Andre Brink - Drugi životi

Ovaj roman Andre Brinka iz 2008.g. je portret suvremene Južne Afrike opterećene prošlošću i nesigurnom budućnošću. Iz pomalo čudnog kuta autor opisuje rasnu tenziju u toj zemlji prouzročenu političkom transformacijom. (Ovo prethodno je sve što sam ja uspeo da pronađem napisano o ovom romanu, a da prevodim sa engleskog nisam se usudio. Roman, za razliku od "Trenutka na vjetru", prikazuje savremenu Južnu Afriku opterećenu svim dilemama i problemima sa kojima se suočava nova vlast, a koji su proistekli iz surovih vremena aparthejda. Brink, kako nije štedeo nosioce politike aparthejda, sada ne štedi ni njihove naslednike. Sve to nam je oslikano veoma plastično i nesvakidašnjim književnim postupkom, kroz sve dileme i sudbinsku dezorijentisanost svojih "junaka" i njihove nesvakidašnje "fantazmagorične" životne "prelome" - što ovaj roman čini posebnim i veoma interesantnim.... prim. severijan)

PLAVA VRATA

OGLEDALO APPASSIONATA




PLAVA VRATA

Mora biti!...
Moglo je biti i drukčije.

Milan Kundera




1.

Prije svega, pojavio se san. To je trebala biti opomena ukoliko nisam od onih na koje snovi ne ostavljaju dojam. Međutim, na neki čudan način, taj me je san uznemirio i zadržao se u meni cijeli tjedan kao melodija koja se ne da izbiti iz glave. Sve do tog sudbonosnog trenutka u rano predvečerje kad je moj život, kao i Kafkina Gregora Samse, postavljen naglavce. Ali ovo nije bila fikcija. Ovo se dogodilo. Meni se dogodilo.
Taj san nije baš imao izravnog utjecaja na ono što se zbilo te večeri. Ali danas, kad na to pomislim, zaista je u podsvijesti postojala neka veza koju nisam mogao prepoznati. Nisam ni pokušavao, moram priznati. Držim da snovi pripadaju noći u kojoj su se pojavili i da bi bolje bilo da se ne prelijevaju u dan. Ovaj put bilo je drukčije.
U tom snu upravo krećem sa svojom obitelji na dugo putovanje. Selimo se. Moja žena Lydija je tu, ali i troje djece, tri djevojčice, sasvim plave kose i sasvim plavih očiju. To me zbunjuje. Mi, zapravo, nemamo djece i nakon devet godina braka to još uvijek boli iako se oboje vješto pretvaramo da to nije važno, nije više važno. Lydija se smjestila u prednjem djelu kamiona pokraj vozača.
Djevojčice su već straga, kao majmunčići visoko su zasjele na gomilu namještaja. Pridružio sam im se i krećemo sasvim polako s teretom koji se opasno zanjihao. Dan je sparan i djeca se obilno znoje. Pramenovi plave kose prilijepili im se za obraz i čelo. Čini se da imaju poteškoća s disanjem.
Prije nego što smo stigli do prvog zavoja, zaključili da ovako nećemo daleko stići. Potrebna nam je voda da bi djeca preživjela ovo putovanje. Počeo sam lupati rukama po kabini kamiona. Vozač je zaustavio kamion i pogledao me mrzovoljnim izrazom na debelom licu koje već poprima zlokobnu ljubičastu boju.
“Moram otići po vodu zbog djece”, objašnjavam. “Ostavio sam tri boce na sudoperu u
kuhinji.”
“Nemamo vremena”, progunđa vozač.
“Neću zadugo”, uporan sam. “Na ovoj žezi, neće preživjeti bez vode.” Njegov odgovor koji je promrsio, srećom, ne čujem i ja iskočih iz kamiona. “Produžite, samo polako”, pokušavam ga smiriti. “Brzo ću vas sustići.”
Djevojčice briznu u plač, ali ja mahnem rukom da ih umirim i otrčim u vreli, sparni dan.
Tek kad sam stigao do kuhinjskih vrata, otkrijem da nisam ponio ključeve. Okrenem se, opet mahnem djeci i žurno potrčim iza kuće da pronađem neki ulaz. S naporom sam napravio tri kruga i tek tada primijetili napola odškrinut prozor. U daljini kamion se počeo gubiti u oblaku prašine.
Uspio sam se popeti u kuću i dohvatiti boce s vodom. Osjetio sam na prsima da su hladne kao led. Ali prozor kroz koji sam ušao sad je pokriven rešetkama i ja gubim dragocjeno vrijeme trčeći naokolo po kući. Naizgled, sve je zaključano. Postao sam svjestan panike koja se rađa u meni.
A onda, konačno, na neki neobjašnjivi način, što je tipično za snove, opet se nađoh van pritiskajući boce još uvijek na prsima. Kamiona nigdje na vidiku. U daljini tek oblak prašine
veličine ljudske šake.
Počeo sam trčati. Na toj vrućini noge su teške kao olovo. Ne odustajem. Moram ustrajati inače će se moja obitelj izgubiti; ne znaju kamo idemo, jedino ja poznajem adresu. Nastavio sam trčati.
Povremeno nakratko ugledam kamion koji postaje sve manji. Trčim i trčim. Moram.
Jednostavno, moram.
Sve slabije čujem udaljene glasove djece koja zapomažu. Jednom mi se učinilo da čujem
Lydiju kako zove: “Davide, požuri, Davide!”
Onda se i taj glas izgubi.
Pod okrutnim sjajem dnevne svjetlosti udvostručih napor. Konačno sam prisiljen priznati da je sve uzalud. Nikad neću uhvatiti kamion. Nikad više neću vidjeti Lydiju ni djecu.
San se prekinuo na tom mjestu.

2.

Čitavog dana su me proganjali živi ostatci sna i neki osjećaj gubitka. Gorka najava smrtnosti. Zapravo, to je neprimjereno, tek su mi četrdeset i četiri godine. Trebao bih biti u najboljim godinama života. Nel mezzo del camino di nostra vita. (Na polovici našeg životnog puta.) Općenito gledajući, imam uspjelu karijeru, sretan brak i održavam dobre odnose s prijateljima. Nekolicini generacija školske djece prenio sam osnovno znanje iz jezika i povijesti. Vikendom i blagdanima udovoljujem svojoj strasti za slikarstvom, a sudjelovao sam i na nekoliko skupnih izložbi. Da bih udovoljio želji za bijegom i potrebi za privatnošću, uzeo sam u zakup vlastiti atelijer, ladanjsku kućicu koja se nalazila u vrtu koji je pripadao trošnoj staroj kući na Green Pointu, dovoljno daleko od našeg velikog, udobnog stana u Claremontu.
Prije nego što sam prvi put odlučio sudjelovati na nekoj izložbi, godinama sam maštao kako ću jednog dana napustiti nastavnički rad i u potpunosti se posvetiti slikanju; međutim, neka urođena opreznost - nesumnjivo potkrijepljena vjerovanjem moje obitelji da oženjeni čovjek treba imati “pristojan posao” - uvijek bi me od toga odvratila. Nakon što sam krajem godine na izložbi u Observatoryju postigao neočekivani uspjeh, nekoliko prijatelja me je savjetovalo da je sigurno došlo vrijeme za promjenu. Ovog puta bili su uporniji nego prije.
“Nemaš djece kojima bi to smetalo”, rekao je moj prijatelj Rudy kojeg poznajem još iz školskih dana sa sveučilišta u Cape Townu. “Supruga ti je arhitektica i dovoljno zarađuje da možete živjeti. Koliko mi je poznato, nemaš velikih dugova koje treba namiriti, nikakvih financijskih obveza prema obitelji ili znancima, ne planiraš ući u riskantna ulaganja, ti i Lydija pucate od zdravlja, vježbaš u sportskoj dvorani tri puta tjedno, nemate nasljednih bolesti u obitelji; prema tomu, dovraga, zašto se ne bi odlučio?”
Zaista, dovraga, zašto ne?
Zbog uspomene na oca? Možda. Mudar čovjek, čovjek na svom mjestu, čovjek koji bi uvijek donio procjenu nakon dobrog promišljanja, koji je čitav svoj vijek proveo bježeći od uspomene na Veliku krizu koja je upropastila i dovela njegovu obitelj na negostoljubive ulice Johannesburga. Čovjek koji je navikao brojiti svaki novčić, koji se nikad nije upustio u nepotreban rizik, koji nikad nije bio jamac ni čovjeku ni životinji, nikad od nekoga posudio i ništa kupio a da nije mogao platiti gotovinom. Najveće batine u životu dobio sam od njega kao devetogodišnji dječak kad sam jedne srijede poslije podne, umjesto spremanja lekcije iz matematike, kriomice izašao iz kuće, otišao u lunapark i ondje potrošio dvadeset centi vlastitog džeparca da bih se vrtio na velikom točku. Nikad me nije odvraćao od pokušaja da crtam ili slikam - u biti, čak bi ponekad objesio moje slike u svom sivom funkcionalnom uredu za osiguranje - sve dok ne gubim iz vida da udovoljivanje ispraznim strastima ne ide na štetu pristojnog posla koji osigurava normalan život. Pristojan posao nije samo osiguravao stalan prihod, već je bio od koristi i mojim sunarodnjacima, Afrikanerima.
Moja ideja da uzmem atelijer u zakup zasigurno mu se ne bi svidjela. To bi držao ponižavajućim i bezazlenim pokušajem amatera koji zalazi u umjetničke vode da bi se prepustio osobnim porocima. Naravno, nije saznao za atelijer. I malo tko drugi. Tajio sam to u početku i od Lydije dok krajem jednog mjeseca, pregledavajući režijske troškove našeg

kućanstva - što je bio njezin običaj - nije naletjela na uplatnicu za zakup atelijera i zatražila moje objašnjenje. Bila je to jedna od najvećih svađa u našem braku. Osobito me je ogorčila optužba da u tajnosti pokušavam stvoriti ljubavno gnijezdo. Osjećao sam se kao da me je netko javno skinuo do gola. Tako sam se osjećao i onog dana, imao sam trinaest ili četrnaest godina, kad me je majka istukla remenom jer mi je ispod kreveta pronašla limenku kondenziranog mlijeka koju sam uzeo u smočnici. (Tek godinama kasnije sam shvatio da joj je jedino ta sklonost k tjelesnom kažnjavanju davala mogućnost da se hrabro suoči s nedvojbenim autoritetom koji je imao moj otac.) Kao da sam čin batinanja nije bio dostatan, zahtijevala je da se kazna za tako ozbiljan prijestup izvrši po goloj stražnjici u nazočnosti moja tri mlađa brata i dviju starijih sestara. Nikad neću zaboraviti taj dan. Eto, sada ga je Lydija oživjela svojim nesnosnim ponižavanjem. Krađa kondenziranog mlijeka, kao takva, nije bila upitna. Sam prekršaj zaslužio je kaznu (doduše, ne tako pretjeranu). Međutim, nisam mogao oprostiti upad u svoju privatnost i izlaganje ispred drugih. Čitavog sam života nosio u sebi tu želju za prostorom koji samo meni pripada i koji nitko ne smije oskvrnuti ili okupirati. Na žalost, i u braku s Lydijom osjećao sam jaku potrebu da zadržim nešto za sebe što neću nikad s njom podijeliti. Nisam je time pokušavao ili poželio prevariti, uplesti u nešto neprimjereno kao što je tajna strasna veza ili sumnjiva financijska transakcija. Ali osjećao sam potrebu za prostorom, fizičkim ili emotivnim, koji samo meni pripada i u koji nitko nema pristupa. Možda je to samo posljedica odrastanja u brojnoj obitelji gdje se privatnost činila kao neki luksuz. Sjećam se koliko sam puta čvrsto zaspao držeći pokrivač sve do vrata jer sam bio uvjeren da će se netko čim zaspim - brat, sestra, roditelji, neznanac - ušuljati u sobu i otkriti me gladnim očima.
Nakon Lydijina otkrića dugo je trebalo da se situacija smiri. Zapravo, nekoliko mjeseci potpuno sam prestao odlaziti onamo. Taj prostor više nije bio moj. S vremenom je potreba za crtanjem i slikanjem - ili samo taj nagon da ponovno osjetim miris lanenog ulja, platna i kista
- postala toliko snažna da sam se ipak vratio. Zadovoljstvo je nakon toga donekle splasnulo budući da je Lydia uzela naviku svraćati bez najave, i to uvijek “kad se našla u blizini”, da bi zajedno popili kavicu ili voćni sok, podijelili neki kolačić ili komadić čokolade uz čašu crnog vina. Naši odnosi su bili stabilni i dovoljno čvrsti da podnesu takvu tenziju. Njezin posjet često bi se pretvorio u duge, nesuvisle razgovore - o prošlim ili nadolazećim praznicima, o prijateljima ili znancima, djeci drugih ljudi, o silovanju i ubojstvima ili političkim skandalima tog dana - ili, pak, povremeno, u neočekivane, ali sasvim zadovoljavajuće pokušaje vođenja ljubavi, na podu ili glomaznom kauču koji je bio pokriven izblijedjelom zelenom tkaninom umrljanom od boje, a jednom i na dugom stolu ispred prozora na kojem sam obično držao pribor za slikanje. Poslije takvog posjeta redovito je trebalo uvelike pospremati - Lydija je uvijek bila pravi majstor za stavljanje stvari na pravo mjesto, uporno bi htjela pomoći iako sam potajice više volio uraditi sam, kad to meni odgovara. Sve bi se pretvorilo u proljetno čišćenje i ja bih se osjetio ostavljenim na mjestu koje je neočekivano postalo strano, kao brodolomac na pustom otoku. Kad bih naposljetku skupio dovoljno snage da se primim kista i počnem slikati na novom platnu, svaki pokušaj bi bio, kao što Eliot reče, potpuno novi početak i druga vrsta neuspjeha. Došlo je do toga da sam ozbiljno odlučio pronaći novi atelijer u drugom, udaljenom, dijelu Capea, u Nordhoeku ili Durbanvillu, nebitno, samo da mi nitko, a najmanje Lydija, ne može ući u trag. Nisam mogao podnijeti pomisao da riskiram još jedno otkriće, još jedan sukob s Lydijom.
Ostao sam i dalje na istom mjestu iako sam baš te jeseni sve rjeđe dolazio. Možda je to bilo samo zbog hladnoće koja mi je počela smetati. U kućici nije bilo centralnog grijanja, samo kamin u dnevnom boravku gdje sam najčešće slikao; međutim, nije mi se sviđalo što sam morao čistiti rešetku u kaminu kad se vatra ugasi.
Stvorila se neka atmosfera, danas mi se tako čini, kao da nešto nedostaje, da se nešto gubi. Uskoro bih se morao pokupiti odatle. Možda vratiti malom spremištu u mojoj školi koje sam koristio kao atelijer prije nego što sam prešao u ovu kućicu. To bi značilo odustajanje. Nešto nalik umiranju prije smrti, pomislio sam melodramatski. Zasigurno sam se tako osjećao kad sam se probudio iz onog sna.
Najveći dio tog dana proveo sam pokušavajući raditi, ali bez uspjeha. Započeo sam dvije,
tri slike, a onda izbrisao ono što sam naslikao ili samo odložio platna uza zid. Uzrok mog neraspoloženja leži i u tome što sam znao da ću krajem popodneva ionako morati prekinuti s radom. Te večeri imali smo goste - arhitekta Stevea i njegovu lijepu suprugu Carlu - i Lydija je očekivala da se na vrijeme vratim s namirnicama list kojih je pripremila tog jutra. To što sam unaprijed znao da će moj rad biti skraćen prije nego što krene svojim prirodnim tijekom, dovoljno je bilo da me uznemiri i poremeti moju koncentraciju. Osim toga, sjećanje na težak san još uvijek nije izbijalo iz moje glave.

3.

Sredinom poslijepodneva pokupio sam sve što sam namjeravao ponijeti sa sobom - kožnu jaknu, nekoliko pisama, manji broj sastava koje sam se nadao pregledati tog dana, blok za skiciranje, tri stara crteža koje sam želio pogledati uvečer u nadi da ću doći do ideje za buduću sliku, pozlaćeni okvir - i odložio na stoliću od palisandrovine pokraj ulaznih vrata. Od tog trenutka u sjećanju mi je ostala ucrtana svaka pojedinost onog što se dogodilo, svaki korak koji sam napravio, kao da je sve snimljeno kontrolnom kamerom.
Auto sam parkirao podalje, blizu High Level Roada, jer sam želio ići pješice. Nije bilo daleko, trebalo je sići strmom pokrajnjom ulicom do Main Roada, a onda lijevo do Giovannijeva dućana delikatesa. Posljednjih nekoliko godina, otkad sam počeo dolaziti u kućicu, išao sam ti pravcem bezbroj puta, ali tog dana sve mi se činilo neobično. Zgrade kao da nisu bile stvarne, više nalik kulisama na pozornici u dvjema dimenzijama, slabašne konstrukcije kao od ljepenke. Reklo bi se, ničega nema iza fasada: stara kuća iz Edwardova doba sa zelenim ulaznim vratima koja vise na jednoj šarci, stambena zgrada u lažnom Jugendstilu s opranim rubljem obješenim po balkonima kao na platnima Seurata i Moneta, zdesna tri kuće novijeg doba skrivene iza visoke željezne ograde iznad koje su postavljeni alarmni uređaji, mala zgrada nalik na kutiju s prozorima zakovanim daskama i pločama koje oglašuju skoro rušenje, niz garaža na prilazu Main Roada s vratima iste prljavosmeđe boje, nekoliko obnovljenih zgrada s kontrolnim kamerama na fasadi i zabatom u imitaciji kolonijalnog stila Cape Dutcha te besmislenim dimnjacima u toskanskom stilu. Ulice i prolaznici izgledali su stvarnije od zgrada. Dvije punašne crne dadilje gurale su kolica s bijelom djecom, jedna modra, druga smeđa. Nekoliko skitnica motala je džointe i ispijala jeftini alkohol iz boca skrivenih u novinskom papiru. Dvoje mladih u majici i trapericama teško su se kretali uzbrdo, zastajali svako nekoliko metara, ljubili se i grlili, bosonogi muškarac dugih, crnih, izgrizenih noktiju i čupave rasta frizure i djevojka obnažena trbuha i s otiskom smeđe ruke na lijevoj sisi. Jedan stariji par gegao se niz ulicu, žena sa strukom tratinčica i već uvelih plavih delfinija. Dvije djevojčice penjale su se ulicom poskakujući, lica umazanih od sladoleda ružičaste boje u velikim kornetima. Ulice su bile prilično prljave, prepune limenki od piva, praznih kutija brze hrane, zgužvanog masnog papira, tragova psećeg izmeta i galebova koji kriče oko uginule ribe.
Došao sam do Main Roada i uputio se prema dućanu.
Poslužila mе je žena ravne, masne kose, ruku na kojima su prsti bili nalik mahunama
graška i noktiju izgrizenih do krvi. “Hvala, dragi”, reče ne pogledavši me.
Uzeo sam dvije plastične vrećice i otišao još više utučen.
Uputih se uzbrdo, zatim skrenuh ulijevo prema zelenoj vratima na ulazu, zaobiđoh staru
kuću i produžih prema svojoj kućici u vrtu.
Baš kad sam se spremio otključati plava vrata, ona se naglo otvore i vitka mlada žena pojavi se na uskom pragu. Imala je tamnu boju kože, dugu kovrčavu kosu i crne oči kakve dosad nisam vidio. Bila je u bijeloj majici i trapericama, a noge su joj bile bose.
“Davide!” uzvikne, zagrli me oko vrata i poljubi vlažnim punašnim usnama.
Ustuknuo sam. Želio sam nešto reći, ali glas me izdao. Jedino sam bio siguran da je nikad prije nisam vidio. Iza nje dvoje dječice, djevojčica, negdje oko pet, i dečko, ne više od tri godine, oboje tamne puti i crnih očiju, kao i majka, dotrčaše do mene veselo uzvikujući.
“Tatice! Tatice!” pocikivala su djeca prodornim glasom, jako uzbuđena.

4.

Unutrašnjost kućice nimalo nije bila nalik onoj kad sam je napustio sat ranije. Stol od palisandrovine nalazio se još uvijek na istom mjestu, ali stvari koje sam na njemu ostavio - kožna jakna, pisma, neocijenjeni školski sastavi, blok za skiciranje, crteži, napukli pozlaćeni okvir - više nije bilo. Sve ostalo bilo je nepoznato. Namještaj, tepisi, zavjese, slike na zidovima i ostalo. Koliko sam mogao dokučiti, čak se i raspored u kući izmijenio. Jedno je bilo sigurno, bilo je daleko više prostora. Od ulaza se protezao široki hodnik s vratima na objema stranama. Vrata su vodila u sobe koje nisam prepoznao. Strop je izgledao viši. S vrata u hodniku vidio se prostrani dnevni boravak, donekle u neredu. U njemu se nalazio veliki kamin s kičastim okvirom iz viktorijanskog doba koji nikad ranije nisam primijetio. Nesvjesno koraknuh unatrag da bi još jednom izvana pogledao ulazna vrata. To su zaista plava vrata koja sam obojio prilikom useljenja prije šest godina. Na vratima sam prepoznao jedno mjesto u obliku kornjače, s kojeg je otpala boja, i dvije usporedne ogrebotine malo niže od ključanice.
“Što ti je?” upita mlada žena. Promatrala me je osmjehujući se, ali isto tako zbunjeno.
“Ponašaš se kao da si pogriješio ulaz ili tako nekako."
Želio sam upitati: “Tko ste vi? Što radite ovdje?” No, nisam bio u stanju izustiti ni riječi. U međuvremenu dječak i djevojčica mi priđoše i zgrabiše svatko za jednu nogu bučno zahtijevajući da ih podignem uvis.
Da bih se izvukao iz neprilike u kojoj sam se našao, bacih na pod plastične vrećice, sagnuh se i podigoh dječicu, jedno zatim drugo, prvo djevojčicu, a potom dječaka. Moje lice prekriju vlažnim poljupcima. Spustih ih na pod malo prebrzo.
Tad začuh kako me ona zove iznutra: “Davide! Gdje si?” “Oprostite”, počnem zamuckivati, “ja, stvarno...”
“Aha”, prekine me ona, “drago mi je da si se sjetio donijeti ove stvari.” Oslobodi me vrećica, okrene se i uđe u kuću. Lako se kretala na bosim nogama (dok je gazila po podnim pločicama, do mene je jedino, skoro nečujno, dopirao senzualni šum njezinih tabana), a djeca su me nastavila potezati za noge. Pokušavao sam se pomaknuti, ali s djecom obješenom o noge nije bilo lako.
U hodniku preko puta ulaznih vrata prolazio sam pokraj okruglog stola s gomilom pisama i primijetio svoje ime, zastah nehotice i na brzinu pregledah pisma: tri su se odnosila na bankovno stanje mojih računa, u jednom se nalazila pozivnica za likovnu izložbu s nazivom galerije na poleđini, drugo je tipkanim slovima bilo naslovljeno na gospodina i gospođu D. Le Roux. U jednoj povećoj omotnici, veličine A4, vjerojatno se nalazio neki katalog. Kad sam je uzeo u ruke, još jedno pismo palo je na pod. Sagnuo sam se da ga podignem i odmah prepoznao rukopis. To je pismo mog najmlađeg brata. Imao je običaj, koliko pohvalan toliko i iritantan, da svakog tjedna svima u obitelji pošalje fotokopiju pisma pokušavajući na taj način očuvati na okupu cijelu obitelj. Ovo pismo je bilo naslovljeno na Davida i Saru Le Roux.
Dok sam zurio u adresu, žena me ponovno zovne iz drugog dijela kuće: “Davide? Gdje si?”
Pročistih grlo. Moj pogled i dalje je prikovan za kovertu, ali odjednom se odlučih i
zovnuh bez razmišljanja: “Sarah...?” “U kuhinji sam.”
“Ali gdje...?”
Krenem, a onda odustanem pokušavajući pronaći put do mjesta odakle je dopirao njezin glas.
Kuhinja je prostrana i puna dnevne svjetlosti. Izgleda da je nedavno obnovljena iako već pokazuje tragove destrukcije i ruševnosti kojoj su obično uzrok mala djeca: napukle pločice, blatnjavi tragovi stopala na podu, napukla crvena plastična zdjela, posvud komadići iskidanih novina, početnički crteži prstima koji nesigurno vise na vratima hladnjaka, mačje leglo i ostatci hrane blizu stražnjih vrata kuhinje.
Sarah, ako se tako zvala neznanka, vadila je iz vrećica ono što je bilo kupljeno i odlagala
to na stari stol koji se nalazio nasred kuhinje. Oboje djece počne vikati: “Hoću vidjeti, hoću
vidjeti”, i ja ih podignem na stol da bi ušutjeli. Bilo je djelotvorno utoliko što su se smanjili decibeli, ali, ako se mogu poslužiti frazom političara, došlo je do neželjenih posljedica, i to kad je dječak uspio otvoriti paketić šećera koji se počeo rasipati po podu. “Tommie!” poviče majka, uhvati paketić i u posljednjem trenutku spasi kutiju jaja koja se opasno približila rubu stola. “Davide”, ponovno vikne, “za Boga miloga, što si se ukipio? Pomogni mi!”
Prošlo je neko vrijeme dok sve nismo izvadili na stol i sklonili djecu, koja su se bunila, na
kredenc, izvan dosega peći.
“Napokon”, izusti ona na kraju. Nekoliko pramenova crne kose zadržalo se zamamno na njezinu čelu, a jedan, u obliku slova “s”, na malenu nosu. Crne oči bile su nasmijane. “Napokon si se svega sjetio, što je vjerojatno prvi put. Dodao si samo čokoladu.”
Držala ju je u ruci s pogledom koji optužuje. “Nije se nalazila na mojoj listi.” “Kriv sam”, priznao sam.
“Čoki, čoki!” poviče dječak.
“I meni, molim te”, pridruži se djevojčica s izrazom anđelčića na licu. “Tatice, bili smo
dobri, a obećao si...”
“Poslije večere”, rekla je majka nježno, ali bez popuštanja. Iznenađen sam s kojom lakoćom se nosi s djecom i domaćinstvom. Dojmile su me se njezine crne oči, neposlušna kosa i vitko tijelo. Vjerojatno je bila u kasnim tridesetim, ali tijelo joj je bilo gipko kao u osobe mlađe od trideset godina. Posebno moram naglasiti njezina mala stopala. Sinulo mi je da je baš tip žene u koju bih se mogao zaljubiti. Da sam slobodan. Naravno, to je bio problem. Slobodan nisam. Ukoliko već u ovako čudnoj situaciji koja me dovodi u zabunu, sve treba ponovno definirati.
Negdje je zacijelo pogreška. Treba se odavde skloniti prije negoli stanje postane bezizlazno.
“Moram ti se ispričati”, kažem užurbano. “Nisam baš siguran što se ovdje događa, ali
zaista trebam ići.”
“Kamo?” upita Sarah, očito u čudu. “Tek si došao kući.” “Pa... zaboravio sam zaključati auto.”
“Možemo li s tobom, tatice?” zamoli djevojčica.
“Ne, Emily, ostaješ ovdje”, rekne joj majka. “Pomoći ćeš mi napraviti umak za kokicu.
Kad se tata vrati, može te okupati.”
Vrisak zadovoljstva.
Napustio sam kuhinju zbunjeno i vratio se ulaznim vratima. Iskoristio sam priliku da razgledam oko sebe. Osjetio sam kako mi se steže grlo. Nešto ovdje zaista nije bilo u redu. Možda je lako objasniti cijelu tajnu, ali mi to izmiče u ovom trenutku.
Kad sam otvorio ulazna vrata, jak udar vjetra prisili me na uzmak. Posegnuh nesvjesno za stolićem na kojem sam odložio jaknu, ali, naravno, jakne više nije bilo na tom mjestu. Ljutito ostavih otvorena vrata i vratih se u hodnik. Kad sam došao blizu kuhinje, poviknuh: “Sarah, gdje je moja kožnata jakna?” Pojavila se na vratima kuhinje.
“Što tražiš?” “Kožnatu jaknu.”
Čelo joj se nabora između crnih očiju. “Kožnatu jaknu?”
“Da. Ostavio sam je kraj ulaznih vrata prije nego što sam izašao.” “Ali, Davide, ti nemaš jaknu od kože”, kaže ona.
“Ali, ja...”, odmahnem glavom. Ona mi priđe.
“Dragi, siguran si da ti je dobro?”
“Naravno, dobro mi je. Jedino...”, uzdahnem. “Nije važno. Sredit ću to nekako.” Ali kako,
to mi nije padalo na pamet.
Okrenuh se u predvorju, ona je još uvijek stajala na kuhinjskim vratima, zablenula se u mene zbunjenim i zabrinutim pogledom na licu, dok je prstima jedne ruke pritiskala nemirnu kosu. Spopala me je želja da joj priđem, da je umirim, možda - smiješne li ideje! - da je uzmem u naručje i utješim. Ali, kako? Nikad u životu nisam vidio ovu osobu.
Iza nje primijetili djecu i njihova nemirna majušna lica. Tommie se nagnuo naprijed kao da se sprema napraviti stoj. Emily je ispružila ruku prema meni raširenih prstiju nalik na krakove zvijezda. Reklo bi se da su zamrznuti u tom položaju.
Izađoh van u susret vjetru i za sobom zatvorih plava vrata.
Moj auto je još uvijek na parkiralištu gdje sam ga ostavio rano popodne u pokrajnjoj ulici, kad se krene High Level Roadom. Bez razmišljanja sam se spustio na vozačevo sjedište, zatvorio vrata i krenuo kući.

5.

Golema stambena zgrada u Claremontu izronila je ispred mene u rano predvečerje. Nikad je ranije nisam primijetio, ali mi danas pada u oči koliko sliči Brueghelovoj Babilonskoj kuli iako ova ni malo nije u ruševnom stanju. Golema i masivna zgradurina. Moderna do arogancije, uzdizala se u slojevima, s ulazima od stakla i kroma koji su zjapili na sva četiri ugla. Budući da su brojni automobili čekali na red za parkiranje, pronađoh mjesto u maloj pokrajnjoj ulici, stotinjak metara dalje.
Brzo sam stigao do ulaza na sjeverozapadnoj strani i prišao dizalu. Unutrašnjost zgrade izgledala je nekako mračnija nego inače, što može i objasniti činjenicu da sam se našao u dizalu koje nisam prepoznao. Na metalnoj ploči prikazani su samo katovi s parnim brojem. Čudno je što to ranije nisam primjećivao. Ali nisam se s tim zamarao. Umjesto da se penjem ravno do trinaestog kata, odlučio sam ići do dvanaestog odakle se lako mogu popeti stubištem, osim ako iz nekog razloga više nije tamo gdje se inače nalazilo. Stube su na tom mjestu vodile prema dolje. Nije bilo nikakvih stuba koje bi vodile prema gornjim katovima.
Trenutak ranije, prilično ljutit, odlučih se vratiti u dizalo i popeti na četrnaesti kat, odakle ću se vjerojatno moći spustiti. Međutim, ovo dizalo nije išlo dalje od dvanaestog kata.
Po svemu sudeći, nije bilo drugog izbora nego spustiti se do prizemlja i pronaći drugo dizalo. Ali ispalo je da se dizalo u koje sam ušao zaustavlja na katovima s neparnim brojem, a ne na prizemlju, i tako sam se spustio sve do podruma. Svladao sam bijes koji me sve više obuzimao i izašao potražiti drugo dizalo. No, u podrumu kao da su sva svjetla pregorjela i ništa nisam uspio pronaći. Pokušao sam se vratiti natrag do dizala, ali, pipajući u mraku, nisam našao put i morao sam se držati zida u nadi da ću negdje pronaći izlaz.
Prošao je barem jedan sat prije nego što sam pred sobom otkrio otvor u pomrčini. Nešto nalik stubišnom zrcalu, ali bez stuba, ni prema gore ni prema dolje. Koliko sam mogao razabrati - ali kako biti siguran u toj pomrčini kao u grobu? - to je bio samo prazan otvor. Mogao je voditi sve do zemljine utrobe. Stalno pipajući, nastavih se kretati centimetar po centimetar. Bez sumnje, ako ovako produžim, tako da mi zid ostane s lijeve strane, negdje ću morati stići.
Odjednom sam se spotaknuo o nešto nalik na veliku kutiju i skoro sam pao ravno na lice.
“Dođavola!”promrmljah ispod glasa.
Na trenutak ostadoh čučati. Nije bilo razloga gubiti živce. Za sve postoji razumno objašnjenje. Na kraju krajeva, ovo je najsuvremenija zgrada, mora postojati logika u njezinoj konstrukciji. Nema potrebe za gubljenjem kontrole. Iznad svega, ne smijem se pretjerano znojiti, čemu je moje tijelo podložno. Duboko diši, broji do deset, pokušaj ponovno.
Prošao je još jedan sat. Ovog puta sjetio sam se provjeriti vrijeme na svjetlećem brojčaniku svog sata. Onda se neočekivano spotakoh o neki predmet koji se našao na putu. Veliku kutiju.
Nije li to ona od prije? Ukoliko je tako, znači da sam napravio cijeli krug a da nisam naišao na neki otvor ili udubljenje u zidu, a pogotovu stube ili dizalo.
Sada mi je strah već počeo stezati grlo. Čelo mi je bilo mokro od znoja.
Da sam barem ponio mobitel. Ali to je dio moderne tehnologije koji me je mimoišao.
(Koliko li me je samo Lydija grdila zbog toga.)
Sad samo mirno. Polako razmotri situaciju. Broji do sto.
A onda mi na neobjašnjiv način noge napipaše stubište koje je vodilo prema gore. Dva puta sam tu prolazio, kako sam ga uspio promašiti? Nije bitno. Sad sam tu i uskoro ću izaći i
popeti se do Lydije koja će se svemu tomu nasmijati. Posljednjih mjeseci me je zadirkivala da
brže starim od nje.
Penjao sam se beskonačno dugo. Zar ovo nije više od jednog kata? Počinjem brojiti stube. Zaustavljam se na sto i pedesetoj. Ovo je već više nego smiješno. Što sad? Ponovno sići? Ne dolazi u obzir.
Nastavio sam se penjati. Još sto stuba.
A onda se iza jednog ugla pojavio tračak svjetlosti. Postajao je sve jači i jači. Dišem teško
kao da sam bolestan i gori mi u grlu.
Svjetlost je sve jača. Nakon što sam posrtao čitavu vječnost, nađoh se u prizemlju, u predvorju koje tako dobro poznajem. Sve što se dogodilo, jamačno je bio ružan san. Uvjeravam sebe: možda si neko vrijeme ostao bez svijesti i usput propustio neke ključne trenutke. Ne bi bilo loše sutra otići na pregled kod liječnika, ukoliko već nije prošao današnji dan. Pogledah na sat. Zaustavio se.
Barem mi je predvorje povratilo samopouzdanje. Na desnoj strani su dizala, jedno za
drugim u nizu. Četiri dizala.
Ulazim u prvo i ostavljam otvorena vrata dok ne provjerim katove gdje se zaustavlja. 2-4- 6-8-10-12... i tako dalje do 20.
Nisam namjeravao opet pogriješiti.
Odem do drugog dizala. Ovog puta to su neparni brojevi, ali zaustavljaju se na 9, a zatim
skaču na 19.
Treće dizalo opet ukazuje na parne brojeve. Na četvrtom stoji napisano rukom: NE RADI. Koje uzeti?
Naravno, uvijek mogu koristiti stube. Ali pomisao da se penjem do trinaestog kata nije mi se svidjela. Pogotovu nakon iskustva koje sam doživio pokušavajući pronaći izlaz iz podruma. Samo se priberi. Razmisli, Davide. Misli. Cogito ergo sum, ili takvo što.
Poslije nekog vremena padne mi na pamet da sam jednostavno izabrao pogrešan ulaz. Ovo je možda jugoistočna strana, a ne sjeverozapadna. Nikad dosada nisam pogriješio, ali za sve postoji prvi put.
Nije li tako? Zar ne?
Izašao sam van. Rani večernji povjetarac hladio je moje lice koje je gorjelo kao u groznici.
Pogledah uvis. Iz ovog kuta zgrada je izgledala zaista potpuno drukčije od ulaza koji sam inače koristio.
S golemim olakšanjem (ali još uvijek uz zrno sumnje koja tinja negdje u mojoj glavi) nastavih hodati duž zida vanjskom stranom ovog golemog kompleksa dok nisam stigao do sljedećeg kuta na kojem je pisalo SJEVEROZAPAD. Tu sam se našao u dobro osvijetljenom predvorju.
Odmah sam se osjetio kao kod kuće. Tako je, naravno, ovdje je odmah trebalo ući. Izgubio sam previše vremena. Čudno, ali moja prva pomisao nije na Lydiju koja je do sad vjerojatno poludjela od brige. (Ja sam savjestan muž koji se uvijek drži točnosti i koji neće učiniti nešto nepredvidivo. Izuzetak je ona nagla odluka kad sam odbio Embethinu ponudu da napustim zemlju. Nikad nisam učinio nešto nepromišljeno ili bez računice.) Osoba koja mi je sad u mislima je Sarah, crnoputa mlada neznanka iza plavih vrata. Zasigurno se brine zbog mene. O djeci da i ne govorim. O Tommiju koji loše izgovara glas “s” i Emily s dugim pletenicama i ozbiljnim smiješkom na licu. Požurili prema dizalima. Ovog sam puta bez oklijevanja otvorio prvo dizalo koje uvijek koristim.
Prepoznao sam ono što piše na ploči: 1-2-3-4-5-6-7-8-910-11-12-13... Uđoh unutra i pritisnuh “13. kat.”
Dizalo se podignulo i krenulo vrtoglavom brzinom. Uhvatio sam se desnom rukom za prečku sa strane da ne izgubim ravnotežu. U zrcalu, išaranom poput mramora, ugledah svoje lice, blijedu točku u polutami dizala. Izgledalo je nestvarno. Da pravo kažem, nisam se mogao prepoznati.
Tek za nekoliko sekundi postajem svjestan da nešto nije u redu. Kao da je dizalo otišlo predaleko. Provjeravam na ploči. Otkad sam ušao u dizalo, brojevi katova su se promijenili:
red katova je potpuno poremećen: 3-7-8-11-15-19-20. Dizalo se naglo zaustavilo na dvadesetom katu, ali vrata se nisu otvorila.
Pritisnuh “prizemlje”, ali ništa se nije dogodilo. Kad sam pritisnuo “15. kat”, dizalo se nije pokrenulo, ali prošlo je kat koji sam tražio i zaustavilo se tek na kraju, na prizemlju. Vrata su ostala zatvorena.
Dvadeseti kat? Još jednom dizalo krene prema vrhu, ondje se zaustavi, ali vrata se nisu otvorila. Ponovno krene prema dolje. Ovog puta zaustavilo se na petnaestom katu i vrata su se otvorila.
S uzdahom olakšanja brzo sam se spustio dva kata niže. No, iako je ovaj kat jasno bio označen kao 15., a naredni kao 14. pokazalo se da ne postoji broj 13. Taj kat je označen brojem 9.
Na moje iznenađenje - sad sam bio spreman na sve - katovi su se redali normalnim redom i na kraju sam stigao do prizemlja.
Vrijedi li pokušati drugim od četiriju dizala? Neće škoditi ako pokušam. Međutim, iako je na ploči bilo mnogo puceta, niti jedno nije bilo označeno brojem. Nikakvih oznaka.
Prešao sam na treće dizalo. U ovome je svako puce označeno brojem 20.
Kao i u predvorju prvog ulaza, na četvrtom dizalu pisalo je: NE RADI.
Odlučan ići do kraja, izašao sam iz ove monstruozne zgrade i krenuo prema trećem ulazu.
JUGOISTOK.
Još jednom nisam uspio pronaći niti jedan lift s ispravno označenim brojevima.
Na jugozapadnom ulazu naletim na nekog starca poodmaklih godina, ćelave glave i brade u obliku koša na jarbolu. Primijetio sam da ga neobično interesira što radim. To me je prilično uznemirilo i oprezno ga zapitah: “Ispričavam se, otišao bih do trinaestog kata. Kako da stignem ondje?”
“Uzmite dizalo”, promrmlja nerazgovijetno. “Unutra pritisnite puce za trinaesti kat.”
Prišao sam prvom dizalu, ali zastah kad su se vrata otvorila. Ploča je opet neispravna, niti jedno puce nije označeno brojevima, već slovima abecede.
Malo sam oklijevao, a onda se vratih starom mornaru.
“Je li važno koje ću dizalo uzeti?” upitah ga. “Što se mene tiče, nije”, progunđa.
“Bolje je pričekati?”
“Kako vam drago”, odgovori pomalo podrugljivo.
“Ali moram se popeti na trinaesti kat”, bio sam uporan. “Zbog čega?!
“Tamo stanujem.” “Baš sada?”
“Slušajte me”, kažem pokušavajući ostati miran, ali svjestan da mi se čeljust steže, a slani znoj peče oči. “Nešto se tu čudno događa, a ja samo želim stići kući.”
“Tko to ne želi?” upita stari Metuzalem.
“Za ime Boga!”
Suzdržavam se velikim naporom.
“Molim vas, možete li mi reći kako doći do trinaestog kata?” “Budite strpljivi. Sačekajte kao i mi ostali.”
“Koliko dugo?” upitah.
Slegnuo je koščatim ramenima. Otkad sam došao, lice mu je u međuvremenu zamjetno usahnulo.
“Ja ovdje čekam od svoje osme godine. Narednog travnja bit će tristo i dvije godine”,
uzdahne pomiren sa sudbinom. “No, možda ćete vi biti bolje sreće.”
Nisam bio raspoložen za njegove šale. Teška srca i umornih nogu napustio sam zgradu. Zaustavili se vani i bacih pogled na beskonačni niz prozora. Mogao sam bez ikakva problema pronaći naše prozore. Ove večeri nisam u to bio siguran. Negdje gore Lydija sigurno čeka. Ili možda ona...?
Obuzme me bolan osjećaj da sam je ostavio na cjedilu. Da se radi o izdaji koju sam prije
počinio samo jednom. Ovog puta bilo je drukčije. No, zar se to opet ne svodi na isti
kukavičluk?
Koliko sam se dugo zadržao na ovom mjestu? Kazaljke na satu još uvijek su, optužujući, pokazivale deset do sedam. No, bio sam uvjeren da je prošla ponoć. Što se u međuvremenu moglo dogoditi u kući s plavim vratima? Čekaju li me još uvijek djeca da ih okupam ili je Sarah preuzela moju dužnost? Zašto me pomisao na to tjera da se osjećam krivim kao da sam ih iznevjerio? Nemam ja nikakve veze s njima, zar nije tako?
A što s mladom ženom, Sarom?
Zašto me uznemirava pomisao na nju? Pa ja ni ne znam tko je ona iako se čini da ona mene savršeno dobro poznaje. Pretpostavimo da me ona, na neki način - što ne mogu dokučiti
- zaista drži svojim mužem? Sjećam se kako su njezine sočne, vlažne usne dodirnule moje, njezinih crnih očiju, pokreta njezina tijela i čvrste stražnjice dok se kretala hodnikom, a stopala proizvodila usisni šum na pločicama. Usprkos sebi, primijetio sam kako moje umorne noge brzaju prema mjestu gdje sam ostavio auto. Ako je još uvijek ondje. Ako sam i ja ovdje.

6.

U trenutku kad su se otvorila plava vrata i ja zakoračio u kuću, zatekao sam ih na istom mjestu, u istom položaju u kojem sam ih ostavio: Sarah prstima jedne ruke drži kosu, Tommie je bio nagnut naprijed spreman da dubi na glavi, mala Emily s rukom ispruženom prema meni. Kao da vrijeme nije teklo od trenutka kad sam zatvorio vrata za sobom. Vrlo neugodan osjećaj, ali, po svemu sudeći, jedino je meni to izgledalo čudno.
“Ako ih ti ideš okupati”, reče Sarah, “ja ću nastaviti pripremati jelo. Njihove pidžame su već u kupaonici.”
“U redu”, kazah poslušno, ponovno zbunjen nepoznatim mjestom, osobama, situacijom. Međutim, budući da sad nisam mogao doći do svog stana, drugog izbora nisam imao. Smiruje me i to što su me prihvatili bez postavljanja pitanja. Možda ničega čudnog nema u ovom mjestu, pomislio sam, nego u meni samom. Možda sam trenutačno izgubio tlo pod nogama. Tko zna, možda će sve ubrzo doći na svoje mjesto. Bolje da ne primijete moju zbunjenost.
“Hajde da vidimo tko će stići prvi”, predložih i, prije nego što sam krenuo, prepustih djecu koja su veselo kričala. U kupaonici, koja se nalazila iza ugla u sporednom hodniku, kada, s velikim mekanim bijelim ručnicima na stalku pokraj zahoda je već bila spremna, a djeca su se već dopola bila skinula. U tren oka već su bila u vodi, a njihova tjelešca blistala su kao kod tuljanove bebe. Dva puta su poprskali jedno drugo i već je pola kupaonice bilo pod vodom.
“Pripazite malo!” upozorio sam ih uznemireno. “Tatice, pridruži nam se”, pozove Emily. “Brzo, brzo”, požuruje me Tommie.
Prije nego što sam se počeo svlačiti, za svaki slučaj zatvorih vrata. Svlačio sam se nespretno zbog nelagode, ali djeca kao da nisu ništa neobično primijetila i ubrzo se i ja nađoh u kadi. Na sreću, bila je ispunjena svim mogućim igračkama tako da nije bilo teško prikriti se. No, budući sam se žurio izaći i obući prije pojavljivanja njihove majke, oprah se na brzinu, a onda prihvatih posla i ubrzo okupah i djecu, što nije bilo lako jer su se stalno bućkala i migoljila kao jegulje.
Čak i kad sam izašao iz kade i obukao se, djeca su nastojala i dalje galamom privući moju pozornost. Tommie se pretvarao pokazujući rane i posjekline na koljenu i nožnim prstima, a ja sam ih gladio i poljubio da bi me ostavio na miru. Emily je uspjela smočiti svoju dugu kosu i zahtijevala da je pogladim i osušim prije nego što se opet nije zaigrala žutom patkicom i Barbikom koja nije imala ni noge ni ruke.
Mnogo moljenja i nemogućih obećavanja bilo je potrebno da bih djecu izvukao iz kade. Tommie je uvelike bio zaokupljen skupljanjem brodica, ribica i autića i morao sam uložiti golemu energiju da bih ga obrisao i navukao mu pidžamu jarkih boja. Bez mnogo zadržavanja pobjegao je iz kupaonice. Onda je došao red na Emily.
“Ti se možeš sama obrisati”, rekao sam kad sam je izvukao iz kade i spustio na jedino suho mjesto na podu.
Ona snažno odmahne glavom.
“Ne, ne mogu”, reče, “ti me obriši.” “Onda mirno stoj.”
“Moraš me podignuti na stolić.”
Uzdahnem i dignem je na stolić gdje su se nalazili ručnici. Nakon što sam je kratkim
potezima protrljao i obrisao, tražila je da je položim na leđa.
“Nisi obrisao mog leptirića”, reče i posprdno raširi noge s izrazom sreće na majušnom
licu.
“Dovoljno si velika da to sama uradiš.” “Ali ti to uvijek uradiš.”
Tek nakon što sam udovoljio njezinoj želji i obrisao dražesnog leptirića, ona pristane da je obučem odupirući se neprestano.
Pošto sam zakopčao sva puceta tek iz dva pokušaja, osuših novim ručnikom njezinu dugu crnu kosu. Kad je konačno zablistala i zamirisala, uhvati me za ruku i povede prema dječjoj sobi u koju se ulazilo iz glavnog hodnika. Tommie je već čučao u plavom krevetiću bučno se igrajući autićima i vlakićima.
“A sad je na redu priča”, reče Emily i uvuče se u svoj crveni krevetić. “Kakva priča?”
“Znaš ti dobro. O trojici patuljaka.” “Gdje je knjiga?”
“Nema je u knjigama, budalice”, nasmija se ona. “To je tvoja priča.”
Na trenutak sam ostao bez riječi, a onda se pokušah izvući: “Znaš što, večeras ćeš ti ispričati priču o trojici patuljaka. Ti i Tommie ćete pričati pa ćemo vidjeti tko bolje zna. Slažete li se?
Prihvatili su nakon nekog vremena. Emily je započela:
“Nekada davno postojala je dugačka i uska bijela kuća u kojoj su živjela trojica patuljaka.
Crveni, plavi i žuti patuljak...
Zahvatio me čudan osjećaj, kao da čujem jeku iz daleke prošlosti. Odrastao sam s tom pričom koju mi je pričao otac. Ali godinama je nisam čuo i nisam bio baš siguran koliko me sjećanje služi. Ipak, želio sam da nastavi pričati i osjetih kako me priča uvlači u svoj svijet, kao da sam se našao na nekom mjestu koje sam davno zaboravio i tek dijelom otkrio da pripada meni.
“Crveni patuljak spavao je u crvenom krevetiću”, nastavi Emily.
“U plavom krevetiću”, ispravlja je Tommie.
“U crvenom.”
“Nije nego plavom.” “U crvenom, glupane.”
“Tommie, ja mislim da će se u priči tek kasnije zamijeniti”, pokušavam se umiješati. “To je bio plavi krevetić!” uzvikne on i uspravi se. “Baš kao i moj.”
“Crveni.”
“Plavi.”
“Hajde da vidimo što će se dogoditi ako je crveni”, predložih. “Ne, tatice, plavi.”
U tom trenutku Sarah uđe u sobu. Lice joj je bilo nasmijano, ali umorno. “Dokle ste došli?” upita s vrata.
“Večeras je naš red ispričati priču”, kaza Emily. “Ali Tommie stalno nešto mijenja jer je glup.”
“Ti si glupa.”
“Emily, pustimo neka Tommie pokuša”, reče Sarah. “Vidjet ćemo što će se dogoditi u njegovoj priči.”
“Ali sve će ispasti pogrješno!” ne popušta djevojčica, crvena u licu od gnjeva.
“Priče ne moraju uvijek biti iste”, reče Sarah. “Lijepo je kad nisi siguran što će se dogoditi.”
“Ali ja želim znati što će se dogoditi.”
“Neka čujemo Tommija kako će ispričati, onda ćeš ti biti na redu, a tata će je opet ispričati na svoj način.”
Nasmiješi se vragolasto. “Onda ćemo glasovati koja nam se priča najviše sviđa.” “Što je to glasovati?” pita Tommie.
“To ti je nešto crveno sa žutim pjegama”, reče Emily. “To te proguta ako nisi dobar.” “Ma..ma!” žali se Tommie.
“Dobro, ispričaj nam to o krevetima”, brzo predloži Sarah. Prije nego što ga je Emily
mogla prekinuti, on počne verglati nestašnom drskošću:
“Crveni patuljak je spavao u crvenom krevetiću, žuti patuljak u žutom, a plavi u plavom.” Na tom mjestu nastavi Emily i, dok se priča odvijala, meni se polako vraćala iz djetinjstva, o tomu kako su patuljci izgradili brod, otisnuli se na more, a onda im je prišao dupin i odveo ih na drugu stranu gdje su posjetili patuljaste žene, narančaste, zelene i ljubičaste boje, koje su živjele u okrugloj crnoj kućici. Nakon toga dupin ih je vratio kući, ali umorni nakon dugog dana oni se u mraku zavuku u pogrješne krevete i nisu mogli zaspati. Crveni patuljak legao je u žuti krevet, žuti u plavi, a plavi u crveni krevet. Tad se netko sjeti i upali svjetlo. Otkriju da su pogriješili, svaki patuljak legne u svoj krevet i tako nastave slatko
spavati sve do zore.
“Dobro”, reče Sarah, brzo ustane, dobro pokrije djecu i oboje poljubi. “A sad vi spavajte u vašim krevetićima”, reče veselo, “a poslije večere tatica i ja ćemo spavati u našem krevetu i svi ćemo zauvijek sretno živjeti.

7.

Kad bi to bilo tako jednostavno, razmišljao sam dok smo napuštali usnulu djecu i išli prema blagovaonici. Osjećaj straha me obuzeo. Kako ćemo ovo riješiti? Kad samo pomislim da ću spavati s ovom prelijepom mladom ženom, prožmu me trnci. Kako to učiniti? Imam li izbora? Nije me samo uznemirila pomisao da ću prevariti Lydiju, već ću i Saru iskoristiti. Jednom u životu bio sam bezočan, kad sam Embethi okrenuo leđa. Ako budem spavao sa Sarom, nisam siguran da neću još jednom strašno pogriješiti.
S druge strane, ako me drži svojim zakonskim suprugom i ocem svoje djece, kako bih je onda mogao iskoristiti? Nisam ja taj koji obmanjuje nju. Možda sam ja obmanut. Možda sebe obmanjujem ili sam žrtva neke halucinacije, možda se sve ovo događa u nekom snu. Njezina djeca mogu biti isto tako nestvarna kao i plavokose djevojčice na začelju kamiona, kad sam se vraćao kući da im donesem vode.
Sarah je pripremila, baš kako volim, ukusno jelo od kokice s dosta češnjaka i mnogo
zelene salate s orasima.
“Ovo divno izgleda”, kazah. “Nisi se trebala toliko truditi.”
“Znala sam da si imao težak dan”, odgovori i sjedne. “Pomislila sam da si zaista zaslužio da se potrudim.”
“Jesi li za vino?” “Drage volje.” “Crno ili bijelo?”
“Smiješno pitanje? Dobro znaš da nikad ne pijem bijelo vino.” “Nikad se ne zna. Uvijek nađeš načina da me iznenadiš.”
“Ti si taj koji si pun iznenađenja.” Nasmijala se. “Na primjer, one svijeće u spavaćoj sobi prošle noći.”
Trudim se sačuvati hladnokrvnost.
“Ne bih to učinio da nisi zaslužila.” I dodam kao da želim osjetiti njezino ime na vrhu jezika: “Sarah.”
“Zašto tako čudno izgovaraš moje ime?” upita. “Kako to čudno?”
“Ne znam. Kao da se nisi naviknuo izgovarati moje ime.” “Ne vjerujem da će to ikad postati navika.”
“Davide.”
Dok sam otvarao bocu vina koja se nalazila na bifeu iza stola, podigoh oči. “Što je?”
“Nemaš valjda ljubavnicu?” “Ljubavnicu?!”
Skoro mi ispadne vadičep iz ruke.
“Naravno da nemam. Ni u snu. Odakle takvo grozno pitanje?”
“Nekako si mi - čudan.” Pogleda me pravo u oči. “Otkad si se vratio kući ovo popodne, kao da se ne usuđuješ pogledati me u oči.”
“To je zato što sam se danas mučio oko jedne slike, a nisam našao rješenje.” “Jučer si rekao da ti dobro ide i da si našao ono što si očekivao.”
“To je bilo jučer.”
“Uvijek imaš odgovor na sve.”
“Kušaj ovo vino,” rekoh bez okolišanja i pružih joj čašu koju sam upravo napunio.
Ona malo uzdahne, okusi vino i nasmiješi se. No, njezine oči i dalje su zasjenjivale tuga, optužba, razočaranje. Nisu više zračile mladošću kao prije.
“Molim te, nemoj me tako gledati”, kažem.
“Dodaj mi tanjur”, reče tiho. Trenutak kasnije nastavi: “I ja sam imala težak dan.” “Zbog čega?”
“Uglavnom zbog djece.”
Vrati mi tanjur, a sebe posluži krilom kokice. “Djeca su tako draga!” prosvjedujem.
“Znam. U tome i je problem. Obožavam ih, Davide. Ali istodobno me sprječavaju da radim ono što zaista volim. Bar bi ti trebao razumjeti. Imao si hrabrosti napustiti nastavnički rad i potpuno se posvetiti slikarstvu. A ja...”
Pa ja i ne znam čime se ona bavi, rekoh u sebi. Ne usuđujem se ni pitati. Prestala je govoriti i pogleda u svoj tanjur. Onda jednim brzim trzajem podigne glavu; uvojci crne kose oslobode joj lice.
“Sjećaš li se snova koje smo nekad imali? Jesmo li čekali ovo - sve te godine?”
“Nije nam bilo baš tako loše? Samo nekoliko godina ranije ne bismo se mogli ni vjenčati.
Svršili bismo u zatvoru. Sad bar možemo zajedno normalno živjeti.”
“Čini mi se da sve zavisi od toga što podrazumijevamo pod ‘normalno’”.
Tad mi na pamet padne sasvim perverzna misao. Ako se sad posvađamo i odemo na spavanje puni gorčine i bijesa što ga se nismo riješili, onda s njom neću morati voditi ljubav. No, želim li to?
U meni se odjednom nešto pobuni. Kako to razmišljam? Zar se odbacuje ovakva prilika?
( Jednom si to već učinio, ruga se glas u meni.) A što s Lydijom?
“Sarah, pokušajmo se urazumiti”, rekoh polako.
“Gospode Bože, to samo tebi dolikuje!” provali iz nje pravi bijes. “Uvijek si pun razumijevanja. Možda u životu ne treba biti razuman. Život treba živjeti, a ne razglabati o njemu, ne umovati. Kad smo se prvi put sreli, toliko toga nije imalo veze s razumom. Bilo je ljubavi. Bilo je radosti. Bilo je ludosti.”
Sledio sam se kad se sjetih riječi koje su strašno sličile riječima izrečenim s isto toliko strasti, ali drugim glasom. Zar je samo šesnaest godina prošlo od tog dana? U drugom svijetu, u drugom životu. (Ali to se dogodilo u drugoj zemlji, osim toga ta cura nije više živa.)
“Sad imamo djecu”, pokušavam. “Imamo odgovornosti. Sada smo stariji.”
“Ali još nismo stari. Za ime Boga, Davide, tebi je četrdeset i četiri godine. Meni je trideset i devet. Život je još pred nama.” Dugi, pomalo drhtavi uzdah.
“Možeš li to shvatiti?” Ispružio sam ruku preko stola. “Naravno da mogu.”
“Onda ćeš mi pomoći?” “Hoću.”
Uhvati me za ruku. “Obećavaš?” “Obećavam.”
Toliko malo treba, pomislih. Ali kako održati obećanje? Upravo sam se obvezao ženi koju nikad nisam vidio prije današnjeg dana. Predivnoj, strastvenoj ženi koja me u ovom trenutku drži za ruku i koju, kad se ujutro probudim, možda više nikad neću vidjeti.
U međuvremenu pred nama je ova noć koja će možda postati noćna mora. Ili neće...?
“Umorna sam”, kaže ona šapatom. “Idem u krevet. Hoćeš li pospremiti stol?” “Naravno.”
Odmaknula je stolicu da bi ustala.
“Nemoj se zadržavati”, reče glasom u kojem su se nazirale sjenke duboke kao noć, sagne
se i poljubi me u obraz.
Neću, pomislih uvjeravajući sebe.

8.

Kad sam ušao u sobu, već je ležala u krevetu na svojoj strani s knjigom u ruci, leđima okrenutim prema meni, obrise njezina tijela skladno je ocrtavala plahta, tek jedno smeđe rame bilo je izloženo pogledu.
No prije nego što sam otišao do sobe, morao sam se suočiti s nizom prepreka. Prva je bila kupaonica. Automatski sam. otišao ondje gdje sam okupao djecu, ali odmah mi bi jasno da je kupaonica bila namijenjena djeci, a možda i gostima. Kao u igri slijepog miša, morao sam pronaći put držeći se zida u glavnom hodniku gdje je svjetlo već bilo ugašeno, proći pokraj sobe gdje su djeca udobno spavala i potom produžiti prema tračku svjetla koje se naziralo malo ulijevo. S vrata koja izlaze na hodnik ugledao sam druga vrata koja su se nalazila u spavaćoj sobi na desnoj strani preko puta kreveta. Laknulo mi je kad sam ustanovio da je to kupaonica koju tražim. Ali to još nije bio kraj mojih problema. Prvo sam odlučio ostati nekoliko minuta pod tušem premda sam se već bio okupao s djecom, doduše na brzinu, osim toga trebalo mi je malo vremena da razmislim o izazovu koji me očekuje. Koja od dvije četkice je moja, plava ili crvena? Koji ručnik? Nakon toga, hoću li u sobu ući gol, s ručnikom oko pojasa ili u pidžami? (Gdje li se samo nalazi?) Na kraju sam odlučio ne pogoršavati situaciju stalno se pitajući što možda očekuje od mene, nego slijediti svoj instinkt i učiniti ono što se podrazumijeva.
Tako sam u sobu ušao gol, kradom se uvukao u krevet iza njezinih leđa pokušavajući prikriti rezultat svog očekivanja.
Ona pogleda preko ramena, izusti “oh”, što je moglo značiti bilo što.
Srećom, na noćnom ormariću, koji valjda pripada meni, ugledah nekoliko naslaganih knjiga, dohvatih jednu i počnem listati. Nije li to Sofijin svijet Josteina Gaardera? Već dugo vremena sam se spremao pročitati je, ali me uvijek nešto spriječilo. Možda je ovo prilika, kao svaka druga, da se toga prihvatim. No, ubrzo spustih knjigu jer sam postao svjestan kako se pokraj mene lagano pomiče žensko tijelo. Teško odolijevam želji da je dotaknem. Zadržala me je neizvjesnost onog što se može dogoditi ako to učinim. Uz to, kakve li radosti za moje oči kad sam je samo pogledao. Neko vrijeme ništa nisam želio već je gledati i gledati. (Kako bih je volio nacrtati ovakvu kakva leži u ovom trenutku, na dohvatu ruke, tako stvarna.)
Nešto kasnije sam zaključio, zbog načina kako je ležala, skoro nepomično, ne trudeći se
okrenuti stranicu, da ni ona ne čita. Očekuje li da ja napravim prvi pokret?
Moja ruka joj se približi, ali još uvijek je nije dodirnula.
Primijetio sam da joj se tijelo lagano grči. Možda je to ipak bila samo mašta. Od najveće važnosti je biti siguran prije nego što joj se usudim prići. U suprotnom...
“Što čitaš?” upitah. Glas mi je bio toliko napet da sam morao pročistiti grlo i ponoviti
pitanje.
“Harukija Marukamija”, reče, okrene se malo na leđa i pokaže mi knjigu. Sputnjikova draga.
“Kakva je?”
“Čudna knjiga”, reče ne pogledavši me. “Ne baš uvjerljiva, ali me zbunjuje.” Sad se okrene sasvim na leđa i pogleda me. “U ključnoj epizodi priče mlada Japanka - kako se ono zove?” Lista nekoliko stranica. “A, evo, Miu. Usred noći ostaje blokirana na vrhu kotača na nekom sajmu. Kad se osvrnula oko sebe, ustanovi da može vidjeti što se događa u unutrašnjosti njezina stana koji se nalazi malo podalje. U stanu ugleda čovjeka koji ju je nedavno nagovarao da spava s njim. I dok ga Miu gleda, primijeti pokraj njega žensku osobu. Ta osoba je ona sama, Miu. Doživi takav šok da je njezina crna kosa trenutačno posijedila.”
Sarine crne oči me pogledaju netremice. “Možeš li zamisliti da se takve stvari događaju?
Vidjeti sebe u drugoj dimenziji, zamijeniti mjesto sam sa sobom...?” “To se događa svakodnevno”, kažem ozbiljno.
“Kako to misliš?”
“Kad vodiš ljubav. Zar na taj način ne mijenjaš mjesto sa sobom? Svijet postaje drugo
mjesto. Više nisi ista osoba.”
“Još uvijek si nepopravljivi romantičar.”
Nisam bio siguran je li to kritika, cinizam ili odobravanje.
“Hoćemo li pokušati?” upitah tiho. Ovog puta ispružih ruku i pokrih luk njezina golog ramena.
Trenutak pun napetosti. Sve zavisi od ovog, pomislio sam. Baš sve. Nije u pitanju bio samo izbor između da ili ne, treba li voditi ljubav ili okrenuti leđa, već je bilo potrebno naći odgovor na pitanja tko smo, gdje smo i što će biti s nama.
Nije pokušala okrenuti leđa, i to je već nešto. Malo potom, uz mali uzdah, zatvori oči.
Uzeh joj knjigu iz ruke i stavih je na stranu. Onda poljubih njezino rame.
“Davide”, izgovori kao da se ne radi o mojem imenu nego o uvodu u nešto duže i mnogo zamršenije: monolog, razgovor sa sobom, pjesmu, sjećanje, uspomenu, proročanstvo. Ili sve zajedno. Što god je trebalo slijediti, ostalo je neizgovoreno.
Digao sam se na lakat i povukao plahtu s nje. Na sebi je imala spavaćicu od laganog pamuka, dugu, ali podignutu do bedara. Sagnem se i poljubim joj koljena. Lagano uzdahne i uzdigne bokove da lakše podignem spavaćicu do venerina brijega, malog, bujnog i mekog kao last od sobolove dlake. Dodirnuo sam ga vrhom jezika.
Izgovorih njezino ime kao što je ona izgovorila moje. Ali ne znam što to znači. “Sarah”,
nisam ni prepoznao svoj glas.
Naša tijela su se pokrenula neizgovorenim, neizrecivim tekstom, držala su se ritma i kadence, lutala između mogućnosti težeći k nekom cilju koji nam je stalno izmicao, sve više se udaljivao, bio skoro nadohvat ruke dok smo se grčili, dahtali, ječali i zapomagali, ali ipak ostao odviše daleko od našeg domašaja.
Iscrpljen, obliven znojem, isušena grla, ukočenih prstiju, ostao sam ležati na njoj kao
mrtvo tijelo lica uronjena u njezinu mirisnu kosu.
Ti si moja žena, mislim u sebi. Ti si mi žena. Ali, tko si ti? Tko sam ja?
Izgleda da sam tako zaspao i vratio se svijesti tek kad se pokrenula ispod mene i odgurnula me u stranu.
“Odveć si težak”, prošapta. “Ispričavam se.”
“Nemaš zašto.”
Provukla je prste kroz moju kosu.
“Nije mi jasno što se dogodilo”, izustihjoš uvijek omamljen. “Nešto baš nije...”
“Sad šuti”, kaza ona. “Bilo je u redu. Ne mora se uvijek zemlja tresti. Bar ti to znaš.” “Treba nam samo malo vremena da se priviknemo jedno na drugo”, pokušavam je umiriti
ne razmišljajući što govorim. Sarah se trgne, podigne gornji dio tijela i pogleda me.
“O čemu ti to govoriš?” zapita. “Za Boga miloga, ta mi smo u braku već devet godina.”
U meni kao da nešto potonu, ali napravih napor: “Na neki način, svaki put je kao prvi put”, kažem. “Slažeš li se?”
Gledala me je neko vrijeme pravo u oči, a onda se polako vrati u prvobitni položaj. Na trenutak nismo progovorili ni riječi. Odjednom se njezina glava nađe blizu moje. “Bilo je
dobro”, ponovi mi na uho. “Zar nije tako?” “Tako je. Naravno da je bilo.”
“Hoćeš li sad spavati?” zapita. “Hoću, a ti?”
“Ja, isto tako.” Malo kasnije: “Hoćeš li me držati za ruku?”
Dugo smo ležali budni. Osjećao sam to po njezinom disanju, po mekanom tijelu ljepljivom od znoja čija napetost nije popuštala.
Pomislih u sebi, ujutro ću joj se vratiti. Neću žuriti. Ispitat ću od čega se sastoje njezine oči, usta, uši, njezina kosa. Njezina ramena i šake, njezine ruke i svaki pojedini prst. Njezine bradavice. Ispitat ću sve do prstiju na nogama. Svaki dio. Sve. Moram saznati tko je ona. Moram pronaći što to znači kad se izgovori ime: “Sarah.”

9.

San mi nije dolazio na oči. Moje misli su i dalje bile zaokupljene onim što se dogodilo ili nije dogodilo. Onim što se još može dogoditi.
Znam da veći dio onog što je pošlo po krivu - ne, nije to, ništa nije pošlo po krivu, jednostavno nije bilo kako treba - nema veze s nama, ovdje u ovom krevetu, već dolazi iz daleke prošlosti. Uspomene za koje sam mislio i nadao se da su davno zakopane. Naravno, povezano je s Lydijom. Isto tako i s Embeth. Možda prije svega s Embeth.
Sreli smo se sasvim slučajno (ali što to znači slučajnost?). U početku nisam ni bio izabran među umjetnike pozvane da sudjeluju na Južnoafričkoj izložbi koja se trebala održati tog mjeseca u novoj galeriji na gornjem dijelu Hout Streeta, ali netko je otpao i mene su kao zamjenu ubacili u posljednjem trenutku. Mojeg imena nije ni bilo u katalogu. Prihvatili su dvije moje slike. Na prvoj je bila prikazana mlada žena, lijeva polovica njezina tijela bila je obnažena, a druga odjevena sasvim formalno. Na drugoj su se nalazile dvije žene, jedna prikazana s leđa, druga s prednje strane, jedna bijele puti, druga crne puti. Nisu slikane u erotskoj pozi; više je to bila studija kontrasta boja (iako sam koristio isti model za oba lika). Moj stil je u početku bio pod jakim utjecajem Nabisa i, što je manje očito, njemačkih ekspresionista, posebno Otta Muellera, još uvijek jednog od mojih omiljenih slikara, premda sam već tada počeo pronalaziti vlastiti izričaj. Zapravo, ta dva platna označivala su novi početak.
Otvaranje izložbe za mene je bilo bitna prekretnica jer sam prvi put izlagao s manje-više profesionalnim slikarima. Na samom otvaranju tog kišnog popodneva, u gomili koja se u znoju kretala i muvala naokolo pohlepno ispijajući čaše vina, našao se i priličan broj posjetitelja s ulice privučenih besplatnim pićem.
To iskustvo bilo je puno uzbuđenja. Uspio sam čak prodati jedno platno, ono s dvjema ženama, koje sam nazvao Sestre. Prvi put sam se usudio pomisliti na nešto što mi je većim dijelom života tinjalo u glavi: možda rad u nastavi ne mora biti jedini izbor koji mi se nudi u karijeri.
Prišla mi je negdje sredinom popodneva. Mlada žena tamnosivih očiju, dugih trepavica, provokativnih usta, odjevena u traperice koje su izgubile boju i bijelu košulju dugih rukava koja je većim dijelom bila otkopčana. Njezina glatka koža bila je tamnosmeđe boje, osim tamo gdje se nazirala ispod zavrnute košulje. Već prije sam je primijetio u gomili - bilo ju je nemoguće ne primijetiti - ali iz neposredne blizine njezina ljepota bila je frapantna.
“Vi ste ovo uradili?” upitala me je bez okolišanja pokazujući moju sliku pokretom glave.
“Na žalost, jesam.” “Zašto, na žalost?”
“To je samo način izražavanja.” “Tipično za bijelca.”
“Zašto baš bijelca?”
Na to se nije osvrnula, kao da nije dostojno odgovoriti na jedno takvo pitanje. Trenutak kasnije zapita:
“U biti, one nisu sestre, je li tako?”
“Postoji više načina da budu.” “Nisu iste boje kože.”
“Zar vi nemate bijelu sestru?” provocirao sam je. Odjednom se nasmija, iskreno od srca, velikodušnije nego što sam mogao očekivati. Ali ni ovog puta se nije udostojila odgovoriti. Onda upita:
“Što želite time reći?”
Ponovno je pokazala na sliku. Bilo je nečeg opojnog u njezinoj pojavi, otvorenog izazova
u ponašanju, prirodne ženstvenosti u njezinoj neposrednosti. “To je slika, a ne teza.”
“Izbjegavate odgovoriti.” “Nije mi to bila namjera.” “Tako sam shvatila.”
Osmjehnula se neočekivano - te brze promjene raspoloženja možda su jedno od glavnih obilježja njezina karaktera - a onda je rekla suzivši oči: “Vraški dobra slika. Skoro bi se reklo ista djevojka.”
“Dobro ste zamijetili. Koristio sam isti model.”
“Hm.” Na trenutak se pozorno zagleda u platno. “Onda, koja je stvarna, a koja lažna?” “Obje su stvarne.”
“Ali što je s modelom.” Glas joj je postao malo razdražljiv. “Crna ili bijela žena?” “Zar je to bitno?”
“Za mene je bitno.”
Oklijevao sam.
“Ako baš želite znati, model je bila bijela žena.” “To sam i mislila”, ton je bio podrugljiv. “Zašto?”
“Gospodine moj, sa ženom crne puti ne biste izašli na kraj.”
Iznenada mi je izletjelo bez razmišljanja: “Biste li vi prihvatili biti moj model?” Odgovorila je bez i malo oklijevanja: “Ne bih, naravno.”
“Sada se vi bojite?”
“Ne bojim se. Jednostavno, nisam zainteresirana.” “Šteta.”
“Za vas ili mene?”
“Tko zna. Možda za oboje.”
Nastala je stanka. Onda se sa smiješkom okrenu i udalji. Nije mi bilo jasno jesam li dobio
rundu ili jadno izgubio. Međutim, vratila se nakon kratkog vremena. “Recite mi”, reče tiho promuklim glasom, “ševite li vaše modele?” Pogledi su nam se sreli.
“U pravilu, ne”, rekao sam. “Događalo se”, teško je bilo ne skrenuti pogled, “ali radije ne ulazim u vezu.”
“A kad bih ja pozirala za vas?” “Valjda ne bih.”
“Zbog toga što se bojite ili što sam tamne puti?” “Zato što to ne bi bilo profesionalno.”
“Vi ste prepametni.”
“Samo pokušavam biti razuman.” “Nemojte, molim vas!”
Na trenutak kao da je sve pošlo naopako. Tada sam, pokušavajući na najbolji način sačuvati prisebnost, rekao: “Onda, gdje vas mogu naći?”
“Ostavite to meni”, rekla je kuckajući noktom po katalogu. Njezin smiješak ništa nije odavao. Okrenula se i otišla.
Krenuo sam za njom, odjednom u panici. Nije trebala otići baš sada! “Recite mi barem vaše ime!” izustio sam.
Pogledala je preko ramena.
“Reći ću vam ako se javim.”
I tako je otišla. Ja sam taj koji je propustio priliku, pomislio sam tupo. Netko me posesivno uhvati za ruku.
“Tko je ta gospođica?” upita Nelia najslađim glasom.

10.

Dok tako ležim pokraj Sare, s rukom položenom preko njezina glatkog tamnoputog ramena, prepuštam se uspomenama da me polako preplave. Ponovno mi izlaze pred oči kao u nekom starom filmu koji odavno nisam gledao.
Sjećam se Nelinih riječi, njezina veselog glasa, ali i tona prigušene sumnje.
“Samo jedna obožavateljica”, čujem sebe kako odgovaram na njezino pitanje i skrećem razgovor na šaljivo zadirkivanje. “Morat ćeš se naviknuti da ti je vjerenik postao slavni umjetnik. Zapravo, prodao sam jednu sliku.”
“Prodavao si slike i ranije”, podsjetila me je.
“Samo prijateljima ili prijateljima prijatelja”, rekao sam. “Nikad na nekoj izložbi. Od danas sam u glavnoj ligi, ljubavi.” Pogledom je pratila siluetu koja se gubila u gomili.
“Ne vjerujem da će se to svidjeti mojim roditeljima”, rekla je. Oblaci su prekrili njezine
vedre plave oči. “Neće ni tvojima.”
“Pobogu, Nelia!” skočio sam. “Tu ženu sam tek upoznao. To ne znači da ću s njom spavati.”
Ona je samo buljila u mene, lice joj je odavalo bol i nerazumijevanje. Dakako, sad kad mi se to vraća u mislima, tu je nastala prekretnica. Prekretnica za nas oboje, koja je odjednom stavila pod znak pitanja sve što smo do tada uzimali zdravo za gotovo, sve što je bilo sigurno i predvidivo.
Nelia i ja doslovno smo odrasli zajedno. Moj otac je volio podsjetiti, naročito u nazočnosti gostiju, kako su nas navikli da zajedno sjedimo svatko na svojoj plastičnoj tuti, plave i ružičaste boje. Sjedili bismo u dnevnoj sobi, jedno nasuprot drugom, na dva kraja nedavno kupljena žutog tepiha, crveni u licu od napora da proizvedemo nešto što će opravdati obiteljski ponos. Naši roditelji su zajedno pohađali sveučilište u Pretoriji. Svakog tjedna naši očevi redovito su uspoređivali bilješke razvoja svojih odnosa s djevojkama, a obojica su se oženili u razmaku od samo nekoliko mjeseci. Dok smo tako sjedili na žutom tepihu, dogovarali bi se u šali da ćemo se zajedno i oženiti i tim činom zapečatiti njihovo prijateljstvo. Imali su mnogo toga zajedničkog - premda je Nelijin otac, liječnik, na socijalnoj ljestvici stajao za stupanj više jer je moj bio samo nastavnik kao i ja (poslije je postao ravnatelj, a potom školski inspektor). U političkom životu, crkvenom vijeću, gradskim organima, pa i teniskom klubu, naši očevi su bili na istoj razini, a žestoki rivali u dobročinstvu
- kao i naše majke u ženskom vijeću za pomoć, u dobrotvornim akcijama pod okriljem crkve,
u kuhanju, pripremi kolača, šivanju, pletenju i aranžiranju cvijeća.
A onda je s Embethinim pojavljivanjem sve propalo.
Deset dana je prošlo od otvaranja izložbe, a ni znaka od nje. Iako sam odlazio u galeriju barem dvaput dnevno, napustio sam svaku nadu da ću je vidjeti. (Trećeg dana, baš kad se neočekivano u Cape Timesu pojavila sjajna kritika, prodano je i drugo platno. Iste večeri dvije obitelji su to zajedno proslavile iako su čitavo vrijeme bile prilično rezervirane glede moje sklonosti prema slikanju ženskog akta). Tog dana nazvala je telefonom. Taj glas prepoznao bih bilo gdje, ali dogodilo se tako neočekivano da nisam mogao vjerovati, a ime mi ništa nije govorilo. “Je li to David le Roux?”
“Da, ja sam. A vi ste ...?” “Embeth Arendse.”
“Embeth?” upitao sam. “Na žalost...” “Nemojte opet da žalite?”
“Želite reći ...”
“Sjećate se, pitali ste me hoću li pozirati za vas? Ili vas toliko žena opsjeda da ne možete
svakoj ući u trag?”
“Znači, tako se zovete?” upitao sam glupavo.
“Roditelji su me nazvali Emma Elizabeth, ali kad mi je bilo tri godine, promijenila sam to
u Embeth i ako bi netko pokušao da me drukčije zove, ne bih se odazvala.” “Prerano sazrelo dijete.”
“Još uvijek ste zainteresirani za modele?” “Ne bilo koji. Za vas jesam.”
Kratka stanka.
“Obećavate da me nećete poševiti?”
“Mogu samo obećati da ću se pokušati pristojno ponašati.” “Što, naravno, može značiti bilo što.”
“Baš tako.”
Trenutak zatim reče: “Vidim, prodali ste i drugu sliku. Znači, niste baš tako loši.”
Bio je to dokaz da je ipak navratila u galeriju. Zaključio sam da ga je mudro prešutjeti. “Kad možete doći?” upitao sam pokušavajući da to zvuči nezainteresirano.
“Možda ovog vikenda.”
Na trenutak sam osjetio kako teško kontroliram disanje. Onda sam rekao: “Zašto ne?” Spustila je slušalicu.
Došla je u nedjelju poslijepodne. Dan je bio sparan. U mom stanu, koji se nalazio u oronuloj zgradi jedne bezlične uličice u Gardensu, bilo je kao u pećnici iako sam ventilator uključio još rano izjutra.
“Bože!” uzviknula je kad sam otvorio vrata. “Vi zaista sve činite da nitko ne zadrži odjeću na sebi, zar ne?”
Jedva je prešla prag, već je skinula ono malo odjeće što je imala na sebi: gornji dio bez rukava, boje fuksije, kratke bijele hlače, majušne gaćice narančaste boje i sandale od remena.
Budući da sam bio slikar, naravno da mi nago žensko tijelo nije bilo strano, ali ovo je za mene bilo iznenađenje. Ne zbog toga što se obnažila tako naglo, tako ležerno i prozaično, već što je Embeth imala zaista prekrasno tijelo. Mala i krhka bez odjeće, sličila je nekom vilinskom stvorenju kratko ošišane kose i neobično gracioznih ruku i stopala.
Ležao sam pokraj Sare i dok je njezina stražnjica bila priljubljena uz moj donji trbuh i bedra, a ruke mi instinktivno obujmile njezina ramena, a potom i grudi, pokušavao sam zatvorenih očiju dočarati Embethinu sliku. Dva tako različita tijela - jedno nježno kao u ptice, drugo dugo i gipko - koja se, unatoč tomu, neobjašnjivo jedno s drugim stapaju kao voda, kao dvije siluete u snu.
Prve nedjelje Embeth je pozirala nešto više od tri sata. Prije nego što sam bio odlučio da je to dovoljno, izradio sam dvanaest do petnaest skica i nacrtao grube konture na dvama platnima.
“Onda?” upitala je kad sam zatvorio blok za skiciranje i odložio ugljenu olovku. “Zadovoljni?” “Bili ste savršeni”, rekao sam. Sada, na kraju seanse, s nelagodom sam gledao u nju.
“Hoćemo li nešto popiti?”
Činilo se kao da će nešto reći, ali onda se predomisli. Kad sam se vratio iz kuhinje, već je odjenula ono malo odjeće, ali i dalje je ostala bosa. Samo je jedna sandala visjela na nožnom palcu dok je sjedila u slamnatoj stolici, za nju prevelikoj.
Idućih nekoliko mjeseci često sam je viđao, ali ne bih mogao reći da sam nešto više uspio saznati o njoj. Svoj život je zadržala za sebe i nije držala za potrebnim dijeliti svoje tajne sa mnom. Nisam saznao ni gdje živi. Kad na to pomislim sada, to me najviše i privlačilo kod nje. Budućnost mog urednog života prvi put se nije mogla predvidjeti. Bila je potpuno nepoznati čimbenik. Tko bi znao, možda se u njoj pritajila opasnost koju nisam mogao dokučiti. Osjetio sam potrebu da posjedujem osobu koja se tako čudno ponaša. Evo, konačno, nekoga, nečega što izuzetno i isključivo pripada meni.
Bilo je pomalo nepromišljeno, čak i bestidno, kad sam u jednom trenutku izustio:
“Embeth, ja sam zaljubljen u tebe!” Njezin odgovor je bio krajnje prozaičan: “Onda se poševimo.”
To smo i učinili.
Dok ovdje ležim s rukama na grudima neznanke koja je uvjerena da sam njezin suprug, još uvijek se toga sjećam do bolnih pojedinosti jer toga se dana naš život promijenio. Kao u pravoj melodrami, iznenada se pojavila Nelia. Još uvijek mi je pred očima njezino lice kad je s ulaznih vrata bacila pogled na nas dvoje na podu. Nismo više bili u nezgodnom položaju, ali još uvijek kao od majke rođeni.
Prošaptala je nekako smiješno u falsetu: “Davide...?”
Embeth je ustala, ne ishitreno niti kradomice, već mirno, skoro ponosno, pokupila razbacanu odjeću i bez žurbe se odjenula. Kad je prošla skoro vječnost, i dalje bez riječi, krenula je prema ulaznim vratima s okvirom od nebrušena stakla noseći u desnoj ruci crvene sandale. (Slika crvenih sandala zauvijek mi je ostala u sjećanju.) Nelia je vrisnula:
“I to s crnom djevojčurom, Davide, s crnom djevojčurom?” Idućeg dana, nakon što se naš svijet urušio, Embeth je izvanredno dobro uspjela imitirati Neliju: “I to s crnom djevojčurom, Davide, s crnom djevojčurom?” Situacija je postala bezizlazna. Nelia je do tada već sve prenijela svojim roditeljima, a ovi mojim roditeljima i slijedio je groteskni sastanak svih upoznatih s ovim događajem.
Uvjeravao sam Embeth:
“Zašto dopustiti da našim životom upravlja nerazumna razboritost moje obitelji? Ako se
mi volimo...”
“Po tebi, što treba poduzeti?” upita oštrim, optužujućim glasom. "Pretvarati se kao da je
sve u redu, kao da se ništa nije dogodilo?” “Možemo nastaviti kao i prije”, bio sam uporan. “Hoćeš li pobjeći sa mnom?”
“Kamo?”
“U London. Bilo gdje. Samo da se sklonimo s ovog mjesta.” “Embeth, nema potrebe ići u krajnost.”
“Što ako sam trudna?” “Jesi li?”
“Davide, tek si me jučer uzeo!” “Što onda želiš reći?”
“Želiš li imati djecu sa mnom? Želiš li ih pokazati oupi (djedu) i oumi (baki)?” “Embeth, molim te! Razgovarajmo kao odrasle osobe.”
“Vraga.”
Ponovno podrugljivo izusti pištavim glasom:
“I to s crnom djevojčurom, Davide, s crnom djevojčurom?” “Tebe je strah. To sam ti rekla prvog dana, tebe je strah.” “Čega?”
“Donošenja odluke, da jednom za svagda ti izabereš raditi ono što želiš, a ne tvoja jebena obitelj.”
“Zbog čega tolika žurba? Imamo vremena.” “Ne vidim zašto bismo to razvlačili.”
“Daj da prvo vidimo što će se dogoditi.” “Ne dolazi u obzir. Odluči se. Sada.” “Nije pošteno.”
“Onda se jebi.”
I otišla je. Ovog puta crvene sandale bile su joj na nogama, ne u ruci.
Sve ove godine sjećanje na Embeth sklonio sam na sigurnu distancu. Ali se večeras ta uspomena vraća, preplavljuje moju svijest i savjest. Ona se, kao i ja, ušuljala kroz plava vrata koja sam nekoć dobro poznavao.

11.

U ranu zoru, kad je prvo svjetlo prodrlo u spavaću sobu, počeo sam milovati Sarino tijelo
koje je još uvijek bilo sklupčano uz mene. Ležao sam tik do nje i istraživao njezine obline. Moja ruka krenula je od jedrih butina, prešla na prsni koš i zastala ispitujući luk jedne dojke sve dok pod svojim dodirom nije osjetila bradavicu kako se budi i polako ukrućuje. Sve me boli od žudnje. Veći dio noći lebdio sam ispod ili iznad površine sna, nisam je želio probuditi, jedva sam uspijevao potisnuti nagon da nastavim ondje gdje sam stao prošle noći. Čak i prije nego što sam joj na licu pročitao ono što sam već vidio, ali sad s još više intenziteta, s više sigurnosti, s jačim osjećajem dominacije, pred oči mi se ukazala slika poluzatvorenih tamnih očiju i tankog sluzavog traga pljuvačke koja se slijevala iz kuta širokih usta kao i njezinih obrva nabranih poradi koncentracije.
Pomaknula se napola budna. Prvo je izgledalo kao da će se okrenuti na drugu stranu, ali onda je ostala ležati na leđima da bi joj lakše mogao prići. Jednu nogu je privukla k sebi. Kratak uzdah. Trag smiješka dobrodošlice.
“Davide..?” pro mrmljala je.
“Tu sam”, šapnuo sam.
Prijeđem rukom preko grubog krzna brežuljka, na ulazu njezina spolovila, pipkajući dvama prstima, tražim majušni klizavi nabor klitorisa. Odgurnula je plahtu do koljena.
Odjednom se začuo mukli bat nogu i dvoje djece uz radosne povike uletješe kroz vrata, bace se na krevet i smjeste između nas. Instinktivno se odmaknusmo da bismo im ustupili mjesto i na brzinu se pokrismo. Dok su se koprcali, migoljili i skakali preko nas, po svemu sudeći, nisu primijetili naša gola tijela. Izluđivali su nas izjavama ljubavi, a iz mokrih ustašca curile su pljuvačka i slina prekrivši naša lica. Osobito nas je zabrinulo Tommijevo hripanje i šmrkanje.
“Prehladio si se, srce?” upita Sarah, zagrli ga i privuče k sebi. Njegov nos ostavio joj je sluzav trag na licu.
Tommie potvrdi snažnim klimanjem glave, a lice mu se raširi u osmijeh. “Ali, znate što? I vjetar se prehladio. Čuo sam kako šmrče cijelu noć.”
“Večeras ćemo mu vani ostaviti veliku maramicu da ispuše nos. Slažeš se?” “I pokrivač”, predloži Tommie, “da se opet ne prehladi.”
“Vjetru nije potreban pokrivač, ludice”, nasmije se Emily i nos joj se nabra. “On ima oblake.”
“Kad sam bio veliki”, kaže Tommie, “i ja sam spavao pod oblacima.”
“Ne smijemo zakasniti u školu”, reče Sarah i pruži noge van kreveta. Moje oči počivaju
na blagom luku njezina zatiljka.
“Idemo. Tatica će pomoći Emily da se odjene, a ja tebi.” “Mogu sam”, kaže Tommie, “ja sam veliki.”
“Ni cipele ne znaš svezati”, naruga mu se Emily. Znam.
“Ne znaš.”
“Znam!”
“Da vidimo tko će prvi.”
Za tren oka mala vila skine spavaćicu i potrči niz hodnik.
Idući sat protekao je u vrtlogu kretanja po kući, trčkaranja i skakanja, zadirkivanja i bockanja, smijeha i suza, ganjanja i bježanja, skrivanja i traženja, cijelo vrijeme uz potpunu predanost i energiju koja me je ostavila bez daha. Svi smo se konačno okupali i nahranili i Sarah je bila spremna odvesti djecu u školu i vrtić.
“Želiš li da pođem s vama?”postavio sam pitanje na kuhinjskim vratima. Pomislio sam da ću se, ukoliko ja odvedem djecu, upoznati s jutarnjom rutinom i saznati gdje se nalazi škola.
Međutim, Sarah odmahne glavom. Kratko me poljubi u obraz i reče, dok je prilazila maloj crvenoj Corsi koja je bila parkirana u šupi blizu kuhinje. “Kasnije ću popiti čaj s Brendom. Znam da imaš dovoljno posla oko pripreme za izložbu.”
“Kakvu izložbu? ” pitao sam se.
Mahnuo sam s kuhinjskih vrata i spontano dobacio:
“Doviđenja. Volim te.” Neočekivano je zastala i okrenula se.
“I ja volim tebe, Davide!” odgovori.
Potom otključa vrata i djeca, gurkajući se, bučno ulete u auto.
Na vlastito iznenađenje, upitah: “Zašto me voliš?”
Sarah se vratila nekoliko koraka prema meni. Ispruži ruke i stavi ih na moja ramena.
Odjednom se uozbilji i tiho izusti:
“Zato što me činiš mogućom.”
Vrati se kolima. Promatrao sam kako odlaze.
Dolazi mi da zapomažem: “ Vrati se, molim te!” Ali nisam izgovorio ni riječi. Skoro sablasna tišina spustila se na kuću.
Odakle početi? Čitav jedan svijet čekao je da bude otkriven, istražen i pripremljen za buduću uporabu. Ostao sam sad sam i ovo mjesto je postalo opasno, prijeti mi sa svih strana. Hoće li se iznenada urušiti ispod mene? Hoće li se otvoriti nova vrata koja vode bogzna kojim neočekivanim prostorima, novim neznancima koji će mi ugroziti život ili, pak, zaželjeti mi dobrodošlicu?
Opreza radi vratili se ulaznim vratima gdje je jučer sve započelo. Moja ruka zastane na kvaki. Konačno je pritisnuh. Osjetih pritisak u prsima. Vrata se otvaraju. S vanjske strane ista tamnoplava boja kojom sam ih prvi put obojio, svih ovih godina nije se promijenila. Najednom mjestu boja se oljuštila, a blizu ključanice nazirale su se dvije ogrebotine. Sjetih se s kojim veseljem sam ih bojio. Moja deklaracija nezavisnosti. Moja vrata. Prostor koji meni pripada. Meni i samo meni. Prostor u kojem sam mogao raditi što poželim a da nitko drugi - čak ni moja žena - nije mogao znati gdje sam ni što radini. Sjetih se kako sam se latio bojenja (vrata su bila obične, beživotne smeđe boje koja se u ono vrijeme koristila na zgradama pod gradskom upravom) prekrivajući površinu snažnim potezima četke u svim pravcima. Sjetih se i kako sam zamišljao čudna lica, oblike, životinje, ljude koji se izdižu iz tajanstvenih morskih dubina, pojavljuju i nestaju, mijenjaju, mutiraju. Sve je to meni pripadalo. Tako je bilo prije nego što mi je Lydija ušla u trag i okupirala moj prostor. Vratih se u kuću. Pažljivo za sobom zatvorih vrata. Prvo krenuh prema glavnoj spavaćoj sobi. Odjeća svuda razbacana po podu, vrata ormara otvorena, krevet izgužvan. Kleknuh uz njega, sklonih pokrivač i zagnjurih lice u plahte. Iz njih je dopirao lagani miris naših tijela, seksa, nas. Osim ako ja to sve ne zamišljam, osim ako ja to nisam zamislio u svojoj glavi.
Zadržih se na mjestu - možda zbog straha na što sve mogu naići u ostalom dijelu kuću? Barem je ova soba prostor koji sam sad upoznao. Zatvaram oči i ponovno mi se ukazuje slika neznanke, lijepe mlade žene koja vjeruje da sam joj suprug i otac njezine djece. Želeći uživati u tom trenutku, zadržavam se u sobi i pospremam krevet. Prilazim plakarima i sustavno raspoređujem svu odjeću koja je visjela ili ostala na policama. Veliki dio prostora zauzima muška odjeća koja je valjda moja. Sve u svemu, po mom je ukusu iako ima nekoliko starih traperica i košulja koje više nisu za nošenje. Prevrćući po odjeći naiđoh na košulju koju sam prepoznao. Uhvati me čudan osjećaj vlasništva iako mi nije jasno kako je tu dospjela. Onda nailazim na još nekoliko košulja. Dva para hlača. Nekoliko gaćica koje treba zakrpati ili baciti. Vjerojatno su moje. Slegoh ramenima oklijevajući između olakšanja i straha.
Nakon toga razgledavam žensku odjeću koja mi je uglavnom po ukusu. Savršen smisao za stil, osobito kad su u pitanju haljine za svakidašnju uporabu i donje rublje s tendencijom za mlađe osobe: mini suknje, seksi sandale, japanke i tange. U jednoj ladici nalazim kolekciju kičaste, jeftine i blještave bižuterije. Zaista mi je draga ova osoba. S njom bih mogao živjeti. Pa, ja i živim s njom.
Iz spavaće sobe prelazim u susjednu kupaonicu koja je bila u neredu. Sarah ju je vjerojatno ostavila u takvom stanju nakon što se okupala poslije mene. Ali, postajem nestrpljiv. Čeka me ostali dio kuće. Sam Bog zna što još vreba iza drugih vrata.
U hodniku su visjele slike. Nekoliko mojih platna; nisam ih prepoznao pojedinačno, ali sam prepoznao stil. Dugo je trebalo da stignem do te točke. U početku je moj rad bio eklektičan, možda čak prepušten slučaju. U jednoj fazi prešao sam na apstrakciju. Bilo je zabavno, ali na kraju je postalo depresivno; osjetio sam se ugroženim i pod pritiskom neograničene slobode koja mi se nudila, tiranijom slobode. Imao sam potrebu za disciplinom, nekoj vrsti okvira - ako ni zbog čega, onda zbog izazova kako izaći iz njega. Tada su mi
Nabisova platna pokazala put. Barem su mi pružila osjećaj sigurnosti. Nikad se nisam mogao odreći potrebe za mirnom lukom koju poznajem, premda sam zadržao osjećaj nagona za potpunim oslobađanjem, preuzimanjem rizika i izlaganjem svoje sigurnosti opasnostima.
Bilo je i drugih slika u hodniku. Neke su nesumnjivo dječje. Isto tako bilo je nekoliko fotografija u velikom okviru. Crnobijelih. Jedna je bila portret neke žene s glavom pokrivenom tamnom tkaninom koja joj je padala preko jednog ramena. Drugo rame je bilo otkriveno, a bradavica jedne sise nazirala se u donjem lijevom uglu. Lice, koje privlači pozornost, velikim dijelom u sjenci. Trebalo mi je vremena da ga prepoznam. To je Sarah. Ljubomora je bila moja prva reakcija, sumnja, tko je snimio fotografiju? Nikakva načina za otkrivanje identiteta, osim što mi je osjećaj govorio da se radi o muškarcu. Samo je muškarac mogao inzistirati na erotizmu te bradavice.
Druga spavaća soba pripadala je djeci. Tu nema skrivenih iznenađenja. Zadržao sam se
još jednom, pospremio krevete i vratio stvari na svoje mjesto.
Postojala je i treća spavaća soba. Na zidovima još nekoliko mojih slika, dvije fotografije, krajnje stilizirane, opet u crnobijeloj boji. Bez potpisa, bez nekog navoda, ali mi se činilo, i u to ne sumnjam, djelo istog fotografa. Na trenutak uhvatih sebe kako se pitam ne radi li se o Sarinu suprugu - a onda mi sine, ja sam taj suprug. Barem me takvim drže.
Dnevni boravak. Blagovaonica. Kuhinja. Druga kupaonica u kojoj sam sinoć okupao djecu. Još jedan hodnik, nešto kraći, koji se odvaja od glavnog hodnika. Ono što mi je odmah upalo u oči je niz fotografija na zidu, deset do dvanaest, jedna do druge, sve u bijeloj i crnoj boji, na svima vrata, neka otvorena, većina zatvorena. Snimci divne teksture, na papiru debele granulacije, bez pripadajućih zgrada. Samo vrata i opet vrata. Ukupni efekt je porazan. Stječe se dojam tajnovitosti, skrivanja, vrata ne samo prema nepoznatom, već prema nečemu što se ne može spoznati, njihov misterij zauvijek je nedokučiv. Ne mogu sebi objasniti jesu li zlokobna, puna prijetnje, ili samo bezizražajna pa njihova običnost pobuđuje nemir. Prisiljavaju me da se osvrnem prema smjeru odakle sam došao očekujući da za petama ugledam nekog neznanca, muškarca ili izvanzemaljca, ili čak samu domaćicu kuće, ženu, po imenu Sarah, koja mi je otvorila plava vrata i pozvala me u svoje tajanstveno sklonište za koje se otkrilo da je tek kućica. Njezina kućica. A trebala bi biti i moja. Kuća u kojoj stanujem. U kojoj sam možda, ne znajući, godinama živio.
Poslije niza fotografija nailazim na dvoja vrata sa strane hodnika. Jedna su otvorena, druga zatvorena. Jedna vrata su od prirodnog tamnog drveta - ne od šperploče, već punog, masivnog, odbojno masivnog drveta.
Trebam li riskirati? Kako izbjeći? Dugo vremena sam stajao pred zatvorenim vratima.
Obična vrata, sasvim obična vrata.Toliko obična da mi se koža naježila.
Nemam želju ući unutra. Koje su ono riječi kojih se ljudi još uvijek plaše nakon šesto godina? “Napustite svaku nadu, vi koji ulazite.”
Krajnje smiješno.
Ovo je moja kuća. U njoj ne smije biti tajne za mene.
Gurnuo sam vrata.
Otvorena vrata prikazuju prostoriju u velikom neredu. Prilično veliku, vjerojatno šest metara puta sedam ili otprilike toliko. Radi se o atelijeru. Fotografskom atelijeru. Dvije kamere velikog formata na tronošcu. Još nekoliko od 33 mm, razasute na dva stola na stalcima kao da je snimanje prekinuto u najuzbudljivijem trenutku. Na suprotnom zidu obješene na gredi visjele su crne role papira širine tri metra. Različiti komadi namještaja: fotelje, ljuljačka obješena o plafon. Komadi odjeće obješeni posvuda: marame i šalovi, suknje, gornji dijelovi odjeće, čarape, gaćice, grudnjaci.
Na zidovima posvuda fotografije. Bez okvira, samo nasumice nabodene na velike panele od poliestera. Na oba stola gomile drugih fotografija, neke samo što ne padnu na pod. Nakon što sam, sav zbunjen, prošetao po sobi, odlučih ispitati atelijer tako da pođem od vrata i nastavim u smjeru suprotnom od kazaljke na satu.
Iznenađuje raznolikost fotografija koje prikazuju gradske prizore, drveće, grupice ljudi, mačke i portrete. Ne treba mnogo da bi se zaključilo kako je to rad istog fotografa. Veći dio se odnosi na studije žena, zamračena lica i tijela koje sjenka oblikuje na dramatičan način. Još
uvijek me zbunjuje fotografova anonimnost, počinjem tražiti ključ te zagonetke.
Nisam napravio ni pola kruga po sobi, a već sam pronašao odgovor. Hrpa intimnih snimaka, jedan dio bez odjeće, drugi dio u donjem rublju prilikom odijevanja ili skidanja. Neki snimci pokazuju samo dijelove tijela: lakat, rame, torzo iz tri četvrtine profila, prsni koš, dojke, trbuh s urezom na pupku koji zuri kao prazno oko. Sve je očito snimljeno u ogledalu koje je uključeno u kompoziciju. Ponekad dva ogledala ili čak tri, tako da je uspostavljen beskonačni dijalog između odraza. Niz se završava s nekoliko snimaka samog fotografa u prvom planu, iskrivljenih ogledalima, dijelova tijela, malo izvan fokusa, snimaka ispod lica ili koji prikazuje samo lice i snimka refleksnog objektiva koji kao golemo oko pilji u gledatelja. Ipak, fotograf nije muškarac. To je svaki put Sarah. Nema nikakve sumnje.
Pošto sam se suočio sa serijom snimaka koji su u mene unijeli nemir, više od toga nisam mogao podnijeti. Preostale sam pregledao samo površno. Naposljetku, ovdje se uvijek mogu vratiti.
Dok sam išao prema posljednjim vratima u hodniku, moje uzbuđenje je splasnulo. Već predosjećam kamo me vodi. Ispostavlja se da sam imao pravo: sve upućuje da se radi o mojem atelijeru. Koliko se sjećam atelijer je zauzimao veći dio ladanjske kućice s plavim vratima koju sam uzeo u zakup. Ali, iznenađenja nisu još prestala: veliki dio slika bile su one za koje sam bio siguran da sam ih davno odnio kući. Nekoliko njih, vrlo dobro se sjećam, sam prodao. Najviše sam se ohladio kad sam ugledao dvije slike koje su bile izložene na mojoj prvoj izložbi, kad sam upoznao Embeth. Prva, s djevojkom podijeljenom na dvije polovice, od kojih je jedna polovica besprijekorno odjevena, a druga bez odjeće. Druga slika je prikazivala bijelu i tamnoputu djevojku, jedna je dolazila, druga odlazila. Zatvaram oči na trenutak. Sad ne smijem izgubiti glavu.
Budući da više nisam mogao podnijeti suočivanje s ključnim trenutkom svoje prošlosti, vraćam se u glavni hodnik i krećem prema kuhinji. Vrijeme je za čaj, treba mi nekoliko minuta za odmor i da bih sabrao misli i isplanirao dan. Ali neki osjećaj mi govori da ovom jutru nije došao kraj. Nešto mi i dalje ne daje mira.
Vraćam se iz kuhinje u pokrajnji hodnik i idem prema vratima dvaju atelijera. Ne može ih se izbjeći, pogotovo prva koja su zatvorena. Moram bolje pogledati Sarine radove, moram se približiti rješenju zagonetke koju je ugradila u svoj rad - što može biti putokaz odgonetanja njezine vlastite enigme.
Kad sam ponovno otvorio vrata njezina atelijera, prvo što mi je palo u oči je to da se redoslijed i razmještaj fotografija naoko izmijenio. Nekoliko ih zaista prepoznajem, ali sad su se našle na različitim mjestima - naravno, ukoliko me sjećanje ne vara i ukoliko se mogu pouzdati u svoje sjećanje. Jasno mi je da sam se mogao prevariti jedino ukoliko prvi put nisam dovoljno pozorno razgledao kolekciju autoportreta i aktova. Potiskujući nemir koji je u meni rastao, opet počeh hodati duž zidova. Ovog puta moje prve - i najgore - sumnje se ostvaruju: premda se ne mogu sjetiti točno svakog detalja, zaista nije moguće da toliki broj fotografija sad izgleda sasvim drukčije. Nemir se zadržao.
Postaje još veći kad sam shvatio da mi se čini kako svaki put primijetim nešto novo nakon što napravim novi krug duž zidova - ne samo drugi razmještaj fotografija, nego i onog što prikazuju. Osobito se sjećam kako sam proučavao portret žene s mantiljom koja pokriva pola njezina lica i s umjetnim madežom na vidljivoj strani obraza. Ta fotografija je visjela pokraj prilično šokantne fotografije djevojke koja izvodi “zvijezdu”. Kad sam ponovo napravio krug, fotografije su promijenile mjesto: žena s umjetnim madežom se nalazila malo podalje, dok djevojke sa “zvijezdom” više nije bilo.
Osjetih kako mi jeza silazi niz leđa. Ne želim se na tom mjestu više zadržavati.
Ipak, da bih se u potpunosti uvjerio, morao sam napraviti posljednji krug. Idem polako,
korak po korak, pokušavajući što bolje zapamtiti svaku fotografiju.
Ovoga puta nema više nikakve sumnje. Došao sam do otkrića kad sam još jednom stigao do mjesta gdje sam prvi put ugledao djevojku sa “zvijezdom”. Još uvijek je nije bilo. Na njezinu mjestu ugledah portret lica koje itekako dobro poznajem.
Embeth.
Kako zaboraviti crte lica, one tužne i zloslutne oči, poluotvorena usta, kako sam je
doživio izbliza u ljubavnom grču?
Moram otići. Ovdje se dalje ne smijem zadržavati.
Dok prilazim vratima, ruku sam ispružio prema kvaki, spreman zatvoriti vrata netom
izađem, još jedna fotografija, odmah lijevo do vrata, natjera me da zastanem.
Lydija.
Njezine oči - čak i u crno-bijeloj boji prepoznajem im sjaj - pilje pravo u mene kao da me
optužuju. Mogu čuti njezin glas kad je jučer, dok sam se spremao poći u atelijer, rekla:
“Molim te, ne zaboravi kupiti one stvari u trgovini. Zapamti, nedjeljom ranije zatvaraju.
Gdje ti je lista?”
“U džepu od traperica.”
Tad sam krenuo. Pošto sam obavio dnevni dio posla, svratio sam u trgovinu. Na povratku sam se našao ovdje, pred plavim vratima ove kuće. Kasnije, kad sam se pokušao vratiti u naš stan, nisam našao ulaz.
Bojim se ostati u ovoj sobi okružen fotografijama, ali ne uspijevam se pomaknuti, ne
mogu se otrgnuti. Ne mogu otići prije nego što posljednji pogled bacim na ovu sobu.
Lica, toliko ogoljelih lica, bez maske, zure u mene. Ostale fotografije, one koje prikazuju gradske prizore, figure i grupice ljudi, mačke - sve su nestale. Samo su portreti ostali. Lica koja zure, koja imaju oči, usta, čelo, oči i još, oči. Sva ih poznajem. Na ovaj ili onaj način sva su odigrala neku ulogu u mom životu.
Moram otići. Prije svega, moram se vratiti Lydiji. Ovdje ne mogu ostati. Nikad u životu nisam bio tako ugrožen, nikad u takvoj opasnosti.

12.

Ima nečeg neizbježnog u ovom povratku Lydiji. Grad koji me okružuje kao da se povukao, kao da se udaljio u očekivanju nekog događaja ne želeći ni na kakav način utjecati ili miješati se. Vozim se Eastern Boulevardom, more i luka su dolje, s lijeve strane. Negdje na sredini, kao smeđa točka u plavetnoj, kobaltnoj, tirkiznoj, modroj boji oceana, leži otok Robben. Sada skoro bez važnosti, obilježen poviješću, nije više mjesto koje se ne smije zaobići osim ako to sam želiš. Što je prošlo, prošlo je. Ili možda nije? Zar povratak Lydiji, na neki način, nije povratak izgubljenoj prošlosti?
Lydija. Ali i Embeth prije nje. Onaj dan kad je otišla s crvenim sandalama u ruci. Onaj dan kad ih je obula. Krajnja konačnost kad je rekla zbogom. Čak i u snu bila je izbrisana, zatočena iza vrata koja nitko i ništa više ne može otvoriti.
Ipak, ni povratak u krilo obitelji nije bio potpun: u međusobnom kontaktu više se nismo osjećali ugodno. Oprostili su mi “zastranjivanje” - ali i sama činjenica što su držali da mi moraju oprostiti, među nama je stvorila nevidljivu pregradu.
Dugo vremena mi je trebalo da se priviknem na novu fazu života. Isto tako čudno je što sam osjetio neku vrstu olakšanja kad sam shvatio da Embeth ne može biti dio mog života. Duboko u meni nešto se zauvijek zatvorilo. Bilo dobro ili loše. Zauvijek će nešto ostati nedovršeno, neispunjeno, nezamišljeno. Istodobno sam bio slobodan. Krenuti dalje. Bez obzira što me čeka.
Možda - ne možda, već bez ikakve sumnje - bio je to jedan od razloga zbog kojeg sam bio spreman na susret s Lydijom kad se pojavila u mom životu nekoliko godina nakon što je Embeth izašla iz njega.
Sjećam se odlaska u trgovinu koja se nalazila u jednoj donekle neuglednoj ulici u koju se stizalo iz Landsowne Roada. Trebao sam nabaviti nekoliko kistova od devine dlake i tuba s tamnosmeđom, svijetlocrvenom i kao kadmij žutom bojom. Godinama sam poznavao trgovca i njegovu ženu, Laubascherove, otkad su se još preselili iz stare radnje u Long Streetu. Tog jutra prvi put sam sreo njihovu kćer Lydiju koja je upravo diplomirala arhitekturu na sveučilištu u Cape Townu i koja je za vrijeme praznika pomagala roditeljima.
Bio je to priličan buran susret u blaženom neredu male radnje koja je u prošlosti bila mirno utočište (poznato po svježe mljevenoj kavi koja se posluživala starim mušterijama). Ovaj put došlo je do velike galame i prepiranja između stare mušterije neuredne čupave kose i
velikih, bojom zaprljanih ruku i Lydije koju nikad prije nisam sreo, omanje, delikatne djevojke koja je stajala iza banka, dok joj je crvena kosa plamtjela u snopu jutarnjeg sunca koje se naziralo kroz pokrajnji prozor.
“Nemojte vi meni govoriti koju zelenu trebam uzeti!”vikala je mušterija. “Hoću antičku zelenu, a ne ovu glupu kobaltnu.”
“Što niste provjerili tubu prije odlaska? Osim toga, rekli ste da slikate drvo eukaliptusa, a
antička zelena je previše svijetla.”
“Pokvarili ste mi sliku i morao sam proći cijeli grad da se ovdje vratim. Postupa li se tako
s jednim umjetnikom?”
“Onaj koji koristi antičku zelenu za crtanje eukaliptusa je šupak, a ne umjetnik”, posprdno će mlada žena. “Trebali ste maljati po zidovima, a ne crtati na platnu.”
Odmah sam primijetio da su baš njezine oči intenzivno zelene, kao kobalt, uz primjesu
žute boje.
“Eto što se događa kad postavite ženu iza banka u jednoj radnji za umjetnike!” zagrmi krupni čovjek. “Hoću novu tubu zelene boje.”
“A ja vam je neću zamijeniti jer ste već potrošili pola tube.” “Tek sam je malo istisnuo, i to je sve”, odgovori on bijesno. “Tek ste je malo istisnuli. Pogledajte!”
Zgrabila mu je tubu iz ruke, odvila čep vještim pokretom ruke i pritisnula.
Nitko nije očekivao što će se dogoditi: dugi, ljigavi crv boje izletio je iz tube i pogodio
mušteriju pravo u lice.
“Nespretna budalo!”riknuo je i pružio ruku da je zgrabi iza banka.
Ja nisam baš krupan čovjek, sigurno ne kao ta zvijer koja riče, i obično izbjegavam sve što na javnom mjestu imalo sliči na kavgu ili verbalni sukob. Međutim, ovo je bilo nepredviđeno, njih dvoje su bili u toliko velikom nerazmjeru da nisam imao izbora. Otraga sam zgrabio ruku krupnog čovjeka i odvukao ga od banka. Izgubio je ravnotežu i zbog neočekivana trzaja posrtao je sve do vrata. U tom trenutku u radnju je ušla nova mušterija s djevojčinim ocem. Situacija se smirila. Nova mušterija našla se između banka i napadača. Unatoč prosvjedu mlade žene njezin otac je dao novu tubu boje (kobalt zelene) bradatom čovjeku koji je uz gestikuliranje odlučio otići otirući zamrljano lice prljavom maramicom i proklinjući ispod glasa.
Nekoliko šalica vrlo jake kave bilo je potrebno da se smire duhovi, ali gospodin Laubscher i njegova kći ubrzo su se smijali ovom incidentu. Oboje su imali divan osjećaj za šalu, humor i plemenitost. S vremenom smo Lydija i ja nalazili sve više razloga da zajedno provodimo vrijeme. U tom periodu njezina života imala je mnogo posla, sudjelovala je u nekoliko gradskih projekata, jer su joj dobro koristile vještina arhitekta i jak osjećaj građanske odgovornosti, tako da nikad nije ostajalo dovoljno vremena za nas same. Privukla su me njezina toplina, spontanost i želja da se “uradi nešto” nakon velikih promjena koje su se dogodile u zemlji. Mislim da me je uspjela uvjeriti da i ja uz njezinu pomoć mogu donekle nadoknaditi to što sam Embeth ostavio na cjedilu.
Nešto više od godinu dana nakon susreta u radnji, mi smo stupili u brak. Za nju je to značilo da je pronašla čvrsto uporište na kojem će graditi ono što zaista želi. Za mene je to značio povratak u normalan život - ne u normalan život, već prije mogućnost normalna života koji je Embethinim odlaskom bio doveden u pitanje.
Tako je ispalo da nijedno od nas neće pratiti sreća do kraja života. Jedino bih u rijetkoj - općenito nebitnoj - prigodi primijetio naznake divnog i toplog temperamenta, neobuzdane strasti; brak ju je sputavao i krotio njezinu prirodnu radost u očekivanju majčinstva. Dok, ja...? Ja sam se samo prilagodio bračnoj rutini. Stari san da prekinem rad u nastavi i jedino se posvetim slikarstvu, stalno sam odlagao - ne više zato što se to držalo nedostojnim i romantičnim, kao što je bilo mišljenje Nelije i njezinih roditelja, već što sam osjetio potrebu hraniti obitelj, a ne bježati od stvarnosti. Osim toga nikad se više ne bih osjetio slobodnim. Pokušao sam, ali nisam išao dovoljno daleko. Nikad nisam stigao “s one strane”, što god to značilo. Živjeti između želje i stvarnosti bilo je jedino čemu sam se mogao nadati. Bolje i to nego ništa. Zar nije tako?
Lydijina predanost projektima čiji je bila sudionik - škola u Crossroadsu, dječji vrtić u Khavelitshi, veliki stambeni projekt u Delftu, centar za rekreaciju u Lavender Hillu - otežavala nam je vođenje mirnog života, ali ono što je postigla u svom radu vrijedilo je truda. Bio sam sretan što je u tom mogu poduprijeti, dok sam istodobno ostavljao otvorena mala vrata vlastitoj ambiciji. Naravno, djeca su bila ono što je nedostajalo u našem braku. Naši roditelji su stalno pravili pritisak da dobiju unuke. Zbog više razloga - o mnogima nismo ni uspjeli razgovarati - i mi smo željeli potomke. Ali stvari nisu išle u tom pravcu. Ne da nismo pokušavali! Jednostavno, nije se dogodilo. U jednom trenutku predložio sam da odemo na pregled, ali Lydija, što je bilo čudno, to je odbila. Za nju to nije bilo “ispravno”. Naviknuli smo se na to stanje, ali između nas se stvorila bolna praznina koja se nije smanjivala, već sve više povećavala. Mogao sam primijetiti razliku na Lydiji, kako njezine oči polako gube sjaj; oboje smo počeli ispunjivati tu prazninu drugim aktivnostima, društvenim obvezama, novcem. Prihvatio sam se slikanja po narudžbi. Lydija je prihvaćala ugovore koji su sve manje bili vezani za zajednicu, a sve više s ciljem da postane ugledna arhitektica.
Držao sam da nam to mnogo ne smeta. Možda je baš to bilo najgore? “Lagodan život”, “uspjeli brak”. Ukratko, sigurnost.
Sve dok se jučer, ako je to bilo baš jučer, nisu zatvorila plava vrata između nas. Sad sam shvatio koliko je važno da razgovaramo. O svemu i koliko treba.
Sjećam se kako mi je jednom rekla koliko se voljela njihati kad je bila mala. Uvijek je voljela letjeti sve više i više, a onda bi iznenada dozvala oca da joj pritrči, uhvati je i opet pusti. Bio je to neobuzdani i ludi čin bez ikakve odgovornosti jer je imala neograničeno povjerenje u oca da će stići u posljednji čas, uhvatiti je u letu i stisnuti uz sebe. Kad bi uz smijeh pali zajedno na zemlju, osjetila bi miris zelene trave i shvatila u tom trenutku da je svijet mjesto na kojem je lijepo živjeti. U sljedećim godinama ta scena postala joj je noćna mora. Sanjala je da je otac ne stiže uhvatiti na vrijeme. Osjetila je kako prijašnje povjerenje i pouzdanje počinju slabjeti i raspadati se. Otad joj i sve veća potreba za pronalaženjem drugog oblika sigurnosti. U svom radu, u prijateljima. Počeo ju je proganjati strah od nepredvidivog. Ludorije, sloboda, ekstaza iz prethodnih godina, koje su život činile lijepim, postale su joj odbojne.
Nije mi poznato zbog čega mi se sve ovo vraća baš sada, ovog vedrog ljetnog jutra. Ono što doista znam jest to da joj se moram vratiti, pridobiti je i čvrsto zagrliti da osjeti sigurnost. Moram se vratiti u tu golemu zgradu koja me je sinoć tako nenadano ostavila na cjedilu. Još uvijek ne mogu sebi objasniti što se dogodilo. Možda je to bila neka vrsta opsjene. Ali znao sam da će danas, ovog ugodnog sunčanog dana, biti drukčije. Ona će biti ondje. Mora biti. Nestat će ovaj čudan san koji me progoni od jučerašnjeg dana, od trenutka kad sam ušao kroz plava vrata.
(Gdje će onda biti Sarah? Sarah, graciozno oblikovanih smeđih bedara, s praznim okom pupka koje viri na bijelom trbuhu, savršeno zaobljenih dojki, tamnog promuklog glasa? A dvoje krasne djece, Emily i Tommie, naša djeca? A fotografije? Sva ona lica koja unose nemir, one sjene i sjajni potezi kista?)
Skrenuo sam s Edinburgh Drivea, zašao u male ulice i uputio prema divovskoj zgradurini
koju tako dobro poznajem i koja je promijenila izgled čitavog predgrađa kad je bila podignuta.
Ali zgrade nije bilo ondje.
Nemoguće da sam pogriješio.
Parkirah se na zabranjenom mjestu i krenuh pješice. Dva puta provjeravam imena ulica iako ih znam napamet. Sve je točno i kako treba biti. Ali, zgrada nedostaje. Kao da je predgrađe ponovno postalo što je bilo nekad, davno prije nego što su došli urbanisti, graditelji, poduzetnici i arhitekti (među njima i Lydija). Claremont Towers više nije ondje. Odista nije.
Sve sam više padao u očaj i nakon pola sata traženja priđoh grupici beskućnika na pločniku. Nekolicina njih pije iz boca umotanih u novinski papir, a dvojica-trojica već leže bez svijesti.
“Ispričavam se”, kažem oprezno, “tražim jednu stambenu zgradu. Zove se Claremont Towers. Može li netko od vas dečki, kazati kako da dođem do nje?”
Na trenutak prestanu piti, zure u mene, a onda počnu gorljivo vijećati. Zaključak je
negativan.
“Nikad čuli za tu zgradu”, izjavi glasnogovornik. “Zaista ste sigurni?” pitam.
“Gospodine, ovdje godinama dolazimo. Kad smo prvi put došli ovdje, Mandela je još bio
u zatvoru. Sigurni ste da se ne nalazi u Newlandsu ili negdje drugdje?”
“Potpuno siguran.” Malo sam oklijevao jer mi je bilo neugodno, a onda izjavih: “Ja stanujem u toj zgradi.”
Dogovaranje se nastavilo.
“Žao nam je, gospodaru”, glasnogovornik me je oslovio na starinski način da bi podvukao ono što kaže, “ali gospodar se malo prevario. Takve zgrade nema u ovom dijelu grada.”
Pođoh dalje prije nego što doživim još veće poniženje. Zaustavih se ispred dvije-tri kuće gdje vrtlari u plavom radničkom odijelu ili gospođe sa slamnatim šeširima širokog oboda prčkaju po gredicama s cvijećem i ponovih svoje pitanje. Nije bilo sreće.
S još većom upornošću koračam prema ulicama gdje se nalaze trgovine u ovom dijelu grada: kopirnice, cvjećarnice, radnje sa kućanskim aparatima, starinarnice, i još dalje do Cavendish Squarea, samog središta predgrađa.
Nitko ništa nije znao o toj zgradi. A ja stanujem u njoj! (Zar ne stanujem?) Tamo sam bio
prošle noći. Istina, nisam pronašao ulaz u zgradu, ali bio sam ondje. Za Boga miloga!
Vratih se kolima. Ceduljica ružičaste boje lepršala je ispod brisača na strani sjedišta vozača. Istrgnuh je ne gledajući, zgužvah u lopticu i bacih.
Moja zgrada više ne postoji. Moj stan broj 1313 na trinaestom katu nestao je kao brod u magli. Lydija više nije ondje.
Nemam više kamo ići, nikamo. Osim povratka u Green Point odakle sam upravo došao.
Natrag plavim vratima koja sam ja obojio.

13.

Vraćam se Boulevardom, penjem Strand Streetom prema High Level Roadu, a onda skrenuh niže desno gdje se obično parkiram kad dođem raditi u atelje. Sad će to mjesto postati moj dom. Hvata me osjećaj rezignacije, možda čak i utučenosti. To je to. Tako mora biti. Ali u svemu tome ima i malo radosti koju ne mogu objasniti. Konačno se imam nečemu vratiti, kao da sam nakon dugogodišnjeg oklijevanja i života u neizvjesnosti donio nešto nalik čvrstoj odluci. Sada želim biti ondje gdje se nalazim.
Čudna pomisao: arogancija prisutnosti, prisutnosti koja se usudila potvrditi, biti ono što je a da nije vezana ili određena prošlošću ili budućnošću. Nema garancije trajnosti. Ubuduće to je isključeno. Biti ovdje, već mnogo znači.
Odjednom osjetih umor, vjerojatno kao i patuljci iz dječje priče kad su se vraćali svojoj dugačkoj bijeloj kućici nakon što ih je dupin vratio s one strane mora.
Sjetih se žene i djece koje sam izgubio u snu. Danas sam ovdje pronašao novu obitelj. U
svemu tomu ipak postoji neki smisao.
Izađoh iz automobila i zaključah vrata. Otvaram ulazna vrata imanja, prelazim preko dvorišta, zaobilazim glavnu zgradu i idem prema vratima svoje kućice. Barem znam što me ondje čeka. Iza plavih vrata.
Međutim, ovog puta vrata nisu plave boje. Kad sam izvadio ključ i bio spreman ugurati ga u ključanicu, primijetih da su vrata, u to nema sumnje, tamnozelene boje kadmija.
Konačno, s tugom duboko uzdahnuvši, gurnuh ključ do kraja u ključanicu i svom se težinom naslonih da bih otvorio vrata.

OGLEDALO

Pomisli, ovo bi mogla biti glavna tema njegove priče: buđenje svijesti kad se um ponaša
kao i ostarjelo lice u ogledalu za brijanje.

Nadine Gordimer


Događaj nastaje njegovim tumačenjem.

Marshall Sahlins



1.

Do današnjeg dana nikad nisam primijetio nešto neobično u tom ogledalu. Ubrzo nakon našeg vjenčanja, prije dvanaest godina, Carla ga je nabavila za kupaonicu. Da pravo kažem, nije mi se baš dopalo. Iako je šest godina mlađa od mene, ukus joj je stariji od mog. Ja bih vjerojatno radije izabrao nešto svrsishodnije, nešto u ravnim linijama (premda je zaobljeni oblik svakako ekonomičniji), ali njoj se uvijek više dopadao stil art nouveau.
“Steve je arhitekt”, znala bi reći prijateljima ili je samo tražila opravdanje. “Njemu se sviđaju ravne linije koje ne pobuđuju dvojbu. Ja više volim zaobljene linije. Zato se i bavim lončarstvom.”
To bi mi pružilo priliku da joj upadnem u riječ načinom koji se mogao lako shvatiti:
“Ništa nemam protiv zaobljenih linija. Ti dobro znaš da im nikad nisam mogao odoljeti.”
Čak i nakon dvanaest godina braka i dvije kćeri koje smo dobili za to vrijeme (Francesca, 10 godina, i Leonie, 7 godina) još uvijek sam opčinjen njezinim oblinama.
Prilika baš i nije bilo unedogled da bih utažio žudnju koju ona izaziva u meni. Kad imaš
dvoje djece koja kao vjeverice svuda zabadaju svoj nos, moraš pristupati s oprezom.
Skoro svakog jutra Carla mora otići do uredništva ženskog časopisa gdje radi kao urednik za beletristiku (lončarstvo joj je sad samo hobi). Međutim, djevojčice vikendom često prespavaju kod svojih prijatelja, a posljednjih nekoliko mjeseci, tijekom tjedna, kod nas boravi Silke iz Stuttgarta, djevojka koju je Carla zaposlila da pazi na djecu i nas oslobodi brige. (Naslutio sam kako Silke, sva plava i nježna poput svile, na što i ukazuje njezino ime, posjeduje i druge vrline, koje se mogu zamisliti ako se čovjek prepusti slasnim porocima, ali to je već teren na koji si nisam dopustio pristup). Uspijevao sam češće nego prije nagovoriti Carlu da se jutrom zadrži u krevetu. Inventivnost, koja me je od samog početka privukla Carli, ni u najmanjoj mjeri me nije napustila. Ako se išta promijenilo, samo je unijela više dosjetljivosti i mašte, još više slasne slobode.
Tako je bilo i ovog jutra. Kad se sagnula da me poljubi prije odlaska, mojim tijelom su prošli trnci i jedva sam se suzdržao da ne zgrabim njezine duge prste i privučem je nazad u krevet. Međutim, nestašno je i graciozno izbjegla moj zahvat, krenula prema vratima i mahnula rukom.
“Ne izležavaj se predugo”, dobacila mi je uz osmijeh. Na licu su joj se još zadržali tragovi rumenila od tuširanja nakon seksa.
“Neću. U deset sati imam sastanak s poduzetnikom i voditeljem projekta.” “Radi li se o novom trgovačkom centru?”
“Tako je, na žalost.”
“Vrijeme je da se prihvatiš nečeg drugog. Steve, oni te iskorištavaju.”
“Samo sat ću se zadržati”, obećao sam. “Jučer sam im dao na znanje. Želim nastaviti rad
na planu stambenog naselja u Khayelitshi.” “Na kojem surađuješ s Lydijom?” “Da. Nema tu nekog novca.”
“Novac nam nije potreban. Trebaš se češće uključivati u takve projekte.” “Zato što su namijenjeni ‘narodu’?”
“Steve, ne moraš zbog toga biti ciničan.”
“Nisam ciničan, draga. Vjeruj mi. Ovoj zemlji više nije potrebna milostinja. Potrebno je mnogo rada, više predanosti i osjećaja odgovornosti.”
“Tako je, gospodine ministre.”
“Kad bi samo ministri češće tako govorili. Zaista tako mislim.”
Polako se vratila, nagnula nada mnom i posljednji put me poljubila. Pokušao sam ruku zavući između njezinih bedara. Nasmijala se, strgnula posteljinu s mene, bacila je na pod i udaljila se trčećim korakom. Nekoliko minuta potom čuh da auto izlazi garaže. Pratio sam je u mislima kako vozi gornjim ulicama Fresnaya, zatim se spušta prema Beach Roadu, vješto klizi iznad mora u bljesku ranog jutra, obilazi Lions Rump i nestaje u mreži gradskih ulica. Isti smireni pokreti ruku koje sam često opčinjen promatrao kad bi velikom brzinom okretala vrč na kotaču u savršenu skladu slobodnog kretanja i maksimalne kontrole ili kad bi ga postupno oblikovala od spirala gline koja se presijavala.
On više voli ravne linije koje ne pobuđuju dvojbu. Meni više odgovaraju zaobljene linije.
Mogu razumjeti zbog čega ju je privuklo to ogledalo. Kao što inače izgledaju predmeti izrađeni u stilu art nouveau, ovaj je bio jedinstven, oblikovan kao harfa koju drži senzualna naga djevojka duge kose koja joj se spušta niz lice, ruku oblika labudovih krila koja se postupno izdužuju u ruke s nježnim prstima navodeći maštu na senzualne zagrljaje. U biti, ogledalo je bilo odviše lijepo za jednu kupaonicu. Ali od samog početka tužio sam se na staro napuknuto ogledalo iznad umivaonika koje smo zatekli u trošnoj kući viktorijanskog stila, u Kenilworthu, u kojoj smo započeli bračni život. (Tu staru kuću kupili smo na njezino uporno zahtijevanje. Nekoliko godina kasnije, ovaj teren, koji se nalazio visoko na padini planine iznad mora, postao je slobodan i ja sam smjesta iskoristio prigodu. Bila je to povoljna investicija koja se nije smjela propustiti, a osim toga pružila je mogućnost za ostvarenje mog sna: da sam projektiram kuću po svom ukusu.)
“Sad se svakog jutra možeš brijati u stilu", uvjeravala me je.
“Ti dobro znaš da se brijem svakog drugog dana”, upozorio sam je. Lice joj se razvuklo u podrugljiv osmijeh.
“Jadni moj mužu kojem je sve uskraćeno, sve mi se čini da Afrika ipak nije bila za tebe,
zar nije tako?”
“Ni tebi baš ne odgovara ljetno doba, sunce i daskanje”, narugah se. “Draga moja, s tom crvenom kosom, tim pjegama i kožom bijelom kao mlijeko nikad se nećemo prilagoditi. Mi smo malo, izgubljeno, afričko, bijelo pleme. I na to smo ponosni.
“U ‘naciji duginih boja’ trebalo bi biti mjesta za sve nas”, podsjetila me je Carla.
“Ukoliko se to ne dogodi, uvijek mogu obojiti kosu.” “Da se nisi usudila!”
Odmah me je privukla njezina kosa: tamnocrvene boje s primjesom hrđe - boje Cabernet- Sauvignona - gusta, bujna i dugačka, raskošno se spuštala sve do samih bokova; nedvojbeni znak plemenitosti i strasti.
“Pokušat ćemo zajedno preživjeti”, izjavio sam podrugljivim glasom, svečano kao da nazdravljam. “Ako sve propadne, bar će nam uvijek na zidu ostati jedinstveno ogledalo.”
“Oh, uspjet ćeš ti, Steve, u to ne sumnjam”, rekla je Carla ozbiljna lica.
“Zašto si to rekla?”
“Zato što poznaješ pravila igre. Svakoga pobijediš.” Je li to bio kompliment ili sarkastična primjedba?
Ipak, u tome vjerojatno ima istine. Ima li još uvijek? Od samog početka često mi se činilo da sam u nepovoljnijem položaju spram drugih studenata kojima su očevi već utrli put s onoliko novca koliko je trebalo ili s pomoću politike. Moja majka, kojoj je obitelj stalno predbacivala što se udala “ispod” svoje razine, sve češće se jadala i s godinama postajala sve
zlobnija. Započela je karijeru kao daktilografkinja i dogurala do položaja tajnice Okružnog vijeća. Moj otac je radio kao željeznički kondukter na liniji Trans-Karoo. Ono što je za mene u ranom djetinjstvu bio simbol nečeg nedostižnog, polako se svelo na nešto čega sam se sramio. S druge strane, ispalo je dobro jer sam uvijek morao raditi dvaput više od mojih prijatelja, a to je privuklo pozornost. Na siromaštvo se moglo gledati kao na znak vrline, iako donekle samo s izvjesne visine. Sve u svemu, nikad nismo bili zaista siromašni u onom najgorem smislu. Barem smo pripadali onoj masi “manje privilegiranih” koje je pastor redovito spominjao u pretposljednjoj rečenici nedjeljne molitve pravovremeno upozoravajući mlađe vjernike da se prestanu vrpoljiti i pripreme za pobjedonosne tonove arpeggia jedinstvenog čuda Božje milosti, “Tvoje vječne milosti, amen”.
Za vrijeme tih sumornih godina, dok sam se još uvijek pripremao za ulazak u svijet arhitekture, radilo se o potonuti ili naučiti plivati. Konačno se neočekivano ispostavilo da je plivanje lako naučiti. Važno je bilo nikad ne izazvati nevolju bez potrebe, ne biti previše uočljiv, a isto tako biti dovoljno dobar u svemu što se odlučiš uraditi da bi privukao pozornost, zainteresirao ljude i natjerao ih da te traže. Otkad je apartheid postao uglađeniji (bez obzira na to što se sirovi temeljni principi nisu promijenili), za ljude u sivim cipelama, koji su bili na vlasti, postalo je važno da te uoče kao osobu upućenu u tehnologiju, društveno planiranje, ekonomski razvoj, u strategiju budućnosti, jednom riječju, u sve ono u čemu je arhitektura imala ili mogla imati neku ulogu. Pogledaj samo što su arhitekti kao Albert Speer postigli pod monstrumom Hitlerom, na kontroverzne radove Niemeyera, Franka Lloyda Wrighta ili Avara Malta koje manje osuđuju. Pogledaj što je u Parizu ostvario Haussman ili u novije vrijeme Renzo Piano, dok je na vlasti bio Pompidou, ili ljudi poput Johana Otta von Spreckelsena u Mitterandovo doba. Nemojmo zaboraviti Tokyo, Sidney ili Berlin.
Prije svega, moram biti politički i moralno potpuno transparentan, čovjek bez vrijednosti koji ne skreće ni lijevo ni desno. Shvatio sam kako to nije teško u politici. Ne radi se o proračunatosti. Jednostavno, nisam bio zainteresiran. Znam, ideolozi bi rekli, pogotovu kad je u pitanju zemlja kao što je Južna Afrika, da je to već samo od sebe politički izbor. Međutim, ja zaista nisam bio tog mišljenja. Nisam se time opterećivao. Naravno, imao sam osjećaj za pravdu ili nepravdu, ali besmisleno je bilo čak i pomisliti da ‘poduzmem nešto glede toga'. Vjerovao sam da je to izvan domašaja pojedinca. Stoga sam radije ostao izvan toga. Jednom kad sam tako odlučio, morao sam se potruditi da nekako ostavim dojam, bilo u svom radu, bilo u športu ili nekoj drugoj djelatnosti izvan kuće. Uvijek sam volio šport (kriket, tenis, donekle ragbi), ali se nisam baš isticao. Prema tomu, to nije dolazilo u obzir. U glazbi, dramskoj umjetnosti ili slikarstvu bio sam netko tko pokazuje “talent”, ali u to vrijeme u ovoj zemlji nitko se zbog toga nije uzbuđivao. Nitko na visokom položaju nije mario o tome što se zbiva na polju kulture, bilo na ovaj .ili onaj način.
Tako mi je preostao samo studij. Potpuno mirno zacrtao sam sebi cilj i vrlo metodično planirao svaki korak. Uostalom, o tomu je zavisio, više-manje, ostatak mog života. Na koncu, ipak moram priznati, bila je to stvar koliko velike sreće toliko i računice.
Na pretposljednjoj godini studija priložio sam portfelj s crtežima i projektima toliko smionim i novatorskim da je pročelnik odjela u prisutnosti dvaju vanjskih ispitivača bio primoran odobriti audiciju. Prilikom mog izlaganja povremeno bi se razvila duga i burna diskusija. Ali, ja sam se za to pripremio. Izbjegavao sam svaki povod za provokaciju ili konfrontaciju. Ostao sam uljudan, ali nikako servilan, spreman razgovarati, ali ne i prepirati se. Trudio sam sebe prikazati kao inteligentnu i originalnu osobu koja nije arogantna i umišljena. Želio sam naučiti od njih, ali i od svojih pogrješaka, nikako im ne dijeliti lekcije. To im se svidjelo. Ne, nisam dobio sve bodove, ni blizu tomu. Međutim, natjerao sam ih da ponovno razmisle o svom položaju. To se prenijelo i na posljednju godinu studija. Nakon završnih ispita i dodjele diploma pristigle su ponude od barem dviju najvećih tvrtki u gradu; mogao sam birati. I tako je sve započelo.
Pomogla je neočekivano i sreća. Moj najbolji prijatelj na sveučilištu, Martin Coetzer, postao je odvjetnik, ali spajao nas je interes za glazbu, osobito operu. Jednog dana na završnoj godini, dok sam išao na predavanje o urbanom planiranju, neka glupa budala nije poštovala znak “stop” i skoro je potpuno uništila malo auto koje sam upravo kupio.Taj čovjek je imao
toliko smjelosti da mene okrivi za nesreću. Kad je Martin to saznao, uspio me je nagovoriti da svladam nesklonost prema parničenju i tako, umjesto da sam platim troškove popravka, obratio sam se sudu. Neslužbeno me je vodio kroz sudski postupak koji je završio tako da je izgrednik sve platio. Otprilike u isto vrijeme, na jednom od mnogih vikenda kod Martina u njegovu domu, povela se diskusija o renoviranju kuće koje su planirali njegovi roditelji. Sudjelovao sam u razgovoru, ponudio nekoliko ideja koje sam obrazložio nizom crteža i, na moje veliko iznenađenje, dobio posao za izradbu projekta (vjerojatno više zbog toga što sam bio Martinov prijatelj nego zbog nečeg drugog). Martinov otac, prijazan čovjek dostojanstvena izgleda, širokogrudan prema prijateljima i obitelji, ali s reputacijom nemilosrdna čovjeka, bio je istaknuti član u Nacionalnoj stranci. Bio sam svjestan koliko bi za projekt značila njegova svesrdna potpora.
Ispalo je bolje nego što sam se nadao. Po svemu sudeći, nešto od onog žara koji me je nadahnuo za izradbu krajnje modernih projekata u onom portfelju zadržalo se i u novom projektu. Bio je temeljit i uvjerljiv, ali, ako to mogu kazati, izrađen neočekivanim darom. Čitava je obitelj bila oduševljena, jedva je čekala pohvaliti se svojim prijateljima. Nakon toga i nekolicina drugih ljudi je zatražila da im izradim projekte, ne samo za renoviranje ili dogradnju postojećih kuća, već i za potpuno nove kuće. To se odnosilo i na uredske prostorije, ali i za crkvu jedne vjerske zajednice u Johannesburgu koja je trebala nadmašiti crkvu najbližih joj susjeda. Kao šlag na tortu, da iskoristim ovaj izraz, bio je projekt nove zgrade poznatog osiguravajućeg društva koje je u tom trenutku osjetilo potrebu za promjenom svog imidža. Većina njihovih zgrada bile su razbacane po cijeloj zemlji, djelovale su bezlično, odavale su pouzdanje, ali su isto tako bile bez mašte kao što su i kruta lica čelnika stranke i crkve, dviju strana istog novčića. Društvo je htjelo biti predvodnik u stvaranju originalnog razmišljanja u okviru Stranke, i nadalje punog pouzdanja i nepokolebljivosti.
Prvi korak prema uspjehu, kojim se još uvijek ponosim, bio je Claremont Heights, kontroverzni stambeni objekt koji su neki s prezirom nazvali modernom verzijom Brueghelova Babilonskog tornja, a drugi hvalili (upućeniji, rekao bih) i uspoređivali sa zgradom Chrysler u New Yorku ili jednim od suvremenijih objekata duž Temze, ili u Leipzigu, čak i Dubaiju (premda je moj objekt bio na skromnijoj razini). Uspio sam potpisati ugovor s jednim od vrhunskih konzorcija koji je osnovan pod okriljem Black Empowermenta. Sve sam to postigao, ponosan sam reći, a da nikoga ne povrijedim i u skladu sa svim promjenama i potresima na političkoj i društvenoj sceni u zemlji. U godinama apartheida, izbjegavajući javne političke ispade, s oprezom sam počeo surađivati s crnim arhitektima, inženjerima i društvenim djelatnicima što je, čvrsto vjerujem, ponukalo vladu da se i ona “mijenja s novim vremenom” i da radi na samoj “granici rizika”. Kad je kretanje k demokraciji uhvatilo zamah, bio sam spreman “pokazati svoju pravu prirodu” i pridružiti se
pokretačima i drmatorima novog režima, kako ih je nazvao narod.
Dok sam jutros ležao raširenih nogu i ruku u širokom zgužvanom krevetu, još uvijek oznojen nakon vođenja ljubavi, nisam mogao zatomiti osjećaj duboka zadovoljstva. U četrdeset i drugoj godini života nisam prošao baš loše, zar ne? Kuća na tri razine na kosini Fresnaya, sva u staklu i poliranom čeliku, sa solarnim ćelijama i podnim grijanjem. Svaki i najmanji dio sam ja projektirao. Iz kuće se pruža pogled na široku modru pučinu Atlantika. Partner sam u jednom od najmodernijih arhitektonskih biroa u gradu s imenom iza kojeg stoje vlastiti rezultati. (U mom uredu na srednjem katu kuće nalazi se nekoliko diploma i nagrada koje sam dobio tijekom godina.) Imam ženu na kojoj mi zavide prijatelji i svi klijenti koji su imali sreću upoznati je. Tu su i dvoje vesele i prekrasne djece s puno talenta. Prošlog prosinca mala Leonie plesala je balet u Artscapeu; dvije godine prije, kad joj je bilo osam godina, Franceskina slika odabrana je za Sanlamov kalendar djece umjetnika. (Bit ću sasvim pošten i reći da bih volio imati barem jednog sina, ali, naravno, još nije prekasno.) U prostranoj garaži, rječnikom trgovca nekretnina, možete vidjeti srebrni Volvo koji koristim za obiteljske izlete, Ranger 4x4 za odlazak vikendom na farmu blizu Paternostera, mali Carlin Mercedes (po njezinu izboru; iako je više voljela izlupani stari Volkswagen, uspio sam je odvratiti), rezervni rabljeni Renault - stari Carlin auto kojim se Silke koristi - i, naravno, nešto posebno, mali crveni Porsche da udovoljim svom hiru.
Unutarnja dekoracija kuće uglavnom je djelo mog punca. Toliko dugo već radimo zajedno da u potpunosti poznaje moj ukus. Sa svoje strane Carla je pomogla izborom slika iako sam i ja u tome pomogao, osobito kod dviju slika Irme Sterns, zatim Maggie Laubser i, nedavno, Gerarda Sekotoa, ali i nekoliko novijih djela mladih slikara koji nadolaze. Moram reći da ovdje ne ističem materijalne vrijednosti niti želju za zgrtanjem ili posjedovanjem. Zaista vjerujem u duhovne vrijednosti (posjedujem cijelu kolekciju knjiga Paola Coelha koje sam stavio u kožni omot, jednu s autorovom posvetom: Budi ratnik svjetlosti). Kad bih pokušao dati neko objašnjenje, rekao bih da se radi o mojoj želji da živim punim životom. Kakve li sreće što smo Carla i ja još mladi i dovoljno snažni za održavanje svega toga. Zbog obveza u njezinu časopisu, ona nema baš toliko slobodnog vremena, čak ni uz pomoć koju pruža Silke, a i ja pokušavam otići do teretane tri puta tjedno. Ni manje ni više. Čovjek mora paziti na svoje tijelo, čak mu i ugađati. Kad se prilikom brijanja pogledam u ogledalu koje mi je Carla nabavila, moram reći da sam često zadovoljan onim što ono odražava. Usuđujem se reći da, čak i ono malo sijedih vlasi na sljepoočnicama povećava taj dojam. Kao i većina ljudi s kojima surađujem, vjerujem da ne bih imao većih poteškoća kad bih se upustio u poneku avanturu. Prilike ne manjkaju.
Bilo je zaista trenutaka kad bi mi se neka mlada žena nabacivala. Sa zadovoljstvom mogu reći da, otkad sam se oženio Carlom, nikad nisam popustio nagonu da zastranim. Čvrsto vjerujem u neke starinske vrijednosti kao što je monogamija. Kad sam to već rekao, onda moram priznati da sam osjetio kako me privlači mlada seksipilna Silke. Uhvatio sam sebe kako se pitam kakve su joj dojke ili stidne dlake, što je još besramnije. Jesu li dolje isto tako plave boje kao i sjajna svilena kosa na glavi? Možda ih brije? Sjećam se djevojke koja je radila u našoj firmi baš kad sam se zaposlio, prije moje ženidbe. Stephanie. Kad se prvi put svukla, učinila je to jednostavno bez ikakva srama. Pred mojim očima ukazao se uski otvor vulve s jako izraženim usminama.
Malo poslije, kad sam upoznao Carlu, predložio sam da i ona obrije dlačice, što je ona odbila bez uzrujavanja, ali odlučnim tonom. Nisam to više tražio. Bilo bi ionako glupo. Dovoljno je bila lijepa, kao i sada, i nije bilo potrebno išta dodavati ili oduzimati. Dok sam se i dalje izležavao u krevetu, nisam morao zatvoriti oči da bih dočarao tamni čuperak jarko crvenih dlačica, neobično svilenkastih i dugih, koje su pokrivale brijeg tako oskudno da je izdaleka bio nalik na tek neznatan slikarov pokušaj kistom koji otkriva koliko i skriva. (Isti rezultat sam primijetio na slikama umjetnika Davida le Rouxa; jednu sam od njega čak i otkupio. S obzirom na sadašnje stanje na tržištu, uskoro će vrijediti mnogo novca.) Dođe ti da je gledaš, omirišeš, okusiš.
Možda je prevelik raskorak između Carlina spolovila i njezine keramike, ali veza je neposredna i intimne prirode. Ne mogu zamisliti da s njom vodim ljubav, a da ne vidim njezine ruke. Te duge, tanke, senzibilne i nježne prste čiji vrh je iznenađujuće ravan. Ti prsti kretali su se, jedino tako to mogu opisati, nekom čeznutljivom snagom po glatkoj i ravnoj površini posude na kojoj je radila. Pokreti su joj vješti i potpuno sigurni kao da uvijek točno zna što i zbog čega to radi iako je sve istodobno, u to me je uvjeravala, bio samo pokušaj da dodirom doslovno pronađe put do krajnjeg proizvoda (riječ koju nikad ne bi upotrijebila).
Njezine radove sam prvi put ugledao u galeriji Yellow Door u Gardens Centru. Pripadale su “plavom” periodu kad je imala običaj u kašastu glinu i glazuru umiješati znatnu dozu kobalta. Posude su uglavnom bile okrugle s debelim dnom, čiji se oblik postupno sužavao u tanko grlo, ili vitkog oblika koji bi na dnu kao gljiva nabujao u okruglu cjelinu. Senzualni oblici prožeti seksom. Smjesta sam otkupio sve što je bilo izloženo i zatražio adresu umjetnika, što su u galeriji odbili. Predložili su da umjesto toga ostavim svoju adresu i njoj prepustim odluku ako želi sa mnom kontaktirati.
Postupili su sasvim korektno, što je mene izbacilo iz takta. Još više sam se naljutio kad je tek nakon tri tjedna na brzinu načrčkala kratku poruku s brojem telefona. Tad sam već bio toliko bijesan da sam je namjerno ostavio čekati još mjesec dana.
Nakon toga sve se odvijalo znatno brže. Već od prvog susreta (u galeriji Yellow Door u Garden Centru, koju nismo mogli izbjeći) započeli smo razgovor za koji možemo reći da još uvijek traje. Glavni zamah razgovoru nije bio njezin rad, što je možda prilično čudno, već rad
njezina oca. Ispostavilo se da je on stručnjak za unutarnju dekoraciju i da već skoro godinu dana surađujemo na nekoliko mojih projekata. Nikad je nije spomenuo u našim razgovorima. Odnosi su nam od samog početka bili samo poslovni iako je nekoliko puta dolazio kod mene kući izmijeniti ideje o planovima na kojima smo radili. Spomenuo mi je da je od nje tražio izradbu nekoliko velikih ćupova za kuću u Llandudnou na kojoj smo surađivali, a koja je bila namijenjena nekom pripadniku viših krugova. Carla je to, međutim, odbila uz obrazloženje da ne želi raditi za takvu vrstu ljudi i da se ja i moj klijent možemo slobodno nositi u neku stvar (njezin način izražavanja nije nikad bio profinjen i još uvijek se ponekad iznenadim kad čujem da takve riječi izgovora žena naoko otmjene ljepote). Prilikom našeg drugog susreta, kad je svratila kod mene na čašicu likera, poslije večere, usred intenzivna i vrlo ozbiljna razgovora o izložbi koju smo posjetili ranije tog dana, odjednom mi je postavila pitanje:
“Što tako piljite u mene?”
“Ne piljim, nego slušam što govorite.”
“Vraga”, odgovorila je, “prije bih rekla da me želite ševiti.” Počeo sam mucati kao nedorasli mladić:
“Carla! Kako možete reći takvo što? Uvjeravam vas...”
Nasmijala se pomalo neprirodno, tračak zloće virio je iz anđeoskih očiju smaragdne boje.
Rekla je:
“’Ajde, Steve, učini to. Poslije ćeš se mnogo bolje osjećati.” Nakratko je zasvjetlucao
izazov u njezinim očima: “Ja, također.”
I dalje je oklijevala prihvatiti posao na projektu Llandudno jer se nije htjela obvezati prije
nego što bude “spremna” za takvo što. Popustila je malo prije primopredaje kuće.
“U redu. Razmislila sam, potreban mi je novac. Pokušat ću. Ali ne više od pet ćupova.” “Carla, mi smo zapravo planirali barem dvanaest. Sama znaš, čitava kuća mora biti...” “Onda nađite drugu kurvu za ostale.”
“Kako možeš vrijeđati jednog umjetnika?”
“Zato što smo, na kraju krajeva, svi isti.” Na licu joj već poznati osmijeh koji osuđuje. “Barem neki od nas rade zato što to vole.”
Dok sam se još izležavao u zgužvanom krevetu prepušten lijepim uspomenama, začuh kako dolje dolazi auto, zatim korake Silke koja se vratila iz škole gdje je ostavila djecu. Vrijeme je da se i ja uključim u ovaj dan.
Odgurnuh plahtu sa sebe koja je još neugodno mirisala, prebacih noge preko ruba kreveta i u tom položaju ostadoh sjediti još nekoliko trenutaka. Prije nego što sam se uputio preko debelog ćilima prema kupaonici na drugoj strani sobe, bacih pogled kroz široki prozor na prostrani zaljev koji se pružao unedogled. Lokvice vode još su se zadržale na bijelim pločicama kupaonice, a Carlin tamnozeleni ručnik zgužvan je ležao nasred poda. Sagnuo sam da ga podignem i stavim preko kromirana držača, zatim uzeo svoj ručnik, spustio na debelu bijelu hasuru ispred tuš-kabine, stupio unutra i pripremio se da me zalije široki mlaz vruće vode.
Nisam se žurio. Morao sam ispuniti svakidašnju rutinu koje sam se držao prilikom tuširanja. Nasapunao sam, oprao i zatim isprao kosu, prešao sapunom preko ruku, zatim ispod pazuha i nastavio preko prsiju, trbuha, sa osjećajem zadovoljstva zadržao se na genitalijama, potom na stražnjici i konačno prešao na noge silazeći sve do stopala. Prao sam se zatvorenih očiju da bih se zaštitio od pjene. Posljednjih nekoliko minuta isprao sam tijelo bistrom hladnom vodom, zadržao dah, zadrhtao od šoka i primitivna zadovoljstva, zatim izašao iz kabine, uzeo ručnik i snažno istrljao tijelo sve dok nije zablistalo ispunjeno novom životnom energijom.
Tog dana trebao sam se obrijati. Izvadio sam brijač iz izlizane kutije koja se nalazila blizu dvostrukog umivaonika elegantna oblika, pustio toplu vodu da teče, provjerio temperaturu, a onda obilato nasapunao lice i pripremio se za brijanje.
Onda sam zastao.
Zurio sam u to ogledalo modernog stila, u staklo u obliku harfe koju je gracioznim
rukama držala gola kositrena djevojka duge lepršave kose.
Zurio sam zbunjeno, skamenjen drhtući od hladnoće koju sam iznenada osjetio.
Približio sam lice dok nisam čelom dodirnuo parom zamagljeno ogledalo. Gledam kako mi se oči šire od strahote, a potom sve više suzuju.
Mokrom rukom pređeni preko ogledala pokušavajući obrisati površinu.
Gola kositrena djevojka zurila je u mene. Nije li to grimasa na njezinu licu koju ranije nisam primijetio?
Odložih brijač, sagnuh se, isprah pjenu s lica i onda ponovno ispravili.
Još jednom se zapiljih u ogledalo. Gledam u lice koje nikad dotad nisam vidio. Nesvjesno prinosim ruku obrazu. Odraz u ogledalu učini isto.
Osjetih kako mi prsti s čuđenjem dodiruju lice. Trebao bih to biti ja.
Pa opet, to nije moguće. Nije moguće da sam to ja.
Lice koje u mene bulji iz ogledala crne je boje. Isto tako i ruka koja ga dodiruje.
Kad sam se odmaknuo od ogledala i bacio pogled po sebi, na prsa, trbuh, goli penis, još uvijek malo nadut zbog vrućeg mlaza vode, moje noge sve do stopala, cijelo tijelo bilo je nedvojbeno potpuno sjajne tamnosmeđe boje.

2.

Ima nečeg iskonskog u tom prizoru. Pomislih na Adama i Evu kako, iznenađeni, u rajskom vrtu lišćem skrivaju svoju golotinju. Nikad u životu nisam se osjetio tako izloženim.
Svjestan zvukova kretanja u kući: Silke, koja se već vjerojatno vrti naokolo po svoj prilici bosonoga, s plavom kosom skupljenom na svojoj glavici u konjski rep, i Alide, krupne domaćice koja se uzvrtjela u širokoj haljini, zadržah se u kupaonici i zgurih panično pokrivajući rukama spolne organe.
(Steve, što ste to učinili?) Ne mogu zauvijek ostati na ovom mjestu. Moram izaći van. Moram negdje otići. Kamo mogu otići? Ovo je moja kuća, moja kupaonica, moja spavaća soba. Za Boga miloga, ovaj prostor bi trebao biti najveća svetinja mog života. Ukoliko ovdje netko provali, sve će biti nemilosrdno izloženo javnosti i to za sva vremena. Ja sam razgoljen. Ja sam crn. Gdje se skriti? Ne smiju me vidjeti u ovakvom stanju.
Bez obzira tko to bio.
Kuća je ispunjena zvukovima. Bijesom također. Progonit će me do krajnjih granica
zemlje, ulovit će me i pretući do smrti, pretvoriti u bezličnu masu.
Prestani sad s melodramom, kažem sebi. Ništa se još nije dogodilo. Još sam ovdje.
Kontroliram situaciju.
Ipak, ja sam crn i razgoljen!
Treba biti praktičan. Učini nešto. Za početak ću zatvoriti vrata sobe i staviti nešto na sebe.
Duboko udahnem, priđem vratima s unutarnje strane, zatvorim ih i zaključam. Ovako ću
bar dobiti na vremenu.
Vratih se u kupaonicu. U iskušenju sam izbjegavati ogledalo, ignorirati i započeti dan bez pokušaja da utvrdim ono što već znam. Međutim, shvatio sam da se toga neću tek tako osloboditi. Vidio sam sebe. Moram ovo ispitati, provjeriti, ocijeniti i do temelja istražiti. Kao i prije, ponovno se nagnuh prema ogledalu i još jednom počeh pomno promatrati to nepoznato lice iza glatke i spokojne površine. Oči tamnosmeđe boje, nos i usta s posve bijelim zubima. Ramena, nisu li sad šira? Ne, to vjerojatno umišljam; otvorene šake s blijedim dlanovima pritisnutim na staklo, ravni, kratko odrezani nokti. Na prsima nešto dlačica i kovrča. Spustih pogled prema trbuhu i gustom čuperku grubih dlačica, na penis i muda skupljena u skrotumu. Ovo mi posebno privuče pozornost, kao u prvim danima puberteta. Smirih se jer se oblik i veličina nisu promijenili, ali boja je drastično drukčija nego prije. Za razliku od ostalog dijela tijela kojeg još uvijek mogu prepoznati, iako u drukčijoj, tamnijoj boji, ovaj dio tijela kao da ne pripada meni. Povukoh kožicu i pregledah glavić jarkoljubičaste boje. Kao i prije, mošnje se skupljaju i šire ali sasvim su crne boje. Ispitujem dijelove koje bolje poznajem: noge, koljena, članke, stopala. Tabani daju na ružičastu i žućkastu boju. Pregledavam tragove bivših ozljeda na koži kojih se opet sjećam iz prošlih dana, nekih iz djetinjstva kao što je ova brazgotina preko nožnog palca, pa ova ozljeda iznad pete - posljedica žeravice koja mi je upala u cipelu, ili ovaj rez na koži srednjeg nožnog prsta. Sve ih prepoznajem. Sve me to
dokazuje. A opet, nisam ona ista osoba za koju sam vjerovao da je poznajem.
Vraćam se na lice, razvlačim ga u sve vrste grimasa, smijem se i rugam sebi. To sam ja.
To nisam ja.
Ipak, na ovom mjestu ne mogu ostati cijeli dan. Nemam ništa više otkriti na svom tijelu. Ako je ovo i privremeno stanje, moram se s tim pomiriti. Za sada nemam drugog izbora. Izustih pomalo ošamućen:
“Za Boga miloga, ovo nije moguće!”
Napokon uspijevam odvratiti pogled.
U prostoru za oblačenje, koji se nalazio tik do kupaonice, otvorih vrata ormara. Donekle sam iznenađen jer sva moja odjeća i dalje je na svom mjestu. Sve prepoznajem. Možda je ipak sve u redu.
Međutim, kad sam se okrenuo i ugledao sebe u velikom ogledalu koje se nalazilo preko
puta ormara, stranac je još uvijek vrebao kao nezvani gost, kao lopov ili budući ubojica.
Nesvjesno se sagnuh i tek nakon nekoliko trenutaka polako ispružih do pune visine. Kontroliram disanje kao žena koja se porađa (bio sam na porođaju obiju kćeri) i čekam da se stišaju neumjereni otkucaji srca nalik lepetu divlje ptice u kavezu kojoj instinkt kaže da će je prije ili poslije pronaći čovjek s oružjem. Onda sustavno počeh vršiti inspekciju svoje odjeće. Nije bilo teško, uvijek sam bio uredna osoba. Još jednom osjetih olakšanje kad sam zatekao sve stvari točno onamo gdje trebaju biti, kako sam ih sam razmjestio, objesio ili složio na njihovo mjesto.
Tu su traperice bijele boje i plava košulja na pruge. Zatim svijetlocrvene gaćice (uvijek sam imao tu žicu za nešto neuobičajeno, čak neprimjereno, pod uvjetom da je dobro skriveno, da se izvana ne vidi). Evo tu su čarape i džogerice. Kravata mi ne treba. Ne radi se o važnom sastanku, već o susretu na gradilištu s Geraldom i Derekom. Obojica dobro poznaju moj ugled i godine u službi. (Čak ni poduzetnik Gerald nije u položaju da se pravi važan; njemu je ovaj projekt potrebniji nego meni, a ja sam bio taj koji je stupio u vezu s ministrom zbog nastavka radova kad je u neko vrijeme došlo do zastoja radi izmjene urbanog plana). Ako netko može povući veze, to sam ja.
Moj novi izgled teoretski bi mogao biti čak nekakva prednost. Ovo je nova Južna Afrika.
Boja kože (još jednom) je bitna čak i u izmijenjenom primjeru.
Međutim, ovdje se ne radi o teoriji. Ovo što se meni dogodilo - to je potvrdio još jedan
kratki pogled na ogledalo - sasvim je realno i praktično. I ozbiljne prirode.
Treba li radnju staviti u prošlo vrijeme? Kad je započet ovaj projekt, bio sam bijelac. Sad
to više nisam.
Počeh se oblačiti pokušavajući namjerno odugovlačiti što je više moguće i povremeno provjeravajući da bih uvjerio sebe. Oba ogledala, ono u prostoru za oblačenje i drugo u kupaonici, nemilosrdno su pokazivala ono što sam već znao.
Odvratio sam pogled od sebe u ogledalu, ako sam to ja, i moje oči ponovno prepoznaju krevet. Žurno se vratih, sklonih plahte u kojima smo vodili ljubav, smotah ih i bacih u metalnu korpu za rublje koja se nalazila u kupaonici. Obično se na to ne bih obazirao, ali mi je danas bilo neugodno ostaviti iza sebe tragove naše ranojutarnje ljubavne igre.
Iako sam svjestan da je ova zemlja postala drukčija od one u kojoj sam odrastao, još uvijek razumijem kako se netko mora osjećati pred “dokazom” izloženim očima javnosti. Za vrijeme studentskih dana moj prijatelj Martin imao je kratku i tajnu vezu s jednom mješankom. Studirali su zajedno pravo i bila je jedna od najboljih studenata. Neobično lijepa. Policija im je namjestila klopku. Šest kršnih momaka upalo je u sobicu u kojoj su njih dvoje dogovarali tajne sastanke. To se dogodilo tjedan dana prije završnih ispita. Sjećam se da je pričao kako su uletjeli u sobicu, strgnuli s njih plahte i onda je jedan policajac stavio dlan na vlažnu mrlju na donjoj plahti. Drugi policajac naložio je Martinu da ustane da bi ga snimio s polunabreklim penisom. Još mi je rekao da djevojka, inače profinjena, šutljiva i inteligentna osoba, nije mogla zaustaviti neobuzdani plač kad su joj raširili ruke i noge, ugurali stražnji dio svjetiljke u vaginu i zasuli je uvrjedama.
Slučajno, ipak se sve dobro završilo. Martinov otac, inače jaka osoba u stranci na vlasti,
izmijenio je par riječi s ministrom (ako imate dobre veze, nema toga što se ne može “srediti”)
i slučaj nikad nije došao do suda. Oboje, i Martin i djevojka - Valerie, koliko se sjećam njezina imena - položili su završni ispit s odličnim uspjehom. Međutim, tu je bio i kraj njihove veze. Čak je odbila s njim i razgovarati. Prije početka ljetnih praznika neprimjetno je napustila zemlju i priključila se odvjetničkoj firmi u Dublinu gdje joj je prijatelj prijatelja njezina oca našao mjesto.
To je bio svijet iz kojeg je, na moju sreću, do nas godinama dopirala samo uznemirujuća jeka i tek bljesak neke nesreće. Svi smo na neki način s tim odrasli i bili zaplašeni. Čak i onda kad bi u svemu tome povremeno bilo “crnog” humora. Eto, sjetih se mlade žene Nelije čiji mi je otac, ugledni kardiolog, među prvima ponudio veći posao netom sam se zaposlio u prvoj tvrtci. Trebao sam napraviti projekt kuće za Neliju i njezina supruga (nezanimljiv mladi čovjek čvrsto pod njezinim lijepim palcem). Vrlo tijesno smo surađivali budući da je ona vodila cijeli projekt. Razmaženo, ali vrlo privlačno derište. Bila je toga itekako svjesna, kao i svog tijela, posebno za ljetnih mjeseci. Ne sjećam se kako je naš razgovor skrenuo na bol i patnju, ali počela je pričati što je sve pretrpjela dok je bila mlađa. Posebno kad je u prethodnoj vezi naletjela na svog tadašnjeg zaručnika i uhvatila ga u flagrantnom odnosu s djevojkom crne puti. To je gotovo uništilo njezin život. (“S crnom djevojčurom, Steve!”još uvijek čujem kako vrišti. “Možete li vjerovati? S crnom djevojčurom!”) Mjesecima nakon toga, uvjeravala me je, morala se kupati i do tri puta dnevno samo da bi se očistila od te uspomene. Što se mene tiče, u kratkoj pojavi umiljate Nelije u mom životu najgore je bilo kad me je na račun svoje patnje pokušala uvući u krevet, što sam izbjegao najboljom taktikom koju sam imao pri ruci. Kako bi se danas ponašala da se sretnem i suočim s njom? (“Sa mnom, Nelija? S crnčugom?”) Sve ove godine uvijek je iza svega postojala svijest o njima i nama. A danas, odjednom, postao sam jedan od njih.
U kovitlacu misli koje su mi se motale po glavi, jedna se nametnula ispred ostalih, a odnosila se na potrebu razgovora s Carlom. Moram s njom porazgovarati, čuti joj glas, stisnuti se uz nju da me smiri. Posegnuo sam za mobitelom na staklenom noćnom ormariću i nesvjesno nazvao njezin broj u redakciji. Ona je na sastanku, rekla mi je uljudno djevojka na centrali, melodičnim glasom. Hoćete li ostaviti poruku? Na trenutak sam razmišljao, a onda odustao. Na neki način i ovo je donekle olakšanje. Što bih joj rekao da sam je dobio? Što bih rekao a da ne bude neumjesno?
Unatoč svemu, taj neuspio jutarnji poziv natjerao me je da razmislim što učiniti. Ovdje se
ne mogu skrivati, premda nemam ideju kako postupiti.
Ostavio sam iza sebe sigurnu luku sjećanja na moje i Carline vlažne tragove i izašao u hodnik. Uhvatio me je čudan osjećaj da napuštam jedan prostor i ulazim u nešto sasvim drugo. Tu radikalnu promjenu moguće je poistovjetiti sa snom, kao da prolazimo kroz ogledalo. Grčevito se držim svega što mi je dobro poznato: kuće na tri nivoa sa svim prekidima koje sam pomno isplanirao, strateški raspoređene razine s vodom, malog travnjaka pod visokim staklenim krovom, mozaika, pločica iz Meksika, nekoliko velikih Carlinih urni plave boje, sličnih grčkim amforama.
Zaustavio sam se blizu prizemlja da provjerim gdje se nalaze žene. Alida je u kuhinji (u to nema sumnje, bučno uz zveket lonaca radosno je davala na znanje gdje se nalazi u svakom trenutku). A Slike? Ona se zna pritajiti, a kad je u pokretu, čuje se samo šum njezinih stopala. Nekoliko trenutaka potom zaista začuh taj senzualni zvuk golih tabana u dnevnoj sobi. Vjerojatno se uputila okupati se u bazenu. (Pitam se kupa li se gola kad nismo kod kuće?) Odolio sam nagonu da provjerim. Ne mogu si dopustiti da me otkriju u ovakvom stanju. Zamisli da naleti na nepoznatog crnca u kući? Bi li smjesta aktivirala alarmni uređaj kako smo je naučili? Možda pozvala policiju ili zaštitare?
Nisam se više držao ograde i brzo se kradom spustih niz zadnje stube. Na zadnjoj ugledah sebe u ogledalima postavljenima na suprotnom zidu u potpuno ravnoj liniji. Između ogledala ostavljeni su otvori u zidu kroz koje se može baciti pogled na druge prostorije i dijelove vrta straga, što je ponekad otežavalo orijentaciju. Pitam se jesam li u kući ili vani? Ovdje ili ondje? Možeš se izgubiti kao u Escherovu crtežu, što je mnogo složenije nego starinski trompe l’oeil (slika koja ima za cilj stvoriti iluziju predmeta u perspektivi).
Izbjegavam kuhinju, žurim se prema pokrajnjim vratima s desne strane i ulazim pravo u
prostranu garažu, otvaram vrata svijetlocrvenog Porschea i. skliznem na sjedište. Kad se muklo, umirujuće rezanje motora oglasilo, pritisnuh puce, pod se okrene oko svoje osi, auto se nađe pred vratima garaže, koja se istodobno otvaraju, i izađoh van. Malo dalje skrenuh lijevo, mirno iza sebe ostavih pokrajnju ulicu i uključih se u promet na aveniji koja vodi dolje prema moru. Odatle nastavih voziti skoro automatski, ali danas primjećujem kako sam maksimalno koncentriran na svakoj krivini, na svakom semaforu, svakom prijelazu u drugi trak - na sve što bi me spriječilo razmišljati o onom što se dogodilo i što će se još dogoditi za vrijeme sastanka na gradilištu. To može biti kraj moje karijere.
Sasvim je moguće da me Gerald i Derek uopće ne prepoznaju. Još gore će biti ako me
prepoznaju.
Želudac mi se grčio kao da sam progutao hladnu kašu. Možda bi bolje bilo vratiti se natrag, nazvati Carlu ili svog pomoćnika u tvrtci na Dunkley Squaru i zamoliti da otkaže sve sastanke do daljnjega, dok ne promislim što mi može pomoći oko ponovnog suočivanja sa svijetom. Svijet se nepovratno izmijenio jer više nisam što sam bio.
Ali tko zna što sam sad i što sam bio? Možda se moja memorija srušila kao na tvrdom diska u računalu, i to u najgorem trenutku.
Kako inače objasniti, ovdje i baš sad, tko sam i što sam bio? Jesam li bijelac u crnoj koži? Ili crnac? Čime se razlikuje “crnac”? U biti, ima li razlike? Zavisi li to o tomu tko zaista “jesi” ili o tomu kako te drugi vide? Jesam li određen svojom vanjštinom (mojim odrazom u ogledalu) ili sam unutra i sam sebi crn? Ili je ovo tek dio halucinacije vremena i zemlje u kojoj živimo?
Skrenuo sam s Main Roada u sporednu ulicu, odmah iza talijanske delikatesne radnje Giovanni. Jedan moj prijatelj u toj ulici ima atelijer. David le Roux. Slikar. Mogao bih svratiti na šalicu čaja. Zašto ne na viski? Možda mi pomogne u traženju izlaza iz moje dileme ili bar predloži objašnjenje za Geralda i Dereka. On je umjetnik. Siguran sam da će razumjeti.
Ali kako biti siguran? Tko je taj među milijunima ljudi ove lude zemlje tko zaista može
razumjeti što mi se dogodilo i što se u ovom trenutku događa?
Pronašao sam mjesto za parkiranje i ugasio motor. Sjedio sam nekoliko minuta a da se nisam pomaknuo. To nije za preporuku u ovom gradu. Na stupu ulične svjetiljke, nedaleko od auta, piše na naslovnoj stranici novina:
MINISTAR ZA SIGURNOST IZJAVIO: BIJELCI KOJI SE JADAJU TREBAJU NAPUSTITI ZEMLJU
Sjetio sam se fotografije čovjeka koji nedavno na novinskoj naslovnici pokazuje, uz osmijeh, svoje neravne zube svijetu koji očito ne razumije. Tupi pogled, neuredni čuperci brade nalik kukuruznom polju u pokrajini Free State u vrijeme velike suše.
Netko pokuca na prozor mog auta. Neki pijanac opasno se naslonio na auto jako mašući rukama da privuče pozornost. Zatečen na trenutak, pomislio sam na lice s naslovnice. Ali ovo je lice bijelog čovjeka. Podbuhlo, iskrivljeno i oronulo, nedvojbeno bijele boje, podliveno krvlju, sa svijetlim plavim očima. Božje biće. S naporom se pribrah i promrmljah: “Bježi!”
Nastavio je mlatarati rukama. Uhvatio se kvake na vratima auta.
“Odjebi!” povikah i bijesno upalih motor.
Izgubio je ravnotežu i posrnuo pokušavajući se skloniti s puta. Budući da se više nije naslanjao na auto, teško se održao na nogama.
“Vi jebeni ljudi, mislite da možete voziti fina kola i uzeti ovu zemlju pod svoje!” jedva je uspio riknuti od bijesa. A onda, nakon što je još jednom dreknuo iz sve snage, iznenada se presavio i povratio okrenut prema meni. Sivkastoljubičasta masa zapljusne vrata. Uz škripu kotača odjurih izvan njegova dometa. Uspio sam još vidjeti kako posrće unazad nekoliko koraka i stropoštava se na ulicu. Uz bijesno oglašivanje sirene jedno auto u prolazu jedva ga mimoišlo. Dršćući od bijesa, nastavili voziti do sljedeće ulice, skrenuh lijevo i ponovno produžih nizbrdo. Nemam izbora. Moram se suočiti s onim što dolazi.

3.

Čekali su ispred zgrade koja se posvuda raširila, poduprta skelama, nalik kosturu nekog
dinosaurusa čija je rekonstrukcija izložena u muzeju. Obojica su imali na glavi žute zaštitne kacige. Duboko uzdahnuvši, otvorih vrata i izađoh iz auta spreman suočiti se s njima na žestokoj sunčanoj svjetlosti. Gerald, poduzetnik, još uvijek se držao hlada ispod zakržljala stabla syringe koje su buldožeri prilikom pripreme zasad ostavili na miru. Izvadio je iz usta napola popušenu cigaretu, ugasio je zgnječivši je nogom, ispravio cvjetnu leptir-kravatu koju obično nosi sa uštirkanom bijelom košuljom i izvadio maramicu da obriše čelo na kojem su kapljice znoja upijale svjetlo na njegovoj tamnoj koži. Derek, direktor projekta, priđe velikim koracima, sav nabrekao u safari odijelu, nalik učeniku koji je pretjerano narastao za svoje godine. Kao i uvijek, veselo ispruži ruku dok je još bio udaljen desetak metara. Koliko znam iz dosadašnjeg iskustva, bit će to čvrst stisak ruke kojim želi iskazati reputaciju uspjela lokalnog čovjeka, na razini slave koju je imao prije petnaest godina na športskim stranicama.
“Zdravo, prijatelju”, rikne po običaju živahno. A onda, zgrabivši moju ruku velikom preplanulom šapom prekrivenom plavim dlačicama, odjednom zastane kao gromom pogođen.
“Koji ti se to kurac dogodio?” upita.
Tu smo, pomislih. Pokušah, što sam mogao mirnije, izdržati njegov pogled pun zgroženosti.
Tek tada sam shvatio da on ne bulji u mene, već u uprljano staklo crvenog Porschea.
“Netko je zamijenio tvoje auto za zahodsku školjku!”
“Neka smrdljiva pijanica”, promucao sam, još uvijek u šoku.
Držao me je i dalje za ruku - bojao sam se da će se potpuno ukočiti i da ću osjećati samo
mravce - okrenuo se i preko širokog ramena pozvao jednog poslovođu: “Bennie! Neka jedan od mladića očisti ovaj jebeni auto!”
“Nema potrebe”, promrmljah i namješteno se osmjehnuh. Na moju sreću, otraga priđe Gerald i priključi nam se. Nije li se u jednom trenutku lecnuo na Derekov rječnik? Vjerojatno, u ovakvoj prilici ima i previše iskustva da bi reagirao, za razliku od mene početnika. Nakon što je obrisao lice, poprimio je, kao i uvijek, izgled dotjerana i uspjela čovjeka. “Dobro jutro, gospodine”, reče i uhvati moju ispruženu ruku. “Drago mi je što vas vidim. Kako se čini, imamo nešto interesantno za vas.”
“Ide li sve kako treba?” upitao sam, još uvijek s naporom.
“Mislim da se približavamo roku”, rekao je. “Derek mi kaže da ih novi poslovođa gadno tjera.”
Ni riječi o mom izgledu. Kao da se ništa neobično nije dogodilo. Unatoč tomu, moja je ruka, kao što sam na tren mogao provjeriti, iste boje kao i njegova. Isto tako crna, kao što bi rekli u Južnoj Africi, kao što je Derekova bijela.
Nije mi jasno što se događa; jesam li za njih uvijek bio crn? Ili još uvijek u meni vide bijelca? Ili se samo iz pristojnosti pretvaraju? Ili još uvijek obmanjujem sebe? Kako bilo da bilo, u tom trenutku meni je to odgovaralo. Ali, to još uvijek ne rješava tajnu. U najmanju ruku doprinosi mojoj zbunjenosti.
Posebno sam svjestan nekog čudnog osjećaja koji me cijelo jutro ispunja nečim sasvim novim. Čini mi se kao da promatram ne samo dvojicu pratitelja, već i sebe samog, kao da glumim u komadu čiji sam istodobno i redatelj. Svjestan sam - ne mehanički i pasivno, već kao kritičar - svakog pokreta što ga napravim, svake riječi koju izgovorim. Reklo bi se da svakom riječju, svakim pokretom riskiram odati sebe. Na sveučilištu smo Martin i ja bili predani članovi kazališne sekcije. Kao studenti sudjelovali smo nekoliko godina zajedno u kazališnim turnejama, sve dok naš studij nije postao previše zahtjevan. Čak sam se zainteresirao da pišem za kazalište i napravio nekoliko pokušaja. Jedan komad, koji nikad nisam napisao, dugo me je proganjao. Radilo se o skupini prijatelja koji su bili pozvani na neku zabavu. Kad su stigli u kuću svog domaćina, svatko iz skupine trebao je izvući iz šešira ime jednog od gostiju. Cijela ideja svodila se na to da je tijekom večeri svatko od prisutnih dužan odglumiti osobu čije je ime izvukao iz šešira. Bila je to prilika ili izazov da se kroz šalu pokaže koliko dobro poznajemo tu osobu, što o njoj ili njemu mislimo ili kakva je u dubini duše, pa čak i da budemo prema njoj satirični ili pakosni. S pravim izazovom, koji je izazvao neku vrstu egzistencijalne tjeskobe, suočio se jedan sudionik na zabavi kad je izvukao svoje ime i tako bio prisiljen odglumiti samog sebe. Baš pred takvim iskustvom našao sam se na
ovom gradilištu. Neminovno, nisam više onaj Steve koji sam cijeloga života bio bez ikakva napora. Sad sam osoba koja se treba pretvarati da glumi Stevea. Moram pokušati dočarati sve čega se sjećam o toj osobi, sve što mi dođe na um, zatim prikazati kako sam ga shvatio i tako komunicirati s dvama poslovnim drugovima koji ničega nisu svjesni. Moram ih uvjeriti da sam Steve. Moram uvjeriti sebe da sam Steve. Ne ide to baš samo od sebe jer u svakoj prilici otkrivam kako zapravo ne poznajem tu osobu tako dobro kako sam mislio, svakako nedovoljno da uvjerljivo odglumim njegov život, ponašanje, razmišljanja, njegovo postojanje. Moram na tome uporno raditi. Što im više izgledam uvjerljiv - što više izgledaju uvjereni i sebi izgledam uvjerljiviji, a to je posljedica njihove reakcije na moju glumu - to više postajem svjestan koliko treba uložiti napora u pokušavanju da uvjerim sebe da ih uspijevam uvjeriti tko sam, odnosno da sam ono što nisam. Što mi uvjerljivije pokazuju da mi zaista vjeruju, sa sve više malodušnosti dvojim oko tog uvjerenja, jer možda oni samo uvjerljivo glume pokušavajući me uvjeriti da nisu prozreli moju prijevaru. Možda se svojom glumom isto tako dobro pretvaraju kao i ja. Ili bolje od mene.
Neki radnik donio mi. je žutu kacigu, kakvu i oni nose na glavi, a onda je s vjedrom vode u ruci produžio prema mom autu i dao se na pranje uprljanog prozora. Krenuo sam u inspekciju zajedno s Geraldom i Derekom. Dok obilazimo gradilište, daju mi informacije da bi me upoznali sa stanjem. Postavljam pitanja i dajem primjedbe. Na svoje olakšanje barem, otkrivam da sam, iako po izgledu nisam ista osoba, još uvijek arhitekt koji sam bio. (Zašto bih trebao pretpostaviti da sam promjenom boje postao druga osoba?) Tu i tamo zaustavljamo se radi usporedbe planova i pravljenja bilježaka. Jednom ili dvaput došlo je do stanke kad sam ustanovio odstupanje od moje specifikacije, zatražio sam objašnjenje, dao primjedbu, izrazio nezadovoljstvo ili iznenađenje, pokazao zabrinutost ili bojazan. Što smo dalje išli, sve češće su se ponavljale stanke. Nestala je ona opuštenost naših prethodnih susreta kojih se sjećam. Možda smo svi postali još više razdražljivi nego inače. Razlozi mogu biti različite prirode: zbog toga što je ponedjeljak ujutro ili zato što je nakon vikenda težak povratak rutini, a možda i zbog borbe s ostatcima mamurluka. Osim ovih činjenica - ipak se na kraju sastajemo svakog ponedjeljka ujutro - danas je u jednadžbi bilo i drugih varijabli.
Vrlo su istančane, u početku skoro nezamjetljive, tako da nisam siguran koliko su vjerodostojne ili tek postoje u mojoj mašti. Međutim, dok nastavljamo s obilaskom, kao da postaju veće i sve teže, iritantnije. Dok postajem svjestan da su moje misli sve više zaokupljene njima - ili moja percepcija o njima postaje sve oštrija, a kroz njih i percepcija samog sebe - one ostavljaju sve veći trag u mojoj glavi. Primjerice, uvijek sam se dobro slagao s Derekom zato što krupni ljudi nalik medvjedu, pogotovu ako su slavni kao vrhunski igrači ragbija, obično kod mene izazivaju osjećaj dobrodušnosti i drugarstva. Dođe mi da ih lupnem po leđima ili mišićima, makar samo metaforički. Skoro uvijek imaju kod mene puno i neposredno povjerenje. Međutim, kao da sam danas malo više rezerviran prema Dereku, kao da gubim strpljenje. Ovaj put njegovi izrazi oduševljenja nemaju kod mene dobar prijam. Umjesto toga počinjem sumnjati da svojim razmetanjem vjerojatno pokušava zataškati površno urađen posao. Čini se da nisam spreman, kao u prošlosti, ulizivati se zbog dobrih odnosa. Zato što sam danas crnac. (Zar nisam?) Ne mogu dopustiti da se sa mnom ponaša kao gazda, da koristi bijelu boju svoje kože kao ispriku, iskazuje superiornost koja se sama po sebi podrazumijeva ili drži moju crnu put znakom podređenosti. Stoga postavljam pitanja, mnogo detaljnije nego inače (kako bih bio siguran), zbog čega je učinio neke stvari - odnosno promijenio, iako samo neznatno, odnos pijeska i cementa u žbuci, uklonio potporanj za skelu nekoliko sati ranije nego što je dopušteno - a nakon njegove ljutite reakcije smjesta sam postavio zahtjev da se neki radovi ponove od samog početka. Ako je netko odgovoran za kontrolu, onda sam to ja.
S Geraldom sam uvijek ima korektne odnose budući da sam ga poštovao kao poduzetnika, ali nisam mu dopuštao odstupanje od specifikacije radi smanjenja troškova ili lakšeg načina izvođenja. Međutim, danas sam skloniji raspravljati o njegovim odlukama (iako sam i sebe iznenadio svojim ponašanjem). U jednom trenutku - prvi put otkad surađujemo - planule su riječi. Podignuvši glas, dao mi je na znanje da je on odgovoran za cijeli projekt. Na kraju krajeva, radi se o njegovu novcu i konačna odluka će biti njegova. To me je razbjesnilo. Mene
je izabrao za arhitekta, odgovorio sam, i ne može se sad prepirati oko mojih instrukcija. To ne mijenja činjenicu da je ovo njegov projekt, bio je uporan. U tom slučaju, rekao sam mirno ali odlučno, neka bude po njegovu, ali izgubit će na vremenu i novcu. Bio sam spreman smjesta napustiti projekt i na imenovanje novog arhitekta, pod uvjetom da mi se isplati cijeli honorar s penalima prema klauzuli 73.2(c).
Dok je rasprava trajala, u meni je tinjao neki osjećaj kao da je sve ovo gluma, kao da sa strane promatram kretnje ove dvojice i - što me još više zbunjivalo - vlastite kretnje. Nedvojbeno, stekao sam nelagodan dojam da je, iako glumci dobro glume, sam komad loš. Netko bi ga trebao ponovo napisati.
Ukoliko, bez obzira na buku i bijes, u svemu ovome nije baš gluma najvažnija.
Kad sam konačno otišao - mnogo kasnije nego što sam planirao - bio sam svjestan jedino duboka nezadovoljstva. Ako su moje početne sumnje potpuno neutemeljene, na kraju krajeva, zar nisam preživio prvu kušnju? Ništa posebno nisam postigao niti dokazao. Sjebao sam dobre odnose koje sam imao s voditeljima projekta. Rastali smo se, samo na prvi pogled, ako ne kao prijatelji, onda barem kao dobri kolege. Ipak, nešto se između nas promijenilo, izgubilo, naše uzajamno povjerenje pretrpjelo je udarac.
Uhvatio sam kvaku na vratima automobila - isprljani prozor bio je očišćen, iako su se zadržali neki tragovi - zaustavio se i krenuo (stani, broji do dva, okreni se, ne zaboravi povući lijevu nogu unazad ili će sve ispasti nespretno). Još uvijek su stajali, kako sam ih i ostavio, na glavnom ulazu izdužene sive zgrade okružene skelom. S kacigama na glavi bili su slični ljudima od lego kocaka. Podignuo sam ruku u znak pozdrava. Nisu reagirali. Jebite se onda, pomislio sam ulazeći u auto.
Barem sam svladao prvu prepreku. Mogu se suočiti sa ostalima.
Znao sam itekako dobro da me očekuje, ono najteže. Moram se još uvijek naći oči u oči s obitelji. Moram se suočiti s onim što sam jutros doživio u ogledalu.

4.

Ostao sam neko vrijeme sjediti u autu. Prvo mi je palo na pamet nazvati Carlu. Da bih mogao preživjeti ovaj strašni dan, njezina potpora mi je sad bila važnija nego prije. Pritisnuh njezin broj na mobitelu. Prije nego što sam ga aktivirao, ruka mi zastane. Je li pametno u ovom trenutku izlagati se opasnosti razgovarajući s njom? Kako joj objasniti što se događa kad ni sam nisam na čistu?
Pokušavam se sabrati, ali ništa pametno mi nije dolazilo na um.
Sjećam se svoje prve reakcije pred ogledalom. Bio je to sram. Zbog čega? Nikako zbog toga što sam crn, već što se nisam prepoznao u ogledalu. U ogledalu nije bilo ničega s čime sam se mogao identificirati, čak ni prepoznati. Također i zbog otkrića da to više nisam ja. Da, o tome se radi. Nisam u sebi ništa našao na što bih se mogao osloniti. Ako se više ne mogu prepoznati, onda na ovom svijetu ne mogu očekivati da išta znam. Upravo sam počeo tražiti potvrdu tog otkrića.
Ne mogu se još vratiti kući, barem ne odmah. Carla najvjerojatnije nije ondje jer ponedjeljkom u redakciji uvijek Ima mnogo posla. Ne očekujem je prije pet popodne, ili tu negdje, ali ne mogu riskirati. Barem ne prije ručka, kad Alida odlazi. Djevojčice se neće vratiti prije četiri sata jer obično ostaju u školi dok ne završe domaće zadatke pod školskim nadzorom, a nakon toga imaju lekciju iz glazbe. Na Silke ne treba obraćati pozornost, ona se kreće nekim svojim tajnim putovima i obično me izbjegava. I, uz to, u ovom trenutku kuća je mjesto gdje vreba opasnost.
Ako nemam povjerenja u samoga sebe, moram ga potražiti vani, izvan sebe. Odmah sam
znao kamo treba ići.
Poništio sam poziv Carli i upalio motor. Skoro mehanički okrećem kola prema Waal Drivu da napustim grad, obilazim planinu i vozim dalje prema predgrađima s južne strane grada. Nakon toga nastavljam prema Paradise Roadu i dalje prema Claremontu. Iz blizine ta veličanstvena zgrada čak i planinu baca u sjenu. Bez ikakve sumnje, Claremont Heights dosad je moje najveće djelo. Svaki put u posljednje tri godine, kad god sam imao briga, bio
uznemiren ili sumnjao u nešto, kad je mom samopouzdanju bio potreban poticaj, dolazio sam na ovo mjesto. Ima nečega skoro biblijskog u načinu kojim me ova zgrada prožima, širi svoja orlovska krila nada mnom, dočekuje me s dobrodošlicom, nudi mi utjehu. Ona je puna dostojanstva, odaje strahopoštovanje, velikodušna je i neobuzdana, ona je užitak. Po mom mišljenju, ni u kom slučaju nije babilonska kula, kao što su je nazvali neki kritičari, ni Fort Knox ili Gormenghast, niti je u rodu s Guggenheimovim muzejom u Bilbau, uskrslim hramom Maja ili Angkor Watom, niti je dekor iz filma Pljačkaši izgubljenog kovčega ili Rata svjetova. Više od bilo koga drugog, inspiraciju sam dobio od Eschera. Svaki put kad ovdje dođem, ispuni me nadahnućem. Osjećam se kao dijete koje je upravo uspjelo sastaviti svoj prvi Legoland. Ona me tjera na smijeh. Ona me tješi, smiruje, sokoli.
Parkirao sam nedaleko, u stražnjoj ulici, jer više volim prići pješice nego kolima (iako je i
kolima isto tako pravo zadovoljstvo).
Stotinjak metara od sjeverozapadnog ulaza, gdje obično dolazim, grupica beskućnika stisnula se na pločniku, bacaju kocku, piju jeftin alkohol iz boca umotanih u novinu, puše marihuanu, svađaju se, smiju, psuju na sav glas. Znači, vratili su se. Nisam ih viđao neko vrijeme. Vjerovao sam da sam ih konačno uspio rastjerati. Poslužio sam se pouzdanim trikom kojemu me je jednom naučio neki kolega. Jednog popodneva, doveden do očaja time što su se smjestili tako blizu moje ulice, zbog njihove galame, smeća koje su ostavljali za sobom, pijančevanja na pločniku, pišanja i sranja na javnom mjestu, prišao sam im bliže, malo se motao naokolo, a onda čučnuo na pločnik kraj njih, ponudio ih čipsom iz velike vrećice i započeo razgovor ne gledajući nikoga posebno, kao da razgovaram sam sa sobom. U početku se razgovor odvijao s prekidima, dok boca konjaka nije konačno svima razvezala jezik.
“Drugari, stanujete li u blizini?”
Počeli su se gurkati, podbadati i udarati po slabinama, a onda se jedan javi oklijevajući i
potvrdi da stanuju u blizini.
“Dugo ste ovdje?” nastavili dalje. “Tako nekako, može se reći.”
“A zašto pitate?”zareža jedan mladić gledajući u mene bijesno i sumnjičavo krvavim, požutjelim i usahlim očima.
“Zanima me povijest ovog kraja.” “Kakva povijest?”
Nepovjerenje se moglo razaznati u njegovim riječima koje je izgovarao s teškoćom. “Vidite, želim nešto saznati o starim vremenima.”
“Zbog čega?”
Ovog puta pitanje je postavila jedna žena. Imala je klasično trokutasto lice pripadnika naroda Khoi, s puno modrica i natučeno kao isušeni avokado, naborano više od alkohola nego od godina. Iako joj je bilo tridesetak, izgledala je kao da ima devedeset godina. Bila je bez ijednog zuba. Njezina haljina, ili, bolje reći, ono što je ostalo od haljine, otkrivala je pogledu jednu sisu naboranu i zgužvanu kao smeđa papirnata vreća, dok je oljuštena, tamnoljubičasta bradavica bila nalik glavi nekog guštera.
“Čuo sam da je u staro vrijeme, baš ovdje gdje se sada nalazi ova zgrada, postojalo groblje. Kažu da je tu bilo na stotine grobova.”
Nestali su prije nego što sam završio postavljati pitanja. Prije nekoliko trenutaka svi su bili na tom mjestu, zurili u bocu konjaka i vrećicu čipsa, a malo potom, svi su isparili. Bez riječi, bez glasa. Otada ih nitko iz te zgrade nije više vidio. Tek su nedavno opet primijećena nekolicina iz tog plemena, vjerojatno novopridošlice koji ništa nisu znali o prošlosti.
Prava ironija leži u tome što moja priča uopće nije bila lažna, za razliku od iskustva mog kolege. Na samom kraju iskopa zemlje za duboke temelje otkrili smo na gradilištu nekoliko grobova koji nisu bili označeni. Kad mi je to poslovođa javio mobitelom, stegnulo mi se srce. Jedva dvije godine prije toga isto se dogodilo nekom poduzetniku u Green Pointu kad je iskopom izašao na vidjelo izvjestan broj grobova robija iz prvih godina kolonije. Grupice povjesničara, arheologa i konzervatora iskoristili su priliku i smjesta su svi radovi bili privremeno obustavljeni sve dok nisu obavljena opsežna ispitivanja. Trajalo je pretjerano dugo. Prepao sam se da se isto ne dogodi mom projektu u Claremontu.

To ne znači da podcjenjujem vrijednosti povijesnog istraživanja. Kao i bilo tko drugi, imam istinsko razumijevanje za kulturnu baštinu, ili kako to već žele nazvati. Međutim, bili smo u škripcu s rokom. Zima je bila neuobičajeno hladna i kišovita što je uzrokovalo česte prekide radova. Prisilna obustava zbog iskopavanja i ovjeravanje autentičnosti starih grobova ispod mog objekta mogli su nam zadati smrtni udarac. Izgubio bih ne samo nekoliko milijuna od investitora, već i sam projekt.
Preostalo je samo jedno rješenje: svaki dokaz o grobovima trebao je nestati, doslovno, preko noći. Poslovođa se s time potpuno složio. Zbog otkrića koje je došlo u zao čas, izgubio bih znatnu dobit. Do trenutka kad me je nazvao, samo su dva groba bila iskopana i tek nekoliko radnika je to znalo. Vijećali smo duboko u noć. Onda smo doveli buldožere. Iskopavanje je završeno s prvim tracima sunca. Nekoliko vreća ispunjenih ljudskim kostima koje smo pronašli, bile su ponovno zatrpane u na brzinu iskopani grob na samom rubu zemljišta koje je pripadalo zgradi. Ljudi koji su bili uvučeni u ovu akciju bijahu bogato nagrađeni, ne zbog uklanjanja dokaza, već stoga što su cijele noći bili voljni raditi da se posao završi u planiranom roku. Osim nas nekoliko, koji smo bili upućeni u tajnu, nitko nije bio nimalo pametniji. Mnogo poslije čule su se neke glasine i ja sam se ponudio “ispitati stvar do kraja”. Dva groba na rubu zemljišta bila su iskopana u tajnosti, nekoliko kostiju je dostavljeno arheolozima iz UCT-a i prilikom male dirljive ceremonije dobili smo pohvalu zbog poštovanja prošlosti naše zemlje. Zaključeno je da su ostatci nekoliko ljudskih kostura iz neoznačenih grobova vjerojatno pripadali robovima koji su se nalazili u postaji za odmor, koja se nekad zvala Papenboom, gdje su se zbog odmora i okrjepe zaustavljali putnici iz Cape Towna na putu za Constantiju i okolicu. Na zidu u predvorju jedne zgrade postavljena je jedna metalna pločica i to je bilo sve.
Ovaj događaj dobio je uzbudljivi nastavak. Tijekom prve godine nakon otvaranja objekta počele su kružiti glasine o duhu koji se pojavljuje u suterenu i prizemlju jugozapadnog ulaza. Bio je nalik na ostarjelo čeljade raščupane kose i zapuštene brade, odjeveno na starinski način. Duh je noću lutao teturajući, jecajući, naričući uz mrmljanje, navodno u potrazi za izgubljenim domom, prilazio je svima koje bi sreo i pokazivao put prema mjestu koje nisu tražili. U nekoliko navrata neki samaritanci tražili su da ih odvede na to mjesto, a on bi ih namamio da uđu u lift koji je vodio do krova gdje bi ih pokušao nagovoriti da skoče s dvadesetog kata u bezdan. Naravno, ove glasine nisu se mogle dokazati. Sad je to postala jedna od gradskih legendi koja se često spominje u provinciji Cape i znakovito doprinosi reputaciji (a i financijskoj vrijednosti) mog stambenog objekta.
Kad sam danas ponovno ugledao beskućnike, koji su se vratili nakon možda pet godina odsutnosti, pala mi je na pamet ideja da pokrenem priču o starom groblju. Međutim, zbog nečega u njihovu držanju nisam se na to odlučio. Nije više bilo veselog i zluradog dobacivanja kojeg se sjećam iz prošlosti. Sjedili su mrzovoljno i zurili u mene s neskrivenim neprijateljstvom. Kad sam promrmljao “dobro jutro”, pogledali su me mrko bez odzdrava. Kad bih im prišao s bocom konjaka, siguran sam da bi je odbili uzeti. Danas nisam bio dobroćudni bijelac koji im se pokušava ulagivati. Danas sam crnac; uspjelo sam se probio s dna do vrha naše društvene ljestvice, preskočio njih koji su nekad bili na sredini, a sad su degradirani ispod mjesta gdje su nekad bili. (Kakva stara banalna istina: Jučer smo bili previše crni za bijelce, danas smo previše bijeli za crnce.)
Budući da mi beskućnici nisu davali povod za ostanak, malo je bilo razloga za zadržavanje kod golemog stambenog bloka. Međutim, dosjetio sam se da imam još malo vremena za posjet kolegici Lydiji la Roux koja me je uvukla u društveni projekt za Khavelitshi. Od samog početka stanovala je s mužem, učiteljem i umjetnikom u ovoj zgradi na trinaestom katu. Zajedno s Carlom izlazili smo učetvoro, uvečer ili vikendom. Zapravo, trebali smo doći kod njih baš te večeri. Nadam se da neće biti nezgodno svratiti, premda sumnjam da će biti kod kuće. Lydija je prepuna energije, ako se nešto može reći za nju. Mogu dopuniti da je prilično zgodna i riđokosa iako je po svojoj ljepoti njezina kosa manje upadljiva i dojmljiva od Carline.
Čudnim slučajem (to smo otkrili kasnije) bio sam prisutan kad su se Lydija i David sreli prvi put u maloj radnji specijaliziranoj za slikarski pribor.

Poznavao sam Laubscherove, Lydijine roditelje u vrijeme kad se njihova radnja nalazila u Long Streetu, prije nego što su se preselili u jednu uličicu nedaleko od Lansdowne Roada. Njihova kći studirala je arhitekturu na Sveučilištu u Cape Townu. Bila je par godina iza mene, ali smo se upoznali na svečanoj sjednici našeg odjela krajem godine i malo zatim počeli izlaziti. Od samog početka privuklo me je njezino ponašanje - nije trpjela ničije gluposti. Kružile su priče da je čak i svojim profesorima zagorčavala život.
Držao sam je privlačnom zbog športskog izgleda njezina tijela, podrugljiva izraza koji joj se često mogao primijetiti na licu, načina kako je nosila kosu začešljanu u pletenice. Pa ipak, to je odbijalo svakog muškarca koji bi pokazao imalo interesa za romantiku.
Kad sam joj prvi put predložio izlazak, nakon što smo mnogo puta zajedno ručali u studenskoj kantini ili samo popili kavu uz sendviče na stubama Centlivres Buildinga,bez uvijanja je upitala:
“Zašto?”
“Volio bih da pristojno ručamo. Izgleda nikad nemamo dovoljno vremena za razgovor.” “Siguran si da želiš samo razgovor?”
“Apsolutno.”
“U redu. Onda smo se dogovorili.”
Bio je to prvi od mnogih zajedničkih obroka. Uvijek je bila uporna u plaćanju svog dijela računa, što sam u početku držao uvrjedom, ali bilo je tako ili nema izlaska. Zaista je vrijedilo s njom razgovarati. Nije pokazivala interes samo za arhitekturu. Pronicavo i izazovno sva bi se unijela u razgovor o slikarstvu, kiparstvu i glazbi, a isto tako i o društvenim temama, apartheidu i njegovim posljedicama (po njezinu mišljenju stvari su se odvijale presporo), ali i pogoršanju američke politike, o burnoj tranziciji u Centralnoj Europi, lukavim Blairovim zataškavanjima i bezbrojnim prilikama kad su Afriku iznevjerili Zapad i vlastiti lideri. Večernji provod s Lydijom možda je bio iscrpljujući, ali uvijek vrijedan truda. Jedino kad bi se razgovor poveo o “ludiranju”, kako je ona to nazvala, nije bilo napretka. Tek poneki dodir usnama, ako sam je uhvatio na brzinu u trenutku nepažnje, inače su naši izlasci uvijek završavali čvrstim stiskom ruke (s nedokučivim izrazom njezinih očiju).
Sve se promijenilo jedne večeri, a da to nismo mogli ni naslutiti, dok smo oboje bili u odsjeku. Često se tu nalazilo nekoliko studenata koji su ostajali raditi na svojim projektima i pripremi materijala, ali te blažene večeri bili smo sami. Radio sam na jednom većem projektu. Lvdija je došla praviti mi društvo, što je bilo plemenito i stimulativno, ali isto tako i smetnja. Sve što sam radio, pratila je s komentarom, ne samo zajedljivo, već s otvorenim prezirom. Neko vrijeme pokušao sam se suzdržati. Na kraju krajeva, ipak je bila mnogo mlađa od mene, i, uz to, činilo se da me namjerava uništiti do kraja.
To je trajalo sve dok nisam mogao više trpjeti i dok joj nisam odrješito rekao da zatvori
usta.
Pogledala me je zaprepašteno. “Kažeš mi da zatvorim usta?” “Tako je”, rekao sam.
“A mogu li pitati zašto?”
“Zato što mi cijele večeri smetaš i prekidaš me u poslu, a ja to više ne mogu podnijeti.” “Ne želiš čuti istinu?”
“Ne želim više da mi dijeliš savjete o stvarima koje uopće ne poznaješ.”
“Ispričavam se”, rekla je Lydija ljutito. “Kad vidim što večeras radiš, imam dojam da si ti taj koji nemaš pojma.”
“Lydija”, pokušao sam se svladati “ti si na trećoj godini. Ako me namjeravaš stalno ispravljati i vrijeđati, to je zaista bezobrazno.”
“Steve, ja mislim da si ti prepun sebe”, rekla je hladnokrvno. “Netko te treba spustiti na zemlju, inače ćeš uprskati taj projekt.”
“A ti misliš da si ti ta osoba?”
“Tako je. Po svemu sudeći, nitko ti nema hrabrosti reći istinu. Pa ni sami profesori.” “Dakle, tako. Ti znaš što treba raditi, ti znaš kako, jedino ti.”
“Nije tako. Ali, stalo mi je.”

“Molim?”
“Nije mi drago vidjeti te kako nešto upropaštavaš, a može biti znatno bolje.” “Više bih volio kad bi student treće godine zadržao mišljenje za sebe.”
“Ti si, Steve, razmaženo derište. Neću ti dopustiti da se tek tako izvučeš.” “Tko ti, dovraga, daje pravo da se držiš genijem u arhitekturi?”
“Nisi ti ovdje jedini genij. Iako misliš da jesi.”
“Daj, Lydija, prestani zujati!” iznenada sam viknuo jer više nisam mogao trpjeti njezin bezobrazluk.
“Baš to ću i učiniti.” Lupnula je nogom o pod. Zurio sam u nju bez riječi.
Spremala se odjuriti kroz mračnu zgradu pravo u noć. Međutim, na izlazu u hodnik
polako se okrenula. Vidio sam da je i sama izvan sebe od bijesa.
“Steve, strašno sam se u tebe razočarala”, bilo je sve što je izjavila nakon duže stanke. Još uvijek sam bio odviše bijesan da išta izustim.
“Nikad ne bih mogla pomisliti da si toliko bez samopouzdanja da nećeš biti u stanju podnijeti moju kritiku.”
“Po čemu misliš da si posebna?”
“Rekla sam ti”, Lydija će mirno, “stalo mi je do tebe.” “Što si to rekla?” očito je prije nisam razumio.
“Nije to poziv”, odvratila je ljutito. “Što onda želiš?”
“Ne želim te uvrijediti ili podcjenjivati. Ali ako mi daš priliku, barem ti mogu pokazati što bih učinila da sam na tvom mjestu.”
Zurio sam u nju stisnutih očiju. Onda sam stao u stranu. “U redu, pokaži mi.”
“Slobodno daj primjedbe”, rekla je ozbiljno i sjela na visoku stolicu ispred table za crtanje.
Nije bilo savršeno. U njezinoj skici bilo je nedostataka (to su nedostaci koji se mogu očekivati od studenata treće godine, pomislio sam). Međutim, sama ideja bila je sjajna, mnogo bolja od moje.
Kad je bila gotova, ostao sam dugo stajati iza nje, bez riječi. “Onda?” upitala je na kraju i okrenula glavu prema meni.
“To je...”, bio sam spreman ocrniti je. Nešto me je zaustavilo. Bistrina njezinih očiju. “Vraški si dobra, Lydija”, rekao sam skromno.
Stavio sam ruke na njezina ramena. Onda ih, malo zatim, spustio na njezine dojke.
Bradavice su se pokrenule. Nije nosila prsluk ispod pamučne bluze.
Stavila je ruke na moje šake. “Ne”, rekla je tiho.
“Da”, rekao sam.
Bila je to čvrsta i dobra veza koja je trajala dvije godine, dok se nije pretvorila u kratki period olujnih sukoba koji su doveli do naglog kraja. Lydija je ostala trudna. Trebali smo to predvidjeti; nimalo nismo pazili jer nismo mogli ni pomisliti da naše ljubavne igre ograničimo nečim što je prozaično. Oboje smo mrzili kondome. Istodobno, jedno dijete bi tada uništilo naše živote. Njezini roditelji, topli, plemeniti i dragi ljudi, bili su starinskog kova. Oni bi inzistirali na braku. U najgoru ruku, to bije prisililo na prekid studija, ako ne i da se oprosti s njim. Proveli smo bezbroj noći raspravljajući o tome. Želio sam zadržati dijete. Obećao sam da je neću ostaviti na cjedilu. Zajedno ćemo pronaći neki izlaz. Morala je diplomirati. Takav talent, energija i entuzijazam nisu smjeli ostati neiskorišteni. Međutim, Lydija je bila neumoljiva.
“Steve, ne mogu studirati i imati dijete. Nikako u ovom trenutku. Možda za nekoliko godina, ali ne sada.”
“I što onda?” “Ti to znaš.”
“Ne smijemo to učiniti.” “Nemamo drugog izbora.” “Neću ti dopustiti!”
“Steve, nisi ti taj koji odlučuje.”
“Oboje smo bili u tome. Odgovornost je na nama.” “Ali na meni je izbor.”
“Lydija, ne možeš mi to učiniti!” “Moraš mi vjerovati.”
Raspravljanju nikad kraja. Izgledalo je da će na kraju popustiti. Zatražila je vremena da dobro o svemu sama razmisli. Pristao sam preko volje. Tri tjedna poslije skoro je izgubila glavu. Ipak se odlučila za abortus. Sama je odlučila otići nekoj starici u Retreatu. Lydija je poznavala nekoliko drugih studentica koje su ondje odlazile. Jedna ili dvije nisu dobro prošle. Ostale jesu. Ona nije imala tu sreću. Nešto nije ispalo kako treba, krenulo je po zlu. Morala je hitno otići na operaciju u bolnicu Groote Schuur. Tek poslije sam to saznao.
Još uvijek mi nije jasno kako je to uspjela sakriti od roditelja. To što su oni u to vrijeme otputovali u Europu, što su godinama planirali, išlo joj je, naravno, na ruku. Ipak sam se čudio što im ništa nije rekla kad su se vratili, što se nikad nije pokolebala u svojoj odluci i što je sve bilo moguće prikriti kao loše izvedenu operaciju slijepog crijeva.
Prošlo je više mjeseci prije nego što smo pokušali obnoviti naše druženje. Nismo više mogli biti ljubavnici. U trenutku slabosti, jedinom kojeg se sjećam iz tog mračnog perioda, izjavila je kako više neće moći imati djecu. To je bila trajna posljedica muke kroz koju je prošla.
“Na neki način možda je to i dobro”, nasmijala se prkosno, ali s grčem lica. “Sad se mogu usredotočiti na svoj rad.”
Međutim, ja se nisam mogao nositi s tim novim, tvrdim stavom i ostatcima gorčine koja se zadržala u njoj. Ipak smo postupno uspjeli uspostaviti neku vrstu opuštena druženja. Bili smo više dobri kolege nego prijatelji koji zajedno nešto dijele. Bio je to stvarno jedan od najvećih gubitaka u mom životu. Ako to ne zvuči odviše melodramski, mogao bih zaključiti da se u meni smanjila sposobnost da se ljubavi predam bezuvjetno i žestoko i da idem do krajnjih granica kao s Lydijom. Dakako, vrijeme sve liječi. Slijedi proces zarastanja. Rane postaju ožiljci čiju bol ipak osjetiš za kišnih dana. Život ide dalje, kao što obično kažemo. Nastavili smo svaki svojim putom. Kad je Carla ušla u moj život, između Lydije i. mene nije ostalo otvorenih rana. Nikad Carli nisam pričao što se dogodilo prije nje. Ponekad imam dojam da sumnja, onako kako to žene naslute, da je bilo “nečega” između Lydije i mene prije nego što se ona pojavila u mom životu. Ali, kako za nju nije bilo opasnosti, s vremenom je ta sumnja nestala. Nije bilo potrebe prizivati ono što je mirno otišlo u nepovrat. Tako smo Lydija i ja mogli zajedno raditi ijedan drugom kritizirati rad bez udaraca. Uzajamno smo se poštovali. Carli nije bilo teško biti prijatelj s nas oboje. Najbolji od mogućih svjetova, kao što kažu.
Onda je Lydija upoznala Davida. Od samog početka pomislio sam da je toj vezi suđeno da pukne. Pa ipak, još uvijek su zajedno. Sretni, kako se čini. Možda i zato što je to bio brak bez djece. Moraju u sebi kopati da pronađu dovoljno toga što se može podijeliti.
Onog dana kad su se upoznali, otišao sam u Lansdawne Road da s njom popijem kavu. Otac joj je uvijek kuhao dobru kavu. Bila je to mješavina moke s Jave, Blue Mountainsa i još nekih vrsta koje je čuvao za sebe. Vjerojatno je u mješavini bilo i drugih sastojaka koji nisu uobičajeni. Možda malo cimeta ili malčice kore od naranče? Ali, Barend Laubscher je odbio bilo što odati.
Tog jutra sreo sam Barenda u ulici nedaleko od radnje i započeli smo razgovor. Tek kad smo stigli pred ulazna vrata koja su bila širom otvorena - bio je blještav, topli ljetni dan - začuli smo unutra neko komešanje i prišli bliže da provjerimo o čemu se radi. Ugledali smo Lydiju iza banka kako žestoko raspravlja s bučnim, krupnim klijentom koji joj je, crven od bijesa, prilazio ispruženih ruku kao da je namjerava napasti i zadaviti. Jedan drugi kupac, bljedoliki tip intelektualca, spremao se umiješati neuspjelo pokušavajući pokretima bez kontrole zgrabiti debeljuškastog čovjeka iza leđa, ali odviše sramežljivo da bi bio od pomoći.

Barend i ja smo hitro uskočili između Lydije i nasilnika. Očito zatečen promjenom situacije, ovaj se počeo povlačiti - mršavi mladić još uvijek je kradomice izvodio neke kretnje prema njemu, kao netko tko pokušava odagnati pčelu, ali se boji uboda - i to je bio kraj priče. Ako se dobro sjećam, do problema je došlo zbog zamjene boja. Na svoj veseli i neposredni način Barend je smirio agresora. Čak ga je pozvao na kavu s nama, ali on je to odbio i napustio radnju još uvijek mumljajući i zujeći kao pčela zatečena u boci.
Budući da više nisam bio raspoložen za kavu, ispričao sam se i također otišao ostavljajući oca, kćer i stranca koji je došao u radnju - očito je to bio dobronamjeran, ali slabašan mladi čovjek - da popiju kavu zajedno. Možda nakon tjedan ili dva Lydija mi je rekla, začudo nevoljko i pocrvenjela lica, da se radi o slikaru, nekom Davidu la Roimi, i da njih dvoje... dalje znate.
Tek kad smo oboje stupili u brak, Lydija s Davidom, a ja s Carlom, sve se smirilo u lako isplaniran odnos četvero ljudi koji danas imamo. I tako, sad joj se vraćam ovog vrućeg i vrelog dana u kojem sve izgleda ogoljelo i nedvojbeno jasno. Ne zbog poslovnog savjeta, što nas je obično dovodilo u vezu, nego zbog šalice čaja u ugodnom društvu. Naravno, danas nisam čovjek koji sam nekad bio, čovjek kojeg je nekad poznavala, bez obzira kad je to bilo.
Što bi se dogodilo te davne večeri u Centlivres Buildingu da sam bio crnac? Bih li se usudio...? Bi li ona...? Kako li je sve moglo ispasti drukčije. Možda sam danas došao u Claremont Towers da to saznam. Zbog nekog uvjerenja da bih se smirio. S tog mjesta možda mogu krenuti u potragu za sobom. A možda je i Lydija u stanju pomoći.
Istodobno sam bio svjestan da, ako i bude kod kuće i možemo razgovarati, nitko osim mene ne može dati odgovor ili donijeti odluku. Sve je u meni i oko mene pokrenulo trajnost i jasnoću. Negdje moram otići. Ali kako? Kamo?
U ovoj zemlji biti čovjek crne kože danas nije isto kao što je bilo prije. U mnogo čemu (donekle) možda je drukčije nego što je nekad bilo. Možda je to u moju korist? Ali i sama pomisao mi zadaje brige. Nije to što moram otkriti. S tim ništa nemaju ni korist ni šteta. Želim saznati što znači biti čovjek crne kože. Želim saznati što znači biti ja. U ovom trenutku barem postoji mogućnost - ili tek nada - da mi Lydija može pomoći.
Zaustavio sam se ispred stana 1313, podignuo ruku i pritisnuo zvonce.

5.

Ništa se nije dogodilo. Lydija nije bila kod kuće. Šteta, ali trebao sam to odmah zaključiti jer je teško vjerovati da će sredinom dana biti kod kuće.
Moram pričekati do večeri. Želio sam razgovarati samo o projektu. Zajedno smo ga zamislili. Ne mogu se čak ni sjetiti kome je prvo ideja pala na pamet. Od samog početka bio je to zajednički pothvat. U toj turobnoj zgradi Upper Campusa već od prve večeri zajedno smo počeli kovati projekte. Ponekad uz mnogo buke i prepiranja. Ali uvijek sa određenim poštovanjem.
U osnovi plan je bio jednostavan. Pokušati ubrzati zaostale projekte stambene izgradnje za crnačko stanovništvo poradi očite nesposobnosti vladinih organa da urade nešto brzo i djelotvorno.
Došli smo do zaključka da nije moguće pokrenuti novi stambeni projekt tek tako (novcem iz Skandinavije, Kine, Kanade ili neke druge zemlje), podignuti tisuće kućica sličnih kutijama nakon što su pola novca posisali voditelji projekta, njihove žene s pajdašima, ministri sa svojim ženama i pajdašima, vršitelji službi sa ženama i pajdašima, njihovi posrednici sa ženama i pajdašima, konzultanti sa ženama i pajdašima. Našim prijedlogom ukazali smo na potrebu izgradnje jednog zida. Dugog zida, čvrstog zida s ugrađenim električnim instalacijama koje omogućuju napajanje strujom određenog broja utičnica. Isto tako potrebno je bilo ugraditi cijevi za vodu i kanalizaciju za određeni broj kućanstava. Tako se stvorila mogućnost da se na poziv dosele raseljene osobe iz divljih naselja i naspram tog zida izgrade svoje kućice uz pomoć našeg konzorcija, što nije bio poklon siromašnima, već oblik zajma po uzoru na Yunusa Muhamada u Bangladešu. Isti model moguće je bilo ponoviti deset, dvadeset ili stotinu puta u istom naselju ili na drugom mjestu.Te večeri, kad smo konačno iznjedrili taj plan, pošto smo popušili bezbroj cigareta i popili mnogo viskija i drugog pića, ponovila se prigoda, kao i one davne večeri na kampusu, koja je mogla završiti najprije s “ne”, a potom s “da” i strastvenim vođenjem ljubavi. Međutim, sada smo već postali zreliji i, nadajmo se, pametniji. Oboje smo u braku. Lydija s Davidom, ja s Carlom. Osim toga, nitko nije bio sklon ili spreman zastraniti u braku. Danas je to još važnije. Ako sam ono što počinjem vjerovati da jesam, to me još više obvezuje nego prije. Na kraju krajeva, razlog mora biti i “moj narod” iako nemam pojma tko su “moji ljudi”. Upravo zato što ni sam ne znam tko sam.
Prestadoh zvoniti i okrenuh leđa vratima. Uputih se širokim hodnikom prema dizalu. Stiže bešumno. Na ovom mjestu sve radi besprijekorno.
Spuštam se na prizemlje. Na trenutak mi dođe da skrenem prema sjeverozapadnom ulazu. Tko zna, možda naletim na starog Metuzalema koji se tu obično mota. No, danas mi je već dosta duhova s kojima se borim u sebi.
Vani su beskućnici još razbacani naokolo, kao rublje na pločniku, oko dvojih kolica trgovačkog centra do vrha ispunjenih stvarima koje su vjerojatno sve što posjeduju. Jedna žena, s masnicom na oku kao prezrela šljiva, čuči pokraj zida Claremont Heightsa, suknje podignute do butina, i obilato mokri. Nastane neugodna tišina. Da bi je prekinuo, pokušavam ih toplo pozdraviti: “Momci, još ste tu?”
Oni samo bulje u mene. Dok prolazim pokraj njih, jedan iz gomile iznenada uzvikne:
“Jou ma se swart poes!” (Pička ti crna materina!)
Da se to dogodilo nekog drugog dana, vjerojatno bih jedva obratio pozornost. U najboljem slučaju možda bi to samo izazvalo osmijeh na mom licu. Međutim danas, bez nekog upozorenja, osjetih se potpuno razgolićen. Danas je to ipak previše, mnogo više od dobacivanja koje se prakticira na ulicama Cape Towna još od pradavnih vremena. Izgledalo je baš upućeno meni. Kao da točno zna kako me najviše može povrijediti ili ojaditi. Ni to nije bilo dovoljno. Upravo kad sam skretao iza ugla na putu prema kolima, začuh glas iz gomile oronulih, smrdljivih tijela kako nekom glasno dobacuje:
“Čujte, ove crnčuge danas se vladaju kao da im sve pripada!”
Osjetio sam bubnjanje u ušima. Nisam se mogao suzdržati. Kad sam se okrenuo prema toj gomilici bijednih ljudskih stvorenja, požuriše se ustati i, zauzimajući prijeteći stav, počnu podrugljivo dobacivati promuklim glasovima. Krenuh natrag prema njima. Nisam razmišljao što ću učiniti kad dođem do njih, ali, lud od bijesa, bio sam spreman na sve. Poznavajući sebe, u stanju sam baciti se na njih iz neposredne blizine i udariti bilo koga, bilo što. Još od školskih dana nisam se fizički razračunavao. Premda sam u nekoliko prilika bio sasvim blizu, prevladao je razum, ili kukavičluk. Ovog puta činilo se neizbježnim i na to sam bio spreman.
Dok sam prilazio, podrugljivi i zajedljivi uzvici postajali su sve neskladniji. S druge strane ulice prolaznici su se skupljali da vide što se događa. Nekolicina se pridružila sveopćoj dernjavi, ali u mom slijepom bijesu nisam mogao razaznati na čijoj su strani. Beskućnici su još uvijek vjerovali da blefiram. Međutim, kad sam stigao do prvoga, koji je upravo pokušavao ustati s ruba pločnika, shvatili su da mislim ozbiljno. Njihovo podrugljivo dobacivanje raspršilo se kao razbijeno ogledalo u mnoštvo pojedinačnih zvukova. Uhvatio sam čovjeka, koji je bio najbliži, za dronjavi kraj košulje i povukao ga prema sebi. Pao je na zemlju cmizdreći od straha, dok su se drugi navratnanos povukli na sigurnu udaljenost kraj obližnje zgrade.
“Ag, molim te, čovječe”, zajecao je jadnik ležeći u kanalu pokraj pločnika. “Molim te, čovječe, nisam mislio ništa ružno, čovječe, nemoj učiniti nešto nepromišljeno, molim te, čovječe, jebi ga, čovječe.”
Zakoračio sam unatrag kao da sam, igrajući ragbi za vrijeme studentskih dana, bio
spreman šutnuti loptu među vratnice.
Ostale skitnice uskoro su utihnule, a njihova galama pretvorila se u skoro nečujnu mješavinu stenjanja i jaukanja.
Zaustavih se u posljednjem trenutku jer me je odjednom svladalo gnušanje. Prema ovom klaunu ispred mene. Još više prema samom sebi.
Duboko sam uzdahnuo i okrenuo od nazovi-žrtve koja je ležala kao klupko jada,
skupljenih koljena, štiteći rukama glavu.
“Šutni ga! Šutni ga! Šutni ga!” uzvikivali su promatrači.
Iz pozadine su se pridružili i drugi glasove: “Sramota! Foeitog! Prokleta crnčuga! Pošalji
ga k vragu, ja!”
Ostavio sam iza sebe zgradu koja je bila ponos moje karijere i, ne okrećući se, odjurio
prema uglu te se vratio svojim kolima.
Iza mene tajac. Kad sam skrenuo iza ugla, začuo sam divlje povike koji su se opet prolomili - iako sam bio uvjeren da bi se, kad bih se okrenuo prema njima, ponovno sve pretvorilo u jadno mumljanje.
Pritisnuo sam daljinski upravljač prema kolima. Kratki dvostruki zvuk sasvim me je
smirio. Ne čekajući, sjeo sam za volan i odjurio.
Samo ulicu ili dvije naprijed opet sam se zaustavio, ugasio motor i ostao sjediti pogrbljen
na mjestu vozača, glave naslonjene na volan.
Uhvatila me je jaka glavobolja od gnjeva, zgražanja i bijesa.
A najviše od svega, od gnušanja. Osjetio sam krajnju sramotu. Koji me je vrag spopao?
Što sam učinio? Što bi Carla rekla da sazna za ovo?
Veći dio života proveo sam u Cape Townu. Poznajem beskućnike, njihova zadirkivanja, dobacivanja, neobuzdano po drugivanje i razuzdanost. Zbog čega sam onda danas puknuo? Osjećao sam se prljavo. Želio sam negdje se sakriti. Pobogu, samo želim otići odavde. Zauvijek.
Ne tješi me što sam se uspio suzdržati u posljednjem trenutku. U biti ništa nisam učinio. Tog čovjeka sam samo dobro zastrašio, ništa više. Itekako je to zaslužio. Ipak, znao sam, ne može biti utjeha to što sam se uspio zaustaviti prije negoli je sve izmaknulo kontroli. U svemu tome nije bila važna akcija, ili manjak akcije. Šokirala me je moja neočekivana spremnost na nasilje. Taj višak nasilja koji sam načas bio spreman pokazati, odakle dolazi?
Pička ti crna materina! Svakodnevno se to može čuti na svakom uglu ulice. S dodatkom
“crna” ili bez njega (ili je baš ta riječ važna?)
Ove crnčuge misle da sve njima pripada. Pobogu, i to baš ispred moje zgrade. Zar baš to nije najsmješnije? Smiješno do boli. Ništa ne može uzrokovati toliki osjećaj poniženja i srama.
Podigoh glavu. Niz lice mi curi znoj, ruke se tresu na volanu kao da imam vrućicu. Ali taj čovjek, prokleto malo govno od čovjeka!
Ne, ne i ne. Ako je u tome bilo poniženja, jedino sam ja tomu kriv. Nitko drugi nije za to odgovoran. I sve zbog onoga što sam jutros ugledao u ogledalu? Što god mi se danas dogodilo, ništa me nije ostavilo bez riječi kao otkriće crne boje kože.
Ne mogu više sebe ovako uvjeravati. Ovo ne mogu objasniti. Najmanje sebi. Za sada mi ne preostaje ništa drugo nego da se naviknem živjeti s time.
Baš sam se s tim najmanje spreman pomiriti.
Ono što je sigurno, ja sam premoren. Posramljen. Prljav. Moram se odmoriti kod kuće. Moram nešto pojesti. Ništa nisam pojeo ni popio od jutarnjeg čaja. Moram se okupati, ohladiti, doslovno.
Moram se vratiti kući.

6.

Vozim prema kući, na najmanji pokret kola se pokoravaju mojoj volji, poslušno reagiraju i malo pomalo mi se vraća mir u duši. Još uvijek sam gospodar situacije. Ovo je bilo tek trenutačno skretanje s puta, neugodno, ali skoro nevažno podsjećanje na svijet koji je zauvijek nestao. (Je li zaista tako?)
Vozim kao automat, bez razmišljanja, auto, klizeći, zaobilazi planinu, spušta se prema
moru i ponovno penje prema simetriji i estetici mog orlovskog gnijezda.
Carlina auta još nema u garaži. U ovo vrijeme i Alida je već otišla kući.
Osjetio sam olakšanje iako mi je jasno da je to samo privremeno. Barem ću se malo odmoriti. Osim ako je još netko u kući i otkrije nepozvana gosta s kriminalnim namjerama u
vlastitoj kući!
Nakratko prestadoh razmišljati i uđoh u kuću kroz garažu. Na širokom ulazu u predvorje nailazim na našeg mačka Sebastiana, što je kratica od Johann Sebastian. Radi se o mačku kojeg smo nazvali po Bachu na čiji rođendan (21. ožujka) nam se pridružio. Imali smo još jednog mačka - Vivaldija, ali doživio je nasilnu smrt pod autom u prolazu. I tako Sebastian mora podnositi česte izljeve ljubavi cijelog kućanstva. Posebno od strane ženskog svijeta.
Uvijek je spreman poigravati se, a kad odluči sudjelovati u igri, bez obzira na okolnosti, ništa ga u tome neće spriječiti, U sjećanju mi se zadržala zgoda kad se Sebastian pridružio Carli i meni u ljubavnoj igri. Nakon duge predigre, u trenutku kad sam bio spreman ući u nju klečeći između njezinih raširenih nogu, odjednom sam postao svjestan nazočnosti nezvana gosta između mojih nogu. Kad sam pogledao dolje, blizu mog nabreklog uda, ukazalo se malo vragoljasto lice koje se guralo pokraj mojih testisa i puzalo potrbuške prema donjem dijelu Carlina trbuha glasno predući. Oboje smo umrli od smijeha i tako se završila ta neobična igra utroje.
To ne znači da je uvijek spreman biti sudionik u zabavi. Kao i ostale mačke, zna se smiriti kad mu je dosta. Tad se sklanja od našeg čudnog prozaičnog ponašanja i povlači u više sfere postojanja. Po svemu sudeći, danas se već povukao na mjesto gdje nema pristupa nama smrtnicima. To je više od arogancije. Postaje nedodirljiv i nedostupan. Kad sam čučnuo da ga pozdravim, Sebastian je izvio svoja vitka, kao ugljen crna leđa i frknuo na mene. To zaista nikad ranije nije učinio. Bio sam povrijeđen, zaprepašten, uvrijeđen.
“Sebastiane..!” rekao sam nježno.
Ovog puta mačak puhne na mene kao da sam nepozvan ušao u vlastitu kuću, kao da sam
neznanac, prijetnja ili neprijatelj.
Pokušao sam ga imitirati predenjem, ali sam od sebe samo napravio budalu. Sebastian se okrenu izvijenih leđa i uzdignuta repa, a zatim se udalji ukočeno, elegantno, otmjeno i dostojanstveno kao pijanac koji se pretvara da je trijezan.
Smiješno je koliko me je to pogodilo. Zaista sam se osjetio neprihvaćenim, čak odbačenim, i to na način za koji sam vjerovao da nije moguć. Pa ti si moja mačka, htio sam reći, ovo je moja kuća i sve ovo ovdje meni pripada. Tako se ne možeš ponašati prema meni.
Sebastian je to ipak uradio. Tko sam ja u biti?
Iako sam znao da će me to izjedati neko vrijeme, mogao sam se pretvarati da to ništa ne znači. Znao sam da bi u tome moja praznovjerna majka vidjela neki “znak”. Osjećao sam se odista neugodno u svjetlu svega što se dogodilo tog nemirnog dana. Pun sam bijesa.
Je li Sebastian osjetio ono što su propustili Gerald i Derek? Ili su se oni samo pretvarali? Jedino Johanna Sebastiana Bacha ne možeš nadmudriti. Ako njegova reakcija - koja je bila jasna da ne može biti jasnija - znači da mi je ogledalo jutros pokazalo pravu istinu, kako ću se onda s time nositi? Nije li ovo neka komedija i kako ću sve to izdržati? Ili je to stvarnost, moja vlastita, nova stvarnost? Što je to učinila od mene? Tko je to učinio?
Kad i kako ću saznati tko sam ? Tko sam bio? Tko još mogu postati?
U jednom trenutku poželio sam krenuti za mačkom. Moram nešto izvući iz njega, bilo potvrdu ili negiranje. Bilo što. Nešto. Međutim, on je otišao i neće se vratiti osim ako se sam ne odluči.
Moram se popeti do radne sobe. U gornjoj desnoj ladici širokog radnog stola modernog dizajna, pokrivena staklenom pločom, naći ću svoju osobnu kartu. Očito, to je vrlo glupo. Međutim, barem će me uputiti na neki trag. Na fotografiju koja će mi pokazati kakav sam bio. U mom novom poremećenom svijetu treba mi potvrda, neki dokaz. U ovom trenutku, nakon mačkove reakcije, sve bi bilo bolje od konfuzije u kojoj sam se našao. Kad sam stigao do drugog balkona i produžio prema katu na kojem se nalazi spavaća soba, začuh iza sebe jedva čujan šum. Zaustavih se i okrenuh.
Bila je to Silke. Vraćala se s bazena. Njezina plava kosa prekrivala je u neredu glatka, preplanula ramena. Bila je gola, za sobom je vukla ručnik za plažu jarkih boja. Boje su napadne i temeljne: crvena, žuta, plava. Prva mi je reakcija bila potražiti neki zaklon. Na trenutak sam zaboravio na mogućnost da se nalazi u kući. Očito, ni ona mene nije očekivala.
Vjerojatno zaslijepljena blještavim svjetlom, nije se zaustavila niti oklijevala, već je nastavila hodati pravo prema meni. Pjevušila je neku melodiju.
Zaustavila se tek kad je stala nogom na prvu stubu. Da, sad me je ugledala.
Na moje iznenađenje i zadovoljstvo, koje me je odjednom obuzelo, nije zauzela svoj
uobičajeno obrambeni stav.
Nije čak ni pomislila podignuti šareni ručnik da bi se pokrila.
Pogledala me je sa smiješkom na licu i izustila nešto napola kao “ispričavam se” ili
“zdravo”, ili je samo nastavila pjevušiti svoju pjesmicu.
Stao sam u stranu da je propustim.
Osjetih njezin miris dok je polako prolazila pokraj mene. Nije to bilo od ulja za sunčanje, šampona ili nečeg drugog čime je namazala tijelo ili stavila u kosu, već od sunca i njezine ženstvenosti. Bio je to miris svjetlosti.
Zaustavila se. Osjetio sam kako duboko i snažno udišem zrak, ne da bih zadržao taj miris u plućima, već da bih udahnuo nju.
“Vrlo si lijepa”, rekao sam. Iznenadio sam se koliko mi je glas bio miran.
Osmijeh se vratio na njezine izazovne punačke usne. Možda nije ni nestao. Iz blizine izgledaju malo nabrekle kao kod glumica za koje se sumnja da žele pojačati prirodni oblik usana na umjetni način. Ali kod Silke nema ničeg neprirodnog. Ona je prava slika prirodnosti, mladosti i ženstvenosti.
“Hvala vam”, rekla je skoro formalno.
Na trenutak sam očekivao - ona je Njemica - da će se pokloniti uz sagibanje koljena.
Umjesto toga ispustila je ručnik. Možda namjerno, a možda ne.
Instinktivno se sagnuh i podigoh ga. Ali umjesto da ga vratim, ja njime pokrijem svoja ramena. Sve se to događalo usporeno. Dok sam je slijedio uz stube, još jednom postah svjestan kako promatram nas dvoje iz vanjskog kuta, malo iznad, s visine.
Njezine oči - neobično plave boje, primjećujem - pozorno ispituju moje lice.
Samo na trenutak uhvati me panika. Ona me gleda. Ona me vidi kakav sam sad, kakav jesam.
Na njezinu licu ne primjećuju se ni šok ni negodovanje.
Podignuh ruku. Ona je prihvati svojim rukama.
Očaran gledam kako se sklapaju. Ruke su joj tanke i malene, ali mišićave, jake i bijele. Ono malo preplanule boje se ne računa. Ona je bijela. Mоја ruka je crna.
Pogledali smo se u oči. Podigoh njezine prste prema ustima da ih poljubim i osjetim im miris.
U tom trenutku ona reče:
“Vaša koža. Sviđa mi se kad je dodirnem i kako izgleda.”
Odjednom kao da se u meni nešto urušilo. Takvo što ne želim čuti. To nije trebala reći.
Pustih joj ruku. Svjestan sam kako ubrzano dišem i krenuh za njom gurajući ju ispred sebe uza stube. Izustila je nešto, možda je htjela nešto pitati ili prosvjedovati. Ali ja ne odustajem. Skoro divljački pritišćem njezina križa, baš iznad oble bjeline stražnjice. Guram je pred sobom.
Slijedim je do njezine prozračne sobice na kraju hodnika koji vodi od glavne spavaće sobe s pogledom na more koji se pruža unedogled. Njezina sobica gleda na gorski lanac koji se nastavlja dalje nego što oko može dosegnuti, do Cape Pointa, najjužnije točke kontinenta, i još dalje preko čarobnog modrila Atlantskog oceana, sve do Antarktika, do hladnog, bijelog svijeta apsolutne čistoće.
Pojam apsolutnog sve određuje.
Podignuo sam ruke i počeo otkopčavati prvo dugme na košulji, a zatim drugo. “Nemojte”, reče i skloni mi ruke, “pustite mene.”
Odgurnuh njezine ruke i prijeteći progunđah nešto kroz grlo. Ako to tražiš, to ćeš i dobiti.
Jebena bijela kučkice.
“Bitte”, čujem joj glas koji zastane u grlu kao jecaj.
Strgoh odjeću sa sebe. Košulju sam doslovno razderao. Bacim sve na pod.

Prvi put osjetih što se u meni događa. Nije to strast, požuda, ni ekstaza, već bijes. Strašni i razorni bijes. Jedine riječi koje mi jure kroz glavu i neprestano vrte u krug kao vrtuljak su: “Prokleti crni pastuše.”
Uski krevet koji pokriva bijela deka s resama izgleda nekako radosno i nevino. Hrpice časopisa i knjiga nalaze se na noćnom ormariću blizu kreveta. Čudno je što u trenutku pravog bijesa čovjek može uočiti iako odsutan duhom. Na vrhu je Hesseov Steppenwolf. (Kakva umišljenost. Što ona misli o sebi? Što misli o meni?)
Nakratko se okrene i skloni s kreveta bijelu deku s germanskom preciznošću, bradom pritisne jedan kraj i brzo i točno ga presavije u pravokutnik, zatim mi okrene leđa, sagne se - otkrivajući nakratko otvor među butinama - i pažljivo je položi na tepih crvene boje usirene krvi.
Nisam više u stanju obuzdati svoj bijes. Svaki njezin pokret bio je odmjeren i suzdržan kao da me želi izbaciti iz ravnoteže. Dok je još bila u sagnutom položaju, zgrabih je otpozadi i bacih na krevet.
Glava mi je puna nepovezanih slika: pijanca koji se ispovraćao na prozor mog auta, Geralda i Dereka sa zaštitnim kacigama, beskućnika. Njihovi kreštavi glasovi još uvijek odjekuju i bruje u mojoj glavi.Jou ma se swart poes. Lice mi ponovno gori od srama. Ove crnčuge misle da sve njima pripada.
Vodimo ljubav na uzanom krevetu. Vidim i pomno promatram svoje crno i njezino bijelo tijelo, svaki ud, svaki ugao, oblinu, udubinu, svaku kretnju, neke su usklađene, druge u grčevima koji postaju sve učestaliji, tučem je, nabijam, udaram, bijesno razvaljujem žestinom za koju nisam znao da postoji u meni, nasrćem na nju, jurišam, silom izmamljujem bespomoćne krikove iz njezinih usta koje se lijepe za moja, osjećam njezine rastvorene usne kako se gnječe uz moje zube i ne uspijevam se zaustaviti od divljeg zanosa koji me opsjeda, kojim smo oboje opsjednuti. Osjećam da sam iz nje izbio sve što je divlje, osjećam kako postaje bespomoćna, kako popušta i počinje stenjati. Dok se to događa, osjećam i vidim promjene na njoj, promjene na njezinu tijelu. U početku je uživala, prihvaćala sve s oduševljenjem, opirala se i izazivala - tako, tako, tako, jebi me, molim te jebi me, ja,ja, fick mich, fick mich - a onda se sve pretvorilo u bol i dok joj se na licu ukazuje strah, to pothranjuje moj bijes i pobuđuje još veću krajnost. Na čistom bijelom jastuku glava joj se okreće, čas lijevo, čas desno, nalik glavi lutke krpare iz koje je izvađena ispuna i dok osjećam sve veću snagu, bijes i mahnitost, ja gradim i lomim, uništavam i razaram bez početka i kraja, i sve sam to ja, ja, koji riče i bijesni, svemogući, koji uzima ovu ženu kao nijednu dosad, u svim mogućim i nemogućim pozama, u svaki tjelesni otvor koji mi se nudi nenamjerno ili neobuzdano, cmizdreći i ridajući, stenjući i slineći sa strašću u kojoj se ne raspoznaje ni bijes ni agonija, vrišteći kao stvorenje bez nade ili iskupljenja. Osjećam blizu uha njezino dahtanje i stenjanje. Dok sve ide prema klimaksu, ona se drukčije oglašuje. Počinje, a onda dugo ponavlja na njemačkom jeziku: Fick mich, mich, mich, mein Gott, mein lieber schrecklicher Gott, du bist... du bist, a zatim mijenja u nešto drugo, u prodoran vrisak iskrivljen od bijesa: jebi se, jebi se, o-odjebi..! Rušimo se kao iznemoglo klupko, ranjeni i opljačkani, mokri od sline, znoja i fluida što su ga ispustila naša tijela u konačnom mucanju, drhtanju i tihom stenjanju, izbačeni nakon brodoloma kao dvoje beživotnih utopljenika na daleku, pustu plažu, poslije apokalipse, na kraju svijeta, iza svih međa i granica, dok nam nad glavom glasno vrište prokleti galebovi. Malo potom uspjela se nekako iščupati iz kreveta s rukama punim ručnika svijetlih boja, s plahtom i komadima odjeće, a zatim izletjela iz sobe ostavljajući me u gluhoj tišini. (I u tom trenutku do mene odnekud dopire glas koji vrišti: Joti ma se swart poes!)
Puno poslije toga pođoh u kupaonicu u koju se ulazi iz spavaće sobe preplavljene popodnevnim svjetlom koje prodire kroz široki prozor. Trgnuh se kad ugledah svoj odraz u stiliziranom ogledalu. Opet isti šok, ponovno potvrda koja se urezala u moje misli.
Zakoračih pod tuš i otvorih mlaz vode do kraja. Dodir vode za moju izmrcvarenu kožu bio je skoro bolan, ali mi je prijao. Osjećam radost koja bi vjerojatno preplavila monaha kad bičuje samog sebe. Kad bi me samo ovaj snažni mlaz vode očistio i sprao s mene sve što u biti nisam ja.
Slike i sjećanja počinju se opet polako i naizmjenično probijati da moje svijesti. Što se
dogodilo? Što smo uradili? Što sam uradio?
Za Boga miloga, zašto?
Vaša koža, rekla mi je. Sviđa me se kad je dodirnem. Sviđa mi se kako izgleda. Sve je
počelo od tog trenutka.
Voda me zapljuskuje i teče po meni kao slap. Operi me, bit ću bjelji od snijega.
Postupno, dok toplina iz mene izvlači ono još malo preostale snage, postajem svjestan umora. Previše toga se dogodilo ovog dana. Ne zato što sam postao crnac, već stoga što ja nisam više ja. Zato što sam netko drugi. Ako ovako ostane, kako ću se s tim nositi ubuduće? Kakva će to biti budućnost?
Što se s njom dogodilo? Gdje je sada?
Ne mogu ostati pod tušem dok ona...
Užurbano i skoro bez daha počinjem se sušiti ručnikom. Onda se sjurih u hodnik
ostavljajući za sobom na tepihu još uvijek mokre tragove.
Nema je ni u njezinoj spavaćoj sobi ni u kupaonici. Nastojim je zvati, ali ostajem bez glasa. Na trenutak sam joj čak zaboravio ime.
Siđoh u prizemlje, povirih u svaki kut kuće i vrta, ali nigdje je nema. Njezin mali Renault
još uvijek stoji u garaži pokraj Porschea, kao neki siromašni rođak. Barem nije otišla.
Osim možda pješice?
Još jednom pregledavam cijelu kuću, ali ni znaka od nje. Samo sam umoran, umoran, iscrpljen i s jakom glavoboljom. Možda se Carla ubrzo vrati kući.
Moram se izvući iz ove situacije. Barem se mogu odmoriti.
Upravo sam se spremao ispružiti na našem velikom krevetu na koji je Alida poslije “jutarnje gimnastike” postavila besprijekorno nove plahte (je li to bilo jutros ili prije nekoliko sati?), kad mi nešto pade na pamet i krenuh hodnikom prema radnoj sobi koja se nalazi na donjem katu.
Sve je u istom stanju kao i prošle noći kad sam otišao na spavanje. Alidi ovdje nije dopušten pristup. Ni Carla se ne usuđuje čistiti ovaj prostor. Ako nešto treba, onda to uradim sam. Rijetko se dogodi, ali sam to uradim. Taj prostor pripada meni. Posljednje je to mjesto gdje ja mogu biti ja.
Tko sam ja?
Zato sam i došao ovdje. Nakon svega što se dogodilo, potrebna mi je neka potvrda. Požurih do velikog stola. Koža, nehrđajući čelik, staklo debelo centimetar.
Otvorih gornju ladicu na desnoj strani i tek onda se sjetih. Pa ja sam podnio zahtjev za novu osobnu iskaznicu. Bilo je to prije mjesec dana, nakon provale u kuću. Sam Bog zna kako je netko uspio ući u ovu utvrdu. Vjerojatno uz pomoć nekoga iz kuće (kućepazitelj i vrtlar, koji su godinama bili kod nas, dobili su otkaz, ali nikad nisi sasvim siguran).
Barem još mjesec dana proći će prije nego što dobijem novu iskaznicu. Odjel unutarnjih poslova nije na glasu po brzini. Zlovoljna raspoloženja zatvorim ladicu. Mogu potražiti putovnicu koja se sigurno tu negdje nalazi. Međutim, ona je na drugom mjestu, pod ključem. Svi naši dokumenti i mjesečni računi nalaze se u donjem dijelu kuće, u Carlinoj lončarskoj radionici, a to je njezin prostor.
Uostalom, osjećam se previše umornim da bih se sada time bavio. (Previše umornim da
saznam istinu?)
Vratih se u glavnu spavaću sobu.
Baš kad sam trebao ući u sobu, neki šum me natjera da se okrenem. Ugledah Silke kako izlazi iz svoje sobe na kraju dugog, širokog hodnika i sprema se sići dolje. Obula je bijele japanke, odjenula sasvim kratke hlače i bijelu majicu na pruge. Plava kosa nije bila skupljena u konjski rep. Kao da se ništa nije dogodilo. (Načas pomislih, bez veze: “Možda se i nije ništa dogodilo. Možda je to bio dio ludila ovog dana.”)
Još uvijek sam gol. U nedoumici potražili zaklon iza jedne velike Carline vaze. Možda me Silke još nije primijetila. Možda joj nije ni stalo.
U tom trenutku ona povikne:
“Zdravo!”
Nije to bio veseo pozdrav, više u jednoličnom tonu. Neutralan. Bolje i to od muka.
Prekasno.
Provirih iza vaze.
“Silke-?” pokušam nešto izustiti, ali glas mi zaškripi u grlu. “Idem po djevojčice koje su na satu glazbe.”
Brzo se sjuri niz stube.
Pričekah dok nisu zalupila vrata i dok nije krenuo njezin mali auto.
Uđoh u spavaću sobu, zatvorih vrata za sobom - djeca odavno znaju što to znači - i bacih
se na bračni krevet.

7.

Trgoh se iz sna ne znajući gdje se nalazim u tom trenutku i zbog čega sam u krevetu. Jedino sam svjestan da se nešto dogodilo, nešto naglo i silovito. Tad shvatim da je mačak (Sebastian) skočio na moja koljena, ne da mi se pridruži, već da me otjera iz kreveta. Prvo sam primijetio kako me gleda netremice. Oči su mu zračile neprijateljstvom. Ni najmanje ga nije briga što je surovo prekinuo moj san.
Kao kroz neku maglu zapuhnu me odlomci sna, bestjelesni, nepovezani, neuhvatljivi. Želim ih zadržati, odjednom mi to mnogo znači. Ako ne uspijem, gubim bitni ključ. Sve dok se Sebastian ne odluči ostaviti me s nedovršenim uspomenama, pod njegovim divljim pogledom ništa se suvislo ili određeno nije dogodilo i samo mi preostaje osjećaj nelagode i nezadovoljstva s primjesom tuge ili melankolije zbog nečega što mi je kliznulo iz ruke i nikad se više neće sastaviti u jednu cjelinu.
Znam da sam vodio ljubav s nekom ženom. Bilo je u tome nečeg predivnog, ali i jezivog. Sve više sam se približavao otkriću, rasvjetljenju koje je moglo promijeniti moj život ili svijet. O čemu je bila riječ? Žena, da, sjetio sam se, bila je Silke. Ili se samo sjećam što se dogodilo upravo pred san? Gdje je točno započeo san. Pripada li Silke stvarnosti prije sna ili
je bila dio sna?
Naprežem se, tapkam naslijepo, a kad sam bio na dohvatu, pokušavam razdvojiti neke mogućnosti iz sjećanja i sna. Silke je ostala samo u sjećanju. Da, toga se sjećam. Moje tijelo se nje itekako sjeća. Ali, ona je bila i dio sna. Jasno se sad toga sjećam. Vodili smo ljubav u ovom krevetu. Duboko u njoj moj prst cijelom dužinom istražuje unutrašnjost njezina rektuma. A onda - upravo tako - pogledah dolje i shvatih - to ipak nije Slike. To je Lydija. Ona Lydija iz prijašnjih godina, kad smo bili mladi i neodgovorni i ona... da, tako je. Onda, to više nije Lydija. Podigoh se na ruke, pogledah dolje, to nije žena već mačka. Velika mačka koja se podrugljivo osmjehuje kao mačka u Alisi u zemlji čudesa. Onda to više nije mačka, već Carla. Ne vodim s njom ljubav, nego masturbiram, a ona me bezizražajno promatra. Možda pokazuje samilost ili gleda upitno. Možda me osuđuje.
Čujem sebe kako kažem:
“Nisam to ja, nisam to ja, kunem ti. se, nisam to ja.”
U odrazu Carlinih očiju u ogledalu, ugledah sebe i shvatih - zaista to nisam bio ja. Netko drugi je vodio ljubav, ja sam bio samo promatrač, zasigurno, ne dio toga. Onda sam izgubio niti i ništa više nisam mogao povezati.
Negdje izvan sobe - na stubištu? u hodniku? - začuh šum koraka, glasove koji se
dovikuju, smijeh u arpeggiu, a onda zapovijed ušutkavanja: “ps”, “šš.” Djeca su se vratila kući. Čujem ih kako se približavaju mojim vratima. “Misliš da je tata kod kuće?” upita jedna djevojčica, vjerojatno Leonie.
“Ne ulazi unutra”, ušutkava je Francesca. “Ako je mama s njim, možda vode ljubav. Znaš da to obično rade kad su zatvorena vrata. Tada ne vole da ih se prekida.”
“Što bi bilo ako bismo ih prekinule?”
“Mogli bi se strašno razboljeti, na primjer od side, i umrijeti.”
Leonie glasno uzdahne:
“Onda ih je bolje ostaviti na miru. A tako bih im rado pričala o lekciji iz glazbe.” “Prilično je kasno, sigurno neće imati ništa protiv.”
“Ali, rekla si da ih ne smijemo prekidati.”
“Samo nedjeljom. U svakom slučaju, ljubav se ne vodi sredinom dana”, reče Francesca
oponašajući glas učiteljice. “To se radi noću, kad nitko ne vidi."
“Nije to baš zabavno”, prosvjedovala je Leonie puna iskustva svojih sedam godina.
“Ne radi se to iz zabave”, oštro je ispravlja Francesca. “To se radi da bi se dobile bebe.
Tako su i nas dobili. Ti to znaš, glupačo.”
“Hoćeš reći da su mama i tata to radili dva puta?” upita zapanjeno Leonie, glasom nekoga
tko ne vjeruje. “To je odurno.”
Preplavi me osjećaj topline prema djevojčicama i želja da ih zagrlim i pomilujem. Ali sad se ne mogu s njima suočiti, nikako u ovakvom stanju. Nisam bio spreman vidjeti šok na njihovu licu. Prije svega, gol sam. Osim toga, crne sam puti. Golotinja ne bi smjela biti neki problem, naviknuli smo hodati po kući bez odjeće. Ponekad, usred igre, našli bismo se svi četvero u kadi ili pod tušem. Međutim, danas sam se osjećao sputanim. Nakon onog što se dogodilo, bojim se da na mom tijelu ne pronađu tragove Silke, njezin miris, unatoč temeljnom tuširanju. Ipak, bez većeg napora i to se može popraviti, i dok se ispred vrata još uvijek odvijao razgovor, požurih se odjenuti ne birajući previše dijelove odjeće koji se slažu, što mi je inače bio običaj.
Ali, kako izaći na kraj s crnom bojom svoje kože? Dobro znam da djeca ništa ne ispuštaju iz vida, posebno moja djeca. Pogotovu kad je u pitanju nešto konkretno kao što je to boja kože. Skoro suočivanje s Carlom bit će dovoljno teško, ali s malo takta s njom mogu izaći na kraj. Drukčije je s ovim slatkim divljakušama. Koliko su nas samo puta dovele u nepriliku. Tata, zašto onaj čovjek nije zatvorio raspor na hlačama? Tata, slažeš li se da ona žena ima umjetne zube? Sama boja, koja može privući njihovu pozornost, nije u pitanju jer uvijek smo imali posjetitelje različitih vjera i boje kože. Kako očekivati da ne kažu što misle kad se suoče s ocem koji je preko noći promijenio boju kože? Ovo nije samo kušnja kao s Geraldom i Derekom ovog jutra, ovo je krajnji pokus lakmusovim papirom.
Odjeven, ali još uvijek bos, stajao sam iza vrata s rukom na elegantnoj okrugloj kvaki.
Sad ili nikad. Osjetio sam kako mi srce tuče kao u zaklana pileta. “Što misliš, da pokucamo?”upita Leonie s druge strane vrata. Zatvorih oči, duboko udahnuh i otvorih vrata.
Na trenutak zavlada tajac. Onda se baciše u moje naručje, Leonie se potpuno prepustila, dok se Francesca malo više ustručavala. (Njoj je deset godina, ide u viši razred i tako se i ponaša).
“Tata, vratio si se! Rekla sam joj da možemo ući u sobu!” poviče Leonie i zaroni lice u moj trbuh s takvim oduševljenjem da sam skoro ostao bez daha.
“Nadam se da te nismo probudili?” upita Francesca.
Pokušah se osloboditi mrseći njihovu kosu, crvenu i crnu. (Zašto tako izgledaju? Ova dva draga stvorenja. Zašto boja moje kože nije prešla na njih? Osim ako ovo nije opsjena. Ali, ako je tako..?)
“Naravno, niste me probudili”, kazah progutavši knedlu u grlu. Još uvijek ne vjerujem da me prihvaćaju bez ikakve rezerve. (Ali, što to znači? Kako to protumačiti?) Sjeo sam na krevet nasuprot njima. “Dobro, zašto ste tako ushićene?”
“Sudjelovat ćemo na koncertu!” najavi Leonie. “Obadvije”, razjasni Francesca. “Ja ću svirati Für Elise"
“A ja ću svirati uspavanku od...”, okrene se prema sestri, “kako se zove onaj čovjek?” “Brahms”, reče strpljivo Francesca, “u pojednostavnjenoj verziji.”
“Što ti to znači pojednostavnjena verzija?” upita Leonie. “Posebno napisana za malu djecu kao što si ti.”
“Ja nisam malo dijete. Tata! Reci Francesci, nisam ja više malo dijete. Svirat ćemo u Artscopeu. Zar tamo ne sviraju odrasli ljudi? Sam gospodin Hugo je ondje svirao. Više puta, ako se ne varam.”
“Derek Hugo”, razjašnjava Francesca, “naš nastavnik. Vrlo je dobar. Je li tako, tata?” “Jedan od najboljih klavirista u zemlji”, potvrdih. “Zato vas i šaljemo kod njega.” “Kad narastem jednog dana”, objavi Leonie, “udat ću se za gospodina Huga.”
“Oh, sigurno te je već zaprosio”, zajedljivo će obeshrabrena Francesca.
“Samo čekamo pravo vrijeme”, odvrati Leonie. “Po mom mišljenju, još sam previše
mlada. Ali brzo rastem, je li tako, tata?” “Prebrzo”, složih se.
“Ne možeš se udati za Dereka Huga”, podrugljivo će Francesca, “on već ima djevojku.” “Nema.”
“Ima.”
“Nema.”
“Ima, itekako.”
“On se samo zabavlja čekajući da porastem”, zajedljivo će Leonie.
“A tko je ta djevojka?” upitah.
“Zove se Nina Rousseau”, reče Francesca. “Ona je sopran, slavni sopran.” “Znači, ta Nina Rousseau?” upitah.
“Ti je onda poznaješ?”
“Cijeli svijet je poznaje”, rekoh. “Ili su čuli za nju. Izgleda da nije samo izvanredni
sopran, već i vrlo lijepa žena.”
“Kad odrastem”, brzo se umiješa Leonie, “neću samo svirati klavir, bit ću isto tako prekrasan sopran. Do tada će ova druga ostarjeti i poružnjeti, on će je ubiti i oženiti mene.”
Francesca prezirno dobaci bez imalo dostojanstva:
“A što ako ona prvo ubije njega?”
“Neću joj dopustiti”, poviče Leonie. “Rekla sam, ja ću se udati za njega!”
“Pokušajmo to srediti bez nepotrebna nasilja”, upletoh se. “Znate što, kad dođe to vrijeme, porazgovarat ću s Derekom Hugom i Ninom Rousseau i sve će biti riješeno na miran način.”
U daljini se začulo kako netko s treskom zatvara vrata automobila.
“To je mama!” poviče Leonie. Svi planovi za udaju su zaboravljeni. “Vratila se kući!” Potrčala je van i skoro pala preko Sebastiana koji se arogantno zadržao na vratima,
namjerno okrenutih leđa.
Francesca se isto tako okrenula da pođe, a onda me bespomoćno pogleda i opet se vrati.
Njezine velike zelene oči bile su ispunjene suzama.
“Što je, srce?” upitah i privukoh je k sebi.
Počela je govoriti, ali zbog prevelika uzbuđenja nije u stanju izgovoriti ni riječ. Konačno zaplače i sva u suzama nasloni se na mene.
“Molim te, tatice, nemoj nikome reći, ali i ja se želim udati za gospodina Dereka Huga.
Nemoj dopustiti da mi Leonie to učini.”
“Obećavam, svi ćemo zajedno sjesti i pronaći rješenje koje svakome odgovara.” “Kakvo rješenje?”
“Mogle biste se izmjenjivati”, rekao sam nasumce. Pogleda me ozbiljno, a onda upita polako s nevjericom: “Zar se to može?”
“Mnogi to čine, ljubavi. Samo, zadrži to za sebe.”
“Nisam baš sigurna.” rekla je. Onda me pogleda. “Ali, ti ćeš nešto smisliti?” “Hoću, naravno.”
“Obećavaš?” “Obećavam.”
Poljubi me i razmaže suze po mom licu. Ipak deset godina nije daleko od sedam. Onda
užurbano potrči za Leonie.
Ja sam ostao suočen sa svojom sudbinom.

8.

Dok su se približavale, čuo sam njihove glasove iz prizemlja. Mali vrtlog glasova. Glasovi djevojčica bez prestanka žubore; istodobno zahtijevaju da se čuju obje verzije priče o glazbenim lekcijama koje su imale tog popodneva. Povremeno bi nastao tajac zbog Carlina komentara ili neke primjedbe. Kad su stigle na pola puta, djeca su se, po svoj prilici, odvojila
od Carle i vjerojatno otišla na kupanje. Zamišljam kako njihova blistava tjelešca poput vidre kližu i poskakuju u bistroj vodi. (Nakon nekog vremena čujem kako bučno uz vrisak traže ručnike jer su vjerojatno skočile u vodu ne trudeći se odjenuti kupaće kostime.) U tom trenutku zaželio sam biti s njima ili na nekom drugom mjestu, samo ne ovdje, u spavaćoj sobi u iščekivanju Carlina dolaska.
Što će reći kad me vidi? Što ću ja reći?
Trenutačno sam se više pitao što ću ja reći. Nitko nije imao primjedbu na moj promijenjeni izgled: ni Gerald, ni Derek, pa čak ni djeca. Osim Silke, na neki način. (Vaša koža. Sviđa mi se njezin izgled.) To ne kazuje kako ju je ranije vidjela. Koliko je drukčije reagirala od ljubaznih i korektnih djevojaka koje su se prije brinule za našu djecu. Zbog toga sam u tom trenutku bio uznemiren i ustrašen. Je li moguće zamisliti kako će izgledati naše zajedničko popodne kad me uskoro ugleda? Ne mogu biti onakav kakav sam bio. Nije me uznemirio sam čin izdaje, već činjenica da se u meni nešto promijenilo. Nisam više osjećao dodir s onakvom osobom kakva sam bio. Nisam više bio siguran kako reagirati, opažati, misliti. Nije u pitanju samo boja kože. U pitanju sam ja. Sama jezgra mog bića. Na kraju krajeva, zar nije uzrok moje zbunjenosti to što sam ostao bez jezgre, nečega što me određuje, što određuje tko sam?
Možda, a zbog toga je moj nemir još veći, možda nikad nisam imao ono što se naziva jezgra, što se zove “ja”. To je bilo tek ustaljeno pravilo, način razmišljanja, što je bilo u skladu s mojim životnim okolnostima. Od jednog do drugog životnog trenutka možda sam uvijek bio nešto fluidno, u pokretu, između ovdje i ondje, nikad na jednom mjestu, nikad netko koji za sebe može reći - “ja”.
Kako li sam samo brižno i pomno za vrijeme studentskih dana planirao što ću biti, odnosno što bih mogao biti jednog dana, bez želje da koga povrijedim, sklon ugoditi svakom tko mi jednom može koristiti ili učiniti uslugu. Puzao sam od školjke do školjke, poput raka samca, od osobe do osobe, poput kameleona. Nakon toga, kad bih jednom pronašao svoj kutak u solidnoj i uglednoj tvrtci, i dalje bih puzao od klijenta do klijenta pretvarajući se u ostvarenje njihovih očekivanja, želja, naloga i zahtjeva. Vjerovao sam da trebam biti čovjek koji se kreće po ravnoj crti, arhitekt nečega što se može predvidjeti, o čemu nema dvojbe. Međutim, duboko u sebi, tko sam bio, tko sam, dovraga, ja?
Sjećam se jedne rasprave s Carlom. U biti, to se dogodilo netom mi je poklonila ogledalo u stilu art nouveau u obliku djevojke lepršave kose koja drži harfu. Vjerojatno kad sam radio na projektu Claremont Heightsa. Kakvo čudo od zgrade (ako mogu sam zaključiti) kod koje se sva četiri ulaza otvaraju u novi prostor, novu vrstu prostora, u prostor koji se bez prestanka mijenja kao u snu.
“Što pokušavaš stvoriti?” upitala je Carla. “Što pokušavaš reći?
“Možda ne želim ništa reći”, odgovorio sam u šali. “Samo pričam priče pomoću svojih zgrada.”
“Jesu li to priče koje klijenti žele čuti? Ili su ono što ti u sebi zamišljaš?” “Ima li neke razlike?” upitao sam još uvijek spreman na šalu i zadirkivanje.
“Rado bih željela saznati tko si”, rekla je odjednom ozbiljno, tonom upornijim nego što
joj je prilika davala za pravo. “Htjela bih znati s kime sam u krevetu kad vodimo ljubav.” “Ja sam mnogo ljudi”, rekao sam.
“Nimalo originalno”, odgovorila je ljutito.
“Naravno da je originalno. Upravo sam to izmislio.”
“Ne, nisi. To je napisao Walta Witman prije više od sto godina.” “Nikad nisam čitao Walt Witmana.”
“Morao si”, prosvjedovala je, “ovakvo što ne pada s neba.” “Tko zna?” ustrajao sam. “Zar sve priče tako ne nastaju?” “Nipošto!” bila je uporna. “Priče nastaju iz drugih priča.” “Onda nigdje nema originalnosti.”
“Zar je to važno? Možda je naša ideja originalnosti precijenjena. I nimalo originalna.” “Zar ovo nije originalno? Ove oči, ova usta, ovaj dah koji udišeš, ova divna riđa kosa.” “Imam bakine oči, očeva usta, zrak koji udišem udisale su već stotine i tisuće ljudi,
stabala i cvjetova. Moja kosa je kosa moje majke.”
“Dođi me poljubiti”, rekao sam i primio je u zagrljaj. Pokušala se oduprijeti, ali je popustila pod mojim poljupcima i vođenje ljubavi, koje je slijedilo, kao da je potvrdilo sve što je dobro na ovom svijetu.
Međutim, poslije, dok smo zajedno ležali, a moje lice bilo zaronjeno u riđe stidne dlake, odjednom se nalaktila, zamišljeno prelazeći prstom preko mog lica, mojih ruku, prsiju, trbuha, mlohava penisa, i upitala me s žestinom koja me je zatekla:
“Steve, tko si ti? Znam, ljubavnik si mi, suprug si mi i sve što je za mene najvažnije u životu. Ali, u biti, tko si ti? Molim te, reci mi!”
Vrtlog misli nastoji se probiti iz moje glave. Ne uspijevam ih obuzdati. Radi se o potrebi za razumijevanjem. Ne samo sebe samog, već i svega što sam bio i svega što ih povezuje. Kontinuitet mi nedostaje. Bez toga sam izgubljen.
Preplavljen uspomenama prišao sam širokom prozoru s pogledom na more. Nema ničeg materijalnog: nema vodene površine, nema plaže, nema manjih ni većih skupina stabala, nema kuća, sve se svodi na boju, čistu boju, linije i plohe, oblike, na scenu kojom nije moguće upravljati.
“Steve”, začuh iza sebe njezin glas.
Premda sam taj trenutak čekao cijelog tog dugog i nemirnog dana, kao prizvuk svim mojim mislima i sjećanjima, zvuk njezina glasa bio je šok za mene. Nakon svih dvojbi, izbjegavanja i straha, konačno sam se morao suočiti s jednostavnom činjenicom da se nalazi tu, sa mnom, nasuprot mene.
“Ljubavi”, rekao sam pitajući se odsutno, kao da se opet nalazim podalje od sebe, zbog
čega mi glas zvuči malodušno.
“Jesam li mnogo zakasnila?” upitala je prilazeći bliže.
“Nipošto, da budem iskren, zaspao sam i izgubio pojam o vremenu.” “Dobro. Onda se ne duriš niti ljutiš.”
“Zar sam ikad bio ljut na tebe?” “Češće nego što misliš.”
Nasmijala se. Osjetio sam njezin miris. (Može li ona osjetiti moj miris?) Prišla je još bliže, sasvim uz mene, i upiljila se u moje lice.
“Zašto, zašto me tako gledaš?” usudio sam se upitati, ali tek nakon nekog vremena, kad je
šutnja već mogla postati nepodnošljiva. (Sad će mi reći.)
“Znaš, kad te ponekad pogledam, uhvati me čudan osjećaj, kao da te nikad prije nisam
vidjela, kao da te vidim prvi put.” “Što danas vidiš na meni?”
Čovjeka koji te je iznevjerio? Supruga koji je pod tvojim krovom vodio ljubav s drugom
ženom? Potpunog neznanca? Crnca?
“Volim te, Steve”, rekla je.
“Reci mi nešto”, upitao sam u naglom nastupu žara, “barem nešto.” “Što?”
“Što vidiš ovdje?” Ispružio sam ruku i pritisnuo njezina prsa.
Carla je bacila pogled na moju ruku, na moje lice i ponovno na ruku. “Naravno, tvoju ruku”, rekla je.
“Kakva ti se čini?”
“Snažna ruka, lijepa oblika. Ruka kojoj vjerujem. Ruka koja mi godinama čini lijepe stvari.”
“Je li to sve?”
“Zar to nije dovoljno?”
Poljubila mi je ruku, primila je u svoje ruke i priljubila na svoja prsa.
“Nemoj se mnogo nadati. Podsjećam te, nemamo baš mnogo vremena. Večeras izlazimo, jesi li zaboravio? Još se moram tuširati i pripremiti.”
“Mogu čekati”, rekao sam pokušavajući se osmjehnuti s olakšanjem, kao da sam se
oslobodio nepodnošljiva tereta.
Sad nije bilo moguće voditi ljubav. Ne, nakon ovog popodneva. Ne znam kako ću ovo
prebroditi, ali pokušat ću, samo da od mene ne očekuje da se večeras dokazujem sebi ili njoj. Istodobno nisam mogao odustati. Sad smo se u to uvalili i moramo preživjeti, ma gdje nas to odvelo.
Još uvijek smo se držali. Gledao sam je pravo u oči, te tamnozelene oči u savršenom
kontrastu s njezinom kosom.
“Reci mi”, rekao sam nježno, “jesi li ikad požalila što si se vjenčala za mene?”
“Mnogo puta”, rekla je nestašno. “Svaki put kad mi se neki muškarac nabacuje, pomislim
kakva sam prokleta budala. Ali sad je kasno za promjenu, slažeš se?”
“Carla, ozbiljno te pitam”, bio sam uporan. “Kad si se udavala za mene, je li ti ikad palo na pamet da je moglo ispasti ovako?”
“Kako misliš ‘ovako’?” upitala je. “Imamo dvoje prekrasne djece, dobro živimo. Što nam
više treba?”
“Je li sa mnom..” pokušao sam pronaći riječi, ali nije bilo lako, “je li ti sa mnom onako
kako si očekivala. Jesam li te ikad razočarao?”
“Razočaranje je sastavni dio dobrog braka”, rekla je. “Važno je kako ćeš to kasnije nadoknaditi.”
“Zaista ne želiš odgovoriti?”
Bio sam svjestan da preklinjem, ali nisam to mogao otvoreno priznati.
“Steve, nisam baš sigurna što od mene tražiš.”
“Živimo u zemlji gdje je uvijek bila važna boja kože”, rekao sam i odvratio pogled, “to je
uvijek bilo presudno. U svemu i na svaki način.” “Jesmo li sad prešli na politiku?”
“Razgovaramo kao dvoje ljudi. Mi se volimo. Moram znati.” “Ali, što to želiš znati?”
“Rekao sam ti: boja.”
“Ovo je sad nova zemlja. Ništa više nije isto.”
“Je li baš tako? Jesmo li sigurni? Jesi li ti sigurna?” “Toliko smo puta o tome razgovarali”, uzdahnula je. “Jesmo li? Jesmo li zaista?”
“Steve”, obujmila je moje lice rukama, divnim, nježnim bijelim rukama prekrivenim
sitnim pjegama, i natjerala me da joj pogledam u oči, “pobogu, što te danas muči?” “Bijela i crna boja”, rekoh joj u lice, “o tome se pitam.”
“Steve, svijet u kojem živimo je siv ili šaren. Izaberi što ti odgovora. Na kraju to je ono
što je važno. Oko toga se slažemo. Je li tako?”
“Ne govorim o svijetu oko nas. Govorim o nama. O tebi i meni.”
“Ja isto tako. Vjerujem da smo se složili oko toga. Mi smo ono što jesmo. Ne želimo biti drukčiji. Ovako smo sretni. Uvijek smo se pokušavali prilagoditi drugima i svakome dati prostora. Neće nas slomiti nikakva krivnja, stvarna ili izmišljena. Spremni smo preuzeti odgovornost, a ne snositi krivnju.”
Nastala je duga stanka. Oči joj nisu ni trepnule. Naposljetku je progovorila: “Ovo nam je uvijek bilo dovoljno. Neka tako i ostane.”
Carla je podigla glavu i poljubila me.
“Idemo.”
Sjeo sam na rub kreveta pokušavajući uzaludno odijeliti ono što smo rekli od onoga što nismo rekli. Promatrao sam kako ide prema drugom kraju sobe, kako se okreće na pola puta i otkopčava bluzu. Spustila ju je na stolicu koja se nalazila pokraj stiliziranog toaletnog stolića, stavila ruke iza leđa i vješto otkopčala grudnjak, potom se sagnula prema naprijed da oslobodi dojke. Stegnulo mi se grlo od njihove neokaljane, ranjive bjeline. Ona je to osjetila: primijetio sam kako joj se bradavice ukrućuju. Onda je otvorila patent uskih crnih hlača i oslobodila ih se jednim udarcem noge. Podignula je jednu nogu, zatim drugu i crvene gaćice su skliznule na pod. Njezina odjeća ležala je razbacana nasred sobe.
Stala je ispred mene s rukama na bokovima i bacila pogled na mene.
“Promatraš”, rekla je.
Nije to bila optužba niti pitanje, tek obična primjedba.
“Da, promatram.”
(Uspoređujem li ja, možda i nesvjesno, Carlino tijelo, kako ga sad vidim, sa Silkinim koje sam vidio ovog popodneva?)
Na trenutak kao da je bila u nedoumici. Napola se okrenula, a onda vratila natrag.
Otvoren, jasan pogled obasjao joj je lice.
“Samo izvoli”, rekla je. “Sve je tvoje ako si spreman pričekati.”
Otišla je u kupaonicu i sljedeći trenutak začuo sam kako snažan mlaz vode zapljuskuje
njezino tijelo.
Nakon toga vrijeme nas je odvelo na drugu stranu. Oboje smo se pripremili za večernji izlazak. Djevojčice smo sreli u blagovaonici gdje im je Silke poslužila večeru. (Povukla se u svoju sobu netom smo ušli da je zamijenimo.) Kad su djevojčice legle u krevet, pročitao sam im jednu priču. Bilo je i grljenja, hihotanja, trčanja po sobi, skakanja po krevetu. I na kraju se potres u našem domaćinstvu smirio.
Telefon je zazvonio upravo kad smo se Carla i ja spremali izaći. “Ti se javi”, rekla je Carla.
Bila je to Lydija. Prilično smušena.
“Steve, ispričavam se”, rekla je. “Svjesna sam da to nije nimalo lijepo, ali možete li nam oprostiti ako otkažemo večeru?”
“Naravno, nema problema”, umirio sam je pokušavajući dokučiti što je uzrok tome. “Ali zbog čega, nešto se dogodilo?”
“Nije, ništa, nije ništa”, rekla je, “barem tako vjerujem. Nadam se da nije ništa. David se još nije vratio kući i ne mogu ga pronaći. Trebao se vratiti iz radnje s namirnicama, ali još se nije pojavio. Čekala sam koliko sam mogla, a sad je već kasno.”
“Jesi li ga pokušala dobiti mobitelom?”
“Nema mobitel. Godinama ga nagovaram, ali on odbija. Kaže da mu smeta kod slikanja.” “Uvijek ga može isključiti, zar ne?”
“Naravno, ali ne voli da ga smetaju.” “Hoćeš li da ga potražim?”
“Ne, nije potrebno, sigurna sam da je sve u redu”, zastala je. “Već sam javila policiji - znaš koliki je danas kriminal, nigdje više nisi siguran - ali nisu mi mogli pomoći. U biti, prema meni su se vladali - nakon što su me pustili čekati preko deset minuta - kao da sam gnjavatorica.”
“Mogu li ja ikako pomoći?” “Stvarno ne.”
Osjetio sam kako se trudi.
“Znam da će sve biti u redu. Vjerojatno ga je zadržalo slikanje. Ti znaš kakav je kad se zanese. Vratit će se. Na žalost, kasno je za večeru. Zato - možda neke druge večeri. Mnogo mi je žao zbog ovoga.”
“Ne brini. Naravno, i nama je žao. Ali možemo to odgoditi.” “Svakako. Steve, hvala ti.”
Zastao sam na trenutak. Onda sam upitao:
“Lydija, jesi li zaista dobro?”
“Naravno. Molim te, nemoj više misliti na to”, davna, skoro zaboravljena toplina osjetila
se na tren u njezinu glasu: “Doviđenja, Steve.” “Doviđenja, Lydija.”
Carla je iz daljine slušala razgovor. “Znači, David je nestao bez traga?” “Ona misli da se zadržao u atelijeru.”
“Možda je našao novog modela”, našalila se. “David nije taj tip čovjeka.”
“Bojim se da nije”, pogledala me je. “Što ćemo sad? Spremili smo se, a nemamo kamo ići.”
Slegnuo sam ramenima.
Prišla mi je, nakratko se stisnula uz mene. “Imam nekoliko prijedloga.”
Mnoge noći prije - i to vrlo često - smjesta bih reagirao. Međutim, ove večeri uhvatio me
strah na tu pomisao. (Otkrit će, ne smijem to dopustiti. Nikako večeras.) “Onda, što ćemo?” upitala me promuklim glasom.

9.

Bila je to mala obiteljska restauracija u Oranjezichtu. Carlin prvi izbor bio je Blues u Camps Bay u, zatim The Restaurant u Green Pointu ili Pet mušica dolje u gradu. Međutim, ja sam se naježio i od same pomisli na sve što miriše na gužvu ili što je previše napadno. Nisam joj mogao najbolje objasniti pravi razlog, ali prihvatila je moje donekle pretjerano obrazloženje o iscrpljenosti nakon posebno grozničava dana (što je, ruku na srce, bilo istina). Tad se ona sjeti restauracije Chez Alice, u vlasništvu jedne švicarske obitelji, gdje je nedavno imala intervju za svoj časopis.
Dok smo se vozili u srebrnom Volvou, Carla je prebirala po radiju. Ničeg posebnog, osim nekoliko postaja s glazbom koja bi odvratila od slušanja svakoga preko trinaest godina. U jednom pregledu vijesti predsjednik Mbeki podizao je glas protiv svih onih koji svojom izjavom da se kriminal oteo nadzoru narušavaju ugled svoje zemlje. On je tvrdio da je situacija potpuno pod kontrolom.
“Dobro je to znati”, rekla je kratko i ugasila radio.
Nakon što smo napustili Somerset Road, u Buitengrachtu smo skrenuli prema planini, a onda ponovno produžili nizbrdo i skrenuli prema De Waal Roadu. Malo poslije parkirali smo auto i pješice krenuli prema ulazu s prigušenim svjetlom. Restauracija Chez Alice smještena je u predvorju jedne stare crkve.
Ušli smo kroz prolaz neobična izgleda u futurističkom ili art nouveau stilu koji je odudarao od ostatka objekta. Činilo nam se da prolazimo kroz kićeni okvir ukrašen sugestivnim visokim i vitkim oblicima koji podsjećaju na razgoljene vile ili figure iz Kama Sutre, ili glazbene instrumente. Kao da smo ušli u drugu dimenziju, drugi svijet. Nakostrušio sam se.
“Pitam se koji je arhitekt ovo sprčkao”, promrmljao sam.
“Obećaj mi da nećeš ponovno napadati druge arhitekte u gradu”, procijedila je kroz zube.
Slegnuo sam ramenima. Uhvatio sam je za lakat i pomirljivo se nasmiješio. “Barem nema
opasnosti da ovdje sretnemo nekog poznatog”, rekao sam.
Međutim, ispostavilo se da smo tu zatekli nastavnika klavira naše djece, Dereka Hugoa, sa sopranisticom koja je bila opasnost za Leoniene bračne izglede, Ninu Rousseau. Morao sam priznati da je izvanredno lijepa. Vrlo visoka žena, neobično visoka za pjevačicu, duge, zapanjujuće plave kose koja se spuštala do sredine razgoljenih leđa, izražajnih ruku (uvijek sam bio slab prema senzitivnim ženskim rukama, one su mi prizivale lascivne i tajne zagrljaje, a te večeri, naravno, nisam mogao ne sjetiti se Silke). Na sebi je imala dugu modru haljinu s dubokim izrezom oko vrata čiju je ljepotu naglašivao akvamarin na predivnoj tankoj ogrlici od zlata. Hugo nas je pozvao rukom, upoznao sa svojom pratiljom - nakon nekoliko izgovorenih riječi mogao sam zaključiti da zaista ima predivan glas - i ponudio da sjednemo za njihov stol. Primijetio sam da je Carla bila voljna pristati. Međutim, nisam bio raspoložen za društvo, a i stekao sam dojam da bi njih dvoje glazbenika više voljeli ostati sami.
“Ovo nije dobro”, izjavila je Carla kad smo sjeli za naš stol, sasvim straga.
“O čemu govoriš?”
“O toj ženi s Derekom Hugom.”
“Ženi koja je upravo zadala smrtni udarac Leonie?”
U nekoliko riječi upoznao sam je sa situacijom, ali ispalo je da je već upoznata. “Pustimo Leonie na stranu”, rekla je Carla, “osjećam da ova žena ne donosi ništa dobro.” “А zbog čega? Držim je vrlo lijepom, čak prelijepom.”
“Ne vidim u njoj ništa posebnog.”
Carlin odgovor mi je zvučao nepotrebno jetkim.
“Zašto si onda bila spremna prihvatiti Derekov poziv da im se pridružimo?”
“Zbog radoznalosti”, rekla je s iskrenošću koja mi je bila simpatična. Onda je to odbacila
pokretom riđokose glave. “Možda sam htjela ispitati zbog čega se pališ na nju.” “Samo sam rekao kako izgleda.”
“Otkad je izgled kriterij za talentiranost?”
“Koliko sam čuo, ona je jedna od najboljih soprana u zemlji.” “U zemlji slijepih.”
“Carla, zaista mi se čini da pretjeruješ, ja mislim da je Nina Rousseau lijepa i talentirana.” “Ti si muškarac.”
Neugodna stanka.
Ponovno sam pokušao:
“Ima nečega u njezinim očima..”
“Što je to u očima?” upitala je ratoborno.
“To su oči pune tajne, egzotične, u njima tinja vatra. A tek taj sanjarski pogled.”
“Kao u psa koji kenja”, nasmijala se podrugljivo. “Ako mene pitaš, oči su joj kao u vještice. U njima se nazire jedna luda žica.”
“Carla, sad već postaješ smiješna. Ili si možda ljubomorna?” “Samo sam radoznala.”
Iz večernje torbice, koju uvijek nosi sa sobom, izvukla je malu bilježnicu. “Trebala bih s njom napraviti intervju za naš časopis.”
Nešto je zapisala.
“Jesi li znao da naokolo kolaju neke mračne priče iz njezine prošlosti?” “Kakve priče?”
“Nisam baš sigurna. Pokušat ću sutra saznati. Ali zaista se radi o strašnim stvarima.” “Carla, hajde molim te. To su priče iz trač-rubrike. Vjerovao sam da se baviš stvarima
koje zahtijevaju veći izazov.”
“Raspitat ću se”, rekla je i otvorila veliki jelovnik koji je konobar stavio ispred nje.
“Naručimo. Čula sam da je ovdje vichyssoise (juha od krumpira i poriluka) da umreš.” “Onda umrimo zajedno. Nakon toga proslavit ćemo uskrsnuće.”
Kako smo mogli očekivati da će za nekoliko sati sve ispasti drukčije?
Večer je tekla poput širokog mirnog potoka koji je u jednom trenutku skrenuo, a potom stvorio mali vrtlog. Osjećao sam kako mi pritisak popušta. Sjećanje na događaje tog dana polako se udaljivalo, gubilo na oštrini - čak ni Silke nije više izgledala stvarna; vjerojatno se povukla u područje snova, čežnje i neostvarenih želja iz kojeg se pojavila - i nije više smetalo ravnomjernom tijeku naše večere i opuštenom razgovoru. Pojavilo se nekoliko novih gostiju koji su sjeli na označena mjesta. Gosti za drugim stolovima, koji su prije došli, završili su s jelom, zatražili račun i napustili restoran. Na trenutak se na njima zadržalo svjetlo iza smiješnog okvira ulaznih vrata, a onda su nestali u mraku poput crteža koji je netko iznenada izbrisao.
Kad bih povremeno bacio pogled na svoje ruke gledajući kako rukuju priborom za jelo ili miruju na stolnjaku, tek tada bih se sjetio svog lika u ogledalu koji me je tog jutra prestravio u kupaonici. Taj događaj nije izgubio na oštrini, ni sa čim se nije mogao stopiti niti utonuti u san. Proći će još neko vrijeme prije negoli se na to priviknem. Ako se uopće priviknem. Kradomice sam bacio pogled oko sebe i napravio inventar ljudi koji su sjedili za ostalim stolovima. Svi su bili bijelci. Neobično za Cape Town. Vjerojatno sam u restauraciji bio jedini čovjek crne puti. Da, ukoliko sam crnac. Još uvijek sam zbog nečega bio zabrinut, ne samo zbog činjenice što sam crne boje, već zbog nedoumice radi li se o nekoj obmani. Zbog toga je moje sjećanje na to jutro još uvijek zadržalo takvu svježinu.
Čvrsto sam stisnuo zube. Radim na tome. (To kažu i stručnjaci elektrane Koeberg kad nestane struje. Uvijek rade na tome, a nikad ne riješe problem.) Morao sam na trenutak odvratiti pogled od svojih ruku. Bit će mi lakše ako stalno ne mislim na to. Moram i hoću. Bio sam uvjeren da mi je već lakše nego prije. Možda sam konačno stvorio čvrstu - odviše čvrstu?
- odluku da se počinjem nositi s tim.
Večer je postajala potvrda ne samo tog našeg dana - koji smo proveli zajedno ili odvojeno
- već života koji smo zajedno dijelili, zbog stapanja naših odvojenih životnih priča, načina na koji smo se naučili zajedno živjeti, zajedno proživjeti. Ostali smo bez starih prijatelja, bivših
ljubavi; neki su emigrirali, drugi se postupno izgubili ili, posljednjih godina, iznenada nestali zbog neke vrste nasilja. (Sjećam se što je Derek nedavno izjavio na jednom sastanku: “Prijatelju moj, ova zemlja nije za slabiće.”) Zatvorili smo se kao morske vlasulje da bismo zaštitili ono što dijelimo, da bismo se posvetili svojoj djeci.
Carla je u jednom trenutku ustala i otišla prema zahodu. Ja sam u dva navrata izašao van
provjeriti jesu li kola na mjestu. Ovih dana nikad se ne zna.
Popili smo espresso i posljednje piće, Carla vino iz Constance, ja porto.
Primijetio sam kako se Derek Hugo i njegova plavokosa pratilja, sjedili su za malim stolom blizu ulaza, spremaju poći. U malom priručnom ogledalu provjeravala je šminku na usnama, dok je on pipao džep na jakni, vjerojatno da provjeri je li mu lisnica na mjestu.
Pomislio sam, da je to bio znak i za nas i odgurnuh stolicu.
“Dobro, idemo li?”
“Popijmo još jedno piće?”predloži Carla na svoj impulzivni način. “Možemo ga popiti kod kuće prije spavanja.”
“Dobro”, reče, a oči joj zločesto zaiskre. “Goli, u krevetu? Svakako.”
U tom trenutku sve se promijenilo.
Skupina ljudi, koja je upala kroz prednja vrata i jurnula unutra uz veliku galamu, vratila nas je stvarnosti. Malo zatim pet ljudi se razdvojilo i raširilo po restauraciji. Na glavi su nosili žućkastosmeđe navlake preko očiju, zatim dizajnerske traperice, majice s kratkim rukavima ili džempere i tenisice marke Nike. Nije se radilo o ljudima bez posla ili novca koje tjera nužda. Ovo je nova Južna Afrika. To su razbojnici koji mirišu na skupi losion poslije brijanja.
Posvuda je nastao kaos. Neki gosti počeli su skakati, prevrtati stolice, posrtati preko stolova. Žene su kričale. Sve se odvijalo usporeno kao na filmu. Film je bio loš. Nije bio za preporuku. Samo se čuo vrisak i galama pridošlica i gostiju.
Odjednom u toj gunguli odjeknu dva-tri pucnja. Tek tad smo shvatili da su sva petorica bila naoružana. Osim jedne poluautomatske puške, uglavnom su to bili pištolji. Za jedan tren nastade potpuna tišina. Jedino su neka žena srednje dobi, odviše našminkana lica i grozne frizure, nastavila hihotati i cmizdriti kričavim monotonim glasom kao komarac:
“Božemojbožemojbožemoj.”
Jedan iz bande, s navlakom na glavi, povukao se prema ulazu koji se nalazio preko puta našeg stola. Napravio je pokret prema vratima. Hitro kao mačke dvojica prođoše blizu njega i uz tresak zatvoriše vrata.
Čovjek s puškom, vjerojatno glavni među njima, podigne oružje u zrak jednom rukom.
Bila je to naizgled AK-47.
“Svi zajedno...!” vikne. “Hej, svi zajedno..”
Nitko se nije pomaknuo. Uperio je pušku prema dolje.
“Na pod!” vikne. “Svi zajedno na pod. Na spavanje.” Nastane komešanje, svi smo polegli po podu. Kao klinci kad se igraju na nekoj zabavi. Svi pokušavamo biti prvi koji će se ispružiti po podu. (Vidi kako sam poslušan dečko!)
Sve misli kao da su se skamenile. Nisam bio u stanju ni registrirati što se događa. U glavi
mi se neprestano ponavljala glupa rečenica: “To je to. To je to.”
Na trenutak se ništa nije dogodilo. Petorica su se tiho dogovarala. Nesumnjivo, sudbina nam se krojila njihovim došaptavanjem u toj tišini. Jedino smo čuli nalog koji je stalno odjekivao iznad naših glava: “Spavajte! Spavajte!” I dalje su se došaptavali. Odakle ova neusklađenost? Zar nisu ranije sve detaljno isplanirali? U ovakvoj situaciji ne smiješ se nikako oslanjati na improvizaciju. Jedino ako su sve prepustili odluci na licu mjesta? Odakle im onda oružje?
Dogovaranje se završilo.
“Sad se svi probudite!” vikne kolovođa. “Buđenje! Svi se probudite!” Žurno ustadosmo.
Dok sam se okretao i spremao ustati, jedna misao mi sine kroz glavu. Zavukoh ruku u
džep jakne, pronađoh mobitel i nagurah ga u čarapu sve do cipele. “Ti, probudi se!”
Vjerojatno sam bio posljednji koji još nije bio ustao.
“Sad nam predajte sve što imate”, reče kolovođa s AK-47. (Ako je to bio AK-47).
“Predajte satove, mobitele, nakit, novac, sve, jeste li čuli?”
Pokušao sam prepoznati njihov teški akcent. Iz nekog razloga, koji nije imao logike, činilo mi se prihvatljivo ako su to bili Nigerijci, Kongoanci, Ruanđani ili drugi Afrikanci. Samo da nisu bili naši zemljaci.
Četvorica ostalih sljedbenika počeli su s pištoljima kružiti oko stolova krenuvši s prednje strane. Pružili su ruke i uzimali sve što smo im davali, jedan je iz džempera izvukao crnu plastičnu torbu i unutra počeo trpati sav plijen.
S morbidnom opčinjenošću promatram pratilju Dereka Huga kako s dugog bijelog vrata skida lijepo izrađen privjesak i odlaže ga u torbu. Bila je nasmrt blijeda, a lice joj ukočeno kao maska. Iza nje su se nazirali nejasni obrisi okvira ulaznih vrata. Skrenuo.sam pogled na drugu stranu jer to više nisam mogao gledati.
Neka žena, koja je sjedila za stolom na sredini prostorije, počela se buniti. Nije bila voljna predati svoj sat. Čovjek, njoj najbliži, zamahne rukom u kojoj je držao pištolj i udari ju preko lica. Ona jaukne i savije se od bola. Krv joj poteče iz nosa slijevajući se niz svijetloplavu haljinu. Žamor prosvjednih glasova, punih bijesa i straha, razlio se restauracijom.
“Tula!” krikne kolovođa. “Začepi!”
Žena je nastavila jaukati. Dvojica nasilnika požure između stolova i obore jednu stolicu. Jedan zgrabi ženu straga za kosu, a drugi je udari koljenom u lice. Ona još jednom vrisne, a onda umukne i nastavi šmrkati i stenjati.
“Poslušajte me svi!” povikne kolovođa. “Posljednji put. Predajte sve što imate.”
Postariji, mišićavi čovječuljak, koji je stajao blizu napadnute žene, okrene se prema kolovođi.
“Slušajte, predat ćemo sve što tražite, ali, molim vas, pustite žene na miru!” reče glasno suzdržavajući gnjev. Dodao je ispod glasa: “Proklete životinje!”
To nije bila dobra zamisao. U tren oka, kao po zapovijedi, četvorica suradnika bace se na njega, dok je kolovođa s AK-47 ostao i dalje pokraj vrata. Bilo je gadno promatrati ono što je slijedilo. Dok je jedan zahvatom ruke držao upola zadavljena starčića, ostali su ga počeli mlatiti rukama. Pao je na koljena.
Nastavili su ga udarati nogama sa svih strana. Njegovi prosvjedi prešli su u roktanje i stenjanje, a onda u žalosno zapomaganje.
“Jeste li uspjeli?” javi se vođa s vrata. “Nema razgovora. Ništa ne želimo. Samo predajte
sve što imate.”
Četvorica napadača na kraju su pustili starca, ostavili sklupčanog na podu i nastavili započeti posao. Raniji dojam koji sam imao o njihovu kaotičnom ponašanju, da sve rade nasumce i bez plana, davno je nestao. Ovo je više bilo nalik na vojnu operaciju.
Došao sam k sebi kad sam primijetio da me Carla uporno vuče za ruku i pokušava nešto reći.
“Ni riječi”, promrsih krajem usta. Njezino lice približilo se mom uhu. “Neću im dati vjenčani prsten”, rekla je. Stisnuh se uz nju.
“Za Boga miloga, nemoj ih izazivati. Vidjela si što se dogodilo”, odgovorih šapatom. “Ljubavi, nemamo drugog izlaza.”
“Neću.”
“Molim te, Carla. Ne čini to.” Zašutjela je na trenutak. Onda je rekla: “Steve, moraš s njima razgovarati.”
“Hoćeš da me prebiju kao onog starca?”
Disala je isprekidano.
“Ti si ovdje jedini koji može s njima razgovarati.” “Kako to misliš?”
To me pogodi. Uhvati me mučninu u trbuhu.
Osjetih pokret njezine glave kraj mog ramena.
“Ti si...”, zastala je, “ti si jedan od njih. Ako ovdje postoji netko koga će slušati, to si ti.
Molim te, Steve. Ti moraš to učiniti.”
Shvatih njezinu logiku. Naravno. Ipak, ono što je rekla, možda je najstrašnije što sam čuo u svom životu. Ti si jedan od njih. Vjerojatno nije tako mislila, ali kao da je naglo konačno zatvorila vrata između nas.
Od samog jutra, kad sam ugledao svoje lice u njezinu ogledalu, tlo više nije bilo sigurno pod mojim nogama. Osjetio sam kako diše i kako se giba pod mojim nogama kao na starom filmskom snimku potresa u San Franciscu. Ipak, uspio sam donekle održati ravnotežu. Sve do ovo? trenutka. Sad više ništa nisam osjećao pod nogama, svuda samo mrak. Praznina. Osjećaj propadanja, slobodnog pada kroz beskrajni prostor. Povraća mi se. Hvata me vrtoglavica.
“Molim te, Steve”, šapnula je.
“Začepi!” glas je odzvanjao u polutami restauracije u kojoj je svaka svijeća treptala na stolu izolirana u vlastitom krugu svjetlosti, bez međusobnog kontakta, svaka potpuno osamljena, okružena tminom.
Carla me je gurkala. Znao sam da je u pravu. Sad ili nikad.
Zakašljah se da pročistim grlo. Bio sam svjestan pogleda nekih gostiju. Možda razmišljaju
kao Carla. Polako istupili korak naprijed.
“Ispričavam se”, rekao sam glasom koji nisam prepoznao. “Ti, ne mrdaj!”povikne čovjek s vrata.
Visoko podignuli ruke iznad glave. Na trenutak ostadoh nepomičan. “Molim vas, porazgovarajmo”, rekoh mirno.
Na svoje iznenađenje, više nisam osjećao slabost ni strah kao maloprije. Obuzela me je čudna, neprirodna mirnoća kao da se nevidljiva čahura zatvorila oko mene i isključila me iz vanjskog svijeta. Nije to junaštvo. To je očajanje. Možda tek ludost. Ali, znam da Carla ima pravo. Nitko drugi u ovoj tmurnoj tišini ne može to učiniti. Možda još nije sve bez nade. Jedino ja to mogu. Od sada pa dok se nešto ne dogodi.
“Što je bilo?” reče vođa na samom, rubu strpljenja. Pomaknuh se za korak bliže.
Odnekud mi padne na pamet jedan stih: Budi ratnik svjetlosti. Od same pomisli zgrčih se
od straha.
“Molim vas, nemojte nas ubiti”, rekoh hrabro, što sam mogao mirnije. “Svi mi imamo djecu kod kuće. Vjerojatno i vi. Učinit ćemo što tražite. Ali nemojte nas ubiti”, rekao sam zbog navlaka koje su nosili.
Da smo mogli vidjeti njihova lica i da smo ih mogli prepoznati, možda bismo ipak imali povoljnu priliku. Ovako su vjerojatno mislili da te večeri imaju punu slobodu učiniti bilo što bez ikakva oklijevanja ili premišljanja. Doslovno, mogli su sebi priuštiti ubojstvo.
“Tula!” Osjetih kako me napušta nada.
Ali bio sam uporan, nisam se više mogao zaustaviti.
“Čujte”, rekoh. “Znam što osjećate. Znam što mislite.” Sad govorim polako i tiho: “Svi zajedno živimo u ovoj zemlji. Svi smo u ovome zajedno. Ja sam jedan od vas. Poslušajte me i pustite nas. Molim vas!”
Zvučilo je krajnje jadno. Što sam drugo mogao reći? Što sam drugo mogao uraditi?
Vođa je zurio u mene kroz pomrčinu. Primijetih kako ga ostala četvorica promatraju.
Izgledalo je kao da vijećaju. U tišini, bez riječi. “Molim vas”, ponovih.
Stupio je još korak bliže, kretao se odlučno, bez oklijevanja.
“Awungomnye wethu”, rekao je mirno čvrstim glasom.
Odjednom sam shvatio da govori jezikom naroda Xhosa jer sam razumio što je rekao: Ti nisi jedan od nas. Ne znam kako sam ga razumio, ali sam razumio. Isto tako znao sam što je time htio reći. Bilo je to krajnje negiranje, krajnje odbijanje.
Čovjek je prišao još bliže. Činilo se kao da svakim korakom postaje veći, sve dok se nije izdigao iznad mene, iznad svih, golem je. On je gorostas. Njegova sjenka raširila se preko svih zidova i plafona, preko cijelog prostora restauracije.
Pokazao je rukom naokolo na stolove.
“Uhlelinabo”, rekao je. Sjedi s njima. Zurio je u mene ne trepnuvši. Onda je dodao kao
da je povratio puna usta pokvarene hrane:
“Ungomnye wabo! Ti pripadaš njima. ”
Cijelim skupom proširio se žamor: nerazumijevanje kod bijelaca, potvrda uz prikrivenu
ogorčenost kod četvorice pljačkaša.
Nakon što me je otpustio pokretom ruke kojim je iskazao prijezir i gađenje, okrene mi leđa.
“Hamba! Hamba suka. Skloni mi se s očiju.”
Četvorica su neumoljivo nastavila skupljati svoj plijen. Mobiteli, lisnice, satovi, narukvice, ogrlice, broševi i prstenje svake vrste punili su torbicu. Nitko se više nije usudio usprotiviti. Jedino su se povremeno čuli jecaji nekoliko žena, neprestano lelekanje žene koja je prva morala predati ručni sat i sporadični jauci ozlijeđenog čovjeka na podu. Međutim, napadači se nisu kretali mirno kao ranije. Čak i kad nitko nije pružao otpor, plijen su oduzimali od žrtava s pretjeranom agresivnošću. Posebice nije bilo milosti prema ženama. Svaka je dobila ćušku, bila odbačena u stranu, oborena na pod, odgurnuta laktom ili zlobno udarena u prolazu. Bile su napadnute čak i kad su spremno - neke i žurno - predavale svoje dragocjenosti. Bilo je to nasilje radi nasilja. Dvije-tri žene su prokrvarile kad su im svom snagom s ušnih resica strgnuli naušnice. Nisam mogao ne primijetiti da su i muškarci slabije konstitucije dobili porciju udaraca u lice ili trbuh, koljeno, međunožje ili nogu u leđa. Jedino su na miru pustili snažnije, krupnije muškarce. (Kukavice!) Stalno sam motrio na Carlu tako da nisam bio spreman kad mi je jedan nasilnik prišao i udario me po vratu karataškim udarcem. Prije nego što sam shvatio što mi se dogodilo, savio sam se, izgubio dah pokušavajući povratiti. Nisam se uspio ni ispraviti kad me je drugi nasilnik udario nogom u trbuh. Srušio sam se na stranu. Smjesta su se bacili na mene, ali sam se uspio otkotrljati ispod stola. Dobio sam nekoliko nasumičnih udaraca u moje zgrčene noge i moja zgrbljena leđa prije negoli su odustali. Dok sam pokušavao ponovno stati na noge, već su bili gotovi s Carlom. Oslonila se objema rukama na stol, preko lica joj je pala riđa kosa, pokušavala je doći do daha, ali se suzdržavala od plača. Tanki mlaz krv curio je na kraju usta.
“Ljubavi, što su ti učinili?” upitao sam pokušavajući je zaštiti rukama, ali ona je bijesno sklonila glavu nastojeći me odgurnuti.
“Nemoj, nemoj”, ponavljala je, “nemoj me dirati.”
Crnu torbu, ispunjenu plijenom, odnijeli su do stola što su ga postavili ispred ulaznih vrata. Slijedilo je još jedno žustro dogovaranje. Ovog puta bilo je jasno što namjeravaju: žele se dokopati upravitelja restauracije. Vlasnika, postarijeg čovjeka i očito astmatičara koji se tresao od straha i disao s teškoćom, odvukli su s mjesta gdje se sklonio iza šanka.
“Predaj ključeve sefa”, zatražio je kolovođa.
“Ključeve ne držimo u restauraciji”, kukao je vlasnik, “ključevi se nalaze kod zaštitara.” “Lažeš.”
Vođa je dao znak svojim suradnicima i oni su počeli tući bespomoćnog čovjeka. Mnogo brže nego što sam očekivao, shvatili su da je to uzaludan posao i ostavili su žrtvu na miru. Ali to još nije bio kraj.
Napadači su se skupili pred ulazom i nakon što su dobili naređenja, četiri pomoćnika su požurili k stražnjim vratima koja su vodila prema zahodu. Ta vrata su imala također izlaz na ograđeno dvorište u kojem se, po svemu sudeći, nalazila neka vrsta skladišta, ili šupe. Jedan napadač držao je u ruci svežanj ključeva. Ne znam kako je došao do njih, možda su bili iza šanka ili za pojasom jadnog vlasnika. Otključao je katanac na vratima skladišta.
Ugurali su nas unutra - “Ulazi unutra! Unutra, unutra!” - i zatim zaključali vrata. Mali prostor bijaše ispunjen našim tijelima. U vrijeme napada bilo nas je dvanaestorica (uspio sam izbrojiti), a osim nas trebalo je računati na upravitelja restauracije sa suprugom (njega su pljačkaši još uvijek držali u restauraciji), četiri konobara, dvije žene i dva muškarca, i osoblje u kuhinji. Visoko gore, kroz prozor s rešetkama, mutna od prašine i paučine, probijala se svjetlost svjetiljke obližnjeg uličnog stupa tako da nije bilo potpuno mračno.
“Odavde se moramo izvući”, žustro će netko.
Bio je to mladić športskog izgleda, zlatne kose i pretjerano nabreklih mišića koji su se
bljeskali na rukama preplanulim od sunca. Dok su pljačkaši bili s nama, nije bio baš uočljiv,
ali sada je postao razmetljiv.
“Zbog čega niste ranije nešto učinili?” upita sredovječni čovjek proćelave glave koja se
presijavala.
“Spremao sam se zaskočiti jednog koji mi je bio najbliži”, rekao je nabildani, “međutim,
nisam smio riskirati da netko od vas ne pogine.”
Začuju se posprdni glasovi, ali on se nije obazirao na negodovanje koje je izazvao.
“U svakom slučaju”, nastavi pretpostavljajući da je on vođa, “sad smo u boljem položaju da se oslobodimo i osvetimo.”
“Samo izvoli”, podrugljivo će čovjek. “Što ne kreneš prvi, Rambo?” “Je li ti to meni, starkeljo?”
“Prestanimo s glupostima i pokušajmo nešto planirati”, predloži jedna žena. “Možda nemamo puno vremena.”
“Sve mi se čini da će nas ovdje ostaviti dok ne istrunemo”, jada se druga, postarija, žena čija se kosa, obojena u plavo, jadno opustila i polegla po glavi kao pokisla kokoš u gnijezdu.
“Bili bismo sretni, tetkice”, promrsi kroz zube jedna plavuša. “Po mom mišljenju, oni mogu svakog časa dotrčati, pobiti muškarce i silovati žene.”
“Sigurna sam, to jedva čekaš!” odgovori druga žena, bezbojna kao poljski miš.
“Dosta je bilo, moje dame”, prekinu ih čovjek s fino njegovanim brkom kao u Clarka Gablea. “Učinimo nešto. Moramo poslati poruku policiji ili nekom drugom.”
“A da pošaljemo dimne signale?” podrugljivo će Rambo. “Možda ovdje pronađemo neku limenku i montiramo dječji telefon?”
“Imam mobitel”, javih se nakon što sam se sjetio svog opreza prilikom meteža. Potpuno
sam to bio izgubio iz vida. Sagnuh se i iz cipele izvukoh mali dragocjeni instrument.
Svi zapljeskaše.
“Dobra ideja”, odala mi je pokroviteljski priznanje sredovječna žena, nalik na udovu
plemenita roda, ali s umjetnim zubalom.
“Što više čekate?” zapita nestrpljivo Rambo kad je shvatio da više nije u središtu
pozornosti.
Svi se okupiše oko mene dok sam dozivao broj 10111 držeći mobitel prema mutnom, žućkastom svjetlu koje se probijalo kroz visoki prozor.
Telefon je zvonio, zvonio i zvonio.
Svuda oko mene širio se val nezadovoljstva.
“Daj mi taj prokleti telefon”, zatraži Rambo, kao da sam ja kriv što se nitko ne javlja.
Držim telefon izvan njegovog dosega i pokušavam biti miran dok sam i dalje čekao. (Javi
se, javi se, javi se.)
Neočekivano, glas zapucketa u moje uho: “Policija.”
“Za Boga miloga!” povikah u slušalicu. “Zarobljeni smo od oružanih bandita...!” “Pričekajte”, reče glas, “u ovom trenutku ne možemo preuzeti vaš poziv.”
Nastavljam čekati. Čuju se prigušeni glasovi izvana, ali su nerazumljivi. Možda su do sada već ubili starog upravitelja.
I dalje čekam. Još nekoliko minuta - naravno, bilo je nemoguće procijeniti vrijeme jer su
nam oteli sve satove - i tada se javi neki glas, ne onaj od prije, već neki drugi. “Što čekate?” reče čovjek.
“Prijavljujem oružanu pljačku”, kažem, “vrlo je hitno.” “Pričekajte, gospodine.”
Ponovo se ponovio cijeli postupak.
Ovog puta neki glas - opet nova osoba koja nije upoznata sa situacijom, a vjerojatno ni s
onim što radi - prekine moje prethodno objašnjavanje izjavom:
“Trenutak, povezat ću vas s odjelom za hitne slučajeve.” Prije nego što sam mogao išta reći, linija se prekinula.
Sve ponovih. Ovog puta dalo se naslutiti da će biti više uspjeha: barem se javlja glas s vrpce koji mi daje na znanje: “Molim vas, pričekajte. Vaš glas nam je važan, mi ćemo se javiti.”
Onda Rambo zgrabi telefon iz moje ruke.
U maloj prostoriji postaje zagušljivo zbog isparavanja naših tijela i našeg disanja. Svi smo se jako znojili. Netko predloži da razbijemo staklo na prozoru, ali nije bilo odgovora. Svi smo i dalje čekali.
“Godot nikad neće doći”, izjavi jedna žena i nervozno se nasmija.
“Dobro došli u novu Južnu Afriku”, na to će krupni gospodin rumena lica koje je odavalo ravnodušnost. Bio je nalik na bezazlena čovjeka, mekana poput spužvastog slatkiša.
“Što ste drugo očekivali?” zapita žena šiljastog nosa. Ova lozinka se koristila za sve otrcane fraze koje su se pojavile posljednjih godina. Kao da je svatko čekao da kaže što misli - naravno, te fraze su izrečene stotinama puta. (Sram me je, ali i ja sam neke koristio.)
“Kad se treba prihvatiti posla, oni jednostavno nemaju iskustva u upravljanju zemljom,
zar nije tako?”
“Slušajte, u biti, mi smo za to krivi”, uzdahnu gospodin rumena lica. “Predugo smo se
opirali. Nismo im dali priliku da se pripreme.”
“Imaju je već deset godina”, reče mršava djevojka odjevena kao da se priprema za plažu. “Po mom mišljenju, sve je gore i gore. Eto, moj dečko i ja odlučili smo napustiti zemlju i pridružiti se ostalom dijelu obitelji u Perthu. Ova večera trebala je biti posljednja prije odlaska. Je li tako, Kewy?”
Raširila je tanke krakove preko mršavog mladića koji se nalazio pokraj nje.
Mladić je bio potpuno bijel, kao lignja, ali zračio je od sreće čim ga je dotaknula.
Činilo mi se da se nitko ne obazire na mene. Osim ako su se namjerno pretvarali da me ne primjećuju. U tom trenutku to me je možda najviše pogodilo. Ungomnye wabo. Kad samo na to pomislim, glava mi puca od bijesa. Ali nemoćan sam. Već sam pokazao svoju nemoć, jednako kao i čovjek nalik na lignju, kao morska vila, čovjek-spužva ili čak Rambo.
“Mislite li”, javi se iz pomrčine neka žena, jedna iz bespomoćne ljudske gomile pod mutnim žućkastim svjetlom koji prodire kroz prozor, “mislite li da iza svega ovoga stoji vlast?”
“Kako možete izvaliti takvu glupost?” upita Carla koja odjednom planu.
“Zašto mislite da je to glupo?” priteče joj u pomoć čovjek s naočalima čije su oči, koje su virile kroz debele leće, bile nalik ribi u akvariju. “Nije ni gluplje ni čudnije od krađe, korupcije i profitiranja koji caruju među našim takozvanim vladarima.”
“Jesmo li mi bili bolji kad smo bili na vlasti?” zapita Carla. “Itekako smo bili. Barem je vladao zakon i mir.”
“A odredi smrti, mučenja, korumpirana policija i ministri koji su provodili apartheid
ševeći crne dadilje njihove djece u dvorišnim zahodima...”
“Ali ne i ljudi koji siluju dojenčad od tri mjeseca ili stare žene od osamdeset godina, koji napadaju bespomoćne obitelji na farmama ili kradu novac od starih penzionera, ljudi, koji žive na visokoj nozi pri odlasku u zatvor ili skoknu do Dubaija da na naš trošak kupe božične poklone...”
Nisam više mogao izdržati. Kakav završetak ovog neobičnog dana, pomislio sam osjećajući kako me sve više svladava jaka glavobolja. Prestanite, htio sam uzviknuti. Dovraga, prestanite! Svi smo ovdje zajedno pritvoreni i svakog minuta možemo izgubiti glavu, a jedino se svađamo i govorimo pizdarije. Ali, što sam tu mogao učiniti?
Rambo je predao mobitel drugome, nekoj ženi. Ja sam joj ga preoteo, kao da će tako biti
bolje.
Linija je još bila otvorena, ali bilo je smetnji. Nadao sam se da se mobitel neće isprazniti.
Samo bi nam još i to trebalo.
“Steve, učini nešto!” prošapta mi u uho Carla skoro izvan sebe. “Molim te, opet ih pokušaj dobiti. Ovo postaje prava ludnica.”
“Nisam više u igri, draga”, ostajem nepopustljiv, “kad sam pokušao, vidjela si što se dogodilo.”
“Pokušaj opet.”
Zatresoh glavom, bijedno se osjećam, pun bespomoćnog gnjeva.
Baš u tom trenutku opet se začuje glas s druge strane telefona.
“Koga čekate?” zapita čovjek optužujućim tonom. “Nalazimo se usred oružane pljačke”, rekoh. “Vaše ime i adresa..?”
“Slušajte”, nastavih suzdržavajući se da ne podignem glas, “nemojte spustiti slušalicu ili prebaciti na nekog drugog, već učinite nešto da nam spasite živote.”
“Odakle zovete?”
Dajem mu adresu restauracije.
“Za Boga miloga, požurite!” govorim ne pokušavajući više suzdržavati svoj glas. “Još su ovdje. Ako odmah dođete, uhvatit ćete ih na djelu.”
Telefon je zamuknuo.
Sva lica, kao uvele tratinčice, blijedo su zurila u mene u polumraku. Mogao sam jedino slegnuti ramenima.
“Hoće li barem poslati nekoga?” upita Carla. “Ako dođu, doći će. Ako ne dođu, neće doći.”
U neprekidnom, besciljnom kretanju tijela, koja su se komešala nabijena u malom
prostoru, Carla i ja bili smo pritisnuti uz drugo dvoje taoca, Dereka Huga i Ninu Rousseau.
“Zabavljate li se dobro?” upita Derek uz grimasu.
“Oh, divno”, kazah “baš je večer kakvu smo željno očekivali. Prava promjena svakidašnje rutine.”
“Vjerojatno svima nama nedostaje doza realnosti”, suho odgovori i skrene pogled na sivi
plafon. “Ovo samo potvrđuje da ne treba gojiti lažne nade o budućnosti.”
“Ne budi glup, Chrise”, kaže njegova pratilja, njezin divni glas imao je oštar ton. “Nije vrijeme za šalu.”
“Možda je baš ovo vrijeme za šalu.”
“Ako još ostanem na ovom zagušljivom mjestu, ostat ću bez glasa.”
“Ne smijemo na ovo gledati s negativne strane”, dobaci netko naprežući se da bude veseo, “barem smo još na životu.”
“Ništa gluplje niste mogli reći!” plane kraj Dereka lijepa Nina. “Odjednom ispada da je biti živ, što je sasvim obična i normalna stvar, postalo poseban privilegij. Za Boga miloga! Kakva je ovo zemlja ako čovjek mora biti zahvalan za ono što je u ostalom dijelu svijeta sasvim prirodna stvar?”
“Znajte, ima i gorih mjesta od ovog”, javi se čovjek nalik na spužvasti slatkiš. “Eto, nedavno sam bio na Karibima i...”
“Kog vraga se tamo ne vratite i udavite u plavom moru?” vikne na njega Nina. “Ili pronađite nekoga tko će vas rado isjeći na komadiće za gulaš?”
Derek nekako uspijeva odvesti Ninu do kuta gdje ju pokušava smiriti, ali u ovoj gužvi to baš nije bilo lako. Čujem kako žustro šapuću u pomrčini.
“Molim te, pokušaj se smiriti”, preklinje Derek.”Čula si što je rekao Steve. Policija je na
putu.”
“Oni mogu samo pogoršati situaciju.”
“Može li netko pozvati zaštitarsku tvrtku ili koga drugog?” upita zubata udova. “Vi znate
da u današnje doba i policija zove zaštitare da čuvaju njihovu postaju.” “Ima li netko njihov broj?”
Netko je zaista imao.
Za desetak minuta, možda petnaest, začuje se zvuk sirene i policija i zaštitari stigoše u isto
vrijeme.
Na žalost, pljačkaši su već bili otišli.(“Vjerojatno im je dosadilo čekati”, bio je nečiji
komentar.)
Prije svega, trebalo se pobrinuti za vlasnika restorana. Ležao je raskrečenih nogu blizu ulaza i nije dobro izgledao. Nisam mogao zaključiti jesu li ga nastavili tući ili ga je možda pogodio infarkt ili moždani udar, a među nama nije bilo liječnik.
Ipak, ambulantna kola iz bolnice Groote Schuur stigla su iznenađujuće brzo. Pojavila su
se kao antiklimaks.
Bili smo zadovoljni što smo ostali živi.
Nakon toga proveli smo tri sata u restauraciji osjećajući se sve manje udobno na stolicama dok je policija marljivo uzimala izjave od svih prisutnih. Policajac, koji je uzimao izjave, nije bio baš pismen i pravio je bezbroj pogrješaka u formulaciji riječi ili ortografiji. Na kraju sve je bilo gotovo. Izlazimo, nesigurni na nogama, na hladni noćni zrak žmirkajući prema okolnim zgradama čiji nam se izgled čini neobičnim, čak neprijateljskim.
Većina restauracijskih gostiju osjetila je potrebu za rukovanjem. Moramo ostati u kontaktu, nekolicina inzistira. Zašto se ubuduće ne bismo sastajali. Može li se zaboraviti stari znanac i stara pjesma. Međutim, Carla i ja uspijevamo izbjeći ostale, provlačimo se pokraj njih u mrak kroz kićena ulazna vrata neobična izgleda. Obuzima nas neki čudan osjećaj, pun nemira. Kao da smo sad jedan drugome stranci. Kao da smo uhvaćeni bez odjeće na javnom mjestu.
Onda otkrismo da nam je auto ukraden.

10.

Zbog tog događaja kasna večer produžila se za još jedan sat. Konačno smo nešto prije tri sata stupili van u mrak ispunjen teškim mirisom ozona. Mladi policajac - do krvi izgrizenih nokata, ali neobično uslužan - odvezao nas je kući. Ulice su bile skoro puste. Jedino je u blizini Long Streeta bilo još naznaka života. Čuli su se pretjerano bučni glasovi, kao da je svaki pojedinac koji se tu zadržao, tjeran nejasnom željom, osjećao potrebu biti što glasniji i time dati na znanje da su on ili ona još uvijek živi: pogledaj, pogledaj, evo me (ovdje sam)! Nemoj me zaboraviti! Nakon toga, kad smo iza okuke napustili grad i krenuli prema obali, ponovno se sve utišalo. Posvuda je zavladala noć kao opipljiva prisutnost, golema crna životinja u duboku snu, uvijek spremna probuditi se i žestoko napasti svakoga tko je uznemiri.
Vozili smo se u potpunoj tišini. Tek sam se jednom usudio prekinuti je. Nisam to učinio namjerno. Riječi su u tom trenutku jednostavno Izašle iz mojih usta:
“Ondje u restauraciji, kad si rekla da sam jedan od njih, što si time mislila reći?” “Jesam li to rekla?”
“Da, rekla si. Odista bih volio znati što si time htjela reći?”
“Ne sjećam se. Sve je bilo tako... Bio si ondje, trebao bi znati kako je bilo. Nisam
razmišljala kao normalna osoba.” “Carla, moram znati.”
Pod bljeskom svjetlosti koja je povremeno izvana osvjetljivala njezino lice, primijetio sam kako gleda pravo ispred sebe.
“Bilo je baš...”
Stala je, a onda slegnula ramenima. Nije me više pogledala. Malo potom ponovno je
pokušala:
“Koliko se sjećam, vjerojatno se odnosilo na život u novoj Južnoj Africi. Oni su dio toga. Ti isto tako, na svoj način. Ti nisi opterećen, izgleda,. Možeš raditi s kime hoćeš. Uvijek si tako radio. Poslušat će te ako s njima porazgovaraš, pomislila sam,.”
“Ne vjerujem ti”, rekao sam posve tiho.
“Više nije ni važno”, glas joj je bio bezizražajan.
Kod Sea Pointa krenuli smo uzbrdo; što smo se više penjali, bilo je sve strmije, dok nismo dospjeli do naše ulice, posljednje koju je zahvatio sve brži progres. Malo dalje ocrtavao se obronak planine naspram zvijezda razbacanih po nebu bez nekog reda. Ugledao sam Oriona kako korača svojim putem, bezbrojne kapi Mliječne staze, Južni Križ blizu crne mrlje Coal Sacka. Sve mi je to bilo poznato. To me je trebalo utješiti, smiriti, jer to se ne mijenja niti će se mijenjati stotinama, tisućama godina, ni eonima. Ali nije bilo tako. Večeras je u tome bilo nečeg zloslutnog, nečeg zastrašujućeg u toj nepoznatoj, nedokučivoj pomrčini, nalik crnoj rupi koja vas je mogla usisati i ispljunuti negdje drugdje, u drugoj, alternativnoj dimenziji, odakle se više nikad nećete moći vratiti svijetu kojeg poznaješ.
“Laku noć”, oprostio se mladi policajac. “Laku noć.”
Okrenuo se na cesti, odjurio nizbrdo i nestao u noći. Sam Bog zna s koliko se kriminalnih
radnji još mora suočiti, s provalama, napadima, silovanjima, ubojstvima. A još mu nije ni
dvadeset godina.
Zastali smo na rubu ceste kao da smo se odjednom zapitali hoćemo li smoći snage uputiti se prilazu, produžiti vrtnom stazom koja vješto vijuga između skrovita grmlja i cvijeća i s jedne razine na drugu nastavlja prema kući obilazeći bazen iz kojeg izbija čisti miris klora. Tog popodneva iz tog bazena izašla je Silke, naga, vukući za sobom šareni ručnik. A kad stignemo do spavaće sobe, konačno ćemo biti prisiljeni pogledati se u oči.
Evo nas na našem katu. Dugi, široki hodnik vodi do vrata Silkine sobe (bila su zatvorena i
tako čvrsto blokirala mrak), a malo dalje i do dječje sobe.
Djevojčice su spokojno spavale snivajući bezazlene, lepršave snove. Možda ne spavaju? Jedna - bila je to Leonie - tiho je hrkala, kao mačka koja prede u polutami (lampa u obliku cvijeta, ispod kojeg se sklupčala vila, noću je bila upaljena). Zastenjala je u snu. Možda se nešto pojavilo i vreba iz dubine koju nikad ne možemo izmjeriti. Stenjanje je prešlo u cviljenje. Ušao sam u sobu na prstima, nagnuo se nad nju, poljubio je u rumeni obraz i pokrivačem, zaogrnuo njezina uska ramena. Na trenutak se stresla, ispružila ruke prema meni i zagrlila me. Onda me je pustila i zaspala čvrstim snom. (Ipak sam znao, onaj nemirni san može se vratiti.)
Ušli smo u našu sobu gdje je tinjalo prigušeno svjetlo dobrodošlice. Nije ni prešla prag sobe, a Carla je već skinula haljinu i nemarno je, po svom običaju, pustila da sklizne na pod. Otkopčala je grudnjak. Promatrao sam male, okrugle sise. Nisu više čvrste kao nekad, ali volio sam njihov ranjivi i pomalo opušteni izgled. U polumraku su bile blijede, a bradavice izdužene i tamne boje.
Prišao sam drugoj strani kreveta i počeo se skidati. Na putu od restauracije i tijekom
vožnje kući ni riječi nismo izgovorili.
Ležali smo goli, s obje strane prostora koji nas je dijelio.
Izgleda da je veliki prozor bio otvoren. Osjetio sam povjetarac kako ulazi izvana, prolazi kroz sobu pokraj nas i nestaje u donjem dijelu kuće gdje je možda drugi prozor ostao otvoren. Netko ga je zaboravio zatvoriti. Moram poslije sići i provjeriti. Sada ne. Odviše sam umoran. Bio je to dug dan, skoro bez kraja.
Carla je napola ispružila ruku prema meni. Primijetio sam njezine gole prste. Ni traga od vjenčanog prstena. Bez zaštite, ranjivi, izloženi pogledu, kao da su me zvali. Ali oni su se otuđili od mene, bili su mi strani, bez svoje osebujnosti i individualnosti. Ne nose više znak po kojem se ona prepoznaje, po kojem se mi prepoznajemo, kako smo dospjeli ovdje. Ruku je povukla na svoju stranu.
Osjetio sam potrebu da uzvratim. Sam Bog je znao da mi je to želja. I to odmah. Ali ni pokreta ni riječi s moje strane.
“Carla.”
Nisam siguran jesam lije zvao ili postavio pitanje.
Nisam mogao odgovoriti na njezinu šutnju ni na njezine ogoljene prste. Noćni povjetarac još jače je zapuhao izvana i rashladio moje nago tijelo. Netko bi trebao zatvoriti prozor, pomislio sam, ne pridajući tomu pozornost. Bacio sam pogled prema njoj preko praznine koja nas je razdvajala.
“Danas sam spavao sa Silke”, rekao sam.
Nije odgovorila.
“Nije mi bila namjera”, rekao sam. “Zapravo, nije išlo. Ali pokušavao sam, Carla. Žao mi je.”
Još uvijek ni riječi od nje.
Na meni je bilo da pružim ruku prema njoj. Čak i u polumraku primijetio sam. koliko sam. crn. Ostao je jedino bijeli trag na mjestu gdje je bio prsten.
Zašto sam joj rekao? Pojma nemam. Moja izdaja nema nikakve veze s tim što sam spavao
sa Silke.
“Moram do zahoda”, rekao sam odjednom zbunjen. “Ja...” “Naravno”, rekla je.
Otišao sam u zahod. Ne moram upaliti svjetlo. Poznajem to mjesto.
Povjetarac je još ojačao. Nisam mogao objasniti. To nije bio običan vjetar, već jak zapuh čiste, hladne kozmičke snage.
Onda sam začuo zvuk. Iznenadni prasak koji me je na smrt preplašio. Razbilo se ogledalo, moderno ogledalo koje mi je poklonila Carla u nekad sretnijim, manje složenim vremenima. Palo je sa zida. Jednostavno, na neobjašnjiv način, razbilo se samo od sebe na tisuću komadića.
Carla je nečujno, bosih nogu, dotrčala iz spavaće sobe (kao i Silke tog popodneva).
“Ne ulazi”, brzo sam rekao, “možeš se porezati.”
“Što se dogodilo?” upitala je. “Steve, što se dogodilo?” “Ogledalo”, rekao sam ni ne pogledavši u nju.
“Čini se da nas čeka nekoliko godina nesreće.”

APPASSIONATA

Akoje glazba hrana ljubavi, nastavi svirati.

Shakespeare,
Na Tri kralja ili kako vam drago.



1.

ALLEGRO ASSAI

Iako riječi nisu moj medij, jedino ako se njima koristiš, možeš biti siguran da ćete svatko razumjeti. Mnogo bolje se osjećam uz klavir. Još od djetinjstva sanjam da ću postati koncertni klavirist (zamišljao sam plakate koji najavljuju: BERLINSKI FILHARMONIJSKI ORKESTAR, DIRIGENT CLAUDIO ABBADO, ZA KLAVIROM DEREK HUGO...),
međutim, sve se svelo na to da danas pratim umjetnike koji su na većoj cijeni i koji, navodno, imaju više talenta. To je život glavnog protagonista romana Berberove “Pratitelj”. Kako je to tužno. Osim toga, prisiljen sam davati instrukcije iz klavira, bez obzira na to što su u pitanju samo daroviti učenici. Ovdje isto tako postoji klizna skala vrijednosti. Počinje se sa studentima u klasi magistra, a onda dolazi do ustupaka, činiš usluge prijateljima iz svijeta glazbe, zatim njihovoj djeci i u konačnici prijateljima prijatelja koji imaju malo veze s glazbom, jednom je to odvjetnik, drugi put arhitekt, pogotovu ako se radi o osobi koja igra neku ulogu u zemlji s novim ustrojem i koja ti jednog dana može uzvratiti za učinjenu uslugu. Dogodi se da i u najvećem poslu nađeš vremena za žene. Naravno, lijepe žene. Zašto ne?
Međutim, to znači prijeći preko praga koji vodi k nečemu nevidljivom i neizvjesnom. Znam, ima ljudi koji šapuću da je u tome ključ mog “neuspjeha”. Po njihovu mišljenju žene i glazba sumnjiva su kombinacija. Treba se odlučiti za jedno ili drugo. Gluposti. Eto, ja sam to donekle proučio. Ne treba otići unazad dalje od Mozarta da bi se dokazalo suprotno. (Oni ističu da je stari Bach bio primjer bračne vjernosti, ali s dvije žene uspio je donijeti na svijet dvadeset potomaka, što ipak na nešto ukazuje.) Tu je i Beethoven koji je, prema jednom znancu, bio “stalno upleten u ljubavne avanture i ponekad imao toliko uspjeha sa ženama da bi to i za Adonisa bilo teško ili nedostižno”. Ili blijedi i boležljivi Chopin koji je uvijek imao bar toliko snage da “stavi u rupu tvog D dura”. Pa onda Schumann koji je bio iskusan u “igri
prstiju ispod sukanja”. Ili pohotljivi Liszt koji nikad nije propustio žene koje su mu dolazile ususret. Pa njegov zet Richard Wagner koji je svoj napuhani ego jedino mogao nahraniti ženama. Uvijek sam bio uvjeren da bi Casanova bio izvanredan kompozitor i svirač na lutnji - sjetimo se samo slavne Balthusove slike na kojoj učitelj glazbe svira na mačkici svoje učenice imitirajući mandolinu. U naše doba na popisu se nalaze mnogi, počevši od strastvenog Toscaninija, koji je bio isto tako slavan u ulozi dirigenta koliko na zlu glasu kao loš ljubavnik, pa do Brazilca Johna Neschlinga (u bliskom srodstvu s Arnoldom Schoenbergom), koji je s nekoliko riječi opisao svoj životni stil “čovjeka koji juri za suknjom i nije ni za što drugo.” Naravno, iznad svih je Herbert von Karajan. (Svjestan sam da mnogi vjeruju kako se on ne može usporediti s Furtwänglerom, Böhmom ili Bahrenboimom, ali čvrsto vjerujem da se radi o čistoj ljubomori. Za mene je Karajan uvijek bio, bar kad su u pitanju Beethoven ili Brahms, jedan od najvećih.) Naravno, ja nipošto sebe ne uspoređujem s tim majstorima. Samo pokušavam objasniti kako općenita izjava o glazbenicama i ženama može zapasti u slijepu ulicu. Iako nikad nisam postao pijanist kako sam zamišljao u početku, to ne znači da sam doživio neuspjeh, čak i u mnogo skromnijoj kategoriji korepetitora postoji prostor za uspjeh. To zanimanje nije bez časti. Ovog puta sam se baš nadao to dokazati prateći Ninu Rousseau, jer nema ih mnogo kao što je ona.
Nikad nisam bio vunderkind kao Wolfgang Amadeus. U početku sam slušao svoju majku dok je vježbala ili svirala. Zatim stariju sestru Alet. Isto tako i njezine prijatelje kad su dolazili vježbati. Nakon toga i mlađu sestru i njezine prijateljice. Za vrijeme lekcija mnogo sam mogao naučiti i vidjeti. Ukoliko izabereš pravi položaj, klavir je odlično služio toj svrsi. Nakon što su se roditelji rastavili, majka je zapala u poteškoće i bila primorana prodati klavir i nabaviti pijanino. Ta me je situacija prisilila pronaći drugo skrovište, najčešće iza zavjesa. Mnogo manje sam mogao vidjeti, ali usavršio sam drugu tehniku. Nisam samo promatrao, već i sudjelovao na više načina.
Vjerojatno sam bio dijete koje je prerano sazrelo. (No, događa li se to ikad prerano?) Pošteno mogu reći da popratni beneficiji nikad nisu bili najvažnija stvar. Od najranijeg doba zaista sam bio očaran glazbom. Čak i Czernijeve vježbe s pet prstiju pružale su mi beskrajno zadovoljstvo. Kao i strogi takt metronoma Bachova Wohltemperiert Claviera, pa i Pendereckoga. Ipak, ništa se nije moglo usporediti s Mozartom. Na samom početku, mnogo prije rastave, moj otac nikad nije krio svoje gnušanje prema mojoj ljubavi za glazbom. Ponavljao je bez ustručavanja da je to karijera za mekušce i pedere. Premda mu nikad nisam dao povoda za sumnju u jedno ili drugo (sjajno sam igrao tenis i imao uspjeha u atletici), nikad nije prestao sumnjati. Da je samo znao!
Umjesto da je glazba - a posebno klavir - od mene napravila ženstvena dječaka, pokazala se kao prednost zbog koje su mi zavidjeli igrači ragbija i bacači diska. Glazba je sjajan način da se približi djevojkama. Jednostavno je nevjerojatno koliko privlačnih djevojaka možeš upoznati na koncertima, operama ili drugim muzičkim izvedbama. Već sama činjenica da si prisutan, otkriva zajednički interes što olakšava sljedeći korak. Čak i na ulici možeš probiti led; možda zgodne žene nemaju običaj šetati se s harfom ispod ruke ili klavirom na ramenu, ali svaki muškarac koji poznaje glazbu ima prednost u traženju i pronalaženju pristupa ženi koja hoda pločnikom s violinom ili flautom, ili se vozi autobusom ili vlakom iz predgrađa. Koliko sam samo puta nakon takva susreta upoznao neku studenticu glazbe za vrijeme studija u inozemstvu, na Julliardu u New Yorku ili Glazbenom koledžu za glazbu u Londonu? Taj recept nije uvijek bio pouzdan. Sjećam se jednog jutra po povratku iz Londona gdje sam živio neko vrijeme; dok sam se vozio vlakom iz Kenilwortha prema Cape Townu, preko puta mene sjela je ljepuškasta djevojka duge plave kose, slika i prilika Jacqueline du Pre. Držala je u naručju futrolu za violinu i istog trenutka bio sam opčinjen njezinim rukama. Već iz samog načina držanja kutije bilo je očito kakvu ulogu igra violina u njezinu životu. Međutim, ovog puta u tome je bilo nešto više od glazbe. Nešto na njoj, neki nedvojbeni znak, navelo me je na zaključak da je upravo provela strastvenu noć. Osjetio sam kako mi klecaju koljena. Po svoj prilici, ovo je mogao biti početak novog poglavlja u povijesti glazbe. U glavi sam već tražio riječi kojima ću započeti razgovor i privući njezinu pozornost prije dolaska na glavni kolodvor. Baš kaci sam se spremao povući prvi potez, podignula je zapor i počela podizati
poklopac. Nisam se mogao suzdržati a da se ne nagnem naprijed. Koju violinu će izvaditi iz kutije? Možda jednu Lupot, Urquhart, Kloz, možda Guarneri ili Testore? Nisam ni smio pomisliti na Amati ili - tko zna? - jednu Stradivari. Trenutak je došao. Već sam se nagnuo u kutu od četrdeset pet stupnjeva. Jedva sam izdržao taj trenutak. Onda je podignula poklopac.
U violinskoj kutiji nalazio se veliki losos iz Capea.
Velika ljubav, nošena krilima besmrtne glazbe, ugušena je u zametku.
Ipak, radilo se o iznimci. S druge strane, mogu se sjetiti brojnih nezaboravnih susreta koje mi je omogućila glazba. Uglavnom su bili povezani s određenim kompozitorom. Davno prije nego što sam postao ovisan o takvom zadovoljstvu, Chopin je bio taj koji mi je omogućio pristup zgodnoj i nepokornoj Lulu, svećenikovoj kćeri, i njezinu vrtu zemaljskih delicija.
Neki stavci Beethovenovih kompozicija (posebno Mjesečeve sonate ili Les Adieux, Hammerklaviera i Sonate br. 32) doslovno bi raznježili plavušu Margie. Riđokosa Karolien nije mogla odoljeti Dvořaku. (Zanimljivo, mnogo godina nakon Karolien još jedna riđokosa žena, samozatajna Carla, majka mojih slatkih učenica Francesce i Leonie, također je potvrdila ljubav prema Dvořaku.)
Prve lekcije dobio sam od majke. Bila je dobra, u to nema sumnje. Međutim, sukobili smo se od samog početka. Prepirke su započele zato što, po njezinu mišljenju, nisam dovoljno vježbao. Meni se čini da je patila od kompleksa Leopolda Mozarta ili Johanna van Beethovena. Međutim, nisam želio biti uvršten u kategoriju njihovih sinova. Htio sam postati dobar pijanist, možda čak i virtouz, a ne neki čudak. A onda, ironijom sudbine, godinama nakon što nas je otac napustio, počeli smo se svađati kad je otkrila da provodim previše vremena za klavirom.
Ni u teoriji nije bila osobito dobra, sviranje joj je bila jaka strana. S druge strane, ja sam od rane dobi bio očaran teorijom, što je bilo pomalo neobično; nisam bio zadovoljan samo svira njem, želio sam znati zbog čega se ovo ili ono mora učiniti na određeni način. Jedan neočekivani događaj natjerao me je da napustim majku i nađem drugog učitelja. Tad mi je bilo petnaest godina. U gradskoj dvorani Cape Towna na programu je bio pijanistički koncert. Nastupao je Lamar Crowson, ako se dobro sjećam. Ta večer nije bila jedna od njegovih najboljih. Sjećam se da sam za vrijeme pauze, kad sam se vratio iz zahoda, ugledao starijeg gospodina koji je sjedio u kutu, leđima okrenut svima, s partiturom na koljenima. Nisam mogao točno dokučiti koja je glazba bila u pitanju, jedino sam uočio Mozartovo ime na naslovnici. Čovjek se toliko udubio u čitanje da sam se morao zaustaviti i baciti pogled na njega. A onda, dok sam u njega piljio, stavio je kažiprst na jednu frazu na sredini stranice koju je proučavao i počeo se smijati.
U tom trenutku shvatio sam da u mojoj glazbenoj naobrazbi nedostaje jedna dimenzija. Nisam uspio saznati zbog čega se taj čovjek smije jer nisam dovoljno poznavao glazbu. Morao sam usavršiti ne samo novi vokabular, već i novu vrstu abecede. Već sljedećeg dana počeo sam raditi s majkom. Nije bilo lako. Ako sam svojeglav po prirodi, to dolazi baš od nje. Dobio sam bitku nakon što sam tri tjedna bez prestanka molio i prijetio da ću prekinuti studij (što mi nikad nije palo na pamet).
Poslije moje majke prva učiteljica glazbe bila je mlada Njemica, Christa. Više djevojka nego žena, tek je bila navršila dvadeset i jednu godinu. Imala je sjajnu tehniku uz teoretsku podlogu koja bi zadivila svakoga s kim je radila. U to vrijeme njezinu ocu, Herr Roloffu, bilo je skoro sedamdeset godina, ali bio je nalik na devedesetogodišnjaka: omanje, slabunjavo i pognuto biće, koje je više sličilo komarcu nego čovjeku, s pretjerano velikom bijelom grivom
- nešto između Toscaninija i Einsteina - koja nikad nije bila u dodira s četkom ili češljem. (Govorilo se da je Christinina majka bila njegova treća ili četvrta žena, kod njega je počela studirati, ali s navršenih dvadeset godina ostala je trudna.) Navodno je bio dirigent u Berlinu, ali nakon što ga je nekoliko puta kap udarila, ostavio se glazbe, no to nije imalo utjecaja na njegove ljubavne aktivnosti. Rekao bih da sam više uz njegovu nego Christininu pomoć otkrio unutarnji svijet glazbe. Na mješavini njemačkog i engleskog jezika, koja se ne da imitirati, prikovao bi moju pozornost pričajući satima o koncertima kojima je pribivao ili na kojima je dirigirao, o hirovima i. tikovima svih velikih dirigenata, o tenziji i napetosti među članovima orkestra (o bubnjam koji je cijeli život sanjao o trenutku koji nikad neće zaboraviti i do kojeg
je došlo kad se, usred jednog od vedrijih i pjevanijih dijelova adagia Beethovenove 9. simfonije, digao na noge udarajući iz sve snage po najvećem bubnju četrdeset i pet sekundi prije nego što su ga odveli s bine na koju se nikad više nije vratio), o osebujnosti solista, o svakoj tehnici i strategiji kojom se moraš poslužiti da bi iz orkestra, nekog instrumenta ili auditorija izmamio ono što želiš. Nakon nekoliko godina provedenih u njegovu društvu, s partiturom u ruci, naučio sam se i nasmijati, zaplakati ili zašutjeti od čuđenja. Toliko me je duboko uveo u glazbu da sam dobio poseban osjećaj kako više nisam onaj koji samo proučava određenu kompoziciju, već i sam sudjelujem u komponiranju, tako da nisam više prilazio partituri kao čitatelj ili glazbenik, već i kao kompozitor. Svaki novi stavak, odlomak ili frazu mogao sam intuitivno osjetiti isto kao i kompozitor: na ovom mjestu skratimo postupak, ovdje se treba suzdržati, a ovdje prepustiti, sad zaskočimo slušatelja i pružimo mu baš ono što ne očekuje. Nakon toga glazba za mene nije više bila ista.
Dok me je on poticao na prilaz glazbi iznutra, Christa mi je pomogla usavršiti trikove tehnike i lakoću kretanja mojih deset prstiju u oblikovanju zvuka koji mi je otkrio njezin otac. I mnogo, mnogo više! Dok je način izražavanja Herr Roloffa bio zabavan, posebno slikovit i simpatičan zbog čestih gramatičkih pogrešaka i izgovora, Christin način bio je pun šarma, zavodnički, ugodan, neodoljiv. Kad je govorila, to je bilo više nalik pjevanju. (S druge strane, Frau Roloff, ženica mala poput miša, nikad nije bila dio ekipe; očito se nije prilagodila načinu života u Južnoj Africi i ubrzo se vratila u Nürnberg, grad njezina podrijetla. Koliko mi je poznato, nekoliko puta je dolazila u posjet, nikad za dugo, a nakon toga potpuno je isčeznula iz života muža i kćeri.)
Gledajući unatrag, ishod je vjerojatno mogao predvidjeti barem netko sa strane, ali definitivno to nisam bio ja. Kad smo prvi put vodili ljubav u majčinoj sobi iza klavira (majka je bila na poduči u Glazbenom odjelu na Sveučilištu, dok su mlađa sestra i đva mlađa brata bili zauzeti na igralištu, ili na pokusu u dramskoj sekciji ili pjevanjem u zboru), uvjeren sam, bio je to šok koliko za Christu, toliko i za mene.
Naravno, to nije bilo za pohvalu. Da se za to saznalo u školi, sigurno bismo oboje bili kažnjeni. Međutim, nitko nije saznao. Do današnjeg dana još uvijek njegujem osjećaj duboka poštovanja prema osobi koja me je toliko naučila, ne samo o glazbi, nego i o svijetu. Naučio sam sve što treba znati kod vježbanja prstiju, kao što je staccato, legato ili rubato, sve od cantabile do allegro assai. Mogu se danas tješiti da sam znanjem koje je Christa prenijela na mene išao stopama Gounoda, Dubussyja i mnogih drugih koji su daleko više saznali od svojih učiteljica glazbe nego sviranjem klavira.
Nikad nisam razmišljao o prekidu veze s Roloffovima. Ako bih o tome razmišljao, onda je to bila vjerojatnost da će se jednog dana zdravlje Herr Roloffa pogoršati ili će se na kraju zajedno s Christom vratiti u Njemačku. Uvijek je izgledalo da živi na rubu smrti. Naposljetku je Christa bila ta koja je umrla, i to na najgluplji način koji se može zamisliti. Neki kamion zelene boje prošao je kroz crveno svjetlo baš kad je prelazila ulicu noseći plastičnu vrećicu s namirnicama iz Pick‘n Рауа. Po svemu sudeći, ostala je na mjestu mrtva. To je donelde doprinijelo mom spontanom povezivanju ljubavi s glazbom i od tog četvrtka popodne i smrt je postala dio ravnoteže. Christa, Christa. Da sve bude kako treba, nijedno od nas troje nije se moglo razdvojiti od drugo dvoje. Struna s trima notama. U e-molu.
Poslije sam nastavio s drugim učiteljima. Prvo u Cape Townu, zatim u Johannesburgu, nešto potom u Londonu, New Yorku i Parizu. Sve je to doprinijelo mom formiranju kao pijanista i osobe. Bez obzira na to koliko je to bilo potrebno i pametno i koliko je od mene stvorilo virtouza, ipak je to bio samo ukras i varijacija na originalnu temu. Nešto poput Goldbergovih varijacija Bacha, Diabellijevih Beethovena ili Chopinovih improvizacija na Mozartovu ariju La ci darem la mano. Osnovna tema bila je već postavljena, temelj položen. Od tog vremena, s jedva petnaest godina, postao sam usklađen za posljednji stavak koji je nakon mnogo godina kasnije najavila Nina Rousseau.
Ninu sam upoznao nedugo nakon tog strašnog događaja. Taj slučaj svakomu je dao povoda za nagađanje i spekuliranje. Pojedine novine mogle su se danima održavati naklapanjem o tome. Mladi klavirist, Edgar Devine, utopio se u jezercu na farmi. Obdukcijom se otkrilo da je po svoj prilici bio zadavljen prije nego što se tijelo našlo u vodi. Proširile su se
glasine o vezi sa sopranom svjetske reputacije.
Naravno, svatko je poznavao Ninu Rousseau. Ili su mislili, vjerovali, nagađali da je poznaju. Ljubitelji glazbe raspravljali su o Ceciliji Bartoli, Angeli Georghiu, Rene Fleming ili Elini Garanča. Nijedna sopranistica na svjetskoj sceni, osim Anne Netrebko, nije doživjela posljednjih godina takav meteorski uspon. Tek joj je trideset i sedam godina! Osim toga, ona je Južnoafrikanka, isticali su s ponosom. Prvo je nastupila u Metropolitan La Scali, Operi de la Bastille, na festivalu u Salzburgu i na još nekim mjestima. Onda odjednom nesretna veza s karizmatičnim kompozitorom Wernerom Schicksalom, njegovo tragično samoubojstvo u Linzu (pronađen obješen o gredu u nekoj manjoj zgradi) i njezin slom živaca. Ubrzo nakon toga vratila se u Južnu Afriku radi odmora, da bi se sklonila i ponovo stala na noge. Baš kad je počela razmišljati o povratku na scenu, dogodio se taj zagonetni slučaj na farmi kad je njezin pratitelj na klaviru (a pretpostavlja se i ljubavnik) umro pod sumnjivim okolnostima.

2.

ANDANTE CON MOTO

Te večeri kad sam upoznao Ninu u Baxteru, na programu je bio Beethovenov recital. Svirala nas je nekolicina. U prvom dijelu violinist iz Njemačke, Heinz Stockli, izveo je sonatu Proljeće (op.24), zatim smo Stockli i ja bili na redu s lokalnom čelisticom, Marijom van Damme, nakon toga studenti Angela Gobbata otpjevali su nekoliko arija iz Fidelija i na kraju Appassionatu, moj najveći doprinos večeri. Nakon pauze, u drugom dijelu večeri, izvedena su dva gudačka kvarteta iz kasnog perioda, ali tada više nisam bio sasvim usredotočen na glazbu. (U svakom slučaju, ni gudači nisu bili sasvim usklađeni.)
Do promjene je došlo za vrijeme pauze. Najprije moram reći da sam bio obvezan prema dvama prijateljima koje sam pozvao na koncert, slikaru Davidu le Rouxu i njegovoj divnoj supruzi, Sari, fotografkinji. Često smo odlazili zajedno na koncerte, a godinama su bili moji najveći obožavatelji. Ja sam posebno cijenio njihov rad, na mojim zidovima vise Sarine fotografije i Davidove slike. Njezin rad nudi izvanrednu kombinaciju dvaju kvaliteta koje se obično uzajamno isključuju: suosjećajnost i nesmiljeni realizam. Njezina kamera je otporna na laž ili pretvaranje; kontrasti crne i bijele boje ukazuju na oklijevanje i neizvjesnost, nemilosrdno otkrivaju poslušnost i kompromis, a izbor likova - uglavnom žena - otkriva razumijevanje, bolje rečeno, suosjećajnost prema ljudskoj ranjivosti.
Davidova platna, posebno ona u plavoj boji, nude nam kontraste i konflikte, podvojenost, neku vrstu bifokalnosti koja nas navodi na shvaćanje da svijet nije baš onakav kakav se čini; iza površine uvijek postoji nešto drugo što lebdi i tako draži i stavlja promatrača pred izazov.
Sreli smo se prije koncerta u predvorju gdje sam im uručio ulaznice i tad smo se dogovorili naći za vrijeme pauze. Međutim, dogodilo se da sam se odmah nakon izvođenja trija, dok su na programu bile arije iz Fidelija, udubio u razgovor s Marijom van Damme u njezinoj garderobi. Mi smo se već ranije upoznali, uostalom, zajedno smo se pripremali za koncert, međutim nikad nismo imali prilike za razgovor. Marija je zgodna žena. Snažne, impozantne vanjštine, klasična ljepotica obuzeta skoro zastrašujućom strašću za glazbom. Uvijek sam bio slab prema ženama koje sviraju violončelo (nesumnjivo, zbog slike koju sam stvorio u glavi o Jacqueline du Pre), zbog energije koju iskazuju u interakciji s instrumentom, načina rukovanja gudalom kao oružjem - rapirom, mačem - prkosna držanja sa široko raširenim nogama. Uvijek bih se sjetio ubojita napada sir Thomasa Beechama na ženu koja je pogriješila za vrijeme pokusa:
“Gospođo! Tu sjedite s najvećim poklonom između nogu koji vam je Bog poklonio i
samo ga trebate počešati!”
Sir Thomas zasigurno ništa ne bi mogao predbaciti Mariji. Naprotiv. Dugo sam je promatrao. Međutim, bila je udana za glazbenika koji je svirao pikolo i tu je bio problem. U normalnim okolnostima to ne bi trebalo obeshrabriti potencijalnog udvarača, ali suprug je bio poznat po naravi koju nije mogao kontrolirati, kao čo\jek koji ne bi oklijevao posegnuti za oružjem. U konačnici je baš ta narav riješila cijelu stvar, kad je Marija odlučila da to više neće trpjeti. Rastavili su se samo nekoliko tjedana prije Beethovenove večeri.Tako su se te večeri
mogle objasniti mnoge kontradikcije njezina ponašanja u garderobi. U jednom trenutku pokazala je ranjivost i povrijeđenost, u sljedećem agresivnost. Za vrijeme razgovora postalo je očito da imamo mnogo toga zajedničkog, čak više nego što smo mislili, ne samo u glazbi, već i u literaturi, ljubavi za planinama, posebnoj slabosti prema Francuskoj, pa čak i mačkama. Dogovorili smo se (ne baš konačno, ali barem provizorno) sresti u foajeu za vrijeme pauze, nakon što odsviram Appassionatu, a poslije toga da nešto pojedemo negdje u blizini za vrijeme drugog dijela koncerta.
A onda, u pauzi, nakon što sam se uvjerio da su David i Sara dobili piće, pojavio se Angelo Gobbato s namjerom da me upozna s jednom osobom. Bila je to Nina Rousseau. Sopranistica. Baš ona. Nedavno se vratila u zemlju nakon samoubojstva Wernera Schicksala u Beču (a, naravno, i nakon drugog udarca, smrti njezina pratitelja Edgara Devina). Prvo mi je pala u oči duga, zaista duga plava kosa (još jedna Jacqueline du Pre) koja se spuštala preko ramena sve do križa. Primijetio sam i vitku konturu tijela u dugoj haljini tamnoplave boje, zatim dva oka, plava kao na slici Davida le Rouxa - ali isto tako i plave boje kobalta s tamnomodrom primjesom. Čak i da ništa nisam znao o njoj, smjesta bih se zatreskao (iako bih s pedeset i dvije godine trebao biti zreo i oprezan čovjek, nesumnjivo odviše star za nju, ipak ljubav nikad ne vodi računa o godinama). Angelo je počeo hvaliti Ninu na sav glas dopunjujući ono što su novine propustile. Završio je kao pravi kavalir: “Derek, nisi živio uzaludno ako uspiješ nagovoriti našu divu da se vrati na scenu.”
Angela sam godinama poznavao, posebice njegov entuzijazam i osjećaj za dramski efekt.
Ovoga puta, što se tiče Nine, bio je potpuno u pravu.
Kad je zvono dalo znak za početak drugog dijela koncerta, požurio sam se ispričati Sari i Davidu (srećom, nije to bio prvi put da ih ovako ostavim na cjedilu, oni su mi samo s razumijevanjem veselo mahnuli rukom). Nakon toga nakratko sam svratio u garderobu pružiti Mariji donekle shvatljivo objašnjenje, ali ona je već bila otišla. To nije bio početak koji obećava buduće odnose, ali u tom trenutku bilo je važnijih stvari na mom programu. Kasnije ću već smisliti nešto uvjerljivo.
Vratio sam se u foaje gdje je Nina, hvala Bogu, još uvijek čekala. Izašli smo van u blagu noć, našli straga mjesto na padini tratine i započeli razgovor u mraku koji nas je okruživao.
Kao što se moglo i očekivati, prvo smo se dotaknuli moje izvedbe Appassionate s kojom se nije bezuvjetno složila. Allegro assai na početku i Allegro ma nono troppo na kraju bili su joj prihvatljivi. Međutim, imala je ograde za polagani srednji stavak, andante con moto, koji je, po njezinu sudu, bio “previše sladak”, previše raspjevan, previše dolce, premalo con moto.
“Što je bilo s mračnom stranom?” bila je uporna.
“Sve je okruženo mrakom”, usprotivio sam se. “Početak i kraj prožeti su mrakom. Međutim, srednji dio treba se odvijati u miru i tišini, okrenut je prema unutra, prema spokojnosti.”
“Spokojnost nije nešto sladunjavo.” “Bitan je kontrast.”
“Slažem se. Ali kontrast jedino može biti djelotvoran ukoliko ne vjerujemo da mir, tišina i
- kako ste ono rekli? - spokojnost mogu postojati razdvojeno. U samom središtu mira i tišine mora postojati nešto pritajeno. Je li to mrak, opasnost, grozota, prijetnja ili nešto drugo? To mi je nedostajalo u vašem sviranju.”
“Možda tako razmišljate - ako se usudim reći - zbog onoga što se vama dogodilo. Svjesni ste postojanja mraka i opasnosti, čega drugi ljudi nisu svjesni, jer znate da nevidljive sile vrebaju sa svih strana.”
“Vjerojatno sam rođena s kukuljicom”, odgovorila je kao da namjerno pokušava baciti svjetlo na ono što sam rekao. “Družila sam se s duhovima još kao djevojčica.”
“Kakvim duhovima?”
“Duhovi su posvuda, samo moraš znati kamo gledati. Jednom bismo trebali posjetiti moju farmu s druge strane Tulbagha, u planinama Winterhoeka. Krasno je to starinsko zdanje. Na žalost, poprilično je oronulo jer roditelji većinu vremena provode u gradu, dok moj brat juri od jednog do drugog sajma po Europi ili negdje drugdje. Međutim, mjesto je prekrasno. Vjerujte, tamo vladaju mir i tišina. Bar tako se čini izvana. Ali, tko bi ga znao? Tamo su
živjeli ljudi još od davnih vremena. Koliko mi je poznato, na tom mjestu najprije se nalazilo naselje plemena Khoi. Ispod hridina su crteži Bušmana. Naravno, kasnije su se doselili Holanđani. Početkom devetnaestog stoljeća jedan majčin predak, otresiti stari Skot, kupio je to mjesto i nazvao ga Laammermoor. Znate, ponio je mnogo prtljage iz Škotske. Ludovao je za sir Walterom Scottom, Roberto Burnsom i svim onim velikanima.”
“Gdje su u svemu tome duhovi?”
“Oh, posvuda. U klancima, u špiljama starih Bušmana, u šupljinama hridina, čak usred samog posjeda, ispod podova, u potkrovlju. Stari ljudi su pričali o ubojstvu koje je počinjeno u samom početku, upravo kad se kuća gradila. O mrtvom tijelu ugrađenom u jedan zid. Trebali biste vidjeti te zidove”, raširila je ruke, “međutim, morate doći i sami vidjeti.”
“Je li to poziv?”
“Tko bi ga znao? Možda i jest. Ne poznajem vas još dobro. Dajte mi malo vremena.” “Zvuči kao neko neobično mjesto.”
“Ima li duhova u vašoj obitelji?” iznenada me upita.
“Koliko znam, nema. Mi smo vam sorta bez mašte. Ljudi koji borave u gradovima, svi do
jednog.”
“Šteta. U mojoj je obitelji koliko hoćeš umorstva, kaosa, preljuba i skandala. Možete li zamisliti? Na takvom mjestu, izgubljenom u planinama, posvud zeleni pašnjaci i mirne vode.” Smiješak na licu. “Vjerojatno sam to očekivala u vašoj Appassionati.”
Našem razgovoru nije bilo kraja. Bili smo poput dvoje ljudi koji su proživjeli Namib i pronašli mlaku vode nakon više tjedana lutanja pustinjom. Nakon dugo vremena primijetili smo kako slušatelji napuštaju zgradu i razilaze se noću svatko na svoju stranu, jedni su krenuli nizbrdo prema autobusnoj postaji i glavnoj ulici, drugi su se penjali prema parkiralištu. Mi smo nastavili razgovor kao da je svatko od nas u drugoj osobi prepoznao nešto što opet nije želio izgubiti.
Svjetla u kazalištu su se ugasila. Tama nam je prišla bliže. Visoki hrbat Devil’s Peaka
činio se još mračnijim i mrgodnijim nego prije.
Noćni čuvar započeo je obilazak.
“Ovdje se ne smijete zadržavati”, upozorio nas je i lampom osvijetlio naša lica. “Ispričavam se, gospodine i gospođo, ali ovdje niste sigurni. Morate sad poći kući.”
Digao sam se i pružio joj ruku.
“Hoćete li sa mnom?” predložio sam. “Imamo još toga za razgovor, a kod mene možemo popiti čašicu prije odlaska.”
“Sa zadovoljstvom.” Ipak, oklijevala je.
“Jedino ako obećate da mi se nećete udvarati”, izgovorila je to onim dubokim, tamnim mezzosopranom za koji sam poslije otkrio da može dostići koloraturne visine.
“Obećavam”, rekao sam jedva čujno.
Moje misli su još bile pod dojmom one mračne strane koju je očekivala u mom andante con moto. Dok smo se vozili planinskom cestom duž De Waal Roada prema Mili streetu, a odatle nastavili prema Oranjezichtu, nismo prestali razgovarati, još uvijek pod snažnim osjećajem našeg otkrića, prepoznavanja i potvrđivanja. Taj osjećaj nas nije napustio ni u kući, u prostranoj dnevnoj sobi u kojoj je dominirao moj klavir Bosendorfer.
Nakon najmanje sedam čaša jamisona (obično nikad ne pijem viski, uglavnom ga držim zbog gostiju) ispružila je lijevu ruku, pogledala na sat i rekla kao da je u šoku:
“Bože, znaš li koliko je sati?” “U čemu je problem?”
“Zar ujutro nemaš neki sastanak ili obvezu?” “Ne sutra, nego danas. A ti?”
“Ja još ne radim. Nemam hrabrosti suočiti se s novim početkom.” “Onda je krajnje vrijeme.”
“Još nije.”
“Nina”, ustao sam i stao ispred nje, “želim ti pomoći da pokušaš.” “Ni ne slutiš koliko bi te to stajalo.”
“Spreman sam pokušati. Bilo kako, na svaki način. Obećavam.”
U toj intimnoj noćnoj tmini bio sam spreman obećati štogod je željela, bez obzira na
cijenu.
“Ne znaš što govoriš.” “Samo mi pruži priliku.”
“Možemo poslije o tome razgovarati. Kad se opet pojavi svjetlo. Kad se oboje
otrijeznimo.”
Ona se također digla na noge i zastala na trenutak. Onda je odlučno rekla: “Slušaj, sad je prekasno da se vratim kući. Mogu li negdje leći?”
Zatim je odmah dodala, njezine od su izražavale autoritet: “Ali, jedino ako obećaš - zaista obećaš - da mi nećeš smetati.” “Obećavam.”
Potvrdili smo to vrlo formalno rukovanjem.
Odveo sam je do gostinjske sobe, stavio čašu vode na noćni ormarić pokraj kreveta, donio iz ladice u kupaonici četkicu za zube i ostali toaletni pribor, a zatim otišao u svoju sobu u stražnjem dijelu kuće.
Nakon desetak minuta zakucala je na moja vrata, još uvijek u dugoj tamnoplavoj haljini
koju je nosila na koncertu, ali bosih nogu.
“Imaš li majicu u kojoj bih mogla spavati, ili nešto slično?” “Pričekaj.”
Kad sam se uvjerio da je dobila sve što treba za tu noć, tiho sam se povukao u svoju sobu. Kako se moglo očekivati, jedva sam sklopio oči te noći. Pa ipak, sljedećeg jutra bio sam svjež kao rosa. Pripremio sam doručak - uglavnom prirodni sok od naranče, voće i jogurt - i razgovor se spontano nastavio tamo gdje smo stali prošle noći. Podrazumijeva se, najviše o operi, o ulogama koje najviše voli u operama Gianni Schicchi, Traviata, ili u Mozartovim i Donizzetijevim operama, o popijevkama Richarda Straussa, Schumanna, Schuberta i Wolfa.
Bilo je otkriće koliko nam se ukusi podudaraju. Razgovor je postupno poprimio sve osobniju notu.
O razočaranju i ljubavima mog života i zašto se nikad nisam ženio, a isto tako i razočaranju i ljubavima njezina života. Bez obzira na to što joj je svaka veza završavala gubitkom ili neuspjehom, očito je vjerovala da treba živjeti punim plućima. Živi sada, plati poslije. Više od činjenica iz njezina života dirnulo me je kako ih je iznijela, s kakvim uvjerenjem, sa strašću prikrivenom u glasu nalik vatri u pustari koju je teško obuzdati.
Usudio sam se postaviti joj pitanje o posljednjim gubitcima koje je pretrpjela, o njemačkom kompozitoru Werneru Scicksalu i njezinu pratitelju Edgaru Devinu. O Sckicksalu nije mnogo govorila. Jedino je rekla da ju je mnogo volio, ali onako kako njemu odgovaralo, pokušavao je kontrolirati cijeli njezin život, a pritom bio i nepodnošljivo ljubomoran. Odlučila je prešutjeti samoubojstvo, a ja, naravno, nisam ni tražio da ga spominje. O Devinu je govorila neočekivanom žestinom - nije oklijevala koristiti vulgarni rječnik - što me je zaista zapanjilo s obzirom na to da je dolazilo od osobe božanstvena izgleda. Ubrzo sam otkrio da je u duši neušminkana afrikanerska cura, jednostavna kao gruda zemlje, i to se uskoro pokazalo kao dio njezina šarma.
“Edgar je u duši bio jebeni gad, Derek”, rekla je. “Stvarno dobar pijanist, ali obično govno.”
“Bili ste ljubavnici”, usudio sam se istaknuti. “Kakve to veze ima?”
Zatim je bez uvijanja dodala:
“Dobro, mogao je ševiti kao anđeo, naravno, ako anđeli išta znaju o ševi. Međutim, prema meni se ponašao kao da postojim samo da bi me iskoristio. Reći ću ti nešto, ma koliko to izgledalo šokantno, odahnula sam onog dana kad je umro. Tad sam shvatila da moram birati između ljubavi i glazbe. Jednostavno, nema prostora za jedno i drugo. Kod mene to ne ide zajedno.”
“Ali, pobogu, Nina, ne moraš ići u takvu krajnost.”
Zureći joj uporno u lice, osjetio sam kako mi se grlo steže na samu pomisao na to što znači ono što je izrekla.
“Svaki umjetnik uspijeva pronaći prostor za oboje.” Na trenutak sam zastao, a onda odlučno izjavio: “Uvijek bih našao mjesta za klavir i žene.”
Njezine tamnoplave oči gledali su me skoro pokroviteljski:
“Jesi li ikad pomislio gdje bi bio danas da si svu energiju usmjerio na glazbu? Derek, pozorno sam te slušala prošle večeri. Mislim da si zaista izvrstan. Međutim, svoje kreativne snage previše trošiš u krevetu. Koliko čujem, previše se trošiš.”
Ostao sam bez daha.
“Ne smiješ previše slušati ogovaranja”, rekao sam zajedljivo.
Slegnula je ramenima.
“Sve zavisi od tebe. To je tvoj izbor. Mene se to ne tiče.” Kad bi samo znala koliko bih želio đa je se tiče!
Baš u tom trenutku - shvatio sam to tek naknadno, jer tada sam bio odviše smeten da bih logično razmišljao - stvorio sam odluku: što god se dogodilo, Nina Rousseau, ti ćeš se naći u mom krevetu.
S iznenađujućom mirnoćom potpuno se isključila i vratila našem razgovoru:
“Derek, ja nisam kao ti. Nisam kao drugi ljudi. Ako su umjetnost i ljubav dva konja, ti ili netko drugi možete ih upregnuti u ista kola, ja nisam takva. Ne mogu. Više ili manje, ja sam ono što jesam. Nekad sam pokušavala i svaki je put ispalo sranje. Odabrala sam, i to je to.”
Ispružila je ruke preko stola, uhvatila moju ruku, pogledala me u oči i rekla:
“Zato sam te i zamolila prošle noći: Molim te, zaista te molim, nemoj mi se nikad udvarati. Ne zbog toga što sam prividno kreposna žena. Vjerojatno je suprotno. Ukoliko misliš raditi sa mnom ili želiš da postanemo prijatelji, onda sve zaboravi osim glazbe. Hoćeš li mi obećati?”
“Nina, je li ti jasno što tražiš?” “Jasnije nego što misliš.” Držala je još uvijek moju ruku.
“Derek, ne radi se o nekom hiru. Nije u pitanju ni neka ludost. To je pitanje...”, dugo nije izustila ni riječi, a onda je rekla blagim glasom, “to je pitanje života i smrti. Znam dobro o čemu govorim.”
Vjerojatno je očekivala da neću obećati ili da ću barem pokušati izbjeći odgovor. Zbog toga je ubrzo zatražila:
“Sad mi moraš reći. Ako nisi spreman obećati, ja ću to razumjeti i prihvatiti, ali onda je svemu zauvijek kraj. Ako si spreman obećati, to će biti jednom i zauvijek.”
Što sam drugo mogao? Uhvatio sam je za desnu ruku i rekao kao da se zavjetujem:
“U redu. Obećavam.”
Ubrzo nakon toga zajedno smo raspremili stol i zatim otišli do prostorije gdje nas je čekao
Bosendorf.
Otpjevala je kao pravi anđeo, ako se tako mogu izraziti, Se vuol ballare, Quanto amore, Che gelida manina, Vissi d’arte, visi d'amore, La ci darem la mano.
Kad smo konačno - ne samo nevoljko, već i sa žaljenjem - završili, rukovanjem smo zapečatili ono što je u biti već odlučeno: definitivno se vraća na scenu. Ovog puta ja ću je pratiti.
Vijest je trenutačno postala senzacija. Pojavio se interes i za nastup na međunarodnoj sceni. S obzirom na njezinu slavu i šutnju u posljednje vrijeme, pravo uzbuđenje moglo se jedino očekivati u glazbenim krugovima. Koliko je to moglo doprinijeti mom ugledu, teško je bilo procijeniti.
Ni ona ni ja se nismo žurili. To je trebao biti recital koji se neće lako zaboraviti u Capeu. Stoga smo držali svojom dužnošću da do savršenstva dovedemo svaku notu, svaku pauzu, svaki pokret.
Pripreme su trajale tri mjeseca. Uglavnom u jutarnjim satima. Često i navečer. Poslijepodne sam morao posvetiti svakodnevnim obvezama: poučavanju nadarenih studenata i njihovim potomcima.
Međutim, nije samo glazba bila u pitanju. Za mene, možda više nego za Ninu, to je bila
prilika upoznati se bez nepoželjnog pritiska. Svakodnevno sam kod nje otkrivao nešto novo što bi me opčinilo, pobudilo radoznalost i učinilo je još više posebnom: njezino oduševljenje i strast, razigranost kao u lakonoge djevojčice, ili krajnju ozbiljnost kad bi se pojavili tragovi mrgođenja između sjetnih očiju, posebice kod rada na novoj partituri, ili kad bi postala vragoljasta ili podrugljiva, ili kad bi bila duhovita, neozbiljna ili do kraja luckasta. Ispod svega toga skrivala se senzualnost koja bi me izludila od želje. Pa ipak, strogo sam se držao dogovora; dok su joj se polako vraćali samopouzdanje i žudnja za životom, nužno je bilo da se ni na koji način ne osjeti ugroženom ili da se ne pojavi razlog za sumnju ili najmanju nesigurnost.
Često smo izlazili van, ako bi nam to dopustio užurbani vremenski raspored. Uvečer bi to bili koncerti ili neki kazališni komad, možda film - voljela je ići u kino. Isto tako, bez ikakva srama, pretvarajući se da smo turisti, odvezli bismo se do područja s vinogradima, ili Zapadne obale, ili pješke odlazili na dulje izlete, obilazili planinu iznad Camps Вауа, pješačili od postaje uspinjače do spomenika Rhodesu zaobilazeći Devil’s Peak, odlazili u Kirstenbosch, vozili promenadom Sea Pointa, lutali pješčanim plažama Noordhoeka između dina i mora, razgledavali robu u radnjama i butigama Fish Hoeka, prebirali po knjigama u knjižarama. Nina nije mogla odoljeti starudiji bilo kakve vrste. Njezina kuća u Woodstocku - nepravilna stara građevina u viktorijanskom stilu, u kojoj je jedan dio bio preuređen, a drugi ostao u ruševnom stanju - bila je prepuna knjiga i starih predmeta. Bilo ih je posvuda: na daskama, pragovima prozora, stolovima, otomanima, u starinskim vitrinama, na policama koje su se ugibale pod teretom, na sofama i stolicama. Bili su to lijepi i neobični, dragocjeni i bezvrijedni suveniri s njezinih putovanja i naših izleta koji su ležali na gomili, kao i lutke svake vrste i podrijetla, šarena kokošja i ugravirana nojeva jaja, bestidne netsuke iz Japana, drvene rezbarije golemih falusa iz Afrike, Indije i Indonezije, figure i figurice od alabastera, ebanovine ili bjelokosti, kuglice od kvarca, tigrova oka, ultramarina i ahata, limene igračke s Tajvana, maske iz Mozambika, Meksika, Konga ili Balija, marionete iz Singapura i Tajlanda, kamenje iz Velikog kineskog zida, Dioklecijanove palače u Splitu, hrama Maja na Jukatanu ili razvalina Machu Picchu, predmeti od ljepenke iz Gvatemale ili Norveške. Tu je bilo krigli sa svih strana: iz Belgije i Bavarske, Mozartovih iz Salzburga, staklenih čaša iz Praga, Helsinkija, Kopenhagena, Burana. Nemojmo zaboraviti ni sve što je donijela iz koncertnih dvorana ili opernih kuća u kojima je nastupala: žličice za čaj iz Scale i Metropolitena, iz Sale Plevel, Kraljevske festivalske dvorane, Bavarske državne opere, kazališta Marinski iz St. Petersburga. Isto tako bilo je i kutija šibica i sapunčića koje je pokupila ili uzela kriomice iz svakog hotela u kojima je boravila.
Za svaki predmet mogla je ispričati priču, većinom smiješnu, simpatičnu, dirljivu ili
donekle delikatnu.
“Izmišljaš li ti to, ima li u tome istine?” često bih zapitao. “Ja samo pomno slušam”, odgovorila bi zagonetno. “Koga i što slušaš?”
“Sve što mi duhovi žele reći.” “Koji duhovi?”
“Svaki od ovih predmeta ima malog duha u sebi. Samo se treba uključiti na njihov val i saznat ćeš što ti žele reći. Posebice noću kad izlaze van svirati.”
“Nina, ti si nemoguća.”
“Ako ne želiš, ne moraš vjerovati. Ali, uvjeravam te, istina je”, rekla je to kao učiteljica
vjeronauka.
Zatim bismo se vratili poslu. Kao što je u mojoj kući u središtu svega bio Bosendorfer, tako je i u njezinoj sve bilo podređeno Steinwayu koji se nalazio u prednjoj prostoriji s izbočenim prozorima s rešetkama. Nakon svakog izleta i novog putovanja uvijek bismo se vratili klaviru s bijelim i crnim tipkama. (Zasad, nikakva traga Chopinovu D-duru s privlačnom rupicom.) Svakoga dana korak naprijed, malo bliže onomu što smo željeli postići.
Ponekad sam imao dojam da nas svaki dan sve više približava cilju na koji sam želio doći. Nije više bila u pitanju, kao na početku, obična seksualna želja. Svaki dan koji smo zajedno proveli, sve više je otkrivala svoju tamnu stranu Mjeseca. Sve više mi je nedostajala, što se
nije moglo definirati sentimentalnošću, zbog svog muzikalnog glasa, smijeha, smisla za šalu i lascivnosti, zbog nježnih ruka i dražesnih stopala s dragocjenim prstenom na srednjem prstu, zbog opscenosti i bježanja u svijet mašte, zbog priča o duhovima i vilama. Zasigurno, bila mi je prijeko potrebna.
Moram priznati, na vlastitu sramotu, da me je do ludila dovodio način kojim me je stalno držala na udaljenosti izbjegavajući moju pažnju čak i prije nego što bih joj se pokušao istinski približiti, kao i zbog načina kojim bi mi redovito pružila ruku, uvijek s tim tajanstvenim ironičnim osmijehom, nakon obilne večere ili duge seanse vježbanja i neočekivanog dodatka jedne popijevke ili arije. Mnogo puta nakon njezina odlaska prevrtao bih se u krevetu (ponekad bi ostala prespavati u, kako smo je oboje uskoro nazvali, “njezinoj” sobi) i to bi me natjeralo da se tješim vlastitom rukom bez pravog zadovoljstva.
Često bi ova situacija izašla na površinu, osobito kad bismo razgovor obilato začinili vinom ili viskijem. Jednom, nakon rukovanja, usudio sam se njezinu ruku prinijeti ustima i poljubiti na stari gospodski način. Odgovorila je na isti način, poljubila je moju ruku i malo duže zadržala u svojoj.
“Ne smiješ mi to činiti, Nina!” prosvjedovao sam.
“Što si rekao?” kao da joj nije bilo jasno o čemu govorim. “Zar nisi svjesna što mi radiš?”
“Ne. Što je to?”

Otišao sam toliko daleko da sam njezinom rukom pritisnuo moj nabrekli ud. Na moje iznenađenje, ruku nije sklonila. Čak ga je na trenutak pritisnula laganim pokretom i rekla:
“Jadniče moj, morat ćeš se poslužiti vlastitom rukom.” “Molim te, Nina!”
Sagnula se i sestrinski poljubila moje usne.
“Sjeti se što smo se dogovorili.”
Zatim je dodala toplim anđeoskim glasom: “Lijepo spavaj.”
Ovom stalnom i sve većem nezadovoljstvu vjerojatno treba pripisati ono što se dogodilo između mene i Carle.
U početku bio je to samo njezin glas na telefonu, melodičan, ali neusporediv s Nininim glasom. Više puta dnevno primao bih takve pozive. Obično bi to bila neka žena koja traži instrukcije za svoju djecu. Ovog puta radilo se o dvjema djevojčicama, od deset i sedam godina.
“Na žalost, gospođo”, brzo sam odgovorio, “ali u ovom trenutku cijelo moje vrijeme je
popunjeno.”
“Možda mi ipak možete pružiti priliku, gosp. Hugo.” “Odista žalim, ali... ”
“Vjerujte, ne radi se o jednoj budalastoj majci koja misli da su joj djeca izvanredno talentirana. Vjerojatno često imate posla s razmaženom djecom. Međutim, ovo dvoje zaista imaju talenta.”
“U gradu ima drugih učitelja glazbe, gospođo. Molim vas, sad me ispričajte...”
“Gosp. Hugo, ne tražim učitelja. Vi ste klavirist izuzetna talenta. Nedavno sam vas slušala
kako svirate Beethovena na koncertu u Baxteru i ja...”
“Vrlo ljubazno ođ vas. Jednostavno, nije moguće. Zbogom.”
Čovjek nauči kako se vladati u takvoj situaciji. Međutim, nisam predvidio njezinu upornost.
Nakon tog razgovora, sljedećeg dana, u vrijeme pauze između dva sata, tajnica našeg odjela najavila je da me netko želi vidjeti.
Bacio sam pogled na raspored sati, namrštio se i rekao:
“Lindie, nijedan sastanak nije dogovoren za ovo poslijepodne. Jeste li vi nešto zapisali?” “Ni ja ništa ne znam. Ali... ”
U tom trenutku vrata učionice su se otvorila i netko je ušao iza Lindie. Izvanredno lijepa žena. Omanja, vitka stasa, tamne riđokose kose kakvu davno nisam vidio. Sa širokim, blaženim osmijehom na licu.
“Derek Hugo”, rekla je. Nije to bilo pitanje već izjava koja se ne može pobiti. “Da...?”rekao sam oklijevajući.
“Jučer sam vas nazvala.”
“Žao mi je, ne sjećam se da smo dogovorili sastanak.” “Nismo, ali...”
“Gospođo, gosp. Hugo je vrlo zauzet”, Lindie ju je brzo prekinula.
Ovog puta znala je kako preuzeti stvari u svoje ruke. (Uz to, moram dodati, imala je mnogo drugih talenata i nijedan nije ostao nezapažen.)
U nekoj drugoj prigodi razgovor bi se ubrzo završio. Međutim, ovo se dogodilo svega nekoliko sati nakon posljednjeg pokusa s Ninom. Nikad mi nije izgledala tako neodoljiva. Glas joj je bio nalik tekućoj vatri. Moduliranje glasa, fraziranje i ritam pjevanja još uvijek su odzvanjali u meni, a pred očima mi bila njezina plava kosa u kojoj bih se kao u rijeci sa zadovoljstvom utopio. Na sebi je imala tanku ljetnu haljinu od svile koja je, prianjajući, isticala sve obline njezina tijela. Nakon posljednje arije, Oh, smania, oh furie! iz Idomenija, sagnula se i neko vrijeme ostala u tom položaju, a onda se polako uspravila i prošaputala:
“Bože! Što se to dogodilo?” “Bilo je prekrasno”, rekao sam. “Umorna sam.”
Došla je k sebi tek malo poslije (što nimalo nisam želio). Zatim je bacila pogled na sat i rekla:
“Ostalo je još vremena.”
“Vremena uvijek ima”, brzo sam reagirao.
Sigurno nije propustila aluziju.
“Mogu li se na brzinu okupati?” upitala je. “Oblio me znoj od glave do pete.”
Ustao sam.
“Idem napuniti kadu.” “Mogu sama.”
“Zaslužila si da ti ugodim.”
Preduhitrio sam je, otišao do njezine sobe, pustio vodu u kupaonici da teče, dodao pola bočice ulja, iz ormara izvadio veliki mekani ručnik bijele boje.
“Sve za tebe.”
“Hvala, Derek”, nakratko me je zagrlila, brzo skliznula pored mene i izmigoljila na uobičajeni način, “gotova sam za petnaest minuta. Zovni me.”
Ostavila me je u hodniku da se ohladim od uzbuđenja i nestala u kupaonici punoj pare. Vrata su ostala otvorena.
Odonda mi se ta otvorena vrata stalno vraćaju u misli. Je li to bio poziv? Tako bi zaključila svaka razumna osoba. Međutim, Ninu sam dotad već dobro upoznao. Nakon što sam se dugo mučio tom mišlju, došao sam do zaključka da mi je samo htjela dati na znanje kako ima povjerenje u mene. Zbog toga su vrata ostala otvorena da bih dokazao kako sam dostojan tog povjerenja.
Možda sam samo ispao obična budala. Nisam mogao zloupotrijebiti njezino povjerenje i
tako prokockati sve što smo prethodnih tjedana postigli.
Nekoliko minuta zatim čuo sam kako pjeva u kupaonici uz pratnju šumova koji su odavali da je ustala iz kade, da se suši ručnikom i oblači. Zadrhtala su mi koljena od same pomisli na njezine gole noge u oblaku pare. Ipak, sabrao sam se i otišao do klavira. Započeo sam svirati srednji stavak Appassionate - Adagio con moto.
“Znaš”, rekla je dok smo se vozili mojim kolima prema Woodstocku, “čini me se da polako počinješ kužiti Appassionatu.”
Glupo sam se nasmiješio. Nisam pronašao odgovor. Ruka koju je lagano položila na moje
koljeno bila je bolji komentar od onog koji sam mogao smisliti.
Napustio sam njezinu kuću, odvezao se do Baxtera i malo dalje, do Glazbenog odjela. I
eto me sada s ovom lijepom riđokosom ženom koja stoji preko puta mene.
Zbog toga je nisam odbio.
“Slušajte, ništa ne mogu obećati. Sutra poslijepodne dovedite djecu - Lindie, pronađite
neko slobodno vrijeme - i tad ćemo napraviti pokus.” “Zaista vam hvala!” bila je oduševljena. “Gospođo...”
“Molim vas, zovite me Carla.”
“Još jedno ime koje obožavam”, rekao sam ozbiljno držeći njezinu dražesnu ruku dugih prstiju - prsti pijanista - malo duže nego je potrebno. Idućeg popodneva bila je tu. S dvije djevojčice, dvoje divne djece iznimna talenta. Nešto mlađe nego što obično primam, ali dogovorili smo se za probnu periodu, dvaput tjedno. Prije nego što je to vrijeme isteklo, rekao sam joj da mogu produžiti. Ponekad bi ih dovela Carla, inače bi ih poslala s njihovom dadiljom. Plavuša je, Njemica, mnogo obećava. Nije u istoj kategoriji kao Carla. Kakvo fantastično stvorenje koje miriše na sazrelo voće.
Jednog popodneva, dok je djevojka još uvijek bila tu s djecom, pojavila se Carla. Htjela je sa mnom porazgovarati o napretku djece i nakon što je Njemica odvela djecu, Carla se još zadržala. Nakon toga, s vremena na vrijeme, to se ponavljalo.
Bilo je više nego očito. Postoji toliko načina za prenošenje poruke koja ni u jednom trenutku nema nikakve veze s predmetom razgovora. U svakom pogledu potvrdila je opću sliku o riđokosim ženama: potisnutu seksualnost, svijest o fizičkom izgledu, nježnost punu strasti i tomu slično. Dok sam noću ostajao budan, osjetio bih da nema dvojbe ili dvosmislenosti oko moje situacije; ni trenutka ne bih oklijevao kad bi mi Nina dopustila više slobode od one što smo je dogovorili. U međuvremenu je Carla postala neka vrsta gromobrana preko kojeg bih, tko bi ga znao, mogao ublažiti svoju frustriranost. U biti, nisam očekivao neki vatromet. Ona je udata žena, sigurno zaljubljena u svog supruga, vrhunskog arhitekta, i, koliko sam mogao zaključiti, obožavala je svoju djecu.
S druge strane, često sam puta otkrio da, kad je u pitanju brak, uvijek postoji i mogućnost da nešto ne ide kako treba. Stari ljudi mudro kažu da je brak glavni uzrok rastave. Je li to cinizam? S mojih pedeset i dvije godine nisam postao slijepac. Čak i kod Carle sam osjetio nešto od toga iako se to nije moglo osjetiti radarom. Na primjer, ona slučajna primjedba o suprugu koji često ima toliko posla i primoran je raditi duboko u noć nakon što bi ona otišla na spavanje. Povremeno bi pokazala jedva zamjetnu razdraženost. Žalila se da s njom ne dijeli ljubav prema glazbi, da više nema dovoljno vremena posvetiti se istinskoj ljubavi prema lončarstvu. Rekla je da prvih godina braka čovjek obično nastavlja sanjati o koncertima i avanturama (ona se nadala jednog dana pokušati popeti do Machu Picchua, posjetiti Angkor Wat, slijediti Gauguinov trag do Tahitija) i postupno navikava živjeti uz kompromis, smanjujući sve više svoja očekivanja. Posebno joj je smetalo što je ona voljela stare predmete, starinske kuće i namještaj, zapuštene vrtove, dok je njezin suprug zahtijevao da sve bude novo, moderno, pravilna oblika i u ispravnom stanju. Prodao je njihovu staru kuću u viktorijanskom stilu u Kenilworthu i izgradio novog monstruma od stakla i čelika bez ikakve konzultacije s njom. U biti, upravo je pokazivao toliki prezir prema njoj da...
Jednog popodneva, nekih mjesec dana nakon što su djevojčice počele dolaziti na instrukcije, dogodio se trenutak kad je odjednom sve dovedeno u kritičnu situaciju. U početku sve je teklo u opuštenoj atmosferi. Pojavila se upravo kad su se djeca spremala otići i svi smo se zapričali. Čestitao sam Carli na napretku djece. Da bih nagovorio djevojčice na razgovor, upitao sam što planiraju za budućnost.
“Što biste voljele raditi kad odrastete?” prvo sam upitao Francescu. “Nadam se nešto u vezi s glazbom.”
“Naravno” odgovorila je samouvjereno, “moja želja je svirati klavir u velikim koncertnim dvoranama. Isto tako I flautu, a možda i violinu. Voljela bih i pjevati.”
“Zar to nije malo previše?” upitao sam oprezno.
“Možda”, mala vertikalna bora pojavila se na čelu, “jer, vidite, voljela bih igrati tenis i i hokej, isto tako i trčati sto metara na olimpijskim igrama.”
Prije nego što je završila, mala Leonie gurnula ju je u stranu da bi dospjela u središte
pozornosti.
“Kad odrastem”, objelodanila je, “želim biti udovica.”
Carla i ja smo se zgranuli.
“Poznajete li moju najbolju prijateljicu, Anitu?” nastavila je Leonie spokojno. “Eto, ona ima tetku koja je udovica i strašno je bogata. Nosi lijepe haljine, putuje po cijelom svijetu i uvijek nam donosi čokoladu.”
“Je li ti jasno kako se postaje udovica?” upitao sam ozbiljno. “Prije svega, tvoj suprug
mora umrijeti.”
Leonie se zamislila na trenutak.
“Pa, to je u redu”, odlučila se. “Vidite, nema mnogo koristi od muškaraca. Meni se više sviđa putovati po svijetu nego stalno biti kod kuće.”
“Ali ako on ne želi umrijeti?” upitao sam. “Pa onda ću ga vjerojatno ubiti.”
Carla je na to ubrzano počela tražiti način kako da prekine razgovor. Međutim, tad se
pojavila mlada Njemica - slatki mali komad - i odvela kući Francescu i Leonie. “Mamice, ideš li s nama?” upitala je Leonie.
“Doći ću malo kasnije”, rekla je Carla, “imamo još nešto porazgovarati.”
Pričekao sam još nekoliko minuta dok nisu otišli, a onda sam zatvorio vrata za njima. U
toj gesti bilo je nečeg konačnog.
“Nadam se da shvaćate koliko su ove djevojčice posebne”, rekao sam joj, “iako Leonie definitivno čekaju vješala.”
Te riječi nije podnijela baš tako lako.
“Nije sve u djeci”, izjavila je skoro svečano.
Poslije sam pomislio da je možda naivna Leonina djetinjarija navukla izvjesnu sjenku na
zbivanja tog dana, kao kad neka prelijepa žena odjene crninu.
Prišao sam joj. Sasvim blizu.
“Carla, što se to događa?” upitao sam.
Tad mi je ispričala gdje su prethodno stanovali i kako su se preselili u Fresnaye.
“Molim vas, nemojte me krivo shvatiti”, rekla je odjednom, “nemam namjeru kritizirati ili nešto slično. Steve je u mnogo čemu tip čovjeka koji mi odgovara. Mi se razumijemo. U mnogim stvarima osjećamo isto.”Nakratko je zastala. “Naš seksualni život je divan.” Slijedila je mnogo duža pauza. Glas joj je dobio tamniji prizvuk i malo je usporila. “Ali, znate, nije to sve u životu. Ponekad se noću probudim i ostanem ležati buljeći u tamu i onda se zapitam: ‘Je li to sve? Zaista sve?’ A sebi ne mogu ni objasniti što mi nedostaje. Možda to dolazi s godinama.”
“Kako možete spominjati godine?” rekao sam jetko. “Za Boga miloga, Carla, još niste doživjeli najbolje godine. Još sve se može dogoditi. Cijeli svijet leži i čeka na vas.”
Ne znajući kako ili zašto se to dogodilo, shvatio sam da je naš razgovor poprimio dublju, tamniju notu. Počeo sam joj pričati što sam propustio. Naravno, Ninu nisam spominjao. Bila bi to izdaja na koju ne bih mogao ni pomisliti. Govorio sam o prvim snovima, o plakatima s Berlinskom filharmonijom, dirigentom Claudiom Abbadom i solistom Derekom Hugom. Što je ostalo od svega toga? Sada sam spao na davanje lekcija i praćenje umjetnika koji su zaista nadareni, kao što je ovih dana Nina Rousseau. Gdje sam ja u svemu tome? Jesam li to odista istinski želio? Bih li se toga volio sjetiti jednog dana kad dostignem godine Wilhelma Kempfa koga sam slušao u Parizu (kad se otkinula žica dok je svirao Liszta), ili Arthura Rubinsteina ili Svjatislava Richtera...?
Ne mogu objasniti kako se odjednom našla pokraj mene. Gladila me je po kosi. Znao sam,
kad se prsti žene nađu u muškarčevoj kosi, to je prvi znak intimnosti.
“Derek, ne govori tako”, rekla je. “Zahvaljujući ljudima kao što si ti, drugi, kao što sam ja, mogu i dalje sanjati i vjerovati.”
Bilo kako bilo, nisam odgovorio. Samo sam sjeo za klavir i počeo svirati Dvořaka. Postoje momenti, a to znam iz dugog iskustva, kad se glazbom može više reći i bolje izraziti nego riječima.
To je bio trenutak, u to sam siguran, kad sam je mogao zagrliti. Međutim, bio sam svjestan da me još uvijek nešto zadržava. Nisam to mogao učiniti Nini. (Premda to razmišljanje nije imalo smisla budući da među nama nije bilo ničega zbog čega bih mogao nešto “učiniti”. Više puta mi je to jasno dala na znanje. Možda je to bilo zbog straha da ne
iznevjerim ono što sam osjećao prema njoj i tako, na čudan način, iznevjerim i samog sebe?) Možda je moja suzdržanost imala neke veze i s ovom ženom, Carlom. To što sam se suzdržao u trenutku kad je vjerojatno bila spremna, možda će mi pomoći idući put da se lakše prepustim i da u tome imam više zadovoljstva. Nakon odsvirane sonate neko sam vrijeme ostao sjediti. Zatim sam ustao i okrenuo se prema njoj. Stajala je ondje i čekala. Usne su joj bile malko otvorene. Do mene je dopirao dašak mirisa koji mi je davao na znanje: evo me, spremna sam za tebe.
U tom trenutku je zazvonio telefon.
Bila je to Nina. Znala je da u to vrijeme nemam učenike na rasporedu. Htjela je te večeri porazgovarati o našoj glazbenoj probi.
Po završetku razgovora vratio sam slušalicu na njeno mjesto. Carla je stajala kraj vrata s torbicom ispod ruke.
“Ispričavam se”, rekao sam, “bila je to moja..., bila je to Nina.”
“Nije važno. Inače sam bila spremna otići. Uzela sam već dovoljno vašeg vremena.” Otišla je trenutak poslije.
Sljedeći korak me je uhvatio nespremnog. Da sam za vrijeme besanih noćnih sati morao nagađati što će se dogoditi idućeg puta, pitao bih se hoće li se Carla pojaviti s novim dobro pripremljenim napadom i nastaviti ondje gdje smo bili primorani zaustaviti se ili se uopće više ne vratiti. Dogodilo se da je na sljedeću lekciju dovela sa sobom svog supruga. Je li to bio znak nekog sadističkog zadovoljstva? Možda je time htjela povratiti uzdrmano samopouzdanje? Ili me je tim teško shvatljivim ženskim postupkom htjela “postaviti na svoje mjesto”? Ako sam se zbunio, ne vjerujem da sam to pokazao. Pretvarala se da je samo iskoristila priliku upoznati me s preostalim članom svoje obitelji.
Njezin suprug, Steve, prilično mi se dopao. Bio je malo razmetljiv, kao da je osjetio potrebu da se dokazuje ili da možda nadoknadi ono što mu je prije bilo uskraćeno. Ipak, bio je čovjek dobre naobrazbe premda - Carla me je na vrijeme upozorila - nije bio neki ljubitelj glazbe. Donekle me je iznenadilo da je čuo za Ninu, znao njezino ime i vidio njezine fotografije. (Stekao sam dojam da Carli to nije bilo ugodno čuti.) Čak je bio upoznat s idućim koncertom. Što se ostaloga tiče, obožavao je svoju djecu i pokazao previše pažnje prema svojoj supruzi.
Imao sam dojam da će je odvući u krevet po povratku kući i tako potvrditi svoje pravo na nju.
Kao da je to zaista bilo potrebno. (Možda je bilo za njih.)
Nisu se dugo zadržali. Svi smo jedno drugo uvjeravali da ćemo se ubrzo naći zajedno na
piću ili ručku, kod njih ili kod mene. Na kraju će svakako za tri tjedna doći na koncert, oboje
ili barem Steve.
Nakon toga su otišli. Zadržao sam se u prostoriji za vježbanje toliko da pokupim sve što mi je trebalo kod kuće, zatim zaključao vrata i otišao. U pojedinim vježbaonicama studenti su se još zadržali. Čulo se par klavira, jedan konraalto uvježbavao je arpeggia. Na dnu hodnika čula se flauta, malo dalje violončelo. Često sam imao osjećaj da je ugađanje instrumenata prije početka samog koncerta najmagičniji trenutak, fluidni svijet zvuka, prazan svijet bez oblika prije stvaranja. Na to me je podsjetio naš odjel prije početka vježbanja. Sve je još neodređeno, ništa nije poprimilo oblik niti je konačno. Sve se još može dogoditi.
Samo nekoliko dana potom došlo je do prekretnice. Oboje, i Nina i ja, bilo smo premoreni nakon niza iscrpljujućih seansi koje su ispunile sva naša očekivanja. Odlučili smo te večeri prekinuti probe i izaći na večeru. Osim toga, imali smo razloga proslaviti. Tog popodneva konačno smo završili naš program. Kupio sam mali poklon da bih joj iskazao počast, zlatni lančić s privjeskom od ultramarina. Tada sam već znao, njezina omiljena boja bila je plava. Uz blistavu plavu kosu dojam je izvanredan. Bio je moj red da biram restauraciju. (Kako bi sve, doslovno sve, bilo drukčije da je bio red na njoj!) Sjetio sam se mjesta sasvim blizu svoje kuće u Oranjezichtu gdje sam ponekad jeo s nekim kolegama. Tu je vladala tiha atmosfera (nekad je to bila crkvena dvorana, poslije preuređena i s ukusom obnovljena), s prigušenom, nenametljivom klasičnom glazbom i dobrom hranom uz svjetlost svijeća. Složili smo se da nam je baš to trebalo. Restoran se zvao Chez Alice i sve vas je podsjećalo da ulazite u prostor
drukčijeg tipa, posebice se to odnosi na ulaz u restauraciju, sav u ogledalima.
Kako je ljetna večer bila ugodna i blaga licu, odlučili smo zadnje tri ulice prije moje kuće prevaliti pješice. Kad sad pomislim na to, nije to bila nimalo mudra odluka, ali ovaj dio grada toliko je bio miran da su nasilje i kriminal, o kojima tisak stalno bombastično govorio, bili poput glasina iz neke daleke zemlje. Štoviše, naše redovite duge šetnje po planini u Kirstenboschu ili beskrajnim plažama u Komatjieu ili Nordhoeku bile su uvijek tako opuštene da smo imali dovoljno razloga osjećati se sigurnima. Preostalo je još samo dva tjedna do koncerta i baš takva mirna luka bila nam je potrebna. Postariji vlasnik, omanji čovjek dobroćudna izgleda koji je volio govoriti o glazbi, a da nikad drugima nije dosađivao, ponudio nam je mjesto blizu ulaza gdje smo još uvijek za vrijeme jela mogli uživati u večernjem povjetarcu.
Netom smo zauzeli naša mjesta dao sam joj kutijicu od baršuna s ogrlicom. Oduševila se kao dijete. Nakon što ju je objesila oko vrata, nagnula se preko stola i zahvalila mi poljupcem. “Toliko za sada”, nasmiješila se. “Obećavam, čim opet budemo sami, zahvalit ću ti na
pravi način.”
Na što je to mislila? Vjerojatno na nešto što se ne može predvidjeti. Pa ipak..! Kao i u drugim prilikama, nisam mogao zatomiti osjećaj grozničava očekivanja.
Dok smo još uvijek bili na predjelu - koktel od kozica za Ninu, avokado s tanko narezanom dimljenom piletinom za mene - na vratima se pojave poznata lica, nitko drugi nego Carla sa suprugom (kako li se ono zove? Ah, da, naravno, Steve, arhitekt). On me je prvi prepoznao i prišao ispružene ruke: “Zdravo, prijatelju, dobro vas našli.”
Carla je malo oklijevala. S razlogom, pretpostavljam. Upoznao sam ih s Ninom pokušavajući zaključiti trebam li ih pozvati za stol; moglo je ispasti nezgodno, a mi bismo, s druge strane, radije ostali sami. Ipak, osjećao se elektricitet u zraku. Čak sam razmišljao u tom trenutku, bez obzira na to što se između nas dogodilo ili nije, kako nije nemoguće da Carla i ja jednog dana nastavimo ondje gdje smo stali.
Steve i Carla su produžili do svog stola, srećom, dosta dalje od nas, a mi smo nastavili jesti i razgovarati u ugodnoj atmosferi uz svjetlost svijeća. Premda je to trebala biti večer opuštanja i bijega od stvarnosti, nismo zaboravili na recital. O svakoj ariji, svakom stavku u ariji, razgovarali smo odvojeno ili u odnosu na druge, kao i o Nininu mišljenju o svakoj točci i replici i što je od mene očekivala kao pratitelja.
Toliko smo se udubili u razgovor da smo jedva bili svjesni što se događa oko nas. Tek kad sam pogledao na sat i otkrio koliko je kasno, shvatili smo, iznenađeni, da je vrijeme krenuti kući. Ovu noć opet će provesti kod mene. To je već postala rutina. Pa ipak, ovog puta postojala je mogućnost da mi zahvali na poklonu kao što je obećala. Međutim, svom uzbuđenju nisam htio dati oduška. Čak ako i završi razočaranjem, kao svaki put do sada, pokušat ću to unaprijed prihvatiti.
Zatražio sam račun i spremio se platiti.
U tom trenutku na ulaznim vratima nastao je metež i skupina zamaskiranih ljudi upala je u restauraciju vitlajući oružjem u rukama. Moja prva reakcija bila je indignacija na tu melodramu. Pomislio sam na trenutak da se radi o studentskoj šali. Ali kad sam bolje pogledao, odmah sam se šokirao od iznenađenja. Nije to bila nikakva šala. Ti ljudi bili su krajnje ozbiljni.
Teško se sad sjetiti detalja i kako je sve prešlo u kaos. Ako se dobro sjećam, naredili su nam da ustanemo, zatim legnemo na pod, a onda ponovno da ustanemo. Tražili su da predamo sve što imamo pri sebi: novac, kreditne kartice, mobitele, satove, nakit, prstenje.
Oboje smo u istom trenutku pomislili na Ninin privjesak. Podigla je ruku prema vratu i
pritisnula privjesak uz ključnu kost.
“Derek!” žurno je šapnula. “Derek, ovo mi neće uzeti.”
“Nema smisla izazivati vraga. Štogod traže od nas, moramo učiniti. Inače...” Riječi su ostale visjeti u zraku kao težak balast.
Što se drugo moglo dogoditi, bolje je i ne znati. Možda je bila dobar znak sama činjenica da su svi bili pod maskom. Da su bili bez maske, mogao bi ih netko od nas prepoznati i vjerojatno bi se odlučili da nas pobiju. Kako biti siguran?
Sve moje misli bile su usmjerene na Ninu, na tek završen program i naš koncert za četrnaest dana, na privjesak i riječi koje mi je šapatom izrekla: Netom budemo opet sami, obećavam ti zahvaliti napravi način.
Bilo je vrlo teško sačuvati živce.
Zbrka u mojoj glavi postajala je sve veća. Sjećam se kad je Steve u jednom trenutku prišao napadačima. Bilo je to nepromišljeno i ludo odvažno. Sjećam se i kako ih je pokušao zastrašiti na uvrjedljiv, arogantan, bahat način. Ponašao se kao da smo ga izabrali za našeg pregovarača. Bio sam bijesan. Tko mu je dao pravo na takvo ponašanje koje nas sve dovodi u opasnost. On se pravi važan, a naši životi su u pitanju! Zar taj čovjek nije shvatio...?
Mislim da ga je netko odgurnuo. To ga je smirilo. Od svega toga ništa. Barem se činilo da
situacija nije postala gora za nas.
Nekoliko trenutaka potom sve su nas kao ovce strpali u neko skladište straga u dvorištu. Vrata su zaključali. Ondje se Steve ponovno stavio na čelo iako je ovog puta krenulo od Carle. Zavukla je ruku u prsluk i izvukla mobitel. Vjerojatno ga je na tom mjestu sakrila dok smo svi ležali na podu. Odmah ga je tutnula Steveu u ruku. Nazvao je policiju. Opet sam pobjesnio zbog načina kako se zapovjednički postavio prema njima. Nitko nije bio iznenađen što su ga ostavili čekati. U prostoriji je bilo sve toplije i sve više zagušljivo. Neke žene su postale histerične. Ni većina muškaraca nije se ponašala dojmljivo. Steveova bahatost splasnula je čim policija nije reagirala kako je očekivao. Nisam osobno obraćao pozornost na njega. I ja sam se drukčije osjećao, a imao sam i pune ruke posla oko Nine.
Pretpostavljam da je neumjereno reagirala zbog svega onoga s čime se morala nositi posljednjih nekoliko godina - samoubojstva dirigenta Wernera Schicksala i zagonetne smrti ljubavnika koji ju je pratio na klaviru. Govorila je bez prestanka, žučljivo, bezobzirno, zajedljivo, nepovezano. Ni o čemu nego o budućem koncertu. Kao da je sve već izgubljeno. Počela je i meni predbacivati kao da sam ja za sve bio kriv. Ja sam bio taj koji ju je doveo ovdje, ja sam bio taj koji...
Skoro mi je laknulo kad nam je Steve prišao prokrčivši put kroz sav taj svijet i započeo razgovor. Nije to bio neki razgovor. Par štosova, nekoliko glupih, skoro uvrjeđljivih pokušaja da bude duhovit. Unatoč tomu, samo odvraćanje pozornosti dobro mi je došlo da ne moram opet usmjeravati svu pažnju na Ninu.
Onda se, odjednom, sve završilo. Došli su zaštitari, a odmah nakon njih i policija. Prošla je čitava vječnost dok od svih nisu uzeli izjave. Naposljetku, dugo iza ponoći (vrijeme smo samo mogli nagađati budući da smo svi ostali bez sata), uspjeli smo izaći u hladnu tamnu noć, smireni, kao da se prije ništa nije dogodilo. Nekoliko ulica do kuće prešli smo pješice. Nina je cipele nosila u ruci.
Ključeve su mi oduzeli, ali uvijek držim rezervne ključeve u vrtu iza bugenvilije tako da
smo bez poteškoća ušli u kuću.
Nina je odmah produžila prema kupaonici. Očekivao sam da će se ubrzo vratiti jer je kao i ja, sigurno zbog šoka, bila potpuno budna i nije ni pomišljala na spavanje. Vratila se u sobu s klavirom i sjela pokraj mene ogrnuta pokrivačem od glave do pete. Iako je te blage noći bilo više nego toplo, povremeno bi njezini zubi bez kontrole zacvokotali kao da je groznica trese.
Nalio sam dva viskija. Iako smo sada uglavnom šutjeli, osjećali smo se kao i one prve noći kad smo na povratku iz Baxtera nastavili razgovarati skoro do zore. I kad smo konačno pošli na spavanje, nosila je moju majicu, a ja sam ostatak noći proveo uglavnom vrteći se u krevetu zbog neispunjenih očekivanja. Nisam mogao a da tada ne pomislim kako se sve u mom svijetu promijenilo. U potpunosti. S druge strane, na površini je izgledalo kao da je sve ostalo kao prije.
Nastavili smo piti bez riječi. Svako malo vremena opet bih napunio čaše.
Tek kad se prvo svjetlo počelo probijati kroz široki prozor, okrenula je svoje lijepe oči
prema meni i upitala: “Onda, što ćemo sad?” “Što hoćeš time reći?”
“Ne možemo nastaviti tek tako kao da se ništa nije dogodilo.”
“Bila je to grozna noć”, rekao sam oprezno stisnuvši zube zbog previše pića. “Ako
gledamo ispravno, u biti, ništa se nije dogodilo. Uspjeli smo se izvući tako da nitko nije ostao ozlijeđen.”
“Derek, nakon ovoga ništa više nije isto.”
“To zavisi od nas”, prišao sam joj teturajući i kleknuo ispred nje. “Ne možemo, ne smijemo dopustiti da ovo poremeti naš život. Ono što se dogodilo, bilo je zaista grozno. Ali to je iza nas, mi možemo sada ići samo naprijed.”
“Kako to možeš reći? To neće nikad nestati.” “Jedino ako dopustimo da ostane u nama.” “Zauvijek će nas progoniti.”
“Ti i tvoji duhovi”, htio sam biti drzak, ali mi se jezik zapletao, “vjerovao sam da si odavno pronašla način kako izaći na kraj sa svojim duhovima.”
“Nipošto na ovaj način, Derek.”
Ispila je čašu, kao već toliko puta, malo se stresla, napravila grimasu i pružila prema meni praznu čašu.
“Jesi li sigurna?” upitao sam.
Samo je potvrdila kimanjem glave. Sumnjao sam, ali nisam se usudio odbiti. Uzeo sam
skoro praznu bocu i napunio čašu. Ovaj put ne i sebi. “Što ćemo s koncertom?” iznenada je upitala. “Kako što ćemo?”
“Moramo otkazati.” “Ne!”
Nisam mogao doći k sebi od zaprepaštenja. “Treba ga održati kao što smo planirali. Moramo!”
“Hoćeš reći, čak i da ova zemlja ode k vragu, predstava se mora održati?”
“Glazbe se moramo držati jer sad više nego ikada treba pokazati da nam je glazba potrebnija od razbojnika i nasilja.”
“Neće biti baš lako.”
“Naravno da neće. Niti malo. Možda će to biti najteže što nam je učiniti. Ali moramo.
Inače smo gubitnici. A onda će sve zauvijek biti izgubljeno.” Zavrtjela je glavom, ali nije izustila ni riječi.
Malo zatim, kad sam podignuo glavu, čvrsto je spavala i lagano hrkala kroz poluotvorena usta.
Prije nego što sam ustao, na trenutak sam razmišljao hoću li je podignuti i odnijeti do njezine sobe i staviti u krevet. Što ako se probudi? Ovo je trebala zaboraviti. U isto vrijeme nisam je želio ostaviti ovdje. Što ako se iznenada probudi i primijeti da je sama? I tako, umorno uzdahnem, pogledam naokolo i nekako se smjestim na kauču preko puta velike fotelje u kojoj je zaspala. Nisam ni pomislio da ću moći utonuti u san. Međutim, kad sam opet došao k sebi, dan je uvelike odmaknuo i svjetlo mi je prodiralo u oči kao nož nekog nasilnika. Glavobolja je bila nepodnošljiva.
Koliko sam mogao primijetiti, Nina je još uvijek čvrsto spavala.
Međutim, kad sam se vratio iz kuhinje sa svježim sokom od naranče, jakom crnom kavom i nekoliko komada prepečenca na poslužavniku, bila je budna. Na trenutak je zbunjeno zurila u mene, očito nije bila svjesna gdje se nalazi i tko sam ja. Pomaknula se u naslonjaču, ispružila noge, zastenjala, pritisnula šakama oči i zbunjeno upitala:
“Što se, dovraga, dogodilo?”
Prisjetila se kad sam počeo objašnjavati. Jadno je izgledala. Dao sam sve od sebe da nešto pojede. Nakon toga nagovorio sam je da popije sok i kavu, nakljukao je šakom tableta, pomogao joj leći u krevet, navukao zavjese i ostavio je da spava. Nisam ni stigao do vrata, a ona je opet čvrsto zaspala.
Potražio sam nešto protiv glavobolje, zatim nazvao Odjel, zatražio od Lydije da otkaže sve satove za taj dan i otišao u svoju sobu da se i sam zavučem u krevet. Probudio sam se predvečer. Malo zatim i Nina se doteturala iz svoje sobe i ja sam joj ponovno ponudio sok i nešto za jelo. Život se dalje nastavio uz kašljanje i hripanje, kao što je nekad davno hripao stari Ford moga djeda. O budućnosti smo mogli ponovo razgovarati tek idućeg dana.
Nina se u početku žestoko i bezrazložno postavila protiv i same pomisli održavanja koncerta. Tek postupno, nakon nekoliko dana, mogli smo opet započeti razgovor. Otkazati koncert bilo je nezamislivo. Beskrajno mnogo strpljenja bilo mi je potrebno prije nego što sam je uspio nagovoriti samo da pomisli na to umjesto da bez ikakvog razloga pobjesni kad bih joj to samo spomenuo. U to doba samo se željela odmarati i odmarati.
Tako smo odlučiti otići do njezine stare kuće s one strane Tulbagha i provesti nekoliko dana u planinama, daleko od svijeta, izvan dosega svih zahtjeva, izvan očekivanja i obveza.
Ako dođemo do zaključka da još uvijek nema snage, obećao sam, dići ćemo ruke od koncerta. Pokušajmo. Ostaje vidjeti što će se dogoditi.

3.

ALLEGRO MA NON TROPPO

Slabo se sjećam putovanja prema Tulbaghu preko Worcestera. Većinu vremena Nina je provela sjedeći glavom naslonjenom na prozor i drjemuckajući. Ja sam slušao CD s ranim Beethovenovim sonatama, prepušten svakojakim mislima. Zeleni i plavi svijet promicao je pokraj nas. Planine su nam se postupno približavale sve više okružujući i suzujući naš prostor. Istinski smo osjećali da nam se udaljuje čitav poznati svijet, sve što nam je blisko. Ostalo je samo nas dvoje na tom mjestu, u tom vremenu.
Krajem tog jutra skrenuli smo sa zemljanog puta, prošli kroz električnu ogradu i uputili dugom alejom kvrgavih hrastova koji su izgledali kao da stoljećima čuvaju prilaz dvorištu farme. Kuća se nazirala kroz drveće, oličena vapnom. Nina mi je objasnila da je najprije bila podignuta početkom devetnaestog stoljeća, ali je poslije za potrebe obitelji obnovljena i dodane su joj nove zgrade, nalik gnijezdu ptica pletilja. Sad je to lijep posjed, ali u neredu, posvuda razbacan. Zdanje je to masivnih zidova s mansardom na gornjem katu do koje se dolazi trošnim stubištem s vanjske strane, sa polukružnom verandom, malim prozorima na objema stranama kuće, u obliku romba, s oknima od obojena stalda. Odmah me je podsjetila na kuću djeda i bake u Wellingtonu. Oživjele su i druge uspomene. Nisam im na trenutak mogao ući najjasnije u trag, ali postupno su se vratile. Bila je to skupina starih zgrada u Caremontu gdje sam proveo ugodnih tjedan dana. Naravno, s jednom djevojkom. Roditelji su joj bili negdje otišli i mi smo morali pripaziti na mačke nazvane po glazbenim imenima: Mozart, Figaro, Susanna i Papageno (međutim, kako smo bili previše zauzeti sami sobom, nismo obraćali posebnu pozornost na mačke). Tjedan dana, koji se ne može zaboraviti, kad se u glavnoj spavaćoj sobi jednog popodneva srušio na pod stari baldahin na četiri stupa, obiteljska relikvija iz davne prošlosti. To je bila zaista najljepša skupina starih zgrada preostala na tom području, skrivena na mirnom, skrovitom mjestu koje poduzetnici još nisu bili uočili pa je tako ostala netaknuta među stambenim zgradama koje su se sve više približavale i trgovačkim centrima koji su se američkom agresivnošću širili na sve strane. Samo nekoliko mjeseci nakon našeg nezaboravnog provoda na tom prekrasnom starinskom mjestu sve je prodano, sravnjeno sa zemljom i zamijenjeno monstruoznim stambenim objektom Claremont Heights čije vas ime unaprijed deprimira. Jednom sam ondje išao posjetiti prijatelje, ali sam se izgubio u tom ultramodernom labirintu tako da sam u jednom trenutku izgubio svaku nadu da ću se odatle izvući živ. Poslije, kad god bih se želio vidjeti s tim prijateljima, uvijek bismo se našli u Cavendishu ili negdje drugdje, ne zato što sam se bojao opet izgubiti, već što bih se s bolom sjetio one lijepe stare kuće koja je tu nekoć stajala i gdje smo ja i ona djevojka - znam da je svirala violončelo, ali se nikako ne mogu sjetiti njezina imena - proveli nezaboravnih tjedan dana.
Sad mi se činilo da sam u Nininu starom i donekle obnovljenom obiteljskom posjedu Lammermoor prepoznao sliku i priliku onog davno izgubljenog sna. Prvo je sve zamislio, objasnila mi je, jedan predak s majčine strane koji se tu našao nakon dolaska britanskih doseljenika i koji je htio zadržati uspomenu na svoju ljubljenu napuštenu domovinu dajući posjedu ovo ime iz romana Waltera Scotta.
Nova dogradnja na posjedu, koja je najviše upadala u oči, bile su čvrste, odavno
provjerene debele rešetke koje su štitile sva vrata i prozore.
“Čovjek se na ovom mjestu zaista može osjećati sigurnije”, primijetio sam, spreman na šalu, sjećajući se nedavnog posjeta restoranu Chez Alice. “Uvjeren sam da apsolutno nitko i ništa ne može unutra prodrijeti.”
“Ni izaći van”, zagonetno će Nina.
Otvorila je prtljažnik i izvadila svoj kovčeg. “Dođi, pokazat ću ti.”
Odvela me je iza kuće prema stražnjim vratima. Naime, ključ prednjih vrata ostao je kod njezina brata koji ga je zaboravio ostaviti prije odlaska na sajam vina u Bordeauxu. Iza debele metalne rešetke stražnja vrata bila su obojena u svijetložutu boju suncokreta. To je učinjeno tek nedavno i svakako na brzinu, još uvijek su bili vidljivi tragovi originalne boje koja se probijala kroz žutu. Očito se radilo o plavoj boji.
Pogledom sam pratio Ninu dok je koračala ispred mene. Promatrao sam graciozne pokrete, duge noge u izblijedjelim trapericama s raskopčanom bluzom, stopala u otvorenim sandalama koje otkrivaju tabane dok se kreće. Gledao sam njezinu dugu lepršavu kosu labavo vezanu u konjski rep koji se njihao tamo-amo ukorak se pokretom nogu. Kosa joj je žute boje meda ili žita, a na tamnijim mjestima boje jantara. Steže mi se grlo od pomisli da ću idućih nekoliko dana i noći provesti s njom, sami ona i ja. Sve odiše na mogućnost, taj osjećaj je težak kao nabubrilo ljetno grožđe premda sam itekako svjestan njezina ozbiljnog upozorenja: Nije dopušteno da mi se udvaraš. I dobro znam koliko su joj živci napeti. Nakon traume u restauraciji, bilo je prijeko potrebno da se u potpunosti primiri. Bezuvjetno mora imati povjerenje u mene. Inače, itekako sam svjestan svega toga. To me ne sprječava da sanjam, a možda se i nadam.
Sa stražnjeg trijema pruža nam se otvoren pogled na cijelu širinu doline Winterhoek, sve do gorja Witzenberg koje se nalazi na suprotnoj strani. Tu i tamo nazirala su se zelena boja vinograda, tamnija boja voćnjaka, a između njih zlatna polja pšenice. Isto tako i blještava boja kuća i sporednih zgrada - staja, podruma - uglavnom pod slamnatim krovovima, u okruženju bujna zelenila. Tri orla lijeno su kružila nad dolinom, njihovo kliktanje na plavom nebu jedva se čulo iz daljine. Osjećaj prostora otvarao se oko nas iz svih pravaca. Samo nas dvoje u ovom beskraju, u ovom obilju zelenila i plavetnila. Ona i ja, Nina i ja, danima i noćima izdvojeni na otoku glazbe.
Otključala je vrata i kao vodič me povela u obilazak kuće. Pomalo sam razočaran jer unutrašnjost nije nalik na moju nekadašnju kuću u Claremontu. Prostorije su raspoređene bez nekog plana što podsjeća na gnijezdo ptica pletilja: prostrana kuhinja s crnom sobnom peći ugrađenom u vjerojatno prvotno veliko ognjište, veliki prostor u prednjem dijelu sa stolom za šesnaest osoba - a onda, odjednom, blještavi crni Bechstein pokraj potpornog zida. Odatle se dugi hodnik sa širokim podnim jelovim daskama pružao sve do prednjih vrata.
Odmah preko puta blagovaonice nalazila se Ninina spavaća soba. Vrata su bila otvorena i u prolazu sam ugledao golemi krevet na četiri stupa, koji me je trenutačno podsjetio na onaj davni tjedan dana s čelisticom kojoj sam zaboravio ime - jedini dio u kući koji je mi je oživio to rano iskustvo. Ipak, odlučno sam zatomio te misli koje su se u meni pokrenule. Ni sama Nina nije niti trenutak zastala i mi smo nastavili obilazak kuće. Na objema stranama hodnika visjele su uokvirene fotografije, mnoge u ovalnim antiknim okvirima, većinom požutjele ili kopirane u sepiji, dok su druge bile novijeg datuma - uključujući i nekoliko Nininih u raznim opernim ulogama ili s pjevačima kao što su Bruno Terfel, Rolando Villazon i Placido Domingo.
Među starijim fotografijama jedna me se posebno dojmila i vjerujem da je bila od osobita značenja. Na njoj se nalazio mladi par, on je sjedio, a ona stajala na nogama, oboje svečano odjeveni. Vjerojatno iz vremena Burskih ratova. Bez obzira na kruto držanje, nešto me se kod mlade žene odmah dojmilo. Bila je nesumnjivo prekrasna djevojka; duga crna kosa bila joj je uhvaćena pletenicom vezanom visoko iznad glave. Dobivao se dojam da je u pitanju djevojka spremna bosonoga lutati planinama ne vodeći računa što će ljudi reći. Muškarac je izgledao prilično priprosto, skoro bezvezno, s visokim okovratnikom čiji su krajevi bili zavrnuti prema gore, nalik moljcu koji je pokušao uzletjeti po njegovu vratu, da na kraju odustane. Nosio je
svečano odijelo s džepnim satom preko trbuha koji se još nije zamjećivao, ali je očito bio
spreman da uskoro postane vidljiv. Moja baka i djed, objasnila je Nina.
Iako mi je bilo jasno da je to bilo uobičajeno u to doba, jedna stvar mi je upala u oko:
muškarac je sjedio, dok je mlada žena stajala pokraj njega.
“Kako je to moguće?” upitao sam. “To mi je potpuno neprihvatljivo.”
Nina se nasmiješila. (Prvi bezbrižni osmijeh na njezinu licu u posljednja dva tjedna.)
“Lako je to objasniti. U obitelji su pričali da je fotografija snimljena odmah po povratku s medenog mjeseca. U toj fazi djed nije mogao stajati, a baka nije mogla sjediti.”
Vragoljasto je dodala:
“Kao što vidiš, mi smo ti obitelj vatrene krvi.”
“Što se dogodilo s tvojom bakom? Pretpostavljam da je imala dvadeset i jedno dijete i
umrla kao prava kršćanka?”
“Na žalost, nije tako”, rekla je Nina. “Imala je samo jedno dijete. Vidiš, nije se uopće trebala udati za farmera. Htjela je putovati po svijetu. Htjela je pjevati. Sigurna sam da sam naslijedila njezin glas. U to vrijeme u njezinu okruženju nije postojao način kako se otrgnuti od obitelji i slijediti vlastiti put. Mogla je zapjevati jedino na pričesti ili u nekoj drugoj prilici. Možeš li to zamisliti?”
Naglo je zastala.
“Ipak vjerujem da ju je djed na neki svoj način pokušao razumjeti. Godinu dana nakon vjenčanja - unatoč strašnim proricanjima i upozorenjima obitelji - on joj je dopustio otići u inozemstvo. No, jedna majčina tetka morala je otići s njom kao pratnja.”
Stanka.
“Ostala je izvan zemlje čitavu godinu dana. Nikad o tome nisu željeli razgovarati, ali, koliko sam mogla dokučiti, ostavila je tetku u Londonu ili nekom drugom mjestu i sama nastavila put do Pariza, Beča i Milana. Svuda je išla na koncerte. Osobito na operu. Jedino sam toliko mogla povezati iz raznih priča, nakon mnogo godina. Da sam ja bila na njezinu mjestu, nikad se ne bih vratila.”
“Ostala je bez novca?”
“Pretpostavljam da je to dio istine. Ali postojao je još jedan razlog. Kad se vratila, bila je
trudna.”
“Ali...”
Nina je kimnula glavom.
“Za njezinim stopama pojavio se jedan Talijan. Svi su nagađali pokušavajući pronaći razlog. Međutim, bilo je očito što se događa. Taj čovjek je čak došao posjetiti obitelj na farmi.”
“I onda?”
“Prije nego što se vratio, umro je. Sasvim neočekivano.” “Nesretnim slučajem?”
“Nitko nije bio baš siguran. Nešto neprimjereno, govorili su ljudi. Možda je to učinio njezin suprug, moj djed, koji više nije mogao trpjeti. Možda njezin otac. Ili ona sama. Tko bi ga znao? Ono što znamo jest da ju je od dana njegove smrti moj djed držao zatvorenu u ovoj kući. Iza ovih debelih rešetaka koje posvuda vidiš. Rodila je dijete baš ovdje, na farmi. Ona i moj djed počeli su spavati u odvojenim sobama. Zamisli samo, živjela je još trideset godina zatočena kao ptica u kavezu ili majmun u zoološkom vrtu. Djed joj je kupio Bechsteina. Unatoč svemu, vjerojatno je postojalo nešto što ga je za nju vezalo. Naravno, bila je lijepa.”
Nina je prstom pokazala portret.
“Ta kosa. Obitelj još govori kako je bio zaluđen tom kosom. Nikad nije posijedila. Crna kao vranino krilo sve dok nije umrla. Dosezala je do dna leđa. Ali od kakve koristi? Ni klavir nije svirala. Povremeno bi malo zapjevala, sjela za klavijaturu, ali nikad nije pritisnula tipku, samo bi pjevala ili pjevušila zatvorenih usta. Zastala bi kad god bi se netko pojavio. Onda bi se ponovno povukla u svoju sobu. Jadnica.”
Duga stanka.
“Tolika strast, a sve uzalud. To su naslijedile sve generacije u našoj obitelji.”
“To sigurno ne može biti razlog da se odbijaš vezati za nekoga?” drznuo sam se reći.
“Više puta sam ti rekla, Derek. Nemam izbora. Ne mogu sebi dopustiti da s nekim dijelim svoju koncentraciju. Znaš da sam pokušavala. Nekoliko puta. Uvijek bez uspjeha. S Wernerom. S Edgarom. Ja moram pjevati. Inače bi sve bilo uzalud. Isto se dogodilo i baki. Kao da nosim prokletstvo.”
Nisam znao što reći. Ili bolje: mnogo toga mi je bilo na umu, ali ništa nisam mogao glasno reći.
Produžili smo hodnikom uz škripu podnih dasaka, cijela skala škripanja i cviljenja, od dubokog basa do visokog C, dalje od svadbenog portreta predaka i sve dalje i dalje od Ninine sobe s velikim krevetom na četiri stupa.
Još više portreta i opet portreta. Isto tako i jedno ogledalo. Ogledalo izvanredne ljepote s okvirom art nouveau. Posve pravokutna oblika, kao da mu nije bilo mjesto među tim fotografijama. Okvir je sačinjavala obnažena djevojka duge lepršave kose čije su vitke ruke obujmile staklo u obliku harfe.
“Što je ovo?” upitao sam.
Nina je slegla ramenima.
“Još jedna priča, još jedna izgubljena ljubav ili strast.”
Opet fotografije članova obitelji. Onda, neočekivano, omanje platno bez okvira, Davida le Rouxa, koje na svoj način uznemiruje prikazujući mladu ženu u uskoj ulici između visokih zgrada bez prozora: polovica žene u vrlo dotjeranoj odjeći, a druga napadno obnažena. U biti, ničeg erotičnog tu nije bilo, a ipak me je to platno neobjašnjivo uznemirilo. Kao da je svojim jednostavnim, skoro temeljnim sadržajem dodirnulo nešto od beskrajne kompleksnosti.
Nina je potvrdila moj dojam.
“Platno je kupio moj brat”, objasnila je. “Nisam baš sigurna koliko mi se sviđa. Često sam puta bila u iskušenju da ga skinem, ali nikad se nisam mogla odlučiti. Ne znam, kao da bi me svaki put nešto zadržalo. Na neki zlokobni način ono privlači.”
“Poznajem umjetnika”, rekao sam. “I? ”
“Po izgledu je sasvim običan, pristojan momak. Ali, u pravu si. U njemu ima neke skrivene dubine. Prije nekoliko godina oženio se ženom obojene krvi. Izuzetno je lijepa žena. Fotografkinja. Naravno, u to vrijeme zakon je to već dopuštao, ali ipak treba imati hrabrosti i prkositi starom društvu. Imaju dvoje prekrasne djece. Reklama za naciju duginih boja.”
“Uvijek sam mislila”, rekla je Nina, “ako se ikad odlučim udati, što ne znači da hoću, ali ukoliko budem, više bih voljela za crnog muškarca.”
“Zbog čega?”
“Pa, vidiš, bijeli muškarci su tako...” rečenica je ostala nedorečena. Rekla mi je malo kasnije: “No, dođi. Moram ti još pokazati tvoju sobu.”
Ponovno nas je pratilo škripanje dasaka. Na samom kraju hodnika, upravo lijevo od
zaključanih prednjih vrata koja vode na trijem, stigli smo do sobe namijenjene meni.
“Ova soba je bila bakina”, relda je Nina, “Neće ti smetati, nadam se.” “Zašto bi mi smetalo?”
Sve u sobi izgledalo je starinski i osebujno, bez traga strasti i frustracija iz prošlosti. Krevet za jednu osobu, stalak s umivaonikom i vrčem za vodu, stara noćna posuda od porculana na donjoj polici, knjige nabacane na polici bez nekog reda, neke uspravno, druge vodoravno, nekoliko njih naopako. Mnoge su od poznatih autora u džepnom izdanju - po bratovu ukusu? - ali tu su i Shakespeareova sabrana djela, jedna otrcana knjiga Waltera Scotta u tamnocrvenom povezu, nekoliko Dickensovih knjiga, nepotpuni komplet Edgara Allana Poea, Murakamijev Dragi Sputnjik, tri-četiri romana i zbirka Sestigerovih pripovijedaka (dva Larouxa, po jedan Brink, De Vries, Adam Small, Roek en Oker od Ingrid Jonker, par Rabiesa). Na zidovima još nekoliko obiteljskih fotografija, jedna reprodukcija Magritteovih tajanstvenih radova na kojoj vidljivo prkosi nevidljivom, veliki poster Lempickove izložbe u Beču. Poster je bestidno erotski, premda njegov suzdržan i klinički stil izražava distancu koja ga čini skoro frigidnim.
“Idemo pronaći nešto za jelo”, predložila je Nina.

Hranu smo donijeli u prenosivom frižideru koji je ubrzo otvorila na kuhinjskom stolu.
Narezali smo nekoliko rajčica, avokado, češnjak, pomiješali ih s kozicama u malo salate, zalili limunovim sokom i za nekoliko minuta bili smo spremni ručati. Kad smo završili, produžili smo odmah do velike prostorije u prednjem dijelu kuće gdje nas je čekao klavir s otvorenom klavijaturom i notama. Ostatak popodneva proveli smo vježbajući. U početku je još uvijek pokazivala nervozu i nesigurnost, ali kad joj se vratilo samopouzdanje, a grlo i čeljust se opustili, glas joj je postao tečniji. Nakon prvih pola sata glas joj se zagrijao i ozbiljnije smo se prihvatili posla. Sada je u njezinu glasu bilo nečeg novog, drukčijeg. Neka vrsta bogate i duboke emotivnosti koju je uspijevala sjajno obuzdati i držati pod kontrolom i koja me je opčinila. Svaku notu je otpjevala promišljeno i osjećajno, istražila je sve njezine mogućnosti, obećanja i granice. To ne uključuje samo note, nego i tempo, fraziranje, glasnoću. Sredinom popodneva morao sam priznati da je do tada nikad nisam čuo tako pjevati.
Njezin izbor partitura isto tako dovodi u nepriliku. Pjesme rastanka, moglo bi se reći. Addio alpassato, O mio bambino caro, Un bel di. Iznad svega ona zapanjujuća arija iz Lucije, arija ludila, Ardon gli incensi - “Tamjan sagorijeva, svete baklje plamte” - nikad ne bih vjerovao da netko poslije Callasove može to tako savršeno otpjevati. Možda jedino Sutherlandova ili, u posljednje vrijeme, Netrebko s kojom se nitko ne može usporediti. Ali način na koji je Nina to otpjevala u ovo predvečerje - jer počeo se unutra uvlačiti sumrak i kroz otvorene prozore sagorijevale su sunčane zrake kao da je čitav vanjski svijet nestajao u plamenu - učinio je da mi se krv zaledila u žilama.
Prestali smo kad, zbog iscrpljenosti, nije više mogla pjevati, kao nebo koje je konačno
iskrvavilo.
“Imam osjećaj da je takav pakao”, prošaptao sam ushićeno.
Nina je bez riječi zanijekala pokretom glave. Na moje iznenađenje, niz njezino lice
slijevale su se suze.
“Unutrašnjost pakla je mnogo gora”, rekla je ne gledajući me.
Zatim je otišla napuniti kadu vodom, dok sam se ja zadržao u kuhinji. Ponio sam sve potrebno za pripremu canard a l’orange, mog omiljenog jela. Uvijek sam bio pobornik toga da se hrana i glazba nadopunjuju i na tom principu moje kulinarske aktivnosti bile su utemeljene još od godina puberteta. U početku me je na to natjerala uglavnom nepouzdanost moje majke na tom polju, jer su priprema ili vježbanje za nastavu idućeg dana toliko odvraćale njezinu pozornost da bi sasvim zaboravila na hranu. To me je nagnalo da se sam latim posla. Za vrijeme prvih mjeseci u Londonu, dok sam još bio u potrazi za smještajem, prije početka nastave na Royal College of Music naletio sam u Stepneyu na jednu ženu, izvjesnu gospođu Fernandez, koja je u ruševnoj staroj kući izdavala stan u najam.
Sam izgled te žene bio je poseban. Imala je kvrgav nos nalik slatkom krumpiru, naočale s debelim lećama koje su pridržavale pribadače. Naočale je ljepljivom trakom pričvrstila za nos, kosa, obojena sjajnom crvenom bojom, kao kod nekog lika iz Muppet Showa, spuštala se u rijetkim pramenovima niz glavu u svim pravcima. Kuća je bila u još većem neredu. Sebe je držala umjetnicom (zbog toga je posebno bila zainteresirana da me primi za stanara), ali sva njezina luda, apstraktna platna nisu visjela u kući, već na vanjskim zidovima kuće. Koliko sam mogao utvrditi, to što nijedno nije bilo ukradeno, samo je pokazivalo koliko se cijenilo njezino umijeće. Najviše me se dojmio način kojim je odabirala glazbu prema svakom jelu koje je pripremala na golemom štednjaku u prostranoj kuhinji. Postojao je određeni sklad prema shemi koja se nikad nije mijenjala. Tako se je pripremao isključivo janjeći gulaš uz Beethovenove zvuke: Deveta simfonija ako je meso od buta, Missa solemnis ako su u pitanju rebarca, a koncert za klavir za jelo s karijem. Što se tiče mesa od peradi, postojao je samo Mozart (simfonija za puretinu, komorna glazba za piletinu, složenac je pratio klavir kao solo instrument, violina za jela s karijem, flauta ili klarinet za pečeno jelo, rog za piletinu a la King, opera za pačetinu), Berlioz, a ponekad Wagner, slagao se s goveđim mesom, Bach je odlično odgovarao predjelu, a Šostakovič ili Debussy bili su određeni za desert. Glazbu je uvijek puštala fortissimo (iz sve snage) na klimavom gramofonu, tako da bi uzdrmala same temelje kuće. Cijelo ustrojstvo u stanu me je dovelo u iskušenje. Na kraju sam odustao jer mi nije odgovaralo stalno živjeti uz glazbu koja mi je nametnuta, bez mogućnosti vlastitog izbora.
Kad sam joj priopćio svoju odluku, osula je po meni birane kletve ispunjene paklenom vatrom iz Starog zavjeta. Ne mogu se više sjetiti detalja, ali spomenula je desnu ruku koja će mi usahnuti te da nikad neću pronaći ženu koja će biti spremna udati se za mene, da ću postati gluh kao Beethoven i slijep kao Bach i da ću umrijeti naglom smrću. Dok sam se te večeri na Nininoj farmi toga sjećao, pomislih da se od tog strašnog proročanstva nije baš mnogo obistinilo. Preživio sam do pedeset i druge godine, ni znaka od usahle ruke, unatoč pretjeranom masturbiranju, vid i sluh ostali su neoštećeni, a nije bilo ni izgleda da ću nenadano umrijeti u ovoj zabarikadiranoj farmerskoj kući nalik srednjovjekovnoj tvrđavi. (Najbliže takvom kraju našao sam se one noći u restoranu Chez Alice kad su. nam Steve i Carla, najvjerojatnije, spasili život pomoću mobitela.)
Sjećanje na staru vješticu, gospođu Fernandez, vratilo se dok sam pripremao jelo s patkom i uz smiješak primijetio da sam pustio na CD-u izbor Mozartovih arija koje pjeva Anna Netrebko. Tako sam produžio našu popodnevnu seansu. Pojačao sam glazbu dovoljno glasno da dopre do Nine u kupaonici.
Istrugao sam narančinu koru i iscijedio sok. Jednu oguljenu naranču ugurao sam u patku s grančicom ružmarina. Zalio sam prsa maslinovim uljem, pričekao da peć postigne izjednačenu temperaturu, stavio patku u vatrostalnu posudu i okružio polovicama krumpira. Otvorio sam bocu vina - neoprostivo podcijenjeni Devonet iz Clos Malverna, divni spoj Merlota i Pinotagea - i nalio u dvije čaše da se vino prilagodi sobnoj temperaturi.
Kako bi Nina reagirala da sam zakucao na vrata kupaonice i ponudio joj čašu vina?
Možda uz svijeću, zbog ugođaja?
To nikako, morao sam se suzdržati. Ona se mora potpuno opustiti (zaista se preplašila u restoranu te noći, čak i više nego što sam tada mislio), a to može jedino ako joj pružim mogućnost da bezuvjetno u mene vjeruje.
Popio sam gutljaj i pričekao da mi aroma vina ispuni sve usne šupljine. Onda sam narezao dvije naranče na kriške tanke kao papir, poredao ih po rubu ovalnog pladnja na kojem će patka biti poslužena, a zatim počeo pripremati umak kojim ću patku preliti kad bude gotova. Narančin sok, kora, nekoliko kapi Van der Huma (ponekad koristim Cointreau) i grančica ružmarina moraju se sljubiti (ali ne previše) prije nego se dodaju patki. Poznajem ljude koji to pripremaju prije pečenja, ali, po mom iskustvu, to se može pretvoriti u neukusnu kašu, a ono što sam večeras želio - što sam planirao poslužiti Nini - bila je patka pečena tako da je hrskava s vanjske strane, a unutra potpuno mekana. Uz to će biti prilog od obične salate začinjene medom i octom balzamikom s povrćem - tikvicama, crvenom paprikom, mrkvom i repom - i da ispadne kako treba, narezanim na trakice ili tanke kriške i kratko poprženim na ulju. Dodajmo tome još Mozarta i vina i na kraju eto večere za sjećanje. Sjetio sam se kreveta na četiri stupa što sam ga nakratko zamijetio u Nininoj spavaćoj sobi kroz otvorena vrata. (Nadajmo se da valjda neće propasti pod nama kao što se to dogodilo s čelisticom u Claremontu, a ako se i dogodi, neće biti kraj svijeta.)
Uskoro - za četrdeset pet do šezdeset minuta - otvorit ću pećnicu, ukloniti foliju, provjeriti patku, malo je preliti masnoćom pečenke i pustiti da se proces nastavi (povremeno ću opet zaliti pečenku, ali paziti da meso ne postane gnjecavo).
Upravo sam opet sebi nalio čašu kad se vratila u dugoj indijskoj haljini od muslina, ili nečemu sličnom, koja je slobodno pratila konture njezina tijela i lepršala joj oko nogu dok se kretala. Haljina je dala naslutiti da ispod nema ničega. Dugi red tamnocrvenih puceta pružao se od vrata do donjeg ruba haljine. Plava kosa, koju je slobodno pustila da pada preko ramena, bila je još uvijek vlažna poslije kupanja. Nije stavila šminku, lice joj je izgledalo čisto, ranjivo i obnaženo, noge bose. U stanju uzbuđenosti i žudnje koja me je obuzela, činila mi se neodoljivom. Bila je nalik glazbi koja se pretvorila u putenost, u sonatu za flautu, u ariju soprana. Ipak sam se obuzdao, i sam pogled njezinih tamnoplavih očiju dao mi je na znanje da je svjesna mog suzdržavanja i da to cijeni.
Nakon što sam prvi put zalio pečenku, pomogla mi je prenijeti do trijema stol iz kuhinje, ne onaj stari teški stol koji je stajao na sredini blagovaonice čvrsto na nogama kao da je spreman oduprijeti se svakoj agresiji, već manji, laganiji, od žutog drva koji se nalazio uz stražnji zid. Iz ladice golema kuhinjskog ormara Nina je izvadila bijeli stolnjak i stavila ga na
stol zajedno s priborom za jelo i dvjema visokim svijećama. Stol smo zajedno postavili. Nakon toga donio sam dvije stolice i sjeli smo na svoja mjesta uz čašu božanskog crnog vina. Svjetlost je kroz prozor dopirala iz kuhinje, ali ne toliko jako da bi uznemirila noćnu tminu. Visoko iznad nas lebdjele su zvijezde razbacane po modrom nebu kao da je netko hitnuo uvis vodu iz lavora. Na suprotnoj strani, u daljini, ocrtavali su se nazubljeni planinski vrhovi, crni naspram visokog horizonta. Ispod nas duga, duboka dolina, kao ugljen crna praznina u kojoj su se tu i tamo nazirale farme kao žute mrlje. Neki pas je zalajao u daljini. Na hrastu iza kuće začulo se glasanje noćne ptice. Odgovor je stigao dolje iz doline. Iz jezera pokraj farme, kraj kojeg smo prošli prije ulaza u aleju hrastova, oglasili su se žablji korovi poput neke Bachove kan ta te ili oratorija. Blizu nas začuli su se zrikavci. Ovdje smo se sklonili daleko od grada i jednolična zujanja prometa i sveprisutna nasilja. Posvuda savršeni mir.
Tek povremeno, u dužim razmacima, hladna jeza nakostriješila bi dlake na mom vratu i spustila se niz kralježnicu. Kao da sve nije u potpunom redu, kao da ova mirna noć skriva neke zlokobne stvari koje su opasne baš zato što ih nismo svjesni.
Nismo razgovorljivi. Nakon njezina popodnevnog pjevanja teško se poslužiti nečim tako prozaičnim kao što su riječi. Ugodno je samo sjediti s njom, umirujuće je i pričinjava mi duboko zadovoljstvo. Isto tako i promatrati kako se svjetlo svijeća širi i pomiče na njezinu licu u trenutku kad napravi neki pokret, a oči zahvate svjetlost, kad se ona zadrži u njezinoj kosi plavoj kao dnevno svjetlo, ali ipak tamnijoj nego inače. Ispijam vino, ponovno nam punim naše čaše, donosim novu bocu i nastavljam osluškivati noć.
Ispod sve te tišine i mira sve bolje je upoznajem, svjestan grozničave žudnje koja se u meni zadržala kao svjetlo nakon zalaska sunca.
Došlo je vrijeme da odem u kuhinju po jelo. Nakratko sam popržio povrće u tavi, podgrijao umak, prelio ga preko patke i na kraju sve poredao na velikom pladnju, iznio van i položio između svijeća koje su mirno gorjele. Introibo ad altare Dei. (Ulazim u Božji oltar.)
Ponovno sam napunio čaše. Kucnuli smo se, malo otpili i počeli jesti. Iz dubine Ninina grla dopiru zvukovi užitka. (Ponaša li se ovako kad vodi ljubav?)
Daleko od svijeta sklonili smo se od tmine u naš mali krug svjetlosti. Ni dva sata od Cape Towna, a ipak svjetlosnim godinama daleko. Misli mi lutaju u svim pravcima. Sjetih se vremena prije povijesti, o kojem mi je Nina pričala, kad su male skupine Khoija i Sana živjele u ovoj dolini. Iako su bili u pokretu, uvijek bi se vratili natrag. Bili su miroljubivi, a ipak su mnogi bratoubojički sukobi držali ove doline u napetosti punoj nelagode. Mnogo poslije su prvi bijeli farmeri lutalice stigli su u ovu dolinu Roodezand, zemlju Waverena, noseći uporno sa sobom uspomene na Europu i sve udaljeniji svijet i neizbježno dolazili u sukob s drugačijim svijetom Afrike. Došlo je do prvih eksplozija nasilja i tako se pokrenulo nešto što preko tri stoljeća pulsira širom zemlje i širi se u mračnim valovima. Nas dvoje smo ovdje zatečeni u vječnom, sićušnom svijetu glazbe - Bacha, Mozarta, Beethovena, Chopina, Mahlera, Šostakoviča - okruženi tminom, zvijezdama, eksplozijama supernova i crnim rupama kozmosa što ga još nismo upoznali. Kozmos, ispunjen duhovima predaka, zaboravljenim bogovima i nevidljivim bićima u kojima i dalje ključa mržnja i - tko zna? - koji možda baš u ovom trenu spremaju osvetu zbog nepravde i zla o kojem ništa ne znamo i ne želimo više znati. Koliko je neznatna žudnja koja u meni gori u usporedbi s nepojmljivim silama oko nas? Pa opet, stvarna je, jezivo stvarna, u krvi teče mojim venama, žestoko kuca u mojim sljepoočnicama, u suhoći je moga grla. Nino, o moj Bože, Nino. Ti, božanskog glasa, duge plave kose koja u slapu pada preko tvojih glatkih ramena, ruku koje drže čašu u kojoj vino podmuklo i opasno svjetluca naspram svjetlosti svijeća. Što nam se još može dogoditi ove noći? U kakvu stanju će nas dočekati novi dan, ako nas uopće dočeka?
Dugo nakon toga sam ustao, odnio posuđe u kuhinju i naslagao ga u sudoper. Ona je i dalje ostala sjediti. Kad sam se vratio, napunila je čaše vinom koje je još ostalo. Ponovno sam sjeo nasuprot nje. Kako su duboke te oči, mračne kao dolina ispod nas, kao nebo iznad nas. Spustila je ruku na moju i ostavila je ondje kao odbačenu ili zaboravljenu.
“Hoćemo li unutra?” usudio sam se izustiti kad su čaše bile prazne.
Nije odgovorila, ali njezino kimanje glavom protumačio sam kao pristanak.
Ustao sam svjestan koliko mi je teško kontrolirati disanje. Zastah iza njezine stolice i
spustih ruke na njezina ramena. Kao dvije đavolje šape na varljivoj svjetlosti one leže na njezinoj glatkoj koži, naspram plave kose koja se skuplja i sve više zadržava sjenke. Osjećam njezin miris. Zavrtjelo mi se od njega u glavi. Nisam više siguran što se događa, što mi se mota u glavi, što se ne događa.
“Hoćeš li doći...?
Dok smo ulazili u kuću, bila je nesigurna na nogama.
Zastali smo ispred otvorenih vrata njezine sobe. Naslonila se na mene.
“Nina?”
Nije odgovorila. Samo je šutke mahnula glavom koju je naslonila na moja prsa. “Mogu li noćas ostati s tobom?”
Opet sam osjetio lagani pokret glave i kose koja je na polusvjetlu izgledala bljeđe nego inače, kao đa je sobom unijela malo prijašnje dnevne svjetlosti.
“Zar ne znaš koliko žudim za tobom?” nisam prepoznao svoj promukli glas.
“Ne spominji to, Derek. Nikad. Ne smijemo. Bio bi kao ostali.” “Zaboga, pa ja te volim!”
“Nemoj. Sjeti se našeg dogovora. Obećao si.”
Uzdahnuo sam i dugo ostao bez riječi. Osjetio sam kako mi ruke drhte dok klize s njezinih ramena da bi se zaustavile na dojkama. Na trenutak je izgledalo da popušta, ali onda se ponovno ukočila.
“Što ako...”, pokušao sam biti bezbrižan, ali mi je grlo bilo u grču, “što ako se pojavim usred noći?”
Kratko se nasmijala. “Ne zaboravi, ja ću te čuti. Ove stare daske strašno škripe. Čut ću svaki tvoj pokret.”
Uzdahnuo sam.
“Onda, u redu. Laku noć.”
Okrenula se i poljubila me. Bez upozorenja. Njezin jezik zario se duboko u moja usta. Ostao sam bez daha. U mom tijelu pokrenulo se sve što nisam mogao obuzdati. Pritisnuo sam je rukom uz rub vrata dok sam lijevom rukom počeo otkopčavati dugi niz crvenih puceta. Zatim se nastavila kretati niz zgrčeni vrat, između dojki, preko trbuha, dok se nisam našao na koljenima ispred nje. Ponovno ustadoh na noge. Moja ruka je i dalje imala posla. Ona je raširila noge. Ispod haljine od muslina nije bilo gaćica. Nevjerojatno koliko je bila vlažna pod mojim prstima. Kao da joj se cijelo tijelo pretvorilo u vlagu, kao da smo se oboje počeli topiti. Rukama sam napipao mali nabrekli klitoris. Odjednom, kao da je netko okrenuo prekidač, istrgne se iz mog zagrljaja duboko dišući. Usta su joj ostala otvorena, na usnama se pojavila pljuvačka.
“Nemoj, Derek! Moraš na spavanje.”
Suha grla, bez daha, ukočenih nogu, povukao sam se uz škripu i stenjanje podnih dasaka prema svojoj sobi na kraju hodnika.
Uspio sam nekako doći do svoje sobe. Nevoljko, bez snage, zatvorio sam za sobom vrata
koja su posljednji put tužno zaškripala. U glavi sam osjetio nepodnošljivu glavobolju.
Strgnuo sam odjeću sa sebe i kliznuo u krevet Njezin miris se zadržao na mojim prstima. Od prvog susreta, svaka žena koju sam upoznao, imala je poseban okus koji je pripadao samo njoj. Christa, iza klavira, Lulu, pastorova kći, hvalisava Maggie, nezavisna Jenny, Linda, i tako abecednim redom do kraja i natrag. Svaka od njih, svaka pojedinačno, potpuno je jedinstvena. Možda postoji zajednički generički nazivnik, ali, konačno, nijedan se ne može usporediti. Znao sam, od ove noći prepoznat ću Ninin miris bilo gdje na ovom svijetu.
Pokušavajući se smiriti, vjerojatno sam satima ostao budan. Ukočeno, očima koje peku, buljio sam kroz mutno svjetlo prašnjave sijalice u stalak s lavorom, klimavu policu, crvenu knjigu Waltera Scotta, sjenke debelih sipki ispred prozora i mrlje zgnječenih komaraca na zidovima. Kvrge tamnih tavaničnih jelovih dasaka zurile su u mene kao oči koje optužuju.
Potom sam vjerojatno utonuo u san. Kad sam se prenuo iz sna, izgubljen u noći, to je bilo zbog škripe dasaka. Taj zvuk, koji je dopirao iz daljine, sve više se približavao, cijelim putem od Ninine do moje sobe. Mrkli je mrak. Vjerojatno sam ugasio svjetlo iako se toga ne sjećam. Glava mi je pucala od migrene, ali škripu dasaka sam očito čuo. Nisam mogao vjerovati. To je
jednostavno bilo nemoguće. Istodobno, nisam se mogao zabuniti. Svaki put kad je daska
zaškripala, svaki šum koraka, jasno sam razabrao.
Kako dobro se sjećam trenutka kad smo se opraštali na vratima. Kako je dahtala i stenjala u glazbenim tonovima dok smo stajali priljubljeni i dok sam otkopčavao njezinu haljinu od vrha do dna. A tek okus njezina jezika ili spolovila i moji navlaženi prsti.
Evo je, vraća se. Ide prema meni.
Ovdje u Winterhoeku, u mrklom mraku, daleko od susjeda ili naselja, noć je apsolutni gospodar kao u srednjem vijeku. Tek pokoji, vrlo rijetki automobil koji nečujno prolazi udaljenom cestom.
Koraci su se zaustavili pred mojim vratima. Moje je tijelo napeto kao žica. Osjetio sam znaj na čelu. Odbacio sam plahtu sa sebe.
Onda sam začuo vrata kako se otvaraju u dva tugaljiva tona.
Podigao sam se na lakat. Skoro nemoguće je išta razabrati. Ipak zamišljam u mraku njezine konture u okviru vrata. Prilazi bosih nogu. Na svom golom tijelu osjećam lagani dašak povjetarca koji su pokrenuli lagani koraci u zagušljivoj sobi.
Prilazila je uz škripu dasaka.
Zaustavila se tik do mog kreveta.
Skoro sam prestao disati. Sklonio sam se u stranu.
“Dođi”, jedva sam uspio šapnuti. Nisam prepoznao svoj glas.
Oklijevala je na trenutak. Pružio sam ruku. Ona je isto tako gola. Dodirnuo sam joj šaku i privukao je bliže. Nije više bilo oklijevanja niti čekanja, mi smo zajedno. Bože moj! Vjerovao sam da je puna strasti, ali ne do te mjere, ne da će se do kraja potpuno prepustiti i predati.
Nisam više znao koliko dugo smo ostali sljubljeni osim da se taj osjećaj ni sa čim ne može usporediti. Okus i miris njezina tijela, koje sam nakratko već osjetio u hodniku, bili su posvuda, na mom licu, rukama, na čitavom tijelu. Sve se događalo u mrklom mraku zbog čega je osjećaj bio još intenzivniji.
Tek blizu kraja, kad smo se nakratko razdvojili, začuli smo zakašnjelo vozilo kako nečujno prolazi udaljenom cestom i to nas je osvijestilo. Leteća kavalkada svjetlosnih šara ocrtala se na zidu i dotaknula svih predmeta u sobi: kreveta, stalka, police i nas dvoje. Na trenutak je prolazno svjetlo otkrilo gole udove, sjenu stidnih dlačica, tamne mrlje bradavica, duge valove kao ugljen crne kose.
Onda se ponovno vratila crna tama.
Čvrsto sam zatvorio oči, kao da je bilo moguće isključiti tu sliku, i još jednom pritisnuo
lice na to tamno i sudbonosno mjesto između njezinih nogu.
Tek mnogo poslije postao sam svjestan kako me njezina bedra sve više stežu. Nekakvo klupko, kao debela pletenica, savija se oko mog vrata i sve više me guši. Kad se mrkla noć počela okretati i vrtjeti oko mene, shvatio sam da se više neću moći osloboditi te crne omče.