Anđelika

First topic message reminder :



Sredina je 17. veka u Francuskoj i vreme je burno. Prosjaci i secikese vršljaju Parizom, a drumski razbojnici haraju po unutrašnjosti, gde odrasta Anđelika, ćerka osiromašenog barona od Sansea. Ona neprikosnoveno vlada srcima svojih vršnjaka i vršnjakinja, a da bi poradila na svom obrazovanju, otac je šalje kod markiza od Plesi-Belijera, gde joj za oko zapada osioni markizov sin, koji prema njoj iskazuje prezir i nipodaštavanje. Sticajem okolnosti, Anđelika postaje svedok zavere protiv mladog kralja Luja XIV, što je, posle raznih peripetija, odvaja od doma i odvodi u Tuluzu, gde će biti obećana bogatom grofu Žofreju od Pejraka. Njen slobodarski duh se protivi ugovorenom braku i šepavom čoveku unakaženog lica za kojeg se priča da je alhemičar i veštac – ipak, dobrobit porodice joj ne dozvoljava da bira. Anđelikino srce ispunjeno je zebnjom, gnušanjem i osećanjem nemoći, ali u jednom trenutku sve te teskobne emocije zameniće ona jedna jedina, uzvišena, kojoj niko ne odoleva: ljubav. Njena avantura tek počinje…

Serijal Anđelika je od svoje premijere pre više od pola veka doživeo ogroman uspeh i prodat je u više od sto pedeset miliona primeraka na više od trideset jezika, što ga čini ubedljivo najčitanijom istorijskom romansom u istoriji književnosti. Anđelika je i u bivšoj Jugoslaviji dostigla neverovatnu popularnost, a više generacija čitateljki uživalo je u njenim avanturama. Ovo, srpsko izdanje Anđelike prvi je prevod na našim prostorima koji je urađen prema originalu koji je odobrila sama autorka. Pređašnji hrvatski prevod za osnovu je imao urednički prekrajan tekst od koga se An Golon distancirala.

Anđelika je bila neodlučna, nije znala što bi počela. Silno je željela da pođe u ono krilo palače gdje se razlegao onaj tresak groma. Njezin je muž izgledao vrlo uzbuđen. Da nije tamo tkogod ranjen? No nije se micala.
Po tajanstvenosti kojom je grof okružio svoje pokuse njoj je bilo jasno da je laboratorij bilo jedino područje na koje on nije puštao neupućene znatiželjnike. Objašnjenja što ih je dao nadbiskupu, dao ih je preko volje, i to isključivo iz poštovanja prema ličnosti posjetitelja.
Uza sve to ta objašnjenja nisu ni najmanje smirila prelatova sumnjičenja.
Anđeliku prođu ježuri. Vračanje! Ogleda se oko sebe. Na tom čarobnom mjestu ta je riječ zvučala kao zlosretna šala. Ali bilo je još mnogo toga što Anđelika nije znala.
Idem dolje, da vidim, odluči. Utoliko gore ako se razbjesni. Ali uto začuje muževijev korak i malo potom ovaj uđe u salon. Ruke su mu bile crne od čađi, ali on se smješkao.
Hvala budi Bogu, ništa se strašno nije dogodilo. KusiBa je prošao s nekoliko ogrebotina. Tako se majstorski sakrio pod jedan stol te sam mislio da ga je eksplozija u paru pretvorila. Ali je zato šteta vrlo velika. Moje skupocjene retorte od specijalnog češkog stakla rasprsle su se na sitne komadiće, nijedna jedina nije ostala cijela!
Na njegov mig dva paža donesu umivaonik i zlatni vrč. On opere ruke, a zatim puhne u čipkaste orukvice i tako ih dovede u red. Anđelika skupi odvažnost i reče:
Je li baš potrebno, Joffrey, da tolike sate tratite na onaj pogibeljan posao?
Potrebno je imati novaca da bi se živjelo - odgovori grof i širokim pokretom ruke zaokruži po veličanstvenom salonu u kojemu je nedavno dao oslikati tavanicu od pozlaćenog drva. - Ali nije stvar u tome. Ja u tom poslu nalazim zadovoljstvo koje mi nijedan drugi ne može pružiti. Ta to je svrha mojega života.
Anđelika osjeti ubod u srcu kao da su joj te riječi oduzimali neko bezgranično dobro. Ali primijetivši da je muž pažljivo motri, potrudila se da svom licu dade ravnodušan izgled. On se osmjehne.
Jedina svrha moga života, osim moje želje da vas osvojim - dometne on i duboko se i udvorno pokloni.
Ja zaista ne želim biti suparnicom vašim bočicama i retortama - odgovori Anđelika dosta živo. - Međutim, moram vam priznati da su mi nadbiskupove riječi uznemirile dušu.
Zbilja?
Niste li osjetili u njima prikrivenu prijetnju?
On ne - odgovori odmah. Naslonivši se na prozor, zamišljeno se zagledao u ravne krovove grada stisnute jedne uz druge koji su sa svojim okruglim crijepovima tvorili ogroman sag u kojemu su se miješale boje djeteline i maka.
Na desnoj strani visoka kula Assezat sa svojim tornjićem bijaše tu živim svjedokom slave trgovaca sačom kojim su još uvijek bila zasađena okolna polja. Sač, biljka koja se tu gajila naveliko, bijaše vjekovima jedini prirodni proizvod za bojenje i taj je proizvod obogatio građane i trgovce tuluške.
Vidjevši da njen muž šuti, Anđelika ponovo sjedne u naslonjač, a crnčić joj primakne korpicu od pletera u kojoj su se nalazili konci svjetlucave svile što su joj služili za izradu goblena.
Palača je bila tiha poslije jučerašnje svečanosti. Anđelika pomisli kako će se za ručkom u podne naći sama s grofom de Peyracom ukoliko im ne prispije u goste neizbježan Bernard d'Andijos.
Jeste li primijetili - iznenada se javi grof - spretnost velikog inkvizitora? Najprije govori o moralu, zatim stavlja naglasak na tobožnje razuzdanosti u Palači radosnog znanja, natukne nešto o mojim putovanjima, a odatle nas odvodi k Salomonu. Odjednom se otkrije da gospodin barun Benoit de Fontenac, nadbiskup iz Toulouse, traži od mene da s njim podijelim svoju tajnu o pravljenju zlata, inače će me živoga spaliti na trgu Saline kao vješca.
Učinilo mi se da sam baš tu prijetnju nazrijela u njegovim riječima - javi se Anđelika prestravljenim glasom. - Mislite li da on, zaista, vjeruje da ste vi u dosluhu s vragom?
On? Ne. Te pričice njemu služe za budale kao što je Becher. U nadbiskupa je žustar duh, a osim toga isuviše me dobro poznaje. Ali je uvjeren da je meni poznata tajna kako se zlato i srebro može naučnim putem množiti te bi tu tajnu i on htio znati i iskoristiti je.
Ta to je podlo stvorenje! - poviče mlada žena. A izgleda tako pošten, tako pun vjere, tako velikodušan!
U stvari, on to i jest. Sve svoje bogatstvo on troši na dobročinstva. Za njegovim stolom ima uvijek mjesta za siromašne službenike. On se brine za vatrogasnu službu, za dom nahočadi i bog bi znao za što još. Njega je svega prožela briga o spasenju duša i o veličini Božjoj. Ali više od ičega muči ga demon vlasti. Žali za vremenom kad je jedini gospodar grada, pa čak i pokrajine, bio biskup koji je sa svojim pastirskim štapom u ruci dijelio pravdu, kažnjavao, nagrađivao. Kad je za vrijeme berbe prije dvije godine htio unijeti u grad svoje vino, kraljev je namjesnik tražio da plati trošarinu. Istini za volju, nadbiskup tuluški vjekovima već uživa privilegiju da te trošarine ne plaća. A znate li što je on učinio? Pa on je naprosto izopćio iz crkve kraljeva namjesnika. Morao je sam kralj intervenirati, a malo je trebalo da se i papa nije umiješao, da bi on digao izopćenje. I tako, kad vidi kako pod samim nosom njegove katedrale raste utjecaj Palače radosnog znanja, to njemu nije po volji. Ako to bude i dalje tako išlo, za par godina će grof de Peyrac, vaš suprug, draga moja Anđeliko, biti gospodar Toulouse. Zlato i srebro daju moć, a ta će se moć odjednom naći u rukama stotina slugu! Presvijetli nadbiskup ne oklijeva, već kaže: ili razdijelimo vlast ili…
Što će se dogoditi?
Ne plašite se, draga prijateljice. Pa makar spletke nadbiskupa tuluškog i bile pogubne za nas, ne vidim zašto bih morao svršiti na lomači. On je otkrio svoju igru. On hoće da dozna tajnu kako se pravi zlato. Ja ću mu je rado otkriti.
Vi, znači, znate tu tajnu? - upita Anđelika i u nevjerici širom razrogači oči.
Ne brkajmo stvari! Ja ne posjedujem nikakvu čarobnu formulu za pravljenje zlata. Meni nije cilj da stvaram bogatstvo već da prirodne sile stavim u pogon.
Ali nisu li to pomalo bezbožne misli, kao što bi kazao presvijetli biskup? Joffrey de Peyrac se od srca nasmije.
Vidim da ste dobro potkovani u vjeronauku. Počinjete se koprcati u opasnoj mreži dokaza i protudokaza. Jao! Priznajem da se nije baš lako snaći u svemu tome. Crkva u srednjem vijeku nije izopćivala mlinare mada je ili voda ili vjetar pokretao lopatice njihovih mlinova. Ali današnja bi mi crkva odmah navijestila rat kad bih ja sagradio na vrhu kakva brežuljka isti onaj model parne pumpe što sam je smjestio u vašem rudniku Argentiere! Zaboga, čim ja stavim neki sud od stakla
ili krečnjaka na vatru, to ne znači da se u taj sud odmah i sam Lucifer mora uvući…
Treba priznati da je maloprijašnja eksplozija bila vrlo uzbudljiva. Presvijetli je bio vrlo iznenađen i ja vjerujem da je u tome bio iskren. Jeste li onaj prasak izveli namjerice da biste ga razdražili?
Ne. Počinio sam jednu neopreznost. Pustio sam da se jedan preparat praskavoga zlata koje sam dobio od valjanog zlata i zlatotopke i na kraju taloženog pomoću amonijaka, previše brzo osuši. Nije u toj operaciji bilo nikakvog spontanog nastajanja.
A kakav je to proizvod koji ste nazvali amonijakom?
To je jedna tvar koju Arapi već stoljećima proizvode, a zovu je alcali volatil. Jedan redovnik, španjolski učenjak i moj prijatelj, nedavno mi je poslao jednu demižanu. Doduše, i ja bih ga sam mogao proizvesti, ali postupak je dugotrajan, a ja više volim nabaviti gotove proizvode ukoliko je to moguće. Pravljenje čistih primjesa usporava mnogo korak nauke koju su neki glupani, kao onaj fratar Becher, nazvali kemijom, suprotstavljajući je na taj način alkemiji, koja je za njih nauka nad naukama a u stvari je neka mračna smjesa životnog fluida, vjerskih formula i uz to još svega i svačega. Ali ja vam dosađujem…
Ne, uvjeravam vas - reče Anđelika sjajnih očiju. Slušala bih vas čitave sate.
Na licu mu se javi osmijeh čiju ironiju još više podvuče brazgotina na njegovu lijevu obrazu.
U vas je zaista čudna pamet! Nikad nisam pomišljao da bih s jednom ženom mogao razgovarati o ovim stvarima. Meni se također sviđa o tome govoriti. Imam dojam da ste u stanju sve razumjeti. Pa ipak niste li bili spremni pripisati mi potajne moći kad ste stigli u Languedoc? Da li me se još uvijek onako bojite?
Anđelika osjeti kako crveni, ali ga odvažno gledaše ravno u lice.
Ne! Vi ste još uvijek za mene neznanac, a možda baš zbog toga što niste nikome nalik, možda vas se zbog toga više ne bojim.
On odšepesa njoj iza leđa da uzme stolicu na kojoj je sjedio za nadbiskupova posjeta. Dok je u izvjesnim trenucima, izazovnom drskošću, pokazivao svoje unakaženo lice, u drugim je tražio sjenu i mrak. Njegov je glas tada poprimao druge preljeve kao da se duša Joffreya de Peyraca, oslobođena tjelesnih stega, mogla slobodno izraziti.
Tako je Anđelika osjećala pored sebe nevidljivu priliku crvenog čovjeka kojega se zaista bijaše prestrašila. Bio je, dakako, isti čovjek, ali se njen pogled izmijenio. Jedva se suzdržavala da mu ne postavi ono vječno žensko pitanje. - Volite li me?
Ali iznebuha joj se ponos uzjogunio sjetivši se glasa koji joj bijaše kazao: "Doći ćete i vi. Sve dođu!"
Da bi raspršila svoje uzbuđenje, ona vrati razgovor na naučni teren gdje su se, čudno li je to, njihove duše srele i gdje je njihovo prijateljstvo uhvatilo čvrstog korijena.
Budući da ne postoje nikakve zapreke da otkrijete svoje tajne, zašto nećete da primite fratra Bechera od čega je, reklo bi se, neobično mnogo stalo presvijetiome?
Hm! Zaista bih ga mogao zadovoljiti u toj stvari. Ono što me brine nije otkrivanje tajne, nego kako da im je objasnim i da je oni shvate. Vjerujem da bih im uzalud dokazivao da se tvar može preobličiti, ali ne i pretvoriti. Mozgovi koji nas okružuju nisu još sazreli za ova otkrića. A ponos tih lažnih učenjaka je tako velik da će podignuti strašnu uzbunu pokušam li ustvrditi da su mi najdragocjeniji pomoćnici u mojim ispitivanjima bili jedan crnac i običan saski rudar.
Kuasi-Ba i onaj stari gubavac u Argentiereu, Hauer?
Tačno. Kuasi-Ba mi je pričao da je on, dok je još bio dijete i slobodno se igrao u unutrašnjosti divlje Afrike, u nekom seocetu do kojega se stizalo preko Obale mirodija, vidio kako se pravi zlato prema prastarim postupcima primljenim od Egipćana. Faraoni i kralj Salomon imali su zlatne rudnike čak u njegovu kraju. Ali pitam vas, draga moja, šta će reći presvijetli kad mu povjerim da tajnu kralja
Salomona poznaje moj crnac Kuasi-Ba? Pa ipak upravo me je on vodio u mojim laboratorijskim istraživanjima i naveo me na misao da se pozabavim nekim stijenama koje u sebi sadrže nevidljivo zlato. A što se Fritza Hauera tiče, taj čovjek je rođeni rudar, čovjek podzemnih hodnika, krtica koja diše jedino u utrobi zemlje. Ti saski rudari prenose svoje tajne s oca na sina i samo zahvaljujući njima na kraju sam se uspio snaći među čudnim mistifikacijama prirode i izići na kraj s raznim smjesama olova, zlata, srebra, vitriola, živina sublimata i nekih drugih.
Uspjeli ste, dakle, proizvesti vitriol i živin sublimat? - upita Anđelika. Nju su te riječi nejasno podsjećale na nešto.
Tako je. A to me je uvjerilo u beskorisnost alkemije, jer iz živina sublimata mogu po volji dobiti ili živu ili žutu i crvenu živu, a onda opet mogu te smjese ponovo pretvoriti u živu. Težina žive upotrebijene u početku ne samo da se neće povećati, već će se, naprotiv smanjiti, jer dolazi do gubitaka uslijed isparavanja. Mogu također, izvjesnim postupcima srebro izvući iz olova i zlato iz ponekih naizgled bezvrijednih stijena. Ali kad bih ja na ulazu svoga laboratorija napisao: "Ništa se ne gubi, ništa se ne stvara", moja bi se filozofija učinila isuviše smjela, pa čak i u suprotnosti s genezom.
Niste li nekim postupkom te vrste dopremali u Argeatiere šipke meksičkoga zlata koje kupujete u Londonu?
Vidim ja da ste vi velika lukavica. A onaj Molines je obično brbljalo. No nije važno. Ako vam je govorio, znači da je to smatrao potrebnim. Jest, španjolske se zlatne šipke mogu rastopiti u laboratoriju pomoću pirita ili olovnog sulfida. Poprimaju tada izgled kamene i crnosive zgure u koju ni najvrsniji carinik neće posumnjati. Eto, tu kovinu vrijedne mazge vašega oca prenose od Engleske do Poitoua ili od Španjolske do Toulouse, a onda je ja i Hauer ponovo pretvaramo u sjajno i lijepo zlato.
Ali to su poreske prevare - strogo napomenu Anđelika.
Divni ste kad tako govorite. Ova prevara nije na štetu kraljevstvu, niti njegova veličanstva, a mene čini sve bogatijim. Uostalom, uskoro ću ovamo pozvati Fritza da se prihvati iskorištavanja i organizacije jednog rudnika zlata što sam ga otkrio u selu koje se zove Salsigne, blizu Narbonne. A zahvaljujući zlatu što ćemo ga izvući iz te planine pa srebru iz Poitoua, neće nam više biti potrebne dragocjene kovine iz Amerike, a niti, prema tome, da se i dalje bavimo prevarom.
Zašto niste pokušali zainteresirati kralja svojim otkrićima? Možda u Francuskoj postoje i drugi tereni koje bi se moglo iskoristiti zahvaljujući vašim otkrićima. Kralj bi vam vjerojatno bio zahvalan.
Kralj je daleko, lepotice moja, a u mene nije duša laskava dvorjanina. Samo svijet takva soja može imati utjecaja na sudbinu kraljevstva. Mazarin je odan kruni, ne niječem, ali je on prije svega međunarodni smutljivac. A što se gospodina Fouqueta tiče, njemu je glavna briga da kardinala opskrbi novcem. On je, mora se priznati, financijski genij, ali siguran sam da mu nije stalo do bogaćenja zemlje pomoću vrlo intenzivne proizvodnje.
Fouquet - poviče Anđelika - Eh! Sad sam se sjetila gdje sam čula da se govori o rimskom vitriolu i živinom sublimatu! Bilo je to u dvorcu Plessis.
Čitav joj je prizor iskrsnuo pred očima. Talijan u gruboj suknenoj mantiji, gola žena među čipkama, princ de Conde i kovčežić od sandalova drveta u kojemu se blistala bočica smaragdne boje.
"Oče", govorio je princ de Conde, "je li vas gospodin Fouquet poslao k meni?" Anđelika se pitala nije li zaustavila ruku sudbine one večeri kad je sakrila kovčežić
O čemu mislite - upita grof de Peyrac.
O jednoj vrlo čudnoj zgodi koja mi se dogodila prije mnogo godina - I ona, koja je tako dugo šutjela, ispriča mu zgodu s kovčežićem, sa svim pojedinostima koje su joj se duboko usjekle u pamćenje.
Gospodin de Conde je zasigurno smjerao - dometne - otrovati kardinala, a možda čak i kralja i njegova mlađega brata. Samo što ja nisam onda shvatila važnost onih pisama, koja su predstavljala neku vrst potpisane obaveze princa de
Condea i drugih velikaša. A ta su pisma trebala biti uručena Fouquetu. Čekajte! Ne sjećam se dobro sadržaja… U njima je pisalo: "Obavezujem se da ću se pokoriti volji gospodina Fouqueta te ću sva svoja imanja staviti njemu na raspolaganje…"
Joffrey de Peyrac ju je šutke slušao. Najzad se naceri.
Krasan svijet! Kad čovjek samo pomisli kako je gospodin Fouguet u ono vrijeme bio samo nepoznati zastupnik! Ali zahvaljujući svojim sposobnostima za financije već tada je prinčeve imao u šaci. A danas je on najbogatiji čovjek kraljevstva pored Mazarina, razumije se. To dokazuje da je bilo dovoljno mjesta za obojicu pod suncem njegova veličanstva. Dakle, vi ste imali hrabrosti da ukradete onaj kovčežić? Jeste li ga sakrili?
Da, ja sam ga… - Urođena joj opreznost iznebuha začepi usta. - Ne, bacila sam ga u jezerce nimfa, u velikom parku.
A je li tkogod posumnjao na vas zbog njegova nestanka, šta mislite?
Ne znam. Vjerojatno nisu pridavali nikakvu važnost mojoj beznačajnoj osobi. Međutim, nisam propustila da o tom kovčežiću natuknem pred samim princom će Condeom.
Zbilja? Krasne li mahnitosti!
Ta trebalo je da za svog oca postignem oslobođenje od cestarine za prolaz mazga! Eh! Duga je to priča - reče smijući se - a sada znam da ste, posredno i vi bili umješani u čitavu tu stvar. Ali rado bih ponovo počinila te nesmotrenosti samo da još jednom vidim prestravljena lica onog svijeta zaljubljenog u sebe.
Kad mu je ispričala prizor s princom de Condeom njen muž zabrinuto zakima glavom.
Bogami se čudim što vas sada vidim kraj sebe. Možda ste mu se učinili suviše neškodljivom. Ali opasno je umiješati se u spletke dvorjana. Ako je potrebno, neće se mnogo premišljati da se ubojstvom riješe neke djevojčice.
Dok je govorio, digne se i Anđelika vidje kako se primaknuo jednom zastoru i brzim ga trzajem potegao.
Zatim se vrati namrgođena lica.
Nisam dovoljno brz da iznenadim znatiželjnike.
Netko nas je prisluškivao?
Uvjeren sam u to.
Nije ovo prvi put što imam dojam da netko prisluškuje naše razgovore.
Tome se ne može izbjeći. U uhođenju je snaga vlasti, a naše je vrijeme toj podloj djelatnosti dalo sjaj ustanove. A u ovoj palači postoje najmanje tri uhode među slugama i paževima. Jedan je u službi kraljeva namjesnika, drugi u kraljevoj, a treći u nadbiskupovoj. Nadbiskupova sam čovjeka već otkrio. To je Alphonse. Nisam ga otjerao zato što sam se već odavna s njim sporazumio o onom što će javljati svome gospodaru. Ali više od te tri uhode zabrinjava me četvrti, savršeni žbir u kojega ne sumnjaš. Već je dosta dugo što osjećam kako se vrti naokolo.
Čudnog li života! - uzdahne Anđelika ne znajući da li da ozbiljno shvati rnuževljeve riječi, jer je on imao običaj o svemu govoriti kao da se šali.
Joffrey de Peyrac se ponovo smjesti iza nje. Vrućina se sve jače osjećala. Odjednom zrak zatreperi od tisuće zvona koja su objavljivala Zdravomariju. Mlada žena se pobožno prekriži i tiho se pomoli Blaženoj Djevici. Zvučna jeka zvona se širila tako da Anđelika i njezin muž, sjedeći kraj otvorenog prozora, nisu neko vrijeme mogli izmijeniti ni riječi. Šuteći su sjedili jedno kraj drugog i ta bliskost kojoj su pogodovali sve češći sastanci među njima, duboko se doimala Anđelike. "Ne samo da mi njegovo prisustvo ne smeta, već se uza nj osjećam sretnom", čudila se Anđelika u sebi. "Da me pokuša poljubiti bi li mi to bilo ugodno?"
Kao i maloprije za vrijeme nadbiskupove posjete, ona osjeti Joffreyove oči na svom bijelom vratu.
Ne, draga moja, ja nisam nikakav čarobnjak - tiho je zborio grof. - Možda mi je priroda bila sklona i obdarila me moću, ali ja sam prije svega htio naučiti.
Shvaćaš li? - nastavi milujućim glasom koji ju je očaravao. Podsticala me želja da proniknem sve što je teško u nauku, u književnost, srce žena. S ljubavlju sam se nagnuo nad tom čarobnom tajnom. Vjeruješ da iza očiju jedne žene nema ničega, a potom otkriješ divan neki svijet. Ili pak povjeruješ u divne svjetove, a ne otkriješ ništa šta se nalazi iza tvojih zelenih očiju koje podsjećaju na netaknute livade i uzburkani ocean. Znaš, draga, ja sam tražio tajnu žena ne samo u njima, već i u starim prašnjavim rukopisima. Smiješ se? Posvetio sam se uglađenoj ljubavi koju veliča Andre de Chapelain, kao kakvoj filozofiji ljubavi, kadroj da u čovjeku i ženi razbudi vatreni osjećaj. Sve se može naučiti, sve se može usavršiti. Ne krijem pred tobom svoju igru. Samo me jedna želja razdire: da te zavedem. Jer učinila si mi se ljepšom, ljupkijom od svih…
Čula je kako se miče. I njegova gusta i crna kosa klizne po njezinu golom ramenu kao toplo i svileno krzno.
Trgne se na dodir usana koje njezin pognuti vrat nesvjesno očekivaše. Uživajući zatvorenih očiju u dugom i žarkom poljupcu, Anđeliki je bilo jasno da se približava trenutak njezina poraza. Došlo je vrijeme da uzdrhtala i ne sasvim upokorena, ali ukroćena, pođe kao i druge u zagrljaj tog tajanstvenog čovjeka.

Prošlo je neko vrijeme od ispričanih događaja. Anđelika se vraćala s jutarnje šetnje duž obale Garonne. Voljela je jahati i obično je izjahivala u zoru, kad je zrak bio svjež. Rijetko ju je na tim šetnjama pratio Joffrey de Peyrac. Protivno većini plemića, njega nije privlačilo jahanje i lov. Da on nije bio na glasu kao vrstan mačevalac gotovo isto toliko kao i vrstan pjevač, netko bi možda bio pomislio da se on bojao žestokih tjelesnih pokreta. Premetanja koja je on izvodio, usprkos bolesnoj nozi, kažu da su bila čudesna. On je svaki dan vježbao u dvorani palače, ali Anđelika ga nije nikad vidjela pri tom poslu. A bilo je još mnogo toga što ona o njemu nije znala te bi je odjedared spopadala sjeta kad bi se sjetila nadbiskupovih riječi što joj ih je šapnuo na dan njezina vjenčanja. "Rečeno među nama, čudnog ste vi sebi muža izabrali".
Poslije prividnog približavanja, grof je, čini se, ponovo zauzeo prema njoj držanje puno poštovanja, ali hladno, kao u prvo vrijeme. Viđala ga je vrlo rijetko, i to uvijek u prisutnosti uzvanika, te se ona stala pitati nije li tome udaljavanju bila kriva plahovita Carmencita de Merecourt. Poslije onog susreta s grofom bijaše se vratila u Pariz, ali je nedugo iza toga opet bila u Toulousi, gdje su zbog njenih pretjeranosti svi bili kao na žeravici. Ovaj put su se pronosili najozbiljniji glasovi da će je gospodin de Merecourt strpati u samostan. A što svoje prijetnje nije provodio u djelo, razloga valja potražiti u diplomatskoj igri. U stvari, rat se sa Španjolskom nastavljao, ali gospodin Mazarin koji se već duže vremena trudio da dođe do mira, preporučivao je da se ne napravi ništa što bi moglo povrijediti španjolsku osjetljivost. Lijepa Carmencita je pripadala vrlo uglednoj madridskoj porodici. Plime i oseke njezina bračnog života, imale su, dakle, veću važnost nego bitke na bojnim poljima Flandrije. A u Madridu se sve znalo usprkos prekidu diplomatskih odnosa, jer su tajni glasnici prerušeni u sva moguća zvanja: u fratre, pokućarce ili trgovce, stalno prelazili Pirineje.
Carmencita de Merecourt se u Toulousi iživljavala u svojim nastranostima, što je u Anđeliki budilo nemir i išlo joj na živce. Usprkos mondenoj neusiljenosti, stečenoj u dodiru s blistavim društvom tuluškim, ona je u biti ostala čedna kao poljski cvijet, priprosta i plašljiva kao srna. Znala je da nije bila u stanju boriti se protiv jedne žene kao što je bila Carmencita i ponekad je bila uvjerena, izgrizana u svom
srcu ljubomorom, da je Španjolka svojom prirodom bila bliža originalnom značaju grofa de Peyraca.
Jedino na polju nauke, znala je, bila je prva žena u očima svoga muža.
Baš toga jutra, približavajući se palači u pratnji paževa, te otmjene gospode i nekoliko mladih prijateljica kojima se rado okruživala, ona ponovo smotri, kako pred ulazom u palaču stoji kočija s grbom nadbiskupije. Vidje kako je iz kočije sišla visoka prilika u habitu od grubog sukna, a zatim neki gospodin iskićen vrpcama, sa sabljom o boku, koji je, čini se, vodio glavnu riječ jer je izdaleka do njih dopirala jeka njegovih zapovijedi.
Vjere mi - poviče Bernard d’Andijos, jedan od najavljenih pratilaca Anđelikinih - bit će da je ono vitez de Germontaz, nećak presvijetlog nadbiskupa. Sačuvaj nas Bože! U svom životu nisam sreo većeg prostaka i budalu. Vjerujte vi meni, gospođo, prođimo kroz vrtove da se ne bismo s njim susreli.
Skupina okrene nalijevo i pošto su u konjušnici ostavili konje, stigoše do staklenika za narandže, mjesta vrlo ugodna i okružena vodoskocima.
Ali tek što su gosti posjedali za stol i počeli se krijepiti voćem i osvježavajućim pićima, k Anđeliki pristupi paž s viješću da je grof de Peyrac zove k sebi.
U ulaznom trijemu zatekne muža u razgovoru s plemićem i fratrom što ih je maloprije zamijetila.
Ovo je redovnik Becher, ugledan učenjak o kojemu nam je presvijetli već govorio - reče joj Joffrey - A predstavljam vam također i viteza de Germontaza, nećaka njegove uzvišenosti.
Redovnik je bio čovjek visok i mršav. Guste i stršeće obrve nadvile se nad očima nestalna pogleda, koje su gorjele grozničavim i mističnim sjajem. Dugi i mršavi vrat nabreklih žila izlazio je iz grubog habita. Drug mu je bio sušta protivnost. Dok je fratar izgledao sav istrošen od trapljenja, dotle se vitezu de Germontazu rascvjetalo lice od lagodna života. Mada mu je bilo tek dvadeset i pet godina, već ga se počela hvatati gojaznost. Gusta i plava vlasulja pala mu po kaputu od modrog atlasa ukrašena ružičastim vrpcima. Hlače su mu bile tako široke i tako je bio načičkan čipkama da je plemićki mač što mu je visio o boku bio nekako u neskladu sa svim onim suvišnim resicama. On široko izmahne ispred Anđelike nojevim perjem svoga širokog šešira, poljubi joj ruku, a kad se odmakao od nje tako ju je drzovitim pogledom obavio da ju je to rasrdilo.
Budući da je moja žena ovdje, možemo krenuti u laboratorij - reče grof de Peyrac.
Fratar pogleda Anđeliku iznenađenim očima.
Ako sam dobro čuo, gospođa će ući u svetilište i prisustvovati razgovoru i pokusu koje ste htjeli sa mnom podijeliti?
Grof podrugljivo iskrivi lice i odmjeri gosta prezirnim pogledom. On je dobro znao koliko je svaki njegov pokret djelovao na ljude s kojima se po prvi put susretao, i to je lukavo iskorištavao.
U pismu što sam ga uputio presvijetlome i u kojemu sam, oče, pristao da vas primim, udovoljivši time njegovoj želji više puta izraženoj, javio sam mu da će se raditi samo o jednoj posjeti, i to u prisutnosti osoba koje ja sam budem odabrao. A on je vama uz bok stavio gospodina viteza za slučaj da vaše oči ne primijete sve ono što bi se željelo vidjeti.
Ali, gospodine grofe, učenjaku kao što ste vi sigurno nije nepoznato da je prisustvo žena u apsolutnoj suprotnosti s hermetičkom tradicijom koja tvrdi da se nikakvi rezultati ne mogu postići usred protivnih fluida…
Znajte, oče, da su u mojoj nauci rezultati uvijek isti i ne ovise ni o raspoloženju niti o spolu prisutnih osoba…
U potpunosti se slažem s grofom! - poviče vitez zadovoljna izgleda. - Ne krijem da mi je ugodnije društvo lijepe gospođe od društva bočica i starih posuda. Ali moj je stric želio da pratim Bechera kako bih se uputio u dužnosti svoga novoga položaja. Da, moj me je stric postavio na položaj velikog vikara nad tri biskupije.
Ali on je strašan čovjek. Samo što mi postavlja uvjet da se zaredim, a ja bih se, iskreno priznajem, zadovoljio samo s prihodom.
Razgovarajući tako, društvance krene prema biblioteci koju je grof htio najprije gostima pokazati. Fratar Becher koji je ovu posjetu smatrao nenadanim dobitkom za kojim je dugo žudio, postavljao je pitanje za pitanjem. Joffrey de Peyrac mu je strpljivo odgovarao.
Anđelika je išla za njima zajedno s vitezom de Germontazom koji je koristio svaku priliku da je dodirne i da joj dobacuje drske poglede.
Baš je prostačina, mislila je. Liči na debelog odojka nakinđurenog cvijećem i čipkama za božičnu večeru.
Nejasno mi je, međutim - obrati mu se mlada žena glasno - kakva veza postoji između vašeg novog crkvenog položaja i posjeta laboratoriju moga muža.
Ni meni nije jasno, priznajem, iako mi je stric to nadugo i naširoko objašnjavao. Čini se da crkva nije tako moćna i bogata kao što izgleda i kao što bi trebala biti. Moj se stric žali i na sve veću centralizaciju vlasti u kraljevim rukama, a na uštrb prava pokrajina kao što je Languedoc. Sve više krešu njegovu vlast u crkvenim skupštinama i u lokalnom saboru kojemu on, kao što vam je poznato, stoji na čelu. Ali zato raste vlast pokrajinskog namjesnika i njegovih policijskih, poreskih i vojničkih žbira. A on bi želio suprotstaviti navali neodgovornih kraljevih izaslanika savez pokrajinskih dostojanstvenika. Moj stric vidi da vaš muž gomila ogromno bogatstvo, a da odtoga ni grad ni crkva nemaju nikakve koristi.
Ali, gospodine viteže, mi dajemo za dobra djela.
Nije dovoljno. On bi htio savez.
"Kao učeniku velikog inkvizitora nedostaje mu vještina postepenih prijelaza u razgovoru", pomisli Anđelika, "ukoliko se u ovom slučaju ne radi o nabubanoj lekciji".
Jednom riječi - otpovrne ona - presvijetli smatra da sva bogatstva u pokrajini valja staviti u crkvene ruke?
Crkva mora zauzeta prvo mjesto.
S presvijetlim na čelu! Vi divno propovijedate, znate! Nimalo se ne čudim što se mislite posvetiti crkvenom govorništvu. Molim vas da svom stricu prenesete izraze moga poštovanja.
To ću nefaljeno učiniti, najljubaznija gospođo. Vi imate čaroban osmijeh, ali čini mi se da u vašim očima nema nježnosti za mene. No ne zaboravite da crkva još uvijek predstavlja najveću moć u državi, a osobito u Languedocu.
Ja vidim da ste vi vrlo uvjereni vikar početnik usprkos svojim vrpcama i svojim čipkama.
Bogatstvo je vrlo uvjerljivo sredstvo. Moj stric se znao njime poslužiti kad se radilo o meni, a ja ću to činiti što bolje budem umio.
Anđelika naglim pokretom skupi lepezu. Nije se više čudila povjerenju što ga je nadbiskup polagao u svog gojaznog nećaka. Mada su im karakteri bili različiti, častohleplje im je bilo isto.
Netko se pokrene i savije do pasa kad su oni stigli u biblioteku gdje su prozorski kapci održavali polumrak.
Zaboga, a što vi ovdje radite Klemente? - upita grof s izvjesnim iznenađenjem u glasu. - Nitko ovamo me ulazi bez moje dozvole, a ja se ne sjećam da sam vam dao ključ.
Neka mi gospodin grof oprosti. Ja sam osobno htio pospremiti sobu ne hoteći brigu o ovim dragocjenim knjigama povjeriti običnom slugi.
Pokupi krpu, četku i stolac na brzinu i strugne poprativši svoj bijeg s nekoliko naklona.
Sigurno je - uzdahne fratar - da ću ja ovdje naići na vrlo čudne stvari: žena u laboratoriju, sobar u biblioteci svojim prljavim rukama dodiruje djela u kojima je sadržana nauka.. No uza sve to moram ustvrđiti da vaša slava zbog toga nije manja! Da vidimo što imate ovdje.
Odmah prepozna u raskošnom uvezu klasike alkemije Principe de Consetvallon des Corpsom Mornie od Paracelsea, Alchimie od velikog Alberta, Hermetica od Hermanna Gouringusa, Explicatkme. 1572 od Thomasa Erastea, i na kraju, ono što ga je ispunilo radošću, njegovu vlastitu knjigu De la tmnsmutation od Conana Bechera.
Razvedrivši se potpuno i stekavši ponovo povjerenje, redovnik pođe za svojim domaćinom.
Grof svoje goste izvede iz zgrade i povede ih prema krilu gdje se nalazio laboratorij.
Fribliživši se, posjetioci opaziše kako se na krovu dimi veliki dimnjak nad kojim se dizalo bakreno koljeno, kao kakav kljun apokaliptičke ptičurine. Kad su stigli sasvim blizu, ta naprava se uz škripu okrene prema njima i pokaže svoja crna usta iz kojih je sukljao čađavi dim.
Fratar odskoči natrag.
To je obična vjetrenica na dimnjaku postavljena zato da bi što više vjetra dobile peći.
Kod mene kad ima vjetra vučenje vrlo loše funkcionira.
Ovdje je drugačije jer ja koristim pritisak izazvan vjetrom.
Vjetar je u vašoj službi?
Tačno tako. Kao kod mlinova na vjetar.
U mlinu, gospodine grofe, vjetar pokreće žrvnje.
Kod mene se peći ne pokreću, ali zato uvlače zrak.
Ne može se uvlačiti zrak, jer je zrak prazan.
Ali ipak kod mene struji kao u samom paklu.
Fratar se triput prekriži prije no što je prešao preko praga iza Anđelike i grofa dok ih je Kuasi-Ba svečano pozdravljao sa isukanom krivošijom koju odmah potom vrati u korice.
U dnu su se ogromne dvorane crvenile dvije peći.
Treća, ista kao i te dvije, nije bila upaljena. Ispred peći su se nalazili čudne sprave od kože i željeza, i cijevi od ilovače i bakra.
Ovo su kovačevi mjehovi, a služe mi da bih dobio što jaču vatru, na primjer, kad treba da rastopim bakar, zlato ili srebro - objašnjavao je Joffrey de Peyrac.
Duž zidova u glavnoj dvorani bijahu podignute police. Na njima je bilo poredano sijaset bočica i sudova a na svakom je bila etiketa s nekim kabalističkim znakom ili brojem.
Ovdje držim zalihu raznih proizvoda sumpora, bakra, željeza, kositra, olova, arsenova sulfida, boraksa, realgara, rumenice žive, lapisa, vitriola modrog i zelenog. Sučelice onim staklenim lutkama držim olein, dušičnu kiselinu i solnu kiselinu. Na ovoj višoj polici vidite cijevi i sudove od stakla, željeza, lakiranog pješčenjaka, a tamo dolje retorte i prekapnice. Tamo u dnu u maloj dvorani, eno kamenja koje sadrži nevidljivo zlato, kao i ovaj mineral arsena i različito kamenje iz kojega se topljenjem dobija srebro. Evo rožastog srebra, porijeklom iz Meksika. Dobio sam ga od jednoga gospodina, Španjolca, koji se odotamo vratio.
Gospodin grof se ruga skromnom znanju jednog redovnika tvrdeći da je ova voštana tvar srebro. Tu ja ne vidim traga srebru.
Uskoro ću vam pokazati - otpovrne grof.
Uze krupan komad drvenog ugljena s jednog kupa raspoređenog pored peći. Zatim iz jednoga vrča smještenog na polici dohvati lojanu svijeću, na plamenu raspali žeravu, vrškom željeznog predmeta izdubi u ugljenu malu rupicu, stavi u nj malko rožastog srbra, koje zaista imađaše neku prljavu sivožutu i polusjajnu boju, doda malo boraksa. Sad dohvati savinutu cijev od bakra, približi je plamenu svijeće i spretno duhne u rupicu punu neke slane tvari. Ova se rastopi, nadme, promijeni boju, zatim se pojavi niz metalnih kuglica koje grof, duhnuvši jače, stopi u jednu jedinu blistavu leću.
Evo rastopljenog srebra koje sam pred vama izvukao iz ovog komadića kamena čudnovatog izgleda.
Da li s istom lakoćom vršite i pretvaranje zlata?
Ja nikakvo pretvaranje ne vršim. Jedino izvlačim dragocjene kovine iz minerala u kojima se već nalaze ne u čistom stanju, kao kovina.
Fratar kao da nije bio uvjeren grofovim riječima. Kašljucne i ogleda se po dvorani.
A što su one cijevi i oni oštri sanduci?
To je kanal za dovođenje vode, napravljen prema kineskim uzorima, za probna ispiranja i izvlačenja zlata iz pijeska pomoću žive.
Klimajući glavom redovnik se oprezno približi jednoj peći koja je krčala, a u nju je bilo stavljeno nekoliko lončića na tihu vatru i ti su se lončići djelomice zažarili.
Vidim ovdje jedan uređaj, očito, vrlo lijep - reče - ali baš ni malo ni mnogo ne liči na "athanor" ili na "slavnu kuću mudračeva pijevca".
Peyrac se umalo nije ugušio od smijeha, a pošto se smirio, zamolio je fratra da imu oprosti.
Oprostite mi, oče, ali posljednja kolekcija tih divljenja vrijednih gluposti uništena je eksplozijom praskavoga zlata, baš onog dana kad je ovdje bio presvijetli.
Na Becherovu se licu javi izraz pun poštovanja.
Presvijetli mi je zaista o tome govorio. Znači, dakle, da ste vi uspjeli proizvesti nepostojano zlato koje praska?
Reći ću vam da sam uspio proizvesti i praskavu živu, tako da vam ništa ne sakrijem.
A filozofsko jaje?
Imam ga u glavi.
Vi hulite! - uzbuđeno poviče fratar.
Ali kakva je to proza o pilićima i jajima? - umiješa se Anđelika. Nitko mi o tome nije nikad govorio.
Becher je ošine prezrivim pogledom. Ali opazivši da grof de Peyrac nastoji prikriti osmijeh, a da vitez de Germostaz zijeva bez suzdržavanja, zadovolji se u pomanjkanju boljega i njenim skromnim ušima.
U filozofskom se jajetu vrši veliko djelo - otpočne redovnik upiljivši svoj ognjeviti pogled u nevine oči mlade žene. - Izvođenje velikog djela se vrši na pročišćenom zlatu, Suncu, i na finom srebru, Mjesecu, čemu valja primiješati živog srebra, Merkura. Hermetist ih u filozaskom jajetu ili zapečaćenoj retorti podvrgava sad jačem sad slabijem žaru ujednačene vatre, Vulkanu. Kao posljedica toga u smjesu se razvijaju sjemene snage Venerine, a kamen mudraca, tvar obnove, vidljivi je oblik tih snaga. Reakcija će se tada u jajeta razvijati prema određenom redu, one dozvoljavaju da se nadzire kuhanje tvari. Pri tome valja nadasve voditi računa o tri boje: crnoj, bijeloj i crvenoj koje označuju truljenje, odstranjivanje i crvenjenje kamena mudraca. Ukratko, izmjenjivanje smrti i uskrsnuća kroza što, prema prastaroj filozofiji, mora proći svaka tvar koja postoji da bi se obnovila. Duh svijeta, obavezni posrednik univerzalnog duha i tijela je djelotvoran razlog postojanja svakog poretka, koji ispunja snagom četiri elementa. Ovaj duh je zarobljenik zlata, ali, jao. Nije djelotvoran. Čeka na mudraca da ga oslobodi.
A što poduzimate, oče, da biste oslobodili taj duh na kojemu se temelji sve, a zarobljen je u zlatu? - upita grof de Peyrac maznim glasom.
Ali alkemista ni ne primijeti ironiju. Zanosno zabacivši glavu unazad, on je pojurio za svojim davnašnjim snom.
Da bi ga se oslobodilo, valja pronaći kamen mudraca. Ali ni taj kamen ne bi bio dovoljan. Podsticaj se mora dati barutnim prahom, a onda će se sve pretvoriti u zlato.
Načas je zašutio, udubivši se u svoje misli.
Nakon mnogih godina istraživanja, došao sam, vjerujem da to mogu kazati, do izvjesnih rezultata. Sjedinivši živu filozofa, tim ženskim počelom, sa zlatom koje ima muški pol, ali zlatom izvanredne čistoće i valjanim, stavio sam tu smjesu u "athanor" ili "kuću mudračeva pijevca", svetište, tabernakul koji mora posjedovati svaki laboratorij alkemiste. To jaje, u stvari, retorta savršenog jajastog oblika i hermetski zapečaćena da se ne bi ni najneznatniji dio tvari oslobodio, stavio sam
u zdjelu punu pepela, a onda sve skupa gurnuo u peć. Zagrijavši se na vatri koju sam podržavao stalno na istom stupnju i potrebnoj jačini, živa je bez teškoće rastvorila zlato i svela ga u stanje atoma. Poslije šest mjeseci dobio sam crni prah koji sam nazvao kimerične tmine. Tim sam prahom pretvorio neke dijelove predmeta od žive kovine u čisto zlato, ali, na žalost, životna klica mojega purum aurum, nije bila još dovoljno snažna, jer nikad nisam uspio pretvoriti te predmete potpunoma u zlato!
Ali vi ste sigurno pokušali, oče, dati snage toj umirućoj klici! - primijeti Joffrey de Peyrac dok mu je u očima igrao pustopašan smiješak.
Jesam, i dvaput sam, vjerujem, bio sasvim blizu cilju. Evo kako sam postupio. Dvanaest sam dana kuhao na tihoj vatri sokove štira, tuška i rosopasa u đubru, Poslije toga sam procijedio smjesu i dobio sam neku crvenu tekućinu. Stavio sam je u đubar. Izlegli su se crvi koji su se proždirali međusobno. Na kraju je ostao jedan jedini. Hranio sam tog pobjednika s tri naprijed spomenute biljke dok ga nisam dobro ugojio. Naposljetku sam ga spalio, smrvio u prah i tu prašinu pomiješao s vitriolovim uljem i prašinom kimeričnih tmina. Ali ovu sam jedva nešto tim postupkom pojačao.
Fuj! - javi se vitez de Germontaz dajući oduška svome gađenju. Anđelika baci prestrašeni pogled na svoga muža koji se držao ravnodušno.
A drugi put? - upita grof.
Drugi put su se u meni začele velike nade. Bijaše to kad je neki putnik doživio brodolom na nepoznatim, obalama. On mi je dao šaku zemlje koju nikad prije njega nijedan čovjek nije dodirnuo. Tako mi reče. Zaista, još neobrađivana zemlja sadrži u sebi klice ili sjeme kovina, to jest pravi kamen mudraca. Ali ona šaka zemlje nije zasigurno bila sasvim netaknuta - zaključi učenjak-fratar tužna glasa - jer nisam postigao rezultate kojima sam se nadao.
Sad se i u Anđelika javi želja da se nasmije. Da bi sakrila svoje dobro raspoloženje, ona brzo upita:
Ali niste li mi vi, Joffrey, pričali da ste doživjeli brodolom na nekom pustom otoku, prekrivenom maglom i ledom.
Fratar Becher se odjednom trgne i, užagrena i sjajna pogleda, zgrabi za rame grofa de Pyjraca.
Vi ste, dakle, doživjeli brodolom na nepoznatoj zemlji? Znao sam, slutio sam. Vi ste, dakle, čovjek o kojemu govore naši hermetički spisi, onaj koji se vraća "s druge strane svijeta, iz kraja gdje se čuje tutanj groma, fijuk vjetra, bubnjanje tuče i kiše". Na takvu će se mjestu naći tvar, samo ako se bude tražila.
Taj bi se vaš opis donekle mogao primijeniti na onaj kraj - odgovori ravnodušnim glasom grof. - Dodat ću samo da se tamo nalazila ognjena planina usred leda koji mi se činio vječnim. Nigdje žive duše. To je bilo u blizini Ognjene zemlje. Spasio me je neki portugalski jedrenjak.
Dao bih život, pa čak i dušu za grumen one zemlje - poviče Becher.
Jao, oče! Nije mi uopće palo na pamet da je ponesem sa sobom. Fratar ga osine mračnim i sumnjičavim pogledom.
Anđelika shvati po tom pogledu da mu ne vjeruje.
Svijetle ženine oči gledale su trojicu ljudi, sad jednoga, sad drugoga, sad trećega, koji su se nalazili pred njom okruženi čudnom pozadinom od epruveta i sudova.
Oslonjen na područje jedne peći, Joffrey de Peyrac, Veliki šepavac Languedoca, mjeraše svoje goste oholim i podrugljivim pogledom koji je jasno govorio koliko cijeni staroga Don Quijota alkemije i Sancha Panzu nakinđurenog bezbrojnim vrpcama. Prema toj dvojici smiješnih ličnosti, Anđeliki se on sada činio tako velik, tako slobodan i tako neobičan da joj je neki moćan osjećaj preplavio srce snagom od koje se gotovo gušila.
"Volim ga", pomisli, "Volim ga i bojim se. Samo da mu ne naprave kakvo zlo. Ne prije… Ne prije…"
Bojažljiva, nije se usudila dovršiti svoju želju Ne prije no što me stisne u svoj zagrljaj…

Ljubav - reče Joffrey de Peyrac - ljubavno umijeće je najdragocjenije svojstvo ljudskog roda. Proputovao sam mnoge zemlje i opazio sam da to umijeće svuda primjenjuju. Veselim se, gospodo, i vi gospođe, budimo ponosni, ali i na oprezu. Jer ništa nije krhkije od visokog mišljenja o tom umijeću ukoliko mu profinjeno srce i iskusno tijelo ne dadnu podršku.
Njegovo se lice, zamaskirano vrlo crnim baršunom i okruženo gustom kosom, sagne i ozari ga blijesak osmijeha.
Zato smo se i sastali u ovoj Palači radosnog znanja. Ne pozivljem vas da se vratimo u prošlost. Spomenut ću, dakako, našeg učitelja Ljubavnog umijeća, koje je nekad budilo u ljudskim srcima ljubavni osjećaj, ali neću propustiti da kažem ono čime su kasniji vjekovi pridonijeli našem usavršavanju umijeće razgovora, zabavljanja, da se ističemo oštroumnošću svoga duha i na kraju najprostiji užitak, ali koji ima svoju važnost: briga o dobrom jelu i o dobrom vinu jer dobro jelo i dobro vino pojačavaju ljubavno raspoloženje.
Eh, to mi se već više sviđa - poviče vitez de Germontaz. - A osjećaj pustimo na miru. Kad ja smažem pola vepra, tri jarebice, šest pilića i to zalijen bocom dobrog vina iz Šampanje, onda se, ljepotice, diži i idemo u krevet.
Ali kad se ta ljepotica zove gospođa de Montmaure, onda se naokolo priča kako vi znate samo snažno hrkati, i da je to jedino što ste u krevetu u stanju učiniti.
To ona priča? Oh, koje li izdajnice! Istina, jednu sam večer bio sasvim omamljen…
Opći i urnebesni smijeh prekine gojaznoga viteza koji u neprilici podiže srebreni poklopac s jedne zdjele i s dva prsta dohvati pileće krilo.
Kad jedem, onda zaista jedem. Ja nisam kao vi što sve miješate i pravite se fini tamo gdje to nije potrebno.
Neuljudno svinjče - obrati mu se prijaznim glasom grof de Pejrac - da samo znate s kojim vas užitkom ja promatram! Vi ste živa slika i prilika svega onoga što mi nastojimo iskorijeniti iz naših običaja, svega onoga što mi mrzimo! Gledajte, gospođo i gospođe, evo potomka onih barbara, onih križara što su, pod zaštitom svojih biskupa, potpalili tisuće lomača između Alibija, Toulouse i Paua. Oni su bili tako krvoločno ljubomorni na ovaj prekrasan kraj gdje se pjevalo o ljubavi prema gospođama da su ga pretvorili u prah i pepeo, a od Toulouse su napravili grad netrpeljiv, sumnjičav, dali mu okrutan lik fanatika. Ne zaboravimo…
Ne bi smio tako govoriti, mislila je Anđelika.
Jest, smijalo se i šalilo, ali je ona dobro vidjela kako se u nečijim crnim očima pojavio okrutan sjaj.
Kivnost južnjaka na jednu prošlost staru već četiri stoljeća bijaše činjenica kojoj se ona nije mogla načuditi.
Ali grozote križarske vojne Albigensa mora da su bile tako užasne jer su se po selima majke prijetile svojoj djeci da će zvati strašnoga Monforta.
Joffrey de Peyrac je s užitkom pothranjivao tu kivnost više zbog toga što je mrzio svako ograničavanje duha, svaki prostakluk i glupost nego iz nekih lokalpatriotskih razloga.
On je sjedio sučelice Anđeliki na drugom kraju ogromnog stola, odjeven u grimizni baršun posut dijamantima. Bjelina njegova visokog ovratnika od flandrijskih čipaka, njegove orukvice i duge i žive ruke, s po jednim prstenom na svakom prstu, još više su isticali njegovo zakrinkano lice i crne kose.
Ona je bila sva u bjelini, i to ju je živo podsjetilo na njeno vjenčanje, na veliku gospodu Languedoca i Gaskonje koja se tog dana bijahu okupila oko dva ogromna stola, smještena u trijemu palače. Ali večeras, među sjajnim društvom nije bilo ni
staraca ni svećenika. Sad kad je Anđelika mogla dati ime svakom licu, primijetila je da je većina parova što su je okruživali bila nezakonita. D'Andijos je dopratio svoju ljubavnicu, neku vatrenu Parižanku. Gospođa de Saujac, čiji ja muž bio upravni službenik u Monipellieru, ljupko ja naginjala svoj crnu glavu na rame nekakva kapetana zlaćanih brčića.
Neki su vitezovi došli sami i oni se približe nekim gospođama koje su se osjećale dovoljno nezavisne i imale dovoljno smjelosti da se pojava na glasovitim ljubavnim udvaranjima.
Ljudi i te žene raskošno odjeveni širili su oko sebe dojam mladosti i ljepote. Pod svjetlošću svijećnjaka i baklji blistalo se zlato i drago kamenje. Kroz otvorene prozore prodiralo je u salon topla proljetna većer. Da im ne bi dojađivali komarci, u kadionicama je gorjelo lišće limunovca i tamjan, i njihov sa opojni miris miješao s mirisom vina.
Anđelika je mislila kako je ona, nekom čudnom besmislicom koja, uostalom nije bila jedina u Palači veselog znanja, u svom tom društvu okupljenom da govori o ljubavi, jedina bila u društvu svoga muža koji joj nije bio ljubavnik.
Rastužena veseljem iz kojega je bila isključena, Anđelika je kao promatrač prisustvovala raskošnoj komediji. A sve je to bilo samo blistava lepeza koju je grof de Peyrac, za svoje zadovoljstvo, rastvorio pred njenim očima. Tu se najviše razgovaralo o ljubavi i zlatu što je pod spretnom rukom čarobnjaka blistalo divnim sjajem.
Anđelika se više nije bojala svoga poraza. Sad je već željela samo jedno: da se sjajan pogled što se blistao pod baršunastom krinkom zaustavi na njoj. I trpjela je zato što je bio daleko, prenesen u svoj svijet, obuzet raznolikom igrom svog vlastitog života.
Anđelika se osjećala priprosta i ne na svom mjestu, kao poljski cvijet u gredici ruža.
Pa ipak, bila je prekrasna, a na njezinu su joj držanju mogle pozavidjeti i najveće gospođe.
Ruka mladoga vojvode de Forba de Ganges dodirne joj golu mišicu.
Kako gorko žalim, gospođo - šapne joj - što ste vlasništvo onoga gospodara. Meni će večeras iscuriti oči gledajući vas.
Ona ga vrškom lepeze živo ošine po prstima..
Ne primjenjujte odmah u stvarnosti ono čemu vas ovdje uče. Radije poslušajte mudre riječi iskustva: jao onome tko požuri i okreće se na svaki zapuh vjetra.
A niste li primijetili svoju susjedu s desne strane, njen dražesan nosić, njezine crvene obraze? Rečeno mi je da je udovica koja jedva čeka da se utješi zbog gubitka starog i čangrizavog muža.
Zahvaljujem vam na savjetu, gospođo.
Nova ljubav potiskuje staru.
Svakoj se riječi potekloj iz vaših čarobnih usta valja povinovati. Dopustite mi da vam poljubim prste i obećavam da ću svu svoju brigu posvetiti maloj udovici.
Na drugom kraju stola zametnula se raspra između Cerbalauda i gospodina de Castel-Jalona.
Siromašan sam kao prosjak - govorio je ovaj posljednji. Ne krijem da sam prodao jedan vinograd da bih se mogao pristojno obući i doći ovamo. Ali ja ipak tvrdim: ne moram biti bogat da bih bio ljubljen.
Nikad nećete biti nježno ljubljeni. U najboljem slučaju vaša je ljubavna idila kao idila seljaka koji jednom rukom miluje bocu, a drugom prijateljicu i pri tom tužno razmišlja o teško stečenom novcu kojim mu valja platiti i jednu i drugu.
Tvrdim da je osjećaj…
Osjećaj se ne gaji u oskudici…
Joffrey de Peyrae pruži ruku smiješeći se.
Mir, gospodo, poslušajte riječ starog učitelja čija će ljudska misao prekinuti sve naše raspre. Ovim riječima počinje spis Ljubavno umijeće: Ljubav ima aristokratsku narav. Da bi se mogao posvetiti ljubavi, čovjek ne smije imati
materijalnih briga i te ga brige ne smiju toliko zaokupiti da on mora voditi računa o svakom trenutku dana. Prema tome, budite bogati, gospodo, i obasipajte nakitom svoje dragane.. Blijesak ženina pogleda pred nizom dijamanata vrlo se lako može pretvoriti u blijesak ljubavi. Ja osobito obožavam pogled što ga žena ukrašena nakitom baca u svoje ogledalo. Ne bunite se, drage gospođe, i ne budite licemjerne. Zar ćete cijeniti onoga kojemu nije nimalo stalo da vašu ljepotu učini još zamamnijom?
Gospođe se nasmiju i zažagore.
Ali ja sam siromašan! - poviče Castel-Jalon plačljivim tonom. Ne budi tako okrutan, Peyrac, ostavi malo nade…!
Postani bogat!
Lako je reći!
A lako je i postati samo ako se hoće. Ali barem ne budi škrtac. Škrtost je najveći neprijatelj ljubavi. Ako si već siromašan, ne štedi onda svoje vrijeme i svoje junaštvo. Čini tisuću gluposti i potrudi se da im se svijet smije. Dosada je crv koji izgriza ljubav. Nije li istina, gospođe, da vam je draži lakrdijaš od velikog mudraca? A da te utješim, kazat ću ti još ovu izreku: "Jedino zasluga čovjeka čini dostojnim ljubavi".
"Kako mu je ugodan glas i kako lijepo govori, mislila je u sebi Anđelika".
Poljubac mladoga vojvode bijaše joj ostavio, na prstima kao neki svrbež. On se poslušno okrenuo od nje i sasvim se posvetio maloj udovici rumenih obraza. Anđelika je bila sama i preko drugog stola i kroz modri dim što se podizao iz kadionica, njezin pogled nije silazio sa crvena lika gospodara kuće. Je li on to primjećivao? Je li je on pozivao sakrivši svoje unakaženo lice baršunastom krinkom? Ili je nehajan, ravnodušan, jedino uživao, poput zadovoljnog epikurejca, u profinjenoj igri riječi?
Znate li da me ovo ovdje sasvim smutilo? - odjedared poviče mladi vojvoda de Forba des Ganges upola se podigavši. - Prvi put prisustvujem jednom ljubavnom udvaranju i priznajem da sam se ja prije nadao ugodnoj raskalašenosti nego onako tvrdim riječima. "Jedino zasluga čovjeka čini dostojnim ljubavi". Moramo li postati mali sveci da bismo osvojili svoje gospođe?
Bog vas očuvao toga, gospodine vojvodo - uz smijeh mu je šaputala mala udovica.
Izazov je ozbiljan - dobaci d’Andijos. - Biste li me ljubili kad bih stekao aureolu oko glave, draga?
Sigurno ne bih.
A zašto da se zasluge pripišu oltarima? - poviče Joffrey de Peyrac. Zasluga je biti lud, veseo, razmetijivac, vitez, pjesnik, a nadasve - tu sam vas čekao, gospodo - spretan i uvijek spreman ljubavnik. Naši su očevi uglađenu ljubav suprotstavljali slobodnoj ljubavi. A ja vam, međutim, kažem jedna s drugom ide pod ruku! Valja ljubiti istinski i potpuno, to jest tjelesno.
Načas ušuti, a onda nastavi promuklim glasom:
No ne valja prezirati zanos osjećaja koji ne samo da nisu tuđi želji već je oštre i natkriljuju. Smatram stoga da onaj tko hoće da upozna ljubav treba žrtvovati toj disciplini i srce i svoja osjetila kao što preporuča Le Chaplain. "Ljubavnik ne smije imati više od jedne ljubavnice, a ljubavnice više od jednog ljubavnika". Nadajte se, ljubite se i rastavite se kad naiđe umor, ali ne budite od onih nepostojanih ljubavnika koji se prepuštaju pijanstvu strasti, piju iz svih čaša u isto vrijeme i dvorove pretvaraju u kokošinjce.
Svetoga mi Severina - poviče vitez de Germontaz izvukavši glavu iz tanjura - da vas čuje moj stric nadbiskup, izgubio bi glavu. Ono što vi govorite nema nikakva smisla. Nikada dosad nisam čuo nešto tome slično!
Vi ste vrlo malo toga čuli, gospodine viteže…! A što vas to u mojim riječima toliko smeta?
Sve! Vi propovijedate vjernost i raspuštenast, pristojnost i putenu ljubav. A onda se odjednom, kao da ste na propovjedaonici obarate na pijanstvo strasti. Taj ću
izraz prenijeti svom stricu nadbiskupu. Siguran sam da će ga slijedeće nedjelje spomenuti pred punom katedralom.
Moje riječi su plod ljudske mudrosti. Ljubav je neprijatelj neumjerenosti. I u tome kao i u jelu mi više volimo kakvoću od količine. Granica užitka prestaje tamo gdje počinje napor i odvratnost razvrata. A je li u stanju uživati u iskusnu poljupcu netko tko ždere kao svinja i pije kao isušeno bure?
Treba li da prepoznam sebe u tom opisu? - punih usta promrmlja vitez de Germoataz.
Anđelika je mislila kako taj nadbiskupski nećak nije bar nikakvo zanovijetalo. Ali čini se da se Joffrey baš trudio da bi ga izazvao. Zašto? Pa ipak, i njemu je bilo jasno koliku opasnost predstavlja za njih neugodno prisustvo viteza de Germontaza.
Nadbiskup nam šalje svog nećaka da ovdje špijunira - bijaše kazao svojoj ženi dan prije banketa.
A onda nadodao šaljivim tonom: - Znate li da je među nama došlo đo objave rata?
A što se dogodilo, Joffrey?
Ništa. Nadbiskup traži tajnu o mojemu bogatstvu, a možda čak i sve moje bogatstvo. Neće mi dati mira.
Hoćete li se braniti, Joffrey?
Što bolje budem umio. Na žalost, nije se još rodio čovjek koji bi uništio ljudsku glupost.

Sluge su odnijeli tanjure. Osam paževa uđe, jedni noseći košare ruža, a drugi piramide voća. Pred svakog gosta su postavljeni tanjuri sa slatkišima svake vrste.
Veselim se što vas čujem tako jednostavno govoriti o putenoj ljubavi - reče mladi Cerbalaud. - Zamislite, ludo sam zaljubljen, a ipak sam došao sam na ovaj sastanak. Ne vjerujem da nisam bio dovoljno vatren u svojim izjavama i ne želim se pohvaliti, ponekad sam imao dojam da je ljubav bila obostrana. Ali, na žalost, moja je prijateljica previše kreposna. Čim napravim neki smijeliji pokret, moja me draga danima poslije toga časti okrutnim pogledima i značajnom hladnoćom. Već mjesecima se kuham u tom prokletom kotlu. Osvojim je uvjeravajući je u žar svoje ljubavi, a onda je izgubim čim joj pokušam taj žar i dokazati..
Ljubavni jadi Cerbalaudovi raspolože društvo. Jedna žena ga stisne u zagrljaj i poljubi u usta. Kad se buka malko stišala, Joffrey de Peyrac blago reče:
Budi strpljiv, Cerbalaud, i imaj na pameti da se baš u divljim djevojkama kriju najveći zanosi strasti. Ali njima je potreban spretan ljubavnik koji će im pomoći da raščiste svoje nedoumice o ljubavi i grijehu. Ali čuvaj se gospođica koje previše često brkaju ljubav s brakom. Navest ću ti nekoliko izreka: "Predajući se ljubavnom užitku, zaustavi se na želji ljubavnika. Bilo da primaš ili daješ ljubavni užitak, čini to uvijek s izvjesnim stidom", i na kraju: "Spremno izvršavaj naloge gospođa".
Čini mi se da isuviše lijepu ulogu dajete gospođama - pobuni se neki plemić, ali zauzvrat lepezom dobi po prstima. - Po vašem pričanju valja nam umirati pred njihovim nogama.
Ta to i jest divno - prihvati ljubavnica markiza d’Andijosa. Znate li kako u Parizu zovu mladice koji udvaraju velikim gospođama? "Umirući".
Ja ne želim umrijeti - javi se d’Andijos ljutita lica. - Neka umru moji suparnici.
A mora li se dopustiti gospama da zadovoljavaju sve svoje hirove?
Svakako!
Prezirat će nas…
Varat će nas…
A moramo li se pomiriti s tim da nas naše gospođe varaju?
To ne - reče Joffrey de Peyrac. Tucite se u dvoboju, gospodo, i ubijte svoje suparnike. Tko nije ljubomoran ne može ljubiti. Sumnja u vlastitu ljubavnicu raspaljuje ljubavni žar.
Taj prokleti Chaplain je na sve mislio!
Anđelika prinese čašu ustima. Krv joj je brže kolala i ona se smijala. Sviđao joj se svršetak tih veselica među tim Južnjacima, kad je naglasak ječio kao zvuk trube, kad su jedni druge izazivali i ismijavali, kad je jedan vadio sablju, a drugi ugađao gitaru.
Pjevaj, pjevaj – javi se netko iznebuha. - glasu kraljevstva!
Na balkonu koji se dizao iznad trijema svirači počeše ispotiha svirati. Anđelika vidje kako je udovica naslonila glavu na rame mladog vojvode, zatim je lakim prstima hvatala bombone i stavljala mu ih među usne.
Smiješili su se.
Na baršunastom se nebu pojavi mjesec, krugao i jasan. Joffrey de Peyrac dadne znak jednom slugi i ovaj pođe od svijećnjaka do svijećnjaka da gasi svijeće. Nasta mrak. Oči se malo-pomalo privikoše na slabo mjesečevo svjetlo, ali su glasovi utihnuli i u iznenadnom pribiranju čuli su se uzdasi zagrljenih parova. Već se neki bijahu digli od stola i lutahu vrtovima ili pod trijemovima kojima je strujio mirisni noćni povjetarac.
Gospođe - ponovo se javi ozbiljan i milozvučans glas Joffreya de Peyraca - i vi, gospodo, da ste mi dobrodošli u Palači radosnog znanja. Nekoliko ćemo dana razgovarati i jesti za istim stolom. Više je odaja u ovom mom domu pripremljeno za vas. Naći ćete u njima odabrana vina, slatkiše i šerbet. I udobne krevete. Spavajte sami ako vas spopane sjeta. Primite prijatelja na jeđaa sat ili na čitav život, ako baš želite. Jedite, pijte, ljubite se… ali budite obazrivi jer ljubav mora biti tiha da bi očuvala svoju slast. Još jedan savjet… a taj važi za vas, gospođe. Znajte da je i lijenost jedan od velikih neprijatelja ljubavi. U zemljama gdje je žena još uvijek muškarčeva robinja, na Istoku, i u Africi gotovo uvijek je njezina dužnost da svog gospodara privede užitku. Pod našim civiliziranim nebom vama je, u stvari, pripao bolji dio. Vi ponekad zloupotrebljavate svoj položaj i na naš žar odgovarate mlitavošću… koja se ne razlikuje mnogo od obamrlosti. Predajte se neštedimice i hrabro, u slađostrašču ćete naći naknadu. Nagao čovjek i hladna žena u ljubavi ne nalaze užitak. Završit ću jednim povjerljivim saopćenjem gastronomske prirode. Sjetite se, gospodo, da vino iz Šampanje koje ćete naći hladno pored svojih kreveta, ima više mašte nego stalnosti. Drugim riječima rečeno. ne pijte mnogo ukoliko se želite pripremiti za borbu. Ipak, nijedno vino nije pogodnije da se proslavi pobjeda, da okrijepi snage nakon sretno provedene noći i da održi krepkima žar i snagu! Gospođe, da ste mi zdravo!
Odgurne naslonjač, baci noge na stol i prekriži ih, uze gitaru i zapjeva. Svoje zamaskirano lice okrene prema mjesečini.
Anđelika se osjećala strašno samom. Nekadašnji se svijet te noći rađao iz pepela u sjeni kule Arsezat. Vrela je Toulousa ponovo našla svoju dušu. Sladostrašće je imalo svoja građanska prava a ova mlada žena puna snage i mladosti kako da na sve to ostane neosjetljiva.
Ne može se nekažnjivo pričati o ljubavi i o njezinim čarima a da se ne da maha vlastitoj čeznutljivosti. Gotovo svi uzvanici već bijahu napustili dvoranu. Neki su se još u udubljenju prozora, s čašicom rozolja ruci, nadmetali u maženju i šalama. Gospođa de Saujac je cjelivala svoga kapetana. Dugo toplo veče, zaslađeno uz to vrsnim vinima, biranim jelima začinjenim rijetkim mirodijama, glazbom i cvijećem, naposljetku je Palaču radosnog znanja obavilo ljubavnom magijom.
Crveni je čovjek pjevao i pjevao. Ali i on je bio sam.
"Što čeka?" pitala se Anđelika. "Da pođem k njemu, bacim mu se pred noge i rečem mu uzmi me?"
Dug joj srh prostruji leđima pri toj pomisli i ona zatvori oči.
Dušu su joj razdirali nemir i proturječja. Dan prije još bijaše spremna da popusti, ali se večeras otimala zamami: "Žene pjesmom mami". Izdaleka je to bilo stravično, izbliza čudesno. Digne se sa stolice i iziđe. "Hoću da se otmem napasti, mislila je". A zatim joj se odmah nametne misao da je taj čovjek njen suprug pred Bogom, te u očajanju stane mahati glavom. Osjećala se i izgubljenom i
bojažljivom. Odgajana u strogosti, plašila se suviše slobodna života. Živjela je u vrijeme kad se svaka slabost plaćala sumnjama i grižnjama savjesti.
Žena koja se tu noć stenjući prepusti zagrljaju ljubavnika, sutra će očiju punih suza pojuriti k ispovjedaonici, vapijat će za rešetkama i koludričkim velom da bi okajala grijehe. Anđeliki je bilo jasno da je Joffrey de Peyrac želi potčiniti ljubavi, a ne braku.
Da se udala za drugog čovjeka, taj bi isto tako postupio. Nije li dojilja imala pravo tad je tvrdila da je taj čovjek bio u službi đavola?
Silazeći niza stepenice, sretne zagrljeni par. Žena je brzo šaputala, učini joj se, neku tugaljivu molbu. U toj palači punoj uzdisaja, Anđelika je u svojoj bijeloj haljini dugo lutala vrtovima. Opazi Cerbalauda. I on je bio sam i on je šetao drvoredima i sigurno smišljao rečenice kojima će obasuti svoju suviše krutu prijateljicu.
Ona se nasmiješi.
"Jadan Cerbalaud! Hoće li ostati vjeran svojoj ljubavi ili će je ostaviti za neku djevojku manje okrutnu…?"
Nesigurna koraka vitez je Germontaz silazio niza stepenište. Zaustavi se pored Anđelike i snažno udahne zrak.
Do vraga i prenemaganja i cifranja ovih Južnjaka! Moja prijateljica koja je do maloprije pokazivala dobru volju, odalamila mi šamar i otišla, čini se da nisam bio dovoljno nježan za nju.
U stvari, valja vam izabrati između raskalašnog i svećeničkog ponašanja. Ali vi, možda, patite što joj niste odlučili kojem pozivu da se posvetite.
Crven kao rak, on joj se približi. Anđelika osjeti na licu njegov dah koji je smrdio po vinu.
Znate, ja ne trpim da me cmizdravke poput vas draže kao kakva bika. Evo kako ja sa ženama postupam.
Prije no što je ona išta mogla učiniti u svoju obranu, on ju je grubo dohvatio i na usne joj pritisnuo svoja vlažna i debela usta. Ona se trgne zgađena. Želja tog prostaka ju je vrijeđala, a nadasve njegova drska sigurnost i prezir što ga je prema njoj pokazivao. Ne bi postupio drugačije s djevojkom iz kuhinje kojoj je bilo suđeno da se poda na travi, između živice. Tako ju je životinjski stegao da je naprosto osjećala da se guši. Nije se usudila zvati u pomoć: previše se stidjela i previše osjećala poniženom. Počne se boriti noktima i zubima, ali on je bio snažan, uporan i potpuno pijan. Stisnuvši je koljenom uz stub trijema, jednom joj rukom dohvati rub svilenog prslučića i povuče. Skupocjeno platno prsne uz šuštavi zvuk svile. Anđelika se skupi kad su joj ljigavi prsti zgrabili gole grudi. Ne dajući glasa od sebe, hrabro se borila, ali je osjećala da joj ponestaje snage.

Gospodine de Germontaz - odjednom se javi nečiji glas.
Sva izvan sebe Anđelika opazi crvenu priliku grofa de Peyraca na vrhu stepenica. On dohvati rukom krinku i baci je preko ramena. Ona opazi njegovo unakaženo lice koje i najhrabrijima tjeraše strah u kosti kad bi se na njemu stegle unakažene crte. Pojačavši svoje šepanje, on je polako silazio. Kad je stigao na posljednju stepenicu, frkne iskra dok je vadio mač iz korica.
De Germontaz se stade teturajući povlačiti. Iza Joffreya de Peyraca silazili su Bernard d’Andijos i gospodin de Castel-Jalon. Nadbiskupov nećak baci pogled
prema vrtu i tamo spazi Cerbalauda koji mu se sve više približavao. Ubrzano je disao.
Stupica - zamuckivao je - mislite me ubiti…
Stupica je u tebi samome, krmačo! - odgovori d’Andijos. Tko te je tjerao da obeščastiš ženu svoga domaćina?
Tresući se čitavim tijelom, Anđelika se trudila da nekako pokrije grudi rastrganim prslukom. Ali joj to nije polazilo za rukom. Ne smiju se tući! Treba se uplesti… Joffrey se izlagao smrti tukući se s onim momkom u naponu snage..
Joffrey de Peyrac se sve više primicao. Reklo bi se da se spretnost žonglera ugnijezdila u njegovu dugom unakaženom tijelu. Već sasvim blizu viteza Gemiontaza, on mu vrh mača nasloni na trbuh i samo reče:
Tuci se!
Pokoravajući se porivu vojničkog odgoja, ovaj također trgne mač i čelik se ukrsti. Nekoliko je trenutaka trajala žestoka bitka, i tako napeta da su se dvaput sudarali balčaci, a lica se dvojice boraca našla jedva nekoliko palaca jedno od drugog.
Ali se grof de Peyrac svaki put naglo odvajao. On je tom svojom brzinom nadoknađivao nedostatak što mu ju je pričinjala kraća noga. Kad ga je de Germontaz dogurao do stepenica i prisilio da se penje uz njih, on se jednim skokom prebaci preko ograde te je vitez jedva dospio da se okrene i da ga dočeka s lica. Na njemu su se već pokazivali tragovi umora. Iako je u tančine poznavao sve finese mačevanja, ta suviše brza igra posve ga smutila. Grofov mu mač dohvati desnu ruku, malko mu zareže mišicu. Rana je bila neznatna, ali je obilno krvarila. Ranjena ruka sve je teže baratala mačem i sve se više kočila. Vitez se sve teže borio. Njegove krupne i okrugle oči se ispuniše užasom. A oči su Joffreya de Peyraca plamsale nekim mračnim sjajem koji nije znao za milost. Anđelika je u njima čitala smrtnu osudu.
Grizla je svoj usne tako žestoko da je skoro kriknula od boli. Ali se nije usudila pomaknuti. Načas zatvori oči. Odmah zatim joj u ušima odjekne mukao i dubok krik, kao uzdah kojim drvosječa prati izmahivanje sjekirom.
Kad je otvorila oči, vidje viteza de Germontaza kako se pružio po podu od mozaika. Iz slabina mu je stršio balčak mača, dok se nad njim nadnimio Veliki šepavac Languedoea sa smiješkom oko usma.
Prenemaganje i cifranje! - reče tihim glasom. Uhvati zatim balčak i naglim pokretom izvuče mač.
Pri tom nešto šikne prigušenim šumom. Anđelika primijeti na svojoj bijeloj haljini nekoliko krvavih mrlja.
Odjednom je uhvati vrtoglavica i ona se prihvati za zid.
Obliveno znojem, lice Joffreya de Peyraca se nadnese nad njeno. Pod kaputom od crvenog baršuna njegove su se mršave grudi nadimale kao kovački mijeh. Ali su zato njegove prodorne oči zadržale oštar i radostan sjaj.
Lijeni osmijeh razvuče grofove usne kad se susreo sa zelenim pogledom, zamrlim od straha.
On zapovjedno reče:
Dođi!

