Andre Brink - Adamastor

Radnja ovog povijesno-mitološkog romana odvija se u 16. stoljeću, u vrijeme kada se u europskoj književnosti pojavila legenda o Adamastoru, titanu kojeg je Zeus pretvorio u kamen od kojeg je sačinjena strma planina afričkog poluotoka Cape. Roman jednog od najznačajnijih suvremenih južnoafričkih autora, vješto ispreplićući povijest, maštu i mit, opisuje sudar kultura i svjetonazora u susretu prvih europskih istraživača s južnoafričkim domorocima, te ljubavnu priču koja se, unatoč svim teškoćama, razvija između domoroca i Europljanke na mističnom i čudesnom tlu Afrike.

Evo čemu koristi sjećanje: oslobađanju - ne toliko od ljubavi koliko širenju ljubavi iznad želje, a time i oslobađanju
od budućnosti i prošlosti


T. S. Eliot - Mala Gidding

U V O D


U kojem, nakon nekoliko kritičkih primjedbi na ranije tumačenje Adamastora 1 od strane Francuza i Portugalaca, pripovjedač predlaže uvjete ugovora s čitateljem.



Dogodilo se nekad davno i nije se dogodilo. Pronašao sam tu formulu u knjizi, koje se više ne sjećam, o povijesti narativnih oblika. Mislim da se radi o staroj španjolskoj tradiciji koja je osobito korisna u ovom kontekstu gdje je prilično nejasna razlika između dogodilo se i nije se dogodilo. Koliko je meni poznato, Rabelais2, koji je prvi spomenuo Adamastora u jednoj priči, nije unio mnogo svjetla glede toga. Njegov junak je zaslužio tek spomen (Pantagruel, prvo poglavlje) u dugoj genealogiji divova koji su rodili jedan drugoga, među ostalim je i storuki Briareus, a sve, naravno, kulminira Gargantuom i Pantagruelom (“...Briareus, koji imade sto ruku, koji rodi Porphylica, koji
rodi Adamastora, koji rodi Anteja...”).
Camões3, koji je vjerojatno bio dobro upoznat s Rabelaisom prije nego što je započeo pisati svoje Luzitance (1572. godine), uvrstio je ovog diva među Titane koji su se pobunili protiv Zeusa (“Qual Egeo e o Centimano” - ovaj posljednji je, opet, stvorenje sa sto ruku). U njegovoj verziji, u s pravom slavnom petom pjevanju, Adamastor nije div kojemu treba ukazati poštovanje. Kad se Vasco da Gama sa svojom posadom uputio na opasno putovanje oko Afrike prema čudesnom Istoku i njegovim mirodijama, našao se licem u lice sa ovim “strašnim čudovištem” koje im se obratilo oholim retoričkim glasom:
“Ja sam taj tajnoviti i visoki rt Koji ste svi “olujnim” nazvali...”

što još sjajnije zvuči u originalu:
Eu sou aquelle ocailto e grande Cabo,
A quem chamais vos outros Tormentario...

Međutim, u konačnom razglabanju Camões je Adamastora opisao više gnusnim nego dojmljivim stvorenjem:

“Spodoba se ukaza strašna izgleda Izobličena, аl' gruba i jaka,
Sva mračna, brade čupave, bez reda, Očiju upalih, lica opaka;
Boja joj kože spržena i blijeda, Zemljom uprljane vlasi rasute, U crnim ustima zubi se žute.

Kao što objašnjava Camões, njegova tragedija leži u strastvenoj ljubavi prema Tetidi4, nimfi i princezi valova. Sudbina je htjela da je tek nakratko vidi dok se s Nerejidama5 kupala na žalu:

1 Adamastor - na grčkom jeziku znači “divlji - “neukrotiv”.
2 Francois Rabelais - najveći pisac francuske renesanse, glavno djelo Gargantua i Pantagruel.
3 Luís Vaz de Camões - (1524. - 1580.), najveći pisac portugalskog jezika, pripada “zlatnom stoljeću” portugalske književnosti. Glavno djelo Os Lusiadas (Luzitanci).
4 Tetida - u grčkoj mitologiji morska nimfa, jedna od Nerejida, Ahilejeva majka.
5 Nerejide - morske nimfe, 50 kćeri Nereja i Doride, stalna pratnja mitskog božanstva mora Posejdona.

“Jednom je vidjeh s kćerima Nereja Gdje naga izlazi iz mora i smjesta Osjetih čuvstvo velike žestine
Da još ni danas nemam želje ine.”

Bilo je nezamislivo da njegova ljubav bude ikad uzvraćena: “Imaju li nimfe tih vještina
Da zadovolje i jednog džina”,
obijesno se pita naš pjesnik. Ovdje se moram usprotiviti.
Vjerojatno zato što pripadam svjetovnom dobu punom cinizma, sklon sam pretpostaviti da ukoliko ovom jadnom gorostasu ljubav nije bila uzvraćena dijelom zbog njegove veličine, to se moglo odnositi samo na jedan dio njegove anatomije. Što se tiče ovog posljednjeg, Camões je, vjerojatno u najboljoj namjeri, uzeo pars pro toto6 uveličavajući preko svake mjere zaprjeku koja se
mogla svladati s malo strpljenja i velikog zadovoljstva. Kao da to nije bilo dovoljno, on uvlači Doridu, nimfinu majku, u izričito gnjusnu spletku da bi prevarila diva.
Na obećanje da će zaustaviti ratovanje s vojnim silama s Mora, ona pristane ugoditi sastanak noću s njezinom kćeri, oh! kakvog li nevinašca:
“I tako zaveden rata se odrekoh, Konačno u noći obećanoj od Doride, Prekrasno biće izdaleka ugledah,
Bijelo, nago tijelo potpuno same Tetide.”

Kad je “kao neka luda” prišao da u svoj zagrljaj primi lijepu djevojku i pokušao učiniti ono što je za oboje potpuno prirodno:

“Ono što u rukama otkrih tek hridina sama, A po njoj šuma i šikara gusta.
Vidjevši da ljubim stijenu s pećinama Umjesto lice anđeosko i usta,
Ukočih se, tijelo nikud da krene, Postadoh stijena naspram druge stijene.”

Ovo se razočaranje poklapa sa Zeusovom odlukom da konačno kazni pobunjene Titane. Kao što nam je poznato iz grčke mitologije, nekolicina njih pokopana je ispod visokih planina. Adamastor je pretvoren u neravnu uzvisinu na rtu poluotoka Cape:

“Postajat zemlja meso je počelo, Hridine od kostiju i rebara,
Te udove koje vidiš i moje tijelo Snaga bogova u more obara: Malo-pomalo moje biće cijelo U ovaj rt se osamljen pretvara, A da mi duša još i više tuži,
Tetida me vodom odasvud okruži.”

Pomalo je to pretjerano, ali eto što se događa kad se pisci dočepaju istine. Sve je to okvir za zlokobno proročanstvo koje kroz Adamastora izriče Camões (ako imamo u vidu da je za Camõesove suvremenike ono što je bilo pretkazano za Vasca da Gamu i njegovu posadu već postala povijest): brodolomi i nesreće koje su očekivale istraživače Olujnog rta, litanije destrukcije, očaja i smrti:


6 Pars pro toto - “dio za cjelinu”. Pojam koji predočuje cjelinu, a dio je te cjeline. Npr.: Kad se Englezima nazivaju sve stanovnici Velike Britanije.

“Ovdje ću uspjeti, mislim da smijem reći, Onom koji me otkrije teško da se svetim.”

Njegovo apokaliptično proročanstvo kulminira u viziji koja odgovara tom dobu u kojem se sve preuveličavalo:

“Doći će još jedan što za časnog važi, Slobodnjak, vitez i zaljubljen k tomu. I gospa s njime, oličenje draži.
Amor ju dade ko ljubimcu svomu; Tužna će sudba ovdje da ih traži, I na surovu području momu
U brodolomu ostavi ih žive Da sve strahote i muke dožive.

Vidjet će mile djece smrt od gladi, Djece s ljubavlju na svijet donesene; Vidjet će rulju kafarske7 paščadi Kako trga ruho s te predivne žene; Pržit će žega, studen će da hladi Udove joj bijele, nježne, obnažene,
A poslije toga još će dane mnoge Po vrelom pijesku vući bolne noge.

I vidjet će još oni koji se spasiše Velikog jada i tolikih muka
Kako dvoje tužnih ljubavnika na kraj snaga Nestadoše u gustoj i okrutnoj šumi.
Ondje će u očaju od prekomjerne patnje Suzama i sami kamen smekšati
I njihove će se duše zagrljene spasit’ Te klete i prelijepe tamnice.”

Ovaj prijevod u mnogo čemu ne zadovoljava; pa ipak, iz njega prosijava nešto od prvobitne melodrame protkane barokom i preuveličavanjem, kao što se vidi kod svodova i arhitrava, što je čisto pretjerivanje koje je našlo inspiraciju u lošem ukusu manuelinskih crkava i samostana Lisabona i Porta.
Imajući danas sve ovo u vidu - dok sam se opirao sugestiji jednog Europljanina koji je osjetio gnušanje prikazavši taj moćni rt, tajnovit i veličanstven, kao izobličeno tijelo, mrgodna lica, prljave brade, crnih razjapljenih usta i žutih zubi - jedno pitanje dugo me je mučilo. Kojim se izvorom Caniões poslužio da bi stvorio tipičnu verziju priče o Europi šesnaestog stoljeća? Nije li moguće da se
iza originala nazire nenapisani urtext8? Ako je to istina, je li ostvarljivo u naše vrijeme i pod današnjim uvjetima izvršiti rekonstrukciju?
To me je pobudilo da se prihvatim ove avanture. Da budem precizniji, evo moje hipoteze. Pretpostavimo da je zaista postojao neki Adamastor kao model diva fantastične Camõesove priče. Pretpostavimo da je to prvobitno stvorenje, duh ili nešto slično, preživio kroz stoljeća u neprekidnom nizu različitih inkarnacija da bi stalno bdio nad Olujnim rtom. Kako bi on gledao na taj prvotni događaj iz perspektive kraja dvadesetog stoljeća?
Na ovaj skok sam spreman i svog čitatelja pozivam da mi se pridruži.


7 Kafar - ili kafir, arapski izraz za nevjernika, nemuslimana, ovdje pogrdan naziv za predstavnika crne rase.
8 Urtext - (lat.) “kao u originalu”.

PRVI ADAMASTOROV ŽIVOT

1.

U ovom poglavlju čitatelj upoznaje čudnu vrstu ptice, kao i ženu koja se izlegla iz jajeta.


Bio je to zaista prizor za gledanje. Ugledasmo kako morem, tim Sunčevim gnijezdom, prema nama plivaju dva predmeta nalik gorostasnim morskim pticama s bijelim perjem koje se zalepršalo na povjetarcu što je upravo zapuhao. Nedaleko od žala, gdje su naši ljudi skupljali dagnje sa stijena nakon što se plima povukla, dvije ptice se zaustaviše i skupiše svoje perje. Nisu pokušale prići bliže obali. Samo su stajale na mjestu njišući se na valovima, očekujući možda ribu, ali ako je tako, onda su vjerojatno čekale kitove jer ptice su bile baš goleme. Nakon duljeg vremena naše oči ugledaše treću pticu kako se odvaja od obzorja, tamo daleko gdje se spaja plavetnilo mora i neba. Ova ptica se pridruži onim dvjema pticama. Mnogo kasnije pojavi se još jedna. Onda se nešto čudno dogodi. Dok smo mi još uvijek buljeći stajali, dvije ptice ispred nas počnu nesti jaja neobična, okrugla oblika i smeđe boje. (Nismo mogli dokučiti što su radile druge dvije iza njih, ali jasno nam je bilo da se radi o mužjacima.) Začudi nas to da se jaja nisu pojavila, što je bilo za očekivati, straga ispod ptičjeg repa, već baš ispod krila. Ubrzo jaja krenuše prema nama nošena plimnim valom. Jedva stigoše do obale kad iz njih počeše izlaziti ljudi, ne jedan po jedan, već u skupinama.
Znači, to su ljudi. Vidjeli smo sve vrste ljudi prije toga. Narod kao što smo mi, Khoikhoin9, koji
živi na ovim prostorima još od kamenog doba Tsui-Goaba10; narod San11 (koji su sljedeće generacije bijelih stranaca nazvale “Bušmani”) i gore u blizini Upper Rivera “Bijesni narod” - koji smo nazvali Xhosa12, koji postoji još od pamtivijeka. Ali ljude koji se izlegoše iz onih jaja naše oči dosad nisu vidjele. Reklo bi se da su nalik pticama u svim bojama ovog svijeta. U početku smo mislili da se radi o perju, ali onda smo shvatili da se radi o nekoj vrsti odjeće. I šepire se naokolo ukočenih nogu kao nojevi, glava obraslih u bradu i brkove tako da si jedva mogao nazreti njihovo lice. Tim bolje, jer što se tiče kože, nisu imali što pokazati, bila je blijeda i bijela kao trava koja je predugo rasla ispod
kamena.
Otprilike četiri stoljeća poslije, 1897. godine, rani pjesnik afrikaans jezika S. J. du Toit upotrijebio je istovjetnu sliku u poemi Hoe die Hollanders die Kamo Ingeenem Het (Kako su Holanđani osvojili Cape), koju je vjerojatno posudio iz priča koje su kružile Capeom. Međutim, on spominje guske koje rađaju mlade sa strane tijela, što je odista smiješno. Ptice nesu jaja. Kao i one koje smo mi vidjeli. Ja to znam, bio sam ondje.

Danas ne mogu sa sigurnošću reći je li to bio Vasco da Gama sa svojim ljudima koji su plovili prema Istoku ili su bili na povratku (na prvom ili nekom drugom putovanju?), ili se radi o njihovim prethodnicima Bartolomeu Diasu i njegovoj posadi koji su desetljeće prije (1488. godine) oplovili naš Cape, ili se, pak, radi o drugima koji su išli njihovim tragom. Naravno, u današnje doba vidio sam kopije slike i tapiserija na kojima je prikazan da Gama i taj plećati čovjek ogrnut plaštem u vezenoj
odjeći i napuhanim prugastim rukavima, s bradom i brkovima, čija pleća resi križ Aviza13, izgledao
mi je nekako poznat. Međutim, možemo li vjerovati slici, pogotovu ako je rađena mnogo vremena nakon ovog događaja? Uostalom, svi ti ljudi su nalik jedan na drugoga; ako si vidio jednoga, onda si vidio sve ostale. Naravno, osim te žene. Ona je drukči je izgledala! Ali i to bi mi čak promaknulo da slučajno nisam naletio na nju bez sve te odjeće koja ih je pokrivala. Naga, bijele meke kože i potpuno sama. Ona je itekako bila drukčija; drukčija od svega što sam dotad vidio. Bila je nestvarna, kao da je u tom trenutku izniknula iz bijelog sjemena našeg oca Heitsi-Eibiba14, lovca bez premca. Kao tanki

9 Khoikhoin - “Narod naroda”. Pogrdan naziv za Hotentote.
10 Tsui-Goab - božanstvo, izvor dobra, koje živi u Crvenoj zori.
11 San - Nomadi, poznati još pogrdnim nazivom “Bušmani”.
12 Xhosa - Najbrojniji crni narod Južne Afrike.
13 Križ Aviza - Grb dinastije Aviza koja je vladala Portugalom između 1385. i 1580. godine.
14 Heitsi-Eibib - Veliki predak, lovac za kojeg se vjeruje da je mnogo puta umro i ponovno oživio.

vatreni jezičak odvojila se gorka iskra od kremena u koji je udario sam Geitsi-Eibib. Tijekom svog života vidio sam, imao i posjedovao bezbroj žena. Međutim moj prvi pogled na ženu, koju ću kasnije nazvati Khois (što, naravno, znači žena), ni čim se ne može usporediti. Možda sam jedino u tome bio naivan. Ali, budite blagi prema meni.
Tog prvog popodneva ni traga ni glasa od nje. Da vam pravo kažem, jedva su ta jaja dodirnula obalu i izlegla svoj šareni okot, već smo svi klisnuli sa stijena, pobjegli sa žala i nestali u gustoj šikari. Sunce se već približilo svom gnijezdu kad smo se zaustavili. Te noći su nas pogodili hladnoća i glad jer smo na stijenama ostavili svu hranu i sve što smo imali sa sobom. Proveli smo čitavu noć šćućureni oko vatre osluškujući u mraku plačljivo oglašivanje hijena i smijeh šakala; nije nas zastrašilo ni muklo gunđanje lava lutalice. Nimalo više nakon što smo ugledali ono što ljudsko oko dotad nije vidjelo; tek smo se po povratku Tsui-Goaba, Crvene zore, koja je razmazala nebo krvlju svoga posljednjeg ulova, osjetili dovoljno sigurnim da se riječima približimo toj temi. Svi se obratiše meni za savjet. Ja sam bio njihov vođa. U tom životu ime mi je bilo T-kama, što znači Velika ptica. U svakidašnjem govoru to označuje pticu noj, ali na jeziku Khoi “ptica” u žargonu znači muški ud; budući da nisam sklon veličanju sebe samog, skrušeno vjerujem da će iz toga čitatelj (ili čitateljica) moći sami izvesti zaključak.
Tako sam postao poznat pod imenom T-kama, sin Tkaneepa, čovjek s pticom koja nikad ne miruje.
A on je bio sin Gubua kojeg su zvali Čovjek sa sto ruku, budući da se sam mogao boriti protiv bezbroj neprijatelja.
A on je bio sin Aoba koji je ubio lava.
Sin Ghaihantimua koji je svirao gurah15 bolje od bilo koga.
Sin Goroa koji je prvi prešao Veliku rijeku i sa sobom donio priče koje nitko prije nije čuo. Sin Akimbia koji je u materinoj utrobi ubio brata blizanca i rodio se samo s jednim testisom. Sin K-gude, gazele, koji je brže jurio od vjetra sa zapada.
Sin Velikog vrača.
Sin onog čija je majka bila gnu.
I tako dalje unatrag, sve do Heitsi-Eibibova doba, i još dalje do vremena kad je Tsui-Goab prvi put stvorio zemljino kameno postolje iz kojeg je lomio stijene, u njih udahnuo život i stvorio ljudska bića. Prvi čovjek zvao se Kanima, Nojevo pero, a njegova žena Haunamaos, Žuti bakar.
Svojim ljudima dao sam savjet. Najprije smo otišli do koliba koje smo u vrijeme punog mjeseca podignuli na jednoj čistini između stabala s debelim prstastim lišćem koje danas nazivaju euforbije. Prethodne noći, dok smo bili u bijegu, daleko smo ih zaobišli da bi tako spriječili da mjesto ne otkriju bradati ljudi koji su nas slijedili. Plašeći se grabežljivaca koji su noću lutali naokolo, sve su ovce provalile iz obora i trebao nam je cijeli dan dok ih nismo opet skupili i zatim popravili ogradu od grana bijelog gloga. Od zalaska sunca cijele noći smo pjevali, svirali, plesali i molili se Tsui-Goabu, a u osvit dana svi smo se pomokrili na žeravicu koja je još tinjala, a vodom iz lonaca i posuda poprskali ulaze koliba. Tek tada smo krenuli natrag prema žalu.
Iz zakržljala grmlja koje je raslo na dinama promatrali smo kako se jaja vraćaju na obalu (vjerojatno su se noću sklonila ispod ptičjih krila), a zatim su se ljudi prihvatili posla na žalu. Nosili su vodu iz plitka potoka koji se ulijevao u zaljev odmah iza prvog kamenitog grebena. Prali su svoju odjeću. Jedna skupina je zašla u šikaru, pretpostavljamo u potrazi za hranom. Malo potom začuo se iz daljine čudan udar groma, što nismo uspjeli objasniti jer na cijelom nebu nije bilo niti jednog oblaka. Nakon toga vratili su se s mrtvom gazelom koju su dvojica nosila obješenu na motki. To smo mi uvijek radili. Po svemu sudeći, ipak su oni obična ljudska bića.
Evo što nas je posebice smirilo: kad se sunce našlo u zenitu, nova skupina ljudi stigla je do obale u jajetu morske ptice i iz prazne ljuske izvukoše neki predmet. Bio je nalik na visoko stablo bez lišća, ali sa dvije grane na vrhu. Svi zajedno su vukli taj predmet uz brdo koje se među stijenama visoko uzdizalo iznad dina i okolne šikare. Gledali smo ih užasnuti jer od pamtivijeka to brdo je bilo naše sveto mjesto, davno obilježeno gomilom kamenja od jednog našeg nomadskog plemena: bio je to jedan od bezbroj grobnih humaka našeg heroja spasitelja, lovca Pleitsi-Eibiba, koji je mnogo puta umirao, ali nikad nije umro. Kakvo li svetogrđe ti nezvani gosti spremaju napraviti? Tresli smo se od

