Artur Golden-Memoari jedne gejše

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Empty Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Sre Jan 23, 2019 2:25 pm

First topic message reminder :

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Golden10

Briljantan, nenaglašeno autentičan lirski roman koji donosi istinitu priču o jednoj od najslavnijih japanskih gejši.
Glavna junakinja, Nita Sajuri, osvrće se na svoj životni put, iznenađujuće neposredno pripovedajući priču o jednoj gejši. Ona počinje u jednom siromašnom ribarskom selu, 1929. godine, kada je devetogodišnja devojčica neobičnih sivoplavih očiju odvedena od kuće i kao robinja prodata jednoj poznatoj kući gejši.
Dok Sajuri s vremenom postaje gejša − uči kako da pleše, nosi kimono, kako da se šminka i sređuje kosu, pravilno sipa sake − suočiće se sa ljubomornom rivalkom i teškoćama života u zemlji kojoj preti dugotrajan rat.
U Memoarima jedne gejše čitalac upoznaje svet u kom je najvažnija upravo njegova predstava, gde se devojačka čednost prodaje onome ko ponudi najviše novca, a žene se obučavaju kako da razonode najmoćnije muškarce. To je svet u kom je ljubav odbačena kao iluzija.
Ovaj roman izuzetno je i jedinstveno prozno delo, istovremeno romantično, uzbudljivo i prosto neodoljivo.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:38 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 147


Dvadeset deveto poglavlje


Možda misliš da bi mi, zato što sam bila uspješna mlada gejša, vjerojatno netko drugi priskočio u pomoć, čak i da Nobu nije to učinio. Ali gejša u nevolji nije baš dragulj koji leži na pločniku i koji bi svatko rado pokupio. Svaka se od stotina gejša u Gionu borila da pronađe nekakvo gnijezdo u koje će se skloniti u tim posljednjim tjednima rata i samo je nekolicina imala sreću da ga nađe. I tako, vidiš, svakog sam dana koji sam proživjela s obitelji Arashino sve jasnije osjećala koliko dugujem Nobuu.

Shvatila sam koliko stvarno imam sreće u proljeće sljedeće godine kad sam saznala da je gejša Raiha poginula tijekom bombardiranja Tokvja fosfornim bombama. To je bila ona ista Raiha koja nas je sve nasmijala svojom dosjetkom kako ništa nije sumornije od budućnosti, osim prošlosti. Ona i njezina majka bile su ugledne gejše, a otac joj je bio iz jedne glasovite trgovačke obitelji; mislili smo kako će, od svih nas, Raiha najvjerojatnije živa dočekati kraj rata. U trenutku pogibije, navodno je čitala neku knjigu jednom od svojih malih nećaka na očevu imanju u tokvjskoj četvrti Denenchofu i sigurna sam da se osjećala tako sigurnom kao nekoć u Kvotu. Čudnom igrom slučaja, u tom je istom zračnom napadu poginuo i veliki sumo hrvač Miyagiyama. Oboje su živjeli relativno udobno. A s druge strane, Buča, koja mi se činila tako bespomoćnom, uspjela je preživjeti rat, iako je tvornica leća u predgrađu Osake, u kojoj je radila, bombardirana pet ili šest puta. Te sam godine naučila kako ništa nije toliko nepredvidljivo kao to tko će preživjeti u ratu, a tko neće. Mameha je preživjela, radeći u jednoj maloj bolnici u o-krugu Fukui kao pomoćna bolničarka, ali je njezinu sluškinju Tatsumi ubila strašna bomba koja je pala na Naga-saki, a njezin je garderobijer, gospodin Ichoda, umro od srčanog napada tijekom jedne vježbe civilne zaštite. S druge strane, gospodin Bekku je radio u jednoj mornaričkoj bazi u Osaki, a ipak je nekako uspio ostati živ. Kao i general Tottori, koji je nastavio živjeti u svratištu Savuri sve do svoje smrti sredinom pedesetih godina, a isto je tako preživio i barun - premda je, na žalost, u prvim godinama savezničke okupacije, izvršio samoubojstvo utaplja-njem u jednom od svojih prekrasnih ribnjaka, nakon što su mu oduzeli plemićki naslov i najveći dio imovine. Mislim da se nije mogao suočiti sa svijetom u kojem više nije mogao udovoljiti svakom svom hiru.

Što se pak tiče Majke, ni u jednom trenutku nisam sumnjala u to da će ona preživjeti rat. Zahvaljujući svojoj visokorazvijenoj sposobnosti da izvuče korist iz tuđe nevolje, ona se tako prirodno uklopila u sivo tržište kao da se čitavog života ničim drugim nije bavila i ne samo da nije osiromašila, nego se još više obogatila kupujući i prodajući obiteljske dragocjenosti drugih ljudi. Svaki put kad bi gospodin Arashino odlučio prodati neki kimono iz svoje zbirke kako bi došao do nešto gotovine, molio bi me da stupim u vezu s Majkom, kako bi mu ga ona prodala. Jer, vidiš, mnoga su kimona koja su se tih godina prodavala u Kvotu prošla kroz njezine ruke. Vjerojatno se gospodin Arashino nadao kako će se Majka odreći svoje zarade od prodaje i zadržati njegov kimono nekoliko godina dok ga on ne bude mogao otkupiti od nje - ali kad je došlo do toga, Majka ih nikad nije uspijevala pronaći - odnosno barem je tako govorila.

Arashinovi su bili vrlo ljubazni prema meni tijekom godina koje sam provela u njihovoj kući. Danju sam zajedno s njima šivala padobrane. Noću sam, uz njihovu kćer i unuka, spavala na futonima koje bismo uvečer razmotali po podu radionice. Imali smo jako malo ugljena, pa smo palili prešano lišće - ili stare novine, časopise, sve do čega smo mogli doći - kako bismo se ugrijali. Dakako, hrane je bilo sve manje, ne možeš ni zamisliti što smo se sve navikli *”; jesti: mahune soje čime se obično hranila stoka i nešto odvratno, što se zvalo nukapan, a radilo se od rižinih po-sija, prženih u tijestu od pšeničnog brašna i vode. Imalo je okus kao da žvačeš staru, osušenu kožu, premda sam sigurna da bi koža vjerojatno bila ukusnija. Vrlo rijetko bismo uspjeli nabaviti malo krumpira ili slatkih krumpira, sušenu kitovinu, kobasice od tuljanova mesa i katkad, sardine, koje mi Japanci nikad nismo smatrali pogodnima za bilo kakvu drugu uporabu, osim kao gnojivo. Tih sam godina tako smršavila da me u Gionu nitko ne bi prepoznao. Bilo je dana kad bi Arashinov mali unuk Juntaro plakao od gladi; obično bi u takve dane gospodin Arashino odlučio prodati još koji kimono iz svoje zbirke. Bio je to, kako ga mi Japanci zovemo, “život od luka” - guliš ga sloj po sloj i cijelo vrijeme plačeš.

Jedne noći u proljeće 1944., samo tri ili četiri mjeseca nakon što sam došla u kuću obitelji Arashino, doživjeli smo prvu zračnu uzbunu. Nebo je bilo vedro i puno zvijezda, tako da smo jasno vidjeli obrise bombardera koji su tutnjali iznad naših glava, kao i zvijezde koje su padale u obratnom smjeru - tako nam je to izgledalo - naime, doli-jetale su sa zemlje i rasprskavale se oko golemih zrakoplova. Bojali smo se da ćemo čuti strašan zvižduk bombi i vidjeti Kvoto kako nestaje u plamenu, a da se to dogodilo, naši bi životi završili, bilo da smo poginuli ili ostali živi -jer Kvoto je tako delikatan kao krilo noćnog leptira: jednom smrvljen, nikad se ne bi oporavio kao što su se oporavili Osaka, Tokyo i toliki drugi gradovi. Međutim, bombarderi su samo preletjeli iznad nas, ne samo te, nego i svake druge noći. Mnogih smo večeri gledali kako se mjesec crveni od požara u Osaki i katkada smo vidjeli pepeo kako leti zrakom kao suho lišće, čak i ovdje, u Kvotu, pedeset kilometara od Osake. Možeš zamisliti koliko sam strahovala za predsjednika i Nobua, jer je sjedište njihove kompanije bilo u Osaki, a njih dvojica su imali kuće u oba grada, Osaki i Kvotu. Pitala sam se, također, što je s mojom sestrom Satsu, ma gdje da se nalazila. Mislim da nikad toga nisam bila potpuno svjesna, ali od onog tjedna kad je pobjegla, stalno sam negdje, šćućurenu u nekom udaljenom zakutku svog duha, nosila u sebi vjeru da će se naši životni putevi jednog dana ponovo sastati. Mislila sam da će mi možda poslati pismo na okiyu Nitta ili da će možda doći u Kvoto i potražiti me. A onda mi je jednog popodneva dok sam s Juntarom šetala uz obalu rijeke, bacajući kamenje u vodu, odjednom palo na pamet kako se Satsu nikad neće vratiti u Kvoto da me potraži. Sad, kad sam i sama siromašno živjela, shvaćala sam kako za nju takvo daleko putovanje do Kvota, zbog bilo kojeg razloga, jednostavno ne dolazi u obzir. Uostalom, čak i kad bi došla i kad bismo se srele negdje na ulici, vjerojatno se ne bismo prepoznale. A što se pak tiče mog maštanja o tome da će mi napisati pismo... pa, opet sam se osjetila kao glupa mala djevojčica: zar mi je doista trebalo toliko godina da shvatim kako Satsu nema načina saznati za ime okiye Nitta? Nije mi mogla pisati sve da je i htjela, osim ako ne bi prvo pisala gospodinu Tanaki, a ona to nikad ne bi učinila. Dok je mali Juntaro nastavio veselo bacati kamenje u vodu, ja sam čučnula kraj njega, zagrabila vodu jednom rukom i pustila je da mi se cijedi po licu, smješkajući mu se i praveći se da to radim kako bih se rashladila. Izgleda da mi je prevara uspjela, jer Juntaro uopće nije primijetio kako sa mnom nešto nije u redu.

Nesreća je poput jakog vjetra. Time ne mislim samo na to da nas zadržava u mjestu i ne da nam da odemo kamo bismo inače možda otišli. Ona također trga i odnosi od nas sve, osim onog što se ne može otrgnuti, tako da se nakon nje vidimo onakvima kakvi stvarno jesmo, a ne kakvi bismo možda željeli biti. Kći gospodina Arashina, na primjer, izgubila je u ratu muža i nakon toga se sva predala brizi za sina i šivanju padobrana za vojnike. Činilo se da je to dvoje jedino za što živi. I dok je postupno sve više mršavila, točno si znao na što odlazi svaki gram njezine težine. Kad je rat završio, uhvatila se za to dijete kao da je on rub hridine, jedino što je drži da ne padne na stijene u provaliji ispod nje.

Kako sam ja već jednom preživjela nedaće, ono što sam u tom razdoblju naučila o sebi činilo mi se kao nešto što sam već jednom znala, ali sam gotovo posve zaboravila - naime, kako ispod elegantne odjeće i duhovitih razgovora moj život uopće nije složen, nego sasvim jednostavan kao kamen koji pada na zemlju. Za mene je sve što sam radila i što mi se događalo u proteklih deset godina imalo samo jednu svrhu: postići da me predsjednik zavoli. Iz dana u dan gledala sam brzake rijeke Kamo kako protječu preko sprudova ispod radionice i ponekad bih bacila u vodu laticu cvijeta ili slamku, znajući da će ih voda odnijeti do Osake, prije nego što završe u moru. Zamišljala sam kako će predsjednik, možda, sjedeći za svojim pisaćim stolom, pogledati jedno popodne kroz prozor, ugledati tu laticu ili tu slamku i možda će pomisliti na mene. Ali ubrzo mi je pala na pamet uznemirujuća misao. Možda će predsjednik to vidjeti, iako sam sumnjala da bi se to moglo dogoditi, ali čak i da vidi u rijeci moju laticu i zavali se u stolac, razmišljajući o sto stvari koje bi mu pogled na tu laticu mogao dozvati u pamet, možda ja neću biti jedna od njih. On je često bio ljubazan prema meni, to je istina, ali on je jednostavno bio ljubazan čovjek. Ni jednom mi ni najmanjim znakom nije pokazao kako je u meni prepoznao djevojčicu koju je jednom utješio i ničim nije pokazivao kako primjećuje da je meni stalo do njega ili da o njemu mislim.

Jednog sam dana shvatila nešto što je na neki način bilo još bolnije od moje nagle spoznaje kako najvjerojatnije nikad više neću vidjeti svoju sestru. Prethodnu sam noć provela premećući u glavi jednu uznemirujuću misao: po prvi put sam se upitala što će se dogoditi ako mi čitav život prođe, a da predsjednik ne pokaže posebno zanimanje za mene. Ujutro sam brižljivo prelistala svoj almanah, u nadi da ću naći nekakav znak koji kaže kako neću proživjeti život bez ikakve svrhe. Osjećala sam se tako potištenom da je to čak primijetio i gospodin Arashino i poslao me po šivaće igle u jedan dućan udaljen trideset minuta hoda. Na povratku, dok sam dokono šetala uz cestu u sumraku, zamalo me nije pregazio jedan vojni kamion. Nikad dotad nisam bila tako blizu smrti. Tek sam sljedećeg jutra primijetila kako me je almanah opominjao neka ne putujem u smjeru Štakora, a to je upravo bio smjer kojim sam išla do dućana - ja sam tražila samo nekakav znak o predsjedniku i nisam primijetila upozorenje. To me je iskustvo podučilo koliko je opasno usredotočiti se samo na ono što nije tu. Što ako dođem do kraja života i shvatim kako sam iz dana u dan očekivala čovjeka koji nikad nije došao? Kako će biti nepodnošljivo tužno shvatiti da nikad nisam pravo okusila hranu koju sam jela, niti doista vidjela mjesta na kojima sam bila, jer sam stalno mislila samo na predsjednika, puštajući da mi život protječe u nepovrat. A opet, ako prestanem misliti na njega, što mi ostaje od života? Postat ću poput plesačice koja se od djetinjstva priprema za predstavu u kojoj nikad neće nastupiti.

Rat je za nas završio u kolovozu 1945. Gotovo će ti svatko tko je tada živio u Japanu reći kako je to bio najcrnji trenutak u dugoj mračnoj noći rata. Naša domovina nije bila samo poražena, bila je uništena - a time ne mislim samo na bombe, ma koliko da su bile strašne. Kad je tvoja zemlja izgubila rat i kad u nju nagrne okupacijska vojska, osjećaš se kao da su te izveli na stratište vezanih ruku i natjerali te da klekneš, pa sad čekaš na udarac krvnikova mača. Godinu dana ili nešto više, ni jednom nisam čula da se netko smije - osim malog Juntara, koji ionako ništa nije shvaćao. A kad bi se Juntaro nasmijao, njegov bi mu djed odmah mahnuo rukom neka ušuti. Često sam primijetila kako muškarci i žene koji su u to vrijeme bili djeca nose u sebi nekakvu duboku ozbiljnost - u njihovom je djetinjstvu bilo premalo smijeha.

Kad je stiglo proljeće 1946. svima nam je postalo jasno da ćemo preživjeti kušnje poraza. Čak je bilo i takvih koji su vjerovali da će se Japan jednog dana obnoviti. Sve priče o američkim vojnicima koji će silovati i ubijati pokazale su se netočnima, u stvari, postupno smo shvatili da su Amerikanci općenito neobično ljubazni. Jednog se dana kroz naše područje provezla skupina njihovih vojnika u teretnjacima. Stajala sam uz cestu i promatrala ih, zajedno s drugim ženama iz susjedstva. Tijekom godina koje sam proživjela u Gionu navikla sam sebe smatrati stanovnicom jednog zasebnog svijeta, koji me je odvajao od ostalih žena i, u stvari, toliko sam se svih tih godina osjećala izdvojenom da sam se rijetko kad pitala kako žive druge žene - čak i žene onih muškaraca koje sam zabavljala. A sad sam tu stajala u poderanim radnim hlačama i neuredne, opuštene kose. Nekoliko se dana nisam okupala, jer smo oskudijevali s gorivom i nismo mogli grijati vodu svaki dan. U očima američkih vojnika koji su prolazili pokraj nas u teretnjacima nisam se razlikovala od ostalih žena oko mene, a kad razmislim tome, po čemu bi se i moglo reći da sam bila drugačija? Ako više nemaš lišće, koru i korijen, možeš li se i dalje nazivati stablom? “Ja sam seljanka”, govorila sam samoj sebi, “uopće više nisam gejša.” Pogledala sam svoje ruke vidjela koliko su ogrub-jele - bio je to zastrašujući osjećaj. Kako bih odvratila misli od svojih strahova, ponovo sam se zagledala u teretnja-ke pune vojnika. Zar to nisu oni isti američki vojnici koji su nas učili mrziti, oni isti koji su bombardirali naše gradove tako užasnim bombama? Sad su se vozili kroz naše susjedstvo, bacajući slatkiše djeci.

U roku od godinu dana nakon predaje, gospodina Arashi-na su ponovo potaknuli da se počne baviti kreiranjem kimona. Kako ja nisam ništa znala o kimonima, osim kako ih treba nositi, moja je zadaća bila provoditi dane u podrumu ispod radionice i ložiti vatru ispod kotlova u kojima se kuhala boja. To je bio grozan posao, dijelom zbog toga što nismo mogli kupovati ugljen ili drva, nego samo tadon, što je nekakva vrsta ugljene prašine povezane katranom - ne možeš ni zamisliti smrad koji se širio naokolo kad bi to gorjelo. S vremenom me je žena gospodina Arashina naučila skupljati određeno lišće, peteljke i koru stabala od kojih sam sama pravila boju, što ti možda zvuči kao da sam na neki način bila promaknuta na bolji posao. U stvari, to je doista mogao biti bolji posao da neki od tih materijala - nikad nisam uspjela otkriti koji - nije imao čudno djelovanje na moju kožu. Moje nježne ruke plesačice, koje sam nekoć njegovala najfinijim kremama, sad su se počele ljuštiti poput suhih vanjskih lupina luka i imale su takvu boju kao da su prekrivene modricama. Tijekom tog razdoblja - nagnana vjerojatno osjećajem osam-ljenosti - upustila sam se u kratku ljubavnu vezu s jednim mladim majstorom koji je šivao tatami strunjače i zvao se Inoue. Činio mi se prilično naočit: imao je meke obrve poput dvije mrlje tuša na nježnoj koži lica i savršeno glatke usnice. Tijekom nekoliko tjedana, po nekoliko puta svakog tjedna, iskrala bih se noću u radionicu i pustila ga unutra. Uopće nisam bila svjesna groznog izgleda svojih ruku sve dok jedne noći vatra pod kotlovima s bojom nije bila toliko jaka da smo se mogli vidjeti. Kad je Inoue ugledao moje ruke, nije mi više dopuštao da ga dodirujem!

Kako bi mi se koža na rukama malo oporavila, gospodin Arashino mi je tijekom ljeta dao zadatak da skupljam paukovu travu. Sok cvijeta ove trave upotrebljava se za slikanje na svili, nakon čega se crtež prekriva škrobom i svila uranja u boju. Ova trava obično raste uz jezera i ribnjake tijekom kišnog razdoblja. Mislila sam kako će to biti ugodan posao, te sam jednog jutra u srpnju krenula s naprtnjačom, očekujući da ću uživati u svježem, suhom danu, ali sam ubrzo otkrila kako su to krajnje prepredeni cvjetovi. Koliko sam mogla ocijeniti, angažirali su za svoje saveznike svakog živog kukca u Japanu. Svaki put kad bih otkinula rukovet cvjetova, napale bi me čitave divizije komaraca i krpelja, a da stvar bude još gora, jednom sam stala na nekakvu odvratnu malu žabu. Nakon što sam se patila tjedan dana skupljajući te cvjetove, prešla sam na posao za koji sam mislila da će biti lakši: gnječila sam ih u preši kako bih iz njih istisnula sok. Međutim, ako nikad nisi osjetio smrad tog soka... ukratko, bila sam sretna kad sam se krajem tjedna ponovo vratila kotlovima s bojom.

Svih sam tih godina naporno radila. A svake noći kad bih legla na počinak, mislila sam na Gion. Sve su se četvrti gejša u Japanu ponovo otvorile već nekoliko mjeseci nakon predaje, ali ja se nisam mogla vratiti prije nego što me Majka pozove. Ona je sasvim lijepo živjela od prodaje kimona, umjetničkih predmeta i samurajskih mačeva američkim vojnicima. Tako su ona i Tetica zasad ostale živjeti na malom seljačkom imanju zapadno od Kvota, gdje su otvorile dućan, dok sam ja nastavila živjeti i raditi u obitelji Arashino.

Budući da je Gion bio udaljen samo nekoliko kilometara, možda misliš da sam često odlazila tamo u posjete. Međutim, u tih pet godina koliko sam provela s Arashino-vima, otišla sam u Gion samo jednom. To je bilo jednog poslijepodneva u proljeće, otprilike godinu dana nakon svršetka rata, kad sam se vraćala iz okružne bolnice Ka-migyo, gdje sam podigla lijek za malog Juntara. Prošetala sam niz aveniju Kavvaramachi do križanja s avenijom Shi-jo i tu prešla preko mosta u Gion. Zgranula sam se kad sam uz obalu rijeke vidjela čitave obitelji kako čuče pod improviziranim nadstrešnicama, živeći u krajnjoj bijedi.

U Gionu sam prepoznala niz gejša, iako one mene, dakako, nisu prepoznale, a ja im se nisam obraćala, želeći jednom vidjeti Gion očima nekoga tko ne pripada četvrti. Međutim, jedva sam nešto vidjela od Giona dok sam polako šetala ulicama, jer su mi se pred očima stalno ukazivale uspomene iz prošlosti. Kad sam hodala uz Shirakawu, mislila sam na brojna popodneva kad sam ovuda šetala s Mamehom. Malo dalje od mjesta na kojem sam stajala bila je klupa, na kojoj smo Buča i ja sjedile sa zdjelicama rezanaca one noći kad sam je molila da mi pomogne. Nedaleko odavde bila je uličica u kojoj me je Nobu korio što sam uzela generala za svog dannu. Otišla sam pola ulice dalje do ugla avenije Shijo gdje sam onog mladog dostavljača natjerala da ispusti pladanj s kutijama. Na svim tim mjestima osjećala sam se kao da stojim na pozornici dugo nakon što je predstava završila, kad se tišina slegne na prazno kazalište poput snježnog pokrivača. Otišla sam do naše okiye i s čežnjom zurila u veliki željezni kračun na vratima. Kad sam bila zatvorena unutra, željela sam izaći van. Sad se moj život tako izmijenio i našavši se pred zakračunatim vratima, željela sam ponovo biti unutra. A opet, bila sam odrasla žena i slobodno sam mogla, ako sam to željela, tog trenutka otići iz Giona i nikad se više ne vratiti.

Jednog užasno hladnog popodneva u studenom, tri godine nakon svršetka rata, grijala sam ruke nad kotlovima s bojom u podrumu radionice, kad mi je gospođa Arashino došla reći kako me netko želi vidjeti. Po izrazu njezina lica vidjela sam da se ne radi o nekoj ženi iz susjedstva. Ali možeš zamisliti kako sam se iznenadila kad sam došla do vrha stepenica i ugledala Nobua. Sjedio je u radionici s gospodinom Arashinom, držeći u ruci praznu šalicu od čaja, kao da već duže vrijeme tako sjedi i ćaska. Kad me je ugledao, gospodin Arashino je ustao.
“Imam nekog posla u susjednoj sobi, Nobu-san”, rekao je. “Vas dvoje možete ovdje razgovarati. Uistinu mi je drago što ste nas došli vidjeti.”
“Ne zavaravaj se, Arashino”, odgovori Nobu. “Došao sam vidjeti
Savuri.”
Meni se to činilo neljubazno i nimalo smiješno, ali se gospodin Arashino nasmijao kad je to čuo i zatvorio je vrata radionice za sobom.
“Mislila sam da se čitav svijet promijenio”, rekla sam. “Ali očito nije tako, jer Nobu-san je ostao isti kao što je uvijek bio.”
“Ja se nikad ne mijenjam”, rekao je. “Ali nisam ovamo došao ćaskati. Hoću znati što je s tobom.”
“Ništa, što bi bilo? Zar Nobu-san nije dobivao moja pisma?”
“Ti pišeš pisma kao da pišeš pjesme! Pišeš samo o “divnom žuboru vode” ili sličnim glupostima.”
“Dakle, Nobu-san, više neću potratiti na vas ni jedno pismo!”
“Ni nemoj, ako je to ono što ti zoveš pismom. Zašto mi ne možeš jednostavno napisati ono što me zanima, kao na primjer, kad ćeš se vratiti u Gion? Svaki mjesec nazivam Ichiriki i pitam za tebe, a vlasnica mi samo niže jednu izliku za drugom. Već sam mislio da ću te naći kako boluješ od nekakve strašne bolesti. Mršavija si nego što si bila, rekao bih, ali izgledaš mi prilično zdrava. Sto te je zadržalo?”
“Ja svakako mislim na Gion svakog dana.”
“Tvoja se prijateljica Mameha vratila još prije godinu dana. Čak se i Michizono, onako stara, pojavila istog dana kad se Gion otvorio. Ali mi nitko nije mogao reći zašto se Savuri ne vraća.”
“Ako hoćete istinu, ja o tome ne odlučujem. Čekam da Majka ponovo otvori okiyu. Ja se isto toliko želim vratiti koliko me Nobu-san želi vidjeti ondje.”
“Onda nazovi tu svoju majku i reci joj da je vrijeme. Strpljivo sam čekao ovih šest mjeseci. Zar nisi shvatila što sam ti govorio u svojim pismima?”
“Kad ste napisali kako želite da se vratim u Gion, mislila sam da hoćete reći kako se nadate da ćete me tamo uskoro vidjeti.”
“Ako kažem da te želim ponovo vidjeti u Gionu, onda hoću reći da spakiraš torbe i kreneš. Ne shvaćam, uostalom, zašto moraš čekati na tu svoju majku! Ako njoj nije doprlo do mozga kako je vrijeme da se vrati, onda je glupača!”
“Malo bi ljudi našlo lijepih riječi za nju, ali uvjeravam vas, ona nije glupača. Nobu-san bi joj se možda čak i divio, kad bi je bolje upoznao. Ona vrlo lijepo živi od prodaje suvenira američkim vojnicima.”
“Vojnici neće uvijek biti ovdje. Ti joj reci kako tvoj dobar prijatelj Nobu želi da se vratiš u Gion.” I na to dohvati onom svojom jednom rukom nekakav mali paketić i baci ga na strunjače blizu mene. Ni riječi nije rekao, samo je pijuckao svoj čaj i gledao me.
“Sto to Nobu-san baca na mene?” upitala sam.
“To je dar koji sam ti donio. Otvori.”
“Ako Nobu-san meni daje dar, prvo moram donijeti svoj dar za
njega.”

Otišla sam do kuta prostorije, gdje sam držala kovčeg sa svojim stvarima i potražila sam lepezu koju sam odavno odlučila pokloniti Nobuu. To se možda čini malim poklonom za čovjeka koji me je spasio od života u tvornici. Ali za gejšu su lepeze kojima se služimo u plesu nešto poput svetih predmeta - a ovo nije bila obična lepeza plesačice, nego ona koju sam dobila od svoje učiteljice kad sam dostigla stupanj shiso u školi plesa Inoue. Nikad još nisam čula da se neka gejša odvojila od takve lepeze - a to je upravo bio razlog zbog kojeg sam je odlučila dati njemu.

Umotala sam lepezu u komad pamučne tkanine i vratila se do mjesta gdje sam klečala kako bih mu je predala. Začudio se kad je razmotao tkaninu, baš kao što sam i znala. Pokušala sam mu objasniti kako sam najbolje u-mjela zašto mu želim pokloniti tu lepezu.
“To je ljubazno od tebe”, rekao je, “ali ja nisam vrijedan takvog dara. Pokloni je nekome tko se više razumije u ples od mene.”
“Ne postoji nitko drugi kome bih je dala. Ona je dio mene i ja je dajem Nobu-sanu.”
“U tom slučaju, zahvalan sam ti na tom daru i čuvat ću ga kao dragocjenost. A sad otvori ono što sam ti donio.”
Zamotan u papir i vezan uzicom, umotan u nekoliko slojeva novina, unutra je bio kamen veličine šake. Sigurna sam da sam u najmanju ruku izgledala jednako začuđena tim kamenom kao što je Nobu izgledao začuđen mojim darom. Kad sam malo bolje pogledala, vidjela sam da to nije kamen, nego komad betona.
“Držiš u ruci komad ruševina naše tvornice u Osaki”, rekao mi je Nobu. “Od naše četiri tvornice, dvije su razorene. Postoji opasnost da čitava kompanija neće preživjeti sljedećih nekoliko godina. I tako, vidiš, ako si ti meni dala dio sebe u toj lepezi, pretpostavljam da se može reći kako sam i ja tebi poklonio dio sebe.”
“Ako je to dio Nobu-sana, onda ću to čuvati kao najveću dragocjenost.”
“Nije to nikakva dragocjenost. To je komad betona! Hoću da mi pomogneš pretvoriti taj komad betona u prekrasan dragulj koji će pripasti tebi.”
“Ako Nobu-san zna kako se to radi, onda ga lijepo molim neka mi to kaže i svi ćemo biti bogati!”
“Imat ću za tebe u Gionu jedan zadatak. Ako stvar uspije onako kako se nadam, naša će kompanija za godinu dana ili tako nekako opet stati na noge. Kad te zamolim da mi vratiš taj komad betona i kad ti u zamjenu za njega poklonim dragulj, napokon će doći trenutak kad ću ja postati tvoj danna.”

