Pravo na žudnju -Andre Brink

Novi roman jednog od najpoznatijih afičkih pisaca.
Kada pročitate Pravo na žudnju shvatite da je to roman koji vas zauvek promeni...

Beleška o inicijaciji žudnje. U mračnom središtu svega, nalazi se zagonetka: Šta je to žudnja? Podsticaj na kretanje, nagon da se proba zabranjeno slatko voće sa primesom gorčine. Kretanje od onoga što jeste prema onome što nije.

Glavni lik romana Pravo na žudnju je Ruben Olivije, udovac i promašeni pisac, žrtva realnosti nove demokratije u Južnoj Africi, koju pokušava da uspostavi crnačka većina posle duge borbe protiv aparthejda i vlasti manjinske bele populacije. Rubenovo mesto u fakultetskoj biblioteci preuzima crni službenik, njegovi sinovi sa svojim porodicama napuštaju ili će napustiti zemlju, dok on živi povučeno u jednoj kući u predgrađu, s osećanjem krivice zbog smrti žene koju je neizmerno voleo.

Ali pravi razlog njegove usamljenosti nalazi se u godinama njegovog detinjstva, provedenog bez ljubavi na farmi na rubu pustinje Kalahari.

To su razlozi zbog kojih se rađa njegova žudnja za hrabrom mladom ženom Tesom, koja može sve da mu nadoknadi i kojoj je sve unapred oprošteno.

Moja žudnja ostala je neutažena.

"Tmurni mjesec obasjava tmurni svijet

Predmeta koji se nikad nisu sasvim pokazali

U kojem nikad nisi bila sasvim ti I nisi željela niti morala biti."

Wallace Stevens

"Moj slučaj temelji se na mom pravu na žudnju

Na Bogu koji i ptičice natjera da zalepršaju krilcima."

J. M. Coetzee



PRVI DIO




1


U ovoj kući ima duhova. Zato je i bila tako jeftina kad smo je kupili, davno, prije skoro četrdeset godina ili točnije prije trideset godina i četiri mjeseca. Duhovi još nisu bili u modi. S kućom smo u inventar dobili duh Antje iz Bengala i Magrietu Daniels, ženu u ranim tridesetim, koja je vodila kućanstvo. Ona se brinula o meni nakon smrti Riane, nakon svih tih godina, nakon rođenja naših sinova i gubitka moje kćeri, u dugom sutonu koji dolazi iza sreće i nesreće, krivnje i nevinosti, kad više nema nade, niti iznenađenja, niti novog mjeseca, tek pejzaž duha jednoličan kao beskrajne ravni Kalaharija\'7b1\'7d moga djetinjstva; ničega osim kaotičnih uspomena koje noću podmuklo bude iz sna. Ona se naravno brinula i za Antje iz Bengala, nesretnu žrtvu nasilnog ljubavnika i gospodara iz ranih dana holandske kolonizacije Capea.
U tim vremenima Papenboom je bio tek usputna postaja između Rondeboscha i vrtova Kompanije u Newlandsu, jedva nekoliko kuća zbijenih oko mlina, pivovare, pekare i krčme na zlu glasu i na skoro dva sata vožnje kočijom od naselja u Table Bayu. Od svega toga ostao je samo naziv Papenboom Road, cesta izgubljena u labirintu uličica, u sjeni hrastova niže od avenije Newlands. Tu se nalazi i ova kuća, gotovo sva u viktorijanskom stilu, zasjela na čvrstim temeljima prvobitne rezidencije u holandskom stilu kolonijalnog Capea, od koje je ostao samo dio kamene ograde imanja navodno impresivne veličine.
Ovdje smo Riana i ja bili sretni. Ova kuća je bila simbol naše emancipacije od napadnog ponašanja njenih roditelja, koji su to smatrali svojim pravom, nemajući razumijevanja ni opraštanja za našu odluku da ne živimo s njima na seoskom imanju usred vinograda u dolini rijeke Paarl, na imanju koje je bilo ponos sedam generacija obitelji Hugo, gore nego Southfork u Dallesu. Sam Bog zna da je već dovoljno teško prihvatiti što je kćerka trudna na dan vjenčanja, ali da je zet, koji se pojavio kao vjetar iz paganske unutrašnjosti pun pustinjskog pijeska, bio bez prebijene pare sa svojim imenom i mirisom knjiga oko sebe. To je tek bilo zlo. Međutim, odbaciti sav nagomilani ponos aristokratske obitelji Boera\'7b2\'7d, svjesno i namjerno, zbog bijednog života u predgrađu, dovodilo je na kušnju strpljivost Svemogućega koji sve može shvatiti.
Pa ipak, uspjeli smo. I osim gubitka ženskog djeteta kojeg nisam ni stigao upoznati, gubitka bolnijeg od svega što me je moglo zadesiti (očito, prije ili kasnije, čovjek treba platiti za svoje grijehe), lijepi smo život imali u ovoj kući, život koji nam je ona odredila, koji se nije mogao zamisliti bez nje. Kako od mene mogu sada tražiti da sve napustim; kuću, uspomene, sve ono što mi kaže tko sam, i da se zauzvrat smjestim, poput knjige u knjižnici, u neku sobu ili stan u nekoj zgradi za umirovljenike, okružen potpunim strancima?
"Ali tata, u pitanju je tvoje zdravlje", rekli su Johann, Louis i njihove žene.
"Ali tata, u pitanju je tvoja sigurnost", rekli su. "Ali tata, možeš sebi dozvoliti da provedeš svoje posljednje godine udobno, opušteno i s mirom u duši", rekli su.
"Za Boga miloga, nisam star, šezdeset i pet mi je godina. "
"Da, ali imao si srčani udar. "
"Nije to bio nikakav udar, samo napad angine pectoris. S tim se živi godinama. Liječnik mi je dao sve potrebne lijekove, dovoljno nitroglicerina da dignem kamion u zrak. "
"Da, ali ne zaboravi na susjeda. Kako se ono već zvao..."
"Johnny Mc Farlane. Znam točno što mu se dogodilo. Bilo je užasno. Ova je zemlja u rasulu i nitko ni prstom da makne i zaustavi kriminal. To ne znači da će se meni nešto dogoditi. Znam se paziti, a imam i Magrietu."
"I Magrieta je u godinama, čak starija od vas."
"Ona dobro nosi svojih sedamdeset godina, i drago joj je brinuti se o meni."
"Kuća se raspada. Svake godine je sve mračnija i tmurnija. Već čitavu vječnost nitko se ne brine o vrtu. Prava džungla."
"Meni se takav sviđa. Mjesta koliko hoćeš za čitanje i pisanje, a nitko ti ne smeta."
I tako razgovori telefonom od sat, dva. Louis iz Johannesburga, Johann iz Sidneya, s druge strane globusa. Johann je čak poslao Cathy da razgovara sa mnom, znajući moju slabost prema njoj, veću nego prema vlastitoj djeci. Ali, oni su ipak sinovi.
"Hajde Rubene, budite razumni." Uvijek me je šarmirala, zovući me imenom. Bilo je to simpatično, s obzirom na moje i njene godine.
"Što može biti razumnije od želje da se živi u svojoj vlastitoj kući?"
"Rado biste promijenili mišljenje kad bi Magrieta spavala u kući"
"Dobro, znaš da je Magrieta konačno našla svoj dom u Delftu. Mogu li sada tražiti da ga napusti?"
"Ali za Boga miloga, Rubene, molim vas...! Nemojte biti tako zadrti. Ovdje ne možete živjeti sami."
"Ne živim sam. Kad Magrieta nije tu, moj duh pazi na mene."
"Ma hajdete, molim vas! Ne mislite to ozbiljno."
"Nikad nisi našla vremena upoznati Antje iz Bengala."
"Nije mi to ni najmanja želja. Molim vas, pokušajte me saslušati?"
"Slušao sam i više nego što je trebalo. O ovome smo već i previše pričali."
"Rubene, zbog toga sam došla čak iz Australije!"
Napola podignute glave, isturene brade, crnih očiju koje su tinjale, plave kose zabačene unazad, tankih ruku na vitkim bokovima, znala je zauzeti neki stav, kao u baletnoj pozi, s ciljem da istopi sav muški otpor. Ali ja nisam popuštao.
"Cathy, to je bio tvoj vlastiti izbor. Slušaj zlato, mnogo te volim, ali nećeš mnogo postići ucjenjivanjem mojih osjećaja."
Krenula je izaći — bili smo upravo u radnoj sobi, među knjigama i novinama, usnulim mačkama, isprepletenim žicama gramofona, pojačala, radija i računala — kad se iznenada okrene prema meni.
"A podstanari?" zapita, "mogli biste primiti nekoliko studenata..."
"Nikakvih studenata u ovoj kud, nikakvi dolasci i odlasci, pijančevanja, pušenje, kurvanje i glasna glazba danju i noću. Hvala, ali ne dolazi u obzir."
"Rubene, onda neki bračni par, pristojan, simpatičan par srednjih godina. Sigurno mnogi traže neko ugodno mjesto za boravak. Glavno je da imate nekoga."
"Već sam navikao biti sam. Želim živjeti kako meni odgovara. Netko drugi išao bi mi na živce."
"Kuća je dovoljno velika. Možete iznajmiti par soba u stražnjem dijelu. Nećete ih ni vidjeti, ali će barem biti u blizini u slučaju potrebe."
Shvatio sam da neće popustiti. Nakon dva dana mučenja, na kraju sam popustio. Namjeravala je ostati dok se stvar ne riješi, ali je onda, hvala Bogu, Johann nazvao telefonom i tražio da se odmah vrati; nije više mogao držati djecu pod kontrolom. Unatoč tome, njen promućurni ženski instinkt govorio joj je da pričeka na objavu oglasa prije puta. Odlučio sam da ćemo Magrieta i ja vjerojatno pronaći nekoga tko odgovara. Ništa strašno, ukoliko ne uspijemo. Barem sam pokušao.
Do sada su se javila dva para. Prvi smo odbili bez grižnje savjesti. Bio je to sredovječni par iz Johannesburga bez posla i para. U zgužvanoj odjeći, s ofucanim kartonskim kuferom i mirisom ustajalog znoja i beznadnosti. On je ostao bez posla, a ona bez zuba. Sve je oko njih ukazivalo na nevolju. Bilo mi je lakše kad sam vidio da i Magrieta dijeli moje mišljenje.
Drugi par je bio mlađi, kasnih tridesetih ili možda ranih četrdesetih godina. Mješanci. Doimali su se sasvim pristojno. Oboje učitelji. Čekaju na useljenje u kuću koju su kupili u Athloni, ali tek za šest mjeseci. Magrieta je naoko bila voljna ih primiti, ali sam ih ostavio na čekanju. Ne treba nagliti s takvim stvarima. Ne bih želio izazvati neprilike sa susjedima, to jest poremetiti ravnotežu u ulici. Kad su se opet javili telefonom, rekao sam kako je šest mjeseci nedovoljno, jer zbog zdravstvenog stanja izbjegavam česte promjene privremenih stanara. Previše je to buke za mene. Potpuno su me razumjeli.
Magrieta je otvoreno izrazila svoje neslaganje. Ništa nije rekla, ali je imala načina kako to pokazati: čisteći hodnik usisivačem dok slušam glazbu, razmještajući papire na radnom stolu, zatvarajući knjige koje sam ostavio otvorene, udarajući metlom po kutovima sobe. Tako se ponašala i prvi put prije više od trideset godina kad je Riana izgubila dijete, ta nesretna epizoda Alison. Ovaj put je bilo manje ozbiljno, jer vjerujem da smo oboje naučili kako popustiti u danom trenutku. Nekoliko dana nakon toga Magrieta se vratila svojoj uobičajenoj rutini.
Tek sam se vraćao svom miru, spreman nastaviti stari način života gdje se sve može predvidjeti (pokušao sam, nitko mi ne može predbaciti da nisam, nije išlo i pustite me na miru), kad tjedan dana kasnije, telefon zazvoni treći put. Po glasu, mlada žena. Neobičan glas, kao tama koja se prelijeva uz prigušeni smijeh, podsjećao me nekako na glas Francoise Hardy iz šezdesetih godina. Ali nisam bio spreman predati se. "Zapravo tražim bračni par", upozorio sam je, u nadi da će odustati.
Rekla je: "Molim vas, možemo li o tome porazgovarati"? Došla bih ako dopustite."
"Pa, ako vam je toliko stalo, u redu", progunđao sam. Svjestan sam toga da mogu biti odbojan na telefonu, ali nisam htio da unaprijed previše očekuje. Istodobno sam se nadao da će se prepustiti sreći.
Dolazi večeras. Magrieta je otišla kući preko vikenda. Cijeli dan padala je kiša uobičajeno vrijeme u lipnju. Golemo turobno hrastovo drveće oko kuće blistalo je u tami u svojoj mokrini, mračni okruženi tamom. U hodniku, na mjestima gdje prokišnjava, postavio sam lonce, vedra i druge posude U posljednje dvije godine, svaki put kad počnu kiše, Magrieta mi prigovara što ne zovem nekoga da popravi krov. Međutim, kad se vrijeme proljepša, zaboravim. Moram si zapisati da to uradim u ponedjeljak. Svakog momenta će zvono zazvoniti, ako je već nije spriječila kiša da dođe.

2


Nikad nisam pokazivao veću potrebu za drugim ljudima. Najviše dva do tri prijatelja su mi bili dovoljni u životu. Sjećam se još na sveučilištu, na utakmici ragbija između dva sveučilišta, a to znači dok se odvijao jedan od najvažnijih događaja u društvenom životu sveučilišta, čitao bih neku knjigu za vrijeme poluvremena, dok su oko mene ostali studenti divljali na tribinama. Jedino me je Riana mogla izvući iz moje ljušture.
Kad sam počeo raditi u knjižnici, tu je naravno bilo i kolega. Postao sam posebno blizak s jednim od njih: Dougie Visserom. Bili su tu i članovi Glazbenog kluba, a Riana i ja smo se redovito dogovarali s nekoliko drugih parova da zajednički izađemo, večeramo negdje ili odemo na koncert, u kino ili kazalište. Njezinom smrću sve je to polako prestalo. Bračni parovi ne prihvaćaju samca, a kako više nije bilo njezinog navaljivanja, sve manje sam osjećao potrebu za izlascima. U našem društvu bio je još jedan udovac, Kobus Haarhoff, s kojim sam još godinu dana pratio izvedbe gradskog orkestra. Ali onda je neočekivano naletio na ženu s kojom je bio zaručen neko vrijeme prije braka. Na brzu ruku, što nije bilo baš u redu, otišao je i smjestio se sa ženom u njezinoj kući u Ermelu ili nekom drugom mjestu.
Moj svijet postajao je sve manji. Međutim, dok sam mogao mirno raditi u knjižnici, moram reći, da mi to nije smetalo. Knjige su mi uvijek pružale skoro sve što mi je bilo potrebna Ali na kraju, bez upozorenja izvršena je invazija i na to posljednje, malo, ali sigurno skrovište.
Otprilike godinu dana nakon posljednjih izbora, u tom nezaboravnom trenutku kad se očekivalo da ćemo postati demokratska zemlja, i kad su se barem u tri mjeseca naši životi potpuno promijenili, doveli su u moj ured jednog mladića i zatražili da ga obučim. "Naučite ga sve što znate", rekli su. Bio je bistar i crne boje kože. Siphiwo Mdamane. Slagali smo se sasvim dobro, osim što je imao nepopravljivu naviku da ušeta u ured oko deset ujutro, uzme sat vremena za ručak i ode u četiri sata poslijepodne. Borio se protiv apartheida, odsjeo osamnaest mjeseci u zatvoru, napisao nekoliko pjesama, propustio sveučilište (Prvo oslobođenje, onda obrazovanje), ali sada je želio iskoristiti nešto od svog života. Pohvalno. Međutim, je li u taj život trebalo uključiti i posao knjižničara, nismo bili sigurni ni Siphiwo ni ja.
Tri mjeseca nakon što je stigao, neki pomoćnik iz Odjela za kulturu pozvao me je da predam izvještaj o pridošlici. Rekao sam da mu treba još oko godinu dana da stane na noge. Dva dana kasnije poslali su mi nagodbu uz jasnu poruku da ju je bolje prihvatiti, inače... I Siphiwo Mdamane je dobio moje mjesto.
Ostalo mi je nešto manje od tri godine do mirovine. Zar me nisu mogli ostaviti barem da ju dočekam? Ali nije bilo moguće uvjeriti u to nove Medejce i Perzijance. Novo uvjerenje, stara garda treba ustupio mjesto onima koji u prije bili zapostavljani. Ovaj predstavnik stare garde ukliještio se između dvije stijene i postao smetnja novom društvu.
Bivše kolege izbjegavale su moj pogled, kao da su iznenada doznali da imam sidu ili nešto slično. Jedino je Dougie Visser i dalje dolazio u posjet. Navratio bi barem jednom tjedno, i to bi nam obojici dalo razlog (imao je vrlo strogu ženu) da malo popijemo i puno se žalimo. Na kraju je i to postao problem. Barem je on bio pri ruci, prijatelj u nevolji. Sve do dana kad je Bog u svojoj mudrosti smatrao za shodnim da ga pogodi infarktom. Dougie, najzdraviji čovjek u biblioteci, jak kao bik, koji se penjao svakog vikenda na Table Mountain i kupao u Llandudnu na Atlantiku promrznut do kosti svakog jutra bilo ljeti ili zimi. Ali kažu da Bog nema poštovanja prema pojedincu.
Nakon toga ostao je još samo Johnny McFarlane da se probija sa mnom kroz pustinju. Sreo sam ga ubrzo nakon što se doselio u Papenboom
Road, u malu, tada još zapuštenu kuću s brojem 23. Ima od toga nekih osam ili devet godina. Dojmilo me se koliko je energije uložio u preuređenje kuće. Jednog poslijepodneva u kolovozu, na putu prema kavani u aveniji Newlands, zaustavio sam se tako na ogradi i promatrao sa strahopoštovanjem koliko je vrt napredovao od prethodnog dana. (Kako sam se ja slabo snalazio u vrtu, divio sam se ljudima koji su golim rukama rovali i kopali zemlju i pustinju pretvarali u cvjetni vrt.)
Mislio sam da je nešto radio iza kuće, inače ne bih tek tako zastao i zagledao se u vrt Kad odjednom, on izviri iz rupe koju je kopao kao krtica, u crnom blatu od glave do pete. Očito je ta rupa bila namijenjena za srebrno drvo čije je lišće izgaralo od nestrpljenja u crnoj plastičnoj vreći.
"Hoćete mi pomoći?" doviknuo je.
Kako sam mogao odbiti. Ili kako predvidjeti da ta mala pomoć, uklanjanje plastike s grumena zemlje oko korijena, dodavanje stabljike da bih je posadio u mješavinu zemlje, te komposta i gnojiva u odnosu 2:3:2 i ostalog što se nalazilo u blatnjavoj rupi ne samo s oduševljenjem, vještinom ili odanošću, već s nečim što sam mogao nazvati samo gracijom, može dovesti do niza radnji koje će trajati sve do poslije ponoći, kad sam se konačno vratio svojoj kući? A to je bio tek početak.
Nakon što je posadio drvo, bez okolišanja je zatražio da isperem crijevom svaki dio blatnjave odjeće koju je skidao sa sebe sve dok nije ostalo samo vitko i mišićavo tijelo koje se savijalo kao egzotična plesačica pod snažnim mlazom vode hladne kao led. Prilično vremena je trebalo dok se ispod slojeva nakupljenog blata mogao prepoznati oblik ljudskog tijela, iznenađujuće preplanulog za to doba godine, osim dijela ispod struka koji je ostao bijel. Tek tada me je poslao u kuću po ručnik, a sam je nastavio divlje plesati da bi povratio cirkulaciju. Kad sam se vratio, koža je poplavila ispod tamne boje.
Odletio je u kupaonicu, dok sam ja u dnevnoj sobi bez pitanja potpalio vatru koristeći se borovim šišarkama iz jedne košare, drvenim trupcima uredno poslaganim pored ognjišta i ugljenom iz jedne kante. Međutim on se još nije mogao smiriti. Prvo je iza kuće trebao oprati blatnjavu odjeću i čizme, a zatim spremiti vrtlarski alat u garažu. Ubrzo sam otkrio — jedan pretjerano uredan čovjek.
Na kraju, kad je sve ispalo po njegovoj želji, zapita me: "Kava?" Više je to bila izjava nego pitanje. I za to je trebalo dosta vremena, jer je sam pržio i mljeo zrna kave. Konačno smo sjeli uz kavu i prepečenac (kasnije sam saznao da je to kruh kojeg sam peče) i dvije velike čaše Pinota. Pomislio sam, još samo nedostaje glazba. Ali odmah je ubio svaku moju iluziju.
"Nikako u mojoj kući", Johnny odbije lakonski moj prijedlog. "Glazba je najprecjenjenija buka u svemiru. Ja imam ptice u vrtu. Drugi zvuk mi ne treba."
Odmah sam zaključio da je ovo kraj prijateljstva koje je možda bilo vrijedno truda. Vjerojatno je i on sam tako pomislio nekoliko dana kasnije, kad sam odbio njegovu ponudu da mi pomogne oko mog vrta. Činjenica da smo ipak mogli postati prijatelji, samo govori o kakvom se odnosu radi.
Te noći, nakon kave i vina, nije mogla izostati ni večera koju je pripremio s velikom lakoćom i vještinom od najobičnijih, ali svježih sastojaka. Vegetarijanska večera, ali ukusna. Uz novu bocu Cabernet Sauvignona, poslije je predložio partiju šaha. Ranije tijekom razgovora uspostavilo se da obožavamo tu igru. Posljednjih godina, otkako je Riana umrla, sve sam manje igrao, i to uglavnom sam sa sobom i skoro uvijek gubio. (Johnnyja je to natjeralo na smijeh i ja sam zaključio da bi u sličnim okolnostima on uglavnom izlazio kao pobjednik.) Sam je šahovsku garnituru izrezbario u sandalovini i stinkwoodu. Čudne i lijepo izrađene figurice inspirirane lokalnim mitovima.
Dobio sam bijele figure i krenuo s jednim od Fischerovih otvaranja. Johnny je odgovorio kao iz šahovskog udžbenika, a onda je jednim lovcem izveo iznenađujući potez. Kad sam odgovorio isto tako smjelim potezom, osjetio sam kako neko zaboravljeno, skoro seksualno zadovoljstvo, otkucava u mojim sljepoočnicama. Skoro pet sati kasnije, kad mu je na trenutak popustila pažnja, matirao sam ga kraljicom. Čista sreća.
Nastavak je bio neminovan, premda sumnjam da je u to vrijeme itko od nas razmišljao koliko će blisko postati naše prijateljstvo. Partija šaha svakog vikenda, a često i uvečer tijekom tjedna, ubrzo je postala uobičajena. Ali na kraju krajeva, sve važniji su postajali naši razgovori. Tema su bili događaji u svijetu, a i puno više od toga. Ispostavilo se da je, kao i ja, strastveni ljubitelj knjige. Filozofija, umjetnost, književnost, puno toga se preklapalo, ali razlike u našem razmišljanju, uvijek su u pozadini ostavljale mjesta da se dogodi nešto neočekivano upravo kao u partiji šaha.
Religija je bila tema oko koje smo se najradije sukobljavali. Johnny je bio revan katolik, dok sam ja davno prekinuo odnose s crkvom. To je samo doprinijelo da naše rasprave imaju još više žara. U diskusije smo unosili puno strasti i žestine, ali nikad nismo bili pakosni ili osobni. One su bile neka vrsta duhovnih vježbi, kao u igri šaha, naporne kao redovno trčanje ili vježbanje u gimnastičkoj dvorani.
Religija nije bila jedina tema u kojoj smo se razilazili. U većini slučajeva imali smo različite poglede. Bio sam puno stariji od njega, barem dvanaest godina. Ja sam uvijek bio knjiški crv, dok je Johnny, premda pun ljubavi prema knjizi, ipak bio čovjek otvorenog prostora. Kao botaničar u Kisrtenboschu, najviše je bio vezan za biljke. Neka nova vrsta proteje, ili čak najobičnija mala vygie\'7b3\'7d, mogla ga je dovesti do lirskog zanosa zaljubljenog čovjeka. Počeo sam sumnjati da je ova strast ustvari zamijenila ljubav u njegovom životu. Kao prvo, nikad nije spominjao žene. Možda se ponekad raspitivao za Rianu, ali ga nikad baš nije interesiralo saznati nešto više o mom braku iz prošlosti. Tako sam naučio kako zadržati uspomene za sebe.
Njegov vlastiti ljubavni život, ukoliko je i postojao, ostao je za mene zatvorena knjiga. Otkrio sam kako neki susjedi šapuću da je homoseksualac. Često je primao u posjet mlade ljude, a znao sam da je jedan od njegovih omiljenih užitaka bilo pješačenje po Cedarsbergu, pa preko Swartberga do Hella, te dalje u Richterveld, uvijek u društvu četiri, pet mladića. Koliko je meni poznato, to je bilo sve. Nikad nije o tome govorio, a ja nikad nisam postavljao pitanja. Koliko god smo se povjeravali jedan drugome, oboje smo zadržavali neka iskustva za sebe. Način na koji smo se odnosili prema toj odluci, prije je povećao nego smanjio kvalitetu našeg prijateljstva. To je još više došlo do izražaja, kad smo skoro u isto vrijeme izgubili posao. To su nazvali "racionalizacijom"; kakva zloupotreba jezika! Ništa racionalnog u tome nije bilo. Neki novi rječnik se nesmetano širio oko nas.
Nekako mi se činilo, da je za njega bilo još gore. Imao je tek pedeset godina, a ja skoro šezdeset i tri. Na neki način ipak je izgledalo da se lakše miri s tim, dok sam ja, na veliko Magrietino čuđenje, postajao sve mrzovoljniji i sve više ljut na svijet i na sebe. Johnny se pokušao uhvatiti u koštac s promjenom, sve češćim odlaskom u prirodu i provodeći sve više vremena u vrtu, kad je bio kod kuće. Kuća broj 23, da mu je bilo stalo, mogla je krasiti stranice časopisa "Vrt i dom".
Naravno, onda je umro.
Šok od ovog događaja proširio se susjedstvom u valovima, kao što podrhtava pretučeni pas. Naše predgrađe je uvijek bilo mimo, rijetko su se danju zaključavala vrata.
Sve do tog predvečerja u veljači ove godine. Kako smo kasnije čuli, Johnny je tog jutra nakratko zaposlio nekog mladića s ulice da mu pomogne smjestiti novu količinu gnojiva kojeg je dobio s neke farme. Nakon što je radio cijeli dan, radnik je zatražio sendvič i nešto za piće. Johnny je otišao u kuhinju to pripremiti. Mladić je pošao za njim, iznenada ga napao, istrgnuvši mu nož kojim je rezao kruh i zatražio novac. Johnny ga je odveo u spavaću sobu i predao svu gotovinu koju je imao, nekih šezdeset ili sedamdeset randa. Mladić ga je počeo vući iz jedne sobe u drugu probadajući ga stalno nožem (kuća je ostavljena u užasnom stanju) i na kraju pokušao prerezati vrat. Ostavio ga je vjerujući da je mrtav.
Nakon nekog vremena vratio se svijesti. Nije mogao zvati telefonom, jer je žica bila otkinuta. Dovukao se nekako do ulice. Sudeći po krvavom tragu, izgleda kao da je pokušavao ući u tri, četiri kuće, ali ograde su bile zatvorene, a on previše slab da ih otvori. (Moja je već godinama strgana; ali ja sam te večeri bio vani.) Gubeći svijest više puta nego što se kasnije mogao sjetiti, počeo je puzati u smjeru avenije Newlands, gdje je mogao zaustaviti nekakav automobil. Ali kad se skljokao u krvavu gomilu, nitko se nije zaustavio. Nisam ni ja.
Kako sam mogao znati da je to on? Bio sam na promociji jedne knjige u Queen Victoria street, a kad sam izašao iz grada, već je pao mrak. Zurio sam kući da bih počeo čitati knjigu koja je upravo izašla, u kojoj se između ostalih eseja nalazio i prvi iscrpno dokumentirani prikaz o Antje iz Bengala, koji je napisao uz moju pomoć mladi povjesničar sa SZC-a (Sveučilišta zapadnog Capea). (Na samom početku stajala je ljubazna posveta meni.) U aveniji Newlands morao sam naglo skrenuti da izbjegnem neki svežanj krpetina. Gadna nesreća bi se dogodila, da je netko nailazio iz suprotnog smjera. Prvo sam pomislio da je neka životinja, veliki pas kojega je pregazio auto. Tek kad sam prošao, pričinilo mi se kao da je to čovjek s upola podignutom rukom koja mi maše. Pomislio sam, pijana skitnica. U takvim okolnostima, jedini logičan i racionalan zaključak. Nastavio sam put prema kući, onda ušao u kuću podgrijati juhu koju mi je Magrieta ostavila, i smjestio se u radnoj sobi s mojom knjigom. Ako bi se misao i vratila na događaj, ja bih je odagnao. Kako bi se netko pametan koji se vozi noću, zaustavio i imao posla s nekom pijanom, a možda i nasilnom skitnicom?
Sljedećeg dana, sve je izašlo na vidjelo. Izgleda da se netko zaustavio prije ponoći ukazati pomoć Johnnyju. Bio je to crnac sa sinom, oba zidari, koji su se vraćali kući kamionetom u Kraaifontein. Misleći da se radi o mrtvom tijelu, stavili su ga straga i odvezli u bolnicu Groote Schuur, gdje je, inače pospani čuvar, primijetio još neke znakove života. Osoblje u Hitnoj bilo je zauzeto, vjerojatno pijući čaj ili igrajući karte, i tako je Johnnyju ukazana pažnja tek poslije dva sata. Sve to vrijeme, zidar i njegov sin strpljivo su čekali na ishod, a onda pomogli jednom bolničaru telefonom predati izjavu policiji.
Kao nekim čudom, izvan svakog očekivanja, Johnny McFarlane se oporavio, i jedva tri tjedna kasnije, pomogao sam mu preči prag kuće s brojem 23. Oko vrata su bili još debeli zavoji, bio je u invalidskim kolicima, a inače je izgledao sasvim u redu. Nerado je govorio o onome što se dogodilo, ali s obzirom na okolnosti, pretpostavljam da to i nije bilo neobično. To je i meni pomoglo da ne spominjem noćni susret s pijancem na aveniji Newlands.
Ružne glasine počele su se širiti, kad je policija uhvatila mladog vrtlara, i kad je procurilo kako on optužuje Johnnyja zbog namjere da "ima odnose s njim". Novine su s ponosom obznanile da je došlo do "pomaka" u cijelom slučaju. Ustvari, to je bilo bez veze. Sve je šokirala vijest, da je optuženi, samo dan nakon uhićenja, pušten uz jamstvo, i da se potom smjesta vratio u Papenboom Road dovršiti posao kojeg nije najbolje uradio prethodnog puta. Gospoda Lategan, koja živi na broju 20, preko puta kuće Johnnyja McFarlanea, primijetila je "osobu sumnjivog izgleda", kako izlazi s broja 23, u odjeći poprskanoj krvlju, pije brandy iz boce u desnoj ruci i nosi veliku kutiju na lijevom ramenu. Kao što to radi pravi građanin, gospođa Lategan je nazvala policiju, koja je stigla iznenađujuće brzo, i ponovno privela Vuyisile Mthembu.
Nakon tri dana, opet je pušten uz jamstvo, premda je iznos bio povećan sa 100 R na 500 R. Pošto Johnny McFarlane sigurno neće nikome više smetati, nadajmo se da Papenboom Road neće više privlačiti bijesnu mladež. Najmanje trideset dana smo svi zaključavali ulazna vrata, ali se već polako vraćamo miru i tišini u kojoj smo uvijek uživali.

3


Je li to bilo baš preksinoć, u subotu kad je sat kasnije došla blatnjavih nogu i zamrljanog lica? Njena crna kosa, nepravilno i vrlo kratko porezana, mokra od kiše, zalijepila se za glavu pravilnog oblika. Nosila je široki džemper neodređenog kroja, koji je visio sve do golih koljena. Na nogama teške gojzerice. Vjerojatno je primijetila kako gledam u trag od blata koji je vodio do praga, pa i dalje niz hodnik, jer se odjednom zaustavila uz ispriku i skinula cipele uz priličan napor, poskakujući na jednoj nozi. Imala je lijepe noge.
Tek onda je rekla kao da je se ne tiče: "Vi ste Ruben Olivier iz oglasa?"
"Da, ja sam, a vi ste pretpostavljam gospođica Buder?"
"Ja, ja sam Tessa. Ispričavam se zbog kašnjenja, ali dogodio mi se kvar na mojoj prokletoj "bubi", i morala sam se koristiti čarapama da bih popravila ventilator Dok je rukom pokazivala gola koljena, iznenada se osmjehnula: "Bojim se da moj izlazak na scenu nije baš najbolji, zar ne?" A onda osmijeh postane pokajnički. "Vjerujte, namjeravala sam se obući kako dolikuje. Sve sam pripremila. Međutim, baš kad sam se namjeravala presvući, pojavio se neki dosadni posjetitelj, tako da nisam... Eto, što mogu. Vjerojatno sam pala na ispitu, zar ne?" Njene velike oči su se suzile. "Jeste li vi možda neki filozof?"
Nisam mogao, a da se ne nasmijem. "Što vas je navelo na taj zaključak?"
Slegnula je ramenima. "Izgledate nekako pospano. Možda zbog te kose Izgledate..."
Što se spremala reći? Otmjen? Mudar? Nepočešljan, kuštrav, raščupan, neuredan, zapušten? (Riana bi me zadirkivala moj Rubinsteine, i to još prije nego što je moja griva pobijelila.)
"Oprostite, trebao sam se počešljati za ovu priliku." Nehotice sam provukao prste kroz moju zamršenu kosu i vjerojatno pogoršao situaciju.
Kišne kapljice klizile su niz njezino lice. "Dobro, tko ste vi?"
"Samo bibliotekar, ili bolje, bio sam."
"A onda to je to. Zaista imate izraz knjiškog crva." (Tania je rekla tog nezaboravnog poslijepodneva: "Imaš tijelo pisca." Što je time htjela reći? U tim okolnostima, pošto se radi o njoj, smatrao sam to komplimentom.)
Promatrao sam je u mutnom svjetlu hodnika. Savršeni oblik glave, prćasti nosić, drsko isturena brada, iskren pogled koji uznemiruje. Boja očiju? Sam Bog zna. Kao kod Madame Bovary, pomislio sam, mogu biti crne, plave ili zelene.
Prekinula je moje misli: "Mogu li vidjeti sobu?" Opet taj kratki osmijeh, puta možda uz malo više nervoze. "Naravno, ako je još uvijek slobodna?"
"Još uvijek je slobodna, ali sam vam rekao..."
"Obećavam, neću biti na smetnji."
"Ne radi se o tome. Mislio sam da bi mi više odgovarao bračni par srednjih godina."
"Nisam baš tako mlada kao što izgledam." Možda je bilo zlobe u njenim očima ili prkosa, ali iza toga se mogla naslutiti zabrinutost
"Možete pogledati", rekao sam usiljeno, "ali ništa ne obećavam."
Krenuo sam niz hodnik da joj pokažem, prolazeći desno pored radne sobe i lijevo pored spavaće sobe, iznenada iza sebe začujem smijeh, koji je iz nje provalio kao potok iz podzemnih voda. "Što je sad ovo?" reče, pokazujući posude koje su stajale nanizane u hodniku.
"Nažalost, kiša me uvijek zateče nespremnog. Magrieta mi stalno prigovara, ali sljedećeg jutra kad svane, zaboravim zvati ili vodoinstalatera ili nekoga drugog da popravi krov."
"Je li Magrieta vaša žena?"
"Magrieta vodi moje kućanstvo."
"O!" Okrenula se prema posudama koje su bile razbacane po podu. Možemo sastaviti simfonijski orkestar", reče, sagnuvši se prema prvom loncu da provjeri prstom zvuk. Nije to bio baš neki prijatan zvuk.
"Bavite li se glazbom?" upitao sam.
"Prebirem po gitari tu i tamo. Ali više volim slušati." Strese snažno glavom kao pas koji izlazi iz vode.
"Nešto posebno?" Pomislio sam da to može biti neko mjerila
"Ovisi što naleti."
Zastao sam, a onda sam pokušao pomoći, "klasična?"
"Ako nije previše ozbiljna", rekla je oprezno. "Mogu li sada vidjeti sobu?"
Spremio sam informaciju u glavi. "Slijedite me"
Probili smo se pored raznolikih prepreka u hodniku. Prilično neobičan raspored soba: na desnoj strani, mala kupaonica za goste, velika spavaća soba za goste, prostrana dnevna soba u kojoj glavno mjesto zauzima Rianin pianino u crnoj boji, koji je svjetlucao nazirući se u tami kao nijemi prijekor, na lijevoj strani, blagovaonica s ogromnim stolom za dvanaest osoba od sandalovine i stinkwooda, koji smo naslijedili od obitelji Hugo, zatim kuhinja, prostorija za pranje suda i smočnica. Temelji kuće, koji su izrađeni u doba Holanđana, donekle su utjecali na arhitekturu ove zgrade, koja je u sebi imala nečeg nepredvidljivog. Manji poprečni hodnik dijelio je prednji dio od stražnjeg dijela kuće s nekoliko spavaćih soba u kojima su glavnu riječ imali naši sinovi, a koje su sada bile pune kutija. Otvorio sam vrata jedne od dvije sobe koje je Magrieta pripremila za eventualne stanare.
"Ova je ogromna!" rekla je ona zaustavivši se na pragu prve sobe, privremeno namještene kao radna soba ili atelje. Prošla je kroz srednja vrata.
"Prava hotelska soba za mladence. Kamin. A tek plafon. Bože!" Ispružila je vrat da bolje vidi, suzivši oči kao da je kratkovidna. Nategnuta, ranjiva linija njezinog grla. Onda je prišla velikom krevetu od mjedi, sjela na rub kreveta i nekoliko puta poskočila.
"Izdržat će", rekao sam bezizražajnog lica.
"Nemam što razmišljati, uzimam je." Prije nego se digla s kreveta, poskočila je još jednom. "Naravno, samo ako se vi slažete." Uspravila se. Iznenada mi se pričinila mršavijom nego prije. Zadrhtala je. "Isuse, što je hladno."
Ta primjedba vratila me je iz misli u koje sam bio utonuo. "Vratimo se u radnu sobu", rekao sam, kao da me je uhvatila u nečemu što nisam smio raditi. "Naložio sam vatru. Izgleda da vam je potrebna..."
"Prava stvar. Živa sam se smrzla."
Krenuli smo natrag prema radnoj sobi pored raštimanih sudova u hodnika Zastao sam na vratima da je propustim unutra. Ušla je u polumračnu sobu (po običaju sam samo na radnom stolu ostavio da gori lampa za čitanje), kao djevojčica koja stiže na zabavu, gledajući naokolo nered koji je mene uvijek smirivao. Sagnula se nad jednom hrpom ploča, prebirući prstima po njima. Opet je zaškiljila očima kao da ne vidi dobro.
"Imate ih mnogo", rekla je nakon izvjesnog vremena.
"Svake godine sve više."
"Niste prešli na cd-e?"
Odmahnuo sam malo nelagodno glavom. "Previše komplicirano."
Na trenutak sam zastao. "Uostalom, volim ploče."
Osmjehnula se kao da mi oprašta.
"Da nešto stavim?" upitao sam.
"Ako želite."
"Nešto posebno?"
"Imate li Bob Dylana?"
"Bojim se da nemam."
"Nema problema. Izaberite nešto po vašoj volji."
Glazba je blago ispunila sobu. Jedna mačka se uskomešala. Smanjio sam glasnoću.
Odslušala je nekoliko taktova glave okrenute ustranu. "Što je to?"
"Sonate za flautu. Mozart."
"Zašto ne?"
Promatrao sam je ispod oka, oklijevajući da li je odmah ocijeniti.
Bila je već nad stolom, pažljivo razgledajući kao arheolog novu iskopinu.
Sa odobravanjem je pokazala prema računalu, koje je tiho zujalo okupano u vlastitom svjetlu. "Ipak imate nešto od modernih uređaja", reče s osmijehom.
"Prije par godina, kad se knjižnica modernizirala, morao sam se i ja obučiti."
"A sada?"
"Sada ga koristim za spremanje bilježaka iz povijesti, književnosti, glazbe, slikarstva i slično. Koristim ga i za elektroničku pošta Nakon godina hrabrog opiranja, konačno sam popustio. Ali ne ide bez problema. Eto i danas me je ostavilo na cjedilu."
"U čemu je problem?"
"Vjerojatno sam nešto pogrešno uradio, ali blokiralo se."
"Smijem li pogledati?"
"Razumijete li se u računala?" upitao sam podozrivo.
"Od toga živim."
"Dobro..." još uvijek sam oklijevao. "Mnogi su ga, u dobroj namjeri, još više poremetili."
"Samo da pogledam nakratko Ako ne uspije, neću inzistirati."
"Ustvari, nije toliko ni važno. Ja..."
Ali, ona je već bila već za računalom. "Koje programe koristite?"
Nekoliko minuta kasnije već je udarala po tipkovnici, brzinom koja me je natjerala na divljenje, ali i zgražanje.
"Molim vas pazite", usudio sam se.
Ona kao da me nije ni čula. Tu i tamo postavila bi kratko pitanje i dalje nastavila. Deset minuta, dvadeset, pola sata. Jedan ili dva puta je promrmljala "jebi ga!" Više puta bi kimnula glavom s odobravanjem. "To!"
Nisam mogao odvojiti oči od njenih ruku koje su letjele po tipkama. Dugi prsti, fini zglobovi, kratko rezani nokti bez uljepšavanja. Našao sam primjeren izraz: lirske ruke. Pomislio sam kako bi bila savršen pijanist. Njene ruke su pratile zamršenu strukturu zvuka flaute iz pozadine. Skoro sam bio razočaran kad se zaustavila. "Mislim da je sada u redu."
"Zaslužili ste čašu vina", rekao sam.
"Sa zadovoljstvom."
"Merlot?"
"Odlično"
Kad sam se vratio iz kuhinje, našao sam je kako sjedi na podu ispred kamina privučenih koljena s džemperom preko, sve do prstiju koji su tek virili. (Na jednom od njih nalazio se prsten.) Podignula je glavu i pružila ruku da uzme čašu. Vatra je obasjala njene široko razmaknute kosti lica. Na uskom licu, kratko podrezane kose, koja je još uvijek prianjala uz njezino lice, njene blistave oči su izgledale neprirodno velike. Bez frizure, koja bi pokrila ili skrenula pažnju s njezinog lica, sada je ostalo tek ono bitno. Bilo je nečeg čudno umirujućeg u njoj; kao da je tu pripadala, kao da je tu uvijek bila, kao da je dijete kuće.
Sjeo sam u naslonjač od stare izblijedjele kože koja je nekad bila tamno crvene boje, a sada se s vremenom prilagodila obliku mog tijela. Vidio sam kako me pozorno gleda preko koljena.
"Mora da se osjećate osamljenim u ovoj velikoj kući."
U nekoj drugoj prilici ovakva izjava bi mi izgledala neumjesna. Ali u prisnosti polutame koja nas je okruživala, i bez mog uobičajenog nepovjerenja, nisam primio ovu primjedbu kao uvredljivu ili nametljivu, pogotovu što dolazi potpuno iskreno i neposredno od djevojke, uz nagovještaj neistraženih dubina ispod fasade njene ljepote (kako se sada gledajući unatrag pokušavam opravdati!). Netom sam odgovorio, nestala je mogućnost prosvjedovanja, povlačenja, pa i biranja.
"Uživam u svojoj usamljenosti", rekao sam.
"Zbog toga i tražite stanara?"
"Ne. Moja djeca su me natjerala na to."
"Gdje žive vaša djeca?"
"Jedan sin je u Australiji. Drugi je u Johannesburgu, ali razmišlja emigrirati u Kanadu."
"Nemate kćerku?"
"Nemam kćerku. Jednom..." Zastao sam i pogledao u čašu koju sam držao među dlanovima.
"Da, recite."
"Ništa. Samo sam razmišljao."
"Je li umrla?"
"Ne." Za trenutak sam se pokušao obraniti od ove invazije mog privatnog života, kojoj je prišla sasvim prirodno, a onda sam izustio u mraku iza njenih leđa: "Nije nikad ni živjela. Izgubio sam je prije rođenja". "Jeste li pokušali iznova?"
"Moja žena nije mogla više nakon što je izgubila dijete. Sve je ispalo tako užasno loše."
"Jeste li se rastavili?... Je li vam žena umrla?"
"Da, umrla je, već davno, ima jedanaest godina". "Jeste li razmišljali ženiti se iznova?"
Odmahnuo sam glavom.
"Kako izlazite na kraj sa seksom?"
Ovdje sam morao staviti umetak u tekst. PRIMJEDBA O SEKSU KOD UDOVACA U POODMAKLIM GODINAMA. Mogao sam odgovoriti na različite načine, ali naravno nisam. Što je o tome znala ova neiskvarena mlada žena, koja se pojavila iz nemirne noći, neznanka kratke mokre kose, sklupčana u velikom ružnom džemperu, koja je otkrila vatri nožne prste nalik na ružičaste nosiće mačića? Maštanja kojima čovjek pribjegava, nepotpune uspomene, povremene mjere da se utaži žudnja, samo su dovodile do stalnog razočaranja, ako ne i gađenja. Nakon višesatnog oklijevanja ispunjenog nemirom, kasni noćni poziv agenciji iz malih oglasa, katalog koji te ponižava, očekivanja da izabereš plavušu, brinetu ili crvenokosu, s velikim ili malim prsima, koja voli dominirati, ili pokornu, egzotičnu ili domaću i sl. Nikad istu. Kao da naručuješ kući pizzu ili špagete. Recite nam vaš broj telefona. Čekanje u zamračenoj kući, auto na kapiji, mamurni čovjek koji isporučuje robu uz značajan pogled, potpis da si primio robu u ispravnom stanju, prava bagatela, dobar provod, vraćam se po nju za jedan sat. Samo na trenutak buka udaljenog grada — ambulantna, vatrogasna ili policijska kola — poplavi kuću, ali smjesta nestane, kad se zatvore ulazna vrata od tvrde tikovine. Samo lampa od 60 vati gori, zatamnjenog svjetla pored kreveta, ne zbog romantike, već prije da sakrije bijeda Pogled koji ispituje, lažni maniri iz mondenskog svijeta, pokušaj zbijanja šale. Možda čašica šerija? Skidanje odjeće na brzu ruku. Iznenada u prolazu, neki ugodni moment koji je nakratko donekle poremetio ovu rutinu i obilježio ovaj susret: gaćice koje zapinju na visokoj peti, kopča koja sama ispada iz kose, tek neuvjerljivi privid želje. Redovito olakšanje što si opet bio dorastao situaciji (jednog dana, i to uskoro, ni to neće biti kako treba), a istodobno i gnušanje na besmislenu samostalnost našeg tijela. Poslije toga, vješto skidanje kondoma, žurni odlazak u kupaonicu, šum puštene vode u zahodu, zvuk koji čini torbica kao vagina dentata. I što sada? Možda još jedno piće? — Ne odlazi, ne odlazi, ne ostavljaj me samog; samo se čisti odavde — Zvuk sirene koji remeti noćnu tišinu u ulici. Stigao je i Stan. Ili Joe, Pete, ili netko drugi od braće s jednim slogom u imenu. Zatvaranje vrata, auto koji odlazi. Tama se spusti, sloj po sloj. Kuća se buni zbog nemirnog sna. Antje iz Bengala klizi kroz prazne sobe, uvijek van domašaja oka. Moje blijedo lice ulovljeno u ogledalu kupaonice, neprijatno ostarjelo, blizu a opet daleko u zamagljenom staklu. Sablasna bijela griva, trbuh koji je počeo da se nazire, noge kao štake, reklo bi se Don Quijote koji se prikrada zanosnog koraka krevetu neke plemenite dame, koja je u biti tek neka priprosta seoska cura. Negdje u noći, djevojka, kojoj sam zaboravio ime (jesam li je uopće i pitao?), sprema se u novi posjet i počinje sve iznova. A ja ovdje, suočen s licem koje bi trebalo biti moje, a opet nije isto, nije ni bilo, nisam ja. Tek kad sam se vratio u krevet, mogao sam gledajući unatrag izvući malo strasti iz sjećanja, koje je imalo više obzira od uigrane profesionalne predstave tijela, koje se nakratko pretvaralo biti prisutno i stvarno. I umjesto da sam zapao u san, razbudio sam se potpuno, nanovo otkrivši s bolom što je išlo naopako, što se nije dogodilo. Napaljeno tijelo, bez srama i uporno u svom zahtjevu, jadno rogato stvorenje. Iznova pokušaj, zatvorenih očiju u upornoj animalnosti, da, da, što čvršće zadržati sjećanje koje se gubi, ne, ne. Kako izlazim na kraj sa seksom, eto tako.
Ili sam mogao reći: čitam. I to bi bilo bliže istini. Čisto i nedokučivo zadovoljstvo, putovanja stranicama knjiga. Nikad te neće iznevjeriti, niti reći ne, nikad te neće odbiti. Beskrajne mogućnosti ne dozvoljavaju zasićenost. A te knjige i baš nisu "lake"! Mogu biti vrlo zahtjevne, mogu i ne pokazati interes, ili ostati zatvorene za ispitivanje, ukoliko nisi spreman dati sve zauzvrat. Ali ukoliko si spreman, nagrada je obilna. Predigra, puna akcije, vatromet, kraj igre, sve, krajnja iscrpljenost kojoj smo toliko težili. I onda me se usuđuješ pitati kako izlazim na kraju sa seksom.
* * *

"To je vrlo osobno pitanje", rekao sam joj, i dalje kiselo osupnut njezinom drskošću. Trebao sam joj smjesta reći da ode. Onda, zašto nisam? Od tada sam često o tome razmišljao, pa ipak mi još uvijek ne može pasti na pamet neki jasan ili suvisli odgovor. Jesam li na neki perverzan način želio da me se vrijeđa ili napada? Ako je to tako, onda zašto? Ili je to bila tek jedna noć u kojoj je očaj, nagomilan mjesecima i godinama dostigao točku kad bi popustio na svaki poziv izvana? Bilo je to prvi put od smrti Johnny McFarlanea da sam se nekome otvorio. Priznajem, bio sam u iskušenju s Cathy, ali sam se suzdržao zbog nekih sumnji u skrivene bilješke. Barem tjedan dana prije ove večeri nisam razgovarao s drugim ljudskim bićem izuzev Magriete (i vlasnikom kavane u aveniji Newlands). Nije da nisam mogao bez toga; čovjek nauči razgovarati sa sobom naglas, kao i dirigirati glazbom s radija. Ali te noći osjetio sam u sebi neku glad za povjeravanjem nekomu koji je spreman slušati, i koji je zauzvrat spreman udovoljiti svakom zahtjevu. Ipak možda ni to objašnjenje nije dovoljno. U pitanju je sama djevojka, ova nevjerojatna djevojka, koja je uletjela nošena olujom, bez skrupula, nemoguća, besramna, jednom riječju lijepa (eto prilike za vježbanje moje skale pridjeva). A tek njen način kako izgovora sasvim mirno najapsurdnije stvari, bez namjere — ili se tako čini — za vrijeđanjem. Kao da iskreno želi naći odgovore na svoja pitanja. Kao da joj ti odgovori nešto znače. (A opet, u isto vrijeme kad sam odbio dati odgovor na njezino pitanje, kao ovog puta, mirno bi odustala i prešla na nešto drugo.)
Čekao sam na ispriku, ali ništa od toga. Vjerojatno joj nije ni palo na pamet da mogu biti uvrijeđen. A onda je još nešto promijenilo atmosferu. Ušla je jedna od mačaka, meni najdraža, riđa, koja ponosno nosi ime Amadeus. S visoka je izmjerila kako stvari stoje i onda se nastavila gibati prema Tessi — nešto što nikad nije uradila sa strancem, čak ni s Johnnyjem — i smjestila se u njezino krilo. To je bilo priznanje, znak odobravanja, neobična gesta od strane tog dragog i arogantnog stvorenja. A način kako je Tessa odgovorila — saginjući glavu i trljajući nos o krzno na trbuhu, prije no što se uspravila i nastavila gladiti Amadeusa, koji je glasno počeo presti — naizgled je učvrstilo odnose.
Neko vrijeme Tessa me nije primjećivala. Promatrajući vatru progovorila je tek nakon dugog ispijanja vina, tamnog kao Homerovo more: "Zar ne bi bilo dobro kad bi se moglo bez seksa?" Pogledala je prema meni očima koje su svijetlile u polutami. "Recite, gasi li se želja s godinama?"
Osjetio sam kako moj bijes opet raste. "Nisam još u godinama da mogu odgovoriti na to pitanje", rekao sam usiljeno.
Osmijeh. A onda iznenada promjena teme: "Zašto su vaši sinovi pobjegli?"
Osjetio sam neku pretjeranu potrebu zaštititi ih. "Život je pred njima. Misle da nema perspektive u ovoj zemlji."
"Nikad mi ne bi palo na pamet otići."
"Johann, koji živi u Australiji, je liječnik. Nije mogao više podnositi sve gore stanje u bolnici, krađu lijekova u dispanzeru, štrajk osoblja koje uništava bolnicu i ostavlja pacijente da umiru. Takve stvari."
"A drugi sin?"
"Louis. On je inženjer građevine. Počeo je gubiti poslove, jer se protivi davanju mita."
"Naravno u Kanadi se i bolje zaradi."
Osjetio sam se pogođenim. "Najviše želi otići, jer su prije mjesec dana oteli najbolju prijateljicu njegove žene, silovali je i izbacili iz auta u vožnji Nikad više neće hodati." Kako nije bilo odgovora, dodao sam namjerno provocirajući: "Kažu da će svaka druga žena biti silovana, dok živi u ovoj zemlji."
"Zbog čega ste vi ostali?"
"Nikad nisam o tome razmišljao. Pretpostavljam da se čovjek navikne na neko mjesta Možda ga i zavoli na neki način. To je vjerojatno perverzno, s obzirom kako postupaju s nama." Gucnuo sam malo vina. "A možda zemlja voli nas.".
"Jako ste sentimentalni", reče podrugljivo. "Zemlja nas ne može voljeti. U najboljem slučaju može nas trebati. Tako je i s ljudima."
Ispraznila je čašu, onda se malo okrenula i pružila je prema meni. Posegnuo sam za bocom na podu i bez dizanja sagnuo se da je napunim. Bilo je nečeg ceremonijalnog u tom činu. Bez nekog objašnjenja, osjetio sam kako popušta moj neprijateljski stav. Više mi nije stalo čak i da me vrijeđa. Za sada bilo je dovoljno prihvatiti njezino prisustvo sa svim hirovima, neočekivanim pitanjima, izazovima, izbjegavanjima, bockanjem, skrivenom tekućom vatrom.
"Zar vam zaista nikad nije palo na pamet da i sami spakirate kofere?"
"Ne uči se plesati starog konja."
"Ne izgledate toliko stari."
"Imam šezdeset i pet godina." Nisam mogao, a da ne dodam: "Vjerojatno sam godina vašeg oca."
"Mome ocu je trideset godina", reče mirno prigušenim tonom, koji je naglašavao njen tamni glas. Vjerojatno je primijetila moj zbunjeni pogled, i malo kasnije objasnila: "Njegova slika na zidu je prilično izblijedjela."
"Žao mi je, ja..."
"Kad je umro, bile su mi tri godine." Gledala je ukočeno pored mene. "Ubili su ga. Bilo je užasno. Bili smo na farmi kod prijatelja. Došli su noću. Cijela kuća je bila poprskana krvlju, da nas majka nije brzo iznijela iz kuće, sve bi nas zaklali."
Gledao sam u nju užasnut "Nevjerojatno, to je..." Trebalo mi je vremena doći k sebi. "Kako ste se uopće mogli s time pomiriti?"
"Radije bih da ne pričamo o tome", reče tiho. "Čak i sada, poslije toliko godina."
"Naravno, nije mi namjera bila uzrujavati vas." Tražeći izlaz, upitao sam nespretno; "Koliko vam je godina?"
Promijenila je raspoloženje. Osmjehnula se, ali ne baš veselo. "Imati trideset godina, za mene je uvijek izgledalo kao kraj svijeta. Vjerojatno, jer je imao trideset kad se to dogodilo. Ne mogu vjerovati da ću se suočiti s time za tri mjeseca."
"Bit će i gorih stvari s kojima ćete se morati suočiti."
"Barem će mi ovo biti čvrsti temelj", reče mirno.
To je u meni probudilo zrno nemira. "Čujte Tessa..."
Opet prisebna: "Nisam poželjna ovdje, je li tako?"
"Pa, rekao sam vam, ustvari tražim bračni par. Ne mogu vas opteretiti svojim potrebama?"
Upitala je s malo sarkazma: "Koje su to vaše potrebe?"
"Nije ono što mislite", prosvjedovao sam.
"A što ja to mislim?"
"Dokazao sam vam nema to nikakve veze s onim što ja želim ili trebam. Moji sinovi se brinu što živim sam u kući. Oni misle da postaje opasna Prije izvjesnog vremena dogodilo se ubojstvo u ovoj ulici. Nisam više tako mlad, a moje zdravlje..." uzbudio sam se. "U svakom slučaju, to je njihovo mišljenje."
"Treba li vam domaćica?"
"Ne treba. Rekao sam, imam domaćica"
"Onda bolničarka?"
"Nisam invalid."
"Netko da vam pravi društvo?"
"Sebi sam dovoljno društva"
"Želite nekoga za ševu?"
"Sad ste baš pretjerali."
"Zašto, s vremenom svi imamo potrebu za ševom."
Na moju muku — i gađenje — osjetio sam trnce u slabinama. Izustio sam: "Vidite, sve što trebam — oni misle da trebam — je netko u kući, kad nema domaćice. U slučaju da... Ali ostavimo se svega toga, u redu?"
"Neću kuhati, neću rediti kuću, neću spavati s vama. Ali mogu biti ta"
"Zašto želite stanovati ovdje?"
"Zato što u ovom trenutku nemam gdje."
Nije se lako sjetiti našeg razgovora i svih krivudanja, širokog i nesmetanog toka, ponavljanja, kolebanja i skretanja, te iznenadne promjene smjera Trajao je veći dio noći. U jednom trenutku otišao sam po drugu bocu, jednom
je tražila čašu vode, a u dva navrata sam joj skuhao kavu, a za mene čaj od rooibosa\'7b4\'7d (zbog srca). Pratila me je do smočnice i kuhinje i promatrala sjedeći na širokom dobro izribanom stolu golih nogu koje su visjele kao u nekog djeteta u crkvi. Ali za sve to vrijeme, razgovor je tekao i dalje, i sada, nakon dva dana, ne mogu pohvatati sve niti. Ali moram pokušati. Nemam izbora, ako ga želim sačuvati. Dok se odvijao, uhvatio sam sebe, što mi se često događa, kako razmišljam čega ću se kasnije sjećati, što će mi se zadržati u mislima, a što će nestati kroz rupe na mreži sjećanja koju su izjeli moljci. Kao da nisam potpuno tu dok se to događa, i jedino se toga pokušavam sjetiti kasnije. Levinas je negdje rekao: "Velika "iskustva" našeg života, zapravo, nismo nikad doživjeli."
Takav sam bio već kao dijete. Nekoliko puta sam doživio nesumnjivo mistično iskustvo, s uznemirujućim dojmom da se nalazim daleko od mjesta na kojem sam bio svjestan da se nalazim, kao da iz ptičje perspektive promatram sebe i ono što se događa. Kad sam jednom s prijateljima iz škole posjetio pećinu Bushmana, nekoliko kilometara od farme usred brežuljaka od granita, a ustvari tek izbočeni greben koji je pružao zaklon crtežima Sana starih više tisuća godina i prekrivenih slojevima grafita, iznenada sam se našao na samom vrhu grebena, promatrajući sebe kako pokušavam ostaviti dojam na moje mlade posjetitelje svojim znanjem prikupljenim iz knjiga ili priča mog starog Griqua mentora Outa\'7b5\'7d Hansa, nadglednika farme. Drugom prigodom, jednog poslijepodneva dok sam bio s pametnom i vedrom malom Lennie u mračnoj staji punoj mirisa, među hrpama naslaganih bala djeteline iza očeve opreme koja nikome nije služila — konjskih kola, plugova, sivog traktora, škara za striženje ovaca, kanti za pranje ovaca — još jednom je došlo do promjene mjesta s boljim vidikom na visokoj strehi, gdje su golubovi crvenih očiju savijali gnijezdo.
Ova iskustva su bila možda ekstremna. Ali koliko se mogu sjetiti, postojale su gradacije tog osjećaja promjene mjesta. Pretpostavljam da je i glumac neminovno svjestan i sebe i svoje uloge, kao i kritičnog međuprostora između njih. Tamo gdje pada sjenka. Izuzev u knjigama. Izuzev u mojoj radnoj sobi ili u gradu u biblioteci (prije moje egzekucije), među riječima koje ti pružaju utjehu.
Moja dva brata i ja, nismo odrasli na knjigama. Imali smo Bibliju, zalutali svezak požutjelih listova s lovačkim pričama s kraja stoljeća i Landbouweekblad\'7b6\'7d sa slikama volova, traktora i seljaka Afrikanera na konjima. I to je bilo sve. Knjige su pripadale nekom svijetu koji nije imao veze s našim. Naša stvarnost je bila surova, muški svijet na farmi, gdje sam odrastao daleko od žena. Život na farmi bio je strogo određen, ne dozvoljavajući nikakav izuzetak. Na primjer, u njemu nije bilo mjesta za kišu. Ona je predstavljala nešto nestvarno, imaginarno, čudesno, nešto što se ne može poistovjetiti s koppies\'7b7\'7d isprženim od sunca u beskrajnom veldu\'7b8\'7d ili slabašnom travom i nemilosrdnim suncem. Bile su mi tri godine kad sam prvi put vidio kišu. Bilo je to nešto nevjerojatno. Istrčao sam van kao lud, trgajući odjeću sa sebe da bih na svojoj goloj koži osjetio golu vodu, smijući se histerično kao štene pustinjskog šakala, mlatarajući rukama, gacajući po zapjenjenim barama, valjajući se u blatu. Sve dok moja braća nisu izletjela i dovela me k svijesti udarcima po guzi (kod nas se to kaže moer\'7b9\'7d) i vratila natrag u kuću. Premlad da shvatim, cijelu noć sam ležao drhteći od veselja, slušajući kako vani grmi i kapi kiše udaraju po limenom krovu. Kad se oluja smirila, neprestano glasno šuštanje kapi isplelo je zvučnu mrežu u mojoj glavi. Kad se razdanilo sljedećeg jutra, ostali su samo tragovi, ali u mom sjećanju svijet je promijenio svoje lice.
To iskustvo sam mogao podijeliti samo s Outa Hansom, koji je poznavao priče o kiši. Moja braća nisu bila kao on. Bili su moji neprijatelji, bili su divlji. Dok sam bio još dječak, rijetki su bili trenuci kad su bili zabavni; kod natjecanja u prdenju, pokušavajući ugasiti svijeću ili barem promijeniti boju plamena (u plavo, ljubičasto, ponekad zeleno). Ali uglavnom bili su otrov i prava napast moje mladosti. Stalno su mi se rugali i tukli iz zabave. Smetalo im je što imam par prijatelja koje sam držao u tajnosti. To su bili crni dječaci s farme. Ili su mi sprječavali da ostanem sam s malom Lennie, do koje mi je bilo najviše stalo i koja bi ponekad došla u posjet sa svojim roditeljima sa susjedne farme. Slatko malo stvorenje mojih godina, ali čvrsta na nogama. Braća su bila mnogo starija od mene, ali kad su bila u blizini, nikad nas nisu ostavljala na miru. Sjećam se jednog ružnog dana, imao sam valjda deset godina. Lennie i ja smo se igrali iza ovčjeg kraala, kad naiđoše braća da zapale jednu. Na moje iznenađenje posebno su se prema Lennie ponašali prijateljski. Uskoro sam otkrio razlog. Tražili su da podigne haljinu, što je ona učinila uz osmijeh, slegnuvši ramenima. Bila je to žuta haljina u kojoj je izgledala kao mala prpošna potočarka. Ali kad su pokušali nagovoriti je da skine gaćice, odbila je. Čini mi se ne zato što to nije bilo u redu, već samo zato što nije htjela. Najprije su joj ponudili mito. Oklop od kornjače, džepni nožić, kostur neke ptičice, novorođeno janje. Iza toga su obećavali čak i po meni besmislene stvari: sto lutki, sto funti, sto vrabaca u krletki. Ona je samo šutke odmahivala glavom držeći se leđima krupnih stijena kraala koje je svojim rukama naslagao moj legendarni djed Goliath, još prije rođenja Boga. Lennie nije izgledala uplašeno, bila je tek donekle iznenađena što jedan tako beznačajan komad odjeće toliko znači nekome. Njihovo raspoloženje se promijenilo, počeli su je grditi, a onda i prijetiti. Utopit će je u jamu gdje se pravi kreč, objesit će je o gredu u staji. Skamenio sam se od straha. U jednom trenutku, kad su krenuli prema njoj i uhvatili je za ruke, izgledalo je da će ipak popustiti. A onda, glasom koji nisam prepoznao kao svoj, zagraktao sam: "Slušaj me, ako ne želiš, nemoj to učiniti". Krenuli su prema meni. Ona je pobjegla. Mene su skoro ubili. Jedan mi je držao ruke iza leđa, drugi udarao šakama i nogama, koljenom u trbuh i prepone, sve dok nisam povratio i pao u nesvijest
Nekoliko tjedana kasnije, kad se Lennie opet pojavila na farmi i kad nije bilo moje braće, lutali smo po veldu, tražeći stvari za našu kolekciju. U jednom trenutku, ovlažila mi je uho šapnuvši nešto, uhvatila za ruku, odvela u staju i uz hihot i ubrzano disanje, otkrila ono što nije htjela mojoj braći.
Činilo mi se kao da vidim kako se misli oblikuju u mojoj glavi: Zar je to sve? Zbog čega tolika buka? Možda to nije bilo ništa osobito, zbog mog gledanja s distance. Tijelo, iako prvo žensko tijelo koje sam vidio u životu, bilo je samo tijelo.
Tek mjesecima kasnije, kad se Lennie odselila, vraćao sam se opet u staju i pretvorio to otkriće u nešto posebno. Staja je postala mjesto gdje se događaju čuda. To iskustvo sam složio u glavi među najdragocjenije uspomene: na dan kad su došle kiše ili na laste kad su odletjele prema dalekom sjeveru na prvu studen jeseni, na jedan sumrak koji je bio sjajniji od ostalih, na crteže u šupljini grebena koje su nacrtali ljudi sada iščezli s lica zemlje.
Bila je jedno od čuda koje sam kasnije dovodio u vezu s knjigama. Možda je došlo do toga zato, jer me je kiša navela upoznati unutrašnjost jedne male prašnjave seoske knjižnice. Bilo mi je valjda dvanaest ili trinaest godina, moja braća su već napustila školu. Dogodilo se to za vrijeme praznika, još se sjećam duge vožnje od farme do grada. Tata je žurio. Uvijek je žurio kad bi išli u grad kolima koje je vukla mazga ili kad bi išli bakkiejem\'7b10\'7d, zbog panike koja bi ga obuzimala kad bi se našao medu ljudima. Negdje između zadruge i željezničke postaje, počela je padati kiša. Otac me je ugurao u knjižnicu, pošto je znao da me je uzalud vući me po mjestima gdje obično zalazi (naročito bar u hotelu Queen's, što sam itekako dobro znao). Zaboravio je na mene i tek se sjetio kad je stigao na farmu, ali prekasno da se vrati po mene.
Sljedećeg dana pojavio se u bijesu kojeg nije mogao usmjeriti na sebe. Zato se iskalio na meni, jer sam još uvijek bio medu policama knjiga. Prethodnog poslijepodneva, poluslijepa, stara gospođa s mirisom ustajale prašine i kiselih dunja, koja se brinula o knjižnici, zaključala je knjižnicu i otišla kući. Postao sam svjestan toga tek kad se previše smračilo za čitanje. Nije mi to smetalo, čak ni tada. Smjestio sam se na širokom prozorskom pragu do kojeg je dopiralo svjetlo ulične svjetiljke, udaljene nekih dvadesetak metara, i čitao i čitao, dok mi se oči nisu sklopile. Kad sam se probudio u zoru, nastavio sam čitati tamo gdje sam stao.
Tata je stigao sredinom jutra, dovukao me do knjižničarke u sivoj vesti, žmirkavih očiju, kose skupljene u punđu koju su pridržavale dvije igle za pletenje, jedna plava, a druga zelena. Digao sam takvu dreku, da nije imala drugog izbora nego da mi dozvoli ponijeti knjigu sa sobom. Bilo je to dječje izdanje Don Quijote. Jedva sam čitao engleski; većim dijelom knjiga mi je bila nerazumljiva, ali sam bio opčinjen njezinom neobičnošću, ritmom i melodijom jezika. U nekom selu La Manche, čije ime ne želim navesti, živio je ne tako davno jedan hidalgo. "La Mancha". "Hidalgo". Bože dragi. To je magija. Nakon ovoga, čak je i Biblija izgledala istinita. I Bog reče, neka bude svjetlo, i bi svjetlo. Jahao sam pored mršavog hidalga pustim i surovim ravnicama La Manche, i kao pustinja Kalahari, izloženim Božjem bijesu i obilju. Praznina, otvorena stvaranju bez kraja, sloboda na koju upućuje riječ dočarana u knjigama. Čitati, čitati, možda sanjari.
Sve to je od tada utjecalo na moj svijet, još jače od smrti Riane, a pogotovo povlačenjem u samoću posljednjih godina, otkad sam na podmukli način izbačen iz biblioteke koja je bila moje sklonište od vanjskih događanja. Moja biblioteka bila je — a sve biblioteke i jesu — posljednje utočište, divlje i sveto mjesto, u kojem se smislom može upravljati baš zato što nas ne obvezuje, i gdje je iluzija udobna stvarnost. Čitati, misliti, slijediti riječi unatrag do stvarnih ili zamišljenih korijena, izmisliti; usuditi se upotrijebiti maštu. Onda ponovno čitati, novi Kolumbo u potrazi za svjetovima bez kraja, preko mora bez imena. Svaki put kad otvorim Don Quijotea — svaki put kad otvorim bilo koju knjigu, koju sam već čitao — zađem kao Heraklit u rijeku koja nikad nije ista, s novim tajnama i novim obredima upućenja, novim misterijama i slavljem. Jesam li zaveden? Knjige nas trebaju dovesti do zanosa, to i je smisao mog svijeta bez granica u kojem, praveći bilješke sa strane, mogu slijediti Adama u prvom činu upoznavanja sa svijetom oko sebe: ovo je meerkat, ovo je dikobraz, ovo je mlada žena koja se zove Tessa. Male bilješke, nabacane na papir, koje će mi kasnije pomoći nanovo otkriti | smisao nečega što mi je izmaklo prvi put (Naravno ne možeš se uvijek na njih osloniti: evo ključa. Jednom, godinu dana nakon susreta s Alison, otkrio sam komadić papira otkinut iz notesa, na kojem sam zapisao, u neko vrijeme tog nezaboravnog popodneva — jedina svijetla uspomena na taj događaj — tajanstvene riječi, Alisonin madež. Nikad neću znati što sam htio time reći, niti itko postoji kome bih se obratio za taj odgovor. Kažu da ima tajni, koje možeš samo proživjeti, ali nikad shvatiti. A toliko bi značilo shvatiti. To bi ublažilo uspomenu na dan koji me otada stalno progoni.)
I tako, dok sam preksinoć sjedio na starom, vjernom stolcu, gledajući u Tessu kako promatra vatru, čitajući je kao knjigu, dok sam osjećao miris vlage, koja je isparavala iz njezinog džempera i primjećujući prkosne plamičke vatre kako se odražavaju u njenim očima, sastavljao sam u glavi kratke bilješke, koje ću kasnije zapisati: "lirske ruke", "oči koje sjaje", "miris pokislog psa", "obraz boje rubina u vinskom talogu", "predenje nevidljivih mačaka". Hoće li se i ove bilješke svesti na uspomenu na Alisonin madež? Zapamti, zapamti. Zapamti da se možeš kasnije na ovo vratiti. Zapamti kako će to izgledati tada, kako će biti, kako je moglo biti. Živim u tekućoj budućoj prošlosti, u kojoj se njena pojava topi kao mali nepotpuni grumen šećera.
Sada, kad sam to zapisao, vraćam se na svoje pitanje: "Zašto želite stanovati ovdje?"
Ona jasno odgovori: "Nemam drugog mjesta."
"Gdje ste do sada stanovali?"
"Zadnjih mjesec dana dijelila sam u Kenilworthu jedan stan s vrtom. Onda se moja cimerica odlučila udati. Nitko to nije očekivao, pošto su se tukli kao pas i mačka. On je jebeni kreten. Ali to ti je tako. U ponedjeljak je Margie došla kući i rekla: Pete i ja smo se jutros vjenčali. Doselit će se ovamo. Slušaj, jako mi je žao, ali nažalost moraš naći drug stan."
"Ne može vas tek tako izbaciti."
"Ona mi je prijateljica, ne mogu joj još više otežavati situaciju: Osim toga, on mi se već nabacivao iza njenih leda. Bio bi to pravi bordel."
"Kad se morate iseliti?"
"Jutros je donio svoje stvari. Vjerojatno mogu ostati još koji dan. Ali što prije, to bolje. U svakom slučaju..." Prinijela je čašu ustima, primijetila da je prazna i pružila ju ponovno. "Mogu li još dobiti?"
"Svakako." Ispraznio sam bocu, i upitao:"Rekli ste?"
"Sve se događa nekako istovremeno. Nećete mi vjerovati." Popila je gutljaj, spustila čašu i uhvatila rukama svoja stopala. I onda započela zamršenu priču o avanturi s nekim odvjetnikom, koji je imao ured u Claremontu. Koliko sam mogao dokučiti, to je trajalo dvije ili tri godine. Uspio ju je uvjeriti da napusti mjesto u nekoj firmi za reklame i da kod njega prihvati posao tajnice.
"U početku je išlo dosta dobro. Onda su stvari izmakle kontroli. Još nisam ni došla k sebi, a počeo je spominjati vjenčanje. Čak mi je dao i ogroman prsten, sav u dijamantima i rubinima, pravi užas, ali Brian je to smatrao vrlo važnim. A onda, prije mjesec dana, kad je datum već bio dogovoren, naglo je odustao od vjenčanja."
"Tek tako?"
"Mislim da je tražio neki izgovor, uplašio se. Znamo kako to već ide. Podizao je glas, bjesnio kako viđam druge ljude, postao zaista agresivan. Na kraju je kao šlag došla optužba da flertujem s njegovim starijim partnerom."
"A to nije bila istina?"
"Tipična muška reakcija", odbrusila je užarenog lica, valjda od zgražanja. "Dakle, na sve te sramne optužbe, njegov se partner povukao u sebe, umjesto da me podrži. Brian me je na kraju poslao u neku stvar, ja sam mu bacila prsten — dijamant je ispao i pokazalo se da to i nije bio dijamant. I naravno, ostala sam bez posla."
"Niste ih mogli tužiti?"
"Za Boga miloga, u pitanju su odvjetnici. A možda je za svih dobro da je tako ispala Osim toga, dobila sam otpremninu, ne baš veliku, nešto skromnije."
"Znači sad ste i bez posla?"
Slegla je ramenima. "Ništa strašna Imam nešto u vidu. Zapravo, počinjem u ponedjeljak. Bavit ću se reklamom u novom modnom časopisu, zove se Žena, možda ste čuli. Dobro se prodaje, ima mnoge mogućnosti." Kratak osmijeh. "Prema tome nema straha za plaćanje stanarine" Gledala me otvoreno u oči. "Sve je na vama. Hoćete me primiti ili izbaciti iz kuće?"
"Nemate nekoga od svojih da vam pomogne?" Hvatam se za slamku. A zbog čega? Zato što se osjećam ugrožen? Od koga? Od ove beskućnice, koja je izronila iz kišne noći, neugledne figure u smiješno velikom džemperu, slijepljene kose na glavi.
"Imam, u Port Elisabethu. Majka je ostala tamo nakon smrti moga oca u prometnoj nesreći".
"Mislio sam da je ubijen?"
Zastala je malo, a onda normalno nastavila: "Pa, ubijen je nesretnim slučajem. Tražili su nekog drugog. Majka se dalje morala brinuti za sebe. Prihvatila se posla na recepciji jednog hotela, ali je plaća bila vrlo mala. Odala se piću i muškarcima. Ustvari, ne krivim je. Bilo nam je teško i meni i bratu. Stephen je bio stariji dvije godine i na kraju, ljudi iz socijalnog centra su nas odvojili od majke i smjestili par godina u neki dom. Kasnije, kad smo se vratili majci, ni onda nije baš marila za nas, već samo za svoj posao i prijatelje." Iz njezinog prilično zamršenog prikaza prošlosti, mogao sam shvatiti da su ona i Stephen na kraju postali vrlo bliski. Bio je njen saveznik i osoba od povjerenja, ali ju je "izdao" na kraju. Navodno, kad joj je bilo sedamnaest godina, odao je majci tajnu koju mu je povjerila u punoj vjeri. To znači da joj danas ni majka ni brat ne mogu pomoći, a čak kad bi i mogli, ona to ne bi tražila. Isto važi i za prijatelje. "Moram sama rješavati svoje probleme, je li tako?"
Pogledala me je očekujući da nastavim s pitanjima, ali sam se bojao njenih odgovora. Njena iskrenost dovodi u nepriliku. Pitao sam se, zašto mi ona sve to priča? Da sruši moju zadnju obranu? Da me iskuša? Da me napravi budalom? Ili tek slijedi svoj nagon?
"Ne postoji mogućnost pomirenja s prijateljem?" upitao sam, izbjegavajući tema
"Vi se to šalite", prezirno je frknula. "Ustvari, on je taj koji pokušava vratiti se. Večeras, nešto ranije, svratio je do Margie, baš kad sam se spremala doći ovamo."
"On je taj dosadni posjetitelj?"
"Točno. Ne bi vjerovali kako se ponio. Nazvao me je okrutnom, molio za još jednu šansu, obećao brda i doline, čak pao na koljena, glavom do tepiha. Bojim se nikad neću razumjeti muškarce. Naime, mjesec dana ranije izbacio me na ulicu, prodao sav namještaj, pokušao uništiti moj život. A sada puzi da mu se vratim. Za povratiti. Pogledam na njega dolje i pomislih:" Moj Bože, je li to čovjek kojega sam obožavala? Sada se osjećam istrošenom kao roba koja je previše odležala u radnji."
"Ipak, ne možeš se tek tako osloboditi neke veze?"
"Vjerojatno ne." Sve u svemu, moram priznati da je barem osjetila olakšanje. "Znate, to je najvažnija veza u mom životu, i već me je hvatao strah."
"Strah od čega?"
"Ne znam. Vjerojatno, od pomisli da s nekim sve dijelim čitav život" Mirno me pogledala. "Koliko ste dugo vi bili u braku?"
"Dvadeset i sedam godina."
"Isuse Bože."
"Reagirate kao da se radi o doživotnoj robiji."
"Možda je u pitanju razlika u generacijama." Promijenila je položaj tako što je podvukla noge ispod sebe i naslonila se leđima na stari kauč, kojeg smo Riana i ja kupili na nekoj dražbi. Nakon kreveta, to je bio naš prvi pravi komad namještaja. Ni stola tada nismo imali, tek stara vrata na četiri naslagane hrpe cigli. "Možete li reći da je vaš brak bio sretan?"
"Naravno!"
"Uvijek sam skeptična kad mi kažu "naravno"", bio je njen tihi komentar. Stanka. Zabacila je glavu i promatrala sjenke na plafonu. "Nemojte misliti da sumnjam u ono što kažete. Tek onako, iz prve mi se čini da ne poznajem niti jedan bračni par među prijateljima za koji mogu reći da je sretan."
"Samo zato što se majka nije brinula o vama..."
"Nema to nikakve veze. Govorim o svim mojim prijateljima. U početku se vole kao zečići, a onda postanu mačke i psi. Ponekad se pitam, je li na taj način kažu "volim te". Razumijete li me? Riječi više nemaju velikog smisla, onda moraju pronaći nešto novo. Je li tako bilo i s vama?"
"Nije", rekao sam odlučno. "Naravno da se nismo uvijek slagali Međutim, kad je umrla još uvijek smo se voljeli kao kad smo prvi put spavali zajedno."
"Je li to zaista istina?"
"Možda smo se na kraju još voljeli. Znate, kad netko živi tako dugo zajedno, kad dijeli tako mnogo u dobru i zlu..." Vjerojatno sam zbog vina postao sentimentalan. Nisam od onih koji puno piju. Suviše se toga dugo u meni nakupljalo i teško se bilo kontrolirati se kad sam popustio toj plimi. Vraćajući se na sam početak, još kad nas je strast držala zajedno, Riana je bila izvanredno lijepa djevojka. A onda, kako smo postajali stariji... Tijela se mijenjaju, opuštaju i postaju mlitava. Čovjek se ne bi trebao okrenuo drugim stvarima, da bi se pročistio zbog razočaranja u svoje tijela Bitno je u tijelu pronaći drugu vrstu ljepote. Kad si mlad, i sama pomisao na gubitak čvrstoće i svježine čini te itekako malodušnim. Ali kad se to dogodi i jednom i drugom, potrebno je mijenjati svoj stav prema tim pojmovima. Tijelo koje je živjelo, prošlo kroz patnju, izdržalo i preživjelo, ima ljepotu koju ne možete f zamisliti iz sadašnje pozicije. Svaka bora, svako proširenje vena, svaki sloj sala, i svaka sijeda vlas, postaju znak nečega što ste dijelili, nečega što volimo.
Koliko sam od ovoga glasno rekao, koliko je toga ostalo neizgovoreno u meni? Ne vjerujem da to mnogo znači. Mora da sam dovoljno govorio da je iritiram, jer još uvijek čujem njen odgovor.
"Imam osjećaj kao da sebe pokušavate uvjeriti."
"Nikad nećete razumjeti", odbrusio sam joj.
Što ona zna kako je to probuditi se noću i osjetiti pored sebe prazno mjesto, znajući da se ništa ne može promijeniti, ma što uradio, da ništa ne može vratiti osobu koje više nema. Živjeti s ovom prazninom iz godine u godinu, ne misliti ni na šta osim na ono što si izgubio, osjećati se sve slabijim i usamljenijim svakog dana i mrziti svaki trenutak svega toga? Da se to dogodilo samo u jednom momentu, ali to se vuče polako iz dana u dan i tek u rjetkoj prilici to možeš izbjeći; kad popusti disciplina i ti se suočiš sam sa sobom — nije važno je li jednom u nekoliko mjeseci ili jednom godišnje i tada primijetiš nove znakove raspadanja. Srećom, jednog dana će to proći, ali taj dan izgleda kao da nikad neće doći. Ostaje samo sporo propadanje i ti postaješ sve više i više ono što si uvijek najviše mrzio, čega si se uvijek bojao. I sve što ti preostaje, u sve većem beznađu, u sve većem užasu, posegnuti u prošlost za onim što si izgubio, za onim zbog čega je jedino vrijedilo živjeti: za ljubavlju. Svakog dana još malo propuštaš kroz prste. Ali ti se i dalje držiš, i držiš, jer znaš — itekako silno i očajno — da si jednom bio sretan, itekako sretan, jednom si volio, i da to mora trajati koliko god se vukao kroz praznina Danas, sutra, prekosutra.
Opet ne znam koliko sam od svega toga stvarno rekao. Tek se sjećam da sam u jednom trenutku prekinuo priču sasvim iznenada, posramljen i zbunjen. Promrmljao sam nešto kao "žao mi je, nisam trebao".
"Znači, ipak ste je voljeli", tiho je rekla djevojka. "Imate pravo, ja to ne mogu razumjeti. Ali mislim da vam vjerujem." Onda je pružila ruku prema meni. "Čini mi se, treba nam još vina."
"Već sam dosta popio." Digao sam se iz naslonjača u kojeg sam se bio zavalio. I ovo za mene postaje sve teže, premda se još ne primjećuje. Lagana bol blizu bubrega, škljocanje koljena. "Hoćete li kavu?"
"I jedno i drugo. Idemo zajedno!"