15 Gurah - žičano glazbalo.

gnjeva i uzbuđenja dok smo promatrali kako ti tuđinci otvaraju duboku rupu među stijenama humka. U nju su spustili golo deblo, a potom učvrstili kamenjem koje su sklonili na stranu i dodali još više sve dok humak nije bio visine čovjeka.
Naš strah se pretvorio u bučno veselje. Svojim očima smo se uvjerili da umjesto obeščašćenja groba ovi ljudi također odaju počast našem Velikom lovcu; baš stoga se više ničeg nismo morali bojati. Postoji živi dokaz buduće blagodati: veliki križ posađen u naš grobni humak.
Idućeg jutra, odmah nakon što su velike ptice počele ispuštati jaja u vodu, bez skrivanja smo prišli posjetiteljima na žalu. Ovog puta donekle ih je obuzeo strah. Onda smo sasvim otvoreno na jednu stranu odložili naše strijele, a tikvice s mlijekom pokraj mora što je, izgleda, odagnalo svaku njihovu sumnju.
Problem je nastao kad se s posjetiteljima nismo uspjeli sporazumjeti. Stekao sam čvrst dojam da ne poznaju ni jedan jezik. Ispuštali su neke zvukove bez ikakva značenja, nalik ptičjem čavrljanju. Možda su zaista pripadali nekom ptičjem rodu. Pokušali smo se sporazumjeti gestama i oni su malo poslije odgovorili na isti način. Potpuno su nas pridobili kad se nekolicina vratila do ljusaka jajeta i odatle donijela kože, noževe i posude koje smo ostavili među stijenama onog dana kad smo kidnuli na brzinu. Osim toga, ponudili su nama tawete, darove koje stranci daju u znak dobrodošlice onima koje sreću na svom putovanju. Bile su to predivne staklene perle svih mogućih boja, zatim predmet od bakra, odjeća kojoj su se naše žene iz sveg glasa smijale, kao i neka stvar koja se žvaće i puši i koja nam je stvarala vodu u ustima. Bilo je tu još nešto, teško mi je objasniti, neka vrsta vatrene vode od koje je sve gorjelo u nama, neka magična tečnost, neusporedivo jača od mlijeka ili medovine.
Kao što sam već rekao, teško je o tomu govoriti, jer nakon prvog gutljaja, primijetio sam kako moji ljudi počinju skakati od veselja i tad sam shvatio kakva je to opasnost. Pogotovu kad sam kasnije tog dana otkrio da je čudno ludilo uhvatilo mnoge među nama. Ma što im govorio, samo su mi se cerili u lice, nesposobni da nešto kažu ili da se pokrenu.
Te stvari se moramo paziti, upozorio sam ih iste večeri. Iza toga se nešto skriva. Time nas žele oslabiti. Ako se ti ljudi sutra vrate s vatrenom vodom, moramo odbiti da pijemo. Sve drugo možemo prihvatiti, ali ovo nikako.
Bez prigovora su se složili. Međutim, idućeg jutra sam uočio da se nitko ne obazire na mene. Kad bi primijetili da ih gledam, postali bi krotki i poslušni, ali čim bih okrenuo glavu, oni bi promijenili držanje. Nije bilo sumnje zbog čega. Moglo se to izdaleka namirisati, a provala bučnog smijeha bila je dovoljna potvrda. Kad sam podigao kierie16, od njih je doprlo bijesno zujanje pčela, što su bili
dosad prvi znakovi neposluha. Zbog čega im zabranjujem ono što je tako dobro? Postavili su pitanje. Ubrzo ćete vidjeti, rekao sam, samo što će onda biti kasno.
Za vrijeme tog dugog dana postalo je jasno da tuđinci nisu željeli samo darivati, htjeli su nešto zauzvrat. Žene, prije svega. Nije bio potreban jezik za objašnjenje, postoje znakovi koje svatko razumije. U redu, složio sam se, ukoliko cijena za mladu bude prihvatljiva. Ali na moje zgražanje, ubrzo sam primijetio da nekolicina mojih ljudi, nakon što su se napili vatrene vode, nude svoje žene i kćeri u bescjenje. Pokušao sam zaustaviti nekoliko starijih ljudi, ali oni su se ponijeli kao ovce pobjegle iz obora, oko mene su projurili kao potok koji sve ruši pred sobom.
Iako sam bio bijesan, primijetio sam nešto neobično. Pošto su kupili žene, stranci su ih najprije odveli do vode, ne da bi ih oprali od glave do pete (iako je to donekle i dobro, jer nije potrebno trošiti dragocjenu vodu zbog pranja), već samo poškropili njihova lica, dok su muškarci nešto mrmljali i rukom dodirivali svoje čelo, grudi i ramena. Činilo se da su ženama davali ime, što je bilo smiješno jer je svaka već imala ime. Danas se dobro sjećam toga, sva nova imena bila su Marija ova, Marija ona. Netom bi žena dobila ime, odveli bi je u guštik. A onda se dogodilo nešto najsmješnije: čim bi se mladenci vratili natrag, vraćali bi žene. To nas je u početku vrijeđalo, osobito one među nama koji su za mladu dobili dobru cijenu, a onda smo shvatili da stranci ne traže povrat. Kad god bi neku ženu odveli u guštik, ponovno bi plaćali za nju. Tako si se mogao obogatiti.
Mene je i dalje morila briga zbog vatrene vode. Tim više kad su stranci stavili do znanja da žele i ovce. Žene su jedna stvar, ali ovce, koze i stoka su nešto sasvim drugo. Kad smo ponovno ostali sami, odmah sam se obratio svojim ljudima. Rekao sam im, dobro, možemo ponuditi po što većoj cijeni nekoliko ovaca, ali to je sve. Međutim, već idućeg dana naišao sam na nekoliko ljudi, i to ponajboljih

16 Kierie - Štap, batina, toljaga.

kao što su Sigeb, Aob i Dahgab, kako iz obora kriomice vode čitavo stado prema obali. Po načinu kako su pastiri veselo koračali iza ovaca, očito se moglo zaključiti da su se opet svojski poslužili vatrenom vodom, kad sam ih pokušao zaustaviti, Sigeb je posrćući krenuo prema meni s podignutom toljagom. Možete li to zamisliti? Ne bi bilo teško oboriti ga na zemlju, ali ostale ne bih mogao zaustaviti. Ništa mi drugo nije preostalo nego da i ja siđem do obale i pokušam porazgovarati s tuđincima, ako se to može nazvati razgovorom, a to je da nam vrate naše ovce. Umjesto da mi se prijateljski obrate kao prethodnih dana, oni su počeli prijetiti. Jedan među njima zgrabio je neku željeznu batinu i prije nego što sam shvatio što se događa iz te stvari je odjeknuo udar groma koji me je bacio na zemlju. Unatoč prvom dojmu, to me je uvjerilo da ovi ljudi nemaju nikakve veze sa Heitsi-Eibibom, bila je to zla družina, gomila varalica, nesumnjivo sljedbenici Gaunaba koji dolaze pravo iz carstva mraka.
Iste večeri ponovno sam se obratio svom okupljenom narodu želeći ga uvjeriti u opasnost na vidiku. Neugodno sam se iznenadio kad se nekolicina digla na noge i rekla mi da zatvorim usta: više me nisu htjeli slušati. Jedan među njima, i to nitko drugi nego Khusab, moj prijatelj iz djetinjstva, uzeo je riječ držeći na očigled sviju karbu17 s vatrenom vodom.
Odakle ti to? Upitao sam ga. Ne tiče te se, rekao mi je. Skočio sam na njega i uhvatio karbu, ali kad sam se okrenuo, ugledao sam polukrug ljudi koji su držali toljage u rukama. Bio sam spreman tresnuti posudu o najbližu stijenu, ali Khusab reče: “Ako je razbiješ, i tebe ćemo razbiti.” Nekolicina je dodala: “Vrati to.” Dok sam stajao negodujući, ljut kao gušter, oduzeše mi karbu i počeše je dodavati jedan drugom, tako da je svatko potegnuo dobar gutljaj gledajući me pravo u oči. Kakve li drskosti.
Sljedećeg jutra svuda su naokolo ležali, gnjusnog li prizora, hrčući kao životinje. Za to vrijeme sam sjedio s bolom u duši tugujući zbog nečega što nas je razdvojilo.
Idućih nekoliko dana morao sam ih izbjegavati. Nekoliko starijih ljudi počelo je razmišljati kao i ja, to moram reći, ali mladi su unosili nered. Tko zna što bi se još dogodilo da baš tada nisam sreo tu ženu.
Vjerojatno ćete me pitati što je na tim brodovima mogla tražiti jedna žena. To me je pitanje često proganjalo u budućim životima. Nikad nisam našao dokaz da su Da Gama, Cam, Dias, D’Almeida ili neki drugi pomorac sa sobom na brodovima imali žene ili ih kući dovodili iz drugih krajeva. Naprotiv, takva praksa bila bi u suprotnosti sa svakim socijalnim, ekonomskim, moralnim, vjerskim ili pragmatičnim obzirima tog vremena. S druge strane, baš zbog takvih obzira moglo se očekivati da, bi ukoliko bi se takve žene nalazile na brodu, gospodin Da Gama i njegove kolege učinili sve što je u njihovoj moći da se to zataška. Zar nije tako? Čak da su sa ušća Tagusa krenuli bez ženskog bića na brodu, što bi ih spriječilo da ne pokupe usput neku ženu - ženu propovjednika ili trgovca, ženu koja je pretrpjela brodolom, robinju ili neku drugu ženu? U svakom slučaju, bez značenja je ono što je povijest zabilježila. Ali, što je sigurno, na ovom putovanju, među ovim neobičnim ljudima, nalazila se jedna žena. I ja sam je sreo.
Šestog dana ujutro ona se izlegla iz jednog jajeta što ga je na valove ispustila jedna od velikih ptica koja je ležala na vodenoj površini na tamnoplavom obzoru.

2.

Kratko poglavlje o velikom nesporazumu.


Bila je sama. Sjedio sam visoko na stjenovitom brežuljku, na kojem su podigli križ, i promatrao kako smeđe jaje prilazi obali sve dok nije izašla van i stupila nogom na tvrdi vlažni pijesak. Još rano u zoru popeo sam se na brežuljak s torbom od kozjeg krzna punom darova za Heitsi-Eibiba, tikvicom s medom, nojevim jajetom koje sam donio iz Camdeboa, kiselim mlijekom, kozjim lojem i vrećicom



17 Karba - zemljana posuda za držanje tekućine (vode, meda).

buchua18. Neka ovi prevrtljivi stranci čine što ih volja, pomislio sam, ja ću ovo mjesto, na primjeran način, ponovno posvetiti Heitsi-Eibibu.
Bio je to loš trenutak za mene. Jedna misao mi je govorila da sam previše strog prema svom narodu jer nam tuđinci žele dobro; druga misao mi je govorila da to nije baš tako i da se oni ponašaju poput šakala koji je provalio u jazbinu aardvarka19. Ove su mi se misli stalno motale po glavi, neprestano bi se izmjenjivale danju i noću. Zbog toga sam tako rano ustao da bih našao mjesto gdje ću
biti sam i na miru promatrati veliku školjku zaljeva gdje smo uvijek dolazili provesti ljetno vrijeme. Iza mene kopno divljeg izgleda, zeleno s gustim raslinjem, trnovitim gušticima i kamenitim grebenima, strvinarima i pticama kao na nebu, planinskim grbama i izbočinama, mračnim i tajnovitim potocima koji teku ispod zemlje; ispred mene tek hladno zapjenjeno more. Netom sam pronašao mjesto, ugledah jaja velikih ptica kako prilaze obali. Moji ljudi čekali su ih dolje u nizini.
Danas su se spremili poći u lov. Ja sam ih upozorio da ne vjeruju k’onkwas20, bradatim ljudima, ali tko me je više slušao? Primijetio sam muškarce kako nestaju u guštiku, dok su se žene s djecom polako razilazile hodajući zavojem zaljeva do suprotne strane, sve dok nisu bile veličine mrava. Ja sam ostao sjediti na svom mjestu.
Onda se jedno jaje uputilo prema kopnu, kao da se zakasnilo izleći; nisam ni primijetio kad se to dogodilo, jednostavno se pojavilo. Iako s vjetrom u krmi, ljuska je s teškoćom išla naprijed, čudno se ljuljala i poskakivala, nije se kretala brzo kao ostale. Dugo joj je trebalo dok nije zagrebla po pijesku; jedna osoba se izlegla iz nje. Njena odjeća izgledala je duža od odjeće ostalih ljudi koji su dolazili s mora i bila je svjetlije boje, ali osim toga nisam primijetio ništa drugo što bi bilo neobično. Bosih nogu, bosih i bijelih nogu, ta osoba se uputila preko pješčanog žala prema širokoj plićini ušća potoka koje se nalazilo ispod mjesta gdje sam se ja smjestio. S mukom se uspinjala preko stijena. U mislima sam tu osobu još uvijek nazivao “on”. Osoba bi povremeno čučnula uz potok, gurnula štapić u vodu, bockala njime, vjerojatno ježince i ljubičaste vlasulje, a onda bi krenula nekoliko metara dalje, ponovno čučnula i opet pošla dalje. Konačno se je odmaknula poprilično daleko, ispravila se u punoj visini, ispružila vrat i pogledala svuda naokolo kao da se želi uvjeriti da nema nikog na vidiku, poput
meerkata21 kad nadgleda okoliš. Kad se uvjerila da je mjesto pusto, počela je sa sebe skidati komad
po komad odjeće sve do golog tijela, izgledala je poput divlje gomoljike barua22 iščupane na pustopoljini. Nisam se još uvijek maknuo sa svog mjesta, golo stvorenje s oprezom je krenulo preko kamenja prema dugom uskom bazenu s druge strane hridi povremeno se zaustavljajući da bi bacilo pogled oko sebe. Nikog nije bilo osim galebova. I mene, ali neznanac me nije mogao uočiti jer sam se
zgrbio i sakrio iza stijena. Čekao sam dok se ta osoba nije spustila u bazen i onda sam sišao s brežuljka. Nisam još ni u što posumnjao.
Tek kad sam stigao do potoka, otkrio sam da ta osoba nije muškarac. Nijedan muškarac se ne može prevariti kad ugleda one okrugle tikvice i mali brežuljak prekriven gustom dlakom. U istom trenutku me je primijetila i ispustila krik. Brzo sam se sagnuo da pokupim odjeću s namjerom da joj pružim, ali tek to ju je izludjelo. Kao rak se povukla na drugu stranu bazena i pri svakom koraku, povremeno posrćući, zaustavila bi se da me poprska vodom. Nisam mogao dokučiti zbog čega se toliko preplašila. Zar joj nisam pokazao da je nemam namjeru ozlijediti?
- Mutsi atse - pozdravih je uljudno kako sam naučio. - Ja te vidim.
Ona nije prestala vrištati i prskati me vodom. Da bih je uvjerio u svoje miroljubive namjere, da bih joj pokazao da ne skrivam ništa čime bih je mogao povrijediti, odvezao sam remenje svoje zaštitne pregače ghai od mekane kože cibetke koju sam nosio da bih pokrio svoje dragocjene organe. Ispustila je tad zaglušujući krik, nešto zaista strahotno. Iskočila je iz vode, poskliznula se na glatkoj površini stijene, pala, nastavila se kretati četveronoške, ponovno ustala, više puta pala i ustala i krenula žalom u širokom polukrugu držeći se linije koju je na tvrdom pijesku ostavila plima; sve više se udaljivala od mene prilazeći mjestu gdje se izlegla i kriješteći kao poludjeli galeb.
- Hebba ha! - vi kao sam za njom. - Vrati se!

18 Buchu - ljekovita mirisna trava.
19 Aardwark- afrički mravojed.
20 K’onkwa - bradati čovjek.
21 Meerkat - rod vjeverica koje žive pod zemljom.
22 Baru - mala mliječna gomoljika.

Trčeći na svoj ženski način, njezine duge noge nosile su je sve dalje, duga tamna kosa lepršala je za njom sve dok se nije naglavce strmoglavila u jaje u kojem je došla do obale.
Bilo je to kao u snu kad noćni duhovi uznemire čovjeka dok spava i kad se probudiš s organom koji visoko strši kao mamba23 spremna na udar. Odmah sam shvatio što ju je prestrašilo, kao i druge koje bi se prepale kad bismo se kao dječaci i djevojčice zajedno igrali, kad je postalo očito što sam od svog oca buntovnika naslijedio, ja, T’kama, Velika ptica. Da mi je dala samo malo vremena, s malo
strpljenja sve bismo riješili. Ali i meni je nedostajalo strpljenja. Dok sam stajao drhteći i zureći u nju, itekako sam postao svjestan da se duboko u mene zarila strijela namazana magičnim sokom gorkog ploda. Ova mamba koja je oživjela u mojem međunožju, uzdigla se kao visoki križ koji je sad usađen u sveti humak Heitsi-Eibiba i neće se smiriti dok se duboko ne smjesti u kloof24 koji joj odgovara. Bio sam tužan i postiđen, ni pokušao nisam poći za njom. Samo sam zastao promatrajući kako se
smanjuje u daljini dok je trčala preko žala boje bakra prema svojem jajetu i potom zaveslala kroz pjenu valova udaljujući se od mene, odlazeći zauvijek iz mojeg života ususret moru tamnozelene boje.

3.

U kojem je prvi put potekla krv.


Ipak ne sasvim, ne posve do tamnozelenog mora, jer što bi još ostalo od moje priče? Stoga, baš zbog moje priče, zbog svih događanja koja se u ovom trenutku nalaze ispred nas, opet je moram vratiti na kopno. Možda je vjetar bio prejak ili nije smogla dovoljno snage da veslanjem svlada nadolazeću plimu. Čak i da je uspjela u svom naumu, ipak bih napisao da se danas vratila na žalo.
Dok sam stajao i promatrao sa stijene (i mene je skoro otplavila nadolazeća plima na koju se nisam ni najmanje obazirao), dok sam sjedio ovdje i privlačio čamac koji se propinjao na valovima, potezao sam i piskarao nižući redak za retkom sve dok se nije vratila na žalo na koje ju je more po drugi put izbacilo. Međutim nije pokazala namjeru da napusti ljusku u kojoj se nalazila. Ostala je u njoj ležati sklupčana kao golišavo pile u razbijenoj ljusci sve dok mi nije sinulo da je na mene bijesna zbog odjeće koju sam uzeo kao da je želim ukrasti.
Zato sam odlučio dokazati svoje dobre namjere. Kolibe su bile predaleko da bih joj donio što je trebalo. Tko zna što bi s njom bilo da sam joj okrenuo leđa? To je jedino opravdanje koje danas mogu iznijeti zbog svetogrđa koje sam tog jutra bio spreman učiniti - u žarkoj nadi da će Heitsi-Eibib, koji je i sam upoznao mnoge žene s kojima je posijao bezbroj djece po kontinentu prije nego što je počeo umirati i ponovno ustajati iz mrtvih, shvatiti moju zdvojnost i s razumijevanjem primiti moju odluku, ako ne i opravdati.
Ponovno sam vezao ghai, svoju kratku pregaču i, držeći još uvijek ženinu odjeću, požurio do kamenitog grebena. Kad sam zastao na pola uspona da bih došao do daha, primijetio sam da pazi na svaki moj pokret, ali brzo je spustila glavu iza ljuske kad se uvjerila da je gledam. To me je donekle smirilo. Naposljetku, ona je ipak ljudsko biće i znatiželjno kao svi mi. Nije bilo sumnje u njezinu ženstvenost. Na vrhu brijega uzeo sam žrtvene darove ispod križa koje sam ranije ostavio - mravi su se koprcali u medu, ali sve ostalo bilo je u redu, nojevo jaje iz Camdeboa, buchu u maloj vrećici, kozji loj i usireno mlijeko - moleći Heitsi-Eibiba za oproštaj što sam ga pokrao na takav način, ali svečano obećavajući da ću iduće jutro nadomjestiti darove. Zatim sam se nizbrdo sjurio do smeđe ljuske na žalu oko koje se more sve više pjenilo.
Pružio sam ženi sve žrtvene darove koje sam uzeo s tumulusa Heitsi-Eibiba, zamotane u njezinoj haljini brončane boje, istovremeno objašnjavajući da ću njezinim ljudima, čim se vrate, ponuditi za nju punu cijenu. Po svemu sudeći, od svega što sam rekao, malo je toga razumjela, kao i njezini suputnici ranije. Da nisam bio u žurbi zbog moje ghai pregače koja se nadignula, vjerojatno bih odustao od pokušaja da se sporazumijem sa ženom iz plemena koje ni znanje govora nije


23 Mamba - otrovna zmija crne ili zelene boje.
24 Kloof - klanac.

posjedovalo. Nisam se prestao vrtjeti oko ljuske pokušavajući vidjeti njezino lice, ali ona je stalno uspijevala skloniti svoju glavu. Konačno sam odlučio da ukoliko se ne možemo sporazumjeti putem riječi, onda treba pokušati drugi pristup. Počeo sam gugutati kao grlica, oponašati zov ptice pletilje, ćurlikao sam kao piet-my-vrou25, imitirao lavež šakala i hi jene i zlovoljno gunđanje lava.
Međutim, na sve to ni najmanje se nije obazirala i dalje je okretala glavu ustranu. Ne znajući što učiniti, konačno sam oprezno stavio ruku na njezino rame da bih je smirio. Ispostavilo se da je to bila pogrješna odluka jer opet je ispustila krik, zgrabila motku za veslanje koja je ležala na zemlji i počela me mlatiti po glavi i ramenima.
Ne samo zato što sam bio iznerviran, već što sam znao da u takvom stanju postoji samo jedan lijek za ženu, oduzeh joj motku iz ruke i odalamili je sa strane po glavi.
Samo je jeknula i skljokala se na zemlju.
Unatoč svim pokušajima, nisam je uspio vratiti k svijesti. Jedino je preostalo da je vratim u život pomoću hladne vode. Prebacio sam je preko ramena i preko stijena odnio do ušća potoka gdje sam je polako spustio u hladnu vodu tako da joj je glava ostala naslonjena na bočnoj strani potoka. Nikad nisam vidio tako nešto lijepo, i to još iz blizine. Skoro nesvjesno moje ruke krenu pravcem kojim moje oči gledaju da bi se same uvjerile da ovo stvorenje, ova graciozna žena zaista postoji.
U tom položaju me zateknu lovci na povratku iz šikare. Kad sam začuo njihove povike iz daljine, najprije sam pomislio da me pozdravljaju i ja im, mašući rukom, veselo otpozdravih uz radostan smijeh, držeći drugom rukom onu stvar koja se sama probudila, tako da se uvjere u moje časne namjere jer i sami su toliko puta bili u šipražju s našim ženama.
Na moje iznenađenje ponovno sam začuo kako je nebom bez oblaka odjeknuo grom i istodobno primijetio dim iz jednog njihova kierie. Osjetio sam jaki udarac u ruku i odjednom me oblila krv.
Danas, poslije petsto godina, teško je točno prenijeti što se dogodilo. To je stvar sjećanja. Samo da vas podsjetim, nikad prije nismo vidjeli oružje ili čuli pucnjavu. Kao što su mi prenijeli moji ljudi, koji su ranije tog dana bili s lovcima, mogli su se u to uvjeriti vlastitim očima; a ja sam bezazleno čekao na žalu i kad me je metak pogodio, nisam shvatio o čemu se radi. Kad su mi kasnije ispričali kako je Khusab, sjećajući što se dogodilo sprinkboku26 i gnuu za vrijeme lova, pokušao istrgnuti
pušku predvodniku ekspedicije baš kad je ovaj nanišanio na mene, postalo mi je jasno da je moglo biti i mnogo gore. Khusab je bio sin Tkunija, a ovaj sin Gauna čija majka je pripadala narodu San. Nas dvojica, on i ja, zajedno smo odrasli, zajedno vadili iz zemlje lukovice, korijenje i divlji luk - baru, kambro27 i njaba28 - zajedno smo učili gađati strijelama, skrivali se ležeći na rubu glinene jame i
potajno promatrali djevojke kako uz hihot razvlače unutarnje usmine od otvora da bi oblikovale duge rese, crvene kao u divljeg pijetla, prizor ugodan za oči muškarca, a uz to i mekan na dodir. U početku, kad su stranci počeli s razmjenom nudeći nam pogubnu vatrenu vodu, Khusab je bio taj koji je podignuo bunu protiv mene, kao što sam prije s žaljenjem rekao. Ali tog dana on mi je spasio život. Nakon prvog pucnja nastao je metež na žalu. Nekoliko k’onkwa naslijepo su počeli pucati iz pušaka, dok su naši ljudi uzvratili lukovima i strijelama; nekolicina je zgrabila i bacala kamenje (taj refleks se zadržao u našim naseljima i nakon pola milenija), drugi su jurnuli na strance da bi ih oborili na zemlju. Čitavo je žalo vrvjelo od tjelesa koja su kričala i tukla se među sobom. Pucnji su odjeknuli kao oluja, petorica-šestorica naših ljudi skljokala se ne zemlju, njihova tijela tresla su se i savijala u smrtnom grču, a dvoje bradatih ljudi pali su na zemlju pod udarcima bačenog kamenja. Dozvao sam Khusaba. Dotrčao je s još dvojicom-trojicom da mi pomogne oko nage žene koja je grebala, grizla i bacakala se amo-tamo u nastojanju da se vrati svojim ljudima. U jeku bitke mi smo je odvukli u šipražje iza dine. Novi pucnji i još oborenih ljudi. Izgledalo je da kao da se Crni Gaunab ustremio na
nas. Čitavo to vrijeme krv je tekla iz mojeg ramena sve dok nisam postao crven od glave do pete.
S druge strane zaljeva naše žene i djeca čuli su buku i trkom se vratiše u naselje. U jednom trenutku, kad sam vidio da stranci i njih gađaju, zamračilo mi se pred očima. Nekolicina mojih je pala, među njima i mala djeca, a mi ništa nismo mogli da to spriječimo.
Trkom smo se povukli do šipraga vukući sa sobom pobjesnjelu ženu. Da su bradati ljudi iole znali

