Muso Gijom - Sutra

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 9:58 am

First topic message reminder :



Ona je njegova prošlost... on njena budućnost ...
Dokle se može ići iz ljubavi?
Daleko.
Vrlo daleko.


Njih dvoje ni po čemu nisu predodređeni da se sretnu. Čudesan splet okolnosti, možda čak i sudbina, učiniće da požele da se upoznaju... Ali stvari nisu tako jednostavne...
Metju živi u Bostonu, Ema živi u Njujorku. On je profesor filozofije na Harvardu, otac četvorogodišnje Emili, usamljen i potišten nakon što je u saobraćajnom udesu izgubio svoju voljenu ženu. Ema je somelijer u čuvenom njujorkškom restoranu, koja je posle niza loših veza u potrazi za pravom ljubavlju. Jednoga dana Metju kupuje polovni računar na kome se nalazi ime bivše vlasnice Eme L. Trenutak kada odlučuje da joj pošalje imejl u želji da joj vrati fotografije koje igrom slučaja nisu izbrisane iz kompjutera, zauvijek će promijeniti njihove sudbine...
Ovo je uzbudljiva romantična ljubavna priča sa elementima trilera i policijskog romana. Ljubav, mržnja, iščekivanje, sumnja, strah, izdaja, tajne, potraga za istinom, otkrića, relativnost vremena, varljivost očiglednog, preispitivanje i konačno život koji ipak trijumfuje nad smrću, djelovi su slagalice na kojima pisac gradi nevjerovatan zaplet na granici između stvarnosti i fantastike.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 10:06 am





14
Ekaterina Svatkovski

Ne poželi žene Bližnjega svoga.
Egzodus, 20.17

Boston, 2010.
11 časova ujutru
Nebo se naoblačilo zaprepašćujućom brzinom. Blistavo sunce na početku prijepodneva ustupilo je mjesto debelom sedefastom velu iz koga su uskoro počele da padaju prve pahulje. Sada se fin i gust snijeg u kovitlacima spuštao na ulice Saut Enda.
Ema je sklanjala sniježne kristale koji su joj se hvatali po kosi i jače je stegla kapuljaču. Hodala je već dvadesetak minuta. Izašavši iz kuće Šapirovih, svratila je u svoj hotel, ali soba još nije bila spremna. Tada je odlučila da se malo prošeta i razmisli na svježem vazduhu. Nažalost, hladnoća je bila tako britka da joj se činilo da joj se oduzima mozak.
Stigla je do ugla Kopli Skvera i Ulice Bojlston gdje se uzdizala svečana zgrada javne gradske biblioteke. Bez oklijevanja se popela stepenicama ispred ulaza i ušla u raskošni hol ukrašen freskama i statuama.
Neko bi pomislio da se nalazi u italijanskoj renesansnoj palati. Nasumično je napravila nekoliko koraka, prolazeći pored prijemnog pulta i biletarnice – na kojoj su se prodavale ulaznice za jednu privremenu izložbu – da bi stigla u jedno malo unutrašnje dvorište, koje je podsjećalo na trijem nekog samostana. Prateći uputstva čuvara, prošla je obezbjeđenje i krenula velikim mermernim stepeništem koje je vodilo do čitaonice.
Bejts Hol je bila monumentalna prostorija, koja se prostirala na gotovo sedamdeset metara dužine pod ogromnim zasvođenim plafonom. I s jedne i s druge strane sale bilo je naredano desetine stolova od tamnog drveta, na kojima su se nalazile mesingane lampe s opalnim abažurom.
Ema se smjestila s kraja sale da bi iskoristila dnevnu svjetlost. Izvadila je svoj telefon i laptop i bacila se na posao, pokušavajući da pretrese sve «dijelove dokaza» koje je prikupila tokom svoje ekspedicije.
Prva stvar koja intrigira: Kejtino rusko porijeklo, ili bolje one koja je amerikanizovala svoje ime, a koja se u stvari zvala Ekaterina Ljudmila Svatkovski.
Rođena 6. maja 1975. u Sankt Peterburgu (Rusija).
Pogledala je Kejtine fotografije iz djetinjstva. Sa šest ili sedam godina, vidjelo se gdje pozira pored jedne pijanistkinje – van sumnje, njene majke – u koncertnim dvoranama ili salama za probu. Zatim su se dvije žene mogle vidjeti na snimcima napolju, na kojima su se katkad pojavljivali zvonici s karakterističnim kupolama pravoslavne arhitekture. Malo kasnije, oko jedanaeste ili dvanaeste godine, dekor se mijenja. Sive tonove Sjeverne Venecije zamjenjuju sivi tonovi smaragdnog grada. Ema je u mislima rekonstruisala taj put: egzil iz Sankt Peterburga u Sijetl.
Zagledana u daljinu, Ema se pogladila po bradi a potom ukucala na Guglu: «Svatkovski + pijanistkinja». Kejtina majka je imala pravo na sopstvenu stranicu Vikipedije.
S radoznalošću ju je pročitala.
Ana Irina Svatkovski (12. februar 1954. Sankt Peterburg – 23. mart 1990. Sijetl) bila je ruska pijanistkinja. Preminula je usljed komplikacija vezanih za multiplu sklerozu.
Čudo od djeteta u sviranju klavira, ona studira na konzervatorijumu Rimski-Korsakov u Sankt-Peterburgu, gdje je podučavaju najveći majstori ove ustanove.
Započinje svoju solističku karijeru sa šesnaest godina s Prvim koncertom Rahmanjinova, u pratnji Sanktpeterburškog orkestra. Potom gostuje na brojnim festivalima i odlazi na najprestižnija mjesta, poput Berlinske filharmonije ih njujorkškog Karnegi Hola. Za Dojče Gramofon snima svoju prvu ploču: Sonata u B molu Franca Lista. Ploča će ostati kao apsolutna referenca njenog rada.
Dok se briljantna karijera otvara pred njom, njena sudbina se mijenja 1976: multipla skleroza počinje da napreduje pošto je rodila kćerku. Komplikacije ove bolesti su je primorale da zapostavi svoj koncertni život. Početkom osamdesetih godina ona odlazi u Sjedinjene Države na liječenje, ali umire 1990, provevši svoje posljednje godine u bijedi.
Ema je zamislila Kejtino djetinjstvo i početak mladosti. Težak život u stranoj zemlji, krivicu zbog vjerovanja da je ona odgovorna za majčinu bolest, potom trauma zbog njene smrti, koja je vjerovatno uticala da se mlada Kejt opredijeli za ljekarsku karijeru. Izračunala je, potpomažući se prstima, ako je njena majka umrla 1990, Kejt je tada imala samo četrnaest ih petnaest godina. Ko ju je podizao od tog vremena? Njen otac? Možda, ali nijedna bilješka ni fotografija nisu ukazivale da je postojao.
Sljedeći snimci bih su veseliji. Na njima se vidjela Kejt na prestižnom Univerzitetu Berkli, često u društvu iste mlade žene, studentkinje indijanskog porijekla. Čuvena Džojs Vilkinson, zapitala se Ema, misleći na posljednje «tajno pitanje» firme za alarmne sisteme. Nešto drugo ju je golicalo: na ovim snimcima Kejt je očigledno imala između osamnaest i dvadeset godina, ali crte njenog lica nisu potpuno iste kao danas. Ema je prebacila fotografije na kompjuter da bi ih na velikom ekranu uporedila sa skorijim slikama. Preobražaj je bio očigledan, ali ne pretjeran: jabučice nešto uzdignutije, simetričnije lice. Mlada žena je sasvim sigurno prošla kroz ruke nekog estetskog hirurga. Ali iz kog razloga? Zašto biste željeli da postanete «više nego savršeni» kad ste već tako lijepi?
Možda je zbog neke nesreće bila neophodna korektivna hirurgija?
Ostavila je pitanje da lebdi u vazduhu, ne mogavši da da odgovor na njega, zatim se zagledala u glamurozni snimak, koji je takođe prebacila na ekran svog kompjutera. Jedva nešto starija nego na prethodnim fotografijama, Kejt je izazivački gledala u objektiv. Ruku prekrštenih preko poprsja, dopuštala je da se nazre oblik njenih grudi, ne skrivajući ni stomak ni njenu ženstvenost na pomolu. Fotografija je odisala zbunjujućom senzualnošću.
Čemu služi to da možeš da dobiješ svakog tipa čim zapucketaš prstima, pitala se Ema kao da se obraća Kejt. Da li je život lakši? Da li se dožive isti ljubavni jadi, isti nemiri zajednički svim smrtnicima?
Nesumnjivo, ako je suditi po lijekovima koje je pronašla u njenom apotekarskom ormariću...
Namrštila se i primakla lice ekranu, uveličavajući fotografiju. U to vrijeme, Kejt je nosila tetovažu na gornjem dijelu lijeve ruke. Znak koji se ne nalazi ni najednom drugom snimku. Je li to bila privremena ih trajna tetovaža? Bilo je nemoguće reći. Međutim, možda je Ema mogla da nasluti motiv. Pomoću tač peda, izdvojila je zonu crteža, stavila je u prvi plan i dodatno uveličala. Slika konja sa jednim spiralno uvijenim rogom ocrtala se na ekranu.
Jednorog...
Napravila je kopiju simbola ne znajući da li taj element ima jednostavno mitski karakter ih stvarnu važnost. Zatim je sklonila pogled sa ekrana i protrljala kapke. Kroz prozor biblioteke primjećivala je kako pada snijeg u sve gušćim pahuljama. Od ovog prizora je zadrhtala. Ovdje je, međutim, bilo fino. Grijanje je brujalo. Pogodno za razmišljanje, mjesto je ulivalo sigurnost, bilo je gotovo tako toplo i intimno, uprkos svojim džinovskim proporcijama, kao da je neki stari engleski klub smješten sa cijelim svojim inventarom u neku katedralu. Ema se zakačila za detalje koji su je smirivali: hiljade knjiga u raskošnim povezima na policama, šuškanje stranica dok se okreću, škripanje olovaka po papiru, zvuk tipki kompjutera koje ovlaš dodiruju.
Ona je najednom osjetila potrebu da bude zaštićena. Jer otkrivši crvenu sportsku torbu u lažnom plafonu kuće Šapirovih, ona je bila svjesna da je vidjela nešto što nikada nije smjela da vidi. Nešto što može da bude mnogo opasno.
Zatvorila je oči i u mislima ponovo prošla kroz tu scenu. Čim je otkopčala rajsferšlus, naletjela je na desetine svežnjeva novčanica od sto dolara. Na brzinu je izračunala. Čitava torba je bila teška bar pet kila. Koliko je teška jedna novčanica od 100 dolara? Jedva gram? Torba je dakle morala da sadrži otprilike 500 000 dolara...
Pola miliona...
Kakva to osoba posjeduje pola miliona dolara sakrivenih u plafonu svoje sobe za garderobu? – zapitala se ona, posmatrajući Kejtinu fotografiju, čije su oči izgledale kao da je probadaju.
Ko si ti zaista, Kejt Sapiro?
Ko si ti zaista, Ekaterina Ljudmila Svatkovski?
* * *


Ema je pokupila svoje stvari. Spremala se da spakuje kompjuter u torbu kad se prisjetila da još nije pogledala Metjuove fotografije koje je uzela sa porodičnog PC-a. Ubacila je USB priključak, za svaki slučaj. Prebacivanje je bilo prekinuto zbog dolaska Metjua i njegove žene, ali više stotina snimaka je ipak uspjelo da se iskopira. Ona ih je brzo pregledala, ne idući hronološkim redom: scene iz svakodnevnog života, koje prikazuju sliku srećnog porodičnog života usredsređenog oko male Emili. Ema je ubrzala pregledanje da bi otišla dalje u prošlost: prije rođenja djevojčice, prije braka Metjua i Kejt. A ono što je otkrila, zaprepastilo ju je: prije nego što je sreo Kejt, Metju je bio oženjen! Na desetinama fotografija pojavljivala se jedna niska brineta, mršava, duge kose često upletene u kiku. Čak se i na slikama rijetko osmjehivala. Lice joj je bilo fino, često nepomičnog i ozbiljnog izraza, zbog čega je Ema pomislila da se radi o intelektualki, staromodnoj učiteljici ili iskompleksiranoj bibliotekarki.
Pustila je da se redaju slike, sve dok nije naišla na fotografije s vjenčanja. Bile su veoma stare, ah se radilo o skeniranim snimcima. Na jednoj od njih, vidio se džinovski desert pripremljen za događaj: torta na sprat, ružičastobijela, s puno šlaga. U kvadratu od marcipana stajao je natpis:
Sara + Met 20.
mart 1996.

Zahvaljujući internetu, Ema je uspjela da uđe u trag izvjesnoj «Sari Šapiro», koju je pronašla u internet izvještaju o jednoj školskoj ekskurziji na koju su išli učenici četvrtog razreda jedne osnovne škole u Roksberiju. Dokument je bio od prije šest godina, ali Ema je za svaki slučaj pokušala da pozove školu. Mada je bio period školskog raspusta, u sekretarijatu su odgovorili na njen poziv. Sara Šapiro jeste podučavala u toj školi. Poslije razvoda je vratila svoje djevojačko prezime – Higins – i tražila premještaj u drugu školu. Emi su dali ime jedne osnovne škole u Vatapanu. Novi poziv. Novi sekretarijat. Ne samo da je Sara Higins podučavala ovdje, već je osnovna škola i dalje okupljala siromašnu djecu tokom božićnog raspusta. Baš u ovom trenutku, Sara je vodila djecu iz škole na opštinsko klizalište u Vatapanu...
* * *


Boston, 2011.
11.15h
Metju se vratio kući, uznemiren i skrušen. Otvorio je vrata i pronašao zakačenu cedulju na tabli od plute:
Otišle smo da napravimo jedan krug do božićnog bazara u ulici Maribora. Ako budeš dobar, donijećemo ti flašu jabukovače!
Ljubimo te.
Emili + Ejpril.
Klovis, šar-pej, prišao je da se protrlja o njegovu nogu. Metju ga je zamišljeno pomazio po glavi. Pas je bio prevrnuo svoju činiju sa vodom; on mu je napunio, sve vrijeme razmišljajući. Laptop je bez daljnjeg bio pokvaren, ali još uvijek je mogao da koristi stari kućni PC da bi očitao hard disk. Dakle, on se smjestio za intarzirani stočić na kome se nalazio porodični kompjuter. Priključio je eksterni hard disk koji mu je dao stari hipik i otpočeo svoju pretragu. Pošto je eksterna memorija bila skoro prazna, nije mu dugo trebalo da otvori folder s video snimkom (IMG_5662. MOV) koji je tražio.
Pustio je film, očigledno sniman mobilnim telefonom i ostao skamenjen tri minuta, koliko je trajao snimak. Nije vjerovao svojim očima! Kejt je bila pripijena uz jednog čovjeka koga nije poznavao. Ljubili su se, milovali, gledali zaljubljeno poput tinejdžera.
– NE!
Dograbio je prvi predmet koji mu je došao pod ruku – porcelansku šolju prepunu olovaka – i tresnuo je o zid. Zvuk lomljenja uplašio je Klovisa koji se sakrio ispod niskog stola. Metju je zatvorio oči, stavio lice među ruke i dugo ostao tako preneražen. Uništen.
To nije moguće...
Podigao je glavu. Mora da postoji neko objašnjenje. Čak i najočigledniji prizori mogu ponekad da imaju skriveni smisao. Prvo, od kog datuma je film? U svojoj poruci Ema kaže da ga je upravo snimila. Znači bilo je to 23. decembra 2010. ujutru, što znači samo jedan dan prije Kejtine nesreće i smrti. Zatim mjesto. Drveni elementi ga podsjećaju na Gril 23 ili Mekintis u koje su išli ponekad, ali kad se pogleda malo bolje, ogledalo i zidni sat se ne uklapaju sa ove dvije adrese. Tip: visok, plava kratka kosa, crna kožna jakna. Da li ga poznaje? Možda, ali nije mogao da poveže njegovo lice s nekim imenom. Njihovo ponašanje, najzad, nešto što je najteže podnio. Kejt je voljela tog čovjeka, to je toliko upadalo u oči. Njihovo zajedništvo je bilo očigledno, dah im se miješao, njihova dva srca prožimala je ista strast. Otkada traje ova veza? Kako to da nije posumnjao?
Stisnuo je pesnicu obuzet bijesom i ogromnim razočaranjem. Kejt, ljubav njegovog života, izdala ga je i on to saznaje tek sada, godinu dana poslije njene smrti! Osjećanje izdaje ustupilo je mjesto gađenju. Još uvijek u šoku, on se odvukao do verande i otvorio staklena vrata. Trebalo mu je svježeg vazduha, kao roniocu koji je isuviše dugo ostao u apneji. Ubrzano je disao, noge su mu se oduzimale i on se srušio na jednu baštensku stolicu. Tijelo mu je podrhtavalo od jecanja, suze su mu tekle niz lice, a da nije mogao da ih zaustavi. Kiseli okus mu se pojavio u ustima.
Odjednom se iz salona začuo povik.
– Tata, tata, kupili smo ti jabukovaču i medene kolačiće u obliku čovječuljka! – povikala je Emili izletivši na terasu.
Baci mu se u naručje i on spusti lijepo lice svoje kćerkice u jamicu ispod vrata, brišući istovremeno suze rukavom.
Ejpril primijeti da je žalostan i ispitivački ga pogleda.
– Pri-ča-ću ti – podijeli tiho riječi na slogove kako bi ona mogla da mu pročita sa usana.
– Jesi li uspio da popraviš kompjuter, tata?
Odmahnuo je glavom.
– Ne, mrvice, ah nije strašno.
– Žao mi je – rekla je obarajući tužno pogled.
– Takve stvari se dešavaju, srce. Svi prave greške. To će ti služiti za nauk sljedeći put.
– Da, sigurno! – odgovorila je podižući svoje lijepo lice ka suncu.
Kao i uvijek, previše svjetlosti bi je nagnalo na kijanje.
– Na zdravlje, bebo.
– Nisam više beba!
To kijanje...
Metju je zaškiljio, potom se skamenio, prikovan na mjestu zbog jednog sjećanja koje mu je poput munje bljesnulo pred očima.
* * *


Šest mjeseci ranije, 4. jula 2011. na dan nacionalnog praznika, prihvatio je bio poziv Rakel Smit, jedne od svojih koleginica na Harvardu, koja je organzovala roštilj u svojoj vikendici na Kep Kodu: bivšem svjetionku na kraku morskih stijena, s okeanom koji se pruža u nedogled. Dok su se muškarci bavili roštiljem, žene su ćaskale pored vode a djeca se igrala u svjetiniku, pod nadzorom jedne porodične dadilje.
– Ko želi piletinu? Ko će hot-dog? – povikao je svima Dejvid Smit, jedan simpatični tip, uvijek jednako raspoložen, koji je radio kao ljekar opšte prakse u Čarlstaunu.
Odjednom su četiri djevojčice istrčale iz svog skrovišta i pohitale ka hrani. Bio je predivan ljetnji dan. Sunce je jako pržilo. Stigavši na svjetlost, Emili je stavila ruku na usta i kihnula u nekoliko mahova.
– To joj se dešava svaki put kad iz sjenke izađe na sunce – primijetio je Metju. – Čudno je, zar ne?
– Ne uzbuđuj se – rekao mu je Dejvid. To je poznati fenomen: od svjetlosti kija otprilike svaka četvrta osoba. To je beningna genetska osobenost. U medicini se to naziva fotosenzitivno refleksno kijanje.
– Kako to objašnjavaš?
Ljekar je zavitlao u vazduhu svojom dugačkom viljuškom sa šniclom, kao da se nalazi pred crnom tablom.
– Dobro, vidiš, optički nervi se nalaze blizu velikog nerva u glavi: nerv trigeminus koji kontroliše senzibilitet čitavog lica. On, primjera radi, omogućava proizvodnju suza i pljuvačke kao i izraze lica. I upravo ovaj nerv pokreće kijanje.
– U redu – prihvatio je Metju.
Dejvid je nastavio pokazujući na sunce.
– Tokom naglog dotoka svjetlosti kod izvjesnih osoba se javlja interferencija između dva nerva: svjetlost stimuliše optički nerv koji stvara “kratak spoj” sa nervom trigeminusom i izaziva kijanje.
– Kao dva elektična provodnika?
– Razumio si, ortak.
– I siguran si da nije opasno?
– Apsolutno! To je samo urođena anomalija glavnog nerva. Uostalom, sigurno i ti patiš od ovog problema, je l’ tako?
– Ne, uopšte, nikada to nisam osjetio.
– Onda je Kejt to morala da ima, sigurno.
– Zašto?
– Zato što se to naziva autosomno dominantni tip nasljeđivanja.
– Šta to znači?
– Da svaka osoba koja pati od ove anomalije ima bar jednog roditelja koji pati od nje. Znači, ako to nisi ti, onda je to obavezno Kejt. Evo, uzmi šniclu prije nego što zagori.
Metju je klimnuo glavom i udaljio se na nekoliko trenutaka. Zamišljen. Tokom četiri godine, nijednom, ni jedan jedini put nije vidio Kejt kako kija na svjetlosti...
– Tata, gledaj moj veliki hot-dog! – povikala je Emili, bacajući mu se u naručje i u svom zanosu poprskavši očevu košulju kečapom. Oh...
– Ništa strašno, dušo, samo povedi računa, praviš mnogo nagle pokrete.
Obrisao je fleku od soka od paradajza sa odjeće, razmišljajući sve vrijeme o onome što mu je ispričao ljekar. Zatim je odlučio da sebe ne muči time i potisnuo je tu epizodu veoma duboko u svom sjećanju.
* * *


Sada mu je ova scena naglo iskrsnula pred očima.
Povratak u sadašnjost. Povratak bijesu. Naglom uništenju životne snage usljed ovog emotivnog šoka. Tjeskobi svakako. Užasna sumnja se kap po kap slivala u njemu. A šta ako Emili nije njegova kći? Vratio je film unazad. Upoznao je Kejt u oktobru 2006. Po onome što mu je saopštila, Emili je začeta 29. oktobra. Rođena je osam mjeseci kasnije, 21. juna, na dan kad počinje ljeto. Beba rođena mjesec dana ranije je bila uobičajena stvar. Jedino što Emili uopšte nije izgledala kao prijevremeno rođena beba: 3,4 kila na rođenju, dugačka 52 centimetra, nije dugo ostala na posmatranju u bolnici. Ali tada se on, sav radostan što je postao otac, nije iznenadio zbog ovih «detalja».
– Jesi li dobro, tata? Hoćeš li da probaš tvoj medeni kolačić?
Emilino pitanje ga nije u potpunosti prenulo iz njegovih misli.
– Kasnije, dušo – promrmljao je on.
Okrenuo se ka Ejpril i, ne dajući joj ni najmanje objašnjenje, rekao:
– Moram da trknem na jedno mjesto.
* * *


Boston, 2010.
12.30h
Taksi je ostavio Emu na ulici Somerset, u srcu Vatapana. Smješten na krajnjem jugu Bostona, kvart nije bio vrsta mjesta kome turistički vodiči posvećuju nekoliko stranica. Zbog snijega, ulice su bile skoro puste. Ema nije osjetila da je u opasnosti, ali okruženje nije bilo baš najsjajnije: male zgrade od cigli koje čekaju na renoviranje, skladišta, kuće sa limenim krovovima, zidovi pretrpani grafitima i drvene ograde oko zapuštenog zemljišta.
Idući avenijom, u potrazi za klizalištem, ona je nabasala na grupu klošara koji su zaposjeli trotoar da bi se grijali oko plamena iz zapaljenog bureta, dok su vadili limenke piva skrivene u kesama od kraftpapira. Uvrede natopljene alkoholom poletjele su za njom u prolazu, ali trebalo je da ih bude više da bi se ona uplašila ili odustala.
Najzad je stigla do zgrade sa gradskim klizalištem. Gigantski metalni hangar sa fasadom «prefarbanom» tagovima uličnih heroja kvarta. Ema je uletjela unutra. Kupila je kartu da bi mogla da uđe u salu, ah sišla je pravo do klupa, ne prošavši kroz garderobu.
Dječji poklici su bučno odzvanjali u ograđenom prostoru. Na ledu je polovina površine bila rezervisana za grupu školaraca od šest ili sedam godina koji su pratili početni kurs hokeja koji im je držao mladi učitelj. Dvije učiteljice su pratile trening, podižući klince koji padaju, zakopčavajući im klizaljke, podešavajući im kacige ih štitnike za koljena.
Ema se približila ivici zaleđene površine. Između dvije učiteljice odmah je prepoznala Saru Higins. Bila je ošišana sasvim kratko i izgubila je još nekoliko kilograma. Obučena u farmerke i džemper sa krupnim petljama, očigledno je izgledala nešto starija nego na fotografijama.
– Gospođo Šapiro?
Ona se naglo okrenula kao da je doživjela električni udar i prikovala pogled za Emu, oduzevši se. Otkad je niko nije tako oslovio?
– Ko ste vi? – upitala je učiteljica, približavajući se ivici na klizaljkama.
– Metjuova prijateljica. Mislim da je u problemu i željela bih da mu pomognem.
– To se mene ne tiče.
– Imate li da mi posvetite pet minuta?
– Ne sada. Vidite i sami da radim.
– Zaista je važno – navalila je Ema.
Sara je pomirljivo uzdahnula.
– Malo poviše je neka vrsta bifea. Čekajte me tamo. Pridružići vam se za petnaestak minuta.
* * *


Dvadeset minuta kasnije
Bila sam udata skoro deset godina za Metjua, ali poznajem ga mnogo duže – počela je Sara prije nego što je otpila gutljaj čaja.
Sjedeći naspram nje, Ema ju je slušala s pažnjom, nervozno gnječeći slamka koja je lebdjela u njenoj čaši koka-kole.
– Upoznali smo se 1992. u klupama univerziteta u Masačusetsu. Metju je studirao filozofiju, a ja pedagogiju.
– Ljubav na prvi pogled?
– Recimo da je to prije bila intelektualna privlačnost. Čitali smo iste knjige, dijelili iste ideje, imah ista politička ubjeđenja. Uostalom, poljubili smo se prvi put one večeri kad je prvi put izabran Bil Klinton. Oboje smo bili dobrovoljci u njegovom komitetu za podršku...
Sara je okrenula glavu i nakratko zatvorila oči. Sve je to danas izgledalo tako daleko.
Ema ju je podstaknula:
– Razveli ste se prije četiri godine, je l’ tako?
– Malo ranije. Sve se odigralo na surov način, zapravo. Vrlo neočekivano.
– Brak vam je prolazio kroz krizu?
– I nije. Živjeli smo mirno, bili smo srećni. Bar sam ja bila srećna.
– Metju je otišao preko noći?
Sara se nervozno osmijehnula.
– To je pravi izraz, zaista. Jedno veče se vratio kući, priznao mi je da je sreo jednu ženu u koju se zaljubio i da želi da živi s njom. Bio je riješen, siguran u sebe. Nije mi ostavio izbor.
– Je l’ ta žena bila Kejt?
– Naravno! Upoznao ju je nekoliko dana ranije u bolnici. On se povrijedio makazama, orezujući vrt, i ona ga je njegovala. A još sam ja bila navalila da ga tog dana odvezem u hitnu pomoć! Metju je tvrdio da to nije baš ništa i nije želio da ide...
Ema nije mogla da se suzdrži da je ne grdi:
– Niste se borili da ga zadržite?
Sara je slegnula ramenima.
– Jeste li vi dobro pogledali tu ženu? Nisam imala oružje za borbu. Bila je mlađa, ljepša, uspješnija od mene. I zatim, tokom godina smo bezuspješno pokušavali da dobijemo dijete, dok...
Ostala je bez glasa, ali je nastavila:
– Metju je romantičan i idealista. Kad je sreo Kejt, on je bio uvjeren da je sreo svoju srodnu dušu. I očito ga je i ona voljela. Možda čak i više nego ja. U svakom slučaju, znala je bolje od mene da mu to i pokaže.
Sada su joj se već suze caklile u očima.
– Neko vrijeme sam mislila daje sve to prolazna avantura, a onda, kad sam saznala da je Kejt trudna, shvatila sam da je konačno kraj između Metjua i mene.
Odjednom je grupa djece svojom grajom preplavila bife. Sara je pogledala na sat i ustala.
– Dobro, moram da idem. Zašto tvrdite da Metju ima problem?
– Ja... ne mogu to još da vam kažem. Jeste li ostali u kontaktu sa njim?
Sara je odmahnula glavom.
– Šalite se? Ove posljednje godine su mi kao košmar i tek počinjem da se oporavljam od tog razvoda. Nisam ni riječ progovorila sa Metjuom već četiri godine i namjeravam da tako i ostane.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 10:06 am





15
Bolne istine

Istine koje najmanje volimo da čujemo su one koje su nam od najveće koristi da ih saznamo.

