Hoćeš li biti tu-Gijom Muso

First topic message reminder :



Svi smo se barem jedanput zapitali što bismo u životu promijenili da za to dobijemo priliku? Koje bismo greške nastojali ispraviti kad bismo mogli krenuti ispočetka? Koje bismo boli, grižnje i kajanja odlučili izbrisati?
Bismo li se doista usudili dati neki novi smisao svojem postojanju?
I što bismo postali?
Kamo bismo otišli?
I s kime?

Peti susret




14.


Sve što se mora dogoditi dogodit će se bez obzira na to koliko se trudili to izbjeći. Sve što se ne smije dogoditi neće se dogoditi bez i obzira na to koliko se trudili to postići. ~ Ramana Maharši ~
Primijetio sam da čak i oni koji smatraju daje sve predodređeno i da ne možemo ništa promijeniti gledaju preda se kad prelaze cestu.
~ Stephen Hawking ~
San Francisco, 1976.
Elliott ima 30 godina.
Listopad,
studeni,
prosinac...
Već treći mjesec bez vijesti iz budućnosti!
Život je prividno nastavio svojim normalnim tijekom. Elliott je liječio pacijente u bolnici; Ilena se brinula za svoje orke; Matt više nije vidio Tiffany, ali je aktivno radio na pokretanju uzgoja vina u vinogradima koje je kupio s Elliottom.
Iako je nastojao to prikriti, mladi je liječnik odsad živio tjeskobno, strepeći za svaki Ilenin pokret i ponašanje, neprestano očekujući novi dolazak svoga dvojnika. No ovaj se više nije pojavljivao...
Stoga bi se Elliott katkad ponadao da je cijela ta priča bila sam san. A što ako su svi ti susreti bili samo plod njegove mašte? Konačno, to i nije bilo nemoguće: zbog stresa je sve više ljudi postalo žrtvama burnouta, razdoblja pretjeranog profesionalnog davanja, koje je moglo završiti depresijom, to jest gubitkom smisla za realnost. Možda je i on postao žrtvom te patologije. Možda su se sad stvari vratile na svoje mjesto i ta će epizoda uskoro postati sam ružna uspomena.
Toliko je želio vjerovati u to...
* * *

Četvrti San Francisca osvojila je zima, spustivši na grad hladnoću sivilo koje će odagnati jedino božična rasvjeta.
Toga jutra, 24. prosinca, Elliott je u bolnicu stigao dobro raspoložen. Bilo mu je to posljednje dežurstvo prije praznika. Ilena mu se trebala pridružiti tijekom večeri, a sutradan zajedno kreću u Honolulu na tjedan dana izležavanja pod kokosovim palmama.
Točno pred zoru na bolničko parkiralište tuleći su dojurila kola hitne pomoći. U njima jedna nosiljka, a na njoj teško opečena žena.
Sve je počelo pola sata ranije, kad su vatrogasci jurili ugasiti te nastali požar u zgradi Haight Ashbury. Bila je to stara ruševna zgrada u kojoj su katkad skvotirali narkomani. Tada, u pet sati ujutro, u najgore vrijeme heroinskog bad tripa, jedna se mlada žena polila benzinom i zatim upalila šibicu.
Zvala se Emily Duncan. Imala je dvadeset godina i još samo ne koliko sati života.
Hitnoj službi bio je potreban kirurg i Elliott je odmah pozvan kao pojačanje. Čim se nagnuo da pregleda pacijenticu, Elliotta užasnu strašne rane.
Oštećenja su prekrivala cijelo tijelo: od opeklina trećeg stupnja deformirale su joj se noge, leđa, trup... Izgorjela joj je gotovo cijela kosa, a pod ranama je nestalo i lice. Na gornjem dijelu trupa i prsima kao da ju je gušila velika opeklina, stežući joj prsa poput udava. Da bi joj omogućio bolje disanje Elliott odluči probiti dva bočna otvora, ali približivši skalpel njezinu tijelu, osjeti kako mu se ruka opire. Stoga na trenutak zatvori oči, nastojeći se smiriti i usredotočiti na posao. Naposljetku, emocije nadjača profesionalnost pa je smireno mogao započeti s intervencijom.
Gotovo cijelo jutro liječnička se ekipa borila za Emily, čineći sve kako bi joj pružila najveću skrb i ublažila snažnu bol koja ju je gušila. No ipak, brzo je postalo jasno da djevojci nema spasa. Ozljede su bile prevelike, a njezin dišni sustav preslab. Zatajili su i bubrezi. Stoga ju je valjalo samo smiriti i čekati...
U rano poslijepodne, otvorivši vrata Emilyne sobe Elliott je nađe umotanu u zavoje i okruženu perfuzijama. Iznenadi ga neobičan mir koji je vladao u sobi, poput preludija u posmrtno bdijenje narušeno tek otkucajima srca s monitora. Elliott se primakne krevetu i pogleda djevojku. I dalje je bila zabrinjavajuće napeta, iako je učinak heroina splasnuo i svijest kao da joj se povratila. Možda čak dovoljno da shvati da je osuđena na...
Uzme maleni stolac i tiho sjedne pokraj djevojke koju nije ni poznavao i za koju nije mogao više ništa učiniti. Nisu mogli pronaći niti jednog člana njezine obitelji i nije bilo nikoga da bude uz nju u ovoj posljednjoj borbi. Elliott bi bio volio da je negdje drugdje, nije izbjegavao taj očajnički pogled koji se nije odvajao od njega, u njemu je mogao pročitati očaj, ali i pitanja na koja nije imao odgovora... U jednom trenutku ona mu pokuša nešto promrmljati. On se nagne nad nju, podigne masku za kisik i kao da začu »boli me« Kako bi ublažio bol, odluči joj pojačati dozu morfija. Upravo ka je namjeravo pripisati recept odjednom shvati da Emily nije rek »boli me«, nego: »Bojim se... «
Što joj je mogao na to odgovoriti? Da se i on boji, da mu je žao što je ne može spasiti, da mu se ponekad, kao toga dana, čini da život nema smisla?
Volio bi da je istodobno može uzeti u naručje i ublažiti taj svoj bijes. Čemu sad ta ludost? Kojim se to čudesnim slijedom nađete u nekom bijednom skvotu drogirani, već u posljednjem stadiju? Kakva to bol može opravdati želju da se polijemo benzinom i spalimo, a još nam nije ni dvadeset?
Htio joj je sve to vrisnuti. No to nije zadatak liječnika u bolnicama...
Stoga se zadovolji ostavši uz nju i obasipajući je svim mogućim suosjećanjem koje joj je mogao pružiti. Jer nije bilo nikoga drugog da to učini. Bio je Badnjak, bolnica je radila smanjenim kapacitetom, a sustav nipošto nije predvidio nešto ovakvo: sustav je bio namijenjen za liječenje, a ne za suosjećanje.
Emily je sve teže disala neprestano drhteći.
Unatoč morfiju, Elliott je znao da trpi neizdržive bolove. Zna je i da nikad neće zaboraviti njezine oči koje su ga očajnički promatrale.
Uvijek mislimo da smo vidjeli sve moguće u tom poslu, no to je pogrešno. Mislimo da poznajemo najgore, ali najgore uvijek te slijedi. I uvijek postoji gore od gorega.
Tako je protekao sat, pa dva. U 15 sati, kad je Elliottova služba i službeno završila, on polako ustane.
»Vratit ću se«, obeća Emily.
Izađe u hodnik i pozove dizalo. Trebao je objasniti Ileni da je neće moći dočekati u zračnoj luci i da će se vjerojatno vratiti tek kasno navečer.
Na hodniku ugleda telefonsku govornicu i pozove broj Ocean Worlda, nadajući se da još nije krenula. Dobije centralu pa zatraži da ga spoje s veterinarskim uredom.
»Halo?«, začuje Ilenin glas.
»Bog...«, počne, a zatim shvati da govori u prazno.
Okrene glavu: netko je pritisnuo prekidač i prekinuo razgovor.
Njegov dvojnik.
»To je danas...«, upozori ga stari.
»Danas?«
»Danas bi Ilena trebala umrijeti.«
* * *

Zajedničkim dogovorom dvojica se liječnika popnu na terasu na vrhu bolnice. Različitih godišta, došli su ovamo zapaliti cigaretu ne morajući trpjeti prijekorne poglede kolega. Znali su da će ovdje imati barem koliko-toliko mira.
Dok je Elliott nervozno cupkao na sve strane želeći što prije doznati nastavak, dvojnik mu mirno položi ruku na rame.
»Ne smiješ obaviti taj telefonski razgovor.«
»Zašto?«
»Jer Ilena neće shvatiti.«
»Što?«
»Da nećeš doći pred nju radi jedne pacijentice iako ti je dežurstvo završeno. Niste se vidjeli već tri tjedna, očekuje da dođeš pred nju u zračnu luku i da zajedno provedete večer.«
Elliott se pokuša opravdati:
»Ali strašno je što se dogodilo toj mladoj djevojci. Nema više nikoga i...«
»Znam«, sažali se stari. »Prije trideset godina probdio sam na njom cijelu noć i nikad je neću zaboraviti.« Glas mu se ispuni emocijama. Nastavi: »Ali u zoru, na izlasku iz bolnice dočekala me strašna vijest: žena koju sam volio bila je mrtva.«
Elliott raširi ruke u znak nerazumijevanja.
»Kakve veze imaju ta pacijentica i Ilenina smrt?«
»Sve ću ti reći«, obeća stari. »Samo se želim uvjeriti da naš pakt još vrijedi.«
»Vrijedi«, uvjeri ga Elliott.
»Dakle, evo što će se dogoditi ako obaviš taj telefonski razgovor.«
Stari liječnik počne svoju priču. Govorio je dugo, nesigurnim glasom punim žaljenja.
Da ga bolje doživi, Elliott sklopi oči. U njemu se počnu nizati slike kao u filmu...
* * *

Ilena: Halo? Elliott: Bok, ja sam.
Ilena: Uzalud se trudiš, neću ti reći što sam ti kupila! Elliott: Slušaj, mila, imam mali problem...
Ilena: Što se dogodilo?
Elliott: Neću moći doći pred tebe u zračnu luku...
Ilena: Mislila sam da završavaš u tri.
Elliott: Da, gotov sam s dežurstvom...
Ilena: Ali?
Elliott: Ali moram ostati uz jednu pacijenticu. Djevojka se pokušala ubiti jutros u skvotu...
Ilena: Narkomanka?
Elliott: Kakve to ima veze?
Ilena: Elliott: Ilena: Elliott: Ilena: Elliott: Ilena: Elliott:
Ilena: Ako sam dobro shvatila, želiš mi reći da ćeš Badnjak provesti u bolnici s džankericom koju poznaješ tek nekoliko sati?
Samo radim svoj posao.
Tvoj posao! Misliš da samo ti imaš posao?
Slušaj...
Umorna sam od tebe, Elliotte. Čemu takva reakcija? Jer te čekam već deset godina, a ti toga uopće nisi svjestan.
Sutra ujutro ćemo o svemu razgovarati...
Ne, Elliotte. Neću više dolaziti u San Francisco. Javi se kad budeš siguran da želiš provesti život sa mnom.
Elliott je nekoliko minuta ostao kraj telefonske govornice. Triput je podigao slušalicu želeći ponovno nazvati Ilenu da se ispriča i pokuša srediti stvar. Međutim, to nije učinio jer nije mogao ostaviti djevojku dva kata iznad u agoniji.
Ilena je pola sata čekala kraj telefona, a onda je, shvativši da Elliott više neće zvati, bijesno poderala avionsku kartu i bacila je u smeće. Bacila je i poklon koji mu je kupila i koji nikada neće vidjeti: ručni sat s ugraviranim njezinim inicijalima.
Potpuno shrvana napustila je ured i pobjegla u dio parka zatvoren za javnost gdje je isplakala sve suze među ružičastim plamencima i aligatorima koji nisu marili za njezinu bol. Zatim je odlučila otkazati godišnji i nastaviti s poslom. Kasno poslijepodne posvetila je svojim uobičajenim zadacima kao da se ništa nije dogodilo. Noć je već odavno pala kad je završila s razgledom posjetivši svoju najdražu orku.
»Hello, Anouchka. Ni tebi baš nije neki dan, zar ne?«
Već nekoliko dana glavna je orka Ocean Worlda bila depresivna, odbijala je hranu i sudjelovanje u predstavama. Leđna peraja joj je oslabila, a njezinu umiljatost zamijenila je agresivnost prema timariteljima i drugim orkama s kojima je dijelila bazen. Uzrok takva ponašanja nije trebalo daleko tražiti: njezinu kći Eriku staru tek osam godina oteli joj radi sudjelovanja u europskom programu razmnožavanja kitova. Provela je više od dvadeset sati u zrakoplovu, u željeznoj kutiji bez ijednog timaritelja! Potpuna ludost...
Ilena je učinila sve kako bi spriječila taj transfer, naglašavajući traumatične posljedice takvog otuđenja i objašnjavajući kako se članovi porodice kitova u prirodi nikada ne razdvajaju. No zbog financijskih razloga uprava nije poslušala njezin savjet. Vodenim je parkovima prijetila skorašnja zabrana lova kitova i valjalo je osmisliti njihovo razmnožavanje na zatvorenome.
»Come on, baby!«
Ilena se nagnula nad bazen želeći natjerati orku da priđe rubu bazena, no Anouchka nije odgovarala na njezin poziv. Orka se izgubljeno vrtjela ukrug, ispuštajući žalobno piskutanje. Ilena se bojala da joj ne oslabi imunitet: unatoč izgledu, ti su masidonti bili krhki, na milost i nemilost i najmanjem mikrobu. Upale pluća i bubrega bile su česta pojava. Joaquim, dominantni mužjak u bazenu doživio je strašno iskustvo obolivši šest mjeseci ranije od septikemije. Sudbina tih divova katkad je bila takva da bi ih pobijedili mnogo manji neprijatelji. Ilena je sve češće osjećala nelagodu pri pomisli na zatvaranje kitova. Zatvoreni unutar četiri zida, praćakajući se u vodi punoj kemikalija, hranjeni vitaminima i antibioticima, dupini i orke iz vodenih parkova nisu imali onako idealan život kakav se nastojalo prikazati posjetiteljima. Njihove su predstave dakako bile impresivne, no nije li u njima bilo nečeg uvredljivog prema toj vrsti čije su kognitivne sposobnosti bile više bliske ljudskima?
Odjednom, bez ikakva očita razloga Anouchka se uznemiri i počne
silovito udarati glavom o metalnu rampu bazena.
»Ne čini to!«, naredi Ilena uronivši brzo u vodu štap kako bi odvratila životinju.
Već je imala prilike vidjeti orke samoubilačkih sklonosti i bilo je jasno da se Anouchka htjela namjerno ozlijediti. Zabrinuto joj baci par ribica da je odvrati od njezinog zlokobnog plana.
»Samo polako! Samo polako, ljepotice!«
Skokovi životinje polako su gubili snagu i Anouchka kao da se umirila.
»Dobro je, Anouch«, reče joj Ilena s olakšanjem...
... Sve dok na površini vode nije ugledala dugi trak krvi.
»O, ne!«
Od siline udaraca orka se ozlijedila.
Mlada timariteljica nagnula se nad vodu. Na prvi pogled, činilo se da se rana nalazi u području vilice.
Ilena je trebala poštovati zlatno pravilo timaritelja: nikada izazivati orku kad je agresivna i praviti joj društvo u vodi tek kad ste uvjereni u njezinu suradnju.
Trebala je uključiti alarm.
Trebala je obavijestiti kolege.
Trebala je...
No još pod utjecajem svađe s Elliottom, Ilena nije bila dovoljno oprezna. I uronila je u bazen dok je Anouchka nastavljala svoje mahnito kruženje. Osjetivši da joj se Ilena približava, orka naglo skoči na nju, otvorivši gubicu kako bi je ugrizla i zatim povukla na dno.
Ilena se opirala, ali orka je bila jača. Svaki put kad bi se mlada žena dočepala površine, životinja bi je neumorno ponovno tjerala u dubinu.
Ilena je bila izuzetna plivačica, sposobna provesti nekoliko minuta u vodi bez daha. No borba protiv životinje od četiri tone duge šest metara ne može trajati dugo... Ipak, u jednom je trenutku, izgubivši već svaku nadu, uspjela izbiti na površinu i doći do zraka. Počela je očajnički plivati prema rubu bazena. Gotovo je i uspjela kad... Okrenula se.
U djeliću stravične sekunde uspjela je vidjeti ogromnu repnu peraju kako se nevjerojatnom brzinom obrušava na nju. Udarac je bio strašan, a bol koja je uslijedila toliko jaka da je gotovo izgubila svijest. Utapala se bez opiranja, prepuštajući se da je orka vuče prema dnu. U posljednjem trenutku lucidnosti, dok su joj se pluća već punila slanom vodom, djevojka se upita zašto je Anouchka, o kojoj se tolike godine brinula, tako nasilno reagirala. Na to pitanje dakako nije imala odgovor. Dakako da dugoročno život u bazenu može izluditi...
Njezina posljednja pomisao bila je posvećena muškarcu kojega je voljela. Oduvijek je bila uvjerena da će ostarjeti zajedno a evo, ona odlazi prva, ne navršivši ni tridesetu. No sudbinu ne možemo birati. Umjesto njih odlučio je život, i nije tako uvijek? Izmučena panikom i strahom, okružena tamom, osjećala je kako obuzima neka smrtnonosna struja. Dok je zauvijek prelazila na dru stranu, požalila je samo što su se razišli u svađi i što će posljednje što Elliott o njoj pamtiti biti ispunjeno osjećajem gnjeva i gorčine.
* * *

Na krovu bolnice puhao je ledeni vjetar.
Kao prenut iz noćne more, Elliott otvori oči dok je njegov dvojnik dovršavao svoju zastrašujuću priču.
Dvojica muškaraca ostanu bez riječi, jedan užasnut onim što upravo čuo, a drugi još pod utjecajem onoga što je ispričao.
Elliott zatim prodrma glavom i htjede nešto zaustiti, ali zastane. A stari prije no što je planirao, izvadi iz džepa požutjeli papir.
»Ako ne vjeruješ...« bez daha, započne.
Elliott mu gotovo istrgne papir iz ruke. Bio je to stari članak izrezan iz Miami Heralda. Unatoč požutjelu izgledu, novine su nosile sutrašnji datum: 2 prosinca 1976.! Drhtavim rukama Elliott preleti tekst popraćen velikom Ileinom fotografijom.
Mladu veterinarku ubila orka!
Stravična katastrofa protekle noći u Ocean Worldu u Orlandu, gdje je kit ubojica iznenada neobjašnjivo napao svoju timariteljicu.
Kitu je bilo potrebno tek nekoliko minuta da napadne i utopi ženu koja ga je samo htjela spasiti: Ilenu Cruz, veterinarku u vodenome parku.
Premda točni uzroci nesreće još nisu dovoljno poznati, čini se da mlada timariteljica nije poštivala sve sigurnosne propise. U očekivanju dodatnih informacija, uprava dupinarija odbila je dati bilo kakav komentar.
Podigavši pogled s članka, ugleda starog liječnika kako se udaljava kroz maglu.
»Sad si ti na redu!«, dobaci mu ovaj, a zatim nestane iza metalnih vrata.
Prepušten sam sebi Elliott još malo ostane na krovu, shrvan i skamenjen od hladnoće, nevjerice i neodlučnosti. Zatim se prestane propitkivati: više nije bilo vrijeme za pitanja nego za djelovanje.
I on napusti platformu i žurno se spusti stubama do telefonskih kabina. Nema veze što će biti sutra. Nema veze koliki će ceh platiti. Spasit će ženu koju voli. I ništa drugo nije bilo važno.
* * *

Poput metka sjuri se u glavni hodnik, dohvati slušalicu i odabere Ilenin broj. Signal... prva zvonjava... sekunde kao minute, a onda konačno njezin glas:
Ilena: Halo?
Elliott: Bok, ja sam.
Ilena: Uzalud se trudiš, neću ti reći što sam ti kupila!
Elliott: Slušaj, mila...
Ilena: Što se dogodilo?
Elliot: Ništa... Čekat ću te u zračnoj luci po planu.
Ilena: Jedva čekam da te vidim...
Elliott: I ja tebe.
Ilena: Imaš čudan glas, sigurno je sve u redu ?
Elliott: Sada jest.
* * *

Kad je sklopio slušalicu, Elliott se više nije mogao vratiti u sobu, podnijeti pogled mlade spaljene Emily koja je i dalje proživljava agoniju. Samo zamoli jednu dežurnu bolničarku da je redovito obilazi. Zatim navuče baloner i izađe na parkiralište. Je li to što je upravo učinio imalo ikakvog smisla?
Je li doista izmijenio svoju i Ileninu budućnost? Je li katkad dovoljno zamijeniti samo jednu rečenicu da bismo zaokrenuli vlastitu sudbinu?
Sva su mu ta pitanja tutnjala glavom dok je prilazio autu. Mehanički pripali cigaretu i uvuče ruke u džepove da se ugrije. Tada, u dnu džepa napipa članak iz novina i nešto mu padne na pamet.
Ako je promijenio sudbinu, Ilena nije doživjela nesreću pa da nijedan novinar ne bi napisao članak. Članak, dakle, ne bi postojao.
Radoznalo izvuče iz džepa požutjeli papir, razmota ga, okrene, pa još jednom. Koliko god se činilo nevjerojatnim, članak iz novina više nije bio isti. Poput čarolije Ilenina je fotografija nestala i, umjesto članka o smrti mlade timariteljice, na naslovnici je stajao neki drugi članak crne kronike.
Ocean World: smrt jedne orke.
Anouchka, glavna orka orlandskog Ocean Worlda uginula je protekle noći uslijed ozljede vilice nakon udarca u metalnu rampu bazena. Čini se da je ozljedu uzrokovala sama.
Na naš upit, uprava dupinarija priznaje da je to bio očajnički potez životinje. Park joj je nedavno otuđio kćer i prodao je drugom zoološkom vrtu.
Ocean World danas će raditi normalno. Nije ozljeđen niti jedan djelatnik.

Šesti susret




15.


Bio je moj Sjever, moj Jug, moj Istok i moj Zapad...
~ Wystan Hugh Auden ~


San Francisco, 1976.
Elliott ima 30 godina. Božić je.
Toga jutra, 25. prosinca, kalifornijsku toplu klimu zasjenili su sivilo i hladnoća. San Francisco doima se poput lažnog New Yorka i gotovo bi se moglo povjerovati kako će uskoro početi snježiti.
Kuća je tiha, okupana blijedim ranojutarnjim svjetlom. Sklupčana i naslonjena na Elliottovo rame Ilena spava dubokim snom. Za razliku od nje, mladi liječnik čini se da nije oka sklopio. Elliott se okrene prema Ileni, poljubi je nježno pazeći da je ne probudi i nekoliko minuta provede promatrajući je, svjestan da su ovo njihovi posljednji zajednički trenuci. Posljednji put udahne miris njezine kose, pomiluje usnama njezinu baršunastu kožu i osluhne ritam njezina srca.
Zatim primijeti da mu na plahtu tiho klize suze. Stoga navuče pulover i traperice i nečujno izađe iz sobe.
Ne može povjerovati da će je ostaviti! Zna da je sklopio pakt sa svojim dvojnikom, ali sad kad je Ilena spašena, što ga može spriječiti da ostane s njom? Kako ga onaj kreten može natjerati da ispoštuje svoj dio ugovora?
Shrvan od bola, povlači se od sobe do sobe nadajući se, iako nevjericom, da će negdje susresti svojega dvojnika i sasuti mu lice sav svoj bijes i gnjev. No ovaj se nije ukazao. Šezdesetgodišnji Elliott ispunio je svoj dio dogovora i sada je bilo na njemu da održi svoje obećanje.
Elliott dođe u kuhinju i sruši se na stolicu. Pokraj ulaza, spremljeni kovčezi za Havaje, kamo ni on ni Ilena nikad neće otići. Jer dobro je znao da nema drugog izbora nego ostaviti je. Osjeti u sebi neku silu, neki glas koji ga je tjerao da to i učini. Sada je samo marioneta čije konce povlači neka sila iza kulisa.
U staklenome stolu vidi odraz svoga ispijenog i izobličenog lica. Osjeća se prazno, slabašno, kao da je izgubio svako samopouzdanje, svaku smjernicu o funkcioniranju svijeta. Od prvog dana kad je upoznao svoga dvojnika čini mu se da živi u svijetu koji više ne poštuje nikakva pravila. Uznemiren strahom od nepoznatoga, više ne može usnuti, više ne jede, proganjaju ga razna nemoguća pitanja. Zašto se to događa baš njemu? Je li taj susret sreća ili prokletstvo? Ima li još uvijek zdrav razum? Umire od tuge što nema nikoga kome bi rekao svoj problem.
I tad začuje buku: uz škripu parketa u sobi se pojavi Ilena u gaćicama i košuljici koju je svezala u čvor oko struka.
Ona mu dobaci veseli osmijeh pjevušeći neku Abbinu melodiju. Zna da je to posljednji put da je vidi sretnu. Lijepa je da to nije normalno i nikada nisu bili više zaljubljeni.
Pa ipak, za nekoliko sekunda sve će se to srušiti...
Ilena priđe Elliottu, ovije mu ruke oko vrata, ali ubrzo shvati da nešto nije u redu:
»Što se događa?«
»Moramo razgovarati. Ne mogu više glumatati.«
»Kakvo glumatanje?«
»Nas dvoje... «
»O... o čemu to govoriš?«
»Upoznao sam drugu.«
Evo, trajalo je samo dvije sekunde. Dvije sekunde da sruši desetgodišnju ljubav. Dvije sekunde da odvoji dva lica istog novčića... Ilena protlja oči, sjedne ispred Elliotta, pomisli da je riječ o neslanoj šali ili da nije dobro čula...
»Šališ se?«
»Zar tako izgledam?«
Ona ga užasnuto pogleda. Oči su mu crvene, a lice umorno. Istina da je već mjesecima osjećala kako je napet, tjeskoban i zabrinut. Stoga sama sebe začuje kako pita:
»Tko je ta žena?«
»Ne poznaješ je. Bolničarka koja radi sa mnom na dežurstvu u Free Clinic.«
I dalje se činilo nestvarnim, toliko da ona ovaj put pomisli da sanja. Ne bi bilo prvi put da proživljava takvu noćnu moru. Tako je, to je strašna noćna mora koja će uskoro završiti. Pa ipak, želi znati:
»Otkad se viđate?«
»Nekoliko mjeseci.«
Sada više ne zna što bi rekla. Samo shvati da se sve što je deset godina gradila sada naglo ruši. Za to vrijeme Elliott nastavi svoje rušenje:
»Nas dvoje ne funkcioniramo već neko vrijeme«, zaključi.
»Nikad mi nisi ništa rekao...«
»Nisam znao kako da ti kažem... Pokušavao sam ti to polako davati do znanja...«
Poželjela je začepiti uši da ne čuje dalje. Naivno se još uvijek nadala da će cijela ova rasprava završiti samo priznanjem nevjere.
No Elliott je odlučio drukčije:
»Ilena, želim da se raziđemo.«
Željela bi odgovoriti, ali suviše je bolno.
Osjeća kako joj suze nemoćno klize niz obraze.
»Nismo u braku, nemamo djece...«, nastavi Elliott.
Htjela bi ga zaustaviti jer su njegove riječi bile poput uboda bodežom posred srca i jer to neće moći još dugo izdržati. Stoga, ne mareći ni za kakav ponos i čast, ona u dahu prizna:
»Ali ti si mi sve, Elliotte: moj ljubavnik, moj prijatelj, moja obitelj...«
Priđe mu da mu se baci u zagrljaj, ali on ustukne. Dobaci mu pogled koji ga cijeloga razori. Kad je pomislio da više nema što dodati, ipak otvori usta i uspij izustiti:
»Ne shvaćaš: više te ne volim, Ilena.«
* * *

Božićno je jutro i još je rano.
Nakon neuobičajenog dugojutarnjeg spavanja San Francisco se polako budi. U ovom gradu u stalnom pokretu ulice su gotovo puste i većina trgovina ne radi.
Mnogi domovi slave: djeca su već na nogama željno iščekujući otvaranje darova, čuje se glazba i veseli povici. No na nekim drugim mjestima ovo je jedan težak dan, dan kada samoća tišti jače nego inače. Na javnim klupama oko Union Squarea skupljaju se klošari. U bolnici Lenox jedna je dvadesegodišnja djevojka nakon burne noći podlegla opeklinama. Negdje u marini jedan se par razišao...
Jedan taksi staje pred staklenom kućom i vozi Ilenu prema zračnoj luci. I Elliott napušta četvrt. Shrvan tugom i stidom vozi kroz cijeli grad, nekoliko puta umalo izazvavši nesreću. U kineskoj četvrt trgovine su otvorene. Elliott se parkira, uđe u prvi kafić koji nađe usput i odjuri ravno u zahod.
Kad je nad školjkom izbljuvao dušu, iznenada iza sebe osjeti nečiju prisutnost. Prisutnost koju je sada naučio raspoznati i dočekat spremno...
Naglo se okrene i silovito udari šakom svoga dvojnika odgurnuvši ga do zida obloženog pločicama.
»Za sve ste vi krivi!«
Od siline udarca, stari se liječnik samo sruši uza zid. Bolno ustane, na trenutak ustukne, dok Elliott nastavi dalje:
»Vi ste krivi što je otišla!«
Budući da ga je dirnuo u bolnu točku, stariji muškarac pojuri na mlađega, uhvati ga za zatiljak i udari koljenom ispod pojasa. Zatim obojica ostanu jedan do drugoga, obojica hvatajući dah u tom ozračju bijesa i gorčine. Prvi tišinu prekine Elliott i zajeca:
»Bila je moj život...«
»Znam... Zato si je i spasio.« Dvojnik mu položi ruku na rame i pokušavajući ga utješiti napomene: »Bez tebe bi bila mrtva.«
Elliott podigne glavu i pogleda svog drugog ja nasuprot. Čudno, ali i dalje ga je doživljavao kao stranca. U odnosu na tog čovjeka u kojem se teško mogao prepoznati, on je proživio tek pola života. Drugi je trideset godina u prednosti: trideset godina iskustva, trideset godina susreta i poznanstava... Ali možda i trideset godina grižnje i žaljenja?
Sad već osjeti da ga njegov putnik kroz vrijeme namjerava napustiti. Prepoznaje specifične drhtaje i krvarenje iz nosa.
I doista, stari liječnik uzme papirni ubrus da zaustavi krvarenje. Ovaj put bi rado ostao malo dulje jer je znao da njegovog mlađeg dvojnika očekuje teško razdoblje. Bilo mu je žao nije našao riječi da mu pomogne, premda je dobro znao da su riječi slaba utjeha u odnosu na patnju i nesreću.
Ponajviše je žalio što je svaki njihov susret završio prijeporom i nerazumjevanjem, kao u odnosu oca i sina koji nije odmakao od stalnih tinejdžerskih nesuglasica. Međutim, nije želio otići ostavljajući mu samo bol u preponama. Uvjeren da je ovo posljednji put da se vide u toj životnoj dobi i prisjećajući se tuge koju je i sam u to vrijeme proživljavao, pokuša s riječima utjehe:
»Barem ćeš živjeti znajući da je Ilena negdje živa. Ja sam živio s njezinom smrću. A vjeruj mi, razlika je ogromna... «
»Goni se... «
...jedini je odgovor koji je dobio.
Zbilja nije lako komunicirati sa samim sobom!, pomisli dok ga usisavaše meandri vremena.
A posljednja slika koju mu je mozak zapamtio slika je njegovog dvojnika s uperenim srednjim prstom.

16.


Ljudi više ne stignu ništa upoznati. Kupuju kod trgovaca gotove proizvode. A budući da ne postoje trgovci prijateljima, ljudi više nemaju prijatelje.
~ Antoine De Saint-Exupery ~


San Francisco
Elliott ima 30 godina.
Elliott ponovno izađe iz zahoda pun bijesa. Čime je ovo zaslužio?
Otkad je napustio Ilenu proganjao ga je njezin pogled od onog trenutka kad se pretvarao da je više ne voli. Osjećao je očaj koji se probijao iz najveće dubine njezine duše i unatoč tomu ustrajao je sve dok je nije ponizio.
Dakako, to je učinio za nju, da je spasi, samo što ona to nikada neće saznati! I što će ga ostatak života mrziti...
Uostalom, i on je osjećao isto u tom trenutku: mrzio se toliko da više nije htio biti taj čovjek. Shrvan i očajan smjesti se za šank i naiskap ispije naručenu čašu alkohola od riže. Volio bi da je mrtav. Upali cigaretu, naruči drugu čašu, pa još jednu.
Eto, bit će kao nekada njegov otac, opijat će se sve dok više ne bude mogao ustati! Inače bi Elliott tek tu i tamo nešto popio, a često samo da udovolji Mattu koji je bio istančani poznavatelj vina. Kao sin alkoholičara, Elliott je izbliza proživio nedaće alkohola koji će u njegovoj glavi uvijek ostati vezan za očevo mlaćenje kad bi izgubio kontrolu na sobom.
No danas je htio upravo to: izgubiti kontrolu, biti netko drugi. Stoga zatraži još jednu čašu. Kineski barmen nakratko promisli, a onda ga posluži uvidjevši da ovom gostu to nije uobičajeno stanje.
»Daj mi to!«, vikne Elliott istrgnuvši mu bocu iz ruku i stavljajući na stol novčanicu od 10 dolara.
Izađe na ulicu zagrlivši bocu alkohola. Vrati se u auto, smjesti za volan i ponovno otpije.
»Pogledaj, tata, isti sam ti!«, vikne i upali auto. »Isti ti!«
A to je bio tek početak...
* * *

U San Franciscu nije bilo teško naći drogu. Budući da je u bolnici Free klinici primao narkomane, Elliott je poznavao njihove navike mjesta u koja zalaze.
Stoga se uputi u Tenderloin, ne baš sigurnu četvrt, gdje će međutim lako naći sve što traži. Za deset minuta preleti ulice te nesretne profesije, pravog ljudskog smeća, a zatim ugleda dilera kojega je poznavao: crnac s dredloksima kojega su svi zvali Yamda. Elliott ga je već dvaput tužio jer je često pokušavao preprodati robu izravno u Free klinici, i to pacijentima na odvikavanju. Nekoliko puta njih su se dvojica žestoko raspravljali, a zadnji su se i umalo potukli.
No dobro, istina je da je Elliott mogao naći i drugog preprodavača - toga u četvrti nije nedostajalo - no kad se odlučite spustiti veoma nisko u igru ulazi i poniženje. Ugledavši ga, diler se nakratko zabrine, a onda shvati da je Eliott došao kao klijent.
»Što je, doktore, tražimo malo avanture?«, reče s podsmijehom.
»Što mi nudiš?«
»Koliko imaš?«
Elliott pretraži novčanik: imao je 70 dolara, dovoljno za veću količinu bilo koje gadarije.
»Choose your poison«, ponudi mu Yamda veselo: hašiš, metedion, LSD, hors...
* * *

U stanju remisije uvijek mislimo kako smo ih pobijedili. Zamišljamo kako ćemo ih na kraju dugoročno svladati. Da smo ih se zauvijek riješili. Za vijeke vjekova. No rijetko kad je tako. Naši demoni najčešće ostaju skriveni negdje u sjeni. I neumorno vrebaju trenutak naše nepažnje. A kad ljubav nestane...
* * *

Stigavši u marinu, Elliott se popne do kupaonice grabeći po nekoliko stuba. Presretan što vidi gazdu, maleni labrador dojuri na maženje, ali...
»Nosi se!«, vikne liječnik zamahnuvši nogom prema psiću, promašivši ga zbog utjecaja alkohola.
Uljez zacvili i unatoč tom nasilnom susretu pokuša se još jednom približiti Elliottu prateći ga. No uzalud, jer ga ovaj uhvati za šiju i hladnokrvno izbaci iz kuće.
Ostavši sam, Elliott se zatvori u kupaonicu i otvori kutiju hitne pomoći te potraži špricu i iglu. Drhteći, izvadi iz džepa male vrećice heroina koji je kupio od Yamde. Poželi si brzo ubrizgati bilo što, samo da si smuti glavu. Nije htio ni lebdjeti ni oslobađati duh poput onih debilnih hipika. Htio je pravu obuzetost, moždani nokaut. Bilo što da zaboravi. Bilo što da se makne. Nekamo gdje ga više neće proganjati ni dvojnik ni sjećanje na Ilenu. Mjesto gdje više neće biti on.
Istrese prašak u stakleni tanjurić i dolije malo vode. Zatim, upaljačem ugrije dno tanjurića te procijedi tekućinu na komadu pamuka. Zagrije iglu u komad vate i uvuče supstancu koju si zatim ubrizga u venu na podlaktici.
Dok mu je tijelo obuzimao gorući val, ispusti oslobađajući dah, osjeti kako odlazi na tajanstveni put u dubinu svoga bića, spreman suočiti se s najmračnijim i najnepodnošljivijim oblicima samoga sebe.
* * *

San Francisco, 1976, nekoliko sati kasnije...
Matt ima 30 godina.
Toga božičnoga dana Matt se osjećao nekako tjeskobno.
Posljednjih je tjedana puno radio kako bi sredio vinograd i uspjeh je sada bio na dobrom putu. Pa ipak, kad je toga jutra ustao sve mu se učini praznim bez ikoga s kime bi ga dijelio. Pregazivši ponos, podigne slušalicu i učini ono što je uvijek odgađao za kasije, nazove Tiffany da joj se ispriča za svoje ponašanje. Nažalost, broj koji mu je ostavila više nije bio u funkciji. Djevojka je očito otišla grada bez javljanja i bez nastojanja da ga ponovno vidi. Evo što se dogodi kad ostavljamo stvari za sutra...
U rano poslijepodne sjedne u svoj Roadster i krene. Elliott je već sigurno otišao na Havaje pa će usput nahraniti Uljeza i prošetati s njime po plaži. Stigavši na bulevar uz obalu, odmah primijeti Elliottovu bubu. Čudno...
Izađe iz auta i popne se malenim stubana na prag. Pozvoni i čeka. Nitko ne otvara. Imao je uza se i ključeve koje mu je Elliott ostavio prije. Umetne ključ u bravu, ali primijeti da su vrata otključana.
»Hello!«, najavi se. »Ima li koga?« Ušavši u kuću i vidjevši uplašenog labradora, Matt odmah shvati da nešto nije u redu.
»Uljezu, jesi li sam?«
Dok je pas lajao prema prvome katu, na vrhu stuba pojavi se Elliott potpuno ušlagiran.
»Što ti radiš ovdje?«, upita Matta razrogačenih očiju.
»Zar nisi na Havajima?«
»Prije bih ja trebao tebe pitati što ćeš ti u mojoj kući?«
»Opa, nisi baš najbolje«, shvati Matt smirujući situaciju. »Što se dogodilo?«
»Ti to ne možeš shvatiti«, reče Elliott spustivši se nekoliko stuba.
»Zašto? Preglup sam?«
»Možda.«
Ovaj put Matt ne skrije razočarenje. Ovakva agresivnost nimalo nije priličila Elliottu koji očigledno nije bio u normalnome stanju.
»Gdje je Ilena?«
»Nema više Ilene! Gotovo je!«
»Ma daj, što to govoriš?«
»Ostavio sam je.« Matt ostane zatečen. To je posljednje što je mogao očekivati.
Elliott se sruši na dvosjed. Još je bio pod utjecajem droge. Vrtjelo mu se u glavi i osjećao je mučninu. Mučila ga je toliko jaka glavobolja, kao da mu netko svrdlima buši mozak.
»Čekaj, Elliotte, pa ne možeš ostaviti Ilenu.«
»Vjeruj mi da mogu.«
»Ta žena je tvoj život... Tvoj putokaz, najbolje što ti se ikada dogodilo.«
»Prestani s tim sudbonosnim ispadima!«
»Te si riječi sam izgovorio. Govorio si da si zahvaljujući njoj našao svoje mjesto.« I to je bila istina. »Ako dopustiš da ode, žalit ćeš i zamjerati si to cijeli život.«
»Ostavi me malo na miru!«
»Posvađali ste se?«
»To se tebe ne tiče.«
»Tiče me se jer sam ti prijatelj i neću dopustiti da si upropastiš život!«
»Slušaj, idi ševiti svoje drolje i odjebi!«
Elliott sklopi oči, zažalivši zbog toga što je rekao. Više nije mogao nastaviti vrijeđati prijatelja. Mora mu opisati sve što se dogodilo i očaj koji ga je snašao. Samo što nije smio. To je bila cijena koju je valjalo platiti: nikome ne smije ispričati što se dogodilo.
Iako su ga Elliottove uvrede duboko povrijedile, mladi Francuz ponovno pokuša srediti situaciju:
»Ne razumijem što ti je, Elliotte, ali znam da si sigurno nesretan kad govoriš ovakve stvari. I mislim da se iz tih problema ne možeš izvući sam.«
Elliott osjeti kako mu se srce slama. Ilenina ljubav i Mattovo prijateljstvo bili su jedino što mu je u životu značilo. Već deset godina su se upotpunjavali, podržavali, razumjeli se... No danas se Elliott nalazio u situaciji iz koje se mogao iz samo sasvim sam. Nije više mogao glumatati prijatelju pa donosi bolnu odluku: i od njega će se udaljiti kao što se udaljio od Ilen. »Molim te, Matt...«
»Da?«
»Nosi se iz mojega života...«
Mladi Francuz malo ustukne, kao da nije dobro čuo. Zatim oseti kako mu se ledi krv u žilama i hladno reče:
»Kako želiš.«
Spusti glavu i uputi se prema vratima. Na pragu zastane i okrene se prema Elliottu, suludo se nadajući da možda još nije sve izgubljeno. No Elliott još samo nadoda:
»Prepuštam ti svoj udio u vinogradima, ali nemoj mi više dolaziti. Nikada.«

17.


Ništa se ne uči običnim čitanjem knjiga.
Uči se primanjem udaraca.
~ Swami Prabhupāda ~


San Francisco, 2006.
Elliott ima 60 godina.
Otvorivši oči, Elliott je osjećao da ga je svladala groznica, sav je drhtao kao shrvan gripom. No nije bila gripa. Bio je to taj usrani rak pomiješan s posljedicama putovanja kroz vrijeme. Jedva ustane, otetura do kupaonice i povrati u umivaonik. To će mu na kraju doći glave, ali ne baš odmah. Kako je običavao u posljednje vrijeme, ponovno provjeri sadržaj bočice: još četiri pilule. Već se nekoliko puta zakleo da više neće uzeti nijednu, ali sad je bio siguran: više nikad neće kročiti u prošlost!
Stane pod tuš i pomalo dođe k sebi. Nekoliko minuta ranije ostavio je dvojnika nakon žučne svađe u zahodu jednog kineskog restorana. Malom baš i nije bilo najbolje i pomalo si je zamjerao što ga nije uspio utješiti. Na brzinu se odjene pred ogledalom u sobi.
Nadam se da nećeš učiniti glupost, pomisli gledajući se u ogledalo, no zapravo se obraćao onom mlađemu.
Baci pogled kroz prozor: toga božičnoga jutra šačica trkača već je trčkarala plažom, a na travnjaku Marina Greena jedna je djevojka igrala fizbi s psom. Sjedne u auto i unatoč jutarnjoj svježini spusti prozore opija se tim zrakom i običnom činjenicom da je živ. Otkad je doznao da mu se bliži kraj osjećao je neobično prožimanje euforije i utešnosti. Gledao je u oči smrti, ali i istini. Prvi je put uspio potpuno živjeti u trenutku, i doživjeti svaku sekundu kao da je posljednja.
Jureći North Beachem, uputi se prema Coit Toweru. Imao je dogovor s Mattom za večernju plovidbu brodićem: mirna muška promenada zaljevom, tijekom koje mu je odlučio otkriti ono što je dugo držao u sebi: prirodu njegove bolesti i neizbježnost odlaska. Možeš misliti kakav božični poklon...
Iskreno rečeno, nije mogao predvidjeti Mattovu reakciju. Njihovo staro prijateljstvo nikad nije narušeno. Bila je to neobična armija privrženosti, drugarstva i nenametljivosti stvorena četrdeset godina ranije uslijed jednog nevjerojatnog događaja koji će pamtiti kao prekretnicu svoga života.
Jureći prema sjeveru grada, Elliott se prisjeti toga dana, te godine kada je istodobno upoznao i Matta i... Ilenu.


NewYorkCity, 1965.
Elliott ima 20 godina.
Zimska je večer u Gradu Svjetla. Na Manhattan se obrušio nenadani i neočekivani pljusak... Mokar do kože, jedan mladić silazi stubama koje vode u podzemnu željeznicu. Zove se Elliott Cooper. Ima devetnaest godina i ne zna što bi sa sobom. Dva mjeseca ranije prekinuo je studij kako bi krenuo na turneju po Sjedinjenim Američkim Državama. Bila je to prigoda da razgleda zemlju, razmisli o budućnosti i udalji se od oca u Kaliforniji.
U isto to vrijeme Ilena Cruz, mlada osamnaestogodišnja Brazilka vraća se iz zoološkog vrta u Bronxu, gdje je stažirala tijekom ljeta, dobivši tako priliku ostvariti svoj san: biti njegovateljica za životinje. Lepršavo prelazi ulicu, izbjegavajući lokve i automobile te nestane u podzemnoj željeznici. Naoružana dobrim raspoloženjem ne skriva osmijeh s usana.
Elliott na trenuak zastane pred gitaristom crncem koji je sakupljao novac nakon svirke u metrou, nastavljajući umješno s repertoarom Otisa Reddinga i moleći, u to vrijeme građanskih prava, malo više poštovanja za svoju zajednicu. Elliott je lud za glazbom. Ona je za njega način bijega od vlastitoga svijeta, daleko od drugih. Zašto ne vjeruje nikome? Zašto nema pravih prijatelja? Zašto se osjeća beskorisnim? To još ne zna, ali, za manje od pet minuta, naučit će da čovjeka često stvara situacija.
Lepršava poput plamena, Ilena prolazi dugim hodnikom koji vodi do perona. Kosa i majica tankih naramenica mokre su od kiše. Na trenutke u njezinim sjajnim zelenim očima nesvjesno nestaju užurbani prolaznici. Ima dara za to: privlači ljude i ulijeva im povjerenje. Sedamnaest je sati i jedanaest minuta kada na stanicu stiže vlak. Radni je dan, vrijeme povratka s posla. Velika je gužva.
Elliott se progurava kroz gomilu i ulazi u jedan od prvih vagona, i odjedanput, ta djevojka... Samo ga je okrznula. Gotovo ništa, samo dodir, pogled, nešto. I oko njega nahrupi svjetina... Čemu ta omamljenost, taj osjećaj praznine u želucu? Čemu taj dojam da ga nikad nitko prije nije tako pogledao?
Ilena je prije svega polaskana izazvavši toliko zanimanje ovako zgodnog frajera. Zatim se uznemiri i ne znajući zašto. Mokra je; diše duboko. Popravlja naramenicu koja joj je skliznula niz rame, a zati m odvrati pogled kako bi izbjegla susret s tim mladićem. Zašto osjeća nekakvu opasnost?
Elliott projuri stanicom namjeravajući ući u drugi vagon. Ali Ilena je odabrala treći. Mladić bez previše razmišljanja kao privučen magnetom prođe gužvu i promijeni vagon malo prije no što su se zatvorila vrata. Radije treći, nego drugi... Eto na što se katkad svede sudbina: jedan dulji pogled, treptaj, dodir naramenice...
Vlak kreće. Ona sjedne na jedno od rijetkih slobodnih mjesta i ugleda ga na drugom kraju vagona. Nada se i pribojava da će joj se obratiti. Osjeća kako joj srce gotovo bolno tuče u prsima. On ne skida pogled s nje pokušavajući joj se približiti sa stražnjeg dijela vagona. Pita se kako da joj priđe, pokušava smisliti nešto zabavno, ali ničega se ne može sjetiti. Ne, neće uspjeti. Te mu stvari nikad nisu bile jača strana. Osim toga, on i ne može privući ovakvu djevojku. Odustani, Elliotte, predobra je za tebe. Prestani si umišljati. Vlak se zaustavi na idućoj stanici. Izađi iz vagona, budalo! Nisi dorastao ovoj igri. Promisli. Vlak ponovno krene, prođe još jednu stanicu, pa još jednu. Ovaj put ustane Ilena. Prekasno. Sići će na sljedećoj. Hajde, pokušaj nešto, stari! Sada ili nikada.
Progura se kroz dvoje-troje ljudi i priđe joj. Noge više nije ni osjećao. Glava mu je prazna. Evo, ona je tu, dijeli ih tek nekoliko centimetara. Primjećuje savršen oblik njezinih usana. Tad se blago nagne prema njoj i izusti: »...«
U susjednom kupeu nekoliko metara dalje kao da je nešto eksplodiralo. Velika detonacija, nevjerojatna potmula tutnjava popraćena snažnim naletom zraka. Cijeli se vlak zatrese i putnici popadaše na pod.
Čudno, ali u prvi mah ljudi nisu bili svjesni što se događa. Tek nakon kratkotrajne zbunjenosti kabinom se pročuju urlici.
Samo sekundu ranije to je bila najobičnija večer, kraj radnog dana, blago popuštanje dnevnoga stresa...
A onda je usred tunela vlak iskočio iz stračnica. Nestalo je struje i sve je prasnulo. Sekundu ranije jedan se mladić pripremao prići djevojci. A onda odjednom prasak, panika i užas.
Elliott i Ilena jedva ustaju. Kupe je pun teške prašine koja ulazi u oči i ometa disanje. Dvoje mladih gledaju oko sebe: putnici u šoku, tijela umazana krvlju, poderana odjeća, lica izobličena od jeze. Najveći dio krovišta vlaka urušio se u vagon zarobivši putnike. Sada vagonom odjekuju panični krici. Jedna žena užasnuto vrišti:
»Gospodine, pomozi nam!«, dok se ljudi naguruju tražeći izlaz.
Ilena koliko-toliko pokušava ostati mirna tješeći djevojčicu koja jeca pored nje.
Elliottova kosa puna je prozorskih krhotina, a košulja umazana krvlju. Očito je i on ozlijeđen, ali ne želi ni znati gdje. Uz pomoć putnika u boljem stanju, pomaže ozlijeđenima zarobljenim pod čeličnim ruševinama. Uspjeli su izvući nekolicinu, no neka su tijela unakažena od siline eksplozije.
»Moramo izaći odavde!«
Ta rečenica zazvoni kao ultimatum. I istina je da svi sada misle samo na jedno: kako pobjeći iz tog zagušljivog pakla. Ali automatska vrata su se iskrivila i zablokirala. Preživjelima ne preostaje ništa drugo nego iskakati kroz prozore.
Elliott pogleda oko sebe. Ne vidi se gotovo ništa. Zbog plamena koji proždire vlak svi se osjećaju kao u pećnici. Cijelo mu se tijelo sjaji od znoja. Nikad u životu nije osjetio ovakav strah. Sve tamniji dim sve više otežava disanje. S tla se širi strašan smrad. Smrad koji će narednih godina znati dobro prepoznati i koji će ga plašiti, smrad smrti.
Sprema se krenuti. No ima li na to pravo? Zna da u vlaku ima još ozlijeđenih. Da bi mogao lakše disati, klekne i otpuže do stražnjeg dijela vagona. Ondje ugleda ostatke ljudskog tijela - jedna ruka, jedna noga, jedno stopalo u cipeli... - i brizne u plač. Što može učiniti?
Ništa.
»Dođi!«
Doziva ga Ilena. Jednom nogom već je zakoračila kroz prozor, sigurna je da će poći za njom. Elliott se okrene. Krene za njom, pa se vrati. Odmah pored njega pod ruševinama beživotno leži mladić njegovih godina. Elliott se nagne nada njim i provjeri disanje. Učini mu se da još čuje otkucaje srca. Ruku na srce, nije sto posto siguran, ali odluči vjerovati u to. Žustro ga pokuša izvući iz te čelične grobnice. Bezuspješno. Mladić je sputan čeličnom šipkom koja mu pritišće prsa.
»Dođi!«, ponovi Ilena.
Ima pravo: previše je dima, pretoplo je...
Međutim, Elliott promisli, a onda snagom očajnika pokuša još jedanput.
»Nemoj umrijeti!«, vikne ozlijeđenome.
Cijeli će se život pitati kako je uspio saviti čeličnu šipku i izvući mladića. Ali tako je bilo, učinio je to! Sada ga podiže, prebacuje preko ramena i napušta taj sablasni vagon. Odmah nakon Ilene, iskoči iz vlaka na prugu i jedan za drugim krenu tunelom. Pred njima jedva tetura muškarac bez ruke. Elliot osjeti kako mu po licu curi topla tekućina. To krvari ozlijeđeni kojega nosi preko ramena. Elliott ne zna kako da zaustavi krvarenje. Na trenutak zastane, podere svoju košulju, smota je u kuglu i svom snagom pritisne smotuljak o ranu kako bi zaustavio krvarenje.
U glavi mu se muti. Gubi snagu i kao da nosi čovjeka od jedne tone. Osjeća da je i on ozlijeđen, ali sad mora zaboraviti na svoj bol. Čini to pokušavajući odvratiti misli na nešto smirujuće. Stoga pogleda djevojku koja hoda ispred njega. Gotovo da nisu izmijenili ni riječi, ali već ih nešto povezuje. Prepušta se da ga ona vodi, uvjeren da mu se neće ništa dogoditi. Zar ne bi, da nije bilo nje, ušao u pogrešni vagon u kojem se dogodila eksplozija?
Nakon nekog vremena ugledaju svjetlo na kraju tunela: stanica. Još samo nekoliko metara, ali najtežih. Elliott više ništa ne čuje, srušit će se...
Tada mu priđe vatrogasac, preuzme ozlijeđenoga i položi ga na nosiljku. Napokon oslobođen, okrene se prema Ileni. I izgubi svijest.
Istodobno u zagušljivoj utrobi tunela plamen je i dalje proždirao uništeni vlak od kojega će uskoro ostati još samo olupina iz koje kulja dim.
U jednome vagonu, na sjedalu izobličenom od topline, plamen načima jednu knjigu, no još se razabire ova neobična rečenica:
Svatko je sam svoje utočište Nema drugoga Ne možete spasiti nekoga drugoga Možete spasiti samo sebe.10 (10Siddhartha Gautama, odn. Buddha)
Nekoliko sati poslije Elliott otvori oči i shvati da leži u bolničkome krevetu. Svanulo je. Rame mu je previjeno, a u području vrata širi se nesnosna bol. Pokraj njega u tišini budno sjedi djevojka iz podzemne željeznice.
»Kako si?«, upita nagnuvši se prema njemu.
On kimne glavom i pokuša se uspraviti, ali kretanje mu sputava perfuzijska cjevčica zabodena u ruku.
»Ne miči se«, sredit ću to.
Ilena pritisne gumbić i gornji dio kreveta polako se podigne. Televizor na zidu u kutu sobe prenosi crnobijele snimke uznemirenoga Manhattana, dok voditelj ne obznani Elliottu:
»New York je upravo doživio najveći nestanak struje u svojoj povijesti. U 17.16 h, 9. studenog 1965. ugasila su se sva svjetla u Ontariju duž istočne obale Sjedinjenih Američkih Država. Ponovno su se upalila tek desetak sati kasnije. Ubrzo se proširila hipoteza o sabotaži kako bi opravdao pad transmisije jedne hidrocentrale na slapovima Niagare...«
Slijede slike i komentar o nesreći u podzemnoj željeznici koju novinar povezuje s nestankom struje. Ne dolazi u obzir bomba ili napad, premda zemlja danas prolazi kroz teško razdoblje: ubojstvo Kennedvja dvije godine ranije i rasne pobune u Los Angelesu ljetos, prouzrokovali su smrt na desetke ljudi. Osim toga, Amerikanci počinju masovno slati svoje trupe u Vijetnam, izazivajući tako pobunjenu pokret među studentima koji katkada postaje veoma nasilan.
Ilena pritisne prekidač i ugasi televizor.
»Je li mrtav?«, upita Elliott nakon nekog vremena.
»Tko?«
»Mladić kojega sam pokušao spasiti, je li mrtav?«
»Mislim da je upravo na operaciji. Znaš«, počne objašnjavati na rubu suza, »bio je u teškom stanju...«
Elliott kimne glavom. Na trenutak zavlada potpuna tišina. Zbunjeni, svaki ponovno uroni u svoj unutrašnji svijet kaosa i pitanja.
A onda djevojka prekine šutnju:
»Htio si mi nešto reći?« Elliott namršti obrve. »Malo prije eksplozije«, pojasni Ilena, »prišao si da mi nešto kažeš...«
»Pa...«, promuca Elliott.
Prve jutarnje zrake sunca ispunjavale su sobu umirujućim svjetlom. Na nekoliko nestvarnih sekundi činilo se kao da se nesreća nije ni dogodila. Bio je tu samo jedan zbunjeni mladić pred djevojkom koja mu se sviđa.
»...Samo sam te htio pozvati na kavu.«
»Ma da«, reče ona pomalo uznemireno.
Iz nelagode ih prene zvonki glas liječnika koji se upravo pojavio u sobi.
»Ja sam doktor Doyle«, predstavi se prilazeći krevetu.
Dok ga je bjelokošuljaš preslušavao sa svih strana, Elliott sa žaljenjem shvati da je djevojka to vrijeme iskoristila da se iskrade iz sobe. Zatim je morao pretrpjeti i kratki razgovor tijekom kojega je načuo neke izraze poput »ozljeda toraksa s udubljenom prsnom kosti« ili »ozljeda donjeg dijela vrata«. Na kraju vizite liječnik mu nanese mast protiv opeklina i postavi ovratnik.
Prije no što je otišao, Elliott ga upita za mladića svojih godina koji je dovezen istodobno kad i on. Tada dozna da je operacija upravo završila i »da za bilo kakvu prognozu valja pričekati pacijentovo buđenje«.
Rečenica koju će nekoliko godina kasnije i sam mnogo puta ponoviti...
Sam u sobi, Elliott ostane ležati na krevetu sve dok se vrata lagano ne otvore i u sobu ne proviri lijepo lice.
»Može«, reče Ilena.
»Što?«
»Može kava«, reče držeći dvije papirnate čašice. Pretvorivši se u osmijeh, mladić prihvati pruženi napitak.
»Zapravo, zovem se Elliott.«
»Ja sam Ilena.«
Toga dana na šestom katu bolnice u središtu Manhattana dvije malene siluete koje je sudbina upravo spojila raspravljale su do kasno u noć.
Ponovno su se našli sutradan, pa sljedećih dana. Šetali ulicama grada, odlazili na piknike u Central Park i pohodili muzeje. Svake večeri vraćali se u bolnicu i raspitivali za ozlijeđenoga koji je još bio u komi.
A onda se dogodio i taj poljubac na kiši na izlazu iz Amsterdam Cafea u koji su svratili na šalicu gorke čokolade i kolač od sira s cimetom. Poljubac koji će promijeniti sve. Jer, Elliott nikad neće biti sretniji nego s tom zanimljivom djevojkom, pozitivnom boemkom koja je uz pizzu zamišljala ružičasti svijet.
A Ilena se nikad neće osjećati ljepšom nego u očima tog tajanstvenog i toplog mladića kojega joj je sudbina dovela na put na tako neobičan način. Poslijepodneva su provodili satima raspravljajuću u velikom parku medu neboderima. Tu su se polako počeli upoznavati.
Ona mu je govorila o svojem studiju biologije i ambiciji da postane veterinarka. I njega su zanimale matematika i znanost. Nju je zanimalo zašto je prekinuo studij unatoč dobrom uspjehu. Istina da je bio izvrstan, ali on je govorio da to nije bez razloga. To su bi samo dobre predispozicije, samo IQ166.
Kad bi ga Ilena ispitivala o planovima za budućnost na što joj on nije znao odgovoriti, ona bi zamijetila njegov manjak samopouzdanja i preveliku osjetljivost zbog čega se često zatvarao u sebe. Stoga ga jednoga dana, ne želeći dirnuti u bolnu točku, upit »zašto ne bi postao liječnik?« On se isprva ponio kao da nije čuo, onda, budući da je navaljivala, slegne ramenima. Međutim, pitanje ostane negdje u njegovoj glavi sve do one famozne večeri kad su mu u bolnici javili da se mladić kojega je spasao probudio iz kome i da ga želi vidjeti. Elliott uđe u sobu i priđe krevetu.
Mladić koji na njemu leži je Francuz. Premda je deset dana bio komi, oči su mu vesele, lice ozareno i osmijeh pomalo ironičan.
»Znači ti si moj spasioc?«, našali se s blagim naglaskom.
»Tako se čini«, odvrati Elliott.
Nisu još ni počeli razgovarati, a među njima već zavlada simpatija.
»Sad ćeš me stalno imati za vratom«, najavi mu Francuz.
»Zbilja?«
»Sve dok ti se ne odužim i jednog dana ja tebi ne spasim život...«
Elliott se nasmije. Drugi ga je mladić odmah osvojio svojom vedrinom. Prepoznajući u njemu istodobno svoju čistu suprotnost, savršenu sličnost, pruži mu ruku i predstavi se:
»Ja sam Elliott Cooper.«
»Matt Delluca.«
Kasnije, kad se bude prisjećao toga događaja, Elliott će shvatiti koliko je upravo on zauvijek promijenio njegov život.
Jednoga je jutra prateći djevojku u metrou ušao u jedan vagon umjesto u drugi.
Taj mu je izbor spasio život i omogućio da nađe...
...ljubav,
prijatelja
i životni poziv.
U samo nekoliko dana te je godine postao čovjekom.


San Francisco, 2006.
Elliott ima 60 godina.
Još uljuljkan sjećanjima, Elliott se parkira na vrhu Telegraph Hilla, a onda pješice krene u Filbert's steps. Stubama u cvijeću spusti se do otmjene garsonijere u stilu art-decoa. Odgurne dvorišna vrata i, budući da je prozor bio odškrinut, vikne kucajući o kapak:
»Matt, ja sam! Čekam te vani.«
Matt ubrzo otvori vrata i raskolači oči:
»Elliotte?«
»Pokreni se, stari, još moramo stati Kod Francisa po sendviče. Zakasnimo li, ostat ćemo bez onih gurmanskih, pa ćeš gunđati jer nemamo ništa fino za pojesti.
»Otkud ti ovdje?«
»Zar ne treba danas iskrcati brod?«
»Kakav brod?«
»Papin!«
»Što to trabunjaš?«
»Pa sinoć si mi ostavio poruku na sekretarici i predložio mi da...« Matt ga prekine:
»Prestani, Elliotte! Nisam ti ostavio nikakvu poruku jednostavno zato što ne razgovaramo već 30 godina!«
Ovaj put oči razrogači zabezeknuti Elliott. Prema Mattovom pogledu shvati da se ovaj ne šali.
»Slušaj«, nastavi Matt, »ne znam što smjeraš, ali danas nemam vremena za gubljenje. Zato me ispričaj, ali... «
»Čekaj, Matt, stani! Ti si mi prijatelj! Svaki dan se čujemo telefnom i vidimo nekoliko puta tjedno!«
Francuz stisne oči kao da se prisjeća nekog davnog događaja.
»Istina, bili smo prijatelji, ali to je bilo jako davno... «Već je htio zatvoriti vrata kad ga liječnik molećivo upita:
»Što nam se dogodilo? Jesmo li se posvađali?«
»Šališ se? Nemoj mi sad glumiti da si sve zaboravio!«
»Podsjeti me što se dogodilo.«
Matt malo promisli pa reče:
»To je bilo prije trideset godina. Sve je bilo u redu do dana kad si počeo gubiti konce.«
»Kako?«
»Počeo si lupetati gluposti o nekom tipu koji je našao načina putovanje kroz vrijeme i koji je zapravo ti u poznijim godinama. Ukratko, nisi baš bio normalan. Učinio sam sve što sam mogao ti pomognem sve dok jednog dana nisi prešao svaku granicu.«
»Kad je to bilo, Matt? Kada točno?«
»Točno na Božić«, iznenada se prisjeti Francuz iznenađen tom slučajnošću. »Sjećam se jer si toga dana prekinuo i s Ilenom...«
Na isti dan prije točno trideset godina...
»Dugo sam pokušavao sve i svašta da se pomirimo, Elliotte, ti si ustrajao u nakani da među nama izgradiš zid. Uostalom, nakon onoga što se dogodilo Ileni, stvari ionako ne bi više bile iste.«
»Što se dogodilo lleni?«
Mattovo lice odjednom se rastuži i on odlučno reče:
»Nosi se, Ellliotte!« I zatvori vrata.
Elliott se jedva uspije pribrati. Izbezumljen, polako se uputi prema autu. Elliott iz 1976. očito se posvadio s Mattom, a on danas za to plaća ceh.
Ali kako onda objasniti toliko zajedničkih uspomena s Mattom? Sve što su zajedno proživjeli od 1976. do danas, znači, zbilo se samo u njegovoj glavi. Elliott se nalakti na auto i primi za glavu. A ako postoji nekoliko vremenskih crta?
Čuo je za pretpostavku o »paralelnim univerzumima« koja je uznemirivala znanstvene krugove. Prema nekim fizičarima, svaki kaos koji se može dogoditi dogodit će se u nekom univerzumu. Bacim li u zrak novčić, u jednom će svijetu on pasti na pismo, u drugom na glavu. Igram loto: postoji svijet u kojem dobivam i milijuni drugih u kojima gubim! Otud slijedi da je svijet kakav poznajemo samo jedan u beskonačnosti drugih. Postoji svijet u kojem se 11. rujna nije nikada dogodio, jedan u kojem Georges Bush nije predsjednik SAD-a, jedan u kojem Berlinski zid još nije srušen.
Jedan svijet u kojem se prije trideset godina posvadio s Mattom i drugi u kojem su još prijatelji...
Problem je što su ga njegove povratne karte prošlost-budućnost dovele do crte vremena gdje događaji ne odgovaraju njegovim sjećanjima!
Zasad mu nažalost nije preostalo ništa drugo nego prilagoditi se. Smjesti se za upravljač Bube i krene u bolnicu. No i dalje ga je nešto silno kopkalo: mora otkriti što se dogodilo lleni.

18.


Ono što zovemo smislom života istodobno je i izvrstan smisao smrti.
~ Albert Camus ~


San Francisco, 25. prosinca 1976.
Ilena ima 30 godina. 16.48 h
Visoko na nebu, prkoseći magli i vjetru jedna ptica srebrnih krila probija se kroz oblake kako bi sletjela u San Francisco. Strelovito nadlijeće Alcatraz i Treasure Island, a onda slijeće na jedan toranj Golden Gatea. Golem i elegantan, slavni most duljine dva kilometra nadvija se nad zaljevom sve do Sausalita. Njegovi visoki stupovi čvrsto usidreni u Pacifik ne boje se ni ledenih struja ni guste magle koja poput bršljana obavija njihov razvedeni čelični kostur. Visoko nad vodom ptica je spustila pogled na taj bezdan i promatra buran život ljudi 200 metara ispod sebe.
Na mostu se susreću i pretiču automobili u neprestanom plesu na šest otvorenih prometnih traka. Sve se pretvara u zaglušnu buku, trube i vibrirajući metal. Odjednom se na pješačkome dijelu pojavi krhka žena, poput akrobata na žici. Pred pad.
Ilena ne bi znala objasniti zašto je došla ovamo. Jednostavno se nije osjećala sposobnom sjesti na zrakoplov i vratiti na Floridu. Stoga je zamolila taksista da se okrene i vrati u grad. Zatim se, budući da je morala nekamo poći, prepustila svojim koracima koji su je doveli ovamo.
Na rubu je ponora, svladana nesnošljivom patnjom koju nije najmanje očekivala.
Svi je smatraju jakom, čvrstom i razumnom, ali ovo sada je samo da ih razuvjeri. Istina je ta da je ranjiva, osjetljiva, prepuštena milost obične male rečenice - »više te ne volim, Ilena« - zbog koje je u jednom trenu izgubila svaki oslonac, svu snagu i želju za životom.
Približi se sigurnosnoj ogradi i promatra ocean. Pogled toliko opija da izaziva vrtoglavicu. Vjetar puše u vihorima, valovi se stapaju u pjenu i more kao da ključa. Elliott je bio njezin život.
Što sad bez njega?
Ilena se osjeća slabom, izgubljenom. Bol je i suviše jaka, nepodnošljiva. Odjednom ju je nastavak života počeao plašiti više od smrti. Tada shvati zašto su je koraci doveli ovamo.
I baci se u ponor.
* * *

Pad s Golden Gatea traje četiri sekunde. Četiri sekunde za posljednje putovanje. Četiri sekunde, pravi noman's land između dva svijeta. Četiri sekunde kada više niste posve živi niti posve mrtvi. Četiri sekunde u praznini.
Potez slobode ili ludosti?
Hrabrost ili slabost?
Četiri sekunde nakon kojih slijedi sudar s vodom pri brzini 120 km/h. Četiri sekunde nakon kojihslijedi smrt.
* * *

San Francisco, 25. prosinca 1976.
Elliott ima 30 godina 17.31 h
Zimi noć pada brzo.
Poslijepodne je već samo uspomena. Jedna za drugom pale se gradske svjetiljke dok mladi mjesec sramežljivo proviruje kroz jednu pukotinu na oblaku.
Spustivši prozore, Elliott vozi duž Embarcadera, veliku aveniju uz more. Nakon svega što je danas proživio nije dovoljno hrabar noć provesti sam, zatvoren u svojoj staklenoj kući. Boji se da ne poludi, boji se što bi mogao učiniti...
Stoga juri kao vjetar, prepuštajući se svjetlima koja ga vode kroz poslovnu četvrt u kojoj se nalazi Transamerica Pyramid, novi neboder u obliku strijele koji svijetli kao Betlehem. Izgubljen, razmišlja o lleni koja je sada sigurno u zrakoplovu. Kako će podnijeti taj prekid? Pokuša se uvjeriti da za nju to i neće biti tako teško, da će bez problema naći muškarca koji će je znati voljeti bolje od njega, no ta mu mogućnost ujedno postaje i nepodnošljiva. Prolazi zavoje jedan za drugim i napokon stiže na parkiralište bolnice. Ostao je bez ljubavi, ostao je bez prijateljstva. Ostao mu je još samo posao. Dakako, ne dolazi u obzir da danas ikoga operira ili preuzme bilo kojeg pacijenta jer još osjeća posljedice alkohola i droge. Ali ima potrebu biti među bliskim ljudima, a ovo je još jedino takvo mjesto koje zna. Parkira se na uobičajeno mjesto i izađe u noć upravo u trenutku kad u parkiralište tuleći dojure kola hitne pomoći i zaustave se pred ulazom za hitne slučajeve. Elliott spontano pritekne u pomoć bolničarima Martinezu i Pikeu iz 21. jedinice s kojima je već radio. Ugleda blijeda lica bolničara pod dojmom pacijentovih ozljeda.
»Što imamo, Martinez?«
Mladi južnoamerikanac pomisli da je dežuran i najavi:
»Tridesetogodišnja djevojka u komi, više ozljeda. Prije nekih pola sata bacila se s Golden Gatea...«
»Je li živa?«
»Po mojem skromnom mišljenju, ne zadugo...« Djevojka je već bila spojena na umjetno disanje. Postavljeni joj venski putovi i ovratnik pa joj se lice nije dobro vidjelo. Elliott pomogne ovoj dvojici da je skinu s nosila. Zatim se nagne nad unesrećenu. I prepoznaje.
* * *

San Francisco, 2006.
Elliott ima 60 godina.
Još pod utjecajem prijepora s Mattom, Elliott je odsutno vozio i znajući previše kamo ide. Što je prijatelj mislio kad je rekao: »nakon onoga što se dogodit Ilenom?« Je li mislio samo na njihov prekid ili na nešto ozbiljnije. Elliott se pokuša sabrati. Tijekom posljednjeg putovanja u prošlo 25. prosinca 1976. ujutro, on i njegov dvojnik uspjeli su izbjeći nesreću s orkom koja je trebala stajati života mlade djevojke. Dakle Ilena je bila živa i zdrava. Čemu onda taj očajnički ton u Mattovu glasu? Naglo zakoči, parkira buhu pred hidrantom uz Washington Park. Lutajući uličicama North Beacha naiđe na internet cafe i naruči cappuccino kako bi mogao zauzeti mjesto za nekim računalom.
U nekoliko klikova mišem otvori stranicu s tražilicom on-line i lefonskog imenika. Zatim u polje za traženje upiše »Ilena Cruz«. Otvori se sljedeće polje. Valjalo je upisati grad. Utipka »S Francisco« i pokrene pretraživanje. Nema rezultata.
Proširi traženje na cijelu Kaliforniju, a onda i na druge države Nema rezultata.
Ilena iz 2006. sigurno je zabranila prikaz broja. Ili više nije živela na Zapadnoj obali. Ili je promijenila ime...
Ne posustajući, Elliott upiše »Ilena Cruz« u Google. Samo jedan rezultat... Klikne na stranicu. Bila je to sveučilišna stranica posvećena primjeni veterinarske medicine na morskim sisavcima. Na stranici je pisalo da je sedamdesetih godina Ilena među prvima pribjegavala danas rutinskim intervencijama. U članku je detaljno pojašnjen primjer prve anestezije u svijetu koju je ta djevojka obavila na lamantinu 1973. godine. Brojka uz njezino ime odnosila se na fusnotu na dnu stranice. Drhtavom rukom Elliott klikne na stranicu i užasne se ugledavši datume Ilenina rođenja i smrti: 1947.-1976.! Bez dodatnih obrazloženja. Zureći u ekran, pokuša shvatiti.
Ako je 25. prosinca 1976. Ilena još bila živa, a na stranici ipak piše ta godina smrti, znači da se smrt dogodila u posljednjih šest dana 1976. Ali kada? Kako? Zašto? Izađe iz internet cafea i žurno krene do auta. Mora provjeriti novine iz toga vremena!
Eto što mora prvo učiniti. Krene ne uključivši žmigavac i umalo ga ne pokupi Lexus koji je dolazio iz suprotnoga smjera. Nakon opasnog polukružnog okretanja krene put City Halla, gdje je bilo sjedište San Francisco Chroniclea.
Ondje pokuša naći parkirno mjesto na dvadeset minuta, ali kao što se moglo očekivati, u to doba dana nije bilo nijednog slobodnog mjesta. Nimalo ne posustajući, Elliott ostavi auto uz druge parkirane aute spreman na to da ga kad se vrati ondje više neće. Zadihan uđe u staklenu zgradu u kojoj su se nalazili uredi čuvenoga lista i objasni da želi pogledati arhivske primjerke iz 1976. Djevojka na prijemu pruži mu formular objašnjavajući da će zahtjev biti odobren tek za nekoliko dana.
»Nekoliko dana!«, usprotivi se Elliott.
Ona stane objašnjavati: »praznik«, »smanjeno osoblje«, »mikrofilm«, »godina koju još treba numerirati«...
Izvadi novčanicu od stotinu dolara; ona se prenerazi; on doda još dvije; ona reče:
»Vidjet ću što mogu učiniti.«
I petnaest minuta kasnije bio je pred računalnim pretraživačem listajući stranice San Francisco Chroniclea iz posljednjih dana 1976.
Budući da među glavnim naslovima nije našao ništa, prelista c kroniku i u izdanju od 26. prosinca naiđe na maleni naslov , prvo pročita nekoliko puta, a onda prijeđe na cijeli sadržaj. Novi pokušaj samoubojstva na Golden Gateu. Jučer poslijepodne jedna se djevojka bacila s Golden Gatea, točnije s ograde broj 69. Riječ je o Ileni Cruz, veterinarki, podrijetlom s Floride. Prema nekim očevicima o površinu vode udarila je nogama.
Izvukao ju je policijski čamac, no budući da je zadobila brojne prijelome i unutrašnje ozljede, odvezena je u bolnicu Lenox, gdje su liječnici ocijenili da je njezino stanje »veoma teško«.
Elliott osjeti težak uteg u želucu i nekoliko minuta ostane nepomično na stolici, utučen prljavim činom kojim ga je izigrala sudbina. Zatim pogleda novine od sljedećega dana, unaprijed znajući će u njima naći.
Nije se dogodilo čudo za djevojku koja je skočila s Golden Gatea. U bolnici Lenox čudo se nije dogodilo. Ilena Cruz, djevojka koja se prekjučer bacila s Golden Gatea preminula je sinoć uslijed teških unutrašnjih ozljeda (vidi jučerašnje izdanje). Ovaj novi smrtni slučaj ponovno je potakao raspravu o nužnosti postavljanja sigurnosne ograde na most, mjere koju je Vijeće Golden Gatea uporno odbijalo.
Utučen, napusti zgradu. Auto mu je više od sat vremena bio nepropisno parkiran, no pauk ga nije posjetio. Slaba utjeha. Sjedne za upravljač i krene prema bolnici Lenox.
Morao je provjeriti još samo jedno.
* * *

San Francisco, 25. prosinca 1976.
Elliott ima 30 godina. 20.23 h
Izjeden malodušjem, Elliott je čekao da Ilena izađe iz operacijskoga bloka. Budući da nije bio dežuran, nisu mu dopustili da je on operira. A kako je uzeo taj usrani heroin, nije ni navaljivao.
Dijagnoza je bila katastrofalna: prijelom obiju nogu i stopala, iščašenje kuka i ramena, prijelom prsne kosti... Udarac je bio tako snažan da je došlo do prijeloma zdjelice, što je uzrokovalo i ozljede vezanih organa. Sumnjalo se i na ozljede bubrega i slezene, dok je krvarenje iz rodnice ukazivalo na ozljede crijeva ili urinarnog trakta.
Bio je nemiran, prešetavao se amo-tamo sve dok se nije zaustavio pred staklenim vratima koja su ga dijelila od operacijske dvorane. Vidio je dovoljno da nije gajio nikakve iluzije. I sam je intervenirao u slučajevima politrauma11 (11Politraumatizirani bolesnik: osoba s više težih ozljeda, posljedica iste nesreće.) i mora biti realan. U ovom stupnju veća je bila mogućnost smrti nego preživljavanja. Ne računajući pritom da ovakva nesreća često uzrokuje i ozljede kralješnice i leđne moždine. Takve vas ozljede često pretvore u paraplegičara ili hemiplegičara...
Na trenutak mu glavom prostruji slika paralizirane Ilene oduzetih udova kako se vuče u kolicima, prizor koji zatre onu viziju ljubiteljice mora, djevojke koja je još jučer ronila i plivala s dupinima.
Za sve je on kriv! Mislio je da će s dvojnikom spasiti Ilenu, a zapravo je samo odgodio neizbježno na nekoliko sati. Umjesto utapanja uslijed napada orke, počinila je samoubojstvo bacivš s mosta. Sjajan posao!
Pokušao je promijeniti sudbinu, ali sudbina je bila jača.
* * *

San Francisco, 25. prosinca 2006.
Elliott ima 60 godina. 22.59 h
Na bolnicu Lenox padale su sjekire.
Na trećoj etaži ispod zemlje uz titranje neonske svjetiljke, Elliot je prelistavao arhive stare trideset godina u potrazi za Ileninim liječnikim kartonom.
Dvoranu su presijecale metalne police izvitoperene od težine dokumenata. Nekad davno svi su se dokumenti morali klasificirati prema točno određenom redoslijedu, no danas je u cijeloj dvorani vladao pravi rusvaj. Mjeseci, godine, usluge: sve je bilo pomiješano, razasuto i neuredno. Nervozno otvarajući svaki karton i dosje, Elliott je pokušao shvatiti događaje koje je proživljavao protekla tri mjeseca. U početku je naivno vjerovao da može promijeniti sudbinu, a sudbina ga podsjetila tko je ona. Jer morao je znati da su slobodan izbor i mogućnost utjecaja na svoju sudbinu bili samo iluzija. Istina je ta su naše sudbine predodređene i da je borba protiv njih uzaludna. Neke je događaje nemoguće izbjeći, a jedan od njih je i vrijeme smrti. Budućnost ne nastaje usputno dok život prolazi. Osnovni put već je ucrtan i nema druge nego slijediti ga. Prošlost, sadašnjos budućnost - jedna su cjelina tog strašnog prizvuka, sudbina. Ali ako je sve već napisano, tko onda drži olovku? Neka viša sila? Bog? Ali kamo nas želi odvesti?
Dobro znajući da nikad neće dobiti odgovor na to pitanje, usredotočio se na svoja istraživanja i nakon dobrih sat vremena koačno pronađe što je tražio.
Dosje o Ileninu prijmu nije nestao, ali zub vremena ostavio je traga na gotovo nečitljivim stranicama. Tiskana su slova izblijedjela, neke su se stranice slijepile od vlage. Elliott nervozno približi papire neonskoj cijevi i uspije dešifrirati osnovni dio dokumenta.
Ilenine ozljede bile su još strašnije nego što je mislio, ali za razliku od onoga što su pisale novine, Ilena nije podlegla višestrukim unutrašnjim ozljedama, nego uslijed operacije kojom se hitno morao ukloniti hematom na mozgu.
Pogleda ime kirurga koji ju je operirao: doktor Mitchell.
Sjećao se njega: Roger Mitchell bio je sposoban kirurg, ali...
Zašto sam nisam obavio intervenciju?
Iznenadi se što nije bilo nikakvoga snimka. Pročitavši navedene podatke uspije rekonstruirati tijek događaja. Oko četiri sata ujutro jedna je bolničarka ukazala na nejednakost zjenica, što je upućivalo na hematom. Hitno je operirana, ali bezuspješno.
Hematom je bio dubok i na nezgodnom mjestu, zakompliciran ozljedom venskog sinusa vidljivom samo na rentgenskom snimku. Delikatna operacija pacijentice s ozlijeđenim dišnim sustavom i niskom vrijednošću glazgovske skale kome. Ne bi je spasio ni najbolji kirurg. Jedino možda da se operacija obavila ranije...
Pozornost mu privuče još samo jedna informacija: vrijeme smrti. 4.26 h ujutro. Odmah pogleda na sat. Još nije bila ponoć.
* * *

San Francisco, 26. prosinca 1976.
Elliott ima 30 godina. 00.23 h
»Uklonio sam slezenu i zašio dio crijeva«, objasni doktor Roger Mitchell mladom kolegi. Prvi put Elliott je osjećao očaj onih na drugoj strani: strani roditelja i obitelji.
»A bubrezi?«, upita.
»Mogu proći. Međutim, zabrinut sam za dišni sustav: na nekoliko susjednih rebara ima barem po dva prijeloma.«
Elliott je znao što to znači. Dio stijenki prsnog koša više nije u kontinuitetu s prsnom šupljinom pa je povećan rizik od pneumotoraksa, hemotoraksa i zatajenja dišnog sustava.
»A ozljede kralješnice?«
»Još je rano govoriti. Možda u području prsne kralješnice... Ka što znaš, tu vlada zakon »sve ili ništa«. Može biti benigno...«
»...a može završiti i potpunom paraplegijom«, dovrši Elliott. Mitchell blago napući usne.
»Moramo pričekati. Zasad ne možemo bogzna što.«
»Nećeš je voditi na snimanje?«
»Ne večeras. Imamo problem s programom, odjutros se staln ruši.«
»U pičku materinu!«, vrisne Elliott udarivši šakom u vrata.
»Smiri se. Pod stalnim je nadzorom. Bolničarka će je obilazi svakih petnaest minuta. A ionako... «
Već je kanio nešto izustiti, ali se predomisli.
»Ionako?«, upita Elliott tjerajući ga da nastavi.
»U ovome stadiju možemo se još samo moliti. Moliti se da je ne moramo prerano opet otvarati jer u stanju kakvom jest neće mo izdržati.«
* * *

San Francisco, 26. Prosinca 2006.
Elliott ima 60 godina. 01.33 h
Elliott se popne na kat, stišćući uza se Ilenin stari liječnički dosje. Premda već dva mjeseca nije obavljao operacije, bio je član upravnog vijeća bolnice pa je mogao zadržati ured. Čim je otvorio vrata svjetlo se automatski upalilo. On stane kraj prozora kao ukopan, promatrajući kišu koja je i dalje lijevala na grad.
Zatim stane odsutno šetkati po sobi pitajući se može li još išta učiniti. Još jednom preleti Ilenin dosje, a onda ga odloži na stol pokraj mramorne šahovske ploče vrhunskoga dizajna. Zamišljeno dohvati dvije šahovske figure: stožasti lovac i cilindričnu kulu. Stožac i cilindar... To ga podsjeti na problem koji je proučavao za vrijeme studija. Polegne stožac na stol i zavrti ga: baza se okrene oko vrha. Jednak impuls da i cilindru: ovaj se stane kotrljati po stolu i na kraju se razbije o pod.
Obje figurice gurnute su jednakom snagom, a putanje su im bile sasvim različite. Pouka priče: na isti događaj ljudi reagiraju različito. Premda ne mogu izbjeći sudbinu, još uvijek mogu odlučiti kako ću se s njome suočiti.
Ohrabren tom idejom, Elliott zavuče ruku u džep i dohvati bočicu s pilulama. Dan je bio naporan i još mu se nije ni naslućivao kraj. Pa ipak, sad se osjećao iznenađujuće smireno.
Jer čovjek tek u posljednjoj borbi pokaže najveću snagu.

Sedmi i osmi susret




19.


Kad bi mladost znala... Kad bi starost mogla...


San Francisco, 26. prosinca 1976.
Elliott ima 30 godina. 02.01 h
Bolnica je usnula uljuljkana romorenjem kiše.
Sklopljenih očiju Ilena se odmarala u polutami malene sobe. Iznad nje zbrka perfuzija, a u ustima cjevčica respiratora.
Sjedeći kraj nje, Elliott joj polako navuče plahtu kao u strahu da se ne prehladi. Shrvan, pruži drhtavi dlan prema djevojčinu licu. Dotaknuvši njezinu kožu osjeti kako mu se srce slama. Osjećao je da se iza tih oteklina i modrih usana njezin život bori za opstanak.
Život koji visi o koncu.
Koji bi svakog trena mogao puknuti.
***

Vrata sobe polako se otvore. Elliott se okrene misleći da je to pozorna bolničarka. Ali nije bila ona.
»Moramo je operirati!«, najavi mu dvojnik ne dopuštajući nikakav prigovor.
Elliott naglo ustane.
»Što treba operirati?«
»Epiduralni hematom na mozgu.«
Totalno sluđen, mladi liječnik podigne Ilenine vjeđe, ali nikakva nejednakost na njima nije upućivala na hematom.
»Odakle vam to?«
»Iz izvješća o smrti. A da si obavio snimanje i sam bi to znao...«
»Polako«, branio se Elliott, »tek je 1976.« »Zar se ne sjećate kvara uređaja i programa koji se svako nešto ruše?«
Drugi i ne pomisli odgovoriti usredotočen na ekran elektrokardiograma.
»Brzo traži da pripreme dvoranu!«, reče pokazujući telefon na zidu.
»Čekajte, ima nekoliko prijeloma prsnog koša: otvorimo li je odmah, može umrijeti.«
»Da, a ne otvorimo li je, umrijet će sigurno.«
Elliott promisli, a onda spomene novi problem:
»Nema šanse da Mitchell operira Ilenu samo na osnovi intuicije.«
Drugi slegne ramenina:
»Ako si mislio da bih operaciju prepustio Mitchellu...«
»A kome drugome?«
»Sebi.«
Elliott se složi jer je taj »sebi« uključivao i njega, no problem je i dalje postojao:
»Operaciju ne možemo obaviti samo nas dvojica! Trebaju nam još barem jedan anesteziolog i jedna bolničarka.«
»Tko je dežurni anesteziolog?«
»Samantha Ryan, mislim.«
Stari liječnik kimne glavom i pogleda zidni sat.
»Sastanak u bloku za deset minuta!«, reče i izađe iz sobe. »Ti pripremi Ilenu za operaciju, a ja ću se pobrinuti za Ryanicu.«
* * *

Šezdesetogodišnji Elliott sjuri se u gotovo prazan glavni hodnik kojim se širio snažan miris etera. Ne želeći svraćati pozornost, umjesto sakoa odjene bijelu kutu. Bolnicu je poznavao kao vlastiti džep i bez problema je našao sobu za odmor gdje se skrivala Samantha Ryan.
»Bok, Sam«, reče upalivši svjetlo.
Već naviknuta na isprekidani san tijekom noćnog dežurstva, djevojka naglo ustane zaklanjajući oči od jarkog svjetla. Premda joj lice ovog čovjeka nije bilo posve nepoznato, nije ga uspjela povezati ni sa jednim imenom.
Elliott joj pruži kavu iz automata, koju prihvati popravljajući par neposlušnih pramenova koji su joj padali na lice.
Bila je to atipična djevojka: tridesetogodišnjakinja irskoga podrijetla, homoseksualka i predana katolkinja. U bolnici je radila dvije godine, prekinuvši sve veze s obitelji u New Yorku, gdje su njezini otac i braća bili važni stupovi NYPD-a.12 (12New York Police Department - Njujorška policija.)
Tijekom narednih godina Elliott i ona postat će dobri prijatelji, ali u to vrijeme Samatha je još bila samotnjak, introvertirana osoba nezadovoljna sama sobom. Kako u bolnici nije imala nijednog prijatelja kolege su je prozvali autisticom.
»Trebam vas za operaciju, Sam.«
»Odmah?«
»Odmah. Moramo ukloniti epiduralni hematom pacijentice s ozljedama dišnog sustava.«
»Onoj koja se pokušala ubiti?«, upita otpijajući gutljaj kave.
»Točno.«
»Neće se izvući«, reče ona mirno.
»O tome odlučuje sudbina«, odvrati Elliott.
Ona odmota foliju s par Oreo keksa.
»Tko će je operirati?«, upita umačući keks u kavu.
»Ja.«
»A tko ste zapravo vi?«
»Netko tko vas poznaje.«
Djevojka pogleda liječnika i na trenutak je obuzme nelagoda jer je osjetila da je taj čovjek čita kao knjigu...
»Moramo požuriti, reče Elliott.« Samantha kimne glavom:
»Ona je pod Mitchellovim nadzorom. Ne smijem obaviti tu opasnu operaciju, otpustit će me.«
»Postoji rizik«, prizna Elliott. »Pa ipak, pomoći ćete mi...«
»Ništa vam ne dugujem«, reče ona slegnuvši ramenima.
»Meni ne, ali dugujete Sari Leeves...« Pogleda je uspaničenu ne dovršivši rečenicu. Sarah Leeves je neuravnotežena prostitutka koja je dvije godine ranije dospjela u bolnicu zadobivši nekoliko uboda nožem. Hitno je operirana nije preživjela. »Tek ste počeli raditi u ovoj bolnici i bili ste dežurni«, prisjeti se Elliott. »Dobra ste anesteziologinja, Sam, jedna od najboljih, ali ste večeri u trenutku reanimacije pošteno zasrali..«
Samantha zatvori oči i tisućiti put oživi u sebi taj prizor: vješto rukovanje, dva zamijenjena proizvoda, početnička greška, jadna žena koja se ne budi.
»Dovoljno ste vješto prikrili svoju pogrešku«, prizna Elliott »ruku na srce, smrt te prostitutke ljude i nije previše potresla.«
Samantha još uvijek nije otvarala oči. Tu je pogrešku počinila jer nije bila sasvim predana poslu. Te je večeri doista bila odsutna duhom. Mislima u New Yorku, kod oca koji je naziva »kurvom, droljom, prostakušom«, majke koja svako malo ponavlja riječ »sramota« i braće koja je tjeraju iz grada.
Kad je otvorila oči, užasnuto pogleda Elliotta.
»Kako sve to znate?«
»Jer ste mi to vi ispričali.«
Samantha odmahne glavom. Nikad nikome nije rekla za taj nesretni slučaj, ni u povjerenju. Ali je zato prije dvije godine postala još veća vjernica neprestano moleći otkupljenje. Više od svega voljela bi se vratiti unatrag i učiniti da se taj prokleti dan nikada ne dogodi. Koliko je puta preklinjala nebo da joj da mogućnost za otkupljenje!
»Spasite život i otkupit ćete smrt...«, reče Elliott pretpostavljajući tijek njezinih misli. Nakon kraćeg promišljanja, Samantha zakopča kutu i jednostavno reče:
»Idem u operacijsku.«
Elliott krene za njom, kad osjeti kako mu ruka zadrhti. Već!
Odjuri u zahod koji je usred noći srećom bio prazan. Uspaničeno osjeti kako nestaje. Nagne se nad umivaonik da se osvježi. Za razliku od Samanthe Ryan, on nije vjerovao u Boga, no to ga nije spriječilo da mu uputi molitvu.
Dopustite mi daje operiram! Dopustite da ostanem još malo!
Ali Boga u kojega nije vjerovao nije bilo briga za njegove molitve i Elliottu ne preostane ništa drugo nego prepustiti se meandrima vremena.
* * *

Probudi se 2006., skvrčen u uredskom naslonjaču. Izbezumljen, pogleda digitalni sat koji je ležao na polici: 02:23 h.
Imao je još malo vremena, pod uvjetom da se smjesta vrati u prošlost. Nervozno proguta još jednu pilulu, ali ne dogodi se ništa. Naravno: supstanca je djelovala samo u snu. A bio je previše tjeskoban da bi samo tako zaspao. Stoga požuri u hodnik i pozove dizalo kako bi se spustio do bolničke ljekarne. Ondje nađe bočicu Hypnosenea, lijeka za uspavljivanje koji se koristi za pripremu pacijenata prije anestezije. Brzo se vrati u ured i izvadi iz liječničke torbe jednokratnu pumpicu. Dozira malu količinu lijeka i ubrizga ga u venu. Nije morao dugo čekati da osjeti učinke hipnotika koji Elliotta povedoše u svijet snova i košmara.
***

Istodobno, 1976., tridesetogodišnji Elliott dovršavao je Ileninu pripremu za operaciju. Obrijao joj je glavu i isključio umjetno disanje. Kako bi joj omogućio disanje tijekom transporta, postavio je masku s balonom i što neupadljivije odvezao je u operacijsku dvoranu.
Čekale su ga Samantha Ryan i jedna bolničarka. Međutim, nikakva traga njegovu dvojniku, sve dok ne začuje kucanje na staklenim vratima. Stari liječnik da mu znak da se dođe dezinficirati i Elliot mu se pridruži u tišini. Konačno zajedno, oba kirurga zadignu rukave do laktova i pripreme se u tišini pomno trljajući ruke antiseptikom, a zatim navuku kute, maske, kirurške rukavice i kapice. A onda zajedno uđu u operacijsku dvoranu.
Elliott stane po strani, prepuštajući posao svome dvojniku. Drugi je opušten, veoma miran, pomno izvodi svaki pokret kako bi premjestio Ilenu na operacijski stol. Pridržava joj glavu, izbjegavajući bilo kakvo savijanje ili okret. Zna da ima prijelome kralješnice i brzo premještanje moglo bi pogoršati situaciju.
Operacija konačno počinje. Stariji liječnik osobito je emotivan, prije dva mjeseca prestao je obavljati operacije uvjeren kako više nikad neće primiti kirurški skalpel u ruke. Pokreti su mu precizni. S vremenom je naučio držati pod kontrolom takve ekstremne trenutke. Točno zna gdje treba otvoriti, ruke su mu mirne, sve prolazi dobro do trenutka...
»Tko vam je dao dopuštenje za operaciju?«
Na vratima dvorane pojavio se Mitchell i puca od bijesa. Pogledava naizmjenično Samanthu Ryan, Elliotta i njegova dvojnika.
»Tko je ovaj?«, upita upirući bradom prema starom kirurgu koji samo mirno odvrati:
»Niste se dezinficirali, doktore Mitchell, i upravo vam je promakao jedan hematom.« Mitchell uvrijeđeno stavi masku na usta i zaprijeti:
»Ovo neće proći samo tako!«
»Molim vas, dezinficirajte se,« ponovi Elliott natjeravši liječnika da bijesno napusti dvoranu. Operacija se nastavi neočekivano mirno. Vani tutnji oluja i čuje se štropot kiše koja se šibajući prozore slijeva u kanale. Tridesetogodišnji Elliott gleda sebe starijega osjećajući istodobno divljenje i sumnju. Šezdesetogodišnji Elliott i dalje je usredotočen na zadatak. Premda sve ide po planu, očigledno je da dubina i veličina hematoma, te Ilenino ograničeno disanje ne ulijevaju velike nade za preživljavanje. Zna da će, čak i u najboljem slučaju, njezino stanje kome dovesti do smanjene cirkulacije pa tako i do ozbiljnijih podljedica. Kolike su šanse da se izvuče? Medicinski, pet prema stotinu da preživi. I možda jedna prema tisuću da prođe bez posljedica.
Ali tijekom karijere naučio je na te brojke gledati s oprezom. Znao je pacijente kojima su liječnici prognozirali još najviše tri mjeseca, a živjeli su još deset godina. Baš kao što je doživio i fatalne ishode rutinskih operacija.
I upravo si je to govorio kad mu u lice štrcne nalet krvi. Toga se i bojao: ozljeda sinusa pod pritiskom hematoma. Krvarenje je obilno, ali upozorio je ostale i krv je pomno usisana. Trudi se prikriti emocije, koncentrirajući se samo na područje intervencije, pokušavajući ne misliti da je na operacijskome stolu Ilena. Jer znao je da bi mu pri pomisli na taj prizor ruka počela drhtati i da bi mu se počelo magliti pred očima.
Intervencija se mirno nastavila sve dok u dvoranu ponovno nije uletio Mitchell zajedno sa šefom službe. Uvidjeli su povredu propisa, ali ne pokušavaju prekinuti operaciju koja se ionako bliži kraju. Počevši osjećati prve drhtaje, šezdesetogodišnji Elliott okrene se prema sebi mlađemu i predloži:
»Prepuštam ti da završiš.«
Svuče kutu i kapicu, skine zakrvarene rukavice i pogleda svoje ruke: izdržale su šok bez drhtanja dulje nego što je očekivao.
»Hvala«, šapne, ne znajući ni sam kome je upućena ta zahvalnost.
Bila je to njegova posljednja operacija. Najvažnija u životu. U trenutku kad je nestajao pred izbezumljenim pogledima oko sebe, pomisli kako je upravo završio svoj zadatak. Sada se više ne boji umrijeti. 20

Posljednji susret




20.


S dvadeset godina plešemo u središtu svijeta. S trideset lutamo u krugu. S pedeset hodamo po kružnici, izbjegavajući gledati prema van i prema unutra. Kasnije to više nije ni važno, dar djece i staraca, nevidljivi smo.
~ Christian Bobin ~


San Francisco, 2006.
Elliott ima 60 godina.
Kad je otvorio oči Elliott je ležao na hladnim pločicama svog ureda u malenoj lokvici krvi. Jedva ustane primaknuvši ruku nosu iz kojega je šikljala krv. Još su jednom njegove krvne žile platile danak zbog puta kroz vrijeme i trebalo mu je nekoliko vatica da zaustavi krvarenje. Dok se polako danilo, jedno ga je pitanje i dalje mučilo: je li uspio spasiti Ilenu? Sjedne pred računalo i pretraži on-line telefonski imenik. Večer prije nije uspio naći Ilenu Cruz. Elliott pokuša još jednom, uključivši cijelu Kaliforniju. Ovaj put nešto otkrije: jedna adresa u Waevervilleu, selu na sjeveru države. Krivi trag? Lažno veselje?
Imao je samo jedan način da to dozna.
Izađe iz ureda, spusti se u hodnik i zastavši nakratko kraj automata za kavu, krene prema autu na parkiralištu. Brzom vožnjom u Weavervillu bi mogao biti za manje od šest sati. Stara buba bila umorna kao i on, ali nadao se da će izdržati put. Samo još malo..
Krenuo je u zoru. Još nije svanulo, ali snažan pljusak od juče kao da je obojao nebo metalnoplavom bojom.
Iz San Francisca izađe autocestom 101, prevalivši u sekundi prvih dvjesto kilometara. Malo nakon Leggeta siđe s autoceste i krene panoramskom krivudavom cestom oko Cape Mendocina sve do Ferndalea. Sibai valovima s Pacifika cesta je pratila obalu prelazeći strme stijene koje su uranjale u more. Elliott je pratio obalu do Arcate, gdje skrenuo na Hwy 299, jedinu moguću cestu koja je kroz planinski kraj povezivala istok i zapad. Područje je sačuvalo svoju divljinu s visokim šumama sekvoja, očuvanim prostranstvima i jelama. Nakon više od pet sati vožnje stigao je u Weaverville, osamljeno selo u planinama. Parkira bubu na glavnoj ulici i uđe u trgovinu i uglu da upita za adresu Ilene Cruz. Pokazali su mu šumski put na izlazu iz sela i on odluči krenuti pješice. Nakon dvadesetak minuta ugleda drvenu kućicu izgrađenu malo podno ceste. Čuo se šum slapa u blizini. Elliott zastane, sakrivši se iza jedne sekvoje koja je preživjela rušenja prošloga stoljeća. Rukama zakloni sunce i zaškilji. Na trijemu drvenjare sjedila je žena okrenuta prema snježnim planinama. Tog poslijepodneva Elliott ju je vidio samo sleđa, ali ni na tren nije posumnjao da to nije ona.
Bili su razdvojeni trideset godina. A sada ih je dijelilo samo tih deset metara. Na trenutak pomisli kako će preći taj prostor, kako će joj se ispričati, kako će je snažno zagrliti i još jednom moći mirisati njezinu kosu.
Ali bilo je prekasno. Posljednja putovanja kroz vrijeme dobrano su ga oslabila. Više nego ikad, znao je da je život iza njega i da gubi bitku s bolešću koja ga izjeda.
Stoga sjedne oslonivši se na stablo tog tisućljetnog drveta i zadovolji se samo promatrajući je. Zrak je bio blag i na ovom samotnome i mirnome mjestu osjećao se konačno oslobođenim o bremena boli i vremena. Prvi put u životu bio je spokojan.
* * *

San Francisco, 1976. Devet sati ujutro.
Elliott ima 30 godina.
Prošla su već dva dana od Ilenine operacije.
Djevojka se malo prije probudila iz kome, ali prognoza je i dalje bila nesigurna. Uvjeti u kojima se obavljala intervencija brzo su se pročuli bolnicom, izazivajući sumnju i nevjericu. Uprava je nekoliko sati promišljala kako da se postavi prema slučaju. Treba li slučaj prijaviti policiji pod prijetnjom kompromitiranja renomea Lenox Hospitala? Ravnatelj bolnice i šef kirurgije previše su držali do svojeg ugleda da bi potpisali izviješće u kojem se spominje »čovjek koji je došao niotkuda« i »nestao nasred operacijske dvorane«. Zadovoljili su se dvomjesečnim suspenzijama Elliotta i Samanthe.
Mladi kirurg upravo je primio vijest o otpustu i spremao se napustiti bolnicu kad ga dozove jedna bolničarka:
»Poziv za vas, doktore!«, reče pružajući mu slušalicu zidnog telefona.
»Halo?«
»Preko puta sam«, upozori ga dvojnikov glas. »Dođi.«
»Preko puta?«
»Kod Harryja. Da ti nešto naručim?«
Ne trudeći se odgovoriti, Elliott sklopi slušalicu i pređe ulicu.
Nije se vidio ni prst pred nosom. Vjetar je nosio gustu maglu koja se lelujavo obavijala oko uličnih svjetiljki i automobila. Harry's diner bio je uski dugački restoran smješten u čeličnome vagonu preko puta ulaza u hitnu službu. Tipičan interijer pedesetih davao mu je onaj retro štih. Elliott otvori vrata i ugleda kolege liječnike i bolničarke na brzom doručku prije službe.
Na kraju zadimljene sale ugleda dvojnika koji je sjedio za stolom uz šalicu kave.
»I?«, upita Elliott sjedajući na klupicu presvučenu moleskinom.
»Izvukla se!«
»Ilena je živa u budućnosti?«
Stari liječnik potvrdno kimne.
Elliott na trenutak osjeti nevjericu a onda upita:
»A posljedice?«
No dvojnik izbjegne odgovor:
»Slušaj, mali, živa je. Spasili smo je... «
Elliott odluči prihvatiti tu potvrdu i nekoliko minuta obojica ostanu tako jedan nasuprot drugoga ujedinjeni u meditativnoj tišini.
Obojici su lica bila izmorena, a oči okružene tamnim kolobarima.
Obojica su bila iscrpljena od nedostatka sna i živčane napeto nakupljene tijekom posljednjih dana. Uložili su svu svoju snagu u suludu borbu protiv sudbine iz koje su očito izašli kao pobjednici.
Elliott pukne prvi: suze od umora za koje nije ni znao da znače olakšanje ili potpuni nemir. Protrlja vjeđe i okrene se prema prozoru. Vani se magla raspirivala u bjeličastim valovima, kupajući pločnike i hidrante.
»Bit će sve u redu, mali...«
»Ne, neće! Izgubio sam sve koje sam ikada volio: Matta! lleni sve to zbog vas!«
»Možda, ali to je tako: moraš održati obećanje kao što sam svoje... «
»Vama je to lako reći!«
»O tome smo već raspravljali! Slušaj, ne znam kojim smo čudom uspjeli spasiti Ilenu, zato nemoj sad sve upropastiti. Vodi svoj život kako si i obećao, jer ako sam u nešto siguran, to je da se čuda nikad ne događaju dvaput.«
»To će biti teško... «
»Naredne će godine biti teške«, prizna mu Elliott. »Poslije će ići bolje. Možeš ti to podnijeti, ali morat ćeš sam.« Elliott ga upitno pogleda. Drugi pojasni: »Ovo je naš posljednji susret, mali.« Elliott slegne ramenima.
»To kažete svaki put.«
»Ovaj put je istina. Više se neću moći vratiti, čak ni ako budem htio.«
U nekoliko riječi ispriča mu priču o pilulama: okolnosti u kojima ih je dobio, neočekivani učinak koje su na njega imale omogućivši mu tako putovanje kroz vrijeme...
Nije stigao ni završiti, a Elliott je već gorio od želje da mu postavi tisuću pitanja, no drugi je već ustao kaneći napustiti salu. Mladi kirurg shvati da neće doznati ništa više i da je ovo uistinu njihov posljednji susret.
Gledajući ga tako pred sobom još svega par sekundi, osjeti kako ga obuzima neki neočekivani osjećaj. Prije dva dana, tijekom Ilenine operacije, ovaj ga je zadivio svojim umijećem i sposobnosti donošenja pravih odluka. Sada je žalio što nije imao više vremena da ga bolje upozna.
Stari liječnik polako zakopča baloner. Osjećao je da odlazi, ali sad je već imao iskustva i znao je da mu preostaje još minuta-dvije.
»Ipak ne bih volio nestati baš usred kafića.«
»Zapravo, i meni bi učinio uslugu.«
U znak pozdrava, šezdesetogodišnji Elliott samo položi ruku na rame tridesetogodišnjeg Elliotta i udalji se.
Malo prije no što je otvorio vrata, okrene se posljednji put i glavom kimne dvojniku. Pogledi im se susretnu i u očima sebe mlađega primijeti nešto što je već imao prilike vidjeti u očima nekih pacijenata: tugu onih koje je vječno pratilo bolno djetinjstvo.
I umjesto da izađe iz restorana, odluči se vratiti. Morao je još nešto poručiti dvojniku: rečenicu koju je i sam godinama želio čuti, ali mu je nitko nije izgovorio.
Najobičniju rečenicu koju je shvatio tek pred kraj života.
»Nisi ti kriv... «
Isprva mladi kirurg ne shvati na što dvojnik misli. Ali ovaj ponovi:
»Nisi ti kriv... «
»Što?
»Mamino samoubojstvo, očeve batine...« Osjetivši kako gubi glas, šezdesetogodišnji Elliott ne dovrši čenicu. Morao je duboko udahnuti da ponovi kao molitvu: »...Nisi ti kriv.«
»Znam«, slaže Elliott, uznemiren tim neočekivanim obratom. »Ne, još to ne znaš«, reče blago onaj koji će kasnije postati. »ne znaš...«
Tada se između dva muškarca stvori neko suglasje, savršeni govor koji potraje koliko i treptaj oka, sve dok starijega ne uznemire drhtaji koji su najavljivali vrijeme povratka u budućnost.
»Bog, mali!«, dobaci žurno se udaljavajući. »Sad si ti na redu!«
Elliott ponovno sjedne na klupicu. Kroz prozor ugleda dvojnika kako nestaje u magli.
Više ga nikad ne bi trebao vidjeti.

21.


Život bez tebe...
Život će završiti kao veliki tužni dvorac propuhan svim vjetrovima.
~ Aragon ~


1977.
Elliott ima 31 godinu.
Ljetna večer u San Franciscu.
Zureći u prazno, Elliott puši na krovu bolnice. Pod njim se pruža grad, ali on na to uopće ne obraća pozornost. Ilenu nije vidio od njezina premještaja u Miami i to ga izluđuje.
Nagli nalet vjetra podigne malo prašine. Mladi kirurg pogleda na sat i zgazi opušak. Za pet minuta ima već šestu operaciju toga dana.
Živi kao duh, opija se poslom, prihvaća svako dežurstvo... Da se ne prepusti smrti.
* * *

Ilena otvori oči dok je svitalo u Miamiju.
Već šest mjeseci leži u bolničkome krevetu, sva slomljena, s nogama u povojima. Prošla je već četiri operacije i još nije kraj.
U sebi se osjeća još gore. Sve se pretvara u košmar, životinje laju i vrata lupaju. Govori malo, ne želi nikakve posjete: ni Matta, ni kolege s posla...
Osjeća se tako ranjivom. Nemoćnom. Kako da se riješi te boli i stida?
* * *

Spustivši krov, Matt juri autocestom prema Seattleau. Nagli rastanak s Elliottom uništio mu je život. I on je ostao bez oslonca i sveg što je vjerovao. Osjeća se slab i jadan pa misli na Tiffany, onu nevjerojatnu djevojku koju je svojom glupošću pustio da ode. Sad je spreman na sve da je nađe. Svakog vikenda već mjesecima neumorno prevaljuje sve kutke zemlje. Jedini trag mu je njezino ime i isključen broj telefona.
Zašto ona? To se nije ni pitao. Štoviše, bio je uvjeren u jedno, mora pronaći tu ženu, jer ima osjećaj da bi ona mogala biti konstanta njegova života.
Njegova luka.
* * *

1978.
Ilena ima 32 godine.
Siječanj, centar za reedukaciju na Floridi. Glazbena kulisa - Chinov nokturno. Prvi put ovoga stoljeća u Miamiju pada snijeg. Jedna djevojka u invalidskim kolicima kroz prozor promatra lagane bijele pahulje kako se kovitlaju nebom. Da sam barem umrla..., požali Ilena.
* * *

Kraj kolovoza, zabačeno selo negdje u Teksasu. Konobarica u kafiću promatra svoj odraz u ogledalu.
Prije tri dana proslavila je 35. rođendan. Možeš misliti kakav rođendan! Prije bi se reklo pogreb..., pomisli Tiffany popravljajući kutu.
Prije nekoliko tjedana vratila se u rodni kraj i dane provodi poslužujući pive prostacima koji joj zure u dekolte. Povratak na početnu točku; povratak u život koji je napustila sa 17 godina otišavši iskušati sreću u Kaliforniji. U to vrijeme svi su je smatrali pravom ljepoticom. Znala je pjevati, plesati, glumiti, no to nije bilo dovoljno da se istakne ni u San Franciscu ni u Hollywoodu.
»Daj još jedno, ljepotice!«, naruči gost mašući kriglom. Tiffany uzdahne. Njezini djevojački snovi zbilja su gotovi.
Strahovito je vruće. Prozori su širom otvoreni i odjednom se pred barom začuje škripa kočnica, i nakon par sekundi na vratima se pojavi novi gost. Isprva nije vjerovala svojim očima, a onda je morala priznati »da je to doista on«.
Nije ga zaboravila i često bi požalila što ga je ostavila prije no što je njihova priča i počela.
On preleti pogledom po kafiću i lice mu se ozari.
Ona tada shvati daje došao radi nje i da nas život katkad nagrađuje kada to najmanje očekujemo. Matt priđe gotovo sramežljivo:
»Posvuda sam te tražio.« A Tiffany odgovori:
»Vodi me.«


1979.
Elliott ima 33 godine.
Jesen je. Upravo u vrijeme Elliottova višednevnog odmora u Siciliji, južnu Italiju pogodio je niz potresa. Gotovo prirodno, javio se kao volonter kako bi pomogao spasiocima. Poslali ga u ekipu Crvenoga križa u Santa Sienni, malenom gradiću obronku planine. Bit će to početak duge suradnje s tom slavnom nevladinom organizacijom, premda tada to još nije znao. Podrhtavanje tla u starome je selu nosilo sve pred sobom; kuće, automobile... Pod silovitim pljuskom spasioci daju sve od sebe, pretražuju ruševine. Pronašli su dvadesetak beživotnih tijela. Ali i nekoliko preživjelih zatrpanih u ruševinama.
Već se mračilo kad začuju jecaje šestogodišnjeg dječaka zaglavljenog na dnu bunara. Spuste mu uže. Rupa je duboka i izvitopereni bunar mogao bi se urušiti. Dječak je u blatu do prsa, a raz vode neprestano raste. Pokušavaju ga izvući užetom, ali maleni ne može uhvatiti. Po cijenu da ga nazovu totalnim mazohistom, Elliott se spusti na dno bunara. Ne sumnja ni trenutka. Zna da to nije dan njegove smrti. Dovoljno je doznao o svojoj budućnosti i zna da će doživjeti bar šezdeset godina.
Još 27 godina je »besmrtan«...
* * *

1980.
Ilena ima 34 godine.
Zima - pusta plaža šibana vjetrom.
Pridržavajući se štapom, Ilena prelazi nekoliko metara, a onda pada na mokri pijesak.
Liječnici joj govore da je još mlada, da ima čeličnu volju i da će jednog dana opet gotovo normalno hodati. U međuvremenu, uzalud se kljuka sredstvima protiv boli, ne pomaže: bol je još posvuda prisutna: u tijelu, glavi, duši.
* * *

Osmi prosinca - bolnica Lenox,
Dvorana za odmor liječničkoga osoblja.
Sklopljenih očiju, zavaljen na dvosjed, Elliott se odmara između dviju operacija. U ušima mu odzvanjaju razgovori kolega: Za ili protiv Reagana? Tko je u Dallasu pucao na J. R.-a? Tko je čuo novog Stevieja VVondera?
Netko upali televizor i odjednom:
Johna Lennona sinoć je u New Yorku ispred Dakota Buildinga ubio umobolnik po imenu Mark Chapman. Unatoč brzini hitne pomoći, liječnici bolnice Roosevelt nisu uspjeli spasiti bivšeg Beatlea.
* * *

1981.
Sunčani je dan u dolini Napa.
Držeći se za ruke, Matt i Tiffany šeću među vinogradima. Već tri godine među njima vlada potpuna zaljubljenost, savršen sklad, sreća o kojoj se može samo sanjati...
Ima li na zemlji mnogo ljudi s kojima bismo mogli živjeti sretno? Može li jedna ljubav trajati cijeli život.
* * *

1982.
Dva su sata ujutro u sobi stančića u Lower Haightu.
Elliott se izvlači iz kreveta nastojeći ne probuditi ženu koja spava kraj njega i koju je nekoliko sati ranije upoznao u kafiću u centru. Pokupi gaće, traperice i košulju i odjene se u tišini. Kad je već bi samome izlasku, začuje glas iza sebe:
»Odlaziš?«
»Da, ali ostani u krevetu. Zatvorit ću vrata za sobom.«
»Samo da znaš, zovem se Lisa!«, progunđa djevojka nestajući ispod popluna.
»Znam.«
»Zašto si me onda zvao Ilena?«
* * *

1983.
Matt i Tiffany isprepleteni leže na krevetu nakon vođenja ljubavi. Niz djevojčino lice klizi jedna suza. Već pet godina bezuspješno pokušavaju dobiti dijete. Navršila je četrdesetu.
* * *

1984.
Prolaze dani, tjedni, godine...
Za Ilenu je život ponovno dobio smisao.
Opet hoda: teško, šepajući, hramljući, vukući nogu. Ali bar opet može hodati. Ne može nastaviti stari posao, no s tim se pomirila. Višak energije troši na predavanja iz morske biologije na sveučilištu, postala je i jedna od rukovodilaca Greenpeacea, aktivno sudjelujući u novim kampanjama protiv ispuštanja radioaktivnog otpada u more i osnivanju prvih europskih ureda u Parizu i Londonu.
* * *

U San Franciscu je ljeto.
Bolnički hodnik osvjetljava jedan sunčev trak. Elliott uzme coca-colu s automata, sjedne u naslonjač i pogleda oko sebe.
Na televizoru novi kabelski program nazvan MTV. Na ekranu mlada pjevačica like a virgin lascivno se giba po podu, nižući sugestivne pokrete kojima ne propušta pokazati rublje: početak fenomena Madonna.
Bolnica je nevjerojatno mirna. Netko je na stoliću zaboravio Rubbickovu kocku. Elliott je uzme i u nekoliko pokreta složi svih šest jednobojnih strana.
Kao i svi i on ima dobrih i loših dana. Danas je relativno dobro. Zapravo i ne znajući zašto osjeća se smireno. Ali katkad je teže: samoća i umor naizmjenično ga vuku prema ponoru boli i tjeskobe. A onda kola hitne pomoći dovezu novog pacijenta. Brzo, treba nam, moramo ga operirati! I u jednom trenu život nastavi svoj put.
Blagoslov ovoga posla.
* * *

1985.
Verona početkom proljeća.
Elliott je već dva dana na kirurškome kongresu u Italiji. Ako se dobro sjeća dvojnikove priče, danas bi trebao upoznati majku svoje kćeri.
Sjedeći na terasi jedne trattorije promatra zalazak sunca na Plazzi Bra.
Narančaste zrake miluju gornje redove arene, predivnog rimskog amfiteatra koji dominira trgom.
»Izvolite, gospodine... « ...nakloni se konobar spuštajući pred njega čašu suhog martinija kojom su plutale dvije masline.
Elliott pijucka aperitiv ne uspijevajući se umiriti. Što bi zapravo trebao učiniti? Zna da ima sastanak sa sudbinom, ali boji se da mu događaj ne promakne. U glavi neprestano vrti dvojnikove riječi. Bilo je to prije deset godina, ali dobro ih se sjećao: »6. travnja 1985., na kirurškom kongresu u Veroni upoznat ćeš ženu koja će otvoreno iskazivati svoju naklonost prema tebi. Uzvratit ćeš joj udvaranjem i provest ćete zajedno vikend, kada će biti začeta tvoja kćer.
Sve se činilo jednostavnim, samo što je 6. travnja danas, uskoro sedam sati, a on još čeka da ga dođe zavesti neka rasna Talijanka.
»Je li slobodno?«
Podigne glavu iznenađen jer je pitanje bilo na engleskom s i njujorškim naglaskom. Pred sobom ugleda mladu ženu u svijetloružičastom kostimu. Možda je ugledala primjerak International Herald tribunea ispred kirurga... U svakom slučaju, čini se sretnom što je našla sunarodnjaka. Elliott kimne glavom i ponudi joj da sjedne. Zove se Pamela, i radi za poznati lanac hotela i u Veroni je poslovno.
To je ona? Upita se najednom zabrinut. Naravno da je ona, sve se slaže. Uostalom, njegov dvojnik nikad nije izjavio da će biti Talijanka... Pomno je promatra dok naručuje čašu Valpolicelle. Prava ljepotica osamdesetih: visoka, savršene građe, bujne plave ko onaj stil executive woman. Dok im poslužuju predjela, već su prošli upoznavanje i nastavljaju razgovor o »junacima« nove Amerike: Reaganu, Michael Jacksonu, Spielbergu, Carlu Lewisu... Elliott se ponaša kao da sudjeluje u raspravi, ali misli su mu drugdje. Ipak čudno, nisam je ovako zamišljao...
Nikako ne može povjerovati da će ta žena postati majka njeg kćeri! Teško je reći zašto. Na prvi pogled ništa joj ne fali. Samo vodi tupav razgovor, primjedbe su joj tako predvidljive, republikanka je, važnije joj je što ima nego tko jest, i nema ono nešto u pogledu, onaj dodatni sjaj koji zovemo šarmom.
Da, ali evo: da nije upoznao svoga dvojnika nikad ne bi znao će ovaj flert završiti rođenjem djeteta!
Ipak je čudno da sam pao na ovako pretjerano očijukanje ove žene. Dakako, nakon par sati bezveznog čavrljanja večer bi mogla vršiti seksom, ali unatoč Pamelinom neupitnom seksipilu, Elliot pomisli da to i neće biti neki užitak. Objed se nastavlja nizanjem lokalnih specijaliteta: pasta e fa rižot s Amaroneom, turnedo s taleggiom, sve popraćeno čaša Bardolina.
Svjetiljke na trgu sada osvjetljavaju Palazzo Barbieri, sjedište gradske uprave, kao i široki pločnik kojim, premda je već kasno, još šeće gomila Veroneza.
Zatraži račun, no budući da je potrajalo odluči ustati i platiti na šanku. Dok mu je vlasnik ispostavljao račun, Elliott izvuče iz džepa jednu Marlboro cigaretu i prinese je usnama. Upravo kad je namjeravao pritisnuti upaljač, cigaretu mu pripali jedna žena.
»Jutros ste održali dobro predavanje, doktore.«
Podigne oči prema sugovornici, mladoj ženi od kojih tridesetak godina koja je sjedila na barskoj stolici s čašom bijelog vina.
»Bili ste na kongresu?«
»Giulia Batistini«, predstavi se pruživši mu ruku. »Kirurginja iz Milana.« Ima zelene oči i neobičnu riđu kosu, atipičnu za Talijanke.
Susrevši se s Giulijinim pogledom, u njezinim očima otkrije onaj mali sjaj koji je uzaludno tražio u Pamelinima, šarm. Tada s olakšanjem shvati da će majka njegove kćeri biti ona, a ne ona druga!
»Rado bih još malo popričala s vama«, počne Giulia, »ali...«
»Što, ali?« Ona pogleda prema terasi: »Mislim da vas čeka djevojka...«
»Mislim da to nije moja djevojka.«
Ona se nasmiješi, skroman trijumf žene spremne na nastavak borbe:
»U tom slučaju...«
* * *

1986.
Elliott ima 40 godina.
San Francisco, pet sati ujutro. Poziv iz Europe bez ikakvog poštovanja vremenske razlike. Ženski talijanski naglasak najavljuje ono što već zna.
Elliott sjedne na zrakoplov za Milano, uskoči u taksi i krene bolnicu, popne se pješice na četvrti kat, pokuca na vrata sobe 4. Hello, Giulia, hello, novi Giulijin prijatelju, hello, doktore, hello, bolničarko.
Konačno priđe kolijevci. Svaki dan gleda bebe u bolnici, ali ovu drukčije. Ova je njegova. U početku se bojao da neće osjećati ništa, a onda je otvorila oči i pogledala ga, i jedan njezin treptaj zauvjek ga je vezao za nju.
Vani je veljača, snijeg, hladnoća, prometne gužve, trube, »vaf ćulo«, zagađenje. Ali u ovoj je sobi sve tako toplo i ljudsko.
»Dobrodošla, Angie...«
* * *

1987.
I opet život.
Odjednom evo kraja tunela, stranica je okrenuta, svjetlo koje se više i ne nadamo. Malena beba u kući i sve je u neredu: posvuda bočice, pa pelena, dopunsko mlijeko za dojenčad.
Za pet mjeseci, prvi zubić. A još pet mjeseci kasnije prvi korak bez pridržavanja.
Sve što nije dio nje postaje nevažno. 19. listopada - pad burze, crni ponedjeljak, Dow Jones pada za 20%.
Pa što?
* * *

1988.
Angie je gladna! Angie želi keks! Angie je žedna! Angie želi Cola-coca. I već je Božić. Kuća je ukrašena i u kaminu pucketa vatrica. Elliott se vratio gitari i svirucka neku osobnu izvedbu trenutačnog hita With or without you.
Uljez leži na tepihu i čuva ukućane. A Angie pleše ispred kamina.
* * *

1989.
Angie ima tri godine. Debelim flomasterom zna napisati svoje ime velikim slovima.
* * *

Dana 24. ožujka naftni tanker Exxon Valdez nasukao se na obalama Aljaske uzrokovavši crnu mrlju od 300 000 tona čiste nafte. Na CNN-u žestoka reakcija Greenpeacea preko nove glasnogovornice, Ilene Cruz.
* * *

U listopadu Rostropovič svira violončelo na ostacima Berlinskoga zida.
Na televiziji objašnjavaju da je to kraj hladnoga rata i da će odsad ljudi sretno živjeti u svijetu demokracije i tržišne ekonomije...
* * *

1990.
Pred kinom je redina.
U prvoj koloni su obitelji i posvuda se čuje dječja vriska. Elliot i Angie čekaju za Malu sirenu, najnoviji uradak Walta Disneya, dok u pokrajnjem redu posjetitelji čekaju da vide Meg Ryan u filmu je Harry je sreo Sally.
Angie je malo umorna i povlači oca za rukav košulje želeći da je Elliott digne u naručje.
»Pozor, polijećemo!«, vikne on primivši je.
Dok je podizao kćer, Elliott okrene glavu i ugleda... Matta i Tifany koji su stajali u drugom redu.
Kratka razmjena pogleda kao na usporenoj kameri. Elliott primeti kako mu se srce ledi. Prošlo je gotovo petnaest godina od ko njih dvojica ne razgovaraju. Tiffany pogleda Angie s tužnim osmijehom, a onda okrene glavu. Zatim svaki »par« uđe u s dvoranu. Još nije vrijeme za razjašnjenja.
Ali možda jednog dana...
* * *

1991.
Elliott i Angie upustili su se u složeno spravljanje palačinki. Djevojčica je presretna i veselo se smije. Oko usta je umazana javorovim sirupom. Polako pada večer, toplo je i kroz kuhinjske prozore uvlači se ugodna narančasta svjetlost.
Pokraj mikrovalne stoji upaljeni televizor, ali zvuk je posve utišan. Nekoliko mutnih snimaka iz Kuvajta: operacija Pustinjska oluja, prva vojna intervencija u Iraku.
Na radiju U2 pjeva Misterious Ways, a Angie uspješno prati Bi udarajući ritam drvenom špatulom.
Elliott ovjekovječuje trenutak digitalnom kamerom.
Uvijek se trudi što više vremena provoditi s njom, čak i nauštrb karijere. Još uvijek jednako voli svoj posao, ali ne pristaje na kompromise koji bi mu omogućili brže napredovanje. Drugi su ga prestigli, a on ih se nije ni trudio dostići. Dovoljno mu je da ga dobrim liječnikom smatraju njegovi pacijenti.
Osim toga, kćer je na prvom mjestu. Tek sada shvaća dvojnika i sav trud koji je uložio da spasi Ilenu ne žrtvujući Angie. Ali spokoj koji osjeća dok promatra kćer katkad narušava blaga zabrinutost. Život ga je već naučio da se sreća skupo plaća i tu je lekciju dobro upamtio. Već šest godina život mu je opet lijep, ali zna da toj sreći svakog časa može doći kraj.
Problem sa srećom jest što se brzo na nju naviknemo...
* * *

1992.
Šest godina, gubitak prvih mliječnih zubića.
Angie, dakle, uz škrbavi osmijeh piše zadaću za staklenim stolom u boravku. Vidno ljutit, Elliott uđe u sobu i strogo pogleda kćer:
»Već sam ti rekao da ugasiš televizor dok pišeš zadaću!«
»Zašto?«
»Zato što se, da bismo dobro radili, moramo koncentrirati.«
»Ali ja sam koncentrirana!«
»Nemoj meni prodavati te štoseve!«
Dohvati daljinski skriven ispod jastuka i taman kad je pomislio ugastiti prst mu se zaustavi na jednoj tipki.
Na ekranu reporter iz Rio de Janeira gdje se održava Drugi zemaljski samit. Nekoliko dana vodeće svjetske sile iznijet će ekološko stanje planeta. Gost reportera je predstavnica jedne nevladine organizacije. Tijekom nekoliko minuta ona umješno i uvjereno govori o klimatskim promjenama i narušavanju bioraznolikosti. Iz velikih očiju probija izvjesna tjeskoba. Tijekom izjave u donjem desnom uglu televizora ispisano je njezino ime: Ilena Cruz.
»Tata, zašto plačeš?«
* * *

1993.
Skoro je 6.30. Elliott se izvuče iz kreveta prije no što se oglasi budilica. Pokriva ga kosa stjuardese koju je večer prije upozna zračnoj luci, otprativši Angie koja će nekoliko dana provesti kod majke u Italiji.
Tiho izađe iz sobe, istušira se i na brzinu odjene.
U kuhinji dohvati notes i taman kad se spremao nešto našvrljati shvati da je zaboravio djevojčino ime. Stoga napiše samo najkraće moguće:
Na odlasku samo ubaci ključeve u poštanski sandučić.
Hvala za noćas.
Možda se vidimo još koji put.
Zna da je to jadno, ali tako je. Rijetko koja veza potraje mu duže od tjedan dana. To je izbor: odbija ostati u vezi bez ljubavi. To je bilo licemjerno i bijedno. I u neku ruku, to je bio njegov način da ostane vjeran lleni. Svatko ima svoje načine...
Brzo ispije kavu, uzme osušenu krafnu i ode na posao. Na izlazu pokupi novine koje je dostavljač upravo dostavio. Preko prve stranice pruža se velika fotografija: stisak ruke Rabina i Arafata pod budnim okom Billa Clintona.
* * *

1994.
Predvečerje koncem ljeta. Nebo je blijedoljubičasto s grimiznim odrazima. Elliott uparkira svoju vjernu bubu ispred Marina Gre. Sredio si je da se ne vrati kući prekasno, ali znao je da je Terry, dadilja koju je uposlio da mu čuva kćer, otišla još prije gotovo sat vremena.
»Angie!«, poviče s ulaznih vrata. »Ja sam!« Sad joj je osam godina, ali svaki put je veoma zabrinut kad zna da je sama kod kuće. »Angie! Kako si, mila?«
Na stubama začuje malene korake, ali podigavši pogled ugleda je svu u suzama.
»Što se dogodilo, zlato?«, upita je pojurivši prema njoj. Ona mu padne u naručje shrvana svom tugom svijeta.
»Uljez!«, zajeca.
»Što je učinio?«
»U... uginuo je.«
On je uzme u naručje i zajedno se popnu u sobu. Stari je pas doista ležao na tepihu kao da spava.
»Hoćeš li ga izliječiti?«, upita djevojčica.
Dok je Elliott preslušavao životinju, Angini jecaji pretvore se u zdušne molbe:
»Molim te! Izliječi ga, tata! Izliječi ga!«
»Uginuo je, zlato, ne možemo ga izliječiti.«
»Preklinjem te!«, vikne ona bacivši se na koljena.
On je podigne i odvede u sobu.
»Bio je jako star, znaš. Čudo je da je i toliko poživio.«
No ona još nije bila spremna za ovakav razgovor.
Bol je bila još previše jaka i ništa je nije moglo ublažiti.
Legne u krevet i uroni lice u jastuk. On ostane sjediti kraj nje pokušavajući je utješiti kako god je umio. Sutra će biti bolje.
Sutradan su sjeli u auto i dobrih sat vremena vozili do šumice Inglewood na sjeveru San Francisca. Odabrali su izdvojeni dio šume u blizini jednog velikog stabla, i Elliott iskopa dosta duboku rupu motkom koju se sjetio ponijeti sa sobom. Na kraju položi u nju labradorovo tijelo i zatrpa ga zemljom.
»Misliš li da postoji raj za pse?«, upita djevojčica.
»Ne znam«, odgovori Elliott prekrivajući grob lišćem i grančicama. »U svakom slučaju, ako postoji, Uljez će sigurno biti ondje.«
Ona tiho kimne glavom, a onda suze ponovno počnu teći. Za nju je Uljez uvijek bio dio njezina svijeta.
»Ne mogu vjerovati da ga više nikad neću vidjeti.«
»Znam, mila, teško je izgubiti nekoga koga voliš. Nema ništa teže u životu.« Elliott se uvjeri da je sve u redu, a onda predloži kćeri: »Možeš se pozdraviti s njim, ako želiš.« Angie priđe humku i dubokim glasom reče:
»Zbogom, Uljez. Bio si super pas...«
»Da«, doda Elliott, »najbolji.«
A onda ponovno sjednu u auto i krenu natrag prema gradu, vrijeme povratka oboje šute. Budući da su zaslužili malo osvježenje, Elliott predloži da se zaustave u Starbucksu.
»Može topla čokolada?«
»Može. S kremom chantilly!«
Sjednu za jedan stol i nakon što je pola lica umazala kreme Angie upita:
»Kako si zapravo dobio tog psa?«
»Nisam ti nikad ispričao?«
»Nisi.«
»E pa, vidiš, on i ja se u početku baš i nismo previše voljeli...«
* * *

1995.
»Tata, hoćemo gledati Priču o igračkama?
»A što bi to bilo?«
* * *

1996.
»Tata, hoćemo li gledati Romea i Juliju? Obožavam Leonarda!«
»Jesi li završila zadaću?« »Jesam, časna riječ!«
***

1997.
Zimsko subotnje poslijepodne. Prvi put Angie je u kino radije otišla s prijateljicama nego s njim. Kao i milijuni tinejdžerica jedva je čekala vidjeti Leonarda DiCaprija kako ljubi Kate Winslett na palubi Titanica.
Elliott si mirno priprema kavu u kuhinji. Sve je u redu. Otkud mu onda taj duboki osjećaj samoće?
Popne se na kat i otvori vrata Angine sobe. Otišla je i ostavila muziku. Iz zvučnika hi-fi linije tutnji hit skupine Spice Girls Wannabe. Na zidu pokraj neuništivih Simpsona, posteri televizijskih serija za koje nikada nije čuo: Prijatelji, Beverly Hills, South Park... Odjednom osjeti neku prazninu i naglo shvati da njegova kći više nije dijete. Normalno, djeca rastu. To je život.
Ali zašto tako brzo?
* * *

1998.
Elliott ima 52 godine.
U bolničkoj dvorani za odmor upaljen televizor. Na ekranu neki tip govori da su muškarci s Marsa a žene s Venere. Čini se da se s time slažu i sve bolničarke u sobi. Elliott namršti obrve. Sve češće osjeća da više nije na istoj valnoj duljini sa svijetom oko sebe. Dokrajči limenku Cole i izađe iz dvorane. Prvi put osjeća težinu »pedesete«.
Nije to što se osjeća starim, nego to što se više ne osjeća mladim, zna da se taj osjećaj više neće vratiti.
* * *

Vrijeme je silnog uspjeha serije Hitna služba. Neki pacijenti u bolnici traže da ih liječe doktor Green ili doktor Ross...
* * *

Jednog siječanjskog četvrtka na televiziji se opravdava Bili Clinton:
»Nisam imao seksualne odnose s tom gospođicom Lewinski.
Za to vrijeme na sjevernom polarnome krugu zbog klimatskog topljenja nastavlja se topiti ledenjak.
No koga uistinu briga za to?
* * *

1999.
Kraj je travnja.
Elliott proviri u dvoranu za odmor. Nema nikoga.
Otvori maleni zajednički hladnjak da uzme voće. Jedna je bolničarka na zelenu jabuku zalijepila post-it sa svojim imenom. Elliot se začudi, odlijepi naljepnicu i sočno zagrize jabuku. Smjesti se kraj prozora odsutno promatrajući kolege koji u dvorištu igraju košarku. Nad San Franciscom lebdi miris proleća. Danas je savršen dan: dan u znaku života, dan niza uspješnih operacija kada pacijentima ne pada na pamet da vam riknu u mukama.
Razmišlja hoće li upaliti televizor. Zašto riskirati i upropastiti dobro raspoloženje hraneći se dnevnom dozom vijesti o nesrećama svijetu? Već je htio odustati, ali onda pomisli da će možda danas stvari biti drukčije. Na trenutak počne sanjariti: otkriveno cjepivo protiv side, konačan mir na Srednjem istoku, pravi svjetski plan borbe protiv zagađenja, udvostručenje federalnog budžeta za obrazovanje...
Loše karte. Na CNN-u specijalni izvjestitelj izravno iz gimnazije Columbine u Litteltownu objašnjava kako su dvojica učenika upravo pobili svojih dvanaestoro drugova, a onda i sami sebe.
Bilo bi bolje da nije upalio...
* * *

2000.
»Tata, mogu li staviti piercing?«
* * *

»Tata, mogu li dobiti mobitel?«
»Tata, mogu li se tetovirati?«
Ali i:
Mogu li dobiti skočimiša, iMac, iPod, topić DKNY, Diesel traperice, krzneni ruksak, tenisice New Balance, ribu klauna, baloner Burberry, parfem Marca Jacoba, naočale D&G, činčilu, torbu Hello Kitty, vodene kornjače, Hillfiger sportsku majicu, topić IKKS, morskog konjića, pulover Ralpha Laurena, pa...
* * *

2001.
Elliott uparkira bubu na parkiralište i baci pogled na sat. Još je rano. Teoretski, njegova je služba počinjala tek za dva sata, ali odlučio je doći ranije. Zna da će ovo biti osobit dan. Na ulazu u bolnicu primijeti da se oko televizora okupilo desetaka pacijenata, liječnika i bolničarki. Svi blijedih lica i mnogi već na mobitelima.
Od svih rečenica koje mu je dvojnik rekao tijekom raznih su: tada 1976., jednu nije nikada zaboravio:
»Nešto se dogodilo 11. rujna 2001. s World Trade Centrom u New Yorku.«
Elliott se dugo pitao što bi to nešto moglo biti. Proguravši se kroz nekoliko ljudi priđe televizoru.
Sad mu je jasno.
* * *

2002., 2003., 2004., 2005...
Elliott ima 56, 57, 58, 59 godina...
Nije da imamo malo vremena. Nego ga mnogo gubimo. ! ~ Seneka. ~
* * *

2006.
Elliott ima 60 godina.
Manhattan - drugi tjedan u siječnju.
Elliott je uzeo nekoliko dana godišnjeg kako bi pomogao Angi da se smjesti u New Yorku, kamo je došla na studij medicine.
Dok je njegova kći posve uzbuđena zbog novog života, Elliot je ostavio na par sati i rekao da ide u šoping, neobičan šoping. Tip ga je dovezao ispred stakleno-metalnog tornja na uglu Park Aveny i 52. ulice. Utrčava u zgradu i liftom se uspinje na trideset treći kat, gdje je sjedište važnog liječničkog kabineta. Večer prije obavio je niz pretraga i snimanja, i sada je došao po nalaze. Elliott je te pretrage radije obavio u New Yorku nego u San Franciscu, gde ga polovica liječničkoga osoblja poznaje. Dakako, u teoriji postoji liječnička tajna, ali kao i u svakoj drugoj sredini i u ovoj se glasine brzo šire.
»Elliotte, izvoli uđi«, reče mu John Goldwyn, jedan od suradnika kabineta.
Njih su dvojica zajedno studirali u Kaliforniji i ostali su u kontaktu. Elliott sjedne u naslonjač i Goldwyn otvori kartonski dosje te prostre na stol nekoliko snimaka.
»Elliotte, neću ti lagati...«, reče pružajući mu snimke.
»Imam rak, je li?«
»Da.«
»Je li ozbiljno?«
»Bojim se da jest.«
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da prihvati vijest, a onda reče:
»Koliko mi preostaje?«
»Par mjeseci...«
Petnaest minuta kasnije Elliott je opet na ulici, među neboderima, automobilskim trubama i autima. Nebo je plavo, ali je veoma hladno.
Još u šoku od primljene vijesti nesvjesno korača ulicama drhteći izgubljen i grozničav. Prolazeći kraj trgovačkog centra susretne se licem u lice s vlastitim odrazom u izlogu jedne luksuzne trgovine. Tada odjednom shvati da je istih godina i istoga izgleda kao njegov dvojnik kakvoga je upoznao trideset godina ranije. Eto, konačno sam se pretvorio u njega...
Na odraz u staklu položi snimak svojih pluća oboljelih od raka. I kao da se još uvijek mogao obratiti svome dvojniku u drugo vrijeme, dobaci mu stežući glasnice:
»A ovo si mi dobrano prešutio, gade!«

22.


Prepustivši me mojoj sudbini, otišao je u svjetlom obasjano jutro.
~ Edith Piaf ~


Veljača, 2007.
Elliott ima 61 godinu.
Tri minute prije smrti...
Ispružen na sofi na verandi, ušuškan među pokrivačima, Elliott posljednji put promatra zalazak sunca u San Franciscu. Cvokoće i unatoč maski s kisikom ostaje bez daha. Ima osjećaj da mu se cijelo tijelo raspada. Dvije minute prije smrti...
Približava se taj strašni trenutak. Trenutak odlaska na dugi put.
Često se pravimo da nije važna duljina života, nego način na koji smo ga proživjeli.
Lako reći kad pucate od zdravlja!
Što se pak njega tiče, dao je sve od sebe, no je li uistinu ispunjen čovjek? Živi bili pa vidjeli. Mrtvi bili pa vidjeli. Posljednja minuta...
Volio bi umrijeti spokojem zen-majstora.
Ali nije tako jednostavno. Naprotiv, ranjiv je kao dječarac. Boji se.
Nije htio javiti Angie. Nema nikoga kraj sebe.
Stoga, kako ne bi ovaj svijet napustio tako usamljen, snažno pomisli na Ilenu. I u trenutku izdisaja, uvjeri samog sebe da je ona pored njega.

23.


Kao što je ljudski imati tajnu, ljudski ju je i kad-tad otkriti.
~ Philip Roth ~


Veljača, 2007.
Tri dana kasnije.
Lijepo zimsko sunce obasjavalo je zelenkaste aleje groblja Greenwood koje je na trenutke podsjećalo na park.
Sanduk je upravo spušten u zemlju i svi koji su se posljednji put htjeli oprostiti s Elliottom prolaze ispred rake, bacajući na lijes šačicu zemlje ili cvjetak.
Angie krene prva, u pratnji majke koja je doputovala iz Milana. Zatim kolege, te brojni pacijenti koje je operirao u zadnjih trideset godina. Da nije bio pod zemljom, Elliotta bi ovakva gužva dobrano iznenadila i dirnula. Najviše bi ga ganuo dolazak jedne osobe: umirovljenog detektiva Maldena sa svojih devedeset i nešto godina koji se hrabro primicao jami, pridržavajući se za kapetana Douglasa, danas voditelja glavne gradske policijske uprave.
Ceremonija je završila u sumrak pola sata kasnije. Sav se taj svijet brzo rasuo i vratio svojim domovima, a parkiralište oslobođeno od automobila ponovno utone u svoj mir. Vrativši se kućama mnogi su pomislili: »i moje će vrijeme jednom doći«, a zatim, odmah nakon toga: »samo da to bude što kasnije«.
Maleno je groblje sad ostalo prazno na milost vjetrovima.
Uvjerivši se da je ostao sam, čovjek koji je tijekom ceremonije stajao po strani napokon se usudi prići grobu.
Matt.
Njegova žena Tiffany odvraćala ga je od dolaska. Nije videla smisla u odavanju počasti čovjeku koji trideset godina nije s njim htio imati posla. No Matt je ipak došao.
Elliottovom smrću otišao je cijeli dio njegove mladosti kao i nada u pomirenje kojem se uvijek potajno nadao.
Jer Matt si nije mogao pomoći i neprestano je razmišljao da se prije trideset godina moralo dogoditi nešto značajno. Kako objasniti naglu promjenu Elliottova ponašanja prema njemu? Kako objasniti da je ostavio Ilenu s kojom je živio savršenu ljubav?
Toliko je pitanja na koja nikada neće dobiti odgovor.
»Odlučio si svoje tajne ponijeti sa sobom, stari moj«, zaključi nemoćno.
Dok je stajao pred tek postavljenom daskom preko rake, počnu mu navirati sjećanja. A to je bilo bolno. Nekad su bili tako bliski, iako su se sprijateljili prije više od četrdeset godina, kao da je jučer.
Matt čučne pred nadgrobnom pločom i dugo ostane tako, dok su na zemlju padale tihe suze. S godinama bi mu oči ponekad same plakale i nije ih mogao zaustaviti. Ustajući ispusti zajedljivo i kroz bijes:
»Budući da si ti prvi otišao, ima da mi čuvaš to usrano mjesto u raju...«
Taman kad je kanio krenuti ugleda nekoga iza sebe:
»Vi ste sigurno Matt...«
Okrene se iznenađen tim nepoznatim glasom. Pred njim je stajala djevojka u dugom crnom kaputu.
»Ja sam Angie, Elliottova kći«, reče pruživši mu ruku.
»Matt Delluca«, predstavi se.
»Otac me upozorio da ćete na pogrebu vi najduže ostati na njegovu grobu.«
»Bili smo prijatelji«, objasni Matt gotovo stidljivo. »Veoma bliski prijatelji...« Nekoliko trenutaka ostavi rečenicu nedorečenu, a onda pojasni: »... No to je bilo davno, puno prije tvojeg rođenja.«
Pozorno promatrajući djevojku, Matt se uznemiri primjetivši veliku sličnost s Elliottom. Angie je naslijedila skladne očeve crte lica, ali ne i onu njegovu zabrinutost. Bila je vedra djevojka koja se unatoč boli činila stabilnom.
»Tata vam je ostavio ovo«, reče pružajući mu papirnatu vrećicu.
»Ah?«, reče iznenađeno prihvaćajući paket.
Angie promisli pa doda:
»Nekoliko tjedana prije smrti rekao mi je da, ako mi se ikad nešto dogodi... «
»Da?«, reče Matt tjerajući je da dovrši rečenicu.
»Ako budem imala problema, da vas slobodno potražim.«
Dirnut i ohrabren ukazanim povjerenjem, Matt se na trenutak zamisli, i potvrdi:
»Naravno, pomoći ću ti koliko mogu.«
»Vidimo se možda, doda ona i udalji se poput sjene.
Matt pričeka da nestane iz vida, a onda se okrene prema Elliottovu grobu:
»Budi bez brige«, reče, »pazit ću na nju.«
Zatim napusti groblje imajući na srcu jedan kamen manje.
* * *

Suznih očiju Matt je vozio cestom Hwy 29 prema Calistogi, malenome selu u dolini Nape gdje se nalazio njegov vinograd. Tiffany je bila u Europi na promociji njihovog vina i nije se htio sam vraćati u hladnu i praznu kuću u San Franciscu.
Za upravljačem svog bolida pređe Oakville i St Helenu, stigavši zatim na posjed kojim se doista ponosio. Matt je bio bogat čovjek.
Trideset godina nije štedio truda da svoje imanje pretvori u jedno od najcjenjenijih u regiji. Jedan pritisak na daljinski i automatska ograda otvara mu vrata vinarije. Prođe vrtove uljepšane jezercima i parkira na kraju šljunčane staze. Stara drvena kuća odavno je srušena prepustivši mjesto lijepom zdanju mješovitog klasičnog i suvremenog stila.
Pozdravi čuvara i siđe ravno u podrum za degustiranje. Bila je to prostrana sala ukrašena slikama i skulpturama proslavljenih umjetnika: Fernanda Legera, Dubuffeta, Cesara, kao i iznimno skupe Basquiata kojega je poklonio Tiffany za prošli rođendan.
Blago osvjetljenje davalo je parketu lijep bakrenasti ton. I sjedne na hrastovu klupicu i uzbuđeno otvori papirnu ambalažu nestrpljiv da vidi što mu je to prijatelj mogao »ostaviti u nasljedstvo«. U vrećici se nalazila kutija od svijetlog drva s dvije butelje vina koje pomno promotri: Chateau Latour iz 1959.; Chateau uton Rothschild iz 1982. Vrhunske berbe za dva najbolja čuvena vina Medoca: nešto kao raj na zemlji...
Proučavajući sa zanimanjem taj Elliottov znak pažnje Matt izdigne jednu butelju i s iznenađenjem primijeti veliku baršunastu bilježnicu položenu na dnu kutije.
U trenu osjeti isprva iznenađenje, zatim potpuno uzbuđenje drhtavim rukama otvori bilježnicu. Imala je stotinjak stranica, pisanih tamnim slovima profinjenog rukopisa koji je pripisao svom prijatelju.
Čitajući prvu stranicu, Matt osjeti kako ga prolazi jeza.
Stari moj Matt,
Čitaš li ove retke, znači da mi je taj usrani rak na kraju došao glave. Borio sam se do kraja, ali neke protivnike jednostavno ne možeš pobijediti...
Sigurno si u jučerašnjim novinama vidio obavijest o mojoj smrti i, budući da si dobričina, nekako si se organizirao i svratio na moj pogreb. Kladim se da si čak stajao iza drveta čekajući da u miru popričaš s mojom nadgrobnom pločom...
Znam da mi još zamjeraš. Znam da nisi nikad shvatio moje ponašanje i da si patio kao i ja. Volio bih da sam ti sve to objasnio ranije, ali nije bilo moguće. Shvatit ćeš zašto... Evo, dakle, nevjerojatne pustolovine koja mi se dogodila i utjecala na sve nas: tebe, Ilenu i mene. Nastojao sam svaki put donijeti dobre odluke, ali kao što ćeš vidjeti, imao sam uzak raspon djelovanja.
Kad ovo pročitaš molim te samo da si ništa ne zamjeraš! Uvijek si bio tu za mene i prava je sreća što sam te imao za prijatelja. Ne budi tužan. Prije no što počneš čitati, otvori jednu bocu vina - vidjet ćeš da sam zbilja mislio na tebe - posluži si čašu i popij za mene.
Dok pišem ove retke znam da su mi ovo posljednji dani. Staklena stijena moje sobe je otvorena: nebo blješti onom jarkom plavom bojom kakve ima samo u Kaliforniji, par pahuljastih oblačaka putuje njime dok mi vjetar prenosi šum i razbijanje valova.
Sve te male stvari za koje nikad nemamo vremena... Glupo zvuči, ali tako ih je teško napustiti.
Čuvaj se, stari moj Matt, i dobro iskoristi vrijeme koji ti ostaje.
Da samo znaš koliko si mi nedostajao!
Tvoj prijatelj u životu i smrti,
Elliott.
* * *

Prošla su dva sata ujutro.
Crvenih očiju Matt je dovršavao čitanje neobične priče koju je ostavio prijatelj. Elliottov susret s dvojnikom, putovanja kroz vrijeme, neobičan pakt za spas Ilene... Priča u koju trideset godina ranije nije htio povjerovati sada mu se otkrila u drugom svjetlu.
Matt zatvori bilježnicu i teško ustane. Vrtjelo mu se, boca vina bila je dobrano otpijena, pa ipak nedovoljno da ublaži beskrajnu bol izazvanu grižnjom i žaljenjem. Što da sada radi? Da ispije bocu do kraja i utopi tugu u alkoholu. Na trenutak promisli o toj mogućnosti, no brzo je odbaci.
Prođe iza šanka za degustaciju i osvježi vodom lice. Zatim navuče kaput i izađe u noć. Ledeni vjetar otrijezni ga u nekoliko naleta, Ellioot je bio mrtav i tu nije mogao ništa. No nešto je još ipak mogao.
Ali je li imao na to pravo?
Na parkiralištu ostavi Roadster i radije sjedne u poslovni auto. Ostavljajući za sobom imanje, uključi GPS sustav i unese adresu u sjevernoj Kaliforniji. I uputi se prema planinama.
Cijelu noć jurio je prema snježnim krajolicima na zapadu. Bila je još zima i ceste su još bile smrznute presvučene gustom maglom.
Malo nakon Willow Creeka umalo je ostao bez benzina, spasio ga je vlasnik trgovine koji mu je pristao prodati kanistar gotovo po cijeni suhog zlata. Kad je stigao u Weaverville magla se konačno podigla i iza snježnih vrhova Trinity alpa pojavilo se sunce.
Skrenuo je na šumski put i ubrzo stigao do drvene kućice gde je već jednom bio s Tiffany. Začuvši tutnjanje džipa, Ilena izađe na trijem...
»Matty!«, vikne zabrinutim glasom.
On joj mahne, a onda joj se pridruži na trijemu i čvrsto je zagrli. Svaki put kad bi je vidio osjetio bi nešto posebno, nešto između suosjećanja i poštovanja. Ilena se cijeli život borila, prvo da svlada svoj tjelesni nedostatak, a onda za prava koja je zagovarala.
»Dobro izgledaš«, primijeti on.
»No zato ti izgledaš zastrašujuće! Što se dogodilo, Matt?«
»Objasnit ću ti, ali prvo mi skuhaj kavu.«
Pođe za njom u kuću. Drvenjara je bila ukusno uređena tradicionalnim drvenim i dizajnerskim pokućstvom. Staklene stijene, kamin, informatički uređaji po posljednjoj modi: sve je to kućicu činilo lijepom i ugodnom za život.
»Onda?«, upita Ilena uključivši espresso aparat. »Žena te izbacila?«
»Nije još«, odvrati Matt osmjehnuvši se.
Nježno je pogleda. Unatoč pretrpjelim iskušenjima, Ilena je još zračila nevjerojatnim šarmom. U Stanfordu, gdje je još držala nastavu, bila je »zvijezda« kampusa. U tom rasadniku intelektualaca i nobelovaca mnogi su znanstvenici od nje dobili finu košaricu nakon nekoliko zavodničkih pothvata. Matt je znao da je Ilena od nesreće odbijala bilo kakav ljubavni život. U bolnici se borila da preživi višestruke operacije. U Greenpeaceu je gorljivo radila protiv lobija i vlasti. Ali nikad nije našla novu ljubav...
»Izvoli kavu«, reče položivši na stol tacnu s dvije šalice vrele kave i čajnim kolačićima. U sobi se pojavi mačak duge svilenkaste dlake koji je također tražio svoj prvi obrok toga dana.
Ilena ga uzme u naručje i pomiluje. Taman kad je krenula prema kuhinji Matt joj iznenada prizna razlog svoga posjeta:
»Umro je Elliott.«
Kućicu osvoji grobna tišina. Ilena ispusti perzijanca koji se dočeka na noge i mijaukne u znak protivljenja.
»Cigarete?«, upita okrenuvši se prema Mattu.
»Da, rak pluća.«
Ona zamišljeno spusti glavu. Lice joj je bilo mirno, ali Matt primijeti sjaj u oku.
Ona zatim ode u kuhinju, a mačak za njom.
Ostavši sam, Matt uzdahne. Pogled mu se izgubi među ledenjacima koji su poput slapova lave padali niz obronke planina.
Najedanput kućom zazveketa razbijeno posuđe. On odjuri u kuhinju i ugleda Ilenu shrvanu na stolici. Licem među dlanovima, oslobodila je svu svoju tugu. Matt klekne pokraj prijateljice i čvrsto je zagrli pun ljubavi.
»Toliko sam ga voljela...«, povjeri mu privivši se uz njegovo rame.
»I ja...«
Pogleda ga očima punim suza:
»Unatoč svemu što nam je učinio, ja sam ga i dalje voljela.«
»Moram ti nešto reći...«, promrmlja Matt.
Ustane i izvadi iz džepa kaputa veliku bilježnicu.
»Elliott mi je ovo ostavio prije smrti«, objasni pružajući je Ileni.
Ona drhtavom rukom primi bilježnicu.
»Što je to?«
»Istina«, reče jednostavno.
Zatim izađe iz kuće i sjedne u auto.
Ilena zatečeno izađe na verandu nastojeći ga zadržati. No Matt je već bio otišao.
* * *

Unatoč lijepom vremenu jutarnji je zrak bio oštar. Ilena se ogrne pletenom maramom i smjesti u stolicu za njihanje.
Otvori bilježnicu baršunastih korica, odmah prepozna Elliotov rukopis i osjeti kao da joj neki ledeni bodež probada srce i dušu.
Već nakon prvih redaka shvati da će dobiti odgovor na pitanje koje je bilo uzrokom njezine tridesetogodišnje patnje.
Zašto si me ostavio?
* * *

Matt je mehanički vozio prema San Franciscu. Tužan i utučen.
Elliottova posmrtna ispovijed isprva mu je donijela olakšanje, koje je vrlo brzo prepustilo mjesto tjeskobi, a zatim i iznemoglosti.
Iskreno govoreći, ovo post mortem pomirenje ostavljalo je u njemu dojam nedorečenosti. Matt je imao u sebi epikurejsku crtu. Vjerovao je u život. »Lijepa smrt«, pomisao na miran odlazak na drugi svijet, ostavljanje pozitivnih djela iza sebe: sve to nije ga nimalo brinulo. Ono što bi volio jest ponoviti ludovanja s Elliottom. Ploviti s njime brodom po zaljevu, piti aperitive u kafićima stare luke, kušati pastrve Kod Francisa, šetati šumama Sierra Nevade... Živjeti.
No ne treba sanjati. Elliott je bio mrtav, a možda ni on neće još dugo.
Naivno je uvijek zamišljao da će sve na kraju sjesti na svoje mjesto. No život nije tako htio, a godine su prolazile...
Sad su bila tri sata popodne. Kako se bližio gradu promet je postajao sve gušći. Zaustavi se na benzinskoj crpki da napuni do čepa i nešto pojede. U zahodu nekoliko puta osvježi lice vodom, kao da će time ukloniti umor i starost. U zrcalu ugleda izbezumljeno lice. Krulio mu je želudac i bio je shrvan od umora i tjeskobe. Odakle mu taj dojam da mu promiče nešto važno? Nešto ga je mučilo još od protekle noći. Slagalica kao da nije sasvim složena, ali nije znao reći zašto.
Naruči sendvič i sjedne za stol kraj prozora, odakle je odsutno promatrao automobile na autocesti 101. Kao da čini slatki grijeh zagrize u sendvič sa šunkom. Otkad su mu posljednji nalazi pokazali alarmantnu razinu kolesterola, žena mu je branila ovakvu hranu. Ali danas Tiffany nije ovdje da se brine za njega.
Između dva zalogaja ipak uzme kutiju s lijekovima za snižavanje kolesterola koju je uvijek nosio u džepu sakoa. Pločica je bila gotovo prazna. Istisne posljednju kapsulu i proguta je s gutljajem kave.
Taj nehotičan pokret upali mu lampicu.
Ostavi sendvič i kavu, i požuri prema džipu.
Jer upravo je shvatio što mu već nekoliko sati ne da mira!
Dvaput je pročitao Elliottovu priču. Jasno je da mu je stari Kambodžanac dao deset pilula, samo devet putovanja kroz vrijeme!
Deset pilula; devet putovanja.
Gdje je, dakle, nestala preostala pilula?

Posljednja pilula...




24.


Kad se nađeš na raskrižju nekoliko putova i ne budeš znao kojim krenuti, ne odabiri nasumice, nego sjedni i čekaj. Čekaj i čekaj. Budi miran, šuti i slušaj srce. A onda, kada čuješ njega, ustani i pođi kamo te vodi.
~ Susanna Tamaro ~


2007.
Matt ima 61 godinu.
Matt je stigao u grad za manje od pola sata. Nešto mu se muvalo po glavi. Suluda zamisao ipak ga je ohrabrivala.
Sjuri se na Marina Bd i, kao u dobra stara vremena, parkira pred Elliottovom kućom. Nadao se da će ondje naći Angie, ali kuća je očito bila prazna. Nakon zvonjave i kucanja na vrata, obiđe kuću i preskočvši ogradu nađe se u vrtu. Mjesto se gotovo i nije promijenilo. Stari aljaški cedar vjerno je stajao na svome mjestu šireći svoju impresivnu krošnju koja je milovala stakleni zid. Matt je bio gotovo uvjeren da, za razliku od okolnih kuća, u ovoj nema alarma. Svuče kaput, omota njime ruku i svom snagom udari laktom u staklenu stijenu u kuhinji. Staklo je bilo debelo, ali kad je riječ o fizičkoj snazi, Matt je još bio u dobroj formi. Kad je staklo popustilo, vješto provuče ruku kroz krhotine i otvori vrata iznutra.
Ušulja se u kuću i za dobra tri sata pregleda svaki detalj kuće, od krova do podruma, pomno pretražujući svaku sobu, izvlačećeći ladice, provjeravajući svaki ormar, podižući neke odlijepljene delove parketa, sve u nadi da će naći posljednju pilulu. No nije ju našao.
Spustila se noć. Matt je već htio krenuti kući, kad se zaustavi pred uokvirenom Elliottovom fotografijom postavljenom iznad nekoliko Angienih slika.
Tada otvoreno ispusti bijes i razočaranje:
»Fino si nas zajebao, ha?!«, vikne prema Elliottovom portretu.
Psovao ga je kao da je ondje pred njim:
»Sve su to gluposti, zar ne? Sranja koja si izmislio da opravdaš svoje ponašanje...« Priđe fotografiji i pogleda liječnika u oči:
»Nije postojao nikakav Kambodžanac! Nije bilo nikakvih pilula! Nikakvih putovanja kroz vrijeme! Izmišljao si prije trideset godina i nastavio si izmišljati do smrti!« U očaju dohvati sliku i tresne njome o zid. »Gade!«
Zatim se, na izmaku snaga, sruši na uredski naslonjač. Trebalo mu je dugo da se donekle smiri. Sada je već cijela soba bila u mraku.
Matt ustane i upali malenu svjetiljku na drvenom stoliću u Među komadićima stakla pokupi Elliottov portret i položi g policu s knjigama.
»Bez uvrede!« Knjige...
Priđe bliže policama. Sjetio se onog dana kad je došao ubaciti gram među stranice atlasa. Stojeći pred policama prelazio je na djela sve dok nije naišao na ono što je tražio. Dohvati stari atlas, poravna rub da ukloni tanki sloj prašine i protrese zbirku karata i nacrta. Ništa, a onda odjednom neka intuicija, posljednji potez kako bi ustrajao u svome snu...
Uzme sa stola nož za otvaranje pisama i uvuče ga između posljednje stranice i stražnje korice atlasa koje su bile prilijepljene. Morao je malo jače uprijeti, a onda na pod padne malena plastična kockica.
Matt je uzbuđeno podigne. Bila je to sićušna hermetički zatvorena vrećica koju smjesta otvori istresajući sadržaj na dlan. Na dlanu se sada nalazila malena plavičasta pilula... Pokuša se suzdržati, ali obuzme ga silan nalet adrenalina. Posljednja pilula. Posljednje putovanje...
* * *

Što da sada učini?
Što je Elliott smjerao zadržavši posljednju mogućnost povratka u prošlost? I zašto je odlučio sakriti pilulu upravo na to mjesto, u skrovište za koje je mogao znati samo on? Matt se prešetavao po boravku prevrćući stalno ista pitanja, kad mu zazvoni telefon. Pogleda na mobitel i prepozna ispisani broj.
»Ilena?«
»Da, ja sam, pročitala sam bilježnicu... « Govorila je bezbojnim glasom, pokušavajući suzbiti ispade straha i emocija. »To je sranje, Matty, moraš mi reći nešto više o tome.«
Matt nije znao što bi odgovorio. Zatvori oči i protrlja kapke.
Dakako da je Ilena teško mogla povjerovati Elliottovoj priči! Kako bi drukčije moglo biti? Kako tražiti od nje da prihvati tu nevjerojatnu priču kad nikad nije ni posumnjala na neobičnu dramu koja je morila čovjeka kojega je voljela.
»Zasad ti još ne mogu ništa reći«, odgovori Matt.
»Možeš, objasnit ćeš mi to!«, reče Ilena uzrujano. »Dođeš i natjeraš me da oslobodim emocije koje sam morala zatomljivati trideset godina i nestaneš kao lopov!«
»Ilena, vratit ću ti ga.«
»Koga?«
»Elliotta.«
»I ti si poludio! Matt, Elliott je mrtav. MRTAV!«
»Vratit ću ti ga«, ponovi jednostavno Matt. »Obećavam.«
»Prestani mi zadavati bol!«, vikne Ilena i sklopi slušalicu. Matt vrati mobitel u džep. Stane kraj staklene stijene orošene kišom. Bio je smiren i odlučan. Sad mu se sve činilo jasno. Ova posljednja pilula namijenjena je njemu.
* * *

Nađe u hladnjaku bocu Perriera i ispije veliki gutljaj da - kako bi se reklo - »pilula lakše klizne«. Eto.
Prekasno za povratak.
Vrati se u boravak, sjedne u naslonjač i prekriži noge na radnom stolu. Sad je morao samo čekati. Ali što čeka? Mučninu u želucu? Grčeve? Ili da se i on vrati trideset godina unatrag...? Čeka i čeka. Uzalud.
Razočarano se popne na kat, pronjuška po kupaonici i nađe kutiju lijekova za spavanje. Popije dvije tablete, spusti se u sobu i ispruži na dvosjedu. Zatvori oči, prebroji ovčice, otvori oči, promijeni položaj, svjetlo, ponovno ga upali...
»Sranje!«, vikne naglo ustajući.
Previše nemiran da bi usnuo, navuče kaput i napusti kući ledenim pljuskom. Otrči do auta. Brzo krene, popne se ulicom more i dođe do ulice Lombard. Bila je zima, prošla je ponoć i su bile puste. Taman kad je stigao do najvišeg dijela Russian Hilla - do mjesta gdje se ulica serpentinama spušta do North Beacha - naglo ga uhvati san. Odjednom osjeti snažnu bol u vratu, zamagli mu se pred očima i osjeti kako mu u sljepoočnice navire krv. Izgubi svijest i sruši se na upravljač ne stigavši se ni parkirati.
Džip klizne niz pločnik, pregazi dva grma hortenzija a onda se zabije u željeznu ogradu.
* * *

1977.
Kad je otvorio oči, Matt je ležao na zemlji nasred zavoja u ulici Lombard. Noć je bila veoma mračna, mutna od kiše i magle.
Mokar do kosti, Matt jedva ustane. Koliko je vremena tako ležao? Pogleda na sat, ali stao je. Pogleda uokolo tražeći auto: džip je nestao.
Malo više, u ulici Hyde, u tami je bljeskao natpis trgovine. Požuri do dućana. Mjesto je bilo prazno, samo je jedan azijski djelatnik slagao na policu limenke sode. Matt ode do stalka s časopisima. Uznemireno dohvati primjerak Newsweeka: na naslovnici usiljeni osmijeh Jimmya Cartera. Uz rub časopisa datum izdanja: 6. veljače 1977. Žurno izađe iz trgovine.
Pilula je konačno postigla učinak! I on se vratio u prošlost, trideset godina unatrag! No znao je da je to vremensko putovanje kratkotrajno. Imao je samo nekoliko minuta da nađe Elliotta. Prvo se namjeravao vratiti u marinu, ali prema onom što je pročitao u bilježnici znao je da je u to vrijeme Elliott često radio noću.
Nakratko promisli pa odluči.
Bolnica Lenox bila je na nešto više od kilometar zračne udaljenosti. Kratka udaljenost autom, ali pješice i ne baš tako blizu. Stane nasred ceste u nadi da će zaustaviti neki automobil, ali začuje samo nekoliko osvetničkih truba, i nekoliko automobila zapljusne ga tako da je sad bio posve mokar.
Stoga odluči stoički krenuti u noćni trk do bolnice. Penjao se i bio ulice ovog topografski veoma zanimljivog grada. Gotovo ostao bez daha, zastane u ulici California. Pognuvši se s rukama na koljenima, opet dođe k sebi, silno žaleći što nije slušao Tiffany koja ga je nagovarala na svakodnevno trčanje kako bi skinuo suvišnih deset kilograma. Kaput mu se toliko natopio da je podsjećao na divovsku krpu za pod pa ga ostavi na ulici. Oslobodivši se, nastavi trčati po pljusku.
Radije će krepati od srčanog udara nego odustati ovako blizu cilja.
Taj je dan čekao četrdeset godina. Dan kad će i on moći spasiti Elliotta.
Napokon ugleda bljeskava svjetla hitne pomoći. Što je brže mogao pretrči i posljenjih stotinu metara, uletjevši u bolnicu kao da se radi o životu ili smrti.
»Trebam doktora Elliotta Coopera!«, ispali kao iz strojnice.
»Oprostite?«, reče djelatnica na prijemu.
»Trebam doktora Elliotta Coopera!«, ponovi razgovjetnije.
Uslužna mlada žena - ipak su to još sedamdesete - pruži ručnik da se osuši, a onda pogleda raspored. Baš kad je zaustila, pretekne je jedna bolničarka:
»Elliott je u kantini«, reče zagrizavši u pločicu čokolade. »A to je mjesto...« Matt je već jurio holom, dok je bolničarka završavala rečenicu »...rezervirano za osoblje.«
* * *

Matt odgurne dvokrilna vrata liječničke blagovaonice. Mjesto je bilo prazno, u polutami. Zidni sat pokazivao je dva ujutro, a na radiju iza šanka tiho je svirao koncert Nine Simone. Matt krene prema sredini stolova. Na kraju dvorane Elliott oslonjen na zid i nogu ispruženih na klupi, popunjavao je liječničke dosjee i pušio.
»Što je, stari, još se radi?«
Elliott se trgne i okrene prema čovjeku koji je upravo ušao, isprva ga nije prepoznao. A onda je zanemario bore, korpulentno prorijeđenu kosu.
»Trideset godina učini od tebe čovjeka, ha?«
»To... to si ti?«, promrmlja mladi liječnik polako ustajući.
»Glavom i bradom.«
Nakon kraće dvojbe, dva se muškarca zagrle.
»Jebote, otkud ti?«
»Iz godine Gospodnje 2007.«
»Kako si uspio...?«
»Ostala je još jedna pilula«, objasni Matt.
»Znači, znaš sve?«
»Da.«
»Žao mi je zbog svega što se dogodilo«, ispriča se Elliott.
»Ne brini se...«
Dvojica muškaraca stajala su jedan nasuprot drugoga dirnuti i zbunjeni.
»Kako ti je u 2007.?«, upita Elliott uvijek željan informacija iz budućnosti.
»Ostario sam«, reče Matt smiješeći se, »ali dobro sam.«
»Još smo posvađani?«
Matt zastane, a onda prizna pogledavši prijatelja ravno u oči:
»Ti si mrtav.«
Zavlada muk, oluja zatutnji još glasnije, a melankolični glas Nine Simone izgubi se u šumu kiše.
Ne mogavši izgovoriti ni riječi, Elliott sklopi oči i spusti glavu.
Upravo kad je Matt kanio nešto dodati ugleda na košulji krvavu točkicu i osjeti prvu drhtavicu.
»Odlazim«, vikne pridržavajući se za Elliotta.
Zahvaćen trzavicom, Matt se naglo sagne, tijelo kao da mu je naglo udarila struja.
»Došao sam te spasiti, izusti bolno.«
Toliko se tresao, da mu je Elliott pomogao sjesti na pod.
»A kako to kaniš učiniti?«, upita kleknuvši pored njega.
»Ovako«, reče Matt izvadivši mu iz usta cigaretu i zdrobivši je na pločicama kantine. Elliott je zabrinuto promatrao prijatelja. Vrat mu se ukočio i svi su mu se udovi nasumice grčili.
»Nisi jedini koji može spašavati živote«, promrmlja Matt, uspije se osmijehnuti.
»Ako budem još živ, vidimo se u 2007.«, predloži Elliott.
»Tebi je u interesu, stari.«
»Trideset godina je još mnogo«, primijeti Elliott primivši ga za ruku. »Ne brini se, brzo će to proći.«
U nekoliko sekunda Mattovo disanje postane hrapavo i glasno. Oči mu se zastakle, a lice zgrči. Uspio je još samo dodati:
»Uvijek prođe prebrzo...«
A onda nestane u bolnom jecaju.
* * *

Elliott ustane silno zabrinut. Mattov povratak u budućnost je bolniji nego njegovom dvojniku. Je li ipak uspio stići na to mjesto? I ako jest, u kakvu stanju?
Kao i svaki put kad bi osjećao tjeskobu, dohvati kutiju cigareta, žustro pripali jednu. Unatoč kiši, otvori prozor i zadivljeno pogleda pljusak koji mu je slalo nebo. Tu cigaretu Elliott popuši polako i u miru. Jako je dobro shvatio Mattovu poruku.
Zureći u prazno, hipnotiziran kišnom kulisom ponovno je razmišljao o riziku kojem se izložio njegov prijatelj kako bi mu spasio život.
»E sad si me zbilja iznenadio, stari!«, prizna sasvim tiho, nadajući se da će snagom duha njegova poruka ipak stići do Matta.
Ugasi opušak u okvir prozora, baci u smeće tek otvorenu kutiju cigareta i napusti kantinu.
Bila mu je to posljednja cigareta u životu.

Epilog


2007.
Prošla su dva sata ujutro, ali u Ileninoj kućici još gore svjetla. Na radnom stolu između mobitela i šalice ledenog čaja baršunasta bilježnica s Elliottovom pričom otvorena na posljednjoj strani.
Ilena je za radnim stolom, očiju bolnih od previše plača. Već je skoro usnula, kad se perzijski mačak koji je spavao na dvosjedu odjednom nakostriješi i čudno frkne te se brzo sakrije pod maleni regal s ladicama.
Na tren kuća se zatrese, zidovi stanu vibrirati, pukne žarulja i vaza se razbije o pod. Ilena prestravljeno ustane. Začuje prigušeno tutnjanje, a onda nekakvo uzdisanje, i baršunasta bilježnica nestane pred njezinim očima!
Malo po malo vibracije prestanu, mačak polako izađe iz skrovišta i žalobno mijaukne. Ilena je pak stajala skamenjena, paralizirana od ushita. Glavom joj prostruji suluda misao:
Ako bilježnica više ne postoji, znači da je Elliott nije napisao. Ako je Elliott nije napisao, znači da je... živ.
* * *

»Gospodine! Jeste li dobro, gospodine?«
Kad je otvorio oči, Matt je bio glavom naslonjen na upravljač svoga džipa. Sa svake strane vozila prilijepljeni za prozore stajala su po dva policajca zabrinuta za njegovo stanje.
Matt se bolno uspravi i otvori vrata.
»Zvat ću hitnu!«, reče jedan policajac ugledavši mrlje krvi na košulji. Matt je bio loše. Zujalo mu je u glavi i popucali su mu bubnjići. Izađe iz auta zaklonivši rukom oči od svjetla. Udovi su mu bili teški kao da je prespavao nekoliko mjeseci. Policajci su ga već obasipali pitanjima. Probivši željeznu rampu, terenac se zaustavio na stubama najstrmije ulice u gradu. Matt pokaže papire, prizna potpunu odgovornost za nesreću i pristane obaviti alkotest koji se pokazao negativnim.
Oslobođen od obveza prema snagama reda napusti ulicu Lombard ne čekajući dolazak hitne pomoći.
Sinoćnja oluja ustupila je mjesto lijepom vjetrovitom, ali sunčanome jutru.
Snen i ošamućen, Matt odšepesa do marine. Sve mu se pomiješalo u glavi. Sada više nije bio ni u što siguran. Je li njegovo putovanje kroz vrijeme bilo samo san? Je li uspio spasiti Elliotta?
Stigavši u marinu, Matt stane lupati kao luđak na vrata svoga prijatelja.
»Otvori, Elliotte! Otvori ta jebena vrata!«
Ali kuća je bila prazna.
Ako vrijeme nije moglo izbrisati njihovo prijateljstvo, sigurno njihovo prijateljstvo nije moglo izbrisati vrijeme.
Iscrpljen i psihički slomljen, Matt se u suzama sruši na tlo. Ostane tako ležati sve dok iz ugla ulice Fillmore ne dođe aut i zaustavi se pred njim. Iz taksija izađe Ilena puna nade, no Matt joj samo odmahne glavom u znak da nije uspio.
Nije održao riječ, nije uspio vratiti Elliotta.
* * *

Ilena prijeđe cestu i napravi nekoliko koraka prema plaži, Golden Gate bio je sasvim blizu i prvi put osjeti se dovoljno hrabra da pogleda taj prokleti most s kojega se trideset godina ranije bacila. Još je imao onaj primamljivi sjaj koji ga je činio tako fascinatnim.
Kao omamljena jutarnjim suncem, Ilena se uputi prema moru.
Na plaži je neki čovjek šetao kroz valove. Kad se okrenuo, Ilena uspije vidjeti njegovo lice i srce joj se naglo stegne.
Je li..........