4


Na povratku iz kuhinje, upitala me je gdje se nalazi zahod. Pokazao sam joj jedan omanji, odmah do radne sobe. Dok sam pokušavao s nekoliko suhih trsova loze razbuktati posustalu vatru na rešetki kamina, mogao sam je čuti kroz zid kako mokri. Bilo je u tome nečeg besramno mladenačkog. Ah, slatka ptico mladosti, kad čak i mokrenje može biti bezazleno, kad te ništa ne dovodi u iskušenje, kad se živi u potpunosti. Ma koliko banalan bio taj šum, meni je izgledao prirodan, kao da potvrđuje ljudsko prisustvo. Dugo ga nisam čuo u ovoj kući. Kad osobe iz agencije dođu u posjet, otvore slavinu da bi prigušili taj šum.
Pustila je vodu. Čujem kako se otvaraju vrata zahoda. Ali Tessa se nije još vratila. Nalio sam joj vina i kave, a sebi čaj, i baš kad sam nakanio krenuti prema hodniku, da je potražim, pojavila se zbunjenog izraza na licu.
"Mislila sam da živite sami u ovoj kući?"
"Naravno da živim sam."
Pogleda me malo namrgođeno. "Vidjela sam nekoga na dnu hodnika. Možda je to vaša domaćica?"
"Magrieta ne dolazi ovamo vikendom."
Pogledala me bez riječi, prošla pored mene prema kauču, i naglo sjela, zabacivši noge tako, da se za trenutak, među njenim bedrima mogao nazreti mali bijeli trokut gaćica, što pustinjak željan seksa, kakav sam postao, nije mogao, a da ne primijeti.
"Vi se šalite, jel' tako?" reče. "Uvjeravam vas da sam vidjela neku osoba"
"Kako je izgledala?"
"Bilo je suviše mračno da bih dobio vidjela. Izgledala je kao neka mlada žena ili djevojka. Mala, slabašna, u dugoj haljini, bosonoga, na glavi doek\'7b11\'7d, ili nešto slično. Pozdravila sam je, ali izgleda, nije me čula."
"A, pa to ste naletjeli na Antje iz Bengala."
"Molim?" Srknula je malo kave, a onda se vratila vinu.
"Ispričat ću vam ono što znam", rekao sam. U svakom slučaju, to je jedna od nekoliko verzija."
Antje iz Bengala je dovedena u Cape 1696. godine, kad je imala sedam godina. Došla je zajedno s majkom Katrijn iz Batavije holandskim brodom koji prevozi robove. Prodana je Anthoniju Stalpaertu za četrdeset rix dolara na javnoj dražbi robova koja se održavala pod velikom smokvom na Velikoj aveniji. Njena majka prodana je nekom slobodnom građaninu iz Klapmutsa za pet puta veći iznos, i koliko znamo, nikad se više nisu vidjele. Jedanaest godina kasnije, kad je Antje imala oko osamnaest godina, umro je njen gospodar i djevojka je preprodana na drugoj dražbi Willemu Mostertu, koji je držao krčmu u Papenboomu i bio prvi vlasnik ove kuće.
Svi podaci nisu bili sigurni, ali teško je doći do istine, jer ima tako malo dokumenata. Čak i u najiscrpnijem i najnovijem prikazu njezinog života Geoffreya Dugmorea: Jedan vrabac za dva groša: Ropstvo u Capeu, 1657-1795 (Juta, Cape Town), najviše ima nagađanja oko ovog perioda u životu Antje, ali izgleda da je Willem Mostert, bliski prijatelj Stalpaerta, sreo Antje kod pekara nekoliko godina prije nego što ju je kupio. Znamo da se Mostert ponudio kupio djevojku od svog prijatelja barem u tri navrata 1703., 1704., i 1706. godine, posljednji put čak za prilično veliki iznos od 250 rix dolara. Iz razloga samo njemu poznatih, pekar nije htio ostati bez mlade ropkinje. Po svemu sudeći, nakon posljednjeg propalog pokušaja da dobije djevojku, došlo je do prekida nekad toplog prijateljstva između krčmara i pekara, a stvari su postale toliko loše, da su u vrijeme Stalpaertove iznenadne smrti, kružile glasine kako je bio otrovan. Pričalo se ispod glasa, da je to mogao biti samo Willem Mostert, jer je postao opsjednut tom djevojkom, još dok je bila djevojčica.
Bilo kako bilo, 1707. godine, kad je pekarevo imanje prodano na javnoj dražbi, a njegova se žena odlučila vratiti u Holandiju, Antje je postala dio kućanstva Willema i Susare Mostert ovdje u Papenboomu. U to vrijeme ovaj bračni par je imao već šest drugih robova, četiri žene i dva muškarca, što ukazuje na prilično imućne ljude. Međutim, novac je isključivo dolazio sa Susarine strane, a ovo je važno s obzirom na sve ono što će se kasnije zbiti. Koliko znamo, kad je stigao u Cape 1690. ili 1691. godine, Willem je praktički bio bez prebijene pare. Nema pisanog traga o njegovom dolasku, te nam ostaje za pretpostaviti kako je ovo opasno putovanje iz Holandije prešao morem kao slijepi putnik. Kad se iskrcao, imao je već preko četrdeset godina i prije nego što se pojavio prvi put u službenim dokumentima, kad je ponudio usluge nekolicini slobodnih građana u okolnim okruzima, on je najprije, tu i tamo ispitivao mogućnosti, radio fizičke poslove, pa tako i kod pekara Anthonyja Stalpaerta. Sreća ili nevjerojatan osjećaj oportunizma naveo ga je konačno na farmu bogate udovice Susare Uytenbogaert, koja je bila nekoliko godina starija od njega i pored toga žena pozamašnih dimenzija. Ni godinu dana od dolaska na farmu u Stellenboschu, zahvaljujući njegovoj neodoljivoj moći uvjeravanja, oni su se vjenčali. Ubrzo nakon toga, godine 1702., uvjerio je svoju ženu da se presele u Papenboom, gdje je njen sin jedinac Diederik držao krčmu. Sin je bio toliko uviđavan da pogine u jednoj nesreći prilikom lova na obroncima Devil's Peaka\'7b12\'7d (može li se reći za nekoga da je sklon ružnim mislima ako pretpostavi da je njegov poočim sudjelovao u lovu?), i Willem Mostert je preuzeo krčmu.
Po dolasku u Papenboom, Antje je smještena zajedno s robovima, dvije žene i dva muškarca, u jednoj sporednoj zgradi, koja je služila kao spremište za hranu. Od ostalih robova, dvije žene su spavale u kuhinji, da bi bile u blizini gospodarice u slučaju potrebe. Ne znamo kad je Willem počeo noću krišom napuštati masivni bračni krevet s baldahinom, i odlaziti u drugu zgradu, i vodio Antje u potkrovlje gdje su davali oduška svojoj strasti. Isto tako, nemamo načina saznati je li strast bila uzajamna ili se Antje samo pokoravala gospodarovoj primjeni "prava", što je on očito smatrao ispravnim. Svakako da su "spirale moći i užitka" bile prisutne u odnosima Willem Mosterta i Antje iz Bengala, kako navodi Nigel Penn u jednom drugom prikazu, koji može služiti za usporedbu ("Fatalna strast pivara Menssinka" u ediciji Varalice, Buntovnici i Bjegunci, David Philip, Cape Town). Tri godine kasnije, za vrijeme kratke i ubrzo prekinute brakorazvodne parnice, koju je Susara pokrenula protiv svog muža (cf. Dugmore str. 109-111), izbilo je na javu da je Willem Mostert, čak i prije nego što se na scenu pojavila Antje, imao običaj družiti se radi seksa s većinom ropkinja svoje žene. Suočen sa Susarom, imao je drskosti odgovoriti: "Zar još ne znaš običaj u Capeu, da ovdje živimo po Starom Zavjetu?" Nije bio zabilježen njen odgovor.
Odnosi Willema i Susare su se zacijelo strašno pogoršali. Četiri godine nakon dolaska Antje u Papenboom, ako je vjerovati iskazu pastora reformirane crkve prilikom sudske istrage, barometar tenzije u domaćinstvu je ovisio od sve većih provokacija Willema Mosterta prema svojoj ženi koja je jedino odgovarala alarmantnim povećanjem dimenzija svog tijela. Pošto mu više nije odgovaralo da se nalazi s Antje u potkrovlju sporedne zgrade, Willem je promijenio mjesto susreta i to u samoj krčmi, koja se nalazila u prednjem dijelu imanja, a kasnije u potkrovlje i to točno iznad glavne spavaće sobe. Kad mu se ujutro Susara tužila da noću čuje neku buku, njegova su se objašnjenja kretala od stvarnih (štakori i vjeverice) do nestvarnih (pir vještica dok se vrag zabavlja s mladim djevicama). Sve ovo ukazuje na Susarinu opsesiju zloslutnom stranom religije: pretjerano se bojala mračnih i natprirodnih stvari, vraga i pakla. Willem je ubrzo otkrio kako iskoristiti ovaj strah kao strašni glazbeni instrument i kako dovesti svoju bijednu ženu — sada samo hrpu sala — do stalnog stanja krajnje strave.
Nekoliko mjeseci čak ni vještičji pir u potkrovlju nije bio dovoljan zadovoljiti čudne ekscese pohotljivosti ovog čovjeka. Sljedeći put je stavio prašak za uspavljivanje u čaj koji je žena pila nakon večere, čekao da zaspe, a onda bi uhvatio Antje za ruku, uveo je u spavaću sobu i bludničio na zebrinoj koži razastrtoj na dnu kreveta. Za to vrijeme Susara je spavala. Kad to više nije bilo dovoljno, da bi zadovoljio potrebu za bludničenjem u opasnim okolnostima, prestao je stavljati prašak u čaj. Otada je izgledalo da izvlači neko perverzno zadovoljstvo mučenjem žene, koja je budnih očiju slušala njegovo kurvanje samo korak dalje. Uvijek je imao spreman odgovor. I što je bilo još čudnije, izgledalo je kao da njegova žena sve to prihvaća. Iz nekog razloga, kao da se strašno bojala da ga ne izgubi. Međutim, jedne noći, Willem je otišao toliko daleko da je uvukao Antje u sam bračni krevet, a to je bilo previše čak i za lakovjernu Susaru. Kad je svladala strah od mraka i upalila svijeću, uhvatila je njih dvoje u flagrant delicto. Willem je imao samo noćnu kapu i košulju, dok je Antje bila potpuno gola. Susara je zamahnula na muža bakrenim loncem za grijanje kreveta. On je izbjegao udarac i na već uobičajen način izveo sjajnu točku punu retorike da bi objasnio što se dogodilo. Ne možemo reći je li njegova rječitost ili Susarin strah od suočavanja s istinom zaslužan za to, ali on je ipak uspio uvjeriti ženu da ga je mlada ropkinja probudila iz noćne more i uvukla se u krevet da ga upozori na pokušaj provale u vinski podrum.
Još jednom je njegova žena popustila pred valom njegovih nerazumnih argumenata. Ali ovog puta, u patetičnoj demonstraciji nezavisnosti, preselila se u sobu za goste u zadnjem dijelu kuće i povela Antje sa sobom. Noću je zaključavala vrata i ključ ostavljala na sigurno ispod jastuka. Nekoliko dana je Willem razmišljao o nastaloj situaciji, privremeno zadovoljavajući svoje dnevne potrebe na skrivenim mjestima u krčmi ili drugim zgradama gdje je nekako uspio namamiti Antje da dođe. Izabrao je razumljivo, ali i smiono rješenje: tražio je od Antje, da prilikom odlaska na spavanje, odškrine prozor, nakon čega bi dva roba, Adonis i Cupido, postavili ljestve uz visoki zid prema prozoru. Da bi cijela situacija imala draži, naredio je da se sklone ljestve jednom kad uđe u sobu i da ih vrate na mjesto tek kad se oglase pijevci u dvorištu.
Jedne noći, vjerojatno burnije od ostalih, Susara se osmjelila provjeriti što se događa. Razdvojila je teške zavjese da bi u sobu pustila svjetlo mjeseca i kad se suočila s nedoličnim prizorom, uhvatila je jedan stolac i počela mlatiti po njima. Willem je iskočio kroz prozor i izvukao se samo iščašenog gležnja, dok je prepustio Antje da podnese glavni teret strašne srdžbe njene gospodarice. Susara se tek zaustavila kad je teška stolac bila u komadićima. Toliko su teške bile batine da je djevojka pobacila; prvi put se tada saznalo kako ropkinja nosi dijete svog gospodara.
Njen trenutak je bio došao, jer čak i žena kao Susara, koja je dugo trpjela, prije ili kasnije, dođe do granice strpljivosti. Pri prvoj svjetlosti dana, naredila je da se pripremi kočija, i zatim je u tajnosti otišla u Cape Town sa svoje dvije ropkinje. Tamo se smjestila kod daljnjih rođaka prvog muža. Sat nakon dolaska, pojavila se u kući velečasnog Le Boucqa, pastora holandske reformirane crkve. Kad je nakon izvjesnog vremena izašla, Božji čovjek ju je otpratio do sudskog vijeća, zbog njene namjere da pokrene brakorazvodnu parnicu protiv svog muža. Ovo je bio ozbiljan korak, jer kao što naglašava Penn (op. Cit., str. 37), "rastava se smatra krajnjim činom".
Ono što je trebalo Willema zabrinuti više od blamaže zbog parnice (posebice zbog toga što je još uvijek bio, koliko god je to teško vjerovati, đakon i jedan od stupova crkve), bila je činjenica da je sve bilo na Susarino ime, te je mogao izgubiti sve što je posjedovao, uključujući i Antje. Čim je saznao za novi slijed događaja, ostavio je za sobom Antje još u bolovima skrbi njenih prijatelja i krenuo u grad na konja Kao što je i Susara uradila prije njega, najprije je svratio u rezidenciju pastora, kojemu je na sasvim drugi način opisao događanje i to popratio prilično velikim doprinosom crkvenoj blagajni (koji bez sumnje dolazi iz kutije u kojoj je njegova žena držala novac, a čija brava nikad nije predstavljala neki problem za njegovu inventivnost). Njegova intervencija je bila toliko uspješna da ga je pastor Le Boucq osobno dopratio do mjesta, gdje se Susara privremeno smjestila, da bi se stavio u njegovu obranu. Kažu da je Willem doslovno puzio pred nogama ove pozamašne žene, prolijevajući potoke suza, nudeći joj nekoliko košara darova i zaklinjući se u Boga i sve anđele da će se popraviti. Objašnjavao je svoju opsjednutost vragom, ali zahvaljujući obećanju velečasnoga, koji će se zauzeti za njega kod Svemogućeg, nadao se osloboditi tih čvrstih kandži da bi proveo ostatak svog života pokraj Susare Uytenbogaert, jedine žene koju je ikad istinski volio. Naravno, ona je to prihvatila i zahtjev za razvodom bio je povučen.
Međutim ovaj događaj je označio prekretnicu u burnom životu Willema Mosterta. Sada mu je jedina preokupacija postala kako ubiti svoju ženu. Bez obzira na potrebu da u budućnosti osigura nesmetani prilaz do Antje, nije se mogao tek tako prepustiti riziku izgubiti sve ono što nikad nije imao. Sama ideja oko umorstva Susare može izgledati nekome manje pretjerana od mjera koje je izmišljao kako ga ostvariti. Išao je još dalje od svega što je do sada uradio, tražeći dozvolu od žene da krene na put u Cape Town zajedno ni s kim drugim nego s Antje. Naravno da je on to prikazao kako njemu odgovara. Objasnio je kako Antje postaje opterećenje za njihov brak i kako je želi što prije odvesti u grad i prodati prvom povoljnom kupcu. Ovaj čin samoodricanja toliko je dirnuo lakovjernu ženu, da bi dala svoj blagoslov čak i da nije predložio kao pratilju povesti Fatimu, jednu od starijih ropkinja.
Tako je njih dvoje krenulo na medeni mjesec od dva tjedna, a Fatima je pristala surađivati nakon obećanja da će biti oslobođena statusa ropstva. Odsjeli su pod lažnim imenima u krčmi u koju su zalazili mornari s pridošlih brodova. Kad se nisu prepuštali izljevima strasti, Willem bi odlazio u posjet pastoru Le Broucqu ili drugim znancima od utjecaja, (iznoseći s velikim uzbuđenjem na vidjelo, između ostalog, žalosno pogoršanje zdravlja svoje žene s krizama ludila), dok su dvije žene provodile sate u labirintu ruševnih daščara i potleušica u podnožju Gallows Hilla u potrazi za raznim smrtonosnim napitcima i smjesama. Kasnije, tijekom sudskog procesa vezanog za ubojstvo, nabrojane su bile, između ostalog, razne delikatese, kao na primjer: "mješavina praška i kose", "prah kostiju mrtvaca", "obrijana koža s udova ubojica obješenih na vješalima", "prah pupčane vrpce zadavljenog djeteta", "izmetine tigrova i vukova", — grozan izbor opisan od jednog povjesničara "u prvom redu, kao skup magičnih tvari koje imaju manje veze s farmakologijom, a više s crnom magijom" (Dugmore, str.114).
Četrnaest dana kasnije, vratilo se sve troje u Papenboom sa zbirkom egzotičnih preparata. Ako je Susara bila u šoku ugledavši opet Antje, Willem ju je razuvjerio uz pomoć Fatime, da je to samo privremeno i da svakog dana očekuje prihvaćanje povoljne ponude za kupnju ropkinje od strane jednog uglednika iz Capea, čije ime za sada treba držati u tajnosti, jedini uvjet Susare bio je da se Antje noću smjesta zaključa u potkrovlje, sa stražarom pred vratima, prepreka, koju su odmah premostili Adonis i Cupido, postavljajući vani ljestve koje su remenom bile vezane jedne na drugu. Još je lakše bilo tjedan dana kasnije, kad su magične mješavine počele djelovati.
Susaru su napale najgore moguće nevolje: glavobolja, preznojavanje, različite vrste grčeva. Hvale vrijednom brigom za ženu, Willem je zvao dr. Junniaara Bronssvinkela da dođe jednom tjedno čak iz grada. U međuvremenu, ne krijući javno svoju zabrinutost, odlazio je kočijom u grad po nove lijekove, naravno s Antje. Susarino stanje stalno se pogoršavalo. Ubrzo više nije mogla ustati iz kreveta, što je Willem s veseljem iskoristio, dovodeći kao i prije Antje iz potkrovlja i nanovo se zabavljajući s njom u istom krevetu u kojem se Susara grčila i plakala u agoniji.
Kad bi skupila dovoljno snage za prosvjedovanje, on bi joj brižno objasnio da pati od halucinacija koje su u njoj izazvali demoni. Štoviše, kad bi se udobno smjestio između Antjeinih bedara, napravio bi znak križa iznad Susarine glave, pokrio njene oči vlažnom krpom, koju je imao nadohvat ruke i glasno molio Boga da bude milostiv prema jadnoj ženi koja pati, dok je sve to vrijeme pored nje bio zauzet guranjem, propinjanjem i bacakanjem.
Srećom, pet mjeseci kasnije, jadna žena je izdahnula, nakon što je četiri zadnja dana i noći trpjela nepodnošljive boli i muke, dok su, po svemu sudeći, pokraj nje bez prekida bludničili ljubavnici. I onda je sve bilo gotova Na pogrebu Susare, trebali su držati Willema da ne skoči u grob. Tri dana nakon odlaska gostiju — pogreb je u to vrijeme bio društveni događaj od velikog značaja — Willem je sam ušao u veliku praznu kuću. Satima je sjedio u opustjeloj krčmi, zureći u zid bez vrata i prozora, a da nije ni dirnuo vrč lošeg piva, koji je stajao na napuklom hrastovom stolu. Kad mu je prišla Antje — možemo zamisliti kako njene male bose noge čine usisni zvuk na podu od balege — on joj je dao znak rukom da ode. Njegova pohota se praktički ugasila s posljednjim dahom njegove žene.
Iz današnjeg otklona teško je reći da li je bilo moguće predvidjeti takav kraj. Willem Mostert je ostario preko noći. Postao je naprasit, držao je krčmu zatvorenu, i odbijao vidjeti bilo koga, sve do suočavanja s pobunom robova. Prvo ga je Fatima podsjetila na obećanje da će joj dati slobodu. Tko zna, da je izabrala povoljniji trenutak, možda bi drukčije reagirao. Umjesto toga, dao ju je bičevati, što je prešlo granice njegovih ranijih ispada. A onda su se pojavili ostali robovi, posebice Adonis i Cupido, zahtijevajući nagradu za pomoć koju su pružali prilikom njegovih ljubavnih vratolomija s Antje. Ona je pogriješila što se stavila na stranu Willema protiv svojih. Bilo je samo pitanje vremena kad će stvar doći do Sudskog vijeća.
U cijelom slučaju najviše iznenađuje što Willem Mostert nikad nije bio optužen, čak ni pozvan kao svjedok. Antje je bila ta koju su doveli na sud s optužbom za ubojstvo, ali čak ni onda kad su je mučili, nije izustila ni riječ prigovora protiv svog gospodara. Drugi robovi, optuženi kao sukrivci, iznosili su različite optužbe, međutim to nije uzeto kao ozbiljno. Nitko nije javno pokazao prstom na zagonetnog krčmara. Dapače, velečasni Le Boucq je osobno svjedočio prije nego što je cijeli slučaj i došao do suda, ukazujući na Willemovu uzornu brigu za zdravljem svoje žene rijekom svih mjeseci teške bolesti. Njegovo svjedočenje je podržao dr. Bronssvinkel. Kakvih je još mračnih radnji bilo, mi to ne znamo. Sve što možemo tvrditi sa sigurnošću je to da Willem nikad nije bio optužen. Kao što je oštroumno primijetio jedan povjesničar kod sličnog slučaja rekavši:
"Možemo... pretpostaviti da je ambicija države bila održati u Capeu društvenu i pravnu distancu između gospodara i robova. Staviti u isti položaj člana elite Capea s robovima, sa sumnjom da su počinili kriminal, i suditi tom članu kao ortaku u uroti s ovim robovima, bilo je više nego što je Sudsko vijeće moglo progutati. Objaviti da su jednaki pred zakonom, bilo bi podrivati strukturu nejednakosti, koja je zajedno držala kolonijalno društvo u Capeu." (Penn, str.56).
Jednog vedrog dana plave i zlatne jeseni u ožujku 1711. godine, Antje iz Bengala je izvedena pred sud, osuđena i pogubljena. U to vrijeme pravda se izvršavala po kratkom postupka Ostali robovi osuđeni su na različite kazne; od bičevanja do doživotnog zatvora na otoku Robben, ali smrtna kazna bila je samo njoj namijenjena. Kao što Dugmore prepričava "bila je osuđena da se odvede na mjesto javnog izvršavanja kazne, zatim vezana za stup, žigosana vrućim željezom i onda davljena konopom sve do smrti. Njenu glavu i desnu ruku su odstranili i nasadili na kolac na ulazu u Tvrđavu, a ostaci tijela bili su pričvršćeni za račvasti stup i izloženi na zraku dok se nisu raspali i dok ih nisu pojele nebeske ptice" (op. Cit, str. 116).
Stari Willem Mostert izmiješao se sa svjetinom koja se skupila na Paradi radi izvršenja kazne. Poslije se povukao u dom pastora Le Boucqa, gdje je već bio smješten i iste se večeri ispovjedio svom domaćinu (ova je ispovijest bila priložena u naknadnoj sudskoj istrazi, ali s dodacima, iskrivljenim smislom i šupljinama u tekstu koje je trebalo unijeti po mišljenju crkvenog čovjeka). Dva dana nakon što je Antje pogubljena, pod okriljem tame, Willem je uspio pokupiti raskomadane ostatke nekad voljenog tijela i vratiti se kući u Papenboom. U nedostatku čvrstih dokaza, s ovim su se suglasili nekolicina povjesničara koji su pokazali interes za ovu tužnu priču. Kad je Willem otkrio pastoru svoje namjere, Le Boucq je pokušao — a kasnije uporno zahtijevao — od krčmara da odustane, ali bez uspjeha.
Tjedan dana kasnije, jedan putnik je tražio zamjenu za svog umornog konja na putu iz grada prema Constantiji, i zaustavio se pred zapuštenom i praznom krčmom u Papenboomu; čitava kuća je bila ispunjena strašnim smradom. Previše bojažljiv da ispita što je uzrok tom smradu, stranac se spustio niz cestu do pivnice, odakle su poslali nekoliko robova, koji su otkrili tijelo starog Willema Mosterta u stanju raspadanja kako visi o remenu vezanom za jednu poprečnu granu starog hrasta pored kuće. Nikakvog traga tijela Antje iz Bengala.
U onim danima praznovjerja nisu se mogle izbjeći glasine o duhu koji pljačka prolaznike, a nitko nije pokazao zanimanje za posjed koji bi bio poželjan u normalnim okolnostima. Godina dana kasnije, po preporuci holandske reformirane crkve, kuća je srušena do temelja. Imanje je bilo podijeljeno, a rubni dijelovi prodani. Međutim, središnja parcela je ostala prazna, iako je lokacija bila atraktivna jer se nalazila na glavnom raskrižju predgrađa jednog grada u punom razvoju. Tek na kraju devetnaestog stoljeća, stariji gospodin iz Engleske kupio je parcelu i na starim temeljima podignuo zgradu za boravak u viktorijanskom stilu.

5


Neobična djevojka ispružila se na starom kauču u mojoj radnoj sobi, a onda podbočila na nekoliko jastuka, jednu nogu savila ispod sebe, dok je drugu prebacila preko naslona. Dok sam pričao dva puta je dolijevala vino u čašu. Kad sam prestao govoriti, dugo vremena nije izustila ni riječ, zureći u vatru koja je zamirala. Kad je konačno progovorila, bilo je nečega skoro optužujućega u njezinom glasu.
"Zaista mislite da je žena koju sam vidjela u prolazu Antje iz Bengala?"
"A tko bi drugi mogao biti?"
"Jeste li ikad razgovarali s njom?"
"Nikad je nisam vidio, iako moram reći da sam bio svjestan da je tu. Možda je to plod moje mašte, a možda i nije."
"Kako onda možete tvrditi da sam baš nju ugledala?"
"Vidjela ju je moja domaćica. Čak i više puta. Čini se da često pričaju."
Spustila je noge s kauča (još jednom mi je uputila onaj zabrinut pogled). "Samo me pokušavate otjerati plašenjem, zar ne?"
"Zašto bi to radio?"
Malo se zamislila. Vidjelo se po borama između očiju.
Mogla je to biti neka sjenka ili nešto drugo", rekla je malo kasnije. "Ili tek moja bujna mašta."
Oboje smo zašutjeli na trenutak. Do svijesti mi je dopirao nepravilni odjek kišnih kapi koje su pogađale u posude u hodniku, šum mokrih grana koje su strugale o jedan prozor, neki zvuk u dimnjaku. Kao u nekom romanu gospođe Radcliffe ili u Orkanskim visovima.
"Zašto ne porazgovarate o tome s Magrietom? Pri svjetlosti dana?"
"Znači li to da se mogu useliti?"
"Ako želite."
Slegnula je ramenima, sagnula se nad ognjištem i pokušala oživiti vatru, stavljajući na žeravicu, koja je tinjala, dva posljednja trupca drveta. Onda se vratila i smjestila na kauču u prijašnji položaj.
"Užasna je to priča", primijetila je iznenada. "Pretpostavljam da su svi ti povjesničari bili muškarci?"
"Zašto?"
"To bi trebala biti priča o Antje, ali ona se jedva i spominje."
"Možda je to razlog da se ovdje zadržala", rekao sam bez mnogo razmišljanja.
Ona je to prihvatila ozbiljnije nego što sam očekivao. "Možda imate pravo." Bila je to jedna od prilika kad se težina onog što nije izgovoreno mogla osjetiti iza izgovorene riječi. Bar meni je, na neki način, odsutnost Antje bila stvarnija od bilo čega što se moglo vidjeti u polumračnoj sobi. Kao neki tmurni mjesec koji baca svjetlost na našu tamu negdje iz velike daljine, iz daleke prošlosti.
Djevojka je ispila zadnje kapi vina. "Mislite li da je ona uopće o nečemu odlučivala?"
"Ako netko zna, onda je to Magrieta."
"Muškarci vole vladati ženama."
"Ne baš svi muškarci"
"Willem Mostert svakako jest."
"Nisam samo mislio na njega."
Vidio sam u vinskoj čaši izobličeni oblik njezinog lica. "Nikad više neću dozvoliti nekom muškarcu da se poigrava sa mnom", rekla je.
"Mislite na vašeg prijatelja odvjetnika."
Slegnula je ramenima. Oči su joj sjale u polutami kao u mačke.
"Biste li više voljeli da ne govorimo o tome?"
"Nije stvar u tome." Spustila je čašu. "Malo je trebalo da ne dođem večeras ovdje, toliko sam bila utučena. Znate, mislite da poznajete nekoga ipak, u pitanju su dvije godine, a onda iznenada ustanovite da o njemu nemate blage veze. Izgleda da su muškarci potpuno drukčiji. U početku je bio tako obziran, sve po starinski: Bog, cvijeće, darovi i sve živo. A onda, što mi sve nije rekao večeras, kad klečanje na podu nije uspjelo. Kao da sam ja bila ta, koja je njega odbacila. Rekao je da sam ga udarila ispod pojasa, da sam ga pokušala uškopiti. Moj Bože, kakve gluposti!" Podignula je ruke i protrljala tjeme tako snažno da joj se gusta i kratka kosa digla na glavi kao tamni kolut pri slaboj svjetlosti.
"Ali, bilo je dobro u početku?"
"Bilo je divno." Oči je napola zatvorila. "Svuda me je vodio. Kad je čuo da nisam bila van zemlje, poveo me sa sobom da upoznam svijet Pariz, Rim, Tokio, Hong Kong, New York, svuda. Kao u sna" Prigušeni osmijeh zadovoljstva podignuo se iz njezinog grla. Onda je opet naglo promijenila raspoloženje: "Jeste li vi mnogo putovali?"
"Ne mnogo. Naročito zbog odmora. Dva puta s Rianom, mojom ženom, kad su djeca još pohađala školu i mogla ostati s bakom i djedom. Bilo je nezaboravno. Koncerti: Furtwangler, Kubelik, Gieseking, Rubinstein, Kempff, sve uživo. Muzeji. Više od svega biblioteke kao što su u British Museumu, Bodleian u Oxfordu, u Trinity Collegeu. Biblioteque Nationale u Parizu. Coimbra. Kad sam vidio manuskripte u Vatikanu, pomislio sam: sada mogu umrijeti sretan, jer su moje oči vidjele knjigu u cijelom svom sjaja Posljednjih godina uglavnom sam putovao kad me je moja biblioteka slala na konferencije. Ali moja zaista važna putovanja..." stao sam. "Ispričavam se, vjerojatno vam dosađujem."
"Nikako, samo nastavite."
Bilo mi je neprijatno. Kako će reagirati? Onda sam pomislio, na kraju krajeva, zar je to važno. Rekao sam: "Moja prava putovanja, odnosno, putovanja do kojih držim, bila su kroz knjige." A onda, više se nisam mogao suzdržati. "Španjolsku sam posjetio s Don Quijoteom, i svakog ljeta, još uvijek idem tamo. Svake zime idem u St. Petersburg s Dostojevskim. U međuvremenu, idem u Pariz s Balzacom ili Zolom, ako mi tako odgovara, ali on može biti zahtjevan suputnik. Ili u London s Dickensom, inače s kim drugim? Naravno u Dublin s gosp. Joyceom. Ili u planine do Davosa s Mannom, u Prag s Kafkom, u Alžir s Camusom, u Boston s Henry Jamesom, a na neki mali udaljeni planet s Malim Princem. Na nekim napornim putovanjima po Australiji bio sam s Patrick Whiteom, a na dalekom divljem sjeveru Kanade s Margaret Atwood. U lovu na kitove bio sam s Melvilleom, dok sam Ameriku proputovao s Jack Kerouacom, a kasnije s Humbert Humbertom, tim jadnikom s opsesijom." Zaustavio sam se. "Nažalost, jednom kad krenem..."
"Voljela bih krenuti na jedno takvo putovanje", rekla je, udobno se sklonivši u daleka i samotna mjesta svoga glasa.
"Putujući s nekim, otkrivate na najbolji način slažete li se s njim."
"Nisam baš sigurna", bio je njen komentar. "Ustvari, bilo je divno putovati s Brianom. Uglavnom sam bila u pravom transu, pa ipak nije išlo među nama. Tek sam kasnije shvatila da se s njim nikad ne mogu opustiti, niti biti svoja."
"Ako mene pitate, treba vam vremena da biste stavili stvari na svoje mjesto"
Smjestila se još udobnije među jastuke na kauču. "Ovdje se osjećam sigurnom", reče mirno na svoj izravan način. "Već se godinama nisam osjećala tako sigurnom" Dugo su me njene oči mimo i uporno promatrale. Nitko od nas nije skrenuo pogled. "Ne znam zašto, ja vas čak ni ne poznajem." (Točno, pomislio sam. Koliko zna o meni, mogao bih biti seksualni manijak ili serijski ubojica. Koliko je njezino povjerenje bilo zabrinjavajuće, toliko i šarmantno.)
"Već dugo vremena nisam razgovarao tako slobodno s nekom osobom", priznao sam.
Noć nas je okruživala: tama i kiša, udaljeni grad s povremenim bestjelesnim brojanjem motora i hukom sirena, dugo zatomljena prošlost, nepoznate opasnosti koje vrebaju, grabežljivci na tragu za plijenom. Međutim, jedino je bio važan ovaj mali prostor kojeg smo dijelili nekim slučajem i tek u prolazu. Nakon toga ćemo vjerojatno i dalje nastaviti živjeti svatko za sebe, ali u ovom trenutku bili smo tu, s mogućnošću da se odlučimo istražiti druge prostore s još većim tajnama.
Zijevnula je, malo se protegnula i rekla: "Trebala bih krenuti." Nije znala, a možda je i znala, koliki je ulog u tom trenutku mogao biti između odlaska i ostanka. Zaista je sve bilo moguće, i prošlost i sadašnjost su imali udjela u tome, a možda i budućnost. Nije se pokrenula. Nije to bio izbor, već nedostatak izbora.
Za trenutak sam osluškivao neujednačeno udaranje kapi u hodniku.
"Hočete li još jednu šalicu kave?" upitao sam.
"Rado", rekla je pomalo umorno. "Nemate ništa protiv da pričekam ovdje?"
"Naravno da nemam." Zastao sam na vratima i okrenuo se. "Ne bojite se Antje?"
Nije odgovorila. Možda me nije ni čula.
Kad sam se vratio s kavom, čvrsto je spavala na kauču sklupčana u obliku fetusa, s mačkom pokraj nogu i rukom lagano stisnutom na ustima. Dugo sam stajao promatrajući je. Sklonio sam neke stvari i stavio poslužavnik na kraj stola, a zatim otišao u spavaću sobu po pokrivač. Pokrio sam je vrlo pažljivo da ju ne probudim. Ostavio sam upaljenu svjetiljku za čitanje.
Nisam spavao djelu tu noć, ali je bilo prijatno ostati budan. Ujutro, kad sam se vratio u radnu sobu sa svježe skuhanom kavom, nje više nije bilo.

6


Jučer, u nedjelju, ni znaka od nje. Čitavog tog tmurnog dana, s povremenom kišicom, nemirnim vjetrom i kratkim pojavama blijedog sunca, čekao sam da zazvoni telefon. Svakako će barem nazvati da znam što namjerava? Dok je vrijeme odmicalo, uspomena na nju bila je sve manje jasna. I kad sam tog jutra stajao pored praznog kauča, njen posjet je izgledao nestvaran, manje stvaran od duha Antje iz Bengala koji se u polutami kreće kroz sobe i hodnike kuće. Pokrivač od mohera kojim sam ju pokrio, ležao je zgužvan na podu, a kožni jastuci pokazivali su još uvijek otisak njezinog tijela. Na kraju stola poslužavnik s hladnom kavom, čiste šalice. Prazne čaše, dvije vinske boce ostavljene pokraj ognjišta. Kakav to može biti dokaz? Možda je sve to moja mašta.
Uzeo sam pokrivač. Je li se još uvijek njen miris pritajio u nekom od nabora? Ili zadržao vlažni trag njene mokre i kratko ošišane kose, njezinog pokislog vunenog džempera? Ništa. Ne razmišljajući otišao sam prema ulaznim vratima. Tragovi blata u hodniku. Malo olakšanje, ali nedovoljno Kad sam se u mislima vratio unatrag, zatitrao je u meni kratki osjećaj gubitka. Kakvu sam priliku propustio? Ipak nije se radilo o nekom razočaranju. Toliko sam već navikao na promašenu nadu, na neostvarene mogućnosti, uskraćene prilike, da sam naučio prihvaćati razočaranje kao gotovu činjenicu i prije nego što do njega dođe. Najbolja zaštita protiv patnje. Pa ipak sam sinoć bio izložen ranjavanju, iako možda nisam bio ni svjestan toga.
Isto tako i djevojka. Tessa, okusio sam ime na vrhu jezika.
Možda u ponedjeljak, pomislio sam. Možda sutra.
Ali ni ujutro nikakvog glasa od nje. Ostali su samo neki tragovi koji su ukazivali na subotnju večer, i premda sam ih sve pokušao ukloniti, ništa nije moglo prevariti Magrietu, koja je stigla u osam kao i obično, i užurbano se prihvatila posla, naglašavajući svoju nazočnost
Nikad nisam mogao dokučiti kad će mi Magneta ujutro donijeti kavu u krevet (Tijekom dana, jedino još u to vrijeme pijem kavu.) Ako smo se prešutno suglasili da je to jedna od njenih dužnosti, ona je uglavnom sama odlučivala kad će to izvršiti. Ovog jutra čekao sam do devet manje četvrt. Kako još uvijek nisam začuo kucanje na vratima, a buka u kući je postajala sve jača, navukao sam ogrtač s namjerom da sam sebi pripremim kava Magrieta je marljivo ribala stol (sasvim nepotrebno, jer sam ga jučer očistio), nagnuvši se nad njim kao olujni oblak. Imala je na sebi zelenu kućnu haljinu, izblijedjelu od pranja, koju je obukla preko jedne od uobičajenih kičastih kombinacija; haljina s cvjetovima u više boja, ljubičasti džemper s gumbima, "doek" s crvenim prugama.
"Čitava kuća je u užasnom neredu", rekla je, teško dišući od napora. Nikad nisam mogao ustanoviti ima li ustvari astmu (postaviti pitanje o njezinom zdravlju, bilo je riskantno, jer bi neizbježno povuklo čitav niz pritužbi), ili stalno ostaje bez daha zbog debljine. Kad već govorimo o težini, vjerojatno je imala preko sto kilograma.
"Očistio sam najbolje što sam mogao."
Frknula je kroz nos. "Vi ste muškarac, Meneer\'7b13\'7d." Koliko sam puta svih ovih godina tražio da me zove po imenu? Ali od nikakve koristi. Magrieta se namjerno uspravila uz veliki napor i protrljala križa, ako se tako može reći. "Kad muškarci pokušaju praviti red po kući, samo učine gore." Hineći ravnodušnost, zapitala je: "Meneer je imao goste?" Rekla je tonom kao da se radi o orgiji.
"Došao je netko raspitati se za sobu."
"Neka žena."
"Po čemu to zaključujete?"
"Jedino ako danas i muškarci ne upotrebljavaju ruž za usne. Na toj čaši u sudoperu." Ostavila je taj corpus delicti da ga svatko može vidjeti. "Našla sam je iza kauča."
"Žao mi je, ta mi je promakla."
"Pored toga i mlada žena."
"Magrieta, molim vas."
"Mogu osjetiti njen miris na kauču. Samo mlade djevojke koriste taj miris." Zapucketala je jezikom i nastavila s trljanjem. Nestani prokleta mrljo. Ne dižući glavu, zapita: "Onda, kad će se useliti?"
"Ne znam. Još ćemo vidjeti. Treba mi vaš savjet"
"Mislila sam da tražimo bračni par."
"Nismo do sada našli nijedan koji odgovara, zar ne?" U loncu je voda zakuhala. Stavio sam u čajnik žličicu čaja i prelio ju vodom.
"Onaj par mješanaca mi je izgledao sasvim u redu."
"Ali Magrieta, mogli su ostati samo šest mjeseci. To nikako ne bi odgovaralo."
"Djevojke donose nevolje", rekla je, klimajući glavom nekoliko puta, kao netko tko to dobro zna.
Izvukao sam zadnju kartu koja mi je ostala. "Upoznala je Antje iz Bengala", rekao sam i naslonio se na kuhinjski kredenac da bi bolje vidio njenu reakciju.
"Ma nemojte!" Stala je trljati da bi me pogledala.
"Istina je. Otišla je u kupaonicu i na povratku ugledala Antje u hodniku."
"Je li se prepala?" Obrisala je ruke o haljinu. "Kladim se da se pomokrila u gaćice?"
"Nimalo se nije prestrašila."
"Jeste li joj ispričali priču?"
"Jesam. Ali sam joj objasnio da se vama obrati. Vi ste ta koja razgovara s Antje."
Nasmiješila se zadovoljno. "Razgovarale smo više puta. Jadna Antje, ona je dobar duh. Pazi na ovu kuću kao da je njena. Nikad me nije bilo strah od nje, osim prvog puta."
Znao sam što dolazi i na to sam se pripremio; ali udobrovoljiti Magnetu vrijedilo je napora.
Magrieta Daniels je bila još mlada žena kad je po prvi put srela Antje iz Bengala. To se dogodilo jedva šest mjeseci nakon što je započela raditi za obitelj Bernade, koji su tada bili vlasnici kuće. Od prvog dana je znala da nešto nije bilo u redu u toj kući. Uvijek je bila osjetljiva na takve stvari, još kao dijete. Majka joj je rekla da se rodila s kukuljicom. Ali kad je to spomenula gospodi Bernade, zaradila je strogi ukor. Pokušala je svladati strah, stavljajući Novi Testament u džep svoje radne haljine, uvijek kad je dolazila na posao, Ali je onda čula od posluge iz susjedne kuće da u kući zaista ima duhova. Počela je skupljati snagu za davanje otkaza, premda je to bilo u nezgodno vrijeme. Spremala se udati za čovjeka kojeg su izabrali roditelji, novca nije bilo, svaki je cent bio potreban za opremu.
Majka ju je pokušavala razuvjeriti, vlasnici kuće su bili dobri kršćani, zar ne? Čak ako u kući i ima duhova, ne treba ih se plašiti, Bog je bio na njihovoj strani. Majka je išla toliko daleko da je konzultirala jednog slamsa\'7b14\'7d iz šestog distrikta gdje je tada živjela obitelj. Nakon što je određeni iznos promijenio ruke, čovjek je izvadio malu kožnu vrećicu tajanstvenog sadržaja i dao instrukcije Magrieti da je zakopa iza prednjeg ulaza kuće. Rezultat je ustvari bio suprotan. Istog jutra kad je zakopala doepa\'7b15\'7d u zemlju, srela je duha u poprečnom prolazu, koji odvaja prednji dio kuće od ostalih prostorija u stražnjem dijelu. Pojavila se mlada žena u dugoj haljini sa svojom glavom u rukama.
Magrieti je istog trenutka ispao poslužavnik s čajem kojeg je nosila u ruci. Nisu pomogla nikakva uvjeravanja da se vrati u taj dio kuće. Istog dana je htjela otići, čak i bez mjesečne nadnice. Gazdarica je tada promijenila taktiku, vjerojatno iz straha da se priča o duhu ne proširi iz prve ruke, po tržnici, Teško je bilo doći do dobre posluge. Obećala je Magrieti povišicu, kraće radno vrijeme, bez obveze da radi — barem za neko vrijeme — u stražnjem dijelu kuće. Poslali su je ranije kući da bi se povratila od šoka.
Dok je napuštala kuću na stražnja vrata, netko je progovorio iza njenih leđa; "Molim te, nemoj otići"
Magneta se brzo okrenula i zaustavila dah. Bila je to opet ista djevojka. Stajala je ispod najvećeg starog kvrgavog hrasta u vrtu. Ovaj put je ostala prisebna. Bilo je nečeg tako tužnog i molećivog u njezinom držanju da je Magneta osjetila kako ju strah napušta.
"Tko tko si ti?" zamuca, ostajući na sigurnoj udaljenosti.
"Ja sam Antje", reče djevojka čudnim akcentom. Kako nikad nije čula holandski jezik, Magrieta nije mogla znati odakle je podrijetlom, ali je bez većeg problema shvatila smisao riječi. "Moram s tobom porazgovarati", molila je nepoznata.
Ali Magrieta, još u strahu, pobjegne i izgubi se u hladovini uličnih stabala, sa samo jednom mišlju u glavi: nikad se više vratiti u tu kuću. Pa ipak, dok je bila u vlaku na putu kući počela ju je gristi savjest Je li zaista učinila pravu stvar? Jadna djevojka izgledala je tako izgubljeno, tako je iskreno željela razgovarati s njom. A što ako to nije pravi duh?
Njena majka, uznemirena pričom, odmah ju je vratila kod slamsa. Obećao je zaštitu od zla i vidi što se dogodilo!
Na njihovo iznenađenje, starac je zasjao od zadovoljstva "Alah je zaista velik", rekao je (što je moralo jako uznemiriti dobru kršćanku). "Ovo je znak da se ne radi o zlom duhu, već o duhu koji želi dobro: da je željela učiniti nešto loše, ne bi vratila glavu na svoje mjesto. Zato djevojko, slušaj. Ako opet zaželi razgovarati s tobom, ne smiješ pobjeći. Ostani na mjestu, odgovori, učini što traži od tebe. Ako te želi pozdraviti, pokrij glavu maramom."
Sutradan se Magrieta vratila na posao, zabrinuta, ali iznenađujuće hrabra. Čitavog tjedna ništa se nije dogodilo. Upravo je počela misliti da je sve bilo samo stvar njene mašte. Možda je to zbog nečega što je pojela? Ili Božja kazna zato što je, dan uoči priviđanja, dopustila Andriesu, svom budućem, izvjesnu slobodu nad njenim tijelom. I evo, Antje se opet pojavila. Ovog puta Magrieta je bila sama. Prala je sude u donjem dijelu kuhinje. Dan je bio vjetrovit Zapuhao je olujni i mračni jugoistočnjak, nakon više dana i noći natopljenih kišom. Začula je glas iza sebe. Odmah ga je prepoznala.
"Magrieta."
Cijelo joj je tijelo zadrhtalo.
"Magrieta, ja sam ti prijatelj." Svaku je riječ izgovarala zasebno stranim, a opet poznatim jezikom, kao da želi da ju se dobro razumije.
"O Bože moj", prošaptala je Magrieta. "Smjesta napusti kuhinju i bježi prema prednjim vratima i što brže možeš izađi u vrt."
"Ali..."
"Magrieta, bježi!"
Magrieta je potrčala. Kad je izletjela kroz prednja vrata na široki stoep\'7b16\'7d kojeg je ulaštila prethodnog dana, začula je iza sebe isprekidani zvuk lomljave i kidanja. Kad je došla do vrta, vidjela je što se dogodila Hrast, koji se nalazio ispred kuhinjskog prozora, izdubljen vremenom isto drvo ispod kojeg je vidjela Antje prvi put — popustio je pod vjetrom, korijena istrgnutog iz vlažne zemlje. Drvo je palo pravo na krov i uništilo sve što je bilo ispod u kuhinji. Na mjestu gdje se nalazio sudoper, sada je ostala samo gomila krhotina.
Krenula je natrag s tog mjesta dok nije ponovno stigla do stoepa, onda se naslonila na ogradu ispod pokrivene željezne verande izrađene u obliku čipki. Bila je u tolikom šoku da nije mogla ni zaplakati. Promrznula do kostiju, još uvijek je stajala na istom mjestu, kad se gospođa Bernade vratila iz kupovine. Sve što je Magrieta mogla izustiti, bilo je: "Gospođo, ona me spasila. To je opet bik mala Antje."
Žena joj je naložila da uđe u kuću i legne na pod (nije bilo u redu da se služavki dozvoli leći na krevet), onda su joj dali amonijak, umotali u deku za peglanje i ostavili da dođe k sebi. Antje ju je našla u tom položaja Tada su prvi put porazgovarale kako treba. Mnogi razgovori su kasnije uslijedili. To je postala svakodnevna praksa. S vremenom se Magrieta sve manje ustručavala pred novom poznanicom. Kako je dobro radila svoj posao, njeni poslodavci su bili spremni zanemariti čudne strane njezinog karaktera i druženja s pojavom koju nitko ne može vidjeti.
Tek poslije godinu dana, kad je Magrieta bila već tri mjeseca u braku i upravo otkrila da je u drugom stanju, taj odnos je prerastao u prijateljstvo. Bila je nanovo sama, ovog je puta ribala u blagovaonici pod od oregonske jelovine, kad se pojavila Antje ispred dugog blistavog stola, koji se jedva nazirao kroz obrise njezinog tijela.
"Magrieta", rekla je (sada na već pristojnom afrikaansu), želim da ostaviš posao i odeš kući."
"Ali još je jutro", bunila se ona. "Gospođa će se ljutiti."
"O tome ćemo poslije. U ovom trenutku ima važnijih stvari kod kuće."
"O čemu se radi?"
"Hajde i vidjet ćeš sama."
Magrieta je krenula na dugi put kući, sa srcem u grlu, prvo dolje prema postaji Newlands da bi došla do grada, onda prema ulici Hanover i uzbrdo prema stanu s pregrađenim sobama, kojeg su zakupili od jednog beskrupuloznog vlasnika. Ali nemojmo više o tome. Našla je Andriesa s nepoznatom djevojkom, potpuno nagom na podu u sobi do ulice, baš dok je otkopčavao hlače. Magrieta se riješila nezvane gošće po kratkom postupku. Nakon što je djevojka izjurila, iščupane kose i izgrebenog lica, stišćući na prsima ono nešto malo odjeće što joj je ostalo, Magrieta se okrenula s kuhinjskim nožem prema Andriesu. Možda bi ostao bez ikakve nade u svijetlu budućnost, da se u tom trenutku na otvorenim vratima nije pojavio neki ulični trgovac nudeći par svježih harders\'7b17\'7d ulovljenih u luci Hout Bay.
Došlo je do teškog uzajamnog optuživanja, plača, preklinjanja i obećavanja, ali se na kraju sve svelo na opraštanje. Nakon toga ništa nije bilo kao prije — "sada znam samo jedno", ponavljala je Magneta narednih godina, "muško je muško, a to nije ništa posebno". Međutim, sumnjam da je Andries ikad više pokušao učiniti nešto slično. Bila je spokojna, vjerujući da ako i dođe do najmanjeg pokušaja, bit će upozorena od njene vjerne družice s onog svijeta.
Imao sam dobrog razloga vjerovati u to. Jednom prilikom, prije trideset godina, samo tri mjeseca nakon što je Riana izgubila dijete, u nastupu ludila, kojeg ni danas ne mogu objasniti, doveo sam kući preko vikenda, Alison, ljupku studenticu glazbe. Riana je s dječacima bila kod roditelja, a Magrieta u kući sa svojom obitelji u šestom distriktu. Ne pokušavam se opravdati. Znali smo da to nije u redu. Ali, bio sam zaluđen, i nakon tri mjeseca gnjeva, bezumlja, slijepila, boli, bilo mi je na umu samo jedno: ovo je ta prilika koju ne treba propustiti, posljednji pokušaj da zadržim nešto što sam već ispuštao iz ruke, sve ono u što čovjek vjeruje u trenucima melodrame, kad dođe do takve krajnosti. Mnogo smo popili, što mi se rijetko događa: izgledalo je da to želi isto koliko i ja. Počeli smo se grozničavo dodirivati na kauču u radnoj sobi, naša žudnja nije mogla čekati na spavaću sobu. Nikad neću zaboraviti: Alison leži na kauču, zajapurena, s ispruženom rukom koja pokušava, dok sam se svlačio, uhvatiti moj sve veći ud, nježno tepajući "kako je lijep", što ranije nisam čuo ni od jedne žene. Kad sam konačno kleknuo između njenih nogu spreman da prodrem u nju, na vratima se pojavi Magrieta: "Middag\'7b18\'7d, Meneer", i produži prema sobi u kojoj je spavala preko tjedna.
Te večeri kad sam pokucao na njena vrata, ona je spavala ili se pretvarala da ne čuje. Cijelu noć sam proveo bez sna u naslonjaču. Sljedećeg jutra sam otišao u kuhinju da porazgovaram s njom. Spremala je doručak žestinom koja je odzvanjala cijelom kućom. Brujalo mi je u glavi.
"Magrieta", rekao sam "ono što se jučer dogodilo..."
"To se mene ne tiče", rekla je odlučno, i razbijajući teatralno jaja o tavu.
"Moramo o tome porazgovarati."
"Nemamo o čemu razgovarati."
"Želio bih da shvatite."
"Meneer se treba obratiti Miss Riani ako želi razgovarati."
"Magrieta, vi ste član obitelji."
"Ja imam svoju obitelj."
"Zaboga, Magrieta!" Sad sam već preklinjao, ali su njena leda i dalje bila okrenuta meni. I to kakva leđa.
"Meneer uzalud spominje ime Gospoda."
"Barem mi kažite što ste jučer radili ovdje", na kraju je provalilo iz mene. "Nikad ne dolazite preko vikenda."
"Antje mi je rekla da dođem."
"Ne govorite gluposti...!"
Bijesno je slegla ramenima. Onda se dala na spremanje kuće, na njen izazovan i odbojan način. Temeljito i vrlo pomno se zaustavila — naročito u radnoj sobi — na svakoj knjizi, na svakom pojedinom papiru, kao da je željela ukloniti s njih svaku mrlju ili trag mog skandaloznog ponašanja, koji se tu mogao zadržati.
Nikad se više nisam smio izložiti osveti Antje iz Bengala. U izvjesnom smislu, moja budućnost bila je u pitanju.
"Antje iz Bengala sama odlučuje kome će se prikazati", podsjetio sara Magnetu. "Ako se prikazala našem gostu, to mora nešto značiti."
"Je li nosila glavu u rukama?"
"Nije. Ne vjerujem da je njena želja bila uplašiti Tessu."
"Znači, zove se Tessa."
"Gospođica Tessa Butler. Njena prijateljica, s kojom dijeli stan, upravo se udaje, tako da se mora iseliti."
"Kad dolazi?"
"Nismo se još ništa dogovorili. Jučer ujutro, kad sam izašao, ona je već otišla."
"Gdje ste to izašli?"
"Iz moje sobe Magrieta. Ona je spavala ovdje u radnoj sobi."
"Ne možemo pokupiti s ulice svaku jentoe\'7b19\'7d."
"Zato sam i spavao u svojoj sobi."
Nešto je progunđala. Možda je to bio znak odobravanja. "A gdje su joj roditelji?"
"Ima majku u Port Elisabeth."
"Koliko ima godina?"
"Dvadeset i devet."
"Zašto se onda nije udala?"
"Bila je zaručena, ali je on prekinuo zaruke." Ovo bi moglo pokrenuti majčinske osjećaje.
"Ništarija", bio je njen komentar. "Ti muškarci. Trebalo bi im svima otkinuti onu stvar, još dok su mladi. Kao mačkama i psima. Mnoge neugodnosti se tako mogu kasnije izbjeći. Koliko puta sam to rekla Antje!"
"Bojim se da je vaša pomoć došla prekasno."
"Ali smo sada skupa. A ona i ja ćemo se pobrinuti da ova kuća bude uredna."
"Niste ni vi Magneta u vašem životu baš zatvarali vrata muškarcima. Tri puta ste se udavali."
"Drukčije je to kad se muž i žena drže zajedno. Inače..." Odmahnula je glavom. "Ništa ne govorim protiv Meneera, ali muškarci imaju problema s onom stvari među nogama i zato je to bolje zadržati u obitelji."
"Ako se Miss Butler vrati, možete sami prosuditi", bio je moj prijedlog. I dodao sam ozbiljnog lica: "A možete i s Antje o tome porazgovarati."
Magrieta se smekšala. Čak mi je sklonila šalicu kave koja se ohladila i lagano me gurnula u stranu. "Napravit ću ja vama pravu moerkoffie\'7b20\'7d", rekla je. "Ova je sam talog."
Dok je pripremala aparat za kavu, sjeo sam za kuhinjski stol i otvorio jutarnje novine da pregledam dnevni jelovnik ubojstava, nesreća, korupcije i skandala, cijelo vrijeme promatrajući ovu ženu, koja već skoro četrdeset godina bdije nad mojim životom, uvijek pn ruci i Riani i meni u dobrim i lošim vremenima, koja je upravljala ovom kućom kao brodom na nemirnom moru. Vjerojatno joj je bilo teže nego što je ikad dala naslutiti, ne samo brigom za naše živote, već i za ono što je ostalo od njezinog, poslije smrti muževa, nasilnog iseljenja iz šestog distrikta šezdesetih godina, poslije političkih nemira i obiteljskih svađa. Koliko smo mogli zaključiti, njena glavna briga bila je da nama bude dobro, a ne njoj samoj. Ali u rijetkoj prilici, kao ovog ponedjeljka ujutro, dok sam ju promatrao, a da nije bila toga svjesna, moglo se na trenutak primijetiti na njezinom licu sve ono što ju je mučilo: prigušena tuga i bijes, razočaranja, zamor, sve ono o čemu nikad ne bi progovorila ni riječ. Nije bilo moguće ni navesti ju na razgovor o tome. Tek znanje, da je sve to bilo prisutno, bez obzira koliko nevidljivo ili udaljeno, povremeno bi se nadvilo nad nama u nekom trenutku kojeg bi dijelili bez iskazane riječi.
Ulila je svježu kavu i nastavila svoj posao. Popio sam jednu šalicu rekao koliko je dobra kava, otišao u kupaonicu oprati se, i zatim sam se obukao Nakon toga proveo sam nekoliko sati radeći u radnoj sobi. Međutim, preveliki nemir mi nije dozvolio srediti misli. Kiša je stala, vratilo se sunce, jedan od onih dana u Capeu bez premca, ispunjenih svjetlošću. Ipak nisam izlazio vani svakih desetak minuta zbog vremena, niti da bih pogledao vrt ili poštu, a niti da bih napravio par koraka po ulici koja je blistala pod crnim granama hrastova. Bilo je to zbog nje. Zbog Tesse.
Rekao sam sebi, pazi, ovo postaje smiješno. Saberi se. Ako je i ostavila tragove u mojoj duši, moglo se to i očekivati u ničijoj zemlji u koju sam stigao: bio sam u ranjivom stanju, osjetljiv na svaki utjecaj. Zar ne bi isto tako reagirao na neku drugu, zgodnu, mladu, okretnu i modernu ženu, koja bi se pojavila jedne kišne noći? Ona se ničim ne izdvaja, je li tako? Ništa posebna U najboljem slučaju, bila je drska preko svake mjere, nametljiva i bezobrazna. Nije imala osjećaj za granice, a vidjelo se to iz pitanja koja je postavljala o mom životu, pa čak i iz onoga što mi je govorila o sebi. Nijedna se žena, koja drži do sebe, ne bi otvoreno povjerila nekome koga je upravo srela. Inače bi to bila besramna igra. Najstarija taktika na svijetu. Za Boga miloga, zar je nisam mogao prozreti?
Odgovor je bio kratak i jasan: ne, nisam.
Ona nije bila, a to sam osjećao duboko u sebi, običan predstavnik svoje generacije, nije bila bilo tko, nije bila kao druge. Ali onda što je to, bilo u njoj? Ako stavimo na stranu njenu bezbrižnu ljepotu (kako je to bilo moguće?), njenu donekle istrošenu nevinost, njene oči, zvuk njezinog glasa, taj smijeh, što je drugo ostalo? Međutim, napadna seksipilnost bila je usklađena s nesputanom draži, uz neku uzdržanost koja iznenađuje. Ako je davala izgled izgubljene i zbunjene osobe, bila je isto tako hladnokrvno djelotvorna i profesionalna kad je sjela za moje računalo. Dobro, recimo da je bila bezobrazna, arogantna, bezobzirna. Pa ipak sam bio spreman vjerovati, da je isto tako nježna, plemenita, iskreno suosjećajna. Stekao sam dojam o obje njene strane. To je kao kad čuješ iz daljine zvuke nepoznate, ali uzbudljive melodije, dovoljno je poželjeti da je nanovo čuješ, saznati njen naslov i skladatelja i kupiti ploču. Čar nepoznatoga? Ne radi se o nečemu "tajanstvenom", jer na neki način, iza sve te vesele fasade, ne postoji neka tajna, tek možda neka vrsta tame ili melankolije? Možda one proturječne izjave o djetinjstvu, koje je dala, bez postavljenih pitanja... Kad bi se u to moglo vjerovati! Ili je možda bilo bliže istini da se kretala, skoro plesala, lagano i nestašno, na rubu neke nemoguće provalije. Svjesna da je ona tu, ali mu prkosi, prkosi čak i mojoj svijesti. Što je istina, a što laž? Na kraju, zar je to i važno? Bilo je tu nečega što se opiralo razumijevanju, što se nije moglo objasniti nekom definicijom.
A onda, gdje li se sada nalazi? Je li zauvijek nestala? Nisam mogao vjerovati. Pa ipak, kako je vrijeme promicalo, sve više je to izgledalo moguće.
Umjesto da sam po običaju malo zaspao poslije ručka, otišao sam kolima na sveučilište do knjižnice, više radi promjene ambijenta, nego radi čitanja. Nisam mogao ostati u praznoj kući u kojoj me progoni uspomena na nju.
Kad sam se vratio kući bilo je pet i pol i već se smračilo. Magneta me je dočekala na ulaznim vratima.
"Jedna žena sjedi na krovu", rekla je.