Kineska poslovica
Boston, 2010.
17 časova
Bila je noć. Snijeg se taložio na ulicama Bostona u debelim i tihim slojevima. Krupne paperjaste pahulje padale su na šoferšajbne taksija prije nego što bi ih rastjerali moćni brisači. Jedno vozilo stiglo je u Ulicu Bojlston i ostavilo Emu ispred hotela For Sizons. Portir joj je pomogao da izađe iz automobila i otpratio je sa svojim kišobranom sve do hotelskih vrata.
Udubljena u svoje misli, mlada žena je prošla kroz hol ne zaustavljajući se. Dok se kretala ka liftovima, pozvao ju je glavni recepcioner:
– Gospođo Lavenštajn, vaš bratanić je stigao prije sat vremena. Postarao sam se da ga smjestimo u susjednoj sobi vašeg apartmana.
– Moj bratanić? Kako to, moj bratanić?
Popela se do sedmog sprata i ušla u svoju sobu da bi tu otkrila. .. Romualda Leblana.
Ležeći na kauču, grickao je čips iz minibara i pijuckao gazirani sok iz konzerve. Uključio je zvučnike, na kojima su se nalazile slušalice, odakle je treštala neka pjesma Džimija Hendriksa.
– Bubašvabo?
Ema se osvrnula oko sebe. Klinac je donio sa sobom čitavu svoju skalameriju: kofer, ranac, torbu... Čak je i njegova bespilotna letjelica bila položena na niskom stolu u salonu.
– Šta ti radiš ovdje? – upitala ga je, utišavajući zvuk muzike.
– Došo sam da vam pomognem – odgovorio je tinejdžer punih usta.
– Da mi pomogneš oko čega?
– Mislim da imate problem: ne dolazite više na posao, dobijate čudne imejlove, ušunjavate se kod ljudi... Očigledno sprovodite neku istragu.
– I šta se to tebe tiče?
– Tiče me se jer na kraju uvijek dođete da tražite pomoć od mene.
Ema ga je pogledala škiljeći. Nije griješio, ali nije htjela da ide tom logikom.
– Slušaj, dečko, vrlo ljubazno od tebe, ali učinićeš mi zadovoljstvo i uzećeš svoje stvari i otići odavde, smjesta!
– Zašto?
– Prvo, zato što si maloljetan. Zatim, zato što si na američkoj teritoriji ilegalno i što se u Francuskoj tvoji roditelji vjerovatno brinu za tebe. Konačno, zato što imam dovoljno svakojakih problema pa ne moram još i tebe da trpim!
Ustao je s kauča u jednom skoku, riješen da ne ode.
– Ali mogu da vam pomognem u istrazi! Udvoje ide brže i bolje se razmišlja. Uostalom, većina velikih istražitelja radi u tandemu: Šerlok Holms i doktor Votson, Betmen i Robin, Starski i Hač, Bret Sinkler i Deni Vajld.
– Dobro, nećeš valjda sve da mi ih redaš! – iznervirala se Ema.
– Lois i Klark, Hit-Gerl i Big Dedi, Ričard Kasi i Kejt Beket... – nastavio je Romuald, nabrajajući naveliko.
– SAD JE DOSTA! – povikala je. – Rekla sam ti ne. A ne znači ne!
Izvadila je kompjuter iz torbe, postavila ga na sto i podigla ekran.
– Pomogao si mi, tačno je i hvala ti na tome. Za trud ću da ti poklonim povratnu kartu za Pariz. Spremna sam i da ti platim noćenje u hotelu, ali u Hiltonu na aerodromu, ne ovdje.
Štreber je bijesno počeo da gunđa. Da bi pokazala da misli ozbiljno to što kaže, Ema je povukla kursor i konektovala se na sajt Delta Erlajnsa.
– Čekajte! – zatražio je Romuald.
Ema se zaustavila.
– Šta sad?
– Ta fotografija! – uzviknuo je pokazujući kompjuter.
Bila je to zaustavljena slika na ekranu iz scene snimljene u pabu na kojoj je Kejt u društvu svog «ljubavnika».
– Šta? Znaš tu ženu?
– Nju ne, ali njega svakako da!
Ema je osjetila jezu u stomaku kao grub hitac adrenalina.
– Slušam.
– Taj tip je Nik Fič. Prava legenda ijedan od najmisterioznijih i najbogatijih poslovnih ljudi na svijetu.
* * *


Boston, 2011.
Ležeći na mekanom lejzi begu u društvu svog psića, Emili je gledala svoj omiljeni film: čuvene SOS Fantome.
– Baš je strašno, a, Klovise? – šalila se ona privijajući se uz šar-peja.
Sjedeći na jednoj od stolica koje okružuju kuhinjsko ostrvce, Metju je bio zadubljen u čitanje uputstva za set koji je upravo kupio u jednom dragstoru u Ulici Čarls. Ejpril ga je gledala prekorno i preneraženo.
Ništa nije jednostavnije od utvrđivanja očinstva u Sjedinjenim Državama. Za svotu od 30 dolara, možete bez recepta kupiti set u jednoj od oko dvadeset hiljada apoteka u zemlji. Čak ih i neki megamarketi imaju u prodaji.
Test je dostupan svakome: bilo je dovoljno da obezbijedite dva uzorka oljuštenih ćelija, uzetih sa unutrašnje strane obraza pomoću neke vrste velikih vatiranih štapića. Prvi uzorak je očev a drugi djetetov.
Metju se prvi odvažio. Zavukao je vatirani štapić u usta i tridesetak sekundi je trljao unutrašnju stranu obraza, prije nego što je tutnuo uzorak u jednu kesicu predviđenu za to, na kojoj je unaprijed popunio štampani obrazac. Zatim je iz džepa sakoa izvadio kutiju slatkiša koje je kupio u prodavnici.
– Dušo, hoćeš gumene medvjediće?
– Stvarno, kupio si mi ih? – povikala je djevojčica, razrogačivši oči.
Ustala je sa svog lejzi bega i potrčala ka njemu.
– Hvala, tata!
– Ali prvo, moraš da uradiš j ednu vježbicu.
– Koju?
– Prava sitnica, vidjećeš, otvori usta.
Djevojčica je pristala i on je nježno ponovio operaciju da bi joj uzeo nekoliko ćelija kože.
– Brojim do trideset i dobićeš svoje medvjediće, važi? 1, 2,3...
Ejpril ga je ošinula pogledom punim bijesa i prezira.
– Stvarno si bijedan – promrmljala je.
Nije je udostojio čak ni odgovora.
– ... 28,29 i 30. Bravo, mrvice, stvarno si zaslužila tvoje bombone.
– Mogu da poslužim i Klovisa?
– Samo malkice da proba – dopustio je, stavljajući Emilin uzorak u drugu kesicu.
Zatim je sve stavio u jednu treću zaštitnu kesu s mjehurićima, priključivši svoje uplatnice (159 dolara za laboratoriju kao i dodatnih 99 dolara da bi se analiza obavila istog dana). Poduhvat je okončao napisavši ime laboratorije:
InfinitGene
425 Orchid Street
West Cambridge, MA 02138

Kupujući test, on je namjerno izabrao jednu laboratoriju u Masačusetsu da bi analiza bila obavljena što je moguće brže i da bi mu rezultate poslali imejlom još isto veče, prije ponoći. Postojao je međutim deadline: laboratorija je morala da primi uzorke do 14 časova.
Pogledao je na sat.
13.10h.
Bilo je naravno prekasno za UPS ili FedEx, ali je još uvijek mogao sam da odnese kolima pošiljku u laboratoriju. Čak i dok se provuče kroz saobraćaj, biće tamo za manje od pola sata.
– Možeš li da mi pozajmiš Kamaro, Ejpril?
– Možeš li da odjebeš, Metju?
Na drugom kraju prostorije, Emili je spremno reagovala:
– Ne treba pričati ružne riječi, Ejpril! – izgrdila ju je mala djevojčica, zapušivši uši šar-peju.
Metju je navukao kaput i uzeo svoj mali kofer.
– Tim gore, uzeću taksi na ulici Bikon – rekao je, stavivši veliku pošiljku pod mišku.
* * *


Ostavši sama, Ejpril je pokušala da se savlada. Morala je, kako zna, da spriječi svog prijatelja da napravi glupost.
Približila se napunjenom jastuku na kome su se Emili i Klovis izležavali.
– Moram da te ostavim samu nekoliko minuta, srce, obećaj mi da nećeš da praviš gluposti, u redu?
Pomalo uznemirena, djevojčica je grickala usne.
– Da se ne igram sa šibicama, je l’ to?
– Ostani mirno i gledaj SOS Fantome i čekaj dolazak Mišelina. To je tvoj omiljeni dio, zar ne?
Ćutke je potvrdila.
Ejpril je zatim pokazala kažiprstom u pravcu šar-peja.
– A ti, nilski konju, tebi je u interesu da dobro čuvaš stražu!
Uzela je svoju jaknu, pokupila ključeve od kola i izašla na Luizburg Skver. Kamaro je bio parkiran s druge strane parka. Upalila je auto i krenula pravo da bi se domogla Ulice Čarls, zatim je prošišala kroz semfor na raskrsnici, odakle je mogla da se uključi na ulicu Bikon.
Ako je Met uzeo taksi na aveniji, morao je da bude još tu u okolini. Ejpril je vozila slalom među vozilima, odmjeravajući putnike na zadnjem sjedištu taksija svaki put kad bi naišla na neki.
Ubrzo, nakon petsto metara, ona je primijetila Mejua u jednom Kliner kehu, jednom od onih hibridnih taksija koji su se u posljednje dvije-tri godine namnožili u gradu. Naglo ubrzavši, stigla je do njega i pokazala znak prijatelju da bi ga navela da izađe. Ali Metju nije bio voljan da posluša. Naprotiv, nagnuo se prema vozaču da ga zamoli da ubrza vožnju.
Ejpril je uzdahnula i usporila da bi se premjestila iza Tojote. Pustila je da taksi stigne na gvozdenu konstrukciju mosta Harvard, a onda je ubrzala. Poslije nekoliko metara, dva vozila su se kretala opasno jedno uz drugo, gotovo da se okrznu. Vozač taksija se tada uplašio i odlučio da pređe u desnu traku.
– Izađite iz mog vozila! – naredio je Metjuu. – Upašću u nevolju zbog vas.
Ejpril se već bila parkirala iza green cab-a...
Metju je pokušao da ubijedi vozača da nastavi vožnju, ali on nije htio ni da čuje, i na pola odrađene ture krenuo je put centra grada.
Ejpril je uključila stop svjetla i zatvorila vrata Kamara uz koncert mnogih zvučnih upozorenja. Bilo je opasno i strogo zabranjeno parkirati se na jednoj od četiri trake na mostu.
– Hajde, Met, vratimo se kući – doviknula mu je sustigavši ga na rampi rezervisanoj za šetače i džogere.
– Ne dolazi u obzir! Što se miješaš, pobogu?
– Šta ćeš dobiti time što ćeš uraditi taj test očinstva? – upitala je Ejpril, povisivši glas ne bi li nadjačala saobraćajnu buku. – Da li ćeš manje voljeti Emili ako nije tvoja biološka kći?
– Naravno da neću, ali ne želim da živim u laži.
– Razmisli dobro, Mete – pokušala je da ga posavjetuje, stavljajući mu ruku na rame.
– Razmislio sam. Imam pravo na istinu. Želim da shvatim šta se desilo sa Kejt. Želim da znam zašto me je varala i sa kime.
– Kejt je mrtva, Mete. Vrijeme je da to prihvatiš. Proživio si srećne godine sa njom i štagod da se desilo ranije, tebe je izabrala da budeš otac njenog djeteta.
Met je saslušao argument, ali njegov bol je bio prevelik.
– Ne razumiješ. Kejt me je varala. Imao sam potpuno povjerenje u nju. Napustio sam ženu zbog nje, ja sam...
– Nisi više volio Saru, već dugo vremena – prigovorila mu je.
– Nije važno. Za četiri godine dozvolio sam da u moj život uđe nepoznata žena, neko za koga sam vjerovao da ga poznajem. Treba da znam ko je ona zapravo bila. Treba da istražim o njoj.
Ejpril je zgrabila Metjua za kragnu i nemilosrdno ga protresla.
– Ali ona je mrtva, dođavola! Probudi se! Zašto da gubiš vrijeme prekopavajući po tuđoj prošlosti?
– Da bih je stvarno upoznao – odgovorio je istrgnuvši joj se.
– A mene, da li me zaista poznaješ? – upitala je, mijenjajući neočekivano tok razgovora.
On se namrštio.
– Da, mislim da te poznajem. Najzad, ti si mi najbolja drugarica i...
– Šta zapravo znaš o meni, Mete?
– Pa, rođena si blizu San Dijega. Roditelji su ti držali antikvarnicu. Studirala si umjetnost na UCLA[20], ti si...
– To je ono što sam ti ispričala, ali to nije istina. Moja majka je vjerovatno spavala sa pola muškaraca iz Nevade i nikada nije mogla da mi kaže ko mi je otac. Nije držala antikvarnicu: bila je pijanica koja nikad ništa nije uradila sa svojim životom, osim što je obmanjivala ljude i šljokala. Umjetnost? Nisam je studirala na univerzitetu nego u Čoučili, najvećem ženskom zatvoru u Kaliforniji. Da, Mete, bila sam u zatvoru.
Zbunjen, Metju je pogledao svoju podstanarku u oči. Na nekoliko sekundi je čak pomislio da se šali, ali to nije bio slučaj.
– Nije baš kao u Dikensovoj priči – nastavila je Ejpril – ali imala sam komplikovano adolescentno doba i mladost: loše društvo, rano bježanje od kuće i droga. Mnogo droge. Jedno vrijeme sam bila spremna da uradim bilo šta da bih došla do nje. Zaista bilo šta.
Suza je odjednom potekla mladoj ženi niz obraz. U glavi su joj na površinu isplivali bolni i ponižavajući prizori kao bujica, ali ona ih j e potisnula.
– Silazak u pakao me je očigledno odveo u zatvor. U dvadeset i drugoj godini, pajkani su me uhapsili poslije nasilne krađe. Dobila sam tri godine zatvora u Čoučili. Eto ko sam ja u stvari...
Zastala je da bi došla do daha, sklonila pramen kose, koji joj je od vjetra poigravao pred očima.
– Ali nisam samo to – nastavila je na kraju ona. – Ja sam takođe ona žena koja se borila da bi dobila drugu šansu, koja je otpočela svoj život na drugom kraju države, koja nije pipnula drogu već deset godina i koja je uspješno osnovala sopstvenu umjetničku galeriju.
– Mogla si da mi se povjeriš – prihvatio je Metju. – Zašto mi to nisi rekla odmah na početku?
– Zato što treba ići naprijed. Zato što je prošlost prošlost. Zato što mrtve treba ostaviti sa mrtvima.
Metju je oborio glavu. Ejpril ga je konačno ubijedila.
– Zaustavi se na tome. Ne izlaži se riziku da sve dovedeš u pitanje i da sebi dodatno naneseš patnju. Spoljašnji izgled često vara i Kejt nikada neće biti u mogućnosti da ti pruži svoju verziju činjenica. Ostavi je, neka ima koristi od te sumnje. Testom očinstva i prekopavanjem Kejtinog života, napravio bi samo dvije žrtve: tebe i tvoju kćerkicu. Okreni stranicu, Mete, preklinjem te.
Otupio, očiju punih suza, Metju je prepustio mali kofer Ejpril. Ona je iz njega izvadila laptop i pošiljku namijenjenu laboratoriji. S vrha mosta, iz sve snage ih je hitnula u rijeku. Potom je pomogla Metjuu, potpuno skrhanom, da sjedne u Kamaro da bi ga vratila kući.
* * *


Jaka struja rijeke Čarls odnijela je kesu sa uzorcima, koja se brzo utopila u Atlanskom okeanu. Što se kompjutera tiče, on je porinuo u hladne vode, odakle ga niko nikada više neće izvući, čime je konačno spriječena svaka nova komunikacija između Metjua i Eme.
* * *


Samo što stvari nisu tako jednostavne.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 10:07 am





Četvrti dio
ŽENA NIOTKUDA



16
Crni princ

Čuvajte tajnu, ona će vas sačuvati.

SOLOMONOVE ODE, 8
Boston, 2010.
18.30h
Zen i svijetao, japanski restoran je zauzimao lijep prostor u prizemlju hotela. Ema i Romuald su se probili sve do bara sa sušijem i sjeli jedno pored drugog na barske stolice.
Romuald je izvadio tablet računar iz svog ranca i pružio ga Emi, kako bi stekla uvid u dokumenta koja je skinuo s intemeta.
– Nik Fič je negdje na sredini, između Stiva Džobsa i Marka Zukerberga – otpočeo je tinejdžer. – Iako nije poznat široj javnosti, on je prava legenda u svijetu informatike.
Dok je slušala mladog Francuza, Ema je stala da pregleda njegovu kratku biografiju.
Nikolas Patrik, zvani Nik Fič, rođen 9. marta 1968. u San Francisku, je informatičar i direktor američke firme, osnivač, predsjednik i generalni direktor firme Fič Inc.
Haker
Sa sedamnaest godina, zbog opklade sa drugom, uspio je da uz pomoć kompjutera sa svog univerziteta uđe na servere NASA-e, koje bije glas da su najbolje zaštićeni na svijetu. Nekoliko dugih minuta on šeta po mreži vladine agencije, a da nije ukrao ni jedan jedini podatak. U danima koji slijede, policija mu šalje poziv za sud na Univerzitet Berkli. Biće osuđen, nekoliko mjeseci kasnije, za ilegalni upad u jedan informatički sistem. Zbog njegovih godina i činjenice da ništa nije ukradeno, dobio je blažu kaznu suda, koji ga je osudio na dva mjeseca zadržavanja u popravnom domu, uz godinu dana zabrane pristupa kompjuteru.
Ovaj tip je imao skoro istu mladost kao ti – primijetila je Ema.
– Niste mogli da mi date ljepši kompliment! – uzviknuo je Romuald, nasmiješivši se od uveta do uveta.
Sav radostan, uhvatio je jedan temaki s jeguljom i strpao ga u usta.
Restoran je funkcionisao po principu kaitena[21]: jela se nižu na jednoj pokretnoj traci koja vijuga kroz čitavu prostoriju, pozivajući klijente da se sami posluže. Pod providnim zvonima, specijaliteti su bili poredani u male tanjire različitih boja zavisno od njihove cijene.
Ema je naručila čaj i nastavila da pregleda biografiju Kejtinog ljubavnika.
Kreator video igrica
Početkom devedestih godina, Nik Fič je postao poznat kao tvorac Obećane zemlje, strateške igrice u realnom vremenu, smještene u svijetu heroja i fantazije. Igrač tu predstavlja konjanika, Crnog princa, branitelja Tri zemlje, koji se bori da odbije napade ratobornih stvorenja i zavjere neprijatelja Kraljevstva. Licenca za igricu je prodata, za rekordni iznos, izdavaču Didžital soft. Različite verzije biće puštene do 2001.
Stvaranje operativnog sistema
Dok je još student, Nik Fič razvija originalni operativni sistem, Jednorog, čiji izvorni kod odlučuje da objavi na internetu, učinivši ga time slobodnim i besplatnim. Društva za razvojne tehnologije počinju tada da ga koriste, umnožavaju i poboljšavaju. Platforma postepeno dobija reputaciju stabilnosti i pouzdanosti, ali njena popularnost ostaje ograničena na mali svijet informatike.
Stvaranje Fič Inc.
Da bi razvio sistem Jednorog, Nik Fič stvara sopstvenu strukturu, Fič Inc, društvo koje se stara da novim pristalicama što više olakša korišćenje operativnog sistema i učini ga boljim za igrice. Fič Inc. postaje ekskluzivni distributer Jednoroga, komercijalizujući brojne servise vezane za softver, poput tehničke podrške, savjetovanja i obuke zaposlenih. Pojedini «Jednorožani» od samog početka, zamjeraju tada Fiču da hoće da transformiše svoj operativni sistem u prost i standardizovan proizvod. Ova komercijalnija logika donosi međutim plodove, pošto Jednorog postepeno postaje softver koji uspijeva da konkuriše Vindouzu, glavnom proizvodu Majkrosofta. Mada je malo korišćen na personalnim kompjuterima, Jednorog će se na serverima firmi, navigacionim sistemima GPS-a i naročito smartfonu izboriti za svoj lavovski dio.
Ta žena je bomba! – uzviknuo je Romuald.
Ema je podigla glavu da bi ustanovila da se tinejdžer dokopao njenog laptopa.
– Ne ustručavaj se. Samo preturaj po mojim stvarima!
– Znači to je ona, Kejt Šapiro? – upitao je, okrećući ekran u pravcu nje. – Žena tipa koji vam šalje poruke iz budućnosti?
– Da, to je ona.
– Pomislio bi čovjek da je... Anđeo – izustio je, ne odvajajući oči od Kejtine fotografije.
One najsenzualnije fotografije. Ona na kojoj je bila s golim grudima, prekrštenih ruku preko prsa.
Ema ga je pogledala potcjenjivački.
– Muškarci... Koliko god da vam je godina, svi ste isti, to je očajno.
Romuald je i dalje ostao otvorenih usta, prilijepljen za Kejtinu drsku ljepotu. Ema se iznervirala:
– Prestani da balaviš pred tom djevojkom, smiješan si. Štaviše, imala je korektivne zahvate! Pogledaj! – pokazala mu je, prikazujući mu niz drugih snimaka.
– Tačno – priznao je – ali nije manje lijepa zbog toga. Ona je u vezi sa Nikom Fičom, zar ne?
Razrogačila je oči.
– Zbog čega to misliš?
– Zbog tetovaže jednoroga na lijevoj ruci. Ta mitska životinja je oduvijek Fičov simbol. Najprije za video igricu, koju je kreirao sa osamnaest godina, zatim kasnije za ime njegovog operativnog sistema. To je, uostalom, danas logo njegove firme.
– Jednorog – promrmljala je Ema.
Licome na francuskom... Ovaj mali pokvarenjak ima pravo... – pomislila je nastavljajući da čita.
Trijumf Jednoroga u firmama, administracijama i vladinim agencijama.
Masovno instaliran na servere firmi, sistem Jednorog oprema, takođe, američku vojsku. Za vrlo kratko vrijeme, Fič Inc. je postao privilegovani i nezaobilazni partner Odsjeka za odbranu. Od 2008. stotine smartfona i tablet računara američkih vojnika, primaju modifikovanu verziju Jednoroga. Pentagon je, naime, procijenio da je ovaj operativni sistem najsigurniji za njegovo osoblje u slanju osjetljivih i povjerljivih dokumenata sa nekog konektovanog aparata.
Operativni sistem takođe oprema i borbene bespilotne letjelice vazduhoplovne snage SAD-a, kao i sistem upravljanja razaračima i lansirnim projektilima u mornarici.
Privatni život
Nazvan Crni princ zbog svoje video igrice i svog nepromjenljivog stila u oblačenju (crne farmerke, tamna rolka i kožna jakna), Nik Fič je zagonetna i netradicionalna ličnost.
Direktor firme je tajanstven čovjek koji od 1999. nije dao više nijedan intervju novinama i koji je oduvijek štitio svoj privatni život. «lmati poznato ime, a nepoznato lice, to mi baš odgovara», objašnjavao je magazinu Vajrd tokom svog posljednjeg razgovora. Ljubitelj džeza i savremene muzike, poznat je po tome što posjeduje veliku kolekciju nadrealističkih djela koje je okupio na jednoj stalnoj izložbi u okviru UC Umjetničkog muzeja Berkli.
Prema časopisu Forbs, njegova imovina je danas procijenjena na više od 17,5 milijardi dolara.
Ema je podigla glavu s tablet računara i izmasirala kapke. U šta se uvalila? Informatički genije koji je postao milijarder, imperija izgrađena na novim tehnologijama, američka vojska... Njeno «istraživanje» o Kejt odvelo ju je do zavojitih puteva na koje nije ni pomišljala.
Ima li sve ovo smisla? – zapitala se ona, najednom obeshrabrena. Koje je moje pravo da istražujem o toj ženi? Šta radim ovdje uoči Badnje večeri, zatvorena u hotelu s debeljuškastim tinejdžerom, podjednako udarenim kao ja? Ovo je patetično...
Iza pulta, ona je na trenutak osmotrila pomnu kretnju kuvara, koji je stavljao pirinač na list norija prije nego što će ga garnirati surimijem, avokadom i krastavcem i konačno ga urolati u maki. Zatim joj se pogled spustio na Romualda. Zalijepljen za ekran, lik nije podizao glavu, osim kada treba da dohvati tanjirić koji prolazi ispred njega: karpaćo Sen-Žak, topli suši, temaki s morskim ježom, noga džinovske krabe...
– Znaš da nisi obavezan da probaš cio jelovnik iz restorana...
Zaokupljen svojom potragom, trebalo mu je nekoliko trenutaka da odreaguje.
– Pogledajte ovo – rekao je, okrećući kompjuter ka Emi. – Vrlo intrigantno...
Na ekranu je bio otvorio mnoštvo prozorčića: fotografije Kejtinog lica prije i poslije njene estetske hirurške operacije. Romuald je obilježio snimke, označavajući ih s nekoliko poteza i u raznim veličinama.
– Šta je intrigantno?
– Ipak je čudno podvrgnuti se operaciji estetske hirurgije kad si tako lijep i mlad, zar ne?
– Da, i ja sam o tome razmišljala. Naročito zato što su ispravke minimalne.
– Da i ne. Naime, onako prepravljeno, Kejtino lice poštuje sve kanone ljepote.
– Govoriš o proporcijama?
– Da. Postoje matematičke studije o «savršenoj ljepoti». Naučnici su pokušali da razumiju zašto se neka lica odmah dopadnu. I uspjeli su da dokažu da savršena ljepota prati matematički algoritam.
– Algoritam?
– Skup pravila koja se zasnivaju na simetriji lica i poštovanju određenih proporcija.
– Otkud ti to znaš?
– Završio sam srednju školu prirodnog smjera. Jedan profesor nam je dao da prostudiramo članak iz Nauka & Život na ovu temu i to me je privuklo. Ali ove teorije nisu nove: one slijede uputstva koja su bila poznata još u vrijeme Leonarda da Vinčija.
– Pored simetrije lica, koja su druga pravila?
– Ako se dobro sjećam, razmak između zjenica mora da bude nešto manji od polovine ukupne širine lica. A razmak između očiju i usta mora da bude nešto veći od trećine razdaljine između korijena kose i brade.
– I to je ovdje slučaj ?
– Da. Kejtino lice je postiglo neku vrstu «optimalnih proporcija savšenstva». To objašnjava njenu privlačnost. Kejt je bila gotovo savršena, a postala je «više nego savršena».
Ema je upamtila ovu informaciju.
Stalno toliko pitanja, a uvijek premalo odgovora...
– Po vašem mišljenju, zašto je to uradila? – upitao je tinejdžer, krišom spustivši na poslužavnik tanjir manga.
– Nemam pojma: da bi se svidjela nekom muškarcu, da bi imala više samopouzdanja...
Progutao je komade voća takvom brzinom da se umalo nije zadavio. Ema se razljutila:
– Od čega se plašiš, čovječe? Da će neko da ti mazne klopu? Ponašaj se normalno, nije ti više šest godina!
Povrijeđeno je slegnuo ramenima.
– Idem u toalet – rekao je, silazeći sa stolice.
– Samo tako, viči što glasnije da čuje cio restoran. Možda bi trebalo da staviš poruku na fejsbuk da bi upozorio tvoje drugare, a?
– Nemam drugare – uzvratio je, oborivši glavu i udaljavajući se.
– Rasplakaćeš me, Kalimero. Pridruži mi se u hotelskom bara. Moram da popijem dva-tri koktela da bih mogla da te podnesem.
Potpisala je račun i potom i ona ustala, spakovala kompjuter u torbu i ponijela mladićevu zimsku jaknu.
* * *


Bar For Sizons je imao izgled starog engleskog kluba: veliki kamin, drvene ploče od sekvoje, kauči od velura, biblioteka, bilijarski sto i prigušeno svjetlo. Obavezno je za Božić jedna velika činija egnoga[22] stajala na pultu. Ema se sručila na jednu fotelju Česterfild i naručila kajpirošku.
Mada nije izgledalo da je tako, ona nije bila nezadovoljna Romualdovim neočekivanim prisustvom. Štreber je bio vanzemaljac, živahan, pun ideja. Mogao je da joj bude od dragocjene pomoći ako ona uspije da kanališe njegovu inteligenciju.
Vidjevši da je riješen da joj se priključi u istrazi, ostavila je svoje samoljublje po strani i sve mu ispričala, od svog zaljubljivanja u Metjua, preko razmjene mejlova sve do pretraživanja kuće Šapirovih onog jutra, spomenuvši i epizodu u kazinu i otkrivanje Kejtinog nevjerstva. Ništa nije sakrila od njega, čak ni epizodu o svom «samoubistvu», ni otkriće sportske torbe, skrivene u lažnom plafonu, koja sadrži ne manje od pola miliona dolara.
Sada je iskoristila odsustvo tinejdžera da bi mu pretresla džepove zimske jakne. Među štanglama čokolade otkrila je mnoštvo interesantnih stvari. Prvo, povratnu voznu kartu Njujork-Skarsdejl, bogatog predgrađa Menhetna. Transportna karta je probušena prethodnog dana. Polazak u 10.04h, povratak na brzinu, u 13.14h. Na jednom post-itu, pronašla je ime i adresu Mišel Berković, generalne direktorke Imperatora. Ona je živjela u Skarsdejlu sa svojim mužem, finansijerom sa Vol Strita i svoje dvoje djece. Berkovićeva je bila upravnica, ohola i ne baš srdačna, koja je imenovana u Imperatoru nakon odlaska Džonatana Lamperera. Šta je, dakle, išao Romuald da radi jedne nedjelje kod porodice Berković?
Druga čudna stvar bila je avionska povratna karta za Pariz, aerodrom Šari de Gol. Putovanje je imalo datum... današnji. Ema je zatvorila oči da bi razmislila. To objašnjava kako se tinejdžer tako brzo iskrcao u Bostonu sa svim svojim stvarima. Njegov prtljag je već bio spakovan jer se spremao da krene u Francusku, ali morao je da odgodi svoje putovanje kad ga je ona bila pozvala da deaktivira alarmni sistem Šapirovih. Nije znala kako da protumači taj njegov gest, te je pohitala da vrati sva njegova dokumenta u džepove jakne.
Donijeli su joj njen koktel koji je ona popila naiskap. Mješavina votke i limuna nježno joj je palila jednjak. Taman se spemala da naruči još jedan, kad je primijetila Romualda kako ulazi na vrata bara.
Dala mu je znak, ali je on nije ni primijetio. U svom filmu, očiju spuštenih na mobilni telefon, tipkao je po svojoj maloj tastaturi.
Kakva generacija... Neprestano za ekranom, s telefonom ili tabletom nakalemljenim kao da su im produžetak tijela... Ali jesam li ja mnogo drugačija?
Romuald je psovao server, mrmljao nejasno izvinjenja i konačno spazio Emu.
– Mogu li da probam vaš koktel? – upitao je, sjedajući naspram nje.
– Ne, ti si dijete a djeca ne piju alkohol. Uzmi limunadu ili toplo mlijeko...
– Dijete? Pfff. Siguran sam da svi misle da smo par.
– Da, samo ti sanjaj...
On se uozbiljio.
– Dobro, razmislio sam. Nedostaje nam pouzdan izvor o Kejtinoj mladosti. Tu je ključ misterije: možete razumjeti ljude tek kad shvatite njihovu prošlost. To je pravilo bez izuzetka – objavio je svečano.
– Kao da slušam svog psihijatra – uzdahnula je Ema. – Ali hajde nastavi, baš bih voljela da vidim šta imaš da kažeš na tu temu.
– Kladim se da njena idila s Nikom Fičom nije od juče. Čak sam siguran da je on snimio tu fotografiju – tvrdio je on, pokazujući glamurozni crno-bijeli snimak, koji je prebacio na svoj smartfon. Onaj na kome je Kejt nosila tetovažu jednoroga.
– Moguće je – priznala je Ema.
– Trebalo bi da pronađemo staru Kejtinu drugaricu i ispitamo je.
– Koju staru drugaricu?
– Prisjetite se: među tri pitanja za deaktivaciju alarma, bilo je jedno koje se odnosi na ime njene najbolje drugarice tokom studija.
– Tačno – rekla je, podvrćući rukav da bi pročitala odgovore koje je zapisala na podlaktici.
– Simpatičan vam je notes, imao sam isti kad mi je bilo osam godina....
– Umukni, njuškalo – izgrdila ga je Ema. – Djevojka se zove Džojs Vilkinson. Ali trebaće nam sati dok je ne pronađemo. Uz to, ta žena je danas sigurno udata i...
– Trebaće nam tri minuta – presjekao ju je Romuald.
Konektovao se na vebsajt Berklija, ali je pristup podacima koji se tiču bivših đaka bio zaštićen.
– Ne možeš da ga hakuješ?
– Ne prostim pucketanjem prstiju, ah uradiću to na klasičan način.
Tinejdžer je jednostavno ukucao «Džojs Vilkinson + MD» na monitoru za pretragu, koji je gotovo trenutno izbacio traženu informaciju.
– Ima jedna Džojs Vilkinson, profesor neuroloških nauka, sa zvanjem Ph. D. koje dodjeljuje Univerzitet Stanford. Išla je u Medicinsku školu Berkli od 1993. do 1998.
– To je ona, sigurno!
– Ona je specijalista za Alchajmerovu bolest – dopunio je on, prelazeći preko informacija sa stranice. – Šlag na tortu: radi na Brejn end Memori Institutu, organizaciji koja zavisi od MIT-a”, specijalizovanog u istraživanju cerebralnih bolesti.
Ema se ujela za usnu od uzbuđenja. Bilo je suviše lijepo da bi bilo istinito: MIT je imao svoje prostorije na Kembridžu, na samo nekoliko desetina kilometara od Bostona...
– Džojs je na faksu bila sa Kejt, to je bila njena najbolja drugarica, možda čak i cimerka. Treba da odete da je ispitate.
– To i hoću, ali zašto bi ona odgovorila na moja pitanja? Nemam načina da je primoram da mi odgovori.
– Treba je zaplašiti. Ljudi pričaju s policijom.
– Za slučaj da nisi zapazio, ja sam somelijer, ne pajkan.
– Ništa zato. Mogu da vam napravim policijsku legitimaciju vjerodostojniju od prave.
Ema je odmahnula glavom.
– Danas je 23. decembar. Džojs je vjerovatno na odmoru.
– Postoji samo jedan način da to saznamo – presjekao ju je tinejdžer.
On se konektovao na sajt Instituta za mozak i okrenuo sa svog telefona broj na centrali.
– Na vas je red – rekao je, pružajući telefon Emi.
– Brejn end Memori Institut, mogu li da vam pomognem? – upitala je žena na centrali.
Ema se malo nakašljala da bi pročistila grlo.
– Dobar dan, mogu li da dobijem lokal doktorke Vilkinson?
– Ko je traži?
– Euh... njena majka – odgovorila je, zatečena.
– Ostanite na vezi, prebaciću vam je.
Ema je brzo prekinula vezu.
– Bar znamo da se nalazi na poslu – rekla je, podižući ruku da bi zatražila račun iz bara.
Zatim je upitala Romualda:
– Jesi li bio ozbiljan za policijsku legitimaciju?
Klimnuo je glavom.
– Postoje štampači u boji dobrog kvaliteta u Biznis Centru. Nađimo se tamo za pet minuta.
Dok je odlazio, ona je pogledala svoju poštu. I dalje nije bilo nikakvog odgovora od Metjua na njenu jutrošnju poruku. To je bilo čudno. Čekajući račun, razmislila je o svim događajima koji su joj preokrenuli život ovih posljednjih dana.
Kako sam smjela da se upustim u ovaj vrtlog?
Potpisala je priznanicu koju joj je pružio konobar a potom se pridružila Romualdu.
* * *


Smješten pored recepcije, Biznis centar je bio veliki prostor namješten foteljama i zatvorenim separeima koji su opremljeni kompjuterima, štampačima i faksom. Ema je pronašla Romualda kako radi u jednom boksu.
– Nasmiješite se! – zatražio je, usmjeravajući ka njoj objektiv foto aparata na svom telefonu. Treba mi vaša slika. Više volite FBI ili BPD[23] karticu?
– BPD je kredibilnije.
– U svakom slučaju, valjalo bi da promijenite te vaše krpice. Ne djelujete u njima kao policajka.
– E sad bih ti rekla kako djeluju moje krpice!
Smjestila se pored njega i, posmatrajući ga kako radi, iznijela mu svoje sumnje:
– Možda smo na potpuno pogrešnom putu. Možda Kejt nema apsolutno ništa da se zamjeri.
– Šalite se? Neko ko krije pola miliona dolara u bankarskim novčanicama u lažnom plafonu nužno ima nešto da mu se zamjeri. Trebalo bi saznati odakle dolazi taj novac i naročito šta s njim planira.
– Šta predlažeš?
– Imam jednu malu ideju, ali potrebna mi je oprema...
Odlučila je da se povjeri štreberu i pružila mu je jednu od svojih kreditinih kartica.
– OK, kupi šta god hoćeš. Podigni gotovinu ako je neophodno.
Zatim je ponovo podigla rukav svoje košulje da bi pročitala šta je napisala na podlaktici.
– Ah, da, ima nešto o čemu bih željela da se raspitaš. Kejt ima jedan blog koji se zove Avanture jedne Bostonke. Na sajtu su popisane adrese dobrih restorana i radnji. Baci pogled na to. Nešto mi čudno izgleda u tonu ili prezentaciji...
– U redu, pogledaću – obećao je, zabilježivši adresu.
Potom se bacio na štampanje lažne policijske legitimacije na kartonskom papiru i pažljivo ga isjekao:
– Izvolite, poručnice – rekao je, pružajući Emi dragocjenu propusnicu.
Ema je klimnula glavom, konstatujući kvalitetno odrađeni posao tinejdžera, potom tutnula legitimaciju u novčanik.
– Bićemo u kontaktu, OK? Nemoj da praviš gluposti i zovi me ako naiđeš na problem.
– Capito – odgovorio je, namignuvši joj i protresavši svoj telefon.
* * *