Kad sam to čula, koža mi je naglo postala hladna poput stakla, ali nisam to pokazala. “Kako to tajnovito zvuči, Nobu-san. Nešto štoA"a mogu poduzeti kako bih pomogla kompaniji Iwamura?"
“To je gadan zadatak. Neću ti lagati. Tijekom posljednjih dviju godina prije zatvaranja Giona jedan je čovjek po imenu Sato bio čest gost na zabavama guvernera okruga. Hoću da se vratiš kako bi ga zabavljala."
Morala sam se nasmijati kad sam to čula. “Zbog čega bi to bilo tako strašno? Ma koliko taj čovjek bio mrzak Nobu-sanu, sigurna sam da sam zabavljala još i gore ljude od njega."
“Kad bi ga se mogla sjetiti, bilo bi ti jasno zašto je to tako strašan zadatak. Taj je čovjek iritantan, ponaša se kao svinja. Kaže mi kako uvijek sjeda za stol tako da može zuriti u tebe. Ti si jedino o čemu govori - kad govori, jer uglavnom samo sjedi. Možda si vidjela kako ga spominju u novinama prošlog mjeseca - upravo je imenovan za zamjenika ministra financija."
“Zaboga!" rekla sam. “Mora da je jako sposoban." “Oh, postoji petnaestak ili više ljudi koji nose taj naslov. Znam da je sposoban nalijevati u sebe šake, to je jedino što sam vidio da radi. Tragično je što budućnost jedne velike kompanije kao što je naša ovisi o takvom čovjeku! Živimo u strašnom vremenu, Savuri."
“Nobu-san! Ne smijete govoriti takve stvari." “A zašto, molim te? Nitko me neće čuti." “Ne radi se o tome tko će vas čuti. U pitanju je vaš stav! Ne biste smjeli tako misliti."
“Zašto ne bih smio? Kompanija nikad nije bila u goroj situaciji. Čitavo vrijeme rata predsjednik se opirao nalozima vlade. Kad je napokon pristao surađivati, rat je već bio gotovo završio i ništa od onog što smo mi proizveli, ni jedna jedina stvar, nije stiglo do bojišta. Ali je li to spriječilo Amerikance da Iwamuru proglase za zaibatsu, baš kao i Mitsubishi. To je apsurdno. U usporedbi s Mitsu-bishijem, mi smo bili poput vrapca koji gleda lava. A prijeti nam nešto još gore od toga: ako ih ne uspijemo uvjeriti u našu nevinost, Iwamura će biti konfiscirana i sva njezina imovina rasprodana kako bi se platila ratna odšteta! Pred dva tjedna rekao bih da nam se ne može dogoditi ništa gore od toga, ali sad su imenovali tog tipa Satoa da Amerikancima podnese svoje mišljenje o našem slučaju. Amerikanci misle kako su mudro postupili time što su imenovali Japanca za taj posao. Pa, meni bi bilo draže da su taj posao dali nekom psu, nego tom čovjeku!" Nobu je naglo prekinuo svoju tiradu. “Sto je to, zaboga, s tvojim rukama?"
Otkako sam došla iz podruma, nastojala sam skrivati ruke koliko sam god mogla. Međutim, Nobu ih je očigledno nekako uspio vidjeti. “Gospodin Arashino me ljubazno zaposlio na pravljenju boja."
“Nadajmo se da on zna kako se te mrlje uklanjaju s kože”, reče Nobu. “Ne možeš se takva vratiti u Gion.”
“Nobu-san, moje su ruke najmanji problem. Ja uopće nisam sigurna mogu li se vratiti u Gion. Učinit ću sve što mogu kako bih nagovorila Majku, ali doista, ja o tome ne odlučujem. Uostalom, sigurna sam da ima mnogo drugih gejša koje će vam rado pomoći...”
“Nema nikakvih drugih gejša! Čuj me, odveo sam neki dan zamjenika ministra Satoa u čajanu s još nekoliko drugih ljudi. On čitav sat nije progovorio ni riječi, a onda je napokon pročistio grlo i rekao: “Ovo nije Ichiriki.” Ja sam mu na to rekao: “Ne, nije. To ste točno pogodili.” On je zaroktao kao svinja i onda rekao: “Sayuri zabavlja u Ichirikiju.” A ja sam mu na to rekao: “Ne, gospodine ministre. Kad bi ona uopće bila u Gionu, odmah bi došla ovamo i zabavljala nas. Ali rekao sam vam - ona nije u Gionu!” On je onda uzeo svoju šalicu za šake...”
“Nadam se da niste prema njemu bili tako neuljudni kao što sad pričate”, rekla sam.
“Možeš se kladiti da sam bio baš takav! Ne mogu podnijeti tog čovjeka duže od pola sata. Nakon toga ne odgovaram više za ono što kažem. Upravo zbog toga želim da ti budeš tamo! I nemoj mi sad opet reći kako ti o tom ne odlučuješ. Duguješ mi toliko i ti to vrlo dobro znaš. Uostalom... volio bih i sam imati prilike provesti neko vrijeme s tobom...”
“I ja bih voljela provoditi vrijeme u društvu s Nobu--sanom.”
“Samo nemoj kada dođeš donijeti sa sobom bilo kakve iluzije.”
“Nakon ovih zadnjih nekoliko godina, sigurna sam da mi ni jedna nije više ostala. Međutim, ima li Nobu-san nešto posebno na umu?”
“Nemoj očekivati od mene da ti postanem danna za mjesec dana, to mislim. Dok se Iwamura ne oporavi, nisam u poziciji tako nešto ponuditi. Jako sam bio zabrinut za izglede kompanije. Ali iskreno ću ti reći, Sayuri, budućnost me manje brine otkako sam opet tebe vidio.”
“Nobu-san! Kako ste ljubazni!”
"Ne budi smiješna. Ja ti ne pokušavam laskati. Naše su sudbine povezane. Ali nikad neću postati tvojim danom ako se Iwamura ne oporavi. Možda je oporavak kompanije jednostavno sudbinski određen, baš kao naš prvi susret.”
Tijekom posljednjih godina rata naučila sam ne razmišljati više o tome što mi je suđeno, a što nije. Često sam ženama iz susjedstva govorila kako nisam sigurna hoću li se ikad više vratiti u Gion - ali zapravo sam čitavo vrijeme znala da ću se vratiti. Ondje me je čekala moja sudbina - ili kako god to hoćeš nazvati. Ovih sam prošlih godina naučila zaustaviti vodu u svojoj ličnosti tako što sam je pretvorila u led, moglo bi se reći. Samo sam tako, zaustavljajući prirodan tok svojih misli, mogla podnijeti čekanje. Sad kad sam čula Nobua kako govori o mojoj sudbini... dakle, osjetila sam kako je razbio led u meni i iznova mi probudio čežnju.
“Nobu-san”, rekla sam, “ako je važno ostaviti dobar dojam na zamjenika ministra Satoa, možda biste trebali zamoliti predsjednika da i on bude nazočan kad ga budete zabavljali.”
“Predsjednik ima puno posla.”
“Ali ako je ministar važan za budućnost kompanije...”
“Ti se samo brini o tome kako ćeš se što prije vratiti. Ja ću se brinuti o tome što je najbolje za kompaniju. Bit ću jako razočaran ako krajem mjeseca ne budeš u Gionu.”
Nobu ustane, spremajući se za odlazak, jer se morao vratiti u Osaku prije noći. Otpratila sam ga do ulaza kako bih mu pomogla obući kaput i cipele, te sam mu stavila na glavu šešir. Kad sam sve to obavila, on je dugo stajao i šutke me gledao. Mislila sam da će mi reći kako sam lijepa - jer je imao običaj tako nešto reći kad bi se ovako, bez razloga, zagledao u mene.
“Zaboga, Savuri, zbilja izgledaš kao seljanka!” rekao je. Lice mu je bilo namršteno kad se okrenuo prema vratima i izašao.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:39 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 146


Trideseto poglavlje


Te iste noći, dok su Arashinovi spavali, pisala sam Majci koristeći se svjetlom što ga je bacao ražareni tadon ispod kotlova s bojom. Je li moje pismo postiglo pravi učinak ili se Majka već bila spremala ponovo otvoriti okiyu, ne znam, ali tjedan dana kasnije pred vratima kuće Arashi-novih zazvala je neka starica i kad sam otvorila vrata, ugledala sam Teticu. Obrazi su joj bili upali jer je izgubila zube, a bolesno siva boja kože podsjetila me na komad sirove ribe ostavljen na tanjuru preko noći. Ali vidjela sam da je još uvijek snažna: donijela je u jednoj ruci torbu s ugljenom, a u drugoj torbu s hranom u znak zahvale Arashinovima što su bili tako dobri prema meni.

Sljedećeg sam se dana sva u suzama, oprostila i vratila u Gion, gdje sam se, zajedno s Majkom i Teticom, dala na posao oko sređivanja kuće. Kad sam pogledala naokolo po okiyi, kroz glavu mi je prošla misao kako nas kuća kažnjava što smo je godinama ostavile pustu. Potrošile smo četiri ili pet dana samo na najgore probleme: brisanje prašine koja se posvud slegla poput guste koprene; pecanje ostataka glodavaca iz bunara; čišćenje Majčine sobe na katu, u kojoj su ptice razderale tatami strunjače i povadile slamu da sagrade gnijezda u niši. Na moje iznenađenje, Majka je radila isto toliko koliko i mi, dijelom zato što smo si mogle priuštiti samo kuharicu i jednu odraslu sluškinju, premda smo imale i jednu djevojčicu koja se zvala Etsuko. Ona je bila kći čovjeka na čijem su imanju Majka i Tetica zadnjih godina živjele. Kao da me je Etsuko trebala podsjetiti na to koliko je godina prošlo otkako su me kao devetogodišnju djevojčicu doveli u Kvoto; ona je također imala devet godina. Činilo mi se da me gleda s isto toliko straha kao što sam ja nekoć gledala Hatsumomo, iako sam joj se smješkala kad god sam mogla. Bila je visoka i mršava kao metla i imala je dugu kosu koja se vijorila za njom dok bi trčala za poslom. A lice joj je bilo usko kao zrno riže, tako da se nisam mogla oteti pomisli kako će i nju, baš kao nekoć mene, baciti u lonac pa će nabubriti i postati bijela i slasna, pogodna za konzumiranje.

Kad smo okiyu pospremili toliko da se u njoj opet moglo živjeti, krenula sam u obilazak Giona kako bih se javila ljudima. Počela sam s Mamehom, koja je sad živjela u jednosobnom stanu iznad jedne ljekarne u blizini gion-skog hrama. Otkako se prije godinu dana vratila, nije više imala dannu koji bi joj plaćao veći stan. Zgranula se kad me je ugledala - zbog istaknutih ličnih kosti, rekla je. Iskreno rečeno, ja sam se isto toliko zgranula kad sam nju vidjela. Prekrasni oval lica ostao je isti, ali joj je vrat izgledao nekako žilav i previše starački za njezine godine. Najčudnije je bilo što bi povremeno stezala usta kao kakva starica, jer su joj se zubi - premda nisam na njima vidjela nikakvu promjenu - u jednom razdoblju tijekom rata prilično bili rasklimali i još uvijek su je boljeli.

Dugo smo razgovarale, a onda sam je upitala što misli, hoće li se u proljeće ponovo davati Plesovi stare prijestolnice. Naime, predstave se nisu održavale već čitav niz godina.
“Oh, zašto ne?” rekla je. “Glavna bi tema mogla biti “Ples u rijeđ"!"
Ako si ikad posjetio neke toplice ili kakvo slično mjesto i ako su te tamo zabavljale žene koje izigravaju gejše, a zapravo su prostitutke, onda ćeš shvatiti Mamehinu šalu. Žena koja pleše “Ples u rijeci" zapravo izvodi neku vrstu striptiza. Pretvara se kao da ulazi u postupno sve dublju vodu i pritom stalno podiže kimono kako ne bi smočila rub, sve dok muškarci napokon ne ugledaju ono na što su čekali, te joj počnu dobacivati uzvike odobravanja i nazdravljati jedan drugom šalicama sakea.
“Uz sve ove američke vojnike u Gionu", nastavila je, “znanje engleskog će ti više koristiti od plesa. Uostalom, kazalište Kaburenjo je pretvoreno u kyabarei."
Ja nikad dotad nisam čula tu riječ, koja je izvedena iz riječi “kabare", ali sam ubrzo saznala što znači. Još dok sam živjela u obitelji Arashino, čula sam priče o američkim vojnicima i njihovim bučnim zabavama. Ipak sam se zgrozila kad sam kasnije tog popodneva zakoračila u ulazni prostor jedne čajane i vidjela - umjesto uobičajenog niza muških cipela ispod stube u predvorju - neurednu gomilu vojničkih čizama, od kojih mi je svaka izgledala veća od Majčinog pokojnog psića Takua. U prednjem ulaznom predvorju prvo što sam vidjela bio je jedan Amerikanac u donjem rublju koji se zavlačio ispod police u niši, dok su ga dvije gejše, hihoćući, pokušavale odatle izvući. Kad sam vidjela crne dlake na njegovim rukama i prsima, pa čak i na leđima, imala sam osjećaj da nikad nisam vidjela nešto tako odvratno. Izgleda da je izgubio odjeću u igri “tko gubi, pije" i sad se pokušavao sakriti, ali je uskoro pustio da ga žene izvuku za ruke i odvedu natrag niz hodnik i kroz jedna vrata. Kad su ušli, čula sam iznutra zvižduke i povike odobravanja.

Otprilike tjedan dana nakon povratka, napokon sam bila spremna pojaviti se opet kao gejša. Provela sam dan žureći se od frizera gataru, namačući ruke kako bih uklonila posljednje ostatke boje i pretražujući čitav Gion u potrazi za šminkom. Sad kad sam se već bližila tridesetoj, od mene se više nije očekivalo da mažem lice bjelilom, osim u posebnim prigodama. Ipak sam tog dana provela pola sata za toaletnim stolićem, isprobavajući različite nijanse zapadnjačkog pudera kako bih nekako prikrila koliko sam omršavila. Kad je došao gospodin Bekku i pomagao mi da se odjenem, mala je Etsuko stajala i gledala kao što sam ja nekoć gledala Hatsumomo, a zapanjeni pogled u njezinim očima uvjerio me je više od bilo čega što sam vidjela u zrcalu kako doista ponovo izgledam kao gejša.

Kad sam napokon te večeri izašla, čitav je Gion bio prekriven divnim snijegom, toliko suhim da ga je i najla-ganiji vjetar odnosio s krovova. Na sebi sam imala kimono šal i nosila sam lakirani kišobran, tako da sam zasigurno bila jednako neprepoznatljiva kao i onog dana kad sam posjetila Gion odjevena kao seljanka. Prepoznala sam samo oko polovice gejša koje sam susrela. Lako je bilo pogoditi koje su od njih živjele u Gionu prije rata, jer bi se te gejše u prolazu uljudno kratko naklonile, čak i ako me ne bi prepoznale. Ostale se nisu toliko trudile, samo bi kim-nule glavom.
Vidjevši kako na ulicama tu i tamo ima vojnika, bojala sam se što ću naći kad dođem u Ichiriki. No, u ulaznom sam prostoru vidjela uredno poredane ulaštene crne cipele kakve nose časnici, a čajana mi se, začudo, činila tiša nego u ono vrijeme kad sam bila pripravnica. Nobu još nije bio stigao - odnosno, barem nisam od njega vidjela nikakvog traga - ali su mene odmah uveli u jednu od velikih soba u prizemlju rekavši da će mi se on ubrzo pridružiti. Inače bih obično čekala u dijelu za poslugu na kraju hodnika, gdje sam mogla ogrijati ruke i pijuckati čaj, jer ni jedna gejša ne voli da je muškarac zatekne besposlenu. Ali nije me smetalo čekati Nobua - osim toga, godilo mi je što mogu provesti nekoliko minuta sama u takvoj sobi. Bila sam gladna ljepote ovih pet godina, a ta bi te soba zapanjila svojom profinjenom ljepotom. Zidovi su bili prekriveni svijetložutom svilom koja je svojom teksturom davala sobi svojevrstan karakter i u meni stvarala osjećaj kao da me cijelu obuhvaća, onako kao što ljuska jajeta obuhvaća jaje.

Očekivala sam da će Nobu doći sam, ali kad sam ga napokon začula na hodniku, bilo mi je jasno da je sa sobom doveo zamjenika ministra Satoa. Kao što sam rekla, nije me smetalo da me Nobu nađe kako čekam, ali mislila sam kako bi bilo katastrofalno pružiti ministru razlog da pomisli kako sam nepopularna. Stoga sam hitro kliznula kroz druga vrata u susjednu, praznu sobu. Kako se pokazalo, to mi je dalo priliku da slušam Nobua kako pokušava biti ljubazan.
“Zar ovo nije krasna soba, gospodine ministre?” rekao je. Čula sam kratki roktaj umjesto odgovora. “Tražio sam je posebno za vas. Ona slika u zen stilu doista je nešto sjajno, ne mislite?” Zatim je, nakon duge šutnje, dodao: “Da, tako je lijepa noć. Oh, jesam li vas već pitao jeste li kušali posebnu vrstu sakea što ga čajana Ichiriki sama proizvodi?”
To se i dalje tako nastavilo, dok se Nobu vjerojatno osjećao poput slona koji pokušava izigravati leptira. Kad sam na posljetku izišla u hodnik i pojavila se na vratima, vidljivo mu je laknulo.

Imala sam prilike prvi put pogledati ministra tek nakon što sam mu se predstavila i kleknula kraj stola. Uopće mi nije izgledao poznat, iako je tvrdio kako je sate i sate proveo zureći u mene. Ne znam kako sam ga uspjela zaboraviti, jer je doista upadao u oči svojim izgledom: nikad nisam vidjela nekoga tko bi se više mučio tegleći naokolo sa sobom svoje lice. Bradu je stalno držao pritisnutu o ključnu kost kao da nije u stanju podignuti glavu, a donja mu je čeljust bila tako isturena da se činilo kao da sam sebi puše u nos. Nakon što mi je kratko kimnuo glavom i rekao svoje ime, prošlo je dugo vremena dok sam ponovo od njega čula nekakav drugi zvuk osim roktanja, jer je on izgleda gotovo na sve odgovarao na taj način.

Trudila sam se svim silama zametnuti razgovor, a onda nas je izbavila sluškinja koja je donijela pladanj sa sa-keom. Natočila sam šake u ministrovu šalicu i zapanjeno gledala kako ga izlijeva izravno u donji dio usta na isti način kao da ga izlijeva u slivnik. Na trenutak je zatvorio usta, pa ih potom ponovo otvorio i šake je nestao, a da se pritom nije mogao vidjeti nikakav uobičajeni znak gutanja kao kod drugih ljudi. Zapravo, uopće nisam bila sigurna je li progutao to što je ulio u usta, sve dok mi nije ponovo pružio praznu šalicu.

To se tako nastavilo daljnjih petnaestak minuta ili nešto više, dok sam se ja trudila navesti ministra da se malo oslobodi pričajući mu pričice i šale i postavljajući mu nekoliko pitanja. Ubrzo sam pomislila kako tako nešto možda uopće nije moguće. Ni jedan njegov odgovor nije bio duži od jedne riječi. Predložila sam mu igru “tko gubi, pije”, čak sam ga pitala voli li pjevati. Najduži razgovor što smo ga vodili u prvih pola sata počeo je njegovim pitanjem znam li plesati.
“O da, naravno. Želi li ministar da za njega otplešem jedan kratki
ples?”
“Ne”, odgovorio je. I to je bio kraj razgovora.
Ministar nije volio gledati ljude u oči, ali je svakako volio proučavati hranu koju jede, kako sam otkrila kad je sluškinja donijela večeru za njega i Nobua. Prije nego što bi bilo što stavio u usta, ministar bi prvo podigao zalogaj štapićima do visine nosa i piljio u njega, okrećući ga na sve strane. Ako ne bi prepoznao to što je držao, upitao bi mene što je to. “To je komadić slatkog krumpira prokuhanog u umaku od soje i šećeru”, rekla sam mu kad mi je pokazao nešto narančasto. Zapravo, nisam imala pojma je li to slatki krumpir, kriška kitove jetre ili što drugo, ali nisam mislila da bi ministar bio zadovoljan kad bih to rekla. Malo kasnije, kad .ni je pokazao komadić marinirane govedine, odlučila sam se našaliti.
“Oh, to je komadić marinirane kože”, rekla sam mu. “To je specijalitet kuće! Pravi se od kože slona. Prema tome, trebala sam reći “komadić marinirane slonovske kože"."
“Slonovske kože?”
“Hajde, gospodine ministre, valjda znate da se šalim! To je komadić govedine. Zašto tako brižljivo razgledate svaki zalogaj? Zar mislite da će vam ovdje poslužiti pseće meso ili tako nešto?”
“Ja sam jeo pseće meso, znate”, rekao mi je.
“To je jako zanimljivo. Ali večeras nemamo to na jelovniku. Prema tome, nemojte više gledati u štapiće.”
Ubrzo smo počeli igrati igru “tko gubi, pije”. Nobu mrzi tu igru, ali se prestao buniti kad sam mu grimasom naredila da ušuti. Možda nismo trebali pustiti ministra da toliko puta izgubi, jer kad smo mu kasnije pokušavali objasniti pravila jedne druge, slične igre koju on nikad nije igrao, oči su mu počele plivati u očnim dupljama poput čepova na uzburkanom moru. Odjednom je ustao i zaputio se u jedan kut sobe.
“Čekajte, gospodine ministre”, rekao mu je Nobu, “kamo zapravo želite ići?”

Ministar mu je odgovorio tako da se podrignuo, što se meni činilo vrlo rječitim odgovorom, jer bilo je jasno kako će se svakog časa pobljuvati. Nobu i ja smo pritrčali da mu pomognemo, ali on je već pritisnuo ruku na usta. Da je bio vulkan, već bi se pušio, prema tome nismo imali drugog izbora, nego odgurnuti staklena vrata prema vrtu i pustiti ga da se pobljuje na snijeg. Možda se zgražaš pri pomisli da netko bljuje u jedan od tih rafinirano uređenih vrtova, ali ministar sigurno nije bio prvi koji je to učinio. Mi se gejše obično trudimo odvesti takve ljude dolje do zahoda, ali katkad nam to ne uspije. Ako kažemo jednoj od sluškinja da je jedan gost upravo posjetio vrt, one točno znaju što to znači i odmah to dolaze počistiti.

Nobu i ja smo nastojali koliko smo mogli zadržati ministra koji je klečao u vratima s glavom obješenom iznad snijega. No, usprkos našim naporima, on se uskoro počeo rušiti prema snijegu, glavom naprijed. Pokušala sam ga gurnuti ustranu, tako da barem padne u snijeg koji još nije pobljuvan. Ali ministar je bio krupan i težak kao goveđa polovica. Uspjela sam ga jedino u padu okrenuti na bok.
Meni i Nobuu nije preostalo drugo nego da se obeshrabreno pogledamo, dok je ministar potpuno nepokretan ležao pred nama u dubokom snijegu kao kakva otpala grana.
“Dakle, Nobu-san”, rekla sam, “nisam znala da će vaš gost biti tako zabavan.”
“Mislim da smo ga ubili. I ako me pitaš, mislim da je to zaslužio. Kakav nepodnošljiv čovjek!”
“Zar se vi tako ponašate prema svojim poštovanim gostima? Morate ga izvesti na ulicu i hodati s njim dok se ne razbudi. Hladnoća će mu koristiti.”
“Već leži u snijegu. Zar to nije dovoljno hladno?”
“Nobu-san!” rekla sam prijekorno. I čini se da nisam više ništa trebala reći, jer je Nobu uzdahnuo i sišao onako u čarapama dolje u vrt kako bi pokušao ministra vratiti svijesti. Dok se on time bavio, ja sam otišla naći sluškinju koja bi mu mogla pomoći, jer mi je bilo jasno kako Nobu s onom jednom rukom ne može sam odvući ministra natrag u čajanu. Nakon toga sam otišla po suhe čarape za obojicu muškaraca i upozorila sam jednu sluškinju da će trebati počistiti vrt kad mi odemo.

Kad sam se vratila u sobu, Nobu i ministar ponovo su sjedili za stolom. Možeš zamisliti kako je ministar izgledao - i zaudarao. Morala sam mu svojim rukama svući mokre čarape s nogu, ali sam se držala na udaljenosti dok sam to radila. Čim sam završila s time, ministar se izvalio na strunjače i trenutak kasnije, ponovo izgubio svijest.
“Mislite da nas može čuti?” šapnula sam Nobuu.
“Ja mislim da nas on ne čuje ni kad je pri svijesti”, reče Nobu. “Jesi li ikad u životu srela većeg kretena od njega?”
“Nobu-san, tiho!” šapnula sam. “Mislite li da se on stvarno večeras dobro zabavio? Hoću reći, jeste li ovako nešto imali na umu kad ste ga pozvali?”
“Nije važno što sam ja imao na umu. Važno je što je on imao na umu.”
“Nadam se da to ne znači da ćemo sljedećeg tjedna morati sve ovo ponoviti.”
“Ako je ministar zadovoljan današnjom večeri, onda sam i ja zadovoljan.”
“Nobu-san, zbilja! Vi sasvim sigurno niste bili zadovoljni. Izgledali ste tako nesretni kako vas već dugo nisam vidjela. A s obzirom na stanje u kojem je ministar, možemo pretpostaviti da ovo ni njemu nije bila najljepša večer u životu...”
“Ne možeš ništa pretpostavljati kad je ministar u pitanju.”
“Sigurna sam da bi njemu bilo ljepše ako bi ozračje bilo... nekako svečanije. Slažete se?”
“Dovedi drugi put još nekoliko gejša ako misliš da će to pomoći”, reče Nobu. “Ponovo ćemo doći iduće subote. Pozovi svoju stariju sestru.”
“Mameha je svakako vješta, ali ministra je tako teško zabavljati. Trebala bi nam neka gejša koja bi, što ja znam, bila jako bučna! Koja bi svima skretala pozornost na sebe. Zapravo, sad kad razmišljam o tome... čini mi se da bismo trebali još jednog gosta, ne samo još jednu gejšu.”
“Ja za to ne vidim nikakvog razloga."
“Ako ministar bude zaokupljen pićem i povremenim potajnim pogledima prema meni, a vi budete stalno mislili na to kako vam on beskrajno ide na živce, večer nam neće ispasti osobito svečano", rekla sam. “Iskreno rečeno, Nobu-san, mislim da biste možda sljedeći put trebali sa sobom povesti predsjednika."

Možda se pitaš jesam li čitavo vrijeme planirala kako da večer dovedem do tog trenutka. Svakako je točno da sam se više od svega nadala kako će mi povratak u Gion omogućiti da nekako nađem načina da budem s predsjednikom. Nije se radilo toliko o tome da sam čeznula sjediti s njim ponovo u istoj sobi, nagnuti se povremeno prema njemu i došapnuti mu neku primjedbu, osjetiti miris njegove kože. Ako bi takvi trenutni užici bili sve što mi život može pružiti, onda bi mi bilo bolje da jednom zauvijek ugasim taj izvor blistavog svjetla u svom životu i počnem se privikavati na tamu. Možda me je doista život, kako se barem sada činilo, iznova vraćao Nobuu. Nisam bila toliko nerazumna da zamišljam kako mogu promijeniti tijek sudbine. Ali isto tako nisam mogla odustati od posljednjeg tračka nade.
“Razmišljao sam o tome da dovedem predsjednika", odgovori Nobu. “Ministar ima o njemu vrlo visoko mišljenje. Ali, ne znam, Savuri. Već sam ti rekao. On ima puno posla."
Ministar se trgnuo na strunjačama kao da mu je netko zabio iglu u stražnjicu i malo-pomalo, uspio se uspraviti u sjedeći položaj. Nobuu se toliko gadilo gledati njegovu uprljanu odjeću da me je poslao neka dovedem neku sluškinju s mokrim ručnikom. Nakon što je sluškinja očistila ministrov kaput i ponovo nas ostavila same, Nobu reče:
“Dakle, gospodine ministre, ovo je stvarno bila divna večer! Sljedećeg ćemo se puta još bolje zabaviti, jer nećete imati prilike pobljuvati samo mene, nego i predsjednika i još možda jednu ili dvije gejše povrh toga!"
Jako sam se razveselila kad je Nobu spomenuo predsjednika, ali se nisam usudila reagirati.
“Meni se sviđa ova gejša", rekao je ministar."Ne treba mi još jedna!"
“Njezino je ime Savuri i bolje vam je da ju tako zovete, inače neće više htjeti doći. A sad, ustanite, gospodine ministre. Vrijeme je da nas dvojica krenemo kući."
Otpratila sam ih do ulaza, gdje sam im pomogla obući kapute i cipele i zatim sam ih gledala kako su se otputili kroz snijeg. Ministar je toliko teturao da bi se zabio ravno u okvir vanjskih vrata da ga Nobu na vrijeme nije uhvatio za lakat i izveo ga na ulicu.

Kasnije te iste noći svratila sam s Mamehom na jednu zabavu punu američkih vojnika. Kad smo mi stigle, njihov tumač nije više bio ni od kakve koristi, jer su ga toliko tjerali da pije da je već bio mrtav pijan, ali svi su časnici prepoznali Mamehu. Malo me je iznenadilo kad su svi počeli pjevuckati i mahati rukama, pokazujući joj kako bi željeli da im nešto otpleše. Očekivala sam da ćemo svi tiho sjediti i gledati je, ali čim je počela plesati, nekoliko je časnika ustalo i počelo skakutati oko nje, pokušavajući je pratiti. Da mi je netko unaprijed rekao kako će se to dogoditi, vjerojatno ne bih baš bila sigurna da će mi se to sviđati, ali kad sam ih vidjela... pa, prasnula sam u smijeh i moram priznati da se već dugo nisam tako zabavljala. Na kraju smo počeli igrati jednu igru u kojoj smo se Mameha i ja smjenjivale na shamisenu, a američki su časnici plesali oko stola. Kad bismo prestale svirati, svi su se morali požuriti na svoja mjesta, a onaj koji bi zadnji sjeo, morao je za kaznu popiti čašu sakea.

Usred zabave rekla sam Mamehi kako je čudno što se svi tako dobro zabavljaju, a ne govore isti jezik, dok sam ranije te večeri bila na zabavi s Nobuom i jednim drugim Japancem i bilo nam je sve prije nego zabavno. Ona me je na to malo ispitivala o toj zabavi.
“Troje ljudi svakako može ponekad biti premalo za zabavu”, rekla je nakon što sam joj ispričala što se dogodilo, “pogotovo ako je Nobu loše raspoložen.”
“Predložila sam mu da sljedeći put dovede predsjednika. I trebala bi nam još jedna gejša, što misliš? Neka glasna i smiješna.”
“Da”, reče Mameha, “možda ću ja navratiti...” Začudilo me je u prvi mah kad sam to čula. Jer zbilja, nitko na svijetu ne bi Mamehu opisao kao “glasnu i smiješnu”. Upravo sam joj htjela iznova objasniti što mislim, kad je, čini se, i ona shvatila kako je došlo do nesporazuma i dodala: “Da, mene bi zanimalo malo navratiti... ali ako hoćeš nekoga tko je glasan i smiješan, pretpostavljam da bi trebala porazgovarati s tvojom starom prijateljicom Bučom.”

Otkako sam se vratila u Gion, posvuda sam se susretala s uspomenama na Buču. U stvari, čim sam ponovo prekoračila prag okiye, sjetila sam se kako se tu u predvorju za goste ukočeno oprostila sa mnom na dan kad je vlada zatvorila Gion, kratkim naklonom kakav je bio propisan za posvojenu kći okiye. Stalno sam mislila na nju tog tjedna dok smo čistile kuću. U jednom trenutku, dok sam pomagala sluškinji brisati prašinu s drvenine, sjetila sam se kako je tu, na galeriji, vježbala shamisen. Pogled na prazno mjesto gdje bi obično sjedila ispunio me osjećajem duboke tuge. Zar je doista prošlo toliko vremena otkako smo nas dvije bile djevojčice? Pretpostavljam da sam jednostavno mogla izbaciti takve misli iz glave, ali nikad se zapravo nisam pomirila s razočaranjem koje sam osjećala zbog toga što se naše prijateljstvo prekinulo. Vjerovala sam da je to skrivilo grozno suparništvo koje nam je nametnula Hatsumomo. Naravno, moje posvojenje zadalo je konačni udarac našem prijateljstvu, ali ja se ipak nisam mogla odhrvati osjećaju kako je dijelom krivnja na meni. Buča je uvijek bila dobra prema meni. Mogla sam naći nekakvog načina da joj se za to zahvalim.

Začudo, nije mi palo na pamet potražiti Buču, sve dok Mameha to nije predložila. Nisam uopće dvojila o tome da će naš prvi susret biti ispunjen nelagodom, ali sam ostatak te noći premetala tu misao u glavi i na kraju sam zaključila kako će Buci možda ipak biti drago da je uve-dem u otmjenije krugove, jer će to značiti promjenu od uobičajenih vojničkih zabava. Sad, nakon što je prošlo toliko godina, možda bismo mogle početi krpati naše pokvareno prijateljstvo.

Gotovo ništa nisam znala o tome gdje i kako Buča živi, osim da se vratila u Gion. Zato sam otišla do Tetice kojoj je ona pisala prije nekoliko godina. Pokazalo se da je Buča u tom pismu molila neka joj dopuste vratiti se kad okiya ponovno bude otvorena, jer inače neće imati kamo otići. Tetica bi pristala na to, ali Majka je odbila, s obrazloženjem kako je Buča loša investicija.
“Sada živi u jednoj jadnoj maloj okiyi u četvrti Hana-mi-cho”, rekla mi je Tetica. “Ali nemoj se slučajno sažaliti na nju i dovesti je u posjet ovamo. Majka je neće htjeti primiti. Uostalom, mislim da ti ne bi bilo pametno ići s njom razgovarati.”
“Moram priznati”, rekla sam, “uvijek sam se loše o-sjećala zbog onog što se dogodilo između nje i mene...”
“Ništa se nije dogodilo među vama. Buča je zakazala, a ti si uspjela. U svakom slučaju, njoj ovih dana uopće ne ide loše. Čujem da je vrlo omiljena među Amerikancima. Ona je pomalo sirova, znaš, a njima baš to odgovara.”
Još istog popodneva prešla sam preko avenije Shijo do četvrti Hanami-cho i našla tu jadnu malu okiyu o kojoj mi je Tetica govorila. Ako se sjećaš Hatsumomine prijateljice i toga kako je njezina okiya izgorjela u požaru u najgorim danima rata... pa, taj je požar dijelom zahvatio i susjednu okiyu i to je bila kuća u kojoj je Buča sada živjela. Vanjski su zidovi na cijeloj jednoj strani bili nagorjeli, a dio krova koji je izgorio bio je provizorno pokriven drvenim daskama. Pretpostavljam da je u nekim dijelovima Tokvja ili Osake to mogla biti najbolje očuvana kuća u cijelom susjedstvu, ali ovdje, u središtu Kvota, doista je upadala u oči.

Jedna mlada sluškinja odvela me u primaću sobu koja je vonjala na vlažni pepeo i vratila se nešto kasnije sa šalicom slabog čaja. Dugo sam čekala dok Buča napokon nije sišla i odgurnula vrata. Jedva sam je nazirala u mračnom hodniku pred vratima, ali već me je sama spoznaja da je ona tu ispunila takvim osjećajem topline da sam ustala od stola kako bih otišla do nje i zagrlila je. Međutim, ona je ušla u sobu, odmah kleknula i tako mi se ukočeno naklonila kao da sam Majka. To me je iznenadilo, ali sam se zaustavila.
“Zaboga, Bučo... to sam samo ja!” rekla sam.
Uopće me nije htjela gledati; oči su joj stalno bile uprte u strunjače kao da je kakva sluškinja koja čeka naredbe. Osjetila sam duboko razočaranje i vratila se na svoje mjesto za stolom.

Kad smo se zadnji put vidjele u posljednjim godinama rata, njezino je lice bilo još uvijek okruglo i bucmasto kao u danima djetinjstva, samo nešto tužnijeg izraza. Otada se mnogo promijenila. Ja to tada nisam znala, ali nakon zatvaranja tvornice leća u kojoj je radila, Buča je više od dvije godine živjela u Osaki kao prostitutka. Činilo mi se kao da su joj se usta smanjila - možda zato što ih je držala čvrsto stisnuta, ne znam. I premda joj je lice još uvijek bilo široko, bucmasti su se obrazi istopili, što je njezinom izgledu dalo notu određene suhonjave elegancije koja me je zapanjila. Time ne mislim reći da je Buča postala ljepotica ravna Hatsumomo ili bilo što slično tome, ali joj se na licu vidjela određena ženstvenost koje ranije nije bilo.
“Sigurna sam da si proživjela teške godine, Bučo”, rekla sam, “ali divno izgledaš.”
Ništa mi nije odgovorila na to. Samo je neznatno naklonila glavu kako bi mi pokazala da me je čula. Čestitala sam joj na popularnosti i pokušala je pitati o tome kako živi otkako je rat završio, ali ona je i dalje zurila pred sebe tako bezizražajna lica da sam požalila što sam uopće došla.

Nakon jedne duže, nelagodne šutnje, napokon je progovorila.
“Jesi li došla ovamo samo zbog ćaskanja, Savuri? Jer ja ti nemam što reći, ništa što bi tebe zanimalo.”
“Zapravo”, rekla sam, “nedavno sam se vidjela s No-buom Toshikazuom i... u stvari, Bučo, on povremeno dovodi u Gion jednog čovjeka. Mislila sam da bi ti možda bila toliko ljubazna da nam pomogneš zabavljati tog čovjeka.”
“Ali si, naravno, promijenila mišljenje sad kad si me vidjela.”
“Ne, nisam”, rekla sam, “ne znam zašto to kažeš. No-bu Toshikazu i predsjednik - mislim, Iwamura Ken... predsjednik Iwamura - bili bi ti vrlo zahvalni kad bi nam se pridružila. Kako vidiš, radi se o nečem sasvim jednostavnom.”
Buča je trenutak ostala šutke klečati, zagledana u strunjače ispred sebe. “Ja sam prestala vjerovati da je bilo što u životu “sasvim jednostavno"", na posljetku je rekla. “Znam da ti misliš za mene da sam glupa..."
“Bučo!"
“...ali ja mislim kako ti vjerojatno imaš nekakav drugi razlog koji mi nećeš reći.”
Izrekavši to, lagano se naklonila, što se meni učinilo vrlo zagonetnim. Nisam znala znači li taj naklon kako se ispričava zbog onog što je rekla ili se sprema otići.
“Pa, pretpostavljam da imam jedan drugi razlog”, rekla sam. “Iskreno govoreći, nadala sam se da bismo nakon svih ovih godina možda opet mogle biti prijateljice, kao što smo nekoć bile. Toliko smo toga zajedno proživjele... uključujući Hatsumomo! Čini mi se kako bi bilo prirodno da se ponovo počnemo družiti.”

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:40 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 145


Trideset prvo poglavlje


Buča ništa nije odgovorila.
“Predsjednik Iwamura i Nobu priređuju ponovo večeru za ministra ove subote u čajani Ichiriki”, rekla sam. “Ako nam se odlučiš pridružiti, bit će nam drago da te ondje vidimo.”
Donijela sam joj na dar jedan paketić čaja i sad sam razmotala svilenu tkaninu u kojoj sam ga donijela i stavila ga na stol. Dok sam ustajala, pokušala sam smisliti nešto lijepo što bih joj rekla na odlasku, ali ona je izgledala tako začuđeno da sam zaključila kako je najbolje da ne kažem više ništa.

U ovih pet ili nešto više godina otkako sam zadnji put vidjela predsjednika, čitala sam s vremena na vrijeme u novinama o teškoćama kroz koje je prolazio - ne samo o njegovom neslaganju s vojnom vladom u posljednjim godinama rata, nego i o borbi koju je vodio s okupacijskim vlastima oko moguće konfiskacije kompanije. Ne bi me iznenadilo da su ga sve te nevolje postarale. Na jednoj fotografiji koju sam našla u novinama Yomiuri, vidjela sam mu oko očiju bore od stalnih briga, slične onima kakve je imao jedan susjed gospodina Arashina-koji je stalno piljio u nebo u strahu od bombardera. U svakom slučaju, kako se približavala subota, stalno sam samu sebe podsjećala kako Nobu nije do kraja odlučio hoće li dovesti predsjednika ili neće. Mogla sam se samo nadati.

U subotu sam se rano probudila i kad sam odmaknula papirnati zaslon s prozora, vidjela sam kako o okna udara hladna kiša. U uličici ispod prozora jedna se mlada sluškinja upravo dizala s pločnika, a po njezinoj sam odjeći vidjela kako se sad nije prvi put okliznula na zaleđenoj kaldrmi. Dan je bio tako tmuran i turoban da me je bilo strah pogledati što piše u mom almanahu. Oko podneva temperatura se još više spustila, tako da sam mogla vidjeti svoj dah dok sam ručala u primaćoj sobi, a kapljice ledene kiše i dalje su uporno kuckale o prozore. Mnoge su zabave te večeri otkazane zbog poledice i Tetica je pod-večer nazvala Ichiriki kako bi provjerila hoće li se zabava kompanije Ivvamura ipak održati ili neće. Vlasnica čajane joj je rekla kako su telefonske linije s Osakom u prekidu i kako joj ništa ne može reći. I tako sam se okupala i odjenula te krenula prema čajani Ichiriki, držeći pod ruku gospodina Bekkua, koji je na nogama imao gumene galoše što ih je posudio od svog mlađeg brata, garderobijera u četvrti Pontocho.

Kad smo stigli u čajanu, ondje smo zatekli pravi kaos. Popucale su vodovodne cijevi u služinskom dijelu i sve su sluškinje imale posla preko glave, tako da ni jednu od njih nisam uspjela dozvati. Stoga sam sama otišla niz hodnik do sobe u kojoj smo Nobu i ja zabavljali ministra prošlog tjedna. Nisam stvarno očekivala da ću ikoga tamo naći, s obzirom da su Nobu i predsjednik morali doputovati čak iz Osake - a i Mameha je bila na putu ovih dana i lako je bilo moguće da se nije mogla vratiti u Kvoto. Prije nego što sam odgurnula vrata, klečala sam trenutak zatvorenih očiju, pritiščući rukom želudac kako bih smirila živce. O-djednom mi se učinilo da je hodnik nekako previše tih. Iz sobe se nije čuo ni najmanji žamor. S teškim osjećajem razočaranja shvatila sam kako je soba zacijelo prazna. Već sam mislila ustati i otići, kad sam ipak odlučila poviriti unutra za svaki slučaj i kad sam otvorila vrata, ondje, za stolom, držeći s obje ruke nekakav časopis, sjedio je predsjednik gledajući me preko gornjeg ruba naočala. Toliko sam se iznenadila kad sam ga vidjela da nisam mogla govoriti.

Napokon sam uspjela reći:
“Nebesa, predsjedniče! Tko vas je ostavio tako potpuno samog? Gospodarica će biti jako ljuta.”
“Ona je ta koja me je ostavila”, reče predsjednik i zaklopi časopis. “Već sam se pitao što se s njom dogodilo.”
“Nisu vam čak dali ni piće. Dopustite da vam donesem šake.”
“Isto mi je to rekla i gospodarica. Ako sad odeš, nećeš se ni ti više vratiti i ja ću čitavu večer morati čitati ovaj časopis. Radije bih da mi ostaneš praviti društvo.” Govoreći to, predsjednik je skinuo naočale i dok ih je spremao u džep, zagledao se u mene kroz polustisnute oči.

Kad sam se uspravila na noge i pošla prema predsjedniku, odjednom mi se ta prostrana soba s blijedožutim svilenim zidovima počela činiti malenom, jer mislim da ni jedna soba ne bi bila dovoljno velika da u nju stane sve ono što sam u tom trenutku osjećala. To što sam ga nakon toliko vremena ponovo vidjela, probudilo je nešto očajničko u meni. Iznenadila sam se što osjećam tugu, a ne veselje kakvo sam zamišljala da ću osjetiti. Pokatkad me je u zadnje vrijeme hvatao strah da je predsjednik možda tijekom rata naglo ostario, kao što se to dogodilo s Teti-com. Već sam s vrata primijetila da su mu bore oko očiju oštrije nego što sam ih zapamtila. I koža oko usta malo mu se opustila, premda mi se činilo da to daje stanovito dostojanstvo njegovoj energičnoj bradi. Pogledala sam ga ispod oka dok sam se namještala u klečeći položaj ispred stola i otkrila sam da me još uvijek gleda bez ikakvog izraza na licu. Spremala sam se započeti razgovor, ali je predsjednik prvi progovorio.

“Još si uvijek vrlo lijepa žena, Savuri." “Zaboga, predsjedniče", odgovorila sam, “više vam nikad neću vjerovati ni riječi. Morala sam provesti pola sata uz toaletni stolić kako bih nekako sakrila upale obraze."
“Siguran sam da si ovih proteklih nekoliko godina pretrpjela gore stvari od gubitka nekoliko kilograma. Ja sigurno jesam."
“Predsjedniče, ako vam ne smeta da o tome govorim... čula sam od Nobu-sana ponešto o teškoćama s kojima se sučeljava vaša kompanija..."
“No da, nema potrebe da o tome govorimo. Ponekad uspijevamo prebroditi nevolje samo zato što stalno mislimo na to kakav bi svijet mogao biti kad bi nam se ikad ispunili naši snovi."
Uputio mi je tužan osmijeh koji se meni učinio tako lijepim da sam se potpuno izgubila zureći u savršeni polumjesec njegovih usnica.
“Evo ti prilike da upotrijebiš svoj šarm i promijeniš temu", rekao je.

Nisam stigla ni zaustiti kad su se otvorila vrata i u sobu je ušla Mameha te odmah za njom i Buča. Iznenadila sam se kad sam vidjela Buču; nisam očekivala da će doći. Što se pak tiče Mamehe, ona se očigledno upravo vratila iz Nagove i požurila ravno u Ichiriki, misleći kako strašno kasni. Nakon što je pozdravila predsjednika i zahvalila mu se za nekakvu uslugu koju joj je učinio prije tjedan dana, prvo što je upitala bilo je zašto još nema No-bua i ministra. Predsjednik je priznao kako se i on to pita.

“Kakav je ovo bio neobičan dan", rekla je Mameha, govoreći gotovo za sebe, činilo se. “Vlak je čitav sat stajao pred ulazom u kvotsku postaju, a mi nismo mogli sići s njega. Dva su mladića na kraju iskočila kroz prozor. Mislim da se jedan od njih ozlijedio. A onda, kad sam malo prije stigla u Ichiriki, činilo se kao da nikoga nema. Sirota Buča potpuno je izgubljeno lunjala hodnicima! Predsjedniče, vi poznajete Buču, zar ne?"

Ja sve do sada nisam pravo pogledala Buču, ali sad sam vidjela da na sebi ima jedan izvanredan pepeljastosivi kimono, koji je ispod struka bio posut blistavim zlatnim točkicama koje su zapravo bile izvezene krijesnice, dok su u pozadini bile naslikane planine i voda, obasjani mjesečinom. Ni moj, ni Mamehin kimono nisu se mogli s njime usporediti. Izgleda da je i predsjednik bio zadivljen tim kimonom, koliko i ja, jer je zamolio Buču da ustane i prošeta pred njim. Ona je to učinila vrlo skromno i samo se jednom okrenula oko sebe.
“Zaključila sam kako ne mogu doći u takvo mjesto kao što je Ichiriki u takvom kimonu kakav obično nosim", rekla je. “Većina onih koje ima moja okiya nisu osobito elegantni, premda to Amerikanci, čini se, ne primjećuju." “Da nisi prema nama bila tako iskrena, Bučo", rekla joj je Mameha, “mogli smo misliti kako je taj kimono dio tvoje uobičajene garderobe."
“Šalite se? Nikad u životu nisam na sebi imala tako lijepu haljinu. Posudila sam je iz jedne okiye u našoj ulici. Ne možete ni zamisliti koliko očekuju da im za to platim, ali ja jednostavno nemam toliko novaca, pa je, prema tome, to ionako svejedno, zar ne?”
Vidjela sam da predsjednika zabavlja ovaj razgovor -jer gejše nikad nisu pred muškarcima govorile o tako vulgarnim stvarima kao što je cijena nekog kimona. Mameha se okrenula prema njemu kako bi mu nešto rekla, ali ju je Buča prekinula.
“Mislila sam da će večeras ovdje biti nekakva velika zvjerka.”
“Možda si mislila na predsjednika”, reče Mameha. “Ne čini ti se da je on “velika zvjerka"?"
“On najbolje zna je li velika zvjerka ili nije. Ne trebam mu ja to reći."
Predsjednik pogleda Mamehu i tobože iznenađeno uzdigne obrve. “Uostalom, Savuri mi je govorila o nekakvom drugom tipu", nastavila je Buča.
“Treba doći Sato Noritaka, Bučo", reče predsjednik. “On je novi zamjenik ministra financija."
“Ah, znam ja Satoa. Izgleda kao kakav veliki krmak."
Svi smo se nasmijali. “Zbilja, Bučo", rekla joj je Mameha, “što ti svašta izlaneš!"

Upravo su tada vrata sobe kliznula ustranu i u sobu su ušli Nobu i ministar, zacrvenjeni od hladnoće. Iza njih je ušla sluškinja s pladnjem na kojem je bila boca sakea, šalice i razne delikatese za prismakanje uz piće. Nobu je stajao, grleći se onom svojom jednom rukom oko prsa i udarajući smrznutim nogama o pod, ali je ministar jednostavno protutnjao pokraj njega i sjeo za stol. Zagroktao je na Buču i trznuo glavom ustranu, naređujući joj da se makne kako bi se on mogao ugurati do mene. Obavljena su upoznavanja, a onda je Buča rekla: “Hej, ministre, kladim se da se vi mene ne sjećate, ali ja o vama puno toga znam."

Ministar ulije u usta šalicu sakea koju sam mu upravo natočila i dobaci Buci pogled koji se meni učinio prilično mrkim.
“Tko bi rekao?" reče Mameha. “Reci nam nešto od toga."
“Znam da ministar ima mlađu sestru koja je udana za gradonačelnika Tokvja", reče Buča. “I znam da je nekoć učio karate i da je jednom slomio ruku."
Ministar je izgledao iznenađen, iz čega sam zaključila kako to mora biti točno.
“Vidite, ministre, ja poznajem djevojku koju ste vi nekoć poznavali", nastavila je Buča. “Nao Itsuko. Radile smo zajedno u tvornici u predgrađu
Osake. Znate što mi je rekla? Rekla mi je da ste vas dvoje nekoliko puta radili “one stvari"."
Uplašila sam se da će se ministar naljutiti, ali njegov se izraz lica naprotiv smekšao i činilo mi se da na njemu vidim tračak ponosa.
“To je bila zgodna cura, ta Itsuko", rekao je, gledajući Nobua s prikrivenim osmijehom.
“Zaboga, gospodine ministre", reče Nobu. “Nikad ne bih rekao da ste vi takav ljubavnik." Njegove su riječi zvučale iskreno, ali vidjela sam kako jedva prikriva gađenje. Predsjednikove se oči na trenutak susretnu s mojima, njega je sve ovo, čini se, zabavljalo.
Trenutak kasnije vrata se otvore i tri sluškinje unesu u sobu večeru za muškarce. Ja sam bila malo gladna i morala sam skrenuti pogled sa žute kreme od jaja, pomiješane s ginko orasima i poslužene u prekrasnim zelenka-stožutim zdjelicama. Kasnije su se sluškinje vratile s tanjurima na kojima su bile tropske ribe pržene na žaru, složene na podlozi od borovih iglica. Nobu je sigurno primijetio koliko sam gladna, jer je uporno zahtijevao da okušam hranu. Nakon toga je predsjednik ponudio zalogaj Mamehi, a zatim i Buci, ali je Buča odbila.
“Ne bih tu ribu takla ni za što na svijetu", rekla je. “Ne želim je čak ni gledati."
“Zašto, što ne valja na toj ribi?" upitala je Mameha.
“Ako vam kažem, smijaA ćete mi se."
“Reci, Bučo", potaknuo ju je Nobu.
“Zašto bih vam rekla? To je velika, dugačka priča, a ionako mi nitko neće vjerovati."
“Velika lažljivica!" dobacila sam joj.
Time, zapravo, nisam rekla Buci kako mislim da je lažljivica. Nekoć, prije zatvaranja Giona, znali smo se igrati jednu igru koju smo zvali “veliki lažac" ili lažljivica, ovisno o tome tko je sudjelovao u igri. Igra se sastojala od toga da je svatko morao ispričati dvije priče od kojih je samo jedna bila istinita. Nakon toga su ostali suigrači morali pogoditi koja je priča istinita, a koja lažna, i onaj tko ne bi pogodio, morao je za kaznu popiti čašu sakea.
“Neću se igrati", odgovori mi Buča.
“Onda nam samo ispričaj tu priču o ribi", reče Mameha. “Ne moraš ispričati još i drugu priču."
Buča nije izgledala previše sretna zbog toga, ali kad smo se Mameha i ja srdito zagledale u nju, ipak je počela pričati.

“Oh, pa dobro. Evo, o čemu se radi. Ja sam rođena u Sapporu i tamo je živio jedan stari ribar koji je jednog dana uhvatio nekakvu ribu čudna izgleda koja je mogla govoriti.”
Mameha i ja smo se na to pogledale i prasnule u smijeh.
“Samo se vi smijte”, rekla je Buča, “ali to je živa istina.”
“Samo ti nastavi, Bučo. Mi te slušamo”, rekao joj je predsjednik.
“Dakle, dogodilo se to da je ribar uzeo ribu da je očisti, a ona se počela glasati i to je zvučalo baš kao da govori neki čovjek, samo što ribar nije mogao razumjeti što to ona govori. Pozvao je nekoliko drugih ribara pa su je i oni neko vrijeme slušali. Ubrzo je riba bila već gotovo na izdisaju zato što je tako dugo bila izvan vode i ribari su odlučili da više neće odugovlačiti, nego će je ubiti. Međutim, upravo se tada među njih progurao neki starac i rekao kako on može razumjeti svaku riječ, jer riba govori ruski.”
Svi smo prasnuli u smijeh, čak je i ministar malo za-roktao. Kad smo se utišali, Buča je rekla: “Znala sam da mi nećete vjerovati, ali to je živa istina!”
“Hoću znati što je ta riba govorila”, reče predsjednik.
“Bila je već skoro mrtva, zato je nekako kao... šaptala. I kad se starac nagnuo nad nju i prislonio uho uz njezine usnice...”
“Ribe nemaju usnice!” umiješala sam se.
“U redu, prislonio je uho uz... kako god to zovete”, nastavila je Buča. “Uz rubove ribljih usta. A riba je rekla: “Reci im neka me slobodno očiste. Nemam više zbog čega živjeti. Ona tamo riba koja je malo prije izdahnula bila je moja žena.”“
“Znači, ribe održavaju vjenčanja!” reče Mameha. “Imaju žene i muževe!”
“To je bilo prije rata”, dobacila sam. “Nakon rata si više ne mogu priuštiti vjenčanja i brakove. Samo plivaju naokolo i traže posao.”
“Ovo se dogodilo mnogo godina prije rata”, rekla je Buča. “Davno, davno prije. Čak i prije nego što se rodila moja majka.”
“Kako onda znaš da je sve to istina?” upitao ju je Nobu. “Riba ti to sigurno nije rekla.”
“Ta je riba odmah tada uginula! Kako mi je mogla bilo što reći kad se ja još nisam bila rodila? Osim toga, ja ne znam ruski.”
“U redu, Bučo”, rekla sam joj, “znači, ti vjeruješ daje i ova predsjednikova riba jedna od tih riba koje govore.”
“Nisam to rekla. Ali izgleda točno tako. Ne bih je jela da baš umirem od gladi.”
“Ako se ti tada još nisi bila rodila", reče predsjednik, “i čak se ni tvoja majka još nije bila rodila, otkud znaš kako je ta riba izgledala?"
“Vi znate kako izgleda predsjednik vlade, je li tako?" odgovori Buča. “A jeste li se kad upoznali s njime? U stvari, vi vjerojatno jeste. Čekajte, sjetit ću se nekog boljeg primjera. Evo, znate kako izgleda car, iako nikad niste imali čast vidjeti ga izbliza!"
“Predsjednik je imao čast, Bučo", reče joj Nobu.
“Znate što hoću reći. Svi znaju kako car izgleda. To hoću reći."
“Postoje fotografije cara", reče Nobu. “Ti nisi mogla vidjeti fotografiju te ribe."
“Ta je riba slavna u kraju u kojem sam ja odrasla. Majka mi je pričala o njoj i kažem vam, izgleda točno kao ta stvar tamo na stolu!"
“Hvala nebesima za ljude kao što si ti, Bučo", reče predsjednik. “U usporedbi s tobom, svi mi izgledamo beskrajno dosadni."
“Pa, to je moja priča. Neću ispričati još jednu. Ako se vi hoćete igrati “velikog lašca", neka počne netko drugi."
“Ja ću početi", reče Mameha. “Evo moje prve priče. Kad sam imala otprilike šest godina, otišla sam jednog jutra izvući vodu iz bunara u našoj okiyi kadli čujem nekog muškarca kako pročišćava grlo i kašlje. Ti su zvukovi dolazili iznutra, iz bunara. Probudila sam gospodaricu o-kiye i ona je došla do bunara kako bi to poslušala. Kad smo svjetiljku nagnule nad bunar, ništa nismo mogle vidjeti, ali smo ga i dalje čule, sve dok nije izašlo sunce. Onda su zvukovi prestali i nikad ih više nismo čule."
“Druga je priča istinita", reče Nobu, “premda je još uopće nisam
čuo."
“Morate čuti obje priče", nastavila je Mameha. “Evo druge. Jednom sam s nekoliko drugih gejša otišla na zabavu u kuću Akite Masaichija." To je bio jedan čuveni poslovni čovjek koji se silno obogatio prije rata. “Nakon što smo satima pjevali i pili, Akita-san je zaspao na strunjačama, a jedna od gejša odvela nas je sve u susjednu sobu i pokazala nam veliku škrinju punu pornografskih slika svake vrste. Među njima je bilo i umjetničkih slika, drvoreza, uključujući neke koji su nosili potpis slavnog Hiroshigea..."
“Hiroshige nikad nije radio pornografske slike", prekinula ju je
Buča.
“O da, Bučo, radio ih je", reče predsjednik. “Ja sam vidio neke od
njih."
“A bilo je i raznih slika europskih muškaraca i žena", nastavila je Mameha, “kao i nekoliko kolutova filma."
“Dobro sam poznavao Akitu Masaichija”, rekao je predsjednik. “On ne bi imao pornografsku zbirku. Ona prva priča je istinita.”
“Dakle, stvarno, predsjedniče”, reče Nobu. “Zar vjerujete u priču o bunaru iz kojeg dopire glas muškarca?”
“Ne moram ja to vjerovati. Važno je samo da Mameha misli kako je to istina.”
Buča i predsjednik dali su svoje glasove za priču o bunaru. Ministar i Nobu glasovali su za pornografiju. Što se mene tiče, ja sam te priče već ranije čula i znala sam da je istinita ona o muškarcu u bunaru. Ministar je spremno prihvatio kaznu i ispio čašu sakea, ali je Nobu stalno gunđao, zato smo ga natjerali da on bude sljedeći pripovjedač.
“Neću se igrati te glupe igre”, rekao je.
“Igrat ćete se ili ćete za kaznu ispiti čašu sakea u svakom krugu”, rekla mu je Mameha.
“No dobro, hoćete dvije priče, ispričat ću vam dvije priče”, rekao je. “Evo prve. Imam jednog malog bijelog psa koji se zove Kubo. Jedne noći sam se vratio kući i njegova je dlaka bila potpuno plava.”
“Ja to vjerujem”, rekla je Buča. “Sigurno ga je oteo nekakav demon.”
Nobu ju je pogledao kao da uopće ne može zamisliti da Buča to ozbiljno govori. “Sljedeće se noći to ponovilo”, oklijevajući je nastavio, “samo što mu je sad dlaka bila jarkocrvena.”
“Sasvim sigurno su to bili demoni”, rekla je Buča. “Oni vole crvenu boju. To je boja krvi.”
Nobu je počeo pokazivati jasne znakove srditosti kad je to čuo. “Evo moje druge priče. Prošlog tjedna sam jednog jutra tako rano otišao u ured da sam došao prije svoje tajnice. U redu, koja je priča istinita?”

Naravno, svi smo odabrali tajnicu, osim Buče, koja je za kaznu morala popiti čašu sakea. Pazi, ne šalicu, čašu. Ministar ju je natočio za nju, dodavajući kap po kap, sve dok nije bila do vrha puna i čak se površina sakea malo ispupčila preko ruba. Buča je morala prvo malo otpiti prije nego što ju je mogla uzeti u ruku. Zabrinula sam se gledajući je s tom čašom, jer njoj nije trebalo puno da se napije.
“Ne mogu vjerovati da ona priča sa psom nije istinita”, rekla je nakon što je ispraznila čašu. Činilo mi se da već čujem kako joj se počinje plesti jezik. “Kako ste mogli tako nešto izmisliti?”
“Kako sam to mogao izmisliti? Pravo je pitanje kako si ti to mogla povjerovati. Psi ne mogu odjednom postati plavi. Ili crveni. I ne postoje nikakvi demoni.”

Ja sam bila sljedeća na redu. “Ovo je moja prva priča. Jedne noći, pred dosta godina, kabuki glumac Yoegoro se jako napio i rekao mi kako me je on oduvijek smatrao lijepom.”
“Ta priča nije istinita”, reče Buča. “Ja poznajem Yoe-gora.”
“Sigurna sam da ga poznaješ. Ali bilo kako bilo, rekao mi je da me smatra lijepom i otada mi je povremeno pisao pisma. U jednom kutu svakog pisma zalijepio bi jednu malu, kovrčavu crnu dlaku.”
Predsjednik se na to nasmijao, ali se Nobu naglo u-spravio i srdito rekao: “Ti glumci, zbilja. Kakav nepodnošljiv soj ljudi!”
“Ne razumijem. Sto misliš s tim “kovrčava crna dlaka"?" upitala je Buča, ali sam po izrazu njezina lica vidjela kako zna odgovor.
Svi su zašutjeli, čekajući drugu priču. Meni je ta priča bila na umu otkako smo počeli igrati tu igru, iako sam je se bojala ispričati i uopće nisam bila sigurna je li s moje strane pametno što ću to ispričati ili nije.
“Jednom dok sam još bila dijete", započela sam, “jako sam se rastužila jednog dana i otišla sam na obalu Shira-kawe i tamo se rasplakala..."