Konj je polako išao rubom rijeke podižući pijesak po vijugavoj stazi. Izdaljega su tri oboružana lakeja štitila napredovanje svoga gospodara a da ih Anđelika nije ni primijetila. Činilo joj se da je potpuno sama pod zvjezdanim nebom, sama u zagrljaju Joffreya de Peyraca koji je, pošto ju je ukoso sebi posadio u krilo, sad vođaše u vilu na Garonni da tamo provedu svoju prvu ljubavnu noć.
Grof nije podbadao konja da pospješi korak. Opustio je uzde, dok je jednom rukom obujmio mladu ženu oko pasa. Ona se sada prepuštala snazi što je nekoć bijaše savila radi poljupca pred kojim se ona, užasnuta, povukla. Sve je to bilo i davno i nestvarno. Sadašnjost je bila važna. Bez misli, potčtinjene volje, ona se priljubila uza nj, sakrivši lice u zgužvani baršun njegova kaputa. Poslije dvoboja on je naglim pokretom radenika, rastvorio kaput te se s mirisavim prahom ljubica,
kojim je bilo prožeto njegovo odijelo, miješao miris muškarčevog znoja i još jače palio njezine želje.
Ona plašljivo uvuče ruku u otvor njegove košulje, dodirne mršave gradi glatke i jantaraste kao drvena egzotična statua.
On se onako s konja zagledao u iskričavu vodu rijeke. Uto mu zaigraju usne i on tiho zapjeva na starinskom jeziku pjesmu, koju je ona razumjela:
Kao što lovac nosi lovinu koju je dugo vrebao
tako i ja nosim svoju dragu, da uživam u njoj…
Mjesečina je potpuno obasjala njegovo ponosno lice. Anđelika je pri tom mislila:
"Ima najljepše oči, najljepše zube, najljepše kose na svijetu, ima nježnu put, lijepe ruke. Kako onda da me ispunja užasom.. Ovo je, dakle, ljubav…? Ljubavna opsesija…?"
Posluga uvježbana od gospodara koji mnogo zahtijeva, bila je naprosto nevidljiva. Soba je bila spremljena. Na terasi, odmah pored divana čekala je zaliha voća, a u brončanom sudu hladilo se nekoliko boca.
Anđelika i njen muž šućahu. Nastupio je trenutak šutnje. Ali kad ju je on mrgodnim nekim nestrpljenjem privukao k sebi, ona šapatom upita:
Zašto se ne smiješite? Jeste li još ljuti? Uvjeravam vas da nisam ja izazivala onoga čovjeka!
Znam, draga.
A zatim duboko udahne i nastavi muklim glasom:
Smijeh mi neće na usta. Previše dugo sam čekao na ovaj trenutak. Gotovo bih kriknuo od bola. Nikad nijednu ženu nisam volio kao tebe, Anđeliko. Čini mi se da sam te ljubio i prije no što sam te vidio. A kad sam te vidio… Tebe sam ja čekao. Ali ti si prolazila oholo, na dohvat moje ruke, kao božanstvo močvara, nedohvatljiva. A ja sam vas zabavljao svojim ispovijedima bojeći se da vas ne uplašim nekim pokretom ili nekom zajedljivošću. Nikad nijednu ženu nisam tako dugo čekao, ni s toliko strpljenja. A ipak, pripadala si mi. Dvadeset sam se puta već bio odlučio za nasilje, ali ja nisam čeznuo samo za tvojim tijelom već i za tvojom ljubavlju. I sada kad te ovako držim, kad vidim da si najzad moja, spopada me želja da ti se osvetim za sve muke što si mi ih zadala. Da, da se osvetim - ponovi strasno.
Ona se hrabro zagleda u njegovo lice koje ju više nije plašilo i osmjehne se.
Pa osveti se - šapne.
On se trgne i uzvrati joj osmijeh.
Žena si ti više no što sam i pretpostavljao. Ah! Ne izazivajte me. Molit ćete milost, lijepa neprijateljice!
Od tog trenutka Anđelika više nije pripadala samoj sebi. Našavši usne, koje su je već jednom omamile, našla je i onaj vihor nepoznatih čuvstava, koji joj se usjekao duboko u put i u njoj izazivao sjećanje na neku nejasnu sjetu. Sve se u njoj budilo i obećavalo cvat koji ništa, ništa više nije moglo zaustaviti. U njoj se razbudi strast tolikom snagom da se nemalo uplašila.
Zadihana, bacala se unazad, nastojeći da izbjegne njegovim rukama koje su je svakim svojim dodirom plavile novim bujicama naslada i tada bi, kao da izranja iz kakva bunara ubitačne slasti, vidjela kako se oko nje okreće zvjezdano nebo, maglovita ravan kroz koju se Garonna izdužila svojim srebrnim tokom.
Zdrava i čvrsta Anđelika je bila stvorena za ljubav.
Ali nenadano otkriće o vlastitom tijelu uznemirilo ju je i ona se osjećala gurnuta, natjerana u siloviti juriš, više unutrašnji nego vanjski. Tek mnogo kasnije, stekavši izvjesno iskustvo, mogla je prosuditi koliko je Joffrey de Peyrac ublažio silovitost njezine želje, dok je nije sasvim ukrotio.
On ju je svukao i položio na divan a da ona toga gotovo i nije bila svjesna. Neumornom ju je strpljivošću privlačio k sebi, a ona se sve više potčinjavala,
topla i stenjući, blistavih, grozničavih očiju. Čas se otimala, a čas grčevito hvatala za nj, ali kad je uzbuđenje koje više ničim nije mogla zadržati doseglo vrhunac, u njoj se odjedared sve raščinilo. Tijelom joj se raširi osjećaj sreće kojemu se pridružio nadražaj divan i razdirući, a ona se svojevoljno prepustila najsmelijim milovanjima pustivši, zatvorenih očiju i bez sustezanja, da je nosi struja sladostrašća. Nije se povukla pred boli jer je svaki djelić tijela mahnito tražio vlast gospodara, a kad se on zario u nju nije jauknula, ali su joj se vjeđe neobično raširile te su se u njenim vedrim očima odrazile zvijezde proljetnoga neba.
Zar tako brzo! - prošapće Anđelika.
Ispružena na divanu, ona se vraćala životu. Mekani šal iz Indije, prebačen preko nje, štitio joj je tijelo od lakog noćnog povjetarca. Promatrala je Joffreya de Peyraca koji je, stojeći, tamna prilika obasjana mjesečinom, natakao u čaše svježega vina. On se nasmije:
Polako, polako, draga! Doći će vrijeme za duga uživanja. A dotle pijmo! Jer oboje smo večeras obavili težak posao i valja se okrijepiti.
On podrži njeno nježno poprsje dok je pila, a ona se pravila mlitavijom i umornijom nego što je i bila i naslonila se na nj nagonski koketna i velikih zahtjeva. Bez dvoumljenja je uživala u nježnosti što ju je slutila u tom čovjeku koji je isto tako mogao biti nepovjerljiv i ravnodušan prema poklonu što mu ga je učinila. Iza svog vedrog raspoloženja on je sakrivao svoju mladu radost, a Anđelika, lukava kao što je bila, osjećaše da je nad Joffreyom de Peyracom stekla ogromnu vlast. Na sreću, ona tu vlast neće zloupotrijebiti! Zanosno ga je voljela! S njim će podijeliti vrijeme svoga života. Rodit će mu sinove i živjet će sretni pod vedrim nebom Toulouse!
Podigavši prema njemu svoje prekrasno lice, ona mu se nasmiješi osmijehom čije zavodničke snage još ne bijaše svjesna. Jer tu je sad bila nova Anđelika, vedra i slobodna.
On zatvori oči kao zaslijepljen. Kad ih je otvorio, opazi izraz tjeskobe na njezinu čarobnom licu.
Vitez de Germontaz - šapne Anđelika. Jao, Joffrey! Zaboravili ste na nj. Ubili ste nadbiskupova nećaka!
Ne mislite na to. Njegov se izazovni čin odigrao pred svjedocima. Bilo bi mi se predbacilo da sam šutke prešao preko te zgode. Pa i sam je nadbiskup plemićke krvi i pomirit će se sa sudbinom. Bože! Draga - šaputao je potom - vi imate ljepše oblike tijela no što sam i zamišljao.
Prstom je slijedio bijelu i gipku krivinu njezina mladog trbuha. Ona se osmjehne i zadovoljno uzdahne. Uvijek su joj pričali da su ljudi poslije ljubavi obično grubi i ravnodušni..
Ali Joffrey zaista nije bio kao drugi ljudi.
On se sklupča kraj nje na divanu i ona ču kako se tiho smije.
Zamišljam nadbiskupa kako s visokog tornja svoje biskupske palače promatra Palaču radosnog znanja i kako zavjetuje paklu moje razvratno biće! A da zna da upravo u ovom trenutku uživam u grešnim čarima svoje prave pravcate žene čiji je brak on sam blagoslovio.
Nepopravljivi ste. Ima pravo što vas smatra sumnjivim, jer ako postoje dva načina da se neka stvar napravi, vi ćete izmisliti treći. Tako biste, na primjer, mogli ili počiniti preljub ili kao što treba obaviti svoju bračnu dužnost. Ne! Vi morate svoju prvu bračnu noć okružiti takvim okolnostima da se u vašem zagrljaju osjećam grešnom.
A nije li to divan osjećaj, recite!
Šutite! Vi ste, zaista, vrag! Priznajte, Joffrey, ako ste se vi spretno izvukli, da se većina vaših gostiju večeras ne nalazi u istom položaju! Kojom ste ih spretoošću naveli da čine ono što presvijetli naziva razuzdanošću. Nisam baš posve sigurna da niste… opasno stvorenje..
A vi ste, Anđeliko, potpuno gola slatka i majucna opatica! Siguran sam da će moja duša pred vašom zaštitom dobiti oprost grijeha. A čemu da se odričem
životnih užitaka? U mnogih su naroda drugačiji običaji nego kod nas, a ipak nisu ni manje plemeniti ni manje sretni od nas. Imajući u vidu prostotu srca i osjećaja koju mi sakrivamo pod svojim lijepim odijelima, poželio sam, zbog svog vlastitog užitka, vidjeti žene i ljude uglađenijeg ponašanja i dati imenu Francuske više ljupkosti. Kolike će žene, osuđene na spolnu neosjetljivost i prisiljene da podnose nepodobne i barbarske ljubavnike, ubuduće steći uljudnije navike, biti sretne u ložnicama, s više se sigurnosti kretati po salonima! Ja se tome radujem jer volim žene, kao što volim svaku lijepu stvar. Ne, Anđeliko, srećo moja, ja ne osjećam grižnju savjesti i neću poći na ispovijed…

Anđelika je našla sebe tek pošto je postala žena.
Prije je bila samo ruža u cvatu, stisnuta u svojoj puti u kojoj je kap arapske krvi budila tjelesnu strast. Slijedećih dana, za kojih su se odvijale svečanosti ljubavnog udvaranja, činilo joj se da je prenesena u neki novi svijet koji je bio ispunjen smislom i čarobnim otkrićima, činilo joj se da ništa drugo nije ni postojalo, da se život zaustavio.
Bivala je sve zaljubljenija. Put joj je dobila rumeniju boju, a smijeh joj je dobio neku novu smjelost. Svaku noć ju je Joffrey de Peyrac zaticao pohlepnijom, žustrijom i njeno iznenadno odbijanje mlade Dijane, kad ju je on htio pridobiti za nove ljubavne igre, pretvaralo se brzo u prepuštanja puna zanosa.
Čini se da su i njihovi gosti živjeli u toj istoj klimi prepuštanja i lakoumnosti.
To su dijelom morali zahvaliti savršenoj organizaciji. Genijalnost grofa de Peyraca nije zaboravljala nijednu sitnicu da bi se njegovi gosti što udobnije i ugodnije osjećali.
On je bio posvuda, naizgled vrlo bezbrižan. Ipak, Anđelika je imala dojam da on misli samo na nju, da pjeva samo za nju. Ponekad bi u srcu osjetila žalac ljubomore kad bi vidjela kako svoj crni pogled uranja u smjele oči poneke namiguše koja bi mu se obratila za savjet u vezi s finesama ljubavne igre. Ćulila je uši, ali je morala priznati da se njen muž izvlačio pošteno i spretno nekom zajedljivom dosjetkom prekrivenom komplimentom u čemu je bio majstor.
Nekako joj je laknulo, ali ju je u isto vrijeme pritiskao i osjećaj razočaranja kad je poslije tjedan dana vidjela kako se teške kočije s utisnutim grbovima na vratima okreću u dvorištu palače i kreću put dalekih plemićkih vila, dok su lijepe ruke pune čipaka mahale kroz prozorčiće. Vitezovi su pozdravljali šeširima zakićenim perjem. Anđelika im je s balkona veselo otpozdravljala.
Nije joj bilo žao što će naposljetku imati malo mira i što će biti sama s mužem. Ali je duboko u sebi bila tužna što su tako brzo prošli oni divni dani. Ne mogu se dvaput proživjeti takvi trenuci sreće. Nikad se više neće vratiti Anđeliku odjednom zaokupi taj predosjećaj ti čarobni dani…

Tu istu večer Joffrey de Peyrac se zatvorio u svoj laboratorij u koji ne bijaše privirio otkako su počela ljubavna udvaranja.
Ta njegova hitnja razjari preko svake mjere Anđeliku. Ona se bijesno okretala u svom velikom krevetu u kojemu ga je uzalud čekala.
"Eto ti kakvi su ljudi!", gorko se jadala u mislima. "Udostoje se da vam posvete malo vremena onako uz put, ali ništa ih neće zadržati kad su u pitanju njihovi osobni hirovi. Jedni se iživljavaju u dvobojima, drugi u ratu. Joffrey u svojim retortama. Prije sam rado slušala kad mi je o njima govorio, jer mi se činilo da to radi iz prijateljstva prema meni, ali sada mrzim onaj prokleti laboratorij."
Tako ljutu ipak je na kraju obrva san.
Iznenada je trgne iza sna svjetlost jedne svijeće.
Kraj svog uzglavlja opazi Joffreya koji se upravo bijaše svukao. Ona naglo sjedne u krevetu i rukama obuhvati koljena.
Zar je zbilja potrebno? - upita. - Čujem da ptice već cvrkuću u perivoju. Ne mislite li da će biti bolje ako ovu noć, tako divno započetu, provedete u svojim odajama, stisnuvši u svoj zagrljaj staklenu retortu velikog trbuha?
On se veselo nasmije.
Neobično žalim, srećo moja, ali zabavio sam se oko jednog pokusa koji nisam mogao prekinuti. Znate li da se i u ovom slučaju radi donekle o našem strašnom nadbiskupu? On je s mnogo dostojanstva primio vijest o smrti svoga nećaka. Ali treba da znate: dvoboj je zabranjen. Još jedna dobra karta u njegovoj ruci. Dobio sam ultimatum da onom njegovom idiotu, fratru Becheru otkrijem tajnu o pravljenju zlata. A budući da mu ja ne mogu dolično objasniti trgovinu sa španjolskim zlatom, odlučio sam da ga odvedem u Salsigne, gdje će on prisustvovati kopanju zlatonosnih stijena i vađenju zlata iz njih. Ali prije toga moram ovamo pozvati Fritza Hauera i poslati jednoga glasnika u Genevu. Bernalli bi vrlo rado prisustvovao tim pokusima i sigurno će doći.
Ništa me od svega toga ne zanima - prekine ga Anđelika ljutita. - Meni se spava! S kosom koja joj je padala preko lica i onom košuljom od koje joj se porub spuštao niz golu mišicu, bilo joj je jasno da njeno držanje nije bilo u skladu sa strogošću njenih riječi.
On je pomiluje po nježnom i bijelom ramenu, ali se ona iznenada trgne i zarije mu svoje oštre zube u ruku. On je pljesne dlanom i, tobože u ljutnji, prevrne je preko kreveta. Borba je samo časak potrajala. Ubrzo je bila svladana, još jednom iznenađena snagom Joffreya de Peyraca. No još uvijek je bila buntovnog raspoloženja te se pokuša oteti iz njegova zagrljaja. A zatim joj krv stane brže kolati žilama. Sladostrasna iskra plane negdje u dubini njezina bića i začas je čitava planula. I dalje se otimala, ali, nošena znatiželjom, nastojala je ponovo osjetiti izvanredno čuvstvo što je čas prije bijaše proželo.
Tijelo joj se raspalilo. Valovi strasti bacili su je u delirij koji još nikada nije osjetila. S glavom oborenom preko ruba kreveta, rastvorenih usana, Anđelika se sjeti iznenada sjena u jednoj ložnici obasjanom svjetlošću svjetiljke. U ušima joj je šumio sladak i bolan jecaj, jecaj žene u ljubavnom grču. Sad joj se učini da ga čuje s izvanrednom oštrinom. Odjednom u tom jecaju prepozna svoj glas. Iznad sebe, u sivoj svjetlosti zore vidjela je lice fauna koji se smješkao i koji je, napola zatvorenih i sjajnih očiju, slušao pjev što ga je izmamio iz njenih grudi.
Oh, Joffrey! - uzdahne Anđelika - čini mi se da umirem. Kako to da si sve izvanredniji?
Jer je ljubav umijeće u kojemu se također možemo usavršavati, a i zato što ste vi, divna moja prijateljice, izvanredna učenica…
Zasitivši se, onda potraži san sklupčavši se u njegovu krilu. Kako su izgledale tamne Joffreyeve grudi među bijelim čipkama njegove košulje. I kako je opijao miris duhana!

Otprilike dva mjeseca poslije ispričanih događaja skupina konjanika koja je slijedila kočiju s grbom grofa de Peyraca uspinjala se zavojitom cestom prema malom mjestu Salsigne u Audeu.
Anđelika je u početku bila oduševljena tim putovanjem, ali je sada počela osjećati zamor. Vladala je pasja vrućina i silna se prašina dizala. A kako ju je jednoličan hod konja naveo na razmišljanje, ona je najprije promatrala antipatičnu priliku fratra Conana Bechera koji je, jašući opkoračke na jednoj mazgi, pustio da mu vise duge i mršave noge i stopala obuvena u fratarske sandale. Zatim je stala namatati misli o posljedicama tvrdokorne mržnje nadbiskupove. Naposljetku,
budući da joj je Salsigne dovodio u sjećanje čvorugavi lik Fritza Hauera, stala je razmišljati o očevu pismu što ga joj je Sas donio stigavši u Toulousu na svojim kolima zajedno sa ženom i tri plava dječačića koji, usprkos mnogim godinama provedenim u Poitouu, govorahu jedino oporim germanskim narječjem.
Primivši pismo, Anđelika je dugo plakala, jer ju je otac obavijestio o smrti staroga Guillaumea Lutzena. Potražila je neki mračni kutak i tu je satima jecala. Niti Joffreyu ne bi mogla objasniti ono što je osjećala i zašto joj se srce cijepalo sjećajući se starog i bradatog lica svijetlih i strogih očiju, koje su nekad blagim sjajem pratile malu Anđeliku. Navečer, pošto ju je muž milovao i mazio s mnogo nježnosti ne tražeći od nje ništa, njen se bol nešto stišao. Prošlost je bila prošlost. Ali očevo je pismo oživjelo u njezinu sjećanju male bose prikaze, kosa punih slame, studene hodnike u starom zamku Monteloup, čije su se sjene ljeti držali pilići.
Osim toga, barun se jadao. Život je bio uvijek težak, iako je svako dijete dobilo svoje zahvaljujući trgovini s mazgama i velikodušnoj pomoći grofa de Peyraca.
Ali u tom je kraju vladala oskudica. Ta bijeda pa proganjanja kojima su izvrgnuti prodavači krijumčarene soli, izazivaše pobunu među stanovnicima močvarne zone. Nenadno bi ispuzali iz šibljaka i pljačkali okolne zaseoke.
Nisu htjeli plaćati namete i poreze te su ubili nekoliko carinika i poreznika. Moralo se protiv njih poslati vojnike koji su ih gonili ali oni su bježali kroz kanale kao jegulje. Bilo je mnogo obješenih po raskršćima.
Anđelika je odjednom shvatila što je značilo imati jedno od najvećih bogatstava u pokrajini. Bijaše zaboravila na onaj potlačen svijet koji je živio u strahu od poreza i poreznika. Zar je, zaslijepljena srećom i raskoši, postala tako sebična? Možda bi se nadbiskup bio pokazao manje nepomirljiv da mu je ona znala polaskati pokazavši više brige za njegove milodare? Uto začuje kako kraj nje uzdiše jadni Bernalli:
Strašne li ceste! Gora je nego u mojim Abruzzimal A ona lijepa kočija! Razmrskat će se u komadiće. To je pravi zločin!
Ta molila sam vas da sjednete u nju - reče Anđelika. - Tako bi bar nečemu poslužila.
Uglađeni je Talijan prosvjedovao, ali se pri tom hvatao za utrnule bubrege.
Ne, gospođo, nijedan čovjek vrijedan tog naziva ne bi mogao udobno putovati u kočiji dok jedna gospođa jaše na konju.
Vaša savjesnost, dragi Bernalli, nema zaista nikakvog opravdanja. Danas se svijet više ne prenemaže toliko. Uostalom, koliko vas ja poznajem, bit će dovoljno da bacite jedan pogled na naše hidraulične sprave pa da budete kao riba zdrav.
Učenjakove lice se razvedri.
Sjećate se zaista, gospođo, moje manije za nauku koju ja nazivljem hidrauličnom? Vaš me je muž namamio ovamo obavijestivši me da je u Salsigneu konstruirao spravu koja crpi vodu iz potoka što protiče u duboku klancu. Bilo je to dovoljno da se otputim na put. Pitam se nije li pri tom otkrio i perpetuum mobile?
Varate sa, dragi prijatelju - javi se iza njih glas Joffreya de Peyraca. - Radi se ovdje o modelu jednog od onih hidrauličnih ovnova koje sam vidio u Kini, a koji, mogu podignuti vodu sto pedeset toise14 pa i više. Gledajte, gledajte tamo dolje! Stižemo.
Ubrzo su se našli na obali potoka gdje su odmah primijetili neku vrst đerma koji se brzo okretao oko osovine izbacujući u određenim vremenskim razmacima, u lijepoj krivulji, mlaz vode na veliku visinu.
Taj mlaz vode je padao u nekakvo korito postavljeno na povišeno mjesto, odakle je zatim polako tekao u drvene kanaliće.
Umjetna duga obasjavala je tu napravu svojim šarenim bojama. Anđeliki se mnogo svidio hidraulični ovan, dok je Bernalli izgledao razočaran te je povikao zlovoljno:

14 Stalak za mjerenje visine čovjeka.
Ali ovako gubite devetnaest dvadesetina količine vode vašega potoka. Ta to nema nikakve veze s perpetuum mobile!
Nije uopće važno što gubim i na količini vode i na njenoj snazi - primijeti grof. - Važo je da voda stiže na potrebnu visinu i da mi je mala količina dovoljna da se sabere usitnjeni zlatonosni kamen.
Ostavili su za sutradan posjet rudniku. Skroman, ali pristojan smještaj im je osigurao glavar mjesta. U jednim su kolima dovučeni kreveti i prtljaga. Grof de Peyrac prepusti seoske kuće Bernalliju, fratru Becheru i d'Andijosu koji je, dakako, bio u pratnji.
On je međutim više volio da se skloni pod veliki šator s dvostrukim krovom što ga bijaše donio iz Sirije.
Misim da smo od križara poprimili naviku da podižemo logor. Na vrućini koja vlada u ovom selu, najsušem u čitavoj Francuskoj, vidjet ćete, Anđeliko, da je pod šatorom ugodnije nego u nekoj građevini od kamena ili ilovače.
Kad se spustila noć, ona je, zaista, uživala u svježem zraku što se spuštao s planine. Ispod podignutih okrajaka šatora vidjelo se nebo koje se rumenilo od sunca na zalazu, a s obale potočića je dopiralo tužno i svečano pjevanje rudara, Joffrey de Peyrac je izgledao zabrinut, protivno svom običaju.
Ne sviđa mi se onaj redovnik! - žestoko i iznenada poviče. - Ne samo da neće ništa razumijeti, već će sve objasniti u skladu s onim svojim iskrivljenim načinom mišljenja. Vise bih volio objasniti se s nadbiskupom, ali on hoće "svjedoka nauke". Ha! Ha! Koje li krasne šale! Svatko bi bio bolji od onog tvorničara Očenaša!
Pa ipak - javi se pomalo uvrijeđeno Anđelika - čula sam da su mnogi poznati učenjaci bili svećenici.
Grof se jedva suzdržavao da ne plane.
Ne niječem, pa čak ću i više od toga priznati. Vjekovima je crkva čuvala kulturnu baštinu čovječanstva. Ali sada se ona izgubila potpuno u jalovom skolastičkom učenju. Nauka je dospjela u ruke vidovnjaka koji su spremni poreći očite činjenice ukoliko ne mogu pronaći teološki razlog za neku pojavu kojoj se može dati samo prirodno objašnjenje.
Ušuti i naglo privukavši ženu na grudi, reče joj nešto što će njoj tek poslije postati jasno:
I vas sam poveo sa sobom kao svjedoka.

Sutradan ujutro Fritz Hauer se predstavi da bi posjetioce otpratio do rudnika zlata. Taj rudnik je, u stvari, bila ogromna bušotina, zapravo kamenolom u podnožju ogranka Corbieresa. Ogromna površina kružnog oblika duga pedeset toises, a široka petnaest, bijaše očišćena, a ogromni komadi sivog kamenja bijahu razbijeni pomoću drvenih i željeznih klinova, u manje komade koji su potom tovareni na kolica i odvažani u drobilice.
Nekoliko hidrauličnih čekića je osobito privuklo Berjaallijevu pažnju. Ti su čekići bili obloženi željeznim pločama i njihali su se kad bi se kesoni napunili vodom i izgubili ravnotežu.
Kojeg li gubitka u snazi vode - uzdahne Bernalli - ali su zato te jednostavne naprave vrlo korisne jer omogućuju velike uštede u radnoj snazi! Da li je i ovo vaš izum, grofe?
Ja sam se samo ugledao na Kineze. U Kini ovakve naprave postoje, kako mi rekoše, već tri ili četiri tisuće godina. Oni se ovim uređajima služe, uglavnom, za ljuštenje riže, svoje glavne hrane.
Ali gdje je zlato u svemu tome? - mudro je primijetio redovnik Conan Becher. - Ja vidim ovdje samo sivu i tešku prašinu koju vaši radnici izvlače iz samljevenog sivozelenog kamena.
Demonstraciju ćete vidjeti u saskoj ljevaonici.
Skupina se spusti naniže, gdje je nekoliko katalonskih pokrivenih peći bilo smješteno u šupu bez zidova.
Dva dječaka su stavljali u pokret nekoliko kovačkih mijehova koji su izbacivali usijani i zagušljiv dah. Blijedi je plamen, u kojemu se osjećao žestok smrad češnjaka, sukljao na mahove iz otvorenih ždrijela peći i izbacivao neku vrst čađave i teške pare koja se taložila svuda naokolo kao krpice bijeloga snijega. Anđelika rukom zagrabi malko te bijele tvari i htjede je, zbog onog vonja češnjaka koji je u njoj pobudio znatiželju, prinijeti ustima.
Kao kakav duh izišao iz samoga pakla, neka ljudska nakaza u kožnatoj pregači snažno je udari po ruci da bi zaustavio njen pokret.
Prije no što se uopće snašla, taj duh promumlja:
- Gift, Gnadige Dame!15
Anđelika neodlučno otare rukom, Fratar Becher ju je ozbiljno promatrao.
Kod nas - reče on blago - alkemičari rade s maskom na licu. Ali i Jeffrey je čuo njegove riječi stoga se umiješa:
Ali ovdje se ne radi o alkemiji, mada se ove smjese ne mogu jesti, a, dakako, ni dirati. Da li redovito dijelite mlijeko svim svojim ljudima, Fritz? - upita na njemačkom.
Šest je krava prije našeg dolaska dotjerano ovamo, visosti!
Dobro, i ne zaboravite da se to mlijeko ne smije prodavati, već ga valja popiti.
Nismo u potrebi visosti, i stalo nam je da što dulje poživimo - odgovori stari i gubavi poslovođa.
Može li se znati, presvijetli, kakva je ono rastaljena i gusta tvar koju zamjećujem u ovoj paklenskoj peći? - upita fratar Beeher i pri tom se prekriži.
To je onaj isti težak šljunak, opran i osušen, što je iskopan iz rudnika.
I vi tvrdite da u onoj sivoj prašini ima zlata? Nisam primijetio da je zasvjetlucalo i najmanje zrnce zlata, pa čak ni maloprije u onoj vodenoj brazdi
A ipak se radi o zlatonosnom stijenju. Donesi ovamo lopatu tog šljunka, Fritz! Poslovođa zarije lopatu u ogromnu hrpu zelenosivog šljunka, izgleda donekle kovinastog.
Becher oprezno pospe malo tog pijeska po dlanu, pomiriše ga i okuša, ali ga odmah pljune.
Arsenikova kiselina. Snažan otrov. Ali kakve to veze ima sa zlatom! Uostalom zlato se vadi iz pijeska, a ne iz stijenja. A u kamenolomu što smo ga prije vidjeli nema ni jednog jedinog komadića pijeska.
Vrlo točno, cijenjeni kolego - složi se Joffrey de Peyrac, a potom doda okrenuvši se Sasu iznad sebe - Ako je trenutak povoljan, dodaj olova.
Ali je još prilično dugo trebalo čekati. Masa u peći sve se jače žarila, topila i kuhala. Zagušljiva i bijela para pušila se padajući posvuda, pa i po odijelima, kao bijeli i prašnjavi premaz.
Zatim, kad se dim gotovo sasvim razišao i vatra se smanjila, dva radnika u kožnatim pregačama dovezoše na kolicima nekoliko olovnih šipaka i bace ih u tu gustu masu.
Rastvor se najzad smiri. Sas ga promiješa dugim drvenim štapom.
Na površini rastvora se pojave zračni mjehuri, a zatim sloj pjene koju Fritz Hauer skine s velikim cjedilima i željeznim kukama. A onda opet stane miješati.
Najzad se Sas sagne pred otvorom u donjem dijelu badnja u peći, izvuče čep od krečnjaka kojim je bila začepljena i srebrnasta nit stane teći u već pripremljene kanaliće.
Potaknut radoznalošću redovnik se primakne bliže i reče:
Ovo je još uvijek olovo.
Još uvijek se slažemo - otpovrne grof de Peyrac. Ali odjednom fratar kreštavo poviče: - Vidim tri boje!
I dašćući pokazivaše na snop boja koje su bile posljedica hlađenja šipaka. Ruke su mu se tresle dok je mucao: - Veliko djelo, vidio sam veliko djelo!


15 Otrov, plemenita gospodo!
Ova je dobričina šenuo pameću - primijeti markiz d’Andijos ne pokazujući veliko poštovanje prema nadbiskupovom čovjeku.
Grof de Peyrac objasni sažaljivo se osmjehujući:
Alkemičari se drže kao pijani plota tih triju boja jer su one od presudnog značenja za dobivanje kamena mudraca i za pretvaranje kovina. Međutim, ovo je beznačajna pojava u poređenju s pojavom duge poslije kiše.
Odjedared se fratar spusti na koljena pred Anđelikinim mužem i mucajući mu zahvaljivaše što mu je dopustio da bude prisutan djelu njegova života.
Ljutit tim smiješnim ponašanjem, grof suho odgovori:
Ustanite, oče. Vi, u stvari, još ništa niste vidjeli, a svojim ćete se očima uvjeriti da je tako. Nema tu nikakvog kamena mudraca i meni je zaista žao što ćete se razočarati.
Fritz Hauer je promatrao taj prizor, a na njegovu se licu prekritom prašinom i kamenim trunjem pojavi izraz zatečenosti.
Muss ich das Blei durchbrannen vor allen diesen Herrschaftsen!16 - upita.
Uradi kao da sam ja jedini tu.
Anđelika vidje kako su još toplu šipku zgrabili mokrim krpama i gurnuli na kolica kojima su je odvezli do male peći smještene iznad jedne već vrlo zažarene vatre. Nekakve opeke u središnjoj šupljini peći imale su oblik nepokretnih lončića i bile su vrlo bijele, lagane i šupljikave. Te su opeke bile načinjene od kostiju životinja sa čijih se strvina, bačenih na obližnju hrpu širio strašan zadah. Zrak je bio tako zagađen smradom tih strvina, te češnjakom i sumporom da se jedva disalo.
Od silne vrućine i uzbuđenja dotada crveno lice fratra Bechera ujedanput poblijedi: opazio je hrpu kostiju te se stade križati i moliti se Bogu da ga zaštiti od zloduha.
Grof se nije mogao suzdržati već smijući se reče Bernalliju:
Evo kakav učinak imaju naša istraživanja na ovog suvremenog učenjaka. A već za Grke i Rimljane je pročišćavanje zlata uz pomoć pepela od životinjskih kostiju bila prava igrarija!
Uza sve to Becher nije pobjegao pred tim strašnim prizorom. Vrlo blijed, krunio je zrna na svom čislu i netremice promatrao pripreme starog Fritza i njegovih pomoćnika.
Jedan od ovih je dodavao ugljena u vatru, a drugi je stopalom pritiskao pedalo kovačkog mijeha. Uto se olovo počelo brzo taliti i skupljati se usred okrugle izdubine napravljene od životinjskih kostiju kao i opeke peći. Kad se sve rastalilo, vatra je pojačana i olovo se stade dimiti.
Na mig staroga Fritza pojavi se dječak s duhačkim mijehom na čijem je kraju bila cijev od zemlje otporne na vatru. On namjesti vršak na rub badnja i poče hladnim dahom puhati po tamnocrvenoj površini rastopljene kovine.
Uz pištavi šum ubrzo se duhajući zrak crvenio kao požar i povećao. Svijetla točka je bivala sve zažarenija i sad je sjala bijelim sjajem i malo-pomalo tim se sjajem žario čitav rastvor.
Uto mladi pomoćnici na brzinu izvuku zažareno ugljevlje ispod peći, a veliki kovački mijehovi se zaustaviše.
Pročišćavanje se sad nastavilo samo od sebe. Kovina je kuhala i zasljepljivala. S vremena na vrijeme se prekrivala tamnom koprenom, zatim se rastvarala tvoreći tamne pločice koje su plesale na blistavoj površini, a kad bi koji od tih lutajućih otočića stigao na rub rastvora, opeke od životinjskih kostiju, kao kakvom magijom, su ga grabile tako da je površina izgledala i čišća i sjajnija.
U isto vrijeme ispupčena površina kovine smanjivala se naočigled. Najzad poprimi veličinu palačinke, potamni i načas je obasja iznenadni blijesak. U tom trenutku Andelika jasno vidje kako je taj ostatak kovine silovito zatreperio, zgusnuo se i potamnio.


16 Moram li obaviti čišćenje zlata pred svom ovim ljudima?
To je pojava munje što ju je opisao Berzelius, koji je mnogo radio na pročišćavanju i odvajanju kovine - reče Bemalli. - Ali sretan sam što mi se pružila prilika da prisustvujem jednom metalurškom zahvatu koji mi je bio poznat samo iz knjiga.
Alkemičar nije govorio. Pogled mu je odsutno lutao.
Uto Fritz dohvati jednim kliještima palačinku, zagnjuri je u vodu i potom stavi pred svog gospodara, žutu i sjajnu.
Čisto zlato - promrmlja redovnik alkemičar s poštovanjem.
Ipak nije potpuno čisto - primijeti de Peyrac - Inače ne bismo vidjeli pojavu blijeska, što je znakom da u zlatu ima još i nešto srebra.
Rado bih znao da li je ovo zlato otporno na dušičnu i solnu kiselinu?
Pa svakako, budući da je pravo zlato.
Pošto se malko primirio, fratar upita može li dobiti komadić tog proizvoda da bi ga predao nadbiskupu, svom dobročinitelju.
Uzmite i predajte mu ovaj komad nepročišćena zlata izvađen iz utrobe naših Corbieresa - reče grof de Peyrac - i objasnite mu da ovo zlato potječe iz stijene u kojoj ga već ima i da se sam potrudi da otkrije na nekom od svojih posjeda nalazište koje će ga učiniti bogatašem.
Conan Becher pažljivo umota u rubac dragocjeni poklon koji je bio težak najmanje dvije libre i ništa ne odgovori.

Na povratku im se dogodila nezgoda, naizgled neznatna, ali koja će imati priličnog utjecaja poslije na život Anđelike i njezina muža.
Na pola puta od Toulouse, drugog dana putovanja, dorat, na kojemu je ona jahala, počeo je šepesati ranivši se o kamen na krševitom putu. Nisu imali konja za izmjenu, jedino da se koji od četiri konja ispregne iz zaprege što je vukla kočiju. Ali Anđeliki se činilo da bi se ponizila jašući na teretnoj životinji. Stoga se uvuče u kočiju, gdje se Bernalli, vrlo slab jahač, bijaše smjestio. Videći kako ga je ta mala šetnja izmučila, Atiđelika mu se još više divila što je poduzimao tako duga putovanja samo zato da vidi jedan hidraulični čekić ili da razgovara o teži tjelesa. Osim toga, budući da je bio protjeran iz mnogih zemalja, Talijan je bio siromašan i putovao je na posuđenom konju. Usprkos trešnji kočije, on je bio zadovoljan vožnjom i nazivao ju je zlatnom udobnošću. A kad ga je Anđelika smiješeći se zamolila za malo mjesta, on zbunjeno povuče noge koje bijaše prebacio preko sjedišta.
Grof i Bernard d’Andijos poigravali su konjima neko vrijeme uz bokove kočije, ali kako je cesta bila uska i dosta prašnjava, morali su se povući i iz podaljega slijediti kočiju zbog prašine koju je podizala. Pred kočijom su jahala dva momka.
Cesta je bila sve uža i sve zavojitija. Iza jednog zavoja kočija se zaustavi uz škripu i putnici opaziše skupinu jahača koja kao da im je prepriječila put.
Ne plašite se, gospođo - reče Bernalli proturivši glavu kroz prozor kočije - to su lakeji neke kočije koja ide u suprotnom pravcu.
Ali kako ćemo se mimoići na ovoj cesti? - poviče Anđelika.
Dotle su se sluge i jedne i druge strane obilato častile psovkama. Ponašajući se vrlo drsko, protivničke su sluge tražile da se povuče kočija gospođe de Peyrac i, hoteći dokazati svoje pravo na prednost, jedan od slugu stade bijesno izmahivati bičem i slučajno dohvati momke i konje grofa de Peyraca. Konji se stadoše propinjati, kočija se zaljulja i Anđelika, sigurna da će svršiti u jarku, nije mogla suzdržati uzvik straha.
Uto pristigne grof de Peyrac i strašno mrgodna lica sustigne čovjeka što se bičem poslužio i snažno ga preko lica ošine svojim jahaćim korbačem. Uto je pristigla i druga kočija i zaustavila se uz škripu osovina. Iz nje se izvuče nekakav apoplektičan debeljko napirlitan čipkama i trakama, prekriven puderom i prašinom. Čitava se njegova pojava oblivena znojem čudno doimala. Uznemireno je mahao svojim štapom, na čijem se vrhu nalazila jabučica od slonove kosti i svilena traka.
Tko se usuđuje udariti moje sluge? - vikao je. Blesavi viteže, zar ne vidite da imate posla s predsjednikom tuluškog sabora, barunom de Massenauom, gospodarom Pouillaca i drugih sela...? Molim vas da se sklonite u stranu i pustite nas proći.
Grof se okrene i pozdravi ga pretjeranom uljudnošću.
Vrlo mi je drago. A niste li možda rod nekom gospodinu Massenauu, bilježničkom pisaru, koji mi je poznat iz pričanja?
Gospodin de Peyrac! - poviče ponešto zbunjen.
Ali njegov se bijes, podstaknut ubitačnom žegom sunca, zbog toga nimalo ne stiša i lice mu pomodri.
Želim vam skrenuti pažnju, grofe, da je moje plemstvo, iako je najnovijeg porijekla isto tako autentično kao i vaše. Mogao bih vam pokazati dekret kojim ga je kralj potvrdio.
Vjerujem vam, gospodine Massenau. Visokom je plemstvu još uvijek krivo što vas se podiglo na tako veliku čast.
Tražim da mi objasnite tu vašu aluziju, što mi se može predbaciti?
Ne čini li vam se da je mjesto loše izabrano za ovakve razgovore? - upita grof de Peyrac, koji je jedva zadržavao na uzdi konja razdraženog vrućinom i mahanjem štapa tog krupnog i crvenog čovjeka. Ali barun Massenau se nije predavao.
Nekako rado govorite o javnim poslovima, gospodine grofe! Ali vam je valjda ispod časti da prisustvujete sjednicama sabora.
Pa meni više i nije do sabora koji nema nikakve vlasti. Tamo bih ionako sreo samo skorojeviće i pogospođene seljake, željnih plemićkih naslova koje kupuju od gospode Fouqueta i Mazarina. A uz to još uništavaju mjesne slobode Languedoca.
Gospodine, ja sam jedan od najviših službenika kraljeve pravde. Languedoc je državna pokrajina, pripojena kruni već odavna. Nije baš preporučljivo preda mnom govoriti o mjesnim slobodama.
Nije preporučljivo ni samu riječ sloboda izgovoriti pred vama jer vi niste u stanju razumjeti njen smisao. Vi ste jedino dobri da živite od kraljeve pomoći, a to onda nazivate svojom službom.
To je ipak nešto dok vi…
Ja od njega ništa ne tražim već mu redovito šaljem poreze za svoje ljude i plaćam mu ih u čistom zlatu koje izvlačim iz svojih zemalja ili zaradim trgovinom. Znate li, gospodine Massenau, da u onih milijun livara što ih Languedoc daje kralju, ja sudjelujem s jednom četvrtinom.
Predsjednik sabora se samo na jednoj stvari zaustavio: - Zarađujete trgovinom! - poviče sa zgražanjem. Znači, istina je, bavite se trgovinom?
Bavim se trgovinom i proizvodim. I ponosim se time. Zato što mi se ne sviđa od kralja tražiti milostinju.
Ah, u vas je vrlo oholo držanje, gospodine de Peyrac! Ali upamtite ovo: građanstvo i novi plemenitaši predstavljaju snagu kraljevstva.
Oduševljen sam time - odvrati grof podrugljivim tonom. - Novo plemstvo treba još štošta da nauči, a sada neka se ljubazno skloni i pusti da prođe kočija gospođe de Peyrac koja je već izgubila strpljenje.
Ali novi je barun tvrdoglavo lupao nogama po prašini.
Ne postoji razlog da se ja prvi maknem. Ponavljam, moje plemstvo vrijedi koliko i vaše.
Ali ja sam bogatiji od vas, majmune - snažno zaviče grof de Peyrac. - A kako za vas samo novac ima neku vrijednost, mičite se s puta, gospodine Massenau i pustite da bogatstvo prvo prođe.
I pojuri naprijed odbijajući u stranu sluge predsjednika sabora. Ovaj je jedva dospio skloniti se s puta kočiji s grofovskim grbom. Kočijaš, koji je samo čekao na mig svoga gospodara, bio je sretan što su stjerali u rog tu prostačku čeljad.
Dok je prolazila, Anđelika opazi crveno lice gospodina Massenaua koji je, mašući štapom ukrašenim vrpcama, vikao:
Podnijet ću izvještaj… Podnijet ću dva izvještaja. Gospodin d’Orleans, kraljev namjesnik u Languedocu će biti obaviješten… i kraljevi savjetnici.

Ulazeći jednog jutra s mužem u knjižnicu palače, Anđelika iznenadi Klementa Tonnela, majordoma, kako na voštane tablice ispisuje naslove nekih knjiga. Kao i prvi put kad je bio iznenađen, sasvim se zbunio i nastojao sakriti voštane tablice i dlijeto.
Sto mu jada, čini se da vas zaista zanima latinski! - poviče grof više začuđen nego naljućan.
Uvijek me je privlačilo učenje, gospodine grofe. Moja je želja oduvijek bila da postanem bilježnik i meni pričinja veliku radost što pripadam kući ne samo velikog gospodina nego i slavnog učenjaka.
Ali nećete se u pravne nauke uputiti proučavajući moje knjige o alkemiji - primijeti Joffrey de Peyrac namrštivši obrve, jer mu se nikad nije sviđalo njegovo podmuklo držanje. Njemu se jedinome u čitavoj palači nije nikad obraćao sa ti.
Kad je Klement izišao, Anđelika će zlovoljno:
Ne mogu se potužiti na službu ovoga Klementa, ali sve teže podnašam njegovo prisustvo u kući. Ni sama ne znam zašto. Kad ga gledam, imam osjećaj neke nelagode. A ipak sam ga ja dovela sa sobom iz Poitoua.
Oh! reče Joffrey slegnuvši ramenima - suviše je radoznao, ali dok ga njegova strast za znanjem ne tjera da zaviri u laboratorij… Uostalom, moj Kuasi-Ba dobro bdije nad njim. Klement je sigurno seljački sin ili potječe iz obrtničke obitelji i posvetio se pozivu sluge da bi se uzdigao. U tome je pametnim i oštroumnim mladićima niskoga porijekla najbolje pomagala služba kod plemstva i dodir s njima. U ovo naše vrijeme ima neobičnih, uspona i služinče što nosi vodu za kupatilo gospođe vojvotkinje jednoga će se dana tikati s unucima te iste vojvotkinje u kraljevu predsoblju. Plemstvo se sada prodaje kao što se prodaje paket soli u dućanu.
Usprkos tim riječima Anđeliku je zaokupljala neka neobjašnjiva muka i više puta joj je u toku dana iskrsnulo pred očima kozičavo lice majordoma i uznemirivalo joj misli. Pa ipak, taj čovjek je bio jedini njen zemljak u Languedocu, sluga savršenog držanja, majordom kojemu nisi imao što prigovoriti. Bio je dosta šutljiv i služinčad ga se bojala. Svi su mu priznavali iskustvo i upućenost u posao koji je obavljao stoga je uvijek bilo napretek mladića koji su molili da ih se primi u Palaču radosnog znanja kao pomoćnu služinčad za sve poslove samo da bi bili pod njegovom komandom. Ali nisu ga voljeli, a bilo je i razumljivo kad se zna da je bio iz drugog kraja i prilično oštra značaja.
Nije prošlo mnogo vremena od te zgode a Klement Tonnel zamoli dopuštenje da se vrati u Niort gdje je imao srediti neke stvari oko nasljedstva. "Taj će čitava života nasljeđivati", pomisli Anđelika. Sjetila se da je već jednom morao napustiti službu s istih razloga. Klement obeća da će se vratiti slijedećeg mjeseca, ali videći s kojom brigom slaže orme svoga konja, Anđelika pomisli kako ga vjerojatno neće tako brzo vidjeti. Mislila mu je povjeriti pisma za svoju obitelj, ali se na kraju predomisli.
Kad je on otputovao, nju spopadne neka luda želja da ponovo vidi Monteloup i njegova polja. Za ocem nije toliko čeznula. Iako se sada osjećala vrlo sretnom, bila je još uvijek kivna ina nj zbog svog vjenčanja. Braća i sestre su se rastepla po svijetu. Stari Gullaume je bio mrtav, a iz pisma što ih je primila bilo je očito da su stare tetke postale čangrizave i brbljive, a dojilja sve samovoljnija. U sjećanju joj se javi načas Nikola ali on je poslije Anđelikina vjenčanja nestao iz mjesta.
Premišljajući tako, Anđelika opazi da je misao o povratku kući bila, u stvari, želja da se uputi u dvorac du Plessis i utvrdi da li je onaj zloglasan kovčežić s otrovima još uvijek sakriven u tornjiću. Nije bilo razloga da nestane. Mogli su ga otkriti jedino da razruše čitav dvorac. Kako to da joj se ta stara zgrada vraćala u sjećanje i sada je muči? Neprijateljstva iz onog vremena bila su već zaboravljena. Mazarin, kralj i njegov mlađi brat bili su još u životu. Gospodin Fouquet je došao
do moći a da nije izvršio zločine. A nisu li se pronosili glasovi da se princ de Conde ponovo vraća u milost?
Odjednom odbaci sve te tlapnje i ubrzo se smiri.
Svuda je vladalo svečano raspoloženje u Anđelikinoj kući kao i u čitavom kraljevstvu.
Nadbiskup tuluški, zaokupljen važnijim brigama, prestao je da svoga protivnika, grofa de Peyraca, okružuje sumnjičenjima i uhodarenjem.
Monsinjor de Fontenac bijaše, u stvari, pozvan da zajedno s nadbiskupom iz Bayonne prati gospodina Mazarina na njegovu putu do Pirineja.
Po čitavoj Francuskoj se pronijela vijest uz sjajnu pratnju od koje je ljudima zastajao dah, gospodin kardinal je kretao prema jednom otoku Bidassoa, u zemlji Baska, da sklopi mir sa Španjolskom. Najzad će, dakle, završiti taj dugi rat koji je svake godine počinjao sa cvjetanjem u proljeće. Ali još više od te vijesti toliko željene, nevjerojatan plan je ispunjao radošću srce čak i najneznatnijeg zanatlije u kraljevstvu. Kao zalog miru, ohola je Španjolska pristala da svoju infantkinju da za ženu mladom kralju Francuske. Usprkos prešućivanju i ljubomornim pogledima, svijet se s obje strane Pirineja šepurio, jer su u tadašnjoj Evropi, pored Engleske zahvaćene pobunom, bezbroj sitnih kneževina talijanskih i njemačkih, prostačkih naroda koje se zvalo mornarima, to jest Flamanca i Holandeza, samo te dvije države bile dostojne jedina druge.
A kojem je drugom kralju i mogla biti suđena infantkinja, jedinica Filipa IV, djevičanski idol sedefaste puti, odgojena u strogoj sjeni tamnih palača?
A da li je postojala neka druga princeza koja je mladom dvadesetogodišnjem princu, nadi jednog od najvećih naroda, pružala veće jamstvo plemenitosti svog porijekla te probitku savezništva?
Nije li već mnoge godine gospodin de Lionne, državni sekretar za poslove s inozemstvom, držao pod okom portrete svih kršćanskih neudatih princeza? Neko se vrijeme govorilo o Velikoj gospođici, kraljevoj rođakinji, šest godina starijoj od njega, jedinoj zaista bogatoj udavači u obitelji. Ali onaj topovski pucanj s Bastilje koji je po njezinu naređenju ispaljen na kraljevsku vojsku, razbio je taj lijepi plan. Govorilo se zatim o Margeriti de Savoi i dvor je krenuo u Lyon. Ali dok se plesalo i počeo se svima sviđati taj plan, nepoznati se glasnik uvijen u ogrtač boje tamnocrvene kao opeka, pojavio na sporednim vratima.
Primio ga je nasamu gospodin Colbert, kardinalov upravitelj, a zatim mračnim hodnicima odveo u osamljen salončić kamo je potom došao i sam kardinal i gdje se dugo šaputalo. Vrativši se u sjajne osvijetljene dvorane k Ani Austrijskoj, reče joj grickajući polako slatkiše: - Infantkinja je naša. Ovdje više nemamo nikakva posla.
Po pokrajinskim se dvorovima naveliko i sa strašću pričalo o tom događaju. Gospođe su u Toulousi tvrdile da je mladi kralj mnoge suze prolio, u potaji, jer je bio ludo zaljubljen u malu prijateljicu iz svog djetinjstva, tamnoputu Mariju Mancini, kardinalovu nećakinju. Kardinal je tom prilikom jasno pokazao da je za nj slava njegova kraljevskog štićenika i dobrobit kraljevstva bila iznad svega.
On je težio za mirom kao posljednjim rezultatom spletaka što ih je njegova talijanska pamet već godinama kovala. Svoju je obitelj bez milosrđa odbacio u stranu. Luj XIV će se oženiti infantkinjom.
I tako se s osam kočija za svoju vlastitu osobu, deset kola za svoj prtljag, dvadeset i četiri mazge, sto pedeset slugu u livreji, dvije stotine momaka, kardinal spuštao prema smaragdnoj obali Saint-Jean-de-Luza.
Prolazeći, htio je uza se imati nadbiskupe Bayonne i Toulouse sa njihovom pratnjom da bi dao što velebniji sjaj svom poslanstvu. S druge strane planine je, međutim, don Luis de Haro, predstavnik njegovog najkatoličnijeg veličanstva, suprotstavljajući tolikom sjaju uzvišenu jednostavnost, prelazio preko gorskih lanaca Kastilje, noseći u svojim željeznim sanducima samo nekoliko goblena čiji su prizori trebali podsjetiti protivnu stranu tko je imao pravo na slavu nekadašnjeg kraljevstva Karla V.
Nitko nije žurio. Nijedan od dvojice poslanika nije želio stići prvi i tako se poniziti čekajući drugog. Na kraju su se poslanstva jedva i micala i na pravo čudo pravila društvenog ophođenja, Talijan i Španjolac stigoše istoga dana, u isti sat na obale Bidassoa. I tako je vrijeme prolazilo u skanjivanju. Tko će prvi porinuti čamac u vodu da bi stigao na Otočić fazana, usred rijeke, gdje je trebalo doći do susreta? I oba su poslanika našla rješenja koja su trebala sačuvati njihovu oholost.
I kardinal i don Luis de Haro objavili su, u istom trenutku, da su bolesni. A kako taj izgovor, zato što se vremenski previše poklapao, nije bio uvjerljiv, da bi se spasilo lice, trebalo je čekati da poslanici ozdrave. Ali ni jedan ni drugi nisu htjeli ozdraviti.
Svijet je bio nestrpljiv. Hoće li već jednom biti potpisan mir? Da li će doći do vjenčanja? I o najmanjem se pokretu vodilo računa.

Anđelika je u Toulousi pratila izdaljega događaje.
Bila je radosna s jednog osobnog razloga koji joj se činio važnijim od kraljeve ženidbe.
Kako je njeno slaganje s Joffreyom svakoga dana bilo sve potpunije, ona je počela živo željeti da dobije sina. Samo će tada, činilo joj se, zaista biti njegova žena.
Uzalud je on tvrdio da nikad nijednu ženu nije volio toliko da bi joj pokazao svoj laboratorij i da bi joj govorio o matematici, ona je to sa sumnjom primala i mučila ju je ljubomora u vezi s njegovom prošlošću. On se tome smijao, a u sebi se tome radovao.
Ona je počela upoznavati osjetljivost njegova smjelog značaja, ocjenjivati hrabrost koju je on pokazivao da bi nadvladao svoju vlastitu nužnošću i bogaljstvo. Divila mu se što je izišao pobjednikom iz tih iskušenja. Činilo joj se da ga ne bila ljubila onako strasno da je bio lijep i neranjiv. Htjela mu je dati sina da bi ga učinila sretnim. Ali vrijeme je prolazilo i ona se bojala da je neplodna.
Naposljetku, kad je početkom zime 1658. ostala u drugom stanju, rasplakala se od sreće.
Joffrey nije skrivao svog oduševljenja i svog ponosa. Te zime, dok je sav svijet bio uznemiren pripremama za još nesigurno kraljevo vjenčanje, kojemu su svi plemići pokrajine mislili prisustvovati, u Palači radosnog znanja je mirno proticao život. Grof de Peyrac je potpuno zanemario mondeni život kojim se dotada živjelo u njegovu domu i svoje vrijeme posvećivao svojoj ženi i svom laboratoriju. Najzad, a da Anđeliki ništa nije ni govorio, iskoristio je nadbiskupovo odsustvo da bi više sudjelovao u javnom životu Toulouse na radost velike većine gradskih sudaca i stanovništva.
Za porođaj Anđelika je pošla u Bearn gdje je grof posjedovao mali dvorac. Mjesto se nalazilo na proplancima Pirineja, a zrak je tu bio čišći nego u gradu.
Budući roditelji su, dakako, mnogo raspravljali o imenu koje će dati djetetu, nasljedniku grofova tuluških.
Joffrey mu je htio dati ime Cantor kao što se zvao čuveni trubadur Languedoca, Cantor de Marmoat, ali se dijete rodilo za vrijeme velikih proslava, dok su se u Toulousi održavale cvjetne igre, te su ga nazvali Florimond.
Novorođenče je bilo tamne puti i imalo je gustu crnu kosu. Anđelika se nekoliko dana ljutila na nj zbog porođajnih muka što ih je prepatila. Babica je, međutim
tvrdila da je, s obzirom da je to bilo prvi put, sve dosta dobro proteklo. Anđelika nije nikad bila bolesna i nije znala za fizički bol. Za onih dugih sati čekanja pred porođaj, malo-pomalo su je počeli napadati oni iskonski bolovi i njezina se narav nikako s tim nije mogla pomiriti. Našla se sama na putu gdje joj nije mogla pomoći ni ljubav, a niti prijateljstvo, posve u vlasti nepoznatoga sina koji je već zahtijevao sve njezine brige.
Lica što su je okruživala postala su joj tuđa.
Taj trenutak joj je predočio okrutnu sudbinu s kojom će se jednoga dana naći licem u lice. Ona toga, dakako, nije bila svjesna, ali možda je njeno biće to slutilo, te je dvadeset i četiri sata Joffrey de Peyrac bio u velikoj brizi za nju, zbog njezina blijedila, zbog njezine šutnje i usiljenog osmijeha.
A zatim trećega dana kada se radoznalo nadnijela nad kolijevku u kojoj je spavao njen sin, Anđelika prepozna lice jasnih crta kakvo je bilo i u Joffreya s nenagrđene strane. Zamisli okrutnu sablju kako se spušta nad anđeosko lišće, zamisli nježno tijelo kako bačeno kroz prozor pada na snijeg po kojemu pljušti ognjena kiša!
Priviđenje je bilo toliko jasno da je ona kriknula od užasa. Zgrabivši novorođenče, grčevito ga privine na grudi. Grudi su je boljele jer je mlijeko nadiralo, a babica joj ih bijaše čvrsto stegla. Plemenite gospođe nisu dojile svoju djecu. Bilo je određeno da mlada dojilja, snažna i zdrava, odnese Florimonda u planine, gdje je trebao provesti prve godine svoga života.
Ali kad se babica te večeri vratila u sobu babinjače, podigne ruke prema nebu opazivši da Florimond požudno siše mlijeko s majčine dojke.
Vi ste poludjeli, gospođo! Kako da sada zaustavimo mlijeko? Dobit ćete groznicu i tvrde grudi.
Ja ću ga hraniti - odgovori Anđelika oštro - neću da mi ga bace kroz prozor!
Na sva usta se govorilo o toj sramoti, da se plemenita gospođa ponaša kao kakva seljakinja. Ipak je uglavljeno da će dojilja ostati uz gospođu de Peyrac da bi pripomogla hraniti Florimonđa koji je bio vrlo proždrljiv.

U međuvremenu, dok je to pitanje mlijeka uznemirilo sve pa čak i glavara malog sela beameskog koje življaše u zavisnosti od dvorca, stiže u dvorac Bernard d’Andijos. Grof de Peyrac ga je imenovao prvim plemićem svoje kuće i slao ga je u Pariz da pripremi njegovu palaču jer bijaše naumio krenuti u glavni grad.
Na povratku d’Andijos je požurio u Toulousu da zastupa grofa na svečanostima povodom cvjetnih igara.
Nitko ga nije očekivao u Bearnu. Izgledao je vrlo uzbuđen. Dobacivši uzde svoga konja jednom lakeju, pojuri stepenicama preskačući ih sve po četiri i upadne u Anđelikinu sobu, koja je ležala u krevetu, dok je Joffrey de Peyrac, sjedeći na podboju prozora, pjevuckao uz pratnju gitare. Večer je bila svježa, te su u kaminu upalili vatru. Dojilja je sjedila na podu pored Florimondove kolijevke i namatala povoj od svilca kojim će čvrsto poviti novorođenče.
D’Andijos se uopće ne obazire na prizor te obiteljske prisnosti.
Dolazi kralj! - poviče zadihano.
Gdje?
Dolazi k vama, u Palaču radosnog znanja, u Toulousu. Zatim se sruči u naslonjač i stane brisati znoj.
Polako - reče grof Joffrey de Peyrac pošto je na gitari odsvirao jednu melodiju da bi pridošlica došao do daha - najprije se malko smirimo. Rečeno mi je, u stvari, da je kralj, njegova majka i dvor krenuo na put u namjeri da se pridruže kardinalu u Saint-Jean-de-Luzu, ali zašto baš kroz Toulousu moraju proći?
To je zamršena priča! Čini se da Luis de Haro i Mazarin, zauzeti pustim ljubaznostima, još nisu ni riječi izmijenili o ženidbenim pitanjima. A po onome što se čuje, čini se da su se odnosi još i zaoštrili zbog gospodina de Condea. Španjolska traži da ga se dočeka raširenih ruku i da se zaborave ne samo izdajstva fronde, nego i to da je taj princ francuske krvi bio mnoge godine španjolski general. Ta je pilula gorka i teško ju je progutati. Dolazak kralja u
takvoj situaciji bio bi više nego smiješan. Mazarin je savjetovao da se putuje i oni putuju. Uputili su se u Aix, gdje će kraljevo prisustvo vjerojatno smiriti pobunu koja je tamo buknula. Ali sav taj svijet će proći kroz Toulousu, a vas nema tamo, a nema ni nadbiskupa. Gradski su oci izgubili glave…!
Pa ipak, nije ovo prvi put da dočekuju veliku ličnost.
Treba da ste i vi prisutni - preklinjao je d’Andijos. - Došao sam ovamo po vas. Čini se da je, čuvši da će proći kroz Toulousu, kralj kazao: "Tako ću najzad upoznati Velikog šepavca Languedoca kojim mi razbiše uši".
Oh! Hoću da idem u Toulousu - poviče Anđelika i naglo sjedne u krevetu. Ali se brzo trgne natrag s grimasom bola na licu.
Još uvijek je bila sva ukočena i nemoćna da poduzme to putovanje po lošim planinskim cestama i da se izloži naporima što bi ih to primanje iziskivalo od nje. Oči joj se od tuge napune suzama.
Oh! Kralj u Toulousi! Kralj u Palači radosnog znanja, a ja ga neću vidjeti…!
Ne plačite, draga - reče Joffrey. - Dajem vam riječ, bit ću tako ljubazan i uslužan da će nas morati na vjenčanje pozvati. Vidjet ćete kralja u Sain-Jean-de-Luzu, i to ne kao prašnjavog putnika već u svoj njegovoj slavi.
Grof iziđe i izda naređenje da sutra ujutro u zoru bude sve spremno za polazak, a dotle je d’Andijos tješio Anđeliku:
Vaš muž ima pravo, lijepa moja gospođo. Dvor! Kralj! Koješta! Sve to nije ništa! Više vrijedi jedan banket u Palači radosnog znanja nego svečanost u Louvreu. Vjerujte mi, bio sam u Louvreu i tako mi je bilo hladno u predsoblju Kraljevog savjeta da mi se nos smrznuo. Kao da kralj Francuske nema dovoljno šuma gdje da nasječe dovoljno drva za ogrev. A što se tiče oficira kraljevske kuće, vidio sam ih s rupama u hlačama tako da su kraljičine družbenice kad bi se susrele s njima obarale oči, mada su sve prije nego sramežljive.
Govori se mnogo da kardinal kao odgojitelj nije htio naviknuti svoga kraljevskoga štićenika na raskoš koja nije u skladu sa sredstvima zemlje.
Ne znam kakve su kardinalove namjere, samo znam da on nije nikad prestao kupovati brušene i nebrušene dijamante, slike, knjižnice, goblene, bakroreze. Ali vjerujem da kralj, pod svojim plašljivim izgledom jedva čeka da se riješi kardinalova skrbništva. Već mu je preko glave bobove čorbe i majčinih prigovora. A preko glave mu je da snosi odgovornost za nevolje opljačkane Francuske a to je očito kad se pomisli da je on lijepi mladić, a uz to i kralj. Nije daleko vrijeme kad će on potresti svojom lavljom grivom.
Kako izgleda? Opišite mi ga - nestrpljivo će Anđelika.
Ne izgleda loše! Ne izgleda loše! Ima lijepo i dostojanstveno držanje. Ali kako je za vrijeme fronde bježao od grada do grada, to je veća neznalica od nekog sluge, a da nije kralj, kazao bih vam da mi se čini podmuklicom. Osim toga, imao je velike kozice pa mu je, lice ostalo kozičavo.
Oh! Vi hoćete da me obeshrabrite! - poviče Anđelika. - I govorite kao onaj vražji svijet iz Gaskonje, Bearnea, ili Albigeoisa koji se stalno pita zašto Akvitanija nije ostala nezavisno kraljevstvo od kraljevstva Francuske. Za sve vas ne postoji drugo do Toulousa i vaše sunce. Ali ja umirem od želje da upoznam Pariz i da vidim kralja.
Vidjet ćete ga na njegovu vjenčanju. Možda će ta svečanost biti ujedno i početak punoljetnosti našega kralja. Ali ako krenete prema Parizu zaustavite se u Vauxu da pozdravite gospodina Fouqueta. On je pravi kralj danas. Koje li raskoši, prijatelji dragi! Kojega li sjaja!
Znači i vi ste otišli da se poklonite onom opakom i neodgojenom financijskom silniku? - upita grof de Peyrac koji se baš u tom trenutku povratio.
To je bilo neophodno, dragi moj. Nije to potrebno samo zato da bi te posvuda u Parizu primali, jer i prinčevi su mu odani, već me je znatiželja gonila da velikog upravitelja kraljeve blagajne, koji je, nema sumnje, poslije Mazarina, najveća ličnost u zemlji, vidim u njegovu vlastitu ambijentu.
Pa budite hrabri i kažite: prije Mazarina. Svi znaju da kardinal ne uživa povjerenje velikih novčara, pa makar se i radilo o dobrobiti zemlje, dok Fouquet uživa opće povjerenje.
Ali okretan Talijan nije ljubomoran. Fouquet puni kraljevu blagajnu novcem potrebnim za vođenje rata. To je sve što se od njega traži… zasada. Mazarina nije briga da li je novac posuđen od lihvara uz davadeset i pet ili čak pedeset posto kamata. Dvor, kralj i kardinal žive od njegovih pronevjera. Neće ga tako brzo zaustaviti! On će se i dalje prsiti svojim obilježjem: vjevericom i svojim motom Quo non ascendam?17
Joffrey de Peyrac i Bernard d’Andijos su još neko vrijeme razgovarali o neobičnoj raskoši Fouquetovoj koji je otpočeo kao izvjestitelj u Državnom savjetu, a potom bio član sabora, ali će uza sve to ostati sin običnog bretonskog činovnika. Anđelika je zamišljeno šutjela jer bi se odmah sjetila kovčežića s otrovom, kad bi se poveo razgovor o Fouquetu. A to joj je sjećanje svaki put bivalo sve neugodnije.
Razgovor prekine ulazak sluge koji je na jednom poslužavniku nosio doručak za markiza.
Sto mu jada! - poviče ovaj oprživši prste na vrućim kruščićima ispunjenim hladnim guščjim jetrima. - Samo ovdje se jedu slične poslastice. Ovdje i u Vauxu. Istini za volju. Fouquet ima odličnog kuhara, nekog Vatela.
Odjednom povikne:
Upravo sam se sjetio jednog susreta… čudno. Pogodite koga sam zatekao tamo u prisnom razgovoru s Fouquetom, gospodarom Belle-Islea i drugih mjesta i gotovo potkraljem Bretagne? Pogodite!
Teško je pogoditi. On poznaje mnogo ljudi.
Jednog čovjeka iz vaše kuće, ako se tako može reći.
Pošto je malko porazmislila, Anđelika reče da se možda radi o njezinu šurjaku, mužu sestre Hortenzije, službeniku u Parizu, kakav je nekada bio glavni upravitelj kraljeve blagajne.
Ali d’Andijos niječno odmahne glavom.
Da me nije strah vašega muža, svoju obavijest bih vam prodao samo za poljubac; nikada ne biste pogodili.
U redu, dođite po poljubac, što je uostalom i dozvoljeno kad se prvi put vidi mladu babinju govorite i ne mučite me više.
Bivšeg vašeg majordoma, onog Klementa Tonnela kojega ste držali nekoliko godina u Toulousi, zatekao sam u tajnom razgovoru s gospodinom upraviteljem kraljeve blagajne.
Ali vi ste se sigurno prevarili! Ta on je otputovao u Poitou! - reče Anđelika nadušak. - Kakve bi on veze mogao imati s tako visokim ličnostima? A možda je tražio službu u Vauxu!
To mi se upravo i učinilo po njihovom razgovoru. Govorili su o Vatelu, Fouquetovu kuharu.
Vidite - primijeti Anđelika s olakšanjem kojemu nije nalazila razloga - on je naprosto htio ući u Fouquetovu službu kao potčinjeni Vatela za kojega pričaju da je izvrstan kuhar. Ali mislim da nas je trebao obavijestiti da se više neće vratiti u Languedoc. Ali ti prostaci zaborave na sve obzire kad im više nisi potreban!
Da, da! - otpovrne d’Andijos koji kao da je razmišljao o nečem drugom. - Ali jedna mi se pojedinost učinila neobičnom. Slučajno sam ušao iznenada u sobu gdje se Fouquet nalazio u razgovoru s tim Klementom. Bio sam u društvu s grupom gospode koja je već prilično bila pod gasom. Ispričali smo se gospodinu Fouquetu, ali primijetio sam da se on dosta prisno ophodio s tim Klementom, ali je ovaj, čim smo mi ušli, zauzeo odmah poniznije držanje. Prepoznao me je. Kad smo izlazili, vidio sam da nešto na brzinu šapuće Fouquetu. Ovaj se netremice zagleda u mene hladnim pogledom zmije, a onda reče: "Ne vjerujem da ima važnosti"

17 Dokle ću sve stići?

Jesu li to o tebi sudili kao o čovjeku bez važnosti, prijatelju moj? - upita grof de Peyrac udarajući nehajno u žice gitare.
Čini mi se…
Razumnog li zaključka!
DAndijbs se pravio da izvlači sablju iz korica i razgovor tako završi uz grohotan smijeh svih troje.
"Moram se pošto-poto sjetiti", mislila je Anđelika. "Tu mi je, u glavi, u sjećanju. Znam da je važno! Moram se sjetiti".
Rukama je hvatala glavu, zatvarala oči, sabirala misli. To se davno dogodilo. U dvorcu du Plessis. U to je bila sigurna, ali joj je se sve drugo izmiješalo u sjećanju.
Plamen s kamina joj je pržio čelo. Uze štitnik od oslikane svile što je služio za zaštitu od vatre i nesvjesno stade njime mahati ispred lica. Vani, u mraku, oluja je bjesnila. Proljetna, planinska oluja, bez munja, bubnjala je na časove po prozorskim staklima krupnim zrnjem grada. Anđeliki nikako san da sklopi oči, te je ustala i sjela kraj kamina. Još bi je u leđima spopadala bol te se ljutila na samu sebe što joj se snage nisu dosta brzo vraćale. Babica je govorila da je ta slabost ne napušta zato što neće da prestane dojiti, ali Anđelika je na to uho bila gluha. Kad bi prinijela na prsa svoje dijete i gledala ga kako siše, svaki put je veću radost osjećala. Razvila se i osjećala ozbiljnijom, nježnijom.
Već se vidjela kao dostojanstvena i milostiva matrona, s gomilom derančića oko sebe. Zašto je toliko mislila na svoje djetinjstvo sada kad je u njoj iščezavala mala Anđelika. A nije pri tom osjećala neko čuvstvo mukle i neobjašnjive nelagodnosti. Malo-pomalo u glavi joj se počelo bistriti. Postoji nešto čega se moram sjetiti.
Ona je tu večer čekala muža koji bijaše naprijed poslao glasnika da je obavijesti o svom povratku. Sigurno ga je oluja zadržala na putu tako dugo i stići će sutradan. Dolazilo joj je da zaplače od jada. S velikim je nestrpljenjem očekivala vijesti o kraljevu dočeku! To će je malo rastresti. Pričalo se da su banket i svečanost bili sjajni. Koje li štete što nije mogla biti tamo! Umjesto toga ovdje je umarala mozak trudeći se da se sjeti nečega, neke sitnice koja, možda, i nije imala, nikakve važnosti.
Bila sam u Plessisu, u sobi princa de Condea…
Dok sam gledala kroz prozor… Oh, treba da se sjetim svake stvari, jedne za drugom od tog trenutka….
Uto se vrata otvore s bukom. S ulaza malog dvorca do nje dopre šum više glasova.
Anđelika skoči i izjuri iz sobe. Bijaše prepoznala Joffreyov glas.
Oh! Dragi, najzad ste stigli! Kako sam sretna što vas vidim! U trku siđe niza stepenice i on je dočeka u zagrljaj.
Doletjeli ste kao vila, srećo moja!
Pokisli ste od glave do peta. Trebali ste se zaustaviti u zadnjem selu.
Obećao sam vam da ću večeras stići.
Istina je. Nisam više mogla izdržati bez vas.
Povede ga u dobro ugrijanu sobu i dozove jednog slugu da mu skine promočene čizme, dok je Kuasi-Ba nosio gore njegove kovčege.
Grof se brzo presvuče, popije čašu crvenog bordoa.
Pri tom reče da je jeo uz put i da se tih dana toliko gostio te je odlučio da se odsada hrani samo s malo kruha i česnom luka, prema zdravom običaju bearneskom.
A da li se Florimondu sviđa češnjak i vino iz Jurance, kao dobrom kralju Henriku IV?
Pokušala sam mu češnjakom malko namazati usne, kao što je djed Henrika IV učinio ovome, ali mu se to nije svidjelo.
A je li još uvijek lijep naš Florimond?
Još ljepši je.
Anđelika sjedne na jastučić pored njegovih nogu i sasvim se stisne uza nj. Kad su na kraju sluge napustile sobu, ona mu nestrpljivo reče: - Pričajte!
U stvari sve se odvijalo da nije moglo bolje - reče Joffrey de Peyrac zobljući grožđe. - Grad je priredio divan doček. Ali vjerujem da neću pretjerati ako kažem da je primanje u Palači radosnog znanja sve nadmašilo. Uspio sam na vrijeme iz Liona dovući jednog majstora koji je organizirao vrlo lijepu svečanost. Zamislite kako na stol pripremljen za banket stiže lađa napravljena od šećera i bombona i jedna litica napravljena od istog materijala iz koje su izbijali mlazovi vina i mirišljave vode. Potom se lađa i litica ođvojiše i svaka okrenula prema svom čelu stola. Između njih se potom pojavila ogromna košara cvijeća iz koje su izlijetale žive ptice svih mogućih boja. Gosti su oduševljeno vikali.
A kralj?
Kralj je, u stvari, lijepi mladić i reklo bi se da uživa u ukazanoj mu časti. Ima pune obraze, oči tamne i umiljate i dostojanstveno držanje. Vjerujem da mu se srce cijepa. Mala je Mancini duboku ranu ostavila u njegovu srcu, koja neće tako brzo zacijeliti. Ali on sigurno ima visoko mišljenje o svom kraljevskom zanimanju, te prigiba vrat pred državnim razlozima. Vidio sam kraljicu majku. Tužna, lijepa i nešto previše dostojanstvena. Vidio sam Veliku gospođicu i mladoga Gospodina kako se svađaju o pitanjima etikete. Što da vam još ispričam. Vidio sam mnoga lijepa imena i mnoga ružna lica.. Zaista, nikome se nisam tako obradovao kao mladome Peguilinu, znate, vitezu de Lauzunu, nećaku vojvode de Gramonta, kraljevu namjesniku u Bearnu. Još vidim ono njegovo mačje lice iz vremena kad sam stavio u dužnost gospođi de Berant da ga uputi u ljubavne užitke!
Joffrey!
Ali on je održao obećanje i proveo je u stvarnost učenje naših ljubavnih udvaranja. Primijetio sam da je ljubimac svih gospođa. A svojoj duhovitosti treba da zahvali kraljevo prijateljstvo. Kralj ne može bez njegovih šala.
A kralj? Govorite mi o kralju! Je li vam izrazio svoje zadovoljstvo na primanju što ste mu ga priredili?
Zahvalio je s mnogo ljubaznosti. I ne samo jednom. Izrazio je svoje žaljenje što i vi niste bili prisutnu. Da, kralj je bio zadovoljan… previše zadovoljan.
Kako to previše zadovoljan? I zašto ste te riječi propratili svojim zajedljivim smiješkom?
Zato što mi je priopćena jedna njegova primjedba. Naime, kad se kralj penjao u svoju kočiju, jedan je dvoranin primijetio kako se naša svečanost mogla izjednačiti s raskošnim svečanostima što ih je Fouquet priređivao. Nato je njegovo veličanstvo odgovorilo: "Jest i ja se pitam nije li već vrijeme da taj svijet vrati ono što je pokrao!" Dobra je kraljica nato uzviknula: "Kakve vas to misli spopadaju, sine moj, pošto vam je priređena tako raskošna svečanost da bi vam se ugodilo!" "Dojadilo mi je", odgovorio je kralj, "gledati svoje podanike kako me gnječe svojim sjajem".
Nečuveno! Ljubomorna li dječaka! - poviče Anđelika povrijeđena. - Ne mogu vjerovati. Jeste li sigurni da je kazao te riječi?
Moj vjerni Alfonso mu je otvorio vrata od kočije i pridržavao ih dok je ulazio, i on mi je to priopćio. U kralju se ne bi pojavili sami od sebe takvi kukavni osjećaji. Sigurno su dvorani podjarill njegovo neraspoloženje i nahuškali ga protiv nas.
Niste li, možda, uvrijedili nekoga od njih?
Bio sam im sladak kao med i šećer, uvjeravam vas i ophodio sam se prema njima da bolje nisam mogao. Čak sam u sobu svakome gospodinu koji je spavao u palači stavio kesu punu zlata. Kunem vam se da je nijedan od njih nije zaboravio ponijeti sa sobom.
Ugađali ste im, ali ste ih prezirali i oni su to primijetili - reče Anđelika i zamišljeno zavrti glavom.
Digne se i sjedne mužu na koljena i priljubi sa uza nj. Napolju je bjesnila još uvijek oluja.
Svaki put kad se izgovori ime toga Fouqueta, mene prođe drhtavica - šapne Anđelika. - Ponovo vidim onaj kovčežić s otrovom na koji sam već bila zaboravila i koji me kao mora progoni.
Postali ste vrlo nervozni, draga moja. Čini mi se da ću odsada imati ženu koja drhti od najmanjeg šušnja.
Treba da se nečega sjetim - jadala se mlada žena zatvorivši oči.
Ona svoj obraz trljaše na toplim kovrdžama njegove kose koja je mirisala na ljubice.
Kad biste mi mogli pomoći da se sjetim…. Ali to je nemoguće. Kad bih se sjetila, čini mi se da bih znala s koje nam strane prijeti opasnost.
Ali nema nikakve opasnosti, ljepotice moja. Florimondovo rođenje vam je potreslo živce.
Vidim sobu… - nastavi Anđelika zatvorenih očiju. - Princ de Conde je skočio iz kreveta jer je netko tukao na vrata. Ali ja nisam čula to lupanje. Princ se ogrnuo u kućnu haljinu i povikao je: Nalazim se s vojvotkinjom de Beaufort… Ali u dnu sobe sluga je otvorio i uveo zakukuljenog redovnika… Taj se redovnik zvao Exili… Odjednom se prekine i zagleda se ispred sebe tako netremice da se grof prestrašio.
Anđeliko! - poviče.
Sjetila sam se - dometne ona promuklim glasom. - Joffrey, sjetila sam se… Sluga princa Condea je bio… Klement Tonnel.
Vi ste poludjeli, draga - reče on smijući se. - Taj je čovjek nekoliko godina bio u našoj službi i tek sada ste se sjetili te sličnosti!
Jedva sam ga i primijetila u polumraku. Ali ono njegovo kozičavo lice, ono njegovo oprezno ophođenje… Da, Joffrey, sada sam sigurna, on je bio. Sad znam zašto sam za čitavo vrijeme što je bio u Toulousi svaki put kad bi mi pogled pao na nj, osjetila neku nelagodnost. Sjećate li se riječi što ste ih jednoga dana rekli: "Najopasnija uhoda je ona u koju se ne sumnja". I imali ste dojam da se šunja kućom. On je bio nepoznati špijun o kojemu ste govorili.
U vas je mašta previše bujna. Žena koja se zanima za nauku morala bi imati mirnije živce!
I pogladi je po čelu. - Nemate li malo groznice? Ona odmahne glavom.
Ne šalite se. Muči me sada misao da me je taj čovjek godinama uhodio. Za čiji račun je radio? Za račun gospodina de Condea? Ili za Fouquetov?
Niste nikad nikome govorili o onoj stvari?
Nikome, samo vama onaj put… i on nas je čuo.
Sve je to stvar prošlosti. Umirite se, srećo moja, ja vjerujem da ste vi sve to samo uobrazili.
Dugo joj je potom govorio tim tonom te se ona, malo-pomalo, pod njegovim milovanjima i nježnim riječima, na kraju smirila. A kako su poslije toga dani proticali bez nezgoda, a njoj se vratila snaga, njezine su brige bivale sve manje, te se ponekad svemu tome pomalo smijala.

Pa ipak, nekoliko mjeseci poslije toga, kad je odbila od sise Florimonda, njen muž joj reče jednoga jutra nehajnim tonom:
Ne bih vas htio siliti, ali bilo bi mi drago kad bih znao da svakoga dana uzimate jednu od ovih tableta u vrijeme ručka.
On otvori šaku i na dlanu mu se pojavi mala bijela tableta.
A što je to?
Otrov… U sasvim malim količinama. Anđelika ga pogleda.
Čega se bojite, Joffrey?
Ničega. Ali to je jedna mjera predostrožnosti koja se dosada uvijek pokazala odličnom. Tijelo se malo-pomalo navikava na otrov…
Mislite, netko će pokušati da me otruje?
Ništa ne mislim, draga… Ali ne vjerujem niti u moć roga jednoroga.

U mjesecu maju, grof de Peyrac i njegova žena budu pozvani na kraljevo vjenčanje koje se imalo obaviti u Saint-Jean-de-Luzu, na obalama Bidassoa. Kralj Španjolske, Filip IV osobno je vodio svoju kćer, infantkinju Mariju Terezu, mladom kralju Luju IV. Mir je bio potpisan… ili gotovo potpisan. Francusko je plemstvo zakrčilo puteve krećući prema baskijskom gradiću.
Anđelika je smatrala da će im dvije kočije i troja kola, a k tome i nekoliko natovarenih mazgi, biti premalo da ponesu ono što im je bilo od prtljaga potrebno.
A zaista je trebalo mnogo sanduka da bi u njih poslagali svoja raskošna odijela. Joffrey je u Lion poslao po glasovitog trgovca koji je stigao na čelu male karavane. Od najljepših tkanina iz glavnog grada svile bile su sašivene haljine mlade grofice. Trebalo je misliti ne samo na svečanosti vjenčanja, već i na trijumfalan ulazak kralja i kraljice u Pariz. Anđelika i njen muž odlučili su poći do Pariza zajedno s dvorom.
Joffrey i Anđelika napustiše Toulousu u rano jutro, prije vrućih sati dana. Naravno, na put je krenuo i Florimond zajedno s dojiljom, kolijevkom i crnčićem koji ga je zabavljao. On je sad već bio dječačić zdrav, iako nije bio debeo. Lice mu je bilo sjajno kao u lutke, a zjenice i kovrdže crne.
Sobarica Margerita, prijeko potrebno čeljade pri tom spremanju, nadzirala je kola s gogpodaričinim stvarima.
Kuasi-Ba, kojemu su sašili tri livreje, jednu raskošniju od druge, imao je izgled velikog vezira. Jahao je na konju crnom kao što mu je i put bila crna. A u pratnji su bili osim njih još i Alfonso, nadbiskupov špijun, uvijek vjeran, četiri svirača među kojima i mali violinista, Giovanni kojemu je Anđelika bila neobično sklona, pa neki Francois Binet, brijač i vlasuljar bez kojega grof de Peyrac nije išao nikada na put. Sluge, sobarice i lakeji su upotpunjavali pratnju na čijem su se čelu nalazili Bernard d’Andijos i de Cerbalaud.
Uzbuđena i zabrinuta, Anđelika gotovo nije ni opazila da su ostavili za sobom periferiju Toulouse.
Dok je kočija prelazila preko mosta na Garonni, ona polako krikne i priljubi nos uz prozorčić kočije.
Šta vam se dogodilo, draga? - upita Joffrey de Peyrac.
Hoću da još jednom pogledam Toulousu - odgovori Anđelika.
Promatrala je ružičasti grad izduljen uz obale rijeke, promatrala je ravne strijele njegovih zvonika i njezine krute kule.
Iznenada joj tjeskoba stisne grudi.
On! Toulouse! - šapne. Oh! Palačo radosnog znanja! Imala je predosjećaj da ih više nikada neće vidjeti.

TREĆI DIO

siječanj 1660. - rujan 1660.