DRUGI DIO




1


Toliko se toga može promijeniti za kratko vrijeme. Gledajući sa strane, možda moj život i ne izgleda drukčije pa ipak u dubini duše znam da ništa više nije isto. Tessa se doselila. Iako nije često kod kuće, odnosi u kući su se izmijenili. Postojale su dvije žene u kući, ako možemo kazati da je duh jedna od njih. Sada ih je bilo tri. Danju uglavnom radi u uredništvu časopisa, koje se nedavno preselilo u Claremont, u jednu staru, ukusno obnovljenu kuću. Kad sam preko telefona pronašao adresu, iz znatiželje sam autom prošao pored nje. Tri večeri je izlazila vani, inače provodi vrijeme u jednoj od dvije povezane sobe, u koje se uselila (kako su sobe inače prazne, ponudio sam obje po cijeni jedne, uostalom, zašto ne?), gdje radi u krugu svjetla vitke stolne halogene lampe, koja se može namjestiti pod kutom. Sobe su imale svoju kupaonicu i nalazile su se prilično odvojene od ostalog dijela kuće, što je bila prava blagodat za dječake koji su tu nekad živjeli. Ponekad bi zajedno popili čašicu prije spavanja, ili bi u mojoj radnoj sobi popila kavu, a ja čaj od rooibosa.
Jutrom je ispratim do ograde, kad odlazi u svojoj "bubi" ostavljajući trag dima iza sebe. Prije odlaska na posao, vrlo pomno se oblači, što toliko odudara od djevojke koju sam prvi put sreo. Ravna suknja, tijesno pripijene hlače, diskretno upadljiv gornji dio, vrlo malo nakita (ponekad samo mali tetovirani znak u šupljini ključne kosti, koji se mogao lako ukloniti), našminkana besprijekorno: prava slika emancipirane žene. Neprimjereno njezinom izgledu, jedino je bila velika plastična vreća, koju je u početku nosila sa sobom, ispunjena bananama i narančama, uz nekoliko komada kruha s marmeladom, vrećica čipsa i kutija s voćnim sokom. Magrieta je prva dala primjedbu:" Ako Tessa želi nositi hranu na posao", rekla mi je, "umjesto te odvratne plastične vreće, treba nabaviti pravi pribor za doručak". Samo par dana kasnije, Magrieta je na svoj osebujan način i bez mnogo priče, pripremila pristojan doručak od pečene kokoši, krumpir salate, nešto slatkih stvari u maloj kutiji, uz pribor za jelo, s pomno savijenim prugastim ubrusom i termosicom za kavu; sve zajedno složeno u kutiji od emajla, koju je nekad koristila kad bih jutrom išao u knjižnicu.
"Što je ovo za ime Boga?" upitala je iznenađena Tessa, kad joj je Magrieta pružila hranu u ruke.
"Gospođica Tessa ne može ići na posao svakog jutra s takvom jeftinom plastičnom vrećom", rekla je Magrieta. "Što će reći ljudi o nama kad vas vide kako izlazite iz naše kuće? Uz to, tako elegantno odjeveni."
"Ali Magrieta, to nije za mene", rekla je Tessa. Kad je primijetila kako je Magrieta zbunjeno gleda, objasnila je: "U blizini mjesta gdje radim nekoliko me ljudi uvijek čeka i ja im nosim hranu za njihovu djecu."
"Koji su to ljudi?" Magrieta je bila uporna.
"Obični ljudi."
"Pristojni ljudi?"
"Pa, vjerojatno ih zovete bergie."
Pokušao sam zadržati ozbiljno lice. Poznavao sam ja Magrietu.
Nije me iznevjerila. "Te proklete ništarije", bijesno će ona. "Prose na ulici i za svakoga su prava nevolja."
"Godinama ih poznajem", pokušala ju je Tessa smiriti.
"Pa ipak i dalje prose? Kakva je onda korist od toga?"
Kad je Tessa otišla, suočio sam se sa srditom Magrietom.
"Meneer, više neću pripremati hranu za tamo neku gomilu prosjaka. I to još u vašem priboru za doručak."
"Ali to nitko nije ni tražio od vas, Magrieta", objasnio sam.
"Ta djevojka samo traži neprilike", promrmljala je.
Očito je o tome dobro razmislila, jer je došla do kompromisa, koji mi je istovremeno odgovarao i zabavio me. Moj pribor za doručak Magrieta je |vratila u kredenac, gdje se uglavnom uvijek i nalazio i zamijenila ga kutijom od Tupperwarea, koja se često koristila i koja je mogla poslužiti za tu priliku, a da ne osramoti naše domaćinstvo. Tessa je i dalje sama birala hranu za svoje mušterije, ali je Magrieta uspijevala ubaciti u kutiju, kad Tessa nije gledala, korisne i ukusne ostatke hrane.
Pretpostavljam, da sve to nekako ukazuje na sadašnju situaciju u kući. Pričekao sam neko vrijeme da se stanje ustali, a onda osjetio opravdanu potrebu da elektroničkom poštom sinovima pošaljem kratku i suzdržljivu poruku: Uzeo sam podstanara. Pričekajmo da vidimo kako će ispasti, ali za sada izgleda, svi su zadovoljni. Nema potrebe da znaju više, posebno što se tiče mojih osjećaja prema podstanaru.
Prošlog ponedjeljka poslijepodne, nakon što me je Magrieta upozorila na ženu koja se nalazi na krovu, povela me je iza kuće gdje su uza zid stajale duge klimave ljestve. Pomislio sam na Adonisa i Cupida kako čuvaju stražu, izloženi hladnoći, dok se Willem Mostert u potkrovlju provodio s Antje iz Bengala. Požurio sam prema ljestvama.
"Kuda ćete?" upita Magrieta uznemireno.
Bio sam već na pola puta prema gore.
"Vaše srce ne može podnijeti takve majmunske vratolomije, Meneer", bunila se ona dolje.
"Samo vi držite ljestve."
Prepoznao sam je, netom se moja glava pojavila iznad oluka. Visoko na krovu, na rukama i nogama, pentrala se po crijepu. Na sebi je imala traperice, trenerku i tenisice.
"Što radite za Boga miloga?" zapitao sam. Kad sam je ugledao, došlo mi je da se smijem od puke sreće, kao razmetnoj kćerki koja se vratila iz dalekog svijeta.
"Ovdje gore ugledala sam mačku i pomislila treba joj pomoć, ali pobjegla je. Onda sam odlučila provjeriti gdje prokišnjava krov." Sjela je uspravno i obrisala znoj s vrelog lica, dok je očima zažmirila prema blijedoj svjetlosti. "Ima prilično crjepova koji su napukli i mislim da ih morate zamijeniti."
"Slomit ćete vrat, mlada djevojko. Pozvat ću nekoga. Nije to vaš problem."
"Itekako je moj problem, ako ovdje stanujem."
Nakratko je zastala i nasmijala se, pokazujući čvrste bijele zube. "Nadam se da se još uvijek slažete?"
"Naravno da se slažem", rekao sam. "Čekao sam da nazovete."
"Žao mi je, imala sam posla preko glave. Ali donijela sam sada sa sobom sve što imam."
"U svakom slučaju, prvo siđite dolje. Magrieta će nam pripraviti čaj."
Imao sam potrebu proslaviti.
Iz izlupane "bube", ispred prednjeg ulaza, pomogao sam joj unijeti u kuću kutije, kofere, zavežljaje, knjige, pune ruke razne odjeće i sve sastavne dijelove računala. Bio bih primijetio njen dolazak da se nisam vratio kući sporednom ulicom koja vodi ulazu u garažu.
"Je li to sve?" upitao sam, kad sam na pod spustio posljednju kutiju.
"Ostalo je još nekoliko stvari koje ću uzeti ujutro."
"Nema nikakvog namještaja?"
"Rekla sam vam da me je Brian izbacio iz stana prije nego sam se uselila kod Margie. Zadržao je skoro sve."
"Jučer sam se cijelog dana pitao što je s vama", rekao sam.
"To je lijepo od vas." Sjela je na jedan zavežljaj da bi mogla baciti pogled na ono malo stvari koje posjeduje. "Nije bilo apsolutno nikakve potrebe Moji anđeli čuvari stalno bdiju nad mnom."
"Kad sam se probudio, nije vas više bilo."
"Trebala sam ostaviti par riječi. Oprostite. Bilo mi je tako lijepo ovdje u subotu, a spavala sam kao malo dijete." Topli zvuk njezinog glasa bio je nalik poljupcu.
"Čaj je gotov", rekla je Magneta s vrata.
"Niste se ni upoznali kako treba, zar ne?" upitao sam. "Tessa Butler. A ovo je Magneta Daniels, moja prijateljica i majka, otkad znam za sebe."
"Nadam se Magneta da vam neću biti na smetnji", rekla je Tessa. "Ako se ne budem vladala kako treba, dajte mi nogu ili me opalite remenom, ako vam to više odgovara."
Osmijeh je Magrietino okruglo lice izborao u globus sa zemljopisnim duljinama i širinama. Onda je pokušala pokazati Tessi izvjesnu strogost "Za početak je najbolje držati se reda", rekla je. "A sada popijte čaj prije nego se ohladi" Netom smo došli u radnu sobu, gdje je ostavila poslužavnik, odmah je pokrenula temu koja joj je bila najvažnija. "Meneer mi je rekao da ste vidjeli našu Antje?"
"Mnogo toga bih vas pitala o njoj."
"Je li vas uplašila?"
"Prije bih rekla da sam se iznenadila. Osjećala sam se nekako... neodređeno. Ali ne, nisam se uplašila. Bila je tako tužna i lijepa." Je li podilazila Magneti ili je iz tog kratkog susreta zaista iznjedrila takav utisak?
Magneta je nalila čaj, gledajući Tessu s odobravanjem dok je uzimala šećer.
"Tako treba", rekla je. "Ne vjerujem ljudima koji piju gorke stvari. Što se mene tiče ja stavljam u čaj tri kocke šećera. Četiri, ako je kava u pitanju." Vidio sam da se sprema sjesti na naslon od kauča. "Možda bi bilo dobro",rekao sam užurbano "da sutra sve ispričate Tessi o Antje. Prvo ja moram riješiti neke stvari s njom. Ako se slažete?"
Magrieta se razočarala, ali je ubrzo došla k sebi. Prije nego što se vratila svojoj kući, za večeru je spremila bobotie\'7b21\'7d, njen specijalitet.
Međutim, te večeri nismo jeli bobotie. Nada, da ću opet s Tessom voditi duge razgovore, bila je grubo pogažena u trenutku kad se pojavila na vratima, baš dok sam u peći podgrijavao jelo. Izjavila je da izlazi van. Već sam pripremio vatru u radnoj sobi, iznio poslužavnik sa čašama i vinom, računajući, još otkad sam je ugledao na krovu, da ćemo sve to proslaviti.
"Nešto nije u redu?" upitala je,
"Ne, ne, to je samo..." smirio sam se. "Ovo je sada vaš dom. Možete izlaziti i vraćati se po vašoj volji. Još vam moram dati ključ." Otišao sam po njega. Kad sam ga pružio, njeni prsti su dodirnuli moje i ja sam se pitao, vidi li se na mom licu reakcija. Zaboga, pomislio sam, pa ti imaš šezdeset i pet godina, a ponašaš se kao da ti je dvadesetak.
"Ostavit ću svjetlo na verandi", rekao sam joj, kad sam otvorio ulazna vrata. "Molim vas, pazite se. Život ovdje više nije siguran. Posebno za mlade žene koje su same."
"Ne brinite, bit ću s prijateljima."
"Hoćete li..." zastao sam za trenutak. "Kad se vraćate?"
Nasmijala se. "Je li kretanje noću ograničeno?"
"Zaboga ne." Osjetio sam se uhvaćen. "Laku noć. Vidimo se ujutro."
"Ciao!" Otišla je, sama, u divlju noć iz koje je dopirao udaljeni žamor opasnosti koja nikad ne prestaje.
Nije mi se večeralo samome, iako sam to radio skoro svaki dan u posljednjih jedanaest godina, otkako je Riana umrla. Od dana kad sam saznao za njenu smrt, drži me čudni osjećaj bestjelesnog stanja, kao da sam i ja umro, kao da se nalazim u predvorju pakla i živim tek tako da ubijem vrijeme. Tko je to već rekao? Ove večeri naročito je snažan bio taj osjećaj. Odložio sam bobotie u hladnjak, pojeo par kriški prženog kruha i zalio čajem. Onda sam počeo besciljno lutati labirintom stare kuće, a da nisam ni upalio svjetla Poznavao sam svoju kuću napamet
Zaustavio sam se pred vratima njene sobe. Stavio sam ruku na kvaku, onda je digao zbog nekog osjećaja grižnje savjesti, odmakao se od rata, da bi se opet vratio. Ovog puta sam otvorio vrata i upalio svjetlo. Ništa nije raspakirala. Sve su kutije i zavežljaji bili bez reda razbacani po podu, kako smo ih i ostavili. Još nikakvog znaka da je to njena soba. lišeni njene nazočnosti, kao i sobe u kojoj su ostavljeni, strani objekti u neredu nisu odavali neko skriveno značenje. Čak ni prilično izubijana gitara s otkinutom žicom. Na krevetu, pored nje, ležao je primjerak ilustriranog časopisa. Žena. Atraktivno opremljen i tehnički rafiniran, kao da nije imao nikakve veze s ostalim stvarima. Pomalo razočaran, ali što sam zaboga i očekivao, opet sam ugasio svjetlo. Nisam se mogao osjećati krivim zbog upada u njene prostorije, jer to još nije bio njen posjed. Bio sam van prostora kao i kutije na podu.
Ljut na sebe zbog nedostatka samokontrole, vratio sam se u radnu sobu, pokušao raditi, ali se nisam mogao koncentrirati. Proučavao sam predmete koji su se godinama gomilali na radnom stolu medu knjigama i dokumentima: tintarnica od bronce koju sam našao na nekom buvljaku u Portugalu, pernica od maslinovog drveta iz Toskane, slika u okviru Louisa i Johanna, male gipsane biste Mozarta i Haydna, niz kutija izrezbarenih u drvetu i keramičkih posudica za spojnice, gumene vezice i čavlić, pritiskivači za papir iz raznih krajeva, malena reprodukcija pločice za pisanje ranog Sumerskog doba iz Louvrea, očev oveći džepni nožić (jedina uspomena na njega), sav načičkan oštricama za vađenje čepova na odvijanje, sa šiljkom koji se koristio za vađenje kamenčića iz kopita konja. Međutim, niti jedan predmet nije privukao moju pažnja Uhvatio sam sebe kako osluškujem svaki zvuk koji dolazi izvana i kako se prenem na šum svakog auta koji prođe pokraj kuće. Dva, tri, a možda i više puta sam otišao do ulaznih vrata, otvorio ih, izašao na verandu. U jednom momentu došao sam i do ograde. A onda, ljut na sebe, vratio sam se u kuću i odlučno zatvorio vrata. Opet u kuhinji po još jednu šalicu čaja. I s ovim bi trebalo prestati Nakon toga sam se dugo zadržao u kadi, obukao pidžamu i stari, izlizani, ali još uvijek dragi ogrtač tamnocrvene boje, kojeg nosim skoro četrdeset godina. Kad je još bio nov, bebe su po njemu povraćale noću kad u imale grčeve, ili u vrijeme izbijanja zuba ili bolova u ušima; kako sam ga i dalje nosio, tako su se s vremenom po njemu pojavljivali tragovi raznolikog sadržaja: hrane i pića, suza Riane, a povremeno i mojih, lijekova, zubne paste, duhana iz vremena kad sam pušio lulu, tinte, šminke za usne, sperme. Bolje obilježava sadržaj mog života nego pisana biografija. Mogu se ogrnuti njime kao plaštem, mogu se u njega zavući kao pustinjak u pećinu. Te noći udobno sam se smjestio u njega, otišao u krevet čitati, ali mi je uskoro dosadilo. Još jednu šalicu čaja? Ne, ovog puta samo čašu vode. I nazad u radnu sobu da poslušam koju ploču. Opčini me Haydnovo "Stvaranje svijeta" svaki put kad slušam. Kozmička eksplozija orkestra i kor kad zapjeva "I bi svjetlo".
I ovog puta to se ponovilo. Pojačao sam zvuk, vrt je velik, a susjedi daleko da bi im to smetalo, dok se približavao treći stavak obuzeo me je stari osjećaj očekivanja. Uzvišeni dijalog Adama i Eve.
Pojavila se u sobi prije nego što sam shvatio da se vratila kući, toliko sam bio preplavljen glazbom.
"Opa", uzviknula je, otkopčavajući dugi crni kaput. "Zaista sjajan zvuk."
Brzo sam ustao da ga smanjim. "Zao mi je, nisam čuo da ste se vratili. Koliko je sati?"
"Jeste li vi to mene čekali?" upitala je optužujućim tonom.
"Ni govora." Hinio sam ogorčenost. "Radio sam i slušao Haydna." Onda sam slegnuo ramenom. "Uostalom, nisam vas mogao pustiti da prve noći tražite vašu sobu, zar ne?"
"Zaista ljubazno od vas", rekla je, kao i prije. "Ali stvarno, to nije potrebno. Molim vas, obećajte da nećete to činiti?"
"Kako ste proveli večer?" upitao sam.
"Bilo je u redu."
"Nikakvih... problema?"
"Hm! Ne." Uspjela se izvući iz kaputa. Sve na njoj je u crnoj boji: džemper, hlače, čizme, osim dugog tamnocrvenog šala kojeg je spretno odmotala i bacila na stolac Onda je energično zatresla glavom, podignula ruke da bi prošla prstima kroz kosu, naglo stala i nasmijala se kao da je iznenađena. "Stalno zaboravljam da sam si dala skratiti kosu", rekla je.
"Ta promjena je odnedavno?"
"Od subote, prije nego što sam došla ovamo." Otišla je do hladnog ognjišta.
"Srušila sam sve mostove, sjećate se." Okrenula se, zauzela pomalo teatralnu pozu, s prkosom u očima. "Brian je bio izvan sebe. Obožavao je moju kosu."
"U ratnim vremenima, ženama koje spavaju s neprijateljem, sjekli su kosu", primijetio sam nagonski. "Možda ste ga podsjetili na ta."
"Sviđa li se vama kratka kosa?"
"Nisam baš razmišljao o tome. Vama dobro stoji. Posebno otkad ste je malo podrezali." Nakratko sam se zapitao da li obuzdati nagon, ali sam popustio. "U biti, vi ste lijepa žena", rekao sam i u isto vrijeme zažalio
Međutim, ona se nasmijala. Nije to bila jaka i vesela eksplozija prve večeri, ali isti raskošni ton potmule boje.
Ovo me je više od svega navelo da žurno pokraj nje priđem ognjištu. Šibice su tu bile otkad sam pripremio drva za vatru nekoliko sati ranije. Ne čekajući duže, upalio sam vatru.
Izgledala je iznenađena. "Zar nije previše kasno?"
"Nikad nije kasno za dobru vatru." Ostao sam nagnut nad ognjištem sve dok se treperavi plamičci nisu pretvorili u palucave jezike. "Može li čaša vina?"
Dobrovoljno ode do kauča, ispruži se i nakratko zatvori oči. "Ovako je dobro", rekla je. Kao po pozivu, uđe Amadeus gibajući se mirno i dostojanstveno, a onda bez oklijevanja skoči Tessi u krilo, a ona, kao i prije, u znak prihvaćanja zaroni lice u crvenkasto krzno na trbuhu. Dok nalijevam vino, Tessa se ispravi, skine čizme i podvuče noge ispod sebe. Prihvati ponuđenu čašu, polako povuče dugi gudjaj i dok je trag vina bio još na usnama, bari pogled prema meni. Bez opomene, u tom trenutku osjetim žudnju kako se pokreće, brzo popijem gutljaj vina i sjednem u naslonjač.
Izgledalo je kao da smo se vratili kazališnom komadu, onom istom u kojem smo glumili dvije noći ranije, jedino ga sada bolje poznajemo, riječi lakše dolaze, spremni smo na veće međusobno povjerenje i pomnije istraživanje riječi koje su nam date na upotrebu, na davanje imena novim stvarima, na promjenu imena drugih, unošenje života u ono što je do sada bilo samo mogućnost skrivena u sjenci, još nedirnuta od vatre.
"Sviđa mi se ovdje", rekla je ponovno. "Znate, razmišljala sam jučer, a i jutros, da je to više obična želja, a ne sjećanje. Pitala sam se, zar je zaista moglo biti tako lijepo kao što je ostalo u sjećanju, i sad znam da to nije bio san." Podignula je čašu naoko ozbiljna. "Rubene, hvala vam."
Opet razgovaramo. Bez plana ili namjere, dozvoljavamo da nas riječ vode kamo žele; barem u meni, neka me radoznalost tjera da vidim gdje će nas to odvesti i koliko daleko. Razgovor, koji Laurence Sterne naziva razgovor na duge staze bez određenog cilja.
Priča o tome kako je provela večer s osobljem iz redakcije lista. "Milim da imamo velike izglede za uspjeh", rekla je. Sve su to žene u dvadesetim i tridesetim godinama. Prepune su energije, upravo ono što mi odgovara." Mali oblak nezadovoljstva preleti joj licem dok je gucnula malo vina. "Ali se već pitam, treba li se tu dulje zadržati."
"Zašto? Jesu li za vaš ukus previše ambiciozne?"
"Ne varajte se, dragi moj, i ja mogu biti bezobzirna kad je u pitanju uspjeh." Neusiljen način kojim je to izgovorila, nije ostavljao nikakvog mjesta dvosmislenosti. Ali ja nisam mogao, a da se ne upitam, kako bi to zvučalo da je tako stvarno mislila. "Ne", nastavila je, "mogu se nositi s konkurencijom koja nikoga ne štedi, kao i s uzvišenim idejama i tome slično. Međutim, imam nekakav osjećaj da one tome pristupaju bez poštenja. U biti, ono što žele je novac, uspjeh, glamuroznost i slične stvari. I ja se s time slažem, ali onda se nemojmo pretvarati kako se borimo za neke uzvišene ideale. Moje iskustvo, koje nije baš veliko, mi kaže da ništa ne može biti toliko nemoralno kao uzvišeni ideali". Njena čaša je već bila prazna, "jeza me hvata od pomisli da je takva bila moja majka. Pravila se sveticom, a želi samo veliku lovu. Možda ju ne treba kriviti, kad je moj otac zbrisao, ostala je s dvoje male djece na brizi."
Trenutačno sam tapkao u mraku. "Mislio sam da ste rekli da je vaš otac poginuo?"
"Jesam li već rekla?" Nimalo se nije zbunila. "Rekla sam to s metaforom."
"Dopustite da shvatim", rekao sam. "On vas je u biti ostavio?"
"Tako je. Otišao je s jednom kujom kojoj je predavao na sveučilištu.
Matematika."
"Svi su govorili da je vrlo nadaren. Međutim, ova se studentica napalila na njega i oboje su nestali. Bio je to pravi skandal, jer je imala samo osamnaest, devetnaest godina. Njeni roditelji su ga tužili sudu, pa je nestao iz zemlje. Više o njemu nismo čuli."
Nakratko je nastala tišina. Prije nego što se ne odulji i postane nam neugodno, zapitao sam: "Znači odrasli ste bez njega?"
"Možda je tako i bolje, jedno je sigurno, nikad mi ruje nedostajao. Ako mi je netko nedostajao, to je majka. Imala sam gomilu očeva."
"Kako to?" upitao sam, pomalo zbunjen.
"Vidite, kad nas je taj gad iznenada ostavio, nismo imali skoro ništa. Mama se morala snalaziti da bi se održali na životu. Nije imala nikakvo zanimanje, udala se prerano, napustila je sveučilište prije nego što ga je završila. Praktički smo živjeli od milosrđa."
"Tada je dobila posao u hotelu?"
"Ne, dobila je ustvari posao u jednoj agenciji za nekretnine. Ubrzo je naučila sve što treba; bila je vrlo bistra. Među nama, znala je kako koristiti svoj šarm, a uz to je bila prava ljepotica. Ukratko, nekoliko je puta imala sreće i zatim je otvorila vlastitu agenciju. Vjerujte mi, njezino ime nešto znači u istočnom dijelu Capea. Problem je u tome što se radi o ženi s opsesijom Opsjednuta je strahom da će opet sve izgubiti. Nikad nije popustila, nikad nije ni imala vremena za mene i mog brata Stephena. Ustvari, mi smo je kočili i ona nam to nikad nije dozvoljavala da zaboravimo. Bili smo dio tereta kojega je moj otac njoj ostavio. Kad sam bila mlada djevojka, siv sam činila samo da me primijeti. Međutim, bila je to tvrdokorna poslovna žena, koju se ne smije smetati." Gorko se nasmiješila. "Moram vam reći da sam nakon toga napravila nekoliko loših stvari. Ponekad pomislim kako je pravo čudo što nisam završila u zatvoru."
"Je li to bilo nakon popravnog doma?"
Oči su joj se skupile. Iznenada je prasnula u smijeh. "Zar sam vam to rekla? Oprostite mi. Samo sam vas stavljala na kušnju. Bili ste tako slatki, bez riječi prijekora."
"Nikad vas tamo nisu poslali?"
"Naravno da nisu. Ali, kad smo bili zločesti, uvijek nam je prijetila da će nas tamo poslati."
"Gdje tu dolaze očevi?" upitao sam. "Ili ste me i tu iskušavali?"
"Nisam, i to je prava istina. Vjerojatno je to bio dio mamine strategije u borbi za opstanak. Dvaput se udavala, ali mi se čini da je to bio jedini način da od njih dobije što želi. Ostali koji su se pojavljivali u međuvremenu ili očevi van sezone, bili su interesantniji. Vjerojatno smo Stephen i ja bili najrazmaženija djeca u Port Elisabethu. Neki su igrali na mušku kartu i vodili Stephena na svaku utakmicu ili trening loptom u gradu." Zastala je. Glas joj je poprimio silaznu nota "Većina njih je mislila da sam ja lakši plijen."
"Nisu vas..." bilo mi je teško izgovoriti "napastovali?"
Uzela je gutljaj iz čaše, promijenila položaj. "Nemojmo ulaziti u morbidne detalje Vjerujte mi, većinu sam mogla vrtjeti oko prsta, a to sam i činila. Jedino jedanput, možda dvaput..."Umukla je.
"A vaša majka nije ništa učinila?" Upitao sam malo kasnije.
"Moja majka nije znala."
"Niste joj rekli?"
"Što? Našu malu tajnu? Nije htjela znati. I ako me već pitate, da je i saznala, za sve bi mene okrivila."
"Ali, kako je to djelovalo na vas?"
"Oh, preživjela sam. Pretpostavljam da je potrebno iz svega izvući maksimum još dok stvari idu u dobrom smjeru. Ne vjerujem kako sare zbog svega toga lošija osoba. Uz malo nestašnog koketiranja. Je li i vi tako mislite?"
"Nisam još upoznao sve vaše ožiljke."
"Ne postoje s vanjske strane. Osim prstena na pupku." Veselo i posprdno su joj zasjale oči. "Planirala sam zapravo nešto više smiono, ali me uhvatio strah."
"Hvala ti Svemogući", bio je moj komentar. Međutim, na mene je neugodno djelovala slika koju mi je dočarala. Je li me to namjerno pokušava uzbuditi? Kako saznati ima li imalo istine u onome što govori? Ako je već jednom lagala, zašto to ne bi opet učinila? Pažljivo sam je promatrao, ali njezino lice nije ništa pokazivalo. Izgledala je sasvim bezbrižno.
Rekao sam bez mnogo razmišljanja, "Da niste skratili kosu, izgledali bi kao prava Madona Fra Filippo Lippija." Nasmijala se. "Ne vjerujem da sam tip žene, blažena među ženama.".
"Ali Lippi je bio drukčiji. Zar ne znate? Noću bi se iskrao iz samostana, zabavljao sa svojim veselim ljubavnicama, koje bi potom prekrile svoju golotinju plavom haljinom i pozirale kao Madona."
"Zvuči kao neka šala", rekla je.

"Što radite s uspomenama?" upitao sam, misleći na svoje vlastite.
"Nemam mnogo vremena za ono što je prošlo i čega više nema. To nije u redu, zar ne? Više mi odgovara ono što se događa sada i na ovom mjestu." Grč na usnama. "Možda ću nakon tridesete početi razmišljati o prošlosti."
"Kako zamišljate budućnost?"
Zauzela je svoj najdraži položaj: koljena je priljubila k sebi, bradu naslonila na koljena, ruke obavila oko nogu, s praznom čašom koja visi u ruci. "Ma što bilo, neće biti dragog mužića, troje djece, hipoteke na kuću i lekcije gađanja iz puške svake subote." Okretala je čašu gipkim prstima. "Ukoliko dođem do vrha, nije važno kako ću završiti."
"Na vrhu se svašta događa."
"Prije svega želim biti odvratno bogata", rekla je. "Uspjeti sama, bez ičije pomoći. Želim pokazati majci kako to mogu postići. Onda ću putovati; danas u New York, sutra u Tokyo, prekosutra u Milano."
"U ona mjesta kamo vas je vodio vaš odvjetnik?"
"Uvijek je obećavao, a zapravo nikad ostvario."
Nisam znao kako reagirati; nije smjela dobiti dojam kao da se nalazi na sudu pod istragom. Zato sam i rekao, "Čini mi se kao da želite pobjeći."
Na trenutak je izgledalo kao da će oštro odgovoriti. Međutim, rekla je: "Možda bježim prema nečemu. Što vi mislite?"
"Ne poznajem vas dovoljna"
"Shvaćate li da tek rugi put razgovaramo, a već imam čudan osjećaj da me bolje poznajete od većine ljudi. Barem se ne osjećam ugrožena od vas."
"Hoćete reći da sam star i bezopasan?" Možda je u glasu bilo više prijekora nego što sam namjeravao pokazati.
Ono što je moglo izazvati neugodnu situaciju, ublažila je eksplozija njezinog smijeha. "Zato što sam mlada i opasna? Valjda me se ne plašite?"
"Možda bih trebao, ali se ne plašim."
"Čega se vi plašite?" spretno je promijenila tok razgovora.
"Nisam siguran. Prošlosti? Budućnosti?" Pokušavam to ne uzeti ozbiljno. "Ponekad mi se čini da je prošlost moja jedina budućnost."
"Ma 'ajte molim vas", nasmijala se. "Ostavimo se patetike." Spusti noge s kauča. "Znate što? Umirem od gladi. Večeras smo samo pili, pušili i raspravljali, nisam imala vremena jesti."
"Magneta je ostavila malo bobotie."
"Super."
Slijedila me je do kuhinje da zagrijemo hranu, barem ću sutra ujutro moći pogledati Magneti u oči, i odnesemo u radnu sobu radi ponoćne gozbe Cijelo vrijeme nismo prestali govoriti. Pričam o nekim zgodama iz mog života u ovoj kući i prije, o sveučilištu i kako sam upoznao Rianu, o religioznom zgražanju njenih roditelja na vijest da je u drugom stanju, kako su nam kasnije oprostili, jer se nisu mogli suočiti s činjenicom da će biti odvojeni od unuka i kako su postupno preuzeli kontrolu nad našim životom. Zatim sam se vraćao još dalje, prema mom djetinjstvu na farmi, mojoj braći i ocu, namjerno zadržavajući bezbrižan ton, izbjegavajući mrak i sumnju, jer u bezbrižnoj atmosferi lako je postići osmozu uspomena.
"Kakav je bio vaš otac?" upitala je.
"Mislio sam da vas očevi ne zanimaju?"
"Moj otac, ne. Prerano je nestao. Ali kakav je bio vaš?"
"Bio je težak čovjek. Tužan. Čini mi se da ga nikad nisam upoznao"
Duhovi iz prošlosti kradom se vraćaju da me progone. Toliko sam ih dugo pokušavao ostaviti na miru, ali uvijek nađu načina da se vrate. Jadni tata. Nikad nije namjeravao biti farmer, ali nije imao izbora. Bio je sin jedinac Njegov otac, poznat ne bez razloga kao Golijat Olivier, krajnje siromašan, odlagao je svoju ženidbu, pokušavajući steći dovoljno sredstava za život A onda, u sedamdeset i trećoj godini, kad je izgubio svaku nadu, odlučio je više ne čekati i oženio je četrdesetgodišnju udovicu sa susjedne farme. I tako su njih dvoje uspjeli nekako izgurati na svijet mog oca Stoffela. Bio je povučeno dijete, kojeg ni legendarna strogost starog Golijata nije mogla izvući iz svoje čahure. Kao Božji prijekor, to je pritiskalo široka pleća starog čovjeka, čijeg su se stasa, snage i vulkanskog temperamenta nadaleko bojali.
Stoffel je dane provodio na veldu, čuvao ovce i promatrao rijetke vlakove kako na obzorju za SOBOM povlače tanku perjanicu dima, ostavljajući ga u mislima koje bi odlutale kao i njegovo stado, i tako dovele do batina koje su ga čekale navečer. Stari Golijat bi ga uglavnom izbatinao prije nego što bi izbrojao koze. Stoffelov san je bio otići tamo odakle dolaze vlakovi i postati učiteljem, jedina profesija na dohvatu koja je donekle nudila zračak uspjeha, ulaska u više krugove. Ali, bio je potreban na farmi, koju je trebao preuzeti kao jedini sin, i tako su ga izvukli iz škole, nakon samo pet godina školovanja, da bi gradio svoj put ka nesretnoj budućnosti koju mu je otac namijenio. Stoffel je proveo mladost čekajući da umre starac tako da bi pobjegao, ali Golijat je doživio sto i dvije godine. Tada je već bilo prekasno da njegov sin ostvari svoj san. Povrh toga, dvije godine prije smrti, stari patrijarh je naredio Stoffelu da se oženi i stvori nasljednika; čak je izabrao nevjestu Helenu Hattingh, lijepu djevojku od devetnaest godina iz susjednog okruga, koja je postala teret roditeljima, jer ju nitko nije želio dodirnuti nakon što ju je pokvario neki ženskar iz grada. Došla je uz obećanje dobrog miraza, što je donekle značilo olakšicu za dugove koji su stalno rasli.
Legenda kaže da je nakon vjenčanja stari čovjek naredio mladencima da odu u krevet i da se odmah prionu posla pravljenja djece. Prema terminologiji starog tiranina izgleda da se primilo, i nakon devet mjeseci, rodio se prvi sin, moj najstariji brat. S uvjerenjem da žene služe samo jednoj svrsi, Golijat nije dozvolio nimalo predaha. Deset mjeseci nakon rođenja prvog djeteta, izašao je na ovaj nesretni svijet i drugi sin. Ali Bog je imao milosti. Prije kraja majčine druge trudnoće, prigodom odlaska u lov, starca je zbacio njegov konj i on je ispustio dušu.
Skoro u tridesetoj i s obitelji na grbači, bez ikakve struke, Stoffel je bio prestar za novi početak. Do same smrti je bio nezadovoljan svojim životom. Zdravlje njegove žene, narušeno s dvije rane trudnoće, oslabilo je do te granice da je uglavnom bila prikovana za krevet. Usprkos tome, jedne noći, vjerojatno ispunjene očajem, a svakako i inspiracijom, do koje je došao više konjakom, koji je postao njegov glavni oslonac, nego željom, moj otac je začeo trećeg sina, šest godina poslije drugog. To sam bio ja. Helena je izdahnula na porođaju. Njen odlazak ostavio je mog tatu samog s nesmanjenim bijesom protiv ovog svijeta. Veći dio tog bijesa, kako ga okriviti, iskaljivao je na nama trojici koji smo u njegovim očima stalno predstavljali svu nepravdu i krivu sliku o životu.
"Koliko je gorčine bilo u tom čovjeku", rekla je Tessa. "I kakav vam je život morao biti."
"Da, bio je pun gorčine", složio sam se. "Pa ipak..." Odnosi su nam uvijek bili nekako neodređeni. Nije skrivao činjenicu o mojoj odgovornosti za smrt moje majke; iako sumnjam da ju je ikad volio. Bili su jedan drugome nametnuti; uvijek ga je podsjećala da je podložan svom ocu, na njegovu nesposobnost, na sramotu. Tek nakon njene smrti, počeo ju je kovati u zvijezde, vjerojatno da bi nadoknadio svoje dvojbene osjećaje prema njoj. Rijetkom prigodom bi u meni prepoznao dijete koje je on nekad bio: marljivog dječaka, sanjalicu s težnjom da istraži tajanstveni svijet knjiga izvan granica realnosti Starog zavjeta, kamenjara, koza i trnovitog žbunja. Tada bi između nas došlo do neke čudne, snažne bliskosti. Nikad nije znao iskazati što osjeća i da u riječi pretvori svoj unutrašnji nemir ili nadu; ipak poticaj je postojao i ja bih se odazvao na moj način, bez mnogo riječi.
Međutim, imao sam ja i zamjenskog oca, starog naboranog Outa Hansa, potomka naroda Griqua, koji mi je ispričao mnoge priče. Vjerujem da je većinu tih priča čuo od svojih predaka, ili radnika naroda Tswana, koji su radili na našoj farmi. Druge priče je pročitao s crteža na kamenom pročelju iza kuće Siguran sam da je neke mogao i izmisliti, jer nije imao dokaza. Dijelio ih je sa mnom kadgod bi našli razlog biti zajedno. Ja bih mu pričao što sam čitao u mojim knjigama; o putovanjima Don Quijotea, avanturama Gulivera, Sindbadovim putovanjima morem, o tri mušketira. U zamjenu nudio mi je priče o ljudima pretvorenim u kamenje, drveće ili životinje (elanda, oryxa, leoparda, slona), o duhovima mladih žena, koje su se utopile i vraćale u obliku ptica, o rupama u zemlji bez dna, iz kojih bi se noću izmigoljila stvorenja podzemnog svijeta. Najviše je bilo priča o duhovima: duhovima j mrtvih Bušmana, koji bi napuštali neoznačene grobove i uznemirivali sve one koji bi nehotice gazili po njihovom grobu; o duhovima ubijenih koji su se vraćali suditi i slati krivce u smrt; o duhovima starih ratnika, crnih i bijelih, koji su se dizali iz zaboravljenih bojišnica prošlosti i progonili žive ljude, koji su pokušavali na veldu prožetom krvlju saditi kukuruz, tikve ili drugo; o duhovima ljudi koje su objesili zbog zločina koje nisu počinili.
"Priče Outa Hansa temeljile su se na Starom zavjetu", objasnio sam. "Tata se uvijek držao Biblije na starom holandskom jeziku, koja je — on je u to čvrsto vjerovao — bila napisana na Božjem materinskom jeziku. Siguran sam da ju nije puno razumio, kao ni nas trojica, ali to se i očekivalo. Religija ne postoji da bi se razumjela."
Da bi dobio poticaj, tata je osjećao potrebu za takvim obredom, za formulama koje se nikad ne mijenjaju. U svemu tome vidio sam očajničke pokušaje izgubljenog i usamljenog čovjeka, ostarjelog prije vremena, zbunjenog na ovome svijetu, kojemu prijeti i Bog i vrag, u strahu od smrti, jedino sigurnog u neuspjeh.
Moja braća su sve više vodila brigu o farmi, uz pomoć bijednih i siromašnih crnih nadničara, dok je tata samo lutao veldom ili bi se povukao u hambar gdje se bavio stolarijom. jedino je u tome bio dobar i tijekom godina napravio je nekoliko izvanrednih predmeta, ali mu nikad nije padalo na pamet nešto prodati. Komadi namještaja množili su se u hambaru pod ceradom, sve dok jednog dana nisu braća počela uspješno poslovati, kradomice izvlačeći stolce, izrezbarene stolove i ormare složenog sklopa i noseći ih u grad. Stariji, David, zaposlio se kao dražbovatelj, dok je Jacob prešao u Johannesburg, gdje je postao predstavnik, ali čega, to nikad nismo saznali.
Što se mene tiče, moja budućnost je odlučena onog dana kad me je tata zaboravio u gradskoj knjižnici. On me je podržavao, iako to nikad nije otvoreno davao na znanje. Kad je došlo vrijeme polaska na sveučilište, odveo me je u banku i natjerao potpisati neke dokumente koji su bili unaprijed pripremljeni. Tek tada sam otkrio da je godinama štedio novac da bi to omogućio. Bio je to vrlo zamršen postupak, jer su svi dokumenti bili na moje ime, a ja sam bio još maloljetnik i trebalo je nad garanta, jednog nama sklonog učitelja. Nekoliko mjeseci kasnije farma je prodana zbog otplate nagomilanih dugova, ali je moj novac bio na sigurnom mjestu i to je vjerojatno bio jedini nečastan čin koji je moj otac uradio u životu.
Tata se preselio u bungalov na imanju Jacoba u Booysensu kod Johannesburga, gdje je pokušao zaraditi za život kao stolar, sve dok jednog jutra, narušen razočaranjem i depresijom, nije otišao autobusom do Park Stationa i tamo se bacio pod vlak. Bilo mu je pedeset i devet godina, ali posljednji put kad sam ga vidio, a to je bilo osamnaest mjeseci ranije, izgledao je kao starac od osamdeset godina kojega život nije štedio.
"Sebi neću nikad oprostiti što ga nisam češće posjećivao" povjerio sam se Tessi. "Uvijek sam imao taj osjećaj kako se obojica trudimo uspostaviti kontakt, ali nikad s uspjehom. S moje strane bilo je izlika svake vrste, uglavnom financijske i obiteljske prirode, uz objašnjenje da smo tek započeli život u braku ili nešto slično. Nijedna nije bila dovoljno dobra. Da sam bar znao."
"Barem ste pokušali."
"Nedovoljno", rekao sam. "Nikad dovoljna Inače otac ne bi odabrao takvu smrt."
"Ne smijete odgovornost bacati na sebe."
"Gdje prestaje odgovornost, krivnja ili sukrivnja?"
"To pitanje krivnje", rekla je, klimajući svojom glavicom. "Slažete li se da smo svi sjebani u ovoj zemlji?" Ustala je s praznim tanjurom u ruci, odložila na poslužavnik i prišla uzeti moj tanjur. Na trenutak se činilo kao da oklijeva, a onda se sagnula i nakratko stavila ruku na moje rame. Prožeo me je neobičan osjećaj zajedništva, osjećaj kako postajemo sve bliže jedno drugome, bez obzira na smjer kretanja našeg razgovora.
Pogledao sam na sat, razapet između ovog trenutka sa svim što je objedinio u sebi i sutrašnjice, koja se još nije mogla predvidjeti. Prava i razumna stvar bi bila reći laku noć i otići na spavanje. Ipak sam izbjegao krajnost takvog izbora. A imao sam osjećaj ili sam bar to želio i nadao se da je i ona tako osjećala.
Otišla je sa mnom u kuhinju; zajedno smo oprali sude, to će ujutro Magneta sigurno znati cijeniti, i cijelo vrijeme nismo prestali govoriti. Nije bilo važno samo ono o čemu smo razgovarali, već sve veća težina onog što nismo izrekli. Mislim na to kako smo se gledali, naročito po povratku u radnu sobu gdje su mačke raskošno prele, vatra se ponovno razbuktala u plamenove, a vino u čašama svjetlucalo tamnocrvenim sjajem. Budno smo motrili na znakove tog nijemog područja čiju smo kartu oblikovali našim riječima, s rijekama neizraženih osjećaja, visovima želje, još uvijek bez imena zbog mog suzdržavanja, sustezanja (usuđujem li se reći da se to i na nju odnosi?). Ali sve je bilo moguće, približavalo se površini, jedva prisutno, već prepoznatljivo, ali još neizgovoreno.
Onda smo razgovarali kako je provela dan na poslu, a ja u kući i knjižnici, a zatim o kući, ulici, predgrađu, opasnostima u gradu; o njezinoj majci i mojim sinovima; o predstavama i koncertima; o znakovima zodijaka pod kojim smo rođeni (ja pod znakom lava, ona djevice); o smrti Johnny MacFarlanea, o izvršenoj pravdi i nanesenoj nepravdi; o Magrieti.
"Koliko je dugo s vama?" upitala je.
"Čitav život."
"Mislite da će me prihvatiti?"
"Magrieta voli dominirati i nikad se ne zna kako će reagirati. Ali, uvjeren sam da ćete joj se svidjeti." Dok mi se vraćalo sjećanje, počeo sam pričati o njoj, o dugom putu kojeg smo Magrieta i ja zajedno prevalili, od onog dana kad je postala dio pogodbe kod prodaje kuće. U to vrijeme bila je u braku osam godina i imala je već troje djece; muž je bio ribar u Hout Bayu. Uslijedile su za nju teške godine. Prvo je Andries poginuo u jednoj glupoj nesreći na moru; onda su njegovi roditelji tražili pravo na djecu i odveli ih sa sobom u Lambert Bay.
Magrieta se ponovno udala, ovog puta za tesara Barneyja; onda se dogodila epizoda čišćenja Šestog distrikta, odakle su bili preseljeni na Cape Flats\'7b22\'7d,među gole dine na udaru vjetra. Uradili smo sve što je bilo moguće;
Riana se primila neugodne dužnosti obilaženja ureda državne administracije od podtajnika preko tajnika do pomoćnika ministra, dok sam ja pisao pisma, sastavljao peticije i zastupao Magrietu; međutim, rezultat je bio još veća nepopustljivost vlasti. Magrieta je sa svojom obitelji morala odseliti.
"Nikad neću zaboraviti taj dan kad su stigli buldožeri", rekao sam Tessi. "Nalazili smo se sa Magrietom i Barneyjom u maloj dnevnoj sobi, kad je stigla policija da nas istjera sa suzavcem i psima... Izdržali smo koliko je to bilo moguće, ali bez neke koristi. Na kraju smo morali bježati da bi sačuvali živu glavu, a buldožeri su sravnili kuću sa svim što se u njoj nalazilo."
("Proklete bijele crnčuge!" doviknuo je Riani i meni jedan bubuljičavi mladić u uniformi.)
Vjerojatno zbog svih tih zbivanja, Magrieta je izgubila dijete koje je nosila. Barney je izgubio posao. Imao je dobar posao kod jednog većeg građevinskog poduzetnika, ali kad je čuo o njegovom otporu pri deložaciji, James Hepworth, rječiti engleski liberal, mudro je odlučio da si ne može priuštiti zapošljavanje jednog agitatora. U traganju za raznim poslovima, obratili smo se prijateljima i kolegama za pomoć: Barney nije bio samo majstor svog zanata, bio je uz to i pravi umjetnik kojemu je drvo moglo propjevati u raci. Duboko u sebi, priznao sam, da tražeći posao za njega, pokušavam okajati krivnju prema svom ocu.
Na kraju krajeva razni poslići nisu bili dovoljni da održe Barneyjev moral. Udvostručili smo naše napore. Tjedan dana nakon što smo mu konačno našli stalni posao u velikoj firmi u Belvilleu, pao je sa skele visine dva kata i slomio vrat. Ni Riana ni ja, već Antje iz Bengala bila je ta koja je izvukla Magrietu iz njene doline smrti.
Ovog puta izbjegavala je muškarce nekoliko godina, sve dok joj na kraju Antje nije dala odobrenje za Reggija. Bio je nosač, imao je svoj bakkie i stalni prihod od dostave robe po djelom poluotoku. Njihov sin Mannie rođen je godine 1972; a Mabel dvije godine kasnije. Upravo kad je sve krenulo na bolje, godine 1978. gripa je odnijela Reggija.
Tri mjeseca kasnije, Magrieta je donijela na svijet mrtvorođenče. Koliko je taj udarac bio težak za nju, skoro isto toliko je bio i za Rianu. Nagovorila je Magrietu da se preseli kod nas. Tako su i njena djeca odrasla u ovoj kući. Naši dječaci su u to vrijeme bili već u pubertetu, Johann je imao petnaest, a Louis trinaest godina. Bila nas je puna kuca. Srećom, Antje je bila tu da ih drži na oku.
Međutim, Magrieta je imala sklonost ka samostalnosti. Kad su naši sinovi bili na sveučilištu, našla je dvije sobe kod sestrične u Manenbergu.
To je bio ozbiljan promašaj. Bez majčinog nadzora, Mannie se spetljao s jednom bandom. Nije ga vidjela posljednjih sedam godina. Mabel je išla drugim putem. Riana i ja, a kasnije samo ja, pomogli smo joj završiti školu i upisati UWC (Sveučilište Zapadnog Capea). Ali od prvih dana u gimnaziji nastale su trzavice između nje i Magriete, počela se sramiti svoje neškolovane i nazadne majke koja se prodala bijelcima.
Svega toga nije se lako sjetiti. Sestrični i njezinom mužu bilo je dosta Magrietine djece, posebno gangstera Mannija. Poslije jednog naročito žestokog sukoba, Mannie je noću doveo svoju bandu i demolirao cijeli stan. Magneta se vratila natrag u Papenboom Road, ali je od tog trenutka poduzela sve da nađe vlastiti dom. Njen zaključak je bio da će se nova vlada brinuti o takvim stvarima, zar to nisu obećavali za vrijeme Mandelinih izbora? Morao sam joj reći što mislim o tome. Bezizlazna situacija. Ako je bila previše crna za bivšu vladu, koja ju je istjerala iz Šestog distrikta, sada je izgledalo kako nije dovoljno crna za nove moćnike.
U to vrijeme — baš kad sam i ja preživljavao krizu u knjižnici — došlo je do raskida s Mabel. Jednog vikenda dogodio se strašan sukob: pojavila se uz dečka s naušnicom u uhu, koji mi je bacio u lice nekoliko citata Marxa i Engelsa. Ubrzo se to pretvorilo u prijetnje o davanju lekcije jebenim Burima. Ja sam pokušavao ostati miran, ali ih je Magrieta istjerala iz kuće i zabranila da se ikad više pojave. Dobacila je Mabel: "Više nisi moje dijete, više te ne poznajem, jebi se."
"Naša djeca ostaju naša djeca, Magneta", poslije sam je pokušao dovesti razuma "Treba imati strpljenja. Dobro ste ju odgojili. Vratit će vam se ona."
"Ne treba mi na grbači takvo dijete", zatvorila mi je usta. "I ne želim da se Meneer miješa u te stvari."
Lakše je reći nego učiniti. Ta epizoda naročito je pogodila mene, koji sam bio pun uspomena na Mabel kad je bila djevojčica. Bistra djevojčica pletenicama slijedila me svugdje za vrijeme vikenda ili bi se sklupčala u mom krilu slušajući moje priče. Kad sam radio za pisaćim stolom, sjela bi prekriženih nogu u moj naslonjač i crtala ili čitala knjige koje sam joj donio iz knjižnice, sve dok ju Riana ne bi istjerala van, preosjetljiva na moju naklonost prema djevojčici. (Stalna predbacivanja: "Više vremena provedeš s Magrietinim djetetom nego s vlastitom djecom." Da, ali oni su bili dječaci.) Kako nas je tih nekoliko koliko kratkih godina moglo udaljiti jedno od drugoga?
Scena s Mabel jako je potresla Magrietu. Kao da je zbog svega preuzela krivnju na sebe. To ju je natjeralo da pomnije potraži vlastiti dom. Napisao sam na desetine pisama, telefonirao bezbroj puta i na kraju angažirao odvjetnika.
Skoro godinu dana kasnije, uspjeli smo pronaći jednu neuglednu kućicu u Mandalayu. Ali bila je barem njena kućica.
Osamnaest mjeseci nakon što je dobila kućicu, pretrpio sam napad angine pectoris. Prilično zastrašujuće iskustvo. Magneta se spremila doseliti i brinuti o meni, ali sam bio protiv toga. Rekao sam joj da bih se osjećao kao beskorisni invalid. Jednostavno to joj nisam mogao učiniti, i to je bio pravi razlog. Vjerujem da je ona toga bila svjesna.
Onda smo Tessa i ja prešli u zadnju fazu te večeri. Sada se još teže sjetiti, jasno i trezveno, kako se sve dogodilo.
"Vi ste dobar čovjek", začuo sam njen glas kako se diže iz polutame.
"Nemojte to!" iznenadila me vlastita žestina. "U mom životu sam premalo učinio. Ako promislite što su drugi postigli..."
"Zašto se uspoređujete s drugima?" To me je zabavilo i dirnulo: mlada žena, a toliko mudrosti. Kao da je preživjela više od mene. A onda pomislih, možda je istina. Današnja mladež.
"Ako netko tako dugo živi sam, ne može se ne pitati što rade drugi ljudi", pokušao sam objasniti. "Držiš li još uvijek korak sa svijetom koji se mijenja."
"Ali, ovdje ste bili sretni." Gledala me je ravno u oči. (Pomislih iznenada: možda me tako uporno promatra samo zato jer je kratkovidna i ne vidi dobro.)
"Sretan? Tako lako koristimo tu riječ. Možda zadovoljan. Ali samo zato jer sam prestao očekivati bilo što. Pretpostavljam, to dolazi s godinama."
"Ponekad se osjećam užasno starom", rekla je. "Kao sada."
"Zato što ste sa mnom?"
"Ne. Zato što ste mi pomogli shvatiti kako nikad nisam imala mogućnost biti mlada, biti bezbrižno dijete bez odgovornosti."
"Zbog vaše majke?"
"Ne, zbog svijeta."
A onda je nastala tišina, koja se sve više širila prije nego se pretvorila u pomanjkanje brige ili zanimanja. Jedino sam bio svjestan da smo nas dvoje zajedno. Ona tako mlada, kako li je samo mlada, i ja, nakratko oslobođen tereta godina.
Nismo bili spremni napraviti ni najmanji pokret, ni ona ni ja (za sebe znam, a možda uz pomoć sjećanja to sada prenosim i na nju), jer nije bilo moguće predvidjeti što se može dogoditi. Nisam bio siguran želim li nešto da se dogodi, čak ni da kažem laku noć prije odlaska na spavanje. Na kraju sam se ipak pokrenuo. Digao sam se iz naslonjača, nehotice rukom pritisnuo bubrege, pošao prema kauču i primio je za ruke da joj pomognem ustati. Digla se bez napora, lagano kao u snu. Stajali smo vrlo blizu jedno drugog. Sjećam se da sam stavio ruke oko njenih ramena i osjetio ispod džempera njihov pravi oblik.
"Hvala vam", rekla je šapatom. "Bilo je ugodno biti ovdje s vama."
Čuo sam sebe kako kažem: "Nemojte otići. Ne sada."
Nakratko je sebi dozvolila da priđe bliže, podigne glavu i pogleda me u oči. Njene usne su dodirnule moje, kao treptaj krila neke ptičice.
"Laku noć Rubene!"
Držao sam ju uza se. "Molim te ostani!"
Nije odmah odgovorila. Nisam ustvari ni očekivao da će prihvatiti, ali iznenadna pomisao da je to moguće, otežala mi je kontrolu disanja.
"Mislite da bi to bilo u redu?" upitala je.
"Želim te", rekao sam približivši se njezinom licu.
Na trenutak se stisnula uz mene. Bio sam svjestan njezinog čvrstog tijela i topline koja me je prožimala.
"U iskušenju sam", šapnula je.
"Reci da!"
Ali onda je zatvorila oči i skoro neprimjetno odmahnula glavom.
Osjetio sam kako me toplina napušta.
Uz ozbiljni smiješak njene usne su dodirnule moje. "Laku noć!" Onda je skliznula iz mojih ruku, sagnula se, uzela čizme i izašla iz sobe. Škripa starih podnih dasaka označavala je u kojem se smjeni kretala bosih nogu, sve dalje od mog dohvata.
Ne čeka li tamo negdje skrivena u tami Antje iz Bengala? Iz daljine, kao iz neke pećine, dopro je do mene zvuk vrata koja se zatvaraju. Nema zadovoljstva u tome što sam izbjegao iskušenje. Sve što je ostalo od nje je šal boje krvi, zaboravljen na naslonu stolca.
Noć je daleko odmakla, kao i moje godine.
U mislima je vidim kako se sprema na spavanje. Zamišljam njezino tijelo. U jednom trenutku izgledalo je stvarno, sada više nije bilo dio mogućeg. Pala mi je na um ona neobična riječ iz prošlosti: sjeti se! Ponovno sastaviti sve dijelove, ponovno sve sastaviti u jedan oblik Prošlost prolazi kroz srce. Opet ona mukla, neodređena bol u prsima, ali bez potrebe za nitroglicerinom. Pomislih na jadnog starog Doktora Faustusa kojeg je napustio Helenin duh.
O lente, lente currite noctis equi!
Pomislio sam: danas je 22. lipnja, najduža noć ove godine.

2


Narednog jutra nisam baš mirne duše otišao u kuhinju. Otišao sam ranije nego obično i to ubrzo nakon što sam čuo Magrietu kako dolazi. Nisam bio siguran čega sam se više bojao, je li Tessa već otišla na posao ili susreta s njom nakon protekle noći. Opet sam slabo spavao. Ne mogu baš reći da nisam uopće spavao, ali je moja svijest cijelo vrijeme pokušavala kroz san ponovno uhvatiti svaku riječ teksta našeg razgovora, svaku nijansu pokreta i izraza, što je svemu davalo neki smisao. Bio je to napor da se stigne onkraj uobičajenog lelujanja površine, da se dohvati, premda nepotpuno, ono što se skrilo iza sjenke.
Još se nisam ni približio razumijevanju, kad mi kroz svijest prodre kretanje Magriete u kuhinji i tada se probudim s većom erekcijom koju nisam imao godinama. Čekao sam da se smiri, a istodobno želio da se održi, zatim sam nečujno požurio u kupaonicu zbog jakog nagona za mokrenjem, oprao zube, prošao češljem kroz neposlušnu kosu, uspio se nekako vratiti u sigurnost starog sobnog ogrtača i hrabro zakoračio u hodnik prema kuhinji.
Što ću vidjeti u Tessinim očima kad me pogleda? Prigovor, ustručavanje, krivnju? Ili će to biti prikrivena, hinjena uljudnost? Nisam znao što bi bilo gore.
Nije bilo potrebe za brigom. Kad je digla glavu od kuhinjskog stola, za kojim je, kako se čini, vodila ozbiljan razgovor s Magrietom, pogled njenih očiju je bio bez oblaka, vedar kao nebo bez daška vjetra, ptica u letu. Bio je veseo, pun priznanja i zahvalnosti, ni traga osude za ono što se zbilo ili što će se zbiti.
"Zdravo", rekla je. "Kako ste spavali?"
"Tako — tako, bojim se nedovoljna A vi?"
Široki osmijeh bez granica. "Divno sam spavala." Izgledala je kao da je spavala prošle noći osam ili devet sati, a ne jadnih dva ili tri, koliko nam je bilo ostalo.
"Hoće li Meneer malo kave?" upitala je Magrieta i nagnula se naprijed s namjerom da ustane.
"Vidim da je već gotova. Sam ću se poslužiti." Opet sam pogledao Tessu: "Vas dvije kao da ste nešto ozbiljno razgovarale?"
"Pričala sam joj samo o našoj Antje", rekla je Magrieta.
"Izgledalo mi je kao da se prošle noći kretala po kući", dodala je Tessa. Baš kad sam ugasila svjetlo. Ustvari nisam ništa vidjela, ali kao da se nešto micalo iza zatvorenih vrata."
"Jadna djevojka, tako je nemirna", uzdahnula je Magrieta. "Očito vam je htjela nešto reći."
"Svakako da ima što pričati." Tessa se nagnula prema Magrieti. "Raspitivala sam se kod Magriete o Adonisu i Cupidu, onoj dvojici robova. Ruben mi je nešto pričao, ali vjerojatno ima još toga."
Magrieta se namrštila, možda i uvrijedila zbog prisnog načina kojim me spominje. "Meneer poznaje sve priče iz davnine." Pogledala me je upitno.
"Što to pričate o Adonisu i Cupidu?" upitao sam, naslonivši se na kuhinjski ormar, dok sam polako pio kavu.
"Kako ima posla koji ga čeka, ako Meneer nema ništa protiv da pričamo...?"
"Vi znate Magrieta da obožavam slušati kako pričate."
"Pa, kao što sam upravo rekla gospodi..."
"Magrieta, molim vas, nisam ja nikakva gospoda. Za vas samo Tessa. Mogli bi mi biti majka."
Magrieta se nasmijala. "Pa, nije baš tako. Ali u redu, ako gospođica Tessa tako želi..." Prebacila je težinu tijela na drugu stranu stolca, koja je zaškripala pod njom prosvjedujući "I tako, kako mi je rekla Antje, došla je ovdje u Papenboom još sasvim mlada, kad ju je kupio Willem Mostert. Bila je uplašena i sve to, nije znala kako će joj biti kod novog gazde, ali i njegove žene Nooi\'7b23\'7d Susare, koja je imala narav samog đavla iz pakla. A onda, bilo je teško za robinju kao što je ona, doći u kuću gdje već postoje drugi robovi, koji nisu prijazni prema došljacima. Bilo je četiri žene, i to Fatima i Sabina, koje su bile Malajke, i dvije Masbierkerke\'7b24\'7d, Trijn i Bella. Od prvog dana bile su osorne prema njoj, ponižavale ju i u svakoj prilici davale pljusku. Ali Antje je bila tako pokorna, sama mi je to rekla, da su ubrzo prestala sva zlostavljanja. Posebno se Fatima odnosila prema njoj kao majka, jer ju je podučavala što treba raditi u kući, a isto tako sve ono- ako mi gospođica Tessa može oprostiti — što žena treba znati da zadovolji muškarca. Antje mi je objasnila da je to Fatima znala bolje od ikoga. Ona je sama sve to radila gospodaru, davno prije nego što se pojavila Antje. Isto tako i drugima, radnicima, robovima, pa i bijelcima.
"Tako ju je Fatima svemu poučila i uskoro Antje nije više imala problema s ropkinjama. Međutim, bila su tu i dva muškarca. U to vrijeme, svi su robovi morali zajedno spavati u sporednoj zgradi, osim Sabine i Trijn, koje su živjele u kući, ali svi ostali, muškarci i žene, spavali su zajedno, a to nikad nije dobro. Na neki način, Antje je imala sreću, jer Adonis, mlađi od dvojice, već je bio s Bellom, koja ga je držala na oku. Ostao je stari Cupido, a to je gospođice Tessa već tužna priča. Jer, Cupido je bio star čovjek. Ne bih znala, koliko je imao godina. U to doba mnogo brže se starjelo nego danas, posebno zbog teškog rada, ljeti i zimi, od rane zore do kasnog mraka. Tako je Cupido ostario prije vremena. U početku je isto tako imao ženu, koja je s njim došla u Cape još kad su bili mladi, a onda su je odvojili od njega i prodali drugom vlasniku, pokušala je pobjeći natrag Cupidu, ali su je uhvatili, pretukli i onda je preminula. Eto, tako je to bilo, i Cupido je postao stari, zlovoljan čovjek. Antje kaže da joj je otvorio srce već prvoga dana, po njezinom dolasku. Bio je kao veliki pas čuvar, koji je pokušavao zaštititi od svakog zla. Ako ju je Nooi Susara namjeravala tući, Cupido bi prevalio krivnju na sebe i primao batine. Ako je Adonis bio spreman pokazati svoju kitu, kad ga Bella nije držala na oku, stvorio bi se tu Cupido da ga spriječi. Ako je imala problema s drugim ženama, Cupido bi posredovao. Čak je krao duhan iz potkrovlja za potkupiti žene. Pazio je na nju kao pravi otac.
Cupido nije mogao ništa samo kod jedne stvari, a to je požuda Willema Mosterta. Kad je bila u pitanju Antje, nije bilo ni kraja ni početka u požudi tog čovjeka. Uvijek kad bi Nooi Susara bila na smetnji, Cupido je bio taj koji bi sredio stvar. Kad bi gazdu uhvatila želja da ode s Antje u potkrovlje ili spavaću sobu, Cupido bi otišao po ljestve. Otključaj ova vrata, otvori onaj prozor, samo da se gazda dočepa djevojčice. To je skoro ubilo starog Cupida. Jer, stvar je bila u tome da je i Cupido želio Antje za sebe. To joj je i priznao. Možemo reći da je bio star i sve to, ali i on je bio muško i imao osjećaje kao muškarac. Bila je za njega kao vedro vode čovjeku koji umire od žeđi.
Nikad mu nije dozvolila da pije s njezinog izvora, to mi je rekla više puta. Nije ništa osjećala prema njemu. Zapravo, na kraju krajeva bila je bezobrazna. Rekla je kako je previše star. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv Antje, uostalom mi smo bliske. Ali vam mogu kazati, da je i ona imala mušica u glavi. Kad je gazda bio u pitanju, Antje i nije mogla ne pristati, ali kako mi je kazala, uvijek je i bila za to. Njih dvoje imali su to u krvi kao neku bolest. Tako i nije bilo važno je li imala pravo reći da ili ne. Ondje gdje je to pravo imala, nije širila noge. A nije ih širila za Cupida. Dobro, lijepo je postupala s njim. Samo Bog zna koliko je bila zahvalna za svu njegovu pomoć.
Ona kaže da joj je bio kao otac, a te stvari se ne rade s ocem. Osim toga i zato što nije htjela imati problema s gazdom... Pretpostavimo da je pristala, a Willem Mostert to saznao, Cupidu bi bio mrtav i pod zemljom."
"I tako je Cupido postao dobri stari pas čuvar koji je pazio na nju j privodio je gazdi kad bi ovaj osjetio potrebu za njom. I tek kasnije, mnogo kasnije, kaže Antje, saznala je koliko ga je to mučilo čekati noću kraj ljestava dok je gazda bio s njom. Ali tada je već bilo kasno."
"A kad je sve izašlo na vidjelo i kad se Antje pojavila pred sudom?" upitala je Tessa.
"Ne znam što o tome kažu u knjigama Meneera, ali mi je Antje rekla kako je Cupido ispričao sve o njoj pred sudom. Svi su mislili da ju je izdala Fatima, ali su Fatima i ostali počeli pričati tek kad je Cupido već napravio štetu."
"Ali Magrieta, zašto?" Tessa zapita, upadljivo uzrujana.
"Rekli ste mi da ju je taj čovjek volio."
"Tko može shvatiti tajne čovjeka i žene koji se vole?" ozbiljno je rekla Magneta. "Gospođica Tessa zna što kaže Sveto pismo: Postoje tri stvari koje nadilaze moj razum, četiri koje ne poznajem i jedna koja se odnosi na čovjeka zaljubljenog u djevojku."
"Sve te godine bila je pod njegovom zaštitom", rekla je Tessa, "sve te godine se brinuo da se održe njeni ljubavni odnosi s Willemom Mostertom..."
Magrieta je kimnula glavom s izrazom samozadovoljstva koji me je iznenadio. "Tako vam je to. I kad je na kraju sve bilo gotovo, Nooi Susara ubijena i put prema krevetu Willema Mosterta otvoren..., što je on učinio? Izbacio je van i rekao da više ništa neće s njom imati."
Nova mogućnost da to razumije, pojavila se u Tessinim očima.
"I tada je Cupido pomislio da mu se pružila prilika, ali ga je Antje odbila?"
Magrieta je slegnula ramenima. "Možemo reći da je čovjek izabrao loš trenutak. Ali gospođice Tessa, kod tih stvari nije lako dobiti pravi odgovor. Između čovjeka i žene događaju se stvari, za koje je bolje da ostanu među njima Sve što mogu reći, u pitanju nije bilo samo to što ju je želio samo za sebe i što ga je ona odbila."
"Nikad mi to prije niste rekli, Magrieta", umiješao sam se.
"Meneer je muškarac", odgovorila je ni ne pogledavši me. "I pri tome ostajem." Prošlo je neko vrijeme, prije nego što je podignula glavu i pogledala ne mene nego Tessu. "Sve što mogu reći, toj djevojci je puklo srce. Počinila je ubojstvo i druge stvari za Willema Mosterta. Otišla je starom Cupidu da zaplače na njegovom ramenu. On je bio jedini koji joj je mogao pomoći. I kao što je to radio svih ovih godina, primio ju je u zagrljaj i dozvolio da kaže sve što joj je ležalo na srcu." Duboko je uzdahnula.
"I onda je iskoristio priliku?" upitala je Tessa, vidljivo šokirana.
"Možda nije bilo baš tako, gospođice Tessa." Trebalo je malo nagovarati Magrietu da bi se sve izvuklo iz nje. Na kraju smo je privoljeli. Nije samo Antje plakala na Cupidovom ramenu, objasnila je Magrieta. Obuzeo ju je nekakav bijes. Skinula je odjeću, bacila se na njega i da bi sebi zadala bol, može se reći, natjerala ga da je uzme. Kako je mogao odbiti, kad je tako dugo izgarao od žudnje za njom? Nije mu dozvolila birati. To je rekla Antje, a Bog je svjedok.
"Nijedna žena to ne bi učinila", usprotivila se Tessa s priličnom žestinom.
"Antje je to učinila", rekla je Magrieta ne trpeći osporavanje.
Uslijedio je dugi muk Onda je Tessa rekla vrteći glavom, "Nije ni čudo da je još ovdje."
"Zbog osvete?" upitao sam. "U potrazi za pravdom?"
"Ne izgleda kao osoba koja traži osvetu. A pravde ionako nema baš mnogo na svijetu."
"A zbog čega je još uvijek u ovoj kući?"
Magrieta je slegla ramenima. "Samo da ispriča svoju priču. Zar to nije dovoljan razlog?"

