Maštarije od pijeska - Andre Brink

Obiteljska saga, romansirana rekonstrukcija obiteljske loze Kristine Oume, ispisana kroz sudbine devet žena. Glavna junakinja je Kristina Ouma, koja se tragom svojih korijena, odnosno priča svoje (istoimene) bake iz Londona vraća zauvijek u Afriku. Osjeća da je to njen pravi dom, mjesto gdje zaista pripada. Priča o Kristininoj obitelji započinje prvom snažnom i moćnom ženom u lozi Ouma – Petronellom, majkom njene bake, koja je, potaknuta uputama Svevišnjeg, iščupala čokote vinove loze i zajedno sa svojim mužem napravila riskantni preokret posvetivši se uzgoju nojeva. To im je donijelo veliko bogatstvo kojim su izgradili palaču o kojoj su kraljica od Sabe i graditelj Taj Mahala mogli samo sanjati... Kroz priču o devet generacija žena jedan od najpoznatijih pisaca Južnoafričke Republike gradi živopisnu i dojmljivu povijest svoje zemlje.

Posvećeno Mazisiju, dragom prijatelju koji zna što je egzil i povratak,
koji poznaje priče i pretke.


Autorova zabilješka:

Dugujem zahvalnost Abrahamu de Vriesu koji je u svojoj knjizi Die Uur die Idiote (Sat idiota) prvi zabilježio legendu o idiotima Malog Karooa i V. C. Malherbeu iz čije sam knjige Krotoa, Called - Eva: A Woman Between (Krotoa, nazvana - Eva, žena između dvaju svjetova), crpio građu za svoj lik Kamme/Marije u trećem dijelu, dok sam se u petom dijelu za priču o Wilhelmini poslužio dnevnicima Susanne Smit o Velikoj seobi.
Epigraf Octavia Paza preveden je iz pjesme Banco.
Na karti Južne Afrike moja bi Outeniqua otprilike odgovarala Oudtshoornu, mjestu poznatom po uzgoju nojeva, ali Outeniqua nije Oudtshoorn niti se njihovi mještani mogu zamijeniti.
Više nego ičemu što sam dosad napisao, ovoj priči bila je potrebna ženska ruka i pomoć moje supruge Marese bila je neprocjenjiva. Ako se uvijek nisam držao njezina savjeta, samo mene treba okriviti.

Padaš iz tvog tijela u svoju sjenu samo u mojim očima u nepomičnom padu kaskade spajaju se nebo i zemlja padaš iz svoje sjene u svoje ime nedodirljivi obzore žuriš se kroz svoje sličnosti ja sam tvoja daljina
padaš iz svog imena u svoje tijelo s one strane pogleda u sadašnjosti kojoj nema kraja maštarije od pijeska padaš svome početku bajke razbacane vjetrom rasipajući se po mojem tijelu ja sam trag tvoje erozije...
Nerealnost onog što se vidi Pruža pogledu realnost

Octavio Paz
Pokušaj rekonstrukcije obiteljske loze Oume Kristine


KAMMA/MARIA, nepoznata godina rođenja - postala drvo oko 1770. godine (udana za ADAMA OOSTHUIZENA)

LOTTIE, nepoznata godina rođenja - oko 1790. godine nestala tijekom potrage za svojom sjenom (nema traga o braći ili sestrama) - (udana za BARTA GOBLERA)

SAMUEL, rođena oko 1776. godine - nestala, vjerojatno se utopila 1831. godine (+ 17 drugih SAMUELA) - (udana za HAMA MAREEA)

WILHELMINA, 1805. - 1862. (udana za LEENDERTA PRETORIUSA, 1829.; HANSIEA NELA, 1841.; BERTUSA LINGELFELDA, 1845. godine)

PETRONELLA, 1839. - 1921. (+ BENJAMIN i još 14 braće i sestara) (udana za HERMANUSA JOHANNESA WEPENERA 1863. godine)

RACHEL, 1874. - 1891. (+ EULALIE 1865. - 1902., WILLEM 1867. - 1901., BAREND
1871. - 1900., MARTIENS 1871. - 1901.)

KRISTINA (Ouma), 1891. - 1994. (udana - treba to primiti s dozom opreza - za CORNELISA BASSONA 1921. godine)

LOUISA, 1921. - 1990. (+ 8 braće i sestara) - (udana za LUDWIGA MULLERA 1949. godine)

KRISTIEN, rođena 1961. godine (+ ANNA, rođena 1952. godine, udana za CASPERA LOUWA 1977. godine)

PRVI DIO
POVRATAK

1.

Sad si velika djevojka: glupa fraza koja mi se motala po glavi već od trenutka kad je avion napustio zračnu luku Heathrow. Veliki povratak. Sve ove godine s pitanjem kako bi to izgledalo; mnogi su preuzeli taj rizik, dočekala ih je bučna gomila s bubnjevima, uz viku i pjesmu; drugi su se neprimjetno vratili zaobilaznim putem. Ja, nisam. Onog dana kad sam napustila zemlju, zaklela sam se da je to zauvijek. Izdržala sam ne popuštajući nijednom iskušenju prirode. A onda taj poziv telefonom, i što sam mogla učiniti? Ni trenutka nisam razmišljala o tome. Tek kad sam se prepustila sudbini uskog prostora u avionu, stisnuta između dva trbušasta poslovna čovjeka - jednog s lijeve strane, bliže prolazu, zaposlenika u tekstilnoj industriji, drugog, građevinskog inženjera, obojica stalno s čašom u ruci pokušavajući nadmudriti i preteći jedan drugog u dogovaranju sastanka sa mnom (onaj do prolaza usudio se u tri sata ujutro predložiti vlažnim glasom na moje uho da se nađemo u zahodu, dok je onaj do prozora, praveći se da spava, pokušavao zavući ruku ispod deke) - zaista sam shvatila da se vraćam kući. Ili nečemu što se sad može nazvati kućom. Ali, tako mora biti. Ouma1 Kristina je drukčija, ili je uvijek bila. Nemam izbora nego poslušati, ne samo zato što nosim njezino ime. (Da je ispalo kao što je moj otac očekivao i da sam se na ovaj svijet pojavila kao muško dijete - bio je uvjeren da će drugi put biti bolje sreće - moje ime bi bilo na čast čitavom nizu predaka: Ludwig Maximilian Joseph Heinrich Schwarzenau an der Gloon. Kad se uvjerio da sam se, kao i prethodno dijete, rodila bez privjeska koji odlikuje ispravni rod, s gnušanjem se povukao i pravio da ne postojim. Da se moja majka pitala, vjerojatno bi mi prišila neko ime iz opere: Aida, Lucia, Elvira, možda i Butterfly; hvala Bogu, prevladao je praktični oumin duh, kao što je bio slučaj i s mojom sestrom, i tako sam postala jednostavno Kristien.)
Smrt te na svoj način (prema riječima dr. Johnsona izgovorenih u uskoj sobi na mansardi iznad Gough Squarea u kojoj smo onog dana Michael i ja postali ljubavnici na mutnoj svjetlosti koja se prosula po podu kao razblaženi čaj) tjera na razmišljanje. Ali nije me samo smrt natjerala da se navrat-nanos vratim kući. Preživjela sam očevu i majčinu smrt. Nisam postala tvrdog srca, samo sam prihvatila neminovnost. Zbog čega sam onda popustila kad je u pitanju Ouma? Je li zbog same prirode tog brutalnog događaja i njegove bezrazložne žestine, do kojeg je došlo u vrijeme kad se očekivalo da će se to udaljeno mjesto vratiti onom što se zove normalni život? Ili je to bilo zbog činjenice da sam se u vrijeme Anina poziva našla pred izborom, možda fatalnim, u trenutku kad Ouma još nije bila mrtva, već blizu smrti?
Takvo iskustvo budi pamćenje. Dok sam sklanjala ruku s desne strane koja je prilazila mojem bedru baš kad se već druga, s lijeve strane, upornošću jednog Tarkvinija, upravo približavala svom cilju, ja sam našla utočište u uspomeni na Oumu, u sjećanju na uspomene.
Kako uspijevaš zapamtiti toliko stvari? - upitala sam je jednom prije mnogo godina prekinuvši bujicu njezinih riječi.
Samo se nasmijala, njezina usta bijahu tek dublja brazda između mnogo drugih (još kad sam bila djevojčica, već je imala bezbroj godina). Rekla je:
Kristien, u mnogo čemu ja sam sasvim obična osoba. Bila je to laž. Ja sam to dobro znala, kao i ona.

1 ouma (afrikaans) - baka
Ali znam da sam posebna u jednom pogledu. U pamćenju. Imaš pravo. Moje pamćenje je izvanredno. Ponekad i sama sebe iznenadim. U stanju sam se sjetiti stvari koje se nikad nisu dogodile.
Brojila sam do tri sve dok poruka nije stigla do isprepletenih prstiju dviju ruka koje su se povukle u nedostojnoj žurbi. Jedan od susjeda bijesno mi nešto dobaci u uho.
Kučko! - izustio je, koliko sam mogla razabrati. Nakon toga ostavili su me na miru.
Hrlili smo kroz noć, ispod nas Afrika, nevidljiva, svugdje prisutna. Kojom se lakoćom može zguliti sa sebe jedanaest godina, kao da s tijela skidaš košulju koja ne daje otpora i ostavlja te ogoljelu, prepuštenu smrti koja nadolazi. Gubitak nevinosti. Sada, ovdje. Ne tog dalekog dana, prije dvadeset godina. Nisam još imala ni trinaest godina kad sam napustila skrovište na visokoj mušmuli, utrčala u kuću, podignula haljinu i pokazala vlažne gaćice Oumi, jedinoj osobi s kojom sam se usudila podijeliti tu tajnu.
Ouma Kristina! Krvarim iznutra, hoću li umrijeti?
Mirno i pribrano uzela je stvar u svoje ruke. Poslala me je u kupaonicu s preciznim uputama, a Jeremiji, čovjeku za sve poslove, naložila da je odveze do ljekarne u gradu. Vratila se s paketićem u smeđem papiru, odvela me do svoje spavaće sobe, u koju nitko nije mogao u
i osim mene, propisno ‗umotala‘ i uz nervozni hihot povjerila mi važnu i divnu tajnu: Sada si velika djevojka.
Na toaletnom stoliću mala uokvirena slika u ulju, ne veća od omotnice, na njoj goli čovjek spokojno zuri u gledatelja („Za Boga miloga, majko, trebala bi skloniti tu stvar, djeca rastu―). Nikad se nismo usudili pitati o kome se radi. čak ni ja. Kad god smo kod nje provodili ljetne praznike, kriomice smo znali zaći u tu svakom zabranjenu polumračnu sobu, tek toliko da bismo bacili pogled, prsnuli u smijeh i brzo šmugnuli van. Tog popodneva, u neredu zamračene sobe, u samom srcu velebne zgrade, pomalo nezgrapne, koja je lebdjela nad ravnicom, bijelom i užarenom od sunca, ta provokativna slika na toaletnom stoliću na neki je način svjedočila tajni mog krvarenja i tako se uvriježila u moje sjećanje na Oumu. Zagonetka nije riješena, ne zato što je goli čovjek i dalje bio bez imena ili objašnjenja, već zato što je ona odlučila da to ostane tajna.
Iskoristila je njegovo tijelo, a ne njegov identitet, da bi objasnila što se u meni događa - ne kao lekciju iz seksualnosti, već kao priču. Njezine priče uvijek su sve otkrivale ne remeteći čudesnu prirodu ovog svijeta. Nikad mi zbog toga nije bilo dosta tih priča.
- Ouma Kristina, pričaj mi o ženi s kosom dugom kao rijeka, o djevojci koja se ubila u podrumu, o ženi koja je sazidala palaču, o onoj koja je bila snažna kao bik, o onoj kojoj su odsjekli jezik, o onoj koja se pojavila iz vode, o onoj koja je pisala u pijesku...
Ako to nije nerazumno od mene, produži svoju agoniju, molim te, ostani na životu dok se ne vratim kući. Vraćam se poslije toliko godina. Nisam zaboravila. Odslušat ću svaku priču koju želiš ispričati, ne dopusti da s tobom nestanu. Vraćam se kući, vraćam se svemu što je ostalo od tog čudnog dvorca na pustopoljini. Dolazim, vidjet ćeš. Sad sam velika djevojka.

2.

Negdje u trećem kvartalu devetnaestog stoljeća Petronella, majka Oume Kristine, naručila je kuću preko kataloga, u vrijeme kad je nagla potražnja za nojevim perjem privukla većinu partnera koji su došli u Little Karoo da ulože svoju imovinu u uzgoj ptica. Po svemu sudeći, moji predci imali su prednost od jedne dužine ispred ostalih nakon što su na svojoj nepreglednoj farmi iz korijena izvadili sve čokote vinove loze i bacili se na uzgoj nojeva potaknuti ne vizijom bogaćenja, već nekim bezrazložnim pijetetom. Za vrijeme jednog od legendarnih razgovora s Bogom, Petronella je dobila upute od Svevišnjeg (dok je sjedio zajahavši njezine grudi čime se pogoršalo astmatično stanje jadne žene) da se riješi grješnih povijuša koje su jamčile obiteljsko blagostanje i da ponovno krene ispočetka. Uzgoj pšenice nije dolazio u obzir zbog klime; za lubenice je bila loša godina, a za djetelinom još nije bilo potražnje; ta trava nije bila dobra ni za stoku ni za ovce. Nakon brojnih očajnih pokušaja i spektakularnih pogrješaka, njezin muž, Hermanus Johannes
Wepener, prihvatio se ideje uzgoja nojeva iz čiste hrabrosti, ako ne i perverzije. Nije to bio čovjek koji će se uhvatiti nečeg na maloj razini i tisuće hektara tek opustjele zemlje prekrio je pticama, više da bi se pokazao pred ženom nego iz nekog razumnog razloga. Onda je došlo do naglog gospodarskog razvoja.
Ne znajući što uraditi s novostečenim bogatstvom, odlučili su, prije ostalih susjeda, investirati u neku vrstu palače o kojoj su kraljica od Sabe ili graditelj Taj Mahala mogli samo sanjati. U već spomenutom katalogu primijetili su jednu ilustraciju i poslali narudžbu bez većeg razmišljanja. U dogledno vrijeme stigli su iz Port Elisabetha svi dijelovi i materijali u dugoj koloni volujskih kola. Kad se nekim slučajem na putu izgubio originalni plan, došlo je do problema (na veliko veselje Ouma Kristine dok je to pričala). Petronella odbije čekati novi plan godinu dana i sama se prihvati nadzora gradnje. Pet godina je trebalo da bi se podignula zgrada uz bezbrojne dodatke i izmjene. Nove karavane, kojima, izgleda, nije bilo kraja, i dalje su donosile iz Cape Towna i Port Elisabetha nove materijale čije podrijetlo su bila najnevjerojatnija mjesta na planetu, jer je Petronellina mašta postajala svakim danom smionija: staklo, drvo, kamen, ploče od lima, svijećnjaci, produžetci dimnjaka i kipovi raznih oblika. Poveću armiju zidara i majstora više je vodio zanos nego umijeće ili iskustvo. Bili su to robustni majstori naviknuti da udarcem čekića uobliče krovni lim, na brzinu podignu ogradu kraala2 ili grubo ožbukaju neku građevinu kojoj je suđeno da stotinama godina odolijeva paklenoj vrućini, orkanskim vjetrovima, uraganima i tek rijetkom ljetnom pljusku. Kao rezultat svega toga, kuća se ni s čim nije mogla usporediti na ovom planetu. Coleridge3 ili Ludwig od Bavarske4 zasigurno bi bili zadovoljni. S tri kata u visinu, na čijem vrhu su se našle kule, šiljasti tornjevi, minareti, zvonici i kupole, u početku je sličila nekom ludom pothvatu iz viktorijanskog doba, a na kraju je ispala tvorevina iz burskog razdoblja. Sazidana je od pješčenjaka i crvene opeke, na fino izrezbarenim nosivim stupovima s metalnom čipkastom ogradom koja se nastavljala u balustradu od fino oblikovane tikovine iz Burme, uz bljesak mašte u korintskom idorskom stilu, ali i zabatom na južnoj fasadi u stilu Holanđana iz Cape Towna koji su izradili nostalgični malajski radnici prebačeni iz grada nakon što je trebalo skloniti mješovitu grupu talijanskih i austro-ugarskih bandita sumnjiva znanja koji su na gradilištu napravili pravi nered.
Tijekom žarkih ljetnih praznika unutrašnjost kuće je za nas djecu bila čudesni labirint arkada i hodnika koji su se granali na sve strane, prekrasnih stubišta od mramora i tikovine kao i neočekivana niza prljavih stuba koje su vodile prema kraju hodnika ili vratima na gornjem katu koja su se otvarala prema vanjskom praznom svijetu, zatim mansarde, manji prostori, sobice bez određene ili zamišljene namjene, skrivene između predvorja i prostorija čiji su razmjeri nadilazili svoju namjenu. Pri svakom obiteljskom posjetu otkrivali smo nove prostore o čijem postojanju nismo ni slutili; istovremeno bismo svaki put izgubili trag ostalih prostora i skrovišta kojima bi se tajno veselili svi rođaci koji su se ondje svakog ljeta okupljali. U vrijeme praznika bilo bi nas barem tridesetak.
U našim igrama i istraživanju uspjeli bismo doći do svakog dijela kuće - od dnevnih soba sa spuštenim kapcima nenapadna izgleda koje nikad nisu bile u uporabi, ispunjenih glomaznim tajanstvenim prikazama prekrivenim plahtama, do kuhinja i prostorija za pranje suda i velikih hladnjača u kojima su na kukama visjela trupla zaklanih životinja, do spavaćih soba u kojima nitko nije spavao pa sve do prostranog potkrovlja u kojemu se uvijek zadržavao miris prašine, sušenog voća i perja. U jednom kutu čak smo otkrili hrpu ljesova. Kad smo Oumi za jedan lijes postavili pitanje rekla je zlokobno, ne pokušavajući ponuditi objašnjenje, da je - već rabljen. Svi su bili ispunjeni suhim grožđem, suhim smokvama, svežnjevima izbljedjela perja i praznim ljuskama nojevih jaja, od kojih su neka bila ukrašena crtežima čudnih lica.


2 kraal - naselje južnoafričkih domorodaca
3 Samuel Coleridge (1772. - 1834.), engleski pjesnik. U poemi Kubla Khan spominje se basnoslovna palača Xanadu.
4 Ludvig Bavarski (1845. - 1886.), bavarski kralj, graditelj mnogih fantastičnih dvoraca.
Najradije smo se zadržavali u podrumu dovoljno visokom da se moglo uspravno stajati i koji je za u dlaku bio kopija plana prizemlja, što sam kasnije otkrila u Parizu gdje podzemna mreža kanalizacije oslikava plan ulica iznad nje. Svaka prostorija, hodnik i prolaz imali su dolje odgovarajući prostor kao da predočuju podsvijest, sjećanje na kuću koja se nalazi iznad i u kojima se svaki događaj i pokret, svaki dolazak i izlazak u službeni svijet mogao načuti i oponašati u tišini ili odrazu ogledala, sve je ispunjeno sjenkama i mirisom plijesni, suhe truleži, mišjeg izmeta i prašinom; to je prostor koji posjećuju duhovi mrtvih - djevojke i dvojice neznanaca čiji su kosturi jednom bili pronađeni i bogzna koliko drugih - ali koji su nama bili isto tako stvarni i čudni ali vrlo opipljivi predmeti koje smo otkrivali u našoj igri lova na blago.
Neki dijelovi podzemnog prostora otkrivali su znakove ranijih stanara: stolovi i stolice, izjedene od crva, s ostatcima odjeće, pribora za jelo, dva uska klimava kreveta s prljavim ostatcima pokrivača i jastuka, vezenih plahti, madraca ispunjenih kokosovim vlaknima, ormara i komoda u ruševnom stanju, svjetiljki, lanterna i svijećnjaka od bakra koji je izgubio sjaj ili obojenog porculana. Našu radoznalost najviše su privlačile oznake na zidovima - tim više što su bile u toliko lošem stanju da nije bilo moguće razabrati njihovo značenje. Neki dijelovi koji su ostali neoštećeni dali su naslutiti provokativne bestidnosti, veselu skupinu fantastičnih seksualnih bića, što je bilo dovoljno da zagrije naše prljave sitne duše lišene ikakve potkrjepe. čije je to djelo? Tko je ovdje živio? Svi smo vjerovali da je to bila ta djevojka o kojoj su se godinama širile priče u svim obiteljskim ograncima. Ouma Kristina je odbila otkriti bilo što. Ni sa mnom nije htjela podijeliti tajnu. - Kasnije - rekla je - jednog dana kad budeš spremna. - A kad će to biti? - Možda kad budeš imala šesnaest godina. Kad sam imala šesnaest godina - Ne, pričekaj do osamnaeste. Onda - Dvadeset i prve. Na kraju sam odustala od čekanja. Prije ili poslije, tvrdo sam vjerovala, ona će mi reći kad bude držala da je došlo vrijeme. Ouma Kristina me nikad ne bi iznevjerila. Nisam bila samo njezino najdraže unuče, već i ona koju je odabrala da preuzme njezin teret - ili radost, zavisi kako se na to gleda - obiteljskih uspomena, sjećanja, fantazija. čitava kuća bila je živa riznica priča, svaka je prostorija imala svoju, ali sve su kulminirale u sablasnim prikazama i slikama u tom turobnom podrumu u kojem se nalazi - još uvijek - ta djevojka koja je davno preminula, sa zidovima koji još nose Rorschachove mrlje5 na crtežima koji se ne mogu odgonetnuti, uspomena na nju je sada umrljana i okaljana tragovima vremena, izmetom glodavaca ili poneke ptice koja se dovde slučajno provukla kroz pukotine i razbijene otvore za dovod zraka.
Kuća je bila prava arka za veliki broj raznolikih ptica. Ispod strehe ili u neposrednom okolišu savile su svoje gnijezdo sve vrste ptica, lastavice i zebe, žutovoljke i crvenooki golubi grivnjaši, a u stražnjem dijelu kuće, čak i par omanjih sokolova; neke bi nestale u jesen i opet se pojavile u proljeće, druge bi ostale; na jednom od brojnih dimnjaka dvoje sivih ždralova svilo je svoje gnijezdo, a na drugom par roda; u potkrovlju se nastanila poveća obitelj sova koje bi nas uvijek na smrt preplašile kad bismo se usudili zaći u njihovo mračno i smrdljivo stanište. Izvan kuće, gusto grmlje i golemo drveće - stabla papra i četinjače, araukarija i otporna palma, jasen, cedar, eukaliptus, jasmin, divlja smokva, hrast i mušmula, neobično stablo staro koliko i zemlja - bilo je stanište jatima čvoraka, vrabaca, mišara te žutih i crvenih pletilja (jednog ljeta grom je udario u veliku mušmulu i mi smo nakon toga među slomljenim granama na raskvašenoj zemlji skupili tisuću dvije stotine i sedamdeset tri ptice); povremeno bi se pojavio i pokoji pokisli strvinar čija bi nas sama prisutnost strašno preplašila; oko blatnjava umjetnog jezerca obrasla travom gakale su guske i raširenih krila i ispružena vrata prilazile nepoznatim osobama s namjerom da ih preplaše kao da brane Kapitol6; s druge strane, na dijelovima travnjaka ispečena suncem, šepirili su se fantastični paunovi i svojim svijetlim plavim, zelenim i ljubičastim perjem obojili okolni krajolik; noću bi njihovi krici ispunjeni ushitom stvarali trnce na našim leđima dok smo zajedno ležali bacakajući se uz hihot po velikom zajedničkom krevetu što su ga odrasli smjestili daleko od sebe na podu golemog hodnika.

5 Hermann Rorschach, švicarski psihijatar, poznat po svom testu mrlja.
6 Kapitol - ovdje aluzija na guske koje su obranile rimski Kapitol od napada Gala.
Iz nepoznatog i vjerojatno ishitrenog razloga, farmu su nazvali Sinaj, ali što se nas tiče, uvijek smo je spominjali kao - Ptičji dom - a i sama Ouma Kristina usred tog ornitološkog obilja postupno je sve više bila nalik svojem okolišu, kao što psi sliče na svog gospodara; smanjivala se i bila sve slabašnija, njezino tijelo ušla je u sebe, njezine kosti postale su nalik na delikatni ptičji kostur, a nos na kljun, dok su sjedi pramenovi kose sličili prorijeđenom perju u dobu mitarenja. Stara Lizzie, nekad služavka u obitelji, postala je njezina doživotna družbenica i sve više je nalikovala bijesnoj kvočki.
Kad se gleda iz daljine, okružena tamnom i gustom masom drveća i grmlja, palača sa svojim kulama, tornjevima, kupolama i dimnjacima, izgledala je kao olupina velikog sablasnog broda nasukana na podvodnoj stijeni ili pješčanom sprudu u moru okamenjenih valovitih ravnica, pod stalnim udarima vjetra i ognjenim sjajem Sunca. Mjesto gdje se sve ili bilo što može dogoditi ili se već dogodilo. Noću su je posjećivale sablasti i duhovi predaka - vjerujte mi, ja to znam, čula sam ih, osjetila, vidjela - ali čak i po danu, pod nemilosrdnim božjim sunčevim okom, izgledala je tajanstvena, nestvarna, kao san ili noćna mora, zamišljena želja ili vizija bez osjećaja krivnje, očajnički i kićeni dokaz krajnosti ljudskog uma što je u stanju uraditi ako mu se dopusti sloboda.
Ne bojiš se duhova? - upitala sam jednom oumu Kristinu.
Naravno da se ne bojim - sama pomisao na to ju je zabavila. - Pa, ja ih sve poznajem.
Što radiš kad se noću pojave?
Samo ih odgurnem ustranu.
Kao paučinu, pomislila sam, užasnuta, ali smirena i razuvjerena.
Dok su godine prolazile, vidjela sam kako se to mjesto mijenja, kako se gube ne samo boje i kako podliježe eroziji kao i okolni krajolik, već sve više poprima još tužniji i profinjeniji izgled, a horde posjetitelja postupno su se smanjivale; članovi rodbine dolazili su na Božić u sve manjem broju, budući da su djeca rasla i otkrivala druga zadovoljstva nalazeći uvijek neki novi razlog nedolaska; za to vrijeme odrasli su postajali sve stariji, nisu iskazivali volju za naporom, ili su gubili sposobnost na ovaj ili onaj način ili umirali i tako trošili zalihe ljesova naslaganih u potkrovlju. Djed je preminuo (ni dana prerano, bio je komentar oume Kristine bez suze u oku) i nakon njega brojna strana njegove obitelji potonula je u mrak. Nepokolebljivom upornošću majka i otac nastavili su poštivati staru tradiciju: odlazili su jednom godišnje, onda svake druge godine pa svake treće, a onda su i oni prestali odlaziti u posjet. (Veselje koje su mi činila ta putovanja, posebice vlakom, čitavim putom od udaljenog Transvaala gdje smo živjeli, zvuk točkova na šinama - tika-tak, tika-tak, tika-tak - duboko su se urezala u moje sjećanje. Putovanje autom nije bilo tako ugodno. Anna i ja toliko smo se svađale na stražnjem sjedištu da se uspostavila nekakva rutina: na svakih dvije stotine kilometara, točno u kilometar, tata bi zaustavio auto, izašao van, uzeo kaiš, obje nas istukao i nastavio voziti dalje.)
Kada se broj posjetitelja sveo na najmanji broj, a onda sasvim na nulu, u toj prostranoj i nestvarnoj tvorevini ostala je jedino ouma Kristina sa starom Lizzie, sve dok se i Lizzie nije pridružila svojim majkama ostavljajući iza sebe samu Oumu koja je, kad god bih je ponovno ugledala, postajala sve manja, s tijelom koje se sve više savijalo i ulazilo u sebe pod bremenom vremena, sedamdeset, osamdeset, devedeset godina... kretala se bešumno kroz taj dom s toliko prostora za stanovanje, nejaka siva sjenka raščupane kose i kvrgavih ruku, prstiju okićenih prstenjem, s blještavim nakitom na ušima i oko mršava vrata, golemih broševa na uleknutim grudima, drevna osoba koja na svoj način ulijeva strahopoštovanje kao i sam Bog. Sjena među sjenama koje prebivaju u kući, okružena prazninom, tišinom koju jedino noću uznemiruju krici sova, šišmiša i pauna, plač nekog izgubljenog djeteta, šapat mrtvih. Vanjski svijet ju je napustio. Jedino je bila okružena vjernim radnicima iz prošlih vremena, uglavnom članovima brojne Lizzine obitelji koji su živjeli podalje od palače. Nitko se od rodbine više nije pojavljivao na vratima, nijedan posjetitelj. Jedino sam ja ustrajala dolaziti jednom godišnje, skoro do moje dvadeset druge godine, kad sam napustila zemlju. Da se nikad ne vratim, tako sam se zaklela.
- Vratit ćeš se ti - rekla je spokojno ouma Kristina.
Ona je morala znati. I ona je jednom otišla zauvijek i vratila se. (Ona je barem kao dokaz imala sliku golog čovjeka.)
I evo, vraćam joj se. Ali, hoće li još biti na životu? I što je ostalo od one kuće?

3.

Annin poziv telefonom stigao je u najbanalnijem trenutku, u subotu, tek što je bilo prošlo podne. Loše vijesti očekujemo noću, kad je čovjek ranjiv i nespreman, a ne sredinom ranog proljetnog dana kad život izgleda lijep, a smrt besmislena. Sjedila sam na zahodskoj školjci i čitala novine; Michael je dignuo slušalicu, jer je bio u blizini, u prostoru koji nam služi kao kuhinja gdje je nešto spremao za ručak - bio je tomu više vičan od mene, a to je možda i bio jedan od razloga što sam s njim ostala duže nego s njegovim prethodnicima. (Zbog toga, ali i zbog činjenice što se zvao Michael, a ne Mike. Alergična sam na nekoga tko se zove Mike, Nick ili Dick. Moram još reći da ni brak, barem za mene, nije bio na vidiku, čak ni nakon što smo tri godine dijelili veliki broj sati na javi i većinu noćnog sna. Michael nije imao određenih ciljeva niti se zalagao za neke ideale - njegovi prethodnici bili su barem protiv aparthejda. Osim prema meni, nadam se, jedino je njegovao strast za Shakespeareom.)
Neka Anna je na telefonu - najavio je s vrata. - Izgovorila je ,,Ah― sa strašnim akcentom na afrikaansu7. Rekao sam joj da si zauzeta nečim što zahtijeva svu tvoju pozornost, odgovorila je kako je važno.
Moja sestra!
Nisam znao da imaš sestru - rekao je to uvrijeđenim tonom.
Ona je dio prošlosti koju sam izbrisala.
I koja ti se sad vraća.
Ne vraća se - rekla sam, - neću dopustiti.
Međutim, bila sam više uznemirena nego što sam htjela da se primijeti. Dignula sam slušalicu.
Anna? Radi se o Oumi, zar ne?
To je bilo ono od čega sam uvijek strepjela; amputirani dio tijela čiju ću bol jednog dana opet osjetiti.
Uzdah iznenađenja s druge strane žice.
Kako si znala?
Bila je ovdje prošle noći. Stigla je na leđima velike ptice. Taj trenutak mi još živi u sjećanju. Pogledala sam na sat, upravo je prošao jedan sat poslije ponoći; Michael je hrkao. Stigla je sa uspomenama na zalaske sunca, na olujne kiše, vrtloge prašine koja se dizala nad ravnicom, na ptice, na tišinu dublju od zemlje ili vode.
Annin glas me je vratio u stvarnost:
Kristien, o čemu govoriš? Je si li to sanjala Oumu?
Nisam. Nije mi se spavalo. Onda sam ju ugledala, ali nije htjela razgovarati. Uzdahnula sam kad sam u ušima čula neki nejasni šum. - Dobro. Recimo da je to bio san. A sad ti reci.
Dogodilo se nešto strašno.
Je li mrtva? - rekla sam šapatom.
Nije - glas se prekinuo - barem ne još. Ona... Zapalili su kuću. Prošle noći. I sad se ona... ne prestaje svađati s doktorima i bolničarkama. Zamišlja da si pokraj nje i stalno ti se obraća - prigušeni smijeh. - Kaže da ima priča da ti ispriča.
Za Boga miloga, reci što imaš - prekinula sam je bijesna na Michaela koji je ironično napregnuo uši da čuje razgovor. - Kaži što se dogodilo - bila sam uporna.
Pokušavam. Bila je prošla ponoć. Netko je kroz njezin prozor bacio bombu ili nešto slično. Nitko još nije siguran što je to bilo. Kažu da je kuća izgorjela, možeš li zamisliti, sve je bilo od drva. Uspjela je nekako doći do telefona prije nego što je izgubila svijest, ali i uza sve to prošlo je nekoliko sati prije nego što su uspjeli ugasiti vatru i sad se nalazi u bolnici na Intenzivnoj. U lošem je stanju, Kristien, znaš da je prošla stotu. - Zastala je na trenutak

7 afrikaans - jezik kojim se služe Buri, potomci Holanđana u J. Africi
prije nego što je nastavila: - Casper mi napominje da požurim, razgovor telefonom je skup. Ali, toliko je to grozno. Policija je na svakom koraku. Farmeri organiziraju jedinicu specijalaca i sam Bog zna što će se dogoditi.
Nešto je rekla prigušenim glasom, vjerojatno je to bilo upućeno Casperu. Mogla sam zamisliti kako prosvjeduje povišenim tonom. Zbunio me je plačljivi ton kojim je reagirala. Koliko joj je sad godina? Trideset tri više devet, četrdeset dvije. Otprilike koliko je imala moja majka kad sam se ja rodila, laatlammetjie, istresak koji je dokrajčio (nikad, ama nikad me nije zaboravila podsjetiti na to) njezinu pjevačku karijeru. A sad Anna. Moram li je žaliti? Naposljetku, to je sudbina koju je sama svjesno odabrala, moja sestra vedra oka koja je svima služila za primjer, odlična učenica, u prvoj teniskoj ekipi, najbolja u vjeronauku, kraljica jacarande8, koja je uvijek radila prave stvari u pravo vrijeme, uključujući i stupanje u brak, u dobru ili zlu, sretna zauvijek. Sve suprotno od njezine najmlađe neposlušne sestre koje je izbjegavala obveze i jedino imala potporu kod oume Kristine, i koja je ostavila obitelj, prijatelje, ljubavnike, siguran posao i napustila zemlju kada je, kao što su govorili, postalo neizdržljivo. Time sam i zaslužila tatinu opomenu koja je stigla na moju prvu adresu u Londonu, vjerojatno posuđenu od Jeremije: Srce je iznad svega varljivo i do očaja opako9. Ova izreka mi se toliko dopala da sam je preslikala u kurzivu i, budući da sam na nju bila vrlo ponosna, pribola na kuhinjskom panou zajedno s pismima na koje nisam odgovarala, razglednicama, isječcima iz novina, karikaturama, fotografijama, među njima i jednoj na kojoj me je Jean-Claude snimio bez odjeće i koju sam koristila, zavisno od slučaja, da započnem ili prekinem razgovor s novim udvaračima.
Što liječnici kažu?
Ne daju joj baš mnogo izgleda. Ona...
Ali, rekla si da još govori?
Povremeno. Rekla sam ti, obraća ti se kao da si pokraj nje. Vrlo je slaba. Možda još koji dan, nitko ne može znati. Molim te, Kristien...
Ali to je smiješno! Zbog čega bi netko bacio bombu na nju?
Skandal je bio ključ Oumina života; čak i njezina smrt, po svemu sudeći, bit će skandal.
Ova zemlja je ludnica - rekla je Anna plačljivim glasom. - Svi se međusobno ubijaju... Opet prigušeni razgovor.
Casper kaže...
Jebeš Caspera!
Kristien! U ovakvom vremenu...
Ona, naravno, nije znala, nikad nije saznala o Casperu i meni. Da je i saznala, ja bih bila kriva, ja sam opaka ženska. Bez sumnje, zla Oumina krv.
Anna, razmislit ću što učiniti. Sad je sredina semestra i sve ostalo. Nazvat ću te.
Možeš odsjesti kad nas ako...
U pozadini se čuo Casperov glas kako prigovara.
Daj mi vremena da razmislim.
Međutim, već u trenutku kad sam spustila slušalicu, prije nego što sam se okrenula prema Michaelu, znala sam da ću se vratiti. Ono što je bilo presudno, bez obzira koliko to bilo smiješno, bilo je Annino spominjanje priča. Michael će braniti tvrđavu. Zasigurno, to neće dugo trajati. Mogla sam se uzdati da će njegov šarm smiriti gospodina Saundersa u mojoj školi u Hamsteadu. Što se tiče djece, osjetila sam na trenutak grižnju savjesti, nikad se ne možemo osloboditi kalvinističkog odgoja, ali preživjet će oni; mogu malo predahnuti od mog svakodnevnog bacanja lažnih bisera pravim svinjama.
Draga, što se dogodilo?
Moja baka je na umoru - ukratko sam mu prenijela Anninu smušenu poruku. - Moram se vratiti.
Zbog čega?
Još prošle noći razgovarali smo o tome u krevetu (nije se to baš moglo nazvati krevetom, prije je to bilo klupko zgužvanih plahti i pokrivača na podu u kutu moje sobe i

8 jacaranda - visoko drvo prekrasnih klastera cvjetova boje lavande
9 Izreka proroka Jeremije iz Knjige o Jeremiji u Starom zavjetu
madraca koji sam skupila s pločnika na Russell Squareu u vrijeme kad sam zaista oskudijevala): kakvog li olakšanja, još više nego ikad prije, što se ne nalazimo u toj zemlji mraka. Baš u ovom trenutku dok su se pripremali demokratski izbori i kad se moglo očekivati da će, iako teško, bijes koji se stoljećima taložio privremeno popustiti i pretvoriti u napeto stanje očekivanja, nasilje je u valovima potresalo zemlju. Nismo imali volje ni upaliti televiziju, sve je bilo mučno i predvidivo. Tako smo se i prošle noći u našem razgovoru dotaknuli te teme, odvratili od sreće i zaborava u ljubavi i puni gnjeva okrenuli se ne jedan protiv drugog, već protiv vanjskog svijeta.
I evo, sada, poslije samo dvanaest sati razmišljam o povratku.
Michaele, nemam izbora, moram se vratiti.
Kristien, to je ludost! Davno si se s njom oprostila. Vjerojatno te neće ni prepoznati. Ako je tako loše kao što ta Anna govori i cijela zemlja ide k vragu...
Znam, ali radi se o Oumi. Ako sam joj zaista potrebna... Michaele, dok se ja pakiram, molim te, nazovi Heathrow i raspitaj se kad leti avion.
Za kada?
Večeras.
Nije prošlo ni tri sata kad smo izašli u divan sunčani dan; mjesec travanj veseliji je i vedriji od bilo kojeg travnja provedena svih ovih godina u egzilu na koji sam se odlučila. S nekim čudnim osjećajem rezignacije zatvorila sam za sobom ulazna vrata: svijetlocrvena vrata koja su prije sedam godina privukla moj pogled na elegantan oblik Sussex Gardensa, na njihovo zelenilo varljive mirnoće. Sad odlazim - tek na tjedan, najviše dva, govorila sam sebi; pa ipak s osjećajem da se suočuje s nečim što je teže predvidjeti nego smrt.
(Da sam tad znala što me čeka, ne samo jedna smrt, već toliko drugih, i kakva će biti moja uloga i odgovornost u svemu tomu - bih li i dalje ustrajala u svojoj odluci? Teško je u to vjerovati. Pa ipak...)
U jednom trenutku, dok je nosio moj jedini izlizani kovčeg, na brzinu spakiran, Michael se zaustavi i upita stegnutog glasa:
Kristien, shvaćaš li do čega će nas ovo, u ovom trenu, dovesti? Rekla sam.
Ne znam do čega može dovesti nas. Znam do čega može dovesti mene.
Dok sam ga gledala, nismo bili ni metar udaljeni, osjećala sam se kao da sam već daleko.
Lecnuo se. Bio je ukočen i blijed u licu. Ovo je posljednje što smo mogli ili trebali predvidjeti ili željeti.
Nevjerojatno si sebična - rekao je.
Tako je - rekla sam. - Znam. Da nisam, sigurno bih se raspala.
Ono što sam mislila, a nisam rekla, bilo je: „Zar ne vidiš kako ne odlazim tek iz puste želje? Postoji nešto s čime se sama moram suočiti, što ne razumijem, a trebam razumjeti. Dosta mi je da budem ako ne sve svakome, onda barem mnogo za mnoge; vrijeme je vratiti se starijem obliku znanja, da se ponovno nađem u tom pustom kraju kojim su lutali Ouma i njezini duhovi i koji je sad u opasnosti da izumre. Ovo je moj zov divljine.‖
Južna Afrika izvlači ono najgore u tebi - rekao je zajedljivim, ali tihim glasom; Michael nije od onih koji dižu glas - čak i melodramu.
Ako je to sve što znači za tebe... - rekla sam.
Uzela sam kovčeg iz njegove ruke, pozvala taksi koji je, srećom, upravo prolazio i ostavila Michaela s ključevima auta koje je već držao u poluispruženoj ruci. (Sasvim nepotreban trošak, što sam zažalila minutu potom; moja naglost mi je uvijek donosila nevolje u životu.) Pogledala sam jednom iza sebe, baš kad smo skretali prema Bayswateru. Stajao je još uvijek ondje, visok i malo pognut, neuredne kose, s tamnim naočalima, bijesan i ne više mlad, nekako ranjiv i s nečim dječačkim u držanju; na trenutak mi je došlo da se okrenem i vratim natrag. Pravim li ja golemu pogrješku - ne zato što se vraćam Oumi, već što ga ostavljam samog? Tri godine. Kad sam ga srela prvi put, kad smo prvi put vodili ljubav iza crvenih vrata, nakon posjeta kući dr. Johnsona, nekako čudno uzbuđeni mislima o smrti, izgledao mi je kao prikladno rješenje iako problem još nisam prepoznala. Tri
godine zajedno, predugo ili nedovoljno? Gdje i kad je nastala promjena koja je rješenje pretvorila u problem? Ili sam čitavo vrijeme bila ja taj problem?
Poslije sam nazvala s Heathrowa da bih se ispričala, ali Micheal nije bio kod kuće ili nije htio dignuti slušalicu. Priča s prekidom. Bože mili, koliko toga mi se nakupilo u životu. Ali moram se s tim suočiti. Sad sam velika djevojka.

4.

Ako sa mnom morate provesti još nekoliko stotina stranica, valjda sam od samog početka trebala uložiti maksimalan napor da se prikažem u boljem svjetlu. Možda sam vam već postala antipatična. Mea culpa. U mnogo čemu nisam baš ugodna osoba. Mogu biti svakojaka, zločesta, puna predrasuda, razdražljiva, osvetoljubiva, nepouzdana. Moj otac je bio uvjeren da sam vještica. (Možda je to želio reći čovjek u avionu - vještica?) Ako je uopće imao vremena razmišljati o meni. U životu se naviknemo boriti s mnogim stvarima; neke se vraćaju i progone nas ili nam se svete u trenutcima nesabranosti.Tim teže je ako se pokušavaš nositi, što sad ja činim, na onome što je ostalo od nepoznatog jezika. Istovremeno to pruža neku vrstu distance koja je korisna kod preispitivanja samog sebe, u čemu ja uživam. Tijekom godina provedenih u Londonu svladala sam, naravno, sasvim dobro engleski jezik; rekli su mi da imam nos za jezike. Međutim, engleski nikad ne može biti moj materinski jezik.
Volim se razbacivati riječima. Imam običaj re
i „neobuzdan‖ kad je dovoljno reći
„svojeglav‖ ili „krenuti‖ umjesto jednostavno „poći‖. Prema tomu, ja sam vas upozorila. Morate me prihvatiti takvu kakva jesam. Uz to, ja sam ljevoruka.

5.

Anna me je čekala na malom, donekle pretencioznom aerodromu blizu mjesta George. Na aerodromu u Johannesburgu dva mrzovoljna suputnika brzo su me napustili. Jedan je nestao u mnoštvu ljudi, na drugog, s prstenom na ruci, gosp. Tarquina, trgovca tekstilnom robom, ponovno sam naletjela na izlazu s carine kad je ushićeno grlio ženu i dvije kćerkice. Nisam se mogla suzdržati a da mu ne priđem, uhvatim za rukav i kažem:
Još jednom hvala, za sve. Pogladila sam ga po ruci.
Ostanimo u vezi. Imaš moj broj.
Onda sam otišla s bijednim kovčegom u ruci i tišinom u zaleđu. U prljavoj kabini stala sam ispod tuša iz koje su na moje nasapunano tijelo štrcala tri odvojena tanka mlaza vode, dva hladna i jedan potpuno vreo, onda sam se osušila ručnikom koji mi je pružio nemarni poslužitelj u trenutku kad je prekinuo glasan razgovor s nekom nevidljivom osobom koja se nalazila na drugom kraju aerodromske zgrade. Popila sam šalicu čaja uz sendvič položen na tanjuru - neizbrisiva uspomena - i prelistala nedjeljno izdanje nekih jezivih novina. Nešto sam pronašla na trećoj stranici. Osoba stara stotinu godina napadnuta na udaljenoj farmi. Sedma žrtva starijih godina u posljednja tri tjedna. Policija je pokrenula potragu velikih razmjera. Jedinica specijalaca koju su organizirali farmeri detaljno pretražuje okrug. Ministar upozorava da se svojevoljno ne uzima zakon u ruke. Mjere zaštite će se pojačati u provincijskim okruzima. Navodi se da je gospođa Kristina Basson, koja je proslavila prije dva mjeseca sto i treći rođendan, u kritičnom stanju. Na sreću, u tom trenutku moj let je bio najavljen. Tri preostala sata drijemala sam ispruženih nogu, i čini mi se, otvorenih usta, bez bojazni od potencijalnih napasnika. Evo me, na kraju. Evo je.
Nisam je u početku ni prepoznala, prošla sam pokraj nje i okrenula se tek kad sam začula glas iza sebe. Zar u jedanaest godina može doći do takve promjene? Ova umorna, bezlična osoba okružena hrpom djece: je li ovo ona sestra koja je za mene bila model svega što moram biti, ali nikad neću postati? Bacila se na mene, ovlažila me mokrim poljupcima,
a onda prepustila roju svog nakota da me izudara šakama, izgnječi i cijelu izbali. („Teto, teto, teto, jesi li što donijela?‖)
Odgurnula sam ih. Djeca me plaše nakon onog što mi se dogodilo u Londonu. Svjesna sam da to moram riješiti, ali još nije vrijeme.
Kad sam se konačno oslobodila krda, obratila sam joj se skoro bez daha:
- Anna, kako joj je?
Lice joj se zgrči. Ljutito kimne glavom.
Još je na životu. To je sve.
Možeš li me odvesti pravo k njoj?
Ne želiš se prvo odmoriti?
Ne, sve ostalo može pričekati.
Zgrabila sam s pokretne trake svoj izubijani kovčeg.
Je li to sve što imaš? - upitala je Anna. U njezinu glasu teško je bilo razaznati progovara li iz nje zavist ili podcjenjivanje.
Ne treba mi mnogo stvari - rekla sam što je moguće mirnije, - u pitanju je samo nekoliko dana.
Namjerno baci pogled na moju ruku.
Još nema prstena?
Nema prstena.
Jednom je bio?
Slegnula sam ramenima. Prije nastavka ispitivanja djeca su skočila na mene, počeli me vući i potezati u namjeri da mi istrgnu kovčeg iz ruke. Anna nije pokušala ni prividno smiriti neobuzdanu hordu; očito da je već dignula ruke od njih. Izgledala je loše i bezvoljno, površno se našminkala, a odjeća bez ikakva stila mlitavo je visjela na tijelu kojem je bila potrebna njega. Koliko drukčije je izgledala od one sestre koje se sjećam u cvatu mladosti, uspravna, visoka i lijepa, bujnih grudi, koja je imala običaj oblačiti haljine i bluze otvorene skoro do klitorisa. Sjećanje na te dane pobudilo je u meni tople osjećaje prema mojoj sestri. No, to sjećanje je bilo praćeno i primjesom bijesa zbog rasipanja obilja energije iz tog doba. Pogledaj se samo, kao da sam htjela reći; ali nisam je htjela povrijediti.
Unatoč glasnom prosvjedovanju djeca su smještena u stražnji dio Annina bakkija10 koji je bio parkiran vani; jedino je najmlađem, nimalo milom djetetu, dopušteno da s nama sjedne sprijeda u kabini.
Nije baš udobno - rekla sam, po običaju, na svoj nespretan način, - trebaš sebi nabaviti auto.
Imala sam jedan - rekla je Anna, kako mi se činilo s notom kivnosti u glasu, - ali Casper je mišljenja da je ovo auto praktičnije.
Za njega ili tebe?
Malo se zacrvenjela, mjenjač je zaškripio dok je mijenjala brzine, a onda je požurila objasniti. - Trebaš znati, često imam dostavu robe. Uz to, lakše je zbog djece.
Gdje je Casper?
S jedinicom specijalaca. Zar ti nisam rekla? Možeš misliti, zbog ovog slučaja farmeri su uzeli oružje u ruke.
Nije li bolje sve prepustiti policiji?
Nemaju više povjerenja u policiju. Mogu ti reći, zbog izbora sljedećeg tjedna, cijela zemlja je u rasulu.
Okrenula je glavu da me bolje pogleda.
Zaista ne mogu vjerovati da si ovdje. Izgledaš tako... elegantna.
I ti izgledaš dobro - rekla sam toliko da nešto kažem.
Nemoj, molim te! - odjednom se pojavi nervoza u njezinu glasu. - Znam dobro što odista misliš. Vjerojatno izgledam kao prava seljančura. Ali kad živiš kao što mi živimo, nemaš vremena paziti na svoj izgled.
Ti misliš kako ja...

10 bakkie (afr.) - kamionet
Moram promijeniti temu.
Zašto ne možemo biti zajedno desetak minuta a da se ne počupamo?
Suzdržala sam se i rekla što sam mogla mirnije: - Htjela bih da mi pričaš o Oumi. Kako to da je bila sama?
Zar si zaboravila kakva je ona? Koliko smo je puta htjeli smjestiti u starački dom. Kao i uvijek, ostala je tvrdoglava. Sad još i više. A onda, tko bi i pomislio... - opet je bila na rubu suza. - Hoću reći, neki umiru sa sedamdeset ili osamdeset godina, pa čak i devedeset. Zar je nisu mogli ostaviti da umre na miru? Ali da ti se to dogodi kad prevališ stotu...
Ona je nevjerojatno hrabra.
Neće ovo preživjeti. Nitko se iz ovog ne bi izvukao živ. Rekla sam ti, ona se još drži samo da bi tebe vidjela - dodala je s malo prijekora - uvijek si bila njezina miljenica. Casper kaže...
čini mi se kako Casper jedva čeka da se dočepa Oumine farme.
Sasvim se zacrvenjela u licu. Umjesto da mi burno odgovori, kao što sam se nadala, nastavila je cviljeti glasom mučenice:
To je obiteljska farma - rekla je. - Ja sam najstarija. Casper je moj suprug i bilo bi pošteno...
Ouma još nije umrla - prekinula sam je bijesno. Onda sam odustala: kakve li koristi? Volim dobru borbu, ali napadati Annu isto je kao i udarati šakama u jastuk. - Uostalom, nisam došla da bih nekomu nešto oduzela. Moj život je negdje drugdje.
Kad smo jučer razgovarale... - reče odjednom s malo radosti u glasu, - žao mi je što si tako daleko. Kad smo bile male, bile smo tako bliske.
Ne baš - rekla sam bez namjere da je uvrijedim,već da je podsjetim - ti si imala svoje društvo, zajednički ste sve radili. Bila sam premlada za vas. Ja sam ti smetala. Sigurno sam bila prava napast kad si bila s dečkima. - Zastala sam da se prisjetim. - Sjećaš se, imala si mnogo uspjeha? Mogla si birati. Još mi nije jasno zašto... - zastala sam pokajnički. - žao mi je, Anna, opet sam počela.
Napravila je grimasu na licu, njezine ruke su se ukočile na volanu. Vozila je kao stara žena, pogleda uperena ispred sebe. Ostavili smo grad iza sebe i zašli među mračne planine. Osjetio se oštar miris borova. Spustila sam staklo na vratima; nošen povjetarcem, zapuhnuo nas je miris mora koje se nalazilo daleko ispod nas. Dijete se pobunilo iza mene. Podignula sam staklo.
Prošle su mnoge godine od vremena kad sam se posljednji put vozila ovim klancem, ali sve se snažno vratilo kao i taj dašak s mora. Vratio se taj osjećaj, ne obilaženja planina, već prodiranja kroz njih, okružena sam neposrednom blizinom vlažne mase, tamna bogatstva njezinih boja, zelenih, crnih, smeđih i skoro crvenih, tajnovitim svijetom ptičjeg i životinjskog svijeta i šumarcima prastarog drveća u njihovim pregibima kroz koje su se nazirali bijeli slapovi. čak i dijete, koje je sjedilo između nas, na trenutak je zašutjelo.
Pred očima mi je već ono što slijedi iza toga. Na ovo nikad nisam bila spremna: taj iznenadni obrat, kad planine odjednom nestanu i mi se nađemo izbačeni na visoravan koja se odatle pruža. Skoro mi zastane dah kad se jako svjetlo obruši na nas snagom na koju moje oči više nisu naviknule. Nema ovdje ničeg nježnog ili blagog, sve je tako brutalno i izravno. Grubi i ispremiješani krajolik žutosmeđe i mrke boje paljevine (prerano je još za aloje); kao da se zemlja podignula i uzvrpoljila, a potom zamrznula u pokretu. Onda taj nemir nestaje, otvara se krajolik, ravnice se odmotavaju oko nas i otkrivaju zagonetne hijeroglife grmlja i kamenja, usjekline od erozije, busenje oštre trave, skupine sisala ili bodljikave kruške, a u daljini nepregledni niz blagih brežuljaka. Mi također postajemo dio ovog drevnog pisma, priča koju, među ostalima, mrmori vjetar.
Naznake pustinje: nije tako ogoljela kao u većini godišnjih doba kojih se sjećam (kiša je vjerojatno pala nedavno, i to u izobilju), ali ipak je svud naglašena u nekom obliku ili detalju. Stjenovito tlo. Obrisi zemlje i pijeska. Prkoseći mašti, sićušne gole i jasne linije razotkrivaju sve što je nalik na ukras ili fantaziju. Prostor u kojem privid postaje uvjet i polazna točka. Ovo je uvijek bio krajolik oume Kristine. Ako uporno i dovoljno dugo gledamo, sigurna sam da će se pojaviti: žena kojoj su iščupali jezik, ona koja je pisala - zato što joj nisu dali olovku ili papir - na kori drveta, na stijenama, na pijesku; žena koja je
nestala, čiji se trag stopa jednostavno prekinuo; pastirica koja je čuvala ovce i pretvorila ih u kamenje da ne odlutaju; žena-noj; dijete koje je rodilo dijete; i sama ouma Kristina.
Pogledaj oko sebe, dijete moje. Ovdje ćeš otkriti ono što traje i što će vjetar odnijeti. Jednom davno...
Je li ti ikad Ouma ispričala priču o ženi koja se pojavila iz pustinje? - upitala sam Annu.
Bacil a je pogled prema meni, namrštila čelo i odmahnula glavom.
Ne znam. Ponekad može biti tako dosadna.
Dobro. Ta žena živjela je u pustinji. Nitko o njoj ništa nije znao. U svom životu samo je tri puta napustila pustinju i došla u grad. Svaki put je postavljala isto pitanje.
Koje?
Zaustavila se na semaforu, stigli smo u grad. Outeniqua, i samo ime budi novo obilje uspomena. Svijest o pustinji je na trenutak iščeznula, ali nagovještaj se zadržao.
Postavila je pitanje ljudima: „Znate li što ću vam reći?―
Prilično glupo pitanje, moram reći.
Kad je prvi put došla, ljudi su odgovorili „Ne, nemamo pojma‖. „Vi ste neznalice‖, rekla je žena i vratila se u pustinju. Onda se poslije mnogo godina vratila i ponovila isto pitanje. Sjećaju
i se onog prvog puta, ljudi su lukavo odgovorili: „Da, znamo‖. ―U tom slučaju nisam vam potrebna‖, rekla je žena i ponovno se vratila u pustinju. Godinama su ljudi pričali o njoj. A onda, jednog dana, žena se vratila. „Znate li što
u vam reći?‖ upitala je kao i ranije. Ovog puta ljudi su bili spremni. Pola ljudi je reklo: ―Da―, a pola ―Ne―. žena se umorno nasmiješila i rekla: ―U tom slučaju oni koji znaju re
i
e onima koji ne znaju.‖ Onda se vratila u pustinju i više je nikad nisu vidjeli.
Anna je s naporom skrenula u pokrajnu ulicu.
I to je sve?
Što si još očekivala?
Stvarno, Kristien. - Zaustavila je auto. - Stigli smo.

6.

Ono što mi je odmah upalo u oči kad smo stigli u bolnicu bile su ptice. čitava površina crvenog krova zgrade, okolni eukaliptusi, svi rasvjetni stupovi koliko oko doseže, bili su prekriveni pticama svih vrsta, lastavicama, vrapcima, pletiljama i mišarima, dugorepim rajskim pticama i pupavcima, kao i većim pticama, hadedama11, biserkama i jarebicama.
Što se ovo događa? - upitala sam Annu.
Gdje? Što želiš reći? - očito nije primijetila.
Ptice. Pogledaj. Poludjele su.
Pa, jesen je. Vjerojatno se spremaju za selidbu.
Možda laste. Druge, ne. Jesi li ikad čula da se sele biserke ili pupavci?
Odakle ću znati?
To su ptice oume Kristine - uskliknula sam u trenutku nadahnuća.
Ne budi smiješna. Zašto bi one... - glas je zastao kad je ugledala par sova ispod strehe blizu ulaza kako se komešaju, očiju napola sklopljenih. - Bolje uđi unutra - rekla je i vratila se autu.
Zar ti nećeš?
Ne. Sad je na tebe red.
Kad sam na prijamu dala svoje ime, nastala je strka. Povici bolničarki pronašli su doktora u udaljenom dijelu bolnice. S rukama na leđima, naočalama na vrhu debelog nosa, nalik na dobrodušnog marabua12 - je li ovo bolnica ili nastamba za ptice? - izustio je kratkim cvrkutavim glasom niz komentara od kojih sam prepoznala nekoliko fraza, nešto kao - stanje stabilno, Bogu hvala - 30% opeklina - smanjena opasnost zastoja pluća - još

11 hadeda - ptica s juga Afrike, vrsta ibisa, živi u jatima.
12 marabu - ptica močvarica, vrsta rode, živi u Africi
uvijek pod sedativima - nevjerojatne rezerve energije - intenzivna njega - otekline u opadanju - disanje otežano - u njezinim godinama... Ostalo se izgubilo u cvrkutu pomoćnog osoblja u bijelim uštirkanim mantilima od kojih ju je jedna odvela do kraja hodnika obojena zelenom bojom žuči.
Mali zamotuljak, za koji sam držala da je Kristina, ležao je na visokom uskom krevetu do zida preko puta velikog zatvorenog prozora. Bila je povezana spletom crijeva i žica za futurističke strojeve i infuziju na visokom stalku, izgledala je kao da je vezana za električnu stolicu.
S napadnom predanošću bolničarka me odgurne ustranu i počne brbljati ukazujući na predmete oko nas kao da sam zakašnjeli gost na zabavi kojeg treba upoznati s ostalim prisutnima.
- Plazma, antibiotici, glukoza, morfij... - Drago mi je što sam vas upoznala.
Upoznavanje je prekinuo mukli udarac u prozor na suprotnoj strani iza kojeg je slijedio prodorni krik. čvorak se sudario sa zatvorenim prozorskim oknom i sad je ležao omamljen na vanjskoj strani praga lepršajući krilima.
Bolničarka se, začudo, nije uznemirila, a možda nije bila ni svjesna što se događa. Međutim, ja nisam mogla a da ne priđem prozoru. Ne mali broj mrtvih ptica ležao je razbacan na stazi i ogoljelom travnjaku koji se nalazio ispred same sobe; bio je nalik na Oumino dvorište u neredu nakon oluje.
Sličila je na uvenuli embrion izvađen iz neke ljuske. Nekoliko tankih pramenova kose na njezinoj glavi bili su nalik paperju mladog goluba, a njezine zatvorene oči na mrtve kokošje oči, ružičastih kapaka izbrazdanih venama, tankih kao papir od riže. Samo jedna kandža, kvrgava i savijena, viri na kraju plahte raznim iglama pričvršćenim flasterom uz ručni zglob kroz koje kaplje infuzija; druga, kao i veći dio njezina tijela, bila je omotana zavojima. Lice joj je prekriveno crvenim mrljama. U uvenulom smotuljku nikakva znaka života. Kosti, pomislim, sve je svedeno na kosti, kao što je i krajolik onamo u daljini pretvoren u kamen. Kako li je samo strašno mala. Razbacana hrpica dolosa13, gomilica kostiju nekog vrača. Može li ona još uvijek predvidjeti budućnost, može li se sjetiti daleke prošlosti? Tek jedan zglob bez značenja koji kao karika spaja poznati svijet s nekim drugim.
Još jedna ptica sjurila se na okno i, mašući krilima, pala na dno prozora bacivši zbunjeno na nas pogled pun optužbe dok joj se žuti kljun otvarao od čuđenja i boli.
Je li mrtva? - šapnula sam, ali bolničarka je već bila otišla.
Prozirni kapci zatrepere. Dva blijeda oka mliječne boje buljila su u mene iz očnih duplji. Nešto je promrmljala. Kandža se otvorila, onda opet zatvorila.
Sagnula sam se i prislonila uho na njezina usta. Osjetila sam tek slabašni dašak.
Otvori prozor - šapnula je.
- Ali...
Slabi, nestrpljivi trzaj njezine kvrgave ruke.
Oprezno sam pogledala prema vratima, zatim požurila otvoriti prozor. Skoro u tren oka sobu su ispunile ptice. Skutrila sam se u kutu dok su se one uz veliku buku kretale pokraj mene lepršajući krilima, raširena repa i ispruženih malih kandža spremnih na slijetanje; to me je podsjetilo na neobuzdane bitke jastucima koje smo kao djeca vodili u kući oume Kristine kad bi se cijela prostorija pretvorila u mećavu letećeg perja. Pticama je trebalo neko vrijeme da se smjeste na sigurno mjesto, uglavnom na krevet koji su pretvorile u živi, uzbibani pokrivač živih boja.
Što sad? Bolničarka se vratila, dvije bolničarke. Vjerojatno u najgore vrijeme i ja ću biti za sve kriva. Na moje iznenađenje, one me uopće nisu primijetile, kao da sam tek slika nespretno obješena u kutu. Što je bilo još čudnije, nimalo se nisu obazirale na ptice, već su se brzo i djelotvorno prihvatile zadatka zamjene brojnih stalaka za infuziju koji su se nalazili pokraj kreveta, premda je barem dvadesetak ptica jarkih boja sjedilo na čeličnom okviru. Bolničarke su ponovno otišle nakon nekoliko minuta. Slijedila sam ih na vrhovima


13 dolos - vrsta teškog betonskog bloka kojim se štite luke od erozije oceana
prstiju do vrata i provirila kroz staklo da bih se uvjerila je li opasnost prošla. Kad sam se okrenula prema sobi, ptica više nije bilo. Na licu oume Kristine primijetila sam trag osmijeha.
Nesigurnim pokretom slobodna ruka me je pozvala da priđem. Još jednom sam se sagnula i približila uho. Riječi je izgovarala s velikim naporom.
Vratila si se - rekla je. - Jesam li ti rekla prije nekoliko godina?
Značenje većine riječi morala sam pogoditi; ostatak onog što je izgovorila bila je mješavina uzdaha i mrmljanja. Bila je uporna:
Znala sam da ćeš doći. Prošle noći sam te tražila.
Znam - rekla sam - vidjela sam te. Ispružila sam ruku i potražila njezinu.
Nisam željela da se vratim zbog nečeg ovakvog.
Osjetila sam nagon za plakanjem, ali, po svemu sudeći, to je bilo više iz nemoćnog bijesa nego tuge.
Kako su ti ovo mogli učiniti?
Ne vjerujem da im je to bila namjera. Jednostavno, učinili su.
Boli li te jako?
Uglavnom me tjeraju spavati - odmahne malo glavom. - Moraš znati, kod opeklina samo jedna stvar pomaže. Muška sperma. Rekla sam to doktoru, ali on ni da čuje. Vjerojatno je pomislio da to očekujem od njega. Sad se snalaze s onim što imaju.
Ouma, kako se ti zaista osjećaš? - upitala sam zabrinuto.
Bojim se da ću umrijeti - rekla je vrlo mirno.
Molim te, nemoj tako. Vratit ćemo te u život. Obećavam ti.
Tko kaže da još želim živjeti? Samo sam čekala tvoj povratak. Dobra si ti djevojka.
Nisam ja dobra djevojka!
Osjećaj krivnje i bijesa probudi se u meni. Dobra djevojka je ona koja ostaje kod kuće, koja se brine, koja preuzima odgovornost, a ne ona koja ne sluša, koja bježi i bira svoj život vjerujući da je budućnost važnija od prošlosti.
Sad će biti bolje. Kao onda kad smo ti i ja...
Nemoj mnogo govoriti. To će te izmoriti.
Predugo sam čekala. Samo još nešto...
Nastala je poduža stanka pa sam pomislila da je izgubila nit. Ali onda, nakon što je opet slabim pokretom htjela privući moju pozornost, nastavi:
želim se vratiti kući.
Ali tebi je potrebna njega. Moraš biti ovdje.
Ako umirem, kakve ima razlike?
Njezine blijede oči boje mlijeka koje jedva vide zurile su u mene nevinošću koja je zajednička starim ljudima i maloj djeci.
Ako ostanem ovdje, onaj stari lukavi pogrebnik doći će po mene. Stari Piet Malan. Već godinama me vreba. Svaki put kad se probudim, vidim ga na vratima. Stari pokvarenjak, jedva čeka da se dočepa mojeg tijela.
Molim te, Ouma...
Obećaj mi da mu neću pasti u šake.
Naravno da nećeš.
Onda me moraš maknuti odavde. Odvedi me kući. Jedino je ondje sigurno.
Anna kaže da je kuća potpuno izgorjela - rekla sam tiho.
Ona uvijek pretjerava, kao i tvoja majka. Hoću da odeš onamo. Bojim se da sam posljednjih godina zapustila tu kuću.
Lice joj se nakratko ozari.
U vrtu još ima paunova - slabo ali odlučno kimne glavom - pođi vidjeti je li kuća još uvijek na onom mjestu. Onda se vrati po mene.
Što ćemo ako ti se nešto dogodi dok nisam ovdje? Iz daleka sam došla da bih bila s tobom.
Onda budi od koristi. Ja nemam namjeru umrijeti ovdje.
Odluka nije na tebi, htjela sam joj reći; naravno, obuzdala sam se. Kao što je uvijek činila, ouma Kristina je potpuno spremna preuzeti kontrolu, čak i nad smrću.

7.

Kako ti se čini? - upita Anna na putu kući.
Nikad ne bih ni pomislila da ću je vidjeti u ovakvom stanju. Kao suha grančica, a uvijek je bila aktivna - nisam mogla skriti osmijeh. - Kad god se sjetim Oume, prva mi je slika kako se kreće po svojem zdanju s tranzistorom na uhu slušajući prijenos utakmice ragbija uz glasni komentar, navijajući za svoju momčad, a to je uvijek bila Zapadna provincija, dok je na protivničku stranu sipala vatru i plamen grdeći iz petnih žila. Nikad ne bi propustila nijednu utakmicu. često sam je vidjela kako uzbuđeno baca tranzistor na pod ili o zid. Razbila bi ih tako dva do tri tijekom jedne sezone.
U svemu je išla do krajnje granice - rekla je Anna ne krijući svoje negodovanje - posljednjih godina postala je gotovo nemoguća.
Nikad nije stala na pola puta.
Uspomene su počela nadirati kao bujica. Podsjetila sam je na anegdotu koja se prepričavala u obitelji i prema kojoj je odmah po završetku Drugog svjetskog rata u Sinai došao jedan poljoprivredni inspektor i svalio krivnju na Oumino malo stado koza.
„Zagađeno je šugom―, rekao je. čitavo stado, koje je u Ouminim očima bilo najbolje u okrugu, trebalo je smjesta poklati. Već dugo se ona i inspektor nisu trpjeli i to je bio trenutak njegova trijumfa. Ali, on nije mogao predvidjeti koliko daleko je ona bila spremna ići. Ouma je osobno prerezala vrat najboljeg jarca, stavila glavu u vreću i, ne obazirući se na blago Oupino14 prosvjedovanje, krenula vlakom do Cape Towna s glavom kao jedinom prtljagom. Parlament je zasjedao. Ouma je odgurnula ustranu čuvare koji su se nalazili na ulazu - to je bilo mnogo prije ubojstva Verwoerda15, osiguranje nije bilo na visini, da ne kažem više - prošla pokraj časnih zastupnika i nacrtala se ispred mjesta gdje je sjedio ministar poljoprivrede. Okrenula je vreću, istresla krvavu glavu, koja je već strašno zaudarala, i rekla: „Recite mi, gospodine ministre, ima li ova koza šugu?―
Zar na kraju koze nisu bile poklane? - upitala je Anna.
Tada tek postaje biti zanimljivo. Ne sjećaš se? Poslije velike galame u parlamentu, došlo je do istrage i Oumino stado dobilo je odgodu sudskog postupka. Tek tad je poslala Oupu sa stadom u klaonicu.
Jadni Oupa. Nije bilo lako živjeti s njom.
Znam. Ponekad bi i mene izludjela. Ali život nikad nije bio dosadan. Kad sam bila na sveučilištu, dolazila bi mi dolje u Stellenbosch tri ili četiri puta godišnje. Ako bi se u Newlandsu igrala utakmica ragbija, odvukla bi me bez obzira na to koliko se ja odupirala. Ragbi nikad nisam podnosila, čak ni kad je moj dečko igrao nakratko za prvi tim. Uvijek je uspijevala doći do karata, bilo milom ili silom, i nisam imala izbora. Napravila bi pravu predstavu. Svi bi oko nas umirali od smijeha. Nakon utakmice bilo je veliko finale: uhvatila bi me za ruku i pojurila ispred svih dok se ne bismo našle stotinjak metara ispred gomile. Onda bi se okrenula, požurila natrag spuštene glave pravo u nadolazeću gomilu, zaustavljala pojedince i pitala krajnje nevino: „Što svi ovi ljudi rade ovdje? Radi li se o pričesti?‖ Ili bi se začudila što je utakmica već završena pretvaraju
i se da smo došle iz nekog zabitog mjesta.
Sve je to krajnje djetinjasto - rekla je Anna ozbiljno.
Nije kad si s njom. To joj je činilo toliko zadovoljstva. Isto tako, kad bismo išle kupovati u robnu kuću i kad bi se penjala gore-dolje pokretnim stubama, osmijehom bi dočekala svaki zlobni ili prijekorni pogled ljudi u prolazu.
Najbolje od svega, sjetila sam se s kiselim osmijehom, bili su posjeti restauracijama. Nije me vodila bilo kamo, već na najmondenija mjesta u gradu i nagovarala da naručim najskuplja jela. Kod kuće je znala biti užasno škrta, ali prilikom takvih izlazaka stvarno bi sebi dala oduška. Ne zato što je cijena bila povoljna, u tomu je i bila stvar. Prije nego što bismo završile s jelom, iz stare ofucane torbice od nojeve kože izvukla bi lijepo izrezbarenu kutijicu obloženu sedefom i dragim kamenjem. „Dolazi iz Bagdada‖, rekla bi svaki put s

14 oupa (afr.) - djed
15 Hendrik Verwoerd (1901. - 1966.) - premijer J. Afrike, utemeljitelj aparthajda
nesmanjenim zadovoljstvom. Kad bih ugledala tu kutijicu, moj želudac bi se zgrčio od srama. U njoj se nalazio najnevjerojatniji skup zaista odurnih predmeta. Nekoliko mrtvih crnih muha ili muha zujara. Dlakavih i debelih crva najodvratnije vrste. Nekoliko napola živih žohara. Više komadića noktiju s nožnih prstiju, nepravilno izrezanih u obliku polumjeseca. Zavisno od slučaja, odabrala bi što joj odgovara, brzo provjerila je li netko gleda i stavila na tanjur jednu od svojih lovina, a zatim dozvala konobara zbog pritužbe. Dok bi cijela stvar došla do uprave, Oumin glas prijetio je dosegnuti najudaljenije kutke restauracije, uglavnom su bili itekako sretni poderati račun u zamjenu za jedva iznuđen pristanak da ih neće prijaviti. Naravno, nikad nismo dvaput dolazile u istu restauraciju. često bismo se nakon toga propisno posvađale. Svaki put bi se svečano zaklela da me više nikad neće izložiti takvom prizoru. Možda je iskreno mislila. Međutim, po svemu sudeći, nije mogla izbjeći iskušenju.
Sad je bilo nemoguće uskladiti te uspomene s jadnim stvorenjem u visokom krevetu.
Imala je pravo: bilo bi krajnje nedostojno umrijeti u toj bolnici.
Možemo li otići do Ptičjeg doma? - upitala sam.
Za danas je dovoljan jedan šok.
Moram to pogledati.
Opasno je. Koliko znamo, teroristi koji su digli zgradu u zrak još uvijek su u blizini.
Obećala sam Oumi.
Poslušajmo prvo što kaže Casper. Uostalom, potreban ti je odmor.

8.

I evo nas kako se idućeg dana vozimo kroz visoku kapiju koja je u svojoj raskoši izgledala smiješno na goloj ravnici; kapiju su čuvala dva policajca s automatima kojima smo morali pokazati osobne isprave. Jedan kilometar dalje, pod nebom koje je tinjalo od nepodnošljive žege, izronila je kao iz sna oaza egzotičnog drveća. Ouma nikad nije dopustila bilo komu da posiječe neko drvo, ma kako nepravilno raslo. „Posijeci drvo―, rekla bi ona, ―i ono
e te kao duh progoniti do kraja života.‖
Zaustavili smo se u prednjem dijelu vrta ispod velike mušmule koja je nekad bila ispunjena pticama, a sada više nije izgledala tako velika. Još uvijek je bacala duboku sjenku koja štiti i kad smo Anna i ja izašle iz auta, nehotice sam se zaustavila i pogledala prema gustom spletu grana na koje sam, u nedjeljno popodne, kad smo morali spavati zbog nesnosne vrućine, nagovarala jednog neustrašivog rođaka (ne uvijek istog) da se uzveremo i s pticama, koje su lepršale oko nas, natječemo dosegnuti najsočnije i najviše plodove; na vrhu krošnje, zaštićeni gustim lišćem, uz hihot, spretno održavajući ravnotežu, skinuli bismo odjeću i prepustili smionom i nezaboravnom ispitivanju i istraživanju rano sazrele djece, ruku i tijela ljepljivih i klizavih od soka voća tog mudrog starog stabla; ukoliko bi se prije ili poslije, što je bilo neizbježno, netko od ukućana pojavio na ulaznim vratima i prošao ispod nas, mi bismo se pokušali pomokriti na njegovu glavu; bila je to neučinkovita rabota jer u postizanju cilja, oprema mojih rođaka bila je preciznija od moje.
Anna je odbila poći sa mnom; dureći se, ostala je u kamionetu. (Djeca su ostala kod kuće, do kraja razočarana u svoju krutu tetu.) Od samog početka odlučno se protivila ovom posjetu. Prošle noći i Casper ju je podupro za vrijeme tih nekoliko nemirnih minuta kad se našao kod kuće između dviju ophodnji svojih specijalaca, koji su se ponašali prije kao hvalisavi mladići spremni otići na izlet nego kao odrasli ljudi koji gledaju smrti u oči. „Ako zaista moraš ići, barem pričekaj da ti pošaljem nekoliko ljudi da pođu s tobom. Ti gadovi su digli u zrak kuću tvoje bake, imamo razloga vjerovati da se radi o odmetnutim MK teroristima. S njima nema šale. žena sama―, i namigne kao poznavatelj, „posebice kad je u pitanju takva žena.―
To je bilo jučer. Jutros se Anna pretvarala da je zaboravila na moj zahtjev i, jasno dajući do znanja koliko se protivi, povela me je autom tek kad sam pokazala namjeru poći sama.
Nema potrebe da i ti ideš - objasnila sam joj. - Osim toga, radije bih išla sama.
Nije sigurno - rekla je kratko.
Zaprepastila sam se kad je u pretinac stavila pištolj s kutijicom metaka.
Što će ti to? - upitala sam.
Pogledala me je kao da sam skrenula s uma.
Danas ne smiješ ni pomisliti da uđeš u auto bez oružja.
Je li to kaže Casper?
Bacila je pogled prema meni uzimajući obrambeni stav.
Zašto to pitaš?
Samo sam se pitala.
Kažem ti, opasno je - bila je uporna.
Zaista ga znaš upotrijebiti?
Naravno, vježbam skoro godinu dana. Onda ponosno dopuni: - U biti, sasvim dobro mi ide. U jednom trenutku živne joj glas:
Hoćeš li da te naučim?
Ne dolazi u obzir - rekla sam. - Molim te, hoćemo li krenuti? I evo, stigle smo.
Ono što me zbunjuje, to je tišina. Kao da sav taj golemi prostor koji nas okružuje zadržava dah. Nisam u početku mogla naći objašnjenje, a onda mi je sinulo. Naravno - ptice. čitavo ovo mjesto uvijek je odzvanjalo od njihove prisutnosti, njihov cvrkut, prodorni krici, kriještanje i njihov zov stvarali su u ušima neprekidnu buku, kao da je nebo iznad nas velika posuda okrenuta prema dolje pojačavajući svaki zvuk. Sad je sve zamrlo, ptice su odlepršale ostavljaući za sobom prazninu.
Zbunjena, ali bez želje da pokažem Anni koliko me je to pogodilo, skupila sam snagu i krenula naprijed. Dok sam prilazila sve bliže hodajući kroz drveće i saginjući se ispod grana koje godinama nisu bile podrezane, ugledah u daljini kako se nazire palača. Od uzbuđenja, na prvi pogled činila mi se netaknutom. Premda su mi njezine proporcije izgledale manje ekstravagantne nego što su ostale u sjećanju, moje srce je zadrhtalo kad sam ponovno otkrila to sjajno pročelje s kulama i tornjićima i njezinu neskladnu arhitekturu. Ipak je ovo istina! Ni san ni java, već nešto itekako stvarno. Stvarno kao i velika šteta koju je zgrada pretrpjela. Jer onda sam iz blizine ugledala oštećeno krilo na desnoj strani ulaznih vrata; ouma Kristina se vjerojatno uselila u taj prostor prije nekoliko godina, nakon mojeg odlaska, kad se zbog veće slabosti sve teže penjala stubama na posljednji kat gdje je ranije prebivala. Po svoj prilici, novi prostor gledao je na trijem gdje je učinjena najveća šteta: sad je to samo gomila kamenja, iznad toga zjapile su velike rupe gdje su nekada bila vrata i prozori, jedna balustrada visjela je u prazno, čitava fasada bila je prekrivena čađom i crnom prašinom.
Neki čudnovati osjećaj krivnje obuhvatio me je pred tim prizorom, kao da sam na neki neobjašnjivi način ja za to bila odgovorna; kao da sam nezvani gost na mjestu koje je nekad bilo jedino sklonište od svijeta s kojim sam itekako često bila u sukobu. Taj osjećaj krivnje prerastao je u strah, Annina zlokobna upozorenja o teroristima koji naokolo vrebaju nisu mi više izgledala pretjerana. Što ako se zaista nalaze unutra, spremni nastaviti besmisleno nasilje još većim nasiljem? Taj strah ipak traži potrebu za provjerom. Po svoj prilici, takav me je nagon nekoć vodio da sa što većim brojem rođaka organiziram noćne upade u podrum gdje su prebivali duhovi ili u potkrovlje gdje su na nogarima ležali mrtvački sanduci. Učini ono čega se bojiš. I tako sam krenula tragom ruševine oko desnog krila prema stražnjem dijelu zgrade.
Sporedne zgrade: hangari, spremišta za žito, staje, mljekara, garaža, izgledale su netaknute. Kroz otvor na vratima garaže, gdje je nedostajala jedna daska, primijetila sam odsjaj crne boje i kroma. Mili Bože, mrtvačka kola. Zaboravila sam na to. Oupa je vozio Pontiac veličine Titanica, isto tako crne boje, ali kad je umro u bolnici u Cape Townu, ona je kupila rabljena mrtvačka kola marke Chrysler da bi prevezla tijelo do kuće. Nikad nije trpjela vlakove. „Ne zaustavljaju se gdje želiš, a zaustavljaju se gdje ne želiš‖, tajnovito je objasnila. To je bio jedini put da je vozila neka kola, nikad nije imala dozvolu. Toliko joj se svidio stari Chrysler da je poslije pogreba prodala auto i zadržala mrtvačka kola. Ipak, ona više nije vozila, već je naložila Jeremiji, nadgledniku za sve poslove na farmi, da navuče
bijeli mantil, zbog zaštite od prašine, i kožne rukavice kako bi je po potrebi vozio do grada, ili prijatelja, ili, jednom prigodom, čak do Cape Towna, udaljena oko četiristo kilometara.
Sa smiješkom sam i izvjesnim olakšanjem produžila dalje. Separator je u mljekari još uvijek stajao na istom mjestu, u ušima mi još odzvanja jednoliki zvuk zvona. S utjehom sam dočekala ove znakove života koji se nije zaustavio. No, stražnji dio zgrade bio je u strašnom stanju. Teško je povjerovati da je posljednjih godina tu netko mogao živjeti. Vrata praonice suđa visjela su na šarkama kao prevelika kriška prepržena kruha. Unutra sam našla kuhinju prepunu vode crne boje, što svjedoči koliko su vatrogasci bili gorljivi u svojoj nesposobnosti. Skinula sam cipele i zavrnula nogavice traperica. Oprezno sam zakoračila u mračni prostor, oklijevala na trenutak, skoro u nadi da ću začuti Annin glas koji me zove da se vratim, a zatim skrenula u najbliži hodnik. U jednom trenutku prolomi se krik u cijeloj zgradi, toliko glasan i toliko blizu da sam vrisnula od straha. Bljesak čeličnoplave i zelene boje proleti pokraj mene u zasljepljujuću dnevnu svjetlost. Paun. Spopade me histerični smijeh. Trebalo mi je nekoliko minuta da se povratim od šoka. Izvadila sam cigaretu iz džepa na košulji, na trenutak nisam ništa vidjela od bljeska vatre upaljača. Konačno, kad su se moje oči priviknule na tamu, nastavila sam istraživati obnavljajući u sjećanju svaku prostoriju od onog što je ostalo u prizemlju, sišla sam stubama, koje su se raspadale, u glomazni podrum (struje nije bilo, ali malo svjetlo upaljača poslužilo mi je kao vodič); nakon toga ponovno sam se penjala od kata do kata očekujući u svakom trenutku brze korake ili zvuk upozorenja koji će, ako budem imala sreće, prethoditi napadu sa sudbinom poslovično gorom od smrti. Međutim, ništa se nije dogodilo i ja sam produžila dalje, od jedne neobične prostorije do neke sobe, od odmorišta na stubištu do skrovišta, često sam se zaustavljala i vraćala natrag nadajući se da ću iznenaditi nekoga tko me slijedi, dok nisam stigla sve do potkrovlja gdje se na svjetlu, koje je kroz paučinu prodiralo s uskih prašnjavih prozora, još uvijek nalazio jedan mrtvački sanduk kao neko upozorenje. Duhovi? Nervozno sam se nasmijala kao nekad kad sam bila djevojčica; ukoliko se netko nađe ispred mene ili pokuša proći pokraj mene, rukom ću ga odgurnuti i Ouma će biti ponosna na mene.
Po svoj prilici, trećina kuće je razorena. Jedno drveno stubište se sasvim srušilo ostavljajući za sobom crnu rupu koja je zjapila i bila napola zatrpana kamenjem; od drugog su preostale samo sablasne skele prekrivene pougljenom tapiserijom koja se na dodir moje ruke pretvorila u prah. Ali glavno stubište, od kamena i mramora, ostalo je netaknuto, a čitavo lijevo krilo zgrade uglavnom je izgledalo u dobrom stanju. Prozori su još uvijek gledali uprazno prema van postavljajući pitanja pejzažu. Ono što najviše zbunjuje, to je način kojim se nebo nameće, invazija kuće vanjskim prostorom. Ono si prisvaja zidove i podove, ulazi kroz razvaljene prozore, slijeva se odozgo, izviruje kroz razbijene okvire. Ustaljene granice više ne vrijede.
Svojim prodiranjem također prekida proces povratka, kao da nastoji pronaći identitet koji sam odlaskom napustila, kao da želi ponovno otkriti osobu koja je ovdje ostala.
Iz čisto praktičnih razloga ovo nije mjesto stanovanja za osobu koja ima sto godina i želi se pripremiti za smrt. Međutim, postoje i mnogo važniji razlozi i taj prelazak mi je izgledao izvodiv. Mogu zamisliti što će reći Anna, Casper isto tako. Ali vjerujem da ću s tim izaći na kraj. Ako uspijem uvjeriti osoblje u bolnici, ouma Kristina se može vratiti kući da umre na miru. Tako sam odlučila.

9.

U svakom slučaju, kod Anne i Caspera ne mogu se duže zadržati. Dovoljno je teško kad je sve u redu, ali postalo je nemoguće kad sam prošle noći zavirila u svijet za koji sam mislila, nadala se, da sam zauvijek napustila. Na povratku iz bolnice Anna je zahtijevala da malo odspavam. Naravno, bez uspjeha. Prijelaz iz Londona u Little Karoo bio je odviše nagao i brz, previše se toga dogodilo u tako kratko vrijeme, previše toga potrebno je riješiti. Sićušno lice oume Kristine na jastuku, nervozni pokret njezine slabašne ruke, šaptanje bez daha, halucinantni prizor s pticama. Neispunjena želja za povratkom u Sinai. Nisam mogla
zatomiti sjećanje na noćašnji let i moju dugu borbu da od sebe odvratim pozornost Tarquina i druga mu. čak i da sam bila u stanju odagnati te misli i jednostavno se prepustiti nagomilanom umoru, još uvijek me je uznemiravala blizina djece kojih je bilo svuda po kući. Premda je Anna u njih usadila strah od Boga ukoliko se netko usudi praviti buku (što je vjerojatno još više pojačalo odbojnost koju su već pokazali prema omraženoj tetki koja se tako neočekivano pojavila u njihovu bučnom svijetu izbacivši nekoliko njih iz sobe i na taj način stvorila gužvu u susjednim sobama), čak i sama njihova blizina stvarala je nijemu buku u cijeloj kući. To nečujno bilo, više nego snažni zvuk truba, vjerojatno je bilo uzrok rušenja jerihonskih zidina. Stoga moj odmor nije bio ni dug ni miran, a nakon toga ni kupanje u kadi s brojnim krugovima prljavštine dječjih tjelesa nije mi povratilo dobro raspoloženje.
Netom se spustio mrak bila sam spremna poći u palaču oume Kristine. Naposljetku, ako se ide autom, bila je udaljena svega petnaest do dvadeset milja; Casper je pametno i dobro procijenio kupujući ovu farmu, koja se nalazila u susjedstvu, kad se pojavila na tržištu nekoliko godina nakon što se oženio sa Annom. Međutim, ovaj posjet palači nije bio prihvaćen iako je bio važan za Oumu.
Moramo pričekati Caspera - objasnila je Anna - vratit će se u vrijeme večere.
Ali vidjela sam u kuhinji barem osam do deset žena kako spremaju hranu - prigovorila sam.
U biti, njih je svega četvero - rekla je. - Ostali su rodbina ili prirepci. Ti znaš kako je danas na farmama. Ali, ne radi se o tome. Ne mogu ostaviti Caspera da čeka.
Oštar odgovor već je bio na vrhu mog jezika, spreman da ujede. Ipak sam se suzdržala.
Taj ukus mi je bio dobro poznat, još od prije šesnaest godina. Dan vjenčanja; primanje u Ptičjem domu. Na travnjaku veliki šator - pretpostavljala sam, ne toliko da bi se uzvanici sklonili od sunca, već da bi se zaštitili od ptičjeg izmeta. Bilo mi je sedamnaest godina. Bez obzira na to što sam prosvjedovala grubim rječnikom od kojeg bi se zastidjeli svi osim oume Kristine, uspjeli su me nagovoriti da budem djeveruša. Odjevena u raznolike boje, u rumenu koja guši, kako se izrazila Lizzie, prikladnu da u njoj Mirni izdahne, uvjeravala sam majku. Od tvrde stolice, rekla sam misleći na tuberkulozu, ali nije imala sućuti. Nije ni primijetila kako je iza leđa ogovaraju zbog njezina izbora arije Che gelida manina16 da bi na travnjaku zabavila uzvanike tog nepodnošljivo toplog šesnaestog dana u prosincu - nije očekivala da će njezin nekad sjajni glas koloraturnog soprana biti zaglušen zviždanjem, hukanjem i bučnim odzivom ptica. Kako tužno. Zato je i odustala od svojih snova da će pjevati u Bečkoj operi i La Scali onog dana koji je trebao biti vrhunac karijere koja se nikad nije obistinila (Excultate jubilate17 u crkvi; Puccinijeva „promrzla ručica‖ i prekrasan dan na travnjaku); a imala je nekad zaista prelijepi glas - prije nego što je moj prerani dolazak na ovaj svijet pokvario svaku nadu da će dobiti izobrazbu koju zaslužuje, za čim je čeznula; sve to da bi se sad na njega pokakale ptice. Zbilja previše.
Ostavila sam nevjestu na neko vrijeme i pridružila se ženama koje su se u totalnom neredu kretale između šatora i kuće poslužujući znojne i zarumenjele uzvanike pićem i hranom dostatnom da tri dana nahrani većinu stanovnika Afrike. Redom smo uzimale pauzu i s hladnim pićem povlačile se u neki udaljeni hladni kutak gotičke palače. Kad je došao red na mene, zdipila sam iz hladnjaka u kuhinji kristalni vrč hladne vode i spustila se u podrum u prostoriju ispod blagovaonice gdje sam znala da će biti hladnije nego na drugom mjestu. Budući da sam bila uvjerena da ću sigurno biti sama, oslobodila sam se srebrnih cipela i odbacila odvratnu ružičastu haljinu, kao i više slojeva podsuknji u koje su me stegnuli još prije izlaska sunca da bi mogla trčkarati oko uzbuđene mladenke. Pri slabašnom svjetlu prašnjave žarulje naslonila sam odjeću na klimavu stolicu da ne pokupi previše prašine. Onda, ogorčena ali i bezbrižna, popih veliku količinu vode prije nego što sam ono što je ostalo u vrču polila po licu s kojeg se voda slila po grudima i tijelu. I dok sam tako stajala zabačene glave, zatvorenih očiju, s vrčem iznad glave, bila sam zatečena u


16 Che gelida manina (Ta promrzla ručica) - arija iz opere La Boheme G. Puccinija
17 Excultate jubilate (Likujte, radujte se) - motet W. A. Mozarta
tom položaju. U svojoj banalnosti prizor je bio tako neugodan da se i sada stresem zbog toga.
Ukratko, Casper je krenuo za mnom (kasnije je tvrdio da sam ga ja pozvala) i grubo nasrnuo na mene; bila je to akcija puna isprekidanog disanja popraćena glupavim frazama nešto kao - jedan poljubac za mladoženju, i - hajde, sad smo jedna obitelj i - sviđaju mi se kučke koje imaju duha. Možda sam trebala zavikati; moja pluća su u redu, posjedujem operni glas svoje majke koji bez napora može dosegnuti visoki C. Međutim, bila sam odviše bijesna i ponižavajuće je bilo da se iz te situacije izvučem vrištanjem. Nitko nije imao priliku naučiti me kako uputiti udarac koljenom u prepone, ali to se dogodilo samo od sebe; bio je to težak udarac. Kad se nagnuo prema naprijed, udarila sam ga vrčem po glavi. Zgrabila sam svoju odjeću, pobjegla trčeći uz stubište i na vrhu ugasila svjetlo zalupivši vrata za sobom.
Na kraju hodnika, u blizini kuhinje, bilo je svijeta; moja prednost bila je u tome što poznajem teren i tako sam skrenula u pokrajnji hodnik koji je vodio da jedne sobice bez posebne namjene, bila je nalik privjesku nekog crijeva, i navukla ne sebe podsuknje i haljinu. Cipele sam zaboravila u podrumu. Vrlo važno!
Nastavila sam posluživati goste izbjegavajući upitne poglede i klimanja glavom zbog mojih bosih nogu. (Opet ona! - rekao je otac). Prošlo je barem pola sata prije nego što se Casper pojavio iz kuće ne izgledajući baš najbolje. „Vjerojatno zbog nečega što sam pojeo‖, čula sam kako mrmlja kad je sjeo pokraj mlade za stol gdje je njegova odsutnost bila itekako primijećena; tog dugog sparnog popodneva dala sam sebi zadatak da budem naročito ljubazna prema njemu svaki put kad prođem pokraj sretnog para.
Za vrijeme sljedećih četiri-pet godina, prije nego što sam napustila zemlju, uvijek sam se trudila da izbjegnem ostati s njim nasamo; i dok su njegova srdžba i zloba splasnule zajedno sa strahom, bar tako mi se činilo, da bih mogla sve otkriti, prema meni je pokazivao obzirnost koja nije bila uvjerljiva. Uza sve to, nije me baš mnogo veselila mogućnost da ga ponovno vidim pod njegovim vlastitim krovom i da mu na bilo koji način budem zahvalna na gostoprimstvu. Ali to se nije moglo izbjeći. Kako bilo da bilo, dok nije došao na večeru, kasneći oko dva sata, atmosfera je postala teška, djeca plačljiva i nemirna zbog gladi, a Anna nervozna zbog ustezanja da otvoreno prigovori, tako da je napetost između nas dvoje prošla skoro nezapaženo.
U takvim okolnostima bio je neočekivano prijateljski nastrojen, čak je i pretjerao u tome.
- Gospode Bože, kako smo se proljepšali!
Išao mi je na živce, ali sam ostala prisebna. Zbog Anne sam zatomila srdžbu koja je u meni tinjala još od onog prvog susreta. U isto vrijeme zbunilo me je otkriće da se doista smekšao ulaskom u zrele godine, što je bilo daleko od odbojne slike koja se zadržala u meni, morala sam priznati da nije loše izgledao, iz njega je izbijala neka vrsta snažnog životinjskog šarma. To me nije zavaralo; sam Bog zna da je razgovor od desetak minuta koji je slijedio - prije nego što je ponovno izjurio van da bi se priključio jedinici dobrovoljaca, a da se nije potrudio ni pipnuti večeru koju smo zbog njega odložili - samo potvrdio moju najgoru sumnju.
Koliko smo mogli dokučiti, jedan pripadnik njegove jedinice, dok je bio u ophodnji, naletio je na bijeli kamionet Toyotu, registriran u Transvaalu, s četiri crna putnika pod teškim naoružanjem, kako juri zemljanim putom prema jednoj izdvojenoj farmi u podnožju Swartbergea koja je pripadala nekom Abelu Joubertu. Ostali specijalci brzo su bili upozoreni preko savršene radiomreže koja je povezivala sve članove i Casper se sa svojom grupom odvažno dao u potjeru. Tražili su ih po prečacima okruga više od jednog sata - očito su mangupi s ovog područja, poznaju ga kao vlastito dvorište, što dokazuje da su im tablice lažne - dok nisu svojim žrtvama presjekli put na pješčanom terenu. Progonjeni su iskočili iz Toyote, razbježali po gustoj makiji izrasloj uz suho korito rijeke. Casper i njegovi suborci zapucali su iz svih oružja, ali u tom trenutku sunce je već bilo na zalazu i noć se spustila brzinom karakterističnom za afrički sumrak. Progoniti teroriste po mraku znači zazivati nesreću. Barem su imali to zadovoljstvo kad su otkrili da je jedan od bjegunaca bio ranjen. Primijetili su tragove krvi. Potjeru će nastaviti s prvim svjetlom
dana, ali s takvim banditima u blizini nije se smjelo prepustiti riziku, tako je te noći cijela jedinica morala bdjeti nad svim susjednim farmama.
Ovo je spriječilo našu namjeru da prošle večeri posjetimo oumu Kristinu u bolnicu.
Iako sam osjetila srdžbu i krivnju, donekle je to bilo i olakšanje.
To ne znači daše dan završio bez uzbuđenja. Nije Casper ni otišao uz urlanje motora Land Cruisera i škripu guma kad stigoše policajci u žutom kombiju i časnik krmeljivih očiju pojavi se na vratima. Anna je otvorila vrata s pištoljem u ruci; svi su osjetili olakšanje, osim nekih dječaka koji su, vjerujem, očekivali malo više akcije, i pozvala ga da uđe u kuću. Odbio je ponuđenu kavu. Nije trebao nas, već Caspera. Kad je čuo što smo mu rekli, očito se naljutio.
Kad biste se samo prestali miješati u naš posao i ostavili nas da...!
Onda, nastojeći se svladati, dopuni Casperovu priču. četvorica crnaca, želio nas je uvjeriti, nisu bila naoružana. Vozili su jednog rođaka na farmu Abela Jouberta, jednog od njegovih radnika koji je bio nekoliko tjedana u Sowetu u posjetu bolesnoj majci. Abel Joubert je to osobno rekao policiji kad su se odazvali njegovu pozivu zbog nekoliko auta i kamioneta koji su upali na njegovu farmu pucajući svuda naokolo.
Zar se nisu prvo javili Joubertu? - upitala je Anna.
Nazvali su farmu telefonom i gospođa Joubert im je objasnila, ali imam dojam da joj nisu vjerovali. Morate shvatiti, ljudi u okrugu dignuli su se na noge jer je Abel Joubert dopustio mnogim došljacima bez dozvole da se nasele na njegovoj farmi i sad oni svuda stvaraju probleme. Zato je moguće vjerovati da su ljudi posumnjali u ono što im je rekla Winnie Joubert.
Naravno, to je moguće - nisam se mogla suzdržati da ne kažem, ali nastojeći prikriti svoju pakost. - Ono što jedna žena kaže, ne uzima se u obzir, zar ne? Ovom zemljom i dalje vladaju muškarci. Ništa se nije promijenilo.
časnik i Anna su me pogledali ne razumijevajući.
Ne obazirite se - rekla sam hladno - i ja sam samo žena.
Policajac se suzdržano nasmijao, Anna je samo dala naslutiti svoj bijes.
Što ćete onda poduzeti? - upitala sam policajca.
Pokušavamo ući u trag grupi specijalaca i vratiti ih kućama - rekao je brišući znojno čelo.
Ako kojim slučajem vidite svog muža prije nas, gospođo Louw, recite mu, tako vam Boga, da ostane kod kuće. Naš posao je i bez toga težak.
Oni samo pokušavaju pomoći - odjednom je planula. - Kako se možemo osjećati sigurni ako ubojice koji su napali moje baku još uvijek slobodno teroriziraju naš okrug? Zar ih još niste uhvatili?
Gospođo Louw...
Mogla sam pogoditi što je namjeravao odgovoriti, ali se suzdržao i zatim oprostio s nama. Zaključala sam za njim vrata.
Po meni ovo ne sluti na dobro - rekla sam kad sam se vratila. - Što ako Casperov čopor ubije onog crnca?
Pa što onda? - upita ona agresivnijim tonom nego inače tog dana. - Zaboga, Kristien, tebi izgleda nije jasno što se događa u ovoj zemlji. U pitanju su oni ili mi.
Hajde, molim te, Anna.
Slušaj, nisi bila ovdje bogzna koliko godina. Stoga, molim te, ne pokušavaj nas učiti što moramo raditi. Mi se ovdje osjećamo kod kuće.
A ja se ne osjećam?
Ne, ti se ne osjećaš. Ti si napravila izbor već odavno.
Nisam ovdje došla zbog vas - podsjetila sam je. - Došla sam zbog Oume. Ako si možda zaboravila.
Sjedila je i promatrala ispružene prste na kuhinjskom stolu igrajući se odsutno s vjenčanim prstenom. Poslije dužeg vremena dignula se na noge.
čaj? - upita zlovoljno.
Ne hvala. Vrijeme je da idem spavati.
Vjerojatno si premorena.
I ti izgledaš umorno. Nije se na to osvrnula.
Jesi li sigurna da imaš sve što treba?
Naravno.
Možda... - zastala je - ti mogu posuditi crnu spavaćicu?
Crnu spavaćicu? Zašto, zaboga?
Pa, Casper je tražio da za sebe i djecu napravim spavaćice u crnoj boji. U slučaju da moramo bježati za vrijeme noćnog napada.
Ti se sigurno šališ?
Ozbiljno ti kažem, Kristien. Voljela bih da to shvatiš.
Sve u redu. Ni crne ovce se ne vide noću.
Lecnula se. Primijetila sam da je u jednom mahu bila spremna krenuti u napad. Međutim, duboko je udahnula i uspjela se svladati. Trenutak poslije, na moje iznenađenje, pojavile su se suze u njezinim očima.
Što se tiče nas, zar ti zaista ništa ne razumiješ? Ovo vrijeme, ovu zemlju...
Koliko sam se samo rabjesnila što me je navela izustiti „ispričavam se―. Nije na to odgovorila niti me je pogledala. Nakon što sam se trenutak borila u sebi, ponudila sam maslinovu grančicu.
Ideš li i ti na spavanje?
Ne idem, ja... - neugodna stanka - još ću malo ostati.
Onda, laku noć.
Laku noć.
U hodniku, dok sam išla prema sobi koju su mi dodijelili, zaustavila sam se kraj telefona, posegnula za njim, a onda se vratila u kuhinju.
Podignula je glavu. Rekla sam:
Imaš li što protiv ako nazovem Michaela telefonom?
Michaela?
On je... - odjednom sam se osjetila bespomoćnom, kao da moram objasniti nešto osobno.
U London? - upitala je. Kao da je rekla: „Na Mjesecu?‖
Da, naravno.
Strašno je skupo. Izgledala je zbunjeno.
U redu je - rekla sam brzo. Okrenula sam se da pođem.
Molim te! - rekla je iza mojih leđa. - Uvjeravam te, ako želiš... Stvar je, pa, Casper bi mogao, ali, svakako, samo izvoli.
U biti, nije važno - rekla sam ne uspijevajući zadržati mirni ton.
Rekla je još nešto, umornim, umiljatim glasom, ali ja nisam slušala. Prošla sam pokraj telefona ne pogledavši ga. Bože, kako mi je u tom trenutku nedostajao! Bila je to bolna, žarka, fizička potreba, jača od bilo čega što sam osjetila već dugo vremena.
Trebala sam zaspati kao top. Ali nisam. Satima sam ostala budna u jednom od dva napuštena krevetića koji su mirisali na dječji prašak, sunce, travu i mokraću, tijela napeta, ne uspijevajući se opustiti. Uhvatila sam sebe kako uporno osluškujem - što sam to očekivala čuti? Land Cruiser koji se vraća noću? Oumin glas koji se zadržao u sjećanju? Krik pauna ili neke bezimene noćne ptice? Ničega nije bilo osim povremena kašljucanja ili jecanja djeteta u snu; jednom u kuhinji šištanje vode koja vrije u čajniku; nikakvog zvuka vani. Baš nikakvog.

10.

Dok sam izlazila kroz nestvarna stražnja vrata Oumine palače stišćući oči zbog iznenadne žestine svjetla, zamijetila sam među najudaljenijim stablima jednu obojenu točku koja se isticala u jednoličnom okolišu. Bio je to paun, vjerojatno onaj kojeg sam se toliko preplašila, kaji se prkosno šepirio svojim raširenim plamenim repom. Bilo je u tomu istovremeno nečeg tužnog i smiješnog. Nečeg generičnog. Svako muško biće koje ističe
neku erekciju vlada se kao da je to prvi postignuo u svom rodu, kao da je prototip ljudskog roda.
Te blještave boje su me primamile. U početku sam krenula polako, a kad sam prišla bliže, uživala sam, kao toliko puta kad sam bila dijete, u prizoru gdje paun postaje sve nemirniji i pokušava se udaljiti sitnim ukočenim koracima željan zadržati svoje dostojanstvo; tek kad sam prišla sasvim blizu, on se okrenuo i odskakutao bez ikakva ponosa. Kad je primijetio da sam mu za petama, raširio je krila s nekoliko trzaja kao da pliva ususret jakoj struji i nezgrapno poletio iza drveća do zida obiteljskog groblja koji se nekad bijelio vapnom.
Ulazna vrata zahrđala su na šarkama. Jedan grob, koji se nalazio izvan zidina, u udaljenom kutu, bez nadgrobne ploče, obilježen samo grmom ružmarina, bio je zapušten. Unutar zidina ukazao se kvadratni komadić zemlje, čist i bez korova, podrezane trave, s poravnatim šljunčanim stazicama, uredno očišćenim nadgrobnim pločama i grobovima u striktnom obliku pravokutnika. Bilo ih je nekoliko. Moji praroditelji dijele jedan: HERMANUS JOHANNES WEPENER 1883. - 1919.; PETRONELLA WEPENER 1939. -
1921. (u našoj obitelji žene obično nadžive muškarce). S njihove lijeve i desne strane nekoliko njihove braće i sestara s bračnim drugovima, ukoliko su bili u braku. U drugom redu je Oupin grob: CORNELIUS FREDERIK BASSON 1889. - 1974. Pokraj granitne ploče koja pokriva samo polovicu groba za dvije osobe, nalazila se raka, iskopana, tako su nam uvijek objašnjavali, istovremeno kad i njegova, pokrivena valovitim limom, koja čeka Oumin dolazak. Na ploči, koju će jednog dana dijeliti s Oupom, već je ugravirano njezino ime: KRISTINA BASSON, rođena WEPENER 1891. - ... Ostaje samo da se dopuni krajnji datum. Sami grob već je spreman kao i lijes u potkrovlju; imala je običaj reći (i dobri dr. Johnson bi se složio) da ima koristi od njega i svake nedjelje, otkad se sjećam, kad bi dolazili na farmu, od cijele obitelji se očekivalo da baš prije sumraka otprati Oumu na malo hodočašće do rake koja ju je čekala.
Osim što bi prilikom dolaska na farmu svakih sedam ili četrnaest dana radila na čišćenju, sađenju ili pospremanju prema potrebi, imala je običaj sama otići do groblja svake večeri u devet sati nakon radijskih vijesti (nikad nije podlegla utjecaju televizije). Zadržala bi se zavisno o dužini rasprave s mrtvima. To je bio jedini trenutak u danu koji nitko nije mogao remetiti, kad je bila u miru sa sobom i svijetom i mogla normalnim tonom u glasu (ja to znam, slijedila bih je svaki put kad sam mogla i, ne stideći se, prisluškivala) tiho razgovarati o najnovijim događajima s ove strane groba. Sjedila bi na nadgrobnoj ploči onog s kojim je razgovarala, raspitivala se kako je dragi pokojnik, pozdravljala ga i prenosila sve što je doživjela tog dana. Kad bi se vratila kući, uvijek je izgledala svježije i u dobrom raspoloženju. Tako je bilo uvijek osim one večeri kad bi posjetila neobilježeni grob izvan zidina groblja, poslije tih posjeta uvijek je bila potištena i iznemogla.
Požurila bih se kući prije nje i sačekala je u kuhinji da bih s njom kasno uvečer podijelila, zavisno od sezone, bilo veliku šalicu kakaa ili limunade, što je za mene bio poseban privilegij. Bilo mi je već oko osamnaest godina, ali sigurno nakon Annina vjenčanja, kad me je upitala, onako usput, dok je kažiprstom vadila talog kakaa iz svoje šalice, bih li ubuduće željela zajedno s njom odlaziti na groblje umjesto da se šunjam naokolo u mraku i kradom virim iz daljine.
Možda je došlo vrijeme - rekla je ozbiljna lica - da se upoznaš s ostalima iz obitelji. Osjetila sam kako mi se grlo steže, ali sam klimnula glavom. Nestrpljivo sam čekala u nadi da neće zaboraviti ili promijeniti mišljenje. Ali to ne nalikuje Oumi. Iduće večeri, nakon vijesti, dok se spremala na izlazak, zastala je na stražnjim vratima i zazvala: ―Kristien!― Zajedno smo prošle dvorištem, produžile stazom kroz drveće i stigle do groblja; zidovi su se na mjesečini sjajili poput opala. Ouma je otvorila vrata. Zastala sam na trenutak i rekla:
Ouma... ja mislim... moraš biti sama.
Ništa nije rekla. Okrenula sam se i vratila kući. Nije strah bio u pitanju. Ja sam ga mogla svladati. Bilo je to uvjerenje, donekle zbrkano, da je to njezino područje, da iako me je pozvala, nisam trebala biti na smetnji. Nikad više nisam išla za njom. Odonda sam često pomislila da je to bio pravi cilj njezina poziva.

11.

U neposrednoj blizini Oumine prazne rake njezina jedina sestra i nekoliko braće već su zauzeli svoja mjesta. Moji roditelji također se nalaze na tom mjestu. LUDWIG WOLFGANG MULLER 1920. - 1988., LOUISA MULLER rođena BASSON 1921. - 1990.
Ovo je prvi put da sam vidjela njihov povezani grob, prema običaju njihove generacije. Strašan je to osjećaj kad osjetiš kako se njihov život sveo na obične činjenice, možda zbog toga i nisam mogla osjetiti njihovu bliskost. Kad se to dogodilo, prije šest ili možda četiri godine, otac nakon srčanog udara, a majka u prometnoj nesreći, ja sam bila toliko daleko da mi se činilo nestvarnim, a vratiti se kući, bez obzira na to što je ―kući― još značilo, samo da bih bila na pogrebu i pred drugima iznosila na vidjelo tugu koja je došla prekasno, izgledalo mi je u oba slučaja nepotrebno. Tek sad, dok sam stajala u podnožju njihova groba, kao u vrijeme kad sam bila sasvim mala i poslije noćne more i u strahu od mraka stajala u podnožju njihova kreveta preklinjući da me prime k sebi i utješe, a samo čula zapovijed da se vratim u svoju sobu, tek sad je postalo stvarno. Ali čak i sad, dok se stvarnost polako vraćala, stroge nadgrobne ploče sa svojim natpisima bez mašte držale su me na distanci. Uporno sam zurila žarko želeći nešto osjetiti, čak se prepustiti suzama, ali uzalud. Ništa nisam osjetila. živjeli su, umrli su; u biti, nikad nisu bili dio mog života niti, vjerujem, ni ja njihova.
Očajna sam, pokušavam se sjetiti nečeg stvarnog o njima, nečeg što bi iskupilo ovaj trenutak. No, uspomene samo potvrđuju udaljenost umjesto da nas povezuju. Otac, sudac u čiju sudnicu bih se za vrijeme sudskog procesa ponekad ušuljala i šćućurila na stražnjem sjedištu pokušavajući uspostaviti vezu s nepristupačnim i hladnim neznancem koji je u širokoj crnoj halji s visine dijelio pravdu. Ma koliko to bilo čudno, bila sam ponosna, neobično ponosna. Ovo je moj otac, htjela sam da svi znaju, ovaj čovjek koji može slušati sve te ljude i onda odlučiti, tek tako, što je ispravno, a što nije. On zna. Onda, jedne subote dok je igrao golf, došao je neki čovjek na stražnja vrata i pitao za njega, crnac u takvim dronjcima da su se kroz njih vidjeli dijelovi golog tijela, u širokim hlačama vezanim konopcem oko tanka struka, s prednje strane pričvršćene neodgovarajućom pribadačom; ono što me je šokiralo bilo je njegovo lice prekriveno osušenom krvi. Nesigurno je stajao na nogama, ali nisam mogla dokučiti je li zbog pijana stanja ili zbog bola, bila sam odviše mlada i, svakako, prestrašena. Majka je bila u kući, vježbala je na klaviru, vrata su bila zatvorena, što je značilo Ostavi me na miru; Anna je bila u kupaonici, spremala se za večernji izlazak. Ostalo je na meni da se pozabavim s tim čovjekom. Nije htio otići. Kad sam mu rekla da otac nije kod kuće, on je rekao da će pričekati, morao ga je vidjeti. Zbog čega? Zato što ga je pretukao njegov baas.18
Pogledajte! - počeo je plakati, to je prvi put da sam vidjela muškarca kako plače, tražio je pravdu. To su bile njegove riječi.
Tražim pravdu.
Ponudila sam mu vode iz limenog vrča koji je majka držala ispod sudopera za služinčad ili crnce kao što je bio ovaj koji je došao na vrata za poslugu. Iskapio je vodu kao netko tko je vrlo žedan.
Zašto ne odete na policiju? - upitala sam u naivnoj gluposti.
Samo je zatresao glavom i sjeo na stube. Svako malo zaječao bi od bola. Ostala sam cijelo vrijeme gledajući u strahu i nemoći. Sve dok se otac nije vratio kući. Otračala sam do garaže i rekla mu za čovjeka. Pokušao je da me se otrese.
Kristien, nije trenutak. Prvo se moram tuširati. Prošao je pokraj čovjeka i ušao u kuću. Možda je prošao skoro sat vremena dok se nije pojavio iz spavaće sobe; kad sam ušla u kuću i podsjetila ga, on je sebi nalijevao viski. Bio je spreman da me se otarasi, ali ja nisam popuštala.
Ako ne izađeš i vidiš tog čovjeka, ja ću ga ovdje dovesti.
Nemoj tim tonom sa mnom razgovarati - upozorio me je.
čovjeka boli - rekla sam - prebili su ga, došao je od tebe tražiti pomoć.

18 baas (afr.) - gospodar
Ne skrivajući nezadovoljstvo, prošao je pokraj mene držeći i dalje čašu u ruci.
Da? Što želiš? - osorno se obratio s vrata.
čovjek se s naporom dignuo na noge. Prednji dio hlača bio mu je potpuno mokar.
Započeo je svoju priču. Prije nego što je završio, otac ga je kratko prekinuo.
Hajde na policiju. To je u njihovoj nadležnosti, ne mojoj. Ako to stigne do sudnice, ja ću preuzeti stvar, ne ovdje.
Ali, baas - rekao je čovjek - već sam bio na policiji. Oni su me nastavili tući i zatim su me otjerali.
Onda mi je žao - rekao je otac - ali ne smijem se miješati. Bilo bi potpuno neumjesno. Odlazi sad. Pogledaj kako si sve isprljao.
Zatim se vratio u kuću. Pobjegla sam. Nisam više mogla pogledati čovjeku u oči.
Zaustavila sam se na vratima blagovaonice.
Ja te ne razumijem! - povikala sam, a suze su mi tekle niz lice. - Ja te ne razumijem!
Zatim sam pobjegla u kupaonicu, još je bila ispunjena parom nakon što se Anna istuširala koristeći mirisna sredstva, i povratila u zahodsku školjku.
Zureći u grob, pomislila sam na druge prognanike, one koji su zaslužili da se zovu prognanik daleko više nego ja, čak i na početku moje mladosti pune strasti i uzbuđenja, kako je Michael volio reći, koji su mi prije godinu ili dvije pisali o tome što su osjetili prilikom posjeta grobovima svojih bližnjih. Kako ih je duboko dirnuo taj trenutak. Dovoljno da mi se stegne utroba od osjećaja krivnje. Međutim nisam u stanju patiti od krivnje onako kako treba. Sve što osjećam nalazi se izvan mene, s druge strane. Ja to ne želim. Kako bih željela da me razdire bol za nekim gubitkom, za nečim. Nisam valjda postala imuna na patnju? Jesam li zaista prešla sve granice? Možda bi bilo drukčije kad bih zaista osjetila da pripadam ovdje. Ali ja to ne osjećam. Tijekom cijelog djetinjstva očeva karijera zahtijevala je od nas da se svake tri ili četiri godine selimo na drugo mjesto: nova kuća, nova škola, novi prijatelji, uvijek sve novo, tako da sam pomoću instinkta samoodržanja naučila da nikad ne pustim korijen, nikad ne zavolim neko mjesto toliko da pomislim da je
―moje―; što je rezultiralo time da je Oumina kuća, Sinai, Ptičji dom, postao jedina fiksna točka moje mladosti. Uz to, mi smo ovdje dolazili samo jednom godišnje, iznimno dvaput. Danas se ushićenje što sam se ovdje ponovno našla, miješa sa šokom koji sam doživjela kad sam ugledala napola razrušeni dvorac. I ja ga gledam kao nepoznati teritorij.
To ne znači da pripadam mjestu odakle potječem. Možda je Michael najbliže nečemu što sam u posljednjih jedanaest godina osjetila kao svoju pripadnost, ali čak mi se i on čini kao nadomjestak. I dalje ostajem na izvjesnoj udaljenosti. Samo bi me čudo ili dokaz vjerodostojnosti (možda je to jedno te isto?) mogli vratiti u svijet realnosti.
Nekoć mi je jedan od udvarača rekao s punim povjerenjem, što je bio njegov zaštitni znak, da, u biti, na svijetu postoje dvije vrste ljudi (prvi potez koji me je jamačno mogao naljutiti; nije li zbog toga to rekao?): oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju. Svrstao me je među druge, samo zato što nisam vjerovala u njega. U strogo vjerskom smislu, možda je bio u pravu; kad mi je bilo oko deset godina, majka me je poslala na atletsko natjecanje u teniskoj opremi iako sam joj rekla da će svi ostali u ekipi nositi posebnu opremu koja, po njoj, nije bila potrebna; stid i bijes su me nadvladali i ja sam od Boga tražila da je ubije dobro usmjerenim udarcem groma za koji sam vjerovala da je jedna od njegovih specijalnosti. To se nije ostvarilo i odonda sam zauvijek postala agnostik. U širem smislu riječi, slutila sam da je moj udvarač u krivu. Ja sam vjernik. U mojoj nutrini postoji tvrda jezgra vjere. Problem je u tomu što još nisam pronašla, ili nisam prepoznala svrhu vjere.

12.

Kad sam izlazila kroz zahrđalu kapiju (paun se još uvijek nalazio na zidu, svinuta repa, pretvarajući da me ne vidi) odjednom se sjetih kako ouma Kristina čvrsto vjeruje da prije negoli napustiš groblje, moraš na trenutak sjesti unutar zidina da bi se duhovi koje si uznemirila svojim posjetom mogli opet smiriti; inače, tako je tvrdila, oni će te slijediti. Baš šteta. Sad ništa ne mogu učiniti da se iskupim.
U daljini ugledah dvije osobe kako me promatraju: stariju ženu sa svijetlo plavim kodoekom19 oko male glave i mladića u izblijedjelim trapericama i košulji kratkih rukava neodređene boje; oboje su bosi. Ima nečeg nepovjerljivog u njihovu ponašanju, kao da su spremni okrenuti se i pobjeći ako se previše približim.
Zaustavila sam se nedaleko od njih, iznenađena jer sam na trenutak povjerovala da je ta žena Lizzie, Oumina stara drugarica; onda se sjetih da je i ona umrla. To ne znači da ovdje i usred dana ne lutaju mrtvi. Ovo je vjerojatno njezina kći Trui, ona udana za Jeremiju, radnika za sve poslove, ali sličnost je čudesna. Otkad sam je posljednji put vidjela, Trui je nevjerojatno ostarjela, njezino tamno lice jako se izboralo, sivi pramenovi kose izvirivali su ispod doeka.
Trui?
‗Jutro, gospođice - rekla je zbunjeno, s tonom nepovjerenja.
Zar me ne prepoznaješ? - našalim se.
Još jedan trenutak neizvjesnosti, a onda usklikne:
Blagi Bože, gospođica Kristien! Što ovdje radite, gospođice Kristien?
Vjerojatno znaš što se dogodilo Oumi...?
Priđem bliže i pružim im ruku. Trui je prihvati oprezno kao da će se ruka iznenada pretvoriti u nešto drugo, onda je brzo pusti. Mladić se držao podalje, namrštena lica.
Ai, gospođice Kristien - ona klikne jezikom - bilo je strašno. Sve je gorjelo. A još je bilo gore nakon što su odveli staru gospođicu i policija nas došla pitati tko je to učinio. Otkud mi znamo? Nije dobro, gospođice Kristien, nimalo dobro.
Molim te, ne zovi me „gospođice Kristien‖ - rekla sam bespomo
no, kao toliko puta prije.
Dobro, gospođice Kristien.
A ti...? - okrenem se upitno mladiću.
Ali ovo je mos20 Jonnie, gospođice Kristien - rekla je ona, izgovarajući j kao đ. - On je moj sin, zar ga se gospođica Kristien ne sjeća? Kad je gospođica Kristien otišla, on je bio tek mali boitjie21. Je li stara gospođica umrla? - upitala je prije nego stoje ostala bez daha.
Mnogo je oslabjela, ali još uvijek je na životu - uvjeravam je. - Htjela bi se vratiti ovamo.
Joj, kakve li sramote - reče ona puna sućuti, a onda okrene svoje bolno lice prema meni - ovo mjesto više nije za nju, gospođice Kristine. Pogledajte naokolo.
Njezin sin povuče je za ruku.
Pusti je na miru, majko - reče on tiho bijesnim tonom - nemamo više posla s ovim bijelcima.
Potpuno izgubljena, ona me pogleda tražeći pomoć.
Molim vas, gospođice Kristien, oprostite mu. To je zbog policajaca. Loše su postupali s njim, pogledajte mu lice. (Toliko je bilo natečeno da se nije moglo prepoznati.) Neka gospođica Kristien ne pomisli da sam ga ja tako odgojila.
Hajde, majko, prestani! - promrmlja on.
I sad jadna stara gospođica... - pokušala se vratiti prijašnjem razgovoru.
Trui, bila sam u zgradi. Znam, u strašnom je stanju, ali Ouma se želi vratiti kući. Ako nam ti sa svojom obitelji pomogneš, ja sam sigurna da se u njoj opet može živjeti. Treba nam samo nekoliko prostorija,
Majko, ne miješaj se u njihove poslove - rekao je njezin sin. Ona se pretvarala da ga ne čuje.
Nakon onog što se dogodilo, to mjesto nije dobro - rekla je - to je ukleta kuća.
U njoj je uvijek bilo duhova. Ali ukoliko se u njoj Ouma bude osjećala bolje, makar da se vrati i umre u miru...
Da, gospođice Kristien.
Trui, molim te, rekla sam ti, nemoj...

19 kodoek ili doek (afr.) — platneni ovoj oko glave, turban
20 mos (afr.) - samo
21 boitjie (afr.) - dječačić
Da, gospođice Kristien.
U tom trenutku Annie se pojavi otraga, iza najbližeg ugla groteskne građevine, vitlajući revolverom u ruci u stilu holivudskih filmova.
Trui i njezin sin pogledali su oko sebe, prestrašeni kad su shvatili da se netko nalazi iza njih; kad su ugledali pištolj, Trui se skrila iza Jonneija i onda jeknu.
Skloni tu stvar! - poviknem na Annu. Ona spusti ruku očito zbunjena.
Odavno te nema - reče ona - zabrinula sam se. A onda, na radiju čula sam poruku...
Zaboga, gospođice Anna, ne biste smjeli tako strašiti ljude - požali se Trui držeći ruku na prsima.
Kakvu poruku? - brzo upitah. Znala sam da je džip opremljen CB radiom da omogući farmerima da se igraju do mile volje i održe visoki andrelin.
Ne mogu govoriti ispred njih - reče ona pokazujući rukom na Trui i njezina sina.
Ispričavamo se, gospođice Anna - reče žena užurbano i savije noge, mršave kao stabljike kukuruza, da bi se naklonila - samo smo navratili da pozdravimo gospođicu Kristien. Sad odlazimo.
Jonnie ju je vukao za ruku.
Rekao sam ti da se ne miješaš u poslove ovih jebenih Bura - rekao je on i, dok su prolazili pokraj Anne, pročisti grlo teizbaci iz usta veliki sluzavi ispljuvak pred njezine noge.
Ona sva pocrvenje, ali pričeka dok nisu bili izvan dosega zvuka, a onda prosikće kroz zube:
Govno malo!
U ruci je stezala revolver.
Sama se možeš uvjeriti dokle smo došli. A ovo su ljudi u koje je Ouma imala povjerenja...
Nek‘ te je sram! - žestoko je napadoh.
O čemu ti to govoriš? - bila je iskreno iznenađena.
Oh, za Boga miloga... - duboko udahnem. - Dobro, što je bilo s onom famoznom porukom?
Bio je to Casper. Naravno. Saznajem da je nazvao iz grada i rekao da su ščepali jednog iz grupe terorista, ili barem nekog koji je u bliskoj vezi s njima. Taj je drsko ušetao u drogeriju da nabavi zavoje, pomadu i tablete protiv boli, baš tako, očito je sve bilo namijenjeno razbojniku koji je ranjen u sinoćnjoj pucnjavi. Međutim, taj gad nije otišao daleko. Ispostavilo se da je jedna asistentica u drogeriji bila udana za pripadnika Casperove jedinice i ta hrabra žena bila je toliko prisebna da telefonom nazove svog muža. Kad je sumnjivi čovjek stupio na pločnik, okružili su ga s četiri-pet džipova naoružani farmeri koji su skoro uletjeli u radnju šireći paniku među prolaznicima i sručili se na nesretnog čovjeka šakama, čizmama i dršcima revolvera. Bili bi ga ubili na licu mjesta, ali, na žalost, stigla je policija i odvela ga u kombiju.
Što sad kažeš? - pobjedničkim tonom me upita Anna glasom koji je drhtao.

13.

Nije bilo tako lako. Kad smo stigli u grad, sve je brujilo vijestima; na kraju je ispalo da jadnik, kojeg su skoro linčovali i koji se sada oporavljao u bolnici, nije imao nikakve veze s napadom na Ouminu kuću. On je objasnio zbog čega je išao u ljekarnu, a nakon provjere policija je u njegovoj kući pronašla dječaka kojeg je ujeo pas pa je otac otišao kupiti zavoje, pomadu i tablete protiv bolova.

14.

Anna je izbjegla moj pogled i sama produžila do kupovnog centra dok sam ja provodila vrijeme s Oumom. Posjet se činio bez koristi, jer sam je pronašla u duboku snu, i da me
glavna sestra nije upozorila da je tako smirena zbog stalnih doza morfija, bila bih uvjerena da je nečujno izdahnula. Tako je lagano disala da ni pero ne bi pomaknula ili ogledalo zamaglila; ipak, malo poslije, njezina ruka, koja se odmarala na zgužvanoj plahti, počela se grčiti. Bezbroj minuta stajala sam nagnuta nad njom kao arheolog koji proučava iskopinu iz daleke prošlosti koju je teško dokučiti.
Jesam li se zbog ovoga vratila? U biti, što sam očekivala od svojeg naglog dolaska? Ono što nisam mogla dokučiti bilo je to da ovo biće koje mirno leži, bez znakova života, bez iti jednog nabora na posteljini, može nekog navesti na zaključak da se ispod plahti nalazi jedno tijelo. Ne zato što je to odviše duboko ili zamršeno, već zato što je odviše jednostavno. Smrt je prejednostavna za duh naviknut na gorljiva ili skeptična pitanja. Ovo: ležati ovdje i umrijeti. Sve mogu razumjeti osim ovoga. Sve mogu prihvatiti osim ovoga. Na mali šum podigoh glavu. To ptičica sunbird22 leprša na prozorskom oknu. Druge, milijarde drugih, još uvijek su stajale, vidjela sam ih kad sam ulazila, na krovu bolnice, na drveću, na svim okolnim žicama. Jedino ovo čudesno pernato stvorenje, koje nije pokušavalo ući u sobu kao jučerašnje vratolomne kamikaze, već se tek zadovoljilo da leprša i zuri u nešto što sigurno ni ne može vidjeti, više me je dirnulo od ostalih. Svjesna sam, to u biti nije ptica. To je izdisaj starice na umoru. Ovo uporno lepetanje sjajnih krila, ovo perce, perfidno je lepršanje nade koja čovjeka održava na životu, nade da neće umrijeti, da će se još nešto pronaći, da se još može vjerovati u neko spasenje, u neko iskupljenje; taj lepet, ma koliko lagan, protuteža je kaosu historije, ništavosti vremena, teretu svijeta.
Sjela sam pokraj kreveta na stolicu s ravnim naslonom. Još uvijek sam sjedila kad mi se obratila jedna bolničarka, punačka kao zviždovka, koja je uletjela u sobu.
Gospođice Muller, vaša sestra je došla po vas.
Zar neće ući?
Neće, čeka vani.
Možete joj reći da dolazim.
U redu, gospođice.
Prvo je mehanički provjerila puls, a onda izletjela van. Sagnula sam se nad Oumom da bi joj šapnula na uho.
Ne želim da umreš, je l‘me čuješ? Vratit ću se po tebe. Odvest ću te kući. Sunbird zatrepće na prozoru.
Zašto nisi ušla? - upitala sam Annu kad smo se popele u đip.
Nisam mogla ostaviti đip sa svom robom koja se nalazi straga - skoro je zaplakala kad je to rekla. - Znaš li što se dogodilo dok sam bila u samoposluzi? Provalili su u auto (tek onda sam primijetila razbijeni prozor na vratima) i ukrali radio. Casperov radio - jecaj joj zastane u grlu. - Morala sam otići na policiju. On će me ubiti.
Nisam dobro razumjela je li zbog ukradena radija ili zato što je išla na policiju.
Nikad kraja. Stalno, bez prestanka. Kristien, više to ne mogu podnijeti. A onda i sve ovo s Oumom...
Evo prilike, odlučila sam.
Mora biti kod kuće - izjavila sam što sam mogla mirnije.
Kako to misliš „kod kuće―? - upita zaprepašteno.
U Ptičjem domu.
To bi bila smrt za nju.
Anna, ona umire. želi umrijeti na miru. Dobro sam pregledala zgradu i uvjerena sam da je možemo udobno smjestiti. Neće ona još dugo.
Još ti nije jasno koliko je to opasno? Za Boga miloga, jednom su je već zapalili bačenom bombom!
Grom ne udara dvaput na isto mjesto.
Kristien, to je izvan pameti. Osim toga, Casper to nikad ne bi dopustio.
Nisam ni mislila od njega tražiti dopuštenje.
Bijesno je udahnula, ali ništa nije rekla. A ja udaram po željezu dok je još vruće vjerujući da će joj biti lakše ako me se oslobodi na neko vrijeme. Budući da u gradu ne

22 sunbird (lelothrix lutea) - ptica sunce ili kineski slavuj.
postoji agencija za najam automobila, uvjerila sam je da me odbaci do Sinaija tako da od nepovjerljiva ali rezignirana Jeremije preuzmem stara ali slavna Oumina mrtvačka kola.
Anna ljutito krene uz škripu guma i u oblaku prašine. Ja sam ostala da bih se dogovorila s Jeremijom i Trui, a zatim se ponovno vratila u grad da vidim i pokušam s krajnjim naporom uvjeriti Ouminog liječnika i intendanta bolnice (kad smo je obišli, još uvijek je bila u duboku snu, izvan našeg dosega). Ne dolazi u obzir, rekli su. Niti su dali dopuštenje. Sad su oni odgovorni za nju. Pozvali su se i na Hipokratovu zakletvu. Ponašali su se prema meni kao da sam nesnosno dijete. Ali bila sam odlučna. Što ako se njezino stanje popravi, upitala sam. Možemo srediti da bude pod nadzorom koje bolničarke. Ne, ne mogu prihvatiti takvu odgovornost s obzirom na njezine godine i stanje u kojem se nalazi. Što ako se ja prihvatim te odgovornosti, upitala sam. Prvo moraju o tome razmisliti. Još je prerano. U najboljem slučaju, još je sve pod upitnikom: ako - ako - ako... Pa ipak, kad se ona probudi, ja sam uvjerena da ćemo nas dvije uspjeti, pod uvjetom da je zlonamjerno ne probude iz sna.

15.

Po povratku kući, nakon što sam parkirala crno čudovište koje se sjajilo u dvorištu (na koje se odmah sjurila divlja dječja horda i ubrzo ga potpuno prekrila poput roja pčela koji je pronašao novo stanište), pronašla sam Annu u velikoj smočnici u kojoj se još uvijek mučila pokušavajući, junački, ali više-manje uspjelo, smjestiti goleme zalihe namirnica donesenih iz grada.
Zinula sam ne vjerujući.
To što si kupila dovoljno je za godinu dana! - uzviknuh pokušavajući se našaliti koliko je to bilo moguće.
Međutim, ona je to ozbiljno shvatila. Rekla je skoro se ispričavajući:
Nikad se ne zna..
Što zaboga želiš reći?
Pa, svašta se priča o ovim izborima. Jednom kad crni preuzmu vlast... hoću reći, svašta se može dogoditi. A djecu moramo opskrbiti.
Uvečer kad se posluga vratila svojim kolibama i djeca otišla u krevet, Anna i Casper (koji je neočekivano stigao u vrijeme večere i od kojeg se još neko vrijeme krila krađa radija iz auta) zamotali su tepih u dnevnoj sobi, podignuli vrata u podu i počeli, svečano i bez riječi, slagati u prazni prostor ispod poda nevjerojatnu količinu namirnica: svijeće i male boce plina, kutije trajnog mlijeka, konzerve s hranom, mlijeko u prahu, plastične kutije napunjene brašnom, šećerom, vrećicama čaja i ekspres kave, boce mineralne vode, mnoštvo rola toaletnog papira, rezervne pokrivače, hranu za pse, kutije vitaminskih tableta i najpotrebnijih lijekova, i čak, tako mi Boga - jednu Bibliju. Nakon toga Casper je lakonski zatražio od Anne i mene da pođemo s njim do samog kraja dvorišta gdje je pod svjetlom plinskih lampa, koje smo visoko držale u ruci, marljivo iskopao jamu u koju je zatim brižno omotanu crnim plastičnim vrećama za smeće zakopao kartonsku kutiju punu raznih vrsta konzervi od mesa i povrća.
Pada li vam još nešto na pamet? - upita Casper kad je završio brišući znojno čelo s očitim zadovoljstvom.
A kondomi? - predložih ozbiljno. - Nećete valjda i dalje praviti djecu dok vlada opsadno stanje?
Pazi što govoriš! - plane odjednom Anna. - Došla si ovdje nekoliko dana da pomogneš smjestiti Oumu u grob, a onda ćeš opet zbrisati i ostaviti nas da pokupimo ostatke...
Anna, samo sam se šalila? - odgovorim tihim glasom zbunjena njezinom žestinom.
Nemoj, molim te - provali iz nje - otkad si stigla, kritiziraš i napadaš sve što je nam je vrijedno. K vragu, lako je tako! Kad su stvari krenule nagore, samo si podvila rep i pobjegla očekujući da mi sredimo situaciju. Sad kad si našla sklonište u dalekom svijetu, ti se zlurado naslađuješ. Ako još nisi primijetila, za nas je ovo pitanje života ili smrti.
Nikad nisam pobjegla - rekla sam suzdržavajući bijes koji se otimao da se otkine od mene kao pas na uzici. - Zar misliš da mi je bilo lako sve ostaviti za sobom, početi ispočetka, graditi novi život, pokušavati odreći se sebe?
Ne zavaravaj se, sestrice - reče ona pakosno - uvijek si birala najlakši izlaz. Kad ti se ovdje više nije svidjelo, samo si brisnula. Kad ti je dosadio čovjek koji te je volio, ti si ga odbacila. Kad se nisi mogla suočiti s činjenicom da postaneš majka, ubila si dijete...
Isuse Kriste, ovo je baš bilo ispod pojasa, Anna - rekla sam makinalno osjećajući kako mi gori lice. - Abortirala sam. To zakon dopušta.
Nazovi to kako hoćeš, u mojem zakoniku piše ubojstvo.
Bila sam u iskušenju da ljutito uzvratim: „Nemoj misliti da i ja držim da je to ubojstvo i da se no
u budim okupana u znoju?‖ Ali nisam joj se usudila povjeriti, ni tu niti u tom trenutku. Da bih se obranila, i ja sam morala biti zlobna:
I ti si trebala ubiti nekolicinu iz tvojeg nakota - opalila sam naslijepo, dok sam u isto vrijeme beznadno pomislila: „Za Boga miloga, stani prije nego bude prekasno‖. - Mogla si još uvijek biti žena, a ne samo inkubator ili rob.
Dostaje bilo, vas dvije - odlučno se umiješa Casper.
Dirnuta u živac, bila sam spremna da i njega napadnem, ali sam se suzdržala zbog izraza krivnje na jadnom Anninu licu.
Hoće li netko kavu? - upita on veselo. - Malo osvježenja svima bi nam dobro došlo.
Skoro automatski Anna se okrene i ode. Nisam mogla podnijeti činjenicu da ostanem s njim sama; ali poći za njom u kuhinju i poslušno za njega skuhati kavu, bilo bi još gore. I tako sam ostala.
To što si rekla svojoj sestri, nije bilo lijepo - rekao je kad nas više nije mogla čuti, ali to je izrekao više veselim tonom nego s prijekorom.
Riješit ćemo to između nas dvije - rekla sam odsječno. - Ne trebaš nam ti reći što da činimo.
Krenula sam prema kući. Išao je za mnom u stopu.
Ostala si usijana glava!
I to ti se sviđa, zar ne? - upitala sam kad smo stigli do dnevne sobe. - Isto si mi rekao na dan vašeg vjenčanja.
Na trenutak se zbunio; a onda se izgleda sjetio.
Znači, nisi zaboravila.
Budi siguran da nisam.
Odlično.
Onda je primijenio svoj muški šarm, na njegovu preplanulu licu nacrtao se osmijeh.
Svih ovih godina često sam mislio na tebe. Zaprepastila sam se koliko može bit drzak.
Ako sam se ja tebe sjetila - rekla sam - to je bilo s olakšanjem što si tako daleko od mene.
Ne misliš to ozbiljno - rekao je.
Nije se nimalo rugao, bila je to tek obična izjava.
Hajde, Kristien, molim te, odviše si lijepa da bi toliko otrova imala u sebi.
Što se tebe tiče, bojim se da si gluplji nego što sam mislila.
Mogla bi se iznenaditi - namignuo je. Krenula sam, ali se onda zaustavih i okrenuh.
Jednog dana kad prestaneš sa igrom, možemo sjesti i razgovarati kako treba.
Ja se ne igram, Kristien.
Odjednom se sasvim uozbiljio; činilo mi se da je bio povrijeđen.
Kako onda nazivaš tvoju jedinicu specijalaca, tvoju ophodnju u cijelom okrugu, tvoj CB, tvoje školske tučnjave sa svakim tko je manji ili slabiji od tebe?
Ti, izgleda, ne shvaćaš koliko je ovo ozbiljno?
Ako je toliko ozbiljno, onda radije pronađi rješenje nego što praviš još veći nered?
Ako misliš na onog crnčugu...
Netko te treba podučiti kako birati riječi.
Ma vidi, molim te. Sad ti smeta kako se izražavam.
Samo sam se nadala da možemo razgovarati kao odrasli. Onako kako se izražavaju odrasli ljudi.
Pocrvenio je u licu. Pomislila sam na trenutak da će me udariti; istovremeno sam dokučila, bez neke logične veze, s okusom gorčine u ustima, kako se vjerojatno ponašao prema Anni. Onda, neočekivano, promijeni taktiku.
Dobro - reče - znači, mi pretjerano reagiramo. Možeš li nam zamjeriti? Zar nisi vidjela što su učinili tvojoj baki? Znaš li da je ona četvrta starija osoba u ovom okrugu koju su napali u posljednja tri tjedna? Druge osobe nisu bile te sreće.
Po tebi, nasilje se rješava nasiljem?
Koji drugi jezik oni mogu razumjeti? - upita tiho ljutitim tonom, a onda se opet vrati velikoj retorici: - Jebeno je teško preživjeti u ovoj zemlji. Pa ipak smo uspjeli preko tri stoljeća, pa ako je trebalo i čvrst biti. Ne zato što nam se tako sviđalo, već zato što smo na to bili natjerani. A zašto? Zato što volimo ovu zemlju, eto zašto. Platili smo krvlju i govnima. Ovo je jedino mjesto na svijetu koje možemo nazvati svojim. Sad nam ga hoće oteti. Ali mi im to nećemo dopustiti. Dovraga, Krisiten, pa mi nemamo gdje otići.
Prvo sam pomislila: „Molim te, nemoj opet.― Koliko sam već puta slušale te prazne riječi? Ono što je čudno, i to sam osjetila kao udarac čizmom u trbuh, on zaista tako misli; stvarno, beznadno u to vjeruje. Pokušavam s njim razgovarati argumentima.
Caspere, tko ti to želi oteti?
Crnču.. - suzdržao se, na moje iznenađenje - crnci. Komunisti. Nigdje na svijetu nisu uspjeli i sad pokušavaju ovdje. Ali, mogu ti reći, mi im to nećemo dopustitii. Ako za to treba dati život, mi smo spremni.
Nisam se mogla suzdržati uzdah. Onda sam rekla, koliko bijesna zbog svoje slabosti toliko i zbog njegovog uvjerenja:
Zar ne misliš da je bolje živjeti zbog nekog cilja nego umrijeti zbog njega?
(Znala sam, i ovo je klišej, ali kad sam dovde zagazila, zašto ne ići do kraja? Klišeja ne bi bilo da ih netko nije izgovorio - i vjerovao u njih - a bilo ih je mnogo.)
Nije bolje ako to znači da moramo žrtvovati sve ono što nam je vrijedno.
Što, na primjer?
Na primjer - cijeli naš način života, čovječe.
I ti misliš da
e se „cijeli tvoj način života‖, bez obzira što to znači, promijeniti kada
„oni‖ preuzmu vlast?
Zar nisi vidjela što se dogodilo u drugim afričkim zemljama?
Vidjela sam kako su milijuni ljudi ostavljeni na cjedilu zato što im je Zapad okrenuo leđa.
A korupcija, genocid, nasilje, glad? Je li i tome uzrok Zapad?
Uglavnom da, što se tiče gladi i genocida. Kad je u pitanju korupcija i nasilje, Afrika je jednostavno slijedila primjer svojih kolonijalnih gospodara.
Postao je razdražljiv.
činiš se pametna. Pokušavaš razgovarati kao muškarac. To ti ne ide na ruku.
To je posljednja obrana gubitnika, Caspere. Na to neću nasjesti. Znaj, nećeš me poslati u kuhinju.
Anna je došla s poslužavnikom.
Poslije ćemo nastaviti razgovor - rekao je.
Sigurno! - suočila sam se s njegovim pogledom ne trepnuvši okom.
Sve što želim da znaš to je da mislimo ozbiljno.
Nema tu ozbiljnosti - kazah - očaja, svakako.
O čemu razgovarate? - ne gledajući u nas, upita Anna. Oči su joj crvene i natečene. Osjetila sam se krivom.
Muški razgovor - reče Casper i uzme tri žličice šećera. Netom je popio kavu, dignuo se sa sofe na kojoj se bio izvalio.
Dobro, dužnost me zove.
Opet ćeš ostati čitavu noć? - upita bojažljivo Anna.
Neću - okrzne je poljupcem - samo ću napraviti jedan krug. Da se uvjerim je li sve mirno.
Molim te, čuvaj se - rekla je.
Ostale smo same. Međutim, bilo je još rano da se pogledamo u oči; pošto sam joj pomogla oprati posuđe, odlučila sam otići u hodnik i nazvati Michealov broj u Londonu.
Dugo je zvonio, ali nije bilo odgovora. Odjednom, bez nekog razloga, osjetih se napuštenom i dođe mi zaplakati. Kad sam nevoljko spustila slušalicu, ona prođe pokraj mene, zastane, stegne me za ruku i produži do glavne spavaće sobe. Osjetim potištenost zbog propale, bijedne večeri. Odlučila sam, idem se okupati; opet se olako izvlačim?

16.

Upravo sam izlazila iz kade, kad začuh kucanje na vratima, bilo je tako lagano da sam pomislila da mi se pričinilo. Onda se Anna tiho javi:
To sam ja. Smijem li ući?
Naravno.
Počela sam se sušiti. Tek nakon što sam snažnim pokretima trljala tijelo nekoliko minuta i objesila ručnik preko ručke, primijetih kako me ispitivački gleda kao kupac na dražbi. Nesvjesno sam posegnula rukom prema staroj Michaelovoj potkošulji koju nosim u krevetu.
Ispričavam se - kaza ona - nisam namjerno zurila. Trebaš znati, prilično lijepo izgledaš.
Misliš?
Da bi sakrila nelagodnost, napravim jednu pretjeranu pozu.
Anna, ne budi smiješna.Ti si bila obiteljski labud.
To je bilo nekad - reče ona tiho, a onda - oprosti što sam se večeras grozno ponašala.
Ja također. Ono što sam rekla, nisam mislila.
Trebaš znati, loša su ovo vremena za nas.
Spustila sam poklopac na zahodsku školjku i sjela, a potkošulju sam prebacila preko ramena. - Misliš li na Oumu? Na neprilike u zemlji?
Mislim na Caspera i mene - počela je pipati haljinu - imaš li što protiv da se i ja okupam. Istu vodu ću koristiti.
Je li u pitanju ekonomičnost života u surovoj klimi? Ili je to bio očiti pokušaj ukazivanja na sestrinsku vezu? Velikodušno sam dala pristanak.
Samo izvoli.
Promatrala sam je, iako sam se osjećala kao uljez, kako se svlači i ulazi u još toplu vodu. Proširene vene iza koljena, celulit kao limunova kora, tragovi strija na stražnjici i trbuhu, nekad prekrasne grudi sad su se objesile, zapušteni grm oko spolnog organa. Grlo mi se stegnulo od sućuti. Radije bih je poštedjela toga. Koliko je prošlo od vremena kad sam bila mala i kad je ulazila bez poziva, na moj veliki bijes, u kupaonicu gdje sam se nalazila; davala bi podrugljive primjedbe o mojoj mršavosti, kvrgavim koljenima, ravnoj kosi i, najgore od svega, na vjerojatnost da mi grudi nikad neće narasti. Sa svoje strane, ja, radoznali mišić, imala sam strog nalog da se držim podalje dok je ona bila u kupaonici. Jednog dana, imala sam pet ili šest godina, morala sam žurno ići na zahod, uletjela sam unutra i uhvatila kako se brije na razini bikinija. Do tog trenutka za stidne dlake nisam nikad čula. Još uvijek se sjećam kako sam zastala zureći, pokazala rukom i upitala puna poštovanja:
Što je to pernato?
Anna je, izgleda, postala svjesna mog ispitivanja. Sjela je u kadi i obujmila koljena pokušavajući se zaštititi na nespretan način.
Nisam baš miss svijeta, zar ne? - upita uz suzdržan osmijeh. Zatim dopuni blažim tonom:
Može li se Caspera optužiti za smanjeni interes?
Ni ova stara kobila nije više što je bila - rekla sam znajući da ne zvučim baš uvjerljivo.
Ne ide ti taj zaštitnički ton, Kristien. Nimalo otpora u njezinu glasu. Nasloni se rezignirano leđima na kadu.
Je li ti toliko važno da i dalje budeš s njim?
A što ću s djecom?
Trebaju li oni njega?
Dobar je otac!
Ovog puta primijetim jednu iskru. Uporno je gledam, ali ona odvrati pogled. Voda u kadi se uzburka oko njezina tijela.
Anna, jesi li sigurna da to vrijedi truda?
Moram misliti na obitelj.
Moraš misliti i na sebe. Ona zatrese glavom.
Vjerojatno to izgleda drukčije iz vanjskog svijeta. Slobodna si doći i otići. Na dohvatu ruke ti je cijeli London, Europa, svijet. Nikad ne ležiš budna noću pitajući se hoće li netko provaliti u kuću, pobiti sve ukućane i spaliti kuću...
Ovo što se dogodilo Oumi uzdrmalo ti je živce.
Nije to u pitanju. To traje već godinama i svakim danom postaje sve gore. Ono što se dogodilo samo je potvrda onog čega smo se bojali. Toliko me je strah. Nema nijednog sata u danu ili noći da me nije strah. Ovako dalje ne mogu. Kad bih samo mogla pobjeći i trčati dok se ne sklonim onamo gdje me nitko neće naći. Ali kako ostaviti djecu. Nisam tako stara. četrdeset dvije godine, zar su to neke godine? Što imam pokazati? Ovo nije život. Gore je od zatvora. Znaš - malo je zastala, a onda odlučno nastavi - više puta sam skoro - izbjegla je moj pogled - stala na kraj svemu tome.
Anna, nemoj tako govoriti.
Istina je. čemu takav život? Osim dužnosti, obveza, odgovornosti? A Casper ne razumije. Ništa ne razumije. Kad o tome pokušam s njim razgovarati, na licu mu se vidi da mu to dosađuje i samo kaže da će sve biti u redu. Inače samo ustane i ode. Ili izgubi živce i...
Suze s njezina lica slijevale su se u kadu. Bijesno se uspravi i otvori slavinu.
Nikad mi nije palo na pamet...
Naravno da nije. Zbog toga je ovdje život nepodnošljiv. Milijuni i milijuni ljudi, svi smo zajedno u tome, a nikoga nije briga za druge. Svi smo sami. Potpuno sami.
Zapanjila me je nota očaja u njezinu glasu.
Imaš li cigaretu za mene? - odjednom upita.
Nisam znala da pušiš.
Ne pušim. Casper bi me ubio kad bi... - uspravno sjedne - baš me briga.
Donijet ću ti jednu. Ogrnuh se mokrim ručnikom, otvorih vrata i uputih se niz hodnik prema svojoj sobi. Jedno dijete pojavi se na vratima jedne od soba, zastane, počne zuriti u mene s palcem u ustima i potom zaplače. Nakratko osjetih perfidnu želju da se otkrijem - nikad nisi vidio pernatu stvar? - ali onda se s namještenim osmijehom pokrijem i prođem pokraj njega. U ovoj kući, kao ni u kuću mojih roditelja, golotinja nije bila u modi. (Kako je to drukčije bilo u Ptičjem domu kad je naše jato usred ljetne žege uz okladu jurilo gore-dolje tajnim stubištima, kroz podrum i potkrovlje, čak i po dvorištu na mjesečini.) Dijete se skrušeno povuče u tamu iz koje se pojavilo. Uzeh cigarete u svojoj sobi. Kroz prozor ugledah makiju preplavljenu mjesečinom. Očarana, nisam se pomaknula s mjesta i osjetih senzualni dodir noćnog povjetarca; moje bradavice se ukrute. Beskrajna ravnica gubila se u tami, harmonično prostranstvo, bez drveta ili kamena. Gore, neprirodni sjaj zvijezda - Bože, zaboravila sam kako ovdje mogu biti blizu, a i nadohvat ruke - svjetlucava prašina Mliječne staze, pouzdani znak Južnog križa. Osjetila sam se svedenom na pravu mjeru, tuđinkom. Tako pročišćena, okrenuh se i vratih Anni koja se prepustila vodi kao plod u utrobi.
Ne mogu ti iskazati koliko sam bila sretna kad si mi na telefonu javila da dolaziš - rekla je nakon što je najprije duboko udahnula gledajući me kroz kolute pare. - Bio je to za mene nešto kao, kako bih rekla, kao odgovor na sve.
I sada je sve ishlapilo.
Ne govori tako - ponovno je polako izdahnula - molim te. Ti si ovdje. Sad je drukčije. Ne znam kako, ali drukčije je. Voljela bih kad bi ostala.
S bezazlenošću koju je rijetko pokazivala, još je dodala:
Ja te trebam.
Prestale smo razgovarati. U jednom kratkom trenutku bilo je kao da smo izvan vremena, izvan povijesti, nas dvije, sestre, u lucidnoj prisnosti koju nikad ranije nismo doživjele, združene iskrenošću naših nagih tijela, naše zajedničke ženske prirode. Od ove spoznaje iz podsvijesti rađa se svijest, koja izlazi na površinu upravo kroz ove riječi, šireći se kroz noć u krugovima od centra u kojem se nalazimo: svijest o ravnici, tami i još dalje, o mjesečini i zvijezdama, slobodni ženski svemir.
Onda se začuje neko brujanje u daljini, uskoro smo prepoznale zvuk automobila koji dolazi. Na Anni se odmah primijeti napetost, ona ustane iz vode stvarajući vrtlog i dohvati ručnik.
Casper - rekla je.

17.

Dok su se njegovi ključevi počeli okretati u nekoliko brava na ulaznim vratima, mi smo već u kuhinji lijevale vodu za čaj. Anna je na sebi imala crnu spavaćicu koju oblači u slučaju opasnosti. Ja sam preko potkošulje navukla njezinu noćnu haljinu. Bila sam ugodno iznenađena kad sam kod nje primijetila neku svježinu i bezbrižnost.
Izgleda da je i on to osjetio. Prišao je, podignuo njezinu kosu i poljubio je u zatiljak.
Lijepo mirišeš - rekao je. - Jesam li ti nedostajao?
Nisi - rekla je - s Kristien sam u dobrom društvu.
Okrenuo se prema meni, jednim pogledam obuhvatio, odmah sam to primijetila, moje bose noge, mokru kosu i prozirnu haljinu.
Ima li šta novo? - upitala sam da bih preduhitrila daljnje istraživanje.
Nema. Noć je mirna.
Dobro. Nisam ti još rekla, ali dovest ću Oumu kući
Molim?
To je daleko najbolje za nju - mirno reče Anna.
Ali, kako možeš...
Ja ću se za sve pobrinuti - rekla sam. - S policijom i doktorima. Popijmo sad čaj i onda u krevet.
A, da ne zaboravim - reče Anna dok je lijevala čaj - popodne su ukrali radio iz kombija.
Mnogo poslije, kad je u kuću izvana prodrla noćna tama, kao da su i sami zidovi postali propusni, začula sam iz susjedne sobe kako vode ljubav. Kazala sam sebi da se on sveti na svoj način. Pred očima mi ukratko zaigra njezina slika: u crnoj je flanelskoj košulji, on je podiže i silom svlači, njezini goli udovi. Iz zvukova koje ona ispušta nemoguće je reći proistječu li od zadovoljstva, boli, ekstaze ili odbojnosti. Ono što mi najviše ne da mira nije sam događaj, već što nisam bila u stanju otkriti što to znači.

18.

Konačno, evo potvrde povratka. Ponovno biti u ovoj fantastičnoj kući. Potrajalo je nekoliko dana dulje nego što sam očekivala. Prije svega, Oumino zdravstveno stanje moralo se poboljšati; tek kad je izbjegnuta opasnost da njezina pluća mogu sasvim popustiti i kad infuzija više nije bila potrebna, doktori su bili voljni dopustiti premještaj. I pored toga, morali su tražiti mišljenje veći broj kolega i konačno dobiti potpise na čitav niz tiskanica da bi se oslobodili svake odgovornosti. Istodobno se na samoj kući mala vojska radnika latila posla: prije našeg useljenja ponovno je trebalo uključiti struju, spojiti telefonsku liniju, promijeniti vanjska vrata, na dostupne prozore postaviti šipke protiv
provalnika; policija je sa svoje strane zahtijevala da dovrši potragu za ključnim dokazima među ruševinama; Trui, ja i nekoliko članova njezine obitelji, uključujući Annu i dvoje- troje znatiželjnih susjeda, koji nisu prestali kliktati i kvocati proricanjem propasti i apokalipse koja dolazi, radili smo danonoćno da bismo uklonili najgori dio nereda, napunili smočnicu zalihama i ormare rubljem, zamijenili najveći dio posuđa i kućanskih aparata, očistili, pomeli, isprali i uklonili prašinu u nekoliko prostorija koje smo privremeno odabrali za stanovanje u krilu kuće koje je bilo manje oštećeno od eksplozije i pretjerana žara vatrogasaca. I evo nas, uselili smo se. Noć je i vrlo je tiho.
Ouma Kristina uronila je u san potaknuta, protiv njezine volje, energičnom mladom bolničarkom dodijeljenom kao pripomoć u dnevnoj smjeni (bila sam, unatoč srditim prigovorima liječnika, dovoljno hrabra ili nepromišljena da se na neko vrijeme zajedno s Trui prihvatim noćnog bdjenja). Prije nego što je Oumu svladao morfij, malo smo razgovarali; još uvijek je s teškoćom izgovarala riječi tako da se jedva čula. Barem se činilo da je opuštena, u miru sa svijetom.
Da. Zar im nismo pokazale ? Nas dvije.
Rukom kojom se koristila lagano je stisnula moju šaku.
Sad će ti opet biti bolje.
Neće. Naravno da neće. Došla sam kući umrijeti. Ali o mnogo čemu imamo razgovarati.
Ti ćeš mi ispričati sve što se dogodilo.
Nije to važno, Kristien. Postoje druge stvari. Meni se čini da si zaboravila sve što si znala, dugo te nije bilo. Ali, osvježit ću ti pamćenje.
Ti znaš da te nikad neću zaboraviti. Nikad.
Ne, mene, Kristien. One druge, prije nas. Ne smiješ ih sad zaboraviti. Ova zemlja, ovi, ti znaš... - glas joj se počeo gubiti, injekcija je počela djelovati.
Nemoj se umarati. Imamo vremena...
Razgovarat ćemo, zar ne? Razgovarat ćemo. Mnoge priče ću ti ponovno ispričati.
Dobro, dobro - rekla sam želeći je umiriti - najprije se moraš naspavati. Potreban ti je odmor. Inače ćete vratiti u bolnicu.
Ti im nećeš dopustiti, je li tako?
Neću. Naravno da neću.
Ne želim da me onaj Piet Malan odveze u svoj pogrebni zavod i ondje se iživljava nad mojim tijelom među onim starim olupinama u dvorištu.
Nitko te neće dirnuti, Ouma. To ti obećavam.
Utonula u san, dva ili tri puta se vratila boreći se s drogom mrmljajući riječi koje nisam razumjela pa zašutjela otvorenih usta.
Sjedila sam pokraj kreveta u udobnoj fotelji koju smo uspjeli pronaći dolje u razrušenom dijelu zgrade i koju sam uz pomoć Trui s mukom dovukla gore. Konačno sam se na miru mogla prepustiti osjećaju da se opet nalazim u svojoj kući.
Ovdje nas je dovezla osebujna i neobična povorka. žuta policijska kola na čelu, zatim Casper u svom Land Roveru, iza njih ambulantna kola s Oumom i dvjema bolničarkama, onda Anna i ja s nekoliko njezine djece (ovog puta ušutkane svečanom prigodom) u velikim mrtvačkim kolima, dok je doktor bio na začelju u sivom Mercedesu metalik boje. Kao da se radi o nekom državnom posjetu, ljudi su putem zastajali i zurili; jedino su nedostajali motociklisti u počasnoj pratnji. Dan je bio sunčan i topao, mi smo se, međutim, vozili u dubokom hladu ptičjeg oblaka koji se kretao zajedno s nama i koji nas je pratio cijelim putem od bolnice do farme. Ondje su se ptice spustile na neskladnu masu drveća koje je označivalo lokaciju Oumine farme na velikoj ravnici, mnoge su uletjele kroz otvorene prozore, razmjestile se na ogradi mramornog stubišta kojim smo se popeli do Oumine nove sobe i odletjele uz opće lepetanje krila tek kad je ona bila udobno smještena i povezana na infuziju, monitore i ostale aparate koje je donijelo bolničko osoblje (zajedno s bocom kisika u slučaju potrebe). Nadam se da su nas konačno ostavili na miru.
Je li me bilo strah? Ne mogu poreći da sam se osjećala nelagodno, mnogo više nego što sam očekivala u onoj bučnoj ali sigurnoj Anninoj kući premda sam znala da se dva policajca nalaze na udaljenoj kapiji postavljenoj na razmetljiv način, da će nas Casper ili
netko od brižnih ljudi iz njegove jedinice posjetiti prilikom redovite ophodnje i da mi je, unatoč mom prigovoru, ostavio pušku i revolver koje nisam znala ni namjeravala upotrijebiti. U prvoj ili drugoj sobi iza moje, koja se nalazila odmah do Oumine, spavali su Jeremija i Trui (na podu, na vlastiti zahtjev) kako bi mogli priteći upomoć ukoliko zatreba. U jednom kutu sobe nalazio se radio spojen s jednim stupom na vanjskoj strani kuće; povremeno bi se iznenada začuo prigušeni razgovor iz daljine prije nego što bi se opet vratio u svoje prirodno stanje, jednoliko pucketanje uz tiho zadovoljno predenje. Stoga, nisam se osjećala nelagodno jer nisam bila zaštićena, već što sam bila i previše zaštićena. Prve žene u našoj obitelji zadovoljivale su se s daleko manje stvari pa su ipak preživjele, na ovaj ili onaj način. Taj osjećaj nelagodnosti, po svoj prilici, proizlazi iz obične činjenice da se konačno nalazim sama s Oumom i sa svim uspomenama koje utjelovljuje i kojima daje značenje taj nemoćni smotuljak kože, kostiju i pramenova kose. Svjesna sam svoje odgovornosti i to što na ovom mjestu znači biti izložena koliko prošlosti toliko i budućnosti, svjesna svog podrijetla i vjerojatnog kraja.
Ostala sam pokraj nje sat, možda dva, tijelo mi se ukrutilo dok sam pokušavala pratiti ritam njezina disanja ili povremena treptanja kapaka kad je snivala; u jednom trenutku suho se nasmijala, a onda se taj smijeh pretvorio u jecanje. Odbacila sam cipele da bi se udobnije osjećala. U cipelama me hvata klaustrofobija. Kad imam vremena napretek, obvezatno pregledam svoja stopala, svaki prst zasebno, svaki nokat, članak, provjerim ima li zanoktica, mlohave kože, znakova guljenja ili žuljeva. Opčinjena sam stopalima. Imam osjećaj da je s njima lako komunicirati. Dodir u krevetu palca i gornjeg dijela stopala, pete ili jastučića na tabanu, to je preludij ili pratnja ljubavnoj igri, znak opraštanja ili razumijevanja, potvrda zajedništva. Imam običaj prosuđivati ljude prema njihovoj reakciji na stopala. (Neki ih drže spolno uzbudljivim; Michaelu su prilično zanimljiva.)
S vremena na vrijeme, da bih potaknula cirkulaciju, ustala bih, prošetala po sobi i svaki put kad bih prošla pokraj prozora, zaustavila bih se i bacila pogled na nevjerojatno mirnu noć. Naposljetku, oboružana jednom od velikih lampi što su ih Casper i Anna pod svaku cijenu željeli ostaviti u kući, odlučila sam otići do staromodnog stubišta i spustiti se u donji dio kuće, kao kad sam bila dijete. Još uvijek sam bila bosonoga, ne samo da bih se mogla tiho kretati da ne uznemirim Oumu, već zato što kretanje poprima drugo značenje, postiže se osjećaj površine pod mojim tabanima, senzualni oblik spoznaje, utjeha da si na neki način u dodiru s nečim što je bitno.
Bez nekog cilja, uživajući u skoro zaboravljenom osjećaju jeze koja se spuštala niz moja leđa, obilazila sam jednu prostoriju za drugom. Ovaj obilazak potvrđuje uspomene i istodobno ostavlja prostor za nova otkrića. Jednom ili dvaput sam se zaustavila zbog nečega što mi je krajem oka izgledalo kao da se miče. Vjerojatno sam to bila ja, moj odraz na staklu koje pokriva neku sliku ili na uprljanoj, prašnjavoj, paučinom pokrivenoj površini jednog od brojnih zidnih ogledala. Još u mladosti bila sam svjesna Oumine opčinjenosti ogledalima, za razliku od jednog njezina pretka (koji ono bješe, opet čuje morati pitati) koji ih se bojao i mrzio ne dopuštajući nikakav odraz na nekoj površini u njezinoj kući. Nakon što me svaki odraz lažno zavarao, krenula sam dalje i opet iza svakog ugla zastala radi nečeg što mi se pričinilo nalik na neki zvuk šuštanja ili klizanja, jedva čujan kao da netko povlači plahte ili zastor. Možda su to miševi ili šišmiši u potkrovlju? Ipak, zar bi se tako brzo vratili poslije požara? Iznenada hladan propuh, jedva zamjetan dašak vjetra, prostrujao je hodnicima. Možda su to duhovi, rekla sam u sebi. Isti duhovi koji su me slijedili na povratku s groblja. Ouma Kristina je oduvijek živjela među mrtvima. Ne žele ti zlo. Oni pripadaju ovom mjestu.
U pošteđenom krilu zgrade otkrila sam veliku blagovaonicu s dugim stolom i stolice s visokim naslonom ispod pljesniva plafona s dva pretjerano velika kandelabra uvezena s otoka Murana. Nismo još ovdje stigli počistiti, stol je bio prekriven tankim slojem prašine i crnog pepela koji mi je budio želju da na njemu napišem svoje ime. Mnoge bi prostorije u ovoj kući morale nositi tragove mog imena i mojih rođaka, ocrtanih u prašini, ispisanih olovkom ili bojicama, ili čak urezanih na gredama ili podnim daskama. Kao da bi to nešto značilo.
Bez razmišljanja sam kleknula ispred golemog kitnjastog kredenca, flamanskog ili španjolskog podrijetla, stotinama godina starog, i po sjećanju otvorila svoja najdraža vrata, ona s desne strane, izrezbarena licima anđelčića, dvorskih luda i čudovišta. Unutra svjetlo lampe kroz čestice prašine otkriva ono što sam se nadala pronaći: na stotine ubrusa od damasta, brižljivo smotanih i vezanih vrpcom, s malim kartonom na kojem su rukom bila ispisana imena: Hendrik, Olga, Marthinus, Philip, Cecilia, gosp. Jansen, gđa Colyn, dr. Leriche. Ako se još zadržim, kao što sam nekad tako često radila, otkrit ću i egzotična imena: nekih princeza, plemenitih osoba, nekih grofica, stranaca, dostojanstvenika, rodbine, običnih seljaka. Svakoj osobi koja je sjedila u ovoj blagovaonici bio je dodijeljen ubrus i ma koliko dugo netko bio odsutan, tjednima, mjesecima, godinama, desetljećima, ta osoba je mogla biti sigurna da će je čekati njezin osobni ubrus. čak i kartončići umrlih ostali su na mjestu i kad sam se još kao djevojčica raspitivala o njima kod Oume, ona bi zagonetno odgovorila: „Tko zna, možda će se vratiti jednog dana.―
Najveće zadovoljstvo je bilo kad smo ih odlagale na svoje mjesto držeći ih u ruci i pitajući: „Ouma, tko je Henrietta? Što je bilo s princezom Veronique? Je li se ovaj general Marmaduke ikad vratio?‖ Počela sam ih odmotavati, čitava noć je ispred mene. Niz za nizom, neki su požutjeli od vremena. Konačno, nekoliko nizova dolje, evo ga, našla sam svog: Kristien.
želudac mi se zgrčio.
Vratila sam hrpu ubrusa natrag na njihovo mjesto koje je zaudaralo na plijesan: svoj sam stavila na vrh, sutra ću ga koristiti.
Dugo sam sjedila ispred kredenca pokušavajući srediti svoje misli i onda sam konačno zatvorila teška vrata, ponovno uzela električnu svjetiljku i vratila se hodnikom do dražesna zavojita stubišta. Nekoliko koraka dalje odjednom sam se zaustavila. Neki šum. Ptica ili životinja? Ljudsko biće, nesumnjivo. Neko jecanje. Ouma je u mukama. Tek kad sam se popela na prvi kat, bilo mi je jasno da buka ne dolazi iz njezine sobe, već iz suprotnog dijela zgrade, iz ruševnog krila.
Tek tada me je uhvatio strah.
U njezinoj sobi su telefon, radio, oružje. Umjesto da učinim on što je očito i razumno, ja sam se tvrdoglavo okrenula, kao i obično u svom životu, prema opasnosti, ako je tu bilo ičeg opasnog. Nečujno, bosih nogu, krenula sam prema stubištu. Svjetiljka ispred mene obasjala je pomrčinu uskim trakom svjetlosti. Nešto se pokrenulo. čovjek se pojavio na otvorenim vratima. Pogledao me je. Imao je nož u ruci. Usirena krv na njegovu licu. Sličio je na čovjeka koji je nekad davno došao kod mog tate. Je li to duh? Ova spodoba izgledala je previše stvarno.
Moram se s ovim suočiti. Sad sam velika djevojka.

DRUGI DIO
KUĆA USHEROVIH

1.

Ovo se stalno ponavlja u Ouminim pričama: nevjerojatan bijeg. Klasična scena heroine, za heroje Ouma je malo marila, koja se nalazi na rubu ponora, u podnožju zapjenjena rijeka puna krokodila, neprijatelj joj prilazi s leđa.
I onda, Ouma? I onda...?
Ne znam. Do sutra uvečer nešto ćemo smisliti.
Moja impulzivnost u rješavanju raznolikih mogućnosti redovito je pribjegavala deus ex machina23: helikopteru, otkriću podzemnog prolaza ispod ravne stijene, krokodilu koji se preobrazuje u podmornicu, moćnom prijatelju koji se skriva u gomili neprijatelja. Kad je Ouma bila loše volje sve bi riješila riječima: ―A onda je došao slon i otpuhnuo priču―. Obično bi s prijezirom odbacila vanjsku intervenciju. To je bio dio priče.
Draga moja, nema pomoći sa strane. Sama se moraš snaći. Na kraju, sva očajna morala sam popustiti.
A što je onda bilo, Ouma?
Pobjedonosno, ali mirnim glasom, bez ijednog treptaja okom, Ouma Kristina bi iznjedrila neku varijaciju vječne formule:
Skočila je iz sve snage i tako se uspjela osloboditi.
Premda bih bila bijesna i razočarana, ipak bih se na neki čudan način smirila. Ovog puta, čula sam sebe kako kažem:
Stani. Ne mrdaj. Da se nisi usudio koristiti tu stvar.
Istog trenutka, kao da je netko izgovorio magičnu riječ, stigla je pomoć. U obliku sove. Dviju sova. Uz hukanje pojavile su se iz otvora stubišta i sjurile na nesretnika koji je u strahu od lepeta njihovih krila i oštrih kandža ispustio nož i skljokao na pod pokušavajuću uz krajnji napor zaštititi svoje lice. Uzela sam nož. Kao da su baš to čekale, ptičurine su opet nestale u mraku. Možda ih tu nikad nije ni bilo. čovjek je još uvijek stajao zgrbljen ispred mene jecajući od boli ili straha, ili od obojega. Jedno rame bilo mu je spušteno, a ruka priljubljena uz tijelo i kako sam sad imala vremena da ga izbliže pogledam, primijetila sam da mu je košulja puna krvi.
Sve je u redu - rekla sam vrteći glavom zbog neobičnog prizora i svog čudnog ponašanja (Kako se mogu smiriti? Nikad nisam bila hladnokrvna i pribrana.) - otišle su.
Nastavio je cviljeti držeći se zdravom rukom za glavu.
Što radiš ovdje? - upitala sam.
Ispričavam se, gospođo, ispričavam. Nisam znao da ovdje ima ljudi. Samo sam se htio skloniti.
Što ti se dogodilo?
Ispričavam se, gospođo. Idem ja sad.
Ne možeš otići u takvu stanju. Reci mi što se dogodilo.
Pucali su na mene, gospođo.
Tko je pucao na tebe? Gdje?
Na farmi gosp. Jouberta, gospođo. U nedjelju navečer. Onamo smo krenuli da prebacimo jednog prijatelja koji sa mnom radi na farmi, gospođo. Onda se veliki broj farmera u svojim džipovima dao u potjeru za nama, pregradili su nam put, mi smo skrenuli


23 deus ex machina (lat.) - doslovno: bog iz stroja; nenadano rješenje problema
prema ravnici, oni su zapucali, pogodili mene u ovu ruku, ali smo uspjeli pobjeći. Ispričavam se, gospođo, ali sad me jako boli.
Casperove zabavne igre. čovjek možda laže, ali ja sam donekle na svoj tvrdoglavi način sklona povjerovati u njegovu priču. On je postariji čovjek i izaziva samilost, nesumnjivo je bezopasan i glupo sam se osjetila što sam se malo prije toliko preplašila.
Što je bilo s ostalima?
Napravio je pokret koji se mogao svakojako protumačiti.
Hoće li sad gospođa nazvati policiju?
Neću, naravno.
Pružila sam mu nož.
Skloni ovu stvar prije nego što se netko povrijedi. Da vidimo što je činiti.
Trui, pomislih s velikim olakšanjem. Ona će znati što treba učiniti. Dok sam išla hodnikom prema sobi gdje su se smjestili ona i Jeremija, osjetila sam se krivom. Upadam li ja već u južnoafričku klopku ako pretpostavljam da Trui, samo zato što se ovdje nalazi, mora automatski biti na raspolaganju? Pokušavam sebe uvjeriti da joj se obraćam kao ženi, kao jednoj majci, pametnoj i praktičnoj ženi, a ne nekoj služavcki; međutim, kad sam na prstima ušla u sobu i bacila pogled na dva tijela pod sivim pokrivačem koja su mi bila nalik na tijesto za kruh koji treba narasti preko noći, osjećaj krivnje probode me kao nož. Poniznost, poslušnost roba koji se je naviknuo trpjeti. Ali riječ rob nije ono što želim reći. Riječ lyfeiene na afrikaans jeziku ide do dna stvari - „posjedovno tijelo‖. Uvijek tu, spremno da se njim poslužiš, na raspolaganju po nečijoj volji.
Gospođice Kristien?
Trui se pridigne trljajući oči. Probudila se sama. Spremna za uporabu. Nema potrebe da se osjećam krivom.
Nas dvije, ja još uvijek odjevena, Trui u Anninoj spavaćici koju je prebacila preko bijele podsuknje u kojoj je spavala, pregledasmo u kupaonici ruku stranca. Primijetila sam da je Trui sumnjičava prema cijeloj stvari, pokušavam izbjeći razgovor usmjerujući svu pozornost na ranu. Ružno je izgledala, bila je upaljena; morali smo razderati košulju. Kad smo počeli prati njegovu ruku u mlakoj vodi, on je ustuknuo, ali se poslušno podvrgnuo našoj njezi dok smo primjenjivali sredstvo za dezinfekciju koje smo pronašli među velikim zalihama u potkrovlju.
Što misliš, Trui? - upitala sam je kad smo na ruku počeli stavljati zavoj koji smo također uzeli u Ouminoj sobi. Završila sam davanje pomoći injekcijom morfija striktno se držeći uputa liječnika. U svakom slučaju, odlično za praksu.
Izgleda gore nego što stvarno jest, gospođice Kristien. Samo je meso u pitanju. Kost je čitava. Što se to dogodilo?
Nesretni slučaj - brzo sam odgovorila. Nema potrebe za širim objašnjenjem. Možda je manje lakovjerna od mene. Vijesti o pucnjavi proširile su se okrugom i nisam bila sigurna koju je verziju čula. Ako joj uđe u glavu da je ovaj čovjek terorist, može doći do problema s kojim se ja u ovom trenutku ne mogu suočiti.
Kako se to dogodilo? - Trui je bila uporna.
Bili su u lovu. On je naletio.
Poznaješ li ga?
čula sam za njega. Anna mi je rekla.
Zastala je, očito je nisam uvjerila, ali nije bila ni sigurna smije li mi protusloviti.
Molim te, Trui - promijenila sam taktiku - ja te trebam. Sad imamo dvoje pacijenata i ne mogu sama.
Kuda ćemo s njim? - upitala je. Još uvijek se durila, ali njezin otpor je popustio.
U podrum. Nikomu neće pasti na pamet da ga onamo traži.
Zašto ga ne smiju naći? - upita ona oštro. Odjednom dobijem nadahnuće.
Casper ga ne voli. Ti znaš kako može biti težak. Ako se mi žene ne držimo zajedno... Sjenka razumijevanja na njezinu naboranu licu.
Sići ću dolje i pripremiti mu krevet.
Ne, ja ću se za njega pobrinuti. Ti sjedni malo kod Oume.
Smije li se znati njegovo ime? - upita ona kad smo izašli vani.
Jacob - rekao je tiho čovjek - Jacob Bonthuys.
Pazi, Jacobe Bonthuysu, kako se ponašaš - reče Trui - ovdje žive pošteni ljudi.

2.

Casper je stigao s prvim svjetlom dana. Sjedila sam na stolici blizu Oumina kreveta. Utišala sam nesnosni zvuk radija i isključila telefon nakon jednog glasnog i iritantnog razgovora koji je provjeravao. U tišini koju je samo remetilo neujednačeno staričino disanje i ja sam, izgleda, zadrijemala. Najprije me je probudilo burno gakanje gusaka koje je pokrenulo bujicu uspomena: na naše posjete njihovim gnijezdima usred agresivna lepetanja raširenih krila i nasrtaja kljunovima; na kolone guščića koji se ljuljuškaju na tamnozelenoj vodi; na njihov blatnjavi izmet između prstiju naših nogu, jedinstvene boje, koji smo duhovito nazvali „guščja kaka―. Gakanja bi izazvalo erupciju glasova drugih ptica. Za nekoliko sekundi začujem zujanje motora Land Cruisera koji se, kao i obično, uz škripanje guma zaustavio na šljunku ispred kuće.
Prije nego što sam se sasvim razbudila, skočila sam na noge i nakon što sam na brzinu navukla ogrtač, požurila sam niz stube svjesna da moram spriječiti Caspera da otkrije našeg stanara. U podrumu sam našla potpuno izbezumljena Jacoba Bonthuysa koji se stisnuo uza zid.
Tko je to? - upitao je.
Posjetitelji - rekla sam mu - ostanite ovdje. Ne pravite buku, otići će oni.
Došli su po mene.
Nisu, gosp. Bonthuys. Nitko ne zna za vas. Nitko neće saznati ako ostanete mirni. Dogovoreno?
Gore u hodniku začujem Caspera kako glasno viče:
Kirstien! Kirstien, jesi li u redu? Gdje si, dovraga?
Šutke, brzim koracima potrčim uz stube i zatvorim za sobom vrata sjećajući se na trenutak mog davnog susreta s njim na istom mjestu. Onda se, slijedeći zvuk njegova glasa, vratim u gornji dio zgrade. Ispred vrata Oumine sobe kažem iza njegovih leđa:
Caspere! Što si digao takvu galamu?
Isuse, Kristien. Ne smiješ se tako prišuljati iza mojih leđa, mogao sam...
Je li se što dogodilo?
Nije. Ali ozbiljno smo se zabrinuli za tebe. Zašto nas nisi nazvala telefonom?
Nije bilo razloga.
Rekao sam ti - svakog sata, mi smo te stalno zvali od pet sati, ali nije bilo odgovora.
Isključila sam telefon nakon što si nas nazvao u dva ili tri sata noću. Radio sam također ugasila. Pravilo je preveliku buku. Oumi je potreban san. A onda dodah odsječno:
Meni također.
Dovraga, zar ti nije jasno...
Nije.Ti si taj koji ne shvaća da sam savršeno sposobna starati se o sebi. Na prilazu kuće nalaze se čuvari. Ukoliko nešto krene po zlu, u što sumnjam, mogu zatražiti pomoć. Ukoliko se ne počneš ponašati kao odrasla osoba, reći ću čuvarima da ti zabrane prilaz.
Stani, molim te - kao što se moglo i očekivati, njegov umiljati glas promijenio je ton
zar mi nećeš ponuditi kavu?
Možeš je sebi skuhati u kuhinji. Prvo moram nešto staviti na sebe.
I ovako dobro izgledaš, Kristien.
Još bolje ću izgledati kad se umijem.
Njegove oči pređu preko mog tijela kao dvoje turista koji razgledavaju znamenitosti, zadovoljni što je sve kao što piše u turističkom vodiču.
Onda, čekat ću te u prizemlju? - namigne mi.
Vjerojatno ćeš dugo čekati. Imam toliko posla.
Kristien - opet se osjetio povrijeđenim i mogao je postati opasan - zašto si tako zlobna prema meni? Što imaš protiv mene?
Zaista ne znaš?
Ljuta si na mene zbog Anne, zato što više nije onakva kakva je bila. Je li to razlog?
Bojim se da nije tako jednostavno, Caspere - rekla sam. - Naravno, tužna sam zbog Anne, ali ja nisam odgovorna za nju. Na njoj je da sredi svoje probleme. Nije na meni.
Njegovo lice sasvim se približi mome licu, mogla sam osjetiti njegov dah. Zaudarao je.
Da nisi kojim slučajem ljubomorna?
Ljubomorna? - upitah zaprepašteno. - Pobogu, na koga?
Od prvog dana - reče on - nisi mogla podnijeti što sam se oženio baš Annom.
Sretna sam što sam to konačno saznala.
Slušaj, Kristien...
Caspere, ono što ne podnosim kod tebe nema veze sa seksom. Uostalom, sigurna sam da si loš ljubavnik.
Jesi li to čula od Anne? - upita agresivno.
Ne mora mi to reći. U svakom slučaju, ona je i previše odana. Ali, Caspere, ne radi se o tome. Ono što mi ide na živce je tvoja jadna potreba za stalnim dokazivanjem.
Slušaj, mala, mogu ti pokazati neke stvari...
Caspere, već si to napravio. Zar si zaboravio? Otad sam vidjela bolje od toga.
Kravetino!
Nimalo originalno, pomislih; vjerojatno je i on to pročitao na mom licu sudeći po načinu kako se okrenuo i teška koraka sišao niz stube. Ostala sam na vrhu stuba dok nisam začula škripu njegovih koraka po šljunku, lupu vrata na kolima i paljenje motora. Nakon toga vratila sam se u Ouminu sobu, ali ona je još uvijek, hvala Bogu, mirno spavala premda je prošla jedna mučna minuta prije nego što sam ustanovila da zaista diše.
Iz susjedne sobe uzela sam odjeću i otišla do kupaonice. Zastao mi je dah od hladne vode ispod tuša, ali sam zabacila glavu unatrag i prepustila se mlazu vode želeći sa sebe potpuno sprati kiselkasti spomen na Caspera. Dobro sam se nasapunala i zatim snažnim pokretima isprala. Tako se prepuštajući, polako sam povratila sigurnost, osjećaj novog otkrivanja, vraćanja k sebi, kao da ta voda koja teče niz moje tijelo ponovno ga stvara i oblikuje, čini me čitavom, netaknutom, čilom i živom. U vodi sam se prepoznala. To sam bila ja.

3.

Kad sam se vratila, Ouma Kristina je bila budna i u bolovima. Trui ju je pokušavala smiriti. Držeći se uputa koje sam jučer zapisala kod liječnika, promijenila sam infuziju i obje smo učinile sve moguće da joj smirimo boli; ona je to hrabro podnijela, jedva je pustila glas, ali očito je bilo da strašno pati. čak i nakon prošle noći to krhko tijelo, iscrpljeno patnjom, kao da je još više propalo. Premda su joj oči bile otvorene, gledala je u nas kao da se nalazi daleko, izvan našeg dosega. Počela sam si predbacivati što sam je poslušala i dovela kući. Nikad nisam mogla trpjeti bol drugih ljudi, bježala sam daleko od ranjenih ptica ili životinja, od rođaka s izguljenim noktom, od Anninih krvavih šaka nakon pada na slomljeno staklo, čovjeka krvava lica koji je došao kod mog oca. Jednom sam pala u nesvijest kad sam ugledala prestravljene oči noja koji je ugibao u grčevima jer mu se vrat zapleo u žičanu ogradu.
Srećom, dnevna bolničarka, naoko nespretna, koščata bogomoljka stigla je na vrijeme, u osam sati, i nakon što je promijenila zavoje, što je meni bilo nepodnošljivo gledati, njezina šprica smirila je Oumu i donijela joj san na oči.
Prije nego što se prepustila snu, Ouma mi je kratko mahnula rukom da pristupim bliže.
Približila sam uho njezinim usahlim ustima.
Danas moramo početi s radom - šapnula je odlučnim tonom.
Da, da, svakako - rekla sam toliko da je utješim, jer njezine su se misli vjerojatno već počele gubiti dok je polako tonula u san.
Ozbiljno ti kažem - kazala je ona začuđujućom snagom volje.
O kakvom radu govoriš, Ouma?
Imam ti mnogo toga ispričati. Sve moraš zapisati prije nego što odem. Imaš li neku bilježnicu?
Nemam, Ouma, ali...
Onda je nabavi. Brzo. Ovog poslijepodneva mi ćemo... - njezin glas se gubio.
Poslije će biti dovoljno vremena.
Neće. Vrijeme istječe. Radi se o mojoj oporuci.
Ali Anna mi je rekla da već imaš oporuku.
Ovo je nešto drugo. I vrlo je važno.
Hoće li ti biti dobro ako sad odem?
Hoće. Samo ostavi otvoren prozor za ptice.
Prepustila se snu otvorenih usta. Lice koje tako dobro poznajem postalo je lice osobe koju ne poznajem. Bilo je grozno. Isto tako i toliko privlačno da nisam mogla odvratiti pogled.
Sve će biti u redu, gospođice - rekla je bolničarka. Sitnim koracima počela je kao neki nezgrapni kukac koračati naokolo dok se konačno nije smjestila, na moju veliku radost, u fotelju pokraj kreveta i iz torbe izvadila neki šareni časopis.
U kuhinji sam našla Trui kako doručkuje, šalice kave, kriške kruha i džem od kajsije, sa Jeremijom i njihovim sinom Jonniem. Otac ustane unatoč reumatičnim nogama. Sin me je samo mrko pogledao, ali s rukama na rubu stola, po svoj prilici spreman da pobjegne ili da ustane i dobaci neku psovku.
Molim te, sjedni - rekla sam Jeremiji. On je i dalje nespretno stajao na nogama.
Pristavila sam kotlić da se zagrije voda i odrezala jednu krišku kruha; jučer smo nabavili nekoliko najosnovnijih namirnica. Kad je voda proključala, napravila sam ekspres kavu i privukla stolicu do Trui.
Smijem li se priključiti?
Ona se nervozno nasmija; muškarci su buljili u mene, Jeremija zbunjeno, a Jonnie sumnjičavo i odbojno.
Molim vas, sjednite - još jednom sam ponovila.
On se samo prazno osmjehnuo, promrmljao nešto kao da je upravo završio, Trui je sklonula njegov i svoj tanjur sa stola, ustala i krenula prema sudoperu.
Zbunjena, pokušala sam smisliti što bih rekla, ali sam samo pogoršala stvari.
Očekuješ li željno izbore, Jeremija?
Ne bih znao, gospođice.
Jonnie se s prijezirom oglasi. Nije dignuo glavu.
Nakon sljedećeg tjedna život će se sigurno izmijeniti - nespretno sam nastavila - doći će nova vlada.
Mi ćemo i dalje primati naredbe, gospođice.
Ali bit će to drukčija vlada.
On odmahne glavom, očito nije bio uvjeren.
Ostaje da vidimo, gospođice.
Ja vas molim...
Ali, kakve li koristi?
Jonnie je i dalje trpao kruh u usta, pohlepno pio kavu spuštene glave, mrka pogleda.
- Jonnie - rekla sam izgovarajući njegovo ime na ispravan, engleski način, što je možda bilo pogrješno ili nije - jesi li završio školu?
Nešto je samo progunđao, ali je Trui odgovorila umjesto njega:
Završio je školu, gospođice Kristien, još prije dvije godine, i to sa dobrim ocjenama, ali ne radi.
Jeste li pomišljali na sveučilište? - upitala sam.
Joj, gospođice Kristien - reče Trui - a odakle nam novac?
Mama - upozori je on ne dignuvši glavu.
Možda će se situacija promijeniti nakon izbora - rekla sam veselim glasom.
Na koji način? - u njegovu glasu osjetio se neprijateljski ton, ali barem je odgovorio.
Ne znam. Sigurno će biti pogodnijih prilika, otvaranja novih poslova, novih mogućnosti. Ako hoćeš, možemo se raspitati.
Mi? - prezrivo se nasmijao.
Njegovo lice nije više bilo naduto, ali su masnice još bile vidljive; njegove oči, jedno oko bilo je podliveno krvlju, prkosno su me promatrale.
Malo je trebalo da izgubim živce, ali bila sam uporna.
Mogu porazgovarati s nekim ljudima...
Odjednom sam osjetila mučninu jer ono što sam rekla zvučalo je kao da govori netko
„bijele kože―.
Ništa nije rekao, samo je sjedio bez pokreta, prkosna izraza na licu, dok je u njemu sve tinjalo.
Nisam više mogla odstupiti.
Radila sam za ANC24 kad sam otišla u inozemstvo - rekla sam gledajući pravo u Jonnieja.
Jeremija se nije pomaknuo na stolici. Trui je prestala brisati tanjur koji je upravo oprala.
On je i dalje šutio, ali nešto se na njegovu licu promijenilo. Trui je onda rekla:
Ali, gospođice Kristien, oni su obična banda terorista.
Mama, ti si zaostala za vremenom - otrese se Jonnie na nju.
Hej, pazi što govoriš - reče Jeremija - s majkom se tako ne razgovara. Onda se blagim glasom, nemoćno, obrati meni:
Ispričavam se, gospođice Kristien. Dignula sam ruke.
Dobro - rekla sam i odgurnula stolicu - nemojmo se oko toga svađati. želim samo reći da bih voljela pomoći Jonnieju ako nešto smislimo. Druge stvari treba sad riješavati.
Ustala sam izbjegavajući pogled mladog čovjeka.
Moram poći do grada. Trui, hoćeš li mi pomoći napraviti popis stvari potrebnih za kuću?
Bez zastoja da bi predahnula, kao da je ovaj trenutak cijelo vrijeme čekala, Trui počne monotonim glasom nabrajati, naglašujući svaki artikl potezanjem svoje haljine:
Ajax, Ariel, Orno, Sunlight liquide, mlijeko, voćni sok, zobene pahuljice, brašno, sol, crni papar, riža, kukuruzno brašno, a trebat će nam i malo mesa i povrća...
Stani! - zaustavila sam je bespomoćno - moram uzeti olovku i papir, to je na gornjem katu...
Sve se nalazi ovdje - reče ona i okrene se da bi uzela komad papira s prozorske daske iza sebe.
Gospođice Kristien - ovog puta to je bio Jeremija - moramo uzeti drugo vozilo. Nije dobro voziti se u grad u mrtvačkim kolima - zatresao je svojom sijedom glavom.
Ali to si radio svih ovih godina.
Ovo nije pravo vrijeme.
Bojim se da nemamo drugog izbora.
Ja vam kažem, ovo nije pravo vrijeme. Ispod njegova ponizna držanja osjetila sam čeličnu volju.
žao mi je - ovo me je dovodilo do očaja - moraš zaista pokušati razumjeti.
U šupi je stara konjska zaprega.
Nikako! - bila sam kategorična. - Do grada ima preko dvadeset kilometara. Nemamo cijeli dan na raspolaganju. Osim toga - rekla sam pobjedonosno - ni konja više nemamo.
Ali ima nojeva - nije se dao smesti.
Pogledala sam ga zapanjeno. U jednom trenutku, štosa radi, bila sam u iskušenju.
Međutim, možda na žalost, razum je prevagnuo.
Ne dolazi u obzir - rekla sam mu.
Ja neću voziti mrtvačka kola.

24 ANC - Afrički nacionalni kongres, najmnogobrojnija stranka afričkih nacionalista koja se uspjela izboriti za slobodu crnaca Južne Afrike.
Ja ih vozim već nekoliko dana, onda ću ponovno.
Drugo je to. Sad ovdje živite. Ne smijem vam dati ključeve, gospođice Kristien. Stara gospođa je rekla da je moj posao da vozim i ja ću voziti.
Tata, dođavola, daj joj ključeve! - odjednom će Jonnie. Svi smo ga pogledali iznenađeni.
Nakon što je dugo šutio, Jeremija se okrene prema meni što je mogao s više dostojanstva.
Uzmite vaše stvari - rekao mi je - ja ću vas voziti.

4.

Potpuno sama, oslobođena pritiska prethodnih posjeta, ponovno otkrivam selo svoje mladosti ispod ružne vanjštine novog bogatstva i potpunog nedostatka ukusa modernog grada. Pojedine zgrade zbilja su nestale, ali u većini slučajeva fasade su samo „renovirane‖, semafori postavljeni, garaže modernizirane po novom ukusu, natpisi povećani da budu slični nekom pograničnom gradu u Americi. Ispod površine starinski svijet i dalje posluje starinskim tempom. Banka, dućan mješovite robe, ljekarna, mesnica, pekarnica, domaći proizvodi, modni proizvodi Shapiro, crkva.
Unutrašnjost banke puna je života, ali klijentela je i dalje domaća: dostavljači, domaćice, nekoliko žena obojene kože s kosom punom velikih raznobojnih viklera koji vire ispod doeka, veća skupina farmera koji u kutu razgovaraju o svojim poslovima, mlađi svijet u šorcu, šarenim kaubojskim košuljama i dugim čarapama, nabreklih mišića na nogama i rukama, stariji u kaki odjeći, s gornjim dijelom čela bijelim jer ga je zaštitio šešir. Moj dio posla se odužio; nemaju iskustva u deviznom poslovanju pa mi je na kraju rečeno da se vratim idućeg dana.
U velikoj samoposluzi, koja je zamijenila dućan mješovite robe iz moje mladosti, biram artikle držeći se strogo Truina popisa, a zatim odlazim do odjela pisaćeg pribora gdje sam odabrala debelu bilježnicu tvrdih korica crne boje, ne baš primjerak u kojem će se rađati besmrtna proza, ali očekujem da će poslužiti svojoj svrsi. Iz najskrivenijih dijelova prošlosti naviru uspomene na subotnje dane kad se čitava hrpa rođaka vozila u stražnjem dijelu Oupina kamiona, kao i na bijednog starca iza pulta čija je mlada žena pobjegla s nalickanim ljubavnikom. Obišla sam i druga mjesta, najviše da udovoljim svojoj znatiželji: ljekarnu u vlasništvu gosp. MacGregora, čiji je najstariji sin, u godini moje mature, poginuo od struje pokušavajući zamijeniti električnu instalaciju u očevoj kući, što mi je kasnije dalo ideju da svima kažem da ga je na to navela njegova neuzvraćena ljubav prema meni; mesnicu, čiji je vlasnik, kad sam još bila mlada, bio dlakavi gorostas koji bi svakog petka navečer premlatio svoju ženu i petoro djece, o čemu su sutradan svjedočili krvavi tragovi; pekarnicu, odmah u susjedstvu, koja je posvud bila poznata po laganim štrucama kruha sve dok pekarov sin, jedna podla svinja, nije bio zatečen na djelu kako onanira nad tijestom (zbog tog se, mudro su šaputali po cijelom okrugu, tijesto tako dobro dizalo); dućan domaćih proizvoda u kojem se teta Mavis proslavila pekmezom od zelenih smokava, koji je bio bez premca sve dok se nije otkrilo da je koristila plavi vitriol za ljepšu boju.
Upravo sam prebirala po policama gdje su se nekad sjajile smokve kao zelene misli u zelenoj hladovini kad mi priđe jedna od onih žena koje svuda zabadaju nos i kojih ima u izobilju na takvim mjestima:
Mili Bože, je li to jedna od Mullerovih djevojčica - ustrajući i dalje kad sam se pravila da nisam razumjela - Annina sestra, kći Ludwiga i Louise?
Od takve vrste upada u moj životni krug uvijek sam bila na oprezu. Prije nego što sam odgovorila, olakšanje je stiglo u obliku nove pridošlice, žene impresivnih proporcija, u ljubičastoj i zelenoj odjeći, koja je ushićeno povikala netom je prešla prag:
Jenny! Hannie! Freda! Jeste li čuli novosti...?
U jednom crnačkom naselju, prije nepunog sata, upravo sad, jednog farmera koji je dostavljao kukuruzno brašno nekoj prodavaonici, zaustavila je gomila prosvjednika. Nitko ne zna što se dogodilo, malo je nade da se uspio spasiti. U ovim vremenima, u crnačkom
naselju, od koga bijeli farmer može očekivati pomoć? Zasad se jedino zna da je njegov kamionet uništen, do kraja izgorio, ostao je tek crni kostur koji se dimi. Stvarno, ovaj narod. Što će se sad dogoditi? Nastat će pakao, u to možemo biti sigurni. Na moju sreću, nastalo je kokodakanje, kao one noći kad je u Oumin kokošinjac upao šakal, i ja sam uspjela pobjeći.
Vani na ulicama vladala je tišina i spokoj; mirno sunce me je smirilo iako sam u dubini trbuha i dalje osjećala hladnu kašu koju nisam mogla probaviti. Jutro je izgubilo svoj sjaj. Uznemirena zbog vijesti, u razdoru između današnjice i sutrašnjice, produžila sam dalje svojim putom.
Jednu ulicu dalje, stisnut između dvaju neukusno uređenih izloga, nalazio se ulaz u dugačku, usku prodavaonicu Issyja Shapira koja je nekoć bila simbol visoke mode u gradu, kako ju je zamišljala obitelj Shapiro - Issie, Miriam i njihovih pet lijepih kćeri. Pa ipak, svi Afrikaneri u okrugu javno su je izbjegavali zato što su bili židovi; jedino bi uoči gradonačelnikova prijama svi onamo nagrnuli razbacivajući se novcem oko uvoznih artikala posljedne mode. Majka je uporno izbjegavala nogom stupiti na to mjesto; otac je bio član Broederbonda, moćnog bratstva koje je bilo garancija provedbe zakona rasne čistoće, tako da se ljudi poput nas nipošto nisu smjeli vidjeti da zalaze na posjed obitelji koja je, ma što kazali, snosila odgovornost za smrt Isusa Krista. Samo jednom sam posjetila taj dućan, i to one godine kad sam konačno uspjela uvjeriti najbližu obitelj da mi je grudnjak obvezno potreban. Prema očekivanju, majku nisam uspjela uvjeriti, čak i kad sam joj rekla da će snositi krivnju ako moja leđa ostanu zauvijek zgrbljena zbog tereta koji moraju nositi. Annu je to strašno veselilo i znala je izabrati najgori trenutak da s podcjenjivanjem primijeti kako se radi samo o bubuljicama. Samo me je Ouma shvatila ozbiljno i jednog lijepog jutra naredila je Jeremiji da nas u crnom Chrysler u svečano odveze u grad. Odlučno me je uvela u Shapirovu jazbinu nemorala. Ouma nikad nije dijelila obiteljske predrasude prema židovima. Dapače, u mnogim dvorcima podignutim na području uzgoja nojeva postojao je na verandi kutak, poznat kao „prostor za židove―, koji je, noću i danju, svaki židovski trgovački putnik mogao koristiti bez poziva, sve dok ne završi posao na farmi. I tako, jednom kad je donesena odluka, Ouma, nimalo oklijevajući, smjelo me je odvela do Shapirova velikog dućana gdje su nas uzbuđeno dočekale stare žene ispuštajući oko sebe u predvečerje teški i opojni miris pudera i kolonjske vode. Uvele su me iza zavjese u neuredni prostor i ponudile na izbor pet-šest grudnjaka beznadno velikih brojeva. Gledano unatrag, sigurna sam da je i Ouma teško mogla zadržati ozbiljno lice kad je ugledala moje bradavice koje su vjerojatno imale oblik, veličinu i boju njuškica malih miševa; međutim, držeći se forme, svečano je prišla cijelom postupku probanja, namještanja, mijenjanja i pipkanja dok nisam pronašla ono što mi treba. Sjećam se kako sam duboko i demonstrativno uzdahnula kad smo napustili bijedni kutak i kad sam rekla:
―Oh! kakvog li olakšanja‖, a ouma Kristina je bila barem onoliko ponosno koliko i ja. Otad je u mom sjećanju to mjesto zauvijek ostalo Meka mode, Aladinova pećina neusporediva sjaja. Kakva li razočaranja kad sam odlučila ući unutra, više iz znatiželje nego prkosa ili potrebe, i naišla na usku, slabo osvijetljenu, bijednu malu staromodnu rupu još uvijek u vlasništvu članova iste obitelji; sličnost je očita, crne, vrlo crne oči, blijeda koža boje obrana mlijeka, posebice kad se usporedi s preplanulom kožom u našoj obitelji koju smo nemarno prepustili suncu, premda uspomena na nekadašnje ljepotice nije više bila tako uvjerljiva. Okrenula sam se u nadi da me žene okupljene oko blagajne nisu prepoznale i izašla van izlažući se bešćutnom bljesku ulice.
Zatim crkva od pješčenjaka s visokim bijelim zvonikom. Nisam pokušala poći dalje od ulaznih vrata. One ljetne nedjelje kad su nas bez milosti tjerali nositi šarene haljinice koje privlače pozornost, s trakama, vezicama svezanim u čvor i nizom volana, jer je svaka majka nastojala da njezina mladunčad nadmaši ostale: kad je moja kosa bila straga vezana u pletenice tako čvrsto da su mi oči postale uski prorezi puni suza, one beskonačne Božje službe po vrućem vremenu, neusklađeno pjevanje (jedino je naša majka, koristeći svoj predivni sopran, čitala pjevajući na sav glas, dok bismo se mi skutrili od srama zbog ostalih članova rodbine koji su se oko nas gurkali, hihotali i došaptavali), zamorne molitve i pastorov glas koji se dizao i spuštao, čas jačao, čas slabio, govoreći o ognju i sumporu,
leleku i škripanju zubima, na vjekove i vjekove i jebeni amen, mili Bože, koliko sam mrzila te nedjelje! Nije bilo načina kako ih izbjeći (osim, vrlo rijetko, ako bih uspjela nagovoriti Oumu da uvjeri majku kako sam nasmrt bolesna). To bi se redovito završilo obiteljskim svađama, bijesnim prijetnjama i opomenama, često pljuskama, a ponekad i pravim batinama po povratku kući. Do jedine promjene došlo bi u nedjelji za vrijeme pričesti kad djeci nije bio dopušten pristup u crkvu, već bi skupno bila smještena u salu za posebne službe. Ponekad bismo se iskrali i ušuljali u stražnji dio crkve i odatle sa strahopoštovanjem pratili teatralno odvijanje ceremonije pričesti, dodavanje pehara i srebrnog pladnja s kockicama suhog bijelog kruha. Jednom smo ili dvaput, obično radi izazova, riskirali (u to smo sto posto vjerovali) svoj život ulazeći kradom u sakristiju dok su se naši roditelji sa sebi ravnima motali naokolo izvan crkve izmjenjujući novosti i ogovaranja; mi bismo kušali ono što je ostalo na dnu pehara i jeli mrvice znatiželjni hoće li se pretvoriti u tijelo i krv; u sjećanju mi je ostala jedna zgoda kad smo uvrebali miša kako s komadićem kruha trčkara naokolo i kad je nekoliko najmlađih iz naše paklene horde izletjela iz crkve i dotrčala do odraslih vičući da je miš pojeo Isusa, pojeo Isusa. Ubuduće sam uvijek bila fascinirana ostatcima hrane.

5.

Morala sam saznati što se dogodilo s čovjekom čiji je kamionet bio spaljen. Možda sam trebala otići na policiju, ali budući da sam toliko godina bila navikla smatrati policiju svojim neprijateljem, sličilo bi to na čin izdaje. (Ali, mili Bože, koga? Zašto?) Mogla sam ući u bilo koju radnju, vijesti su se dotad sigurno proširile cijelim gradom, no, nisam se mogla suočiti s živim ogovaranjem. Ne zbog toga što možda nitko neće znati što se zaista dogodilo, već zbog ustručavanja od vivisekcije koja prati takve priče. Za boga miloga, nisi li ti jedna od Mullerovih djevojaka? Annina sestra, kći Ludwiga i Louise ..? Jedna mala informacija prerasla je veliki pothvat.
Pokupila sam vrećice i pakete iz robne kuće i uputila se, jedva ih noseći, do mrtvačkih kola koja je Jeremija promišljeno parkirao ispod stabala papra blizu crkve. Napustio je stube ispred jedne zgrade gdje se sklonio pušeći lulu, praveći se da nema nikakve veze sa sjajnim Chryslerom, i pomogao mi utovariti sve namirnice, nimalo oduševljen.
- Možeš li se zaustaviti kraj Annine kuće? - upitala sam.
Jeremija nešto promrmlja i sjedne za volan. Zasjeo je visoko na malom poderanom jastučiću od baršuna da bi mogao vidjeti preko ploče s instrumentima. Dok smo se vozili ulicama, skupine ljudi koje su se zadržale na uglu ulice ili na pločniku, bojažljivo su zurile u nas; mi smo kao kobni predznak, strepnja savjesti koja prolazi gradom i Jeremija se osjećao osramoćenim. Kad je grad ostao za nama, pritisnuo je gas. Bila sam sigurna da nikad nije brže vozio i bila sam dojma da je samo čekao na moju reakciju, ali ja sam mu uskratila to zadovoljstvo. Dok smo se vozili, nojevi su pratili naše kretanje. Skupili su se duž ograde koja je bila podignuta s obiju strana duge ravne ceste, istegnutih vratova, njihove oči s dugim trepavicama kao u modnog manekena treptale su, krila mužjaka s bijelim vršcima bijahu malo raširena, perje našušureno od vjetra što smo ga napravili u prolazu. Mi znamo, govorile su te oči, i te kako znamo, mi znamo, ali nećemo reći.
Kao što sam i očekivala, Caspera nije bilo kod kuće; Anna još ništa nije saznala. Međutim, tražila je da svakako ostanem na ručku. Jeremija se negdje udaljio i dok smo Anna i ja ulazile u kuću, primijetila sam kako čuči pokraj kokošinjca očito dajući nam na znanje da je dodir s ljudima, koji ga, vjerujem, u većini slučajeva uglavnom ne oduševljava, posljednja stvar koja mu treba u ovom trenutku.
Upravo kad smo Anna i ja sjele za stol, ušao je Casper, neobično miran (djeca su jela u kuhinji, ovog puta tiho, što je za svaku pohvalu), nisam ni čula kad je stigao. Pretpostavljam da nije primijetio iza kuće mrtvačka kola koja su stajala ispod stabala jer je malo zastao kad me je ugledao, držeći se više nepovjerljivo nego neprijateljski.
Što radite ovdje? - upitao je.
Samo izmjenjujemo ženske tajne.
Njegov pogled pokazivao je oprez i nepovjerenje.
Koje, na primjer?
Ništa - rekla je Anna nudeći obraz na poljubac, što on nije primijetio - ništa važno.
Naravno da je važno - uključila sam se ja budući da mi je zasmetala njezina poniznost, onda sam ga pogledala pravo u oči - jedino, to te se ne tiče.
Njegove oči su se malo suzile.
Razumio sam.
Anna brzo promijeni temu:
Što se dogodilo u naselju, Caspere? Kristien mi je rekla...
Gdje si to čula? - upita on optužujućim tonom.
Bila sam u gradu. Što se dogodilo farmeru? Tko je on? Je li pobjegao?
To je sad rat - rekao je zategnuta glasa.
Oko njegovih usta pojavila se bljedoća. Više me je ustrašila njegova mirnoća nego nenadani ispadi.
Jesu li ga ubili? - nisam popuštala.
Nisu - zatresao je glavom, izvukao stolicu na čelu stola i sjeo svom težinom. - Nisu, uspio je pobjeći - pogledao je u Annu. - Radi se o Victoru Henningu. Ni mušici ne bi naudio. Nestali su nakon što su to učinili. Prokleti divljaci. Htio sam onamo otići sa svojim ljudima. Ali, biste li vjerovali? Vojska je napravila kordon oko naselja, nikome ne dopuštaju približiti se. A kad nas trebaju zaštititi, gledaju na drugu stranu. Ja sam ih upozorio. Rekao sam im...
Kako je taj čovjek uspio pobjeći? - prekinula sam ga; više je vodio razgovar sa sobom nego s nama.
Na trenutak me je pogledao ne shvaćajući.
Taj čovjek, kako si rekao da se zove? Henning, rekao si da je pobjegao. Kako? Ja sam shvatila da se to dogodilo usred naselja?
Tako je. U maloj prodavaonici koja se tamo nalazi. Sve je izgorjelo.
I prodavaonica?
Tako je. Što si drugo očekivala?
Zar to nije prodavaonica za crnce?
Vjerojatno su posumnjali da je vlasnik doušnik, izdajica ili takvo što.
Što bi ti učinio da si pronašao izdajicu među svojim ljudima?
Kristien, molim te - javila se Anna. Duboko sam uzdahnula.
Samo pitam. Sad nam reci kako je Henning uspio umaknuti. Podignuo je krupna ramena izbjegavajući moj pogled.
Je li se pojavila policija? - upita Anna.
Naravno da nije. Previše se boje i ne žele riskirati - naposljetku me pogleda. Govore da se sklonio kod neke crne obitelji. Sakrili su ga dok se situacija ne stiša.
Anna spusti pogled na svoje ruke. Neko vrijeme nitko nije progovorio ni riječi.
Caspere, zašto stalno spominješ rat? - naposljetku sam progovorila.
Ako im ovo oprostimo...
Neki su ga napali, drugi su mu pomogli. Hoćeš li ih prepoznati kad izbije tvoj rat?
Primijetila sam da se opet spremio napasti me; malo sam se iznenadila kad to nije napravio. Pomalo zbunjen, otvoreno me je upitao:
Što očekuješ da ću učiniti?
Ako želiš znati, po meni, oni ljudi su ga napali zato što su tvoji specijalci skoro ubili jednog od njih.
To je bio terorist.
Nije, tek čovjek koji je u ljekarnu došao kupiti lijek.
Odakle si tako sigurna?
Vjeruješ li ti uvijek u najgore? - usudila sam se reći.
Slušaj, mala, dulje sam u ovoj zemlji nego ti.
Tim je više žalosno da ne uviđaš što se događa. Ponašaš se kao da se svijet uopće nije promijenio.
Kristien - njegov glas me je skoro preklinjao - za tjedan dana nestat će svijet koji poznajemo. Znaš li ti što će biti s nama?
Ti misliš da ćeš nešto promijeniti igrajući se rata?
Za Boga miloga, pa mi se borimo za naš život!
Caspere, nitko ti ne ugrožava život. Ti se jedino boriš za svoj ego. A to je bitka koju si već izgubio.
Borim se da zaustavim ono što će se dogoditi sljedećeg tjedna.
Znaš što - rekla sam - mislila sam za tebe da si barem praktičan čovjek. Sad počinjem u to sumnjati.
Što time želiš reći? - upitao je uvrijeđenim, agresivnim tonom.
Zar ne uviđaš? Ma što uradio, ma koliko sile upotrijebili ti i tvoja družina, vi ne možete zaustaviti svijet. Za tjedan dana, za još deset dana, imat ćete novu vladu u ovoj zemlji.
Ti misliš da ću je prihvatiti?
To je ono što pokušavam reći, Caspere. Prihvatio ti nju ili ne, to će se dogoditi. Jedino ti preostaje da se boriš ni za što i možda ubiješ nekoliko ljudi, ili da pomogneš da sve prođe mirno i da uspiješ sačuvati obitelj na okupu. Zato umjesto da sebe praviš budalom, zašto ne bi pokušao pomoći da stvari idu svojim tijekom?
Usmjerio je pogled na mene s nekog mjesta koje se nalazilo daleko iza njegovih očiju, iza ovog trenutka, ovog vremena, ovog mjesta.
Ti misliš li da sve znaš? - konačno se okomio na mene i ustao sa stolice. - E, pa ne znaš. Nemaš pojma o čemu govoriš. Kako bi i mogla? Ti si samo...
žena? Zbog toga si bijesan? To što dižeš glas na mene, ništa neće promijeniti. To ti sigurno neće pomoći da pobijediš.
Bijesno se povukao zgrbljenih ramena, kao da se brani. Anna je ostala sjediti grizući kažiprst i kada je primijetila da je gledam, nervozno se osmjehnula.
Nisi ga smjela toliko uzrujati - rekla je.
Krajnje je vrijeme da čuje istinu.
On će se samo na mene iskaliti - tiho je rekla i spustila pogled.
Brzo sam udahnula. Nisam htjela znati o čemu govori. Bila mi je muka.
Vjerojatno to zaslužujem - brzo je dodala, skoro sa strašću.
Ne budi toliko glupa!
Obuzdala sam se, zbunila i osjetila neugodno; sad se ja iskaljujem na njoj.
Molim te, Anna, poslušaj me. Moraš mu se početi suprotstavljati. Kimnula je glavom, ali me nije pogledala.
Je li te strah? - bila sam uporna.
Naravno, strah me je.
To je zato što mu dopuštaš da te zlostavlja.
Zar ti misliš da ja to želim?
Ovog puta pojavila se trunka ljutnje u njezinu glasu i ja sam neočekivano osjetila neko olakšanje. Nije sve izgubljeno za nju.
Baš to sam se pitala.

6.

Kad sam se vratila, Ouma je još spavala. Bolničarka je čitala neki fotoroman brzinom svilene bube koja proždire dudov list. Ponudila sam se zamijeniti je što je ona smjesta prihvatila ponijevši časopis sa sobom.
Prvi put otkad sam napustila London, razgovarala sam s Michaelom preko bežičnog telefona (još jedna Casperova mjera osiguranja) koji sam ponijela u svoju sobu; dok sam govorila, pokrila sam spravu rukom da ne bih probudila Oumu.
Ne mogu vjerovati - rekao je, glas mu je bio suh i odsječan, pun prijekora - prošlo je skoro tjedan dana.
Svaki dan sam pokušavala. Nikad te nema.
Sad, kad sam ga konačno dobila, zašto nema radosti, tek osjećaj razočaranosti, potreba za optuživanjem i vrijeđanjem? Moj razum govori jedno, usta drugo.
Ja sam stalno ovdje - rekao je glasom koji želi reći Ja sam u pravu, ti si u krivu.
Ne, nisi. Gdje si bio?
Ne vjeruješ mi? A gdje si ti bila?
Bože moj, nisam htjela da ispadne ovako.
Michaele, budi razuman.
A ti?
Kad je ovakav, mogla bih ga zadaviti. (A on mene...?) Pokušala sam normalno razgovarati.
Ovo je bio ludi tjedan.
Mogu zamisliti.
Pokušava li i on? Previše sam uzrujana da bih mu dopustila da se olako izvuče.
Ne, ne možeš - rekla sam - ovo nadilazi svaku maštu.
Kao da se time dičiš. Ponašaš se posesivno.
Nastala je kratka stanka. Onda je njegov glas postao opušteniji nego prije:
Odavde izgleda kao da će brod brzo potonuti. Prvi put sam osjetila da je zaista zabrinut.
Kad ćeš se vratiti? - upitao je.
Ne znam.
Kako ti je baka?
Loše - uzdahnula sam - ali dobro se drži. - Je si li ti dobro? - promijenila sam ton.
Radim mnogo.
Ova uljudnost mi teže pada od prijašnje ljutnje.
Nešto je govorio. Nisam ni slušala. Na pola rečenice ja sam ga prekinula:
Molim te, Michaele... - onda sam stala, uzrujana, zbunjena.
Što si htjela reći?
Ništa.
Ništa. To je plemenita misao.
Što si to, zaboga, rekao?
To je bio citat.
Dođavola, Michaele, možeš li se na trenutak prestati služiti tim literarnim tonom?
Je si li znala - rekao je - da je u engleskom jeziku iz doba kraljice Elizabete riječ
―ništa― bila eufemizam za riječ „pička‖?
Molim te!
Kratko se nasmijao, a onda nastavio citirati: Gospođo, dopuštate li da legnem između vaših nogu?
Ne dopuštam, plemeniti gospodine. Htio sam reći, staviti glavu u vaše krilo. Da, plemeniti gospodine.
Zar ste mislili da sam imao proste namjere? Ništa nisam mislila, plemeniti gospodine.
Plemenita je misao ležati između nogu djevice. Što ste to rekli, moj gospodine?
Ništa.
Mogla sam skoro čuti kako se smije.
Je si li shvatila što sam htio reći? Slažeš li se da je to plemenita misao?
Da, plemeniti gospodine.
Odjednom se udaljenost smanjila, vrijeme se zaustavilo; mogla sam ga vidjeti, osjetiti njegov miris od prije četiri-pet dana, na mojem niskom krevetu, dok je svjetlost s visokog prozora koso obasjavala njegovo lice, neposlušnu kosu, njegovo rame. Usta su mi suha od čežnje.
Ne trebaju mi misli, ja trebam tebe.
Ljubavi moja, ljubavi moja.
Michaele, ne smijemo dopustiti da se ovo ponovi.
Trebam te - rekao je on.
Michaele, ne želim ostati ovdje. Ovdje sam jer nema izbora. Obećavam da ću se vratiti čim budem mogla.
Ja ću te čekati.
Jesi li zvao moju školu?
Jesam. Saunders je u početku bio malo ljut, ali sam mu malo polaskao i sad je sve u redu.
Pravi si.
Sve za tebe. Samo se brzo vrati kući.
čim stignem.
Pokušala sam zatomiti potrebu za njim.
Ali, moraš razumjeti, još će trajati neko vrijeme. Ouma...
Sad sam mu mogla ispričati sve što se dogodilo: o oluji koja se sprema u okrugu, o Casperu, Anni, Trui i njezinoj obitelji, čak i o našem kućnom gostu, o poslu koji još treba završiti i o besmislenoj Ouminoj zamisli da je ostalo još toga da se učini.
Ostani koliko trebaš - rekao je Michael kad sam konačno završila - nikako duže. čuvaj se, za Boga miloga.
Sve će biti u redu. Obećavam ti. Stanka, prigušeni smijeh.
Onda, gospođo, zar to nije plemenita misao?
Slatko ništa, plemeniti gospodine.

7.

U neko vrijeme poslijepodne sišla sam u podrum. Nije mi se išlo, ali ipak sam to učinila. Ne mogu ostati po strani. Skoro sam željela otkriti da je pobjegao, ali sam znala da ga se neće biti lako riješiti. Kad sam na dnu stubišta otvorila vrata, bio je ondje. Pod mutnim žutim svjetlom gole i prljave žarulje čekao je zgrbljen uz suprotni zid. Iza njega na pojedinim mjestima oljuštila se boja s crteža koje je Djevojka našarala da bi osvijetlila zidove svoje tamnice. Pitala sam se tko joj je dostavljao boje i kistove. Nije ona bila ni Goya ni Michelangelo. Bilo joj je potrebno više mjeseci ne samo strpljiva već i naporna rada. Na umrljanim i pljesnivim zidovima nije izostao niti jedan centimetar od kamenog poda do stropa prekriven paučinom. Nije bilo moguće razabrati većinu oblika, ali uza sve to crteži su poticali maštu na sablasne misli. Jadna djevojka. Koliku kloaku osjećaja je skrivalo ovo mračno mjesto.
Prošlo je dosta vremena prije nego što je zgrbljeni čovjek pokazao neki znak opuštanja.
Oči su mu bile crvene, lice oteklo, kao da je imao groznicu.
Nemojte se plašiti - rekla sam mu nestrpljivo zbog njegova bojažljiva ponašanja. - Zar ne vidite, to sam ja? Neću vam nauditi.
Samo sam čuo korake koji se približavaju. Nisam znao da ste to vi - promrmljao je.
Tko bi drugi mogao sići dolje?
Ne znam. Možda će oni doći po mene.
Tko su to ―oni―?
Znate vi to - rekao je - oni ljudi. Prišla sam mu.
Kako vam je ruka?
Okrenuo se ustranu da bih pregledala povez. Rana je ponovno krvarila. Je li to dobar ili loš znak? Ako sutra ne bude bolje, možda ću trebati dovesti doktora. Tražiti od njega da se zakune na šutnju. Postoji Hipokratova zakletva, pitanje je koliko ona vrijedi. Ne bih se trebala izlagati riziku ukoliko ne nastupi kriza.
Odakle bih znala da već nije nastupila?
Jeste li nešto jeli?
Ona žena mi je donijela hranu - rekao je - Trui.
Ja ću vam donijeti lijekove.
Zahvaljujem, gospođo.
Molim te, ne zovi me gospođo. Samo me je pogledao.
Ponovno sam ga ostavila prebacujući sebi a da nisam znala zbog čega; poslije desetak minuta donijela sam špricu s još jednom dozom Oumina morfija i nekoliko časopisa koje je ostavila bolničarka nakon što je pročitala sve do zadnjeg slova i ispunila sve križaljke. Malo sam se smirila i opet otišla. Lutala sam kućom od sobe do sobe pokušavajući uzalud povezati neke niti iz prošlosti, ali danas mi kuća nije pružila nikakav poticaj niti poziv na avanturu, jedino mrtvilo i prazninu, osjećaj nepotrebnosti. Preživjela je svoje vrijeme.
Je li to kuća ili ja?
Ma gdje se zatekla u kući ili vani u dvorištu, među drvećem u zapuštenom ružičnjaku ili među pomoćnim zgradama, stalno me je progonila misao na ranjena neznanca u podrumu. Što god uradila, on se dolje nalazi. Vjerovala sam mu na riječ i nemam načina saznati o kome se radi i zašto je ovdje. Njegova jedina moć leži u činjenici da nisam imala izbora odlučiti treba li se ovdje nalaziti ili ne da bi se suočio sa mnom. Ta moć je zastrašujuća. Preuzela sam odgovornost za njega a da nisam imala pojma što treba učiniti. Ne želim da bude ovdje, a ne mogi ga izbaciti van. Uhvatio me je strah. Ne zato što je ovdje, već zato što može umrijeti. Njegova moguća smrt mene dovodi u pitanje.

8.

Evo me, sjedim i pišem. Veliko je olakšanje biti na ovom mjestu. Ugasila sam sva svjetla osim male lampe pokraj kreveta koju sam usmjerila prema novoj bilježnici što se nalazi u mojem krilu. Rekla je da moram pisati dok govori, glas joj je bio šuštav poput papira, ali nevjerojatno ustrajan. U kući je bilo tiho, osim povremena škripanja starih dasaka, u jednom trenutku ovdje, onda onamo, u donjem ili gornjem dijelu kuće. Trui i Jeremija su spavali u susjednoj sobi, jedno od njih dvoje lagano je hrkalo. Nezvani gost, bar tako mislim, nalazio se u podrumu. Kad bih povremeno podignula glavu, u kutu Oumine sobe ugledala bih tri sove zbijene jedna uz drugu na zidnoj polici od mahagonija, njihove oči zloslutno su zurile. S vremena na vrijeme vani bi se začuo vrisak šišmiša, zov legnja mračnjaka, ponekad i napola budna grlica koja bi zatim ponovno usnula.
Ouma Kristina se toliko počela vrpoljiti da sam se pitala nije li možda pala u bunilo.
Njezina zdrava ruka nije prestala pipkati uprazno, ali oči su joj ostale zatvorene.
Što je, Ouma?
Ta slika - rekla je nestrpljivo ne otvarajući oči.
Kuća je puna slika. Koju tražiš?
Ti znaš koju. Uvijek je bila na komodi.
Onda je vjerojatno u pitanju mali goli muški akt koji je godinama bio predmet velikog uzrujavanja kod odraslih i jakog potajnog divljenja kod nas mlađih koje je neprestano raslo: snažno vitko tijelo u Davidovoj pozi, s divljom grivom crne kovrčave kose i upadljivim obrezanim spolovilom. Stil je bio viktorijanski, prerafaelitskog žanra i baš zbog toga je njegova izravnost bila zapanjujuća. Svi smo znali da je to jedna od Ouminih dragocjenosti i bilo je zabranjeno postavljati pitanja o njoj. Zbog čega je sad traži?
Gdje se nalazi? - upitala je glasom oštrim kao brusni papir.
Ali, Ouma... - pokušala sam biti taktična koliko je to bilo moguće - zar si zaboravila na požar?
Mutne oči zatrepću, polako se otvore, a onda ih prekrije veo rezignacije.
Je li izgorjela? Stisnem joj ruku.
Ouma, žao mi je. U sobi ništa nije ostalo. Ti si se spasila pravim čudom.
Trebala sam i ja otići. Ali, prvo s tobom moram porazgovarati.
Tu sam, Ouma.
Kao u doba djetinjstva, ponovno s njom noću sjedim u ovoj sobi. Otkad se sjećam, ouma Kristina je uvijek isticala da je u meni ―nešto― prepoznala i da me je to označilo kao
izabranu osobu koja treba preuzeti sve priče koje su se u njoj nagomilale. Uvijek treba postojati osoba, znala je objasniti, kojoj sve treba dalje prenijeti da se tijekom vremena ne bi izgubile. Nikad to nisam uzimala za ozbiljno premda sam, naravno, bila ponosna što sam ja ta izabrana osoba. Pa ipak, moram priznati, osim običnog zadovoljstva koje su mi one pružale, u tim zbrkanim riječima nikad nisam vidjela neko posebno značenje. Biti izabrana imalo je svoju cijenu: kad nije mogla spavati, znala bi se ponekad pojaviti u dugoj spavaćici s petrolejskom lampom u ruci (iako je bilo dovoljno pritisnuti prekidač da bi se uključila struja), i mene izvući iz kreveta koji se pružao od zida do zida, u kojem su spavala sva djeca, i zahtijevati da je dođem slušati. Odvela bi me do svog kreveta ili do kuhinje gdje bismo zasjele za dugi isprani stol s velikim šalicama mlijeka ili limunova soka. Započela bi s pričama i ja bih slušala dok ne bih zaspala. Sjećam se blagog žutog svjetla, sablasnih sjena na zidovima, tajnih mračnih kutova u kući oko nas. Baš kao i večeras.
Izgorjela - ponovila je uskoro, ponovno otvorila oči da bi ih upiljila u mene s namjerom da ne propustiti ni najmanji izraz na mojem licu. - Jadno dijete, sad ti ništa nije ostalo od tvojeg djeda.
Mojeg djeda? - nehotice sam odmahnula glavom. - To nije mogao biti Oupa. On nikad ne bi... - zastala sam osjećajući se krivom. - Mislila sam da je bio plave kose prije nego što je posijedjela?
Osmijeh zadovoljstva.
Kristien, ne govorim o čovjeku za kojeg sam se udala. Ja govorim o tvojem djedu.
S teškoćom sam kontrolirala misli koje je pobudila u meni. Uvijek nam je bio poznat njezin odmetnički stav prema zakonu, posebice kad su joj starosne godine dopustile slobodu o kojoj prije nije ni sanjala; međutim, morale su, u tim vremenima, postojati neke granice.
Tolika sličnost - nastavila je ne skidajući pogled s mene - svakako, najbolji portret koji sam napravila.
Ali ti se nikad nisi bavila slikarstvom?
Nisam, otkad me poznaješ. Nisam poslije te slike. U biti, što ti znaš o meni?
Onda je vrijeme da mi to kažeš.
Da, vrijeme je da svoje idiote pustim na slobodu.
Tvoje idiote?
Zar se ne sjećaš priče koja se posvuda prepričava u Malom Karoou? U vrijeme nojeva? Nekoliko velikih obitelji okruga priskrbilo je veliko bogatstvo. Golemo bogatstvo. Oholo društvo koje se nije miješalo s običnim pukom. Stoga su počeli sklapati brakove među sobom i nakon nekog vremena u svakoj obitelji na svijet je došla nekolicina malih idiota. Držali su ih u podrumima pod ključem, a čuvale su ih sirote djevojke iz gradova. Sramotu velikih obitelji nikad nije ugledalo Božje sunce. Osim jednog sata tjedno, između dva i tri sata poslije podne svakog tjedna, kad je cijeli svijet spavao ošamućen obilatim nedjeljnim ručkom. Taj sat su nazvali vrijeme idiota. Duboko je uzdahnula, kapci su joj se počeli sklapati.
Došlo je, izgleda, vrijeme i za moje idiote. Odjednom je promijenila ton:
Voljela bih da je cijela ova zgrada izgorjela. Mrzim je. Ne mogu je više podnijeti.
Ja sam uvijek mislila da si voljela ovu kuću?
Jesam, naravno. Kao osoba koja voli svoju zatvorsku ćeliju, pretpostavljam. Bez ikakve dvojbe, ova kuća je zaista bila zatvor. Moja vlastita majka ovdje je bila zatvorena.
Hoćeš reći, bila je...?
Nije bila idiot, ako si na to mislila. Barem nije bila kao ostali svijet. Hoću reći, kao što naš narod gleda, jer jedan idiot ne mora obvezno biti netko retardiran ili osoba prazne glave. To je, naime, svaka osoba izvan norme. Ona osoba koja se usudi biti drukčija.
Ne razumijem. Mislila sam da je tvoja majka bila Petronella Wepener koja je podignula ovu zgradu, jedna od vodećih žena ovog okruga.
Ona me je odgojila, to svakako. Svima su rekli da je ona moja majka. Kako bih inače mogli podnijeti svoju sramotu? Međutim, ona je u biti bila moja baka. Moja se majka zvala
Rachel. Mnogi su u to sumnjali, vjerujem, ali nitko nije bio potpuno siguran. Ostavljeni su u uvjerenju da je Rachel pobjegla.
Znači ona je bila ta koja je izradila one crteže u podrumu? Nije se potrudila to potvrditi niti poreći.
To nije sve - rekla je. - Jedino se nadam da ćemo imati dovoljno vremena. Ima toliko toga da se kaže. Sve te priče. čitavu povijest.
Priče ili povijest?
Nema razlike, zar ima? Kad si bila dijete, mislila si da su to priče. Ali, ovako ili onako one su povezane.
Još jedna duga stanka. A onda bez neke određene veze, ona dopuni:
Uvijek smo težile k nemogućem. Ja, ti, tvoja majka i sve ostale prije nas.
Pričaj mi.
I počela mi je pričati.
- Kao dijete bila sam vrlo osamljena - glas jo je šuštao u mraku poput papira i spajao sa zvukom pera kojim sam pisala. - Svi ostali Wepeneri, to jest Eulalie, Willem, Barend i Martiens, bili su već odrasli ljudi. Naravno, Eulalie je, zapravo bila moja teta, a oni moji ujaci premda ja tad nisam to ni slutila; bila sam odgojena vjerujući da je ona moja sestra, a oni moja braća. Kad sam se ja rodila, Eulalie je već imala dvadeset i šest, Willem oko dvadeset i četiri, a blizanci, Barend i Martiens, dvadeset godina. Ova dvojica još su pomagali na farmi, ali su se preselili u našu kuću u gradu. Willem je upravljao farmom ženine obitelji u okrugu, a Eulalie se odselila u Slobodnu državu25, udala za nekog farmera i dobila troje djece. Kao što vidiš, bila sam prepuštena sama sebi. Moja baka, Petronella, za koju sam još uvijek mislila da je moja majka, vjerojatno je tad imala šezdeset godina. Kad je meni bilo deset, njezin muž Hermanus Johannes bio je još stariji tako da baš nisu vodili brigu oko male djevojčice. Meni je to na neki način odgovaralo jer, kao što znaš, u ovoj kući dijete može uvijek naći nešto zanimljivo. Jedino mi je bio zabranjen pristup u podrum. Vrata na vrhu i dnu stubišta uvijek su bila zaključana i strašnim prijetnjama pokušali su u meni usaditi strah od Boga ne bi li me držali podalje od tog mjesta. Međutim, to je samo uspalilo moju maštu. Ne sjećam se više točno kako se to dogodilo, ali jedne sam nedjelje pronašla ključ. Odrasli su otišli u crkvu, a ja sam ostala u krevetu zbog neke nejasne bolesti; često bih tako nedjeljom imala temperaturu. Moguće je da me je na to poticala Lizzie, djevojčica obojene kože, predradnikova kći, jedina mi bliska prijateljica, isto tako neukrotiva kao i ja. Nikad neću zaboraviti s koliko sam nestrpljenja silazila hladnim stubama držeći u ruci fenjer koji je stvarao strašne i nemirne sjene na zidu. A onda oni crteži, krajnje šokantni za osobu koja je strogo odgojena kao ja. Toliko da znaš, od mene su tražili da prilikom kupanja na sebi zadržim košulju. Još uvijek mogu osjetiti onu tešku vlažnu stvar kako prianja uz moje udove. Ponekad bih noću sanjala kako se utapam u mračnoj vodi bez snage da pomaknem ruke ili noge u toj dugoj košulji koja me sve više i više vukla prema dnu. Naravno, to je još više pobudilo moju znatiželju prema svom tijelu. Ti si to isto doživjela kad si bila mala. Nemoj mi reći da nisam primijetila. Kad je padala kiša, možda zato što se to rijetko događalo, sa sebe bih skinula svu odjeću, iskrala se na tavan, popela na krov i ondje zgurena satima sjedila osjećajući se tragično. Sad možeš zamisliti kakvu su eksploziju u mojoj glavi izazvale oni crteži kad sam ih vidjela u mraku, pri svjetlu fenjera, u tamnim bojama, crvenoj, zelenoj i plavoj, kako blistaju kao čudne egzotične ribe koje se pojavljuju iz dubokog podvodnog svijeta. Muškarci s ogromnim erekcijama, žene raširenih nogu i ruku koje otkrivaju svoje genitalije kao otvorene rane i sve vrste parenja između ljudi, životinja, ptica i čudovišta, čak i drveća i stijena. Bila sam istodobno zgrožena i opčinjena i od tog dana nisam se mogla suzdržati da se ne vratim, namamljena kao noćni leptir kobnim sjajem plamena. Naravno, na kraju su mi ušli u trag i dobila sam gadne batine. Nekoliko tjedana poslije, kad sam kriomice ponovno sišla dolje, jer to je očito bila prva stvar koju sam učinila čim sam došla k sebi, bila sam zaprepaštena našavši prazne zidove, bili su okrečeni od vrha do dna da bi se uklonio svaki trag crteža. Toliko sam bila šokirana da sam otrčala ocu i napala ga šakama i nogama, udarala ga po

25 Slobodna država (Free State) - jedna od pokrajina Južne Afrike
goljenici, zarila glavu u njegov veliki trbuh vrišteći i izgovarajući naglas pogrdne riječi za koje nisam ni bila svjesna da ih znam. Dugo mu je trebalo da dokučim zbog čega sam ga tako napala, a onda sam, naravno, opet dobila batine. Konačno su odustali. U biti, nisu imali izbora jer su tad već znali da kad nešto naumim, ja se za to prilijepim kao hobotnica. čak i kad bi sakrili ključ na nemoguće mjesto, ja bih ga pronašla; kad su ga konačno zagubili tražeći najpovoljnije mjesto i više ga ni sami nisu mogli pronaći, ja sam već u međuvremenu u potkrovlju pronašla drugi ključ koji je odgovarao bravi u podrumu. I možeš li vjerovati? Ni mjesec dana potom crteži su se opet pojavili u punom sjaju. Tek sam mnogo poslije saznala da su i prije više puta pokušavali obijeliti zidove, ali isto bi se dogodilo. To je za mene bilo čudo. Isto tako i za njih, ako me pitaš, sudeći po izrazu na njihovim licima kad su, tražeći me u podrumu, otkrili da su crteži uskrsnuli iz mrtvih.
Što se onda s crtežima dogodilo? Sad se mogu vidjeti na zidovima samo mrlje.
To se dogodilo poslije smrti Wepenerovih. Pretpostavljam da više nisu služili ničemu. Još jedno čudo ili tek zub vremena? Nikad nećemo saznati.
Kako si konačno otkrila tko je umjetnik?
Kao što možeš misliti, što se tiče tih skandaloznih crteža, ja nikad nisam Wepenerove pustila na miru. Ipak, nikad nisu odali ni najmanju malenkost. Sve što su rekli do moje dvadesetosme godine bilo je da ih je vrag nacrtao. Vjerojatno su očekivali da će mi to utjerati strah u kosti. Ali, učinak je bio suprotan. Na žalost, nisam se mnogo družila s Bogom. Zasitila sam se religije kod Wepenerovih; osim toga, slutila sam da je Bog stroža verzija Hermanusa Johannesa. Vrag mi se više dopadao, izgledao mi je interesantniji i uvijek bih se zamijenila s doktorom Faustom da sam tad znala za njega.
Zašto te nisu negdje poslali? Bilo bi svima mnogo lakše.
Po meni, osjećali su potrebu da ih netko stalno podsjeća na njihovu krivnju. I da se na meni iskaljuju. Vjerojatno su držali osobnom odgovornošću pred Bogom da me stalno drže na oku iako su bili uvjereni da sam mućak. S vremena na vrijeme, posebice kad sam bila bolesna i nisam mogla bježati, pozvali bi pastora ili crkvene starješine da mole za mene i pokušaju iz mene istjerati zlo za koje su bili uvjereni da me je zauvijek zaposjelo. Nemam potrebe gubiti vrijeme da pričam što su neki od tih gorljivih staraca, a svi su više-manje bili slika i prilika Svemoćnog, radili da bi iz mene istjerali vraga, kad bi uspjeli ostati sami sa mnom. Svakako, oni su mi dali neobičnu i iskrivljenu sliku naše vjere. Dobra strana svega toga je bila da su me još jednom pustili na miru. Od trenutka kad sam dobila prvu menstruaciju, praktično sam bila zatvorena na farmi. Škole više nije bilo, osim što su zaposlili guvernantu. Lizzie je bila moj jedini drug. Njezina je majka umrla na porođaju tako da je živjela sa Salie i Nennom, svojim djedom i bakom. Ti je se sigurno sjećaš. Bila je skoro istih godina kao i ja, tek nekoliko dana razlike. Ostale smo nerazdvojne cijeli život. To ne znači da su naši stari bili zadovoljni. Naši očevi učinili su sve moguće da spriječe našu bliskost a da za to nikad nisu dali neki jaki razlog. Tek mnogo godina poslije otkrila sam što je stajalo iza toga, ali tada već nije više bilo važno. Ostale smo ovako - ispružila je dva kvrgava prsta - i to je trajalo skoro devedeset godina, dok nije umrla prije trinaest godina. Da nije bilo Lizzie, moje djetinjstvo bilo bi očajno nesretno. Naravno, tu su bile i ptice. Ma kud krenule nas dvije, ptice su nas slijedile, obično bi nas one upozorile na dolazak mojih ili Lizzinih roditelja. Ne znam kako se to dogodilo, ali još dok sam bila malena, uspostavilo se posebno razumijevanje između nas i ptica. Jednom mi je Petronella rekla kako bi lepršale iznad moje kolijevke kad bi me jutrom ostavila da spavam u hladu. U početku ih je pokušavala otjerati bojeći se da će uprljati moj pokrivač, ali to nikad nisu učinile; na kraju su me ostavile samu s njima. U biti, ptice su me čuvale. Pričali su mi da su svojim cvrkutom jednog dana digle galamu kad je zmija prišla mojoj kolijevci; kako zmija nije odustala, napale su napasnika. Pridružile su se i male ptice, zebe, pletilje i vrtirepke, i tako privukle veće ptice, i baš kad je Petronella izašla van da provjeri uzrok te buke, iznenada je sletio sokol i odletio sa zmijom. Međutim, osim Lizzina društva žarko sam željela biti u društvu drugih ljudi, a to su mi najčešće uskraćivali zato što su Hermanus Johannes i Petronella bili nepodnošljivo ljubomorni i posesivni, i to su pokazivali svakom tko bi došao na farmu, čak i ako se radilo o bliskim prijateljima ili susjedima. Bio je to život velikog odricanja. Još teže sam se nosila s obiteljskim iskustvom iz vremena Burskog rata.
Ovdje u koloniji Cape bili smo uglavnom izvan dosega, moj djed je bio previše star da i pomisli na sudjelovanje, ali rat je progutao sva tri moja ujaka, odnosno brata. Willem je poginuo na bojnom polju, Barenda su smaknuli kao buntovnika iz Capea, Martiens je umro od dizenterije u Bermudi.
Što je bilo s Eulaliom? - upitala sam.
Umrla je u koncentracionom logoru u Bethuliji, zajedno s djecom. Obitelj je bila čvrsto uvjerena da su je Englezi natjerali da jede zdrobljeno staklo. Poslali su nam komad platna na kojem je krasno izvezla svoje ime s datumom rođenja i smrti. Pitam ja tebe kako je to mogla znati.
Wepenerove je to sigurno pokosilo - rekla sam.
Ostarjeli su preko noći, mogu ti reći. Odjednom je budućnost s treskom zatvorila vrata u njihovo lice. Nijednog sina da preuzme dužnost, a, naravno, na sinove se jedino i računa. Samo sam im ja ostala. Nije ni čudno da su postali toliko posesivni. Srećom, sprijateljila sam se s jednim starim torbarom, židovom, koji je redovito, dvaput godišnje, dolazio na farmu; on je otkrio moju ljubav prema čitanju i, znajući iz iskustva kako će moja obitelj reagirati (u našoj kući jedino su Biblija i Petronellina enciklopedija bile dopuštene - o tome ću kasnije više reći), ubrzo me je kradomice počeo opskrbljivati knjigama. Lizzie ih je skrivala u svojoj kući znajući da se moji nikad neće spustiti toliko nisko da dođu kod nje i ja bih pohlepno pročitala sve do čega bi se dočepao stari Moishe. život je postao podnošljiviji.
Krasan je to bio starac. Bio je nalik, uvijek sam to mislila, na nekog proroka iz Starog zavjeta. Njegova obitelj se nekako spustila iz Litve sve do Afrike nakon što je preživjela najgore muke. Pomogle su mu dvije stvari, imao je običaj reći. Smijeh i priče. Uz njihovu pomoć ništa ne može uništiti tvoj duh, tvrdio je. U Talmudu stoji, rekao mi je, kako je Bog stvorio ljude da bi mu pričali priče; međutim, žalosno je što su nakon toga zaboravili na njega, kao i to da su i oni sami bili priče koje je prvo ispričao Bog. I otada, ako je vjerovati starom Moishi, ljudi i žene međusobno su izmjenjivali priče da bi ispunili prazninu koju je Veliki Pripovjedač ostavio nakon što ga je svladao san. Znao je predivno pričati o zgodama iz vlastitog života i svaki je put to bila druga priča. Za njega je život bio jedan dugi blagdan. Pričao mi je kako je kao dijete, u krajnjem siromaštvu, znao zarađivati plačući na pogrebima. Za formalnu izvedbu dobio bi jedan šiling; ako bi glasno zaplakao, zaradio bi pet šilinga. Ukoliko bi ga usred plača svladao očaj i pri tome pao u raku, mogao je dobiti i jednu funtu. Ne treba ni spominjati da je redovito upadao u raku odakle su ga trebali izvlačiti. To ga je usmjerilo prema blagostanju. Nije ni čudo što me je stari Moishe svojim pričama i knjigama, iako samo dvaput godišnje, spasio od samoće.
Kad mi je bilo šesnaest ili sedamnaest godina, dolazili su nam preko vikenda u posjet mladi ljudi, ali Wepenerovi nikad to nisu odobravali. Tek nakon izbijanja Velikog rata i propasti tržišta perja, dosjetili su se da bih se mogla udati. Mi smo izbjegli ono najgore zahvaljujući Petronellinoj enciklopediji koja joj je pomogla da prijeđe na druge aktivnosti mnogo prije pada tržišta. Međutim, povoljnije mogućnosti u Malom Karoou počele su se smanjivati kad su farme nojeva jedna za drugom počele zatvarati vrata. Ni ja nisam bila tako mlada. Meni je bila sasvim svejedno budući da nisam bila zainteresirana stupiti u brak samo da bih druge zadovoljila. Uvijek sam sanjala o nečem novom i drukčijem iako to nisam mogla izraziti svojim riječima. Hermanus Johannes Wepener je držao da sam vještica. Vjerojatno je za to imao dobar razlog. Pa ipak, nešto je trebalo učiniti i nakon što je uzela u obzir sve potencijalne kandidate, Petronella je izabrala Francoisa Bassona koji je trebao naslijediti jednu od najvećih farmi u Malom Karoou. Uz to, graničila je sa Sinaijem. Sve je bilo dogovoreno između obitelji: prvo su se sastali muški članovi, a onda su dopustili ženama da se pridruže. Bili su uvjereni da me spašavaju od života usidjelice, a to je sudbina gora od smrti. Nitko me ništa nije pitao. Uostalom, držali su da brak ima malo veze s osobnim osjećajima. Bio je to samo oblik trgovine kojom su se utvrdile veze, učvrstilo bogatstvo i osiguralo nasljedstvo. Mlada žena, kao ja, bila je samo valuta razmjene.
Znači, odbila si?
Ja sam ih, naravno, sve htjela poslati k vragu. Ali, glupo je bilo to što me je Francois Basson opčinio svojim šarmom. Imao je u sebi neku divlju žicu kojoj nisam mogla odoljeti.
Jednom kad je sve bilo utvrđeno oko vjenčanja, Weperenerovi su se ponašali kao da ih više ništa ne zanima. Ova sloboda dovela me je do ludila. Prvi put u životu osjetila sam kakav može biti život daleko od Sinaija. Satima smo Francois i ja jahali jureći u galopu preko ravnica, kroz oblake perja preostalih jata nojeva. Ponekad bi me s večeri odveo do rezervoara na njihovoj farmi i naša gola tijela bismo prepuštali vodi. Prvi put sam i sama otkrila strasti koje je Djevojka prkosno izložila na zidovima podruma. Nije to bila ljubav. Bila je to pohota. Međutim, ni mjesec dana prije vjenčanja, ono je bilo otkazano. Gradonačelnikova kći, Letitia Meyer, objavila je da očekuje Francoisovo dijete. Da se radilo o nekom drugom, bez ikakve sumnje Bassonovi bi ga uspjeli potkupiti. Ali gradonačelnik je bio druga priča. Tako su se njih dvoje vjenčali istog dana kad smo se nas dvoje trebali vjenčati. Bila sam strašno pogođena. Tek mnogo poslije uspjela sam shvatiti kako sam se sretno izvukla. Francois se pokazao kao ništarija. Rad na farmi ga nimalo nije interesirao i nakon smrti roditelja počeo je trošiti njihovo nagomilano bogatstvo. Letitia je umrla pri rođenju djeteta, a ni dijete nije dugo izdržalo. Francois je počeo propadati. Mučno je to bilo promatrati, a odužilo se, trajalo je godinama. Pričaju kako je imao na kraju običaj sjediti poslijepodne na prednjoj verandi, piti iz boce i promatrati pavijane kako sa Swarteberga vrše invaziju na njegove vinograde; njegova obitelj bila je jedna od rijetkih koja se okrenula k uzgoju vinove loze ubrzo nakon što je filoksera došla i nestala, to znači da su već prije sloma trgovine perjem bili među najpoznatijim koji su preživjeli. Ali to ništa nije značilo. Početkom tridesetih, u vrijeme Velike krize, dodirnuo je dno. Gledajući pavijane kako pljačkaju njegove vinograde i uništavaju usjeve tikava i slatkog krumpira, Francois bi zapao u manični smijeh, vitlao bi bocom i vikao na njih: „Gadovi jedni, uživajte dok možete! Ispit
u cijelu farmu ispod vaših crvenih stražnjica!‖ Konačno je ku
u polio petrolejem i zapalio, a zatim je na samoj verandi, pred očima pavijana, sačmaricom prosuo ono malo mozga što mu je ostalo. Farma je bila prodana, jedanput ili dvaput prešla iz ruke u ruku, podignuta je bila nova zgrada i u konačnici Casper ju je, naravno, kupio. Htio je biti što bliže Sinaiju. Ali, to je već druga priča. Davno, mnogo prije nego što je Francois nastradao, pala je odluka o mojoj sudbini. Barem su Wepenerovi i Bassonovi pokušali sve što je bilo moguće. Ako se nisam mogla udati za starijeg brata Bassona, zašto ne bih mogla za drugog, Cornelisa Frederika? Još jednom su se starješine srele, njihove supruge su zatim pozvane i odluka je bila donesena. Ovog puta bila sam tvrdoglava. Francois me je opčinio svojim ludorijama. Ali mladi Cornelis Frederik bio je nešto drugo. Ne zbog toga što mu je nešto nedostajalo; u toj obitelji postojala su dva idiota, ali on nije bio jedan od njih. Problem je bio u tome što mi se činio dosadnim. Cornelis je bio predobar, previše solidan, previše pošten da to bude istina.
Ali, što sam mogla učiniti? Koja mi je nada preostala osim udaje? Bilo mi je već dvadeset i sedam godina. Uporno sam odbijala. Molili su me, kažnjavali, tukli. Stari Hermanus Johannes Wepener je od napora skoro dobio srčani udar, danima je morao ostati u krevetu. Odbijala sam popustiti. Ponovno je parada starih ljudi prošla kroz kuću. Pastor Hechter. Sve starješine, jedan po jedan, a zatim se pojavila impresivna konklava ozbiljnih ljudi odjevenih u crno. Zatim mrzovoljne sestre zajednice. Zašto? Zašto? Zašto? - htjeli su znati. Zato što mi se od njega ne vlaži, rekla sam im. Voljela bih da si mogla vidjeti njihova lica. Ostavila sam ih ne pobjedonosno, već sva očajna. Iako tako nije izgledalo, malo je trebalo da popustim. Obećala sam sebi da ću pristati ukoliko kod Cornelisa osjetim barem i najmanju iskricu. To se pokazalo nemogućim. Naši roditelji otvoreno bi se dogovorili da nas ostave zajedno. Ostave? Gurali su nas da budemo zajedno ne bi li se tako uspostavila neka vrsta veze. Provocirala sam ga, flertovala s njim. Pokazala sam mu članak, koljeno, dio bedra. U to vrijeme imala sam prilično lijepe noge, voljela bih da si ih mogla vidjeti. Govorio je o Gospodinovoj volji i iskušenjima tijela. Jedne noći vani, u ovom vrtu, poduzela sam posljednji korak. ―Slušaj―, rekla sam, „ako me želiš, uzmi me, za Boga miloga. Uzmi me sad ili zauvijek napusti.‖ Nije prihvatio. U tom trenutku uhvatila me je neka vrsta ludila. Bez upozorenja skinula sam sa sebe odjeću i počela izvoditi fantastični, razuzdani ples bakantice. Vjerojatno je to za njega bilo zastrašujuće iskustvo, sad mi je to jasno, jer sam se ponašala kao opsjednuto stvorenje: bacala sam se u grmlje i trnje, sudarala sa stablima i ogradom kokošinjca, posvuda podignula prašinu i gazila po
kokošjem izmetu. Konačno, skoro bez daha, klonula od umora, bacila sam se u njegovo naručje. S krajnjim naporom navukao je na mene odbačenu odjeću izgovarajući nježne i umiljate riječi, nešto kao: „Drago dijete, jadna djevojčice‖, iako nije bio mnogo stariji od mene, i kad sam se uz nespretan ali zajednički napor primirila i došla k sebi, ponudio se da moli za mene. Jadan čovjek. Zgrabila sam ga gdje sigurno najviše boli i svom snagom zavrnula; da je bio veći, napravila bih čvor, ali jadne li manjkavosti.
Onda si ga otjerala od sebe?
Nisam. Idućeg tjedna prihvatila sam njegovu ponudu.
Prihvatila si?
Jesam. Vidiš, sinulo mi je da je imao još petoro braće, ne računajući idiote. Pomislivši da bih morala sa svima ponoviti istu ceremoniju, jer obitelj je zacrtala da se mora dočepati Sinaija, a jedini način da to postignu je da prvo dobiju mene, shvatila sam da bi to bilo previše za mene. čak i da je to značilo potpisivanje smrtne presude. Svečano sam sebi obećala da ću izvršiti samoubojstvo dan prije vjenčanja. Srećom je ispalo da takav drastičan korak nije bio potreban.
Što se dogodilo?
Božja providnost. Stari Moishe prilikom jednog posjeta osim robe i zabranjenih knjiga doveo je i svog nećaka. Istog trenutka kad sam bacila pogled na Jethroa, ja sam se navlažila. Imao je dvadeset i pet godina, studirao je u Parizu i imao glas anđela; znala sam to iako ga nikad nisam čula ni vidjela. Srela sam prvog čovjeka po svojoj mjeri, jedinog koji me je mogao spasiti od vjenčanja. čovjeka kojeg sam mogla voljeti, zajedno se s njim boriti i zapaliti cijeli svijet. Svirao je gitaru tako da su zvijezde plesale, a Mjesec se nakrivio. Nikad nisam kod muškarca vidjela tako nježne ruke, tako bijelu kožu, crne oči, predivna usta. Vratio se da provede godinu dana s djedovim bratom (po svemu sudeći, njegovi roditelji su bili mrtvi) i zaradi malo novca; nakon toga trebao se vratiti u Europu. Zbog čega? Da pjeva, pleše, piše i živi.
Njezine oči, koje su cijelo vrijeme bile zatvorene, zatrepću, otvore se i osmijeh se pojavi na njezinim usnama. Polako i duboko sam udahnula.
Onaj čovjek na slici je Jethro? - upitala sam kad mi je sinulo.
Naravno.
Pobjegla si?
Da i ne. Htjela sam biti pristojna. Dan prije nego što su stari Moishe i Jethro trebali otići, porazgovarala sam s Wepenerovima. Kao što i možeš zamisliti, nisu mogli vjerovati u ono što su čuli. Unatoč kivnosti koja se u meni gomilala cijelog života, bilo mi ih je žao. Sve što su godinama pokušavali postići, sručilo im se na glavu. Onda Hermanus Johannes, moj otac i djed, reče ono što je sve izmijenilo. Lice mu je podrhtavalo kao da je na rubu srčanog udara. (U biti, nekoliko mjeseci nakon mog odlaska od udara je i preminuo.) Okrenuo se prema Petronelli i pun bijesa, kakav sam rijetko vidjela u svom životu, dobacio joj je u lice:
„To govori zla krv. To je Rachelino djelo. Od tebe dolazi. U mojoj obitelji takve stvari nikad nisu postojale.‖
O čemu to govoriš? - upitala sam.
Zgrabio je Petronellu za ramena. „Ti joj reci‖, viknuo je.
Tad sam prvi put saznala za moju majku.

9.

Stara kuća uzdiše i okreće se u snu kao stari napušteni brod koji uz škripu plovi po mračnom moru u nepoznatom pravcu. Njezina tišina ispunjena je skrivenim životom: pticama i glodavcima, insektima koji šušte, s Trui i Jeremijom u njihovoj sobi i strancem dolje u podrumu.
Ponekad Oumin glas potpuno iščezne. Nisam ni sigurna je li rekla ono što pišem. I da se ono što šapatom dopre do mene nije pomiješalo s mojim sjećanjem ili onim čega sam se sjetila iz prijašnjeg doba kad mi je pričala slične priče. S druge strane, imala sam dojam da
naše komuniciranje nije zavisilo o nečem tako nebitnom kao što je glas. Ono što je kazala neposredno se ušuljalo u moju svijest, ona upravlja rukom kojom pišem.
Imam osjećaj, koji me istodobno uznemiruje i umiruje, da nešto otkrivam: ne toliko priču otrgnutu iz nečega što je možda bila ili nije moja priča, već kretanje stvarnog k nestvarnom, kao da jedino u tome nalazi svoju svrhu.
Svjesna sam da bi moj otac, a i majka, ovim bili šokirani; njihov strogi kalvinizam ne dopušta takvo otkriće. Ali zar ne bi baš time porekli ovo bujanje mašte koje nas veže uz Afriku, one slike iz našeg unutarnjeg svijeta koje su dale oblik pričama o duhovima, kao i kazivanjima, šalama i maštarijama putnika, migranata i trgovaca, koje su se rađale noću pokraj volujskih kola kada je fantazija bila sasvim blizu, tek za jednu iskru daleko? Kako je žalosno, ne, kako opasno sve to držati prigušeno toliko dugo.

10.

Ouma, ne smiješ više govoriti - rekla sam - umorila si se. Možemo poslije nastaviti.
Nipošto. Ne znamo koliko nam je još vremena ostalo. I htjela bih da razumiješ sve o mojoj majci.
Poslije - preklinjala sam.
Ostala je uporna i ja sam ponudila kompromisno rješenje: prvo nekoliko gutljaja ušećerene vode zatim kisik. Hvala bogu, uređaj je besprijekorno radio. Ubuduće, dala sam joj na znanje, ona mora uskladiti kazivanje s dubokim udisanjem kisika kroz malu masku koja joj je prianjala uz lice. Glas joj je i dalje ostao slabašan, ali manje se zamarala.
- Da bi nešto razumjela o mojoj majci - rekla je Ouma šapćući, oči je opet zatvorila kao da govori u snu - moraš prvo znati malo više o Petronelli. Što ju je ovdje dovelo, kako je pokušala dati oblik svom životu, s koliko je očaja to pokušavala, zašto se udala za Hermanusa Johannesa Wepenera. Njezina majka bila je poznata kao Debela iz Transvaala. Tijekom burnih godina Velike selidbe26, u svijetu kojemu su muškarci dali oblik, ona je preživjela tako da ih je sve nadjačala; ali u konačnici, povijest ju je ostavila postrani. Kasnije ću ti o njoj pričati. Sad je red na Petronelli. Petronella je rođena na ušću rijeke Umgeni u Natalu nekoliko godina nakon što su Buri i Zulu imali posljednji, fatalni sudar na Blood Riveru, baš u vrijeme kada su Englezi počeli planirati aneksiju nove zemlje koju su voortrekkeri27 konačno osvojili. Prvih nekoliko godina života djevojčica je živjela na obiteljskoj farmi uz samo more. Znala je provesti cijeli dan na žalu okružena krokodilima koji bi iz rijeke dopuzali na visoku pješčanu obalu; postali su povjerljivi čuvari djeteta, više od nekog psa. Kad bi Wilhelmina bila negdje za poslom, mala Petronella bila bi ostavljena skoro potpuno njihovoj brizi, gradila bi kule na čistom dijelu žala ili crtala zamršene oblike na pjesku, zatim sjela podalje i, opčinjena, promatrala kako nestaje njezino djelo kojemu je posvetila cijeli dan; znala je da će idućeg dana opet moći početi iznova. Ponekad bi samo sjedila na dini priljubljenih koljena uz tijelo i zurila u beskraj Indijskog oceana. Jednom prigodom, kad ju je majka ostavila na žalu s krokodilima prije nego što je otišla svojim poslom, Petronella je ugledala brod koji punim jedrima plovi prema Port Natalu. Prizor koji joj se ukazao nikad prije nije vidjela i on se sljedećih godina vraćao u njezine snove kao opsesija, čak i u doba starosti kad je počela gubiti razum. Istodobno, brod joj se činio kao rješenje za svu brigu njezine majke. Trebali bismo izgraditi vlastiti brod, predložila je te večeri, i zaploviti morem dok se ne pronađe mjesto gdje ih Englezi nikad neće pronaći. Ali Wilhelmina je odbacila tu ideju. „Gdje god postoji more―, rekla je, „prije ili poslije, Englezi
e se pojaviti.‖ Ako Natal bude anektiran, što je svaki dan bilo sve manje dvojbeno, jedino je rješenje bilo okrenuti leđa moru i ponovno krenuti prema unutrašnjosti, što dalje, gdje njihovo pleme može konačno stvoriti svoj kutak i biti slobodno.


26 Velika selidba (The Great Trek) - pod pritiskom engleskih kolonista Buri su odlučili napustiti koloniju Cape i krenuti u unutrašnjost u potrazi za novim domom
27 voortrekkeri - sudionici Velike selidbe
Petronellu to nije moglo utješiti. Duboko u njoj uhvatila je korijen odluka koju više nitko neće izbrisati. Ona se duboko i skoro fatalno zaljubila u more - nije to bila zaluđenost koju netko može osjetiti prema nekoj ideji, načelu ili pejzažu, već gorljiva, žarka i gotovo senzualna veza. Bila je spremna prvom prigodom pobjeći natrag prema moru, ali njezina majka, koja je vjerojatno očekivala takav pokušaj, držala ju je vezanu u kolima sve dok nisu bili daleko od svake nade. Njihovo putovanje konačno se zaustavilo blizu nekakvog potočića koji je krivudao kroz suptropsko raslinje Sjevernog Transvaala, područje nedavno okupirano od zastrašujuće skupine vjerskih fundamentalista. Budući da su bili uvjereni da su prešli cijelu Afriku, držali su da su stigli do rijeke Nila. Obećana zemlja bila je blizu. Na žalost, to područje, uz svu nevjerojatnu ljepotu i plodno tlo, postalo je dolina smrti zaražena ce-ce muhom koja je desetkovala stoku i malarijom koja je tamanila ljude.
Na tom je mjestu Wilhelmina pokopala trećeg muža (uvijek je mrzila slabiće, ali nije mogla odoljeti da se uda za njih) i većinu preostale djece; cijeli svijet joj se urušio. Prije Petronellina dvadesetog rođendana majka je konačno ispustila dušu, kao i uvijek vjerna sebi, ne slabašnim uzdahom, već uz prasak.
Dva djevojčina brata koji su ostali odani svojoj majci, a možda i zbog straha što bi ona učinila ako izraze svoje nezadovoljstvo, odlučili su se vratiti u Istočni Cape gdje su mogli, nikad se ne zna, tražiti da im se vrate stare obiteljske farme. Mjesec dana nakon majčine smrti, Petronellina jedina sestra udala se i preselila u Potchefstroom koji je u to vrijeme bio glavni grad Transvaala. Petronella je ostala s jednim bratom, Benjaminom, za kojeg se znalo da pati od stalnog oštećenja mozga nastala od majčinog udarca plugom u glavu nakon što je nepažnjom slomio lemeš. Brat i sestra su živjeli u jednoj kolibi na ulazu u selo Nylstroom, blizu ruševne kuće u kojoj je njihova majka bila pokopana.
Petronella, koja je u sebi nosila religioznu žicu još od najmlađih dana, razgovarala je nekoliko večeri s nemoćnim Benjaminom i odlučila što im je učiniti. To se zaista moglo predvidjeti. Ona je u to vrijeme već nekoliko puta pokušavala izgraditi brod koji će ih odvesti do mora, ali ih je svaki put spriječila viša sila. Jednom je grom za vrijeme olujnog vremena udario u neobičnu konstrukciju i sve pretvorio u pepeo; drugom prilikom skupina crnaca, koje su doseljenici protjerali s vječnog ognjišta, u prolazu su zbog ogrjeva nahrupili na dopola izgrađeni brod i odnijeli sve grede i daske s mukom istesane; njihova majka konačno je zaustavila sve radove i zabranila daljnje pokušaje, a kad Wilhelmina nešto kaže, svi su znali, iz lošeg iskustva, kako se kažnjava svaki neposluh.
Konačno je Petronella bila slobodna oživjeti svoj san koji je bio opsesija njezina života. Mi ćemo izgraditi novi brod, rekla je bratu ograničena uma, baš na samoj obali Nila i otploviti nizvodno u pravcu sjevera sve dok ne stignemo do glavnog grada Egipta; od faraona na vlasti dobit će potrebna sredstva za prijelaz preko Crvenog mora i pridružiti narodu Izreala od kojih Buri vuku korijen. Tako će postići sreću kojoj je njihova majka neuspjelo težila cijeloga života. Nakon što je toliko vremena bila izložena uspomenama svoje majke i ludim prorocima među susjedima, sasvim je razumljivo što je u Petronellinoj glavi došlo do konfuzije između Obećane zemlje i komada žala koji je oblikovao njezinu svijest u ranim godinama, a to je bila jedina sloboda u životu koja joj je bila dopuštena. Ne radi se o mašti, uvjeravala je ona Benjamina. Prilikom noćnog ukazivanja Bog joj je osobno otkrio da je novi potop neminovan i ukoliko ne budu spremni, bit će zbrisani kao grješnici iz Starog zavjeta, kamena kušnje njezina pobožnog života. Ova ukazivanja postala su obilježje njezina života otkad se obitelj pridružila selidbi s ugrožene obale Natala; i dok je Petronella postajala zrelija, Bog je sa sve više oduševljenja sve češće dolazio u dodir sa svojom službenicom. Moramo reći da je i ona ovim općenjem doživljavala neobično i sumnjivo zadovoljstvo. Ovdje treba umetnuti da je Petronella iznenadila svojom vještinom čitanja i pisanja uglavnom zahvaljujući uputama glavne proročice plemena, Tante Mite Gous, koja je u djevojci vidjela potencijalnog nasljednika. Ova luda stara spodoba imala je dva vrijedna učenika, Petronellu i dječaka po imenu Petrus Landman. (Jedini razlog zbog kojeg on ovdje zaslužuje biti spomenut je to da je najvjerojatnije on u Petronellinu glavu usadio ideju o arki; ispričao joj je ovaj Petrus kako je neki njegov daleki rođak izgradio brod i zaplovio prema pustinji i to je najvjerojatnije moglo dati oblik njezinoj davnoj težnji da otplovi brodom.) Što se tiče Petronelle, bilo je zanimljivo da je cijelog života crpila
inspiraciju iz dviju knjiga: Biblije, naravno, i Holandske enciklopedije sa slikama nepoznatog podrijetla, koje su spašene iz kuće u kojoj je izgubila život njezina majka. Enciklopediju je koristila za ono što je nazivala proricanjem; po drugima je to bilo gatanje. Petronellina metoda je bila simpatična i bez uvijanja. Uprla bi pogled u posjetitelja, zatvorila oči i pala u neku vrstu transa, zatim uzela golemu knjigu, položila na hrbat i pustila da se nasumce otvori. Pregledavala bi stupce i uhvatila se prve fraze ili ilustracije koja bi mogla poslužiti kao početak i dopustila svom duhovnom čuvaru ili nečem drugom da vodi njezinu inspiraciju. Ovom praksom služila se do posljednjeg dana života. U svemu tome najčudnije je to da je redovito bilo točno ono što bi prorekla. Prvi put je to primijenila u svojoj dvanaestoj ili trinaestoj godini kad joj je majka zaprijetila da će je udariti tavom od lijevana željeza i pretvoriti u kašu; žureći da pobjegne, Petronella je slučajno gurnula enciklopediju s kuhinjskog stola koja se, pavši na pod, otvorila. Vidjevši sliku lava na otvorenoj stranici, palo joj je na pamet da izmisli kako će lav pojesti njihovo stado bude li je majka nastavila tući. Majku se to nije dojmilo i kad su obje izletjele iz kuće, dotrčao je s rijeke jedan dječak vičući na sav glas da je cijeli čopor lavova došao nadomak stada i da netko brzo mora doći s puškom, za Boga miloga. Nakon tog događaja Petronellin ugled proširio se većim dijelom Sjevernog Transvaala do te mjere da je i ona sama počela vjerovati u svoja proročanstva (a zašto i ne bi, ako se sve ostvarilo?). Ne treba se čuditi da je njezina vizija potopa koji dolazi, uvelike uzburkala bogobojaznu zajednicu koja je živjela razbacana na velikom prostoru. Tako je zajedno s bratom Benjaminom pristupila gradnji broda uz povremenu pomoć crnog naroda iz okolice, kao i drugih susjeda koji su bili dovoljno velikodušni da pripomognu ili dovoljno lakovjerni da ozbiljno shvate proročanstvo o nadolazećem novom potopu. Brod je u najmanju ruku bio golem, njegove dimenzije pronađene su pomnjivim čitanjem Knjige postanka: tri stotine lakata28 u dužinu, pedeset u širinu i trideset u visinu, s nekoliko vrata i prozora u skladu s uputama koje je gospodin Bog dao svojem odanom slugi Nou. Problem se pojavio zbog jelovine koju nije bilo moguće naći u blizini, a, prema Noinim uputama, bila je potrebna za gradnju, kao ni tikovinu koju je predlagala holandska enciklopedija; u konačnici su se poslužili sa drvom od tambotie29 i divlje masline. Brod je zaista ispao lijep premda prilično velik i nezgrapan (stoga što nisu mogli dokučiti kako izmjeriti jedan lakat) za potočić za koji su mislili da je Nil. Zato je brod zaustavio tijek rječice, izazvao manju poplavu u okolini i potpuno spriječio dotok vode nizvodno, što je uznemirilo oštećene farmere. To nije dugo trajalo jer iste noći kad je arka bila završena i svega nekoliko sati nakon što su se Petronella i Benjamin spustili ispod palube i razvili velika jedra izrađena prema njezinu sjećanju na veličanstveni prizor koji joj se ukazao na obali Port Natala, zaista je došlo do poplave koja je nosila sve sa sobom, pa tako i brod, do samog Egipta. Tako je, barem idućih godina, izjavljivala Petronella uz svečanu zakletvu. Naravno, bilo je i onih koji su se podsmjehivali toj priči tvrdeći da je arka nastradala u oluji jedva stotinjak metara od mjesta gdje je bila podignuta, a u trenutku kad su pješice nastavili put prema Obećanoj zemlji, dvoje putnika bilo je toliko pogođeno događajem da je njihovo poimanje stvarnosti bilo, u najmanju ruku, neuvjerljivo. To možda i objašnjava zašto je Petronella, kad su se skoro dvije godine poslije potopa ponovno pojavili u civiliziranom svijetu, daleko od svog cilja, u zaljevu Algoa, pogrješno zamijenila veliko pješčano žalo i dine duž obale Istočnog Capea za Saharu, sinajsku pustinju ili obalu Crvenog mora; što god bilo, ona je do smrti vjerovala da je stigla u Egipat nakon što se arka putem raspala i ona posljednjih nekoliko stotina kilometara prevalila pješice. Nema svrhe cjepidlačiti o tome. Nije vrijedno u Africi se prepirati za nekoliko tisuća kilometara prema sjeveru ili jugu.
Ono stoje važno je to da netom što je stigla na, po njezinu sudu, prvo odredište, baš kad je čekala na prijam kod faraona (bila je sigurna da će samo podsjećanjem na okolnosti koje su dovele do prvotnog egzodusa biti dovoljne da ga navede da i njoj na svaki način pomogne prijeći more da bi stigla do Palestine), pojavio se jedan čovjek sasvim pristojno odjeven. Zvao se Hermanus Johannes Wepener i u Algou je došao prodavati neke

28 lakat - starozavjetna mjera za dužinu (46 cm)
29 tambotie - mirisno drvo, koristi se za izradbu namještaja
proizvode. Kad mu je rekla da čeka na prijevoz do Canaana30, bio je sretan izići joj u susret. Možda je putem došlo do nekog nesporazuma jer teško je vjerovati da ju je varao od samog početka; međutim, bez obzira na određene okolnosti koje sasvim izvjesno nemaju utjecaja na ovu priču, on joj je rekao, ili je tako razumjela, da bi bilo bolje otići do Canaana kopnom koristeći prečac nego morem. Ražalostila se što je morala napustiti more, toliko je o njemu sanjala i daleko putovala da bi do njega došla, ali društvo tog muškarca dovoljno joj se svidjelo da je pristala pod uvjetom da njezin brat bude u pratnji. Poslije nekog vremena stigli su ovdje u Mali Karoo koji je, uvjeravao ju je Hermanus Johannes Wepener, isto tako dobar, ako ne i bolji od zemlje Canaana. Ja osobno vjerujem da je ona potajno i dalje vjerovala da se još nalaze u Egiptu, a to objašnjava činjenica što je ovu farmu nazvala neobičnim imenom Sinai31.
Hermanus Johannes Wepener je bio željan oženiti se i osnovati obitelj, ali Petronella je htjela biti sigurna da se na njega može osloniti. Moramo razumjeti situaciju u kojoj se našla, čak i ako ne uzmemo u obzir njezinu sklonost religiji. čitavoga života, kao i njezina brojna braća i sestre u čijoj sredini je odrasla, bila je pod strogim majčinim nadzorom. Bez obzira na međusobne razlike, ta moćna žena uvijek se nalazila u blizini, ne samo u zaleđu, već i u samoj obitelji, uvijek bila krajnji sudac onog što se dopušta i zabranjuje, što je ispravno a što nije, što je dobro ili zlo. Njezina majka je ovu ulogu mogla igrati samo zato stoje bila izvanredna osoba, u svakom smislu veća od života. Sama Petronella, mlada žena koja se zatekla izgubljena na obali nepoznata oceana, ništa nije značila, nije bila nitko. A Benjamin, odan kao psić obješenih ušiju i uz to malouman, nije bio od koristi. Nikakvo čudo što se povukla u dom za umobolne kad joj je to odgovaralo, a njezina pretjerana religioznost to joj je omogućila, ali bila sam sigurna da bi bilo pogrješno držati je ludom. Promućurna je bila, prepredena, ponekad nemoguća, ali nikako luda. Znala sam je intimno, možda i previše, i koliko je stvarno bila ranjiva. Isto tako, nije bilo ničeg planiranog niti smišljenog zbog toga što je prihvatila ono što joj je Hermanus Johannes Wepener naizgled nudio. U svojoj odluci vjerojatno se poslužila Holandskom enciklopedijom koja je čudom preživjela potop. U njoj je pročitala ono što joj je najviše odgovaralo, a to je da se može vezati za tog čovjeka krupne građe, bogata i naoko ugledna, koji joj je mogao donekle omogućiti nekakav položaj u društvu. Na kraju krajeva, njezina majka je taj „položaj‖ uvijek imala zahvaljuju
i prirodnoj snazi i žestokom temperamentu u mlađim godinama i fizičkom obujmu koji je stekla u poznijoj dobi. Petronella to nije mogla postići sama, a sumnjam i da je htjela čak i da je mogla. Međutim, s Hermanusom Johannesom Wepenerom pokraj sebe mogla je izabrati bilo koju Obećanu zemlju.
Unatoč tomu, prije nego što se vezala uz njega, iako joj je nudio sigurnost i položaj koji joj je bio potreban, htjela je potpuno biti sigurna da se u njega može pouzdati i da će izvršavati njezine naloge. Vrlo metodično stavila je svog obećanog na kušnju nizom radova dostojnih Herkula, od kojih je posljednji bio čupanje loze u svim vinogradima koji su bili ponos njegove farme. Hermanus Johannes Wepener je ispunio njezinu želju. Konačno su se vjenčali i s predanošću dostojnom hvale pristupili podizanju obitelji. Eulalie, Willem, Barend i Martiens i na kraju fatalna djevojka, Rachel.
U nekom trenutku nestao je Benjamin. Samo Bog je mogao znati što mu se dogodilo. Jadno biće većim dijelom života, otkad je plug uništio njegovu nadu u normalan život, vjerojatno je umro u okolnostima koje bi se mogle držati prirodnom smrću. Ili je možda, kao što se godinama nagađalo, postao prvi stanovnik podruma kad je kuća bila izgrađena. Ili je, prema drugoj teoriji, nehotice bio zazidan u neki debeli zid. Bilo je i zlobnih glasina da je on bio otac djeteta kojeg je Rachel zanijela ubrzo nakon svog četrnaestog rođendana. Još gore, pričalo se da je on Rachelin otac, kada je preuzeo mjesto Hermanusa Johannesa Wepenera dok je ovaj bio u Algoa Bayu ili, još dalje, u Capeu. Međutim, svaka hipoteza ima neki nedostatak i zašto bi se bilo kojoj priklonili? Možda je samo jednog dana odletio s

30 Canaan (Kanan) - u Bibliji staro ime Bliskog istoka za prostor Levanta koje se danas uglavnom odnosi na Izrael
31 Sinai - danas Sinajski poluotok, u Bibliji simbol za Obećanu zemlju u koju je Mojsije doveo izraelski narod nakon prelaza Crvenog mora.
pticama ili se zavukao u neku jazbinu i zauvijek ondje ostao. Zar u ovom objašnjenju ima više mašte nego u ostalima? Ova ga priča više ne treba, ovdje ćemo ga napustiiti, još jedan kostur u još jednom plakaru.
Samo joj u jednoj stvari Hermanus Johannes Wepener nije udovoljio, na žalost, jedinoj koja je u konačnici bila od važnosti. Nikad je više nije odveo na more. To znači da ga je unatoč svim kušnjama na koje ga je stavila, držala izdajicom, nedostojnim njezina povjerenja. Zbog toga je njihov brak bio bojno polje epskih razmjera. Na površini, posebice u društvu drugih ljudi, bili su savršen par, ali ispod te politure kuhalo je kao u paklu. Mogu nagađati da je za Hermanusa Johannesa religija bila najsigurniji način napredovanja u zajednici; Petronella se prepustila bijesu i razočaranju u brak jer joj je Bog odredio patnju kao put kojim je trebala dokazati svoju neizmjernu ljubav. Također i zbog toga što, u to su je uvjeravale i Biblija i njezina enciklopedija, ona sigurno neće trajati.
čak i nakon četrdeset godina braka ona je ovu farmu i dalje držala mjestom privremenog boravka, pojilom u pustinji, odakle će konačno krenuti prema pravom odredištu. Tako se, po mojem mišljenju, može objasniti ova kuća. Nikad je nije držala kućom. To je bila njezina posljednja lađa, njezin brod, arka koja će je spasiti od pokvarena svijeta, jedrenjak kojim će jednog dana, kad odluči Bog, odjedriti prema moru koje noću oplakuje obale njezinih snova.