HODNICI LOUVREA

Kako! Sve me boli i uz to moram trpjeti ovaj glupi svijet! Da nisam svjesna svoga položaja, ništa me ne bi spriječilo da se bacim s visine ovoga balkona i jednom zasvagda svršim sa životom!
Anđelika potrči na balkon svoje sobe čuvši te gorke riječi koje su tako bolno odjekivala zrakom da se čovjeku srce paralo. Našavši se na balkonu opazi na susjednom balkonu gospođu u noćnoj košulji, lica uronjena u nekakav rubac.
Druga se gospođa približi ovoj. Prva je nastavila da jeca, a druga se kidala kao vetrenjača.
Glupačo! Glupačo! Pustite me, kažem vam. Zbog vaše gluposti nikad neću biti spremna. A to, uostalom, i nema nikakve važnosti. Ja sam u žalosti i moram se pokopati pod svojom boli. Zar je važno da li ču biti očešljana kao strašila za ptice! Zgrabi pri tom svoju bujnu kosu i pokaže lice izbrazdano suzama. Bijaše to žena od po prilici trideset godina, lijepih plemenitih crta lica, samo ponešto tromih.
Ako je gospođa Valbon bolesna, tko će me očešljati? - ponovo stane jadikovati očajnim glasom. - Sve vi, koliko vas god ima, imate šape teže od šapa medvjeda na sajmu Saint-Germain!
Gospođo… - umiješa se Anđelika.
Dva su se balkona gotovo dodirivala u onoj uskoj uličici Salnt-Jean-de-Luza, čije su male kuće bile pune dvorana.
Svatko je mogao pratiti zgode koje su se zbivale u susjednoj kući. Mada je još bila zora, zora svjetla poput aniša, u gradiću je već sve zujalo kao u kakvoj košnici.
Gospođo - ponovo će Anđelika. - Mogu li vam biti od koristi? Čujem da ste u nevolji zbog svoje kose. Povela sam sa sobom vrlo sposobnog vlasuljara. Ima on željeza i razne praške. Stavljam vam ga na raspolaganje.
Gospođa otare dug i crveni nos i ispusti uzdah olakšanja.
Vrlo ste ljubazni, draga gospođo. U stvari, prihvaćam vaš prijedlog. Jutros ne uspijevam mašta izvući iz svoje služinčadi. Dolazak Španjolaca ih je uzbudio više nego da su se našli na bojnim poljima Flandrije. A ipak, pitam vas, što je španjolski kralj?
Španjolski kralj - odgovori smijući se Anđelika.
Koješta! Jednom riječju, njegova obitelj u pogledu plemenitosti nije dostojna naše. Neka bude, puni su zlata, ali oni žderu repu i dosadniji su od gavrana.
Oh, gospođo! Ne ubijajte mi oduševljenje! Tako sam zadovoljna što ću upoznati sve one prinčeve! Priča se da će kralj Filip IV i njegova kćerka infantkinja danas stići na španjolsku stranu obale.
Može biti. Kako bilo da bilo, ja ih ne mogu pozdraviti, jer ako se ovako nastavi, ja nikada neću biti spremna.
Budite strpljivi, gospođo, dok se ne obučem, a onda ću vam dovesti svog vlasuljara.
Anđelika brzo uđe u sobu u kojoj je vladao neopisiv nered. Margerita i sobarica davale su posljednje ubode iglom raskošnoj haljini svoje gospodarice. Kovčezi su bili rastvoreni, a isto tako i kovčežići s nakitom. A Floramond je četvoronoške i gole stražnjice, lakomo hvatao sve one divote.
"Treba da mi Joffrey savjetuje koja će ogrlica najbolje pristajati ovoj haljini protkanoj zlatom", pomisli Anđelika skidajući kućnu haljinu i navlačeći na se običnu haljinu i ogrtač.
Našla je gospodina Francoisa Bineta u prizemlju kuće, gdje je proveo noć praveći uvojke tuluškim gospođaima, Anđelikinim prijateljicama, pa čak i sobaricama koje su također htjele biti lijepe. On je sa sobom ponio i umivaonik od bakra, ako bi slučajno kojega gospodina trebalo obrijati, te jedan kovčežić pun češljeva, željeza za kovrčenje kose, mirisavih masti i lažnih pletenica. U pratnji jednog dječačića koji je nosio pećicu, pođe za Anđelikom u susjednu kuću.
Ta je bila još gore zakrčena od palače u kojoj se grof de Peyrac smjestio kod neke stare tetke, daljnje rođakinje.
Anđelika opazi lijepe livreje na slugama te pomisli da plačljiva gospođa pripada sigurno visokim krugovima.
Za svaki slučaj, kad se našla pred njom, duboko joj se naklonila.
Vi ste zaista ljubazni - reče gospođa bolnim glasom dok je vlasuljar raspoređivao na jednoj stolici svoj alat. Da nije vas, bila bih upropastila lice od silnog plača.
Nije ovo dan za plakanje - prosvjedovala je Anđelika.
Šta ćete, moja draga, nije mi baš mnogo do veselja - i tužno opusti donju usnu. Niste li primijetili moje crno odijelo? Nema tome dugo što sam izgubila oca.
Oh! Vrlo mi je žao…
Toliko smo se mrzili i toliko smo se svađali da me sada njegova smrt dvostruko boli. Ali kako je dosadno biti u koroti za vrijeme svečanosti! Poznavajući opaku ćud svoga oca, bojim se da je on…
Prekine se da bi turila lice u šiljastu vrećicu od kartona koju joj je Binet pružio dok je on obilno posipao gospodine kose mirisavim praškom.
Bojim se da je on to namjerno učinio - nastavi gospođa skinuvši vrećicu.
Da je učinio namjerno? A šta to, gospođo?
Zaboga, da je namjerno umro! No nije važno. Ja sve zaboravljam. Bila sam uvijek velikodušnog srca, ma što tko rekao. A moj je otac umro kao pravi kršćanin… To mi je od velike utjehe. Ali vrijeđa me činjenica da su njegovo tijelo odnijeli u Saint-Denis, uz pratnju neznatnog broja vojnika i kapetana, bez sjaja, bez troškova… Smatrate li dopustivom takvu stvar?
Dakako da ne smatram - složi se s njom Anđelika koja se počela bojati da nije počinila kakvu glupost.
Plemić pokopan u Saint-Denisu mogao je pripadatisamo kraljevskoj kući. Jedino ako nije dobro razumjela…
Da sam ja bila tamo, stvari bi se bile drugačije odvijale, budite uvjereni… - zaključi gospođa i bradom oholo trgne - Volim raskoš, ali da se rang poštiva.
Ušuti da bi se ogledala u zrcalu što ga je Binet, klečeći na jednom koljenu, stavio pred nju i lice joj se ozari.
Odlično! - poviče. Ova mi frizura zaista dobro pristaje. Vaš je vlasuljar dobar umjetnik, ljepotice moja. Ja vrlo dobro znam da je moje kose teško dovesti u red.
Vaša visost ima vrlo nježnu kosu, ali mekanu i bujnu - reče vlasuljar stručno sa takvom kosom mogu napraviti prava čudesa.
Zbilja! Vi mi laskate. Naredit ću da vam se isplata sto dukata. Gospodine.. Gospodine! Treba da ovaj čvjek svakako napravi uvojke i djevojčicama.
Iz pokrajne sobe, gdje su žvrgoljile družbenice i sobarice, uspiju nekako izvući djevojčice, to jest dvije curice u pubertetu.
To su valjda vaše kćerke, zar ne, gospođo? - upita Anđelika.
Ne, ovo su moje mlađe sestre. Nepodnošljive su. Gledajte ovu manju samo put ima lijepu i našla je načina da i nju upropasti pustivši da je izgrizu komarci. Evo, sva je naduta, a uz to još i plače.
Možda je tužna zbog očeve smrti?
Koješta! Rekli su joj i ponavljali da će se udati za kralja. Stalno su je nazivali kraljica. A sad se ljuti što on sada uzima drugu.
Dok je vlasuljar bio zabavljen oko djevojčica, začuje se kretanje po uskim stepenicama i mladi se gospodin pojavi na vratima. Bijaše dosta onizak, lica kao u lutke, koje se izdizalo nad pjenušavom košuljom od čipaka. Rukavi i koljena su
mu bili također ukrašeni svečanim trakama i čipkama. Usprkos jutarnjem času, bio je dotjeran s mnogo brige.
Čuo sam, bratučedo - reče namještenim glasom da se kod vas nalazi jedan vlasuljar koji čuda stvara.
Ah! - Filipe, kad se radi o sličnim vijestima, onda ste lukaviji od lijepe žene. Recite barem, da li vam se činim lijepom?
Plemić nabra usne, crvene i mesnate, a zažmirivši očima promatrao je ženinu frizuru.
Moram priznati da je ovaj umjetnik izvukao iz vašeg lica više no što ste se mogli nadati - reče ovaj i te svoje uvredljive riječi poprati samodopadnim osmijehom.
Zatim se vrati u predsoblje i nagne se nad stepenice.
Najdraži moj de Guiche, dođite gore, upravo je ovdje.
U plemiću koji je upravo ušao, u tom mladiću vitkom i tamnoputom, Anđelika prepozna grofa de Guichea, prvijenca vojvode de Gramonta, kraljeva namjesnika u Bearnu. Filip zgrabi za ruku grofa de Guichea i ljubazno mu se nagne na rame.
Oh! Baš sam sretan. Bit ćemo sigurno osobe najbolje dotjerane na dvoru. Peguilin i markiz de Humieres pozelanit će od ljubomore. Vidio sam ih kako navrat-nanos naokolo traže svog brijača kojega im je Vardes oteo zahvaljujući dosta teškoj kesi. Ti slavni kapetani bit će prisiljeni da se pojave pred kraljem s bradom kao ljuska od kestena.
I prasne u kreštavi smijeh, prijeđe rukom preko netom obrijane brade, a zatim ljupkim pokretom pogladi obraze grofa de Guichea. S mnogo se neusiljenosti nasloni na mladoga grofa i zagleda se u nj čeznutljivim pogledom. Grof de Guiche se budalasto smješkao tim znakovima vjernosti ispoljenim bez ikakva ustručavanja.
Anđelika nije nikad vidjela dvojicu ljudi da se tako ponašaju i gotovo se osjećala u neprilici. Stvar se vjerovatno nije svidjela niti gospodarici tog mjesta, jer ova iznenada poviče:
- Ah, Filipe, obuzdajte ovdje preda mnom vaša milovanja, inače će me vaša majka ponovo optužiti da ja potpomažem vaše nastrane nagone. Otkako je bila ona svečanost u Lionu kad smo se vi, ja i gospođica Villeroy, prerušile u seljakinje iz Bresse, proganja me svojim prigovorima. I ne govorite mi da je Peguilin u nevolji, inače ću poslati jednoga čovjeka da ga potraži i dovede ovamo. Da vidimo je li negdje blizu. To je najpametniji mladić kojega uopće poznajem i ja ga obožavam.
I ona svojim bučnim i naglim pokretima pojuri prema balkonu, a zatim se odmah povuče, pritišćući rukom bujne grudi.
Ah! Bože, Bože! Tu je!
Peguilin? - upita mali gospodin.
Ne, već onaj plemić iz Toulouse koji me ispunjava užasnim strahom.
Anđelika sad pođe prema balkonu i opazi muža kako odmiče ulicom u pratnji Kuasi-Ba.
Ali to je Veliki šepavac Languedoca! - poviče mali gospodin koji im se bijaše pridružio. - Bratučedo draga, zašto ga se bojite? Ima vrlo umiljat pogled, maznu ruku i sjajan duh.
Vi govorite kao kakva žena - reče gospođa gađeći se. - Izgleda da su sve žene lude za njim…
Osim vas.
Ja nisam nikad dopustila da me osjećaji nose.
Vidim ono što vidim. Ne čini li vam se da u onom čovjeku šepavom i tamne puti, u pratnji onog crnca, crnog kao pakao, ima nečeg groznog?
Grof de Guiche je u neprilici pogledavao na Anđeliku i dvaput htjede otvoriti usta, ali mu ona dade znak da šuti. Taj ju je razgovor mnogo zabavljao.
Baš tako, vi ne znate gledati ljude očima žene - ponovo se javi mladi Filipa. Vi se sjećate da je taj gospodin odbio da savije koljeno pred gospodinom d’Orleansom, i to je vama dosta da uskipite bijesom.
Istina je da se onda ponio vrlo drsko…
U tom trenutku Joffrey podigne oči prema balkonu.
Zaustavi se i skinuvši šešir ukrašen perjem nekoliko puta se vrlo duboko pokloni:
Vidite kako je nepravedan javni glas - reče mali gospodin. - Priča se da je taj čovjek neobično ohol, međutim… Može li se pozdraviti s više ljubaznosti? Šta vi o tome mislite, dragi?
Grof de Peyrac de Morens je sigurno čovjek na glasu po svojoj uglađenosti - požurio je da odgovori grof de Guiche koji nije znao kako da ublaži nesmotrenosti kojima je bio svjedokom. - Ta sjetite se veličanstvenog primanja što nam ga je priredio u Toulousi.
Kralj je čak bio malko ljutit, što nimalo ne priječi njegovo veličanstvo da nestrpljivo čeka da vidi je li žena tog šepavca zaista onako lijepa kao što se priča. Njemu naprosto ne ide u glavu kako ga se može voljeti…
Anđelika se polako povuče, povukavši Bineta na stranu, povuče ga za uho.
Tvoj gospodar se vratio i sigurno će te zvati. Nemoj da te ovaj svijet privuče satima, inače ću narediti da ta ss izbiaje.
Budite bez brige, gospođo. Kad svršim s ovom gospođicom, evo mene!
Ona siđe i vrati se u svoje konačište. Mislila je na Bineta utvrdila da joj se mnogo sviđa ne samo zbog ukusa i spretnosti, nego i zbog prepredenosti i filozofije potčinjenog stvora. Oa je tvrdio kako se s "Visosti" obraća svakom plemiću na kojega naiđe jer je tako siguran da nikoga neće uvrijediti. U sobi, gdje se nered još i povećao, Anđelika nađe muža kako čeka brijača s ručnikom zavezanim oko vrata.
Onda, mala moja gospođo - poviče Joffrey - vi, čini mi se, ne gubite vrijeme. Kad sam otišao da čujem vijesti i doznam redosljed svečanosti, vi ste još spavali, a jedan sat poslije toga, zatičem vas kako se prisno naginjete nad balkonom između vojvotkinje de Montpensier i Gospodina, kraljeva brata.
Vojvotkinja de Montpensier! Velika gospođica! - uzvikne u čudu Anđelika. - Bože, Bože! Trebala sam to i pomisliti kad je govorila kako je njen otac sahranjen u Saint-Denisu.
Dok se svlačila, Anđelika ispriča kako je slučajno sklopila poznanstvo s proslavljenom pristalicom fronde, koja je poslije smrti svoga oca, Gastoria d’Orleans, bila najbogatija nasljednica u Francuskoj.
Njezine sestrice, gospođice de Valois i d'Alencan koje će podržavati kraljičin skut za vrijeme vjenčanja su, dakle, njezine polusestre. Binet je i njih počešljao.
Brijač je stigao sav zadihan i odmah poče mazati sapunom bradu svoga gospodara. Anđelika je bila u košulji, ali trebalo je požuriti. Trebalo je što prije pohitati kralju, koji je tražio da ga svi plemići s njegova dvora dođu tog istog jutra pozdraviti. Budući da će poslije potpuno biti zaokupljen susretima sa Španjolcima, neće imati vremena da sazove Francuze.
Držeći među usnicama mnoge pribađače. Margerita najprije navuče na Anđeliku suknju od teške zlatne tkanine, zatim drugu suknju od zlatne čipke, prozirne kao paučina i s crtežima po sebi, a uz to ukrašenu dragim kamenjem.
I vi tvrdite da je onaj sitan i ženskasti mladić kraljev brat? - upita Anđelika. - Vrlo čudno se mazio oko grofa de Guichea. Zaista je izgledao kao zaljubljenik. Oh! Joffrey, vjerujete li zaista da oni… da oni…
To se zove ljubiti na talijanski način - reče grof smijući se - Naši susjedi s one strane Alpi su postali tako rafinirani da se više ne zadovoljavaju prirodnim užicima. Moramo njima zahvaliti za obnovu književnosti i umjetnosti, istina je, a moramo im zahvaliti i na jednom lukavom ministru čija sposobnost nije uvijek bila nekorisna Francuskoj, ali im, eto, dugujemo i za te čudne običaje. Šteta što se tim običajima odao jedini kraljev brat.
Anđelika namršti obrve.
Princ je kazao da vi imate maznu ruku, a ja bih rado znala kako je on to mogao primijetiti.
Mali Gospodin se voli trljati uz muškarce te me je možda zamolio da mu pomognem namjestiti ovratnik ili rukave. Zaista, on ne gubi nijednu priliku da se mazi.
Govorio je o vama tako da je u meni gotovo ljubomoru razbudio.
On, mala imoja ženice, počnete li se uzbuđivati, ubrzo ćete zaplivati morem spletaka. Dvor je ogromna i rastegljiva paukova mreža. Izgubit ćete se, ako ne budete gledali na sve s visoka.
Francois Binet, brbljivac kao svi ljudi njegova zanimanja, uze govoriti:
Rečeno mi je da je sam kardinal Mazarin podsticao ukuse maloga Gospodina, da ne bi smetao bratu. On je naređivao da ga oblače kao djevojčicu, a isto tako i njegove male prijatelje. Uvijek se plašio da on, budući da je kraljev brat, ne počne kovati urote, kao i pokojni gospodin Gaston d’Orleans, koji je zaista bio nepodnošljiv.
Ti previše strogo sudiš o prinčevima, brijaču - reče Joffrey de Peyrae.
Jedino bogatstvo koje posjedujem, gospodine grofe, jest moj jezik i pravo da ga okrećem.
Lažljivče. Učinio sam te bogatijim od kraljeva brijača.
Istina je, gospodine grofe, ali ja se time ne hvalim. Nije razborito izazivati tuđu zavist.
Joffrey de Peyrac uroni lice u umivaonik pun mirisave vode da bi osvježio put razdraženiu britvom. A kako mu je lice bilo prekriveno brazgotinama, brijanje je uvijek poprilično trajalo i Binetova lagana ruka morala je uvijek biti vrlo oprezna. Grof potom skine kućni ogrtač i počne se oblačiti uz pomoć svog sobara i Alfonsa. Anđelika je u međuvremenu navukla prslučić od zlatne tkanine i nepokretno čekala, dok je Margerita promatrala netremice plastron na košulji, pravo umjetničko djelo od filigranskog zlata pomiješanog sa svilom.
Zlatna čipka je kao iskričava pjena Anđeliki okružila gola ramena, dajući njenoj puti sjajno bljedilo, prozračnu finoću porculana. S ublaženim ružičastim plamenom preko obraza, s potamnjenim obrvama i trepavicama, s valovitom kosom koja je imala isti sjaj kao i njezina haljina, sa iznenađujućom jasnoćom svojih zelenih očiju, ona je sebe vidjela u ogledalu kao kakvog neobičnog idola sačinjenog od skupocjenih tvari, zlata, mramora, i smaragda.
Margerita iznenada krikne i poleti prema malom Florimondu koji je gurao u usta jedan briljant od šest karata…
Joffrey kakav nakit da stavim? Biseri mi se čine suviše skromni, a dijamanti suviše hladni.
Smaragde - odgovori on. - Taj nakit pristaje vašim očima. Sve ovo zlato je uvredljivo, pomalo teškog sjaja. Dakle, naušnice i ogrlica od zlata i smaragda. A možete staviti na ruku i koji prsten od dijamanata.
Nagnuvši se nad kovčežić, Anđelika uroni u biranje nakita. Nije još bila zasićena i ravnodušna i ono ju je obilje svaki put ispunjalo radošću.
Kad se je okrenula, grof de Peyrac je svoj mač pričvršćivao za remen optočen dijamantima.
Ona ga je dugo promatrala i neobičan srh je prožme:
Mislim da "Velika gospođica" nema sasvim krivo kad kaže da vi imate grozan izgled.
Uzalud bi mi bio svaki trud da pokušam sakriti svoju nesreću - odgovori grof. - Da se počnem dotjerivati kao kakav lijepi kicoš, ljudi bi mi se smijali i s prezirom susretali. Prema tome, nastojim da mi odijela budu u skladu s licem.
Ona se zagleda u njegovo lice. To lice je njoj pripadalo. Milovala ga je, poznavala mu svaki i najmanji znak.
Osmjehne mu se i šapne: - Ljubavi moja!
Grof je bio sav odjeven u crno i srebro. Njegov ogrtač od crnog moarea bijaše prekrit srebrnom čipkom, pričvršćenom za ogrtač dijamantnim kopčama. Pustio je da mu se malko vidi prsluk od srebrnog brokata ukrašen crnim čipkama vrlo fine
izrade. Iste te čipke su mu u tri poruba visile na koljenima ispod rhingrave od cranog baršuna. Na cipelama je imao dijamantne kopče.
Kravata mu nije imala oblik ovratnika već širokog čvora, i bila je optočena također vrlo sitnim dijamantima.
Na prstima mu se sjalo mnoštvo dijamanata i samo jedan vrlo velik rubin. Grof stavi na glavu šešir okićen bijelim perjem i upita Kuasi-Ba je li uzeo sve darove što su ih odlučili pokloniti kralju za njegovu nevjestu.
Crnac je bio napolju, pred vratima, predmet divljenja svih besposličara, odjeven u prsluk boje kao trešnja, u široke turske hlače i s turbanom na glavi. I turban i hlače su bili od bijele svile. Svijet je prstom upirao u njegovu sablju krivošiju. Na jednom je jastuku nosio kovčežić od crvene kože okovan zlatnim čavlićima.
Dvije su nosiljke čekale na grofa i Anđeliku.
Potom brzo krenuše k palači gdje se bijahu smjestili kralj, njegova majka i kardinal. Kao i sve druge zgrade i ta je kuća bila uska, kao što je običaj u Španjolskoj, puna balkona i uvrnutih stubišnih ipriručja od pozlaćenog drva. Dvorani su sasvim preplavili trg, gdje je vjetar svijao perje na šeširima i na mahove donosio slani miris oceana.
Dok je prelazila preko stepenica na pragu, Anđelika osjeti kako joj srce ludo tuče. "Vidjet ću kralja", mislila je, "kraljicu majku i kardinala!"
Pred očima joj sine priviđenje kraljevskog dostojanstva zaokupljeno brigama i patnjama koje nisu vrijeđale siromaštvo male Anđelike. Kako joj je oduvijek bio blizak mladi kralj o kojemu je pričala dojilja, mladi kralj pritiješnjen zlobom pariških gomila, taj kralj što je bježao preko čitave Fancuske koju bijaše opustošila fronda, gonjen od grada do grada, od zamka do zamka, u vlasti pobunjenih prinčeva, izdan, napušten, a na kraju pobjednik! On je sada brao plodove svojih borbi, A sigurno je jos više od kralja uživala u ovom trenutku trijumfa kraljica majka, žena koju je Anđelika nazirala u dnu dvorane, umotanu u crne velove, tamne španjolske puti, na čijem se licu zadržao izraz odvojenosti i gorčine, koja je svoje male savršene ručice položila u tamno krilo svoje haljine.
Anđelika i njen muž prijeđu preko dvorane blistavog drvenog poda. Dva su crnčića podržavali skutove dvorskog ogrtača mlade žene, napravljenog od valovite i šarama ukrašene tkanine zlatne boje koja je odudarala od suknje i prsluka izvezenih zlatnim nitima. Ogromni Kuasi-Ba je išao za njima. Slabo se vidjelo jer je bilo vruće zbog mnoštva što se tu bijaše okupilo.
Prvi plemić kraljevske kuće najavi:
Grof de Peyrac de Morens d'Irristru.
Anđelika se duboko pokloni. Srce joj je tuklo u grlu.
Pred njom se ispriječila crvena i crna ploha: kraljica majka i kardinal.
Odjednom joj pade na pamet: "Joffrey bi se trebao dublje pokloniti. Maloprije bijaše vrlo ljubazno pozdravio Veliku gospođicu! Ali pred najvećim se nekako skanjuje da stopalo samo još malo povuče nazad. Binet ima pravo… Binet ima pravo…"
Bilo je blesavo od nje što tako misli o dobričini Binetu i što ponavlja u mislima da on ima pravo. A zašto ne, u stvari?
Jedan glas reče:
Veseli nas što vas vidimo, grofe, i što možemo pozdraviti… diviti se gospođi o kojoj smo čuli sve najbolje što se može čuti. Ali ovaj put je glas protivan pravilu, jer hvala zaostaje za stvarnošću.
Anđelika podigne oči i sretne se sa sjajnim i tamnim očima koje su je motrile velikom pažnjom: očima kraljevim.
Bogato obučen, kralj je bio srednjega rasta, ali tako se uspravno držao da je izgledao viši od svih svojih dvorana. Anđelika opazi da mu je lice malko kozicama nagrizeno, jer je u djetinjstvu imao velike boginje. Nos mu je bio previše dug, ali usta je imao snažna i umiljata pod tamnom crtom, tek jedva vidljivih brčića. Bujna kestenjasta kosa, nedirnuta lažnim uvojcima, u kovrdžavim mu je slapovima padala po ramenima. Luj XIV je imao noge lijepo oblikovane, a ruke
lijepe. Pod čipkama i trakama naslućivalo se snažno i okretno tijelo, naviknuto na napore lova i gimnastike.
"Moja bi dojilja rekla: lijep muškarac. Dobro je što ga žene", pomisli Anđelika.
Ali se odmah prekorila zbog tako prostih misli u tom svečanom trenutku njezina života.
Kraljica majka zatraži da vidi sadržaj kovčežića što ga je Kuasi-Ba pružio klečeći na koljenima, čelom dodirujući zemlju, kao jedan od sveta tri kralja.
Uzvici divljenja se podigoše pred malim neseserom koji je sadržavao razne sitnice kao što su kutijica i češljevi, škarice, kukice, pečatnjaci, sve to izrađeno u teškom zlatu i u kornjačevini s otoka. Ali putna je kapelica oduševila pobožne gospođe iz pratnje kraljice majke.
Ova se osmjehne i prekriži se. Križ i dva kipića španjolskih svetaca, a isto tako i noćna lampica i kadionica bili su od zlata i od pozlaćenog srebra. A Joffrey de Peyrac je naručio jednom talijanskom slikaru da mu naslika jedan triptih na pozlaćenom drvu na kojemu su bili prikazani prizori kružnog puta. Minijature su bile vrlo lijepo izrađene, a odlikovale su se jednostavnim bojama.
Ana Austrijska izjavi da je infantkinja bila poznata zbog svoje pobožnosti te da će se sigurno obradovati takvom daru.
Okrene se prema kardinalu da bi se i on divio slikarijama, ali ovaj je još pregledavao sitne predmete nesesera koji su se sjajili među njegovim prstima.
Priča se da zlato izvire iz dlanova vaših ruku, gospodine de Peyrac, kao izvor iz kamene litice.
Predodžba je točna, eminencijo - mirnim glasom odgovori grof - kao izvor iz litice, ali iz litice minirane velikim količinama potpaljivača, i baruta, raskopane da se i sama zemljina utroba plaši, razrovane, razbijene u komadiće, rastočene. Tada, zaista, zahvaljujući ustrajnom radu, znoju i naporu, tada će možda zlato poteći, pa čak i obilato.
To što ste rekli o poslu koji donosi svoje plodove, vrlo ste lijepo rekli. Nismo navikli da od osoba vašega ranga čujemo takav jezik, ali priznajem da mi nije nelagodan.
Mazarin se i dalje smješkao. Prinese k licu jedno ogledalce iz nesesera i baci u nj brzi pogled. Usprkos ličilu i prašku kojima je nastojao sakriti svoju požutjelu put, sitne kapi znoja, posljedica slabosti, sjajile su mu se na sjepoočieama, lijepeći mu kovrdžave kose pod crvenom kardinalskom kapicom.
Već je mjesecima bio žrtva bolesti koja mu je oduzimala snage. On barem nije lagao kad se nije htio prvi pojaviti pred španjolskim ministrom, Don Luisom de Harom, ispričavajući se svojim žučnim kamencima. Anđelika uhvati pogled kraljice majke upućen kardinalu, tjeskoban pogled zabrinute žene. Nema sumnje, taj pogled je htio kazati: Ne govorite toliko, umorit ćete se.
Da li je zaista kraljica bila zaljubljena u tog Talijana, ta kraljica koju je njen muž čistunac previše dugo držao daleko od sebe. Tajne stepenice Louvrea su čuvale tajnu. Samo jedan čovjek ju je, možda, poznavao: onaj sin s toliko upornosti branjen: kralj. U pismima što su ih izmjenjivali kardinal i kraljica nisu li ga možda nazivali Pouzdanikom? Pouzdanikom čega…?
Pruži li se prilika, rado bih razgovarao s vama o vašim poslovima - dometne kardinal.
I mladi kralj se živo umiješa:
I ja. Ono što su mi pričali, pobudilo je moju znatiželju.
Stojim na raspolaganju vašem veličanstvu i njegovoj eminenciji. Time je predstavljanje bilo gotovo.
Anđelika i muž pođoše da pozdrave monsinjora de Fontenaca, kojega su zamijetili u neposrednoj blizini kardinalovoj.
Pristupiše tada redom raznim visokim ličnostima i svojim poznanicima. Anđelika je imala izlomljena križa od pustog klanjanja, ali je bila u stanju takvog uzbuđenja i radosti da nije ni osjećala umor. Laskanja kojima su je svi dočekivali bila su očitim
dokazom njezina uspjeha. Bračni par de Peyrac je sigurno izazvao veliko zanimanje.

Dok je muž razgovarao s maršalom de Gramontom, mladić niskoga rasta, ali ugodnoga lica odjednom se stvori pred Anđelikom.
Prepoznaje li me boginja što je ovog trenutka sišla sa Sunčevih kola?
Dakako - poviče ona sretna - vi ste Peguilin… A zatim se ispriča:
Previše sam sebi dozvolila, gospodine de Lauzune, ali što ćete, posvuda samo o Peguilinu slušam. Peguilin ovdje, Peguilin tamo. Toliko ste ovdje obljubljeni da sam im se i ja, mada vas već dugo nisam vidjela, od srca pridružila!
Čarobni ste i ispunjate radošću ne samo moje oči već i moje srce. Znate li da ste najneobičnija žena u čitavom ovom skupu? Poznajem gospođe koje, ljubomorne na vašu odjeću, kidaju u komadiće svoje lepeze i razdiru svoje rupčiće. A kako li ćete tek biti lijepo odjeveni na dan vjenčanja, ako ste ovako počeli?
Oh! Tog ću dana pobjeći pred raskošima kraljeve pratnje. Ali danas sam se predstavila kralju. Još sam uzbuđena.
Je li vam se učinio ljubazan?
Kako da kralj ne bude ljubazan? - reče Anđelika smijući se.
Vidim da ste već upućeni u ono što se smije i što se ne smije kazati na dvoru. Ja sam još tu, a ni sam ne znam kakvim to čudom. Čak su me imenovali kapetanom jedne čete nazvane "plemići gavranova kljuna".
Imate prekrasnu uniformu!
Pa ne stoji mi loše… da, da, kralj je vrlo simpatičan prijatelj, ali ipak treba biti na oprezu. Kad se čovjek igra s njim, ne smije ga previše ogrepsti.
Zatim joj se nagne k uhu.
Znate li da umalo nisam svršio u Bastilji?
A što ste učinili?
Više se pravo i ne sjećam. Ali mislim da sam jednom prilikom previše sebi privukao malu Mariju Mancini u koju je kralj bio ludo zaljubljen. Kraljeva zapovijed bijaše već spremna, ali sam ja na vrijeme bio obaviješten. Plačući sam se bacio pred njegove noge i toliko sam ga nasmijao da mi je oprostio i umjesto da me pošalje u zatvor, imenovao me je kapetanom. Vidite, on je simpatičan prijatelj… kad vam nije neprijatelj.
Zašto mi to pričate? - odjedared ga upita Anđelika.
Peguilin de Lauzun razrogači svoje svijetle zjenice kojima se znao korisno služiti.
Tako, nizašto, draga.
Uze je prijateljski za ruku i povuče je za sobom.
Dođite da vas predstavim mojim prijateljima koji umiru od želje da vas upoznaju.
A svi su ti prijatelji bili mladi i pripadali su kraljevoj pratnji. Ona je bila sretna što se tako lako našla na prvim stepenicama dvora. Saint-Thiney, Brienne, Cavois, Oudedei, markiz d'Humieres kojega de Lauzun predstavi kao svog neprijatelja po naslovu, Louvigny, drugi sin vojvode de Gramonta, svi su oni izgledali vrlo radosni i ljubazni i bijahu prekrasno odjeveni. Ona primijeti također i de Guichea uz kojega se još uvijek lijepio kraljev brat. Ovaj je ošine neprijateljskim pogledom.
On! Prepoznao sam je - reče. I okrene joj leđa.
Ne obazirite se na njegovo ponašanje, draga - šapne joj Peguilin. - Malom Gospodinu su sve žene suparnice, a de Guiche je pogriješio što vam je uputio prijateljski pogled.
Znate li, zahtijeva da ga se više ne zove Malim Gospodinom! - obavijesti je markiz d'Humieres. Poslije smrti strica Gastona d’Orleansa, treba ga zvati samo Gospodinom.
Oprezno, gospodo! - poviče de Lauzun učiteljski poprijetivši prstom. Ne smetnite s uma jednu čuvenu sablju u Languedocu!
Ali gužva je bila tolika da je Anđelika zbunjeno se smiješeći, protiv svoje volje bila gurnuta na skupocjene prsluke okićene trakama, a u kojima se osjećao dah bogiša i jantara.
Službenici koji su vodili brigu o kraljevu stolu tražili su prolaz za povorku lakeja koji su nosili posuđe i zdjele od srebra. Pronio se glas da se njihova veličanstva i kardinal povlače za neko vrijeme da bi se okrijepili i odmorili od neprekidnih predstavljanja.
De Lauzun i njegovi prijatelji se udalje jer ih je služba zvala.
Anđelika je pogledom tražila svoja tuluška poznanstva. Bijaše se pobojala da se tu ne sretne s vatrenom Carmencitom, ali je doznala da se gospodin de Mercourt, slabe sreće kao uvijek i pošto je kalež ispio do dna, iznenada odlučio, povrijeđen u svom dostojanstvu, da ženu najzad zatvori u samostan. A sad je pao u nemilost i bolno je plaćao svoj pogrešan potez.
Anđelika se uvukla u različite skupine. Od mirisa pečenog mesa izmiješanog s mirisima raznih parfema, boljela ju je glava. Vrućina je bila zagušljiva.
Anđelika je imala priličan tek. Sjeti se da je već sigurno bilo dosta kasno i odluči da će se, ako odmah ne nađe muža, sama vratiti kući i naredit će da je se posluži pršutom i vinom.
Osobe što su stigle iz pokrajine sigurno su se sakupile kod nekoga na doručku, jer sada je oko sebe vidjela samo nepoznata lica. Oni glasovi bez naglaska čudno su je se doimali. Možda je i ona, za dugih godina provedenih u Languedocu, poprimila onaj način brzog i naglašenog govora? Osjećala se poniženom.
Nekoliko koraka dalje u zidu prekrivenom tkaninom primijeti jednu pukotinu. Anđelika poviri kroz nju i primijeti kraljevsku obitelj okupljenu oko stola za kojim su se još našli kardinal, dva nadbiskupa, jedan iz Bayonne, a drugi iz Toulouse, maršal de Gramont i gospodin de Lionne. Majordomi koji su posluživali prinčeve dolazili su i odlazili na druga vrata.
Kralj nekoliko puta zabaci glavom kosu i ubrusom mahne ispred nosa da uhvati malo zraka.
Vrućina u ovom kraju pokvari i najljepše svečanosti.
Na Otoku fazana zrak je svježiji. Tamo puše svježi vjetar s mora - primijeti gospodin de Lionne.
Onda ću iskoristiti tu priliku, budući da, prema španjolskoj etiketi svoju vjerenicu neću moći vidjeti prije vjenčanja.
Ali vi ćete se na Otoku fazana sastati sa svojim ujakom, koji će vam sada postati tastom. Tek tada će biti potpisan mir - primijeti kraljica.
A zatim se okrene gospođi de Motteville, svojoj dvorskoj gospođi.
Vrlo sam uzbuđena. Mnogo sam voljela svoga brata i često sam se s njim dopisivala! Zamislite, imala sam dvanaest godina kad sam ga napustila na ovoj istoj obali i odonda ga više nisam vidjela!
Svi su bili dirnuti. Čimi se da se nitko nije sjetio da je taj isti brat, Filip IV bio najveći neprijatelj Francuske i da je njegovo dopisivanje s Anom Austrijskom navelo Richelieua da nju osumnjiči zbog urote i izdajstva. Davno su se zbili ti događaji. Svi su se nadali novom savezu kao i prije pedeset godina, kad su na toj istoj Bidassoa, dvije male princeze okruglih lišća i vratova uvaljenih u široke i naborane ovratnike, bile izmijenjene između dvije zemlje. Ana Austrijska se udala za mladog Luja XIII, a Elisabeta Francuska za maloga Filipa IV. Infantkinja Marija Tereza koju su sada očekivali bila je kćerka te iste Elisabete.
Anđelika je strasnom radoznalošću promatrala te velikane u prisnom razgovoru. Kralj je bio dobroga teka, ali je jeo dostojanstveno.
Pio je malo i više puta zatražio da mu naliju vode u vino.
Vjere mi - poviče on odjednom - najčudnija stvar što sam je jutros vidio je onaj neobičan bračni par u crnim i zlatnim odijelima iz Toulouse. Krasne li žene, prijatelji moji! Pa raskoš! Već sam prije o njima čuo, ali nisam mogao vjerovati. A ona izgleda iskreno zaljubljena u nj. U stvari, onaj me šepavac dovodi u nepriliku.
A dovodi u nepriliku sve koji mu se približe - reče nadbiskup tuluški oštrim tonom. - Ja ga već mnoge godine poznam, a ipak ga ne razumijem. U sve to je sam vrag umiješao svoje prste.
"Eto, opet počinje bulazniti", pomisli Anđelika obeshrabrena.
Njeno je srce ugodno zakucalo na kraljeve riječi, ali je nadbiskupovo upletanje ponovo probudilo njezinu zabrinutost. Prelat nije popuštao.
Jedan od plemića iz kraljeve pratnje reče uz podrugljivo cerekanje:
Zaljubljena u muža! Zaista, vrlo smiješna stvar. Bilo bi dobro da se ta mlada žena okrene malo na dvoru. Brzo bi se oslobodila te glupave predrasude.
Gospodine, čini se, vi vjerujete da je dvor mjesto gdje je preljub jedini zakon - strogo je primijetila Ana Austrijska. - A ipak, stvar je i prirodna i dobra, da se supružnici iskreno ljube. Nije to nimalo smiješno.
Ali je zato rijetko! - uzdahne gospođa de Motteville.
Činjenica je da se ljudi rijetko žene iz ljubavi - primijeti kralj s gorčinom u glasu. Nasta prilično neugodna šutnja. Kraljica majka izmijeni s kardinalom tužan pogled.
Monsinjor de Fontenac podigne ruku pokretom prijetvorne ljubaznosti.
Ne tugujte, sire! Ako su Božji putevi nedokučivi, ni putevi malog boga Erosa nisu poznatiji. A kako ste naveli jedan primjer koji vam je, čini se, upao u oči, ja vas mogu uvjeriti da se onaj čovjek i njegova žena nisu nikad vidjeli prije svog vjenčanja, koje sam ja posvetio u katedrali u Toulousi. Pa ipak, poslije nekoliko godina braka, okrunjenog rođenjem jednog djeteta, ljubav koju oni osjećaju jedno za drugo upada u oči čak i onima koji o tome ništa ne znaju.
Ana Austrijska pogleda monsinjora očima punim zahvalnosti na što je ovaj bio vrlo ponosan.
"Licemjeran ili iskren?", pitala se Anđelika. Uto se kardinal javi svojim vrskavim glasom:
Jutros sam imao dojam da prisustvujem predstavi. Onaj čovjek je ružan, unakažen, bogalj, a ipak kad se pojavio pored svoje krasne žene, u pratnji onog ogromnog, crnca odjevena u bijelu, svilu, pomislio sam: Kako su lijepi!
Nekako drugačiji od tolikih dosadnih lica! - reče kralj. Je li istina da ima prekrasan glas?
To svi tvrde i ponavljaju.
Plemić što je maloprije govorio sad se naceri:
Zaista je to ganutljiva zgoda, kao u priči. Treba poći na Jug i takvih ćeš glasova čuti na svakom uglu.
Vi ste zaista nepodnošljivi s tim svojim ruganjem. - Ponovo se javi kraljica majka. - Vaša mi se zajedljivost nimalo ne sviđa, gospodine!
Dvoranin pogne glavu i, budući da se razgovor nastavio, pravio se da mu je pažnju zaokupilo pseto što je u udubljenju vrata glodalo kost. Primjetivši da je taj plemić krenuo prema mjestu gdje se ona bijaše sklonila, Anđelika naglo ustane da bi se udaljila.
Napravi nekoliko koraka u predsoblju, ali joj je ogrtač bio dosta težak te je zapeo za jednu konsolu.
Ona se sagne i pokuša ga osloboditi. Uto mladić nogom odgurne psa, iziđe i zatvori vratašca sakrivena tapiserijom. Budući da je oneraspoložio kraljicu majku, smatrao je mudrim da se makne.
Nehajno pođe naprijed, prođe pored Anđelike, a onda se okrene da bi je promotrio.
Oh! Žena u zlatnoj haljini!
Ona ga s visoka odmjeri i htjede proći mimo njega kadli joj on prepriječi put.
Čemu tolika žurba! Dopustite da promotrim tu čudnu pojavu. Vi ste, dakle, gospođa zaljubljena u svog muža? I kakvog muža! Adonisa!
Ona ga odmjeri mirnim prezirom. Mladić je bio viši od nje i prilično vitak. Imao je dosta lijepe crte lica, ali mu se u tanke usne uvukao neki opaki izraz. Njegove duguljaste oči bile su žute i išarane smeđim točkicama.
Ta neodređena boja očiju kvarila mu je lijepotu. Bio je odjeven ukusno i bogato. Njegova vlasulja, svijetle, gotovo bijele boje, živo je odudarala od njegovih mladenačkih crta.
Anđelika je morala priznati otmjenost njegovih pokreta, ali je ipak hladno odgovorila.
Vi biste teško izdržali usporedbu. U mom mjestu oči kao što su vaše zovu kisele jabuke. Shvaćate li što sam htjela kazati? A što se tiče kosa u mojega muža su barem prave.
Izraz povrijeđene taštine smrači plemićevo lice.
To nije istina - poviče plemić - on nosi vlasulju!
Pokušajte mu je skinuti, ako imate odvažnosti.
Pogodila ga je u bolnu točku i imala je dojam da ovaj plemić nosi vlasulju zato što je počeo ćelaviti. Ali je on odmah došao k sebi. Oči mu se stisnu tako da su izgledale kao dvije svijetle pukotine.
Tako, dakle, htjeli biste ujesti?
Baci oko sebe pogled, a onda je zgrabi za zglavak i gurne u udubinu stepenica.
Pustite me.
Odmah, ljepotico, Ali prije moramo izravnati jedan računčić.
Prije no što je mogla predvidjeti što smjera, on joj zabaci glavu i okrutno je ugrize za usne. Anđelika krikne.
Ruka joj naglo sune uvis i sruči se na plemićevo lice.
Nekoliko godina žrtvovanih lijepom ponašanju nisu u njoj sasvim ugušili nagon seljačke silovitosti niti reakciju njezina zdrava tijela. Kad bi u njoj uzavrio bijes, napadala je svom snagom, baš kao nekada kad se nemilice bacala na svoje male seljačke drugove. Šamar snažno odjekne, a bit će da je plemić vidio sve zvijezde na nebu, jer je zateturao i uhvatio se rukom za obraz.
Vjere mi, šamarate kao pralja!
Pustite me da prođem - ponovi Anđelika - ili ću vas tako udesiti da se nećete moći više pojaviti pred kraljem.
On shvati da će ona održati riječ te uzmakne korak natrag.
Oh! Da mi vas je čitavu jednu noć imati u svojoj vlasti! - promrmlja kroz stisnute zube. - Budite uvjereni da biste do jutra bili ukroćeni, prava krpetina…!
Koješta - odgovori ona smijući se - sanjate o osveti i držite se za obraz…!
Brzo se udalji probivši se nekako do vratiju. Sad u dvorani nije više bilo gužve jer su mnogi otišli da se okrijepe.
Ljutita i uvrijeđena, Anđelika pritisne rupčić na ozlijeđenu usnu.
"Da se bar ne vidi mnogo… Što ću odgovoriti ako Joffrey štogod upita? Ne smijem dopustiti da probode mačem onoga prostaka. A bogzna ne bi li se od srca nasmijao… On zbilja nema iluzija u pogledu običaja one lijepe gospode sa Sjevera… Počinje mi bivati jasno šta je on mislio kad je govorio da bi trebalo naučiti lijepom ponašanju čeljad na dvoru… Ali ja ne osjećam nikakve sklonosti da se tom zadatku posvetim."
Trudila se da spazi svoju nosiljku i svoje sluge među onim svijetom što se slegao na trgu.
Nečija se ruka uvuče pod njezinu.
Draga moja, baš sam vas tražila - reče Velika gospođica čiji je visoki lik iznenada izbio sa strane - živa sam se pojela misleći na sve one gluposti što sam ih jutros izgovorila pred vama ne znajući tko ste. Jao! U jednom ovako svečanom danu, izloženi tjesnoći i neudobnosti, potpuno vam popuste živci i jezik samo juri i ne pazi što govori.
Budite bez brige, visosti, jer sve što ste rekli živa je istina, pa čak je i laskavo po mog muža, a ja se samo toga i sjećam.
Vi ste utjelovljenje ljubaznosti. Sretna sam što vas imam za susjedu… Zar ne, ponovo ćete mi posuditi svoga vlasuljara? Imate li malo slobodnog vremena? Da pođemo u hlad i malko se okrijepimo grožđem? Što o tome mislite? Ta ti Španjolci nikako da stignu…
Visosti, stojim vam na raspolaganju - odgovori Anđelika klanjajući se.
Sutradan ujutro valjalo je poći na Otok fazana, vidjeti kako se španjolski kralj hrani. Sva su gospoda s dvora požurila prema čamcima i, pri tom pokvasila svoje lijepe cipelice. Pridržavajući rukom suknje, gospođe su kratko pocikivale.
Anđeliku, odjevenu u haljinu od bijele svile izvezene u srebru, Peguilin podigne u zrak i posadi je u čamac između jedne princeze šiljata lica i markiza d'Humieresa. Mali Gospodin, koji je također bio u toj skupini, mnogo se smijao prisjećajući se tužnog izgleda svoga brata koji je morao ostati na francuskoj strani. Luj XIV je mogao vidjeti infantkinju tek pošto kraljica majka preko punomoći sklopi brak na španjolskoj strani. Tek tada će on poći na Otok fazana da potpiše mir i sa sobom povede svoj bajoslovni plijen. Pravo će se vjenčanje. slaviti u Saint-Jean-de-Luzu, a mladance će blagosloviti biskup iz Bayenne.
Čamci su klizili po mirnoj vodi, krcati svojom šarenom posadom. Pristali su. Dok je Anđelika strpljivo čekala da se iskrca na otok, jedan gospodin stavi stopalo na klupu na kojoj je ona sjedila i krupnom drvenom petom joj pričepi prste. Jedva se suzdržala da ne krikne od bola. Podigavši oči prepozna plemića što ju je jučer onako bezobrazno napastovao.
To je markiz de Vardes - reče joj mlada princeza što je do nje sjedila. - Prirodno, on je to namjerno učinio.
Prava životinja! - potuži se Anđelika. - Kako kralj može tipjeti u svojoj pratnji tako prostačku osobu?
Zabavlja kralja svojim bezobraštinama, ali kad se radi o njegovu veličanstvu, onda uvlači svoje čaporke. O njemu su pjesmicu ispjevali.
Ona zapjevucka:
Ne živi divljačka ćud Samo pod bivoljom kožom Niti lijepo odijelo
I kočija s plemićkim grbom Može sakriti odurnu njušku.
Kad netko kaže Vardes, kaže neotesanac.
Umuknite, Henriette! - poviče kraljev brat. - Ako vas čuje gospođa de Soissons, takav će je bijes spopasti da će poći njegovu veličanstvu i potužit će se da se rugate njezinu miljeniku.
Koješta! Gospođa de Soissons nema više utjecaja na njegovo veličanstvo. Sada kad se kralj oženi…
Gdje ste naučili, gospođo, da jedna žena, pa makar ona bila infantkinja, ima više utjecaja na svog muža od bivše ljubavnice? - upita de Lauzun.
Oh! Gospodo i gospođe! - plačljivim će glasom gospođa de Motteville. Molim vas! Zar se mogu govoriti takve stvari u trenutku kad nam španjolski velikaši dolaze u susret?
Crna, mršava, lica izbrazdana borama, ona se čudno doimala sa svojim tamnim haljinama i svojim stidljivim izgledom među onim vlasuljama i lijepom brbljavom gospodom. Prisustvo dvorske gospođe Ane Austrijske nije bilo baš slučajno među tom mladeži. Kraljica majka joj je stavila u dužnost da nadzire riječi ove lude mladosti koja je bila kadra svašta reći i ne voditi previše računa o osjetljivosti Španjolaca.
Anđeliku je počeo umarati taj lakouman svijet, taj opak svijet koji je svoju pokvarenost jedva uspijevao sakriti pod izgledom vrlo zamršene uglađenostL Čula je gospođu de Soissons kako govori jednoj svojoj prijateljici:
Draga moja, našla sam dva teklića kojima se mnogo ponosim. U stvari, slušala sam da hvale Baske kao laganije od vjetra. Mogu prevaliti trčeći više od dvadeset milja na dan. Ne čini li vam se otmjenom činjenica da pred vama trče teklići koji najavljuju vaš prolaz i psi koji laju i sklanjaju s puta svjetinu?
Te riječi podsjetiše Anđeliku na Joffreya. Iako je on bio ljubitelj raskoši, nije dopuštao tekliće ispred kočija.
Da, zbilja, a gdje je Joffrey?
Nje ga vidjela od jučer. Bijaše pošao kući da promijeni odijelo i da se obrije, baš kad je ona razgovarala s Velikom gospođicom. Pa i ona sama se morala promijeniti tri ili četiri puta na brzinu i napetih živaca.
Spavala je tek nekoliko sati ali ono stalno pijuckanje dobrih vina sad pod ovom, a sad pod onom izlikom držalo ju je budnom. Nije se uznemiravala zbog Florimonda. Za tri-četiri dana ona će biti obaviještena da li su mu sobarice davale jesti ili su trčale da se dive kočijama i da se natežu s paževima i slugama kraljevske kuće. Osim toga, Margerita je budno na nj pazila. Njena hugenotska ćud nije odobravala svečanost i ta žena koja je svu svoju brigu posvećivala gizdanju svoje gospodarice, vrlo je strogo postupala sa sluškinjama koje su joj bile potčinjene.
Anđelika na kraju smotri Joffreya koji se, među mnoštvom, gurao u unutrašnjost kuće smještene usred otoka.
Pojuri k njemu i dodirne ga lepezom. On okrene k njoj rastreseni pogled.
Ah, tu ste!
Bez vas se osjećam osamljenom, Joffrey. Ali čini se da vas ne veseli što me vidite. Zar se i vi povodite za predrasudom koja izvrgava ruglu supružnike koji se vole? Imam dojam da me se stidite!
On joj sa nato iskreno osmjehne i obujmi je oko pasa.
Ne, ljubavi moja. Ali vas vidim u ugodnom društvu prinčeva…
Oh! Ugodnom društvu! - ponovi Anđelika i prijeđe prstom preko oguljene ruke. - Bit ću sretna ako se iz tog društva izvučem zdrava i čitava. Što ste radili od jučer?
Sreo sam neke prijatelje, a zatim sam brbljao malo ovdje, a malo tamo. Jeste li vidjeli španjolskog kralja?
Ne, ne još.
Pođimo do one dvorane gdje pripremaju stol. Prema španjolskoj etiketi, španjolski kralj mora jesti sam pokoravajući se pravilima vrlo zamršenog ceremonijala.
Dvorana je bila prekrivena tapiserijama koje su prikazivale u tamnim, mrkocrvenim, te crvenim i sivomodrim tonovima povijest španjolskog kraljevstva. Tu se velika gomila svijeta okupila te je i gužva bila velika.
Dva su se dvora natjecala u raskoši i veličajnosti.
Španjolci su bili u prednosti u pogledu zlata i dragog kamenja, dok su Francuzi svoje suparnike nadilazili ukusom i elegancijom svojih nošnji. Mladići u pratnji Luja XIV su imali na sebi tog dana plašteve od sivog moarea prekrivene zlatnim čipkama koje su za plašteve bile pričvršćene kopčama sjajnim poput plamena. Podstava im je bila od zlatne tkanine. Prsluci su im bili od zlatnog brokata, šeširi ukrašeni bijelim perima i po strani malko nadignuti dijamantnom kopčom.
Mnoštvo se smijalo dugim staromodnim brkovima španjolskih velikaša i njihovoj odjeći načičkanoj glomaznim i zastarjelim vezovima.
Jeste li vidjeli njihove plosnate šešire okićene onim kukavnim perjem? - šapne Peguilin i prasne u smijeh.
A gospođe? Povorka starih kolaca koji će svojim kostima probiti ogrtače.
U ovoj zemlji lijepe supruge ostaju kod kuće, iza rešetaka.
Izgleda da infantkinja još nosi svitke za pojačanje bokova i željezne obruče tako široke da se mora okrenuti bokom da bi prošla kroz vrata.
Priča se da ima vrlo lijepe grudi, ali joj ih je steznik tako snažno stisnuo da se čini da ih i nema - doda gospođa de Motteville poigravajući se čipkama na svojim mršavim prsima.
Joffrey de Peyrac se zagleda u nju svojim zajedljivim pogledom.
Čini se da su - dobaci on - madridski krojači zaista vrlo nevješti što na taj način sakrivaju ono što je vrlo lijepo, dok su pariški vješti jer uspijevaju dati vrijednost onome što više nije lijepo.
Anđelika ga uštine ispod baršunastog rukava njegova plašta. On joj se nasmiješi i kao krivac joj poljubi ruku.
Dođe joj misao da Joffrey taji od nje neku brigu, ali već trenutak poslije toga nije na to mislila. Iznenada zavlada tišina. Ulazio je španjolski kralj. Anđelika koja nije bila baš visoka rasta, popne se na jedan stolac.
Izgleda kao mumija - ponovo će šapatom Peguilin.
Put Filipa IV je zaista imala boju pergamene. Iscrpljena i previše rijetka krv davala je njegovim obrazima ružičast ton. On se približi stolu ujednačenim korakom automata. Njegove velike tužne oči bijahu nepokretne, Ispupčene vilice su podržavale crvena usta, koja su zajedno s rijetkom kosom, bakrenosvjetlom, pojačavale njegov bolešljiv izgled.
Ipak, prožet uvjerenjem o gotovo božanskoj veličini svog kraljevskog položaja, nije napravio nijedan pokret koji ne bi bio u skladu s točnom obavezom etikete. Paraliziran vezama svoje moći, sam za svojim malim stolom, jeo je kao da obavlja sveti obred.
Komešanje je među mnoštvom bivalo sve veće i nenadano potisne naprijed prve redove, koji umalo nisu prevrnuli kraljev stol.
Zrak je bio zagušljiv tako da je Filip IV osjetio slabost. Podigao je ruku prema vratu i raširio ovratnik od čipke da dođe do malo zraka. Ali gotovo odmah se vrati u svoj hijerarhijski stav kao savjestan glumac, u svoju mukotrpnu ulogu.
Nitko ne bi pomislio da ta sablast pravi djecu lakoćom pijevca! - ponovo primijeti nepopravljivi Peguilin de Lauzun kad je kralj završio s ručkom i oni se našli napolju. - Njegova vanbračna djeca kmeče po hodnicima njegove palače, a njegova druga žena bez prestanka donosi na svijet kržljavu djecu koja iz svojih kolijevki prelaze u mrtvačnice Escuriala.
Posljednji je umro za vrijeme poslanstva moga oca u Madridu, kad je pošao da isprosi ruku infantkinje - reče Louvigny, drugorođeni sin vojvode de Gramonta. - Poslije toga se rodio još jedan, ali i u tome je samo dah života.
Markiz d'Humieres oduševljeno poviče:
Umrijet će, a tko će onda biti nasljednik Karla V? Infantkinja naša kraljica.
Vi vidite previše velike stvari i previše daleke, markiže - primijeti vojvoda de Bouillon ne baš uvjeren riječima mladog Louvignyja.
A tko vam kaže da takvu mogućnost nije predvidio njegova eminencija kardinal i njegovo veličanstvo kralj?
Jasno, jasno, ali previše velike ambicije ne pogoduju miru.
Usmjerivši svoj dugi nos prema vjetru što je puhao s mora kao da njuši neki sumnjiv miris, vojvoda de Bouillon progunđa:
Mir! Mir! Neće proći ni deset godina i ponovo će mu zaprijetiti opasnost!
Nisu prošla ni dva sata. Odjednom je sve izgledalo izgubljeno i počelo se šaptati da od vjenčanja neće ništa biti. Don Luis de Haro i kardinal Mazarin su predugo čekali da bi se dogovorili o zadnjim pojedinostima mira i da bi utvrdili granicu na najosjetljivijim mjestima nadajući se da će zahvaljujući oduševljenju i svečanostima uključiti koje selo ili cestu više u granice svoga kraljevstva. Nitko se nije htio povući.
Rat se nastavljao.
Pola dana su srca tjeskobno tukla. Naposljetku se u pomoć pozvalo boga ljubavi i gurnulo ga među dva vjerenika koji se nikad nisu vidjeli. Oudedei uspije proturiti vijest infantkinji kojom joj je javljao da kralj ne vidi trenutka da je upozna. Svaka kćerka ima veliku moć na srce svoga oca. Ma koliko da je bila poslušna, infantkinja nije imala nikakvu želju da se vrati u Madrid, pošto je bila tako blizu Sunca. Ona da na znanje Filipu IV da hoće svoga muža. Svečanosti, načas pomućene, ponovo su poprimile prijašnji tok.
Vjenčanje preko punomoći odigralo se na Španjolskoj strani, u San Sebastianu. Velika gospođica je povela sa sobom Anđeliku. Kćerka Gastona d’Orleansa, u koroti za ocem, nije smjela prisustvovati. Ali ona odluči da pođe incognito, a to znači da je kosu vezala svilenim rupcem i da se nije naprašila.
Procesija kroz gradske ulice učinila se Francuzima kao neko čudno orgijanje. Stotinu plesača u bijelim odijelima i s praporcima oko nogu prolazili su i vješto su
poigravali sabljama. Za ovima je išlo pedeset zamaskiranih mladića koji su lupali u svoje baskijske bubnjeve.
Onda su nastupala tri diva napravljena od vrbova pruća, prerušena u crnačke kraljeve, visoka do prvih katova kuća. Za divovima se kretao sveti Kristifor, pa strahoviti zmaj veći od šest kitova i na kraju pod baldahinom sveti sakramenat u ogromnoj pokaznici pred kojom se gomila bacala na koljena.
Te barokne pantomime i te mističke nastranosti stranci su promatrali otvorenih usta.
U crkvi, iza tabernakula, uspinjalo se do samog stropa jedno stepenište na kojemu je gorjelo valjda milijun svijeća.
Anđelika je u čudu promatrala to goruće more. Težak miris tamjana davao je neobičan izgled, maurski, čitavoj katedrali. Ispod mračnih svodova i križnih lađa svijetlile su se pozlaćene spirale tri balkona viseći jedan nad drugim a na njima se okupili s jedne strane žene, a s druge muškarci.
Čekanje je bilo dugo. Nezaposleni su popovi razgovarali s Francuskinjama i gospođa de Motteville je imala priliku da se još jednom zgraža nad prijedlogom, koji joj je učinjen zahvaljujući prilično velikoj tami.
Perdone. Dejeme pasar!18 - iznebuha se pokraj Anđelike javi neki muški glas na španjolskom.
Ona se ogleda oko sebe i spustivši pogled, opazi neko čudno biće: patuljčicu široku koliko i visoku, lica vrlo ružna. Punačku je ruku držala na vratu velikog crnog hrta. Za njom je išao jedan patuljak, i on u odijelu ukrašenom čipkama i širokim ovratnikom, ali njegov je izraz lica bio lukav i njegova je pojava kod ljudi izazivala smijeh.
Mnoštvo se rastvori da bi propustilo te dvije patuljaste prilike i njihovu životinju.
To je infantkinjina patuljčica i njezina dvorska budala Tomasini - netko će reći. - Izgleda da će ih sa sobom povesti u Francusku.
A što će joj ti patuljčići? U Francuskoj će već imati čemu da se smije!
Anđelika vidje kako se iznad nje podigla prilika blijeda i dostojanstvena. Monsinjor de Fontenac, u ljubičastoj svili i plaštu od hermelma išao je prema jednom od pozlaćenih balkona. On se nagne nad ogradu. Njegove su oči sjale ništećim plamenom. Razgovarao je s nekim koga Anđelika nije uspjela vidjeti.
Odmah se uznemirila i stane se probijati prema njemu. Stojeći nešto niže na stepenicama, Joffrey de Peyrac dignuo je prema nadbiskupu svoje ironično lice.
Sjetite se "tuluškog zlata" - govorio je nadbiskup upola glasa. - Kad je Sevilius Cepion opljačkao hramove u Toulousi, bio je kažnjen zbog svoje bezbožnosti. Eto zašto poslovični izraz "tuluško zlato" podsjeća uvijek na bogatstva nepošteno stečena.
Grof de Peyrac se dalje smješkao.
Volim vas i divim vam se - šapnuo je - vi ste iskreni i okrutni kao ljudi nepokvareni. Vidim, u pogledu vam blista plamen inkvizicije. Dakle, nećete me poštediti?
Zbogom gospodine - protisne kroz tanke usne nadbiskup.
Zbogom, Foulques de Neuilly.
Svijeće su bacale svoju svjetlost na lice Joffreya de Peyraca. On se zagledao u daljinu.
Što se to opet dogodilo - upita ga Anđelika.
Ništa, srećo moja. Naša stara raspra…
Španjolski kralj je, blijed kao mrtvac, prolazio lađom, držeći infantkinju za lijevu ruku.
Ona je imala bijelu put koju je očuvala u sjeni strogih madridskih palača, oči modre, kosu blijede svile naduhnutu željezima za kosu, izgled potčinjen i miran. Više je bila nalik Flamanki nego španjolki.
Njena haljina od bijele vune izgledala je strašna i tek ponegdje izvezena.

18 Molim, pustite me da prođem

Kralj povede kćerku k oltaru gdje ona klekne. Don Luis de Haro, koji je zastupao francuskog kralja tko zna zašto stajao je kraj nje, ali u priličnoj udaljenosti.
Kad su pristupili da se zakunu, infantkinja i don Luis pruže ruke jedno prema drugome, ali se ne dotaknu. Istim pokretom infantkinja uze očevu ruku i poljubi je. Po kraljevim obrazima od bjelokosti potekoše suze.
Velika gospođica bučno obrisa nos.
Ne biste li nam otpjevali štogod? - upita kralj.
Joffrey de Peyrac se trgne. Okrene polako prema Luju XIV oholi pogled i zagleda se u nj kao što bi se zagledao u neznanca koji mu nije bio predstavljen. Anđelika je drhtala i zgrabila mu ruku.
Pjevaj meni - šapne.
Grof se nasmiješi i dadne znak Bernardu d’Andijosu koji pojuri napolje.
Večernja je priredba bila pri kraju. Infantkinja je sjedila pored kraljice majke, kardinala i kralja, ukočena i oborenih očiju pred ženikom s kojim će je sjediniti sutrašnje svečanosti. Njen rastanak sa Španjolskom bila je gotova stvar. Filip IV i njegovi hidalgi vraćali su se u Madrid tužna srca, bez ohole i čiste iniantkinje, tog zaloga novog mira…
Mali violinist Giovanni probije se kroz redove dvorana i preda grofu de Peyracu gitaru i baršunastu krinku.
A zašto stavljate krinku? - upita kralj.
Glas ljubavi nema lica - odgovori de Peyrac. - Dok lijepe oči gospođa sanjaju, ne smije ništa što je ružno narušavati njihove snove.
Iskuša glas, a potom zapjeva naizmjenice starinske pjesme u jeziku d’oc s ljubavnim kiticama koje su tada bile u modi.
Na kraju se izduži u svoj svojoj visini, pođe prema infantkinji i sjedne kraj nje, a onda poletno zapjeva pomahnitali pripjev neke španjolske pjesmice, prekidan muklim maurskim uzvicima, u kojima je izgarala sva strast i zanos iberskog poluotoka.
Beznačajno lice sedefa i ruža najzad se gane. Infantkinja podiže vjeđe. Oči su joj blistale. Možda je posljednji put proživljavala svoj zatvoren život malog božanstva, između svoje "mayor sobe", svojih družbenica i svojih patuljaka koji su je nasmijavali. Život strog i spor, ali prisan igralo se na karte, primalo svećenike koji su držali propovijedi, organiziralo zakuske od ušećerenog voća i slatkiša koji su imali okus naranče.
Gledajući oko sebe sva ona francuska lica u očima joj se javi izraz zbunjenosti.
Očarali ste nas - reče kralj pjevaču. - Želim samo jedno: što češće imati priliku da vas čujem.
Pogled Joffreya de Peyraca čudno sijevne iza krinke.
Nitko to ne želi više od mene sire, ali sve zavisi od vašeg veličanstva. Nije li možda tako?
Anđeliki se učini da je kralj neznatno namrštio obrve.
Istina je. Veselim se što to od vas čujem, gospodine de Peyrac - odgovori kralj ponešto suho.

Vrativši se u svoje konačište u kasno doba noći, Anđelika se na brzinu svuče ne čekajući sobaricu da joj pomogne i olakšano uzdahnuvši baci se na krevet.
Mrtva sam umorna, Joffrey. Čini mi se da se još nisam navikla životu na dvoru. Kako onaj svijet uspijeva provariti sve te užitke i uz to još ima snage da za vrijeme noći vara jedan drugoga?
Grof se pruži pored nje ništa ne odgovorivši. Bilo je toliko vruće da je i sam dodir plahte čovjeku smetao.
Kroz otvoreni prozor dopirao je ponekad do samog kreveta, na kojemu su bili podignuti zastori, crvenkasti blijesak baklji što su ulicom prolazile. U Saint-Jean- de-Luzu su se užurbano vršile pripreme za sutrašnji dan.
Ne budem li bar malo spavala, srušit ću se na zemlju za vrijeme svečanosti vjenčanja - reče Anđelika zijevajući.
Protegne se, a zatim se skupi uz mršavo i tamnoputo tijelo svoga muža.
On pruži ruku, pomiluje okruglo bedro koje se u polumraku sjajilo poput alabastera, pođe vitkim zavojem struka, dohvati se tvrdih i visokih grudiju. Prsti mu poigraju i nasrtljivije se vrate prema gipkom trbuhu.
Ruka se upuštala u sve smjelije milovanje, ali Anđelika se, onako u polusnu, bunila.
Oh, Joffrey, meni se tako spava!
On je sad pusti na miru, a ona ga pogleda između trepavica da vidi nije li se možda naljutio. Joffrey ju je promatrao nasmiješena lica i oslonjen o lakat.
Spavaj, ljubavi moja, spavaj - šapne.

Kad se probudila, njoj se učini da se on nije ni pomakao, jer ju je još uvijek gledao. Osmjehne mu se.
Bilo je sveže.
Noć još ne bijaše prošla, ali je nebo već poprimilo neku zelenkastu boju, boju koja prethodi rumenilu zore.
Grad se odmarao zahvaćen kratkotrajnim trenutkom obamrlosti. Još uvijek snena, Anđelika se pruži prema njemu.
Njihove se ruke dohvate i čvrsto se spoje.
On ju je naučio dugom užitku, vještoj borbi, punoj pretvaranja, uzmaka, smjelih zahvata, naučio ju je strpljivosti posla u kojemu su se dva darežljiva tijela stapala u jedno u vrhunskom trenutku užitka.
Kad su se konačno odvojili jedno od drugog, umorni, zasićeni, sunce se već visoko bijaše diglo.
Tko bi kazao da je pred nama mukotrpan dan? - reče Anđelika smijući se. Margerita pokuca na vrata.
Gospođo, gospođo, kasno je. Kočije već kreću prema katedrali i vi više nećete naći slobodno mjesto u povorci.

Povorka je bila kratka.. Šest je ličnosti išlo pješice ulicom pokrivenom sagovima. Ali koje ličnosti? Povijest je već bilježila njihova imena.
Na čelu je išao kardinal princ de Conti, blistav i žestok, nekadašnji junak fronde. Njegovo je prisustvo na toj lijepoj svečanosti bilo dokazom dobre volje i jedne i druge strane da se zaborave tužne uspomene.
Za njim je išao kardinal Mazarin u svojoj purpurnoj odjeći.
Podalje za njim stupao je kralj u odijelu od zlatnog brokata s širokom crnom čipkom. Njemu sa strane su stupali markiz d'Humieres i Peguilin de Lauzun, kapetani dvije čete "plemića gavranov kljun", držeći svaki u ruci modri štap, znak svojih dužnosti.
U brazdi njihovih koraka nastupala je infantkinja, nova kraljica u pratnji Gospodina, kraljeva brata s desne strane, i svog počasnog viteza, gospodina de Bemonviuea, s lijeve strane. Njena je haljina bila od srebrnog brokata, a plašt od ljubičastog baršuna posut zlatnim ljiljanima. Taj plašt, vrlo kratak na bokovima, imao je skut dugačak deset aršina. Taj su skut pridržavale mlade kraljeve bratučede, gospođice de Valois i d'Alencon i princeza de Carignan. Osim toga, dvije su gospođe držale iznad kraljičine glave zatvorenu krunu. Taj se blistavi
skup polako probijao uskom uličicom čijom su se dužinom svrstali Švicarci, francuski vojnici i mušketiri.
Odjevena u crne velove i srebrne čipke, kraljica majka je išla iza bračnog para, okružena svojim dvorskim gospođama i vojnicima. Na kraju je išla gospođica de Montepensier, velika lakoumnica kraljevstva, čeljade koje bijaše na veliku smetnju dvoru. Bila je u crnini, ali s dvadeset nizova bisera preko grudiju.
Razmak od kuća gdje se kraljeva obitelj smjestila do crkve bijaše malen. Pa ipak se nije sve odvijalo potpuno glatko. D'Humieres se nešto prepirao s Peguilinom.
Dva kapetana se postave u crkvi jedan s jedne a drugi s druge strane kralja. Zajedno s grofom de Charostom, zapovjednikom jedne čete gardijskih jedinica, i markizom de Vardesom, pukovnikom švicarske garde, pratili su kralja do mjesta gdje se imalo obaviti darivanje.
Luj XIV uze iz ruku Gospodina a ovaj je prije toga bijaše primio od velikog meštra svečanosti, lojanicu s dvadeset dukata i preda je Jeanu d'Olceu, biskupu Bayonne. Gospođica je kod Marije Tereze imala isti zadatak kao i Gospodin kod kralja.
Nisam li možda nosila dar i naklonila se isto tako dobro kao bilo tko drugi? - upitala je poslije Anđeliku.
Sigurno. Vaša visost je to obavila s mnogo dostojanstva. Gospođici je godila ta pohvala.
Ja sam kao stvorena za ceremonije i vjerujem da moja osoba dostojno zauzima svoje mjesto u takvim prilikama, kao i moje ime u ceremonijalu.
Zahvaljujući njezinu okrilju, Anđelika je uspjela prisustvovati izbliza svim svečanostima koje su potom zaredale: banketima i plesu. Navečer je sudjelovala dugom mimohodu dvorana i plemića koji su jedan za drugim išli da se poklone ispred velikog kreveta gdje su se pružili bok uz bok kralj i njegova nevjesta.
Anđelika je vidjela to dvoje mladih kako leže, ukrućeni kao lutke, pod čipkastim plahtama pred očima mnoštva.
Ta pusta etiketa oduzimala je život i toplinu činu koji se imao među njima obaviti. Kako su se ti supružnici, koji se jučer još nisu poznavali i koji su sada ozbiljno ležali u svojoj veličanstvenosti, ukočeni u svom dostojanstvu, kako su se, dakle, mogli okrenuti jedno prema drugom i zagrliti se, pošto je kraljica majka, prema običaju spustila oko njih zastore raskošnog kreveta? Ona osjeti samilost za ravnodušnu infantkinju koja je sigurna pred tuđim pogledima sakrivala svoj djevičanski nemir.
Ali možda ona nije ništa ni osjećala, od samog djetinjstva navikavana da bude rob raznih prikazivanja. Ta tu se radilo o jednom obredu više. No moglo se imati puno povjerenja u burbonsku krv Luja XIV. On sigurno neće zatajiti.
Dok su silazili niza stepenice, gospoda i gospođe su izmjenjivali zajedljive dosjetke.
Anđelika je mislila na Joffreya koji je bio tako dobar i strpljiv s njom. A gdje li je. sada bio? Nije ga od jutros vidjela.
U predsoblju kraljevog prebivališta, pristupi joj Peguilin de Lauzun. Bio je prilično u brizi.
Gdje je grof, vaš muž?
Vjere mi, baš ga i ja tražim.
Kad ste ga vidjeli posljednji put?
Ostavila sam ga jutros kod kuće da bih s Gospođicom pošla u katedralu. On je trebao pratiti gospodina de Gramonta.
A poslije ga više niste vidjeli?
Ta kažem vam da nisam. Izgledate mi vrlo uzduđeni. Šta bi vam on trebao? On je uze za ruku i povede je sa sobom.
Hajdemo do prebivališta vojvode de Gramonta.
Ali što se dogodilo?
Peguilin ne odgovori. Još uvijek je imao na sebi svoju lijepu uniformu, ali s lica mu je nestalo veselosti.
Vojvoda de Gramont, veliki gospodin, sjedeći za stolom okružen prijateljima, reče im da ga je grof de Peyrac napustio jutros poslije službe božje.
Je li bio sam? - upita de Lauzun.
Sam? Sam? - gunđao je vojvoda. Šta mislite reći, dragi prijatelju? Postoji li danas u Saint-Jean-de-Luzu stvor koji se može pohvaliti da je sam? Peyrac mi nije povjerio svoje namjere, ali vam mogu reći da ga je pratio njegov crnac.
Dobro. To mi se sviđa - odgovori de Lauzun.
Možda se pridružio Gaskonjcima koji se zabavljaju u jednoj krčmi u luci. A možda je odgovorio i na poziv princeze Henriette koja ga je zamolila da dođe štogod otpjevati njoj i njenim gospođama.
Dođite, Anđeliko - reče de Lauzun.

Engleska princeza je bila ona simpatična djevojka kraj koje se Anđelika našla u čamcu, za vrijeme posjeta Otoku fazana. Na Peguilinovo pitanje ona niječno odgovori.
Ne, on nije ovdje. Poslala sam jednog svog plemića da ga traži, ali ga nije našao iako ga je posvuda tražio.
Pa ipak, moj crnac Kuasi-Ba je tip kojega je lako opaziti!
Nitko ga nije vidio.
U krčmi "Zlatni kit" Bernard d’Andijos se teškom mukom digao sa stola oko kojega se okupio cvijet plemstva Gaskonje i Languedoca. Ne, nitko nije vidio gospodina de Peyraca. Bog mi je svjedokom da su ga tražili i zvali, pa čak i kamenčiće bacali u prozore njegova prebivališta u ulici de la Riviere. Razbili su čak nekoliko stakala i na Gospođičinoj kući. Ali Peyraca nitko nije vidio.
De Lauzun se rukom uhvati za bradu i stane razmišljati.
Potražimo de Guichea. Mali Gospodin je milo pogledavao vašega muža. Moguće da ga je odvukao sa sobom k svom miljeniku i da tamo sada slave.
Anđelika je pratila vojvodu kroz uličice pune svijeta, osvijetljene bakljama i obojenim fenjerima. Ulazili su, pitali i ponovo izlazili na ulicu. Svijet je posjedao za stolove prepune jela i jeo uz dim tisuće svjetiljaka, uz smrad slugu koji su čitav dan gasili žeđ vinom.
Plesalo se na raskrižjima uz zvukove bubnjeva i kastanjeta. U polumračnim dvorištima su njištali konji.
Grof dPeyrac bijaše nestao.
Anđelika iznebuha dograbi Peguilina i okrene ga prema sebi.
Dosta, Peguilin! Govorite! Zašto ste se do te mjere zabrinuli za moga muža? Je li vam poznato što o njemu?
On uzdahne i zadigavši malko vlasulju, obriše čelo.
Ne znam ništa. Plemić iz kraljeve pratnje nikad ništa ne zna. Moglo bi mu inače pošteno prisjesti. Ali je već neko vrijeme što sumnjam da se protiv njega naveliko spletkari. - Zatim joj tiho šapne na uho: - Bojim se da su tražili da ga se uhapsi…
Da ga se uhapsi? - ponovi Anđelika. - A zašto? On slegne ramenima.
Jeste li poludjeli? - ponovo će Anđelika. - A tko može dati naređenje da ga se uhapsi?
Kralj, a tko drugi!
Kralj ima drugih briga a ne da misli na hapšenje ljudi u ovakav dan. Ono što kažete nema mi glave ni repa.
Kamo sreće. Sinoć sam mu poslao ceduljicu kojom sam ga upozorio. Još je imao vremena da skoči na konja i nestane. Gospođo, jeste li baš sigurni da je on proveo noć pored vas?
Oh, da! Vrlo sigurna - odgovori ona i lako porumeni.
Onda nije razumio. Još jednom je zaigrao, još jednom je izazvao Sudbinu!
Peguilin, zaboga, ja ću poludjeti! - poviče Anđelika prodrmavši ga. - Čini mi se da ste se upustili u odvratnu šalu.
Tišina!
I privuče je k sebi pokretom čovjeka koji zna kako se sa ženama postupa i svoj obraz priljubi uz njen da bi je umirio.
Ja sam veliki deran, dušo moja, ali ne bih nikada povrijedio vaše malo srce. A osim toga, grof de Peyrac je čovjek kojega mnogo volim. Jedino kralja volim više. Ne gubimo glavu, draga, prijateljice. Moguće da je na vrijeme pobjegao..
Ali u stvari… - poviče Anđelika. On je zapovjednim pokretom stiša.
Ali, u stvari - nastavi ona tiše - zašto bi ga kralj uhapsio? Njegovo veličanstvo je još sinoć s njim vrlo ljubazno razgovaralo. Ta i sama sam čula kraljeve riječi iz kojih je očito izbijala simpatija za Joffreya.
Ja! Simpatija! Državni razlozi… Utjecaji… Nije u našoj moći, nas bijednih dvorana, da mjerimo kraljeve osjećaje. Ne zaboravite da je on Mazarinov učenik i da je ovaj o njemu govorio ovako: "Kasno će prohodati, ali kad jednom prohoda, poći će dalje od drugih."
Ne mislite li da je ispod svega toga neka spletka tuluškog nadbiskupa, monsinjora Fontenaca?
Ništa ne znam… ništa ne znam - ponovi Peguilin.
Otprati je kući i reče joj da će još u toku jutra, k njoj navratiti ako štogod dozna. Vrativši se kući, Anđeliku obuze neka luda nada da je muž čeka, ali kod kuće je zatekla samo Margeritu koja je bila nad usnulim Florimondom i staru tetku, sasvim zaboravljenu usred onih svečanosti, kako trčkara po stepenicama. Ostale su sluge otišle u mjesto da plešu.
Anđelika se baci na krevet pošto je izula cipele i skinula čarape. Noge su joj natekle od one lude trke s vojvodom de Lauzunom po gradu. U glavi je osjećala prazninu.
"Razmislit ću sutra", pomisli. I pade u duboki san.

Probudio ju je glas koji je dopirao s ulice:
Gospoža! Gospoža!
Mjesec je putovao ravnim krovovima gradića. Vika i pjevanje su dopirali iz luke i s trga. Inače je bilo tiho, jer gotovo svi su spavali, mrtvi umorni.
Anđelika pojuri na balkon. opazi Kuasi-Ba kako na mjesečini uspravno stoji.
Gospoža! Gospoža!
Čekaj, odmah ću ti otvoriti…
Ne gubeći vrijeme već onako bosonoga pojuri niza stepenice, upali svijeću u trijemu i otvori vrata.
Crnac se uvuče u kuću spretnošću životinje. Oči su mu blistale nekim čudnim sjajem. Vidjela je da se trese kao da je u hipnotiziranom stanju.
Odakle dolaziš?
Od otamo - i nasumce upre rukom - Potreban mi je jedan konj. Konj mi je odmah potreban!
I zubi mu bljesnuše u strašnom i divljačkom izrazu.
Napali su moga gospodara - šapne - a ja sam bio bez moje krivošije. Oh! Zašto nisam ponio svoju krivošiju?
A šta znači napali, Kuasi-Ba? Tko je napao?
Ne znam, gospodarice. Kako bih to mogao znati ja bijedni rob? Jedan mu je paž predao neku ceduljicu. Gospodar je pošao. Ja sam ga slijedio. Nije bilo mnogo svijeta u dvorištu one kuće. Samo jedna kočija s crnim zavjesama. Nekoliko je ljudi izišlo i odmah su ga opkolili. Gospodar je izvukao sablju. Onda su još neki ljudi pristigli. Udarili su ga. Strpali su ga u kočiju. Ja sam vikao. Uhvatio sam se za kočiju. Dva su lakeja skočila natrag, na osovinu. Tukli su me dok nisam pao, ali sam za sobom povukao jednoga i zatim sam ga udavio.
Udavio si ga?
S ovim svojim rukama, ovako - reče crnac otvarajući i zatvarajući svoje ogromne šake kao kliješta. - Trčao sam ulicom. Bilo je mnogo sunca i jezik mi je veći od glave. Strašno sam žedan.
Dođi da se napiješ, pa ćeš poslije pričati.
Pođe s njim u štalu. On uhvati jedno vedro, napuni ga vodom i dugo je pio.
A sad - reče obrisavši debele usne - uzet ću jednog konja i poći ću u potjeru. Sve ću ih pobiti svojom sabljom.
Odmakne slamu i potegne napolje svoj prtljag. Dok je on skidao sa sebe svileno odijelo, razderano i prljavo, i preobukao se u običnu livreju sluge, Anđelika stisnutih zuba uđe u konjušnicu i odvoji crnčeva konja. Slama joj je bola bose noge, ali je ona malo marila za to. Činilo joj se da živi kao u nekoj mori u kojoj je vrijeme polako proticalo, previše polako…
Trčala je prema svom suprugu, pružala je prema njemu ruke, ali ga više nije mogla stići, nikad više…
Gledala je kako se crni konjanik bacio u sedlo. Ispod konjskih kopita prsnuše iskre na kaldrmi ulice. Buka galopa se smanjivala, dok je jedna druga buka rasla u jasnom jutru: buka zvona koja su zvonila na jutarnju.
Noć kraljevskog vjenčanja se završava! Infantkinja Marija Tereza je postala francuska kraljica.
Dvor je krenuo na Sjever, prema Parizu, kroz polja i vrtove prekrivene cvijećem. U dugoj su se karavani kočije, u koje bijaše upregnuto po šest konja, polako vukle među mladim klasjem.
Tovarna su kola vozila krevete, sanduke, tapiserije. Natovarene mazge, sluge i stražari na konjima polako su miljili dalje.
U blizini gradova toj su karavani izlazili u susret, u prašini, poslanstva gradskih sudaca koji su na srebrnom tanjuru ili na baršunastom jastučiću nosila ključeve grada.
Tako je karavana prošla kroz Bordeaux, Saintes, Poitiers, koji je Anđelika u pustoj onoj zbrci jedva i prepoznala.
I ona je krenula prema Parizu zajedno s dvorom.
Budući da vam nitko ništa ne govori, držite se kao da se ništa ni dogodilo nije - savjetovao joj je Peguilin.
On ju je sve više zašutkivao i trzao se na najmanji šum.
Vaš muž je imao namjeru krenuti u Pariz, stoga pođite i vi tamo. Tamo će se sve objasniti. Naposljetku, možda se radi o kakvoj zabludi.
A što je vama poznato, Peguilin?
Ništa… ništa… ništa meni nije poznato!
I brzo je nestajao, nemirnih očiju, da bi pred kraljem izigravao lakrdijaša. Naposljetku Anđelika, pošto je zamolila d’Andijosa i Cerbalauda da je prate, pošalje natrag u Toulousu dio svojih ljudi, a nastavila je samo s jednom kočijom i jednim tovarnim kolima, zajedno s Margeritom, mladom nekom ženom koja se brinula za Florimonda te trojicom lakeja i dvojicom kočijaša, put prema Parizu. U posljednjem je trenutku zamole vlasuljar Binet i mali violinista Giovanni da ih povede sa sobom.
Ako nas gospodin grof čeka u Parizu, a mene tamo ne bude, bit će dozlaboga ljut, uvjeravam vas - govorio je Francois Binet.
Vidjeti Pariz! Vidjeti Pariz! - ponavljao je mladi svirač violine. - Ako uspijem doći u vezu s kraljevim glazbenikom, s onim Baptistom Lullijem, o kojemu se toliko govori, uvjeren sam da će mi dati dobre savjete i da ću postati veliki glazbenik.
Pa dobro, uspinji se, veliki glazbeniče - najzad popusti Anđelika.
Očajnički se hvatala za Peguilinove riječi: "Sigurno je to zabuna", sve se smiješila i pretvarala bezbrižnom. U stvari, osim činjenice da je grof de Peyrae iznenada nestao, ništa se drugo, naizgled nije promijenilo, nikakav glas nije kružio o njegovoj nesreći. Velika gospođica je stalno tražila priliku da s mladom ženom prijateljski razgovara. Ne bi se mogla pretvarati, jer je bila vrlo bezazlena i bez trunka licemjernosti.
Mnogi su, prirodno, pitali za gospodina de Peyraca.
Anđelika je, na kraju, svakom kazivala kako je on pošao pred njom u Pariz da tamo sve pripremi za njezin dolazak.
No prije no što je napustila Saint-Jean-de-Luz, pokušala se sresti s monsinjorom de Fontenacom, ali taj bijaše već otputovao za Toulousu. Ponekad joj se činilo da sanja i uljuljkuje se u uzaludnim nadama. Možda se Joffrey jednostavno vratio u Toulousu…

U blizini Daxa, dok su prolazili pustarom, pješčanim i izgorenim krajem, jezovita je nezgoda vrati tragičnoj stvarnosti. Stanovnici jednoga sela se pojave i zamole da im nekoliko oboružanih stražara pomogne uloviti neko crno i strašno čudovište što je haračilo i ubijalo tim krajem.
D’Andijos pojuri uzagrepce do Anđelikin kočije i šapne joj da se sigurno radi o Kuasi-Ba.
Ona zatraži da vidi taj svijet. Bijahu to pastiri koji su se kretali na štakama jer su se samo tako mogli kretati na živom pijesku.
Oni su potvrdili strahovanja mlade žene.
Da, prije dva dana pastiri su čuli povike i pucnjeve pištolja na cesti. Baš su stigli u trenutku kad je na jednu kočiju navalio konjanik crnog lica izmahujući po zraku sabljom krivošijom kakvima se biju Turci. Na sreću oni u kočiji su imali pištolj. Crni čovjek je bio sigurno ranjen jer je malo zatim pobjegao.
A tko je sve bio u onoj kočiji? - upita Anđelika.
Ne znamo - odgovoriše pastiri. - Zavjese su bile navučene. A napolju smo vidjeli samo dva oboružana pratioca. Dali su nam jedan dukat da bismo pokopali onoga kojemu je ona neman odsjekla glavu.
Odsjekao je glavu? - ponovi bojažljivo markiz d’Andijos.
Da, gospodine, tako majstorski da smo je morali potražiti u jarku gdje se otkotrljala.
Te noći, dok je većina putnika bila prisiljena provesti noć u selima oko Bordeauxa, Anđelika je kroza san ponovo čula onaj kobni zov:
Gospoža! Gospoža!
Obuze je nemir i na kraju se sasvim razbudi. Njen krevet je bio pripremljen u jednoj sobi seljačke kuće čiji su se stanovnici za tu noć smjestili u štalu. Florimondova je kolijevka bila pored ognjišta. Margerita i mlada sobarica dijelile su jednu slamaricu.
Anđelika vidje da se Margerita digla i da oblači suknju.
Kamo ćeš?
Tu je Kuasi-Ba, sigurna sam - šapne žena. Anđelika je već skočila iz kreveta.
Žene oprezno otvore klimatava vrata. Na sreću, noć je bila vrlo mračna.
Kuasi-Ba, dođi! - tiho zovnuše.
Nešto se u mraku pokrene i ogromno se tijelo spotakne o povišen prag. Posjedoše ga na jednu klupu. Pri svjetlu lojanice opaziše njegovu sivkastu i prljavu kožu.
Odijelo mu je bilo zamazano krvlju. Već je tri dana ranjen lutao pustarom. Margerita je premetala po sanducima i na kraju mu pruži čašicu rakije. Zatim on reče: - Samo jednu glavu, gospodarice, samo sam jednu glavu odsjekao.
Dosta je i to, budi bez brige - reče Anđelika i pri tom mu se osmjehne.
Izgubio sam sablju i konja.
Dat ću ti drugu sablju i drugog konja. Ne govori. Važno je da si nas pronašao. Kad te gospodar vidi, kazat će: "Sjajno, Kuasi-Ba".
Hoćemo li opet vidjeti gospodara?
Vidjet ćemo ga, dajem ti riječ.
Dok je tako s njim razgovarala, Anđelika iscijepa jednu krpu da napravi zavoje. Bojala se da nije puščana kugla ostala u rani, u uleknuću ključne kosti. Ali ispod pazuha otkrije drugu ranu, što je bilo dokazom da je zrno izletjelo napolje. Saspe rakije u dvije rane a zatim ih čvrsto stegne zavojem.
Šta ćemo uraditi s ovim čovjekom, gospođo? - Margereta se uplašeno obrati Anđeliki.
Zadržat ćemo ga ovdje, s nama, zaboga! Zauzet će svoje mjesto u tovarnim kolima.
Ali što će kazati?
Tko? Zar misliš da ove ljude oko nas zanima što radi moj crnac. Oni se jedino brinu da dobro jedu, da dobiju što bolje konje i što udobnije prebivalište. Ostat će u kolima pod ceradom, a kad stignemo u Pariz, i smjestimo se u svoju kuću, sve će opet biti u radu.
I ponovo doda kao da samu sebe želi uvjeriti:
Znaš, Margerito, sve je ovo samo zabuna.

