potpuno srodna njihova Njemačka ideologija, tekst koji je oduvijek voljela i divila mu se. Kada ju je izveo na večeru u Great Barrington, stvari su postale i romantičnije i intelektualnije od ručka u kantini. Za večerom je volio s njom govoriti francuski. Prije mnogo godina osvojio je jednu Parižanku o kojoj je mogao beskrajno pričati. No, Delphine nije zijevala poput ribe dok on je pričao o svojoj pariškoj romansi ili višestrukim prethodnim ili naknadnim vezama. Neprekidno se hvalio svojim zavodničkim umijećem na veoma drag način koji joj se, nakon nekog vremena, prestao činiti imalo dragim. Nepodnošljivo joj je bilo što je mislio kako bi je sva ta osvajanja trebala zadiviti, no trpjela je, uz tek laganu dosadu, jer joj je u ostalome drago što je sjedila na večeri s inteligentnim, samopouzdanim, načitanim svjetskim čovjekom. Kada ju je za večerom primio za ruku, rekla je nešto da mu barem suptilno da do znanja da je lud ako misli da će s njim spavati. Katkada bi je na parkiralištu privukao k sebi zgrabivši je odostraga i držeći je čvrsto uza se. Kazao je: “Ne mogu se ovako nalaziti s tobom bez ikakve strasti. Ne mogu izvesti ženu lijepu poput tebe i s njome beskonačno razgovarati a da to s time završi.” “U Francuskoj se kaže”, odvratila je, “kaže se...” “Što?” upitao je on, misleći da će naučiti kakav novi bon mot. Sa smiješkom je odgovorila: “Ne znam. Sjetit ću se poslije”, i nježno se oslobodila iz njegova iznenađujuće čvrsta zagrljaja. Bila je nježna s njim zato što to djeluje i zato što je znala da on misli kako je problem u dobnoj razlici, no problem je, ustvari, ležao u nečemu što mu je pokušala objasniti dok ju je vozio natrag, u nečemu nimalo banalnome: problem je u “mentalnom sklopu”. “Radi se o tome tko sam ja”, rekla mu je, a to ga je odagnalo na dva ili tri mjeseca, ako ništa drugo nije, sve dok se sljedeći put nije pojavio u kantini u potrazi za njom. Katkada bi je nazivao kasno noću ili rano ujutro. Iz svoje postelje u Back Bayu želio je razgovarati o seksu. Ona bi odgovarala da bi radije razgovarala o Marxu, a ovom konzervativnom ekonomistu to je bilo dovoljno da se povuče. No svejedno su žene koje je ne vole redom bile uvjerene da je spavala s njim zato što je moćan. Njima je bilo nerazumljivo da je, koliko god joj život bio turoban i usamljen, nimalo ne zanima biti ljubavnički trofej Arthura Sussmana. Sjetila se i da ju je jedna od njih opisala kao “tako passé, takva parodija Simone de Beauvoir”. Pod time je mislila da se prema njezinu sudu Beauvoir prodala Sartreu – tako inteligentna žena, no svejedno naposljetku njegova ropkinja. Tim ženama koje su je promatrale kako ruča s Arthurom Sussmanom i sve tumačile pogrešno, sve je bila tema, sve ideološki stav, sve izdaja – sve prodaja. Beauvoir se prodala, Delphine se prodala, i tako dalje. Od nečega u vezi s Delphine uvijek bi pozelenile u licu.
Još jedan problem. Ona se nije željela otuđiti od tih žena, no svejedno nije bila filozofski ništa manje izolirana od njih nego od muškaraca. Iako im to ne bi bilo mudro priznati, te su žene, u američkom smislu, bile mnogo veće feministkinje od nje. Ne bi bilo mudro jer su bile dovoljno popustljive i uvijek se nekako doimale kao da znaju što ona misli, uvijek su sumnjale u njezine motive i ciljeve: privlačna je, mlada, vitka, sa stilom bez truda, toliko se uspela takvom brzinom da je već prati ugled i izvan koledža, a poput svojih pariških prijatelja ne koristi se ili se nema potrebe koristiti svim njihovim klišejima (onim istima kojima Pelene tako spremno sebe uškopljuju). Samo je u svrhu anonimne poruke Colemanu Silku usvojila njihovu retoriku, što nije bilo samo nehotično jer je bila toliko preneražena, nego naposljetku i hotimično, da skrije identitet. U zbilji ona nije bila ništa manje emancipirana od tih athenskih feministkinja, možda čak i više: napustila je svoju zemlju, odvažno je otišla iz Francuske, naporno je radila svoj posao, naporno je radila na publikacijama, željela je uspjeti – sama kakva i jest, ona je morala uspjeti. Potpuno sama, bez podrške, bez doma, bez zemlje – dépaysée. U slobodnoj državi, a često tako očajnički dépaysée. Ambiciozna? Slučajno je bila ambicioznija od svih tih zadrtih samostalnih feministkinja zajedno, no zato što je privlačila muškarce, među kojima i cijenjene umove poput Arthura Sussmana, zato što je iz zabave nosila vintage Chanelov sako na uske traperice ili lagane haljine ljeti, zato što je voljela kašmir i kožu, žene su bile zavidne. Ona se nije osvrtala na njihovu jezivu odjeću, pa, dakle, kojim se pravom one zadržavaju na onome što smatraju recidivističkim glede njezine? Znala je što sve govore iz netrpeljivosti prema njoj. Govore ono što govore muškarci koje sa zavišću poštuje – da je šarlatanka i nelegitimno izabrana – zbog čega joj je bilo još teže. Kažu: “Ona zavarava studente.” Kažu: “Kako studenti nisu prozreli ovu ženu?” Kažu: “Zar ne vide da je ona samo francuski muški šovinist pod krinkom?” Kažu da se pročelništva odsjeka dokopala faute de mieux. Rugaju se njezinu jeziku. “Pa naravno da joj je slavu donio njezin intertekstualni šarm. Njezin odnos s fenomenologijom. Takav je vrstan fenomenolog, ha ha ha!” Zna što sve govore kako bi je ismijavali, a opet pamti Francusku i Yale i kako je živjela za ovaj vokabular. Ona mora poznavati intertekstualnost. Znači li to da je varalica? Ne! To znači da je se ne može kategorički odrediti. U nekim bi je krugovima zbog toga smatrali mističnom! No biti i u najmanjoj mjeri neodrediva u sablasnoj zabiti poput ove, to će svakoga razljutiti. Ljutilo je i Arthura Sussmana. Zašto se nije željela barem telefonski seksati? Budi neodrediva ovdje, budi nešto što oni ne mogu prihvatiti i mučit će te zbog toga. To što je neodredivost dio njezina bildungsromana, to što je oduvijek težila biti neodrediva, to nitko na Atheni nije shvaćao.
Tajno društvo sastojalo se od tri žene – profesorica filozofije, sociologije i povijesti – koje su je posebno izluđivale. Bile su pune nesnošljivosti prema njoj jednostavno zato što nije funkcionirala tako nepodnošljivo zamorno poput njih. Budući da je zračila šikom, mislile su da nije pročitala dovoljno učenih publikacija. Budući da se njihovo američko poimanje samostalnosti razlikovalo od njezina francuskog poimanja samostalnosti, odbacile su je kao osobu koja podilazi moćnim muškarcima. No što je ona ikada zapravo učinila da pobudi njihovu nepovjerljivost, osim možda što je tako uspješno baratala muškim nastavnicima? Da, otišla je na večeru u Great Barrington s Arthurom Sussmanom. Znači li to da se ne smatra intelektualno ravnopravnom njemu? Ona ni na tren nije u to posumnjala. Njoj nije laskalo biti u njegovu društvu – željela je čuti njegovo mišljenje o Njemačkoj ideologiji. I nije li najprije pokušala utanačiti ručak s njih tri? Nisu li mogle biti imalo bahatije? Dakako, nisu se potrudile pročitati njezine radove. Nitko od njih ne čita ništa što ona napiše. Sve je u dojmu. Sve one gledaju kako Delphine primjenjuje ono što je čula da sarkastično nazivaju “francuskom auricom” na stalnim nastavnicima. No ipak je došla u golemo iskušenje da se dodvori tajnom društvu, da im ukratko rastumači kako joj se ne sviđa francuska aura – jer bi u suprotnom živjela u Francuskoj! Osim toga, ona ne posjeduje stalne nastavnike – ona ne posjeduje nikoga. Zašto bi inače bila sama, jedina osoba za uredskim stolom u zgradi Barton u deset sati uvečer? Ne prođe ni jedan tjedan bez neuspješnog pokušaja kod trojke koja je izluđuje, koja je najviše zbunjuje, no koju ni na koji način ne uspijeva šarmirati, zadiviti ili zagolicati. Les Trois Grâces naziva ih u pismima Parižanima, zlonamjerno pišući “grâces” kao “grasses”. Tri hrpe masti. Na nekim zabavama – zabavama kojima Delphine zapravo nije željela nazočiti – Les Trois Grasses bile su neupitno prisutne. Kada god dođe neka poznata feministička intelektualka, Delphine bi voljela barem biti pozvana, no nikada ne bude. Može posjetiti predavanje, ali nikada nije pozvana na večeru. No pakleni trio koji vuče konce uvijek je tamo.
U nesavršenoj pobuni protiv svoje francuštine (a ujedno i potpuno opsjednuta svojom francuštinom), dragovoljno odvojena od svoje zemlje (ako već ne i od sebe), toliko obuzeta neodobravanjem Les Trois Grasses da je beskonačno razmišljala kakva bi joj reakcija mogla zaraditi njihovo poštovanje a da još više ne zamagli poimanje o sebi i potpuno pogrešno ne protumači sklonosti žene kakva je nekoć prirodno bila, katkada poremećena do granice sramote tim raskorakom između toga na koji se način mora baviti književnošću kako bi postigla profesionalni uspjeh i razloga zašto se uopće odlučila za književnost, Delphine je, na vlastito zaprepaštenje, u Americi bila potpuno izolirana. Bez zemlje, izolirana, otuđena, zbunjena u vezi sa svime nužnim za život, u zdvojnom stanju podivljale čežnje i sa svih strana okružena prekoravajućim silnicama koje su je tumačile kao neprijatelja. Samo zato što se predano dala u potragu za vlastitim bitkom. Samo zato što je bila hrabra i odbila prihvatiti propisano poimanje sebe. Činilo joj se da se potpuno uništila u posvemašnjem nadljudskom naporu da se izgradi. Život joj je zaista pakosno odlučio ovako nešto prirediti. U dubini se pokazao kao veoma pakostan i veoma osvetoljubiv, naručivši usud suprotan pravilima logike, a usklađen s neprijateljskim hirom izopačenosti. Usuditi se predati se životnosti jednako je kao pasti u ruke okorjelom zločincu. Otići ću u Ameriku i sama napisati svoju životnu priču, kazala je; izgradit ću se izvan granica ortodoksnih okvira svoje obitelji, borit ću se protiv okvira, dovest ću se do samih granica strastvene subjektivnosti, promicati individualnost u svojem izvornom obliku – a namjesto toga završila je kao lik u drami koja se otela nadzoru. Završila je kao pisac ničega. Postoji nagon da se štošta svlada, a jedino što je svladano jest ona sama.
Zašto je toliko nemoguće znati što valja učiniti?
Delphine bi bila potpuno izolirana da nije bilo tajnice Odsjeka, Margo Luzzi, mišolike razvedene žene u tridesetima, također usamljene, nevjerojatno sposobne, krajnje sramežljive, koja bi za Delphine učinila sve. Ponekad bi u Delphineinu uredu jela sendvič, a ispala je pročelničina jedina odrasla prijateljica u Atheni. Zatim su tu rezidencijalni pisci, koji na njoj vole upravo ono što ostali mrze. Ali ona ne podnosi njih. Kako se našla ovako u sredini? I kako da se izvuče? Budući da joj dramatiziranje kompromisa kao faustovske nagodbe nije donijelo nikakvu utjehu, jednako joj tako ne pomaže razmišljati, kao što se trudila, o svojem “bivanju u sredini” kao o “kunderijanskom unutarnjem progonstvu”.
Traži. U redu, dakle, traži. Kako kažu studenti – samo naprijed! Mladolika, sitna, ženstvena, privlačna, akademski uspješna neudana bjelkinja, rodom iz Francuske, iz pariške obitelji, doktorirala na Yaleu, Massachusetts, traži...? Sve reci. Nemoj se kriti od onoga tko si i nemoj se kriti od onoga što tražiš. Prelijepa, fantastična, superseksi žena traži... traži... traži određeno i neprijeporno što?
Sada je već pisala u žurbi.
Zrelog muškarca s kičmom. Slobodnog. Neovisnog. Duhovitog. Živahnog. Prkosnog. Izravnog. Dobro obrazovanog. Satiričkog duha. Šarmantnog. Poznavatelja i zaljubljenika u dobru knjigu. Elokventnog i iskrenog. Vitke građe. Sto osamdeset centimetara visokog ili višeg. Mediteranske puti. Po mogućnosti zelenih očiju. Dob nevažna. No mora biti intelektualac. Prosijedost prihvatljiva, dapače poželjna...
Tek tada, tek se tada mitski muškarac prizvan na scenu puninom njezina truda zbio u portret nekoga koga je već znala. Naprasno je prestala pisati. Ova je vježba bila samo eksperiment, pokušaj da se olabavi stisak koji ju je kočio, samo trenutak prije nego što je iznova prionula nastojanju da sastavi oglas ne pretjerano razvodnjen smotrenošću. Unatoč svemu, prenerazilo ju je ono što se iz toga izrodilo, onaj tko se iz toga izrodio, a od muke je poželjela samo izbrisati te četrdeset i dvije beskorisne riječi što je prije moguće. Razmišljala je i o brojnim razlozima, uključujući i stid, zašto bi prihvatila poraz kao blagoslov i odrekla se nade da riješi “bivanje u sredini” sudjelovanjem u tako nevjerojatno štetnoj ideji... Da je ostala u Francuskoj, razmišljala je, ne bi joj trebao ovakav oglas, ne bi joj trebao oglas ni za što, a ponajmanje da pronađe muškarca... Razmišljala je kako joj je odlazak u Ameriku bio najhrabriji životni potez, no da u to vrijeme nije mogla znati koliko hrabar. Jednostavno je tako postupila, bio je to sljedeći korak u njezinim ambicijama, i to ne sirovim, nego uzvišenim ambicijama, ambicijama da bude neovisna, no sada su je snašle posljedice. Ambicija. Pustolovina. Glamur. Glamur odlaska u Ameriku. Nadmoć. Nadmoć odlaska. Odlazak zbog užitka vraćanja kući jednog dana, zbog uspjeha, zbog trijumfalnog povratka. Otišla sam jer sam se jednoga dana htjela vratiti kući a da oni kažu – što sam ono željela da kažu? “Uspjela je. Uspjela. A ako je u tome uspjela, onda može sve. Dvadesetogodišnjakinja od pedeset i dva kilograma, visoka jedva sto šezdeset centimetara, otišla je sama s imenom koje nikome nije ništa značilo i uspjela je. Sama. Nikoga nije poznavala. Uspjela je sama.” A od koga je to željela čuti? Ako bi i čula, bi li to išta značilo? “Naša kći u Americi...” Htjela sam da kažu, da moraju reći: “Sama je uspjela u Americi.” Jer nisam mogla uspjeti u Francuskoj, zbiljski uspjeti, ne uz majku i njezinu sjenu nad svime – sjenu njezinih postignuća i, što je još gore, njezine obitelji, sjenu obitelji Walincourt, koja je ime dobila po mjestu koje im je u 13. stoljeću darovao kralj Luj IX., a još se ravna prema obiteljskim idealima kao da se zamrznula u 13. stoljeću. Kako je Delphine samo mrzila sve te obitelji, tu čistu pradavnu pokrajinsku aristokraciju. Svi su mislili jednako, izgledali jednako, dijelili jednake naporne vrednote i jednaku napornu vjersku poslušnost. Koliko god da su bili ambiciozni, koliko god da su poticali svoju djecu, podčinjavali su ih istoj toj litaniji dobrohotnosti, nesebičnosti, discipline, vjere i poštovanja – ali ne poštovanja prema pojedincu (dolje pojedinac!) nego prema obiteljskoj tradiciji. Važnija od inteligencije, stvaralaštva, dubinskog samorazvoja neovisno o njima, važnija od svega bila je tradicija glupih Walincourta! Delphineina majka utjelovljavala je te vrijednosti i nametala ih kućanstvu. I vlastitu bi kćer vezala za te vrijednosti od rođenja pa do groba da joj kći nije imala snage od pubertetske dobi pa nadalje bježati od nje što je dalje mogla. Delphinein naraštaj djece Walincourtovih ili se posve prilagodio ili žestoko pobunio do granice neshvatljivosti. Delphinein uspjeh bio bi zaobići oboje. Iz okružja od kojega se rijetko tko ikada uspije oporaviti, Delphine je izvela jedinstven bijeg. Došavši u Ameriku, na Yale, u Athenu, ona je ustvari nadmašila majku koja sama nije mogla niti sanjati o tome da napusti Francusku – bez Delphineina oca i njegova novca Catherine de Walincourt nije mogla niti sanjati da će s dvadeset dvije godine napustiti Pikardiju i otići u Pariz. Ako bi napustila Pikardiju i obiteljsku tvrđavu, što bi postala? Što bi njezino ime značilo? Otišla sam jer sam htjela ostvariti nešto što nitko ne bi mogao krivo shvatiti, što nema veze s njima, nešto samo moje... Razmišljala je da razlog zašto ne može osvojiti Amerikanca nije u tome da ne može osvojiti Amerikanca, nego u tome što ona te muškarce ne razumije i nikada ih neće razumjeti, a ne razumije ih zato što nije tečna. Unatoč ponosu na tečnost, unatoč tečnosti, ona nije tečna! Mislim da ih razumijem, i razumijem ih; ono što ne razumijem nije ono što kažu, nego sve što ne kažu, sve što ne govore. Ovdje ona funkcionira na pedeset posto inteligencije, dok u Parizu razumije svaku nijansu. Čemu biti pametna ovdje kada nisam odavde, kada sam de facto glupača... Razmišljala je kako jedini engleski koji zaista razumije – ne, jedini američki koji razumije – jest učeni američki, što gotovo da i nije američki, zbog čega se ne može uklopiti i nikada neće moći, zbog čega nikada neće naći muškarca, zbog čega joj ovdje nikada neće biti dom, jer su njezini predosjećaji pogrešni i uvijek će takvi biti, jer udobnim životom intelektualke u Parizu u studentsko doba više nikada neće živjeti, jer će do kraja života razumjeti samo jedanaest posto ove zemlje i nula posto ovih muškaraca... Razmišljala je kako su sve njezine intelektualne vrednote ugušene time što je dépaysée... Razmišljala je kako je izgubila periferni vid, kako vidi ono što joj je pred nosom, ali ništa krajičkom oka, kako ono što ovdje vidi nije pogled žene njezine inteligencije nego plošan, posve frontalan pogled, pogled useljenice ili izmještenice, pogled beskućnice... Razmišljala je, zašto sam otišla? Zbog majčine sjene? Zato sam se odrekla svega što mi je pripadalo, svega poznatog, svega što me učinilo profinjenom osobom, a ne ovako nesigurnom i smetenom kakva sam sada. Odrekla sam se svega što sam voljela. Ljudi to čine kada više ne mogu živjeti u svojoj zemlji jer su fašisti sve promijenili, no ne zbog majčine sjene... Razmišljala je, zašto sam otišla, što sam učinila, ovo je nemoguće. Prijatelji, razgovori, grad, muškarci, svi ti inteligentni muškarci. Samouvjereni muškarci s kojima bih razgovarala. Zreli muškarci koji razumiju. Stabilni, strastveni, muževni muškarci. Snažni, neustrašivi muškarci. Muškarci koji su zakonito i nedvosmisleno muškarci... Razmišljala je, Zašto me nitko nije zaustavio, zašto mi nitko nije ništa rekao? Manje od deset godina daleko od kuće, a već se čini kao dva života... Razmišljala je kako je još uvijek ustvari kćerkica Catherine de Walincourt, kako se nije promijenila ni trunčicu... Razmišljala je kako ju je činjenica da je Francuskinja na Atheni možda prikazala u egzotičnom svjetlu domorodcima, no nije ju i nikada neće učiniti posebnijom vlastitoj majci... Razmišljala je, točno, zato je otišla, da umakne vječno nepokolebljivoj majčinoj sjeni. To je ono što je sprječava da se vrati, a sada je zapravo nigdje, u sredini, ni ovdje ni ondje... Razmišljala je kako je ispod egzotične francuštine još uvijek ona ista, a sve što je egzotična francuština postigla u Americi jest preobrazba u žalosnog, neshvaćenog, potpunog stranca... Razmišljala je kako joj je još gore nego u sredini – kako je u progonstvu, u glupom, samonametnutom grozničavom progonstvu od majke. Delphine je propustila primijetiti da je prije, na samom početku, umjesto naslovljavanja oglasa na New York Review of Books, trebala isti nasloviti primateljima njezine prethodne pošiljke, primateljima većine njezinih pošiljaka – desetorici nastavnika athenskog Odsjeka za jezike i književnost. Isprva nije zamijetila tu pogrešku, a zatim je, obuzeta neprisebnim, uznemirenim i emocionalno iscrpljujućim stanjem, također propustila primijetiti da nije stisnula gumb delete, nego da je jednoj sitnoj uobičajenoj pogrešci dodala i drugu te stisnula gumb send. Tako je u nepovrat otišao oglas potrage za duplikatom Colemana Silka ili nekoga srodnog, i to ne oglasniku New York Review of Books, nego svakom pojedinom članu njezina odsjeka.
Bilo je prošlo jedan ujutro kada je telefon zazvonio. Već je odavno pobjegla iz ureda – razmišljajući jedino kako da zgrabi putovnicu i napusti zemlju – a već je prošlo i sedam sati od vremena kad obično odlazi na spavanje, kada je zazvonio telefon s novostima. Neoprezna e-poruka s oglasom bacila ju je u toliku agoniju da je još bila budna i lutala po stanu, čupajući se za kosu i rugajući se vlastitom odrazu u ogledalu, skrivajući glavu među ruke i plačući za kuhinjskim stolom. Kao da se naglo probudila iz sna – sna o dotad brižno obranjenom odraslom životu – poskočila je i zaurlala: “To se nije dogodilo! Ja to nisam učinila!” Ali tko jest? U prošlosti je uvijek bilo ljudi koji su ulagali nadljudske napore da je zgaze, da se nekako riješe tegobe koju im je predstavljala, bešćutnih ljudi od kojih se na težak način naučila štititi. No večeras nije imala koga prekoravati: vlastitom je rukom sebi zadala poguban udarac.
Sluđena, izbezumljena, pokušala se dosjetiti nečega, bilo čega, da spriječi ono najgore, no u stanju očajničke nevjerice mogla je zamisliti jedino neumitnost putanje samo najveće kataklizme: sati su prolazili, zora je svitala, vrata zgrade Barton su se otvarala, njezini kolege s odsjeka ulazili su u svoje urede, pokretali računala i pronalazili elektroničku poruku kao savršen začin jutarnjoj kavi – oglas u kojem se traži kopija Colemana Silka, koji uopće nije kanila poslati. Svi članovi njezina odsjeka pročitat će ga jedanput, dvaput, triput, a zatim će ga proslijediti ama baš svakom asistentu, profesoru, administratoru, uredskom službeniku i studentu.
Pročitat će ga svaki njezin student. Pročitat će ga njezina tajnica.