Kad sam počela pričati o tome, osjetila sam gotovo kao da pružam ruku preko stola kako bih dotaknula ruku predsjednika. Naime, činilo mi se kako se nikome u sobi ta priča neće činiti neobičnom, ali će predsjednik znati koliko je ona intimna - odnosno, barem sam se tome nadala. Osjećala sam se kao da razgovaram s njime, prisnije nego ikad dosad i dok sam govorila, osjećala sam kako sva gorim od vrućine. Podigla sam na kratko pogled, očekujući da ću zateći predsjednika kako me upitno gleda. Međutim, činilo se da on uopće ne obraća pozornost na mene. Odjednom sam se osjetila taštom, poput djevojke koja afektirano hoda ulicom, misleći kako je svi gledaju, a onda najednom otkrije kako na ulici nema nikoga.
Sigurna sam da je ovog puta svima u sobi dojadilo čekati da napokon nastavim, jer mi je Mameha rekla: “No? Hajde, nastavi."

Buča je također nešto promrmljala, ali ju nisam razumjela.
“Ispričat ću vam jednu drugu priču", rekla sam. “Sjećate se gejše Okiachi? Ona je poginula u jednoj nezgodi tijekom rata. Mnogo godina prije toga razgovarale smo jednog dana i ona mi je rekla kako se oduvijek boji da će joj na glavu pasti nekakva teška drvena kutija i usmrtiti je. I točno se to dogodilo. Sanduk pun metalnog otpada pao je s police ravno na nju."

Toliko sam bila zaokupljena svojim osjećajima da sam tek sada shvatila kako nijedna od mojih priča nije istinita. Obje su bile samo djelomično istinite, ali to me nije previše zabrinjavalo, jer većina ljudi vara u ovoj igri. Stoga sam pričekala da predsjednik odabere jednu priču - odabrao je onu o Yoegoru i kovrčavoj crnoj dlaki - i objavila sam da je on pogodio. Ovog su puta Buča i ministar za kaznu popili šake.

Nakon toga je došao red na predsjednika. “Meni ovakve igre baš ne leže”, rekao je. “Za razliku od vas gejši koje ste tako vješte u laganju.”
“Predsjedniče!” ukorila ga je Mameha, ali, naravno, samo se šalila.
“Zabrinut sam za Buču, zato ću nastojati da moje priče budu što jednostavnije. Jer ako će morati popiti još jednu čašu sakea, nisam siguran da će to moći podnijeti.”
Buča je doista već počela gledati ukriž. Čak mislim da nije ni slušala predsjednika, sve dok on nije izgovorio njezino ime.
“Samo pozorno slušaj, Bučo. Evo moje prve priče. Večeras sam došao na jednu zabavu u čajanu Ichiriki. A evo druge. Prije nekoliko dana u moj je ured ušla jedna riba -ne, zaboravi to. Ti bi čak mogla povjerovati da postoje ribe koje hodaju. Što kažeš na ovu. Prije nekoliko dana, otvorio sam ladicu svog stola i iz nje je iskočio jedan čovječuljak u uniformi i počeo plesati i pjevati. U redu, koja je od ove dvije priče istinita?”
“Ne očekujete valjda da ću povjerovati kako vam je nekakav čovjek iskočio iz ladice”, odgovorila je Buča. “Samo odaberi jednu priču. Koja je istinita?” “Ona druga. Ne sjećam se više što je to bilo.” “Trebali bismo, predsjedniče, sada vas natjerati da za kaznu popijete čašu sakea”, rekla je Mameha.
Kad je Buča čula riječi “za kaznu” i “čašu sakea”, vjerojatno je pomislila kako je opet pogriješila, jer prije nego što se itko od nas snašao, zgrabila je čašu i ispila je do polovice i moram reći, prilično je loše izgledala. Predsjednik je to prvi primijetio i uzeo joj čašu iz ruke.
“Ti nisi kišni oluk, Bučo”, rekao joj je. Ona je tupo zurila u njega, stoga ju je upitao čuje li ga.
“Možda vas čuje”, rekao je Nobu, “ali vas sigurno ne vidi.”
“Dođi, Bučo”, reče predsjednik. “Odvest ću te kući. Ili ću te odvući ako drugačije neće ići.”
Mameha se ponudila da će mu pomoći i zatim su njih dvoje zajedno izveli Buču, ostavljajući Nobua i ministra sa mnom.
“Pa, gospodine ministre, kako vam se svidjela današnja večer?”
Mislila sam da je ministar isto toliko pijan kao Buča, ali je na moje iznenađenje promrmljao kako je večer bila vrlo ugodna. “Uistinu ugodna”, dodao je, kimajući glavom nekoliko puta kako bi to potvrdio. Zatim je pružio prema meni svoju šalicu za šake, tražeći da mu je napunim, ali se Nobu nagnuo i uzeo mu je iz ruke.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:40 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 144


Trideset drugo poglavlje


Cijele te zime i idućeg proljeća Nobu je nastavio dovoditi ministra u Gion jednom ili čak dva puta tjedno. S obzirom na to koliko su vremena provodili zajedno tijekom tih mjeseci, čovjek bi mislio da će ministar s vremenom shvatiti kako Nobu prema njemu osjeća sklonost kakvu šiljak za led osjeća prema komadu leda, ali ukoliko mu je to doprlo do mozga, nije to ničim pokazao. Iskreno rečeno, činilo mi se kako ministar uopće nije čovjek koji mnogo toga primjećuje oko sebe, osim dvije stvari: klečim li ja pokraj njega i je li mu šalica puna sakea. Njegova mi je odanost ponekad otežavala život: ako bih ministru posvećivala previše pozornosti, Nobu bi postao razdražljiv i ona strana njegova lica na kojoj je imao manje ožiljaka zacrvenjela bi se od srdžbe. Zbog toga je prisutnost predsjednika, Mamehe i Buče bila za mene tako dragocjena. Oni su igrali ulogu slame u sanduku sa staklom.

Naravno, meni je predsjednikova prisutnost bila dragocjena i zbog drugih razloga. Češće sam ga viđala tih mjeseci nego svih onih godina prije toga i s vremenom sam shvatila kako ona slika o njemu koju sam dozivala u pamet dok bi noću ležala na svom futonu, ne odgovara njegovom stvarnom izgledu, barem ne u potpunosti. Na primjer, uvijek sam zamišljala da su mu očni kapci glatki i gotovo bez trepavica, dok su, u stvari, bili obrubljeni gustim, mekim trepavicama što su sličile na male četkice. Usta su mu, također, bila mnogo izražajnija nego što sam to ikad ranije zapazila - zapravo, toliko izražajna da je često slabo uspijevao prikriti osjećaje. Kad mu je nešto bilo smiješno, a nije to želio pokazati, ja bih ipak primijetila kako mu podrhtavaju kutovi usnica. Ili kad bi se duboko zamislio - premećući, možda, u glavi kakav problem koji je iskrsnuo tijekom dana - dohvatio bi katkad šalicu za šake i vrtio je među prstima, a usta bi mu otvrdnula tako da bi mu se s obje strane usjekle duboke bore sve do brade. Kad bi se tako zanio u misli, osjećala sam se slobodnom otvoreno zuriti u njega. S vremenom mi se nešto u tim stisnutim ustima i dubokim borama počelo činiti neizrecivo privlačnim. Činilo mi se da to pokazuje koliko on temeljito razmišlja o stvarima i koliko ga drugi ljudi ozbiljno shvaćaju. Jedne večeri dok je Mameha pričala nekakvu dugačku priču, potpuno sam se prepustila zurenju u predsjednika i tek kad sam se napokon osvijestila, shvatila sam kako bi svakome tko me je možda promatrao moralo izgledati čudno što to radim.

Srećom, ministrove su oči već bile zamagljene od pića, a Nobu je nešto žvakao i nabadao po tanjuru svojim štapićima, ne obraćajući uopće pozornost bilo na Mamehu, bilo na mene. Međutim, Buča me je, činilo se, čitavo vrijeme promatrala. Kad sam je pogledala, vidjela sam joj na licu osmijeh za koji nisam bila sigurna kako bih ga protumačila.

Jedne večeri potkraj veljače, Buča nije mogla doći u Ichiri-ki jer se razboljela od gripe. Predsjednik je također kasnio i tako smo Mameha i ja provele oko sat vremena same s Nobuom i ministrom. Na kraju smo odlučile plesati, više zbog vlastite zabave, nego zbog njih. Nobu nije bio osobit ljubitelj plesa, a ministra ples uopće nije zanimao. Moram reći, ni mi nismo gorjele od želje za plesom, ali nismo se mogle sjetiti ničeg boljeg čime bismo prikratile vrijeme.

Prvo je Mameha izvela nekoliko kratkih plesnih točaka, dok sam je ja pratila na shamisenu. Nakon toga smo se zamijenile. Upravo kad sam zauzela početnu pozu za svoj prvi ples - gornji dio tijela je bočno izvijen, tako da lepeza gotovo dotiče pod, a druga je ruka ispružena u stranu vrata su se otvorila i ušao je predsjednik. Pozdravili smo ga i ja sam pričekala da se on smjesti za stolom. Bilo mi je jako drago što je došao, jer iako sam znala da me je gledao na pozornici, nikad me nije vidio da plešem u ovako intimnom okruženju. Isprva sam kanila izvesti jedan kratki ples koji se zove “Treperenje jesenskog lišća”, ali sam se sad predomislila i zamolila Mamehu da umjesto toga svira “Okrutnu kišu”. Priča sadržana u plesu “O-krutna kiša” govori o jednoj mladoj ženi koja je duboko dirnuta time što je njezin ljubavnik svukao sa sebe kapu-tić kimona kako bi je zaštitio od kiše, jer zna da je on, u stvari, začarani duh koji će se rastopiti ako se smoči. Moje su me učiteljice često hvalile kako umijem lijepo izraziti osjećaj tuge mlade žene, a u dijelu plesa kad sam se trebala sporo spustiti na koljena, gotovo mi se nikad nije događalo da mi noge drhte kao što se znalo događati većini plesačica. Vjerojatno sam to već spominjala, ali u plesovima Inoue škole izraz lica jednako je važan kao i pokreti nogu ili ruku. Zato, premda bih bila rado tijekom plesa koji put bacila pogled na predsjednika, morala sam držati oči propisno usmjerene i ni jednom ga nisam uspjela pogledati. Umjesto toga, kako bih unijela u ples što više o-sjećaja, usredotočila sam se na najtužniju situaciju koje sam se mogla sjetiti, te sam zamislila kako moj danna nije sa mnom u sobi - pritom nisam zamislila predsjednika, nego Nobua. Čim sam do kraja uobličila tu zamisao u glavi, odjednom je sve oko mene otežalo i objesilo se prema zemlji. Vani, u vrtu, kišne su kapi padale sa streha krova poput teških staklenih kuglica. Čak se činilo kako i strunjače pritišću pod sobe svojom težinom. Sjećam se da sam mislila kako ne plešem zato da bih izrazila tugu mlade žene koja je izgubila svog natprirodnog ljubavnika, nego vlastitu bol koju bih osjetila kad bi iz mog života zauvijek nestalo nešto do čega mi je naročito stalo. Zatekla sam se kako mislim i na svoju sestru Satsu te sam plesom pokušala izraziti gorčinu naše vječne razdvojenosti. Pri kraju plesa osjećala sam se gotovo svladana tugom, ali doista nisam bila pripremljena za ono što sam ugledala kad sam se okrenula i pogledala predsjednika.

On je sjedio na uglu stola bližem meni i tako ga, slučajno, nitko osim mene nije mogao vidjeti. Prvo mi se učinilo da je osupnut, jer su mu oči bile široko rastvorene. Ali baš kao što bi mu ponekad zatitrali uglovi usana kad bi se trudio sakriti osmijeh, tako sam ih sad vidjela kako titraju, ali od napora da sakrije drugačije osjećaje. Nisam mogla biti sigurna, ali imala sam dojam da su mu oči teške od suza. Gledao je prema vratima i pravio se kao da češka nos kako bi prstom mogao obrisati kutove očiju, zatim je zagladio obrve kao da su one uzrok zbog kojeg mu suze oči. Bila sam tako potresena njegovom tugom da sam se na trenutak osjetila gotovo potpuno izgubljenom. Vratila sam se za stol, a Mameha je počela razgovarati s Nobuom. Malo kasnije predsjednik ih je prekinuo pitanjem:
“Gdje je Buča večeras?”
“On, bolesna je, predsjedniče”, odgovorila je Mameha. “Kako to misliš? Zar uopće neće doći?” “Ne, neće doći”, reče Mameha. “I dobro je da je ostala kod kuće s obzirom daje dobila želučanu gripu.”
Mameha je nastavila razgovor s Nobuom. Vidjela sam kako je predsjednik pogledao na sat i zatim je, još uvijek pomalo nesigurnim glasom, rekao:
“Mameha, morat ćeš me ispričati. Ni ja se večeras ne osjećam najbolje.”

Nobu je rekao nešto smiješno baš kad je predsjednik odgurnuo vrata i svi su se nasmijali. Ali meni se u glavi javila misao koja me je uplašila. Ja sam svojim plesom pokušala izraziti bol zbog nečije odsutnosti. Time sam svakako sebe rastužila, ali i predsjednika, a je li moguće da je on pritom mislio na Buču - koja je, na kraju krajeva, stvarno večeras bila odsutna? Nisam mogla zamisliti da je bio na rubu plača zbog Bučine bolesti ili bilo čega sličnog, ali možda sam uzburkala u njemu neke skrivenije, složenije osjećaje. Znala sam samo to da je nakon mog plesa predsjednik upitao gdje je Buča, te da je otišao kad je čuo da je bolesna. Teško mi je bilo povjerovati u to. Da sam kojim slučajem otkrila kako predsjednik gaji osjećaje prema Mamehi, ne bi me to iznenadilo. Ali Buča? Kako bi predsjednik mogao čeznu ti za nekim tako... pa, tako ne-profinjenim?

Možda misliš kako bi se svaka razumna žena nakon toga prestala uzalud nadati. Ja sam doista neko vrijeme svakodnevno odlazila gataru i brižljivije nego inače proučavala svoj almanah, tražeći nekakav znak koji bi mi rekao da li bih se trebala pokoriti svojoj, kako se činilo, neizbježnoj sudbini. Dakako, mi Japanci živjeli smo tada u desetljeću zgaženih nada. Ne bi me iznenadilo da su i moje nade umrle, baš kao što su umrle nade tolikih drugih ljudi. Ali s druge strane, bilo je mnogo onih koji su vjerovali da će se naša zemlja jednog dana ponovo uzdignuti, a svi smo znali da se to nikad neće dogoditi ako se pomirimo s time da zauvijek živimo u ruševinama. Svaki put kad bih u novinama pročitala reportažu o nekoj maloj radionici, koja je, recimo, prije rata proizvodila nekakve dijelove za bicikl i sad je opet u punom pogonu, kao da rata nije ni bilo, rekla bih samoj sebi: ako čitav naš narod ima snage izaći iz mračne doline u kojoj se našao, onda svakako postoji nada da ću i ja uspjeti izaći iz svoga mraka.

Od ožujka pa nadalje, tijekom cijelog proljeća, Mameha i ja bile smo zaokupljene pripremama za priredbu Plesovi stare prijestolnice, koja se te godine postavljala na scenu prvi put nakon zatvaranja Giona u posljednjim godinama rata. Slučajno su predsjednik i Nobu također bili vrlo zaposleni tih mjeseci i samo su dva puta doveli ministra u Gion. A onda, jednog dana u prvom tjednu lipnja, stigla je poruka da me kompanija Iwamura poziva neka dođem u čajanu Ichiriki u ranim večernjim satima. Ja sam već imala jedan angažman dogovoren prije nekoliko tjedana koji nisam mogla propustiti i tako, kad sam napokon otvorila vrata kako bih se pridružila zabavi, kasnila sam pola sata. Na moje iznenađenje, umjesto uobičajene skupine oko stola, u sobi sam našla samo Nobua i ministra.

Odmah sam vidjela da je Nobu ljutit. Ja sam, naravno, mislila da se ljuti što sam ga pustila da toliko vreme: na sam pravi društvo ministru - premda, istini za volju, njih dvojica su jedan drugom “pravili društvo” otprilike isto toliko koliko vjeverica pravi društvo kukcima koji žive s njom na istom stablu. Nobu je kuckao prstima po stolu, s izrazom duboke zlovolje na licu, a ministar je stajao kraj prozora i gledao u vrt.
“U redu, gospodine ministre!” reče Nobu kad sam se smjestila kod stola. “Dosta ste gledali grmlje kako raste. Zar ćemo čitavu večer ovdje sjediti i čekati na vas?”
Ministar se trgnuo i lagano se naklonio u znak isprike, prije nego što je zauzeo svoje mjesto na jastuku koji sam za njega pripremila. Obično mi je bilo teško smisliti što bih mu rekla, ali večeras mi je bilo lakše, budući da ga tako dugo nisam vidjela.
“Gospodine ministre”, rekla sam, “zar vam se više ne sviđam?”
“Ha?” rekao je ministar i čak je uspio namjestiti lice u izraz iznenađenja.
“Niste me došli vidjeti više od mjesec dana! Je li to zato što je Nobu- san bio neljubazan i nije vas dovodio u Gion toliko često koliko je trebao?”
“Nobu-san nije neljubazan”, odgovorio je ministar. Potom je otpuhnuo nekoliko puta u nos i dodao: “Ionako sam već previše tražio od njega.”
“Nije neljubazan, a nije vas doveo više od mjesec dana? To sasvim sigurno nije ljubazno od njega. Moramo toliko toga nadoknaditi.”
“Aha”, umiješao se Nobu, “većinom propuštene pijanke.”
“Zaboga, kako je Nobu-san večeras čangrizav. Je li takav bio čitavu večer? A gdje su predsjednik, Mameha i Buča? Zar nam se oni neće pridružiti?”
“Predsjednik večeras nije mogao doći”, odgovori Nobu. “Za ostale ne znam. One su tvoja briga, a ne moja.”

Trenutak kasnije otvorila su se vrata i dvije su sluškinje unijele večeru za muškarce. Trudila sam se da im pravim društvo dok su jeli - to jest, prvo sam neko vrijeme pokušavala navesti Nobua na razgovor, ali on nije bio razgovorljiv; zatim sam pokušala navesti ministra da nešto kaže, ali naravno, lakše bih istisnula riječ-dvije iz iver-ka na žaru koji mu je bio na tanjuru. I tako sam na kraju odustala i samo sam brbljala o svemu što bi mi palo na pamet, dok se nisam počela osjećati kao kakva starica koja priča sa svojim psima. Čitavo sam vrijeme obojici obilato točila šake. Nobu nije puno pio, ali mi je ministar svaki put zahvalno pružao svoju šalicu. Baš kad se u ministro- vim očima pojavio onaj staklasti pogled, Nobu je, kao da se upravo probudio, odlučno spustio svoju šalicu na stol, obrisao usta ubrusom i rekao:
“U redu, gospodine ministre, za večeras je dosta. Vrijeme je da krenete kući.”
“Nobu-san!” rekla sam. “Imam dojam da se vaš gost tek počeo zabavljati.”
“Dovoljno se zabavljao. Za promjenu ga šaljemo kući ranije, hvala budi nebesima. Hajdemo, gospodine ministre! Vaša žena će vam biti zahvalna.”
“Ja nisam oženjen”, rekao je ministar. Ali već je natezao čarape i pripremao se ustati.

Povela sam Nobua i ministra kroz hodnik do ulaza i pomogla ministru navući cipele. Još je uvijek bilo vrlo malo taksija, jer se benzin nije slobodno prodavao, ali je sluškinja pozvala jednu rikšu i pomogla ministru da se popne. Već sam primijetila da se pomalo čudno ponaša, ali te je večeri držao oči uprte u koljena i nije se čak ni oprostio. Nobu je ostao u ulazu, srdito zureći u noć kao da promatra oblake kako se skupljaju, iako je večer bila vedra. Kad je ministar otišao, rekla sam mu: “Nobu-san, što je to zaboga s vama dvojicom?”

On me je s gađenjem pogledao i vratio se u čajanu. Našla sam ga u sobi kako kucka šalicom za šake po stolu. Pomislila sam da želi piti, ali mi nije odgovorio kad sam ga upitala, a boca je ionako bila prazna. Čekala sam neko vrijeme, misleći da mi želi nešto reći, ali sam na kraju ipak prva progovorila.
“Pogledajte se samo, Nobu-san. Imate između očiju boru duboku kao
jarak.”
On je na to malo opustio mišiće oko očiju, tako da se bora razišla. “Nisam više tako mlad kao što sam bio, znaš”, rekao mi je.
“Što bi to trebalo značiti?”
“To znači da su se neke bore ustalile i neće nestati samo zato jer ti kažeš da bi trebale nestati.”
“Postoje dobre i loše bore, Nobu-san. Nemojte to zaboraviti.”
“Ni ti nisi više tako mlada kao što si nekoć bila, znaš.” “Sad ste me još počeli vrijeđati! Još ste u gorem raspoloženju nego što sam se bojala. Zašto ovdje nema nikakvog akohola? Očito bi vam dobro došlo jedno piće.” “Ne vrijeđam te. Samo iznosim činjenice.” “Postoje dobre i loše bore i postoje dobre i loše činjenice”, odgovorila sam mu. “Loše je činjenice najbolje izbjegavati.”

Potražila sam sluškinju i zatražila neka donese pladanj s whiskeyjem, vodom i malo sušene hobotnice, jer sam se sjetila kako Nobu nije gotovo ni taknuo svoju večeru. Kad je pladanj stigao, natočila sam scotch u čašu, dolila vode i stavila to pred njega.
“Evo”, rekla sam, “pravite se daje to lijek i popijte.” Otpio je gutljaj, ali vrlo mali. “Do dna”, rekla sam. “Pit ću onako kako ja hoću.”
“Kad liječnik naredi pacijentu da popije lijek, pacijent popije lijek. Hajde, popijte to!”
Nobu iskapi čašu, ali me nije htio gledati dok je pio. Ja sam mu odmah ponovo natočila i rekla mu neka i to popije.
“Ti nisi liječnik!” rekao mi je. “Pit ću tempom koji meni odgovara.”
“Dajte, dajte, Nobu-san. Svaki put kad otvorite usta, uvalite se u goru nevolju. Što je pacijent bolesniji, to više lijekova mora popiti.”
“Neću te poslušati. Mrzim piti sam.”
“U redu, ja ću vam se pridružiti”, rekla sam. Stavila sam u čašu nekoliko kockica leda i pružila čašu Nobuu da mi natoči. Na licu mu se ukazao mali osmijeh kad mi je uzeo čašu iz ruke - svakako prvi osmijeh koji sam te večeri vidjela - i brižljivo mi je ulio dva puta više scotcha nego što sam ja njemu natočila, te je na to samo pljusnuo malo vode. Ja sam onda uzela njegovu čašu, izlila je u zdjelu nasred stola i ponovo je napunila s isto toliko scotcha koliko je on ulio meni - uz mali dodatak, za kaznu.

Dok smo pili nisam se mogla suzdržati da ne pravim grimase: za mene je piti whiskey otprilike isto takav užitak kao da srcem vodu iz jarka pokraj ceste. Pretpostavljam da su te grimase imale povoljan učinak na Nobua, jer je nakon toga bio mnogo manje mrzovoljan. Kad sam došla do daha, rekla sam: “Ne znam što vam je večeras. A i ministru, što se toga tiče.”
“Ne spominji mi tog čovjeka! Već sam ga počeo zaboravljati, a ti si me sad opet podsjetila na njega. Znaš što mi je rekao prije nego što si došla?”
“Nobu-san”, rekla sam, “moja je dužnost da vas razveselim, željeli vi piti ili ne. Gledali ste iz večeri u večer ministra kako se opija. Sad je vrijeme da se vi napijete.”
Nobu me je opet zlovoljno pogledao, ali je uzeo čašu, premda s izrazom čovjeka koji ide na stratište i dugo je gledao u nju prije nego što ju je iskapio. Potom ju je spustio na stol i protrljao oči nadlanicom kao da pokušava razbistriti pogled.
“Sayuri”, rekao je, “moram ti nešto reći. Čut ćeš za to prije ili kasnije. Prošlog smo tjedna ministar i ja razgovarali s vlasnicom čajane Ichiriki. Raspitivali smo se o mogućnosti da ministar postane tvoj danna.”
“Ministar?” rekla sam. “Nobu-san, ne shvaćam. Je li to vi želite?”
“Jasno da ne želim. Ali ministar nam je neizmjerno pomogao i nisam imao izbora. Okupacijske su se vlasti spremale donijeti konačnu presudu protiv Iwamura Elektrike, znaš. Konfiscirali bi nam kompaniju. Pretpostavljam da bismo predsjednik i ja morali naučiti miješati cement ili tako nešto, jer nam ne bi bilo dozvoljeno da se ikad više bavimo svojim poslom. Međutim, ministar ih je primorao da iznova razmotre naš slučaj i uspio ih je uvjeriti kako je postupak prema nama bio previše oštar. A to je istina, znaš.”
“A Nobu-san ipak naziva ministra svakakvim imenima”, rekla sam. “Meni se čini...”
“On zaslužuje da ga nazovem bilo kojim imenom koje mi padne na pamet! Meni se on ne sviđa, Sayuri. Još manje mi se sviđa što znam da mu dugujem zahvalnost.”
“Shvaćam”, rekla sam. “Znači, mene ćete dati ministru zato...”
“Nitko te ne pokušava dati ministru. On ionako nema dovoljno novaca da bi bio tvoj danna. Ja sam ga naveo da povjeruje kako bi kompanija Iwamura bila voljna plaćati - što, naravno, nije istina. Ja sam unaprijed znao odgovor, inače ne bih ni razgovarao s vlasnicom čajane. Ministar je bio strašno razočaran, znaš. Na trenutak mi se gotovo sažalio.”

Ništa od ovog što je Nobu govorio nije bilo smiješno. Ali ipak sam se morala nasmijati, jer mi se odjednom pred očima ukazala slika ministra kao mog danne, kako se na-ginje sve niže i niže nad mene s onom svojom isturenom čeljusti, sve dok odjednom ne počne otpuhivati svoj dah u moj nos.
“Ah, znači, tebi je to smiješno?” reče Nobu. “Zbilja, Nobu-san... ispričavam se, ali kad zamislim ministra...”
“Ja ga ne želim zamišljati! Dovoljno mi je to što sam morao sjediti kraj njega i razgovarati s vlasnicom Ichiriki-ja.”
Natočila sam Nobuu još jedno piće, a on je natočio meni. Nimalo mi se nije pilo, soba mi se već činila ispunjena maglicom. Ali Nobu je podigao čašu i ja nisam imala drugog izbora nego piti zajedno s njim. Nakon što je iskapio čašu, obrisao je ubrusom usta i rekao: “Strašno je biti živ u ovom vremenu, Savuri.”
“Nobu-san, mislila sam da pijemo kako bismo se razvedrili.”
“Mi se svakako odavno poznajemo, Savuri. Možda... petnaest godina! Je li to točno?” rekao je. “Ne, nemoj odgovoriti. Hoću ti nešto reći i ti ćeš mirno sjediti i slušati. Odavna sam ti to htio reći i sad je napokon došlo vrijeme za to. Nadam se da me slušaš, jer ću to reći samo jednom. Evo: ja baš previše ne volim gejše, ti to već vjerojatno znaš. Ali oduvijek sam mislio kako ti, Savuri, nisi sasvim ista kao ostale.”
Pričekala sam trenutak da Nobu nastavi, ali nije.
“Je li to sve što mi je Nobu-san htio reći?” upitala sam.
“Pa, zar to ne ukazuje na to da sam trebao za tebe činiti svakakve stvari? Na primjer... ha! Na primjer, trebao sam ti kupovati nakit.”
“Kupovali ste mi nakit. U stvari, uvijek ste bili prema meni i odveć ljubazni. Prema meni - jer sasvim sigurno niste ljubazni prema svakome.”
“Pa, trebao sam ti kupiti više toga. Uostalom, to nije ono o čemu govorim. Nije mi lako objasniti što mislim. Pokušavam ti reći kako sam napokon shvatio kakva sam budala. Smijala si se malo prije na pomisao da ti ministar bude danna. A pogledaj mene: jednoruki muškarac, s kožom poput - kako me ono zovu, gušter?”
“Oh, Nobu-san, ne smijete tako govoriti o sebi...”
“Napokon je došao taj trenutak. Godinama sam čekao. Morao sam čekati da prođe ta tvoja glupost s generalom. Svaki put kad bih te zamislio s njime... no da, ne želim uopće misliti na to. I taj glupi ministar, kako mu je to samo palo na pamet! Jesam li ti ispričao što mi je večeras rekao? To je najgore od svega. Nakon što je saznao da neće postati tvoj danna, dugo je tu sjedio kao da je od zemlje i na posljetku mi je rekao: “Mislio sam da ste mi rekli kako mogu biti Savurin danna.” Nikad mu tako nešto nisam rekao! “Učinili smo što smo mogli, gospodine ministre i nije nam uspjelo”, odgovorio sam mu. Onda je on rekao: “A ne biste mogli dogovoriti samo jednom?” Rekao sam mu: “Što bih vam trebao dogovoriti samo jednom? Da budete Savurin danna samo jednom? Mislite, jednu večer?” A on je na to kimnuo glavom! Dakle, rekao sam mu: “Slušajte, gospodine ministre! Dovoljno je strašno ići gazdarici čajane i predložiti čovjeka kao što ste vi za dannu takvoj ženi kao što je Savuri. Učinio sam to samo zato jer sam znao da se to neće ostvariti. Ali ako mislite...""
“Niste mu to rekli!"
“Nego što nego jesam. Rekao sam: “Ali ako mislite da bih dogovarao za vas da provedete s njom nasamo makar samo četvrtinu sekunde... Zašto biste ju vi imali? Uostalom, ne mogu ja s njom raspolagati, je li tako? Kako vam pada na pamet da bih otišao k njoj i postavio joj takvo
pitanje!"“
“Nobu-san, nadam se da se ministar nije previše uvrijedio s obzirom na sve što je učinio za kompaniju Iwamura."
“Čekaj malo. Ne dozvoljavam da misliš kako sam nezahvalan. Ministar nam je pomogao zato što mu je bio posao da nam pomogne. Ponašao sam se prema njemu lijepo svih ovih mjeseci i neću sada prestati. Ali to ne znači da moram odustati od onoga na što sam čekao više od deset godina i prepustiti to njemu! Sto bi bilo da sam došao k tebi kao što je tražio? Bi li rekla: “U redu, Nobu-san, učinit ću to za vas"?"
“Molim vas... Kako vam mogu odgovoriti na takvo pitanje?"
“Lako. Samo mi reci kako nikad ne bi tako nešto napravila."
“Ali, Nobu-san, ja vama toliko dugujem... Ako biste me zamolili za uslugu, ne bih vas mogla lako odbiti."
“No, to je nešto novo! Jesi li se promijenila, Savuri, ili je uvijek postojao dio tebe o kojem ja ništa nisam znao?"
“Ja sam često mislila kako Nobu-san ima pretjerano visoko mišljenje o meni..."
“Ja nikad krivo ne procijenim ljude. Ako ti nisi onakva žena kakva mislim da jesi, onda ni ovaj svijet nije ono što sam mislio da jest. Hoćeš reći da bi razmišljala o tome da se podaš čovjeku kao što je ministar? Zar nisi svjesna toga da na ovom svijetu postoji ispravno i pogrešno, dobro i zlo? Ili si prevelik dio svog života provela u Gionu?"
“Nebesa, Nobu-san... godinama vas nisam vidjela tako bijesnog..."
Izgleda, nisam mogla ništa gore reći, jer je Nobuovo lice odjednom buknulo od srdžbe. Zgrabio je čašu i tako njome tresnuo o stol da je puknula, a kockice leda su se razletjele po stolu. Nobu je okrenuo ruku da pogleda prugu krvi na dlanu.
“Oh, Nobu-san!” “Odgovori mi!”
“Ne mogu se u ovom času ni sjetiti što ste me pitali... molim vas, moram otići po nešto za vašu ruku...”
“Bi li se podala ministru, bez obzira tko bi to tražio od tebe? Ako si takva žena koja bi tako nešto učinila, hoću da ovog časa izađeš iz sobe i da nikad više ne pokušaš sa mnom razgovarati!”