Kočija je sada jurila kroz šumu Rambouillet. Anđelika je deremuckala jer vrućina bijaše žestoko pritisia.
Florimond je spavao na Margeritinim koljenima. Buka muklog praska trgne ih iza sna. Kočija u nešto udari.
Anđeliki se učini da vidi duboku provaliju. Kočija se prevrne i podigne silnu prašinu i pri tom jezovito zaškripi. Florimond se drao kao da ga deru. Sobarica ga gotovo zgnječila. Odjekivala je prodorna njiska konja, kočijaševa vika i pucketanje biča.
Ponovo odjekne onaj isti prasak od maloprije i Anđelika opazi na prozoru kočije čudnu zvijezdu, sličnu rascvjetalim ukrasima što se zimi uhvate na poleđenom prozoru, s malom rupom u sredini. Pokuša se uspraviti u prevrnutoj kočiji da bi dohvatili Florimonda.
Odjedared netko istrgne vratašca i na otvoru se pokaže lice Peguilin de Lauzraia.
Valjda se nije nekakvo zlo dogodilo?
Svi viču prema tome, pretpostavljam, da sa svi živi - odgovori Anđelika.
Ruku bijaše ogrebla na komadu stakla, ali sasvim neznatno. Ona povjeri vojvodi dijete. Uto pristiže i vitez de Leuvigny koji joj pruži ruku da bi se izvukla iz kočije. Našavši se na cesti, ponovo uze Florimonda i pokuša ga smiriti. Dernjava djeteta nadjača buku oko nje se nije mogla riječ izmijeniti.
Dok je milovala sina, Anđelika vidje da se kočija vojvode de Lauzuna zaustavila iza njenih tovarnih kola, a tako isto i kočija de Lauzunove sestre Charlotte, grofice de Nogent i da su iz dviju kočija braće Gramont gospođe, prijatelji, sluge, trčali prema mjestu nesreće.
Ali što se, u stvari, dogodilo? - upita Anđelika čim joj je Florimond dozvolio da otvori usta.
Kočijašu se na licu ogledao strah. Ne bijaše to čovjek u kojega si se mogao potpuno pouzdati: hvališa i brbljalo, stalno je nešto pjevuckao. Ali nadasve je bio sklon vinu.
Bit će da si popio i da si potom, zaspao?
Nisam, gospođo, kunem vam se. Istina, bilo mi je vruće, ali sam životinje čvrsto držao na uzdi. Normalno smo napredovali kadli iznebuha iz gustiša pored puta iskoče dva čovjeka. Jedan je imao pištolj. Ispalio je u zrak, a konji su se bacili u propanj i trgnuli natrag. U tom se trenutku kočija prevrnula u jarak. Jedan je zgrabio konje za uzde. Opalio sam ga bičem što sam jače mogao. Drugi je u međuvremenu ponovo napunio pištolj, primaknuo se bliže i ispalio ga u kočiju. Uto
su pristigla tovarna kola, a za njima ova gospoda na konju. Ona dvojica podbrusiše pete.
Čudna zgoda - reče de Lauzun. - Šuma je čuvana, zaštićena. Predviđajući da će ovuda proći kralj, vojnici su ovaj kraj očistili od raznih protuha. A kako su izgledali ti lupeži?
Ne znam, gospodine vojvodo. Ali razbojnici to sigurno nisu bili. Na sebi su imali lijepa odijela, a i obrijani su bili. Najviše što bih imagao kazati jeste da su bili nalik na sluge u nekoj plemićkoj obitelji.
Dva protjerana sluge koji su okušali sreću u razbojničkom napadu? - primijeti de Guiche.
Glomazna kočija se probijala pored skupine ljudi. Gospođica de Montpensier proturi glavu kroz vratašca.
Opet vi, Gaskonjci? Što ste podigli toliku graju. Preplašit ćete sve ptice u Ile-de- France svojim glasovima kreštavim poput truba!
De Lauzun potrči k njoj poklonivši joj se više puta. Obavijesti je o nezgodi, što se dogodila gospođi de Peyrac i doda da će proći neko vrijeme prije nego ponovo usprave kočiju i osposobe je za putovanje.
Ali neka se ona popne ovamo, neka putuje s nama - poviče Velika gospođica. Moj mali Peguilin, pođite po nju. Dođite, draga, tu je jedno sjedište prazno. Možete se udobno smjestiti sa svojim djetetom. Jadni moj anđelak! Srce moje malo!
Ona je sama pomogla Anđeliki da se popne i da sjedne.
Ali vi ste rajeni, jadna moja prijateljice! Čim stignemo na odmorište, nairedit ću da vam pošalju moga liječnika.
Mlada se žena sasvim smete opazivši tek tada da je osoba što je sjedila u dnu kočije, pored gospođice Montpensier, bila kraljica majka.
Neka mi vaše veličanstvo oprosti! - ispriča se.
Nemate se zašto ispričavati, gospođo - vrlo ljubazno joj odgovori Ana Austrijska. Gospođica je baš dobro uradila što vas je pozvala u našu kočiju. Sjedište je udobno i tu ćete se najbolje odmoriti i smiriti. Zabrinjava me, međutim ono što se priča o ljudima koji su vas napali.
Bože sveti, možda je onim ljudima bila namjera da napadnu kralja i kraljicu! - poviče Gospođica skupivši ruke.
Anđelika sada osjeti posljedice izvršenog napada.
Bila je vrlo blijeda. Zatvorivši oči, nasloni glavu na mekani naslon svog sjedišta. Napadač je iz neposredne blizine opalio u prozor i pravo je čudo da nitko u kočiji nije bio ranjen. Privine Florimonda čvršće na grudi. Pod njegovim laganim haljinicama osjeti da je oslabio i sebe prekori zbog toga. Bit će da je umoran od tog beskonačnog putovanja! Otkako su ga odijelili od dojilje i crnčića, stalno je plakao i nije htio piti mlijeko što mu ga je Margerita uz put po selima nabavljala. U snu je uzdisao, a na dugim i crnim trepavicama što su mu zasjenjivale blijede obraščiće drhtale su sitne suze. Imao je ustašca okrugla i crvena kao trešnja. Sasvim polako Anđelika mu obriše bijelo i ispupčeno čelo, orošeno znojem.
Velika gospođica snažno uzdahne!
Od ove vam vrućine krv uzavrije!
Maloprije u sjeni stabala se lakše disalo - reče Ana Austrijska mašući velikom lepezom od crne kornjarčevine - ali sada prolazimo dijelom puta gdje je šuma rjeđa.
Neko vrijeme potraje šutnja, a onda gospođica de Montpensier obriše nos i otare oči. Usne su joj podrhtavale.
Okrutni ste, gospođo, što mi spominjete ono što mi već nekoliko trenutaka razdire srce. Znam da ova šuma pripada meni, ali ju je Gospodin, to jest moj pokojni otac, potrošan kao što je bio, posjekao tako da od nje gotovo ništa ni ostalo nije. Najmanje sto tisuća škuda sam tim izgubila, kojim sam novcem mogla kupiti krasne dijamante i bisere!
Vaš otac, sudeći po njegovim postupcima, nije bio previše razborit, draga moja.
Ovo korijenje u razini zemlje, predstavlja pravu sramotu! Da se ne nalazim u kočiji vašeg veličanstva, povjerovala bih da sam osuđena zbog uvrede veličanstva jer se obično šume onih koji počine takav zločin posijeku do same zemlje.
U stvari, zamalo vam se to nije dogodilo - reče kraljica majka. Gospođica pocrvene sve do ušiju.
Vaše veličanstvo mi je mnogo puta reklo da je sve zaboravilo! Ne usudim se ni pomisliti na što sada smjera.
Priznajem da nije pravo što tako govorim. Ali šta da se radi? Srce je raspaljivo iako je razum milostiv. Ipak, uvijek sam vas voljela. Ali neko sam se vrijeme ljutila na vas. Možda bih vam bila i oprostila aferu Orleans, ali za ono što se dogodilo kod vrata Saint-Antoine i za pucanje s Bastilje, bila bih vas udavila da ste mi dopali šaka.
Bila bih i zavrijedila zato što sam se zamjerila vašem veličanstvu. Bila je za me nesreća što sam se našla među svijetom koji me je gurao da zbog časti i dužnosti postupim kao što sam postupila.
Nije lako biti svakog trenutka svjestan svoje časti i svoje dužnosti - primijeti kraljica.
Obadvije duboko uzdahnu. Slušajući ih, Anđelika je mislila kako su svađe među velikim slične svađama običnog svijeta. Sitni se tuku šakama, veliki topovima. Među jedne se uvuče gluha mržnja, drugi žive sjećajući se teške prošlosti opterećene opasnim spletkama. Tvrde da su zaboravili, osmjehuju se narodu, dočekuju gospodina de Condea da bi se zadovoljilo Španjolce, maze gospodina Fouqueta da bi se došlo do novca, ali sjećanje se ne gasi na dnu srca.
Kad bi se pisma što ih je krio kovčežić zaboravljen u tornjiću dvorca du Plessis pojavila na vidjelu dana, ne bi li ta pisma bila dovoljna da ponovo raspire veliki požar čiji je plamen samo tinjao, i čekao priliku da se razgori.
Anđelika je imala dojam, da je taj kovčežić bio sakriven u njoj samoj i da je sada poput olova pritiskao njen život. I dalje je držala zatvorene oči. Bojala se da se u njima ne naziru čudne slike: princ de Conde nagnut nad bočicom otrova ili kako čita pismo koje upravo bijaše potpisao: "Za gospodina Fouguet… Obavezujem se da ću pripadati samo njemu, da neću služiti nikome do njemu".
Anđelika se osjećala sama. Nikome se nije mogla povjeriti. Njezini ugodni odnosi s osobama s dvora nisu imali neke veće važnosti. Svatko će se, jagmeći se za pokroviteljstvima i bogatstvom udaljiti od nje na najmanji znak nemilosti. Bernard d'Andijos je bio privržen prijatelj, ali lakouman! Čim uđu u grad, više ga neće vidjeti, jer će zajedno sa svojom ljubavnicom, gospođicom de Montmort, potrčati na dvorske plesove, a u društvu Gaskonjaca, provodit će noći po krčmama i igračnicama pariškim.
Naposljetku ni to nije bilo važno. Prije svega, trebalo je stići u Pariz.

Tamo će osjetiti čvrsto tlo pod nogama. Anđelika će se smjestiti u krasnoj palači što ju je grof de Peyrac posjedovao u gradskoj četvrti Saint-Paul. Zatim će poduzeti potrebne korake da sazna što se dogodilo s njenim mužem.

Bit ćemo u Parizu prije podne - obavijesti je d’Andijos kad je sutradan ujutru sjela u kočiju što ju je on unajmio. Njezina kočija je bila previše oštećena a da bi se u njoj moglo putovati.
Možda ću tamo pronaći svog muža i sve će se objasniti - reče Anđelika. - A što ste se toliko začudili, markiže?
Jer vas jučer umalo nisu ubili. Da se kočija nije izvrnula, metak onog lupeža vas ne bi bio mimoišao. Zrno što je razbilo prozor pronašao sam u postavi stražnjeg naslonjača, točno na onom mjestu gde se trebala nalaziti vaša glava.
Kao što vidite, sreća nam je sklona! Možda je to dobar predznak za događaje s kojima ćemo se naći licem u lice.
Anđelika je mislila da su već u Parizu, a tek su predgrađima prolazili. Čim su prošli kroz vrata Saint-Honore našli su se u uskim i blatnim uličicama što je nju neobično iznenadilo. Buka nije imala onaj zvučni pečat kao u Toulousi, već joj se činila više kreštava, hrapavija. Dozivanje trgovaca, a osobito kočijaša, te slugu koji su išli ispred kočija i nosača nosiljaka odjekivali su muklo kao tutnjava gromova pred oluju. Zrak je bio vruć i smradan.
Anđelikinoj kočiji pored koje je na konju jahao Bernard d’Andijos, a iza koje su dolazila tovarna kola i dva lakeja, trebalo je više od dva sata da bi stigla u četvrt Saint-Paul.
Naposljetku je skrenula u ulicu Beautreillis i usporila vožnju.
Dangube su se zagledale u kočiju i u grbove slikane na njenim vratnicama. Neki su se žurno ugnuli u stranu, kao da su ugledali samog vraga. Djeca su se razbježala po dućanima a potom ponovo izlazila na ulicu da gledaju dvije kočije i jahače. Anđelika je nestrpljivo nastojala otkriti svoju kuću među novim palačama te se nije ni osvrtala na sve to gibanje. Ali kada se kočija morala zaustaviti da bi propustila jedna kola puna sijena pred jednom sitničarjom čula je kako trgovac s praga dovikuje:
Odnio vrag te tuluške grbove!
Zatim uđe u dućan i uz veliku buku zalupi vratima.
Čini se da nas svijet u ovoj ulici smatra pomalo ciganima! - primijeti sobarica Margerita stisnuvši zube.
Žao mi je da gospodin de Peyrac nije sagradio svoju palaču u ovoj četvrti Luxembourg, gdje sam neko vrijeme bila u službi kod jedne njegove, sada pokojne, tetke.
Kuasi-Ba je valjda dobro sakriven pod platnenim pokrivačem? Možda se svijet prestrašio njegove divlje glave?
To bi samo značilo da su oni divljaci ako nikad nisu vidjeli jednog crnca.
Kočija se zaustavila pred velikim vratima od svijetloga drva sa zvekirom i ključanicom izrađenim u bronci. Iza zidova od bijelog kamena, naziralo se ulazno dvorište i palača, sagrađena u stilu tog doba od širokih kamenih blokova, s visokim i svijetlim prozorima i krovom prekrivenim novim krovnim pločama koje su se sjajile na suncu i snabdjevenim vidjelicama.
Jedan lakej otvori vratašca kočije.
Stigli smo, gospođo - reče markiz d’Andijos gledajući predvorje zapanjenim očima.
Anđelika skoči na zemlju i potrči prema kućici u kojoj je vjerojatno prebivao Švicarac, nadglednik palače.
Bijesno pozvoni. Bilo je nepojmljivo da još nisu došli otvoriti glavni ulaz. Činilo se da zvonce odjekuje u pustom prostoru. Stakla na pazikućinu obitavalištu bijahu prljava. U čitavoj zgradi nije bilo znaka života.
Tek sada Anđelika zapazi čudnovat izgled ulaznih vrata koja je d’Andijos promatrao kao ukopan.
Ona se približi.
Preko prepletenih crvenih traka bijahu utisnuti ogromni pečati od šarenog voska. Uz to se na vratima učvršćen također pečatnim voskom kočio komad bijelog parpira.
Ona pročita:
Odjel kraljevskog suda Pariz
1. jula 1660.

Zinuvši od čuda, promatrala je taj papir i ništa nije shvaćala. U tom trenutku se vratašca na nadglednikovoj kućici otvore i na njima se pokaže zabrinuto lice sluge koji je na sebi imao već iznošenu livreju. Opazivši kočiju, on naglo zatvori vratašca, ali se predomisli te ih ponovo otvori i iziđe nesigurnim korakom.
Jeste li vi pazikuća palače? - upita mlada žena.
Jesam… jesam, gospođo. Ja sam Baptiste… i prepoznajem ko… kočiju svoga… svoga… svoga…svoga gospodara.
Prestani s tim mucanjem, budalo - poviče Anđelika bijesno lupnuvši nogom. - Odmah mi reci gdje je gospodin de Peyrac?
Sluga se uznemireno ogleda oko sebe. U blizini nije bilo nikoga te ga je to, čini se, umirilo. Primakne se bliže i podigne oči na Anđeliku, i odjednom se baci na koljena pred nju, ali se i dalje oko sebe obazirao uznemirenim pogledima.
Oh! Jadna moja gospodarice - poviče - jadan moj gospodar… Oh! Strašna ga je nesreća snašla!
Ali govori već jednom šta se dogodilo? Tresla ga je za ramena u nastupu tjeskobe.
Ustani, glupane! Ništa ne razumijem od onoga što govoriš. Gdje je moj muž? Je li mrtav?
Čovjek se teškom mukom digne i progunđa:
Priča se da je zatvoren u Bastilju. Palača je sudski zapečaćena. Ja sam za nju odgovoran svojim životom. A vi, gospođo, nastojte pobjeći odavde dok još imate vremena.
Spominjanje glasovite tvrđave-zatvora umjesto da Anđeliku obeshrabri, gotovo ju je umirilo i odagnalo od nje užasan strah što je bijaše zahvatio.
Iz zatvora se može izići. Ona je znala da je najzloglasniji zatvor u Parizu Archeveche, izgrađen ispod razine Seine. U njemu se čovjek zimi čak i udaviti mogao.
Znala je, osim toga, da se u Chatelet i Hopital zatvaralo običan svijet, a da je Bastilja bio zatvor u koji se zatvaralo plemiće. Usprkos nekim mračnim pričama koje su kolale o samicama njegovih osam kula, svima je bilo poznato da se izvjesno boravljenje među njegovim zidovima nije smatralo sramotom.
Anđelika uzdahne pokušavajući da trijezno razmisli o svom položaju.
Mislim da će biti bolje ako ne ostanem u ovom kraju - reče d’Andijosu.
Jest, jest, gospođo, otiđite odavde što prije - umiješa s pazikuća molećivim glasom.
Ali kamo da odem? Doduše, jedna moja sestra stanuje u Parizu. Nije mi poznata njezina adresa, ali njen je muž državni tužilac, a zove sa Fallot. Čak mislim da se poslije vjenčanja zove Fallot de Sance.
Pođimo onda do Palače pravde. Tamo ćemo sigurno o njemu nešto doznati. Kočija i pratnja ponovo se dadoše na put ulicama Pariza. Anđeliki čak nije ni palo na pamet da gleda kroz prozor. Taj grad koji ju je tako neprijateljski dočekao, više je nije privlačio. Florimond je plakao. Izbijali su ma zubići i uzalud mu je Margerita trljala desni s nekakvom mašću od meda i usitnjenog komorača.
Na kraju su doznali adresu državnog tužioca koji je stanovao, kao i sudski službenici, blizu Palače pravde, na otoku, u parohiji Saint-Laudray.
Ulica se zvala Ulica pakla, što se Anđeliki učinilo vrlo lošim predznakom. Kuće su bile sive i srednjevjekovnog izgleda, šiljatih zabata, s rijetkim otvorima po sebi, načičkane kipićima i olucima.
Zgrada ispred koje se zaustavila kočija imala je isto tako sumoran izgled kao i sve druge, iako su svaki kat krasila tri dosta velika prozora. U prizemlju se nalazila kancelarija na čijim je vratima bila tabla, a na njoj je pisalo meštar19 Fallot de Sance, državni tužilac.
Dva mlada pisara koji su zijevali na pragu pohitaše prema Anđeliki čim joj se noga dotakla zemlje i napadoše je bujicom riječi na nekom nerazumljivom narječju.
Ona na kraju shvati da u joj oni preporučivali kancelariju advokata de Sancea kao jedino mjesto u čitavom Parizu gdje su se mogle obratiti osobe koje su htjele dobiti parnicu i biti sigurne da će njihova stvar biti vođena kako treba.
Ne dolazim radi parnice - reče Anđelika. - Želim vidjeti gospođu Fallot.


19 Naziv za suce,advokate, bilježnike, tužioce
Razočarani, oni joj pokažu vrata na lijevoj strani, koja su vodila u tužiočev stan. Ona potom vidje kako su pisari pohitali prema jednoj nosiljci u prolazu i stadoše salijetati osobu koja se u njoj nalazila, ali uto naiđe sluga i brzo ih udalji.
Anđelika podigne brončani zvekir. Da nije nestalo njezina muža, ona sigurno ne bi više vidjela Hortenziju.
Baš nikad se nije previše slagala s tom sestrom koja je bila sasvim druge ćudi. Primijeti da duboko u sebi osjeća radost što će je vidjeti. Među njih se, doduše, ispriječila sjena male Madelon. Sjeti se noći kad su sve tri, šćućurene u velikom krevetu u Monteloupu, napeto osluškivale neće li čuti potajne korake sablasti Monteloupa, to jest one stare sijede gospođe koja je išla iz sobe u sobu ispruženih ruku. Bile su sigurne jedne zimske noći da su je vidjele kako prolazi njihovom sobom…
Dok je pred vratima čekala da joj dođu otvoriti, gotovo je osjećaj ganutosti njom ovladao.
Debela sobarica u bijeloj kapici i brižljivo odjevena uvede je u predsoblje. Gotovo istog trenutka se Hortenzija pojavi na vrhu stepenica. Ona kočiju bijaše s prozora zamijetila.
Anđelika je imala dojam da joj sestra želi baciti ruke oko vrata, ali kao da je odjednom promijenila odluku i zauzela rezervirani stav. Uostalom, u tom je predsoblju bilo tako mračno da su se jedva i vidjele. Zagrlile su se bez topline.
Hortenzija je izgledala još mršavija i viša nego nekad.
Jadna moja sestro! - reče.
Zašto me zoveš jadnom sestrom? - upita Anđelika.
Gospođa Fallot očima pokaže na sluškinju i odvede Anđeliku u svoju sobu, veliku prostoriju koja je u isto vrijeme služila i kao salon, jer su se u njoj nalazili brojni naslonjači te stoci i stolice i klupe, a sve to smješteno oko kreveta lijepih zavjesa, a preko kojega bijaše prebačen pokrivač od žutoga damasta. Anđelika pomisli ne prima li Hortenzija svoje prijateljice ležeći u krevetu kao što čine kaćiperke. U stvari, nekad su Hortenziju smatrali duhovitom djevojkom koja se isticala lijepim govorom.
I tu je bilo dosta mračno zbog obojenih stakala na prozorima, ali je to ugodno djelovalo s obzirom na pasju vrućinu vani. Radi svježine po podu je bilo bačeno onako nasumce nekoliko rukoveti zelene trave. Anđelika udahne ugodan miris polja.
Lijepo je ovdje kod tebe - reče Hortenziji. No ova osta mrka.
Okani se tih svojih prostodušnih ispada. Nećeš me prevaritl. Uostalom, sve mi je poznato.
Ti imaš sreće, priznajem. Ja sam, međutim potpuno neupućena o onom što mi se dogodilo.
Nerazborito je od tebe što se tako javno pokazuješ u Parizu! - reče Hortenzija podignuvši oči k nebu.
Slušaj, Hortenzijo, ne okreći te svoje zjenice u tavanicu. Ne znam je li tvoj muž poput mene, ali sjećam se da me je svaki put spopadala želja da ti opalim šamar kad god bi ti tako zavrnula očima. A sad ću ti kazati ono što ja znam, a potom ćeš mi kazati sve što ti znaš.
Ispriča kako su se našli u Saint-Jean-de-Luzu na kraljevu vjenčanju i kako je grof de Peyrac iznebuha nestao. Na temelju pretpostavki nekih prijatelja došla je do uvjerenja da je on ugrabljen i odveden u Pariz, te je i ona okrenula prema prijestolnici. Stigavši, našla je svoju palaču zapečaćenu i uz to je doznala da joj se muž vjerojatno nalazi u Bastilji.
Hortenzija reče strogo:
Mogla si ipak pomisliti kako tvoj dolazak u po bijela dana može nauditi ugledu visokog kraljevog službenika. Ali ti si ipak došla!
Zbilja je to čudno - otpovrne Anđelika - ali moja prva misao bijaše da se za pomoć obratim osobama svoje obitelji.
Vjerujem da se ti jedino u takvim slučajevima sjetiš svoje obitelji! Duboko sam uvjerena da mi ne bi bila došla u posjete da si se mogla šepiriti u svojoj lijepoj kući u gradskoj četvrti Saint-Paul. Zašto se nisi utekla za gostoprimstvo prijateljima svog bogatog i lijepog muža, svim onim prinčevima, vojvodama i markizima, umjesto da nas uvaljuješ u nevolju svojim prisustvom?
Anđelika u prvi čas htjede ustati i zalupiti vratima, ali joj se učini da dolje na ulici čuje plač malog Florimonda te se nekako svlada.
Hortenzijo, ne misli da se zavaravam. Ti me kao nježna i vjerna sestra izbacuješ iz svoje kuće. Sa mnom je moje dijete od četrnaest mjeseci kojega bi valjalo oprati, promijeniti, nahraniti. Već je kasno. Ako sada pođem u potragu za nekim smještajem, na kraju ću spavati na uglu neke ulice. Primi me samo za ovu noć.
Jedna noć je previše za sigurnost moje kuće!
Sudeći po tvojim riječima, reklo bi se da sam ja na glasu s razuzdana i sramotna života!
Gospođa Fallot stisne svoje tanke usne, a njezine tamne, živahne i dosta sitne oči, bljesnuše.
Nisi baš na najboljem glasu, a što se tvoga muža tiče, užasno je ono što se o njemu čuje.
Anđelika se nije mogla suzdržati da se tragično ne osmjehne.
Nema boljeg čovjeka od mog muža, uvjeravam te. Kad bi ga upoznala, odmah bi ti to bilo jasno…
Sačuvaj me Bože! Umrla bih od straha. Ako je istina ono što su mi o njemu pričali, ne razumijem kako si mogla tolike godine proživjeti u njegovoj kući. Sigurno te je opčarao - reče i doda pošto je časak porazmislila. - Istina je da si vrlo rano, još kao dijete, bila sklona svim mogućim opačinama.
Ti si, draga, zaista neobično ljubazna! Ali je isto tako istina da si ti još kao dijete imala sklonosti za klevetanje i zlobu.
Sve ljepše i ljepše! Na kraju me počinješ i vrijeđati pod mojim vlastitim krovom.
Zašto nećeš da mi vjeruješ. To što se moj muž nalazi u Bastilji posrijedi je sigurno neka zabluda.
Ako se nalazi u Bastilji, to samo znači da na svijetu postoji neka pravda.
Ako ima pravde, onda će odmah biti oslobođen.
Dozvolite mi, drage gospođe, da se umiješam kad već tako lijepo govorite o pravdi - javi se iza njihovih leđa ozbiljan glas.
Jedan je čovjek ušao u sobu. Imao je oko trideset godina i vrlo kruto držanje. Pod crnom vlasuljom njegovo je puno i pomno obrijano lice pažljiva i ozbiljna izraza podsjećalo pomalo na popa. Glavu je malko naginjao na stranu, kao čovjek koji je po svom zvanju bio navikao slušati tuđe tajne.
Po crnom odijelu, elegantnom mada ukrašenom samo jednim crnim širitom i dugmetima od kornjačevine, po uškrobljenom, ali jednostavnom ovratniku, Anđeliki je bilo jasno da se pred njom nalazi njen šurjak državni tužilac. On joj se približi i svečano je poljubi u obraze kao što su nalagali običaji da se pozdravljaju osobe iz iste obitelji.
Ne govorite u kondicionalu, gospođo. Pravda postoji. I baš u njeno ime i zato što postoji ja vas primam u svoju kuću.
Hortenzija poskoči kao opareni mačak.
Zaboga, Gastone, ta vi ste sasvim poludjeli. Otkako sam se udala za vas, vi mi stalno ponavljate kako je vaša karijera važnija od ičega na svijetu i isključivo zavisi od kraljeve volje.
I od pravde, draga - nježno je, ali i odlučno prekine sudski dostojanstvenik.
Ali uza sve to vi mi nekoliko dana sa strahom govorite o mogućnosti da moja sestra potraži zaklon pod našim krovom. S obzirom na ono što vam je poznato o hapšenju njezina muža, takva bi mogućnost, govorili ste, bila ravna našoj propasti.
Šutite, gospođo, inače ću po žaliti što sam, u neku ruku odao službenu tajnu, povjerivši vam ono što sam sasvim slučajno doznao.
Anđelika odluči da ne štedi svog samoljublja.
Doznali ste nešto? Oh! Gospodine, molim vas, kažite mi što ste doznali. Već mnoge dane živim u potpunoj neizvjesnosti.
Jao, gospođo! Ne mislim se ukopati iza lažne suzdržljivosti niti pribjegavati utješljivim riječima. Odmah ću vam reći da mi je vrlo malo poznato. Preko službenih izvora u Palači pravde sam doznao, priznajem, na veliko svoje čudo, o hapšenju gospodina de Peyraca. Tražim stoga od vas, u interesu vašem i vašega muža, da ovo što ću vam povjeriti važi do novog naređenja. A obavijest što ću vam je priopćiti zaista je skromna. Dakle: vaš muž je uhapšen na temelju kraljevskog naloga treće kategorije. Oficir ili plemić pod optužbom tim se nalogom poziva da potajno, ali slobodno, pa čak ako ga i prati kraljev povjerenik, pođe u određeno mjesto. Što se vašeg muža tiče, on je najprije bio odveden u Fort- Leveque, odakle je zatim prebačen u Bastilju po naređenju potpisanom od Seguiera.
Zahvaljujem vam što ste mi potvrdili vijesti koje su manje-više umirujuće. Mnoge su osobe dospjele u Bastilju i vratile se iz nje ne izgubivši ni na svojim pravima ni na svojoj časti čim je izbilo na vidjelo da su tamo dospjele na temelju tuđih kleveta.
Vidim da ste hrabra žena - reče meštar Fallot poprativši riječi lakim i odobravajućim pokretom brade - ali ne bih želio da se zanašate iluzijama da se njegov slučaj može lako urediti. Naime, doznao sam da je uhidbeni nalog što ga je sam kralj potpisao popraćen napomenom da se u popis uhićenika ne unosi ni ime vašeg muža ni zašto je uhićen.
Kralj sigurno ne želi povrijediti svog vjernog podanika prije no što on sam ne ispita činjenice za koje ga se optužuje. Hoće da njegovo oslobođenje prođe nezapaženo.
Il da se na nj zaboravi.
Što ste time htjeli reći? - upita Anđelika, a cijelim joj tijelom odjednom prođe ledeni strah.
Ima po zatvorima mnogo osoba na koje se potpuno zaboravilo - reče meštar Fallot zažmirivši očima i zagledavši se u daljinu - kao da su na dnu groba. Biti zatvoren u Bastilju samo po sebi i ne predstavlja neku sramotu, budući da je to zatvor za plemiće te su kroza nj prošli i mnogi prinčevi kraljevske krvi, a da to uopće nije naudilo njihovu ugledu. Ali ipak vas moram upozoriti na činjenicu da je vrlo loš znak i neobično ozbiljan kad netko dospije u Bastilju kao bezimen i tajni uhićenik.
Anđelika je časak šutjela. Odjedared je osjetila umor, a u želucu joj je glad zavijala. A možda je to bio samo osjećaj tjeskobe...! Podigne pogled na tog čovjeka sa suda nadajući se da će u njemu dobiti saveznika.
Budući da ste bili tako dobri i obavijestili me kako stvari stoje, molim vas, recite'mi što mi je sada raditi?
Ponavljam vam, gospođo, ne podstiče mene dobrota, već osjećaj pravde. Zbog tog istog osjećanja vas i primam pod svoj krov. A budući da od mene tražite savjet, uputit ću vas na jednog čovjeka zakona. Bojim se, u stvari, da bi moje uzimanje učešća u ovom slučaju moglo biti ocijenjeno kao pristrano i zainteresirano, iako naše obiteljske veze nisu bile dosad baš čiste.
Hortenzija, koja se jedva suzdržavala, poviče oporim glasom svoje mladosti.

I vi to kažete! - Dok je imala dvorce i škude svoga šepavca, nikad se nije zanimala za nas. Ne mislite li da vam je grof de Peyrac, koji je bio član tuluškog sabora, mogao biti od neke koristi da vas je preporučio visokim sudskim krugovima u Parizu?
Joffrey je imao malo veza u glavnom gradu.
Da, da! - primijeti Hortenzija oponašajući je. - Samo male veze s kraljevim namjesnikom za Languedoc i Bearn, s kardinalom Mazarinom, s kraljicom majkom i s kraljem!
Ti pretjeruješ…
Jednom riječju, jeste li bili pozvani na kraljevo vjenčanje, da ili ne?
Anđelika ne odgovori već iziđe iz salona. Nije bilo razloga da svađa svrši na tome. Valjalo je poći po Florimonda kad je već muž bio suglasan s tim. Silazeći niza stepenice, tiho se smiješkala. Ona i Hortenzija su odmah pronašli razloge za svoje vječne svađe. Monteloup nije, dakle, nestao u nepovrat. Bolje je počupati se za kose nego da su tuđe jedna drugoj.
Na ulici nađe Francoisa Bineta kako sjedi na podnožniku kočije i u naručju drži uspavano dijete. Mladi brijač joj reče da mu je, videći da dijete pati, pripremio jedan svoj lijek od opija i usitnjene mente čega je on uvijek imao dovoljno u zalihi budući da je i on bio, kao i svi njegova zvanja, pomalo i ranarnik i ljekarnik. Anđelika mu zahvali i upita za Margeritu i za malu dojilju.
Binet joj odgovori da se sobarica, videći da nje nema pa nema, nije mogla oduprijeti pozivu jednog poslužnika gradskog kupatila koji je išao ulicom i pjevao:
Čujte me, čujte žene
u kupkama svete Ivane Topla vas voda čeka
I dvorba brza i krepka Hitajte, ne budite lijene!
Kao svi hugenoti i Margerita je bilo sklona vodi što ja neobično radovalo Anđeliku.
I ja bih rado učinila posjet toj svetoj Ivani - uzdahne Anđelika.
Sjedeći u sjeni tovarnih kola, lakeji i dva kočijaša pili su ružicu i jeli dimljene haringe; bio je petak.
Anđelika pogleda svoje prašnjavo odjelo, a zatim Florimonda koji je bio sav balav i medom sve do obrva zaprljan. Bijedne li kočije i pratnje.
Ali ženi siromašnog državnog tužioca mora da je izgledala vrlo raskošno, jer Hortenzija, koja je sisla odmah iza nje reče cereći se:
Draga moja, za ženu koja jadikuje da je spala na to da spava po uglovima ulica, nisi loše opremljena: jedna kočija, tovarna kola, šest konja, četiri ili pet lakeja i dvije sobarice koje odoše da se okupaju!
Imam tu jedan krevet - reče Anđelika - hoćeš li da ga postavim kod tebe?
Nije potrebno. Imamo sve što je potrebno da te primimo. Ali mi nismo u stanju primiti na stanovanje svu ovu poslugu.
Ali valjda imaš neko potkrovlje za Mairgeritu i djevojku? Što se ljudi tiče, dat ću im štogod da se smjeste u nekoj gostionici.
Hortenzija je gledala stisnutih usana i prestrašena izgleda te ljude s juga koji su mislili da se zbog žene jednog tužioca ne moraju inkomodirati te su i dalje jeli bezobrazno je mjereći svojim vatrenim očima.
Ovi ljudi iz tvoje pratnje izgledaju zaista kao razbojnici - reče prigušenim glasom.
Pripisuješ im svojstva kojih oni nemaju. Jedino što im se može predbaciti jest što vole spavati na suncu.
Anđelika polako podigne u naručje maloga Floimonda. Francois Binet to iskoristi da bi se duboko poklonio gospođi Fallot, što nju malko razvedri. Ona uzdahne pretvarajući se da se pomirila s tim.
Dogovorile smo se, dakle, smjestit ću kod sebe djevojke i ovoga mladića koji mi izgleda pristojan. Ali ne znam što ćemo s kočijom, kolima i konjima. Ta i sama vidiš kakve su naše štale.
To reče i pakosna izraza pokaže na jedan kut u kojemu se nalazila jedna od onih sjedalica na dva kotača poznatih pod nazivom dvokolice.
Ovo je moja kočija! Dječak što brine o svijećama i drvima odvuče me u njoj do prijateljica koje stanuju previše daleko. A Gaston svoga konja drži u jednoj štali ove četvrti gdje ljudi sa suda mogu uzeti u mjesečni najam jednu pregradu… Naposljetku su izvučena dva sanduka iz tovarnih kola. Hortenzija dozove jednoga od meštrovih pisara i reče mu da odvede kočijaše i njihova kola u javnu štalu.
U prostranoj sobi što joj je dodijeljena na drugom katu, Anđelika je najzad mogla posvetiti nešto vremena samoj sebi te se uvali u jedan badanj i stane se prati
svježom vodom. Kosu je također oprala, zatim se kako-tako očešljala pred čeličnim ogledalom obješenim iznad kamina. Soba je bila mračna, namještaj prilično neukusan, ali dovoljan. U čistim plahtama malog krevetića Florimond je mimo spavao zahvaljujući brijačevim ljekarijama.
Samo se malko naličila, jer je bila sigurna da njen zet ne cijeni žene koje se mažu ružom. Našla se, međutim, u velikoj neprilici kad se htjela obući. Nije znala koju bi haljinu odabrala. I najjednostavnija joj je izgledala isuviše raskošna prema skromnim haljinama siromašne Hortenzije, koja je na svoje stavljala tek po koji širit od baršuna ili koju traku na steznik svoje sive haljine.
Najzad se odluči za jednu haljinu smeđe boje sa zlatnim ukrasima ne previše upadljivim, a umjesto vrlo osjetljive pelerine od čipaka stavi oko vrata rubac od crne svile. Bila je skoro pri kraju s oblačenjem kadli se pojavi Margerita ispričavajući se zbog zakašnjenja.
Doda prezirno da je, u stvari, taj pariški svijet bio dosta nazadan. Peći svete Ivane slabo griju tako da je drhtala od studeni. Ne mogu se uopće usporediti s rimskim kupikama u Toulousi, gdje su se čak i pučani mogli kupati da bi se održali u zdravlju.
U Svetoj Ivani je vođa, doduše, vrela, ali su joj se plahte učinile nečiste, a vrata su se kabine stalno otvarala na gospodarevu radnju, koji je uz to bio i brijač i ranarnik, te je čas nekoga brijao, a čas opet presijecao kakav čir. A potom je morala čekati i požurivati djevojku kojoj je, prirodno, godilo što su joj mladići udvarali.
Pod Margeritinom iskusnom rukom Anđelikine kose dobiše ljupke pregibe koje su inače imale. Sobarica ih htjede namirisati.
Pazi! Ne smijem izgledati previše lijepa. Treba da ulijem povjerenje svom šurjaku tužiocu.
Jao. Toliku sam lijepu gospodu vidjela pred vašim nogama, a sada vas moram dotjerati da biste očarali jednoga tužioca!
To je teže no što bi čovjek vjerovao. Pogledaj me dobro! Imam li izgled i čedan i ljubak u isti mah?
Kada vaše oči budu imale boju koju imaju, vaš izgled neće biti čedan - okrutno otpovrne sobarica. Kad sam vas prvi put vidjela u vašem zamku u Poitouu, onda ste bili samo prestrašena djevojčica, gledali ste ljude kao da im velite: "Tvoja sam ako želiš…"
Ja? Zaboga Margerito - poviče Anđelika zaprepašteno. A potom doda oštrijim tonom: - Odakle vam samo takve misli, djevojko moja! Vi ste bili u stanju da bolje od ikoga upoznate neporočnost moga života…
Zato što ste imali gospodara ljubomornog i razboritog, iako to nije izgledalo, kojega su se, osim toga svi bojali - odgovori sobarica a da nije okom trepnula. - Ja sam upoznala i promatrala mnoge velike gospođe i kažem vam da vi spadate među one najopasnije.
Ja? - ponovi Anđelika još nesigurnija.
Oduvijek se malko ustručavala pred tom ženom ogromnoga tijela koja ju je za čitavu glavu nadvisivala i koja ju je svojom samovoljom podsjećala na njezinu dojilju.
Da, gospođo. Jer vi ne možete u ljudima pobuditi prostu strast, već veliku ljubav, onu za kojom su žudjeli čitava života. A nevolje nastanu kad se to dogodi mnogim ljudima u isto vrijeme. Znate li da se jedan mladi plemić zbog vas bacio u Garonhu?
Ne. Nisam znala.
Neću vam kazati njegovo ime, jer toga mladića niste ni zamijetili. Uostalom, baš zbog toga se i bacio u rijeku.
Oštar krik iz prizemlja ih prekine. Pojuriše prema odmorištu.
Kričanje nasmrt prestrašene žene u prostoru stepenica. Anđelika strča navrat- nanos dolje i nađe svoju služinčad okupljenu na samom ulazu kuće. Na licima im
se ogledalo čuđenje. Kričanje nije prestajalo, ali je sada bilo nešto blaže. Izgledalo je da dolazi iz ormara od lažne ebanovine, koji bijaše smješten u predsoblju.
Horetnzija, koja bijaše također dotrčala, otvori ormar i iz njega izvuče napolje onu istu debelu sobaricu što je Anđeliki otvorila vrata, a uz to i dvojicu dječaka, jednoga od osam, a drugoga od četiri godine, koji su joj se čvrsto priljubili uza suknju. Gospođa Fallot opali sobarici šamar, a onda je upita što joj se dogodilo.
Tamo! - promuca nesretnica i pokaže prstom prema služinčadi.
Anđelika pogleda u smjeru sobaričina prsta i opazi jadnoga Kuasi-Ba koji se stidljivo skutrio iza ostale služinčadi.
Hortenzija nije uspjela prikriti sitan trzaj, ali to ipak svlada i oštro reče:
Pa šta onda? Ta to je crnac, čovjek crne puti i čemu tolika dernjava? Nikad niste vidjeli crnca?
Ne… ne, gospođo.
Ta nema osobe u Parizu koja nije vidjela crnca. Vidi se da ste došli sa sela. Baš ste glupača.
Primaknuvši se Anđeliki, tiho joj šapne - Čestitam ti, draga! Čim si došla, unijela si pometnju u moju kuću. I jednog divljaka s otoka! Vrlo lako mi se može dogoditi da me ova djevojka ovog istog trenutka napusti. A imala sam vraške muke dok sam je dobila!
Kuasi-Ba - poviče Anđelika - ova djeca i ova gospođica te se boje. Daj, zabavi ih malko!
Odmah, gospoža.
Kuasi-Ba sa jednim skokom baci naprijed. Sobarica zaurla i prihvati se za zid kao da je htjela u nj prodrijeti. Kuasi-Ba skoči par puta uvreten, a zatim iz džepa izvuče nekoliko obojenih kuglica i stane ih bacati uvis nevjerojatnom spretnošću. Čini se da mu nedavna ozljeda nije nimalo smetala. Na kraju, videći da se djeca smješkaju, uze gitaru od malog Giovannija, sjedne na tlo, prekriži noge i stane ispotiha pjevati svojim ugodnim glasom.
Anđelika priđe svojim slugama.
Dat ću vam nešto novca da možete spavati i jesti u krčmi - reče.
Kočijaš istupi naprijed premećući u rukama šešir ukrašen perjem koji je predstavljao dio bogate livreje slugu grofa de Peyraca.
Molili bismo vas, gospođo, da nam date ostatak naše plaće. U Parizu smo, a tu se mnogo troši.
Mlađa žena, poslije časa kolebanja, udovolji njihovoj želji. Zamoli Margaritu da joj dones njen kovčežić i svakom odbroji koliko mu je pripadalo. Ljudi zahvale i pozdrave. Mali Giovanni reče da će se sutra vratiti po naređenju gospođe grofice. Ostali su se šutke povukli.
Dok su prelazili preko praga, Margerita, stojeći na stepenicama, nešto im dovikne na njihovu narječju, ali oni ne odgovoriše.
Šta si im rekla? - upita Anđelika, zamišljena.
Rekla sam im, ako se sutra ne vrate da će ih gospodar ureći.
Misliš da se neće vratiti?
Bojim sa da neće.
Anđelika umornim pokretom ruke prođe preko čela.
Nije im trebalo kazati da će ih gospodar ureći, Margerito. Slične su mu riječi od veće štete no koristi. Uzmi i odnesi kovčežić u moju sobu i pripremi jelo za Florimonda kako bi mogao jesti čim se probudi.
Gospođo - javi se tanahan glasić pored Anđelike - moj me otac zamolio da vas obavijestim da je večera na stolu. Čekamo vas u blagovaonici da bismo se pomolili Bogu.
Bio je to dječak od osam godina kojega ona maloprije bijaše zamijetila u ormaru.
Više se ne bojiš Kuasi-Ba? - upita ga.
Ne, gospođo. Naprotiv, vrlo se radujem što sam upoznao jednoga crnca. Svi će mi moji drugovi zavidjeti.
Kako se zoveš?
Martin.
Prozori su u blagovaonici bili otvoreni kako bi u prostoriju ušlo nešto više svjetla tako da se ne mora paliti svijeće. Jasan i ružičast sumrak spuštao se na krovove. Bio je to sat u koji su crkvena zvona objavljivala Zdravo Mariju. Ozbiljni su zvuci nadjačali ostale te se činilo da su daleko odnosili molitvu grada.
Vrlo je ugodan zvuk zvona vaše parohije - primijeti Anđelika da bi razbila početnu nepriliku, pošto su svi, poslije molitve, posjedali.
To su zvona Notre-Dame - odgovori meštar Fallot. Naša parohija je Saint- Laudry, ali je katedrala vrlo blizu. Izvirite kroz prozor i vidjet ćete dva velika tornja i krovište apside.
Toliko se hvalio da ga Anđelika umalo nije upitala nije li on sudjelovao u izgradnji Notre-Dame, ali je na vrijeme zaustavila svoju zlobnu primjedbu. Fallot je bio jedan od onih ljudi koji su sve ozbiljno shvaćali i koji su šale uzimali kao prostakluk.
Mali je Martin nosio okolo srebrni lavorčić pun mirišljave vode i ručnik. Svi su oprali ruke. Dječak je obavljao svoju dužnost vrlo ozbiljno. Imao je dosta mršavo lišće i sličio je dosta na Hortenziju. Bio je tu još jedan dječačić od prilike šest godina, zdepast kao otac, i jedna djevojčica od četiri godine. Ona je tvrdokorno držala oborenu glavu tako da se vidjela samo okrugla kapica koja je pritiskivala crne kovrdže.
Hortenzija reče da je imala još dvoje djece, ali su umrli još sasvim nejaki, dok se jedno nalazi kod dojilje.
Djevojčica je upravo tih dana napustila dojilju kojoj je od samog rođenja bila povjerena u selu drvosječa zvanom Chaillot, u okolici Pariza. Stoga je i bila tako divlja i stalno spominjala seljakinju što ju je odgojila i brata po mlijeku. U tom trenutku djevojčica digne glavu i Anđelika opazi njezine svijetle oči.
Hej, ima zelene oči! - poviče.
Na žalost! - odgovori Hortenzija ljutito.
Bojiš se da pored tebe ne odraste još jedna Anđelika?
Ne znam. Nekako nemam povjerenja u tu boju.
Zbilja, znaš li da i naša mlađa sestra, Marija Agneza, ima zelene oči? Kad je bila malena bile su joj modre, a onda su odjedaredl promijenile boju.
Šta radi Marija Agneza?
I tako razgovor načas svrne na braću i sestre.
Na drugom kraju stola sjedio je ostarjeli stric Fallota, učen i šutljiv nekadašnji službenik suda.
Na početku večere i on i njegov nećak spuste, istim skrušenim pokretom, komadić roga jednoroga u svoje čaše. To sjeti Anđeliku da tog jutra nije uzela tabletu otrova na koji je Joffrey de Peyrac htio da se ona navikne.
Sobarica je dijelila juhu. Na bijelom uštirkanom stolnjaku još se sačuvao pregib od peglanja.
Srebreno posuđe je bilo vrlo lijepo, ali obitelj Fallot još nije upotrebljavala vilice koje još ne bijahu prodrle u sve kuće. Joffrey je naučio Anđeliku kako da se služi tim priborom. Ona se sada sjeti kako se na dan vjenčanja neugodno osjećala s onim malim vilama u ruci. Bili su posluženi s nekoliko vrsta ribe, jajima i mliječnim proizvodima. Anđelika posumnja da je sestra naručila u blizoj pečenjarnici nekoliko već pripremljenih jela kako bi dopunila ručak.
Zbog mene ne moraš mijenjati svojih navika - reče.
Zar zbilja misliš da se u obitelji jednoga tužioca jede samo ražena kaša i juha od cvjetače? - oštro joj otpovrne sestra.
Navečer, iako je bila bila umorna, Anđelika nikako nije mogla usnuti. Slušala je kako s dna uskih i vlažnih ulica do nje dopire buka nepoznatog grada.
Prođe neki mladi prodavač oblatni, tresući svoje kocke u jednoj čaši. Iz kuća u kojima se svijet navečer dulje zadržavao na nogama zvali su ga dokonjaci i zabavljali se igrajući na kocke za svu njegovu zalihu kolača.
Nešto kasnije čulo se zvonce objavljivača smrti:
Probudi se, o usnili svijete,
I Bogu se moli za svoje mrtvace…

Anđeliku prođu srsi i ona zarije glavu u jastuk. Uzalud je tražila pored sebe dugo, mršavo i toplo tijelo Joffreyevo. Kako joj je nedostajala njegova radost, njegova živost, njegov divni glas, njegove mazne ruke.
Kad će se opet naći? Kako li će tada biti sretni! Ona će se tada stisnuti u njegovu zagrljaju, molit će ga da je poljubi, da je stisne snažno, snažno… Najzad usne čvrsto obujmivši rukama jastuk od grubog, hrapavog platna iz kojega je izbijao miris lavande.

Anđelika skine krilo prozora od punog drva, a zatim uloži svu svoju snagu da bi otvorila prozore od šarenog stakla međusobno povezane olovom. Najzad joj to uspije.
Samo su Parižani mogli na toj vrućini disati uz zatvorene prozore. Duboko udahne svježi jutarnji zrak, a potom se ukruti iznenađena i zadivljena.
Njena soba nije gledala na Ulicu pakla, već je bila na drugoj strani kuće i gledala je na vodenu površinu, glatku i blistavu poput mača, obasjanu zlatom izlazećeg sunca, koju su križali čamci i teretne brodice.
Na suprotnoj obali jedna lađa peračica s ispupčenim krovištem od bijelog platna sjajila se kao da je od gipsa u krajoliku zastrtom lakom izmaglicom. Vika žena i udarci njihovih pratljača miješali su se s dozivanjem mornara i njisikom konja koje su konjušari vodili na pojilo.
Ali prodoran je miris, u isto vrijeme i spor i sladunjav, dražio Anđelikine nosnice. Anđelika se nagne i vidje da su drveni stupovi što su podupirali staru zgradu bili zabodeni u muljeviti pijesak i na tom se mjestu dizala hrpa trulog voća oko kojega su se okupljali rojevi osa.
Na desnoj strani, na samom uglu otoka, nalazila se lučica zakrčena teretnim brodicama s kojih su radnici istovarivali koševe pune naranača, trešanja, grožđa, krušaka. Nekoliko lijepih dječaka, u dronjcima, stojeći na kraju čamaca, svim su zubima zagrizli u naranče, a koru bacali u vodu. Sitni su valovi potom tu koru nosili duž kuća. Dječaci su skidali svoje dronjke i naglavice se bacali u bezbojnu vodu. Drveni je mostić jarko crvene boje povezivao lučicu s malim otočićem.
Sučelice odmah poslije brodice s praljama, počinjala je obala na koju je bilo privezano bezbroj trgovačkih brodica.
Po njoj su se vrzmali ljudi koji su valjali bačve, nosili vreće na kup, istovarivali čitava brda sijena za pariške štale.
Oboružanim kukama, neki su mornari zaustavljali splavi napravljene od debala što ih je valjala riječna struja, i upravljali ih prema obali, gdje su ih drugi radnici dohvatali i valjali na jednu gomilu.
A svu tu živost obasjavala je svjetlost boje jaglaca, izvanredne oštrine, koja je svaki prizor pretvorila u krhku sliku utonulu u san, a zatim odjedared oživljavala sjajem blijeska, komadom bijelog platna, ili bijele kapice, kreštanjem galeba koji je letjeo nad samom vodom.
"Sena", prošapće Anđelika. Sena je značila Pariz.
Netko pokuca na vratima. Čas zatim Hortenzijina sobarica uđe noseći šalicu mlijeka.
Donijela sam mlijeko za dijete, gospođo. Jutros rano sam otišla do Mliječnog trga. Upravo su pristizale žene iz sela. Mlijeko u njihovim posudama bijaše još toplo.
Vrlo ste ljubazni, draga moja djevojko, što ste se toliko izmučili. No trebali ste poslati po mlijeko djevojku što sam je sa sobom dovela i njoj narediti da mi donese šalicu.
Htjela sam vidjeti da li se mališan probudio. Ja neobično volim djecu, gospođo. Zaista je šteta što gospođa daje svoju djecu dojilji. Prije šest mjeseci sam jedno odnijela u selo Chaillot. Svakoga mi dana plače srce od straha da mi ne jave njegovu smrt. Dojilja, u stvari, i nije imala mlijeka i ja sam sigurna da će ga hraniti najviše kruhom umakanim u vodu i vino.
Bila je sva okrugla, sjajnih obraza i modrih i nevinih očiju. U Anđeliki se odjedared javi čuvstvo simpatije prema njoj.
Kako se zoveš?
Zovem se Barba, gospođo.
Znaš li, Barbo, ja sam u prvo vrijeme sama dojila svog mališana. Nadam se da će biti snažan.
Nitko ne može zamijeniti brigu jedne majke - reče Barba poučno.
Uto se Florimond probudi. S obadvije se ruke uhvati za krajeve kolijevke i sjedne uprijevši svoje crne i sjajne oči u nepoznato mu lice.
Srećo moja, mališu moj lijepi, dobar dan, zlato moje! - pjevuckala je djevojka dignuvši ga u naručje još mlitava od sna.
Odnese ga do prozora da bi mu pokazala čamce i galebove i pune koševe naranača.
Kako se zove ova lučica? - upita Anđeliku.
To je luka Saint-Laudry, luka voća, a tamo dalje je Crveni most koji vodi na otok Saint-Louis. I na drugoj strani se mnogo istovaruje: postoji luka za sijeno, luka za drva, još jedna za žito i posljednja za vino. Ta roba najviše zanima gospodu iz općine, one lijepe zgrade što je vidite iza onog žala.
A veliki trg što se vidi više naprijed?
To je Trg Greve.
Barba zažmuri da bi bolje vidjela.
Vidim da se jutros mnogo svijeta okupilo na tegu. Sigurno će nekoga objesiti.
Objesiti? - ponovi Anđelika užasnuta.
Da da! Tamo se izvršavaju smrtne osude. Sa svoje vidjelice, koja se nalazila baš tu gore, ne promakne mi nijedna, mada je do tamo dosta daleko. Uostalom, i draže mi je da je daleko jer imam ganutljivo srce. Vješanja su najčešća, ali vidjela sam i dvije glave odsječene sjekirom i lomaču na kojoj je spaljen jedan vještac.
Anđelika se naježi i okrene. Pogled s njezina prozora odjedared joj se učini manje lijepim.
Pošto se prilično lijepo odjenula jer bijaše odlučila da pođe u Tuileries. Anđelika zamoli Margeritu da uzme plašt i bude joj pratnjom. Sobarica će se brinuti za Florimonda, a Barba će bdjeti nad obadvoje. Anđelika je bila radosna što je u kućnoj djevojci dobila saveznika, mada je bila od velike pomoći Hortenziji koja je imala malo služinčadi. Osim Barbe, imala je još samo jednu djevojku u kuhinji i jednoga čovjeka za teže poslove, koji je zimi nosio drva za peći, a inače je donosio vodu, brinuo o svijećama i prao podove.
Vaša kočija neće više biti onako sjajna kao dosad - reče krupna Margerita kroz stisnute usne. - Dogodilo se upravo ono čega sam se i bojala. Vaši kočijaši i sluge su pravi lupeži: nestali su te nema nikoga tko bi upravljao vašom kočijom, i brinuo se za konje.
Anđeliku to u prvi mah zaprepasti, ali se odmah razvedri.
Naposljetku i bolje je tako. Sa sobom sam uzela samo četiri tisuća livara. Namjeravam poslati gospodina d’Andijosa u Toulousu da mi donese novaca. A u
međuvremenu, budući da ne znamo što nas u budućnosti čeka, bolje je da ne moramo plaćati onaj svijet. Konje i kočiju ću prodati vlasniku javne štale, a mi ćemo hodati pješice. Rado bih pogledala dućane.
Gospođa nema pojma kako su ulice ovdje blatnjave. Na nekim se mjestima gaca po blatu sve do gležanja.
Moja sestra mi je rekla da se u drvenim cokulama može vrlo lijepo hodati ulicama. Hajde, draga moja Margerito, nemoj zanovijetati! Pođimo pogledati Pariz. Nije li to divno?
Sišavši, Anđelika na ulazu u kuću zatekne Francoisa Bineta i mladog glazbenika.
Zahvaljujem vam na vašoj vjernosti - reče im ganuto ali mislim da će biti najbolje ako se rastanemo. Ja vas ne mogu zadržati u svojoj službi. Hoćeš li, Binet, da te preporučim gospođici de Montpensier? S obzirom na uspjeh što si ga postigao u njenoj kući u Saint-Jean-de-Luzu, sigurna sam da će ti ona naći neko zaposlenje ili će te preporučiti nekom velikašu.
Na njeno najveće čuđenje mladić otkloni njen prijedlog.
Zahvaljujem vam, gospođo, za vašu dobrotu, ali mislim da ću potražiti službu kod nekoga brijača.
To Anđeliki nije išlo u glavu: - Ti koji si u Toulousi bio najbolji brijač i vlasuljar?
Na žalost, ja ovdje ne mogu računati na neko bolje mjesto jer cehovi ne daju nikome naprijed.
Ali na dvoru…
Da bi se steklo naklonost velikaša, treba vremena, gospođo. Nije dobro iznebuha se naći u prvim redovima, a osobito ako se radi o skromnom majstoru kao što sam ja. Dovoljna je ponekad sitnica, jedna riječ, otrovna aluzija da biste se srušili s najveće visine u bijedu veću od one koju biste upoznali da ste skromno ostali u sjeni. Naklonost prinčeva je tako ćudljiva da neki vaš slavni čin može postati uzrokom vaše propasti.
Ona ga čvrsto pogleda.
Htio bi im dati vremena da zaborave da si bio brijač gospodina de Peyaraca? Binet obori pogled.
Ja ga sigurno neću nikada zaboraviti, gospođo. Ako se moj gospodar odrve svojim neprijateljima, moja će jedina želja biti da mu ponovo služim. Ali ja sam samo običan brijač.
Imaš pravo, Binet - reče Anđelika i osmjehne mu se. Tvoja mi se iskrenost sviđa. Nije potrebno da te uvlačim u našu nevolju. Evo ti sto scuda i neka ti sreća bude sklona.
Mladić pozdravi, uze svoj brijački kovčežić i, stalno se klanjajući, natraške se povuče prema vratima i iziđe.
A ti, Giovanni, hoćeš li da te pokušam staviti u vezu s gospodinom Lullijem?
Oh, gospodarice, hoću!
A ti, Kuasi-Ba, šta ti želiš?
Želim poći u šetnju s tobom, gospoža. Anđelika sa nasmiješi.
Dobro, onda dođite oboje. Idemo u Tuileries.
U tom se trenutku otvore jedna vrata i meštar Fallot proturi kroz otvor svoju lijepu crnu vlasulju.
Čuo sam vaš glas, gospođo, a baš sam vas čekao jer sam htio s vama izmijeniti nekoliko riječi.
Anđelika dade znak trojici svojih slugu da je pričekaju.
Stojim vam na raspolaganju, gospodine.
Pođe za njim u njegov ured gdje se bijahu uskomešali njegovi službenici i pisari. Otužan miris mastila kojim je bila ispunjena prostorija, škriputanje guščjih pera, polumrak, te crna odijela onih bijednih službenika, nisu na čovjeka ostavljali baš najugodniji dojam. Po zidovima je visila čitava gomila crnih vreća u kojima su se nalazili dokumenti o pojedinim parnicama.
Meštar propusti Anđeliku u mali ured. Tu se već nalazio jedan čovjek i sad se digne na noge. Fallot predstavi:
Gospodin Desgrez, odvjetnik. Gospodin Desgrez pristaje da se prihvati mučne parnice vašeg muža.
Anđelika je zaprepašteno promatrala pridošlicu. Zar taj da bude odvjetnik grofa de Peyraca? Tešiko bi bilo pronaći otrcaniji plašt, iznošenije rublje, šešir u gorem stanju. U poređenju s njima, meštar Fallot, koji se pridošlici obraćao s poštovanjem izgledao je vrlo raskošno odjeven. Jadni mladić nije čak ni vlasulje imao, a kose kao da su mu bile od one iste, mrke i hrapave vune kao i njegovo odijelo. Pa ipak, usprkos svom očitom siromaštvu, njegovo je samopouzdanje bilo još očitije.
Gospođo - izjavi odmah - ne govorimo ni u budućem vremenu ni u pogodbenom načinu. Stojim vam na raspolaganju. Povjerite mi, dakle, bez straha sve što vam je poznato.
Vjere mi, meštre - odgovori ponešto hladno Anđelika - ja ne znam ništa, ili gotovo ništa.
Utoliko bolje. Tako se barem nećemo otputiti od lažnih pretpostavki.
Ipak postoji nešto što je sigurno - umiješa se meštar Fallot - uhitbeni nalog potpisan kraljevom rukom.
Vrlo dobro, meštre. Kralj! Treba poći od kralja. Mladi odvjetnik rukom primi bradu i obori oči.
Nimalo zgodno! Vrlo visoka polazna točka, višu se nije moglo odabrati.
Imala sam namjeru poći u posjetu gospođici de Montpensier, kraljevoj bratučedi
reče Anđelika.- Vjerojatno ću preko nje doći do sigurnih obavijesti, osobito ako se radi o nekoj dvorskoj spletki, u što najviše i sumnjam. A možda bih njezinom pomoći, mogla i do njegova veličanstva stići.
Hm, gospođica de Montpensier - primijeti mladi odvjetnik posprdno se nacerivši.
Prije svega, ona duga motka je vrlo nespretna. A ne zaboravite, gospođo, da je pripadala frondi i naredila da se puca na trupe njezina kraljevskog bratučeda. Zbog toga će uvijek biti sumnjiva na dvoru. Osim toga, kralj je pomalo ljubomoran na njeno ogromno bogatstvo. Njoj će biti odmah jasno da joj nije u interesu uzimati u zaštitu gospodina koji je pao u nemilost.
Vjerujem, a svi to tvrde, da Velika gospođica ima izvanredno dobro srce.
Dao Bog da se takvom prema vama i pokaže, gospođo. Kao dijete Pariza nemam mnogo povjerenja u velikodušnost mogućnika koji narod hrane plodovima svoje nesloge, plodovima gorkim i smrdljivim kao što su oni što kisaju pod vašim prozorima, gospodine državni odvjetniče. Kako bilo da bilo, pokušajte, gospođo, ako smatrate da će vam to biti od koristi. Preporucam vam, međutim, da s Gospođicom i prinčevima razgovarate bezbrižnim tonom i da ne spominjete previše uporno nepravdu koja vam je učinjena.
Ne misli li možda ovaj odvjetničić poderanih cipela da će me on naučiti kako se govori s dvoranima? - razdraženo se pitala Anđelika.
Uze novčanik i izvuče nekoliko škuda.
Evo predujma na ime troškova što ćete ih imati prilikom istrage.
Hvala vam, gospođo - reče odvjetnik koji, pošto je na škude bacio zadovoljan pogled, stavi ih u prilično spljoštenu kožnatu kesu što ju je nosio za pasom.
Vrlo ljubazno pozdravi i iziđe.
Ogromna danska doga bijele dlake išarana širokim smeđim mrljama što je strpljivo čekala na uglu ulice, odmah se digne i priključi odvjetniku koji se, ruku gurnutih u džepove, udaljivao veselo zvižđučući.
Ovaj mi čovjek ne ulijeva povjerenje - reče Anđelika šurjaku. - Čini mi se da je to nekakav podrugljivac i nesposoban hvališa.
Sjajan je to momak - reče državni odvjetnik - ali siromašan… kao mnogi njemu slični. Ima u Parizu napretek odvjetnika bez parnica. Ovaj je od oca naslijedio odvjetničku kancelariju. On je kupiti ne bi mogao. Preporučio sam vam ga s dva
razloga: prvi što cijenim njegovu oštroumnost, a drugi što vas neće mnogo stajati. Za ono malo novaca što ste mu ga dali, učinit će čuda.
Ne smijemo voditi računa o novcu. Ako bude potrebno, mog će muža braniti najpoznatiji ljudi zakona.
Meštar Fallot se zagleda u Anđeliku pogledom u isti mah i oholim i lukavim.
Zar vi raspolažete neiscrpivim bogatstvom?
Ne, kod sebe nemam mnogo novaca, ali poslat ću u Toulousu markizu d’Andijosa. Potražit će našeg bankara i stavit će mu u dužnost da proda neku zemlju, ako mi bude potreban gotov novac.
Zar mislite da vaša dobra u Toulousi nisu zaplijenjena i zapečaćena kao i vaša palača u Parizu?
Anđelika ga prestravljeno pogleda.
Ta to je nemoguće! - promuca. - Zašto bi to napravili? Zašto da nas tako proganjaju? Ta mi nikome ništa nažao nismo učinili.
Meštar napravi gorljivi pokret.
Jao, gospođo! Mnoge osobe što prođu kroz ovaj ured kažu te iste riječi. Slušajući njih, reklo bi se da nikad nitko nikome nikakva zla nije učinio. A ipak se stalno parniče…
"A što bi odvjetnici radili", pomisli Anđelika.
S tim novim nemirom u mislima ona je malo marila za šetnju. Prošavši ulicama la Colombe, des Marmousets i la Lanterne najzad stiže pred Palaču pravde. Produžila je obalom l'Horloge i potom stigla na Novi most, na kraju otoka. Živost što je tu vladala očarala je njezinu pratnju. Dućančići na kotačima sa svih su strana opkolili brončani kip dobroga kralja Henrika IV, a na tisuće je usta vikom hvalilo svoju robu. Ovdje se prodavao čudotvorni melem, tamo su se bezbolno vadili zubi, nešto niže se prodavao u bočicama neki neobičan proizvod za čišćenje odijela, a tamo dalje knjige, igračke, nizovi od kostiju kornjača koje su liječile bolove u želucu. Tu je sve treštalo od truba i orguljica. Bubnjevi su tutnjali na podnožju gdje su neki pelivani izvodili igre s čašama. Nekakav ispijeni tip, u otrcanom odijelu, gurne Anđeliki u ruku komadić papira i zatraži od nje deset novčića.
Ona mu ih bez razmišljanja dade, a papirić gurne u džep, naredivši svoj pratnji koja je uživala u tom metežu da malko požuri.
Nije joj bilo do tumaranja, a osim toga na svakom su je koraku zaustavljali prosjaci koji su se iznebuha pred njom stvorili i pokazivali gnojne rane, batrljke umotane u krvave zavoje. Ili bi odnekud iskrsle žene u dronjcima i s djecom u naručju. Lišća su te djece bila puna krasta na koje su navaljivale muhe. Taj se svijet nenadano pojavljivao iz sjene trijemova, iza ugla nekoga dućana, izbijao iz strme obale i u početku kmečavo moljakao, ali se ubrzo stao prijetiti.
Na kraju, zgađena i nemajući više sitniša, Anđelika naredi Kuasi-Bau da ih otjera. Crnac bljesne svojim ljudožderskim zubima i pruži ruke za jednim bogaljom na štakama koji se upravo približavao. Ali ovaj odmah neobično žustro podbrusi pete.
Evo što se događa čovjeku kad hoda naokolo kao kakav prosjak - stalno je ponavljala Margerita, sve se više ljuteći.
Skupinica je sada hodala beskrajnom galerijom Louvrea koja je spajala kraljevsku palaču s Tuileriesama.
Završena tada i sagrađena u sivom i finom kamenu sličnom pariškom nebu, velika galerija je razvijala duž vode skladan kružni vijenac svojih izmjeničnih zabata, trouglastih i svinutih, te svoje pravilno pročelje, ukroćeno lišćem listolika.
Nenaviknuta na tu strogu ljupkost, Anđeliki se prije svega činilo da tom drugom nizu stubova nema kraja.
Izgledali su joj zlokobni. U stvari, pričalo se da je tu veliku galeriju podigao Karlo IX, kralj zločinac, da bi pobjegao iz Pariza, u slučaju pobune a da uopće ne iziđe iz svoje palače. Velikom galerijom je zaista mogao iz Louvrea stići do štala Tuileriesa, odakle se mogao lako, skočivši na konja, kroz vrata Saint-Honore, domoći otvorenog polja.
Anđelika odahne s olakšanjem kad je naposljetku, obraslu u bršljan, opazila kulu du Bois, ruševni ostatak nekadašnjeg gradskog bedema Pariza. Malo zatim, opazi Pavillon de Flore kojim se završavala galerija tvoreći pravi kut s dvorcem Tuileries. Zrak je tu bio svježiji. Laki povjetarac se dizao sa Sene i razgonio smrdljiva isparavanja grada.
Najzad su se pojavile Tuileries, palača ukrašena s tisuću pojedinosti, poduprta s boka okruglim kubetom i manjim kubetima, inače ljetno obitavalište ženske ljupkosti, budući da ju je sagradila jedna žena, Katerina dei Medici, rasipna Talijanka.
U Tuileriesima joj rekoše da pričeka. Velika gospođica bijaše otišla u palaču Louxembourg da tamo sve pripremi za svoje preseljenje, zato što je Gospodin, kraljev brat, odlučio da joj oduzme Tuileries, gde je Gospođica godinama prebivala. On se sa svom svojom svitom već uselio u jedno krilo zgrade. Gospođica ga je nazvala cjepidlakom, a sve to nije prošlo bez velike galame.
Naposljetku je Gospođica popustila, što je, uostalom, uvijek i činila. Ona je zaista bila dobre duše.
Gospodin Prefontaines, njen komornik, koji sve te novosti bijaše povjerio Anđeliki, digne oči prema nebu, zamoli mladu ženu da se raskomoti u salončiću što je gledao na Tuileries, a zatim dade duši odušak. Jao! Nije bilo samo to. Gospođica je htjela znati kako stoje stvari u vezi s poslovima njezina oca. Zadnja tri dana, otkako se vratila, stalno je jurila naokolo, praćena odvjetnicima i kancelistima zadubljena u čitanje svih onih zavrzlama svoga oca kao da je htela postati pisar kod državnog odvjetnika.
A to, jao, nije bilo sve! Gospođicu je čekao izaslanik portugalskog kralja s nalogom da povede pregovore o ženidbi svoga kralja s bogatom nasljednicom…
To bi bila sjajna stvar! - reče Anđelika.- Gospođica je vrlo simpatična osoba i vjerujem da je već dobila vrlo laskave ponude od mnogih europskih prinčeva.
Ah, što se toga tiče, imala ih je na pretek - složi se dobričina de Prefontaines - čak je ponudu za brak primila prije šest mjeseci i od jednog princa još u povojima. Ali teško je s njom u tom pogledu. Ne znam, zaista, hoće li se uopće odlučiti. Pariz joj se mnogo sviđa i ona nema odvažnosti da završi svoje dane na nekom malom, dvoru u Nemačkoj ili Italiji. A u pogledu Alfonsa IV od Portugala, ona me je zamolila da pokušam još koju pojedinost doznati od jezuita kojemu je povjereno poslanstvo. Stoga vas moram napustiti, gospođo i zamoliti uz to da mi oprostite.
Anđelika je ostala sama. Sjela je pokraj prozora i promatrala prekrasan perivoj. Iza cvijetnjaka koji su se šarenili u svim mogućim bojama, sjajile su se velike bijele pahuljice velikog šumarka badema, a još dalje zeleno more Garenne.
Na obali Sene, u jednoj je zgradi bio smješten veliki kavez s pećinama za ptice. Taj kavez je podigao Luj XIII, ali i sad su se u njemu odgajali sokolovi za lov.
S desne su se nalazile poznate kraljevske konjušnice i jahaonica, odakle je u tom trenutku dopirala buka galopa i vika paževa i trenera.
Anđelika je duboko uđisala poljski zrak i zagledala se u male vjetrenjače kojih su se lopate vrtjele na dalekim brežuljcima Chaillota, Passyja i Boulea.
Konačno oko podneva začuje veliku gungulu i pojavi se gospođica de Montpensier. Obli je znoj i ona se hladila lepezom.
Mala moja prijateljice - reče Anđeliki - vi uvijek stižete u pravi trenutak. Kud god se okrenem oko sebe vidim samo glupava lica vrijedna šamara, te vaše dražesno lice i pametne i bistre oči na me osvježujuće djeluju. Baš tako: osvježujuće. Da li da nam donesu da li ne, limunade i leda?
Ona se spusti u naslonjač i odahne.
Dopustite da vam ispričam. Jutros umalo nisam udavila Gospodina, a ne bi mi to ni teško bilo. Tjera me iz ove palače gdje sam proživjela djetinjstvo. A to nije sve: ja sam vladala u ovoj palači. Gledajte… Baš odavde sam poslala svoj sluge i violiniste da se tuku s Mazarinovim ljudima kod Porte de la Conference koja se vide tamo u dnu. Kardinal je htio pobjeći pred narodnim gnjevom, ali nije uspio izići iz Pariza i malo mu je falilo da ga ne ubiju i tijelo mu ne bace u Senu…
Čini se da je kardinal na sve to zaboravio.
Oh! Kardinal je vrlo ljubazan. Šta ćete! Fronda je prošlost. Ali bilo je to divno vrijeme! Kad sam u galopu jahala Parizom, narod mi je klicao oduševljeno i driješio lance kojima bijaše zatvorio ulice. Sad se dosađujem. Kažu da bih se morala udati. Šta mislite o tom Alfonsu portugalskom.
Priznajem vašoj visosti da o njemu nikad ništa nisam čula.
O njemu sam doznala neke pojedinosti koje mi se nimalo ne sviđaju. Čini se da je malena rasta i debeijkast. Dakako, tijelo mu isparuje neugodne vonjeve i puno je potkožnih čireva…
Vašu visost to sigurno nije oduševilo.
Anđelika se pitala kako da te brbljarije skrene u razgovor koji joj je bio na srcu. Podozrivost mladog odvjetnika u dobrotu velikaša stalno još se vraćala u misli. Naposljetku skupi svu svoju hrabrost i reče:
Neka mi vaše visočanstvo oprosti, ali ja znam da ste vi upućeni u sve što se događa na dvoru. Niste li možda, dočuli da je moj muž zatvoren u Bastilju?
Princeza je, čini se, bila zaista iznenađena i ganuta.
U Bastilju? Ali kakav je zločin počinio?
Baš to mi je nepoznato i ja se nadam da će mi vaša visost pomoći da riješim tu zagonetku.
Sad joj ispriča događaje iz Saint-Jean-de-Luza i o nestanku grofa de Peyraca. Pečati stavljeni na palači u četvrti Saint-Paul bili su jasnim dokazom da je njegova otmica bila povezana s nekim činom pravde, ali tajnost je dobro čuvana.
Da vidimo malko - reče gospođica de Montpensier. - Vaš je muž imao neprijatelja kao što ih svi imaju. Tko mu je, po vašem sudu, želio nauditi?
Moj muž nije živio baš u najboljim odnosima s tuluškim biskupom. Ali ne vjerujem da je ovaj mogao protiv njega uraditi išta što bi povuklo za sobom kraljevo upletanja.
Da nije grof de Peyrac slučajno uvrijedio nekog velikaša, utjecajnog kod njegova veličanstva? Baš sam se sjetila nečega, draga. Gospodin de Peyrac se jednom pokazao vrlo drzak prema mom ocu kad je ovaj došao u Toulousu kao kraljev namjesnik za Languedoc. Moj mu je otac to brzo oprostio, a osim toga sad je već mrtav. Moj otac nije nikome bio zavidan, mada mu je vrijeme prolazilo u spletkarenju. I ja sam od njega nasljedila tu strast, priznajem, te me zbog toga kralj i ne voli previše. A kralj je vrlo osjetljiv čovjek… Ah! Sjetila sam se nečega: da gospodin de Peyrac nije čime samoga kralja uvrijedio?
Moj muž baš nema običaj da se ulaguje i laska, ali je poštovao kralja. Nije li se, možda, trudio da ga u Toulousi dočeka što je bolje mogao?
Divna je ono bila svečanost - oduševljeno će Gospođica sklopivši ruke. Ah! Ona ptičice što su izlijetale ispod pećinice od kolača.. Ali rečeno mi je da je kralj bio bijesan. Isto kao i na gospodina Fouqueta de Vaux-le-Vicomte… Sva ta velika gospoda ne znaju da kralju, kad se smiješi, trnu zubi kao da se napio kiseliša. On ne trpi da ga njegovi podanici nadmašuju sjajem i bogatstvom.
Ne mogu vjerovati da je u njegova veličanstva tako kukavan duh.
Slažem se, kralj izgleda i dobar i pošten. Ali htjeli mi ili ne, on ne zaboravlja ono vrijeme kad su prinčevi dignuli oružje protiv njega. A među njima sam, u stvari, i ja bila, ali se više ne sjećam zbog čega. Njegovo veličanstvo s podozrenjem gleda na sve koji suviše visoko podižu glavu.
Moj muž nije nikada sudjelovao u urotama protiv kralja. Uvijek je bio odan podanik i sam je plaćao četvrtinu svih prihoda Languedoca.
Gospođica de Montpensier udari prijateljski Anđeliku svojom lepezom.
Kako ga vatreno brani! Priznajem da me njegov izgled malko prestrašio, ali pošto sam s njim izanijenila nekoliko riječi u Saint-Jean-de-Luzu, počela sam shvaćati, zašto je on imao toliko uspjeha kod žena. Ne plačite, draga, vratit ćemo vam vašeg Velikog šepavca i zavodnika pa morala molbama progoniti kardinala ili počiniti neku nesmotrenost, što je meni i svojstveno.

Anđelika ode od Velike gospođice u nešto vedrijem raspoloženju. Dogovorile su se da će je ova pozvati čim nešto sigurnije dozna. Voljna da napravi uslugu prijateljici, princeza je pristala da uzme Giovannija među svoje violiniste s tim da ga prvom prilikom upozna s Baptistom Lullijem, kraljevim glazbenikom.
U svakom slučaju, nema smisla bilo šta poduzimati prije kraljeva ulaska u Pariz - na kraju će gospođica de Montpensier. - Sve se zaustavilo u očekivanju tih svečanosti. Kraljica majka je u Louvreu, ali kralj i kraljica moraju ostati u Vincennesu do tog dana. To baš ne požuruje stvari. Budite, dakle, strpljivi. Neću zaboraviti na vas i pozvat ću vas čim se pokaže da je to potrebno.

Pošto ju je napustila, Anđelika je neko vrijeme lutala hodnicima dvorca nadajući se da će sresti Peguilina de Lauzuna koji se, znala je, često vrtio oko Gospođice.
Nije ga vidjela ali je zato susrela Cerbalauda prilično mrgodna lica. Ni on nije znao šta da misli o uhićenju grofa de Peyraca. Sve što je znao, bilo je da nitko o tome nije ništa govorio i da nitko o tome nije ništa ni znao.
Ubrzo ćemo doznati - ustvrdi Anđelika pouzdavajući se u Veliku gospođicu, inače poznatu lajavicu.
Najstrašnije od svega joj je izgledao onaj zid šutnje koji se podigao oko nestanka grofa de Peyraca, ali ako se već govorilo o tome, jednoga će dana i to izići na čistac.
Upita za markiza d'Andijosa. Cerbalaud reče da je otišao u Pre-aux-Clercs radi dvoboja.
Zar će se tući u dvoboju? - prestrašeno će Anđelika.
Ne on, već Lauzun i d'Humieres treba da riješe neko pitanje časti.
Vodite me k njima, hoću da ih vidim.
Dok je silazila stepenicama od mramora, priđe joj nekakva žena velikih crnih očiju. Ona prepozna u njoj vojvotkinju de Soissons, jednu od sestara Mancini, Olimpiju, nećakinju kardinalovu.
Gospođo de Peyrac, radujem se što vas vidim - reče lijepa gospođa - ali još više nego vama radujem se što vidim vašeg crnog tjelohranitelja, crnog kao ebanovina. Već sam pomišljala u Saint-Jean-de-Luzu da vam ga zatražim. Ne biste li mi ga ustupili? Dobro ću vam ga platiti.
Kuasi-Ba nije na prodaju - odgovori Anđelika. - Istina, moj muž ga je kupio u Narbonni, bio je još dijete, ali ga nije nikad smatrao robom, i daje mu plaću kao i svim drugim slugama.
I ja ću ga plaćati, i to obilato.
Žao mi je, gospođo, ali toj vašoj želji ne mogu udovoljiti. Kuasi-Ba mi je od velike koristi, a mom bi mužu bilo vrlo žao da ga ne nađe kad se vrati.
Utoliko gore - otpovrne gospođa Soissons pomalo razočarana izgleda.
Baci još jedan pogled divljenja na diva brončane puti koji je ravnodušno stajao iza Anđelike.
Naprosto je nevjerojatno kako takav sluga ističe ljepotu, krhkost i blistavu bjelinu žene. Niste li i vi toga mišljenja, draga?
Uto Anđelika primijeti da se markiz de Vardes približava. Nije se baš željela naći licem u lice s tim plemićem koji se već jednom pokazao vrlo grub i neugodan.
Još je osjećala kako je usne peku od njegova divljačkog ujeda.
Stoga se na brzinu pozdravi s gospođom de Soissons i siđe prema perivoju.
Imam dojam da lijepa Olimpija baca pohotne poglede na vašeg crnca - reče Cerbalaud. Valjda joj Vardes, njen ljubavnik, nije dovoljan. Jadnicu grozno muči znatiželja kakav okus imaju crnčevi poljupci.
Bolje da požurite, nego da pričate takve strahote! - nestrpljivo će Anđelika. - Mene sada nadasve zanima da li su Lauzun i d'Humieres već ukrstili mačeve.
Umarale su je te lakoumne osobe, prazne glave i sebična srca. Činilo joj se da trči, kao u kakvu snu, za nečim neobično teškim i da se uzalud muči kako bi složila razbijene dijelove. Ali sve je nestajalo i sve se raščinjalo pred njom.
Prolazili su obalom Sene, kadli ih jedan glas zovne i načas zadrži.
Neki velikaš, kojega Anđelika nikad prije nije vidjela pođe joj u susret i zamoli je za kratak razgovor.
U redu, ali molim vas što brže. On je povede u stranu.
Gospođo, šalje me njegovo kraljevsko visočanstvo Filip d'Orleans kraljev brat. Gospodin želi razgovarati s vama o gospodinu de Peyracu.
Bože moj! - šapne Anđelika, a srce joj stane kao ludo tući.
Hoće li konačno nešto određenije doznati? U stvari, kraljev joj se brat, onaj čovječuljak sumornih i hladnih očiju nije mnogo sviđao. Ona se, doduše, sjećala riječi divljenja, pa makar i pomalo dvosmislenih, što ih je ovaj izgovarao na račun grofa de Peyraca. Što li je znao o zatvoreniku Bastilje?
Njegovo veličanstvo će vas čekati večeras oko pet sati - nastavio je tihim glasom neznanac. Ući ćete sa strane Tuileriesa i poći do paviljona Flore, gdje se nalaze Gospodinovi apartmani. Ne govorite nikom ni riječi o svemu ovom.
Bit ću u pratnji svoje sobarice.
Kako vam drago. - Pozdravi i udalji se zvekćući mamuzama.
Tko je ovaj gospodin? - upita Anđelika Cerbalauda.
Vitez de Lorraine, novi Gospodinov miljenik. Da, de Guiche nije više u milosti: nije sa dovoljno oduševljavao perverznostima, a osim toga previše se ogledao za lijepim spolom. Pa čak ni Mali gospodin ne zazire previše od njega. Kažu da će ga poslije kraljeva ulaska u Pariz ženiti. A znate li tko bi imao biti nevjesta? Princeza Henriette Engleska, kćerka jadnoga Karla I, kojemu su Englezi odrubili glavu.
Anđelika je rasijano slušala. Bila je gladna. Glad je tražila svoja prava. Bilo ju je donekle stid što ju je glad mučila baš u tim prilikama. A šta li je jeo jadni njen Joffrey u mračnom zatvoru, on onako tankoćutan?
Baci oko sebe pogled u nadi neće li opaziti gdje kojega prodavača oblatni ili toplih rezanaca, da se malko okrijepi.
Put ih je sada odveo na drugu stranu Sene, pored starih vrata Nesle uz koje se kočila kula. Već mnogo vremena nije postojao Pre-aux-Clercs, gdje su nekad studenti dolazili da se zabavljaju. Ali je tu još bila između opatije Saint-Germaln- des-Pres i starih opkopa, čistina sa po kojim stablom, gde su mladi kavgadžije dolazili oprati svoju čast, daleko od znatiželjnih pogleda policijskih patrola.
Približujući se, Anđelika i Cerbalaud začuju povike i zatekoše Lauzuna i markiza Humieresa razdrljenih košulja, odjevene za dvoboj, gdje su se bacali na d’Andijosa. Ispričali su kako su krišom obojica zamolili d'Andijosa da ih u ime prijateljstva odgovori od dvoboja.
Ali ovaj se izdajnik sakrio iza jednog žbuna i smijući se kao lud, promatrao muku dvojice prijatelja koji nikako da otpočnu s dvobojem, sad pod izlikom da je jedna sablja kraća od druge, sad da su cipelice suviše tijesne. Na kraju, kad se posrednik pojavio, okomiše se na nj.
Da nismo osobe dobra srca, već smo stoput mogli jedan drugom prerezati grkljan! - vikao je mali Lauzun.
Anđelika se pridruži napadu na d’Andijosa.
Mislite li da vas je moj muž izdržavao petnaest godina zato da se upuštate u budalaste šale, dok je on u zatvoru? - poviče Anđelika - Ah! Ovi južnjaci...!
Zgrabi ga, povuče u stranu i zarije mu nokte u mišicu i naredi mu da odmah putuje u Toulosu i donese joj novac za što je moguće kraće vrijeme. Prilično
rastužen, on joj prizna da je sve što posjeduje izgubio na kartama sinoć u kući princeze Henriette. Ona mu dade petsto livara i Kuasi-Ba da ga prati.
Kad su otišli, Anđelika ustanovi da su i Lauzun i d'Humieres kliznuli zajedno sa svojim svjedocima.
Ona prinese ruku k čelu.
Moramo se vratiti u Tuileries oko pet sati - reče Margeriti. - Pričekajmo dotle u nekoj gostionici gdje ćemo nešto zagristi i okrijepiti se vinom.
U gostionici! - ponovi Margerita ljutito. - Ali vama ne dolikuje da u takva mjesta zalazite.
Misliš li da je zatvor prikladno mjesto za moga muža? Gladna sam i žedna. A i ti si, uostalom. Ne cifraj se, molim te, već hajde da se odmorimo.
Prijateljski je primi pod ruku i malko se nasloni na nju. Bila je niža od Margerite, te je možda to i bio razlog što se dugo vremena pred njom nalazila u neprilici. Sad ju je dobro poznavala. Živahna, raspaljive ćudi, Margerita je bila bezgranično odana obitelji Peyrac.
Možda me i ti želiš napustiti? - odjedared joj dobaci Anđelika. - Ne znam kako će sve ovo završiti. Slugama nije trebalo mnogo da se od straha razbjegnu na sve strane, a možda su imali i pravo.
Nikad nisam pomislila da se ugledam na njih - prezirno otpovrne Margerita sijevajući pri tom očima.
A pošto je malko porazmislila, doda:
Čitav se moj život okreće oko jednog jedinog sjećanja. Onaj je katolički seljak strpao mene i grofa u svoj koš i odnio nas njegovim roditeljima. Bilo je to poslije pokolja u mojem selu, a u tom je pokolju stradala i moja majka, a njegova dojilja. Iako su mi bile samo četiri godine sjećam se svake pojedinosti. On je bio gotovo raskomadan i samo je jaukao. Brisala sam mu, kako sam znala i umjela, okrvavljeno lišće a kako je izgarao od žeđi, među usne sam mu cijedila kapi rastopljenog snijega. Kao što ga nisam onda napustila, neću ga napustiti ni sada pa morala umrijeti na zatvorskoj slamarici…
Anđelika ne odgovori, ali se još jače stisne uz nju i načas obraz pritisne na sobaričino rame.
Naiđoše na jednu gostionicu blizu vrata Nesle, pred mostićem ispupčenim u sredini koji se nadvio nad nekadašnjim jarkom bedema. Gazdarica im na ognjištu pripremi paprikaš.
U prostoriji je bilo malo svijeta. Jedino nekoliko vojnika koje bijaše privukla gospođa bogato odjevena koja je sjedila za grubim krčmarskim stolom.
Anđelika je kroz otvorena vrata promatrala zloslutnu kulu Nesle pokrivenu kubetom. Nekad su odozgor bacani u rijeku jednonoćni ljubavnici pohotljive Margerite de Bourgogne, francuske kraljice koja je, zakrinkana, po uskim uličicama vabila studente mladenačkih lica.
Tu ruševnu kulu grad je iznajmio praljama koje su sušile rublje po kruništima i puškarnicama.
Mjesto je bilo dosta pusto i mirno, u blizini se nalazilo polje. Brodari su vukli na muljevitu obalu svoje čamce. Poneki je dječak udicom lovio ribu u opkopima.
Kad se počela spuštati večer, Anđelika ponovo prijeđe preko rijeke da bi se vratila u Tuileries. Po putovima parka šetalo je mnogo svijeta, jer je svježina večeri privlačila u nj ne samo plemiće već i obitelji bogatih građana koji su imali pravo pristupa u park.
U paviljonu Flore, vitez Lorraine dođe u susret dvjema ženama i posadi ih na klupu u predsoblje… - njegovo visočanstvo će svakog trenutka stići. - Potom, ili ostavi same.
Prilično velika živost je vladala u hodnicima. Taj prolaz je bio veza između Tuileriesa i Louvrea, Anđelika u nekoliko navrata prepozna lica koja bijaše vidjela u Saint-Jean-de-Luzu. Nastojala se sakriti u svom kutu ne želeći da je prepoznaju. Rijetko je tko i obraćao pažnju na nju. Bijaše to svijet koji je žurio Gospođici na večeru, ili na ugovorene sastanke kod gospođe Henriette, gdje se igralo na karte.
Neki su se jadali što se moraju vratiti u zamak Vincennes, vrlo neudoban, ali gdje je kralj morao prebivati neko vrijeme prije svog ulaska u Pariz.
Malo-pomalo mrak se uvuče u hodnike. Pojaviše se povorke slugu koji su nosili svijećnjake i raspoređivali ih po mnogobrojnim stalcima između prozora.
Gospođo odjedared se javi Margerita - bit će bolje da odemo odavde. Mrak je. Ako odmah ne krenemo, sasvim ćemo se izgubiti ili će nas kakav lupež napasti i umlatiti.
Ne mičem se prije no što se vidim s Gospodinom - odgovori Anđelika tvrdoglavo. Pa makar provela noć na ovoj klupi.
Margerita nije dalje navaljivala.. Ali malo potom se ponovo javi šapatom:
Gospođo, bojim, se da su vas ovamo namamili da vas ubiju. Anđelika se trgne.
Ti su luda! Odakle ti samo takve misli?
Zaboga, ta nisu tome ni četiri dana što su vas pokušali ubiti!
Što to govoriš?
Pa u šumi Rambouillet. Nitko nije smjerao ubiti kralja i kraljicu, gospođo, već su vas htjeli maknuti s puta. I da se kočija nije prevrnula u jarak, hitac ispaljen iz neposredne blizine u prozor, bio bi vas pogodio točno u glavu. To je više nego sigurno.
Ti, zaista, imaš previše bujnu maštu. Oni su lupeži htjeli nekoga opljačkati, a slučaj je htio da to budemo mi…
Zar zbilja? Zašto je čovjek koji je u vas pucao bio vaš bivši majordom Klement Tonnel?
Anđelika obuhvati pogledom sad već pusto predsoblje, gdje se pod uspravnim plamenom svijeće nije više micala ničija sjena.
Jesi li sigurna u ono što tvrdiš?
Svojim bih životom jamčila. Prepoznala sam ga usprkos šeširu navučenom na oči. Sigurno su odabrali njega jer su ga dobro poznavali te su bili sigurni da se neće zbuniti u pogledu osobe.
Na za čiji račun me htio ubiti?
Otkuda da to ja znam? - otpovrne Margerita slegnuvši ramenima. Ali postoji još nešto u što sam sigurna: onaj čovjek je uhoda. Nikad nisam u njega imala povjerenja. Prije svega, nije bio iz našeg kraja. A zatim: on se nikad nije smijao. Na kraju, činilo se da uvijek nešto uhodi. Svoj je posao obavljao s previše načuljenim ušima…. Ne znam zašto vas je htio ubiti, kao što ne znam zbog čega se moj gospodar nalazi u zatvoru. Ali trebalo bi biti i gluh i slijep, u uz to i prilično glup, pa ne vidjeti da imate neprijatelja koji su se zarekli da će vas pošto-poto maknuti.
Anđeliku prođu ježuri groze i ona se čvrsto stisne u svoj plašt od smeđe svile.
Zaista mi nije jasno što su se toliko okomili na mene. Zašto da me ubiju? Iznenada joj sine u sjećanju kovčežić s otrovima. Tajnu o njegovu postojanju povjerila je jedino Joffreyu. Je li moguće da ih još uvijek zabrinjava ta davna zgoda?
Hajdemo odavde, gospođo - sve ju je upornije nagovarala Margerita.
U tom trenutku u pustom, hodniku odjeknu nečiji koraci. Anđelika se nervozno trgne. Netko im se približavao. Anđelika uto prepozna viteza de Lorrainea. Prilazio im je noseći svijećnjak s tri svijeće.
Svijetlost svijeća je osvjetljavala njegovo vrlo lijepo lice čiji ljubazan izraz nije uspijevao potpunoma sakriti prijetvornu i pomalo okrutnu ćud.
Njegovu je visočanstvu vrlo žao i moli vas da mu oprostite - reče de Lorraine duboko se poklonivši - što večeras ne može doći na urečeni sastanak. Hoćete li da se sastanak odgodi za sutra u isto vrijeme.
Anđelika je bila veoma razočarana. Pa ipak je pristala na novi sastanak.
Vitez de Lorraine joj reče da su vrata Tuileriesa zatvorena i da će ih otpratiti do drugoga kraja beskonačnog hodnika. A čim poslije toga iziđu iz perivoja, poznatog pod imenom Slonov perivoj, naći će se na par koraka od Novog mosta.
Vitez de Lorraine je išao ispred njih držeći svijećnjak visoko u zraku. Njegove drvene pete zlokobno su odjekivale po kamenim pločama poda. Anđelika je u prolazu zamijetila u tamnim staklima prozora njihovu malu povorku i nije se mogla oteti misli da u njoj ima nečeg kobnog. S vremena na vrijeme susreli bi nekoga stražara, otvorila bi se neka vrata i neki bi par izišao smijući se. Pri tom bi joj se načas ukazao salončić raskošno osvijetljen, gdje se kockalo u male i velike novce. Iza ponekog su zastora dugo titrali jednostavni i nježni zvuci violina.
Čini se da su najzad došli na kraj tog beskrajnog hodnika. Vitez de Lorraine se zaustavi.
Evo stepenica kojima ćete se spustiti u perivoj. Odmah na desnoj strani naći ćete vratašca i nekoliko stepenica i bit ćete izvan palače.
Anđelika se nije usudila kazati da je nije čekala nikakva kočija, vitez je nije o tome ništa ni pitao. On joj se pokloni poput čovjeka koji je savjesno izvršio svoju dužnost i odmah se udalji.
Anđelika ponovo uze sobaricu pod ruku.
Požurimo, draga moja Margerito. Nisam, plašljiva, ali ova mi se noćna šetnja baš nimalo ne sviđa.
Stadoše brzo silaziti niz kamene stepenice.

Cipelica je spasila Anđeliku. Toliko je hodala tog dana da joj je krhka kožnata vrpca iznenada pukla. Pustivši svoju družbenicu na pola stepenica, sagne se i pokuša je popraviti. Margerita je sama dalje silazila. Odjedared se strašan krik razlegne u mraku, krik žene na samrti.
U pomoć, gospođo, ubiše me… Bježite.. Bježite..
Glas se odjednom prekine, ali neko vrijeme potraje grozno stenjanje, na kraju se sve smiri.
Anđelika se ukipila od straha. Uzalud se upinjala da nešto vidi u mrkloj dubini u kojoj su nestajale stepenice.
Najzad vikne:
Margerito! Margerito!
Njen glas odjekne u grobnoj tišini. Svježi noćni zrak prožet mirisom naranača lebdio je oko nje, ali nije bilo čuti nikakva, ni najmanjeg šuma. Obuzeta strahom, Anđelika navrat-nanos pojuri uza stepenice i nađe se u svjetlosti velikog hodnika. Tuda je prolazio jedan oficir i ona pojuri prema njemu.
Gospodine! Gospodine! U pomoć! Ubili su mi sobaricu.
Previše kasno primijeti da je to bio markiz Vardes, ali u njezinom joj je strahu izgledalo da ga je sama Providnost poslala.
Ah! Žena u zlatnoj haljini! - javi se markiz cerekavim glasom. Gospođa hitre ruke!
Gospodine, nije ovo trenutak za šalu. Ponavljam, upravo su ubili moju sobaricu.
Pa što onda? - Ne očekujete valjda da ću se rasplakati? Anđelika zalomi rukama.
Tako vam Boga, nešto treba poduzeti, progoniti zločince koji se kriju u dnu onih stepenica. Možda je samo ranjena!
On ju je promatrao i dalje se smješkajući.
Istini za volju, činite mi se nekako pitomijom nego kad smo se prvi put sreli. A osim toga, uzbuđenost vam baš dobro pristaje.
Upravo mu je htjela skočiti u oči, išamarati ga, postupiti s njim kao s kukavicom. Ali je začula zvuk sablje koju je on izvlačio iz korica i pri tom hladno dobacio:
Pa da vidimo o čemu se radi?
Pođe za njim trudeći se da ne drhti i pored njega siđe niz nekoliko stepenica. Markiz se nagne nad ogradu.
Ništa se ne vidi, ali se zato čuje. U zraku se osjeća miris lupeža: crveni luk, duhan i crno vino iz krčama. Dolje ih ima četvoro ili petoro. Nešto su se uskomešali.
I dohvativši je za zglavak, reče:
Slušajte!
Najprije štropot izazvan padom, a zatim pljusak vode naruši sumornu tišinu noći.
Sad su bacili tijelo u Senu.
Okrene se prema njoj i žmirkajući očima na nju pažljivo poput kakva gmaza, doda:
Klasično mjesto za slične prepade. Na onoj strani su vratašca koja često zaborave zatvoriti, a ponekad čak i namjerice. Ništa lakše nego postaviti na tom mjestu plaćene ubojice! Do Sene je samo par koraka. Posao je začas gotov. Naćulite uši u čut ćete ih kako šapuću. Sigurno su primijetili da nisu ubili osobu koju su trebali ubiti. Ljepotice, vi dakle, imate velikih neprijatelja.
Anđelika je stisnula zube da joj ne cvokoću.. Na kraju uspije protisnuti:
Što ćete uraditi?
Zasad ništa. Nemam baš nimalo volje da svoj mač ukrstim s zarđalim sabljetinama onih vucibatina. Ali za sat će Švicarci tamo biti na straži. Ubojice će pobjeći, ukoliko ne požele da ih se pohvata. U svakom slučaju tada ćete bez ikakvih neprilika proći. U međuvremenu…
Držeći se stalno za ruku, ponovo je povede u hodnik. Ona je nesvjesno išla za njim. U glavi joj je sve šumjelo.
"Margerita je mrtva… Htjeli su mene ubiti… Po drugi put… A ja ništa ne znam… Margerita je mrtva…"
Vardes je uvede u nekakvo udubljenje u zidu. Tu se nalazio jedan stalak i nekoliko stolica. Vjerojatno to bijaše predsoblje nečijeg apartmana. Markiz mirno uvuče mač u korice, otkopča opasač i zajedno s mačem stavi ga na stalak. Zatim se približi Anđeliki.
Njoj odmah bi jasno što on smjera i odbije ga grozeći se.
Što, gospodine! Čas prije sam prisustvovala ubojstvu drage mi osobe, a zar vi mislite da bih ja sada pristala…
Baš mi se fućka hoćete li vi pristati ili ne! Sasvim mi je svejedno što žena misli. One mene zanimaju samo od pasa nadolje. Ljubav je puka formalnost. Ne znate li da lijepe gospođe tako plaćaju ulaznicu u hodnike Louvrea?
Anđelika se pokuša izvući zajedljivošću:
Zaista, bijah sasvim zaboravila. "Riječi i Vardes i prostačina imaju isto značenje".
Markiz je uštine za mišicu da joj je gotovo krv šiknula.
Da niste tako zgodni, baš bih vas predao u ruke onim džentlmenima što vas čekaju u dnu stepenica. Ali bila bi prava grehota da zakrenu vratom tako nježnom piletu. Deder, pamet u glavu!
Ona nije vidjela, ali je bila sigurna da mu na lijepom licu lebdi samodopadan i pomalo okrutan osmijeh. Slabašna svjetlost što je dopirala s hodnika padala ja po njegovoj blijedoplavoj vlasulji.
Ne dirajte me - reče zadihana - inače ću vikati.
Kakva vam korist od toga. Ovuda gotovo nitko na prolazi. Vaša bi vika ganula jedino onu gospodu sa zarđalim sabljetinama. Prema tome, ne dižite buku, lijepa moja curice. Želim vas i imat ću vas. Već odavno sam to odlučio a eto, slučaj mi je išao na ruku. Ili možda više želite da kući odete sami?
Druge ću zamoliti za pomoć.
Tko će vam pomoći u ovoj palači u kojoj, čini se, bijaše sve divno udešeno da vas se pošalje na drugi svijet? Tko vas je dopratio do onih glasovitih stepenica?
Vitez de Lorraine.
Gle! Gle! Znači da je Mali gospodin u sve to umiješao svoju šapicu. Ne bi mu bila prva da ubojstvom ukloni nekog opasnijeg suparnika. Vidite i sami, u vašem je interesu da ne vičete.
Ona ništa ne odgovori, a kad joj se on ponovo primakao, ostade mirna.
Ne žmireći se i miran u svojoj bezobraznosti, on joj podiže duge suknje od tafta koje su pri tom šuštale i ona osjeti kako joj njegove tople ruke ugodljivo miluju bedra.
Divota! - šaputao je ispod glasa. - Kolačiću nema ti ravne. Anđelika je bila izvan sebe od straha i poniženja.
U njenoj pomućenoj pameti naganjale su se besmislene predodžbe: vitez de Lorraine sa svijećnjakom u ruci, Bastilja, Margeritin krik, kovčežić s otrovima. Odjednom se sve ti slike raščine, a nju preplavi osjećaj tjeskobe, fizički strah žene koja je upoznala samo jednog muškarca. Novi puteni dodir ju je u uznemiravao i sasvim poremetio. Uvi se, pokušavajući da se otme njegovu stiska.
Htjela je vikati, ali joj glas zamrlja u grlu. I tako se prepustila, ukočena od straha a da ni sama nije bila svjesna što se s njom zbiva.
Zraka svjetla iznenada osvjetli mjesto gdje su se nalazili. Potom čovjek koji je tuda prolazio, otkloni smjesta svijećnjak i ode smijući se. "Ništa nisam vidio! " Čini se da su takvi prizori bili domaći stanovnicima Louvrea.
Markiz de Vardes se nimalo ne uznemiri zbog te sitnice. U mraku u kojemu se izmiješalo njihovo blizo disanje, Anđelika se pitala kad će jednom već doći kraj tom groznom nasilju. Umorna, polusvjesna, smućena, ona se protiv volje prepustila muškim rukama koje su je drobile. Malo-pomalo, novina stiska te ponavljanje onih ljubavnih pokreta za koje njeno divno tijelo kao da i bijaše stvoreno, zahvate je uzbuđenjem kojemu se i nije suprotstavljala. Ta joj je činjenica prekasno doprla do svijesti. Iskra užitka zapalila je u njoj dobro joj poznatu čežnju, raznosila joj po tijelu oštar tok uzbuđenja koje će se ubrzo rasplamsati u pohotljivi požar.
Markiz to primijeti, priguši smijeh i podvostruči u pažnji i ljubavnom umijeću.
Sad se ona pobuni protiv sebe same, odbijajući da pristane na taj zločin. Okrenula je glavu i tiho stenjala: "Ne, ne". Ali taj njen otpor je samo požurio njen poraz.
I tako ga je ona, sve snažnije osjećajući ljubavni užitak, počela bez sustezanja tražiti, ponesena, preplavljena valovima pohote. Likujući, on joj nije ništa praštao te se ona, na kraju, potpuno prepustila njegovu stisku, rastvorenih usana, dok joj je grudi potresalo hripljivo dahtanje u kojemu se spojila kivnost i zahvalnost pobijeđene ženke.
Čim su se odijelili, Anđeliku obuze strahovit osjećaj sramote te zarije lice među dlanove. Poželjela je da je nema, da nikad više ne ugleda svjetla.
Šutljiv i još uvijek zadihan, markiz se ponovo opaše.
Straža je već sigurno stigla - reče. - Dođi!
A budući da se ona nije micala, uze je za ruku i izgura je s tog mjesta. Ona se oslobodi i pođe za njim bez riječi. Stid joj je, kao usijano željezo, još uvijek palio čitavo biće. Više nikad neće biti u stanju pogledati Joffreya u oči, nikad neće moći poljubiti Florimonda. Vardes je sve u njoj uništio, sve opljačkao. Izgubila je jedino što još bijaše preostalo: svijest o svojoj ljubavi.
U dnu stepenica jedan je Švicarac u bijelom ovratniku i prsluku s žutim i crvenim rukavima fićukao naslonjen na helebardu, pored fenjera postavljenog na zemlju.
Opazivši svog zapovjednika, odmah se uspravi.
Nijednog lupeža nema u blizini? - upita markiz.
Nikoga nisam vidio, gospodine. Ali prije no što sam stigao, ovdje se nešto užasno desilo.
Podigavši fenjer, osvijetli na zemlji široku lokvu krvi.
Vrata Infantova perivoja bila su otvorena prema obali rijeke. Tragom krvi dospio sam do Sene. Vjerujem da su leš bacili u Senu.
U redu, Švicarce. Dobro otvori i oči i uši…
Noć je bila bez mjesečine. Od strmih se padina rijeke širio vonj smrdljivog gliba. Čulo se zujanje komaraca i žubor Sene. Anđelka se zaustavi na rubu ceste i zovne ispod glasa.
Margerito!
Poželjela je da se raščini u onom mraku, da uroni sasvim u tečnost te noći. Uto je zovne tvrdi markižev glas: - Gdje si?
Zabranjujem vam da mi se obraćate s ti - poviče ona uskipjevši odjednom bijesom.
Svim ženama koje sam imao ja govorim ti.
Fućkam ja na vaše sitne navike. Pustite me.
Gle! Gle! Maloprije misi bila tako ohola. Imao sam dojam da ti baš nisam tako odvratan!
Maloprije je bilo maloprije, a sad je nešto sasvim drugo. Sad vas mrzim! Nekoliko je puta zaredom ponovila:
Mrzim vas!
Stisnutih zuba i na kraju pljune prema njemu. Zatim se uputi spotakavši se o prašnjavu cestu.
Bilo je mračno kao u rogu. Pokoja ulična svjetiljka bi s vremena na vrijeme osvijetlila naziv nad nekim dućanom, ulaz neke kuće.
Anđelika je znala da joj se Novi most nalazi s desne strane. Bez teškoća je pronašla bijelu ogradu, ali tek što je zakročila prema njoj šćućurena i sablasna prilika uspravi se pred njom. Po odvratnom smradu što se od nje širio, ona shvati da je to jedan od onih prosjaka što su je tokom tog dana onako grdno preplašili. Uzmakne i oštro kriikne. Za njom odjekne hitnja nečijih koraka, a glas markiza de Vardesa zaurla:
Natrag, živino, ili ću te probosti!
Prosjak je i dalje ostao ispriječen na mostu.
Smilujte se, plemeniti gospodine! Ja sam slijepi bijednik.
No sljepilo ti ne bi smetalo da mi digneš kesu!
Vrškom mača de Vardes ubode u trbuh ono bezoblično biće koje odskoči i petama dade vjetra.
Ne biste li mi, najzad kazali gdje stanujete?
Anđelika je teška srca kazala adresu svoga šurjaka, državnog odvjetnika. Nasmrt se bojala tog noćnog Pariza.
Čula je gmizanje nevidljivih bića, osjećao se dah onog podzemlja u kojemu gmižu stonoge. Iz zidova su izbijali mrmori, cerekanje. S vremena na vrijeme kroz otvorena vrata kakve krčmetine ili javne kuće prodirale je svjetlo i dernjava pjevača, a kroz dim lula vidjeli su se mušketiri kako sjede za stolovima, držeći na koljenima okrupna tjelesa golih djevojčura. Zatim su ponovno uranjali u mračan labirint uličica.
Vardes se često okretao. Nekakva, prilika se odvojila iz skupine što se bijaše okupila oko jedne česme i slijedila ih je žustrim i nečujnim korakom.
Je li još daleko?
Sad srno već blizu - reče Anđelika prepoznavši oluke i zabat šiljata oblika kuća u Ulici pakla.
Utoliko bolje, jer čini mi se da ću nekome proburaziti trbušinu. Poslušajte što ću vam kazati, curice. Nikad više ne dolazite u Louvrej Sakrijte se. Nastojta da se na vas zaboravi.
Sakrijem li se, svog muža sigurno neću izvući iz zatvora. On se zacereka:
Kako vam drago, o vjerna i kreposna ženo.
Anđelika osjeti kako joj je krv navalila u lice. Spopala ju je želja da nekoga ugrize, zadavi. Ponovo jedna prilika iskoči iz mraka u uličicu.
Markiz pritisne uza zid Anđeliku i stavi se pred nju s isukanim mačem u ruci.
U krugu svjetla što se širilo od velikog fenjera koji je visio pred kućom meštra Fallota de Sancea, Anđelika je raskolačenim očima od straha promatrala te ljude prekrivene dronjcima. Jedan je u ruci imao štap, a drugi kuhinjski nož.
Bacaj ovamo kese - reče prvi promuklim glasom.
Nešto ćete sigurno dobiti, dragi gospari, ali to će prije biti sitni ubod mačem. Dohvativši brončani zvekir na vratima, Anđelika je tukla iza sve snage. Vrata se konačno otvore i ona klizne u kuću. U očima joj je zastao lik markiza de Vardesa čiji je podignuti mač držao na pristojnoj udaljenosti ona dva lupeža koji su, lakomi kao vuci, režali na nju.

Hortenzija joj je otvorila vrata. Mršav joj se vrat istegao iz košulje od grubog platna. Sa svijećom u ruci za sestrom je išla po stepenicama i šaputala piskutljivim glasom:
Da, oduvijek je ona govorila. Kurva, to je Anđelika bila od najranije dobi. Smutljivica. Častoljubiva. Njoj je bilo samo do muževljeva bogatstva i još je imala obraza tvrditi da ga ljubi, a onda se s razbludnicima povlači po pariškim podzemljima.
Anđelika je gotovo i nije slušala. Napela je uho i osluškivala što se zbiva na ulici. Jasno je čula zveket metala, a zatim krik umorena čovjeka i nečiju luđačka trku.
Slušaj - šapne i naglo uhvati Hortenziju za mišicu.
Šta?
Onaj krik! Netko je sigurno ranjen.
Pa šta onda! Noć pripada vucibatinama i razbijačima. Nijednoj imalo časnoj ženi ne bi palo na pamet da se poslije sunčeva zalaska šeta Parizom. Nijednoj osim mojoj sestri!
Podigne svijeću i njom osvijetli Anđelikino lice.
Da se možeš vidjeti! Odvratna si! Lice ti je kao u bludnice koja se upravo digla ispod muškarca!
A tvoje je kao u bogomoljke kojoj nedostaje muškarac. Vrati se, dakle, svom, mužu koji kad legne samo hrkati znade!
Anđelika je dugo stajala pred prozorom. Nije se mogla odlučiti da legne. Nije plakala. U mislima je prolazila putem što ga je prošla tog groznog dana. Činilo joj se da je prošlo čitavo stoljeće od onog trenutka kad joj je Barba, ušavši u sobu, rekla: "Evo dobrog mlijeka za vaše dijete!"
Poslije toga Margerita je ubijena, a ona je iznevjerila Joffreya.
"Da bar nisam osjetila užitak", stalno je ponavljala, ali su je još podilazili srsi požude i straha.
Ispunjala ju je grozom pohlepa njezina tijela. Dok se nalazila pored Joffreya i on je zadovoljavao, nije bila svjesna istinitosti riječi što joj ih je on često ponavljao: "Vi ste stvoreni za ljubav".
Povrijeđena grubošću nekih zgoda u svom djetinjstvu, ona je nekad vjerovala da je hladna. U njoj je ljubav izazivala odbojnost i nepoverenje. Joffrey ju je majstorski oslobodio tih okova ali je pri tom u njoj razbudio želju za užitkcm, kojemu ju je vuklo njeno zdravo i u prirodi odgojeno tijelo. Njega je to ponekad uznemiravalo.
Sjetila se ljetnog poslijepodneva. Pod njegovim milovanjima bijaše sasvim klonula. Odjednom se on zaustavi i naglo je upita:
Hoćeš li me iznevjeriti?
Nikad! Jedino tebe ljubim.
Ako me iznevjeriš, ubit ću te!
N"eka! Ubi me!" pomisli Anđelika i odjednom se trgne. "Rado bih umrla od njegove ruke. Njega ja ljubim."
Naslonjena na podboj prozora, ponovi okerenuvši se prema gradu u mraku: "Tebe ja ljubim!"
U sobi se čulo lako disanje djeteta. Anđelika odspava otprilike jedan sat i već je bila na nogama kad je zora počela ruditi. Pošto je kosu vezala rupcem, ona nečujnim korakom siđe niza stepenice i iziđe iz kuće.
Pomiješavši se među služavke i žene zanatlija i trgovaca, uputi se u Notre-Dame da prisustvuje prvoj misi. U uskim uličicama, gde se sumaglica sa Sene zlatila kao divotan veo na prvim zrakama sunca, još se osjećao miris noći. Prosjaci i
džepokradice vraćali su se u svoja skloništa dok su prosjaci, bolesni i bogalji zauzimali mjesta po uglovima ulica. Krmeljivim očima pratili su žene, suzdržljive i mudre, koje su išle u crkvu da se pomole Gospodu prije no što će se prihvatiti svojih svakodnevnih poslova. Zanatlije su otvarali vratnice svojih dućančića.
Vlasuljarski pomoćnici su noseći pune vrećice pudera i češljeva trčali svojim građanskim klijentima da bi uredili vlasulju gospodinu savjetniku ili gospodinu državnom odvjetniku.

Anđelika prođe hladnih prostorom između stupova katedrale. Stružući papučama po podu, crkveni su nastojnici razmještali kaleže i posudice po oltarima, punili vodom, čistili svijećnjake.
Anđelika uđe u prvu ispovijedaonicu koju je opazila. Krv joj je u sljepoočicama muklo tukla dok je ispovijedala grijeh preljuba.
Pošto je dobila ođriješenje, prisustvovala je službi božjoj, a potom ode i naruči tri mise za pokoj duše sobarica Margerite.
Našavši se na trgu pred crkvom, osjeti strašan umor u čitavu tijelu. Grižnja savjesti je više nije mučila. Prikupit će sada svu svoju hrabrost i borit će se dok ne izvuče Joffreya iz zatvora.
Kupi nekoliko još toplih oblatni od jednoga dječaka i ogleda se oko sebe. Vreva je na trgu već bila u punorn toku. Neke su kočije, pozlaćene i perjanicama okićene, uz paklenu buku kotača, drndanje metala i stakla, dovozile plemenite gospođe k misi. Pred tim su se kočijama na brzinu sklanjala djeca, prosjaci i izvikivači.
Ispred vrata Hotel-Dieu20 nekoliko je opatica stavljalo u red osobe umrle te noći, ušivene u mrtvačke ponjave.
Te su lešine utovarane na dvokolice, i odvožene na groblje Sants-Innocents.
Iako je trg pred katedralom bio okružen zidićem, bila je tu velika gužva i šarolikost po čemu je oduvijek bio najpoznatiji pariški trg.
Pekari su još uvijek tu prodavali sirotinji po niskim cijenama suhi kruh od prošlog tjedna. Zgubidani su se okupljali pred Velikim isposnikom, ogromnim kipom od gipsa, prekriven olovom, koji su Parižani već stoljećima gledali na tom mjestu. Nitko nije znao što predstavlja taj kip koji je prikazivao čovjeka kako u jednoj ruci drži knjigu, a u drugoj štap oko kojega se splelo klupko zmija.
Taj je kip bio neka vrst ličnosti, najslavnije u Parizu.
Postojalo je vjerovanje da on u dane pobuna izražava osjećaje naroda. U to je vrijeme mnogo pamfleta kružilo Parizom potpisanih s "Veliki isposnik Notre- Dame":
Čujte glas govornika
Glas takozvanog Isposnika Koji po tvrdnji historije
Već tisuć ljeta nit jede nit pije
Na taj su trg, u toku stoljeća, dolazili svi zločinci. U košulji i sa svijećom od petnaest libri u ruci, da pred Notre-Dame javno priznaju svoje zločine prije no što će ih spaliti ili objesiti.
Anđeliku podiđu žmarci pomislivši na tu povorku zlokobnih utvara.
Kradljivci, hulitelji, krivotvoritelji, Židovi, krivovjerioci, zločinci, nevini ili krivi, dolazili su tu da kleknu, okruženi okrutnom bukom svjetine, tu pod slijepe oči starih kamenih svetaca!
Trgne glavom da bi rastjerala te turobne misli i baš se htjela vratiti domu državnog odvjetnika kadli joj pristupi svećenik odjeven u gradsko odijelo.
Gospodo de Peyrac, dopustite da vam izrazim svoje poštovanje. Upravo sam krenuo k meštru Fallotu da bih s vama porazgovarao.
Stojim vam na raspolaganju, gospodine opate, ali vašeg se imena nikako ne uspijevam sjetiti.
Zbilja?

20 Bolnica
Opat podigne široki šešir i uz to povuče kratku vlasulju od sive strune i Anđelika zapanjena, prepozna odvjetnika Desgreza.
Vi? A što ste se tako presušili?
Mladić ponovo pokrije glavu. Šapne joj:
Zato što im je jučer bio potreban kapelan u Bastilji.
On dohvati skut svoga odijela i izvadi malu kutijicu od rožine punu smrvljenog duhana, šnjofne, kihne, obriše se rupčićem i na kraju upita Anđeliku.
A što se vama čini, nisam li se savršeno prerušio?
Zaista. Ta i ja sam se prevarila. Ali, recite…jeste li ušli u Bastilju?
Tišina! Pođimo do gospodina državnog odvjetnika, tamo ćemo slobodno porazgovarati.
Dok su hodali prema kući meštra Fallota, Anđelika je jedva savladala svoju nestrpljivost. Odvjetnik je, možda, ipak nešto saznao. Je li vidio Jeffreya?
On je pored nje hodao, a držanje mu bijaše i ozbiljno i dostojanstveno i skromno, kakvo i priliči pobožnome kapelanu.
Da li se vi često ovako prerušavate? Je li to neophodno u vašem zvanju? - upita Anđelika.
Ne. Prerušavanje ne spada u moje zvanje. Moja odvjetnička čast se protivi sličnim postupcima. Ali treba živjeti! Kad mi dojadi ono vječito lovljenje klijenata po stepenicama Palače pravde, pri čemu, u najboljem slučaju ulovim kakvu obrana koja će mi donijeti najviše tri livre, svoje usluge ponudim policiji. Ne bi mi bilo ugodno da se to dozna, mada ja mogu uvijek ustvrditi da to radim istražujući slučajeve klijenata.
A nije li opasno prerušiti se u svećenika? - upita Anđelika. - Ne stavlja li vas to u priliku da počinite svetogrđe?
Ja ne idem zatvorenicima da dijelim svete sakramente. Svećenička mantija pobuđuje povjerenje. Tko da posumnja u kapelana koji je tek izišao iz sjemeništa? Njemu se sve povjeri. Dakako, priznajem da to baš nije časno. Vaš šurjak Fallot, a moj kolega sa Sorbone, ne mora pribjegavati takvim sredstvima. On će daleko dotjerati! I tako, dok ja glumim ulogu živahnog kapelančića pored prekrasne gospe, taj ozbiljan čovjek pravde čitavo jutro kleči na koljenima u Palači pravde da bi slušao obranu odvjetnika Talona u jednoj parnici o nasljedstvu.
A zašto na koljenima?
Takva je po sudovima tradicija od Henrika IV. Državni tužilac pribavlja, to jest priprema optužbu. Odvjetnik brani. On je mnogo važniji od tužioca, te stoga ovaj i mora klečati dok onaj govori. Ali zato je u odvjetnika trbuh prazan, a u tužioca pun. Do vraga! Ta on je zaradio svoj dio u proceduri sa dvanaest stupnjeva.
Sve je to vrlo zamršeno.
U svakom slučaju, nastojte zapamtiti ove pojedinosti, koje bi mogle biti od velike važnosti ukoliko ikad uspijemo prisiliti vlast da vašega muža izvede na sud.
Vi mislite, dakle, da bismo tome morali težiti? - poviče Anđelika.
Moramo - odvjetnik joj odgovori ozbiljno. - To je jedini način da se živ izvuče.
U malom kabinetu meštra Fallota on skine vlasulju i prstima prođe kroz rijetke kose. Njegovo, inače, veselo i živo lice, odjedanput poprimi brižan izgled. Anđelika sjedne pored stolića i nesvjesno poče poigravati jednim perom državnog tužioca. Nije se usudila postaviti neko pitanje Desgreau. Na kraju više nije mogla izdržati.
Jeste li ga vidjeli? - odvaži se.
Koga?
Moga muža?
Ni govora. Do njega nitko ne može. Zapovjednik Bastilje odgovara svojom glavom da ni sa kimi neće doći u vezu, a niti se s kim dopisivati.
A da li s njim postupaju dobro?
Zasad, dobro. Ima krevet i dvije stolice, a jede istu hranu kao i zapovjednik zatvora. Rečeno mi je da često pjeva, da je zidove išarao matematskim formulama služeći se pri tom komadićem krede i da je, osim toga, počeo pripitomljavati dva ogromna pauka.
Oh! Joffrey! - prošapće Anđelika i osmjehne se, mada su joj se oči napunile suzama.
Dakle, bio je živ, nije se pretvorio u gluhu i slijepu sablast, a niti su zidovi Bastilje bili tako debeli da skrše njegovu životnu snagu.
Uzgleda na Desgreza.
Hvala vam, odvjetniče.
Ljutit, Desgrez svrne oči u stranu.
Ne zahvaljujte mi. Teškoće su ogromne. Moram vam priznati da sam za te bijedne obavijesti potrošio sav predujam što sam ga od vas dobio, gospođo.
Novac nije važan. Recite, koliko je po vašem mišljenju potrebno da biste nastavili svoja istraživanja?
Ali mladić je i dalje odvraćao pogled od nje kao da je, usprkos svojoj rječitosti, bio u velikoj neprilici.
Istini za volju - naglo odgovori - pitam se ne bih li vam čak morao vratiti novac što ste mi ga već dali. Čini mi se da sam se suviše brzopleto prihvatio ovog posla, koji mi se čini vrlo zamršenim.
Odbijate da preuzmete obranu moga muža? - poviče Anđelika.
Ona se još jučer nije nikako mogla osloboditi izvjesnog dojma nepovjerenja što ga je u njoj izazvao taj čovjek zakona koji je usprkos svojim sjajnim svjedodžbama bio pravi bijednik i više gladan nego sit. Ali kad je sad spomenuo mogućnost da ća je ostaviti na cjedilu, njom ovlada strah.
On odmahne glavom i odgovori:
Da bi ga se moglo braniti, valjalo bi ga prije napasti.
A za što ga optužuju?
Službeno nizašto. On više ne postoji.
Ali u tom slučaju ne mogu mu ništa učiniti.
Mogu zauvijek zaboraviti na nj, gospođo. Ima u podzemnim tamnicama ljudi koji tamo čame trideset ili četrdeset godina te se više ne sjećaju ni vlastitog imena ni zašto su tamo dospjeli. Stoga i kažem: jedina mogućnost da se spasi jest u tome da se izazove proces. Ali i ti tom slučaju, proces će se, nema sumnje, obaviti iza zatvorenih vrata, a odvjetniku neće dozvoliti da ga brani. Dakle, sav novac što ćete ga potrošiti bit će beskorisno bačen.
Ona se digne i netremice se zagleda u nj.
Niste li se, možda, prestrašili?
Nisam, ali o nekim stvarima razmišljam. Nije za mene, na primjer, bolje da budem odvjetnik bez posla nego da se upletena u kakav skandal? A ne bi li i za vas bilo bolje da se sakrijete negdje u pokrajini zajedno sa svojim djetetom i s novcem što vam je ostao, nego da ovdje nastradate? A za vašeg muža ne bi li bilo bolje da provede nekoliko godina u zatvoru nego da ga se izvede na sud zbog… vraćanja i svetogrđa?
Anđelika odahne s olakšanjem.
Vračanja i svetogrđa.. Dakle, za to ga optužuju?
To je barem poslužilo kao izlika da ga se zatvori.
Znači, nije tako opasno! Ta besmislica je posljedica spletaka tuluškog nadbiskupa!
I potanko ispriča mladom odvjetniku glavne razloge svađe koja se pojavila između nadbiskupa i grofa de Peyraca. Ispriča mu kako je ovaj pronašao postupak da se zlato izvuče iz stijena, a nadbiskup je, zavideći mu na bogatstvu, htio pošto-poto, od njega izvući tajnu, a tajna nije bila nikakva tajna već industrijska formula.
Nije se tu radilo ni o kakvim činima, već o naučnom poslu. Odvjetnik se namrgodi.
Gospođo, ja se zaista ne razumijem u te probleme. Ako se na tim radovima temelji optužba, treba saslušati svjedoke, iznijeti pred suce dokaze i njih uvjeriti da se tu ne radi ni o kakvom vračanju ili magiji.
Moj muž nije nikakav bogomolja, ali ide u crkvu svake nedelje, posti i ispovijeda se za velike blagdane. Velikodušan je prema crkvi. Međutim, nadbiskup iz
Toulouse se bojao njegova utjecaja i već su godinama bili u ne baš prijateljskim odnosima.
Na nesreću nadbiskup tuluški ima veliku vlast. Taj crkveni velikodostojnik ima, u neku ruku, veću vlast i od samog pariškog nadbiskupa, pa možda čak i od kardinala. Zamislite, on je jedini predstavnik Svetog Uficija u Francuskoj. Rečeno među nama, svijetom suvremenim, sve se to ne može da održi na nogama. Inkvizicija je na putu da nestane. Sačuvala je još svoju snagu u ponekim južnim pokrajinama, gdje se protestantsko krivovjerstvo najviše raširilo u prvom redu u Toulousi i u Lionu. Uostalom, ja se i ne bojim toliko strogosti nadbiskupove i primjene zakona Svetog Uficija u ovom slučaju. Nego, pročitajte ovo.
Iz poderane baršunaste kese izvuče komad papira na kojemu je u uglu pisalo "kopija".
Anđelika pročita:

OSUDA

Philibert Vinot, glavni zastupnik nadbiskupske stolice u Toulosi, tužilac u zločinu magije i vračanja protiv optuženog gospodina Joffreya de Peyraca, grofa de Morensa.
Uzimajući da je spomenuti Joffrey de Peyrac i sam uvjeren da se odrekao Boga i da se prodao vragu i da je u više navrata sazivao demone i s njima bio u vezi, na kraju da se bavio raznim vrstama vraćanja…
Zbog tih razloga i drugih predan je državnom sudu da mu ovaj sudi za njegove zločine.
Izručen 26. juna 1660. od P. Venota, spomenuti de Peyrac nije uložio priziv te se tako pokorio volji Božjoj!

Desgrez objasni:
Jezikom manje zagonetnim to znači da je vjerski sud, pošto je vašega muža osudio u odsustvu, to jest da ga je, a da on o tome nije ništa ni znao, proglasio krivim, predao svjetovnom kraljevskom sudu.
I vi vjerujete da će kralj povjerovati sličnim glupostima? Ta one su posljedica zavisti jednog nadbiskupa koji bi htio vladati nad čitavim Languedocom i koji je pao pod utjecaj naučnih istraživanja redovnika Bechera, ludog preko svake mjere.
Ja mogu suditi samo o činjenicama - odsiječe odvjetnik. - Po ovome se vidi da je nadbiskupu stalo da se njegovo ime ne pojavi u ovoj priči. Njegovo ime nije potpisano na ovom dokumentu, a s druge strane ne može biti sumnje da je on bio vinovnik suđenja iza zatvorenih vrata. Na uhidbenom nalogu su, međutim, bili potpisi kralja i Seguiera, predsjednika suda. Seguier je pošten čovjek, ali slabić. On mnogo pazi na sudske forme. Kraljeve naredbe za nj znače sve.
Ali ako dođe do suđenja, bit će valjda važno mišljenje zapriseghutih sudaca?
Tako je - složi se Desgrez nevoljko. - Ali tko će imenovati prisegnute suce?
A kakvim se opasnostima izlaže moj muž u takvom procesu, što vi mislite?
Prije svega, mučenju, kao običnoj i izvanrednoj mjeri, a poslije toga lomači, gospođo!
Anđelika problijedi i mučnina je stegne u grlu.
Zaboga - ponovo se javi ona - ta ne mogu valjda osuditi čovjeka njegova položaja na temelju glupih brbljarija!
Koje su, uostalom, samo pusta isprika. Hoćete li da vam kažem svoje mišljenje, gospođo? Nadbiskupu tuluškom nije bila namjera predati vašega muža kraljevskom sudu. On se, nema sumnje, nadao da će osudom crkvenog suda pogoditi njegovu oholost i tako ga učiniti pokornim sinom Crkve. Ali se monsinjor, podjarajući tu spletku, prevario u svojim predviđanjima. A znate zašto?
Ne.
Zato što postoji još nešto - reče Francois Desgrez i podigne prst. - Vaš muž sigurno ima zavidnika na najvišem mjestu, i ti su se njegovi neprijatelji zakleli da
će ga uništiti. Spletka monsinjora iz Toulouse njima je upravo sjajno poslužila kao odskočna daska. Neprijatelje se nekoć potajice trovalo. Sadašnjem se svijetu više sviđa da se sve odvija po utvrđenom redu optužbe, suđenje, osuda. Tako je savjest mirna. Ako ikad dođe do suđenja vašem mužu, bit će optužen za vraćanje, a pravi razlog njegove osude nećemo nikada doznati.
Anđeliki naglo promakne kroz glavu kovčežić s otrovom. Da li da o njemu govori Desgrezu? Oklijevala je. Govoriti o tome, značilo bi iznijeti nedokazane sumnje, a to bi samo još više zamrsilo ionako vrlo zamršene tragove.
Stoga se nesigurnim glasom obrati odvjetniku:
A koji su onda pravi razlozi njegova uhićenja, po vašem mišljenju?
Ja o tome nemam pojma. Ja jedino mogu ustvrditi da sam gurnuvši svoj dugi nos u ovaj slučaj, prestrašeno uzmaknuo pred velikodostojnicima koji su u nj umiješani. Ponovit ću vam ukratko ono što sam vam prošli put kazao: trag počinje od kralja. Ako je on potpisao uhidbeni nalog, znači da ga odobrava.
Kad samo pomislim - tiho će Anđelika da ga je zamolio da pjeva i ljubaznim mu se riječima zahvalio! A već tada je znao da će biti uhapšen.
Nema sumnje da je tako. Ta naš je kralj pohađao dobru školu podmuklosti. Bilo kako bilo, činjenica je da jedino on može poništiti nalog o izvanrednom i tajnom hapšenju. Ni Tellier to ne može učiniti, a kamoli Seguier ili neki drugi sudac. Budući da se na kralja ne može utjecati, treba pokušati s kraljicom majkom. Ona ima veliki utjecaj na sina. A moglo bi se pokušati i preko jezuita, njegova ispovjednika ili kod kardinala.
Bila sam kod Velike gospođice - reče Anđelika. - Obećala mi je da će se raspitati i onda me pozvati. Rekla mi je da se ne treba ničemu nadati prije… kraljeva svečana… ulaska u Pariz.
Anđelika je teškom mukom dovršila rečenicu. Već par trenutaka, zapravo otkako je odvjetnik spomenuo lomaču, neka joj je mučnina lomila tijelo. Znoj joj je izbio po čelu i ona se poboja da se ne onesvijesti. Čula je kako se Desgrez složio s njom.
I ja sam toga mišljenja. Prije svečanosti se ništa ne može poduzeti. Za vas bi bilo najbolje da strpljivo ovdje čekate, a ja bih u međuvremenu pokušao doznati nešto više od onoga što nam je već znano.
Anđelika se digne i pruži ispred sebe ruke. Činilo joj se da je obavija nekakva magla. Njen se hladni obraz nađe na grubom suknu svećeničke halje.
Znači, branit ćete ga?
Mladić je časak šutio a potom dodao otresitim tonom:
Na kraju krajeva, nikad se nisam bojao za vlastitu kožu. Deset puta sam je stavio na kocku u blesavim tučnjavama po krčmama, pa je onda mogu jednom staviti na kocku i za pravednu stvar. Ali meni je potreban novac, jer sam siromašniji od prosjaka, a Židov, staretinar, što mi posuđuje odijela, utjelovljeni je lopov.
Te riječi ohrabrenja vratiše Anđeliki snagu. Taj je mladić bio ozbiljniji no što je u prvi mah sudila. Pod njegovim nehajnim i zajedljivim izgledom krilo se duboko poznavanje pravnih smicalica i savjesno se posvećivao zadacima koje mu je čovjek povjeravao.
Anđelika je znala da nisu bili takvi svi mladi odvjetnici koji su tek napustili sveučilište. Šepurili si se naokolo zahvaljujući darežljivosti svojih očeva.
Došavši sasvim k sebi, Anđelika mu odbroji sto livara. Desgrez se udalji, ali prije toga zagonetnim pogledom, prijeđe preko blijedog lica na kojemu su blistale zelene oči poput dragulja u polumraku onog kabineta gdje se osjećao snažan vonj mastila i pečalnog voska.
Anđelika se vrati u svoju sobu podupirući se o ogradu na stepenicama. Njena slabost je sigurno bila posljedica uzbuđenja prošle noći. Leći će i malko odspavati pa makar radi toga i otrpjela Hortenzijine zajedljive primjedbe. Ali čim je ušla, ponovo je napadne mučnina i ona je jedva uspjela stići do lavora.
"A što je ovo sada?", mislila je.
A ako je Margerita rekla istinu? Ako je zaista pokušavaju ubiti? Nezgoda s kočijom? Napad u Louvreu? A da je nisu možda otrovali?
Ali njeno lice se odjednom razvedri i osmijehom ozari. "Baš sam luda! Ta ja sam naprosto u drugom stanju!"
Sjeti se da je, napuštajući Toulousu, pomišljala na mogućnost da je ponovo začela. A evo joj sada potvrde. Tu ne može biti sumnje.
"Kako li će Joffrey biti sretan kad iziđe iz zatvora!", mislila je.
To otkriće je u njezinu srcu sasvim zbrisalo moru od prošle noći. Činilo joj se to znakom kojim je Nebo odgovorilo na njezine tjeskobe. Život je tekao dalje usprkos smrtnim udarcima.
Spopala ju je luda napast da tajnu povjeri nekome.
Hortenzija će je sigurno dočekati nekom zajedljivom primjedbom o sumnjivom očinstvu pojedine djece. A njen će šurjak, koji je u taj trenutak klečao pred nogama odvjetnika Talona, on će tu vijest primiti ravnodušno, Anđelika na kraju siđe u kuhinju. Uzevši Florimonda u naručaj, ispriča mu novost, a isto tako i Barbi, Hortenzijinoj služavki.
Slijedećih dana Anđelika se trudila da bude strpljiva. Valjalo je čekati kraljev trijumfalan ulazak u Pariz. Pričalo se da će to biti krajem srpnja. Ali pripreme su bile velike te se svaki dan ponovo odgađalo s tom svečanošću. Mnoštvo provincijalaca koji za tu priliku bijahu došli u Pariz počeli su gubiti strpljenje.
U međuvremenu Anđelika se pobrinula da proda kočiju, konje i nešto nakita. Prilagodila se životu kakvim se živjelo u građanskom stanu njezine sestre. Pomagala je u kuhinji i igrala se s Florimondom. Sin joj je bio vrlo živahan i svaki se čas spoticao o svoju dugačku haljinicu. Bratići su ga obožavali. Zahvaljujući njihovu maženju, pa Barbinom, pa bearneske djevojke, obraščići su mu se ponovo zaokruglili. Anđelika mu je oplela crvenu kapicu. Pod njom je njegovo lišce okruženo crnim kovrdžama bilo tako ljupko da je u obitelji pobudilo sveopću radost. Pa čak su se i Hortenzijine usne razvlačile u smiješak i ona prizna da je Florimond zaista milo dijete. Ona, na žalost, nije nikad imala sredstva da drži kod kuće dojilju te je svoju djecu počela upoznavati kad su bila u doba od otprilike četiri godine!
Ali nisu se sve žene mogle poudavati za šepavu i nakaznu gospodu koja su se obogatila trgujući s belzebubom, te je bolje biti ženom obična tužioca nego izgubiti vlastitu dušu.
Anđelika se poklopila ušima. Da bi pokazala svoju dobru volju, svako jutro je išla u crkvu u društvu, ne baš previše veselom, svoje sestre i svoga šurjaka. Počela je razaznavati poseban izgled te gradske četvrti koju su sve više zaposjedali ljudi pravničke struke.
Oko Palače pravde, Notre-Dame, oko parohije Saint-Agnan i Saint-Handry motalo se mnoštvo sudskih izvršitelja, tužioca, sudaca savjetnika.
U crnim odijelima, u naprsnicima, ogrnuti sudskim plaštom, a ponekad togom, išli su amo-tamo, ruku krcatih parničnim dokumentima, noseći u naručjima gomile papira koji su oni nazivali korisnim spisima. Po svim ih je dvoranama Palače pravde bilo, pa po svim uličicama oko nje. A okupljali su se u krčmi Tete-Noire21.
Ispred dimećih ujušaka i trbušastih boca sjajila su se kao mjesec okrugla lica pravničkog svijeta.

21 Crna glava
Na drugom kraju otoka, kraj Novog mosta nametljivo je bučao drugačiji Pariz. Ovaj svijet pravde nemilim je okom promatrao kako taj Pariz cvjeta u njegovoj sjeni.
Kad je neki sluga morao nekim poslom trknuti u taj kraj i kad ga se pitalo kad će se vratiti, on je odgovarao: "To će zavisiti od pjesmica koje će danas pjevati na Novom mostu."
U onom previranju oko dućana, osim porugljivih pjesmica, ugledalo je svijet i mnoštvo svakojakih pamfleta, i pogrdnih spisa. Na Novom mostu sa sve znalo. I moćni velikaši su se pribojavali prljavih papirića, što ih je vjetar sa Sene raznosio tamo-amo.
Jedne večeri dignuvši se iza stola, u kući meštra Fallota dok su ostali pijuckali sok od dunja i malina, Anđelika nesvjesno izvuče iz džepa komadić papira. Začuđeno ga je promatrala, a onda se sjeti da je za nj dala deset novčića nekom bijedniku kod Novog mosta, onog jutra kad je krenula u Tuileries.
Tiho pročita:
Zatim smo bili u Palaču pravde Gdje smo se uvjerili
Da su Rabelaisove šale
Prema lupeštvima što se tu čine Igrarije i nevine i male
Vidjeli smo uglađene prevarante Bezobraznike poznate svima.
Hej, tamo ih napretek ima.
Dva ljutita povika je prekinu. Stari ujak meštra Fallota je upravo pio te se umalo nije udavio. Brzinom kojoj se Anđelika nije nadala od svog dostojanstvenog šurjaka, ovaj joj istrgne iz ruke letak, smota ga u kuglicu i baci je kroz prozor.
Koje li sramote, sestro! - poviče. - Kako se usuđujute takve pogrde unašati u našu kuću? Kladim se da ste taj letak kupili od onih gladuša, prodavača novina, na Novom mostu!
Zaista, gurnuli su mi ga u ruku i zatražili deset novčića, a ja sam se bojala ne uzeti ga.
Bezobrazluk onog svijeta čovjek ne može ni zamisliti. Njihovo pero ne štedi ni neporočnost sudova. I još ih zatvaraju u Bastilju kao da je to nekakav bolji svijet. A u stvari i najmračniji od svih zatvora, Chatelet, bio bi predobar za njih!
Hortenzijin muž je puhao kao bik. Nikad Anđelika ne bi bila povjerovala da se taj čovjek mogao tako uzbuditi.
Satire, pamfleti, pjesme rugalice preplavili su Pariz. Nikoga ne štede, ni kralja, ni dvor. Nijedne se hule ne srame.
U moje vrijeme taj se novinarski svijet tek počeo javljati - reče stari ujak. - A ti su novinari prava gamad, sramota našeg glavnog grada.
Rijetko je kad otvarao usta a i tada bi samo zatražio čašu dunjina vina ili burmuticu. Ta duga rečenica bijaše najboljim dokazom koliko ga je potreslo čitanje pamfleta.
Nijedna časna žena neće pješice poći do Novog mosta - poučno se javi Hortenzija.
Meštar Fallot pođe prema prozoru i nagne se van.
Potočić je već odvukao pogrdni letak. Zanima me da li ga je potpisao Stihoklepac.
Pa sigurno. Žestina stihova ga odaje.
Stihoklepac - prošapće meštar namrštena lica. - Čovek koji se obara na čitav društveni sistem, rođeni buntovnik, profesionalni parazit! Jednom sam ga prilikom vidio na podijumu. Pred okupljenom je svijetinom deklamirao bogapitaj kakve dubokoumne zajedljivosti. Zvao se Claude La Petit. Kad samo pomislim da onakav mršavi kolac, puti blijede kao repa, uspijeva razbjesniti prinčeve pa i samog kralja. Smatram da je žalosno živjeti u ovakvo vrijeme. Kad će nas policija već jednom osloboditi tih šarlatana?
Jadali su se još neko vrijeme i zgoda pade u zaborav.

Svi su samo na jedno mislili: na ulazak kralja u Pariz. Tona prilikom je došlo do zbližavanja između Anđelike i njezine sestre. Jednoga dana Horteiizija uđe k njoj u sobu. Umiljato se smiješila, umiljatije nije mogla.
Zamisli što nam se desilo - poviče. - Sjećaš li se moje stare prijateljice iz samostana, Athenaide de Tonnay-Charente, s kojom sam se naveliko družila u Poitiersu?
Ne, uopće je se ne sjećam.
Pa to i nije važno. Ovdje je u Parizu, a kako je uvijek bila mutikaša, već se uspjela približiti nekim viđenijim ličnostima. Ukratko, na dan kraljeva ulaska ona će poći u palaču de Beauvaisovih, koja se nalazi baš u ulici Saint-Antoine, odakle će i početi mimohod svečane povorke. Naravno, mi ćemo sve to promatrati s vidjelica na krovu, ali to nam neće smetati da ga vidimo; naprotiv.
A zašto si kazala mi?
Jer nas je Athenaida pozvala da i mi iskoristimo tu priliku. S njom će biti njezina sestra i njen brat, i još jedna prijateljica iz Poitiersa. Bit će nas puna kočija, svi iz Poitiersa. Bit će nam vrlo ugodno, zar ne?
Ako si računala na moju kočiju, žao mi je što moram reći da sam je prodala.
Znam, znam! Kočija nije važna. Athenaida će doći sa svojom. Malko je rasklimana jer joj obitelj ne pliva baš uizobilju, a to osobito stoga što je sama Athenaida velika rasipnica. Njena ju je majka poslala u Pariz s jednom djevojkom, jednim slugom i jednom starom kočijom i naređenjem da se uda u što je moguće kraćem roku. Oh! Ona će ti tome uspjeti. Bome ne stoji skršte nih ruku. Ali, eto… za kraljev ulazak… natuknula ml je onako uz put… nema baš prikladnu haljinu. Znaš, ona Beauvaisova, koja nam ustupa svoje vidjelice na krovu nije tek tkogod. Priča se da će čak kraljica majka, kardinal i mnoge druge visoke ličnosti k njoj na ručak navratiti za vrijeme defilea. Ukratko, bit ćemo u prvom redu. Ali ne smijemo dopustiti da nas lakeji otjeraju smatrajući nas sobaricama ili sirotinjom.
Anđelika bez riječi pođe i otvori svoje velike škrinje.
Pogledaj ovdje unutra ima li nešto što bi odgovaralo i tebi i njoj. Ti si viša od mene, ali lako je suknju produljiti jednom čipkom ili obrubom.
Hortenzija se približi. Oči su joj blistale. Nije mogla zatomiti svoga divljenja dok je Anđelika raspoređivala na krevetu nekoliko svojih raskošnih haljina. Kad je ugledala haljinu od zlatnih niti, ote joj se uzvik oduševljenja.
Mislim da baš nije prikladna za promatranje defilea kroz vidjelicu - upozorila ju je Anđelika.
Pa prirodno! Ta ti si prisustvovala kraljevu vjenčanju, pa se sada možeš bašiti.
Uvjeravam te da sam vrlo zadovoljna svojim pozivom. Nitko s većim nestprljenjem ne čeka kraljev ulazak u Pariz od mene. Ali ovu ću haljinu ostaviti i prodati je ukoliko mi d'Andijos ne donese novac, čega se počinjem pribojavati. S ostalim haljinama možeš raspolagati po svojoj volji. Pa i pošteno je da ti na neki način nadoknadim troškove kojima si izložena otkako ja živim u tvojoj kući.
Poslije mnogih oklijevanja Hortenzija je odabrala haljinu od svile, modre poput neba, za svoju prijateljicu.
Za se je pronašla zelenu haljinu koja je isticala njen ten i kosu ne baš izrazite crnke.
Ujutro 26. kolovoza, promatrajući mršavi lik sestrin zaokrugljen zahvaljujući obručima u suknji i ogrtaču, te tamnu boju njezine puti oživljenu blistavom zelenom bojom njezine haljine, kose ne previše guste, ali zato mekane i fine i lijepe kestenjaste boje, Anđelika primijeti kimajući glavom:
Hortenzijo, vjerujem da bi ti bila gotovo lijepa da nisi tako zagrizijive ćudi.
Pa i ja sam tog mišljenja - odgovori Hortenzija. Ali što ćeš, nikad nisam voljela osrednjost, a samo sam nju u životu upoznala. Sviđa mi se razgovarati, družiti se s pametnim i lijepo obučenim osobama, obožavam kazalište. Ali teško se osloboditi obiteljskih dužnosti. Ove sam zime pozivana na primanja kod satiričnog
pisca, pjesnika Scarrona. Strašan čovjek, bogalj, zloban, ali kojeg li duha, draga! Ta su mi primanja ostala u divnom sjećanju. Na nesreću, Scarron je umro. A ja se moram vratiti svojoj osrednjosti.
Tvoj lik u ovom trenutku ne izaziva sažaljenje. Vjere mi, iz čitavog tvog lika izbija dostojanstvo!
Sigurno! Ova ista haljina na "pravoj" ženi jednog tužioca ne bi ostavljala isti dojam. Plemenitost se ne može kupiti. Ona nam je u krvi.
Prignute nad škrinjama i premećući po nakitu našle su toplinu koja ih je plemenski povezivala, našli su oholost svoje kaste. Sasvim su zaboravile mračnu sobu, neukusno pokućstvo, bezbojne tapiserije po zidovima iz Bergama, koje su se u Normandiji tkale za potrebe srednjeg staleža.
U zoru velikog dana tužilac otputuje u Vincennes, gdje su se morali sakupiti državni staleži da pozdrave i kliču kralju.
Topovi su grmeli odgovarajući svojom rikom zvonjavi s crkvenih tornjeva. Gradska policija, u svečanim uniformama, oboružana kopljima, helebardama i mušketama, rasporedila se duž ulica koje su telali ispunjali strašnom bukom. Dijelili su letke u kojima je objavljen program svečanosti, put kojim će proći kraljevska povorka, opis slavoluka.
Oko osam sati pred kućom se zaustavi kočija gospođice Athenaide de Tonnay- Charente. Kočija je bila u prilično lošem stanju, ali je vlasnica bila lijepa djevojka, svježa i rumena zlatnih kosa, rumenih obraza, čela kao sedef, a nasred čela mladež. Njezina modra, haljina divno se slagala s njenim očima boje safira, malko okruglim, živim i pronicavim.
Jedva da je i zahvalila Anđeliki, mada je na sebi imala ne samo njezinu haljinu već i prekrasan niz dijamanata.
Držala se kao da je za sve trebalo zahvaliti gospođici Tonnay-Charente de Rostemart, kao da je služiti njoj predstavljalo veliku čast. Usprkos financijskim teškoćama u kojima se koprcala njezina obitelj, ona je smatrala da je drevnost njezina plemstva vrijedila čitavo bogatstvo. A sestra joj i brat čini se da su bili istog uvjerenja. U svoj trojici je kipjela životna snaga, iz sve trojice je izbijao jetki žar, oduševljenje i ambicija čime su oni predstavljali i vrlo ugodno i vrlo opasno društvo.
I kočija s veselim društvancem, mada škripeći na sva četiri kotača, krene ulicama prepunim naroda, duž kuća čija su pročelja bila okićena cvijećem i goblenima.
Usred svjetine koja se sve više zgušnjavala, čitavi nizovi konjanika i kočija teškom su se mukom probijali prema vratima Saint-Antoine, gdje se defile treba formirati.
Valja nam skrenuti u drugu ulicu i poći po jadnu Francoisu - reče Athenaida. - A to neće biti tako jednostavno.
Oh! Sačuvaj nas bože, gospođe Scarron - poviče njen brat.
Sjedeći pored Anđelike, stisnuo ju je bez ustručavanja. Ona mu reče da se odmakne jer ju je gušio.
Obećala sam Francoisi da ćemo je povesti - ponovo će Athenaida - dobra je ona žena i dozlaboga se dosađuje otkako se onaj njen bogalj preselio na drugi svijet. Sve mi se čini da ona već žali za njim.
Do vraga! Mada je bio odvratan, ipak je izdržavao obitelj. Kraljica majka mu bijaše dodijelila penziju.
Je li već bio bogalj kad se s njom oženio? - upita Hortenzija. - Taj je par uvijek pobuđivao moju radoznalost.
Dakako da je bio bogalj. Nju je doveo u kuću da ga njeguje. A kako je ona bila siroče, pristala je. Petnaest godina je imala u ono vrijeme.
A ne mislite li da je ona skočila na nj? - upita mlađa sestra de Tonnay-Charente.
Tko bi to znao. Scarron je izjavljivao pred onima kojima se to činilo zanimljivim da mu je čitavo tijelo uzeto, jedino se jezikom mogao služiti i još nečim što neću imenovati. Ona je uza nj sigurno naučila mnogo toga. A bio je prilično razvratan! A vjere mi, u njihovu je kuću zalazio silan svijet i bit će da se našao koji gospodin
dobro građen koji se već pobrinuo da je uz put malko rastrese. Takav je glas kolao o de Villarcoauxu.
Mora se priznati - primijeti Hortenzija - da je gospođa Scarron vrlo lijepa žena, ali i da je njeno vladanje uvijek bilo dolično. Sjedila je kraj njegova naslonjača na kotačima, pomagala mu da sjedi i dodavala mu čajeve. Osim toga, ona je obrazovana i lijepo se izražava.
Udovica ih je čekala na pločniku pred jednom kućom vrlo bijedna izgleda.
Bože, Bože, kakva je ono haljina na njoj! - šapne Athenaida prinesavši ruku ustima. - Suknja joj je upravo poderana.
Zašto mi niste ništa rekle? - upita Anđelika. - Mogla sam među svojim haljinama neku i za nju naći.
Zaista? Nisam se sjetila. Popnite se, Francoiso.
Mlada se žena smjesti u jednom kutu pošto je ljubazno pozdravila čitavo društvance. Imala je lijepe crne oči koje je često prekrivala vjeđama boje sljezova cvijeta.
Rođena je u Niortu, zatim je iselila u Ameriku; kad su joj roditelji umrli, vratila se u Francusku.
Poslije mnogo muke stigli su konačno i u ulicu Saint-Antoine, ravnu i čistu i ne baš natrpanu svijetom. Kočije su se sklanjale u obližnje ulice. U palači de Beauvaisovih vrvjelo je kao u košnici. Baldahin od grimiznog baršuna iskićen porubima i zlatnim i srebrnim kićenkama, krasio je središnji balkon. Perzijski su sagovi uljepšavali glavno pročelje.
Na pragu palače, neka stara gospođa, nacifrana kao moćnik šakama se podbočivši o bokove, vičući je upravljala poslovima tapetara.
Što radi ona grozna babetina? - upita Anđelika dok se društvance približavalo palači.
Hortenzija joj dade znak da šuti, ali se Athenaida iza lepeze grohotom nasmijala.
To je gospodarica palače, draga. Catherine de Beauvais, poznatija pod imenom Kate Ćoravica. Ona je nekad bila sobarica Ane Austrijske, a ova joj je naredila da uputi u izvjesna iskustva mladoga kralja. Njemu je tada bilo oko petnaest godina. U tom je tajna njezina uspjeha.
Anđelika se od srca nasmije.
Bit će da joj je iskustvo nadoknadilo ljepotu...
Poslovica tvrdi da su mladićima i fratrima sve žene lijepe - dometne mladi Rostemart.
Usprkos svojim ruganjima duboko su se poklonili nekadašnjoj sobarici koja se onim svojim jednim okom prodorno zagleda u njih.
Ah! Evo svijeta iz Poitiersa! Ne stvarajte mi ovdje metež, ovčice moje. Trčite gore, inače će vam moje sobarice zauzeti najbolja mjesta. A tko je ova ovdje? - upita i skvrčeni prst pruži prema Anđeliki.
Gospođica Athenaida de Tonnay-Charente predstavi:
Naša prijateljica, grofica de Peyrac de Morens.
Gle! Gle! - oglasi se stara gospođa kao da se cereka.
Sigurna sam da je nešto o tebi dočula - šapne joj Hortenzija dok su se uspinjale stepenicama. - Baš smo blesave, mislile smo da bruka neće pući. Nisam te trebala voditi sa sobom. Učinila bi bolje da se vratiš kući.
U redu, a ti mi onda vraćaj haljinu - reče Anđelika i pruži ruku prema sestri.
Glupačo, budi mirna - otpovrne Hortenzija odgurnuvši je.
Athenaida de Tonnay-Charente je na juriš zauzela jedan prozor u služinskoj sobi i kod njega se smjestila zajedno sa svojim prijateljima.
Prekrasan pogled - poviče. - Gledajte! Tamo dolje su vrata Saint-Antoine kroz koja će ući kralj.
Anđelika se također nagne i problijedi.
Pod plavim nebom malko zastrtim izmaglicom što se stvarala uslijed vrućine, ona nije vidjela ogromnu ulicu na čijim se krajevima okupljao svijet, nije vidjela vrata
Saint-Antoine sa slavolukom od bijelog kamena, već se zagledala udesno u ogromnu tvrđavu što se tamo dizala kao mrki obris školja.
Kakvo je ono veliko zdanje blizu vrata Saint-Antoinea? - ispod glasa će upitati sestru.
Bastilja - šapatom joj odgovori Hortenzija iza lepeze.
Anđelika nije mogla odvrnuti pogleda od nje. Osam kula, a na svakoj stražarski tornjić, pročelja bez prozora, zidine, velike rešetke, viseći mostovi, jarci, otok bola opkoljen morem ravnodušnog grada, svijet zatvoren, neosjetljiv na život u koji čak ni radosna vika današnjeg dana neće prodrijeti: Bastilja…!
I kralj će u sjaju proći ispod okrutne stražare svoje vlasti.
Nijedan zvuk neće razbiti noć tih tamnica gdje ljudi izgrizani očajem već godinama bivstvuju već čitav život.
Čekanju nikad kraja. Naposljetku klicanje nestrpljive svjetine poprati početak defilea.
Prošavši kroz zamračena vrata Saint-Antoinea, najprije su se pojavile vjerske družbe četiri prosjačka reda: franjevci, dominikanci, augustinci, karmeličani. Ispred njih su nošeni njihovi križevi i njihove voštanice. Njihovi habiti crni, smeđi, bijeli doimali su se kao izazov sunčevu sjaju koje se nemilice svetilo na njihovim ružičastim lubanjama.
Zatim je stupilo svećenstvo pod svojim križevima i pod svojim barjacima, sa svojim svećenicima u misnicama i četverouglastim kapama.
Iza njih su dolazili gradski staleži, koji su digli trube u nebo i umjesto pobožnih pjesmica treštali vesele melodije.
Za ovima tri stotine strijelaca, a potom kraljevski namjesnik Bournonville i njegovi stražari.
Sad se pojavio starješina trgovaca na konju okružen sjajnom pratnjom lakeja u zelenom baršunu. Odmah za njima gradski savjetnici, porotnici, kvartni nadzornici i čuvari ceha vune, mirodije, krojačkog ceha, kožari, trgovci vinom te baršunima u tisuću boja.
Narod je pozdravljao cehove trgovaca, ali mu je sasvim splasnuo žar kad su naišli redari na konjima, pa tamničari Chateleta, to jest stražari šibama snabdjeveni, ovrhovoditelji i redarstveni časnik i krivični sudac.
Prepoznavši svoje progonitelje, svijetina je mukom umukla.
Istim neprijateljskim mukom dočekala je i vrhovne suce, poreznike, glavne kontrolore, jer su oni u njenim očima bili živa slika i prilika omraženih nameta i poreza.
Prvi predsjednik i njegovi glavni suradnici bili su veličanstveni u svojim skrletnim plaštevima obrubljenim hermelinom, glave pokrivene službenom sudskom kapom od baršuna optočene zlatnim širitom.
Ubrzo su bila dva sata poslije podne. Na vedrom su se nebu uzalud kupili oblačići. Sunčeva ih je vrelina odmah raščinjala. Gomila se zbijala, isparavala. Počeo ju je obuzimati zanos te je istezala vratove prema predgrađu.
Urnebesnom vikom svjetina pozdravi kraljicu majku koja se pojavila pod baldahinom palače de Beauvaisovih. To je bio znak da se kralj i kraljica približavaju.
Anđelika je rukama obgrlila ramena gospođe Scarron i Atenaide de Tonnay- Charente. Nagnute kroz prozor posljednjeg kata palače de Beauvais, nisu ispustile iz vida nijednu sitnicu. Hortenzija, mladi Mortemart i njegova mlađa sestra zauzeli su drugi prozor.
Izdaleka se razaznavala povorka njegove eminencije monsijora Mazarina. Kardinal-ministar se pokazivao u svoj svojoj veličajnosti. Sedamdeset i dvije mazge su otvarale put. Posedlica na njima od baršuna i zlata, paževi i njegova pratnja, u raskošnim odijelima, kočija u kojoj je on sjedio, da ta je kočija, pravo, remek-djelo zlatarstva, blistala na suncu.
Njegova se povorka zaustavi pred palačom de Beauvais i kardinal, pošto mu se Kate Ćoravica duboko poklonila, pođe u kuću da bi se na balkonu pridružio kraljici
majci i njenoj šurjakinji, bivšoj kraljici Engleske, udovici pogubljenog kralja Karla I.
Gomila je srdačno pozdravila kardinala. Ta ga gomila sada nije voljela više nego u vrijeme mazarinada, ali on je potpisao Pirinejsu mir i u dnu srca narod Francuske mu je bio zahvalan što ga je spasio od njegove vlastite ludosti, da progna svoga kralja ovog istog kralja kojega je sada čekao u zanosu divljenja i obožavanja.
Ispred njega su u povorci nastupali plemići iz njegove svite zajedno sa svojim obiteljima i ukućanima.
Anđelika je na kraju mogla dati ime jednom od mnogobrojnih lica. Svojim drugaricama pokaže markiza d'Humieresa i vojvodu de Lauzuna koji su jahali na čelu svojih stotinu plemića. De Lauzun, vragolan, nimalo se ustručavajući slao je poljupce gospođama. Gomila mu je odgovarala razdraganim hihotom.
Ah kako su samo bila obljubljena ta mlada i sjajna gospoda. Sad se zaboravilo na njihovo rasipništvo, zaboravilo se na njihovu oholost, na tučnjave i besramne razvrate po krčmama. U sjećanju su svima bili samo njihovi ratni i ljubavni podvizi.
Glasno su izgovarana njihova imena: Saint Aignan u zlatioj odjeći, najljepši i uzrastom i licem de Guiche, sa svojim licem sličnim južnjačkom cvijetu. Jahao je razigrana konja, okićena draguljima, koji bi zablistali pri svakom pokretu Brienne i trostruki red pera na njegovu šeširu, koja su poigravala kao udari krila basnoslovnih ptica, crvenih i bijelih.
Anđelika se malko povukla unazad i čvrsto stisla usne kad je naišao markiz de Vardes, uska i bezobrazna lica pod plavom vlasuljom. Jahao je na čelu svog odreda od stotinu Švicaraca, utonulih u naškrobljene ovratnike.
Oštar zvuk truba razlomi ritam defilea.
Približavao se kralj, nošen vrtlogom ushićenih povika. Tu je… Lijep kao samo sunce!
Velik li je bio kralj Francuske! Pravi kralj, konačno! Ni vrijedan prezira kao Karlo IX ili Henrik III, ni suviše jednostavan kao Henrik IV, a ni previše strog kao Luj XIII.
Kralj ljubazan i veličanstven. Narod će se svojevoljno staviti pod njegov jaram zbog raskoši i sjaja što će ga plaćati svojim znojem, ali mu je sada barem godilo očima. Luj Bogodani! Kralj na kojega je narod čekao dvadeset i četiri godine u molitvi i plaču, paleći voštanice i moleći devetnice. Dijete čuda koje neće iznevjeriti njegove nade!
Jašući na doratu polako je napredovao. Par koraka za njim jahao je njegov veliki komornik, pa prvi dvoranin, veliki štitonoša, zapovjednik njegove garde.
Nije htio da se skloni pod baldahin što ga grad Pariz za nj bijaše pripremio. Htio je da ga narod vidi. Vezovi na odjeći Luja XIV bijahu rađeni u srebru, i oni su još više isticali lijepu liniju njegovih snažnih prsiju. Šešir ukrašen perima i perjanicama pričvršćenim dijamantima zaklanjao mu je nasmiješeno lice.
Pozdravljao je rukom.
Stigavši pred palaču de Beauvais, savije sa u lagani poklon, a svaka od osoba što su se nalazile na balkonu uze svoj dio. Ana Austrijska je u tom poklonu vidjela ljubav sina koji je njoj bio najveća radost i najveća briga. Tužna udova engleskog kralja odavanje pošte nekadašnjoj veličini i nesreći koju je dostojanstveno podnosila. Kardinal, zahvalnost štićenika kojemu je sačuvao krunu. Kate Ćoravica, ganuta, sa suzama na trepavici jedinog oka, sjeti se lijepog dječaka rumena lica i punog žara kojeg je nekoć stiskala u svom podatnom zagrljaju.
Ona nije ni načas posumnjala da je njen kraljevski učenik u tom trenutku zahvaljivao svojoj iskusnoj učiteljici jer će baš njoj zahvaljujući taj novopečeni suprug sjajno izvršiti svoju dužnost prema mladoj kraljici i kraljevstvu dati čitavu gomilu snažnih prinčeva.
Lijepe kraljevske oči boja zrelih kestena nisu se podigle naviše, do prozora pod krovom.
U tom bi slučaju bio opazio tri ženske glave nagnute prema njemu, jednu plavu, drugu crnu, a treću rusu.
Smrtniku je svakom budućnost nepoznata pa bio taj smrtnik i kralj po božanskom pravu.
Luj XIV prođe ni ne sluteći kakvu će ulogu odigrati u njegovu životu te tri žene koje bijaše puki slučaj tu okupio: Athenaida de Tonnay-Charente de Mortemart, Anđelika de Peyrac, Francoisa Scarron, rođena Aubigne.
Anđelika osjeti kako joj pod rukom drhti Francoisina zlatna put.
Oh! Kako je lijep!
Gledajući tog čovjeka-boga koji se udaljavao praćen olujom pozdrava, jadna gospođa Scarron je možda mislila na pohotljiva patuljka kojemu je osam godina bila i služavkom i zabavom.
Širom rastvorivši svoje plave oči Athenaida u oduševljenju prošaputa
Lijep je, dakako, pod svojim, srebrnim odijelom. Ali ja mislim da nije ružan ni bez odijela, pa čak i bez košulje. Kraljica je imala sreće što će takvog čovjeka imati u svojoj postelji.
Anđelika je šutjela.
"U njegovim je rukama", mislila je, "naša sudbina. Neka nam se Bog smiluje! On je isuvise velik, isuvise visoko!"
Iz gomile se izdvoji poklik i privuče njen pogled.
Gospodin princ! Živio gospodin princ! Anđelika se trgne.
Mršav, ispaćen, visok, uzdignuta lica na kojemu su se žarile oči, orlovskog nosa, princ de Conde se vratio u Pariz. Vraćao se iz Flandrije kamo ga je odvela njegova pobuna protiv kraljevske vlasti. Niti se kajao niti žalio, a uostalom i pariški je puk tako mislio. Izdajnik je zaboravljen, a sad se klicalo pobjedniku kod Rocroi i kod Lensa.
Njemu je uz bok, Gospodin, kraljev brat, sav nacifran čipkama više ličio djevojci nego mladiću.
Naposljetku se pojavila i mlada kraljica u nekoj vrsti rimskih kola od pozlaćenog srebra, koja je vuklo šest konja, a na njima pokrivači posuti draguljima i izvezeni zlatnim ljiljanima.
Okrutna piskarala s Novog mosta nisu bila baš milostivi prema njoj. Pričali su da je nova kraljica bila nezgrapna, ružna i glupa. Gomila je bila osjećajnija. Ni njoj nije bila lijepa, ali joj se zato činila ljupkom s onom svojom sedefastom puti, velikim plavim očima, te mekom kosom blijedozlatnih tonova. Svijet se divio njezinu držanju i zaista kraljevskom dostojanstvu, hrabrosti kojom je njeno krhko tijelo podnosilo težinu haljine od zlatnog brokata izvezenu u zlatu i srebru, posutu dijamantima, biserima i rubinima. Kad su njezina kola prošla, svijet se razbije ulicom. Sva su srca bila ispunjena radošću i divljenjem.
U palaču de Beauvais prinčevski uzvanici su zauzeli mjesta oko stola na kojemu je sve bilo pripremljeno da se okrijepe i osvježe.
Kate Ćoravica se postavila u dnu stepenica. Činilo se da nekoga vreba. Kad se malo društvance prijateljica iz Poitiersa, među kojima je bila i Anđelika, pojavilo na odmorištu, ona poviče promuklim glasom:
Onda? Jeste li dobro vidjele?
Još zažarenih obraza od uzbuđenja one joj u horu zahvale.
Dobro, dobro. Pođite onda tamo i pojedite koji kolačić.
Sklopivši zatim veliku lepezu njom lako udari Anđeliku po ramenu.
A vi, ljepotice, dođite načas za mnom.
Iznenađena, Anđelika pođe za gospođom de Beauvais kroz dvorane krcate uzvanicima. Naposljetku se nađoše u pustom salončiću.
Uf! - uzdahne stara gospođa razmahujući lepezom. - Nije lako naći se nasamu s nekim. - U međuvremenu je pažljivo promatrala Anđeliku.
Poluzatvorena vjeđa u praznoj očnoj duplji davala je njezinu licu podli izraz, a taj su izraz još više naglašavale mrlje ličila, kojima bijaše prekrila bore, i osmjeh bezubih usta.
Vjerujem da će sve biti kako treba - reče čas zatim. - Lijepa moja curice, a što biste vi rekli kad bi vam tko poklonio veliki dvorac u okolici Pariza, dvorac s majordomom, slugama, lakejima, služavkama, šest kočija, konjušnicama i sto tisuća livara godišnje rente?
I baš se meni sve to poklanja - upita Anđelika smijući se.
Vama.
A tko?
Netko tko vas voli.
Vjerujem da je tako. Ali tko je taj?
Kate Ćoravica joj primakne svoje lice na kojemu se javi izraz sukrivnje.
Bogati gospodin koji je smrtno zaljubljen u vaše lijepe oči.
Slušajte, gospođo - odgovori Anđelika koja je napela svu svoju volju da ostane ozbiljna jer se bojala da ne razljuti tu vrijednu gospu - od svega srca zahvaljujem tom gospodinu, ma tko on bio, ali bojim se da se netko želi poigrati mojom prostodušnošću mameći me takvim prinčevskim ponudama. Taj me gospodin loše pozna, ako misli da me spominjanjem tih pustih divota može navesti da mu pripadnem.
Zar vam je Pariz omilio do te mjere da vam je čak i ta prinčevska ponuda zazorna? Rečeno mi je da su sva vaša dobra pod zapljenom. I da ste prodali kočiju.
Njeno živo oko mrzovoljnog zanovijetala neprestano je kružilo po licu mlade žene.
Vidim da ste odlično obaviješteni, gospođo, ali vam moram reći da još nisam spala na to da prodajem svoje tijelo.
Ali tko vam o tome govori, mala glupačo? - prosikta stara kroz pokvarene zube.
Ta meni se tako učinilo…
Koješta! Kome je stalo hoćete li vi imati ljubavnike ili ćete živjeti sami! Ili ćete se posvetiti pobožnom životu ako vam se to više sviđa! Od vas se traži jedino da prihvatite prijedlog što ste ga od mene čuli.
Ali što se od mene traži… zauzvrat? - čudila se Anđelika.
Sve je jednostavno da jednostavnije ne može biti - odgovori Kate Ćoravica poučnim glasom dobre bakice.
Smjestit ćete se u prekrasnom dvorcu. Dolazit ćete na dvor. Ići u Saint- Germain, u Fontainebleau. Sviđalo bi vam se, zar ne, sudjelovati u dvorskim svečanostima? Sviđalo bi vam se da se svi oko vas vrte, da vas hvale, da vas tetoše? Dakako, ako vam je baš stalo, možete se i dalje zvati gospođa de Peyrac. Ili bi vam više odgovaralo neko drugo ime.. Na primjer, mogli biste se zvati gospođa de Sance… Vrlo lijepo ime… Za vama će se okretati dok budete prolazili: Evo lijepe gospođe de Sance. Čarobno, zar ne?
Dakle - odsiječe Anđelika nestrpljivo - plemeniti me gospodin obasiplje bogatstvom, a zauzvrat ne traži ništa. Ta ne smatrate me, valjda, tako ludom da ću u to povjerovati?
Pa ipak, gotovo da je tako! Sve što se od vas traži jeste da mislite samo na svoje haljine, na svoj nakit i dragulje, na zabave. Zar je to naporan posao za lijepu gospođu? Jeste li razumjeli? - Ćoravica je tjerala svoje i pri tom lako strese Anđeliku. - Jeste li me razumjeli?
Anđelika je promatrala njeno lice opake vještice i dlakavu bradu prekrivenu grumenčićima bijelog pudera.
Jeste li me razumjeli? Ni na šta ne misliti! Zaboraviti…
"Od mene traže da zaboravim Joffreya", mislila je Anđelika, "da zaboravim da sam njegova žena, da odustanem od njegove obrane, da sjećanja na nj izbrišem iz svog života, da zbrišem sva sjećanja… Traže od mene da šutim i da zaboravim…"
I ponovo joj misli okrenu ka kovčežiću s otrovima. Sad je bila sigurna da je čitava nevolja otuda potekla.
Kome je moglo biti stalo do njezine šutnje? Najutjecajnijim osobama u kraljevini Fouquetu, princu de Condeu, svim onim plemićima čije izdajstvo, pomnjivo savijeno, već godinama stoji pohranjeno u kovčežiću od sandalova drveta.
Anđelika hrabro odmahne glavom.
Žao mi je, gospođo, ali meni se čini da sam preko svake mjere glupa jer ne razumijem ni riječi od onoga što ste mi kazali.
Pa neka, prijateljice draga. Razmislit ćete pa ćete mi poslije dati svoj odgovor. Ali da ne bude prekasno… Za koji dan, zar ne? A naposljetku nije li bolje uzeti i to nego…
Nagne se k Anđelikinu uhu i šapne joj:
…nego ostati bez glave?

Šta vi mislite, gospodine Desgrez, zbog čega mi je nepoznati gospodin ponudio dvorac i sto tisuća livara godišnje prihoda?
Istinu ću vam reći - odgovori odvjetnik. - Pretpostavljam da to čini s onog istog uzroka s kojega bih vam i ja ponudio sto tisuća godišnjih prihoda!
Anđelika se zagleda u nj ne razumijevajući u prvi mah što je time mislio reći, a zatim se lako zarumeni pod drskim pogledom mladog odvjetnika. Nije joj ni padalo dotada na pamet da svog odvjetnika promotri s te posebne točke gledišta. Primijetila je, ne bez izvjesnog uzbuđenja, da se pod njegovom istrošenom odjećom krilo snažno i lijepo građeno tijelo. Nije bio lijep. Imao je dugi nos i nejednake zube, ali lice mu je bilo vrlo izražajno. Meštar Fallot je o njemu govorio da, osim svoje darovitosti i velikog znanja, nije imao nijednu drugu osobinu potrebnu da bi postao častan pravnik. Sa svojim se kolegama gotovo i nije družio, već je i dalje posjećivao krčme kao u vrijeme studiranja. Stoga su mu i povjeravani poneki poslovi u vezi s kojima je valjalo vršiti istrage na mjestima na koja bi gospoda iz ulice Saint-Landry nevoljko odlazila iz straha da ne izgube dušu.
Moram vam reći - odgovori Anđelika da uzrok niste pogodili. Preokrenut ću pitanje: zašto se već dva puta kidisalo na moj život, to jest dva puta se pribjeglo još sigurnijim mjerama da bi me se zauvijek ušutkalo?
Odvjetnikovo se lice namah smrači.
Eja, tu sam vas upravo i čekao - reče.
On napusti svoje nehajno držanje, uozbilji se i sjedne sučelice Anđeliki.
Gospođo, možda vi u mene kao čovjeka zakona nemate veliko povjerenje. Pa ipak, uvjeren sam da u ovom slučaju vaš poštovani šurjak nije pogriješio što vas je uputio na mene, jer slučaj vašega muža zahtijeva da njegov odvjetnik posjeduje prije policijske sposobnosti, to jest one koje su se u meni razvile silom prilika, nego opsežno poznavanje prava i procedure. Ali ja ne mogu razdriješiti taj čvor ukoliko me ne snabdijete svim potrebnim elementima da bih jasno sudio. Ukratko, evo pitanja koje jedva čekam da vam postavim.
Digne se, pođe i zagleda iza vrata, odgurne jedan zastor koji je skrivao ormarić s pretincima, zatim se vrati k mlađoj ženi i ispotiha upita:
Vama i vašem mužu je poznato nešto pred čime strepi jedan od najutjecajnijih velikana kraljevstva. Govorimo o gospodinu Fouguetu. Što vam je, dakle, poznato?
Anđeliki su čak i usnice problijedile. Gledala je u odvjetnika smetenim pogledom. -
Vidim da sam pogodio u cilj - ponovo se javi Desgrez. - Upravo očekujem izvještaj jednog špijuna iz Mazarinove blizine. A jedan me špijun stavio na trag
sluge po imenu Klement Tonnel, koji je nekad bio povjerljivi čovjek princa de Condea…
A u Toulousi je bio naš majordom.
Točno. Taj je čovjek u vrlo dobrim odnosima s ministrom Fouquetom. U stvari, on radi za svoj vlastiti račun, mada s vremena na vrijeme dobiva pozamašne svote novaca od svoga nekadašnjeg gospodara. Vrlo je vjerojatno da ih postiže od njega ucjenama. A sad još jedno pitanje: preko koga vam je učinjen prijedlog o prinčevskom smještaju u dvorac?
Preko gospođe de Beauvais.
Kate Coravice… Ovaj put je posao jasan. Nosi Fouquetov potpis. Ministar papreno plaća onu staru vješticu da bi doznao sve tajne dvora. Nekad je ona radila za Mazarina, ali taj se pokazao škrtljiviji od glavnog upravitelja državne blagajne. Dodat ću da sam otkrio još jednu visoku ličnost koja je zakleti neprijatelj i vama i vašem mužu.
A ta bi bila?
Gospodin, kraljev brat. Anđelika tiho krikne.
Vi ste ludi!
Mladić se opako zacereka:
Zar mislite da sam vam nizašto digao onih tisuću pet stotina livara? Jest, istina da ličim na podrugljivca, gospođo, ali obavijesti su moje skupe, ali su zato i točne. Kraljev brat vam je postavio stupicu u Louvreu, on vas je pokušao ubiti. To sam doznao osobno od lupeža što je zario bodež u grudi vaše sobarice Margerite. Platio sam mu deset pinti vina u krčmi Crveni pijetao dok od njega nisam izvukao to priznanje.
Anđelika rukom prođe preko čela. Isprekidanim glasom ispriča Desgrezu neobičan slučaj kojemu je bila svjedokom u dvorcu du Plessis-Belliere. Od tada su već mnoge godine prošle.
A znate li što je poslije bilo s tim vašim rođakom, markizom du Plessisom?
Nije mi poznato. No moguće je da se nalazi u Parizu ili negdje u vojsci.
Od fronde je prošlo mnogo vremena - promrmlja odvjetnik zamišljena izraza - ali ne bi mnogo trebalo da se ponovo zapali još dimljiva buktinja. Postoje, očito, još mnoge osobe koje strepe da se odjednom ne pojavi tako očiti dokaz o njihovu izdajstvu.
Zamahom ruke počisti stol zakrčen papirom i guščjim perima.
Da ukratko ponovimo čitav taj slučaj: gospođica Anđelika de Sance, to jest vi, je pod sumnjom da posjeduje opasnu tajnu. Gospodin princ de Conde ili Fouquet daju nalog sobaru Klementu Tonnelu da vas uhodi. On vas poput sjene svuda prati i najzad doznaje da su sumnje bile opravdane. Vi ste, dakle, ukrali kovčežić, i jedino vi i vaš muž znate gdje je taj kovčežić sakriven. Vaš sobar tada odlazi Fouquetu i prodaje mu svoju obavijest za velike novce. Od tog trenutka vaša je sudbina odlučena. Svi oni što žive na račun glavnog upravnika državne blagajne, svi oni koji se boje da ne izgube penziju ili naklonost dvora, u mraku se ujedinjuju protiv tuluškog grofa koji bi se jednog dana mogao pojaviti pred kraljem i reći: "Evo što ja znam". Da smo u Italiji poslužili bi se bodežom ili otrovom. Ali zna se da je grof de Peyrac otporan na otrov, a osim toga u Francuskoj više vole dati izgled zakonitosti takvim slučajevima. Glupava spletka gospodina de Fontenaca poslužila im je da nije mogla bolje. Valja uhititi kao vješca kompromitiranog čovjeka. Obmanuli su kralja. Podjarili su njegovu ljubomoru prema tom previše bogatom čovjeku. I tako su se za grofom de Peyracom zatvorila vrata Bastilje. Svi su slobodno odahnuli.
Ne! - bijesno cikne Anđelika. - Neću im dopustiti da odahnu. Pokrenut ću i nebo i zemlju dok ne pobijedi pravda. Sama ću otići kralju i reći ću mu zašto imamo toliko neprijatelja.
Pst! - hitro je ušutka Desgrez. - Ne uzbuđujte se. Vi u rukama držite bure topovskog praha, ali pazite da vas kao prvu ne raznese na sitne komadiće. A tko vam jamči da kralj, ili pak Mazarin, nije upoznat s istinom o čitavom tom slučaju?
Ali zaboga - bunila se Anđelika - ta oni su trebali biti žrtve nekadašnje zavjere. Namjera je bila ubiti kardinala, a po svoj prilici i kralja i njegova brata.
Sve mi je to vrlo dobro poznato, lijepa moja gospođo - otpovrne odvjetnik. Opazi da se malko zaletio te se pokuša ispričati:
Priznajem logičnost vaših argumenata, gospođo. Ali valja vam znati: velikaške spletke su vam zmijino gnijezdo. Čovjek se izlaže smrti kad hoće da prodre u njihove osjećaje. Vrlo je lako moguće da je gospodin Mazarin obaviješten o svemu preko nekoga od špijuna kojemu je tajna poznata. Ali što je gospodinu Mazarinu do prošlosti iz koje je izišao kao pobjednik? Kardinal je sa Španjolcima ugovorio povratak princa de Condea. Zar da se još jedan zločin zapiše na ploči u trenutku kad je preko nje trebalo spužvom preći? Kardinal se pokrio ušima. Hoće da uhite onog gospodina iz Toulouse! Pa neka ga uhite! Sjajna ideja! Kralj vrlo rado čini ono što kardinal hoće. A uz to mu je smetalo bogatstvo vašega muža. Ništa lakše nego potpisati uhidbeni nalog za Bastilju…
A kraljev brat?
Kraljev brat? Pa ni njega ne zabrinjava činjenica što ga je gospodin Fouquet htio poslati na drugi svijet dok je još bio dijete! Za nj je važna sadašnjost, a zasad mu gospodin Fouquet pomaže da tu sadašnjost živi i uživa. Obasiplje ga zlatom, pribavlja mu milosnike. Malog gospodina nisu nikada previše mazili ni brat mu kralj, ni majka mu kraljica. Drhti pri samoj pomisli da bi se njegovu zaštitniku moglo što dogoditi. Ukratko, čitav bi slučaj bio sjajno priveden kraju da se vi niste umiješali. Nadali su se da ćete, lišeni muževljeve podrške, nestati…bez buke… negdje tko zna gdje. Pa nije ih ni zanimalo gdje. Nitko ne zna što se događa sa ženama čiji gospodari padnu u nemilost. One se obično raščine kao dim. Možda se zatvore u samostan. Možda promijene ime. Samo vi nikako da se pokorite općem pravilu. Tražite pravdu.. Zaista nepojmljiv zahtjev, zar ne? Onda slijede dva pokušaja da vas se riješe ubojstvom. Zatim, ne znajući ni sam kako da to riješi, gospodin Fouquet pribjegava đavoljim iskušenjima…
Anđelika duboko uzdahne.
To je strašno - šapne. - Ma kamo okrenula oči samo neprijateljska lica vidim. Poglede mržnje i ljubomore, nepovjerljivosti i prijetnji.
Slušajte, možda još nisu sve lađe potonule - reče Desgrez. - Gospodin Fouquet vam nudi častan način da se izvuče. Ne vraćaju vam bogatstvo vašega muža, ali vam pružaju mogućnost da dobro živite. Što biste još hteli?
Hoću da mi vrate muža? - krikne Anđelika skočivši na noge. Odvjetnik ju je podrugljivo motrio.
Zaista, čudno ste vi stvorenje.
A vi? Vi ste kukavica. U stvari, hlače vam se tresu kao i svima ostalima.
Dakako život bijednoga odvjetničića ne predstavlja veliku cifru u računima onih velikana.
Do vraga, pa spašavajte svoj sitni život koji ne vrijedi ni šest pišivih novčića! Spašavajte ga za trgovčiće koje potkradaju njihovi pomoćnici, spašavajte ga za nenavidne nasljednike. Niste mi više potrebni.
Odvjetnik se šutke digne pokušavajući da izgladi komad zgužvana papira.
Ovo je račun mojih troškova. Kao što ćete vidjeti za se nisam ništa zadržao.
Svejedno mi je da li ste lupež ili poštenjak.
Još jedan savjet.
Nisu mi više potrebni vaši savjeti. Obavijestit ću se kod svoga šurjaka.
Vaš se šurjak ne želi upletati u slučaj vašega muža. Prihvatio vas je i preporučio meni, jer ako stvari pođu po dobru, zasluga će biti njegova, inače će oprati ruke i ušančiti se iza kraljevske službe. Stoga vam još jednom ponavljam: pokušajte razgovarati s kraljem..
Zatim joj se duboko pokloni, stavi na glavu izblijedjeli šešir i pođe prema vratima.
Budete li me trebali, pošaljite po mene u krčmu Tri čekića gdje provodim večeri. Kad je odvjetnik otišao, Anđelika je iznenada osjetila želju da zaplače. Sad je zaista bila sama. Osjećala je kako ju je pritislo olujno nebo, gomila oblaka što se na nju ustremila sa svake točke na obzorju ambicija monsinjora de Fontenaca, strah Fouqueta i de Condea, kardinalov kukavičluk i sasvim blizu podozrivo čekanje šurjakovo i sestrino da je na najmanji znak opasnosti istjeraju iz kuće… Na ulazu sretne Hortenziju koja je oko uskih bedara privezala bijelu pregaču. Kuća je mirisala na tople jagode i na naranče. U rujnu dobre gazdarice prave marmeladu. Bio je to pothvat i osjetljiv i važan, koji se odvijao među velikim zdjelama od crvenog bakra, između tučenog šećera i Barbinih suza. Kuća je već tri dana bila u strašnom neredu.
Hortenzija je nosila neki skupocjeni kolač i spotakne se o Florimonda koji je izlazio iz kuhinje mašući svojom igračkom za griskanje ukrašenu s tri zvonceta i dva kristalna zuba.
Samo je to trebalo da se prolomi oluja.
Puna nas je kuća i kompromitirani smo - histerično je kričala Hortenzija - ali ni to nije dosta. Ne mogu ni svoje poslove obavljati a da me se ne gura i ne zagluši. Sljepooočnice će mi prsnuti od bola. I dok se prekidam od posla, gospođa prima svoga odvjetnika i skita se vani pod izlikom da tobože hoće da oslobodi svog nakaznog muža za čijim bogatstvom nariče.
Ne viči tako - reče Anđelika. - Ta činim sve što mogu da ti pomognem ukuhati marmeladu. Znam odlične recepte.
Držeći kolač u ruci, Hortenzija se uspravi kao glumica u tragedijama.
Nikad - poviče razjareno - nikad ja neću dopustiti da ti stavljaš ruke na hranu koju pripremam za svog supruga i za svoje sinove! Nisam zaboravila da ti je muž đavolji pomoćnik, zločnik, tvorničar otrova. Vrlo je lako moguće da si i ti sotoni prodala dušu. Gaston se promijenio otkad si došla k nama.
Tvoj muž? Ta ja ga uopće i ne gledam!
Ali zato on tebe gleda… mnogo više no što se pristoji. Trebala bi već jednom shvatiti da tvoje prisustvo u našoj kući isuviše dugo traje. Govorila si svojevremeno samo o jednoj noći…
Uvjeravam te da se samo upinjem da razbistrim čitavu stvar.
Sve što poduzimaš, samo ti služi da još više upadneš u to, te će na kraju i tebe strpati u zatvor.
Kako sada stoje stvari, pitam se ne bi li mi bilo bolje u zatvoru. Barem bih imala stan i hranu badava.
Ti ne znaš šta govoriš, lijepa moja - naceri se Hortenzija. - Treba za to plaćati deset novčića na dan i ja bi ih, dakako, morala plaćati kao tvoj najbliži rođak u Parizu.
Pa nije baš skupo. Mnogo manje od onoga što ti dajem. A da i ne računam haljine i nakit što sam ti poklonila.
S dvoje djece, trideset se novčića na dan plaća… Anđelika umorno uzdahne.
Hajdemo, Florimonde - reče djetetu. - Vidiš, dojadio si tetki Hortenziji. Para s marmelade joj je udarila u glavu pa bulazni.
Dijete potrči i ponovo stane mahati svojom svjetlucavom igračkom. To razbjesni Hortenziju nad svaku mjeru.
Pa šta mu je ta igračka? - vikala je. - Nikad moja djeca nisu imali takvih igračaka. I tužiš se da nemaš novaca, ali zato sinu kupuješ tako skupe igračke.
Toliko ju je želio imati! A osim toga, ništa i ne stoji. Postolarev sin, dolje na uglu, ima istu takvu.
Svi znaju da puk ne zna štedjeti. Kvare sinove, a ne odgajaju. Prije no što ćeš baciti novac na nepotrebne gluposti, ne zaboravi da si u bijedi i da te ja ne mislim izdržavati.
Ja to od tebe i ne tražim - otpovrne Anđelika oštro. - Čim se d'Andijos vrati, preselit ću se u gostionicu.
Hortenzija slegne ramenima i pri tom se sažalno nasmiješi.
Ti si, zaista, gluplja no što sam mislila. Ti nemaš pojma o zakonima i kako se oni sprovode u djelo. Ništa ti neće donijeti taj tvoj markiz d’Andijos!

Tužna predviđanja Hortenzijina u potpunosti su se ostvarila. Kad se markiz d’Andijos pojavio u pratnji vjernoga Kuasi-Ba, obavijesti Anđeliku da su sva grofova dobra pod zaplijenom. Donio joj je samo tisuću livara. Dobio ih je u zajam od dvojice grofovih zakupnika uz obećanje da o tome nitko ništa neće znati.
Najveći dio Anđelikina nakita, posuđe od srebra i zlata, te najveći dio dragocjenosti što su se nalazile u Palači radosnog znanja, a među njima i šipke od zlata i srebra, sve je to zaplijenjeno i dijelom odvučeno u glavno namjesništvo u Toulousi, a dijelom u Montpellier.
Na d’Andijosu su se zapažali znaci smućenosti. Nije on veselo čavrljao niti bio vesele volje, kao uvijek, već se plašljivo ogledavao oko sebe. Ispriča da se svijet u Toulousi uzbunio saznavši za grofovo uhićenje. Pronio se glas da je nadbiskup kriv za to, te se čitava gužva stvorila oko nadbiskupske palače. Kad je stigao u Toulousu, gradski su oci došli k njemu i tražili od njega da im se stavi na čelo i pobuni se, ni manje ni više, već protiv same kraljeve vlasti. Markiz se dozlaboga namučio prije no što je uspio napustiti grad da bi se vratio u Pariz.
A što ste naumili sad uraditi? - upita ga Anđelika.
Neko ću vrijeme ostati u Parizu. Ali, na žalost, moja su novčana sredstva neznatna kao i vaša. Prodao sam nekakvo imanjce i golubarnik. Možda ću tim novcem kupiti neki položaj na dvoru…
Njegov naglasak nekad tako vrcav doimao se sada žalosno, kao zastava na pola koplja.
"Uh! Ovi južnjaci!", mislila je Anđelika. "Velika obećanja, bučne radosti! A kad ih snađe nesreća, sav se taj vatromet odjednom pogasi!"
Neću da vas izlažem opasnosti - reče mu ona naglas. - Hvala vam za sve usluge što ste nam ih učinili, gospodine markiže! Želim vam mnogo sreće na dvoru!
On joj poljubi ruku i ode prilično postiđen.

Stojeći u predvorju, Anđelika se zagledala u obojena vrata na meštrovoj kući. Koliko li je ukućana na tim vratima, oborenih očiju, ali s uzdahom olakšanja u srcu, napustilo gospodaricu na koju su se iznenada sručile nevolje!
Kuasi-Ba joj se skvrčio kraj nogu. Ona ga pogladi po Velikoj kovrdžavoj glavi, našto divovo lice ozari djetinji osmijeh.
Tisuću livara bila je prilična svota. Pala je noć i ona odluči da napusti sestrinu kuću, gdje joj je život postao sasvim nepodnošljiv. Sa sobom će povesti malu bearnešku služavku i Kuasi-Ba. Pa valjda će se u Parizu naći neka skromna gostionica gdje će skloniti glavu. Imala je uza se još nešto nakita i haljinu protkanu zlatnom žicom.
Koliko li će iz toga izvući?
Dijete što ga je nosila već se micalo. Gotovo nije ni mislila na nj, a nije ni izdaleka bila uzbuđena kao kad je nosila Florimonda. Pošto je prošao prvi trenutak sreće, ubrzo je postala svjesna da je za nju pojava tog djeteta u tim prilikama bila prava nesreća! No ne smije misliti na daleku budućnost već sačuvati netaknutu svoju odvažnost.
Sutradan joj malo nade povrati dolazak paža gospođice de Montpensier. Na sebi je imao prekrasnu livreju boje srnina krzna, ukrašenu zlatnim porubom i crnim baršunom.
Taj paž je čak i na Hortenziju ostavio snažan dojam.
Velika gospođica je molila Anđeliku da je tog istog popodneva potraži u Louvreu. Paž je objasnio kako Gospođica više ne prebiva u Tuileries nego u Louvreu.
Zahvaćena nestrpljenjem, Anđelika u određeni sat prijeđe preko Mosta Notre- Dame, na veliku žalost Kuasi-Ba koji je kradom pogledavao prema Novom mostu. Ali Anđelika se htjela ukloniti nasrtajima trgovaca i prosjaka.
U prvi je mah htjela zamoliti Hortenziju da joj posudi svoju dvokolicu da ne upropasti jedinu još donekle raskošnu haljinu koja joj bijaše preostala. Ali opazivši tvrdo sestrino lice, brzo je napustila tu namjeru.
Anđelika je na sebi imala haljinu u dva tona, maslinasti i bijelozelen, od ponešto lagane tkanine za to doba godine. Ogrnula se stoga svojim svilenim ogrtačem šljivine boje, jer je vlažni vjetar puhao uskim uličicama i obalom Sene.
Naposljetku je stigla do glomazne palače čiji su se krovovi i kupole, načičkane visokim dimnjacima na kojima su se kočili grbovi, dizali prema naoblačenom nebu.
Anđelika prijeđe preko unutrašnjeg dvorišta i uspne se velikim mramornim stepeništem. Ubrza se našla u apartmanima u kojima je, rekoše joj, u to vrijeme Gospođica prebivala. Nije uspijevala svladati drhtaj ponovo se našavši u onim dugim hodnicima, zlokobnim usprkos stupovima s pozlaćenim udubljenjima, cvjetnim vijencima, skupocjenim zastorima. Ali se mrak previše uvukao u one uglove kao stvorene za busije, za zločine.
Svaki je korak bio obilježen krvavim i groznim zgodama u toj staroj kraljevskoj palači u koju su dvorani vrlo mladoga kralja nastojali unijeti malo radosti.
Komornik, gospodin Prefontaines obavijesti Anđeliku da se Gospođica nalazi sa svojim slikarem u velikoj galeriji i ponudi se da je dotamo otprati.
On je skromno hodao pored nje. Bio je to čovjek srednjih godina, oprezan i mudar. Svojim je dragocjenim savjetima bio od velike koristi Velikoj gospođici. Kraljica majka je u dva navrata tražila da se tog jadnika protjera samo zato da bi ovoj napakostila.
Usprkos brigama što su je zaokupljale, Anđelika se uz put kod njega obavijesti o planovima Velike gospođice. Zar se princeza ne misli uskoro preseliti u palaču Luxembourg, kao što je bilo predviđeno?
Gospodin de Prefontaines duboko uzdahne. Gospođica je uvrtjela sebi u glavu da preuredi svoje apartmane u palači Luxembourg uza sve to što su bili još vrlo lijepi i gotovo novi. A u međuvremenu se smjestila u Louvre zato što nije nipošto htjela pod istim krovom stanovati s Gospodinom, kraljevim bratom. Osim toga, u zadnje vrijeme se mnogo govorilo o Gospodinovu vjenčanju za mladu englesku princezu Henriettu i o tome da se taj par smjesti u kraljevoj palači, pa se Gospođica nadala da će se ponovo vratiti u Tuileries.
Iskreno ću vam reći, gospođo - na kraju će gospodin de Prefontaines - svoje osobno mišljenje: Luxembourg ili Tuileries, nije važno. Samo da se čovjek makne iz Louvrea.
Nato joj se povjerljivo primakne.
Šta ćete, moj djed i moj otac su po vjeri bili protestanti. Pa i ja sam do svoje dvanaeste godine odgajan u toj vjeri. Htjeli ili ne, ne postoji hugenot koji se lagodno osjeća prolazeći hodnicima Louvrea. Gotovo je čitavo stoljeće prošlo od one grozne noći, pa ipak mi se ponekad čini da vidim krv prolivenu u Bartolomejskoj noći. Moj mi je djed opisao tu tragičnu noć u svim njenim pojedinostima. Njemu je onda bilo osamdeset godina i pravo je čudo da je ostao živ u tom pokolju protestanata. Gledajte s onog je prozora kralj Karlo IX pucao iz kremenjače na protestantsku gospođu koja se preko Sene nastojala prebaciti do Pre-aux-Clercsa. Moj se djed sjećao Karla IX. Sjećao se kako je ogroman, bradat životinjski urlao: "Kolji! Kolji! Da nijedan ne ostane!" U Louvreu se čitavu noć klalo. Kroz sve su prozore bacana napolje ubijena tjelesa, u ložnicama su sijevali bodeži. Vi niste hugenotkinja?
Ne, gospodine.
Onda ne znam što vam i pričam sve ovo - dometne gospodin de Prefontaines zamišljeno. - I ja sam katolik, ali teško se čovjek oslobađa odgoja primljenog u djetinjstvu. Otkako stanujemo u Louvreu, spavam vrlo malo. Nenadano se trgnem iza sna i čini mi se da čujem urlanje po hodnicima "Kolji! Kolji!" Čini mi se da čujem buku koraka progonjenih protestanata… Po mom mišljenju Louvreom kruže sablasti… krvave sablasti.
Morali biste piti čaj od umirujućih trava, gospodine de Prefontaines - savjetovala mu je Anđelika koju su podizali srsi od tih žalosnih spominjanja. Napadaj kojemu je ona izbjegla, ali je Margerita u tom napadu izgubila život, bio je isuviše svjež a da bi ona smatrala riječi gospodina de Prefontainesa praznim bulažnjenjem.
Ubojstvo, silovanja, izdaje, najgroznije zločine krila je utroba ogromne palače. Anđelika se odmah po tom našla u nekoj vrsti podzemlja, ispod velike galerije. Iz vremena Henrika IX tu je bilo nekoliko odaja određenih za umjetnike i poneke zanatlije.
Tu su stanovali kipari, slikari, urari, parfimeri, brusači dragog kamenja, kovači čeličnih mačeva, vrlo vješti klatari, lutnjari, konstruktori znanstvenih instrumenata, tapetari, knjižari; tu su živjeli na kraljev račun. Iza debelih drvenih vrata odjekivala je lupa čekića, kovačkih mijehova, buka radionica u kojima su se tkale tapiserije i turski sagovi, gluha buka štamparskih strojeva.
Slikar kojemu je gospođica de Montpensier povjerila da joj napravi portret, bio je Holanđanin plave brade, visok, svjetlomodrih očiju na licu ružičastu poput kuhane šunke. Skroman majstor i veliki umjetnik, Van Ossel, se suprotstavljao ćudima dvorskih dama snagom svog nepokolebljivog karaktera i natucanjem francuskog jezika. Iako mu se velika većina plemića obraćala s ti, kao što su se uopće obraćali svojim slugama i svojim radnicima, on im je uza sve to nametao svoju volju.
On je, dakle, odlučio da Gospođicu naslika s jednom golom sisom. Naposljetku i nije imao krivo, jer su na toj snažnoj usidjelici dojke bile najsavršeniji njen dio. Pretpostavljajući da je slika imala biti poklon novom proscu, rječitost njezine okrugle, bijele, izazivačke dojke, mora se priznati bila bi sretno nadopunila bogatstvo miraza i njenih plemićkih naslova.
Zaodjenuta poširokim plaštom od tamnomodrog baršuna izlomljenog naborima, prekrivena biserima i draguljima, s jednom ružom među prstima, Gospođica se nasmiješi Anđeliki.
Začas ću biti s vama, draga. Van Ossel, ne bi li se ti već jednom odlučio da me prestaneš mučiti?
Slikar nešto promrmlja u bradu i još pokojim potezom kista osvijetli jedinu dojku, predmet svih njegovih briga.
Dok je jedna sobarica pomagala gospođici de Montpensier da se odjene, slikar preda svoje kistove jednome dječaku, vjerojatno svom sinu, koji je u isto vlijeme i učio kod oca zanat. Majstor sad pažljivo motraše Anđeliku i Kuasi-Ba koji je išao za njom. Najzad skine šešir i duboko joj se pokloni.
Gospođo, dozvolite mi da napravim vaš portret…
Ah! Vrlo lijepo! Bijela žena i potpuno crni crnac. Sunce i noć…
Anđelika odbije ponudu. Nije sad bilo vrijeme za to. Ali jednoga dana možda…
I zamisli ogromnu sliku koju bi objesila u velikom salonu palače u četvrti Saint- Paul, kad se u nju pobjedonosno useli zajedno s Joffreyom de Peyracom. Ta je misao ispuni nadom u pogledu budućnosti.
U galeriji, na putu prema njenim odajama, Velika gospođica je uze pod ruku i prijeđe na stvar njoj svojstvenom osornošću.
Draga moja djevojčice, nadala sam se da ću vas, pošto slučaj vašega muža ispitam, obradovati dobrim vijestima, to jest da ću vam javiti kako je posrijedi neka zabuna koju je izazvao neki razljućeni dvoranin koji se htio dodvoriti kralju ili kleveta nekog molitelja kojega je gospodin, de Peyrac izbacio napolje te se htio osvetiti… Ali se sada bojim da je čitav slučaj mnogo zamršeniji i dug.
Zaboga, visosti, a šta ste doznali?
Uđimo k meni, što dalje od radoznalih ušiju.
Kad su sjele jedna pored druge na široki divan, Gospođica ponovo reče:
U stvari, doznala sam vrlo malo, izuzmu li se dvorske brbljarije. Moram vam priznati da me baš to najviše i zabrinjava. Nitko ništa ne zna ili radije, neće da zna.
A zatim doda oklijevajući i tihim glasom:
Vašeg se muža optužuje za vračanje.
Da ne bi povrijedila tu princezu dobra srca, Anđelika ne htjede reći da joj je to već odavna poznato.
To ne bi bila tako ozbiljna optužba - nastavljala je gospođica Montpensier - i ta bi se stvar mogla riješiti bez poteškoća da je vaš muž predan nekom crkvenom sudu kao što bi i trebalo s obzirom na optužbu. Ne krijem vam da mi ti crkveni ljudi idu pomalo na živce, svojom nametljivošcu, ali isto tako treba priznati da je njihova pravda, ukoliko se radi o pitanjima iz njihove nadležnosti, često vrlo poštena i razborita. Ali ostaje važna činjenica da će vašem mužu, usprkos ovoj posebnoj optužbi, suditi svjetovni sud. U tom pogledu ne gajim nikakvih iluzija. Ako bude izveden na sud, što još nije sigurno, ishod će ovisiti isključivo od sudaca porotnika.
Mislite li time kazati, visosti, da bi se civilni suci mogli pokazati pristrasni?
To ovisi od onoga tko će ih izabrati?
A tko će ih izabrati?
Kralj.
Pred prestrašenim licem mlade žene, princeza ustane, dodirne je u rame i počne smirivati. Sve će dobro završiti, u to je bila uvjerena. Ali treba stvari izvesti načistac. Ne stavlja se u zatvor bez razloga čovjeka de Peyracova položaja i ranga. Ona je temeljitu istragu provela kod pariškog nadbiskupa, kardinala Gondija, također pristalice fronde i ne baš najbolje raspoloženog prema monsinjoru de Fontenacu iz Toulouse.
Od kardinala, kojega se nije moglo kriviti zbog sklonosti prema pothvatima moćnog suparnika u Languedocu, ona je doznala da je nadbiskup tuluški zaista prvi podigao optužbu radi vračanja, ali prepuštanje pravnog gonjenja kraljevskoj pravdi nadbiskupu tuluškom je bilo nametnuto nekim tajnim putem.
Monsinjor iz Toulouse nije imao namjeru tjerati mak na konac. Naime, uvjeren da se tu ne radi ni o kakvim đavoljim činima, on bi se bio ograničio i zadovoljio time da vašega muža prekori crkveni sud i tuluški sabor. Ali mu je njegov optuženik istrgnut iz ruku posebnim uhidbenim nalogom mnogo prije pripremljenim.
Gospođica ispriča zatim Anđeliki kako je, pošto se dalje raspitivala kod svojih poznanika na visokim položajima, bivala sve uvjerenija da je Joffrey de Peyrac nasilno odveden jer je postojala opasnost da će ga vjerojatno saborski sud u Toulousi uzeti pod svoju nadležnost.
Doznala sam to od gospodina Massenaua, časnog člana tuluškog sabora, koji je pozvan u Pariz zbog misterioznih razloga. On, međutim, pomišlja da je pozvan baš u vezi s slučajem vašega muža.
Massenau? - zamišljeno ponovi Anđelika.
Odjedared joj pred očima iskrsne rumenkast čovječuljak nacifran vrpcama usred prašnjave ceste što je vodila za Salsigne, koji je štapom prijetio bezobraznom grofu de Peyracu vičući:
Pisat ću kraljevu namjesniku za Languedoc… kraljevu savjetu…
Oh! Bože! - prošapta Anđelika. - Ta on je neprijateljski raspoložen prema mom mužu.
Ja sam osobno razgovarala s tim predstavnikom pravde - reče vojvotkinja de Montpensier. - Mada je on pučkog porijekla, učinio mi se dosta pošten i iskren. U stvari, on se boji da je izabran za prisegnutog suca u procesu protiv grofa de Peyraca baš zato što se zna da je on s njim imao izvjestan sukob. On tvrdi da uvrede dobačene usred dana ne mogu utjecati na tok procesa i da bi se on našao u vrlo nelagodnom položaju ako ga se prisili da sudjeluje u prividnom procesu.
Anđelika se uhvati samo za tu riječ: proces!
Dakle, izvest će ga pred sud? Jedan odvjetnik kojemu sam se obratila za pomoć rekao mi je da bi već samo to predstavljalo izvjestan uspjeh, a osobito ako bi se u samom pariškom saboru oformio sud. Taj Masseneau je također poslanik pa njegovo prisustvo možda svjedoči o toj mogućnosti.
Gospođica de Montpensier iskrevelji lice što je bez sumnje nije učinilo ljepšom.
Znate, draga, meni su prilično dobro poznate pravne smicalice i dobro poznajem taj pravnički svijet. Vjerujte mi, saborski sud ne bi bio ni od kakve pomoći vašem mužu jer svaki od tih poslanika ponešto duguje Fouquetu, sadašnjem glavnom ravnatelju državne blagajne, i pokorili bi se njegovim naređenjima utoliko prije što je on sam nekad bio predsjednik pariškog sabora.
Anđelika se trgne. Fouquet! Tu smo, opasna je životinja ponovo kesila svoje šiljate zube.
Zašto ste spomenuli Fougueta? - upita Anđelika neodlučnim glasom. - Kunem vam se da moj muž nije učinio ništa što je moglo izazvati mržnju toga čovjeka. A osim toga, on ga čak nikad ni vidio nije!
Gospođica je odmahivala glavom.
Među Fouquetovim ljudima ja nemam nijednog uhoda. Uostalom, ja i nemam običaj, kao on, da uhodarim druge. A taj je običaj imao i moj pokojni otac. On je uvijek tvrdio da se u ovoj državi i ne može drugačije postupiti. Ja, dakle, nemam, a žao mi je to radi vašeg muža, među osobama što okružuju glavnog ravnatelja državne blagajne, ni čovjeka ni ženu svoga povjerenja. Ali mi se učinilo iz riječi kraljeva brata, kojega, pretpostavljam, također plaća Fouquet, da vi i vaš muž znate neku tajnu koja se Fouqueta tiče.
Anđeliki je zastalo srce u grlu. Treba li da sve ispriča svojoj velikoj zaštitnici? Bilo joj je već na vrh jezika, ali se na vrijeme sjetila da je Velika gospođica bila na glasu kao žena koja nije bila kadra držati jezik za zubima. Bilo je bolje pričekati i upitati za savjet Desgreza.
Mlada žena uzdahne i izmakne pogled u stranu.

A šta bih znala o tom moćnom gospodinu s kojim nikam nisam bila ni u kakvoj vezi? Dakako, sjećam se: ta bila sam u to vrijeme djevojčica da se u Poitouu pričalo o tobožnjoj uroti u koju su bili umiješani gospodin Fouquet, princ de Conde i još neki velikaši. Poslije toga se pojavila fronda.
Bilo je već i to dovoljno što se netko usudio tim riječima govoriti pred Velikom gospođicom. Ali ova ne nađe u tome nikakve zlobe te doda da je njezinu ocu život protekao u kovanju urota.
To mu je bila najveća mana. Uostalom, bio je isuviše dobar, isuviše slab da bi preuzeo sudbinu kraljevine u svoj ruke. A bio je pravi umjetnik u rovarenju. Možda se zbog toga i našao u Fouquetovu društvu koji u to vrijeme nije još bio poznat. Ali moj je otac bio bogat, a Fouquet je bio na početku svoje karijere. Nitko ne može ustvrditi da je moj otac rovario zato da se obogati.
A ni moj se muž nije obogatio urotama - primijeti Anđelika uz bledunjavi smiješak. - Možda je to nekome sumnjivo.
Gospođica se složi i doda kako na dvoru nisu dobro viđeni ljudi koji ne umiju da se ulaguju i dodvoravaju.
Ali time se ne može objasniti i opravdati tajno naređenje o uhićenju što ga je kralj potpisao.
Mora da je tu još nešto posrijedi - doda Velika, gospođica. Ona je eto ponavljala mišljenje odvjetnika Desgreza a da to nije ni znala. - U svakom slučaju kralj, jedino on tu može pomoći. Nije s njim lako izići na kraj. On je kod Mazarina dobio sjajnu obuku u firentinskoj diplomaciji. Vidjet ćete ga kako se smiješi ili čak sa suzama u očima, zato jer je vrlo osjetljive duše… a u isto vrijeme priprema bodež da ubije nekog prijatelja.
Vidjevši da je Anđelika problijedila, njezina joj zaštitnica prebaci ruku preko ramena i veselo reče:
Ta ja se samo šalim, kao obično. Ne smijete uzeti za gotov groš ono što ja kažem. Nitko me više u ovoj zemlji ne uzima ozbiljno. Stoga ću završiti s prijedlogom: želite li razgovarati s kraljem?
Anđeliku je duboko ganula dobrota Velike gospođice te joj se ona baci pred noge našto i jedna i druga briznuše u plač.
Poslije toga je gospođica de Montpensier obavijesti da je pogibeljan sastanak već bio dogovoren i da će kralj za dva sata primiti gospođu de Peyrac.
Anđeliku ta vijest nije nimalo potresla, naprotiv čitavo joj biće preplavi neki čudan mir. Taj je dan imao biti odlučan.
S obzirom na to da nije imala više vremena da se vrati u četvrt Saint-Landry, ona zamoli Gospođicu za dopuštenje da se posluži njenim puderom i ličilom kako bi bar donekle pristojno izgledala. Gospođica joj stavi na raspolaganje jednu od svojih sobarica.
Pred ogledalom s Anđelika pitala da li je još bila dovoljno lijepa da u kralju pobudi sklonost prema sebi.
U pasu je bila nešto jača, ali joj je zato lice, još nedavno okruglo kao u djevojčice, bilo sad mršavije. Lice joj je bilo blijedo, a oči joj okružili podočnjaci. Pošto je pažljivim pogledom prešla preko lica, pomisli kako su, poslije svega, izdužena krivulja njezina lica te oči uvećane ljubičastim tonom podočnjaka čitavu njezinom liku davala tužan i ganutljiv izraz, neku posebnu draž.
Jedva zamjetljivo se naliči, pričvrsti mladež od crnog baršuna kraj sljepoočica i pusti da je sobarica očešlja. Anđelika pomisli kako je, naposljetku, kralju poznato da su njezina dobra zapljenjena pa se, prema tome, neće ni začuditi što se ona nalazi u stisci. Bilo joj je žao što se ne može posavjetovati s Desgrezom. Da li da kralju pristupi služeći se besmislenim dvorskim laskanjem? Takve bi riječi bez sumnje lažno zvučale u njenim ustima! Odluči da joj držanje bude puno pouzdanja, da iskaže svoju uvjerenost u kraljev osjećaj pravde. Dokazat će mu nevinost svoga muža, a ne pokaže li se blag, bit će to sigurno na štetu kralja kakav je bio Luj XIV. Nešto zatim, pogledavši se ponovo u ogledalo i spazivši kako joj se zelene oči sjaje kao mački u mraku, promrmlja:
Ovo više nisam ja! Ali ipak u ogledalu vidim vrlo lijepu ženu. Oh! Kralj neće biti ravnodušan. Ali na žalost, ja nisam dovoljno ponizna. Bože, učini moje srce poniznim!
Anđelika se podigla iz svog dubokog poklona. Srce joj je snažno udaralo.
Kralj je stajao pred njom. Njegove visoke potpetice od obojenog drveta bešumno su gnječile sag od mekane vune.
Anđelika opazi da su se vrata od malog kabineta zatvorila i da je ona bila sama sa suverenom. Osjeti nelagodu, gotovo strah. Uvijek je viđavala kralja okružena mnoštvom svijeta te joj se činilo da on i nije pravi pravcati i živi kralj već kao neki glumac na kazališnim daskama.
Ali sad je osjećala njegovu krupnu priliku od koje se širio nježan miris perunikina pudera kojim on bijaše naprašio svoju gustu i crnu kosu. Taj je čovjek bio, dakle, kralj.
Prisili se i podigne oči na nj. Luj XIV je bio ozbiljan i miran. Izgledao je kao da se napinje ne bi li se sjetio posjetiteljičina imena, iako mu ga je prije par trenutaka Velika gospođica kazala. U Anđeliki su se kočili udovi od njegova ledena pogleda.
Luj XIV ne bijaše naslijedio od svog oca, kralja Luja XIII, jednostavnost, ali je zato nasljedio njegovu bojažljivu prirodu. Ali Anđelika to nije znala. A kralj je volio raskoš i časti pa je donekle i time svladavao taj svoj osjećaj manje vrijednosti koji nije bio nimalo u skladu s veličajnošću njegova položaja. Pa iako je već bio oženjen i varlo galantan, još uvijek se nije bio kadar približiti lijepoj ženi a da se pri tom ne zbuni. A Anđelika je bila lijepa. Nadasve se u njezinu držanju očitovao, a da ona toga i nije bila svjesna, ponos njezine duše, a u pogledu izraz u isti mah
i suzdržljiv i smion koji se ponekome mogao činiti čak drskim, izazovnim, ali i nevinim kao kod bića neiskusnih i iskrenih. A u osmijehu joj se zrcala sklonost prema ljudima i životu uopće.
Ali sad se Anđelika nije osmjehivala. Morala je čekati da kralj prvi progovori, a on je šutio i njegova se šutnja produžavala. Tjeskoba ju je stegla u grlu.
Naposljetku se kralj odluči posluživši se jednom polulaži:
Gospođo, nisam vas prepoznao. Nemate više onu prekrasnu haljinu protkanu zlatom, što ste je imali na sebi u Saint-Jean-de-Luzu?
U stvari, sire, neobično mi je žao što sam se pred vama pojavila u ovako jednostavnoj i iznošenoj haljini. Ali jedino mi je ovo još ostalo. Vašem veličanstvu nije nepoznato da su sva moja dobra pod zaplijenom.
Izraz kraljeva lica se ukruti. A potom se odjedared prelije osmijehom.
Vi barem odmah prelazite na samu stvar, gospođo. Naposljetku imate pravo. Podsjetili ste me da je kralju svaki minut dragocjen i ne smije trošiti vrijeme na besikorisno brbljanje. Ipak ste malko prestrogi, gospođo.
Obraze mlade žene oblije lako rumenilo. Ona se zbunjeno nasmiješi.
Nije mi bilo i na kraj pameti, sire, da vas podsjećam na brojne dužnosti što vas pritišću, već sam iskreno odgovorila na vaše pitanje. Ne bih željela da me vaše veličanstvo smatra do te mjere nemarnom da se pred vama pojavim u olinjaloj haljini i sa skromnim nakitom na sebi.
Ja nisam dao naređenje da se zaplijene vaše osobne stvari. Naprotiv, izričito sam naredio da se gospođa de Peyrac ne dira i da je se ni u čemu ne smeta.
Beskrajno sam zahvalna vašem veličanstvu na pažnji što ste je pokazali prema meni - reče Anđelika poklonivši se. - Ali ja nisam imala ništa što bi mi osobno pripadalo i, mučena tjeskobom zbog sudbine svoga muža, pohitala sam u Pariz samo s nekoliko haljina i s nešto malo nakita. Al nisam došla k vama, sire, da se jadam na bijedu. Jedino sudbina moga muža me zabrinjava.
Ušuti i stisne usne da zaustavi svu onu bujicu pitanja što mu ih je htjela postaviti: Zašto ste ga uhapsili? Za što ga se optužuje? Kad ćete mi ga vratiti?
Kraj XIV ju je gledao ne skrivajući pri tom svoje znatiželje.
Je li moguće, gospođo, da je tako lijepa žena kao vi zaista zaljubljena u onakvog muža, šepavoga i odvratnoga?
Prezrivi ton što se osjećao u kraljevu glasu kao bodež je pogodio Anđeliku. Strahovit bol je zgrabi za srce.
Srditost joj sijevnu u očima.
Kako možete kazati tako nešto? - naglo poviče. Pa ipak, vi ste ga čuli, sire! Vi ste čuli! Zlatni glas kraljevstva!
Draži njegova glasa se čovjek teškom mukom može odrvati. On joj se približi i nastavi glasom kao da je želi pridobiti:
Istina je, dakle, da je vaš muž imao moć da začara sve žene, pa čak i one najneosjetljivije. Obaviješten sam da je taj gospodin bio toliko ponosan na tu svoju moć te se do te mjere time razmetao da je od toga stvorio neku vrst naučavanja, nazvanog "ljubavno udvaranje", a to su, u stvari, bile priredbe upriličene zato da se učesnici mogu odati najgorem razvratu.
"Manje razvratnom od razuzdanosti koja vlada u Louvreu", umalo Anđelika nije grubo uzvratila.
Ali se ipak nekako savlada.
Smisao onih mondenih sastanaka loše je protumačen vašem veličanstvu. Moj muž je uživao u tome da u svojoj Palači radosnog znanja oživi srednjevjekovne tradicije provansalskih trubadura koji su udvaranje gospođama podigli na rang pravila. Jasno da se nisu vodili ozbiljni razgovori, ta razgovaralo se o ljubavi, ali nisu prelazili okvire pristojnosti.
A niste li bili ljubomorni, gospođo, videći svoga muža u kojega ste bili vrlo zaljubljeni kako se prepušta bludu?
Nikad nisam primijetila da se prepušta razvratu u onom smislu kako to vi podrazumjevate, sire. Trubadurske tradicije zahtijevaju vjernost samo jednoj ženi, pa bilo ona žena ili ljubavnica. A ja sam bila žena koju je on sebi odabrao.
Pa ipak je prošlo prilično vremena prije no što ste se priklonili tom izboru. Kako to da se vaša početna odvratnost prema njemu odjedared pretvorila u strastvenu ljubav?
Vidim da vaše veličanstvo zanimaju najintimnije pojedinosti u životu vaših podanika - otpovrne Anđelika koja ovaj put nije uspjela suspregnuti podruglijivi ton u svom glasu.
Duša joj je uskipjela bijesom. Spopala ju je luda želja da mu dobaci u lice posprdne odgovore što su joj navirali na usta. Htjede mu reći na primjer: "Da li od svojih uhoda dobivate svako jutro izvještaje koliko se puta svaki plemić u čitavu kraljevstvu prepustio ljubavnoj igri te noći?"
Jedva jedvice se suzdržala. Oborila je glavu da joj ne pročita na licu osjećaje što su joj uzburkali dušu.
Niste odgovorili na moje pitanje, gospođo - primijeti kralj ledenim glasom. Anđelika rukom prijeđe preko čela.
Htjeli biste znati zašto sam se zaljubila u svog muža? - prošapće. - Nema sumnje, zato što ga je Bog obdario svim onim svojstvma zbog kojih je svaka žena sretna kad može biti robinjom takva čovjeka.
Dakle, priznajete da vas je muž začarao?
Pet godina sam proživjela kraj njega, sire, i zaklet ću se na evanđelje da nije on bio vrač ni vještac.
A znate li da ga se upravo za vračanje optužuje? Ona šutke potvrdi.
Ne radi se samo o neobičnom utjecaju što ga ima na žene, već i o sumnjivu porijeklu njegova ogromnog bogatstva. Priča se da je, zahvaljujući savezu sa sotonom, otkrio postupak kako se iz drugih kovina dobiva zlato.
Sire, neka se moga muža izvede pred sud i on će tako dokazati da je postao žrtva lažnih predodžbi alkemičara koje se temelje na srednjovjekovnoj predaji. A ta su poimanja u ovo naše vrijeme više štetna nego korisna.
Kraljevo se čelo malko razvedri.
Priznajte, gospođo, da se ni vi ni ja ne razumijemo mnogo u alkemiju. Priznajem, međutim, da su tumačenja što sam ih dobio o pokusima gospodina de Peyraca prilično nejasna i ne baš sasvim određena.
Anđeliki je laknulo.
Sretna sam, sire, što čujem te riječi blagosti i razumijevanja! Na kraljevu se licu pojavi smiješak protivljenja.
Malo polakše, gospođo. Samo sam rekao da sam zatražio pojedinosti o zgodi u vezi s pretvaranjem zlata.
Istina je, sire, da nikad nije postojalo niti je moguće pretvaranje zlata. Moj muž je, pomoću rastopljenog otova samo otkrio postupak rastvaranja zlata iz stijena u kojima ga ima. Na taj način je moj muž stekao bogatstvo.
Ako je to bio pošten i istinski postupak, bilo bi više nego normalno da je njegovo iskorištavanje ponudio svome kralju. Međutim, on o tom svom otkriću nikad nikome nije govorio.
Sire, ja sam svjedok da je on izvršio taj svoj postupak pred nekim plemićima, te pred povjerljivim čovjekom tuluškog nadbiskupa, ali taj se postupak primijeniti može jedino na zlato, u stvari, nezamjetljivo na prvi pogled u nekim stijenama u Pirinejima. A da bi se to zlato iz stijene izvuklo trebalo je dovesti u rudnik strane stručnjake. Ne radi se, dakle, ni o kakvoj kabalističkoj formuli koju bi on mogao ustupiti, već o posebnoj znanosti, o novim ispitivanjima terena i o znatnim novčanim sredstvima.
On je, nema sumnje, više volio sadržati za sebe iskorištavanje svog postupka koji mu je, obogativši ga, davao izliku, da prima strance Španjolce, Nijemce,
Engleze i krivovjerca iz Švicarske. I zato se našao u povoljnom položaju da protiv kralja pobuni narod Languedoca.
Moj muž nije nikada rovario protiv vlasti vašega veličanstva.
Pa ipak on se na tako drzak način razmetao svojom nezavisnošću da je to u najmanju ruku svima upadalo u oči. Priznajte, gospođo, da je vrlo neobično, abnormalno kad jedan plemić ništa ne moli kralja. On je prevršio svaku mjeru svojim hvastanjem da njemu nije potrebna kraljeva milost.
Anđelika se tresla kao u groznici. Postala je manja od makova srna, priznala je da je Joffrey bio čovjek neobičan koji je, odvojen od sebi sličnih nesrećom koja mu je iznakazila tijelo, sve poduzeo da se izdigne nad druge smjelošću svojih misli i svoje znanosti.
Vaš je muž htio stvoriti državu u državi - oštro joj otpovine kralj. - Nije važno da li je on vještac ili što drugo, već to što se on htio nametnuti novcem i raskošju. Od dana njegova hapšenja, u Toulousi vlada metež, a Languedoc se uzbunio. Nemojte misliti, gospođo, da sam ja potpisao onaj nalog nemajući za to ozbiljnijih razloga od optužbe za vračanje, mada je i to zabrinjavajuće, mada i to izaziva razne nerede. Imam čvrstih dokaza o njegovu izdajstvu.
Izdajnici posvuda vide izdajnike - polako mu odgovori Anđelika bljeskajući svojim zelenim očima. - Kad bi mi vaše veličanstvo navelo imena onih koji su tako podlo oklevetali grofa de Peyraca, sigurna sam da bi među njima otkrili ličnosti koje su ne baš tako davno snovali urote ne samo protiv moći već i protiv života vašega veličanstva.
Luj XIV naizgled dočeka hladnokrvno Anđelikine proteste, samo mu preko očiju preleti laka sjena.
Previše se usuđujete, gospođo, iznoseći svoje mišljenje u koga bih ja morao imati pouzdanja. Zvijeri ukroćene, na lancu, korisnije su mi od dalekog podanika, ponosna i slobodna, koji bi se prije ili poslije dignuo protiv mene. Slučaj vašega muža treba da posluži kao primjer ostaloj gospodi koja su sklona tome da isuviše dignu glavu. Vidjet ćemo hoće li sa svim svojim zlatom kupiti svoje suce i hoće li mu sotona priteći u pomoć! Moja je dužnost da narod štitim od pogubnih uticaja onih plemića koji bi htjeli zagospodariti ne samo njegovom dušom i tijelom već i kraljem.
"Trebalo bi da se u suzama srušim pred njegove noge", pomisli Anđelika.
Ali nije smogla snage. Pred sobom više nije vidjela kraljevu ličnost već mladića svojih godina, čovjeka od dvadeset i dvije godine. Spopadala ju je mahnita želja da ga zgrabi za čipkasti ovratnik i da ga prodrma kao šljivu.
To je, dakle, kraljeva pravda - odsiječe prezrivo, glasom koji joj se učini tuđim. - Vas okružuju naprahani ubojice, razbojnici sa šeširima okićenim perjanicama, prosjaci i udvorice. Jedan Fouquet, jedan Conde, Gondi, Longueville, Beaufort… Čovjek kojega ja volim nikad vas nije izdao. Nadživeo je velike nevolje, tovio je kraljevu blagajnu dijelom bogastva što ga je stekao svojom genijalnošću, svojim trudom i stalnim radom. Nikad nikoga nije ništa pitao, to je ono što mu nikada neće biti oprošteno…
U stvari, to i jest ono što mu nikad neće biti oprošteno - kao jeka je ponovio kralj.
Zatim se približi Anđeliki i silovito je zgrabi za ruku.
Po tome se vidjelo da je van sebe od bijesa, iako je svome licu uspio nametnuti krinku mirnoće.
Gospođo, izići ćete slobodna iz ove sobe, mada bih mogao narediti da vas se zatvori. Sjetite se toga kad posumnjate u kraljevu velikodušnost. Samo budite oprezni! Neću da više išta o vama čujem, inače ću biti nemilosrdan. Vaš muž je moj podanik. Pustite da se državna pravda izvrši. Zbogom, gospođo!

"Sve je izgubljeno… A ja sam tome kriva! Zauvijek sam izgubila Joffreya", izjedala se u sebi Anđelika.
Kao izvan sebe je trčala hodnicima Louvrea. Tražila je Kuasi-Ba. Htjela je vidjeti Veliku gospođicu.. Srce joj je stegla mora, uzalud je zvalo u pomoć. Likovi što ih je susretala bijahu i gluhi i slijepi, nepostojane marionete s nekog drugog svijeta. Spuštao se mrak i navlačio oluju koja je s bukom nalijetala na prozorska stakla, zanašala plamen svijeća, piskala ispod vrata, vijala zastorima.
Stupovlje, u kamenu isklesana lica, veličanstvene sjene ogromnih stepeništa, sitni pozlaćeni ukrasi, mostovi i trijemovi, kamene ploče po podovima, ogledala, ukrasni vijenci… Anđelika je lutala kroz Luovre kao kroz mračnu šumu, kao kroz labirint u kojemu smrt iza svakog koraka vreba.
U nadi da će naći Kuasi-Ba, ona siđe i stiže u nekakvo dvorište, ali se pred snažnim pljuskom koji se bučeći poput potoka rušio sa streha morala povući.
Družina talijanskih glumaca što je te večeri imala plesati pred kraljem sklonila se od pljuska pod stepenice i okupila oko žeravnice. Crvena svijetlost žeravnice osvjetljavala je šarena dijela harlekina, njihove crne krinke, bijelu odjeću Pantalonea22 i njegovih lakrdijaša. Vrativši se na gornji kat Anđelika naposljetku opazi jedno poznato lice, bio je to Brienne. On joj reče da je vidio gospodina de Prefontainesa kod mlade engleske princeze Herariette i da će on možda biti u stanju kazati joj gdje se nalazi gospođica de Montpensier.
Kod princeze Henriette se naveliko kockalo za stolovima pri mlakom svijetlu voštanica koje su živahnim sjajem osvjetljavale dvoranu. Anđelika opazi d’Andijosa, Peguilina, d'Humieresa i de Guichea. Sasvim su bili zaokupljeni igrom, a možda su se pravili da je ne vide. Gospodin de Prefontaines, koji je pijuckao čašicu likera pored kamina, reče joj da je gospođica de Montpensier otišla u apartmane kraljice majke da igra na karte s mladom kraljicom. Njeno veličanstvo kraljica Marija Tereza umorna i plašljiva, a uz to ne poznavajući dobro francuski, nije se rado miješala s mlađim svijetom na dvoru, tim svijetom koji se svemu podsmjehivao. Gospođica je svake večeri dolazila k njoj na partiju. Gospođica je bila vrlo dobra, međutim, kraljica je rano lijegala te je postojala vjerojatnost da će Gospođica uskoro navratiti da pozdravi bratučeđu Henriettu. U svakom slučaju, ona će pozvati gospodina de Prefontainesa, jar nikad nije odlazila u krevet a da prije toga nije s njim utvrdila što se potrošilo tog dana.
Anđelika odluči da je pričeka. Približi se jednom stolu na koji su konobari porazmjestili hladne zakuske i kolače. Prilično se stidjela zbog svog teka koji ju je usprkos svima nevoljama uvijek dobro služio. Ohrabrena od gospodina de Prefontainesa, sjedne i pojede pileće krilo, dva jaja u hladetini i nekoliko kolačića. A zatim, pošto je jednoga paža zamolila lavorčić s vodom da opere prste, pridruži se grupi igrača i uze nekoliko karata. Uza se je imala nešto novaca. Ubrzo ju je počela pratiti sreća.
Dobivanje ju je donekle utješilo. Kad bi barem napunila kesu, taj dan i ne bi bio tako katastrofalan. Sasvim je osvoji igra. Nizovi dukata skupljali su se pred njom. Jedan od njenih susjeda koji je gubio reče gorkoslatkim tonom:
A čemu se čuditi: ona je mala vještica!
Hitrom rukom povuče njegov ulog i tek poslije toga shvati na što je ciljao svojom primjedbom. O Joffreyevoj se nesreći počelo govoriti na dvoru. Šaputanje je išlo od uha do uha da ga se optužuje zbog vraćanja. Uza sve to Anđelika osta na svom mjestu.

22 Maska iz talijanske komedije tog remena
"Napustit ću igru tek onda kad počnem gubiti. Oh! Kad bih im bar ispraznila džepove, možda bih imala dosta novaca da kupim suce…"
Dok je još jedinom okretala tri bezobrazna asa, jedna joj ruka kliznu oko pasa i lako je uštine.
Zašto ste se vratili u Louvre? - šapne joj na uho markiz de Vardes.
Sigurno ne zato da vas vidim - odgovori Anđeliika a da ga nije ni pogledala. I naglim se trzajem oslobodi.
On uze nekoliko karata i mahinalno ih rasporedi. Uz to je nastavljao da joj šapće istim tonom
Vi ste poludjeli! Vi baš hoćete da vas umlate?
Ono što ja hoću vas se ne tiče.
On zaigra, izgubi, položi novi ulog na stol.
Slušajte, još imate vremena. Dođite za mnom. Dat ću vam Švicarce da vas otprate do kuće.
Ovaj ga put ona prezrivo odmjeri.
Nimalo se ne pouzdajem u vašu zaštitu, gospodine de Vardes, a vi vrlo dobro znate zašto.
On okrene svoje karte jedva suzdržavajući bijes.
Baš sam budala što se brinem za vašu sudbinu.
Oklijevao je nekoliko trenutaka prije no što je promrmljao opako je gledajući:
Svojim me držanjem izvrgavate podsmijehu. A budući da ne postoji neko drugo sredstvo da bi vas se privelo pameti, reći ću vam: mislite na svog sina. Odmah napustite Louvre i nastojte nadasve da se ne sretnete s kraljevim bratom!
Neću se maknuti od ovoga stola dokle god vi budete u blizini - odgovori mu Anđelika vrlo mirno. Markiz je nemoćno stiskao šake. Naposljetku se digne iza stola.
U redu, ja odlazim. Ovo isto učinite i vi što prije. U pitanju je vaš vlastiti život. Ona vidje kako odlazi pozdravljajući i desno i lijevo.
Nemir joj se uvukao u dušu. Nije uspijevala da se oslobodi straha koji se uvlačio u nju kao hladna zmijurina. Možda joj je de Vardes pripremio stupicu? Od njega se svemu mogla nadati. Pa ipak, glas tog bezobraznika imao je neobičan prizvuk. Spomenuvši joj sina, sasvim ju je smutio. Pred očima joj iskrsne njen lijepi momčić u ružičastoj kapici, neodlučan u svom dugom i izvezenom odijelcu, sa svojom srebrnom igračkom u šaci. Šta li će biti od njega ako ona bez traga nestane?
Mlada žena napusti stol i stavi u torbicu dobivene zlatnike. Bijaše dobila tisuću i pet stotina dukata. Pokupi plašt prebačen preko naslona stolice i pođe k princezi Henrietti da je pozdravi. Ova joj ravnodušno kimne glavom.
Anđelika je tužna srca napuštala salon pun svijetla i topline. Propuh sa štropotom zatvori vrata iza nje. Siktanje vjetra povijalo je skokovit plamen svijeća koje su se doimale kao da su pomahnitale od straha. Sjene, i plamenovi kovitlali su se u nekakvu luđačkom plesu. Odjednom bi ponovo sve utihnulo, a vjetar je siktao u daljini dok se u tihom beskraju hodnika ništa nije micalo.
Pošto je u Švicarca što se nalazio na straži pred apartmanima princeze Henriette dobila obavijest kojim pravcem treba da krene, ona žurno pođe dobro se umotavši u svoj plašt. Trudila se da od sebe odagna strah, ali joj se činilo da se iza svakog ugla krije neka sumnjiva prilika. Približavajući se tako uglu jednoga hodnika, uspori korak.
Nesavladiva ju je mora pritisla. "Eno ih tamo", pomisli.
Nikoga nije vidjela, ali jedna se sjena izdužila po podu. Ovaj put nije bio sumnje: neki se čovjek postavio iza zida i vrebao na nekoga…
Anđelika se sasvim zaustavi. Nešto se pomače na uglu i nekakva prilika umotana u crni ogrtač, sa šeširom natučenim duboko na oči, polako se pomakne na sredinu hodnika i prepriječi joj put. Ugrizavši se za usne da ne bi kriknula, Anđelika se umah okrene i krene u pravcu iz kojega bijaše došla.
Iznad ramena baci pogled unazad. Sad su bila trojica: slijedili su je. Anđelika zabrza, ali ona su joj se trojica sve brže primicala. Sad ona nagne u bijeg. Bježala je hitro poput srne.
Nije se morala okretati da bi utvrdila da je gone.
Iza sebe je čula tupi topot koraka jer su oni trčali na vrhovima prstiju. Bijaše to tiha, nestvarna trka nabijena tjeskobom, trka kroz puste hodnike ogromne palače. Odjednom na desnoj strani Anđelika primijeti poluotvorena vrata. Bijaše upravo zamakla iza ugla jednog hodnika. Više nije vidjela progonitelje.
Ubaci se u sobu, zatvori vrata, gurne zasun na vratima. Više mrtva nego živa nasloni se na vratnicu. Začuje hitre korake ljudi i njihovo zadihano disanje. A zatim se sve smiri.
Posrčući od uzbuđenja, Anđelika pođe prema krevetu i nasloni se na nj. Nikoga unutra nije bilo, ali će bez sumnje netko uskoro naići. Plahte su bile već pripremljene za noć. Vatra je gorjela u kaminu i obasjavala sobu. A na noćnom ormariću pored uzglavlja gorjela je uljanica.
S rukom na grudima, Anđelika je polako dolazila do daha.
"Kako bilo da bilo, treba da se izvučeni iz ovog osinjaka", mislila je.
Bila je baš lakomislena misleći da će se i po drugi put izvući živa iz hodnika Louvrea.
Velika gospođica nije sigurno mislila na pogibelji kojima se Anđelika izlagala pozvavši je da dođe u Louvre.
A niti kralj, bila je sigurna to, nije pretpostavljao što se sve snuje u njegovoj palači. A Louvreom je iza kulisa vladao gospodin Fouquet. Zabrinut da Anđelikina tajna ne postane uzrokom prepasti njegova zapanjujućeg bogatstva, glavni ravnatelj državne blagajne je uzbunio svoju prokletu dušu, Filipa d’Orleansa, strah je posijao u srca onih koji su živjeli od njegove milosti, pretvarajući se u isto vrijeme da su odani kralju. Uhićenje grofa de Peyraca bio je tek prvi korak. Anđelikinim nestankom taj njegov bi oprezan manevar dobio kraj. Jedino mrtvi ne govore.
Mlada žena stisne zube. Srčanost joj obuze dušu, mora umaći smrti.
Očima zaokruži po sobi tražeći izlaz kroz koji bi se mogla izvući a da pri tom ne privuče ničiju pažnju.
Iznenada joj se oči rašire od užasa.
Pred njom su se pokrenuli zastori. Čula je kako u ključaonicu škripi jezičak. Skrivena se vratašca polako otvore i u njihovu se okviru pojave tri čovjeka što su je progonila.
U čovjeku što je išao prvi odmah je prepoznala Gospodina, kraljeva brata.
Ovaj odmah odbaci svoj ogrtač i udarcem ruke poravna čipke na ovratniku. Nije skidao pogled s Anđelike dok su mu se mala usta crvenih usnica razvukla u hladan osmijeh.
Sjajno! - poviče svojim pištavim glasom. - Lane je upalo u klopku. Ali koje li trke! Gospođo, možete se, zaista pohvaliti da imate brze noge.
Anđelika se naoruža hladnokrvnošću te iako je osjećala da noge pod njom popuštaju, ona mu se duboko pokloni.
To ste, dakle, prosvijetli bili vi? Vi ste me toliko uplašili? Mislila sam da se na me okomio neki lupež ili kradljivac s Novoga mosta koji se uvukao u palaču da tu nekoga napadne?
Oh! Ta i ja sam se već više puta našao na Novom mosta, noću, u ulozi razbojnika - reče Mali gospodin praveći se važan. Meni je odavna poznato umijeće kako se dižu kesa ili kako se buše građanske trbušine. Zar ne, mili?
On se okrene prema jednom od svojih drugova koji bijaše zbacio šešir na šiju. Anđelika sad ugleda lice viteza de Lorrainea. Milosnik kraljeva brata bez riječi izvuče mač i priđe bliže. Crvenkasti odsjaj s vatre se odrazi na maču.
Anđelika se pažljivo zagleda u trećeg muškarca koji se držao malko po strani.
Klement Tonnel najzad će ona. - Što ćete vi ovdje, prijatelju? Čovjek joj se duboko pokloni.
Ja sam u službi presvijetloga sada - odgovori. I doda naveden na to snagom navike
Molim gospođu groficu da mi oprosti.
Opraštam vam vrlo rado - reče Anđelika koju odjednom spopadne neodoljiva želja da se nasmije - ali što će vam taj pištolj u ruci?
Majordom se smetenim pogledom zagleda u oružje.
Uza sve to, on se približio ka krevetu na kojeg je Anđelika još uvijek bila naslonjena.
Filip d'Orleans bijaše otvorio ladicu okruglog stola koji je služio kao noćni ormarić i iz nje izvuče čašu do polovice punu neke mrke tekućine.
Gospođo - reče svečano - vi morate umrijeti!
Zbilja? - odgovori Anđelika.
Sva trojica je pogledaju, ustobočeni pred njom. Činilo joj se da joj se biće razdvojilo na dvije polovice. Jedna je polovica užasnuto lomila ruke i vikala "Milost, neću da umirem!" Druga je bila prisebna i mislila "Ova trojica imaju zaista smiješan izgled. Sve je ovo neka glupa šala."
Gospođo, vi ste nas izazvali - ponovo se javi Mali gospodin kojemu su se od nestrpljenja trzala usta. - Umrijet ćete, ali mi smo velikodušni. Pustit ćemo da sami odaberete način svoje smrti: otrov, mač ili pištolj.
Snažan udar vjetra potrese vratima i kiselkasti miris dima sabije u prostoriju. Anđelika podigne glavu potaknuta nadom.
Oh! Nitko neće doći, nitko neće doći! - cerekao se kraljev brat. Ovo je vaš samrtnički krevet, gospođo. Za vas je i pripremljen!
Ali, zaboga, što sam ja vama učinila? - poviče Anđelika kojoj su se od muke počele znojiti sljepoočice. Govorite o mojoj smrti kao o nečemu prirodnom, kao o nečem neophodnom. Dozvolite mi da ne budem vašega mišljenja. Pa i najgori zločinac ima pravo da zna za što ga se optužuje i da se brani.
Ni najvještija obrana neće izmijeniti osudu, gospođo.
Neka bude, ali ako već moram umrijeti, kažite mi barem zašto - otpovrne odlučno Anđelika.
Pošto-poto morala je dobiti na vremenu.
Mladi se princ upitnim pogledom okrene svom drugu.
Naposljetku, budući da su vam odbrojani trenuci života, ne vidim zašto bismo se pokazali bez potrebe nehumani - reče sladunjavim glasićem. - Gospođo, vi niste baš tako neupućeni kao što tvrdite i vrlo dobro vam je poznato za čiji račun djelujemo.
Kraljev? - poviče Anđelika glumeći pri tom poštovanje. Filip d’Orleans slegne slabašnim ramenima.
Kralj je sjajan da pošalje u zatvor osobe protiv kojih se podjaruje njegova ljubomora. Ne, gospođo, ne radi se tu o njegovu veličanstvu.
Pa od koga bi onda kraljev brat mogao primati naređenja? - nedužno je pitala Anđelika.
Princ se trgne.
Meni se čini da ste vi, gospođo, previše drski obraćajući mi se takvim pitanjem. Vi me vrijeđate!
A meni se, naprotiv, čini da su sve osobe u vašoj obitelji neobično osjetljive - odgovori Anđelika u kojoj je bijes podnio prevagu nad strahom. - Kad vam se priređuju svečani dočeci ili vam se laska, vi se vrijeđate zato što onaj što vas prima izgleda bogatiji od vas. Ako vam se poklanjaju darovi, vas to vrijeđa. Ako čovjek ne živi pružajući poput prosjaka ruku i ne upropaštava državu, što rade sva velika gospođa, to se smatra uvredljivom bezočnošću! Ako se netko ne pokloni dovoljno duboko, eto ti razloga za novu uvredu! Plaćaju li se porezi do posljednje pare, to smatrate izazovom... Čangrizava banda, eto šta ste vi, vaš brat kralj, vaša majka i svikoliki vaši rođaci izdajnici: Conde, Montpensier, Soissons, Guise, Lorraine, Vendome…
Zaustavila se gotovo bez daha.
Uspravljen na visokim drvenim peticama kao pijevčić na čaponjčićima, Filip d’Orleans se uvrijeđena izraza zagleda u svoga milosnika.
Jeste li ikad čuli da netko ovako drskim riječima spominje članove kraljevske porodice?
Vitez de Lorrammu mu odgovori okrutnim smijehom.
Vrijeđanja ne ubijaju, monsinjore. Dosta je bilo, gospođo.
Hoću da znam zašto moram umrijeti - nije popuštala Anđelika.
I brzo nadoda odlučna da pošto-poto dobije na vremenu: - Možda je to želja gospodina Fouqueta?
Na licu kraljeva brata pojavi se zadovoljan osmijeh.
Čini se da vam se sjećanje vratilo? Vama je, dakle, poznato zašto je gospodinu Fouquetu toliko stalo do vaše šutnje?
Samo jedno znam, a to je da je mojom zaslugom prije mnogo godina propao jedan pokušaj trovanja kojega su žrtvom trebali pasti kralj, kardinal i vi. Iskreno žalim što to nije uspjelo gospodinu Fouquetu i princu de Condeu!
Dakle, priznajete?
Nemam ja što priznati. Izdajstvom ovoga sluge ovdje dobro ste obaviješteni o onom što znam i što sam ispričala svom mužu. Jednom sam vam spasila život, monisinjore, a evo kako mi vraćate zahvalnost!
Na muško-ženskom licu mladoga princa načas se pojavi sjena osjećaja. Njegovo ga je samoljublje činilo osjetljivim za sve što se na nj odnosilo.
Prošlost je prošlost - odgovori neodlučnim glasom. - Gospodin Fouquet me je poslije toga obasuo bezbrojnim dobročinstvima, pa je i pravo da mu pomognem otkloniti prijetnju koja visi nad njegovom glavom. Zaista, gospođo, žao mi je, ali sad je sve prekasno.
Zašto niste prihvatili razumnu ponudu što vam ju je gospodin Fouquet preko gospođe de Beauvais iznio?
Jer mi je bilo jasno da sam u tom slučaju morala svoga muža prepustiti njegovoj žalosnoj sudbini.
Dakako. Grofa de Peyraca trebalo je ušutkati te ga se strpalo iza zatvorenih zidina. Ali žena okružena raskošju i poštovanjem brzo zaboravlja sjećanja koje joj valja zaboraviti. U svakom slučaju, sad je sve prekasno. Hajdemo, gospodo…
A kad bih vam kazala gdje sa nalazi onaj kovčežić - predloži mu Anđelika uhvativši ga za rame. Vi biste, monsinjore, samo vi imali u ruci strašno sredstvo da držite na uzdi Fouqueta, a u isto vrijeme i dokaze o izdajstvu mnogih drugih velikaša koji vas gledaju s visoka, koji vas uopće ne uzimaju ozbiljno…
U očima mladoga princa sijevne blijesak. On jezikom pređe preko usana.
Ali vitez de Lorraine ga zgrabi i privuče k sebi kao da bi ga htio zaštititi od pogubnog Anđelikinog utjecaja.
Budite oprezni, monsinjore. Ne popustite iskušenjima ove žene. Ona svojim lažnim obećanjima pokušava izbjeći, odgoditi svoj kraj. Bolje je da u grob odnese svoju tajnu. Kad biste vi posjedovali tu tajnu, nema sumnje, ona bi vas učinila moćnim, ali bi i vaši dani bili odbrojani.
Priljubivši se uz grudi svoga milosnika, sretan zbog te muške zaštite, Filip d’Orleans je razmišljao.
Kao i uvijek i ovaj put imate pravo, ljubavi moja - uzdahne. - Pa hajde, izvršimo svoju dužnost. Gospođo, birajte: otrov, mač ili pištolj?
Brzo se odlučite! - prijeteći i kratko odsječe vitez de Lorraine. Inače ćemo mi umjesto vas odlučiti.
Poslije časovite nade, Anđelika se ponovo našla u strašnom, bezizlaznom položaju.
Tri su joj muškarca stajala sučelice. Nije mogla načiniti koraka a da je pri tom ne zaustavi mač viteza de Lorrainea ili pištolj Klementa Tonnela. Nigdje na dohvat ruke čak ni uzice od zvonca! Nikakav se šum nije čuo napolju. Samo je pucketanje klada u kaminu i muklo udaranje kišnih kapi po prozorskim staklima narušavalo zagušljivu tišinu. Svaki čas će se njezini ubojice baciti na nju. Anđelikine oči se
zaustave na oružju. Nema sumnje umrijet će ili od mača ili od pištolja. Ali možda se otrov neće pokazati tako sigurnim ubojicom. Već više od godinu dana je svaki dan gutala male količine otrovnih tvari što joj ih Joffrey bijaše pripravio.
Pruži ruku. Nastojala je da ne dršće.
Dajte ovamo! - šapne.
Dok je čašu prinosila ustima, zamijeti na njezinu dnu talog metalna odsjeva. Stoga je pri ispijanju bila vrlo oprezna da ne uzmuti tekućinu žestoka i paprena okusa.
A sad me pustite samu - reče stavljajući čašu na noćni ormarić. Nije osjećala boli.
"Jelo kojim sam se pogostila kod princeze Henriette", mislila je, "sigurno još štiti djelove želuca od nagrizajućeg djelovanja toga proizvoda…" Još je u njoj tinjala nada da će nekako umaći svojim krvnicima i strašnoj smrti.
Klizne na koljena pred prinčeve noge.
Monsinjore, imajte smilovanja prema mojoj duši. Pošaljite mi jednog svećenika. Nemam više snage da se vučem. Umirem. Sad ste sigurni da vam više ne mogu umaći. Nemojte me pustiti da umrem bez ispovijedi. Gospod vam ne bi oprostio grešno djelo što ste me u samrtnom trenutku ostavili bez pomoći vjere.
I poče zapomagati glasom od kojega se čovjeku srce cijepalo.
Svećenika! Svećenika! Bog vam neće oprostiti!
Vidje kako je Klement Tonnel problijedio i okrenuo se na drugu stranu da bi se prekrižio.
Ima pravo - reče princ smetenim glasom.
Kakva nam korist od toga da joj uskratimo utjehu što je vjera pruža? Gospođo, umirite se. Predviđao sam vaš zahtjev. Poslat ću vam kapelana koji čeka u jednoj od potorajnih soba.
Gospodo, povucite se - molila je Anđelika jedva čujnim glasom i pritisne rukom želudac kao da je muče grčevi. - Hoću da ostanem sama sa svojom savješću. Više sam nego sigurna da neću biti kadra oprostiti svojim neprijateljima ako ijedan od vas ostane tu pred mojim očima. Ah! Kako me bol razdire! Smiluj mi se, Bože!
I padne nauznak grozno kriknuvši.
Filip d’Orleans povuče za sobom viteza de Lorrainea.
Hajdemo! Brzo! Pri kraju je! Majordom već bijaše napustio sobu.
Čim su izišli, Anđelika poskoči kao srna i u skoku se nađe pored prozora. Uspije ga otvoriti; nagne se u mrak. Po licu je ošine pljusak kiše.
Ništa nije vidjela te nije mogla niti ocijeniti razdaljinu između prozora i tla. Ali bez oklijevanja se pope na prozor i baci u noć.
Pad joj se učini beskonačnim. Snažno udari u neku vrst odvodnog kanala što je ublažilo pad. Zahvaljujući tome, nije polomila kosti. Načas osjeti bol u gležnju te pomisli da je slomila nogu, ali samo ju je uganula.
Anđelika pođe nekoliko koraka stisnuvši se uza zid, a zatim uvuče u grlo kraj ukosnice što ju je imala u kosi i uspije tako povratiti nekoliko puta. Nikako nije uspijevala razaznati gdje se, u stvari, nalazi. Napredovala je držeći se zida. Opazi da je skočila u malo unutrašnje dvorište puno smeća. Tu su je mogli ponovo uhvatiti kao na dnu kakve rupe.
Na sreću, prstima napipa jedna vrata koja su bila otvorena. Ušavši, našla se u vlažnom i mračnom prostoru. Miris joj nadraži nozdrve, miris vinskog podruma.
Sigurno se nalazila među odvodnim kanalima Louvrea, odmah pored podruma. Odluči da se popne na gornji kat. Obratit će se prvom stražaru na kojega naiđe.
Ali kralj će narediti da je se uhapsi i baci u tamnicu. Ah! Kako da se izvuče iz te zamke?
Pa ipak, kad je stigla u nastanjene galerije, odahne s olakšanjem. Prepoznala je Švicarca što je stražario pred vratima princeze Henriette, onoga istog kojemu se maloprije obratila s molbom da je uputi kamo treba da krene. Ali u istom trenutku joj popuste živci i ona krikne od užasa. Vidjela je na drugom kraju hodnika viteza
de Lorrainea i Filipa d’Orleans kako s isukanim mačevima u ruci jure prema njoj. Oni su znali za jedini izlaz iz onog dvorišta u koje se njihova žrtva bijaše bacila i sad su joj htjeli presjeći put.
Odgurnuvši stražara, Anđelika uleti u salon i baci se pred noge princeze Henriette.
Milost, gospođo, milost! Hoće da me ubiju!
Ni pucanj topa ne bi veći metež unio u ono sjajno društvo. Svi igrači poskakaše na noge. U čudu su promatrali mladu ženu raskuštrane kose, mokru, u prljavoj i poderanoj haljini, koja se odjedaired ponovo našla među njima.
Nemajući više snage, Anđelika povede po društvu stravičnim pogledima. Na kraju prepozna lica d’Andijosa i Peguilina de Lauzuna.
Gospodo, pomozite mi! - preklinjala je. - Htjeli su me otrovati. Progone me da bi me ubili.
Ali, zaboga, draga, gdje su te vaše ubojice? - upita je nježnim glasom engleska princeza.
Tamo!
Anđelika nije bila u stanju da još nešto kaže, te samo ispruži ruku prema vratima. Sve se glave okrenu, u tom pravcu.
Mali gospodin, kraljev brat, i njegov miljenik, vitez de Lorraine su stajali na pragu. Utakli su mačeve u korice, a preko lica navukli izraz sjetne skrušenosti.
Moja draga Henrietto - reče Filip d’Orleans zabrzavši sitnim korakom k svojoj bratučeđi - vrlo mi je žao zbog ove nezgode. Ova nesretnica je luda.
Nisam ja luda. Kažem vam, hoće da me ubiju.
Ali, draga, vi bulaznite - princeza se trudila da je primiri. Ovaj koga ste označili kao svoga ubojicu nije nitko drugi nego gospodin d’Orleans. Pogledajte ga dobro.
I previše dobro sam ga gledala! - poviče Anđelika. - Čitava života neću zaboraviti njegova lica. Kažem vam da me htio otrovati. Gospodine de Prefontaines, vi koji ste pošten čovjek, dajte ml neki lijek, malo mlijeka, nešto što bilo, da bih mogla neutralizovati djelovanje otrova što sam ga morala popiti. Molim vas, gospodine de Prefontaines!
Mucajući, zaprepašten, dobričina požuri prema kutiji s bonbonima i pruži mladoj ženi kutijicu orvietana23 i ona brzo proguta nekoliko komada.
Pometnja je bila neopisiva.
Gospodin, bijesno stisnuvši usne, još jednom pokuša da prisutnima nametne svoje riječi.
Prijatelji dragi, kažem vam, ova je gospođa šenula umom. U stvari, svima je vama poznato da se njen muž nalazi u Bastilji, i to zbog strahovitog zločina vraćanja. Ovu nesretnicu je onaj strašni plemić sasvim opčarao i sada ona hoće da dokaže njegovu nevinost što je svakako vrlo teško dokazati. Njegovo je veličanstvo uzalud danas pokušavalo da je urazumi iskazavši joj pri tom svu svoju dobrotu…
Ha! Kraljeva dobrota! Kraljeva dobrota! - poviče Anđelika u nastupu očajanja. Još malo pa će početi bulazniti… I to će biti njen kraj!
Sakrije lice među ruke da bi se malo smirila. Čula je Malog gospodina i njegov nevini glas.
Ali ona je nato pala u pravu đavolju krizu… Ova je žena opsjednuta vragom. Kralj je odmah naredio da se pozove starješina augustinaca ne bi li je on umirio svetim molitvama. Ali njoj je uspjelo pobjeći. Njegovo veličanstvo je željelo izbjeći sablazan te ne naredi da je se uhvati već meni stavi u dužnost da je dostignem i zadržim dok ne stigne netko od redovnika. Neobično žalim, Henrietto, što vam je ona upropastila večer. Mislim da bi bilo najbolje da se povučete u obližnju sobu i tamo nastavite igru dok ja ne izvršim zadatak što mi ga je povjerio moj brat.
Anđelika je kao u kakvoj magli vidjela kako se oko nje osiplju užurbani redovi gospođa i gospode.


23 Čudotvorni lijek

Svi su bili zaprepašteni i svi su se počeli povlačiti jer se nisu htjeli zamjeriti kraljevu bratu.
Anđelika podiže ruke, pruži ih za tkaninom jedne haljine ali njezini prsti bez snage ne dograbe je čvrsto.
Gospođo - reče bezbojnim glasom - zar ćete pusititi da me ubiju?
Princeza je načas oklijevala. Tjeskobnim se pogledom, zagleda u bratučeda.
Kako, Henrietto - prosvjedovao je ovaj ražalošćen - je li moguće da vi sumnjate u mene? I to baš u trenutku kad smo jedan drugome obećaji vjernost koja će uskoro biti posvećena svetim sakramentom braka?
Plava Henriette sagne glavu..
Imajte povjerenja u monsinjora, prijateljice draga - reče Anđeliki. - Sigurna sam da on ima naumu samo vaše dobro.
I brzo se udalji.
Zapavši u delirij očaja i groze koji joj je sasvim oduzeo riječ, Anđelika se, klečeći na sagu, okrene prema vratima kroz koja su dvorani navrat-nanos nestali. Opazi Bernarda d’Andijosa i Peguilina Lauzuna koji se, blijedi poput mrtvaca, nisu mogli odlučiti da napuste sobu.
Šta je, gospođo - zakrešti monsinjor Filip d'Orleans ženskim glasom - moja se naređenja odnose i na vas. Želite li me, možda, prisiliti da obavijestim kralja kako ste više vjera poklonili bulažnjenju lude žene nego riječima njegova brata?
Dvojica plemića sagnuše glave i polako iziđu.
Činjenica da su je i ta dvojica prepuštala njenoj sudbini razbudi u Anđeliki borbeni duh.
Kukavice! Kukavice? Oh! Kukavice! - poviče skočivši na noge i potraži zaklon iza jedne naslonjače.
Jedva je nekako izbjegla prvi udarac mača koji je vitez de Lorraine na nju potegao. Ali drugi joj udarac dohvati rame iz kojega šikne mlaz krvi.
Andijos, Peguilin, u pomoć Gaskonjci! - zaurla sva izvan sebe - spasite me od ljudi Sjevera!
Uto se vrata od pokrajnog salona naglo otvore i u sobu upadnu vojvoda de Lauzun i markiz d’Andijos sa isukanim mačevima. Zirkali su iza pritvorenih vrata i sad su im bile sasvim jasne namjere kraljeva brata i njegova milosnika.
Jednim jedinim udarcem d’Andijos izbije iz ruku mač Filipu d’Orleans ranivši ga u zglavak, dok je Lauzun ukrstio mačeve s vitezom de Lorrainom.
D’Andijos zgrabi Anđeliku za ruku.
Kidajmo, brzo!
Odvuče je u hodnik gdje se sudario s Klementom Tonnelom koji više nije imao vremena da izvuče pištolj što ga je držao skrivenog pod plaštom. D'Andijos mu priskoči i zarije mu oštricu mača u grlo. Čovjek se sruši u lokvi krvi.
Markiz i Anđelika udare u divlji bijeg.
Iza njih je kreštavi glas Maloga gospodina bjesomučno dozivao švicarske stražare:
Straža! Straža! Uhvatite ih!
Odmah potom oni za sobom začuše buku koraka i zveckanje helebardi.
Velikom galerijom - šapne joj Andijos sve do Tuileries… Konjušnice, na konje! Poslije toga je polje.. Spas..
Usprkos svom krupnom tijelu Gaskonjac je naprosto letio. Anđelika ne bi nikad bila povjerovala da su u njega tako brze noge. Ali ona više nije mogla. Zglavak ju je jako bolio, rame ju je peklo.
Past ću! - reče dašćući. - Past ću!
U tom su trenutku dojurili do jednih stepenica što su se spuštale u dvorišta.
Siđite tim stepenicama - reče d’Andijos - i sakrijte se kako najbolje znate. Ja ću ih odvući što dalje na drugu stranu.
Gotovo leteći, Anđelika klizne niz kamene stepenice.
Pred svjetlošću žeravice ustukne i kao pokošena se složi na zemlju.
Harlekin, Colombina i Pierrot je prihvate, odvuku u svoje sklonište i sakriju je najbolje što su mogli. Veliki zeleni i crveni rombovi njihovih kostima dugo su lepršali pred očima mlade žene prije no što je pala u duboku nesvjesticu.
Zelena i blaga svjetlost se razlila po Anđelikinu liku. Otvorila je oči. Nalazila se u Monteloupu pod hladovitim stablima duž rijeke, gdje su i sunčane zrake, kad su se uspjele probiti kroz krošnju, dobivale zelenu boju.
Čula je svog brata Gontrana kako joj govori:
Nikad neću dobiti zelenu boju biljaka. U stvari, miješajući kalaminu s kobaltovom soli iz Perzije, dobivamo boju dosta sličnu toj, ali gušću, tamniju. Nije poput smaragda što ga ima lišće onih stabala uz rijeku…
Gontran je imao promukao, drugačiji glas, ali mu je intonacija bila ista kao kad bi govorio o svojim bojama i svojim slikama.
Koliko li je puta promrmljao gledajući oči svoje sestre gotovo s nenavišću: "Nikada neću dobiti zelenu boju lišća, nikada!"
Anđelika osjeti žgaravicu u želucu i to je trgne. Sjeti se odjedared da se nešto strahovito zbilo.
"Bože svemogući", pomisli, "dijete su mi u utrobi ubili!"
Sigurno je mrtvo! Nije moglo nadživjeti tolike strahote. Umrlo je kad je skočila s onog prozora u mračnu provaliju. Ili dok je trčala hodnicima Louvrea...? Od te vrtoglave i lude trke još joj je sve tijelo potresala groznica. Učinilo joj se da je srce još boli od silnog napora.
Skupi svu snagu i nekako uspije ruku prinijeli trbuhu. Laki trzaj odgovori na njen pritisak.
"Oh! Još je tu, živ je još! Izdržljiv je moj mali drug!" pomisli i srce joj se se nadme od ponosa i nježnosti.
Dijete se u njoj prevrtalo kao žabica. Osjeti kako joj je pod prstima kliznula njegova glavica. Svakim je trenutkom sve više dolazila k sebi. Opazila je da se nalazi u velikom krevetu. Kroz zastore od serža cijedila se sivkastozelena svijetlost koja ju je sjetila obala rijeke u Monteloupu.
Nije bila u Ulici pakla, kod Hortenzije. Ali gdje se, u stvari, nalazi? Sjećanja su joj još bila nejasna. Imala je jedino dojam da za sobom vuče nekakvu ogromnu i mračnu masu, neku groznu dramu u kojoj su se miješali crni otrovi, mačevi što blješte kao munje, strahovi, lepljivo blato.
Ponovo se javi Gontranov glas:
Nikad, nikad nitko neće pronaći zelenilo vođe ispod lišća.
Ovaj put Anđelika umalo nije kriknula. Nema sumnje, sasvim je šenula. Ili boluje od neke strašne bolesti…!
Uspravi se i odmakne zastore postavljene oko kreveta. Prizor što ga je ugledala još ju je više učvrstio u uvjerenju da je šenula pameću.
Pred njom, na nekoj vrsti podija, pružala se boginja plava i rumena, polugola. U slamnatoj košarici nudila je pozlaćene grozdove čije se lišće s viticama rasulo po jastuku od baršuna. Mali Kupidon, sasvim gol, savršenih oblika, na glavi mu kruna od cvijeća ukoso položena na zlatnu kosu, zobao je grožđe s mnogo mara. Odjedared maleno božanstvo nekoliko puta kihne. Boginja ga zabrinuto pogleda i nekoliko riječi prozbori na nekom čudnom jeziku; nema sumnje na jeziku kojim se na Olimpu besjedi. Netko se pomakao u sobi. Crvena i bradata ljudina, odjevena u jednostavno odijelo zanatlije onog vremena, pristupi Erosu, digne ga na ruke i uvije ga u vuneni ogrtač.
U istom trenutku, Anđelika opazi slikarski stalak Van Ossela. Pored tog stalka je stajao neki slikar s pregačom od kože, a u ruci je držao dvije palete na kojima su se sjajile i stapale mrlje raznih boja.
Taj je slikar nagnuo glavu malko u stranu i promatrao nedovršenu sliku majstora Van Ossela.
Blijeda mu je svjetlost obasjavala lice. Slikar bijaše srednjeg rasta, obična izgleda; na sebi je imao košulju od gruboga platna, otkopčanu na opaljenu vratu; kestenjesta kosa loše podrezana sezala mu je do ramena, a neuredan čuperak na čelu napola mu je skrivao tamne oči. Anđelika bi među bezbrojnom gomilom ljudi prepoznala njegova mrgodna usta, obješeni nos, pomalo tešku i dobroćudnu bradu koja ju je podsjećala na njezina oca baruna Armanda.
Zovne:
Gontran!
Gospođa se probudila! - poviče boginja.
Odmah se čitava skupinica, kojoj se pridružilo petoro ili šestoro djece, primakne krevetu.
Na slikarevu se licu odrazi zaprepaštenost. Raskolačenim se očima unio u nasmiješene Anđelikine zjenice.
Odjedared jako pocrveni i svojim od boje uprljanim rukama primi njezine prste i promrmlja:
Sestro draga!
Boginja obilatih oblika, u stvari žena slikara Vara Ossela, poviče kćerci da donese kokošje mlijeko24, već pripremljeno u kuhinji.
Radujem se! - primijeti Holanđanin - radujem se što sam jednu gospođu izvukao iz nevolje, a još više se radujem što je ta gospođa sestra moga druga.
Ali kako sam dospjela ovamo - upita Anđelika.
Svojim teškim naglaskom Holanđanin joj ispriča kako su ih sinoć trgli iza sna snažni udarci u vrata njihova stana. Pri svjetlu voštanice nekoliko talijanskih glumaca u blistavim kostimima, izručili su im onesvještenu ženu, raskrvavljenu, gotovo na umoru, moleći ih na svom žestokom narečju da pomognu jadnici. Holanđanin im odgovori svojim mirnim glasom: "Dobro nam došla!"
Kolutajući crnim očima iza svojih krinki, glumci su prste stavljali preko usta hoteći ga na taj način upozoriti na šutnju. A pri tom su užasnutim pokretima pokazivali na gornje katove i dno hodnika.
Mladu su ženu smjestili u krevet u velikoj prostoriji u kojoj je slikar radio.
Harlekin je, preskačući svojim lakiranim cipelicama preko lokvica vode, otišao da nekoga potraži, tko zna gdje. Doveo je ubrzo mucava i uznemirena ljekarnika i taj stavi melem od trava na ranu nepoznate žene. A zatim je Mariedje rekla:
Pustimo je neka spava. U nje je čvrsto tijelo, kao u Flamanki. Sutra će joj već biti dobro!
Mairiedje je imala pravo. Ta šestoro je djece rodila. A sad se još pokazalo da je ta gospođa sestra njihova druga…! To je baš prava sreća.
Krupni se slikar smijao, uvlačeći dim kroz dugi čibuk svoje lule.
Pošto su neko vrijeme proveli tako u radosnu čavrljanju, Van Ossel se vrati svome stalku, njegova žena Mariedje se ponovo nađe na jastucima od plavoga baršuna, a njihova najstarija kćerka stavi maloga Erosa na stolicu i poče ga hraniti.
Pokretom ruke Van Ossel zadrži Gontrana pored kreveta.
Razgovaraj sa svojom sestrom, mladiću. Jan će mi držati paletu.
Gontran i Anđelika su se neko vrijeme gledali kao u neprilici. Zar nije prošlo već osam godina od onoga dana kad su se rastali pošto bijahu stigli u Poitiers?
Anđeliki se vrate u sjećanje likovi Raymonda i Gontrana kako se, jašući na konjima, penju uskom uličicom. A možda se Gontran u mislima vratio staroj kočiji u kojoj su se stisle jedna do druge tri prašnjave djevojčice.


24 Žumanjac istučen u šećeru, a zatim zaliven mlijekom
Posljednji put sam te vidio - reče on, - kad si zajedno s Hortenzijom i Madelonom išla u samostan k uršulinkama, u Poitiersu.
Tako je. A znaš li da je Madelon umrla?
Znam.
Sjećaš li se, Gontrane, kad si pravio portret staroga Guillaumea?
Stari Guillaume je mrtav.
Pisali su mi.
Još imam onaj njegov portret. Poslije sam, napamet, napravio još jedan, mnogo bolji. Pokazat ću ti ga.
Sjeo je na rub kreveta i rastvorio u kožnatoj pregači svoje snažne ruke, uprljane crvenom i modrom bojom, izjedene kemijskim smjesama kojima je pravio boje, žuljevite od tučka kojim je u havanu od mraka do mraka sitnio olovni oksid, oker, olovnu pokost i miješao ih s uljem i klornom kiselinom.
Kako si spao na to da se baviš tim zanatom? - upita Anđelika s prizvukom samilosti u glasu.
Gontran zavrne osjetljivim nosom, nosom svojstvenim svim Sanceima, i smrači se u licu.
Glupačo! - bubne bez uvijanja. - Spao sam na ovo zvanje, kao što si rekla, zato što sam to ja htio. Sjajno sam izučio latinski i jezuiti nisu žalili truda da od mene naprave čovjeka koji će biti u stanju da časno zamijeni oca na obiteljskim dobrima, pošto je Jean pobjegao u Ameriku a Raymond postao član čuvene Isusove družbe. Ali meni se drugo vrzmalo po glavi. Posvadio sam se s ocem. On je htio da odem u vojsku, da služim kralju. Prijetio je da mi neće dati ni groša. Tada sam otišao, pješice, kao prosjak. Stigao sam u Pariz u namjeri da postanem umjetnik. Sad upravo završavam naukovanje. Poslije ću se obreti po Francuskoj. Poći ću od grada do grada da naučim sve ono što je slikaru i rezbaru potrebno da zna. Za život ću zaraditi radeći kod slikara ili ću portretirati građane. A poslije ću kupiti atelje. Postat ću veliki slikar, Anđeliko, uvjeren sam u to! A možda će mi jednoga dana biti povjereno da oslikam tavanice Louvrea.
Prikaži na njima pakao, oganj vječni i grozne likove đavola!
Ne. Prikazat ću plavo nebo, oblake obasjane sunčanim zrakama, a među oblacima kralja u svoj njegovoj slavi.
Kralja u njegovoj slavi… - ponovi Anđelika mlakim glasom.
Zatvori oči. I odjedared se osjećala starijom od tog mladića koji je godinama bio ispred nje, ali je zato neokrnjenu sačuvao snagu svojih djetinjih strasti. Trpio je i zimu i glad, bio izložen poniženjima, ali je uza sve to i ne obazirući se ni na šta išao za svojim snovima.
A mene, a mene ne pitaš - reče ona - kako i zašto sam ovamo dospjela?
Nemam hrabrosti da ti postavljam takva pitanja - Gontran će u neprilici. - Znam dobro da si se protiv svoje volje udala za groznog čovjeka. Naš se otac neobično radovao tom braku, dok smo te svi mi drugi, jadna moja Anđeliko, sažaljevali. Zar si zbilja bila tako nesretna?
Ne. Sad sam tek nesretna.
Nekako je oklijevala da mu se povjeri. A što da unosi pomutnju u tog mladića koji je bio ravnodušan prema svemu što nije imalo nikakve veze s onim što je njega nadasve zanimalo? Koliko je puta za tih godina on pomislio na sestricu Anđeliku?
Sigurno malo, i to jedino kad bi jadao kako ne može nikako dobiti zelenu boju lišća.
Nikad mu nitko nije bio potreban mada je i on pripadao užem obiteljskom krugu.
U Parizu sam se smjestila kod Hortenzije - doda ona trudeći se da u srcu ponovo oživi toplinu bratske ljubavi.
Kod Hortenzije? One nadžakbabe! Kad sam stigao u, Pariz, pošao sam, dakako, da je posjetim. Ali kakvu je ta paljbu osula na mene! Samo što nije umrla od srama videći me kako ulazim u njezinu kuću u svojim pohabanim cipelama. Čak ni sablju ne nosiš više!, vikala je. Ni po čemu se više nisam razlikovao od prostih zanatlija! Istina je to živa. Možeš li me ti zamisliti u ovoj pregači od kože i s
mačem u ruci ili boku? Ali ako se meni, čovjeku plemenita roda, sviđa slikarstvo, misliš li da me od slikanja mogu odvratiti slične predrasude? Naprosto ću ih poslati do vraga.
Čini mi se da smo svi mi rođeni bundžije - reče Anđelika i pri tom uzdahne. I nježno primi žuljevitu ruku svoga brata.
Jesi li se napatio bijede?
Možda bih je više osjećao u vojsci sa sabljom o boku. Vjerojatno bih do vrata upao u dugove i lihvari bi mi stalno bila za petama. Ne nadam se pomoći od velikodušne i daleke gospode. Znam koliko zarađujem. Moj me majstor ne može varati, jer me udruženje slikara štiti. Kad me nevolja malo jače stisne, skočim u Temple do našeg brata jezuita da mi posudi koji dukat. On mi održi govor o dostojanstvu o kojemu plemić mora voditi računa ma u kakvim prilikama živio. Ja mu odgovorim da nisam ni bludnik ni pijanac našto mi on rado posudi nešto novaca što ću mu ja, svakako, kasnije vratiti.
Raymond je u Parizu? - poviče Anđelika.
Jest. Sjedište mu je u Templeu, ali je u isto vrijeme i kapelan tko zna u koliko samostana. Ne bih se nimalo začudio kad bi postao ispovjednik neke velike ličnosti na dvoru.
Anđelika se zamislila. Bila joj je potrebna Raymondova pomoć. Bio joj je potreban svećenik koji bi se svim srcem založio za njezinu stvar, a budući da je on bio svećenik i da se radilo o članovima njegove obitelji…
Usprkos još upravo bolnom sjećanju na netom prošle događaje, usprkos kraljevim riječima, Anđelika ni jednog jedinog trenutka nije pomislila da napusti borbu.
Znala je jedino da mora djelovati vrlo oprezno.
Prije svega nije mogla ostati u Louvreu. Mirno i časno sklonište što su joj ga pružili nizozemski umjetnici neće je zadugo štititi. Pošto-poto je morala iz Louvrea.
Dakle, najprije će k Desgrezu, a potom k Raymondu. A i Kuasi-Ba je morala pronaći, što da se tu izležava među perinom dok je Joffrey još u zatvoru?
Gontrane - reče odlučnim glasom - moraš me otpratiti do krčme Tri čekića. Gontran uopće ne prigovori njenoj odluci. Nije li ona oduvijek bila neki poseban tip? Sad mu je jasno iskrsla u sjećanju, bosonoga, izranjana od kupina, raskrvavljena, divlja i tajanstvena, u haljinici što se pocijepala na njenim beskonačnim tumaranjima po polju, na njenim izletima o kojima nije nikada ni sa kim govorila.
Slikar Van Ossel joj posavjetuje da pričeka noć ili barem večer koja je manje otkrivala lice znatiželjnim pogledima. Nije li on imao dugo i bogato iskustvo o tragedijama i spletkama što su se plele u toj palači, a do njega je dopirala jeka o njima preko njegovih plemenitih modela okupljenih oko njegova slikarskog stalka? Mariedje posudi Anđeliki jednu svoju suknju sa prslučcom od grubog sukna, u bež boji, to jest boji koju sa inače nazivalo bojom suha ruža. Na glavu joj stavi rubac od crne svile kakve su nosile žene iz naroda. Anđelika se zabavljala osjećajući kako joj suknja, kraća no što su ih nosile velik gospođe, tuče u nožne gležnje.
Radovala se što će u toj suknji proći pariškim ulicama. Svoj svileni plašt šljivine boje složi u jedinu košaricu.
Slikarevoj ženi Mariedji pokloni haljinu od zelene svile kojoj se Holanđanka, uza sve to što je haljina bila u jadnom stanju, silno obradovala. Osim toga joj je ostavila dvije dijamantne naušnice, zamolivši je da ih preda talijanskim glumcima koji je bijahu spasili.
Kad je u Gontranovoj pratnji napustila Louvre krov vratašca zvana "vrata pralja" zato što su kroz ta vrata za dana pralje prinčevskih kuća odlazile na Senu i vraćale se, više je ličila nježnoj ženici kakvoga zanatlije nego velikoj gospođi koju je još koliko jučer primio sam kralj i s njom razgovarao.
Poslije Novog mosta Sena se blistala na posljednjim sunčanim zrakama. Konji dovedeni na pojilo ulazili su u vodu do prsiju pri čemu su snažna dahtali i njištali.
S lađa su na obalu istovarivali bale mirišljava sijena.
Iz putničkog broda koji je doputovao iz Rouena iskrcavali su se na blatnjavu obalu vojnici, fratri i dojilje.
Zvona su oglašavala Zdravomariju. Prodavači toplih pogačica trčali su ulicama s košaricama pokritim bijelim platnom i ovako se obraćali kockarima po krčmama:
Ej, tko če me pozvati k sebi
Kad izgubi do posljednjeg groša? Pogačice! Pogačice! Jeftino, jeftino dam!
Prolazila je kočija. Ispred nje su trčale sluge i psi.
Pod zarumenjenim nebom pružali su se beskrajni trijemovi ogromnog i mračnog Louvrea obavljenog ljubičastim velom večeri.

ČETVRTI DIO

rujan 1660. - veljača 1661.

OSUĐENIK NA TRGU NOTRE-DAME
Urnebesna se pjesma prolamala iz krčme nad kojom su iznad glava prolaznika visila tri čekića od kovanog željeza.
Anđelika i Gontran siđoše niza stepenice i nađoše se u prostoriji punoj smrada i dima. Kroz otvorena vrata u dnu vidjela se kuhinja, gdje su se na žaru žeravice polako okretali ražnji s nataknutom živadi.
Brat i sestra sjedoše za stol malko po strani, pored jedinoga prozora. Gontran naruči vino.
Naruči bocu dobrog vina - reče Anđelika trudeći se da se nasmiješi - ja ću platiti. I ona mu pokaže torbicu s onih tisuću i pet stotina livara što ih je dobila na kartama.Gontran reče da nije nikakav stručnjak za vina. Njemu je bio dobar i kiseliš s pariških brežuljaka. A nedjeljom je odlazio u predgrađe da popije čašu poznatijeg vina. Tamo su vina iz Bordeauxa i Bourgogne bila jeftinija zato što se izvan mitnice nije plaćala gradska trošarina. Vino su tu zvali "guinguet" jer se pilo u takozvanim "guinguettes", to jest klijetima. Takvi nedjeljni izleti bili su mu jedinom razbibrigom.
Anđelika ga upita je li u te šetnje odlazio s kojim prijateljem. On odgovori da nije, da nema prijatelja. Sjeo bi pod brajdu i uživao u tome da oko sebe promatra lica radnika i njihovih žena i djece. Svijet mu se uopće činio i dobar i simpatičan.
Sretnik si ti - prošapće Anđelika koja iznenada osjeti na jeziku gorak okus otrova.
Inače se osjećala dosta dobro. Samo ju je neki nemir mučio i bila je umorna. Čvrsto se umotala u vuneni ogrtač što joj ga je dala Mariedje i sjajnim očima promatrala za nju potpuno novi prizor, unutrašnjost prijestolničke krčme.
Tu se udisao zaista smrdljivi zrak, ali su se zato zauzvrat oni koji su obično tu navraćali osjećali slobodni i kao kod kuće.
Plemići su ovamo dolazili da puše i zaborave na etiketu u kraljevim predsobljima, građani da se dobro nažderu i napiju daleko od sumnjičavih pogleda svojih čangrizavih žena, vojnici da se kockaju, radnici da zapiju plaću i bar na neko vrijeme zaborave na svoje brige.
U krčmi "Tri čekića", koja se nalazila na trgu Montorgueil nedaleko kraljevske palače, zalazili su mnogi glumci još našminkanih lica i s lažnim nosovima na licu.
Pošto bi završila predstava, dolazili su da tu podmažu ciljeva i da osvježe grlo izmučeno pustim izljevima strasti. Stoga se tu moglo vidjeti talijanske lakrdijaše u kričavim kostimima, sajamske šarlatane, a ponekad su se i sumnjiva ciganska lica zažagrenih očiju miješala sa svakodnevnim gostima iz te četvrti.
Tu večer je neki stari Talijan lica skrivena krinkom od crvena baršuna i bijele brade koja mu je sezala do pasa, pokazivao gostima vrlo zabavnog majmunčića koji bi, najprije časak promatrao nekoga gosta, a zatim ga vrlo smiješnim pokretima stao oponašati kako puši lulu ili stavlja šešir na glavu ili prinosi čašu ustima.
Svi su naprosto crkavali od smijeha.
Gontran je promatrao taj prizor blistavih očiju.
Divnog li prizora! Gledaj onu crvenu krinku i onu bradu iskričavu poput snijega! Ali Anđelika je bivala sve nemirnija. Pitala se koliko će još vremena proći prije no što se pojavi onaj koga je čekala na tom mjestu.
Na kraju vrata se tko zna po koji put otvore i na njima se pojavi ogromna danska doga odvjetnika Desgreza.
Neki čovjek umotan u široki sivi ogrtač pratio je odvjetnika. Anđelika se silno začudi prepoznavši u njemu mladoga Cerbalauda koji je krio lice pod šeširom nabijenim na oči i podigavši ovratnik kaputa.
Ona zamoli Gontrana da ode po pridošlice i pozove ih za njihov stol, ali da to ne upadne ostalim gostima u oči.
Zaboga, gospođo - uzdahne odvjetnik spustivši se pored nje na klupu - od jutros sam vas već deset puta vidio zaklanu, dvadeset puta udavljenu, a stoput zakopanu!
Pa dosta bi mi bilo i jedno od toga samo jedanput - odgovori ona smiješeći se. Uza sve to osjetila je neko zadovoljstvo viđeći ga uzbuđenog. - Zar sa zbilja bojite da vam netragom nestane jedan štićenik koji vas za sitan novac izlaže velikim neprilikama? - upita.
Njemu se snuždenost pojavi na licu.
Osjećajnost je bolest od koje se čovjek ne izliječi tako lako. A kad se tome doda i sklonost prema pustolovini isto je što i kazati da se na kraju mora glupo završiti. Jednom riječju, što je taj vaš slučaj zamršeniji, to me sve više zanima. Kako vaša rana?
I to vam je već poznato?
Zato što je to dužnost odvjetnika policajca. Međutim, ovaj gospodin ovdje, moram priznati, mnogo mi je pomogao.
Ljubičastih očiju od nesna na voštanom licu, Cerbalaud im sad ispriča kako je završila gužva u Louvreu u koju je sasvim slučajno i on bio umiješan.
Te je noći bio na straži u Tuileries, kod štala. Iznebuha zadihani čovjek, koji negdje putem bijaše izgubio vlasulju, izbije iz vrtova. Bio je to Bernard d’Andijos, On je u brzom trku uletio u veliku galeriju. Od topota njegovih drvenih potpetica odjekivali su hodnici i Louvrea i Tuileriesa. Na vratima soba i odaja pojaviše se prestravljena lica. Straže su ga pokušale zaustaviti, ali se on s lakoćom probije kroz njih.
Dok je na brzinu sedlao konja, ispričao mi je kako umalo nisu ubili gospođu de Peyrac, a on je sam ukrstio mač s gospodinom d’Orleansom. Već poslije nekoliko trenutaka uzagrepce je jurio prema vratima Saint-Honore i uz put vikao kako ide u Languedoc da digne ustanak protiv kralja.
Oh! Jadni markiz d’Andijos! - poviče Anđelika smijući se. - Zar on da pobuni Languedoc protiv kralja!
Šta! Mislite li da on to neće učiniti? - živo će Cerbalaud. - Ozbiljno digne prst i doda: - Gospođo, vi niste shvatili dušu Gaskonjca: kod njih smijeh lako smijeni srdžbu, a srdžba smijeh, ali se nikad ne zna koje će od ta dva raspoloženja na kraju prevagnuti. A prevagne li srdžba, čuvajte se Gaskonjaca kao žive vatre!
Moram priznati da život dugujem Gaskonjcima. Nego kažite mi što se dogodilo s vojvodom de Lauzunom, ako vam je što o njemu poznato?
Nalazi se u Bastilji.
Bože sveti - uzdahne Anđelika. Nadajmo se da neće tamo provesti četrdeset godina od svih zaboravljen!
Ne bojte se, neće on dopustiti da se na nj zaboravi. A osim toga, vidio sam kako su lakeji iznijeli iz Louvrea lešinu vašeg bivšeg majordoma.
Vrazi mu dušu rastrgli!
Na kraju sam, siguran da ste poginuli, pošao do vašega šurjaka, meštra Fallot de Sancea. Kod njega sam zatekao vašega odvjetnika, gospodina Desgreza. Zajedno smo potom pošli do Chateleta i prevrnuli lešine svih utopljenika i svih onih koji su jutros nađeni mrtvi u Parizu. Ta mi je grozna rabota sasvim uzmutila želudac. A sad sam ovdje! Šta mislite uraditi, gospođo? Treba da što prije bježite iz Pariza!
Anđelika je promatrala svoje ruke što ih bijaše preda se pružila na stolu pored velike čaše u kojoj je blistalo vino tamnim sjajem rubina.
Te su joj se ruke činile nevjerojatno sitne, bijele i krhke. Nesvjesno ih je usporedila sa snažnim muškim rukama svojih drugova.
Desgrez koji je tu bio domaći stavi preda se kutiju izrađenu od ražine i uze sitniti duhan da bi zatim napunio, lulu.
Anđelika se osjećala i sama i slaba.
Odjednom se umiješa Gontran:
Ako sam dobro razumio, ti si se uvalila u nekakvu sumnjivu zgodu koja ti ugrožava život. Ne čudim se nimalo tome! Oduvijek je tako s tobom bilo!
Gospodin de Peyrac se nalazi u Bastilji pod optužbom da je vještac - objasni mu Desgrez.
A ni tome se ne čudim! - ponovi Gontran. Ali još si uvijek na vrijeme da se izvučeš iz svega toga. Ako nemaš novaca, ja ću ti posuditi. Zaštedio sam nešto novaca računajući na put po Francuskoj. A sigurno će ti Raymnond, naš brat jezuit, priskočiti u pomoć. Pokupi svoje prnje i pođi poštanskim kolima u Poitiers, a onda ćeš sa odatle lako prebaciti u Monteloup. Jednom kod kuće, nemaš se više čega bojati!
Načas se Anđelika prenese mislima u rođenu kuću u Monteloupu i nazre mir močvara i šuma. Florimond bi se igrao s puranima na pokretnom mostu…
A Joffrey? - reče. - Tko će voditi brigu o tome da njemu bude odmjerena pravda?
Načas zavlada grobna šutnja, koju odmah preplavi graja pijanih glasova oko stolova i tuckanje noževa o tanjure. Gosti su time davali oduška svome nestrpljenju i nezadovoljstvu što još nisu posluženi. Pojava gazde Corbassona, pečenjara, koji je na podignutom pladnju nosio pečenu i još pucketavu gusku učas primiri nestrpljive.
Graja se stiša, a u zadovoljni mrmor gostiju umiješa se zveckavo skakutanje kocke u čaši.
Desgrez je ravnodušno punio duhanom svoju holandsku lulu dugog čibuka.
Zar ti je toliko stalo do svoga muža? - upita Gontran. Anđelika stisne zube.
Ima više vrijednosti u unci njegova mozga nego u sva tri vaša mozga zajedno - ustvrdi bez ustručavanja. - Smiješno je, znam, ali iako je on moj muž, iako je i šepav i nakazan, ja ga volim.
Plač joj potrese tijelo.
A ja sam, u stvari, postala uzrokom njegove nevolje. Svemu je kriva ona besramna zgoda s otrovom. A jučer u razgovoru s kraljem, zapečatila sam njegovu sudbinu…
Iznenada se Anđelikine oči ukrute, a na crtama joj se lica odrazi groza. Nečiji stravičan lik se pojavio u okviru prozora što joj se nalazio sučelice; lice iz stravična sna, lice nad kojim su visili drugi čuperci masne kose.
Blijede mu je obraze resila ljubičasta oteklina, i dok mu je crni povez skrivao jedno oko, drugo mu se sjajilo kao u kurjaka. Ta je užasna prilika smiješeći se promatrala Anđeliku.
Šta se dogodilo? - upita Gontran koji je bio ledima okrenut prozoru te ništa nije vidio.
Desgrez pođe za prestrašenim pogledom mlade žene i zviždukom pozvavši psa odmah poskoči prema vratima.
Groznoga lica nesta iza stakla. Malo potom se vrati odvjetnik i javi:
Nestao je kao miš u rupi.
A poznate li tog kukavca? - upita Cerbalaud.
Sve ih poznam. Ono je bio Calembredaine, glasoviti lupež, kralj noćnih kradljivaca s Novog mosta i jedan od glavnih kolovođa prijestolničkih razbojnika.
Očito je hrabar čim dolazi ovamo da promatra pošteni svijet kako večera.
Možda je imao u sobi nekog jataka kome se htio javiti…
Mene je gledao - reče Anđelika cvokoćući zubima. Desgrez je letimice pogleda.
Koješta! Nemate se čega plašiti. Mi smo vrlo blizu ulice Truanderie i predgrađa Saint-Denis. Što znači u samoj blizini glavnog štaba prosjaka i njihova kneza velikog Coesrea, šatrovačkog kralja.
Dok je govorio rukom, obujmi Anđeliku oko pasa i snažno je privuče sebi. Od topline i snage njegove muževne ruke njezini napeti živci se smire. Ne stideći se
nimalo, stisne se uza nj. Vrlo važno što je on bio običan i bijedni odvjetnik? A nije li se i ona sama nalazila na najboljem putu da postane prezreni stvor, bez milosti gonjen, bez krova, bez zaštite, pa možda i bez imena?
Sto mu jada, gospodo! - javi se sad Desgrez veselim glasom. - Ne ide se u krčmu da bi se razgovaralo o tužnim stvarima. Okrijepimo se, a potom ćemo se dogovoriti što nam je činiti. Hej, Corbassone, đavolji pečenjaru, hoćeš li da pocrkamo od gladi?
Gazda požuri k njima.
Čime možeš poslužiti trojicu velike gospode koji već dvadeset i četiri sata nisu ništa unijeli u se osim velikih uzbuđenja, te mladu i krhku gospođu kojoj baš nije mnogo do jela?
Corbasson rubom dohvati bradu i svom licu dadne nadahnuti izraz.
Pa dobro, gospodo, predložio bih vam još krvavu goveđu pečenicu, prilog krastavci i mahune, tri pileta pripremljena u pepelu i tanjur palačinki. A što se gospođe tiče, ne bi li njoj odgovaralo više neko lagano jelo? Kuhana teletina, moždina, kompot od jabuka, jedna kruška pečena u šećeru i tuljčić oblatni. Na kraju, mala kašika ušećerenog komorača i ja sam uvjeren da će ruža ponovo procvjetati na njenim poput ljiljana bijelim obrazima.
Corbassone, ne postoji na bijelom svijetu stvora potrebnijeg i ljubaznijeg od tebe. Prvi put kad se nađem u crkvi, molit ću se svetom Honoreu za tebe. Osim toga, ti nisi samo veliki umjetnik u pripremanju raznih umaka, već si veliki majstor riječi.
A nisam li i ja okružen umjetnicima? - odgovori krupni pečenjar teatralnim pokretom zaokruživši po dvorani punoj dima kroz koji su se nazirala crvena lica gostiju. - Ali htio bih vas upozoriti, gospodo, da je sveti Honore zaštitnik slastičara a ne pečenjara koji su pod zaštitom Blažene Djevice Marije.
Desgrez se pravio iznenađen.
Ta morao sam to znati! Oprosti mi, Corbassone. Odmah ću sutra zapaliti svijeću pred Bogorodicom da bi te sačuvala pod svojom svetom i čistom zaštitom.
Hvala vam, gospodine - odgovori pečenjar, skine svoju bijelu kapu i duboko se pokloni. - Vjere mi, bit ćete brzo usluženi.
I brzim se korakom uputi prema kuhinji.
Možda prvi put u svom životu Anđelika nije bila gladna. Jedva da je vrškom jezika okušala jela gazde Carbassona.
Njeno se tijelo borilo protiv otrova što ga je prošle noći popila. Činilo joj se da su prošla stoljeća od te užasne zgode. Tijelo joj nekako omlitavi od slabine ili možda od duhanskog dima na koji nije bila obikla i san je svlada.
Zatvorivši oči, mislila je kako je Anđelika de Peyrac nestala s lica zemlje.

Kad se probudila, zadimljena se zora gnijezdila u krčmi.
Anđelika se pokrene i primijeti da joj je obraz počivao na tvrdom jastuku, a taj je jastuk u stvari bilo koleno odvjetnika Desgreza. Ostali dio njezina tijela pružio se na klupi. Ona iznad sebe opazi lice Desgreza koji je poluzatvorenih očiju, zamišljeno pušio svoju lulu. Anđelika se naglo uspravi i pri tom joj se lice zgrči od bola.
Oh! Oprostite mi - mucala je - sigurno sam vam bila na veliku smetnju.
Jeste li dobro spavali? - zanimalo je Desgreza.
Govorio je polako. U glasu mu se osjećao umor i mamurluk. Vrč pred njim bijaše gotovo prazan.
Cerbalaud i Gontran, s laktovima na stolu, upotpunjavali su sliku.
Mlada žena baci pogled prema prozoru. Stravičan joj lik iskrsne u sjećanju. Ali sad je vidjela samo odsaj blijede i kišovite zore koja je kvasila prozore.
Negdje pozadi krčme odjekivala su naređenja gazde Corbassona i zvučna buka što su je podizale vinske bačve svojim kotrljanjem. Neki čovjek udari nogom u vrata i uđe. Šešir zabacio na zatiljak u ruci mu zvonce, a preko odjeće navukao haljetak
izbljedjele plave boje na kojemu su se jasno razabirali ljiljani i grb svetog Kristofora.
Ja sam iz Pikardije i prodajem vino. Krčmaru, nisam li ti, možda, potreban?
Stigao si u pravi čas, prijatelju. Upravo su mi s trga Greve dovezli šest bačava loarskoga vina. Tri bijeloga i tri crnoga. Dvije već danas stavljam u promet. Trgnuvši se iza sna, Cerbalaud ustane i naglo izvuče mač iz korica.
Tako mi Boga, gospodo, poslušajte! Odlazim u rat protiv kralja!
Umuknite, Cerbalaud! - molila ga je Anđelika prestrašivši se.
On se u nju zagleda podozrivim očima pijanca koji se još nije sasvim probudio.
Mislite da ja to neću učiniti? Gospođo, vi ne poznate Gaskonjce. Rat kralju! Sve vas pozivam! Rat kralju! Na oružje, buntovnici Languedoca!
Mašući sabljom pođe vrema vratima, spotakne se na pragu i iziđe. Svijet što je naokolo spavao i dalje je mirno hrkao dok su krčmar i prodavač vina, klečeći pred punim bačvama, kušali novo vino i mljackali jezikom prije no što će mu utvrditi cijenu. Svježi miris vina udarao je u glavu i potiskivao ustajale mirise duhana, alkohola i grančavih kobasica.
Gontran protare oči.
Gospodine - reče zijevajući - već je prošlo podosta vremena što nisam ovako dobro jeo, pravo da kažem od posljednjeg banketa družbe svetog Luke, koji se, na žalost, priređuje samo jednom godišnje. Nije li ovo Zdravomarija što vani zvoni?
Bit će da je tako - otpovrne Desgrez. Gontran ustane i protegne se.
Moram krenuti, Anđelika, inače ću naljutiti svoga majstora. Slušaj, pođi do Rayimoda u Temple zajedno s odvjetnikom Desgrezom. A ja ću večeras navratiti do Hortenzije pa makar me poslala do sto đavola ta naša ljubazna sestrica. Ponavljam ti još jednom: napusti Pariz. Mada ja znam da si ti najtvrdoglavija mazga što ih je odgojio naš otac…
A ti si opet najtvrdoglaviji od njegovih mazgova - odgovori Anđelika.
Zajedno su izišli napolje. Ukorak s njima išao je pas kojemu je Desgrez dao ime Sorbona. Posred ulice je tekao potočić i kupio vodu u blatnjavu lokvu. Kišilo je i zrak je bio još natopljen vodom, a vlažan je vjetar šucnio među željeznim napisima iznad dućana.
Svježe školjke! Svratite na lađu! - vikala je pristala prodavačica ostriga.
Popijte jednu! Da vam se želudac ugrije! - vikao je prodavač rakije.
Gontran zaustavi čovjeka i nadušak iskapi čašicu alkohola. Zatim rukom obriše usta, plati i skinuvši šešir pozdravi odvjetnika i sestru i umiješa se među svijet, sličan svim onim radnicima što su u taj sat hitali na posao.
"Oboje smo spali na vrlo niske grane", pomisli Anđelika gledajući za bratom koji se udaljavao. "Dobro se srozalo potomstvo de Sanee! Ja sam se, doduše, našla u ovom položaju silom prilika, ali što je njega tjeralo da krene putem nevolje i bijede!"
Pomalo u neprilici zbog brata, pogleda Desgreza.
Oduvijek je bio pomalo čudan - reče. - Mogao je postati oficir kao svi mladi plemići, ali njemu se više sviđalo miješati boje. Moja majka je znala reći kako je, dok ga je nosila, čitavu jednu sedmicu sva odijela u obitelji bojila u crno zbog korote za djedom i bakom. Možda je to, zaista, uzrok njegove sklonosti prema bojama?
Desgrez se osmjehne.
Hajdemo sad k vašem bratu jezuitu - reče - četvrtom uzorku vaše čudnovate obitelji.
Oh! Raymond je ličnost.
Nadam se da će to biti dobro za vas, gospođo.
Ne morate me više nazivati gospođom - odvrati Anđelika. - Gledajte me, odvjetniče Desgrez.
Podigne prema njemu svoje patničko lice, blijedo poput voska. Umor je prevukao svijetlim tonom njezine zelene oči i davao im neku čudnu boju, boju kakvu ima lišće u proljeće.
Kralj je kasao. "Neću da o vama više išta čujem!" Znate li što znači takva naredba? Znači da gospođa de Peyrac više ne postoji. Dakle, ja više ne postojim. Shvaćate li?
Više od ičega shvaćam da ste vi bolesni - odgovori Desgrez. - Ostajete li još uvijek kod svog tvrđenja od neki dan?
Kakvog tvrđenja?
Da nemate više povjerenja u mene?
Ostali ste mi samo vi u ovom trenutku, samo u vas mogu imati povjerenja.
Onda dođite. Odvest ću vas na jedno mjesto gdje će vam biti pružena potrebna njega. Ne možete se naći licem u lice s opasnim jezuitom prije no što steknete vlast nad svojim rasuđivanjem.
Uze je pod ruku i povuče u jutarnje komešanje pariške gomile. Buka je bila zaglušujuća. Svi su se prodavači pariški dali na posao u isto vrijeme i izvikivali svoju robu.
Anđelika je dosta truda ulagala da bi donekle u toj gužvi zaštitila ranjeno rame. Stiskala je zube da bi obuzdala jauke koji su joj navirali na usta.
Desgrez se zaustavi u ulici Saint-Nicolas pred ogromnim natpisom na kojemu je bila ucrtana mala kada od bakra na plavoj pozadini. Oblaci su pare izbijali kroz prozore na prvom katu.
Anđelika shvati da su pošli k brijaču koji je držao kupatilo. Uzdahne s olakšanjem na pomisao da će se uvaliti u kadu tople vode.
Gazda Georges im reče da sjednu i da počekaju par časaka. Razmahavši se naveliko rukama, on je brijao nekakva mušketira i uz put pričao o nevoljama što ih pričinja mir, ta najveća nevolja što može zadesiti hrabrog ratnika.
Naposljetku prepusti hrabrog ratnika svome šegrtu stavivši mu u zadatak da ratniku i glavu opere, što baš i nije bio tako beznačajan pothvat. Zatim se gazda Georges, približi, s brižnim smiješkom na usnama, Anđeliki, brišući o pregaču oštricu britve.
Dobro! Dobro! Već vidim o čemu se radi. Još jedna žrtva veneričnih bolesti. Ti bi htio da ti je dovedem u ispravno stanje prije no što ti posluži za nasladu, nepopravljivi suknjaru?
Ne radi se o tome - mirno mu odgovori odvjetnik. - Ova je mlada žena ranjena i ja bih želio da joj priteknete u pomoć svojim melemima. Poslije toga će se okupati.
Anđelika, kojoj su brijačeve riječi natjerale krv u blijede obraze, osjećala se u strašnoj neprilici pri pomisli da joj se valja svući pred tom dvojicom ljudi. Samo su žene dotad vodile brigu o njezinu tijelu, a kako nikad nije bila bolesna, nije ju još ni liječnik nikad dotaknuo, a kamoli nekakav brijač ranarnik.
Ali prije no što je uspjela izraziti to svoje mišljenje, Desgrez joj na najprirodniji način na svijetu i spretnošću čovjeka kojemu je do najmanjih sitnica poznato žensko odijevanje, raskopča prslučac i razriješi vrpcu što joj je pridržavala košulju koja joj potom klizne i razgoliti je sve do pasa.
Gazda Georges se sagne i mnogo pomnije podiže melem što joj ga je stavila Mariedje na dugu posjeklinu za koju je imala zahvaliti vitezu de Lorraineu.
Uf! Uf! - progunđa brijač. - Jasno mi je o čemu se radi. Neki je ljubazni gospodin smatrao da se od njega traži mnogo, pa je platio čeličnim novcem, kao što se kod nas kaže. Ne znaš li ti, curice, da im mač treba sakriti pod krevet prije no što u kesu uvuku ruku?
A što o samoj rani mislite? - upita Desgrez miran kao uvijek dok se Anđelika osjećala kao na žeravi.
Pa nije ni opasna ni beznačajna. A vidim da joj je melem na ranu stavio neuk ljekarnik. Sad ćemo je očistiti i premazati svježom i ljekovitom mašću.
I udalji se da bi dosegao kutiju na jednoj polici.
Anđelika se osjećala na križ razapeta viđeći sebe onako polugolu kako sjedi u toj brijačnici gdje se sumnjivi miris droga miješao s mirisom sapuna.
Uđe nekakvi tip da se obrije i, bacivši pogled na nju, poviče:
Bože, lijepih li sisa! Da mi je, na njih metnuti ruke i milovati ih kad se mjesec digne!
Na neprimjetan znak Desgrezov, pas Sorbona, što mu se sklupčao kraj nogu, naglo poskoči i pridošlici zarije zube u hlače.
Jao! Jao! Jao! Jadan li sam! - poviče pridošlica. - Tu je čovjek s psom. Nisi li, dakle, ti Desgrezu, protuho crnog pakla, nisi li možda vlasnik onih divnih ljubavnih jabuka?
Jesam, ako nemate ništa protiv toga, gosparu - hladno odgovori Desgrez.
Onda, nit sam vidio šta, a niti čuo. Gosparu, oprostite mi, i recite svom psu da pusti moje jadne pokrpane hlače.
Jedva čujnim zviždukom Desgrez pozove k sebi psa.
Neću više da ovdje stojim! - reče Anđelika i, dok su joj usne drhtale kao da će briznuti u plač, pokuša se obući.
Mladić je odlučno prisili da ponovo sjedne i oštro je prekori mada ispod glasa.
Nije ovo trenutak da sad tu izigravate stidljivu šiparicu, ludice. Imajte na umu vojničku lozinku: u ratu kao u ratu25. Nametnuta vam je bitka, a u pitanju je život vašega muža i vaš. Sve morate poduzeti da pobijedite; nije sad vrijeme za cifranje.
Ona uzgleda i osmatraše njegovo lice, jedno od onih lica kakvih se susreće sijaset na krcatim ulicama. Ni lijep ni ružan, s gornjom usnom izdignutom nad neravne zube u podrugljivi osmijeh, gustih obrva koje su skrivale budne oči, zarasle brade. Taj je čovjek izgledao poput mnogih drugih, ali je on ipak bio obdaren tko zna kakvim tajnim darom da živi bezbroj života.
Ja sam samo siromašan odvjetnik - nastavio je tihim glasom - a ovi svi što ih vidite oko nas bijedni su pučani. Grubi, istina ali manje pokvareni od mnoge gospode što su naslađivali oči vašim grudima a da se vi niste osjećali uvrijeđenom. Maloprije ste mi kazali: "Gospođa de Peyrac više ne postoji!" Pa kad je tome tako, priviknite se već jednom da budete druga žena, inače…
I napravi pokret kao da sve šalje do đavola.
Gazda Georges se primicao držeći u ruci blistavi nožić:
Mislim da ćemo morati malko rasjeći ranu - reče. - Vidim ispod kože da se nakupilo nešto gnoja koji valja izvući napolje. Ne boj se curice - doda obraćajući joj se kao što bi se djevojčici nekoj obratio - nitko nema tako laganu ruku kao gazda Georges.
Iako se nerado prepustila zahvatu ranarnikova noža, Anđelika je morala priznati da je govorio istinu. Pošto je zatim u ranu sasuo nekakvu tekućinu, bila je to u stvari rakija, a ona poskočila kao da ju je što ujelo, reče joj da se popne na kat u kupatila, a liječenje će kasnije nastaviti.
Kupke gazde Georgesa predstavljale su posljednje ostatke sredjevjekovnih kupatila. Vrativši se s Istoka, gdje se bijahu navikli na turske kupke i pranje tijela, križari su prenijeli tu naviku u Europu te je u ono vrijeme u Parizu bilo napretek kupatila. Ne samo da su to bile znojne kupke i da se tu svijet kupao, već se tu i

25 Treba se prilagoditi prilikama
skidao dlake kao što se u ono vrijeme zvalo brijanje dlaka po čitavom tijelu. Često se puštala krv i stavljale staklene pijavice. Ali uskoro su ta kupatila postala sumnjiva jer su svojim mnogobrojnim aktivnostima dodale i onu kojom su se posebice bavile mračne kućerine u Dolini ljubavi. Zabrinuti svećenici, ćudoredni hugenoti i liječnici, videći u njima rasadnik zaraznih bolesti, ujedinili su se u nastojanju da postignu njihovo zatvaranje.
I tako, osim još pokoje brijačnice, nije u Parizu postojalo nijedno drugo mjesto gdje se čovjek mogao okupati. Svijet, se, kako se čini, na to brzo i lako navikao.
Pa i gazda je Georges ponekad govorio da će zatvoriti svoje kupatilo koje su prijekim okom gledali pobožni građani i Družba svetog sakramenta te je od njega imao više štete nego koristi. Uglavnom, on je to tvrdio.
Uza sva ta svoja jadikovanja, bilo je očito da je imao napretek mušterija. Kroz odškrinuta vrata jedne kabine Anđeliki zape za oko jedan par pružen na krevetu te zaključi kako nisu baš bez osnova bila sumnjičenja Družbe svetog sakramenta. Smješteno u dva velika popločana lokala, kupatilo je bilo razbijeno na niz malih drvenih kabina. U dnu svakog lokala šegrt je u peći grijao nekoliko kamenih kugli. Anđeliku ja do gola svukla jedna od dvorkinja u odjeljenju za žene. A zatim ju je zatvorila u jednu kabinu gdje se nalazila klupica i kadica napunjena vodom.
U vodu ja stavljeno nekoliko kamenih cigli, te je iz nje sukljala vrlo topla para. Anđelika sjedne na klupicu i osjeti kako se guši, kako joj ponestaje daha. Činilo joj se da će umrijeti.
Izveli su je iz kabine svu oblivenu znojem.
Dvorkinja je zatim natjera da se uvali u kabao hladne vode, potom je umota u plahtu i odvede u obližnju prostoriju gdje su se nalazile druge žene s tek nešto donjeg rublja na sebi. Dok su ih dvorkinje, uglavnom starije žene odvratna izgleda, brijale i češljale im duge kose, one su se raskokodakale kao jato kokoši. Po tonu njihova glasa i predmetu njihova razgovora Anđelika zaključi da je veliki dio tih žena bio skromna porijekla, sluškinje ili prodavačice koje su po odsluženoj službi božjoj navraćale u kupatilo da čuju posljednje tračeve prije no što će krenuti na posao.
Anđeliki bi naređeno da se pruži na jednu klupu.
Uto se pojavi gazda Georges. Nijednu od žena ne uzruja njegovo prisustvo. U ruci je držao lancetu. Za njim je išla djevojčica s košaricom punom staklenih pijavica i stabljikom truda.
Anđelika se odlučno usprotivi.
Ne smijete mi vaditi krv! Već sam je dovoljno izgubila! Zar ne vidite da sam u drugom stanju? Ubit ćete dijete u meni!
Brijač-ranarnik je bio nepopustljiv, naredi joj da se okrene.
Budi mirna ili ću dozvati tvoga prijatelja da te istuče po stražnjici.
Na pomisao da bi se odvjetnik mogao pojaviti u sličnoj ulozi, Anđelika se prestraši i mirno pusti da s njom rade što im je volja.
Gazda Georges joj lancetom zasiječe na tri mjesta kožu na leđima i na ta mjesta postavi pijavice.
Gledajte - reče veselo - ovu crnu krv kako teče. Tako crna krv, u tako bijeloj djevojci, je li to moguće?
Tako vam Boga, ostavite mi koju kap! - preklinjala je Anđelika.
Rado bih ti istočio svu krv, do posljednje kapi - reče brijač i zakoluta okrutnim očima. - A zatim bih ti dao uputu kako ćeš svoje vene ispuniti svježom i plemenitom krvlju. Evo ti te upute: čaša dobrog crnog vina i jednu noć milovanja. Pošto joj je dobro povezao ranu, ode. Dvije joj djevojke pomognu da se očešlja i obuče, a kad im je pružila napojnicu, zinuše u čudu.
Ej, markizo - poviče mlađa - da ti možda onaj tvoj nadriodvijetnički princ pokrpanih hlača ne daje ovakve poklone?
Jedna od starijih dvorkinja, pošto je promotrila Anđeliku koja je baš počela silaziti niz drvene stepenice, gurne mladu drugaricu i šapne joj:
Ne vidiš li da je to neka velika gospođa koja hoće da okuša i drugačije ljude no što su ona mala gospoda koja nisu nizašta?
Obično se takve ne prerušavaju - uzjogunila se djevojka. - Stave krinku preko lica i gazda ih Georges uvede ovamo na stražnja vrata.
U brijačnici zatekne Desgreza koji je sad bio obrijan i rumen u licu.
Gospođa je sada u redu - primijeti brijač i lukavo namigne Desgrezu - ali vi ne budite silovit kao što vam je običaj, dok se gospođina rana na ramenu potpuno ne zatvori.
Ovaj se put mlada žena samo nasmiješila. Nije uopće bila u stanju da ma što odgovori na bricinu primjedbu.
Kako se osjećate? - upita je Desgrez kad su se ponovo našli na ulici.
Slaba sam kao mače - odgovori Anđelika - ali se uza sve to ne osjećam baš loše. Imam dojam da na život gledam mnogo hladnokrvnije. Ne znam da li žestoki postupak kojemu sam bila podvrgnuta pogoduje zdravlju, ali dobra mu je strana što umiruje živce. Budite sigurni: moj brat Raymond će pred sobom vidjeti skromnu i poslušnu sestru ma kakvo bilo njegovo držanje.
Sjajno. Uvijek se bojim zajedljivih izljeva vašega kritičnog duha. Bilo bi dobro da svratite prije u kupatilo, ako vam se pruži prilika da se ponovo pojavite pred kraljem…
Jao! Kamo sreće da sam to učinila! - uzvrati Anđelika uzdahnuvši. - Ali to se više neće dogoditi, jer se više nikad neću pojaviti pred kraljem.
Ne valja kazati nikad više. Život je promjenljiv, kolo se života stalno vrti.
Nalet vjetra rastvori rubac koji je povezivao kose mlade žene. Desgrez se zaustavi i udvorno joj ga sveže.
Anđelika uze među svoje njegove tamne i tople ruke dugih elegantnih prsta.
Vrlo ste ljubazni, Desgrez - reče podigavši na nj svoje umiljate oči.
Gadno se varate, gospođo. Gledajte ovoga psa!

V rukom pokaže na Sorbonu koji je poskakivao oko njih. Zgrabi ga dok mu je prolazio kraj noge, a zatim mu podigne glavu i rastvori snažne vilice.
Što mislite o ovom nizu derača?
Strašni su.
Znate li čemu sam ga naučio? Evo kad se nad Pariz spusti noć, nas dvojica krenemo u lov. Stavim mu pod nos neku prnju ili predmet koji je pripadao lupežu kojega progonim. I hodamo, silazimo na obalu Sene, obilazimo oko mostova i pilona, lutamo predgrađima i po starim opkopima, ulazimo u dvorišta, provaljujemo u jazbine ološa prosjaka i razbojnika. Odjednom se Sorbona vine. Kad stignem k njemu, on već drži za grlo čovjeka koga sam tražio. Oh, on je pri tom vrlo delikatan, taman koliko je potrebno da moj čovo ne može mrdnuti. Sorboni kažem "Warte", što na njemačkom znači "čekaj", naime, kupio sam ga od plaćenika Nijemca. Nagnem se nad čovjeka, ispitujem ga, a potom mu sudim. Ponekad ga pomilujem, ponekad dozovem stražare i naređujem im da ga odvedu u Chatelet, a ponekad sam sebi kažem: čemu puniti zatvore i opterećivati poslom zastupnike pravde? Stoga kažem Sorboni "Zang!" što na njemačkom znači "stisni". I Pariz sam oslobodio jednoga razbojnika.
A to… radite li to često? - upita Anđelika naježivši se.
Dosta često! Kao što vidite, nisam bas ljubazan. Poslije časka šutnje ona prošaputa:
Čovjek je i ovakav i onakav, svakakav. On je u isto vrijeme i dobar i zao. A zašto se vi bavite tim zanatom?
Ta već sam vam rekao: previše sam velika sirotinja. Moj mi je otac u nasljedstvo ostavio svoju odvjetničku praksu i svoje dugove. Nikad nije napuštao kockarnice, ni danju ni noću. Samo sam bijedu upoznao. Učio sam latinski u jednoj od onih škola u Sveučilišnoj četvrti gdje mi je od hladnoće zimi pucala koža. S tog sam razloga rado posjećivao krčme. Vjerujte mi, nema božanskijeg užitka za siromašna studenta do da ugrije ruke okrećući na ražnju krvavu pečenicu škropljenu kiselkastim vinom. Moje su ljubavnice bile prostitutke već u godinama.
One su stavljale moje smrznute noge između svojih debelih stegana da bi ih ugrijale, a nisu mi tražile ni pare jer sam bio mlad i vatren. Pariške ulice i pariška noć; to su moji posjedi. Kad bih dobio neku važnu parnicu, možda bih postao vrlo uglađeni odvjetnik, ali kako sada stvari stoje, siguran sam da ću postati strašan zlobnik, strašno čangrizalo, baš od onih najgore vrste.
A šta vam je sad to?
Tako podanici njegovog veličanstva velikog Coesrea, prosjačkog princa, nazivaju policajce.
Zar vas već znaju?
Oni osobito znaju mojega psa.
Pred njima se otvorila ulica Templea ispresijecana blatnjavim rupetinama preko kojih bijahu prebačene daske. Još prije nekoliko godina u toj četvrti su postojali samo vrtovi koje su Parižani nazivali usjevi Templea pa i sad su se još između novih kuća vidjeli vrtovi zasađeni cvjetačom i mala stada koza.
Odjednom se pred njima pojave zidine nad kojima se dizala mračna kula nekadašnjih templara.
Desgraz reče Anđeliki da ga načas pričeka i uđe k trgovcu što je prodavao krojački pribor. Malo zatim iziđe iz dućana, a na sebi je imao čisti ovratnik mada bez čipaka, zavezan ljubičastom vrpcom. Bijele orukvice su mu krasile zapešća. Džep njegova kaputa se nekako čudno naduo. On iz njega izvuče rubac i umalo mu ne ispadoše okrupne brojanice. Iako nije promijenio odijela, sad su njegov kaput i njegove iznošene hlače sasvim pristojno izgledale. To je, nema sumnje, trebalo pripisati u prvom redu izrazu njegova lica te je Anđelika oklijevala da bude s njim prisna kao maloprije.
Vi sada imate izgled pobožnog suca - reče ona donekle zbunjena.
A ne mora li baš ovakav izgled imati odvjetnik koji jednu gospođu prati k njezinu bratu jezuitu? - upita Desgrez i skine šešir davši svom licu izraz poniznosti i poštovanja.

Primaknuvši se nazubljenim zidinama Templea s kojih su se dizale mnoge gotske kule, a sve je natkrilila zlokobna kula templara, Anđelika nije ni načas posumnjala da se na tom mjestu živjelo u slobodi i sigurnosti.
Taj nekad feudalni posjed templara, vjerskog ratničkog reda, pa prema tome i vitezova malteških, taj je, dakle, posjed uživao povlastice pred kojima je i sam kralj sagibao glavu, nije plaćao porez, nije podlijegao nikakvim administrativnim i policijskim smetnjama, a dužnici koji nisu mogli platiti svoje dugove tu su se sklanjali pred uhidbenim nalogom. Već decenijama je Temple davan na doživotno uživanje velikim kopilanima Francuske. Sadašnji prior, vojvoda de Vendome, vukao je porijeklo u direktnoj liniji od Henrdka IV i njegove čuvene ljubavnice Gabrielle d'Estrees.
Anđelika kojoj nije bio poznat poseban pravni položaj tog malog otočića u središtu velikog grada, osjećala je neku mučnu nelagodnost prelazeći preko pokretnog mosta.
Ali je zato s druge strane ulaznoga luka vladala savršena tišina.
Temple je već odavna zaboravio na svoju vojničku tradiciju. Sad je on bio neka vrst mirnog skloništa. Svojim sretnim stanovnicima pružao je sve prednosti što ga ima povučeni, ali u isto vrijeme i mondeni život. Anđelika opazi pred velikaškim
stanovima nekoliko kočija koje su čekale pred krasnim palačama de Guisea, de Boufflersa i de Boisboudrana.
U sjeni ogromne Cezarove kule jezuiti su posjedovali udobnu kuću, gdje su živjeli, gdje su dolazili da priberu svoje misli, osobito oni članovi družbe koji bijahu dodijeljeni kao kapelani velikim ličnostima na dvoru.

Na ulazu Anđelika i njen odvjetnik sretoše jednoga svećenika španjolske fizionomije koji se Anđellki činio poznatim. Bio je to ispovjednik mlađe kraljice Marije Tereze. Ona ga je zajedno s dvojicom patuljaka, velikom komorkinjom Molinom i malim Filipom iz Bidassoa dovela u Pariz.
Desgrez zamoli seminarista, koji ih bijaše uveo, da obavijesti velečansog oca de Sancea kako jedan odvjetnik žali s njim porazgovarati o slučaju grofa de Peyraca.
Ako vaš brat nije u toku stvari, znači da jezuitima ne ostaje drugo do da zatvore dućan - reče Aađeliki odvjetnik dok su čekali u sobi za razgovor. - Kad bih se kojim slučajem ja morao pozabaviti reorganizacijom policije, često sam mislio kako bi mi kao uzor poslužili jezuitski sistemi.
U tom trenutku u sobu uđe otac de Sance brzim korakom. Odmah, od prvog pogleda prepozna Anđeliku.
Draga moja sestro! - poviče.
I pošavši joj u susret bratski je zagrli.
Oh! Raymonde! - prošaputa ona utješena njegovim pozdravom. On ih pokretom pozove da sjednu.
U kojem se, dakle, stanju nalazi ta mučna afera?
Desgrez uze riječ umjesto Anđelike koju su najprije uzbuđenje što vidi brata te svi oni događaji unatrag tri dana, i energičan postupak gazde Georgesa, sasvim smutili i pobrkali joj misli.
Učenim riječima Desgrez ukratko iznese stvarno stanje. Grof de Pejrae se nalazi u Bastilji pod tajnom optužbom da je vještac. A tome treba dodati i otežavajuću okolnost: grof je na sebe navukao kraljevu ljubomoru i sumnjičenja vrlo utjecajnih ličnosti.
Znam! Znam! - mrmljao je jezuit.
Ne reče tko ga je tako dobro obavještavao, ali pošto je načas odmjerio Desgreza radoznalim pogledom, naglo upita:
A šta vi mislite, odvjetniče, kojim bi putem trebalo udariti da bi se spasilo moga nesretnog zeta?
Mislim da bi u ovom slučaju bolje bilo neprijatelj dobrom. Grof de Peyrac je zasigurno žrtva dvorske spletke o kojoj čak ni kralj ništa ne zna, već čitavom tom spletkom upravlja neka moćna ličnost. Nije ni potrebno da iznosim imena.
U pravu ste - prekine ga otac Sance dok je Anđeliki pred očima iskrsnuo oštar profil strašne vjeverice26.
Međutim, opasno bi bilo nastojanje da se osujete potezi ličnosti koji sa svoje strane imaju i bogatstvo i moć. Više puta zaredom je kidisamo na život gospođe da Peyrac. To nam je iskustvo dovoljno. Sagnimo glavu i pođimo od onoga što nam je dozvoljeno iznijeti na svjetlost dana. Gospodin de Peyrac je optužen kao vještac. Ako je tako, neka ga se izruči crkvenom sudu. Eto, oče, u tome bi vaša pomoć bila od neprocjenjive koristi. Što da vam krijem, ja sam slabo poznat odvjetnik i moj bi utjecaj u ovom slučaju bio ravan nuli.
Pa ipak, čini mi se da ste dobro upućeni u kanonsko pravo.
Oh, ja sam pun diploma kao što su marcipani slastičara Ragueneaua puni badema - otpovrne Desgrez koji je sada prvi put otkako se poveo razgovor, napustio svoje suzdržljivo držanje.
Raymond se osmjehne.
26 Vjeverica je bila araldički znak ravnatelja državne blagajne Nicolasa Fouqueta.
Anđelika se čudila spontanoj simpatiji koja se, čini se, rodila između njezina brata i onog neobičnog uzorka korporacije pravobranilaca kakav je bio odvjetnik Desgrez.
Uza sve to siguran sam - nastavio je ovaj svoje izlaganje - da bi svako moje zauzimanje u ovom trenutku bilo ne samo beskorisno, nego i štetno. Da bi se prihvatile moje pritužbe kao advokata grofa de Peyraca trebalo bi u najmanju ruku da je već donijeta odluka da se protiv grofa povede sudski postupak i da mu bude dozvoljeno da ga u tom postupku zastupa odvjetnik. Vjerujem da na sudski postupak u početku nitko nije ni mislio, ali posredovanja što ih je gospođa de Peyrac poduzela na dvoru, bit će da su utjecala na kraljevu savjest. Siguran sam da će doći do parnice. Vaš bi zadatak, oče, bio da postignete jedini prihvatljivi oblik da se izbjegnu zloupotrebe i laži gospode sa civilnog suda.
Shvaćam odvjetniče. Vi nemate iluzija o članovima svoga staleža.
Nemam ja iluzija ni o kome, oče!
Imate pravo - složi se Raymond de Sance.
Ovaj poslije toga obeća da će razgovarati s jednom osobom čije ime ne spomene i da će o svemu što poduzme obavještavati Anđeliku i njezina odvjetnika.
Mislim da si se ti smjestila kod Hortenzije.
Jesam - odgovori sestra uzdahnuvši.
Kad smo već kod toga - umiješa se Desgrez - nešto mi je palo na pamet. Ne biste li mogli iskoristiti svoje veze, oče, te postići da se gospođa, moja štićenica, smjesti u skromnom nekom stanu unutar ovih zidina? Vama je poznato da joj je život u opasnosti, ali nitko se ne bi usudio da dođe u Temple i tu počini zločin. Vrlo dobro se zna da gospodin vojvoda de Vendome, veliki prior Francuske, ne dopušta probisvjetima da se ugnijezde u Templeu i da je on na strani onih koji tu potraže azil. Svaki pokušaj zločina na terenu pod njegovom nadležnošću imao bi nepredviđene posljedice, a to nitko ne želi. Osim toga, gospođa de Peyrac bi se mogla tu prijaviti pod krivim imenom, te bi je, prema tome, bilo i teže pronaći. Dodajem uz to da joj je potrebno malo odmora, njeno zdravlje upravo vapi za njim.
Vaš mi se plan čini odličnim - složi se Raymond, te se zamisli, onda iziđe i vrati se s komadićem papira na kojemu je bila napisana adresa udovice Oordeau, koja je iznajmljivala sobe unutar zidina Templea.
Njen je stan vrlo skroman, gotovo sirotinjski, ali imat ćeš zračnu sobu, a možeš se hraniti kod gospođe Cordeau kojoj je naređeno da kućicu drži u redu i da iznajmljuje tri ili četiri sobe.
Znam da si se navikla na veći raskoš, ali ovaj ti stan pruža mogućnost da živiš povučenim životom što odvjetnik Desgrez i traži za tebe.
Dobro, Raymonde - Anđelika mudro pristane na taj prijedlog. Bila je ganuta i ona doda: - Hvala ti što vjeruješ u nevinost moga muža i što nam pomažeš u našoj borbi protiv nepravde koje je on postao žrtvom.
Jezuitovo lice postade strogo.
Anđeliko, ja te nisam htio rastužiti jer su me tvoje jadno lice i tvoje haljine do u dino srca ganuli. Ali ne misli da ja blago sudim o sablažnjivom životu tvoga muža. On te je u sve ovo uvalio i ti danas gorko ispaštaš za njegove grijehe. Uza sve to, prirodno je da priskočim u pomoć jednom članu svoje porodice.
Mlada žena otvori usta da odgovori, ali se predomisli. Zaista, morala je popustiti. Uza sve to, nije do kraja mogla zadržati jezik iza zuba.
Dok ih je pratio k izlazu, Raymond obavijesti Anđeliku da je njihovu mlađu sestru Mariju Agnezu, zahvaljujući njegovu zauzimanju, kraljica uzela na dvor kao dvorsku gospođicu.
U pravi čas - poviče razdragano Anđelika. - Marija Agneza u Louvreu! Sigurna sam da će tamo dobiti otmjen odgoj.
Gospoda de Navailles vodi posebnu brigu o dvorskim gospođicama. Vrlo ljubazna gospođica, mudra i obazriva. Baš sam maloprije razgovarao s kraljičinim
ispovjednikom. Pričao mi ja kako je njegovu veličanstvu mnogo stalo do doličnog ponašanja njenih gospođica.
Da ti nisi, možda, naivan…?
Naši pretpostavljeni ne cijene braću s tim manama.
Ne budi onda licemjer - zaključi Anđelika. Raymond se ljubazno smješkao.

Vidim da si uvijek ista, draga moja sestrice. Veselim se što ćeš naći malo mira u kući koju sam ti preporučio. Sada pođi, molit ću se za tebe.

Jezuiti su, zaista, izvanredni ljudi - malo poslije toga izjavi Desgrez. - Ne znam zašto nisam postao jezuit?
Tim je problemom razbijao glavu sve do ulice Saint Landry.
Hortenzija dočeka sestru i njezina odvjetnika neprijateljski raspoložena.
Sjajno! Sjajno! - dobaci glasom kao da se tobože suzdržava. - Vidim da se poslije svakoga svog bijega vraćaš sve jadnijeg izgleda. I dakako, uvijek u nečijoj pratnji.
Hortenzijo, ali ovo je odvjetnik Desgrez!
Hortenzija okrene leđa Desgrezu. Ona ga nije trpjela zbog njegove pokrpane odjeće i zbog toga što se o njemu pričalo da živi razuzdanim životom.
Gastone! - zovne - dođi da vidiš svoju šogoricu. Nadam se da će ti ovo biti pouka za čitav život!
Fallot de Sance se pojavi zlovoljan zbog ženina poziva, ali opazivši Anđeliku zinuo je u čudu.
Jadna moja kćerko, u kakvom ste stanju…
Uto zazvoni na vratima i Barba uvede Gontrana. Kad ga Hoartenzija opazila, nije se mogla suzđržati već plane i stane ih na pasja kola grditi:
Šta sam ja učinila nažao Gospodu da me je takvom sestrom i takvim bratom obdario? Tko će ikada povjerovati da moja obitelj pripada, zaista, prastarom plemstvu? Sestra koja se vraća kući u dronjcima! Brat koji se svaki dan srozava sve niže i na putu je da postane grubi nadničar kojemu se plemići i građani mogu obraćati sa ti i štapom ga izudarati! Nije trebalo u Bastilju zatvoriti samo onog šepavog i groznog vješca nego i sve vas zajedno s njim…
Anđelika nije mnogo hajala za njezinu galamu, već stane dozivati svoju beamersku dvorkinju da dođe i pomogne joj spremiti stvari.
Hortenzija načas umukne da bi došla do daha.
Možeš je zvati koliko hoćeš! Otperjala je!
Kako, otperjala je?
Kakva gospodarica, takva sluškinja! Jučer je došao po nju nekakav dugonja koji je govorio jezivim narječjem.
Anđeliku ta vijest rastuži jer se osjećala odgovornom za djevojku koju bijaše povela sa sobom iz rodnog joj mjesta. Stoga se obrati Barbi:
Barba, niste joj smjeli dopustiti da ode.
A što sam ja znala, gospođo? - plačući se javi debela djevojka. - Njoj je sam vrag u tijelu. Klela mi se da joj je brat čovjek što je za nju pitao.
Koješta. Brat kao što to biva kod Gaskonjaca. Tamo vam čovjek naziva svog zemljaka "brat iz mog mjesta". Možda je i bolje da je tako. Bar više ne moram na nju trošiti novac…

To isto veče Anđelika i njen sinčić smjeste se u skromnom stanu udovice Cordeau, na Četvorini Templea.
Tako se naime zvala tržnica na koju su piljari donosili svoju robu: živad, ribu, svježe meso, bijeli luk, med i grbač. Svatko je imao pravo da tu smjesti svoj živež i prodaje ga po cijeni koju sam odredi, niti ga je itko kontrolirao niti je on išta ikome plaćao osim sitne daće što ju je plaćao sucu.
To je mjesto bilo živo i puno svijeta. Udovica Cordeau je bila postarija žena više seljakinja nego građanka, nalik na vješticu, koja je prela vunu pred ognjištem gdje je jedva tinjala vatra.
Anđelika odmah opazi da je soba čista, da rublje na krevetu miriše, da je krevet udoban. Pod ja bio posut obilatim slojem slame da bi ublažio hladnoću jer zima je bila na domaku.
Gospođa Cordeau smjesti u sobu malu kolijevku za Florimonda, a zatim pošalje nešto drva za ogrev i lonac juhe.
Pošto su Gontran i Desgrez otišli, mlada žena nahrani dijete i stavi ga u krevet. Fiorimond je neko vrijeme cmizdrio i dozivao Barbu i svoje rođake. Da bi ga primirila, Anđelika mu je pjevuckala pjesmicu "Zeleni mlin", koja ma se osobito sviđala. Rana ja gotovo nije više ni boljela. Sasvim ju je zaokupila briga oko djeteta.
Mada se bila navikla da oko sebe vidi brojne sluge, sjećanje na dosta tegobno djetinjstvo joj je sada pomoglo da olako podnese nestanak svoje posljednje sobarice.
A nisu li je opatice kod kojih se odgajala naučili teškim poslovima imajući u vidu iskušenja koja nam nebo može uvijek poslati.
Pošto je sin usnio i ona se uvukla među grube, ali čiste plahte, te pošto je noćobdija prošao ispod njenih prozora vičući: "Deset je sati. Vrata su zatvorena. Dobri svijete Templea snivaj u miru…" ona osjeti trenutak zadovoljstva i vedrine.
Vrata su bila zatvorena. Dok se svuda okolo nad veliki grad i njegove bučne krčmetine, njegove razbojnike u čeki, njegove ubojice i obijače spuštala noć groze, dotle se malobrojno pučanstvo Templea, zaštićeno visokim zidinama i kruništem, prepuštalo mirnom snu. Proizvođači lažnih dragulja, dužnici koji nisu u stanju platiti svoje dugove i tajni štampari sklapali su očne vjeđe, sigurni u svoju sutrašnjost. Na strani gdje se dizala palača velikog priora, okružena vrtovima, čuo se zvuk klavičembala, a na strani kapelice i samostana molitva na latinskom jeziku. Nekoliko malteških vitezova, u crnoj odjeći i s bijelim križem preko grudi, vraćali su se u svoje samostanske ćelija. Padala je kiša. Anđelika mimo usne.

U uredu gradskog suca prijavila se pod nimalo sumnjivim imenom gospođe Martin. Nitko je ništa drugo nije pitao. Do idućih je dana imala nov i ugodan dojam da je mlada žena koja živi u običnoj sredini, među običnim svijetom i nema druge brige do da pazi na svoje dijete. Hranila se kod gospođe Cordeau i jela zajedno s njom, njenim sinom, dječakom od petnaest godina, koji je bio naučnik u gradu, te nekim starim upropaštenim trgovcem koji se pred svojim vjerovnicima bijaše sklonio u Temple.
Nesreća mog života - rado je ponavljao - jest u tome što su me moja majka i moj otac loše odgajali. Da, gospođo, učili su me poštenju. A to je najveći nedostatak što ga može imati čovjek koji se posveti trgovini.
Florimond je dobivao mnoge pohvale. Anđelikino se srce nadimalo od ponosa. Ona je koristila svaku sunčanu zraku da s njim prošeta između klupa na tržnici, gdje su ga svi piljari uspoređivali s Malim Isusom u jaslicama.
Jedan zlatar čija se baraka prislonila uz kuću u kojoj je Anđelika stanovala poklonio mu je crvene dragulje, imitaciju rubina.
Anđelika je bila ganuta dok je mališanu zakopčala oko vrata taj bijedan nakit. Gdje li je sada bio dijamant od šest karata koji Florimond umalo nije progutao na dan kraljeve svadbe, u Saint-Jean-de-Luzu?
Proizvođači lažnog nakita pripadali su zanatlijama svake vrste. Oni su se stalno smjestili u krugu Templea da bi se uklonili tiranskim traženjima cehova. A budući da je pariškim zlatarima bilo zabranjeno izrađivati lažan nakit, jedino se u Templeu moglo kupiti sve one tričarije što su se toliko sviđale djevojkama iz puka.
Dolazile su iz svih dijelova glavnoga grada, svježe i ljupke, u bijednim haljinama od tamne tkanine, gotovo uvijek sive, po čemu su ih i nazivali "grisettes"27.
Naučena na šarenilo odjeće na dvoru, Anđelika se čudila i žalostila nad jednoličnošću narodne nošnje. Način odjevanja nekih ljudi je potjecao još iz prošloga vijeka. Pokoji stari dvoranin vezao bi u nedjelju oko vrata mašnu od platna. Pa i ona sama je umjesto sukanja od tafta i svile sada nosila suknju i prslučac od jakog sukna a Florimondu je kupila odjelce iste boje i ogrtač s kapuljačom.
Kad je odlazila u šetnju, izbjegavala je kraj gdje su se dizala lijepe palače, bogatog svijeta i dostojanstvenika koji su se, neki što im se tako sviđalo, a neki radi štednje, skrasili na području Templea. Ona se donekle pribojavala da je neka od posjetiteljica ili posjetilaca, čije su kočije uz veliku buku prolazila kroz gradska vrata tvrđave, ne prepozna te je izbjegavala njihove poglede. Potpuni prekid s nekadašnjim životom bio je poželjan u svakom pogledu. Uostalom, nije li ona bila žena jednog zatvorenika od svih napuštenog…?
Jednog dana dok je silazila niza stepenice držeći Florimonda u naručju, imala je dojam, susrevši ženu što je stanovala u sobi do njezine, da joj je njeno lice već odnekuda poznato. Gospođa Cordeau joj je ispričala da je uzela na stan i hranu neku mladu udovicu vrlo siromašnu, ali ponosnu, koja je više voljela nadodati koji groš da bi joj se hrana donosila u sobu. Anđelika opazi pred sobom crnku prekrasna lica, čeznutljivih očiju. Ali nikako da tom licu dade neko ime, iako je bila sigurna da ga je već negdje srela.
Na povratku iz šetnje, ponovo opazi mladu udovicu. Učini joj se da ju je čekala.
Niste li vi gospođa de Peyrac? - upita je udovica.
Ljutita i pomalo uznemirena, Anđelika joj dade znak da uđe u njezinu sobu.
Vi ste se nalazili u kočiji moje prijateljice Athenaide de Tonnay-Charente, onog dana kad je kralj ulazio u Pariz. Ja sam gospođa Scarron.
Anđelika sad prepozna tu lijepu i skromnu ženu koja ih je pratila u svojoj bijednoj odjeći i koje su se one pomalo sramile. "Gospođa Scarron, bogalj" zlobno ju je nazivao Athenaidin brat.
Odonda se baš nimalo ne bijaše promijenila, jedino joj je haljina bila još otrcanija i pokrpanija. Ali je zato nosila ovratnike bijele poput neoskrvnjena snijega, a u njezinu je pristojnu držanju bilo neke ganutljivosti.
Usprkos svemu, Anđelika je bila sretna što je mogla čavrljati s nekim iz Poitoua te je posjedne ispred kamina. Zajedno s Florimondom podijele vrećicu vrućih oblatni. Francoisa d'Aubigne joj reče da je potražila stan u Templeu zato što je tu mogla prebivati tri mjeseca a da ne plati za stan i hranu, a ona je bila bez igdje ičeg pred mogućnošću da je vjerovnici bace na ulicu. Nadala se da ća za tri mjeseca postići od kralja ili kraljice majke obnavljanje penzije od dvije tisuće livara što ih je njegovo veličanstvo dodjeljivalo njezinu mužu dok je ovaj još bio na životu.
Gotovo svaki tjedan odlazim u Louvra i smjestim se na prolazu što vodi u kapelicu. Vi znate da njegovo veličanstvo, pošto iziđe iz svojih odaja da bi krenulo u crkvu, prolazi jednim hodnikom gdje je dopušteno da mu se približe razni molitelji. Tu se uvijek okupi mnoštvo fratara, ratne siročadi i starih vojnika bez

27 Gaus znači siv, dakle, nešto kao djevojke u sivom.
mirovine. Ponekad se čeka prilično dugo. Najzad se pojavi kralj. Priznajem da mi svaki put kad predajem svoju molbu u njegovu kraljevsku ruku, srce kuca tako snažno da se bojim neće li to i on sam osjetiti.
On, dakle, dosad nije uslišio vašu molbu?
Nije još, ali ja se ipak nadam da će prije ili kasnije i moju molbu preletjeti očima…
Mlada je udovica bila upućena u sve spletke na dvoru. Ispriča Anđelika da je gospođica de Montpensier ponovo pala u nemilost. Kralj ju je još jednom poslao u izgnanstvo naredivši joj da se povuče na svoje imanje Saint-Fargeau, a nitko nije točno znao zašto. Zatim ispriča o Gospodinovoj ženidbi za englesku princezu Henriettu.
Ta je svadba proslavljena bez velike pompe, a po općem mišljenju mladenci su vrlo tužno izgledali. Filip d’Orleans je uzdisao u sebi pomišjajući na dužnosti kojima je morao udovoljiti kad padne noć, da bi time odao čast dražima svoje ljupke ženice. Ova je, međutim, bacala poglede na svog kraljevskog šogora, poglede u kojima se moglo jasno pročitati za kim je tužilo njeno srce, i da ako je nekad i gajila nade da će postati snaha Ane Austrijske, nije sigurno računala da će to postati udajom za njezina mlađeg sina. Pa ipak, sutradan ujutro čitav je Louvre morao priznati da je Mali gospodin, prethodno upozoren od brata, učinio sve što je mogao da mlada nevjesta ne bi bila baš previše razočarana. Luj XIV je potom dozvolio da se vitez de Lorraine, koji je za tu priliku bio udaljen, ponovo vrati na dvor…
Anđeliku je razgovor zabavljao. Francoisa d'Aubigne se vrlo lijepo i duhovito izražavala i kad bi napustila onaj svoj izgled pokislog pileta, bivala je izvanredno ljupka. Čini se da njoj nije bilo nimalo čudno što sjajnu gospodu de Peyrac zatiče u bijednu stanju i brbljala je kao u kakvu salonu.
Da bi preduhitrila njezinu radoznalost, Anđelika je u par riječi obavijesti o svom položaju.
Pod krivim imenom ona je tu čekala da njen muž bude izveden na sud i rehabilitiran, a onda se ponovo pojavi pred svijetom. Ne reče joj zbog čega je grof de Peyrac bio optužen jer, usprkos lakoći kojom je pričala razne zgodice, Prancoisa Scarron joj je izgledala vrlo pobožna. Ona je bila obrađena protestantkinja, a u svojoj je pobožnosti tražila utjehu za svoje vjerovanje.
Anđelika završi svoje pričanje ovim riječima:
Kao što vidite, gospođo, moj je položaj još labaviji od vašega. A ne krijem vam da ne samo da vam ne mogu biti ni od kakve koristi u pothvatima što ih poduzimate kod osoba na visokim položajima, već vam ne krijem ni to da me mnoge od tih osoba koje su prije nekoliko mjeseci bile ispod mene, danas s pravom gledaju s visoka.
Treba, u stvari, ljude dijeliti na dvije kategorije - odgovori neobično duhovita udovica - na ljude koji su nam korisni i na one koji nam nisu korisni. Prve posjećujemo da bismo stekli njihovu sklonost, a druge zbog svog vlastitog zadovoljstva.
Obadvije su se tome veselo smijale.
Zašto vas se tako rijetko viđa? - upita Anđelika. - Mogli biste s nama jesti.
Ah, to nadilazi moje snage - odgovori udovica i protrne. - Moram priznati da me sam pogled na gospođu Cordeau i njezina sina ispunja smrtnim strahom… Anđelika je baš htjela otvoriti usta da bi izrazila čuđenje nad tom izjavom, ali je u tome zaustavi čudna neka buka, nekakvo roktanje na stepenicama.
Gospođa Scarron ode da otvori vrata, ali uzmakne snažno zalupivši njima.
Bože sveti, nekakav je demon tu na stepenicama!
Šta kažete?
Da, nekakav čovjek potpuno cm! Anđelika krikne i poleti na predvraće vičući:
Kuasi-Ba!
Tu sam, gospoža - odgovori Kuasi-Ba izronivši kao kakva crna sablast iz uskog i mračnog stubišta. Bijaše odjeven u bezoblične prnje pritegnute špagom. Koža mu je nekako uvenula i poprimila sivi ton. Ali kad je opazio Florimonda, uze se divljački smijati i bacivši se na dijete koje mu se silno obradovalo, udari u pomahnitali ples.
Obuzeta grozom, Francoisa Scarron pojuri iz Anđelikine sobe i skloni se u svoju. Anđelika se primi rukama za glavu da razmisli. Kad… ali kad je Kuasi-Ba, u stvari, nestao? Nije se mogla sjetiti. Sve joj se u glavi smiješalo. Na kraju se sjeti da ju je on pratio u Louvre ujutro onoga groznoga dana kad se vidjela s kraljem i kad umalo nije poginula od ruke vojvode d’Orleansa. Od tog je trenutka, morala je priznati, sasvim bila zaboravila na Kuasi-Ba.
Nabaca drva u vatru da bi se na njemu osušile prnje mokre od kiše, a zatim mu dade da pojede sve što je uspjela naći. On joj u međuvremenu ispriča što se sve s njim događalo.
U velikom dvorcu u kojemu prebiva kralj Francuske, Kuasi-Ba je dugo, vrlo dugo čekao gospožu. Baš dugo je čekao! Služavke što su kraj njega prolazile rugale su mu se na mrtvo ime.
Poslije je pala noć. Onda je dobio mnoge, mnoge batine. A onda se probudio u vodi, da u onoj vodi što teče pored velikog dvorca…
"Izmlatili su ga i zatim bacili u Senu", pomisli Anđelika.
Kuasi-Ba je zaplivao. Najzad se domogao obale. Kad se ponovo probudio, bio je sretan jer je povjerovao da se vratio u svoje mjesto. Tri crnca su se nagnuli nad njim. Ljudi kao što je i on bio, a ne nekakvi crnčići kakve drže velike gospođe kod sebe kao paževe.
Jesi li siguran da nisi sanjao? - upita Anđelika čudeći se. - Crnci u Parizu? Primijetila sam da su odrasli crnci vrlo rijetki u Parizu.
Potanko ga ispitujući, naposljetku shvati da su na nj nabasali neki crnci koji su kao kakva čudovišta prikazivani narodu na sajmištu Saint-Germain ili su pak bili čuvari pripitomljenih medvjeda. Ali Kuasi-Ba nije htio ostati s njima jer se plašio medvjeda.
Završivši s pričanjem, klekne i pred Florimonda stavi dva mala mliječna kružčića, takozvana "ovčja kruščića". Kora im je bila premazana žumanjkom i posuta pšeničnim zrnjem.
Miris im je bio upravo zamaman.
Odakle ti novac da ih kupiš?
Pa ja ih nisam kupio. Ušao sam u pekaru i napravio ovako - i on izbeči lice u strašnu grimasu. - Gospođa i gospođica su se sakrila ispod pulta, a ja sam uzeo kolače da ih ponesem svom malom gospodaru.
Bože, - poviče Anđelika, prestrašena.
Da mi je moja velika krivošija..
Prodala sam je staretinaru - upadne mu brzo u riječ mlađa žena.
Pitala se nisu li stražari Teoplea za petama Kuasi-Ba. Čak joj se učinilo da vani čuje neku buku. Pođe do prozoru i opazi na trgu skupinu ljudi. Nekakav čovjek časna izgleda, u crnoj odjeći, nešto je raspravljao s gospođom Cordeau. Anđelika otvori prozor da bi čula o čemu se radi.
Gospođa Cordeau joj dovikne:
Čini se da je kod vas neki potpuno crni čovjek! Anđelika na brzinu siđe.
Istina je, gospođo Cordeau. Radi se o jednom crncu, o jednom… o mom bivšem slugi. To je dobar momak.
Uvažena se ličnost sada predstavi kao sudac Templea, kojemu je bilo stavljeno u dužnost da u ime velikog priora kroji pravdu na području Templea. Reče da crnac tu ne može ostati pogotovo zato što mu je javljeno da je taj njen crnac odjeven u prosjačke prnje. Poslije podosta dugog objašnjavanja Anđelika zajamči sucu da će Kuasi-Ba prije noći napustiti Temple.
Popela se u svoju sobu tužna srca.
A što ću ja s tobom, moj jadni Kuasi-Ba? Gdje se pojaviš izazivaš strku. A ja više nemam dovoljno novaca da te hranim i uzdržavam. Na žalost, navikao si na raskošan život, te ti razna lišavanja teško padaju.
Prodaj me, gospožo. - A kako ga je ona iznenađeno gledala, on doda - Grof je za mene dao velike pare, a u ono vrijeme sam ja bio tek mali dečko. Sad vrijedim najmanje tisuću livara. Za mene ćeš dobiti mnogo novaca te ćeš moga gospodara lako izvući iz zatvora.
Anđelika zaključi da Kuasi-Ba ima pravo. Na kraju, jedino joj je još on ostao od bogatstva što ga je nekad posjedovala. Mada joj se ta trgovina gadila, morala je priznati da je to bio najbolji način da negdje skloni tog jadnog divljaka što se izgubio na sramotnim bespućima civiliziranog svijeta.
Sutra se vrati ponovo - reče. - U međuvremenu ću naći neko rješenje, samo ti pazi da te straža ne uhvati.
Eh! Znam ja kako ću se sakriti. Ja imam mnogo prijatelja u ovom gradu. Ja samo napravim ovako, a onda prijatelji kažu: "Ti si jedan od naših, i povedu me svojim kućama". - I pokaže joj kako treba ukrižiti prste da bi uspostavio vezu s prijateljima o kojima je riječ.
Ona mu dade ćebe da se pokrije, a zatim je promatrala njegovu dugu priliku kako se udaljava pod kišom. Čim je on otišao, ona odluči da se posavjetuje s bratom, ali prečasnog oca de Sancea ne nađe u Templeu.
Anđelika se vraćala nazad prilično zabrinuta kadli ispred nje prođe mladić s violinskom kutijom ispod ruke poskakujući da bi izbjegao lokvice vode što ih je kiša stvarala na putu.
Giovanni!

Taj je dan bio baš dan iznenadnih susreta! Žena se s glazbenikom skloni u dvorište stare crkve i stane ga ispitivati što se sve s njim dogodilo.
Nisam još postao član orkestra maestra Lullija - odgovori mladić - ali me je gospođica de Montpensier prije no što je krenula na Saint-Fargeau prepustila gospođi de Soissons, koja je imenovana upraviteljicom kraljičinog domaćinstva. Tako sam eto stekao sjajne veze - zaključi važnim glasom. - Zahvaljujući tim vezama podučavam u muzici i plesu djevojke iz dobrih obitelji te sam tako znatno povećao svoje prihode. Upravo se vraćam od gospođice de Sevigne koja stanuje u palači Bouffleurs.
Zatim plašljivo nadoda pošto je pogledom obuhvatio skromnu odjeću svoje bivše gospodarice:
Mogu li vas upitati, gospođo, što ima kod vas novoga? Kad ćemo ponovo vidjeti gospodina grofa?
Uskoro. To je samo pitanje dana - odgovori Anđelika misleći pri tom na nešto sasvim drugo. - Giovanni - nastavi uhvativši mladića za ramena - odlučila sam prodati Kuasi-Ba. Sjećam se da ga je grofica de Soissons htjela svojevremeno kupiti, međutim ja ne mogu izići iz Templea pa, prema tome, niti poći u Tuileries. Ne bi li mi ti pomogao u tom poslu?
Uvijek ću vam rado poslužiti, gospođo grofice - ljubazno odgovori mladi glazbenik.
Mora da se, zaista, mnogo trudio. Ni nepuna, dva sata poslije toga, Anđelika je baš pripremala jelo za Florimonda, netko zakuca na njezina vrata. Pođe da otvori i pred sobom ugleda krupnu ženu crvenih kosa i drska izgleda te jednog lakeja u livreji trešnjine boje. Odjeću te boje su nosili lakeji vojvode de Soissonsa.
K vama nas je poslao Giovanni - reče žena kojoj se kroz poluotvoreni ogrtač vidjela vrlo lijepa haljina kakve nose sobarice.
U nje je bilo lukavo i bezobrazno lice povjerljive služavke velike gospođe.
Možemo prijeći na stvar - nastavi pošto je odmjerila Anđeliku i sve što se nalazilo u sobi. - Prije svega nas zanima što ćemo mi dobiti pri tom poslu?
Ne diži previše nos, djevojko - odsiječe Anđelika tonom kojim je odmah uspostavila razmak.
Ona sjedne, a posjetioce pusti da pred njom stoje.
Kako se zoveš? - upita lakeja.
La Jacinth, gospođo grofice.
Dobro. Čini mi se da su u tebe žive oči i bistra pamet. Reci zašto da platim dvije osobe?
Zaboga. U svim poslovima ove vrste mi dvojica uvijek zajednički nastupamo.
Udruženje! Prava sreća što u njemu ne sudjeluja sva služinčad gospodina vojvode! Evo što vam je raditi: reći ćete gospođi vojvotkinji da joj želim prodati svog crnca Kuasi-Ba. No ja ne mogu k njoj u Tuileries. Prema tome, valjalo bi da mi vaša gospodarica zakaže sastanak u Templeu. Kuću neka sama odredi. Zahtijevam da se posao ima obaviti u najvećoj tajnosti i da se moje ime nikako ne spominje.
Čini mi se da neće biti teško upriličiti takav sastanak - reče sobarica pošto je načas pogledala svoga druga.
Na svakih deset livara što ih primim dvije su vaše. To znači što više dobijem i vi ćete bolje proći. Gospođa de Soissons ne smije ustuknuti ma koju svotu ja zahtijevala.
To je moja stvar - obeća sobarica. - Uostalom, prekjučer ujutro, dok sam je češljala, žalila je što nema u svojoj pratnji onog užasnog belzebuba! Nazdravlje joj bilo! - Zaključi podigavši oči k nebu.
Anđelika i Kuasi-Ba su čekali u malom predsoblju odmah do smočnice palače Bouffleurs.
Smijeh i vika dopirali su iz salona: gospođa de Sevigne je tog dana primala u svojoj spavaćoj sobi. Kraj njih su prolazili sluge noseći poslužavnike pune kolača. Mada nije htjela priznati, Anđelika je trpjela što se nalazila po strani, dok su žene njezina ranga samo na par koraka ja od nje i dalje provodile svoj bezbrižan život. Toliko je nekad sanjala da upozna Pariz i ložnice gdje su se duhoviti ljudi tog vremena okupljali.
Pored nje Kuasi-Ba je kolutao svojim velikim očima punim zebnje. Ona bijaše za nj unajmila kod jednog staretinara u Templeu staru izbledjelu livreju, u kojoj crnac nije baš izgledao bogzna kako sjajno.
Naposljetku se vrata otvore pred sobaricom gospođe de Soissons i ova, mašući lepezom i šušteći haljlnom, bane sva uzbuđena u predsoblje.
Ah! Evo žene o kojoj si mi govorila, Bertille. Odjednom se prekine i pažljivo promotri Anđeliku:
Bože, oprosti mi - poviče - jeste li to vi, draga?
Baš ja - reče Anđelika smijući se - molim vas ne čudite se. Ta vi dobro znate da se moj muž nalazi u Bastilji pa, prema tome, ni ja ne mogu biti u boljim prilikama od njega.
Pa svakako - složi se Olympija de Soissons prilagođavajući se na taj način situaciji - svi smo mi imali teških trenutaka u životu. Kad je moj stric, kardinal Mazarin, morao bježati iz Francuske, ja i moje sestre smo na sebi imale poderane suknje a narod je, dok smo prolazile cestom bacao kamenice u našu kočiju i vikao nam "kurve Manzini". A sada, kad se jadni kardinal nalazi na samrtnoj postelji, svijet s ulice je sigurno više zbog toga ganut od mene. Vidite kako se kotač sreće stalno okreće. Ali, draga, nije li ovo vaš crnac? Kad ga prvi put vidjeh, činilo mi se ljepši! Nekako krupniji i crnji.
Gladan je i hladno mu je pa je malko ogrubio - brzo reče Anđelika. - Ali čim se najede ponovo će postati crn kao ugljen, vidjet ćete.
Na licu lijepe žene pojavi se grimasa razočaranja. Kuasi-Ba se odjedared isprsi.
Ja sam još uvijek jak! Gledaj!
I rastrgne staru livreju na sebi i otkrije prsa tetovirana nekim čudnim šarama. Napregne ramena i napne mišiće, podigne ih kao što rade rvači na dernecima. Sjaj zaigra na njegovoj brončanoj puti.
Ustobočen i nepomičan namah se činio viši. Njegov divljački izgled, mada je on bio potpuno miran, ispunio je sobičak nekom čudnom tajnovitošću. Blijedo se
sunce probije kroz prozorska stakla i svojom zlaćanom svijetlošću obavije tog sina Afrike.
Njegove duge vjeđe kao u Egipćanina najzad se spustiše nad bjelokosne zjenice. Tanka zraka njegova pogleda zahvati vojvotkinju Soissons, a zatim lijeni osmijeh, drzak i nježan u isti mah, izduži njegove mesnate usne.
Anđeliki se nikad prije Kuasi-Ba nije činio tako lijep i nikad, nikad prije tako strašan.
Crnac se sa svom svojom primitivnom snagom ustremio na svoj plijen. Nagonski je osjetio što je htjela ta bijela žena željna novih užitaka.
Poluotvorenih usnica Olympija de Soissons je izgledala kao začarana: njezine tamne oči gorjele su nekom čudnom vatrom. Gibanje njenih lijepih grudi, požuda što joj se zasjekla u usne odavala je pohotu njezine želje tako očito da je sama sobarica, usprkos svojoj smjelosti, odjedared oborila glavu, a Anđeliku spopane želja da bježi i zalupne vratima.
Vojvotkinja se naposljetku trgne, raširi lepezu i stane njom nesvjesno mahati.
Koliko… koliko tražite za nj?
Dvije tisuće pet stotina livara. Sobarici zablistaše oči.
Oljmpija de Soissons se trgne i učas dođe k sebi.
Vi ste ludi!
Dvije tisuće pet stotina livara ili neka stoji gdje jest - odlučno izjavi Anđelika.
Moja draga….
Oh, gospođo - poviče Bertille koja bojažljivo prstom dotakne ruku Kuasi-Ba - kako ima nježnu kožu! Ne bih nikad vjerovala da čovjek može imati tako nježnu put, kao latice osušenog cvijeta.
Vojvotkinja sad prođe prstom duž glatke ruke i osjeti put napetu i meku. Požudan srh je prožme. Osmjeli se, dodirne tetovirana prsa i prasne u grohotan smijeh.
Neka bude, uzimam ga. Znam da je to ludost, ali osjećam da ne mogu drugačije postupiti. Bertille, reci La Jacinthu da mi donese kovčežić.
Kao po dogovoru lakej uđe noseći kovčežić obložen kožom ukrašenom šarama. Dok je čovjek koji je vjerojatno izdavao novac za gospodaričine tajne užitke brojao dukate, sobarica po gospodaričinom nalogu dadne znak Kuasi-Ba da je slijedi.
Do viđenja, gospožo, do viđenja - reče crnac približivši se Anđelikl i reci mom malom gospodaru Florimondu…
U redu, odlazi - odgovori ona oštro.
Ali pogled premlaćena psa koji joj je dobacio prije nego što je napustio sobu pogodi je u srce gore od bodeža.
Nervozno je brojala dukate stavljajući ih u svoju torbicu. Imala je samo jednu želju… što prije otići.
Draga moja, shvaćam kako je to bolno - uzdahne vojvotkinja de Soissons hladeći se lepezom. - Ipak, ne padajte u očaj, kolo se stalno okreće. Čovjek dospije u Bastilju, istina, ali i iziđe iz nje. Znate li da je Peguilin de Lauzun ponovo u kraljevoj milosti?
Peguilin! - usklikne Anđelika koju to ime i ta vijest namah razvedri. - Pa to je divno! A što se dogodilo?
Njegovu se veličanstvu sviđaju bezobraštine tog odvažnog plemića. Kralj je samo tražio prvu priliku da ga pozove k sebi. Priča se da ga je zatvorio u Bastilju zato što se tukao s Filipom d’Orleans. Neki čak tvrde da se Lauzun tukao s Gospodinom zbog vas.
Anđelika se naježi pri spomenu na strašan prizor. Još jednom zamoli gospođu de Soissons da nikome ništa ne priča o njoj i da nikom ne govori o mjestu gdje s sklonila. Gospođa de Soissons koju je dugo iskustvo naučilo da treba imati obzira prema osobama u nevolji sve dok gospodar ne odluči o njihovoj sudbini, obeća sve što je Anđelika od nje tražila i rastane se s njom pošto ju je zagrlila.
Posao oko prodaje Kuasi-Ba svrne Anđelikine misli i ona načas zaboravi na stalne brige koje su je mučile u vezi sa sudbinom njezina muža. A sada je njegova sudbina zavisila isključivo od njenih napora. Bilo joj je pri duši kao da ju je preplavio neki osjećaj fatalizma što je svakako bilo u vezi s djetetom što ga je u sebi nosila.
Njena je trudnoća tekla normalno usprkos njenih bojazni. Dijete što ga je nosila bilo je živo.
Gontran je došao u posjet sestri prije svog odlaska ns put oko Francuske. Bijaše kupio jednu mazgu "ne onako lijepu kao što su bile naše", reče. Tajna bratstva njegovih drugova po zanatu će ga prihvatiti u gradovima.
Nije li možda trpio zbog tog raskida sa svojim svijetom? Čini se da nije. Anđelika ga je tužnim pogledom pratila dok se udaljavao.

Jednoga jutra se s Fiorimonđom uputila u šetnju prema glavnoj kuli Templea. Tamo je zatekla stado koza.
Neki pastir iz Bellevillea je često dovodio svoje stado u Temple. Koze je puštao da pasu na neobrađenu terenu u samoj blizini ogromne kule i uz put ih muzao kako je koja mušterija tražila mlijeka. Po njegovu mišljenju, kozje mlijeko je odlično za dojilje, dok je mlijeko magarice dobro za osobe koje iscrpljuje stalno uživanje u sladostrašću.
Mada Anđelika nije pripadala ovoj drugoj kategoriji ljudi, ona je često kupovala zdjelicu magaričina mlijeka.
Držeći za ruku Florimonda koji je pored nje trčkao, baš je bila nadomak kući gospođe Cordeau kadli začuje nekakvu viku. Opazi tada sina svoje gazdarice kako trči i trudi se da zaštiti glavu od kiše kamenica kojom su ga obasipali derani što su za njim trčali.
Cordeau!28 Corde-au-cou!29 Pričekajder. Isplazi jezik! Corde-au-cou! Bježeći pred njima, dječak uleti u kuću.
Nešto kasnije, u vrijeme ručka, Anđelika zatekne dječaka u kuhinji kako mirno jede.
Sin stare Cordeau nije posebice pobuđivao Anđelikino zanimanje. Bio je to dječak od petnaestak godina, plećat i šutljiv. Po niskom čelu se moglo zaključiti da ga Bog nije obdario velikom pameću. Međutim, bio je vrlo susretljiv prema majci i stanarima.
Jedina njegova zabava bijaše da se u nedjelju igra s Florimondom kojemu se u svemu pokoravao.
Šta je to bilo maloprije, moj jadni Cordeau? - upita mlada žena sjedajući pred grubi tanjur u koji je gazdarica sipala grašak i kitov špek. - A što nisi svojim snažnim šakama istukao one derane što su se na tebe kamenjem nabacivali?
Momak slegne ramenima, a njegova majka objasni
Znate, već se naučio na to! Pa i ja sama ga ponekad zovem Corde-au-cou ne misleći pri tom ništa zlo. A otkada ga znam, uvijek su ga djeca gađala kamenicama. On se ne obazire na to. Važno je da postane majstor, he, he! Poslije će ga poštivati! Sigurna sam u to!
28 uže
29 omča
I stara se cerila i tim se svojim, cerekanjem još više doimala kao vještica. Anđelika se sjeti gađenja što su ga u gospođi Scarron izazivali i majka i sin i pogleda ih u čudu.
Znači da je ipak istina? Vama, dakle, ništa nije poznato? - ponovo se javi gospođa Cordeau stavljajući zdjelu na vatru. - Naposljetku, nemam što skrivati, moj dječak radi s majstorom Aubinom.
A kako Anđelika još uvijek nije shvaćala, stara Cordeau objasni:
U stvari, majstor Aubin je krvnik!
Mlada žena osjeti kako je srh groze uhvati oko grla, a zatim joj siđe niz leđa. Šuteći je počela jesti onu priprostu hranu. Bilo je to usred posta što je prethodio božičnim blagdanima i svaki je dan stara Cordeau iznosila na stol komad kitova špeka kuhana s graškom: posno jelo sirotinje.
Pa da, šegrtuje za krvnika - nastavila je da preklapa stara sjedajući za stol. - Šta ćete, u životu je nekome određeno da radi ovo, a nekome da radi ono. Majstor Aubin je brat moga pokojnoga muža, a ima samo kćerke. I tako mi je majstor Aubin, kad mi je umro muž, pisao u selo gdje smo živjeli da će se on pobrinuti o mom sinu i izučiti ga u zanatu, a poslije će mu možda i svoj posao prepustiti. Biti krvnik u Parizu nije mala stvar, znate! Htjela bih bar toliko poživjeti da vidim svoga sina u crvenim čarapama i crvenom trikou.
I gotovo nježnim pogledom obuhvati okruglu glavurdu svog groznog izdanka koji je mirno gurao u sebe svoj obrok.
"A možda je još jutros bacio omču oko vrata nekom osuđeniku", mislila je Anđelika, užasnuta. Imaju pravo dječaci Templea: kad netko hoće da izuči zanat krvnika, onda se ne bi smio zvati Cordeau.
Protumačivši Anđelikinu šutnju kao izraz simpatije, udovica se naveliko raspričala:
I moj muž je bio krvnik, ali na selu, a to nije ista stvar, jer se smrtna kazna izvršava u glavnom gradu. U stvari, bez obzira što je ponekad stavljao na muke kakva lupeža, on se više bavio deranjem životinja i pokapanjem mrcina.
Sretna što je našla nekoga koji je nije prekidao uzvicima užasa, udovica se raspričala o svemu i svačemu.
Slušajući njen seljački naglasak, Anđelika je otkrivala postojanje čitavog jednog ukletog svijeta, mnoštvo likova zlokobnih i mirnih. Krvnici su se ženili među sobom, ispomagali se, u vjerskim osjećajima su odgajali svoju djecu i učili ih zanatu.
Služba krvnika i nije bila tako jednostavna kao što je izgledalo.
Bazni postupci kojima su se krvnici služili da bi iz uhićenika izvukli priznanje taj su zanat činili vrlo kompliciranim. Dječak je, dakako, posla imao napretek. Morao je naučiti kako da jednim udarcem sjekire ili mača odrubi glavu, kako da rukuje vrućim željezom, kako da probuši jezik, kako se vješa, davi, tuče, naposljetku, morao je naučiti kako se primjenjuje mučenje rastezanja udova, mučenje vodom, španjolskim čizmama, mučenje vješanjem.
Tog je dana Anđelika ostavila pun tanjur i što je brže mogla popela se u svoju sobu.
Je li Raymond znao za zanimanje mladog Cordeaua kad je sestru poslao na stan i hranu njegovoj majci? Ne, sigurno nije.
Uza sve to Anđelika nije niti načas pomislila da bi njen muž, mada se nalazio u zatvoru, mogao imati bilo kakve veze s krvnikom. Joffrey de Peyrac je bio plemić! Zasigurno je postojao neki zakon ili neka povlastica koja nije dopuštala da se plemići muče. Upitat će Desgreza…
Krvnik je postojao zato da muči sirotinju, one bijednike što ih se vezivalo za stup sramote na trgu des Halles, one što ih se, gole, bičevalo na raskršćima ulica ili što ih se vješalo na trgu Greve, ili radi onih zločinaca što su predstavljali najveću zabavu svjetini. Nije on postojao radi Joffreya de Peyraca, posljednjeg potomka tuluških grofova. Poslije tog dana Anđelika je rjeđe navraćala u kuhinju udovice Cordeau.
Ona se sve više približavala Francoisi Scarron. Budući da je poslije prodaje Kuasi- Ba raspolagala s nešto više novca, kupovala je drva da bi dobro ugrijala sobu te je pozivala k sebi mladu udovicu.
Gospođa Scarron nije gubila nadu da će prije ili kasnije kralj proučiti njezine molbe. U hladno bi jutro ponekad odlazila u Louvre puna nade, a vraćala se utučena, ali je zato na dvoru doznavala bezbroj zgodica koje su je onda razveseljavale čitav dan.
Jednom prilikom je desetak dana izbivala iz Templea. Bijaše se zaposlila kao odgojiteljica kod neke velike gospođe, ali se potom vratila a da nije nikakvo objašnjenje dala, u život skriven i pun drhtavice pod okriljem kule Templea. Ponekad joj je u posjetu dolazila neka od osoba na visokom položaju što je posjećivala njezinu kuću dok je još satnik Scarron vladao nad malim skupom duhovitih ljudi. Jednoga dana, kroz pregradni zid, Anđelika prepozna zvučni glas Athenaide de Tonnay-Charente. Doznala je tako da je lijepa provincijalka iz Poitoua podigla priličnu prašinu u pariškim otmjenim krugovima, ali još ne bijaše uhvatila muža bogata i iz kruga velike gospode.
Drugom prilikom upadne k njoj žena plava i živahna, i mada već blizu četrdesete, vrlo lijepa. Baš kad se opraštala, Anđelika ču kako govori:
Što ćete, draga, priliku treba zgrabiti čim se pruži. Muka mi je videći vas kako živite u hladnoći ove sobe, u tim svojim iznošenim haljinicama. U ovakvu bijedu ne bi smjelo zapasti biće s dva tako lijepa oka kao što su vaša.
Francoisa promrmlja nešto što Anđelika nije razumjela.

Ustupam vam ga - nastavi glas skladan i veseo - ali zavisi samo od vas da vas potčinjenost još više ne ponizi od traženja pomoći, da se ne pretvori u ropstvo. Na primjer, "platac" što mi omogućuje sada da se vozim u kočiji, vrlo se lako pomirio s dva posjeta na mjesec. "Za pet stotina livara", rekla sam mu, "nije mi moguće dati više od onoga što dajem". On je pristao na to jer zna da inače ne bi dobio ništa. Prava je dobričina. Njegova jedina vrijednost je u tome što se odlično razumije u meso, a to zato što mu je djed bio mesar. Kad je kod mene primanje, on me u tom pogledu savjetuje. Upozorila sam ga da ne smije biti ljubomoran, jer meni je stalo do mojih malih hirova. Vrijeđa li vas moj govor draga? Po načinu na koji ste naprćili svoje divne usne, vidim da je moja pretpostavka točna. Slušajte, ne postoji nešto što bi u prirodi bilo toliko različito kao ljubavni užici, iako su ti užici uvijek isti.
Kad se našla sa svojom prijateljicom, Anđelika se nije mogla suzdržati a da je ne upita tko je ta osoba.
Ne mislite da mi pričinjava zadovoljstvo primiti žene te vrste - smeteno odgovori Francoisa - ali moram priznati da je Ninon de Lenclos najšarmatnija i najduhovitija od mojih prijateljica. Mnogo mi je pomogla i učinila je što je mogla da bi mi priskrbila neku potporu. Ali ne znam da li u mi njezine preporuke viša na korist ili na štetu.
Rado bih joj se bila približila i s njom izmijenila koju riječ - reče Anđelika. - Ninon de Lenclos - ponovi zamislivši se jer joj je ime slavne milosnice bilo dobro poznato. - Kad mi je muž kazao da ćemo u Pariz, pomislila sam: "Nadam se da će mi biti dozvoljen pristup u salon Ninon de Lenclos!"
Umrla ako lažem! - poviče mlada udovica u čijem pogledu blistaše oduševljenje.- Nema mjesta u čitavom Parizu gdje se čovjek ugodnije osjeća. U njezinu salonu vlada božanska otmjenost, pristojnost je na visini, a što je glavno, čovjek se ne dosađuje. Salon Ninon de Lenclos je prava đavolja zamka, jer nitko ne bi pomislio da ga vodi osoba tako nećudorednog načina života. Znate li što se o njoj priča? Ninon de Lenclos je strpala u krevet kraljevstvo Luja XIII, a sad se sprema da to isto učini i s kraljevstvom Luja XIV! Ništa se tome ne bih čudila, jer čini se da joj je mladost vječna.
Ušavši tog dana po drugi put u sobu za razgovore u jezuitskom samostanu, Anđelika se nadala da će vidjeti brata koji ju je obavijestio da dođe. Osim toga, nadala se da će vidjeti i odvjetnika Desgreza kojega odavna ne bijaše vidjela.
Ali je u sobi zatekla samo jednog čovječuljka u godinama, u crnoj odjeći i s jednom od onih pisarskih vlasulja na glavi, napravljenih od konjske dlake na koju je bila sašivena kućna kapa od crne kože.
Čovječuljak se diže i nespretno pozdravi, po starinski, a zatim se predstavi kao kancelist suda, sada u službi odvjetnika Desgreza u parnici grofa de Peyraca.
Tek otprije tri dana sam se počeo baviti slučajem vašeg muža, ali sam već nadugo razgovarao s odvjetnicima Desgrezom i Fallotom. Oni su me uputili u stvar i stavili mi u zadatak da pripremim službene spise za otvaranje postupka protiv vašeg muža.
Anđelika olakšano uzdahne.
Konačno je krenulo!
Čovuljak se zaprepašten unese pogledom u tog klijenta koji očito o sudskim smicalicama nema pojma.
Odvjetnik Desgrez mi je učinio veliku čast obrativši mi se za pomoć, a to znači da je tom mladiću postalo jasno da mu je, uza sve pergamene što ih je zahvaljujući svojoj velikoj bistrini uma postigao, bio potreban čovjek koji zaista poznaje sudsku proceduru, a ja sam čovjek koji zaista proceduru ima u malom prstu.
Anđelika primijeti da je načas zatvorio oči, progutao pljuvačku, a onda stao promatrati prašinu što je plesala u sunčanoj zraci. Bila je iznenađena.
Ali vi ste mi natuknuli da je sudski postupak već u toku, ili sam vas možda krivo razumjela?
Polako, lijepa gospođo. Ja sam samo kazao da rađimi na otvaranju postupka i da…
Uto ga prekine dolazak Anđelikina brata i odvjetnika Desgreza.
Ali kakav je ovo tip što ste ga ovamo doveli? - šapatom se Anđelika obrati Desgrezu.
Ne bojte se, nije opasan. To vam je mali insekt koji živi od pisarije, ali u svom poslu mali bog.
Govori kao da bi moj muž morao u zatvoru trunuti dvadeset godina!
Gospodine Clopote, vi imate predugačak jezik kojim ste prilično ugnjavili gospođu - reče odvjetnik.
Čovječuljak se smanji i ode u kut gdje se skupi poput kakva žohara. Anđelika se jedva sudržavala da ne prasne u smijeh.
Vi ste ipak okrutni s tim svojim malim bogom pisanije.
U tome je moja jedina prednost. U stvari, stoput je bogatiji od mene. A sad sjednimo i malo pretresimo situaciju.
Je li odlučeno da se povede sudski postupak?
Jest.
Mlada žena se zagleda u bratovo i odvjetnikovo lice na kojima kao da se ogledalo neko sustezanje.
Prisustvo gospodina Clopota dokazuje ti da je sudski postupak počeo - reče na kraju Raymond - ali bilo je nemoguće postići da se tvoj muž pojavi pred crkvenim sudom.
Ali s obzirom na to da je on optužen kao vještac?
Sve moguće dokaze smo izvukli i sve veze pokušali iskoristiti, vjeruj mi. Ali čini mi se da kralj hoće da bude veći katolik od samoga pape. Što se gospodin Mazarin više primiče grobu, to mladi kralj hoće da sve državne poslove skupi u svojoj ruci, uključujući i one vjerske prirode. Nije li već i to dosta što imenovanje biskupa zavisi od njegova izbora, a ne od crkvenih vlasti? Ukratko, sudski postupak će se voditi pred građanskim sudom; više nismo mogli postići.
Pa i to je bolje nego vječiti zaborav, zar ne? - upita Anđelika tražeći potvrdu u Desgrezovim očima.
Ali ovaj se ukipio kao mramor.
Bolje je znati svoju sudbinu nego godinama živjeti u nedoumici - odgovori odvjetnik.
Ne smijemo preveliku važnost dati tom prvom neuspjehu - ponovo se javi Raymond. - Sad se radi o tome kako da se utječe na vođenje sudskog postupka. Sam kralj će imenovati zaprisegnute suce. Naša je dužnost da mu stavimo do znanja kako se mora voditi računa da suđenje bude pravedno i nepristrano. Prosvjetljivanje savjesti jednoga kralja je zaista delikatan zadatak!
Te riječi sjetiše Anđeliku riječi što ih je prije mnogo mnogo godina izrekao markiz du Plessis-Belliere na račun gospodina Vincenta de Paula: "On je kraljeva savjest!"
Jao! - poviče. - Kako se nisam prije sjetila? Kad bi gospodin Vincent mogao o Joffreyu razgovarati s kraljicom ili kraljem, sigurna sam da bi on uspio ganuti njihova srca.
Na žalost, gospodin Vincent je umro prošlog mjeseca u svojoj kući u Saint- Lazareu.
Bože svemogući! - uzdahne Anđelika čije se oči napuniše suzama razočaranja. - Jao! Ta kako nisam mislila na nj dok je još bio živ! On bi znao kako da s njima govori. Bio bi postigao da se postupak vodi pred crkvenim sudom…
Zar misliš da nismo pokušali sva moguća sredstva da bismo postigli takvu odluku? - primijeti ponešto žešće jezuit.
Anđeliki zablistaše oči.
Znam - šapne - ali gospodin Vincent je bio svetac. Nastade šutnja, a zatim Raymond uzdahne.
Imaš pravo. Samo bi čovjek sveta života mogao slomiti kraljev ponos. Pa ni njegovi najprisniji prijatelji na dvoru ne poznaju njegovu pravu dušu. Tog mladića, naizgled uzdržljiva, proždire strahovita želja za vlašću. Ne sumnjam uopće da je on veliki kralj, ali…
Prekine se možda zbog toga što je smatrao da je previše opasno izvoditi slične zaključke.
Doznali smo - ponovo će - da su se neki učenjaci što žive u Rimu, a od kojih dvojica pripadaju našoj družbi uznemirili zbog hapšenja grofa de Peyraca i da su prosvjedovali. Dakako da to nisu učinili otvoreno jer se grofovo hapšenje do današnjega dana držalo u tajnosti. Vjerojatno bi se mogla združiti njihova svjedočenja i zatražiti od pape da se pismenim putem obrati kralju i zauzme za grofa. Možda će njegova preuzvišena riječ, suočivši kralja s njegovim odgovornostima i preklinjući ga da pažljivo ispita slučaj jednog optuženika kojega najveći umovi današnjice smatraju nevinim što se tiče vračanja, možda će ga ta riječ navesti da popusti.
Misliš li, doista da će papa napisati takvo pismo? - upita Anđelika u nevjerici - Crkva zazire od učenjaka.
Čini mi se da žena tvoga ponašanja ne bi smjela suditi o pogreškama i zabludama crkve - blago odgovori Raymond.
Anđeliku nije prevario bratov blagi glas stoga ušuti.

Imam dojam da između Raymonda i mene danas nešto nije bilo kako bi trebalo - reče Anđelika kad je nešto poslije toga pratila odvjetnika do vrata Templea. - Zašto je onako oporim glasom govorio o mom ponašanju? Sigurna sam da živim bar tako uzornim životom kao i žena krvnika kod koje stanujem.
Desgrez se osmjehne.
Pretpostavljam da je vaš brat pobrao neki od onih letaka što od jutros kruže Parizom. Claud Le Petit, glasovit pjesnik s Novog mosta, koji već gotovo šest godina kvari probavu mogućnicima dočuo je za proces vašem mužu to je iskoristio priliku da svoj pero umoči u vitriol.
A što je napisao? Jeste li vidjeli taj njegov pamflet?
Odvjetnik mahne gospodinu Clopota koji je išao za njima, da im se približi i da mu dadne torbu što ju je nosio. Desgrez iz nje izvuče nekoliko grubo odštampanih listova.
Bijahu to pjesmice u stihovima. Pjesnik se očito trudio da u poletnim stihovima koji su se tečno nizali jedan za drugim, najuvredljivijim i najprostačkijim riječima prikaže Joffreya de Peyraca kao najvećeg šepavca, dlakavca, rogonju Languedoca…
Nije mu bilo teško da se duhovito ruga fizičkom izgledu optuženilka, a jedna je od njegovih kitica završavala ovim stihovima:
A lijepa gospođa de Peyrac Moli se Svevišnjem Bogu Da joj se mužu izgubi trag U Bastilji, groznom brlogu
A ona će u hodnicima Louvrea Do sita da se kurva…
Anđelika je vjerovala da će pocrvenjeti, ali njeno lice, naprotiv, vrlo problijedi.
Oh prljavi Stihoklepče! - poviče bacivši letke u blatnjavu ulicu. - Živa je istina da je i blato isuviše čisto za nj.
Mir, gospođo, ne smije se kleti! - prijekorno će Desgrez koji se pravio kao da je tobože zaprepašten, dok se kancelist nekoliko puta prekrižio. - Gospodine Clopote, ne biste li pobrali one svinjarije i ponovo ih stavili u moju torbu.
Zaista bih htjela znati zašto ta prokleta piskarala ne nabiju u zatvore, umjesto da u njih trpaju pošteni svijet - nastavila je Anđelika tresući se sva od bijesa. - A čula sam da ta piskarala zatvaraju u Bastilju kao da se radi o uglednim ličnostima. Zašto ih ne bace u Chatelet, jer oni su pravi zločinci?
Nije lako staviti ruke na nekoga od tih pjesnika. Naprosto su neuhvatljivi. Oni su posvuda i nigdje. Claud Le Petit je već deset puta bio pred vješalima, a onda se opet pojavi i odapinje svoje strijele kad mu se čovjek najmanje nada. On je oko Pariza. Vidi sve, zna sve, a nikad ga nitko nije sreo. Pa ni ja sam ga nikad nisam vidio, ali pretpostavljam da su njegove uši šire od brijačkih plitica, jer one poberu sve tračeve glavnoga grada. Trebalo bi ga dobro platiti da uhodi, a oni ga umjesto toga progone.
Trebalo bi ga objesiti jednom zauvijek!
Istina je, doduše, da je naša ljubljena i vrlo nedjelotvorna policija svrstala novinare i piskarala među zlonamjernike, ali ona nikad neće uhvatiti malog pjesnika s Novog mosta, ukoliko se ja i moj pas u to ne umiješamo.
Uhvatite ga, preklinjem vas! - poviče Anđelika zgrabivši Desgreza s obje ruke za rever njegova žakoa od grubog sukna. - Neka mi ga Sorbona dovuče, živa ili mrtva!
Radije ću ga ponuditi gospodinu Mazarinu, jer vjerujte mi, on mu je zakleti neprijatelj, gori od vas.
Kako su samo mogli trpjeti tako dugo da jedan lažljivac nekažnjivo priča ono što mu se sviđa?
Strahovita snaga Clauda Le Petita je u činjenici da on, na žalost, nikada ne laže i rijetko se kada prevari.
Anđelika otvori usta da prigovori toj tvrdnji, ali se sjeti makiza de Vardesa te ušuti izgrizana bijesom i sramotom.
Nekoliko dana prije Božića počeo je padati snijeg.
Grad bijaše dobio vrlo svečani izgled. Po crkvama su se gradile jaslice od tvrdog kartona ili kamenčića i školjaka. Među njima su dobivali svoje mjesto članovi svete obitelji, pastiri i Sveta tri kralja, dok se mali Isus nalazio između vola i magarca.
Zastave raznih religioznih družbi svakodnevno su predvodile po uličicama punim snijega i blata duge povorke vjernika koji su pjevali u slavu rođenja Kristova.
Kao i svake godine, augustinci iz Hotel-Dieu30 ispekoše na tisuće uštipaka, poliše ih sokom limuna, a potom napuniše dječacima košarice da ih prodaju po čitavom Parizu. Samo oni koji su kupovali te uštipke mogli ou prekinuti post, a novac tako sakupljen služio je da što svečanije proslave Božić siromašni bolesnici.
U isto vrijeme događaji koji su se ticali Anđelike počeli su se naglo odvijati. Povučena u mračne vrtloge stravične parnice, ona gotovo nije ni primijetila da su naišli sveti božični trenuci i prvi dani nove godine.
Jednoga je jutra došao u Temple Desgrez da je posjeti i da obavijesti o novostima što ih je uspio pokupiti s obzirom na imenovanje zakletih sudaca u parnici.
Imenovanju sudaca prethodilo je dugo i brižno ispitivanje. Ne treba se zavaravati jer čini se da nije izbor izvršen na temelju njihova osjećaja za pravdu, već na temelju njihove privrženosti kraljevskoj kući. Osim toga, brižno su stavljeni u stranu oni suci od kojih su neki zasigurno vrlo odani kralju, ali za koje se također zna da su dovoljno hrabri da se suprotstave eventualnom pritisku s kraljeve strane. Tako je, na primjer, ispao sudac Gallemand, jedan od najslavnijih pravnika našeg vremena, a čiji je položaj vrlo čvrst jer se za vrijeme fronde odlučno bijaše stavio na kraljevu stranu što ga umalo nije odvelo u zatvor. Ali on je borac koji se nikoga ne boji i njegove su nenadane doskočice takve prirode da se svima u Palači pravde kosa diže na glavi od straha. Dugo sam se nadao da će izbor pasti na njega, ali sad je jasno da hoće za suce ljude potpuno sigurne.
Pa to se moglo i predvidjeti po svemu onome što se u posljednje vrijeme zbivalo
odgovori Anđelika odlučno. - Znate li koje ime od onih koji su imenovani?
Predsjednik Seguier u svojstvu prvog predsjednika. On će osobno preslušavati optuženoga da bi se spasila forma i procesu dao veliki odjek i publicitet, a i da bi poslužio kao primjer.
Predsjednik Seguier! Ta to je više no što sam se usudila nadati!
Neka vas to ne raduje previše - odgovori odvjetnik. - Predsjednik Seguier svoje visoke položaje i funkcije plaća krnjenjem svoje moralne nezavisnosti. Dočuo sam uz to da je učinio posjet uhićeniku i da je razgovor između vašega muža i njega bio vrlo buran. Grof je odbio da položi zakletvu jer je sudsko vijeće, po njegovu mišljenju, rekao je on, nenadležno da vodi sudski postupak protiv jednoga člana tuluškog sabora, već bi jedino veliko vijeće pariškog sabora bilo nadležno da sudi bivšem izvjestitelju jednog od pokrajinskih sabora.
A niste li vi svojevremeno tvrdili da ne bi bilo poželjno da slučaj odlazi pred pariški sabor, budući da su svi zastupnici na ovaj ili onaj način potčinjeni gospodinu Fouquetu?
Tako je, gospođo. Trudio sam se da o tome obavijestim vašega muža. Međutim, ili njemu moja poruka nije uručena ili je on isuviše ponosan da bi primio nečije savjete. Stoga mi ne ostaje drugo do da vas izvijestim o odgovoru što ga je on dao velikom meštru kraljeve pravde.
A što je iz svega toga proisteklo? - zabrinuto upita mlada žena.
Pretpostavljam da je kralj odlučio da se ne drži uobičajenih formi i da će vašem mužu uza sve to biti suđeno, pa makar u odsustvu, ako bude potrebno.
A što to znači?
Odvjetnik joj objasni da se ta procedura sastojala u tom da mu se sudi kao da je odsutan, "u odsustvu", i da bi time njegov položaj postao mnogo ozbiljniji, jer je u Francuskoj optuženik uvijek vjerojatan krivac, dok je u Engleskoj na primjer, bila dužnost javnog tužioca da podnese dokaze o krivici uhićene osobe koju se,

30 Glavna bolnica
međutim, u pomanjkanju pismene optužbe, puštalo na slobodu u roku od dvadeset i četiri sata.
A zna li se tko će biti javni tužilac u parnici?

Dvojica su. Prvi je Denis Talon, vrhovni javni tužilac kraljevstva, a drugi je, kao što sam i predviđao, vaš šurjak Fallot de Sance, koji je određen na tu dužnost u svojstvu suca. Ovaj posljednji se pokušao izvući navodeći rodbinske odnose s vama, ali bit će da ga je Talon, ili netko drugi, nagovorio da se prihvati tog zadatka, jer se po hodnicima Palače pravde sada priča kako je vrlo mudro, to jest lukavo postupio što je vjernost kralju, kojemu, uostalom sva duguje, pretpostavio rodbinskim dužnostima.
Anđeliki zastane dah u grlu, a lice joj se zgrči. Ali ona se svlada i htjede čuti sve ostalo.
A tu je i neki Massenau, zastupnik sabora u Toulousi.
Njegova će briga u prvom redu biti, dakako, da izvrši sve, ma što mu kralj naredio, a posebice da se osveti jednom drzniku iz redova plemstva…
Ne znam, gospođo, mada je to moguće budući da je gospodina Massenaua sam kralj imenovao. Ali ja sam obaviješten da je on imao nedavno jedan razgovor s Velikom gospođicom u vezi s vašim mužem. Iz tog je razgovora proizišlo da on nije posve neprijateljski raspoložen prema gospodinu de Peyracu i da se imenovanju nije nimalo obradovao.
Anđelika potraži u sjećanju.
Vojvotkinja de Montpensier mi je svojevremeno govorila nešto u tom smislu. Ako dobro promislim, čini mi se naprosto nevjerojatnim da bi on pokazao sklonost prema mom mužu, jer sam, na žalost, bila prisutna kad se Massenau pogrdnim riječima obratio mom mužu, a moj muž mu odgovorio istim tonom.
Ta je okolnost, nema sumnje, bila razlogom da se kralj odlučio za njegovo imenovanje. U stvari, jedini imenovani su, javni tužilac i Massenau. Ostale je izabrao gospodin Seguier ili pak Talon.
Znači, dakle, da su određeni i drugi suci, zar ne?
Imenovan je i predsjednik sudaca. Rečeno mi je da će to biti predsjednik Mesmon, ali toj se stvari vrlo čudim. Tom je starcu u tijelu ostao još samo dašak života. Ne uspijevam ga zamisliti kao predsjednika jedne rasprave koja ima sve izglede da bude vrlo burna. Možda su ga izabrali baš zbog njegove fizičke nemoći, jer zna se da je on čovjek pravedan i savjestan. Ako uspije prikupiti što snage za proces, on spada među one na koje bismo, nadam se, mogli utjecati.
A zatim Desgrez nastavi:
Tu je također Bourie, tajnik Savjeta pravde, koji među svijetom pravnika uživa glas pravnog falsifikatora, a tu je, osim toga i neki Delmas potpuno nepoznati sudac, izabran možda zato što je stric Colbertu, Mazarinovu službeniku, ili možda naprosto zato što je protestant, a kralj valjda želi dati svojoj pravdi izgled legalnosti, te stvoriti u javnosti dojam da i protestantsku vjeroispovijest treba uključiti u aparat državnog pravosuđa.
Pretpostavljam - primijeti Anđelika - da će se taj hugenot čudom čuditi što ga se uvlači u parnicu o čaranju u toku kojega će biti riječi o opsjednutosti zlim duhovima i njihovim istjerivanjem. A za nas će predstavljati prednost što će se među sucima naći jedan, možda, otvoreniji um koji od prve odbija da prizna sujeverje ma pod kojima se vidom krilo.
U pravu ste, nema sumnje - odgovori odvjetnik kimajući zabrinuto glavom. - Da zbilja, kad je već riječ o opsjednutosti i istjerivanju zlih duhova, recite mi, poznajete li, možda, nekog redovnika po imenu Becher i jednu opaticu koja se, prije no što je ušla u samostan, zvala Carmencita de Merecourt?
Kako da ih ne poznam! - poviče Anđelika. Taj fratar Becher je nekakav poluludi alkemist koji sebi bijaše uvrtio u glavu da će iz mog muža izvući tajnu o kamenu mudraca. A što se tiče Carmencite de Merecourt, mogu vam reći da je ta neobuzdana žena nekada bila Joffreyova ljubavnica i da mu ona ne može oprostiti što to više nije. Ali kakve veze oni imaju s njegovim slučajem?
Pa radi se o nekoj seansi u vezi s istjerivanjem zlih duhova kojoj je predsjedao rečeni Becher, a kojoj je prisustvovala i gospođa Carmencita. Čitava ta stvar je vrlo nejasna. Službeni spis koji se na to odnosi priložen je ostalim spisima optužnice i predstavlja, čini se, dokument od ogromne važnosti.
Jeste li ga pročitali?
Nisam pročitao nijedan od bezbrojnih spisa na čijem sređivanju vrlo marljivo radi savjetnik Bourie. Vjerujem da on ne žali truda da što bolje iskoristi svoje kvalitete falsifikatora.
Budući da će do sudskog postupka doći, vi biste kao branilac optuženika, morali u tančine poznavati sve točke optužnice!
Na žalost, činjenice su drugačije. Rečeno mi je već u više navrata da će vašem mužu biti uskraćena pomoć odvjetnika. Zbog toga sam ja sada kao mazgov zapeo da mi se izjava u tom smislu da napismeno.
Vi ste poludjeli!
S time se još ne bih složio. Običajno pravo utvrđuje da se pravna pomoć može uskratiti samo čovjeku optuženom da je uvrijedio njegovo veličanstvo. A kako je taj zločin, usprkos svemu, teško proturiti u slučaj koji nas zanima, ako dobijem pismenu izjavu da mu se uskraćuje pravo na pomoć odvjetnika, to će biti dokazom da je povrijeđena sudska procedura, te ću time odmah dobiti u ruke snažan moralni adut. Nadam se da će ih ovaj zaobilazni pothvat prisiliti da me imenuje za branioca.

Kad je dva dana potom Desgrez ponovo navratio k Anđeliki, prvi put je na njegovu licu blistao izraz zadovoljstva zbog čega je njeno srce zakucalo nadom.
Uspio sam - poviče likujući. - Prvi predsjednik suda, Seguier imenovao me je braniocem gospodina de Peyraca, optuženog zbog čaranja. Pobjeda je izvojevana zahvaljujući zamršenosti sudske procedure. Usprkos svojim najvrućim željama da ugode kralju, te su se visoke sluge pravosuđa našle u previše velikom sukobu sa svojim vlastitim načelima. Rečeno u par riječi, bili su prisiljeni da imenuju branioca. Međutim, skrećem vam pažnju, gospođo, da još uvijek imate vremena da uzmete nekog poznatijeg odvjetnika i da njemu povjerite obranu svoga muža. Anđelika se zagleda kroz prozor. Kraj je bio gotovo pust i kao uspavan pod debelim pokrivačem snijega. Prođe gospođa Scarron, umotana u svoj novi ogrtač. Išla je u kapelicu velikog priora da prisustvuje misi. Zvuk se jednog zvona lomio pod sivim nebom.
Podno kuće Sorbona je sjetno kružila čekajući svoga gospodara.
Anđelika baci iskosa pogled na odvjetnika Desgreza koji bijaše poprimio izgled ozbiljan i krut.
Ne poznam, zaista, čovjeka sposobnijega od vas, kome bi mogla povjeriti vođenje procesa do kojega md je toliko stalo - reče. - Vi mi odgovarate u svakom pogledu. Kad vas je moj šurjak Fallot Sance preporučio meni, tom mi je prilikom kazao: "On vam je jedan od najsposobnijih odvjetnika, a osim toga neće vam mnogo uzeti."
Zahvaljujem na dobnom mišljenju što ga o meni imate, gospođo - odgovori Desgrez ne pokazujući da je uvrijeđen njenim riječima.
Mlada je žena nešto potpuno nesvjesno šarala po zamagljenom staklu.
"Kad se zajedno sa Joffreyom vratim u Toulousu", misila je, "hoću li se još sjećati odvjetnika Desgreza? Sigurno će mi koji put pasti na pamet da smo zajedno bili u onom kupatilu, i to će mi se činiti nemoguće…"
Odjedared se okrene sasvim promijenjena lica.
Ako sami dobro shvatila, vi ćete se moći svaki dan viđati s mojim mužem. Ne biste li me mogli povesti sa sobom?
Desgrez ju je uvjerio da bi svaki pokušaj da silom probije stroge mjere apsolutne izoliranosti u kojoj se nalazio uhićenik, bio uzaludan. Ni on sam nije bio siguran da će mu dozvoliti da ga vidi, ali je on odlučio da se za to bori preko odvjetničkog staleža koji je u sve imao šezdeset i pet članova, osim saborskih odvjetnika, te
odvjetnika koji su bili članovi kraljeva savjeta, te odvjetnika pravosudnog vijeća i vijeća branitelja kojega je i on bio član. On joj objasni kako je on, s obzirom da je pripadao posljednjoj kategoriji, imao više izgleda da uspije u tome nego neki odvjetnik glasovita imena u kojega bi moćni ljudi tog trenutka imali manje povjerenja. A sad se treba što brže baciti na posao jer se moglo dogoditi da mu točke optužbe saopće neposredno prije samog procesa, pa i tada ne u potpunosti, i to zato što je kraljevu pravosuđu lukavstvom iznudio da ga se imenuje za de Peyracova branitelja.
Znam da u sličnim parnicama službeni spisi često idu od ruke do ruke i da ministar pravde, kardinal Mazarin ili kralj uzimaju pravo da ih prouče kad im se to svidi i da im štogod dodaju ili oduzmu. Dakako, to se obično ne događa, ali s obzirom na to da se za ovaj slučaj moglo reći da je izvanredan…

Usprkos posljednjim obeshrabrujućim riječima odvjetnikovim, Anđelika je tu večer pjevušila dok je pripremala papicu za Florimonda, pa joj se čak ukusnim učinio i onaj svakodnevni komad kitova špeka udovice Cordeau.
Dječaci iz Hotel-Dieu su tog dana prošli područjem Templea i ona je od njih kupila nekoliko vrlo ukusnih uštipaka te joj je i pun želudac pomogao da budućnost vidi u ružičastijim bojama.
Ubrzo je bila nagrađena za svoju vjeru. Sutradan uvečer dođe k njoj odvjetnik s dvije izvanredne novosti: saopćili su mu jedan dio točaka optužnice i dobio je dozvolu da vidi optuženika.
Čuvši to, Anđelika se baci na Desgreza i zagrlivši ga oko vrata zanosno ga poljubi. Načas osjeti stisak snažnih ruku i preplavi je nekakav užitak, kratkotrajan i žestok.
Ali je odmah uzmakla zbunjena, i pri tom mucala brišući oči u kojima su blistale suze, da ni sama ne zna što čini. Desgrez se vrlo obazrivo pravio kako da čitavu događaju ne pridaje nikakvu važnost.
Reče da je njegov posjet Bastilji bio predviđen za sutradan odmah poslije podne. Sa zatvorenikom će razgovarati jedino u prisustvu zapovjednika zatvora, ali se mnogo nadao da će potom uspjeti da razgovara nasamo s grofom de Peyracom.
Poći ću s vama - odluči Anđelika - čekat ću vas ispred zatvora. Osjećam da ne bih bila kadra mimo ovdje čekati na vas čitavo to vrijeme.
Odvjetnik zatim uze govoriti o točkama optužnice u koje mu je bio dopušten uvid. Iz stare torbe od kadife izvuče nekoliko listova na koje bijaše zapisao glavne točke optužbe.
Na prvom mjestu, optužnica ga tereti za čaranje i zlu moć. Proglasili su ga majstorom u pripremanju otrova i čovjekom koji se bavio pročišćavanjem droga. Optužuje ga se za crnu magiju kao što je poznavanje budućnosti i sredstava da se suprotstavi zloj sudbini, to jest da bi izbjegao pogibeljno djelovanje otrova. Pomoću čina je otkrio umijeće da zaludi mnoge osobe smatrane zdravima duhom i da pošalje "zazivanje đavolje i smiješno" što će reći zlu kob i urote na osobe na koje bi pao njegov izbor… Osim toga, podučavao je žene kako da upotrebljavaju pudere i cvijeće, a sve zato da bi se u nj zaljubile, itd. Optužba tvrdi da je jedna od njegovih… nekadašnjih ljubavnica umrla i da se u njenim ustima kad su je otkopali, nalazila amajlija s njegovim likom…
Ta to je sve samo gomila gluposti! - poviče Anđelika zaprepaštena. - Ne mislite valjda da će ugledni suci povjerovati u te izmišljotine pred dvoranom punom svijeta?
Vjerojatno hoće. Da vam pravo kažem ja se zapravo radujem pretjeranosti svih tih gluposti zato što ću s većom lakoćom oboriti njihovu neosnovanost. Slijedeća točka optužbe ga tereti za zločin alkemije, trošenje blaga, pretvaranje zlata i slušajte sada ovo: "krivovjerno umišljanje da je stvorio život". Možete li mi, gospođo, objasniti značenje tih riječi?
Sva smetena, Anđelika se duboko zamisli. Naposljetku rukom prijeđe preko trbuha gdje se koprcalo njeno drugo dijete.
Ne mislite li da tom rečenicom aludiraju na ovo? - upita smijući se.
Odvjetnik izrazom lica odgovori da sumnja u to. A potom nastavi s čitanjem: "…Povećao je svoje bogatstvo pomoću čaranja, ne zanemarujući pri tom ni pretvaranje zlata, itd…" A evo što na kraju tvrde: "Tražio je za sebe povlastice na koje nije imao prava. Otvoreno se hvalio da ne zavisi od kralja i od prinčeva. Primao je strane krivovjerce i sumnjivce i služio se knjigama zabranjenim koje su mu stizale iz inozemstva." A sada - nastavio je Desgres pomalo oklijevajući - dolazim do točke koja me najviše zabrinjava i najnevjerojatnijom mi se čini u čitavoj onoj gomili spisa i optužbi. Radi se o zapisniku o istjerivanju zlih duhova, a tim su se istjerivanjem pozabavili na osobi vašega muža tri posvećena lica. Oni su izjavili da je vaš muž bio uvjeren da je u vlasti i u dosluhu s vragom.
Ta to je nemoguće! - poviče Anđelika koja osjeti kako joj je hladni znoj orosio sljepoočica. - Tko su ti svećenici?
Jedan od njih je fratar Becher o kojemu sam vam prekjučer govorio. Ne znam da li je mogao ući u Bastilju kao predstavnik crkvenog suca. Međutim, sigurno je da je do tog istjerivanja zaista došlo i da svjedoci tvrde da svi grofovi odgovori i njegovo držanje dokazuje nedvojbeno kako je on u vezi sa sotonom.
Ta to je nemoguće! - ponovi Anđelika. - Vi barem ne vjerujete u to, zar ne?
Ja sam razvratnik, gospođo. Ne vjerujem ni u Boga ni u vraga.
Šutite - promuca ona naglo se križajući. Potrči zatim k Florimondu i stisne ga uza se.
Čuješ li što je kazao, anđele moj? - prošapće. - Jao, ljudi su zaista poludjeli! Nakon kratke stanke Desgrez se približi mladoj ženi.
Ne uznemirujte se - nastavi - Nešto vrlo sumnjivo se krije pod tim, i baš to moramo na vrijeme otkriti. Ali ja ostajem pri svojoj tvrdnji da me taj dokument mnogo zabrinjava jer je moguće da će na suce ostaviti veći dojam nego na šta drugo. Istjerivanje zlih duhova je obavljeno prema propisima crkvenog suda u Rimu. Reakcije su za vašeg muža porazne. Osobito su mi upale u oko reakcije na đavolje pjege i ureknuća drugih osoba.
Ali o čemu se tu zapravo radi?
Što se tiče đavoljih pjega, demonolozi tvrde da su u čovjeka opsjednuta vragom poneki dijelovi tijela osjetljiviji na dodir srebrnoga šila koje je prije toga očišćeno od utjecaja vražje moći. Za vrijeme tih pokusa svjedoci su čuli strašne krikove zaista paklenske što ih je zatvorenik s vremena na vrijeme ispuštao, dok nevin čovjek nipošto ne bi smio tako reagirati na lagani dodir neopasnog predmeta. A što se tiče uroka drugih osoba, jedna je žena dovedena pred njega i na njoj su se odmah pokazali očiti znakovi uroka.
To je, zasigurno, bila Carmencita. Uvjerena sam da je ona savršeno odglumila svoju ulogu u toj komediji - reče Anđelika pakosno.
Moguće da je posrijedi ta redovnica, ali njeno ime nije spomenuto. Kako bilo da bilo, ponavljam, postoje u čitavom slučaju neke pojedinosti koje lažno zvuče. A kako ja predviđam da će se suci stalno pozivati na taj dokument, ja snagu tog dokumenta moram razbiti. Na žalost, zasad mi ništa ne pada na pamet da ga proglasim protuzakonitim.
Možda će vam u tome pomoći moj muž?
Nadajmo se - uzdahne odvjetnik.
Prekrita snježnom bjelinom ogromna tvrđava Bastilja je izgledala još zlokobnija, još crnja. Pod niskim nebom s ravnih terasa kula dizale su se uvis tanke niti sivoga dima. Mora da su zapalili vatru kod zapovjednika zatvora ili u stražarnici,
ali je Anđelika zamišljala ledenu vlagu tajnih ćelija gdje su se zaboravljeni zatvorenici skupili u klupko na vlažnim slamaricama.
Desgrez ju je do svog povratka smjestio u malu gostionicu u predgrađu Saint- Antoine. Vlasnik te krčme, a osobito njegova kćer, čini se da su bili Desgrezovi prijatelji.
Sa svog osmatračkog mjesta kraj prozora Anđelika je mogla vidjeti sve što se vani događa a da sama ne bude primijećena. Jasno je vidjela vojnike na najispupčenijem bedemu kako su dahom grijali prste, a nogama cupkali oko topa. S vremena na vrijeme bi ih neki njihov drug zvao s nazupčenog kruništa, a zvučni su im glasovi odgovarali u ledenom zraku.
Ulaz u krčmu je bio u blatnjavoj ulici Contre-Soulier koja je išla pored kanala Arsenala i jarka Bastilje. Usprkos hladnoći, smrad ustajalih voda je kvario zrak.
Ulazeći u grad kroz vrata Saint-Antoine, vitezovi i trgovci su se zaustavljali da plate trošarinu. Načas je Anđelikinu pažnju privukao dolazak skupine cigana. Njihova mršava kljusad bila je natovarena ženama i djecom u kojih su se oči blistale kao žerava.
Ljudi koji su o bedro razmetljivo zatakli nekakve sabljetine, a na glavama imali šešire okićene perjem, dugo su raspravljali s mitničarom. Na kraju su doveli dva majmunčića da pred njim plešu. Razveseljen tim plesom, mitničar ih pusti da uđu ne tražeći od njih ništa drugo.
Eto to se zove platiti majmunskom monetom31 - dobaci krčmar smijući se. On se bijaše primakao prozoru da bi bolje osmotrio čitav prizor.
Prođe zatim jedna kočija. Pred njom su trčali lakeji teklići pod čijim je nogama prskala voda. Anđelika prepozna u kočiji lica gospođe Fouguet i njezine kćerke. Tada se sjeti da je ravnatelj državne blagajne u to vrijeme stanovao u Arsenalu, gdje je davao sjajna primanja.
"Nadam se", pomisli Anđelika, "nadam se čitavom svojom dušom da će jednoga dana taj čovjek platiti za svoju pokvarenost. Najzad, Arsenal nije daleko od Bastilje."
Blizina te dvije građevine učini joj se sretnim predznakom. I gospodin Fouquet će jednoga dana doći na red…
Naposljetku Anđelika opazi Desgreza koji je, prešavši preko pokretnog mosta, upravio k njoj. Srce joj je počelo snažno udarati potaknuto nekom neodređenom zebnjom.
Činilo joj se da odvjetnik ima čudan hod, a još čudnije lice. On se trudio da joj se nasmiješi, a zatim počne nešto brzo govoriti. Anđelika osjeti lažnu veselost u njegovu glasu. Reče da je bez većih teškoća dospio do gospodina de Peyraca i da ih je zapovjednik zatvora ostavio same na nekoliko trenutaka. Složili su se da Desgrez preuzme njegovu obranu.
Isprva grof nije htio da čuje za odvjetnika, navodeći da će, prihvaćajući ga, samim tim pristati na odluku da se postupak protiv njega vodi pred običnim sudom, a ne kao što je on tražio, pred saborskim sudom. Htio se sam braniti, ali pošto su neko vrijeme razgovarali, pristao je na pomoć koju mu je on, Desgrez, nudio.
Čudim se da je tako sumnjičav čovjek tako brzo prihvatio vaš prijedlog - čudila se Anđelika. - Bojala sam se da ćete s njim morati pravu pravcatu bitku zametnuti. Znate, ništa lakše za nj nego naći logičke dokaze da bi podupro ono što kaže!
Odvjetnik namrgodi čelo kao da ga muči glavobolja i zamoli krčmarevu kćerku da mu donese bokal piva. A zatim se Anđeliki obrati čudnim tonom:
Vaš muž je popustio čim je vidio vaš rukopis.
Pročitao je moje pismo? Je li ga obradovalo?
Ja sam mu ga pročitao.
Zašto? On…
A odmah doda bezbojnim glasom:

31 Igra riječi. Značenje: rugati se na račun vjerovnika.
Znači da on sam nije bio u stanju da ga pročita? Zašto? Da nije bolestan? Govorite! Ja to moram znati.
Nesvjesno je zgrabila mladića za zglavak ruke i zarila mu nokte u meso.
On pričeka da se najprije udalji djevojka, koja mu u međuvremenu bijaše donijela pivo.
Budite hrabri - reče iskreno potaknut samilošću. - Zaista, najbolje je da sve znate. Zapovjednik Bastilje mi nije krio da je grof de Peyrac prethodno bio podvrgnut mučenju.
Anđelika problijedi kao krpa.
Što su mu uradili? Jesu li mu do kraja polomili sakate noge?
Nisu. Ali mučenje španjolskom čizmom i rastezanjem vrlo ga je iscrpilo i odonda je prisiljen da leži. Ali ni to nije ono najgore. Iskoristivši odsutnost zapovjednika, ispričao mi je neke pojedinosti o seansi kojoj je bio cilj istjerivanje zlih duhova. U stvari on je bio žrtva fratra Bechera. On tvrdi da dlijeto kojim se ovaj služio u svrhu dokaza bijaše snabdjeveno sakrivenom dugom iglom. Tim ga je dlijetom nenadano udarao. Prilikom svakog udarca osjetio bi ljutu bol te nekoliko puta nije uspio zatomiti krik bola što su svjedoci vrlo nepovoljno po nj protumačili. A što se tiče opsjednute opatice, on je nikako nije mogao prepoznati jer nije bio sasvim pri svijesti.
Pati li mnogo? Je li očajan?
Nije ga napustila hrabrost iako mu je tijelo iscrpljeno. Prošao je kroz trideset saslušanja.
Pošto se načas bijaše zamislio, Desgrez doda:
Moram li vam priznati? Njegov me izgled u prvi mah zaista pogodio. Nisam mogao zamisliti da ste vi žena onoga čovjeka. Ali pošto sam s njim izmijenio nekoliko riječi i pošto je svoje blistave oči upro u mene, bilo mi je jasno… Ah! Umalo nisam zaboravio. Grof de Peyrac mi je stavio u zadatak da prenesem jednu poruku njegovu sinu Florimondu. Poručuje mu, dakle, da će mu, da bi se zabavljao, iz zatvora donijeti dva mala pauka koje je naučio da plešu.
Brr! Nadam se da ih Florimond neće dodirnuti - reče Anđelika koja se jedva nekako suzdržala da ne brizne u plač.

Sad su stvari mnogo jasnije - ustvrdi prečasni otac de Sance pošto je saslušao izvještaj što mu je odvjetnik podnio o svojim koracima. - Po vašem će se, dakle, mišljenju optužnica ograničiti na točke takozvanog čaranja i temeljit će se na zapisniku što ga je sastavio redovnik Becher?
Siguran sam u to jer su se uvjerili da glasovima što su ih nastojali proturiti u javnost o navodnoj pobuni grofa de Povraća protiv kralja, nitko ozbiljan nije povjerovao. A u pomanjkanju boljih argumenata vratit će se prvotnoj optužbi, to jest da je vještac kojemu treba da sudi građanski sud.
Odlično. Prema tome, treba prvo uvjeriti suce da nema ničeg nadnaravnog u rudarskim radovima kojima se bavio moj šurjak. S tog bi razloga trebalo pribaviti svjedočanstva radnika što su s njim radili. A drugo, treba svesti na ništicu vrijednost onog istjerivanja vraga kojim se optužba misli poslužiti.
Igra je dobivena ako uspijemo uvjeriti suce, sve odreda pobožne ljude, da je nad grofom obavljeno lažno istjerivanje vraga.
Pokušat ćemo vam pomoći da to dokažete.
Raymond de Sance udari dlanom ruke po stolu u sobi za sastanke i nagne se prema odvjetniku svojim licem tamne puti. U onom udarcu šake po stolu te u poluzatvorenim očima oživljavao je djed Raymondov, barun de Ridoue. Anđelike se svaki put snažno doimalo i srce joj je življe kucalo osjećajući da se nad njenim ugroženim ognjištem zaštitnički nadnijela sjena Monteloiupa.
Naime, postoji nešto što vi, gospodine odvjetniče, ne znate - naglašavao je svoje riječi jezuit odlučnim glasom - kao što to ne znaju ni mnogi prinčevi crkve u Francuskoj čiji je vjerski odgoj ponekad, u stvari, mnogo labaviji nego ponekog siromašnog seoskog župnika. E pa znajte onda da u Francuskoj postoji samo
jedan čovjek opunomoćen od pape da sudi o opsjednutosti i o postojanju vraga u nečiju tijelu. Taj čovjek je član Družbe Isusove. I tek poslije mnogo godina razborita života i temeljitih i suhoparnih studija on je od njegove svetosti pape dobio strašnu povlasticu da licem u lice opći s princom Tmina. Odvjetniče Desgrez, uvjeren sam da ćete vrlo zbuniti suce kad ih obavijestite da je samo zapisnik o istjerivanju zlih duhova potpisan od prečasnog oca Kirchera, velikog istjerivača zlih duhova na teritoriji Francuske, u očima crkve vjerodostojan.
Dakako - poviče Desgrez vrlo uzbuđen - priznajem da sam pomišljao na takvu mogućnost, ali fratar Becher djeluje paklenski spretno, tako spretno da je uspio steći povjerenje samog kardinala Gondija, pariškog nadbiskupa. Raskrinkat ću to narušavanje vjerske procedure! - poviče odvjetnik koji je sebe već vidio u odjeljenju za branioce - raskrinkat ću neovlaštene svećenike koji su na tako bogohulni način pokušali da crkvu izvrgnu ruglu.
Budite strpljivi pa pričekajte još trenutak - reče otac de Sance ustavši.
Malo potom vrati se u pratnji još jednog jezuita kojega predstavi Anđeliki i Desgrezu kao oca Kirchera.
Na Anđeliku je ostavio strašan dojam susret s velikim istjerivačem zlih duhova Francuske. Ni sama nije znala kakva je čovjeka očekivala da će vidjeti, ali sigurno nije računala da će se naći pred čovjekom tako skromna izgleda. Da nije na njemu bilo crnoga habita osvijetljenog na grudima bakrenim križom, prije bi čovjek važnog i podosta šutljivog jezuita smatrao mirnim seljakom nego crkvenim čovjekom koji je mogao s nečistim silama doći u dodir.
Anđelika opazi da je i Desgreza, usprkos njegovu sumnjanju, pogodila ličnost pridošlice.
Raymond reče da je već obavijestio oca Kirchera o čitavom slučaju, a sad mu ispriča posljednje događaje.
Veliki je istjerivač slušao sigurno sa smješkajući.
Čitava ta stvar mi se čini jednostavnom - najzad reče. - Trebalo bi da ja izvršim istjerivanje zlih duhova kako to propisi zahtjevaju. Izjava koju ćete vi pročitati na sudu, a koju ću ja potvrditi svojim svjedočenjem, stavit će, dakako, u vrlo neugodan položaj savjest one gospode.
Nije to tako jednostavno - primijeti Desgrez snažno se čežući po glavi. - čini mi se da bi to bio veliki pothvat da vam se otvore vrata Bastilje, pa makar i kao kapelanu, zato da posjetite jednog zatvorenika koji je neobično dobro čuvan…
Jedan razlog više da budemo trojica.
A zašto trojica?
Vrag je isuviše spretan a da bi ga samo jedan čovjek, pa makar ga i štitile molitve, mogao izazvati bez opasnosti po sebe. Da bih se približio čovjeku koji je u dosluhu s vragom, moraju biti uza me bar dvojica mojih akolita.
Ali moj muž nije u dosluhu s vragom! - bunila se Anđelika.
I naglo zarije lice među ruke da bi sakrila nenadni poriv da se luđački smije. Slušajući kako se stalno ponavlja da njen muž trguje s vragom, na kraju je zamislila Joffreya pred pultom kao u kakvu dućanu u trenutku kako prijatno ćaska s rogatim i nasmijanim vragom. Bože! Kad se jednom nađu u svojoj kući u Toulousi, do iznemoglosti će se smijati svim tim glupostima. Zamislila je sebe na Joffireyovim koljenima, svoje usne priljubljene na njegovu gustu kosu u kojoj se osjeća miris ljubica, dok su čudesne Joffreyove ruke obasipale beskrajnim milovamjem tijelo koje je ljubio.
Provala njezina smijeha učas se pretvori u jecaj.
Ne kloni duhom, draga moja sestro - blago će Raymond. - Kristovo rođenje nas ispunja nadom: mir ljudima dobre volje!
Ali to stalno izmjenjivanje nada i razočaranja izjedalo je mladu ženu. Kad se mišlju vraćala posljednem Božiću svečano proslavljenom u Toulousi, osjećaj užasa ju je obuzimao od svega što je već doživjela.
Da li je mogla zamisliti prije godinu dana da će na sam Badnjak, dok su zvona s pariških crkava razulareno tukla pod sivim nebom, naći sklonište pored kamina
stare Cordeaiu? Blizu te starice koja je sukala vreteno i njezina sina učenika za krvnika, koji se nevino igrao s malim Florimondom, ona je grijala ruke pruživši ih prema vatri. Sjedeći pored nje na istoj klupi, udovica Scarron, mlada, lijepa, jadna i napuštena kao i ona, s vremena bi na vrijeme polako obavijala ruku oko prijateljičina pasa i stiskala se uz nju potaknuta sramežljivom potrebom da osjeti nečije tijelo na svojoj pustoj puti.
Stari trgovac novitetima se bijaše također skutrio pored jednog ognjišta u tužnoj kući. Dremuckao je u naslonjaču što ga je dovukao iz svoje sobe. U drijemežu je nešto gunđao i sve nešto računao, tvrdoglavo se trudeći da otkrije razloge svoga neuspjeha. Kad bi ga krckanje cjepanica probudilo, smješako bi se i nekako s naporom zborio:
Ne zaboravimo da će se Isus svakoga časa roditi. Čitav svijet je u slavlju. A da i mi otpjevamo neku pobožnu pjesmicu?
I na veliku radost Florimondovu pjevuckao je drhtavim glasom, ali vatreno:
Bile tri pastirice čuvale su ovčice Na maloj livadi
Pored bistrog potoka
Netko pokuca na vrata. Netko je u mraku potiho kazao nekoliko riječi Corde-au- couu.
Traže gospođu Anđeliku - reče dječak.
Anđelika se diže vjerujući da je Desgrez traži. Ali u hodniku opazi nekog viteza u čizmama, umotana u široki ogrtač i sa šeširom spuštenim na oči.
Došao sam da se s tobom oprostim, draga sestro. To je bio Raymond.
Kamo ćeš? - čudila se Anđelika.
U Rim. Ne mogu ti iznijeti pojedinosti o poslanstvu što ga imam obaviti, ali sutra će svi znati da su se odnosi između francuske ambasade i Vatikana vrlo pogoršali. Francuski ambasador je odbio da se pokori naređenjima svetog oca koji je zahtijevao da se jedino diplomatsko osoblje može skloniti u krug ambasade. A Luj XIV je naredio da se odgovori silom svakome tko pokuša da mu nametne odluke različite od njegovih. I tako smo se, eto, našli pred raskidom između francuske crkve i papinstva. Treba pošto-poto izbjeći takvu katastrofu. Moram juriti što me konji nose sve do Rima i pokušati da nađem sporazum i smirim duhove.
Ti, dakle, odlaziš! - reče ona utučena njegovim govorom. - Sad me i ti napuštaš? A pismo za Joffreya?
Na žalost, jadno moje dijete, bojim se da u ovim prilikama nijedna molba vrhovnog svećenika, ma kakva bila, neće naići na odaziv kod našega kralja. Ali ipak računaj na mene, brigat ću o tvojoj stvari čitavo vrijeme svog boravka u Rimu. Drži, evo ti nešto novca. A sada slušaj: nema ni sat vremena što sam vidio Desgreza. Tvoj muž je prebačen u sudski zatvor u Palači pravde.
Što to znači?
Da će mu suđenje biti uskoro. A to nije sve. Odvjetnik Desgrez je siguran da će mu poći za rukom uvesti oca Kirchera i njegove akolite u Palaču pravde. Još noćas će oni, koristeći se zbrkom u uredima, biti pored zatvorenika. Ne sumnjam da će njihov pokus biti odsudan. Ne gubi nade!
Ona ga je slušala ledena srca, nesposobna da u sebi pobudi nadu.
Otac jezuit je uze za nježna ramena, privuče je sebi, i bratski je poljubi u hladne obraze.
Ne gubi nade, draga moja sestro - ponovi još jednom.
Ona je slušala kako je snježni sag prigušivao korake konja koji, pošto bijahu prošli kroz glavna vrata, pojuriše ulicama Pariza.
Oni će se kroz vrata Saint-Antoine dohvatiti ceste za Lion, a onda će u galopu pojuriti prema Alpama, a zatim će sići prema Rimu.
U kuhinji je starac i dalje pjevuckao:
Na tu radosnu vijest
Odložile su preslicu
i pošle da vide Djevicu i maloga Mesiju.
Dugi srh strese Anđeliku. Baš tu noć, dok zvona budu dozivala mir među ljudima, dok orgulje Notre-Dame i drugih crkava budu rasipale svoje radosne zvukove po prinčevima i princezama umotanim u krznene kapute, tri čovjeka će kliznuti u mračni i tajni hodnik da bi zazivali sotonu.
Anđelika zaveže za pas kesu što joj je Raymond dao i šuteći se vrati i sjedne pored gospođe Scarron i pokuša se pomoliti Bogu.
Odvjetnik Desgrez je stanovao na Malom mostu koji povezuje Cite32 sa sveučilišnom četvrti, u jednoj od onih uskih zgrada s vrlo kosim krovom čije je temelje već stoljećima plavila Sena i uza sve to nije uspjela da ih podrije.
Luda od neizvjesnosti, Anđelika najzad pođe k njemu pošto je njegovu adresu dobila od vlasnika gostionice "Tri čekića". Desgrez joj je više puta preporučio da iz kruga Templea izlazi što je moguće rjeđe. Ali ona više nije mogla izdržati. Poslije Raymondova odlaska, mladića nije više vidjela niti koju vijest od njega primila. Jezuiti su je primali usrdno, ali ništa oni nisu znali ili joj pak ne htjeđoše ništa reći. Nije joj nikako polazilo za rukom da se sretne s ocem Kircherom. Ukratko, dali su joj do znanja da se nije moglo tek tako smetati velikog istjerivača vraga.
Na kraju je stavila krinku preko lica, umotala se u svoj ogrtač i izišla da potraži svog odvjetnika. Stigavši na određeno mjesto, malko je oklijevala. I kuća u kojoj je stanovao pomalo ličila na nj: sirotinjska, neuredna, i reklo bi se drska.
Sjena malog zatvora Chatelet, gdje su svršavali studenti koji bi počinili kakvu nepodopštinu, nadvila se nad njenim gubavim pročeljem. U prizemlju, kip svetog Nikole, okružen starinskim ukrasima u kamenu, zaštitnički se kočio pored dućana prodavača voštanica. U tom su se dućanu zaustavljali vjernici Notre-Dame, koja je bila u blizinu, da kupe voštanice i da ih onda zapale pred Bogorodicom upućujući joj svoje bezbrojne želje.
Prodavač voštanica uputi mladu ženu: taj "đavolji odvjetnik" stanovao je u istoj kući na posljednjem katu.
Previše se obezobrazio taj prljavi tip. Držeći uza se onog bijesnog psa, taj pijani nazoviodvjetnik, koji je svoj nos u sve zabadao i nije puštao miran svijet da trguje po svom ćefu, odbijao je da plaća stanarinu! Jednoga će ga dana naći u Seni i, svetoga mi Nikole, i više je nego sigurno da neće samo jedna osoba biti kriva za njegovo utapljanje nego najmanje desetak.
Donekle pod dojmom te žučljive govorancije, Anđelika se pela zavojitim stepenicama čija ograda od trulog drva bijaše ukrašena neobičnim kipićima podrugljivih lica.
Na zadnjem katu su bila samo jedna vrata. Čula je Sorbonu kako je uz sami pod dahtala.
Pogolema djevojka naličena lica, s rupcem koji joj je poluzatvarao bujne grudi, dođe da joj otvori.
Anđelika uzmakne korak unazad. Nije očekivala taj susret.
Što hoćeš? - upita je djevojka.
Stanuje li ovdje odvjetnik Desgrez?
Netko se pomače u sobi. Na vratima se pojavi odvjetnik s guščjim perom u ruci.
Uđite, gospođo - reče prirodnim tonom. Zatim djevojku gurne napolje i zatvori vrata.
U vas, dakle, nema ni za dva groša strpljenja? - dočeka je prijekornim tonom. - Morali ste se otisnuti čak do moje jazbine! Ta to vas je moglo života stajati…
Nisam nikakvih vijesti imala već…
Već šest dana.
Recite mi kakvi su bili rezultati istjerivanja?


32 Najstariji dio grada, smješten na otočiću usred Pariza. Tu se diže Notre-Dame, Palača pravde, Glavna bolnica itd.
Sjednite ovdje - reče joj Desgrez nimalo se ne zbunivši. - Dopustite mi da završim ono što upravo pišem, a onda ćemo razgovarati.
Anđelika sjedne na stolicu koju joj je on pokazao.
Ta stolica je u stvari bila drvena škrinja u kojoj je on, nesumnjivo, držao svoja odijela. Ogledavajući se oko sebe po sobi, bila je uvjerena da nikad tako bijedne sobe nije vidjela. Svjetlost je unutra probijala kroz mala prozorska stakla zelenkaste boje, pričvršćena olovom. Na ognjištu mršavi oganj nije uspijevao potisnuti vlagu što se dizala s rijeke, čiji se šum vode čuo kako udara u stupove Malog mosta. U jednom kutu na samom podu ležala je čitava hrpa knjiga. Desgrez nije imao nikakva pisaćeg stola već je sjedao na jednom stocu, a pisao je na drvenoj ploči položenoj na koljena. Tintaricu je položio na pod pred sebe.
Jedini važniji komad namještaja u toj sobi bijaše krevet, ali zavjese od modrikastog serža te pokrivači na krevetu bijahu puni rupa. Međutim, plahte su bile čiste, mada očito već upotrijebljene. I nehotice su Anđelikine oči stalno svraćale na krevet u neredu po kojemu se lako mogao zamisliti prizor koji se vjerojatno čas prije odigrao između odvjetnika i djevojke koju je on onako brzo otpremio. Mlada žena osjeti kako joj je krv navalila u glavu.
Živeći pod stalnim pritiskom, sad nade sad očaja, što joj je rastazalo živce i gušilo sve druge osjećaje i misli, pogled na krevet ju je neobično uzbudio.
Osjetila je snažnu želju da se stisne uz muška prsa i da na sve zaboravi u pomalo grubom zagrljaju, kakav mora da je bio u tog mladića čije pero je škripalo u tišini. Pogleda ga. Zaduben u misli, mrštio je čelo i treptao crnim vjeđama trudeći se da se usredotoči.
Anđelika se sad zastidi svojih želja i da bi sakrila svoju smetenost, stane milovati golemu glavu Sorbone koju joj ova privrženo bijaše položila na koljena.
Uf! - uzdahne Desgrez ustajući i rastežući se. - Nikada u svom životu nisam toliko govorio o Bogu i crkvi. Znate li što su ovi listovi rasuti po podu?
Ne.
To je govor što će ga odvjetnik Desgrez održati na raspravi grofu de Peyracu, optuženom za čaranje, raspravi koja je zakazana za 20. siječnja 1661. u Palači pravde.
Zar je dan već uglavljen? - upita Anđelika problijedivši. - Oh! Moram, puklo kud puklo, prisustvovati. Prerušite me u odvjetnika ili u fratra. Istina, u drugom sam stanju - reče i smeteni pogled baci na svoje tijelo. - Ali jedva da se vidi. Gospođa Cordeau tvrdi da ću imati kćer, zato što nosim vrlo visoko. U najgorem slučaju, svijet bi me mogao smatrati klerikom koji voli dobro jesti.
Desgrez prasne u smijeh.
Nisam baš uvjeren ne bi li ptrevara bila isuviše vidljiva. Ali dosjetio sam se nečemu mnogo boljem. Raspravi će moći da sudjeluju neke opatice. Lako ćete se prerušiti pomoću onog njihovog vela i škapulara.
A sad se ja pitam neće li moj bujni izgled okrnjiti dobar glas što ga opatice uživaju?
Koješta! Široka haljina i prostran ogrtač i ništa se neće vidjeti. Ali da se razumijemo, mogu li se pouzdati u vašu hladnokrvnost?
Dajem vam riječ da ću biti najneupadljivija od svih slušateljki.
Neće to biti tako lako - odgovori Desgrez. - Nikako ne mogu predvidjeti kako će se odvijati događaji. Svaki sud ima i jednu dobru stranu: osjetljiv je na senzacionalna svjedočenja pred njim. Zato i držim u rezervi pokus o zanatskoj proizvodnji zlata kojim ću satrti u prah optužbu o alkemiji, a najviše računam na zapisnik oca Kirchera, koji je jedini opunomoćen od crkve. A on izjavljuje da vaš muž ne pokazuje nikakvih znakova opsjednutosti.
Hvala ti Bože! - uzdahne Anđelika. Je li stigla na kraj svojih iskušenja?
Pobjedit ćemo, zar ne?
Desgrez neodređeno kimne glavom.
Vidio sam onog Fritza Hauera kojega ste pozvali ovamo - reče nakon male stanke. - Stigao je sa svim svojim tignjevima i retortama. Snažan dojam ostavlja na čovjeka ta dobričina. Šteta. Ništa! Držim ga skrivenog u kartuzijanskom samostanu, u predgrađu Saint-Jacques. A što se crnca tiče, njegovu sam pomoć osigurao. Dopro sam do njega u Tuileries prerušen u trgovca octom. Ni za živu glavu nikome ne govorite o mom planu. U pitanju je život tih gadnih ljudi. A uspjeh zavisi od onih pokusa.
Taj se savjet učinio suvišnim nesretnoj Anđeliki kojoj su se od stalnog straha i nade sasvim osušila usta.
Otpratit ću vas - reče odvjetnik. - Pariški je zrak pogibeljan za vas. Ne izlazite više iz Templea, nikako prije jutra kad ima početi rasprava. Po vas će doći jedna opatica i otpratit će vas u Palaču pravde. Upozorit ću vas odmah da je ta časna sestra vrlo neljubazna. Ta je opatica moja starija sestra. Ona me je odgojila, a ušla je u samostan kad je primijetila da me njezine stroge kazne nisu zadržale na pravom putu. Ona se moli Bogu da mi oprosti moje grijehe. Ukratko, za mene će sve učiniti. U nju se možete potpuno pouzdati.
Idući ulicom, Desgrez uze pod rubu Anđeliku. Ona mu je pusti, radosna zbog te podrške.
Primičući se kraju Malog mosta Sorbona se odjedared zaustavi i naćulji uši. Nekoliko koraka podalje, uspravan i izazivačka držanja, kao da je na njih čekao, ustobočio se nekakav dronjavi atleta. Pod izblijedjelim šeširom za kojim postrance bijaše zabodeno pero, naziralo se lice popriječeno ljubičastom oteklinom, i crnim zavojem koji mu je skrivao jedno oko. Čovjek se smješkao.
Sorbona skoči na nj. Prosjak odskoči u stranu spretnošću akrobata i nestane kroz vrata jedne kuće na Malom mostu. Pas potrči za njim.
Anđelika i Desgrez začuju kako je nešto zvučno pljusnulo u vodu.
Prokleti Calambredaine! - promrmlja Desgrez. - Skočio je u Senu usprkos ledu: kladim se da se u ovom trenutku šeta među stupovima mosta. Pod svim pariškim mostovima ima pravih mišjih rupa u koje se skrivaju lupeži. A on je jedan od najsmionijih pariških razbojnika.
Sorbona se vrati opuštenih ušiju.
Anđelika se trudila da nadvlada svoj strah, ali nikako da od sebe odagna mučne misli. Činilo joj se da je onaj bijednik što se nenadano ispriječio na njezinu putu bio vjesnik grozne sudbine.