25 Piet-my-vrou - (africaans) vrsta ptice, onomatopejski naziv.
26 Springbok - vrsta male antilope, simbol J. Afrike u vrijeme aparthejda.
27 Kambro - divlja gomoljika slična slatkom krumpiru.
28 Njaba - divlja gomoljika slična tartufu.

kako slijediti tragove, za nas bi ostalo malo nade. Za sobom smo u prolazu ostavili tragove slomljenih grančica, krvi i vučenja po zemlji. Ili su bili glupi ili prestrašeni. Malo zatim bili smo prisiljeni remenjem vezati ženina usta premda mi se srce stegnulo kad sam je vidio u takvom stanju - kako joj nije bilo jasno da ne želimo nikakvo zlo? - ali je naposljetku prestala jecati.
Duboko smo zašli u šumu euforbije ne usuđujući se zadržavati u blizini naših koliba čiji su položaj k’onkwa već znali napamet. Kad nam se činilo da smo na sigurnom mjestu, konačno smo se zaustavili da mi stari Khamab ukaže pomoć. On je bio naš t’gai aob29, mudri vrač koji je s jednakom lakoćom razgovarao sa sobo khoin30, ljudima iz sjene, kao i s nama. Bio je stariji od bilo koje kornjače i nije bilo ničeg što nije poznavao. Krv, koja je još uvijek tekla, zadržao je u rogu antilope. Strahujući da je otrov k’onkwe poguban kao i zmijski otrov, u prah je samlio osušena guštera, pomiješao s pepelom trnovita drveta, smjesu utrljao u povrijeđeno mjesto i zatim prekrio kozjim lojem na koji je posuo usitnjeno suho lišće. U tikvu s vodom usuo je samljevena crijeva dikobraza i primorao me da to popijem.
Suzdržavajući svoj bijes, tek onda je progovorio hrapavim glasom, tiho da nitko ne čuje:
- Zašto si doveo tu ženu?
- Ja je želim.
- Ona nije našeg roda.
- Ja je moram imati.
- Zar ne vidiš kakvo si nam zlo donio? T’kama, zar to nije dovoljno?
- Khamabe, znam, strašno je to što se dogodilo. Ali moram je imati. Tsui-Goab ju je meni poslao.
- Tko si ti da ime Tsui-Goaba koristiš tako olako?
- Znam da je to on.
- A što ako ovo nije kraj? Pretpostavi da je to tek početak?
- Ona meni pripada, Khamabe. Ne mogu je se sad odreći.
- Vjerojatno nas čekaju godine krvi i suza.
- Onda neka bude tako. Ja je moram imati.
Otišao je od mene još uvijek mrmljajući sebi u bradu. Iza vatre, gdje već počinje mrak, vidio sam ženu kako sjedi naslonjena na stablo. Ni rukom ni ustima nije dodirnula hranu koju su joj žene donijele. Samo je sjedila i zurila u vatru.
- Khois31 - šapnem. - Ženo!
Nije podignula glavu. Možda me nije ni čula.
- Khois - ovog puta bio sam glasniji.
Još uvijek nikakva pokreta. Stajao sam tu, s ove strane vatre, sa željom koju nisam mogao obuzdati. Ali, bilo je to još jače od želje. Bila je to neodoljiva potreba da budem s njom, zauvijek, danima i godinama na ljetnoj žezi i u hladnoj zimi, na tvrdom tlu, nadomak antilopa koje bezglavo jure, u prašini, blatu, u bolesti i patnji, dok se djeca rađaju, u plesu na mjesečini uz monotoni zvuk gurah, na ravnici, u planinama, u šipražju, danju i noću, u životu i smrti.
Dodirnuo sam svoje rame. Krvarenje je prestalo. Ali nešto je u meni govorilo da je stari Khamab bio u pravu. Krv se nije zaustavila.

4.

U kojem se daje odgovor na pitanje koje već neko vrijeme tinja u čitateljevoj glavi, a to je: s obzirom na mučne okolnosti u kojima su proveli tu noć i emocionalno stanje žene s mora, na bolnu ranu naratora i veličinu njegova uda, je li s njom spolno općio?


Nije.


29 T’gai aob - vrač, vidovnjak.
30 Sobo khoin - narod iz sjene, duhovi smrti.
31 Khois - žena.

5.

U kojem je izlaz iz zapetljane situacije privremeno odgođen dok narator nastavlja opisivati presudno događanje idućeg dana.


Ustali smo idućeg jutra ošamućeni zbog nedostatka sna znajući da se moramo spremiti na ono što nas čeka. Prije negoli završi dan, trebalo je, na ovaj ili onaj način, riješiti pitanje bradatih k'onkwa. Nije bilo mnogo razgovora u našim redovima. Mogao sam lako prigovoriti svojim ljudima što od samog početka nisu slušali moje upozorenje da se drže podalje od nepoznatih ljudi, ali, ne da se opravdavam, i oni su meni mogli uzvratiti da ništa ne bi pošlo po krivu da se nisam spetljao s tom ženom. Za sve nas je bilo bolje da pozornost usmjerimo ne na ono što je bilo, već na ono što treba učiniti.
Ispalo je tako da je sve mnogo lakše riješeno nego što smo očekivali. Nekolicina naših ljudi, koje smo poslali u izvidnicu prema plaži, vratili su se s vijestima da stranci ukopavaju svoje mrtve. Ubrzo smo saznali da su krenuli prema našim kolibama svaki sa štapom koji grmi. Kad su naše žene čule vijesti počele su glasno kukati i jadikovati, ali ja sam im naložio da ušute. Ostavili smo bijelu ženu njihovoj brizi, zajedno s grupicom starijih ljudi zbog zaštite, a mi preostali žurno smo krenuli kroz šiprag koji se protezao duž uske staze koja je vodila prema obali. Bilo je skoro smiješno kako je sve lako ispalo. Jednom kad je iz šipraga odapeta strijela ona se ne čuje, ali kad je primijetiš noge te više ne slušaju, a u leđima ili drugom mjestu već osjećaš vatru kako gori. Prvi čovjek ni glasa nije ispustio. Možda je to bio uzrok još većeg straha. Drugi je bio pogođen manje precizno i počeo je zavijati kao ranjeni pavijan. Nekolicina je već bila spremna dati petama vjetra i njihove vođe morali su ih podbosti puškama da krenu naprijed. Međutim, kad je četvrti čovjek bio pogođen, nastala je bjesomučna strka prema obali.
Moji ljudi su se već spremili opljačkati tijela onih koji su pali, ali ja sam ih zaustavio. Nijedan komad tuđe odjeće, komadić bakarne žice, ni jedno pero sa šešira ne smije više nikad biti viđeno u našoj sredini.
Khusab i ja ostali smo otraga radi zaštite, dok su se ostali vratili kolibama. Skriveni iza dine vidjeli smo čamce kako se udaljuju nekoliko stotina metara od obale, potom su uvukli vesla i u tišini prepustili plesu na valovima kao da nisu mogli odlučiti treba li odustati ili se vratiti na obalu. Tek nakon poduljeg vremena, kad je sunce već prošlo iznad naših glava, dva čamca su se vratila nazad. Bradati ljudi oprezno su krenuli preko žala. Khusab je htio pozvati naše ljude, ali ja sam ga zadržao. Sasvim smo dovoljni nas dvojica. Ostali smo skriveni u grmlju nedaleko od staze kojom su se vrlo oprezno kretali ljudi s mora. Netom bi prešli nekoliko metara, zastali bi da provjere okolicu. Očito je da su se vratili da pokupe tijela svojih drugova. Ipak, kad su se, teturajući pod teretom mrtvih tijela, vratili do mora, odapeli smo nekoliko strijela u pijesak da bismo bili sigurni da se više neće vratiti na našu obalu. Ovog puta nismo imali namjeru nekoga ubiti, već tek toliko radi upozorenja da motrimo na njih. Oni su to primili k znanju.
Kad su odmaknuli od obale, poslao sam Khusaba da pozove naše ljude. Svi smo se okupili na žalu kad su u daljini četiri velike morske ptice napuhnule lepršavo bijelo perje i polako otplovile. Žena je bila s nama, vezanih gležnjeva. Kad su se ptice udaljile, ona se bez snage skljokala i sklupčala na pijesku. Kleknuo sam pokraj nje i odvezao joj noge.
- Sad ostaješ s nama - rekao sam. Nije se ni pokrenula.
- Neću te ozlijediti - uvjeravao sam je. - Jedino želim da budeš sa mnom. Sad si moja. Još uvijek se nije pomaknula s mjesta.
Ostali su počeli ukopavati naše mrtve. Nije to bio ugodna zadaća. Strvinari su nas već preduhitrili.
Najprije su se dočepali djece, jedno je bilo tek nedonošče u abba32 koži.
Dok posao nije bio obavljen, ja sam ostao pokraj žene. Ostali su se spremali na povratak kućama.


32 Abba - koža u kojoj se nosi malo dijete.

Rukom sam im dao znak da mogu krenuti, žena više neće pokušati pobjeći. Jednom kad su otišli, ja sam dugo nastojao da je utješim i povratim njezino raspoloženje, ali ona kao da nije bila svjesna moje prisutnosti.
Kasno poslijepodne, potišten i ljutit, odveo sam je do naselja i prepustio ženama. Vratio sam se na obalu potpuno sam i u crvenom odsjaju sunca na zalazu uspeo na brdo do svetišta Heitsi-Eibiba i tu položio darove za velikog lovca. S malo više pozornosti i mašte još uvijek su se mogle nazreti četiri crne točke daleko na moru, povremeno bi nestajale iza valova, a onda ponovno pojavljivale i opet nestajale. Polako i ravnomjerno plima je nadolazila na žalo i pokrivala tragove ljudi koji su se tu kretali i tijela koje su vukli po pijesku, sve dok konačno ništa nije ostalo. Dobio sam dojam da se ponovno vratio moj svijet. Uklonjeno je sve što je strano. Ispred mene se pružalo mirno i prostrano more, nepokretno poput lica žene koja izgovara laž.

6.

U kojem se dan rađa.


Ako se sad vratim pet stoljeća unatrag, teško da ću se sjetiti tog jutra i ne mogu garantirati da se to dogodilo baš onako kako ću vam ispričati. Ipak ću pokušati uz pomoć mudrosti koju mi dopušta taj vremenski razmak.
Vidim sebe kako cijelu noć sjedim naslonjen na goli trupac koji su ljudi s mora posadili u grobni humak Heitsi-Eibiba, dok mi zbog oštre noćne hladnoće ozlijeđeno rame zadaje sve više bola. U njemu žestoko kuca bolni život, a ruka se objesila kao slomljeno ptičje pero. Zvijezde plove iznad moje glave, mjesec se okrenuo naglavce , ugarci Tsaoba33, koji tinjaju, raspršili se po nebu. Prije osvita zore u gustišu se oglasilo cvrkutanje ptica, a prve zrake svjetlosti obasjavaju niz crnih gusaka
na sivom nebu. Vjerojatno su naslutile nastupanje zime. Nikakva više znaka od morskih ptica koje su na našu obalu dovele bradate ljude. Nijednog otiska stopala na pijesku. Jedna šumska antilopa se oglasila iza prvih euforbija. Od svega što je ostalo još samo ja sjedim na ovom mjestu ščepan u golemoj šaci ove zemlje.
Ona žena. Mislim na nju. Ubrzo, kad se dignem odavde, naći ću je ondje, jer ona sad meni pripada. Prošao je taj trenutak kad je izbor još bio moguć. Jučer sam je mogao pustiti, mogao sam odlučiti da se vrati svojim ljudima. Bi lije primili natrag?
Ali, to je već drugo pitanje. Mogao sam je pustiti i tako se nje osloboditi. Sad se onamo nalazi. Sad nosim na svojoj savjesti teret njezina života - sad mi to pada na um, bez obzira koliko sam prije bio toga svjestan - a osim nje još mnogo toga: buduće naraštaje, vjeru, nasilje, čitavu budućnost, život, rat, nadu.
Ovdje ne možemo ostati. Ova obala je oskvrnuta. Moramo pokupiti svoje stvari i krenuti duboko u unutrašnjost.
Podigao se jutarnji povjetarac. Osjećam kako se brijeg prepušta njegovu nježnom dodiru, osijećam kako polako lebdimo prostorom, brijeg sa svojim osamljenim batrljkom koji strši, ja sa svojim obješenim krilom, putujemo na svjetlu dana, visoko iznad tihog mrmora morskih valova: mogli bismo reći da se svijet pretvorio u pjesmu, ne radi se o cvrkutu ptica ili hadeda34 koje se bude ili gakanju crnih gusaka ili galebova, to sam svijet pjeva svojim najdubljim glasom koji snažnije
odzvanja od rike lavova ili tutnjave kopita gnua u pohodu, to je pjesma zemlje i kamena, brjegova, čestara i planina, koja se izvija iz grla, usta, crijeva, kostiju, nabreklih uda i tajnih ženskih dubina, ta gromka pjesma odzvanja u mojim ušima. Slušajući tu pjesmu ja prihvaćam svoju zemlju, pjevam svoju zemlju, dajem joj zvuk jezikom i grlom, dajem joj ime. Kažem: šuma i postajem šuma. Kažem: planina, brijeg, stijena, rijeka, more i postajem sve redom. Kažem lav, šakal, ptica rugalica, fazan,



33 Tsaob - Mliječna staza.
34 Hadeda - vrsta čaplje, glasnik smrti.

kiewiet35, kažem kombro36, kažem dagga37, kažem kierie i kaross, kažem khuseti 38, kažem t’gau39, kažem k’hrab40 , kažem k'arakup41, kažem kukac, muha i poljski miš, kažem strvinar i lešinar, Sunce
i Mjesec, noć i dan, Tsui-Goab i Gaunab, kažem biće, kažem čovjek, kažem žena. Kažem budućnost koja nadolazi, obzorja koja se otvaraju, drveća koja se lome, sunca koja izbijaju iz stijena, žene koje rađaju čudovišta i divove, ribe koje sviraju t’koi-t'koi42, biserke koje u zamku mame antilope, zmije koje nose kremen na čelu i Heitsi-Eibibe koji neprekidno umire i rađa se iz kamena, kažem doline koje se pretvaraju u meso, kažem krv koja teče, ispunjam dan nazivajući, pišem po dolinama kao listu papira, kažem smijeh, kažem plač, kažem smrt i rađanje, kažem gazele u kalabašu i nojevi u usirenom mlijeku, kažem zvijezde repatice, kameleoni i zečevi rasječene gornje usne i ušenci koji nose poruke blijedog mjeseca i vodene zmije koje same sebe prožđiru, ovce debela repa koje naglavce plove nebom, kažem sve ono što će se još dogoditi i sve ono čega se nitko nije sjetio, kažem užasni ja i
neustrašiva ti i zvukom svog glasa krećem u dan koji se preda mnom otvara kao jaje iz kojeg su se izlegle nemoguće riječi.

7.

U kojem krasno perje ne čini krasnu pticu.


Kad sam stigao u logor, ostali su već započeli s pripremom za put. Prije toga nitko o tomu nije razgovarao: kao guske koje se sele, svi smo jednostavno znali, svi bez razlike, da se nismo mogli zadržavati na mjestu gdje su dogodile takve stvari. Područje u unutrašnjosti nas je čekalo, a njemu nije bilo kraja.
Silazeći niz stjenoviti brijeg, prelazeći preko žala i dina, uputio sam se stazom kroz nisko raslinje
- ponegdje na obroncima brežuljaka, aloje43 su već poprimile žarkocrvenu boju kao da se spremaju pretvoriti u plamen - i zabrinuto razmišljao o onoj ženi. Kako je pripitomiti? Očito je izluđena od
straha. Kad sam odvezao svoju ghai pregaču, dala je petama vjetra i ponovni izravni pristup nije dolazio u obzir. (Kad samo pomislim da sam to učinio da bih je smirio, a možda i zbog dojma: zar čovjek na taj način ne iskazuje najveće poštovanje prema nekoj ženi?)
Kad bih joj makar mogao objasniti, ali ta žena ne zna govoriti. Onda se sjetih ptičjih zvukova kojim su se glasali bradati ljudi i počeh razmišljati o pticama. U onoj kitnjastoj šarenoj odjeći, koju je i ona nosila kad je bila s njima, više su sličili na ptice nego na ljudska bića. Zato mi se rodila ideja da bih je mogao ukrotiti slijedeći njihov primjer. Međutim, oni su otišli i kako sad otkriti njihove rituale prilikom parenja? Vidio sam kako su davali imena našim ženama i ja sam bio spreman isto učiniti, ali je li to bilo dovoljno?
Dok sam se kretao uskom krivudavom stazom gdje smo prethodnog dana strijelama napali neznance, na jednom grmu ugledah šešir jednog k'onkwe. Jučer sam zabranio svojim ljudima da ne uzmu niti jednu staklenu perlicu, dlaku ili pero tuđinaca, ali ovo je bilo već nešto drugo. Skinuo sam šešir s grma, očistio prašinu i okrenuo u ruci da ga proučim sa svih strana. Kopča se sjajila, a pero bilo bez neke vrijednosti. Padne mi na pamet da ukoliko na glavu stavim taj šešir, bio bih nalik njezinim ljudima i to bi je možda navelo da se spusti na zemlju, poslušno okrene svoj rep prema meni kao što čine ženke ptica ispred mužjaka koji se šepire.


35 Kiewiet - vrsta ptice, onomatopejski naziv.
36 Kombro - jestivi korijen.
37 Dagga - afrička trava nalik marihuani.
38 Khuseti - Plejade, Vlašići.
39 T’gau - vagina.
40 K’hrab - testis.
41 T’koi-t’koi - vrsta bubnja.
42 K’arakup - kameleon, glasnik neba.
43 Aloja - biljka žuto-crvenih cvjetova iz obitelji ljiljana, koristi se u medicini.

Kad sam se pojavio iz šipraga, moji ljudi su ustuknuli jer me nisu na prvi mah prepoznali. Ubrzo im je bilo jasno. Dotad su s nekoliko koliba već skinuli goveđe kože i smotali ih u zavežljaje, a ogoljeni okviri izrađeni od grana bili su nalik neizrađenim ili napuštenim gnijezdima.
- Vrlo dobro - rekao sam. - Sunce nas više ne smije vidjeti na ovom mjestu.
- Prije nego se sunce digne visoko, mi ćemo već biti na putu - rače stari Khamab kroz plavkasti dim dagga lule. Dao mi je znak pokretom glave da pristupim bliže i tiho upita da ostali ne čuju:
- Što će biti s ženom?
- Kako što će biti?
- Ostavit ćeš je ovdje ili što drugo?
- Kako da je ovdje ostavim? Ona pripada meni. Ona će poći s nama.
- Ljudi će se buniti. Ona nije našeg roda.
- Ona je moja žena. Na nju će se naviknuti.
- Još nisi uspio daje kwekwa44.
- Otkud znaš?
Naceri se otkrivajući bezube desni kao u kornjače i okrene suzne oči prema suncu:
- Sve ti ja znam.
Čučnuo sam pokraj njega.
- Khamabe, nemaš razloga za brigu. Prije nego što napustimo ovo mjesto, sve će biti sređeno.
- Dan je već odmaknuo.
- Ako se spusti koža na ulazu kolibe, unutra je noć. Klikne jezikom:
- Treba razdvojiti stvari koje se rade danju ili noću.
- Ima dovoljno vremena. Idem reći ženama da je pripreme.
Ništa nije rekao, ali način kojim je ispuhnuo dim bio je dovoljno rječit. Kad sam se vratio, još uvijek je sjedio na istom mjestu. Okrenuo se da pogleda kako žene ulaze u kolibu u kojoj su čuvali ženu ravne kose. Poznavao sam ritual. Njezino tijelo će od glave do pete namazati kozjim salom, onda će u svaki nabor i pregib utrljati mirisni prašak buchua. Takav je običaj u nas. I dok su unutar kolibe bile u poslu - mogao se čuti šapat glasova, ponekad iznenada prekinut jetkim praskom smijeha
- meni je stari Kharnab pomogao da se i ja pripremim. Odlučio sam na nju ostaviti dojam koji neće zaboraviti. Navukao sam šešir s perom na glavu tako da mi je skoro prekrio oči, a da bih vidio kuda hodam, morao sam glavu zabaciti unatrag. Onda je na red došlo cvijeće ulijepljeno debelim slojem loja koji mi je prekrio cijelo tijelo. Cvjetići plave, žute i bijele boje prekrili su svaki dio moje kože. U guste dlake ispod stomaka upleo sam kao krv crvene latice aloje. Zbog ovih aktivnosti kao i pomisli što me čeka, ona stvar se već moćno podignula i sinu mi ideja da uz nju privežem najveće, najbjelje i najljepše nojevo pero koje sam mogao naći među svojim stvarima. Trebali biste vidjeti kako pero treperi pri svakom koraku. Dok sam se išao naprijed, cvijeće je stalno otpadalo, ali dovoljno ga je ostalo na meni. Koja žena može odoljeti ovakvu muškarcu? Pogledajte ptice pletilje, zebe, rajske ptice, kljunorožce, lastavice: kod mužjaka je uvijek najsjajnije perje.
Pogledaj pravog čovjeka: evo me, dolazim.
Žene su izašle iz kolibe. Ušao sam unutra. Vani je nastao muk i ja sam bio svjestan da su se sve stisnule oko kolibe da bi bolje mogle čuti. Unutra je također vladala tišina, ni disanje se nije čulo.
Dugo sam stajao na mjestu, trebalo je vremena da se priviknem na pomrčinu. Konačno sam je jasno vidio preko puta, smotanu u malo klupko, namazana lojem sjajila se u svojoj golotinji, žena kakva treba biti, i još duge kose.
- Khois - rekao sam glasom koji mi zastade u grlu dok je pero zatitralo na jarbolu koji se zanjihao.
- Došao sam.
Glava joj se malo pomaknula. Ruke su pokrivale lice. Najzad primijetih kako se prsti razdvajaju. Usudih se prići još bliže gubeći latice pri svakom koraku. Šepireći se ukočen kao kljunorožac,
držao sam se smjera svog okićena štapa.
- Khois - ponovih iznenađen promjenom u svom glasu. - Evo me.
Naklonih se ispred nje, ali tad šešir sklizne na moje oči i više ništa nisam vidio. Udarih nogom o pod od balege da bih se uvjerio da će primijetiti pero kako se trese. U glavi su mi se motale misli:

44 Kwekwa - snošaj.

Heitsi-Eibibe, Tsui-Goabe, Narode iz sjene prošlih i budućih vremena, bacite pogled na mene, osjećam kako će se dogoditi nešto veliko.
U tom trenutku ona odjednom prsnu u smijeh.
Bilo bi u redu da je počela kričati od straha kao prvog dana, čak da je i vikala na mene, psovala me ili briznula u plač. Najviše bih se radovao da sam čuo: “Priđi ovamo.” Sa svakom drugom reakcijom, čak i s gnušanjem, mogao bih se nositi. Jedino ne sa smijehom. A kad je počela nije se mogla zaustaviti. Smijeh ju je tako obuzeo da se valjala po podu, a smijala se toliko dugo da je to bilo nalik jecanju. Ipak, bio je to smijeh toliko izvan kontrole da joj se treslo cijelo tijelo.
Ništa ne može čovjeka tako brzo obeshrabriti kao smijeh. U jednom trenu veliko, ponosno pero objesilo se na svojoj grani. A žena se nije prestala smijati.
- Požurimo - rekao sam kratko Khamabu kad sam izašao van. - Krećemo. U što buljiš? Čeka nas dug put. Zar nikad prije nisi vidio pero? Strgnuo sam tu prokletu stvar i zgazio je u prašini, a šešir zavitlao u mlječike.
Tako smo krenuli na put koji trajao nekoliko sušnih godina. Kad se samo sjetim što se sve zbilo prije našeg povratka na ono mjesto, ruka mi toliko oteža da nisam u stanju oblikovati još jednu riječ.

8.

U kojem se na današnjem zemljovidu pokušava rekonstruirati smjer koji su, po svoj prilici, slijedili narator i njegovo pleme za vrijeme dugogodišnjeg lutanja, sve dok se naposljetku nisu vratili
u Algoa Bay (Port Elisabeth) odakle su najvjerojatnije krenuli na put.

9.

O, rastu svih vrsta stvari.


Prvi put smo postali svjesni tog trnja trećeg ili četvrtog dana našeg putovanja. Razlog zbog kojeg ga prije nismo primijetili mogao je biti zbog naše želje da se što prije udaljimo od onog zlokobnog mjesta. Kretali smo se skoro bez zastoja, zaustavljali tek nakon zalaska sunca i ponovno nastavljali idućeg jutra prije izlaska sunca. Stoga, sasvim je moguće da je trnje raslo još od prve noći a da toga nismo bili svjesni. Kad smo podigli logor na mjestu koje je u mraku sličilo na čistinu i nakon buđenja se našli okruženi trnovitim grmljem, bilo je potpuno normalno pretpostaviti da u sumraku nismo dobro uočili naš okoliš. Ali tog dana nije se mogao ignorirati taj fenomen.
Prethodnog dana toliko smo bili iscrpljeni da smo se dosta rano zaustavili u blizini jednog potoka gdje su žedne ovce i stoka mogli utažiti žeđu i nahraniti se do mile volje; svi smo se složili da si priuštimo dan odmora. Kad smo se konačno izmigoljili s našeg ležaja od trave i granja, sunce je već bilo visoko na jutarnjem nebu - što nikako nije bila naša navika, jer smo vjerovali da treba ustati prije negoli sunce baci sjenku na mjesto na kojem si prespavao - i tad smo primijetili da je cijela čistina bila prekrivena gustim trnovitim grmljem. Na mjestu gdje se prethodnog dana nalazio čisti prostor naraslo je grmlje više od nas. Staza do pojilišta kojom smo se slobodno kretali tek nekoliko sati ranije, nije se više vidjela od niskog raslinja, kao i puteljak kojim smo namjeravali napustiti ovo mjesto kao i onaj kojim smo došli.
- Što je ovo? - upitao sam starog Khamaba jer sam znao da jedino on među nama može dati neki odgovor.
- Ovako nešto nikad nisam vidio - promrmlja on ljutito. - Možda jučer nismo dobro vidjeli.
- Dobro znaš, kao i svi mi, da je ovo mjesto jučer bilo skoro pusto.
- Možda je ovaj kutak iznimno plodan.
- Jučer ujutro, kao i prethodnog dana, isto smo se tako morali probijati kroz trnje, ali smo mislili da je to zbog odlaska na spavanje po mraku i ustajanja prije zore.
- Vjerojatno nas nešto sprječava da nastavimo put - reče on mrzovoljno promatrajući kolonu mrava kako žurno raznose sjemenke i jajašca iz svog gnijezda.
- Što bi to onda moglo biti?
- Ne znam. Postavi to pitanje ovom području.
Njegove oči boje pijeska prijeđu širokim pogledom preko dijela krajolika koji nas okružuje - na tamnozelene brežuljke u obliku stražnjice i u guštare na njihovim obroncima - dok se nisu zaustavile na meni dok sam, ne trepćući, zurio u sunce.
- Jesi li pomislio da je to zbog one žene?
- Nema to nikakve veze s njom.
- Jesi li uspio kod nje?
- Pokušao sam, ali u nepovoljnom trenutku. Ona je t'nau45
- Ništa nam drugo ne preostaje već da se spremimo i pođemo dalje.
- Ali odlučili smo se odmoriti jedan dan. Ljudi su premoreni. Isto tako i životinje.
- Od tebe zavisi. Ti si chu’que46. Moj savjet je da se ipak pokupimo odavde. Pogledaj, čak i mravi odlaze.
Tako smo i učinili. Izgubili smo mnogo snage dok nismo prokrčili put kroz trnje i gusto raslinje, činilo nam se kao da grane, nakon što bismo ih odsjekli, ubrzo iza nas puštaju mladice. Kad smo prešli potok i krenuli uzbrdo prema golom vrhu, sunce se već spremalo na počinak. Gusti oblaci skupljali su se iznad nas. Bili su to oblaci zloslutne žućkaste boje poput krvi i gnoja koji prodiru kroz pomrčinu. Imali smo pune ruke posla s ovcama i stokom koja se stalno odvajala i jurila nizbrdo prema potoku i trnovitom grmlju. Prije mraka nekoliko smo ih izgubili pa smo odlučili dignuti ruke do idućeg jutra.


45 T’nau - nečist, tabu.
46 Chu’que - starješina, vođa.

Međutim, nebo se prolomilo te noći, što nije bilo uobičajeno jer kišno razdoblje u tom kraju počinje tek za nekoliko mjeseci, što smo znali iz iskustva prenošena generacijama. Munje su nebom sijevale poput pukotina u plamenu, gromovi tutnjali kao da se planine lome ili hridine urušavaju. Kiša nam je prodrla do kože dok smo na golom obronku bez ikakve zaštite sjedili nasmrt preplašeni, zbijeni jedni uz druge. Kada je poslije dva dana kiša prestala padati, mi smo se, promočeni do gole kože i prekriveni crvenim blatom, oslobodili šćućurenog položaja i, drhteći na blijedom svjetlu, shvatili koliko smo imali sreće: dolje ispod nas, gdje smo se ranije zaustavili, ničeg nije bilo. Na jednoj okuci mala rijeka je izašla iz korita i preplavila dolinu; tek pokoji vršak grmlja virio je iz uzburkane blatnjave vode. Ovce koje smo izgubili nestale su zauvijek. Prije kraja dana dva najmlađa djeteta i jedna žena umrli su od hladnoće i prije nego što smo bili u stanju nastaviti naše putovanje, morali smo ih pokopati ispod gomile kamenja da bismo ih zaštitili od grabežljivih zvijeri.
Žena je još uvijek bila s nama, umotana od glave do pete u kože svizaca koje su joj dale naše žene, inače bi, nesumnjivo, i nju odnijela hladnoća. Svi smo bili utučeni i u stanju šoka. Putovanje je slabo počelo i stvari nisu išle nabolje. Trnovito grmlje nastavilo je rasti i dalje nas je proganjalo: svaki večeri odabrali bismo neki goli proplanak za podizanje logora, a idućeg jutra, nakon ustajanja, sve bi bilo obraslo trnjem. O tomu se nitko nije usudio otvoreno razgovarati, što je bilo najčudnije od svega. Osim Khamaba i mene, kad smo bili zajedno, svi ostali su se pretvarali kao da se ništa neobično ne
događa. Drugim riječima, bilo je odviše opasno otvoriti krhki kraal47 naših strahova i dopustili
riječima da u njega uđu.
Zbog hladnoće i rame mi je zadavalo probleme. Stari Khamab je pokušao sve što je bilo u njegovoj moći. Rana je s vremenom naoko zacijelila, ali mišićno tkivo nije se opustilo i mukla bol će se zadržati do kraja života.
Žena se nikad nije tužila. Zavukla se potpuno, ne samo pod pokrivač, već i duboko u sebe. Kad joj je vrijeme t’naua prošlo, a žene je oprale i očistile, natrljale mirisnim travama i kozjim lojem i ponovno izvršile sve pripreme, ja sam je nekoliko puta opet pokušao noću negdje odvesti. Ostali bi dotad već zaspali, osim starog Khamaba koji nikad nije spavao, već mirno sjedio pokraj vatre kao stoljetna sova. Svih ovih godina otkad ga poznajem nikad nije spavao samo zato što je u mladosti jednom prošao pokraj pojila u ravnici i usudio se pogledati u oči velike zmije sa sjajnim kamenom na čelu.
Kad bih je poveo sa sobom, žena se nikad nije bunila niti davala otpora. Činilo mi se da poslije onog prvog puta u njoj nije više ostalo ni suza niti smijeha. Nisam se više kitio perjem niti cvijećem. Pa ipak, ni to nije djelovalo. Sramota me priznati, ali, ukratko, bio sam prevelik za nju. Pokušali smo na sve načine, odozgo, odozdo, s lijeve ili desne strane, poprijeko, ona na leđima ili u mojem krilu, četveronoške ili stajaćeg položaja, jednom riječju, svakako. Isto se događalo kao i s trnovitim grmljem. Kad god bi se moj kierie približio mjestu u koje je tako željno želio ući, počeo bi rasti do veličine golema buzdovana nalik drvenom trupcu odviše debelom i neprikladnom da se negdje smjesti. Stekao sam dojam da me je žena čak počela žaliti jer je divlja ptica rasla do proporcija nevjerojatnih za ljudsko oko. Svaki put kad bih pokušao prodrijeti u nju, postajala je sve veća, šira i duža. Naposljetku sam imao osjećaj da je više ne nosim sobom, već da sam postao njezin privjesak. Morao sam koračati raskrečenih nogu da bi joj dao prostora da stoji ili visi.
Tako je to bilo kod nas, a postalo je još gore kad smo sa stokom i ovcama debela repa prešli preko nekoliko rijeka i susreli drugo pleme.

10.

U kojem je ispričana priča o jednom bivolu i u kojem polijeće jedna žar-ptica.


To su bili ljudi koje smo već sretali na ranijim putovanjima kad smo prelazili preko njihova teritorija; znali smo s njima provesti nekoliko mjeseci prije nastavka puta. Još od Heitsi-Eibova doba


47 Kraal - obor, tor.

naš narod je stalno lutao ovim područjem slijedeći kišu ili sunce u potrazi za ispašom ili vodom. Još odavno, otkad sjećanje proteže, ovaj narod se većinom zadržavao na jednom mjestu sa svojim kolibama, stokom i poljima. Pleme Xhosa48. Uglavnom smo se slagali i prilično razumjeli njihov
jezik, a oni naš, da bismo se mogli osjećati prijateljima.
Kad smo stigli na njihov teritorij, kazali su nam da su i oni upoznali čudne bradate ljude s mora i da su s njima razmjenjivali svoju stoku. Naravno, bili su vrlo iznenađeni kad su među nama ugledali bijelu ženu i čuli priču o njoj. (Ali naša priča, moja i njezina, tek je započela.) S njima smo proveli zimske mjesece i imali dovoljno vremena za razgovor, diskusiju, traženje i davanje savjeta kao i za razmišljanje o k’onkwama i budućnosti.
Među njima je bio jedan čovjek, ne tako star kao Khamab, ali prilično star, tanak kao prut, jedan vrač. Nisam išao kod njega jer sam znao da se s tim Khamab ne bi složio, ali pretpostavljam da je, budući da je bio igquira49, vjerojatno i sam primijetio da sa mnom nešto nije u redu. Pozvao me je
ustranu.
- Od prvog dana kad si došao - reče on - svakog dana gubiš na težini. Vjerojatno imaš neki problem.
- To ne poričem.
- Pokaži mi tvoj problem.
Izvadio sam van svoj problem i pokazao ga.
Igquira je zviznuo kroz zube.
- To je zaista velik problem. Pokazao je prema ženama.
- Je li to zbog one žene?
- Tako je.
- Hm,hm.
- Ima li lijeka za mene?
- Koštat će te dvije ovce debela repa.
- Dobit ćeš tri ako mi pomogneš.
- Nema toga što ne mogu za tebe učiniti. Nema boljeg igquire od mene.
- Onda mi pomogni.
- Ispričat ću ti jednu priču.
- Meni treba savjet, a ne priča.
- Na svijetu ne postoji problem koji se pričom ne može izliječiti.
- Onda pričaj.
- Poslušaj.
Ispričao mi je što se dogodilo u davno doba, prije nego što je njegov narod doselio na ovo područje, kad su još živjeli mnogo dalje prema sjeveru i istoku.
- U to vrijeme - reče on - u plemenu je živio jedan mladić koji se ocu i majci obratio riječima: “Želja mi je pronaći ženu, ali ne iz našeg plemena.”
Bilo je to nerazborito i nepojmljivo i duboko su se zabrinuli. Kako su ga mnogo voljeli, dobio je dopuštenje. Pripremio je stoku za plaćanje lobole50 i krenuo na put preko dolina i planina, daleko, vrlo daleko, sve dok nije došao do mjesta gdje je nekoliko mladih djevojaka drobilo žito u velikim šupljim deblima i među njima ugledao jednu zbog koje mu je srce zaigralo. Bez većeg ustručavanja
on priđe starješinama plemena i zatraži dopuštenje da se oženi tom djevojkom. Oni su prije svega htjeli znati kada će doći njegovi roditelji da porazgovaraju o ženidbi, kao što je bio običaj u njihovom plemenu, ali on im je odgovorio da već ima lobolu i da je u žurbi. Premda su im srca bila puna zle slutnje, prihvatili su stoku i dopustili da oboje mladih krenu zajedno na put.
Prije odlaska mlada djevojka otiđe svojim roditeljima.
- Nemojte mi ništa dati - reče ona - osim bivola iz naše doline, onog crnog koji je čuvar našeg plemena.
Povela se rasprava o tomu kako će preživjeti bez te životinje. Ako ona ugine, čitavo pleme će

48 Xhosa - najbrojniji narod u Južnoj Africi.
49 Igquira - vrač, nadriliječnik.
50 Lobola - cijena koju muškarac plaća roditeljima svoje buduće žene.

nestati. Ali djevojka je bila toliko uvjerljiva obećavajući da će paziti na bivola kao na samu sebe da su ipak zbog nje dopustili svetoj životinji da pođe s njima. Pitali su se kako bi inače preživjela. Tko li će znati kakva joj opasnost prijeti u tom kraju gdje je vodi mladi muž?
O svemu tome djevojka ništa nije rekla svojem mužu. Bivol ih je slijedio a da mladi čovjek nije ni primijetio da je s njima. U zavežljaju na leđima mlada žena nosila je svežanj mirisnih trava, jedan nož i tikvu s kozjim lojem.
U muževu seocetu njegova obitelj ju je dočekala vrlo ljubazno i iste večeri mladoženja joj je pokazao polja na kojima će raditi idućeg jutra. Nije ništa rekla, ali kad se vratila u njihovu kolibu, našla je ispriku da se mora vratiti i potražiti staklene bisere koje je izgubila. Kasno u sumrak vratila se u polje i našla bivola kako je čeka. Šapatom muje priopćila što mu je činiti. Idućih dana seljani su bili zadivljeni njezinom sposobnošću. Rano ujutro kad su žene sišle do polja, njezina su već bila uzorana, posijana i obrana. Kad se ukazala potreba za vodom, uvečer bi iznijela lonce i tikve i idućeg jutra bile bi do vrha ispunjene vodom. Jedino ne bi stigla ostaviti bivolu hranu kao što su radili njezini roditelji u selu. Zbog gladi i žeđe životinja je počela gubiti snagu. Jedne večeri, kad više nije mogao izdržati, bivol se požali ženi koja je došla s posudama.
- Možeš pasti travu u polju - reče mu ona. - Samo pripazi da te ne primijete.
Nekoliko dana sve je teklo u redu, ali seljani uskoro primijetiše da nešto nije u redu s njihovim usjevima. Kad su odlučili ispitati stvar, pronađu tragove bivola. Ne kazujući ništa ženama, muškarci uzeše assegaje51 i krenuše u lov. Mlada se žena slučajno zatekla vani i zbog uznemirena ptičjeg cvrkuta shvati da može biti problema. Prije nego što ju je muževa majka mogla spriječiti, otrči za muškarcima kroz grmlje prema ravnici. Stigla je baš u trenutku kad je njezin muž zabio assegai u
glavu bivola iza desnog uha. Životinja se mrtva stropoštala na zemlju. Ona se nije usudila ništa reći iz straha da ne otkriju pravu istinu. Kad su bivola rasjekli na komade, odnijela je bivolsku glavu u košari. Povukla se u kolibu, odsjekla uho i pridržala rog da sakupi krv. Kad je krv počela teći, u lonac s kipućom vodom stavila je ljekovite trave i tom mješavinom isprala rane bivola u isto vrijeme pjevajući:
O moj oče, bivole iz ravnice,
Rekoše mi da ćeš prijeći preko duboke vode, Rekoše mi da ćeš proći kroz svijet tame,
Ti si zelena biljka usred kamenja,
Ti zemlju činiš plodnom i stabla plodonosnim, Ti, bivole iz ravnice!
Dok je tako pjevala, iz glave počne rasti novo tijelo i njezine mutne oči zaigraše novim životom.
Prije nego što je potpuno oživio, ženin muž dođe potražiti svoju ženu i kad je bivol izvana začuo njegov glas, oči mu se ponovno sklopiše i teška glava skotrlja na pod.
Dvije-tri noći ponavljala je čarobne riječi, ali je njezin muž svaki put stigao prije nego što bi se bivol vratio u život. Onda je već postalo kasno. Četvrtog dana ujutro ona zamoli seljane da je ostave samu jer se htjela okupati na jednom mirnom mjestu u rijeci. Klimali su glavom čudeći se njezinim neobičnim običajima, ali ostavili su je na miru. Kad je stigla do rijeke, nastavila je hodati sve dalje i dalje, preko planina i dolina, sve dok nije došla kući i svojima ispričala što se dogodilo. Poslali su glasnike do susjednih sela i kad su ljudi počeli pristizati, među njima se našao i njezin muž.
- Što ti radiš ovdje? - upita ga ona. - Sve si nas uništio.
- Ne razumijem - reče on. - Molim te, objasni mi.
Nije odgovorila. Ostali ljudi su je okružili i jedan za drugim počeli govoriti:
- Prešla si preko duboke vode.
- Prošla si kroz svijet tame.
- Bila si zelena biljka među kamenjem.
- Zemlju si učinila plodnom i tvoje drveće je donijelo plod.
Nakon ovih izgovorenih riječi, svaka žena ili muškarac koji bi to izgovorio, uzeo je nož i zario sebi u srce sve dok svi nisu bili mrtvi. Mlada žena umrla je posljednja.
Slomljena srca mladić se okrenuo, napustio mjesto pokolja i preko planina i dolina vratio svom plemenu. Ondje su mu rekli:

51 Assegai - kratki mač.

- Mi smo ti rekli da buduću ženu ne tražiš u stranoj zemlji, već da je biraš u svom plemenu. Sad si
lobolu izgubio.
Kad je igquira završio svoju priču, rekao sam:
- Došao sam kod tebe tražiti pomoć, a ti mi nudiš samo neku priču.
- Prvo privedi ovce - reče on uzdahnuvši, kao da mu teško pada govoriti. Kad sam ga poslušao, pokazao je veće zadovoljstvo.
- Postoje dva lijeka - reče on. - Jedan za tebe, drugi za ženu. Počnimo s tobom.
Poslali smo ženu u kolibu da pričeka, onda me je prvo namazao ljekovitom mašću koju je svojeručno pripremio koristeći vlastito znanje. Čak i prije nego što je završio, tako žestoko me je počelo peći da je moja ptica gotovo poletjela u noćno nebo zajedno sa mnom. Nisam se mogao zaustaviti. Protrčao sam kroz pravu vatru - tek idućeg dana otkrio sam plikove na tabanima - izletio kroz vrata, zatim kroz grmlje i tako sve do vode. Ali, nikakve koristi. Moje udo je gorjelo kao klada. Naposljetku sam ga prekrio glinom da bih ga ohladio, ali na glini su se pojavili mjehurići kao na vodi koja ključa i na mjesečini primijetih kako se iz mojih slabina uzdiže oblak pare. Za nekoliko minuta cijelo selo se okupilo oko mene da bi vidjeli zbog čega ričern tako glasno kao životinja. Od mene nisu dobili odgovor. Te noći sam govorio jezicima koji još nisu izmišljeni.
Držao bih da je bol vrijedilo trpjeti, samo da je lijek pomogao. Mogu se zakleti da je do sljedeće zore, kad je vrućica konačno nestala, ona stvar postala još deblja i duža nego prije.
U međuvremenu, dok sam se valjao u vrućem blatu, igquira se uhvatio žene. Nikad nisam saznao koji je lijek na njoj primijenio, ali kad sam ga kasnije vidio, imao je zadovoljan izraz na licu. Pa ipak, ništa se nije promijenilo. Dapače, bilo je i gore kad je objelodanio da tretman treba ponoviti više puta, kako na meni, tako i na njoj. Prvo bi namazao moje udo, i čim bih ja, vrišteći, istrčao u noć obasjanu plamtećom buktinjom usađenom u moje slabine, on bi nastavio liječiti ženu.
I tako sve do jedne noći kad sam sjedeći pokraj potoka s udom koje se pušilo pod golemom naslagom gline, naposljetku izgubio živce. Obliven suzama koje su tekle iz mojih očiju i okružen parom koja se dizala ispod trbuha, trkom sam se vratio u naselje. Mjesec je već zašao, ali crvenkasti plamen moje žar-ptice osvijetlio je noć tako da sam se kući vratio mnogo ranije nego što je igquira očekivao. Našao sam ga kako kleči iznad žene koja je ispružena ležala na zemlji.
- T’kama, nemoj pogrješno shvatiti - reče on glasom koji je drhtao od straha. - Na njoj koristim poseban lijek. Magija je u ovom korijenu.
Prije nego što je izgovorio još jednu riječ, izbacio sam ga van kroz vrata. Skoro je došlo do rata jer on je bio igquira i njegov narod nije mogao podnijeti da ga se ponižava. Rekao sam mu da mi nije briga kakva se magija krije u njegovu korijenu, jer u pitanju je žena koja meni pripada. Svi muškarci su se dohvatili assegaija i da me stari Khamab nije uhvatio za žar-pticu i odvukao odatle, bilo bi došlo
do krvi. Otišli smo prije nego što je zašla zvijezda Danica, inače bi nas sve pobili, muškarce, žene i djecu. Čak su i pse pustili na nas52. To su ti prijatelji.

11.

O lekciji iz jezika u pustinji.


Te godine, ako se to zbilo te godine, te godine da Gama je otkrio morski put oko Olujnog rta, šest godina prije nego što je Hieronymus Bosch naslikao Posljednji sud, godine kad je Leonardo navršio četrdeset i šest godina, a Michelangelo dvadeset i tri, šest godina nakon što je Kolumbo stigao do obale Amerike, a Mauri bili istjerani iz Grenade, trinaest godina prije nego je Erazmo napisao Pohvalu ludosti i devetnaest godina prije Luterovih devedeset i pet teza, oko tri četrvrt stoljeća nakon što je Mutota udario temelje carstvu Mwenemutope (poslije svuda poznat kao Monomotapa) u današnjoj državi Zimbabwe, oko tisuću i dvjesto godina nakon što su prvi ljudi kršćanskog doba


52 Je li moguće da krajem petnaestog stoljeća jedno crno pleme drži pse? Osobno u to ne vjerujem. Pa ipak, zadržalo mi se to u sjećanju.

naselili Transvaal, trideset godina nakon što je Malory završio Morte d’Arthur (Arturova smrt) i četrdeset i pet godina poslije pada Konstantinopola - te godine je počelo naše lutanje divljinom.
- Ti si svemu kriv - nije dugo čekao Khamab da mi kaže. - Što ti je trebalo da se petljaš s njihovim
igqirom? Zar ti ja nisam dovoljno dobar?
- Štogod si radio oko žene da mi pomogneš, nije uspjelo, Khamabe - podsjetio sam ga. - Dobro znaš, sve si pokušao.
- Onda je vrijeme da shvatiš da ovako dalje ne ide. Ne radi se samo o tvojem ili ženinom životu, već sviju nas.
Ili je rekao nešto slično ovome.
- Khamabe, zbog nje bih išao u vatru.
- Već si zbog nje išao kroz vatru i vidiš što se događa.
- Nikad neću prestati pokušavati.
- Što će onda biti s nama?
- Izvući ćemo se.
- Je li to uvjerenje ili tvrdokornost?
- Ima li razlike? - stavio sam ruku na njegovo koščato rame. - Samo nam reci kojim putem trebamo krenuti odavde.
- Zar ti misliš da se može izbjeći Gaunabovo oko? - upita on bijesno.
Ne čekajući odgovor, okrene mi leđa i počne baratati rogom za pripravu lijekova. U smjesu od trave i loja spretno prstima ugura kožnu traku tanku kao vlat trave i da bi dobio vatru, protrlja dvije suhe grančice jednu o drugu i upali trakicu. Netom je počela gorjeti, on pomno usmjeri rog prema vjetru da bi vidio u kojem pravcu kreće plavi dim. Nikakvo objašnjenje nije bilo potrebno, svi smo poznavali taj postupak i tako smo pošli u pravcu koji je dim naznačio. Kretali smo se dan za danom u smjeru koji se većim dijelom paralelno držao obale.
Nije nam to baš pomoglo jer smo, po svemu sudeći, sobom nosili i nesreću.
U pradavno doba upravo kad su rukeTsui-Goaba stvorile prva ljudska bića, počeo ih je progoniti Gaunab, Mračni stvor, Razoritelj, i s njima se upustio u beskrajne ratove. Tsui-Goab je pokušao zaštititi svoja stvorenja. U početku ga je Gaunab stalno pobjeđivao, ali poslije svakog sukoba Tsui-Goab je postajao sve snažniji. Sve do onog dana - ili noći, jer moramo biti precizniji - kad je u crnom mraku Tsui-Goab ležao pokraj potoka gdje ga je Goanab zaskočio. Njih dvojica su se počeli hrvati sve dok mu Tsui-Goab nije zadao smrtni udarac iza uha, ali u padu Gaunab zada Tsui-Goabu posljednji udarac i slomi mu koljeno. Zbog toga je ovaj i dobio nadimak Šepavac.
I tako je Mračni stvor bio ubijen. Međutim, mi vjerujemo da ako nešto umre, to ne znači da je zauvijek mrtvo. Pogledajte samo Heitsi-Eibiba i njegove grobne humke razbacane po cijeloj pustopoljini u unutrašnjosti zemlje - uvijek se vraća u život. Isto vrijedi i za Gaunaba. To potvrđuje i naše mučno iskustvo; jer nije li i naše putovanje, kojem nema kraja, samo nastavak borbe Gaunaba i Tsui-Goaba?
Od samog početka postojali su znakovi koje je svatko mogao primijetiti. Onaj rijetki prizor zvijezda koje paraju nebo i umiru uz kišu iskri ponavlja se sada svake noći. Ptice hamercop53 u sumrak slijeću u plićak i gacaju po žitkom blatu da bi probudile duše mrtvih i pretkazale novu smrt. Cvrčak se upravo oglasio u slamnatom krovu jedne kolibe. Zračne vijavice nas posvuda progone, ponekad i u šumi: jednog dana neka žena je pala s drveta pravo na put kojim se kretao zao duh, sares54 je prešao preko nje i za sobom ostavio njezino mrtvo tijelo s polomljenim kostima. Sve nas je
upozoravalo da nam nema spasa.
Jedne noći dok smo pjevali T’kaamu55, Mjesecu, pred našim očima smo vidjeli kako mrak od njega odgriza komadić po komadić sve dok nije ostala samo blijeda ljuska.
Najgore od svega dogodilo se jednog jutra kad je ona žena nagazila bogomoljku u travi. I nitko drugi negoli baš ona. Bilo je tako grozno da nismo stigli izustiti ni krik ni jecaj. Svi su se ljudi raspršili na sve strane i zadržali podalje od nje. To je bio nepobitan znak da sa sobom nosimo nesreću.
- Sad ili nikad - upozorio me je te noći stari Khamab kad smo ostali nasamo.

53 Hamercop - ptica koja ima moć predviđanja.
54 Sares - zao duh u obliku vijavice.
55 T’kaam - mjesec.

- Kad sutradan krenemo dalje, nju ćemo ostaviti za sobom. Ne smijemo hotimice sa sobom nositi smrt.
Moram priznati da sam skoro popustio u jednom trenutku. Ipak, nešto me je tjeralo da ustrajem.
- Nije primijetila T’gauaba56. Dogodilo se slučajno. Nije ni svjesna zbog čega smo se svi uznemirili.
- Ne mora biti svjesna. Nebitno je radi li se o slučajnosti. Dogodilo se. To je dovoljno. I više nego dovoljno.
Zavrtio sam glavom, ali što kazati? Ono što je učinila, bio je nesumnjivi znak da prolazimo dolinom mrtvih duša. Ni ostali nisu popuštali. Kad smo idućeg jutra ustali, jasno su joj davali rukama znak da mora ostati. Ostavili su joj nekoliko čabrića usirena mlijeka, vrećicu meda, nojevo jaje, što se po plemenskom običaju ostavljalo starim ljudima ili onima koji nisu imali snage nastaviti put.
- Ne smijete to učiniti - promrmljao sam.
- Krećemo - to je bio odgovor starog Khamaba.
Zbog načina kako su muškarci držali kierie u ruci, shvatio sam da nisu bili spremni razgovarati.
- U tom slučaju ja ostajem s njom.
- Ne budi bedast - reče moj prijatelj Khusab. - Ti si naš chu'que.
- Ne idem bez nje.
Malo je zastao, ali ga je stari Khamab požurio. Ubrzo smo iza njih vidjeli samo prašinu koja se dizala naspram izlazećeg sunca.
Kad sam se okrenuo, vidio sam ženu kako zuri u mene zaklanjajući oči rukom. Njezino lice otvoreno je odavalo strah. Donekle i nešto nalik na sućut.
- Ja ostajem - rekao sam, ali, naravno, ona nije razumjela.
Nije to bio plač, ali suze su potekle niz njezino lice ostavljajući male brazde na sloju loja i buchua kojim se namazala kao i ostale žene. Čvrsto je stegnula kaross oko svoga tijela, zgrčila se u klupko kao da se želi pretvoriti u kamen, srasti sa zemljom.
Prišao sam joj i pritisnuo prst na njezino čelo.
- Khois - rekao sam. Ponovio sam: - Khois.
Bez promjene na licu, dok su joj suze i dalje kao kiša tekle niz lice, uhvati rukama moju ruku i tiho ponovi:
- Khois. Žena.
Pritisnuh prst na svoja prsa i kazah:
- T'kama.
Za nju je bilo teško kliknuti jezikom57, ali ono što je izgovorila donekle je sličilo na moje ime:
- T’kama.
Okrenuo sam se i pokazao u smjeru gdje se u zraku još nazirala prašina i rekao: - Khoikhoin.
Narod naroda.
Spustila je glavu i začuli kako izgovara:
-T’kama.
Ovog puta kliknula je sasvim dobro.

12.

U kojem se neko vrijeme priča nastavlja bez naratora.


- Sad nas ti trebaš voditi - reče Khusabu stari Khamab dok su silazili prema plitkom gazu prvog potoka do kojeg su stigli nakon cjelodnevnog putovanja.


56 T’gauaba - bogomolja.
57 Hotentoti i Bušmani često izgovaraju riječi klikćući jezikom. Odatle apostrof koji označuje izostavljeni glas.

- Kako ja mogu preuzeti T’kamino mjesto? - upita oprezno Khusab.
- Tako mora biti.
- A što ako dođe za nama?
- On će ostati sa ženom.
- Khamabe, to nimalo nije dobro.
- T’kama ga je navukao na nas. Postoji samo jedan način da se oslobodimo Gaunaba.
Kako je baš on mogao očekivati da će Gaunab tako lako odustati? Počelo je već kod prvog prijelaza preko potoka toliko plitka da je voda jedva tekla kad su posljednjih nekoliko puta prelazili na istom mjestu. I tog jutra se činilo bezopasnim. Khusab, teška srca, počne hitro prelaziti potok ne gledajući kuda gazi, jer između kamenih ploča na koje je trebalo stati i ispucana blata skoro da i nije bilo vode. Međutim, prije nego što je došao do pola puta, ispod vode se začuje tutnjava i na površini se pojave mjehuri kao da je voda proključala. Ljudi počeše vriskati od straha i, trčeći navrat-nanos, vratiše se na obalu i skupiše u gomilu. Khusab zastade na trenutak, a onda požuri na drugu stranu. Na vrijeme se spasio skokom jer voda se već podignula do koljena. Narod je bio spreman razbježati se na sve strane i to bi vjerojatno bio kraj plemena da stari Khamab nije s mnogo napora uspio smiriti ljude i životinje koje su se uplahirano zbile jedna uz drugu u strahu od pomahnitale vode.
Dugo mu je trebalo da ih uvjeri da je voda prestala hučati i ključati, jer opet se smirila i mirno nastavila teći između plosnatih stijena. Ništa se nije promijenilo kad je starac na drugu stranu poveo grupice od dvoje ili troje ljudi koji su se još skanjivali. Malo zatim, uz veliki oprez, Khusab se odluči vratiti s druge strane da pritekne u pomoć, ali voda odjednom ponovno proključa i počne se dizati te se on jedva dočepa druge strane obale. Stari Khamab g je morao do pasa uvaliti u blato da bi se smirile opekline na njegovim nogama. Sunce je već počelo zalaziti kad su posljednje skupine ljudi i životinja bez većih poteškoća konačno prešle preko gaza.
- Danas sam mogao izgubiti glavu - rekao je Khusab te večeri kad je došao k sebi.
- Nemoj se žaliti - reče Khamab. - Moraš biti sretan što su u pitanju bile samo noge. Da je tu bio T’kama, cijela njegova budućnost bila bi ofurena.
Ni on niti ostali nisu bili skloni razgovarati o tom događaju. Postoje stvari koje je najbolje ostaviti na miru. Međutim, ako je stari Khamab očekivao da će šutnja pomoći plemenu da sve brže zaboravi, ljuto se varao. Jer nesreće su se ponavljale iz dana u dan i svaki put je Khusab bio umiješan.
Najprije se nesreća okomila na njegovu ženu koja je upravo očekivala njihovo drugo dijete. (Prvo dijete već je naraslo odraslom čovjeku do koljena i svi su se pitali zašto je sljedeće dijete toliko zakasnilo, jer Khusab je bio moćan muškarac, a njegova žena zdrava i voljna.) Jedne noći ona iznenada zadobije grčeve i dijete izađe van. Mrtvo. Malo je trebalo da i žena umre. Toliko je bila slaba da su bili prisiljeni zadržati se čitav tjedan dana na jednom mjestu. Šakali i noćni duhovi imali su dovoljno vremena da otkriju obor za stoku od trnovita granja i ubrzo pleme ostane bez nekoliko ovaca. Bilo je nedokučivo kako su ovce bez blejanja i opiranja mogle nestati pred očima čuvara.
- Ovo nisu obični šakali - konačno je stari Khamab bio prisiljen priznati. - Mora da se radi o thas
šakalu (zlom duhu u tijelu šakala).To se mrtvi vraćaju u obliku životinja da bi nas stavili na muke.
Kad je konačno Khusabova žena smogla dovoljno snage za nastavak puta, krenuli su držeći se brežuljaka u podnožju dugog planinskog lanca gdje je bilo dovoljno trave za ispašu. Onda su naletjeli na stijene. Jednog vedrog i plavetnog dana bez daška vjetra, dok je na nebu kružila tek osamljena
koo58 ptica promatrajući ravnicu ispod sebe, odjednom nekoliko teških stijena s najviše klisure iznad njih skotrlja se i tutnjajući niz padinu i usput odvali manje stijene uz iskre koje su posvud vrcale tako da je čitava planina, kao poslije udara groma, odisala teškim mirisom sumpora. Ljudi su se toliko preplašili da nisu znali kamo pobjeći. Čitavo je pleme moglo biti zbrisano s prostora zajedno sa stokom i svime što su imali, ali jedino je Khusab ispao žrtva. Mogao je zapravo poginuti da ga stari Khamab nije u posljednjem trenutku ščepao i spasio, tako da je jedino jedna noga bila ozlijeđena.
Te noći zadobio je teške bolove i stari ga je Khamab prebacio u svoju kolibu da bi pripazio na njega. Time je za jednu hijenu posao bio samo olakšan. Ušla je pravo u sklonište gdje je Khusabova žena spavala zajedno s djetetom i izvukla van uplakano dijete. Kad su ljudi dotrčali, hijena je već nestala pod okriljem noći. Ali to uopće nije bila hijena. Nijedna kost nije ostala.
Nakon što su svježom vodom poprskali logor da bi spriječili noćne duhove i sobo khoin da ih ne

58 Koo - vrsta ptice, zlatni orao.

slijede, unatoč ozlijeđenoj nozi, Khusab je idućeg dana požurio ljude da prijeđu što veći dio puta. Teško je reći je li zbog velike žurbe ili što mu je teško bilo šepati na jednoj nozi, kasno popodne Khusab je naletio na tu zmiju. Bila je to kobra. Prije nego što je mogao dobro odmjeriti udarac kierieom, otrovni zubi probili su tvrdo meso na njegovu gležnju.
Stari Khamab brzo je dotrčao s nožem, gurnuo Khusaba na tlo, duboko zarezao njegov gležanj i počeo sisati i pljuvati otrov iz usta. Ponovio je to više puta. Zatim je u ranu utrljao gaib59 iz svog roga, zdrobljeno lišće i prah od korijena, kameleona, šišmiša, tinktinkieja60 i rovke i sve prekrio masnim pripravkom od sala, buchua i znoja vlastitog tijela. Ali Khusab se i dalje savijao od bola. Khamab je ponovno sisao ranu i ispljunuo otrov, ali bilo je uzalud. Prva jutarnja svjetlost zatekla je Khusaba na rubu smrti. Stari Khamab pribjegao je posljednjem, očajnom potezu. Naredio je da se pripravi najjači lijek. Jednu ovcu odvojili su iz stada i pomno je oderali pazeći da ne izgubi previše krvi, jer životinja treba ostati na životu za vrijeme te operacije; od njezina blejanja pokleknule bi noge i najsnažnijem čovjeku. Bez obzira što se životinja bolno oglašavila kao ljudsko biće, noževi su
nemilosrdno nastavili svoj rad sve dok čitava koža nije bila oderana. Cijelo pleme se okupilo da promatra operaciju znajući da ukoliko se ovca - koja je sad bila samo blijedoplavi kostur koji bleji uspije podignuti na noge i krenuti posrćući, postoji nada, jer kad bi pretražili ravnicu u smjeru kojim je životinja otišla, sa sigurnošću bi mogli pronaći uzrok sveg zla. Ako se životinja ne bude podignula i zadržala na nogama, Khusabu neće biti spasa.
Međutim, ovog puta životinja nije krenula posrćući niti se zadržala na mjestu. S teškoćom se podignula na noge i počela vrtjeti u krug kao osoba pod utjecajem dagge ili opijena medovinom. Naposljetku, tužno blejeći, skljokala se na zemlju dok su joj suze potekle iz očiju.
- Što ovo znači, Khamabe? - pitali su ljudi.
- Ne znam. - U svom dugom životu naš stari t’gai aob prvi put je morao priznati poraz. - Iskreno ne znam. Nije otišla od nas, a nije se ni zadržala na jednom mjestu. Moj jedini savjet je da se moramo vratiti natrag po T’kamu. Moramo bez odmora hodati danju i noću dok ne pronađemo T’kamu.
- Što će biti sa ženom? - upita Khusab, još uvijek u agoniji.
- Ako je želi zadržati, ona mora poći s nama. Jedino znam da ukoliko T’kama ostane ondje gdje smo ga napustili, Gaunab će nas sve uništiti.

13.

U kojem se dvije ptice spremaju umrijeti u divljini.


To je bio razlog prekida njihova putovanja; barem su to rekli kad su me ponovno pronašli. Dok njih nije bilo, ja sam podizao sklonište za ženu i mene prije nego što smo trebali odlučiti što dalje činiti. Kao ptica pletilja ja sam gradio gnijezdo, kao ptica pletilja ona ga je razgrađivala dok sve nije bilo po njezinom ukusu. Noću sam održavao vatru da bih odvratio lavove i druge noćne lutalice jer sam naslutio da nas neće ostaviti na miru. Danju sam uglavnom bio toliko umoran zbog nedostatka sna da sam jedva stajao na nogama. Jednog jutra legao sam u malo hlada i tako čvrsto zaspao da ni opazio nisam da je žena otišla u potragu za hranom. U to vrijeme već ništa nije preostalo od ono malo što nam je pleme ostavilo.
Da je barem odmah donijela te bobice i upitala za savjet, ali je vjerojatno, kad je naišla na taj grm, toliko bila gladna da joj nije ni palo na pamet da mogu biti otrovne.
Kad sam je pronašao poslije mnogo sati, želudac joj se toliko snažno praznio na obje strane da je skoro izgubila svijest. Kad sam joj podignuo glavu, oči su joj se okrenule na drugu stranu. Bobice u izbljuvku i izmetu - neke sažvakane, druge još čitave - rekle su mi sve što sam trebao znati. Stari Khamab bi znao za lijek, ja nisam. Uzeo sam je u ruke i odnio do našeg gnijezda. Još uvijek je ječala ali, slabašno i prema težini njezina tijela u mojim rukama, znao sam da umire. Ništa nisam mogao


59 Gaib - vradžbina.
60 Tinkitinkie (africaans) - mala ptičica kraljić, palčić.

reći: riječi koje smo počeli razmjenjivati bile bi rijetke i nespretne za ono što sam želio kazati. Došlo mi je da iščupam svoju utrobu kako ranjeni pavijan. Htio sam urlati kao što urla trnoviti grm na suncu. Htio sam krvariti kao što aloja krvari u ranu zimu. Ali ništa nisam mogao učiniti. Čak ni plakati.
Lutao sam pustarom u potrazi za nečim a da nisam znao što tražim, smrtno uplašen, jer sam zasigurno znao što me čeka kad se vratim. S druge strane, ostaviti je nisam mogao. Čak ako je to značilo da ću morati čuvati njezino tijelo i tjerati strvinare i lešinare sve dok se potpuno ne raspadne i vrati zemlji ili dok ja ne budem mrtav.
Kad sam se vratio našem gnijezdu, zatekao sam Khamaba i moje pleme.

14.

U kojem čitatelj saznaje da iena ima neizlječivu ranu, dok pleme zalazi sve dublje u dolinu mrtvih
duša.


Prokuhao je u vodi korijenje i grančice plavog grma pomiješane s prahom otrovnog trnja i dao joj da popije, a uz to i jednu dozu mokraće dassiija61. Da bi ublažio bolove, trbuh joj je natrljao još
toplim kozjim izmetom. Dodao je prstohvat dikobrazova želudca da bi smanjio vatru u njezinoj utrobi. Idućeg dana, dok se tresla blijeda kao smrt, davao joj je redovito doze divlje pelargonije koja raste na crvenom tlu nešto dalje od ovog područja. Zadržali smo se na tom mjestu sve dok nije ustala na noge. Čitavo vrijeme ostala je u gnijezdu koje sam izgradio za nju, daleko od ostalih ljudi, jer je zbog bolesti bila t'nau. Tek kad se potpuno oporavila, žene su je dobro oprale i mogli smo se vratili mjestu gdje su ostavili Khusaba vjerujući da je mrtav.
Potpuno suprotno, Khusab nimalo nije bio mrtav. Sjedio je čekajući nas, nasmijana lica, sasvim zdrav i opet u punoj snazi s kalabašom meda pokraj sebe i mesom gazele koja se peklo na žaru. Lav ju je donio, rekao je. Po svoj prilici, djelo Heitsi-Eibiba.
- Jedino još treba da uspiješ kod žene - rekao je stari Khamab, - i sve će u plemenu krenuti nabolje. Ali uspjeh je izostao. Bez obzira na to koliko sam smršavio i istanjio se nakon svih lutanja i muka, ta ptica među mojim nogama nije prestajala rasti. Neko vrijeme sam je držao privezanu kožnim remenom za koljeno da se ne bi njihala i lamatala naokolo, potom sam je vezao za gležanj, ali ona je i dalje rasla, sve dok se nisam počeo bojati da je netko ne nagazi ili se u hodu ne spotakne o nju. Zatim sam napravio petlju i privezao je remenom oko pasa. Bila je veća od kobre koja je napala Khusaba. Sve je bilo uzalud, postao je to beskoristan ili još bolje neugodan privjesak.
Sjećam se kako su naši stari imali običaj pričati o prvom čovjeku na zemlji, prvom khoibu62 kojeg
je stvorio Tsui-Goab, i koliko je bio osamljen da je Tsui-Goab bio prisiljen stvoriti ženu, isklesanu, kao i on, od kamena. Budući da nikad ranije nije vidio ženu, nije znao što će s njom i tako su samo živjeli zajedno, jedno pokraj drugog. Jednog dana on naiđe u pustopoljini na neko osušeno drvo, odluči odlomiti nekoliko grana da bi potpalio vatru, ali žena se ponudi popeti na drvo umjesto njega. Kad je poviše njega našla položaj šireći noge koje su se oslonile na dvije čvrste grane i počela lomiti granje za ogrjev, on pogleda uvis i na smrt se preplaši. Nikad prije nije primijetio tu ranu koja je zjapila između njezinih bedara. Plačući i jadikujući, sjuri se kao vihor niz dolinu. Dok je tako trčao, malo je trebalo da se sunovrati s ruba svijeta. Na vrijeme ga je zaustavio Tsui-Goab i upitao: - Što se dogodilo? Čovjek reče: - Nešto strašno. Žena mi umire. Ima strašnu ranu kakva još nije viđena. - Gdje se nalazi ta rana? upita Tsui-Goab. - Između njezinih nogu. Tsui-Goab klikne jezikom: - Tsk, tsk. Kako, čovječe, ne razumiješ? Zbog te rane sam ti dao ženu i zbog te rane je moraš čuvati i voljeti.
On je dobro prošao. I ja imam ženu pokraj sebe, najljepšu ženu koju je stvorio Tsui-Eibib, pa ipak njezinu ranu nisam mogao izliječiti jer sam previše velik i svakim danom sve veći. Ako je istina što je rekao stari Khamab da će nam jedino biti bolje ako uspijem s njom, onda to i objašnjava zašto naš život i ovo putovanje stalno prate poteškoće. Oporavila se od bolesti, kao i Khusab, ali naše muke i


61 Dassie - glodavac koji živi u stjenovitom predjelu Južne Afrike.
62 Khoib - čovjek.

patnje nisu se smanjile dok smo se mi kretali sve dalje između planina s lijeve i mora daleko s desne strane, do najudaljenijeg područja koje nitko prije nije vidio.
Taj kraj izdaleka uvijek se činio plodnim. Svuda su se protezali blagi brjegovi, ali kad bismo prišli bliže, sve bi ispalo drukčije. Svi vodeni tokovi su presušili, ni kap vode nismo usput danima popili. Kako je to bio kraj nama potpuno nepoznat, nismo se mogli osloniti, kao na drugim putovanjima, na vodu koju bismo ranije zakopali u nojevim jajima ili kalabašima za buduću upotrebu. Na tom području nije bilo ni tsama63. Tek pokoji rijetki korijen i grmlje s gorkim debeli, lišćem. Ponekad smo
noću bili prinuđeni raširiti na zemlji naše karosse da bismo prikupili koju kap rose. Nikad nije bilo dovoljno i životinje i ljudi postajali su sve slabiji.
Ma gdje da hodali, grabežljive zvijeri su nam bile za petama. Uz sve poduzete mjere opreza, od jednog do drugog punog mjeseca stalno smo gubili ovce koje bi ugrabili leopardi, hijene ili šakali. Jednom kad su se naviknuli na nas, postajali su sve drskiji. Leopard je jednom usred dana odvukao od stada mladog pastira, njegovi mali drugovi, posivjeli od straha, dotrčali su to nam dojaviti.
Nismo imali izbora nego organizirati lov. Čitav dan nam je trebao za pripremu, da nategnemo i podmažemo tetive na luku, nabrusimo šiljke na strijelama i namočimo jak svjež otrov.
Svi su muškarci krenuli zajedno. Nije dugo trebalo da u guštiku uočimo zvijer išaranu pjegama. Khusab je naciljao. Strijela se duboko zarila u plećku životinje, ona je uz riku izletjela iz svog skrovišta, počela se valjati i bacakati po zemlji pokušavajući se osloboditi i onda odjednom poskočila i krenula pravo prema nama. Uspjela je odbiti ili izbjeći kišu strijela. Nijedna je nije pogodila. Jednog čovjeka je leopard oborio i presjekao mu je grkljan prije nego što smo ga uspjeli dokrajčiti. Sa sobom smo ponijeli prekrasnu šarenu kožu, ali nitko nije bio ponosan ili radostan jer smo izgubili jednog dobrog čovjeka.
Kad smo se nešto kasnije sklonili u planine, napala nas je skupina Sonkwa64. Nije bilo upozorenja.
Trojicu naših ljudi ubili su na licu mjesta, barem polovicu ovaca odveli u noć a dvije mlade žene bile su otete. Ponovno smo nastavili put hodajući danima i noćima ne usuđujući se zaustaviti da bismo se što više udaljili. U kojem smjeru? Ni sam stari Khamab više nije znao. Bilo je to putovanje na kojem smo se kretali samo zbog kretanja.
Uza sve to morao sam se starati i za ženu. U to vrijeme sve više riječi smo mogli razmijeniti, moje Khoi riječi bih razmijenio za riječi koje je donijela s one strane mora.65 To još nije bilo dovoljno za normalan razgovor, ali muk i pokreti ostali su daleko iza nas. A nije ni pomoglo da se nekako srede naši odnosi. Svaki novi pokušaj da prodrem u nju sveo bi se na zabrinjavajuće povećanje obujma i
dužine mojeg uda. Uskoro sam ga mogao dvaput oko sebe omotati kao ogromni pojas čiji bih kraj zadjenuo za pas. Bilo je to prilično prikladno, osim kad bi se njegova tupa glava htjela podignuti. Onda bi se oslobodio uzla u koji sam ga vezao i zauzevši stav mirno redovno udario među oči kao ubojita toljaga.
Nevolje time nisu nestale. Djeca su umirala od različitih bolesti za koje nije bila utvrđena dijagnoza; Khamabovi lijekovi i vradžbine na njih nisu djelovale. Tek rođeni blizanci bili su izloženi u pustari da smire zlo koje utjelovljuju. I dalje su nas progonile grabežljive zvijeri. Ovce i stoka ginuli su na tajanstven način. Zatim suša, glad, nepodnošljiva žega. Neobjašnjiva svađa buknula bi među ljudima. Jednom su se dvojica ljudi gadno ozlijedila u borbi s kierieom a da nitko nije znao zbog čega. Žene su znale pomahnitati i noktima i zubima napasti jedna drugu. Povremeno bi se našli na teritoriju nekog crnog plemena koje nije bilo svijetlosmeđe boje kože kao naše; jedanput ili dvaput bili su neprijateljski nastrojeni, ali uglavnom bi nam dopustili da se zadržimo. Konačno, i njih je mučila suša. Sjećaju se sušnih razdoblja iz prošlosti, rekli su, ali nikad suša nije bila ovako žestoka. Nisu imali hrane da s nama podijele. Otjerali su nas kao neprijatelja s nekoliko mjesta jer smo bili prijetnja njihovoj oskudnoj zalihi hrane, a nisu nam dopustili ni pristup svojoj vodi. Zbog toga smo izgubili još više ovaca. Bilo je toga još, postalo je još gore jer uskoro se nije radilo samo o životinjama, suši i bolesti, već o nečem užasnom i nepoznatom.
Prvi put smo to dokučili kad su se djeca kući vratila s pričom o ljudima koje su sreli u pustari: ljudima koje su prepoznali. Prepoznali? Itekako, rekli su uzbuđeno, radi se o ljudima koji su poginuli

63 Tsama - divlja dinja.
64 Sonkwa - kradljivci, pogrdni naziv za Hotentote.
65 Jesu li to bile portugalske riječi? Ne mogu se sjetiti da me ubijete.

u velikoj bitci na obali s bradatim ljudima. Ukorili smo ih zbog laži, a kad su se idućeg dana vratila s istom pričom, tako smo ih istukli da nisu mogla sjediti ni stajati na nogama. Međutim, iste večeri, dok smo sjedili oko logorske vatre, vlastitim očima smo ugledali te ljude: nisu prestali kružiti oko nas držeći se razdaljine dokle je dopirala svjetlost vatre. I ja sam ih prepoznao. Gnaub je otad otvoreno mahnitao među nama. Duhovi noći zalazili su u naše privremene kolibe, sisali sjeme iz ljudi, jahali naše žene, plašili djecu. Sobo khoin, mrtvi ljudi. Ljudi sivkastosmeđe boje. Kao da su svi grobovi ove goleme zemlje izrigali svoje mrtvace. Stabla bi noću iznenada planula. Stijene se rastvorile da stvore prolaz tekućoj vatri. Zmije su prelazile preko naših staza, niknula bi im krila i odletjele bi kroz šumu osušenih stabala i zatim nestajale u bijeloj svjetlosti sunca koje je pržilo. Nikad prije nismo doživjeli takva vremena.
Žena je bila moje jedino vrelo svježine. Počeli smo koristiti povećani broj riječi u novom i drukčijem značenju tako da smo, ležeći jedno pokraj drugoga, već bili u stanju razgovarati kao ljudi, bilo njezinim neobičnim jezikom bilo mojim. Podijelili bismo ono malo preostale hrane. U mraku bismo se priljubili jedno uz drugo, iako bi to bilo leđa uz leđa ili ona iza mene budući da je moja stvar bila odviše velika da bih mogao udobno leći nasuprot nje. Štoviše, ta stvar toliko bi se trzala i skakala naokolo da bi me ponekad izvukla iz kolibe kao da ima svoj vlastiti život. A ona s tom neizlječivom ranom.
Bilo mi ju je žao. Naposljetku nije to bila njezina krivnja. Zbog čega bi se ona sažalila na moje stanje? Možda je postojao neki drugi razlog? Zbog kojeg bi se drugog razloga trebala potruditi da mi olakša život, kad ja moram biti taj koji se brine o njoj? Masirala je moje bolesno rame. (Posebice kad bi došla zima, bol bi postajala nepodnošljiva.) Kad bi bilo nečega za jelo, ona bi obrok podijelila sa mnom. S vremena na vrijeme, ako bi žudnja postala neizdrživa, pokušala bi svojom rukom smiriti strašnu pticu, a ptica bi se podignula do krova kolibe i izbacila mlaz koji bi se raširio poput golemog čička i prosuo po nama kao bijela kiša. Više od toga nismo postigli.
Možda ju je želja da bude od koristi natjerala da jednog dana kamenom ubije zeca. Svi smo krenuli u pustaru u potragu za nekom ili bilo kakvom hranom, a kad smo se vratili natrag, našli smo je kako okreće zeca na žaru. Nikad nije izgledala tako ponosno. Oblizujući komad ukusna mesa na tankoj kosti, pružila mi je but i pozvala sva sretna: -T’kama, dođi jesti.
Ustuknuli smo užasnuti. Nije joj bilo jasno što se događa. Konačno je baš stari Khamab zgrabio kalabaš s vodom, prosuo dragocjenu tekućinu po ženi, vatri i zecu i zatim laktom pokrio oči.
- Ženo! - povikne on, njegov piskavi starački glas napuknuo je od šoka i bijesa.
- Zar nas želiš uništiti jednom za svagda? Zar ti nije jasno daje zec glasnik smrti? Idućeg popodneva, kad smo se vratili iz pustare, žene više nije bilo.

15.

U kojem se opisuje neuspio pokušaj kopulacije s tragičnim posljedicama.


U to vrijeme ostali su iza nas mnogi mjeseci pješačenja velikim područjem sprženih ravni s rijetkom travom. Upravo smo zašli u planinski predjel gdje nije bilo teško izgubiti se u velikim prijevojima, izbočinama i netaknutoj gustoj šumi dubokih klanaca. Nije bilo moguće držati se neke staze do neke udaljenosti. Bio sam uvjeren da se izgubila ili možda otišla u potragu za hranom da bi na neki način okajala zlo naneseno zbog ubijenog zeca i sad nije bila u stanju pronaći put natrag kroz nisko raslinje. Odbio sam i pomisliti na strašnu mogućnost da su je oteli mrtvi duhovi ili da ju je zgrabio Gaunab u liku orla ili leoparda. Nije bilo tragova krvi ili borbe, iako to nužno ništa nije značilo jer sam itekako dobro znao da Gaunab ili ljudi s onog svijeta znaju doći i otići ne ostavljajući ni najmanji trag koji ih može odati.
Pri slaboj svjetlosti koja je preostala nakon zalaska sunca, moji suplemenici su mi preko volje pomogli u potrazi krećući se u sve širim krugovima oko našeg logora. Znao sam da ne mogu previše računati na njih, jer su bili bijesni zbog onog što je žena učinila, iako su se čuvali da to kažu ispred mene. Ipak su krenuli sa mnom prije nego što se spustio mrak.
- Opet ćemo je potražiti kad sunce izađe - rekao sam kad smo se vratili.

Khamab me je poprijeko pogledao šepajući na nogama kao u cvrčka.
- T’kama, nikakve koristi. Ona neće preživjeti ovu noć. Odviše je hladno, a ni kaross nije ponijela sa sobom. A da ne govorimo o divljim zvijerima.
Nisam htio odgovoriti bojeći se da mi ne popuste živci pred njihovim očima. Kad sam stigao do svoje kolibe, oglasio se cvrčak u slamnatom krovu. Noću sam čuo sovu, što je bio znak da se naokolo motaju noćni duhovi. Nisam mogao podnijeti osjećaj olakšanja koji sam zamijetio kod suplemenika. Po njima se zlo, koje nas je od samog početka progonilo, konačno odšuljalo podvijena repa.
Idućeg jutra nekolicina je već željela krenuti na put, a kad sam zatražio da prvo nastavimo potragu, odjednom izbije oluja koja je dugo vrebala među nama kao ptica-munja šćućurena na mravinjaku.
- Nitko je drugi nije odveo nego Tsui-Goab da bi se opet vratio mir među nama - rekoše. - Dugo vremena ga nismo slušali. Zaboravimo na ženu i pođimo dalje.
- Prvo ćemo je potražiti.
- Neka ti pomognu tvoji istomišljenici. Mi ostali idemo dalje.
- Ja sam chu’que, učinit ćete kao što kažem.
- Ti si taj koji nam je okrenuo leđa.
Ispod svojih karossa mašili su se za kierie. Nisam mogao dopustiti da ponovno izbije sukob između nas. S uzdahom sam popustio.
- Onda pođite. Ali ovo će vas sve zaviti u tugu.
Činilo se da će sve završiti na miran način. Međutim, kad su počeli skupljati stoku i ovce da ih povedu sa sobom, ja sam se ispriječio:
- Krenite ako želite otići. Ali životinje pripadaju plemenu.
- Mi pripadamo plemenu.
- Pleme je gdje se ja nalazim.
- Onda nas pokušaj zaustaviti.
Prvi put u našoj povijesti izbio je pravi rat među nama, a sve ni zbog čega, zbog jednog izdajstva: dezerteri su usred bitke kradomice poslali djecu da otvore kraal i puste ovce van. Prije nego što je došlo do još goreg krvoprolića, morali smo popustiti i dopustiti izdajicama da otiđu. Što je bilo još gore, posumnjao sam da ni nekolicina od onih koji su ostali sa mnom nisu bili potpuno lojalni. Neke od njih potreslo je nepotrebno nasilje.
Kad se danas toga sjetim, čitav događaj nije imao smisla jer potraga za ženom nije postigla željeni cilj.
Dok smo sljedećih dana pomnjivo pretraživali doline i planine, držali smo se zajedno, ali ponekad bih krenuo i sam, čak i protiv Khamabove volje. Toliko sam postao razdražljiv da je izbjegavao da mi otvoreno prigovori. Tek jednom, kad nas je noću napustila još jedna skupina, oprezno me je upitao nije li sve pošlo predaleko. Nisam odgovorio. Jer što sam mogao reći.
Jednog dana dok sam lutao naokolo, na strmom obronku naiđoh na dvije kornjače. Sam Bog zna što je usred zime u njima pobudilo očajnu želju za kopulacijom; zaista ih je spopao očaj. Kornjača mužjak danima će se kretati u potrazi za ženkom. Kad sam ja naišao, upravo ju je pronašao. Pokušao joj je prepriječiti put, ali ona bi svaki put izmaknula. Nevjerojatno je kako se ženka brzo kreće kad donese odluku. Međutim, on nije popuštao i naposljetku ju je uspio stjerati između stijena gdje nije mogla uzmaknuti. Uspeo se na nju. Vrlo naporan je to postupak, prednje noge veslale su po zraku poput ljuskavih krila koja uzaludno pokušavaju poletjeti, a vrat se toliko istegnuo da se činilo da će izaći iz oklopa, pokušavao je svinuti leđa da bi dopro ispod oklopa ženke koja se opirala. Baš kad su njegove sitne crne oči poprimile izraz koji naslućuje da je stigao do cilja, ženka se odjednom izvuče ispod njega, čvrsto dohvati krivim nogama ravnu stijenu i zbaci ga sa sebe tako da se prevrnuo na leđa uzaludno lamatajući nogama po zraku sav u panici. Ipak, ona nije dobro procijenila svoj manevar i kad se okrenula da prođe pokraj njega, dvije noge skliznu ispod nje tako da se i ona našla na leđima. Smrt im je bila suđena. Znajući što znači razočaranje ja im se smilovah, odnesoh ih do našeg logora, otkidoh im glave i te večeri smo barem imali za večeru juhu od kornjače i slatko mekano meso koje nas je vratilo u život. Bilo je nečeg čudnog u cijeloj priči: kad smo pojeli juhu, na dnu lonca nisu
ostala dva oklopa kao što smo očekivali, već dva okrugla kamena.

16.

O razgovoru na rubu provalije.

Kad sam je pronašao - vrijeme se već zaustavilo; bio je to dan bez nekog očekivanja - nisam mogao vjerovati svojim očima. Vjerojatno je već odavno mrtva, izvan svake sumnje, pomislio sam, postala je duh ili varka kojom se Gaunab poigrava sa mnom. Čitavog sam dana slijedio tragove jednog lava. Golema zvijer došla je prethodne noći do naših koliba, zemlja se tresla od njezine rike i tad mi sine da ukoliko krenem njezinim tragom, a ona ubije neku životinju, mogao bih doći do komada mesa od onog što je preostalo nakon što otjeram lešinare i strvinare. Međutim, umjesto lava naišao sam na nju, stajala je na jednoj stijeni visoko na vrhu koji je poprimio crvenu i žutu boju nakon stoljeća sunca i kiše, mokraće dassieja i lišaja. Iza nje zemlja se rušila u provaliju kakvu dotad nikad nisam vidio. Činilo se kao da smo stigli na sam kraj svijeta. Tek kad sam se približio, oprezno kao leopard koji vreba svoju žrtvu, primijetio sam da iza nje strma klisura ima svoj kraj. Daleko, daleko dolje zemlja se nastavljala, prostranstvo drveća i grmlja toliko gustog da je poprimilo izgled zelenog mora koje je u daljini postajalo sivo tako da nije bilo moguće razlikovati zemlju od neba.
Niti da okrene glavu, samo je skupila ramena kao da se sprema na skok.
- Kako si dospjela na ovo mjesto? - upitah.
Nisam mogao prići još dva posljednja metra, bila je predaleko.
- Mislio sam da si mrtva.
Tek tad se okrenula kao da ni ona nije vjerovala da sam to ja.
Nisam bio u stanju skrenuti razgovor na nešto drugo, što god bi mi palo na pamet, bilo je zbrkano i površno. Jedino sam želio izgovoriti više puta tu riječ:
- Khois. Khois. Khois. Lagano je slegnula ramenima.
- Slijedio te je jedan lav. Nisi ni primijetila.
- Znam ja to.
- Znaš?
- Znam. On me je čuvao.
- Sad znam da si mrtva. Živa osoba ne bi tako govorila.
(Je li to bio Khusabov lav, pomislio sam mnogo nakon toga66. Ali, vjerojatno, to nema smisla. To se dogodilo prije mnogo sezona i u nekom drugom krajoliku. Lavovi jednostavno ne čine takve stvari.)
Nakon što smo dugo vremena stajali bez riječi, žena je prva progovorila:
- Zašto si došao - zvučalo je kao optužba.
- Zašto? Kako to možeš reći? Nisam te prestao tražiti od trenutka kad si nestala. Zurio sam u nju.
Nije skrenula pogled.
- Khois, što se dogodilo? Je si li se izgubila? Je li te nešto - prvi put sam se usudio reći; sad je bila spašena - je si li bila oteta?
Čelo joj se namrštilo kao da ju je zbunilo moje pitanje.
- Pobjegla sam - rekla je jednostavno. Nisam mogao vjerovati.
- Tek tako, pobjegla si.
- Mili Bože - reče ona tiho - zar ti nije jasno? Nisam više mogla podnijeti. Ništa ne mogu učiniti kako treba. Ne razumijem tebe, ni tvoj narod ni ovu prokletu zemlju. Nigdje ne mogu ići. Moj vlastiti narod davno me je napustio. Ništa nije moguće. Ništa mi nije ostalo, ništa nemam, nemam budućnost, nemam nade, nemam vjeru, čak ni odjeću. Što ja radim ovdje.
Iza nje zemlja se rušila u provaliju.
- Nitko od nas ne može pobjeći. Jedino se možemo kretati naprijed.
- Kamo? Negdje mora postojati kraj.
- Nema kraja ako smo zajedno.
- Htjela sam umrijeti - reče ona. - Zašto ne mogu umrijeti? Pokušala sam. Htjela sam ostati gladna sve dok ne umrem. Bilo bi lako, ali onda mi lav donese hranu. Htjela sam da me ubije, ali je odbio.