Na ulici Bojlston snijeg je i dalje padao u jednakom ritmu, usporavajući saobraćaj. Ali Bostonci nisu bili spremni da se predaju pred ovom nepogodom. Naoružani lopatama, čuvari su čistili snijeg ispred ulaza u zgrade, dok su zaposleni u opštini sipali so na kolovoz i regulisali saobraćaj.
U blizini hotela For Sizons nalazio se jedan tržni centar. Ema je tu obavila svoju namjensku kupovinu: farmerke, čizme, rolku od kašmira i kožnu jaknu.
U kabini za probu, osmotrila je svoj preobražaj, pitajući se da li je uvjerljiva.
– Poručnik Ema Lavenštajn, bostonska policija! – rekla je, pokazujući legitimaciju pred ogledalom.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 10:07 am




17
Mladić sa ekranima

Naša sloboda se gradi na onome što drugi ne zna o našem životu.
Aleksandar SOLŽENJICIN

Boston, 2010.
19.15h
Sniježne pahulje su se gomilale na Romualdovim naočarima.
Tinejdžer je skinuo okvire i obrisao ih rukavom svog džempera. Vratio je naočare na nos, zaključivši da ne vidi ništa bolje. S naočarima ili bez njih, svijet mu je uvijek izgledao zamagljen, taman i komplikovan.
Priča mog života...
Bar jednom je pokušao da radi po nekom redu. Vraćajući se s aerodroma, on je bio primijetio zgradu s velikim informatičkim natpisom, džinovsku prozirnu kocku smještenu na Ulici Bojlston. Tu je trebalo da uđe. Trotoar je prijetio da se pretvori u klizalište. On se okliznuo nekoliko puta i u posljednjem trenutku uhvatio, najprije za uličnu svjetiljku, zatim za saobraćajni znak. Konačno je stigao pred ogromnu staklenu fasadu koja se uzdizala na tri nivoa. Na dva dana od Božića radnja je bila otvorena sve do ponoći. Ličila je na mravinjak. Užurbana i gusta gomila umalo da pokoleba štrebera. Kao i svaki put kad bi se zatekao u sličnoj situaciji, on je osjetio da mu naglo nadolazi tjeskoba. Srce je počelo ubrzano da mu lupa u grudima a ledeni znoj da mu se sliva sa strane. S vrtoglavicom koja polako uzima maha, pokušao je da se izvuče iz te ljudske plime, zaputivši se stepenicama od pleksiglasa, najosjetljivijeg mjesta radnje koje je povezivalo tri sprata.
Stigavši gore, počeo je da diše malo bolje i postepeno je uspio da smiri svoju anksioznost. Stao je u red i strpio se nekoliko minuta prije nego što se prodavač pozabavio njime. Čim je uspostavio kontakt, tinejdžer je umio da se pokaže ubjedljivim: ne samo što je znao šta hoće, već je raspolagao i gotovo neograničenim kreditom. Izabrao je, dakle, vrlo moćan kompjuter, kupio nekoliko ekrana, kao i brojne dodatke, kablove i produžetke. Sve ono o čemu je oduvijek sanjao. Pošto su provjerili valjanost njegove platne kartice, prodavnica je prihvatila – vidjevši iznos kupovine i blizinu hotela – da mu u roku od sat vremena isporuči svu robu.
Ponosan što je dobro odradio prvi dio svoje misije, Romuald se vratio u For Sizons. Stigavši u hotel, pozvao je rum servis, naručio hamburger Rosini sa tartufima, parče torte Švarcvald i lajt kolu da bi umirio savjest.
Čim mu je isporučena kompjuterska oprema, priključio je slušalice na zvučnike, isprogramirao prigodnu plejlistu (Led Cep, Blu Ojster Kalt, Vizer...) i proveo čitavo veče konfigurišući aparate.
Tu, u toplini sobe, zaštićen brujanjem mašina, bio je u svom svijetu. Volio je kompjutere, pribor, klopu i duga usamljenička bjekstva u sajens fikšn ili fantastične knjige. Naravno, stalno se osjećao usamljenim. Vrlo usamljenim. Tuga je naglo nadolazila kao talas koji se valja izdaleka, hvatala ga za gušu i dovodila ga na ivicu suza.
Svuda se osjećao loše, nikada stvarno na svom mjestu, nesposoban da izgleda opušteno. Roditelji su mu, kao i psiholog koji ga je pratio, stalno ponavljali da treba da «ide ka drugima», da se «bavi sportom», da «stiče drugove i dragarice». Ponekad, da bi im učinio zadovoljstvo, pristajao je da napravi neke napore koji nikada nisu donosili plodove. Suviše je zazirao od ljudi, njihovog pogleda, njihovog mišljenja, udaraca koji su mogli da ga rastuže. Onda bi sačekao da odapnu nekoliko strijela na njega i vraćao bi se ponovo u svoj oklop, koji je skovao još u djetinjstvu.
Završio je sa instaliranjem, dovršavajući svoju koka-kolu. Ujedno je bio uzbuđen i izgubljen zbog ove situacije. Šta on to radi u Bostonu, na šest hiljada kilometara od kuće, u nevjerovatnoj sobi luksuznog hotela sa ženom koju jedva da poznaje i koja tvrdi da prima mejlove iz budućnosti?
Dopustio je jednostavno da ga vodi instinkt. U Emi je prepoznao nekakvu stariju sestru, možda podjednako iščašenu i usamljenu kao što je on. Nazirao je da iza svojih zadirkivanja ima dobro srce. Naročito je osjećao da je pred pucanjem i prvi put u životu je imao utisak da nekome može biti koristan. Mada je možda bio jedini koji je to znao, ali osjećao je da u sebi ima snage i inteligencije koji samo čekaju da dođu do izražaja.
Sada su njegovi prsti letjeli preko tastature kao pješadija u opsadi neprijateljske tvrđave.
U Njujorku je vidio svog prijatelja Džeroda kako se krišom probija na prvi nivo Domein Avernes Sistema, sistema za globalni nadzor grada, koji u realnom vremenu koristi kamere Menhetna. Odatle je zapamtio nekoliko manipulacija. Dovoljno da se obruši na sopstvenu metu: informatički sistem Masačusets Dženeral Hospitala.
Borba je bila duga, ali zahvaljući žestini, njemu je pošlo za rukom da preuzme kontrolu nad intranetom i svim kamerama za video nadzor bolničkog centra. Nastavio je sa hakovanjem, dobivši ovlašćenje da pristupi svim medicinskim podacima pacijenata, kao i profesionalnim dosijeima i rasporedu svih članova osoblja.
Mehanički je provjerio i Kejtin. Doktorka je završila svoj dan i počinjala s radom tek sutra ujutru u osam časova: prijepodne u glavnoj zgradi Hart Centra, popodne i uveče u Dječjoj bolnici Džamajka Plejna u jugozapadnom predgrađu Bostona.
Romuald je načinio napor da se sjeti šta mu je ispričala Ema: na izlazu sa parkinga dječje bolnice Kejt je udario kamion za isporuku brašna. Slijedeći isto «uputstvo», trebalo mu je petnaestak minuta da hakuje informatički sistem sa odjeljenja ustanove. Proveo je gotovo čitav sat, šetajući od kamere do kamere da bi «se upoznao» sa mjestima, zatim se dosjetio Kejtinog bloga za koji mu je Ema tražila da ga pogleda.
On se konektovao, dakle, na Avanture jedne Bostonke. Radilo se o amaterskom blogu, nekoj vrsti kataloga dobrih adresa koje doktorka savjetuje. Tu su se prije svega nalazile preporuke restorana, kafića i radnji, svaki članak je bio ilustrovan s jednim ili više snimaka. Romuald je proveo pola sata u pregledanju tekstova po redu kojim su objavljivani. Tokom čitanja nešto ga je začudilo: raznolikost tona u tekstovima. Pojedini su bili vrlo pismeni, drugi pak napisani u mnogo opuštenijem stilu i prepuni pravopisnih grešaka. Bilo je teško povjerovati da je ista osoba sastavila sve te tekstove. S druge strane, kako žena poput Kejt – koja živi za svoj posao – nalazi vremena za tolike izlaske?
Produbljujući svoja istraživanja, tinejdžer je pronašao da su tekstovi sa sajta zapravo samo «copy-paste» s drugih blogova. Kejt se očigledno zadovoljila da napravi duplikate članaka drugih autora.
Ali u kom cilju?
Ovoga puta je zapeo. Posvetio je još nekoliko minuta čitanju komentara sa bloga. On nije bio toliko posjećen, mada je izvjesni «Jonas2», revnosni posjetilac sajta, ostavljao kratke komentare za svaki članak: «interesantan, svidjelo nam se što smo saznali nešto više», «već znamo to mjesto», «nevažan restoran», «dobro smo se častili, hvala na savjetima!»
Romuald je zijevnuo. Sve ovo mu je postajalo nejasno. Za svaki slučaj, poslao je svom drugaru informatičaru, Džerodu, link bloga s kratkom bilješkom u kojoj ga moli da provjeri da li nalazi nešto čudno na sajtu. Rekao mu je da je hitno i obećao mu 1000 dolara kad obavi posao.
Bilo je više od 1 čas izjutra kad se uspavao pred ekranima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 10:07 am





18
Poručnik Lavenštajn

Žena je kao kesica čaja, nikad ne znaš koliko je jaka sve dok ne uđe u vrelu vodu.
Elinor RUZVELT

Boston, 2010.
Sa svojom strukturom dvostruke spirale koja svijetli u noći, staklena zgrada Instituta za mozak i memoriju ličila je na džinovski molekul DNK.
Staklena vrata zdanja otvorila su se sa jakim daškom vazduha. Ema je samouvjereno krenula ka prijemu.
– Poručnik Lavenštajn, bostonska policija – predstavila se, – isukavši legitimaciju.
– Šta možemo da učinimo za vas, poručniče?
Ema je zatražila da razgovara sa Džojs Vilkinson.
– Najaviću vas profesoru – odgovorila je hostesa, podignuvši slušalicu. – Samo trenutak molim.
Pomalo nervozna, Ema je raskopčala rajsferšlus na; svojoj jakni i napravila nekoliko koraka u holu, čiji su opalni i mliječni zidovi odavali utisak kao da se krećete po svemirskom brodu. Sa svake strane zida, sjajni panoi su prikazivali scene iz skorije istorije instituta, koji je u cjelini bio posvećen izučavanju najmisterioznijeg i najfascinantnijeg organa koji postoji.
Ljudskog mozga...
Projekat ustanove za neuronauke bio je jasan: okupiti neke od najvećih istraživača na planeti da bi se dalje istražile bolesti nervnog sistema (Alchajmer, šizofrenija, Parkinsonova bolest...).
– Poručniče, pođite za mnom, molim vas.
Ema je u stopu pratila recepcionerku.
Nečujni lift, u obliku staklene kapsule, odvezao ih je na posljednji sprat kule. Na kraju jednog staklenog hodnika nalazio se potpuno providni prostor: radno mjesto Džojs Vilkinson.
Naučnica je podigla pogled sa laptopa kad je Ema kročila u njenu kancelariju.
– Uđite, poručniče. Molim vas – rekla je, pokazujući joj rukom mjesto ispred nje.
Kao što se to moglo naslutiti po fotografijama, Džojs Vilkinson je bila indijanskog porijekla. Njena zagasita koža i kratka, kao gagat crna kosa, činila je kontrast sa svijetlim i nasmijanim pogledom, koji je svjetlucao iza finih naočara sa prozirnim okvirima.
Ema joj je pokazala legitimaciju, ne trepnuvši.
– Zahvaljujem što ćete mi posvetiti nekoliko minuta vašeg vremena, profesore.
Džojs je klimnula glavom. Pod raskopčanim ljekarskim mantilom, nosila je jednostavne platnene pantalone kaki boje i džemper s krupnim petljama, koji joj je davao gotovo dječji, dječački izgled. Njeno četvrtasto i mladoliko lice izazivalo je simpatije.
Prije nego što je sjela, Ema je bacila pogled oko sebe po prostoriji. Zidovi su bili obloženi ravnim ekranima, na kojima se prostiralo desetine planova presjeka ljudskih mozgova.
– Pomislio bi čovjek da su u pitanju slike Endi Vorhola – primijetila je, ukazujući na žive boje markera koji označavaju cerebralnu aktivnost, što je «žive» snimke učinilo gotovo veselim.
Džojs je objasnila:
– Radi se o medicinskoj studiji sprovedenoj u Južnoj Americi na nekoliko hiljada osoba iz jedne šire porodice, čiji članovi imaju nasljednu predispoziciju da razviju Alchajmerovu bolest.
– I kakvi su zaključci?
– Pokazuje da se prvi znaci bolesti javljaju preko dvadeset godina prije prvih simpotoma.
Ema je prišla veoma blizu jednom snimku. Pomislila je na svog oca, u završnoj fazi bolesti, hospitalizovanog u jednoj ustanovi u Nju Hempširu. Kao odjek na njena razmišljanja, Džojs joj je povjerila:
– Moj očuh je razvio jedan prijevremeni oblik ove bolesti. To mi je upropastilo djetinjstvo, ali je i odredilo moj poziv.
«Policajka» je nastavila razgovor:
– Mozak... Sve se dešava unutra, zar ne? – rekla je pokazujući na svoju lobanju. – Električni signali, veze među grupama neurona.. .
– Da – odgovorila je Džojs, smiješeći se. – Mozak rukovodi našim odlukama i određuje naše ponašanje i naša mišljenja. Razvija svijest koju imamo o našem okruženju i nama samima i ide dotle da čak određuje način na koji ćemo se zaljubiti!
Imala je topao, pomalo promukao glas. Moćni šarm. Ljekarka je klimnula glavom, vrteći se u svojoj fotelji.
– Vrlo uzbudljiva tema, ali niste zato došli da me vidite, zar ne, poručniče?
– Naime, ovdje sam zato što bostonski policijski department vodi istragu u kojoj se pojavljuje ime Kejt Šapiro.
Džojs je pokazala da je primjetno iznenađena.
– Kejt? Za šta je osumnjičena?
– Ni za šta ozbiljno – uvjerila ju je Ema. – Kejt nije glavna osoba koju cilja naša istraga. Ne mogu da vam kažem ništa više za sada, ali zahvaljujem vam na vašoj saradnji.
– Kako mogu da vam pomognem?
– Tako što ćete mi odgovoriti na nekoliko pitanja. Kada ste sreli Kejt prvi put?
– Pa, bilo je to... 1993. – potvrdila je računajući na prste. – Bile smo obje đaci na prvoj godini DžMP.
– DžMP?
– Džoint Medikal Program Univerziteta Berkli. Radi se o jednom od najprobranijih medicinskih kurseva u zemlji, koji traje pet godina. Tri godine mastera iz nauke na univerzitetu i dvije godine stažiranja na različitim bolnicama u Kaliforniji.
– Na univerzitetu ste bili njena najbolja prijateljica, zar ne?
Džojs je zaškiljila u tišini, puštajući da sjećanja polako izrone iz prošlosti.
– Da, sigurno. Dijelile smo istu sobu tokom tri godine na Berkliju, prije nego što smo iznajmile mali stan u San Francisku na dvije godine. Zatim smo se preselile u Baltimor da bismo tu otpočele stažiranje.
– Kakva je Kejt bila u to vrijeme?
Doktorka je slegnula ramenima.
– Kao i danas, pretpostavljam: lijepa, ambiciozna, inteligentna, obdarena čeličnom voljom... Zaista, vrlo obdarena. Nikada nisam vidjela nekog ko može tako brzo i tako dugo da radi. Sjećam se da je vrlo malo spavala i imala nevjerovatnu moć koncentracije. Bila je nesumnjivo najbolji đak iz naše klase.
– Odakle je došla?
– Iz jedne male katoličke gimnazije iz Mejna, čije sam ime zaboravila. Prije Kejt nikada niko iz te ustanove nije bio primljen na DžMP. Sjećam se da je njen rezultat iz cjelokupnog testa iz škole bio najviši otkad je ustanovljen taj ispit. I mogu da se opkladim da ga još do dana današnjeg niko nije premašio.
– Kako ste se sprijateljile?
Džojs je raširila ruke.
– Mislim da nas je bolest naših roditelja zbližila. Kejt je izgubila majku, koja je bolovala od multiple skleroze. Bile smo obje odlučne u tome da život posvetimo borbi protiv neurodegenerativnih bolesti.
Ema se namrštila.
– Vi ste to i uradili, ali Kejt nije. Ona je postala kardiohirurg.
– Da, naglo je promijenila smjer 1999. usred naše druge godine u Baltimoru.
– Hoćete da kažete da je prekinula stažiranje na drugoj godini neurologije da bi se preusmjerila na hirurgiju?
– Tako je: kako je bila jako dobar student, Džon-Hopkins[24] je pristao da joj odobri prebacivanje tokom trajanja godine da bi se priključila stažiranju na hirurgiji.
– Koji je bio razlog ove promjene?
– Ni dan-danas ne bih mogla da vam kažem. Uostalom, počev od tog datuma naši putevi su se razišli i naš odnos je postao labav.
Ema je bila uporna.
– Kad razmislite, zaista ne vidite ništa što je moglo da prouzrokuje tu odluku?
– To se desilo prije deset godina. Imale smo samo dvadeset i četiri godine u to vrijeme. A potom, u medicini nije rijetkost da studenti mijenjaju usmjerenje u hodu.
– Ipak, ovdje se radilo o životnom zalaganju. Rekli ste da je Kejt bila riješena da se posveti karijeri neurologa.
– Znam dobro – nadovezala se Džojs. – Nešto značajno se očigledno desilo u njenom životu te godine, ali ja zaista ne bih umjela da Vam kažem šta.
Ema je dograbila hemijsku olovku, koja je stajala na kancelarijskom stolu i zapisala datum «1999.» na svoju podlakticu sa sljedećim pitanjem: «koji događaj u Kejtinom životu?»
– Želite li papir, poručniče?
Ema je odbila i nastavila svoje «ispitivanje»:
– Da li je Kejt izlazila sa tipovima u to vrijeme?
– Imala je neku magnetsku ljepotu zbog koje su joj se mnogi udvarali. Na najprozaičniji način: svi mladići su balavili pred njom i maštali da je odvuku u krevet.
– Ne odgovarate mi na pitanje – insistirala je Ema. – Sa kime je izlazila?
Uznemirena, Džojs je očevidno pokušavala da zaštiti intimu svoje bivše prijateljice.
– To je njena lična stvar, zar ne?
Da bi uklonila njenu obzirnost, Ema je pojasnila svoje pitanje:
– Izlazila je sa Nikom Fičom, je l’ tako?
Džojs je ispustila neprimjetni uzdah olakšanja. Zadovoljna što nije odala Kejtinu tajnu, rekla je u povjerenju:
– To je tačno, Nik je bio Kejtina velika ljubav.
– Otkada su se zabavljali? – upitala je Ema da bi iskoristila načetu temu.
– Od devetnaeste godine. Bih smo druga godina na Berkliju kad je Fič došao da održi predavanje na univerzitetu. Kejt ga je već ranije bila srela. Ona je, dakle, otišla da razgovara sa njim nakon seminara i počeli su da se viđaju. Njihova ljubavna priča je počela 1994. Fič je već u to vrijeme bio legenda. Imao je vjerovatno dvadeset i pet ih dvadeset i šest godina i zarađivao je mnogo novca od industrije video igrica. U to doba se u svijetu slobodnih softvera naveliko pričalo o Jednorogu.
– Ko je znao za njihovu vezu?
– Vrlo malo ljudi. Čak niko, po mom mišljenju, osim Nikove majke i mene. Fič je uvijek bio vrlo diskretan po pitanju svog ličnog života. Pravi paranoik. Nećete pronaći nijednu fotografiju niti jedan snimak na kome se vide zajedno. Nik se za to starao.
– Otkud ta paranoja?
– Nemam predstavu. U svakom slučaju, to je bilo duboko usađeno u njemu.
Ema je napravila kratku pauzu. Ta paranoja se loše uklapala sa filmom koji je snimila istog jutra svojim mobilnim telefonom. Zašto su se Kejt i Nik sreli u pabu u kome je bilo ko mogao da ih vidi?
– Koliko vremena je trajala njihova veza?
– Nekoliko godina, ali bila je to nejasna veza. «Prati me, ja ti bježim; bježiš od mene, ja te pratim.» Shvatate?
– Vrlo dobro, nažalost – uzdahnula je Ema.
Džojs se nasmiješila i nastavila:
– Po onome što mi je povjerila, Kejt je mnogo patila zbog Nikove nestalnosti. Prebacivala mu je što se dovoljno ne trudi. Jednog dana bi se pokazao kao veoma zaljubljen, da bi već sutradan postao nekako dalek. Raskidali su nekoliko puta, ali su na kraju uvijek završavali zajedno. Ona je bila pravi akrobata i učinila bi bilo šta za njega, uključujući i tu glupu operaciju estetske hirurgije.
Ema je osjetila trnce u stomaku. Bila je u pravu...
– Koje je godine to bilo?
Džojs je ponovo stala da računa na prste.
– Tokom ljeta 1998. na kraju naše prve godine stažiranja, nekoliko mjeseci, dakle, prije nego što je Kejt promijenila specijalnost.
– Po vašem mišljenju, da li je uradila tu operaciju da bi se dopala Fiču?
– Da, to mi se čini očiglednim. U to doba, Kejt nije shvatala zašto je Nik gura od sebe. Nije imala više samopouzdanja. Ta operacija je bila očajnički potez.
Ema je promijenila temu.
– Do kada su se Kejt i Nik viđali?
Džojs je odmahnula glavom.
– Ne znam pouzdano. Kao što sam vam rekla, izgubile smo jedna drugu iz vida kada je Kejt promijenila put. Slale bismo povremeno jedna drugoj poneki imejl, ali bilo je gotovo s povjeravanjem. Poslije Baltimora ona se vratila u San Francisko da bi završila svoje stažiranje, zatim je pratila obuku iz kardio hirurgije u Njujorku. Prije pet godina zaključila je svoju specijalizaciju kao šef klinike za transplantaciju srca u Bostonu i odmah uspjela da dobije mjesto na MDžH.
Ema je spremno dočekala odgovor.
– Našle ste se znači obje u istom gradu u istom trenutku?
– Skoro. Ja sam došla na Brejn Institut prije tri i po godine.
– Pretpostavljam da ste pri dolasku ovdje ponovo potražili staru prijateljicu...
Osjetivši blagu neprijatnost, Džojs je sačekala nekoliko sekundi prije nego što je odgovorila.
– Da, kontaktirala sam je i otišle smo na piće ujedan kafić u Bek Beju. To je bilo nekoliko mjeseci poslije njenog porođaja. Rekla mi je da je veoma srećna, vrlo zadovoljna svojim porodičnim životom i vrlo zaljubljena u svog muža, profesora filozofije na Harvardu.
– Jeste li joj povjerovali?
– Nisam imala nijedan razlog da to ne učinim.
– Jeste li ponovo pričale o Niku?
– Ne, nije bio trenutak. Upravo se bila vjenčala i dobila dijete. Nisam htjela da je vraćam u prošlost.
– Da li ste se ponovo vidjele?
– Predložila sam joj, ali mi ona nikada nije odgovorila na imejlove ili telefonske pozive. U jednom trenutku sam digla ruke.
Džojs je uzdahnula i tišina je zavladala prostorijom. Ema je okrenula glavu prema prozoru. Škiljeći, razabrala je rijeku, crnu i tamnu, koja teče ispod.
– Vrlo dobro. Hvala na saradnji – rekla je ustajući.
Ustala je i Džojs.
– Ispratiću Vas, poračniče.
Ema je krenula za naučnikom u hodnik, potom u lift.
– Zaista ne možete da mi kažete za šta se Kejt tereti? – bila je uporna Džojs, pritisnuvši dugme da bi sišle u prizemlje.
– Prerano je, žao mi je. Zamolila bih vas takođe da nikome ne pričate o našem razgovoru.
– Kako vi kažete. Iskreno se nadam da se nije desilo ništa ozbiljno, ali ma šta da je Kejt uradila, ima jedna stvar koju biste morali da imate u vidu: kad se nečega lati, ona to radi inteligentno i odlučno. I ide do kraja. Ima samo jednu manu, jednu slabu tačku.
– Ljubav?
– Van svake sumnje. Kejt je i sama govorila da osjeća kako se njena ruska duša budi onda kad je zaljubljena i da je tada spremna na najveće ispade. Vjerujte mi, to nije šala.
Džojs joj je pružila vizitkartu kad su stigle u hol instituta.
– Ukoliko vam budu potrebne još neke informacije, slobodno me pozovite, poručniče.
– Hvala. Samo još posljednje pitanje: da li bi Kejt bila sposobna da uradi nešto da bi se osvetila Niku?
Džojs je raširila ruke u znak nemoći. Dvije žene su nastavile da razgovaraju još dobrih pola sata pri mliječnoj svjetlosti Brejn Instituta.
Konačno je Ema izašla u noć. Bilo je kasno. Snijeg je prestao da pada, ali je polarna hladnoća ledila kampus.
Nijednog taksija na vidiku. Koračala je sve do stanice Kendal/MIT i ušla u metro do Bostona.
Odgurnuvši vrata hotelske sobe, ugledala je Romualda kako spava ispred načičkanih ekrana, glave položene na svoje prekrštene ruke.
Ona je radoznalo pogledala informatičku instalaciju, razrogačivši oči. Tinejdžer je preobratio sobu u impresivni glavni štab službe bezbjednosti.
Nečujno je napustila sobu i vratila se u hotelski bar.
U to doba noći mjesto je brojalo samo nekoliko klijenata.
Naručila je novu kajpirošku i pijuckala, razmišljajući o onome što joj je ispričala Džojs Vilkinson prije nego što su se rastale.
O prvom susretu Kejt i Nika.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 10:08 am






19
Peruanska besmrtna partija

Ljubavne riječi su kao odapete strijele lovca.
Jelen nastavlja da trči i ne zna se odmah da li je smrtno ranjen.
Moris MAGR

Devetnaest godina ranije
Februar 1991.
Kejt ima šesnaest.godina – Nik dvadeset i tri
Restoran na benzinskoj pumpi blizu St. Helensa u Oregonu.
Pada snijeg. Sala je gotovo prazna. Jedina mušterija dovršava jaja na oko, igrajući partiju elektronskog šaha. Iza pulta vrlo mlada konobarica sluša album Nevrmajnd koji se vrti na čitaču CD-a. Knjiga iz biologije je otvorena pred njom, ona izgleda potpuno zaokupljena čitanjem, mada se njeno tijelo neprimjetno njiše u ritmu muzike.
– Gospođice! Možete li mi donijeti još jednu kafu, molim vas?
Kejt podiže glavu s priručnika, uzima kuvalo koje se grije na svom postolju i kreće ka mušteriji. Uslužuje ga, izbjegavajući da sretne njegov pogled. Pažnju joj privlači partija šaha u završnici. Ona se ugrize za jezik, oklijeva da mu skrene pažnju, da prekrši princip koji je sama sebi zadala: da se što je moguće dalje drži od muškaraca. Konačno, kad vidi gdje uzima jednu figuru na tabli, ona istupa i upozorava ga:
– Ostavite topa i zaboravite na rokadu[25].
– Molim? – upitao j e Nik.
Glas mu je melodičan i razdragan. Prvi put ona ga zaista gleda. Obučen je u crno, ali lice mu je prijatno a kosa mu se sija kao med.
– Na ovom potezu, nije dobro vršiti rokadu – objašnjava ona, sigurna u sebe. – Bolje igrajte s konjem na e7.
– A zašto tako?
– Sad ste na desetom potezu, zar ne?
Nik gleda tablu i potvrđuje:
– Tačno.
– Dakle, ta konfiguracija igre prati model jedne čuvene partije: peruanske besmrtne partije šaha.
– Nikad čuo za to.
– To je međutim vrlo poznata partija – primjećuje ona s izvjesnom popustljivošću.
Njega pak zabavlja drskost djevojke.
– Prosvijetlite me.
– Nju je 1934. u Budimpešti prikazao peruanski velemajstor Esteban Kanal. Mat u četrnaest poteza, uz žrtvovanje kraljice i dva topa.
On je jednim pokretom ruke poziva da sjedne.
– Pokažite mi to.
Ona se preispituje, ali na kraju zauzima mjesto naspram njega i počinje da pomjera jednu po jednu figuru, komentarišući na brzinu svoje poteze:
– Dakle, ako pravite rokadu, pijun vašeg protivnika će pojesti vašeg na b4, potom će vaša kraljica pojesti njegovog topa na a1, u redu? Zatim će se njegov kralj premjestiti na d2 i tu nemate izbora: vaša kraljica mora da uzme njegovog topa na h1. Njegov uzima jednog od vaših pijuna na c6, primoravajući vas da mu pojedete kraljicu i partija se završava matom kad se laufer premjesti na a6.
Nik ostaje zapanjen. Kejt ustaje i završava svoju demonstraciju, pobliže objašnjavajući:
– To je Bodenov mat.
Pomalo povrijeđen, on gleda tablu, igrajući iznova partiju u svojoj glavi.
– Ne, čekajte! Zašto moja kraljica mora da pojede topa?
Ona sliježe ramenima.
– Ako je ovo bilo prebrzo za vas, odigrajte partiju na mini. Vidjećete da je to jedino održivo rješenje.
Prevazilazeći poniženje koje je pretrpio, on joj predlaže da odigraju jednu partiju, ali ona baca pogled na sat i odbija njegov predlog.
Posmatra je kako se vraća iza pulta, kad se pojavljuje gazda restorana.
– U redu je, Kejt, možeš da ideš – dobacuje čovjek, pružajući joj novčanicu od 10 dolara.
Djevojka stavlja novac u džep, skida kecelju, vraća knjigu u ranac i prelazi prostoriju da bi izašla.
Nik je doziva:
– Hajde, jednu partijicu za 10 dolara! – navaljuje, spuštajući novčanicu na sto. – Prepuštam vam bijele!
Kejt gleda novčanicu, oklijeva četvrtinu sekunde, potom sjeda i kreće pijunom.
Nik se smiješi. Prvi potezi se odigravaju za kratko vrijeme. Kejt brzo shvata da će dobiti partiju i da do toga čak može brzo da dođe, ali nešto u njoj se opire. Gotovo nesvjesno, ona namjerno ne igra neke poteze da bi produžila igru. Za nekoliko trenutaka ona sebe primorava da ne gleda kroz prozor da ne bi vidjela sniježne pahulje koje se kovitlaju na nebu. Zna da napolju šiba vjetar, štipa hladnoća, strah, neizvjesnost. Zna da će prije ih kasnije morati da pronađe hrabrosti da se suoči sa njima, ali za sada ona sebi dozvoljava predah sa ovim crnim princom zlatne kose, uljuljkana muzikom, u pomalo ljepljivoj toplini restorana.
– Vraćam se – dobacio je Nik ustajući.
Ona ga posmatra kako ide ka toaletu. Vraća se nakon dva minuta i služi se šoljicom kafe, kao da je kod kuće, prije nego što će ponovo sjesti. Oboje vuku svoje poteze sve sporije. Ona produžava svoje zadovoljstvo još dobrih pet minuta prije nego što naglo završava stvar. U tri poteza, Nik više nema kud.
Šah-mat.
– Gotovo – kaže ona teškim tonom, stavljajući u džep novčanicu sa stola.
Sad ona ustaje i uzima svoju torbu.
– Čekajte – traži on. – Pružite mi revanš.
– Ne, gotovo je.
Ona odlazi, zatvarajući vrata za sobom. On je prati pogledom kroz staklo. Njene posljednje riječi mu odzvanjaju kao eho u glavi.
Gotovo je...
– Gospode, ko je ta djevojka? – pita, idući prema pultu.
– Nemam pojma – odgovara gazda. – Mislim daje Ruskinja. Jutros sam je zaposlio.
– Njeno ime?
– Ne sjećam se više. Neko komplikovano. Rusko, šta li. Ovdje je zovu «Kejt».
– Kejt – ponavlja Nik, mrmljajući kao za sebe.
On diže obrve, vadi novčanik iz džepa svojih farmerki i ostavlja novčanicu da bi izmirio račun. Zatim oblači svoju debelu jaknu, vezuje šal i traži ključeve od kola najprije u džepu pantalona a zatim jakne.
– Sranje!
– Šta? – pita gazda.
– Pokupila mi je ključeve od kola!
* * *


Istog dana
Pet sati kasnije
Kucanje na vratima budi Nika iz sna. On otvara oči, gleda oko sebe. Treba mu nekoliko sekundi da se sjeti gdje se nalazi (u maloj sobi pomalo sumornog motela u Oregonu) i zašto (zato što je bio dovoljno glup da bi dozvolio da mu jedna klinka digne ključeve od kola dok on ima vrlo važan sastanak u San Francisku kroz nekoliko sati...).
– Da? – pita on, otvarajući vrata.
– Gospodine Fič? Ja sam Gabrijel Alvarez, pomoćnik u kancelariji šerifa okruga Kolumbija. Našli smo vaš auto i lopova.
– Stvarno? Mogu li da ga brzo pokupim? U velikoj sam žurbi i...
– Dođite, odvešću vas.
Auto 4X4 pomoćnika šerifa teško se probija kroz noć. Snijeg je prestao da pada, ali je put i dalje vrlo klizav.
– Šta ste koji đavo dolazili u našu nedođiju? – grdi ga Gabrijel Alvarez.
– Prisustvovao sam jednoj konvenciji za video igrice u Sijetlu. Vozio sam putem da se vratim u San Francisko kad je počeo da pada snijeg i...
– Video igrice, stvarno? Moj klinac provodi sate pred tim čudima. To nam garantuje lijepu generaciju bezmozgovaca.
– O tome se raspravlja – odgovorio je Nik oprezno. – A moja kola? Gdje ste ih pronašli?
– Skrivena u šumskom rastinju, u jednoj šumi na dvadeset kilometara odavde. Djevojka je spavala unutra.
– Kako se zove?
– Ekaterina Svatkovski. Ima šesnaest godina. Po onome što nam je rekla, živjela je u kamp-prikolici sa svojom majkom u Belviju. Majka joj je umrla prije dva mjeseca. Djevojka je odbila da bude smještena u porodici i pobjegla je iz doma kome je dodijeljena. Otada se bespravno useljava gdje god stigne.
– Šta će biti s njom?
– Bojim se ništa dobro. Kontaktirali smo socijalne službe, ali to neće riješiti problem.
– Možda bi trebalo da povučem tužbu?
– Radite šta hoćete.
– Da li bih mogao da razgovaram sa njom?
– Ako vam to odgovara, ali upozoravam vas: stavili smo je u ćeliju, da je malo zastrašimo, ipak...
* * *


Nik gura vrata ćelije.
– Zdravo, Kejtlin. Brrr! Ovdje je da ti se sledi guzica.
– Gubite se!
– Polako! Šta je tvoj problem?
– Majka mi je umrla, otac je nestao, nemam love, nemam gdje da spavam: je l’ vam se sviđa opis?
On sjeda pored nje na drvenu klupu okačenu na zid ćelije.
– Zašto odbijaš da ideš u neku porodicu ili dom?
– Ostavite me! – viče ona, udarajući ga po ramenu.
Da bi se odbranio, on joj zadržava pesnice.
– Smiri se, pobogu!
Ona ga prkosno gleda i odgurkuje na ivicu klupe.
– Ali šta planiraš da radiš na ovoj hladnoći? – nervira se on. – Da beskonačno boraviš u ovom trulom kraju?
– Pustite me, dođavola.
– Pandur mi je pokazao tvoj ranac. Vidio sam tvoje knjige iz biologije. Želiš dapostaneš ljekar, zar ne?
– Da, uspjeću u tome.
– Ne. Ne, ako ne ideš na predavanja.
Ona okreće glavu da on ne bi primijetio suze koje joj naviru na oči. Zna da je on u pravu. Stidi se.
– Dopusti da ti pomognem – traži on.
– Da mi pomogneš? Zašto biste mi vi pomogli? Čak se ni ne poznajemo!
– To je tačno – priznaje. – Ah kakve veze ima? Osobe koje najbolje poznajem su one koje najviše prezirem.
Ona ostaje nepokolebljiva.
– Rekla sam da neću. Ljudi vam nikada ne pomažu besplatno. Ne želim da vam išta dugujem.
– Nećeš mi ništa dugovati.
– Tako uvijek kažu u početku...
On vadi svoju šahovsku tablu iz torbe i mijenja temu.
– Hoćeš da mi priuštiš revanš?
– Vi se nikada ne predajete! – uzdiše ona.
– Mislim da je to dobra osobina koju ti takođe imaš, Kejtlin.
– Prestante da me zovete tako! U šta igramo ovog puta?
– Ako ti pobijediš, ja se gubim – predlaže on.
– A ako vi pobijedite?
– Dopustićeš da ti pomognem.
Ona šmrče. On joj pruža papirnu maramicu.
– OK – odlučuje ona. – Poslije svega, ako želite drugu rundu. .. Vi uzmite bijele.
On se smiješi, stavlja pijune na tablu i pomjera prvu figuru. Ona čini isto.
– Istina je da je ovdje da se smrzneš – kaže ona drhteći.
– Uzmi moju jaknu – predlaže on.
Ona sliježe ramenima.
– Nema potrebe.
On ustaje i stavlja joj kožnu jaknu na ramena.
Ona se pripija uz nju i popušta:
– Teška je tonu, ali je super topla.
Nastavljaju partiju. Dok igraju u tišini, ona shvata da bojazan i zaziranje polako nestaju. Međutim, miris straha je utisnut u nju još odmalena: strah da joj ne umre majka, strah da ne izgube stan, strah da ne ostane sama na svijetu...
Ona zatvara oči i donosi odluku koja je oslobađa tereta: izgubiće partiju. Dopustiće da joj pomogne ovaj vitez koji je došao niotkuda.
Ona to još ne zna, ali upravo proživljava odlučujući momenat u svom životu.
U godinama koje će uslijediti, hiljade puta će iznova vraćati film o svom prvom susretu sa Nikom Finčom. Prvim čovjekom koga će voljeti. Jedinog. Svaki put kad bude imala potrebu za ohrabrenjem ili kad bude osjetila da njena odlučnost jenjava, ona će snagu pronaći misleći iznova na taj magični i neočekivani trenutak kada je Nik ušao u njen život. Na taj dan kad je odlučila da će mu zauvijek pripadati, «i u dobru i u zlu, i u bogatsvu i u siromaštvu, i u zdravlju i u bolesti, i u sreći i u bolu. Sve dok ih smrt ne razdvoji».
– Šah-mat – izgovara on premještajući kraljicu.
– U redu, drugu ruku ste dobili.
Zadovoljan, on joj spušta ruku na rame.
– Dobro, slušaj me dobro, Kejtlin: povući ću tužbu i pozvati mog advokata. Dotle te molim da budeš mirna, OK?
– Vašeg advokata?
– On će te izvući odavde i pomoći da izbjegneš porodice i domove. Srediće da stekneš pravo da nastaviš školovanje na St. Džozef Koledžu.
– Šta je to?
– Jedna mala katolička gimnazija koju drže časne sestre. Tu sam i ja išao u školu. To je idealno mjesto ako zaista želiš da radiš.
– Ali kako ću da vam...
– Imaćeš pravo na tri godine školovanja, sa svim plaćenim troškovima – presjeca je on. – Imaćeš smještaj, hranu i sve pogodnosti. Imaćeš da se baviš samo učenjem. Ako budeš ozbiljna, to će te odvesti do medicinske škole. Poslije će biti stipendija i na tebi je da se snađeš. Je l’ važi?
Ona u tišini prihvata, a potom pita:
– Ništa vam neću dugovati?
On odmahuje glavom.
– Ne samo da mi ništa nećeš dugovati, već nikada više nećeš čuti za mene.
– Zašto to radite?
– Da ne bi mogla da kažeš da ti nije pružena šansa – odgovara on kao da je to očigledno.
Stavlja šahovsku tablu u svoju torbu, ustaje da krene i gleda na sat.
– Kasnim, Kejtlin, čekaju me u San Francisku. Srećan sam što smo se sreli. Čuvaj se.
On odlazi, ostavljajući joj njegovu jaknu. Da li je namjerno zaboravio ih previdio da je uzme, ona će je čuvati do kraja života.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 10:08 am





Peti dio
IZBOR ZLA



Šesti dan



20
Živo sjećanje

Muškarci više vole plavuše zato što plavuše znaju šta muškarci više vole.
Merilin MONRO

Boston
24. decembar 2010.
7.46h
Sunce je izašlo iznad Bostona, bacajući zrake na hotelsku sobu od čega se metalna površina polica presijavala. Zaslijepljen odbljeskom, Romuald je prinio ruku očima i naglo okrenuo lice da bi izbjegao svjetlost.
Trebalo mu je malo više vremena da se razbudi. Grlo mu je bilo suvo, nos zapušen a trnci su mu prolazili kroz ruke. Prilikom ustajanja, primijetio je da su mu svi zglobovi ukočeni. Napravio je nekoliko koraka da bi dohvatio flašu mineralne vode sa niskog stočića, ali se spotakao i pao svom težinom, prostrvši se koliko je dugačak preko svoje putne torbe. Podigao se, povrijeđen, i pokušao da napipa naočare.
S okvirima na nosu zapazio je da Eme nema u sobi. Pogledao je na sat i uznemirio se. Svakako nije želio da propusti Kejtin dolazak u bolnicu.
Jednim pritiskom na tipku tastature aktivirao je svoje ekrane i otkucao, kao na klaviru, nekoliko šifrovanih redova da bi se pojavile slike sa kamera za nadzor spoljnog parkinga.
Potom je pozvao Emu.
– Jesi dobro spavao, bubašvabo? – upitala gaje sva zadihana.
– Gdje ste vi?
– Na posljednjem spratu teretane. I za tebe bi bilo dobro da malo mrdneš da bi sagorio tu mast.
– Nemam vremena – spretno je izbjegao pitanje. – Ako vas istraga i dalje zanima, bilo bi vam bolje da je odmah nastavite.
– U redu, stižem.
Tinejdžer se počešao po glavi, pomno prateći prizore.
U nekoliko pokreta je preuzeo kontrolu nad kamerama. Od sada je mogao ne samo da ima pristupa posmatranju, već i da zumira i usmjerava aparate po svojoj volji. Tako je pregledao čitavu zonu parkirališta napolju: Kejtina kola još nisu bila stigla.
Sa flašom vode u ruci i peškirom oko vrata, Ema je kročila u prostoriju.
– Ima li nešto novo? – upitala je, odgurnuvši vrata.
– Još ništa, ali uskoro će kucnuti čas. – A kod vas?
Ema je obrisala znoj sa lica, prije nego što će tinejdžeru ispričati pojedinosti svoje istrage od prethodnog dana. Romuald je saslušao mladu ženu sa zanimanjem, sve vrijeme držeći oko na monitorima. Odjednom ju je prekinuo.
– Ovaj tip, je l’ to Kejtin muž? – rekao je, pokazujući jednog muškarca koji parkira motor.
Ema se približila ekranu. Štreber je imao pravo.
Metju je upravo stavljao katanac na stari Trijumf.
– Šta on tu radi, sam?
– Uskoro će stići i njegova žena – naslutila je Ema.
I stvarno, za manje od jedne minute, stari kabriolet mazda prošao je kroz rampu parkinga da bi se parkirao pored motora.
– Možeš li da zumiraš?
Romuald se potrudio i slika crvenih otvorenih kola našla se preko čitave površine ekrana. Sa svojom karoserijom zaobljenih formi, sjedištima sa visokim naslonom, farovima koji se dižu i spuštaju, kao i hromiranim ručkama, vozilo je imalo prepoznatljive obrise među hiljadu drugih. Danas su se ređe mogli vidjeti, ali Ema se sjeća da je devedestih godina na hiljade ovakvih modela preplavljivalo puteve čitavog svijeta.
Kejt je otvorila vrata, izvukla se iz kabrioleta i zaputila prema mužu.
– Bože dragi! – izustila je Ema, pokazujući ekran. – Pogledaj ovo!
Romuald je skinuo naočare za kratkovidost i prilijepio lice na nekoliko centimetara od monitora.
Obučena u elegantnu kišnu kabanicu stegnutu u struku, doktorka je krenula ka Metjuu.
U lijevoj ruci je nosila tešku crveno-bijelu sportsku torbu.
* * *


Dok je vjetar šibao preko njega, parking se presijavao pod suncem. Jedan veliki kamion za prikupljanje krvi sa znakom Crvenog krsta uparkiravao se na sredini asfalta pod visokim transparentom:
Dajte da biste spasili život

Metju je dunuo u ruke da bi se zagrijao.
– Stvarno ti je stalo da mi vade krv od ranog jutra? – uzdahnuo je u pravcu svoje žene.
– Naravno! I ja sam to juče uradila – uvjeravala ga je Kejt. – Danas je na tebe red.
– Ali znaš da sam se uvijek plašio igala!
– Prestani s tim cirkusom, dušo! Mogao bi toliko da mi učiniš svakih šest mjeseci! Znaš dobro da moja služba organizuje tu akciju sa Crvenim krstom. To je najmanja stvar za koju dajemo primjer da bismo naveli druge članove bolničkog osoblja.
– Ali ja ne radim ovdje!
– Hajde, Mete, da to brzo odradimo, a onda da se častimo finim doručkom u kafeteriji. Reći ćeš mi kako ti se sviđaju njihove palačinke sa sirupom od javora.
– U tom slučaju – nasmiješio se on – teško je odbiti.
Držeći se za ruke, oni su se popeli uza stepenice mobilne jedinice.
Unutrašnjost kamiona je bila udobno namještena. Grijanje je bilo odvrnuto na najjače. Na radiju, uključenom na lokalnoj stanici, čule su se božićne pjesme.
– Zdravo, Meri – dobacila je Kejt sekretarici koja je sjedila za malim kancelarijskim stolom prostora za prijem.
– Dobar dan, doktore Šapiro.
Već godinama su Met i Kejt davali krv u Crvenom krstu. Zaposleni je imao samo da ukuca njihovo ime u softver pa da se pojave njihovi dosijei. Par je, dakle, brzo mogao da pristupi zoni prikupljanja koja je obuhvatala četiri donorska mjesta.
– Kako si, Vogn? – upitala je Kejt, pozdravljajući svog kolegu. – Poznaješ mog muža, zar ne?
Odgovorni ljekar jedinice je potvrdio i pozdravio par.
– Metju misli da si vrlo surov – našalila se Kejt. – U stvari, više bi volio da mu ja zabodem igle u kožu. Tako smo se i upoznali!
– Dobro, ostavljam vas, golupčići – predložio je Vogn, ne znajući zapravo kako da protumači stvar. – Idem na kafu. Obavijesti me kad budete završili.
Dok je ljekar odlazio, Metju je skinuo kaput i zavalio se u jednu od spuštenih fotelja.
– Nisam znao da imaju ovakve igrice – našalio se on, zadižući rukav na košulji.
– Nemoj mi reći da te to malkice ne uzbuđuje – rekla je, navlačeći sterilne rukavice.
Kejt je dezinfikovala ruku svog muža pomoću vate natopljene alkoholom. Zatim mu je vezala steznik oko bicepsa da bi mu iskočila vena na unutrašnjoj strani lakta.
– Stisni pesnicu.
Metju je pristao i okrenuo glavu da ne bi vidio iglu dok se zabada.
– Šta je u toj torbi? – upitao je, pokazujući na crvenu torbu. – Nikada je nisam vidio.
– Moja trenerka i patike – odgovorila je Kejt, podešavajući plastični džep koji je počinjao da se puni krvlju.
– Počinješ da treniraš?
– Da, ići ću možda u bolničku salu od dvanaest do jedan popodne. Stvarno treba da počnem da vježbam. Jesi li mi vidio guzu?
– Meni se sviđa tvoja guza!
* * *


Ema je grizla nokte.
– Svašta, zašto se izlaže riziku i šetka se naokolo sa torbom u kojoj je 500 000 dolara?
– Mislite da njen muž zna?
Ema je odmahnula glavom.
– Ne vjerujem.
Spuštenog lica, Romuald se nervozno vrtio po sobi.
– Sigurno nije izašla s lovom da bi je položila u banku.
Prišao je i sjeo kraj Eme, i zajedno su u tišini piljili u ekran sve dok nisu spazili par kako izlazi iz kamiona.
Zahvaljujući sistemu za videonadzor, ispratili su Šapirove do hola i kroz bolničke hodnike sve do kafeterije.
– Šteta što ne možemo da čujemo šta pričaju – primijetila je Ema.
– Vi baš nikada niste zadovoljni! – gunđao je Romuald, shvativši opasku kao zamjerku.
– U svakom slučaju, Kejt i dalje ima novac – primijetila je Ema, pokazujući sportsku torbu koju je doktorka spustila na stolicu pokraj nje.
Tokom dobrih petnaest minuta ostali su prikovani za ekran. Ali nisu vidjeli ništa više od para koji upravo doručkuje.
– Prave mi zazubice s njihovim palačinkama – požalio se tinejdžer kao da nije jeo tri dana.
Ema je bila očajna.
– Znaš da u životu postoje i druge sfere interesovanja osim klope i kompjutera?
Romuald se ujeo za jezik a potom skrenuo razgovorna drugu temu.
– Stvarno se stiče utisak da su zaljubljeni. Teško je povjerovati da ona ima ljubavnika, a?
– Tačno – prihvatila je Ema – dobro umije da glumi...
Poslije petnaest minuta par je ustao. Kejt i njen muž su se zaljubljeno poljubili i napustili kafeteriju svako za sebe.
Metju je pokupio svoj motor sa parkinga, dok je Kejt otišla u garderobu za hirurge – u kojoj je ostavila sportsku torbu u svoj ormarić – prije nego što će se popeti u operacioni blok.
Romuald je pogledao raspored doktorke, koji je skinuo sa servera.
– Počinje dan sa zamjenom srčane komore a nastavlja zatim na aneurizmi grudne aorte. Želite da ostanete da gledate?
– Ne, hvala. Ništa se više neće desiti sve do podneva, a već sam vidjela sve epizode Grejsine anatomije.
– Ja sam baš ogladnio od ovih palačinki – ponovio je prostodušno Romuald.
– Je l’ to podsvjesna poruka da ti platim doručak? – nasmiješila se Ema.
– Možda – rekao je štreber, sliježući ramenima, zadovoljan što ga je prozrela.
– Pa dobro, pobijedio si, pošto sam i ja gladna, mogu samo da ti kažem: idemo na klopu.
* * *


U kariranom sakou i sa hipster bradom, konobar je donio na sto dva kapućina, čija je pjena formirala srce krem boje koje je podrhtavalo na površini.
Ema i Romuald su se smjestili u mali kafić u Ulici Bojlston, na dva koraka od njihovog hotela.
Sa svojim zelenim biljkama, vintidž stolovima, stolicama od sirovog drveta i retro lampama, mjesto je na prvi pogled odisalo gotovo pastoralnom atmosferom.
Ema je promiješala svoj Birčer musli s jogurtom, sve vrijeme gledajući, ne bez izvjesne nježnosti, Romualda koji je svjesno sipao pola posude sirupa, od javora preko svojih palačinki.
– Treba nešto da mi objasniš, Romualde.
– Šve š’o ževite – obećao je punih usta.
– Što si došao u Sjedinjene Države?
On je progutao zalogaj palačinke, koji je progurao s velikim gutljajem kapućina.
– Već sam vam rekao: pošao sam za djevojkom koja je došla u Njujork da radi za stan i hranu...
– ... i koja te je ostavila čim je stigla, da, tako si mi rekao. Ali oboje znamo da je to laž, zar ne?
– Naravno da je istina! – pobunio se on.
– Čak i da je tako – rekla je – zašto se onda ne javljaš roditeljima?
– Javljam se – odgovorio je mladi čovjek, gledajući netremice u svoj tanjir.
– Ne, nije tačno. Pozvala sam ih sinoć. Premrli su od brige. Nisi im se javljao već tri nedjelje.
– Ah... kako ste pronašli njihov broj ?
– Oh, ništa posebno, je l’ tako? Misliš da samo ti umiješ da barataš kompjuterom!
– Niste imali pravo da to radite – zamjerio joj je.
– Bar sam ih smirila. Nego, reci mi jednu stvar: zašto si ostao u Njujorku ako te je ta djevojka stvarno ostavila? Zašto se nisi vratio u Francusku da nastaviš školu?
– Zato što mi je preko glave i Bona i roditelja, kako to ne možete da razumijete?
– Da, u redu, ali šta je s odlukom da ostaneš u Sjedinjenim državama, mogao bi da putuješ, upoznaješ zemlje, nađeš podesniji i bolje plaćen posao. To ti je bilo nadomak ruke, ti si promućuran. Umjesto toga, proveo si petnaest dana životareći na stažiranju u Imperatoru, radeći nešto što ne voliš. Zašto?
– Pustite me s vašim pitanjima. Niste pajkan.
– Jesam pomalo otkad imam ovu lijepu legitimaciju koju si mi ti izradio. I kao svaki dobar policajac koga treba poštovati, imam još jedno pitanje: šta si išao da radiš prošle nedjelje u Skarsdejl kod Mišel Berković, generalne direktorke Imperatora?
Odmahnuo je glavom.
– Nikada nisam kročio tamo.
– Prestani da me smatraš budalom – zaprijetila mu je, stavivši na sto voznu kartu koju je bila pronašla u njegovom džepu.
– Preturali ste mi po džepovima? Nemate pravo!
– Je l’ da, a čime se još baviš tako skriven iza ekrana i kamera? Provodiš čitave dane u pretresanju tuđih života. U njihovom posmatranju i narušavanju njihove privatnosti.
– Ali to činim da bih vam pomogao – stao je da se brani.
– I ja tebi hoću da pomognem. Zašto si išao kod Mišel Berković?
– Zato što je to moja majka.
Ona je zakolutala očima i iznervirala se zbog njega.
– Koju ćeš glupost još da izvališ? Razgovarala sam s tvojom majkom sinoć! Zove se Mari-Noel Leblan. Radi u... Primarnom fondu za zdravstveno osiguranje u Bonu – potvrdila je, čitajući bilješke koje je zapisala na podlaktici.
Romuald je skrenuo pogled prema širokom prozoru i utonuo u čudni muk.
Ema ga je uhvatila za rame i protresla.
– Ej, slanino! Hoćeš da mi objasniš?
Ispustio je dugačak uzdah i protrljao oči. Više bi volio da je na drugom mjestu, ali dio njega je priželjkivao da se oslobodi tereta tajne.
– Prije tri godine – počeo je on – preturajući po stvarima moje majke, otkrio sam da sam usvojen na rođenju.
Ema se iznenađeno prenula.
– Roditelji ti to nikada nisu rekli?
– Ne, ali ja sam naslućivao.
– Kako?
– Po malim stvarima, razmišljanjima, primjedbama, ćutanju zbog koga su me zabrinuli...
Ema je naslutila ono što slijedi.
– Pokušao si da pronađeš tvoje biološke roditelje?
– Trebalo mi je dvije godine. Prvo sam se snašao i ukrao dosije iz porodilišta u Oseru, ali kao što sam strahovao, u njemu nije pominjan identitet moje majke. Zatim sam hakovao službu Socijalne pomoći za djecu Generalnog savjeta Kot Dora. Ni tu nisam ništa pronašao. Prepreka je uklonjena kad sam uspio da se infiltriram u sistem Nacionalnog savjeta za pristup ličnom porijeklu. Uhvatio sam poruke iz kojih sam saznao da se moja biološka majka porodila pod X u 1993. U to vrijeme se zvala Mišel Rusel. Stalnim provjerama naišao sam na njen trag. Ona je počela novi život u Sjedinjenim Državama. Udala se za bankara i uzela njegovo prezime, Berković. S njim ima dvoje djece. Kad sam vidio da upravlja administrativnom službom Imperatora, odlučio sam da odem u Njujork i pokušam da uspostavim kontakt. Imao sam potrebu da je vidim, da pričam s njom. To je bilo jače od svega. Opsesivno. Morao sam da saznam odakle sam...
– Dobro, i šta se desilo?
– Baš ništa. Uspio sam da se zaposlim. Svakog jutra sam je sretao u kancelariji, ali ona nikada nije podigla glavu ka meni.
– Normalno. Kako si mislio da...
– Poslije petnaest dana, riješio sam da joj priznam istinu. Došao sam do njene adrese preko platnih spiskova restorana. Sačekao sam vikend i kupio voznu kartu za Skarsdejl. Stigao sam nešto nakon jedanaest časova. Morao sam da pješačim dobrih pola sata od stanice do njihovog kvarta. Bilo je hladno, padala je kiša i bio sam pokisao. Noge su mi drhtale, srce je udaralo kao da će da iskoči. Konačno sam zazvonio na vrata i ona mi ih je otvorila. Ustuknula je, gotovo kao da joj se gadim. Mislim da je zbog moje vlažne odjeće i mog smiješnog izgleda pomislila da sam skitnica.
– I onda?
– Onda sam joj rekao...
* * *


Dobar dan, gospođo Berković.
– Dob... dobar dan... ko ste vi?
– Ja sam Romuald Leblan. Radim u PR službi Imperatora. Vi ste me zaposlili.
– Ah da, sjećam se, francuski stažista. Šta želite?
Ostavila je otvorena vrata. Kroz otškrinuta vrata zapazio sam udoban salon, Božićnu jelku. Čuo sam muziku, radosne usklike djece. Osjećao sam miris ukusnog jela koje se upravo sprema.
Tokom gotovo jednog minuta nisam prestajao da je gledam u oči. Do posljednjeg trenutka sam bio ubijeđen da će me prepoznati. Da će prepoznati sličnost u mojim crtama ili u mom glasu. Ali ništa. Ona je stajala pred strancem. Nametljivim tipom.
– Dobro, sad je dosta – iznervirala se Mišel Berković. – Nećete mi tu stajati kao ukopani s blentavim izrazom. Odlazite ili ću zatražiti od muža da zovne policiju.
Klimnuo sam glavom. Oklijevao sam, a onda sam joj rekao:
– Ja sam vaš sin.
Najprije su joj se crte sledile, zatim joj se lice izobličilo.
– O čemu pričaš? – uznemirila se ona.
Zatvorila je vrata za sobom, a zatim načinila nekoliko koraka da bi me nagovorila da je pratim do vrta.
– Slušaj, ne znam ko ti je napričao te gluposti, ali to nije tačno.
Stavio sam ruku u džep i pružio joj dokumenta koje sam s mukom sakupio, između ostalog i dosije o usvajanju iz Dječje pomoći gdje se pominje njeno ime.
Pregledala je dokument i vidio sam kako počinje unezvjereno da gleda. Nije prestajala da se okreće, u strahu da joj se ne pridruže muž ili neko od djece. Došao sam po ljubav, a ona mi je pružila samo strah.
Vratila mi je dokument i otpratila me do ulice. Objasnila mi je da je to rođenje samo «greška iz mladosti». Imala je samo osamnaest godina i nije odmah primijetila da je trudna. Očigledno je preduzela mjere predostrožnosti, ali...
* * *


Pretpostavljam da si je pitao ko ti je otac.
– Ni sama nije znala. «Tip za jedno veče» tvrdila je, vojnik koga je srela u baru u Bezansonu. U to vrijeme bila je sama, ali imala je ambicije: po svaku cijenu je htjela da napusti istok Francuske i ode da studira u Sjedinjene Države. I nije dolazilo u obzir da sebi otežava s djetetom...
– Je l’ ti postavila pitanja o tebi?
– Nijedno. Razumio sam da želi da zna što manje. Objasnila mi je da ni njen muž niti djeca nisu u toku sa tim periodom njenog života i da je veoma važno da nikada ništa ne saznaju, jer takvo otkriće može da razbije čitavu porodicu. Zatim se izgubila nakratko. Kada se vratila, u rukama je držala karnet čekova. Zatražila je od mene da se sutradan ne vraćam u restoran na posao i dala mi ček na 5000 dolara. Pružila mi ga je kao da smo sada kvit i naredila da nikada više ne pokušavam da je ponovo vidim. Vratila se u kuću i zatvorila vrata. Ja sam ostao tamo, dotučen, sasvim sam na kiši.
Zatim sam hodao do stanice, ček sam bacio u jednu kantu za otpatke i riješio da se vratim u Francusku. Vi ste me pozvali u trenutku kad sam pakovao kofere...
– Žao mi je što se tako desilo, Romualde. Ali pokušaj da pronađeš dobre strane u tome. Tvoji pravi roditelji su te zapravo podigli, to vrlo dobro znaš. I sada bar znaš koji su tvoji biološki roditelji. Možeš da kreneš naprijed i...
Zvonjenje tinejdžerovog mobilnog telefona prekinulo je Emino izlaganje.
Romuald je pogledao u ekran i odlučio da odgovori. Bio je to Džerod.
Javio se, razmijenio nekoliko riječi sa informatičarem i iskolačio oči.
– Moramo da se vratimo u hotel što prije – rekao je, navlačeći jaknu.
– Šta se dešava?
– Znam kako je Kejt došla do 500 000 dolara.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 10:09 am






21
A girl on the run

Svoju ruku preobražavamo stavljajući je u neku drugu... Pol ELIJAR

Boston
24. decembar 2010.
9.43h
Ne dirajte taj kompjuter!
Kad su se vratili u hotelsku sobu, sobarica je bila u jeku rasprave sa svojim menadžerom, kome je upravo ukazala na Romualdovu čudnu informatičku instalaciju.
– Gospođo, iskreno mi je žao, ali hotelske eletrične utičnice nisu predviđene da podrže čitavu ovu opremu – rekla je Emi upravnica sprata, pokazujući isprepletane kablove i produžetke. Biću primorana da vas zamolim da uzmete i...
– Sve ćemo isključiti – obećala je Ema, izbacujući dvije žene napolje.
Zatvorila je vrata i pritisnula prekidač da bi aktivirala signal «Ne uznemiravaj».
– Dobro, hoćeš da mi objasniš? – upitala je, pridružujući se tinejdžeru iza njegovog zida od ekrana. – Kako je Kejt uspjela sebi da obezbijedi toliki novac?
Romuald se konektovao na internet da bi stavio svoj imejl na veliki ekran.
– Sjećate se Kejtinog bloga : Avanture jedne Bostonke?
– Očigledno.
– Kao što ste mi savjetovali, dobro sam proanalizirao sajt, ali nisam pronašao ništa uvjerljivo. Za svaki slučaj, poslao sam link Džerodu, zamolivši ga da se pozabavi problemom.
– Tvom pajtosu informatičara?
– Da. Obećao sam da ćete mu dati 1000 dolara ako otkrije nešto...
– Baš si velikodušan s tuđim novcem – rekla je zajedljivo. – Ali dobro si uradio.
– Najprije je zapazio da su fotografije malo teške za ovu vrstu bloga.
– A poslije?
– To ga je navelo da provuče foldere kroz različite softvere za dešifrovanje.
– Dadešifruje, šta? – upitala je Ema, sjedajući na ivicu prozora.
Romuald se okrenuo na stolici ka njoj.
– Jeste li već čuli za kriptografiju?
– Stenografiju?
– Kriptografiju. To je tehnika kojom se jedna slika prikriva dragom bezazlenom numeričkom slikom.
Ema je zaškiljila.
– Čekaj, to mi baš nije jasno... O tome su nedavno govorili u vijestima, zar ne?
– Da, to je jedna od tehnika koje je koristilo deset ruskih špijuna koji su uhvaćeni u Sjedinjenim Državama prošlog ljeta. Putem interneta su dostavljali povjerljiva dokumenta u Moskvu, maskirajući ih fotografijama sa godišnjeg odmora. Takođe su spominjali kriptografiju sutradan poslije atentata 11. septembra. FBI je uvijek stavljao do znanja da su Bin Ladenovi ljudi koordinisali svoje napade razmjenjivanjem šifrovanih fotografija na forumima za razgovor koji izgledaju bezazleno.
– Sve to je stvarno nevidljivo za golo oko?
– Savršeno nemoguće da se otkrije.
– Ali kako je to moguće? Kako može da se umetne slika u neku drugu?
– To nije mnogo komplikovano. Postoje brojni softveri koji omogućavaju tu operaciju. Ukratko, tehnika se sastoji u tome da se neprimjetno modifikuje vrijednost svakog piksela slike.
Ema je uzela jednu stolicu i sjela pored tinejdžera.
– Ništa ne razumijem. Budi jasniji.
– Dobro, znate šta su pikseli?
– Kvadratići koji sačinjavaju slike?
On je potvrdno klimnuo glavom a potom nastavio svoje razmišljanje.
– Svaki piksel sastoji se od tri okteta: jedan oktet za crvenu komponentu, jedan oktet za zelenu komponentu i jedan oktet za plavu komponentu. Ove tri boje raspolažu s 256 nijansi. To čini ukupno 256x256x256, što će reći preko šesnaest miliona boja, je l’ me pratite?
Nije baš uspijevala da prati, ali je pokušala da to ne pokaže. Romuald je nastavio:
– Oktet se sastoji od 8 bita. Štos je dakle u tome da se koristi jedan bit u svakom oktetu koji sačinjava svaki piksel slike. Na tom nivou, degradiranjem bita, neznatno se mijenja slika, a da to nije vidljivo golim okom...
Ema je konačno uhvatila nit ovakvog rezonovanja.
– I koristi se oslobođeni prostor za skladištenje drugih podataka.
Tinejdžer je zadivljeno zviznuo.
– Nije loše za nekog ko se služi podlakticom kao notesom! – rekao je, zadovoljno se osmijehnuvši od uveta do uveta.
Ona ga je potapšala po ramenu i nastavila:
– Ali kakve to veze ima sa Kejt?
– Kejt je koristila svoj blog kao mrtvo poštansko sanduče[26]. Sve fotografije koje je postavila na svoj sajt bile su šifrovane.
– Ali šta su htjeli da sakriju?
– Vidjećete, zaprepašćujuće je.
Romuald je prikazao prvu sliku.
– Vidite ovu fotografiju? Kejt ju je postavila da bi ilustrovala jedan članak o poslastičamici na Nort Endu.
Ema se sjećala ovog snimka, na kome je bio jedan izlog s obiljem šarenih kolača.
Romuald je pritisnuo tipku tastature i novi prozor se pojavio na monitoru.
– Evo šta od nje postaje kad se izvuče skrivena slika.
Na ekranu se onda pojavila ne fotografija u pravom smislu, već prije neka vrsta plana sa matematičkim formulama i linijama informatičkog koda.
Ema je napravila grimasu.
– Šta je to?
– Ako se ja pitam, to je prototip. Shema jednog pronalaska prije izrade, ako tako više volite. Možda detektora pokreta. Ali najzanimljivije je ovo.
Zumirao je fotografiju i naglasio kontrast da bi se pojavio logo koji predstavlja stilizovanog jednoroga.
– Ovaj dokument pripada Fič Inc.-u! – povikala je Ema. – Misliš da se Kejt bavi industrijskom špijunažom?
Uz Džerodovu pomoć, proveli su ostatak jutra u dešifrovanju fotografija s bloga. Najstarije su se ticale skica inženjera iz Fič Inc.-a, koji su radili na revolucionarnom detektoru pokreta, koji je prostim pokretom prstiju mogao da stupi u interakciju s ekranom kompjutera.
– Kao Tom Kruz u Suvišnom izvještaju – zabavljao se Romuald.
Drugi folderi ticali su se beta verzije jednog softvera koji može trenutno da prevede svaki tip zvučnog dokumenta. Ali najosjetljiviji materijal se nalazio skriven u najskorijim fotografijama. Radilo se, naprosto, o izdijeljenim dokumentima koji se odnose na kontrolni sistem američkih borbenih dronova MQ1 Predator i MQ9 Riper: najsofisticiranije oružje američke vojske. Ono koje je sada bilo korišćeno u udarima na Avganistan.
Tehnološke i vojne tajne...
Ema je osjetila kako joj se grči stomak.
Kejt je očigledno iskoristila blizinu Nika Fiča da bi mu ukrala industrijske tajne, koje je poslije sigurno preprodala po basnoslovnoj cijeni konkurentskoj firmi ili državi koja je željela da sazna određene vojne tajne Sjedinjenih država.
– Tome su služili komentari ostavljani na blogu! – naslutio je Romuald, kao da je čitao njene misli. «Nevažno», «Zanimljivo, voljeli bismo više da saznamo o tome»... Radilo se o tome da se doktorka usmjeri u svojim istraživanjima. Da joj se kaže koje su informacije korisne, a koje ne. Da se navede da ispita određene tragove tako što će obezbijediti druga dokumenta.
Ema je razmijenila nespokojni pogled s tinejdžerom. Oboje su osjetili kako istovremeno skaču i adrenalin i opasnost. Kao da su junaci nekog kriminalističkog filma, njihova «istraga» je širila svoje pipke u neočekivanim sferama. Na teritorije na koje ne bi smjeli nikada da kroče.
Dođavola...
Obuzeta strahom, zatvorila je oči i poduprla rukama bradu.
Kako je došla dotle? Prije pet dana, jednostano je odgovorila na mejl jednog profesora filozofije, na čiji je šarm pala. Sve što je željela to je da nađe momka! A to ju je odvelo do umiješanosti u destruktivni zaplet koji ju je u potpunosti prevazilazio. Iza prividnog, lijepo uređenog života Metjua i Kejt, otkrila je stvarnost sačinjenu od laži i opasnih tajni. Do sada je imala sreće, ali što je više napredovala u istraživanju, to je više naslućivala da je vreba opasnost.
– Sve ovo nas ne vodi stvarno naprijed – primijetio je Romuald. – Kejt je morala da preuzme ogromne rizike da bi sebi pribavila ova dokumenta. A sve što znamo o njoj jeste da ona nije podmitljiva žena. Lova nije njen pokretač, to je sredstvo da sebi obezbijedi nešto drugo.
– Nešto što košta pola miliona dolara... – promrmljala je Ema. – Treba zapravo da otkrijemo šta Kejt namjerava s tim novcem.
Tek što je završila svoju rečenicu kad je Romuald dograbio naočare.
– Vjerujem da ćemo odmah saznati – povikao je, pokazujući jedan od ekrana.
Bilo je skoro trinaest časova. Kejt je bila završila svoje dvije operacije.
Njihove oči prelazile su s ekrana na ekran, prateći doktorku od operacione sale sve do bolničkih hodnika. Vidjeli su gdje se zaustavlja pred svojim ormarićem i uzima sportsku torbu.
– Idem tamo! – povikala je Ema, oblačeći svoju jaknu.
– Ali...
Zgrabila je svoj ranac, telefon i izletjela iz sobe.
– Ne gubi je iz vida! – naredila je Romualdu prije nego što je zalupila vrata.
* * *


Brže!
Ema je jurila krupnim koracima da bi stigla pješice do bolnice, Izlazeći iz hotela, pošla je desno da bi stigla do Ulice Čarls, jedne od najprometnijih ulica grada, koja je razdvajala Boston Komona od Pablik Gardena, dvije zelene površine grada. Sledila se od hladnoće već prvih sekundi. Koračala je uz vjetar koji joj je pekao lice. Prilikom svakog udaha, njene nozdrve, dušnik i bronhije izgledali su kao da se pune ledom.
Nastavila je tako još više od dvjesta metara, ubrzavši korake. U nadi da će dobiti na vremenu, skrenula je desno i ušla u park da bi se popela dijagonalno ka istoku. Mučila se. Boljeli su je svi mišići. Njena pluća su tražila kiseonik koji ona više nije uspijevala da im obezbijedi. Kao za inat, đonovi njenih čizmica bili su klizavi a njene tijesne farmerke su je sprečavale da trči brzo. Ranac joj je posebno bio težak i pri svakom pokretu, kućište kompjutera ju je udaralo dolje u bubrege.
Brže!
Kad je izašla na Ulicu Džoj trebalo joj je nekoliko sekundi da se orijentiše. Htjela je da krene odmornija, ali bila je na ivici snage. Vrtjelo joj se u glavi, hladnoća joj je štipala oči, a grudi su joj goijele. Posrćući, ona se spotakla o ivicu trotoara.
Ne zaustavljaj se! Ne sada...
Na ivici sloma, uprkos oštrom bolu koji joj se širio kroz grudni koš, ona je uspjela da nastavi svoju trku. Znala je da ako sada stane, neće pronaći Kejt na vrijeme.
Tri stotine metara koji su je dijelili od ulaza u bolnicu bili su najteži. Stigavši u Ulicu Kembridž, izvukla je telefon. Povraćalo joj se. Od vrtoglavice joj se maglio vid.
– Gdje je ona, Romualde? – viknula je, prilijepivši mobilni za uho.
Kašljala je. Imala je želju da legne na trotoar.
– Izgubio sam je! – žalio se tinejdžer. – Kejt je napustila bolnički krug. Više nije u polju kamera!
– Sranje! Kuda je izašla?
– Ulicom Blosom, u nivou Holidej Ina, prije nepuna dva minuta.
Ema je pogledala unaokolo. Vidjela je početak ulice, nije bilo čak ni sto metara. Kejt je bila sasvim blizu. Osjećala ju je.
– Kako je obučena?
– Ima i dalje ljekarski mantil i uzela je kišnu kabanicu.
Bez daha, s rukama na koljenima, Ema je nastavljala da diše, dok su kolutovi pare izlazili s njenih usana.
Mantil, kišna kabanica kao mastika...
Pokušala je da razabere odjeću među pješacima koji su se tiskali na trotoaru, ali u to doba dana je gomila ljekara, medicinskih sestara i bolničara koristila pauzu za doručak u restoranima i okolnim fast fudovima.
Bijeli mantili, zelenkaste «pidžame», rozikastonarandžaste uniforme...
Obrisala je kapljice znoja koje su joj se skupile pred očima. Odjednom je, za tren oka, u gužvi koja se kretala ka Hol Fuds Marketu primijetila jednu crvenu tačku, na pedeset metara pred sobom.
Sportska torba...
Uzbuđenje je gotovo trenutno izbrisalo umor i Ema je skupila posljednju snagu da bi stigla do hipermarketa.
– Ostani na vezi, bubašvabo! Pronašla sam Kejt!
* * *


Ema je uletjela u hipermarket i zaputila se prema doktorki krupnim koracima. Bila je sama i još uvijek je nosila putnu torbu na ramenu. Sve vrijeme držeći Kejt u vidnom polju, Ema se bez teškoće utopila u gomilu. Sa svojim širokim izborom bio-proizvoda, Hol Fuds je ciljao na imućniju i ekološku klijentelu. Na nekoliko sati od Badnje večeri nizale su se Božićne pjesme a mjesto je bilo dupke puno. Na ulasku u radnju, u jednoj velikoj zoni, organizovanoj kao kafeterija, moglo je da se uzme osvježenje ili da se ruča na licu mjesta, tako što ćete se poslužiti u bifeima ili na pultovima koji nude kuvana jela, suši i đevreke.
Stigavši na nekoliko metara od doktorke, Ema je počela u stopu da prati Kejt. Ubacila se u red u baru sa salatama, uzela ovalni tanjirić, poslužila se asortimanom svježe salate i klica, izabrala bocu kombuhe i platila svoju hranu na jednoj od kasa za tu namjenu.
Zatim je pratila Kejt u dugačkoj sali brzog restorana gdje su klijenti mogli da degustiraju svoj obrok, posmatrajući sve vrijeme ulične priredbe kroz veliko prozorsko okno.
Prostorija je bila prepuna. Ljudi su se tiskali i laktali da bi našli mjesto da sjednu za jednim od zajedničkih stolova sa drvenim stolicama.
Ambijent je bio kao u kantini s raznovrsnom ponudom. S pomalo prenaglašenom srdačnošću, ljudi su ustajali i sami odlazili da podgriju svoja jela u mikrotalasnim pećnicama koje su im stajale na raspolaganju. Ovdje je, međutim, vrijeme bilo dragocjeno. Jelo se brzo: gotovo jelo koje se jede s nogu u simpatičnoj vrevi prije povratka na posao u bolnicu ili u kancelarije Vest Enda. Idealno mjesto da čovjek prođe neopažen.
Gledajući Kejt kako se provlači među stolovima, Ema je shvatila da ova ima sastanak. Doktorka je sjela na kraju jednog stola, na stolicu koju je jedan čovjek rezervisao, stavivši svoj kaput na nju. Ema je pokušala da se približi, ali je jedino slobodno mjesto bilo na oko šest metara odatle. Dva dugačka stola su ih dijelila a okolna buka je smanjivala gotovo na nulu svaku nadu da čuje njihov razgovor.
Baksuz!
Ona se smjestila i zaškiljila da bi bolje razabrala pridošlicu. Čovjek od pedesetak godina, kratke prosijede kose, obučen u tamno, svedeno, prugasto odijelo. Njegov pogled plavosive boje, hladan i proziran, savršeno se slagao sa njegovim ledenim licem koje kao daje isklesano u mermeru.
– Čuješ me, bubašvabo?
U nekoliko rečenica, Ema je izvijestila Romualda o situaciji.
– O Bože! Njemu će predati torbu! Moram apsolutno da čujem šta pričaju!
– Treba samo da se približite – odgovorio je Romuald s druge strane linije.
Iznervirala se.
– Jesi li ti gluv! Objasnila sam ti da NE MOGU! A i Kejt mi je već presjekla put u nedjelju i juče ujutru. Na kraju će me zapaziti.
– OK, ne nervirajte se... – uvrijedio se tinejdžer.
– Romualde, nije trenutak da se igraš srditih tinejdžera, treba da mi pomogneš! Oni govore jedno drugom dosta stvari. Ako imaš neku ideju, sad je vrijeme za nju!
Tinejdžer je pustio da prođu tri sekunde, a onda uzviknuo:
– Vaš telefon! Postavite ga na pod i okrenite ga u njihovom smjeru. Ja ću ih snimiti.
Odmahnula je glavom.
– Stvarno ti fali neka daska! – procijedila je kroza zube. – Kako misliš da će to da funkcioniše?
Grizla je nokte od uznemirenosti. Ali, nemajući kud, poslušala je savjet štrebera. Spustila je svoj mobilni na parket od svijetlog drveta, praveći se kao da vezuje pertle i nogom ga odgurnula poput pljosnatog kamena.
Mobilni je počeo da klizi po podu kao po staklu, prošao ispod stolica i nogu koje vise, zatim se zaustavio pod velikim stolom gdje je Kejt ručala s nepoznatim čovjekom.
Početnička sreća...
Napeta i zgrčena na stohci, Ema je u dva gutljaja ispila svoju flašu fermentisanog čaja, moleći se u sebi da niko ne primijeti telefon. Njena molitva je brzo uslišena pošto su kroz manje od tri minuta Kejt i nepoznati muškarac istovremeno ustali.
I ona je ustala, diskretno pokupila svoj aparat pred iznenađenim pogledima ljudi koji su sjedili za stolom, i izašla za njima.
* * *


Ema je napustila hipermarket vrtoglavom brzinom.
– Jesi li razumio šta su govorili, Romualde?
– Ne baš – izvinio se tinejdžer. – Razgovor se nije čuo zbog žamora gomile. Moram da prečistim snimak.
– Navali onda! – zapovijedila je, zalupivši mu slušalicu.
Dok je doktorka ponovo kretala ka bolnici, nepoznati čovjek je krenuo suprotnim putem. Ema je odlučila da pođe za čovjekom koji je pokupio crvenu torbu s 500 000 dolara.
Posmarala ih je, njega i Kejt, tokom čitavog susreta i bila je sigurna da do razmjene nije došlo: čovjek je uzeo novac, ali ništa joj zauzvrat nije dao.
Ko je taj tip? Šta je obećao Kejt za sav ovaj novac?
Čovjek je išao Ulicom Kembridž nekoliko stotina metara. Ema ga je u stopu pratila, ostajući uvijek na razumnoj razdaljini. Gomila je bila gusta. Boston je vibrirao u božičnom ritmu. Velika avenija je bila ukrašena stotinama svjetiljki. Nije bilo nijednog drveta ni jedne ulične svjetiljke bez girlande, nijedne fasade na kući koja nije bila uljepšana vijencem božikovine ili kuglama imele. Punili ruku, mnogi prolaznici su izgledali veselo i prepuštali su se prazničnom ushićenju. Čak je i ledeni vjetar, raznoseći mirise jelki, cimeta i pečenog kestenja na svoj način učestvovao u toj radosnoj atmosferi.
Stigavši na stanicu Boudoin, Ema je povjerovala da će čovjek uzeti metro, ali umjesto toga on je prešao ulicu i popeo se u autobus br. 18. Emi je takođe pošlo za rukom da u posljednjem momentu uskoči, koristeći svoj «LinkPass», kartu za prevoz koju je kupila prethodnog dana, vraćajući se sa sastanka sa Džojs Vilkinson.
Dok je autobus krećao, pronašla je jedno izdvojeno mjesto, tri sjedišta iza čovjeka koga je uhodila. On se nije pomjerio tokom čitave vožnje, gledajući netremice kroz staklo urbani pejzaž koji je promicao pred njegovim očima.
Autobus je napravio veliki kružni luk da bi stigao do Ulice Park. Prošao je pored Boston Komona i Pablik Gardena na sjeveru, zatim ubrzao prema zapadu na Komonvelt Aveniju. Prešao je više od jednog kilometra u prometnoj ulici zasađenoj brijestovima i kestenovima kada je čovjek ustao i uputio se ka zadnjim vratima autobusa.
Ema je vidjela kako silazi na stajalištu u Ulici Gloučester i iskoristila kretanje gomile da i ona napusti autobus, a da ne bude primijećena. Išla je u stopu za njim, hodajući na stotinak metara prema jugu da bi došla do Ulice Bojlston.
Ulica BekBej gdje se nalaze luksuzni hoteli...
Čovjek je ušao u hol St. Fransisa, čija je fasada od stakla i cigle kombinovala modemu raskoš sa viktorijanskim šarmom bostonskih građevina. Emi je bio poznat ovaj prestižni hotel. Naročito njegov restoran, koji je prethodne godine dobio treću Mišlenovu zvijezdu. Pratila je neznanca sve do lifta i u posljednjem trenutku uletjela za njim u kabinu. Pustila ga je da stavi svoju karticu – da bi deblokirao staklenu kabinu – i pritisne dugme trećeg sprata.
– I ja idem na isti sprat – rekla je kao da se pravda.
Samo ju je pogledao i ništa nije odgovorio, odmjerivši je od glave do pete.
Ovoga puta me je provalio...
Staklena kapsula se otvorila ka hodniku sa itisonom. Čovjek čak nije pokazao dovoljno pristojnosti da joj ustupi prolaz. Bez oklijevanja je krenuo desno. Ema je načinila nekoliko koraka u suprotnom smjeru i okrenula se pola sekunde prije nego što su se vrata sobe zaključala. Upamtila je broj i spustila se liftom do hola u prizemlju.
Upravo u trenutku kad su se vrata zatvarala, dobila je ideju o strategiji za otkrivanje identiteta «misterioznog čovjeka».
* * *


Sala restorana St. Fransis bila je pravi dragulj, opremljena u jasno modernom stilu. Svi elementi dekora naginjali su ka paleti krem i srebrnastih tonova, počev od satenskih paravana u sva četiri ugla prostorije, sve do metalnih vezova koji su visili na garnišnama. Čak je i monumentalni luster, ukrašen izbrušenim kristalima, bacao odsjaje boje slonovače.
– Dobro došli, gospođo, imate li rezervaciju? – upitao je šef sale.
– Nisam došla da ručam. Moram hitno da razgovaram sa vašim somelijerom, Mikaelom Bušarom.
– Samo trenutak, molim vas.
Ema je sačekala manje od minuta prije nego što je mladi somelijer došao da joj se pridruži.
– Lavenštajnova? Šta radiš ovdje? – upitao je njen kolega iz Kvebeka.
Nisu bili prijatelji, ali su se često sretali na seminarima, degustacijama i konkursima.
– Zdravo, Mikael. Treba mi tvoja pomoć.
– Sad sam u velikoj gužvi. Znaš kako je. Da popijemo kasnije piće? – predložio je.
Ona mu se približila i insistirala:
– Žao mi je što te ometam, ali stvarno je hitno.
– OK, kaži brzo.
– Možeš h da se raspitaš i saznaš identitet klijenta iz sobe 321?
– Pretpostavljam da se šališ? A šta ćemo sa diskrecijom prema našim klijentima? Je l’ i vi tako tretirate vaše u Imperatoru?
– Molim te, Mikael, vrlo je važno. Pozovi recepciju ih vratara.
– Ali mogu da izgubim posao!
– Ne pretjeruj, tražim ti samo njegovo ime!
– A šta ja dobijam u cijeloj stvari?
– Ne znam. Šta želiš? Da ti ga malo popušim, sad odmah iza kuhinjskih vrata?
Namjerno je povisila glas i nekoliko klijenata se okrenulo.
Kanađanin je preblijedio i odvukao Emu u hol.
– Ne smaraj me, Lavenštajnova! Stvarno si bolesna!
– Idi na recepciju i pronađi mi ime tipa iz sobe 321. Molim te!
Nerado je pristao. Razgovor je bio kratak. Za manje od dva minuta on se vratio kod Eme i izustio:
– Tip je odsjeo pod imenom Oleg Tarasov. Je l’ sad u redu?
Izvadila je hemijsku iz džepa svog ranca.
– Hvala na saradnji, dragi kolega – rekla je, ispisujući njegovo ime na unutrašnjosti podlaktice.
– Jebi se, Lavenštajnova – odgovorio joj je Mikael, okrenuo se i otišao.
* * *


Romualdove oči su sijale jarkim plamenom iza ekrana. Upravo je učitao audio snimak na svom kompjuteru i spremao se da ga očisti, uklanjajući smetnje.
Pokrenuo je odgovarajući softver kojim je otvorio jedno prozorče stvarajući konfiguraciju tajmlajna. Preslušao je snimak da bi izolovao jedan dio na kome je buka u pozadini neprekidna i uporna. Poslužio se tim uzorkom da bi odredio parametar «profila» buke, jasno identifikujući njenu frekvenciju i decibele. U drugoj etapi je označio cjelinu da bi na nju primijenio suzbijanje buke.
Tinejdžer je ponovo preslušao početak zvučnog zapisa, ali nije bio oduševljen rezultatom.
Lakše je u televizijskim serijama...
Ne obeshrabrujući se, on je još dobrih petnaest minuta nastavio da čeprka po vokalnim frekvencijama, poigravajući se njihovim amplitudama ne bi li došao do zadovoljavajućeg rezultata.
Zatim je ponovo pustio snimak.
A od onoga što je čuo, sledio se...
* * *


Ema se smjestila u baru St. Fransis na jednoj stolici blizu ulaza odakle je mogla da ima pogled na hol u slučaju da Tarasov odluči da izađe. Naručila je jednu kajpirošku, zatim izvadila svoj kompjuter i konektovala se na bežični internet hotela.
Bila je uznemirena. Sada je bila potpuno upletena u istragu. Nikada do sada nije imala taj osjećaj. Adrenalin i uzbuđenje satjeravali su je u njene tjesnace, davali joj smjelost.
Ukucala je «oleg tarasov» na pretraživaču. Bilo je mnogo mogućnosti: profili na Fejsbuku, Linkedln-u, VK[27]... Prešla je na «Google images» i, divnog li iznenađenja, naišla gotovo trenutno na jednu od fotografija Olega Tarasova koga je tražila. Na snimku je bio mlađi dobrih deset godina, ali i tada je imao onaj isti hladnokrvni izraz lica kao da je izliven u mermeru. Slika je dalje vodila na referentni sadržaj internet bioskopa: sajt Internet Movie Database. Ako je vjerovati filmskoj internet bazi podataka, Oleg Tarasov je važio za «kaskadera» i «koordinatora kaskaderskih skokova» na impresivnom broju akcionih filmova devedesetih godina. Većina nije bila remek-djelo, daleko od toga: televizijski filmovi, serije drugorazredne produkcije, niskobudžetni trileri koji mora da su i u to vrijeme izašli direktno na VHS-u ih DVD-u. Skoro uvijek je radio sa svojim bratom Vasilijem, a specijalnost braće su, izgleda, bih kaskasderski skokovi na motorima. Njihova «umjetnička» karijera se okončala desetak godina ranije, ali s nekoliko klikova, Ema je uspjela da im uđe u trag u Los Anđelesu gdje su se očigledno preorijentisali na ličnu bezbjednost. Prema vebsajtu njihove agencije, Tarasovi su od sada radili na nadziranju i zaštiti osoba.
Taman je izvadila telefon da pozove Romualda i obavijesti ga o svom otkriću, kad ju je štreber preduprijedio. Čak nije sačekala da se završi prvo zvonjenje da bi se javila.
– Jesi li pronašao nešto, bubašvabo?
– Da – odgovorio je on bezbojnim glasom.
– Jesi li to vidio duha ih šta?
– Očistio sam traku snimka – počeo je on.
– Dobro, i?
– Pustiću vam da čujete. To je... jezivo.
Ema se namrštila. Priljubila je telefon uz desno uho i zapušila lijevo da joj ništa ne bi promaklo iz ovog razgovora.
Kejt: Novac je u torbi. Ispoštovala sam doslovno svoje obaveze: druga isplata od 500 000 dolara. Pet stotina kompaktnih svežnjeva s novčanicama od 100 dolara.
Oleg: A ostatak?
Kejt: Dobićete ga čim se budem uvjerila da je posao obavljen tačno po mojim instrukcijama.
Oleg: Dakle, to je za večeras?
Kejt: Da, ali morate apsolutno da čekate moj poziv da biste stupili u akciju. A to neće biti prije 21 čas. Ako vas ne kontaktiram, nećete preduzeti ništa, je l’ to jasno?
Oleg: A mjesto?
Kejt: Napisala sam vam podsjetnik na ovom USB priključku. Mjesto se zove «korniš[28]». To je betonska rampa, uzana, jednosmjerna, iza stanice Džekson Skver u Džamajka Plejnu. Ona omogućava da se izbjegnu saobraćajna petlja i semafori, ali ljudi je izbjegavaju zbog marginalaca, droge i opštinske zabrane.
Oleg: Sigurni ste da neće biti nikoga?
Kejt: Nikada se ne može biti siguran ni u šta, ali na ovoj hladnoći će i dileri i narkomani ostati zavučeni u kuće. Treba li da vam ponovim modus operandi?
Oleg: Ne, razumio sam.
Kejt: Zabilježili ste adresu?
Oleg: Da, jesam.
Kejt: Da se razumijemo: ako tačno ne pratite proces, naš dogovor pada u vodu.
Oleg: Shvatio sam, kao što rekoh. Samo još jedna stvar: koji je identitet osobe koju treba da ubijem?
Kejt: Radi se o čovjeku na ovoj fotografiji. Zove se Metju Šapiro. To je moj muž.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 10:09 am





22
Grupa Helsinki

Smrt je dug koji se plaća samo jednom.
Vilijem ŠEKSPIR

Emino srce je snažno udaralo. Tokom više od jednog minuta, ona je ostala bez glasa, primajući vijest sa zaprepašćenjem, nesposobna da izgovori i najmanju rečenicu.
Kejt je angažovala plaćenog ubicu da ukloni Meta...
Ali iz kog razloga? Zato što ga više nije voljela i zato što je htjela da živi sa Nikom? Nemoguće, ne ubijaju ljude zbog toga. Dovoljno je razvesti se. Htjela je da joj kći bude isključivo pod njenim nadzorom? Ni ovo nije moglo da se održi. Novac? Po onome što je shvatila, Metju nije imao imetak, a Nik je bio jedan od najbogatijih ljudi u zemlji. Šta onda? Osveta?
Ema je pokušala da sredi svoje misli. U šta je bila sigurna? Kejt nikada nije prestala da voli svoju veliku ljubav iz mladosti, Nika Fiča. Poslije dugog perioda razdvojenosti, ona je očigledno obnovila vezu s njim, ali je i iskoristila taj promiskuitet da bi mu ukrala povjerljive informacije, koje je po svemu sudeći preprodala po unosnoj cijeni kako bi mogla da priušti usluge jednog plaćenog ubice i eliminiše svog muža.
Ovo je priča za budale...
Mora da je postojala neka veza između svih ovih događaja, ali za sada joj je izmicala. Ema je stavila glavu među ruke. Potiljak joj je bio ukočen, noge i grudni koš bolni.
Jedno drugo pitanje ju je mučilo. Zašto je u 2011. Met i dalje u životu? Zašto kaskader na kraju nije uspio da ga eliminiše?
– Jesi li još na vezi, Romualde? Pusti mi da još jednom preslušam snimak, molim te.
Tinejdžer je pristao. Ema se zaustavila na ovoj rečenici:
«(...)morate apsolutno da čekate moj poziv da biste stupili u akciju. A to neće biti prije 21 čas. Ako vas ne kontaktiram, nećete preduzeti ništa, je l’ to jasno?»
Ona se sjetila onoga što joj je Metju ispričao. Vozač kamiona sa brašnom koji je udario u kola njegove žene, one čuvene večeri kad je nastradala, stalno je tvrdio da je ona držala mobilni u ruci. A Metju je mislio da je Kejt u tom trenutku zvala njega da bi ga obavijestila da je konačno uspjela da pokrene mazdu. A Kejt je zapravo pokušavala da pozove plaćenog ubicu da bi mu dala zeleno svjetlo. Poziv koji, zahvaljujući udesu, nikada nije obavljen.
Met je izvukao živu glavu samo zato što mu je žena nastradala prije nego što je mogla da obavi taj kobni poziv.
Život za smrt...
Bacajući neprestano pogled ka holu hotela, ona je prenijela Romualdu svoje razmišljanje, a ovaj ju je sa zanimanjem saslušao. Sada su imali puno elemenata, putokaza, dokaza, ali osnovno im je izmicalo: Kejtina motivacija. To je bila karika koja nedostaje, ona koja bi rasvijetlila smisao čitave te užasne stvari.
– A Kejt? Šta je s njom? – na kraju je upitala Ema.
– Kao što je predviđeno, uzela je kola i samo što je stigla u dječju bolnicu u Džamajka Plejnu.
– Ništa drugo?
– Bila je jedna stvar, možda ne tako bitna... – počeo je tinejdžer.
– Kaži mi.
– Kada se vratila iz Hol Fudsa, Kejt je požurila da pogleda svoje poslovne imejlove i jedina poruka koju je otvorila i odštampala bila je ona koja se ticala analiza krvi njenog muža.
– Onih koje je Metju uradio jutros u kamionu Crvenog krsta?
– Da. Čudno je da su njoj poslali rezultate, zar ne?
– Nemam pojma. Ne poznajem procedure. Imao si pristupa toj poruci?
– Imam pristupe svim imejlovima svih članova osoblja – podsjetio je sa trunkom ponosa.
– Onda mi je pošalji na moj imejl.
* * *


Metjuovi rezultati analize krvi nalazili su se na dvije strane. Amater u toj oblasti, Ema se unijela, pokušavajući da sakupi svoje krhko znanje ne bi li se snašla usred nepoznatih riječi i komplikovanih cifara. Na čelu liste, hematološki rezultati: crvena krvna zrnca, hemoglobin, hematokriti, VGM, bijela krvna zrnca, limfociti, pločice, brzinasedimentacije, gvožđe, feritin...
Mlada žena je prelazila s jednog reda na drugi, nadajući se da će naići na neki trag, upoređujući Metjuove rezultate sa rasponom parametara koji prate svaku pretragu.
Nastavila je s biohemijskim rezultatima: glikemija, kreatinin, mokraćna kiselina, enzimi, gama GT, transaminaze, TSH, dobar holesterol, loš...
Jetra, štitna žlijezda, bubrezi... Sve je izgledalo normalno...
Pročitala je sve a da ništa posebno nije primijetila... osim jednog malog okvira u desnom uglu dokumenta u kome je naznačeno:
Rijedak eritrocitni fenotip
– Grupa Helsinki –

Ema se uspravila na stolici.
Grupa Helsinki? Šta to znači?
Zagledala se u ekran, očekujući okidač koji se nije pojavio. Ovi posljednji dani bili su jezivi, ali oni su je oslobodili straha i primorali da izađe iz svog oklopa da bi dokazala odvažnost. Međutim, tu je zapela. Bila joj je potrebna pomoć nekog biologa ih ljekara, ali nijednog nije poznavala.
Okrenula se licem ka prozoru, uzdišući. Sunce u rano popodne napravilo je lapavicu na ulici, bacajući odsjaje po brojnim sniježnim brežuljcima koji bjehu rasuti po trotoaru.
Mada ju je mučio početak migrene, bila je potpuno budna duhom. Pregledavajući u mislima svoj imenik, ona se dosjetila da muž njenog psihologa vodi jednu laboratoriju za medicinske analize u Aper Vest Sajdu. Njegova laboratorija je bila u istoj zgradi kao i kabinet njegove supruge, ali Ema nije s njima u kontaktu još odonda kad je par dolazio jedno veče u Imperator na večeru. Problem je što je Margaret Vud bila na godišnejm odmoru u Aspenu. Ema je imala njen broj mobilnog telefona, ali psihoterapeutkinja nije nikada direktno odgovarala na pozive svojih pacijenata, a još manje kad je na odmoru. Pokušala je uprkos svemu i naletjela, ništa iznenađujuće, na sekretaricu, na kojoj je ostavila poruku s molbom da je nazove što prije jer je «pitanje života ili smrti», kako je pobliže objasnila. Mora da je psihoterapeutkinja pomislila da se ova upravo sprema da skoči sa Bruklinskog mosta jer ju je kontaktirala za manje od minut. Ema se izvinila i objasnila da joj je hitno potrebna jedna bitna informacija koju samo njen muž može da joj obezbijedi.
– Ja sam na vrhu planine Aspen sa skijama na nogama, ali ako vam je stalo da se čujete sa Džordžom, on je ostao u dnu piste da pijucka burbon u taverni Ajaks. Šaljem vam njegov broj mobilnog.
* * *


Gospodine Vud?
– Ja sam.
– Izvinite što vas uznemiravam dok ste na odmoru, ah zovem vas po preporuci vaše žene.
– Hum, hum... – mumlao je čovjek, slabo zainteresovan.
– Možda me se sjećate: Ema Lavenštajn. Bila sam vaš somelijer tokom jedne večere prošle godine u restoranu Imperator.
Na ovo podsjećanje, glas Džordža Vuda je postao veseliji.
– Sjećam se jako dobro. Divno veče. Dijelom zahvaljujući vama. Savjetovali ste mi izvanredni porto uz moj rokfor.
– Tačno.
– Quinta do Noval, ako se ne varam.
– Da, Quinta do Noval Nacional, berba 1987.
– Izgleda da je godina 1964. još bolja.
– Tačnije 1963. – ispravila ga je Ema. – To je legendama godina, ali iz nje je ostalo još samo nekoliko boca. Ako bi vas to radovalo, pokušaću da vam nabavim jednu. Gospodine Vud, imala bih nekoliko pitanja za vas, ako vam to nije problem.
– Naravno, djevojko, sve što želite.
Ema se nagla nad ekran da ne bi pogriješila u izgovoru.
– Šta znači «rijedak eritrocitni fenotip»?
– Ah, krv, odmah nije više tako glamurozno kao s vinom, zar ne? Mada nisu naša zanimanja tako daleka kao što izgledaju: «Pijte, jer ovo je moja krv...», kako je govorio naš prijatelj!
Ponesen ovom svojom dosjetkom, on se grohotom nasmijao.
– Dakle, «rijedak eritrocitni fenotip»? – ponovila je Ema pokušavajući da prikrije nestrpljenje.
– To je naprosto žargon koji koriste biolozi da bi označili jednu rijetku krvnu grupu.
– Koliko rijetku?
Džordž Vud se malo nakašljao da bi pročistio grlo.
– Hm, poznat vam je princip krvnih grupa, Ema?
– Da, u stvari, kao i svima. Znam četiri velike grupe: A, B, AB i O. Kao i princip pozitivnog i negativnog rezus faktora.
– To je tek početak, a zapravo je mnogo kompleksnije nego to. Malo ljudi to zna, ali postoje određeni pojedinci koji nisu ni A, ni B, ni AB, ni O.
– Zaista?
– Da, njihova krvna grupa se naziva «Bombaj», po imenu indijskog grada gdje su naučnici prvi put naišli na tu specifičnost. Druge osobe nisu ni rezus pozitivne ni rezus negativne. Tada govorimo o fenotipu Rh nula. A to su samo dva primjera među ostalima. Da uprostim, rijetka krvna grupa se definiše odsustvom jednog ili više antigena koje obično nalazimo u sistemima drugih grupa.
Glas profesora Vuda je ponovo postao pun života. Očigledno je nalazio zadovoljstvo u pokazivanju svoga znanja.
– Zbog svoje specifičnosti, ovi fenotipoviproizvode određeni tip antitijela koja rizikuju, na primjer, da izazovu reakcije odbacivanja u slučaju transfuzije ih transplantacije. «Bombaji», naročito, mogu da prime samo krv koja ima potpuno iste karakteristike kao njihova.
Mlada žena je konačno postavila pitanje koje je izletjelo sa njenih usana:
– A «grupa Helsinki», da li vam to nešto govori?
Biolog se isprekidano nasmijao od zadovoljstva.
– Ah, grupa Helsinki, naravno! Grupa još ređa nego te vaše boce portoa iz 1963! Pod ovaj naziv svrstavaju se svi pojedinci koji imaju kombinaciju više ekstremno rijetkih eritrocitnih fenotipova. Koliko mi je poznato, svega dvanaestak osoba, koje pripadaju ovoj grupi, zabilježeno je na čitavoj američkoj teritoriji.
I Metju je jedan od njih...
Ema je osjetila kako je preplavljuje uzbuđenje. Migrena je prestala. Nije još tačno znala kako, ali bila je sigurna da ključ misterije leži u ovoj vrlo rijetkoj krvnoj grupi koju je imao Metju.
– Još samo posljednje pitanje, profesore, a onda vas ostavljam da uživate u svom odmoru: pod kakvim okolnostima se otkriva da neko nosi rijedak fenotip?
– Pa, to se može desiti u mnogim prilikama: praćenje trudnoće, odbacivanje tokom transfuzije, malo naglašenije fenotipiranje kod pacijenta davaoca krvi. Kada laboratorija primijeti rijetku grupu, ona mora to da objavi u nacionalnim podacima.
– Mnogo vam hvala, profesore, bili ste mi od velike pomoći.
– Računam na vas za onu moju bocu portoa – podsjetio je on u polušali.
– Obavezno!
* * *


Ema je ponovo osjetila kako joj srce tuče. Našla je informaciju za kojom traga od samog početka! Iako još nije razumjela domet svega ovoga, bila je sigurna da je Metjuovo pripadanje grupi Helsinki epicentar misterije koja lebdi oko Kejt.
Ostani smirena...
Da bi joj se misli slegle, Ema je usredsredila svoju pažnju na sedefaste i kao pelin zelene odraze koji su se na suncu prelivali na dnu njene čaše. Odlučila je da napravi kratak pregled onoga što je znala o Kejt i Metjuu. Počela je s rekonstrukcijom toka njihovog upoznavanja. Skupila je uspomene, sjetila se riječi Sare, prve Šapirove žene.
Jesen 2006: Met se nalazi u bolnici, pošto se posjekao baštenskim makazama. U hitnoj pomoći, put mu se ukršta sa Kejt, koja je tog dana dežurna. Rađa se simpatija, ona ga njeguje, ušiva nekoliko šavova.
I nesumnjivo mu uzima krv...
Mlada žena je otišla još dalje u svom razmišljanju: ako je Kejt dobro uradila testove krvi, ona je onda po rezultatima otkrila da Metju pripada izvanredno rijetkoj krvnoj grupi: grupi Helsinki. Nekoliko dana potom, ona izlazi sa njim, a samo nakon nekoliko mjeseci od njihovog susreta, ona se udaje za njega.
Ali zašto?
Ema je podigla glavu i ugledavši «kaskadera» prekinula svoja razmišljanja. Oleg Tarasov je upravo ostavio karticu na recepciji i kretao se ka izlazu.
Pognula se nad stolicom, nadajući se da je nije primijetio i pratila ga pogledom što je duže mogla...
S telefonom prilijepljenim za uvo, napustila je bar i trčećim korakom izašla iz St. Fransisa.
– Romualde? Tarasov se upravo sprema na put. Pokušaću da ga pratim, ostani na vezi. Došla sam do nevjerovatnog otkrića.
– I ja, imam nešto da vam ispričam.
– Kasnije, ja... O Bože!
– Šta se dešava?
– Mislim da je u autu!
Prinijela je ruku očima da bi se zaštitila od odsjaja. Van svakog očekivanja, šofer je iz voznog parka hotela upravo bio dovezao masivni bordo pikap s impozantnim krstastim znakom na kome je srebrni ovan. Pružio je ključeve ogromnog kamioneta Tarasovu koji je odmah sjeo za volan.
Zatečena, Ema je pogledom očajnički potražila taksi. Zamolila je šofera da joj pomogne, ali pikap se već utopio u saobraćaj, iščezavajući polako iz njenog vidnog polja.
Sranje!
– Izgubila sam ga, Romualde! Zbrisao je ka parku.
– Ulica Bojlston?
– Da.
– Šta vozi?
– Ogroman bordo dodž, ali...
– Mogu ja da ga pratim!
– Ne! Šta to pričaš? Ne pravi glu...
* * *


Tinejdžer je navukao svoju debelu zimsku jaknu s krznenim okovratnikom i tutnuo mobilni u džep. Izletio je u žurbi iz sobe, jureći niz stepenice kao da mu život od toga zavisi. Prolazeći u trku kroz hol luksuznog hotela, umalo nije oborio staru gospođu koja se teško kretala čvrsto se držeći za svoju hodalicu, spotakao se o njenog čupavog maltezera i oborio konobara sa sprata koji je na poslužavniku nosio čaše za šampanjac.
– Pardon, žao mi je, izvinite, ja...
Ustremio se ka izlazu iz hotela For Sizons. Tu je primijetio portira, utegnutog u tamnu uniformu sa zlatnim dugmićima, kako pomaže jednoj porodici da istovari prtljag.
Bar jednom, ne postavljaj sebi pitanja...
Motor vozila je još radio. U djeliću sekunde Romuald se smjestio na sjedište vozača i naglo ubrzao. Vrata su se zatvorila dok je SUV ostavljao nekoliko tragova guma uz škripu točkova.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 10:09 am






23
Linija srca

Ko ne bi mogao da zadrhti pri pomisli na nesreće koje može da izazove jedna jedina opasna veza.
Šoderlo de LAKLO

Čim je izbio na aveniju, Romuald je imao bordo pikap u svom vidnom polju. Iz džepa je čuo krčanje Eminog urlanja jer je i dalje bila na vezi. Stavio je telefon na uvo.
– Zaustavljaj ta kola i vraćaj se smjesta u hotel! – povikala je Ema.
Hodala je brzim koracima, gurajući prolaznike na Ulici Bojlston da bi stigla do hotela.
– Razumiješ li šta ti govorim?
– Ovo nam je jedini konkretni trag!
– Voziš ukradena kola, a ne znaš da voziš!
– Nije tačno, znam!
– Izazvaćeš udes i završićeš u ćorci!
– Ne dolazi u obzir da odustanem.
Ovog puta, Romuald joj je zalupio slušalicu.
Prvi put otkako se poznaju, Ema je istinski postala svjesna opasnosti u koju je uvukla tinejdžera. Uvlačeći ga bez razmišljanja u svoju istragu, nije ni na šta drugo mislila. Sada je bila užasnuta zbog svoje neobazrivosti, ali bilo je prekasno: izgubila je svaku kontrolu nad mladim Francuzom.
Kročila je u hol For Sizonsa i zaputila se ka liftovima. Trebalo je da se smiri. Da se sabere. Da ponovo popriča sa tinejdžerom. Ponovo je okrenula njegov broj. Javio se.
– Tu si, bubašvabo? Dobro, slušaj, u redu je. Prati tog tipa. Ali naređujem ti da voziš oprezno da te ne bi primijetio ni on ni pajkani. Ne izlaži se nikakvom riziku i ne izlazi iz kola ni pod kakvim izgovorom, je l’ jasno?
– Da, mama.
– I da mi više nikada nisi zalupio slušalicu!
Romualdov telefon je ispustio piskutav zvučni signal. Dečko je pogledao u ekran: simbol je označavao da mu je baterija pri kraju, još samo 7% punjenja.
Došlo mu je bilo da čupa kosu. Kako je on, koji provodi život između telefona i kompjutera, mogao da bude tako nemaran?
– Skoro mi se ispraznila baterija – požalio se. – Zovem vas ponovo čim bude nešto novo.
* * *


Ema je ušla u sobu bijesna na samu sebe, izmoždena krivicom i nemoći. Ništa više nije mogla da učini da bi pomogla Romualdu osim da se moli.
Borila se da je ne preplave emocije. Štreber je napustio sobu u brzini, ostavivši upaljene ekrane i aktivne aplikacije. Ona je sjela u svoju fotelju i pogledala ispred sebe. U trenutku odlaska Romuald je baš bio pretraživao arhive Volstrit Žurnala. U jednom prozorčetu je bio otvorio jedan od brojnih članaka koji je dnevni list iz ekonomije posvetio Niku Fiču. Dokument nije bio skorijeg datuma: iz 2001. članak je bio dugačak koliko agencijska depeša, ali je njegova sadržina bila interesantna.
Afera Nika Fiča
Dok udarni proizvod, Jednorog, iznova doživaljava uspjehe, da li firma Fič Inc. još uvijek ima kapetana na brodu?
«Šta se dešava s Nikom Fičom?» Pitanje lebdi na svim usnama u Silikonskoj dolini. Produženo odsustvo suosnivača i prvog akcionara u sjedištu firme počinje, naime, da intrigira.
Još gore: već dva mjeseca, poput hjenog školarca, Fič «bježi» sa glavnog odbora kao i sa prezentacija novih proizvoda stručnjaka za razvojne tehnologije.
Neuobičajeno odsustvo za ovog neumornog radnika koje izaziva nespokoj kod investitora i obara kurs firme na Berzi.
Upitan na ovu temu, PR grupe je u jednom saopštenju potvrdio da «je sve u redu» u životu Nika Fiča, da je on samo preležao teži bronhitis i da će se vrlo brzo vratiti na svoje radno mjesto.
Ema je kliknula na druge linkove sajta. Fič se očevidno lijepo vratio na posao narednih dana. Berzanski kurs je ponovo ostvario vrtoglavi skok i informacija se postepeno izgubila u memorijama i meandrima intemeta.
Ema je ponovo pročitala kraj članka.
Teži bronhitis? Ma nemoj...
Odmahnula je glavom i zatvorila oči da bi se skoncentrisala.
A šta ako je Nik stvarno bio bolestan?
Postepeno su se neka prazna polja popunjavala.
Bolest, krv, medicina, zdravlje...
Toliko elemenata, koji su se sada poput perli nizali na Arijadninu nit što je vodila postepenom razrješenju njene istrage.
Ema je otvorila oči i pogledala ostale ekrane.
Intranet bolnice...
Prišla je tastaturi i dohvatila miša. Trebalo joj je dobrih pet minuta i nekoliko poteza da bi shvatila kako se pristupa dosijeima pacijenata i tu je izvršila pretrage pomoću ključne riječi.
Najprije je ukucala «Nik Fič».
Nijedan odgovor.
Sanjaš, djevojko...
Onda je pokušala novi zahtjev: «Grupa + Helsinki».
Dosije jednog pacijenta se pojavio na ekranu.
Osjetila je da će srce da joj iskoči. Nikada nije bila tako blizu istine.
Radilo se o izvjesnom P. Marku, trenutno hospitalizovanom na odjeljenju kardiologije u Džamajka Plejnu.
Kliknula je da otvori dokument. Čim je pročitala ime bolesnika, dijelovi slagalice su se složili u njenoj glavi.
Čovjek se zvao Princ Mark.
Princ Mraka, Mračni Princ: Crni Princ...
Bio je to Nik Fič. Poslovni čovjek je trenutno ležao hospitalizovan u Bostonu na Kejtinom odjeljenju kardiologije!
Preneražena ovim otkrićem, koliko grozničavo toliko i usplahireno, Ema je s pažnjom stala da pregledava medicinski dosije. Trebalo joj je vremena da shvati suštinu. A zaključak do koga je došla ju je skamenio.
Fič je rođen sa jednom komorom: ozbiljnom urođenom srčanom malformacijom koja je sprečavala dovoljan dotok kiseonika u krv, praveći od njega «plavu bebu», cijanozno dijete koje nije bilo sigurno da će doživjeti odraslo doba.
S osam godina, bio je podvrgnut privremenoj intervenciji da bi mu se poboljšalo snabdijevanje krvi kiseonikom, praćeno dvjema novim operacijama na otvorenom srcu sedam godina i deset godina kasnije.
Iako je zahvaljući ovim operacijama ostao, u životu, one su samo odložile rok: prije ili kasnije, da bi nastavio da živi, trebalo bi mu presaditi novo srce. Takoreći nemoguće presađivanje, s obzirom na njegovu izvanredno rijetku krvnu grupu, tu famoznu grupu Helsinki. S četrdeset i dvije godine, Nik Fič je dakle bio neka vrsta čuda. Godinama je u najvećoj tajnosti bio predmet pomnog ljekarskog nadzora. Nesumnjivo se bio zakačio za život sa čeličnom voljom i dobrom dozom sreće. Ali sada je njegovo srce slabilo.
Ema je kliknula na tač ped da bi pregledala dokument. Posljednje bilješke označavale su da je Fič hospitalizovan prije dvadeset i četiri sata i čekao je na transplantaciju srca.
Ovog puta, čovjek je istrošio sve kečeve u rukavu: bilo je presađivanje ih smrt.
* * *


Romuald se koncentrisao na vožnju. Prepao se kad je «njegov» SUV naglo zakočio na crvenom svjetlu u Ulici Bikon. Trebalo mu je vremena da ponovo krene i na trenutak je pomislio da je izgubio kaskaderov trag. Ali pronašao je vatrenocrveni pikap na expresswayu, koji je obilazio oko centra grada sa sjeverozapadne strane.
Saobraćaj je nakratko, bio usporen zbog zastoja na petlji autoputa kojim se dolazi na Interstejt 93. Ovoga puta, dok su se vozila kretala branik uz branik, on je dobro obratio pažnju da se ne pređe u mijenjanju brzina. U Francuskoj je sa svojim ocem bio započeo vozačku obuku u pratnji, ali nikada ni na trenutak nije pomislio da će se tako brzo naći sam za volanom automobila.
Saobraćaj je ubrzo postao prohodan. Romuald se kretao za bordo pikapom, držeći ga na liniji nišana i trudeći se da ne bude primijećen. Sada je dodž brzo išao u pravcu sjevera. U petnaest minuta prošli su rezervat Midlseks Fels, okružen hrastovima, bijelim borovima i orahom, zatim je kamionet skrenuo ka istoku, nekih desetak kilometara prije nego što će ponovo krenuti na sjever sporednim putevima.
Idući ka Louelu – nekada bogatom industrijskom gradu – tinejdžer se trudio da vozi na dobroj razdaljini od svoje «mete». Od ljepote pejzaža je zastajao dah. Sunce je dodirivalo horizont, presjecajući nebo žuto-narandžastim trakama koje su se spajale u buket oivičen svjetlosnim prstenom. U nedogled su se prostirale široke mhječnobijele površine, istačkane svjetlucanjem jezera ih srebrne bujice vodenog toka.
U trenutku kada je Romuald to najmanje očekivao, pikap je naglo skrenuo udesno i zašao na uzan put jelove šume.
Ali gdje ide?
Tinejdžer se parkirao sa strane i pozvao Emu da je izvijesti o svom položaju.
* * *


U Bostonu, sunce samo što je zašlo za oblake. U polusjenci sobe, Ema je dugo ostala u tišini. Vrijeme je oko nje bilo stalo. Uprkos očiglednim činjenicama, ona je teško prihvatala zastrašujuću istinu koju je upravo otkrila: Kejt je planirala da ubije muža da bi ljubavniku obezbijedila srce.
U njoj je sve ključalo, ali malo po malo, sve je postajalo užasno jasno. Informacije koje je dobijala već nedjelju dana, nadovezivale su se jedna na drugu da bi načinile potku opasne zamke. Portret jedne žene ocrtavao se u njenoj glavi. Jedna žena, zaljubljena do ludila, koja je stavila svoju inteligenciju u službu monstruoznog plana.
U Eminoj glavi razmotavao se film. Prizori, scene kojima nije prisustvovala, ali koje je bila kadra da rekonstruiše ne do njihovih detalja, već do njihove istine.
Sredina devedesetih godina. Kejt i Nik proživaljavaju bumu strastvenu ljubav. Njih dvoje su stvoreni jedno za drugo i da se vole. Magnetska ljepota, mladost, živa inteligencija. Opčinjeni su jedno drugim. Njihova priča je jaka i jedinstvena. Ona se rađa tokom tog čuvenog prvog susreta o kome joj je ispričala Džojs Vilkinson, jednog sniježnog dana, u restoranu na benzinskoj pumpi na autoputu. Priča koju Kejt mora da uzdigne iznad svega: dan kad je njen život poljuljan, dan kad su se prepoznali, dan kad ju je Nik spasio...
Ali Nik ima tajnu: srčanu bolest za koju zna da je fatalna i koju krije od najranijeg djetinjstva. Možda zato što ne želi da ga sažaljevaju, naročito zato što ne želi da izgubi kontrolu nad svojom firmom. Zna da može da umre u svakom trenutku i ne želi da nametne to breme i taj bol Kejt. Onda se povlači, čini je nesrećnom pošto je primorava da se i ona udalji od njega. Kejt je očajna. Gubi samopouzdanje, ne razumije zašto je Nik odgurkuje od sebe i ide dotle da se podvrgava estetskoj hirurškoj operaciji u nadi da će ga ponovo osvojiti.
Šta se potom dešava? Nesumnjivo, Nik shvata da se pogrešno ponaša i da treba da razotkrije istinu onoj koju voli. Otkriće koje će mlada žena primiti kao nekakvo olakšanje. Ne samo da je Nik i dalje zaljubljen u nju, već ona od sada ima mogućnost da ga spasi. Otkriće koje je navodi da naglo prekine stažiranje na neurologiji da bi se okrenula hirurgiji srca. Početak novog života, u potpunosti posvećenog poslu, medicinskom istraživanju i praćenju Nikovog zdravlja. Njeni radovi su briljantni i istražuju više oblasti – imuno-supresivne tretmane, genetsko modifikovanje krvnih grupa... – ali ne donose rezultate koji u kratkom roku mogu da pomognu Niku. Jer uvijek nailazi na istu prepreku: jedino bi presađivanje moglo da spasi čovjeka koga voli, a ona zna da će Fičova specifična krvna grupa izazvati odbacivanje svakog organa koji potiče od pojedinca koji ne pripada grupi Helsinki.
* * *


Dokle se može ići iz ljubavi?
Daleko.
Vrlo daleko.
Ali postoji granica preko koje je malo osoba spremno da se odmetne.
Kejt je zakoračila preko nje.
Kako je posrnula? Šta je bio okidač? I tu je Ema, kao nekim čudnim oponašanjem, bila gotovo u stanju da «vidi» scenu kao na bioskopskom platnu.
Jesen 2006. Usred dežurstva, kome nema kraja, jedan pacijent, nešto šarmantniji od ostalih, dolazi u hitnu pomoć bolnice. Tip se posjekao baštenskim makazama. To je bio mladi profesor filozofije. Stvarno kul tip, inteligentan i zabavan. Kejt se stara o njemu i zašiva mu nekoliko šavova. Ona osjeća da mu se sviđa, ali tip je uzoran. Međutim, on ne može da se uzdrži a da ne započne igru zavođenja. Sa njom se svi muškarci ponašaju tako. Iako se time ne diči, ona zna da ima ono nešto što druge nemaju. To joj ne laska, to je ne umiruje. Već odavno ona vodi jednu drugu bitku. Jedan drugi rat.
Međutim, tog popodneva nešto je popustilo u njoj. Šta se zaista dešava? Možda je dan bio naporan, a Metju je uspio da je nasmije, možda je osjetljiva na njegovu kulturu, možda se baš i ne trudi da joj se udvara te ona ne osjeća da je u opasnosti. Tada prihvata da ode na koka-kolu s njim.
Početak je mjeseca oktobra. Miholjsko ljeto u punom jeku. Zlatno sunce sipa svoje zrake na bolnički parking na kome je parkiran kamion Crvenog krsta za davanje krvi. Njih dvoje su tu, ispijaju limenku gaziranog soka. Kao što ima običaj sa svima, Kejt pokušava da ubijedi svog pacijenta da da krv. Pokazuje mu članak, objašnjava mu da ona rukovodi tom akcijom, da bi bilo simpatično da i on uzme učešće. On je sluša, a da je zapravo i ne sluša. Gleda kako sklanja pramen njene plave kose iza uha. Pomišlja na Grejs Keli u starim Hičkokovim filmovima. Pita se postoji li tip koji ima sreće da se svakog jutra budi kraj te žene. I namah postaje ljubomoran. Već traga za šansom da je ponovo vidi. Čini mu se ljupkim što ona toliko navaljuje na njega da da krv. On joj odgovara da je već jeo. Ona mu kaže da nije strašno. On uzvraća da se boji igala. Ona mu predlaže da bude uz njega. On popušta sa uživanjem.
Potom njihovi životi nastavljaju svojim tokom. Možda su razmijenili brojeve telefona, ali nije sigurno. U Kejtinoj glavi, sjećanje se neće dugo održati. Već počinje da iščezava kad dva dana kasnije, ona otkriva rezultate analize krvi.
Najprije ne vjeruje svojim očima i traži od laboratorije da ponovi rezultate na drugom uzorku. Rezultat je potvrđen: Metju odista pripada grupi Helsinki! Metju je rođen iste godine kad i Nik. Ima istu morfologiju. On je «savršeni donor» .
Kako da u tome ne vidi znak s neba? Nevjerovatnu priliku koja se nikada više neće ponoviti.
Šta se onda dešava u Kejtinoj glavi tačno u tom trenutku? Šta osjeća kada shvata da je jedini način da spase čovjeka koga voli da postane ubica?
Kako se prelazi granica između ljubavi i ludila?
* * *


Telefon je zvonio nekoliko trenutaka u prazno prije nego što se Ema prenula iz svojih misli.
– Da, Romualde. Gdje si ti?
– Na desetak kilometara južno od Louela. Kaskaderov pikap je upravo zašao na šumsku stazu.
– U redu. Tip sigurno ima neku kolibu ili nekakvo skrovište u tom dijelu. Sada kad znamo gdje se krije, vrati se navrat-nanos u hotel.
Tinejdžer je oklijevao. Ema je čula zvuk motora SUV-a kako još radi.
– Vrati se, Romualde. Imam puno toga da ti ispričam. Treba da donesemo jednu odluku.
Ali tinejdžer je nije slušao.
– Romualde, molim te!
Dečko je obrisao naočare. Nije mogao sada da se zaustavi, usred posla. Ne saznati šta je na kraju puta za njega bi značilo pomanjkanje hrabrosti, lični poraz.
Ponovo je stavio naočare i nagazio papučicu.
– Idem da vidim – dobacio je Emi. – Ostajem na vezi.
Bacio je pogled na bateriju – «3%» – zatim se i on zavukao u šumu. Staza je bila prekrivena debelim slojem snijega, ali su ogromne gume dodža dobro krčile prolaz.
Što se više zavlačio to je postajalo sve mračnije. Sunce je nestalo, skriveno gustinom četinara. Krivudao je tako u polutami nekih pola kilometra.
Na drugom kraju veze, Ema je bila pretrnula.
– Još si tu, bubašvabo?
– Da, ali stižem u ćorsokak.
Tinejdžer je zgrčio ruke na volanu. Na kraju staze dodž je bio napravio poluokret i stajao je naspram njega.
– Pikap je tu, ali...
Zaškiljio je.
– Ali šta?
– Mislim da nema nikoga za volanom.
– Romualde, dođavola, kreći brzo nazad!
– Da, mislim da je pametnije – priznao je.
Sada je zaista bio uplašen. Za nekoliko sekundi šuma je postala mračna i činilo se kao da se zatvara nad njim. Pokušao je da krene unazad, ali put je bio uzak i vozilo se zaglibilo u snijeg.
Sranje...
Znoj je počeo mu se sliva niz čelo. Podigao je ručnu i izašao na hladnoću. Šuma je bila zaogmuta plaštom tišine. Nekoliko pahulja se odvajalo sa grana i lelujalo u vazduhu.
– Ima li koga? – upitao je drhtavim glasom.
Nije bilo odgovora.
Načinio je nekoliko koraka da bi se približio pikapu i pogledao kroz staklo.
Niko.
Zapazio je da vrata nisu zaključana. Spremao se da ih otvori kad je začuo škripanje snijega pod nečijim koracima. Naglo se okrenuo i u tren oka spazio crnu priliku koja se obrušila na njega.
Otvorio je usta da bi vikao, ali ga je kundak nekog oružja udario u glavu.
I on je izgubio svijest.
Ema je bila čula naizmjenične tupe zvuke i uspaničila se.
– Bubašvabo? Čuješ me? – upitala je krajnje usplahirenim glasom. – Objasni mi šta se dešava, Romualde! Molim te!
Očiju punih suza, ona više nije mogla da nastavi da ga moli. Samo se čuo jednolični ton zvonjenja.
Veza je bila prekinuta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 10:10 am






Šesti dio
PREKO GRANICE



24
Heroji i kukavice

Žali one koji se boje jer sami stvaraju svoje sopstvene strahove.
Stiven KING

Noć je bila pala kada je bordo pikap stigao u blizinu industrijske zone Nju Hartlanda, između Nešua i Salema, na granici Nju Hempšira i Masačusetsa.
Na prvi pogled, mjesto je bilo zaštićeno, kako žičanom tako i drvenom ogradom, ali nedovoljno za onoga ko stvarno želi da prodre u pojas. Dodž je prošao ispred glavnog ulaza, zaobišao dio koji ide duž puta i lagano se popeo manje primjetnom šljunkovitom alejom da bi stigao pred tešku metalnu kapiju obmotanu lancem. Kaskader je naglo prikočio, izašao iz kola naoružan polugom za obijanje vrata i makazama za metal. Pri svjetlosti farova trebalo mu je samo nekoliko sekundi da obije bravu dvokrilnih vrata. Uskočio je u kabinu kamiona i nastavio put.
Stiješnjeno između rijeke i stare željezničke pruge, mjesto je postepeno pripalo državi tokom dvijehiljaditih godina. Kamionet je prolazio kroz odvratni pejzaž koji se prostirao na nekoliko hektara: napušteni hangari i skladišta, fabrike sa zazidanim prozorima, zapušteno zemljište.
Za volanom pikapa, Oleg Tarasov je ušao u jedan dugačak hangar u kome su se nekada nalazile klanice Okruga Hilsborou. Objekat je bio posljednji u zoni na koji je stavljen katanac prije tri godine i jedan dio lokala, koje je otkupio neki investitor, bio je još uvijek snabdjevan strujom.
Opština je bila pokušala da obnovi mjesto, razrađujući sa privatnim investitorima projekte parcelisanja i prostora za kulturno oživljavanje i razonodu, ah zbog ekonomske krize ništa nije zaživjelo. Tereni su i dalje bili zapušteni, lokali bez namjene a zgrade ruinirane, na veliku sreću beskućnika, bandi i narkomana.
Tarasov je iskočio iz vozila i pritisnuo prekidače. Treperava svjetlost je slabo obasjala skladište.
Nimalo ga ne štedeći, stao je da vuče Romualdovo tijelo po zemlji i udario mu nekoliko šamara da bi se ovaj osvijestio.
Bezuspješno.
Tarasov je bio uznemiren. Ispitao je pažljivo pasoš klinca, koji je našao u jednom od njegovih džepova pantalona: bio je maloljetan i stranac. Iz kog razloga ga je pratio od St. Fransisa? Da li je to imalo veze s nagodbom koju je trebalo da izvrši te noći? U mislima je vratio film od tog dana. Trgnuo se, sjetivši se mlade žene koja je ušla sa njim u lift hotela. Sada kad o tome razmišlja, bio je siguran: ponašala se čudno. Da li ga je i ona pratila? Ali zašto? On je, međutim, bio ispoštovao sva pravila opreznosti. Kao i obično, slaba karika nagodbe je bio izdavalac naređenja. Oklijevao je da pozove Kejt Šapiro, ali dil je bio jasan: nema poziva, nema kontakta, nema tragova. Prosto i jednostavno izvršenje onoga što je dogovoreno. On se zapitao da li obećana suma vrijedi truda da nastavi dalje. Zaključio je potvrdno. Žena je bila korektna. Već mu je bila isplatila dva puta po 500 000 dolara. Nije znao kako je nalazila svu tu lovu i to nije bila njegova stvar, ali imala je pristupa kešu. Mnogo keša. I neoznačene novčanice. Preostalo mu je da pokupi još milion dolara. Odlučio je, dakle, da ide do kraja svoje nagodbe.
Dok je čekao mogućnost da ispita dečka koji je nepomično ležao na zemlji, još uvijek u nesvijesti, kaskader je dohvatio jednu čeličnu stolicu, skinuo paučinu i sjeo za jedan metalni sto. Prinio je cigaretu ustima, zapalio je i položio kutiju šibica na sto. Izbacujući prvi oblak dima, izvadio je noutbuk iz svog malog kofera, otvorio ga i pregledao detaljni dosije iz koga je strpljivo obnavljao sve informacije o čovjeku koga je trebalo da ubije.
* * *


Romuald je počeo polako da opaža narandžastu svjetlost koja mu je titrala pred očima. U glavi mu je odzvanjalo potmulo brujanje dok mu je istovremeno oštar bol probadao lobanju. Bio je položen na tvrdoj i ledenoj zemlji. Pokušao je da se pridigne, ali shvatio je da su mu ruke vezane užetom.
Gdje sam to ja?
Kada se stvarno osvijestio, shvatio je da se nalazi u hangaru s običnim betonskim zidovima, osvijetljenom turobnom svjetlošću. Kratkim trzajem pokušao je da se oslobodi svog poveza, ali najlonsko uže mu se urezalo u kožu. Lice mu se izobličilo od bola i shvatio je da neće uspjeti da se oslobodi.
Dok su mu suze navirale na oči, spazio je čovjeka koji mu se približava odlučnim korakom. Načinio je napor da sjedne, čak pokušao da se podigne, ali Tarasov mu je čizmom pritisnuo grudi.
– Ne mrdaj!
Prestravljen, tinejdžer se čak nije usudio ni da ga pogleda.
– Zašto si me pratio? – upitao ga je, pritiskajući klincu trup cipelom.
Romuald je zatvorio oči i sav se sklupčao.
– ZAŠTO? – zaurlao je Tarasov, tako silno da je tinejdžer briznuo u plač.
Van sebe, Rus ga je šutnuo u rebra. Romuald je od toga počeo isprekidano da diše, a onda, kad je istrpio prvi udarac, počeo je napadno da kašlje.
S užasnom snagom Tarasov ga je zgrabio za jaknu i odvukao u jednu prostoriju bez prozora, gdje su zidovi i plafon obloženi metalom. Kaskader je ostavio Romualda, koji se svom težinom stropoštao na zemlju i zatvorio vrata za sobom. Klincu nije trebalo dugo da shvati gdje se nalazi. Ledeni vjetar šibao mu je lice. Podigao je pogled. Hladan vazduh izbijao je iz cijevi ogromnog evaporatora. Bio je zatvoren u hladnjači.
* * *


Boston
Fina prodavnica, Zelig Fud
Metju je gurao kolica, pokušavajući da se probije do dijela sa voćem i povrćem.
– Brže, tata, brže! – cičala je Emili, držeći se čvrsto za sjedište kolica.
Metju je pomilovao kćer po obrazu i uzeo vezicu peršuna, svežanj listova estragona, vlasac i mladi luk.
Na zaokretu kod jedne police, konačno ih je ugledao: krompiriće sa Nuarmutijea koje je njegova žena obožavala. Obišao je bio već pola grada u potrazi za ranim voćem i povrćem, ali nije uspio da ugleda ovu divotu. Bilo mu je stalo da ovo veče bude savršeno. Spremio je praznični obrok sastavljen od svih omiljenih Kejtinih jela. Uprkos prevelikoj cijeni, uzeo je veću količinu krompira, provjerio na spisku da li nedostaje još nešto i zaputio se ka kasama.
– Tata, zaboravili smo piće za Djed Mraza! – povikala je Emili.
– Da, u pravu si – rekao je, zaokrenuvši.
U rashladnim vitrinama, oni su zajedno izabrali tetrapak ptičjeg mlijeka.
– Dodaćemo i punu čašu burbona. Djed Mraz to mnogo voli, a po ovako hladnom vremenu, to će mu dobro doći – dodao je namignuvši kćerki.
– Dobra ideja! – smijala se ona.
I Metju se isto tako nasmijao, podsjetivši sebe da slučajno ne zaboravi da popije jednu čašu prije nego što Emili sutradan ujutru dođe u salon.
* * *


Hladnoća je ledila Romualdovo tijelo. Sklupčan kao lopta, s koljenima savijenim uz grudi, on je bio zabio lice u krznenu kapuljaču svoje zimske jakne. Pogledao je na sat. Više od dvadeset minuta je bio u hladnjači. Polomljene drvene palete bile su naslagane u uglu lokala. Brzo ga je obišao. Na zidovima je bila buđ i rđa. Nemoguće je bilo zaustaviti hlađenje iznutra. Nemoguće otključati vrata.
Očajnički je dunuo u svoje rake u pokušaju da ih zagrije. Drhtao je, usne su mu podrhtavale, zubi cvokotali. Srce mu je ubrzano udaralo, kao poslije dužeg napora.
U početku je skakutao sjedne noge na drugu da se ne bi smrzao na licu mjesta, ali hladnoća je postajala sve jača, od nje je sve trnulo, probijala mu se kroz odjeću, ježila njegove udove s guščjom kožom.
Odjednom, kad se više nije nadao, zvuk dekompresije nadjačao je jednolično brujanje prostorije s hladnjačom. Vrata su se otvorila i kaskader je lagano krenuo ka njemu, s pištoljem u jednoj a nožem u drugoj ruci.
– Užas jedan ova hladnoća, zar ne? – rekao je naginjući se prema tinejdžeru. – Prije nego što je čovjek iskusi, ne može ni da zamisli koliko je to mučenje.
Jednim rezom oštrice noža presjekao je konopac koji je izranjavio Romualdove zglobove. Tinejdžer je gotovo puzeći izašao iz hladnjače.
Tarasov ga je ispratio pogledom. Znao je kakve komplikacije izaziva nagla promjena temperature. Romuald je imao isprekidan dah. Kašljao je zvučno, trljao je sebi ramena, ruke, lice, ali mu je i dalje bilo hladno. Jedino su mu veliki udisaji toplijeg vazduha donosili malo olakšanje.
Tarasov ga je samo nekoliko trenutaka ostavio na miru.
– Neću da ti postavljam pitanje deset puta – upozorio ga je. – Alternativa je prosta: ili ćeš mi smjesta odgovarati ili se vraćaš u hladnjaču odakle više nikada nećeš izaći.
Zatvorenih očiju Romuald je i dalje dahtao. Tarasov je nastavio sa svojim prijetnjama:
– Misliš da je ono što si upravo preživio pakao, ali varaš se. To je tek početna poslastica. Razmisli dobro: ti si usred nedođije. Možeš da vičeš koliko god hoćeš, niko te neće čuti. Ako ne progovoriš, crknućeš sasvim sam, sporo i na surov način.
Romuald je otvorio oči, bacio brz pogled unaokolo. Nigdje izlaza da bi se nadao da može da pobjegne. Nikakvo mjesto gdje bi se sakrio.
Rus se namjestio ispred njega.
– Pitam te posljednji put: zašto si me pratio?
Tinejdžera uhvati novi napad kašlja.
Tarasov je postao, nestrpljiv i ščepao ga za kosu.
– Hoćeš da mi odgovoriš?
Skupljajući svu svoju energiju, Romuald je naglo pognuo glavu i na prepad udario njome napadača iz sve snage u grudni koš.
Iznenađen, Rus je istrpio napad. Tinejdžer je to iskoristio i krenuo da trči, ali kaskader je jednim udarcem noge osujetio njegov zalet.
– Mislio si da ćeš otići tek tako?
Romuald je pao svom težinom na metalni sto, na koji je Tarasov položio svoje stvari.
U sekundi se ubica bacio na njega i pretukao ga. Direkt u stomak, kroše, lakat u rebra: udarci su pljuštali bez predaha. Batine su se nastavile šutiranjem kad je Romuald pao na zemlju.
Kad se oluja stišala, tinejdžer, pretučen, nije imao snage da se podigne. Tarasov ga je uhvatio za jaknu i ponovo ga odvukao do hladnjače.
Иди к черту – urlao je dok je zatvarao metalna vrata.
Uvjerio se da su vrata dobro zaključana i vratio se u glavni magacin. Podigao je sto koji je tinejdžer bio oborio, pokupio kompjuter, paklu cigara i ključeve. Provjerio je da mu noutbuk nije polomljen i stavio ga u svoju torbu koju je spustio na mjesto suvozača u pikapu. Izvadio je cigaretu i pogledao na sat.
Kasnije, pomislio je vraćajući cigaretu u paklu.
Zaputio se u dno hangara koji je izlazio na niz boksova zaštićenih metalnim vratima. Otvorio je prvi u kome je bio parkiran motor, koji je izgledao kao čoper iz sedamdesetih godina: Harli-Dejvidson «Fat Boy» s hromiranim, vatrenožutim trupom.
Izvukao je motor iz «garaže» i odvezao ga na svjetlost: bila je to mašina s ogromnim rezervoarom, širokim točkovima, s agresivnom viljuškastom polugom i perforiranim diskovima.
Provjerio je da li je njegov Glok u holsteru, na desnoj strani grudi, zatim je ubacio manje oružje u futrolu na gležnju. Navukao je kacigu i veliku jaknu prije nego što će uzjahati svog čeličnog konja. Dao je gas i aktivirao prijemnik GPS-a na instrument-tabli kako bi unio tečne koordinate kuće Metjua Šapira. Gotovo istog trenutka je sistem za geolokalizaciju izračunao različite maršrute da bi se došlo do Bikon Hila. Tarasov je izabrao najbržu. Navukao je rukavice, ponovo pogledao na sat i produžio do ulaza u skladište. Tu je pritisnuo prekidač da bi isljučio svjetlo i napustio je bivše klanice.
* * *


Motor se izvukao s krivudavih puteva koji su okruživali Uindham i jurio je Interstejtom 93 u pravcu Bostona. S vjetrom koji mu je duvao u lice, Oleg Tarasov je vozio sa otvorenim vizirom dok ga je umirivao zvuk dvocilindra. Saobraćaj je bio začuđujuće prometan. Tim ritmom biće u gradu za manje od četrdeset minuta.
Ostajući i dalje usredsređen na vožnju, zaključio je svoju neuobičajenu nagodbu koju je trebalo da izvrši. Bilo je mnogo jednostavnije prosvirati metkom glavu Metjuu Šapira ili mu prerezati grlo jednim potezom noža. Ali Kejt Šapiro je bila vrlo jasna: nije htjela oružje. Jer bi vatreno oružje ili nož neizostavno značili policijsku istragu. A njoj je apsolutno bilo stalo da policajci ostanu van te «stvari». Još tog popodneva, ona mu je ponovila da ostatak isplate ugovorene sume zavisi od toga da li će se plan odvijati tačno onako kako je ona predvidjela: njen muž mora da strada u teškoj saobraćajnoj nesreći. Nesreći koja će prouzrokovati traumatizam lobanje praćen cerebralnom hemoragijom.
Oleg je progutao pljuvačku. Kejt ga je izabrala zato što je u mladosti, u Rusiji, bio započeo studije medicine i radio kao medicinski tehničar. Nije mu dakle bio problem da jasno razumije instrukcije doktorke: da totalno i bespovratno uništi centralni nervni sistem koji se nalazi u lobanji Metjua Šapira, s tim da ostali dio tijela ostane neoštećen. Drugim riječima, simulirati nesreću da bi mu se uništio mozak, ali očuvali organi. U slučaju cerebralne smrti, srce može i dalje da kuca tokom više od dvadeset i četiri sata, jer aparati za reanimaciju omogućavaju da se održi dotok kiseonika u krv.
Tarasov je imao princip da nikada ne pokušava da razumije motivacije svojih klijenata. Nije ih ni osuđivao. Svako uvijek ima svoje razloge. To ne mijenja stvar: od makijavelističkog plana koji je smislila ova žena podilazila ga je jeza. Čak je do te mjere išla u detalje da je sama predložila mjesto nezgode. A to je bila prokleto dobra ideja...
«Korniš» je bila jedna uska betonska rampa koja se nalazila ne na padini litice, već na uzdignutom terenu, koji je omogućavao da se zaobiđe saobraćajna petlja. Ako biste znali da postoji, uštedjeli biste dragocjeno vrijeme od Konoli Avenije do Ulice Roup, male prometne ulice iza stanice Džamajka Plejn.
Mada konfiguracija puta ne dozvoljava veliku brzinu, za dvije posljednje godine, trojica motociklista su stradala. Za to su krive metalne bankine duž puta, na čiju opasnost udruženje motociklista nije propustilo da ukaže. Uzrok je razdaljina između barijere i zemlje: prazan prostor od pedeset centimetara koji lako može da se preobrati u giljotinu ako, poslije iskliznuća, motociklista prođe nesretno ispod barijere. U razmaku od nekoliko mjeseci, dva čovjeka su ovako doživjela užas da im se kaciga zaglavi u međuprostor bankine, dok je jedan drugi u punoj brzini udario ujedan od štabova ovih bezbjednosnih barijera. Ove tri smrti na istom mjestu su opomenule opštinski tim. Tada je započela rasprava u cilju poboljšanja bezbjednosti ove dionice. Dok do toga ne dođe, opština je skinula sa sebe odgovornost, zabranivši taj put za motore.
Ali koje stvarno poštovao tu zabranu?
Prema riječima Kejt, nije ni njen muž...
Oleg je spustio vizir na kacigi. Bacio je pogled u retrovizor i izašao iz kolone da bi pretekao niz kamiona. Mnogobrojni saobraćajni znakovi ukazivali su na blizinu grada. Udvostručio je pažnju da ne bi propustio izlaz 26 u pravcu Storou Drajva. Kako mu je pokazivao njegov GPS, vozio je expresswayem koji je išao duž rijeke Čarls sve do odvajanja za Ulicu Bikon. Krenuo je u pravcu Kopli Skvera, ušao u Ulicu Maunt Vernon i stigao do Luizburg Skvera. Zatim je parkirao motor pod drvećem na trgu, skinuo kacigu i stavio cigaretu među usne. Prevrnuo je džepove, ali nije uspio da nađe kutiju šibica. Frustriran što ne može da zapali jednu, osorno je pogledao prozor koji mu je označila Kejt Šapiro.
Kroz staklo je naizmjenično razlikovao obrise jednog čovjeka i jedne male djevojčice.
Bilo mu je neugodno, ali za manje od dvadeset minuta, taj čovjek će biti mrtav.
* * *


Jesu li mi lijepi crteži? – upitala je Emili, pružajući svome ocu tri lista iz bloka.
Met ih je pažljivo pogledao: usred simfonije toplih boja isteklih iz vrha flomastera, jasno su se raspoznavah irvasi koji vuku saonice Djed Mraza, jedna princeza i Snješko Bjelić. Nije loše za djevojčicu od tri i po godine.
– Predivno je dušo! – rekao je oduševljeno, milujući je po kosi. – Mama će biti srećna da vidi kako si lijepo naslikala naš jelovnik. Hoćeš li da ga staviš na sto?
Emili je pristala i odjurila u dio sa trpezarijom, popela se na stolicu i spustila u svaki od tri tanjira meni od te posebne večeri, koji se sastojao od omiljenih jela njene majke:
Ohlađeni karpaćo Sen-Žak sa kavijarom
Supa od artičoke uz male brioše sa tartufima
Ostrige Rokfeler
Kuvani jastog iz Mejna i krompirići sa Nuarmutijea
Torta sa pekan orasima i čokoladom

Vodi računa da ne padneš! – dobacio je Metju, nadzirući je iz daljine.
Obrisao je ruke o kecelju, obnavljajući istovremeno u svojoj glavi sastojke za nadjev da bi garnirao svoje ostrige Rokfeler: bijeli luk, peršun, estragon, vlasac, slanina, prezle, maslinovo ulje, kajen biber...
Met je pogledao na zidni sat. Sada bi trebalo da se pojavi Kejt. Provjerio je da li je stavio bocu šampanjca da se hladi, koju je čuvao za ovu priliku, zapitao se da li da počne da zagrijava rernu, prekontrolisao kako mu se kuvaju krompirići...
– Tata, gladna sam! – požalila se Emili.
Podigao je pogled. Djevojčica se vratila da se igra odmah pored jelke.
– Za nekoliko minuta, dušo – uvjerio ju je on.
Girlande koje su svjetlucale mijenjale su boje od ružičaste, srebrne i plave, stvarajući bajkoviti prsten oko njegove kćeri, zbog čega je hčila na princezu.
– Slikaću te pored jelke i poslaću je mami da bi malo požurila – odlučio je.
Taman je dohvatio telefon kad je ovaj počeo da vibrira u njegovim rukama.
Bila je to njegova žena.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 10:10 am




25
U dolini sjenki

Nevolja nas, poput žestokog vjetra, ometa da idemo kuda želimo,
ogoljuje i ostavlja suočene sa nama samima kakvi jesmo,
a ne kakvi mislimo da jesmo.
Artur GOLDEN

24. decembar 2010.
Džamajka Plejn (predgrađe Bostona)
20.59h
Bolnička soba se kupala u bijeloj svjetlosti. Čekajući na presađivanje, Nik Fič se nalazio u komi. Od sada je život poslovnog čovjeka zavisio samo od vještačkog respiratora prikopčanog kraj kreveta. Kejt je škiljeći provjerila da li je dobro priključena infuzija, konstante i ispravan rad elektrokardiografa. Zatim se nagnula i brzo spustila poljubac na usta svog ljubavnika.
Do skorog viđenja. Ne brini. Ja se staram o svemu.
Zatvorila je oči da bi prikupila svoje rezerve energije, zatim duboko udahnula, skinula bijeli mantil i izašla iz sobe.
Samo ne ustuknuti. Pratiti plan.
Pošla je liftom do prizemlja i pozdravila rijetke kolege koje je susrela na hodniku koji vodi u hitnu pomoć.
Ne gubiti vrijeme.
Kao što je očekivala, u bolnici je bilo mirno. Osim rana od noža za ostrige, za Badnje veče bilo je mnogo manje gužve nego uveče 31. decembra. Čak je i prostorija za odmor, uprkos svojim ukrasima, izgledala nekako dosadno.
Iz svog ormarića Kejt je pokupila kaput, tašnu i mobilni telefon. Prvo je nazvala svog muža. Obratila mu se, hodajući sve vrijeme, prolazeći dugačkim providnim hodnikom koji vodi do parkinga, igrajući besprekomo svoju ulogu uzorne supruge, prateći savršeno svaku Metovu reakciju.
– Zdravo, dušo. Izlazim ovog časa iz bolnice, ali kola su i dalje u kvaru na parkingu! – slagala je. – Kao i uvijek, bio si u pravu: stvarno treba da se otarasim te krntije.
– Rekao sam ti hiljadu puta... – primijetio je Metju.
– Ali toliko sam vezana za njih, za moju staru mazdu kupe. Znaš da je to prvi auto koji sam mogla sebi da priuštim kad sam bila studentkinja.
– To je bilo devedesetih godina, srce moje, a i u to vrijeme je već bio «polovnjak»...
– Pokušaću da uzmem metro.
– Šališ se? U kraju je u ove sate previše opasno. Uzimam motor i dolazim po tebe.
– Ne, stvarno, previše je hladno. Pada nekakva susnježica, nije pametno, Mete!
Vrlo dobro je znala da će on biti uporan. Pustila ga je da igra svoju ulogu muškarca zaštitnika prije nego što mu je «popustila».
– U redu, ali vodi računa onda! Čekam te – rekla je, prolazeći kroz automatska vrata.
Spustila je slušalicu i izašla na parking.
Hladnoća je počela da joj štipa lice, ali ona to nije ni osjetila.
* * *


21.03h
Samir Narahejem je dao kontakt ključem na svom kamionu-cisterni i napustio kraj s fabrikom brašna Olvit u zapadnoj industrijskoj zoni Džamajka Plejna.
Obavljao je svoju posljednju isporuku prije nego što će se vratiti kući i pridružiti svojoj ženi Sajano. Dan je bio dug i težak. Samir, normalno, nije trebalo da radi za Badnje veče, ali gazda mu je telefonirao u bezizlaznom položaju početkom jutra da bi od njega zatražio da pod hitno zamijeni jednog vozača koji ne odgovara na poziv. Iako su on i njegova supruga planirali da provedu dan u porodičnom okruženju, Samir se nije usudio da odbije «predlog» svoga šefa. S ekonomskom krizom i Sajaninom trudnoćom nije bio trenutak da rizikuje da izgubi posao.
U svakom slučaju bio je u frci...
Pogledao je na sat na instrument-tabli.
Ne smijem da gnjavim!
Trebalo je da do 22 časa isporuči svoj tovar brašna jednoj fabrici u Kvinsiju, južno od Bostona.
Samir je malo ubrzao, kršeći propisana ograničenja.
Nije ni sanjao da će kroz nekoliko munuta ubiti nekoga svojim kamionom...
* * *


21.05h
Kejt je krenula napolje ka parking mjestima da bi došla do svojih kola. Stigavši na mjesto broj 66, sa zaprepašćenjem je vidjela da je prazno. Ukrali su joj kupe!
Nemoguće!
Bila je parkirala kola na uobičajenom mjestu kad je stigla početkom popodneva, bila je sigurna u to!
Osjetila je kako je obuzima bijes i dvoumila se koji korak da preduzme. Trebalo je da pozove plaćenog ubicu da bi mu dala zeleno svjetlo prije nego što Met napusti kuću. Ali uspjeh plana je zavisio i od toga da ona bude prva na mjestu «nesreće».
Htjela je po svaku cijenu da nadgleda dolazak hitne pomoći i vješto iskoristi manjak osoblja za Božić. U prvo vrijeme je računala da odigra na kartu dvostrukog statusa ljekara i žrtvine supruge. Zatražiće da zadrži Metjuovo tijelo «pod nadzorom» sve do bolnice, pojuriće da uradi angiografiju kojom će potvrdtiti cerebralnu smrt, sama će osigurati da njegovo srce bude vještački održavano u stanju funkcionicanja i brzo će regulisati probleme koji se tiču saglasnosti za doniranje organa. Jutros nije zaboravila da provjeri da se u novčaniku njenog muža nalazi kartica za doniranje organa koju ga je ubijedila da napravi prije tri godine. Znala je da će medicinski odbor upravo njoj postaviti pitanje i zatražiti da donese odluku: muž joj je održavao daleke veze sa roditeljima, koji žive na Floridi, i nije imao drugu porodicu u Bostonu.
Plan će joj uspjeti pod uslovom da se stvari ubrzaju. Čim princip uzimanja organa bude utvrđen, laboratorija će pristupiti dobijanju serumološog rezultata i ustanoviće stanje organa zahvaljući medicinskoj bazi podataka. Tolika ispitivanja koja će ih usmjeriti na potencijalne i kompatibilne primaoce. Nik je bio na listi prioriteta, «crvenoj listi», i biće odmah identifikovan. Već dva mjeseca je ona vrebala rasporede timova i, kako neće moći lično da operiše Nika, obezbijedila je da dežurni kardiohirurg te noći bude jedan od najboljih ljekara u bolnici.
Danima, mjesecima, godinama, sve je planirala.
Osim da će joj ukrasti kola na ovom prokletom parkingu...
Ne gubiti prisebnost.
Kejt nije predvidjela ovu vrstu teškoće, ali morala je da sačuva prisebnost. Kao u šahu. Sjetila se rečenice Tartakovera, majstora ove discipline: Taktika se sastoji u tome da znate šta treba uraditi kad nešto može da se uradi. Strategija se sastoji u tome da znate šta treba uraditi kad ništa ne može da se uradi.
Trčećim korakom je odjurila do kabine s čuvarom zaduženim da motri na parking i prijavila je krađu vozila.
– Nemoguće, gđo. Ja dežuram od podneva. Napamet znam vaš kabriolet i mogu da vam garantujem da nije izašao iz kruga bolnice.
– Ali vidite da nije više tamo!
– Zato što ste ga parkirali na nekom drugom mjestu! To se dešava svakodnevno. Prošle nedjelje je doktor Stem takođe mislio da su mu ukrali porše, a on je bio došao na posao taksijem!
– Ah nisam valjda luda!
– Nisam to rekao, doktore! Baciću pogled na donje nivoe – potvrdio je, pokazujući monitore kamera za nadzor.
To je to...
Kejt se već bila okrenula i otišla kad ju je čuvar pozvao.
– Evo ga ovdje vaš kupe, gđo. Na nivou 3, mjesto 125! – objavio je, pokazujući joj ekran, dok mu se na licu ocrtavao pobjednički osmijeh, kao da kaže: Ovi ljekari, svi su izgubjeni slučajevi...
Kejt je zaobišla liftove i sjurila se niz stepenište koje je vodilo do podzemnog parkinga.
Onaj kreten od čuvara je imao pravo. Mazda kupe je bila parkirana na posljednjem nivou.
Kako je to bilo moguće? Imala je mjesto sa svojim imenom na toj površini. Ovdje štaviše nikada nije bila. Neko joj je premjestio kola, to je sigurno. Ali zašto? Da li je to imalo veze sa svežnjem ključeva koje je izgubila početkom sedmice? Pitanja su se tiskala u njenoj glavi, ali ona je odlučila da ih ignoriše.
Pogledala je u telefon: «nedostupna mreža». Normalno, nalazila se u suterenu.
Otključala je bravu na kolima, upalila ga i napustila podzemni parking. Čim je izašla na površinu, pojurila je svom brzinom sve do izlaza. Prije nego što je izašla na put, nakratko je pozvala Olega Tarasova da bi mu konačno dala zeleno svjetlo.
Dok se utapala u saobraćaj, primijetila je u svom retrovizoru kamion-cistemu kako skreće na uglu avenije, u suprotnom smjeru od nje.
* * *


Stara industrijska zona Uindhema
21.08h
Prostorija s hladnjačom bila je u potpunom mraku.
Romuald je kresnuo još jednu šibicu, izvađenu iz kutije koju je uspio da ukrade ubici kad ga je ovaj premlatio. Naivno je povjerovao da će mu možda biti od koristi, ali u ledenom skladištu nije bilo ničega što bi se moglo zapaliti. Naslagane drvene palete bile su previše vlažne da bi mogle da gore.
Jedno drvce se zapalilo, proizvodeći slabu svjetlost koja je tinjala samo nekoliko sekundi.
Potom je prostorija ponovo utonula u mrak.
Samrtna hladnoća obavijala je tinejdžera, stezala ga je za gušu, ledila mu lice, oduzimala nos i uši. Ledeni dah štipao mu je ruke, uvlačeći mu se u svaki dio tijela, prodirući sve do srži u kostima. Nevidljivi neprijatelj protiv koga nije mogao da se bori.
Pošto je u početku bio ubrzan, njegov srčani ritam je sada postao mnogo sporiji. Drhtanje i strah su se stopili u užasni umor. Osjećao je kako ga postepeno izdaje snaga. Bio je iznemogao. Da ne bi pao u stanje letargije, sebi je zadao cilj da na, otprilike, svakih deset minuta upali po jedno zrnce šibice i držao se tog obreda.
Stopala i noge su mu bili ukrućeni, kao u tetanusnim grčevima. Na času biologije je naučio da krv, da bi se izborila sa hipoglikemijom, napušta ekstremitete tijela da bi očuvala dvije svetinje, srce i mozak.
U glavi je osjećao smušenost, kao da će svakog časa da se onesvijesti. Nije uspijevao da otvori usta ili progovori i misli su mu postajale usporene. Bronhije su mu bile opterećene, ali više nije imao snage čak ni da kašlje. Jedva da je uspijevao da i dalje diše.
Ni u jednom od svojih košmara nije zamišljao da hladnoća može da bude toliko jaka. A kaskader je bio u pravu: najužasnija je svijest o tome da niko neće doći da vas izbavi. Saznanje da ćete crknuti sami, u mraku, u surovim mukama.
* * *


Boston, Bikon Hil
21.09h
Za manje od minut nakon što je spustio slušalicu, Oleg Tarasov je primijetio Metjua Šapira kako silazi niz stepenice pred kućom. Rus je stavio kacigu i rukavice, ne ispuštajući iz vida mladog profesora. Vidio je kako sjeda na motor a njegovo stručno oko odmah je zapazilo model: Trijumf Tajger Kab s kraja pedesetih godina, divno renoviran, sa njegovim okruglim farom, niskim sjedištem i vatrenocrvenim hromom.
Pustio je Šapira da malo odmakne, dao gas na svom Harliju i pošao za njim.
* * *


21-11h
Žureći da se nađe sa ženom, Metju je u punoj brzini prošao kroz grad. Kvart koji je poznavao kao svoj džep, vožnja koju je obavio na stotine puta. Ulica Čarls, Ulica Bikon, Ulica Arlington... Uprkos slaboj susnježici, njegov stari motor je prianjao uz asfalt i dobro se držao puta. Još više je ubrzao u Kolambasu, prostranoj prometnoj ulici koja se proteže pravo i koja povezuje centar sa Saut Endom, Roksberijem i istokom Džamajka Plejna. Bilo je još rano, ali grad je bio pust. Svjetlost dekoracija se stapala sa svjetlošću kancelarija i prodavnica. Srebrni anđeli su bili zakačeni na uličnim svjetiljkama, girlande sa zvijezdama su blistale s hiljadu iskrica a čudni fosforescentni krugovi obavijali su drveće, stvarajući futurističku atmosferu.
Približavajući se perifernim kvartovima, rasvjeta je postajala sve ređa. Metju je osjetio kako mu se motor zanio dok je prebrzo ulazio u kružni tok iznad stanice Džekson Skvera. Uspio je bez teškoće da ga stabilizuje, zatim je obišao stanicu i kročio na «korniš», betonsku rampu između Ulice Roup i Konoh Avenije, ulice u kojoj se nalazila Kejtina bolnica. Teorijski, ova prečica je bila zabranjena za motore, ali nikad nije vidio nijednog policajca da sastavlja zapisnik na tom mjestu. Ipak, vozio je oprezno zbog nestabilnog zemljišta. Nešto malo prije nego što će stići do oštre krivine, primijetio je u svom retrovizoru drugog motociklistu koji mu se previše približavao, sjedeći na ogromnom, sređenom Harliju.
Far ga je zaslijepio.
Nemam želju da se trkam, pomislio je, usporivši i sklanjajući se udesno da bi ga propustio. Kruzer je izašao iz trake da bi ga pretekao ali u posljednjem trenutku je naprasno skrenuo. Prednji točak Harlija udario je u zadnji točak Trijumfa od čega je ovaj izgubio ravnotežu. Iznenađen silinom udara, Metju je izgubio kontrolu nad svojim motorom.
Posljednjim refleksom okrenuo je guvernalu i blokirao zadnji točak da bi oborio motor koji je otklizao po raskvašenom asfaltu i zaglavio se među prečkama metalnih barijera. Zbačen sa Trijumfa, Metju se otkotrljao na zemlju. Kacigom je udario nekoliko puta u beton, a jedna noga mu je poprečno udarila u stub koji je podupirao bankine, prije nego što je ostao nepomično da leži. Trebalo mu je desetak sekundi da shvati šta mu se dešava. Ležeći na zemlji, pokušao je da ustane i jauknuo od bola. Bila mu je slomljena desna noga. Oslonio se na bankinu i podigao kacigu. Čim je oslobodio lice, Metju je spazio vozača čopera kako se ustremljuje na njega, naoružan bejzbol palicom.
Čovjek je već bio zamahnuo ka njemu, speman da mu slomi vrat...
* * *


Dva hica Tejzera pogodila su Rusa u potiljak, izazivajući električno pražnjenje koje ga je dotuklo. On se grubo srušio, kao udaren gromom.
Obučena u crne helanke i kožnu jaknu, Ema je iskoristila oduzetost ubice da ga razoruža.
– Jesi dobro? – upitala je hrleći ka Metjuu.
Podigao je pogled ka toj ženi koja je preko lica imala navučenu tamnu zimsku kapu i koja se pojavila niotkuda da bi mu spasila život.
– Ali... Šta se dešava?
– Vaša žena! – povikala je Ema. – Hoće da vas ubije!
– Šta? Šta buncate! Ko ste vi?
Ema nije imala vremena da odgovori.
Dva okrugla blještava fara probila su se kroz noć. Kejtina mazda kupe parkirala se pored Harli-Dejvidsona. Doktorka je izašla iz kola i hladnim pogledom osmotrila situaciju.
Ništa se nije odigralo po planu.
– Dušo! – pozvao ju je Metju.
Kejt ga nije ni pogledala. Pitala se samo ko je ta žena s izgledom Žene mačke koja joj je upravo upropastila plan.
Rješavati probleme jedan po jedan.
Nagnula se nad Tarasovim i primijetila pogotke Tejzera zadate na potiljku. Paralizovanog nervnog sistema, ubica je nepokretno ležao na asfaltu, naprežući se da dođe sebi. Pretražujući po unutrašnjem džepu Olegove jakne, ona je pronašla ono što je tražila: Glok 17 od polimera, sa šaržerom. Kejt je uzela automatski pištolj u ruke i opalila u pravcu Eme da bi je primorala da uzmakne. Opružene ruke, vertikalno u odnosu na tijelo, prstiju zgrčenih na obaraču, Kejt se kretala ka svome mužu.
Još uvijek mogu da spasim Nika. Metak u glavu će ubiti Metjua, ali će sačuvati njegovo srce.
– Kejt, šta to radiš, dušo? Šta to...
– Umukni! – urlala je. – Ne nazivaj me dušo! Ti me ne poznaješ. Ne znaš ništa o meni. NIŠTA!
Okončaću moje dane u zatvoru, ali Nik će živjeti...
Lice lijepe doktorke se bilo izobličilo. Izgubila je svoju privlačnost i ljepotu da bi se pretvorila u porcelansku masku, bijelu i hladnu. Samo su joj oči gorjele, zapaljene bijesnim plamenom. Poput robota, nastavila je da hoda prema mužu.
– Voljela bih da ti objasnim, Mete, ah ti to ne bi mogao da razumiješ.
Ema se bila sklupčala na suprotnoj ivici puta. Škiljeći, ona je primijetila kaskadera kako se očajnički trudi da ustane. Tada je primijetila holster privezan za Tarasov gležanj. Nešto joj je škljocnulo u glavi. Otpuzala je do njega i izvukla mu iz futrole Smit i Veson 36. Rukama je obuhvatila kundak i ispružila ruku da bi nanišanila Kejt.
Nema se vremena za postavljanje pitanja.
Cijev Kejtinog Gloka bila je uperena u glavu njenog muža, a Emina se pružala u pravcu doktorke. Dvije žene su bile spremne da opale.
Ema se pomolila da ne zadrhti.
Prva je povukla obarač.
* * *


Pogođena u grudi, Kejt je pala unazad. Tijelo joj se zanjihalo iznad bankine i ona se stropoštala niz strmu padinu provalije.
Duga tišina, gotovo nestvarna, uslijedila je poslije pucnja.
Odbačena na zemlju zbog žestine trzaja, Ema je nekoliko sekundi ostala drhteći, u šoku, bez glasa.
Oleg Tarasov je bio uspio da se teškom mukom uspravi i shvatio da je za njega najbolje da napusti mjesto. Bez kacige, popeo se na Harli, dao gas i pobjegao u suprotnom smjeru od onog kojim je došao.
Poslije pedesetak metara, na raskrsnici, kamion s brašnom Samira Narahejema udario je direktno u njega.
* * *


Ema se pribrala. Ugledala je Metjua na nekoliko metara od sebe, potpuno klonulog, u stanju šoka. Ali živog.
Romuald!
Otrčala je sve do olupine motora i iščupala GPS koji je bio dvostruko pričvršćen vrlo jakom prianjajućom gumom. Zatim se vratila nazad i uskočila u Kejtina kola.
* * *


Čim je ušla u kola, skinula je zimsku kapu i konsultovala sistem za geolokalizaciju. Kao što se nadala, sprava je zadržala u memoriji posljednje vožnje koje je ubica obavio. Upalila je kola i uz škripu točkova napustila «komiš».
Boston je bio pust. Uključila se na 1-93 sa sjevera i počela da vozi auto-putem, oglušujući se o sve bezbjednosne propise i opreznost. Bilo ju je briga za ograničenja, patrole, opasnost. Ništa nije bilo važno osim Romualda.
Pod uslovom da mu se ništa nije desilo...
Vozila je s gasom do daske pola sata a onda je izašla s auto-puta kod Uindhema, na granici Masačusetsa i Nju Hempšira. Pustila je da je vodi GPS, idući sporednim putevima sve dok nije izbila u pojas stare industrijske zone.
A sada?
Ema je pogledala u ekran navigatora: strelica je označavala da zona odredišta nije daleko, ali je nedostupna kolima. Ostavila je upaljene farove i izašla iz kola. Taj dio puta je bio u potpunom mraku. Nije mogla da vidi mnogo, osim visoke žičane ograde koja se uzdizala pred njom. Odlučila je da se uzvere uz mrežu golim rukama. Prelazeći s druge strane ograde, jedan kraj žice, oštar kao nož, zabio joj se u gornji dio ruke i rasparao joj kožu na najmanje pet centimetara.
Od bola se zateturala. Osjetila je kako joj krv lije ispod džempera i jakne, ali nije htjela da žali nad svojom sudbinom. Odbacila se i otkotrljala na zemlju. Zatim je ustala i zatrčala se da bi se uzverala na vrh jedne kosine odakle je uspjela da razabere fantomski grad. Stare fabrike i napuštena skladišta pružah su se u nedogled. Mjesto je bilo nadrealno. Pravi dekor za filmove strave i užasa. Nekoliko vagona se kotrljalo po staroj željezničkoj pruzi. Od fijukanja vjetra škripale su stare metalne instalacije. Izobličene siluete prijetile su da iskoče iza svake barake. Dolina sjenki koja se sigurno prostirala na pet ih šest hektara.
Kako da pronađe Romualda u ovom lavirintu gvožđurije i lima?
– Romualde! Romualde! – povikala je više puta, ali vjetar i snijeg su ove povike odnijeli u ništavilo.
Pogledom je potražila neki putokaz ili detalj na osnovu kojeg bi mogla da se orijentiše, ali nije se vidjelo ni na tri metra.
Sklanjajući pahulje koje su joj se kačile na lice, služeći se mobilnim telefonom kao lampom, trčala je do iznemoglosti, naspram vjetra, krećući se prema sjeveroistoku industrijske zone. Tarasov je nesumnjivo tražio najudaljenije mjesto od puta da bi tu ostavio svoja kola. Odjednom ju je nekakva buka zaustavila. Upravo je prešla preko šljunka. Osvijetlila je zemlju, dolazeći do daha.
Nekakav put se peo sve do džinovskog skladišta.
Krenula je naprijed nekoliko koraka da bi osvijetlila zarđalu tablu:
REGIONALNE KLANICE
OKRUG HILSBOROU

Ponovo je nastavila da trči sve do glavne zgrade. Tu je opazila tragove točkova, koje je polako prekrivao snijeg. Srce je počelo snažno da joj udara u grudima. Ovdje je neko skoro dolazio.
Odgurnula je svom snagom visoka klizna vrata, na koja se ulazilo u prostoriju, i zatvorila ih za sobom da vjetar ne bi ulazio.
– Romualde!
Mjesto je bilo obavijeno tamom, ali čulo se brujanje grijanja ili klimatizacije.
Ema je pritisnula prekidač i blijedo svjetlo se raspršilo, otkrivajući skoro prazno skladište s golim betonskim zidovima.
Na sred zgrade, prepoznala je kaskaderov bordo pikap.
Prišla je kamionetu i pogledala unutra.
Niko.
Zažalila je što nije ponijela sa sobom kaskaderov mali kompaktni revolver.
– Romualde?
Na kraju glavne prostoriije, hodniku obliku lakta izlazio je na niz gvozdenih vrata. Prva su bila od neke prazne prostorije. Ostala su bila zaključana. Sklopila je oči, ali njena obeshrabrenost nije potrajala ni sekundu.
Odlazeći, ubica se pobrinuo da sve ugasi.
Osim...
Sum generatora!
Ona se vratila unazad, pokušavajući da prepozna izvor buke. Zujanje je dopiralo iz hladnjače. Jako je počela da lupa u metalnu pregradu.
– Romualde?
Ne, to je nemoguće. Nije tu...
– Romualde? To sam ja, Ema, čuješ li me?
Pokušala je da otvori vrata, ali uzalud. Sagnuvši se, primijetila je jedan dio od sjajnog čelika u obliku guvernale. Skroz ga je okrenula i rashladna prostorija se otvorila.
Zahvaćena polarnim dahom, pojurila je unutra.
– Romualde!
Pri svjetlosti telefona, usred pomrčine, spazila je krznenu kapu tinejdžerove zimske šuškave jakne.
Pojurila je ka njemu. Ležao je beživotno. Skupivši svu svoju snagu, počela je da vuče da bi ga izvadila iz samrtnog hladnjaka i odvela na okolnu temperaturu. Stavila je telefon na spikerfon i pozvala 911 da zatraži kola hitne pomoći da preuzmu pacijenta s hipotermijom.
Čekajući pomoć, tražila je znakove disanja koje nije našla, puls koji nije mogla da uhvati jer je bila previše nervozna. Romualdova koža je bila olovne boje, modra, mrtvačka.
Sranje!
Nije imala ni najmanji pokrivač da ga ugrije. Onda se dosjetila pokreta za preživljavanje koje je bila naučila nekoliko mjeseci ranije, tokom jednog seminara koji su morali da prate svi zaposleni u Imperatoru. Seminar koji joj se tada učinio debilnom i beskorisnim, i ne pomišljajući ni na trenutak da će joj to jednog dana možda koristiti. Srećom, vježbe koje je izvela na lutki sad su joj se vraćale u punoj jasnoći. Položila je tinejdžera potpuno ravno, postavila se na koljena pored njegovog grudnog koša, podigla mu džemper i postavila dlan svoje desne ruke na donji dio grudne kosti. Drugu ruku je stavila preko prve. Ispruženih ruku, pritisnula je svom težinom, zabijajući ruke u Romualdove grudi, zatim se uspravila prije nego što će nastaviti ciklus kompresije i opuštanja, da bi podstakla cirkulaciju krvi u tinejdžerovom tijelu.
I jedan i dva i tri! Jedan i dva i tri!
Izbrojala je trideset kompresija, zatim je tinejdžeru dala dva puta vještačko disanje, usta na usta.
Nemoj da umreš!
S bijesom u srcu, ponovo je otpočela ciklus masaže srca, pokušavajući da zadrži pravilan ritam.
I jedan i dva i tri...
Pri svakom pritisku na grudni koš, rizikovala je da mu slomi rebra.
I jedan i dva i tri...
Vrijeme je bilo stalo. Ema je bila drugdje. Vodila je rat Onaj koji život započinje protiv smrti.
Nemoj da umreš, Romualde! Nemoj da umreš!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 10:11 am






Godinu dana kasnije...



Replay

Ako je istina da možemo da živimo samo jedan jedini dio onoga što je u nama,
šta se dešava s ostatkom?
Paskal MERSIJE

Univerzitet Harvard
Kembridž
19. decembar 2011.
Amfiteatar je bio prepun, ali bilo je tiho.
Kazaljke na bronzanom brojčaniku starog zidnog sata pokazivale su 14.55h. Čas filozofije koji je držao Metju Šapiro bližio se kraju.
Zvuk zvona je oslobodio studente. Metju je spakovao svoje stvari, obukao kaput, zavezao šal i izašao na kampus. Čim se našao napolju, zamotao je jednu cigaretu i prešao Jard.
Park se kupao u lijepoj jesenjoj svjetlosti. Već deset dana su posebno blaga temperatura za to doba godine i izdašno sunce nudili stanovnicima Nove Engleske miholjsko ljeto, utoliko prijatnije što je kasnilo.
– Gospodine Šapiro! Hvatajte!
Metju se okrenuo u pravcu glasa koji ga je pozvao i po intuiciji podigao pogled. Ragbi lopta mu se približavala.
On ju je uhvatio, s takvom preciznošću, i u skoku je dobacio natrag kvorterbeku koji ju je tražio. Zatim je izašao iz kruga univerziteta kroz ogromni portal koji je izlazio na Harvard Skver.
Upravo je bio zakročio na pješački prelaz da bi došao do stanice metroa kada se jedan stari Ševrolet Kamaro uz zaglušujuću buku pojavio na uglu Masačusets Avenije i Ulice Pibodi. Mladi profesor je odskočio i ustuknuo da ga ne bi zgazio jarko crveni kupe koji se uz škripu guma zaustavio tik pored njega.
Prednje staklo se spustilo i ukazala se riđokosa Ejpril Ferguson, njegova podstanarka nakon ubistva njegove žene.
– Hello, tamnokosi ljepotane, da te povezem?
– Više volim da se vratim javnim prevozom – odbio je on. – Voziš kao u video igricama!
– Hajde, ne glumataj s tim tvojim strahovima. Odlično vozim i ti to znaš!
– Nemoj da navaljuješ. Meni je stalo do života! Želio bih da izbjegnem da moja kći postane siroče s četiri i po godine.
– O, u redu je! Ne pretjeraj! Hajde kukavice, požuri! Blokirala sam saobraćaj!
Požurivši zbog zvuka sirena, Metju je pomirljivo uzdahnuo i otvorio vrata da bi uskočio u ševrolet.
Tek što je vezao pojas, kad je uprkos svim pravilima bezbjednosti kamaro napravio opasni poluokret da bi vrtoglavom brzinom pojurio ka sjeveru...
– Boston je na drugoj strani! – pobunio se on, hvatajući se za vrata.
– Samo zaobilazim preko Belmonta. To je na deset minuta. I ne brini se za Emili. Zamolila sam njenu bebisiterku da ostane sat vremena duže.
– Kako si smjela! Upozoravam te, ja...
Mlada žena je žurno prebacila za dvije brzine a zatim naglo dala gas što je Metjua presjeklo usred riječi. Kad je ponovo smanjila na normalnu brzinu, ona se okrenula ka njemu i pružila mu blok za crtanje.
– Zamisli, možda imam klijenta za Utamarovu sliku – rekla je.
Ševrolet je napustio univerzitetsku četvrt. Krenula je bržim putem koji je išao duž Freš Ponda prije nego što će stići u Belmont, jedan rezidencijalni gradić na zapadu Bostona. Ejpril je unijela adresu u GPS i stala da ga slijedi sve do otmene i poznate zone s vikendicama. Uprkos jasnoj zabrani, kamaro je pretekao školski autobus i parkirao se u jednoj tihoj ulici s mnoštvom drveća.
– Ideš li sa mnom? – upitala ga je, uzimajući, blok za crtanje.
Metju je odmahnuo glavom.
– Radije bih da te sačekam u kolima.
– Gledaću da požurim koliko mogu – obećala je, popravljajući šminku u retrovizoru.
– Ne misliš li da pretjeruješ? – zadirkivao ju je on.
– «Nisam loša, samo sam tako nacrtana» – mazno je izgovorila, oponašajući repliku i glas Džesike Rebit.
Zatim je ispružila svoje beskonačno duge noge utegnute u helanke i izašla iz kola.
Ostavši sam, Metju je bacio pogled preko puta ulice. Jedna majka je sa svoje dvoje djece ukrašavala dvorište prazničnim dekoracijama. Shvatio je da je Božić kroz nekoliko dana i ta istina ga je bacila u nekakvo panično stanje. Sa užasom je uvidio kako se nazire prva godišnjica od Kejtine smrti: taj kobni 24. decembar 2010. kada se njegov život survao u patnju i nepodnošljivu tjeskobu.
Od ubistva njegove žene, život mu se pretvorio u košmar. Kako da reagujete kad saznate da se ona s kojom dijelite život već četiri godine, majka vaše male djevojčice, udala za vas samo zato da bi vas ubila? Da bi Vas ubila samo zato da bi presadila Vaše srce i spasila svog ljubavnika. Kako živjeti od sada? Kako i dalje vjerovati ljudima? Kako se ponovo usuditi da živite s nekom ženom?
Metju je uzdahnuo. Samo ga je kći spriječila da potone u ludilo i da se ubije. Kad je događaj izašao u javnost, odmah poslije smrti Nika Fiča, morao je da se bori da zaštiti Emili od radoznalih novinara. Postojao je jedan posebno mučan period kada ga mediji nisu ostavljali na miru. Izdavači su mu predlagali luđačke sume da bi ispričao svoju priču, a Holivud je htio da ekranizuje njegovu tragediju. Da bi pobjegao od ovih uljeza, ozbiljno je tada pomišljao da napusti Masačusets, ali je bio previše vezan za Boston, svoju kuću i studente. Od prije nekoliko nedjelja, stvar je počela da se stišava u medijima. To nije umanjilo njegovu nevolju, ali bar je osjećao da je zbacio teret jedne bolesne popularnosti.
Preko malih stvari se polako vraćao u život: šetnja po sunčanom danu s Emili, fudbalska utakmica sa njegovim studentima, posebno dobra šala koju je izvalila Ejpril.
Ali ova blagodet je bila krhka. Bol je vrebao, spreman da ga ščepa za gušu, ponavljajući vječno ista pitanja na koja nema odgovora. Kako prihvatiti da su najljepše godine vašeg života bile samo maskarada? Kako povratiti samopouzdanje pošto ste izigrani na takav način? Kako pronaći riječi da biste takvu situaciju objasnili Emili?
Metju se znojio. Srce mu je jako udaralo u grudima. Spustio je staklo na kamaru, potražio tabletu anksiolitika u džepu svojih farmerki i stavio je pod jezik. Lijek se polako topio u njegovim ustima, donoseći mu hemijsku pomoć koja je polako rastvorila njegovu uzrujanost. Da bi se potpuno smirio, osjetio je potrebu da puši. Izašao je iz kola, zaključao vrata i načinio nekoliko koraka na trotoaru prije nego što je pripalio cigaretu i povukao dugačak dim.
* * *


Zatvorenih očiju, lica okrenutog ka jesenjem lahoru, on je uživao u svojoj cigareti. Bilo je još uvijek lijepo vrijeme. Sunce se provlačilo kroz grane. Ostao je tako nepomičan nekoliko trenutaka prije nego je otvorio oči. U dnu ulice, nekakva gomila se okupila pred jednom kućom. On se radoznalo približio jednoj brvnari, tipičnoj za Novu Englesku: prostranoj kući s drvenim trijemom, sa šiljatim krovom i mnogobrojnim prozorima. Ispred kuće je, na travnjaku, bila organizovana neka vrsta rasprodaje.
Metju se pomiješao sa radoznalom gomilom koja je trgovala starom robom na sto metara kvadratnih travnjaka. Prodaju je vodila jedna lijepa mlada žena, brineta nježnog i nasmijanog lica. Kraj nje je jedan šar-pej boje pijeska glodao gumenu kost.
Među neobičnim predmetima, Metju je opazio jedan laptop: Mekbuk pro, ekran od petnaest inča. Nije bila posljednja verzija tog modela, već ona prethodna ili čak ona prije nje. Približio se i osmotrio mašinu iz svakog ugla. Aluminijumsko kućište sprave dobilo je lični pečat zahvaljujući jednoj naljepnici od vinila, zalijepljenoj na poleđini ekrana, koja je predstavljala stilizovanu i seksi Evu. U dnu ilustracije, mogao se pročitati potpis «Ema L.», s tim što se nije moglo pouzdano znati da li se radi o umjetniku koji je nacrtao figuru ili o bivšoj vlasnici kompjutera.
Zašto da ne, pomislio je on, gledajući etiketu. Njegov stari Pauerbuk je crkao krajem ljeta. Bio mu je potreban jedan novi laptop, ali već tri mjeseca kako neprestano odlaže taj izdatak za kasnije.
Predmet je bio procijenjen na 400 dolara. Smatrao je da je suma razumna.
Prišao je mladoj ženi zaduženoj za prodaju i pokazao na Mek.
– Ovaj kompjuter radi, zar ne?
– Naravno. To je moj stari laptop. Formatiran je hard disk i instalirana nova verzija operativnog sistema. Kao nov je!
– Nisam siguran... – oklijevao je.
– Mislite da hoću da vas pređem? – počela je da ga zadirkuje.
Metju joj je uzvratio osmijehom. Pružila mu je vizitkartu.
– Slušajte, evo šta predlažem: ako u roku od šest mjeseci kompjuter bude imao i najmanji problem, ja ću preuzeti na sebe da vam ga popravim. Moj najbolji prijatelj se odlično razumije u informatiku.
Metju je pogledao vizitkartu:
Ema Lavenštajn.
Glavni somelijer
Imperator
30 Rokfeler Plaža Njujork, NY 10020
Radite u restoranu Imperator?
– Da, jeste li tu već jeli?
– U jednom drugom životu – spretno je izbjegao odgovor, odagnavši jednu uspomenu koja ga je previše podsjećala na njegov brak sa Kejt.
Šar-pej je došao da se očeše o njegovu nogu i veselo zalajao.
– Zove se Klovis i reklo bi se da mu se mnogo sviđate! – oduševljeno je rekla Ema.
Met je pomilovao životinju. Sunce se provlačilo kroz grane.
– Moja kći sanja da ima ovako malog psa kao što je vaš – nasmiješio se on.
– Koliko godina ima?
– Četiri i po.
Ema je klimnula glavom.
– Imate li djece? – upitao je.
– Ne još.
Osjetio je da je postavio previše intimno pitanje i ustuknuo.
– Znači živite u Njujorku...
– I vraćam se tamo za nekoliko sati – rekla je, gledajući na sat. – Došla sam da pomognem bratu, ali ne bi valjalo da propustim avion.
Metju je oklijevao još nekoliko sekundi prije nego što se odlučio.
– U redu, uzimam ga – potvrdio je, pokazujući spravu.
Pogledao je u novčanik. Imao je kod sebe samo 310 dolara.
Bilo mu je neprijatno i nije se usudio da pregovara, ali mlada žena ga je odobrovoljila.
– U redu je, ustupiću vam ga po toj cijeni!
– To je jako ljubazno od vas – odgovorio je, pružajući joj novčanice.
Izdaleka je dao znak Ejpril, koja je upravo stizala na travnjak. Ema mu je pružila kompjuter, koji je stavila u originalnu ambalažu.
– Dakle, neću oklijevati da vas pozovem ako mi kompjuter ne bude radio – zaključio je Metju, mašući vizitkarticom.
– Ako slučajno poželite da mi se javite ranije, ne smatrajte se obaveznim da čekate da se mašina pokvari – usudila se da izgovori.
Nasmiješio se da bi prikrio svoje iznenađenje i pridružio se Ejpril.
Došli su do kola. Metju je insistirao da on vozi i stigli su u Boston, zaglavljeni u zastojima. Nijednog jedinog trenutka nije prestajao da misli na tu Emu Lavenštajn.
* * *


Boston
Kvart Bikon Hil
20 časova
Metju je ušuškao Emili i pogasio svjetla, osim noćne lampe okačene iznad kreveta. Prije nego što je odškrinuo vrata, još jednom je zagrlio svoju kćer, obećavši joj da će Ejpril svratiti da joj poželi laku noć.
Zatim je sišao niza stepenice koje su vodile do salona. Prizemlje kuće oblivala je prigušena svjetlost. On se nagnuo kroz prozor i za trenutak stao da posmatra električne girlande koje su treperile, okačene na gvozdenoj ogradi parka. Zatim je prešao u kuhinju i izvadio pakovanje svijetlog piva. Otvorio je jednu flašu i uzeo novu tabletu anksiolitika.
– Hej, lijepi dečko, vodi računa o toj vrsti mješavine, može biti opasno! – opomenula ga je Ejpril.
Na vrtoglavo visokim potpeticama, nosila je ekscentrični, ali šik komplet, koji naginje fetišizmu. Vezala je bila kosu u punđu i stavila sedefasti puder, koji je isticao njen karmin boje krvi.
– Nećeš sa mnom? Idem u Gan Šat, novi pab blizu keja. Njihova praseća glava pržena u ulju je da se ubiješ. A tek mohito, neću ni da ti spominjem. U ovom trenutku tamo izlaze najljepše djevojke u gradu.
– Predlažeš mi znači da ostavim svoju kćer od četiri i po godine da bih išao da ispijam mohito u nekom baru za lezbače.
Prilično ljuta, Ejpril je namjestila svoju široku manžetna-narukvicu s utisnutim purpurnim arabeskama.
– Prije svega, Gan Šat nije bar za lezbejke – iznervirala se ona. – A pritom sam ozbiljna. Mete, prijaće ti da izađeš, vidiš svijet, da ponovo pokušaš da se svidiš ženama, vodiš ljubav...
– Ali kako misliš da se ponovo zaljubim? Moja žena ...
– Ne pokušavam da poreknem traumu koju si preživio zbog Kejt, Mete, ali ako želiš da prevaziđeš to iskustvo, treba da ideš naprijed, da se prodrmaš, da sebi makar daš šansu da ponovo zavoliš život.
– Nisam još speman – tvrdio je.
– Vrlo dobro, neću da te tjeram – predala se i, zakopčavši džemper, zalupila vrata za sobom.
Ostavši sam, Metju je pretražio po zamrzivaču i pronašao pakovanje prekriveno injem. Gurnuo je picu u rernu, podesio tajmer i pronašao utočište na kauču. Imao je potrebu da bude sam. Nije mu bio potreban niko da ga razumije ni da ga tješi. Želio je samo da umiri svoj bol, imajući za jedine pomoćnike vjernu kutiju lijekova i njegovu dragu Koronu.
Međutim, čim je sklopio oči, slika mlade žene sa garažne rasprodaje ukazala mu se začuđujuće jasno. Njena talasasta kosa, nasmijan pogled, lijepe pjegice, vragolast osmijeh, njen drzak glas koji mu je dobacio:
Ako slučajno poželite da mi se javite ranije, ne smatrajte se obaveznim da čekate da se mašina pokvari.
Odjednom je sve postalo očigledno: imao je strašnu želju da ponovo vidi tu ženu.
On se uspravio, smjestio se za drveni kuhinjski šank, na koji je položio svoj novčanik u kome se nalazila vizitkarta:
Ema Lavenštajn... Kako bi bilo da je pozovem sad odmah i ponudim joj da izađemo u restoran?
Oklijevao je jedan trenutak. Mora da je u avionu za Njujork, ali ipak može da joj ostavi poruku.
Ukucao je prve cifre njenog broja na svom telefonu, a zatim zastao. Ruke su mu drhtale.
Čemu ovo? – zapitao se, i dalje obuzet istim sumnjama. Nije bilo svrhe da jedno drugom pričaju priče. On više nije vjerovao u par, u zajedništvo, u podijeljene emocije. Osjetio je kako ga obuzima bijes.
Četiri godine...
Četiri godine je živio sa nepoznatom osobom, kriminalcem, pakosnom ženom koja se njime poigrala kao s pajacom.
Samo sat vremena prije nego što je planirala da ga ubije, on joj je još pripremao njena omiljena jela! On nije bio Kejtina žrtva, već bijedna ništarija, jadni glupak koji je dopustio da bude nasamaren kao budala. Ne samo da je zaslužio to što mu se desilo, nego je zbog toga trebalo da ispašta do smrti!
Od bijesa je razbio telefon o zid, popio tablete sa gutljajem alkohola i vratio se da legne na svoj kauč.
* * *


Njujork
Sutradan
21. decembar 2011.
Hej!
Sjedeći na jednoj klupi na Vašington Skver Parku, Ema je mahnula u pravcu Romualda.
Mladić joj se pridružio, zagrlio je i dao jednu kesu od kraft papira.
– Svratio sam kod Mamoun s da kupim falafele[29]. Probaj, ovo je da prste poližeš!
Sjeo je kraj nje i razmotali su svoje sendviče.
Za godinu dana, Romuald se izmijenio. Mali debeljuškasti Francuz je postao lijep i elegantan mladić, student prve godine na Njujorškom univerzitetu. Poslije nevjerovatne pustolovine koju su zajedno preživjeli, Ema i on su od sada bili sjedinjeni vrlo jakom vezom i viđali su se po nekoliko puta sedmično. Ema je pomogla Romualdu da se nastani na Menhetnu i zanimala se za njegove studije.
– Jesi li razmislio povodom tvoje orijentacije? – upitala ga je, zagrizavši pitu. – Ono je bila šala, što si mi rekao prekjuče?
– Ne uopšte, hoću da postanem psihijatar. Ili policajac.
– Ti?
– Da, danas mislim da su ljudska bića mnogo interesantnija od kompjutera. Njihove ljubavne priče, nagoni za osvetom ih nasiljem...
Ona mu se saučesnički nasmiješila.
– Izvrsni su ti sendviči – rekla je punih usta.
– Mislio sam da ćeš ti donijeti vino – našalio se on. – S čašom burgonja mora da je strava!
Namignula mu je. Nastavio je:
– Dobro, dosta si me slušala! Kako si se provela na putu u Boston?
– Ne baš onako kako sam očekivala – napravila je grimasu mlada žena.
– Jesi li ponovo vidjela Metjua?
– Da, došao je na garažnu rasprodaju i čak je kupio moj kompjuter. Bila sam uzbuđena, bilo je toliko čudno vidjeti ga poslije toliko vremena.
– Znači, pričali ste!
– Kratko.
– Nije te prepoznao?
– Ne, i bolje je tako! Prije godinu dana vidio me je samo na nekoliko minuta i to s natučenom zimskom kapom.
– Jesi li mu ostavila telefon i adresu?
– Da, ali me nije pozvao.
– Pozvaće – uvjerio ju je Romuald.
– Ne vjerujem – odgovorila je. – Možda je tako bolje, uostalom.
– Ali zašto mu ne ispričaš istinu?
– To je nemoguće, znaš dobro. Prvo zato što je istina nevjerovatna, a i zato što...
– Šta?
– Je l’ bi ti mogao da se zaljubiš u ženu koja je ubila majku tvoje kćeri?
– Ali si mu i spasila život, Ema!
Mlada žena je slegnula ramenima i skrenula pogled da Romuald ne bi primijetio da su joj se oči zacaklile. Njena zbunjenost nije potrajala. Već je ispitivala svog prijatelja o njegovim ljubavima. Romuald je napredovao iz dana u dan u osvajanju Erike Stjuart, studentkinje filozofije sa Harvarda, tri godine starije od njega, koju je sreo na farmers market-u na Junion Skveru mjesec dana ranije i u koju se ludo zaljubio. U početku mlada djevojka nije obraćala pažnju na njega: ni za šta na svijetu ne bi pristala da izlazi sa nekim mlađim. Romuald je uspio da nađe njenu adresu i, po Eminom savjetu, počeo da joj piše po jedno pismo svakoga dana. «Pravo» pismo, pisano nalivperom na papiru za pisma. Pošto zavođenje pismima nije bilo mladićeva jača strana, Ema se, poput Sirana de Beržeraka često latila pera umjesto njega. I taj zajednički osvajački poduhvat «kao nekad» urodio je plodom. Ne samo da se Erika upustila u igru, već je upravo prihvatila Romualdov poziv na večeru, u Imperatoru, sljedeće subote.
– Znaš da se čeka po tri mjeseca da bi se dobio sto u restoranu – napomenula mu je Ema ozbiljnim tonom.
– Da, znam – uzvratio je ljutito. – Ah mislio sam da...
– Naravno da ću ti pomoći da dobiješ mjesto! Lijep sto pored prozora s pogledom na Empajer Stejt Bilding!
On joj je srdačno zahvalio, a ona ga je pješice otpratila sve do zgrade univerziteta.
* * *


Boston
13 časova
Metju je završio s džogingom sav zadihan. Trčao je više od jednog sata, praveći pun krug oko basena rijeke Čarls, izdržavši sve do MIT-a prije nego što je krenuo nazad ka Pablik Gardenu.
S rukama na koljenima, savijenih leđa, zastao je da bi došao do daha prije nego što pređe preko travnjaka Boston Komona.
Dok su mu noge podrhtavale a stomak se stezao, nije uspijevao da uspori otkucaje srca u grudima. Šta mu se to dešavalo?
To nije imalo veze s naporom. Otkako je ustao, jedan novi osjećaj ga je preplavljivao; opojni i neočekivani osjećaj koji ga je našao zatečenog. Šta god da je radio, gdjegod da je išao, Ema Lavenštajn mu nije izlazila iz glave. Nije mogao da pobjegne. Nije mogao da se otrgne. I to prisustvo je od njega pravilo nekog drugog čovjeka koji je izašao iz ljušture i koji je konačno sposoban da krene ka sutrašnjem danu. Uvidio je ono što je bilo očigledno...
Sjeo je na jednu klupu i posmatrao metalnoplavo nebo, odbljeske sunca na površini jezera, i prepustio lice milovanju povjetarca.
Oko njega su se igrala djeca.
Život je ponovo bio tu.
* * *


Pošto se rastala sa Romualdom, Ema je uzela taksi da bi se vratila u Imperator i provela početak popodneva sa svojim timom da bi se dogovorili koja će vina predložiti gostima uz božićna i novogodišnja jela.
U 15 časova telefon joj je zavibrirao u džepu. Diskretno je pogledala.
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Object: Poštena igra
Draga Ema,
Ovu poruku Vam šaljem imejlom s Vašeg starog kompjutera. Odlično radi. Tražeći izgovor da Vas kontaktiram, mislio sam da ga pokvarim, ali sam odustao od te laži i riješio da igram pošteno. Dakle, nešto bih da Vam predložim.
Znam jedan mali italijanski restoran u Ist Villidžu – Broj 5 – južno od Tompkins Skver Parka. Drže ga Vitorio Bartoleti i njegova žena, koji su oboje moji prijatelji iz djetinjstva. Idem da večeram kod njih svaki put kad se zateknem u Njujorku.
Za jednog iskusnog somelijera ne znam kakva je njihova vinska karta, ali ako volite aranćini ala bolonjeze, zapečene lazanje, taljatele u raguu i sicilijanski kanoli, onda bi ta adresa trebalo da Vam se svidi.
Da li prihvatate da izađete na večeru sa mnom večeras? 20 časova?
Met.
Ema je osjetila da će srce da joj iskoči iz grudi. Istog trena je odgovorila:
Bilo bi mi veoma drago, Metju.
Vidimo se večeras onda!
P.S: Obožavam lazanje i aranćini...
I tiramisu takođe!
* * *


Alo, bubašvabo?
– Na času sam, Ema... – šapatom reče Romuald.
– Treba da mi pomogneš. Konektuj se na sajt Akahiko Imamure.
– Frizer? Opet?
– Da, treba mi termin za dva sata.
– Ali riješio sam da se smirim i da se više ne bavim uhođenjem...
– Ili ćeš to da uradiš ili se možeš oprostiti od tvoje rezervacije u Imperatoru s Erikom.
* * *


Ponesena blagom euforijom, Ema je izašla na Rokfeler Plažu i pošla na Petu Aveniju sve do radnje Bergdorf Gudman.
Imala je utisak da je u koži neke glumice koja drugi put snima scenu, ali ovoga puta se nadala da će moći da promijeni kraj filma. Ignorišući prodavačice, prošetala se među rafovima velike njujorške prodavnice. Iako se moda bila malo promijenila od prošle godine, pronašla je ono što je tražila: kaput od brokata sa svilenom tkaninom protkanom zlatom i srebrom, kao i par cipelica od zmijske kože, sa ljubičastim odsjajem i vrtoglavim potpeticama.
Čim je obavila kupovinu, izašla je iz radnje i kako je bilo lijepo vrijeme, pješice je otišla do salona Akahika Imamure. Nakon dva sata imala je potpuno istu frizuru kao i prošle godine: kosu podignutu u punđu sa spiralnim uvojcima koja je njeno lice učinila svjetlijim i istakla njene svijetle oči i ženstvenost.
Pozvala je taksi da bi se odvezla do Ist Vilidža. U kolima je shvatila da joj se tresu ruke. Izvadila je neseser sa šminkom i upotpunila svoj izgled s malo rože rumenila, zlatnom sjenkom na kapcima i koralno crvenim ružom.
Dok se šofer zaustavljao pred Brojem 5, sumnja i nespokoj su ponovo izbili na površinu. A šta ako ni ovoga puta Metju ne bude tamo?
Ema se vratila godinu dana unazad i izmjerila pređeni put.
Dokle se može nekažnjeno ići u varanju sudbine? Koju će cijenu platiti zato što je htjela da prkosi zakonima vremena i izbjegne zlu kob?
To će ubrzo saznati. Platila je vožnju, izašla iz kola i odgurnula vrata italijanskog restorana.
Dok joj je srce snažno udaralo, prošla je kraj prijemnog pulta, ne zaustavljajući se. Restoran je bio topao i intiman, baš kao što joj je ostao u uspomeni. Popela se drvenim stepenicama koje su vodile na međusprat sa zasvođenim plafonom. Stigavši gore, krenula je ka stolu s kraja koji je nadvisivao glavnu salu.
Metju je bio tu.
Čekao ju je.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 10:11 am


Zahvaljujem

Ingrid.
Esteli Tuze, glavnom somelijera u Merisu.
Dr Silvi Anžel i Dr Aleksandru Labrosu.
Bemaru Fiksou, Edit Leblon i Katrin de Laruzijer.
Valeri Taj fer, Žan-Polu Kamposu, Brunu Barbetu, Stefani Le Fol i Izabel de Šaron.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Mustra taj Pon Jul 02, 2018 10:11 am

[1] Kampus je prostor na kome se nalazi koledž ili univerzitet zajedno sa okolnim zgradama koje mu pripadaju i u kojima su smještene učionice, biblioteke, laboratorije, studentski domovi i parkovi. Termin se koristi i za poslovne i bolničke cjeline. – Prim. prev.
[2] Vozilo koje koristi dva izvora snage – električni motor i standardni motor sa unutrašnjim sagorijevanjem. – Prim. prev.
[3] Cosy (eng.) udoban, prijatan. — Prim. prev.
[4] Mitoman (grč.) onaj koji pokazuje bolesnu sklonost ka izmišljanju stvari i događaja i pretjerivanju u njihovom prikazivanju. –Prim. prev.
[5] TriBeCa, skraćenica od Triangle below Canal Street, kraj u Donjem Menhetmi, Njujork. – Prim. prev.
[6] A Shelter from the Storm.
[7] Massachusetts Genral Hospital, velika javna univerzitetska bolnica u Bostonu.
[8] Vrste vina. – Prim. prev.
[9] Brownstone, braon pješčani kamen nekada popularan kao građevinski materijal. Termin se ovdje odnosi na kuće u nizu napravljene od ovog materijala. — Prim. Prev.
[10] Kolači od krabe, čuveni specijalitet. – Prim. prev.
[11] Citat koji se pripisuje Lori Konan, francusko-kanadskoj spisateljici.
[12] Tačnost je učtivost kraljeva – izjava Luja XVHI (1755-1824). –Prim.prev.
[13] Žena je varljiva, poput pera na vjetra...
[14] Kifla kao za hotdog punjena jastogom.
[15] Modna pista. — Prim. prev.
[16] Voćni aperitiv. — Prim. prev.
[17] Medical College Admission Test je standardni prijemni ispit koji polažu studenti koji žele da upišu medicinske fakultete u Sjevernoj Americi.
[18] Popularno irsko pivo, porijeklom iz pivnice Artura Ginisa (1725-1803). —Prim. prev.
[19] Novčanice od 100 dolara.
[20] Kalifornijski univerzitet, Los Anđeles.
[21] Kaiten, suši restoran u kome se jela služe na pokretnoj traci. – Prim. prev.
[22] Piće slično „ptičjem mlijeku" (šnenoklama), spravljeno na bazi mlijeka, šećera, jaja, pavlake i ruma.
[23] Odsjek bostonske policije.
[24] Univerzitetska bolnica u Merilendu.
[25] U šahu, rokada je pokret koji dozvoljava da se u jednom potezu zamijene mjesta topu i kralju da bi se zaštitio kralj.
[26] U jeziku špijunaže, mrtvo poštansko sanduče je mjesto koje se koristi za tajno razmjenjivanje dokumenata, a da ne mora da dođe do fizičkog susreta.
[27] Vkontakte, najpopularnija društvena mreža u Rusiji.
[28] Korniš (fr.) panoramski put. –Prim. prev.
[29] Falafel – kroketi od leblebija ili boba, tradicionalno arapsko jelo. – Prim.prev.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Muso Gijom - Sutra

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu