Andre Brink - Trenutak na vjetru

Ova knjiga temelji se na stvarnom povijesnom događaju.

"Godina je 1749. Elizabeth, kći imućne obitelji holandskih doseljenika u Cape Town, nastoji se osloboditi okova puritanske civilizacije prateći svog supruga u unutrašnjost zemlje gdje se uskoro izgubi svaki njegov trag. Adam, domorodac Hotentot, raskida ropske lance i bježi u divljinu nakon što premlati svog gospodara koji ga je tjerao da bičuje svoju majku. Oboje bjegunaca, stjecajem okolnosti, susreću se u divljini izloženi nemilosrdnim silama prirode. Dolazeći iz dva oprječna svijeta da bi preživjeli u divljini, imaju jedini izlaz da premoste golemi jaz koji ih razdvaja. Oslobođeni predrasuda postaju obična ljudska bića i dolaze do zaključka da će još lakše ostvariti zajednički život u civilizaciji nakon preživljavanja u divljini. Hoće li u tome uspjeti?"

Ova knjiga je studija vjere i nevjere, očaja i nade, neuništive ljudske volje za životom, na trenutke senzualna, sirova i rafinirana, postavlja nam brojna filozofska pitanja i pruža priliku da uživamo u prekrasnim opisima divljih pejzaža. Proza prožeta poetskim trenutcima koja nas vraća istinskim vrijednostima književnosti.

Knjiga je prvi put objavljena na engleskom jeziku 1976. godine i iste godine bila nominirana za prestižnu nagradu Booker Prize.

An Instant in the Wind 1976
( najuži izbor za Bukerovu nagradu )


SUSRET U PRIJEVODU




(Ovaj prerađeni tekst objavljen je na engleskom jeziku u knjizi Susreti s Brinkom, Cape Town, Južna Afrika, 2000. godine. Naime, Karina, supruga Andrea Brinka, došla je na ideju zatražiti od Andreovih prijatelja, kolega, kritičara i bliske rodbine da u jednom osvrtu opišu svoj susret, odnosno svoj doživljaj Brinka kao osobe ili pisca. Svi odabrani tekstovi objedinjeni su u ovoj knjizi. Tako je meni pripala čast naći se u društvu najbližih osoba ovog pisca. Originalni naslov mog priloga bio je Susret u prijevodu - aluzija na naslov poznatog filma Sophije Coppole Izgubljeni u prijevodu - međutim, Karina je to promijenila u Klupe želeći dati naglasak da je na jednoj klupi u Luksemburškom parku u Parizu Brink donio životnu odluku da se vrati u svoju zemlju i suprostavi režimu apartheida.)

Prvi put sam sreo Andrea Brinka na polici jedne privatne biblioteke u Harareu u kojem sam se našao samo nekoliko mjeseci nakon nezavisnosti Zimbabvea tražeći nove projekte za jednu jugoslavensku građevinsku firmu koja je već dulje vrijeme poslovala u Zambiji.
Kao gost jednog poduzetnika našeg podrijetla koji me je pozvao na večeru, zamijetio sam u dnevnoj sobi veliki broj knjiga izloženih na policama. Ja sam strastveni čitač i tijekom dvanaest godina boravka u Africi stigao sam pročitati podosta djela afričkih književnika, ali nikad djelo nekog autora koji bi dolazio iz područja južno od rijeke Zambezi. Zapravo, u novim nezavisnim afričkim zemljama bila je zabranjena literatura iz država Rodezije i Južne Afrike u kojima je u to vrijeme na vlasti bila bijela manjina pa je stoga sve što je dolazilo iz južnog djela afričkog kontinenta bilo izvan mog dohvata.
Poduzetnikova žena, inače rođena u Južnoj Africi, te večeri mi je darovala dvije knjige: Kad se lav hrani, Wilbura Smitha, i Šum kiše, Andrea Brinka. (Poslije sam, za divno čudo, saznao da su obje knjige bile zabranjene u Južnoj Africi.)
Ova dva autora otada nisam ispuštao iz vida te sam pročitao sva njihova djela.
Knjige Wilbura Smitha lako se čitaju, vrlo su zabavne i njihova radnja uglavnom se odvija negdje na jugu Afrike, području koje mi je priraslo srcu. Po povratku u Europu uvijek sam bio spreman slijediti trag Smithovih junaka i zaroniti u kontinent čiji sam očevidac i promatrač bio mnogo godina.
S druge strane, Andre Brink, svojim djelom i životom, smjesta me se dojmio kao novi glas koji traži da ga se razumije i čuje izvan granica zatvorenog kruga u kojem živi. Ništa prije nisam znao o njemu, ali čitajući njegov roman, doznao sam da u tom dijelu Afrike postoje ljudi bijele rase koji se nisu plašili otvoreno reći što ne vrijedi u njihovu društvu. Budući da sam dolazio iz socijalističke zemlje, u kojoj su nas učili da su svi ljudi jednaki bez obzira na boju kože, s razlogom sam bio osjetljiv na rasnu nejednakost koju sam iskusio u Africi. Brinkova smionost pobudila je moju radoznalost i odlučio sam pratiti sav njegov budući rad.
Kad god bih se vraćao u Jugoslaviju, zaustavio bih se nekoliko dana u Parizu. To je bila prilika da posjetim knjižare i potražim nova djela Andrea Brinka na engleskom jeziku ili u francuskom prijevodu. Čitanjem njegovih knjiga postupno sam ga sve bolje upoznao i kao osobu, diveći se onom što radi, duboko svjestan što je sve morao proći suprotstavljajući se neljudskom sustavu i okrećući se protiv vlastitog naroda koji je, da bi sačuvao tradicionalne vrijednosti i vjeru, gradio rasne barijere nastojeći zadržati afričkog diva na distanci. Andre je bio dovoljno hrabar tomu se otvoreno usprotiviti jer “svoju ljudsku stranu možeš pokazati samo ako kažeš ne” (iz romana Naprotiv). Kad sam doznao da je Andre odabrao Pariz za preispitivanje svog dotadašnjeg životnog iskustva i vidio što se nalazi na naličju kovanice, kao što sam i sam učinio poslije, osjetio sam još veću povezanost. Tako smo postali prijatelji i mnogo prije našeg stvarnog susreta.
Netko bi mogao reći da se pokušavam identificirati s Andreom Brinkom, ali prava je istina da zaista postoji neka analogija u našem životu i usporedbu je moguće povući, ipak s jednom ogradom: Andre je svojim životnim stavom uvijek bio borac, a ja netko tko pokušava preživjeti.
Prije svega, skoro smo istih godina. Obojica dolazimo iz sredina koje su se ogradile od ostalog svijeta u pokušaju gradnje društva koje je samo sebi dovoljno čvrsto vjerujući da je to pravi put za samoočuvanje. U potrazi za boljim i sigurnijim životom Anreovi predci su prije nekoliko stoljeća napustili Europu i zajedno s drugim doseljenicima, nakon mnogo nevolja i sukoba s crnim plemenima i engleskim kolonizatorima, konačno uspjeli na afričkom kontinentu stvoriti državu prema svojim mjerilima.
Ja potječem sa slavenskog područja Balkana, koje je dugo bilo predziđe kršćanstva i most između Europe i Azije za koje su se često otimale susjedne zemlje, i u meni se rodila želja da iskoračim iz te turbulentne sredine i upoznam svijet s druge strane granice.
Na kraju studija na Sorbonni Andre je 1961. godine napustio Pariz, a ja sam ondje stigao nekoliko mjeseci nakon toga. Sljedeće godine na mene je došao red da pohađam postdiplomske studije američke književnosti na istom sveučilištu i da počnem studirati francuski jezik na Alliance Francaise. Sjećam se kako sam tri puta tjedno pješice prolazio Luksemburškim parkom na putu do škole u ulici Vaugirard. Godinu dan prije, dok je sjedio na jednoj klupi u istom parku, Andre je donio odluku da se vrati u domovinu, koja je bila u opsadnom stanju, i da se svojim perom pridruži borbi za ljudska prava. “Rodio sam se na jednoj klupi u Luksemburškom parku”, spominje se Andre tog dana (Krojači zemljovida).
Andre se vratio u Pariz 1967. godine. Obojica smo stanovali u Latinskom kvartu. Možda smo ponekad mimoilazili na bulevaru Saint-Michel, na ulici ili tržnici Mouffetard, ili pak knjižari Gibert Jeune. Vjerojatno se smjer našeg kretanja često križao. Na kraju studija u Francuskoj odlučio sam se vratiti kući očekujući da ću pronaći posao koji mi odgovara.
Francusku sam napustio krajem 1967. godine. Na povratku kući doživio sam razočaranje ne našavši odgovarajući posao. Nije bilo druge alternative nego ponovno napustiti zemlju. Prihvatio sam mjesto prevoditelja u jednoj građevinskoj firmi u Africi. Dok je Andre 1968. godine svjedočio studentskim nemirima u Parizu, ja sam se, nenadano, našao na njegovu kontinentu - u Zambiji, zemlji koja se nalazila na granici nezavisnog dijela Afrike - koji se oslobodio europskog kolonijalizma i velikog dijela koji se još uvijek nalazio u rukama bijele manjine (Mozambik, Angola, Rodezija, Jugozapadna i Južna Afrika).
Da nisam došao u Afriku, vjerojatno mi djela Andrea Brinka nikad ne bi ni postala tako bliska. U njima sam pronašao ono što sam iskusio u Africi, život koji je odgovarao mojem temperamentu. Za razliku od ubrzana ritma i utrke za novcem u zapadnom svijetu, ovdje sam živio opuštenije i disao punim plućima. U Africi sam se ponovno rodio. Taj kontinent postao je moj novi dom. U njemu vrijeme nije mnogo značilo, ljudi su bili pristupačniji, živjelo se bez stresa, stalno u dodiru s prirodom, a svaki došljak osjećao se kao novi Livingstone.

I dok sam sljedećih dvanaest godina obilazio Afriku uzduž i poprijeko, često radeći u divljim i raznolikim mjestima, bogu iza leđa, Andre se uhvatio u koštac sa svojom sredinom i njegov glas ubrzo se čuo na međunarodnoj literarnoj sceni. Dok sam ja putovao u novim nezavisnim državama Afrike, s druge strane rijeke Zambezi crni većinski narod vodio je ratove u Angoli, Jugozapadnoj Africi, Rodeziji i Mozambiku. U konačnici je cijeli jug Afrike postao slobodan, osim Južne Afrike, najveće i najbogatije zemlje u regiji. Kako sam bio zadužen za nove projekte, išao sam u susjedne zemlje i moj prvi susret s Južnom Afrikom dogodio se 1979. godine kada sam pošao u Bocvanu. U to doba u Gaborone, glavni grad zemlje, moglo se doći samo avionom iz Johannesburga. I tako sam jedne večeri sletio u zračnu luku Jan Smuts namjeravajući idućeg jutra nastaviti put za Gaborone. Uvijek ću se sjećati prvog susreta sa sigurnosnom policijom na aerodromu. Kad sam pokazao svoju crvenu putovnicu zbog pregleda, odmah su me ispratili u posebnu prostoriju i nakon dužeg ispitivanja konačno odveli u hotelsku sobu s jednim prozorom s rešetkama. Netko je noću više puta otvarao vrata, valjda zbog provjere jesam li još u sobi.
Dva mjeseca kasnije, uz pomoć jednog poslovnog partnera, uspio sam dobiti ulaznu vizu za Južnu Afriku. Iskoristio sam priliku da se zadržim u Johannesburgu nekoliko dana i budem svjedok apartheida na djelu. Beskrajne kolone crnog naroda iz prigradskih naselja na ulasku u grad, koje su svakog jutra dolazile na posao, na mene su ostavile poseban dojam. Prije zalaska sunca iste kolone ljudi vraćale su se u naselja, ispraznivši grad za kratko vrijeme, i odjednom oko mene u crnoj afričkoj noći na ulici nikoga osim vozila u prolazu i zvuka njihovih motora. Jedna Njemica, koja je bila na dobrovoljnom radu, odvela me je u naselje Soweto, spavaonicu crnog naroda od dva milijuna duša, u koje bijeli ljudi rijetko zalaze. Vidio sam beskrajni niz istovjetnih kućeraka podignutih za crne stanovnike koji su u njima živjeli plemenski razdvojeni i zasebno od mješanaca i stanovnika indijskog podrijetla. Primijetio sam veliki broj djece kako se igraju na prašnjavim cestama ili kako ruju u gomili smeća i odrasle ljude s prijetećim izrazom na licu. Osjetio sam se kao u nacističkom logoru, doduše, blažoj verziji. Taj kratki posjet samo je potvrdio ono što je međunarodna zajednica zamjerala režimu na vlasti. Dvije godine kasnije, dok sam čitao Bijelu sezonu suše, vratio mi se ovaj posjet u sjećanje i ponovno sam ga mogao doživjeti u tom Brinkovu najpoznatijem romanu.
Nekoliko mjeseci nakon toga obiteljski razlozi su me prisilili da teška srca konačno napustim Afriku. To ne znači da na povratku nisam ostao stalno budan, uvijek u očekivanju nove knjige Andrea Brinka.
Odluku da se posvetim prijevodu njegovih djela donio sam 2000. godine, po odlasku u mirovinu, kad sam pročitao Pravo na žudnju. Lik Rubena, glavnog junaka, bio mi je vrlo blizak. Kad ga je nova demokratska vlast otpustila s posla, povukao se u osamu tražeći spas u glazbi i vodeći bilješke o temama koje bi pobudile njegovu pozornost. Na taj način se pokušao zaštititi od svijeta u kojem nije našao svoje mjesto. Već u ovoj knjizi Andre Brink se nije ustručavao novom društvu dati na znanje da mora preuzeti odgovornost za ono što radi.
S istom hrabrošću kojom je ranije digao glas protiv apartheida, riskirajući vlastiti život, Andre se sad suprotstavio nepravdama nove vlasti, posebno kad je u pitanju bilo nasilje. “Nitko me ne može potkupiti da šutim”, izjavio je 2007. godine hrvatskim čitateljima u intervjuu nakon primitka dviju nagrada za zasluge naciji.
Kad sam se prihvatio prijevoda njegovih djela, uopće nisam imao u vidu njihovo objavljivanje. Radio sam samo za svoju dušu. Već sama činjenica da prije tiskanja treba stupiti u kontakt s autorom zbog dopuštenja, a potom samo traženje nakladnika zbog pokrivanja troškova, za mene je bilo nepojmljivo. Uza sve, kako doći do autora?
Onda mi je u travnju 2002. godine, dok sam čitao lokalne novine, jedna vijest privukla pozornost. Bila je to najava otvaranja izložbe slikara Jana Vermeirena iz Južne Afrike. Posjetitelje je s umjetnikom trebao upoznati Andre Brink, pisac svjetskog renomea. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Moj omiljeni pisac, čija djela sam pratio svih proteklih godina, iznenada se pojavio u Splitu. Kao da su ga moje želje dovele do kućnog mi praga. U njegovu dolasku osjetio sam prst sudbine. Odlučio sam ga vidjeti i upoznati.
Te večeri na otvaranju Andre Brink stajao je po strani i mirno promatrao publiku kako se tiska oko egzotičnih slika iz daleke zemlje. Čim sam ga prepoznao, prišao sam bliže, nacrtao se pravo ispred njega i u jednom dahu rekao: “Gospodine Brink, dopustite da se predstavim. Ja sam ljubitelj vaših knjiga. Cijenim vaš rad i duboko vam se divim.” Andre me je pogledao pomalo zbunjeno, ali moj rođak, akademski slikar Mile Skračić, prijatelj Jana Vermeirena, prišao je i pomogao Andreu da dođe k sebi. Svi zajedno u velikom društvu proveli smo sjajnu večer.
Andre mi je obećao punu pomoć u budućem radu, ali po povratku u Južnu Afriku poslao mi je obavijest da je krajem osamdesetih prošlog stoljeća izdavačka kuća “Otok Keršovani” otkupila prava na Bijelu sezonu suše i Šum kiše. Budući da nije dobio nijedan primjerak prevedenih knjiga, zamolio me je da nekako dođem do njih. Bio sam jako iznenađen jer sam prije toga neuspjelo pokušavao ući u trag neke njegove knjige u prijevodu. Odlučio sam ponovno provjeriti kod samog izdavača.
U izdavačkoj kući dali su mi na znanje da je prijevod jedne knjige zaista napravljen, ali knjiga nije nikad objavljena zato što je početkom 1991. godine njihova djelatnost obustavljena zbog likvidacije. Prema tomu, iako je prava vrijednost ovog autora primijećena u pravo vrijeme, ratno stanje na našim prostorima spriječilo je da ga upozna šira čitateljska publika. Za mene je to bio veliki poticaj da učinim sve što mogu da Andreova djela ugledaju svjetlo dana u ovom dijelu svijeta.
Ranije sam se bavio prevođenjem stručnih radova i nisam imao potrebnog iskustva što se tiče prijevoda književnih djela. Svijet nakladništva za mene je bio velika nepoznanica. Hrvatska je malo tržište i čitatelji ozbiljne književnosti nisu brojni. Često se prevodi literatura sumnjiva karaktera jer su nakladničke kuće spremne investirati ponajprije u ono što mogu prodati širokoj publici. Međutim, mali nakladnici su češće spremni preuzeti rizik i, srećom, jednog takvog entuzijasta sam pronašao. On se čak usudio istodobno objaviti dvije Brinkove knjige: Bijelu sezonu suše i Pravo na žudnju. Andre se složio s našim izborom rekavši: “Sjajna je ideja što ste odabrali dva djela iz različitih perioda moje stvaralačke karijere, jer dok Bijela sezona suše pokazuje mračne godine opresije u dobu apartheida, Pravo na žudnju opisuje vrijeme nakon puštanja Mandele iz zatvora i učinke nove demokracije.”
Svjestan velike odgovornosti, prevođenju sam pristupio vrlo ozbiljno. Pošto sam pročitao sva autorova djela, poznavajući sredinu o kojoj je pisao i okolnosti koje su ga navele da se lati pera, svakako mi je bilo lakše osjetiti i shvatiti što pisac želi reći. Jer, kao što mi Brink kaže u jednom svom pismu: “Prijevod u svakom trenutku zahtijeva ponovno pokretanje osjećanja i novo oblikovanje originalnog teksta uz pomoć jezika.”
Sjećajući se prvog boravka u mojoj zemlji, u jednom od prvih pisama Andre navodi: “Već sanjam o nekoj prilici da se kod vas vratim jednog dana. Tragedija nastala ratnim događajima duboko me je potresla, a osjećam je još više sada kad sam kod vas uložio i dio sebe.” Otad smo svih proteklih godina ostali u komunikaciji, a u svibnju 2006. godine ponovno smo se sreli u Sarajevu. Tog puta sam upoznao i Karinu, njegovu buduću suprugu. Naime, Andre je bio pozvan na godišnji Festival literature u organizaciji instituta Andrea Malrauxa u Sarajevu. Poziv na sudjelovanje dobili su mnogi poznati pisci iz cijelog svijeta. Andre mi je predložio da se nađemo i ja sam smjesta prihvatio jer to je bila jedinstvena prilika da se opet vidimo i porazgovaramo o momu radu na prijevodima dvaju njegovih djela.
Uvijek me je kod Andrea fascinirala njegova prividna mirnoća. U društvu ljudi koje dobro ne poznaje rijetko će sam povesti razgovor, ali pomnjivo prati sve što ljudi kažu. Ako ga dobro ne poznajete, lako biste izveli zaključak da se radi o piscu koji se radije izražava u pisanoj formi nego govorom. To me podsjeća na ono što je Andre rekao u svom djelu Pogled uprt u tamu: “Josephe, pisac je nalik vampiru. On vreba na druge ljude.” S druge strane, kad vidite Andrea kako razvija njemu blisku temu ispred ljudi koji ga slušaju, kako snažno i s uvjerenjem prenosi svoje misli, bilo na engleskom, francuskom ili materinskom afrikaans jeziku, tada na djelu vidite čovjeka od akcije i samo možete zavidjeti generacijama njegovih studenata.
Možda ću biti subjektivan, ali od svih svjetskih autora prisutnih na festivalu u Sarajevu Andre Brink je ostavio najsnažniji dojam na slušatelje. Sjećajući se našeg susreta u Sarajevu, rekao sam u jednom pismu da sam našim susretom doživio kulturni šok. Istodobno se družeći s njih dvoje, ponovno su se u meni pobudile stare aspiracije, ali, više od svega, i uspomene na Afriku.
Treći i posljednji put vidio sam Andrea na predstavljanju dviju knjiga koje su konačno objavljene 2007. godine. Za tu priliku Andre je ispunio obećanje i došao zajedno s Karinom. Taj tjedan dana bio je za njih zaista naporan jer smo nakon predstavljanja u Zagrebu žurili za Split, a uz to skočili do mog mjesta na Hvaru jer je Andre želio vidjeti jedan od najljepših otoka na svijetu.
Moj san je postao stvarnost. Iako za mene težak, zadatak je ipak bio ispunjen. Andre nas je sve oduševio govorom na predstavljanjima u Zagrebu i Splitu, a posebice predavanjem na Sveučilištu u Splitu. Nisam mogao sakriti svoje zadovoljstvo. Karina i Andre također su bili ushićeni, ali dobro sam znao da je cijeli događaj više značio meni nego njima. Bili su sretni zbog mene.
Poslije ovih događanja prijatelji su se raspitivali o mojim budućim planovima. Nastavit ću s prevođenjem Brinkovih knjiga, rekao sam, jer on je jedini pisac kojeg želim prevoditi. Svaki njegov budući roman za mene je novi izazov, novo putovanje u Afriku. Andre i Afrika čine integralni dio mog života.
Kao i Andre, uvijek sam sklon s emocijama reagirati na Afriku. “Ova zemlja te čvrsto drži, čak i kad te navodi na mržnju ili strah”, kaže pisac u svom romanu Naprotiv. U svoju zemlju ludo je zaljubljen: “Volim ovu zemlju dubokom i beskrajnom ljubavlju, kad ne bih bio u njoj, za mene bi to bila duševna smrt (Krojači zemljovida).” Ova periferija civilizacije može biti za nekoga samo “predivni zalazak sunca”, ali ovu surovu zemlju, koja “ni u čemu nije umjerena i uvijek donosi ekstremno iskustvo” (Naprotiv), Andre ne može napustiti (kao što je učinio njegov kolega, nobelovac, J. M. Coetzee nedavnim preseljenjem u Australiju), ma kakve bile društvene promjene, jer ona njega ne može napustiti.
Koliko vidim ili čujem, Andre opet živi na rubu neizvjesne budućnosti. Po svemu sudeći, gorko je razočaran onim što vidi oko sebe. Pita li se ponekad “koliku težinu ima knjiga naprama vrtlogu historije” (Pogled uprt u tamu).
Brink prihvaća odgovornost ne samo prema društvu u kojem je poniknuo, već još više prema svojim čitateljima širom svijeta. Hoće li zaroniti u bogatu prošlost svoje zemlje ili se radije osloniti na svoje uspomene, ili možda suprotstaviti nasilju današnjeg doba, ostaje nam vidjeti. U našim godinama ipak se najradije vraćamo svojim uspomenama. “Imam uspomene. Mogu preživjeti”, kaže Ruben u Pravu na žudnju. Ali Andre u biti nije Ruben. Za njegovu maštu ne postoje granice. Kao u nekim prijašnjim djelima, on je ponovno u stanju iskopati iz prošlosti novu Jeanne d'Arc (kao Hanna u S druge strane tišine) ili Don Quijotea (kao Estienne Barbier u Naprotiv) koji svjesno ustaju protiv nepravde oko sebe, spremni i umrijeti za svoje ideale. Možda će Brink i dalje isticati prave vrijednosti u nadi da će time nadjačati nasilje. Osobno bih najviše želio vidjeti još jednu knjigu o rušenju rampi između rasa. Ono što ne bih volio, to je da Andre počne gubiti nadu i postane pisac pomiren sa svojom sudbinom, jer kad bi do toga došlo, onda bi njegovo društvo izgubilo jednu bitnu perspektivu. Ipak sam čvrsto uvjeren da Andre nije takav čovjek.
U međuvremenu nam ništa drugo ne preostaje doli s nestrpljenjem očekivati novu magiju riječi iz njegova pera, još jednu knjigu napisanu stilom za koji neki kritičari drže da nije uvijek pod kontrolom pisca, ali za mene je sasvim prihvatljiv. Jednostavnost i preciznost stila može čitatelja oduševiti, ali istodobno i ostaviti hladnim. Međutim, ako ste imali burnu prošlost, ako ste počeli pisati pjesme s osam godina, ako ste se pokazali uspjelim u pisanju priča, drama, romana, eseja, putopisa, ako ste prevodili s mnogih europskih jezika, predavali na sveučilištu preko četrdeset godina, ako ste poznavatelj umjetnosti, glazbe i fotografije i imate mnoštvo prijatelja, ako ste mnogo puta bili zaljubljeni i proputovali cijeli svijet, kako onda držati pod kontrolom sve ono što nosite u sebi? Andre Brink je nepresušni izvor mnogim rijekama, a ne samo žedni potočić u surovoj pustinji.

Rastko Garić

I tako ja stupih u taj odvojeni svijet
da bi slijedio trag varljive ljubavi, glas joj
tek trenutak na vjetru (ne znam gdje nestane),
ali zadugo ne ću izdržati taj strašan izbor.

HART CRANE




Živimo u zamršenoj društvenoj strukturi koja
nema cilja, prođosmo granice svatko na svoj način
i psihološki smo se sklonili van njezina ludila i gušenja.
Samotnog li mjesta. Prepoznajemo se, i nakon što smo
se prepoznali, zar je čudno što se naše duše zajedno drže
iako naše misli bježe od istine, oklijevaju, kolebaju se i
strepe.

ELDRIDGE CLEAVER




Za BREYTENA

Tako je dug put pred nama



* * *

Tko su bili oni? Imena su poznata - Adam Mantoor i Elisabeth Larsson, nešto je ostalo i zapisano iz njihova života. Znamo kako je 1749. godine, posljednje godine vladavine guvernera Swellengebela, Elisabeth bila u pratnji svog supruga, švedskog putnika Erika Larssona, na putovanju u unutrašnjost teritorija Cape of Good Hope , gdje je on nešto kasnije preminuo, da ju je naposljetku pronašao Adam, odbjegli rob, i da su krajem veljače 1751. godine zajedno stigli do Cape Towna. Tek toliko, kratka fusnota, ni riječi o poznavanju zemlje ili tijeku događaja.
Tko su bili oni? Možemo priložiti još nekoliko podataka ako uz mnogo poteškoća i ponešto sreće slijedimo dugu listu preminulih koji sačinjavaju njihovo rodoslovlje.
Adam Montoor. Godine 1719. Willem Louwrens Rieckert upisao je u registar robova teritorije rođenje izvjesnog Adama. Navodi se ime majke Krissie, poznate i kao Karis, podrijetlom iz naroda Hotentota . Međutim, budući da u to vrijeme općenito nije bio običaj držati Hotentote kao robove, potrebna je bila daljnja istraga o tome kako je mogla 1714. godine stupiti u Rieckertovu službu s deset ili dvanaest godina, i to nakon što ju je jedna ekspedicija pronašla s drugom djecom na rijeci Olifants, odmah pošto je, godinu dana ranije, epidemija velikih boginja opustošila koloniju. Ime oca njezina djeteta upisano je pod imenom Ontong, isto tako roba u službi kod Rieckerta, ali ubrzo prodana za 800 rix dolara nekom Jeremiji van Niekerku, farmeru iz Piquet Berga.
Izgleda da se dotični Ontong rodio 1698. ili 1699. godine kao dijete iz veze između muškog roba nazvana Afrika, koji je uvezen s Madagaskara, i ropkinje Seli, koju su doveli iz Pandanga kad je jedva bila dozrela za udaju. Sasvim je moguće da je dotični Afrika isti rob nad kojim je 1702. godine izvršena smrtna kazna ispred Utvrde zbog pobune i ubojstva svog poslodavca, nekog Grovea. Navodno je krvnik za izvršenje kazne primio nagradu od šesnaest rix dolara, odnosno četiri za upotrebu okova i dvanaest za lomljenje tijela na kotaču bez nanošenja smrtnog udarca.
Četrdeset godina kasnije Afrikin unuk, Adam, također je došao u sukob sa zakonom zato što je odbio izvršiti naredbe svog gospodara, prije spomenutog Willema Louwrensa Rieckerta, i što ga je napao komadom drveta. Nakon pravedne sudske istrage osuđen je za ovaj zločin na kaznu batinanja i žigosanja užarenim željezom, a potom progonstvom na otok Robben . Navodi se, bez većeg objašnjenja, da je pobjegao 1744. godine i tijekom sedam godina nitko ga nije primijetio u koloniji. Naposljetku, u ožujku 1751. godine, nad njim je izvršena kazna batinanja (po cijeni od tri rix dolara), a potom je usmrćen davljenjem (za dodatnih šest rix dolara).
Elisabeth Larsson. Zbog nekog razloga uvijek se držalo da je sa svojim suprugom stigla iz Švedske. Međutim, u pismohrani kolonije Cape pronađeno je pismo, datirano 17. svibnja 1749. godine (ref. br. C41, strana 154), kojim guverner Swellengrebel izdaje dozvolu za putovanje u unutrašnjost teritorija. U ovom pismu navode se članovi ekspedicije: Hermanus van Zyl, slobodni građanin iz Stellenboscha, Erik Alexis Larsson iz Goteborga, Švedska, i njegova kućanica Elisabeth Maria Larsson, rođena Louw, iz Capea.
Wilhelmus Janszoon Louw, utemeljitelj obiteljske loze, stigao je 1674. godine u koloniju Cape of Good Hope, kao vojnik Istočnoindijske kompanije , u pratnji svoje supruge i dvaju mladih sinova. Jedno dijete umrlo je na brodu koji je 1694. godine krenuo iz Texela, dok se drugi sin, Johannes Wilhelmszoon (rođen 1668. godine), oženio s Elisabeth Marie Jeanne Nourtier (rođena u Calaisu 1676. godine), kćeri nekog Hugenota. U to vrijeme njegov otac Wilhelmus uspio se već osloboditi obveza prema Kompaniji i započeo se baviti obrađivanjem zemlje u okrugu Stellenbosch. Njegov sin i snaha odlučili su živjeti na istoj farmi, po svemu sudeći, zato što nije bilo sigurno hoće li otac zbog zdravstvenog stanja biti u stanju sam obavljati sve poslove.
Johannes i Francuskinja su u braku izrodili šestoro djece: Jean Louis (rođen 1696. godine, preminuo šest mjeseci kasnije), Elisabeth Marie (1697.), Marcus Wilhelm Johannes (1698.), Aletta Maria (1701.), Anna Gertruida (1703.) i Jacomina Hendrina (1704.). Izgleda da je Johannes odigrao određenu ulogu u pobuni kolonista protiv guvernera Willema Adriaana van der Stela, ali je 1705. godine preminuo prije nego što je sukob kulminirao deportacijom guvernera. Nakon njegove smrti udovica se preudala za nekog Hermanusa Christofela Valcka i izrodilo još troje djece.
Gore spomenuti Marcus Johannes, jedini sin u obitelji, vratio se u službu Kompanije gdje je ubrzo promaknut od službenika do knjigovođe, a naposljetku i upravitelja skladišta, ili dispensiera . Godine 1721. oženio je Catharinu Teresu Oldenburg (rođena 1703.), kćer višeg inspektora Kompanije koji je iste godine stigao iz Batavije u koloniju Cape.
Obadva sina rođena u braku, 1722. i 1724. godine, preminula su ubrzo po rođenju i tako ostavili Elisabeth Marie (rođenu 1727. godine) kao jedino preživjelo dijete. Može biti zanimljivo spomenuti da je iz veze s trima ropkinjama, koje su bile u njegovoj službi, izrodio barem petoro djece. Nakon njegove smrti, 1750. godine, svi petero su navedeni kao dio njegove imovine.
Elisabeth Maria vjerojatno je srela švedskog putnika Larssona u veljači 1748. godine, ubrzo po njegovu dolasku u Cape. Godinu dana kasnije sklopili su brak uoči polaska na sudbonosno putovanje u unutrašnjost zemlje. Jedan od razloga zbog kojih to putovanje nije privuklo veću pozornost bila je činjenica što ga Larsson nije prikazao kao istraživanje, već kao običnu ekspediciju radi lova (dobio je dozvolu za lov na slonove, nosoroge, vodene konje i “egzotične zvijeri”). Nije samo u to doba Kompanija prijekim okom gledala na istraživačke pothvate stranaca - što se nekoliko desetljeća kasnije promijenilo prilikom posjeta Larssonovih znamenitih zemljaka Thunberga i Sparrmana, već se isto tako s razlogom moglo pretpostaviti da je sam Larsson pokušao spriječiti druge da ga preteknu u provedbi njegova glavnog projekta koji se odnosio na skupljanje i sustavni popis biljaka, ptica i životinja koje nisu poznate u Europi, a iznad svega na detaljno geografsko promatranje u cilju izradbe konačne karte unutrašnjosti zemlje.
Po povratku u Cape Elisabeth Maria Larsson, rođena Louw, se preudala (popis sklopljenih brakova spominje samo njezino djevojačko prezime što ukazuje na izvjesnu pomutnju koja je duže vremena skrivala njezin povijesni identitet). Novi suprug bio je postariji susjed Stephanus Cornelis Jacobs (rođen 1698. godine), a čin vjenčanja obavljen je u svibnju 1751. godine. Kolovoza iste godine rodila je sina. Ubrzo nakon toga suprug joj je preminuo. Nije se više udavala.

U pismohrani Capea, pod imenom Elisabethe Jacobs, upisana je knjiga Memoir (Uspomena), od osamdeset i pet stranica, formata velike osmine, u kojoj Elisabeth, navodno svom sinu, daje pregled svog života. S velikom objektivnošću i suzdržljivošću, neobičnom u njezinu slučaju, ali koja može jako smetati modernom povjesničaru, ona daje prikaz svog putovanja teritorijom Capea: “Napustili smo Cape Town u travnju 1749. godine s dvojim zaprežnim kolima pokrivenim ceradom, prešli planine Hottentot Hollanda i nastavili put do Warm Bathsa (Toplica)”. U istom tonu nastavlja s opisom uobičajenog priobalnog puta sve do Mossel Baya i kroz klanac Outeniqua. Odatle opisuje putovanje dosta dalje prema sjeveru u širokom polukrugu kroz Camdeboo do zabačenih dijelova Winterberga i Suurvelda u istočnom dijelu teritorije Cape. U prikazu se daje naslutiti da je u početku, kao tek udana žena, držala putovanje zanimljivim, ali uzbuđenje je ubrzo prešlo u dosadu i konačno u “nesnosnu odvratnost”. Skoro cijelo vrijeme njezin suprug je grozničavo posvetio svom znanstvenom radu: prešanju cvijeća, lovu i prepariranju tijela ptica i životinja, skupljanju gmazova i pedantnom crtanju karata predjela kojima su prolazili.
Po svemu sudeći, problemi su nastali s Van Zylom koji se ekspediciji priključio kao vodič, ali koga su ubrzo nepovratno izgubili. Situacija je iznenada dosegnula vrhunac kad je on nakon velike prepirke otrčao u šikaru i sebi raznio glavu pištoljem. Uskoro je grupica Bušmana ukrala dvadesetak goveda te su bili prisiljeni odreći se jednih kola. Nešto kasnije svi Hotentoti napustili su ekspediciju i sa sobom odveli ostatak stoke, izuzev dvaju volova. Onda je Erik Larsson sam krenuo u divljinu i ondje nestao. U to doba logor su smjestili u grmovitu kraju u blizini jedne pritoke Great Fish River. Na tom mjestu Elisabethu je pronašao odbjegli rob.
Memoir vrlo malo opisuje prvi dio povratka prema morskoj obali, ali, srećom, dovoljno otkriva što se događalo na ostalom dijelu njihova putovanja i tako je bilo moguće, s određenom dozom nagađanja, rekonstruirati njihovo kretanje kroz sjeveroistočni dio šume Tsitsikama, prijelaz preko planina do Lang Kloofa i Little Karooa, zatim preko Swart Berga, ili Crnih planina, i dalje kroz kamenjar Karoo do povratka u Cape Town.
Pa ipak, i ova informacija bila je oskudna, skoro bezvrijedna. Nakon mnoštvo suhoparno iznesenih činjenica, tek posljednja rečenica, neočekivano, s jedva zamjetljivim smislom, upada u oči kad Elisabeth zaključuje:
Nitko nam ovo ne može oduzeti, čak ni mi sami sebi.
Pukim slučajem, tijekom sasvim drugog istraživačkog rada, došlo je do vrijednog otkrića u Livingstone Houseu, stožeru Londonskog društva misionara, koje se odnosi na dnevnik koji je osobno vodio Larsson, doduše u vrlo lošem stanju, ali se mogao dešifrirati. Bilo je nemoguće saznati kako su ova tri sveska u folio formatu i tvrdom kožnatom povezu uopće mogla dospjeti u ruke Londonskog društva misionara. Jedino objašnjenje, ne baš uvjerljivo, upućuje na Hotentote koji su ih, lutajući, pronašli u napuštenoj seoskoj kući, u kojoj je mnogo godina ranije Elisabeth našla posljednje utočište, i predali misionarima u obližnjem Bethelsdorpu.
Veći dio dnevnika vodio je vlastoručno Larsson, a radi se o opsežnim, klinički preciznim bilješkama o njihovu putovanju, uz primjedbe i otkrića, sa zaključcima i očekivanjima. Primjerice, postoji detaljni popis svega što su ponijeli sa sobom u dvojim zaprežnim kolima kad su napustili Cape Town.
U prva kola natovarili su šest velikih škrinja (na koje bi noću položili madrac radi spavanja) i dvije manje u kojima se nalazila:
odjeća
bijeli kandis-šećer
kava
čaj
10 libri čokolade (5 kg)
ručna dizalica, željezne sipke i komadi kovine različite veličine,
pribadače, igle, pamuk
predmeti za trampu: staklene kuglice, bakrene kutije za kresivo i trud,
noževi, duhan za motanje, šalovi iz Indije, češljevi
500 libri (250 kg) baruta u malim bačvama omotanim u vlažnu ovčju kožu da bi se sadržaj očuvao u suhom stanju
1 tona olova i kositra s kompletnom garniturom kalupa za lijevanje
16 ačmarica, 12 dvocijevnih pištolja, 2 sablje, 1 bodež
10 rizmi papira za sušenje biljaka
znanstveni instrumenti: kompas, higrometar, magnetska igla,
polumetarski barometar u kutiji, s rezervnom živom u keramičkoj posudi.
U drugim kolima nalazila su se dva prazna sanduka za zbirke uzoraka, insekata i dr. namijenjenih za proučavanje, kao i
2 šatora
1 stol i 4 stolice
1 željezni roštilj
1 velika tava, 2 lonca, 4 šalice, 2 kutije kave, 2 čajnika, 2 kade za kupanje, 3 lavora
80-tak litara brendija, 40 l za spremanje uzoraka, 40 l da bi Hotentoti mogli pridobiti nove prijatelje na teritoriju
1 garnitura tanjura, posuđa, čaša i šalica od porculana.
Na put su krenuli s trideset i dva goveda, četiri konja, osam pasa, petnaest kokoši i šest Hotentota.
Prijeđeni dio puta mjeren je svakodnevno, uz bilješku o vremenu. “Danas je vjetrovito” - “Ponovno vjetar” - “Elisabeth se žali na vjetar” - “Udari vjetra”. Na jednom mjestu malo duži podatak, kojim se Erik Alexis Larsson najviše približio poeziji: “Čitava unutrašnjost zemlje nalik je moru vjetra koji nas bacaka amo-tamo i na kojem lutamo bez prestanka.”
Dnevno se navode nova otkrića. Svaka ubijena antilopa ili grabežljiva zvijer izmjerena je, secirana i detaljno opisana. S istom preciznošću zabilježeni su događaji od značenja:
“Napadnuti od ranjenog lava i na vrijeme spašeni od Hotentota Booija kojeg je zvijer ugrizla za ruku prije nego što je bila ubijena. Vrijedi zapisati da je Booijevo meso ispod kože potpuno iste boje kao i kod bijelog čovjeka.”
Tako smo i saznali kako je Larsson usavršio vrlo inventivnu metodu ubijanja ptica a da ih ne ošteti i nakon toga preparira za svoju zbirku. Ova metoda, koju je godinama kasnije ponovno “otkrio” istraživač Vaillant, sastoji se u tome da se uspe u pušku manja količina baruta (količina je zavisila od veličine ptice kao i od udaljenosti). Nakon toga ubaci se čep od voska i na kraju ulije voda u cijev. Na taj način barut bi samo ošamutio pticu, a mokro perje onemogućilo da odleti.
Tek nekoliko zapisa opisuju njihove odnose. Povremeno kratka bilješka: “Svađa sa Elisabethom.”-“Na žalost, Elisabeth nema smisla za razumijevanje znanosti”-“Prošle noći Elisabeth vrlo zahtjevna, ponovno jutros; to ne pridonosi koncentraciji.”
Posljednji zapis datira 03.01.50. godine. Nakon nekoliko praznih stranica bez datuma dnevnik se nastavlja Elisabethinim rukopisom. Njezini zapisi uglavnom su duži od njegovih, način izražavanja osobniji nego u Memoiru mnogo godina kasnije. Na nesreću, nedostaje jasnih detalja, a neki događaji, od većeg značenja za nju što se osjeća zbog većeg žara koji unosi u opisivanju, ostaju, na žalost, tajnoviti. Ipak, pojedine primjedbe bacaju svjetlo na događanja koja nisu zabilježena:

Tako dug put nas čeka, i tebe i mene. O Bože, o Bože.

Tko su bili oni? Memoir i Dnevnici se upravo spremaju za tisak, u izdanju popraćenom komentarom, ukoliko Londonsko društvo misionara izda konačno dopuštenje. Onda će postati dio povijesti. Međutim, povijest je ovdje od sporedna značenja. Ono što je bitno, to je rečenica: Nitko nam ovo ne može oduzeti..., ili one druge riječi: Tako dug put...
Stoga i treba s površine otpuhnuti sloj prašine koja se s godinama nataložila. Ne samo da bi se ponovno ispričala priča, već da bi se u potpunosti sve razotkrilo i ponovno pokrenulo. Potrebno je proputovati tim prostranim krajolikom i vratiti se visokoj planini iznad grada od tisuću kuća koji stoji izložen moru i vjetru. Vratiti se prelazeći divljinu i pustu zemlju - tko si ti? tko sam ja? - ne znajući što ih čeka kad je vjetar uništio sve instrumente, a dnevnici bili prepušteni vjetru, kad ništa nije preostalo nego nastaviti put. Nije u pitanju mašta, već pouzdanje.


* * *

Pronašao ju je kasno popodne, sklupčanu na sjedištu vozača zaprežnih kola, među stablima divlje smokve, u vrijeme kad su ptice već tražile mjesto na granama na kojima će prenoćiti. Oko nje ono što je preostalo od putovanja, ostatci koji u ovoj divljini predstavljaju dostignuća njezine civilizacije: prazne puške (iz kojih se pucalo prošle noći i tog jutra), vreće olova i baruta, suho cvijeće između stranica bijelog zaprljanog papira, preparirane ptice i pomno očišćeni kosturi, crteži životinja, stabala i lokacija na kojima su podignuti logori u blizini brjegova i rijeka, mali gmizavci sačuvani u alkoholu, duga cijev barometra koja je još uvijek izlazila iz zdjelice sa živom, lonac i kuhinjsko posuđe pokraj vatre, plahte ukrašene ručnim vezom, prostrte preko grmlja i osušena panja aloje, odjeća, još uvijek zgužvana i mokra od olujne noći, roštilj s novim slojem rđe, porculansko posuđe, na jednom sanduku iza nje zemljopisna karta čije glavne konture su definirali prvi Portugalci nakon što su cijelo stoljeće brodovima prolazili tim putom. Na uskom prostoru lijevo od središta karte ucrtani su obrisi brežuljaka, rijeka, planina i dolina, kao i geografske dužine i širine, nadmorske visine, klimatske zone, smjer kretanja vjetra, dok se ostatak prostora bijelio od praznine s tek pokojom linijom i točkom. Bila je to velika i prostrana terra incognita .
Držeći za stražnje noge mrtvog zeca, iz čijih nozdrva je kapala krv na razgaženu travu, zadrži se dosta dugo na ulazu u zaklon napravljen od grana grubo nabacanih oko zaprežnih kola. Ona nije podignula glavu.
Imao je još vremena da se okrene i ode. Ne bi ni primijetila da je tu bio; posljednji psi davno su nestali s Hotentotima. Što tjera čovjeka da napusti divljinu na koju se priviknuo i krene u nedogled za zaprežnim kolima? Što tjera čovjeka da tjednima slijedi i prati zaprežna kola kao pas ili grabežljiva zvijer? Što to nosi u sebi, a nije u stanju zatomiti, što ga tjera da se neumorno vrti u krug oko zaklona i prilazi sve bliže?
Još uvijek može otići. Pa ipak, kao toliko puta prošlih tjedana, on stoji i promatra tu ženu, sad baš otvoreno, iz neposredne blizine. Duga crna kosa slobodno joj pada preko uskih i pogrbljenih ramena, kao da je preko noći postala mlađa i umornija, ne više žena, prije djevojka. Plava haljina, ukrašena bijelim vezom, neuštirkana i bez umetaka i obruča, kako se nosi u Cape Townu, sada je bila zgužvana i prljava. U njoj je spavala prošle noći, a danas se, prvi put na ovom putovanju, nije promijenila niti okupala, čak ni kosu počešljala.
Evo me. Pet godina je bilo dovoljno, čak i previše.
Nešto ju je naposljetku natjeralo da podigne glavu, bez riječi, samo muk.
Vjetar, koji je danima neumorno puhao, a prošle noći bjesnio oko zaklona i razbacao grane naokolo, strgao i iskidao na komadiće platno s krova od pletene trske, iznenada sada je zamro.
- Tko si ti?
Kad ga je ugledala, to je bilo prvo što je izgovorila i povukla se natrag u sjedištu od početnog šoka zbog njegove odjeće.
- Zovem se Adam Mantoor.
Nije se ni pomaknuo, samo je malo jače rukom zahvatio zeca.
- Tko si ti?
U svemu tome bilo je nečeg skoro komičnog. Priđe nekoliko koraka bliže da bi je smirio, ali ona nije shvatila njegovu namjeru, zgrabi sačmaricu i skoči na noge.
- Ne miči se!
On zastade, a zatim učini još jedan korak.
Ona povuče obarač, ali ništa se nije dogodilo. Odbaci pušku, zbunjeno pogleda oko sebe, onda podigne jedan dugi pištolj i zavitla ga prema njemu. Brzo se morao sagnuti, inače bi bio pogođen. Sad je bio siguran. Mirno priđe kolima i spusti zeca. Ona počne uzmicati ispod platnenog krova. Kosa joj je prianjala uz obraze. On zgrabi pušku. Nakon kratke borbe ona popusti, odviše uplašena da bi se pokušala sakriti.
Adam uzme šaku baruta iz jedne otvorene vreće, procijeni težinu na dlanu i dok je ona gledala razrogačenih očiju, stavi barut u cijev, polako ga nabije klinom i doda olovo. Pušku otkoči tako da je kresivo stršilo kao zmija spremna na napad i pruži pušku tako da je ukrašeni kundak bio okrenut prema njoj.
Ne skidajući pogled s njegova lica, ona prihvati pušku.
- Što želiš?
On slegne ramenima. Jakna koju je nosio bila je prevelika za njega.
- Pričekaj - ona reče iznenada, popne se u kola i vrati nakon nekoliko sekundi s bakarnim vrčem u ruci.
- Brendi - rukom pokaže usta - napij se.
Budući da nije reagirao, ponovi i još više naglasi: - Pij.
Adam odmahne glavom i vrati vrč na prednje sjedište pokraj mrtvog zeca.
- Sad moraš otići - naredi ona. Nabijena puška vrati joj samopouzdanje. - Moj suprug će se vratiti svakog trenutka.
- Ne će. On se izgubio.
- Ako te nađe ovdje, on će te ubiti.
- S puškom punom vode?
- Kako znaš...? - upita ona zbunjeno. Onda ogorčeno dopuni: - Ti si ga uhodio! Koliko dugo nas pratiš?
On neodređeno mahne rukom i njezinu pozornost privuče široka manšeta na rukavu, izvezena zlatom.
- To je njegova odjeća. Ti si ga ubio i prisvojio sve njegove stvari!
- Odavno imam ovu odjeću.
Ne, Erik Alexis nije ovo nosio kad je jučer ujutro otišao za onom pticom crvena perja. Međutim, deset dana ranije, u Dnevniku je upisano: Vjerujemo da su odjeću ukrali Hotentoti..
- Znači, ti si bio taj.
On opet slegne ramenima.
- Ta odjeća pripada mom suprugu.
- Pa, što onda?
- Znaš li ti s kim razgovaraš?
Da, mršaviji je od Erika Alexisa. Manje-više iste visine, ali mršaviji. Zaista izgleda smiješno u toj skupoj modroj jakni, prsluku s cvjetovima, tim hlačama bez kape i čarapa koje idu uz to i obući od grube antilop kože. Klaun u divljini. Ne znam zbog čega si došao. Ne želim te ovdje, bojim te se. Ali potrebna mi je nečija pomoć. Njega nema od jučer. Nije prvi put da odluta na ovaj način, prateći neku egzotičnu pticu ili zvijer, ali nikad prije noću nije bio odsutan. I to kakve noći.
Pa ipak, uspjela je zaspati. Vjerojatno zbog umora i straha, jedva svjesna olujnog vjetra. Jedan za drugim nestali su psi, dva u borbi s lavom, jednog je odvukla hijena, druge su ubili Bušmani koje su psi progonili, dok su ostali izdajnički odbjegli s Hotentotima. Van Zyl je postajao sve neposlušniji, potkradao je brendi, zametao kavgu, skrivao se u grmlju da bi vidio kako se ona presvlači ili kupa. Onda je nestao u šikari uz pucanj pištolja. “Hotentoti će mi pomoći oko ukopa. Ne prilazi, prizor nije lijep.” Kako je samo pažljiv. A što je s noćima i ranim jutarnjim satima? Pred očima mi je zatiljak tvoje glave pri žutoj svjedosti fenjera dok pišeš Dnevnik i ucrtavaš zemljovid. Ništa nisi bolji od starog gosp. Roloffa. Da zemljovidi mogu kuhati, oženio bi se za jednog. Ništa drugo ti ne bi trebalo. Ja sam ta u kojoj gori i koja mora utažiti žeđu. Jesam li zbog ovog sve napustila i krenula na put u divljinu, s tobom, čovjekom od krvi i mesa? Jedan zemljovid, jedan dnevnik - ljudsko tijelo je odviše nestalno i nepouzdano da bi ga mogao znanstveno obraditi, previše odvratno i priprosto. Jedino imaš povjerenja u barometar i živu koja se diže ili spušta za širinu dlake. Kako si samo kaznio onog Hotentota koji ti je razbio rezervnu bočicu sa živom. Naredio si da ga se rastegne između kotača kola i promatrao kako od batina ispušta dušu dok su ti blijede švedske ruke drhtale. Te iste noći svi su nas napustili. Čudi li te što sam tako dobro spavala prošle noći? Iako uplašena, osjetila sam olakšanje i oslobođenje. Usred oluje osjećala sam se sigurnom i zaštićenom daleko više nego pokraj tebe. Ništa mi nije mogla ta silovita oluja. Evo još jedan dan prolazi i ove noći nikako ne ću moći zaspati. Negdje moraš biti. Zašto se nisi vratio ako si čuo kako pucam sve do posljednjeg metka i dok ovaj divljak nije nanovo napunio pušku? Nadam se da si napokon pronašao svoju pticu s krasnim perjem.
- Odakle dolaziš?
Okrenuo se i neodređeno pokazao širokim pokretom ruke prema mračnom svijetu iza sebe, prema visokim obroncima koji se blago naginju nad dubokim klancima obraslim zamršenim spletom raslinja, drvećem i grmljem koje ona nije poznavala, a koje je Erik Larsson nazivao latinskim nazivima stranim njezinu uhu.
Kako si se prikladno izrazio tek jednim pokretom, bez izgovorene riječi, jer ova zemlja još nema imena, sigurno ne na latinskom jeziku. Ime još ne postoji. Ona svakako pripada tebi, možeš je zadržati. Ali, što ja radim ovdje? Vjerojatno sam tražila nešto izvan Capea i poznatih planina: ali ne ove nove planine, nove doline i rijeke, ovaj vjetar i ove kiše, sušu, tišinu. Ne ovaj svijet. Ovo mi ništa ne znači.
Adam se pomakne i ona se ukoči. Međutim, on je samo uzeo zeca, ovog puta za uši, i krenuo prema posivjelu pepelu ognjišta koje je kiša isprala. Pozorno ga je promatrala. On čučne leđima okrenutim prema njoj - sad bih ga mogla upucati puškom koju je sam napunio - izvadi nož i počne derati zeca. Bila je opčinjena brzim i skladnim potezima noža kojim je skidao kožu, počevši od šapa, zatim niz noge pa do prsnog koša i trbuha. Meso iste boje. Vrati se na sjedište u kolima, položi pušku preko koljena, ali on nijednom ne podigne glavu. Napuni lonac vodom iz bačve koja se nalazila pokraj kola i ode do ognjišta kao da već dugo poznaje to mjesto. Ispod kola pronađe suha drva. Okrenutih leđa upali vatru. Na koji način? Ona osjeti mučninu od oštra mirisa trave koji je zapuhnuo dim. To je miris ove zemlje. On zagrije roštilj i na njega poslaže komade mesa.
Sunce je zašlo, nebo je još osvijetljeno. Nijema tišina. Iza obližnjih brežuljaka naziru se u daljini planine, drukčije od porculanskog plavetnila lanca Hottentot’s Hollanda, mnogo veće, glomaznije, nalik golemim usnulim životinjama.
Dok se meso peklo i lonac ključao na vatri, Adam dovuče preostala dva vola, počne naokolo pospremati i popravljati ogradu oko logora. Svjestan je da ona promatra što radi. Dovoljno je da podigne pogled i da je ugleda. Ali što reći ako to učini? Poznajem te? Ne znam tko si? Tko si? Što radiš ovdje? Ti ne pripadaš ovdje. Ne želimo ovdje ništa znati o Capeu.
Nije istina. Pet godina sam sa sobom razgovaram u ovoj divljini. Pet godina nisam bio u stanju iz glave izbiti sjećanje na onu planinu i onaj zaljev. Daleko najbolji pogled je s otoka Robben. Zakopaju te u pijesak do vrata i mokre u tvoja usta. Između njihovih raširenih nogu vidiš planinu iznad zaljeva. Majka pjeva u vinogradu: Stijeno vječna raspuknuta mene radi... Baka zakopčana u isheklanom vunenom pokrivaču mrmlja nešto o Padangu, o zelenom i crvenom hibiskusu i ustreptalom lišću nedirka.
Ona je jela u kolima, on je ostao pokraj vatre.
Nakon jela ona spusti tanjur i digne glavu.
- Donesi mi vode da se okupam - naredi ona. Iza nje pod platnenim krovom gori fenjer obješen na kratkom lancu.
Nije se pomaknuo.
- Jesi li me čuo?
- Donesi sama vodu.
Čak i na svjetlu vatre primijeti kako joj lice problijedi.
- Ne dopuštam da tako sa mnom razgovaraš - reče ona ljutito.
- Ja nisam rob.
- Što radiš ovdje?
- Mislio sam, treba ti pomoć.
- Ne budi drzak.
- Zbog čega?
Mirno ustane.
- Ne želim te ovdje - plane ona s prizvukom histerije u glasu. - Sve mogu sama.
On gleda kako sva blijeda, stisnutih zuba, silazi s kola, prilazi vatri blizu njega i uzima lonac s kipućom vodom. Kad se vratila kolima, okrene glavu i zlobno dobaci:
- Izgleda da ne znaš gdje ti je mjesto.
Nije odgovorio.
- Čim se moj suprug vrati...
Ne žureći, on se okrene i počne stavljati nove komade drva na vatru da se ne bi ugasila preko noći. Malo kasnije, kad se udaljio od vatre zbog dima, ugleda njezinu siluetu kako se nazire kroz platno. Vjerojatno je bila blizu fenjera, jer sjenka je bila pretjerano velika, ali nije mogao skinuti pogled. Nikad nije bio tako blizu. Svlačila se. Sagnuta iznad kade, počela se prati, ruke i tijelo oslobodili su se haljine. Vidio je iz profila kako joj se njišu dojke, okrugle i jasna oblika, ne više nešto nabreklo ispod čipke i volana.
Bijela, s tvojom crnom sjenom. Pet godina sam jedino vodio razgovor sa samim sobom ili grupicom Hotentota lutalica, istinskih ljudi, koje sam sretao u slobodnom kretanju divljinom koju sam sam odabrao. Te noći, na povratku s otoka, posrćući po pijesku, nakon što sam se skoro utopio u moru, na svjetlosti mladog mjeseca, dok se vjetar lijepio za moje vlažno tijelo, te noći sam odlučio, jer sam znao, ovo je put k slobodi. Ona stalno izmiče, negdje u daljini čeka na mene. Iza koje planine počinje, preko koje rijeke?
Vratiti se ovim putom, vratiti se ljudima, svom djetinjstvu? Gdje te jug prestaje vući kao plimni val? Evo sad tu stojiš, a njezina sjena nazire se kroz platno. Nisi čak toga svjesna ili me toliko prezireš da ti nije briga? Dok češljaš kosu, miču ti se ramena i ruke. Kad se okreneš, vidim vrhove tvojih čvrstih bradavica. Ti, krajnje nedostižna, nedodirljiva, ti, bijela ženo.
Oko njih krug od nabacanih grana i stabala divljih smokava. Izvan tog kruga posvuda beskrajno prostranstvo koje ih ograničava, svodi na ono što jesu.
U mraku, ubrzo nakon što se u kolima ugasilo svjetlo i topli miris fitilja svjetiljke nestao, probudi se životinjski svijet. Plamen vatre na ognjištu smanjio se tek na žar. Prošle noći, dok je zavijao olujni vjetar, ni glasa od životinja. Večeras su se vratile, u početku se oglasile iz daljine, a onda priđoše sasvim blizu. Šakali su se oglasili smijehom, divlji psi lavežom.
Onda taj zvuk što ga se najviše plašila i od kojeg se ježila: plač hijena, u početku sasvim tih, a potom sve glasniji, dok nije dostigao vrhunac, kao da želi naglasiti taj mrak. Mjesec se još nije pojavio. Erik Alexis bi znao kad se smanjuje, a kad raste ili nestaje. Erik Larsson bi sve znao.
Hrane li se noćas njime? Ili ovamo dolaze kroz ogradu koja ničemu ne služi, prolaze pokraj vatre koja ih je vjerojatno privukla? Vodeni konji će izaći iz vode i iz mraka se pojaviti na svjetlu. One noći smo sjedili za malim stolom pokraj rijeke i igrali šah s fenjerom između nas kad se odjednom pojavilo nešto golemo. Zgrabio si fenjer i u širokom krugu počeo trčati sve dok ti Hotentoti nisu doviknuli da se oslobodiš fenjera. Daleko si ga bacio i nastavio trčati u suprotnom smjeru, a životinja se sjurila na fenjer, zdrobila ga na zemlji i odjurila. U Dnevnik si zapisao samo sljedeće: “Otkrio da neke životinje, u ovom slučaju vodene konje, privlači svjetlo, umjesto da ga se boje”.
Podigne se iz kreveta, otpuže naprijed i otvori jedan kraj platnenog krova. Na licu osjeti hladnoću noći. Unutra je bilo zagušljivo. Nakon nekoliko trenutaka prepozna u mraku pokraj vatre njegovu tamnu siluetu. Osjeti potrebu da ga zovne, ali što bi rekla ili zapitala? Glas u grlu ne može kontrolirati. Nalazi se u blizini, a toliko je mračno da ne može razaznati gleda li prema njoj. Hoće li ovako stražariti cijelu noć? Zašto bi to činio? Ona ne želi da on bude ovdje. On je prijetnja njezinoj slobodi, njezinu miru, prijetnja njoj samoj. Pa ipak, da nije ovdje ove noći, sigurno bi umrla od straha. Treba li mu ponuditi pušku? Ili je dovoljno da ta visoka tamna silueta sjedi ondje u mraku, odjevena u odjeću njezina supruga, preveliku za njegovo tijelo?
Elisabeth spusti kraj platna. Ruke joj drhte, a dlanovi su vlažni. Povuče plahtu sve do lica. Sklopi oči, a u mislima joj se pojavi stablo murve i crveni plod koji puca od zrelosti. Bože, noćas se ove hijene neće prestati dozivati. Nije baš lijepo za oči, rekao je. Lice joj gori kao onog dana na drvetu.

On se prvi vratio u logor smješten među stablima divljih smokava. Došao je iz uskog klanca koji se ugnijezdio između brežuljaka prekrivenim zelenim raslinjem. Vrlo je vruće, još više u odjeći na koju nije naviknuo, a hodao je od ranog jutra. U antilopinoj koži nosio je malu zalihu prošaranih jaja. Pažljivo ih je spustio pokraj vatre i položio u šupljinu jednog drveta.
Kad je podignuo glavu, ugledao ju je kako prilazi iz šumarka sa suprotne strane, onako visoka u dugoj haljini koja lagano leprša oko njezinih dugih nogu, dok joj pramenovi crne kose prianjaju uz vlažno čelo i lice. Kad je došla bliže, primijeti da je vrlo blijeda, plavkasta boja nazire se oko usta, a na gornjoj usni kapljice znoja. Nije ni svjesna njegove nazočnosti. Prošla je sasvim blizu njega, došla do kola, ondje se zaustavila, pomalo zadihana, rukama stegnula blatobran i naslonila glavu na unutarnji dio lakta. Rukavi su joj zavrnuti i jasno se mogu vidjeti sitne dlačice na podlaktici.
Primijetila ga je tek kad je konačno ustao; uplašena, trgnula glavom, ali kad ga je prepoznala, smirila se i ponovno spustila glavu.
- Hoćeš li...? - progovori, ali zastade teško dišući i stišćući zube. Nije završila pitanje, već je otišla iza kola, vrčem zahvatila malo vode, ulila u čašu i vratila se natrag. Čitavo vrijeme promatrao ju je hladno, možda i pomalo zlobno.
- Sunce ti puno smeta? - zapita malo kasnije.
- Ne smeta - reče ona tvrdoglavo. - Ništa to nije, jedino...
Njezino tijelo kao da se zgrči. Žurno ustane i otrči iza kola gdje začuje kako povraća. Trgne se i osjeti krivim. Da bi se nečim zabavio, počne lomiti grane za večernju vatru, ali ubrzo prestane.
- Jesi li bolesna? - upita.
- Nisam.
Sjedne oslanjajući se kao i prije, na kotač. Razvezala je kosu. Duga, mekana i tamna, pala joj je na ramena.
- Nešto nije u redu - bio je uporan.
- Očekujem dijete.
Iznenada se bijesno uspravi.
- Nema pravo ostaviti me u ovakvom stanju. Nikad nije ni za koga mario osim za sebe.
Međutim, odviše je umorna da zadrži bijes. Malo kasnije zapita: - Nisi ništa našao?
- Nikakvog traga. Pretražio sam cijeli klanac. Olujna kiša sve je isprala.
Još je bilo rano, ali ipak odluči zapaliti vatru i staviti vodu u lonac. S prizvukom jadanju u glasu, koji joj je bio mrzak, rekla je: - U nekoj drugoj situaciji sunce mi ne bi smetalo. To je zato što je...
I dalje je šutio.
- Znala bih šetati miljama u Cape Townu - nastavi. - Svaki put kad bi majka okrenula leđa. Uvijek je tražila da ponesemo nosiljku sa sobom. Jednom sam se popela na Table Mountain.
Pričekala je da nešto kaže.
- Često bih se penjala na Lion's Rump, naravno i na Head . Ali, samo jednom na Table Mountain. Zar nije čudno kako izgleda plosnata kad se gleda odozdo, a u biti uopće nije ravna? Sve sam krš i kamen pokriven grmljem. Postoji neka vrsta ploda, nalik šišarki, koji naglo odskoči kad ga pritisneš rukom.
Još je bila blijeda, ali joj se rumenilo vraćalo na lice.
- Kad bi se muškarci penjali na planinu, uvijek bi se vraćali s tim plodom i tražili da zatvorimo oči i otvorimo šaku. Posvuda bi nastali vika, hihot i suzdržani smijeh. Nisam to trpjela. Gore je bilo vjetra. Hridine, išarane sivilom, spuštale su se sve do mora. To plavo more kao da se protezalo u beskraj. Dok sam stajala ondje, čudan bi me osjećaj preplavio, želja da učinim nešto nepromišljeno, što inače na drugom mjestu nikad ne bih uradila.
Otvori oči, skoro iznenađena njegovom nazočnošću. Osjeti se nelagodno.
- Poznajem tu planinu - reče on preko volje. - Mnogo puta sam se popeo na nju.
- Jesi li i ti promatrao more?
- Jesam, gledao sam ga.
- Nije mi se silazilo.
Zbog čega razgovara s njim na ovaj način, bez daha, kao gradska djevojka na nekom balu koja se trudi zadržati pozornost mladog časnika s broda koji je došao u posjet gradu ili nekog službenika koji je došao iz domovine ili se onamo vraća. Svaku malu dogodovštinu preuveličala bi preko svake mjere, bilo da se radi o pikniku, izletu, uzbuđenju koje je osjetila prilikom pisanja nekog pisma ili o pripremama prije nego što topovski pucanj odjekne nad zaljevom i zastava se spusti i kad žene u krčmama počnu razvodnjavati vino u svojim čašama.
- Obično bismo odlazili na planinu po drva - nastavi on preko volje i pomalo zlovoljno. - Ostali bismo gore čitav dan i vraćali se sa zavežljajima tek u sumrak.
- Vjerojatno je bilo teško nositi drva.
- Nimalo. Pustili bismo zavežljaje da se kotrljaju niz padinu, a zatim bismo ih objesili o motku i tako nosili.
Ništa joj se iz očiju nije moglo pročitati.
- Ti si rob - rekla je.
- Ne, nisam!
Voda je proključala.
- Dođi ovamo i pripremi sebi čaj - odvrati joj on mrzovoljno.
- Zbog čega si prišao kolima? - ponovno joj se vrati sumnja. - Što tražiš od mene? Ja ništa nemam.
- A zbog čega bih došao? Samo sam primijetio kola u grmlju i prišao vidjeti.
- Ti si nas uhodio. Ukrao si njegovu odjeću. Namamio si ga da se udalji od logora.
- Rekla si da je slijedio neku pticu.
Ona se ponovno nasloni na kotač izbjegavajući njegov pogled.
- Morat ćeš me odvesti kući - rekla je. - Moram se vratiti u Cape Town.
- U Cape Town? - upita on. - Zašto bih se ja ondje vraćao?
- Zar mogu ovdje ostati? - čvrsto je držala šalicu u rukama. - Moram doći do ljudi. Ne mogu...
- U tom smjeru lutaju bande Hotentota. - pokaže rukom.
- Kakve koristi od njih?
Promatrao ju je bez riječi.
Zašto bih te žalio? Mogao sam ostati postrani i ne prilaziti kolima. Nemoj misliti zato što sam ovdje...
- Ja idem prema moru - reče gledajući ustranu. - Možda ćemo usput naići na neku farmu ili puteljak.
More, bilo gdje blizu mora, bolje nego ova valovita zemlja.
- Ali ne možemo krenuti prije negoli ga pronađemo - prosvjeduje ona. - Možda se ozlijedio. Zamisli da se vrati i ne nađe me ovdje?
- On te je napustio.
- Ne, nije me napustio. Išao je za nekom pticom. Vratit će se on.
- Hoće li on vući kola?
- On će znati kako da nas odavde izvuče. Naposljetku, on je muškarac.
Mrzila je sebe što je to izrekla. Ponovno iza vrata začuje plač novorođenčeta, kad njezin otac izađe pogrbljenih ramena i zaustavi se kad ju je ugledao.
- Gdje si bio? - predbaci mu ona mirno.
- Zašto te to zanima? - odgovori on.
Osjeti kako joj gori lice.
- Još jedno tvoje kopile? Što će s njim biti?
- Jezik za zube, Elisabeth - reče on. - To se tebe ne tiče.
Ona mu bijesno odbrusi: - Po tebi, rob nije ništa drugo nego žena!
Pomisli u sebi: a žena ništa drugo nego rob.
U očima mu nemoćni bijes.
- Elisabeth, vrati se u svoju sobu i ostani ondje dok ne padne mrak.
- Moramo ovdje ostati - uporno će ona. - Ukoliko se vrati. Poslije toga, u redu. Bože moj, more.
Misli mu se vrate: ljeti, na plažama Cape Towna, grmovi mlječike imaju miris tople sperme. Sve sam to ostavio iza sebe. A sada, nakon toliko godina.
Mrak je počeo padati. Dolje u dolini oglase se hadede i njihov plačni pjev odzvanja brjegovima.
- Zašto tako plaču?
- Zašto ne bi plakale?
- Jezivo. Slično smrtnom hropcu.
Nasmije se podrugljivo.
- Gdje ti živiš? - zapita ona odjednom.
- Nigdje.
li Želim znati zbog čega si došao ovdje - zapita ona s određenom dozom žestine. Budući da je i dalje šutio, ona nastavi: - Znam, želiš me zaskočiti kad ne pazim - nervozno ustane i počne pospremati puške i pištolje u kolima. - Čekaš svoju priliku. Ali, upozoravam te, ja motrim na tebe. Ako se ikad usudiš... Čak i da se ubijem... - zatomi jecaj u grlu koji ju je gušio. – Jesi li razumio? Nemaš pravo. Ja sam trudna. Ti si samo rob.
Promatrao ju je bez riječi. Grančica se prelomi u njegovoj ruci. Kratki, oštri zvuk pogodi je kao metak. Teško je disao trudeći se svladati prije nego što je odgovorio.
- Rob - reče malo kasnije - rob! Samo to ponavljaš. E, sad mi je toga dosta. Čuješ li me? Nemaš pravo!
Možda imaš pravo odsjeći mi nogu. Ali, reći da nemam pravo hodati uspravno, to ti ne dopuštam. Dok ju je promatrao, primijeti da se trese.
Onda se naglo okrene i uputi prema otvoru u ogradi.
- Ne smiješ sada otići! - reče ona. - Pada mrak. Ne smiješ me ostaviti tek tako. Moraš me odvesti kući. Moraš. Vrati se.
Adam pogleda naokolo.
- Strah te je?
Ona ne odgovori.
Pokušavaš mi naređivati zato što si se usrala od straha, zato što ne možeš upravljati sa mnom. Ovdje baš nemaš autoriteta. Odjednom mu skoro dođe žao nje.
- Hoćeš li jaja za večeru? - promrmlja kroz zube. - Ispraznio sam nekoliko gnijezda u klancu.
Sjeti se onih dana kad su se penjali u potkrovlje. Nakon igre ili dnevnih poslova Lewies i ja uvijek bismo ondje odlazili. Ostala djeca Baasa bila su za nas još mala. Za vrijeme dugih ljetnih dana goli bismo se kupali u hladnom planinskom potoku iza srebrnih stabala i tek posađenih hrastova.
Sjeti se vožnje na cisterni punoj vina na putu prema hangaru Kompanije u gradu. Ili postavljanja stupica za sive gazelice koje su rano jutrom gazile po pšenici i ječmu. Ili jahanja na golim leđima teladi s one strane najdaljeg zida obora i valjanja u prašini i balegi, a nakon toga uvijek penjanja drvenim ljestvama do visokog potkrovlja gdje bi nas dočekao slatki miris grožđa koje se u jesen sušilo nakon branja zrelih kao med slatkih grozdova. Čučali bismo u tom mirisnom predvečerju okruženi prerađenim kožama, hrpama biljnog čaja i dvama lijesovima od žuta drva, uvijek spremnima, ispunjenima isušenim voćem, a ja bih mu pričao bakine priče koje bi mi došle na um. U početku smo uvijek zajedno u dvorištu iza kuće slušali baku kako priča nižući zvučna imena koja su joj navirala iz sjećanja: Tjilatjap, Palikpapan, Djocjacarta, Smeroes, Padang i Burubudur, ali kad su joj se ruke skvrčile od artritisa i postale beskorisne za obavljanje poslova, Baas joj je podario slobodu i ona se preselila u grad, u malu kućicu od drva, ilovače i trave koja se nalazila visoko prema Lion' s Rumpu. Otada sam Lewiesu morao prepričavati njezine priče dok smo sjedili u potkrovlju i jeli slatko grožđe. U tome nije bilo nikakve tajne i pristup potkrovlju i podrumu nikad nam nije bio zabranjen. Biti okružen mirisom cimeta, divljih ukiseljenih smokava i štavljene kože bilo je dio naše dnevne rutine. Stoga nikad nisam shvatio što se dogodilo onog dana kad je Lewies otišao u Hout Bay s ocem i nekim strancem koji je došao iz domovine. Oko četiri sata poslijepodne, kad sam silazio s planine gdje sam tražio ptičja jaja, osjetim glad i popnem se u potkrovlje da bih uzeo grožđe. Kad sam se spustio niz ljestve, zaustavi me Madam .
- Adame, što to imaš u ruci?
- Grožđe, Gospođo - pokažem joj.
- Gdje si ga uzeo?
- Gore, Gospođo. U potkrovlju, Gospođo.
- Tko ti je dopustio?
- Ali, Gospođo!
Isto sam rekao i njemu kad su se vratili predvečer i nakon što me je ona odala:
- Ali, Gospodaru. Ali, Gospodaru!
Prije nego što sam shvatio što se događa, on pozove dva roba i naredi da me razapnu na drvena kolica i strgnu odjeću s mene. Počeo sam plakati kad se remen oko zapešća i gležnja zasjekao u moju kožu.
- Ali, Gospodaru, Lewies i ja uvijek smo se gore penjali zbog grožđa!
On se okrene prema Lewiesu koji je još uvijek pridržavao konje.
- Lewies, je li to istina?
- Tata, to je laž.
Eto što je rekao moj nerazdvojni drug s planinskog potoka, s cisterne s vinom i s jahanja na teladi izvan zidne ograde. To je laž.
- Još si mlad, Adame, i moraš naučiti lekciju. Ovog puta samo dok popušim jednu lulu.
Sjeo je na zadnju prečku ljestvi i zapalio lulu hladno promatrajući kako me dva roba udaraju po bedrima i stražnjici s dvama čvrstim korbačima od nosorogove kože i, precizno kao nožem, sijeku sve dok s mog tijela nije potekla topla krv. Malo kasnije Gospođa donese smeđu kutijicu i utrlja sol u posjekline sve dok nisam počeo skričati i mokriti u kolica.
- Ali, majko, i on je bio sa mnom - rekao sam ridajući i tresući se od groznice ispod gomile koža dok je ona nježno travama mazala moje rane. Nije pustila ni suze. Kao i uvijek, bila je mirna.
- Mama, Lewies me je ondje uvijek vodio. Nikad mi nije zabranio. A sad je rekao Gospodaru da lažem. Majko, to nije pravo!
- Kako znati što je ispravno? - reče ona blagim glasom.
- Pogledaj mene. Rođena sam kao Hotentot i po zakonu bih trebala biti slobodna. Ali, Honkhoikwa, bijeli ljudi ravne kose, znaju bolje. Na njima je da odlučuju, a nama da slušamo.
- Nije u redu, majko!
- Bolje ti je slušati prije nego što ostaneš bez kože na stražnjici.
- Ali, majko, ja to ne razumijem.
- Što imamo razumjeti? Aobe, smiri se sada. Pst. Gospodar je rekao da rano ujutro moraš na posao.
Aob. To sam ja. To je moje ime. Ime kojim me je nazvala, koje nikome nije poznato osim njoj i meni. Adam, to je za ostali svijet, ali Aob je za nas dvoje, kad joj ruke u mraku miluju moje tijelo, Aob, kad mi priča o svom narodu koji se slobodno kreće divljinom preko planina slijedeći svoju stoku i ovce debelog repa dok godišnja doba dolaze i prolaze zadržavajući se na kamenim grobovima velikog lovca Heitsi-Eibiba razbacanima po bespuću. Aob i ovdje, u ovom trenutku. Međutim, ja sam joj rekao: Adam Mantoor.
Tog dana prvi put sam otkrio razliku. Jedno ja, za Honkhoikwe , i drugo, tajno ja, za mene i moju majku. Donijela je to ime iz nekog bezimenog kraja iza brojnih planina.
- Iz tebe mogu isisati zmijski otrov - rekla je starica, kad me je našla u blizini termitnjaka, pljujući otrov preko mog ramena. - To mi nije teško. Ali ništa ne mogu protiv otrova Honkhoikwa.
- Jaja su skuhana - dao joj je na znanje.
Sjedila je na kolima. Fenjer je visio iza nje pod platnenim krovom. Lice joj je tamne boje kao i njegovo. Ukočeno, uzdignute glave, priđe vatri po svoj tanjur i zaustavi se oklijevajući prije nego što je krenula natrag.
- Slušaj - reče - nisam mislila ... kad sam rekla... Stvar je u tome što više ne znam što će se dogoditi. Bila sam tako sigurna da ćemo ga danas pronaći.
- Pričaj mi o Cape Townu - prekine ju on osorno.
- Što te zanima o Cape Tovvnu? Zašto pitaš?
- Zbog toga sam i došao.
- Nemam ti reći što već... Odavno smo krenuli. Jedva se sjećam. Kad se vratim natrag u mislima, razmišljam o davnim stvarima iz djetinjstva.
- Želim znati.

Sjela je. Malo potom je progovorila gledajući mimo njega kao da nije tu.
- Nedjeljom smo odlazili u veliku crkvu. Majka je uvijek htjela biti što bliže propovjedaonice, ali sjedišta su bila označena određenim redom. Onda smo odlazili u Utvrdu. Ondje smo odlazili na sve prijame. Dolaskom brodova ulice bi se ispunile svijetom. Uvečer, prije večere, izašli bismo na verandu, odrasli uz čašu bijelog vina s malo apsinta ili aloje. Otac bi mi ponekad dopustio da malo gucnem. Poslije večere žene i djevojke okupile bi se u jednoj prostoriji, uz razgovor ili igru, dok bi muškarci ostali u susjednoj prostoriji ili ponovno na verandi u ljetno vrijeme, a robovi bi im donosili lule, duhan, arak i sopies . Ja bih se uvijek krišom izvukla da promatram i slušam što govore. Njihovi gromki glasovi, koji su vani bučno vodili razgovor ili se smijali, više su me privlačili od žena s delikatnim šalicama kave ili zašećerenim vinom i alka seltzerom.
Pogleda ustranu kao i uvijek kad bi zaboravila na njegovu nazočnost. Nije se mogla obuzdati, kao da dugo vremena nije govorila.
- Jednog dana održavala se u Utvrdi borba bikova. Bilo je nedjeljno popodne. Dvorište su ogradili i unutra pustili bika. Golema životinja, potpuno crna, plećata i zastrašujućih rogova. Još uvijek su mi pred očima mišići koji su se kretali ispod kože poput zečeva u trku. Sjećam se kako je dahtao, dizao prašinu i jurišao na ogradu. Začuo se lom drveta i vrisak žena. Onda su pustili pse koji su navalili na bika. Čim su ga ščepali za gubicu, zavitlao ih je u zrak kao staru krpu. Ali bilo ih je odviše, napadali su ga sa svih strana, na ramena, stegna, trbuh, rep, gubicu. Uz lavež, skičanje i riku, buka je bila zaglušna. Bik je u jednom trenutku posrnuo i pao na zemlju. Nekoliko pasa počelo je otkidati komade mesa. Bilo je strašno, a svjetina je pobješnjela. Onda se bik opet uspravio na noge. Gubica mu je bila potpuno izderana i okrvavljena, ali on je i dalje mlatio oko sebe. Nekoliko puta je rogovima zakvačio psa. Crijeva su mu prekrila glavu i krv mu je tekla na oči. Htjela sam otići, jednostavno nisam mogla više gledati, imala sam osjećaj da ću povratiti svakog trenutka. Međutim, noge su mi bile odveć slabe da me odvedu. Počela sam plakati. Od velike buke i vriske nitko me nije čuo. Nakon dužeg vremena ponovno sam dignula glavu. Bik je bio na zemlji, psi su se tukli između sebe i trgali bika na komade. Ništa nije ostalo od njegove prekrasne kože i onih gipkih mišića, sve je bilo pokriveno krvlju, pijeskom i balegom. Nisam znala da umiranje može biti tako prljavo. I toliko nepotrebno. Bio je tako snažan, svi mu mišići u pokretu. Na kraju sve je bilo prljavo od balege, pijeska i krvi, ničega lijepog, nestala je snaga, samo jedan užasan, prljav nered.
Brižne u plač. Tako čvrsto je držala tanjur da se prepao da će ga slomiti.
- Zašto si sve to ispričala? - upita on zapanjeno.
Zatrese glavom. Polako dođe k sebi i isprazni nos. Dugo je sjedila i zurila u hranu na tanjuru. Nije još čuo najgore, pomisli ona sva iznemogla. Naime, kad smo se vratili kući, više nisam bila uzrujana niti utučena. U sebi sam osjetila neko olakšanje, kao da sam našla rješenje za sve što me je tištalo. U glavi mi se zavrtjelo, kao kad mi je otac nekoliko puta ponudio da okušam arak. Osjećala sam se kao da sam bila svjedok zaista divnog prizora.


Perinu je prostrla po travi. Da se ne bi pomaknula, stavila je na jednom kraju staklenke od brendija u kojima su bili gušteri i nekoliko zmija, a na drugom kraju, koji je pritisnula koljenima, otvorila je veliku kartu, nacrtanu od Erika Alexisa Larssona, na kojoj su se nazirale uske usitnjene linije i oznake s detaljnim objašnjenjima, dok se svuda naokolo nalazio prazan prostor s natuknicama Kolba i De La Caillea, kao i lovaca na slonove te Hotentota koji su dali informaciju u zamjenu za ogrlice od staklenih kuglica, brendi ili par traka duhana za žvakanje. Pogledaj, za ovo sam sigurna, ucrtano je i s vrlo preciznim opisom, ova rijeka nesumnjivo teče u ovom smjeru, ovaj planinski lanac sa svim brežuljcima sam ja istražila i ucrtala, a u ovoj dolini ljeti pada vrlo malo kiše. Ali što s ostalim prostorom? Doslovno, sve je moguće, možda se radi o carstvu Monomotape , područja gdje žive bijeli ljudi duge kose, ili o životinjskom carstvu iz bajke, zlatu, Africi.
- Dođi ovamo! - zovne ga i on priđe. Izravna kartu.
- Pokaži ovdje gdje se nalazi more - reče ona.
- More?
Okrene se i rukom pokaže smjer, na desnu stranu, daleko od mjesta gdje izlazi Sunce.
- Ne, hoću da mi ovdje pokažeš - reče ona nestrpljivo - na ovoj karti.
Klekne preko puta nje, namršti se i stane proučavati kartu sumnjičavo, ali sa zanimanjem.
- Mi se nalazimo ovdje - ona pokaže prstom. - Ovo što je zakrivljeno, to je more. Ali kojim putom treba ići, u kojem smjeru?
Zatrese glavom, digne se na koljena i ponovi pokret prema jugoistoku.
- Zar nikad nisi vidio kartu?
Pogleda je sumnjičavo i mrzovoljno.
- Ovo je Cape Town - objasni ona napetih živaca. - Ovdje su Hot Springs, ovdje je Swellendam, a ovo su planine Outeniqua. Ovim smjerom smo došli. Sad pokaži...
- Zašto me pitaš? - kaže on bijesno. - Ti nazivaš ovu zemlju tvojom?
Zgrabi mapu i izvuče je ispod staklenki, nekoliko ih se prevrne i izlije po travi. Ponovno baci mapu na zemlju i pljune.
- Možeš je slobodno zgužvati i bacati. Misliš li da ona nešto znači za ovu zemlju?
- Ne diraj moju kartu! - ljutito će ona iznenađena njegovom nenadanom provalom bijesa i neočekivanom žestinom. Bila je šokirana, osjeti se ugroženom, ali neće se ona tek tako dati zastrašiti. Dosad to nije dopuštala, zašto bi sada? Unatoč povremenim okršajima, njezin otac često bi joj rekao, a bio joj je bliži nego bilo tko drugi: “Elisabeth, uopće te ne mogu razumjeti, ti si trebala biti muško.” Imala je nešto u sebi što bi drugi olako nazvali znakom “muškosti”. Nije u tome bilo ničega osornog ili krutog, tek neki tvrdokorni muk unutar nje, osobina koja se nije mogla dokučiti i koja se krila iza čednog i blagog ponašanja; drugim riječima, jaka volja koju treba pustiti na miru, koju je sačuvala za sebe i držala samo svojom.
Kad je osjetila da je taj muk u opasnosti, još uvijek nije htjela popustiti.
- Raspravljati s tobom je gubitak vremena - reče ona osorno. - Ti si idiot.
- Dobro! - opet on plane. - Karta te je dovela dovde. Neka ti pokaže i put natrag!
I to je sve zato što znaš čitati tu proklet mapu! Zar me to čini robom? Ja sa sobom ne nosim komad papira. Kraj u kojem živim vidio sam svojim očima, čuo svojim ušima, osjetio svojim rukama. Ja ga jedem i pijem. Znam, to nije nešto onamo - to je ovdje. Što ti znaš o tome?
- Ako sam idiot, onda se sama snalazi!
Ona se sagne, pokupi kartu i počne pažljivo motati.
- Uspjela sam doći dovde - malo potom izusti namješteno - zajedno s mojim suprugom.
- Tako dobro se snalazio da ga sada nema, jer se izgubio.
- Vratit će se on.
- Prošlo je skoro tjedan dana. Koliko još ovdje namjeravaš ostati?
- Kako otići ako se još nije vratio? Do kraja života bih vjerovala da se možda vratio, a ja ga nisam čekala.
- Zar on ništa ne može bez tebe?
- Udala sam se za njega.
Nije očekivao odgovor, sigurno ne ovakav odgovor, izgovoren tiho, uzdignute glave. Skrenuo je pogled. Duboko je disala. Nije važno što se dogodilo među nama. Isto tako nije bitno volim li ga ili mrzim. Ipak, on je moj suprug. On je otac mog nerođenog djeteta.
- Ako misliš da mi je bilo lako čekati cijelo ovo vrijeme... - rekla je. Ton se promijenio, ali ni traga samosažaljenja.
- Ako misliš da je bilo lako krčiti put kroz ovaj kraj...
Baci pogled na nju, ali ga njezine oči prisile da opet pogleda ustranu i on se uputi prema kolima. Možda je i tebe sad zahvatila, vjerujemo da se može pobjeći od ove zemlje, ali prije ili kasnije ona te dostigne.
Ona krene za njim.
- Što ćeš učiniti? - upita iza njegovih leđa penjući se u kola da spremi kartu.
- Što trebamo učiniti?
- Ja ću nastaviti svojim putom prema moru - reče. - Ovdje sam se samo zadržao. Vrijeme je da se maknem. Odlazim sutra ujutro. Ti se drži svoje karte - ako želiš - pogleda u nju - ili možeš poći sa mnom.
- Što ako se on vrati sutra, ili jednog dana?
- Želiš li nastaviti put s djetetom u sebi ili ostati i čekati mrtvaca?
- On nije mrtav!
Adam slegne ramenima i uzme s vozačeva sjedišta pušku zajedno s malo baruta i sačme.
- Kamo ćeš? - usprotivi se ona.
- U potragu za malo mesa.
- Tko ti je dao za pravo...?
Dok je napuštao prostor ograđen granama, nije se ni osvrnuo premda je bio svjestan njezina uzaludnog otpora. Kad je za sobom ostavio stabla smokava, prvo siđe niz travnatu padinu koja je ozelenjela nakon posljednje kiše, a koju je bujica izrovala u crvenoj zemlji. Malo niže šikara postaje gušća. Slijedio je stazu između euforbija i cikada, onda zagazi do dna potoka i počne motriti brežuljak na suprotnoj strani znajući da divljač obično pase na gornjem grebenu. Mučile su ga misli kako dovesti do mora nju i njezino dijete. Jesi li svjestan koliko je daleko Tsitsikama? A odatle kako do Cape Towna? Jasno, ovdje se ne može ostati. Međutim, kako krenuti odavde? Kad sam prišao tvojim kolima, to nisam tražio. Nipošto. Samo sam htio, što? Otkud znam. Samo sam htio nešto čuti o Cape Townu. Nakon toliko godina života u unutrašnjosti zemlje, u tišini, sa životinjama, u kamenjaru, u negostoljubivoj šikari i s ponekom skupinicom Hotentota. Uza sve, čovjek se nauči snalaziti, pronaći svoj put. Sad te ne mogu ostaviti. Još uvijek sam pod šokom, kad sam u tebi prepoznao Cape Town koji mrzim. Kako ga se riješiti?
Pitao se tko se nalazi u čijim rukama? Tko koga treba?
Preostaje nastaviti put. Kad negdje kreneš, svaki put je, na neki način, nova avantura. Sjećam se trenutaka na otoku kad sam kriomice, u predahu između rada u kamenolomu, u vrtu ili ribolovu, skupljao ostatke drveća koji mogu biti od koristi, sve dok nisam imao dovoljno za izradbu malog splava s veslima. Trajalo je mjesecima i mjesecima. Čekao sam pravi trenutak jer bi nas povremeno oslobodili lanaca i okova na nogama. Budući da su dobili brendi i dugo čitali iz Biblije, vjerojatno je bio neki blagdan. Dok je stražar ležao ošamućen od pića, a lanci bili skinuti, uspje pobjeći i sakriti se nekoliko sati u grmlju sve do mraka. Čuo se šum valova i struganje šljunka po žalu. Nešto kasnije slijedio je u vodi skladan ritam vesala koja su me nosila u smjeru udaljena svjetla koje se naziralo na obali i tamne gromade planine. Iznad mene zvijezde u nebeskom prostranstvu. Vjetar je puhao u suprotnom smjeru, a more se uzburkalo preko mjere. Ali, to je bila njegova jedina prilika. Ubrzo se više nije mogao boriti s valovima, ostavio je vesla i rukama zgrabio splav da ga valovi ne odnesu. Osjeti kako daske škripe, razdvajaju se i udaraju jedna o drugu dok se splav odjednom nije raspala. Morao je zaplivati držeći jednu slomljenu dasku ispod ruke. Trebalo je vidjeti valove u tom trenutku. Nagutao se vode i osjetio kako postaje sve teži, poput jedra namočena vodom. Više nije znao kuda se kreće, tonuo je pod vodu, kašljao, gubio dah. Neće uspjeti. Ruke su mu se ukočile od hladnoće, u prsima mu se žarilo. Preostalo je samo nastaviti put u vodi prema smrti koja ga je neminovno čekala. Odjednom ga more izbaci na obalu. Možda ovako izgleda dolazak na svijet. Puzao je ukočenih udova da izbjegne dohvat valova i ostao ležati na pijesku drhteći i trzajući se kao riba koja umire.
- Zapamti - rekao je Gospodar - ova zemlja te je rodila.
Zemljo, ti li si to? Onda me čvrsto drži, ne mogu se više boriti, more me opet pokušava privući k sebi.
Nakon noći provedene u planinama kriomice se vratio na farmu koja se nalazila u blizini i pobjegne na konju. Ukoliko ga dan zatekne na ravnici, nedaleko grada, bit će to kraj za njega.
Pogledah gore prema planinama , naučili su ga to dok je bio dijete. Odgojen je u vjeri, još kako, uz Isusa Krista, Heitsi-Eibiba i bakine priče o proroku. Sve mu se to pomiješalo u glavi. Danju se satima skrivao u gustom raslinju, a onda, trećeg dana, ostavi za sobom izmorena konja i uzvere se uz strme obronke planine.
S vrha je na mjesečini vidio široki luk False Baya, izvanredne ljepote, a u daljini planinu nalik na stol. Moja planina, moj zaljev. Ondje sam rođen, ondje živi moja majka i ondje je pokopana moja baka. Možda i otac koga nikad nisam upoznao? Na trgu ispred Utvrde slomili su na kotaču kosti mom djedu, ali njegovo ime i dalje živi. Moje, sve je to moje. Ako zatvorim oči, svega ću se jasno sjetiti: srebrnog drveća, flamingosa i vinograda, pustih ravni, bijelih kuća. Osjećam miris naselja blizu grada u kojem žive robovi, kiseli miris mladog vina na farmi, vidim kako, dižući prašinu, prolaze kočije praćene psima. Za sve ovo sam rođen, rekao je Gospodar. Sad to moram odbaciti kao stari ogrtač koji su izjele buhe, pun mirisa na koji sam godinama navikao. Čovjek se i na svrab privikne. S one strane ovog gorja sve moram iznova naučiti. Ovo je kamen, ovo je stablo, ovo je antilopa, ono je zmija otrovnica. Zemljo moja, uboga divljino, ostali smo samo ti i ja.
Sutra će podignuti hajku na mene. Osedlat će konje, pozvati pse, pročistiti puške, izmjeriti olovo i progoniti me kao šakala. Sad sam postao divlja životinja, odnosno stvar u bijegu, što je manje od životinje. Moja pobožna majka govorila je kako je Kain na čelu barem imao znak koji ga je štitio. Ja jedino imam znakove na leđima, ne zbog zaštite, već prokletstva. Onda, u redu, pokušajte me izmoriti i uhvatiti, ako me uspijete dostići. Odsada, samo vi i ja. Grade moj, mrzim te što si mi učinio. Bez tebe ne mogu živjeti. Sad moram, zato što sam slobodan. Eto što znači sloboda: bilo tko me može ubiti.
U tom trenutku ispred sebe, među drvećem, ugleda mladu gazelu, podigne pušku do ramena i nacilja u njen vrat. Zureći da što prije stigne do životinje koja je još trzala nogama, skoro nagazi na otrovnicu s prekrasnim mrljama koja se je pekla na vrućem kamenu. Skoči ustranu, instiktivno zgrabi kamen i ubije zmiju. Na zlatnoj koži pojavi se crvena krv. Nakon toga okrene gazelu na leđa, raspori trbuh brzim potezima noža, izvadi crijeva i, prije nego što je zabacio tijelo preko ramena, iscijedi svu krv iz nutrine.
Zvuk pucnja prostruji kroz Elisabethu koja je čekala pokraj kola. Bože, ipak se vratio, nije mrtav! Požuri do otvora u ogradi, tu se zaustavi, previše uzbuđena da krene dalje. Prošlo je nekoliko minuta dok nije ugledala Adama daleko dolje među grmljem, malo pogrbljena pod teretom gazele. To si samo ti, ipak nije on.
Sjedne na zemlju, od šoka, od olakšanja. Srami se priznati sebi, ali to je istina. Silno olakšanje što se onim obronkom ne penje Erik Alexis Larsson.
- A ovo je gosp. Larsson. Moja kći Elisabeth. Toliko smo čuli o vama. Jedva smo dočekali upoznati vas.
Krupni čovjek, s uredno potkresanom bradom crvenkastožute boje, srednje dobi, kože iznenađujuće bijele boje. Očekivala je preplanulu boju kože. Lice mu je bilo rumeno, skoro kao u žene, šake velike s oštrom crvenom dlakom na prsima, pogled njegovih bistrih plavih očiju, zamišljen i pomalo začuđen.
Kratko se naklonio, ona je kimnula glavom. Nitko nije progovorio. Njezin otac nije prestao govoriti, ali oni nisu obraćali pozornost. Onda ga njezina majka pozove da se upozna s ostalim gostima. Bilo ih je koji su zurili u njega, pogotovo mlade djevojke.
- Vaš otac je jako želio da se upoznamo - rekao je s nelagodom. Možda je želio biti drzak, ali dojam je ispao drukčiji. - Rečeno mi je da savršeno svirate klavir.
- Sve djevojke u Cape Townu savršeno sviraju klavir - rekla je. - Isto tako pjevaju i plešu. Što bi inače radile da im prođe vrijeme?
- Vama se to čini groznim.
- Cape Town je malo mjesto - rekla je. - Ubrzo će vam dosaditi. Naravno, ne morate se dosađivati, uvijek ga možete napustiti.
- Nemam namjeru uskoro otići.
- Djevojkama će, bez sumnje, biti drago. Stranci većinom dolaze i odlaze.
Nije na to odgovorio. Žarom koji ju je iznenadio, reče šarmantnim naglaskom: - Morate shvatiti, za istraživače kao što sam ja svijet postaje sve manji. Nakon otkrića Perua malo toga je preostalo. U biti, jedino Afrika.
- Cape Town nije Afrika.
- Ali odavde se može krenuti.
Ostala je uporna: - Za putovanje u unutrašnjost, guvernerova dozvola ne dobiva se lako.
- Vi kao da mi predbacujete?
- Zašto bih to radila? Ja vas ne poznajem. Nije moja briga kakve su vam namjere. Ipak, zar nije bolje biti spreman? U ovom gradu čovjeka zaokupe razne sitnice i nitko vam neće pomoći. Za svaku pojedinu stvar Sedamnaestorica lordova izdaje dozvolu. I oni... - ljutito zatrese glavom - žele nas zadržati ovdje, između planina i mora. Vjerojatno su u strahu što bi se dogodilo kad bismo krenuli u unutrašnjost zemlje. Mogli bi izgubiti dio autoriteta. Vidim, vi mi ne vjerujete, ali to je istina. A moj otac je u njihovoj službi.
- Zašto biste vodili brigu o Jedanaestorici lordova? Vi ste sebi ovdje osigurali mjesto!
- Oh, baš savršeno! - rekla je oštro. - Od te bolesti svi ćemo umrijeti jednog dana.
- Zar se nikad niste maknuli odavde?
- Jesam, s majkom sam provela godinu dana u Holandiji. Obišli smo svu njezinu rodbinu.
Na trenutak je zastala, a onda tajanstveno doda: - Ni Holandija nije baš velika.
- Ali puna je života! - bio je uporan. - To je zborno mjesto za cijeli svijet.
- Dobro, ondje sam se zabavila. Koncerti, prijami. Amsterdam je krasno mjesto. Ali, to je - sve je nekako drukčije. To je svijet moje majke, moj nije.
Nasmijala se i rekla u povjerenju: - Znate li što mi se na tom putovanju najviše svidjelo? Na povratku, prolazeći Biskajski zaljev, zadesi nas velika oluja i svi smo bili uvjereni da ćemo se potopiti. Nisu mi dopustili da ostanem na palubi, ali ja sam se popela i ondje ostala. Čvrsto sam se držala ograde i pokisla do kože. Kao da je kraj svijeta, bilo je divlje i prekrasno.
- Izgleda da čeznete za apokalipsom.
Na trenutak ga je ostavila sa zdjelom voća.
- Zaboravila sam ne svoju dužnost prema gostu - reče s formalnom uljudnošću.
- Probajte ove male crvene šljive. Ukusne su. Za ovu priliku donijeli su ih sa otoka Robben. Majka dobiva s otoka i cvjetaču, sigurno ćete je večeras jesti. Za posebne prilike odande dobivamo i vodu. Kažu, najukusnija voda na ovom području. Kao što vidite, sve što ovdje vrijedi dolazi s drugog mjesta.
Pozorno ju je promatrao bez riječi, njegove plave oči gledale su zamišljeno.
- Onda - obrati mu se ona naglo - zaslužujem li par redaka u vašem dnevniku?
- Molim? - upita i zatrese glavom kao da se upravo probudio.
- Niste skidali pogled s mene.
- Molim vas, oprostite mi - rekao je zatečen. - Nisam baš naviknuo razgovarati s mladim damama.
- Ne držite se dužnim gubiti vrijeme u mom društvu.
- Ne, molim vas, nije mi to bila namjera - usprotivi se on pomalo brižno.
- Po svoj prilici vam dosađujem. Nespretan sam. Više sam naviknuo na prirodu nego ljude.
Prođe joj kroz glavu da su njegova šutnja i kruta suzdržanost pobudili u njoj bunt kojim ga je željela prisiliti da reagira ili otkrije neke svoje tajne. Ovaj čovjek u sebi nosi svijet koji je odbijao podijeliti s njezinim gradom; svijet otkrića, noći, oznaka puta, planina, dalekih mora, Aborigina, životinja, egzotičnih krajolika.
- Vjerujete li da i ljude vrijedi otkrivati kao i krajolike? - upita ona prkosno.
- To zvuči kao izazov - odgovori on.
- Naprotiv, gosp. Larssone - reče ona hladno - ja sam tek komadić zemlje prinuđen biti između planina i mora.
Tjedan dana poslije pratila ga je u iznajmljenoj kočiji koja se krivudavim putom uputila s druge strane planine prema Constantiji i dok se pogled otvara dolje na dolinu i močvaru, ona je pozorno promatrala kako njegove oči zapažaju svaku sitnicu, kako mu se obrazi zažare od najmanjeg uzbuđenja. Vjerojatno je na isti način putovao krajevima koje nitko nije istražio i osjeti želju da otvori što on nosi u sebi i na taj način i ona doživi i spozna što znači nositi taj žar.
Netom su izašli iz grada na putu iza jedne okuke ispriječi se ispred kočije čopor pavijana. Psi koji su bili u njihovoj pratnji bijesno zalaju i krenu tjerati pavijane uz obronak prema hridinama.
- Danas su nas preplašili - reče ona veselo. - Prošli put kad sam prolazila ovim putom, jedan stari mužjak odvojio se od ostalih i pokušao me napasti na konju. Da bih ga se oslobodila, morala sam odjuriti u snažnom galopu.
Nasmije se i pokretom glave zabaci kosu unazad.
- Često ovdje dolazite?
- Trudim se. Iako, naravno, moja majka se tomu protivi.
- Zar nije opasno?

- Po svoj prilici je opasno. Gore u planini još ima leoparda. Isto tako i skitnica i odbjeglih zločinaca koji se skrivaju u šikari. Međutim, kad bi mislili na sve ono što se može dogoditi, nikad ne bismo napustili svoj dom. Vidjet ćete kako je prekrasno iza ove okuke.
Kad su zaobišli planinu, u nizini ugledahu velika jata flamingosa koja su se sjatila u pličini stajaće vode močvarnog zemljišta. Kretanje kočije uznemirilo je jedno jato, ptice su uzletjele otkrivajući ružičasti sjaj raširenih krila.
- Jeste li vidjeli? - reče ona uzbuđeno. - Za mene je ovo najljepši prizor na cijelom području Capea.
- Phoenicopterus ruber - reče on zamišljeno. - Pripadaju istoj obitelji kao i ždralovi, grallae.
Naglo je okrenula glavu, ali to je bilo sve što je rekao. Put je silazio prema pješčanoj ravnici.
- Zimi se ovuda ne može proći - reče mu. - Put bude pod vodom. Ako se zadržite do naredne zime, morate to doći vidjeti.
S obje strane puta divlje cvijeće postupno je postajalo sve bujnije, činilo se da mu nema kraja: široka polja vrijeska s pokojom proteom . Prstom je pokazao na neke vrste cvijeća: ixia i melanthia, monsonia, wachendorfia ; nikad nije čula ta imena. Jednom je zatražio od kočijaša da se zaustavi da bi ubrao cvijeće koje nije poznavao. Kad se vratio kočiji, pružio je prema njoj golemi buket uz nenadani osmijeh koji ga je učinio mnogo mlađim.
- Hvala vam - rekla je iznenađena i s oduševljenjem uzela cvijeće.
Međutim, čim je opet sjeo pokraj nje, uzeo joj je cvijeće iz ruke. Bilo joj je jasno da nije razumjela njegovu gestu i, zbunjeno i ljutito, ugrize se za usnu.
- Čim se vratimo, stavit ću ga pod prešu - objasnio je. - Kad samo pomislim, nijedna još nema ime.
- Kako dođete do svih tih naziva? - upita ona ne bez primjese sarkazma.
- Privremeno im dajem naziv - rekao je. - Kasnije ih šaljem u Švedsku. Ondje imam prijatelja Karla koji radi na sustavu imenovanja sveg bilja na svijetu.
- Što se dalje događa kad ih uvedete u taj sustav?
- Gdje god idem, skupljam biljke za njega - nastavi on ne slušajući je. - Bio sam svuda, na Amazoni, u Surinamu, na Novom Zelandu - prvi put nije skrivao svoje oduševljenje. - Novo mjesto te ponekad potpuno savlada, osjetiš se bespomoćnim od svega što te okružuje. Dođe ti da sve poneseš sobom, da, kad bi to bilo moguće, sve skupiš u sebi. U jednoj riječi, tvoje oči i uši ne mogu se nositi sa svime. Onda se prihvatiš posla, daješ nazive i pokušavaš ne planirati previše unaprijed, već se koncentrirati na svaku biljku pojedinačno. Odjednom si sve završio i otkriješ da se sve može svladati. Sada se s tim možeš nositi, to pripada tebi. Nitko ti to više ne može oduzeti, čak i ako si miljama daleko, na drugom oceanu ili u drugoj hemisferi. Tada postaješ vlasnik malog dijela planeta.
Pažljivo je buket cvijeća smjestio ispod svog sjedišta.
- Vidite, skupljam dio Afrike koji ću jednog dana ponijeti sa sobom. Nešto od ovog golemog kontinenta meni će pripadati.
U jednom trenutku više joj nije bio stranac; shvatila je da njegova šutnja i uzdržanost odgovara nečemu što je i u sebi prepoznavala. U njoj se probudi žeđa koja je ostavi bez daha. Bez ikakve logike, odjednom ga zaželi zamoliti: Evo, me, otkrijte me. Zar ne vidite, ja sam ovdje u zatvoru.
- Udat ću se za Erika Alexisa Larssona - objavi ona svojim roditeljima nekoliko mjeseci kasnije. - Tražio je od mene da pričekam na njegov povratak s puta u unutrašnjost zemlje, ali sam mu rekla da bih se radije prije udala i pošla s njim.
- Misliš li da je to pametno? - oprezno je upita Marcus Louw.
- Nipošto, to ne dolazi u obzir! - reče majka. - Nikad još nisam čula za takvu glupost.
- Ipak ću to učiniti - rekla je Elisabeth.
- Marcuse, upotrijebi svoj autoritet - naloži Catharina. - Što će na to reći prijatelji? Žena u unutrašnjosti zemlje!
- Što ne valja ako žena krene u unutrašnjost? - upita Elisabeth ljutito.
- Zašto nije u redu biti žena? Treba li se toga sramiti? Govoriš kao da je zločin roditi se ženom. Ako muškarac može krenuti na ekspediciju, zašto ne mogu ja?
- Ako to učiniš, osramotit ćeš nas. U mojoj obitelji...
- Kad si se udavala za mene i pristala na život u Cape Townu - podsjeti je Marcus tihim glasom - tvoja obitelj te se htjela odreći. Bila si kao Elisabeth, zar si to zaboravila? Nikad zadovoljna, dokraja samovoljna.
- I što je od toga ostalo? - progunđa ona srdito. - Udata za čovjeka bez ambicije. Dvoje djece u grobu, dva sina koji bi sve promijenili. Smrvljena od ove zemlje, satrvena. A ti, ni da se pomakneš s mjesta. Mogao si više puta dobiti premještaj u Bataviju ili domovinu, ali to nije dolazilo u obzir - Marcus Louw rodio se ovdje, ovdje će i umrijeti. Kako onda očekivati da Elisabeth bude drukčija? Ovog ćeš puta pokazati odlučnost!
- Kad je moja majka pobjegla iz Francuske - reče on - nije se tražila odlučnost. Strast, koju je rijetko pokazivao, zažari mrežu sitnih vena koja je prekrivala njegove obraze.
- To nije isto - reče Catharina. - Nije imala drugog izbora, hugenote su progonili. Elisabethu nitko odavde ne progoni. Zaboga, zbog čega bježi u tu divljinu?
- Ako se ovdje živi, nema drugog izbora - mirno će Elisabeth, ali s ljutnjom.
- Jedino možeš umrijeti ili poludjeti. Nijedno ni drugo me ne privlači.
- Nema potrebe vrijeđati - oštro će majka. - Ludilo ili smrt! A što te drugo očekuje u divljini među divljacima i divljim životinjama? - glas joj ponovno poprimi ton mrzovoljnog negodovanja. - Ako muškarac ide u potragu za avanturom, to ima smisla. Premda sam vjerovala da je Larsson dovoljno star da zna što čini. Od mladih ljudi prije bi se očekivalo da nešto učine sa sobom. Ali ti, Elisabeth, naviknula si pristojno živjeti, tebe cijene, služiš drugima za primjer.
- Govoriš kao da silazim u pakao. Radi se samo o unutrašnjosti ove zemlje. Majko, kako ti nije jasno, više ne podnosim život ovdje!
- Ima toliko stvari kojima se možeš baviti.
- Svakako! Prisutna sam na svakoj zabavi, balu i pikniku. To pomaže da mi vrijeme prođe. Dokle to traje? Dok ne ulovim pristojna muškarca i dok ne počnem rađati djecu na pristojan način?
- Kako se to izražavaš? Marcuse, reci nešto!
- Moj otac se pobunio protiv svog guvernera - reče on gledajući u svoju čašu.
- Da, na njegovu vječnu sramotu!
Udario je čašom o stol.
- Možda sam se ja na moju vječnu sramotu vratio kompaniji protiv koje se on pobunio. Bila je to sigurna luka. Pribavila je sigurnost cijeloj obitelji.
- Imaš li i ti u planu krenuti na koju ekspediciju? - podrugljivo će Catharina.
- Nemam, odviše sam star za takvo što. Ali ukoliko ona to želi, na njoj je odluka. Ako zaista voli tog čovjeka.
Njegove oči su je gledale prodorno i zabrinuto.
Elisabeth je pognula glavu. Nakon duže stanke, ponovno ga pogleda.
- Odluku sam donijela. Želim se udati i s njim krenuti na put.
- To je tvoja zahvalnost - rekla je majka. - Onda, ako tako mora biti, barem će vjenčanje biti kakvo Cape Town nikad neće zaboraviti. Zato ćemo morati pričekati dok ne stigne sljedeća flota.
- Koliko daleko planirate ići? - upita je otac kasnije te večeri, kad su ostali sami igrajuć šaha u dnevnoj sobi, uz čašu araka pokraj table.
- Što je moguće dalje - odgovorila je. - Teško je unaprijed znati. Erik pokušava izraditi plan puta, ali nigdje ne može naći odgovarajuću kartu, a ljudi stalno dolaze s drukčijim informacijama. Upravo je čuo za nekog gosp. Roloffa u Muizenbergu...
- Nadam se da će uspjeti - popije par gutljaja araka i uzdahne: - Kćeri moja, sigurna si da činiš pravu stvar? Zaista ga toliko voliš?
- Oče, bit ću uz njega ma koliko daleko išao.
Odavde ću put nastaviti sama. Nipošto razumna odluka. Jednostavno, dogodilo se u njoj kad je začula pucanj i vidjela Adama kako se u podnožju brijega probija kroz šikaru. Više nema odstupanja.
- Što radiš? - upita on nakon što je gazelu spustio na zemlju, čučnuo i počeo derati kožu. Zdušno se lati pospremanja u kolima, sve je prštalo od akcije.
- Ako sutra krenemo prema moru, najbolje je sve spremiti za pakiranje.
Pozorno ju je promatrao, ona nastavi raditi, možda i previše predano.
Jedan sanduk s odjećom, koji nije otvorila, neće ponijeti. Jedino ako Adamu ne bude nešto od koristi? Suzdržavala se postaviti pitanje, u strahu da prihvati, a sanduk radije ne bi otvarala. U drugom sanduku su njezine stvari. Na ovom dugom putovanju, zbog vrućine i prašine, imala je običaj presvlačiti se dva do tri puta dnevno. Bilo je dovoljno Hotentota za pranje. Otkad su ih napustili, sama se snalazila. Još prije polaska iz grada morala je pomno odabrati odjeću zbog malo prostora u kolima. Što sada kad su preostala samo dva vola za vuču?
Nakon što je oderao kožu i posolio trake mesa, Adam priđe kolima da vidi što ona radi. Lako je njemu, pomisli ona, nema osobnih stvari. Za njega je važno samo krenuti na put.
- Što je ovo?
- Njegovi dnevnici.
Prelistao je knjige u debeloj koži ništa ne shvativši. Onda ih baci na stranu.
- Nemoj bacati, moramo ih ponijeti sa sobom - naredi ona uz ispriku. - Moram ih vratiti u Cape Town.
Podrugljivo se nasmije. Osjeti nelagodu pod njegovim drskim i šutljivim pogledom. Kad bi ga samo mogla poslati negdje za nekim poslom, tek da ga se riješi. Ali unaprijed je znala da ne bi poslušao. Kao da je momentalno preuzeo stvari u svoje ruke. Gospodar koji mirno nadzire što se radi. Ona ljutito nastavi odvajati svoje stvari odlučna da ga ne pogleda.
Znači, dnevnici idu s nama. To je za nju mala pobjeda. Međutim, nije bilo mjesta za bezbrojne preparirane ptice i prešano cvijeće, s privremenim nazivom prije slanja u Švedsku. Čak je i količinu oružja i strjeljiva trebalo drastično smanjiti na dvije sačmarice i jedan pištolj, manju količinu baruta, sačme i olova. Tu je i vrč brendija za smirenje u slučaju bolesti ili da se na putu plati za pomoć ili prijateljstvo, smotuljak duhana, pokrivači, zatim čaj, brašno i šećer, sol i ostatak čokolade. Većina preostalih stvari bila je luksuz, čak i prekrasne plahte s ručnim vezom koje je dobila na vjenčanju, metalni vikleri, glačalo, kolonjska voda.
Možda će biti mjesta za jednu kofu, lonac, tavu, nešto pribora za jelo. Već i to je previše.
- A sad, sve još jednom provjeri - naredi on.
Odbaci još neke stvari. U njoj se postupno rasplamsa strast za destrukcijom, zaodbacivanjem, skidanjem svega sa sebe, za oslobađanjem onog što posjeduje. Naposljetku, i on je ovdje stigao bez ičega, osim odjeće koju je prisvojio od njezina supruga.
Sve što je odbacila opet spakira u sanduke s pretjeranom pomnjom i ostavi u kolima da bi tako sve zaštitila i onemogućila vjetru da razbaca stvari ukoliko se vrati oluja. Međutim, platneni krov na kolima već je bio razderan, a da ne govorimo kako se obraniti od životinja ili lopova koji lutaju naokolo.
Kad je to završila, zaželi se osloboditi svega što ju je zadržavalo na tom mjestu, ne ostavljajući ništa za sobom. Na taj način može neokaljana dočekati svaku avanturu koja je čeka na putu, bilo što, bilo tko.
Međutim, malo kasnije, kad se Adam izgubio iz vida, ponovno otvori sanduke, počne vaditi stvari i dodavati zavežljaju u kojem se nalazilo sve bez čega ne može: konac, igle, sapun i kolonjsku vodu, tamnozelenu haljinu. Kad se bude vratila kući, bit će potrebno na sebi imati nešto pristojno.
Adam izabere šarenog vola za nošenje tereta. Priveže ga za jedno stablo, remen čvrsto veže za kratki prut kojim je probio njegovu njušku da bi ga držao pod kontrolom. Na prvi znak zore, koja se pojavila iznad planine, prebaci preko leđa životinje dvije velike kože i na njih počne tovariti njihove stvari. Elisabeth mu pomogne podignuti krajeve kože - blagi Bože, još je trebalo odbaciti nekoliko stvari - i tako osiguraše tovar od pada na zemlju. Remene priveže ispod trbuha životinje tako čvrsto da su se duboko usjekli u kožu.
- Zar to ne boli? - upita ona.
- Ovo je samo vol.
Jeli su posljednji put. Nakon toga Adam ugasi vatru i pospe ognjište pijeskom kao što nalaže potreba.
- Hoćeš li moći? - upita on privodeći drugog vola da bi se popela na njegova leđa.
- Naravno - pogleda ga u oči.
- Sigurna si da će sve biti u redu?
- Neću pasti, ako na to misliš.
Prihvati uzde vola s teretom i povuče. Ona petama podbode u rebra životinju koju je uzjahala. Prođu kroz otvor na razbijenoj ogradi.
Preplavljena emocijama, čvrsto stegne zube da se ne bi osvrnula iza sebe.
Nestao je. Nije mrtav, on se samo izgubio. Progutala ga je zemlja koju je želio istražiti i posjedovati. Ostala sam bez njega. Ali, tu je još dijete. Zbog njega se moram vratiti u Cape Town.
Vol se nezgodno kretao, nekako nespretno, ne kao konj. Vjerojatno ću se na to priviknuti. Čovjek se privikne na sve. Ili se ne privikne? Zar čovjek stalno ne ustrajava? Za koji dan ti ćeš se početi micati u meni. Izbora nemamo. Moramo se priviknuti na drugi ritam i prostor, ti na moj, ja na tvoj, a oboje na ovog vola i ovo područje koje nas okružuje.
Sišli su niz padinu i popeli se na brežuljak s druge strane.
- Sigurno poznaješ put?
- Poznajem.
- Treba li dugo do mora?
- Treba.

On nakratko zastade i pogleda iza sebe. Tada i ona okrene glavu. Na drugoj strani, među divljim smokvama, nazirala se bijela mrlja krova. Iznad krova ptice. Vidi kako lepršaju među lišćem. Jesu li to pčelarice, pletilje ili zebe? Ne zna kako se zovu i u tom trenutku zažali što nije vodila više brige o tome.
Namjesti se udobnije i dok su išli naprijed, primijeti kako mjesto gdje je bio kamp postaje sve manje. Sad joj se pričini kao posljednje utočište kojem teži njezino srce. Toliko je toga trebalo ostaviti za sobom, pomisli, a ponajviše nade. Kao veliki valovi pred njima su se u beskraj uzdizali brežuljci i planinski klanci.
Adam se okrene, baci pogled na nju. Želi s njom porazgovarati. Ima toliko toga da se kaže i pita. Želi je dodirnuti, razbiti njezinu šutnju, prodrijeti u nju. Kad se konačno odvažio progovoriti, samo reče:
- Ponovno mi pričaj o Cape Townu.


U čitavoj koloniji postoji samo jedan grad koji ispravno nazivaju Cape, iako se to ime krivo pridaje čitavoj naseljenoj koloniji. Grad je smješten u amfiteatru koji okružuje planina Stol (Table Mountain ili Tafelberg) sa stražnje strane, a Lavlji hrbat (Lyon's Rump ili Leeuweberg) na istoku tako da je najizloženiji s južne i istočne strane s pogledom na Table Bay. Prema posljednjem mjerenju, obala ovog zaljeva je petsto pedeset toises iznad razine mora i dužine tisuću trista četrdeset i četiri toises, kad se mjeri od istoka k zapadu, tako da se sredina obale nalazi jugoistočno od grada i dvije tisuće toises daleko. Planine koje okružuju grad najvećim dijelom su bez raslinja, a strana Table Mountaina koja gleda prema gradu prilično je strma. Šikara i drveće (ako ih tako možemo nazvati), koje tu i tamo raste bez nekog reda, zakržljali su, dijelom zbog svoje prirode, a dijelom i zbog vjetrova koji pušu s jugoistoka i sjeverozapada. Zbog toga se čine isušenim, s blijedim lišćem, uništenim u zametku, i u cijelosti imaju jadan izgled. Pojedino raslinje, ako je zaštićeno hridinama i istovremeno primilo vodu iz potočića koji se slijevaju niz padine Table Mountaina, možda izgleda zdravije i otpornije, ali općenito je bez bujna zelenila koje krasi hrastove, vinograde, mirte, lovore i limunova stabla posađena u blizini grada. Osim toga, žedno zemljište obraslo vrijeskom i pješčane ravnice uz obalu pridonose da ova zemlja izgleda jalovo i neplodno. Ako se to zemljište obradi za vrijeme najpogodnije sezone u godini, goleme količine najljepšeg afričkog cvijeća prekrije razne dijelove zemlje. Tada i zelene plantaže, na nekoliko jutara obradive zemlje, izgledaju upadljivo u usporedbi s afričkom divljinom i pustinjom koja ih okružuje. Zaljubljenik u prirodu zaista se obraduje ako iz grada putuje prema Constantiji uzduž Đavolje planine (Devil's Mountain). Na tom putu zadovoljstvo u otkrivanju bogatog izbora nepoznatog, čudnog i prekrasnog proljetnog cvijeća, u kraju gdje rijetko tko dolazi, lakše je zamisliti nego opisati razne vrste kao što su: ixia, gladioluse, morea, hyacinth, cyphia, melanthia, albuca, oxalise, asperugo, geranium, monsonia, arctotise, calendula, wachendorfia i arctopuse , a uz to i polja obrasla velikim brojem raznovrsnog vrijeska i drugog bilja i grmlja te različite vrste protea. Ulaz u grad iz Utvrde na obali, okružen visokim bedemima i dubokim rovovima, pruža izvanredan pogled. Na jednoj strani nalaze se vrtovi Kompanije, na drugoj strani česme s vodom koja se slijeva sa Table Mountaina u duboki klanac, ili kloof, koji se vidi iz grada. Na ovom mjestu svi stanovnici grada se opskrbljuju vodom. Iz istog izvora opskrbljuju se i topničke baterije na Utvrdi. Vrtovi, širine dvjesto i dužine petsto toises, sastoje se od više dijelova u kojima su posađeni kelj i druge vrste vrtnog povrća za guvernera, bolnice, kao i za brodove koji dolaze iz Holandije. U nekim dijelovima posađene su i voćke ograđene stablima mirte i brijesta zbog zaštite od olujnog jugoistočnog vjetra. Osim toga, šire staze rese hrastovi visine desetak metara i svojom sjenom prave ugodnu hladovinu kojoj često pribjegavaju strani gosti koji pristaju u luku i koji se odluče na šetnju po dnevnoj vrućini. Na kraju ovog ugodnog vrta, prema istočnoj strani, nalazi se menažerija ograđena palisadom u kojoj se mogu vidjeti nojevi, casuari , zebre, a ponekad i različite vrste antilopa i manjih četvoronožaca. Sam grad pravilno je izgrađen i nije velik, tisuću toises u dužinu i širinu, uključujući vrtove i voćnjake kojima graniči na jednoj strani. Ulice, koje sijeku dijelove grada pod pravim kutom, široke su, ali ne i popločene jer zbog tvrdog sastava zemlje nije bilo potrebe za tim. Uz većinu ulica posađeni su hrastovi. Nijedna nema ime osim ulice Heerengracht koja ide duž prostrane ravnice nasuprot Utvrde. Kuće su klasičnog stila, prostrane i lijepa izgleda, na ne više od dva kata, uglavnom obložene štukom s vanjske strane, obojene u bijelo, a ponekad i zeleno. Ovu posljednju boju Holanđani najviše vole. Određeni broj najljepših kuća izrađen je od naročite vrste kamena koji vade zatvorenici u kamenolomu na otoku Robben. Većina kuća pokrivena je nekom vrstom trske tamne boje (Restio tectorum) koja raste na suhom i pješčanom terenu. Donekle je čvršća od slame, ali lakše se savija i bolje lomi. Popularnost ovog krova od trske moguće je pripisati naporu da se izbjegnu teže nesreće do kojih može doći ukoliko krovove veće težine odnese zloglasni crni sjeveroistočnjak, vjetar koji hara u ovom području.


- Jesam li to ja?
Klečeći na stijeni, nagnula se nad odrazom svog lica s pozadinom drveća i oblaka koji plove nebom. Izula je cipele. Pištolj se nalazio na ravnoj stijeni pokraj nje, blizu zavežljaja s čistom odjećom. Na tom mjestu uski se potok proširio i pretvorio u plitku i mirnu stajaću vodu čija površina je tek zamjetno poremetila odraz njezina lica. Iznenađena, pozorno je buljila u odraz koji ju je promatrao. Zar me ne prepoznaješ? Lice kao da je poznato, ali...
Samo tri dana su prošla otkad su krenuli. Zar je moguće da tako brzo čovjek postane sebi stranac? Tijekom tog dugog putovanja imala je u kolima svakog dana više nego dovoljno vremena za dotjerivanje kose i vođenje brige o sebi. U velikoj kući u gradu, na njezino izričito traženje, svuda su je okruživala ogledala, čak i u kupaonici. Zašto to ne bih tražila ako se od tebe jedino očekuje biti lijepa? Majka bi bila zadovoljna kako je tijekom putovanja pazila na sebe - i u divljini je moguće sačuvati dostojanstvo.
Sa sobom je ponijela priručno ogledalce, ali ova posljednja tri dana bila je odviše umorna da se noću njime posluži jer je jutrom bila zauzeta pripremanjem oko nastavka putovanja. Sporo su se probijali, ali bilo je iscrpljujuće. Osjećala je bolove u čitavom tijelu. Ponekad bi u trbuhu osjetila male grčeve i znoj bi joj izbio na lice. Noću se stalno prala, čak i ako bi Adam trebao nositi vodu s udaljenosti veće od jedne milje. Radio je to s posprdnim izrazom na licu koji ju je iritirao, ali i plašio i ostavljao bez snage.
Skrila bi se iza grmlja i prala kradomice i na brzinu, tek toliko da se rashladi i sa sebe skine prljavštinu nakupljenu tog dana, iako je gorjela od želje da se opere u mnogo više vode (kao onda kad je s nogu uklanjala tragove murvina ploda).
Ovog popodneva bila je odviše umorna za nastavak puta. On je to, izgleda, primijetio, iako nije rekao ni riječi, i kad su stigli do tog potoka, zaustavi se da ispregne volove. Osjetila je u njemu ljutnju. On, kao i ona, pred očima vidi more. Međutim, u ovakvu stanju put nije mogla nastaviti. Otišao je tražiti drva za potpalu i podizanje noćnog zaklona. Promatrala je kako odlazi s remenjem, daleko prema susjednim brdima, dok je ona sišla do potoka - za Boga miloga, drži pištolj pokraj sebe! - da bi potražila tu vodu do koje se teško dolazi. Klekne na široku ravnu stijenu, zahvati rukama vodu i zaroni lice. Onda baci pogled na vodu i ugleda svoje oči, tamnije nego inače, vjerojatno zbog vode. Mokra kosa prilijepila joj se uz lice, a prašina na sljepoočnicama, bez obzira na to što je lice zaronila u vodu, slijevala se kao blato niz obraze u tankim linijama. Jesu li to jagodice iskočile, je li izgubila na težini?
- Jesam li to ja? - začuje svoj glas koji se pitao pomalo začuđeno. - Ako sam to ja - tko sam onda ja?
Panika je odjednom obuzme, ta, ona je ovdje, to je ona. Dolje u gradu, u društvenim krugovima gdje ju je majka vodila, dobro su je poznavali - bila je to mala tračarska sredina - odmah bi je prepoznali na zabavama i balovima: onamo, preko puta, u haljini boje senfa, to je Elisabeth, kći ravnatelja zaliha Kompanije, majka joj je iz Batavije. Na ovom putovanju ona je žena bijelog istraživača. A sad, odjednom, ne postoji nitko u kome se može prepoznati. Nitko izuzev nje, ovdje u ovoj vodi, u ovom prostoru kojim lete zalutale ptice. Što ja radim ovdje? Tko sam ja koja ovako izgleda? Zuri u svoj odraz u vodi, pipa prsluk od fine bijele čipke koji se, crven od prašine, slijepio od vlage. Uštirkani bijeli rubovi manšeta, pričvršćeni na žute rukave i vezani za lakat, sada su prljavi i vise. Ne želi vjerovati da je to ona, odbija pomisliti da tako izgleda. Potpuno je blijeda, a zbog manjka sna prošle noći pojavili su se podočnjaci. Pokušava ih isprati vodom, ali uzalud.
Naglo ustane i vrati se na brdo da bi se uvjerila. Stvarno, ni traga od njega. Otišao je daleko, proći će više od sata prije negoli se vrati s drvima. Potpuno je sama. U dubini trbuha osjeti nalet tjeskobe. Ranije, kad je odlazio, oko nje bi ostao ograđeni prostor s kolima nalik na kornjačin oklop. Čak ni dan nakon Larssonova nestanka nije se osjećala ovako osamljenom jer je očekivala njegov povratak svakog časa. Isto tako, za vrijeme putovanja uvijek se netko nalazio u blizini. Na kraju krajeva, žena se ne ostavlja sama u divljini.
Kad se vratila na potok, gdje je nepromišljeno ostavila pištolj s cipelama i zamotuljkom čiste odjeće, još se jednom pogleda u vodi, ovog puta iz stajaćeg položaja tako da joj je lice bilo udaljeno i odvojeno zgužvanim naborima njezine odjeće.
Stopala su joj bila prljava. Podignula je haljinu do koljena i zagazila u vodu. Osjeti hladnoću oko gležnjeva. Blato se s tabana i prstiju u vodi raskvasilo i rastopilo. Strah je popustio, nestao. Pustila je rub haljine da padne u vodu i osjeti kako namočeni dio postaje teret koji je vuče prema dolje. Sama je. Otkopčala je prsluk i na trenutak ostala tako s rukama na dekolteu haljine osjećajući krivnju zbog probuđenih osjetila. Onda se naglo odluči, odveže vrpce steznika, spusti haljinu niz bokove i ostavi da se natapa vodom oko koljena i tone do dna. Iskorači iz podsuknje i oslobodi je se s nekoliko trzaja. Odjeća se nije pomaknula u plitkom blatnom koritu, nije joj smetalo lagano strujanje vode. Zašla je dublje u vodu i osjeti kako je hladnoća miluje i pohlepno se penje iznad koljena i do osjetljive unutrašnjosti bedara, prelazi preko bokova i blage krivine trbuha sve dok nije stigla do prsiju. Iznenada je zahvati ushit i zaroni u vodu. Kad je izronila, osjeti težinu mokre tamne kose i otpliva do druge strane potoka. Tek nakon dužeg vremena vrati se na stijenu, uzme sapun, nasapuna se i ponovno zaroni u pohotnu nevinost vode.
Nije joj se dalo odjenuti, Sunce je bilo na zalazu, ali bilo je još toplo. Ispruži se na ravnoj stijeni iz koje je isijavala toplina, uz topli kamen pritisne tijelo koje se nakon pranja još presijavalo od vlage, u njoj se nešto čudno pokrene i počne stenjati od nabujale strasti. Okrene se na leđa i sva uzbuđena privuče sebi koljena, počne se dirati, milovati, otvarati, zatim osjeti kako postaje vlažna, dahtala je trudeći se obuzdati snažnu želju, zabacivala glavu desno i lijevo dok nije dostignula ekstazu, začuje svoj vrisak i polako se primiri uz posljedni uzdah.
Poslije dužeg vremena podigne se, stane raskrečenih nogu na rub stijene i prepusti se ispitivanju svog odraza u vodi. Ugleda lice s očima koje gore, male dojke, punije nego inače, bradavice, mekane na dodir, s kolutovima nešto tamnijim, trbuh koji se tek počeo dizati, mali, uski čuperak stidnih dlaka iznad nabubrela otvora, koji je još uvijek bio raširen. Sve ovo mjesecima nisam mogla primijetiti, sve sam to ja, sve je to odjednom postalo neobjašnjivo, predivno, čudesno, pomalo zastrašujuće. Jesu li ovo konture mog tijela? Ukoliko dođe do promjene, ako moje dojke nabubre, trbuh se nadme, moje ruke postanu tanje, a moj organ sazre kao voćka ili moja rebra postanu vidljiva, hoće li sve to utjecati na moje tijelo, hoće li se ono raširiti ili ući u sebe? Gdje prebiva to neuhvatljivo ja? Iznad mene nebo koje ne mogu pitati, koje nema odgovora, bijeli oblaci koji polako odmiču i Sunce, oko mene kamenjar i crvena zemlje, trava i gusta šikara.
Obeshrabrena, ona klekne i dohvati odjeću koja se močila, ali kad se jače nagnula da je izvadi iz vode, s druge strane potoka primijeti neko kretanje, zastade i skameni se na mjestu. Potresena od snažnog šoka i straha, ne usudi se pogledati. Naposljetku, ipak odluči podignuti glavu - uhvati je jeza od vode koja se slijevala iz kose niz ramena i leđa - i dokuči da je to samo duiker , mala antilopa dugih, širokih ušiju i krupnih očiju koja je kao prikovana zurila u nju. Pred tim nijemim pogledom više se osjeti golom nego da je bila bez odjeće. Toliko je bila ranjiva da osjeti jaku želju da zaplače. Na dugim tankim nogama antilopa je nepomično stajala, s odrazom u vodi, okružena šikarom. Kao da se u onim crnim očima, zemlja, nebo i ovaj svijet, sve pretvorilo u prvobitno, bezazleno zurenje. Skrila sam se u vrtu iza drveća jer sam bila gola.
Nije bila u stanju ništa učiniti, podigne ruke da pokrije dojke i mokra odjeća padne natrag u vodu.
Odjednom, u jednom pokretu, brzinom zračka svjetlosti, antilopa se okrene i izgubi iz vida. Nestala je kao da ondje nikad nije ni stajala.
Elisabeth se vrati u stvarnost, žurno ustane, stavi na sebe čistu odjeću koju je ponijela sa sobom, zaveže vrpce i čvrsto se zakopča. Zasmetale su joj široke čipke na manšetama koje su pokrivale ruke. Ona ih strgne i odbaci. Veoma pomno savije haljinu oko nogu i klekne da završi s pranjem.


On je skupljao drva. Duga jakna bez kragne visjela je na jednoj grani, poderana od trnja, prsluk je odbacio već prvog dana putovanja. Imao je na sebi samo hlače i prljavu bijelu košulju opšivenu čipkama. Odložio ju je na hrpu grana koje je skupio. Posljednjih dana brežuljci s blagim obroncima postupno su se uzdignuli u oštri greben s kamenim hridinama. Skoro bez raslinja, trava više žuta nego prije, druga klima. Još dalje prostrla se ravnica s niskim brežuljcima, ravniji teren od onog koji je ostao za njima. Za dva dana, možda tri, stići će do sela Hotentota gdje je imao običaj povremeno navratiti. Današnjeg dana namjeravao je više napredovati, barem do podnožja ovog izduženog obronka, ali ona se brže zamori nego što je očekivao. Vjerojatno to ne želi priznati, ali je primijetio blijedi krug oko njezinih očiju, a nakon neprospavane noći, zbog kišice koja je sipila, i tamne podočnjake ispod očiju. Podignuli su logor iza grebena, gore, u blizini potoka.
Ove noći neće biti potrebe skloniti se od kiše kao prošle noći kad su morali sve raspakirati da bi kožama pokrili sebe i najvažnije stvari, strjeljivo i njezine knjige. Pokisnuli su i unatoč tomu. Prošla su tri dana. Sad je drukčije od logorovanja ispod divljih smokava. Svakog dana sve više su se zbližavali, a noću, kad padne tama, samo vatra ih je razdvajala. Sad je vjerojatno svjesna da je on promatra.
Promatram te. Ovo je naša prva noć na putovanju. Ovo je zaista prva prava noć. Promatram te i želim te. Žudim za tobom sa svom zatomljenom strašću koja se nakupila u meni, želim te zgrabiti i osjetiti tvoje tijelo uz moje, prodrijeti u tvoju šutnju. Samo treba ispružiti ruku i dodirnuti te. Spavaš li ili se samo pretvaraš? Jesi li svjesna mene? Usuđuješ li se biti svjesna?
Zbog čega to nisam učinio? Zbog djeteta koje nosiš? Zašto bi me to spriječilo? Tvoje tijelo još nije dobilo na težini, jedva se zamjećuje na trbuhu. Bi li itko poštedio moju majku zbog djeteta koje nosi u maternici?
Mome bijelom gospodaru iz prošlosti, kojeg je Bog odredio, svijet je otvoren i za njega ne postoji zakon. On ima suprugu, njemu su otvorena vrata čitavog bijelog svijeta, ali i u naš svijet zalazi sasvim slobodno. Kad se samo sjetim putovanja u Cape Town na cisterni vina. Rano popodne završili bismo istovar, sjedili u krčmama - ja sam čekao na cisterni - sve do zalaza Sunca, kad bi bijelcima dopuštali da po mraku zađu u naselje robova gdje žive žene. Radi poboljšanja kvaliteta robova, bilo je objašnjenje. Nužna usluga. Pola sata kasnije čuvar bi sa svjetiljkom išao u obilazak i najavio: vrijeme je, gospodo, isteklo, i stavio sve pod ključ.
Nemoj postavljati toliko pitanja, rekla je moja majka. Ne pitaj. Bila je u miru sa svijetom na svoj bezazlen i bezbrižan način. Nikad se nije trudila da razumijem, a i zašto bih? Njezini su pomrli za vrijeme Velika bolesti - ako joj je suđeno umrijeti, neka tako bude - lovci su tek nekolicinu djece pronašli i doveli, upisali u knjige, smjestili u kuću za robove i naučili tko je njihov gospodar po Bogu. Krotko su se pomirili sa svojom sudbinom. Mirno bi sjedila uz kuhinjski zid, pućkajući lulu, krhko tijelo s šakama kao u ptice. U prolazu bi se netko zapitao nije li to neka djevojka ili beskućnica. Ne, tek jedna majka, moja majka. Još od rane zrele dobi njezino lice prekrile su bore. Moj narod brzo stari, kao isušeno jezero s ispucalim blatom. Ali, Heitsi-Eibib uvijek se pojavi nad prašnjavom ravnicom, uvjeravala me je ona, ponovo ćeš živjeti. Hvali Gospodina.
Mora da si to naslijedio od svoje bake, rekla je. Rodbina s očeve strane. Zbog svoje nepokornosti uvijek su zapadali u neke probleme. Zato što mnogo govore, uvijek se čude i postavljaju toliko pitanja. Eto zbog čega. Hej, kakva vajda od pitanja? Jamačno, radi se o nemirnom duhu. Svi smo pod istim jarmom, prihvati to. Jedino kad odviše ostariš, kad više nisi od koristi, kao tvoja baka Seli, onda si slobodan umrijeti. Dok ti ne dođe taj dan, za sve će se pobrinuti Bog i moj gospodar.
Seli, bako Seli, ispričaj mi svoju priču. Želim znati odakle dolazim.
Na obroncima Padanga, rekla je, raste nedirak, grm do grma dokle oko može vidjeti. Dodirneš jedan nježni list i njegov treptaj raširi se čitavim obronkom, saviju se milijuni uzdrhtalih listova. Nemoj dopustiti da te taknu, sinko moj. Čvrsto stisni zube. Sjeti se tvoga djeda Afrike: to mi zovemo čovjekom. Kad su užarenim kliještima kidali meso s njegova tijela, ni riječi nije pisnuo. Okom nije trepnuo kad su lomili njegovo tijelo na kotaču. Te noći odnijela sam mu vodu - ništa nije htio jesti - Sunce je zašlo prije nego što je umro. Ne brini, rekao mi je te noći. Već tada govorio je s teškoćom, ali nije zastenjao. Ne brini zbog boli. Nikad se ne predati, jedino je to važno. Nikad im ne popustiti. Moraš izdržati.
Neka mi samo nanose bol. To je čak i bolje. Ako nekome želiš nanijeti bol, moraš znati gdje se nalazi. Ne možeš nekoga povrijediti ako nije tu. Umirući, postajem čovjek.
Da, rekao sam, sutra idem gore po drva. Donijet ću ti, ne brini se.
Međutim, idućeg jutra gospodar me zaustavi. Danas zaboravi na drva. Trebaš poći s cisternom koja prenosi vino. Neka netko drugi ode po drva.
Jesam li ja kriv što je ujutro baka umrla od hladnoće u svojoj kolibi na Lion's Rumpu koja se nalazi na udaru vjetra?
Točno dva dana kasnije začuh majku kako pjeva dok je s ostalim robovima obrezivala osušeni vinograd. “Stara stijeno, raspukni se za mene”, kako su je naučili bijeli ljudi.
Da se nisi usudio, da se nisi usudio. Ona se pretvarala da spava preko puta vatre koja se polako gasila. Ona je žena, premda bijele boje kože. Tko zna, možda i u njoj gori žudnja? Što me onda sprječava? U ovoj beskrajnoj pustoši samo smo ona i ja, nitko neće znati, nit’je koga briga. Brine li se stablo ako s njega padne gnijezdo? Brine li se drvo ako gori?
Ili stoga što ne postoji nitko drugi na kome mogu upotrijebiti silu, zbog jednostavne činjenice što smo sami? Ni na čemu se ne mogu osvetiti. Jedino tišina i njezine sklopljene oči. I njezino spokojno disanje ako zaustavim dah i osluhnem.
Zašto je tako spokojna? Zato što je čuvam od divljih zvijeri? Jer zna da je vodim prema moru? Odakle zna? Zato što mi vjeruje jer nema drugog izbora nego mi vjerovati? Zato što je potpuno prepuštena meni?
Mogao bih ti uzeti tijelo, provaliti u njega, slomiti, iznuditi krik, krik života poput onog pred smrt. I uz to ostaješ nedodirljiva. Tvoje oči. Negdje u tom tijelu sačuvala si svoju bjelinu izvan mog dosega. Možda te odviše mrzim.
Onda sam u mraku privinuo k sebi njezino tamnoputo tijelo, okruženi disanjem svih oko nas i životinja i brda u pokretu. Miriše na more i toplo grmlje mlječike koje raste na žalu. Volim te, volim. Nakon što je popustio pritisak noktiju, osjetio sam njezine nježne dlanove na mom ramenu, dodir obraza na mom licu. Kako se to dogodilo? Tijelo u tijelo, to je lako, brzo i gotovo. Ali ovo, ti i ja, do kraja života? Ni mjesec dana poslije, gospodar ju je prodao. Za dobru cijenu od četiristo rix dolara. Naravno, bila je mlada.
Sva skupljena drva odvuče natrag do mjesta gdje su pasli volovi i počne graditi grubi zaklon od grana. Unutra mala čistina gdje će gorjeti vatra. Još je ostalo napola osušenih trakova mesa. Dok je još bio u poslu, ona se vrati mokre kose u čistoj plavoj haljini i prostre opranu odjeću po grmlju.
- Još si umorna? - zapita on preko volje.
- Ne toliko. Okupala sam se.
Baci pogled na nju. Nastavi govoriti trudeći se sakriti svoju zbunjenost budući da se sjetila da je on još uvijek prisutan.
- Vidjela sam malu antilopu. Vjerojatno se došla napiti vode. Premrla sam od straha. Najprije sam pomislila da je lav ili neka druga životinja.
- Mjesecima si već na putu. Zar se još nisi naviknula na ovu divljinu?
- Zar je to uopće bilo moguće? On se uvijek nalazio nadomak da me zaštiti - kad bi ga spomenula, uvijek bi rekla “on”.
- Ti si trebala ostati u gradu.
Zatrese joj se brada u obuzdavanja bijesa.
Počeo je pripremati drva za vatru.
- Onda ne bi bila ovdje. U ovakvom zaklonu. Ti si se naviknula na nešto drukčije.
Slegne ramenima.
- Kakva ti je bila kuća? - upita on u nadi da će izvući nešto od onoga što krije u sebi.
- Zašto želiš znati?
Sjela je na jedno oboreno deblo. Slamnati krov. Bijeli zidovi. Velik vrt.
- Velika kuća?
- Na dva kata. Da, velika kuća.
- Imala si svoju sobu?
- Naravno.
- Naravno!

- Zašto uvijek postavljaš pitanja o gradu? - upita ona sumnjičavo.
- O čemu bismo drugo razgovarali?
- Ali kao da nikad nisi zadovoljan. Što bih trebala reći da budeš zadovoljan?
- Bojiš se išta kazati. Sve želiš zadržati za sebe. Na umu ti je da sam rob.
- Ti jesi rob.
- Ovdje nisam.
- Što tu može promijeniti neko mjesto?
- Držali su me kao roba. Rob nikad nisam bio - tinjalo je u njemu.
- Onda si pobjegao?
Slegne ramenima.
- Zbog čega si pobjegao? Stalno me zapitkuješ. Ja također imam pravo znati.
- Tko ti je dao to pravo? - bijesno pogleda u nju.
Ponovno osjeti potrebu pokriti svoje grudi, kao i onda kad je antilopa zurila u nju, ali bila je odviše ustrašena.
- Dobro - popusti on neočekivano - reći ću ti. Dok je lomio granu na velikom kamenu, jedan iver zabije se u njegov dlan i on opsova. - Dakle, moj gospodar bavio se proizvodnjom vina u Hottentot’s Hollandu. Proizvodio je i mnogo brendija. Znao bi reći da nema boljeg na cijelom teritoriju. Sam ga je toliko pio da je morao vjerovati sebi. Kad god bi se ošamutio od brendija, zaboravio bi staviti bačvu pod ključ.Tada bih se i ja poslužio. Takav je naš narod. Konačno sam odlučio da je bolje pobjeći prije nego me iskušenje ne navede da izgubim glavu.
Blijedi obrazi zažare joj se od bijesa. Dugo se suzdržavala gledajući svoje ruke u krilu dok nije izgovorila: - Sve je to laž.
- Nipošto, to je čista istina.
- Ti si lažljivac.
- Naravno, ja sam lažljivac - reče polako, tihim glasom, gledajući je u lice. - Ti ne očekuješ čuti istinu.
- Zašto ne bih očekivala? - ustukne ona u obrani.
- Odviše si bijela za istinu.
Pogleda u nju. Ona mu uzvrati pogledom. Primijeti kako škrguće zubima, polako podigne glavu i u njezinim očima opet se pojavi stara arogancija puna žestine. Još uvijek u sjedećem položaju, ona privuče sebi koljena, rukama ih obgrli, spusti glavu na lakte i isključi ga iz vida. Nije u stanju zaključiti želi li time učvrstiti svoju samostalnost ili samo nastoji skriti žensku slabost. Ne drži me u iskušenju, pomisli on, nemoj me izazivati. Ti si bijele puti, ja sam smeđe puti. Nemoj da pomislim da si samo žena. Nemoj nas oboje bacati u ponor.
Dok je stajao preko puta nje, a ona sjedila na kamenu, sklupčana i sebi dovoljna, odjednom oboje postanu svjesni tišine u kojoj je nestao svaki zvuk. Nije se to dogodilo polako i postupno, već se u tom sumraku tišina naglo nametnula posvuda oko njih, kao da je neka nevidljiva, ogromna ruka u svojoj šaci stisnula sve ptice, kukce, insekte u visokoj travi, čak i lišće na drveću. Ona podigne glavu.
- Što se dogodilo? - upita ona. - Zašto je sve tako mirno?
- Nešto je napustilo ovaj svijet - reče on. - Tako se to događa. Odjednom se sve utiša i onda ti postane jasno.


Našli su ga drugog dana u popodnevnim satima, daleko, s druge strane duge ravnice gdje se počinju uzdizati brda sljedećeg klanca. Već od ranog jutra, kad su napustili noćni zaklon, primijetiše kako se strvinari, jedva zamjetne točkice na nebu, nošeni strujanjem vjetra, u krugovima spuštaju između brežuljaka. U početku, tek troje, četvero. Onda, niotkuda, još desetak, dvanaest, sve dok se nebo njima nije zacrnjelo.
S ove strane ravnice bilo je mnogo više raslinja nego prije. Zemlja je bila suha, s ogoljelim sprženim dijelovima u plitkim rovovima od šljunka koji su nastali erozijom vjetra i gomilama osušenih grana koje je vjetar stjerao u šikaru. Unatoč tomu, iz daljine sve je izgledalo bujno jer je kvrgavo, bodljikavo grmlje pozelenjelo od vlage koju je isisalo iz utrobe zemlje. Našlo se tu svakog raslinja: white-thorn, tanglewood, hedgehog euphorbia, naboom, aloja, kiepersol, karee, crossberries, assegai wood i plumbago plave boje . Neuništiva divljina, surovi krajolik, na pojedinim mjestima šikara tako gusta da se volovi nisu mogli probiti i bili su prisiljeni skrenuti s puta dok ne bi naišli na napola skrivene puteljke ili staze kojima se kreću životinje.
Prema tome, daleko su morali skrenuti da bi došli do trupla.
Pa ipak, nije im ni palo na pamet da ne priđu tom mjestu. Kad su se približili desetak metara, ništa se nije vidjelo osim trnovita drveća i strvinara koji su prekrili zemlju, neki napola raširenih krila, ogavnih, golih, ispruženih vratova i gladnih, zlobnih žutih očiju. Na pojavu pridošlica nevoljko su mahnuli krilima i sklonili se s puta, nekoliko njih, s agresivnim kukavičlukom, čak se usudilo poći za njima smiješno poskakujući. Naposljetku su se svi povukli prema obližnjem drveću.
Ležao je pokriven granama. Prvo su primijetili komadiće odjeće kako s patetičnom veselošću lepršaju na bijelom trnovitom grmlju, a zatim trorogi šešir s izlomljenim i raščupanim perom.
- Ostani ovdje - reče Adam.
Ipak, ona je sjahala s vola i krenula za njim. Dva strvinara ostala su u klopci ispod grana koje su pokrivale tijelo i pokušavala se izvući udarajući krilima i kandžama, dok im se krv cijedila s umrljanog kljuna, vrata i perja na prsima.
Kad je osjetio da mu se približava smrt, on se vjerojatno pokrio granama koje je ranije nakupio. Da to nije učinio, na svoj djelotvoran i praktičan švedski način, vjerojatno ne bi ništa ostalo od njega.
Nije to bio lijep prizor. Veći dio lica bio je izjeden, dugi kaput boje višnje iskidan na komade, nekoliko sjajnih metalnih puceta je nedostajalo, prsluk, zlatom izvezen, poderan tako da je dio prsiju ostao izložen i nekoliko rebara jezivo je izvirilo kroz iskomadano meso.
Elisabeth se probije ispred Adama. Pokušao ju je zadržati, ali je popustio kad ga je uhvatila za ruku i odgurnula.
- Moram to vidjeti - rekla je mirno.
Hotentoti su ih napustili, stoku su ukrali, Van Zyl se ubio i bio pokopan, a da je to nije uznemirilo ili dirnulo, ali ovo tijelo pripadalo je njoj i nije ga mogla ostaviti. Zbog njega je odlučila krenuti u unutrašnjost zemlje, zbog njega je napustila grad.
Smrad je nije spriječio da priđe bliže i počne sklanjati granje s tijela. Ptičurine koje su ih okruživale odjednom su se uskomešale, u jednom trenutku je izgledalo kao da se spremaju na napad i da će se jurnuti na nju, ali Adam ih je vikanjem zastrašio. Malo dalje volovi su se uznemirili i počeli frktati kroz nos.
Začudo, jedino što joj je u tom trenutku palo na pamet, bio je lov na lava, kako si prvim hicem pogodio ženku, koja je malo zastala, a onda, zdrobljene plećke, iznova jurnula. Hotentoti su vrisnuli, odbacili puške i posvuda se razbježali. Spustio si se na koljena da bi bolje naciljao. Čuo se mukli udar kremena. Kao smeđožućkasta munja lavica se na tebe sručila i povalila te na zemlju. Međutim, dok je još bila u zraku, iznenada se oglasila puška jednog Hotentota. Kad se na tebe stropoštala, Booi je priskočio, uhvatio se u koštac s lavicom da bi je odvukao od tebe. Snažne čeljusti ščepale su ga za rame i gornji dio ruke. Mislila sam, sad je sve gotovo. Ali lavica je već bila mrtva i dok se Booi otkotrljao u stranu i nastavio urlati od bola, životinja je ostala ležati na tebi. Poslije dužeg vremena počeo si se micati ispod nje sve dok se nisi izvukao. Pogledao si u mom smjeru, ali pogled ti je bio tup. Odjednom si potrčao, dalje od mene, prema najbližem stablu. Bilo je to još mlado drvo. Kao pavijan uzverao si se uz golo, tanko deblo, ali kad si došao do vrha, stablo se iznenada savilo i ti si se opet našao na zemlji. To kao da nisi ni primijetio. Jednostavno, počeo si se opet penjati. Dogodilo se opet isto. Tri puta si se penjao na mlado drvo, tri puta se ono savilo i vratilo te na zemlju. Tek onda si se zaustavio, osvrnuo oko sebe i ustanovio da je lavica cijelo vrijeme bila mrtva.
Eriče Alexise Larssone, tko si ti? Ova odvratna, rastrgana, okrvavljena masa, to nisi ti. Zar si ti ona osoba koja je tako precizno mjerila geografske širine i dužine, visine iznad morske razine, ona osoba koja je preparirala ptice savršenom vještinom, davala imena svim biljkama i životinjama u ovoj divljini? Tko si ti i kako si dospio ovdje? Reci mi, hoću znati. Ja sam ti žena. Imam pravo znati. Nosim tvoje dijete. Želim znati. Bože moj, zar ne možeš nešto reći?
Adam se zadržao na razmaku, među granama koje je ona odstranila da bi došla do trupla. Ovdje to počinje, pomisli osjećajući kako ga prži sunce. I ti počinješ ovdje učiti. Spoznaja smrti, ne možeš izbjeći taj početak. Tako je bilo onog dana kad me je ugrizla zmija, a starica mi isisala otrov trljajući ugrizeno mjesto travama i pokušavajući me održati na životu. Ili onog puta kad sam umirao od žeđe u ispucalom koritu isušene rijeke dok su mi priviđenja igrala pred očima i kad je stari Bušman šupljom trskom isisao vodu iz gorreh gdje ničega nije bilo i ispljunio vodu na moj jezik i u moja usta.
- Mogao si umrijeti, i to baš poviše vode. Što ne otvoriš oči? Što radiš ovdje? Ako nisi u stanju paziti na sebe, ne smiješ ovamo dolaziti.
U mojim ustima bljutava voda. Okus života.
- Ovdje ne smiješ ostati - rekao je Adam.
Prvo joj je to doprlo do svijesti. Nije više mogla izdržati neugodni miris koji ju je svuda slijedio, brzo se dignula s mjesta gdje je sjedila pokraj trupla, odjurila i odjednom počela povraćati. Premda je sve izbacila iz sebe na tvrdu zemlju i dalje joj se dizao želudac i dugo je osjećala žestoki, suhi nadražaj na povraćanje.
- Moramo nešto učiniti - napokon prošapta blijeda kao smrt. Tresla se od hladnoće na dnevnoj žegi, teturajući, vratila se sprezi volova i naslonila glavu na utovarene stvari.
- Što učiniti?
- Ne možemo ga ostaviti u ovom stanju.
Izravno je upitao: - Želiš ga pokopati u jamu od Hotentota?
- Ne bih željela da ga dohvate hijene.
- Već su ga dohvatile - namjerno je bio surov.
- Bože mili, zar ništa ne možeš učiniti?
- Zemlja je vrlo tvrda i nemamo čime kopati. Možemo ga pokriti kamenjem i granjem. Međutim, to će ih samo nakratko zaustaviti.
- U redu, onda ga pokrij. Sunce je prejako.
Nije mu se priključila ovog puta. Sjedila je pokraj volova u malo hlada i promatrala kako se hrva s teškim kamenjem i debelim granama. Povremeno bi nogom odgurnula strvinare koji su nevoljko prosvjedovali. Odlepršali bi u zrak, ali opet bi se vratili. Nije bilo potrebe za gubljenjem strpljenja.
Još jednom joj se podignulo u želudcu, sagnula se da povrati, ali ništa nije izašlo. Na trenutak joj se zamrači od bola. Onda su se grčevi smirili, ponovno je sjela i nastavila gledati kako gradi grobni humak.
Uvijek postoji prva noć. Nakon gozbe - nakon plesa i posluživanja jela za dugim stolom: šunke, prepelica, divljači, zečeva, ribe, odojka sa žutom narančom u razjapljenim ustima, robova, koji su se nečujno bosih nogu žurili tamo-amo, poslužujući Bordeaux i hladni Moselle, a ne i domaće vino - dakle, nakon gozbe povukli smo se u svoje sobe, dok su gosti u prizemlju nastavili s pijankom. Ti si se ispričao i otišao do malog salona da nešto završiš. Ne znam što je to bilo, nisam pitala, vjerojatno bilješke ili neke kalkulacije, nešto što je stajalo ispod lampe. Na brzinu si me poljubio u obraz i rekao:
- Možda bi gospođa Larsson pošla na spavanje, ja ću još neko vrijeme biti zauzet.
Željela sam ostati s tobom i promatrati kako radiš, ali sam se bojala biti na smetnji. Majka je gore poslala dvije robinje da mi skinu odjeću. Jadnice, od pet sati tog jutra bile su na nogama, a prošla je ponoć, bez izgleda da će skoro na spavanje. Dok su me svlačile, razvezale kosu i kupale, ja sam držala zatvorene oči pokušavajući sebe uvjeriti da me tvoje ruke miluju. Namjerno sam pomislila: moj suprug, ali glupo je zvučilo. Kad su otišle, skinula sam dugu bijelu spavaćicu s čipkastim volanima i vezom i gola legla u krevet čekajući na tebe. Kad si ušao, počelo se već razdanjivati.
- Mislio sam da spavaš - bio je iznenađen, skoro ljut.
- Čekala sam te.
Okrenula sam se da ti ne bude neugodno dok se svlačiš, ali sam te cijelo vrijeme promatrala u ogledalu sa strane, tvoje veliko, bijelo tijelo, snažno, oblikovano zemljama i putovanjima. Pokušavala sam zamisliti kako ćeš me ozlijediti i kako ću prokrvaviti. Željela sam da poteče krv boje duda, zbog tebe, ali i mene, željela sam saznati što znači postati ženom, osobom kojoj si ti dao drugi oblik. Legao si pokraj mene, poljubio me, okrenuo se na drugu stranu i ubrzo zaspao. Sljedeće noći, kad si me uzeo, sve se svelo baš na to: imao si me, iskoristio i bilo je gotovo. Nije čak ni boljelo, tek nešto malo krvi.
- To je sve? - upitala sam.
- Što?
- To je sve, samo to?
- Ne razumijem.
- Ni ja.
Onda si opet zaspao. Ja, nisam.
Sad bih opet htjela zapitati: - Zar je to sve?
Međutim, opet mi nisi odgovorio. Zar je to sve, ova beskorisna, smiješna, jadna hrpa dronjaka u ovoj ravnici, kao ptica koja je pala i istrulila i čije je perje razbacao vjetar?
Jedno veliko ništa.
Ili to znači sve? Sad mi je jasno: ono što je strašna stvar, nije čovjekova smrt. To je tek otrcana fraza. Ono što je strašno, to je ono što je tom smrću nestalo, sve ono u što si vjerovao, sve ono čemu si se nadao, sve što si mislio da voliš.
Počivaj u miru, Eriče Alexise Larssone. Uvijek ostaje ona prva noć.

Te noći koju su proveli među brdima, u malom logoru, koji su podignuli, imala je još jače grčeve. Otkad su pronašli truplo pa do kasnog popodneva, čitavim putom, nisu progovorili ni riječ. S vremena na vrijeme bacio bi pogled prema njoj, ali ona kao da nije bila svjesna njegove nazočnosti, išla je naprijed kao što pluta komad drveta na jezeru, nesvjesna svojih kretnji. Svjetlost je bila zapanjujuće sjajna, nikakve izmaglice na horizontu, ničega tajanstvenog u prijevojima između brda, svaki predmet određen svjetlošću, razotkriven svjetlošću, kamen kao kamen, drvo kao drvo.
Cijelim putem osjećala je bolove kao i prethodnih dana, ne naročito jake, ali stalne, bili su sada već vjerni pratitelj na kojeg možeš računati. Otkad su se zaustavili zbog mraka, postajali su sve snažniji, svaki bol izdvajao se kao drvo ili kamen u okolini, ali ona je stisnula zube, ne izustivši ni riječi. Sad, u mraku, bol je bio toliko jak da nije mogla zaustaviti stenjanje.
Adam se smjesta probudio.
- Što ti je?
- Ništa.
- Čuo sam te.
Kroz stisnute zube ponovi ispusti krik.
- Oh, Bože, barem da sam u gradu, netko bi znao što napraviti.
- Gdje te boli?
- Ovdje.
Držala se za trbuh, polako ga trljala i pritiskala. Tajanstveno kretanje ponovno se unutra pojavilo s udarcima prema površini, kao što zemlja podrhtava pri potresu. Ali, nadražaja na povraćanje nije bilo kao prije. Shvatila je, skoro biološki, ovog puta njezino tijelo pokušava se osloboditi jednog dijela sebe, djeteta.
Možda će bol prestati ako mirno ležim.
- Donesi mi brendija.
On joj ga pruži i ona popije jedan gutljaj.
- Sutra stižemo u selo Hotentota - rekao je. - Možeš li izdržati do tada? Oni će znati što treba učiniti. Već danas bismo stigli da nismo...
Proguta još malo brendija.
- Što Hotentoti mogu učiniti? Kakve koristi od njih. To je samo skupina “prljavaca”.
Nije odgovorio.
Nakon nekog vremena, dok su zvijezde zamicale iza najbližeg brda pretvarajući aloje i suhe panjeve u groteskne siluete, ona legne na tvrdu zemlju i počne okretati glavu na sve strane i rukama pritiskati trbuh koji se grčio od bola.
- Zaista vjeruješ da mi Hotentoti mogu pomoći?
- Znaju više od mene.
- Koliko su daleko?
- Ne previše.
Ustao je i otišao po volove.
- Neće biti lako u mraku, ali možemo pokušati.
Sat kasnije umalo je skliznula s leđa životinje. On je to primijetio i uhvatio ju je na vrijeme. Izgubila je svijest. Tek tada ga je uhvatila panika.
Nekako joj je na silu uspije kroz zube uliti malo brendija i ponovno je popne na vola.
- Čvrsto se drži. Hodat ću uz tebe. Nije više daleko - izgovorio je to kao da je preklinje.
Ponovno je jeknula. Brendi ju je ošamutio, ali je istodobno osjetila i mučninu.
Od tog trenutka nije više bila svjesna pojedinosti osim nejednolika kretanja vola koji se njihao ispod nje, bolova koji su je pritiskali dok ne bi izgubila dah, a zatim popuštali, znoja na licu, grana koje su ih šibale kad bi se odveć približili, poneke psovke ili komentara koji bi Adam promrsio kroz zube. Polako se dan rađao, mutna zelenkasta svjetlost pojavi se na istoku, zora, a onda odjednom lavež pasa, mukanje krava, glasovi, ljudi.
Bila je odviše ošamućena da bi primijetila da su stigli u naselje. Bilo je to selo od tridesetak, četrdesetak okruglih koliba razbacanih oko ograđena obora za stoku koji se nalazio u sredini. Na jednoj strani, odvojeno od ostalih skupinom stabala, nalazilo se još nekoliko koliba rezerviranih - naravno, ona to nije znala - za bolesne i nečiste žene. Okruženi blejanjem koza i štektanjem pasa mješanaca, prilazili su ljudi, uzbuđeni i polusneni, djevojke s ogrlicama i pregačama od kože, starice s kapicama u dugim ogrtačima i obojena lica, polugoli mladići s ogrlicama oko vrata i kratkim pregačama koje su pokrivale stražnjicu, a sprijeda su nosili repove šakala, smežurani starci, zgrbljeni u ogrtačima od kože.
Prepoznali su Adama. On je zapodjenuo razgovor s njima, pokazuje prema njoj. Stisnuli su se u krug oko nje, svi govore u isti mah i pokušavaju je dodirnuti. Onda nekoliko starijih žena otjera ostale glasno psujući, skinu je s vola - ustuknula je od bola kad osjeti užeženi miris loja i buchua kojim mažu svoje tijelo - i odnesu do jedne kolibe iza stabala. Unutra pod od tvrde zemlje, glatko očišćen i pokriven velikom hasurom. Dok je ležala na podu, primijeti iznad sebe jednostavni sustav preklopnih ploča od škriljca i nabrane kravlje kože, koji je natkrio okosnicu kolibe, u sredini otvor kroz koji se nazirao komadić neba. Ponovno osjeti jake grčeve, ali one su je držale za ruke i noge. Neke žene, vukući je za odjeću, tjerale su je da se digne u sjedeći položaj. Pokušava im pomoći da se oslobodi odjeće i osjeti kako je skidaju. Opet je legla drhteći od hladne groznice. Netko joj podigne glavu i pritisne usne uz rub glinene posude. Zapuhne je snažni miris trava, ali nije u stanju odmaknuti glavu. Nepoznate ruke pokriju joj oznojeno tijelo životinjskim kožama. Trese se od žestokih grčeva. Nije više vladala svojim tijelom sve dok grčevi nisu popustili, dok nije prokrvavila i dok sve nije izašlo iz nje. Žene su donijele vodu da je isperu, ponovno su je pokrile i ostavile samu. Bila je tek toliko pri sebi da je mogla osluhnuti cvrkut ptica u drveću, polako utone u san želeći samo da umre.
Nije joj bilo poznato kada je san prestao, a svijest se povratila. Ispred kolibe, ili u blizini među drvećem, netko je na dugom, čvrstom peru od ghoera puhanjem izvodio jednolični zvuk i niski žalosni ton ušuljao se u njezin san. Povremeno su neke sjenke ulazile i izlazile iz kolibe. Pokraj nje neka vrlo stara žena budno ju je pazila, na ptičjoj glavi kapa od zebrine kože, a smežurano, ispucalo lice nalik paukovoj mreži na suhom koritu rijeke, sise izdužene i uske kao dvije prazne vreće na čijem dnu tek šaka kukuruznog brašna. Mirno je pušila dugu lulu i ispuštala oblačiće dima kiseloslatkastog mirisa hašiša. U daljini se oglasio slabi lavež pasa, meketanje koza, plač i smijeh djece, zvuci koji dopiru iz nekog drugog, udaljenog svijeta.
- Popij - reče starica pridržavajući kožnatu vrećicu uz njezina usta. Osjeti mučninu od slatkasta i kiselkasta mirisa skute pomiješane s medom, ali zbog slabosti ne daje otpor i bez riječi posluša. Hladna i gusta smjesa klizi joj niz grlo, ali želudac se buni. U njezinoj utrobi gori vatra.
Najgore je sad već prošlo, ali, po svemu sudeći, to je tek početak. Pokušavaju me otrovati, pomisli ona. Zato što sam nepoznata osoba i u mene nemaju povjerenja - ja sam bijele puti. Što niste upotrijebili jači otrov, zašto me niste ubili na brži i lakši način? Ne mogu si pomoći što sam bjelkinja.
Odviše si bijela za istinu. To su bile njegove riječi. Kako je znao? I to još rob? Držao je da će me laž i prijevara sasvim zadovoljiti. Zar bi netko krenuo na ovakav put tražeći laž? Uvijek ispadne drukčije nego što očekujemo. Nemojte me više mučiti. Takve kao što si ti i tebi slični razapinju ispred Utvrde, za vas je to brz i lagan kraj. Postoje drugi oblici patnje kojima nema kraja. Ali, vjerojatno, za sve nas se svodi na isto. Na kraju smo svi slomljeni. To je zbog ove zemlje. Moja majka je to shvatila davno prije mene. Pokopala je dvoje djece, trebala bi znati. Dva sina. Ostala sam ja, djevojka, niže biće ni od kakva značenja, koja nije sin, koja nije željela biti ja. Žena u unutrašnjosti zemlje, jeste li ikad čuli za takvu ludost? I ona je nekad bila mlada i srčana, vjerovala da će osvojiti svijet. To je on rekao. Napustila je sve što je imala, svoju obitelj, Bataviju, udoban život, svoje društvo, sve da bi se udala za čovjeka iz Cape Towna. A on, ostavio Francusku da bi se smirio među divljacima, ali slobodan. Da bi se prilijepio uz tebe, tek jedno tijelo. I to je sve? Mogu bolje svojom rukom! Ako želiš, proglasi me ludom. A Van Zyle, jadnog li mladića, privlačila sam ga. Zbog njega si odjednom postao ljubomoran i agresivan. Sad je mrtav. Sad smo svi mrtvi. Osim mog starog ujaka Jacobsa u Cape Townu, on možda još čeka.
- Samo ti lijepo odrasti, dijete moje. Ako te nitko ne bude htio, tvoj stari ujak brinut će se o tebi.
Pod dudovim stablom satima je s ocem igrao šah.
- Elisabeth, hajde da te naučim igrati pa ćemo zajedno isprašiti tvoga oca.
Kad nitko nije gledao, pod suknju bi zavukao ruku među moja bedra, njegovi prsti kradomice su me milovali i kretali sve više prema gore. Jadni moj ujko, zbog tebe noću nisam spavala, drhtala sam od straha misleći da sam zgriješila, a sad mi čak i ti nedostaješ. Ovdje nema grijeha: Bog nas nije pratio dovde. Pretpostavljam da se negdje duž puta okrenuo i vratio u Cape Town.
Tamo je ta nova mračna crkva, tamo su kućne zabave, robovi koji poslužuju bajame i šljive - najslađe i najrumenije dolaze sa otoka Robben. Gosp. Larssone, probajte. Najukusniju vodu izvlače iz bunara zatvorenika. Kad pomisliš kako je to čudesno: da bi pronašao pitku vodu, dovoljno je na otoku iskopati rupu. Gdje je sol uza sve to more naokolo? Sjećaš se, jednom sam ondje bila s ocem. Najljepši pogled na planinu iznad zaljeva. Skoro sam zavidjela zatvorenicima.
Isti pogled imaš na ulasku u zaljev kad dolaziš iz Patrije. Planina nalik psalmu, prebivat ću u sjeni Svemogućega, ali pod uvjetom da ostanem s ove strane klanca Hottentot's Hollanda, za ženu je mnogo sigurnije. Nikad ne ćeš moći činiti što želiš, jer si žena, nikad ti neće dopustiti da postaneš što želiš, jer si žena. Kao ono patuljasto drveće koje je uvezao guverner. Sigurna sam da bi i ono željelo narasti visoko i pružiti mjesto pticama da se ugnijezde i u svom podnožju stvoriti hlad za ljude i životinje. Ali, prisiljuju ih da ostanu mala i kržljava, male dražesne rugobe, ukrasi bez koristi koje drže na prozoru ili iznad kamina. Ovog puta odbijam biti poslušna, oslobodit ću se. Ovog puta krećem u vlastitu divljinu.
Naposljetku, bila sam tek mali neobični sisavac kojeg si upisao u svoj dnevnik. Vjerojatno si osjetio zadovoljstvo kako me nazvati. Zar nisi rekao kako davanjem imena iskazuješ svoje posjedovanje nekog dijela zemlje?
Možda si mislio da sam bačva, zaprežna kola ili krava koju posjeduješ? Dvoja zaprežna kola, pet sanduka, dvije tave, šesnaest pušaka, devet Hotentota, jedna žena. Koliko rix dolara to iznosi? Hoće li ti kompanija nadoknaditi štetu? Gospodine moj, oni su vam mnogo škrti.
Možda je ipak najbolje kad si nečije vlasništvo. Ne trebaš se brinuti o hrani, piću, o sutrašnjici, o sreći, ljubavi ili istini. Čak i rob dobije sve što mu treba, hranu i batine u određeno vrijeme. Zašto se onda ne bih prepustila? Što to u meni odbija prepustiti se drugomu? U ovoj beskrajnoj divljini ja sam sama. Čak i ako me čeka smrt, nema mirnog počinka, nitko me neće oplakati. Tek hrpa kamenja u ravnici. Prije ili kasnije hijene i šakali će te iskopati i požderati svaki komad koji otkinu s tvoga tijela.
Čovjeku bi trebalo dopustiti da bude čisti i ogoljeli kostur, samo kosti. Ako te otkriju u pustari, ne bi znali radi li se o muškarcu ili ženi. Tek biće od kostiju, neko ljudsko biće. Nije čudno što je Eva stvorena iz jednog rebra. Mi imamo više kostiju, mi smo neuništive. On je sav u krvi, prah se vraća prahu. Tko koga posjeduje? Posjeduješ li zemlju ili ona posjeduje tebe? Phoenicopterus ruber , vrsta grallae , ako me pamćenje služi, nikad nisam imala - kako si se ono izrazio? - sposobnosti da shvatim znanost.
Starica se opet vrati s usirenim mlijekom i ghomom , čučne pokraj nje i promrmlja riječi koje Elisabeth nije razumjela: tkhoe, kamgon, tao-b, gomma . Ona pasivno sluša, nije u stanju shvatiti što se događa. U jednom trenutku, kad se odlučila nešto reći, starica se samo nasmije otkrivajući desni bez zuba i zatim otiđe. Iza nje, na ulazu u kolibu, ukaže se sjenka muškarca. Zadržao se neko vrijeme. Kad se pokušala pridignuti na lakte, primijeti da ga više nema.
Ti, tamni čovječe, jesi li smrt ili život: tko si i što si? Ti, čije su laži užasna istina, ti, koji si na svoje vitko i snažno tijelo navukao odjeću mog supruga, što radiš ovdje pokraj mene? Zašto te se plašim? U mojoj kući naređivala sam robovima ne razmišljajući o tome; kad sam se kupala u planinskom potoku, robovi su obično čuvali stražu. Nije mi smetalo ni ako su me vidjeli bez odjeće, samo su buljili kao psi i mačke u našoj kući.
Tebe se bojim. Dobro, spremna sam to priznati u ovom mraku. Jedino te se može kontrolirati izdavanjem zapovijedi. Biti bjelkinja iz Cape Towna koju mrzim. Strah je bitniji od malo dostojanstva. Ali, zbog čega te se plašim? Silovanja se ne bojim, imao si više nego jednu priliku, to je očito, čak i odviše lako. Onda, što drugo? Zato što ne sklanjaš pogled kad te pogledam? Zato što ne govoriš? Ne zbog drskosti roba koji može dobiti batine da mu se pokaže gdje mu je mjesto. Gdje je tvoje mjesto? Imaš li neko mjesto ili dolaziš i odlaziš kao vjetar?
Rekao si da idemo prema moru, “svom moru”, i ja te pratim. Poslušna kao pas, potisnuta na mjesto koje pripada ženi. Zašto me ne ostaviš? Zašto me ne pustiš da sama umrem? Pusti me, umorna sam. Ne želim više razmišljati.
Kad je ponovno otvorila oči, starica je bila u kolibi pokraj nje. Tek nakon nekog vremena shvati da dadilja nosi njezinu suknju žute boje. Očito nije znala kako je odjenuti, pa je problem riješila tako da ju je oko pasa pričvrstila volujskim repom.
- To je moje - požali se Elisabeth. - Moje. Daj mi to.
Starica se veselo naceri.
Pokuša sjesti da bi je oduzela, onda brizne u plač. Nemate pravo sve mi oduzeti. Ali, tijelo joj se strese od novog napada groznice, a zatim joj zubi zacvokoću od hladnoće. Stara baba izađe van i vrati se s dvjema mlađim pomagačicama koje na pod naslažu grančice i drva i gorućom granom, koju je donijela druga pomoćnica, zapale vatru. Iznenada se stvori plamen od upaljena papira. Dim ispuni kolibu i stigne do žena dok ih nije progutao.
Papir? Još jednom se pridigne, dopuzi bliže, iz vatre izvuče zgužvani komad papira i zabulji se u njega bolnim očima. Bio je to djelić karte.
Nisu razumjele o čemu ona govori, odgovarale su glasnim smijehom i s uvjerenjem kimale glavom kao da razumiju. Starica nešto promrmlja, što je zvučilo kao kom-bi i kx’oa, i tada, jedna za drugom, sve napuste kolibu. Elisabeth ostane sama, vrati se tišini očiju punih dima.
Kad bi se samo mogla dovući do vatre, mogla bih zapaliti kolibu, lako bi izgorjela. Sve bi tada bilo gotovo. Ovako više ne mogu. Ovo mora prestati, ne smiju mi ovo činiti.
Pa ipak, nije se pomaknula. Previše je umorna da bi pokušala. Isto tako i uplašena i kukavna.
Pred oči mi dolazi starčić vodnjikavih očiju i debelih naočala u kućici sklepanoj od ostataka pronađenih na žalu. Stari gospodin Roloff s bezbrojnim kartama ispod žute svjetiljke. Ne dopušta da ih ponesemo sa sobom. Sami moramo unijeti u kartu svaku milju puta kojim ćemo se kretati. Žuta svjetiljka danima se njihala pred mojim očima. Ti si sjedio i označivao svaki detalj na mapi, unosio u katalog sve što se dogodilo prethodnog dana, vodio svoj dnevnik. Elisabeth previše zahtjevna prošle noći. Nisi znao da čitam iza tvojih leđa? Žene su bijedna stvorenja, eto, na koji si me razinu spustio. Bojim se, to ti ne mogu oprostiti.
Valjamo se, valjamo polako. Je li uzrok kretanje kola ili se zemlja okreće. Pazi na ovu okuku, možemo se izvrnuti. Smanji plamen. Dimi, gušim se, ovako više ne mogu. Zašto mi on ne dođe pomoći? Naravno, davno je on otišao. Bila sam mu teret na njegovu putu prema moru, eto zašto. Vjerojatno je ondje već stigao. Možda je odbacio onu bezveznu odjeću mog supruga i sam luta žalom, smeđe tijelo među smeđim stijenama, i skače u vodu. Ako podigne glavu, ugledat će antilopu koja zuri u njega. Prepoznat će mladu ženku krupnih očiju, duge dlake, mekanih prsiju, napuhana trbuha. Izaći će iz vode ne mareći što ga ženka promatra. On je krupan, snažan, čvrst kao bik. Pustit će pse na tog bika. On će ih zbaciti sa sebe, razletjet će se kao prljavi dronjci. Naposljetku, ipak će ga svladati. Sčepat će ga za gubicu i živa raskomadati. Uvijek te iznevjere.
Izvan kolibe narod pleše, vjerojatno je mrak. Ima li mjesečine? Čuje se pljesak ruku, topot stopala na zemlji, ghoera i pisak svirala. Glava joj odzvanja od udaraca prutova i tkoitkoija? . U Amsterdamu je slušala komornu glazbu, klavikord, bučne orgulje u Zuider-kerku i glazbena zvona. Kontrolirana ekstaza suvremenih skladatelja, gosp. Bacha u Njemačkoj i Italijana Vivaldija i Scarlatija. Ovo je civilizacija, rekla je majka s velikim zadovoljstvom i uvjerenjem. Otkad je poznajem, prvi put je ništa nije boljelo. Ovo je civilizacija, prema očekivanju, isto kao i zabati kuća u Amsterdamu - Oh, pogledaj onu djecu kako skakuću po snijegu, kao kod Bruegelasve je tako uredno i čisto, kao kod Steena i Vermeera. Ne volim baš Rembrandta, sve je kod njega mračno, prepušteno teškim mislima, čovjek osjeća nelagodu. Oh, Elisabeth, ako imaš imalo poštovanja prema svojoj majci, udat ćeš se za dobrog holandskog trgovca i nastaniti ovdje.
Pođimo do ciganke u Kalverstaatu, kažu, ona sve zna. Samo je pogledala u tvoj dlan i prevela: tamni čovjek - sin - dugo putovanje.
Zaboravi na dugo putovanje. Zašto bi se vratila u Cape Town, taj grad koji je Bog napustio. Majko, nije ga napustio, grad je vrlo religiozan. Nijedno rezervirano mjesto za sjedenje u Groote Kerku nije prazno nedjeljom, čak i borba s bikovima počinje molitvom. Tek iza onih planina raste vrijesak, predio osuđen na zaborav.
Prošle noći vidjela sam Boga u snu. Sanjala sam kako mi se obraća riječima. Onda sam u snu shvatila da sanjam. Jesam mu predbacila što mi je oduzeo dijete? Žao mi je, bila sam potpuno u krivu. (Oprosti, ja sam samo žena. Ti si me stvorio.) On s tim nema ništa. Jednostavno se povukao. Ta zemlja nije surova, samo bešćutna. Oduzima ono što ti je suvišno: kola i volove, vodiča, supruga i dijete, logor i sklonište, razgovor, pomoć, fiktivnu sigurnost, pripremu i vjerojatnost, odjeću. Rezucka pomalo sve dok ne ostaneš sama. Umorna sam. Pusti me spavati.
Kad se razbudila, po prvi put osjeti da joj se u glavi razbistrilo. On je stajao na ulazu. U snu je sa sebe odbacila sve kože. Sad ih ponovno navuče na sebe, sve do brade.
- Što hoćeš? - upita ona oprezno.
- Jesi li još bolesna?
- Mislila sam da si već nastavio put prema moru.
- Svaki dan sam te obilazio - reče. - Nisi bila pri sebi. Mislio sam da ćeš umrijeti.
- To bi te oslobodilo mnogih neprilika, zar ne? Nisam ti htjela biti na smetnji.
Slegne ramenima i nastavi šutjeti.
- Koliko sam dana ovdje?
- Dva tjedna.
- Još sam slaba za jahanje na volu.

- Prvo ti ozdravi.
- Zašto sam ne produžiš prema moru? - uzvrati ona umorno. - Ako naletiš na ljude, možeš im reći da sam ovdje.
- Ni jezik ne razumiješ - reče on nestrpljivo.
Neko vrijeme mirno je ležala. Onda se požali:
- Ukrali su mi odjeću.
- Nisu. Samo ih je zanimalo što nosiš. Dao sam ih nekoliko stvari koje ti ne trebaju.
- Kartu!
Podrugljivo se nasmije, bez riječi. Zatim upita:
- Trebaš li nešto?
Zatrese glavom.
- Onda moram otići. Nije im drago kad je muškarac u posjetu bolesnoj ženi.
Mnogo kasnije pojavi se starica. Ovog puta Elisabeth rado prihvati usireno mlijeko s medom. Starica zadovoljno klikne jezikom, iznese krčag van, prazne sise su se njihale tamo-amo. Idućeg jutra dođe nekoliko djevojaka da je operu i počiste kolibu. Nisu prestale brbljati i smijati se, ali ona nije razumjela ni riječi.
- Donesite mi odjeću - naposljetku naredi.
Djevojke se zahihoću ne shvaćajući.
- Odjeća - reče Elisabeth glasnije i smjelije, ali one opet nisu razumjele. Postane razdražljiva, sjedne i gestama pokaže svoje tijelo: želim se pokriti, gola sam, donesite mi...
Među njima nastane veliko veselje. Uz smijeh i šapat, pošalju jednu djevojku van uz mnogo gurkanja i gestikulacija. Malo kasnije vrati se s odjećom Hotentota.
- Hoću svoju odjeću! - ljutito zatraži Elisabeth.
One se samo nasmiju i pokušaju je podignuti na noge. Htjela se oduprijeti na trenutak. Onda, umorna od napora, prepusti da s njom rade što žele. Zapravo, pod utjecajem njihova veselja, i ona se sama počne s njima smijati. Nakon toliko dana bolovanja i izolacije, njihovo ludovanje donese joj je neko olakšanje. Nekim čudnim užitkom prepusti se njihovim rukama kao da se nalazi u svojoj sobi u Cape Townu okružena ogledalima i robovima. Zašto bi se brinula zbog njih? One su uslužne i pokušavaju uz šalu staviti nekoliko ogrlica oko njezina vrata i struka, pričvrstiti joj rogoz oko koljena i bakarni prsten oko gležnja.
Djevojka koja je donijela odjeću preuzme glavnu ulogu. Dok se vragolasto smijala, njezini predivni zubi caklili su se od bjeline. Vrlo je mlada, prilično zgodna, mlade čvrste grudi tek su sazrele. U jednom trenutku nestašno i bez imalo srama ispruži ruku i dodirne Elisabethine stidne dlake i smijući se pokaže prstom na njih. Elisabeth to nije razumjela, namršti se i ustukne.
Dok su se druge djevojke gušile od smijeha, djevojka neočekivano skine svoju pregačicu, stane raširenih nogu nasuprot Elisabethe, izbaci naprijed svoje šiljaste bokove i natjera je da pogleda svoje neobično izdužene usmine koje su virile iz spolovila skoro bez dlake i visjele u obliku dvaju rumenih visuljaka nalik resama kod purana.
Iznenađena tom bestidnošču, ali i svojom iskrenom znatiželjom, Elisabeth se zagleda u djevojku, dvije žene, licem u lice, u potpunoj bezazlenosti.
Pogledaj, to sam ja. Pokazujem ti najintimniji dio svog tijela. Sladak je i smiješan, zar ne? A kod tebe? Djevojka ponovno ispruži ruku u namjeri da dodirne njezin brežuljak. Odjednom nestane čarolija iskrenosti. Elisabethino lice se zamrači, okrene glavu kao da se srami, imala je osjećaj da mala gazela opet u nju bulji. Na brzinu, skoro ljutito, skine ogrlice i rogoz, oslobodi gležanj od bakarnog prstena i sve vrati djevojkama.
- Hoću svoju odjeću - zatraži ona. - Donesite mi moju odjeću.
Još uvijek nisu shvatile, uz hihot su se došaptavale među sobom, gurkale, male su dojke poskakivale, sjajne od loja.
- Moja odjeća - objasni ona i naglasi gestama.
Vijećale su okrenutih leđa i bacale pogled preko ramena obuzdavajući svoje veselje. U konačnici nekoliko njih napusti kolibu i ubrzo se vrati, na njezino iznenađenje, s haljinom koju je nosila na dolasku, zgužvanom, ali očito opranom i osušenoj na suncu. U žurbi, koju ni sama sebi nije mogla objasniti, zgrabi haljinu iz njihovih ruku, stavi je na sebe, zakopča steznik i veže pojas oko struka. Djevojke su je znatiželjno promatrale bez riječi, a zatim izletjele van na sunce. Kosu pokuša prstima razmrsiti. Ipak, ubrzo osjeti veliki zamor i ponovno legne leđima upola naslonjena na zid da bi mogla baciti pogled na drveće i seosku djecu koja su u daljini jurcala za kozama.
Dolazim k sebi, pomisli. Očekivala sam da ću umrijeti, ali dolazim k sebi. Kod kuće, ako bi majka osjetila vrtoglavicu, uvijek bi se netko našao pri ruci da joj sljepoočnice namaže rastopinom octa i vode ili donese prah od jelenjeg roga. Ovdje ničega nije bilo osim odvratne mješavine u glinenoj posudi od stare vještice. Ipak, ja se oporavljam. Bit ću u stanju nastaviti put. Samo ja, jer dijete je umrlo. Sjećam se noći kad su se pojavili Bušmani. Bilo nam je jasno kad su psi počeli lajati i kad je jedan skiknuo, pogođen strijelom. Uznemirena stoka počela se vrtjeti na mjestu, Hotentoti su psovali i sudarali u nastojanju da se skriju ispod zaprežnih kola. Sonkwas! Sonkwas! Sonkwas! Sonkwas! Koestri! Koestri!
Larsson je ispalio metak u zrak. Za to vrijeme stoka je već odjurila u pomrčinu, okružena Bušmanima koji su se dozivali kreštanjem kao ptice grabljivice. U toj gužvi zgrabio je pušku, skočio na konja i pojurio za pljačkašima u pratnji dvaju predradnika, Kapteina i Booija čija ruka je bila u debelom povezu. Pucnjevi iz pušaka odjekivali su u noći sve dok se stoka nije prestala glasati. Sat-dva kasnije muškarci su se vratili. Bušmani su nestali, ali desetak goveda su uspjeli spasiti. Putovanje se moglo nastaviti.
Ležeći u krevetu, čula ja kako se vraćaju, ali nije mogla ustati zbog vrtoglavice od koje su joj se kola vrtjela pred očima. Žuto svjetlo svjetiljke bi nestalo i ponovno se pojavilo. Prošlog tjedna osjetila je to nekoliko puta pripisujući to nečemu što je pojela ili popila. Ali te noći, usred tog uzbuđenja, straha, galame poradi pljačke, pucnjave i topota kopita, shvatila je i ostala bez riječi: to je zbog djeteta kojeg nosim u sebi, eto pravog razloga.
A sad, spalili su ga i pokopali, možda pokrili kamenjem, kao i njega. Dva sina je pokopala. Od toga je puknula. Mene nije lako slomiti. Pokušaj, stavi me na kušnju. Neću se predati. Ovoj jalovoj zemlji odbijam predati svoje tijelo. Ja njegujem svoju plodnost. Neka zemlja za sebe zadrži svoju jalovost.


On sjedi i promatra što ona radi. Opet su je zaokupili oni prokleti dnevnici. Vjerojatno želi namjerno potvrditi svoju superiornost.
Što bi se dogodilo kad bih sad ustao, istrgnuo ih iz njezinih ruku i uništio? Koliko je samo puta osjetio pobudu da baš to učini. Isto tako je, ne reagirajući, progutao svoj bijes. Zašto? Jadno stvorenje, nemoj misliti da ne vidim kako si izgubljena i kako se očajno skrivaš iza tih teških knjiga. Ona je u zaklonu dok ja čuvam volove koji pasu. Upravo su se vratili s rijeke i uskoro ću ih privesti u uski obor. Zbog lavova nije baš miran. Ti gadovi ih slijede čitavog dana i nijedna druga divljač nije im odvratila pozornost. Prvi put ih je zamijetio još rano jutros kad su prešli jedan brežuljak. S vremena na vrijeme tog popodneva začuje u daljini njihovo tiho i strpljivo režanje. Nije joj ništa dao na znanje. Još uvijek je slaba. Tko zna, možda će noćas biti divljači kraj rijeke. Lavovi će prvo tamo otići. U tom slučaju nema opasnosti.
Nastavila je s pisanjem. Povremeno bi bacila pogled u njegovu smjeru.
Piše li to o meni, ljutito se upita. Njegov gospodar imao je takve knjige, o kažnjavanju, o nadnicama, o vinu. Kad je napustila kolibu za bolesne u dugoj plavoj haljini i kad mu je prišla u pratnji djevojaka, prvo se raspitivala o knjigama.
Gdje su moje stvari? Gdje su knjige?
On joj je pokazao mjesto. Ljudima je podijelio brendi, duhan, jednu pušku, nešto strjeljiva i nekoliko njezinih haljina. Naravno, s kartom su zapalili vatru. Međutim, knjige nitko nije dirao, nikoga ni najmanje nisu zanimale.
Za vrijeme dugog oporavka nije prestala zuriti u njih, čitala bi ili samo okretala stranice bez nekog cilja. Promatrao ju je kao i sada. Traži li nešto? Očito je tražila, jer što bi je u tim knjigama razočaralo, šokiralo, iznenadilo, naljutilo ili uzbudilo? Kakvu tajnu one kriju? Božje riječi vječnog prokletstva?
- Moj suprug je sve tu zapisao - objasnila je kad ju je naposljetku zapitao. - O našem putovanju.
- Sve?
Na njegovo iznenađenje, lice joj se zarumenjelo, onda je izustila pomalo zbunjeno:
- Pa, sve što mu se učinilo bitnim.
- Zašto ih čuvaš? Teške su.
- Ti to ne razumiješ.
Nekoliko dana kasnije i ona je počela zapisivati u knjige. On je i dalje promatrao što radi. Uvijek se činilo da joj to smeta jer bi tu i tamo bacila pogled prema njemu. Ili bi samo zamišljeno zurila ispred sebe.
Bila je još uvijek jako blijeda, njezina put bila je skoro prozirno bijela. Nakon što je nekoliko puta oprala kosu, počela ju je plesti u pletenicu da bi je održala čistom. To ju je učinilo nekoliko godina mlađom, pravom djevojkom. Njega je to uznemirilo, učinilo agresivnijim. Sebe nije želio opteretiti ženom takva izgleda. Što bi učinio da joj se nešto dogodi? Ili još gore: što bi učinio da se ništa ne dogodi? Ako bi ostala s njim kao sada, ranjivo mlada, djevojačkog izgleda, ovisna, nadohvat ruke, a istodobno nezavisna i suzdržljiva, zaštićena građanskim odgojem i svojim knjigama?
Zašto je nije ostavio? Zbog čega gubi dragocjeno vrijeme čekajući da opet povrati snagu? Dosad je već mogao stići do mora. Sve ove godine, gdje god se kretao, zavisio je samo o sebi - tako je zamišljao slobodu. Pa ipak, svojom voljom prišao je zaprežnim kolima kad je uvidio da se izgubila u divljini. Kako je mogao znati dokle će to dovesti? S druge strane, zašto bi se vezao za ono što je nagonski učinio onog prvog dana? (Prvi dan? Nagonski? Koliko dugo se u njemu stvarala odluka? Koliko dugo je oklijevao prateći kola, stavljajući na vagu svoju slobodu i osamljenost?)
Mjesec je nestao, a onda se ponovno pojavio - to je Heitsi-Eibib iz majčinih priča o životu i smrti - a ona, premda je osjećala da joj se vraća snaga, i dalje je bila blijeda, odsutna i bezvoljna, kao da joj nije mnogo značilo što je još na životu. Tek bi ponekad na njezinu licu primijetio žar uzbuđenja, uglavnom kod pisanja i jednom kad su se u selu rodili blizanci, muškarci uzeli djevojčicu - druga beba bila je muško, umotali je u kožu i ostavili u pustari. Elisabeth nije odmah shvatila što se događa, vjerojatno je zaključila da se radi o nekoj ceremoniji krštenja. Tek mu je sutradan postavila pitanje želeći svakako vratiti dijete natrag. Morao ju je na silu spriječiti. Dijete ionako ne bi našla. Štoviše, ljudi bi bijesno mogli reagirati zbog miješanja u njihove stvari.
Čudnovato, ali od tog dana kao da se ubrzao njezin oporavak. Iako se bljedilo zadržalo, dala sije truda da se pokrene i povrati snagu. Bila je sita sela. Htjela je otići.
U konačnici, prvo su krenuli Hotentoti. Jednog jutra, kad su ustali, začuše neobično komešanje u selu. Sve kolibe u selu bile su ispražnjene i srušene, kože i asure umotane i vezane u zamotuljke, stupovi i grede, okosnice koliba i dijelovi ograde, bačeni na gomilu i zapaljeni; kolibe bolesnica, bez posebne ceremonije, također su spaljene. Jedino nisu dirali Elisabethinu kolibu. Svi su se s njom došli pozdraviti uz mnogo mahanja ruku, uz ples i provale smijeha, a onda su svi otišli, muškarci i žene, sva djeca, mladi i stari, uz metež pasa, mukanje stoke i meket koza i ovaca. Kad se u daljini slegnula prašina, od sela nije ostalo ništa osim gomila koje su dogorijevale, gole zemlje i, naravno, Elisabethine kolibe.
Njoj je to bilo neobjašnjivo. On je samo slegao ramenima.
- Zbog čega bi ostali ovdje? Oni su ionako uvijek u pokretu, od sezone do sezone.
- Kako si bio siguran da ćeš ih ovdje naći?
- Ja ih poznajem.
- Kamo su sada otišli?
- Zavisi od kiše i kad će zahladnjeti. Vjerojatno prema gorju Snow Mountains, a možda će preći preko Velike Riblje rijeke (Great Fish River).
- Što će biti sa starcima koji su s njima? Kako će oni toliko daleko?
- Svi koji su odviše stari ili preslabi da održe korak, završit će u dikobrazovu brlogu.
- Ali to nije u redu!
Nije bio spreman raspravljati, ostavi je i krene za svojim poslom. Kad se vratio, primijeti kako nešto zapisuje u knjige. Odlično, samo ti sve zapiši, piši o bebi ostavljenoj u pustari i starcima na putu. Ako će ti zbog toga biti bolje, izbaci to iz sebe, a mene ostavi na miru.
Te noći bilo je neobično ponovno biti sam. Danju bi golo mjesto, gdje se nalazilo selo, još oživjelo brojnim uspomenama, ali dok se večer primicala, nisu gorjele vatre kao prije, nije bilo galame ni stoke koja se vraćala kući, vriska djece, prodornih glasova žena i dubljih glasova muškaraca koji su se veselo okupljah oko posuda s gli korijenjem. Opet su bili sami. Ostalo je samo njih dvoje. Ova samoća im je teže pala nego prije jer su se bili naviknuli na nazočnost ljudi. Khanoes se ukazao na nebu, a zatim i druge zvijezde. U daljini se oglasio šakalov plač. Šutke su sjedili oko vatre, jedan preko puta drugog. Promatrao je njezin divni, meki vrat na mjestu gdje se ključna kost spaja ispod malog udubljenja, nježne bijele ruke, oči koje žare tamnoplavom bojom, sad mnogo veće zbog bljedila na uskom licu.
- Starica, koja se brinula o meni - reče ona odjednom gledajući u njega kroz plamen vatre - je li bila vrlo stara?
- Zbog čega pitaš?
- Ona neće preživjeti dugo putovanje. Hoće li i ona završiti u brlogu?
- Najvjerojatnije, ukoliko ostane bez snage.
- Kako to mogu učiniti?
- To bi za nju bilo bolje nego nastaviti put.
Poslije dužeg vremena, kad se vatra svela na ugljen koji dimi, ona upita:
- Što su uradili s mojim djetetom?
- To još nije bilo dijete.
- Što su uradili s njim? Jesu li ga zakopali?
- Ne znam. Znaju žene koje su se brinule o tebi.
- Ili su ga ostavili u pustari kao onu blizanku?
- Rekao sam ti, ne znam!
- Ako su se željeli riješiti djeteta, zašto ga nisu dali meni? Mogla sam ga odnijeti u Cape Town.
- Zbog čega? Kao što su uradili s mojom majkom? Da bude vaš rob?
Njezine velike oči zurile su u njega bez riječi. Tek na kraju izusti:
- Idem na spavanje.

Ustala je i krenula prema kolibi. Na ulazu zastade zureći u noć glave okrenute u stranu kao da pozorno osluškuje. Što je pokušala načuti: bebin plač? Ili je samo čekala da on nešto poduzme?
Lav se oglasi muklim glasom, ne baš izdaleka. Sjenke su duge i mračne. Nužno je bilo skloniti volove iza krhke ograde od grana. Nemirno su udarali nogama o zemlju. Knjiga joj je još uvijek bila u naručju, ali više nije pisala. Možda je i ona čula lava.
Idućeg dana natovare vola i za sobom ostave napušteno selo.
- Jesi li siguran da idemo u smjeru mora?
- Rekao sam da ću te tamo odvesti.
- Koliko je daleko?
- Daleko je, ali približavamo se.
Bila je još nesigurna na nogama. Vjerojatno je jedini razlog zbog čega se zalagala za nastavak puta bio taj što se nakon odlaska Hotentota osjećala previše izloženom opasnosti. Njihova nazočnost bila je neka vrsta zaštite. U novoj tišini bilo je napretek vremena za prepuštanje mračnim mislima; bili su odviše svjesni svoje nazočnosti. Zato je bilo bolje nastaviti put, čak i da sporije napreduju uz češće zaustavljanje. On je skrbio o hrani - korijenju, voću, bobicama, jajima, mesu - uz to je morao osigurati i dovoljno vode zbog svakidašnjeg obilnog pranja. Postala je nekako obuzeta vodom, umivanjem i pranjem odjeće, kao da je prašina na tijelu bila otrovna. U jednom trenutku, kad ga je poslala po vodu nakon što je pola popodneva skupljao drva za vatru, on izgubi živce i baci drva na zemlju.
- Sama sebi donesi prokletu vodu! - uzviknuo je.
- Učini kao što sam ti rekla - bijesno je naredila.
Udario je nogom grančicu koja mu je bila na putu.
- U gradu bih te morao poslušati. Ovdje ja odlučujem.
- U Cape Townu bih te prisilila na posluh.
- Oh, ne bi. Grad bi me natjerao, ne ti. Inače, bi i ovdje to mogla učiniti. U biti, tko si ti? Što si ti? - ponašao se kao i onog dana kad se nije mogao svladati zbog karte.
- Samo jebena žena u poderanoj odjeći. Ništa drugo.
Zurila je u njega bez riječi, a onda se vratila na mjesto gdje su istovarili stvari. Neko vrijeme, ruku sklopljenih na prsima, promatrao je što radi, kako je vrlo mirno sjela na svoj zavežljaj, licem okrenutim u profilu i pogleda uprta u daljinu. Usprkos sebi, to ga je konačno dirnulo, taj ponos i trud da sačuva svoje dostojanstvo.
Vratio se s vjedrom vode i zatekao je kako se latila igle i konca da bi zakrpala haljinu. Kad je spustio vjedro, podignula je glavu. Nije pogledao u nju. Ni ona mu nije zahvalila. Međutim, dok je hvatao volove da ih skloni preko noći, primijeti, nakon što se oprala iza drveća, kako pali vatru, stavlja vodu da provre i, prvi put na ovom putovanju, priprema večeru.
Podbode jogunaste volove da uđu kroz otvor malog ograđenog prostora i dvostrukim remenom veže ih zajedno stablo. Zatim otvor zagradi granama. Zašto, dođavola, oni lavovi nisu našli neki plijen pokraj rijeke?
Knjiga je još bila otvorena u njezinu naručju.
- Što se toliko trudiš oko volova? - upita ona kad je kleknuo da raspiri vatru.
- Zato - pogleda njezino zabrinuto lice - nemoj se brinuti.
- Znam, nešto nije u redu. Zašto mi ne kažeš?
- Sve je u redu.
Primijeti da su joj krajevi usta zategnuti, brada izbočena, a snažne vilice stisnute. Pred njegovima očima ukazalo se ponosno i prkosno lice. I protiv svoje volje osjeti neku simpatiju prema njoj: kako može biti siguran da je u pitanju ponos? Što je to tjera da se stalno tako ponaša i da nikad ne pokazuje strah ili kolebanje? Ne bi bilo teško ispružiti ruku i dodirnuti njezino rame da bi je smirio. Ne brini se, sve je u redu, ništa se neće dogoditi. Ne skrivam ti istinu iz prijezira, već zbog brige da se previše ne uznemiriš bez potrebe. Samo ti noćas mirno spavaj, ja ću biti na straži. Sutra ćemo opet nastaviti put prema moru. Ondje ćeš se odmoriti.
Ipak, nije se usudio dodirnuti je. Kad je konačno odlučio porazgovarati, glas mu je zvučao neutralno, skoro optužujući.
- O čemu pišeš?
- Ništa posebno - povukla se u sebe.
To sustezanje natjera ga da krene u napad:
- Lavovi su u blizini, a ti samo pišeš.
- Što mi prije nisi rekao? - reče ona i problijede.
- O njima bi pisala?
Napravi pokret kao da će zatvoriti knjigu, sada u obrambenom položaju, ali on odjednom ljutito zgrabi kožni povez.
- O čemu ti ovdje pišeš? Hoću znati.
Pred njegovim očima na stranici knjige marširaju nerazumljive falange slova nalik na mrave.
Nekoliko trenutaka oboje su se natezali oko knjige dok on, naposljetku, posramljen, ne odustane. Ona bučno zatvori knjigu, položi je na koljena i pokrije rukama kao da želi zaštititi neko dijete.
- Moram zapisati što se događa i vratiti knjigu u Cape Town.
- Zašto, zar ćeš zaboraviti ako ne zapišeš?
Htio je iz nje izvući više od samog odgovora, da se otvori kao knjiga, ali ona nije popuštala. Ostala je napeta i ozbiljna.
- Lako se zaboravi.
- Ono što zaboraviš, nije ni vrijedno spomena.
- Ti bi zaista želio znati što pišem, zar ne? - odjednom se naruga. - Vjerojatno ti je grozno jer ne razumiješ što radim.
Sad ona prelazi u napad umjesto njega:
- Mogu ovdje sjediti i pisati o čemu god želim. A ti ni riječi ne ćeš razumjeti.
- Što ti tu možeš razumjeti? - upita bez mnogo razmišljanja. - Bila si samo u pratnji svog supruga. Što si tražila? Sigurno ništa nisi našla.
- A što si ti našao lutajući ovim krajem svih ovih godina?
- To se tiče samo mene.
- Zbog čega si napustio grad?
- Postavljaš stalno ista pitanja.
- Zato što želim znati.
- Kad bih ti rekao istinu...
- Zašto mi ne vjeruješ? - upita ona bespomoćno.
- Tebi vjerovati? - podrugljivo će on. - Imam dojam kao da me želiš obratiti. Uskoro ćeš se početi i moliti za mene.
- Davno sam se prestala moliti - pogleda ga u oči s otvorenim izazovom.
- Nisam trpio svog gospodara - reče kratko, s prkosom - zbog toga sam otišao.
- Zašto ga nisi trpio?
- Zato što mi je gospodar.
Bez obzira na njegovu nabusitost - a možda stoga što noć, koja se spuštala, tjera čovjeka da otvori dušu, ili zbog blizine lavova, i volova koji zatežu remenje - napusti na trenutak obrambeni stav.
- Jednog dana - reče on gledajući je otvoreno u lice - dana kad me je postavio da se brinem o njegovoj služinčadi i postavio za mantoora , gospodar mi reče: “Stvoren si za ovu zemlju, kao što su Malgašani za snagu, Javanci za inteligenciju, a Hotentoti za izdržljivost. Razumiješ? Ti pripadaš ovdje.”
- Što tu ne valja? - upita ona. - Zar nisam i ja odgojena na isti način? Holanđanka, hugenotkinja i tri generacije u Capeu...
- Mi nipošto nismo odgojeni za ovu zemlju! - odgovori on ljutito. - Ti si odgojena da budeš gospodarica, a ja rob. Sve se svodi na to.
- Zbog toga si pobjegao?
Nije se na to osvrnuo, nabacao je još nekoliko grana na vatru pokušavajući otkriti mjesto odakle vrebaju lavovi.
- Jesi li sad sretan? - zapita ona. - Sad kad si slobodan?
Kratko se nasmija, ali toliko prodorno da su volovi podignuli glavu i frktali od straha.
- Ti zaista misliš da sam ja ovo želio? Da se skićem po divljini?
- Za pedeset godina cijelo ovo područje bit će pod civilizacijom - reče ona.
- Pod civilizacijom? Kakve to ima veze s civilizacijom?
- Ne mogu te razumjeti - reče ona zbunjeno.
Odjednom su mu pred očima njezine dojke - one prve noći u kolima. Mora se oduprijeti takvim mislima i provali strasti koja se pokreće u njemu.
- Kako možeš razumjeti? - odvrati on. - Ti si bijele rase, a ja sam samo rob, nije li tako? Ja sam dvije ruke i dvije noge. Ja sam poput vola ili mazge. Ti si glava, tebi je dopušteno razmišljati. Ja sam samo tijelo. Bolje da se držim svog mjesta. Drzak sam ako razmišljam. Prihvaćao sam to dvadeset i pet godina. Onda mi je bilo dosta. Više to nisam mogao podnositi. U ovih pet godina nisam ništa drugo radio nego razmišljao o ovoj divljini koja je Bogu iza leđa. Ništa o tome nije zapisano u knjigama, sve je to ovdje, u meni. I što mogu s tim?
- Ti si lud! - prošapta ona, šokirana, a donekle i sa sažaljenjem.
- Onda neka budem lud i pusti me da nastavim razmišljati! - jedva je svladao svoj bijes. - Ti se pokušavaš zaštititi. Više ti odgovara da ostanem na svojoj razini, da budem na svom “mjestu” i da me prezireš jer nisam u stanju razmišljati. Ali, ništa od toga.
U tišini koja je nastupila, nakon njegove provale gnjeva, izustila je samo njegovo ime:
- Adame. Nije tako.
On brzo ustane da donese još drva za vatru, svim osjetilima osjeti vlastitu snagu, kao da namjerno želi biti tijelo, samo tijelo, ništa nego gruba sila. Ostalo je ludost. Zašto si me ove večeri navelo da govorim na ovaj način? Pusti me, ostavi me na miru - ja sam slobodan! Želim biti slobodan.
Osjećajući se očajno, baci pogled na nju. Ona je još bila pokraj vatre i buljila u njega.
Nemoj gledati ovamo! Ne vidiš da sam gol?
Da je sad dan ili neka druga noć, napustio bi zaklon, bar na nekoliko sati, samo da opet luta naokolo otvorenim prostorom, da dobije potporu svijeta koji ga okružuje. Ali ove noći sve je prekrila tama iz koje lavovi vrebaju. Ove noći okruženi su beskrajem. Ondje se proteže Mliječna staza, a onamo svijetli šest Khusetija . Samo se na njih možemo osloniti u ovom malom skloništu u kome nemirno treperi plamen vatre. Njega je nemoguće napustiti. Posvuda su opasne životinje. Preostaje im samo ostati tu i vrtjeti se u krugu slijedeći beskonačnu spiralu prema svojoj nutrini, prema njemu, prema njoj.
Nakon što su se iz neposredne blizine začuli prijeteći glasovi, on obiđe volove da provjeri kako remenje drži, a onda se odjednom režanje lavova pretvori u riku. Pod njegovim nogama zadrhta zemlja, a volovi se podignu na noge tuleći od straha. Začuje kako ga ona zove: “Adame!” Prije nego što je stigao do nje nastane lom i pucanje grana. Ispruži ruku da uzme pušku koju mu je pružila - za divno čudo, staložena, blijeda i šutljiva - kad ugleda mužjaka s crnom grivom kako uskače kroz ogradu.
Adam opali nemajući vremena točno naciljati.
- Napuni ponovno! - poviče i brzo joj dobaci pušku.
Golemo tijelo povali ga na zemlju. Lav, pomisli. Bio je to jedan vol. Oba vola su se oslobodila i jurila naokolo. Jednog je lav ščepao za rame. Onda probiju ogradu lomeći pod sobom grane i odjure u noć. Jednoga lav nije puštao.
Adam joj zgrabi pušku iz ruke i pojuri za njima. Tek kad je stigao na kraj osvijetljena prostora između razbacanih grana i trnovita drveća, primijeti da se nalazi pokraj njega i da ga vuče za ruku.
- Nemoj praviti gluposti! - vrisnu ona. - Ostani ovdje!
Oslobodi je se i nastavi trčati, ali nakon desetak metara shvati da nema koristi. Nacilja uzgred u smjeru buke i još jednom opali. Iznenada se negdje u mraku začuje bolan urlik. Zatim tišina.
Vrati se pognuto kroz razbijenu ogradu.
Ona ga pogleda, ali nitko ne izusti ni riječi. Zajedno šutke poprave oštećenu ogradu i vrate se zadihani k vatri. On nabaca još drva. Bezbrojne iskre razletješe se po zraku. U osvijetljenoj noći čudne sjenke zaigraju preko njihova lica.
Bez obzira na vatru, zubi joj počnu cvokotati.
- Što ti je? - upita on.
- Ništa.
Počne ridati, borila se, ali bilo je jače od nje. Nije dugo trajalo. Tada stisne zube i obriše suze.
- Ispičavam se. Nije mi bila namjera.
- Činilo mi se da se nisi uplašila - reče on nespretno.
- Dogodilo se tako iznenada. Jedino sada...
- Hajde na spavanje. Umorna si. Skuhat ću malo čaja.
- Ne ću moći zaspati.
- Pokušaj.
- Što ako se vrate?
- Noćas neće - smiruje ju on - dobili su što su tražili.
- Što ćemo sada? Misliš da su se dočepali obaju?
- Vjerojatno.
- Kako ćemo onda nastaviti put?
- To ćemo vidjeti sutra.

Dugo joj je trebalo da zaspi. Više puta je u snu zadrhtala i nešto promrmljala ili ispustila jauk. On je ostao budan pokraj vatre, vodio brigu da se ne ugasi, motrio na nju, osluškivao noć. Sve je bilo mirno premda je znao da negdje nekoga proždiru. Tek pred zoru pokrije se kožama i zaspi.
Probudio se s prvim toplim sunčanim zrakama puno prije nje. Raspalio je žeravicu koja je pod pepelom već bila izgubila sjaj, postavio lonac, uzeo pušku i otišao. Dolje na rijeci skinuo je sa sebe odjeću - poderanu košulju na volane, koja je izgubila boju, i izlizane plave hlače - i skočio u vodu. Hladna kao led, probudila ga je iz mrtvila. S obnovljenom snagom navuče odjeću na mokro tijelo i uputi se kroz šumu od sekvoje, bijelog brijesta i divlje trešnje u smjeru kojim su prošle noći nestali volovi. Počne oprezno tražiti jer su se lavovi, iako nahranjeni, vjerojatno još nalazili u blizini. Nedaleko od zaklona primijeti prve strvinare i popne se na stablo da bi imao bolji pregled. Kroz prorijeđeno drveće na travnatoj čistini zamijeti strvinu jednog vola. Pomalo na smiješan način uvis su stršile dvije noge. Dvije lavice još su se polako hranile zadovoljno ispuštajući grlene zvukove. Mužjak je nedaleko od njih drijemao u travi trzajući povremeno glavom da otjera muhe. Ni traga od drugog vola.
Uz malo više nade nego prije, počne tražiti tragove u okolišu: izmet, izlomljene grančice, zgaženu travu, tragove kopita. Čak i kad je naišao na ono što je tražio, potisnuo je uzbuđenje. Možda je vol otišao odviše daleko da bi ga našao. Strpljivo nastavi slijediti tragove, povremeno bi zadovoljno progunđao, kad bi uočio neki znak koji budi nadu. Usput je nešto pojeo, bobice, lišće puno soka, korijenje, lukovice, gomoljike, voće, sve što se u izobilju može naći u ovo doba godine. Nakon svakog zaustavljanja, sjetio bi se letimice, skoro posramljen, sinoćnog razgovora. Na jakom svjetlu dana, uvidi da ono što je rekao nije bilo na mjestu, kao ni ono što je ona izgovorila. Što mu bi da se toliko otvorio. To jedino može pripisati noći i blizini lavova ili možda grižnji savjesti što ju je toliko puta namjerno ponizio, ili čak i nagonu da zaštiti njezinu bijelu ranjivost. Međutim to nije bilo u redu, to je opasno. Više se ne smije ponoviti.
Sasvim neočekivano, među brežuljcima u šumarku kiepersola, naiđe na vola koji je pasao na drugoj strani čistine. Još mu je oko vrata bio dio remena koji ga je skoro zagušio. Kad se Adam pojavio, životinja naglo podigne glavu.
Obrati joj se niskim, umilnim glasom približavajući se sve više. Vol ga, frkćući, upozori.
- Sve je u redu - reče Adam smirenim glasom - došao sam po tebe.
Vol se odjednom okrene i počne odmicati kasom. Stotinjak metara dalje, ponovno se zaustavi i osvrne preko široke grbe. Na slabinama su bili vidljivi tragovi zgrušane krvi.
- Dođi - zovnu ga Adam tiho - dođi k meni, dođi.
Vol se oglasi tugaljivim glasom. Ovog puta dopusti Adamu da mu priđe i potapše ga po plećima. Mlohava koža nervozno se trzala. Srećom, ništa nije bilo ozbiljno, tragovi na slabinama bili su od trnja ili pandži, tek površinske ogrebotine.
- Dođi - naloži on ponovno, uhvati kraj remena i popusti zategnutu petlju.
U rano popodne stigli su u logor. Elisabeth skoči na noge, ispusti dnevnike i potrči prema otvoru na ogradi gdje sačeka dok nije priveo vola.
- Jesi li bio daleko? - upita ona.
- Ne baš.
- Je li ozlijeđen?
- Nekoliko ogrebotina, to je sve.
- Vjerojatno si se umorio - reče ona brižnim glasom - pripremila sam malo hrane.
- Hvala
Baci pogled na nju. Danas joj se pojavilo rumenilo na licu. Ponovno skrene pogled.
- Moramo uskoro nastaviti put - reče kratko.
- Zašto?
- Bolje je skloniti se odavde dok su lavovi još na onoj strvini.
- Odsad ćemo se kretati zamjetno sporije - primijeti ona tiho.
- Nećemo. Ti ćeš jahati na volu. Nepotrebne stvari ćemo odbaciti.
- Nema nepotrebnih stvari! - prosvjedova ona. - Malo je toga preostalo.
- Kako ćemo onda? - upita on ljutito.
- Natovari vola kao i prije. Ja ću pješke.
- Još uvijek si slaba.
- Dovoljno sam jaka.
On to pokušava procijeniti pogledom u kojem se zadržalo nepovjerenje, ali donekle i odobravanje.
- Valjda sad nismo daleko? - upita ona.
- Nismo daleko ako idemo pravo prema obali - pogleda je pravo u oči - ali moje more mnogo je dalje.
- Zašto ne krenemo najkraćim putem i nastavimo obalom?
- Potrebno je više mjeseci da prijeđemo mnoga riječna ušća, obrasle dine i stjenoviti teren.
- Nije bitno vrijeme, pod uvjetom da stignemo do mora.
- Ne. Idemo prema mom mjestu.
- Ali...
- Rekao sam - reče mirno i time se završi razgovor.
Evo pravog razloga, pomisli on. Naše napredovanje ne bi spriječila riječna ušća, dine i stijene. Radi se o nuždi, potrebi da zadržim kontrolu, da je podvrgnem svojim odlukama, da joj pokažem gdje joj je mjesto.
I ona je to shvatila. Vidjela je u njegovim očima. Umjesto da iz nje provali bijes, ona ne izusti ni riječ. Nije se složila, to je bilo vidljivo iz načina držanja glave i ramena i, što je još opasnije, iz dvosmislena otpora šutnjom.
Pobijedio sam, zaključi on ironično. Moje odluke će se prihvaćati. Držat ćemo se mog smjera puta, prema mom moru. Međutim, to je privremeno stanje, tek odgađanje. Nešto se zaista promijenilo prošle noći. Sad je bilo samo pitanje vremena.


Epizoda na rijeci. Ona sjedi na velikom kamenu do same vode. Nova obuća, koju je on napravio od kože nakon što su se raspale njezine gradske cipele, nalazi se pokraj nje dok noge pere u vodi. Nekoliko metara niz potok on motri na vola, s kojeg je skinuo teret, kako pije vodu. Posljednjih dana morali su prijeći bezbroj potočića, ponekad su se satima trudili pronaći plitki gaz ili se borili da se probiju kroz gusto isprepleteno granje na obali. Ova rijeka šira je od većine ostalih, sredinom teče brza struja i skupine stijena oblikuju duge i duboke bazene povezane kaskadama. Dok vol pije vodu, stvaraju se mali valovi koji remete bistri odraz drveća s druge strane obale. Bez ovog mreškanja vode ne bi bilo moguće razlikovati stvari od njihova odraza. Niže, niz rijeku, jato gusaka prepustilo se struji u bazenu, na udaljenoj obali naziru se ibisi među naplavljenim drvljem, dok su rode na krutim nogama gacale kroz močvarnu travu. Kad su doveli vola do rijeke, jedva su obraćale pozornost.
- Kad samo pomislim - reče ona iznenada - vjerojatno sam prva osoba koja se ovdje pojavila. - Nasmije se u čudu: - Stvaram historiju.
- I ja sam ovdje - reče on ljutito. - Mnogo Hotentota je prošlo ovim putom.
- Htjela sam samo...
- Dobro znam što si htjela.
Bijesnim, grubim pokretima počne trljati vola suhom travom. Još jednom je poremećen mirni trenutak. U svom očaju ona pritisne dlanovima čelo i nasloni ga na privučena koljena. Zašto se ovo stalno događa. Zašto stalno kaže ono što ne smije? Možda on griješi što u svakoj najbezazlenijoj riječi ili gestu namjerno osjeti provokaciju? To postaje zamorno, čak više zamara od njihova napornog probijanja kroz vrijeme.
- Ti sebe uvjeravaš da stvaraš povijest gdje god prođeš - reče on podrugljivo.
- Pretpostavljam, povijest je ono što se događa ljudima iz Capea.
- Pa, iz Cape dolazi civilizacija na ovo područje - odgovori ona.
- Znači da je civilizacija povijest? Cape Town s crkvama, školama i vješalima, zar je samo to tebi bitno? Na koji to način vi civilizirate neko područje? Kako znate da niste otišli predaleko?
- Nisam to mislila.
- Ako nisi, zašto umišljaš da si prva osoba koja je prošla ovim krajem? Povijest je sve ono što vi činite! Sve ono što Cape čini još moćnijim, još snažnijim. Zar je to civilizacija? Nije ti palo na pamet da se ovdje povijest stvarala bez vas? Sa svakim starim Hotentotom koga su ostavili u dikobrazovoj jazbini, sa svakom bezimenom lutalicom koja je prešla ovu rijeku?
Elisabeth se hitro digne na noge.
- Ne znam što te spopalo - reče - nešto ti se poremetilo u glavi. Što god kažem, uvijek pronađeš razlog za napad na mene.
- Zato što za tebe sve dolazi iz Capea. Zato što se ne možeš osloboditi razmišljanja kao u Capeu. I zato što mi je dosta tvoga sranja.
- Što onda ne produžiš bez mene? - reče ona uzrujano. - Sam si rekao da ćeš me odvesti do mora, nisam to tražila od tebe.
- Što bi se dogodilo s tobom da te ostavim ovdje?
- To nipošto nema veze s tobom. Sama se mogu snaći. Čak i da umrem, to nije tvoj problem. Ne silim te da ostaneš sa mnom. Za Boga miloga, ako sam ti na teretu, ostavi me samu. Ukoliko želiš ostati, imaj bar toliko uviđavnosti da mi ukažeš poštovanje.
- Svakako, gospođo - naruga se on.
Kad je ustala na noge, suzdrži se da ne eksplodira i vrati se na mjesto gdje je vol bio istovaren.
- Zar ti nije jasno? Nemam volje boriti se ili svađati s tobom. Jedino želim s nekim porazgovarati, ne želim se osjećati osamljenom. Zašto se na meni moraš osvećivati zbog svoga života? Nisam to tražila. Ne želim za to snositi odgovornost.
Pošao je za volom. Zbog čega se uvijek opireš i tjeraš da izgubim živce? Želiš li me tako poniziti? Svih ovih godina bio sam sebi dovoljan, samostalan, bar sam tako mislio. A sad me svakog dana tjeraš da otkrivam kako se uopće nisam oslobodio Capea i da u svemu mnome upravlja nezadovoljstvo i mržnja. Bio sam uvjeren da sam se toga oslobodio.
Strašno me boli što sad otkrivam da je sve to bilo iluzija. Što ti znaš o tome? Ti vjeruješ da sam otišao svojom voljom. U tome je sva razlika.
Nastavili su razgovor bez riječi dok je on vezivao vola na mjestu gdje može pasti travu, a ona pripremala stvari potrebne za tu noć. Nakon toga on je otišao skupljati drva, a ona se kupala u rijeci. Prije negoli se vratio, ona se ponovno posvetila dnevniku.
Nekoliko minuta stajao je na mjestu i promatrao što radi. Vjerojatno je toga bila svjesna, ali nije podignula glavu. Nešto kasnije on se okrene i počne graditi zaklon za noć. Kad je završio, uputi se k rijeci.
Ona podigne glavu i vidje ga kako nestaje među drvećem. Pokušala se vratiti pisanju, ali ništa joj nije padalo na pamet. Ljutito zatvori knjigu i odloži je među druge knjige. Neko vrijeme pokušavala je nešto zakrpati. Ostavi se i toga i počne se vrtjeti bez cilja dok se nije sjetila da treba zapaliti vatru. Sjedeći uz vatru, bezvoljno je gurkala drva štapom i prepustila se umoru i brizi.
Zašto se ne vraća? Uzeo ju je za riječ i otišao? Pa dobro, neka je otišao, snaći će se ona. Držat će se rijeke sve do mora. Zasada je samo to važno.
Malo kasnije ostavi štap i ustane. Dođe do ulaza u logor i pomisli: “Kako bi se samo umislio da vidi da sam ga išla tražiti!” Onda se vrati natrag i počne praviti novi raspored prtljage. Međutim, poslije nekoliko minuta preko volje promijeni odluku, odlučno napusti logor i krene prema rijeci. Neka misli što hoće. Uskoro će noć. Vrijeme je da se prihvati večernjih obveza.
Kad se probila kroz grmlje, odmah zamijeti njegovu odjeću na ravnoj stijeni na kojoj je ranije ona sjedila, prljavu odjeću jednog klauna. Što je drugo nego bijedni klaun? U jednom trenutku htjela se vratiti natrag, ali se suzdrži. Odlučno priđe bliže i popne se na stijenu.
Malo dalje, niz rijeku, na kraju dugog bazena, ugleda ga kako se bućka u vodi.
- Adame!

Digne glavu i strese vodu s nje.
- Što je?
- Dugo te nema. Ja... - zastade.
- Dolazim.
Dugim zamasima ruku zapliva prema njoj; voda se pjenila oko njegovih ramena. Čaplje i ibisi još uvijek su pasli na suprotnoj obali. Pri svjetlu Sunca na zalazu ptice se dozivaju u šumarku koji je već zahvatio mrak.
Kad je stigao do plićaka, podigne se na noge i krene s namjerom da izađe van, sve dok mu voda nije došla do pojasa. Na trenutak oklijevajući, zastade i pogleda u nju. Ponovno joj dođe da se okrene i pobjegne. Međutim, ona odluči da neće to učiniti, jer ne želi. Prkosno ostane na svom mjestu gledajući pravo u njega, uzdignute glave, uvjerena u svoju nadmoć.
On zažmiri očima, na licu mu se pojavi osmijeh bez milosti. Priđe bliže. Voda se slijeva niz njegove bokove, tijelo mu je koščato, ali gipko i graciozno kao u mačke, na njemu igraju tamni i napeti mišići. Mlađahno tijelo dječaka. Sad bi trebala otići. Ali nije se pomaknula. Mali kovrčavi dio tijela ispod donjeg trbuha pojavi se iznad vode. Zureći, ona počne disati očito s većim naporom, ali uporno ostaje na svom mjestu. Danas ću ti dati na znanje tko si. Stalno me ponižavaš i vrijeđaš. Želim te vidjeti u tvojoj ranjivoj, bijednoj golotinji, izloženoj meni na milost i nemilost. Da vidimo hoćeš li se usuditi. On prilazi još bliže. Voda se uzburkala oko njegovih koljena i mišićavih listova nogu. Nad stisnutim testisima, skupljenim zbog hladnoće, njiše se komično, naivno, njegov penis. Skoči na stijenu gdje je stajala, nije se pokušao okrenuti niti rukom pokriti genitalije.
On se sagne, pokupi odjeću i produži svojim putom. Gledajući otraga, ona prvi put ugleda, preko mišića njegovih leđa, preko stražnjice i bedara, jezivu tamnoljubičastu mrežu ožiljaka i nadutih, kvrgavih masnica.
Svjesna je kako teško diše kroz poluotvorena usta.
- Divljače! - zasikće ona.
On se okrene. Hoće li se usuditi odgovoriti? Skrene pogled odjednom postiđena zbog njegova spolovila koje visi. On bez riječi nastavi hodati, s odjećom preko ruke, bez namjere da je odjene, i nestane među drvećem u smjeru logora.
- Dijete moje, nikad nemoj vjerovati robu - rekao joj je otac. - Postupaj s njim najbolje što možeš, poučavaj ga Bibliji i vjerovat ćeš da je civiliziran, pitom kao mačka. Međutim, kadtad on će pokazati zube i ti ćeš otkriti da je on ipak samo divlja životinja.
Tijelo joj se treslo, sjedne na stijenu, baci nekoliko kamenčića u vodu i gleda kako tonu na dno. Što sad nije u redu? Prije je viđala gole robove i nije se obazirala na njih, kao ni na neku životinju u Kompanijinoj menažeriji. Što je drugo nego rob? S tim mučnim nizom ožiljaka na leđima nikad više nije sličio na roba. Zbog čega onda osjeća tu slabost u nogama? Zašto se tako detaljno sjeća njegova tijela: prsiju, trbuha, bokova, nogu, njegova penisa koji se njiše nad testisima? Zašto je to uopće zamijetila? On je zaista divljak, kako ga je već nazvala. Više ga se ne smije bojati.
Tek kad je skoro pao mrak, ona smogne snage ustati i krenuti natrag. Noćas će se plašiti logora, svjetla vatre, njegova neustrašiva, arogantna pogleda.
Kad je ušla u malo sklonište, prvo je vidjela košulju i poderane hlače bačene preko grana. Načas je uhvati panika i osjeti potrebu pobjeći. Gdje može otići? Zašto? Neobični osjećaj rezignacije prostruji kroz nju: na kraju krajeva, ovo je divljina, on je divljak, što drugo očekivati? Otkad se prvi put pojavio kraj kola, ovih nekoliko tjedana, pogotovu kod Hotentota, počela je vjerovati da je on ipak drukčiji. U biti to ju je kod njega najviše ljutilo. Sad je sve jasno, njihove uloge su određene i time se treba voditi. Ukoliko postane nasilan, u situaciji u kojoj se nalazi, ona to mora jednostavno prihvatiti kao dio rizika. Jedino se čudi i ne da joj mira to što dosad nije primijenio nasilje. Sve bi tada bilo lakše za njega, pa na kraju i za nju budući da bi znala što očekivati i s tim bi se pomirila. Da je do toga došlo, bilo bi mnogo lakše nositi se s uporabom sile nad njezinim tijelom nego očekivati nemir i nesigurnost koju je doživljavala proteklih tjedana.
Suzdržana i spokojna lica, ona uđe u sklonište i za sobom pregradi granama ulaz. Jedva ga je pogledala - da, eno ga sjedi gol pokraj vatre - otiđe raspakirati stvari i namjerno izvadi dnevnike. Otvori onaj koji još nije ispunila do kraja i pokuša, odnosno, počne se pretvarati da piše. Jedva je bila u stanju drhtavom rukom držati pero i nije bila svjesna što stavlja na papir.
Ubrzo njegova šutnja postane iritanta, grebe joj po savjesti kao zrno pijeska u oku. Podigne glavu, on je promatra. Ona uzdahne i nastavi pisati nasumce vezujući riječi, po sjećanju crta siluete kuća u Amsterdamu, navodi imena životinja i biljaka koji joj padaju na um. Konačno joj prekipje zbog sve veće zbrke u glavi.
Iznenada podigne glavu.
- Izvoli mi donijeti hranu kad bude gotova - reče kratko.
- Hrana je gotova.
- Onda je donesi ovamo.
Ostavi namjerno otvoren dnevnik u krilu i gleda kako on uporno i dalje stoji na mjestu. Ukoliko ovog puta ne posluša, to će konačno biti znak otvorene pobune. Dok oboje muklo šute, ona postaje svjesna opasnosti koja visi svom težinom.
Odjednom se on digne tako naglo da se trgnula i donese hranu do mjesta gdje je sjedila: debele korijene mlječike koje je jučer iskopao, narezao i ostavio da se preko noći moče, a onda ispržio. Miriše na meso.
On se zaustavi ispred nje, otvoreno je pogleda u oči pokušavajući natjerati da nešto kaže, on očekuje, traži. Međutim, ona to odbija. Nitko neće nad njom dominirati. Uzme tanjur, okrene glavu da ne gleda u tupi glavić njegova penisa, napola nabrekao, nadomak nje.
On se vrati svom mjestu pokraj vatre. Dok je jela, bila je svjesna da je ni na trenutak ne pušta iz vida. Ona se odluči. Ne reći ništa, znači izbjegavati. Dokazat će mu kako nju nije lako zastrašiti pa makar došlo do direktnog okršaja.
- Dođi po tanjur - naredi ona.
Adam se digne, smjesta posluša, ali namjerno pokazuje ravnodušnost.
Mrzovoljno i prkosno stane ispred nje.
- Zašto se ne odjeneš? - upita ona.
Očito je to čekao.
- Ja sam divljak. Divljaci ne nose odjeću.
- Ponašaš se kao dijete!
- Zar divljaci nisu poput djece?
Elisabeth ustane na noge ne želeći ga duže gledati.
- Adame, tvoje igrice me ne zanimaju. - reče ona. - Ako želiš, siluj me. Ako misliš tako pokazati snagu. Za Boga miloga, ako to želiš, onda to učini bez uvijanja. Nemoj se naokolo šunjati čekajući mrak.
- Tko kaže da to želim? - upita on prkosno kao zmija spremna na napad. - Da sam želio, davno bih to učinio.
- Nisam baš sigurna - glas joj zvuči neuvjerljivo, ali ga drži pod kontrolom - ja samo mislim da me se bojiš.
Iznenadnim pokretom ruke on razbije tanjur o kamen koji se nalazio između njih. Ona stoji čekajući. On se nije pomaknuo.
- Ti si ta koja je na smrt preplašena - reče on.
- Tako je - reče ona suzdržavajući se - preplašena sam. Barem znam čega se plašim. Ne znam koliko si ti siguran. Nije li to gore? Zato me ne trpiš. Zato se na meni pokušavaš iskaliti.
Ono čega se plašimo, pomisli ona, to je da nas ovo prostranstvo tjera na sučeljivanje. Ponavlja se ona noć s lavovima. Postavili su se jedan nasuprot drugom, odmjeravaju snage, i najmanji pokret je bitan, jedna riječ može odlučiti o budućnosti. Zure jedno u drugo s mržnjom i žudnjom, puni tjeskobe i malodušnosti. Ja sam uplašena, ti si uplašen, noć je beskonačna. Sve je u tome. Ako napravim pokret i ispružim ruku prema tebi, hoćeš li to shvatiti?
On se prvi okrene. Nevoljko, čak, stekla je dojam, pomalo ponizno i tužno. Možda je ovog puta “pobijedila”. Međutim, ta pobjeda ništa ne dokazuje ili rješava. U biti, to je sporedna stvar. To još sve više otežava. Dovedena skoro do očaja, upita ono što nije željela znati:
- Što ti se dogodilo leđima?
- Tvoj narod ih je obradio devetokrakom kandžijom.
Ostao je okrenut leđima i dometne susprežući bijes:
- Što je to važno? Ništa to nije. Događa se svakog dana.
- Zbog toga si pobjegao?
- Zar je to važno?
- Itekako važno. Izjavio si da si otišao svojevoljno.
- Nisam ništa izjavio. Stekla si takav dojam.
- Ti si mi to dao naslutiti. Htio si da tako mislim. Nisi htio da zaključim kako si pobjegao zato što su te bičevali.
- Sad znaš. Jesi li zadovoljna? Jesi li dobila što si htjela?
- Ja to ne želim.
- Zašto me stalno zapitkuješ? - odvrati on.
- Adame, zašto su ti to učinili?
- Dignuo sam ruku na svog gospodara - reče on bez uvijanja.
- Ne radi se to bez razloga.
- Moji razlozi su osobne prirode.
- Zbog toga se i plašiš? - našali se ona. - Ima li još nešto čega bi se trebao sramiti?
- Sramiti? - zadrhti on od bijesa. - Ti se trebaš sramiti! Ti si ta koja stalno postavljaš pitanja. I to je jedna vrsta bičevanja. Vama ženama to dobro ide. Uvijek ste spremne staviti sol na ranu, i dugo nakon što muškarci dignu ruke.
- Ako tako misliš, nisi trebao odgovoriti na moje pitanje.
Opet taj zid, pomisli ona. Stalno se ponavlja. Okrene se spremna da ga napusti.
- Dobro - reče on stegnuta grla - reći ću ti ako želiš znati. Ako će te učiniti ponosnom to što si uspjela izvući iz mene.
Ona pogleda oko sebe s pokretom kao da se brani, ali on se više nije mogao zaustaviti.
- Htjela bi znati, je li tako? - kaza on otresito. - Onda ću ti reći. Gospodarice! Dignuo sam ruke na svog gospodara jer, prije ili kasnije, dođe trenutak kad moraš reći ne. Bio sam njegov mantoor, morao sam sve nadzirati. Čak sam na njegov nalog morao kažnjavati druge robove. Imao je slabo srce i od bičevanja bi se zamorio tako da je samo promatrao. Nikad to nisam želio. Nipošto svoje ljude. Ali bio sam rob, nisam mu se mogao suprotstaviti.
Utihne na trenutak, teško dišući.
- Onda mi je stara baka umrla od hladnoće jer mi nisu dopustili da joj odnesem drva za grijanje. Majka je htjela otići na pogreb, ali joj baas nije dopustio. Trebala je obrezivati lozu. Tada je sama odlučila pokopati staricu. Kad se naredna dana vratila, otišla je u vinograd pjevajući kao da se ništa nije dogodilo.
Zagledao se mimo nje u pomrčinu.
- I onda? - upita ona kad nije nastavio.
- Naložio je da ju dovedu iza kuće i vežu za stup. Dao mi je kandžiju i naredio da je bičujem.
- Adame, to nije istina!
- Ovog puta je istina - reče on i pogleda u nju kao da je očima želi spržiti. Zurila je u njega, nije bila u stanju odvratiti pogled.
- Preklinjao sam. Nije htio čuti. Ja sam nastavio kumiti, ali on zgrabi komad drveta - bio sam u poslu, izrađivao sam jedan stol, a on je zgrabio jednu nogu od stola i udari me preko lica. Ja mu otmem drvo. Prestao sam ga tući tek kad je pao na pod.
- I nakon toga?
- Ništa.

- Bio si kažnjen i onda si pobjegao?
- Što sam drugo mogao učiniti? Nisam izabrao divljinu jer sam to želio. Jednostavno, morao sam. Naučio sam kako ostati na životu, preživjeti poput životinje. Ali ja nisam životinja. Ja sam ljudsko biće. Želio bih ponovno živjeti s ljudima. Zato se jednog dana moram vratiti, ne puzeći kao odbjegli pas, već hodajući na svoje dvije noge, uspravno, ničega se ne srameći.
Spustila je glavu.
- Kako to postići? - upita ona.
- Tako da te odvedem u Cape Town. Ne do mora, već do same kuće. Natrag gradu i njegovoj planini. Ti im sve možeš objasniti. Kad im kažeš kako sam te doveo, kad im kažeš kako sam ti spasio život. Ako zatražiš moju slobodu, oni će pristati. Ti možeš otkupiti moju slobodu. To ne može nitko drugi, ja sam u tvojim rukama.
Zanijemila je, nije imala snage podignuti glavu.
- Jesi li sad shvatila? - upita u novom nastupu bijesa. - Silovanja se ne trebaš bojati. Ubio bih se kad bih ti učinio nešto nažao.
- Moja sigurnost za tvoju slobodu, je li to pogodba? - upita ona hladno.
- Ako to držiš pogodbom.
- Ja pitam tebe.
- Zar je važno kako ćemo to nazvati?
Činilo se da mu ponestaje snage. Kao da je prvi put postao svjestan svoje golotinje. Okrene svoja izbrazdana leđa i vrati se svom mjestu pokraj vatre. Nabaci još drva, a onda se zavuče u svoje kože i legne podalje u mraku.
Elisabeth sjedne gledajući u taj zamotuljakbez oblika. Kako je strašno živjeti na rubu drugog svijeta, svjestan mogućnosti da ga otkriješ? Je li to uopće moguće? Hoćemo li se usuditi? Može li se preživjeti? Koliko dugo puž može opstati izvan svoje kućice? Zašto bismo kroz plamen pokušavali stići u drugu tamu, zbog straha? Ili te baš ta strepnja tjera naprijed?
Nije imao pojma kad je otišla na spavanje. Kad se probudio u ranim jutarnjim satima, začuje kako uzdiše i jeca u mraku. Podigne se na lakat da bi bolje čuo kako ona teško diše i ispušta prigušene uzdahe, kako se nemirno vrti i trza u snu, s one strane vatre koja je sagorijevala u mutnom sjaju boje naranče. Zbunjeno i zabrinuto ustane i pođe prema njoj. Tek kad se sagnuo, shvati što čini. Stegnuta grla, opčinjen, zurio je u njezine ruke koje su se grčile između bedara. Nije se mogao pomaknuti s mjesta. Izvan njegove volje probudi se njegovo spolovilo.
Ona naglo prestane.
- Što radiš ovdje? - reče zadihano. - Odlazi! U mraku navuče pokrivač preko sebe.
Nije se pomaknuo. Ženo, ti si divljina u kojoj je čovjeku suđeno da se izgubi.
Ona sjedne i šćućuri se umotana u pokrivač. Žeravice su još tinjale i jedva davale svjetlost. Mogla je samo nazreti siluetu njegova vitka tijela, obrise ramena, uvučeni trbuh i tu prijeteću i divlju stvar kako strši prema njoj kao uzdignuta zmijska glava.
Nemoj me više prisiljivati. Zar ne vidiš kako sam prestrašena i gladna? Potreban mi je mir. Ne mogu više podnositi, nipošto sama.
On je znao, trebao se samo sagnuti prema njoj i dodirnuti, zaroniti u taj trenutak kao u duboku vodu. Ali iza tog trenutka čeka beskonačna noć, sve ono što donosi budućnost: sve nemoguće mogućnosti, sve što se može potvrditi ili zalediti jednim pokretom, stvoriti ili uništiti jednim pokretom.
Uspravi se, ustane i okrene s prigušenim uzdahom u grlu, a zatim vrati na svoje mjesto u mraku.
Nemoj, nemoj me razoružati. To je sve što mi je preostalo od slobode.
Nije se više oglasila. Ne čuje ni kako diše. Možda je opet zaspala, možda leži budna i raširenih očiju bulji u mrak. Nije okrenuo glavu. Sjedne blizu gomile grana koje su služile kao ogrjev, stavi na koljena kožu koja služi za nošenje tereta, i polako i strpljivo počne za sebe krojiti zaštitnu pregaču i pojas.


Onda je drugi vol došao na red. Sve je započelo olujom, jednom od naglih promjena vremena u Istočnom Capeu, što samo potvrđuje da je blagi i pitomi izgled te regije tek obična obmana.
U to vrijeme, po svoj prilici, nisu bili daleko od njihova odredišta na obali, možda ne više od tri do četiri dana. Promjena se naslućivala već neko vrijeme, nesnosna žega zasićena vlagom postajala je sve više nepodnošljiva. Ni pokreta u zraku, ni traga oblaka kao nagovještaj, tek nevidljiva ljepljiva žega koja iscrpljuje čovjeka i ostavlja ga bez daha.
Prošli su rubom šume, produžili kroz nekoliko skupina visokih stabala - sneezewooda , kisele šljive, sekvoja, bijelog jasena i blackwooda - dok nisu stigli do dugog blagog obronka obrasla divljim maslinama i šafranom, Hotentotovim grahom , žbunjem horse-pissa , divljim kajsijama, ghaukumom, numnumom, dry-my-throatom i euphorbijom koja raste posvuda. Odjednom se ispod njih pojavila rijeka od koje zastaje dah, šira od svih koje su dotad morali prijeći.
Slijedi ono što se dogodilo, kako je opisala u svom dnevniku.
Dok je on pazio na krokodile, ona se sagnula, napila vode i rukom nakvasila užareno lice. Kako je posljednjih dana vladala nepodnošljiva žega, da bi utažili žeđu, bili su prisiljeni osloniti se na ono što bi Adam pronašao, i to uglavnom divlje smokve i lukovice korijena kiepersola koje su bile pune vode. Najednom, kao nekim čudom, pred njima se stvori široka rijeka koja brzo odmiče.
Netom se napila vode, bila je spremna prijeći rijeku, ali ju je on zaustavio. Na ovom mjestu riječno korito može prevariti. Trebalo je hodati pola dana uz rijeku do niska gaza ili napraviti splav da ponese vola. Po ovoj vrućini daljnje kretanje nije dolazilo u obzir tako da se ona pomirila s time da ostane na tom mjestu i potraži u blizini bibrikos i gomoljike kojima će povezati balvane koje je Adam odabrao. Dobro su se izmorili, ali kasno popodne sve je bilo spremno.
- Hoćemo li sad prijeći rijeku? - upita ona.
- Bolje je pričekati jutro. Trebalo bi nam skoro sat vremena za prelazak, a tada bi bilo kasno za podizanje logora. Za ovu noć bit će nam potreban dobar zaklon. Pogledaj, sprema se oluja.
Odviše umorna za raspravu, teška se srca pomiri sumnjajući da on namjerno odugovlači kako bi je zadržao dalje od mora. Sada je za nju more značilo ispunjenje svega, odgovor na sve probleme, ostvarenje težnji, krajnji spokoj.
Svjestan njezina nezadovoljstva, da bi to nekako nadoknadio, on reče:
- Kad prođe ova oluja, vjerujem da više neće biti lošeg vremena.
- Odakle znaš?
- Uvijek je tako.
Ona pomisli koliko bi Erik Alexis Larsson bio zahvalan na takvoj informaciji. Promatra kako pomoću drveća i granja rutinski gradi zaklon. Povremeno zastane, rukom obriše s lica znoj koji se slijeva u crnim linijama preko mreže ožiljaka na njegovim leđima. Kao i obično, ona se strese kad to vidi. Istovremeno ju je to privlačilo i bilo joj odbojno. I ti si umoran, pomisli. Ne samo ja. Pa ipak, mučiš se i ništa ne kažeš. Zašto? Radi mene? Ne mogu zamisliti da sve ovo radiš radi sebe. Prije negoli si prišao mojim kolima, dok si lutao, kako si spavao svih ovih godina? Tako malo znam o tebi.
Onda se podigne vjetar. U početku su osjetili hladno osvježenje nakon mučne vrućine, dodir života koji osvježuje dlanove i lica, a u kosi znoj postaje ljepljiv i hladan. Onda zatreperi lišće, svako drvo ima svoj šum: sivo lišće divljih smokava šušti, sitni listići žutog drva ispuštaju nježnije, više tonove, grančice drva assegai trepere, niže raslinje uznemireno šapuće. Teške grane savijaju se i škripe. Nešto kasnije, kad su bacili pogled niz golu padinu koja se bez zaštite drveća spuštala prema rijeci, trava odjednom utihnu i polegne pod snagom neke divovske ruke. Nebo se smračilo. Daleko s one strane rijeke posljednje zrake sunca još uvijek su probadale planinu nadnaravnim bezbojnim sjajem. Gromovi zatutnjaše muklo i mračno, još uvijek u daljini, ali sve bliže prilaze, a iznad brjegova munja pleše nebom u obliku vatrenih pukotina.
Ali vjetar sve nadjača urlajući iznad šume kao divlja zvijer puštena s lanca. Vol u strahu počne udarati nogama o zemlju, zateže debeli remen, oči mu bijele.
- Dobro bi bilo nešto pojesti dok još ima svjetla - reče Adam.
Ostalo je nešto meda od prošle noći, a prethodno je očistio i popržio hotentotske mahune. Sve su to zalili s malo čaja koji je donesen iz grada. Međutim, zbog snažnog vjetra nisu mogli završiti s jelom. Muklim, divljim urlikom vjetar nisko prilazi pustopoljinom. Visoka stabla se zanjišu i saviju prema tlu, povremeno se čuje lom grana i njihov pad. Vol muče i pokušava osloboditi glavu od remena koji ga drži. Svakih nekoliko minuta Adam se diže i pokušava ga smiriti.
Ova oluja sliči onoj koja je vitlala one noći kad je Larsson nestao, pomisli ona. Nipošto, ova je daleko jača. Umorna od uzaludna čekanja i straha koji nije popuštao cijelog dana, te noći spavala je do zore. Ipak, ta oluja ju je zaštitila i spriječila dolazak divljih zvijeri. Osim toga, spavala je u kolima s čvrsto vezanim platnenim krovom. Ove noći ničega nema između njih i oluje. Osim stabala, osim šume.
Ubrzo su baš ta stabla postala najveća opasnost. Oboje to otkriju istovremeno, kad su iz šume začuli mukli pad od čega se sve zatreslo i zatim zvuk lomljave debla i grana koji je pratio taj pad.
- To drvo je iščupano iz korijena.
Slijedilo je još jedno i mnogo drugih, svuda u mraku duboko korijenje izvučeno je i oslobođeno čvrstog zahvata u zemlji. Međutim, vjetar postaje sve snažniji. Munje bez prestanka divlje palucaju nebom, udari groma odjekuju kao rušenje planine.
Usred noći bez kraja divovsko žuto drvo blizu njihova skloništa zapali se od udara groma. Začuju kako udar odzvanja kroz svu tu buku i kad su, zgroženi, pogledali uvis, ugledahu nebo kako gori iznad njih. Idućeg trenutka golemo drvo, lomeći sve pred sobom, sruši se pravo na njihovo sklonište i zapali čitavom dužinom. Vjetar zgrabi zapaljene grane i snažno ih zavitla u obližnje drveće. Na prvi zvuk Elisabeth skoči i u strahu se stisne uz njega.
- Moramo se maknuti odavde - reče on brzo i prodrma je da dođe k sebi - pomogni mi.
- Što treba učiniti? Kamo ćemo?
- Izvan šume - reče on. - Hajdemo, pridrži vola dok ga natovarim.
- Zgazit će me.
- Ne smije primijetiti tvoj strah. Razgovaraj s njim. Nemamo vremena na pretek.
Dok je Adam tovario stvari na njegova široka leđa, ona je tresući se pokušavala smiriti životinju milovanjem po njušci.
- Krenimo.
On se stavi na čelo. Ona krene za njim udaljujući se od gorućeg stabla prema otvorenom prostoru gdje ih vjetar dohvati kao poplavljena rijeka.
- Idemo na drugu stranu - vikne on.
Probijali su se kroz niže raslinje, gdje je prijetila manja opasnost od grana koje padaju, sve dok se nisu izbili na guštik divljih smokava i euphorbija. Nimalo nisu bili svjesni trnja i grančica koje su parale njihovu kožu.
Onda je kiša počela padati. Kao da je vjetar odnijela sobom bujica vode koja se pod bljeskom munja slijevala iz crna neba. Poslije strahovite žege koja je vladala posljednjih dana, iznenada hladnoća, koja ih je obgrlila svojim ogrtačem poput žitka leda, postane nepodnošljiva. Šćućurili su se u raslinju i skrili iza vola. Adam je ispod natovarenih stvari izvadio jednu kožu i pokrio njihove glave, dok su stvari zaštitili svojim tijelima. Ona se stisnula uz njega, čvrsto se pripivši zbog panike i, tresući se od hladnoće, dijelila toplinu svog tijela s njegovom.
Vjetar bi povremeno ojačao i u daljini napravio darmar među drvećem probijajući se prema otvorenom prostoru. Vatra se razbuktala na pojedinim mjestima, munje su među oblacima izvodile ples sv. Vitusa , a ponovni pljusak kiše oborio ih je na zemlju.
- Zar ovo neće prestati? - zubi su joj nekontrolirano cvokotali.
Oluja je toliko bjesnjela da je nestao strah. Izranjavana, izmučena, ukočena od hladnoće, nijemo se šćućurila uz njega. On ju je obgrlio rukom, dok je drugom pridržavao kožu koja je bila jadna zaštita.
- Proći će to - reče on - samo ćemo pokisnuti.
Oluja se stišala u zoru dok se siva hladna svjetlost probijala kroz crnu kišu. Padala je još neko vrijeme, a onda je i ona počela jenjavati. Ostala je pripijena uz njega, smirena, ali još pod šokom. Dok je oluja gubila snagu, pojavi se umor i prevlada pospanost. Utone u san.
Brzo se probudila zbog hladnoće, bila je nakratko u nedoumici gdje se nalazi i što se dogodilo.Tada otkrije kako on spava pokraj nje s glavom na njezinu ramenu.
Nije joj bilo jasno. Pogleda u njegovo usnulo lice i osjeti trzaje njegova tijela. Jesu li u ovom položaju proveli cijelu noć, isprepletenih udova, tako blizu jedan drugom? Dok spava, lice mu izgleda neopasno. Ni traga arogancije ili prijetećeg stava, jedino umor, tišina i odmak. Noge su joj se u snu napola ukočile od hladnoće i pokuša promijeniti položaj. On odmah otvori oči i pogleda u nju.
- Nastavi spavati - rekla je glasom koji ne prepoznaje - jako si umoran.
- Odviše je hladno. Moramo se pokrenuti.

S mukom se provuku kroz grmlje svjesni svakog trna i opake grančice. Ona primijeti svježe ogrebotine na njegovu smeđom tijelu, kao da gleda u nekog neznanca.
Razbacano grmlje i drveće iščupano iz korijena posvuda su za sobom ostavili goleme otvorene rupe nalik na rane u raskvašenoj zemlji. Okrene joj leđa i baci pogled naokolo.
Od one noći kad sam se usudio utažiti žeđu koja me je morila, u tvojim očima bio sam samo tijelo. Naša tijela nam smetaju. Kako se drukčije možemo prepoznati? Sramimo se naših tijela, ali ona se ne srame nas. U toj oluji sokolili su jedno drugo kao dvije klade koje zajedno nosi struja.
Pogledaj me. Ništa ne moraš reći. Samo me pogledaj, prepoznaj me, nemoj poreći što se dogodilo. Imaj povjerenja u mene, vjeruj u mene. Zar ne vidiš, to mi je potrebno? Ako to porekneš, onda je naša noć bila samo naguravanje životinja u oluji, tebe, mene, vola, bez razlike. A ja znam da je bilo više od toga, bilo je više, upilo se u nas kao kiša. Priznaj. Samo to tražim. Ako to porekneš, porekla si mene.
- Drži vola na oku - reče Adam - pokušat ću zapaliti vatru.
- Gdje ćeš naći suha drva po ovom vremenu?
- Možda u šumi postoji koji gustiš do kojeg kiša nije doprla. Ako pronađem sneezewood, zapalit ću vatru.
Otrči a da se nije ni osvrnuo. Elisabeth ostade na svom mjestu. Među zamotanim stvarima pronađe odjeću koja je na mjestima bila smočena, ali ne tako mokra kao suknja na njoj. Dnevnici, zamotani u kožu, hvala Bogu, ostali su suhi.
Sat kasnije ugleda tanku liniju dima kako se u šumi nesigurno uzdiže. Ubrzo dođe po nju. Natjeraju vola da požuri i trčeći uz njega pokušaju vratiti malo topline u svoja promrzla tijela. Kad je ugledala vatricu, zadrhta od zadovoljstva. Stajala je raširenih ruku čekajući da prokuha voda i zatim poprži nekoliko trakova namočenog biltonga .
- Najbolje bi bilo da se ovdje zadržimo dok ne prođe ovo vrijeme - reče on malo potom.
Isto tako ostanemo stisnuti jedno uz drugo, dok se ne razdani, hineći da se ništa nije dogodilo? Do kada je moguće živjeti s lažima? Tijelo posjeduje svoju istinu koja se ne može poreći.
- Ne dolazi u obzir, ja želim nastaviti put - reče ona žurno.
- Ne znaš što govoriš - odgovori on odsječno - odavde se ne mičemo.
- Kažem ti...
- Što mi ti možeš reći? - reče on razdražljivo. - Ja poznajem ovaj kraj.
- Molim te - reče ona skrušeno - ne mogu ovdje ostati. Zašto ne bismo pokušali?
- Zbog čega se žuriš?
Zbog tebe.
- Moramo stići do mora.
- Vjerojatno od splavi nije ostalo ništa.
Ne, ništa nije ostalo. Kad su došli do rijeke, ona se podignula toliko visoko da je nisko raslinje ostalo pod vodom. Od splavi ni traga ni glasa.
- Moramo napraviti novu splav - reče on.
- Je li zaista potrebno? - upita ona tvrdoglavo. - Vol je sigurno dovoljno snažan da pliva s teretom ako odvojimo stvari koje voda može oštetiti.
- Tvoje knjige, na primjer?
- Tako je - pogleda ga u lice - ja ću ih nositi. Ti uzmi strjeljivo. Možda nešto hrane. Ostalo će biti u redu.
- Ne poznaješ ovu rijeku.
- Vol je snažan.
- A što je s nama?
- Mi možemo plivati.
Nakratko se nasmije.
- Sve do mora?
- Gubimo vrijeme - reče ona nestrpljivo - dovedi vola.
- Izazivaš vraga.
- Hoćeš li da ja preuzmem stvari u svoje ruke?
Pogleda je svladavajući bijes, onda se okrene i popne kliskom obalom do mjesta gdje je ostavio vola. Smrknuta lica otvori zavežljaj na zemlji. Ona priđe i klekne pokraj njega da mu pomogne izdvojiti neke stvari, kao što su dnevnici, strjeljivo, puška, pištolj i onoliko brašna i šećera koliko su mogli ponijeti. Sve su umotali u nekoliko koža. Ostatak su natovarili na vola.
Kad su je podboli da siđe niz obalu, životinja se odbije pomaknuti. Međutim, strma obala je sklizava i povratak nije moguć. Kad je vol prednjim kopitima stupio u blatnjavu vodu, napravio je još jedan uzaludan napor da se okrene, ali blato pod njim popusti i uz strahovitu riku, dršćući, sruči se naglavce u brzu rijeku.
Elisabeth baci pogled na Adama, primijeti usta stisnuta od bijesa i okrene glavu. Pokušavajući održati teret na svojim leđima, vol otpliva prema obali, struja ga neko vrijeme ponese nizvodno, ali s gubicom i rogovima iznad vode uspijeva se oduprijeti struji sve do nekoliko metara od suprotne obale. Tada se, tako nenadano da odmah nije mogla vjerovati, vol propne i uz divlju riku naglo okrene zahvaćen nevidljivim vrtlogom i nestane iz vida. Oni potrčaše niz obalu da vide hoće li se ponovno pojaviti. Nekoliko stotina metara nizvodno tek jednom nakratko primijetiše tamnu gromadu koja je sličila volu. Nakon toga ništa više.
Široko otvorenih očiju ona nečujno brižne u plač, dok su joj se nokti žarili u dlan ruke.
- Upozorio sam te - reče Adam skoro likujući od bijesa.
Nešto u njoj se otkvači:
- Ti si me na to natjerao - zajeca - nitko drugi nego ti!
Okrene se i nastavi trčati niz obalu posrćući u dugoj haljini kroz visoku mokru travu. Ljutito podigne rub haljine da bi brže trčala. Nekoliko puta se posklizne ili nagazi na rupe od miševa ili zmija, a onda posrne i strmoglavi se u svježu kaljužu. Plačući bespomoćno, svaki put se podigne i nastavi trčati sve dok nije zastala zbog vatre u plućima. U prljavoj vodi nigdje ni traga od vola, čak ni kad je zaobišla široku okuku odakle se pružao nesmetani pogled na rijeku od skoro jedne milje. Pravo do mora. Sve njihove stvari koje su nestale: lonci, tave, pribor za jelo, ostatak hrane, pokrivači, sva njezina odjeća.
Stajala je zureći u vodu opčinjena zlim udesom. Treba li skočiti i nestati u tom mutnom vrtlogu, zauvijek okončati borbu protiv svega što postaje nepodnošljivo i prestati se braniti od njega, ništa više ne pokušavati i ne čeznuti za nečim ili vjerovati u nešto, samo jednim skokom sve skončati i otplutati do širokog mora.
Nije to mogla učiniti. Prevelika sam kukavica i odviše umorna. Ništa više ne želim. Kad je čula da on prilazi, nije ni podignula glavu. Samo je nastavila zuriti u rijeku.
- Nemoj - reče on hvatajući je za ruku.
- Kako znaš da ja...
- Izvući ćemo se iz ovoga.
Iskesi se na njega kroz suze:
- Kako još možeš govoriti da ćemo se izvući? Pokuša se osloboditi njegovog stiska.
- Pusti me!
- Prvo prestani plakati.
Odjednom joj ponestane snage. Priđe mu, nesvjesno brižne u plač i pripije se uz njega, dok je on pokušava pridržati i smiriti stišćući zube.
Nakon dužeg vremena vrati joj se snaga, još trenutak zadrži glavu na njegovim prsima, a onda se posramljena okrene pokušavajući obrisati suze.
- Krenimo - reče on - prije negoli opet počne padati kiša.
Dva sljedeća dana skrivali su se u među niskim raslinjem, granama zaklonjeni od jake kiše. Vjetar je zamro, više nije bilo opasnosti od stabala koja se ruše. Konačno i kiša prestane padati i sunce se ponovno pojavi.
S nekog grma donese joj lišće koje se žvaće i zadovoljno promatra kako joj slatkasti, trpki sok smiruje napete živce i vraća je u život. Jednom prilikom vratio se sa zecom, kojeg je vjerojatno uhvatio u stupicu ili našao smrznuta ili utopljena u rijeci, i ispekao na vatru koju je ostavio da gori. Kad se vrijeme ustalilo, podijelili su ono što im je preostalo i s dvama zavežljajima krenuli uzvodno do gaza na rijeci kojeg se otprije sjećao. Na tom mjestu izradili su malu splav s platformom za nju i njezine stvari i, gazeći pomnjivo kroz uzburkanu vodu, on odvuče splav do druge obale.
Najprije je tražila da nastave potragu za volom. Dva dana su se probijali nizvodno kroz naplavine nanesen nabujalom rijekom nailazeći na bezbrojne strvine životinja koje su se podavile: antilope, zečeve, nekoliko pavijana, čak i leoparda, ali ni traga od vola ili tereta koji je nosio. Konačno je morala prihvatiti neminovnost i pristala da napuste rijeku i upute se kopnom u smjeru njegova udaljenog mora.
Kad si se uplakana privila uz mene, trebala si mene ili tek naslon, potporanj? Kad si spavala u mom naručju, znaš li do kada sam ležao budan gledajući u tebe strahujući da te ne probudim? Je li to bilo zbog umora ili straha ili zato što si znala da te ja držim? U biti, što ti znaš o meni? Što ja znam o tebi? Ako nisam toliko siguran, zar mi preostaje išta drugo nego nastaviti poslušno hodati pokraj tebe prema svom moru, a onda još dalje prema tvom narodu da bi ispunio uvjete našeg sporazuma?
- Jesi li dolje u Capeu imao ženu? - upitala je jednom, nevezano.
- Robovi se obično ne žene.
- Hoću reći... nekoga, ženu, nekoga koga ti...
- Povremeno bih ševio neku ženu - rekao je prostački gledajući je pravo u oči.
Obrazi joj se zarumene.
- Nisam to pitala - reče - nisam na to mislila.
- Što drugo?
Zašuti neko vrijeme prije nego što se, gledajući u zemlju, usudi pitati:
- Jesi li nekoga volio?
- Nisam.

Napokon, kad su prevalili dobar komad puta, on reče:
- Samo jednom. Nakratko. Djevojku s Jave. Dok je nisu prodali.
- Prodali?
- To se događalo.
- Možda si imao sreću - reče ona zamišljeno, na njegovo zaprepaštenje.
- Zašto me mučiš? - uzvrati on silovito.
- Ozbiljno mislim - bila je potpuno mirna. - Ostao si nepovrijeđen, kao da se ništa nije dogodilo. Nisi morao ostati i promatrati kako se ona mijenja i izobličuje.
- Što ti znaš o tome?
Nije ga slušala.
- Neki ljudi se vole - rekla je tiho - samo da uvijek imaju pri ruci nekoga za mučenje.
- To je smiješno.
- Trebalo bi biti. Ali, je li tako? Dok sam se vozila kolima, često sam razmišljala: ljubav je početak nasilja i izdaje. U tebi ili u drugoj osobi nešto ubijemo ili iznevjerimo - onda doda još tiše, ali s velikom žestinom: - Nisam li u Larssonu ubila toliko toga koliko i on u meni? Jadnog li Erika Larssona.
- Možda ga nikad nisi voljela.
- Možda, ali kako biti siguran? Kako možeš unaprijed znati? Poznaje li neko sebe dovoljno dobro da se to usudi razotkriti? Nakratko, s jezom na licu, zatvori oči. Najstrašnije od svega je predati se drugom u ruke, prepustiti se da ima apsolutnu moć nad tobom i ništa ne zadržati.
- Ali, ako to ne učiniš...
- Onda si vjerojatno zaštićen, ali si proigrao svoju šansu.
Zagleda se prema dolini, malko ustalasanoj, koja se širila ispred njih, pokrivenoj niskim raslinjem, čiju jednoličnost je prekidao tek poneki šumarak. Tako je. Negdje, na neki način, mora postojati mogućnost da nekoga dodirneš i više nikad ne ostaviš. I da ga, u svijetu u kojem je sve nestalno, varljivo i puno bola, zadržiš, ne za trenutak, već zauvijek. Zbog te male mogućnosti, da bi se približio cilju, moraš biti spreman sve riskirati, pa i da zađeš u noć potpuno ogoljen. Ukoliko je tvoj izbor da ostaneš izvan svega, zadržat ćeš sigurnost, ostati ćeš neozlijeđen. Ali, ako ti je to dovoljno... Baci pogled na nju.
Tako je, voljela bih to reći. Dopusti da kažem, tako je. Ipak se u meni nešto drži te posljednje, sigurne luke, nešto je u meni još ranjivo, još uvijek se bojim. Kako se prepustiti ako ne znam čemu ili komu?
Želim te. Moram se boriti protiv svoje strasti. Želim te u sebi. Kako se usuditi reći da? Ono “da” u meni tjera me reći “ne”. Ne želim smiriti glad koja izjeda moje tijelo. Želim te, a opet, još nisam spremna za tebe.
- U Capeu sam imala vrlo dobru prijateljicu - reče ona kad su zašli u neki guštik - bila je vrlo zgodna i vrlo popularna. Njezini su bili bogati, otac joj je bio trgovac. Iznenada, prije dvije godine, rodila je dijete. U početku ništa nije htjela reći roditeljima, ali su je prisilili. Iznudili su priznanje da je otac djeteta jedan rob iz susjedstva - nije pogledala prema njemu.
- Natjerali su je da se uda za knjigovođu njezina oca. Roba su poslali na doživotnu robiju na otok Robben.
- Zašto mi to pričaš?
- Ne znam. Upravo sam se toga sjetila.
Izašli su iz guštika. Dok su ostavljali zadnje drveće za sobom, ona iznenada zastade, zaustavi dah i uhvati ga za ruku.
- Pogledaj!
On je to već bio primijetio.
Na obronku preko puta ugledaše dugu nisku kolibu od blata sa smeđim slamnatim krovom i širokim dimnjakom koji se priljubio uz stražnji zid kućice. Ondje se nalazio i tor ograđen kamenjem. Vidjela su se polja i znakovi nekog života.
Pa ipak, nije bilo ni traga od ljudskih bića. Nisam mogla shvatiti. Po Adamu, vjerojatno je u okolici došlo do racije na crnce. Ponekad su znali doći čak i s rijeke Great Fish. Ako se to dogodilo, ljudi su, po svoj prilici, pobjegli odavde ili otišli u potragu za boljim pašnjacima. Vjerojatno se neće se ni vratiti. Kućica je sasvim u redu. Par prozora, tek su prazni otvori, a bilo je nekoliko rupa u zemljanom podu. Da bi se u njoj živjelo, nije bilo teško dovesti je u red. Sve je bilo prljavo i skučeno. Svega dvije prostorije. Moguće se radi o siromašnim seljacima. Njima je to bilo dovoljno.
U stražnjem dvorištu našli smo stari polupani lonac, koji Adam uspje popraviti, kao i komad rešetke. Polja su bila u jadnom stanju, obrasla u korov, ali našla je nekoliko tikvi.
Zasada ćemo se tu zadržati iako ne vjerujemo da će se netko pojaviti. Idu li ti ljudi ikada u Cape Town? Bi li se bolje brinuli o meni od njega? Možda imaju nešto od odjeće. U obitelji je trebala biti neka žena.
Na neki čudan način kao da se život zaustavio. Oboje želimo stići do mora koje, po svoj prilici, nije daleko. Pa ipak, nešto nas ovdje zadržava. Stalno nešto očekujemo. Mnogo ne govorimo. Noću spavam ispred otvora kamina gdje je on naložio vatru premda uopće nije hladno. On spava u drugoj prostoriji. Kao da se plašimo jedno drugoga.
Upravo sjedim sama pokušavajući se nečim zabaviti. Danas je otišao u lov. Krenuo je rano ujutro. Skoro je pet poslijepodne i još se nije vratio, kao i onog dana kad je E. A. nestao. Izludjet ću ako na to mislim. Samo da se vrati prije mraka.
Rano popodne prošetala sam se u blizini. Kad sam stigla do doline, nešto strašno se dogodilo. Začula sam buku. Lavež pasa. Na trenutak sam pomislila da se to oni ljudi vraćaju kući. Onda preko puta u daljini iz guštika istrči zebra bježeći ispred čitavog čopora divljih pasa. Na nju su navalili kao ose. Čula sam kako rže poput konja. U jednom trenutku rinula se na noge udarajući prednjim kopitima. Onda je počela udarati stražnjim nogama. Ali bilo ih je previše. Opet je jurnula u galop. Mora da su dugo jurili jer su joj žvale bile u pjeni. Nekoliko pasa dočepalo se slabina i čulo se kako trgaju komade mesa. Zebra je nastavila juriti. Onda su svi nestali iza brijega i ništa se više nije čulo.
On se mora vratiti. Zadrhtim na pomisao što bi se moglo dogoditi. Ponekad mi sliči na životinju u bijegu. Kad bi se samo vratio. Čeka nas dugo putovanje, tebe i mene. O Bože, o Bože.



Nateže se oko poderanog ovratnika na haljini. U kući ni igle ni konca.
Njezin pribor je nestao u rijeci zajedno s volom. Nekako će morati povezati poderane krajeve u nadi da vlakna neće dalje popuštati. U pitanju je zelena haljina koju je od samog početka odvojila za povratak u Cape Town. Jedino je ona ostala.
Svako malo vratila bi se na kućni prag da pogleda prema dolini u koju se Adam uputio tog jutra. Možda se neće vratiti. Posljednjih nekoliko dana povukao se u sebe kao da mu je teško padao zatvoreni prostor. Kad bi se samo mogla odlučiti. Svjesna je da je ostao samo zbog nje, što je najmanje željela. Pa ipak, teško je donijeti odluku i reći bez okolišanja:
- Dobro, latimo se posla!
Ima nečeg konačnog u ovom boravku u bijednoj kućici sagrađenoj od kamena, ilovače i slame. Ako se ukućani vrate, u što on vjeruje jer ne bi sve ostavili u dobrom stanju, ona će ga napustiti na ovom mjestu. Bit će to kraj pješačenju koje ju je iscrpljivalo i zamornu mozganju koje se odvijalo iz dana u dan, kao i stalnoj potrebi da bude na oprezu, ne toliko od njega, koliko od sebe same.
Stojeći na pragu, baci pogled na isprano Sunce kako zalazi iza brjegova na suprotnoj strani. U daljini četiri-pet hadeda oglase se u letu krikom smrti, a iz šumarka karee drveća umilno klikću kišne golubice poput kišnih kapi. Ni traga od divljači, možda uplašene prisutnošću ljudi na farmi. Na ovo malo mjesto u divljini stigla je civilizacija.
Obuze je nemir koji nije mogla obuzdati. Kućica sa dvije ogoljele prostorije, neravnim zidovima, ognjištem i podom od balege i slamnatim krovom okružena je beskrajnom ravnicom s drvećem, brežuljcima, dolinama i s njom na pragu, prikliještenom između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Ako se okrene i uđe unutra, široki vanjski svijet je zove; ako izađe u dvorište, osjeti potrebu da se vrati sigurnosti zidova. Divljina koja okružuje kućicu i obrađeno polje izgledala je opasnija nego kad je postala dio nje, bez kuće ili kola gdje se mogla skloniti, tek nesigurna ograda od granja kao noćni zaklon.
Ako se on ne vrati, ona neće ostati ovdje. Radije će sama pješačiti kroz divljinu, naokolo lutati dok je ne svladaju glad, žeđa ili zvijeri.
Možda mu je ovo bilo na umu kad je prvi put prišao kolima, da je opljačka, oduzme joj sve što je ostalo, a onda ostavi? A sad sama vidi kako ćeš odavde, takvu si sudbinu zaslužila, evo kako se na tebi svetim za sve što mi je Cape učinio.
S druge strane, zar bi se toliko brinuo zbog nje, zar bi palio vatru, išao u potragu za hranom, donosio vodu, štitio je od divljih zvijeri i svojim tijelom grijao noću dok je padala kiša ili puhao vjetar?
Pogled joj je lutao po negostoljubivom krajoliku, beskrajnom prostoru opustošenom od vjetra. Nad njom klize oblaci osvijetljeni Suncem koje umire. Ali, tako sporo klize, skoro neprimjetno, kao da se ne kreću, to zemlja polako plovi na vjetru.
Obuzme je strah. Vrati se kućnoj tmini i sjedne na balvan pokraj ognjišta. Vatra, koju je malo prije upalila, gori i širi toplinu i sigurnost. Nasloni glavu na zid pokraj ognjišta i pokuša predočiti život dok je bilo ljudi u kući, ljudi koje bi ona i Larsson usput povremeno sretali. Ljudi u kožnim ogrtačima, sa širokim šeširima, koji sjede na ulazu kuće, piju čaj ili hotentotsko pivo od meda i gli korijena, dok se punačke i prsate žene nalaze u kući, baka drijema ispred vatre koja stalno gori, a djeca gurkaju na podu u prljavim košuljama i prašnjavih golih stražnjica. Perad kljuca zrna kukuruza na podu ili drijema u tamnim kutovima ispod rukom izrađenih drvenih klupa. Izvan kuće nekoliko komada stoke koje čuva rob raščupane kose, nekoliko ovaca debela repa i razigranih koza. Obrađena polja pod navalom ptica koje su nahrupile na kukuruz, pšenicu i od sunca isprženi vinograd.
Vrijeme je ručka. Robinje dovlače klupe bez naslona i nekoliko rasklimanih stolica (tu nogu treba popraviti, kaže farmer, prošle zime pod majkom se slomila - jadnica, kuk joj još nije zacijelio, jedva nosi vodu), obitelj sjeda po strogoj hijerarhiji, otac raširenih lakata na ivici golog stola s lulom u ustima, kapom na glavi i šalicom čaja blizu lijevog lakta. Kukuruzna kaša i tikva, slatki krumpir, kiselkasti crni kruh umočen u mlijeko i možda komad mesa divljači osušena na vjetru. Za stolom se ne razgovara. Jesi li donio nož? Onda koristi ruke. A ovdje, iz bačve u kutu, koja je posebno donesena radi muških gostiju, čašica brendija od mahuna kao dokaz gostoprimstva. Nikomu ne pada na pamet upitati želi li žena popiti čašicu.
Kad se večer ustalila, stare robinje donose bure vode, s malo više truda skidaju tatine poljske cipele, peru njegove noge masnim sapunom i suše krpom. Zatim, u istoj vodi, na red dolaze majka, djeca i gosti. Hvala, ja neću. Slijedi obrok, zatim čitanje iz Biblije. Nakon poduže molitve, dok se robovi daju na čišćenje i pranje, žene se sklanjaju na jednu stranu - ona im se pridružila - i pokraj ognjišta šapatom raspravljaju o ženskim bolestima, o djeci s gušoboljom, slatkoj piti od tikve, ukusnom brendiju od buchua, o nepouzdanim slugama. Muškarci ostaju za stolom uz sopies i duhan, glasno raspravljaju o ovcama i stoci, o tome kako si na konju jurio onog Bušmana, o skakavcima i crvima, ili kako si nogom udario u muda onog Hotentota, o skrivenom značenju Apokalipse.
Lijepo spavajte. Robovi su polijegali u kuhinji, dok se članovi obitelji udobno smjestiše u spavaćoj sobi na krevetu od mjedi sa zasebnim madracima. Goste pozovu kod sebe u sobu. Ukoliko vam kola više odgovaraju, nemojte se ustručavati. Osjećajte se kao kod kuće. Ako vam nešto treba, nemojte se sramiti upitati. Oh, oprostite, evo i gospođe. Laku noć.
To je moj narod.
Obuzeta iznenadnim strahom od zatvorena prostora, Elisabeth ponovno ustane i priđe ulaznim vratima. Još ni znaka od Adama. Sunce je zašlo, ptice se još sanjivo zivkaju. Svijet je postao golem, bez granica.
On se više neće vratiti.

Možda je ovako bolje. Zašto bih dopustila da me uhvatiš u stupicu? To nije dostojanstveno. Izborila sam sebi slobodu. Svega sam se riješila, Capea, Erika Alexisa Larssona, svog naroda, vlastitog djeteta, prošlosti i budućnosti. Ne smijem ponovno pasti u klopku. Jer, tako se to zove. Zar si mislila da je moguće nešto drugo? Dodirnuti nekoga i ne pustiti? Jedno zaboravljaš: svi smo mi ljudi. Zato smo uvijek uplašeni, sitničavi i nepouzdani. Eto, ti si me ostavio.
Namjeravala se vratiti u kuću, ali nije to učinila. Tišti je sumrak pun tajni, mučno joj je od teška mirisa ljudi koji su napustili kućicu. Skoro očajna baci pogled prema van.
Ugleda ga daleko među stablima kako se vraća s gazelom na ramenu.
Dođe joj da zaplače. Umjesto toga, ona se nasmije. Podigne suknju do koljena i potrči.
- Adame - vikne - Adame!
- Što se dogodilo? - upita kad je stigla bez daha.
- Tako sam se plašila - reče zadihano i stidljivo sad kad se vratio.
- Nešto se dogodilo? - upita.
Ona zaniječe glavom, pletenice joj zaplešu oko ramena.
- Nije, samo sam... Dugo te nije bilo. Mislila sam...
- Bojala si se da se ne ću vratiti? Bojala si se što će s tobom biti? - u njegovu glasu osjeti prizvuk osude.
- Nisam - rekla je - nije mi ni palo na pamet. Bojala sam se... - zastade. Ne usudi se reći. Ipak, nije se mogla više suzdržati:
- Bojala sam se zbog tebe. Da ti se nije što dogodilo. Da se nisi ozlijedio.
- Sa mnom je sve u redu.
Nastavi hodati pokraj nje. Postane još mračnije. Stigli su pred kuću. Na kućnom pragu strese gazelu s ramena. Bilo je krvi na ramenu.
- Morao sam ići daleko da bih nešto našao - rekao je.
- Glavno je da si se vratio.
On čučne, izvadi nož iz pojasa i počne derati gazelu.
Neko vrijeme gledala je što radi, onda uđe u kuću i vrati se s toplom vodom u loncu koji je popravio.
- Hoćeš li se oprati? - upita.
- Dan se odužio - reče on iznenada.
- Nikako da prođe. Vjerojatno si umoran.
- Nije to ništa.
Podigne se, pozorno je pogleda i stane ispred nje. Još uvijek je držala lonac u rukama.
- Mnogo sam razmišljao - reče.
- O čemu si razmišljao?
- Kad sam jutros krenuo, odlučio sam ne vratiti se. Drugim riječima, otići.
- Znam - rekla je pokušavajući u mraku razabrati izraz na njegovom licu.
- Zašto si se onda vratio?
- Ti si me vratila.
- Ne smijemo ovdje ostati - reče ona odjednom odlučno.
- Sutra ujutro moramo nastaviti put prema moru. Nije dobro ovdje se zadržavati.
- Ako zaista tako misliš.
- Mislim - reče mirno i iskreno. - I ja sam razmišljala cijeli dan.
Spusti lonac. Na trenutak nije još bila sigurna. On je čekao na njezin pokret. Ona otrgne čipkasti kraj s rukava haljine iz Capea, namoči ga toplom vodom i počne prati njegovo tijelo. Najprije njegova prljava ramena. Ostao je stajati, ne mičući se i dopuštajući da slobodno radi što hoće.
Sve je stalo. Ptice su se smirile na drveću. Svuda je zavladala tama. Jedino u kući na ognjištu lagano titra crveni plamen vatre.
Kad je bila gotova, baci zgužvanu krpu natrag u vodu.
Potpuno mirna, podigne pogled prema njemu.
- Skini odjeću - reče on.
Disala je kroz poluotvorene usne, oslobođena svakog straha, osjećajući samo čudan spokoj, ne zbog toga što se pokorava, već stoga što se prepušta svojoj sudbini.
- Adame? - prošapta.
Htjela je upitati: Tko si ti?
Ali trebalo je zakoračiti u noć. Nije u pitanju mašta, već povjerenje.
- Želim te nagu - oglasi se on u mraku.





* * *

Svijet naizgled nema kraja. S one strane ravnice koja se talasa pod vrijeskom, grmovima erice i proteje, počinje djevičanska šuma: stabla bukve, bazge i elsa , sekvoje i blackwooda, sva u zelenoj boji zbog mahovine, bršljana koji je pokriva i ljiljana koji vise. Tu su i prastara stabla žutog drva i stinkwooda , starija od Krista.
Prostrana ravnica prošarana je dubokim usjecima koji se spuštaju do potočića s mirnim mjestima gdje se voda zadržava i klancima, toliko uskim, dubokim i pod gustim raslinjem da do njih nikad ne dopire Sunčeva svjedost.
Usjeci se protežu sve do mora, gdje se kopno naglo završava. Ako kreneš kopnom, isto ćeš stići do obale i odjednom se naći na ivici tamnocrvene hridine, požutjele i pozelenjele od lišaja, na čijoj površini su vjetar i more napravili groteskne oblike i izdubili špilje. U podnožju prastari kaos stijena i korijenja drveća koje strši, a između njih poneko žalo od pijeska i šljunka u obliku polumjeseca.
Zvuk: mukla tutnjava valova koji udaraju o blistave kamene hridine, izlijevanje vode iz vododerina, vodojaža i špilja izdubljenih plimnim valovima; lavež pavijana visoko među drvećem na obroncima hridine; prodorni krik orla-ribara; kreštanje galeba.
Kretanje: priprosta jednostavnost mora, val za valom, plima za osekom, smireno kao disanje. Krošnje drveća lagano se njišu na vjetru. Školjke gmižu po mokrom pijesku i u neredu se željno vraćaju moru; zečevi skakuću po stijenama hridine na kojoj prebivaju; visoko na nebu lebde galebovi i strmoglavce se obrušuju na vjetru.
Oboje se goli šeću duž ivice zapjenjena mora po malom bijelom žalu. U njihovoj špilji leži smotana zelena haljina koja već neko vrijeme nije u upotrebi. Tijelo joj je poprimilo smeđu boju s rumenim odsjajem kasnog ljetnog sunca, ali još uvijek je svjetlije boje od njegova, tamnosmeđa kosa slobodno pada preko ramena i ružičastih bradavica koje su sada tamne naspram žutosmeđe boje malih dojki. Ona se naglo odvoji od njega, zađe u plićinu i stane ga prskati vodom, on potrči za njom, ali ona uspije umaknuti.
On krene za njom. Njezine duge noge pomognu joj da se odmakne, ali on je ubrzo sustigne, uhvati oko pasa i zavrti oko sebe. Sruše se na pijesak, nastave kotrljati, gurkati i smijati se sve dok ih iznenada ne prekriju prvi valovi i natjeraju da poskoče. Nespretni poput djece, prsnu u smijeh.
- Ožednjela sam - reče ona zadihano i s očiju skloni kosu punu soli.
- Hoćemo li do jezerca?
Ono se nalazi na samom kraju hridine koju okružuje mali zaljev. Poviše široka zapjenjena ušća rijeke nalazi se mirni bazen vode okružen stijenama na kojima rastu paprat, cikade i mahovina. Ponekad, ukoliko se čovjek drži mirno, moguće je u krošnji drveća primijetiti treperenje crvene i zelene lourie .
Voda u jezercu je prohladna, iako toplija od mora. Spustila se do ruba da se napije, a onda se okrene i pogleda u njega.
- Pijesak je svuda po tebi.
Počinje ga prati brižljivo ga milujući, dok on stoji uspravno sa smiješkom na licu. Nakon što je objema rukama obrubila njegov nabrekli ud, nastavi dalje; njihov suzdržani ljubavni ritual. Tada je na njega red da s njezina tijela spere pijesak i sol. Besramno je lijepa.
Kad je pružio ruku da joj pomogne prijeći preko kamenja, jedna glatka zmija prekrasne zelene boje iznenada dopuže do njih i hitro i bez šuma prijeđe preko njezine noge. Brzinom munje Adam je odbaci u stranu i kad je došla k sebi, on je već bio spreman s kamenom u ruci. Idućeg trenutka široka zmijina glava već je bila zgnječena, zdrobljena i crvena od krvi. Račvasti jezik još je palucao. Oboje uzbuđeno zure u gipko zeleno tijelo kako se savija u klupko, grči a onda smiruje nakon posljednjeg trzaja koji tijelom prostruji od glave do repa. Na čudan način zelena boja izgubi svoj sjaj.
- Nisi je smio ubiti - reče ona. - Kako li je bila lijepa.
- Što da te je ugrizla?
- Kretala se prema grmlju.
- Zmija je uvijek zmija.
Zašutješe i nastave se penjati preko kamenja sve do njihova žala. Kad su stigli na pijesak, ona se zaustavi i pokaže rukom.
- Pogledaj!
- Što?
- Odakle smo došli, zar ne vidiš?
Pogleda niz žalo.
- Ne, ništa ne vidim.
- To sam i mislila.
Dok su bili na jezercu, nastala je plima, valovi su, pjeneći se, izbrisali tragove njihovih stopala.
- Kao da nikad nismo bili ondje.
- Možda i nismo - reče on šaleći se.
- Ponekad se pitam sanjam li te - uozbilji se. - Čak i sebe. Sve izgleda nemoguće, tako lijepo, kao u magli.
- Hajdemo - reče on - vrijeme je da pričvrstim mreže.
Mreže ispletene od ljiljana, povijuša i majmunskih repova , povezane čvrstim rogozom, ležale su prostrte na pijesku da se suše.
- Idem u potragu za malo voća - ponudi se ona.
- Nemoj opet one otrovne jabuke!
- Neću - reče ona s osjećajem krivnje - danas ću bolje paziti.
On je šaljivo pljusne po guzi i ostane promatrati dok se njezino preplanulo i golo tijelo nije udaljilo.
- Divljakušo! - dovikne on nježno.
Ona to ču, nasmija se, zgrabi šaku pijeska i baci prema njemu, a zatim otrči. On zađe u plićak i krene do stijena koje su se nalazile dalje, na većoj dubini. Čak i za vrijeme plime one su stršile iznad vode kao isprekidana ograda koja okružuje prekrasne morske vrtove u čijem se središtu nalazi ovalni kutak sitnog bijelog pijeska. Međutim, on produži dalje, jer ako se razina mora podigne, bit će primoran pričekati dok se more opet ne povuče.
Kad se sat kasnije vratila noseći grubo pletenu košaru ispunjenu voćem, nađe ga kako spava na pijesku osvijetljen zrakama Sunca na zalazu. Bio je tako miran da se u početku trgnula na pomisao da mu se nije što dogodilo. Kad je prišla bliže, primijeti kako se njegova prsa podižu pri disanju, a u jednom trenutku i trzaju.
Klekne pokraj njega i odloži košaru na pijesak. Ležao je bočno na sitnom pijesku, izvan dosega najdužeg plimnog vala, sa školjkom u ruci, koju su njegovi prsti još lagano držali.
Prisni krajolik sreće koji vas ostavi bez daha. Sve je dopušteno, sve je moguće.
Spavao je s licem na savijenoj ruci. Zrnca pijeska zadržala su mu se na licu i obrvama. Nagnula se nad njim da ih otpuhne i oslušne kako diše, nerazumljivo, kao šum mora u pokretu. Dodirne njegovo rame i sitne bradavice. On se na dodir lagano pomakne, ali nastavi disati. Ona mu dodirne glatki trbuh i gusti čuperak morske trave oko njegova spolovila. Kao nekim čudom, pod njezinom rukom se pokrene život u penisu koji se počne micati, rasti i kratiti.
- Ti se pretvaraš, budan si!
- Nisam, još spavam. Sanjam.
- Donijela sam voće. Ja sam gladna.
- Ja sam gladan tebe.
- Možeš me uzeti.

Tako je to bilo. Vjerojatno je tako bilo. Po svemu sudeći, ništa nije tako teško kao biti neposredan i prirodan, hodati naokolo bez odjeće nakon što se pred svijetom ne usuđuješ ni gležanj pokazati. Uzdignuti se iznad svega što ti se u životu zabranjuje i odbaciti kao nebitne sav odgoj i način življenja.
Prepustiti se u mraku muškom tijelu, utažiti u sebi strahovitu žeđu i omogućiti joj da splasne: to je sasvim drukčiji osjećaj od svakidašnjeg življenja u bezbrižnom i prisnom dodiru s istim tijelom, kad bez srama ili oklijevanja daješ ili uzimaš, kao da bereš voće. To nije tijelo muškarca koje se u mahnitom grču skriva u ugodnoj spavaćoj sobi ili noću u kolima ispod platnena krova, već koje je stalno na vidiku u svojoj prirodnosti, uvijek prisutno, uvijek vidljivo, uvijek na dohvatu ruke, pokraj tvoga vlastitog tijela. Pogledaj kako sam bijela, a ti smeđ. Put ti je smeđa kao u roba. Kao kućni ljubimci, robovi se šuljaju po periferiji ljudskog postojanja. Sad više nisi rob, već čovjek. Moj čovjek, čovjek koji pripada meni. Na leđima i slabinama nosiš grozne tragove roba. Moje osjetljive ruke strepe ih dodirnuti, moram zatvoriti oči i stisnuti zube. Milujem te kao da diram otvorenu ranu. Zar je moguće obiknuti se i voljeti čak i ožiljke? Prstom pratim njihove konture: to si ti, moja zemljopisna karta, tvoj krajolik, sve je to moje. Od toga me prođu trnci, a mučnina se pretvori u požudu, iz požude rađa se nježnost. Pohotno želim tvoje tijelo, poput puža jezikom pratim njegove oblike, grizem te kao zvijer, a ti me proždireš.
Može li se čovjek, pitala se, pripremiti na to neprimjetno a da sam ne zna? U sjećanju joj se pojavi stablo murve, noge raširene na dvije grane, male bobice od slasti se tope u njezinim ustima. Mislila je da nema nikoga, ali on je bio ondje, ispod stabla. Vjerojatno ju je slijedio, prikrao se ispod lišća koje ga je skrilo.Tada je njegova ruka dotaknula njezine noge boje murve.
Nasmije ga njezin pokušaj da se ponekad nesvjesno pokrije ili okrene na drugu stranu. On joj je prvi svukao zelenu haljinu i odbacio smijući se njezinu očajničkom preklinjanju, njezinu bijesu i sramežljivosti. Postupno je stekla sigurnost, postala otvoreno izazovna. Kao uplašeno dijete, uzbuđena i bez daha, počela je činiti zabranjene stvari, počela je izvoditi eksperimente s njim, sa sobom, obogaćena nečim novim u svom životu, ali još uvijek u očekivanju glasa koji može reći: kako se usuđuješ? Zar te nije sram? Izgledalo je nemoguće prihvatiti činjenicu da je sve dopušteno. Pomisli: oprosti ako sam glupa ili smiješna. Molim te, budi sa mnom strpljiv. Trudim se. Zar ne napredujem? Zaista se ne sramim. Obećaj mi da ćeš biti strpljiv? Možeš se divlje ponašati, a opet si poput dječaka, možda na svoj način čak više sramežljiv od mene, nespretniji, nespretniji na divan način. Volim te. Nemam drugog objašnjenja. Volim te.
Zasada ovdje živimo kao da je zauvijek, zaštićeni od vjetra, visoko iznad mora, u špilji čiji su unutarnji zidovi crni od dima i čađi, ne od jučerašnje vatre, već od vatre koja je gorjela stoljećima, možda milenijima. Na pojedinim mjestima, kroz naslage čađi, djelomice se naziru boje: hrđavosmeđa, žućkasta, prljavobijela, crvena. Ako se izbliza pogleda, pod svjetlom ugarka otkrivaju se čudne figurice ljudi s lukom i penisom, u lovu na bivole, nojeve, slonove s podignutim kljovama, antilope u trku. Ovo je naš dom. Odavde polazimo na put do ruba nemogućeg, vlažnim stazama od mahovine i obla šljunka, bez tragova stopala. Za sada.


Pojaviš se prije svanuća na ulazu špilje, zaustaviš se na rubu široke stijene i baciš pogled na svijet - prostran i blijed, uz prepoznatljiv cvrkut ptica koje se bude i sjetno kreštanje prvih galebova, nad morem je izmaglica, a svuda naokolo sve bistro i providno, i onda zaprepašten shvatiš: ovdje sam ja, ondje je svijet. Potom, dok se more lagano biba, možda doživiš osjećaj kretanja kroz taj svijet i prostor, a da ga ne dodirneš: ostaješ svoj, dok svijet ostaje svijet.
- Hajdemo - oglasi se on pokraj nje i uzme je za ruku.
Još uvijek se tresu od hladnoće ranog jutra. Da bi se zagrijali, trkom se spuste niz strminu. Kad su bacili pogled iza sebe, hridina se zažarila od prvih sunčanih zraka sva je u sjaju kao da svjetlo izbija iz njezine unutrašnjosti. Vodi je preko stijena koje se nalaze na kraju žala, a zatim nastave uz uski krivudavi kanjon kojim su se spustili prvog dana. Nosio je dugi pištolj s lijepo ukrašenim kundakom i vrećicu strjeljiva, a ona stupice koje mu je pomogla pripremiti posljednjih nekoliko večeri dok su sjedili uz vatru. Otkad su izgubili pušku prilikom odrona stijene, nisu imali dovoljno mesa i zato stupice. Prije zime trebalo se opskrbiti s još životinjskih koža.
Danima se trudio izraditi jedan assegai . Prvo je odlomio komad kvarca koji je pronašao u špilji, zatim klesanjem strpljivo i vješto odlomio listiće dok nije dobio vrh oštar kao britva. Naposljetku je nakvašenim žilama životinja pričvrstio vrh uz ravan prut i zatim ga odložio na tjedan dana dok se žile nisu osušile. Sad mu je assegai bio nuždan za krčenje staze kroz bezbrojne izdanke žilave makije koja im je stajala na putu. Skoro neprobojni gustiš odvajao ih je od prave šume. Ona ga u stopu prati boreći se sa savitljivim mladicama i spletom stabljika koje ostaju iza njega. Povremeno jaukne kad se mlado drvo vrati unazad i udari je preko lica, prsa ili ramena ostavljajući crvenu masnicu. Sitno trnovito grmlje ostavljalo je brojne tragove uboda na njihovim nogama. Jedino su im stopala, zaštićena grubo skrojenom kožom koju je on obradio, ostala neozlijeđena. On bi se zaustavio s vremena na vrijeme da ubere bobice ili voće i, pokazujući, provjeravao njezino znanje ili memoriju: ovo je jestivo, ovo je smrtni otrov, ovo je gorko.
Odjednom se probiju kroz posljednju zapreku fynbosa i nađu se među visokim stablima. Promjena je nagla i zastrašujuća. Nestalo je sunca i gustog raslinja, jedino debela i teška debla drevnog drveća, tlo pokriveno šuškavim slojem sagnjile kore, lišća i lomnih grančica i grmova paprati i mahovine. Svugdje potpuna i sablasna tišina. Svaki put kad zastanu, kad zamre muldi šum koji prati njihov hod, nastane još strašnija tišina, prekinuta jedino zovom ptica, jurnjavom majmuna po drveću, uzbuđenim glasanjem antilope koja se dala u bijeg ili bushbucka u letu s kratkim bljeskom njegova tijela išarana smeđim točkama i bijelim repom.
Zadivljena je bistrinom svega oko nje. Nema duboke tmine, iako nedostaje sunčana svjetlost, sve je blistavo jasno, kao da je i samo lišće poniknulo u njoj, kao da su zemlja i drveće očitovanje svjetla.
Intuicija ga navede na jednu od bezbrojnih staza kojima se kreće divljač i koja se nalazi posvuda u šumi. Staza ga vodi do potoka obrasla papraću koji se probijao između stabala javora. Na tom mjestu, na svakih nekoliko stotina metara, pomno je postavio sedam stupica koje su ponijeli sa sobom i zamaskirao ih lišćem i komadićima kore.
- Zašto misliš da će antilopa u šumi izabrati baš ovo mjesto? - upita ona sumnjičavo.
- Pogledaj tragove. Očito su izabrale ovo mjesto za pojilo - reče on.
- Vidjet ćeš kad sutra dođemo.
- Zar se već vraćamo? - upita ona pokazujući otvoreno svoje nezadovoljstvo.
- Zašto ne?
Lourie se oglasi u blizini. Crvene, narančaste i žute kapice gljiva sjaje se među drvećem, a orhideje vise na tankim stabljikama. Zemlja odiše slatkastom truleži i nježnim mirisom zelenila. Veliki leptiri lepršaju među lišćem i cvijećem. Nešto zašušti u krošnji. Tišina se oglašuje bezbrojnim glasovima.
- Ovdje vlada takav mir - reče ona. - Htjela bih još ostati. Možemo li poći malo dalje?
Krenuo je ispred nje slijedeći krivudavu stazu kroz zelenkastu svjetlost šume. Izgubila je sav osjećaj za vrijeme.
On odjednom prestane slijediti tragove, uhvati je za ruku i prošapta:
- Slonovi.
- Kako znaš?
S beskrajnim strpljenjem pokaže joj spljošteno lišće na velikom deblu, sok koji curi iz iščupanog korijena, grane polomljene i bačene u stranu, hrpu vlažnog i ižvakanog lišća, izgaženu paprat i odmah potom svježu balegu.
- Ništa ne vidim - prigovori ona - vjerojatno su daleko.
Ušutka je podignuta ruka.
- Nipošto. Sasvim su blizu. Gaziš po tragovima. Prstom pokaže što je propustila: izgažena okrugla mjesta na zemlji na koje se može stati a da se ne polomi neka grančica ili izbjegne šuštanje lišća.
Još uvijek joj je teško povjerovati. Međutim, on je iznenada uhvati za ruku. Ona zastade, pogleda oko sebe, ali kako ništa nije primijetila, zatrese glavom.
U tom trenutku lom neke grane odjekne kao pucanj. Skoro da je vrisnula od iznenađenja. Kratak pokret surle otkri cijelu masu smeđeg tijela koje je nepomično stajalo među drvećem.
- Je li on jedini?
- Nije. Pogledaj na drugu stranu.
Nervozni trzaj jednog uha i bijela kljova koja se izdvaja kao posjeklina na zelenoj pozadini. Sad je primijetila i mužjaka, a zatim, postupno, jedno za drugim, cijelo krdo koje se hranilo među drvećem.
Zaobišli su ih izdaleka, prošli mimo krda i nastavili put kroz šumu. Kad se potužila na umor, pronađe mlaku crvenosmeđe boje u kojoj su se prepustili brčkanju i prskanju vodom između paprati. Ubere voće koje nikad nije bila kušala. Nakon što su se zasitili, legnu na travu da se malo odmore i tako zapadnu u san.
Kad ju je konačno probudio, svjetlo se izmijenilo. Dok su spavali, nešto se dogodilo. Žarka zelena boja šume poprimila je tmurni otrovni izgled, nestalo je svjetlosti i za sobom je ostavila golema debla stabala kao mutne sjenke u sjenci; zloslutna, nijema, golema trupla mrgodno su im zaprijetila u polumraku.
Nekoliko se puta osvrne oko sebe u strahu, ali ništa nije primijetila. Uvijek postoji nešto nevidljivo.
Već je napustila svaku nadu da će se iskobeljati iz mračnog labirinta kad, na njihovo veliko iznenađenje, ponovno naiđu na jedan potočić. U jednoj stupici pronađu uhvaćenu mladu antilopu kako groteskno visi obješena o vrat i stražnje noge - nemoguće je objasniti kako se tako dala uhvatiti - zadavljena, isplažena modrog jezika i izbuljenih očiju.
Zgrožena prizorom, ona se brzo odmakne, dok je on oslobodio životinju, rasporio joj trbuh, izvadio crijeva i zatim je prebacio preko ramena. Ljepljiva krv curila mu je preko grudi i trbuha i zgrušavala među stidnim dlakama.
Bez riječi nastave hodati kroz polumračnu šumu sve dok se nisu vratili na stazu probijenu kroz trnovito raslinje. Ovdje je barem bilo više svjetla, a oblaci iznad glave bijahu mirni i bez prijetnje.
U njoj se zadrži osjećaj koji je imala u šumi. Razmišljala je: ovdje je tako mirno, ali krupni grabežljivci uvijek vrebaju iz pomrčine.
Te noći, kad su se vratili sigurnosti špilje, odbila je jesti meso koje je on pripremio za večeru.

Gledam kako pozorno proučavaš sebe sa začuđenim izrazom na licu, kao da jedva vjeruješ svom tijelu. Stojiš na ulazu u špilju da bi osjetila kako vjetar diše oko tebe. Zatvaraš oči i nudiš svoje lice slanoj vodenoj prašini da ga ispere. Prilaziš vatri da te zapuhne dim. Lutaš baricama vode koja se nakon plime zadržala među stijenama, satima klečiš i promatraš srebrne ribice kako se naganjaju i strepiš od vlasulje s ticalima mekanim poput izdanaka bambusa, a kad se iznenada pojavim, podigneš glavu i lice ti se zacrveni od osjećaja krivnje.
Sve te oslikava. U svemu te prepoznajem. U barici vode koja se zadržala među udaljenim stijenama, u gospinoj kosi, u sraslim polovicama zrna graha izvađena iz mahune, u nenadanu galebovu poniranju, malim šarama u obliku perca na pijesku, divljim tikvama, savijenu drvu, u sitnim kapljicama vala, u morskoj pjeni.
Primijetim kako u trenutku zamukneš usred razgovora i zagledaš se daleko preko mora. Ili zamišljeno skupljaš školjke, toliko sitne da ih jedva zamijetim, veličine pijeska, savršena, okrugla i šiljasta oblika, zelene, crvene i smeđe boje, koje si skrila u dlanu, donijela u špilju i s najvećom pozornošću odložila na svoje mjesto, a onda ih zaboravila i zanemarila. Kako si samo zaluđena vodom, pranjem i kupanjem, toliko u njoj uživaš kao da ti nikad nije dosta. Imaš običaj govoriti u snu, nesuvislo mrmljaš besmislice lijenim, bezvoljnim glasom, nasmiješ se ili zatomiš nenadani uzdah.
Stalno izbivaš iz špilje, ostavljaš za sobom žalo i sama odlutaš preko stijena do udaljenih divljih dijelova obale, odeš do kanjona, čak do šume.
- Želio bih ti se pridružiti.
- Nemoj, ostani ovdje.
- Što radiš potpuno sama?
- Ništa naročito - kao da ju je iznenadilo pitanje. - Samo lutam naokolo. Gledam. Osluškujem.
Zatečena:
- Najčešće tišinu.
Onda opet negdje odluta.
Zašto ti je toliko važno biti sama? Zar ti nisam dovoljan - ili si predugo sa mnom? Dvojiš li ili se brineš i pokušavaš to sakriti od mene? Kad se udaljiš od mene, jesu li tvoje misli u Cape Townu? Razmišljaš li o svom narodu, o jednom danu? Kad ti o tome postavim pitanje, odmahneš glavom. Zar još uvijek vjeruješ da ne mogu razumjeti?
Čak kad sam s tobom, u tebi, zatvoriš li oči od sreće ili se želiš isključiti?
Kad su se jednog jutra vratili bazenu vode iza stijena, zmija je još uvijek bila ondje. Njezino zeleno tijelo pokriveno blatom i raskvašeno vodom pretvorilo se u leglo crva i zelenih muha. Tko bi vjerovao da zmija može širiti takav smrad? Je li joj meso kao u čovjeka ili životinje, ima li razlike?


- Moraš mi pokazati sve što znaš.
Strpljivo, bilo noću ili danju. Kako treba izdupsti rupu u mekanu drvu i trljanjem grančice zapaliti vatru. Kako pronaći korijenje gli i pomiješati s medom da se dobije opojno pivo, kako izraditi torbu od kože za nošenje neke tekućine tako da dlakava strana bude okrenuta unutra. Koje su bobice jestive i kako ih razlikovati od ostalih. Koje se trave koriste protiv groznice i kako zaustaviti krv paučinom. Kako se zaustaviti kao ukopan kad ugledaš bogomoljku, da joj ne smetaš kad se moli bogu Tsui-goabu. Kojim se korijenjem najbolje utaži žeđa, koje trave se sjeckaju i miješaju da možeš pušiti i sanjati otvorenih očiju ili osjetiti mir u duši. Kako naučiti od ptica da se čuvaš zmija, gdje potražiti med, kada očekivati kišu. Kako pronaći smjer po zvijezdama.
Kako kožu sušiti i pripremati da se smekša i kako od nje izraditi kaross - jer danju je još ugodno, ali noći postaju hladnije i uskoro se moramo bolje pokriti.
Nauči me što žena mora učiniti kad voli muškarca i želi mu udovoljiti; toliko toga moram naučiti.
Pokaži mi kako uhvatiti raka a da me ne uštine. Kao bacaš mrežu, gdje tražiš ollicrocks i oštrige, kako se love riječni rakovi.
- Objasni mi sve o moru.
- Ne mogu ti objasniti; da bi ga upoznala, moraš ga osjetiti.
Dugo ju je promatrao razmišljajući. Onda se osmjehne i reče:
- Ako želiš, pokazat ću ti. Dođi.
Uhvati je za ruke, pomogne joj ustati i odvede je prema žalu. Sat-dva ranije plima je opet nadošla, voda je stalno rasla, ali on zagazi u vodu ususret valovima držeći je za ruku. Voda se zapjeni oko njihovih smeđih i preplanulih nogu.
- Kamo idemo?
Rukom pokaže kameniti otočić koji se nalazio dalje u zaljevu, gdje je obično postavljao mreže.
- Ali plima dolazi i nećemo se moći vratiti.
- Jedino ćeš tako osjetiti more, kad se ono nalazi svuda oko tebe.
Uspnu se uz klizave stijene. Kad su stigli do vrha, s unutarnje strane ugledahu ovalni prostor prema kojem su se spuštale kamene naslage u obliku neravnih stuba ispunjenih stajaćom vodom. Malo niže vidio se komad žala, s pijeskom sitnijim i bjeljim od onog na obali, širine dva i dužine tri do četiri metra. Iza žala uzdizala se druga, još viša formacija crnih stijena.
Ovamo je dolazila i prije u vrijeme oseke. Pogleda nazad prema obali, ne baš mirna.
- Kako ćemo se vratiti?
- Čekat ćemo da se povuče plima.
- Ali za to treba puno vremena.
- Tako je.
Povremeno bi ih poprskale sitne kapljice mora kad bi veći val udario u stijene u podnožju otočića.
- Nisam baš sigurna... - oklijevala je.
- Rekla si da bi željela osjetiti more.
Čučnuo je pokraj barice vode koja se zadržala u kamenu.
- Što ćemo raditi za to vrijeme?
- Ništa.
Neodlučno pogleda u njegovo mirno, bezizražajno lice, a zatim nazad prema zapjenjenoj vodi koja ih je razdvajala od obale. Bilo je vidljivo kako valovi postaju sve veći.
- Ako se zaista želiš vratiti, još uvijek možeš plivanjem - reče on. - Uskoro će biti previše opasno.
Ona zabrinuto pogleda prema obali udaljenoj stotinjak metara, crvenim hridinama koje su se uzdizale iznad nje, sa šumom koja se nazirala na vrhu, bijelom polumjesecu okruženom stijenama i njihovoj špilji, visoko gore, crnoj rupi u hridi. Začuje se sablasni krik orla-ribara.
- Ostajem s tobom - reče ona smrknuto i sjedne na greben pokraj njega.
Glatka površina stijena prekrivena je mozaikom lupara. Neke školjke su tu od davnih vremena, ljušture su im razbijene iH okrhnute, nitko ih ne može odvojiti od kamena. Na dnu stajaće vode gmižu nanare i drugi morski pužići ostavljajući za sobom u pijesku zamršeni splet šara. Sitne ribice iznenada izlijeću iz svog skloništa, zalepršaju preko mjesta obasjanih suncem i onda se vrate u sjenku. Na dnu se ispružila nekolicina morskih zvijezda jarkocrvene boje, dok krakovi ljubičastih vlasulja lijeno palucaju naokolo. Tu su i rakovi, čuperci morske trave, a na jednoj strani, u najmračnijem kutu, polako miču crveni i bijeli krakovi hobotnice.
Šutke sve promatraju, draže vlasulje i rukom pokušavaju uhvatiti srebrne ribice. Kao toliko puta ranije. Ipak, sad je drukčije. Prije su ovamo dolazili u vrijeme oseke, dok su danas okruženi muklom tutnjavom mora koje se diže i prilazi u sve većim valovima. U jednom trenutku ona poskoči i krikne od straha kad joj je pjena iznenada zalila leđa.
- Jesi li se uplašila? - nasmija se on.
- Jesam. Valovi postaju sve snažniji.
Protiv svoje volje baci pogled prema kopnu.
- Sad je prekasno - reče on mirno.
Ona kimne glavom.
On ustane i priđe joj bliže.
- Bojiš li se?
- Bojim.
- To je u redu.Tako ćeš bolje osjetiti.
- Što?
- More. Što drugo?
Stoje jedno pored drugoga i gledaju preko stijena u tamno more, valove koji nadolaze, bujaju i podižu se kao da namjeravaju prijeći preko crnog kamenog zida, a onda protutnje s obje strane ostavljajući za sobom u zraku sjajnu bjelinu pjene. Voda nahrupi prema njima kroz sve otvore i pukotine puneći bazene stajaće vode.
- Jesi li siguran da nas valovi neće odnijeti?
- Ne vjerujem u to.
- Adame, jesi li siguran?
- Ne, nisam. Dosad to nisam doživio, ali s morem se nikad ne zna.
- Kako si me onda mogao dovesti ovdje?
- Zar nisam došao s tobom? Što se tebi dogodi, dogodit će se i meni.
- Jesi li lud? - upita ona ne mogavši se suzdržati. - Zar želiš da se ovdje utopimo?
- Ne želim, naravno.
- Zašto si me pustio, zašto smo...?
- Rekla si da želiš osjetiti more.
- Ali ne ako je opasno.
- Kako ga možeš osjetiti bez opasnosti?
- Moramo se vratiti.
- Rekao sam, kasno je.
- Hoće li more još narasti?
- Hoće.
- Koliko visoko?
- Vidjet ćemo za otprilike jedan sat.
- Toliko dugo ne mogu čekati. Toliko neću izdržati.
- Sad kad smo ovdje, moraš.
- Adame, neću... - odviše je bila uznemirena da bi dovršila misao.
- Ne budi smiješna - reče on blagim glasom.
Obuzme je histerija.
- Kako se usuđuješ? - uzvikne udarajući šakama po čvrstim mišićima na njegovim prsima.
On je uhvati za ruke.
- Pusti me! - poviče ona.
- Neću dok ne prestaneš.
- Adame, pusti me!
Nastavio ju je držati, savijali su se lijevo-desno dok je ona pokušavala osloboditi ruke. Nemoćna od bijesa, jedva se suzdržavala da ga ne pljune u lice.
Zapljusne ih pjena još jednog vala. Ostala je bez daha.
- Pobogu, Adame!
- Ovdje sam, pokraj tebe - reče blago kao i prije.
- Ne želim umrijeti - prošapće ona uz jecaj.
- Tko spominje umiranje?
Ona se još jednom pokuša oduprijeti, ali on nije popuštao sve dok nakon žestoke borbe nije izgubila ravnotežu. On je pridrži da ne padne i, čvrsto je držeći, spusti na pijesak. Puna bijesa, ona popusti.
On sjedne na trenutak do nje i pogleda je držeći je još uvijek lagano za ramena. Zatim izusti:
- Elisabeth.
Tako rijetko ju je nazivao po imenu da ovog puta osjeti nešto duboko u trbuhu, možda još dublje.
- Adame, što želiš od mene?

- Oslušni more - reče on - zbog toga smo došli ovdje.
Još uvijek uplašena, ona zatvori oči. Ležeći na pijesku, na dnu korita u kamenu, pričini joj se da bolje čuje nego ušima, kao da šum mora duboko dopire u nju, ta mukla tutnjava valova koja ne prestaje, ulazi u svaku njezinu poru, da više nije u stanju razlikovati sebe od šuma. Toliko ju je uspavao monotoni šum mora da je jedva bila svjesna pokreta njegova tijela koje se nagnulo nad njom, a potom je pokrilo. Instinktivno skupi noge, ali ih on prisili da se ispruže pokušavajući koljenom razdvojiti bedra, zadajući joj bol. Zaplače jer nije shvatila što se događa. On, kao nečim opsjednut, počne prodirati u nju. Ona se i dalje odupire kao da je neki neznanac pokušava svladati. Ali usred plača i otpora ona nesvjesno, pod šokom, otkrije da se više ne brani, već se pripija uz njega, čvrsto drži rukama zarinuvši prste u njegovo tijelo. Onda začuje vlastiti glas koji kao krik morske ptice ponavlja: “Da! Da! Da! Moraš, moraš!”
Oko njih more sve jače tutnji. Morska pjena ne prestaje zapljuskivati stijene i njihova tijela. Mokri su do kože. Ne osjeća više hladnoću koja je probada, nestalo je straha. Potpuno se pomirila sa sudbinom da će se udaviti na ovom mjestu. To je šum smrti koji odzvanja u njihovim tijelima u grču.
Tek mnogo kasnije, kad se bjesomučno kretanje njegova tijela smirilo i kad je osjetila kako se izvlači iz tog beskrajnog šuma i vraća na taj komadić žala između stijena, začuje njegov glas kako šapće uz njezino lice:
- Sad je gotovo. More se povlači.
- Adame?
On pomakne ruku i podigne se na laktove gledajući u vlažne pramenove kose na njezinim sljepoočnicama.
- Moje ime je Aob - reče on. - Adam pripada drugom narodu. Hoćeš li zapamtiti? Zovem se Aob.
- Tko ti je dao to ime?
- Moja majka.
- Znači li nešto?
- Ništa ne znači. To je samo ime. Moje ime.
Nije se pomakla ispod njega.
- Nismo mrtvi - reče naposljetku, pomalo je zvučilo kao da žali.
- Nismo, živi smo.
- Aob - izgovori ona tiho kao da testira okus zvuka na koji nije bila naviknuta.
Nema u njoj volje da se odupre, ni imenu, ni njemu, ni svjetlu, niti šumu mora koje se povlači. Nad njima kruže galebovi. Neka kruže. Neka sve bude kao što jest. Neka se ništa ne promijeni niti prođe. Zajedno utonu u san, dublji od ijednog otkad su skupa. Probudili su se tek kad su začuli šapat i žamor valića dok se more povlačilo oko stijena, a onda su ustali i bez riječi krenuli natrag prema svom žalu.
Te noći dok su sjedili u špilji pokraj vatre, a mjesec se nadvio nad zaljevom koji se ljeskao na mjesečini, odjednom naglo poskoče. Do njih dopre drukčiji šum mora koji je u sebi nosio nešto zlosutno. Dođu do ulaza i bace pogled na zaljev. Prošlo je malo vremena dok se nisu privikli na mjesečinu. Onda primijete kako se plimni valovi uzdižu iz sredine zaljeva, udaraju o crne okrnjene stijene otočića, kako ga preplavljuju sve dok nije potpuno nestao iz vida. Sve je prekrila uzburkana masa crne zapjenjene vode.


- Nemoj, odviše je opasno.
Ostavili su žalo daleko za sobom. Na ovom mjestu, na zapadnoj strani, gdje upravo istražuju obalu, krajolik postaje sve manje dostupan, jedna za drugom klisure svakog grebena crvenosmeđe boje spuštaju se pravo prema moru. Udaljeni grebeni nejasno se naziru u jutarnjoj izmaglici Sunca koje se rađa. Na jednom se mjestu zbog neke pradavne kataklizme stvorila napuklina u kamenoj formaciji, cijela klisura se slegnula i pretvorila u okamenjeni katarakt sve do vrha.
- Malo dalje uski klanac vodi nas do samog vrha - reče on.
Međutim, ona je tvrdo odlučila penjati se na mjestu gdje se klisura urušila.
- Pogledaj - reče ona - ovo je nalik na goleme stube. Možemo se popeti za nekoliko minuta. Struktura kamena je čvrsta.
- Odakle znaš?
- Želim se popeti na ovom mjestu.
Nije to bila prepirka. Pa ipak, razgovor je imao ozbiljan prizvuk. Nije se radilo o smišljenom otporu, već o poznatoj tvrdoglavosti - uvidjela je to skoro s radošću koja je oživjela nakon duže pasivnosti. Dobro poznaješ obalu, predvodnik si na svakom našem izletu, prenosiš mi sve što znaš, ali ne možeš me prisiliti baš na sve. I ja sam ovdje, zar me ne prepoznaješ? Moram ti se suprostaviti. Ostajem pri tomu da se penjem na ovom mjestu.
- Hajdemo - zapovjedi on.
- Nipošto.
Odvoji se i počne verati uz prve gromade.
- Poslušaj me, Elisabeth.
Puna radosti, ona se odlučno nastavi penjati skačući vješto s kamena na kamen. Visoko na kamenitom nagibu zaustavi se raširenih nogu da bi održala ravnotežu na izbočenoj stijeni i baci pogled dolje prema njemu. Njezino bijelo tijelo, na mjestima crveno od prvog izlaganja suncu, bilo je u kontrastu sa smeđim i sivim stijenama. Obuzeta novostečenom slobodom zbog svoje nagosti i uz to puna samopouzdanja, ona ga prkosno pogleda.
Polako je krenuo za njom, penjao se oprezno jer mu je smetala puška koju je nosio.
- Vrati se !
- Popni se do mene. Zar ne vidiš kako je lako?
Nastavi se penjati, oglasi se samo ako posrne i ogrebe koljeno ili ako joj se članak zaglavi između stijena. Ništa je više nije moglo zaustaviti. Dapače, bila je toliko sigurna da će krenuti za njom da je zaista bila razočarana kad se zaustavila, opet pogledala prema dolje i primijetila da stoji na mjestu.
- Adame! - povikne.
On joj mahne rukom da se vrati.
Ona skoči s mjesta gdje se bila zaustavila i nastavi se penjati. Nije joj se žurilo. Čekat će ga na vrhu. Budući da je postigla što je htjela, sad joj je to bilo pomalo smiješno, ali odbila se vratiti.
Postala je manje oprezna i kad je skočila na sljedeću stijenu, na trenutak izgubi ravnotežu i, hvatajući se za rub kamena da bi povratila ravnotežu, udarcem noge oslobodi kamenje koje nije bilo čvrsto. U jednom trenutku nije se činilo opasno. Onda jedna veća stijena, u koju je udarilo kamenje koje se kotrljalo, izleti iz svog sjedišta i krene prema dolje ostavljajući za sobom iskre nastale udaranjem o drugo kamenje. Odjednom ispod nje nastane tutnjava, lagano podrhtavanje duž cijele napukline u zidu klisure, i pred njezinim od straha razrogačenim očima čitava kamena masa pokrene se i počne kliziti na dolje. Ona je ostala na sigurnom mjestu budući da se držala za izbočinu u hridi. Sve ostalo se kotrljalo, rušilo i tutnjilo kao nezaustavljiva lavina.
- Adame - krikne ona - pripazi se!
Kad se kameni odron stropoštao u more, vidjela je samo oblak crvene prašine.
Mrtav je. Bila je sigurna. Tek tako, naglo i na apsurdan način.
Zbog čega? Zbog besmislene potrebe da ne popusti, da se suprotstavi njegovoj volji. Što je to u njoj, što je tjera na takvo ponašanje? Davno, u Capeu, on je to nazvao žudnjom za apokalipsom. Što ju je navelo da se pobuni protiv roditelja i uda za Larssona, a zatim krene u divljinu s nepoznatim čovjekom kojeg nije znala procijeniti? Tko je na nju bacio čini kraj rijeke kad je uporno zahtijevala da vol prepliva nabujalu rijeku? Koliko puta će se to ponoviti? Koliko će još živih bića baciti u bezdan?
Zurila je niz strminu stisnutih šaka, a zubima grizla donju usnu. Prašina se slegnula. Kao pod hipnozom, počne se spuštati s kamena na kamen, svjesna veće opasnosti nego prije, ali nije za to marila. Skoro zaželi da se lavina opet pokrene i odnese je sa sobom. Izlažući golo tijelo modricama i ogrebotinama, spuštala se spotičući se naslijepo niz strminu sve do podnožja gdje su valovi udarah o stijene.
Kad se spustila do kraja, ugleda ga kako sjedi podalje od napuldine u klisuri i napeta izraza na licu pokušava izravnati iskrivljenu puščanu cijev. Kad je prišla, jedva ju je pogledao.
Noge su je izdale. Sjela je i počela plakati.
On bijesno odbaci beskorisnu pušku i pogleda prema njoj. Priđe i primi je u naručje i čvrsto zagrli čekajući da prestane njezin histerični plač. Suzdržavao se s krajnjim naporom.
- Sve je u redu - reče glasom koje podrhtavao - sad je gotovo. Malo je trebalo.
- Nisi mrtav - prošapta ona.
- Nisam. Vidio sam kako se približava. Klisura me je zaštitila. Ogulio sam koljena kad sam se bacio u stranu - pokaže joj raskrvavljenu nogu. - Nije to ništa. Jedino je puška dobila svoje.
- Adame, ja... - nije znala što reći.
- Nemoj to više pokušavati - reče on. - Sreća nas možda neće pratiti idući put.

Nakon svakog izleta, izubijani od vjetra, vraćali smo se u špilju koja bi se oko nas zatvorila kao šaka. U ovom prostoru postupno smo se u pojedinim trenutcima, na neobjašnjiv način, upoznali, prepoznali i otkrili. Ti kratki trenutci bili su čudesni jer više nisam postavljala pitanja ili pokušavala razumjeti što se događa. Čak i kad smo se teško podnosili, bilo je dovoljno i jedino bitno to što smo na životu i da smo toga svjesni. U međuvremenu sam morala živjeti od uspomena i nade, a to je opasno. Sve što sam o tebi saznala, saznala sam ovdje. Možda ću to izgubiti ako ikad napustimo ovo mjesto. Vidiš, ja sam uplašena. Tim više što noći postaju hladnije.
Sjedio je raširenih nogu na rubu ulaza u špilju, leđa naslonjenih na stijenu, mirno pušeći trščanu lulu. U nju je stavio smjesu divljih i ljekovitih trava. Obuzet mislima, sa smiješkom promatra kako ona siječe antilopu na komade onako kako ju je naučio. Vrh jezika viri joj između usana, a čelo između očiju namrštilo se zbog koncentracije. Ruke i zapešća puni su joj krvi i kad je konačno uspjela odvojiti meso od kosti progunđa od zadovoljstva i pozorno ga izreže duž ruba tako da je plavkasta kožica ostala doslovno čitava.
- Je li dobro? - upita, ushićena od zadovoljstva, kad je prišla i kleknula pokraj njega da bi mu pokazala svoje djelo.
- Vrlo dobro - reče on uzimajući i okrećući komad mesa - jedino ga pokušaj bolje isjeći s leđne strane, na ovom mjestu gdje tetiva spaja meso uz kost.
- Idućeg puta to ću sigurno učiniti.
- Dobro napreduješ.
Pogleda u nju dok je još klečala i iznenada je primi za ruke.
- Ruke su mi prljave.
On je poljubi.
- To je u redu. Krv je zdrava.
On otvori i pogleda svoje ruke okaljane krvlju s njezinih ruku. S jedva zamjetnim osmijehom na ozbiljnom licu, on položi dlanove na njezina ramena. Uhvati je lagana jeza, ali izdrži njegov pogled. Polako spusti ruke dok se nisu zadržale na njezinim grudima i krvlju joj namaže glatku kožu. Primijeti kako stišće zube, ali bez namjere otpora. Pod dlanovima osjeti kako joj se bradavice krute.
- Zašto to radiš? - konačno ga upita.
- Ne znam. Tek tako.
Ona ga nastavi gledati ispitujući njegovo lice, još nije sigurna što namjerava.
On se odjednom nasmije i skloni ruke.
- Hajde, završi svoj posao - reče.
- Umorna sam.
- Ne možeš se zaustaviti na pola puta.
Ona se nevoljko pridigne i uzme biltong iz njegove ruke.
- Kod nas u kući, sluga koji radi u kuhinji obično... - zastade osjećajući se krivom.
Skupljenih očiju, on je promatra, ali ne odgovori. Ona se pokunjeno vrati antilopi i nastavi raditi.
- Zaista nam treba? - upita malo kasnije.
- Što?
- Sva ova divljač koju donosiš.
- Treba nam koža. Meso će nam zimi dobro doći.
- Hoćemo li ostati ovdje preko zime?
- Ne znam - odgovori on spokojno - zavisi od vremena.
- Adame.
Otpuhne dim i pogleda u nju.
- Aobe - reče ona.
- Što je?
- Ostanimo ovdje.
- Rekao sam ti, zavisi od vremena.
- Ne mislim na zimu. Mislim, zauvijek. Zašto bismo napustili ovo mjesto?
- Mislio sam da se želiš vratiti u Cape Town?
- Željela sam ranije. Sada ne više. Nijednom od nas ne treba više Cape Town. Nastavi s neočekivanom žestinom:
- Više se ne mogu vratiti. Zar ti nije jasno? Potpuno je nemoguće.
Naglo pogleda u nju upitnim pogledom, ali ne odgovori.
Skoro bez daha, ona ubrzano nastavi:
- Tako smo sretni ovdje, zajedno smo, ništa nam nije potrebno iz vanjskog svijeta.
- Hoćeš li uvijek tako misliti?
- Dokle god si sa mnom. Ovdje možemo živjeti. Možemo očistiti i opremiti špilju. Možemo imati djecu. Možemo ih naučiti sve što si mene naučio. Danju ćeš dječake voditi u šumu ili do mreža u moru. Ja ću s djevojčicama čistiti špilju, praviti hasure i korpe, kožnate pokrivače i druge stvari. Pokušat ćemo pronaći glinu i onda ću izrađivati posuđe. Nosit ćemo vodu i brinuti se o tebi. Noću ćemo svi skupa spavati oko vatre. Možemo pokušati zajedno svirati. Skupljat ćemo školjke, ležati na žalu i plivati. Sa žarom se zanijela u svom izlaganju.
- Molim te, ostanimo ovdje! - preklinje ga. - Ne moramo više ništa drugo činiti. Bilo bi smiješno napustiti ovo mjesto i vratiti se u grad. Sve smo to odbacili zajedno s našom odjećom.
Priđe joj s onim čudnim, ironičnim pogledom:
- Samo nas dvoje divljaka u ovoj divljini?
- Mi ćemo se voljeti i biti dobri jedan prema drugome.
- U tom slučaju možemo ovdje ostati. U redu. Sve dok jednog dana zaboravimo da je Cape ikad postojao.
Ona primijeti na njegovu licu čudan izraz. Ruga li joj se? Je li postao ciničan? Zajedljiv? Ili misli ozbiljno kao ona?
Na njezinim mekanim bradavicama skorila se suha krv i postala crna: - kraste na ranjivim mjestima.


Iskomadano tijelo zmije osušilo se na nekim mjestima, a koža postala grubi prozirni pergament. Unutarnja rebrasta struktura počela se probijati kroz blijedu zelenu boju.

Vani je sve podivljalo od noćnog vjetra i buke valova, ali unutra je mirno. Ugodno se osjećaju uz vatru, crteže i šare u bojama na zidovima špilje na koje su naviknuli, to im daje osjećaj sigurnosti; oštro kreštanje šišmiša koji ulijeću i izlijeću iz špilje, jedva se čuje. Drvo za ogrjev poslagano je u kutu, razapete kože se suše, a osušene su već štavljene i smotane, tu su i njihove osobne stvari u jednom zavežljaju: zelena haljina iz Capea, kožni ogrtač koji je sama izradila tako što je izrezane komade kože spojila kožnatim vrpcama i žilama, a osim toga i njezina zbirka školjki, riječnih i morskih rakova, rogovi antilope i nekoliko nizova biltonga, grubo pletena korpa sa sušenim voćem, njegov alat i oružje. Sve to čini njihovu svojinu. U krugu oko vatre njih dvoje zajedno.
Ona priprema hranu, peče ribu na žaru i prži velike mesnate gljive koje je donio iz šume. On završava rad na vrši za riječne rakove.
On podigne glavu:
- Nedostaje mi sin da mi priskoči u pomoć na onim stijenama.
- Moju djecu nećeš tek tako voditi na more - reče ona - sve ćeš ih podaviti.
- Pa, dok su još mlada, naučit će plivati, kao i majušni tuljani. Kad ostarimo, oni će se brinuti o nama.
- Želim sina kao što si ti.
- Prvo kći - reče on - kao što si ti. Do tančine. Dok raste, želim vidjeti kakva si bila sve one godine dok te nisam poznavao. Ljubomoran sam na sve što ti se dogodilo.
Ponovno su pribjegli staroj igri maštanja i pretvaranja. U jednom trenutku ona ga iznenada pogleda kroz plamen vatre i upita:
- Vjeruješ da ćemo imati djecu jednog dana?
- Naravno.
- Odakle si tako siguran?
- Ja sam muškarac, a ti žena.
Prije negoli zašuti, ona odluči postaviti pitanje:
- Ona djevojka s kojom si bio, ropkinja. Je li ti rodila dijete?
- Odakle znam? - pokuša on uzmaknuti. - Rekao sam ti, bila je prodana.
- Dakako. Zaboravila sam. Ispričavam se.
- Zašto pitaš?
- Bilo bi mi lakše kad bih znala... da možemo imati djecu.
- Zaboga, zašto ne bismo mogli imati? Jednom si bila trudna.
- Jesam, ali sam izgubila dijete.
Prvi put se usudi spomenuti, prvi put se usudi priznati da to nikad nije zaboravila.
- Često se pitam što se dogodilo, što su s njim učinili.
- Zar je to bitno?
- Bilo je moje. Iz mene je iščupano. Dio mene zakopan je u toj divljini. I ponekad... - strese se. Podigne glavu i reče s oklijevanjem: - Sanjala sam prošle noći.
- Što si sanjala?
- Kako me pokapaju u dikobrazovu jazbinu. Onda se spustila kiša i ja sam, probijajući se kroz zemlju, počela rasti poput graha. Nogama nisam mogla mrdnuti, pretvorile su se u duboki korijen. Razgranala sam se, vikala “upomoć”, ali nitko nije čuo jer nitko ne može čuti drvo. Okružena strvinarima bila sam potpuno sama u toj beskrajnoj ravnici.
Privuče noge k sebi, nasloni glavu na koljena i stisne se kao zrno morskog graška.
- To je bio samo san.
- Izgubila sam dijete. Što će biti sa mnom?
- Postavljaš previše pitanja - reče on.
- Stvari se ne događaju tek tako - ne popušta ona. - Zbog čega se događaju? Što se time postiže? Kuda to vodi? Zašto tek živimo i umiremo, i onda je sve gotovo? Je li to zaista sve? Samo to? - podigne uplašeno glavu. - Recimo da ovdje ostarimo i... nešto se dogodi. Nitko ne bi ni znao da smo bili ovdje. Ne bi znali ni da smo postojali.
- Zar je to bitno? Zar sada nismo ovdje?
- Ali želim znati!
- Kako to znati? Zašto moraš znati? Činilo mi se da si izjavila da smo sretni ovdje.
- Zar ne razumiješ? Pretpostavimo da umremo ovdje?
- Možda će jednog dana pronaći naše kosti - reče on.
Promatram školjku, njezina glatka površina miluje moj dlan. U gornjem dijelu je žućkaste, skoro narančaste boje, kao da je umočena u tekuću svjetlost, u donjem dijelu prelazi u blijedožutu boju i spušta se ukoso u žlijeb u kojem se ljeska i skriva sedef. Ovalna je oblika poput male kornjače, ali glatka, neizmjerno glatka, tupa i obla u prednjem dijelu, uža prema stražnjem dijelu i postupno se suzuje prema malo izduženom zaobljenom vršku. Na vrhu je pravi sferoid, tvrda i ulaštena, savršena izgleda, ali ako je okreneš na drugu stranu, postaje dostupna, otvorena, njezine blistave obline se unutra sastaju u uski otvor u kojem se skučio puž: ranjiv, gol, drhtav, vlažan. Koliko dugo nisam vidjela sebe.


Stigli su lovci. Mužjak je očito bio ranjen jer je u šumi ostavio dugu, zgaženu stazu, slomljeno granje, iskopane brazde crvene kao krv i na paprati i drveću crne tragove krvi. Ležao je na lijevom boku uz krupno deblo žutog stabla, kao da je tražio naslon prije negoli se srušio sav u krvi i izmetu. Prednji i donji dijelovi glave bili su puni krvi i prekriveni rojem muha, surla odsječena, a kljove iščupane. Pokušali su to učiniti i s nožnim noktima, ali su odustali na pola puta.
U šumi oko njih sve je bilo mirno osim ptica koje su šuškale u lišću ili cvrkutale iznad glava, pčela koje su zujale oko ljubičastih orhideja te sramežljivih majmuna na granama drveća.
Odluče izaći iz zaklona.
- Što mu se dogodilo? - upita ona dok su prilazili uz vjetar. - Zašto su ga tako osakatili?
- Zar ne vidiš, izvadili su kljove?
- Ali... - zašuti, ne da bi mu se usprotivila, već da bi izbjegla odgovor kojeg se bojala.
Pogleda naokolo namrštena lica.
- Hoćemo li se vratiti? - upita ona uz tračak nade.
- Pokušajmo ići njegovim tragom do mjesta odakle je došao - predloži on - ako se slažeš.
- Kako hoćeš.
Šuma je bila puna svjetla kao i onog dana kad su prvi put došli, pa ipak, bilo je u njoj nečeg zloslutnog i čudnog, a izlaganje njezinim tajnama zastrašujuće, možda još i gore jer nisu znali što traže. Što ih čeka na kraju krvava traga? Još veća šteta ili tišina? Zađoše još dublje u šumu. Kao da se proteže u nedogled. Kako znati jesi li stigao u njezin najskrovitiji dio?
Kilometar nakon prvog trupla naiđoše na još jedno čiji je stražnji dio ležao u potoku sprječavajući protok vode. Glava je opet bila grozno iznakažena, kljove iščupane. Sitne divlje oči mutno su zurile u njih kroz razbarušene trepavice.
- Ovdje je već neko vrijeme? - upita ona tihim glasom.
- Dva do tri dana.
- Tko bi to mogao učiniti?
- Za ovakvo klanje jedino su sposobni ljudi iz Capea - njegov glas odaje prigušeni gnjev što odavno nije osjetila.
- Možda su to Hotentoti! - izjavi ona naglas ne znajući zašto je to rekla.
- Možda da bi kljove prodali u Capeu.
Pognula je glavu, a onda ubrzo opet podignula i rekla uzrujano:
- Ma tko bili, radi se o ljudima. Tako blizu nas, a ipak ništa nismo čuli.
- Mi smo dolje kod mora. Kako možemo čuti što se događa ovdje u šumi?
- Dva ih tri dana - reče ona razmišljajući - vjerojatno su već otišli.
- Tako je.
- Što nam je učiniti?
Teška crna debla ležala su napola utonula u humusu, nijemo razbacana u šipražju kao mrtva tijela.
- Možemo produžiti i poći za njima - reče on.
Htjela je odgovoriti: “Da. Treba poći naprijed. Još dublje u šumu dok ne stignemo, probijajući se kroz obruče zelenog raslinja, do samog središta, tajanstvene jezgre svjetlosti koja sve obasjava. Pronađimo nešto. Makar došli do nečega, da znamo gdje se nalazi, u neposrednoj blizini, na dohvatu ruke.”
Međutim, ona podigne ruku do svojih prsiju, pogleda sebe i tiho reče:
- Ne mogu u ovakvu stanju, pogotovu ako sretnemo ljude.
Okrenu se i krene nazad. Uhvati je čudna tuga, skoro se pobuni protiv sebe. Što je drugo mogla učiniti? Ipak, povratkom su od nečega dignuli ruke, od nečega što se moglo dogoditi, čemu ona pažljivo prilazi: osjećaju, otkriću, mogućnosti.
Kad su skoro došli do ruba šume, naglo se zaustave na stazi. Kakav to oštar prasak dolazi iz daljine, tolike da nije bilo moguće odrediti smjer?
- Je li to bio pucanj? - upita ona.
- Ili lom grane.
Možda je bio pucanj.
Skoro mehanički nastave se probijati kroz raslinje niz klanac, daleko od kamenita usjeka i odrona gdje su bili prilikom prvog izleta. Do svoje špilje stigli su upravo na vrijeme, prije nego što je pao mrak.
On se spusti pregledati mreže. Bila je oseka. Našao je nešto ribe i ponio je sa sobom.
Dim je izlazio iz špilje; vatru je već bila zapalila. Ali, kad je ušao unutra, nije bila kod ognjišta. Ugledao ju je na dnu špilje kraj zamotane odjeće. Kad je vidjela da se vratio, okrene se brzo s osjećajem krivnje.
- Htjela sam samo...
Ponovno smota zelenu haljinu iz Capea i, izbjegavajući njegov pogled, vrati se na svoje mjesto. Onda mu priđe, uzme ribu i očisti nožem od kremena. Naposljetku, kad je podignula glavu, primijeti da se njegov pogled zadržao na njoj.
- Samo sam razgledavala - reče obraza rumenih od žara vatre.
- Znam.
- Adame, ne ljutiš se na mene?
- Zašto bih se ljutio?
Otiđe do ulaza i pogleda na Mjesec koji se upravo pojavio.
Htjela mu je prići, dodirnuti ranu koja se otvorila u njemu, iz njega istjerati tugu i nijemo zgražanje, ali nije imala snage jer je i u njoj bilo previše toga. Pripremala je hranu bez riječi, a on se vrati svom uobičajenom mjestu nasuprot njoj. Povremeno bi se pogledali kroz plamen vatre.
Prije nego što je završio jesti, on se vrati ulazu u špilju. Ona primijeti kako vatra obasjava tamne brazgotine na njegovim leđima. Što gleda? Što osluškuje? Samo je mjesec nad vodom, a huka mora jača je od svakog zvuka.
- Zar ne ideš na spavanje?
- Eto me, dolazim.
Zavukli su se ispod velikog kožnatog pokrivača i legli na mekanu posteljinu od lišća koje je prikupio na pustopoljini. Mirno su ležali jedan pokraj drugoga. Kao i obično, njegova ruka počne milovati njezino tijelo, grubi pokreti koji ispituju, traže. Budući da ga je voljela, ona mu se prepusti, ali duhom odsutna. Bez otpora prepusti da joj razdvoji noge i odjednom osjeti kako se njegovo tijelo ukoči. Na trenutak ostao je miran.
- Vrati mi se - prošapta ona.
- Ti nisi ovdje - reče on. Bez optužbe, odmjereno, smireno.
- Želim biti ovdje s tobom - reče ona - ja sam ovdje.
- Tvoje misli su s lovcima u šumi.
- Odakle znaš? Zašto pitaš? To nije istina.
- Cape Town te zove.
- Nije tako. Snažno odmahne glavom na njegovu ramenu.
- Nemoj se plašiti - reče on i privuče je k sebi.
- Ostani sa mnom.
- Ja jesam s tobom.

Ne zna zašto, ali osjeti kako mu se stišće srce. Njihova mala topla špilja odjednom je izložena noćnom vjetru, u nju prodiru prošlost i sadašnjost.
- Čvrsto me zagrli - preklinje ona očajnim glasom - ne znam što se događa. Drži me. Nemoj otići.
Sljedećeg jutra otišao je vrlo rano, upravo nakon što se vratilo vjerno Sunce. Nisu o tome razgovarali, jednostavno je otišao i na odlasku ona mu preda torbu s hranom koju je spremila za put. Ni on ni ona nisu znali koliko će se zadržati na putu. Stavio je na sebe kožnatu pregaču, uzeo assegai, dok je pištolj ostavio njoj zbog zaštite.
Išao je zaobilaznim putem od prve do druge strvine, odatle je slijedio tragove i prije podneva naišao na još tri mrtva slona. Kraj posljednjeg trupla otkrije ostatke kampiranja: mjesta sa zgaženom travom, tragove stopa i veliko ognjište s još toplim pepelom. Nekoliko klada još uvijek je tinjalo. Instinktivno podigne glavu ispitujući vjetar. Iznenadni zapuh zapalio bi cijelu šumu. Međutim, sve je bilo savršeno mirno. Ništa se nije micalo: ni lišće ni bijela mahovina.
Nastavi put s čudnim osjećajem, kao da je vrijeme odjednom izbrisalo nekoliko proteklih mjeseci i vratilo ga na stazu koja nema kraja u toj pustoši i kao da, gonjen vlastitim nemirnim duhom, ponovno otkriva tragove kola koja je danima i tjednima slijedio. Krišom je s udaljenosti pratio kola sa zaprežnim životinjama, Hotentote, bijele ljude, muškarca i ženu, ženu koja je ostala sama i čekala da se nešto dogodi.
Bila su dvoja zaprežna kola. S ruba šume tragovi su skretali unazad i slijedili otvorenu stazu koja je išla paralelno sa smjerom kojim se on kretao. Kasno drugog jutra, kad je naišao na njih, kamp im se nalazio jedva pola dana od obale, ako se mjeri zračnom linijom. Dvoja kola i brojna stoka, barem četrdeset volova, pet ili šest Hotentota i dvojica bijelih muškaraca, jedan srednjih godina, drugi prilično mlad, obojica zarasli u bradu.
Adam je ostao na pristojnoj udaljenosti bojeći se da ga ne otkriju njihovi psi. Skriven od vjetra, promatrao ih je nekoliko sati. Čini se da su jedna kola služila isključivo za prijenos robe. Velika hrpa slonovače ležala je u svežnjevima čekajući ukrcaj gomile osušene kože, nojeva perja, rogova antilopa. Sudeći po komešanju u kampu, spremali su se na polazak, vjerojatno narednog dana.
Cijeli prizor potpuno je zaokupio njegovu pozornost kao i kad je prvi put uhodio Larssona. Ovaj put bilo je mnogo važnije. Teška srca izvuče se iz zaklona i uputi se prema obali. Priroda nije bila tako divlja: paprati, proteje i skupine divljih ljiljana, pokoje stablo ili grm, uglavnom nisko raslinje.
Tek kad je stigao na rub klisure, iznad zelene površine mora, počne razmišljati. Znao je da ga ona dolje čeka i da će joj morati podnijeti izvještaj. To može biti kraj. Ispuni ga tuga na pomisao da sve ima svoj kraj. Vrijeme te danima može nositi kao morsku travu koja je prepuštena plimi i oseki i naposljetku si izbačen na obalu.
Visoko iznad klisure jedan orao se prepustio vjetru očekujući da se nešto ispod njega pokrene. Skoro bez pokreta lebdio je na najvišim zračnim strujama kao križić na beskrajnom nebu. Jednog dana i on će kao kamen pasti na zemlju. Ono što je izgledalo nevjerojatno daleko, toliko da postade nebitno, odjednom postade stvarno, sasvim nadomak Jučer postade danas, a danas je povuklo i jučer. Zemlja nije nimalo uznemirena, nalik sjemenu čička što ga vjetar vije, tek neznatni uzdasi u prostoru.
Već je kasno popodne. Poslijepodne je jutro večeri. Ona je čekala.
Ne treba joj ništa kazati. Nema potrebe reći istinu. Još ništa nije znala, samo je čekala. Što god kazao, ona će vjerovati. Reći će da je naišao na grupu Hotentota koja se spremala krenuti prema Capeu s hrpom slonovače. Zatim da je pronašao napušteni logor u šumi, ali ni traga od ljudi. Isto tako vidio je kola koja su opljačkali Bušmani, tragove stoke koju su oteli, dva iznakažena tijela koja je zakopao, nikakve hrane, nikakvog drugog znaka.
Ti ćeš mi vjerovati. Čak i ako znaš da je to laž, ti ćeš mi vjerovati jer to oboje želimo, jer se plašiš kao i ja.
Ostajemo ovdje ti i ja, u našoj špilji iznad mora, a ona dvoja kola neka nastave pljačkati zemlju kroz koju prolaze ostavljajući za sobom znakove civilizacije na svom pogubnom putu. Ništa nas neće uznemiriti. Osluškivat ćemo u zoru krikove galebova, čvrsto ćemo se zagrliti s gorkim plodom što sam ga duboko u tebi posadio, to je naša doepa protiv osamljenosti. Danju ćemo skupljati školjke koje ću u nizu vezati oko tvoga struka da čujem zvuk kada hodaš. Zajedno ćemo loviti ribu, ti ćeš mi pomoći izvući mreže i zakrpati dijelove iskidane morem. Ponekad ćemo otići do šume, provjeriti stupice i donijeti malu antilopu da se nahranimo. U tvojim očima gledat ću radost i osmijeh kad zagrizeš voće koje nikad nisi vidjela. Krvlju ću krstiti tvoje dojke. Opet ću te polegnuti na pijesak i otvoriti kao morsku zvijezdu, vlažnu poput vlasulje, i osjetiti kako na mojim leđima sunce prži zrnca pijeska gdje se znoj osušio. Svirat ću na fruli od trske ih ghoerfi , a ti ćeš pjevati pjesmice s izmišljenim riječima da mi praviš društvo. Bit ćemo sretni, ništa nam neće nedostajati osim nas samih. Vjeruj mi. Istina je. Mora biti istina.
Orao, tek točkica na nebu, sjurio se dolje na svoj plijen: možda na jazavca, zeca, tvora ili miša. Noseći nešto u kandžama, ponovno uzleti veslajući protiv vjetra.
Držeći se klanca, s uzdahom se počnem spuštati niz crvenu klisuru. Bilo je kasno.
- Radi se o dvojim kolima - reče kad mu je na žalu potrčala u susret i stisnula se uz njega: - Jedna su već natovarena. Spremaju se nastaviti put. Pretpostavljam da idu pravo prema Capeu jer više nije ostalo mjesta za utovar.
- Samo dvojica bijelaca?
- Tako je. Jedan srednje dobi, drugi mlađi.
- Kako izgledaju? Prijateljski? Zločesto?
- Poput lovaca. To su ljudi iz Cape Towna. Prilično prljavi. Ne toliko da se ne mogu oprati vodom.
- Vjeruješ li da bi me napastovali?
- Ti si žena.
- Vjerojatno ih se može držati na distanci. Još uvijek imam pištolj.
- Naravno.
- Koliko treba kolima do Cape Towna?
- Dug je to put. Tu su i planine. Moraju zaobići šumu. Recimo, dva do tri mjeseca.
Vratili su se u špilju.
- Hoćeš li poći sa mnom? Možeš me zaštititi.
- Ako otkriju nešto o tebi i meni...?
- Nećemo im dopustiti.
Kad su stigli u špilju, sjeo je i naslonio se na zid, iscrpljen i potišten. Donijela mu je vode u velikoj školjci i malo meda.
Još jednom mu je postavila pitanja držeći se detaljno svega što je već rekao.
- Još uvijek ih možemo uhvatiti ako kreću naredno jutro?
- Ako krenemo rano.
Malo kasnije otišla je do dna špilje. Nije dignuo glavu. Čuo ju je kako nečim šuška u polumraku. Kad se vratila, imala je na sebi haljinu iz Capea. Visjela je potpuno zgužvana niz njezino tijelo, ali na poseban i neobičan način, izgledala je prekrasno.
- Izgubila sam na težini - reče osjećajući sram pred njegovim očima.
- Postala si čvršća - rekao je - i ljepša.
Od silne želje za njom, njegove oči zasuze.
Zamišljeno je gladila krajeve haljine.
- Užasno je zgužvana.
- Ustat ćemo rano ujutro - reče on ne gledajući više u nju.
Klekne ispred njega.
- Što je, Aobe?
- Nemoj me zvati Aobe - reče on smireno.
- Zauzet ću se za tebe u Capeu - reče ona odrješito. - Sjećaš se, to sam ti obećala. Pobrinut ću se da sve bude u redu.
- Da. Naravno.
- Ako propustim ovu priliku... - duboko udahne. - Sada mi je mnogo teže nego kad sam morala napustiti Larssonova kola. Možda više neće biti druge prilike.
- Znam. Zato sam ti i rekao.
U njezinim očima zaiskri spoznaja.
- Nisi mi trebao reći istinu!
Nije odgovorio.
- Zar nije tako? Mogao si zadržati za sebe. Nikad ne bih saznala.
- Ali, morala si saznati.
- Zašto mi otežavaš život? - snažno je izbilo iz nje. - Mnogo bi mi bilo lakše da si odlučio umjesto mene. Da ništa nisi rekao.
- Lakše, svakako - prizna on - ali samo neko vrijeme. A poslije? Ako te čežnja počne gristi? Ako mi nešto slučajno izleti na usta i ti odjednom shvatiš... Kako sam mogao?
- Zašto ne ostanemo ovdje? - upita ona.
- Nitko nije rekao da nećemo.
- Adame, ti si taj koji se želio vratiti. Rekao si da ne možeš drukčije živjeti, da nisi životinja.
- Tada sam bio sam. Sad sam s tobom.
- Mogu li ti ja biti dovoljna? Hoću li ti uvijek biti dovoljna?
- Možemo samo vjerovati ili nadati se.
- Zašto si mi morao reći? - ponovno upita.
- Zato što se radi o tvojim ljudima.
- Nisu to moji ljudi. Ovdje sam bila sretna. Još uvijek sam sretna.
- Na tebi je odluka.
- A što će biti s tobom, Adame? Što ti želiš? Reci mi što moram učiniti.
- Otkad tražiš savjet od drugih?
- Adame, pomozi mi! - uhvati ga za ruku i ne pušta.
Negdje u ovoj noći, prođe mu kroz glavu, nalaze se dvoja natovarena kola spremna da s prvim svjetlom krenu natrag u Cape. Bijeli bradati ljudi sa zapregom i Hotentotima.
Ona mu iznenada postavi pitanje:
- Kad smo bili kod Hotentota i kad sam se razboljela, zašto me nisi ostavio i krenuo svojim putom?
- Kako sam mogao?
- Onda me nisi volio.
- Kakve to veze ima sa ovim večeras? - upita on.
- Ja te volim - kaza ona sva nesretna - Bože moj!
- Hajde - reče on - moramo na spavanje. Treba nam odmor ukoliko želimo rano ustati.
- Zašto si govorio u množini?
- Rekao sam, ukoliko želimo rano ustati.
Digne se i počne otkopčavati gornji dio haljine, onda zastade.
- Zašto si stala? - upita on. - Bolje da se opet privikneš.
- Hoćeš da je ostavim na sebi?
On bez riječi raširi prekrivač preko ležaja i legne.
- Dođi - reče on.

Kao i uvijek, ona legne pokraj njega. Ipak, s haljinom na sebi osjećala se kao stranac.
Zagrli je jednom rukom, a drugu stavi preko njezinih grudi. Ako je ovo kraj, pomisli, ako je ovo bila njihova posljednja noć, morat će voditi ljubav bez prestanka, do zore, da zauvijek ostavi trag na njezinu tijelu, brazgotine, kao na njegovu tijelu. Ali nije uspio. Bila je daleko, nedostupna.
Preležao je budan cijelu noć, sve dok se prve sunčane zrake nisu probile do špilje.
Lagano je dodirne šapćući:
- Vrijeme je.
- Budna sam - rekla je.
- Zar nisi spavala?
- Nisam.
Sjedne umorno. Haljina se još više zgužvala. Strese se od ranog jutarnjeg zraka. - Adame...?
- Naložit ću vatru.
Bilo je prerano za jelo. U polupanom starom loncu što su ga našli na farmi skuhao je čaj od divljih trava. Pili su dok se čaj još pušio.
Onda on ode do svoje stare promatračnice na ulazu špilje. Gusta magla iznad mora zaklanjala je izlazeće sunce.
Trenutak zatim ona priđe i stade pokraj njega. Tek kad je stavio ruku oko nje, primijeti da je gola.
- Gdje ti je haljina? - upita.
- Ne treba mi.
- Što je s kolima, tvojim ljudima i Capeom?
- Ostajem ovdje. Ne idem.
- Zaista si sigurna?
Kimnula je glavom.
- Možda ti je ovo posljednja prilika?
- Znam. Donijela sam odluku.
- Ti si luda.
- Tako je. Oboje smo ludi. Zato i jesmo ovdje. Tu nam je mjesto - pokaže rukom more, negostoljubivi djevičanski svijet pod prodornim kricima galebova. - Ovo je sve što imamo. Ovdje ostajemo zauvijek.
Zvuči kao presuda, pomisli on.
Sjeti se golemih trupala slonova razbacanih po šumi.


Jutros je na žalu more izbacilo, zajedno s travom, dagnjama, školjkama, morskim pužićima i ježincima, jednu školjku jedrilca, krhku kolijevku zaboravljenih jajašca, pošteđenu od divljih morskih valova.


Kako će se oni kasnije sjećati kraja te tople sezone, što će od toga sačuvati u uspomeni? Skoro neprimjetno, Sunce sve kasnije izranja, a navečer sve kasnije zalazi, sve je više magle jutrom, a danju sve više svjetlosti, osim na početku i kraju dana kad postaje blaža. Tužno se zivkaju grlice, a lastavice skupljaju u velika jata spremne poletjeti na sjever. Otvoreni prostor sve se više širi kao da se dimenzije nevidljive oku izlažu svjetlu i mekanim sunčanim zrakama, kao da vjetar, dolazeći iz većih daljina, posustaje u praznom prostoru. Sve je bolnija svijest o ranjivosti. Sve je manje riječi izmijenjenih za vrijeme dugih večeri uz vatru.
- Moja majka bi dobila napadaj kad bi vidjela šavove na ovom pokrivaču. Ukoliko nešto ne bih sašila kako treba, uvijek bih morala početi iznova. Kako sam mrzila ostati poslijepodne kod kuće uz glasove dječaka koji se vani igraju.
- Nedostaje li ti kad Cape?
Podigne glavu, obrazi joj se zažare.
- Naravno, ponekad.
Nedostaje mi ljudska vreva za vrijeme aukcije vina u kolovozu, vožnje kočijom do Constantije u društvu uglednih gostiju iz inozemstva kojima smo pokazivali flamingose, pucnjave topa na Lion’s Rumpu, podizanje zastava, šušura na plaži... Iako joj je majka branila da se miješa s običnim pukom u luci, nedostaje joj utrka s vremenom da se napišu pisma prije odlaska flote za Patriju ili Bataviju, zvukovi klavikorda, velik svijećnjaci, kristalna staklenina, šuškanje robova koji kućom hodaju bosonogi noseći krcate pladnjeve ili koji hlade goste lepezama od nojeva perja, ujak Jacobs i njezin otac koji u vrtu igraju šah, gruba igra u dvorištu s djecom robova, u majčinoj odsutnosti. Postoji li to još uvijek? Žali li se majka još uvijek? Je li se otac još više povukao u sebe? Jesu li na životu?
- Sigurna sam, i tebi nedostaje - reče ona braneći se.
Ja se sjećam majčinih i bakinih priča o plesu vatrenih plamenova u krateru Krakataua, o vatrenoj ljepoti hibiskusa i lotosa, o mirisu jasmina, cimeta i klinčića, o bijegu Muhameda u Medinu i slavnim ratovima islama protiv križara. Sjećam se cinična mirenja sa sudbinom bespomoćnih starica, naivnih reakcija svoje majke, pomutnje između Krista i Hetsi-Eibiba, Božje riječi i riječi gospodara.
- Bako Seli, ti moje dijete navodiš na krivi put.
- Pričam mu o ovom svijetu, svijetu koji sam upoznala.
- Kroz crnu rupu na brodu?
- Ne, davno prije broda, kad sam bila mlada. Pričam o Padangu, Smeroesu i Surabaji. Vidjela sam to kad sam bila slobodna.
- I sad si slobodna. Gospodar ti je podario slobodu.
- Može on svoju slobodu staviti na jedno mjesto.
- Bako Seli, tako se ne govori o gospodaru.
- Čiji je on gospodar? Rob svojih robova, eto što je on. Što može bez robova? Hej, Adame, slušaš li ti mene?
- Bako Seli, prestani s tim pričama. Adame, slušaj ti svoju majku i gospodara, razumiješ li me? Zatvori uši pred tom staricom.
Dok dlijetom izrađuje noge stola, strugotine se uvijaju na klupici, a u nosu mu se zadržava jetki miris stinkwooda. S planine, gdje skuplja drva, baci pogled dolje na more. Grožđe se suši u potkrovlju. Doba je žetve. Kasna jesen, doba vršidbe, korpe pristižu iz vinograda i prazne se u bačve, gazimo grožđe držeći se za prečku iznad glave, plešemo i udaramo nogama sve dok se ne ukoče, ljuske pucaju, osjećaš kako sok oko prstiju postaje ljepljiva, mirisna masa, slatki potočić slijeva se ispod u bačvicu. Ljuske grožđa gnječe se kroz hasuru od pletene trske, mošt se pretače u velike badnje zbog fermentiranja i u njima se danima pjeni i vrije. Nakon toga vozimo se u Cape Town, sjediš visoko na cisterni vina, bičem udaraš po debelim slabinama zaprežnih volova, a psi te prate lajući i skačući s obje strane kola. Po dolasku u luku slijedi ukrcaj u brodove koji plove do udaljenih mjesta Amsterdama, Buitenzorga, Texela i, neizostavno, do Serabanga i Surabaje bake Seli. Te bačve vina, dobivena gaženjem njegovih nogu, slobodno kreću u udaljene krajeve svijeta.
- Svakako mi nedostaje. Ali sve je to vrlo daleko. Mi smo ovdje sretni, zar nismo?
- Naravno, sretni smo - njezine velike oči, pomalo stidljivo, mirno ga gledaju kao da pitaju.
- Možda ti žališ?
- Nipošto. A ti?
- Ni ja, ipak, ovih dana često spominješ Cape.
- Moramo o nečemu razgovarati.
- Kad smo došli ovdje, u početku, nikad nismo razgovarali o Capeu.
- Imali smo toliko posla. Sve mi je bilo nepoznato, novo i lijepo.
- Zar više nije?
- Naravno da je, ali sad je drukčije. Imamo više vremena za razmišljanje.

Tako se to kriomice ušuljalo u njih dok su dani postajali sve hladniji, a njihov otpor sve slabiji. Poslije je bilo nemoguće reći kada su prvi put primijetili da su se crveni lopoči opet smirili u skrovitim mlakama vode, kada su ponovno šumske gljive zablistale novim bojama: smeđom, ljubičastom, zelenom i bijelom, svijetlocrvenom ili žutom, u kojemu su trenutku opet začuli jutarnji krik droplje ili šuštanje malih jarebica u travi. Točno odrediti trenutak promjene bilo je nemoguće dok su palili vatru suhim, ironwoodom koji je noću zbog svoje tvrdoće i masnoće sagorijevao znatno sporije i čiji se oštri miris miješao s morskim ozonom i toplim vonjom lišaja i trula lišća. Jednostavno, metamorfoza je nastala neprimjetno. Danju više nisu trčali do mora kad bi im se prohtjelo okupati se, jedino su održavali jutarnji ritual, a čak i tada bilo je drukčije. Svjesno su prkosili hladnoći ostajući bez daha u hladnoj vodi, neobuzdano su se praćakali i jurili van da bi se ogrnuli toplim kožnim pokrivačem sve dok njihove udove ne bi ponovno prožela toplina. Samo bi se u najtoplijem dijelu dana usudili bez pokrivača sunčati na mjestima skrivenim od vjetra. Tada je on primijetio kako njezina koža gubi preplanulu boju, postaje sve bjelja i manje otporna kad bi se ogrnula.
Bilo je i drugih promjena, drugih tranzicija. Kod vođenja ljubavi njihova tijela kao da je obuzimao novi žar u kojem je bilo više otvorenog bijesa, više grča, kao da je nestalo nešto od spontane strasti i to ih je tjeralo da se naprežu s više gorljivosti. Silovito bi ščepali jedan drugoga trudeći se pronaći izvor ekstaze koji im izmiče. Bilo je u tome nekog očaja što je još više pogoršavala činjenica da su to, ili zbog tjeskobe ili zbog sućuti, pokušavali sakriti jedan od drugoga želeći na svaki način dokazati postojanost svoje ljubavi na što agresivniji način.
Dok je ta igra bila još moguća, oni su je se držali bojeći se da će se jednom riječju ili neopreznim pokretom sve raspasti. Postupno je ova igra postala način življenja i ponašanja. Oh, kakve li neizvjesnosti, kakve neizvjesnosti.
Onda se vrijeme pogoršalo. Nije mu bilo jasno. Blago vrijeme trebalo je trajati sve dok se ne pokrenu bijesni vjetrovi u kolovozu iza kojih slijede prolomi oblaka u listopadu. Međutim, nešto je krenulo krivim putem te godine. Olovni oblaci, ledeni vjetar i depresivna kišica, koja je trajala danima, prisilila ih je da ostanu u špilji, da nijemo sjede u dimu kraj vatre ih dugo razgovaraju, uglavnom o Capeu koji je bio tako daleko, a kamo ih je vukla želja, izvan sive monotonije tih zimskih dana. Za njim su žudili kao i za morem. Ostatak vremena provodili su ispod velikog pokrivača nasilu izazivajući strast u svojim tijelima, boreći se do gubitka zraka, ili su pokušavali zaspati, ali ne zadugo jer su se bili zasitili svega, pa i sna.
Nekoliko lijepih dana bilo im je divno, samo zato što su opet mogli izaći van, istraživati i ponovno otkrivati more, pustopoljinu i šumu. Kao nekim čudom, vratila bi im se sva radost i vjera, a njihova bi se ljubav obnovila i ponovno razotkrila kao stijene lišene školjki.
Međutim, ti dani bili su rijetki i ranjivi, a nemir zbog dana koji će slijediti opet bi ovladao njima. Oboje su očekivali bez nade, umorni od onog što će se neizbježno dogoditi. O tome nisu razgovarali svjesni da je to samo pitanje vremena.
Kad je do toga zaista došlo, bilo je brže i očitije od njihova očekivanja.
Na nebu su se još zadržale grupice oblaka koji su nekamo odlazili, ah postojala je vjerojatnost da će se pojaviti jedan od onih ugodnih i vedrih zimskih dana. Bilo je prilično rano kad su krenuli prema šumi tražiti gljive. Nisu nego došli do ostataka prvog slona - sad su to bile tek razbacane kosti koje su hijene oglodale - kad kiša počne padati. U početku je tek lišće zašuštalo u krošnjama drveća, postalo je mračnije. Vlaga se svuda spustila oko njih. Situacija se uskoro pogoršala iako su našli zaklon u raslinju ispod nekoliko prastarih golemih stabala stinkwooda i sklupčali se na srušenom deblu pokušavajući se zagrijati svojim tijelima. Oluja nije imala snagu kao ona one noći na rijeci; bilo je neugodno i depresivno.
- Što misliš, hoće li ovo potrajati?
- Ne znam, sve je naopako ove zime. Jutros sam bio siguran da neće pasti kiša.
- Bi li bilo bolje kad bismo...?
- Što? - upita on pomalo nervozno.
- Ništa. Ovdje nam je udobno kao u našoj špilji. A kiša će ionako prestati, zar ne?
- Elisabeth, što si htjela reći?
- Zaboravi. Ova kiša mi samo ide na živce. Nemoj na me obazirati pažnju.
Pogleda pravo ispred sebe. Dah iz njezinih usta pretvarao se u oblačiće.
- Osjećaš se loše?
- Nimalo - pogleda ga - zbog čega? Zar ti smeta ovo vrijeme?
- Meni ne smeta.
- Ni meni.
Zašutješe i nastave mrzovoljno čekati. On pogleda deblo na kojem su sjedili. Bilo je pedeset do šezdeset metara dužine, a nisko raslinje skrivalo mu je kraj. S njihove strane bilo je prilično gnjilo, razorna trulež izjedala ga je i širila se prema jezgri. Na mjestu gdje je bilo iščupano iz prvotnog korijena, počela je rasti nova mladica, debela kao ljudska ruka. Vječnost se izražava i na ovaj osebujni način. Njegova majka s time bi se složila.
Oluja se stišala tek oko podne. Kišica je još sipila, ali žestina je popustila. Sve oko njih izgledalo je umorno i bolesno. Morali su se vratiti prije nego što se vrijeme ponovno ne pogorša.
Stotinjak metara dalje s drveta je ispalo golubinje gnijezdo i tri slabašne ptičice drhteći su ležale između mokrih grančica, a žuti kljunovi zijevali su bespomoćno i ispuštali piskave glasiće.
Elisabeth je kleknula i uzela ih u ruke.
- Što će biti s njima? - upita ona.
- Za njih nema nade - u njegovu glasu osjetila se ljutnja.
- Zašto su se izlegle u ovo doba godine? Kao da su to tražili.
- Kako bilo, one su tu.
- I što onda?
- Ne možemo ih ostaviti da ovdje uginu.
- Ne možemo ih ni održati na životu.
- Ja ću pokušati - bila je uporna.
Bio je više zaokupljen time kako se bez problema vratiti nego suprotstavljanjem. Bio je sumrak kad su se vratili u špilju i jedna ptičica već je bila uginula. Preostale dvije unijela je unutra i u skupljenim dlanovima pokušala ih zagrijati toplim dahom iz usta. Sve dok Adam nije upalio vatru. Promatrao je kako ih pokriva komadićem kože i stavlja blizu vatre gdje su ostale ležati drhteći i pišteći slabim glasom. Dva ružna mala bića, golišava, s perjem koje strši, otvorenih mekanih kljunova.
- Bolje bi bilo da ih nečim nahraniš - reče on.
- Što im mogu dati?
- Pokušaj s voćem. Nemamo ništa drugo.
Međutim, golupčići su samo buljili u hranu i tupo zijevali. U jednom trenutku pogledala je oko sebe u panici. Onda se odjednom sjeti, stavi komadić suhog voća u usta i počne žvakati. Zatim se sagne, uzme jednog golišavca u ruku, približi njegov kljun usnama i pljucnu mu malo sažvakane mase u grlo. Ptičica štucne, strese se, proguta i ponovno širom otvori kljun. Beskrajnim strpljenjem uspjela ih je obje nahraniti.
Adam zatrese glavom i nastavi peći gljive koje su donijeli sa sobom. Para se dizala iz kožnatih pokrivača. Vani je još padala sitna kišica, a vjetar još jednom zapuhao i onda je zavladala tišina.
Kasno navečer, kad je došao do ulaza i pogledao van, oblaci su bili razbacani na crnom nebu, a odmah iznad glave visio je Mjesec, nalik staroj cipeli prema kojoj ga je, po priči njegove majke, Heitsi-Eibib oblikovao. Pogleda oko sebe. Ona je ležala uz vatru sa dva golupčića na grudima. Uzdahne i vratio se k njoj.
Cijele noći je ustajala u određeno vrijeme, hranila i utopljivala ptičice. Bez obzira na sve brigu, kad su se probudili u zoru, jedna ptičica je uginula.
Netom se pojavilo sunce, ona pošalje Adama da potraži kojeg crva. Rukom je stisnula crva i prstom ugurala zdrobljenu masu u otvoreni kljun.
- Ovaj će se izvući - rekla je.
Te noći mirnije je spavala. Idućeg jutra, kad su ustali, posljednji golupčić je uginuo.
- Možemo ih iskoristiti za juhu - predloži on. - Nema tu mnogo mesa, ali ipak je nešto.
- Nipošto! - rekla je s takvim bijesom da je iznenađeno dignuo glavu. - Kako ti takvo što pada na pamet? Sama sam ih hranila.
- Što bismo drugo učinili s njima? - upita on i slegne ramenima.
- Ne znam. Zakopajmo ih. Bilo što.
Ona uzdahne i prestane govoriti kao da razgovor ničemu ne vodi, zatim uzme dva kržljava tjelešca i izađe van. Nije se potrudio izaći za njom, nego napuni lulu i pričeka da ga dim smiri i pruži mu utjehu. Vani se nebo razvedrilo, ali vladala je ciča zima.
Nekoliko sati poslije, budući da se nije pojavila, nevoljko krene u potragu za njom.


Kostur zmije bio je sad već ogoljen. Ležao je potpuno bijel među stijenama oko jezerca, tek zakrivljena linija polukružnih kostiju, svako rebro savršena oblika, kao grb na stijeni. Ničega tu nije bilo nejasnog ili dvojbenog, sve je bilo precizno, delikatno i neumoljivo, ne više podložno promjeni, opasnosti, želji ili strahu, već određeno spokojnom konačnošću, neizbježno i prekrasno.


Pronašao ju je kod jezerca, malo dalje od žala, leđima okrenutu moru, gledala je prema hridinama, visoko gore, gdje počinje kopno.
- Jesi li ih pokopala? - upita on.
- Jesam. Dođi, sjedni pokraj mene. Nedostajao si mi.
- Zašto se nisi vratila?
- Očekivala sam da dođeš.
- Ovdje je hladno.
- Da, ali u špilji je zagušljivo. Van špilje je zrak čist.
- Glas ti zvuči kao da si u zatvoru.
Nakon tih riječi odjednom je došao trenutak koji su dugo očekivali.
- Da, osjećam se kao u zatvoru - priznala je - ne mogu više disati. Nema koristi pretvarati se da je drukčije. Od ovakva stanja samo ćemo se ugušiti.
- Što ćemo onda?
Naravno dobro je znao , ali ona je trebala reći.
- Ne možemo se više pretvarati.
- Misliš da to činimo?
Sjedne pokraj nje kao da očekuje spasenje.
- Uginule su - reče ona neočekivano - koliko god da sam se o njima brinula i pazila ih - kratko zatrese glavom. - Svijet je bio vrlo okrutan prema njima.
- Zar to nisu bila samo dva golupčića? - upita on pokušavajući se našaliti.
Ona se usprotivi.
- A što smo mi? - upita ona šokantnom otvorenošću i pogleda u njega. - Mi ovdje ne pripadamo više od njih. Nismo to primjećivali dok je vrijeme bilo lijepo. Bili smo slijepi. Bar za sebe to znam.
- Mislio sam da si ovdje sretna.
- Možda zato što sam bila slijepa.
Spusti glavu, kosa joj pokrije lice. Ona je odgurne rukom.
- Mislila sam da si ti sretan. Cijelo vrijeme smo se bojali priznati istinu. Htjeli smo biti obzirni prema sebi. Nismo znali da je to najbolji način da sebe uništimo.
- I što sada? - upita on namjerno smirena glasa.
Ona se žalosno nasmije s nekom čudnom radošću.
- Znači, na kraju krajeva, naš mali raj nije vječan, nije li tako? Tek jedan prekid na putu.
- Želiš li otići?
- Nije stvar u tome želiš li ili ne - reče ona - samo znam da moramo. Ako smo pošteni, ništa drugo nije moguće. Pokušavali smo to odgoditi, ali...
- Nemamo mnogo stvari za nošenje. Možemo danas krenuti.
- Dobro.
- Kamo ćemo? - upita on.
- Ne postoji li nam samo jedno odredište?
On kimne glavom bez riječi.
- Moramo zatvoriti krug - reče ona i uhvati ga za ruku - ma što se dogodilo.





* * *

Kad se nastavlja putovanje, uvijek ima nečega od nove pustolovine, to je samo pitanje uvjerenja. Još uvijek mokar i promrzao zbog hladnog mora koje ga je izbacilo na obalu i pokušalo ponovno progutati, kradom je u mraku prošao zemljanim puteljkom pokraj kuća i vrtova, praćen lavežom pasa, a zatim produžio prema dobro poznatoj planini u koju je toliko puta zurio izdaleka. Nakon što se čitav dan pentrao i pješačio, spusti se s druge strane planine i stigne kasno poslijepodne do dvorišta farme. Prije mraka mora ući u veliku bijelu kuću sa slamnatim korovom, inače će velika vrata biti zaključana, a teški drveni kapci spušteni.
Čopor tamnoputih žena i djece tjerao je ptice iz vinograda, muškarci su uz pjesmu silazili između redova noseći teške korpe dok se približavalo vrijeme za sopie. Iz staja se čulo zveckanje vjedrica s mlijekom. Kroz otvorena kuhinjska vrata primijeti kako se žene motaju po kući. Iz dimnjaka se dizao gusti dim. Iza povrtnjaka ropkinje su skupljale jaja i hranile kokoši i patke. Svinje su cičale u svinjcu tražeći žir, skutu i ostatke hrane.
Mjesecima je ovo zamišljao u glavi. Sve aktivnosti su se odvijale iza stražnjeg dijela kuće, dok u prednjem dijelu nije bilo ničega. Još uvijek je bilo opasno, ali nije imao drugog izbora.
Puzio je uzduž okrečenog kamenog zida kojim je ograđeno dvorište i čučnuo na prednjim vratima gledajući cijelo vrijeme oko sebe. Zatim je ustao, dok mu je srce udaralo u grudima, a grlo se stezalo. Gurnuo je vrata i krenuo prema trijemu ispred kuće, jedva je vladao nogama svjestan da je dopola gol. Ako ga zaustavi samo jedan glas - hej, što tu radiš? - sve će biti izgubljeno.
Kad je prišao širokim stubama koje vode na trijem, veliki pas čuvar na ulaznim vratima iznenada se digao na noge i glasno zarežao pokazujući zube.
Zastade kao ukopan. Na trenutak su promatrali jedan drugoga. Glasom koji je podrhtavao, tiho izusti:
- Buli, sve je u redu. Sve je u redu, Buli. Dođi, Buli!
Veliki buldog priđe, još uvijek pokazujući zube, njušio je njegove prste i noge, dok je on i dalje govorio obliven hladnim znojem.
Nacerena lica pas počne mahati repom.
- Dobar si ti dečko, Buli.
Adam pomiluje golemu glavu. Tresao se od uzbuđenja zbog žurbe, ali bilo je još prječe zadobiti povjerenje ovog psa s kojim je u prošlosti posvuda lutao.
Pritisne kvaku i ulazna vrata se otvore. Što ako netko naiđe u hodniku? Gurne vrata i ušulja se u kuću. Unutra je bilo mračno i tiho mirisalo na pčelinji vosak i laneno ulje. Dobro je to znao. Vrata dnevne sobe nalazila su se na desnoj strani. Ako jedna od kćeri bude ondje čitajući ili listajući partiture...
Na drugom kraju hodnika otvore se vrata. Bez oklijevanja, u panici, brzo se skloni u predvorje dišući na usta. Unutra nije bilo nikoga osim oblog namještaja iz Holandije, orijentalnog tajničkog stolića lakirana u crveno, teškog ormara u Cape stilu, ukrašena okovom od mjedi, s porculanskim i srebrnim posuđem koje se nalazilo iza stakla, zatim hasure, kože zebre i lava s prepariranim glavama na širokim podnim daskama od žuta drveta. Požuri se do uskog prostora iza sofe gdje se mogao spustiti na tvrdi hladni pod.
Do njega su dopirali različiti zvuci izdaleka. Psi su uzbuđeno lajali, vjerojatno se farmer vraćao kući. Tako je: začuje topot kopita. Vjedra. Telad. Plač djeteta izvang kuće. Prigušeni zvuci u samoj kući. Postupno se sve smiri. Kapci se sklapaju zbog opasnosti koja prijeti noću, vrata se zaključavaju. Onda se začuju glasovi koji izgovaraju večernje molitve, šum stolica koje se vuku po podu, sumorne crkvene pjesme.
Sad se već smirio. U gustom mraku isključivo se mora osloniti na svoje uši. Nakon dužeg vremena uputi se prema vratima. Kad ih je otvorio, vrata škripnu i on se ukoči od straha. Iz jedne spavaće sobe žućkasta svjetlost lampe obasja hodnik. Onda se i ona ugasi. Teški topli miris ulja zadrži se u hodniku, jedan krevet zaškripi, još neko vrijeme čuje se šapat glasova, neki čovjek se zakašlje. Jedan uzdah, zatim tišina.
Čekao je dok nije bio potpuno siguran, a onda vršcima prstiju priđe prozoru da otvori kapke. Metalne šipke zaškripaše. Ponovno se ukoči.
Međutim, u kući je vladala tišina. Mjesečina, koja bijaše prodrla unutra, obasja konture namještaja.
Krene prema kuhinji niz hodnik koji nije imao kraja. Na ognjištu su se zadržale žeravice s crvenim odsjajem. Zatvori vrata za sobom, izvadi svijeću iz velikog stola, pripali je na ognjištu i bez oklijevanja produži dalje. Tu se nalazila odjeća iz praonice, prevelika za njega jer je na otoku izgubio na težini, ali i ona će dobro doći. Evo hrane. Ondje su ključevi koji su bili pod njegovim nadzorom. Služi li ga pamćenje? Tako je, brava na škrinji popusti. Tu su sačmarica i vreća strjeljiva. Otključa stražnja vrata i sve odloži pokraj njih, vezano u lagani zamotuljak.
Konačno uzme žarač s ognjišta, ugasi svijeću i vrati se prema vratima kuhinje. Nakratko osluhnu i izađe u hodnik ostavljajući vrata otvorena. Sad je bio potpuno miran. Cijelo vrijeme čekao je ovaj trenutak. Dlan mu se ovlaži oko ručice žarača.
Malo ranije, na ovom mjestu, ugledao je svjetlo i čuo škripu kreveta. Centimetar po centimetar krene dalje. Zrak je bio zagušljiv, sva vrata i prozori bili su zatvoreni. Ljudi u Capeu odviše se boje noću ostaviti otvorene prozore.
Tamni odsjaj mjedi označi krevet. Na kojoj strani je spavao on, a na kojoj ona?
Morao je prići sasvim blizu kreveta i dobro se sagnuti da bi osluhnuo njihovo disanje. Dok je to radio, bubne o noćni ormarić, staklo se oglasi, a zatim prigušeni grleni zvuk u snu. Čvrsto uhvati žarač i pričeka.
Netom disanje postade ravnomjerno, on krene naokolo s druge strane kreveta. Jastuk je u mraku bio tek blijeda mrlja. Ovdje je glava, znači, tu spavaš, gospodaru. Ti koji si me pokušao prisiliti na bičevanje vlastite majke. Gospodaru. Ti koji si me dao žigosati i bičevati. Ti koji si me prognao na otok, gospodaru. Evo me natrag. Pokušaj me spriječiti, gospodaru!
Podigne žarač iznad njegove glave, spreman na udarac. Jedan udarac bio bi dovoljan da razbije lubanju i prospe mozak na jastuk. Drugi za ženu, ukoliko se probudi. Gospođo, da ti zahvalim za sol.
Danas je na mene red. Zar me nisi tako odgojio? Da obrađujem zemlju, a onda da me otjeraš s nje. Ali more me je kao naplavinu opet izbacilo na nju. Vratio sam se. Gospodaru, pokušaj me sad zaustaviti!
Nakon dužeg vremena spusti ruku, okrene se i izađe znojna lica, potpuno iscrpljen.
Kad je otvorio stražnja vrata noseći pušku i zamotuljak, psi dotrče lajući. Tihim glasom pozove Bulla, dok ih ostali psi, tiho cvileći, okruže mašući repom. Otprate ga do štale. Unutra je frknuo konj kopajući kopitom zemlju. Kad je Adam zgrabio ular, konj podigne glavu. Nježno je tepao velikoj životinji i ponudio joj šećer koji je uzeo u kuhinji. U mraku potraži uzde, gurne đemu u žvale, dobro je pričvrsti i izvede konja van.
- Što se to događa? - upita neki čovjek kad je izašao iz kuće.
Okrene se. Bio je to Lewies, prijatelj mu iz djetinjstva.
- Ostavi me na miru!
- Bože, Adame! Kako si dospio ovdje.
- Kažem ti, ostavi me se!
Lewies ga povuče za ruku. Osjeti kako ruka popušta.
- Kopile jedno!
- Skloni mi se s puta!
- Adame, ja ću...
Objema rukama Adam zgrabi puščanu cijev i nacilja Lewiesu u glavu. On se sruči na koljena, jekne slabim glasom i prevrne na leđa. Ne čekajući dulje, sa zamotuljkom u rukama, Adam skoči na konja i u galopu izjuri iz dvorišta u noć. Morao se udaljiti prije izlaska Sunca usprkos neizvjesnosti koja ga je iznutra izjedala.
- Jesam li ga usmrtio? - upita on Elisabethu.
- Odakle mogu znati?
- Vjerojatno se u Capeu o tome pričalo. Zar nisi čula?
- Možda se to dogodilo kad sam bila u Amsterdamu. Prišla je bliže vatri; vani je vjetar udarao po kožama koje su zatvarale ulaz i ostavljale ih u dimu. Nisu daleko odmaknuli. Nakon nekoliko tjedana u šumi stigli su do lanca niskih planina i tu ih je dočekalo hladno vrijeme. Na višim obroncima padao je snijeg i to ih je prisililo da se zavuku u duboku, nisku špilju gdje su, kao u Nojevoj barci, morali sačekati kraj zime da bi preživjeli dok svijet ponovno ne postane gostoljubiv.
- Zar se ničega ne sjećaš? - bio je uporan.
- Čak i da sam bila u Capeu - rekla je - takve stvari se često događaju, ništa neobično, robovi koji napadaju i ubijaju svoje gospodare. Toliko skitnica, pijanica, pustolova i bjegunaca luta posvuda. Noću smo morali sve zatvarati i zaključavati. Majka je imala učestale živčane napadaje. Sjećam se kako sam često otvarala svoje prozore kad bi roditelji otišli u krevet. Pa što ako se nešto i dogodi, mislila sam. Nisam podnosila zagušljiv zrak. Međutim, mnoge noći bila sam toliko uplašena da nisam mogla drukčije nego zatvoriti sve prozorske kapke. Kao što vidiš, biti bijelac u Capeu znači živjeti u neprestanom strahu. Neprijatelja ima mnogo, a noću slobodno lutaju.
- Zar se tvoj otac nije osjećao sigurnim? Pa neka njegova djeca su kopilad.
- Možda je to još veći razlog da ih se boji - reče ona tiho.
- Naposljetku, njegova vlastita kći ustala je protiv njega!
- Nije tako - reče ona - nisam se usprotivila njemu. Možda sam bila protiv onog što su od mene namjeravali učiniti. Vjerojatno bi bilo drukčije da sam imala braću i da me majka nije uvijek krivila što nisam muško. Sjećam se koliko mi je puta padalo na pamet: biti dječak znači sve. Biti djevojka kao ja najgore je što se nekome može dogoditi. Ne smiješ ovo, ne smiješ ono. Pripazi, uprljat ćeš suknju. Pazi na kosu. Nemoj da ti izgori lice. Misliš li da će muškarac dva puta pogledati djevojku koja čini takve stvari? Uglavnom, sve se svodilo na jedan cilj: moraš biti privlačna za muškarce. Bez obzira na tvoje želje, čitav tvoj život određuje netko drugi.
On se nasmije tiho i ironično. Malo kasnije izjavi:
- Svakako ste i vi posjedovale neku moć. I vi možete manipulirati muškarcima.
- Itekako! - odgovori ona bijesno. - Mogla sam ih vrtjeti oko malog prsta ako čedno spustim pogled, u pravom trenutku pocrvenim, lagano zanjišem bokovima ili si dopustim biti lakoumna i pokažem članak na nozi.
Kroz otvor na kožnatom pokrivaču, koji je lagano prebacila preko ramena, on primijeti zimsku bjelinu njezina tijela: dojke, nejasne konture bedara, pupak i, još niže, mali čuperak.
- Kad god sam bila spremna koketirati na uljudan način, mogla sam dobiti ono što sam htjela. Zbog toga sam ih mrzila, ali to mi nije bio cilj - pogleda ga u oči. - Sve sam mogla dobiti pod uvjetom da se ne usudim misliti na sebe. Shvaćaš, to je bilo van dosega jedne žene. Na neki nejasan način to je bilo sramotno, iritantno, to je vrijeđalo mušku svemoć. Kad odrasteš i otkriješ da ti se nikad neće dopustiti da budeš ono što želiš, možeš li shvatiti što se u tebi događa? Zar to nije dovoljno da čovjek poludi?
- Ipak si se udala za Larssona.
- Zato što sam mislila da će biti drukčiji. Osim toga, pružio mi je mogućnost za bijeg. Mislila sam da će takav čovjek, znameniti znanstvenik i istraživač, biti izvan dosega tričavih predrasuda Capea.
Sjedila je i uzrujano razvlačila istrošeni okrajak pokrivača.
- Jedino mi je govorio da sam previše zahtjevna.
- Eto gdje smo završili s našim malim uzaludnim otporom! - reče on podrugljivo.
- Zbog čega bi tvoj otpor bio uzaludan? Zašto te noći nisi ubio svog gospodara?
- Svake protekle godine misli mi se stalno vraćaju na to.
- Jesi li se bojao jer je još uvijek bio tvoj gospodar?
- Da se probudio ili me pokušao zaustaviti kao Lewies, smjesta bih ga usmrtio. Onog dana kad mi je naredio da bičujem svoju majku, nisam oklijevao da ga napadnem.
Usmjeri svoj pogled mimo nje prema kožama koje su se njihale na ulazu špilje i još dalje u tamnu noć.
- Ne, nimalo nisam bio uplašen. Naprotiv. Prvi put u životu bio sam slobodan donijeti odluku. Od mene je zavisilo hoću li ga ubiti ili ostaviti na životu. Prije toga uvijek sam morao slušati druge. Koliko god bio ogorčen, morao sam poslušati. Međutim, te noći odjednom sam slobodno mogao odabrati. Ne znam zašto, jednostavno sam držao da nema potrebe da ga ubijem. Dvije godine sam sve planirao do detalja, s tim živio i time se održavao na životu. A onda kad je došao trenutak, više nije bilo koristi. To je sve. Bio sam slobodan odabrati i ja sam odabrao. Više nije bilo potrebe za dokazivanjem, čak ni pred samim sobom.
- Kako onda možeš reći da je tvoj otpor bio uzaludan? - upita ona.
- Da je odista bio uspio, ne bih sada držao potrebitim ondje se vraćati.
- Adame - reče ona. Onda nježnije: - Aobe, jesi li zaista siguran da se vraćaš jedino zbog mene?
- U čemu je razlika?

- Hoću da mi odgovoriš - reče uporno - moram znati.
- Sve ove godine vuče me želja za povratkom - reče on.
- A ipak se nisi vratio.
- Možda ne bih ni ovog puta - pogleda u nju. - Nisam mogao ne vratiti se zbog tebe.
- Znači, ipak je zbog mene?
- Ne vraćam se samo zato što ti možeš otkupiti moju slobodu, već zato što bez tebe nikad ne bih mogao biti slobodan.
One prve noći, padne joj na pamet dok je gledala kako peče komad suhog mesa i priprema čaj od dassiebosa , one prve noći sjedila sam i promatrala kao i sada. Bila je tolika pomrčina da nije mogla razaznati gleda li prema kolima ili negdje drugdje. Htjela ga je zvati na razgovor, ali bila je uplašena, njegova nazočnost bila je koliko zaštita, toliko i prijetnja. A sada? Sad kad ga voli, je li sigurnija ili ugroženija?
Krene prema ulazu i skloni u stranu kože da bi bacila pogled van. Zapuh mekanih vlažnih pahuljica pomiluje joj lice.
- Koliko traje zima u ovim planinama? - zapita kad se vratila vatri drhteći od hladnoće.
- Ovdje godinama snijeg nije padao - pruži joj hranu. - Moramo ovdje prosjediti dok ne prođe zima. Barem smo u zaklonu.
Zaista je bolje nego u onoj špilji pokraj mora. Možda se pomalo osjećaju kao u škripcu, možda su na rubu nerava, jer su dani dugi i dosadni, a noći beskonačne. Ona je počela kašljati, ali ipak ih umiruje činjenica da su krenuli na svoj put, a ovo je samo privremeno odmorište. Vrijeme će se jednoga dana promijeniti i oni će nastaviti put. Više se ne pokušavaju obmanjivati pretvaranjem da se nalaze u stalnom boravištu, tu će samo prezimiti, ništa drugo. Žive u dodiru s prošlošću i budućnošću i više od toga ne pokušavaju bježati.
Ubrzo nakon večere ona se udobno smjesti pokraj vatre ispod njihova pokrivača od kože. Donio joj je napitak od ghaukum lišća koje je tog popodneva ubrao na padini podno snježnog pokrivača. Osluškujući kako s hripnjom kašlje, on se prihvati posla tako što je, koristeći kamenje, vodu i vatru, nožem počeo oblikovati vrške strijele od kosti i kvarca, a potom je napravljene vrške pričvrstio na drveni držak assegaija. Nazubljene vrške umočio je u mješavinu kaše od korijena i otrova koji je izvukao iz vrećice napola smrznute zmije koju je našao na obronku planine. Nije se samo pripremao za buduće potrebe. Istodobno se borio protiv dosade i hladnoće što mu je pomoglo da ne razmišlja o njezinu bolesnom stanju.
Svaki put kad bi privukao k sebi njezino tijelo, primijetio bi koliko je smršavjela, ukazalo bi se njezino samrtnički blijedo lice, a ispod glatke kože osjetio bi rebra i ispupčene kosti lopatice i kukova. Jedino joj je vulva ostala mekana i otvorena poput neke rane.
Upravo prije praskozorja probudi ih nepoznati zvuk. Na ulazu u špilju razmaknu i saviju kože i tijelo neke životinje proleti pokraj njih. Ona se privije uz njega i ispusti prigušeni krik. On se instinktivno baci ispred nje da bi je zaštitio svojim tijelom i u isto vrijeme zgrabi komad drva i baci ga na vatru koja je zamirala. Kad se vatra ponovno rasplamtjela, on se polako i oprezno podigne s pištoljem u ruci.
Bila je to gazela koja se u dnu špilje, drhteći od zime, stisnula uza zid, očito nasmrt preplašena. Nešto ju je natjeralo da uđe unutra, možda leopard ili olujni vjetar. Na drhtavim nogama buljila je u njih i nervozno se vrpoljila u mjestu. Našla se u škripcu jer joj se vatra našla na putu do otvora špilje.
Elisabethi zastade krik u grlu i nasmije se s olakšanjem. Osjetila je trenutačni šok kao i onog kasnog popodneva kad je uočila kako je promatra jedna antilopa.
- Jadnica, samo se došla skloniti - reče ona - nastavimo spavati.
On je još neko vrijeme držao na oku posjetitelja, a onda se nevoljko zavuče natrag ispod pokrivača. Ona se ponovno zakašlje i zaspi od umora tek kad se pojavila prva svjetlost. Adam se probudio puno prije nje.
Gazela se još uvijek nalazila na istom mjestu iako se vatra davno ugasila. Oči su joj bile širom otvorene, ležala je pokraj stražnjeg zida i netom se Adam pomaknuo, skočila je na noge.
On pogleda prema Elisabethi. Još je spavala. Tiho uzme assegai i krene prema životinji u dnu špilje. Vani je vladala tišina, snijeg je zatomio svaki zvuk s planine. U unutrašnjosti špilje nikakva šuma osim Elisabethina disanja. Priđe bliže. Gazela se ukočila od straha. Adam iznenada skoči i obori je na zemlju, zgrabi rukom oštre rogove i gurne joj glavu unazad da bi grlo izložio oštrici.
Začuje se meket životinje na samrti.
- Adame! - začuje njezin povik iza leđa.
Držao je životinju koja se borila i nogama udarala u agoniji. Kad ju je konačno pustio, nije pogledao Elisabethu. Osjećajući pomalo krivnju, odere kožu s malena tijela i izađe van da opere ruke u snijegu.
Nije rekla ni riječi. Kad se vratio natrag, nakratko je podignula glavu i nastavila paliti vatru, dok su joj zubi cvokotali.
- Zašto si to učinio? - upita na kraju.
- Tjednima nismo jeli svježe meso.
- Ti si je iznevjerio.
- Iznevjerio? Moramo preživjeti. Vani pada snijeg. Tko zna koliko ćemo se ovdje zadržati.
Mirno ga pogleda, a onda odobri kimanjem glave i umorno uzdahne.
- Vjerojatno si u pravu.
Novi kašalj strese njezino tijelo.
- Moraš uzeti malo mesa - reče on. - Hoćeš li probati malo sirovog?
Ona odmahne glavom.
- Onda ću ga samo osmuditi na vatri. Ovakvo vrijeme ti škodi.
- Ali, gazela...
- Sad je to samo meso.
- Naravno.
Ipak je čvrsto zatvorila oči i uzela komadić mesa, još vruć od plamena, i snažno stisnula čeljust da bi ga progutala.
Njezina rezignacija više ga je uznemirila nego eksplozija koju je očekivao.
- Pokušaj razmišljati na drugi način - reče netom je primijetio da nema primjedbe s njezine strane. - Pretpostavimo da je prošle noći umjesto gazele došao lav. On bi nas pokušao ubiti.
- Znači, nismo ništa drugo nego životinje? - reče ona ne dižući glavu.
- Kako preživjeti ako nisi spreman biti životinja?
Nije odgovorila. - Jednu stvar nikad neću zaboraviti. Tog dana otišao sam sa svojim gospodarom na planinu. Rano smo morali krenuti, on se žurio i ja nisam imao vremena za doručak. Na planini se nalazio komad terena koji je htio očistiti da vidi može li biti pogodan za voćnjak. Dok sam ja krčio teren, on je bacio pogled s obronka. Odjednom reče: “Adame, dođavola, samo pogledaj kako je odavde divan pogled.” Međutim, dok sam radio, jedino mi se u glavi vrtjelo: ja sam gladan, da je i moj želudac pun kao njegov, vjerojatno bi se i meni svidio pogled.
Ona ga pogleda, a onda, kašljući, spusti glavu. Priđe joj bliže i pridrži njezino tijelo koje se grčilo i treslo.
- Sve je u redu - reče on - bit će dobro. Proći će to. Idem opet po ljekovitu travu.
Malo potom izađe ogrnut kožom i nestane u snijegu.
Odjednom joj pade na pamet da je i Alexis isto tako ubijao antilope i ptice, sva divna stvorenja na koja je usput nailazio, potom bi ih dovukao u kamp i preparirao da sačuva njihovu kožu, skupljao podatke da ih jednog dana pošalje u Stockholm i da svaka vrsta dobije točan naziv. Meso je uglavnom prepuštao Hotentotima. Ukoliko su imali dovoljno, zakopali bi meso da hijene ne bi slijedile njihov krvav trag.
Uvečer donese novu zalihu ljekovitih trava za nju i neku vrstu gomolja za svoja ispucala stopala. Kad ga je ugledala, osjeti veliko zadovoljstvo; toplo umotana pokraj vatre, počela ga je milovati nudeći mu se. Uzmi me. U ovoj našoj špilji ponašajmo se oboje kao životinje. Uskoro će proći zima.
Svakog dana i tjedna snijeg je sve više kopnio, Sunce se vratilo. Pojavilo se između oblaka koji su se razilazili i zasjalo nad ozeblim svijetom, zagrijalo ga i učinilo življenje lakšim. Adam bi se vratio s planinskim zecom koji se usudio izaći izvan skrovišta, a ponekad i s voćem ili korijenjem koje je iskopao, ili pak jestivim lišćem. Kašalj je polako prolazio. Još je bila mršava i iznurena, ali bolest je prošla. Snijega je nestalo i zemlja se ponovno počeka sušiti. Jednog jutra, kad je izašao van, začuje daleko u planinama golubicu kako guguće sa žarom od kojeg se kidalo srce. On zastade i baci pogled na dolinu, a zatim pozove i nju da mu se pridruži.
- Zima je prošla - reče - sad možemo nastaviti put. Preživjeli smo.

Između godišnjih doba nije bilo postupnih prijelaza. Trebalo je nekoliko dana da se probiju kroz planine, više nije bilo visokih klisura, tek naoko beskrajni niz visokih brjegova; ipak, definitivno se moglo naslutiti da se između mora i unutrašnjosti ispriječila vidljiva barijera. Bridak kao oštrica noža, ispriječio se ispred njih greben koji je pravio tu barijeru i kad su počeli silaziti niz drugu stranu, sve je izgledalo drukčije. Nisko raslinje i zeleni brežuljci, rijeke, potoci i gusto obrasle doline konačno su nestali na ovoj strani, teren je bio više jednolik, nježno se bibao između brežuljaka, tu i tamo s manjom skupinom stabala. Na ostalom dijelu, tik do zemlje, trnovito grmlje i blijeda trava koja se lomila pod njihovim tabanima. Niti malo vode od snijega koji se topio na planinama nije se slijevalo na ovu stranu. Krajolik koji se pred njima pružao sve do horizonta bio je žućkaste i smeđe boje, a jednom kad su stigli do horizonta, ista scena se uvijek iznova ponavljala. Na lijevoj strani ostale su planine, dok se na desnoj strani pojavio drugi lanac, veći od prvog, impresivniji, mračniji.
Sunce je žarilo. Nije bilo postupne promjene između zime na hladnim planinama i blagog proljetnog vremena, u ovoj dugačkoj dolini između planina nikakva nagovještaja proljeća, nije ih dočekao niti jedan cvijet, niti svježi povjetarac ili bujna trava. Visoko na bijelom nebu gorjelo je bijelo Sunce, bezbojno i užareno kao oko ptičjega boga koje uporno zuri. Zarobljena između planina, vrelina se skamenila, ni noću se nije smanjivala, a kako su napredovali na svom putu, ona je sve više rasla.
Povremeno bi se u daljini ukazala divljač, pojedinačno razbacana po bezvodnoj pustari: nojevi, grupice antilopa koje se spuštaju niz brjegove, s bijelim repovima koji bliješte na suncu poput lepeza, biserke koje se krikom glasaju u suhoj travi, leopard na pješčanom komadu zemlje u bijelom trnovitom grmlju, skoro nevidljiv između svjetla i sjene, poneki oriks dugih ravnih rogova, a u jednom trenutku i krdo bivola koji jure u oblaku prašine. Vidjeli su i čopor lavova kako se goste jednim gnuom; srećom, daleko i niz vjetar.
Sporo su napredovali. Zbog nedovoljna kretanja u vrijeme zimskih mjeseci i razorna kašlja osjećala se još uvijek bez snage i nije željela sebe prisiljivati. Pred njima je bio dug i naporan put, a ubrzano hodanje u samom početku moglo bi usporiti baš kad tijelo treba preživjeti na akumuliranoj snazi. Žučno su raspravljali zbog slabog napredovanja, ona je bila nestrpljiva i znala je prenagliti. Međutim, on bi je uspijevao obuzdati i premda je otvoreno pokazivala koliko je ogorčena, on je donosio odluke i često bi se zaustavljali zbog jela ih odmora.
Bila je prisiljena pomiriti se sa sudbinom iako se protivila njegovoj volji. Već prvog dana na ravnici slomila ju je pasja vrućina. Za ovo putovanje sašio je zaštitne pregače kakve nose Hotentoti, dok su kožnate pokrivače koristili za nošenje ono malo stvari što su ih ponijeli sa sobom. Previdio je kako će sunce djelovati na blijedu boju njezina tijela. Već prve večeri razbuktalo se crvenilo na njezinoj koži, dok su bokovi i bedra, koje su pokrivale pregače, stvorili golemi bijeli kontrast. Te noći imala je poteškoća zaspati. Nije se žalila znajući da će to, ukoliko on primijeti, još više usporiti njihovo napredovanje.
Međutim, drugog dana postalo je nepodnošljivo. Dok su se nakratko odmarali ispod nekog drveća, on primijeti da joj se lice grči od boli kad bi prstima dodirnula ramena.
- Zašto mi nisi rekla? - upita on zaprepašteno kad je ugledao njezino opečeno tijelo i kožu na prsima prekrivenu plikovima.
Stisnula je zube.
- Moramo ići naprijed. Nema koristi od čekanja.
- Još gore će biti ispred nas.
Kad ju je dodirnuo, njezino tijelo se zgrčilo.
- Ako nastavimo ovako, izgorjet ćeš do smrti.
- Što učiniti?
- Zašto nisi nosila pokrivač?
Raspakirala je svoj zamotuljak i pokušala kožom pokriti ramena, ali i sam dodir bio je odviše bolan. Ljutito obriše suze koje su potekle poradi napora.
- Ostat ćemo ovdje dok se ne oporaviš - naredio je on.
- To ne dolazi u obzir. Imamo još toliko puta prijeći.
- Zar misliš da ćemo uspjeti ako nastaviš u ovakvu stanju?
Nešto je hitno trebalo poduzeti prije negoli se njezino stanje ne pogorša. Uzme malo meda iz zaliha hrane čiji izbor je napravio uoči puta, pomiješa ga s antilopinim lojem i time joj lagano namaže tijelo. Dao joj je vode da se napije i opere lice, a zatim ubere malo lišća s nekog kržljavog drveta i stavi joj ga na čelo.
Bez obzira na sve što je učinio, krajem popodneva ozbiljno se razboljela. Nije mogla mirno ležati, a i najmanji joj je pokret, stvarao velike bolove. Leđa, trbuh, bokovi, sve je bilo pokriveno opeklinama, a, što je još gore, počela ju je i groznica tresti.
Pokrije je kožom i krene u potragu za ricinusovim lišćem čije ulje može zaustaviti groznicu. Kad se vratio, ponovno je premaže mješavinom loja i meda i natjera da žvače gli korijen od čega joj se zamutilo u glavi i učinilo je manje osjetljivom na bol. Napola ošamućena, nastavi stenjati. Cijelu noć nesuvislo je mrmljala, svađala se s njim i povremeno bi briznula u plač. Pred zoru svlada je san i nekoliko sati kasnije, kad se probudila, groznice je nestalo.
- Sad možemo nastaviti put - reče ona još uvijek drhteći.
- Odavde se nipošto ne mičemo dok ti ne bude bolje.
- Ali meni je zaista bolje!
- Još nije.
- Adame - reče u nemoćnom bijesu - zar ti nije jasno, duže ne mogu čekati?
- Što će se promijeniti za tjedan ili mjesec dana. Ako budeš uporno tražila da nastavimo put, sljedećeg ću te dana morati zakopati u dikobrazovu rupu i sam nastaviti putovanje.
Još jednom joj premaže tijelo i natjera je popiti mješavinu napola fermetirana korijena i meda tako da ju opet zahvatila euforija. Cijeli je dan mirno sjedio pokraj nje i pušio.
Najgore opekline počele su se povlačiti. Na lagani dodir prsi su joj još uvijek bile bolne, crvenilo na leđima već je prekrila zagasita boja. Uz to, on je zahtijevao da produže boravak za još nekoliko dana dok ne vidi hoće li biti dovoljno jaka da nastavi hodati tako da prelaze kraće razmake jutrom i kasno popodne.
Najprije se počela pokrivati teškim pokrivačem od glave do pete, danju se odmarala u hladu, a on je odlazio u potragu za hranom koja je bila potrebna da joj se povrati snaga. Na otvorenu prostoru nije bio lako približiti se nekoj životinji, ali idućeg dana, dok su prolazili pokraj nekog pojila, uspije ustrijeliti jednu gazelu. Sočno meso znatno joj povrati snagu. Na nesreću, zbog velike vrućine bilo je nemoguće sačuvati veću količinu mesa. Odmah su sve skuhali, ali su unatoč tomu nekoliko dana kasnije morali baciti sve što je ostalo.
Barem su mogli nastaviti put, što je u tom trenutku bilo najvažnije. Napredovali su uz malo zanosa, neke čudne, nerazumne radosti. Kao što vidite, mi trpimo, na divan način, ali patnja nas nije porazila. Preživjet ćemo.
Ponekad, dok su se za vrijeme najžešćeg sunca odmarali, ona bi se s čuđenjem sjetila svog stalnog osjećaja nezadovoljstva u Capeu i tijekom putovanja s Larssonom. Sjetila se nemira, otpora koji je nosila u sebi, beskonačnih svađa s majkom i ocem koji je bio odviše bojažljiv. Sad je drukčije. Zbog potrebe da sve treba obaviti na vrijeme, uvijek će biti nestrpljiva. U isto vrijeme uhvatio ju je neki novi osjećaj smirenosti. Dugim boravkom uz more otkrila je u sebi nešto čega prije nije bila svjesna, a to je sposobnost za sreću. U najtežim danima to ju je održavalo na životu. Mogu biti sretna, sada to znam. Doživjela sam spokojnost, nešto se na divan način u meni otvorilo, ispitala sam svoje dubine i ništa više neće biti isto.
Dva tjedna kasnije sve je rjeđe s pokrivačem i išla je uz njega po suncu samo s pregačom na sebi, a ponekad i bez nje. I tako je bilo sve dok njezino tijelo nije pokrila jako tamna boja, čak i tamnija nego prije.
Dok su se kretali kroz beskrajnu dolinu između dvaju udaljenih planinskih lanaca, bilo je u tom preživljavanju nečeg praiskonskog i intenzivno fizičkog, bili su svjesni svojih udova, stopala koja se istežu i gaze, svojih mišića na nožnom listu, bedara, tetiva koje se napinju u preponama, ruku u pokretu, leđa koje nose teret na ramenu; svjesni da su okruženi prostorom koji može biti nasilan i spokojan: razbacanim brdima isušenim od sunca, isprženim grmljem, oštrom travom i skupinama kvrgavih stabala izloženih nevremenu i nebesima. Ipak, svakog novog dana šutke su napredovali, nakon svakog odmora bili su još malo bliže - nečemu.
Pojedini predmeti zaokupljali su njezinu pozornost tako da je zaboravila na kretanje: na ostatak trnovita stabla s kojega su vjetar i sunce zgulili koru i mekani dio i sveli ga na obično drvo čiju ogoljelu tvrdu teksturu nije bilo moguće uništiti, na formaciju stijena izloženu stoljetnoj koroziji, bez pijeska i prašine, zastrašujućoj i prekrasnoj u savršenoj mirnoći, u odbijanju da bude drugo nego što jest, na kornjaču koja se zbunjeno kreće, smiješna na kratkim ljuskavim nogama, s prastarim ispruženim vratom, bezubih desni, očiju koje se cakle i ne prihvaćaju kompromis, čiji se život sveo samo na kretanje, teško kretanje u nemilosrdnu okruženju. Kad je Adam nožem odstranio malu ostarjelu glavu i kamenom razbio oklop, mučno joj je bilo gledati meko crvenkasto meso s mnoštvom jajašca.
Kad je prvi put osjetila da joj je krajolik poznat? Možda je to bio oblik nekog brdašca, sklop planinskog lanca ili posebna formacija stijena, šumarak aloja ili euforbija, neobičan zavoj suhog korita rijeke ili crveni greben čiji su obronci pretrpjeli eroziju. U početku je to bio tek osjećaj bez logične povezanosti, daleko od svjesne usporedbe, koji kao da izvire iz nekog prethodnog života. Tek obično otkriće da te ništa ne može iznenaditi, da će se očekivanja, bez iznimke, ispuniti i da se - čak i bez primisli na to - prizor iza sljedećeg grebena može naslutiti. Naravno, dva do tri tjedna potom zaista je bilo moguće predvidjeti krajolik. Uz to, svakoga se dana stvarao sve jači osjećaj spoznaje da je to već viđeno.
Naravno, ogoljeli krajolik nije prepoznala. No kad bi zanemarila ogoljeli teren i skvrčeno grmlje pokriveno smeđom i crvenom prašinom i zamijenila ga uzbibanom travom, bokorima cvijeća i zelenilom, prepoznala bi taj predio. Tu je vjerojatno bila s Alexisom Larssonom kad su išli prema unutrašnjosti zemlje. Negdje su ušli u ovu dugu dolinu, na drugom mjestu su izašli iz nje, ali baš ovaj dio doline bio joj je poznat otprije, kad je dolazila iz suprotnog smjera.
Njezin pogled odmah privuče neki objekt u ruševnu stanju. Bila je to manje ruševina, a više hrpa urušene zemlje, kamenja i trulog drveća. Kad su tim putom prolazili, to su već vidjeli na tom mjestu. Za nekoliko dana naići će na još jednu sličnu ruševinu. S uzbuđenjem, koje je jedva skrivala, počela je pogledom tražiti naokolo ne usuđujući se išta spomenuti Adamu, nadajući se da će je prva otkriti i tako potvrditi svoju slutnju. Uzbuđenje je splasnulo nakon dva dana. Ništa se nije pojavilo. Možda su prošli malo niže ili dalje od tog mjesta? Teško je podnijela to razočaranje. Premda ni sama nije znala objasniti što bi se promijenilo da je pronašla to mjesto, imala je osjećaj da je nešto propustila. A onda, neočekivano, nakon više od tjedan dana, kad je već davno bila napustila nadu, ipak su naišli na tu ruševinu. Odmah je shvatila zašto je pogriješila u računici: sada su se kretali mnogo sporije. Brzina kojom su napredovali lako se mogla izračunati ako se dva do tri dana kolima usporedi s najmanje sedam dana pješice, i to za vrijeme najmanje vrućine.
- Što radiš na toj razvalini? - iznenadi se Adam.
- Čini mi se da sam ovdje ranije bila - prizna po prvi put. - Nisam još sigurna, tada je sve bilo drukčije. Ipak, vjerujem, da je ovo isto mjesto.
- To je moguće - on slegne ramenima. - U biti, teško ste i mogli proći drugim putom.
Osjeti se pomalo glupo jer nije mogla sebi objasniti zbog čega joj je bilo bitno znati. Međutim, dok su dalje napredovali, ona nastavi ispitivati okolinu s velikom koncentracijom i s takvim žarom da se više puta spotaknula o granu ili kamen dok je hodala. Svako malo okrenula bi se i pogledala iza sebe jer prije je iz tog smjera gledala na dolinu. Da je samo tada pokazala veći interes. Naravno, veći dio puta provela je napola drijemajući na kolima ili sklupčana u svojoj mrzovolji i tako propustila zamijetiti krajolik. Ovoga puta svaki metar je propješačila, primijetila svaki kamen, svaku trošnu slomljenu granu, svaku kornjaču koja se kretala, svakoga guštera, svaku ševu u praskozorje.
Kad su prevaljivali duže etape, hodala je pognute glave ispitujući teren ispred svojih nogu, tražeći tragove kola u tvrdoj zemlji, ma i najmanji znak koji bi je uvjerio da su ovim putom zaista i prije prošli.
Međutim, nije bilo ničega. Nikakve naznake ili potvrde da krajolik prepoznaje nju, da je svjestan nje. Tako je izgledalo i more onoga dana kad u naletjeli na zmiju i kad su na povratku vidjeli da je morska pjena sve izbrisala. Ničega. Jednostavno, ničega.
Pa ipak, ja to znam, ovdje sam ranije bila. Bez obzira koliko ovaj krajolik bio neumoljiv i suzdržan, ja to znam. Osim ako me sjećanje ne izdaje? Čime sam vođena, u čemu prepoznajem prošlost, gdje sam sklonila iskustvo prošlih trenutaka? Jedino u ovom tijelu koje se kreće prostorom? Zar je samo to preostalo? Kako se na njega osloniti? Zar se, na kraju krajeva, sve svodi samo na uvjerenje?
Noću je sanjala, a danju nastavila hodati i, sa sjećanjem, uspomene su se vraćale. Na onu noć punu zvukova veselja, glazbe i ljudi koji su daleko odzvanjali, izvan vrata, zidova i prostorija. Na osvijetljeni vrt, orkestar, svijet koji pleše, stolove ispunjene hranom, na smijeh, vino, ropkinje koje ju svlače; na sebe u velikom krevetu od mjedi, na vezenu noćnu bijelu haljinu koja složena leži na dnu kreveta. Čekam te, zar nisi shvatio? Želim ujutro izvjesiti plahte radosna što mogu pokazati krv: gledajte, postala sam žena, postala sam druga osoba, nova osoba, postala sam ja.
- Mislio sam da spavaš.
- Čekala sam te.
- Je li to sve?
- Molim?
- Je li to sve, samo to?
- Ne razumijem te.
- Ni ja tebe.
Kao što vidiš, sjećam se svake riječi. Tako je to bilo. Tako se toga sjećam, tako se stvarno dogodilo.
Nešto je natjera da o tome povede razgovor s Adamom, da se riješi - skoro sa stidom - svega što se u njoj skupilo, sa željom da na to gleda objektivno, njegovim očima.
- Onog dana kad ga je napao lav, mislim da je to odlučilo, to je bio presudan trenutak - rekla je.
- Zar niste nastavili putovati još dugo vremena?
- To je istina. Odonda smo u kolima bili zajedno samo ako se to nije moglo izbjeći. Sve što se kasnije dogodilo, bilo je već odlučeno.
- Što hoćeš time kazati?