Nisam mogla shvatiti kako se ova večer razvila u tako opasnu situaciju, ali mi je bilo savršeno jasno kako mu mogu dati samo jedan odgovor. Očajnički sam željela otrčati po ručnik kako bih mu oprala i previla ruku - krv mu je već curila po stolu - ali je on gledao u mene s takvom žestinom da se nisam usudila ni maknuti.
“Nikad tako nešto ne bih učinila”, rekla sam.
Mislila sam da će ga to smiriti, ali on je nastavio bijesno zuriti u mene još jedan dugi, zastrašujući trenutak. Napokon je odahnuo i polako se opustio.
“Idući put progovori prije nego što se moram porezati kako bih dobio odgovor.”
Požurila sam iz sobe kako bih našla vlasnicu čajane. Ona je došla s nekoliko sluškinja koje su sa sobom donijele zdjelu vode i ručnike. Nobu joj nije dopustio zvati liječnika, a istini za volju, posjekotina nije bila tako strašna kako sam se bojala. Kad je gazdarica otišla sa sluškinjama, Nobu je bio neobično tih. Pokušala sam započeti razgovor, ali on nije pokazivao nikakvo zanimanje za bilo što od onog što sam govorila.
“Prvo vas ne mogu smiriti”, napokon sam mu rekla, “a sad vas ne mogu natjerati da progovorite. Ne znam je li bih vas tjerala da još pijete ili je problem u tome što ste se već napili.”
“Dovoljno smo popili, Sayuri. Vrijeme je da odeš i do-neseš mi onaj kamen.” “Kakav kamen?”
“Onaj koji sam ti dao prošle jeseni. Onaj komad betona od naše srušene tvornice. Idi i donesi ga.”
Osjetila sam kako sam se sva ohladila kad sam to čula - jer vrlo sam dobro znala što mi govori. Došlo je vrijeme da se Nobu ponudi za mog dannu.
“Oh, časna riječ, toliko sam popila, ne znam je li uopće mogu hodati!” rekla sam. “Možda bi mi Nobu-san dopustio da to donesem sljedeći put kad se vidimo?”
“Donijet ćeš ga noćas. Što misliš, zašto sam ostao nakon što je ministar otišao? Idi i donesi ga, ja ću te ovdje čekati.”

Pomislila sam na to da pošaljem neku sluškinju, ali znala sam da joj ne bih mogla objasniti gdje će ga naći. I tako, s nešto teškoća, oteturala sam niz hodnik, uvukla noge u cipele i otpljuskala - tako mi se činilo, s obzirom na onoliku količinu alkohola u meni - kroz ulice Giona.

Kad sam došla u okiyu, otišla sam u svoju sobu i našla taj komad betona, umotan u komad svile i zaguran u dno police u mom ormaru. Odmotala sam ga i ostavila svilu na podu, iako ne znam točno zašto. Kad sam izašla iz sobe, Tetica me je presrela u predsoblju - vjerojatno me je čula kako se spotičem i došla je vidjeti što se to događa - te me upitala zašto nosim u ruci taj kamen.
“Nosim ga Nobu-sanu, Tetice”, rekla sam. “Molim vas, spriječite me.”
“Pijana si, Sayuri. Sto te je to spopalo večeras?” “Moram mu ga vratiti. I.... oh, za mene više nema života ako to učinim. Molim vas, ne dajte mi da odem...”

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:41 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 143


Trideset treće poglavlje


“Pijana i plače. Gora si od Hatsumomo! Ne možeš takva iz kuće.”
“Onda, molim vas, nazovite Ichiriki. I recite im neka kažu Nobu-sanu da neću doći. Hoćete?”
“Zašto Nobu-san čeka da mu doneseš kamen?”
“Ne mogu to objasniti, ne mogu...”
“Nije ni važno. Ako te on čeka, morat ćeš otići”, rekla mi je i za ruku me odvela natrag u sobu, gdje mi je obrisala lice mokro od suza i popravila šminku. Ja sam potpuno omlitavila dok je ona to radila, tako da mi je morala poduprijeti bradu kako mi se glava ne bi klimala. Na kraju je izgubila strpljenje i zgrabila mi glavu u obje ruke te mi oštro zapovjedila neka budem mirna.
“Nadam se da te nikad više neću vidjeti ovakvu, Sa-vuri. Samo nebo zna što te je spopalo.”
“Ja sam glupača, Tetice.”
“Večeras se u svakom slučaju tako ponašaš”, odgovorila mi je. “Majka će se jako ljutiti ako si učinila nešto zbog čega si izgubila sklonost Nobu-sana.”
“Još nisam”, rekla sam. “Ali ako se možete sjetiti bilo čega što bi...”
“Tako se ne govori”, prekinula me je Tetica. I nije više progovorila ni riječi dok nije završila sa šminkanjem.
Vratila sam se u Ichiriki, držeći taj teški kamen s obje ruke. Ne znam je li doista bio tako težak ili su moje ruke otežale od pića. Ali kad sam se ponovo pridružila Nobuu u sobi, osjećala sam da sam iscrpjela svu snagu koju sam imala. Da mi je počeo govoriti o tome kako ću postati njegova ljubavnica, nisam sigurna je li bih bila u stanju obuzdati svoje osjećaje.
Stavila sam kamen na stol. Nobu ga je uzeo i držao ga u ruci ovijenoj ručnikom.
“Nadam se da ti nisam obećao ovako veliki dragulj”, rekao je. “Toliko novaca ipak nemam. Ali postale su moguće neke stvari koje ranije nisu bile moguće.”

Naklonila sam se i pokušala sam pritom ne izgledati nesretno. Nobu mi nije trebao tumačiti što to znači.
Te iste noći ležala sam na svom futonu dok se soba okretala oko mene. Odlučila sam biti poput ribara koji satima strpljivo svojom mrežom vadi ribu iz mora. Svaki put kad mi u glavu naiđu misli o predsjedniku, izgrabit ću ih iz sebe i grabit ću ponovo i ponovo, sve dok ih sve ne istrijebim. To bi, sigurna sam, bio pravi način, da sam ga uspjela primijeniti. Ali kad bi mi se javila prva misao na njega, nikad je ne bih uspjela uhvatiti prije nego što bi dobila zamah i odnijela me upravo tamo, odakle sam prognala svoje misli. Mnogo bih puta zaustavila samu sebe i rekla: nemoj misliti na predsjednika, misli na Nobua. I onda bih, vrlo promišljeno, sastavljala u mašti sliku svog susreta s Nobuom negdje u Kvotu. Ali nešto bi uvijek krenulo krivo. Na primjer, zamislila bih da se s Nobuom susrećem na mjestu na kojem sam često zamišljala susret s predsjednikom... i u hipu bih se ponovo izgubila u mislima o predsjedniku.

Tjednima sam se tako mučila pokušavajući se iz temelja promijeniti. Ponekad, kad bih se neko vrijeme oslobodila misli o predsjedniku, počela bih se osjećati kao da se poda mnom otvorio ponor bez dna. Izgubila sam apetit i nisam mogla jesti čak ni čistu juhu u zdjelici koju bi mi mala Etsuko donosila kasno noću. Onih nekoliko puta kad sam jasno uspjela usredotočiti misli na Nobua, obuzela bi me nekakva tupost, tako da uopće ništa nisam osjećala. Dok bih se šminkala, lice mi je visjelo poput kimona na vješalici. Tetica mi je rekla da izgledam kao duh. Odlažila sam na zabave i bankete kao i obično, ali sam tamo samo šutke klečala s rukama u krilu.

Znala sam da se Nobu sprema ponuditi za mog dan-nu i svakog sam dana čekala da ta vijest stigne do mene. Međutim, tjedni su se sporo vukli, a od Nobua nije bilo ni glasa. A onda, jednog vrućeg popodneva krajem lipnja, gotovo punih mjesec dana nakon što sam mu vratila onaj komad betona, Majka mi je donijela novine dok sam sjedila za ručkom i otvorila ih da mi pokaže članak pod naslovom: “Iwamura Elektrika osigurala financijsku potporu Mitsubishi banke.” Očekivala sam da će se u članku spominjati Nobu i ministar, te svakako predsjednik, ali članak je uglavnom navodio obavijesti kojih se više ne mogu ni sjetiti. Koliko se sjećam, pisalo je da su okupacijske vlasti promijenile klasifikaciju Iwamura Elektrike od... ne sjećam se - od nekakve klase u nekakvu drugu klasu. Što je značilo, kako se dalje objašnjavalo u članku, da je kompaniji ukinuto ograničenje prema kojem nije smjela sklapati ugovore, tražiti zajmove i tako dalje. Slijedilo je nekoliko odlomaka o kamatama i kreditima, te na kraju o velikom zajmu koji je kompaniji dan ranije odobrila Mitsubishi banka. S mukom sam dočitala članak do kraja jer je bio pun brojaka i poslovnih izraza. Kad sam završila, pogledala sam Majku, koja je klečala s druge strane stola.

“Situacija kompanije Iwamura u potpunosti se preokrenula", rekla je. “Zašto mi to nisi rekla?"
“Majko, ja jedva nešto razumijem od ovog što sam upravo pročitala."
“Ne čudi me što nam se Nobu Toshikazu nije zadnjih dana javljao. Sigurno znaš da se on ponudio za tvog dan-nu. Mislila sam ga odbiti. Tko bi htio muškarca čija je budućnost nesigurna? Sad vidim zašto si mi se činila tako odsutnom ovih nekoliko tjedana! Pa, sad se možeš opustiti. Napokon će se to dogoditi. Svi znamo kako ti je Nobu drag i koliko si bila vezana za njega svih ovih godina."
Nastavila sam gledati u stol kao prava poslušna kći. Ali sigurna sam da sam izgledala žalosno, jer je Majka nakon male stanke dodala:
“Ne smiješ biti tako bezvoljna kad te Nobu pozove u krevet. Možda nešto nije u redu s tvojim zdravljem. Poslat ću te liječniku čim se vratiš iz Amamija."
Jedino mjesto tog imena za koje sam čula bio je jedan mali otok nedaleko Okinawe; nisam mogla zamisliti da je Majka mislila na taj otok. Međutim, kako mi je potom objasnila, vlasnicu Ichirikija nazvala je upravo tog jutra kompanija Iwamura u vezi s izletom na otok Amami krajem tjedna. Pozvali su mene, Mamehu i Buču, te još jednu gejšu čijeg se imena Majka nije mogla sjetiti. Trebale smo krenuti u petak popodne.
“Ali Majko... to nema nikakvog smisla", rekla sam. “Izlet na dva dana u jedno tako udaljeno mjesto? Samo putovanje brodom traje jedan dan."
“Nećete se voziti brodom. Kompanija Iwamura je za sve vas sredila da letite zrakoplovom."

U sekundi sam zaboravila sve svoje brige zbog Nobua i naglo sam se uspravila kao da me je netko ubo iglom. “Majko!" rekla sam. “Ja nikako ne mogu letjeti zrakoplovom."
“Ako budeš sjedila u zrakoplovu i stvar se digne u zrak, neće ti drugo preostati!" odgovorila mije. Vjerojatno je mislila kako je to što je rekla jako smiješno, jer su joj se ramena zatresla od onog njezinog kašljucavog smijeha.

Kad je još uvijek takva nestašica benzina zrakoplovi sigurno ne mogu letjeti, zaključila sam i odlučila da se više ne brinem. - Međutim, to me je umirilo samo do sljedećeg dana kad sam razgovarala s vlasnicom Ichirikija. Izgleda da su neki američki časnici na Okinawi letjeli nekoliko puta mjesečno na dopust u Osaku. Obično bi se zrakoplov vraćao prazan, a onda bi za nekoliko dana ponovo došao po njih. Kompanija Iwamura dogovorila je da nas prevezu u oba smjera na povratnim letovima kad zrakoplov leti prazan. Išli smo na Amami samo zato što se nudila ta mogućnost, inače bismo vjerojatno otputovali u neke topliće i ne bismo se trebali bojati hoćemo li se živi vratiti kući. Posljednje što mi je rekla vlasnica Ichirikija bilo je: “Sretna sam što ćeš ti morati u tome letjeti, a ne ja.”

U petak ujutro krenuli smo u Osaku vlakom. Osim gospodina Bekkua, koji je išao s nama do aerodroma kako bi nam se našao pri ruci oko prtljage, skupina se sastojala od Mamehe, Buče, mene i jedne postarije gejše koja se zvala Shizue. Shizue je bila iz četvrti Pontocho, a ne iz Giona i imala je sijedu kosu i ružne naočale, te je zbog toga izgledala još starija nego što je doista bila. Što je još gore, posred brade imala je duboki usjek, tako da joj je brada sličila na dvije dojke. Gledala nas je kao što visoki cedar gleda na korov koji raste u njegovom podnožju. Većinom je zurila kroz prozor vagona, a svako malo bi otvorila kopču na svojoj narančastocrvenoj torbici kako bi iz nje izvadila bombon, te bi nas pritom pogledala kao da joj nije jasno zbog čega mora trpjeti našu prisutnost.

Od kolodvora u Osaki do aerodroma vozili smo se u malom autobusu koji nije bio mnogo veći od običnog automobila, a vozio je na ugljen i bio jako prljav. Napokon, nakon nešto više od jednog sata, iskrcao nas je kraj jednog srebrnastog zrakoplova s dva velika propelera na krilima. Nimalo me nije utješio pogled na sićušni kotač na kojem je ležao rep, a kad smo ušle unutra, pod je bio tako jako nagnut da sam bila sigurna kako je nešto na tom zrakoplovu polomljeno.

Muškarci su se već bili ukrcali; sjedili su na sjedalima u dnu zrakoplova i vodili poslovne razgovore. Osim predsjednika i Nobua, tu je bio i ministar, te jedan stariji čovjek, za kojeg sam kasnije saznala da je direktor podružnice Mitsubishi banke. Kraj njega je sjedio neki muškarac od kojih tridesetak godina, s identičnom rascijepljenom bradom kakvu je imala Shizue i s isto tako debelim naočalama. Pokazalo se da je Shizue dugogodišnja ljubavnica direktora banke i da je to njihov sin.

Sjele smo u prednji dio zrakoplova i ostavile muškarce njihovim dosadnim razgovorima. Ubrzo sam čula kaš-ljucanje motora i zrakoplov je zadrhtao... a kad sam pogledala kroz prozor, vidjela sam da se golemi propeler počeo okretati. U nekoliko sekundi njegova su se sabljasta krila, uz strašno brujanje, počela strelovito okretati tako reći na nekoliko centimetara od moga lica. Bila sam uvjerena da će se otkinuti, uletjeti kroz stijenku zrakoplova i prerezati me na pola. Mameha me je posjela uz prozor jer je mislila da će me pogled kroz prozor umiriti kad se jednom dignemo u zrak, ali je sad, kad je vidjela propeler, odbila sa mnom zamijeniti mjesta. Buka motora još se više pojačala i zrakoplov se poskakujući pokrenuo vozeći po aerodromu, skrećući tu i tamo. Napokon je buka dosegla zastrašujući vrhunac i pod zrakoplova se nagnuo prema natrag. Nakon još nekoliko sekundi čuli smo udarac i počeli se dizati u zrak. Tek kad je zemlja već bila daleko ispod nas, netko nam je napokon rekao kako udaljenost do odredišta iznosi sedam stotina kilometara i kako će let trajati blizu četiri sata. Kad sam to čula, oči su mi se zacaklile od suza i svi su mi se počeli smijati.

Navukla sam na prozor zastore i pokušala se smiriti čitajući nekakav časopis. Prošlo je dosta vremena i Mameha je, u sjedalu do mene, već spavala kad sam podigla glavu i ugledala Nobua kako stoji u prolazu.
“Sayuri, jesi li dobro?” upitao me je, govoreći tiho da ne probudi Mamehu.
“Mislim da me Nobu-san još nikad nije tako nešto pitao”, rekla sam. “Mora daje posebno dobro raspoložen.” “Budućnost se još nikad nije činila tako puna obećanja!”
Mameha se promeškoljila i Nobu nije više ništa rekao, nego je produžio dalje niz prolaz do zahoda. Prije nego što je otvorio vrata, osvrnuo se natrag prema onom dijelu zrakoplova gdje su sjedili muškarci. Na trenutak sam ga vidjela iz jednog kuta, iz kojeg sam ga rijetko kad vidjela i koji mu je davao izgled duboke koncentracije. Kad je bacio kratak pogled prema meni, pomislila sam kako je možda naslutio da mene moja budućnost isto toliko ispunjava brigom, koliko njega njegova ispunjava nadom. Kad sam mislila o tome, učinilo mi se čudno koliko me Nobu malo razumije. Naravno, gejša koja očekuje razumijevanje od svog danne sliči mišu koji očekuje suosjećanje od zmije. Uostalom, kako bi me Nobu uopće mogao razumjeti kad me poznaje jedino kao gejšu koja brižljivo skriva svoju pravu ličnost? Predsjednik je bio jedini muškarac kojeg sam zabavljala kao gejša Sayuri, a koji me je prije toga poznavao kao Chiyo - iako mi je bilo čudno razmišljati o tome na taj način, jer mi to nikad ranije nije palo na pamet. Sto bi Nobu učinio da me je on onog dana našao na obali Shirakawe? Sigurno bi jednostavno prošao pokraj mene... i koliko bi mi život bio lakši da se tako dogodilo. Ne bih provodila noći žudeći za predsjednikom. Ne bih povremeno navraćala u parfimerije samo da osjetim miris talka u zraku i podsjetim se na miris njegove kože. Ne bih se mučila pokušavajući u mašti dočarati sliku sebe i njega na nekom nepoznatom mjestu. Ako me možda sad kaniš upitati zašto sam to činila, odgovorit ću ti: zašto zrela kaki jabuka ima tako sladak okus? Zašto drvo koje gori ima takav miris?

Ali eto, opet sam se upustila u te misli, poput djevojčice koja pokušava rukama uhvatiti miša. Zašto ne mogu prestati misliti o predsjedniku?

Kad su se malo kasnije otvorila vrata zahoda i svjetlo se ugasilo, bila sam sigurna da mi se na licu jasno vidi patnja. Nisam mogla podnijeti da me Nobu takvu vidi, zato sam oslonila glavu na prozor i pravila se da spavam. Kad je prošao, otvorila sam oči i otkrila da sam glavom razmaknula zastore, tako da sam sad gledala van, po prvi put otkako smo poletjeli s piste. Ispod nas se pružao pogled na beskraj modrog oceana, prošaran mrljama zelene boje poput zada u ukrasima za kosu koje je Mameha ponekad nosila. Nikad nisam zamišljala ocean posut zelenim mrljama. Kad sam ga gledala sa strme obale u Yoroidu uvijek je imao boju škriljevca. Ovdje se pružao sve do crte nalik na napetu nit vune, gdje je počinjalo nebo. Pogled koji mi se pružao nije bio nimalo zastrašujući, nego neopisivo divan. Čak je i nejasni krug propelera bio na svoj način lijep, a srebrno krilo zrakoplova doimalo se veličanstveno, ukrašeno onim simbolima što su ih nosili američki ratni zrakoplovi. Kako je bilo čudno gledati ih ovako, sjećajući se vremena od prije samo pet godina. Vodili smo s njima nemilosrdan rat kao neprijatelji, a sada? Mi smo se odrekli svoje prošlosti; to je bilo nešto što sam ja vrlo dobro shvaćala, jer sam i sama to učinila. Kad bih samo mogla naći načina da se odreknem svoje budućnosti...

A onda mi se u duhu pojavila zastrašujuća slika: vidjela sam sebe kako režem sudbinsku sponu koja me spajala s Nobuom i gledam ga kako pada u beskraj oceana ispod mene.

Hoću reći, to nije bila samo neka pomisao ili neka vrsta sanjarenja. Hoću reći kako sam u tom trenutku odjednom točno shvatila kako to trebam izvesti. Naravno, nisam kanila Nobua stvarno baciti u ocean, ali sam jasno shvatila, tako jasno kao da mi se u mozgu otvorio nekakav prozor, što mogu učiniti da zauvijek raskinem svoju vezu s njim. Nisam željela izgubiti njegovo prijateljstvo, ali u mojim naporima da dođem do predsjednika, Nobu je bio prepreka koju ni na koji način nisam uspijevala zaobići. Međutim, mogla sam ga dovesti do toga da izgori u plamenu vlastite srdžbe - on mi je sam rekao kako to mogu postići one noći u Ichirikiju prije nekoliko tjedana, samo trenutak nakon što je porezao ruku. Ako sam takva žena koja bi se podala ministru, rekao je, onda želi da izađem iz sobe i nikad više neće sa mnom razgovarati.

Takav me je osjećaj obuzeo kad sam o tome mislila... kao nakon krize u bolesti, kad počne padati temperatura. Cijelo mi je tijelo bilo vlažno od znoja. Bilo mi je drago što Mameha još uvijek spava, jer bi se ona sigurno začudila kad bi me vidjela kako dahćem i prstima brišem znoj sa čela. To čega sam se sjetila, hoću li doista to moći izvesti? Ne mislim na sam čin zavođenja ministra, vrlo dobro sam znala da to mogu obaviti. To će biti kao da idem liječniku na injekciju. Okrenut ću glavu i nakon nekog vremena sve će biti gotovo. Ali hoću li moći tako nešto napraviti Nobuu? Na kakav ću mu se strašan način odužiti za svu njegovu ljubaznost. U usporedbi s većinom muškaraca koje gejše godinama moraju trpjeti, Nobu je vjerojatno vrlo poželjan danna. Ali hoću li moći podnijeti život u kojem su zauvijek ugašene sve moje nade? Tjednima sam se pokušavala uvjeriti kako mogu tako živjeti, no, da li bih to stvarno mogla? Pomislila sam kako možda sada shvaćam kako je Hatsumomo postala tako nemilosrdno okrutna i kako je Bakica postala tako zla. Pa čak i Buča, koja je tek navršila trideset godina, već godinama u sebi nosi gorčinu razočaranja. Jedino što je mene dosad od tog sačuvalo bila je nada, a hoću li sada moći učiniti nešto tako gnusno samo da bih održala tu nadu? Ne govorim o zavođenju ministra, govorim o iznevjeravanju Nobuova povjerenja.

Nastavila sam se boriti s tim mislima sve do kraja leta. Nikad ne bih mogla zamisliti da sam sposobna smišljati takvu spletku, ali s vremenom sam počela gledati na pojedine korake koje moram napraviti kao na poteze u igri šaha: odvući ću ministra u stranu u svratištu - ne, ne u svratištu, na nekom drugom mjestu - i prevarom nekako navesti Nobua da naleti na nas... ili bi možda bilo dovoljno da to čuje od nekoga drugoga? Možeš zamisliti kako sam bila iscrpljena pri kraju leta. Vjerojatno sam izgledala duboko zabrinuta dok smo izlazili iz zrakoplova, jer mi je Mameha stalno ponavljala kako je let prošao i kako sam sad napokon sigurna.

Stigli smo u svratiste otprilike jedan sat prije zalaska sunca. Ostali su se divili sobi u kojoj ćemo svi spavati, ali ja sam bila toliko uzrujana da sam se samo mogla pretvarati kako joj se divim. Soba je bila vrlo prostrana, kao najveća soba u čajani Ichiriki i vrlo lijepo namještena u japanskom stilu, s tatami strunjačama i ulaštenim drve-tom. Jedan od dužih zidova sobe bio je sav od stakla - to su bila vrata prema vrtu punom čudesnih tropskih biljaka od kojih su neke imale lišće zamalo veliko kao odrastao čovjek. Natkrivena staza vodila je kroz vrt do obale jedne rječice.

Kad smo smjestili prtljag, svi smo bili spremni za odlazak na kupanje. Od uprave svratišta dobili smo složive paravane koje smo namjestili u sredini sobe kao neku vrstu kabine. Presvukli smo se u pamučna kimona i otputili se natkrivenim stazama kroz raskošno zelenilo do izvora termalne vode na drugom kraju svratišta. Ulaz za muškarce bio je pregradom odvojen od ulaza za žene i postojali su odvojeni prostori za pranje popločani keramičkim pločicama. Ali nakon što smo uronili u tamnu vodu termalnog izvora i odmaknuli se od ruba pregrade, ponovo smo bili svi zajedno, muškarci i žene. Direktor banke stalno se šalio s Mamehom i sa mnom, govoreći nam kako želi da mu jedna od nas donese određeni oblutak ili grančicu ili nešto slično iz šume koja je dopirala do ruba izvora - smisao te šale, dakako, bio je u tome što nas je htio vidjeti gole. Njegov je sin čitavo to vrijeme bio udubljen u razgovor s Bučom i nije nam trebalo dugo da shvatimo zašto. Bučine su prilično velike grudi stalno izranjale na površinu vode, dok je ona kao i uvijek veselo brbljala, potpuno nesvjesna toga što se događa.

Možda ti se čini čudno što smo se svi zajedno kupali, muškarci i žene, i što smo kasnije svi kanili spavati u istoj sobi. Ali, zapravo, gejše se redovito tako ponašaju sa svojim najboljim mušterijama - ili je barem to bio običaj u moje vrijeme. Dakako, ni jedna gejša koja drži do svog ugleda neće nikad dopustiti da se nađe u sličnoj situaciji sama s nekim muškarcem koji nije njezin danna. Ali kupati se ovako bezazleno u skupini, dok tamne vode izvora prikrivaju naša gola tijela... to je nešto sasvim drugo. A što se tiče zajedničkog spavanja, u japanskom čak postoji poseban izraz za to - zakone, to jest “riblje spavanje”. Ako zamisliš skuše nabacane na gomilu u košari, pretpostavljam da će ti biti jasno značenje tog izraza.

Ovakvo kupanje u skupini bilo je bezazleno, kako rekoh. Ali to ne znači da se neka ruka ne bi ponekad pri-krala tamo gdje ne smije i ta je misao bila vrlo prisutna u mojoj glavi dok sam se namakala u toploj vodi izvora. Da je Nobu bio čovjek koji voli zadirkivati, mogao je doplivati do mene i onda me, nakon što bismo neko vrijeme ćaskali, odjednom zgrabiti za bok ili... pa, bilo gdje, istini za volju. Uobičajeni bi sljedeći korak bio da ja vrisnem, na što bi se Nobu nasmijao i sve bi se završilo na tome. Ali Nobu nije bio takav tip muškarca. Neko je vrijeme bio u vodi, razgovarajući s predsjednikom, a sad je sjedio na jednom kamenu samo s nogama u vodi i jednim malim ručnikom oko bokova, te nije obraćao pozornost na nas ostale, nego je odsutno trljao batrljak svoje ruke i zamišljeno piljio u vodu. Sunce je sad već bilo zašlo i gotovo se bilo smračilo, ali je Nobu sjedio u svjetlu jednog papirnatog lampiona. Nikad ga dotad nisam vidjela tako izloženog. Ožiljci, za koje sam mislila da su mu bili najgori na jednoj strani lica, bili su jednako tako strašni na onom ramenu ispod kojeg mu je bila amputirana ruka - iako mu je drugo rame bilo prekrasno glatko, kao jaje. I kad sam pomislila da razmišljam o tome da ga iznevjerim... On će misliti kako sam to učinila samo zbog jednog razloga, nikad neće shvatiti pravu istinu. Nisam mogla podnijeti pomisao na to da bih ga mogla povrijediti ili uništiti njegovo poštovanje prema meni. Uopće nisam bila sigurna hoću li imati snage izvesti ono što sam naumila.

Sutradan poslije doručka, svi smo pošli u šetnju kroz tropsku šumu do obližnje kamenite obale oceana gdje se rječica što je tekla uz naše svratiste ulijevala u more preko slikovitog malog slapa. Dugo smo ondje stajali, diveći se ljepoti krajolika, i kad smo se već svi spremali otići, predsjednik se jedva uspio otrgnuti od tog čarobnog prizora. Na povratku sam hodala pokraj Nobua koji je još uvijek bio vedar i raspoložen kao rijetko kada. Kasnije smo obišli otok u vojnom kamionu koji je u stražnjem dijelu imao pričvršćene klupe, te smo vidjeli banane i ananas na stablu i prekrasne ptice. S vrha planine ocean je izgledao kao zgužvani pokrivač tirkizne boje s tamnomodrim mrljama.

Tog popodneva smo prošetali prašnim ulicama malog mjesta i ubrzo došli do jedne stare drvene zgrade s kosim krovom pokrivenim slamom koja nam je izgledala kao nekakvo skladište. Na kraju smo otišli straga gdje se Nobu popeo uz kamene stube i kad je otvorio vrata na uglu zgrade, svjetlo sunca palo je na prasnu pozornicu od dasaka. Očito je to nekoć bilo skladište, ali je zatim pretvoreno u mjesno kazalište. Kad sam prvi put ušla unutra, nisam ništa naročito mislila. Ali kad su se vrata zalupila, a mi ponovo izašli na ulicu, opet me je uhvatio onaj osjećaj krize, jer mi se u glavi pojavila slika kako ležim ondje na daščanom podu s ministrom, a vrata se djelomično otvaraju i na nas pada mlaz sunčevog svjetla. Ne bismo se imali gdje sakriti, Nobu bi nas morao vidjeti. Umnogome je upravo to bilo mjesto kakvo sam tražila i samo se napola nadala da bih ga mogla naći. Ali nisam tada sve ovo mislila, zapravo, nisam uopće ništa mislila, više sam se borila da nekako sredim misli. Imala sam osjećaj da mi misli cure kao riža iz poderane vreće.

Dok smo se uspinjali uzbrdo na povratku do svratišta, morala sam malo zaostati kako bih iz rukava izvukla rupčić. Svakako je bilo vruće tamo na cesti, jer nam je popodnevno sunce sjalo ravno u lice. Ja nisam bila jedina koja se znojila. Međutim, Nobu se vratio do mene i upitao me jesam li dobro. Kako mu nisam mogla odmah odgovoriti, nadala sam se da će zaključiti kako se znojim zbog napornog uspona.
“Čitavo ovo vrijeme ne izgledaš dobro, Sayuri. Možda si trebala ostati u Kvotu.”
“Ali kad bih imala prilike vidjeti ovaj prekrasan otok?” “Siguran sam da nikad dosad nisi bila ovako daleko od kuće. Odavde je do Kvota isto toliko koliko od Kvota do Hokaida.”

Ostali su već nestali iza zavoja ispred nas. Preko No-buova ramena mogla sam vidjeti strehe svratišta kako proviruju iz gustog raslinja. Htjela sam mu nešto odgovoriti, ali su mi duh ponovo zaokupile one misli koje su me rastužile već u zrakoplovu, to jest kako me Nobu uopće ne razumije. Kvoto nije moj dom, ne u onom smislu kako je to Nobu, čini se, mislio; to nije mjesto gdje sam odrasla i od kojeg se nikad nisam udaljavala. I u tom času, dok sam piljila u njega na vrelom suncu, odlučila sam da učinim to čega sam se bojala. Iznevjerit ću Nobua, premda i sad stoji tu i gleda me tako ljubaznim pogledom. Ugurala sam rupčić u rukav drhtavom rukom i potom smo se bez riječi nastavili uspinjati prema svratištu.

Kad sam ušla u sobu, predsjednik i Mameha su već sjedili za stolom pripremajući se odigrati partiju igre go protiv direktora banke, uz kojega su Shizue i njihov sin sjedili kao kibici. Staklena su vrata bila otvorena i ministar je oslonjen na lakat zurio u vrt, guleći prstima vanjski ovoj kratkog komada trske koji je donio sa sobom sa šetnje. Očajnički sam se bojala da Nobu ne počne razgovarati sa mnom, jer onda ne bih mogla pobjeći, ali on je otišao ravno do stola i počeo razgovarati s Mamehom. Još nisam smislila kako ću namamiti ministra da ode sa mnom do kazališta, a još manje sam znala kako ću izvesti da nas Nobu ondje zatekne.

Možda bi Buča povela Nobua u šetnju ako je zamolim? Nisam mislila da mogu Mamehu zamoliti za tako nešto, ali Buča i ja smo zajedno provele dio djetinjstva i premda je ja ne bih nazvala sirovom kao što ju je nazvala Tetica, u njoj je doista postojala određena crta prostote, stoga se neće toliko zgroziti nad onim što sam nakanila. Morat ću je izričito uputiti da Nobua dovede u kazalište, jer malo je vjerojatno da bi mogli nabasati na nas tamo pukim slučajem.

Neko sam vrijeme klečala zamišljeno gledajući suncem obasjani vrt i priželjkujući da mogu opušteno uživati u ljepoti tropskog popodneva. Stalno sam se pitala jesam li pri zdravoj pameti kad se ovako nešto spremam učiniti, ali premda su me mučile stanovite dvojbe, to nije bilo dovoljno da me spriječi u provođenju moga plana. No, očigledno se ništa neće dogoditi dok ne uspijem odvući ministra ustranu, ali pritom nisam smjela na sebe privući ničiju pozornost. Ministar je nešto ranije zatražio od sluškinje da mu donese užinu i sad je sjedio, s pladnjem među nogama, ulijevajući u sebe pivo i ubacujući štapićima u usta komadiće usoljene utrobe liganja. Možda se tebi gadi čak i pomisliti na takvo jelo, ali uvjeravam te da ćeš usoljene utrobe liganja naći ne samo u barovima i restoranima u Japanu, nego i ovdje u New Yorku. To je bila omiljena poslastica moga oca, ali meni se oduvijek pri pogledu na to dizao želudac. Čak mi je bilo teško gledati ministra kako to jede.

“Gospodine ministre”, tiho sam mu rekla, “biste li željeli da vam pokušam naći nekakvu ukusniju zakusku?”
“Ne”, odgovorio mi je, “nisam gladan.” Moram priznati da sam se na to upitala zašto onda uopće jede. Mameha i Nobu odšetali su kroz stražnja vrata zaokupljeni razgovorom, a ostali, uključujući Buču, stajali su okupljeni oko go ploče na stolu. Izgleda da je predsjednik upravo napravio nekakvu glupu pogrješku i svi su se smijali. Činilo mi se da mi se sad pruža prilika.
“Ako jedete samo zato što vam je dosadno, gospodine ministre”, rekla sam, “zašto vi i ja ne bismo malo razgledali svratiste? Ja sam to čitavo vrijeme željela, ali dosad nismo imali vremena.”
Nisam čekala da mi odgovori, nego sam ustala i izašla iz sobe. Odahnula sam kad je on trenutak kasnije došao u hodnik da mi se pridruži. Šutke smo išli hodnikom dok nismo došli do ugla gdje sam vidjela kako niotkuda nitko ne dolazi prema nama.
“Oprostite, gospodine ministre”, rekla sam, “ali... kako bi bilo da se nas dvoje prošetamo dolje do mjesta?”
Izgledao je silno zbunjen tim mojim prijedlogom.
“Ostalo nam je još jedan sat ili nešto više do mraka”, nastavila sam, “a ja sam se sjetila nečeg što bih voljela još jednom pogledati.”
Nakon duge stanke, ministar reče: “Moram prvo na zahod.”
“Dobro, to je u redu", rekla sam mu. “Vi obavite to što trebate i kad budete gotovi, pričekajte me ovdje, na ovom mjestu, pa ćemo se zajedno prošetati. Nemojte nikamo ići dok ne dođem po vas."
Činilo se da se ministar slaže s time. Nastavio je hodnikom prema zahodu, a ja sam krenula natrag prema sobi. Osjećala sam se kao u nekoj maglici - sad kad sam stvarno počela izvršavati svoj naum - i kad sam prislonila ruku na vrata da ih odgurnem ustranu, prsti su mi bili tako utrnuli da sam jedva osjetila kako nešto dodirujem.
Buča više nije bila kod stola. Tražila je nešto u svom kovčegu. U prvi mah, kad sam pokušala govoriti, iz grla mi nije izašao nikakav zvuk. Morala sam se nakašljati i ponovo pokušati.
“Oprosti, Bučo", rekla sam. “Imaš trenutak vremena..."
Nije izgledala kao da joj je drago što je prekidam, ali pustila je kovčeg onako u neredu i došla za mnom u hodnik. Povela sam je malo dalje od sobe, zatim sam se okrenula prema njoj i rekla:
“Bučo, moram te zamoliti za jednu uslugu." Pričekala sam malo, očekujući da ona kaže kako će biti sretna da mi pomogne, ali ona je samo stajala i gledala me.
“Nadam se da se nećeš ljutiti što te to pitam..." “Pitaj", rekla je.
“Ministar i ja kanimo poći u šetnju. Odvest ću ga u ono staro kazalište i..."
“Zašto?"
“Kako bismo mogli biti sami."
“Ti i ministar?" upitala je Buča s nevjericom.
“Objasnit ću ti jednom drugom zgodom, ali evo što želim od tebe. Hoću da tamo dovedeš Nobua i... Bučo, ovo će ti se činiti jako čudno. Hoću da nas otkrijete."
“Kako to misliš, da vas “otkrijemo"?"
“Hoću da pronađeš načina kako ćeš tamo odvesti Nobua i otvoriti ona stražnja vrata koja smo danas vidjeli, tako da...da nas on vidi."
Dok sam joj to govorila, Buča je kroz zelenilo spazila ministra kako čeka na drugoj natkrivenoj stazi. Okrenula je glavu prema meni i pogledala me.
“Sto si to naumila, Savuri?"
“Nemam ti sad kad objašnjavati. Ali užasno je važno, Bučo. Uistinu, čitava je moja budućnost u tvojim rukama.

Samo, molim te, pazi da ne dođe nitko drugi, samo ti i Nobu - nikako predsjednik, tako ti svega, ni bilo tko drugi. Odužit ću ti se na koji god način budeš htjela.”
Jedan dugi trenutak, zamišljeno me je gledala. “Znači, opet je došlo vrijeme da ti Buča čini usluge, ha?” rekla je. Nisam bila sigurna što je time htjela reći, ali ona se nije potrudila objasniti mi samo se okrenula i otišla.

Nisam bila sigurna je li Buča pristala da mi pomogne ili nije. Ali u tom sam trenutku jedino mogla otići liječniku na injekciju, da se tako izrazim, nadajući se da će se ona ipak pojaviti s Nobuom. Pridružila sam se ministru i zajedno smo se uputili prema gradiću.
Kad smo zaobišli zavoj i ostavili svratiste iza nas, sjetila sam se onog dana kad su me porezali po nozi i Mame-ha me odvela doktoru Raku. Tog sam popodneva osjećala kako mi prijeti nekakva opasnost koju nisam mogla do kraja razumjeti, a isto sam se tako osjećala i sada. Lice mi se tako žarilo u popodnevnom suncu kao da sam sjedila uz žeravnik hibachi a kad sam pogledala ministra, vidjela sam kako mu se znoj cijedi sa sljepoočica i obraza do vrata. Ako sve bude išlo po planu, uskoro će pritiskati taj vrat o mene... na tu pomisao izvukla sam iz obija lepezu i počela hitro mahati sve dok mi se ruka nije umorila, pokušavajući rashladiti kako sebe, tako i njega. Čitavo vrijeme neumorno sam brbljala, nastojeći održati razgovor, sve dok se nekoliko minuta kasnije nismo zaustavili pred starim kazalištem s krovom od slame. Ministar je izgledao kao da mu ništa nije jasno. Pročistio je grlo i pogledao u nebo.
“Hoćete li na trenutak doći sa mnom unutra, gospodine ministre?” rekla sam.

Činilo se da ne zna kako bi to protumačio, ali kad sam krenula stazom oko zgrade, poslušno je pošao za mnom. Popela sam se uz kamene stube i otvorila mu vrata. Samo je trenutak oklijevao i zatim je ušao unutra. Da je ministar posjećivao Gion čitav svoj život, sigurno bi dosad shvatio što mi je na umu - jer gejša koja domami nekog muškarca na nekakvo samotno mjesto nedvojbeno stavlja na kocku svoj ugled, a jedna ugledna gejša, gejša prvog razreda, nikad to neće učiniti bez valjanog razloga. Međutim, ministar je samo stajao tamo iza vrata, u trokutu sunca, kao čovjek koji čeka autobus. Meni su se ruke toliko tresle dok sam sklapala lepezu i vraćala je ponovo u obi da uopće nisam bila sigurna hoću li biti u stanju provesti do kraja to što sam započela. Bila mi je potrebna sva snaga koju sam imala za jednostavni pokret zatvaranja vrata, a kad sam ih zatvorila, našli smo se u polumraku jer je jedina svjetlost dopirala kroz pukotine ispod krova. Ministar je još uvijek nepokretno stajao, zagledan u hrpu slamnatih prostirki u jednom kutu pozornice. “Gospodine ministre...”, rekla sam.

Glas mi je tako odjeknuo u praznoj maloj dvorani da sam odmah počela govoriti tiše.
“Koliko sam razumjela, vi ste razgovarali o meni s vlasnicom Ichirikija. Je li to točno?”
On je duboko udahnuo zrak, ali na kraju ništa nije rekao.

“Gospodine ministre, ako mi dopuštate”, rekla sam, “htjela bih vam ispričati priču o jednoj gejši koja se zove Kazuvo. Ona više nije u Gionu, ali ja sam je nekoć dobro poznavala. Jedan vrlo važan čovjek - poput vas, gospodine ministre - upoznao je jedne večeri Kazuvo i toliko je uživao u njezinom društvu da je nakon toga svake večeri dolazio u Gion kako bi je vidio. Nakon nekoliko mjeseci, zatražio je da postane njezin danna, ali mu je vlasnica čajane, uz isprike, odgovorila kako to nije moguće. Taj je čovjek bio duboko razočaran, ali ga je onda Kazuvo jednog popodneva odvela na jedno skrovito mjesto gdje su mogli biti sami. Takvo mjesto kao što je, recimo, ovo prazno kazalište. I objasnila mu kako... iako ne može biti njezin danna...”

Čim sam izgovorila ove posljednje riječi, ministrovo se lice izmijenilo kao dolina kad se raziđu oblaci i ukaže se sunce. Nezgrapno je koraknuo prema meni. Meni je o-djednom počelo bubnjati u ušima. Nisam se mogla zaustaviti, okrenula sam glavu i zatvorila oči. Kad sam ih ponovo otvorila, ministar mi je prišao tako blizu da smo se zamalo dodirivali, a onda sam osjetila njegovo znojno, go-jazno lice kako mi se prislanja uz obraz. Polako je približavao svoje tijelo mojemu, sve dok nismo bili stisnuti jedno uz drugo. Uzeo me je za ruke, vjerojatno da me povuče dolje na daske, ali sam ga zaustavila.
“Pozornica je previše prašnjava”, rekla sam. “Morate donijeti jednu prostirku s one hrpe.” “Idemo tamo”, rekao je ministar. Ako legnemo na prostirke tamo u kutu, Nobu nas neće moći vidjeti u svjetlosti sunca koja će pasti na pozornicu kad se otvore vrata.
“Ne, ne smijemo tamo”, rekla sam. “Molim vas, donesite prostirku
ovamo.”

Ministar je učinio što sam tražila i potom stao obješenih ruku uz tijelo, gledajući me. Sve do tog trenutka nekako sam napola očekivala da će nas nešto spriječiti, ali sad sam vidjela da se to neće dogoditi. Vrijeme kao da se usporilo. Kad sam iskoračila iz svojih lakiranih zori natikača i stala na prostirku, činilo mi se kao da to nisu moje noge, nego neke druge osobe.
Gotovo u istom trenutku ministar je zbacio s nogu svoje cipele i pritisnuo se o mene, navlačeći s obje ruke čvor obija na mojim leđima. Nije mi jasno što je mislio, jer mi sigurno nije padalo na pamet da svučem kimono. Zaustavila sam ga. Kad sam se tog jutra oblačila, još uvijek sam se kolebala, ali kako bih za svaki slučaj bila pripravna, namjerno sam obukla jednu sivu pothaljinu koju nisam voljela - misleći kako će do večeri možda biti umrljana - i jedan sivoljubičasti i modri kimono od tanke svile, kao i neosjetljivi, srebrnasti obi. Što se pak tiče donjeg rublja, skratila sam koshimaki - “ovoj oko bokova” - tako što sam ga nekoliko puta podvila u struku, kako se ministar, ukoliko ga ipak odlučim zavesti, ne bi previše mučio da nađe put do cilja. Kad sam mu odmaknula ruke, začuđeno me je pogledao. Valjda je mislio da ga zaustavljam i vidljivo je odahnuo kad sam se spustila na prostirku. To nije bio tatami, nego obična prostirka od pletene slame, tako da sam osjećala tvrdi pod ispod nje. Jednom sam rukom maknula ustranu kimono i pothaljinu, tako da su mi noge bile otkrivene do koljena. Ministar je još uvijek bio potpuno odjeven, ali je odmah legao na mene, pritisnuvši mi čvor obija tako bolno u leđa, da sam morala podignuti malo jedan bok kako bi mi bilo udobnije ležati. Glava mi je također bila okrenuta u stranu, jer mi je kosa bila očešljana u frizuru poznatu kao tsubushi shimada, s golemom punđom na zatiljku koju bih pokvarila ako bih legla na nju. U svakom slučaju, sve je skupa bilo prilično neudobno, ali neudobnost položaja nije bila ništa u usporedbi s nelagodom i strepnjom što sam osjećala. Odjednom sam se počela pitati gdje mi je bila pamet kad sam se odlučila dovesti u ovakvu situaciju.

Ministar se pridigao na jednu ruku i počeo je drugom rukom petljati ispod o-bruba mog kimona, grebući me pritom noktima po bedrima. Ne razmišljajući što činim, stavila sam mu ruke na ramena u namjeri da ga odgurnem sa sebe... ali sam onda zamislila Nobua kao mog dannu i život bez nade koji bi me čekao, te sam odmah povukla ruke i spustila ih ponovo kraj sebe na prostirku. Ministrovi su se prsti koprcali uz moja bedra sve dalje i dalje; pokušala sam ih ne osjećati, ali to je bilo nemoguće. Kako bih nekako odvratila pozornost od tih prstiju, usredotočila sam se na vrata. Možda će se sada otvoriti, dok još ministar ne uspije ništa napraviti, ali upravo kad sam to pomislila, čula sam zveket kopče njegova remena i zvuk povlačenja patenta na hlačama i trenutak kasnije, već se gurao u mene. Osjetila sam se nekako kao da sam ponovo petnaestogodišnja djevojčica, jer me je ono što sam osjećala podsjetilo na doktora Raka. Čak sam čula samu sebe kako jecam. Ministar se držao na laktovima, a lice mu je bilo iznad mojega. Mogla sam ga vidjeti samo kutkom jednog oka. Ovako izbliza, s onom svojom donjom čeljusti isturenom prema meni, izgledao mi je više kao nekakva životinja, nego kao ljudsko biće. A to čak i nije bilo ono najgore. Naime, zbog te isturene čeljusti ministrova je donja usnica postala neka vrsta zdjelice u koju mu se slijevala slina. Ne znam je li to bilo zbog onih utroba liganja koje je pojeo, ali slina mu je bila nekako gusta i siva, tako da me je podsjetila na sluz što ostane na dasci nakon čišćenja ribe.

Kad sam se tog jutra oblačila, zataknula sam straga u obi nekoliko listova rižinog papira od one vrste koja dobro upija tekućinu. Očekivala sam da ću ih trebati tek nakon što sve bude gotovo, jer će se ministar htjeti obrisati - to jest ako uopće odlučim izvesti svoj naum. Sad se činilo da će mi taj papir trebati mnogo ranije, kako bih obrisala lice od njegove sline. Međutim, njegova mi je težina previše pritiskala bokove da bih mogla zavući ruke u stražnji dio obija. Zadahtala sam nekoliko puta od napora dok sam pokušavala doprijeti do papira i bojim se da je ministar to shvatio kao izraz ushita - u svakom slučaju, naglo je pojačao tempo i sad se nakupljena slina u njegovoj donjoj usni počela bibati u takvim silovitim valovima da gotovo nisam mogla vjerovati kako je još uvijek u usnici i nije se potokom izlila na mene. Međutim, mogla sam jedino stisnuti oči i čekati. Osjećala sam mučninu kao da ležim u malom čamcu na uzburkanom moru dok mi glava neprekidno udara o dno čamca. A onda, odjednom, ministar zaječi i ukoči se, a u istom se trenutku slina izlije na moje lice.

Ponovo sam pokušala doprijeti do papira, ali je ministar sad mlitavo ležao na meni, dahćući kao da je upravo završio trku. Baš kad sam ga mislila odgurnuti sa sebe začula sam izvana zvuk struganja nogu. U sebi sam tako glasno vriskala od gađenja da je to gotovo ugušilo sve ostale zvukove oko mene. Ali sad, kad sam se ponovo sjetila Nobua, srce mi je iznova počelo silovito lupati. Još jednom sam čula zvuk struganja nogu, zatim nečije korake na kamenim stepenicama. Ministar, čini se, nije imao pojma što će mu se dogoditi. Podigao je glavu i okrenuo je prema vratima gotovo nezainteresirano kao da je očekivao da će tamo ugledati pticu. A onda su se vrata uz škripu otvorila i preplavilo nas je svjetlo sunca. Morala sam škiljiti, ali sam uspjela nazrijeti dvije osobe na vratima. Jedna je bila Buča; došla je u kazalište baš kao što sam se nadala da će učiniti. Ali muškarac koji je stajao uz nju i piljio dolje prema pozornici uopće nije bio Nobu. Nisam imala pojma zašto je to napravila, ali Buča je, umjesto Nobua, dovela predsjednika.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:42 am


Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 142



Trideset četvrto poglavlje


Jedva se mogu ičega sjetiti od onog što se zbivalo nakon što su se otvorila vrata - mislim da je sva krv istekla iz mene, tako sam se sledila i obamrla. Znam da se ministar maknuo s mene ili sam ga, možda, ja odgurnula. Sjećam se, međutim, da sam plakala i pitala ga je li i on vidio isto što i ja, je li to zbilja na vratima bio predsjednik. Nisam uspjela vidjeti izraz na predsjednikovu licu, jer mu je sunce bilo iza leđa, a ipak, kad su se vrata ponovo zatvorila, nisam se mogla otresti dojma da sam na njegovu licu vidjela nešto od šoka koji sam sama osjetila. Nisam znala je li mu se doista na licu odražavao šok - i zapravo sam sumnjala u to. Ali kad osjećamo bol, čini nam se da vidimo patnju čak i u rascvjetalim stablima. Upravo sam tako i ja, kad sam vidjela predsjednika tamo na vratima ... pa, u tom bih trenutku vidjela odraz svoje patnje u svemu što bih pogledala.

Uzmeš li u obzir da sam namamila ministra u to prazno kazalište upravo zato da sebe dovedem u opasnost -da bi se oštrica mača mogla spustiti na panj, ako tako mogu reći - sigurno ćeš shvatiti ako ti kažem da sam usred osjećaja zabrinutosti, straha i gađenja koji su me gotovo paralizirali, osjećala i određeni ushit. Trenutak prije nego što su se otvorila vrata, gotovo sam mogla osjetiti kako se moj život otvara preda mnom poput nabujale rijeke, jer nikad dotad nisam poduzela neki tako drastičan korak da bih izmijenila tijek vlastite budućnosti. Bila sam poput djeteta koje na vršcima prstiju hoda rubom strme hridine što se nadvija nad morem. A ipak nekako nisam zamišljala da bi mogao naići golemi val, sručiti se na mene i odnijeti sve u nepovrat.

Kad su se moji kaotični osjećaji malo staložili, polako sam počela dolaziti k svijesti. Mameha je klečala uza me. Začudila sam se kad sam vidjela kako nisam više u starom kazalištu, nego ležim na tatami strunjači na podu neke male mračne sobe u svratištu. Nisam se mogla sjetiti da sam otišla iz kazališta, ali očevidno sam nekako došla do svratišta. Mameha mi je kasnije rekla da sam otišla vlasniku i zamolila ga za neku tihu sobu u kojoj bih se mogla odmoriti; on je vidio da mi nije dobro i nakon što me je odveo u sobu, otišao je po Mamehu.

Srećom, Mameha je bila voljna povjerovati kako sam uistinu bolesna i ostavila me tamo. Kasnije, kad sam još uvijek omamljena i u užasnom strahu, krenula prema našoj sobi, vidjela sam ispred sebe Buču koja je upravo dolazila s jedne od natkrivenih staza. Zaustavila se kad me ugledala, ali umjesto da požuri do mene i da mi se ispriča, kako sam ja napola očekivala, zapiljila se u mene kao zmija u miša.
“Bučo”, rekla sam, “molila sam te da dovedeš Nobua, a ne predsjednika. Ne razumijem...”
“Da, Sayuri, tebi je sigurno teško razumjeti kad ti u životu nešto ne ispadne savršeno!”
“Savršeno? Ništa se gore nije moglo dogoditi... jesi li me možda pogrješno razumjela?”
“Ti stvarno misliš da sam glupa!” odgovorila mije.
Bila sam zbunjena i šuteći sam stajala pred njom jedan dugi trenutak. “Mislila sam da si moja prijateljica”, napokon sam rekla.
“I ja sam nekoć mislila da si ti moja prijateljica. Ali to je bilo davno.”
“Govoriš kao da sam ti nanijela nekakvo zlo, Bučo, ali...”
“O ne, ti nikad ne bi tako nešto napravila, zar ne? Savršena gospođica Nitta Savuri! Pretpostavljam da se ne računa to što si zauzela moje mjesto kao kći okiye! Sjećaš se toga, Savuri? Nakon što sam se ja izložila opasnosti da ti pomognem s onim doktorom - kako li mu je već bilo ime. Nakon što sam riskirala da se Hatsumomo razbjesni na mene zato što sam ti pomogla! A ti si onda preokrenula situaciju i ukrala mi ono što je bilo moje.

Sve sam se ove mjesece pitala zbog čega si me uvela na te zabave s ministrom. Pa, žao mi je što ti ovog puta nije uspjelo da me iskoristiš..."
“Ali, Bučo", prekinula sam je, “zar nisi mogla jednostavno odbiti? Zašto si morala dovesti predsjednika?"
Buča se ukočeno uspravila. “Znam ja jako dobro što ti osjećaš prema njemu", rekla je. “Kad god nitko ne gleda, oči su ti prilijepljene za njega kao buhe za psa."
Bila je tako ljuta da se ugrizla za usnicu, vidjela sam joj mrlju od ruža na zubu. Ona me je htjela povrijediti, shvatila sam, i to na najgori način kojeg se mogla sjetiti.
“Ti si meni nešto oduzela, Savuri, prije mnogo godina. Sad si osjetila kako je to", rekla je. Nosnice su joj bile raširene, a lice usplamtjelo od srdžbe poput goruće grane. Doimala se kao da je duh Hatsumomo sve ove godine čučao zatvoren u njoj i sad se napokon oslobodio.

Ničega se ne sjećam od ostatka te večeri, osim nekih nejasnih slika i koliko sam strepila od svakog trenutka koji je preda mnom. Dok su ostali pili i smijali se, ja sam se mogla samo pretvarati kao da se smijem. Vjerojatno sam čitavu večer bila crvena u licu, jer mi je Mameha s vremena na vrijeme prislanjala ruku na vrat da vidi imam li temperaturu. Sjela sam što sam dalje mogla od predsjednika, tako da nam se pogledi nikako nisu mogli sresti i uspjela sam provesti čitavu večer a da se ne nađem s njim licem u lice. Ali kasnije, kad su se svi već spremali na spavanje, izašla sam u hodnik upravo kad se on vraćao u sobu. Trebala sam mu se maknuti s puta, ali tako me je bilo sram da sam mu se kratko naklonila i projurila pokraj njega, i ne pokušavajući prikriti koliko sam nesretna.

Bila je to mučna večer i samo mi je još nešto od nje ostalo u sjećanju. U jednom trenutku, kad su svi već spavali, odlunjala sam iz svratišta, još uvijek kao u nekoj omaglici, i odjednom sam se našla na hridinama uz obalu oceana. Zurila sam u mrak ispred sebe i slušala buku valova što su se razbijali o stijene ispod mene. Grmljavina oceana sličila mi je na gorku tužaljku. Činilo mi se da ispod svega vidim okrutnost koju dotad nisam primjećivala - kao da su stabla i vjetar, pa čak i stijene na kojima sam stajala, kao da je sve oko mene bilo u savezu s mojom neprijateljicom iz djevojačkih dana, Hatsumomo. Činilo mi se da mi se vjetar ruga svojim zavijanjem, da stabla podrugljivo njišu svoje grane prema meni. Je li doista moguće da se rijeka mog života zauvijek razdvojila? Izvukla sam predsjednikov rupčić iz rukava, jer sam ga te večeri uzela sa sobom u krevet da se po posljednji put njime utješim. Obrisala sam suze s lica i podigla ga da vijori na vjetru. Već sam se spremila pustiti ga da odleti u mrak kad sam se sjetila malih mrtvačkih pločica koje mi je gospodin Tanaka poslao prije toliko godina. Uvijek moramo sačuvati nešto što će nas podsjećati na one koji su nas napustili.

Mrtvačke pločice u okiyi bile su sve što je ostalo od mog djetinjstva. Predsjednikov će rupčić biti jedino što će ostati od ostatka mog života. Po povratku u Kvoto prvih nekoliko dana nosila me struja uobičajenih poslova i dužnosti. Nisam imala izbora, morala sam se šminkati i odlaziti u čajane na zabave za koje su me angažirali kao da se baš ništa nije promijenilo. Stalno sam samu sebe podsjećala na ono što mi je Mameha jednom rekla - kako za razočaranje nema boljeg lijeka od rada - ali nisam primijetila daje meni bilo kako pomogao. Svaki put kad bih otišla u Ichiriki, sjetila bih se kako će me Nobu uskoro tamo pozvati kako bi mi rekao da je napokon sve dogovoreno. S obzirom na to koliko je bio zaposlen proteklih nekoliko mjeseci, očekivala sam da se neko vrijeme neće javljati - možda tek za tjedan ili dva.

Međutim, u srijedu ujutro, tri dana nakon što smo se vratili iz Amamija, dobila sam poruku da je kompanija Iwa-mura nazvala čajanu Ichiriki i da me očekuju te večeri.

Kasno popodne odjenula sam žuti kimono od tanke svile sa zelenom pothaljinom i obijem duboko modre boje, protkanim zlatnim nitima. Tetica me uvjeravala kako divno izgledam, ali kad sam se pogledala u zrcalu, vidjela sam pred sobom poraženu ženu. Dakako, bilo je trenutaka u prošlosti kad sam se prije nego što bih krenula iz okiye, osjećala nezadovoljna svojim izgledom, ali sam često uspijevala pronaći na sebi barem nešto što bi mi te večeri davalo osjećaj sigurnosti. Na primjer, u određenoj naran-častožutoj pothaljini uvijek bi mi oči bile više plave, nego sive, bez obzira koliko sam bila umorna. Ali te su mi večeri obrazi bili izrazito upali - iako sam stavila na njih zapadnjačko rumenilo i puder baš kao što sam to obično činila - i čak mi se činilo da mi se frizura nekako naheri-la. Nisam se mogla sjetiti ničeg drugog čime bih malo popravila svoj izgled, nego da zamolim gospodina Bekkua neka mi iznova sveže obi i neka ga podigne za širinu prsta kako bih uspravnijim držanjem barem malo umanjila dojam potištenosti.

Prvi mi je posao te večeri bio banket što ga je jedan američki pukovnik priređivao u čast novog guvernera za područje Kvota. Banket se održavao na bivšem posjedu obitelji Sumitomo, gdje je sad bio smješten glavni stožer 7. divizije američke vojske. Zaprepastila sam se kad sam vidjela koliko je lijepog kamenja u vrtu bilo premazano bijelom bojom i kako su tu i tamo na stabla prikucane ploče s natpisima na engleskom - koje ja, naravno, nisam znala pročitati. Kad je banket završio, otišla sam u Ichiriki i jedna me sluškinja odvela na kat, u onu istu neobičnu malu sobu gdje sam se našla s Nobuom one noći kad je Gion zatvoren. To je bilo mjesto gdje sam saznala za utočište koje mi je našao kako bi me sačuvao od ratnih opasnosti, prema tome, činilo se posve prikladnim da tu proslavimo činjenicu da će on postati moj danna - premda će za mene to biti sve prije nego slavlje. Kleknula sam za jedan kraj stola tako da će Nobu sjediti okrenut licem niši. Pazila sam da sjednem tako da on može natočiti šake onom svojom jednom rukom, a da mu pritom ne smeta stol, jer će mi sigurno htjeti natočiti piće nakon što mi priopći kako je sve dogovoreno. Za Nobua će to biti divna večer. Učinit ću sve što mogu da mu je ne pokvarim.