3


Rano je u predvečerje. Subota. Kupa se. Za jedan sat izlazima Tek su prošla dva tjedna, a reklo bi se kao da se oduvijek poznajemo. Danas poslijepodne, dok smo dugo šetali šumama Newlandsa, provukla je prste kroz moje. Na jednoj čistini medu drvećem, visoko gore na obronku ispu njenim mirisom borova nakon jutarnje kiše, naslonila je glavu na moje rame, lagano sam je privukao k sebi i položio nevin poljubac na njezino čelo. Ništa prirodnije na svijetu; dvoje, troje ljudi koji su prošli pored nas brzim hodom, obitelj s plavokosom djecom, zadihani trkač, mogli su pomisliti da se radi o ocu i njegovoj kćerki. (Srećom nitko nije bio s psom, jer ne bi mogli ići dalje. Dok smo se penjali Tessa se zaustavljala, pozdravljala i milovala njušku svakog psa u prolazu, bilo da se radi o jazavčaru ili živahnim malim malteškim terijerima, buldozima koji se gegaju, dobermanima na čvrstim nogama ili jednom vitkom afganistancu, koji se polako gibao kao visoka dječja kolica).
Naš zajednički život ograničio se na kasne večeri i rana jutra. Bliskost koju smo postigli uvečer prvog ponedjeljka, nije se ponovila. Teško je reći je li to slučajno ili ona to vješto izbjegava. Ali, na neki način i mene je to smirila Nema mjesta žurbi, dovoljno je znati da je ona tu. Ne znači biti nerazuman, ako se pitam hoće li večeras biti drukčije. Pogledat ćemo neki film, nakon toga otići negdje — to je njena ideja. Ne polažem neku uzaludnu nadu, za sada, dok sam još pod utiskom naporne šetnje, to je ipak mogućnost koju ne treba odbaciti.
* * *

Je li sramota priznati da sam jednog jutra ovog tjedna kupio paketić kondoma? Zbog toga sam i otišao autom u grad, jer mi je bilo neugodno kupiti ih u mojoj ljekarni. Nisam to već desetljećima uradio. Djevojke iz agencije ih donesu sa sobom, a često i nema potrebe za njima, ako tražim od djevojke samo oralni seks. Uostalom nisu mi ni potrebni, jer sam pred više godina bio podvrgnut sterilizaciji, kad smo, nakon gubitka djeteta, saznali da je opasno ako Riana opet zatrudni. Međutim, pored svih rizika kojima se danas čovjek izlaže, Tessa bi mogla inzistirati na tome, ako uopće i dođe do takve prilike, a bilo bi žalosno izgubiti priliku zbog jedne takve sitnice.
Tako sam otkrio da su se i kondomi promijenili. Zaista neobično iskustvo. Kad sam ugledao toliki izbor preda mnom, sasvim sam se zbunio (u moje vrijeme su ih još uvijek prodavali ispod pulta), tako da sam kupio samo zubnu pastu i odmah izašao van. Živahne boje, sam materijal, kvrge i polipi, brazde, rese, izbočine i mirisi, sve je to bilo dovoljno da uznemire čovjeka naviklog na obična zadovoljstva. Sljedećeg dana, kad sam se vratio spreman na najgore, zatražio sam savjet od ljekarnika i to nakon što sam objasnio da je to za moga unuka. Zadržao je ozbiljno lice. Prihvatio sam uzorak koji je ponudio kao na|manje ekstravagantan.
Za sada se paketić nalazi u ladici za čarape. Osjećam se kao terorist koji drži snopove dinamita u svojoj sobi. Samo Bog zna što bi rekla Magrieta kad bi ga otkrila, a siguran sam da na kraju ništa ne može pobjeći njezinom budnom oku ili pronicljivom duhu Antje. Po povratku kući mogu priznati da sam otvorio jedan omot i pokušao vidjeti kako stoji. Važno je biti spreman. I sama pomisao uzrokovala je takvu erekciju koja me je utješila, ali dok sam navlačio gumicu, moj organ je izgubio snagu i pretvorio se u nešto neprepoznatljivo, puno nabora. Nakon toga, trebalo mi je više od pola sata da vodom u zahodu isperem tu prokletu stvar. Kao truplo nekog sveca stalno se vraćalo na površinu. Na kraju sam ga izvadio, nabio u njega komad sapuna da ga odvuče na dno. Ali nisam baš siguran da se jednom kad otopi sapun neće vratiti i progoniti onoga koji je to smislio. Sljedeći put, kao Don Quijote koji pokušava staviti kacigu na glavu, oslonit ću se samo na vjeru.
Kad sam izašao iz ljekarne, kupio sam Tessi dva buketa makova (pošto sam smirio prvi impuls za ružama), kao da okajavam nešto o čemu ona nije imala blage veze. Kad sam stigao kući Magrieta je čistila hodnik usisivačem i odmah ugledala moj cvjetni prilog.
"Kojim povodom cvijeće?"
Osjetio sam se previše krivim priznati kako je cvijeće namijenjeno Tessi. "Tek toliko da malo unese života u kuću", promrmljao sam. "Stavit ću ga u vazu"
"Pustite mene, Meneer će samo napraviti nered."
Kasno poslijepodne, kad se Tessa vratila kući, ja sam ju izbjegavao, osjećajući još uvijek nelagodu zbog skrivenih kondoma. Kako je ta večer bila jedna od onih kad izlazi, bilo mi je lakše nositi se s onim što sam znao o jutarnjem izlazu, uvjeravajući sebe da ono što sam kupio neće ni koristiti. Na kraju krajeva, radi se o mjeri opreza i to ne zbog mene, nego zbog nje.
Ona dan provodi na poslu. Ponekad, ako zapitam nešto o tome uz doručak ili uz čašicu prije spavanja, ponovno priča o svom poslu. Čini se da još uvijek ima dvojbi oko časopisa, ali je odlučila pokušati. Divim se njezinoj upornosti. To je čini još privlačnijom.
Dok sam kupovao kondome u gradu, svratio sam u svoju staru knjižnicu, umjesto u onu na UCT-u, gdje odlazim posljednjih pet godina zbog znanstvenog rada. (Uspio sam doći do pristupnice preko člana aktiva iz povijesti, koga sam upoznao još dok sam radio u knjižnici.) Ponekad osjetim potrebu kloniti se knjiga, ali posljednjih mjeseci, osim povremenog odlaska na koncert, rijetko mi se pružala prilika za razonodu izvan zidova moje radne sobe. Prije toga bih barem redovno navečer igrao šah s Johnny MacFarlaneom, koliko mi nedostaje taj čovjek, ali se sada uglavnom zadržavam u granicama radne sobe. Naravno, imam mnogo projekata u vidu, ali sumnjam da ću uspjeti napisati nešto posebno u mojim godinama. Isto će se dogoditi kao i sa svim člancima za koje sam pravio bilješke svih ovih godina, a da nijedan nisam predstavio javnosti. Dok sam još radio u knjižnici, izdao sam priličan broj radova. To je bilo u opisu posla kojeg sam obavljao. Ali nakon smrti Riane, nedostajalo mi je snage išta završiti, premda se i dalje držim faza pripremnog rada, traženja i skupljanja materijala. Ali otkad me je knjižnica proglasila viškom radne snage, nestale su čak i te pretenzije. Moja odluka otići do UCT-a imala je samo za cilj unijeti malo raznolikosti u duge dane.
Bio je to čudan osjećaj, kad sam u četvrtak ujutro, izlazeći iz ljekarne sa zubnom pastom, odlučio donekle iskoristiti ovaj dolazak u grad i otići ponovno u svoju staru knjižnicu. Pomislio sam, samo ću proći pokraj nje Uživam u zelenilu perivoja. (Premda se čini da se i tu stvari mijenjaju). Ima više skitnica koje lutaju, nasrtljivih mladih ljudi koji odišu na alkohol. Zaboravio sam sve one priče o napadima na ljude na ovim stazama i alejama. To ne znači da se nisam posebno osjećao izložen opasnosti. Tko bi imao interesa napasti skoro pa neurednog senilnog starijeg šetača?) A onda, eto me kako se bez razmišljanja penjem stepenicama, pored visokih kolona i ulazim u zgradu u kojoj sam proveo toliko godina svog života. Na trenutak sam samo stajao gledajući police i visoki plafon. Pomislih, bio sam sretan na ovom mjestu. Obična bezgranična sreća, koja ne postavlja pitanja. Ako jednog dana budem pravio bilancu, siguran sam da ću zaključiti kako su u biti te samotne godine na ovom mjestu, bile godine najvećeg zadovoljstva u mom životu. Kao i godine s Rianom? Pa, možda. Ali, ima li potrebe birati?
"Mogu li vam pomoći?" upitala me je djevojka crne kože koja se nalazila za okruglim pultom.
"Samo gledam..." A onda sam rekao, "Volio bih vidjeti Siphiwo Mdamanea."
"Gosp. Mdamane nije više kod nas", rekla je. "Može li netko drugi?"
"Ne, ne vjerujem." Uputio sam joj pomalo blesav pogled. "Znate, nekad sam ovdje radio. Zamijenio me je gosp. Mdamane."
"Ah, da", rekla je ne pokazujući interes, niti znaka raspoznavanja. Baš nikakvog. Ja sada pripadam drugom svijetu. Stranac sam na mjestu koje me je učinilo onim što jesam.
"Iskoristit ću priliku i nešto potražiti."
"Treba mi vaša osobna isprava."
Sve što sam imao bila je zubna pasta. Ništa drugo. Osim svog života, osim svog života, osim svog života. I tako sam se okrenuo i otišao.
"Zar nije bilo još prerano za mirovinu?" upitala me je Tessa za doručkom narednog jutra. Upravo sam joj pričao o svom povratku u knjižnicu. Naravno, prešutio sam da me je na to naveo posjet ljekarni.
"Bilo je. Imao sam šezdeset i dvije godine. Još mi je bilo ostalo tri godine."
"Onda zašto...?"
"Zato što se vremena mijenjaju", rekao sam. Ispričao sam joj o smanjenju kadrova.
"Jeste li barem dobili dobru otpremninu?"
"Ne mogu kazati da nisam. Ali najmanje u pitanju bio je novac Roditelji Riane su se brinuli da ga uvijek imamo dovoljno, a nakon njene smrti, sve je ostalo meni. Prava ironija sudbine, jer smo se zapravo vjenčali, da bi pobjegli od njihovog novca. Ali bio bih sretan ostati u knjižnici i za bijednu plaću. Dobio sam utisak da su me najurili, da sam bio nesposoban. Ali znam da to nema nikakve veze sa stvarnošću. Izbacili su me samo zato što sam bijelac i muškarac"
"Ljudi su godinama gubili posao zato što su crne boje kože", podsjetila me je Tessa, brišući usta i ostavljajući crvenu mrlju na bijeloj salveti.
"Znam da je bilo krajnje vrijeme za promjenu", rekao sam uzrujano, "ali nepravda se ne rješava drugom nepravdom".
"Vjerujete u moralni svijet?" upitala je kao u šali.
"Kad ne bih vjerovao u moralni svijet, povukao bih se iz svega."
"Zar je to zaista toliko ozbiljno?"
"Vi ne mislite tako?"
"Samo ne vjerujem da život postoji zbog nekog smisla. Ako očekujete da velike riječi kao što su moral, Bog ili kako god to nazivate, nešto znače, onda samo tražite da vas netko zajebe."
"Mislite da je Bog za sve kriv?"
"Usuđujem se reći, ne vjerujem u tako nešto neodređeno i bestjelesno kao što je Bog." Osmijeh pun sjaja. "Ali slušajte, uvijek sam mislila, ukoliko je i postojao Bog, zasigurno se toliko posramio sranja kojeg je napravio, da se povukao nakon šestog dana. I dalje pričaju kako se odmarao sedmog dana. Ali, što se mene tiče, on je podvio rep i pobjegao glavom bez obzira."
"Mislite da se radi o jednoj velikoj lakrdiji?"
"Nije rečena Ali ako uzmete to previše k srcu, na kraju će vas vjetrenjača osakatiti, kao vas sada."
"Vi mi prebacujete što govorim s gorčinom? Nije to samo zbog posla kojeg su mi oduzeli, ali volio sam to mjesto. K vragu, bilo mi je stalo do njega."
"Nitko vam ne brani posjećivati knjižnice."
"Da, kao čitatelj ili znanstvenik, ne kao netko koji tamo pripada."
Nasmijao sam se, iako malo usiljeno. "Vjerojatno sam sentimentalan tip. Svijet nema strpljenja za ljude poput mene."
Odgurnula je stolac i digla se. Poljubi me u obraz spontanošću koja razoružava."Moram požuriti. Razgovarat ćemo još o tome." Opet sam stekao utisak da se ponaša kao odrasla osoba, a ja kao dijete.
I pričali smo o tome ponovno. Dogodilo se to ovog popodneva dok smo šetali šumom. U hodu smo pričali s brda s dola, o svemu i svačemu. Upravo iza čistine, na kojoj smo se zaustavili i gdje sam nakratko uživao u njezinoj blizini, ritmu njezinog disanja, sjećam se da sam joj citirao jednu misao Heideggera, koja bi u meni uvijek dirnula žicu: "Dok se krećemo prema zdencu, dok idemo kroz šumu, mi već prolazimo kroz riječ zdenac, mi već prolazimo kroz riječ šuma." Nije na to odgovorila. Otkinula je list s grane eukaliptusa, zgnječila ga u ruci i približila prste mom nosu i rekla: "Ovo je šuma." Onda smo se penjali uzbrdo, gdje je prestala šuma i ugledali Devil ̔s Peak kako se uzdiže u svojoj modrini naspram zimskog plavog neba, dok tek nekoliko oblačića klizi preko obronka planine.
"Neki dan ste pričali o tome kako je Bog digao ruke od ovog svijeta", podsjetio sam ju. "Vi smatrate da se on povukao zbog nereda kojeg je napravio šestog dana. Ako je to istina, onda evo zbog čega. Proveo |e toliko vremena u stvaranju svega, da sve bude lijepo, samo pogledajte u sve ovo, i tako kad je došao do stvaranja ljudskog roda, ostao je na kraju bez sredstava."
"Vjerujete u Boga?"
"Nipošto", usprotivio sam se. "Napustio me dok sam još bio sasvim mali, a onda sam i ja napustio njega."
"Kako vas je napustio?"
"Rekao sam vam. Zbog mene je umrla moja majka. Dao mi je dva brata. Upropastio je život mom ocu. Namijenio nam je život na farmi."
Uhvatila me ispod ruke. "Zar je to mjesto bilo toliko strašno?"
Pogledao sam je. Bože, kakve oči. "Ne mislim da je bilo ružno. U tom mjestu bilo je nečega nevjerojatno lijepoga. Sve je bilo tako beskrajno, sve je bilo važno, ništa suvišno. Svaki kamen, svaka krhka vlat trave, svaka kornjača, svako trnovito drvo, bilo je apsolutno potrebno. Međutim, mi smo bili slabo opremljeni da se uhvatimo s tim u koštac Nismo tamo pripadali. Ja još uvijek ne pripadam."
"Po prvi put u toliko godina", rekla je "u ova dva tjedna osjećam da negdje pripadam. Vi i vaša kuća mi činite dobro."
Bez predumišljaja, spontano smo se zagrlili. Ovaj put to je bio strastveni zagrljaj. Kakva glad i olakšanje dok sam je samo držao u zagrljaju, sada bez sputavanja, i ponovno osjetio oblik njenih grudi na mojim prsima, njenu ruku na mom ramenu, njene usne i jezik koji traži moja usta.
Kad je bilo gotovo, rekla je: "Bilo je lijepo", a kad je podignula oči, "odakle sad ovo teško disanje?"
"Morate oprostiti starom čovjeku. Ovako mi se ne događa svaki dan." Vidim da je sjećanje unosilo još uvijek neki nemir. Tako dugo sam se suzdržavao. "Posljednji put kad mi se to dogodilo", rekao sam, "skoro mi je srce stalo."
"Kako to?"
"Bio sam s jednom djevojkom. Vodili smo ljubav. Onda sam iznenada osjetio strašnu bol u prsima i trnce u ustima. Ona se prepala i pobjegla. Onesvijestio sam se." Stao sam i slegnuo ramenima. "Ispalo je da se radi o angini, ali bio je to gadan šok za mene."
"Jeste li opet vidjeli djevojku?"
Odmahnuo sam glavom na trenutak nemajući hrabrosti pogledati je u oči. "Bila je to djevojka iz agencije. Ispričavam se, nisam vam to trebao pričati. Ja sam samo jedan stari pervertit."
"Za Boga miloga, pa osjećali ste se usamljena"
"Znači, ne krivite me?"
"Zbog čega?"
"Odavno me prate ovi kompleksi. Nije ih se lako osloboditi."
"Prepustite to meni."
Opet sam je držao u zagrljaju. Ovog puta nije bilo žurbe, manje strasti, ali na neki način, čini mi se, dublje me se dojmilo.

4


A onda, o samoj granici. Jesmo li je prešli ili ne? Ništa više ne izgleda lako ili jednostavno Ako je prošla subotnja večer bila neka granica, ako smo je prešli, područje s druge strane je svakako drukčije od bilo čega što sam mogao očekivati.
Otišli smo u Cavendish vidjeti film po njezinom izboru. Nosila je džemper s ovratnikom, hulahupke u istoj boji i crvenu kariranu suknju. Malo se sjećam filma, iako rijetko idem u kino, za mene još uvijek flm zadržava nešto od stare magije. Kad sam bio dijete, rijetko smo išli u kino. Prije svega, farma je bila udaljena, a mi smo bili siromašni. Kad sam pohađao gimnaziju u gradu, živio sam u internatu, tata bi vikendom dolazio po mene, trebalo je pomoći na farmi. U to doba, koliko se sjećam, ukupno sam vidio tri ili četiri filma. Ali već onda, ti filmovi su se u mojim mislima miješali s putovanjima kroz knjige koje sam čitao. Neugledna sala u kojoj su se prikazivali, postali je dio knjižnice, mjesto gdje se događaju čuda. (Iako, da je trebalo birati vjerujem da bi mi knjige više odgovarale, jer su slike na platnu dozvoljavale duhu manje slobode.) Kasnije, kad sam bio na sveučilištu, odlazio sam češće u kino, ali čak i tada, tek u posebnoj prigodi. Muk kad se svjetla ugase. Čak i reklame su imale nečeg posebnog u sebi. Ponekad sam išao s nekom djevojkom. Jednom je moja pratilja nosila blistavu haljinu. Prikazivao se naročito romantičan film, a nas dvoje smo bili u velikoj ljubavi. Čini mi se da je to bilo na njen rođendan. Kad smo izašli van, na lijevoj strani grudi ostao je trag ruke uprljane čokoladom. Netko je pokazao prstom, djevojke su se hihotale. Ona je briznula u plač, pobjegla natrag u rezidenciju za studente i više nikad nije sa mnom progovorila. O svemu tome sam razmišljao sjedeći pokraj Tesse. Dok su se prikazivale reklame, ispričao sam joj događaj o djevojci s čokoladom i ona se tako glasno nasmijala da su se ljudi okrenuli prema nama. Poslije smo bili suzdržljiviji. Stavio sam ruku na njezino bedro, njenu ruku na moju, povremeno gurajući njene prste kroz moje. Jednom ili dvaput, naslonila je glavu na moje rame.
Nakon toga otišli smo u kavanu na Observatoryju. Ranije sam već napravio rezervaciju za Wynberg. Kad sam joj to rekao, napravila je grimasu.
"Drugi put", rekla je. "Kažu da je tamo prilično otmjeno, zar ne? "
Večeras bih se htjela dobro zabaviti. Odvest ću vas na jedno mjesto koje volim. Ako se slažete?"
Naravno, malo sam se zabrinuo, jer nisam baš bio siguran što za nju znači dobro se zabaviti. Najvjerojatnije sasvim suprotno od onoga što znači za mene. Uvijek sam izbjegavao bučna mjesta, ekstrovertne ljude, glasnu glazbu, a najviše od svega, mjesta gdje se pleše, jer to nisam nikad naučio.
Nitko nije plesao hvala Bogu, ali mjesto je bilo nestvarno, slično svemirskoj kapsuli koja se bezglavo vrti u plavoj izmaglici, s mnoštvom stisnutih ljudi, neki su sjedili, dok je većina stajala uzbuđeno razgovarajući uz piće i glazbu koja je pulsirala sve do kostiju.
"Nema šanse da uđemo unutra", nadglasao sam buku nadajući se da će odustati.
"Dođite." Nasmijala se. Odsjaj svjetla na njenim zubima. Uhvatila me je za ruku i zaronila u gomilu. Još uvijek mi nije jasno kako je uspjela, ali je nekako u uglu pronašla dva klimava plastična stolca za stolom, za kojim je već sjedilo troje ljudi. Klimnuo sam glavom prema njima, čisto reda radi, ali je Tessa odmah započela razgovor s muškarcem koji je sjedio stiješnjen do nje. Zvao se Tony, inače arhitekt Do njega je bio Zach, filmski producent s lažnim američkim akcentom. Između njih, Debbie, vitka mlada žena na kojoj se mogla vidjeti samo fantastična šminka i zamršeno klupko plave kose. Nisam mogao dokučiti s kime je došla, ali tijekom večeri bez razlike je ljubila oba muškarca koja su bila s njom.
"Ja sam Tessa, ovo je Ruben."
"Zdravo Tessa. Kako je Rubene?"
Za desetak minuta saznali smo za većinu projekata na kojima je Tony radio ili koje je planirao u bliskoj budućnosti, zatim o meteorskom usponu Debbie u svijetu glazbe i estrade i o posljednjem planetarnom kretanju Zacha u potrazi za poslovima i ugovorima. Zauzvrat, Tessa ih je opčinila veselo nabrajajući svoje poslovne pothvate u izdavaštvu, show businessu, oglašavanju, iznoseći svaku priču kao mađioničar koji vadi goluba iz šešira pred zadivljenom publikom. Najveći dio onog što je ispričala, bilo je za mene potpuno novo. Svoj časopis nije čak ni spomenula. Bio sam opčinjen kao i ostali za stolom. Trgnuo sam se kad me je oslovila nimfa plave zamršene kose: "A ti Rubene, čime se ti baviš?"
"Ruben dolazi iz svijeta knjiga", prije nego što sam smislio odgovor, Tessa je već objasnila.
"Pisac?" Naša tri poznanika zajedno su se oglasila. "Prava stvar."
"Ruben provodi svoje vrijeme u pisanju i putovanjima", rekla je Tessa.
"Obišao je cijeli svijet, čak i mjesta koja postoje samo u njegovoj glavi."
"Nazdravljam tome", tekla je plavuša i podignula čašu i dok su se njena prsa zatresla prema meni, učinilo mi se kao da je jedna bradavica namignula.
"I nama treba piće", rekla je Tessa. "Umirem od žeđi."
"Nikad nećemo..." počeo sam.
Za tren oka našla se skoro na stolu i mahnula rukama prema šanku. Kad je digla ruke iznad glave, džemper se podignuo i razotkrio zamamnu liniju njezinog trbuha i kraj navodnika njezinog pupka probušenog prstenom koji je bio ukrašenim crvenim kamenom. Stavila je ruke oko usta i poviknula: "Hej, George! Ovamo dva piva." Bacila je pogled na mene: "Slažete se Rubene?" Ne čekajući odgovor ponovno se okrenula nevidljivom Georgeu: "I nešto za grickanje."
Spustila se nazad prema nama.
"Krasan pupak", reče Zach.
"Hvala." Nakratko je opet bljesnuo njen pupak. "Jedina prava stvar koju mi je majka ostavila." Namjestila je džemper i sjela. Izbjegao sam njen pogled.
"Prošlog tjedna sreo sam jednu djevojku u New Yorku", rekao je Zach. "Dala je probušiti klitoris." Stavio je ruku na njezino rame. "Gubite vrijeme", rekao je. "Trebalo bi da se bavite manekenskim radom ili glumom."
"To bi bilo isto kao baciti drago kamenje svinjama", ubacio je Tony.
"Nije to za mene", rekla je brzo Tessa. "Volim poslove gdje se mešetari."
"Onda se obratite meni, draga", rekao je Zach.
"To baš i činim", rekla je.
"Evo moje posjetnice", rekao je, pružajući kartu kao da je as na njoj."Nazovite me!"
"Dogovoreno", rekla je i spustila posjetnicu u malu lakiranu torbicu.
"Bilo bi dobro da mi date i vaš broj", predložio je.
"Svakako." Pogledala ga je. "Nemojte me zvati na posao, vrlo su sumnjičavi." Živahno se okrenula prema meni. "Rubene, dajte kućni broj. Nisam ga još zapamtila."
Zach se okrenuo prema meni pažljivo me pogledavši svojim sitnim očima kao da je po prvi put u meni prepoznao neku vrstu ljudskog roda.
Ni najmanje nisam bio spreman udovoljiti. Međutim, nisam se nalazio na svom terenu i samo sam suhoparno izrecitirao broj koji je on zapisao nalivperom na poleđini jedne svoje posjetnice.
Prekinuo nas je poslužitelj, s dva piva i dva tanjura nečega. Na kraju se ispostavilo da je to bio chill con carne, toliko žestok da su mi suze potekle niz obraze. Tessa mi se nasmijala i lagano me povukla za uho, a onda počela s užitkom čeprkati po hrani. Nitko drugi nije primijetio da sam se našao u neprilici. Noć je polako odmicala, sve više piva je stizalo i ja sam se počeo opuštati. Zavalio sam se u stolcu, promatrao i slušao, preplavljen bukom, neprestanim pulsiranjem glazbe i žamorom glasova za mojim stolom. Nisam bio tu, nije bilo ni važno. Nisam se uvrijedio ili isključio, niti bio ljubomoran kad sam primijetio s kojom se lakoćom, slobodom i gracioznošću Tessa stapa s masom ljudi.
U jednom trenutku smo promijenili stol, ne da bi sjeli s ljudima koje Tessa poznaje, kao što sam u početku mislio, već s mladim parom s psom koji je sjedio blizu izlaza. Nepojmljivo mi je bilo zašto bi netko doveo psa na ovakvo mjesto. Bio je to mješanac neodređene pasmine, nekih dvadeset pet centimetara dug, uglavnom sve u repu, koji je ležao sav ustreptao u krilu mlade žene, neprestano žmirkajući zbog dima. Kao i ranije tog dana na planini, Tessin radar ga je otkrio i naveo na njega. Kleknula je blizu stola, uzela jadno stvorenje u ruke i prislonila lice uz njegovu dlaku. Naravno da je ova uvertira s psom dovela do upoznavanja s vlasnicima. Kao nekom magijom opet su se stvorili stolci i mi smo se pridružili ljudima, koji su samo nekoliko minuta ranije bili za nas potpuni strana. On je bio lektor za ruski jezik, a ona lingvist — gost iz Finske. To je bio njihov prvi izlazak i stekao sam utisak da su uglavnom iscrpli teme razgovora kad im je Tessa prišla. Ona je na čudesan način ponovno oživila njihovo zanimanje ne samo prema nama već i prema njima samima. Još jednom su razmijenjeni brojevi telefona prije nego što smo se konačno razišli.
"Pravac krevet", primijetila je Tessa s odobravanjem dok je gledala za njima.
Ja sam bio spreman učiniti isto, ali je tada kroz gusti oblak dima prepoznala dva prijatelja, a u takvim uvjetima njen vid je izgleda bio posebice izoštren. Bila je uporna u želji da im se pridružimo i popijemo posljednje piće. "I cigaru", bio je njen prijedlog.
Prijatelji, kao i poznanici koji su bili s njima, predstavljali su nesvakidašnju družinu. Do tada mi je koncentracija bila već popustila, ali ako se može vjerovati mojim utiscima, jedan od njih je bio mađioničar, drugi kipar koji radi samo u dimu, dok je treći radio na umjetnom oplođavanju krava. Bilo mi je sve teže razlikovati tko je tko, ali možda to nije bilo ni važno. Vjerojatno su to i sami izmislili, kao što je i nas Tessa izmislila. Ovog puta ona je postala modni fotograf, a mene' je predstavila kao knjigovežu čija je specijalnost erotika. Bio sam ošamućen, ali početni osjećaj nepripadanja toj sredini, sad se potpuno izgubio. Možda sam samo bio suviše iscrpljen da bi mi bilo stalo. Ipak se sjećam da sam se zavalio u stolcu i blagonaklonu prepustio da noć učini svoje.
Bilo je deset do četiri kad smo se teturajući probili kroz gomilu, koja se još zabavljala u vrtoglavom ritmu. Zaustavili smo se na trenutak vani da bi skupili snagu i oduprli se iznenadnoj studeni. To nas je doslovno rastrijeznilo. Bio sam ushićen i u blaženom raspoloženju. U kolima, dok smo se vraćali u Newlands, drijemala je s glavom u mom krilu. Pitao sam se trebam li je prenijeti na rukama preko praga kad stignemo kući. Međutim, kad smo stigli u garažu, uspravila se, zijevnula, protegnula i uputila osmijeh prema meni.
Da, pomislio sam, kao Molly Bloom, da, pomislio sam, da.
"Suviše sam umorna da bih mogla zaspati", rekla je bezvoljno, dok smo ulazili u kuću. Instinktivno je krenula prema radnoj sobi.
Ugasila se vatra koju sam ranije pripremio, ali toplina se još zadržala u sobi kao uspavana mačka. Pokušao sam oživiti vatru, dok se ona, umorna, smjestila i zavalila na kauču. Kad sam se podignuo, činilo mi se kao da je zaspala, ali njene oči su zatreperile, otvorile i pogledale me mirno.
"Hoćete nešto popiti?"
"Sjedite pokraj mene samo na trenutak."
Sjeo sam pokraj nje. Pustila je mali uzdah zadovoljstva.
"Sretna?"
"Jako."
"Svi ti ljudi", rekao sam. "Nisam još sreo osobu koja s takvom lakoćom uspostavlja vezu s nepoznatim ljudima. Baš kao pas koji ima buhe. Kako vam to polazi za rukom?"
"Ljudi me fasciniraju", rekla je zatvorenih očiju.
"Meni se čini da ih pravite fascinantnim", rekao sam. "Vi sebe pravite fascinantnom."
"Što hoćete reći?"
"One priče što ste im ispričali o sebi. Ima li u njima istine?"
"Više se ne sjećam." Malo se nasmijala. "Je li važno?"
"Vi ste za mene zagonetka."
"Dobro." Još jedan vragolast osmijeh i ovaj put se nakratko otvore njene oči. Ispružila je ruku i dodirnuta moje lice. "Hvala vam što ste me tamo odveli."
"Vi ste za to krivi."
"Jesu li vam se svidjeli?" upitala je.
"Neki od njih." Oklijevao sam. "Za jedno ili dvoje nisam siguran. Naročito za tog tipa Zacha. Nisam baš siguran je li bilo pametno dati mu vaš broj."
"Ne razbijajte glavu zbog toga. Nikad ga neće upotrijebiti."
"Kako možete biti sigurni?"
"To je takav dp čovjeka."
"Na trenutak sam bio ljubomoran", priznao sam.
"Nepotrebno." Njena ruka se prošetala mojim licem, pritisnula moje usne i onda se povukla.
"Više nisam", uvjeravao sam je.
Ne sjećam se o čemu smo još pričali; riječi kao da su se rasplinule u polutami sobe. Ni ne sjećam se kad sam ju počeo milovati. Moja ruka na njenu licu prati oblik čela, sljepoočica i obraza. Prst koji slijedi konture njenih usana, nabranih u mali poljubac, silazi niz ranjivu bjelinu njezinog grla, preko krivine ramena i zaustavlja se s oklijevanjem na njenim grudima. Pod mekanom površinom džempera pomakla se bradavica. Oči joj se opet malo otvoriše. Htjela je nešto reći, ali ipak nije. Zavukao sam obje ruke ispod džempera, podignuo naviše i sagnuo se poljubiti pupak. Kad sam polako još više podignuo džemper, na trenutak sam osjetio kao da oklijeva, ali izgledala je suviše pospana da pruži neki otpor. Nije nosila grudnjak. Dodirnuo sam usnama bradavice i kad su se pokrenule, postao sam svjestan kako se moj ud ukrućuje.
Kad sam bio spreman nastaviti s razotkrivanjem, stavila je ruku na moju šaku.
"Nisam sigurna", prošaptala je.
"Mogu li pogledati?"
Kratki osmijeh. "To je moja tajna."
"Mogu li je podijeliti s vama?"
"Nema tu ničeg posebnog."
Ali, za mene je bilo. Brežuljak je bio obrijan. Tako je njen spol izgledao bolno izložen, svinute usnice stisnute između velikih usana.
Pokrio sam ga rukom i prošapnuo očaran tim trenutkom: "Nedokučiva ruža sa svim svojim naborima."
Ovdje se opet moram zaustaviti. Zapisati u sjećanje: Tessina tajna. Jedini način da ostane u sjećanju, za kasnije vrijeme, jest pronaći riječi za to. Ali, kako je jadno i čak sramotno, tražiti u jeziku riječi da bi se opisalo ono što se neposredno može vidjeti, dodirnuti i okusiti. Mnoštvo slogova da zamijeni jednostavnost jednog trenutka, koji je toliko bio intezivan da mi je natjerao suze na oči.
Je li samo preostalo imenovanje dijelova, kao što kaže stara pjesma? Tajna ovog trenutka je baš u onome što se ne može imenovati. Pa ipak, što sam imao osim riječi? I u samom tom trenutku, sagnut nad njom, neposredno pred otkrićem, već sam razmišljao iako nisam to želio o riječima koje će me podsjetiti na to: svinute male usne, velike usne... Pokušao sam se uhvatiti nečeg drugog. Riječ spol je tako bezbojna, općenita, bezlična, neposredna. Uvijek sam smatrao da je riječ vagina donekle uvredljiva riječ, kao da lijepom cvijetu daješ ime iz botanike (čak bi se i Johnny sa mnom složio). Uostalom, imam moralnih primjedbi na riječ vagina (navlaka, korice): kao da u fizičkom biću žene postoji neka praznina čija je jedina svrha da bude u funkciji smještaja muškog alata. Isto tako sam odbacio nekoliko drugih naziva koji su se kretali od uvredljivog do besmislenog — prikrivajući stvarnost usporedbom na malo stvorenje mačjeg roda, na mačkicu ili stvaranjem sinonima za rasjekotinu, jarak, ranu. Za moju generaciju, za ljude moje naravi, riječ pička upućuje na šok, skandal, iako ne nudi ni ublažen izraz niti ga izbjegava. Ali i dalje ostaje kao riječ, a riječi su se, i to je činjenica, umetnule između svijeta i nas; one nas tjeraju shvatiti kako smo doslovno van dodira sa stvarnošću. One nas privlače, ali i dovode u očaj. One možda ostavljaju traga u sjećanju, ali na kraju krajeva tajna ostaje tajna.
Zato sam i rekao, nedokučiva ruža sa svim svojim naborima.
A Tessa je upitala: "Što je to?"
"Riječi iz jedne pjesme."
"Za sve imate spreman citat, zar ne?" rekla je možda ironično ili s malim prijekorom.
Otvorenim dlanom ruke prešao sam preko zaobljenog obrijanog brežuljka. Kako je bezazleno izgledao pod dodirom ruke. Nagnuo sam se da sklonim vrhom jezika mali nabor koji je skrivao njen klitoris. Osjetio sam kako steže bedra na moj dodir.
A onda se iznenada trgne i bez imalo uzbuđenja brzo spusti crvenu suknju i sjedne.
"Nemojte, molim vas", rekla je i privukla moju glavu na svoje grudi.
"Ali, zašto ne?" molio sam zbunjeno. (Osjećajući se glupo, pitao sam se u očaju, jesam li trebao predložiti kondom kojeg držim u ladici za čarape.
"Samo mislim da ne bi trebali." Dugo je držala moju glavu na grudima. Duboko je disala. Moj ud je silno podrhtavao bez znaka smirivanja. Pred očima mi sve bijelo od brujanja u ušima.
"Ne znam hoćete li razumjeti", rekla mi je na uho. "Nisam sigurna da i sama razumijem. Međutim, ako budemo vodili ljubav, bit ćete samo jedan od muškaraca, a ja to ne želim. To je uvijek početak kraja, nikad ne traje. I ne bih mogla podnijeti da se to nama dogodi. Ima li u tome nekog smisla?"
"Ne, ne mislim tako", rekao sam. Ali sada sam se već počeo smirivati, a i silna želja počela je polako popuštati. Duboko sam uzdahnuo. "Ali ako tako želite, ako je to jedini način da budem s vama, onda neka bude taka" Bio sam smeten i pomirio sam se sa sudbinom. Međutim, nisam osjetio prazninu, niti otupljenost; nije me obuzeo osjećaj žaljenja za godinama koje se više neće vratiti, a koji me je držao ranije. Bio je to možda nemir ili briga. Briga prema njoj, ovoj divnoj tuđinki koja je uskrsla iz noći kao tamni mjesec, da provali u moj zatvoreni svijet, da otkrije moju ranjivost, da mi uskrati milost, koja mi ipak pokazuje put prema ljubavi.
Krenuo sam s njom prema njezinoj sobi. Na vratima sam je opet privukao sebi i lagano stavio ruke na njene grudi. Ovog puta nije bilo žurbe.
"Volio bi da mi spavate u naručju", rekao sam.
"Noćas nemam povjerenja u sebe", rekla je uz kiseli osmijeh, na brzinu me utješno poljubila i ušla u sobu. Vrata su se za njom zatvorila uz škljocaj brave.
Te noći sam doživio iskustvo puno nemira. Riječ je o nekoj vrsti priviđenja koje je, pretpostavljam, moglo uznemiriti nekog pustinjaka kao što je Sveti Anton. Nisam siguran je li to bila neka misao koja je dobila oblik u dijelu moje svijesti ili je to bio san, ali prožeo me osjećaj kao da se radi o priči, o nečemu što sam pročitao u nekoj knjizi. Radilo se o meni, u svemu sam bio potpuno uključen, a u isto vrijeme vratio se stari osjećaj distance, kao da u miru i spokoju razmišljam o dobrim stranama priče ili nekog pisanog djela. Vidio sam sebe deset ili dvadeset godina starijeg nego sada, na rubu oronulosti, u nekom staračkom domu. I onda si iznenada došla u posjet, izronila iz sunčanog dana u punoj ljepoti. Kažeš kako si čula da sad živim ovdje i došla si me vidjeti. Poljubila si me nježno, ali bez uzbuđenja, kao nekog dalekog rođaka, sjela nasuprot meni, dok je netko donio poslužavnik. Kava za tebe, čaj od rooibosa za mene. Malo smo popričali kao dvoje starih prijatelja i otkrili na našu žalost, da nakon svih ovih godina, imamo vrlo malo zajedničkog. A onda, dok si se spremala, rekao sam hrapavim glasom surog čovjeka:
"Moram ti nešto reći. Radi se o nečemu što je zauvijek obilježilo moj život. Toliko se toga dogodilo otada, propadao sam iz dana u dan, znaj, nema veselja u starenju. Ali ono što si učinila, sve je to promijenilo. Znam da sam stara sentimentalna budala, ali mi je to učinilo život podnošljivim i unijelo svjetla u moje uspomene. Zbog toga, kad umrem, bit ću u sranju reći:" Ipak, vrijedilo je truda".
"Što je to moglo biti?" upitala si, namrštivši se malo.
"To je bio onaj trenutak", rekao sam, "kad si ležala na kauču u mojoj radnoj sobi i dozvolila da poljubim tvoju mačkicu."
A ti si me i dalje promatrala, još uvijek namrštena, i zapitala: "Zar je moguće?"
Jučer u nedjelju, kad je već prošlo podne, dok je u pozadini Barenboim svirao "Les Adieus", čuo sam kako se kreće po kući. Bio sam u radnoj sobi i radio na bilješkama koje sam napravio prethodne noći i čekao osluškujući. Našao sam ju u kuhinji. Znam da su mi oči bile umorne od nemirne noći, ali ona je blistala kao suncokret Nisam znao kakav će biti doček, osjećao sam se nelagodno, svjestan svakog mog pokreta. Kad sam sjeo preko puta nje, odlučio sam da je jedini način bio preći odmah na temu.
"Što se tiče onog prošle noći", rekao sam.
Ispružila je ruku preko stola i dodirnula moju "Lijepo smo se proveli, zar ne? Ni za čim ne žalim."
"Ne znam što mi je bilo", rekao sam nespretno.
Velikodušno se nasmijala bez ikakve rezerve. "Ponašali smo se kao normalna ljudska bića."
"To me ne opravdava."
"Mislite da sam vas izazivala?" upitala je.
"Ne" Bilo je teško izraziti se, a da ne liči na neku priču iz rubrike za osamljene djevojke. Ali ja sam bio uporan. "Radi se Tessa o tvom tijelu, ti odlučuješ što ćeš s njim, kad i s kime."
"Hvala, tatice", oči su joj se veselo smijale.
"Nije smiješno!" planuo sam. "Samo pokušavam razumjeti."
"Nije stvar u tome da me ne interesira seks." Oči su joj postale iskrene i bistre. "Naprotiv. Ali ne želim riskirati s tobom. Ne bih mogla podnijeti da izgubim ono što imam s tobom"
"Mnogo sam o tome razmišljao prošle noći", rekao sam. "Možda počinjem razumjeti što želiš reći. Ali i ti moraš nešto razumjeti."
"A to je?"
"Ne mogu se pretvarati da te ne želim. Spreman sam pokušati kako ti tražiš. Jer ono što osjećam za tebe, nisam ni za koga godinama osjećao. A možda i nikad do sada. Ali ne radi se o kreposnom tijelu u kome je samo duh i kome seks nije potreban. Pomogla si mi ponovno otkriti svoje tijelo i njegove potrebe. Slušaj, nemaš potrebe bojati me se. Ali moraš znati da ne mogu zanijekati svoje tijelo. Ili tvoje? Možeš li živjeti s time?"
Njena ruka je stisnula moju. "Ne bi mi bilo drago da je drukčije", rekla je. Spustila je glavu. "Čudno je što se i ja tako osjećam. I ja te želim. Ali, nemojmo više o tome" Digla je glavu uz hrabar osmijeh za ovakvu priliku. "Onda jesmo li se dogovorili?"
"Evo moje ruke", rekao sam praveći se ozbiljan. Odjednom sve je izgledalo jasno. Ne jednostavno, to nikako — baš jasno.

5


Ovdje se radnja počinje komplicirati. Naime, već četiri dana kasnije, u četvrtak navečer, sve se promijenilo i to bez upozorenja i bez imalo vremena da se držim našeg dogovora. Vjerojatno je bilo znakova koji su na to upozoravali. Ali, nisam obraćao pažnju. Telefon često zvoni. Kad podignem slušalicu, muk s druge strane. Pogrešan broj, zaključio sam. Dvaput je muški glas tražio Tessu. Činilo mi se da sam ga prepoznao, zakleo bih se da je to bio onaj uglađeni filmaš Zach. Ali, svoje ime nije ostavio. Prvi put je odbio ostaviti poruku. Drugi put je rekao: "U redu, zvat ću je na mobilni telefon"
"Ali ona nema mobitel."
Čovjek se samo nasmijao i spustio slušalica
Kad sam je vidio, upitao sam: "Imaš li mobitel?"
"Zašto?"
"Netko je danas nazvao. Nije ostavio poruku, ali je rekao da će te nazvati na mobitel."
"Nabavila sam ga upravo pred dva dana. Na mom radnom mjestu ne može se bez mobitela. Osim toga, ne želim te stalno ometati."
Tada sam rekao, bojim se pomalo podmuklo : "Nego slušaj, je li ti se javio onaj čovjek, kako mu je ono već ime, Zach ili tako nekako, onaj koga smo sreli u Observatoryju i koji je prijetio da će te nazvati?"
Upitno me pogledala. "Aha", rekla je neodređeno, "nazvao je zbog nekih projekata o kojima želi porazgovarati. Međutim, nisam sigurna da se želim sresti s njim."
"Spretan manipulant."
"I vrlo uporan." Nasmijala se. "Ali, mogu ja s njim izaći na kraj."
A onda, netko je došao po nju u četvrtak navečer. Nije se ni potrudio doći do vrata, samo je zatrubio izvana s ulice.
"Doviđenja Rubene", javila se u prolazu, "izlazim!"
"Vraćaš li se kasno?"
"Ne znam. Može potrajati. Nemoj me čekati!"
Povukao sam se u sobu poslije jedanaest sati, ali sam ostao ležati s knjigom na privučenim koljenima još najmanje sat vremena, sve dok nisam čuo ključ na ulaznim vratima. To je bio signal da se mogu opustiti. U trenutku, kad sam pružio ruku da ugasim svjetlo na uzglavlju, začuo sam glasove i onda zastao. Pomislio sam, netko se oprašta, te sam čekao da se vrata zatvore Tako je i bilo. Ali sam ih onda čuo kako prolaze hodnikom. Glasovi koji šapuću. Muški glas? U tome nema ništa loše, rekao sam sebi. Sigurno je pozvala prijatelje, valjda više njih, na čašicu prije odlaska kući.
Malo kasnije sam ugasio svjetlo i otvorio vrata svoje sobe. Kuća je bila u mraku. Nisu otišli u dnevnu soba Opet sam se smirio. Zašto ne bi ugostila nekoga? Zato i ima dvije sobe.
Ponovno sam zatvorio vrata, ali i dalje sam ostao prisluškivati u sobi sve dok mi se leđa nisu ukočila zbog sagnutog položaja. Bilo je smiješno ostati u tom položaju. Odjenuo sam kućni ogrtač i otišao u kuhinju pripremiti čaj od rooibosa. Još uvijek se ništa nije čulo, čak i kad se stišao šum uzavrele vode u lonca Treba li zakucati na njena vrata, odigrati ulogu domaćina, ponuditi kavu ili nešto drugo?
Nije bilo svjetla ispod vrata.
Posjetitelji, ili možda samo jedan, vjerojatno su nečujno otišli, dok sam pripremao čaj. Vratio sam se u svoju sobu ne paleći svjetlo, pogledao kroz prozor, ali ništa nisam vidio vani. Otišli su. Odahnuo sam s olakšanjem. Sada, pravo na spavanje.
Ustao sam pola sata kasnije, otišao prema ulaznim vratima, otvorio ih što sam mogao tiše, izašao na verandu i sišao stepenicama do ograde. Tamo je bio parkiran nepoznati automobil. Veliki bijeli BMW . Osjetio sam kako mi srce jako kuca.
Vratio sam se na verandu. Tamo sam odlučio prošetati oko kuće i provjeriti je li sve u redu. Razborita mjera opreza u ovim nemirnim vremenima.
Dok sam tražio put u mraku, morao sam paziti da se ne spotaknem preko korijena ili zapetljam u žbunju, od mjeseca je ostao samo iverak, a svjetlo rijetkih uličnih svjetiljki bilo je zaklonjeno granama drveća. Kuća je bila potpuno u mraku, kao i prozori njene sobe. Stao sam ispod prozora sobe u kojoj je spavala i osluhnuo. Nažalost, a možda je tako i bolje, ljestve nisu bile u blizini.
Tada se upalilo svjetlo u sobi. Srce mi je zastalo. Krug svjetla na zastoru. Vjerojatno lampa pored kreveta. Je li to šum glasova? Nemoguće utvrditi. Vjerojatno moja mašta. Još jedno svjetlo. Kupaonica. Palo mi je napamet da može otići do kuhinje zagrijati vodu ili se uputiti iz nekog razloga prema mojoj radnoj sobi. U tom slučaju bi primijetila otvorena ulazna vrata. Bez daha, proklinjući svoju nemarnost, požurio sam natrag, spotičući se o kamenje koje je nekad služilo da označi gredice s cvijećem. Hodnik je još bio u mraku. Iako mi je srce još lupalo u grudima, smirio sam se i opet povukao u svoju sobu. Sam Bog zna koliko sam dugo bdio u mraku pokraj prozora, ali ništa se nije dogodilo. Krajnje iscrpljen bacio sam se na krevet u ogrtaču i papučama. Spavao sam s čestim prekidima. Konačno sam utonuo u san tek pred zoru i kad sam se probudio, posjetitelj je već bio otišao. To sam zaključio kad sam došao na kapiju. BMW-a više nije bilo.
Tessa je u kuhinji upravo završavala s doručkom. Magrietu sam čuo u zadnjem dijelu kuhinje.
"Zakasnio si", rekla je Tessa sa zadnjim zalogajem jabuke u ustima.
"Jesi li dobro spavao?"
"Ne, naročito. A ti?"
"Ja, jesam. Ali naravno nedovoljno. Nije ni moglo biti drukčije" Odgurnula je stolac, uzela kutiju s ručkom za svoje beskućnike. "Ispričavam se, ali žuri mi se."
Međutim, ja sam ju slijedio do sobe. Kad je otvorila vrata, okrenula se i upitno me pogledala. "Nešto nije u redu Rubene?"
"Ovisi o tebi."
"Što hoćeš reći?"
"Vratila si se vrlo kasna"
Povukla me je za nos. "Nema očinske kontrole? Zar se nismo dogovorili."
"Ne mogu a da se ne brinem za tebe."
"Sam se možeš uvjeriti da sam zdrava i u jednom komadu."
Sada pripazi, preklinjao sam sebe. Međutim, nisam se mogao svladati."Imala si posjetitelja?"
"Moj prijatelj je ušao samo da se uvjeri da sam na sigurnom."
Pogledao sam je pravo u oči. Primijetio sam kako joj se u očima rađa prkos.
"Jedan automobil je čitavu noć bio parkiran pred ogradom", rekao sam.
Zadržala je dah. A onda je rekla u tonu koji je jedva suzdržavao bijes: "Rubene, nisam znala da imaš ambicije postati špijun."
Osjetio sam kako crvenim. "Tesso, nije mi to bila namjera, kunem ti se. Zar ne vidiš da mi je stalo do tebe?"
Možda je bijes nestao, kako biti siguran. Još uvijek se osjećala napetost u glasu, kad je kazala: "One noći... Rekao si da poštuješ moje pravo reći ne. Nešto slično tome"
"Tako je."
"Ali ne prihvaćaš moje pravo reći da?"
"Čak i ako te netko povrijedi?"
"Ma, tko kaže da ću se povrijediti?"
"Muškarac može lako iskoristiti priliku."
"Jesi li ikad čuo Rubene da odrasle osobe mogu dati pristanak?"
"Molim te, nemoj me pogrešno shvatiti!"
"Mislim da nismo smjeli voditi ovakav razgovor", rekla je ona. "Ako će ovako biti svaki put kad budem s nekim, teško da ću se ovdje dugo zadržati."
"Ne želim da odeš."
"Jesi li ti ljubomoran?" rekla je. Niski udarac.
"Jesam", rekao sam isto tako izravno.
Nasmijala se pomalo usiljeno. "Ali složili smo se, bez obzira što se dogodilo medu nama, to neće imati nikakve veze s polaganjem prava na drugoga, s posesivnošću."
"Mogu samo reći, teže je nego što sam očekivao." Pogledao sam u nju. Nisam želio ovako nastaviti, ona zna da je to odvratno, ali sam čuo sebe kako postavljam pitanje: "Jesi li se seksala prošle noći?"
Učinilo mi se kao da oklijeva, onda je uzvratila pogled i kimnula glavom
U mislima mi se opet vratilo ono što mi je dopustila pogledati, samo nekoliko noći ranije. To sjećanje mi je vratilo — da, to mogu reći u mojim godinama osjećaj strahopoštovanja. Međutim, istodobno je to još više izoštrilo ljubomoru koju je bilo teško kontrolirati.
"Je li to bio Zach?" upitao sam.
Na moje iznenađenje, prsnula je u smijeh. "Naravno da nije. Rubene, pa jedva poznajem tog čovjeka."
Valovi nekog nerazumnog olakšanja preplavili su me, nerazumni, zato što ništa nije moglo promijeniti činjenicu da se nešto dogodilo. Ipak, neočekivano, bio sam spreman na bilo što.
"To je bio Alex", rekla je bez ustezanja. "Brianov ortak. Znamo se godinama. Prilično smo bliski."
"Znači onaj čovjek za kojeg je Brian mislio da si u vezi?"
"Rubene, ponekad se stvari jednostavno dogode. Nisam to planirala."
(Je li ponio kondom? Moram iz temelja sasjeći ovakav način razmišljanja.)
Rekao sam ono što je možda trebalo reći mnogo ranije: "Oprosti mi Tessa." Znam koliko mi je njen oprost bio očajno potreban. Uzeo sam je za ruku i poljubio.
Rekla je nešto čudno. (Zašto mi se čini da je nešto čudno ako to ima veze s njom?) Rekla je: "Bi li ti pomoglo ako ti sada nešto kažem?"
"Ovisi."
Prišla mi je i stavila ruke na moje rame "Želim da znaš, ni s jednim čovjekom nisam bila tako bliska kao s tobom one noći. I još nešto. Više od četiri godine nisam imala orgazam s muškarcem."

6


Vrijeme je unijeti malo reda među bilješke koje sam nabacao prošlih tjedana. Ni jedan dan nije prošao bez nagona za pisanjem, pa ipak sam izbjegavao sučeljavanje s notesom ili zaslonom mog računala. Bilo bi to previše određeno, bilo bi to konačna Međutim, ne mogu dalje odgađati i riskirati gubitak veze s materijom (Alisonin madež).
Kad je izašla u subotu navečer, prvi put nakon našeg razgovora o Alexu, nije se vratila sve do sredine sljedećeg dana. Ovog puta uspio sam kontrolirati svoje osjećaje. Bezbroj puta ponavljao sam sebi ono što sam joj već rekao. Ako zaista poštujem njenu slobodu, trebam početi s priznanjem da ne polažem pravo na nju. Ono što smo dijelili, bilo je moguće samo bez ikakvih obveza i očekivanja. Bilo je teško (tim više što me je vlastito tijelo stalno upozoravalo koliko ju želim) priznati tu želju, a onda je osloboditi od ponižavajućeg nagona za posjedovanjem. Najprostije rečeno, bilo je teško ne brinuti se da joj se nešto ne dogodi, a tu brigu, govorio sam sebi, pokazao bih prema bilo kome od rodbine, prema nekom prijatelju, ili recimo Magrieti, kad se jednog dana ne bi pojavila na poslu.
Međutim, naučio sam lekciju. Itekako sam je naučio. Ta beskrajna subotnja noć bila je korak u tom procesu. Premda sam znao da je preda mnom dugi put. Naravno, nisam predvidio tešku dramu koja nas je očekivala, koja me je očekivala.
Kad sam u nedjeljno jutro začuo kako se zaustavlja auto i škripe vrata na kapiji. (Ovo ne smijem zaboraviti: Već sam popravio krov, ali ima još puno toga uraditi. Čitavu kuću treba pročešljati.) Sledio sam se za radnim stolom, osjećajući kako mi se cijelo tijelo koči. Nisam potrčao prema ulaznim vratima. Ali, uspio sam se suzdržati, neću postavljati pitanja.
Ušla je u radnu sobu. Bila je sama. Kor Handelove "Aleluje" eksplodirao je u mojoj glavi.
"Zdravo Rubene!" rekla je.
"Vratila si se!"
Obišla je oko stola i poljubila me. Privio sam se uz nju, držeći glavu uz njezino tijelo da ne primijeti što osjećam; nisam želio da vidi koliko sam uzbuđen. Siguran sam bio da je to ionako znala, ali kao da je postojao između nas prešutan pakt, a to je ne preći granicu koje smo oboje bili svjesni.
"Vjerujem da bi ti dobro došla jedna kava", rekao sam ustajući.
"Dobra ideja, nakon toga ču se okupati, pa ravno u krevet da se dobro naspavam."
Uhvatio sam ju za lakat "Možemo li se o nečemu dogovoriti?" upitao sam. "Zelja mi je, kao i tebi, ne vraćajmo se na ono što se dogodilo prošli put Obećavam da nikad neću postavljati pitanja gdje, zašto, s kime, ili nešto slično. Isto tako ne moraš osjećati potrebu to mi kazati. Međutim, ukoliko ikad zaželiš povjeriti se o nečemu, znaj da sam uvijek tu." Jesam li ovo bolje izveo od Polonija?
"Dogovoreno", rekla je.
"A sad požuri i okupaj se. Ja ću se zabavit oko kave."
Kad sam se vratio s poslužavnikom, vrata njene dnevne sobe kao i spavaće, bila su otvorena. Iz kupaonice je dopirao šum vode, dok je para sukljala kroz vrata. Vjerojatno me nije mogla čuti, kad sam ju pozvao. Zastao sam na vratima između dvije sobe, pitajući se gdje staviti poslužavnik. Primijetio sam kako je napravila drukčiji razmještaj. Nisam ovamo ulazio odl prve noći kad su kutije i kovčezi ležali razbacani po podu. Većina stvari nije još bila na svom mjestu: odjeća, zavjese i ručnici virili su iz kutija ili se vukli po podu, dok su na hrpama knjiga ležali jastuci ili razne drangulije. Krevet je bio prekriven orijentalnim pokrivačem u više boja, bila je tu i velika vaza s osušenim cvjetovima suncokreta, na prozorima su visjele nove zavjese, prekratke da pokriju prozor, na zidovima nekoliko slika, u dnevnoj sobi reprodukcije Rothkoa i Arcimboldoa, turistički poster Tibeta, još jedan turstički poster (nekog sela u Francuskoj), reprodukcije Marilyn Monroe od Andy Warhola, jedan Egon Schiele, malo napadan po mom ukusu, jedan raskošni Klimt, i jedna tabla od stiropora na kojoj su iglom bili pričvršćeni izresci iz novina, posjetnice i fotografije. Većina fotografija su uspomene sa zabava ili susreta s prijateljima od neznatnog interesa za nekoga sa strane, premda sam uhvatio sebe kako proučavam muška lica. Među svim tim prizorima s društvenih okupljanja, neočekivano se našla i fotografija jedne gole djevojke s dugom crnom kosom koja je padala preko ramena; trebala mi je jedna minuta da prepoznam Tessu. Osjetio sam se kao voajer, ali nisam mogao odvratiti pogled.
U gornjem desnom uglu table nalazila se stara, već posivjela slika mladića koji zuri pravo u kameru. Oči su mi izgledale poznate, možda i usta, ali nisam mogao dokučiti na koga liči, sve dok se nije pojavila iza mene: "To je moj otac."
Okrenuo sam se. Bila je umotana u bijeli ručnik kojeg je držala rukama između prsiju.
"Žena se pojavila preda mnom", počeo sam deklamirati.
"Što to znači?"
"To je iz Danteove Božanstvene komedije. Kad je ugledao Beatrice prvi put."
"Danas sam u društvu velikih."
"To je knjiga koju vrijedi i danas pročitati. U ovakvim trenucima može biti od koristi. Ali, donio sam kavu i srce prepuno ljubavi."
Prihvatila je poslužavnik. "Baš si drag."
"Hajde, okupaj se", naredio sam strogim tonom, "dok još mogu kontrolirati svoje grešno tijelo"
Bilo mi je jasno kako ću se moći suzdržati, od nečega što bi se pretvorilo u tešku melodramu, koju bi bilo nemoguće kontrolirati, jedino ako sve okrenem na šalu. I pored toga, sljedećih sam tjedana bio doveden u tešku kušnju. (Približio se kraj kolovoza.) Rijetko je spavala van kuće, a još rjeđe bi nekog dovela. Nismo ulazili u pojedinosti. Međutim, podijelila je sa mnom svoje misli i brige, jednom ili dvaput, i to obično kasno noću u radnoj sobi, kad bi ostali sami uz treperavo svjetlo ognjišta, koje bi stvorilo klimu povjerenja.
"Alex prolazi kroz tešku fazu svog života", rekla je. "Potreban mu je netko da se rastereti briga."
"Možda te iskorištava?"
"Tko zna. Inače je zabavan kad nije u depresiji."
"Zašto bi bio u depresiji?"
"Nije baš siguran da radi ono što voli. Čini mi se da je duboko u sebi to jedan promašeni pisac. Njegova žena je prava kučka."
"Oženjen je?"
"Da, zar to nisam već rekla?"
"To zaista postaje složeno."
"Pa i nije Naime, već godinama spavaju u zasebnim sobama."
"To je on rekao?"
Osmijeh pun draži. "To je on rekao. Moramo li vjerovati u ono što kažemo jedno drugome?"
"Staromodni nazor mi daje vjeru u minimum poštenja kad se voli."
"Negdje sam čitala da je ljubav tek simptom manjka serotina u tijelu."
"Znači, tvoje je mišljenje da se tabletom možeš izliječiti od Alexa?"
Nasmijala se. "Spremna sam pokušati."
"Je li to igranje vatrom?" upitao sam pomalo osorno. "Sada otac postavlja pitanja."
"Nije mi prvi put igrati se vatrom. Uvijek sam bila pomalo piroman. Kad sam bila mala često sam podmetala vatru, naročito kad se radi o majčinim stvarima. Knjige, dokumenti, fotografije, a jednom sam čak zapalila skupocjenu haljinu."
"Kako je reagirala?"
"Ubila je Boga u meni."
"Nakon toga si se opametila?"
"Nisam. Narednog dana polila sam njen krevet alkoholom i zapalila ga. Kuća je skoro izgorjela."
"I nije te ubila?"
"Nije. Umjesto toga predala me je tadašnjem očuhu."
"On te izmlatio."
"Znao je kako sa mnom treba postupati", rekla je zagonetno.
"Postoji li mogućnost da zapališ ovu kuću?"
"Ne postoji ukoliko me na to ne natjeraš." Njene mačje oči su sijevnule u mraku.
"A što je s Alexom?"
"Ovisi."
"Ako ti nanese bol?"
"Neće mi nanijeti bol."
"Kako možeš biti sigurna u to?"
"Zato što mu to neću dozvoliti."
"Zar nije lakše reći nego učiniti?"
"Ne brini, naučila sam se braniti."
Ne, nisam to mogao lako prihvatiti. Pa ipak je uslijedila rutina, koja se rijetko remetila. Mislim baš na jedno subotnje jutro, kad je njen gost opet prespavao u kući. Uputio sam se prema kuhinji, vjerujući da je već otišao, kad u hodniku naletim na slavnog Zacha.
"Zdravo prijatelju!" glumeći radost pozdravi me lažnim naglaskom takve težine da su mi noge pokleknule.
Opet onaj poznati grč u srcu — osjećaj mučnine. Ali, pokušao sam glumiti ravnodušnost. "U dolasku ili odlaska?" upitao sam.
"Dolazio sam odnosno svršio dva puta, a sada odlazim", rekao je.
Nisam ga otpratio do vrata, ali sam došao do verande, kad sam čuo da odlazi auto. Porsche žarko crvene boje. Malo poslije sam se vratio i krenuo prema svojoj sobi, kad ju ugledah na dnu hodnika, bosonogu i nečujnu kao duh.
Na trenutak smo oboje čekali da druga strana progovori.
"Vidim da ste se ipak sreli", rekao sam s malo napora.
"Sasvim slučajno."
I dalje je stajala na istom mjestu, u kratkoj haljini, s rukama prekriženim preko grudi, kao da se brani od nekoga. Prišao sam joj. |e li se malo odmakla prema zidu? Ništa nisam rekao. Nije skidala pogled s mene dok se nisam zaustavio pred njom. Nisam progovorio, uglavnom zato što nisam mao što reći.
Prošao sam pokraj nje i uputio se u kuhinju podgrijati vodu za čaj.
"Mislila sam da ćeš me udariti", rekla je iza mene.
"Bi li to pomoglo?" upitao sam ne okrećući se.
"Bijesan si na mene."
"Tessa!" Sagnuo sam glavu boreći se sa sobom. Onda sam se okrenuo i pogledao je u lice. "Već sam ti rekao da te nikad neću pitati niti prigovoriti. Sama donosiš odluke."
"Ali ti se tome protiviš?"
"Želiš li da se protivim?"
Prišla mi je. Iznenada se stvorila u mom naručju. "Ne bi mogla podnijeti ako se protiviš."
"Je si li sigurna da znaš što radiš?"
"Nije stvar u tome znam li što radim? Čini mi se da to nisam mogla izbjeći."
"Važno je da poslije nema kajanja."
"Postoji mogućnost da mi ponudi posao, ukoliko napustim rad na časopisu", rekla je iznenada.
Osjetio sam kako mi lice gori od gnjeva, ali nije čekala moju reakciju. "Vjeruj mi, nisam spavala s njim zbog toga. Nikakve veze." Gledala me je uznemireno. Zašto sad taj bolni osjećaj da od mene traži razumijevanje? Nije više progovorila. Bez riječi je prišla kredencu, uzela mljevenu kavu, napunila filter i prišla loncu s vrelom vodom.
Leđima okrenuta, s pogledom na lonac, rekla je: "U biti radi se o čistoj radoznalosti. Od samog početka sam osjetila neku kemiju između nas. Željela sam se uvjeriti ima li nečega u tome."
"Pa, je li bilo?"
Slegla je neodređeno ramenima. Neko vrijeme se zabavila pripremanjem kave Izvadila je šalice iz kredenca, dok je mlijeko iz hladnjaka stavila u mikrovalnu da se zagrije. Reklo bi se prava domaćica. Ali šutnja nije sasvim smirila situaciju. Iako to nisam želio, sjetio sam se onoga što sam godinama zakopao u sebi: onih razornih perioda šutnje u braku s Rianom. Danima ni riječi ne bi prozborila. Bijesno sam ugušio to sjećanje u samom začetka Bio je to sretan brak. Bio je, za Boga miloga.
Kad je ulila kavu, pokušao sam polako pokrenuti razgovor. "Onda, nema kajanja?"
Nasmiješila se preko šalice. "U biti, ispalo je bolje nego što sam očekivala."
Vjerojatno joj nije bila namjera provocirati, ali ipak sam osjetio žalac. "Dugo očekivani orgazam?" upitao sam tonom nekoga koji optužuje.
Nije odmah odgovorila. Onda je smireno rekla. "Ne baš, ali vrlo blizu."
Četiri, pet dana kasnije, u svakom slučaju manje od tjedan dana, opet se pojavio Porsche pokraj ograde. Da je u pitanju bio netko drug, možda bih se i pomirio s činjenicom da je to neizbježno, ali Zach je bio više nego što sam mogao trpjeti. Premda sam se potpuno uvjerio da me Tessa ne provocira namjerno, pomisao da se taj čovjek nalazi u mojoj kući, dovodio me do ludila. Pokušao sam sebe uvjeriti da sam u brizi zbog nje, ali u dubini duše znao sam da je u pitanju bila moja osobnost Ništa zbog čega bih se ponosio. Međutim, nakon toliko poniženja, ništa više nije bio dovoljan razlog.
Izašao sam više puta iz kuće u noć, prošetao po običaju oko kuće, pretražio svaki kutak i skriveno mjesto u vrtu. Nešto prije dva sata ujutro, u ogrtaču i papučama, polagano sam se prošetao sve do avenije Newslands. (Nikome ne bi palo na pamet zaustaviti se, pomislio sam ispunjen nekim perverznim zadovoljstvom, kad bi sada doživio srčani udar, na ovoj cesti.) Noć je polako odmicala, nikad joj kraja. Možda taj nitković pokušava nadmašiti svoj prošli učinak. U biti, ispalo je bolje nego što sam očekivala.
Kad sam se vratio do kapije (vrata su još visjela na šarkama) i kad sam uputio bijesan, ali potpuno nemoćan udarac u prednji kotač Porschea, sijevnula mi je jedna ideja. Besramna i kažnjiva pomisao, ali u tom trenutku, bilo mi je potpuno svejedno. Ostavio sam papuče na prednjem ulazu da smanjim buku, prikrao se bos do kuhinje i izvukao najveći nož koji sam mogao naći u ladici. Zastao sam u hodniku da oslušnem, ali osim šuma km u mojim ušima, svuda je vladala mrtva tišina. Ni škripa kreveta se nije čula. Napravljeno da traje, prokleo sam proizvođača takvih kreveta.
Na kraju sam čekao barem desetak minuta da se uvjerim kako nitko ne čeka u zasjedi. (Ubojica MacFarlanea još uvijek je na slobodi — kako se ono zvao? Nešto kao Vuyisile, Vuyisile Mthembu — i ako me sreća i dalje prati, mogao bih izabrati ovu noć da se vrati na mjesto zločina. Ja sam eto spreman s nožem u ruci. Hm, ali i Johnny je bio spreman.) U jednom trenutku neka sjenka je prešla preko puta i ja sam zadržao dah. Bila je to samo mačka. Ovo je doba kad vještice plešu, kad se grobovi otvaraju, a pakao iz sebe izbacuje svako zlo po ovom svijetu.
Još jednom sam bacio pogled iza sebe, zašuštalo je granje, možda je to duh Antje iz Bengala iza mojih leđa? Sagnuo sam se prema najbližem točku i zabio nož u gumu. Nož je odskočio Bijesno sam stisnuo zube i ponovio udarac, ali uzalud. Prešao sam na zadnji kotač. Naravno, bez promjene. Kako se to kriminalci stalno pojavljuju u novinama zbog izbušenih guma?
Još jedan udarac, još jedan neuspjeh koji ponižava.
Odšuljao sam se kroz hodnik natrag u kuću. Ovog puta sam čuo nešto u dnu kuće. Zastao sam. Da se Zach pojavio u mračnom hodniku, tako mi Boga, kastrirao bih ga. Međutim, šum se nije ponovio. Možda Tessa zove nekoga u snu ili je doživjela toliko očekivani orgazam.
U blagovaonici sam sebi nalio whisky i u nekoliko velikih gutljaja popio punu čašu. Namjerno sam ostavio čašu na lakiranom stolu (ako se Magrieta bude bunila zbog kruga koji je ostavila čaša na drvetu, okrivit ću posjetitelja). Otišao sam do radne sobe i skljokao se u stolac iza stola. Toliko sam bio razočaran, da mi je došlo zaplakati. Nije više bilo bijesa u meni, samo duboko poniženje Mačka mi je skočila u krilo. Amadeus. Odsutan duhom, pogladio sam ga s osjećajem nemoći koja me je pritiskala kao i sama noć. Digao sam se u namjeri da stavim neku ploču, ali nije bio trenutak za to. Okrenuo sam se s druge strane stola i bacio pogled na razbacane dokumente, knjige i različite predmete. Podignuo sam pritiskivač za papire i ponovno spustio. Onda je moja ruka naišla na stari tatin džepni nož i iznenada osjetih kako moji prsti stežu hladni, ravnodušni metal. Oštrice su se izlizale i stanjile u komade čelika. Vadičep. Napukli razvijač. Onda šiljak kojim je otac čistio kopita konja, sjećam se kako ga je jednom upotrijebio da dokrajči ranjenu antilopu. Pogodio ju je iza vrata, na mjestu gdje se lubanja spaja s kralježnicom.
Ponovno me je spopao bijes, ovog puta pomiješan s pravim zanosom. To je to.
Vratio sam se na prednji ulaz, izašao na verandu i sišao na puteljak. Toplina moga tijela polako je zagrijavala hladni nož. U noći bez mjeseca, sve je izgledalo sablasno. Bacio sam pogled na crni šiljak koji je stršio iz moje ruke Je li to što vidim bodež? Prijatelju Zach, ovo je pogrebno zvono koje te zove u raj ili pakao.
Bio sam neprijatno iznenađen glasnim šištanjem zraka koji je počeo nadirati iz gume u trenutku kad je šiljak prodro kroz armirano gumeno platno. Zvučalo je kao stara lokomotiva koja ispušta paru. Na brzinu sam odjurio u vrt i sakrio se u najbliže žbunje. Sigurno će se cijela ulica dići na noge Ali ništa od svega toga. Uostalom, bio sam toliko opsjednut, da mi i nije bilo briga. Izvršio bih svoj zadatak čak i da su se sve policijske snage uz buku sirena sjurile na mene Dvije minute kasnije, vratio sam se Porscheu. Još jedan, dva, tri snažna udarca. Ovo će promijeniti tok povijesti. Svaki put kad bi šiljak prodro kroz platno (ovo je već postalo nestvarno) pomislio sam: "Tata, u tvoju čast" Nikome više neće pasti na pamet posrati se na glavu jednog Oliviera.
Konačno je bilo gotovo. Došao sam i svršio četiri puta i sada odlazim. Ne čekajući da prestane šištanje iz posljednje gume, vratio sam se trkom u kuću, zatvorio prednja vrata, obrisao nož o moj ogrtač, pažljivo ga vratio na staro mjesto i povukao se u spavaću sobu. Bio sam potpuno smiren.
Bolje sam spavao nego prošlih mjeseci. Naravno, probudila me je jutarnja strka u kući, vrata su se otvarala, zatvarala i opet otvarala, ćuli su se brzi koraci između kuće i ograde i glasovi u hodniku koji govore na telefonu, dolazak Magriete još više je pojačao metež sve dok se znatno kasnije nije čula na ulici lupa vrata vozila koja odlaze. (Jedino sam u tom trenutku osjetio malo straha; međutim, kad sam provirio kroz prozor, vidio sam samo ljude u radnim odijelima, vjerojatno iz neke garaže, ali nije bilo policije. Vratio sam se u krevet sasvim spokojan.) Opet sam zaspao i probudio se skoro u vrijeme ručka.
Cijeli događaj Magrieta je prenijela s velikom dozom osjećaja za dramu. Nakon toga, nitko se nije vratio toj temi, a najmanje Tessa.
Otvoreno priznajem da me je poslije obuzeo osjećaj srama. Duboko sam se sramio svog krajnje djetinjastog postupka. Ali, nije mi bilo žao. Čak mogu reći da o tome razmišljam kao o nekoj vrsti podviga. Ništa nisam riješio, ne mogu reći da mi je to olakšalo život. Ali sama spoznaja da sam u stanju tako nešto učiniti, ispunjavala me je nekim podmuklim zadovoljstvom.

7


Prošlog mjeseca je i na drugim stranama bilo teških trenutaka. To se odnosi na Magrietu. Zanemario sam ju. Ne samo u kući već i na ovim stranicama. Njeni odnosi s Tessom su i dalje ostali neodređeni. Kad su u pitanju bile ženske stvari, kako me je Magrieta izvijestila u par riječi ako bih se usudio upitati, vrlo dobro su se slagale; tome je pridonijela Antje iz Bengala. Često bi načuo kako pričaju o njoj ne kao o duhu, nekoj priči iz prošlosti, već kao o još jednoj ženi koja se nalazi u kući. Smetao mi je način kojim su me isključile. Pošto sam muškarac, koji pored toga prilazi stvarima s druge razine, s koje mi je zabranjen pristup njihovoj razini, dovele su u situaciju mene, vlasnika kuće u kojoj se nalazi duh, da jedino mogu prići tom duhu posrednim putom, preko knjiga, preko bilježaka, koje sam godinama pravio obilazeći u svom istraživanju, knjižnice, arhive ili čak stare knjige crkve Groote Kerk\'7b25\'7d. (Tu sam i naletio na Memorie\'7b26\'7d — Uspomene — velečasnog Le Boucqa koje se odnose na zadnju ispovijed Willema Mosterta; kasnije sam uputio mladog Dugmora na taj trag i on je naravno to iskoristio i ubacio u svoju knjigu.) Zainteresirale su se za "priču iz knjige", kako ju je nazvala Magrieta, a Tessa je čak pročitala Dugmorov članak; međutim, njihovo istinsko zanimanje za Antje, nastalo je nakon direktnih susreta Magriete s duhom, odnosno kad je Tessa bila uvjerena da je barem nakratko osjetila nečujno prisustvo Antje u kući.
Ovi događaji su istovremeno pomutili i Magrietine odnose s Tessom. Ako je s jedne strane osjetila olakšanje što sam van opasnosti, s druge strane njena kršćanska savjest nije mogla prihvatiti radnje (opet njen izraz) neudane djevojke i muškaraca koji dolaze i odlaze noću. Pokušao sam u početku, uz Tessin blagoslov, prikazati Alexa kao bivšeg vjerenika koji se pokušava iskupiti i Magrieta se primirila na neko vrijeme. To baš nije moglo zamijeniti brak, ali je barem ukazalo na moral s namjerom. Međutim, kad se Zach pojavio na sceni, otvorila su se vrata pakla. Bio sam iznenađen kad je sve počelo odmah nakon prvog posjeta Zacha, još prije nego što je nastala strka oko izbušenih guma. Kako u tom trenutku Magrieta nije još ni vidjela novog ljubavnika, bio sam zatečen kad je uletjela u radnu sobu.
"Izgleda da je ova dovela u krevet novog tipa?"
"Kako to misliš? Siguran sam da je to njen vjerenik."
"Može Meneer govoriti što hoće, ali ja vam kažem da se radi o novom čovjeku."
"Kako znate?"
"Svaki čovjek iza sebe ostavlja neki miris", rekla je odlučno. "A dva čovjeka nemaju isti miris."
"Magrieta, što vam pada na pamet. I vi očekujete da ću to vjerovati."
"Zašto je Meneer pokušavao zaštititi? Što je ona vama?"
"Gledam na nju kao svoju kćer."
"Postoje kćerke i kćerke. Ako ne znate, pitajte mene."
"Magrieta, vi to samo sebi umišljate."
Tada se ispriječila ispred mene s rukama na velikim bokovima. "Znači Meneer želi reći da Antje laže?"
"Kakve veze ima Antje s tim?"
"Ona mi je rekla. Vidi sve što se događa u ovoj kući." Nisam mogao zaustaviti trnce u leđima. "Antje mi je rekla kako ova radi stvari s dva muškarca." Zastala je da bih osjetio težinu njenih riječi. "Rekla mi je isto tako da nijedan tip nije njen vjerenik. Eto vam ga sad."
"Više vjerujete duhu nego Tessi?"
"Više vjerujem ženi koja zna što znači biti kao naranča koju muškarac iscijedi, a onda odbaci od sebe. Vjerujem, jer je bila ropkinja, jer je bila druge boje kože i što je bila žena s kojom su svi postupali kao da je govno. Ne smijem dozvoliti da se to ponovi u njezinoj kući."
Promijenio sam pravac "Ako se to zaista događa, ali naravno, nismo u to sigurni, onda Tessi treba pomoć, a ne optužba. U današnje doba mladi nisu kao vi i ja."
"Meneer, dobro i zlo se nisu promijenili."
"Isus je rekao da grešniku treba oprostiti sedamdeset puta sedam."
Znao sam, ovog puta sam pobijedio. Magrieta je počela razmišljati o onome što sam rekao, međutim, dobro sam znao da me čekaju teška vremena. Grupica Tessinih beskućnika bila je povod za casus belli. Nismo ih nikad prije vidjeli i sve što smo o njima znali to je da su stalno dobivali obilne obroke iz Magrietine kuhinje. To je postala rutina koja nikome nije smetala. Sve do onog dam, kad sam se (nekoliko dana nakon noćne akcije na Porsche) vratio iz knjižnice i našao pet, šest neznanaca oko kuhinjskog stola kako se goste makaronima iz velike zdjele s revnošću kolonije svilenih buba na dudovom listu. Njihov smrad je preplavio kuhinju.
Zastao sam zapanjen. Nitko nije obraćao ni najmanju pažnju na mene, čak ni kad mi je iz ruku ispalo na pod nekoliko knjiga. Gledao sam zaprepašteno, ne znajući trebam li se povući, krenuti u napad ili zvati policiju. Osjećaj panike zbog izvršene okupacije, paralizirao me je, kao da je kaos vanjskog svijeta iznenada oskvrnuo moj privatni prostor. Nisam više bio u svom domu. Nisam ga više kontrolirao. Ovi ljudi su se ponašali kao da ovdje pripadaju, osjećao sam se kao uljez. Spopao me užas. Dok sam još dvojio što poduzeti, pojavila se Tessa iz hodnika.
"Zdravo, Rubene", rekla je veselo. S vrata je pokazala rukom trojicu kuštravih neznanaca s druge strane stola. "Ovo su Ruiter, Terrie i Salmiena. To je moja obitelj kojima svako jutro nosim hranu. Umro je jedan ujak i trojica od rodbine su došli na pogreb iz \\orcestera, a od jučer nisu ništa jeli. Odlaze za pet minuta."
"Gdje je Magrieta?" upitao sam.
"Ne znam." Nisam imao povjerenja u nevini izgled njezinog lica.
Obećanih pet minuta se rasteglo na više od jednog sata. Posjetitelji su ostavili iza sebe miris alkohola i raznovrsni izbor odbojnih zadaha ljudskog tijela. Tessa ih je ispratila do kapije. Prije nego se vratila, Magrieta je izletjela iz jedne od pokrajnjih soba, gdje je vjerojatno bila da sakrije svoj bijes. Otvorila je prozore i vrata i počela prskati sredstvom protiv gamadi, u tolikoj količini da sam dobio napadaj kašlja.
"Što se događa?" upita Tessa s vrata.
"Gospođica Tessa još pita što se događa!" Magrieta je eksplodirala. "I to pita nakon što je dovela bandu ništarija koji smrde kao sam pakao i koji su u stanju za tren oka pokrasti cijelu kuću."
"Magrieta, nisu to ništarije", reče Tessa blagim glasom. "To su siroti ljudi koji cijeli dan nisu ništa stavili u usta."
"Nije ovo pučka kuhinja", reče Magrieta. "Zar Meneer nema ništa reći?"
Pročistio sam grlo. "Pa, bojim se Tessa da ovo nije bilo baš pametno", rekao sam.
Pogledala me je začuđeno. "Ti ne odobravaš?"
"Tako je Ne zbog toga što si ih nahranila, već zato što si ih dovela u kuću. To sebi ne možemo dozvoliti. Možda neke od njih poznaješ, ali što je s ostalima?"
"Prije nego što dođemo sebi, sva sirotinja iz Cape Flatsa doći će prosili na vrata", umiješala se Magrieta. "Jednog dana kad otvorimo oči, sve će nas poklati u krevetu, kao onog jadnog gospodina MacFarlana."
"To već posta je smiješno!" ogorčeno uzviknu Tessa.
"Niti malo", prekinuo sam je "U današnje doba ne smijemo se izlagati takvim opasnostima."
"Ali to su prijatelji!" prosvjedovala je.
"Tessa, pola tih ljudi ni ne poznaješ", pokušao sam je urazumiti, ako je to uopće bilo moguće. "Ostalima nosiš hranu svakog dana. Ni Magneta ni ja nismo bili nikad protiv. Ali ne vjerujem da ih zbog toga možeš smatrati prijateljima."
"Ne mogu podnijeti kad su ljudi izgubljeni ili osamljeni", rekla je na kraju potišteno.
Nastala je pauza. Lice joj je bilo crveno od uzbuđenja, ali malo zatim kimnula je glavom mireći se sa sudbinom."Onda u redu, reći ću im sutra."
"Gospođica Tessa misli da će to proći tek tako?" reče Magrieta podrugljivo. "Pričekajte, pa ćete vidjeti."
Bojim se, imala je pravo. Tjedan dana kasnije i to uvijek kad nitko nije ni očekivao, čak i uvečer, pojavili bi se na vratima nepoznati ljudi tražeći novac, navodno, da kupe hranu. Ako bi Magrieta otvorila vrata, ona bi ih odmah i otjerala. Ja sam jednom ili dvaput popustio i ponudio im kruha, voća ili nešto drugo, sve dok me jednog popodneva Magrieta nije uhvatila na djelu. Ništa nije rekla, uzela me je za ruku, dovela do radne sobe i gurnula prema prozoru. "Pogledajte!" rekla je. Kad tamo, jedan prosjak, netom je stigao do kapije, s prezirom je bacio kruh na ulicu, preko ramena pogledao natrag prema kući, podignuo jednu nogu, zgrabio stražnji dio poderanih hlača i ispustio glasni prdac kroz debele usne. Bio sam sklon vjerovati da je to izuzetak, međutim, više se nisam usudio protiviti ljutitoj Magrieti.
Posjeti su naglo prestali isto tako kao što su i započeli. Kad sam Magrieti postavio pitanje, ona se pretvarala da ne zna razlog Na kraju je došlo priznanje: "To je zbog naše Antje."
"Kako se to Antje umiješala u ovo?"
"Meneer, ja poznajem ove ljude", rekla je "Neće nas prestati gnjaviti sve dok se nešto loše ne dogodi. Tako sam im rekla da se u kući nalazi žena bez glave i da je bolje da pripaze na sebe. Nasmijali su mi se u brk i izrekli pogrdne riječi. Zamolila sam Antje za pomoć, i sljedeći put kad su pokucali na vrata, poslala sam Antje da ih otvori, noseći glavu ispod ruke" Nije mogla zaustaviti osmijeh. "Neće nam više smetati, Meneer."
Mir i red su se naizgled vratili u naš život Ali to je bilo samo na površini. Nisam mogao sasvim izbiti iz glave sliku grupe neznanaca u kuhinji. Izvršena je invazija na moj privatni život to se ponovno može dogoditi, bilo kad, na tisuću mogućih načina. Ta će mi spoznaja ostati u glavi i stalno će me progoniti.
Naravno, zbog onog što se dogodilo, odnosi između dvije žene u svakodnevnom životu nisu se promijenili. Zapravo, dan poslije upada gladnih posjetitelja, Magrieta je izjavila da neće više pospremati Tessine sobe. Tako smo se dogovorile, uvjeravala me je Tessa, kad sam joj postavio pitanje, ali Magrieta me je izbjegavala, mrmljajući kroz zube nešto kao: "Svatko ima svoj ponos."
***

Međutim, Magrieta je imala i većih briga nego što je Tessa. Toga sam postao svjestan ubrzo nakon mog kriminalnog čina nad Zachovim automobilom. Prethodnog tjedna su naši odnosi bili naročito dobri, bez sumnje zbog mog većeg interesa prema kući. Prije svega majstor je zamijenio crijep koji je Tessa uklonila kad se prvi put našla na krovu. Nakon toga sam pozvao vodoinstalatera koji je zaustavio curenje vode u dva zahoda i promijenio u kuhinji gumicu na slavini na što se Magrieta žalila posljednjih mjeseci. Čak sam zvao i dimnjačara. Kad sam primijetio, dok smo sjedili uvečer pored ognjišta, kako se odjednom iz odvoda urušava prašina i komadići čađi, odlučio sam da i ognjište bude očišćeno u Tessinoj sobi. U vrtu sam uklonio jedno drvo koje se jako nakrivilo i prijetilo pasti i srušiti zid koji me dijeli od susjeda. Isto tako sam sredio da svakog tjedna dođe netko iz službe za održavanje vrtova, s obzirom na to što se desilo Johnny MacFarlanu, bojao sam se unajmiti nekoga s ulice da mi održava vrt.
Magrieta je pratila sve što sam uradio i to je nagradila, kad je bila dobre volje, s par obilnih obroka za ručak, pa čak i posebnom večerom za Tessu i mene.
Ali početkom kolovoza, rano ujutro, netom je stigla, bilo je jasno da nešto nije u redu. Došla je dva sata kasnije od uobičajenog vremena. Kako je Tessa spavala van kuće, moja zabrinutost se udvostručila, tim više što je nisam imao s kime podijeliti. To nije bilo nalik na Magrietu. Koliko ju poznajem, ne sjećam se da je u trideset osam godina zakasnila recimo više od deset, dvanaest puta. Kad sam čuo okretanje ključa u vratima, požurio sam niz hodnik, a da nisam bio siguran, koga bi prije volio vidjeti. Bila je to Magrieta.
Bez namjere da me pozdravi, njezino krupno tijelo je prošlo gegajući se pored mene, tako da me je skoro gurnula u stranu. Pošao sam za njom.
"Magrieta, je li sve u redu?" upitao sam u kuhinji. Bacila je ogromnu torbu na stol, skinula teški crveni kaput, snažno stresla kišne kapi s kišobrana (nikad joj to nije bio običaj da radi u kući), pronašla kućni ogrtač iza vrata i počela se zakopčavati. Oslobodila se cipela, izmasirala stopala punih kurjih očiju i žuljeva i gurnula ih u papuče s ružnim ružičastim pomponima, koje su se nalazile iza vrata blizu kante za smeće. U cijeloj kuhinji se zamračilo od njezinog tmurnog raspoloženja.
"Magrieta, što se dogodilo?"
Okrenula se i pogledala me. "Oni će me ubiti", rekla je.
"Dajte, molim vas, nije valjda došlo do toga."
"Ubit će me na mrtvo."
"Ali tko?"
"Oni huligani."
"Magrieta, zabrinuo sam se zbog vas", rekao sam pokušavajući je smiriti. "Sve mi objasnite."
Ispalo je mnogo gore nego što sam očekivao.
Prošle noći Magrieta se nalazila s gostima, svojom nećakinjom i njenim mužem, u maloj dnevnoj sobi svoje kućice, kad začuje vani neko komešanje. U njezinom naselju je često vrlo bučno i zbog toga se više puta žalila (naročito otkad su se počeli doseljavati oni crnci bez dozvole, remeteći javni mir), međutim, ovog se puta događalo nešto neobično. Pošto ju je iskustvo naučilo da bude oprezna, brzo je ugasila sva svjetla u kući. Sve troje su pogledali kroz prozor i ugledali kako skupina mladića naoružanih krampovima, sjekirama, lopatama, šipkama i noževima, napada jednu mladu crnu ženu Razderali su već svu odjeću s njezinog tijela, bila je sva u krvi i nije prestala zvati u pomoć. U kući preko puta prljave staze gorjelo je svjetlo. ("Meneer će razumjeti zašto sam ugasila svjetlo.") Žena je potrčala prema toj kući, počela lupati po vratima, vrišteći kao svinja koju kolju. Netko je otvorio. Mlada žena je uletjela u kuću Vani su napadači lajali kao psi žedni krvi Tada su se vrata otvorila i žena je bila izbačena na ulica "Ne možete ih okriviti", objasnila je Magrieta, kad sam se usprotivio. "Ako vas uhvate s vješticom, gorjet će vam kuća i sve u njoj."
"Kakve su to gluposti o vješticama?" upitao sam.
"Meneer, to su joj glasno dobacivali cijelo vrijeme, bez prestanka. Rekli su da je stavila doepu u hranu nekog starca i da je umro od toga."
"Od trovanja hrane?"
"Ne, pregazilo ga je auto."
"Ali, Magrieta..."
"Pričaju kako je neka druga djevojka pokušala oteo ljubavnika ove žene, ali da je ubila i tu djevojku. Opet pomoću doepe od čega je poludjela i skočila s krova."
"Nemojte uzeti te stvari za ozbiljno."
"Vještice su ozbiljna stvar", rekla je odsječna "Neću kazati da je istina, ali neću kazati ni da nije. Želim samo kazan kako su ori mladići tvrdili da je vještica i da ju zato treba ubiti." Izvukla je zgužvani rubac iz prednjeg džepa na pregači i obrisala nos. "Ubili su je upravo ispred moje kuće i odsjekli glavu s namjerom da je spale."
"Vidjeli ste sve to?"
"Sa ova dva oka, Meneer. Na samom uglu se nalazi ulična svjetiljka. Vidim sve što se događa. To ne znači da sam htjela vidjeti."
"Što je s policijom? Zar je nitko nije pokušao pozvati?"
"Mislite da želimo da nas sve pobiju?" Grudi su joj se podigle kao plimni val. "Meneer, to je tek početak."
"Zar je bilo još gore?"
Izgleda da je na lice mjesta za vrijeme krvavog napada na ženu stigao njen ljubavnik, kojega je netko pozvao i koji se pokušao umiješati. Molio je mladiće, tvrdio kako može dokazati njenu nevinost. Međutim, napadači su bili već u takvom stanju ("kao što prikazuju na TV, Meneer, kao čopor divljih pasa"), da su isto tako i njega napali.
Tada je Magrietina nećakinja odlučila poslati svog muža Michaela tražiti pomoć. On je učitelj u Bonteheuwelu. Bilo je suviše opasno nazvati policiju, ali je mogao tražiti ambulantna kola i bolničare, prije nego se napad pretvori u masakr. (U to vrijeme žena je još uvijek pokazivala znakove života.) Magrieta je pokušala zadržati Michaela, ali on se oslobodio i provukao kroz vrata, kad je pažnja gomile bila usmjerena na "vješticu". Pošto u cijelom Mandalayu nije radio niti jedan telefon, nastao je problem. Sve telefonske kabine su uništene zbog sukoba oružanih bandi koji traju u Flatovima sam Bog zna otkad. Našao je telefon nakon dva sata i to u policijskoj postaji.
"Zakleo se da ništa nije rekao policiji. Samo je telefonirao." Međutim, policija je ipak došla. Iskrcali su ga nekoliko kuća prije, tako da se može vratiti neprimijećen, a oni su produžili do mjesta događaja. Na ulici su našli dva mrtva tijela, jedno bez glave, ali oboje isječeno na komade Ubojice su odavno nestale, ali nekolicina je još uvijek vrebala u mraku, čuvajući stražu kao lešinari. Dvojica su primijetila učitelja kako kuca na Magrietina vrata i ulazi u kuću. Odmah su shvatili zašto se pojavila policija, počeli su vikati kao luđaci, prijeteći strašnom osvetom.
"Nismo oka sklopili cijele noći", rekla je Magrieta. "Violet i Michael nisu otišli prije izlaska sunca. Kao uvijek, auto su parkirali u garaži udaljenoj dvjesto metara." Uzrujano je odmahnula glavom. "Ali, Meneer, sada je moja kuća obilježena. Oni mladići će se vratiti. Ja to znam."
"Možete ostati ovdje Barem neko vrijeme."
"A moju kuću da prepustim huliganima?"
"Važniji je vaš život"
"Čitav sam život čekala da imam svoj dom."
"Magrieta, molim vas. Za sada, stavimo to nastranu. Policija će uhititi ubojice. Za tjedan, dva opet će sve biti mirno."
"Ta policija?" odvratila je s prezirom. "Ona se boji tih bandita. Pa čak i da nije tako, više neću vidjeti svoju kuću."
"Doživjeli ste šok. Sve vam izgleda gore nego što je u biti."
"Znam ja o čemu govorim", bila je uporna.
"Zaboga, Magneta!" tražio sam riječi, ali bezuspješno.
Moj osjećaj beznađa kao da je bio znak za nju. "Ostaje nam da se molimo, Meneer", rekla je. "Gospodin će nas pratiti do doline suza. Ali postoji mjesto gdje ga neće biti, a to je tamo na Flatsu. Kad su nas tamo iskrcali bijelci prije više godina, od toga mjesta su napravili pakao. A Bog neće kročiti u pakao. Boji se! Mi ga ne možemo zbog toga okriviti."
Skuhao sam Magrieti kavu. U normalnim okolnostima, to ne bi dozvolila, ali činjenica da se ovog petka ujutro nije nimalo usprotivila čak nije ni davala znaka da je toga svjesna, samo potvrđuje koliko je situacija bila ozbiljna. Zaista nisam znao što učiniti. Najgore od svega me se dojmio taj osjećaj jaza koji je stajao između nas. Iako nas je razdvajao samo kuhinjski stol, mogli smo biti bića iz različitih svjetova koja su običnom koincidencijom tek slučajno dijelila isti prostor. Ona, zamašna mama iz crnačkog naselja, u neuglednom kućnom ogrtaču i papučama s ružičastim pomponima, koja negdje u svom okruglom tijelu taloži nasilje i bijes, silovanje, ubijanje i spaljivanje njezinog svakodnevnog svijeta, njegovo siromaštvo, krotkost, strpljenje i patnju, njegov gnjev, bunt i očaj, njegova potvrđivanja i odbijanja, njegove vještice i proganjanja vještica, u njenim ušima još uvijek odzvanja vika gomile, krici žrtve, u mrežici njezinog oka ostala je utisnuta slika odsječene glave, u njenim nozdrvama miris dima i krvi. S druge strane, ja, okružen knjigama, glazbom i mačkama, kojeg jedino mogu uznemiriti prizori neutažene pohote, briga zbog slavine iz koje curi voda, ograda koja škripi, djevojka koja se još nije vratila poslije ludo provedene noći. Mogu li ikad istupiti iz svog svijeta i dosegnuti njen? Nikako, to jednostavno nije moguće. I pored svega toga, nema ni tri mjeseca, ubijen je čovjek u mojoj ulici. Prošao sam autom pored njegovog tijela, a ni ruku nisam pružio. To sam shvatio tek kad sam pročitao novine. Uznemirila me pomisao da se taj vanjski svijet, taj drugi svijet, približio mom svijetu. Prije svega najezda beskućnika, a sada ovo. Moj prostor se smanjuje i povlači s nekad otvorenih granica. I sada smo nas dvoje prikovani u ovom prostoru kao dvije muhe zalijepljene na muholovci.
Bacio sam pogled na nju. Pokušao sam pročitao crte njezinog lica. Što sam ja znao o ovoj ženi koja je skoro četrdeset godina dio mog života? Što sam znao o njezinom svijetu? Bila je nestvarna za mene kao da se radi o nekom duhu. Pružio sam ruku i položio na njenu, bila je hladna. Pogledala me je, ali ako su njene oči nešto odavale, to je bila samilost. Ali, kako se mogla sažaliti na mene?
"Prebacit ću vas kući autom", rekao sam na kraju. "Uzet ćete nekoliko stvari i onda ću vas vratiti natrag. Smjestit ćete se u praznoj sobi do Tesse."
"Gospođica Tessa se nije vratila prošle noći."
"Kako znate?"
"Osjećam prazninu u kući. Noćas nije ovdje spavala."
"To ništa ne mijenja na stvari." Smetao me je način kojim uspije pronaći prolaz kroz svaku moju obranu. "Dajte, moramo krenuti."
Nije se pomakla sa stolca. "Nećete me tamo vi odvesti."
"Idemo po vaše stvari."
"Ako budem morala otići po njih, uradit ću to sama. Za Meneera to nije sigurno mjesto"
"Magrieta, mnogo sam vas puta vodio kući. Više nije kao nekad."
"Ima dana kad je mjesto sigurno, ali danas nije. Sto mislite kako će reagirati kad vide bijelca koji me dovodi kući? Poslije svega što se dogodilo prošle noći?"
"Ali što ćete sada učiniti?"
"Mnogo sam o tome razmišljala u autobusu na putu ovamo. Prvo idem uzeti nešto kod slamsa. Postoji deopa koja se može zakopati ispred vrata i to bi ih trebalo spriječiti da zapale kuću. Ne znam hoće li uspjeti, ali vrijedi pokušati. Moje stvari ću donijeti taksijem. Prije svega moram oprati suđe i očistiti kuću."
"Ja to mogu uraditi."
"Vi imate posla u radnoj sobi."
Ustao sam, otriježnjen, i pogledao je kao da očekujem pomoć. "Magrieta, što nam se ovo događa?"
"Starimo, Meneer. To je cijela priča."
Otišao sam u radnu sobu. Bila je spremna krenuti kad je bilo skoro podne Telefonom sam zvao taksi i dao joj novac da plati put do tamo i natrag Osjetio sam se nedorastao situaciji, potpuno beskorisnim. U glavi mi je bučalo. Nije bilo smisla vratiti se svom radu, ma koliko bio značajan. Sve više sam bio zahvaćen paralizom zbog jalovosti beskrajnog skupljanja materijala za članke koje nikad neću napisati. Samo sebi cilj, slijepa ulica, lov na fusnote za rasprave na ovu ili onu temu, koje sam sastavljao u svojoj glavi. Jednog dana to može poslužio kao epitaf. Umro je u lovu na fusnote. S druge strane, kako se toga okaniti. Što bih radio bez udobnog pokrivača mojih bilježaka na dnu stranice? Dok sam o tome razmišljao, već sam znao da sama pomisao neće ništa promijeniti. I dalje bih to radio. Kad prvi hladni val naiđe, opet ću posegnuti za otrcanim pokrivačem.
Bilješka o starosti. Kad razmišljam o smrti, razmišljam o prepuštanju sudbini. Razmišljam o prostoru. Ne bojim se smrti. Ili, tek malo. Svakako ne bo|im onoga što poslije dolazi. Zašto bi me to brinulo kad još od djetinjstva stvarni svijet nikad nije bio realan? One beskrajne ravnice, ona brda od krečnjaka koja su iznikla iz tvrde zemlje, probijajući se iz tko zna koje dubine, oni kameni brežuljci koji se još puše od podzemnog ognja, ono nebo koje je izblijedjelo od tog žara i na zalazu sunca ponovno napadno crvene boje kao ploča iza kuće koja je služila za klanje koza ili ovaca. Ono što je meni bilo važno, to su priče Outa Hansa, razmišljanja malih ljudi iz dalekog doba, prenijeta u crteže na pročelje grebena, putovanja Gullivera ili Don Quijota. Sve ovo bi bilo tužno napustiti. Toliko dugo ih nosim u sebi da ne mogu ni podnijeti pomisao da ih moram ostaviti. Ono što me progoni nije smrt, nego umiranje, sam čin odlaska. Poniženja, sram što te napušta moć prosuđivanja, što ne vladaš funkcijama svog tijela, što ovisiš od drugoga (učinio sam već prvi korak, praveći ustupak svojoj djed). Bol i patnja. Stvar je u tome što te svladaju bez najave Ukočena leđa ujutro, prolazna vrtoglavica, zastoj u sjećanju, snažan mlaz mokraće sveden na kapanje, mukla bol u očima nakon dužeg čitanja, gubitak apetita, sve manja potreba za snom. Male, sitne stvari koje skoro i ne primjećujemo. Sve do onog dana kad vam se to dogodi. A da ne govorimo o svim pripremama: veliko čišćenje poslije napada angine, bacanje starih zapisa, dokumenata, magazina, čak i knjiga. Pripremiti se za nemoć i smrt, otići u grad kod odvjetnika, bankara, ljudi iz osiguranja. Eto, skoro sve je spremno. Preostaje samo pražnjenje emocija. Mnogo sam bolji u pripremi za smrt nego u pripremi za život Neka bude tako. Pa ipak je to smiješno. Pobogu, nisam star. Imam šezdeset i pet godina. Johnny MacFarlane, koji je znao kako podići nekome moral, jednom je rekao, kako je njegov otac u šezdesetoj napustio tenis i prihvatio se igranja na balote, ali u sedamdeset i petoj mu je to dosadilo, te se ponovno vratio tenisu. Pred neki dan, dirigent Simon Rattle uporno je tvrdio da dobar dirigent postaješ tek u šezdesetoj godini. Je li ono Clemenceau, kad mu je bilo oko sedamdeset, uzviknuo u prolazu ugledavši mladu ljepoticu: "Oh, da mi je opet šezdeset godina?" Pa i Charlie Chaplin je postao ponovno otac kad mu je bilo preko devedeset godina. Mog djeda je zbacio konj kad su mu bile sto i dvije godine. Stari se još uvijek nije dao. Ali to nije utjeha. Raspadanje je počelo. Moja smrt ima godina koliko i ja, napisao je u Srednjem vijeku stari nizozemski pjesnik Jacob Maerlant. Moje tijelo me nije još izdala Osim onog puta. Ali, unutra sam star. Starimo, Meneer. To je cijela priča. Kažu, star si koliko se osjećaš. Ako je to istina, onda ću skoro imati sto trideset i dvije godine. Stariji sam od oca kad je umro. Stariji sam, Bože moj, i od Don Quijotea!
Kad se Tessa pojavila, pomislio sam da će me pomladiti. Stari jarac i mlada trava. Nije baš tako. Njena nazočnost ubrzava moju starost. Problem je u tome što žudnja ne jenjava. Ona je još snažnija, mnogo snažnija nego prije, možda samo zato što ne preostaje mnogo vremena za gubljenje. Sve je manji prilika za olakšanje, a kamoli za zadovoljavanje. "Što ćemo ovog puta, dragi? Na brzaka ili sve u kompletu?" Zadovoljstvo zagarantirano. A ja krenuo i ispustio dušu na jadnoj djevojci. Ili, skoro. Sada se više ne usuđujem zvati agenciju, previše riskantno za njih, ali i za mene. Nagovijest starosti. Tessa, Tessa.

8


To ne bih uradio neki drugi dan. Možda se nisam navikao da Tessa spava van kuće ili povremeno nekoga noću dovodi u kuću, ali sam se barem s time pomirio, naročito nakon što mi je djetinjasta osveta na Porscheu pričinila kratkotrajno zadovoljstvo. Ali, u petak ujutro, kad se stišalo uzbuđenje izazvano Magrietinom dramom, kuća nije bila dovoljno velika za mene. Morao sam s nekim porazgovarati. Nekad sam mogao svratiti do Johnnyja MacFarlanea. U takvoj situaciji uvijek je imao dobru intuiciju. Nije bio ničim opterećen. Tessa? Nikad mi nije palo na pamet zapisati broj njezinog mobitela. Već neko vrijeme imao sam zapisan broj redakcije njezinog časopisa. Kad sam dobio adresu preko Telkoma, prošao sam autom pokraj poslovne zgrade, da bih vidio gdje se nalazi. Nazvao sam telefonom, ali kad je počelo zvoniti, ubrzo sam spustio slušalicu "To baš nije način", rekla bi ona. Ne smijem upasti na njen teritorij. Prošetao sam vrtom — lijepo napreduje, sve je uredniji — promatrao vjevericu kako skakuće po stazi, skrenuo iza kuće ispitati pukotine na zidu koji me odvaja od susjeda, a onda odlučio pripremiti sebi čaj. Međutim, ostavio sam vodu neka kuha u loncu i vratio se telefonu Ovdje se ne radi o upadu na njen teritorij, u pitanju je hitan slučaj. Morao sam joj reći za Magrietu i usput provjeriti je li sve u redu nakon noći prospavane van kuće. Ljubavi moja, ljubavi moja. Prisjetio sam se kako je izgledala prošle noći prije izlaska u modroj haljini do članka, zakopčanoj do visokog ovratnika, s dugim uskim rukavima, od neke vrste jerseya, koja je prianjala uz tijelo i lepršala oko njenih dugih nogu. Kakav stil! Gipka, dugonoga silueta. Nema do aliteracije, kad si zaljubljen.
"Dobar dan, ovdje časopis žena. Kako vam možemo pomoći?"
"Želio bih razgovarati s Tessom Butler."
"Tessom Butler?"
"Da, molim vas. Mislim da radi u odjelu za reklame."
"Jeste li sigurni da tražite ovaj broj?"
"Potpuno siguran."
"Radi li možda honorarno?"
"Ne, nikako, već dva mjeseca radi kod vas."
Stanka. "Žao mi je gospodine, ali Tessa Buder nije kod nas."
"Jeste li zaista sigurni?"
"Slušajte ja samo..."
Spustio sam slušalicu.
Možda je dala naputak da ju se ne ometa. Možda sam dobio pogrešan časopis. Možda... Izvukao sam imenik ispod telefona, počeo listati, a onda ga opet odložio. Nema koristi. Znam da sam dobro čuo broj. Onda sam se sjetio one noći u Observatoryju, njene priče bez glave i repa o svom životu, a da nije ni spomenula časopis Ženu.
Vratio sam se imeniku. Sve ili ništa. Nazvat ću odvjetničku tvrtku u kojoj je prije bila. Onda sam se sjetio da ne poznajem naziv tvrtke Nisam znao ni prezime Briana ili Alexa.
Zach? Možda je još sačuvala njegovu posjetnicu. Trebalo je pretražiti njenu sobu. Oklijevao sam. Ali, nije li u pitanju hitan slučaj?
Zaustavio sam se na vratima sobe, poredao oko sebe osjećajući se krivim kao neki učenik. Onda sam duboko udahnuo i ušao u sobu. Bilo mi je kao da stižem na željezničku postaju i čekam vlak, a da ne znam kad stiže ni kuda ide. Nekoliko minuta kretao sam se po radnom prostoru, bacio pogled po površini stolaca, kauča i stola za kojim je radila i na kojem je zujalo računalo s ugašenim ekranom (izgleda kao da ga nikad nije ni isključivala). Upalio sam nagibnu lampu i zaslijepljen njenim svjetlom, nasumce sam prebirao po razbacanim papirima, suviše uzbuđen da usmjerim pažnju na nešto određeno. Bio sam jedino u stanju i dalje prekapati po stvarima, više svjestan lupanja srca u grudima kao kod životinje prije klanja, nego rada mojih ruku.
Ponovno sam ugasio svjetlo, na trenutak zastao pognute glave da bih skupio hrabrost i onda zakoračio u spavaću sobu. Potpuni nered. Vjerojatno krevet danima nije bio napravljen. Na prostiraču ispred kreveta ležala je zgužvana haljina za presvlaku i gaćice boje ljudske puti. Podignuo sam ih i nesvjesno pritisnuo uz lice, a zatim pažljivo složio i ostavio na krevetu. Na noćnom ormariću nalazila su se tri, četiri primjerka časopisa Žena.
Sagnuo sam se skoro nehotično da otvorim gornju lađicu. Ovo već prelazi granice, ali nisam se mogao zaustaviti. Kutija papirnatih maramica.
Vitaminske tablete. Razna bižuterija — naušnice, kopča, staklena ogrlica. Higijenski ulošci Tampax. Mali novčanik od nojeve kože. Dva upaljača, jedan prazan. Kad sam otvorio ladicu malo više, otkrio sam malu kolekciju kondoma, ekstravagantne vrste i živih boja, one koje sam u ljekarni odbio uzeti. Povukao sam ruku k sebi. To sam i trebao očekivati, pa ipak sam osjetio mučninu. Kad sam na brzinu zatvorio ladicu, ostao mi je prikliješten palac.
Dok sam sisao palac da ublažim bol, pogled mi je privukla panel ploča na zidu. Potražio sam i opet pronašao fotografiju savršenog nagog tijela. Poznato lice ravno me je gledalo kao i divna kosa koju nisam prepoznao, tamno mjesto među nogama. Začudo, na slici je izgledala obnaženija nego u prirodi, tada kad sam vidio njene prepone s obrijanim brežuljkom. Ali još jedno lice nisam mogao ne primijetiti. Posivjelu sliku njezinog oca. (Zašto ju je stavila na istaknuto mjesto, ako je smatrala da je gad?) Da sam nezvan gost, više mi je davao na znanje njegov usahli pogled nego njene oči koje su me gledale otvoreno i bez kompleksa. To je bilo više nego što sam mogao podnijeti.
U tom momentu začuo sam iza sebe neki šum. Na trenutak sam zatvorio oči, pridržavajući se rukom za noćni ormarić i zatim okrenuo suočiti se s najgorim. Vrata su se otvorila. Ušla je žena. To nije bila Tessa. Bila je to meni nepoznata mlada žena obojene kože u starinskoj haljini. Ispod ruke je nosila svoju glavu.
Ako je to bila halucinacija, trajala je samo par sekundi. Onda je nestala, vrata su se zatvorila i vid mi se povratio. Napustio sam sobu navrat-nanos. U kuhinji je lonac bučno šištao, samo što nije eksplodirao. Magrieta me je stalno gnjavila da ga treba zamijeniti modelom koji se sam može isključiti. Zaustavio sam buku i sklonio se u radnu sobu, a da čaj nisam ni pripremio.
Gotovo izgubivši dah, sjeo sam u naslonjač. Netko je na vratima. Brzo sam podignuo glavu. To je samo mačka. Nije Amadeus, nego neka druga. Nasmijao sam se s olakšanjem, nagnuo naprijed i s licem u rukama naslonio se laktovima na koljena. Možda desetak minuta kasnije, kad se ludo lupanje moga srca postupno smirilo, opet se netko pojavio na vratima. Ovog puta to je bila Tessa Na sebi je još uvijek imala dražesnu dugu haljinu od prethodne noći, malo zgužvanu, možda od dugog nošenja. U ruci je nosila čizme.
"Tessa!" Glas mi je zastao u grlu dok sam skočio na noge Iznenađena, mačka je mijauknula i nestala netragom. "Je li sve u redu?"
"Sve je u redu. Izvini zbog kašnjenja, morala sam naći nekoga da se vratim iz Camps Baya."
"Zar te tvoji prijatelji — namjerno sam rekao u množini — nisu mogli prebaciti do kuće?"
"Došlo je do nekog nesporazuma." Umorno se nasmiješila i dozvolila da je primim u naručje. Iznenada sam osjetio njen zadah i okrenuo glavu u nastupu mučnine. Naoko nesvjesna moje reakcije, spustila je čizme na pod i sjela na kauč, njezino omiljeno mjesto. "Isuse moj, koliko sam umorna."
"Baš sam te namjeravao zvati na poslu", rekao sam pomalo usiljeno.
"Nemoj to nikad činiti", rekla je. "Strašno se ljute ako netko privatno telefonira."
Prikupio sam snagu, pa neka bude što bude. "Tessa, ustvari, nazvao sam. Žena na recepciji mi je rekla da nitko s takvim imenom tamo ne radi."
Nije oklijevala nimalo: "Jesi li razgovarao s Michelle?"
"Nisam zapamtio ime."
"Ona je nova, od nje nema koristi. Stoga te molim da više ne zoveš."
"Što se to događa s tobom?" upitao sam.
Pričinila se da me ne čuje. Naslonila se leđima na kauč, zatvorila oči. Reklo bi se, zaspala je. Onda me upitala, ne otvarajući oči: "Jesi li ikad probao crack?"
"Misliš...?"
"Da, mislim na drogu."
"Tessa, nemoj reći..."
"Sve se mora probati prije tridesete, a meni je ostalo svega mjesec dana." Naizgled s velikim naporom neodređeno se nasmijala.
Zašto sam baš u tom trenutku ispalio, nije mi još uvijek jasno. Od jutros sam razmišljao o toliko stvari. Jedino sam mogao zaključiti da se previše toga dogodilo za kratko vrijeme. Vidio sam do sada njene ljubavnike kako dolaze i odlaze, vidio sam je kako izlazi iz svoje sobe posrćući, malaksala i raščupane kose s još uvijek užarenim obrazima od seksa i spavanja. Međutim, nikad nije izgledala ovako napadno kao sada. Nikad nisam osjetio na njoj miris drugog čovjeka.
"Što je sad?" promrmljala je još uvijek kao kroz san.
"Tessa, ne mogu više trpjeti ovu komediju", rekao sam.
Otvorila je oči, zaškiljila i pokušala uspravno sjesti. "Zašto se odjednom ljutiš?"
"Uzmi vremena koliko treba i dobro se ispavaj", izustio sam kroz stisnute zube. "Kad se probudiš, tražim od tebe da spremiš svoje stvari i napustiš ovu kuću."
"U biti, ti me tjeraš iz kuće?" Još više je problijedjela, ali su joj oči sjale kao žeravica.
"Nisam očekivao da će doći do ovoga", rekao sam s takvim mirom, da sam se i sam iznenadio. "Nisam vjerovao da mogu ovo učiniti. Ali ma koliki, bio strpljiv, mogu i prekipjeti", jedva sam izustio i stao da predahnem. Bilo je teško razmišljati u takvoj situaciji.
Okrenuo sam se na vratima i pogledao je. I dalje je sjedila nepomično i začuđeno gledala u mene. Jedva sam se svladao da se ne vratim i uzmem ju u naručje Da je nešto makar bacila na mene, uzviknula "Jebi se!" ili rekla bilo što, možda bi se drukčije ponio. Ali nisam mogao podnijeti njenu šutnju.
Izašao sam vani u blještavilo dana i krenuo u šetnju. Kad sam stigao do kapije Johnnyja MacFarlanea, zaustavio sam se i pridržao za ogradu da bih došao k sebi. Prijatelj, kojeg sam dva puta iznevjerio. Jednom, kad se nisam zaustavio na cesti da mu priskočim u pomoć. Drugi put, kad sam se ponio kao kukavica, jer mu to nisam rekao prilikom posjeta bolnici. Stalno sam sebi govorio "Kasnije, kasnije..." A onda je bilo prekasno. Sada tamo žive ljudi koje ne poznajem. Kako se svijet brzo mijenja. Pustio sam ogradu. Nastavio sam hodati naslijepo sve dalje i dalje. Na kraju sam se zaustavio visoko gore u šumi Newlandsa. Grlo mi se užarilo od teškog disanja. Na drveću je bilo ptica. Nisam imao volje slušati ih. Buka kojoj se daje veća važnost nego što zaslužuje.
Cijeli dan ostao sam sjediti tu, ali van utabanih staza. Nisam želio da me netko vidi. O svemu sam trebao dobro promisliti. Ali baš tada nisam bio sposoban razmišljati. Bio sam nasumce opsjednut nesuvislim, divljim, suludim kaosom slika, emocija i uspomena. U početku, mračne i iritantne slike: njeni ljubavnici, njene laži i prijevare (gdje je sve bila, što je radila, devet desetina njezinog dnevnog života nisam dijelio s njom?), njeni nestanci, nebriga prema mojim osjećajima, koja me je dovodila do ludila, invazija i manipuliranje mojim životom, smiješna naivnost nezrele djevojke, njena arogancija, bezobzirnost, nedodirljivost Prožela me neka oštra bol u gomilanju svih njenih mana, u bičevanju samog sebe, u podnošenju sebe kao žrtve Ali druga vrsta uspomena je nahrupila, stapajući se s ostalima i postupno preuzimajući kontrolu. Zvuk njezinog smijeha kojemu se predaje. Prvi put kad se pojavila iz kiše kao napušteno dijete. Hladno samopouzdanje kad je odlazila jutrom na posao. Paketići s hranom koje je nosila "svojim" beskućnicima. ŽustrI razgovori s Magrietom. Naši noćni razgovori s Amadeusom koji prede na njezinom krilu. Nikad nikome nisam toliko puno i toliko slobodno pričao o svom životu. Živa njezinog vlastitog povjerenja. Ono, što je kod nekog drugog izgledalo sumnjivo, besramno ili van svih granica, kod nje je bio prirodni i spontani dodatak strasti za životom, iako često pod velom sugestije da u njoj leži vrelo tuge i neka neuhvatljiva usamljenost. Njen zanos i razdraganost. Njena smušenost i radoznalost. Poslije nekog vremena odustao sam od pokušaja da uspostavim neki red u svemu tome, znao sam da neću pronaći neki smisao. Kao što se često događalo u prošlosti, opet je to bilo davanje imena dijelovima, nedostajala je cjelina. Nedostajala je ona, žena u koju sam tako glupo, budalasto, očajno, besramno bio zaljubljen i koju sam otjerao od kuće, jer nisam bio u stanju ponuditi jedino što je očekivala od mene, a to je zaklon, sklonište, trenutak odmora.
Sunce je već bilo zašlo za Devil's Peak, kad sam krenuo natrag. Moje nespremno tijelo boljelo je od napora na koji nisam navikao.
Kad sam stigao kući, prednja vrata su bila širom otvorena. Prvo sam pomislio da se vratila Magrieta, ali ni traga od nje, kao ni od Tesse. Ako sam očekivao (ili se nadao?) da ću je naći još usnulu u radnoj ili spavaćoj sobi, nisam uopće bio u pravu. Sjeo sam na njen krevet gledajući u gole zidove.
Tek malo kasnije sam primijetio da su u kutu suprotnog zida ostale nagomilane još neke stvari.
Moram priznati, na moju sramotu, u meni se probudila neka nada.
Ali u drugoj sobi, na stolu koji joj je služio kao radni stol, našao sam ceduljicu koju je ostavila, s riječima naškrabanim na brzinu:
Rubene, čim se sredim, vratit ću se po stvari koje su ostale. Oprosti. Tessa.
Ništa me nije tako pogodilo kao ono oprosti.

9


Polako, ali zamjetno, dani se produžuju. Kraj je kolovoza s naznakama proljeća\'7b27\'7d, ali ja sam još uvijek u šoku zbog onoga što se dogodilo. Vrijeme, koje sam proživio nakon Tessinog odlaska, najbolje mogu usporediti s paklom. U pozadini onoga što sam proživljavao, Magrieta je i dalje dolazila i odlazila, njena potištenost osjećala se svuda u kući i označavala konture moje samoće. Međutim, sama odsutnost Tesse pobliže je odredila kakvi će biti moji dani.
Pokušavao sam uvjeriti sebe da sam uradio pravu stvar, jedino što je i praktički bilo moguće. Da je ostala duže, gnjavio bih je do smrti, a ona bi me dovela do ludila. Učinio sam jedinu čestitu stvar. I ja imam svoj ponos.
To je baš ono! Kad sam toga postao svjestan, to me je najviše pogodila To, da sam se spustio na razinu muškarčine kome se žena usudila suprotstaviti. Čak ni to, ona mi se nije suprotstavila. Ona se samo držala pravila oko kojih smo postigli dogovor. Od prve noći kad se uselila u ovu kuću, uspostavljene su granice između nas. Nije bilo neizvjesnosti, nije bilo zone ničije zemlje, ništa nije bilo nejasno. Mogao sam ju slobodno voljeti, to nismo mogli spriječiti ni ona ni ja, ali nisam ju mogao prisiliti na ljubav. Možda je taj odnos između nas za nekoga bio neobičan (neobičan, svakako samo za one koji se drže starinskih pravila moje generacije), međutim, mi smo taj odnos zajedno uskladili, slobodno i s radošću.
Prvih nekoliko sati pokušavao sam razumno razmotriti situaciju, pokušao sam sebe uvjeriti kako nisam imao drugog izbora. Ako je to značilo da nisam imao dovoljno snage držati se našeg sporazuma, barem sam bio dovoljno jak priznati svoju slabost. Kako sam dalje mogao podnositi svaku kaznu ili bol koju mi je nanosila? Ako bih poželio da se i dalje igra sa mnom, postao bih najgora vrsta mazohiste.
Nažalost, argumenti koje sam navodio, nisu me uvjerili. Usprkos svih napora da prigušim te misli, bio sam svjestan da sam napravio jednu od najglupljih grešaka u svom životu. Sve što je uradila, nije upućivalo da me želi kazniti. Što se tiče moje želje da se vrati, nisam očekivao kažnjavanje, možda samo razumijevanje.
BILJEŠKA O INICIJACIJI ŽUDNJE. U mračnom središtu svega, stoji zagonetka: što je to žudnja. Poticaj na kretanje, nagon da se kuša zabranjeno slatko voće s primjesom gorčine. Kretanje od onoga što je, prema onome što nije Zasad ide dobro. Međutim, živimo u vremenu u kojem postoje prava i zahtjevi: pošto živimo, krećemo se i dišemo, tražimo i pravo na život, kretanje i disanje. Ako žudim, onda mogu tražiti i pravo na žudnju. Međutim, ako se pravo priznaje, kako obilježiti granice teritorija tog prava, kako odrediti sadržaj i posljedice? Žudnja nema teritorij, pošto je stalno u pokretu, nema sadržaja, jer ukoliko postoji sadržaj, to podrazumijeva i mogućnost ispunjenja tog sadržaja, a ispunjenje je kraj žudnje, izvršenje je samouništenje. Onda, kuda me vodi žudnja: kuda me ima pravo odvesti? Ako polažem pravo na žudnju, njena priroda leži u kretanju, kretanju prema nekom drugom. Zar moje pravo na žudnju ne zaziva pravo drugoga da me odbije? I zar to ne pravi sprdnju i od prava i od žudnje? Najviše što mogu očekivati od žudnje je pravo na razočaranje i odbijanje, u protivnom žudnja samu sebe uništava. Ako postoje neka prava, svakako mislim da žudnja ima pravo na postojanje. Međutim, to mi ne daje pravo da zahtijevam svoja prava na žudnju. Žudim, znači li to da postojim? Jedino ako ja postojim, u toj jednadžbi, u potpunosti ovisi od ti postojiš. Gdje je u svemu tome žudnja?
Magrieta se predvečer vratila iz naselja Mandalay, potežući za sobom teški stari kožni kovčeg. Pokušao sam joj pomoći, ali je prošla pored mene i dalje potežući kovčeg niz hodnik sve do sobe u kojoj će boraviti.
"To je sve što ste donijeli?" upitao sam.
"Danas nisam mogla naći taksi", promrmljala je, očito neraspoložena. "Vozači se ponovno tuku među sobom. Morat ću se opet vratiti po ostale stvari. Ako kuća ostane čitava."
"Jeste li koga pronašli da vam čuva kuću?"
"Zamolila sam susjede. Moja nećakinja će svraćati svaki dan. Jedan njen prijatelj će tamo spavati od sutra navečer."
"Jeste li nešto više saznali o onome što se dogodilo prošle noći?"
"Nitko ništa ne zna. Meneer. Čak su i krv oprali s onog mjesta na zemlji gdje su je isjekli na komade. Ne bi me nimalo iznenadilo ako se uskoro duh te žene pojavi na ulicama naselja."
Dodao sam na to: "Jutros sam vidio našeg duha."
"Meneer?" Okrenula se mnogo brže nego što se moglo očekivati za osobu njene težine.
"Antje iz Bengala."
"Gdje ju je Meneer primijetio?"
Bio sam u klopci. Kako sam mogao objasnio moje preturanje po stvarima u Tessinoj sobi? "Na dnu hodnika", lagao sam što sam najozbiljnije mogao.
"Meneer kaže da je to bilo jutros? Usred bijela dana?"
"Taman ste bili otišli. To je prvi put u četrdeset godina."
"Da, jadno stvorenje." Na trenutak nisam bio siguran je li se to odnosi na mene ili duha, a onda je dodala: "Taj Willem Mostert nije joj smio ono učiniti."
"Rekli ste mi da je bila zaljubljena u njega. Nema načina da se zaustavi ljubav."
"Vjerujem da se Meneer u to bolje razumije." Okrenula se i počela stavljati svoje stvari u ormar.
"Što ste htjeli time reći?"
"Nije na meni da o tome pričam. Tessa je problematična osoba, to je sve što mogu reći."
Je li nešto čula ili osjetila? Dobro sam zatvorio vrata Tessine sobe. Osjetio sam kako mi lice postaje hladno. Nisam bio spreman pričati o onome što se dogodilo dok je bila odsutna. Možda baš zbog toga i nisam mogao svladati ljutnju u svom glasu: "Vi ste imali nešto protiv nje od prvog dana kad je došla ovdje."
"Nemam ja ništa protiv nje!" planula je. "Ne mogu reći da nešto nije u redu s tom jentoe Ali od onog dana kad je stigla, ponovno se pojavila Antje, a to nije dobar znak." A onda je dopunila dajući sebi za pravo, "a i Meneer je imao problema sa srcem".
"Kao da čujem svoje sinove."
"Dobro to oni znaju."
"Već sam svima rekao kako nema razloga za brigu."
"Ali, ja ću biti kriva, ako se nešto dogodi."
"Zato smo i primili nekoga u kuću."
Prezrivo je frknula. "Kakva korist? Nikad je nema kad zatreba. Gdje je danas?"
Trebalo je brzo razmisliti. "Otputovala je poslom na par dana."
Upitno me pogledala očima kojima ništa ne može promaknuti. Ako je nešto i posumnjala, nije se moglo primijetiti. Tako je bolje. Nisam bio u stanju podnijeti saslušavanje.
Proveo sam tu noć u Tessinom krevetu u polupraznoj sobi. Ne stidim se to priznati. Do kasno sam se zadržao u radnoj sobi, u pozadini prigušena strastvena glazba Rahmanjinova. U neko doba, pun neizrecivog prezira, u sobu je ušao Amadeus. Pokazao sam rukom da mi skoči u krilo, ali je prošao pokraj mene ni ne pogledavši me i produžio do kauča na kojem je navikao ležati pokraj Tesse. Po drugi put sam se osjetio odbačen. Tek kad sam bio uvjeren da je Magrieta zaspala, otišao sam do dna hodnika na vršcima prstiju i ušuljao se kao duh u mračnu sobu, ne trudeći se skinuti odjeću, umiti se ili oprati zube. Nije mi se palilo svjetlo, jer nisam imao snage gledati čega ima ili nema u sobi. Pitao sam se, stoji li iza težnje da osjetim oko sebe ono što ostalo od Tesse, sve slabiji miris parfema, malčice izgubljene topline, neka neuhvatljiva uspomena, samo uzaludna nada, i hoću li, ako prespavam tu noć u njezinom krevetu, navesti opet Antje iz Bengala da se pojavi preda mnom. Ali ništa od njene pojave. I tako, njenu odsutnost, kao i Tessinu, bilo je još teže podnijeti nego njenu blizinu.
Iskrao sam se prije prvog cvrkuta ptica u krošnji hrastova i vratio u svoju sobu. Krevet je naravno bio hladan i prazan i to je samo potvrdilo ono najgore što sam mogao očekivati u svom svijetu. Ako me sjećanje ne vara, ova samoća, od koje i Antje bježi, još više me je prožela od osjećaja krivnje koji me je držao nakon Rianine smrti. Kad bi se samo Tessa vratila, zaklinjem se da bih je na koljenima molio za oprost. Ali ni znaka od nje čitavog dana, pa i u nedjelju. U ponedjeljak, u želji da izbjegnem Magnetu i sve ono što se zbivalo u kući, ostao sam satima u steriliziranom svijetu knjižnice zureći tupo u stranice neke knjige koju sam skinuo s police.
Te večeri, usprkos svih odluka koje sam prethodno donio, ne mareći ni za Magrietu koja se nalazi u kući, otišao sam toliko daleko da sam pozvao telefonom jednu agenciju. U očaju sam dosegnuo samo dno. (Jer, što bi bilo da sam uslijed novog napada ostao ležati raširenih nogu i ruku na tijelu neke mlade žene koja se tome ni najmanje nije nadala? Ili je baš to ono čemu sam se potajno nadao, na neki izopačeni način?) Kad je neizbježni posrednik, bez mnogo riječi iskrcao djevojku pred kapiju, izašao sam, platio mu koliko je trebalo, ponudio djevojci smotuljak novčanica kao napojnicu i smjesta ih otpremio. Djevojka je na moju adresu dobacila kroz zube, nešto kao, "Impotentni stari prdonjo!" (Jesam li joj mogao prigovoriti? — biti odbačen od starog strašila neuglednog kao sam ja!)
Ovog puta sam cijelu noć prosjedio u radnoj sobi. Bojao sam se otići u krevet. Kako sam se osjećao? Ukratko, kao stari čovjek. Mnogo stariji nego nekoliko tjedana ranije. Došlo je vrijeme kad treba zavrnuti donji dio hlača. Još jednom me je ignorirao Amadeus, njegov nemir nisam mogao ne primijetiti. Ni glazbu nisam pustio, Johnny bi bez sumnje bio zadovoljan.
Pošto se nisam mogao opet suočiti sa zelenim zidovima knjižnice, narednog dana sam se provozao ulicama Claremonta, Newlandsa i Rondeboscha, a zatim centrom grada, usporavajući ispred svake poslovne zgrade, neprestano izložen ljutito podignutim srednjim prstom i pogrdama koje su mi dobacivali pješaci i brojni vozači automobila. A onda natrag u Claremont, gdje sam se zaustavio jedan sat ispred prikladno obnovljene zgrade časopisa Žena. Čak sam i zazvonio na ulaznim vratima i zamolio da ju potraže, u slučaju da je prošli put imala pravo što se tiče žene na recepciji. Ali, naravno, opet sam dobio negativni odgovor. I opet ulica za ulicom. A onda natrag kući u kasno popodne, da bi pokunjen i iscrpljen zatekao uzrujanu i jako uznemirenu Magrietu. Prethodnog dana namjerno je izbjegavala svaki oblik ispitivanja, a to je samo bio znak kako je itekako dobro znala što se događa. Međutim, bilo je jasno da je i ona na izmaku strpljenja.
"Gdje ste tako dugo?" zapitala je.
"Tražio sam Tessu." Bio sam previše umoran da bih izbjegavao temu.
"Zašto je otišla?" upitala je s rukama na bokovima.
"Magrieta, stvari su krenule naopako", rekao sam neuvjerljivo i na kraju skupio snagu da ju pogledam u oči. "Morao sam joj reći da ode. Nisam ni slutio da će to učiniti."
"Meneer joj je rekao da napusti kuću?"
Umorno sam kimnuo glavom.
"Jao, šteta!" rekla je "I što će biti sada s jadnom djevojkom?"
"Vjerovao sam da ćete odahnuti, ako je više ne bude", rekao sam bez uvijanja.
"Ipak netko treba brinuti o Miss Tessi. Ne možemo je tek tako prepustiti lešinarima."
Što me je na kraju slomilo? Je li to neočekivano pokazivanje ženske solidarnosti ili tek trenuci očaja nagomilani tijekom dana (svi oni kratki prizori s ulica grada: suknja koja me podsjetila na nju, trzaj glave, hod žene dugih nogu u trapericama)? Bez zadržavanja sam prošao pored Magriete i pobjegao u radnu sobu. Nisam mogao dozvoliti da me gleda u takvom stanju. Nikad do sada nije se to dogodilo, čak ni onda kad sam se vratio kući poslije Rianinog pogreba. (Ili onda, kad sam se itekako isplakao zbog gubitka djeteta. Međutim, i tad sam to skrio od Magriete. Od najranijih dana mog djetinjstva, tata i moja braća su mi utuvili u glavu — muškarci nikad ne plaču.)
Ostao sam sjediti s licem medu rukama. Dugo je trebalo da se smirim. Tek kad sam došao sebi i mogao ispuhati nos kao trubu, osjetio sam teški miris Magrietine kolonjske vode. Pretvarajući se kao da ništa nije primijetila, odrješito je pročistila grlo i najavila: "Ako je Meneer spreman, hrana ga čeka." Energično se okrenula i ostavila me prikupiti snagu.
Stol je bio postavljen u blagovaonici, kao da se radi o nekoj posebnoj prigodi. Pripremila je obilnu porciju hrane, a to je vjerojatno bila posljednja stvar koju sam sebi mogao dozvoliti.
Te se večeri nije povukla u svoju sobu, već je ostala sjediti u kuhinji, tobože da zakrpi moje čarape, međutim, dobro sam znao da me nije htjela ostavio samog, ukoliko osjetim potrebu za društvom. I začudo, kad je napokon došla u radnu sobu da bi me otjerala u krevet, utonuo sam u duboki san, što nije bio slučaj prošlih tjedana.
Napustio sam svaku nadu da ću Tessu ponovno vidjeti. Kao da sam imao potrebu za svjedokom, zajedno s Magrietom sam pregledao stvari koje ostavila Tessa za sobom i utvrdio da ništa nije bilo od posebne važnosti.
Ostalo je odjeće, koju je još uvijek mogla nositi, kao i knjiga i dokumenata koji su svakako bili od koristi, dok su slike skinute sa zida bile spremne ukrasiti neku drugu sobu. Vjerojatno joj je bilo stalo do gitare, bez obzira koliko je ona odslužila svoj vijek. Međutim, koliko sam ju mogao upoznati, lako je mogla odlučiti da se uopće ne vrati, jer joj ništa od tih stvari nije bilo potrebno.
Ali što onda s porukom koju je ostavila? Ni to nije od nekog značenja. Možda sada drukčije misli. Vjerojatno je zaključila da je dobro što se toga riješila i zašto bi sada čeprkala po govnima.
Magrieta se nije složila s mojim turobnim mislima. "Ove stvari su potrebne Miss Tessi, ionako ih nema mnogo, Meneer mora pričekati."
"Može ona bez njih, Magrieta. Dobro to znate, kao i ja."
"Antje mi je rekla da ne treba o tome voditi brigu, zato se vratite svom poslu. Meneer mi ide na živce, a i ja imam posla."
Vratila se šestog dana, u četvrtak kasno poslijepodne. Kad se pred kapijom zaustavio crveni Porsche, sjedio sam na klupi na stoepu. (Na tom mjestu sam provodio najviše vremena promatrajući ulicu, kad sam bio kod kuće.) Obuzeo me je osjećaj kao u djeteta koje se probudilo i odjednom shvatilo da mu je danas rođendan. (U biti, to je bilo tri dana kasnije.) Ali zvuk auta prigušio je moju radost kao jecaj u grlu. Kao da mi netko stavlja sol na ranu.
Digao sam se i sakrio iza stupa, spreman pobjeći od nečega s čim se tako nenadano nisam mogao suočiti. Onda sam ju ugledao kako sama dolazi stazom. Barem je toliko bio uviđavan ne doći s njom, ili mu je možda rekla da pričeka.
Po svemu sudeći, nije očekivala da ću se nalaziti na tom mjesta. Lice joj je izgledalo ispijeno.
"Dušo moja", rekao sam stegnuta grla. Samo od sebe mi je izletjelo iz usta.
"Rubene!"
"Bože mili", rekao sam, "vratila si se, toliko si mi nedostajala."
Krajevi usana su joj malo zadrhtali, ali njezino držanje se nije promijenilo.
"Došla sam po stvari. Žao mi je što je trebalo toliko vremena, ali stan nije lako naći."
"Gdje si bila?" (Ono što sam želio pitati, ali se nisam osudio: "Jesi li se uselila kod Zacha?")
Slegla je ramenima. "Tu i tamo."
Ispružio sam ruke prema njoj, Na moje iznenađenje, ona ih je prihvatila. I tu smo stajali, nepokretno, držeći se za ruke, ne znajući što dalje raditi.
Onda je Zach ljutito zatrubio, tri puta uzastopce. Vjerojatno nas je promatrao.
Okrenula se. "Jebi se!" poviknula mu je U tom momentu, zvuk njezinog glasa mi je bio ugodniji od Himne radosti.
"Molim te, ostani", rekao sam.
Zach je bez sumnje čuo. Odjurio je kao Michael Schumacher.
"Nisam znao da mi netko može toliko nedostajati", rekao sam.
"Potpuno si bio u pravu kad si me izbacio iz kuće", mirno je odgovorila. "Zagorčala sam ti život To mi nije bila namjera, ali tako je ispalo."
"Bolje i tako nego ostati bez tebe"
Onda se nešto čudno dogodila Mačke su izašle iz kuće na verandu. Sve do jedne osim Amadeusa, koji se vrzmao malo podalje. Prele su i okružile Tessu komešajući se polako. Ceremonija ljubavi. Kad je kleknula da ih pozdravi, za tren oka su je zaskočile, što ju je natjeralo na smijeh kao u starim vremenima. Tek onda se Amadeus, koji je iz pozadine ponosno promatrao što se događa, udostojio pristupiti i sebe najaviti dubokim grlenim glasom, što su ostale mačke itekako dobro primile k znanju. Povukle su se dostojanstveno, koliko je to bilo moguće i prepustile verandu bez osporavanja primusu inter paresu. Tessa ga je podignula, pomilovala i tiho oslovila. Nakon nekog vremena spustila ga je na zemlju i ušla u kuću pokraj mene, dok se Amadeus još uvijek vrtio oko njenih nogu. Zajedno su se smjestili na kauču u radnoj sobi.
"Mogu li dobiti malo vina?"
Kako se i moglo očekivati, započeli smo razgovor koji se protegnuo duboko u noć. U jednom trenutku, dok sam dolijevao njenu čašu, rekla je: "Rubene, ne možemo sebi dozvoliti da nas ponesu osjećaji. Ako objektivno gledamo na stvari, zar ti se ne čini da ćemo se vrtjeti u krugu i da ćemo se stalno vraćao na početnu točku, gubeći nešto svaki put? To ne bih mogla podnijeti."
"Neće se više ponoviti."
"Kako možeš bio siguran?" Očekivala je iskrenost do kraja.
"Kad smo prvi put napravili sporazum, ja sam ga prihvatio, jer nije bilo drugog načina da te zadržim. Sada je to moj izbor. Osjetio sam što znači alternativa i s tim se ne mogu nositi. Želim da ostaneš. Ali jedino prema tvojim uvjetima."
"Što ako opet situacija postane nepodnošljiva?" Njen pogled, uporan i neumoljiv.
"Situacija ne može postati nepodnošljiva, ako točno znam koji je moj izbor. Tessa, nikakvih iluzija nemam po tom pitanju."
"Ali, ti me još voliš?"
"Volim!" Zvučalo je vrlo svečano. "U dobru ili zlu, i sve ostalo!"
Digla se da bi odložila čašu na stolić za igranje šaha koji se nalazio u kutu. Vraćajući se prema kauču, zaustavila se da me poljubi.
"Bilo bi mi drago biti ovdje za tvoj rođendan", rekla je jednostavno.
"Daleko sam već zašao u godine da bih rođendanu pridavao neku važnost. Imat ću šezdeset i šest godina. Dodajmo još šest godina i bit ću pod znakom Sotone. Radije proslavimo tvoj rođendan koji nije tako daleko. Rekla si da je tvoj znak Djevica, je li tako?"
Nasmijala se, čini se pomalo tužno: "Sasvim pogrešno."

10


Rujan je već tu, a ja opet odugovlačim vratiti se svojim bilješkama. Svaki put kad se pokušam vratiti onome što se dogodilo, što se nama dogodilo, poteku i pomiješaju se uspomene i nastane zbrka, koju još više zakompliciraju događaji oko Magriete. Nisam mogao izbjeći tu opasnost pa ipak, kad se iz sadašnje perspektive vratim događajima proteklih tjedana, Tessa ostaje najčešće u mojim mislima. Svi naši razgovori tekli su usklađeno: onaj, koji smo vodili one večeri kad se vratila, kao i ostali koji su uslijedili narednih tjedana. Jedan, na moj rođendan, drugi, jedne hladne nedjelje, kad je pod svaku cijenu željela prošetati plažom u Hout Bayu, onda još jedan, kad je naglo zahladilo i dok je pokraj kamina lakirala nokte na nogama u raznim bojama, stavljajući pamuk između prstiju, koji su bili nalik raznobojnim bombončićima. Tijek razgovora nije bio važan. Ispod jednolične svakodnevice nalazio se bezvremenski prostor u kojem smo samo mi bez prekida vodili razgovore.
Jedno sigurno pamtim: moj rođendan. Uručila mi je kutijicu s čestitkom veličine poštanske marke. Objasnila mi je očiju ozarenih osmijehom da je čestitka tek tolika, jer nisam mario za veliko slavlje. U kutiji je bio samo zlatni prstenčić s crvenim kamenom.
"Rubin?" upitao sam, iznenađen.
"Originalno staklo", uvjeravala me je ozbiljnim glasom.
"Ali, prsten? Ne može se staviti ni na jedan prst."
"To je prsten koji sam nosila na pupku", objasnila je. "Skinula sam ga zbog tebe."
"Zar neće ostati ožiljak?"
"Tek nekoliko tragova uboda igle. Ubrzo će nestati. Rekla sam sebi, bolje se okaniti djetinjarija prije nego što kročim u strašne tridesete."
"Balzac je vjerovao da se žena tridesetih godina nalazi na pragu najvažnijeg desetljeća."
"Uskoro ćemo to saznati." Poljubila me je. "U međuvremenu, želim da nosiš ovaj prsten, da te podsjeti na moje godine nevinosti"
"Ostat ćeš mlada i kad ti bude devedeset godina."
"Vidjet ćemo kad dođem u te godine. U to vrijeme ti ćeš već dobro zaći u drugo stoljeće."
"I dalje stajati mirno i, svaki put kad uđeš u ovu sobu."
A onda — je li to bilo na plaži, u vrtu, u kuhinji ili mojoj radnoj sobi?-pričamo o tim bezazlenim danima djetinjstva, o tome kako smo izgubili nevinost. Pričala mi je kad je napunila sedamnaest godina, sasvim normalno se obratila mladom susjedu Andyju i zatražila da joj uzme nevinost. Pošto su sve njene prijateljice prošle obred zrelosti, ona se osjećala isključenom, djevičanstvo joj je postalo opterećenje. Andyja je poznavala od pamtivijeka. U biti, bio je njome zaluđen već od njene dvanaeste godine, ali ga je držala uporno na odstojanju. ("Dobro znam kako je to kad te netko drži podalje od sebe" rekao sam iz vlastitog iskustva.) Došao je trenutak. Majka, koja je bila na poslovnom putu, potpuno je zaboravila na njen rođendan, a brata je podmitila da spava van kuće. Tessa je u stilu pripremila svadbeni krevet u majčinoj sobi. Čak je nabavila za tu prigodu (imitirajući majčin potpis) par raskošno izvezenih plahti.
"Je li uspjelo?"
"Da, u tehničkom smislu. U svemu ostalom, to je bio promašaj. Užasno me je boljelo, iskrvarila sam po novim plahtama, zemlja se nije zatresla, samo se krevet urušio, madrac je ispao iz okvira ili tako nešto. Andy se toliko uznemirio da smo satima čekali da mu se opet digne. Pored toga, pokušao je biti uviđavan, te je uz ostalo nabavio čitav tucet kondoma" — znam, itekako dobro znam, — ali sam mu objasnila da želim sve ili ništa, da uzme ili ostavi. Tada mu je opet klonuo. Bilo je to pravo mučenje, i mogu reći da se svelo na pravo razočaranje. Ali, učinila sam i to je bilo najvažnije. Sjećam se kako sam pobjedonosno ušla u kuhinju, pnpremila mali milijun peciva i veliki lonac kave i da me Andy nije spriječio, bila sam spremna izletjeli na ulicu vitlajući plahtama oko sebe. Na kraju sve je to popratila kiselim, ali i razumnim osmijehom. "Toliko buke ni za što."
A onda — je li to bilo nekom drugom prigodom? — pričamo o mojoj osobnoj inicijaciji. U studenskoj izvedbi Busmanovog medenog mjeseca dodijelili su mi ulogu lorda Petera Wimseya, koja mi nije odgovarala. Za vrijeme školskih praznika, dok smo bili na zimskoj turneji po Karoou\'7b28\'7d i Free Stateu\'7b29\'7d, s namjerom da uigramo predstavu, pokušavao sam dovući do kreveta isto tako lošu glumicu koja je igrala Lady Harriet. Bezuspješno. I onda, nakon pretposljednje predstave na turneji, kad su već svi studenti napustili scenu, našao sam se u kulisama sam u društvu djevojke koja je igrala Miss Twitterton. Jedini razlog što se to ranije nije dogodilo je bio taj, što mi se činilo da je prelijepa za mene. Ali, upravo je prekinula sa svojim dečkom i prije nego što smo znali što se događa s nama, već je bilo sve gotovo. Nakon nekog vremena, ona je postala moja žena.
"I do kraja su sretno živjeli", rekla je Tessa podrugljivim tonom.
"Daleko od toga", odvratio sam. "Njeni roditelji nisu me mogli vidjeti. Bili su to bogati farmeri, a ja sam bio nitko i ništa. Sve su pokušali da bi razbili našu vezu. Jednom kad su shvatili da stvar postaje ozbiljna, poslali su kćer u Bloemfontein na godinu dana, a ona im je uzvratila tako što nije položila niti jedan ispit"
"Što je bilo s tobom?"
Sagnuo sam se, uzeo jedan oblutak i bacio ga daleko od sebe (vjerojatno smo tog dana bili na plaži). "Nažalost, odvratno sam se ponio", priznao sam. "Pokušao sam je zaboraviti spavajući s bezbroj djevojaka."
"Je li saznala?" upitala je Tessa.
"Rekao sam joj čim se vratila."
"Kako si mogao biti tako naivan?" rekla je začuđena Međutim, radoznalost je pobijedila. "Ali, primila te je natrag?"
"Samo zato što smo još bili mladi i prilično zaljubljeni. Ali, od tada sam se uvijek pitao je li pravi razlog bio što smo trebali jedno drugoga u borbi s njenim roditeljima."
"Na kraju ste se ipak vjenčali."
"Da, nakon duge bitke. Ne bi vjerovala, što su sve pokušali: borbu prsa u prsa, ogovaranje, ucjenjivanje osjećajima. Čak su joj prijetili da će ju razbaštiniti. Jednom se njen otac toliko naljutio, da ju je izmlatio."Zastao sam. "Tek nekoliko godina kasnije, kad smo saznali da je u drugom stanju, digli su konačno ruke."
Tessi to nije bilo dovoljna "Jednom, kad ste ostali zajedno, bio je to sretan brak. Sam si to izjavio."
"Pa, recimo da je tako." Borio sam se u sebi. "Nismo se baš uvijek slagali", priznao sam na kraju. Sličilo je na izdaju, ali Tessine oči mi nisu davale drugog izbora. "Uvijek mi je bilo teško dijeliti. A Riana je znala biti itekako nepopustljiva. To je vjerojatno i bio razlog što sam se u nju zaljubio."
"Je si li joj ikad bio nevjeran?"
Nisam ni s kim o tome razgovarao. Međutim, teško mi je bilo suzdržati se pred Tessom. Ispričao sam joj što se dogodilo onog dana, kad je, nakon što je Riana izgubila dijete, Magneta pozvala Antje iz Bengala da spriječi moje sastajanje s Alison.
"Jesi li joj ponovno otvorio dušu?"
"To mi je bila želja. Sve bi bilo lakše, barem za mene. Međutim, uvjerio sam sebe da joj ne mogu opet zadati bol, pogotovo dok se još nije primirila zbog pobačaja. Bojim se da je prava istina u tome što sam bio velika kukavica."
"Nikad nije saznala?"
"Nije, zato što i nije imala što saznati."
"Je li se to ponovilo?" upitala je Tessa.
Skrenuo sam pogled, a onda je nanovo pogledao. "Samo jednom. Na samom kraju. U biti onog dana kad je Riana umrla."
Uzela je moju ruku. "Kako je umrla?"
"U prometnoj nesreći. Prelazila je Main Road ovdje u Newlandsu u momentu kad je neki kamion za dostavu prolazio kroz crveno svjetlo. Ja sam u to vrijeme bio u Pretoriji na jednoj konferenciji za knjižničare. Tamo sam upoznao ženu, jednu od organizatora te konferencije. Zvala se Tania. Tog popodneva, u vrijeme kad je Riana izgubila život, nas dvoje smo vodili ljubav u njezinom hotelu. Uvečer sam dobio telefonski poziv. Upravo smo se potajno dogovarali kako pobjeći s večere na još jednu seansu." Uzdahnuo sam. "Je li ti sada jasno zašto osjećam krivnju?"
"To je bila slučajnost, Rubene!"
"S moralne strane, ja sam odgovoran."
"Već si skupo platio", rekla je milujući me po licu. "Mislim da si se hrabro ponio."
"Hrabrost s tim nema nikakve veze. Bila je to tek žudnja. Ti si mnogo hrabrija nego što sam ja ikad bio."
"Hrabrija? Zbog čega to misliš?"
"Zbog načina kojim živiš. Na oštrici. I čini se da ti to fantastično polazi za rukom."
Jesam li to rekao? Na oštrici? Nisam tada znao koliko sam bio blizu istine. Ranije ovog mjeseca prolazila je nakratko kroz jedan težak period. Otkad se pojavila te olujne noći u lipnju, po prvi put je postala mrzovoljna i ćudljiva. Imala je okršaj s Magrietom. Lice joj je bilo blijedo, a kad sam joj to dao na znanje, slegla je ramenima. Imala je problema na poslu, bilo je objašnjenje, ali to će ubrzo biti riješeno. Vjerojatno je imala bolnu menstruaciju. Ranije to ne bi ni osjetila.
Kad je ušla u moju radnu sobu prošle noći, bilo je već kasna Već tjedan dana nije izlazila navečer. Imala je tamne podočnjake.
"Moraš mi reći što te muči", rekao sam.
Kao uplašena djevojčica, došla je tražiti utjehu u mom naručju Na kraju smo se našli na kauču. "Molim te, voli me", rekla je. "Nikad me nemoj prestati voljeti."
"Odakle odjednom toliko osjećaja?" zapitao sam.
"Trebam te Rubene", šapnula mi je na uho.
Krivo sam to shvatio. Vjerovao sam da misli na seks. Počeo sam joj skidati bluzu, a onda sam se sagnuo da ju poljubim u slatki pupak, s kojeg su već nestali tragovi prstena.
Nije se pokušavala braniti, samo je upitala glasom koji se pretvorio skoro u šapat "Stvarno to želiš?"
"Molim te, nemoj reći ne." Ovog puta, osjetio sam, ovog puta će se konačno dogoditi.
Nastavio sam skidati što je ostalo na njoj. Činilo mi se kao da se nalazim pred krajolikom koga sam jednom primijetio u snu. Nisam jedino bio siguran jesam li taj san usnuo ranije ili ga se sada sjećam ili ga snivam sada, a sjećat ću ga se kasnije. Promatrao sam ju i kroz misli su mi prolazile riječi: izložiti, ogoliti, razotkriti, otkriti. Sjetio sam se krilatica Montaignea za koga su riječi otkriti i izmisliti bile sinonimi. Naš kontinent je samo izmislio drugi kontinent. Ovo je bio moj novi svijet, moj izum.
Potpuno se ukočila pod mojim rukama. Sklopila je oči. Nisam bio sasvim siguran, ali mi se pod slabašnim svjetlom pričinilo kao da suze svjetlucaju pod njenim trepavicama. Kao da me je netko udario u trbuh.
"Što nije u redu?"
"Trudna sam", rekla je. "Moram abortirati."

TREĆI DIO




1


Ponedjeljak, 14. rujna. Ovo je nepoznato područje, koje se ne može izmisliti. Ovdje, sada. Pa ipak ga ne mogu dokučiti. Ona leži u bolnici, na uskom bijelom krevetu, usnula i daleko od mene, još udaljenija ovim iskustvom, koje isključuje mene, muškarca, starog čovjeka. Sjedim ovdje s bilježnicom u krilu, čije stranice blješte na proljetnom suncu, sve dok u čekaonicu nije ušla žustra mala bolničarka obraćajući mi se s izrazom na licu koje ne pokazuje odobravanje: "Gosp. Olivier, sada možete vidjeti vašu kćerku Još je malo ošamućena zbog anestezije. Intervencija nije bila teška, ali bolje je da još malo odspava."
"Je li bilo problema?"
"Sve će biti u redu."
Želio sam je pitati što oni ustvari čine, kakav je to postupak i kako ga rješavaju. Međutim, shvatio sam kako nije umjesno postavljati takva pitanja. Išao sam za njom zelenim hodnikom. Svuda puno svjetlosti. Privatna klinika. Bio sam uporan preuzeti na sebe svu organizaciju i troškove. Nisam ju pustio u jednu od onih klaonica čiji su liftovi i hodnici puni bučnih posjetitelja, kao i odbačenih vrećica čipsa, kantica Coca cole, zgužvanih plastičnih vrećica, s tragovima krvi i bljuvotine, i čistačica koje su zaposjele stolce pacijenata, prisiljenih stajati na nogama dok leđima naslonjeni na prljave zidove drže u rukama crijeva za infuziju. Kad sam posjetio Johnnyja MacFarlanea, nakon prvog napada, već mi je bilo dosta svega toga. U jednom telefonskom razgovoru, Johann je to s gorčinom spomenuo i samo se kiselo nasmijao: "Tata, sada ti je jasno zašto smo otišli!"
S grčem na licu, zaustavio sam se na pragu sobe na dnu hodnika. Bolničarka me je ostavila. Tessina mala crna glava ležala je na posve bijeloj jastučnici. Izgovorio sam njezino ime. Otvorila je oči i s teškoćom se nasmiješila. Pokušala je bezuspješno podići ruku.
"Rubene", rekla je, "nemoj otići."
"Nigdje ne idem." Pritisnuo sam njenu ruku na moje usne. "Kako se osjećaš?"
Rekla je uspavanim glasom: "Pomalo tužno." Utonula je u san s blijedim osmijehom na licu.
Bilo je to možda sat ranije. Još uvijek sjedim tu motreći i najmanji pokret njenih usana i vjeđa, te povremeno trzanje ruke na pokrivaču, tu i tamo skoro nečujno cviljenje. Mora da si daleko, ljubavi moja. Ali, kad se probudiš ja ću biti tu ako me trebaš, pa čak ako me i ne trebaš. Ja ću nastaviti zapisivati svoje bilješke. Piskaraj, piskaraj gospodine Gibbone. To je jedini lijek koji mi čini dobro, koji mi pomaže držati misli na okupu. Ali danas, ne ide nikako od ruke. Moje misli lutaju. Kao žohari po zidovima onog malog hotela u ulici Dragon (rue du Dragon) u Parizu, gdje smo prije mnogo godina odsjeli Riana i ja na našem prvom putovanju. Navodno, da proslavimo naš zajednički život. Ustvari, to je bio više pokušaj spašavanja našeg braka. Toliko je stvari otišlo u krivom smjeru. Bolesna privrženost prema roditeljima, koja se opet vraćala. Moj pokušaj nevjere. Međutim, Alison je bila samo simptom. Otkad je Riana izgubila dijete, ništa nije bilo isto među nama. Ne želim sada o tome razmišljati. Ali ono što se dogodilo, što se događa Tessi, neumoljivo se vraća i prisiljava me nositi se s tim. Koliko će je to promijeniti? Pomalo tužna. Bit će puno gore, ljubavi moja. Zadržat će se to u najskrovitijem kutku uma i sjećanja. Meni je to poznato. Sada mi je možda najviše potreban jedan dugi i otvoreni razgovor s Magrietom, s Magnetom koja sve razumije, koja je pomalo otresita, ali koja je praktična i prizemljena.
Naravno, nisam joj objasnio tog jutra zašto moram odvesti Tessu u bolnicu. Jedino sam ju pokušao uvjeriti kako nije ništa ozbiljno, "Znate, tek neke ženske stvari, vratit će se popodne." Samo je progunđala. Na svoj način, ona je vjerojatno bolje shvatila nego što sam ja želio. Kad treba, ona zna šutjeti.
Između nas je posljednjih mjeseci vladala tišina, puno veća nego što je to uobičajeno i zbog toga sam bio zabrinut. Ne samo zbog Magriete nego i zbog posljedica za moj život Dok je Riana još bila živa, godinama nas je oboje obavještavala o svemu što se događalo u njezinom svijetu. Ali, nakon našeg pokušaja posredovanja, prilikom prisilnog iseljavanja iz Šestog okruga, nikad zbilja njezinog svijeta nije zaprijetila da poremeti moj intimni život, kao što je to bilo prilikom ubojstva vještice. Pokušao sam zamisliti kako bi Riana prišla rješavanju tog problema. Znao sam da bi se složila oko useljenja Magriete u kuću, bar na neko vrijeme, ali je li to dovoljno? Sama činjenica, da se takva pitanja mogu postaviti, mene nije ostavljala ravnodušnim. Takve probleme nisam navikao rješavati. Ako je moj život pustinja, barem je odluka moja da se u nju povučem, a ukoliko sam zbog toga pustinjak, onda je to moj problem. Ja sam kao oni zapušteni i donekle odbojni asketski sveci prvih dana kršćanstva. Sveti Šimun iz Stileta, sveti Jeronim, sveti Antun i njima slični. Međutim, ni u pustinji nije iskušenje ostavilo na miru svetog Antuna: monstrumi, luđaci, ubojice, amfibije, nage žene, pohlepa, požuda. Moram ponovno pročitati njegov život.
Tjedan dana nakon ubojstva vještice, upravo kad se Tessa vratila kući, Magrieta je ponovno otišla u naselje po stvari koje su se mogle prenijeti. Kasno popodne vratila se u izubijanom taksiju nakrcanom do krova sa svim što je ostalo u kući. Cipele, odjeća, TV aparat, kutija s najvrjednijim kuhinjskim priborom, šivaći stroj, pokrivači i jastuci, dvije ružičaste lampe sa sjenilom na volane, portreti pokojnih muževa, i Mannieja i Mabel, dok su još bili djeca, pa čak, zaista dirljivo, i fotografija Riane i mene, snimljena prije mnogo godina. (Pitao sam se, što bih ja pokupio sa sobom, kad bi mi netko iznenada naredio da napustim svoj dom za dvadeset i četiri sata?)
Pomogao sam joj iskrcati stvari, dok je šutljivi vozač pušio za volanom.
"Je li to sve?" upitao sam, dok smo se vraćali kući natrpani posljednjim zavežljajima.
"Onoliko koliko je moglo stati."
Odnijeli smo stvari u njenu spavaću sobu i dok sam joj pomagao sve stvari staviti na svoje mjesto u ormar i u veliku komodu od žutog drveta, Tessa se vratila kući.
"Odlično", rekla je. "Baš sam se brinula zbog stvari koje su ostale u naselju."
"Ah, Miss Tessa, svijet je opasno mjesta" Magrieta je zabacila glavu kao krupni španijel. "Ali da znate, ovdje ću ostati samo nakratko."
Čavrljali smo neko vrijeme, ali kad sam počeo upoznavati Tessu s onim što se dogodilo dok je bila odsutna, Magrieta je radila nešto drugo. To je bila prva od mnogih večeri kad je satima ostajala za pisaćim strojem, često duboko u noć. Objašnjavala je da ionako ne može spavati i zašto se ne bi zabavila nečim korisnim, umjesto da je boli glava zbog nesanice.
Tako smo Tessa i ja ostajali ponovno sami. Naravno, to je bilo samo onda kad noću nije izlazila, što nije bilo baš često. Kao da smo se nas troje igrali igre muzičkih stolaca.\'7b30\'7d. Na neki neobjašnjiv način, kao da smo čekali da se nešto dogodi što još nije poprimilo svoj oblik i što se ne može dodirnuti. Tri tjedna kasnije, kad je Magneta najavila povratak svojoj kući, izgledalo je kao da se sve pokrenulo u određenom pravcu. "Ovako više ne mogu živjeti", rekla je. "Meneer je bio dobar prema meni. Zahvalna sam na svemu što ste učinili za mene. Ali, više se ne osjećam ovdje kod kuće. Bolje je da se vratim svojoj kući."
"Ali, Magrieta, to bi bilo opasno!"
"Evo već tri tjedna čekamo i ništa se nije dogodilo. Možda je sada sve u redu Možda sam u početku bila uznemirena zbog onoga što su uradili nesretnoj vještici."
Učinio sam sve da ju razuvjerim, ali kad jednom Magrieta utuvi sebi nešto u glavu, s njom se ne može više razgovarati. Prve noći nakon njezinog odlaska, nisam ni oka sklopio. Međutim, malo pomalo, kao i poslije ubojstva Johnnyja MacFarlanea, moj nemir se stišao. Mi smo stvorenja otporna na sve. Uvijek se prilagodimo promjenama u svijetu, uvijek smo spremni promijeniti definiciju onoga što smatramo da je normalno.
Svaki put kad bi djeca nazvala telefonom, Johann (a Cathy još više) iz Sidneya ili Louis iz Johannesburga, uvijek sam ih pokušavao uvjeriti kako nemaju o čemu brinuti, kako je sve u potpunom redu.
"Ali čitamo o sve većem nasilju u Cape Townu", rekla je Cathy.
"Dijete moje, dobro znaš da novine vole senzacije Ali ja živim ovdje. Naše predgrađe je prava luka mira." Odlučio sam ne pričati o iskustvu koje je doživjela Magneta, niti o događaju s Tessinim beskućnicima. "Osim toga, ne zaboravite, nisam više sam, tu je i stanarka."
"Kako se slažete?"
"Nema problema. Dobro se slažemo."
Louis je to okrenuo na šalu: "Ima li izgleda za svadbu?"
"Nemam više godine za tako nešto", rekao sam zlovoljno, iznenađen što mi je srce iznenada zaigralo.
Nisam ga se mogao riješiti tek tako. "Tata, držati stanara nije rješenje na duži rok. Bilo bi nam lakše kad bi se netko stalno brinuo o tebi. Pogotovo će nas to stalno mučiti kad se odselimo u Kanadu."
"Još uvijek razmišljate o odlasku?"
"Naravno. Do kraja godine. Ili najkasnije početkom naredne. Nema smisla odgađati, ako se jednom odlučimo." A onda nakon stanke:
"Tata, bi li krenuo s nama? Janet i ja smo o tome razgovarali prošle noći."
"A što će biti s Magrietom?"
Nasmijao se kao netko koji se našao zatečen. Onda je odgovorio s očitim naporom da mi ugodi: "Možemo joj srediti mirovinu. U svakom slučaju i vrijeme je da ode u mirovinu. Ali, sada razgovaramo o tebi. Ne mijenjaj temu. Razmisli o tome, tata. Opet ćemo razgovarati. Očekujemo tvoj posjet prije našeg odlaska, je li u redu?"
"Louise, ne vjerujem da ću imati vremena."
"Moraš ga imati. Ima toliko toga o čemu želimo razgovarati."
"Vidjet ćemo."
Završio je veselom notom. "Pa, pozdravi stanarku."
A sada se vratimo nama troje. Zar netko izvana može shvatiti silu koja pokreće naše odnose? Nas troje. Ne, nas četvoro. Zaboravio je na Antje iz Bengala.
Međutim, danas, u sterilnoj izolaciji bolnice, jedino je važna Tessa. Nemirno spava. A ja, pokraj nje, s bilježnicom u krilu, čekam da se probudi.
"Želiš li o tome razgovarati?" upitao sam te noći kad mi je rekla prvi put.
"Što se ima tu reći?"
Znao sam, prije ili kasnije da je to pitanje neizbježno. Nisam još bio siguran, koliko smo na to spremni. Morao sam pokušati. "Čije je dijete?"
"Tvoje nije", rekla je uz neprimjeren osmijeh.
"Utoliko veća šteta." Napravio sam klasičnu, neizbježnu gestu. Stavio sam ruku na njen trbuh, koji je još uvijek bio otkriven.
Povukla je pulover prema dolje, ne pokušavajući skloniti moju ruka "Bi li se zgrozio ako ti kažem da ni sama ne znam?"
Sjećam se da sam zatvorio oči na trenutak. Da, teško je to bilo podnijeti.
"To je svakako Alex ili Zach."
Nije bilo odgovora. Pokušao sam suzdržati osjećaj mučnine koju je izazvala njena šutnje.
"Jesi li razgovarala s njima?" nastavio sam pritiskati malo kasnije.
"Zach je negdje u SAD-u. Kad bi znao ne bi se više ni vratio."
"A Alex je oženjen?"
"Da, ali njemu sam rekla." Položila je ruku na moju ruku. Pulover između nas.
"Kako je reagirao?"
Rekla je na moje iznenađenje: "Želi zadržati dijete."
"Jesi li sigurna da ti to ne želiš?"
"Naravno da ne želim. Ne mogu imati dijete pod ovim okolnostima. Ionako je svijet već dovoljno kompliciran."
"Je li ga to pogodilo?"
"Užasno. On je protiv abortiranja i ostalo. Predložio je da će se rastaviti i oženiti mene."
"Jesi li razmislila o tome?"
"Brak nije rješenje."
"To bi bilo dobro za početak. Zbog djeteta."
"Koliko dugo bi ostao sa mnom? Ne pokušavam ga kriviti. On je muškarac. A muškarci vas uvijek napuste na kraju. To im stoji u opisu posla."
"Svi muškarci nisu isti, nije uvijek tako."
"Bi li ti ostao sa mnom? Zauvijek?"
Pogledao sam dolje gdje se nalazila moja ruka pod njenim puloverom. Bedra su joj još uvijek bila otkrivena. "Jesi li spremna pružiti mi priliku?"
"Ti znaš Rubene da ne bi išlo." Njene oči su me izazivale "Ni s Rianom nije išlo, zar ne?"
"Rekao sam ti da smo bili sretni."
"Da. Rekao si." Nije nastavila, ali sam rijetko kad bio tako ranjiv.
"Ako brak ne dolazi u obzir", bio sam uporan, "zašto ne posvojenje?"
"Ako dijete donesem na svijet, moram za njega preuzeti odgovornost, zar to ne razumiješ?"
"Vjerojatno sam vrlo staromodan čovjek."
"Draga moja ljubavi!" Podignula se, sjela i pomilovala po obrazu. "Za tebe je sve ovo užasno i nepodnošljivo?"
"Nije užasno. Istina je kako teško podnosim, jer se brinem zbog tebe, ali nije nepodnošljivo."
"Iznevjerila sam te."
"Sada je najvažnije ovo prebroditi i ne patiti više."
"Ne bih rekla da se radi o patnji", rekla je. "Na neki čudan način osjećam se kao da to nema blage veze sa mnom. Možda nisam još toga svjesna. Sve je toliko drukčije nego što zamišljaš."
Dok je govorila, sjetio sam se onog trenutka kad mi je prvi put otkrila svoju tajnu. S toliko iskrenosti. Ali to je bilo u nekoj drugoj zemlji i ta razuzdana cura nije više na životu.
A sada smo ovdje, dijelimo još jedan intimni trenutak, iako nisi toga svjesna, dok moje rnisli lutaju, tražeći izlaz pod svaku cijenu, bilo kuda osim ovdje, iako, bar za sada nigdje ne bih volio bili nego ovdje. Svaki put kad dignem glavu od mojih bilježaka da pogledam to dražesno, usnulo lice s nevinošću koja zbunjuje, osjetim opasnost ovog trenutka i ovog mjesta. Isto sam se tako osjećao i onog jutra kad sam, preturajući po tvojoj sobi, ugledao na fotografiji tvoje nago tijelo, jedino što sada tvoje usnulo lice izgleda još više nago i daleko ranjivije od tijela na toj slici. Napisao sam ranjivije. Međutim, to nije prava riječ. Dok ovdje ležiš na bijelom krevetu kao Snjeguljica koja se spavanjem oslobađa otrova ti ne skrivaš nikakve tajne. Ti ni nemaš tajne: ti si sama vlastita tajna. Prave tajne se skrivaju u svjetlosti: Jean Giono. Tvoje spokojno lice. Tvoje skoro nečujno ravnomjerno disanje. Tvoje tijelo, bijelo i odjeveno u bijelo, koje oplakuje nježna bijela svjetlost koja se probija kroz bijele zavjese. Ta slika čistoće me proganja, doista me uznemiruje kao neki duh. Želim te!
Ovaj jadni šarlatan ima ruke da te zagrle i usne da izuste "volim te": takve žarke izjave je davao i Lord Peter Wimsey u Busmanovom mjedenom mjesecu. Nespretne ljubavne scene na pozornici s lady Harriet. A onda iznenadno otkriće (opet ta riječ): Miss Twitterton. Nakon predstave u školskoj dvorani, kad je od mene pozajmila češalj za svoju nepokornu kosu, tijek našeg života je bio odlučen dodirom naših ruku. Dok su nam se prsti još uvijek dodirivali, pogledali smo se u jednom od onih divnih trenutaka uzajamnog otkrivanja kad svijet odjednom postaje drukčiji; upitala me je, bez sumnje zato, jer nije znala ništa pametnije: "Voliš li Chopina?" a ja: "Ne znam puno o glazbi", na što je ona odvratila: "Onda je vrijeme da ga upoznaš!"
Malo postoji tako pustih mjesta kao što je pozornica nakon predstave. Scena je izgledala još oskudnija zbog bijednog dekora, na kojem su bile uočljive posljedice naše dugotrajne turneje. Pri slaboj svjetlosti, kojom se inače služi šaptač u predstavi i koju smo se jedino usudili upaliti da nas netko ne otkrije, Riana je digla poklopac pianina i počela svirati Chopina. Balade, kako sam kasnije saznao, jedna za drugom. Između treće i četvrte, vodili smo ljubav.
Glazba je bila njen školski predmet i njena strast. Prve noći očarala me je igra svjetlosti na njezinoj tamnoj kosi i nevjerojatna brzina kojom su se kretali njeni prsti po požutjelim tipkama, kao i sama glazba. Kasnije je glazba i postala dimenzija u kojoj smo se kretali i održavali našu vezu.
"A onda ste živjeli zauvijek sretno", rekla si jednom podrugljiva . Ja to nisam opovrgao. Kako priznati istinu? S njom se još nisam suočio. A sada dok još ležiš odsutna u snu, jedino se mogu vratiti istini i nastojati joj ne okrenuti leda. Ne zato što je ona grozna, već zato što je sasvim banalna.
Iako nam je itekako smetalo protivljenje njenih roditelja, ipak smo se s time mogli nositi. To nam je čak dalo osjećaj avanture. Osjećaj da radimo nešto neprihvatljivo da prkosimo svemu što oni predstavljaju, svemu što se protivi ugledu i moći njezinog oca u društvu, crkvi i politici. Kako znati da je naš bijeg bio kretanje u krugu koje nas vodi onamo odakle smo krenuli. Što smo drugo mogli očekivati? U zamjenu za sve ono čime su nas obilno obasipali, neminovno je trebalo dati nešto zauzvrat. I Riana, odvažnija od mene, neobuzdanija u svom otporu, uvijek radikalnija od mene u odbacivanju spona, tih prvih dana našeg zajedničkog života u euforiji (čvrsto riješena da ne prođe niti jedan ispit, kad ju je otac poslao u Bloemfontein; način, kojim se obratila ocu dok je ležala u krevetu nakon ponižavajućih batina što ih je dobila od njega: "Ako me opet dotakneš, na sljedećem biduuru\'7b31\'7d ču ustati i reći Bogu ispred svih vjernika da na farmi spavaš s djevojkama druge boje kože."), Riana je bila ta koja se spremno vratila u staro okrilje.
Svakako je odlučujuću ulogu odigrala činjenica, što je, par godina nakon našeg sukoba, njen otac pretrpio srčani udar. Sve više su je mučile misli na njenu pobunu u prošlosti, sve više je prepoznavala Božji prst u zloj sudbini koja je zatekla njezinog oca. Vjerojatno je u sebi uvijek nosila taj nagon prema krajnosti, ali činilo mi se da ta krajnost ide samo u jednom smjeru i bio bih zatečen kad bi išla i u drugom smjeru. I pored toga bio sam je spreman slijediti, a da nisam bio svjestan onoga što sam već trebao shvatiti. Kad je tražila da se pomirimo s njenim roditeljima, ja sam pristao. Moja sreća je ovisila od njene i ako je ona bila sretna samo uz njihov blagoslov, to i nije bila visoka cijena. Ako sada bacim pogled na prošlost i svu gorčinu, osjećaje krivnje i kajanja u tom vremenskom razmaku, u potpunosti sam se oslobodio iluzija i sada mi postaje jasno, da sam ustvari bio zaslijepljen žudnjom Kao mladi čovjek, u svojoj muškoj kratkovidnosti, vjerovao sam da je bilo moguće posjedovati je u potpunosti, čitavu, bezuvjetno; bila je u stanju glazbom dovesti me do divljeg zanosa ili blaženog spokoja (Mozart, "Appassionata", "Oluja", Preludiji od Rahmanjinova ili ponovno Chopin), a tek onaj duboki alto u njezinom glasu, bezbrižni način kretanja, pokret glavom kad bi zabacila kosu unatrag, ili način držanja tijela, tijela kojeg je bez ustručavanja dijelila sa mnom, uvijek i na vjekove, amen.
Prvi znakovi religiozne dvojbe, koji su je počeli prožimati, zamaglili u njen duh, nekad propuštan na svjetlo i pojavio se strah i sumnja u grijeh i seks. Neko vrijeme sam je uspijevao razuvjeriti, ali trudnoća koja nas je natjerala na brak, bila je za nju znak s neba, koji je na nas, kao i na Kaina, udario neizbrisiv pečat. Od tog momenta što god pokušali zajedno, bilo je unaprijed osuđeno, jer smo uvrijedili Boga ili javni moral.
Naš brak je trajao četvrt stoljeća. Jedanaest godina od njene smrti, čuvao sam uspomenu na sretan brak. Gledajući unatrag, jedino sam tako mogao iskupiti one godine moga života, koje bi inače predstavljale moj neuspjeh. Jedino sam tako mogao zadržati vjeru u sebe. Danas mi je tvoj san udijelio neizvjesni trenutak istine i meni se čini kao da prolazim kroz čistilište. Ali ne treba pretjerati. Ipak smo imali i trenutke sreće, kad bi njena strastvena priroda kao plamen šibice u mraku, barem dijelom povratila sreću iz naših prvih dana. Međutim, razlike među nama su postajale sve veće. Možda sam se mogao više pretvarati kod manje bitnih stvari kao na primjer religije. Ali, kako sam još davno, na pustim ravnicama Kalaharija, odbacio Oca, Sina i Svetog Duha, a moju odluku su konačno potvrdili njeni roditelji svojim licemjernim odnosom prema crkvi, nisam mogao ponovno proći kroz sve to, pa makar i zbog nje. S druge strane, ona se sve više okretala Bogu i njegovoj družini, naročito poslije rođenja djece.
Johann. Zatim Louis. Oba imena iz njene obitelji. Otac, djed Meni je posebno bilo stalo održati uspomenu na svoga oca, nisam mogao birati. Naša veza, stvorena zato što nas nisu prihvatili njeni roditelji, sve više je postajala vlasništvo njene obitelji. A moždani udar, koji je označio prekretnicu, nije smetao njezinom ocu doživjeti više od osamdeset godina. Nakon njegove smrti, sva je imovina prešla u Rianine ruke. Poslije njene prijevremene smrti, prije nego što je imala vremena utvrditi skrbništvo za naše sinove i njihovu djecu i time ostvarila namjeru da me izbaci iz oporuke, uslijed ogluhe, sva je imovina došla u moje ruke. Na kraju, možda ipak postoji Bog.
Ne, ne i ne. Ne smijem se prepustiti gorčini. Nisam ni znao da je ima toliko u meni. Kao da je samim pogledom na tebe, dok ležiš u snu, sve izbilo na površinu. Možda sam se zato što ima puno toga što nije riješeno i što se nikad neće riješiti između mene i tebe i okrenuo Riani da bi svu krivnju bacio na nju. Znam da je to i suviše lako i da se time ništa ne rješava. Ali kako je samo bila nepodnošljiva svih tih godina.
Čistoća je bila njena opsesija. Nije bilo dovoljno što je svako jutro Magrieta prošla cijelu kuću usisivačem, svake proklete večeri, prije odlaska u krevet čak i pored toga što smo bili na koncertu ili kod prijatelja, Riana bi opet prešla usisivačem svaki centimetar. "Recimo da jedno od nas umre ove noći, što bi rekli ako je kuća u neredu?" Ili je bila još izravnija: "Što ako Bog dođe u kuću ove noći i nađe da živimo kao svinje?" A zamisli što bi uradio dragi Bog, govorio sam zlobno u sebi, kad bi nas iznenadio da radimo nešto zaista bezbožno, da spolno općimo? Doduše rijetko je to bilo, ali pretpostavimo da mu se posreći? Naravno, na kraju tako se i zbilo, jedino što se radilo o djevojci iz agencije, a ne mojoj zakonitoj supruzi. Dovoljno da se Bog okrene u grobu. A da ne spominjemo jadnu Rianu.
Naročito je bilo nesnošljivo preko vikenda. To je bila jedina prilika kad smo bili zajedno. Ali subotom bi dolazilo do higijenskog zanosa (spremanje za nedjelju koja je bila strogo rezervirana za gospodina Boga, premda sam odavno prestao pratiti nju i djecu u crkvu). Opsesija koju je vjerojatno naslijedila od oca. On joj je utuvio u glavu da je besposlenost vražja rabota. Za njega je to bilo samo pragmatično pitanje. "U ovoj našoj zemlji, koju oplakuje more crnih ljudi, mi bijeli moramo puno više raditi, inače nas neće poštivati."
U njegovim očima, ja sam bio od onih kojima odgovara da nas preplave crne mase. To njihovo samozadovoljstvo dalo mi je na znanje koliko je bio nizak moj položaj u društvu. Nisu se morali brinuti zbog toga. Riana je imala na raspolaganju čitav život to dovesti do savršenstva. Naravno, ne na tako grubi način, ali daleko djelotvornije. Koristila je svaku priliku da mi ukaže koliko sam nemaran: "Zar se ne možeš tuširati, a da ne ostaviš nered iza sebe? Sada ponovno moram počistiti", kako sam nepraktičan: "Nisi u stanju Rubene, popraviti ni utičnicu", kako sam loš otac: "Stalno se skrivaš iza svojih knjiga, umjesto da se igraš lopte s dečkima", ili koliko sam dosadan: "Kad stignu gosti, obećaj mi Rubene da nećeš redati citate iz knjiga za koje nitko nije čuo". A onda bi me usput podsjetila što je sve žrtvovala. "Čula sam da će Mynhardt svirati s gradskim orkestrom. Je li to moguće? Nekad mi je okretao stranice partiture na klaviru." Ili opet "Pitam se, treba li prodati Bechstein? Ionako samo skuplja prašinu." To me je podsjetilo na primjedbu Olive Schreiner kako njena majka koristi veliki klavir umjesto stola u blagovaonici. Itekako sam se čuvao da ovo nikad ne kažem ispred Riane. Pa ipak, nisam u pravu to nazvati to čistilištem. Tesso, cijelo vrijeme sam je volio. Žudio za njom.
Možda je tada bilo nepravedno (kao što je i sada nepravedno tako razmišljati), da osoba kakva je postala Riana, kruta i bez smisla za humor, ostane i dalje tako lijepa, poslije svih onih čarobnih godina ludila, zabave, glazbe, smijeha i ljubavi. Nije to samo moje mišljenje, mene, koji sam stario pokraj nje i naučio pomiriti se s vlastitim manama, grijesima i drugim naznakama smrtnosti, što sam ih prepoznao u njoj, ali isto tako i mišljenje drugih ljudi. A ona je znala to iskoristiti na najbolji način. "Pogodi na koga sam danas naišla u Cavendishu. Na Gerne Hendersona i njegovu ženu. Ispada kako je on generalni direktor neke tvrtke, još uvijek izgleda elegantno. Uostalom, uvijek je bio zgodan. Sjećaš li se na sveučilištu, bio je u mene ludo zaljubljen. Kad smo na trenutak ostali sami, imao je toliko drskosti pozvati me sutra na piće u njegov hotel. Naravno da sam odbila."
Nije mi poznato, Tesso, je li ikad pristala. Ne vjerujem. Međutim, ponekad je na čudan način uživala da me drži u sumnji. Uvijek bi na kraju navela svoje principe kao razlog svog otpora iskušenju. Znala je kad upotrijebiti kartu morala ili religije. Ali, koliko je u tome bilo iskrenosti? U kojoj mjeri je to bila namjera isprovocirati ili poniziti me? Možda je taj prividan razlog bio dovoljan za nju, a sam Bog zna koliko bolan za mene, jer znala je da će tako potpaliti moju žudnju i kasnije još više povećati moje nezadovoljstvo. "Ne sada, anđele moj!" Imala je običaj koristiti najintimnije izraze nježnosti u trenucima najodlučnijeg odbijanja. (Daleko je najgore bilo kad bi me oslovila moj Rubinsteine.)
Problem je u tome da kod takvog kvarenja odnosa, kao i kod starenja, postaješ toga svjestan tek postupno i tako ni ne uspijevaš primijetiti. Posebno ako se opireš saznanju, ako odbiješ prihvatiti istinu. To sam godinama očajnički pokušavao, a još više nakon što je umrla i ostavila me s osjećajem krivnje. Međutim, ako smo dostigli točku s koje više nije bilo povratka, to je bilo gubitkom Helene.
Tako se trebala zvati naša kćerka da je preživjela. Po mojoj majci. (Moram priznati da je to bila službena verzija. Međutim, osobno, to je bio moj tajni znak pažnje prema maloj Lennie.) Ovog puta sam bio uporan. Riana je mogla odlučiti za dečke, ali ako je djevojčica u pitanju, onda sam ja mogao birati. Na moje iznenađenje, ona je pristala. Možda je i ona vjerovala kako je kćer mogla biti naše spasenje.
Bila je to teška trudnoća od samog početka. Nakon tri mjeseca, pa ponovno nakon četiri, Rianu su uhvatili jaki trudovi i krvarenje. Kad se to dogodilo drugi put, liječnik me je odveo od njezinog kreveta u stranu i upozorio me. "Rubene, bolje bi ti bilo pripremiti se na loše vijesti. Nisam siguran da će sačuvati ovo dijete. Ako ga sačuva može biti oštećenja, većeg nego što njezino tijelo može podnijeti. Ujutro ćemo znati."
Čitavu noć sam prosjedio pored njezinog kreveta, držao je za ruku, čak i kad je s mukom zaspala. Ujutro oko pet sati, iznenada je otvorila oči, uz vedar i spokojan osmijeh, kao u vrijeme kad se naš svijet okupao u svjetlosti otkrića "I neka bude svjetlost" iz Haydnovog "Stvaranja svijeta", i rekla: "Neću dozvoliti Rubene da ga izgubimo. To ti dugujem."
Naravno, u tom trenutku nismo znali radi li se o dečku ili djevojčici, u to doba nije se još koristio ultrazvuk. Bili smo tada neizrecivo bliski. Zaplakao sam. Nasmiješila se i čvrsto me uhvatila za ruku, kao majka koja tješi svoje dijete. A kad je liječnik došao u obilazak, zavrtio je glavom i rekao: "Ne pitajte me da objasnim, ali izgleda da će uspjeti."
Još šest tjedana. Ali, onda ga je izgubila. Malo je trebalo da izgubim i Rianu. Nakon toga izgledalo je nemoguće vratiti ono što nam je sudbina oduzela. Sada, kad je sve prošlo, čini mi se da ono što nam je najviše bilo potrebno, naročito kad smo saznali da više ne možemo imati djece, bio samo razgovor, traženje neke vrste utjehe da bi preživjeli, da bi u sebi imali dovoljno snage za nastavak. Možda smo se oboje bojali onoga što onaj drugi osjeća. Nismo se usudili pogledati jedno drugome u oči, jer se sami nismo mogli kradom pogledati u ogledalu.
U svom očaju pokušao sam pokrenuti sve ispočetka i odvesti je na put u inozemstvo, na drugi medeni mjesec (prvog nije bilo, jer smo bili suviše siromašni), tako što smo ostavili dečke kod njenih roditelja, koji su to jedva dočekali. Je li taj pokušaj bio zbog brige za Rianu ili sam bježao od sjećanja na Alison?) Do izvjesne mjere, to je i pomoglo, iako smo se na kraju vrati kući nekoliko tjedana ranije nego što smo planirali, pošto više nije mogla izdržati daleko od kuće i djece Od tada svoju opsesiju za čistoćom nije više mogla kontrolirati. Jadna djeca su prošla još gore od mene. Nažalost, sve više sam se povlačio u svoj rad, provodio sam više sati u knjižnici nego što je bilo potrebno, posvetio se istraživačkom radu ili sam samo čitao i čitao i ispunjavao tone papira s bilješkama. To je bio najefektniji način da pobjegnem od Riane, od beskrajnog čišćenja i prebacivanja, od bučne djece u fazi rastanja.
Počeo sam češće izlaziti na predavanja, simpozijume, godišnje sastanke Društva knjižničara. Kako se jedno nadograđuje na drugo, izabran sam u povjerenstva, u porote, u upravne odbore. I tako sve do posljednjeg kongresa u Pretoriji. Tamo sam upoznao Tanju. Mlada, bezbrižna, ekstravagantna, sve ono što Riana više nije bila. I tako smo to poslijepodne proveli vodeći ljubav i to baš u trenutku kad je Rianu pregazio zeleni kamion za dostavu.
Ubrzo ćeš se probuditi. Lagani pokreti tijela se već primjećuju. Želim biti tu kad se vratiš odakle si otišla. Ne samo fizički nazočan, već stvarno tu s tobom. Jedan od rijetkih momenata u mom životu kad sam zaista iskusio potpuno prisustvo, bilo je one noći iza kulisa Medenog mjeseca Bushmana, kad je Riana svirala Chopina na klaviru s raštimanim tipkama, od kojih su tri, četiri bile sasvim blokirane. A onda svakako i one noći kad si dozvolila da upoznam tvoje tijelo. I kad smo to ponovili i kad si sasvim tiho rekla, dok sam se saginjao nad tobom: "Trudna sam. Moram abortirati." I možda sada, ovdje, dok sjedim i promatram te kako se vraćaš iz sna?
Nisi htjela da te pratim u bolnicu. Bila si kategorična. "Moram to sama odraditi."
Ali nisam popuštao. Bio sam uporan kao i ona.
"Nije čak ni tvoje dijete", podsjetila si me.
"Kakve to veze ima? Barem te mogu držati za ruku."
"Rubene, pričaš o tome kao da se radi o nekoj ozbiljnoj operaciji. To ti je kao vađenje krajnika. Uđeš ujutro, a popodne si vani."
"Nisam samo mislio na fizičku stranu."
"Bit će mi dobro."
"Tako je mislila i Riana, kad je izgubila dijete." Oklijevao sam. "Ali možda sada nije vrijeme o tome razmišljati."
"Razlika je u tome što ste oboje htjeli to dijete, a kad ste ga izgubili, mora da je bilo strašno. Ali ovo sam ja htjela, točno znam u što se upuštam."
"Mogu se pojaviti skrivene boli. Neka vrsta posttraumatskog stresa."
"Na to ćemo misliti kasnije."
"Do tada", rekao sam ozbiljnim očinskim glasom, "idem s tobom."
"Neće te pustiti. Nismo u rodu."
"Što se njih riče mogu proći kao tvoj otac."
Tada si se nasmijala i rekla sjetno: "To mi se već sviđa", i poljubila me u čelo.

2


Živjeti unaprijed i razumjeti unatrag Kierkegaard. Kad se u mislima vratim na taj dan, kad se probudila u bolnici, pred tjedan dana, malo sam toga razumio. Nekako sam očekivao da će to biti važan moment. Međutim, kad je otvorila oči i stegnula moju ruku, samo je izustila:"Gadno boli." Poslije malo vremena potpuno bespomoćno je dodala: "Nema ga više."
Mnogo godina ranije, Riana je plakala bez ustezanja: "Izgubila sam ga, izgubila sam ga, izgubila sam ga. Bože moj, oprosti mi. Znam, to je Božja kazna."
"Ne govori sada", rekao sam Tessi, Riani.
Ni jedna ni druga nisu na mene obraćale pažnju. Riana je bila histerična i ubrzo su je ponovno stavili na sedative. Tessa je govorila suzdržanim gnjevom.
Tessa: "Rubene, sam đavo zna kako se to dogodilo. A tako sam se čuvala."
Riana: "Sve sam zabrljala. Ja sam kriva."
Usudio sam se postaviti pitanje: "Što je bilo?"
"Ne znam", odgovorila je Tessa. "Još je bilo prerano da se vidi na ultrazvuku. Nisam ni željela znati."
"Djevojčica", odgovorila je Riana. Upravo su joj rekli. Osjetio sam grč u trbuhu. "To si uvijek želio. Toliko mi je bilo stalo da ti podarim djevojčicu."
"Sve je to tako čudno", rekla je Tessa. "Čak kad si me jutros doveo ovamo, nisam vjerovala što se događa. Tek kad su me doveli u operacijsku salu, napravili EKG i slikovito objasnili cijeli postupak, tek onda mi je sinulo. Bože moj, nosim u sebi malo, živo biće, a oni će ga izvaditi."
"Koliko je proteklo vremena?" upitao sam.
"Šest tjedana. Tek sitni punoglavac, ali bio je živ."
"Nije bilo drugog rješenja", tješio sam Rianu. "Liječnik je objasnio da, ukoliko dođe do gubitka djeteta, to znači da se trudnoća i nije mogla održati. Dijete se nije htjelo roditi."
Riana nije mogla zaustaviti grčeviti plač. Kad je došla sestra, dala joj je injekciju.
Tessa je imala potrebu za razgovorom. "To smo radili samo kad je bilo sigurno. Inače, ništa bez kondoma. Pa ipak se dogodilo."
"Sada je sve to prošlost"
Nikad to neće proći, pomislio sam, gledajući u Rianino lice, koje je zadržalo grč čak i u snu. Ovo će nas progoniti do kraja života.
"Hvala ti što si me dopratio", rekla je Tessa. "Mislila sam da se nitko neće usuditi."
Bolničarka, koju do sada nisam vidio, ušla je s poslužavnikom u ruci.
"Donijela sam čaj s biskvitom, gospođo Buder", rekla je. Je li mi se pričinilo da je naglasila gospođo?
"Imam osjećaj da lebdim", rekla je Tessa, pokušavajući se pridignuti. "Od osam sati prošle noći, ništa nisam stavila u usta." Usta su joj se zgrčila od bola. Pa ipak, s malo zlobe u glasu, upitala je bolničarku: "Jesam li vas upoznala s mojim ocem? Gospodin Olivier."
"Drago mi je gospodine." Okrenula se opet prema Tessi i upitala; "Imate li bolova?"
"Imam."
"Dat ćemo vam nešto za smirenje, prije nego napustite bolnicu."
Tessa se okrenula prema meni: "Vjerojatno užasno izgledam. Dodaj mi šminku. Negdje je u torbi, čini mi se u prednjem dijelu."
Pružio sam ruku prema ovećoj crvenoj torbi, koja je ležala na podu.
Izgleda da ju je u zadnjem trenutku napunila raznim stvarčicama. Između ostalog, otrcana, izblijedjela fotografija njezinog oca. Našao sam torbicu s kozmetikom svijetle boje. Sjedio sam i promatrao kako pravi grimase pred džepnim ogledalcem, ritual pun dražesti. (Ugradio sam u memoriju -pun dražesti i ritual. )
Nakon pola sata, vratila se bolničarka s kolegicom, meni su naložile da izađem u hodnik, dok ne završe posljednji pregled, a zatim su navukle zavjesu da se može odjenuti. Trebalo je malo vremena, jer je još uvijek osjećala bol i vrtoglavicu. Čvrsto me je držala za ruku, dok smo polako išli dugim zelenim hodnikom prema dnevnom svjetlu. Ovog puta nije se čuo Haydn.
"Ne ide mi se kući", rekla je Riana onog dana kad je izašla iz bolnice. "Kad bih samo mogla umrijeti!"
"Vidjet ćeš, sve će biti u redu. Johann i Louis jedva čekaju da te vide."
"Sada nemam snage da ih vidim."
"Pustit ću Chopina."
"Nije mi sada do Chopina."
"Onda nešto drugo. Nešto po tvom izboru."
"Nije mi do glazbe. Treba mi mira!"
"Pričekaj ovdje, idem po auto", rekao sam Riani s osjećajem tjeskobe
"Pričekaj ovdje", rekao sam Tessi s puno oduševljenja. "Idem po auto!"
Na njezinom čelu su se pojavile kapljice znoja. Bila je vrlo blijeda, očito je imala bolove.
Polako sam vozio kući. Pokušavao sam izbjeći naglo zaustavljanje ili skretanje, što baš nije lako na ulicama Cape Tovna. Nitko nije progovorio ni riječi dok smo se vozili kući.
"Bit će to novi početak", rekao sam noseći Rianu preko praga kuće, mrtvo tijelo u mojim rukama.
"Kad bi to samo bilo moguće, rekla je i ponovno briznula u plač.
"Zaista imam osjećaj da je ovo novi početak", rekla je Tessa, dok sam je unosio u kuću, što joj se jako svidjelo. "Snažniji si nego što sam zamišljala."
"A ti laganija nego što sam ja mislio", rekao sam na moje iznenađenje. "Mogu izbrojiti tvoja rebra. Samo se ti odmaraj, sve ostalo ostavi meni."
"Prepusti to Magrieti."
Kao i uvijek, Magrieta je bila tu. Hraniti Rianu, hraniti Tessu. Bila je potrebna i to je bila njena uloga. Godinama se najbolje izražavala putem hrane i tako održavala mir u obitelji. Znala je za svakoga u kući što najviše voli — za mene je spremala bobotie, za Rianu galjoen\'7b32\'7d na žaru, frigane komade bundeve za Johanna, borriepatats\'7b33\'7d za Louisa — i pripremanjem pravog jela u pravo vrijeme, bila je u stanju smiriti i najgoru svađu. Koliko se sjećam, samo jednom je pogriješila i to nenamjerno. To se dogodilo ubrzo nakon što je Riana izgubila dijete. Neko vrijeme su dječaci proveli na farmi kod njenih roditelja, da bi Riana imala više mira. Kad su se vratili, donijeli su sa sobom praščića, kojeg je Johann dobio na crkvenom sajmu i nije ga želio ostaviti na farmi. Riana je bila izvan sebe od bijesa, ali još slaba da nametne svoju volju, što bi inače uspjela, zadovoljila se time da zatraži od djece da se brinu o životinji i da počiste nered koji ostane iza nje. Držali su je u jednoj kutiji. Tjedan kasnije, praščić je postao manje zanimljiv i dječaci su ga počeli zanemarivati. Riana je zaprijetila na način koji se ne može nazvati kršćanskim, ali u međuvremenu, ja sam se privikao na malo stvorenje. Svuda me je slijedilo, a kad bih ujutro krenuo na posao, skvičalo bi iz sve snage. Ta moja sklonost potiče još iz prošlosti: sjećam se kad sam bio sasvim mlad, možda mi je bilo sedam ili osam godina, tata je odredio da se jedno mlado prase zakolje za Božić. Obuzeo me užas. Zbog čega, ne znam. Na farmi smo uvijek klali kokoši ili druge životinje. Vjerojatno s razlogom, izabrao sam tog praščića za prijatelja. Dan prije samog čina, uspio sam ga ukrasti i skriti u duboki rezervoar, koji se više nije koristio, na jedan kilometar od farme. Krišom sam nosio ostatke hrane svakog dana i cijeli sat tješio jadno stvorenje. Možda je to trajalo tjedan dana, sve dok mi braća nisu ušla u trag i otkrila praščića. I tako je praščiću odzvonilo, a skoro i meni.
Ubrzo je moja briga prema životinjici, koju su djeca donijela kući, stvorila napetost među nama. Riana jedva da je i razgovarala sa mnom. Onda je došao moj rođendan i za ručak smo imali odojka. Magrieta je pokušala spasiti situaciju u dobroj namjeri, ali to nitko nije shvatio na taj način.
Ovog puta, kao i za Rianin povratak iz bolnice, Magrieta je za Tessu pripremila jaku i gustu juhu od goveđeg repa. Objašnjenje je bilo slično:
"Juha je lagana. Miss Tessi je potrebna snaga." U kući je ovog puta bilo mirnije, jer nije bilo djece. Međutim, čim je Magneta otišla taksijem u Mandalay, kao i nekad, povukli smo se rano na spavanje. Tessu sam ostavio s knjigom, čašom vode i zvoncem da me pozove, ako joj noću što bude trebalo. Vrata smo ostavili otvorena. Riana je tražila da zatvorim njena vrata. Jedva je čekala ostati sama.
U neko doba noći, probudio me je neki zvuk. Kako nije mogla zaspati, Riana je držeći se zida u hodniku, napustila gostinjsku sobu, u koju se preselila da mi ne bude na smetnji (ili možda zato što joj je u tom trenutku smetala moja blizina?) i u mraku sjela za klavir. Nije svirala na velikom klaviru u salonu, već na pianinu, koji se nalazio straga u dnu kuće, u sobi gdje je davala lekcije, a koja sada služi Tessi kao radna soba. U gluho doba noći, zvuk klavira je odjekivao prazno i sablasno. Chopinov "Posmrtni marš". Oblio me znoj. Skoro sat sam slušao, prije nego sam skupio snagu otići do nje i vratio je u sobu. Poslušno je išla sa mnom, kao da hoda u snu; možda je tako i bilo. Svakako ne posljednji put.
U neko doba noći, zabrinula me je gluha tišina. Otišao sam do Tessine sobe. Zapravo nisam mogao zaspati, pokušao sam utući vrijeme čitajući u krevetu, praveći bilješke u radnoj sobi, slušajući ploče (Bachove Brandemburške koncerte) čiji zvuk sam stišao do melodičnog šuma u tami; ali cijelo vrijeme s mislima na Tessu. Možda ni ona nije mogla zaspati? Možda je progone uspomene, krivnja ili nešto drugo što samo Bog zna? Možda ima bolove? Nisam joj želio smetati, niti ostaviti da se sama muči. Bilo je već prošlo tri sata, kad sam, po mraku, držeći se zida, krenuo niz hodnik prema sobi, koja je nekad služila za davanje lekcija iz glazbe. Zaustavio sam se na otvorenim vratima da oslušnem. Potpuna tišina. Ušao sam u sobu i pogledao prema krevetu, prije nego što sam prišao bliže.
Sagnuo sam se nad njom i oslušnuo kako diše, kao što sam prije mnogo godina to činio pored kreveta djece kad su bili bolesni. Uvijek mi je bilo lakše na taj način dati oduška svojoj ljubavi prema njima nego kad su bili budni i dizali galamu.
Spavala je. Zavjese su bile otvorene i bljedilo noći, tračak mjesečine i svjetlo ulične svjetiljke, koje je jedva prodiralo kroz grane hrastova, odražavalo se na njezinom licu. Spokojna, daleka i tako nevina da mi se srce steglo. Poznate li moga oca? upitala je. I mnogo ranije, Da to mi se sviđa. Mila moja Zazvoni, ako me trebaš.

3


Naredni dan je bio najgori. (Kod Riane je trajalo nekoliko mjeseci.) Tessa je rano ustala i zajedno smo doručkovali. Bila je blijeda, još je osjećala bolove i Magrieti nije bilo teško nagovoriti je da se vrati u krevet. Ja sam bio u poslu u radnoj sobi, ali sam je skoro svakog sata odlazio vidjeti. Ili je spavala ili još češće samo ležala otvorenih očiju. Nisam nikad vidio da plače. Kad sam pitao kako se osjeća, odgovorila je, "Dobro. Ne brini za mene."
"Želiš li da sjednem pored tebe?"
"Nije potrebno, želim biti sama neko vrijeme."
"Treba li nekoga nazvati telefonom?"
"Hvala, ne treba."
Kad sam se vratio svom poslu, pomislio sam: Sada će okrenuti leda muškarcima. Bar na neko vrijeme.
Možda će sve ovo promijeniti njen pogled na svijet. Ništa je do sada nije pogodilo tako duboko. Klizala se površinom života, s instinktom klizačice na Olimpijadi i na neki čudan način, uvijek ostajala na nogama. Osim ovog puta. Teško je bilo pogoditi, kako će to utjecati na nju, kakvi će ožiljci ostati. (Pa i nakon svih beskrajnih razgovora, kad smo iscrpno ispitivali jedno drugoga, što sam ustvari znao o njoj? Poslije toliko godina zajedničkog života, što sam znao o Riani? Jesam li se dovoljno potrudio shvatiti koliko je to utjecalo na nju?)
Uvečer, kad je otišla Magrieta, po prvi put je zazvonilo zvonce.
Upitala je: "Radiš li sada nešto?"
"Čitao sam."
"Možeš li čitati ovdje?"
"Naravno."
"Osjećam se malo usamljenom."
Donio sam knjigu i približio sjedalicu do kreveta.
"Sjedi do mene."
Neko vrijeme sam sjedio pokraj nje sa zatvorenom knjigom na koljenima. Malo se pomjerila da bi naslonila glavu na moju ruku. Baš sam pomislio da je opet zaspala, ali kad sam pogledao dolje, primijetio sam kako me gleda bez riječi.
"Danas si imala težak dan."
Kimnula je glavom. "Nije bilo lako, ali sve će biti u redu."
"Kad bi samo mogli sve ovo poništiti i probuditi se ujutro kao da se ništa nije dogodilo."
"Čudi me što to kažeš. Ako se nešto događa, moraš se s time suočiti, čak i kad ti je teško."
Primio sam je za ruku. "Zar te nikad ne spopadne želja vratiti se u doba prije nego si imala prvog dečka?"
"Bože sačuvaj, nikako! Ne bih se voljela vratiti u to doba."
"Pa ipak si obrijala svoju macu", rekao sam. "Zar tako ne pokazuješ želju postati opet djevojčica?"
"Ne. Na taj način bolje osjećam svoje tijelo."
"Što se dogodilo tvojoj prvoj ljubavi?" upitao sam. "Koliko je trajala?" Bio sam spreman pitati je bilo što, samo da joj pružim priliku govoriti, da se oslobodi onoga što je držala u sebi.
Ali ostala je potpuno staložena. "Andy? Nije dugo trajalo. Ubrzo je postalo dosadno. Kad sam se spremala ići na sveučilište, naši odnosi su se ugasili sami od sebe."
"Onda si srela nekog drugog?"
"Otprilike godinu dana kasnije, jedan od profesora koji mi je predavao, postao je zainteresiran za mene. Bilo je prilično dobra Ali onda je morao nakratko predavati na nekom američkom sveučilištu. Šest mjeseci. Kad se vratio, samo me je pogledao i rekao: Šarala si s drugim."
"Je li to bila istina?"
Nasmijala se. "Ne bih rekla da je sebi zakidao"
"Znači tako?"
"I dalje smo se povremeno viđali i bilo je u redu. Nisam htjela da me netko ponovno strpa u kavez. Treba nastaviti živjeti."
"Odonda si stalno u pokretu?"
Osjetio sam na mojoj ruci kako je odmahnula glavom. "Nisam pod nekim pritiskom. Mogu biti mjesecima bez seksa. Prije Briana ni s kim nisam hodala više od godinu dana. Puno prijatelja, ali ne i ljubavnika."
"Je li s Alexom bilo ozbiljno?"
"Prijalo mi je njegovo društvo. Pošto je bio oženjen, znala sam da ću se moći kontrolirati. Bio je prilično usamljen, već sam ti rekla da je njegova žena bila gadura. Alex je osjetljiv čovjek. Njemu je stalo do ljudi."
"Dok si hodala s Brianom ti si i njega viđala?"
"Nisam to planirala. Brian je bio izvan zemlje, NA JEDNOM OD PUTOVANJA, na koje me je obećavao odvesti, ali to nikad nije ostvario. Bila sam izvan SEBE od bijesa, Alex je bio zbog nečega neraspoložen i dogodilo se."
"Rekla si mi jednom da te Brian lažno optužuje."
"Nisam te još dovoljno poznavala." Ni traga kajanja u njezinom glasu.
"A sada kažeš da se promijenio?"
"Postao je nevjerojatno posesivan, otkad je čuo za dijete. Kao da je dijete samo njegovo, i kao da se ja nemam što pitati."
"Što je bilo sa Zachom?"
"Zach je u redu Stalno je u pokretu, nikad ne znaš što smjera. Odmah sam znala da se nikad neće smiriti, tako da tu nema opasnosti."
"Nema opasnosti da ti slomi srce?"
"Nikad ne dozvoljavam da me srce ponese. Moj um drži sve pod kontrolom."
"Sve to izgleda pretjerano sračunato."
"Nisam tako mislila. Mogu se i ja prepustiti nečemu. Ali ne dozvoljavam da me se uhvati. Znam kad se treba povući."
"Ovog puta si se uhvatila."
"To što sam ostala trudna, istina je Ali nisam izgubila kontrolu. Sumnjam da ću više vidjeti Zacha. Imam osjećaj da je dosta toga sada prošlost Možda ću s narednim rođendanom postati trezvena stara cura."
"Što će biti sa seksom?" (Jednom mi je drsko postavila isto pitanje. I to još prve noći kad smo se upoznali. Kad sam joj možda trebao pokazati vrata. Kako bi moj život bio mirniji, s koliko manje smisla.)
"Isto što i prije", rekla je. "Ne osjećam potrebu, nikad mi nije gorilo pod petama. Ima načina kako taj problem riješiti. Nemam samo jednu ruku."
U šali, bez mnogo razmišljanja uhvatio sam je za ruku i poljubio u svaki prst. "Pozdravi ga s moje strane prilikom tvog sljedećeg posjeta."
Nasmijala se dubokim i nježnim glasom. "Znaj da bih vjerojatno sačuvala to dijete da je bilo tvoje."
"Rekao sam ti, ja sam van konkurencije."
"Uvjerena sam da bi bio dobar otac."
"Bio sam vrlo loš otac. Riana mi je to stalno stavljala pod nos. Da bi postao dobar otac, moraš biti u stanju uložiti sebe u druge, bez postavljanja uvjeta. Možda sam suviše sebičan ili nesiguran. Uvijek sam svjestan toga da se donekle suzdržavam."
"Sa mnom se nikad nisi suzdržavao."
Nasmijao sam se. "Nije ni bilo potrebno, jer me ti držiš na odstojanju
"Ne, kad su u pitanju emocije."
"To je istina", priznao sam. "Ne, kad su u pitanju emocije. Međutim, ponekad je jebeno teško shvatiti da svoje tijelo dijeliš s drugima, a da je meni pristup zabranjen."
"Dobro znaš zašto."
"Jer sam star, a ti si mlada."
"Nikako!" Izgleda da ju je to zaista pogodilo. "Rekla sam ti Rubene. To je zato što mi nas dvoje mnogo znači."
"A drugi, ništa?"
Čelo joj se namrštilo na meni poznati način. "Znaš što? Palo mi je na pamet, možda ne bih imala ništa ni s Alexom ni Zachom da ti nisi bio ovdje."
Lice mi se sledilo. "Hoćeš reći da si mi htjela prkositi? Da si mi htjela pokazati?"
"Naravno, to nije istina." Bila je ogorčena. "Nikad to ne bih mogla učiniti. Vjeruj mi. Ustvari, sama pomisao da si tu, stvorila je osjećaj stabilnosti, što nikad ranije u svom životu nisam osjetila, to mi je dalo pouzdanja upustiti se u druge veze s ljudima. Znala sam, neću se izgubiti, ti ćeš me čuvati." Pogledala je u mene. "Možda ti to izgleda ludo?"
"Vjerojatno u svemu tome postoji neki smisao. Međutim, ne osjećam zbog toga neko olakšanje."
"Pored tebe se osjećam sigurnom i to samo zato što ne tražiš veću prisnost."
"Možda ne tražim, ali žudim za njom."
"Rekla sam ti. Ako budemo vodili ljubav, znam, bit će to kraj. Ne bih mogla ostati ovdje, ne bih ti mogla vjerovati. Najviše od svega mi se čini, ne bih mogla imati povjerenja u sebe. Moraš mi to vjerovati, Rubene." Sjela je pored mene, na trenutak joj se lice zgrčilo od bola, a onda se stisnula uz mene. Kroz staru majicu koju je imala na sebi, mogao sam osjetiti njene grudi.
"Ovo ti se ne smije opet dogoditi", reko sam u naletu žara i privukao je k sebi.
"Za to nema straha."
Bilo je kasna Ali kad sam pokušao maknuo noge s kreveta, uhvatila me je panično za ruku. "Molim te, nemoj otići!"
"Moraš se odmoriti."
"Noćas ne želim biti sama. Prošle noći..." Trebalo je malo vremena da se smiri. "Čini mi se, Antje se opet pojavila."
"Vidjela si je?"
"Bilo je vrlo mračno, nisam bila sasvim pri svijesti. Ali, sigurna sam, bila je ovdje. Stajala je na dnu kreveta i dugo gledala u mene."
"Je si li joj pokušala nešto kazati?"
"Ne, nisam se usudila. Ne bih se mogla noćas opet suočio s njom. Hoćeš li ostati u krevetu sa mnom i samo me držati uz sebe?"
Cijelu tu dugu noć ležao sam pokraj nje, njena leđa uz mene, jedna dojka u mojoj ruci. Nisam se usudio pomaknuti, čak i kad mi je ruka utrnula, a vrat se ukočio. Proveo sam neudobnu noć, ali zamijenio je ne bih za neku drugu. Nikako nisam ostao ravnodušan. Bio sam obuzet žudnjom, bez potrebe za ispunjenjem, nekom vrstom laganog, produženog orgazma, koji me je u cijelosti ispunio zadovoljstvom. Kad se sada toga sjetim, mogao bih to usporediti s Canonom od Pachelbela ili još više s Adagiom iz Beethovenove Sonate br. 32, premda u toj glazbi ima više žara, bujanja i uzleta zvuka koji ide ka ispunjenja Moja žudnja nije tražila ispunjenje, ona je bila ispunjenje, nisam imao čak ni erekciju, bio sam toga svjestan i to me je ispunilo zadovoljstvom Pomislio sam, što god se dogodilo nakon ovoga, koliko god se udaljili jedno od drugog, bez obzira na daljinu, nesporazume, hlađenje odnosa između nas, ova noć je naša — nitko, mrtav ili živ, ne može je oduzeti.

4


Baš tako. Jer toliko se toga odonda promijenilo. Već se nalazimo u prvim danima studenog, vrijeme je suho i sparno, jugoistočnjak bijesni i sve neugodne promjene odražavaju se i na nama. Loš predznak za ljeto. A onda, opet nakratko, vrate se lijepi dani, toliko da čovjek pomisli, kako ipak vrijedi živjeti. Ali, kad dođe vrijeme kao danas, planina pravi pritisak na mene. Nedostaju mi beskrajne, od žege ispucane ravni moga djetinjstva. Nikad se nisam tamo vratio, čak ni s Rianom. Kao da sam znao da se taj prostor zatvorio prema meni. Nekad se vjerovalo da je zemlja ravna ploha; pustinja Kalahari je i dan danas ostala ravna. Nikakva znanost to nije promijenila. U njoj nema vode, ostala je arhaična kao i tisućama godina ranije, još uvijek je obilježavaju crteži Bušmana. Često me nostalgija povratka uhvati toliko snažno da osjetim fizičku bol. Međutim, ne prelazi se tako lako s okrugle planete na ravnu plohu. Moj sadašnji svijet okružen je planinama. Uvijek sam tu bio stranac (Ali, ni u tim beskrajnim ravnima, zar nisam bio manje stranac?) U ovoj kući živim skoro četrdeset godina pa ipak sam u njoj gost. Ustvari, ja i ne živim u njoj, obilazim je kao Antje iz Bengala. Na samom početku, kad smo se Riana i ja uselili u nju, vodili smo ljubav u svakoj sobi, čak i na podu kuhinje, u ostavi, u prostoru gdje se pere suđe, u spremnici, s namjerom da ostavimo naš trag i na taj način, kao psi i mačke, označimo granice svog područja. Ali, sve je to sada izblijedjelo, osim iznenadnih, bolnih, prolaznih trenutaka, kao što je pojava Antje, koju nikad ne možeš predvidjeti. Moj svijet postaje sve više prohodan.
Moram priznati, jedino mi je danas stalo do Tesse. A ona je dio mog malog svijeta, koji je najteže predvidjeti, nedostižna do bola. Tjedan ili dva dana po povratku iz bolnice, izgledalo je kako će se stvari promijeniti. Provodila je više vremena sa mnom, a manje izlazila vani. Naravno, nisam počeo gajiti nadu u promjenu naših odnosa — to je zauvijek bilo isključeno. Ali, u okviru granica koje smo zacrtali, ostalo je prostora za boljim upoznavanjem. Ako ne u širinu, onda barem u dubinu. Sada više nisam u to siguran.
Nekoliko dana, po povratku iz bolnice, poklonio sam joj zlatni lančić za rođendan. Slatka stvarčica, izrađena s profinjenim ukusom, vrlo skupa, ali nisam razmišljao dva puta. Koliko će mi još dugo biti potreban novac — novac Rianinih roditelja? Rano ujutro, još prije nego što je stigla Magrieta, donio sam u sobu lančić na poslužavniku za doručak. Boca šampanjca Veuve Cliquot, dvije čaše soka od naranče koje sam upravo iscijedio, muesli, nekoliko skuhanih jaja, prepečenac i jagode s farme u Constantiji. Tri cvijeta potočarke u maloj okrugloj vazi. I pedantno pripremljeni paketić.
Tessa je još uvijek spavala, kad sam ušao u sobu i razgrnuo zavjese. Nešto je promrmljala i pogledala me bunovna Tek kad se podigla i sjela, shvatila je gdje se nalazi.
"Mislila sam, moja majka", rekla je. "Uvijek me je budili otvarajući zavjese. Ali nikad to nije nježno radila. Otvarala ih je jednim potezom s nekom sadističkom snagom."
Sjeo sam na krevet s poslužavnikom u ruci. "Sretan rođendan, ljubavi moja."
"Sjetio si se?"
"Kako se ne bih sjetio? To su ključne godine. Tridesete."
Potvrdila je glavom. "Ne mogu vjerovati. Ne treba živjeti tako dugo."
Nešto je progunđala i ponovno se zavukla pod pokrivač. "Ne podnosim ovo. Ostat ću u krevetu tjedan dana."
"Imam dva puta više godina od tebe", rekao sam. "Može se preživjeti."
"Ništa više ne preostaje učiniti po prvi put", rekla je. "To je ono što je najgore."
"Postoji skakanje u ambis s konopcem oko nogu", rekao sam. "Pa onda grupno skakanje padobranom. Penjanje na Everest. Šetnja planinskom stazom koju još nismo otkrili. Ili odlazak na Machupicchu. I voditi ljubav sa mnom."
"Ima tu nečega. Odakle da počnemo?"
"Imam prijedlog."
Opet se pridigla i sjela. Stara iznošena majica skliznula je s ramena, ali ona nije na to obraćala pažnju "Možda ću ipak živjeti malo duže."
"Godine ti ne mogu ništa", počeo sam deklamirati, što se moglo i očekivati, niti navika naškoditi... itd. "Hoćemo li podići čašu Antoniju i Kleopatri?"
Zapjenila je od uzbuđenja kao boca šampanjca. Bila je oduševljena lančićem.
"Večeras kad se budem spremala na spavanje, stavit ću samo ovaj lančić i ništa drugo."
"Smijem li navratiti i provjeriti?" našalio sam se.
Na trenutak je skupila oči sa šarmom neke kratkovidne djevojke i odvratila na isti veseli način: "Naravno." A onda je dodala u naletu velikodušnosti: "Stavit ću ga sa strane za večeras, a ti ćeš doći i staviti mi ga oko vrata."
Gajio sam nadu da ćemo te večeri izaći i proslaviti rođendan u dvoje, ali ona je izašla s prijateljima. Prilično rano došao je po nju automobil pun mladih žena. Odvezle su se u sumrak, kao stablo puno ptica koje cvrkuću. Naravno, čekao sam njen povratak. Bio je to njen prvi izlazak nakon povratka iz bolnice i bojao sam se da će je to zamoriti. (Po svemu sudeći, barem nije bilo muškaraca. To ti je moderno doba.) Na kraju sam zaspao u naslonjaču u radno] sobi s Amadeusom u krilu i probudio se tek kad sam čuo kako se ključ okreče u bravi ulaznih vrata. Ploča s kvintetom klarineta od Mozarta, koju sam stavio da svira, vjerojatno već satima miruje. Bilo je pet sati, a vani su, ovog puta, cvrkutale prave ptice.
"Rubene!" Zastala je kad sam se pojavio na vratima. "Nisi me valjda čekao cijelo ovo vrijeme?"
"Ne, radio sam. Malo sam se u poslu zanio. Tražio sam objašnjenje za jednu fusnotu."
"Lažeš."
"Jesi li se dobro provela?"
"Bilo je famozno ponovno izaći. Izgleda, dobro sam se napila."
"Pomoći ću ti do sobe."
"Pokušat ću sama." Onda se iznenada sjetila. "Ali dođi da mi staviš lančić oko vrata." Nasmiješila se luckasto i umilno.
Skoro nisam mogao vjerovati. Pošao sam za njom, uhvatila me je svečano pod ruku i krenuli smo hodnikom kao vjenčani par. Kad smo stigli u sobu, oslobodila se cipela, otišla u kupaonicu i malo zatim se vratila. Bila je zanosna i glatka put njenih čvrstih udova. Nikakvog znaka onoga što se dogodilo prije nekoliko dana, onog mraka kroz koji je morala proći, onih trenutaka, to zasigurno, samoće, neizvjesnosti, možda i straha, nikakvog traga na tijelu ili duši. Izgleda čak i sjećanje je ostalo pošteđeno. Ja sam bio taj koji je noću ostajao budan u brizi zbog nje, koji je tumarao po kući u mraku, osluškujući na vratima njene sobe je li plače, ili stenje od bolova ili možda treba mene, ili nešto drugo. Umjesto toga ona je samo klizila kroz vrijeme, netaknuta, neometana, nedodirljiva, u svoj svojoj ljepoti.
Sa uzdahom punim strasti zavukla je noge pod pokrivač i ostala sjedeći, gola, od pojasa gore. Otvorila je ladicu noćnog ormarića i ostavila otvorenu nakon što je izvadila crnu kutijicu od baršuna. U ladici su ležali razni predmeti kojih sam se sjećao. Međutim, nisam bio zatečen ovog puta, čak ni zbog predmeta koji su me mogli šokirati. Ne zato što sam ih već vidio, nego zato što je tu bila njena nazočnost koja je svemu tome davala neki smisao. Spretno je izvadila lančić iz kutijice i pružila prema meni. "Hoćete mi učiniti čast?"
Moje ruke su se nažalost tresle i trebalo mi je prilično vremena dok sam uspio smjestiti lančić u blistavo udubljenje između njenih grudi.
"Dobro je", rekla je. "Više ga nikad neću skinuti."
Poljubili smo se, pokrila se, ugasio sam svjetlo i zatvorio vrata. I zaista, od tada je lančić nosila svakog dana.

5


Našu proslavu u dvoje smo morali odgoditi zbog nove krize u Magrietinom životu. Stigla je kasno, to je bilo dan nakon Tessinog rođendana, ali ovog puta netko je nazvao telefonom i upozorio me. Nije dano obrazloženje, ali sam imao neugodan predosjećaj. Kad sam začuo škripu vrata na kapiji — krajnje je vrijeme nešto poduzeti oko toga, ali može mi služiti i kao signal upozorenja — odmah sam krenuo prema vratima. Kad sam otvorio vrata, još uvijek je tražila ključeve.
Na trenutak me je samo pogledala. A onda ju je odjednom izdala snaga. "Ah, Meneer", to je sve što je mogla izustiti i onda se prepustila mome naručju.
Trebalo je pridržati tu težinu, ali sam uspio ne pomaknuti se. Jecala je tek kratko vrijeme. Pokazala je nervozu, više zbog zbunjenosti nego nečeg drugog, istrgla se iz mojih ruku, izvukla papirnati rupčić, energično ispraznila nos i ušla u kuću prolazeći pored mene. Slijedio sam ju do kuhinje.
"Na kraju se dogodilo", rekla je odloživši veliku torbu na stol.
"Nije valjda kuća?" upitao sam zgranuto. "Nemojte reći da su se vratili?"
"Ovo je sve što mi je danas ostalo", rekla je zgrabivši i bacajući natrag torbu na stol. "Gola sam došla na ovaj svijet, gola ću i otići. Neka je hvaljeno ime Gospodina!"
Izvukao sam stolac i pokušao nagovoriti da sjedne, ali nije pristala. "Magneta, recite mi što se dogodilo."
"Spalili su je. Ništa nije ostalo osim crnih zidina."
"Ista banda?"
Slegla je ramenima. Stajala je ispred mene kao gromada na koju se okomio uragan. "Pretpostavljam. Odakle znam? Svi su oni isti."
"Jesu li što rekli? Zar vas nisu upozorili?"
"U posljednje vrijeme kad sam se navečer vraćala kući, primijetila sam neke od njih na ulici. Dolazili su, odlazili, vrtjeli se naokolo. Razgovarala sam sa susjedima i oni su potvrdili kako su primijetili te mlade kriminalce u blizini. Ali kako možeš biti siguran je li to ista banda? I onda rano prošle noći pojavilo ih se mnogo ispred kuće. Vikali su mi neka izađem. Nazvali su me impimpi\'7b34\'7d. Tako crnci zovu osobu koja komunicira s policijom. Nisam odgovorila, ostala sam u kući. Nisam upalila svjetlo. Bila sam sa ženom koja je u zadnje vrijeme noću spavala i čuvala kuću. Paulina. Čula sam susjede kako nagovaraju dječake da odu, ali nisu poslušali. Pogledala sam kroz prozor, tako što sam stajala sa strane da me ne vide. Onda sam primijetila kako donose plastične kante. Benzin. Znala sam što smjeraju, jer sam preživjela ono užasno doba kad su linčovali ljude tako što su oko njih stavljali upaljenu automobilsku gumu. I onda sam uspjela pobjeći."
"Kako je to uopće bilo moguće?"
"Imala sam sreće, Meneer. Prošlog tjedna sam dala popraviti stražnji prozor, ali šipke protiv provalnika nisu još bile postavljene. Ovi razbojnici to nisu znali. I tako, dok su oni pjevali i galamili ispred kuće, nas dvoje smo izašle vani."
"Skočile ste kroz prozor?" gledao sam je u nevjerici.
Na njezinom licu se pojavio osmijeh koji je bio više nalik grču. Ali samo na trenutak. "Ne pitajte kako se moje tijelo uspjelo provući. Ali, provuklo se."
"Kuda ste otišle?"
"Otišle smo do garaže, a onda smo našle jednog čovjeka ko|i nas je odveo do prijatelja u Bonteheuwelu. Ti prijatelji su nas vratili da pogledamo što je s kućom, ali nje više nije bilo. Samo zidovi." A onda me je iznenadila. "Sada mogu opet spavati noću."
"Kako to mislite?"
"Nemam se više o čemu brinuti, Meneer. Najgore čega sam se bojala, dogodilo se. Sada se nemam čega plašiti." Otvorila je torbu i izvukla Bibliju koja je bila u stanju raspadanja. "Jedino sam Boga ponijela sa sobom."
Pridržao sam se za stolac i na trenutak zatvorio oči. "Ali zašto su tako dugo čekali? Prošlo je više od mjesec dana. Mislili smo, odustali su."
"Zbog toga su i čekali, Meneer. Ali znala sam, vratit će se."
"Kako je moguće tako živjeti?" rekao sam, više sebi nego njoj.
"Čovjek živi jer mora živjeti."
"Što nam je sad činiti?" rekao sam u očaju
"Negdje se trebam smjestiti. Imam prijatelje. U Grassy Parku i Bonteheuwelu."
"Magneta, morate se ovamo vratiti. Ima dovoljno mjesta."
Nije odgovorila.
"Možemo li nekako doći do Mabel?" upitao sam.
"Meneer, Mabel nam je potpuno okrenula leđa. Vi to znate." Dodala je u nastupu gnjeva: "Srećom njen otac nije živ da sve ovo vidi. Mora da se usr'o u grobu". Opet se smirila, ali ispod tog mira, osjetio sam na površini bijes koji je potiskivala. Ovog puta se odlučila otvoriti. "Meneer, što se doga- da s ovom zemljom? Mislila sam, poznajem je, ali to nije više tako. Ni sebe više ne poznajem. Proživjeli smo ružna vremena kad su bijelci gospodarili s nama kao faraoni i Egipćani sa Židovima. Onda su nam rekli, ovo je sada slobodna zemlja i Mandela će nam donijeti mir." Okrenula se prema prozoru i nemoćno mahnula rukama.
"Zar ovako izgleda slobodna zemlja? Onog jadnog McFarlanea su ubili u ovoj ulici. I onu bijednu ženu, koju su prozvali vješticom. A sada moja kuća. A to je samo kap vode u oceanu: Što je s tisuće i tisuće drugih stvari koje se događaju? I to svakog dana u našem životu. A tamo gore u parlamentu oni su sve bogatiji i važno se voze u velikim automobilima s mobitelom u ruci. Nas nitko ne čuje kad plačemo. Suviše smo daleko ispod njih da bi nas čuli. Je li to sloboda s kojom su se toliko razmetali?"
"Za sve treba vremena", pokušao sam neuvjerljivo odgovoriti, izbjegavajući njene oči.
"Koliko dugo misle da treba čekati?" upitala je. "Zar nas nisu dovoljno iscijedili? Meneer, naredne godine ću imati sedamdeset i dvije godine. I što sam postigla? Ovo." Ponovno je tresla torbom o stol.
"Magrieta, ja ću se brinuti o vama", rekao sam skrušeno zbog tričavosti svake moje riječi. "Brinut ćemo se jedno za drugo."
Međutim, ona nije slušala. Počela je vaditi stvari iz torbe. Kao da se pred mojim očima odvija neka scena na pozornici koju promatram iz tame gledališta.
Svaka stvar, bijedna i razotkrivena u svoj svojoj golotinji, besmislenosti i beznadnosti, našla se odvojena jedna od druge na ispranoj površini stola: pudrijera, češalj bez nekoliko zuba, naočale od kornjačevine u pohabanoj plastičnoj kutiji, paketić papirnatih maramica, slomljena peta cipele, džepna Biblija, nekoliko komadića špaga, manji izbor raznih vrsta kutijica, u nekima tablete, dok su druge bile prazne, odvijač, kemijska olovka, prazan držač selotejpa, poništene karte za autobus, škare, potkova, velika rasuta zrna u bojama, koja su pripadala nekoj ogrlici, ključevi, novčanik, zelena osobna knjižica, jedna žuta igla za pletenje, slomljeni pritiskivač za papir, koji su joj moji dječaci dali za neki davni Božić i u kojem je nekad bio snijeg, ružičasti pompon s natikače, dvije pribadače, dječja cipela, mala uokvirena fotografija njene dvoje djece, džepni sat koji već godinama ne radi, pola paketića kiselih bombona, zarđala kliješta, kvaka od mjedi, naušnica od stakla, lula s razbijenom drškom, sjajni broš bez većine kamenčića, pocrnjela četkica za zube, nekoliko gumenih traka, glatki oblutak s neke nepoznate plaže, nekoliko uvijača za kosu u više boja, prazna bočica parfema, dječja cucla za bočicu, štedna knjižica, konzerva juhe od rajčica, tucalo za snijeg od jaja, pola zubne proteze, čitav jedan život.

6


Tek dva, tri dana kasnije našli smo vremena da sami proslavimo rođendan, koji je već bio za nama. Prvo sam se trebao pobrinuti za Magrietu. Ma koliko je pokušavao nagovoriti da ostane, uporno se htjela preselio kod prijatelja u Benteheuwel. Svečano je obećala da ćemo ponovno razmotriti situaciju, ukoliko joj ovo ne bude odgovarala Međutim, dobro sam znao, htjela me je na taj način umiriti.
Tessa se zaželjela japanske hrane. Tako smo otišli u SeaPoint, ali nije bilo mjesta u restoranu na koji je mislila. Primijetio sam kako u principu odbija unaprijed rezervirati mjesto, i više se voli odlučiti u posljednjem trenutku. I ovog puta, kao i prije, trebali smo potražiti drugo mjesta To je bio restoran bez određenog stila, ali važnija od hrane, bila je mogućnost za razgovor. Bilo je kao one noći, kad je ušla u moju radnu sobu i u moj život i kad smo pokrenuli vlak razgovora. S vremena na vrijeme sišli bi na nekoj postaji ispitati okolicu i ponovno uhvatili drugi vlak koji bi nas doveo do nekog drugog mjesta, nemajući pojma kuda ide i bez želje da se konačno zaustavi. Bitno neka se kreće.
Dok smo razgovarali, postao bih u nekom trenutku svjestan kako nas ljudi promatraju, naročito muškarci. Jedan stariji gospodin, koji je večerao s nekom osobom, koja je vjerojatno bila njegova žena, nisu međusobno razmijenili ni riječi, otvoreno me je gledao neprijateljskom zavišću. Mogao sam ga čuli kako razmišlja, posrećilo ti se stari jebaču. (U sebi sam mislio: Možda mi se posrećilo, prijatelju, ali nisam jebač.)
Magrieta nam je još uvijek bila u mislima.
"Nismo je trebali pustiti", rekla je Tessa. "Snosimo odgovornost za njenu sudbinu."
"Ali, Tessa, ona neće ni da čuje."
"Možda bi se vratila, da nisam tu."
"Ne mogu ni zamisliti život bez tebe."
"To je čista sebičnost", rekla je i pritisnula prstom moje usne.
"Možda, ali imam na to pravo u mojim godinama."
"Ali, Rubene, što će sada biti s njom?"
"Pokušat ću naći drugu kuću. Na drugoj strani poluotoka, gdje je ti mladi banditi neće pronaći."
"Ona je tako ranjiva. Znam, voli izigravati majku hrabrost, ali iza te fasade krije se strašno usamljena osoba." Uzela je par sushija i dok je žvakala, glasno je razmišljala: "Dugo smo jučer razgovarale. Znaš li ti koliko joj značiš?"
"Ona je dio obitelji. Ali, teško je pobijediti u ovoj zemlji."
"Rubene, nema koristi u razmišljanju kako je ova zemlja neka velika apstrakcija. Ova zemlja, to smo mi. Ako ju ne uspijemo pokrenuti..." Govorila je sa sve više žara. "Nema svrhe samo se žaliti. Ova zemlje nije samo kriminal, korupcija, neuspjeh i ne znam još što. Moramo vjerovati kako ima više od toga, nešto veće od nas, izvjesna nada, neki potencijal. Nešto kao Antje iz Bengala, iako je ne vidimo, moramo biti spremni vjerovati u nju. Inače bi cijeli njen život bio uzaludan. Magrieta to zna bolje od tebe i mene. Zar nije dobro početi i s Magrietom?"
"Magrieta poznaje jedino život s nama."
"U biti, što ti Rubene znaš o Magneti? Znaš li ti što ona stvarno misli o tvojoj kući, o tebi?"
"Uvijek razgovaramo. Ona zna da sam tu zbog nje. Ali Magrieta ima smisla za pristojno ponašanje i trudi se održati rastojanje između nas."
"Magneti je stalo do tebe." Bacila je pogled na mene. "Isto kao i meni."
"Nisam to od nikoga zaslužio."
"Niti od Riane?"
Odjednom mi je postalo teško pričati o njoj. "Otkad si imala... otkad si otišla u bolnicu, stalno razmišljam o našem bračnom životu", rekao sam na kraju. "Toliko je bio drukčiji od blaženstva u koje sam želio vjerovati. Njen žIVOT Sam pretvorio u jad."
"Tvojom nevjerom?"
"Nedovoljnom brigom, ali i nevjerom." Posegnuo sam za njezinom rukom preko malog stola. "Jednom sam ti rekao da nije znala za Alison. To nije bilo točno."
"Je li joj to rekla Magrieta?"
"Magrieta je oličenje diskrecije. Naravno da je bila zaprepaštena, ali nikad to ne bi prenijela nekoj drugoj osobi. Ne, stiglo je pismo od Alison. Nakon onoga što se dogodilo. Objašnjavala je kako žali, ali me još uvijek voli. Kao u serijama na televiziji, prije nego što je odnijela jaknu na čišćenje,
Riana je našla pismo u džepu."
"Je li ti ga pokazala?"
"Nije. Ostavila ga je na mom pisaćem stolu bez jedne riječi. Bio sam suviše potresen i posramljen da bih započeo razgovor na tu temu. Ne samo zato što sam bio uhvaćen, nego što me je Alison navela otkriti nešto o sebi. U dnu duše nisam bio uzoran muž, dobar i čestit građanin, već sam nosio u sebi nešto čega nisam bio svjestan, a to je sklonost za bludom, koja ne mari puno za poštenje i moralne granice." Uzdahnuo sam i ispio čašu. Onda sam pričekao da konobar očisti stol. Naručio sam desert, a Tessa platu sa sirom.
"Kako si upoznao Alison?" upitala je.
"Studirala je glazbu. Svirala je flautu. Čarobna Satima sam mogao slušati kako svira Mozartove sonate. Riana ju je srela u Stellenboschu i dovela kući. Ubrzo smo postali bliski, ali smo dobro pazili nekako zadržati osjećaje pod kontrolom. Kad je Riana izgubila dijete i otišla na farmu roditelja oporaviti se, postali smo vrlo ranjivi. I onda se dogodilo." Kiselo sam se nasmijao. "Ili, zapravo nije se dogodilo. Zahvaljujući Magrieti i naravno, Antje iz Bengala."
"Nije li Antje odigrala važnu ulogu u tvom životu?"
"Istina, kad se uzme u obzir njena nazočnost koja se ne primjećuje. Neka znaš, vidio sam ju samo jednom."
"Da, rekao si mi."
"Nisam ti rekao kako se to dogodila" Ovo je bio delikatan trenutak. Ali, bila je to noć, kad se osjećala potreba sve kazati. "Te noći, kad si ostala u Camps Bayu..." Sjećanje je bilo toliko bolno, nisam odmah mogao nastaviti. Ali sam skupio snagu. "Izludio sam od brige narednog dana zbog tebe i Magriete. Pokušao sam te dobiti na poslu preko telefona. Tada sam se sjetio da ti je Zach dao svoju posjetnicu, otišao sam u tvoju sobu potražiti je, ne mogu ti reći koliko sam se toga sramio, ali nisam mislio ni na što drugo, a onda su se otvorila vrata i pojavila se Antje."
Kad se vratio konobar, skoro mi je laknulo. Dok je punio naše čaše, sjećam se kako smo vodili razgovor o siru i to o Camembertu, kojeg je najviše voljela. Pričao sam, koliko sam znao o procesu sazrijevanja i kako se u mraku okreće na drugu stranu, itd... Kad je mladić otišao, nastavili smo razgovor, kao da i nije bilo prekida.
"Zašto si mi rekla da radiš u časopisu Žena?" zapitao sam.
"Vjerojatno da se napravim važna pred tobom." Svjetlo svijeće odražavalo se na njenim izraženim jagodicama, punašnim usnama, i stvaralo sjenke na sljepoočnicama oko njenih malih ušiju. "Osim toga, bojala sam se da mi nećeš iznajmiti sobu, kad bi znao kakav bijedan posao imam."
"Gdje si onda radila?"
"Nakon što sam dobila otkaz u Brianovoj tvrtki, našla sam posao kao pomoćnica za opće poslove u maloj tvrtki za računala u Claremontu."
"Ne bih te odbio pa bila i bez novca."
"Potpuno sam bila nepoznata, a te noći sam vjerojatno bila nalik na neku skitnicu."
"Bila si predivna." Kao već toliko puta, poljubio sam joj prste i u mislima poslao neizgovorene poruke
"Kad već govorimo o tome, od ponedjeljka počinjem raditi na novom mjestu", rekla je Prije nego sam postavio pitanje, dopunila je: "Pomoćnica produkcije u jednoj filmskoj ustanovi. Radi se o lokalnoj kompaniji koja je udružena s jednom američkom grupacijom."
"Zvuči glamurozno."
"Ne treba očekivati glamur, ali treba dobro zapeti, jer to je samo početak."
"Kako si našla to mjesto?"
"Preko Zacha", rekla je.
Osjetio sam grč u trbuhu "Opet se viđate?"
"Vratio se." Slasno je grickala komadić sira koji se nalazio na vilici.
"Nisam ga vidjela, ali smo razgovarali telefonom."
"Je si li mu spomenula... bolnicu?" (Još uvijek nisam mogao izgovoriti tu riječ.)
Potvrdila je kimanjem glave. "To je sada davno svršeno vrijeme."
"Zaista ti je stalo da ga ponovno vidiš?"
"Nema tu ničeg ozbiljnog, vjeruj mi. Moram priznati da je s tim čovjekom donekle uzbudljivo. Nikad nije dosadno."
"Tessa, ali jedva ga poznaješ."
"Jedne noći sam s njim provela barem dvije godine."
"Misliš kako si već dovoljno zrela ako imaš trideset godina."
"Vjeruj mi, i ja sam prošla kroz dolinu suza."
"Tebi treba netko tko će ti se pomokrio po nožnim prstima."
Nasmijala se tako glasno onim dubokim, zrelim, eksplozivnim smijehom, koji će mi uvijek nedostajati, jer svi su se okrenuli prema nama, stari zavidljivac nas je pogledao otvoreno neprijateljski. "Za ime Boga, Rubene, što mu to znači?"
Ispričao sam joj kako mi je bilo prvih godina u školi. Nemilosrdne zime na otvorenoj ravnici, gdje je izgledalo kao da ničega nema između nas i Antarktika. Zemlja, tvrda kao stijena, pokrivena injem. Većina nas, prljava bosonoga sirotinja. Među nama dječacima, postojao je posebni ritual, koji je tražio suzdržavanje od mokrenja dok ne stignemo u školu, a onda bi potražili među djevojčicama onu koja mu se sviđa, i svladavajući psihičku nelagodu, mokrili po njenim nožnim prstima. To je bio jedini način kako zagrijati prste i uz to dokaz najiskrenije ljubavi. Bacio sam pogled na njezino lice kroz plamen svijeće. "Jedino sam se usudio pomokrio na prste male Lennie", rekao sam.
"Ja te neću pozvati da se pomokriš na moje", rekla je Tessa. "Ali, na mjestu male Lennie to bi mi bila najveća čast."
"U to vrijeme, to iskustvo je bilo za mene najbliže nečemu što se zove obožavanje", rekao sam. "Religija za mene nije ništa predstavljala. Čak i da sam imao sklonosti prema njoj, moja braća, koja su bila pobožnija od mene, udarcima bi istjerali religiju iz mene."
"I kod mene su religiju zatrli u samom začetku", rekla je. "Uglavnom je to bila moja majka. Odlazak u crkvu u najgorem raspoloženju, to je moja jedina uspomena na nedjeljna jutra. Toliko svađanja, vike, oštrih rijeći i šamara, samo da bi stigli na vrijeme u čistoj odjeći i s milodarom, da smo bili puni mržnje i bijesa i prije nego bi sjeli u one grozne, neudobne klupe."
"Morali bi smo se sramiti pred Magnetom", razmišljao sam naglas. "Ona vjerojatno ima više razloga od nas dvoje okrenuo leđa religiji. Pa ipak, svake nedjelje ide u crkvu. Dok sprema krevete i glača pod, pjeva crkvene pjesme. Jutrom i navečer čita Bibliju."
"Zato su vjerojatno naši kolonijalni preci i donijeli religiju sa sobom", rekla je. "Da zadrže domoroce na odstojanju i natjeraju ih da s radošću nose svoj križ."
"Navodno se to promijenilo."
"Na nama je da izvršimo promjenu", opet je to ponovila.
"Kafka je negdje napisao", rekao sam, "ima nađe, ali nema za nas"
"Kafka je mrtav", rekla je. "Mi smo živi."
Onda je došao konobar i ja sam platio račun. Na odlasku sam pogledao u oči čovjeka koji nas je cijelu večer mrko promatrao. Kad sam propustio Tessu kroz vrata, primijetio sam kako nosi lančić oko vrata, između širokih revera elegantne crne jakne. U mislima sam je vidio kako se priprema za spavanje, kao one noći na rođendan, kako se uvlači među hladne plahte, dok joj između grudi leži zlatni niz kao znak pobjede.
Stari sretniče.

7


Dva dana nakon našeg večernjeg izlaska, Tessa je otišla u Johannesburg s filmskom ekipom. Trebala je biti odsutna tri tjedna. Kuća je postala prazna kao ambar. Amadeus se šunjao kućom tužno mijaukajući. U međuvremenu, hvala Bogu, Magrieta se natrag doselila. Zapitao sam se je li to uradila zbog brige prema meni ili iz nekog razloga nije mogla podnositi prisustvo Tesse. Ako je istina, onda što je to bilo? Nekoliko tjedana nakon scene sa skitnicama, a naročito kad se vratila iz bolnice, Tessa se pokazala kao pravi uzor vrline Barem koliko je to meni poznato. Ako je izlazila, to je uvijek bilo sa ženama ili u nekom društvu; nikad se nije vraćala kasno, osim one noći na njen rođendan, što je bilo razumljivo. U svakom slučaju, nije bilo noćnih gostiju. Tako sam jedino mogao zaključiti, Magrieta je sama bez mog traženja odlučila kako ne smijem ostati sam.
Između nas se ponovno vratilo nešto od bivšeg povjerenja. I premda mi je bilo teško bez Tesse ponekad, posebno noću, osjetio bili nepodnošljivu, skoro fizičku bol. Nazočnost Magriete je bila donekle utjeha. I prije odlaska Tesse, provodio sam dosta vremena pokušavajući pokrenuti zamršeni proces pronalaženja nove kuće za Magrietu. Meni najdraži oblik komuniciranja putem pisma, pokazao se sasvim beskorisnim. Nitko se nije potrudio niti odgovoriti, bilo da sam pismo poslao običnom, brzom ili preporučenom poštom. Drugi korak, koji mi je još uvijek dozvoljavao ostati na odstojanju, bio je telefon. Međutim, bio sam zaboravio, koliko je to sve složeno. Trebalo mi je više dana, dok nisam stigao na polaznu točku: na prijatelja nekog prijatelja, koji je imao drugog prijatelja preko kojeg se moglo doći do odgovorne osobe za stambena pitanja. Lokalna vlada, provincijska vlada, čak i centralna vlada. Natrag na lokalnu vladu. Od jednog tajnika do drugog, od jednog odjela do drugog, svaki put čekanje od deset, dvadeset ili četrdeset minuta, uz lošu glazbu na vezi, koju prekida registrirani glas koji traži da još pričekam i kako im moj poziv puno znači. A onda prekid veze. I kad bih dobio vezu, lako bih je izgubio, jer osoba s kojom sam danas govorio, nije bila osoba s kojom sam jučer razgovarao i nije imala pojma o čemu se razgovaralo ili što je bilo obećano dan ranije. Morao sam ponovno davati podatke i to osobi koja je imala poteškoća zapisati i najmanju informaciju. ("Kako se piše Daniels?" "Ponovite adresu gosp. Oliver" — Ne Oliver, Olivier, i... e... r..)
Na kraju sam došao do ureda u tom odjelu. Dogovorio sam sastanak s određenom osobom. Pravo mjesto, točno vrijeme, službenika nigdje. Na terenu. Ne, žao nam je, ne znamo kad će se vratiti. Njegov mobitel je isključen. Nazovite ponovno sutra.
Skoro su prošla tri tjedna od Tessinog odlaska, dok konačno nisam ušao u trag ključne osobe, gosp. Jacobsa, i to po mom sudu, na čistu sreću. Zaboravio je na moj dolazak i nije uspio na vrijeme pobjeći. Iako smo o tome na telefonu razgovarali tri puta, zagubio je predmet i trebalo je krenuti ispočetka. Predložio je da sa sobom uzmem formulare i donesem ih naredni dan, ali sam bio uporan da ih odmah ispunim i to na licu mjesta. Bio sam svjestan, proteći će vremena dok se slučaj riješi, i bit će potrebno puno strpljenja. Barem je stvar krenula s mrtve točke, ma koliko sastanci bili mučni. Nisam bio stvoren nositi se s takvim situacijama.
Magrieta je dočekala novosti više mirno nego radosno. Očito se manje od mene zanosila iluzijama. Međutim, drugog rješenja nije bilo, nego nastaviti s igrom do kraja. Nakon svakog telefonskog razgovora ili posjeta administraciji, nas dvoje bi zasjeli za kuhinjski stol procjenjujući koliko ima napretka. Naš razgovor bi tada krenuo u svim pravcima. Evocirali smo život naše djece, njena tri braka i mog jednog. Raspravljali smo o vijestima iz novina, na što bi ona dopunila svoje primjedbe na događaje iz njezinog svijeta. Puno je pričala o obitelji kod koje živi u Bonteheuwelu. Suprug je bio bez posla. Čitav je život radio kao zidar, a kad ne bi bilo posla u graditeljstvu, dobio bi otkaz i za to vrijeme, Jessie, njegova supruga, postala bi jedina hraniteljica obitelji. Radila je u jednoj delikatesnoj radnji u trgovačkom centru za ekskluzivne kupce, koji je nedavno bio obnovljen, što znači da je najam bio dva puta veći i zbog toga je radno vrijeme bilo produženo. Umjesto pet dana na tjedan od osam do šest, Jessie je morala raditi sedam dana do devet sati navečer (nedjeljom do podne), dok je svaka druga subota bila slobodna. Promjena radnog vremena nije donijela veću plaću, a kad su se Jessie i njene kolege na to požalile, vlasnik radnje im je kratko objasnio da ne bi mogao platiti najam, kad bi povećao plaću, a ako im nije po volji mogu otići, jer nije malo ljudi koji traže posao. Tada se osoblje učlanilo u sindikat, koji im je naplatio visoku članarinu, a onda ih zaboravio. (Dva predstavnika sindikata su u zatvoru zbog pronevjere, ali su uskoro oslobođeni zbog nedostatka dokaza; bilo je poznato da imaju rodbinu u parlamentu.) Jessie se uspjela izboriti za ustupak. Njena kćer Beulah, student na UWC-u, mogla ju je zamijeniti subotom. Sve je bilo kako treba do vikenda prije nego što mi je Magrieta ovo ispričala, kad su, na putu između autobusne postaje i kuće, svega dvjesto metara dalje, pet ljudi oteli njenu kćer, odvukli ju u neku napuštenu radnju i silovali, a potom joj prerezali vrat. Narednog dana Jessie je telefonirala gazdi, objasnila što se dogodilo i tražila dozvolu da ne dođe na posao tog dana, ali je dobila odgovor kako to nije njen slobodan dan i da će dobiti otkaz, ukoliko se za jedan sat ne pojavi u radnji. Kad bi poslodavci pravili izuzetke, djelatnici bi izmišljali bilo koji razlog nedolaska na posao.
"Čega se plašim", povjerila mi se Magrieta, "to je da Stanley, njen suprug, od silnog bijesa ne napravi nešto vrlo loše, i što onda? Tu djevojku je volio kao zjenicu oka svoga. Svijet se okrenuo naopako, Meneer."
Nisu sve Magrietine priče bile pune nasilja i beznađa. Redovito mi je dostavljala izvještaje o proslavama, krštenjima, vjenčanjima, sportskim događajima u školi, izletima autobusom do Strandfonteina ili Cool Baya; o ljudima koji razotkrivaju pravo lice drskih službenika koji u brojnim uredima odlučuju o ljudskim životima; o tome kako ljudi nekažnjeno kradu struju i vodu ili plaćanju računa s punom vrećom kovanica; o čovjeku koji je nadmudrio prometnog policajca, o drugom koji se rugao nesposobnom policajcu ili o tome kako je ometan govor nekog prolaznog političara. Ako ništa drugo, onda bi se Magrieta vraćala na priče o svojoj obitelji, koje sam godinama slušao u raznim verzijama — priće koje je čula od svoje majke, koja je opet to čula od svoje majke, i tako dalje, sve do pretkinje koja je dovedena kao ropkinja iz istočne Indije. Kroz mnoge priče ova je žena matrijarh postala suvremenica Antje iz Bengala. Njezino ime nije bilo poznato, tako da i nije bilo moguće pronaći podatke u knjigama ili arhivi. Na kraju smo odlučili nazvati ju Maria iz Tutucorijna, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je ime lijepo zvučalo. Same činjenice nisu nikad bile prepreka Magrietinoj neobuzdanoj mašti i njene priče o pramajci bile su dovoljno zanimljive da zaokupe pažnju i najskeptičnijeg slušatelja.
Dugim nizom generacija, obiteljsku lozu su dopunili lokalni elementi, jer neke Magrietine priče ukazuju na nesumnjivi utjecaj čiji se izvor nalazi u narodu Khoisan\'7b35\'7d, čudovišna vodena zmija s dijamantom na čelu, vodene vile koje namamljuju bezazlene ljude da zađu u potok u kojem će se udaviti nakon što budu iskorišteni, priče o kameleonima, zečevima mjesecu i bogu lova u čiji spomen su podignute mogile od kamenja u unutrašnjosti zemlje, a primijetio sam i primjesu koja se odnosi na narod Xhosa\'7b36\'7d. Ono što je mene fasciniralo bila je lakoća kojom je sve to prisvojila, dok je moje sinove, koji su odrasli slušajući Magrietine priče, hipnotizirao zanos s kojim ih je izmišljala.
Kao nekad, kuća je postala mjesto razgovora i maštanja, ali isto tako i usamljeno mjesto, prazna mahuna u kojoj smo Magneta i ja šuškali kao dva osušena zrna. Kao neki fizički teret pritiskala me je Tessina odsutnost. Nadao sam se da će mi ona pomoći razjasniti neke zamršene i nesuvisle zaokrete u našim odnosima, kao što su: jaki seksualni nagon i neobična utjeha zbog uzdržavanja, potreba za posjedovanjem i zadovoljstvo što nemam zaštitnički instinkt oca i poriv ljubavnika. Međutim, njena odsutnost me je toliko otupila, te umjesto da potakne slobodan protok misli, taj proces je postao trom i mučan. Naravno, Magrieta je to primijetila.
"Ta djevojka vam nedostaje", rekla je, kad sam se u kuhinji pojavio po treći ili četvrti put tog jutra.
"Navikao sam na nju. Kuća nije ista, kad je nema."
"Kuća je ista godinama."
"Zar vama ne nedostaje?"
"Naviknemo se kad nekoga više nema." A onda, iznenada: "Možda se ponovno namjeravate ženiti?"
"Za tako nešto sam suviše star. Tessa je puno mlađa."
Njeno gunđanje sam mogao protumačiti kao znak olakšanja. "Barem Meneer nije sasvim izgubio razum. Ipak u vašoj krvi vlada groznica. To se vidi."
"Tu se ne može ništa."
"Bilo bi bolje za vas prihvatiti se nekog posla nego šetati tamo amo i motati se oko mojih nogu."
Osjetio sam potrebu skinuti teret s prsiju. "Magrieta, ja volim tu djevojku."
"A upravo ste izjavili kako ste suviše star za nju."
"Suviše star za ženidbu, ali ne za ljubav. Uhvati me strah kad samo pomislim što joj se sve može dogoditi. Ovaj svijet je prepun opasnosti."
"Svi živimo u njemu."
"Makar možemo pokušati olakšati život drugima."
"Čemu to služi? Prije više godina, vi i Miss Riana ste pokušali zaustaviti buldožere koji su nas došli otjerati i što je uslijedilo?"
"Barem smo pokušali."
"Buldožeri su ipak došli. I stalno dolaze. I tu se ništa ne može."
"Vi biste htjeli da prestanem voljeti Tessu?"
"Meneer, ja sam voljela svoje muževe. Svu trojicu. Voljela sam svoju djeca Kad bi to bilo moguće, dala bih vlastiti život za njihov spas. I gdje su sada? A gdje sam ja? To je sve što mogu reći. Ostalo ostavljam Bogu."
Nastavio sam besciljno tumaranje, još više uznemiren nego prije razgovora, dok su se mačke, obično je to bio Amadeus, motale oko mojih nogu. Ponekad, i to obično navečer, pokušao sam dobiti Tessu na telefon, ali sam na mobitelu redovito čuo glas koji mi kaže da ostavim poruku. Dva puta se javila telefonom, sasvim kratko, tek toliko da me uvjeri kako je sve u redu Satima sam se kasnije spominjao svakog sloga i najmanje nijanse. Pozivi su me više deprimirali nego bili od koristi, ali barem su potvrdili kako je tamo, da je njena odsutnost privremena, da će se vratiti.
Nisam se usudio otvoreno pitati kako provodi vrijeme danju i noću, ali sam vjerojatno rekao, "Molim te u ničemu ne pretjeraj!" ili "Nadam se da koji put uspiješ leći ranije?" Ali nikad nije izravno odgovorila. Nije izgledalo želi li izbjeći odgovor. Jednostavno, bilo je puno drugih stvari o kojima je željela razgovarati. Uvjeravao sam samog sebe, nakon onog što joj se dogodilo, neće opet riskirati. S malo sreće, mogla je čak promijeniti način života. Ali to je mogla biti samo moja želja. Onda me je opet počela mučiti bujna mašta.
Raditi kod kuće, još više je pogoršavalo situaciju. Svaki kutak je zadržao neku uspomenu na nju, neku prolaznu sjenku. Magnetu je moj nemir dovodio do očajanja. Kad nismo razgovarali, nastojala je raditi, ali sam joj smetao. Počeo sam koristiti to vrijeme za pravljenje liste svih radova koje treba izvršiti oko kuće. Potrebno je ukloniti napukline na zidiću koji me razdvaja od susjeda, promijenio kapu na dimnjaku, garaži bi dobro došao novi sloj boje, kapke na prozorima spavaće sobe treba ostrugati i ponovno lakirati. Neke radove sam pokrenuo, ali me je sve to deprimiralo. Bolje pričekati kad se ona vrati. I tako sam sve redovitije posjećivao knjižnicu na UCT-u. To je bio drugi način vraćanja kući, iako je ta knjižnica, po mom ukusu, bila više nalik na kliniku, bez dovoljno života, bez atmosfere, zrelosti, uzvišenosti, koju je imala knjižnica, koja je udarila pečat mom živom. Mjesto na kojem se osjećaš sigurnim, stvarno kao papir, okrepljivo kao mastilo prema opisu Alberta Miguela (volim ljude kao što je on). Povratak na mjesto gdje sve ima svoje ime, gdje postoji red u ovom svjetskom neredu. To mjesto ne odaje nužno sigurnost, ali me barem uvjerava u mogućnost kontrole emocija i događaja.
U knjižnicu me nije nagnao neki poseban zadatak. Stare navike su nadvladale. Bilo je ugodno opet obrađivati mnoge teme koje sam slagao negdje u glavi za neki budući opsežniji rad.
Napravimo ovdje jedan prekid: BILJEŠKA O OPATU SVETOM ANTUNU (251-356). Sada sam imao vremena provjeriti podatke u — Životima svetaca — od Butlera, u nakladi Herberta Thurstona i Donalda Attwatera, knjiga 1. (Burns&Oates, London,1956), str. 104-9. Umjetničke slike Boscha i Brueghela ili bliže našem dobu, Jamesa Ensora i Maxa Ernsta — mogle bi nekoga navesti na pomisao da je vodio slobodan život. Ali moraš biti vjernik, po mogućnosti katolik, da bi u suhoparnom prikazu Budera doživio vjersko nadahnuće. Ovaj svetac, koji je imao sto i pet godina, kad je njegova duša napustila tijelo, svakako je bio uzoran starac, što se tiče duhovnog života. Antun je bio uzor vrline, bilo da je u pitanju pobožnost, isposništvo, odricanje, post ili molitva. Ali ne baš moj tip čovjeka. (Više mi odgovara kad ga brkaju s Antunom Padovanskim, zaštitnikom ljubavnika, žena u babinju ili nevolji, izgubljenih predmeta ili nesretnih sudbina.) Ipak u kasnijim godinama izveo je nekoliko primjerenih čuda, kao primjerice kad je oslobodio jednu opsjednutu djevojku od zlih demona. Rođen je u Egiptu, kao sin bogatih roditelja, koji su ga držali u kući i nikad mu nisu dozvoljavali izlaziti van. Nije još imao ni dvadeset godina, kad su mu roditelji ostavili poveće bogatstvo i mlađu sestru u skrbništvo. Ali, kad je čuo propovijed kojom Isus savjetuje nekog bogatog mladića da proda sve što mu pripada i podijeli novac sirotinji, osjetio je potrebu učiniti isto. Istodobno je tom prilikom otpremio mlađu sestru u dom za djevice (U samostan, sad kreni!), a sam se povukao u pustinju.
Nakon toga, Antun je osamdeset godina izbjegavao društvu, bježeći od jednog do drugog skoro nepristupačnog skloništa, opsjednut da se skloni od obožavatelja koji su očekivali izvući korist od njegove svuda priznate mudrosti. Usput je podignuo nekoliko samostana, a da se ni u jednom nije zadržao (premda je u njih redovito navraćao, jednom prigodom je posjetio samostan Fayum, tako što je preplivao kanal pun krokodila).
Na kraju je najavio vlastitu smrt, određenog dana se ispružio kao da ide na počinak i izjavio dvojici učenika koje je pozvao, da je spreman otići i tada izdahnuo. Nikad nije bio bolestan, primjećuje Butler (možda je bio Tessin predak), vid mu nije bio narušen, a kad je umro, imao je sve zube, što je bila rijetkost u to vrijeme. I to je cijela priča, bar kad se promatra iz vanjskog svijeta. Sve ostalo se zbivalo duboko u duši. Po tradiciji nekoliko predmeta upućuju na njega — zvonce, knjiga, križ u obliku slova T, prase; oni bacaju malo svjetla na tajnu njegove duše. Ako se želi saznati više o njemu, potrebno je vratiti se unazad na Vitae Patrum od Atanazija, jer je njegov život bio svakako bogatiji.
Ono što je bockalo moju znatiželju, bio je kratki odlomak o Vragu, koji je bio toliko fasciniran (namjerno koristim ovu riječ, pošto fascinus označava, negdje sam to čitao, riječ za penis) odricanjem pustinjaka, da ga nije pustio na miru. Stavio ga je pred mnoga iskušenja. Ali za razliku od Oscar Wildea i njegove poznate tvrdnje, kako je moguće oduprijeti se svemu osim iskušenju, stari Antun (nažalost ga ne mogu zamisliti kao mladića) ostao je postojan. Neka iskušenja su vjerojatna bila vrlo zamamna, naročito ona gola djevojka, koja je bila poslana zavesti ga, ali koju je odlučno odbio od sebe, nakon očajne borbe sa svojim prirodnim nagonima, što mi je olakšalo život. Na Boschovom triptihu prikazana je u šupljem drvetu, glatke i bijele kože, potpuno naga, s rukom na obrijanom brežuljku, u namjeri da skrije genitalnu usjeklinu, ili da privuče pažnju, ili da masturbira, to su možda znali jedino Bosch ili sveti Antun. Druga iskušenja su bili zastrašujuće prirode, posebno kad je stigao crni čovjek da u pustinjaka usadi strah od pakla, ali se umjesto toga vratio preobraćen. Sve u svemu, mene su više privlačila umjetnička platna od pisanih dokumenata. Uvijek me je uzbuđivala razuzdana fantazija lisabonskog triptiha (sada se nalazi u Briselu), koji je prema D. Baxu u njegovoj knjizi Hieronymus Bosch: His Picture — Writing Deciphered (A. A. Balkema, Roterdam,1979), vjerojatno uklonjen iz kapele u kojoj je prethodno visio, jer se smatralo da je seksualno provokativan. Ali jedno kasnije Boschovo platno (koje danas pripisuju drugom slikaru), isto tako me može satima držati očaranog, sve tu izgleda prigušeno i manje izražajno, pod ukočenim nezemaljskim pogledom pustinjaka, kojim dominira cijelo platno. Bojim se, ja ne bih odolio iskušenju. Pitam se ponekad, bi li i sveti Antun ostao čvrst, kad bi se našao pred iskušenjem u liku nage gospođice Tesse Butler. Pretpostavimo da mu je dopustila baciti pogled na tajanstveni brežuljak, a potoni zabranila prilaz? Bilo bi problema. Životi svetaca bili bi sasvim druga priča.

8


Kad se vratila prije dva dana, dočekao sam je na aerodromu. Došao sam ranije, ali avion je zakasnio. I tako sam se načekao. Zastao mi je dah, kad sam je vidio kako silazi niz stepenice i kreće se pistom prema meni, u suknji koja je lepršala na povjetarcu. Bila je ljepša nego u sjećanju. Kao da je odjednom cijeli dan dobio svoj smisao: tu je i to baš sada. Ovaj dan postoji zbog Tesse.
Ali, bilo je tu još nečega. Nisam mogao odgonetnuti je li to način kojim se kretala ili kako je držala ramena ili torbicu na dugom remena Onda sam se sjetio što je jednom rekla o svom ranijem ljubavniku, revnom akademiku, koji je, po povratku iz Sjedinjeni država, bacio pogled na nju i primijetio: "Švrljala si s nekim tipom."
Sram me je bilo čak i pomisliti na to. Što je vrijedilo moje ispitivanje duše, što je vrijedila moja odlučnost da poštujem granice i uvjete koje smo utvrdili, kad sam evo, već na prvi pogled, spreman podleći ljubomori. Bar jedno je izvjesno: od mene nikad pravog sveca.
Naravno, nije dolazilo u obzir postaviti joj pitanje izravna Ono je cijelo vrijeme čekalo u pozadini. Po povratku kući, nakon obilnog ručka, koji je Magrieta pripremila za dobrodošlicu, i kasnije navečer u radnoj sobi s Amadeusom koji je preo na njenim koljenima, konačno sam se mogao opustiti i to prvi put u tri tjedna.
Nije stala pričati o svom poslu. O tome kako je trebalo integrirati domaću ekipu s ekipom iz Los Angelesa, kako pripremiti plan za prvu zajedničku produkciju, o privremenom predračunu, o suradnji s piscem scenarija, o razmatranju prijedloga angažiranja glumaca, o lokacijama i bezbroj pripremnih radnji, sve to pretežno izvan mog svijeta. Tessa je bila ponesena vlastitim zanosom, oči su joj blistale, mala bora između obrva se pojavljivala i nestajala, njeni pokreti puni energije, žara, odlučnosti.
"Ovaj posao mi uistinu odgovara", rekla je. "Odavno sam se trebala odlučiti na ovakav preokret."
"Znači, dobro si se provela?"
"Prava ludnica. Ali, bilo je super. Svaki sat je bio kao minuta."
"Nadam se da ćeš dobiti malo vremena za odmor."
"Dva dana. I onda se cijeli sustav pokreće."
"Jesi li upoznala zanimljive ljude?"
"Na gomile. Doista, na moje iznenađenje. Ali, bilo je i ljudi bez skrupula."
"Nadam se nije bilo nikakvih neugodnosti?"
Širok, bezbrižan osmijeh. "Nije bilo ničega što nisam mogla kontrolirati."
"Je li se Zach pojavio?" usudio sam se upitati.
Izdržala je moj pogled ne trepnuvši okom. "U početku je navratio nekoliko puta. Ubrzo nakon toga se morao vratiti u Pariz. Nadamo se i jednoj francuskoj kompaniji koja se treba priključiti."
"Uskoro ćeš postati svjetski putnik."
"Nadam se. Ali, za sada sam tek jedna karika." Blistala je od sreće. "Barem su me primijetili."
"U to nimalo ne sumnjam."
Lice joj se zasijalo. "Baš si drag."
Nagnula se i dodirnula moje ruke. "Doista si mi nedostajao. Toliko da porazgovaramo o svačemu, da izmijenimo misli, da se smirim ako me nešto ponese." Na trenutak se uozbiljila. "Rubene, mislim da mi je ovako nešto bilo potrebno. Da bi otkrila koliko mi značiš."
"Zar još nema drugih kandidata?"
Tada se moglo primijetiti kako malo oklijeva. Međutim, bilo je očito da ne bježi od ničega. "Postoji jedan koji je pokazao zanimanje. Derek, pisac scenarija."
"Je li to trajnija veza?"
"Ne, sigurna sam da neće dugo trajati. Tek je izašao iz jedne duže veze i nije još došao sebi." Njene oči. Oh, Bože, te oči. I znao sam prije nego što je izrekla: "Proveli smo jednu noć zajedno. Bili smo pažljivi jedno prema drugome. U ovom momentu ne možemo sebi dozvoliti neke obveze." Držala je moju ruku između svojih. "Ali, bilo je dobro. Hoću to da znaš. Bilo je dobro, bio je vrlo nježan i pun razumijevanja. Sam znaš, nakon onog što mi se dogodilo, bila sam prilično izgubljena. Nisam bila sigurna, da li ću ikad... Osjećala sam potrebu i on je bio prava osoba. Slažeš li se?"
"Mislim da imaš pravo, bilo je potrebno opet stati na noge. I ako je tako ispalo..."
"Ne postoji netko drugi s kime mogu ovako razgovarati", rekla je.
Dugo smo šutjeli. Koliko je to krajnje čudno, pomislio sam. Pa ipak, usprkos svemu, obuzeo me neki duboki mir zbog njene iskrenosti.
"Hoće li se spustiti ovamo i pridružiti ostaloj ekipi?" zapitao sam na kraju.
"Pa, on je scenarist. Bit će primoran. Međutim, ništa nije dogovoreno, ako na to misliš. Prilagodit ćemo se situaciji."
"A kako je to primio Zach?"
"Otputovao je prije nego što se dogodilo. Ali bio je malo ljut na mene, jer sam ga odbila, kad je izrazio želju da nastavimo. U biti, na kraju sam odlučila reći za pobačaj. To ga je zasigurno otrijeznilo."
Sve je najbolje u najboljem od mogućih svjetova.
Nastavili smo razgovor jučer ujutro. To je bio pm dan bez vjetra nakon tjedan dana te sam predložio da prošetamo plažom. Otišli smo do Muizenberga.
Ostavili smo za sobom raznobojne kabine za presvlačenje i nastavili šetnju bosih nogu, držeći se za ruke. Dok ovo pišem, vraća mi se pred oči ta scena. Kad su kabine bile iza nas, zaustavila se i sa sebe skinula sve osim malog crvenog bikinija, kojeg je nosila ispod odjeće. Držao sam je dok je poskakivala na jednoj nozi pokušavajući se osloboditi traperica. Kad je uspjela, smotala ih je, a ja sam ih ponio. Kako je bio radni dan, nikoga nije bilo na plaži.
"U sličnoj prilici na obali Capea, Andy i ja bi došli autom do neke od beskrajnih plaža Kentona, skinuli sve sa sebe, hodali kilometrima, zaustavili se voditi ljubav i opet produžili šetati. Tako smo jednom zaspali i kad smo se probudili, plima je već došla do naših nogu. Htjela sam još jednom voditi ljubav i to tako da svršimo u istom trenutku kad nas prekriju morski valovi."
"Jeste li uspjeli?"
"Ne baš. Ja sam se skoro udavila, a on je svršio prerano. Ali, bilo je zabavno, nismo imali briga, nismo razmišljali, bili smo ludi. To se više neće ponoviti. Sada sam previše stara za tako nešto."
Nastavili smo hodati, ona nije stala govoriti. Ja sam uglavnom gledao ispred sebe ili prema moru. Iako me je uzbudilo njezino gipko tijelo u malom bikiniju, izloženo vjetru i suncu, u svemu tome je bilo nečeg što opušta, neka prirodnost i spontanost, koja istovremeno godi i zbunjuje. Bilo je, tako mi se čini danas, kao da vidim nešto upravo prije nego će se dogoditi, kad svijet još nije postao stvaran i još ne sasvim poznat i kad jedan neočekivani pokret može učiniti da sve nestane.
To je trajalo tek sekundu, dvije. A onda, na stari način koji me zbunjuje, počeo sam razmišljati kako ću se toga sjećati sutradan ili za godinu dana, a možda i deset godina kasnije, kako ću se u mislima vratiti unatrag i posumnjati je li se to doista dogodilo. Pokušao sam pronaći riječi, koje bi me vezale za taj događaj, ali ništa nisam mogao izdvojiti da bude nešto posebno. Pa ipak, znam da je to istina.
Stigli smo do uvale gdje je more duboko zadrlo između dvije dine i prilikom povlačenja ostavilo na pijesku čitavo jato srebrnastih srdelica. Još uvijek su se bjesomučno bacakale svuda naokolo, plešući kao čestice zraka koje se prelamaju na blistavom pijesku. Potrčala je prema njima i počela ih skupljati i bacati natrag u more. Većina je bila bez snage pokrenuti se, tako da ih je more ponovno izbacilo, mlitave i bez pokreta. Sve dublje je zalazila u more sa svakom ribicom, koja se još micala, i tako usporila čitav proces.
"Dođi mi pomoći!" zavikala je s mjesta gdje je stajala, nagnuta i raširenih nogu, gledajući prema meni, sva usplahirena. Ali, ja sam ostao hipnotiziran njenim pokretima u vodi i nisam poslušao. Sagnula se, zateturala, zavrtjela u pokretu bacanja: prava poezija pokreta, gipko tijelo koje blista kao srebrna riba.
"Dođi mi pomoći!" opet je zavikala i pogledala ovog puta pravo u mene, sa srdelicom u ruci, koja se jedva micala.
"Nema koristi, Tessa", pokušao sam ju urazumiti. Ima ih na tisuće. Ako i vratiš natrag stotinjak, ništa nećeš time postići."
"Ovoj će biti od koristi", rekla je i bacila ribicu daleko u uzburkano more.
I evo znam čega ću se sjećati: kako to čitavo jutro treperi, uhvaćeno u jednom jedinom tonu. Nakratko, sva blistava, skoro prozirna, ona postoji samo za moje oči. A svijet je neko divlje, udaljeno i neuvjerljivo mjesto. A ono što sam odjednom shvatio je ovo: postojim tamo gdje se nalazim. Ovog puta ne gledam u nešto kroz zatamnjeno staklo ili filter prošlosti ili budućnosti, zavaravanja samog sebe, kajanja ili krivnje. Tu sam, s tobom Sjećam se jednog citata starog holandskog mistika Ruusbroeca, koji se navodi uz reprodukciju — Iskušenje Sv. Antuna — u njegovoj knjizi o Boschu: "Mi smo ono što promatramo, ono što promatramo, to smo mi".
Sjećat ću se. Jer te noći, posljednje noći, sve se promijenilo. Rekla mi je ranije da će izaći i nešto prije osam, došle su po nju dvije prijateljice. Kao i obično, ostao sam u radnoj sobi. Još uvijek u mislima na ono jutro na plaži, opustio sam se uz umirujuću glazbu Schuberta, nisam osjećao potrebu brinuti se o bilo čemu. Ali onda se nešto dogodilo, što me je bez razloga uznemirilo. Napisao sam pismo Louisu i Janet u Johannesburg (stvar mi se činila ozbiljna za elektroničku poštu). Pokušao sam još jednom objasniti zašto mi nije odgovaralo da ih posjetim prije njihovih priprema oko selidbe u Kanadu. Nije bilo posebnih razloga, ali nisam se mogao suočiti s remećenjem rutine mog života. Prevrtao sam po ladicama stola u potrazi za kuvertom, kad mi pod ruke dođe kutijica u kojoj sam čuvao prsten s pupka, koji mi je Tessa darovala tako radosno za rođendan.
Skoro sam zaboravio na kuvertu. Sjedio sam u naslonjaču i poigravao se malim prstenom, trljajući crveni kamenčić, originalno staklo, kad se pojavi ni od kuda Amadeus i skoči u moje krilo. Prsten mi ispade iz ruke. Otkotrljao se ispod stolića za igranje šaha i nestao u pukotini između dvije daske na podu. Odavno namjeravam popraviti taj pod.
Oslobodio sam se mačka, gurnuo stolčić u stranu, spustio se na sve četiri, ali ga nisam uspio naći. Iako samo stvarčica, ipak sam osjetio prazninu u želucu. Bio je to loš predznak. Znao sam, nešto će se loše dogoditi.
Sigurno da sve nije izgubljeno. Ako treba pozvat ću i tesara da digne pod, pomislio sam ne gubeći nadu, samo da ga nađem. Ta pomisao donekle me je smirila. Vratio sam stol na svoje mjesto, otišao do blagovaonice, nalio sebi jedan whiskey i vratio se u naslonjač. Ali i dalje nisam bio potpuno miran. Otišao sam zabrinut na spavanje.
Bilo je vrlo kasno, barem dva sata ujutro, kad sam čuo kako se vratila. Nije bila sama. Išli su niz hodnik govoreći tiho. U jednom trenutku prigušeno se nasmijala. Taj smijeh. Došla je s nekim muškarcem.
Cijelu sam noć ležao budan, ali vjerojatno sam zaspao pred zoru, jer kad sam se trgnuo iz sna, začuo sam škripu prednjih vrata. Nisam stigao vidjeti posjetitelja, ali sam uspio ugledati crveni Porsche kako napušta kapiju.