Do kraja radnog vremena pročitat će ga i rektor i upravitelji zaklade. Čak i ako bude tvrdila da je oglas samo šala, odsječka šala, zašto bi upravitelji zaklade dopustili da tvorac šale ostane na Atheni? Posebice nakon što šalu prenesu i studentske novine, što će sigurno i napraviti. I mjesne novine. A onda će je se domoći i francuske novine.
Majka! Kakvo poniženje za majku! I oca! Kakvo razočaranje za njega! Cijela konformistička rodbina Walincourt – kako će samo uživati u njezinu porazu! Svi smiješni konzervativni stričevi i smiješno pobožne tete koji brižno čuvaju uskogrudnost prošlosti u netaknutom stanju – kako će ih samo ovo zadovoljiti dok budu snobovski sjedili jedni do drugih u crkvi! No ako bi im objasnila da je jednostavno eksperimentirala s oglasom kao književnom formom, da se sama u uredu nezainteresirano poigravala s osobnim oglasima kao... utilitarističkim haikuom. To neće pomoći. Preapsurdno zvuči. Ništa neće pomoći. Majka, otac, braća, prijatelji, profesori. Yale. Yale! Vijest o skandalu dospjet će do svakog njezina poznanika, a sramota će je postojano pratiti zauvijek. Kamo da uopće pobjegne s putovnicom? U Montreal? Na Martinique? Od čega će živjeti? Ne, ni u najudaljenijem frankofonom izdanku neće joj dati da predaje nakon što doznaju za oglas. Besprijekoran, prestižan profesionalni život koji je toliko planirala, sav taj naporan rad, neokaljan, pošten intelektualni život... Poželjela je nazvati Arthura Sussmana. Arthur bi joj mogao pomoći. On može nazvati i razgovarati s bilo kim. Moćan je, prepreden, iskustveno najpametniji i najutjecajniji Amerikanac kojeg poznaje. Moćni ljudi poput Arthura, koliko god čestiti, nisu opsjednuti potrebom da stalno govore istinu. On će smisliti sve što je potrebno da se stvar objasni. On će znati što treba. No kada mu ispriča što se dogodilo, zašto bi joj on htio pomoći? Pomislit će da joj se Coleman Silk sviđao više od njega. Njegova će taština razmišljati umjesto njega i dovesti ga do najglupljeg mogućeg zaključka. Pomislit će isto što i svi: da žudi za Colemanom Silkom, da ne sanja o Arthuru Sussmanu, a kamoli o Pelenama ili Šeširima, nego o Colemanu Silku. Ako pomisli da je zaljubljena u Colemana Silka, poklopit će joj slušalicu i više nikad s njome ne progovoriti ni riječ.
Da rezimiramo. Da pogledamo što se dogodilo. Da pokušamo u dovoljnoj mjeri sagledati perspektivu kako bismo mogli razborito razmišljati. Nije htjela poslati oglas. Da, napisala ga je, no bilo joj je neugodno, nije ga htjela poslati i nije ga poslala – no svejedno je otišao. Kao i anonimno pismo – nije ga htjela poslati, ponijela ga je u New York bez ikakve namjere da ga pošalje, pa je i ono otišlo. No ovaj put je stvar mnogo, mnogo gora. Ovaj put je toliko očajna da joj se učinilo razboritim u jedan i dvadeset ujutro nazvati Arthura Sussmana bez obzira na to što on mislio. Arthur joj mora pomoći. Mora joj reći kako da popravi nastalu štetu. No uto, u točno jedan i dvadeset, telefon koji je držala u ruci da nazove Arthura Sussmana odjednom je zazvonio. Arthur zove nju!
No ipak je to bila njezina tajnica. “Mrtav je”, kazala je Margo, jecajući toliko da Delphine nije isprva bila sigurna u ono što čuje. “Margo – jesi li dobro?” “Mrtav je!” “Tko?” “Upravo sam čula. Delphine. Užas. Zovem te, moram, morala sam te nazvati. Moram ti reći nešto užasno. Oh, Delphine, kasno je. Znam da je kasno...” “Ne! Nije valjda Arthur!” uzviknula je Delphine. “Dekan Silk!” odvratila je Margo. “Mrtav?” “Užasna nesreća. Grozno nešto.” “Kakva nesreća? Margo, što se dogodilo? Gdje? Govori polako. Hajde ispočetka. Što mi pokušavaš reći?” “U rijeci. S nekom ženom. U autu. Nesreća.” Margo više nije uspijevala biti nimalo suvisla, a Delphine se toliko zaprepastila da se i ne sjeća da je odložila slušalicu, u suzama otrčala do kreveta ili ležala ondje zazivajući njegovo ime.
Spustila je slušalicu, a zatim provela najgore sate u životu.
Zbog oglasa će misliti da joj se sviđao? Mislit će da ga je voljela zbog oglasa? Što bi tek pomislili da je vide sada kada se ponaša kao prava udovica? Ne može zaklopiti oči jer kada ih zaklopi, vidi njegove oči, te zelene prodorne oči kako eksplodiraju. Vidi automobil kako slijeće s ceste, njegovu glavu kako leti prema naprijed i u trenutku sudara oči kako eksplodiraju. “Ne! Ne!” No kada otvori oči kako više ne bi vidjela njegove, vidi jedino što je učinila i ruglo koje će iz toga proizići. Otvorenih očiju vidi svoju sramotu, a zatvorenih njegovo nestajanje. Tijekom noći, njihalo patnje zibalo se s jedne na drugu stranu.
Probudila se jednako usplahirena kao i prije počinka. Nije se mogla sjetiti zašto drhti. Mislila je da drhti zbog noćne more. Noćne more u kojoj njegove oči eksplodiraju. Ali ne, to se zaista dogodilo, mrtav je. Oglas – i on se dogodio. Sve se dogodilo i nema se što učiniti. Htjela sam da kažu... a sada će reći: “Naša kći u Americi? O njoj ne govorimo. Ona za nas više ne postoji.” Kada se pokušala sabrati i isplanirati djelovanje, nije mogla razmišljati: postojala je samo sumanutost, spirala tuposti zvana užasom. Tek je prošlo pet sati. Zaklopila je oči u pokušaju da zaspi i odagna sve što se zbilo, no čim bi to učinila, vidjela je njegove oči. Pilje u nju, a zatim eksplodiraju.
Odijevala se. Vrištala. Izišla je, a nije još niti svanulo. Bez šminke. Bez nakita. Samo sa svojim užasnutim licem. Coleman Silk je mrtav.
Kada je stigla na fakultet, nije još bilo nikoga. Samo vrane. Toliko je rano da ni zastava još nije podignuta. Svakoga bi je jutra gledala odozgo iz Sjeverne zgrade, a svakoga jutra kada bi je vidjela, osjetila bi tračak zadovoljstva. Otišla je od kuće, usudila se – sada je u Americi! Osjetila bi zadovoljstvo svojom hrabrošću i spoznajom da put nije bio lak. No američke zastave nema, a ona to ne vidi. Ne vidi ništa osim onoga što mora učiniti.
Otključava vrata zgrade Barton i ulazi. Stiže u ured, to je uspjela. Dobro se drži. Razmišlja. U redu. Ali kako da uđe u tuđe urede i domogne se računala? To je trebala učiniti sinoć, a ne panično pobjeći. Kako bi se sabrala, spasila ugled i odagnala katastrofu koja će joj uništiti karijeru, mora nastaviti razmišljati. Razmišljanje je njezin život. Što su je drugo učili od trenutka kada je krenula u školu? Izišla je iz ureda i uputila se niz hodnik. Cilj je jasan, razmišljanje odlučno. Jednostavno će ući i izbrisati ga. Njezino je pravo da ga izbriše – ona ga je i poslala. A nije čak ni to učinila. Nije bilo namjerno. Nije odgovorna. Samo je otišlo. No kada je pritisnula kvaku na svim vratima, bila su zaključana. Zatim je pokušala ugurati svoje ključeve u brave, najprije ključ od zgrade, zatim ključ od ureda, no nijedan nije odgovarao. Jasno da ne odgovaraju. Ne bi odgovarali ni sinoć, a ne odgovaraju ni sada. A što se tiče razmišljanja, čak i da može razmišljati kao Einstein, razmišljanje neće otvoriti ova vrata.
Vratila se u ured i otključala dokumente. U potrazi za čime? Svojim životopisom. Zašto je tražila životopis? Zato što je to njegov kraj. Kraj naše kćeri u Americi. Baš zato što je kraj, izvukla je sve dokumente iz ladice i zavitlala ih na pod. Ispraznila je čitavu ladicu.
“Mi nemamo kći u Americi. Nemamo mi nikakvu kći. Imamo samo sinove.” Sada se nije trudila razmišljati kako bi trebalo. Namjesto toga, počela je bacati stvari. Što god joj je stajalo na stolu, što god joj je ukrašavalo zidove – ima li veze ako što slomi? Pokušala je i nije uspjela. Ovo je kraj besprijekornog rezimea i štovanja rezimea. “Naša kći u Americi je propala.”
Jecala je dok je uzimala telefon da nazove Arthura. On će iskočiti iz kreveta i odmah se dovesti iz Bostona. Za manje od tri sata bit će u Atheni. Arthur će biti ovdje do devet sati! No broj koji je nazvala bio je hitan broj s papirića zalijepljenog na telefon. Nazvati taj broj nije kanila ništa više nego poslati dva sporna pisma. Nagonila ju je samo ljudska želja da se spasi.
Nije mogla govoriti.
“Halo?” javio se muški glas s druge strane. “Halo? Tko je to?” Jedva je izgovorila. Dvije osnovne riječi na svakom jeziku. Nečije ime. Osnovne i nezamjenjive. To je ona. To je bila ona. Sada su to dvije najapsurdnije riječi na svijetu.
“Tko? Koja profesorica? Ne razumijem vas, profesorice.”
“Osiguranje?”
“Profesorice, govorite glasnije. Da, da, ovo je fakultetsko osiguranje.”
“Dođite”, rekla je molećivo i opet briznula u plač. “Odmah. Dogodilo se nešto grozno.”
“Profesorice? Gdje ste? Profesorice, što se dogodilo?”
“Barton.” Ponovila je kako bi je razumio. “Barton 121”, rekla je. “Profesorica Roux.”
“Što se događa, profesorice?”
“Nešto grozno.”
“Jeste li dobro? Što se dogodilo? Što je? Je li netko ondje?”
“Ja sam tu.”
“Je li sve u redu?”
“Netko je provalio.”
“Kamo je provalio?”
“U moj ured.”
“Kada? Profesorice, kada?”
“Ne znam. Noću. Ne znam.”
“Jeste li dobro? Profesorice? Profesorice Roux? Jeste li ondje? Zgrada Barton? Sigurno?”
Oklijevanje. Pokušaj razmišljanja. Jesam li sigurna? Jesam li? “Apsolutno”, odgovorila je, sada nekontrolirano jecajući. “Požurite, molim vas! Dođite odmah, molim vas\ Netko mi je provalio u ured! Sve je u neredu! Užas! Strava! Moje stvari! Netko mi je provalio u računalo! Požurite se!”
“Provala? Znate li tko? Znate li tko vam je provalio? Netko od studenata?”
“Dekan Silk je provalio”, odvratila je. “Požurite!”
“Profesorice – profesorice, čujete li me? Profesorice Roux, dekan Silk je poginuo.”
“Čula sam”, rekla je. “Znam, grozno”, a zatim je zaurlala, zaurlala užasnuta svime što se dogodilo, zaurlala od pomisli na posljednje što joj je ikada učinio, njoj, njoj – a nakon toga Delphinein se dan pretvorio u cirkus.
Nevjerojatna vijest o pogibiji dekana Silka u automobilskoj nesreći s čistačicom na koledžu Athena još nije došla ni do posljednje učionice kada se proširio glas o pljački u uredu Delphine Roux i elektroničkoj varci koju je dekan Silk pokušao počiniti samo nekoliko sati prije fatalne nesreće. Ljudima je ionako bilo teško u sve to povjerovati kada se još jedna priča, o okolnostima nesreće, proširila od grada do koledža, dodatno zbunjujući ama baš svakoga. Unatoč stravičnim pojedinostima, priča je navodno potekla iz pouzdanog izvora: brata policajca koji je pronašao tijela. Prema njemu, razlog zašto je dekan izgubio nadzor nad vozilom bio je taj što ga je, dok je vozio, sa suvozačkog sjedala oralno zadovoljavala čistačica. Policija je to zaključila iz položaja njegove odjeće, njezina tijela i položaja u vozilu kada je olupina otkrivena i izvučena iz rijeke.
Glavnina nastavničkog osoblja, posebice stariji profesori koji su godinama osobno poznavali Colemana Silka, isprva su odbili povjerovati u tu priču, užasnuti lakovjernošću kojom je ona prihvaćena kao nepromjenjiva istina – okrutnost uvrede ih je zgranula. Kako je dan išao dalje, kako su navirale činjenice o provali, a još ih se više čekalo o Silkovoj avanturi s čistačicom – u obliku mnogih izvješća ljudi koji su ih viđali kako se zajedno šuljaju – starijim je nastavnicima postajalo sve teže “ostati” – kako su sljedećeg dana mjesne novine napisale u reportaži o istinitoj priči – “bolno i nepokoreno u poricanju istine”.
Kada su se ljudi počeli prisjećati kako nekoliko godina prije nitko nije želio povjerovati da je dvoje svojih crnih studenata nazvao kmicom; kada su se sjetiti kako se, nakon ostavke pod okriljem sramote, udaljio od nekadašnjih kolega, kako je u rijetkim prigodama kada je viđen u gradu bio otresit do granice bezobraštine prema svakome na koga bi naletio; kada su se sjetili da se u glasnom prijeziru spram svega i svakoga vezanoga za Athenu navodno uspio udaljiti i od svoje djece... čak i oni koji su dan započeli odbacivanjem bilo kakve natuknice da bi život Colemana Silka mogao tako jezovito skončati, stara garda koja nije mogla niti pomisliti da bi se čovjek njegova intelektualnog stava, karizmatičan nastavnik, dinamičan i utjecajan dekan, šarmantan energičan muškarac još živahan i srčan u sedamdesetima, otac četvero odrasle, divne djece, odrekao svega što je nekoć cijenio i tako se naglo sunovratio u skandaloznu smrt kao otuđen, čudnovat stranac – čak su se i ti ljudi morali suočiti s posvemašnjom preobrazbom koja se dogodila nakon kmice, a nije dovela samo Colemana Silka do strašnoga kraja, nego je neoprostivo prouzročila i smrt Faunije Farley, nesretne nepismene tridesetčetverogodišnjakinje koja mu je, svi znaju, pod stare dane postala ljubavnicom.

5.


Obred pročišćenja

Dva pogreba.
Najprije Faunijin, na groblju na planini Battle, mjestu pokraj kojega sam izbjegavao voziti, sablasnoga čak i danju, obavijena tajnom okamenjenih pradavnih grobova i nepomičnog vremena, još zlokobnijim zahvaljujući zaštićenoj šumi naslonjenoj na nekadašnje indijansko groblje – nepregledna, šumovita, stijenama posuta divljina, isprešarana staklastim slapovima potoka koji su padali s litice na liticu, naseljena kojotima, risovima, pa čak i mrkim medvjedima, gdje krda jelena u potrazi za hranom obitavaju u golemu, pretkolonijalnu broju. Žene s mliječnog gospodarstva kupile su grobno mjesto za Fauniju na samom rubu mračne šume i organizirale nevin, neposjećen obred. Ona otvorenija, koja se predstavila kao Sally, pročitala je prvi govor, predstavivši svoju partnericu na farmi i njihovu djecu, a zatim rekavši: “Svi smo živjeli s Faunijom na tom mliječnom gospodarstvu, a jutros smo ovdje iz istog razloga kao i vi: da slavimo život.”
Govorila je bistrim, zvonkim glasom. Ta sitna, srčana žena okrugla lica, odjevena u dugu vrećastu haljinu, vedro je naumila držati se perspektive koja bi najmanje uznemirila šestero na farmi podignute djece, uredno odjevene u najbolju odjeću, sa stručkom cvijeća kojime će posuti lijes prije nego što se spusti u zemlju.
“Tko će od nas”, govorila je Sally, “ikada zaboraviti njezin širok, topao smijeh? Od Faunije i njezina zaraznog smijeha mogao nas je boljeti trbuh, kao i od nekih njezinih dosjetki. Kao što znate, bila je i izrazito duhovna osoba. Duhovna osoba”, ponovila je, “duhovna tragačica – te riječi najbolje opisuju njezina panteistička uvjerenja. Njezin bog bila je priroda, a njezino se štovanje prirode proširilo na ljubav prema našem malom stadu krava, ustvari, prema svim kravama, prema najdobrohotnijem biću, pomajci čitavog ljudskog roda. Faunia je neizmjerno poštivala instituciju obiteljskog mliječnog gospodarstva. Uz Peg, mene i djecu, pomagala je održati obiteljsko mliječno gospodarstvo na životu u Novoj Engleskoj kao važan dio kulturne baštine. Njezin bog bio je sve što možete vidjeti na našoj farmi i sve što vidite na planini Battle. Odabrale smo ovo počivalište za Fauniju jer je posvećeno još od doba kada su starosjedilačke obitelji ovdje ispraćale svoje voljene. Kakve je divne priče Faunia pripovijedala našoj djeci – o lastavicama u štaglju i vranama u polju, o crvenorepim sokolima koji lebde nebom iznad naših polja – takve biste priče mogli čuti na istoj ovoj planini prije nego što je ekološku ravnotežu Berkshirea narušio dolazak...”
Dolazak znamo već koga. Ekološko prizivanje Rousseaua u ostatku ispraćajnoga govora gotovo me je onemogućilo u daljnjem pozornom praćenju.
Sljedeći govornik bio je Smoky Hollenbeck, nekadašnja athenska sportska zvijezda, nadglednik tehničkog pogona, Faunijin šef i jednoć – što sam saznao od Colemana, koji je zaposlio njega – čak i više od toga. U Smokyjev je athenski harem Faunia unovačena gotovo od prvog dana kao njegova čistačica, a iz istog je harema otpuštena čim je Les Farley nekako iskopao što Smoky s njom radi.
Smoky nije, poput Sally, govorio o Faunijinoj panteističkoj čistoći prirodnog bića: kao predstavnik koledža po službenoj dužnosti, usredotočio se na njezinu sposobnost spremačice, počevši od njezina utjecaja na mlađe studente čije je sobe u domu čistila.
“Ono što se kod studenata promijenilo zahvaljujući Fauniji”, kazao je Smoky, “jest što su napokon imali nekoga tko bi uvijek pozdravio sa smiješkom i pitao ih kako su, je li prošla prehlada i kako idu predavanja. Uvijek bi na trenutak zastala i popričala te se tako zbližavala sa studentima prije nego što bi počela s poslom. S vremenom je studenti više nisu doživljavali kao nevidljivu, kao običnu spremačicu, nego kao još jednu osobu prema kojoj su razvili poštovanje. Poznavajući Fauniju, razvili su drugačiju svijest prema neredu koji bi inače ostavljali za sobom. Za razliku od nje, možda ste primijetili druge spremačice koje nikada ne gledaju u oči, koje se zaista drže podalje od studenata i nije ih briga što rade niti kako se osjećaju. Faunia nije bila takva – nikad. Stanje u studentskom domu, smatram, izravno je povezano s odnosom između studenata i njihove spremačice. Razbijeni prozori koje smo morali popravljati, rupe u zidovima nastale od udaraca, bušenja, iživljavanja... koji god razlog. Grafiti na zidovima, što god hoćete. Ako se radilo o Faunijinoj zgradi, toga ne bi bilo. Umjesto toga, vidjeli biste zgradu gdje cvate produktivnost, učenje i život, osjećali biste se dijelom Athenine zajednice...”
Ovaj visok, kovrčav, mlad obiteljski čovjek, Colemanov prethodnik u ulozi Faunijina ljubavnika, izveo je fantastičnu predstavu. Osjetilni doticaj sa Smokyjevom savršenom spremačicom nije bio nimalo zamisliviji, iz njegove priče, od Sallyine panteističke pripovjedačice. “Ujutro se”, nastavio je Smoky, “brinula o Sjevernoj zgradi i administrativnim uredima ondje. Iako joj se pokoji dan raspored neznatno mijenjao, svakoga je jutra trebalo obaviti neke osnovne stvari, a obavljala ih je besprijekorno. Praznila je koševe za smeće, uređivala i čistila zahode, kojih je u toj zgradi tri. Vlažnom krpom brisala je što god je trebalo. Svaki dan je usisavala prometna mjesta, a manje prometna jedanput u tjednu. Prašina se obično brisala jedanput u tjednu. Prozore na prednjim i stražnjim vratima Faunia je prala gotovo svaki dan, ovisno o prometu. Uvijek je bila učinkovita, a veliku je pažnju posvećivala pojedinostima. Ponekad se usisivačem može mnogo, a ponekad ne – a nikada, ama baš nikada nitko se nije požalio na rad Faunije Farley. Vrlo je brzo pronašla najbolji trenutak za svaki zadatak, uz minimalo ometanje rada.”
Od četrnaestero ljudi koje sam, osim djece, prebrojio oko groba, izaslanstvo s koledža sastojalo se, kako se činilo, samo od Smokyja i šačice Faunijinih suradnika, četvorice muškaraca iz održavanja zgrada, odjevenih u kapute i kravate, koji su nijemo stajali i slušali hvale na račun njezina rada. Koliko sam razaznavao, preostali ožalošćeni bili su prijatelji Peg i Sally ili mještani koji su kod njih kupovali mlijeko te tako upoznali Fauniju. Cyril Foster, naš upravitelj pošte i dobrovoljnog vatrogasnog društva, jedini je kojeg sam prepoznao. Fauniju je poznavao iz malog seoskog poštanskog ureda gdje je dvaput na tjedan čistila i gdje ju je Coleman prvi put ugledao.
Bio je ondje i Faunijin otac, visok, postariji čovjek na čiju je prisutnost u svojemu govoru upozorila Sally. Sjedio je u invalidskim kolicima tik do lijesa, a o njemu se brinula mladolika žena, filipinska bolničarka ili družica. Stajala je odmah iza njega, tijekom obreda bezizražajna lica, a njega se moglo vidjeti kako s vremena na vrijeme spušta čelo u dlanove, obuzet suzama.
Nikoga od nazočnih nisam prepoznao kao osobu zaslužnu za elektronički govor zahvale koji sam večer prije pronašao na stranicama Athenine grupe fac discuss. Napis je bio naslovljen kao:
Od: clytemnestra@houseofatreus.com
Za: fac discuss
Predmet: Faunijina smrt
Datum: četvrtak, 12. studenog 1998.
Na njega sam naletio igrom slučaja, provjeravajući kalendar grupe fac discuss u potrazi za možebitnom obaviješću o pogrebu dekana Silka među budućim događanjima. Čemu takav prostački napis? Je li to šala ili poruga? Je li to išta više (ili manje) od izopačenog užitka sadističkog hira ili se radi o proračunatom izdajničkom činu? Da ga nije možda napisala Delphine Roux? Još jedna njezina anonimna optužba? Ne bih rekao. Ništa se više od one prvotne priče nije moglo dobiti daljnjim lukavstvom, a izgubiti se moglo mnogo ako se “clytemnestra@houseofatreus.com” otkrije kao njezina uma djelo. Osim toga, iz dostupnih sam dokaza zaključio da Delphineinu intrigu nije resilo ništa domišljato ili razrađeno – prštala je užurbanom improvizacijom, histeričnom sitničavošću, preuzbuđenom nepromišljenošću amaterke koja dovodi do svakovrsnih luđačkih djela kakva se poslije čine nevjerojatna čak i njihovim tvorcima: protunapad kojem nedostaje i provokacije i suptilne proračunatosti otrovnog majstora, bez obzira na razornost posljedica.
Ovo je, naime, bila nepodopština, vrlo vjerojatno potaknuta Delphineinom nepodopštinom, no mnogo umješnija, samouvjerenija i profesionalno zlonamjernija – nova verzija otrova. A što li će ona tek potaknuti? Gdje će prestati ovo javno kamenovanje? Gdje će prestati naivnost? Kako ovi ljudi uopće mogu jedno drugome ponavljati priču koju je osiguranju ispričala Delphine Roux – takvu prozirnu izmišljotinu, takvu očitu laž, kako itko može u to vjerovati? I kako se može dokazati ikakva povezanost s Colemanom? Nikako. No oni svejedno vjeruju. Kako god neviđeno glupavo zvučalo – da je provalio, da joj je ušao u dokumente, provalio u računalo i napisao mail njezinim kolegama – oni vjeruju, oni žele vjerovati, jedva čekaju da to nekome ponove. Priča lišena ikakva smisla, posve nevjerojatna, a opet nitko – barem ne javno – ne postavlja najjednostavnija pitanja. Zašto bi joj on ispreturao ured i naglasio tu činjenicu, ako je želio provesti varku? Zašto bi napisao baš takav oglas ako ga devedeset posto onih koji ga vide neće baš nikako moći povezati s njim? Tko bi, osim Delphine Roux, pročitavši ga pomislio na njega? Morao bi biti lud da učini ono za što ga je optužila. No gdje su dokazi o njegovoj ludosti? Gdje su znakovi ludosti iz prošlosti? Coleman Silk, koji je jednoznačno preokrenuo koledž naglavce – taj čovjek da je lud? Ogorčen, gnjevan, izoliran, da – ali lud? Ljudi s Athene savršeno dobro znaju da to nije tako, a opet, kao i u priči s kmicom, svjesno se ponašaju kao da ne znaju. Optužiti znači dokazati. Čuti pretpostavku znači vjerovati. Počinitelju nije potreban nikakav motiv, logika ili smisao. Potrebna je samo etiketa. Etiketa je motiv. Zašto je to Coleman Silk učinio? Zato što je x, zato što je y, zato što je oboje. Najprije rasist, a zatim mrzitelj žena. Prekasno je u povijesti da ga se nazove komunistom, no nekoć se i to činilo. Ženomržački čin od ruke nekoga tko se već pokazao sposobnim za okrutan rasistički komentar na štetu osjetljive studentice. To objašnjava sve. To i ludost.
Vrag iz maloga mjesta – tračevi, ljubomora, gorčina, dosada, laži. Ne, provincijski otrovi ne pomažu. Ljudima je ovdje dosadno, zavidni su, njihov je život takav kakav jest i kakav će zauvijek ostati, tako da i ne preispitavši je ozbiljno, oni priču jednostavno ponavljaju – na telefonu, na ulici, u kantini, u učionici. Ponavljaju je kod kuće muževima i ženama. Nije stvar u tome što zbog nesreće nije bilo dovoljno vremena da se dokaže kako se radi o apsurdnoj laži – da nije bilo nesreće, laž se uopće ne bi mogla ispričati. Njegova smrt njezina je sreća. Njegova smrt njezin je spas. Smrt nastupa i sve pojednostavnjuje. Svaka sumnja, svaka bojazan, svaka nesigurnost iščezava pred likom najveće omalovažavateljice, a to je smrt.
Hodajući sâm prema automobilu nakon Faunijina pogreba, još nisam dokučio kome bi s koledža moglo na pamet pasti da ispiše clytemnestrino pismo – najđavolskiju umjetničku formu, internetsku umjetničku formu, zbog anonimnosti – a nisam mogao niti zamisliti što bi sljedeće netko, bilo tko, mogao anonimno pronijeti okolo. Siguran sam bio jedino da je sjeme zla posijano, a u vezi s Colemanovim djelima nije postojao taj apsurd iz kojega netko ne bi pokušao iščitati prezriv smisao. U Atheni je buknula epidemija – tako sam razmišljao neposredno nakon njegove smrti – a što je moglo spriječiti širenje? Već je tu. Patogeni su prisutni. U eteru. Na jedinstvenom tvrdom disku, trajnom i neizbrisivom, znak opačine ljudskoga roda.
Sada su svi pisali Kmicu – svi, osim mene.
Zamolit ću vas da razmislite [tako je počeo napis na stranici fac. discuss] o nečemu o čemu vam nije ugodno razmišljati. Ne samo o nasilnoj smrti nedužne tridesetčetverogodišnjakinje, što je samo po sebi dovoljno grozno, nego i o pripadnim jezivim okolnostima i muškarcu koji ih je, gotovo umjetnički, osmislio kako bi zatvorio svoj krug osvete koledžu Athena i bivšim kolegama.
Neki od vas možda znaju činjenicu da je nekoliko sati prije nego što je inscenirao ubojstvo i samoubojstvo – jer upravo je to taj čovjek izveo te noći na autocesti kada je skrenuo s ceste, probio zaštitnu ogradu i sletio u rijeku – Coleman Silk nasilno provalio u jedan nastavnički ured u zgradi Barton, ispreturao papire i odaslao putem elektroničke pošte poruku koja je upućivala da ju je napisala jedna od nastavnica, osmišljenu kako bi joj se ugrozio položaj. Šteta koju je nanio njoj i koledžu je zanemariva. No valja reći da je djetinjasto pakostan čin provale i krivotvorine djelo iste odluke, istog duha, koji ga je poslije te večeri – čudovišno ojačavši – naveo da istodobno usmrti sebe i hladnokrvno ubije fakultetsku čistačicu koju je nekoliko mjeseci prije cinično naveo da ga seksualno opslužuje.
Zamislite, molim vas, nevolju ove žene, koja je odbjegla od kuće u četrnaestoj godini, čije je školovanje završilo u drugom razredu srednje škole i koja je do kraja svojega kratkog života bila u praksi nepismena. Zamislite njezinu borbu s lukavštinom umirovljenog sveučilišnog profesora koji je šesnaest godina kao najautokratskiji dekan bio moćniji i od rektora fakulteta. Kako bi se uopće mogla oduprijeti tako nadmoćnoj sili? Popustivši pred njim, našavši se zatočenicom izopačene muževne sile mnogo nadmoćnije od vlastite, kako bi uopće mogla i pojmiti osvetničku svrhu u koju je upregnuo njezino marljivo tijelo, najprije tijekom života, a zatim i u smrti?
Od svih nesmiljenih muškaraca koji su je uspješno tiranizirali, od svih nasilnih, okrutnih, nezasitnih muškaraca koji su je mučili, tukli i lomili, nijedan se nije mogao pohvaliti nakanom toliko izvitoperenom dubokom mržnjom neopraštanja kao čovjek sa željom da izravna račune s koledžom Athena, pa je odlučio otrov svoje osvete ispustiti na nekoga od tamošnjih, i to na najopipljiviji zamislivi način. Na njezinu put. Na njezine udove. Na njezine spolne organe. Na njezinu utrobu. Surov pobačaj na koji ju je natjerao ranije ove godine – koji ju je potaknuo na pokušaj samoubojstva – tek je jedan od tko zna koliko nasrtaja počinjenih nad poharanim tlom njezina tjelesnog bića. Već znamo za jeziv prizor mjesta zločina i pornografski položaj koji je namijenio Fauniji za smrt ili, još gore, jedinstven, neizbrisiv prizor, njezino ropstvo, njezina podčinjenost (kao nastavak ropstva i podčinjenosti fakultetske zajednice) njegovu gnjevnom prijeziru. Znamo – saznajemo zahvaljujući jezovitim činjenicama koje cure iz policijske istrage – da nisu sve modrice na Faunijinu osakaćenom tijelu rezultat smrtonosne nesreće, koliko god bila pogubna. Na njezinoj stražnjici i bedrima mrtvozornik je otkrio diskoloracije potpuno nevezane za učinak nesreće, kontuzije nanesene prije same nesreće raznorodnim sredstvima: ili tupim predmetom ili ljudskom šakom.
Čemu? Riječ tako kratka, a opet dovoljna da nas izludi. No u um tako patološki zloban poput uma Faunijina ubojice nije lako prodrijeti. Na samom dnu žudnje koja je pokretala tog čovjeka leži neprobojna tama kakvu onaj tko nije po prirodi nasilan ili po stavu osvetoljubiv – onaj tko se pomirio s ograničenjima civiliziranog svijeta prema sirovom i razuzdanom u svima nama – nikada neće spoznati. Srce ljudske tame neobjašnjivo je. No, njihova automobilska nesreća uopće nije bila nesreća, to znam, kao što znam da se u tuzi pridružujem svima koji oplakuju smrt Faunije Farley s Athene, čija je zlopatnja počela u najranijim danima njezine nevinosti i trajala sve do smrtnog časa. Nesreća nije bila nesreća: Coleman Silk priželjkivao ju je svom svojom snagom. Čemu? Na to “čemu” mogu i želim odgovoriti. Kako bi uništio ne samo njih dvoje, nego s njima i svaki trag sebe kao njezina posljednjeg mučitelja. Kako bi spriječio Fauniju da ga razotkrije onakvoga kakav jest, Coleman Silk poveo ju je sa sobom na dno rijeke.
Ostaje nam da samo zamišljamo koliko su gnusni bili zločini koje je odlučio skriti.
Sljedećega je dana Coleman pokopan pokraj svoje žene u urednom vrtu, na groblju prekoputa ravnog zelenog mora fakultetskih sportskih terena, u podnožju hrastova šumarka iza Sjeverne zgrade i njezina karakterističnog šesterostranog zvonika. Noć prije nisam oka sklopio, a kada sam ujutro ustao, bio sam toliko uznemiren time koliko su se nesreća i njezino značenje sustavno iskrivili i pronijeli svijetom da nisam mogao na miru sjediti niti da kavu popijem. Kako da čovjek uopće opovrgne sve te laži? Čak i ako dokaže da je nešto laž, u mjestu poput Athene čim se jednom pročula, ostaje zauvijek. Umjesto nemirnoga koračanja po kući do trenutka kada sam trebao krenuti prema groblju, odjenuo sam odijelo i kravatu i zaputio se u Ulicu Town da provedem neko vrijeme ondje – ondje gdje sam mogao pothranjivati tlapnju da mogu nekako odagnati svoje gađenje.
I šok. Nisam bio spreman smatrati ga mrtvim, a kamoli pokopanim. Na stranu ostalo, ali smrt snažnog, zdravog muškarca, već sedamdesetogodišnjaka, u neobičnoj nesreći odlikovala se vlastitom jezivom gorčinom – da ga je pokosio srčani ili moždani udar ili rak, barem bi se radilo o višem stupnju razuma. Štoviše, do tada sam već bio uvjeren – bio sam siguran čim sam čuo vijest – da nije moguće da se nesreća zbila bez bliske prisutnosti Lesa Farleyja i njegova kamioneta. Dakako da što god čovjeka može zadesiti nikada nije prebesmisleno, no s Farleyjem kao čimbenikom, s Farleyjem kao glavnim uzrokom, ne postoji li tu nešto više od samo tračka objašnjenja nasilnog iščezavanja Farleyjeve prezrene bivše supruge i divljeg ljubavnika kojega je Farley opsjednuto uhodio u jednoj prikladnoj katastrofi?
Meni se činilo da takav zaključak ni u najmanjoj mjeri nije potaknut nesklonošću da prihvatim neshvatljivo takvo kakvo jest – iako se mjesnoj policiji učinilo upravo tako dan nakon Colemanova pogreba, kada sam razgovarao s dvojicom policajaca koji su prvi stigli na prizorište i pronašli tijela. Njihov pregled vozila nije otkrio ništa što bi i na koji način potkrijepilo scenarij kakav sam zamišljao. Podaci koje sam im dao – o Farleyjevu uhođenju Faunije, o uhođenju Colemana, o gotovo nasilnom sukobu gotovo pred kuhinjskim vratima, kada ih je Farley zaskočio iz mraka – strpljivo su zapisani, kao i moje ime, adresa i telefonski broj. Zahvalili su mi na suradnji, uvjerili me da će sve ostati strogo povjerljivo te da će mi se javiti budu li smatrali opravdanim.
Nisu mi se javili.

Na odlasku sam se okrenuo i upitao: “Samo jedno pitanje. Smijem li pitati o položaju tijela u automobilu?”
“Što vas zanima, gospodine?” odvratio je policajac Balich, stariji, neprozirna izraza lica, tih i uslužan momak čija je hrvatska obitelj, prisjetio sam se, nekoć vodila gostionicu Madamaska Inn.
“Što ste točno ugledali kada ste ih pronašli? Položaj. Stav. Govorka se po Atheni...”
“Ne, gospodine”, odgovorio je Balich, odmahujući glavom, “to nije bilo tako. Ništa od toga nije istina.”
“Znate li što želim reći?”
“Da, gospodine. Ovo je vrlo razvidno slučaj prekomjerne brzine. Ne možete u onaj zavoj takvom brzinom. Jeff Gordon ne bi mogao u taj zavoj tom brzinom. Stariji čovjek nakon nekoliko čaša vina koje mu pomute um ne može ući u taj zavoj kao kamikaza...”
“Mislim da Coleman Silk u životu nije vozio kao kamikaza.”
“Čujte...” nastavio je Balich i podignuo ruke u zrak dlanovima prema meni, htijući reći da, uz dužno poštovanje, ni on ni ja to ne možemo znati. “Profesor je vozio, gospodine.”
Došao je trenutak kada je policajac Balich očekivao da ne nastavim budalasto se poigravati detektiva amatera, da ne argumentiram dalje, nego da se pristojno udaljim. Nazvao me gospodinom više nego dovoljno puta kako ne bih razvio privide o tome tko je glavni, tako sam se zaista udaljio, čime je, kao što sam rekao, stvar završila.
Dan Colemanova pogreba bio je još jedan nevjerojatno topao, živopisno sunčan dan u studenome. Posljednji listovi opali su s drveća tjedan dana ranije, čvrst stjenovit obris planinskog krajolika ležao je ogoljen i obasjan suncem, spojeva i usjeka urezanih kao u starom bakrorezu, a ja sam toga jutra krenuo u Athenu na pogreb. Obasjana golet u daljini, od posljednjeg proljeća zastrta lišćem, u meni je probudila osjećaj ponovnog buđenja i novih mogućnosti. Nipošto besmislen ustroj zemljine površine, kojemu se prvi put nakon dugih mjeseci moglo diviti i pokloniti, podsjetio me na silovitu abrazivnu snagu nasrtaja ledenjaka koji je ove planine isprao na sam rub svoje nabujale južne padine. Samo nekoliko kilometara od Colemanove kuće, lakoćom i brzinom stroja za izbacivanje loptica ispljunuo je gromade veličine restoranskog hladnjaka, a kada sam prošao strmu šumovitu padinu, među mještanima znanu kao “kameni vrt”, ugledao te goleme stijene, stroge, neokaljane ljetnim lišćem i njihovim lebdećim sjenama, nagnute u stranu poput razorena Stonehengea, zbijene, a opet uvelike netaknute, opet me zgromila pomisao na trenutak udara koji je razdvojio Colemana i Fauniju od života na ovome svijetu i katapultirao ih u prošlost. Sada su jednako daleki kao i ledenjaci. Kao i stvaranje planeta. Kao i samo stvaranje.
Tada sam odlučio javiti se policiji. Razlog zašto nisam otišao odmah isti dan, isto jutro, čak i prije pogreba, djelomično je ležao u tome što sam, parkirajući se u gradu prekoputa livade, kroz izlog Pauline’s Placea ugledao Faunijina oca kako doručkuje – sjedio je za stolom sa ženom koja je upravljala njegovim kolicima dan prije na planinskom groblju. Odmah sam ušao, sjeo za prazan stol do njihova, naručio i, pretvarajući se da čitam Madamaska Weekly Gazette koji je netko ostavio pokraj moje stolice, pokušao uhvatiti što sam više mogao od njihova razgovora.
Razgovarali su o dnevniku. Među ostalim stvarima koje su Sally i Peg predale Faunijinu ocu bio je i Faunijin dnevnik.
“Harry, ne želiš ga čitati, jednostavno ne želiš.”
“Moram”, rekao je.
“Ne moraš”, odvratila je žena. “Vjeruj mi, ne moraš.”
“Ne može biti gore od ostaloga.”
“Ne želiš to čitati.”
Mnogi se ljudi nadimaju i lažu o postignućima o kojima su mogli samo sanjati; Faunia je lagala o nemogućnosti da svlada vještinu toliko osnovnu da je u roku od godinu ili dvije uspijeva svladati, barem u grubim crtama, svaki školarac na svijetu.
Sve sam ovo doznao još ispijajući sok. Nepismenost je bila samo predstava, koju je ocijenila kao nužnu u danoj situaciji. Ali zbog čega? Zbog izvora moći? Njezina jedinog izvora moći? I to moći kupljene po kakvoj cijeni? Razmislimo malo. Ona se samoranjava i nepismenošću. Dragovoljno je prisvaja. No ne da se poistovjeti s djetetom, ne da se prikaže kao podčinjeno dijete, nego upravo suprotno: da skrene pozornost na barbarski dio sebe koji pristaje svijetu. Ona ne odbacuje učenje kao naporni oblik vlasništva, nego ga iskorištava kroz nepobitno prethodno znanje. Nema ona ništa protiv čitanja kao takvog – nego joj se pretvaranje da ne može čini ispravnim. Pruža joj užitak. Ne može se zasititi otrova: svega što ne bi trebala biti, pokazati, reći, misliti, osim onoga što jest, pokazuje, govori i misli, sviđalo joj se to ili ne.
“Ne mogu ga spaliti”, rekao je Faunijin otac. “Pripada njoj. Ne mogu ga tek tako baciti u smeće.”
“Ja mogu”, odvratila je žena.
“To nije ispravno.”
“Cijeli život hodaš kroz to minsko polje. Ne treba ti još.”
“To je sve što je od nje ostalo.”
“Ostao je i revolver. To je od nje ostalo. Ostali su meci, Harry. To je ostavila.”
“Kako je samo živjela”, protisnuo je, odjednom na rubu suza.
“Kako je živjela, tako je i umrla. Točno kako je i umrla.”
“Nemoj. Dosta je i što smo ovamo došli.”
“Uništi ga, uništi ga, a ja uopće ne znam što.”
“Samo želim da postupimo za tvoje dobro.”
“Što kaže?”
“To se ne može ponoviti.”
“Bože moj”, rekao je.
“Jedi. Moraš nešto pojesti. Palačinke izgledaju dobro.”
“Moja kći”, rekao je.
“Učinio si što si mogao.”
“Trebao sam je odvesti kada je imala šest godina.”
“Nisi znao. Kako si mogao znati što će se dogoditi?”
“Nisam je smio ostaviti s tom ženom.”
“A mi nismo trebali ovamo doći”, odvratila je njegova družica. “Samo ti još treba da se ovdje razboliš. Samo nam to nedostaje.”
“Hoću pepeo.”
“Trebali su ga pokopati. Ondje. S njom. Ne znam zašto nisu.”
“Syl, hoću pepeo. To su moji unuci. Samo to mi je ostalo na kraju balade.”
“Ja sam se pobrinula za pepeo.”
“Nisi!”

“Ne treba ti. Dovoljno si propatio. Ne želim da ti se nešto dogodi. Taj pepeo neće ući s nama u avion.”
“Što si učinila?”
“Pobrinula sam se”, odgovorila je. “Imala sam poštovanja. Ali više ga nema.”
“Bože moj.”
“Gotovo je”, rekla je. “Sve je gotovo. Ispunio si svoju dužnost. I više od toga. Dalje ne trebaš. Hajdemo sada nešto pojesti. Spakirala sam stvari. Platila sam sobu. Sada te samo moramo dovesti kući.”
“Ti si prekrasna, Sylvia, apsolutno prekrasna.”
“Ne želim da više patiš. Neću im to dopustiti.”
“Ti si divna.”
“Pokušaj malo jesti. Ovo izgleda izvrsno.”
“Hoćeš malo?”
“Ne”, odgovorila je, “hoću da ti jedeš.”
“Uopće ne mogu jesti.”
“Stavi sirupa. Evo, ja ću, ja ću ti ga natočiti.”
Pričekao sam ih vani, na livadi, a kada sam ugledao kolica kako prolaze kroz vrata restorana, prešao sam cestu i dok su odmicali od Pauline’s Placea, predstavio se, govoreći i hodajući uz njih. “Ja ovdje živim. Poznavao sam vašu kćer. Samo površno, no sreli smo se nekoliko puta. Bio sam jučer na pogrebu. Vidio sam vas ondje. Izražavam vam iskrenu sućut.”
Bio je to krupan čovjek, čvrste građe, mnogo krupniji nego što se činio onako pognut u kolicima na pogrebu. Vjerojatno je imao više od metar i devedeset, no izraz njegova lica, ozbiljnog, koščatog lica (Faunijina bezizražajnog lica, navlas istog – tankih usana, strme brade, oštrog kukastog nosa, istih plavih, dubokih očiju, a ponad njih, oko blijedih trepavica, onaj isti mesnati jastučić, ona ista punina koja me osupnula na mliječnom gospodarstvu kao jedina egzotična crta, jedini znak privlačnosti na njezinu licu) – njegov izraz bio je izraz čovjeka ne samo osuđenog na zatočeništvo u kolicima, nego i na goru tjeskobu do kraja života. Krupan kakav jest, ili je nekoć bio, svejedno je odavao dojam vlastitog straha. Taj sam strah spazio u pozadini njegova pogleda istoga trenutka kada ga je podignuo da mi zahvali. “Vrlo ste ljubazni”, odgovorio je.
Bio je vjerojatno otprilike mojih godina, no u njegovu su se glasu ocrtavali tračci povlaštenog djetinjstva u Novoj Engleskoj, starijeg od nas obojice. Prepoznao sam ga još prije, u restoranu, okovanog za dolične konvencije neke potpuno druge Amerike samo tim govorom, samo obrascima bogataškog, pseudoengleskog govora.
“Jeste li vi Faunijina pomajka?” To mi se učinilo prikladnim da joj privučem pozornost – a i da je navedem da uspori. Pretpostavio sam da se vraćaju u College Arms, iza livade.
“Ovo je Sylvia”, rekao je on.
“Biste li mogli zastati”, obratio sam se Sylviji, “da s njim porazgovaram?”
“Žurimo na avion”, rekla je.
Budući da ga je tako očito pokušavala osloboditi moje prisutnosti u tom trenutku, rekao sam, i dalje koračajući uz kolica: “Coleman Silk bio je moj prijatelj. Nije namjerno sletio s ceste. Nije mogao. Ne na taj način. Njegov je auto izguran s ceste. Znam tko je odgovoran za smrt vaše kćeri. Ne Coleman Silk.”
“Prestani me gurati, Sylvia. Stani malo.”
“Ne”, odgovorila je. “Ovo nema smisla. Dosta toga.”
“Njezin bivši muž”, rekao sam. “Farley.”
“Ne”, odvratio je blijedo, kao da sam ga upucao. “Ne – ne.”
“Gospodine!” Naglo je zastala i rukom kojom nije grčevito držala kolica zgrabila me za rever. Bila je niska i sitna, mlada Filipinka sićušna, neumoljiva, blijedosmeđeg lica, a iz mračnih i odlučnih neustrašivih očiju iščitao sam da nered ljudskih priča ne smije ni blizu predmetu njezine brige.
“Zar ne možete samo nakratko stati?” upitao sam je. “Zar ne možemo otići preko na livadu i porazgovarati?”
“Nije mu dobro. Opterećujete čovjeka koji je ozbiljno bolestan.”
“Ali vi imate dnevnik koji je pripadao Fauniji.”
“Nemamo.”
“Gospodine, otiđite. Ostavite ga na miru, gospodine, upozoravam vas!” i odgurnula me je – onom rukom kojom me držala za sako.
“Taj pištolj je kupila”, rekao sam, “da se zaštiti od Farleyja.”
Odrješito je odgovorila: “Jadnica.”
Nisam znao što bih, osim da ih slijedim iza ugla dok ne pristignu do ulaza u svratište. Faunijin je otac sada čujno plakao.
Kada se okrenula i opet me ugledala, rekla je: “Dovoljno ste štete učinili. Otiđite ili ću pozvati policiju.” Golema je žestina izbijala iz ove sitne osobe. Shvatio sam i zašto: ništa manje od toga ne bi ga održalo na životu.
“Nemojte uništiti taj dnevnik”, zamolio sam je. “U njemu postoji zapis...”
“Smeće! Postoji zapis o smeću!”
“Syl, Sylvia...”
“Svi oni, ona, brat, majka, očuh – svi oni cijeli život gaze po ovom čovjeku. Opljačkali su ga. Prevarili. Ponizili. Kći mu je bila zločinka. Zatrudnjela je i rodila sa šesnaest godina – a dijete je ostavila u sirotištu. Dijete koje bi njezin otac odgajao. Bila je obična kurva. Pištolji, muškarci, droga, prljavština i seks. Novac koji joj je dao – što je s njim učinila?”
“Ne znam. Ne znam ništa o sirotištu. Ne znam ništa ni o kakvom novcu.”
“Droga! Ukrala ga je za drogu!”
“O tome ne znam ništa.”
“Čitava ta obitelj – smeće! Smilujte mu se, molim vas!”

Okrenuo sam se prema njemu. “Želim da osoba koja je skrivila ove dvije smrti odgovara pred zakonom. Coleman Silk joj nije naudio. Nije ju ubio. Molim vas, porazgovarajmo na trenutak.”
“Sylvia, dopusti mu...”
“Ne! Više nikome ne dopuštam! Dovoljno si im dopuštao!”
Na trijemu svratišta ljudi su se okupljali i gledali nas, a drugi su gledali s gornjih prozora. Možda su to bili posljednji promatrači lišća, u potrazi za onim rijetkim ostatkom jesenskog sjaja. Možda i nekadašnji studenti Athene. Uvijek ih je nekolicina bila u posjetu gradu, diplomanti srednjih i poznijih godina u želji da vide što je iščezlo, a što ostalo, misleći najbolje, samo najbolje o ama baš svemu što ih je zadesilo na ovim ulicama tisuću devetsto i nekoje. Možda su posjetili grad kako bi pogledali obnovljene kolonijalne kuće koje su se protezale čitav kilometar s obiju strana Ulice Ward, a Društvo povjesničara Athene smatralo ih je ako već ne veličanstvenima poput onih u Salemu, onda barem jednako važnima poput ostalih u državi zapadno od Kuće sa sedam zabata. Nisu došli i platili spavanje u pažljivo uređenim antiknim sobama u College Armsu kako bi ih probudilo natjecanje u urlanju pod prozorom. U ovako slikovitom predjelu kao što je Ulica South Ward, ovako lijepog dana, provala ovakve svađe – uplakanog bogalja, zajapurene sitne Azijke i muškarca koji bi, prema izgledu, lako mogao biti sveučilišni profesor, a koji ih je plašio svojim riječima – morala im se učiniti nevjerojatnijom i odvratnijom nego što bi im se učinila da se odigravala na kakvom velegradskom raskrižju.
“Kada bih samo pogledao dnevnik...”
“Ne postoji nikakav dnevnik”, rekla je. Preostalo je jedino pogledom je otpratiti kako ga gura uz rampu pokraj stubišta i kroz glavni ulaz svratišta.
Vrativši se u Pauline’s, naručio sam šalicu kave i napisao sljedeće pismo na pisaćem papiru koji mi je konobarica pronašla u ladici ispod blagajne:
Ja sam čovjek koji vam je prišao u blizini restorana u athenskoj Ulici Town jutro nakon Faunijina pogreba. Živim u seoskoj ulici izvan Athene, nekoliko kilometara od kuće pokojnog Colemana Silka koji je, kao što sam vam objasnio, bio moj prijatelj. Preko Colemana upoznao sam vašu kćer. Susreli smo se nekoliko puta. Katkada bi govorio o njoj. Njihova je veza bila strastvena, no nipošto i okrutna. On je uglavnom igrao ulogu njezina ljubavnika, no znao je kako joj biti prijatelj i učitelj. Ako je zatražila brigu, ne vjerujem da joj je ikada uskraćena. Ako je išta upila od Colemanova duha, to joj zasigurno nije zatrovalo život.
Ne znam što ste čuli od zlonamjernih tračeva koji su ih pratili te koliko znate o nesreći. Nadam se ništa. No valjalo bi riješiti jedno pravno pitanje koje obuzdava svu tu glupost. Dvoje ljudi je ubijeno. Ja znam tko ih je ubio. Nisam svjedočio ubojstvu, no znam kako se zbilo. Potpuno sam u to uvjeren. Ali, potrebni su mi dokazi kako bi me policija ili odvjetnik shvatili ozbiljno.
Ako posjedujete išta što bi moglo razotkriti Faunijino stanje duha u posljednjih nekoliko mjeseci ili čak još u vrijeme braka s Farleyjem, molim vas, nemojte to uništiti. Pritom mislim na pisma koja ste možda primali od nje proteklih godina, ili njezinih stvari koje su u sobi pronašle i vama dale Sally i Peg.
Moj telefonski broj i adresa su sljedeći...
Dalje nisam stigao. Namjeravao sam pričekati dok svi ne odu, a zatim nazvati College Arms i od recepcionara uz nekakvu izliku iščupati čovjekovo ime i adresu kako bih mu poslao pismo ekspresnom poštom. Ako adresu ne bih dobio od svratišta, upitao bih Sally i Peg. No u zbilji ne bih učinio nijedno ni drugo. Što god da je Faunia ostavila u sobi, Sylvia je već odavno bacila ili uništila – a jednako će tako uništiti i moje pismo kada stigne na odredište. To sićušno stvorenje čija je svrha bila ne dopustiti prošlosti da ga dalje muči, nikada ne bi u svojem domu dopustila ono što nije dopustila onda kada mi se našla sučelice. Štoviše, njezine nakane nisam mogao osporiti. Ako se u toj obitelji zlopatnja prenosi poput bolesti, nije se moglo ništa doli objesiti natpis kakav bi visio na vratima zarazno bolesnih dok sam bio dijete, natpis s riječju KARANTENA ili natpis s velikim tiskanim crnim K. Malena Sylvia predstavljala je taj zloslutni K. Nema šanse da ću je ikako zaobići.
Poderao sam pismo i zaputio se kroz grad na pogreb.
* * *

Za Colemanov pogreb pobrinula su se njegova djeca. Njih četvero stajalo je na vratima kapele Rishanger i pozdravljalo ožalošćene koji su navirali. Namjera da ga se pokopa iz Rishangera, sveučilišne kapele, bila je obiteljska odluka, ključna sastavnica onoga što sam protumačio kao dobro isplanirani državni udar, kao pokušaj poništavanja očeva samonametnutog progonstva te ponovnog spajanja, u smrti ako već ne u životu, sa zajednicom gdje je ostvario uglednu karijeru.
Kada sam se predstavio, Lisa, Colemanova kći, odmah me odvukla na stranu, zagrlila i plačnim glasom rekla: “Vi ste bili njegov prijatelj. Bili ste njegov jedini preostali prijatelj. Vi ste ga vjerojatno posljednji vidjeli.”
“Bili smo prijatelji neko vrijeme”, odvratio sam, no nisam spominjao da sam ga posljednji put vidio prije nekoliko mjeseci, onog kolovoškog poslijepodneva u Tanglewoodu, a da je tada hotimično pustio da se naše kratko prijateljstvo razvodni.
“Izgubili smo ga”, nastavila je.
“Znam.”
“Izgubili smo ga”, ponovila je, a zatim je zaplakala i ne pokušavajući govoriti.
Nakon nekog vremena rekao sam: “Uživao sam u njegovu društvu i divio sam mu se. Da sam ga barem dulje poznavao.”
“Zašto se ovo dogodilo?”
“Ne znam.”
“Je li poludio? Je li sišao s uma?”
“Ne, nipošto. Ne.”
“Pa kako se onda sve ovo dogodilo?”
Nisam joj odgovorio (kako bih mogao, osim pisanjem ove knjige?), a njezine su se ruke polagano odvojile od mene. U sljedećih nekoliko sekundi koje smo proveli zajedno, primijetio sam koliko je začudno slična ocu – jednako kao i Faunia svojem. Iste izrezbarene lutkarske crte, iste zelene oči, ista tamna put, čak i ista Colemanova okretna, sportska građa, samo užih ramena. Vidljivo gensko naslijeđe majke, Iris Silk, obitavalo je samo u Lisinu čudesnom vihoru guste grmolike kose. Na fotografiji za fotografijom Iris – fotografijama iz obiteljskih albuma koje mi je pokazao Coleman – crte lica bile su gotovo posve nevažne, toliko je njezina važnost kao osobe, a možda i čitav njezin značaj, ležala u toj izričnoj, kazališno nadarenoj kosi. U Lisinu slučaju kosa se činila više kao suprotnost njezinoj naravi nego – kao kod majke – kao njezin izvor.
U ovih nekoliko zajedničkih trenutaka stekao sam nepobitan dojam da veza između Lise i oca, sada prekinuta, neće iz njezina uma iščeznuti ni na jedan dan do kraja njezina života. Ovako ili onako, pomisao na njega stopit će se sa svime o čemu bude razmišljala te što bude uspješno ili neuspješno činila. Posljedice neizmjerne ljubavi voljene kćeri, posljedice otuđenja u vrijeme smrti, nikada neće ovoj ženi dati mira.
Trojica muškaraca Silk – Lisin brat blizanac Mark i dva starija brata, Jeffrey i Michael – nisu me pozdravila tako emotivno. Nisam zamijetio ni tračak Markove žestine uvrijeđenog sina, a kada je, sat vremena poslije, njegovo trezveno držanje pokraj groba popustilo, popustilo je snagom nekoga tko je pretrpio nenadomjestiv gubitak. Jeff i Michael očito su bili najčvršći od djece Silkovih, a na njima se jasno ocrtavao fizički otisak stamene majke: ako već ne kose (obojica su već oćelavjeli), onda visine, čvrste jezgre samopouzdanja i otvorenog autoriteta. Ovi ljudi ne talasaju. To se iščitavalo već iz pozdrava i onih nekoliko izgovorenih riječi. Kada čovjek upozna Jeffa i Michaela, posebice rame uz rame, upoznao je sebi ravne. U vrijeme prije nego što sam poznavao Colemana – u njegovo zlatno doba, prije nego što se bezglavo zavrtio u sve tješnjem zatočeništvu svojega gnjeva, prije nego što su postignuća koja su ga nekoć odlikovala, koja su ga sačinjavala, iščezla iz njegova života – čovjek bi u njemu prepoznao sebi ravna, što je vjerojatno i razlog zašto se sveopća voljkost da se kompromitira dekan tako brzo oživotvorila čim je optužen da je naglas izgovorio nešto rasistički opako.
Unatoč svim gradskim glasinama, broj ljudi na Colemanovu pogrebu uvelike je nadmašio ono što sam očekivao – uvelike je nadmašio i ono što bi Coleman očekivao. Prvih šest ili sedam redova klupa već je bilo ispunjeno, a iza mene su ljudi i dalje navirali.
Pronašao sam prazno mjesto na pola puta do oltara uz osobu koju sam prvi put vidio dan prije – osobu koju sam prepoznao kao Smokyja Hollenbecka. Je li Smoky bio svjestan koliko se prije godinu dana i sam opasno približio vlastitom ispraćaju ovdje, u kapeli Rishanger? Možda je na pogreb došao više iz zahvalnosti za vlastitu sreću, nego iz poštovanja prema svojem ljubavničkom nasljedniku.
Uz Smokyja je sjedila žena za koju sam pretpostavio da mu je supruga, lijepa plavuša od četrdesetak godina i, ako me sjećanje ne vara, kolegica sa studija kojom se Smoky oženio još u sedamdesetima, majka njihovo petero djece. Kada sam se osvrnuo, primijetio sam da je osim Colemanove obitelji, bračni par Hollenbeck bio među najmlađima u kapeli. Uglavnom je to bila athenska stara garda, nastavnički kadar i osoblje koje je Coleman znao gotovo četrdeset godina prije Irisine smrti i ostavke. Što bi pomislio o ovim starcima koji su se pojavili u Rishangeru da ga isprate da ih vidi kako mu sjede ispred lijesa? Vjerojatno nešto kao: “Kako divna prigoda za samoopravdanje. Kako li se samo osjećaju pravednima što mi ne zamjeraju prijezir prema njima.”
Sjedeći okružen svim njegovim kolegama, teško je zamisliti da tako obrazovani i tako profesionalno dolični ljudi mogu tako hotimično podlegnuti veleštovanom ljudskom snu o situaciji kada čovjek utjelovljuje zlo. Ta potreba ipak postoji, toliko nepokolebljiva i duboka.
Kada su vanjska vrata zatvorena, a Silkovi su se smjestili u prvi red, primijetio sam da je gotovo dvije trećine kapele ispunjeno. Tri stotine ljudi ili više čekalo je da ovaj praiskonski i prirodni ljudski događaj upije njihov strah od svršetka. Primijetio sam i da je Mark Silk jedini od svoje braće nosio jarmulku.
Vjerojatno kao i ostali, i ja sam očekivao da će se netko od Colemanove djece uspeti za govornicu i održati prvi govor. No ovaj je ispraćaj imao samo jednoga govornika, Herba Keblea, političkog znanstvenika kojeg je dekan Silk zaposlio kao prvog crnog profesora na Atheni. Keblea je obitelj očito odabrala iz istog razloga zašto su za ispraćaj odabrali baš Rishanger: kako bi vratili ugled očevu imenu, kako bi vratili kazaljke Athenina sata i uzdigli Colemana iznova na nekadašnji prestižni položaj. Prisjetivši se ozbiljnosti kojom su se Jeff i Michael sa mnom rukovali i rekli: “Hvala što ste došli – našoj je obitelji neizmjerno drago što ste tu”, shvativši da su takvo što zasigurno ponovili svakom pojedinom ožalošćenom, među kojima su mnoge znali još od djetinjstva, pomislio sam, Oni neće odustati sve dok se zgrada uprave njemu u čast ne preimenuje u Zgradu Colemana Silka.
Činjenica da je kapela bila gotovo popunjena vjerojatno nije bila slučajnost.

Oni se vjerojatno nisu skinuli s telefona još od nesreće, a ožalošćene su okupljali na sličan način kako se glasače tjeralo na birališta dok je Chicagom upravljao stari gradonačelnik Daley. A kako su samo obradili Keblea, kojega je Coleman osobito prezirao, kako su ga naveli da se sam ponudi kao žrtveno janje koje će iskupiti Athenine grijehe. Što sam više razmišljao o Silkovim sinovima kako izvrću Kebleovu ruku, kako ga plaše, razotkrivaju, možda čak i izravno prijete zbog načina kako je prije dvije godine izdao njihova oca, to su mi se više sviđali – a to mi se više sviđao i Coleman koji je othranio dvojicu krupnih, čvrstih, pametnih momaka koji nisu oklijevali učiniti što treba kako bi mu vratili ugled. Njih dvojica pomoći će da se Les Farley zatvori do kraja života.
Ili sam u to barem vjerovao sve do sljedećeg poslijepodneva, neposredno prije nego što su otišli iz grada, kada su mi – ništa manje izravno uvjerljivi nego što su vjerojatno pristupili i Kebleu – dali do znanja da se okanim te ideje: da zaboravim na Lesa Farleyja, okolnosti nesreće i daljnje poticanje policijske istrage. Bili su više nego jasni da bi bezgranično negodovali kada bi zbog mojeg miješanja afera njihova oca s Faunijom Farley postala središnja tema sudskog postupka. Ime Faunije Farley ne žele više nikada čuti, a ponajmanje na skandaloznom suđenju o kojem bi se senzacionalistički razglabalo u mjesnim novinama, koje bi svima u svijesti ostavilo neizbrisiv trag, a Zgrada Colemana Silka ostala bi samo san.
“To nije žena za povezivanje s očevom baštinom”, rekao je Jeffrey. “Naša majka jest”, nastavio je Michael. “Ta jeftina pičkica potpuno je nebitna.” “Nebitna”, ponovio je Jeffrey. S obzirom na žestinu i odlučnost, bilo je teško povjerovati da u Kaliforniji rade kao fakultetski profesori prirodnih znanosti. Čovjek bi rekao da vode Twentieth Century Fox.
Herb Keble bio je vitak, veoma taman muškarac, pomalo ukočena držanja, no nipošto pogrbljen ili šepav zbog bolesti. Resila ga je i iskrenost crnog propovjednika koja se očitovala i u strogom držanju i u zloslutnom glasu suca za vješanje. Već su i riječi “Zovem se Herb Keble” bile dovoljne za bacanje čini. Trebao je s podija nijemo piljiti u Colemanov lijes, a zatim se obratiti pastvi i objaviti tko je kako bi izazvao carstvo onih osjećaja kakvi se povezuju s recitiranjem svetih psalama. Bio je strog poput oštrice noža – opasan ako se njime ne rukuje s iznimnom pažnjom. Sve u svemu, radilo se o dojmljivom čovjeku, i držanjem i izgledom. Bilo je posve jasno zašto ga je Coleman zaposlio da razbije rasnu prepreku na Atheni, iz sličnih razloga zašto je Branch Rickey zaposlio Jackieja Robinsona kao prvog crnca u organiziranom bejzbolu. Pomisao na to kako sinovi Silk zastrašuju Keblea u svoju svrhu isprva nije bila jednostavna, sve dok ne uzmemo u obzir privlačnost samodramatiziranja ličnosti tako razvidno obilježene taštinom ovlaštenih da dijele sakramente. Uvelike je pokazivao autoritet drugoga po vlasti uz vladara.
“Zovem se Herb Keble”, počeo je. “Pročelnik sam Odsjeka za političke znanosti. Godine 1996. bio sam jedan od onih koji se nisu udostojili ustati u Colemanovu obranu kada je optužen za rasizam – ja, koji sam na Athenu došao šesnaest godina prije, iste godine kada je Coleman Silk imenovan dekanom fakulteta; upravo ja, prvi kojega je dekan Silk zaposlio. Prekasno stojim ovdje pred vama i prekoravam se što sam iznevjerio prijatelja i zaštitnika. Želim učiniti sve što je u mojoj moći – opet, itekako prekasno – i pokušati ispraviti nanesenu štetu, užasnu, prijezira vrijednu štetu koju mu je nanio koledž Athena.
U vrijeme navodnog rasističkog ispada rekao sam Colemanu: ‘Ne mogu te podržati.’ Kazao sam mu to namjerno, iako ne posve iz oportunističkih, karijerističkih ili kukavičkih razloga koje mi je smjesta pripisao. Tada sam mislio da ću Colemanu više pomoći ako potiho iza scene obeshrabrim njegove protivnike nego da se javno povežem s njime pa da me na taj način onemogući, kao što zasigurno bi, to svenamjensko, neznajuće oružje nadimka ‘ujak Tom’. Mislio sam da ću moći biti glas razuma unutar – a ne izvan – redova onih čije ih je zgražanje nad Colemanovom navodnom rasističkom primjedbom potaknulo da nepravedno ocrne njega i koledž za neuspjeh dvoje studenata. Mislio sam da ću, ako budem dovoljno lukav i strpljiv, uspjeti smiriti strasti, ako već ne u najekstremnijih protivnika, onda barem u promišljenih, razumnih članova naše mjesne afroameričke zajednice i njihovih bjelačkih simpatizera, čiji je antagonizam uvijek bio samo refleksan i kratkotrajan. Mislio sam da ću s vremenom – i nadao sam se s manje, a ne više vremena – uspjeti pokrenuti dijalog između Colemana i optužitelja koji bi doveo do širenja izjave koja bi razotkrila prirodu nesporazuma iz kojega je proizišao sukob te tako ovaj neželjeni događaj doveo do svojevrsnog pravednog kraja.
Prevario sam se. Svojemu prijatelju nisam smio reći: ‘Ne mogu te podržati.’ Trebao sam reći: 'Moram te podržati.’ Trebao sam se potruditi da se njegovim neprijateljima usprotivim ne podlo i zastranjeno iznutra, nego otvoreno i iskreno izvana – gdje bi se mogao sokoliti izrazima podrške, umjesto da gaji porazan osjećaj iznevjerenosti, ugniježđen u rani koja ga je dovela do ostavke na koledžu, a poslije i do samouništavajuće izolacije koja je, uvjeren sam – koliko god da mi je teško povjerovati – prilično neuvijeno uzrokovala njegovu tragičnu, izlišnu i nepotrebnu smrt neku večer u automobilu. Trebao sam ustati i reći ono što sada želim reći u prisutnosti njegovih nekadašnjih kolega, suradnika i zaposlenika, reći, osobito u nazočnosti njegove djece, Jeffa i Mikea, pristiglih iz Kalifornije, te Marka i Lise iz New Yorka – reći kao stariji afroamerički član Athenina nastavničkog kadra:
Coleman Silk nikada nije ni na koji način skrenuo s puta potpuno ispravnog ophođenja sa svakim studentom dokle god je radio na koledžu Athena. Nikada.
Navodni incident nije se dogodio. Nikada.
Sve što je bio prisiljen proživjeti – optužbe, razgovori, istraga – ostat će mrlja na ugledu ove ustanove sve do dana današnjeg, a danas više nego ikada. Ovdje, u Novoj Engleskoj koja se povijesno najviše poistovjećuje s otporom američkog pojedinca prema prisilama stroge zajednice – prisjetimo se samo Hawthornea, Melvillea i Thoreaua – američkog pojedinca koji pravila nije smatrao najvažnijom stavkom u životu, američkog pojedinca koji nije pristao ostaviti uobičajena pravovjerja uspostavljene istine neistraženima, američkog pojedinca koji nije uvijek živio u skladu s većinskim standardima doličnosti i ukusa – američkog pojedinca par excellence ponovno su tako divljački izdali prijatelji i susjedi od kojih je otuđeno živio sve do smrti, čija ga je moralna glupost lišila moralnog autoriteta. Da, to smo mi, moralno glupa stroga kritička zajednica, koja je pala tako nisko da je besramno okaljala dobar ugled Colemana Silka. Osobito mislim na sebi slične, koji su izbliza poznavali dubinu njegove posvećenosti Atheni i čistoći nastavničke predanosti i koji su ga, iz tko zna kojeg zabludjelog razloga, svejedno izdali. Ponavljam: mi smo ga izdali. Izdali smo Colemana, izdali smo Iris.
Irisina smrt, smrt Iris Silk, zbog...”
Dva mjesta od mene supruga Smokyja Hollenbecka jecala je, kao i još neke žene u blizini. Sam Smoky nagnuo se naprijed, lagano oslanjajući čelo na obje šake, isprepletene na naslonu klupe na blago religiozan način. Valjda je htio da ja, njegova žena, ili tko god ga gleda povjeruje da je nepravda počinjena Colemanu Silku jednostavno nezamisliva. Trudio se djelovati obuzet suosjećanjem, no znajući sve što znam o skrivenom dionizijskom podsloju u životu ovog uzornog obiteljskog čovjeka, takav bih zaključak teško progutao.
Na stranu Smoky, usredotočenost, oštrina usredotočenosti na svaku pojedinu riječ Herba Keblea djelovala je dovoljno iskreno da bi bilo teško ne žalovati nad onime što je Coleman Silk nepravedno pretrpio. Dakako, pitao sam se je li Kebleov zaključak zašto nije podržao Colemana u vrijeme kmice njegova zamisao ili tvorevina Silkovih sinova koji su mu omogućili da im ispuni zahtjev, a istodobno sačuva ugled. Pitao sam se ne bi li taj zaključak mogao biti točan opis razloga zašto je izgovorio riječi koje mi je Coleman toliko puta ogorčeno ponovio: “Ne mogu te podržati.”
Zašto nisam bio sklon povjerovati ovom čovjeku? Možda zato što se do određenih godina čovjekovo nepovjerenje toliko savršeno izbrusi da je nesklon povjerovati ikome? Naravno, prije dvije godine, kada je šutio i nije ustao u Colemanovu obranu, bilo je to iz razloga zašto ljudi uvijek šute: jer im je to u interesu. Svrhovitost nije mrakom prožet razlog. Herb Keble još je jedan koji želi popraviti rezultat, iako na hrabar, pa čak i zanimljiv način, preuzimajući krivnju, no to ne mijenja činjenicu da nije djelovao kada je trebalo, tako da sam u Colemanovo ime pomislio, Jebeš njega.
Kada je Keble sišao s govornice i prije nego što se vratio na svoje mjesto, zastao je i rukovao se s Colemanovom djecom pojedinačno, a taj je jednostavni potez dodatno naglasio gotovo nasilnu, govorom probuđenu strast. Što je sljedeće? Na trenutak se nije zbivalo ništa. Samo tišina, lijes i emocionalna opijenost publike. Uto je ustala Lisa, uspela se nekoliko stuba do govornice i kazala: “Posljednji stavak Mahlerove Treće simfonije.” To je bilo to. Igrali su prljavo. Pustili su Mahlera.
Mahlera se katkada ne može slušati. Kada zgrabi i prodrma čovjeka, jednostavno ne prestaje. Do kraja stavka svi smo bili u suzama.
Što se mene ticalo, mislim da me ništa ne bi ovako potreslo osim možda The Man I Love u izvedbi Steene Palsson 1948. iz podnožja Colemanove postelje.
Šetnja do groblja tri ulice dalje pamtit će se uvelike po tome što kao da se nije niti dogodila. Trenutak prije bili smo okamenjeni beskonačnom ranjivošću Mahlerova adaggia, tom jednostavnošću koja nije hinjena, nije strategija, koja se odmata gotovo sa sve bržim tempom života i puninom njegove nevoljkosti da završi... trenutak prije bili smo okamenjeni tim iznimnim kontrastom veličanstvenosti i prisnosti započete tihom, raspjevanom, sapetom žestinom gudača, a zatim rasplamsale velikim lažnim završetkom koji dovodi do zbiljskog, proširenog, monumentalnog završetka... trenutak prije bili smo okamenjeni nadimanjem, uzdizanjem, vrhuncem i povlačenjem elegijske orgije koja se kotrljala sve dalje i dalje nepromijenjenim odlučnim korakom, popuštajući, a zatim se vraćala poput boli ili čežnje koja odbija iščeznuti... trenutak prije, na sve žešći Mahlerov nagovor, nalazili smo se u lijesu s Colemanom i disali zajedno sa stravom beskonačnosti u čitavoj njezinoj punini te sa strastvenom žudnjom da umaknemo smrti, a zatim se, na ovaj ili onaj način, nas šezdeset ili sedamdeset našlo na groblju i gledalo ukop, posve jednostavan obred, najrazboritije rješenje problema uopće osmišljeno, no nikada posve razumljivo. Svaki put moramo vidjeti da bismo vjerovali.
Sumnjao sam da je većina uopće kanila otpratiti tijelo sve do groba. No djeca Silkovih bila su sklona naglasiti i održati patos, što je, pretpostavio sam, i razlog zašto se toliko ljudi naguralo blizu jame koja će biti Colemanovo vječno počivalište, kao da žele upuzati unutra umjesto njega, ponuditi se kao nadomjestak, kao žrtveni prinos, ako bi to nekim čudom omogućilo nastavak uzornog života koji je, prema vlastitom priznanju Herba Keblea, Colemanu doslovno ukraden dvije godine prije.
Colemana su pokopali uz Iris. Na nadgrobnoj ploči stajali su datumi 1932.-1996. Njegovi će biti 1926.-1998. Kako su samo te brojke izravne. I kako slabo govore o onome što se zbilo.
Kaddish je počeo i prije nego što sam začuo nekoga da ga pjeva. Trenutno sam zaključio da zacijelo stiže s druge strane groblja, no stizao je s druge strane groba, gdje je Mark Silk – najmlađi sin, gnjevni sin, sin koji je, poput svoje sestre blizanke, najviše sličio ocu – stajao sam s knjigom u ruci i jarmulkom na glavi, pjevušeći blagim suznim glasom poznatu židovsku molitvu.
Yisgadal, v’yiskadash...
Glavnina Amerikanaca, među koje uključujem i sebe, a vjerojatno i Markovu braću i sestru, ne zna što znače ove riječi, no svatko razaznaje njihovu otrežnjujuću poruku: umro je Židov. Umro je još jedan Židov. Kao da smrt nije posljedica života, nego posljedica židovstva.
Kada je završio, Mark je zaklopio knjigu, a zatim se, nametnuvši svima mrku ozbiljnost, prepustio histeriji. Tako je završio Colemanov pogreb, a ovaj put smo svi okamenjeno gledali kako Mark puca po šavovima, bespomoćno lamaćući rukama po zraku i urlajući širom otvorenih usta. Divlji zvuk jecaja, stariji i od molitve koju je izgovorio, samo je jačao sve dok prema njemu nije pojurila njegova sestra raširenih ruku. Svrnuo je prema njoj izobličeno lice obitelji Silk i prožet iskrenim djetinjim zaprepaštenjem zaurlao: “Više ga nikada nećemo vidjeti!”
Nisam pomislio ništa velikodušno. Velikodušne misli toga su mi dana teško navirale. Kakve to veze ima? Nisi ga htio vidjeti ni dok je bio tu.
Mark Silk očito je mislio da će oca moći mrziti vječno.

Mrziti, mrziti, mrziti i mrziti, a onda možda, nakon što prizori optužbe dosegnu vrhunac, a on išiba svaki centimetar Colemanova života sinovskom žalošću, jednom i oprostiti. Mislio je da će Coleman biti prisutan dok se cijela predstava ne izvrti, kao da on i Coleman ne žive u zbilji, nego na južnim obroncima atenske akropole, u otvorenom kazalištu posvećenom Dionizu, gdje se pred očima deset tisuća gledalaca strogo poštuju dramska jedinstva te svake godine izvodi veliki ciklus katarze. Ljudska čežnja za početkom, sredinom i krajem – i to krajem veličine razmjerne početku i sredini – nigdje se tako temeljito ne ostvaruje kao u dramama kojima je Coleman poučavao studente na Atheni. No izvan okvira klasične tragedije iz petog stoljeća prije Krista, iščekivanje kraja, a ponajmanje pravednog i savršenog zatvaranja kruga, prebudalasta je tlapnja za odraslu osobu.
Ljudi su se polagano razilazili. Vidio sam kako se bračni par Hollenbeck probija puteljcima između nadgrobnih ploča i kreće prema glavnoj ulici te kako je on nježno usmjerava, s rukom preko njezina ramena. Vidio sam mladog odvjetnika Nelsona Primusa, koji je zastupao Colemana u priči s kmicom, a uz njega mladu uplakanu trudnicu, zacijelo njegovu suprugu. Vidio sam Marka sa sestrom, kojeg je još trebalo tješiti. Vidio sam Jeffa i Michaela, stručne organizatore čitave operacije, kako potiho razgovaraju s Herbom Kebleom nekoliko metara od mene. Ja nisam mogao otići zbog Lesa Farleyja. Negdje daleko od ovog groblja on se nesmetano i dalje junači, neopterećen ikakvim zločinom, autor vlastite surove zbilje, grubijan koji se sukobljava s kime god, uvijek i u svako doba, iz bilo kakva unutarnjeg razloga kojime opravdava svoja buduća djela.
Dakako da znam da nema završetka, da nema pravednog i savršenog zatvaranja kruga, no to nije značilo da, stojeći pola metra od svježe iskopane rake, nisam tvrdoglavo mislio da će ovakav kraj, čak i ako ga protumačimo kao ponovno ustoličenje Colemana kao cijenjene osobe u fakultetskoj povijesti, biti dovoljan. Previše istine još je uvijek skriveno.
Pritom mislim na istinu o smrti, a ne na istinu koja će se otkriti trenutak ili dva poslije. Postoji istina, a zatim postoji opet istina. Iako je svijet pun ljudi koji vjeruju da su pročitali tebe ili tvojega susjeda, ustvari nema kraja onome što ne znamo. Istina o nama beskonačna je. Kao i laži. Između jednog i drugog, pomislio sam. Izdan od veleumnih, odbačen od pravednih – a zatim uništen od poremećenih zločinaca. Izopćen od spašenih, uzvišenih i sveprisutnih evanđelista današnjih navada, a zatim uklonjen od nesmiljenog đavla. Oba ljudska prohtjeva u njemu su pronašla spoj. Čisto i nečisto, u svoj svojoj žestini, u pokretu, u svojoj zajedničkoj potrebi za neprijateljem. Poražen, pomislio sam. Poražen neprijateljskim zubom ovoga svijeta. Antagonizmom koji sačinjava svijet.
Jedna je žena, posve sama, ostala blizu otvorenoga groba poput mene. Stajala je u tišini i nije se doimala kao da je plakala. Nije se doimala ni kao da je u potpunosti prisutna – to jest, ovdje, na groblju, na pogrebu. Mogla je jednako tako stajati na ulici i strpljivo na uglu čekati sljedeći autobus. Zbog načina kako je pred sobom uredno držala torbicu, podsjetila me na nekoga tko se već pripremio da plati kartu i uputi se na željeno odredište. Primijetio sam da nije bijela samo po izbočenoj čeljusti i obliku usta – po naslućenom izboju donje polovice njezina lica – i po čvrstoj teksturi frizure. Put joj nije bila tamnija od grčke ili marokanske, a možda ne bih zamijetio nijednu pojedinost zbog koje bih je tako spremno proglasio crnkinjom da među preostalima koji se još nisu zaputili kući nije bio Herb Keble. Zbog njezine dobi – šezdeset, a možda i sedamdeset – pomislio sam da se radi o Kebleovoj ženi. Nije ni čudo da je djelovala tako neobično skamenjena. Zacijelo joj nije bilo lako slušati muža kako se javno podaje (pod pritiskom tko zna kakvog motiva) kao žrtveni jarac u Athenino ime. Shvaćam da je razmišljala o mnogočemu te da joj je za prihvaćanje svega toga trebalo mnogo više vremena nego što joj je pogreb pružio. Njezine su misli zacijelo još bile u kapeli Rishanger. Ondje se nalazila.
Prevario sam se.
Kada sam se okrenuo da odem, okrenula se i ona, tako da smo zastali sučelice na udaljenosti od možda kojeg metra.
“Ja sam Nathan Zuckerman”, rekao sam. “Bio sam Colemanov prijatelj potkraj života.”
“Drago mi je”, odvratila je.
“Vaš je muž danas napravio velik korak.”
Nije me pogledala kao da sam pogriješio, a jesam. Nije me niti ignorirala, niti me se odlučila riješiti i krenuti svojim putem. Nije niti djelovala kao da ne zna što bi, no posve je jasno da je bila smetena. Colemanov prijatelj potkraj života? S obzirom na njezin stvarni identitet, kako bi i mogla samo reći “Ja nisam gospođa Keble” i otići?
No samo je stajala ondje, meni sučelice, bezizražajna, toliko dubinski preneražena današnjim zbivanjima i otkrićima da se neshvaćanje što je bila Colemanu, u tom trenutku, činilo nemogućim. Sličnost Colemanu nije to što se ocrtalo, i što se ocrtalo brzo, u munjevitim naletima, poput udaljene zvijezde koja se kroz leću povećava do prave jačine. Ono što sam vidio – kada sam, naposljetku, potpuno jasno prozreo Colemanovu tajnu – bile su crte lica slične Lisinima, koja je još više bila nećakinja svoje tete nego kći svojega oca.
Od Ernestine sam saznao – u nekoliko sati nakon pogreba, u svojoj kući – glavninu onoga što znam o Colemanovu odrastanju u East Orangeu: o doktoru Fenstermanu, koji je pokušavao nagovoriti Colemana da prođe loše na završnim ispitima kako bi Bert Fensterman iskočio ispred njega kao najbolji učenik; o tome kako je gospodin Silk 1926. pronašao kuću u East Orangeu, malu kuću drvene konstrukcije u kojoj Ernestine još uvijek živi, a koju je njihovu ocu prodao “jedan par”, objasnila mi je Ernestine, “ljut na prve susjede i odlučan da proda kuću obojenima samo da im napakosti.” (“Vidite, možete zaključiti koje sam generacije”, rekla mi je idućeg dana. “Govorim ‘obojen’, a ne ‘crnac’.”) Ispričala mi je kako je njihov otac izgubio optičarsku radnju u doba Velike depresije te kako se dugo oporavljao od gubitka. “Nisam sigurna”, rekla je, “da se ikada oporavio”, te kako se zaposlio kao konobar u vagon-restoranu i radio na željeznici do kraja života. Rekla je kako je gospodin Silk nazivao engleski “jezikom Chaucera, Shakespearea i Dickensa” te kako se brinuo da djeca ne nauče samo ispravno govoriti nego i logično razmišljati, određivati, analizirati, opisivati, brojiti, naučiti ne samo engleski, nego i latinski i grčki; kako ih je vodio u njujorške muzeje i na broadwayske predstave; te kako je Colemanu, kada je saznao za njegovu skrivenu karijeru amaterskog boksača u Klubu za dječake u Newarku, rekao tim svojim glasom koji je zračio autoritetom i bez podizanja tona: “Da sam ti otac, rekao bih: ‘Sinoć si pobijedio? Dobro. Sada možeš u mirovinu neporažen.’” Od Ernestine sam doznao i kako je Doc Chizner, moj vlastiti učitelj boksa one godine kada sam nakon nastave odlazio na satove u Newark, prije, u East Orangeu, polagao pravo na talent mladog Colemana nakon što je napustio Klub za dječake, kako je htio da Coleman boksa za Sveučilište u Pittsburghu kako bi mu pribavio stipendiju za Pitt kao boksaču bijelcu, no kako se Coleman ipak upisao na Howard jer je otac tako želio. Kako im se otac srušio jedne večeri u vagonu poslužujući večeru te kako je Coleman smjesta odustao od Howarda i pridružio se mornarici, i to kao bijelac. Kako se nakon mornarice preselio u Greenwich Village i upisao NYU. Kako je jedne nedjelje kući doveo mladu bjelkinju, lijepu djevojku iz Minnesote. Kako su toga dana zagorjeli keksi jer su se svi toliko brinuli da ne kažu nešto pogrešno. Kako, na sreću svih, Walt, koji je počeo predavati na Asbury Parku, nije mogao doći na večeru, kako su stvari tekle tako savršeno da se Coleman nije mogao ni na što požaliti. Ernestine mi je ispričala kako je uljudno njihova majka primila tu djevojku. Steenu. Kako su pažljive i blage bile prema Steeni, a i Steena prema njima. Kako je majka uvijek naporno radila te kako je nakon očeve smrti isključivo vlastitim zaslugama postala prva obojena glavna sestra na odjelu kirurgije neke newarške bolnice. I kako je obožavala svojega Colemana te kako nije bilo toga čime bi Coleman mogao uništiti majčinu ljubav. Čak i odluka da ostatak života provede praveći se da ga je rodio netko drugi, majka koju nikada nije imao, majka koja nikada nije postojala, čak ni to nije gospođu Silk od njega razdvojilo. Ni kada je Coleman došao kući i izvijestio majku da se ženi Iris Gittelman, a da ona nikada neće biti svekrva svojoj snahi ili baka svojoj unučadi, niti kada je Walt zabranio Colemanu da ikada više stupi u dodir s obitelji, a majci naredio – jednakim čeličnim autoritetom kojim je njima upravljao otac – da ni ona ne smije stupiti u dodir s Colemanom.
“Znam da je imao dobre namjere”, rekla je Ernestine. “Walt je mislio da nema drugog načina da se majku zaštiti od boli. Od boli koju bi joj nanio Coleman prigodom svakog rođendana, svakog blagdana, svakog Božića. Smatrao je, ako vrata komunikacije ostanu otvorena, da će Coleman tisuću puta slomiti majčino srce, svaki put iznova, baš kao onoga dana. ƃɹo˙pɐoluʍopuɐʞlɐq Walt je bjesnio na Colemana što je toga dana došao u East Orange bez ikakve pripreme, bez upozorenja, i postarijoj ženi, udovici, rekao što je čeka. Moj suprug Fletcher uvijek je Waltove postupke tumačio psihološkim razlozima. Ali ja bih rekla da se Fletcher prevario. Ne mislim da je Walt ikada bio zbiljski ljubomoran na Colemanovo mjesto u majčinu srcu. To ne prihvaćam. Mislim da se uvrijedio ili razjario – ne samo zbog majke, nego zbog svih nas. Walt je bio politički nastrojen član naše obitelji; jasno da bi se razbjesnio. Osobno se nisam toliko razbjesnila, nikada, no razumijem Waltera. Svake godine na Colemanov rođendan nazivala bih Athenu da s njime porazgovaram. Sve do prije tri dana. Bio mu je rođendan. Sedamdeset i drugi. Mislila sam da je poginuo vozeći se s rođendanske večere. Nazvala sam da mu čestitam rođendan. Nitko se nije javljao pa sam nazvala i idući dan. I tako sam doznala da je mrtav. Netko iz kuće javio se na telefon i rekao mi. Sada mi je jasno da je to bio netko od mojih nećaka. Kućni sam broj počela nazivati tek kada je Coleman nakon ženine smrti napustio koledž i počeo živjeti sam. Prije toga zvala sam u ured. Nikada to nisam nikome rekla. Nisam smatrala potrebnim. Zvala bih ga za rođendan. Kad je majka umrla. Kada sam se udala, kada sam rodila sina. Kada mi je umro muž. Uvijek bismo divno razgovarali. Uvijek su ga zanimale novosti, čak i o Walteru i njegovim promaknućima. A svaki put kada je Iris rodila, Jeffreyja, Michaela, a zatim i blizance, Coleman me zvao. Zvao me u školu. To je smatrao velikim izazovom. S toliko djece iskušavao je vlastitu sreću. Budući da su bila genski vezana za prošlost koju je odbacio, uvijek je, vidite, postojala šansa da bi ga na neki vidljiv način mogla unazaditi. To ga je veoma zabrinjavalo. Moglo se dogoditi – ponekad se i događa. No on ih je hrabro ipak donio na svijet. I to je bio dio plana. Plana da živi cjelovitim i produktivnim životom. No svejedno mislim da je tih prvih godina, a posebice o dolasku svakog novog djeteta, Coleman požalio zbog svoje odluke. Njegovoj pozornosti nikada ništa nije izmicalo, a to je vrijedilo i za vlastite osjećaje. Od nas se možda mogao odvojiti, no od osjećaja ne. A to se najbolje potvrđivalo u slučaju djece. Mislim da je i sam povjerovao da je užasno tajiti im tako ključnu ljudsku značajku, da rođenjem imaju pravo znati svoje podrijetlo. Osim toga, bilo je to i opasno. Zamislite kakav bi kaos u životu prouzročio djeci da su se rodila vidljivo crna. Do sada je imao sreće, što vrijedi i za dvoje unučadi u Kaliforniji. No što je s kćeri koja se još nije udala? Što ako jednoga dana nađe muža bijelca, kao što vjerojatno i bude, a rodi negroidno dijete, kao što može – kao što je moguće. Kako će to objasniti? Što li će joj muž pretpostaviti? Pretpostavit će da je otac djeteta neki drugi muškarac. Crnac, k tomu. Gospodine Zuckermane, to što Coleman nije priznao svojoj djeci zastrašujuće je okrutno. To nije Walterovo mišljenje, nego moje. Ako je Coleman kanio svoju rasu tajiti, tada je trebao platiti cijenu neimanjem djece. To je znao. To je morao znati. No namjesto toga, on im je podmetnuo neeksplodiranu bombu. Ta mi se bomba uvijek činila prisutnom u pozadini dok bi govorio o njima. Posebice kada je govorio ne o blizanki, nego o blizancu, Marku, dječaku s kojim je imao brojnih nevolja. Rekao mi je da ga Markie vjerojatno mrzi iz vlastitih razloga, no doimalo se kao da je prozreo istinu. ‘Tu sam dobio što sam proizveo’, rekao je, ‘pa makar iz pogrešnih razloga. Markie si ne može priuštiti da mrzi oca iz pravih razloga. I tog sam ga prava’, rekao je Coleman, ‘lišio.’ A ja sam rekla: ‘Ali možda te uopće ne bi zbog toga mrzio, Colemane.’ A on će: ‘Ne razumiješ. Ne bi me mrzio zbog toga što sam crnac. Pod pravim razlogom nisam na to mislio. Mislio sam da bi me mrzio zato što mu nikad nisam rekao, a imao je pravo znati.’ A zatim smo se okanili te teme jer se previše toga pogrešno shvaćalo. No bilo je jasno kako nije mogao smetnuti s uma da mu je odnos s vlastitom djecom utemeljen na laži, stravičnoj laži, koju je Markie naslutio, shvativši nekako da djeca, koja u genima nose očev identitet i koja će ga prenijeti na vlastitu djecu, ako ništa drugo genski, a možda i fizički, materijalno, nikada nisu u potpunosti spoznala tko jesu i tko su bila. To pomalo i jest priroda nagađanja, no katkada mislim da je Coleman Markieja smatrao kaznom za ono što je učinio majci. Iako”, dodala je Ernestine, oprezno, “on to nikada nije rekao. A što se tiče Waltera, htjela sam reći da je Walter samo htio preuzeti očevu ulogu, spasiti majku od stalnog i ponovnog slamanja srca.”
“A je li uspio?”
“Gospodine Zuckermane, nije tu bilo lijeka – nikada. Kada je umirala u bolnici, kada je buncala, znate li što je govorila? Zazivala je sestru onako kako su bolesnici nekada zazivali nju. ‘Sestro’, govorila bi, ‘ah, sestro – vodite me na vlak. Imam doma bolesno dijete.’ Neprestano: ‘Imam doma bolesno dijete.’ Dok sam sjedila pokraj njezina kreveta, dok sam je držala za ruku i gledala kako umire, znala sam tko je bio to bolesno dijete. Znao je i Walter. Bio je to Coleman. Bi li joj bilo bolje da se Walt nije na takav način umiješao i otjerao Colemana zauvijek... ne bih znala. No Walterova posebna ljudska osobina jest odlučnost. Kao i Colemanova. Naša je obitelj obitelj odlučnih muškaraca. Takav je bio tata, a i njegov otac, metodistički svećenik iz Georgije. Ti muškarci donesu odluku i to je to. Dakako, njihova odlučnost nije bez cijene. No jedno je jasno. I to sam danas shvatila. Voljela bih da moji roditelji to znaju. Mi smo obitelj prosvjetitelja. Počevši još od moje bake s očeve strane. Kao mlada ropkinja koju je čitati učila njezina gospodarica, nakon oslobođenja je upisala tadašnju Opću i strukovnu državnu školu za crnce u Georgiji. Tako je sve počelo, zato smo danas to što jesmo. Uvidjela sam to kada sam vidjela Colemanovu djecu. Svi osim jednoga su učitelji. Svi mi – Walt, Coleman, ja, također smo svi učitelji. Moj sin je pak druga priča. Nije diplomirao. Često se nismo slagali, a sada ima partnericu, kako bi se reklo, pa se ni o tome ne slažemo. Reći ću vam da kada je Walter onamo stigao ‘47., u bjelačkom školskom sustavu Asbury Parka nije bio obojenih nastavnika. Morate znati da je on bio prvi. A poslije i prvi ravnatelj crnac. A poslije i prvi školski predstojnik crnac. To govori nešto o Waltu. Dobro uhodana crnačka zajednica već je postojala, no tek kad je Walter ‘47. onamo stigao, stvari su se počele mijenjati. Ta njegova odlučnost uvelike je za to zaslužna. Iako ste i sami newarško dijete, ne znam jeste li svjesni da je New Jersey sve do 1947. odobravao pravno i ustavno odvojene, segregirane škole za djecu obojenih i za djecu bijelaca. U osnovnoškolskom sustavu u južnom Jerseyju postajala je jasna raspodjela rasa. Od Trentona i New Brunswicka nadolje postojale su odvojene škole. I u Princetonu. I u Asbury Parku. Kada je Walter stigao u Asbury Park, ondje je postojala škola po imenu Bangs Avenue, istočna ili zapadna – jedna za djecu obojenih koji su živjeli u toj četvrti kod Bangs Avenue, a druga za bjelačku djecu iz iste četvrti. Bila je to ista zgrada, ali podijeljena na dva dijela. Između je stajala ograda, s jedne strane bijela, a s druge obojena djeca. Isto tako, nastavnici s jedne strane bili su bijelci, a s druge obojeni. Ravnatelj je bio bijelac. U Trentonu, u Princetonu – a Princeton se ne smatra južnim Jerseyjem – odvojene škole postojale su do 1948. U East Orangeu i Newarku ne, iako je u nekom trenutku čak i u Newarku postojala škola za obojenu djecu. Bilo je to početkom stoljeća. No, 1947. – a sada ću spomenuti Walterovu ulogu u tome, jer želim da shvatite mojega brata Waltera, želim da pojmite odnos prema Colemanu u širem kontekstu onoga što se tada događalo

To je bilo davno prije pokreta za građanska prava. Čak ni ono što je Coleman učinio, odluka koju je donio, da unatoč crnačkom podrijetlu živi kao pripadnik druge rasne skupine – čak ni to nije bila neobična odluka prije pokreta za građanska prava. O tome su se i filmovi snimali. Sjećate li ih se? Jedan se zvao Pinky, a bio je još jedan, s Melom Ferrerom, iako se ne mogu sjetiti naslova, no također popularan. Promjena rasne skupine – nije bilo govora ni o kakvim ljudskim pravima ili jednakosti, pa su ljudima, i bijelcima i crncima, takve stvari padale na pamet. Možda ipak više na pameti nego u stvarnosti, no svejedno, ljude je to opčinjavalo kao što ih opčinjavaju bajke. No 1947. guverner je sazvao ustavni skup zbog izmjene Ustava Savezne Države New Jersey. Bio je to početak nečega. Jedna od ustavnih promjena bila je ukidanje odvojenih ili segregiranih jedinica Narodne garde u New Jerseyju. Prema drugom dijelu, drugoj novoj ustavnoj promjeni, djeca više nisu bila prisiljena prolaziti kroz jednu školu da bi došla do druge škole u svojoj četvrti. Tako je nekako glasio zakon. Walter bi vam ga mogao ponoviti naizust. Te su izmjene i dopune dokinule segregaciju u državnim školama i Narodnoj gardi, a guverneru i odborima za obrazovanje naređeno je da ih provedu. Državni je odbor savjetovao svim mjesnim odborima za obrazovanje da pokrenu planove za integraciju škola. Predložili su da se prvo spoji nastavnički kadar, a zatim postupno i same škole u smislu učenika. Naime, čak i prije nego što je Walt stigao u Asbury Park, dok je još studirao na Montclairu, vrativši se kući iz rata, bio je jedan od onih politički angažiranih – jedan od bivših vojnika koji su se već aktivno borili za integraciju škola u New Jerseyju. Čak i prije ustavnih promjena, a i poslije, naravno, Walter je bio među najaktivnijima u borbi za integraciju škola.”
Htjela je reći da Coleman nije bio jedan od vojnika koji su se borili za integraciju, jednakost i građanska prava. Prema Waltovu sudu, nikada se nije borio ni za što osim za sebe. Silky Silk. Kao takav se borio, za to se borio, i zato Walt Colemana nikada nije mogao smisliti, čak ni dok je bio dječak. Samo za sebe, tako je Walt govorio. Samo za Colemana samoga. Sve što je ikada želio bio je izlaz.
Ručak u mojoj kući dovršili smo prije nekoliko sati, no Ernestineina energija nije pokazivala znakove jenjavanja. U glavi joj je bio vihor – ne samo kao posljedica Colemanove smrti, nego i čitave tajne kojom je bio obavijen, a koju je posljednjih pedeset godina pokušavala pojmiti – zbog čega je govorila užurbano, što nije nužno svojstveno ozbiljnoj malogradskoj učiteljici, što je čitavog života bila. Bila je veoma uredna žena, naoko zdrava, iako pomalo ispijena u licu, a njezine apetite bilo je nemoguće zamisliti u ikojem smislu kao pretjerane. Iz njezine haljine i stava, iz pozornog načina ručanja, pa čak i iz sjedenja, bilo je jasno da se radi o ličnosti koja je bez poteškoća savijala leđa pred društvenim navadama, a da ju je njezin najprirodniji nagon u bilo kakvoj vrsti sukoba tjerao da automatski preuzme ulogu posrednika – kao potpuna gospodarica razumne reakcije, prema vlastitom izboru više slušatelj nego govornik. No svejedno se aura uzbuđenja oko smrti samoproglašenog bijelog brata, poseban značaj svršetka jednog života koji je njezina obitelj doživljavala kao dugu, izopačenu i hotimično nadmenu izdaju, teško mogla preraditi običnim sredstvima.
“Majka je i u grob otišla pitajući se zašto je Coleman to učinio. ‘Udaljio se od svojih ljudi.’ Tako je znala reći. Nije bio prvi takav s majčine strane. Bilo ih je još. No to su bili drugi. Nisu bili Coleman. Coleman nikada u životu nije ispaštao zbog crnačke rase. Barem koliko smo ga mi znali. To je istina. To što je bio crnac, nikada mu nije predstavljalo problem. Majka je znala noću sjediti u svojem naslonjaču, posve nepomična, a svi smo znali o čemu je razmišljala: da nije ovo, da nije ono? Je li htio pobjeći od tate? No u trenutku kada je to učinio, tata je već bio mrtav. Majka je nudila razloge, no nijedan nije odgovarao. Je li to učinio misleći da su bijelci bolji od nas? Bili su bogatiji od nas, istina – ali bolji? Je li to mislio? Nikada nismo o tome vidjeli ni najmanji dokaz. Ljudi, naime, odrastaju, odlaze i prekinu svaku vezu sa svojom obitelji i čine to a da nisu nužno obojeni. To se događa svaki dan diljem svijeta. Toliko mrze sve da jednostavno nestanu. No Coleman nije mrzio. Bio je najvedrije, najoptimističnije dijete koje možete zamisliti. Ja sam, odrastajući, bila nesretnija od Colemana. Walt je bio nesretniji od Colemana. Toliko je imao uspjeha, tolika mu je pozornost poklonjena... ne, majci to nikada jednostavno nije imalo smisla. Čemer nije jenjavao. Njegove slike. Njegove svjedodžbe. Njegove sportske medalje, njegov godišnjak. Diploma koju je dobio kao najbolji učenik. Bilo je tu čak i Colemanovih igračaka, onih koje je volio kao dijete, a ona je sve te stvari sačuvala i piljila u njih kao što gatara pilji u kristalnu kuglu, kao da će nešto razotkriti. Je li ikada ikome priznao što je učinio? Je li, gospodine Zuckerman? Je li to ikada priznao svojoj ženi? Djeci?”
“Ne bih rekao”, odgovorio sam. “Siguran sam da nije.”
“Dakle, ostao je svoj do kraja. Donio je odluku i tako postupio. To je bilo ono nevjerojatno kod njega još otkako je bio dječak – potpuno se pridržavao plana. Svaku svoju odluku potkrijepio je tvrdoglavim entuzijazmom. Sve to laganje koje je iziskivala jedna velika laž, laganje obitelji, kolegama, a on je se svejedno pridržavao sve do samog kraja. Čak je i pokopan kao Židov. Ah, Coleman”, tužno je rekla, “tako predan. Kralj predanosti”, a u tom se trenutku više približila smijehu nego suzama.
Pokopan kao Židov, pomislio sam i, ako ispravno nagađam, ubijen kao Židov. Još jedan problem glume.
“Ako je to ikome i priznao”, nastavio sam, “bila je to možda žena s kojom je umro. Faunia Farley.”
Bilo je jasno da o njoj nije htjela slušati. No, razumna kakva jest, morala je upitati: “Kako znate?”
“Ne znam. Ne znam ništa. Tako mislim”, odgovorio sam. “Odgovara savezu koji sam naslutio između njih dvoje, njegovu priznanju.” Pod “savezom između njih dvoje” podrazumijevam međusobno priznanje da ne postoji častan izlaz, no nisam dalje objašnjavao, ne Ernestine. “Gledajte, saznavši danas ovo od vas, nema toga što o Colemanu ne bih morao iznova promisliti. Ne znam što da mislim i o čemu.”
“Vi ste, dakle, počasni član obitelji Silk. Osim Waltera, nitko od nas nikada nije znao što da misli o Colemanu. Zašto je to učinio, zašto se toga pridržavao, zašto je majka morala baš tako umrijeti. Da Walt nije donio proglas”, kazala je, “tko zna što bi se zbilo? Tko zna bi li Coleman s godinama priznao ženi kada se udaljio od odluke? Možda čak jednoga dana i djeci. Možda i svijetu. No Walt je zaustavio vrijeme. A to nikada nije dobra zamisao. Coleman je to učinio u svojim dvadesetima. Kao nagli dvadesetsedmogodišnjak. Ali ne bi vječno ostao dvadesetsedmogodišnjak. Ne bi 1953. vječno trajala. Ljudi stare. Narodi stare. Problemi stare. Katkada i prestaju postojati. No Walt je sve zamrznuo. Dakako, suzimo li perspektivu, gledano iz točke čiste društvene prednosti, naravno da je za nekoga iz dobre crnačke obitelji srednjeg sloja bilo pogodno da krene Colemanovim stopama, kao što je danas pogodno i ne pomisliti na to. Danas, ako ste inteligentan crnac iz srednjeg sloja i želite da vam djeca pohađaju najbolje škole ili dobiju cjelovitu stipendiju ako vam treba, ne bi vam na pamet palo reći da niste obojeni. To bi vam bilo zadnje što biste učinili. Koliko god da vam koža bila bijela, danas je pogodno tako ne postupiti, baš kao što je onda bilo pogodno suprotno. U čemu je, dakle, razlika? No mogu li to reći Walteru? Mogu li mu reći: ‘U čemu je, dakle, razlika?’ Ponajprije zbog onoga što je Coleman učinio majci, a zatim zbog toga što je Walter tada smatrao da se treba boriti, a Coleman to nije htio – samo zbog toga jasno je da ne mogu. No nemojte misliti da nisam kasnije pokušavala. Walter ustvari nije grub čovjek. Zanima li vas moj brat Walter? Godine 1944. Walter je bio dvadesetjednogodišnji vojnik u crnačkoj pješačkoj satniji. S još jednim vojnikom iz odreda bio je na brežuljku u Belgiji i gledao dolinu ispresijecanu željezničkim prugama. Ugledali su njemačkog vojnika kako šeće istočno od tračnica. Preko ramena je zabacio omanju torbu i zviždukao. Drugi vojnik je naciljao. ‘Koji ti je vrag?’ upitao ga je Walter: ‘Ubit ću ga.’ ‘Zašto? Stani! Pa što radi? Šeće. Vjerojatno ide kući.’ Walter je drugu na silu oduzeo pušku. Bio je to neki dečko iz Južne Karoline. Spustili su se niz brdo, zaustavili Nijemca i zarobili ga, ispostavilo se da i jest išao kući. Bio je na dopustu, a u Njemačku se znao vratiti samo tako da prati tračnice u smjeru istoka. Walter mu je spasio život. Koliko je vojnika to ikada učinilo? Moj brat Walter odlučan je čovjek koji zna podignuti glas, ali je i ljudsko biće. Baš zato što jest ljudsko biće, vjeruje da ono što čovjek čini, čini za napredak rase. Tako da sam pokušala s njim razgovarati, pokušala sam katkada reći neke stvari u koje i sama tek napola vjerujem. Coleman je bio dio toga doba, govorila bih mu. Coleman nije mogao čekati da završi pokret za građanska prava kako bi prešao na svoja ljudska prava, pa je jedan korak preskočio. ‘Promotri ga povijesno’, rekla bih Waltu. ‘Ti si profesor povijesti – promotri ga kao dio nečeg većeg.’ Kazala sam: ‘Nijedan od vas dvojice nije se predao onome što mu je dano. Obojica ste borci, obojica ste se borili. Ti si se borio na svoj način, a Coleman na svoj.’ No takve razumske pretpostavke nikada na Waltera nisu djelovale. Ništa nije djelovalo. Tako je Coleman postao muškarac, govorila bih mu – no on to ne bi priznavao. Prema Waltovu mišljenju, Coleman je tako odbio postati muškarac. ‘Jasno’, odgovarao bi mi, ‘jasno. Tvoj brat je manje-više ono što bi bio, samo što bi bio crnac. Samo što? Samo što? Taj samo što bi sve promijenio.’ Walt ne vidi Colemana drugačije nego oduvijek. I što ja tu mogu, gospodine Zuckermane? Da mrzim svojega brata Walta zbog onoga što je učinio Colemanu i zaustavio protok vremena u našoj obitelji? Da mrzim svojega brata Colemana zbog onoga što je učinio majci, zbog patnje te jadne žene koju je trpjela sve do posljednjeg dana života? Jer ako ću mrziti svoju braću, zašto stati? Zašto ne bih zamrzila i oca zbog svih njegovih pogrešaka? Ili muža? Nisam se udala za sveca, neka vam bude jasno. Voljela sam muža, ali sam svega svjesna. Što je s mojim sinom? Eto dječaka kojega uopće ne bi bilo teško mrziti. On se maksimalno trudi da vam to olakša. No nezgoda kod mržnje je da kad joj jednom otvorite vrata, dobivate je mnogostruko više nego što ste htjeli. Kada jednom počnete, ne možete stati. Ništa se ne kontrolira teže od mržnje. Lakše je ostaviti se pića nego ovladati mržnjom. A to vam nešto govori.”
“Jeste li znali prije današnjeg dana”, upitao sam je, “zašto je Coleman dao ostavku na koledžu?”
“Nisam. Mislila sam da je sazrio za mirovinu.”
“Nikada vam nije rekao.”
“Ne.”
“Dakle, niste razumjeli o čemu Keble govori.”
“Ne potpuno.”
Ispričao sam joj priču o kmici, sve sam joj ispričao, a kada sam završio, kimnula je glavom i bez oklijevanja izustila: “Mislim da još nikada nisam čula da je neka visokoobrazovna ustanova učinila veću glupost. Više mi djeluju kao vrelo neznanja. Progoniti fakultetskog profesora, tko god da jest, koje god da je rase, vrijeđati ga, obeščastiti, lišiti autoriteta, dostojanstva i prestiža zbog nečega tako glupog i trivijalnog. Ja sam kći svojega oca, gospodine Zuckermane, kći oca koji je inzistirao na riječima, tako da me se svakog božjeg dana riječi koje čujem sve manje doimlju kao zbiljski opisi pojmova. Iz ovoga što ste rekli zaključujem da je danas na koledžima svašta moguće. Kao da su ljudi zaboravili što znači poučavati. Kao da je ono što rade sličnije lakrdiji. Svako doba ima svoje reakcionarne vlasti, a ovdje na Atheni očito su se veoma razmahale. Zar čovjek treba živjeti u strahu od svake izgovorene riječi? Gdje je nestao Prvi amandman Ustava Sjedinjenih Američkih Država? U mojem, kao i vašem djetinjstvu, preporučivalo se da svaki učenik koji maturira u New Jerseyju na maturi dobije dvije stvari: maturalnu svjedodžbu i primjerak Ustava. Sjećate li se toga? Morali smo godinu dana slušati američku povijest i jedan semestar ekonomije – kao što se, dakako, danas više ne mora: ‘morati’ je jednostavno nestalo iz nastavnog plana. Na maturi je u mnogim našim školama u to vrijeme bio uobičajeno da vam ravnatelj preda svjedodžbu, a netko drugi primjerak Ustava Sjedinjenih Država. Danas tako malo ljudi uopće imalo razumije Ustav. No u Americi, kao što primjećujem, stvari iz sata u sat postaju sve budalastije. Toliko koledža pokreće popravne programe i uči djecu ono što su trebali svladati u prvom razredu srednje škole. U Srednjoj školi u East Orangeu klasici su se davno prestali čitati. Ondje nisu nikada ni čuli za Mobyja Dicka, a kamoli ga čitali. Mladci su mi dolazili one godine kada sam otišla u mirovinu i govorili da će za Mjesec crnačke povijesti pročitati samo biografiju crnca iz pera crnca. Kakve ima veze, upitala sam ih, je li autor crnac ili bijelac? Nestrpljiva sam u vezi s Mjesecom crnačke povijesti. Mjesec crnačke povijesti u veljači, a pripadna proučavanja uspoređujem s mlijekom koje tek što se nije ukiselilo. Još se može piti, no jednostavno nema dobar okus. Ako ćete učiti i saznati za Matthewa Hensona, onda mi se čini da se bavite Matthewom Hensonom kao i drugim istraživačima.”
“Ne znam tko je Matthew Henson”, priznao sam Ernestine, pitajući se je li Coleman znao, je li želio znati, ako je želja za neznanjem bila jedan od razloga njegove odluke.
“Gospodine Zuckermane...” rekla je nježno, no svejedno me posramila.
“Gospodin Zuckerman u mladosti nije imao prigodu nazočiti Mjesecu crnačke povijesti”, kazao sam.
“Tko je otkrio Sjeverni pol?” upitala me.

Odjednom mi se strašno svidjela, a što mi se više sviđala, to je više nalikovala pedantnoj učiteljici. Iako iz drugačijeg razloga, počela mi se sviđati baš kao što mi se sviđao njezin brat. Sada vidim da ne bi uopće bilo teško reći što Coleman jest kada bi stali jedno pokraj drugoga... Svi znaju... Ah, ta glupa, neviđeno glupa Delphine Roux. Nitko ne zna istinu ni o kome, a često – kao u slučaju same Delphine Roux – o sebi ponajmanje. “Nikada ne znam je li to bio Peary ili Cook”, odgovorio sam, “zaboravio sam koji je prvi stigao do Sjevernog pola.”
“Henson je, naime, onamo stigao prije njega. Kada je New York Times o tome pisao, potpuno mu je priznata zasluga. No današnji povjesničari pišu samo o Pearyju. Isto bi bilo da se kaže da je Sir Edmund Hillary dospio na vrh Mount Everesta a da se ni jednom riječju ne spomene Tenzing Norkay. Želim reći”, nastavila je Ernestine, potpuno u elementu, zračeći profesionalnom ispravnošću i učenošću – i, za razliku od Colemana, svime što joj je otac želio da bude, “želim reći, ako predajete zdravstvo i što li već, onda spomenete doktora Charlesa Drewa. Čuli ste za njega?”
“Nisam.”
“Gospodine Zuckermane, neka vas bude stid. Reći ću vam, ali doktora Drewa morate obraditi ako učite o zdravstvu. Ne čekate veljaču. Razumijete li?”
“Razumijem.”
“O njima učite kada proučavate istraživače, zdravstvene radnike i ostale ljude. Ali danas samo čujem crno ovo i crno ono. Pustila sam da me to preplavi, no nije bilo lako. Prije mnogo godina, Srednja škola u East Orangeu bila je izvrsna. Djeca koja su iz nje izlazila, posebice ona s dobrim svjedodžbama, mogla su birati fakultet. Jao, nemojte da počnem o tome. Ono što se Colemanu dogodilo s riječju ‘kmica’ također je dio iste stravične propasti. U doba mojih roditelja, kao i u moje i vaše doba, osoba je bila ta koja bi ostvarila neuspjeh. Danas je to disciplina. Čitanje klasika je preteško, stoga treba okriviti klasike. Današnji student svoju nesposobnost ističe kao povlasticu. Ja to ne mogu naučiti, dakle, mora da s time nešto ne valja. A posebice ne valja s tim lošim nastavnikom koji to želi poučavati. Kriteriji, gospodine Zuckermane, više ne postoje, samo mišljenja. Često se borim s tim pitanjem kako je sve nekada izgledalo. Kako je obrazovanje nekada izgledalo. Kako je nekada izgledala Srednja škola u East Orangeu. Gradski preporod uništio je East Orange, u to ne sumnjam. Oni – gradski oci – govorili su o svim divotama koje će donijeti taj gradski preporod. Trgovce je preplašio nasmrt, a što je više trgovaca odlazilo, to je manje posla bilo. Zatim su Cesta 280 i autocesta naš gradić raspodijelile u četvrti. Autocesta je zbrisala Ulicu Jones – središte naše obojene zajednice autocesta je potpuno uništila. A zatim 280. Kakav razoran proboj! Što je tek to našoj zajednici učinilo! Zbog prolaska autoceste država je jednostavno otkupila sve one lijepe kuće duž avenija Oraton, Elmwood i Maple i one su preko noći iščezle. Nekoć sam znala cijelu božičnu kupnju obaviti u Ulici Main. U Ulici Main i Aveniji Central, naime. Aveniju Central tada su nazivali Petom avenijom u Orangeu. Znate li što imamo danas? Imamo lanac ShopRite. Imamo i Dunkin’ Donuts. Imali smo i Domino Pizzu, no zatvorili su je. Sada imamo jedan drugi restoran. Imamo i čistionice. No kvaliteta je neusporediva. Nije to isto. Iskreno, kada idem u kupnju, vozim se uzbrdo do West Orangea. No onda nisam. Nije bilo razloga. Svake bismo večeri šetali psa ako vrijeme nije bilo zaista ružno, s mužem bih šetala do Avenije Central, dvije ulice dalje, zatim Avenijom Central četiri ulice dalje, pa bih prešla cestu i putem do kuće gledala izloge. Ondje je bio B. Altman. A. Russek. Bili su Black, Starr i Gorham. Bio je Bachrach, fotograf. Pa vrlo lijepa trgovina za muškarce, Minks, u vlasništvu Židova, u Ulici Main. Dva kazališta. Kazalište Hollywood u Aveniji Central. Kazalište Palace u Ulici Main. U East Orangeu postojao je čitav jedan život...”
U East Orangeu postojao je čitav jedan život. A kada? Prije. Prije gradskog preporoda. Prije odustajanja od klasika. Prije nego što su prestali maturantima dijeliti Ustav. Prije fakultetske popravne nastave gdje su djecu poučavali onome što su trebali svladati u prvom srednje. Prije Mjeseca crnačke povijesti. Prije nego što su izgradili autocestu i doveli Cestu 280. Prije nego što su izgnali fakultetskog profesora zbog izgovaranja riječi “kmica” pred studentima. Prije nego što se sve promijenilo, uključujući Colemana Silka. Tada je sve bilo drugačije – prije. A nikada više, požalila se, neće biti isto, ni u East Orangeu, ni u ostatku Amerike.
U četiri sata, kada sam se zaputio prema College Armsu, gdje je odsjela, poslijepodnevno svjetlo brzinski se kotrljalo, a dan se, opterećen zastrašnim oblacima, preobrazio u olujni studeni. Tog su jutra pokopali Colemana – jutro nakon što su pokopali Fauniju – po proljetnom vremenu, no sada se sve pretvorilo u navještaj zime. Zime na visini od tri stotine i šezdeset metara. Stiže.
Za susprezanje tadašnjeg nagona da ispričam Ernestine o onom ljetnom danu prije samo četiri mjeseca kada me Coleman dovezao na mliječno gospodarstvo da vidim Fauniju pri mužnji krava u pet sati po kasnoj poslijepodnevnoj vrućini – nije trebalo mnogo mudrosti. Što god da je nedostajalo Ernestineinu poimanju Colemanova života, nije se trudila saznati. Inteligentna kakva jest, nije postavila nijedno jedino pitanje o tome kako je proveo posljednje mjesece, a kamoli o tome što je uzrokovalo njegovu smrt pod baš takvim okolnostima. Dobra i vrla kakva jest, radije nije razmatrala pojedinosti njegove propasti. Kao što se nije raspitivala ni o biografskoj poveznici između zabrane pobune koja ga je u dvadesetima odvojila od obitelji i gnjevne odlučnosti četrdesetak godina poslije s kojom se rastao od Athene, kao izopćenik i odmetnik. Nisam, doduše, bio siguran je li postojala ikakva veza, ikakav krug koji bi povezivao te odluke, no mogli bismo je pokušati naći, zar ne? Kako je uopće postao čovjek poput Colemana? Što je to on bio? Je li njegovo poimanje sebe bilo više ili manje vrijedno od tuđeg poimanja onoga što je trebao biti? Mogu li se takve stvari uopće spoznati? No poimanje života kao nečega čija je svrha skrivena, običaja kao nečega što ne dopušta promišljanje, društva kao posvećenoga slici samoga sebe koja je možda umnogome neispravna, pojedinca kao stvarnosti izvan i onkraj društvenih odrednica kojima je obilježen, koje možda doista i jesu ono što se njemu čini najnevjerojatnijim – ukratko, svaka neodumica koja golica ljudsku maštu kao da je prelazila granice vlastita nepokolebljiva saveza s kanonom vjekovnih pravila.
“Nisam pročitala nijednu vašu knjigu”, rekla mi je u autu. “Ovih sam dana sklona misterijima, engleskim misterijima. Ali kada dođem kući, uzet ću nešto vaše.”
“Niste mi rekli tko je bio doktor Charles Drew.”
“Doktor Charles Drew”, odvratila je, “otkrio je kako spriječiti zgrušavanje krvi da bi se mogla pohraniti. Poslije je ozlijeđen u prometnoj nesreći, a najbliža bolnica odbijala je obojene pacijente pa je umro od krvarenja.”
To je bilo sve što smo izgovorili u tih dvadeset minuta koliko je trajala vožnja niz planinu do grada. Bujica razotkrivanja je presušila. Ernestine je rekla sve što je imala reći. S time da je okrutno ironična sudbina doktora Drewa poprimila značenje – naoko posebnu važnost u svjetlu Colemana i njegove okrutno ironične sudbine – nezamislivo, a stoga još strašnije.
Ništa mi nije Colemana učinilo većom tajnom od ovog raskrinkavanja. Sada kada sam znao sve, osjećao sam se kao da ne znam ništa. Ono što sam čuo od Ernestine nije mi objedinilo sliku o njemu, naprotiv, postao je ne samo nepoznata, nego i nedosljedna osoba. U kolikoj mjeri, do koje razine mu je tajna odredila svakodnevni život i prožela svakodnevno razmišljanje? Je li se s godinama promijenila i od vruće tajne postala hladna tajna, a naposljetku i zaboravljena nevažna tajna, nimalo povezana s izazovom, s okladom koju je tada sklopio sam sa sobom? Je li mu odluka priskrbila željenu pustolovinu, ili je odluka sama po sebi bila pustolovinom? Je li užitak proizlazio iz varanja ili mu je najdraže bilo izvođenje trika, putovanje životom pod krinkom, ili je jednostavno zatvorio vrata prošlosti, ljudima, čitavoj rasi s kojom nije htio imati ništa blisko ili službeno? Je li htio zaobići društvenu opstrukciju? Je li se jednostavno ponašao kao svaki drugi Amerikanac koji u tradiciji osvajanja dalekih granica prihvaća poziv demokracije da odbaci svoje korijene ako to pridonosi potrazi za srećom? Ili više od toga? Ili manje? Koliko su prizemni bili njegovi motivi? Koliko patološki? Ako su bili oboje – što onda? Ako nisu – što onda? U trenutku kada smo se upoznali, je li se ta tajna dotad već pretvorila u tinkturu koja je jedva davala boju čovjekovu biću, ili je njegovo sveukupno biće bila samo tinktura u moru životne tajne bez žala? Je li se ikada opustio ili se vječno ponašao kao bjegunac? Je li ikada prebolio činjenicu da ne može preboljeti činjenicu da mu je dobro išlo – da se može predstaviti svijetu netaknute snage nakon svega što je učinio, da može svima izići na oči, kao što i jest, da se može tako ugodno osjećati u vlastitoj koži? Pretpostavimo da u nekom trenutku ravnoteža jest prevagnula na stranu novog života, a stari se povukao, no je li ikada potpuno prevladao strah od razotkrivanja i osjećaj da će ga netko prozreti? Prvi put kada mi je došao, sluđen iznenadnim gubitkom žene, umorstvom žene, kako ga je vidio, te iznimne žene s kojom se vječno borio, no prema kojoj se odanost još jedanput produbila u trenutku njezine smrti, kada mi je upao u kuću obuzet luđačkom zamisli da bih zbog njezine smrti trebao umjesto njega napisati knjigu, je li njegova ludost bila samo to u naravi zakrabuljenog priznanja? Kmica! Da ga uništi riječ kojom se više nitko i ne koristi. Smaknuti ga zbog toga Colemanu je predstavljalo banalizaciju svega – razrađenog mehanizma njegove laži, prekrasne odmjerenosti njegove prevare, svega. Kmica! Apsurdna trivijalizacija ove maestralne izvedbe u pozadini njegova naoko konvencionalnog, jednoznačno smirenog života – života gdje je izvana vrlo malo, ako i išta, bilo pretjerano, jer je svu pretjeranost upila tajna. Nije ni čudo da ga je optužba za rasizam razjarila. Kao da je njegovo postignuće izniklo samo iz sramote. Nije ni čudo da su ga sve optužbe razjarile. Njegov je zločin nadmašio ama baš sve što su mu htjeli prišiti. Rekao je “kmica”, imao je upola mlađu djevojku – sve su to djetinjarije. Tako žalosne, prizemne, smiješne pogreške, takve srednjoškolske jadikovke o čovjeku koji je na svojoj izlaznoj putanji, između ostaloga, učinio to što je učinio svojoj majci, posjetio je i uime junačkog koncepta života kazao joj: “Gotovo je. Naša ljubavna priča. Više nisi moja majka. Nikada nisi niti bila. – Svatko tko ima hrabrosti to učiniti ne želi samo biti bijel. Želi biti sposoban to učiniti. Nije riječ samo o blaženoj slobodi. Poput divljaštva u Ilijadi, Colemanovoj omiljenoj knjizi o čovjekovu grabežljivu duhu. Ondje svako ubojstvo ima vlastite osobine, a svako je još okrutnije krvoproliće od prethodnoga.
No svejedno, nakon toga je pobijedio sustav. Nakon toga je uspio: više nikada nije živio izvan granica zaštićenih zidina utvrđenog grada konvencije. Ili je, ustvari, živio potpuno unutar, a potajice potpuno izvan njih, potpuno isključen – u tome je bila punina njegova neobična života sa sobom kao tvorevinom. Na toliko dugo ga je pobijedio da su mu se čak i sva djeca rodila bijela – a zatim mu je izmaknuo. Nešto posve drugo zaskočilo ga je iz mrtvoga kuta. Čovjeka koji je odlučio krivotvoriti posebnu povijesnu sudbinu, koji je odlučio iskrenuti lokot povijesti i kojemu je to uspjelo, kojemu je nevjerojatno uspjelo promijeniti tijek vlastite dubine, sustigla je povijest na koju baš i nije računao: povijest koja još nije povijest, povijest sata koji otkucava, povijest koja se zbiva dok pišem, koja se nakuplja minutu po minutu, kojom će budućnost ovladati mnogo prije nego mi. To mi je neizbježno: sadašnji trenutak, trenutačno raspoloženje, misao neke zemlje, okov povijesti u liku svojstvenog vremena. Zaskočila ga je zastrašno privremena priroda svega.

Pristigavši u Ulicu South Ward, parkirao sam se ispred College Armsa i rekao: “Volio bih jednom upoznati Waltera. Volio bih s njim porazgovarati o Colemanu.”
“Walter nije spomenuo Colemanovo ime od 1956. godine. Ne želi o njemu razgovarati. Coleman je izgradio karijeru na najbjelačkijem koledžu u Novoj Engleskoj. Odlučio je predavati najbjelačkiji kolegij u nastavnom planu. Walteru se Coleman čini bjeljim od bijelaca. On vam neće reći ništa više od toga.”
“Hoćete li mu reći da je Coleman mrtav? Hoćete li mu reći gdje ste bili?”
“Ne. Ako ne pita, neću.”
“Hoćete li se javiti Colemanovoj djeci?”
“Zašto bih?” upitala je. “Coleman im je trebao reći. To nije moja stvar.”
“Zašto ste onda rekli meni?”
“Nisam vam rekla. Vi ste se predstavili na groblju. Rekli ste mi: ‘Vi ste Colemanova sestra.’ Ja sam potvrdila. Jednostavno sam rekla istinu. Nemam što kriti.” Cijeloga poslijepodneva nije bila stroža prema meni – ni prema Colemanu. Do tog je trenutka pozorno držala mjeru između majčina uništenja i bratova gnjeva.
Iz torbice je izvadila novčanik. Rastvorila ga je da mi pokaže jednu od slika iz plastičnog omota. “Moji roditelji”, kazala je. “Nakon Prvog svjetskog rata. Upravo se bio vratio iz Francuske.”
Dvoje mladih ispred ciglenog trijema, djevojka sitne građe s velikim šeširom, u dugoj ljetnoj haljini, i visok mladić u vojničkoj odori i kapi s vizirom, kožnatom redeniku, kožnatim rukavicama i visokim elegantnim kožnatim čizmama. Bili su blijedi, ali ipak crnci. Po čemu znam da su crnci? Po vrlo malo toga, osim što nisu ništa skrivali.
“Naočit mladić. Posebice u toj odjeći”, rekao sam. “Da to nije konjanička odora?”
“Obično pješaštvo”, odvratila je.
“Vašu majku ne vidim tako dobro. Šešir malo baca sjenu.”
“Čovjek može učiniti samo ono što je u mogućnosti učiniti kako bi kontrolirao svoj život”, nastavila je Ernestine, a tom nasumičnom izjavom filozofski snažnom upravo onoliko koliko je htjela, vratila je novčanik u torbicu, zahvalila mi na ručku i, gotovo se nevidljivo vraćajući u ono uredno, obično stanje koje se strogo klonilo pogrešnog razmišljanja, crnog, bijelog ili onoga između, napustila auto. Umjesto da krenem kući, odvezao sam se na drugi kraj grada, na groblje i, parkiravši na ulici, ušetao kroz vrata, ne znajući što se zapravo zbiva, stojeći usred sve veće tame pokraj nejednolikog humka neuredno nabacanog preko Colemanova lijesa, potpuno me obuzela njegova priča, njezin kraj i početak. Ondje i tada započeo sam ovu knjigu.
Započeo sam s pitanjem kako je to izgledalo kada je Coleman priznao Fauniji tajnu o tom početku – ako pretpostavimo da uopće jest; ako pretpostavimo da je morao. Ako pretpostavimo da ono što mi nije mogao izrijekom priznati onoga dana kada je banuo gotovo urlajući: “Napišite moju priču, kvragu!” i što mi nije mogao reći kada je morao odustati (zbog tajne, shvaćam danas) od toga da je piše sam, nije mogao odoljeti a da ne prizna njoj, fakultetskoj čistačici koja je postala njegov ratni drug, prva i zadnja osoba nakon Ellie Magee pred kojom se mogao ogoljeti i okrenuti kako bi otkrio mehanički ključ na leđima pomoću kojega se navinuo i uputio u veliku pustolovinu. Ellie, prije toga Steena, a naposljetku Faunia. Jedina žena koja nikada nije doznala njegovu tajnu žena je s kojom je proveo život, njegova supruga. Zašto Faunia? Baš kao što je ljudski imati tajne, ljudski je i odati ih, prije ili poslije. Čak i, u ovom slučaju, ženi koja ne postavlja pitanja, koja je, pomislili bismo, pravi dar za čovjeka s takvom tajnom. Čak i njoj – osobito njoj. Jer razlog zbog kojeg ona ne postavlja pitanja nije to što je glupa ili zato što se ne želi suočiti sa zbiljom; u Colemanovim očima, to što ne postavlja pitanja u skladu je s njezinim razorenim dostojanstvom.
“Priznajem da ovo možda uopće nije točno”, rekao sam svojem preobraženom prijatelju, “priznajem da možda ništa nije. Ali reći ću svejedno: kada si pokušao saznati je li bila prostitutka, kada si pokušavao doznati njezinu tajnu...” Ondje pokraj njegova groba, gdje je sve što je ikada bio naoko izbrisala težina i masa te zemlje, ako ničega drugoga, čekao sam do beskraja da progovori, sve dok ga napokon nisam začuo kako ispituje Fauniju što joj je bio najgori posao. Zatim sam opet čekao i čekao, sve dok malo-pomalo nisam uhvatio prgave vibracije njezina izravnoga govora. I tako je sve počelo: tako što sam stajao sam na groblju dok je padao mrak i postavljao se na megdan smrti.
“Nakon djece, nakon požara”, čuo sam je kako mu govori, “prihvaćala sam svaki mogući posao. Tada nisam znala što radim. Živjela sam u magli. Znaš, dogodilo se jedno samoubojstvo”, pričala je Faunia. “Gore u šumi, izvan Blackwella. Puškom. Pogođena ptica. Tijelo nije nađeno. Jedna znanica, alkosica Sissie, pozvala me da joj pomognem. Krenula je počistiti. ‘Znam da će ti ovo zvučati čudno’, rekla mi je Sissie, ‘ali znam da ti imaš želudac za ovakve stvari. Možeš li mi pomoći?’ Ondje su živjeli muškarac i žena, s djecom. Posvađali su se, a on je otišao u drugu sobu i raznio si glavu. ‘Idem tamo to počistiti’, rekla je Sissie, pa sam otišla s njom. Trebalo mi je novca, a ionako nisam znala što radim, pa sam otišla. Taj miris smrti. Toga se sjećam. Metalni. Krv. Miris. Pojavio se tek kada sam počela čistiti. Tek kada se topla voda spojila s krvlju, stvar se osjetila u cijelosti. Bila je to brvnara. Po svim zidovima bilo je krvi. Bum, i evo ga po svim zidovima, po svemu. A kada se tome približiš s toplom vodom i sredstvom za dezinfekciju... uf. Nosila sam gumene rukavice, morala sam staviti masku, jer čak ni ja nisam više mogla. Komadičci kosti na zidu, zalijepljeni skupa s krvlju. Gurnuo si je pušku u usta. Bum. Da bude malo kosti i zuba. Koji prizor. Bilo je svega. Sjećam se da sam pogledala Sissie. Pogledala sam je, a ona je odmahivala glavom. ‘Koji kurac mi ovo uopće radimo za bilo kakve novce?’ Završile smo najbolje što smo mogle. Sto dolara po satu. Još mislim da je premalo.”
“Koja bi bila prava cijena?” začuo sam Colemana kako pita Fauniju.
“Tisuću. Sve bih ja to spalila. Nema prave cijene. Sissie je izišla. Nije više mogla. Ali ja, s dvoje mrtve djece i onim manijakom Lesterom koji me posvuda pratio, dan i noć meni za vratom, koga briga? Počela sam njuškati. Znam biti takva. Htjela sam znati zašto se tip ubio. To me uvijek fasciniralo. Zašto se ljudi ubijaju. Zašto postoje masovni ubojice. Smrt općenito. Skroz fascinantno. Gledala sam slike. Tražila sam znakove sreće. Cijelu sam kuću pregledala. Sve dok nisam došla do ormarića za lijekove. Tablete. Bočice. Ondje nije bilo sreće. Njegova mala ljekarna. Psihijatrijski lijekovi, pretpostavila sam. Nešto što je trebao uzimati, a nije. Bilo je jasno da si je htio pomoći, ali nije znao kako. Nije mogao piti lijekove.”
“Kako znaš?” upitao je Coleman.
“Pretpostavljam. Ne znam. To je zapravo moja priča. To je moja priča.”
“Možda je pio sve to i ipak se ubio.”
“Moguće”, odvratila je. “Krv. Krv se lijepi. Nemoguće ju je oprati s poda. Jedna krpa, druga, treća. I još se vidjela boja. Na kraju je sve više nalikovala boji lososa, no još nije izašla. Kao nešto što još živi. Ubitačno sredstvo za dezinfekciju – i ništa. Metalno. Slatko. Gnusno. Meni se inače ne povraća. Misli su mi iznad toga. Ali zamalo jesam.”
“Koliko je trajalo?” upitao ju je.
“Bile smo ondje otprilike pet sati. Igrala sam se detektivke amaterke. Imao je oko trideset i pet godina. Ne znam čime se bavio. Prodavač ili nešto tako. Bio je šumski čovjek. Planinski tip. Guste brade. Čupave kose. Ona je bila sitna. Dražesna u licu. Svjetloputa. Tamne kose. Tamnih očiju. Mišji tip. Plašljiva. To je samo ono što sam zaključila sa slika. On je bio visok i snažan brđanin, a ona sitna mišica. Ne znam. Ali želim znati. Bila sam emancipirana školarka, ali sam odustala od škole. Nisam mogla ići u školu. Povrh svega, bilo je i dosadno. A u tuđim kućama događale su se stvarne priče. A u mojoj da ti ne pričam. Kako da idem u školu i učim koji je glavni grad Nebraske? Ja sam htjela znati. Htjela sam izaći i osvrnuti se oko sebe. Zato sam otišla u Floridu i tako sam završila posvuda. Isto tako iz tog sam razloga i njuškala po toj kući. Samo sam razgledavala. Htjela sam znati ono najgore. Što je najgore? Znaš? Kada se ubio, ona je bila u kući. Kada smo mi stigle, već je bila pod psihijatrijskim nadzorom.”
“Je li to najgore što si ikada morala? Najgori posao u životu?”
“Groteskni. Da. Vidjela sam sve i svašta. Ali to – nije da je bilo samo groteskno. U jednu ruku, bilo je fascinantno. Htjela sam znati zašto.”
Htjela je znati ono najgore. Ne najbolje, najgore. Pod time je mislila na istinu. Što je istina? Priznao joj je. Prva je žena nakon Ellie koja je to saznala. Prva osoba nakon Ellie. Jer ju je u tom trenutku zavolio, zamišljajući je kako riba krv. Tada mu je bila bliskija nego ikad prije. Je li moguće? Tada je Coleman bio najbliskiji ikome! Volio ju je. Čovjek tek tada nekoga voli – kada ga vidi kao plijen u očima najgorega. Ne kao hrabroga, kao junaka. Kao plijen. Prema njoj nije imao nikakvih ograda. Baš nikakvih. Taj je odnos bio onkraj granica razmišljanja ili računa. Bio je nagonski. Nekoliko sati poslije možda se ta ideja pokaže lošom, ali ovoga trenutka ne. Vjeruje joj – o tome se radi. Vjeruje joj: ribala je krv s poda. Nije vjernica, nije bogohulna, nije izobličena bajkama o nevinosti, bez obzira na ostale opačine koje su je možda preobrazile. Ne zanimaju je prosudbe – previše je ona toga u životu vidjela. Ona neće pobjeći kao Steena što god da kažem. “Što bi pomislila”, upitao ju je, “da ti kažem da nisam bio bijelac?”
Isprva ga je samo gledala. Ako se i zaprepastila, zaprepastila se na djelić sekunde, ne više. Zatim je prasnula u smijeh, koji joj je bio zaštitni znak. “Što bih pomislila? Pomislila bih da mi priznaješ nešto što sam davno i sama shvatila.”
“To je nemoguće.
“Nemoguće? Znam što si. Živjela sam na jugu. Sve sam ih upoznala. Naravno da znam. Zašto bi mi se inače toliko sviđao? Zato što si fakultetski profesor? Poludjela bih da si to ti.”
“Faunia, ne vjerujem ti.”
“Kako hoćeš”, odvratila je. “Jesi li gotov s ispitivanjem?”
“Kakvim ispitivanjem?”
“O mojem najgorem poslu.”

“Naravno”, odgovorio je i očekivao njezino ispitivanje o tome da nije bijelac. No nije se dogodilo. Kao da je ustvari nije niti bilo briga. Nije niti pobjegla. Kada joj je ispričao cijelu priču, poslušala je, ali ne zato što bi joj bila nevjerojatna ili nezamisliva ili čak čudna – nije joj ni po čemu bila prijezira vrijedna. Ne. Zvučala joj je posve životno.
U veljači me nazvala Ernestine. Možda zato što je bio Mjesec crnačke povijesti, pa se sjetila da mi mora predstaviti Matthewa Hensona i doktora Charlesa Drewa. Možda je mislila da je došlo vrijeme da me dodatno pouči o rasama, ističući sve ono od čega se Coleman udaljio, od punokrvnog praktičnog svijeta East Orangea, od tih deset kvadratnih kilometara ispunjenih obiljem nepokolebljivih životnih detalja, te stamene, lirske utvrde uspješnog djetinjstva, svih obrana, saveza, bitaka, zakonitosti uzetih zdravo za gotovo, izostanka bilo čega teoretskog, bilo čega varavog ili iluzornog – od punine blaženstva sretnih početaka prožetih ushićenjem i zdravim razumom koje je njezin brat Coleman odsjekao.
Na moje iznenađenje, najprije me izvijestila da će Walter Silk i njegova žena u nedjelju stići iz Asbury Parka, a zatim je rekla da im se, ako mi ne bi bilo teško dovesti se iz Jerseyja, slobodno mogu pridružiti na nedjeljnoj večeri. “Htjeli ste upoznati Walta. Vjerujem da biste rado vidjeli i kuću. Imamo albume s fotografijama. Ondje je i Colemanova soba, gdje su spavali Coleman i Walt. Njihovi su kreveti još ondje. Nakon njih, bila je to soba mojega sina, ali javorovi se kreveti nisu pomaknuli.”
Pozvan sam da se upoznam s obiljem obitelji Silk koje je Coleman odbacio kao da je riječ o okovima kako bi živio u sferi koja odgovara njegovu poimanju mjere – kako bi postao netko drugi, netko tko je njemu odgovarao i ostvario svoju sudbinu tako da se podčini nečemu drugom. Sve je odbacio, cijelu razgranatu crnačku krošnju, misleći da je se ne može riješiti drugim sredstvima. Toliko žudnje, toliko urote, promišljanja i pretvaranja hranilo je glad da ode od te kuće i preobrazi se.
Da postane novo biće. Da se raspolovi. Drama u pozadini priče o Americi, visoka drama o uzlasku i odlasku – a ujedno i energija i okrutnost koje taj zaneseni nagon iziskuje.
“Volio bih doći”, rekao sam.
“Ne mogu vam ništa jamčiti”, odvratila je. “No odrastao ste čovjek. Znate se o sebi brinuti.”
Nasmijao sam se. “Zašto mi to govorite?”
“Walter se možda bliži osamdesetoj, no i dalje je snažan, eksplozivan vulkan. Neće vam se svidjeti ono što bude govorio.”
“O bijelcima?”
“O Colemanu. O proračunatom lašcu. O bešćutnom sinu. O izdajniku svoje rase.”
“Rekli ste mu da je umro.”
“Tako sam odlučila. Da, rekla sam Walteru. Mi smo obitelj. Sve sam mu rekla.”
Nekoliko dana poslije poštom je stigla fotografija s porukom od Ernestine: “Nabasala sam na ovo i sjetila se našeg posjeta. Molim vas, zadržite je ako želite, kao uspomenu na svojeg prijatelja Colemana Silka.” Bila je to izblijedjela crno-bijela fotografija, veličine otprilike deset puta dvanaest centimetara, uvećana slika nastala vrlo vjerojatno u nečijem dvorištu pomoću kockastog fotoaparata Brownie. Prikazivala je Colemana-borca koji će se na zvuk zvona naći sučelice protivniku. Mogao je imati jedva petnaestak godina, unatoč sitnim isklesanim crtama lica, tako izričito dječačkih na odraslom muškarcu, a tako muževno odraslih na dječaku. Držao se poput profesionalca, opasna pogleda, nesmiljeno uperenog poput režećeg mesoždera, lišenog svega osim želje za pobjedom i sklonosti razaranju. Taj pogled bio je uravnotežen, ispaljen ravno iz njega poput zapovijedi, iako mu je oštra mala brada bila strmo priljubljena uz mršavo rame. Rukavice je postavio u početan klasičan stav – pred sebe, kao da nisu ispunjene samo njegovim šakama, nego i zamahom čitava njegova desetljeća i pol – a svaka je opsegom bila veća od njegova lica, odavajući nadnaravan dojam da se radi o djetetu s tri glave. Ja sam boksač, bahato je objavio prijetećim stavom, ja ih ne tučem, ja ih uništavam. Nadjačam ih sve dok ne odustanu od borbe. Nepogrešiv prikaz brata kojeg je prekrstila u kralja odlučnosti. I zaista, riječi “kralj odlučnosti” bljedoplavom tintom na poleđini slike ispisala je Ernestineina djevojačka ruka.
I ona je fantastična, pomislio sam, i pronašao proziran plastični okvir za dječaka boksača i smjestio ga na svoj pisaći stol. Odvažnost te obitelji ne počinje niti završava s Colemanom. Odvažan je to dar, pomislio sam, od varljivo odvažne žene. Pitam se što je imala na umu kada me pozvala kući. Pitam se što je meni bilo na umu kada sam prihvatio poziv. Čudno da baš Colemanova sestra i ja tako uživamo u međusobnom društvu – iako je čudno samo ako se sjetimo da je sve oko Colemana bilo deset ili dvadeset puta čudnije.
Ernestinein poziv, Colemanova fotografija – i uputio sam se u East Orange prve nedjelje u veljači nakon što je Senat izglasao povjerenje Billu Clintonu i našao se tako na udaljenoj planinskoj cesti kojom inače nikada ne prolazim u svojim lokalnim vožnjama, nego mi služi kao prečac od kuće do prometnice Route 7. Tako sam primijetio, parkiran na rubu širokog polja pokraj kojega bih inače samo projurio, oronuli sivi kamionet s naljepnicom POW/MIA. Bio sam uvjeren da pripada Lesu Farleyju. Ugledavši taj kamionet, naslutivši nekako da mora biti njegov, nisam mogao dalje, nisam mogao zamijetiti njegovu prisutnost i samo proći. Zakočio sam. Odvezao sam se unatrag zaustavio auto ispred njegova vozila i parkirao pokraj ceste.
Recimo da nisam potpuno vjerovao u ono što činim – jer kako bih inače mogao? – no tada su bila prošla već tri mjeseca otkako mi je život Colemana Silka postao bliži od vlastitoga, tako da mi je bilo nezamislivo da ne budem na hladnoći, na vrhu planine, s rukom u rukavici položenom na haubu onog istog vozila koje se stutnjilo na pogrešnu stranu ceste i natjeralo Colemana da probije zaštitnu ogradu i, zajedno s Faunijom, sklizne u rijeku večer prije sedamdeset i drugog rođendana. Ako je oružje tu, nije ni ubojica daleko.
Kada mi je sinulo kamo sam krenuo – pomislivši opet koliko sam se iznenadio Ernestineinu pozivu da upoznam Waltera, razmišljajući čitav dan i veći dio noći o nekome koga sam poznavao kraće od godinu dana, a nikada poput najboljeg prijatelja – slijed događaja učinio mi se posve logičnim. Tako to biva kada čovjek piše knjige. Ne postoji nešto što ga nagoni da dozna sve – nešto počne dovoditi stvari na njegov put. Odjednom više ne postoji sporedna cesta koja ne bi naglavce vodila ravno u njegovu opsesiju.
I onda postupa kao što sam ja postupao. Colemane, Colemane, Colemane, ti, koji sada nisi ništa, upravljaš mojim bićem. Naravno da nisi mogao napisati tu knjigu. Ti si knjigu već napisao – bio je to tvoj život. Pisati osobno znači istodobno i otkriti i sakriti, no ti si mogao samo skrivati i zbog toga to ne bi išlo. Tvoj je život bila tvoja knjiga – i tvoje umijeće? Čim su se stvari pokrenule, tvoje umijeće bilo je živjeti kao bijelac. Biti, riječima tvojega brata “veći bijelac od bijelaca”. Bio je to tvoj jedinstveni izum: svakog si se jutra budio kao vlastiti proizvod.
Na tlu gotovo uopće više nije bilo snijega, tek se pokoji otočić poput paučine zadržao na otvorenoj livadi. Nije bilo nikakva puteljka, pa sam krenuo na drugu stranu ravno po sredini, pokraj rijetke zavjese od stabala kroz koju sam razabirao još jednu livadu. Hodao sam dok nisam stigao do nje, a prošavši je, nastavio sam do sljedeće, kroz gušću zavjesu od stabala, ispunjenu visokom crnogoricom, a s druge strane ukazalo mi se sjajno oko smrznutog jezera, ovalno i na oba kraja zašiljeno, oko kojega su se uzdizali snijegom posuti smećkasti brežuljci i planine, ljupki i nježni, koji su vijugali u daljine. Prehodavši petstotinjak metara od ceste, nabasao sam – ne, neovlašteno sam upao; svladao me gotovo zločinački osjećaj... upao sam u najnetaknutiji, rekao bih, najneviniji, najblaženije neupropašten krajolik koji uopće može okruživati neku vodenu površinu u unutrašnjosti Nove Engleske. Odavao je dojam, što takva mjesta znaju – zbog čega ih se toliko i štuje – slike svijeta prije dolaska ljudskog roda. Snaga prirode katkada veoma umiruje, a ovo je bilo umirujuće mjesto, mjesto koje je branilo prolaz izvanjskim trivijalnim mislima, koje je preplavljalo strahopoštovanjem i podsjećalo na bezvrijednost životnog vijeka i beskraj izumiranja. Krajolik jednoznačno onkraj nadnaravnoga. Takvu je ljepotu čovjekovo biće sposobno prigrliti a da se ne osjeti poniženo ili obuzeto strahom.
Gotovo na pola puta ledene površine ocrtavao se usamljeni lik u smeđem kombinezonu i s crnom kapom, sjedeći na niskom žutom vjedru, naginjući se iznad otvora u ledu s kratkim ribičkim štapom u rukavicama zaštićenim rukama. Nisam kročio na led sve dok nije podignuo pogled i spazio me. Nisam mu želio prići dok me nije postao svjestan, ili na bilo koji način odati takav dojam, posebice ako je ribič zaista bio Les Farley. Ako je i bio Les Farley, to nije osoba koju bi itko želio iznenaditi.
Dakako da mi je palo na pamet da se vratim. Razmišljao sam o tome da se okrenem i vratim u automobil te zaputim prema Route 7 prema jugu, kroz Connecticut do Ceste 684, a otamo na autocestu Garden State. Htio sam vidjeti Colemanovu sobu. Htio sam vidjeti Colemanova brata koji ga nije prestao mrziti ni nakon smrti zbog onoga što je učinio. Samo sam o tome i razmišljao hodajući preko leda da vidim Colemanova ubojicu. Sve dok nisam izustio: “Pozdrav, kako ste?” Pomislio sam: prišuljao mu se ili ne, svejedno je. Ionako si neprijatelj. Na ovoj praznoj, ledenobijeloj pozornici, jedini neprijatelj.
“Grize li riba?” upitao sam.
“Ah, srednja žalost.” Samo je kratko pogledao u mojem smjeru, a zatim se vratio otvoru u ledu, jednom od dvanaest ili petnaest istovjetnih otvora usječenih u kao kamen tvrdi led, nasumce raspoređenih na otprilike četiri kvadratna metra leda. Otvore je najvjerojatnije izbušila naprava koja je ležala samo nekoliko koraka od njegova žutog vjedra, u naravi dvadeset pet litarskog kabla od deterdženta. Naprava za bušenje sastojala se od metalne osovine nešto dulje od metra koja je završavala izduženom, širokom cilindričnom oštricom otvarača za boce, snažnim, ozbiljnim jednoličnim alatom čiji je nadmoćni detalj – koji se zakretao pomoću ručice na vrhu – sjao na suncu kao da je nov. Svrdlo.
“Služi svrsi”, promrmljao je. “Krati vrijeme.”
Kao da nisam bio prva, nego pedeseta osoba koja se stvorila na ledu nasred jezera petstotinjak metara od zabačene seoske ceste u ruralnim brdima i raspitivala o ribarenju. Budući da je nosio crnu vunenu kapu navučenu nisko na čelo i preko ušiju, a imao je i tamnu, prosijedu bradu i guste brkove, vidljiv mu je bio samo djelić lica. Ako je na njemu išta bilo zamjetno, bila je to njegova širina – po horizontalnoj osi, poput otvorene duguljaste ravnice. Tamne su mu obrve bile dugačke i guste, oči plave i zamjetno široko razmaknute, a ponad brkova smjestio se neizrastao, neizbočen dječji nos. U tom uskom Farleyjevu pojasu, otkrivenom između čupavog brka i vunene kape, na djelu su bila svakovrsna načela, i geometrijska i psihološka, a nijedno se nije doimalo usklađenim s ostalima.
“Prelijepo mjesto”, primijetio sam.
“Zato sam tu.”
“Mirno.”
“Blizu Boga”, kazao je.
“Da? I vi to osjećate?”
Uto je pokazao vanjski rub, ovojnicu svoje nutrine, pokazao je djelić raspoloženja u kojem sam ga zatekao. Djelovao je spremno postaviti se prema meni kao da ipak jesam nešto više od nevažnog odvlačenja pozornosti. Stav mu se nije promijenio – još je više pecao nego čavrljao – no bogatiji, misaoniji glas od očekivanoga ipak je barem donekle rastjerao auru negostoljubivosti. Zvučao je čak i brižno, iako krajnje neosobno.
“Na samom vrhu planine smo”, rekao je. “Ovdje nema kuća. Nema nastambi. Na jezeru nema koliba.” Nakon svake izjave nastupila je dubokoumna stanka – izjavno razmatranje, tišina poput nabijene puške. Na kraju svake rečenice čovjek je mogao samo pogađati je li s njim završio. “Ovdje nema puno zabave. Nema buke. Trideset jutara jezera. Nema onih tipova s moćnim svrdlima. Nema te buke i smrada benzina. Samo sedamsto jutara otvorene površine i šume. Prekrasno mjesto. Samo mir i tišina. I čistoća. Ovo je čisto mjesto.
Daleko od strke i galame.” Napokon je podignuo pogled prema meni. Da me procijeni. Brzinski pogled, devedeset posto neprovidan i nečitljiv, a deset posto zastrašujuće jasan. U ovom čovjeku nisam vidio nimalo humora.
“Dokle god ostane tajno”, nastavio je, “bit će ovakvo.”
“Istina”, rekao sam.
“Oni žive u gradovima. Oni žive u strci i žurbi svakodnevnog rada. Ludnica na putu do posla. Ludnica na poslu. Ludnica na putu s posla kući. Promet. Zastoji. Oni su dio toga. Ja nisam.”
Nisam morao pitati tko su “oni”. Možda živim daleko od bilo kojeg grada, možda ne posjedujem moćno svrdlo, ali ja sam oni, svi smo mi oni, svi osim ovog čovjeka šćućurenog na jezeru s kratkim ribičkim štapom u ruci koji se obraća otvoru u ledu, svojom odlukom manje komunicirajući sa mnom – kao njima – nego s ledenom vodom ispod nas.
“Možda će se ovdje probiti neki planinar, skijaški trkač ili netko poput vas. Ugledat će moj auto, uočiti me nekako i doći ovamo, a kada dođu na led – ljudi kao vi koji ne pecaju...” uto je opet podignuo pogled kako bi spoznao, kako bi se gnostički divio mojem neoprostivom oni-stvu. “Pretpostavljam da ne pecate.”
“Ne pecam. Ne. Ugledao sam vaš kamionet. Samo se vozim okolo po ovom divnom vremenu.”
“Da, oni su poput vas”, rekao mi je, kao da je od trenutka kada sam se uprizorio na obali o meni sve bilo jasno. “Uvijek će doći ako vide ribiča, znatiželjni su, pitat će vas jeste li što ulovili, znate. A ja ću onda...” No u tom se trenutku tijek misli prekinuo, zaustavljen razmišljanjem, Što ja to radim? O čemu ja uopće pričam? Kada je iznova progovorio, srce mi je naglo ušlo u utrku sa strahom. Budući da mu je pecanje sada propalo, odlučio se malo poigrati sa mnom. Uživio se u predstavu. Napustio je pecanje i opet je postao Les, sa svim pripadnim detaljima.
“A ja ću onda”, nastavio je, “ako budem imao riba na ledu, učinit ću isto što sam učinio kada sam vas spazio. Skupit ću sve ribe koje sam uhvatio, staviti ih u plastičnu vrećicu i u kantu, ovu kantu na kojoj sjedim. Tako da su ribe sada skrivene. A kada mi ljudi dođu i pitaju: ‘Kako grize’, ja ću reći, ‘Nikako. Mislim da ovdje nema ničega.’ Već sam ulovio kakvih tridesetak riba. Sjajan dan. Ali njima ću reći: ‘Ništa, spremam se da odem. Tu sam već dva sata, a ni zagrizla nije.’ Svaki put će se samo okrenuti i otići. Otići će nekamo drugdje. I proširit će glas da ono jezero gore ne valja. Tolika je to tajna. Možda na kraju ispadnem malčice nepošten. Ali ovo mjesto je najbolje čuvana tajna na svijetu.”
“Ali ja sada znam”, odvratio sam. Shvatio sam da nema ni najmanje šanse da se sa mnom urotnički nasmije varanju prijestupnika poput mene. Nema šanse da će se opustiti i nasmiješiti na ono što je rekao, tako da se nisam niti potrudio. Shvatio sam da smo, iako se među nama nije zbilo ništa osobne prirode, ako ne već mojom, onda njegovom odlukom, ionako već odmaknuli dalje nego što bi osmijeh mogao spasiti. Na ovom udaljenom, tajanstvenom, zaleđenom mjestu sudjelovao sam u razgovoru koji je odjednom poprimio životnu važnost. “Znam i da sjedite na gomili ribe”, rekao sam. “U toj kanti. Koliko ih je palo danas?”
“Djelujete mi kao netko tko zna čuvati tajnu. Tridesetak, možda trideset i pet riba. Da, izgledate kao pošten čovjek. Ionako mislim da vas poznajem. Vi ste onaj pisac?”
“Jesam.”

“Tako je. Znam gdje stanujete. S druge strane močvare, ondje gdje su čaplje. Ondje živi Dumouchel. Ondje je Dumouchelova koliba.”
“Od Dumouchela sam je i kupio. Recite mi, dakle, budući da znam čuvati tajne, zašto sjedite baš ovdje, a ne ondje? Čitavo golemo jezero je smrznuto, zašto ste odabrali baš ovo mjesto za pecanje?” Iako sam nije činio ništa da me zadrži, ja sam činio sve što sam mogao da ne odem.
“Nikad se ne zna”, odgovorio je. “Počnete ondje gdje ste ih zadnji put lovili. Ako ste zadnji put imali ulova, uvijek na tom mjestu počnete.”
“To je, dakle, jasno. Uvijek sam se pitao.” Kreni, pomislio sam. Više ne treba s njime razgovarati. No pomisao na to tko je neodoljivo me privlačila. Privlačila me činjenica da je to on. Ovo nije nagađanje, razmatranje ili način promišljanja kakav nazivamo pisanjem fikcije. Ovo je stvarno. Zakoni opreza koji su, izvan granica rada, tako strogo upravljali mojim životom posljednjih pet godina, odjednom su dokinuti. Prelazeći led, nisam se mogao okrenuti, a sada se nisam mogao dati u bijeg. Nije to imalo veze s hrabrošću, ni s razborom ili logikom. Evo ga. Samo s time je imalo veze. S time i s mojim strahom. U teškom smeđem kombinezonu, s crnom kapom, gumenim čizmama s debelim potplatom i dvjema golemim rukama u lovačkim (ili vojničkim) maskirnim rukavicama bez prstiju, preda mnom je stajao čovjek koji je ubio Colemana i Fauniju. Uvjeren sam u to. Nisu sletjeli s ceste u rijeku. On je taj. Kako da odem?
“Ima li ih uvijek?” upitao sam. “Kada se idući put vratite na svoje mjesto?”
“Ne. Ribe se kreću u jatu. Pod ledom. Jednog su dana na sjevernom kraju jezera, a sljedećeg možda na južnom. Ponekad znaju dva puta zaredom biti na istome mjestu. Ostanu ondje. Ribe to rade, okupe se u jato i ne miču se pretjerano jer je voda hladna. Mogu se prilagoditi temperaturi vode, a s obzirom na to da je voda toliko hladna, ne kreću se puno i ne treba im puno hrane. No ako dođete na mjesto gdje su se okupile, ulovit ćete ih mnogo. Ali ponekad možete pecati na istom jezeru – nikad nećete uspjeti pokriti cijelo – ali možete pokušati na šest-sedam različitih mjesta, izbušiti rupe, a ne uloviti baš ništa. Jednostavno niste pogodili jato. Pa samo sjedite.”
“Blizu Boga”, rekao sam.
“Tako je.”
Njegova me rječitost zadivila – jer je nisam ni najmanje očekivao, kao ni temeljitost tumačenja života u jezeru dok je voda hladna. Kako je znao da sam ja “onaj pisac”? Je li znao i da sam Colemanov prijatelj? Je li znao i da sam bio na Faunijinu pogrebu? Pretpostavio sam da mu se u glavi roji jednak broj pitanja o meni – i mojem pohodu ovamo – kao i o njemu u mojoj. Ovaj nepregledan svijetli luk, hladan nadzemni planinski svod koji je na vrhuncu smjestio oveći ovalni predio smrznute svježe vode tvrde poput stijene, ta praiskonska mijena života jezera, stvaranje leda, metabolizma riba, sve te bešumne, bezvremenske sile koje nesmiljeno provode svoj tijek – kao da smo se susreli na vrhu svijeta, dva skrivena mozga čiji se mehanizmi nepovjerljivo okreću, dok su uzajamna mržnja i paranoja jedina igdje prisutna introspekcija.
“O čemu razmišljate”, upitao sam, “ako ništa ne ulovite? O čemu razmišljate dok ne grizu?”
“Reći ću vam o čemu sam upravo razmišljao. Razmišljao sam o mnogočemu. Razmišljao sam o domišljatom Willieju. Razmišljao sam o našem predsjedniku – i njegovoj prokletoj sreći. Razmišljao sam o tom tipu kojemu je sve prošlo, a razmišljao sam i o onim tipovima kojima ništa ne prolazi. Koji se nisu spasili od mobilizacije i koji se nisu izvukli. Nekako mi to nije pravedno.”
“Vijetnam”, rekao sam.
“Da. Vozili su nas tim helikopterima – drugi put kada sam išao, pucao sam iz helikoptera – i razmišljao sam o toj jednoj zgodi: išli smo u sjeverni Vijetnam pokupiti neka dva pilota. Tu sam sjedio i prisjećao se te zgode. Domišljati Willie. Koji je to kurvin sin. Razmišljao sam kako je netko tom pizdunu pušio kurac u Ovalnom uredu na račun poreznih obveznika, a zatim sam razmišljao o toj dvojici pilota. Trajao je zračni napad na luku u Hanoiju, gadno ih je pogodilo, a mi smo uhvatili njihov radiosignal. Čak nismo niti bili helikopter za pomoć, no bili smo u blizini, a oni su zvali upomoć, rekli da će se predati jer su bili na visini gdje su se mogli ili predati ili srušiti. Nismo čak bili ni helikopter za pomoć – bili smo strijelci – samo smo se našli u mogućnosti da nekome spasimo život. Nismo čak dobili ni dopuštenje da se ondje pojavimo, samo smo se pojavili. U takvoj situaciji postupaš nagonski. Svi smo se složili, dva strijelca, pilot, kopilot, iako su nam izgledi bili loši jer nas nitko nije pokrivao. Ali svejedno smo otišli – da ih pokušamo pokupiti.”
Priča mi ratnu priču, pomislio sam. Zna da je tako. Na kraju će izreći nekakvu poruku. Želi da je odnesem na obalu, do automobila, do kuće čiju lokaciju zna, što mi i daje do znanja. Da je odnesem kao “onaj pisac”? Ili kao netko drugi – netko tko zna njegovu tajnu, veću čak i od tajne ovog jezera. Daje mi do znanja da je malo ljudi vidjelo ono što je on vidio, bilo gdje je on bio, učinilo što je on učinio i, ako ustreba, može učiniti opet. Ubijao je u Vijetnamu, a ubojicu je doveo sa sobom u Berkshire, iz ratom zahvaćene zemlje, zemlje strave, na drugo mjesto, posve lišeno razumijevanja.
Svrdlo je ležalo na ledu. Iskrenost svrdla. Ne postoji stamenije utjelovljenje naše mržnje od bespoštednog čeličnog dojma ovoga svrdla usred divljine.
“Pomislili smo, u redu, umrijet ćemo, umrijet ćemo. Zaputili smo se gore, pratili njihove signale, spazili jedan padobran, spustili se na čistinu i bez ikakva problema skupili tog čovjeka. Odmah je uskočio, uvukli smo ga unutra i uzletjeli, bez ikakva otpora. Pitali smo ga: ‘Imaš ikakvu ideju?’ Odgovorio je: ‘Otplovio je u onom smjeru.’ Opet smo se digli, ali tada su već znali gdje smo. Otišli smo malo dalje u potrazi za drugim padobrancem kada je počeo kaos. Kažem vam, nešto nevjerojatno. Tog drugog tipa nismo uspjeli pokupiti. Gađali su helikopter kao luđaci. Bum, tres, bum. Strojnice. Zemaljska vatra. Morali smo se okrenuti i pobjeći odande što smo brže mogli. Sjećam se da je tip kojeg smo pobrali počeo plakati. O tome vam pričam. Bio je mornarički pilot. Sišli su s Forrestala. Znao je da je onaj drugi sigurno ubijen ili zarobljen. Počeo je urlati. Bilo mu je grozno. To mu je bio prijatelj. Ali nismo mogli nazad. Nismo mogli riskirati helikopter s petero ljudi. Imali smo sreće da smo i jednog spasili. Vratili smo se u bazu, izišli i pogledali helikopter. Imao je po sebi sto pedeset i jednu rupu od metka. Nijedan nije pogodio hidrauliku niti gorivo, ali su rotori bili potpuno svinuti od toliko metaka. Malo ih je iskrenuo. Ako pogode repni rotor, odmah padaš, ali to se nije dogodilo. Znate li da su u tom ratu srušili pet tisuća helikoptera? Izgubili smo dvije tisuće i osamsto bojnih mlažnjaka. Dvije stotine B-52 na visinskom bombardiranju u sjevernom Vijetnamu. Ali to vam vlada nikada ne bi rekla. Govore vam ono što vam žele reći. Domišljati Willie nikada ne nastrada. I uvijek tako. Ne, to nije u redu. Znate o čemu sam razmišljao? Razmišljao sam kako bih sada ovdje bio sa sinom da ga imam. Pecali bismo u ledu. O tome sam razmišljao kada ste došli. Podignuo sam glavu i vidio da netko dolazi. Onako, malo sam sanjario i pomislio, To bi mogao biti moj sin. Ne vi, ne netko poput vas, nego moj sin.”
“Nemate sina?”
“Ne.”
“Nikada se niste ženili?”
Ovoga mi puta nije odmah odgovorio. Pogledao me, prostrijelio kao da sam odašiljao signal poput dvojice pilota na rubu predaje, no nije mi odgovorio. Jer zna, pomislio sam. Zna da sam bio na Faunijinu pogrebu. Netko mu je rekao da je “onaj pisac” bio ondje. Što misli, kakav sam ja pisac? Pisac knjiga o zločinima poput njegova? Pisac knjiga o ubojicama i umorstvima?
“Neuspjeh”, naposljetku je odgovorio, piljeći u otvor u ledu i tresući štap. “Brak je bio osuđen na neuspjeh. Vratio sam se iz Vijetnama s previše bijesa i gorčine. Imao sam PTSP. Imao sam takozvani poslijetraumatski stresni poremećaj. To su mi rekli. Kada sam se vratio, nisam želio nikoga poznavati. Vratio sam se, ali nisam se mogao prilagoditi ničemu što se događalo, u smislu civiliziranog života. Kao da sam ondje bio tko zna koliko, potpuna ludost. Nositi čistu odjeću, pozdravljati ljude... Ljudi su se smiješili, odlazili na zabave, vozili auto – nisam se tome više mogao prilagoditi. Nisam znao ni s kim razgovarati, nisam znao nikoga pozdraviti. Povukao sam se na mnogo vremena. Nekada sam se znao puno voziti okolo, ići u šumu, šetati šumom – potpuno bizarno. Povukao sam se od sebe. Nisam imao blage veze što mi se događa. Prijatelji bi me zvali, ja im se ne bih javio. Bojali su se da ću poginuti u prometnoj nesreći, bojali su se da ću...”
Prekinuo sam ga: “Zašto su se bojali da ćete poginuti u prometnoj nesreći?”
“Pio sam. Vozio sam se okolo i pio.”
“Jeste li ikada doživjeli nesreću?”
Osmjehnuo se. Nije zastao i zapiljio se u mene. Nije mi niti uputio prijeteći pogled. Nije poskočio i zgrabio me za gušu. Samo se neprimjetno osmjehnuo, a u tom je osmijehu bilo više dobrohotnosti nego što sam vjerovao da je u sebi nosi. Hotimice ležerno slegnuo je ramenima i kazao: “Nemam pojma. Ne znam što mi se događalo, znate? Nesreća? Doživio nesreću? Ne bih znao niti da jesam. Valjda nisam. Imaš takozvani PTSP. Stalno ti se u podsvijest vraća Vijetnam i vojska. Ja nisam obrazovan. Ni to nisam znao. Ljudi su bili toliko ljuti na mene zbog raznih razloga, a nisu imali pojma što mi se događa, a nisam ni ja imao pojma – znate? Ja nemam obrazovane prijatelje koji svašta znaju. Moji prijatelji su idioti. Pravi pravcati stopostotni idioti, tu nema sumnje.” Opet slijeganje. Smiješno? Je li trebalo biti smiješno? Ne, više bezbrižan iskaz zlobe. “I što da radim?” bespomoćno je upitao.
Iskušavao me. Poigravao se sa mnom. Jer zna da znam. Ovdje smo sami, ja znam, a on zna da ja znam. I svrdlo zna. Sve što znaš i sve što trebaš znati, sve je upisao u spiralu njegove svijene čelične oštrice.
“Kako ste saznali da imate PTSP?”
“Zbog jedne crnkinje iz Ministarstva branitelja. Ispričavam se. Jedne Afroamerikanke. Vrlo pametne Afroamerikanke. Imala je magisterij. Imate li vi magisterij?”
“Nemam”, odgovorio sam.
“Ona ga je, naime, imala, i tako sam saznao da imam PTSP. Inače još ne bih znao. Tako sam počeo učiti o sebi, o onome što mi se događalo. Rekli su mi. I ne samo meni, nemojte misliti da to samo ja imam. Tisuće momaka proživljava ono što sam ja proživljavao. Tisuće momaka bude se u gluho doba noći u Vijetnamu. Tisuće momaka zove, a ne zovu ih natrag. Tisuće momaka stvarno loše sanjaju. Ispričao sam to toj Afroamerikanki, a ona je shvatila o čemu se radi. Imala je taj magisterij, pa mi je ispričala kako to prolazi kroz moju podsvijest te da se isto događa tisućama drugih. Podsvijest. Ne možeš je kontrolirati. Poput vlade. To jest vlada. Po tko zna koji put, to je vlada. Tjera te da radiš što ne želiš. Tisuće momaka se žene, unaprijed osuđeni na propast jer im u podsvijesti leži bijes i gorčina zbog Vijetnama. Ona mi je sve to objasnila. Samo su me iz Vijetnama ugurali u ratni mlažnjak C-41 do Filipina, a zatim World Airwaysom do zrakoplovne baze Travis, gdje su mi dali dvjesto dolara da odem kući. Od trenutka kada sam napustio Vijetnam dok nisam stigao kući trebala su mi oko tri dana. Vratiš se u civilizaciju i eto propasti. Čak i ako si bio oženjen deset godina, i to je osuđeno na propast. Ona je osuđena na propast, a što je učinila? Ništa.”
“Još imate PTSP?”
“Još se volim osamiti, zar ne? Što mislite da radim ovdje?”
“Ali više ne vozite pijani?” začuo sam se kako pitam. “Više nema nesreća.”
“Nikada ih nije niti bilo, zar niste slušali? To sam vam već rekao. Barem koliko ja znam.”
“A brak je propao.”
“O, da. Ja sam kriv. Stopostotno. Bila je predivna žena. Potpuno nedužna. Sve sam ja bio kriv. Uvijek samo ja. Zavrijedila je mnogo boljeg od mene.”
“Što joj se dogodilo?” upitao sam.
Pretresao je glavom. Tugaljivo slijeganje ramenima, uzdah – kakvo sranje, kakvo namjerno očito sranje. “Nemam pojma. Toliko sam je prestravio da je pobjegla. Usrala se od straha. Želim joj sreću, gdje god da jest. Potpuno nedužna osoba.”
“Djece nemate.”
“Ne. Nemam. A vi?” upitao me.
“Ne.”
“Oženjeni ste?”
“Više nisam”, odgovorio sam.
“Dakle, u istoj smo ligi. Slobodni kao vjetar. Kakve knjige pišete? Krimiće?”
“Ne bih tako rekao.”
“Istinite priče?”

“Katkada.”
“Što? Ljubavne?” upitao je sa smiješkom. “Ne valjda pornografiju, nadam se.” Pretvarao se da je riječ o neželjenoj pomisli koja ga je i samom pojavom morila. “Toplo se nadam da se naš mjesni pisac ne koristi kućom Mikea Dumouchela za pisanje i objavljivanje pornografije.”
“Pišem o ljudima poput vas”, kazao sam.
“Ma dajte?”
“Da. Ljudima poput vas. Njihovim problemima.”
“Kako glasi naslov neke vaše knjige.”
“Tragovi na duši.”
“Da? Mogu li je dobiti?”
“Još nije izašla. Još nije završena.”
“Kupit ću je.”
“Poslat ću vam primjerak. Kako se zovete?”
“Les Farley. Da, pošaljite. Kada je završite, pošaljite je na gradsku garažu. Gradska garaža. Route 6. Les Farley.” Opet me izazivao, tako je valjda izazivao svakoga – sebe, prijatelje, “naš mjesni pisac”, tako me nazvao, čak se i nasmijao tome. “Dečki i ja ćemo je pročitati.” Nije se nasmijao naglas; više bih rekao da je gricnuo mamac glasnog smijeha, da je koketirao sa smijehom ne zagrizavši potpuno. Blizu udice opasnog veselja, ali nedovoljno blizu ugriza.
“Nadam se da hoćete”, odvratio sam.
Nisam se mogao samo okrenuti i otići. Ne s tim riječima, ne bez polaganog rasvjetljavanja još barem djelića emocionalne krinke, ne ako postoji mogućnost dubljeg uvida u njegov um. “Kakvi ste bili prije vojske?” upitao sam.
“Ide li to u knjigu?”
“Da. Da.” Ja sam se nasmijao naglas. I bez prave namjere, ponesen apsurdnom i čvrstom provalom prkosa, budalasto sam rekao: “Sve ide u knjigu.”
I on se nasmijao već malo opuštenije. Na ovom luđačkom jezeru.
“Les, jeste li bili veseli?”
“Da”, odgovorio je. “Jesam.”
“Prema ljudima?”
“Aha.”
“Voljeli ste se s njima zabavljati?”
“Da. Imao sam hrpu prijatelja. Brze aute. Znate, sve što već ide. Stalno sam radio. Ali kad nisam radio, da.”
“Pecaju li svi veterani?”
“Ne znam.” Opet prigušen smijeh. Pomislio sam, lakše mu je ubiti nego se prepustiti zabavi.
“Počeo sam pecati”, izvijestio me, “relativno nedavno. Kada mi je žena pobjegla. Unajmio sam kolibicu u šumi, odmah na vodi, kod jezera Dragonfly, i ljeti bih uvijek pecao, cijeli život, ali nikada me nije pretjerano zanimalo pecanje u ledu. Uvijek sam mislio da je prehladno, shvaćate? Prve zime mog života na jezeru, a te zime nisam baš bio pri sebi – taj prokleti PTSP – gledao sam ribiče kako odlaze na pecanje. Gledao sam ih nekoliko puta, a onda sam se jednoga dana odjenuo i prošetao s tim jednim čovjekom koji bi ulovio puno ribe, žutog grgeča i pastrve i ostalog. Shvatio sam da je ovo pecanje jednako dobro kao i ljetno, ako ne i bolje. Morate se samo prikladno odjenuti i nabaviti opremu. Pa sam tako i učinio. Kupio sam si svrdlo, prekrasno svrdlo”, pokazao je na nj, “štap, mamce. Imate stotine vrsta mamaca. Stotine proizvođača i marki. Svih mogućih veličina. Izbušite si rupu u ledu, spustite svoj omiljeni mamac – samo pokret rukom, mora vam se ta udica micati gore-dolje, razumijete? Jer je pod ledom mrak. I te kakav mrak”, ispričao mi je i prvi put u tijeku razgovora pogledao me ne s previše, nego s premalo neprovidnosti u licu, premalo prijevare, premalo dvoličnosti. Glas mu je jezivo odzvanjao: “Stvarno je mrak.” Jeziva i zaprepašćujuća zvonkost koja je razjasnila sve o Colemanovoj nesreći. “Ako imate bilo kakvu bateriju”, dodao je, “to će privući ribe. Valjda se dobro prilagođavaju mračnoj okolini.”
Ne, on nije glup. On je grubijan i ubojica, ali nije tako glup kao što sam mislio. Ne nedostaje njemu mozga. Ispod bilo kakve krinke, rijetko nedostaje baš toga.
“Jer moraju jesti”, objašnjavao mi je znanstveno. “Dolje pronalaze hranu. Tijelo im se prilagođava toj ledenoj vodi, a oči na mrak. Osjetljive su na pokret. Ako vide bilo kakav bljesak ili osjete vibracije pokreta vašeg mamca, to ih privuče. Znaju da je to nešto živo i možda jestivo. Ali ako ga ne trzate, nikada nećete ništa uloviti. Vidite, da imam sina, o čemu sam i razmišljao, učio bih ga trzati. Učio bih ga kako staviti mamac na udicu. Postoje razni mamci, znate, za pecanje u ledu većinom se uzgajaju ličinke muhe ili pčele. Išli bismo u trgovinu, ja i Les mlađi, i kupili bismo ih u prodavaonici ribičke opreme. Prodaju se u čašicama, znate. Da imam sada malog Lesa, svojega sina, znate, da nisam, kao sada, osuđen da se do kraja života borim s tim PTSP-om, bio bih ovdje s njim i učio ga svemu ovome. Učio bih ga kako se koristiti svrdlom.” Pokazao je prema tom alatu, još uvijek izvan njegova dometa na ledu. “Ja upotrebljavam svrdlo od petnaest centimetara. Ima ih od dvanaest do dvadeset centimetara. Najviše volim otvor od petnaest centimetara. Savršen je. Još nisam imao problema s vađenjem ribe iz takvog otvora. Sedamnaest je malo prevelik. A prevelik je zato što su oštrice dva centimetra šire, što ne izgleda mnogo, ali ako pogledate svrdlo od petnaest – evo, pokazat ću vam.” Ustao je i dohvatio svrdlo. Usprkos podstavljenom kombinezonu i čizmama koji su ga naglašavali kao onižeg, zdepastog čovjeka, na ledu se kretao spretno i okretno, i zgrabio je svrdlo jednom rukom onako kako bi igrač dohvatio palicu u trku prema klupi nakon udarca. Prišao mi je uzdignuvši dugo i sjajno svrdlo do mojega lica. “Evo.”
Evo. Tu je vrelo. Tu je bit. Evo.
“Ako pogledate svrdlo od petnaest centimetara i usporedite s onim od sedamnaest”, rekao je, “razlika je golema. Kada bušite ručno kroz led debljine od trideset do pedeset centimetara, ako se koristite sedamnaestcentimetarskim, potrebno vam je puno više napora nego s petnaestcentimetarskim. Ovime mogu izbušiti četrdeset centimetara leda u dvadesetak sekundi. Ako su oštrice dobre i oštre. Oštrina je najvažnija. Uvijek moraju biti oštre.”
Kimnuo sam. “Hladno je ovdje na ledu.”
“Itekako.”
“Tek sam sad primijetio. Hladno mi je. Za lice. Počinje mi smetati. Moram ići.” Napravio sam prvi korak unazad, dalje od rijetke izmaglice koja je okruživala njega i otvor u ledu.
“Pametno. A sada znate i sve o pecanju u ledu, zar ne? Možda da o tome napišete knjigu umjesto krimića.”
Udaljavajući se korak po korak, povukao sam se petnaestak metara prema obali, no on je i dalje u jednoj ruci držao svrdlo, s oštricom vadičepa i dalje u visini mojih očiju. Potpuno poražen, odmicao sam i dalje. “Sada znate i moje tajno mjesto. I to znate. Znate sve”, rekao je. “Ali nećete nikome reći, zar ne? Lijepo je imati tajno mjesto. Nikome o tome ne govorite. Naučite šutjeti.”
“Budite bez brige”, odvratio sam.
“S planine se spušta potok. Teče u slapovima. To vam nisam rekao?” upitao je. “Nikada mu nisam pronašao izvor. Tijek vode otamo do jezera je neprekidan. Na južnoj strani jezera voda istječe dalje.”
Pokazao je svrdlom. Čvrsto ga je držao golemom rukom u rukavici bez prstiju. “A ispod jezera teče bezbroj izvora. Voda dolazi odozdo pa se jezero stalno obnavlja. Samo se pročišćava. Ribama je potrebna čista voda kako bi preživjele i narasle velike i zdrave. Ovo mjesto ima sve što je potrebno. A sve je Božje djelo. Tu čovjek nije imao udjela. Zato je čisto i zato ovamo dolazim. Ako se upleo čovjek, bježi dalje. To je moj moto. Moto čovjeka s podsviješću punom PTSP-a. Dalje od čovjeka, bliže Bogu. Ne zaboravite da je moje mjesto tajno. Tajna se, gospodine Zuckermane, sazna samo kada je sami odate.”
“Razumijem.”
“E da, gospodine Zuckermane – knjiga.”
“Kakva knjiga?”
“Vaša knjiga. Pošaljite mi knjigu.”
“Nema problema”, odvratio sam, “već stiže”, i zaputio se preko leda natrag. Bio mi je iza leđa, i dalje s tim svrdlom u ruci dok sam se polagano udaljavao. Dug je to put. Čak i da se izvučem, znao sam da je mojih pet godina samoće u toj kući završilo. Znao sam da ću se, kada i ako završim knjigu, morati preseliti nekamo.
Stigavši neozlijeđen na obalu, osvrnuo sam se da vidim hoće li me ipak slijediti u šumu i dokrajčiti me prije nego što stignem vidjeti kuću Colemanova djetinjstva i, poput Steene Palsson, sjesti s njegovom obitelji iz East Orangea kao gost bijelac na nedjeljnom ručku. Stojeći mu sučelice, osjećao sam svu stravu svrdla – iako je već opet sjedio na vjedru. Ledena bjelina jezera okruživala je sićušnu ljudsku pojavu, jedini znak čovječanstva posred netaknute prirode, poput nepismenog potpisa X na bijelom papiru. Sve je tu. Ako već ne cijela priča, onda barem cijela slika. Krajem ovoga stoljeća život tako rijetko ocrta ovako čist i spokojan prizor: na vjedru, osamljeni ribič peca kroz otvor u pola metra dubokom ledenom pokrovu jezera čija se voda obnavlja potocima i brzacima s jedne arkadijske američke planine.

Zabilješke


1 Sofoklo, Kralj Edip, prev. Zdeslav Dukat i Koloman Rac.
2 William Shakespeare, Julije Cezar, prev. Mate Maras.
3 William Shakespeare, Julije Cezar, prev. Mate Maras.
4 Thomas Mann, Smrt u Veneciji, prev. Zlatko Crnković, 1998.