66 Vidi četrnaesto poglavlje (prim, autora).

Onda sam pomislila da ću umrijeti od hladnoće, ali on je noću dolazio, legao bi uz mene i grijao me. Pokušala sam skočiti s klisure, ali me je zaustavio. Molim te,T’kama, hoćeš li me ti ubiti.
- Došao sam po tebe. Moraš živjeti sa mnom.
- Kad bih samo mogla pobjeći, pomislila sam. Ali daleko da me više nitko neće pronaći, čak ni ja samu sebe.
- A sada? - postavio sam pitanje tako tiho da sam jedva čuo vlastiti glas. Ona me pogleda.
- Sad sam previše umorna. To je sve.
- Što želiš učiniti.
- Ne znam. Ništa više ne znam.
Njezino ispaćeno lice bilo je mirno, mračno kao more.
- Ne želim više bježati. Ali ne znam što želim. Jedino znam nikad neću poželjeti biti ondje gdje tebe nema.
Prišao sam. U potpunoj tišini sjedili smo zajedno na svjetlu bistrog dana. Još uvijek nas vidim u sjećanju: muškarac i žena na početku svijeta, tog strašnog svijeta. Jedno uz drugo, ali bez dodira. Ni pokreta ruke, ni vjetra, ni daška, čak ni nagovještaja daška, samo riječi. Mislim riječima. Sjećam se jednog dana kad sam stajao i mislio riječima, ali tada je nekako još uvijek bilo lako. Ljubav je ono o čemu sad razmišljam. U mislima mi je strah. U mislima je revolt, očajanje. I razmišljam: sve ovo je glas, zvuci kojima oblik daju grlo i usta i koji se gube u tišini. Zašto ovi, a ne drugi zvuci? Mogao sam isto tako pomisliti. Janjci. Mi. Oltnka. Hangtree. Grstlm. Iza svakog pojedinog zvuka otvara se ponor, otvara se provalija. Novi svjetovi nastaju. Nema kraja. Kao ona, ni ja više ništa ne znam. Osim riječi. Pomislih: Bojim se. Živ sam. Ja volim.

17.

O riječima, putenosti i kako je žena još jednom ostavljena na cjedilu.

Ljubav, odista? Što ćemo s njom? Čovjek se ne izražava samo riječima, već i svojom puti. A ja sam time itekako obdaren. Sam pogled na tu ženu naveo je moju put na silno buđenje. Što se tiče želje, imao sam je i previše. Žena isto tako, usuđujem se reći. Ali kako prodrijeti u njezinu raspuklinu s ovim golemim trupcem? Toliko bi narastao od samog napora da uđem u nju da bih se zateturao na nogama da održim ravnotežu. Stoga nisam mogao učiniti ništa, doslovno ništa. Kad bi se konačno ta stvar smirila - u nekom trenutku sam se plašio da do toga nikad neće doći - morao sam je omotati četiri do pet puta oko sebe i podvinuti njezinu bijesnu glavu za pas iz straha da se netko ne spotakne. Možda bih lakše podnio svoju sudbinu da sam ranije znao ono što sad znam, a to će čitatelji otkriti u
sljedećem poglavlju u epizodi s krokodilom.67 Ili bi bilo još gore? Besmisleno je o tomu nagađati.
Jedino ja znam koliko sam to teško podnio. Sve je uzidano u težini ove riječi. Kad sam te duge noći, prve nakon što sam je opet našao, ležao pokraj nje, budne i neoplođene, s mukom sam razmišljao: ako ova ptica i dalje bude rasla, sljedeće zime meni i khois neće biti potreban kaross, moći ćemo se mojom pticom pokriti i utopliti. S vremenom će biti lakše ići oko nje nego u nju.

18.

O avanturi koja bi se, da nije bila istinita, lako mogla nazvati snom ili obratno.

U ranu zoru vratili smo se šačici ljudi koji su mi ostali lojalni i svi smo zajedno nastavili naše putovanje: to je bila prekretnica za nas. U širokom luku ponovno smo krenuli prema jugu. Nada je

67 Zahtijeva se od čitatelja da ne okreće stranicu prije vremena, jer sve ima svoje mjesto u jednoj priči (prim, autora).

vječna. Međutim, umjesto da su se poboljšali uvjeti, ma kako to izgledalo nemoguće, još su se pogoršali. Krajolik je bio ocrtan suncem: jarka svjetlost i kamenjar. Danima smo napredovali a da nismo naišli na pticu, životinju ili pak hladovinu. Osušeni kosturi stabala koja su davno rasla na tom prostoru bili su na žezi razbacani u različitim oblicima, rastvoreni i smrvljeni žestinom sunčane svjetlosti, korijenje otrcano kao karbonizirana crijeva. Nekoliko lomnih vlati blijede trave drhtalo je na slabom povjetarcu, nedovoljno za zalogaj iznurenim ovcama. Na vidiku ničega što raste, u tom
užasnom krajoliku ni kamenje ne raste.
Nakon što je obavio sve njemu poznate ceremonije, stari Khamab je krajnjim naporom pokušao dovesti kišu, ali nebo se ponašalo kao krava koja je izgubila tele ne dopuštajući da ju se muze. Poslao nas je u pustaru u potragu za kameleonima do kojih je teško doći. Kad smo jednoga pronašli, pažljivo smo ga zakopali u zemlju naglavce u zemlju pažljivo da se ne ozlijedi. Ovaj postupak smo u prošlosti često primjenjivali da bi istog dana dobili kišu, ali ovog se puta ništa nije dogodilo. Kad to nije uspjelo, poslužili smo se kobrom. I opet ništa. Nakon toga u pijesak smo zakopali okruglo kamenje. Ništa. Jedno za drugim poslali smo ispred nas dvoje djece, rođenih za vrijeme olujnih kiša, da privuku kišu. Prvo je ugrizla zmija, a drugo je nestalo, njegov trag se zaustavio na pješčanoj čistini. Dovoljno da te usred dana uhvati ledena jeza. I dalje ni traga kiši.
U noći punog mjeseca, iscrpljeni i bez snage zbog gladi, umora i žeđe, plesali smo od zalaska do izlaska sunca uz naše pjesme za prizivanje kiše:
Puni mjeseče, oj, mjeseče, Dobrodošao, mjeseče.
Dobrodošao, Tsui-Goabe, Daj nam meda,
A kravama ispašu
Da nam daju mlijeka.
Muškarci su u širokom krugu svirali na ati68, udarali u t'koi-t’koi, trzali žice na gurah, a žene su pljeskale rukama i plesale oko nas. Možda smo još bili pod kaznom zbog ubijena zeca, Mjesečeva glasnika zle kobi, a možda zbog žene ili nečeg drugog; ma što bilo, nije bilo kiše na tom bezbožnom području. Divlje životinje su odselile i nije bilo straha od grabežljivaca. Ali, zar se što promijenilo? Smrt nas je pratila čitavim putom. Što se tiče ostalih opasnosti s kojima smo se morali nositi, o njima danas nerado pričam, jer tko bi mi povjerovao. Tko će vjerovati da su noću goleme stijene zašle u naša skloništa i progutale našu djecu? Da su trupci tvrdog drveta napadali i na zemlju obarali naše ljude
koji su noću po mjesečini tražili hranu? Da je olujni vjetar silovao naše žene čiji stomaci su se naduli, ali bez djece, tek ispunjeni zrakom od kojeg im je bila muka?
Tako je bilo. Na neki sam način patio više od ostalih jer uz svakidašnje nedaće morao sam se danju i noću nositi s tom ptičurinom koja me je posvud vukla, bacala na koljena i cijedila moju snagu. Ženi je bilo strah prići, jer kad bi se podignula i krenula u galop, rušila bi sve oko sebe, tako da je svako jutro koliba izgledala kao poslije potresa. Moji vlastiti ljudi počeli su me izbjegavati. Zaista sam se našao u škripcu: bez mene nisu mogli nastaviti put, a sa mnom nisu htjeli.
Često sam razmišljao o Heitsi-Eibibovoj priči: o tomu kako je njegova majka jela travu i kako je oplođena zelenim sokom rodila sina s kojim je spavala i začela još sinova i braće, kako je više puta umirao i ponovno ustajao nakon svakog pokopa. Što se tiče žene koja je sa mnom, za nju nema trave. Ona ništa nema. Uz to još pati.
Baš u to doba, lutajući jalovim i sprženim ravnicama kakve još nismo sreli na našem putovanju, naiđosmo na jednu rijeku. Dok smo se kretali tim predjelom, često su nam se priviđale slike vode: bazeni, jezera, potoci, zelena polja okružena trstikom, šašem i perjanicama koje se njišu, a jednom čak i uzburkano more zelene boje. Međutim, čim bismo stigli na to mjesto, svega bi nestalo. Često smo danima ubrzano hodali ostavljajući za sobom ljude, ovce i svoju imovinu, samo da bismo se brže kretali. Ali, ova rijeka nije iščeznula. Netom smo je iz daljine ugledali, počeli smo trčati prema njoj, a onda smo usporili korake. Naposljetku smo puzali na sve četiri i oprezno se primaknuli da i ona ne bi nestala. Ali, ostala je na mjestu i mi smo stigli do široke zmije koja se bljeskala između zelenih obala i klizila između stijena. Voda je tekla ni od kuda, izbila je iz spržene zemlje nekoliko stotina metara uzvodno i nabujala između obala. Pola dana nizvodno - kasnije smo to otkrili - ponovno je iščeznula

68 Ati - svirala od trske.

ispod zemlje i nastavila nevidljivo teći ne ostavljajući nikakva traga koliko je duboka ispod površine. Čudna li prizora za naše oči. Međutim, bila je to voda, bilo je to čudo i nalazilo se ispred nas.
Nakon što smo, ne vjerujući, zastali i htjeli se uvjeriti je li prizor zaista stvaran, ljudi i životinje trkom krenuše niz strmu obalu rijeke i naglavce se sjuriše u nju. Nismo prestali piti dok naši trbusi nisu postali kao kalabaši, a možda još i veći; neki su u vodi ostali četveronoške jer nisu htjeli ili nisu mogli ustati na noge. Dugo im je vremena trebalo dok nisu došli k sebi. U tom trenutku začuo se povik:
- Krokodil!
Tko bi to vjerovao? U tom dijelu mirne vode? Ali, bila je istina, istina kao i sama voda.
Ako je jurnjava prema vodi bio prizor vrijedan vidjeti, još zanimljiviji je bio uzmak. Nekoga promatrača iz daljine taj bi prizor možda razveselio, ali ne i onoga koji se našao usred urlajuće horde koja je bježala pljuskajući vodu naokolo.
Ja sam također izlazio iz vode - tjerajući većinu ljudi ispred sebe jer ja odgovaram za njihovu sigurnost - kad netko povikne iz gomile koja se vratila na vrh visoke obale:
- Onamo, onamo!
Pokazivali su nešto na sredini rijeke.
Usred rijeke, na mjestu gdje je voda najdublja, preduboka za stajanje na nogama, ugledao sam bijelu ženu kako mlatara rukama oko sebe. Nitko među nama nije znao plivati, to nije u našoj prirodi, ali toliko se radovala vodi da je otišla predaleko.
- Požuri! - doviknuo sam joj. - Eno ga odmah iza tebe!
Mlatarajući i dalje oko sebe i rukama i nogama, približila se obali, ali krokodil je bio mnogo brži. Tada sam otkrio. Kad Tsui-Goab odluči da će se nešto dogoditi, to nikad nije uzalud.
Danas se sjećam čitave epizode kao nekog sna. Iako sam stajao na mjestu zureći u ono što se događa ispred mojih očiju, osjećao sam se kao u snu. Jer ovako vam je kod snova: bilo da je san vlažan ili suh, ili sanjaš o ljubavi ili ratu, ili si ustrašen ili radostan, od njega mi se diže. Osjetio sam kako se glava one stvari oslobađa lasa oko pasa, odmotava i vrtoglavom brzinom fijuče oko mog tijela. Bila je nalik kožnom remenu obješenom na prečki zbog sušenja s kamenom privezanim za dno tako da se čvrsto može namotati prije odmotavan ja. Svuda oko mene začuo se oštar zvuk dok se ona stvar odmotavala, podignula kao stup od tvrdog drveta i ispružila do sredine široke rijeke.
- Uhvati se za nju! - poviknem ženi.
Ona je zgrabi i počne se primicati hvatajući se jednom zatim drugom rukom. Krokodil joj se približavao kroz pjenu uzburkane vode. Žena se sve brže primicala dok nije bila sasvim na dohvatu ruke. Sagnuo sam se, ispružio ruku, zgrabio i podignuo na obalu. Pokušao sam posrćući krenuti za njom. Međutim, zbog ogromnog trupca koji se njihao iz rašalja mog tijela, ja izgubih ravnotežu, zakoračili u blato i prevrnuh se na leđa. Kao čudna vodena zmijurina moj ud pojuri za mnom, ali u tom trenutku krokodil se baci na njega i uz strašan zvuk, kao stijena koja se lomi, sklopi svoju čeljust. Rijeka se zacrvenje pred mojim očima. Čuo sam krokodila kako repom mlati vodu. U tom trenutku nisam osjetio nikakvu bol. Ali bol mi nije trebala reći što sam već znao: moja ptica bila je otkinuta.

19.

U kojem je prikazana relativna priroda dobitka i gubitka.

To je bilo posljednje što je stari Khamab učinio u svojem životu, jer tada je bio više nego star i dugo putovanje ga je izmirilo. Ipak, smogao je dovoljno snage da me njeguje u kolibi koju su moji ljudi na brzinu podignuli, najobičniji sklop od osušenih grana, prekriven kožama. Vani se dan bližio kraju, a unutra gusti mrak nalik mraku koji zamišljam u nekoj ženi. Kad sam se vratio svijesti u toj noći mrkloj kao u materinoj utrobi, pomislih da sam mrtav. Nitko, ni na koji način, ne može preživjeti takvu katastrofu: izgubio sam veći dio svog tijela.
Tad začuh starog čovjeka kako oko mene trčkara i uzdiše od napora ili zadovoljstva.
- Što to radiš, Khamabe?
- Miruj, inače ćeš opet prokrvariti. Nikad u životu nisam vidio toliko krvi. Rijeka se sva zacrvenjela. Nisam se mogao sustegnuti a da jednom rukom ne napipam ranu. Ništa nisam osjetio. Kao kod

žene. Tupi osjećaj. Nije ostao ni kusasti komadić. Začudo, jedino su muda ostala na mjestu.
- Khamabe, trebao si me pustiti da umrem.
- Legni mirno.
- Što radiš?
- Osjećaš li ovo.
Nešto mi je stavio u ruku.
- Pazi, glina je još mokra.
Moje oči su se već bile priviknule na tamu i ugledah ono što je napravio: novu mušku pticu napravljenu od gline. U odnosu na onu na koju sam naviknuo, jadno mi je izgledala ova tvorevina.
- Što mogu s ovim učiniti.
- Više negoli s bivšom - nestrpljivo klikne jezikom. - Onda, kako ti se čini? Nema svatko sreće birati svoju budućnost.
Okrenuo sam glavu.
- Nije me briga, čini što hoćeš. Kakve li koristi od ove glinene stvari.
On nastavi raditi svoj posao gunđajući. Iako mi to nije bila namjera, ponovno bacih pogled. Radio je predano, poluzatvorenih usta kao dječačić koji od gline izrađuje vola. Čuo sam njegovo teško nepravilno disanje. Stari čovjek bio je pri kraju. Na jednom je mjestu pljuvačkom smekšao glinu da bi nešto dodao, na drugom mjestu ju je odbacio, zatim izvaljao organ da bi ga stanjio, poravnao, zaokružio glavić i na dlanu ruke provjerio težinu i oblik.
Naposljetku, kad je bio zadovoljan, s teškoćom se podignuo na noge i pozvao nekog s vrata. Ušla je ona žena. Noć se vani spuštala kao crni kaross. Čuo sam ljude kako pale vatru.
- Što će ti žena? - upitao sam. Osjećaj tuposti me je napuštao; počeo sam osjećati bol. Stari Khamab se nije obazirao na mene.
- Legni dolje - rekao je ženi.
Je li se bunila? Ne sjećam se. Vjerojatno je već otupjela i više je nije bilo briga.
Na njoj je provjerio svoju ručnu izradu.Tu i tamo brižno je vršio dopune. Već je gubio dah. Slušao sam kako ljudi umiru; znao sam da mu je blizu kraj.
Budući da sam još uvijek bio u polusvijesti, teško se mogu točno sjetiti što se dogodilo. Nakon podužeg vremena, onu stvar - glatku i vlažnu od ženine nutrine - on je pričvrstio uz moje tijelo. Po svemu sudeći, uglavnom pomoću pljuvačke. Uz to i pomoću smole s trnovitog drveta, pčelinjeg voska i tradicionalnih trava, kozjeg loja kao i smrdljivih i mirisnih ljekarija iz njegova roga.
- Nema od toga koristi, Khamabe - zaječao sam.
S velikom mukom sagnuo se nada mnom i usmjerio svoj topli dah puhanjem prema mojem donjem trbuhu. Nisam mogao vjerovati. Polako, sasvim polako, poput vjetra koji se smiruje, bol je iščeznula.
Onda se zaustavio, zadihan kao čovjek koji je više trčao nego što je smio.
- Što je, Khamabe? Uzdahnuo je.
- Umorio sam se. Po svoj prilici, ovo je bilo previše za mene.
Kako li se dobro sjećam izgleda njegova lica kad sam ga vidio posljednji put, bilo je izborano i umorno kao isušeni vlei69. Tad nisam razmišljao, ali sad mogu reći: njegovo lice bilo je nalik staroj mapi koja pokazuje sva mjesta u kojima je bio. Što će od ovog isušena predjela moje lice pokazati jednog dana?
Posljednji put je okrenuo svoje stare vlažne oči prema meni prije nego što je četveronoške otpuzao prema izlazu. Onda je bacio pogled na ženu i rekao:
- Sad sve zavisi od tebe.
Dugo je mirno sjedila u mraku kao da ju je odjednom sram pogledati mi u lice. I vjerojatno strah, kao što je i mene bilo strah.
Ne znam zašto sam to rekao, ali sam konačno izustio:
- Khois! Pomogni mi.
Kad me je dodirnula, osjetio sam kako se ona glinena tvorevina zagrijava, pokreće, polako raste kao da oživljava, pretvara se u meso.
- Khamabe - viknuo sam.

69 Vlei - močvarno zemljište.

Nije bilo odgovora. Podignuo sam se na lakte, ali starog čovjeka više nije bilo na vratima.
Izvana su dopirali noćni zvuci mojeg naroda. Odjednom su zamrli i sasvim utihnuli: nije to bila tišina koja zavlada radi oplakivanja, već tišina koja ostavlja dojam strahovita životnog intenziteta. Kao da su svi ljudi, muškarci, žene i djeca napravili uski krug oko kolibe da bi načuli što se unutra zbiva. Htio sam pozvati starog čovjeka da se vrati. Bio mi je potreban. Bio sam užasno preplašen.
Međutim, u mraku - nisam je jasno vidio u mraku, već osjetio njezino tijelo uz moje - žena stavi prst na moja usta, osjetih kako odmahuje glavom. Njezina duga kosa pokrila je moja ramena.
- T’kama, samo smo nas dvoje. Sve je sad na nama.
Znao sam kako je lako zatajiti. Znao sam koliko je opasno biti živ. Izvana mi do ušiju dopre jedan zvuk: ravnomjerni šum, u početku slab, a onda sve jači i jači, šum od sibi70.
Padala je kiša.
Bila je u pravu: sad smo ostali samo nas dvoje, došao je red na nas.

20.

Kratko poglavlje koje mogu preskočiti čitatelji kojima smeta opis seksualnog čina.71

Kiša je padala, sve pukotine i rupe u sprženoj zemlji su preplavile, a zmije i meerkati su se izmigoljili iz dubokih tunela. Na mjestima gdje je vladala smrt izbio je novi život, suha močvarna korita našla su se pod vodom koja je ispunila svaku prazninu. Visoko gore oblake su osvijetlile munje koje su se račvale i razgranale sve do zemlje. Čak su brjegovi i planine bili ispunjeni životom gurkajući se međusobno kao pohotni muškarci i žene, stabla su se otrgnula od zemlje i počela plesati; sav svijet se pretvorio u pjesmu, u jedan gromki glas koji kliču nebu, glas u svojoj potpunosti, ništa nego glas, krik koji izlomio planine i rascijepao zemlju: glas stijena, glas drveća, glas životinja, glas ljudskih bića, sve se pretvorilo u glas, prvi od svih jezika, zvuk, aleluja. Vodena bujica isprala je sve što je postojalo, do kraja očistila sve što je preostalo, sjajeći se od vlage i rođenja sve dok novo sunce nije riknulo preko svega živog: ja postojim!

21.

U kojem se krug zatvara.

Vratili smo se na mjesto odakle smo krenuli. S posljednjeg visokog brežuljka - oštra zelena trava lelujala se na vjetru, niže dolje u klancima gusti šumarci, plavo cvijeće, žute mrlje, aloje, euforbije s debelim prstima - gledamo u široki luk zaljeva u kojem se plavi valovi gube u pjeni. S nenadanim grčem u trbuhu bacili smo pogled prema obzorju, ali ničega nije bilo. More je bilo djevičanski čisto. Uz mene žena i naše dijete koje je već naučilo trčkarati. Ona ga još doji, ne želi ga odbiti od sise, posesivna je, ljubomorna, ljutita, prekrasna. Zbog mlijeka u prsima još se ne vidi da je opet noseća, ali
i do toga će doći.
Na povratku u stari logor, ponovili smo ritual iz prastarih vremena: iz rijeke, na mjestu gdje se ulijeva u more, uzeli smo čisto blato da si namažemo čelo, isto smo ponovili i s čađi prve vatre koju smo zapalili na pepelu stare vatre. Narušene grobove naših predaka zalili smo svježom vodom. Moraš se sprijateljiti s vodom prije nego se na tom mjestu ponovno odlučiš okućiti. Na vrhu brežuljka križ je bio razbijen, vjetar je raznio tumulus Heitsi-Eibiba, moramo ga popraviti. Tek nakon toga smijemo skupljati novo granje i ponovno podignuti kolibe.
Dugo putovanje sad je iza nas. Područje oko nas postalo je darežljivo i nama naklonjeno već od onog dana kad sam prvi put uspio prodrijeti u ženu. Iste noći kad je umro stari Khamab.

70 Sibi - kiša.
71 Onda se postavlja pitanje treba li takav čitatelj preskočiti cijelu knjigu.

Kiša je prestala padati. U cijelom Karoou veld72 je bio izdašan: bilo je grmlja za ovce, jestive trave, trnovita drveća sa žutim cvjetnim rojtama. Snaga se povratila preostalim ovcama i stoci i počeli su se opet razmnožavati.
Nakon sveg što smo prošli, opet smo se mogli odmoriti.
Otuda onda taj nemir u našem plemenu. Kao da su svi potajno iščekivali nekakav događaj. Nitko se nije usudio reći, ali tako je bilo. To me je zabrinulo. Bio sam itekako toga svjestan: ona nije znala , ali sam to primijetio u njezinu upornom pogledu prema moru. U tom pogledu bilo je toliko žestine i bijesa kao da njezine oči pokušavaju nešto uvrebati u tom plavetnilu, čega nije bilo, a ona to želi da se dogodi. Kad se jednog dana iznenada pojavilo pet brodova na plavom prostranstvu - prišli su dovoljno blizu da smo na pramcu jednog broda mogli razaznati torzo nage žene - nitko od nas nije bio iznenađen. Od početka smo znali da je to bilo samo pitanje vremena. Naravno, nije se radilo o istim brodovima kao prije, to se odmah moglo vidjeti na prvi pogled; ali, zar ima razlike? Bilo je i prije nezvanih gostiju, sad evo novih i drugi će iza njih doći. Naša obala je izložena i otvorena, kao žena
koju je netko već imao. Ništa neće biti kao prije.
Nakon što sam upozorio svoje ljude da se sklone s vidika, uspeo sam se uz kameniti obronak do tumulusa da bih odatle promatrao. Na trenutak sam se zaustavio u jednoj šupljini na obronku. Čučnuo sam i počeo bez nekog cilja prekopavati po starim kostima izblijedjelim od sunca i izlizanim od vjetra. Bilo je toliko kostiju da si mogao prekopati čitav brijeg i ne bi došao do kraja. Mnoštvo, bezbroj ljudi je tu živjelo, čak i prije samog Heits-Eibiba. Ljudi koji su živjeli prije nas. Palo mi je na pamet da u biti čitava zemlja počiva na kostima i da sve prekriva tek tanak sloj zemlje i kamenja, drveća i niskog raslinja. Ima li uopće kraja svemu tome?
Nastavio sam se penjati prema vrhu.
S brodova su na obalu pristizali čamci na vesla, baš kao i prije. Kad su otkrili u pijesku tragove naših, primijetio sam uzbuđenje među bradatim ljudima. Raštrkali su se po žalu, došli do ruba šikare, tu se zaustavili i povikali prema unutrašnjosti stavljajući ruke oko usta da bi pojačali zvuk. Zatim su okrenuli glavu ustranu osluškujući kao da očekuju odgovor. Ali moji ljudi su ostali nijemi.
Pa ipak, ja sam bio svjestan da se na ovome neće završiti. Nepoznati ljudi su vidjeli naše tragove i nastavit će tražiti dok nešto ne nađu.
Idemo u lov - naredio sam idućeg dana svojim ljudima. - Ovog puta se moramo kloniti nesreće. Možda će se uvjeriti u naše dobre namjere ako im ponudimo jednu antilopu. Možda će nas tada ostaviti na miru.
Kasno popodne, kad smo se vratili u naselje, naišli smo na pakao u naselju. Žene su se bijesno nadvikivale prije nego što su objasnile što se dogodilo: po svemu sudeći, nekoliko djece iskralo se iz naselja da bi motrili na strance i kad su to žene otkrile, žurno su pošle za njima. Što se točno dogodilo na obali, nitko nije znao objasniti sa sigurnošću. Meni je jedino bilo važno: moja žena, prekrasna žena mekane kože, žena s dugom kosom, okruglih grudi, prišla je najbližem čamcu s bradatim ljudima.

22.

U kojem glavni muški lik pokušava shvatiti ženino stajalište prije nego što se (po svom običaju) ne vrati svojim brigama.

Jesam li ranije trebao biti na oprezu? Jesam li posvetio dovoljno brige reakciji moje žene na povratak brodova? Sama činjenica da sam se tek kasnije sjetio njezina izraza kad je zurila u brodove, kaže da sam bio u krivu. Sjeo sam i pokušao se toga sjetiti kad je već bilo prekasno: kao što i sada, nakon nekoliko stoljeća, pokušavam rekonstruirati o čemu je mogla razmišljati i što osjećati.
Duboko u njoj postojalo je jezerce tišine, da, dobro se toga sjećam. Samo je stajala na onom mjestu ukočena pogleda. Taj pogled potaknuo je silinu u najvećoj dubini njezina bića kao da je iz sebe morala istisnuti čitav život - prošlost, sadašnjost, budućnost, sve - od ono malo što su njezine oči mogle vidjeti.
Je li pomislila: Bože moj, evo ih konačno, sad se mogu vratiti kući?

72 Veld - travnata ravnica.

Ili možda: nemojte, molim vas, ne sada kad sam ovdje konačno našla dom, muža i dijete?
Prišao sam joj otpozadi. Moja sjenka pala je na nju. Malo se stresla, čak i prije nego što sam je zagrlio rukom i šakom obuhvatio njezine grudi. Ništa nije rekla, ali sam osjetio kako joj se tijelo ukočilo, kako mi se opire, a možda sebi najviše.
- Khois, što to gledaš?
- Ništa.
- Što misliš, zašto su ovi stranci došli?
- Odakle znam - ljutito mi odgovori kao da joj se nije svidjelo moje pitanje.
- Bojiš li se, Khois?
- Zašto bih se bojala?
- Ja se bojim.
Brzo se okrenula i stavila glavu na moje rame.
- Čvrsto me zagrli - rekla je tako brzo da sam jedva razumio njezine riječi. - Samo me zagrli.
Drhtala je. Dugo vremena nismo izustili ni riječi. Naposljetku se smirila. Podignula je glavu i pogledala me skoro bez izraza, njezino lice bilo je mirno kao more.
- Hajdemo - rekao sam.
- Kamo?
- Našem domu.
Na trenutak je pristala, a onda zastane.
- Ti idi. Ja ću doći poslije.
- Nemaš razloga ostati ovdje. Dođi.
- Pusti me na miru!
Koliko li bijesa u njoj, to me je uplašilo.
- Zašto mi ne kažeš što te muči?
- Nemam što reći. Zar ti nije jasno?
Osjetio sam prazninu iza tih riječi. Htio sam je ponovno zagrliti, ali ona nije dopustila. Okrenuo sam se i sam pošao kući. Treba pripaziti na dijete. Samo jednom sam se okrenuo, još uvijek je stajala na istom mjestu pogleda uprta prema moru. Daleko na obzorju mali brodovi lagano su se njihali na blagim valovima. Znam da sam se trebao vratiti, bar toliko da budem s njom. Nisu nam trebale riječi. Tko zna, da sam se vratio, možda bi se na tajanstveni način uspostavila neka veza između mog i njezina tijela, putem krvi i kostiju. Onda bi znala. Ja bih znao. Međutim, njezina suzdržanost me je uvrijedila. Rekao sam sebi, ako ne želi razgovarati, onda ću pričekati dok ne odluči progovoriti. Neću je prisiljavati.
Zato mi još uvijek nije jasno. To je sve što znam. A to je da ne znam. Vjerovao sam da sam je poznavao.
U meni: ponor straha i patnje kojoj nema lijeka. Jer nema ništa strašnije od gubitka osobe koju voliš a da ne znaš gdje potražiti krivnju ili uzrok. Čak i da nisi u stanju reći: sjeti me se, sjeti me se.

23.

U kojem se nudi još jedno mišljenje o ženinom odlasku.

- Neka joj bude - rekao je stari K’guda koji je postao vrač umjesto Khamaba.
- Vratila se onamo gdje pripada. Ne želimo da se ponove one nesreće. Dobro da smo je se riješili.

24.

U kojem se ponavlja priča, ovog puta zaista prvi put,
kako je Tetida izdala Adamastora.

- Nije otišla svojom voljom, T’kama - reče mi starica vrlo povjerljivo dok sam pokušavao

nahraniti dijete mlijekom iz kalabaša. - Drugi ti se boje reći. Još uvijek se osjećaju nelagodno ispred tvoje bijele žene s mekanom kosom. Sve ću ti reći. Pokušala je pobjeći zajedno s nama, ali se spotaknula i pala i onda su je stranci uhvatili. Vidjela sam kako se bori i udara nogama, čuli smo kako dugo vrišti, ali ipak su je odveli.
Na neki čudan način osjetio sam olakšanje. Tjeskoba, koja se ustalila u mojem trbuhu kao gruda hladne kaše koja se ne može probaviti, počela se rastvarati. Tek su se poslije pojavila pitanja. Možda je starica lagala da me utješi? Kako možeš biti siguran je li laž ili istina? Ja sam joj ipak vjerovao. Htio sam vjerovati. Njezine riječi imaju smisla. Ne možeš tek tako oteti neku ženu i pobjeći s njom kao što sam ja učinio: postoji način kako se treba ponašati. Moraš smiriti roditelje i starije ljude i s njima se posavjetovati. Treba platiti za nevjestu. Uvijek je tako bilo. Tako bih i ja učinio u samom početku da su mi k'onkwa dopustili da se držim svojih običaja. Međutim, izbio je rat, torob, koji je sve uništio. Po svemu sudeći, konačno je sazrelo vrijeme za oprost. Otići ću porazgovarati s bradatim ljudima. Ovog puta sam u stanju razgovarati jer sam od žene donekle naučio njihov jezik. Konačno ćemo se moći razumjeti. Ostavio sam dijete da spava i otišao do starog K’gude da bih porazgovarao što treba učiniti. U početku nije bio baš sklon, kao što znate iz posljednjeg poglavlja, ali na kraju je ipak pristao. Bio je spreman poduprijeti me, sve dok se mirno pregovara.
U mraku prije praskozorja krenuo sam prema obali u pratnji K’gude i još trojice - nisam htio povesti više ljudi da se naše namjere ne shvate krivo - i također dvaju goveda i pet ovaca. Tišina je vladala na brodovima, nitko se nije pomaknuo. Zauzeli smo položaj odakle su nas mogli vidjeti i strpljivo čučnuli u očekivanju. Sredinom dana učinili su što smo se nadali: s udaljenih brodova spustili su čamce u more i uputili se prema nama. Skladno kretanje vesala bilo je dojmljivo.
Stranci su bili oprezni. Držali su oružje u pripravnom stanju. Mi nismo ustuknuli, ispružili smo ruke prema njima dajući im na znanje da nismo naoružani. Hodajući polako, korak po korak, po pustoj obali, stigli su naposljetku do nas i počeli širokim pokretima pokazivati prema moru.
- Ne moramo razgovarati znakovima - rekao sam riječima koje sam naučio od žene. - Znam govoriti vašim jezikom.
Odmah su promijenili ponašanje. Prvi put su se K’guda i ostali koji su bili sa mnom počeli opuštati.
- Donijeli smo vam goveda i ovce kao tawete.
Bez daljnjeg ustručavanja nekoliko bradatih ljudi požurilo je prema čamcu i vratili su se s rukama punim bakrene žice, staklenih bisera i drugih dragocjenosti. Bilo je i smotuljaka duhana. Isto tako jedna bačvica brendija. Pazio sam ovog puta da ih ne uvrijedim odbijanjem bilo čega.
Nakon što smo zajedno pušili, pili i rukovanjem se zakleli na prijateljstvo, oprezno sam natuknuo razlog našeg dolaska. Ostao sam im dužan, rekao sam. Što im to zaboga mogu dugovati, upitali su. Novac za mladu, rekao sam, za ženu koju sam oteo njihovim prethodnicima i za koju želim platiti, kao što, kao i naši, nesumnjivo i njihovi običaji zahtijevaju.
Odjednom su se skupili u krug. Sumnjičavost se mogla pročitati u njihovim očima.
Nakon male stanke onaj koji je govorio u ime ostalih reče da je to pitanje o kojem se moraju posavjetovati među sobom.
- Svakako. Porazgovarajte i odlučiti o cijeni. Platit ću što budete tražili.
Vratili su se čamcima gdje su se dosta dugo zadržali. Vidjeli smo kako mlataraju rukama i žučno razgovaraju. Konačno su došli s odgovorom. Pet grla stoke i dvadeset ovaca.
Kad smo se tog popodneva vratili da isporučimo ono što je dogovoreno, ni traga od žene među njima.
- Ujutro ćemo je dovesti - obećali su bradati ljudi.
- Mora se dobro naspavati da bi se spremila kako priliči.
Cijele noći nisam mogao oko sklopiti. Idućeg jutra kada su čamci prišli obali, još uvijek nije bilo ni traga od khois.
- Razgovarali smo s našim starješinom - objasni glasnogovornik, dok je govorio, ostali su nervozno držali puške i ja sam počeo sumnjati, i on nam reče da je cijena, koju smo ugovorili u njegovo ime, preniska.
- Onda recite što još želite.
- Koliko si spreman platiti za ženu?
- Koliko god tražite.
- Ovo poslijepodne dovedi još deset grla stoke i dvadeset ovaca. Kad smo se opet vratili, još uvijek nije bilo ni traga od žene.

- Što se sad dogodilo? - upitao sam gledajući kako u čamce tjeraju stoku koja je mukala i blejala; lagani čamci jako su se zanjihali i činilo se da su odviše mali da prime sve životinje.
- Večeras dođi na žalo i dobit ćeš je. Nitko te ne smije pratiti. Dovest ćemo ti ženu. Moraš strpljivo čekati do punog mjeseca. Pokaže na nebo iznad glave.
Što sam drugo mogao učiniti? Naložio sam svojim ljudima da se drže podalje od obale i, dok budem odsutan, neka izraze poštovanje T’kaamu po našim običajima. Ništa se ne smije propustiti i ukoliko sve ispadne dobro, bit će još većeg razloga za slavlje prije zalaska mjeseca.
Spustio sam se potpuno sam da bijelog žala, sačekao u sjenci grmlja i kad se mjesec podignuo na nebu, izašao na hladni pijesak. Tamno more valjalo se u noći tamo-amo, a valovi lomili u bijeloj pjeni kao da se krhotine mjeseca isijavaju iz njih. Pogledao sam oko sebe. Ničeg živog. Stomak mi se zgrčio od tjeskobe. Uvjeravao sam sebe: možda je još rano. Sve što sam mogao, ili morao, bilo je čekati. Pojavit će se ona ubrzo. Zar se nismo dogovorili? Zar nisu obećali? Razumjeli smo se, mi smo prijatelji. Nakon dužeg vremena, kad je mjesec već bio na zalazu, počeo sam koračati po žalu i iznenada primijetih crnu figuru između mene i blistave mjesečeve staze na moru. Nepomična, visoka, blijeda, duge kose: žena. Na trenutak sam se skamenio. Mirno je stajala i ja sam povjerovao da se radi o duhu koji pripada narodu iz sjene, fatamorgani na mjesečini. Glas mi zastane u grlu i, izvan sebe, potrčih
prema njoj. To je moja žena. Mora biti ona. Tko bi bio drugi?
- Khois! Khois ! Khois!
U punoj brzini ja se zaletim u figuru s pramca broda. Jer to je bila ona, figura s najvećeg broda, posađena u pijesku. Sruših se u plićak, napola ošamućen. Iznenada začuh glasove oko sebe, grupa ljudi dotrči iza stijena, gdje su se bili sakrili, zgrabiše me, stanu vući naokolo, počeše me tući i udarati nogama. Naposljetku su me odvukli preko crnog pijeska sve do vrha brežuljka s tumulusom Heitsi-Eibiba. Ondje su me za nešto privezali dok mi je glas u ustima podrhtavao kao u ranjene sove. Bio sam pričvršćen morskim užetom za veliku stijenu, raširenih ruku i nogu, uzlove su tako stegnuli da se nisam mogao pomaknuti bez obzira koliko snažno vukao i otimao se. Onda su nasrnuli na mene napadajući otkrivene i ranjive dijelove tijela - one dijelove koji su oduvijek bili moji, kao i
onaj dio koji je dodao stari Khamab.
- To ti je lekcija što se petljaš s našim bijelim ženama.
Dugo su me mučili prije nego što su otišli. Na žalu je zavladala mrtva tišina, bilo je pusto kao u vrijeme postanka svijeta. Nikog osim mene.
Kroz osušenu krv ugledah izlazak sunca, veliko izmrcvareno oko na obzorju. Sasvim daleko - možda samo u mojoj mašti - velike morske ptice ponosno i gizdavo otploviše onamo odakle su i došle.
Imao sam golemu želju viknuti:
- Khois!
Ali moj glas bio je nalik šaci starog perja ugurana u moje grlo.
Crna sjenka obrušila se s visine. Strvinar. Zatim još jedan i još njih nekoliko, sletjeli su među kamenje, među visoke razbacane stijene tumulusa Heitsi-Eibiba i istegnuli vratove da bi me bolje vidjeli. Pojedite moje srce, pomislio sam, izvadite jetra, požderite moja crijeva. Morat ćete krenuti ispočetka. I svakog idućeg dana kad izađe sunce. Nikad neću umrijeti. Ne zbog vas.
Khois, Khois, Khois.
Oči su mi se lomile. Zemlja, kamen, drveće, neko čudno cvijeće, ptice, životinje, sve je prošlo kroz moje oči. Putovanja, panorame, priviđenja, fatamorgane, pustinja, ponornica koja izbija na površinu zemlje. Godine, sezone, stoljeća, predci, potomci, kosti, toliko kostiju. Čista bjelina u bijelom.
Khois, Khois, Khois.
Sve što sam ikad imao izmigoljilo se iz mojih praznih ruku. Zaista sve. Osim ovog: negdje na ovoj zemlji, znam, negdje iza šumaraka euforbije, aloja u plamenu i niskog raslinja, postoji dijete. To dijete će nastaviti živjeti. Nisu me mogli ubiti.
Kako je opasno voljeti.
Onda sam umro. Prva smrt od mnogih drugih. Koliko me pamćenje služi.


Travanj-lipanj 1985., siječanj 1989., veljača 1990. godine.

André Brink (1935. - 2015.)
(umjesto nekrologa)



Znameniti južnoafrički pisac André Brink prestao je pisati; iznenada nas je napustio. Tijekom noćnog leta u veljači ove godine na povratku kući iz Nizozemske, gdje je primio još jedno priznanje u obliku počasnog doktorata, prestalo je kucati njegovo srce u avionu iznad Brazzavillea. Koje li ironije
- umrijeti između neba i zemlje; neba, koje mu nije bilo baš naklonjeno, i zemlje, posebice vlastite koju je neizmjerno volio, a koja ga je držala izrodom.
Nitko od suvremenih južnoafričkih književnika, pa ni nobelovci Nadine Gordimer i J. M. Coetzee, nije s toliko hrabrosti, žara, upornosti i osobnog rizika dignuo svoj glas u obranu sugrađana drugog reda, većinskog crnačkog stanovništva Južne Afrike. Njegovi sunarodnjaci, Afrikaneri, tvorci notornog sustava aparthejda, proglasili su ga izdajicom svog naroda. S druge strane, Nelson Mandela, po povratku iz dugogodišnjeg zatočeništva na otoku Robben, rekao je Brinku jednom prigodom: “Želim vam reći da sam čitajući vaše knjige u zatvoru promijenio svoj pogled na svijet.” (Iz mog intervjua s Brinkom 27.11.2007. godine). Drugim riječima, Brink je utjecao na Mandelu da napusti svoj buntovni gard prema bjelačkom stanovništvu i zaključio da i među bijelcima ima ljudi koji misle kao i Mandela i s kojima je moguće graditi zajedničku budućnost.
André Brink je svoja prva djela pisao na afrikaansu, svom materinjem jeziku. Ta djela su bila zabranjena od režimskih vlasti i tek kad ih je preveo i objavio na engleskom jeziku u inozemstvu, one su prenijele svijetu njegovu poruku o onome što se događa u njegovoj domovini. Mnoga priznanja i nagrade svjedoče o njegovu utjecaju na društvena, politička i kulturna zbivanja u Južnoj Africi.
Treba reći da je Brink stasao u strogoj konzervativnoj protestantskoj sredini u unutrašnjosti zemlje i da je, kao i svaki drugi Afrikaner, u mladosti bio pobornik politike Nacionalne stranke koja je tada bila na vlasti. Po meni, njegova hrabrost očitovala se ponajviše u tome što je uspio razbiti tu tvrdokornu patrijarhalnu ljušturu u kojoj je bio odgojen i pronaći ispravan put. Nije mogao ostati otporan na svakodnevno nasilje, nepravdu i nejednakost oko sebe. Njegov razvojni put najbolje se može vidjeti u njegovu autobiografskom djelu A Fork in the Road (Razdvajanje puta). Zaista je trebala neobična snaga karaktera da bi se mogao prijeći taj jaz.
Kada su nakon prvih općih izbora na vlast došli predstavnici većinskog crnačkog stanovništva, Andre Brink nije kao neki drugi pisci (npr. J. M. Coetzee) napustio svoju zemlju. Vjerovao je u pravedniju budućnost i uporno je čekao dan njezina dolaska. To ga nije smetalo da neke političare javno prozove zbog njihove osvetoljubive politike nejednakosti.
André Brink se nije bojao stvoriti nove neprijatelje na vlastiti rizik. Jednakost i pravda za svakoga bilo je njegovo geslo do kraja života.
S Brinkovim djelom upoznao sam se 1980. godine u Zimbabweu kada sam dobio na dar njegov roman Rumors of Rain (Kiše dolaze). Otada sam pratio čitav njegov stvaralački rad i sebi obećao da ću se posvetiti prevođenju njegovih djela za svoju dušu kad budem imao više slobodnog vremena. Kada je to vrijeme došlo, 2000. godine, pukim slučajem, dvije godine potom, upoznali smo se u Splitu prilikom jednog od njegovih brojnih putovanja. Postali smo prijatelji i o tome svjedoči naša korespondencija koja je prekinuta tek njegovom smrću. Sada se pomalo osjećam kao Marquezov pukovnik kojem nema tko da piše. Posljednjih godina imao je mnogo osobnih i obiteljskih problema. Znao je pasti u depresiju jer je bio iznevjeren od ljudi koje je najviše volio. Mnogo je zavolio našu zemlju, a posebice Split i otok Hvar. U njegovu posljednjem pismu rekao mi je, kao da je slutio da do toga neće doći: “Hoću li ikad i kako opet vidjeti Hvar i Split?” Na žalost, želja mu se nije ispunila. Promocija njegova tri djela u Nakladi Bošković neće biti održana zajedno s njim, kako smo planirali. Njegov golemi opus ostaje svjedočiti o jednom od stupova suvremene svjetske književnosti.

Možda ćemo se ipak negdje sresti, prijatelju, a do tada u tvojim knjigama.

R. Garić U Splitu, travnja 2015.