ČETVRTI DIO




1


Počinjem gubiti vjeru u svoj rad na zabilješkama. Ili je tek u pitanju moja sposobnost suočavanja s njima, nakon što sam ih napravio? Toliko godina to radim da bih zadržao vezu sa svojim svijetom, s varljivim životnim rijekom koji proriče kroz moje prste. Privremena pobjeda mraza nad kaosom. Međutim, negativna strana je u tome, što, kad se zabilješka nalazi na papiru, više se ne možeš pretvarati kako se to nije dogodila Pa čak i da ono što si napisao nije iz pouzdanog izvora ili možda baš zbog toga što nije pouzdan? Prisiljen si suočiti se s time. I sam tijek događaja, u ova zadnja tri tjedna, bilo je teško slijediti. Sukobiti se s tim na ovaj način, ugrozit će ono malo mira što mi je preostalo.
Kročili smo preko praga: evo nas u prosincu. Sve je tako neizvjesna Kao u ono doba mog djetinjstva kad bi se pojavili leteći mravi nakon rijetke kiše. Na stotine, na tisuće mravi, čitavo nebo je šumilo, zujalo, podrhtavalo od njih. Trčao sam naokolo kao mahnit, pokušavajući ih uhvatiti. Bez uspjeha. Bilo je uzaludno i pokušati, dok se nisam usredotočio na svakog pojedinačna Tako je bilo i s Tessinim srdelicama onog sunčanog dana, na čiji spomen mi se srce steže. I ja moram sada pokušati zadržati misli koje mi izmiču. To je jedini način.
Prije svega pretrpio sam duševni potres zbog slučaja Johnnyja Mcfarlanea, koji je na kraju dospio i do suda. Gospođa Latergan, susjeda koja je svojedobno izjavila kako je primijetila ubojicu da izlazi iz kuće br. 23, pojavila se jednog jutra s vijestima. Pozvali su je na sud kao svjedoka. Ne bih to znao, da mi nije sama rekla. Ponudio sam je odvesti do Winberga. Magrieta mi se pridružila. Ali sve je bilo uzalud, jer kad je proces trebao početi, čekali smo dva sata, ali ni znaka od optuženoga, Vuysile Mthembua. Bio je izdan uhidbeni nalog, ali svi smo znali kako će to završiti.
"Ni najmanje me ne bi iznenadilo, kad bi i duh jadnog McFarlanea počeo lutati našom ulicom", rekla je ozbiljno Magrieta na povratku kući.
"Nemojte tako", ukorila ju je gospođa Lategan, nervozno pokušavajući namjestiti svoj bujno okićeni šešir. "To donosi nesreću."
Što se tiče nesreće, ona je i dalje pratila Magrietu. Sjećam se kako se u ponedjeljak ujutro, nakon povratka Zacha u naš život, počela s vijestima kako je sve krenulo naopako u kućanstvu obitelji u Bonteheuwelu, koji su je primili kod sebe. Prethodne subote, one subote kad je jedino bila slobodna u četrnaest dana, pokopali su Beulu, svoju kćer, koja je bila silovana i zatim ubijena. Čitavo naselje bilo je na pogrebu, ljudi su bili bijesni. Nije bio priveden ni jedan sumnjivac, nitko nije slijedio tragove koje su prijavili pojedina iz naselja Očekujući nerede, na pogrebu su se pojavili policajci u većem broju, međutim, uz svu bol i bijes, situacija je ostala pod kontrolom. Stanley, Jessien muž, bio je jedini problem. Potpuno je izgubio glavu, nekoliko ga je ljudi spriječilo da se ne baci na lijes kad su ga počeli spuštati u grob. Po povratku s groblja, gomila ljudi se našla pred policijskom postajom i zatražila smjesta neku akciju. Tek nakon toga su se vratili kući ožalošćenih roditelja na pogrebnu zakuska Čitav tjedan Magneta je pripremala hranu u našoj kuhinji.
U nedjelju ujutro, kad je Jessie krenula na posao, Stanley je svakako htio poći s njom. Pokušala ga je odgovoriti od te namjere, obukao je prljavi kombinezon, a dobro je znala kako se njen gazda može naći uvrijeđen, a još se i naljutiti, ali ju je uspio uvjeriti da ne ide do delikatesne radnje. Namjeravao je samo kupiti neke stvari. Nije se time smirila, nešto je tinjalo u njemu, ali je odbio pričati o tome. U svakom slučaju, nije imala izbora. Ostavio ju je na postaji Claremont i kad je krenuo prema Lansdowne Road, tada je odahnula.
Otprilike sat kasnije, iznenada je uletio u radnju, mašući oko sebe željeznom polugom. "Gdje je taj kurvin sin, vlasnik ovog mjesta?" zavikao je.
Vlasnik se pojavio iz svog ureda. "Što se to događa?"
"Jesi li ti gazda?" upitao je Stanley.
"Što želiš? Tko si ti?"
"Ti li si taj koji tjera ljude da rade dok im djeca leže ubijena?"
Vlasnik je pogledao Jessie. "Ima li ovaj čovjek veze s vama?" upitao je.
"Prokleti pičkin sine!" zaurlao je Stanley.
Vlasnik je uzmaknuo, sklonio se u ured i pokušao se dočepati telefona.
Prije nego što je uspio, Stanley ga je već dohvatio s leđa. Otkotrljali su se po podu. Vlasnik je bio goloruk, dok je Stanley imao željeznu šipku. Bilo je čudo kako ga nije ubio. Da osoblje i par prolaznika, privučenih bukom, nisu ubrzo priskočili, najvjerojatnije bi se u radnji dogodilo ubojstvo. Netko je pozvao snage sigurnosti. Za nekoliko minuta, ipak je u pitanju bila radnja u otmjenom djelu grada, stigla je policija i kola za hitnu pomoć. Vlasnika su odnijeli na nosilima, dok su Stanleyja, koji se i dalje odupirao i psovao, uhvatili za noge i ruke i ubacili u policijska kola. U općoj zbrci, Jessie je uzela svoju torbu i bez riječi otišla kući.
"I što sad" rekla je Magrieta. "Jedino je ona donosila novac kući, sada je ostala bez posla, a Stanley se nalazi u tjoekie\'7b37\'7d. Prave bandite puštaju vani uz jamčevinu da bi što prije nastavili s ubijanjem i silovanjem. Ali kad se radi o čovjeku koji je poludio, jer su ubili njegovo dijete, a ženu ponizili, njega ostave ležati u zatvoru. I što će se sad dogoditi?"
Dogodilo se to da mi je Magrieta zatražila ili točnije, naredila, pronaći odvjetnika koji se treba pozabaviti ovim slućajem. Nisam baš bio sklon upetljati se u neku složenu situaciju, koja me se ticala samo posredno, ali kako okrenuti leđa Magrieti? To su bili njeni prijatelji. Pružili su joj sklonište i prijateljsku ruku i tu odgovornost prenijeli na mene. Dva dana kasnije, Stanleyja su pustili uz jamčevinu (koju sam ja morao platiti), ali datum sudskog procesa još nije bio utvrđen. Sve to nije ublažilo Jessienu bol.
Bilo je i drugih posljedica. Vjerojatno, kao rezultat pitanja odvjetnika, koje je podržao i istražni sudac, a koje se odnosilo na to kako je policija vodila postupak silovanja i ubojstva Beule, u zatvor je dospio član bande Good Livings iz Manenburga. Ubojstvo je bilo, tako su kružile glasine, samo jedan od uvjeta za primanje u članstvo bande. Roditelji tog mladića, bogobojazni ljudi, vrlo cijenjeni u crkvenim krugovima, branili su s velikim žarom svog sina, koji je pušten uz jamčevinu, međutim, ovog puta je iznos bio toliko visok, da ga ni obitelj niti njihovi prijatelji najvjerojatnije neće moći prikupiti.
Onda je Stanley opet stupio u akciju. Prije nego što su Jessie i Magrieta dokučili što namjerava, započeo je skupljati novac među zajednicom Bonteheuwela, dok nije došao do 5000 randa, koliko je bilo potrebno za puštanje mladića iz pritvora. Praćen gomilom susjeda i poznanika, krenuo je prema sudu za prekršaje na kojem se prethodno pojavio. Jamčevina je bila plaćena i optuženi je dospio u ruke tobožnjih dobročinitelja. Smjesta su ga odvukli, premlatili na mrtvo ime, a nakon toga kastrirali i isjekli na komade.
Nekoliko dana kasnije, policija je privela još četvoricu članova bande. U međuvremenu, u zatvor su dospjeli Stanley i nekolicina njegovih pomagača. Ovog puta, nitko nije pušten uz jamčevinu.
Po prvi put, koliko me sjećanje služi, Magrieta je uzela slobodno tjedan dana. Jedino je ona mogla pomoći Jessie u vođenju kućanstva.
Zaključio sam, i o mom kućanstvu netko mora voditi računa. I to iz više razloga. Prvo, tu je Tessa. Onda sama kuća. Magrieti je potreban novi dom. Čim mi se ukazala prilika, nazvao sam opet gosp. Jacobsa.
Ovog puta sam ga dobio već poslije trećeg poziva i počeo opširno objašnjavati kako bi osvježio njegovo pamćenje. Nakon što je pronašao predmet, bilo mi je jasno da se izmotava, iako je razgovor vodio u prijateljskom tonu. Predložio sam novi sastanak, što nije smatrao najboljom idejom. Moja želja je bila, možda još veća nego prije našeg prvog susreta, putem prepiske srediti stvar na civiliziran način. Međutim, znao sam, sve bi tada propalo. Stoga i nisam pristao da me se otrese praznim obećanjima. Saga iz Bonteheuwela me je dovoljno uzrujala.
Sad kad se sjetim svega, čini mi se da sam u razgovoru natuknuo nešto kao: "Gospodine Jacobs, stvar je hitne prirode. Gospođa Daniels je prošla kroz teško razdoblje. Osobno jamčim za nju. Budite uvjereni kako novac ne predstavlja nikakav problem, ali neka ostane među nama".
Možda je to bilo lakoumno s moje strane, palo mi je na pamet tek mnogo kasnije, kakav je zaključak mogao izvući iz mojih riječi. Najvažnije je bilo njegovo obećanje s novim tonom u glasu kako će me nazvati, što je i učinio na moje iznenađenje nekoliko dana kasnije. Dao mi je na znanje kako želi o nečemu popričati. Ali radije ne telefonom. Ispalo je kako ima poslovni sastanak u mom dijelu grada. Možda bi se mogli naći na parkiralištu željezničke postaje u Rondeboschu? Takav prijedlog nije bio baš uobičajen, ali nisam mnogo razmišljao. Na ovaj ili onaj način, najvažnije je bilo učiniti korak naprijed.
Cijela stvar je skoro ispala kao igra mačke i miša. Nakon što sam čekao tri četvrt sata, otkrio sam kako postoje dva parkirališta, sa svake strane tračnica po jedno. Kad sam izletio sav zadihan iz podzemnog prolaza na drugo parkiralište, gosp. Jacobs je upravo ulazio u svoja kola s namjerom da ode. Ne krijući pogledao je na sat i pozvao me da sjednem do njega.
Dakle slušajte, rekao je bez okolišanja, postoji plan stambene izgradnje naselja u Delftu koji financira država. Nastala je zbrka na listi čekanja i prema tome i mogućnost za Magrietu. Jedini problem je u tome što bi to moglo potrajati, ukoliko se s nešto novca ne uspije odmrsiti klupko u administraciji, ako se ukaže potreba. "A pošto ste rekli kako novac nije problem..."
Trebalo je neko vrijeme prije nego mi se upalila lampica. Mogao sam s gnušanjem izaći iz auta. Međutim, bio sam svjestan kako bi time zakopao svaku nadu u traženju stana za Magrietu.
Uvjeravao me kako će sve učiniti, jer na kraju krajeva nas dvoje se dobro razumijemo. Sada smo praktički već stari prijatelji, zar nije tako? Objašnjavao je kako problem nije u njemu već u onima prema gore. Kad bi ovisilo o njemu...
"Koliko?" prekinuo sam ga.
Donekle zatečen načinom kojim sam ga iznenada prekinuo, ponovno je krenuo nadugo objašnjavati i okolišati i odjednom izustio: "Pet tisuća za početak."
"A nakon toga?"
Teško je reći u ovom trenutku, rekao je, nimalo zbunjen. Ali ne vjeruje da će preostati mnogo problema. U svakom me je slučaju želio uvjeriti kako će učiniti sve sa svoje strane da troškovi ostanu niski, koliko je to ljudski moguće.
"Rukujmo se u to ime", predložio je.
Rukovali smo se dostojanstveno. Nažalost, moj osmijeh nije bio primjeren tom trenutku. Ali što sam drugo mogao učiniti?
"Kad ćemo se ponovno vidjeti?" zapitao sam. "Kad grmi, sijeva ili pada kiša?"
"Oh, vjerujem kako se pred nama nalazi period lijepog vremena", želio me je razuvjeriti.
Ispalo je, a da baš nisam bio iznenađen, da ćemo se opet naći u ovom dijelu grada i to već narednog dana. Prema tome, nađimo se na postaji u Rosebanku? Na ulazu pored šaltera za prodaju karata.
Tu smo se i našli. Kad sam mu pružio podeblju kovertu, bio sam u iskušenju zapitati ga za potvrdu, ali sam se nasreću suzdržao, gosp. Jacobs ne bi cijenio takvu vrstu lažnog humora.
Cijela stvar je mirovala dva tjedna. Nazvao sam telefonom par puta tražeći informaciju, ali sam dobio odgovor kako tako nešto treba vremena i na predmet je skrenuta pažnja. Sljedeći put kad sam nazvao, savjetovao mi je kako moram biti razuman i strpljiv. Nemojte nas zvati. Mi ćemo zvati vas.
Javio mi se tek prije dva dana. Vijesti su povoljne, najavio mi je tonom kao da je u pitanju pogreb. Stvar napreduje. Ostalo je još par posljednjih zapreka.
"Kad mogu doći kod vas?" zapitao sam.
"Ne zovem iz svog ureda", rekao je. "Možete li doći sutra ujutro u deset?" Stanka. "Na istom mjestu kao i prvi put?" Glas mu je bio nekako prigušen. Premda je govorio preko mobitela, radije sam ga zamislio kako zove iz javne govornice s rukom preko slušalice i svečano dodaje kao da je u pitanju broj ljudi koji će nositi lijes: "Isti iznos." Onda je spustio slušalicu.
Osjetio sam kako mi se širi mučnina u trbuhu, ali sam ju uspio zatomiti. Nisam navikao razbacivati se tolikim novcem, svakako ne na ovaj način. Međutim, s time se trebalo pomiriti, možda nije bilo druge nego izdržati sve udarce kao muškarac Pokušao sam predočiti Magrietinu reakciju na vijest o novom smještaju (svaki podatak kako sam uspio, zadržat ću za sebe). Još uvijek je bila pod utiskom onoga u što se uvalila Jessina obitelj. Na kraju je dva dana ranije naš odvjetnik uspio za Stanleyja osigurati izlazak iz zatvora pod jamčevinom, nakon što je policija morala priznati kako ne posjeduje čvrste dokaza protiv ljudi koji su bili umiješani u linčovanje silovatelja. Čitava zajednica Bonteheuwela ostala je nijema, iskazujući iznenađujuću solidarnost Nije se mogla očekivati proslava Božića u opuštajućoj atmosferi, ali obitelj će ponovno biti zajedno. Naravno, bez Beule.
Jučer ujutro opet sam sreo gosp. Jacobsa na parkiralištu blizu postaje u Rondeboschu. Novac je promijenio ruke i kad smo se još jednom rukovali, kao zavjerenici, gosp. Jacobs je izjavio: "Pa, sada je prosinac, sve se sada usporava, ali očekujem kako ćemo dokumente potpisati nakon praznika, početkom siječnja"
"Hoće li biti još neočekivanih troškova?" upitao sam, ovog puta ni ne pokušavajući se osmjehnuti.
"Naravno da neće!" usprotivio se kao da sam ga osobno uvrijedio. "Gosp. Olivier, već sam vam objasnio, stan bi se odmah našao, bez ikakvih vanrednih troškova, da sam u pitanju bio samo ja. Problem je u drugim ljudima."
"Na višoj razini", rekao sam.
"Tako je." Izjedalo je kako cijeni moje razumijevanje.
Vratio sam se kući, ne baš s pjesmom u srcu, ali s osjećajem opreznog olakšanja. Na kraju sam mogao usmjeriti svu pažnju na ono što je trebalo uraditi u kući.
Netom sam izgubio Tessin prsten, potražio sam tesara u žutim stranicama telefonskog imenika, s namjerom da podigne pod u radnoj sobi. Pojavio se tek četiri dana kasnije, a ja sam za to vrijeme skoro izludio. Možda je to bilo smiješno, ali pronaći izgubljeni prsten, postala je ključna stvar za moju duševnu ravnotežu, nešto za što se mogu držati dok svijet sve više i više tone. Osim događaja koji su unijeli nered u Magrietin život, već ono što se događalo Tessi bilo je dovoljno da me baci u stanje blizu očaja.
Magrieta nije mogla shvatiti i nije dobro primila moju inicijativu. Nisam joj mogao objasniti razlog za dizanje poda. Natuknuo sam kako se bojim vlage koja se širi ispod podnih dasaka i koja dovodi u opasnost moje knjige.
"Nikad nije bilo vlage u radnoj sobi", odgovorila je. "Odakle bi se mogla pojaviti tako nenadano? Možda iz blagovaonice."
"Onda ćemo pregledati pod i u blagovaonici. U svakom slučaju, vlagu u radnoj sobi osjećam. Tamo radim otkad znam za sebe. Uvjeren sam kako vam ne bi bilo drago da uhvatim astmu ili nešto slično?"
Konačno se u petak pojavio tesar, neugledan tip, bez jednog palca, crnih noktiju, nalik na šugavu izgladnjelu lisica Dva sata mu je trebalo ispilati četiri daske koje sam mu pokazao. Usput je oštetio još dvije i skoro demolirao naslonjač. Jedva sam svladao žarku želju da ga udarcem u stražnjicu usmjerim prema njegovom jadnom kamioneta. Umjesto toga, poslao sam ga do blagovaonice gdje je mogao nastaviti razaranje pod strogim pogledom Magriete. Kad su bili izvan mog vidokruga, spustio sam se ispod radne sobe s džepnom lampom jake svjetlosti koju sam kupio za tu priliku.
Ni traga od vlage. Ni prstena. Na rukama i koljenima puzao sam po mraku u sve širem krugu, ispitujući kao arheolog četiri kvadratna metra ispod mjesta u podu gdje je nestao prsten, pipajući po pijesku, zemlji i šljunku. Pronašao sam nekoliko novčića, dvije kemijske olovke, više spojnica za papir, rezaljku za nokte, tri polomljena žileta, omot za čokoladu, tri paketića protiv uroka (vjerojatno iz vremena kad je Mabel bila još djevojčica) i više raznih predmeta koji su se nizom godina uspjeli provući kroz pukotine podnih dasaka, ali nigdje odsjaja zlata, pravog ili vještačkog, nigdje ni tračka.
Čučnuo sam i usmjerio svjetlo prema daskama iznad moje glave. Možda se tu negdje zadržao prsten. Ali nikakve sreće. Premda nije bilo mnogo nade, ali nije bilo ni nemoguće, prsten se možda otkotrljao mnogo dalje preko neravnog tla. Odlučio sam pretražiti cijeli suteren, ali uspio sam jedino na sebe navući velike komade paučine i prašnjavu sitnež.
Uskoro se moje nezadovoljstvo pretvorilo u fizičku bol u sljepoočnicama. Vratio sam se do nepravilnog otvora koji je tesar napravio u podu, podignuo se i provukao nazad u radnu sobu i to baš u trenutku kad je ušla Magrieta.
"Taj čovjek baš traži svađu", uzviknula je mašući krpom prema meni.
"Ovdje bar nema vlage", rekao sam izbjegavajući njen pogled pun prijekora.
"Rekla sam vam!"
"Pogledajmo sada u blagovaonici!"
Tamo je još veću pustoš napravio od nereda koji je ostavio za sobom u radnoj sobi. Nekoliko dasaka je tako loše odsjekao, da će ih vjerojatno trebati zamijeniti. Dobro sam znao kako je teško na novom drvetu imitirati patinu stare borovine iz Oregona (Riana bi dobila krizu živaca). Međutim, jadni lisac me je promatrao sa scene zločina sijući od sreće, sa zadovoljstvom psa koji je upravo našao komad drveta u gomili otpadaka. Sasvim se zbunio kad sam iz stražnjeg džepa izvukao par novčanica, tutnuo mu ih u prljave ruke i rekao da se smjesta izgubi iz kuće.
Uzaludan je bio sav trud tog jutra. Namjeravao sam se ponovno vratiti žutim stranicama. Međutim, Magrieta se odlučila na djelovanje. Stanley radi u građevinarstvu, je li istina?
Pa, on poznaje najbolje zanatlije u kraju. Ako joj sve prepustim, ona će preko njega i njegovih kolega uraditi sve što je potrebno, a onda, kad smo se već uhvatili posla, možemo pregledati cijelu kuću i jednom za svagda učiniti sve što je potrebno. Ruku na srce, nisam bio baš voljan imati opet posla s tom obitelji, iako sam se sramio oklijevanja. Ali s Magrietom se nisam mogao nositi.
Kako su događaji krenuli u neželjenom smjeru sljedećeg vikenda, zbog sprovoda Beule i divljanja Stanleyja, prošlo je nekoliko tjedana prije nego što se išta moglo uraditi u kući. Onda se jednog dana pojavila i prionula poslu čitava vojska građevinskih radnika, zidara, vodoinstalatera i tesara. Na moje iznenađenje, pronašli su i nekoliko starih podnih dasaka i zamijenili uništene u blagovaonici. U podu su izradili preklopna vrata, a ispod poda su postavili provjetrivač za isisavanje vlage.
Jedino nisam dozvolio pristup u radnu sobu. Nisam dozvolio ni zamjenu izvađenih dasaka. Kad se Magrieta počela buniti, s par riječi sam joj objasnio kako se radi o mom svetištu i kako je već dovoljno štete napravljeno. Četiri daske sam vratio na svoje mjesto, pokrio otvor koji je napravio stari lisac i prekrio ga malim perzijskim ćilimom. "Bolje je ovako, onda mogu provjeriti vlagu s vremena na vrijeme."
"Ali, nema nikakve vlage", odvratila je.
"Možda će se pojaviti jednog dana", uzvratio sam. "Ove stare kuće nikad te ne ostavljaju na miru."
Ono što joj nisam rekao, a niti želio reći, sada sam mogao sići u podrum i nastaviti na miru svoju potragu. Pronaći prsten, koji je nekoć resio Tessin pupak, postala je moja opsesija. Bio sam uvjeren (iako je to bila besmislica po svim pravilima zakona) kako će se kad ga nađem pojaviti svjetlo u mraku, koji se po meni, nadvio nad Tessin život. Svake noći sam silazio u svoj mali pakao i nastavio istraživanje. Krenuo sam od kuta najbližeg mjestu gdje je nestao i sa sitom za brašno prekontrolirao svaki centimetar zemlje i kamenčića ispod poda i tako sustavno prešao cijeli prostor, sve više osjećajući se kao zatvorenik, koji kao krtica kopa tunel iz svoje ćelije prema slobodi vanjskog svijeta. Morat ću raditi mjesecima. Nije me bilo briga. Bio sam dužan to učiniti zbog sebe. A iz nekog nejasnog razloga možda još više, zbog Tesse.
Nisam mogao više odlagati pisanje o njoj. Kako to dalje izbjegavati, kad je u centru svega što sam učinio ili o čemu sam razmišljao prošlih tjedana, uvijek bila ona? O njenim večernjim izlascima i dolascima, dolascima i odlascima njenih noćnih, tajanstvenih i sve opasnijih posjetilaca. Jedva i sklopim oči noću, na svoju sramotu bdijem, bilo u spavaćoj ili radnog sobi, čekajući njen dolazak, slušam prigušene glasove u hodniku, što potvrđuje prisutnost nekog pratitelja i mučim sebe vizijama pohote i izopačenosti. Ako ne postoji Everest na koji se ljubav ne može uspeti, ne postoji ni ponor do kojeg se ona ne može spustiti.
To nije baš pravedno s moje strane. Tessa ne krije što radi. Ništa nije pokušala sakriti od mene. Ničega se ne srami. Naprotiv, kad god imamo vremena, s dirljivom iskrenošću priča o svom životu, kao da je naša bliskost, do koje je došlo u bolnici i nakon toga, uklonila posljednju prepreku između nas. Što sam ja njoj? Otac ispovjednik, osoba kojoj se povjerava, suučesnik? Ne postoji riječ za to. Ona zna kako ne pokušavam zanijekati potrebe svoga tijela, kao ni ona sama. Međutim, prihvatila je činjenicu, kao da se samo po sebi podrazumijeva, da neću preći granice, koje smo s mukom uspostavili. Kad Magneta nije kod kuće, po kući se šeta samo u majici i gaćicama. Ništa ne ukazuje da me želi provocirati ili zadirkivati. Čini mi se, nadam se, kako je to prije svega dokaz povjerenja. Znala me je poljubiti, priviti se uz mene, nazvati dragi ili ljubavi moja. Više puta je zaspala na starom kauču u radnoj sobi, s glavom u mom krilu. Jednom prilikom, s osmijehom je primijetila moju erekciju, koju više nisam mogao izbjeći i laganim dodirom ruke mi to dala na znanje, jer je pretpostavljala, jer je znala kako ništa ne mogu očekivati, niti zahtijevati. Par puta, kad sam nedjeljom ujutro produžio spavati, što je bila rijetkost, donijela mi je kavu u krevet i sjela do mene prekriženih nogu spremna na ćaskanje. Jednom, kad je iznenada zahladilo, uvukla se pored mene ispod pokrivača i satima pričala bez daha, sva ponesena onim što je imala reći. U našim odnosima, koji nisu bili jasni, niti sam ih sam mogao razjasniti, nakon toliko godina uskraćivanja, stvorio se u meni neki osjećaj oslobađanja, koji me je natjerao prihvatiti u bijesu i mireći se sa sudbinom, da budem razapet seksom, kao što je rekao Lawrence.
Prema meni se ponaša kao supruga, vodi me u kupovinu (što inače mrzim) novih stvari koje ću nositi, uklanja iz moje garderobe sve što je smiješno i staromodna Dozvoljava mi zadržati jedino već iznošeni kućni ogrtač. Čini se da joj je stalo do njega kao i meni. Premda je dva puta mlađa od mene, ponaša se prema meni kao majka. Pazi uzimam li vitamine i zdrave dodatke, da redovito uzimam lijekove, da ne čitam pri slabom svjetlu, da podmetnem ubrus kako ne bih uprljao košulju. Ponaša se prema meni kao sestra. Grdi me što se češće ne javljam djeci telefonom ili pismom, sječe dlake koje su mi izrasle na ušima, podsjeća me na nešto o čemu smo nekad pričali i što sam zaboravio. Ponaša se prema meni kao ljubavnica. Prstima namješta moju frizuru, češe me po leđima, ljubi me u nos, paradira ispred mene kao manekenka, mijenjajući bez kompleksa razne haljine koje je uzela na probu, dopušta mi bojiti njene nokte na prstima nogu, stisne svoje grudi uz mene kad je uzmem u zagrljaj.
Često izlazi, njen novi posao društveno je zahtjevniji od staroga. Tri puta je s filmskom ekipom otišla na pet, šest, osam dana, u Johannesburg, na zapadnu obalu i u Karoo. Teško podnosim ta putovanja. U cijeloj kući osjeća se sjenka njene odsutnosti. Ali ta sjenka, usprkos svemu, baca čudni odsjaj, jer bolje je mogu zamisliti kad nije tu nego kad se nalazi pored mene Uz to, uvijek željno očekujem njen povratak. Svaki put mi nešto donese: losion poslije brijanja s posebnim mirisom, ptičje pero u više boja, oblutak potpuno zaobljen. Čuvam ih kao relikviju. Nijedna neće proći kroz pukotinu u mom drvenom podu.
Dok je bila odsutna, dva puta sam bio na koncertu u City Hallu. Ponovno sam doživio nešto od stare glazbene magije izvođenja uživo, ali nemir u dubini moje duše nije se stišao. Koliko su mi nedostajale partije šaha s Johnnyjem. Dva, tri puta otišao sam i do stare gradske knjižnice, ali ništa nije moglo zadržati moju pažnju. Pitao sam se dokle je stigao Siphiwo Mdamane. U nekim drugim okolnostima, možda smo mogli postati prijatelji. Ne znam. Kakav propust!
Dok je Tessa odsutna, malo je toga čime se mogu zabaviti. U samotnim noćima, a u većini su i bile samotne, silazim u podrum kao pustinjak u svoju ćeliju. Ne da pobjegnem od vizija iskušenja, već da ih prizovem da mi pomognu pronaći magični prsten, koji kao da je ispario u ustajalom, prašnjavom zraku mog podzemnog svijeta. Gomile zemlje stalno su se povećavale, ali sreća kopača me i dalje izbjegava.
Svaki put se vraćam u vanjski svijet s osjećajem tuge, dolje barem postoji nada da ću jednom nešto naći. Ovdje, vani sve je zamršeniji svijet u kojem se sve slabije snalazim.
Osim, naravno, kad je ona kod kuće, a i to je sve rjeđe. Kad zaista imamo vremena, onda razgovaramo. Počelo je onog jutra, kad je Zach jedva došao do svog crvenog Porschea. Nisam se ni usudio započeti razgovor na tu temu, jer sam osjećao da bi se i sama aluzija na to mogla protumačiti kao neprihvatljivo uplitanje. Na moje iznenađenje i veliko olakšanje, ona je povela razgovor dok smo za ručkom jeli salatu u novom preuređenom vrtu.
"Nadam se da te Zach nije probudio prošle noći", rekla je. "Rekla sam mu da ne pravi buku."
"Čuo sam vas kad ste došli. A čuo sam ga i kad je otišao." Trebam li to spomenuti? Naravno da trebam. "Barem je bio manje odbojan nego prvi put."
Podignula je obrve. "Kako to misliš?"
Sada mogu reći. Ispričao sam joj što je izjavio tog bolnog jutra, prije više mjeseci, o tome kako je došao i svršio dva puta, a odlazi samo jednom.
"Zach može biti prava svinja", rekla je žestinom koju nisam očekivao. Onda se nasmijala s puno šarma (naravno). "Ovog se puta barem nije imao čime pohvaliti."
Sada ja moram postaviti pitanje. "Kako to misliš?"
"Nije htio koristiti prezervativ, pa sam ga odbila. Ne želim više riskirati." Iznenada je pukla od smijeha. "Zaprepastio bi se kad bi čuo sve isprike kojima pribjegavaju ljudi da ne bi stavili prezervativ." Počela je oponašati. "Želim da ti bude bolje!"
"Alergičan sam, izađu mi neke pjege!" A vrhunac svega: "Previše mi je velik!"
"Čudi me da je Zach prihvatio odbijanje."
"Oh, bio je izvan sebe. Spavao je na pođu. Ali nije htio otići. Vjerojatno je razmišljao kako je najbolje pričekati dok zaspem, a onda može okušati sreću."
"Je li pokušao?"
"Naravno. Ali opet sam ga odbila. Bio je potpuno izvan sebe kad je otišao."
"Je li to kraj sa Zachom?"
"Bila bih iznenađena."

Itekako je imala pravo. Jedra tjedan kasnije vratio se i ostao preko noći. Ovog puta je otišao vrlo brzo, niti sat vremena nakon dolaska. Zalupio je vratima. Kad sam izašao u hodnik, Tessa se pojavila iz zadnjeg dijela kuće, crvena u licu, samo u gaćicama, dok je na grudima držala zgužvanu majicu.
"Oprosti", rekla je skoro bez daha. "Gad jedan!"
"Jesi li u redu?" upitao sam, s rukom na kvaki, spreman krenuti za zlotvorom u mrklu noć. Stari sindrom Don Quijota.
"Ja sam u redu". Odjednom opet čujem njen smijeh u punom svom sjaju "Ali bojim se, nije on. Hoćemo popiti kavu? Sasvim sam se razbudila."
"I ja isto tako."
Dok smo čekali vodu da uzavrije, pričala mi je kako je pitanje prezervativa opet došlo na dnevni red. Ponovio je staru ispriku. "Prevelik mi je!" Na to mu je ona pokazala nekoliko kondoma većeg broja, koje je nabavila, a tada je ispalo kako su preveliki za njega. Prasnula je u smijeh, što je u takvoj prilici nešto najgore. U istom trenu atmosfera je postala neugodna. Izgubio je živce i udario ju je. Morala se obraniti koljenom i zaprijetila je dići galamu, na što je izjurio potpuno izvan sebe.
"Ovo je sada kraj sa Zachom", rekla je i sjela za kuhinjski stol; zgužvanu majicu navukla je iz pristojnosti.
"Priznajem, nije mi žao što sam mu vidio pete."
"U to ne sumnjam Ipak je šteta što si vidio samo njegovu lošu stranu."
"I on je izvukao najgore iz mene." Otišao sam predaleko da bih se sada mogao povući "Čak sam mu i gume izrezao na autu."
"Znači to si bio ti?" Pogledala me je s nevjericom, a onda se začuo njen zvonki smijeh."Svaka ti čast"
"Nemam se čime ponositi", priznao sam, "ali ne mogu reći da mi je žao."
"Zagorčala sam ti život, zar ne?" zapitala je s takvom iskrenom skrušenošću da sam znao kako ću joj sve oprostiti, doista sve i da ću tražiti još.
"Popijmo za budućnost", predložio sam.
Kucnuli smo se dostojanstveno, njena krigla i moja šalica. Onda se ugrize za usnu. "Jedino se brinem da me ne pokuša izjuriti s posla."
Ništa se nije dogodilo, bar za sada. Vjerojatno se Zach bojao da istina ne izađe u javnost. Međutim, ispalo je kako Zach nije jedini razlog moje zabrinutosti. Nije prošlo ni četiri ili pet dana od njegovog komičnog odlaska, pojavili su se s njom drugi noćni posjetitelji. Samo jedan? Ili svaki put isti? Nije mi poznato. Ustvari, ni ne želim znati. Međutim, kad po njezinom običaju počne pričati o tim stvarima, ja ju nemam snage zaustaviti. Boli me kad saznam, pa ipak više volim znati što se događa nego živjeti u neznanju. S druge strane, njezino povjerenje mi godi i njena spontanost me ponekad dira. Počeo sam se ipak pitati je li se pojavio preko druge osobe neki zastrašujući osjećaj užitka. (Ili postoji od samog početka?) Sramotno. Gnusno. Stari pokvarenjak opet u akciji? Ali na kraju krajeva, -homo sum-.
"Rubene, mnogo razmišljam o svom životu." Podignula je glavu i pogledala me u oči. "Hoću reći... o mojim odnosima s muškarcima."
"Primjećujem neke nove", rekao sam kao da mi nije stalo, ali svjestan svog usiljenog osmijeha.
"Ne odobravaš?"
"Ti si moja jedina briga". Zastao sam. "Ne tvrdim da nisam ljubomoran. Ali stvar nije u tome."
Nalazimo se u mojoj radnoj sobi. Kasno je. Bila je vani s prijateljicama i upravo se vratila, malo pod gasom. "Doista te uvjeravam, Rubene, ali doista, nemaš se o čemu brinuti."
"Želiš li porazgovarati o tome?"
"Ako hoćeš."
Pogledao sam je, čekajući ono što se ne može izbjeći.
"Viđam se s Derekom, scenaristom. Pričala sam mu o tebi. Kaže kako me voli i čini sve da povjerujem u to."
"A ti, voliš li ti njega?"
"I znaš što je novo?" rekla je stidljivo sa šarmom, ne obazirući se na moje pitanje. "Prošle noći konačno sam doživjela orgazam."
Smiri se, smiri zeleni demone. "Ako to možeš s njim doživjeti, onda to i ne može biti tako loše." Na to su opet došle do izražaja moje godine.
"Jedino ako to nije neka vrsta bježanja od samog sebe. Bježanja od onog što je bilo."
"U ovom momentu, uzdržavanje od seksa nije baš prava stvar za mene", rekla je. "Teško je to objasniti. Nisam još spremna vezati se za ne koga — možda i nikad neću. U isto vrijeme..." Nenadano zastane. "Možda je bolje ne pričati o tome?"
"Dapače, reci mi!" Na trenutak sam ju zagrlio na naš čudan, prijateljski način.
"Nakon onoga što se dogodilo, dođe mi želja saznati nešto o sebi. Možeš li to shvatiti? Ne radi se o opsesiji ili tjeskobi ili nečem drugom, već samo o živoj želji."
"Želiš otkriti što to znači otići predaleko?" Uzdahnuo sam. "Oprosti, opet sam se vratio citatima."
"Možda je u pitanju samo znatiželja", rekla je. "Želim saznati više o sebi. O muškarcima. Ponekad mi se javi potreba osjetiti drugo tijelo uz moje, hoću reći, tijelo muškarca. U tome ne vidim neko zlo, neki nedostatak u sebi. Hoću reći, zar je pogrešno osjetiti želju za muškim tijelom, smatrati kako je to lijepo, kako te to uzbuđuje? Nije u pitanju samo strast. Niti neka bestjelesna ljubav. Alt to je činjenica i ne vidim razlog za poricanje. Možda baš sada osjećam potrebu za tim."
Pomislio sam, ono što meni treba, bolje da ostane neizrečeno.
Pojavili su se kasnije i drugi. Novi ljubavnici, novi razgovori. Ako su u međuvremenu naši odnosi postali prisniji, na drugoj strani su se pojavili problemi, koji su u konačnici izazvali krizu. U zadnje vrijeme Magrieta je postala ćudljiva. Na najmanju provokaciju izgubila bi živce. Nikako zbog mene, dugogodišnje navike su uhvatile duboki korijen, ali na neki način njezino durenje je postalo još gore. Međutim, ako se preda mnom i suzdržavala pokazati ljutnju, u nazočnosti Tesse dobivala je provale bijesa.
Razlog njezinog ćudljivog ponašanja ležao je u neizvjesnoj situaciji kod obitelji njenih prijatelja Osjećala je kako više ne može iskorištavati dobrotu Jessie i Stanleyja. Kriza, kroz koju su prolazili zadavala im je dovoljno problema, da bi se bavili i problemima svoje stanarke. Međutim, ona ipak u kuću donosi toliko potreban novac, a samo njezino prisustvo pomaže lakšem suočavanju s lavinom pravnih kućnih problema. S druge strane, opet, to joj oduzima puno energije i postaje joj teško, i fizički i emocionalno, izlaziti na kraj s onim što je čeka u Papenboom Roadu.
"Ne mogu shvatiti što se događa s ovom zemljom", postala je njena ustaljena fraza. "U starim vremenima bilo je loše, ali u sadašnjim još gore. Nitko više nije siguran. Meneer je trebao vidjeti što se dogodilo jutros na postaji autobusa. Stare ljude više nitko ne poštuje."
Očekivao sam što će još reći, ali njen običaj nije bio ulaziti u detalje. Svakog jutra bilo je vijesti iz naselja i ona bi došla s njima kao i Tessa sa skitnicama.
Sve vijesti ipak nisu bile loše. Sudski proces zbog nanesenih ozljeda dobio je neočekivani obrat, uglavnom zahvaljujući nadahnutoj obrani našeg mladog odvjetnika. Magrieta je naravno bila na suđenju, kao i Tessa, što me je iznenadilo. Što se mene tiče, još nisam bio spreman izlaziti vani. Upravo sam počeo pripremati zabilješke o novom projektu. A dobro je i ispalo što se nisam potrudio, jer su se morali vraćati u sudnicu bar tri puta: dvaput su odgađali proces, jednom je netko zagubio predmet, a drugi put se djelatnik, koji je vodio istražni postupak, navodno razbolio. Odvjetnik Mike Coetzee je svaki put je dao nekoliko zajedljivih komentara. Kad je konačno počeo proces, po Tessinoj priči, bio je u velikoj formi. Nije ni pokušao tražiti opravdanje za Stanleyjev napad na vlasnika delikatesne radnje. To se dogodilo i to se ne može opravdati, Stanley se zbog toga duboko kaje, ali postavio je pitanje pred sudom, zašto se to dogodilo. A onda se upustio u rječito izlaganje o raznim zlouporabama, koje su se mjesecima događale u toj radnji. Spomenuo je radno vrijeme, nadnice, kršenje zakona o radu, nemilosrdno iskorištavanje osoblja, pa čak i zavođenje ili pokušaj zavođenja mlađeg ženskog osoblja. Svaku svoju tvrdnju dokazao je putem svjedoka. Bilo je dojmljivo i dirljivo vidjeti spremnost Jessinih kolega da svojim svjedočenjem riskiraju gubitak radnog mjesta. Nakon tolikog broja dokaza, odvjetnik tužitelja je poslije ručka objavio kako njegov klijent povlači tužbu protiv Stanleyja. Slavlje prijatelja obitelji isto tako i razočaranje. Ostali su bez klimaksa. Međutim, Mike Coetzee je postigao glavni zgoditak kad je uspio ishoditi kod suca da se zbog istrage dostave policiji dokazi protiv vlasnika radnje.
"To ne znači da će išta izaći na vidjelo", rekao je kasnije. "Taj gad će vjerojatno potkupiti policijske istražitelje i tako će sve pasti u vodu. Ali će se barem ubuduće bolje ponašati prema svojim uposlenicima". (Pokazalo se da je bio previše optimističan. Tjedan dana po završetku procesa, sve troje zaposlenih, koji su svjedočili protiv vlasnika, dobilo je otkaz zbog lošeg rada, što nije imalo nikakve veze s njihovim svjedočenjem.)
U međuvremenu, proces protiv Stanleyja zbog ubojstva još nije bio pokrenut na sudu. Sve je ukazivalo na odustajanje od suđenja zbog nedostatka dokaza. Ne mogu reći da me je taj preokret oduševio.
"Prema vašoj priči", rekao sam Magrieti "on je zaista prikupio novac i bio na čelu povorke koja je izvukla silovatelja iz zatvora. On je bio suučesnik u ubojstvu."
Slegla je ramenima. "Sve se nalazi u Gospodnjim rukama, Meneer", kao da je čitava stvar još sub judice\'7b38\'7d, "i ako Stanley zbog toga mora ići u pakao, neka ide! Ono što želim reći, ukoliko banditi mogu nekažnjeno ubijati i silovati, i ako ih policija ostavlja na miru, onda svatko može reagirati prema svojoj savjesti."
"Ali Magneta, i nevini ljudi mogu stradati od takve gomile. Da se one noći, kad su došli po vas, niste izvukli kroz prozor iza kuće, i vi biste sada bili mrtvi. I svi biste vjerovali kako ste to zaslužili."
"Bog mi je pomogao spasiti se", rekla je skrušeno. "Ali nije spasio malog govnara koji je silovao Stanleyjevu kćer. Zar to nije pravi dokaz?"
"Što bi bilo kad bi svatko uzeo zakon u svoje ruke?" Svi ti stari, poznati, moralistički argumenti. Za mene još uvijek vrijede. Vjerojatno zato što još uvijek mogu sebi priuštiti takvo razmišljanje.
"A da ne postoji zakon?" upitala je Magrieta. "Što bi se onda dogodilo?"
"Zakon ipak postoji", bio sam uporan. "Pogledajte što se dogodilo sa Stanleyjevim slučajem."
"Našli ste dobrog odvjetnika i u tome je cijela stvar", rekla je. "Gdje su bili odvjetnici onog dana kad su one životinje silovale i zaklale Beulu kao kokoš". Odlučno je zavrtila glavom. "Ne Meneer, žao mi je. Poznajem Bibliju i molim se Gospodinu. Međutim, ako postoji zlo, treba ga iskorijeniti. Ako nam nitko ne priskoči u pomoć, moramo si sami pomoći. Vidjeli ste kako su se ti ljudi zajedno držali. Nećete naći ni jednog čovjeka, ženu ili dijete, koji će ukazati na one koji su ubili onog nitkovića, silovatelja, ubojicu."
Nije bilo moguće s njom razumno razgovarati. Uznemiren i zbunjen, nisam dalje nastavio. Ali Magrieta je bila toliko puna srdžbe i nezadovoljstva da sam se duboko zabrinuo zbog nje.
Jednog dana sam joj predložio: "Uzmite nekoliko tjedana odmora".
"A što će biti s ovom kućom?"
"Tessa i ja ćemo se snaći", odmah sam dodao, "neće biti kao kad ste vi ovdje, ali ćemo nekako izdržati."
"Ta ženska će pretvoriti kuću u svinjac. Pogledajte njenu sobu. Svinjac i bordel". Nikad ne bi pomislio da je čula za tu riječ. (Ali, izgovorila je riječ tako da se rimuje s hotel.)
"Magrieta, potreban vam je odmor. Brinem se zbog vas. Niste više u cvijetu mladosti."
"Ako opet nađem svoj krov nad glavom, odlazim u mirovinu."
"Radim na tome", umirio sam ju. O nedavnim susretima s gosp. Jacobsom, nisam joj ništa govorio, jer joj nisam htio dati previše nade. Mogao je odustati svakog trenutka, nakon što je stavio u džep sve što se moglo izvući iz mene, a onda bi se vratili na sam početak. Isto tako nisam je želio uvjeriti kako se stvar nije pomakla s mrtve točke. "Jučer sam se ponovno sreo s jednim čovjekom iz Ministarstva. Rekao mi je da bi početkom godine moglo nešto biti."
Ne vjerujem dok ne vidim svojim očima", to je bilo sve što je rekla.
"Za to vrijeme možete se malo odmoriti. Sada baš i nema nekog posla, a možda ću skoknuti do Johannesburga da vidim Louisa i Janet. Stalno me zovu."
"A tko će paziti na kuću dok ste odsutni? Oni banditi će provaliti u kuću čim okrenete leđa."
"Tessa će tu biti."
"Što ona može učiniti protiv gomile bandita?"
Moram priznati kako sam se i ja užasnuo od te mogućnosti. Međutim, moja je namjera bila predložiti Tessi da za vrijeme mog odsustva pozove u kuću nekog prijatelja. Pa i muškarca, ako je baš potrebno. Možda onog pisca scenarija koji joj se sviđa. Od te pomisli sam se preznojio, ali na kraju, zar bi bilo gore od onog što se već događalo pred mojim očima? Naravno, to nisam ni spomenuo Magrieti. Ali ona je pogodila.
"Zar u kuću neće dovoditi muškarce dok vas nema?"
"Magrieta, ona je odrasla žena. Odlučit će sama."
"Jadna Antje, više nema nimalo mira. Već sada luta danju i noću."
"Ali Magrieta, Antje je živila prije skoro tri stotine godina."
"I još uvijek gleda iste stvari koje su se događale u njezino vrijeme"
"Antje je bila ropkinja, Tessa je slobodna žena."
"Koja je to žena slobodna? Ajde, recite vi meni da!"
"Mislim da je Tessa slobodna kao i svaka osoba koja to želi."
"Meneer nije svjestan što govori."
"Magrieta, vi ste opterećeni svime što se događa. Kad se malo odmorite, nećete biti tako napeti."
"Želite da odem?"
"Dobro znate kako ne mogu bez vas. Potrebni ste mi. Ali vidim kako neke stvari više ne možete podnijeti. Popustit će vam živci."
"A što ću sa živcima kad cijelo vrijeme budem provodila s Jessie i njezinom obitelji? Može li to biti odmor?"
"Znam, teško vam je Magrieta. Ali vi pokušavate istodobno vodio brigu o dvije obitelji. To je previše za nekoga od krvi i mesa."
Bez obzira što je mislila, primijetio sam kako se donekle smekšala. Na kraju, ipak je dovedena u iskušenje da o svemu razmisli. Napetost između nje i Tesse, koja nije popuštala, pomogla joj je o tome donijeti odluku.
Tessa mi je priznala kako bi svaki put kad u kuću dovede muškarca, imala i susret s Antje. Vizija nije bila sasvim jasna. "Nisam baš sasvim sigurna što sam vidjela", objasnila mi je. "Kao da je to bio obris nečega, neka sjenka u prolazu. Možda čak ni to. Tek neki osjećaj, kao propuh kroz otvorena vrata."
Pojava se nije držala ustaljene rutine. Jednom je dočekala Tessu i njezinog gosta u hodniku, drugi put se pojavila kad su bili u postelji, u trenutku spolnog čina, one noći, kad je Tessa doživjela orgazam s Derekom, na leđima je osjetila Antjein dah baš kad je objašila Dereka, a to ju je i dovelo do orgazma. Dvaput se pojavila tek kad je sve bilo gotovo, kad je muškarac otvorio vrata na odlasku. U tom trenutku Tessu bi obuzeo osjećaj melankolije, neka vrsta kajanja, žaljenja zbog onoga što se upravo dogodilo.
Jednom, samo jednom, Tessi se pričinilo kako Antje želi s njom razgovarati. Međutim, teško je to mogla objasniti. Zbilo se jedne noći, kad je njen ljubavnik, ovaj put nije to bio Derek, otišao ranije. Otišla je u kupaonicu. Kad se vratila, Antje je sjedila na krevetu. Ovog puta, njen lik je bio jasan, iako je mogla vidjeti kroz nju.
"Nisam bila sigurna što je očekivala od mene", rekla je Tessa. "Ali znam, nisam bila ustrašena. Ništa neobično, kao da je neka moja prijateljica svratila na razgovor. Pomislila sam kako nešto trebam pitati, ali nisam mogla pronaći riječi. A kad je odgovarala, njen glas se nije čuo. Imala sam osjećaj kao da želi usaditi riječi u moju glavu, kao da se radi o telepatiji."
"O čemu ste pričali?" upitao sam, ne vjerujući.
"Raspitivala se o abortusu. Bila je tužna zbog gubitka mog djeteta. To ju je podsjetilo kako je izgubila vlastito dijete nakon što je bila pretučena po nalogu Susare. Rekla sam joj da se nema zbog čega brinuti, da znam što radim i da sam sigurna kako je to prava stvar. Onda sam je pitala da mi nešto kaže o sebi. Znaš, o starom Mostartu. Nisam prestala razmišljati o onome što si mi rekao prve noći, o tome kako je išao u sve veću krajnost, vodeći ljubav s Antje u svojoj spavaćoj sobi, pa čak i u postelji pored svoje žene..."
"Je li odgovorila?"
Tessa nije odmah odgovorila. Kao da je zurila kroz mene u nešto daleko. Nakon duge šutnje, ponovno me pogledala.
"Možeš li vjerovati", rekla je kao iz vedra neba, "možeš li pretpostaviti kako to nije bio on koji ju je odveo u sobu do postelje, da bi s njom vodio ljubav pred očima svoje žene?"
"Što želiš reći?"
"Možeš li pretpostaviti da je to bila ona? Pretpostavimo da je postavila uvjet; voditi ćemo ljubav samo pred tvojom ženom."
"To je perverzno! To je besmisleno."
"Ništa više nego da je obratno?"
"Zar ti je to rekla?"
"Objasnila sam ti kako nisam sigurna da je to ona govorila. Imala sam taj osjećaj. Ali izgledalo je kao stvarno. Ono što me je zaista zanimalo, to je odnos između nje i starog roba, Cupida. To mi ne izlazi iz glave."
"Je li ti što rekla o tome?"
"Rekla mi je kako je otišla kod njega, kad ju je Willem odbacio i kako ga je preklinjala da spava s njom." Zastala je. "Još uvijek sam zbunjena. Zapamti, ja nju nisam mogla čuti. Sve mi se čini kako ga je praktički natjerala spavati s njom. Zar nam to nije rekla i Magrieta? Ali, Antje se tu nije zaustavila. Kad je bilo gotovo, rekla mi je i to je najčudnije od svega, naložila mu je da kaže Sudskom vijeću kako je ona ubila svoju gospodaricu. Cupido nije pristao. Ali, Antje ga je prisilila. Rekla je kako ovako dalje ne može živjeti nakon onoga što je učinila, a bilo je uzalud, jer je njen ljubavnik nije više želio. Pretpostavljam, zaključila je kako je trebala platiti vlastitim životom da bi se pravda donekle zadovoljila."
"Nema ni riječi o tome u knjigama", rekao sam. "Ni u pastorovoj knjizi Memorie."
"Naravno da nema. Nitko drugi to nije znao osim Antje i Cupida." Zavrtjela je glavom.
"Zar ne misliš kako bi to bilo pomalo otkačeno ako se spominje u nekom povijesnom dokumentu?"
Iznenada mi padne na pamet. "Ako je Antjeina želja bila da se kazna izvrši nad njom, onda zbog čega još uvijek luta ovom kućom? Za duhove kažu kako lutaju zbog toga što još nisu završili svoje poslove na ovom svijetu. Ali, ona je svoje završila."
Tessa je slegla ramenima. "Tko bi ga znao? Možda nije ovdje zbog sebe nego zbog nas."
"Što hoćeš time reći?"
"Možda", rekla je zagonetno, "možda imamo potrebu za duhovima isto toliko koliko i oni za nama."

2


Sutra putujem u Johannesburg gdje ću provesti tri tjedna s Louisom i Janet. Na kraju sam preko volje popustio njihovom navaljivanju. Prije njihovog odlaska u Kanadu, to će biti posljednji put da ih vidim. U trenucima depresije uistinu mi se činilo da ću ih posljednji put vidjeti. I to je to. Uostalom, Božić je pravo doba za okupljanje članova obitelji. Doista mi se nije išlo, ali mi se ni ovdje nije ostajalo. Ovo putovanje pada u vrijeme krize, koja naizgled sve obuhvaća. Magrietu. Kuću. Moj život, moj svijet. Tessu, iznad svega.
Premda se to već neko vrijeme moglo očekivati, jučer, kad je do toga došlo, sve nas je uhvatilo nespremne, pogotovo mene. Rijetko se događalo da je tijekom tjedna Tessa imala nekog posjetitelja. Obično bi to bilo vikendom, planirano ili ne, kad je Magrieta bila u Bonteheuwelu. Samo po sebi ovo se moglo shvatiti i kao izazov. U svakom slučaju, što se tiče same Magriete, to je bik otežavajuća okolnost. Ovaj put posjetitelj je bio crnac.
Kad sam ušao u kuhinju, njih dvoje su pili kavu i jeli piškote koje je dan ranije pripremila Magrieta. Znao sam da je netko bio kod Tesse prošle noći, to mi nikad ne bi promaklo, vjerovao sam, međutim, kako je već otišao. Zbog nekog razloga mislio sam da se tiho izvukao iz kuće prije svanuća, kao što su to inače činili njeni posjetitelji. Ali, ovaj je ostao.
"Rubene", rekla je krckajući piškot čvrstim zubima, dok su se navlažene mrvice lijepile za njene usne, "ovo je Zolani. Snimatelj u našoj ekipi."
"Zdravo", rekao je Zolani, mahnuvši rukom s druge strane stola. "Nisam snimatelj, samo pomoćnik."
"Dobro, ali bit ćeš uskoro", rekla je Tessa. "Vrlo je sposoban. Radi i reklamne fotose. Želi i mene snimati."
"Ne sumnjam u to."
"Hoćeš li kave?" upitala je ustajući. Glas joj je bio blag, prijatan. Imala je na sebi izblijedjelu majicu i skoro ništa drugo. Pretpostavljam kako nije puno spavala.
"Mogu se sam poslužiti", rekao sam.
Onda je stigla Magrieta i odmah se u zraku stvorio naboj. Na srdačni pozdrav Zolanija nije odgovorila i odmah je počela užurbano prati suđe praveći takvu buku da je svaki razgovor bio nemoguć. Nekoliko minuta kasnije, to je ubrzalo Zolanijev odlazak.
Tessa ga je ispratila do kapije, a onda se vratila u moju sobu. Nije pokucala. Kad je ušla, sjedio sam na krevetu.
"Ne osjećaš se dobro?"
"Nije mi ništa."
"Opet si slabo spavao?"
"Nikad ne spavam, kad je netko kod tebe", rekao sam, bez potrebe da nešto sakrijem. Ionako me je do sada trebala upoznati.
"Malo si zločest", rekla je, "i ti to znaš." Podignula je noge i priljubila ih k sebi na njen uobičajen način koji ne pokazuje obzira. Oh, kad bi se to čvrsto, čvrsto meso moglo istopiti.
"Nisam to rekao zbog prigovora, samo sam iznio činjenicu."
"Zolani je divan", rekla je, sva sretna. "Njegovo ime znači miran čovjek."
"Nisam znao da poznaješ jezik Xhosa?"
"Naučila sam ga u istočnom Capeu." Nasmijala se opušteno. "Ali kažu kako ne možeš naučiti neki jezik, ako ga ne provjeriš u krevetu."
"Je li prošao test?"
"Sa odličnim."
Malo sam oklijevao: Hoću li postaviti pitanje ili ne? Odlučio sam zapitati: "Jesi li opet doživjela orgazam?"
"Jesam. Kako znaš?"
"Vidi ti se na licu." Dodirnuo sam ga dlanom ruke. "je li se pojavila naša Antje?"
"I to s nimalo srama", rekla je. "Bila je s nama u krevetu. To me je i uzbudilo."
"Znači, opet ćeš ga vidjeti."
"Svakako, nadam se."
Promatrao sam je bez žurbe, studiozno, kao neku umjetničku sliku. Njene oči bile su uprte u mene, ne čekajući presudu, unaprijed je trebala znati za ishod, samo je primila na znanje. Moje ispitivanje nije ostavilo traga na njezinom licu. Još jednom me je iznenadilo kako glatka koža odbija svaki pogled ili ga jednostavno propušta, bez da se lomi, kao da nije zapreka svjetlu.
"Jesi li čitala Pippa passes od Browninga?" upitao sam.
Zavrtila je glavom. "Jesam li trebala?"
"Vjerojatno je mislio na tebe, kad je to napisao"
"Onda to neću sigurno pročitati." Opet je bose noge stavila na rub kreveta. "Moram ići. Danas snimamo na Cedeborgu. Vjerojatno ćemo se vratiti sutra." Poljubac u obraz i onda je otišla.
"Pazi se", promrmljao sam te riječi, a da ih nisam glasno izgovorio, znajući da nema koristi.
Sada sam se morao suočiti s Magrietom. Još uvijek je prala sude, ali šalice su ostale netaknute na stolu. U kuhinji se mogla osjetiti težina njene šutnje. Stavio sam šalice u toplu vodu koja se pjenila. Odmah se sklonila u stranu, brišući ruke o pregaču.
"Što je bilo, Magrieta?" zapitao sam.
"To neću oprati", rekla je odlučno.
Pogledao sam je u čudu. Ali, zašto bih se i iznenadio?
"Zolani je mladić na mjestu", rekao sam, bez sumnje želeći u to uvjeriti sebe kao i Magrietu. "Ako je drag Tessi, zašto bi se mi žalili."
"Meneer, ja se ne žalim. Samo kažem." Izašla je iz kuhinje i onda sam čuo njene natikače kako klepeću niz hodnik prema mojoj spavaćoj sobi, kamo je otišla napraviti krevet. Samo minutu kasnije već se vratila s rukama na bokovima i zastala na vratima ispunjavajući cijeli prostor. "Ako je Meneer još uvijek suglasan, pošto Meneer ide u posjet Louisu i njegovoj obitelji, i ja ću otići na odmor."
Nakon što je u kući očistila sve do najsitnijeg detalja, na moje iznenađenje, čak i Tessine sobe, prije nego što je otišla prošle noći nešto ranije, isplatio sam joj nadnicu za prosinac i uz to obilatu božićnicu. Dogovorili smo da će se vratiti prvog ponedjeljka nakon Nove godine. I onda sam odjednom ostao sam, osjećajući se napuštenim, kao jedini preživjeli nakon katastrofe apokaliptičnih razmjera. Hodao sam od sobe do sobe, kao što sam to radio toliko puta posljednjih mjeseci, ali do očaja svjestan praznine koja me okružuje. Sjeo sam na krevet u Tessinoj spavaćoj sobi. Magrieta je promijenila posteljinu, ali kad sam pritisnuo lice na jastuk, pričinilo mi se da se još zadržao miris parfema. Opet sam pogledao tablu na zidu. Fotografije nisu ostale na istom mjestu. Izblijedjela slika njezinog oca nalazila se sada u sredini, a fotografija sa savršenim tijelom nage djevojke, nije više bila na svom mjestu. Možda ju je dobio za uspomenu neki noćni posjetitelj? Prokleti srećković.
To me je podsjetilo na mali prsten s pupka, koji sam ja dobio za uspomenu. Zato sam se i vratio u prostor ispod moje radne sobe. Pod zasljepljujućim svjetlom lampe — jedan, dva, možda tri sata ponovno sam bio zaokupljen prekopavanjem, ostavljajući iza sebe sve veću gomilu zemlje i prašine. Nije bilo iznenađenja, sve je bilo uzalud. Izmoren, napola sam se podignuo da bih ispravio leđa. Lampa mi je pala na zemlju. Smjesta se ugasila. Pokrila me je srednjovjekovna tama kao plašt pustinjaka. Ali nije potrajalo, mutna svjetlost iz prostorije iznad glave prodrla je kroz otvor od ispilanih dasaka u podu. Poslije nekoliko trenutaka u strahu, opet sam mogao disati s olakšanjem. Osjetio sam muklu bol u prsnom košu. Nalik vatri koja se gasi u mojim prsima. Nije srce u pitanju, uvjeravao sam sebe. Nije srce. Ovu bol osjećam iza prsne kosti. Mala vrtoglavica. U najgorem slučaju, pojavila se opet angina pectoris. Nije ni čudo, nakon svih napora ovog dana.
Nije vrijedno spomena, toga sam svjestan. Pa ipak, kako se ne pitati? Zolaniju je dozvoljen pristup njezinom krevetu, meni još nije? Grobna tama oko mene pomogla mi je sjetiti se svakog detalja. Svakog dijela njezinog tijela, njenih udova. Prvi trenutak otkrića. Nema ničeg posebnog za vidjeti. Svoju neobičnu i raskošnu ljepotu dijeli sirotinji kao milostinju. Samo sam ja ostao uskraćen.
Kao da me je neka sila, jača od mene, podignula u vis i natjerala pogledati na sebe s poklopca iznad glave, moje tijelo je nekako treperilo sablasnom svjetlošću, kao ektoplazma, a onda me sa zgražanjem pustila da se stropoštam dolje. Osjećao sam samo umor. Doslovno smrtni umor. Ležao sam na neravnom tlu, kako nisam vidio prašinu oko sebe, bilo mi je lakše prepustiti se krajnjoj iscrpljenosti. Više me nije bilo briga. Zolani je mlad. Ja sam star, ja sam starac.
Možda sam zaspao ili izgubio svijest. Probudio sam se i osjetio kako nešto puže po meni. Bilo je užasno. Kako se odmah nisam mogao prisjetiti gdje se nalazim i kako sam tu dospio, na trenutak su mi na pamet pale nestvarne misli da se nalazim u paklu. Što ako komešanje i naguravanje oko mog tijela pripada demonima, prerušenim u žabe, dlakave pauke, zubate štakore, koji su me došli mučiti. Pipao sam po mraku i našao lampu. Pri iznenadnoj svjetlosti zamijetio sam malo dlakavo stvorenje kako se udaljava. Ako je to stvarno, sve ostalo je moglo biti stvarno.
Ovdje se priča ne prekida. Bolje reci, ovo je nastavak. ZABILJEŠKA O KRAJU ILI ZAVRŠETKU. Pokušavam se sjetiti vremena provedenog u suterenu kuće. Mojih razmišljanja. Ne bojim se toliko suočavanja sa smrću, koliko ideje da je to kraj. Čitavog života me je pratio osjećaj kako kraj treba izbjegavati, zaobići ili ostati izvan njegova dosega. Nikad mi Bog ili religija nisu usadili vjeru u postojanje drugog svijeta, boljeg ili goreg. Nema drugog osim onog kojeg vidim oko sebe. A to je od svega najteže prihvatiti. I postaje sve teže. U djetinjstvu pretpostavljamo da će sve vječno trajati. Sve dok se nešto ne dogodi. U mom svijetu sve je počelo s malom Lennie. Ni mjesec dana od naše igre u ambaru, među snopovima djeteline, njena majka je napustila farmu i sa sobom odvela djecu kod rodbine, negdje u sjeverni Transvaal. Nikad ih više nismo vidjeli. Godinama kasnije, doprle su vijesti do našeg kraja o smrti male Lennie. Od difterije, rekao je moj tata. "Odnijela ju je difterija." Dugo vremena sam vjerovao kako je difterija neki anđeo ili vrag. Budi dobar ili će difterija doći po tebe. Odnijet će te nekud odakle više nema povratka. Ta riječ, kao i njezino značenje iznenadni nestanak (što sam saznao mnogo kasnije), ostala je zauvijek zabilježena u mojoj glavi kao jedna od najodvratnijih u rječniku. Jedna od najgorih strana tog iskustva bila je da sam postupno počeo sumnjati u moje pamćenje. Jesu li tog dalekog dana zaista moja braća pokušavala nagovoriti Lennie da skine žute gaćice? Ako je tako, jesam li im i ja pomogao u tome? Mogu li se pouzdati u uspomenu na taj dan otkrivanja u ambaru? Ona mi je potrebna da bi to potvrdila, ali nema je više. Njenim nestankom, krajem koji ništa nije riješio, izgubio sam bitni dio sebe.
Koliko je uspomena ostalo bez završetka zbog Rianine smrti? Koliko ih je otišlo u grob s mojim tatom? Moja kćerkica, koja se nije ni rodila, prebrzo je nestala da bi dio mene odnijela sa sobom. Pa ipak, nisam siguran. Naravno, ne postoje svjesne uspomene. Ali koliko vjere, nade, ljubavi, mogućnosti za budućnost? Svemu predstoji kraj. Ljubav ima kraj. Sve ono cvijeće, koje je iznenada niklo nakon proljetne oluje nad mrtvim ravnima pustinje Kalahari. Svemu je došao kraj. Ponekad je moj tata, u trenucima velikog nespokoja ili očaja, znao otići u polje i zalijevati tratinčice rakijom, uvjeren da opijene neće osjetiti bol kad se počnu sušiti ili umirati. Takvo je bilo njegovo objašnjenje. Ja sam to uspoređivao s mokrenjem po stopalima djevojčica u zimska jutra, ali to nije pomoglo.
Vjerojatno najveći dio onoga što radimo, ima za cilj izbjeći spoznaju da to ima svoj kraj. U pričama koje pričamo, u poslu koji radimo. U stvaranju djece, mrtvorođene ili žive. U strasti koja nam pomaže u njihovom stvaranju. U ljubavi ako imate sreće. Pomišljam na Danteove ljubavnike koje u paklu, dok se drže za ruke, nosi tamni vjetar. I premda sam svjestan da se i ja približavam some kraju, još uvijek ne znam što dolazi poslije kraja. Što dolazi nakon tisuću i jedne noći, kad je Šeherazada prestala pričati, jer joj više nije ostala ni jedna priča. Jadna Antje koja neprekidno stoljećima luta tajno po kući da bi se znalo za njenu priču. Što će biti kad tu više ne bude Magriete, Tesse i mene?Tko će slušati? A što će se dogoditi s mojom pričom?
Možda samo ja pravim probleme. Nekome drugome, kao na primjer Tessi, sigurno ne bi ni palo na pamet. Po njoj, barem mi se tako čini, u svemu se već nazire kraj, te je uzalud i tražiti neku alternativu i zato i nema potrebe gubiti vrijeme i misliti na to. Možda je to tajna njezinog uspjeha preživljavanja.
Kao vreća puna kostiju, dovukao sam se do otvora u podu, još tužniji, ali ne i mudriji. Jedva sam imao snage provući se kroz otvor i opet se suočio s kućom. Krajolik pustinje pod tamnim mjesecom. Malo je trebalo da se vratim u svoje skrovište. Pomislio sam, ovako će biti ubuduće. Isto tako tamno, isto tako pusto. Da je barem Johnny živ. Naše partije šaha i dugi razgovori pomogli su mi održati se na životu. Sada je i tome došao kraj, kao i svemu ostalom.
Lutao sam po mraku od sobe do sobe. Ne znam kako sam dospio u blagovaonicu. Tamo rijetko svratim. Zaustavio sam se pred Bechsteinom, klavirom, koji nam je darovala obitelj Hugo, lagano sam prešao rukom preko blistave klavijature i nesvjesno pritisnuo srednji C. Nikad nisam naučio svirati, ali dovoljno je bilo nasumce pritisnuti neku tipku na kojoj bi se zaustavio moj prst, i sama pomisao, da sam dokučio tajnu, odnosno da sam našao ključ zagonetke, na bogatstvo tonova, koji bi se mogli izliti, bacio bi me u zanos. Još jedan ton. Zatim još jedan. Sjetio sam se iz prošlosti rasklimatanog i raštimanog pijanina iza pozornice u školskoj sali, kad je sve počelo. Sjetio sam se svjetlosti koja je pala na Rianinu tamnu kosu, na njene prste koji prebiru po požutjelim tipkama. Kako sam se mogao tako ponašao prema njoj? Vrhunac izdaje — iskrivljavati istinu o njoj, sada, kad više nije u stanju ispraviti me. Zar nisam ja pokrenuo taj postupni pad, zar ju nisam natjerao na brak nakon što je ostala trudna, a onda još više pogoršao situaciju skrivajući se iza knjiga, kad je žudjela biti sa živim muškarcem? I dok sam godinama tražio razloge moje patnje, koliko sam stvarno pokušavao razumjeti njenu patnju? Kao Antje, i ona je imala svoju priču. Da sam joj samo dozvolio da je ispriča. Sada je prekasno. Ostao sam još ja, sam. Ono čega sam se najviše plašio u životu, sada se ostvaruje.
U ovom trenutku stanje je još privremena Rumu sam izgubio, ali Tessa će se vratiti, kao i Magrieta sa zasluženog odmora. Ali ne zauvijek. Ništa više neće biti zauvijek. Uskoro će i one otići, a ja ću ostati, tu u svojoj vlastitoj kući.
Sada je vrijeme za početak privikavanja. Moram izbaciti iz misli Magrietu i njen svijet, koji je bio izvan mog dosega i koji nisam želio shvatiti.
Najmučnije, a možda najpotrebnije, bilo je zaboraviti, ili se pretvarati da zaboravljam, kako se u ovoj nestvarnoj noći, negdje u dalekim planinama oštrih vrhova, u vreći za spavanje, priljubljena uz novog ljubavnika, nalazi žena koju volim. U tjednima koji su preda mnom, moju realnost će definirati moj sin, njegova žena i nepoznati broj djece puštene s lanca. Ako ništa drugo, to će me otrijezniti. Vrijeme je za tablete.