Uz prigušena svjetla i crvenkasti odsjaj zidova boje čaja, soba se zapravo doimala sasvim ugodno. Zaboravila sam vrlo karakterističan miris te sobe - kombinaciju prašine i ulja za laštenje drveta - ali kad sam ga sad ponovo osjetila, to mi je u sjećanje vratilo neke podrobnosti one večeri s Nobuom od prije nekoliko godina, kojih se inače nikad ne bih sjetila. Imao je rupe na obje čarape, sjetila sam se, a kroz jednu mu je izvirivao uski palac s uredno obrezanim noktom. Zar je otada doista prošlo samo pet i pol godina? Činilo mi se kao da je u međuvremenu došla i prošla čitava jedna generacija: toliki ljudi koje sam nekoć poznavala nisu više bili među živima. Je li to život kojemu sam se vratila? Kako je točno ono što je Mameha jednom rekla: mi ne postajemo gejšama zato da bi nam život bio sretan, postajemo gejšama zato što nemamo drugog izbora. Da je moja majka poživjela, ja sam sad i sama mogla biti žena i majka u nekom ribarskom selu i Kvoto bi za mene bio daleko mjesto kamo se odvozi ulovljena riba - i zar bih zbog toga stvarno nešto izgubila? Nobu mi je jednom rekao: “Mene je vrlo lako razumjeti, Sayuri. Ne volim da preda mnom drže stvari koje ne mogu imati.” Možda sam ja ista kao on: čitavog svog života u Gionu zamišljala sam pred sobom predsjednika, a sad ga ne mogu imati.

Nakon kakvih deset ili petnaest minuta čekanja, počela sam se pitati hoće li Nobu uopće doći. Znala sam da to ne bih smjela raditi, ali položila sam glavu na stol da se malo odmorim, jer sam zadnjih noći vrlo loše spavala. Nisam zaspala, ali sam neko vrijeme lebdjela između sna i jave, utonula u neki neodređeni osjećaj tuge i jada. A onda sam, čini se, usnula i sanjala jedan vrlo čudan san. Mislila sam da čujem tihe, udaljene udarce o bubanj, potom šištanje vode iz slavine, a onda sam na ramenu osjetila predsjednikovu ruku. Znala sam da je to predsjednikova ruka, jer kad sam podigla glavu sa stola da pogledam tko me to dira, on je bio tamo. Udarci o bubanj bili su njegovi koraci, šištanje je bilo zvuk vrata odgurnutih ustranu. I sad je stajao nada mnom, a iza njega je čekala jedna sluškinja. Naklonila sam se i ispričala mu se što sam zaspala. Toliko sam bila smetena da na trenutak nisam znala jesam li stvarno budna ili sanjam, ali to nije bio san. Predsjednik je upravo sjedao na jastuk koji sam bila pripremila za Nobua, a Nobua nigdje nije bilo. Dok je sluškinja stavljala na stol bocu sakea i šalice, javila mi se jedna strašna misao. Je li mi predsjednik došao reći da je Nobu stradao u nekakvoj nesreći ili da mu se dogodilo nešto strašno? Inače, zašto Nobu ne bi došao? Htjela sam to pitati predsjednika, ali je upravo tada vlasnica čajane provirila u sobu.

“Zaboga, predsjedniče", rekla je, “nismo vas tjednima vidjeli!”
Vlasnica je uvijek bila ljubazna prema gostima, ali sam po napetosti u njezinu glasu vidjela da joj je nešto drugo na umu. Vjerojatno se čudila gdje je Nobu, kao i ja. Dok sam ja točila predsjedniku šake, vlasnica je došla i klekla kraj stola. Zaustavila mu je ruku prije nego što je otpio iz šalice i nagnula se da omiriše šake.
“Zbilja, predsjedniče, nikad mi neće biti jasno zašto više volite ovaj šake od ostalih vrsta", rekla je. “Danas popodne otvorili smo neke posude i moram reći, već godinama nismo imali tako dobar šake. Sigurna sam da će ga Nobu-san s užitkom okušati kad dođe."
“Siguran sam da bi uživao u njemu", reče predsjednik. “Nobu zna cijeniti dobre stvari. Ali on večeras neće doći."
Uplašila sam se kad sam to čula, ali sam zadržala pogled na stolu. Vidjela sam da se i vlasnica iznenadila, po tome kako je brzo promijenila temu.
“No, dobro", rekla je, “uostalom, ne čini li vam se da Savuri večeras čarobno izgleda?"
“Dakle, gospodarice, a kada to Savuri nije čarobno izgledala?" odvrati predsjednik. “Kad smo već kod toga... dopustite mi da vam pokažem nešto što sam donio."
Predsjednik stavi na stol nekakav mali zamotak umotan u modru svilu; nisam primijetila da ga je držao u ruci kad je ušao u sobu. Razvezao je svilu i izvadio jedan kratki, debeli svitak pergamenta, te ga počeo razmotavati. Pergament je bio raspucan od starosti, a na njemu su živim bojama bili naslikani - u minijaturi - prizori s carskog dvora. Ako si kada vidio neki takav svitak, onda znaš da ga možeš razmotati preko cijele sobe i razgledati čitav kompleks dvora, od vanjskih ulaznih vrata na jednom kraju, do carske palače na drugom kraju. Predsjednik je sjedio držeći svitak pred sobom i premotavao ga je s jednog graničnog štapa na drugi - prelazeći preko prizora pijanki i plemića u igri s loptom, u podvrnutim kimonima, pričvršćenim među nogama - dok nije došao do neke mlade žene u prekrasnom kimonu s dvanaest slojeva koja je klečala ispred carevih odaja.
“Onda, što kažete na ovo!" rekao je.
“To je doista prekrasan svitak", rekla je vlasnica čajane. “Gdje gaje predsjednik samo našao?"
“Oh, to sam davno kupio. Ali pogledajte ovu ženu. Zbog nje sam ga kupio. Ništa ne primjećujete na njoj?"
Vlasnica se zapiljila u sliku, a predsjednik je potom okrenuo svitak prema meni. Slika mlade žene, iako nije bila veća od malo većeg novčića, bila je tako precizno naslikana da se razaznavao svaki detalj. Isprva to nisam primijetila, ali njezine su oči bile svijetle... a kad sam malo bolje pogledala, vidjela sam da su sivoplave. To me je odmah podsjetilo na slike koje je Uchida naslikao kad sam mu ja pozirala. Pocrvenjela sam i promrmljala nešto o tome kako je to doista lijepi svitak. Vlasnica mu se također još malo divila, a onda je rekla:
“Dakle, ostavit ću vas same. Poslat ću vam malo rashlađenog, svježeg sakea o kojem sam vam govorila. Osim ako ne mislite da bih ga trebala sačuvati za Nobu-sana kad sljedeći put navrati?”
“Nemojte se truditi”, odgovorio je predsjednik. “Nama je dobar i ovaj
ovdje.”
“Nobu-san je... dobro, nadam se?”
“O, da”, rekao je predsjednik. “Sasvim dobro.”

Laknulo mi je kad sam to čula, ali me je istodobno obuzeo strašan sram. Ako predsjednik nije došao kako bi mi donio vijesti o Nobuu, onda je došao zbog nekog drugog razloga - vjerojatno da me ukori zbog onog što sam napravila. Ovih proteklih nekoliko dana nakon povratka u Kvoto, trudila sam se da ne mislim na to što je on tamo morao vidjeti: ministra sa spuštenim hlačama, mene s golim nogama koje mi izviruju iz neurednog kimona...
Kad je vlasnica čajane izlazila iz sobe, zvuk koji se čuo kad je za sobom zatvorila vrata učinio mi se kao zvuk mača koji izlazi iz korica.
“Molim, predsjedniče, smijem li reći”, počela sam, trudeći se koliko sam mogla da mi glas ne zadrhti, “kako je moje ponašanje na Amamiju...”
“Znam na što misliš, Savuri. Ali nisam došao ovamo da od tebe tražim ispriku. Šuti malo i slušaj. Hoću ti ispričati nešto što se dogodilo prije dosta godina.”
“Predsjedniče, tako sam zbunjena”, uspjela sam izgovoriti. “Molim vas, oprostite, ali...”
“Nemoj ništa govoriti, samo slušaj. Ubrzo ćeš shvatiti zašto ti to pričam. Sjećaš li se jednog restorana koji se zvao Tsumivo? Zatvoren je negdje potkraj Velike krize, ali... no, da, nije važno, ti si tada bila još vrlo mlada. Bilo kako bilo, jednog dana prije dosta godina - prije osamnaest godina, da budem precizan - otišao sam tamo na ručak s nekoliko svojih suradnika. S nama je bila i jedna gejša po imenu Izuko, iz četvrti Pontocho.”
Odmah sam prepoznala ime Izuko.
“Ona je u to vrijeme bila vrlo omiljena”, nastavio je predsjednik. “Slučajno smo ranije završili s ručkom i ja sam predložio da se putem do kazališta prošetamo uz o-balu Shirakawe.”

Dok je on to govorio, ja sam izvukla predsjednikov rupčić iz obija i sad sam ga, bez riječi, rasprostrta po stolu i zagladila, tako da se jasno vidio njegov monogram. Tijekom godina u jednom se kutu pojavila mrlja i tkanina je malo požutjela, ali ga je predsjednik, čini se, odmah prepoznao. Zašutio je i uzeo rupčić sa stola.
“Odakle ti to?”
“Predsjedniče”, rekla sam, “svih sam se ovih godina stalno pitala znate li da sam ja ona djevojčica s kojom ste razgovarali. Vi ste mi dali taj rupčić tog popodneva kad ste išli u kazalište gledati dramu Shibaraku. Dali ste mi i jedan novčić...”
“Hoćeš reći... da si još dok si bila pripravnica znala kako sam ja taj čovjek koji je s tobom razgovarao?”
“Prepoznala sam predsjednika čim sam ga vidjela na onom natjecanju sumo hrvača. Zapravo, zapanjena sam da je predsjednik mene zapamtio.”
“Pa, možda bi se morala katkad pogledati u zrcalo, Savuri. Posebno onda kad su ti oči vlažne od suza, jer one tada postanu... ne mogu to objasniti. Osjećao sam kao da ti kroz njih vidim dušu. Znaš, ja sam dobar dio svog života proveo s ljudima koji nikad nisu bili do kraja iskreni sa mnom, a onda se preda mnom pojavila djevojčica koja me nikad dotad nije vidjela, a ipak mi je dopustila da joj zavirim u dušu.”
Onda se predsjednik odjednom prekinuo.
“Nisi se nikad pitala zašto je Mameha postala tvoja starija sestra?” upitao me je.
“Mameha?” začudila sam se. “Kakve Mameha ima veze s time?”
“Zbilja ne znaš, zar ne?” “Što, predsjedniče?”
“Savuri, ja sam zamolio Mamehu da preuzme brigu o tebi. Pričao sam joj o lijepoj djevojčici s iznenađujućim sivim očima koju sam sreo i zamolio sam je da ti pomogne ako ikad naiđe na tebe negdje u Gionu. Rekao sam da ću joj nadoknaditi sve troškove ako bude potrebno. I ona te je doista srela, samo nekoliko mjeseci kasnije. Prema onome što mi je tijekom godina ispričala, ti sigurno nikad ne bi postala gejša da ti ona nije pomogla.”

Gotovo mi je nemoguće opisati kakav su učinak na mene imale te predsjednikove riječi. Uvijek sam mislila da su Mamehine pobude bile osobne prirode - da sebe i Gion oslobodi Hatsumomo. Sad kad sam znala pravi razlog, da je preuzela starateljstvo nada mnom zbog predsjednika... pa, pomislila sam kako ću morati ponovo razmotriti sve što mi je govorila i pokušati otkriti pravo značenje njezinih riječi. Ali nije se samo Mameha odjednom promijenila u mojim očima; i ja sam nekako sama sebi izgledala drugačijom. Kad mi je pogled pao na ruke koje sam držala u krilu, vidjela sam ih kao ruke koje je stvorio predsjednik. Osjećala sam ushićenje, bojazan i zahvalnost, sve u isti mah. Odmaknula sam se od stola kako bih mu se naklonila i izrazila mu svoju zahvalnost, ali prije nego što sam to učinila, morala sam mu nešto reći.
“Predsjedniče, oprostite, ali tako bih voljela da ste mi u nekom trenutku, prije mnogo godina, ispričali o... svemu ovome. Ne mogu vam opisati koliko bi to meni značilo.”
“Postoji razlog zbog kojega ti to nisam mogao ispričati, Savuri, zbog kojega sam i od Mamehe morao tražiti da ti ništa ne kaže. To ima veze s Nobuom.”
Kad sam čula Nobuovo ime, sve je u meni zamrlo -jer činilo mi se da shvaćam u kojem smjeru predsjednik vodi ovaj razgovor.
“Predsjedniče”, rekla sam, “znam da sam se pokazala nevrijednom osobom koja ne zaslužuje vašu dobrotu. Ovog proteklog vikenda, kad sam...”
“Priznajem, Savuri”, prekinuo me je predsjednik, “mnogo sam razmišljao o onome što se dogodilo na Ama-miju.”
Osjećala sam da me gleda, ali nisam mu imala snage uzvratiti pogled.
“Htio bih o nečemu s tobom porazgovarati”, nastavio je. “Cijeli dan razmišljam kako da ti to izložim. Stalno mislim na nešto što se dogodilo prije mnogo godina. Siguran sam da ima i boljih načina kako da ti objasnim to što mislim, ali... nadam se da ćeš shvatiti što ti pokušavam reći.”

Zastao je kako bi svukao kaput od odijela i složio ga pokraj sebe na strunjaču. Osjetila sam miris njegove uškrobljene košulje i to me je podsjetilo na posjete generalu u svratištu Suruya i njegovu sobu u kojoj se često osjećao miris glačanja.
“U vrijeme kad je Iwamura Elektrika još bila mlada kompanija”, započeo je, “upoznao sam jednog čovjeka koji se zvao Ikeda i koji je radio za jednog od naših kooperanata na drugom kraju grada. On je bio pravi genije u rješavanju problema u vezi s uvođenjem električnih instalacija. Kad smo imali kakvih teškoća s instalacijama, posudili bismo ga na jedan dan i sve bi bilo sređeno. A onda, jednog popodneva, kad sam se žurio kući s posla, slučajno sam ga sreo u jednoj ljekarni. Rekao mi je kako se sjajno osjeća jer je upravo dao otkaz na poslu. Kad sam ga upitao zašto je to učinio, rekao mi je: “Došlo je vrijeme da dam otkaz. I dao sam ga.” Naravno, odmah sam mu ponudio posao kod nas. Nakon nekoliko tjedana, ponovo sam ga upitao: “Ikeda-san, zašto ste dali otkaz na svom bivšem poslu?” Odgovorio mi je: “Gospodine Iwamura, godinama sam želio raditi u vašoj kompaniji. Ali vi mi nikad niste ponudili da radim za vas. Uvijek ste me pozivali kad ste imali nekih problema, ali me nikad niste pozvali da dođem kod vas raditi. Onda sam jednog dana shvatio kako me nikad i nećete pozvati, jer ne želite uzeti radnika svom kooperantu i time ugroziti svoj poslovni odnos s njime. Mogao sam jedino prvo dati otkaz i tako vam pružiti priliku da me zaposlite. I tako, dao sam otkaz.”“
Znala sam da predsjednik čeka da nešto kažem, ali nisam se usuđivala bilo što reći.
“Dakle”, nastavio je, “mislio sam kako je možda tvoj sastanak s ministrom nešto kao Ikedin otkaz. A reći ću ti zašto mi je to palo na pamet. Na tu me je misao navelo nešto što je Buča rekla nakon što me je odvela do kazališta. Bio sam strašno ljut na nju i zahtijevao sam da mi kaže zašto je to učinila. Najprije nije uopće htjela govoriti. A onda je rekla nešto što mi se u prvi mah činilo potpuno besmisleno. Rekla je kako si je ti zamolila da dovede No-bua.”
“Predsjedniče, molim vas”, započela sam nesigurno, “napravila sam strašnu pogrješku...”
“Prije nego što još nešto kažeš, samo želim znati zašto si to napravila. Možda si mislila da time činiš kompaniji Ivvamura nekakvu... uslugu. Ne znam. Ili si možda ministru dugovala nešto o čemu ja ništa ne znam.”
Pretpostavljam da sam nehotice zatresla glavom, jer je predsjednik odmah prestao govoriti.
“Užasno me je sram, predsjedniče”, uspjela sam na kraju izgovoriti, “ali... moje su pobude bile u potpunosti osobne prirode.”
Nakon duže stanke predsjednik je uzdahnuo i pružio prema meni šalicu. Natočila sam mu šake s osjećajem da to nisu moje ruke, a on ju je iskapio i zadržao šake na trenutak u ustima prije nego što gaje progutao. Gledajući ga tako s trenutačno punim ustima, navelo me da pomislim za sebe kako sam samo prazna posuda, napukla od srama.
“U redu, Savuri”, rekao je. “Reći ću ti točno zašto te to pitam. Ne bi mogla shvatiti zašto sam večeras došao ovamo, ni zašto sam se godinama odnosio prema tebi onako kako sam se odnosio ako prvo ne shvatiš prirodu mog odnosa s Nobuom. Vjeruj mi, ja bolje od bilo koga znam kako on ponekad može biti težak čovjek. Ali on je genije, u mojim očima on vrijedi više od čitave skupine drugih ljudi zajedno.”
Nisam znala što bih učinila ili rekla, zato sam drhtavim rukama dohvatila bocu da mu natočim još sakea. Nije mi pružio šalicu i ja sam to protumačila kao vrlo loš znak.
“Jednog dana, kad sam te tek vrlo kratko poznavao”, nastavio je, “Nobu ti je donio na dar jedan češalj i dao ti ga je pred svima koji su bili na toj zabavi. Sve do tog trenutka nisam shvaćao koliko mu je stalo do tebe.

Siguran sam da je bilo nekih drugih znakova, ali ja sam ih nekako jednostavno previdio. A kad sam shvatio kakvi su njegovi osjećaji, kad sam vidio kako te je gledao te večeri... pa, odmah mi je bilo jasno kako mu nikako ne mogu uzeti nešto što on, očevidno, toliko želi. To nije umanjilo moju skrb za tebe. U stvari, kako su godine prolazile, sve mi je teže bilo mirno slušati Nobua kako priča o tebi.”
Malo je zastao i upitao me: “Savuri, slušaš li me?”
“Naravno, predsjedniče, slušam.”
“Ti to, dakako, ne možeš znati, ali ja sam Nobuov veliki dužnik. Istina, ja sam osnovao kompaniju, a on je moj namještenik. Ali kad je Ivvamura još bila prilično mala kompanija, zapali smo u velike novčane teškoće i zamalo smo morali prestati s radom. Ja nisam bio voljan odustati od pune kontrole i nisam htio slušati Nobua koji me je nagovarao da nađemo investitore kojima bismo za uzvrat dali udio u kompaniji. Na kraju je on pobijedio, iako je to na neko vrijeme prouzročilo razdor između nas - on mi je čak ponudio ostavku i ja sam je zamalo prihvatio. Ali, naravno, on je bio u pravu, a ne ja. Da nije bilo njega, sigurno bih izgubio kompaniju. Kako se možeš odužiti nekome za tako nešto? Znaš zašto ja imam naslov “predsjednik”, a ne “direktor”? Odustao sam od tog naslova kako bi ga Nobu prihvatio - iako ga je prvo pokušao odbiti. Zato sam, čim sam postao svjestan njegovih osjećaja prema tebi, odlučio sakriti svoje zanimanje za tebe i prepustiti te njemu. Život je bio tako okrutan prema njemu, Sayuri. On je u svom životu upoznao tako malo ljubaznosti i dobrote.”
Svih ovih godina otkako sam postala gejša, nikad ni na trenutak nisam uspijevala sebe uvjeriti kako predsjednik prema meni osjeća neko posebno poštovanje. A sad sam čula kako me je namijenio Nobuu...
“Nikad mi nije bila namjera odnositi se tako ravnodušno prema tebi”, nastavio je. “Ali sigurno shvaćaš kako bi on, kad bi samo naslutio moje osjećaje, odmah odustao od tebe.”
Otkako sam izrasla u djevojku, sanjala sam o tome da će mi predsjednik jednog dana reći kako mu je stalo do mene. Ali sigurno nikad nisam zamišljala da će mi reći ono što želim čuti i odmah dodati kako je Nobu moja sudbina. Pa, možda će mi izmaknuti cilj kojem sam težila u svom životu, ali barem u ovom kratkom trenutku mogu ostvariti svoje maštarije o tome da budem s njim sama u sobi i da mu kažem koliko su duboki moji osjećaji prema njemu.
“Molim vas, oprostite mi za ovo što ću vam reći”, u-spjela sam napokon skupiti snage da započnem.

Pokušala sam nastaviti, ali je moje grlo odjednom odlučilo progutati - premda ne znam što sam gutala, osim ako to nije bila mala gruda emocija koje sam potisnula natrag u sebe jer za njih više nije bilo mjesta na mom licu.
“Meni je Nobu jako drag, ali ono što sam napravila na Amamiju...” Morala sam zastati i pričekati da me prestane peći grlo, kako bih mogla nastaviti. “Ono što sam napravila na Amamiju, napravila sam zbog svojih osjećaja prema vama, predsjedniče. Svaki korak koji sam napravila u životu, još od vremena kad sam bila dijete ovdje u Gionu, napravila sam s nadom da ću se tako približiti vama.”

Kad sam to izrekla, kao da mi se sva toplina tijela popela u lice. Činilo mi se da ću poletjeti u zrak kao komadić pepela s ognjišta, ukoliko se ne usredotočim na nešto u sobi. Pokušala sam naći nekakvu mrlju na stolu, ali stol mi se već zamutio pred očima i nestao u maglici.
“Pogledaj me, Savuri.”
Htjela sam učiniti to što traži od mene, ali nisam mogla.
“Kako je to čudno”, nastavio je predsjednik tihim glasom, gotovo kao da to govori za sebe, “ista žena koja me je kao djevojčica prije mnogo godina tako otvoreno gledala u oči, sada nema hrabrosti da me pogleda.”

Možda je to trebao biti jednostavan zadatak - podignuti pogled i pogledati predsjednika - a ipak me nekako ne bi bilo toliko strah ni da sam sama stajala na pozornici i da me gleda čitav Kvoto. Sjedili smo oko ugla stola, tako blizu da sam, kad sam napokon obrisala oči i podigla ih da ga pogledam, mogla vidjeti tamne krugove oko njegovih šarenica. Pitala sam se bih li možda trebala skrenuti pogled i nakloniti se, te mu ponuditi šake... ali nikakva gesta ne bi bila dovoljna da prekine napetost između nas. Dok sam to mislila, predsjednik je odmaknuo ustranu bocu i šalicu, te ispružio ruku i dohvatio ovratnik mog kimona da me privuče k sebi. U trenutku su nam lica bila tako blizu da sam osjetila toplinu njegove kože. Još uvijek sam se trudila shvatiti što mi se to događa - i što bih trebala učiniti ili reći. A onda me je predsjednik privukao još bliže i poljubio me.

Možda ćeš se iznenaditi kad čuješ da je to bilo prvi put u mom životu da me je netko stvarno poljubio. General Tottori je ponekad pritisnuo svoja usta o moja dok je bio moj danna, ali u tome nije bilo nikakve strasti. Sjećam se da sam se tada pitala nije li mu jednostavno bilo potrebno da negdje nasloni lice. Čak me je i Yasuda Akira - muškarac koji mi je kupio kimono i kojeg sam jedne noći zavela u čajani Tatematsu - sigurno barem dvanae-stak puta poljubio u vrat i lice, ali nikad nije svojim usnicama dotaknuo moje. Prema tome, možeš lako zamisliti kako mi se taj poljubac, prvi pravi poljubac u mom životu, učinio intimnijim od svega što sam ikad doživjela. Imala sam osjećaj da uzimam nešto od predsjednika i da mi on nešto daje, nešto intimnije od svega što mi je itko ikad dao. Osjetila sam izvjestan iznenađujući okus, jednako izrazit i sladak kao okus nekog voća, i kad sam ga osjetila, ramena su mi se opustila i trbuh ispupčio, jer mi je, zbog nekog razloga, dozvao u pamet tucet različitih prizora za koje mi uopće nije jasno zašto sam ih zapamtila. Pomislila sam na paru koja se podigla kad je kuharica u kuhinji naše okiye odmaknula poklopac s lonca u kojem se kuhala riža. U glavi mi se pojavila slika uličice koja je bila glavna ulica Pontocha kako sam je vidjela jedne večeri kad je bila puna čestitara nakon Kichisaburovog posljednjeg nastupa, onog dana kad se povukao iz kabuki kazališta. Sigurna sam da sam mogla pomisliti i na stotine drugih stvari, jer činilo mi se da su se srušile sve ograde u mom duhu i sve su moje uspomene slobodno trčale naokolo. Ali se onda predsjednik odmaknuo od mene, držeći me jednom rukom oko vrata. Bio je tako blizu. Vidjela sam kako mu usnice vlažno sjaje i još sam osjećala miris poljupca koji smo upravo prekinuli.
“Predsjedniče”, rekla sam, “zašto?” “Što zašto?”
“Zašto... sve? Zašto ste me poljubili? Maločas ste o meni govorili kao o daru za Nobu-sana.”
“Nobu te više ne želi, Savuri. Ništa mu nisam oduzeo.”
Smetena burom osjećaja, nisam sasvim razumjela što mi to govori.
“Kad sam te vidio ondje u kazalištu s ministrom, imala si u očima isti pogled koji sam prije toliko godina vidio na obali Shirakavve”, rekao mi je. “Izgledala si tako očajna, kao da ćeš se utopiti ako te netko ne spasi. Nakon što mi je Buča rekla kako si ti taj prizor namijenila No-buovim očima, odlučio sam mu reći što sam vidio. A kad je on na to tako srdito reagirao... pa, ako ti nije mogao oprostiti to što si napravila, onda mi je bilo jasno kako on nikad nije stvarno bio čovjek kojega ti je sudbina odredila.”

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:43 am

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 141

Trideset peto poglavlje


Jednog popodneva, davno, dok sam još bila dijete u Yoroi-du, jedan se dječak koji se zvao Gisuke popeo na stablo da odonud skoči u jezerce. Popeo se više nego što je trebao, voda nije bila toliko duboka. Ali kad smo mu rekli da ne skače, bilo ga je strah spustiti se dolje, jer su ispod stabla bile stijene. Ja sam otrčala u mjesto po njegova oca, gospodina Yamashitu, koji se tako smireno uspinjao uz brijeg da sam se pitala je li uopće shvatio u kakvoj je opasnosti njegov sin. Stupio je ispod stabla upravo kad je dječak koji nije znao da je dolje njegov otac - izgubio oslonac i pao. Gospodin Yamashita ga je uhvatio tako lako kao da mu je netko bacio vreću u ruke i postavio ga na zemlju. Svi smo vriskali od radosti i skakali oko jezerca dok je Gisuke samo stajao i brzo treptao, a na trepavicama su mu se skupile sitne suze zaprepaštenja.

Sad sam točno znala kako se Gisuke tada morao osjećati. I ja sam padala prema stijenama, a onda je predsjednik istupio naprijed i uhvatio me. Toliko me je svladao osjećaj olakšanja da čak nisam imala snage obrisati suze koje su mi se izlile iz kutova očiju. Njegov se oblik preda mnom pretvorio u nejasnu mrlju, ali vidjela sam da mi se približava i u sljedećem me je trenutku skupio rukama kao da sam pokrivač. Usnice su mu krenule ravno do malog trokuta kože na mjestu gdje se ovratnik mog kimona preklapao ispod vrata. A kad sam osjetila njegov dah na svome vratu i nestrpljivost kojom me je gotovo upijao u sebe, odjednom sam se sjetila jedne zgode od prije mnogo godina kad sam ušla u kuhinju naše okiye i zatekla jednu sluškinju kako se naginje nad slivnik, pokušavajući sakriti zrelu krušku koju je zagrizla, tako da joj se sok slijevao sve do vrata. Obuzela ju je takva želja za njom, rekla mi je i molila me da ništa ne kažem Majci.

Sada, skoro četrdeset godina kasnije, sjedim ovdje i prisjećam se te večeri s predsjednikom kao trenutka kad su u meni utihnule sve tužaljke. Od dana kad sam otišla iz Yoroida, stalno sam se bojala da će mi svaki okretaj životnog kotača donijeti na put novu prepreku, a dakako, u-pravo je strahovanje i borba bilo ono što mi je život činilo tako opipljivo stvarnim. Kad hodamo po stjenovitom dnu boreći se protiv struje, svako uporište poprima značenje nužnosti.

No, nakon što je predsjednik postao moj danna, život se smekšao i pretvorio u nešto mnogo ugodnije. Počela sam se osjećati kao stablo kojem se korijenje napokon probilo do plodnog, vlažnog tla duboko ispod površine. Nikad ranije nisam imala prilike misliti za sebe da sam sretnija od drugih, a ipak, sad sam to bila. Iako moram reći da sam, dugo živjela u tom stanju zadovoljstva prije nego što sam se, napokon, imala hrabrosti osvrnuti i priznati kako je pust i zdvojan bio moj raniji život. Da mi se život nije promijenio, uvjerena sam da ti ne bih mogla ispričati svoju priču, jer nitko od nas nije u stanju iskreno govoriti o vlastitom bolu, sve dok ga se ne oslobodimo.

Onog popodneva kad smo predsjednik i ja zajedno ispili ceremonijalne šalice sakea u čajani Ichiriki, dogodilo se nešto čudno. Ne znam zašto, ali kad sam otpila gutljaj iz najmanje od triju šalica, pustila sam da mi se šake prelije preko jezika i jedna mi se kapljica izlila iz kuta usta. Na sebi sam imala crni kimono s pet kruna, sa zmajem izvezenim zlatom i crvenim obrubom do visine bedara. Sjećam se da sam gledala tu kapljicu kako mi pada ispod ruke i kotrlja se niz crnu svilu na mom bedru dok se nije zaustavila na teškom, srebrnom vezu zmajevog zuba. U-vjerena sam da bi većina gejša smatralo prolijevanje sakea lošim znakom, ali meni se činilo kao da ta kapljica tekućine, koja je pala s mene kao suza, priča priču mog života. Pala je kroz prazan prostor, lišena bilo kakve kontrole nad svojom sudbinom, kotrljala se niz stazu od svile i nekako se zaustavila na zubima tog zmaja. Pomislila sam na latice koje sam bacala u rijeku Kamo ispred radionice gospodina Arashina, zamišljajući da će već nekako naći put do predsjednika. Činilo se da su ga, na neki način, možda ipak našle.

U svojim glupim nadama, koje su mi bile toliko drage otkako sam se zadjevojčila, uvijek sam zamišljala kako će mi život biti savršen ako jednom postanem predsjednikovom ljubavnicom. Djetinjasta misao, ali ja sam je nosila u sebi i kao odrasla. Trebala sam znati da tako nešto nije moguće. Koliko sam već puta morala učiti bolnu lekciju kako, premda priželjkujemo da nam bodlju izvuku iz tijela, iza nje ostaje oteklina koja ne prolazi? Odagnavši zauvijek Nobua iz svog života, nisam samo izgubila njegovo prijateljstvo, nego sam na kraju i samu sebe prognala iz Giona.
Razlog je jednostavan; trebala sam unaprijed znati da će se to dogoditi. Muškarac koji osvoji nagradu koju priželjkuje njegov prijatelj sučeljava se s teškim izborom: ili mora sakriti osvojenu nagradu negdje gdje je njegov prijatelj nikad neće vidjeti - ako to može - ili se mora pomiriti s time da će stradati njihovo prijateljstvo. To je bio problem koji se postavio između Buče i mene - naše se prijateljstvo nikad nije oporavilo nakon mog posvojenja. I tako, premda su se pregovori između predsjednika i Majke ote- gli nekoliko mjeseci, na kraju je odlučeno da ja više neću raditi kao gejša. Sasvim sigurno nisam bila prva gejša koja je otišla iz Giona: osim onih koje su pobjegle, bilo je i takvih koje su se udale i napustile četvrt kao supruge, a neke su se opet povukle i otvorile vlastitu čajanu ili okiyu. Što se mene tiče, ja sam se, međutim, našla uhvaćena u stupicu negdje na sredini. Predsjednik me je želio ukloniti iz Giona kako bih nestala iz Nobuova vidokruga, ali sigurno se nije kanio oženiti sa mnom, jer je već bio oženjen. Savršeno rješenje, ujedno rješenje koje je predsjednik predlagao, bilo bi, vjerojatno, kupiti mi čajanu ili svratiste -kamo Nobu nikad ne bi navraćao. Ali Majka nije bila voljna pustiti me da odem iz okiye. Naime, vidiš, ona ne bi imala nikakvih prihoda od mog odnosa s predsjednikom ako bih prestala biti članom obitelji Nitta. Zato je predsjednik na kraju pristao plaćati okiyi mjesečno znatnu svotu pod uvjetom da mi Majka dopusti prekinuti karijeru gejše. Nastavila sam živjeti u okiyi onako kako sam već godinama živjela, ali nisam više ujutro odlazila u školu, nisam više obilazila Gion kako bih izvršavala društvene obveze u posebnim prigodama i dakako, nisam uvečer odlazila u čajane zabavljati muškarce.

Budući da sam željela postati gejša samo zato da osvojim predsjednika, vjerojatno nisam trebala imati nikakav osjećaj gubitka kad sam se povukla. Ali ipak, tijekom godina razvila sam brojna dragocjena prijateljstva, ne samo s drugim gejšama, nego i s mnogim muškarcima koje sam imala prilike upoznati. Doduše, nije mi bilo zabranjeno družiti se sa ženama samo zato što više nisam radila kao gejša, ali one koje u Gionu moraju zarađivati za život, nemaju puno vremena za druženje. Cesto bih osjetila ubod ljubomore kad bih vidjela dvije gejše kako žure na sljedeću zabavu, hihoćući se zbog nečega što se dogodilo na onoj s koje su dolazile. Nisam im zavidjela na nesigurnoj egzistenciji, ali sam im zavidjela na tom osjećaju očekivanja, kojeg sam se dobro sjećala, da će im večer koja je pred njima donijeti nekakvo nestašno zadovoljstvo.

Međutim, i dalje sam redovito viđala Mamehu. Našle bismo se na čaju barem nekoliko puta tjedno. S obzirom na sve što je ona činila za mene još od mog djetinjstva kao i na posebnu ulogu koju je odigrala u mom životu po želji predsjednika - možeš zamisliti u kolikoj sam se mjeri osjećala njezinim dužnikom. Jednog mi je dana u nekom dućanu slučajno došla u ruke jedna slika na svili iz osamnaestog stoljeća koja je prikazivala neku ženu kako jednu djevojčicu podučava kaligrafiji. Učiteljica je imala fino ovalno lice i tako je dobrohotno gledala djevojčicu da sam odmah pomislila na Mamehu i kupila sam joj tu sliku na dar. U kišno popodne, kad ju je objesila u svom turobnom stančiću, zatekla sam se kako osluškujem buku prometa s avenije Higashi-oji. Odjednom sam se sjetila, sa strašnim osjećajem gubitka, njezinog nekadašnjeg elegantnog stana i očaravajućeg šuma vode s malih umjetnih kaskada u koritu rječice Shirakawe što je dopirao kroz prozore. U to mi se vrijeme Gion činio poput prelijepog komada antikne tkanine, ali toliko se toga promijenilo. Sad su u Mamehi-nom jednosobnom stanu strunjače imale boju ustajalog čaja i mirisale su na pripravke od trava iz kineske ljekarne u prizemlju - toliko jako da su ponekad čak i njezina kimona odisala blagim ljekarničkim vonjem.

Nakon što je objesila sliku na zid i neko joj se vrijeme divila, vratila se k stolu. Sjedila je obuhvaćajući prstima šalicu s čajem iz koje se dizala para i piljila je u nju kao da očekuje da će u njoj naći riječi koje je tražila. Iznenadila sam se kad sam vidjela kako joj se na rukama počinju isticati tetive kao znak starenja. Napokon je, s prizvukom tuge, rekla:
“Kako je čudno ono što nam donosi budućnost. Moraš pripaziti, Savuri, nikad nemoj previše očekivati.”
Uvjerena sam kako je bila u pravu. Lakši bi mi bio život sljedećih godina da nisam uporno i dalje vjerovala kako će mi Nobu jednog dana oprostiti. Na kraju sam prestala zapitkivati Mamehu je li pitao za mene, previše me je boljelo vidjeti je gdje uzdiše i gleda me dugim, tužnim pogledom kao da mi govori kako joj je žao što sam tako glupa da se tome nadam.

U proljeće sljedeće godine nakon što sam mu postala ljubavnicom, predsjednik je kupio jednu luksuzno uređenu kuću u sjeveroistočnom dijelu Kvota i nazvao je Eishin-an - “Utočište sretne istine”. Kuća je bila namijenjena gostima kompanije, ali se predsjednik njome koristio više od bilo koga. Tu smo se sastajali tri ili četiri puta tjedno, katkad i češće, da zajedno provedemo večer. Kad bi imao naporan dan na poslu, dolazio bi tako kasno da je jedino želio ležati u vrućoj kupki i čavrljati sa mnom, a nakon toga bi zaspao. Međutim, najčešće bi dolazio u sumrak ili ubrzo potom, pa bismo razgovarali i gledali sluge kako pale lampione u vrtu dok bi on večerao.

Obično bi, nakon dolaska, prvo neko vrijeme pričao o onome što se tog dana dogodilo na poslu. Pričao bi mi o nevoljama s nekim novim proizvodom ili o nekoj prometnoj nezgodi kompanijinog teretnjaka koji je prevozio rezervne dijelove ili o kakvoj sličnoj stvari. Naravno, ja sam rado sjedila i slušala, ali bilo mi je savršeno jasno kako predsjednik ne priča te stvari zato što želi da ja to znam. Jednostavno je sve to čistio iz sebe, kao da izlijeva vodu iz kante. Stoga sam pažljivo slušala ton njegova glasa, a ne riječi koje je govorio, jer kao što se zvuk pojačava kako se kanta prazni, tako se njegov glas postupno umekšavao dok bi govorio. Kad bi se ukazao pravi trenutak, promijenila bih temu i ubrzo bismo prestali razgovarati o tako ozbiljnim stvarima kao što je posao i počeli bismo pričati o svemu drugome, kao recimo, o nečem što mu se dogodilo dok je tog jutra išao na posao ili o nekom filmu koji smo možda gledali tamo u Eishin-anu prije nekoliko večeri ili bih ja ispričala neku šaljivu pričicu koju sam čula od Mamehe, koja bi katkad došla tamo da s nama provede večer. U svakom slučaju, taj jednostavan proces: prvo čišćenja predsjednikova duha od problema i potom opuštanja uz ugodno ćaskanje, imao je isti učinak kakav voda ima na ručnik koji je otvrdnuo sušeći se na suncu. Kad bih mu neposredno nakon dolaska, brisala ruke vrućim ručnikom, prsti bi mu bili ukočeni poput grana. Nakon što bismo neko vrijeme razgovarali, omekšali bi i postali savitljivi kao da spava.

Očekivala sam da će to biti moj život: zabavljanje pred sjednika uvečer i nastojanje da na bilo koji način ispunim vrijeme preko dana. Međutim, ujesen 1952. pratila sam predsjednika na njegovom putovanju u Sjedinjene Držav i On je već prije toga bio u Americi tijekom zime i nijedan drugi doživljaj u njegovom životu nije na njega ostavio tako dubok dojam. Većina je Japanaca, na primjer, u tu vrijeme imala električnu struju samo u određene sate, dok su svjetla u Americi gorjela danju i noću. I dok smo mi u Kvotu bili ponosni što je pod novog kolodvora bio od betona umjesto od staromodnih dasaka, podovi u američ kim željezničkim postajama bili su od pravog mramora Cak i u malim gradovima Amerike, kina su bila tako veličanstvena kao naše Narodno kazalište, rekao je predsjednik, a javni su zahodi posvuda bili besprijekorno cisti. Najviše ga je zadivilo što je svaka obitelj u Sjedinjenim Državama imala hladnjak, koji se mogao kupiti za prosječnu mjesečnu plaću običnog radnika. U Japanu je radniku za hladnjak trebalo petnaest mjesečnih plaća i malo je obitelji sebi moglo priuštiti tako zamašnu kupnju.

U svakom slučaju, kao što rekoh, predsjednik mi je dopustio da ga pratim na njegovom drugom putovanju u Ameriku. Putovala sam sama vlakom do Tokyja, odakle smo potom zajedno letjeli na Havaje, gdje smo proveli nekoliko divnih dana. Predsjednik mi je kupio kupaći kostim - prvi u mom životu - i sjedila sam u njemu na plaži s kosom spuštenom niz leđa bas kao i drage žene oko mene. Havaji su me na čudan način podsjećali na Amami, bojala sam se da bi to isto moglo pasti na pamet predsjedniku, ali ako se i sjetio toga, nije ništa rekao. S Havaja smo otišli u Los Angeles i na kraju, u New York. Ništa nisam znala o Sjedinjenim Državama, osim onoga što sam vidjela u filmovima i mislim da nisam do kraja vjerovala kako stvarno postoje one goleme zgrade u NewYork Cityju. Kad sam se napokon smjestila u svojoj sobi u hotelu Waldorf-Astoria i pogledala kroz prozor u te, poput planina visoke zgrade posvud oko mene, kao i na čiste, glatke ulice ispod mene, imala sam osjećaj da gledam svijet u HI je sve moguće. Priznajem da sam očekivala kako <;u - icćati poput djeteta koje su odveli od majke, jer nikad ii. nisam putovala nikamo izvan Japana i nisam moAla i misliti da se u jednom tako stranom okruženju kao što jr Nuw York neću osjećati uplašeno. Možda mi je pred-Hjcdiiikovo oduševljenje pomoglo da svom posjetu Americi pristupim s toliko dobre volje. On je uzeo zasebnu sobu, koja mu je uglavnom služila za poslovne razgovore, ali bi svake noći dolazio k meni u apartman. Cesto bih se noću probudila, nenaviknuta spavati u krevetu i kad bih se o-krenula, vidjela bih ga kako sjedi, u mraku, uz prozor s razmaknutim zastorima i zuri dolje u Park aveniju. Jednom me je, poslije dva sata ujutro, uzeo za ruku i odvukao do prozora kako bih pogledala dvoje mladih, odjevenih kao da se vraćaju s nekog bala, kako se ljube ispod ulične svjetiljke na uglu.

Tijekom sljedeće tri godine još sam dva puta putovala s predsjednikom u Sjedinjene Države. Dok bi on obavljao poslove tijekom dana, moja sluškinja i ja odlazile smo u muzeje i restorane - čak i na balet, koji me je ushitio. Začudo, jedan od nekoliko japanskih restorana koje smo uspjeli naći, vodio je jedan kuhar kojega sam dobro poznavala u Gionu prije rata. Tijekom podnevnog odmora jednog dana, našla sam se u zasebnoj sobi u stražnjem dijelu njegova restorana, zabavljajući niz muškaraca koje godinama nisam vidjela - potpredsjednika japanske kompanije za telekomunikacije, novog japanskog konzula - koji je nekoć bio gradonačelnik Kobea, jednog profesora političkih znanosti sa Sveučilišta u Kvotu. Gotovo mi se činilo kao da sam opet u Gionu.

U ljeto 1956. predsjednik, koji je sa svojom ženom imao dvije kćeri, ali ne i sina, dogovorio je udaju svoje starije kćeri za jednog čovjeka koji se zvao Nishioka Minoru. Predsjednik je želio da Nishioka uzme obiteljsko prezime Iwamura i bude njegov nasljednik, ali se gospodin Nishioka u posljednjem trenutku predomislio i obavijestio predsjednika kako se ne kani vjenčati s njegovom kćeri. To je bio vrlo hirovit, ali po predsjednikovu mišljenju, izvanredno sposoban mladić. Sljedećih je tjedan dana pa i više, predsjednik bio vrlo uzrujan i srdito bi se obrecnuo na poslugu i na mene, često bez i najmanjeg razloga. Nikad dotad nisam vidjela da se zbog bilo čega toliko uzrujava.

Nitko mi nikad nije rekao zašto se Nishioka Minoru predomislio, ali to nije bilo ni potrebno. Tijekom prethodnog ljeta utemeljitelj jedne od najvećih osiguravajućih kompanija u Japanu skinuo je svog sina s mjesta predsjednika i predao kompaniju jednom mnogo mlađem čovjeku - svom nezakonitom sinu, kojemu je majka bila jedna tokvjska gejša. To je u to vrijeme izazvalo priličan skandal. Doduše, takve su se stvari događale u Japanu i ranije, ali se obično radilo o mnogo manjim poduzećima, obiteljskim radionicama kimona ili prodavaonicama slatkiša ili nečem sličnom. Vlasnik osiguravajuće kompanije opisao je novinarima svog starijeg sina kao “ozbiljnog mladog čovjeka, koji se po svojoj nadarenosti i sposobnosti, na žalost, ne može usporediti sa...” i zatim je naveo ime svog nezakonitog sina, ne spominjući ni jednim slovom vezu između sebe i njega. Ali to nije bilo ni važno, svi su ionako vrlo brzo saznali istinu.

Sad, ako zamisliš da je Nishioka Minoru, nakon što je već pristao na to da postane predsjednikovim nasljednikom, otkrio neke nove podatke - recimo, da je predsjednik nedavno dobio nezakonitog sina... pa, uvjerena sam kako bi u tom slučaju njegova odluka o odustajanju od dogovorenog vjenčanja bila posve razumljiva. Bilo je opće-poznato koliko je predsjednik žalio što nema sina i koliko je volio svoje kćeri. Moglo se, prema tome, očekivati da će isto toliko voljeti svog nezakonitog sina - dovoljno, možda, da se prije smrti predomisli i odluči njemu ostaviti kompaniju koju je stvorio? Što se pak tiče pitanja, jesam li ja doista rodila predsjedniku sina ili nisam... ako jesam, onda sasvim sigurno ne bih bila voljna o njemu previše govoriti, od straha da ne otkrijem javnosti njegov identitet. Tako nešto ne bi nikome koristilo. Po mom mišljenju, najbolje je da ništa ne kažem. Sigurna sam da ćeš ine razumjeti.
Otprilike tjedan dana nakon što je Nishioka Minoru raskinuo dogovor o vjenčanju, odlučila sam s predsjednikom povesti razgovor o jednoj vrlo osjetljivoj temi. Bili smo u Eishin-anu i sjedili nakon večere na verandi iznad vrta mahovine. Predsjednik je bio zamišljen i čitavu večer nije progovorio ni riječi.
“Da li se Danna-sama možda sjeća”, započela sam, “da sam već spominjala kako se u zadnje vrijeme nekako čudno osjećam?”
Pogledala sam ga, ali nisam vidjela nikakvog znaka da me on uopće
sluša.
“Stalno mislim na čajanu Ichiriki”, nastavila sam, “i iskreno rečeno, počinjem shvaćati koliko mi nedostaje posao gejše.”
Predsjednik je samo uzeo žličicu sladoleda i nakon toga je ponovo odložio žličicu na tanjurić.
“Naravno, jasno mi je da se ne mogu vratiti u Gion. Međutim, pitam se, Danna-sama... bi li možda u New Yorku bilo mjesta za jednu malu čajanu?”
“Ne znam o čemu govoriš”, rekao je predsjednik. “Ne vidim zbog čega bi željela otići iz Japana, za to nema nikakva razloga.”
“Japanski poslovni ljudi i političari odlaze ovih dana u New York tako često kao kornjače u jezero”, odgovorila sam. “Ja većinu tih ljudi već godinama poznajem. Istina, za mene bi odlazak iz Japana bio velika promjena. Ali s obzirom da će Danna-sama sve više vremena provoditi u Sjedinjenim Državama...” Znala sam daje to točno, jer mi je već pričao o svojim planovima da u Americi otvori podružnicu svoje kompanije.
“Nisam raspoložen za takve razgovore, Savuri”, započeo je. Mislim da je htio još nešto reći, ali ja sam nastavila kao da ga nisam čula.
“Kažu da dijete odgajano u dvije različite kulture često ima velikih teškoća”, rekla sam. “Stoga bi majka koja odlazi s djetetom u takvu zemlju kao što su Sjedinjene Države vjerojatno pametno učinila da se ondje stalno nastani.”
“Savuri..."
“Što znači", nastavila sam, “da žena koja bi donijela takvu odluku vjerojatno ne bi nikad više svoje dijete dovela natrag u Japan."
Sad je predsjedniku sigurno već postalo jasno što mu predlažem - da uklonim iz Japana jedinu prepreku njegovom posvajanju Nishioke Minorua kao budućeg nasljednika. Na trenutak je izgledao zatečen. A onda, vjerojatno pri pomisli da ću ga ostaviti, njegova se zlovolja raspu-knula kao jaje i u oku mu se pojavila jedna suza koju je uklonio kratkim treptajem, tako brzo kao što bi prignječio muhu.

U kolovozu te iste godine preselila sam se u New York gdje sam otvorila vlastitu, vrlo malu čajanu za japanske poslovne ljude i političare na proputovanju kroz Sjedinjene Države. Dakako, Majka je pokušavala dokazati kako bi se bilo kakav poslovni pothvat koji bih ja započela u New Yorku trebao smatrati ogrankom okiye Nitta, ali predsjednik je odbio razgovarati o mogućnosti takvog dogovora. Majka je imala vlast nada mnom samo dok sam boravila u Gionu, ali sam odlaskom iz Japana raskinula svaku vezu s njom. Predsjednik je poslao do nje dvojicu svojih računovođa kako bi ju primorao da mi isplati svaki jen na koji sam imala pravo.

Ne mogu se pretvarati da me tada, prije toliko godina, nije bilo strah kad su se vrata mog apartmana ovdje u Waldorf-Astoriji po prvi put zatvorila iza mene. Ali New York je uzbudljiv grad. Nije prošlo mnogo vremena i počela sam se u njemu osjećati kao kod kuće, barem isto toliko kao u Gionu. U stvari, kad sad razmišljam o tome, uspomene na tolike lijepe tjedne koje sam ovdje provela s predsjednikom, učinile su ovaj dio mog života, ovdje u New Yorku, na neki način čak bogatijim od mog života u Japanu. Moja mala čajana, na prvom katu jednog starog kluba u blizini Pete avenije, od samog je početka bila na svoj skroman način uspješna: čitav niz gejša iz Giona došlo je ovamo raditi za mene, čak i Mameha povremeno dolazi u kraći posjet. Ja sada tamo odlazim samo kad su u gradu neki bliski prijatelji ili stari znanci. Umjesto da radim u čajani kao gejša, provodim vrijeme na razne druge načine. Cesto se priključim nekoj skupini japanskih književnika ili slikara koji ovdje žive i s njima zajedno proučavam neko područje koje nas zanima - poeziju ili glazbu ili na primjer, povijest grada New Yorka, čime smo se bavili punih mjesec dana. Najčešće ručam s nekim prijateljem. A popodne klečim pred svojim toaletnim stolićem pripremajući se za odlazak na neku zabavu - ponekad je zabava ovdje, u mom vlastitom apartmanu. Kad podignem brokatni zastor sa svog zrcala, svaki put se prisjetim mliječnog mirisa bjelila koje sam tako često stavljala na lice u Gionu. Jako bih željela da mogu otići pogledati Gi-on, ali s druge strane, mislim da bi me ražalostilo kad bih vidjela koliko se sve promijenilo. Kad mi prijatelji donose fotografije sa svojih putovanja u Kvoto, često mislim kako se Gion nekako razvodnio i kako sliči loše održavanom vrtu, zaraslom u korov. Na primjer, nakon Majčine smrti prije dosta godina, okiya Nitta je srušena i sad je na tom mjestu jedna mala stambena zgrada od betona, s knjižarom u prizemlju i dva stana iznad nje.

Kad sam ja došla u Gion, u njemu je radilo osam stotina gejša. Sada ih ima manje od šezdeset, s tek nekolicinom pripravnica, i njihov se broj smanjuje iz dana u dan - jer, dakako, tempo promjena nikad se ne usporava, ma koliko mi željeli vjerovati da će se usporiti. Kad je predsjednik posljednji put bio u New Yorku, otišli smo se prošetati kroz Central Park. Slučajno smo počeli razgovarati o prošlosti i kad smo došli do jedne staze među borovima, predsjednik je naglo stao. Cesto mi je pričao o borovima u ulici u kojoj je odrastao u predgrađu Osake. Gledala sam ga i znala sam da misli na te borove. Stajao je oslonjen krhkim rukama o štap i zatvorenih očiju udisao miris prošlosti.

Uzdahnuo je. “Katkad mislim da je ono čega se prisjećam stvarnije od onog što vidim.”
Kad sam bila mlađa, vjerovala sam kako strast sigurno hlapi s godinama, baš kao što šalica, ostavljena u sobi, postupno predaje svoj sadržaj zraku. Ali kad smo se vratili u moj stan, ispijali smo jedno drugo s toliko žudnje i gladi da sam se nakon toga osjećala ispražnjenom od svega onog što je predsjednik uzeo od mene i ispunjena onim što sam ja uzela od njega. Čvrsto sam usnula i sanjala kako sam na nekakvom banketu u Gionu i razgovaram s jednim starijim muškarcem koji mi objašnjava kako njegova žena, koju je veoma volio, nije doista mrtva, jer zadovoljstva iz vremena koje su proveli zajedno i dalje žive u njemu. Dok je on to govorio, ja sam iz zdjelice pila najukusniju juhu koju sam ikad okusila, svaki je mirisni gutljaj predstavljao neku vrstu osjetilne ekstaze. Počela sam osjećati kako me nitko od svih onih ljudi koje sam poznavala, a koji su u međuvremenu pomrli ili me ostavili, nije zapravo napustio, nego i dalje živi u meni, baš kao što supruga ovog čovjeka i dalje živi u njemu. Osjećala sam kao da sve njih ispijam s ovom juhom - svoju sestru Sat-su, koja je pobjegla i ostavila me dok sam još bila mala, svog oca, majku, gospodina Tanaku s njegovim izokrenutim gledištima o dobroti, Nobua koji mi nikad nije mogao oprostiti, pa čak i predsjednika. Juha je bila puna svega do čega mi je u životu ikad bilo stalo, a dok sam je pila, riječi ovog čovjeka dirale su me ravno u srce. Probudila sam se u suzama koje su mi se slijevale niz sljepoočice i dohvatila sam predsjednikovu ruku, bojeći se da neću biti u stanju živjeti kad on umre i ostavi me. Jer on je tada već bio tako slab, čak i u snu, da sam se nehotice morala sjetiti svoje majke, u one davne dane u Yoroidu. A ipak, kad je doista umro, samo nekoliko mjeseci kasnije, shvatila sam kako me je ostavio na kraju svog dugog života isto tako prirodno kao što lišće pada sa stabla.

Ne mogu ti reći što je to što nas vodi kroz život, ali što se mene tiče, ja sam bila usmjerena prema predsjedniku kao što kamen mora pasti na zemlju. Kad sam razrezala usnicu i upoznala gospodina Tanaku, kad je moja majka umrla i kad su me tako okrutno prodali, sve je to bilo poput rijeke koja pada preko strmih stijena kako bi na kraju stigla do mora. Čak i sad, kad ga više nema, još uvijek je sa mnom u obilju mojih uspomena. Pričajući tebi svoje uspomene, ponovo sam proživjela svoj život.

Istina je da me ponekad dok prelazim preko Park avenije odjednom uhvati čudan osjećaj koliko je neobično sve što me okružuje. Žuti taksiji što trubeći jure mimo mene, žene s torbama za spise koje izgledaju tako začuđene kad na uglu ulice vide malenu staru Japanku u kimonu. Ali, zapravo, zar bi mi se Yoroido činio manje neobičnim da se tamo vratim? Kao djevojčica mislila sam kako moj život nikad ne bi bio tako težak da me gospodin Tanaka nije otrgnuo iz moje male pijane kućice. Ali sada znam da je naš svijet nestalan poput valova što se dižu na moru. Kakve god bile naše nedaće i pobjede, koliko god se mučili zbog njih, sve će se to tako brzo razliti u mlaku na pijesku, poput vodenastog tuša po papiru.

_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 10:44 am


Zahvale

Premda su lik Savuri i njezina životna priča u potpunosti izmišljeni, povijesne činjenice svakodnevnog života gejša tridesetih i četrdesetih godina ovoga stoljeća to nisu. Dok sam provodio svoja opsežna istraživanja, jedna me je osoba zadužila više od sviju drugih. Mineko Iwasaki, jedna od vrhunskih gejša u Gionu tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, otvorila mi je vrata svog doma u Kvotu u svibnju 1992. i ispravljala moja pogrešna shvaćanja o životu gejša - iako su mi svi moji znanci, kako oni koji su nekoć živjeli u Kvotu, tako i oni koji su još uvijek bili tamo, rekli neka se ne nadam takvoj iskrenosti. Dok sam u zrakoplovu pokušavao osvježiti svoje znanje japanskog jezika, pribojavao sam se da bi Mineko, koju još nisam bio upoznao, mogla pričati sa mnom jedan sat o vremenu i proglasiti to obećanim razgovorom. Međutim, ona me povela u obilazak Giona, preuzimajući ulogu stručnog vodiča, te je zajedno sa svojim mužem Jinom i sestrama Yaet-chiyo i pokojnom Kuniko, strpljivo odgovarala na sva moja pitanja o ritualu gejšina života, sve do najintimnijih podrobnosti. Tijekom tog našeg druženja postala je i ostala mojom dobrom prijateljicom. Rado se sjećam posjeta njezine obitelji Bostonu i neobičnog osjećaja susreta dvaju različitih svjetova, što smo ga osjetili moja žena i ja dok smo u svojoj dnevnoj sobi gledali tenis u društvu s našom novom prijateljicom, Japankom od kojih četrdeset i nešto godina, koja je slučajno bila i jedna od posljednjih gejša odgajanih u skladu s drevnom tradicijom.

Mojoj prijateljici Mineko, za sve najljepša hvala.
S Mineko me upoznala gospođa Reiko Nagura, dugogodišnja prijateljica i žena prodorne inteligencije iz generacije moje majke, koja govori japanski, engleski i njemački, i to sva tri jezika jednako tečno. Ona je osvojila nagradu za kratku priču na engleskom jeziku još dok je bila brucošica na Bar-nardu, samo nekoliko godina nakon što je došla na studij u Sjedinjene Države i ubrzo se između nje i moje majke začelo doživotno prijateljstvo. Bliske prijateljske veze između naših obitelji prenose se sada već na četvrtu generaciju. Njezin mi je dom redovito bio sigurna luka prigodom mojih posjeta To-kyju i dugujem joj više nego što to mogu izraziti. Povrh svih ostalih ljubaznosti koje mi je ukazala, u nekoliko je navrata čitala moj rukopis i dala mi mnogo dragocjenih savjeta.

Tijekom godina rada na ovom romanu, moja mi je žena Trudy pružala veću pomoć i potporu nego što sam imao prava očekivati. Osim beskrajnog strpljenja, spremnosti da sve ostavi i čita dijelove rukopisa kad god mi je bilo potrebno njezino oko, kao i njezine iskrenosti i krajnjeg obzira, dala mi je najveći dar koji mi je mogla dati: vjernost i razumijevanje.

Robin Dresser iz izdavačke kuće Knopf onakva je vrsta urednika o kakvom sanja svaki pisac: vatren, pronicav, predan svome poslu, uvijek spreman priskočiti u pomoć - i uz to duhovit i zabavan.
Po toplini, izravnosti, profesionalnosti i šarmu, nitko se ne može usporediti s Leigh Feldman. Imam izuzetnu sreću što je ona moja agentica.

Helen Bartlett, ti znaš da si učinila sve kako bi mi pomogla od samog početka. Hvala ti, a hvala i Denise Stewart.
Veoma sam zahvalan svojoj dobroj prijateljici Sari La-schever na brižljivom čitanju rukopisa, velikodušnom zanimanju i mnogim promišljenim sugestijama i idejama.

Teruko Craig ljubazno je provela sate razgovarajući sa mnom o svom životu školarke u Kyotu tijekom rata. Također sam zahvalan Lizi Dalby, jedinoj Amerikanki koja je ikad postala gejša, na njezinoj knjizi Geisha, koja uz to što priča o njezinim iskustvima u četvrti Pontocho, predstavlja ujedno antropološku studiju kulture gejša; ona mi je velikodušno posudila iz svoje osobne knjižnice niz korisnih japanskih i engleskih knjiga.
Sljedeća je osoba kojoj se želim zahvaliti Kiharu Naka-mura, koja je pisala o svom životu gejše u tokyjskoj četvrti Shimbashi i koja je ljubazno provela jednu večer u razgovoru sa mnom tijekom mog istraživanja.

Zahvaljujem svom bratu Stephenu za pronicave primjedbe i suosjećajnu brigu.
Robert Singer, kustos za japansko slikarstvo u Los Ange-les County Museum of Art, uložio je znatan trud kako bi mi za mog boravka u Kvotu pokazao iz prve ruke kako su nekoć živjeli plemići u tom gradu.

Bowen Dees, s kojim sam se upoznao u zrakoplovu, dopustio mi je da pročitam njegov neuređeni rukopis o doživljajima u Japanu tijekom savezničke okupacije.
John Rosenfield me je podučio povijesti japanske umjetnosti onako kako to nitko drugi ne bi umio i pomogao mi je da se u divovskom Harvardu osjećam kao da sam u nekom malom koledžu. Zahvaljujem mu na njegovim korisnim savjetima tijekom čitavog mog rada na romanu.
Barry Minsky me veoma zadužio dragocjenom ulogom koju je odigrao tijekom procesa stvaranja ove knjige.

Uz to, za mnoge ljubaznosti koje mi je nemoguće nabrojiti, moju iskrenu zahvalnost zaslužuju: David Kuhn, Mer-ry White, Kazumi Aoki, Yasu Ikuma, Megumi Nakatani, David Sand, Yoshio Imakita, Mameve Medvved, pokojna Celia Millvvard, Camilla Trinchieri, Barbara Shapiro, Steve Weis- man, Yoshikata Tsukamoto, Carol Janeway iz Knopfa, Lvnn Pleshette, Denise Rusoff, David Schvvab, Alison Tolrnan, Li-dia Yagoda i Len Rosen.


_________________
Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Artur Golden-Memoari jedne gejše - Page 3 Empty Re: Artur Golden-Memoari jedne gejše

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu