Drugo ime za ljubav

Drugo ime za ljubav po mnogima je najbolji roman Kolin Mek Kalah, australijske književnice poznate po bestseleru Ptice umiru pevajući.
Na odeljenju za duševene bolesnike, na jednom zabačenom ostrvu u Tihom okeanu, pri kraju Drugog svetskog rata, između vojne medicinske sestre i pacijenta rađa se ljubav koja prkosi profesionalnoj etici i dužnosti.
Složene i intrigantne okolnosti, napetost psihološkog trilera i ljubavna priča, uvek ista a tako različita, prikovaće vas za stranice ovog majstorski istkanog romana.

Posvećeno „maloj sestri“ Mary Nargi Bolk
Prvi dio


1

Mladi vojnik stajao je neodlučno zagledajući neoznačeni ulaz u Odjel X kao da procjenjuje mogućnost da je to zaista njegovo konačno odredište. Spustio je vojničku vreću na zemlju. Zadnja baraka u nizu, govorili su mu upućujući ga dalje stazom, jer su svi bili zauzeti, a na njemu se vidjelo da se zna i sam snaći. Na sebi je imao svu opremu osim oružja koje je jučer predao bataljonskom oružaru, ali bio je tako naviknut na taj teret da ga nije ni primjećivao. E pa, nema šta, zgrada pred njim bila je posljednja u nizu, a ako je to bolnički odjel, onda je mnogo manji od onih kraj kojih je već prošao. I mnogo mirniji. Odjel za tropike. Kakav način da se dočeka kraj rata! Što ne znači da je važno kakav je taj kraj. Važno je da je rat završio.
Dok ga je neopazice promatrala kroz prozor svoje sobe, sestra Honour Langtry osjetila je kako je taj pogled na njega istodobno i iritira i fascinira. Bila je ljuta zato što su ga poslali u vrijeme kad se potajno bila počela nadati da neće biti novih pacijenata, i zato što je znala da će njegov dolazak, makar i privremeno, narušiti delikatnu ravnotežu jedva uspostavljenu na njenom odjelu. Fascinirana je, opet, bila zbog toga što je predstavljao nepoznanicu, čovjeka koga treba upoznati. Wilson,
M. E. J.
Bio je po činu narednik, pripadnik slavnog bataljona slavne divizije, a iznad džepa na lijevoj strani prsa nosio je crveno-plavo- crvenu vrpcu vrlo cijenjene i rijetko dodjeljivane Medalje za uzorno držanje, a uz nju vrpce medalje 1939-1945, Afričke zvijezde bez osmice i Pacifičke zvijezde. Gotovo potpuno izblijedjeli tropski šal oko šešira govorio je o službi na Srednjem istoku, a bio je ukrašen sivo obrubljenom vrpcom u bojama divizije. Na sebi je imao uredno opranu i izglačanu uniformu izblijedjele zelene boje, šešir mu je bio nakrivljen pod propisnim kutom, uzica podbradnika bila je na svom mjestu, a mjedene kopče remenja su se sjale. Nije bio visok ali je ostavljao dojam čvrstine, a koža na vratu i rukama bila mu je tamna kao tikovina. Proveo je dugo vremena ratujući, taj momak, i promatrajući ga, sestra Langtry nije mogla a da ne razmišlja o tome zašto je upućen na Odjel X.
Izgledao je, možda, pomalo izgubljeno, kao čovjek naviknut da zna svoj put kad iznenada ustanovi da se kreće potpuno nepoznatom stazom. Tako bi se, međutim, mogao osjećati svatko tko dođe u sredinu na koju nije navikao. Uobičajenih simptoma - zbunjenosti, potpunog nesnalaženja, nenormalnog držanja ili ponašanja - u ovom slučaju nije bilo. Zaključila je da mladić, u stvari, izgleda sasvim normalno, a to je već samo po sebi nenormalno kada je u pitanju Odjel X.
Momak je iznenada došao do zaključka da je vrijeme za akciju, podigao je sa zemlje svoju vojničku vreću i zakoračio duž dugačke rampe koja je vodila prema glavnom ulazu. U istom trenutku sestra Langtry obišla je svoj pisaći stol i krenula iz sobe prema hodniku. Sreli su se kraj samog zastora protiv muha, kao da su sinkronizirali svoje pokrete. Neki pacijent, koji se već odavno bio oporavio i vratio u svoju jedinicu, napravio je taj zastor protiv muha od poklopaca pivskih boca nanizanih na metre i metre ribarskog konca, tako da je, umjesto da melodično zvoni kao kineske staklene perle, limeno zveckala. Stoga je njihov susret bio propraćen disonantnim zvukom.
Zdravo, naredniče, ja sam sestra Langtry - rekla je, primajući ga s osmijehom u svijet Odjela X, svoj svijet. Ipak, ispod površine tog osmijeha još je treperila nelagodnost i uznemirenost, što se odrazilo u načinu na koji je zatražila da joj preda svoje dokumente, koji su, vidjela je, bili otvoreni. One budale u prijemnom odjelu! Sigurno je usput zastao i pročitao ih.
Uspio je da bez žurbe spusti dio svoje opreme i propisno je pozdravi, a onda je skinuo šešir i spremno joj pružio papire.
Oprostite, sestro - rekao je. - Nije trebalo da ih čitam da bih znao što piše u njima.
Napola se okrenuvši, spretno je bacila kuvertu kroz vrata svoje sobe tako da je pala na pisaći stol. Tako; to bi trebalo da bude znak kako ne očekuje od njega da tu stoji kao panj dok ona čeprka po njegovim intimnim problemima. Imat će poslije dovoljno vremena da na miru pročita službeni prikaz slučaja; sad treba najprije da ga malo razmekša.
Wilson, M. E. J.? - upitala ga je. Sviđalo joj se njegovo mirno držanje.
Wilson, Michael Edward John - rekao je, a u očima mu zasvjetluca plamičak uzvraćene naklonosti.
Zovu vas Michael!
Michael ili Mike, sasvim svejedno.
Potpuno je vladao sobom, ili se tako bar činilo; očigledno, njegovo samopouzdanje nije još bilo načeto. Bože, pomislila je, samo da ga ostali dobro prime!
Otkud dolazite? - upitala ga je.
Ah, odozgo - odgovorio je neodređeno.
Hajde, hajde, naredniče, rat je završen! Takve stvari više nisu tajna. Sa Bornea, pretpostavljam, ali iz kojeg dijela? Sa Bruneija? Balikpapana? Tarakana?
S Balikpapana.
Niste mogli bolje izabrati vrijeme dolaska - rekla je veselo i krenula ispred njega kroz kratki hodnik prema vratima glavne prostorije odjela. - Ubrzo će večera, a ovdje prave sasvim dobar kai.
Odjel X bio je sklepan od ostataka i postavljen, kao neki višak, na sâm rub kompleksa. U stvari, nikad nije bio ni namijenjen smještaju pacijenata kojima je potreban složeniji medicinski tretman. U baraci se moglo udobno smjestiti desetak pacijenata, dvanaest do četrnaest, ako su to zahtijevale potrebe, a nekoliko kreveta bilo je moguće postaviti i na verandi. Pravokutnog oblika, baraka je bila sagrađena od dasaka spojenih u obliku brodskog poda i obojenih svijetlosmeđom bojom, bojom pokakanih pelena, kako su govorili vojnici. Podovi su bili načinjeni od tvrdog tropskog drva. Prozori, točnije rečeno veliki otvori, bili su nezastakljeni i imali su drvene kapke za slučaj lošeg vremena. Krov je bio od palmovog lišća složenog na način na koji urođenici pokrivaju svoje kolibe.
U glavnoj prostoriji nalazilo se trenutno samo pet kreveta, četiri postavljena duž jednog zida, kako je to običaj u bolnicama, a peti je stajao čudno osamljen kraj suprotnog zida, postavljen uzdužno, a ne pod pravim kutom prema zidu, sasvim suprotno bolničkim propisima.
Bili su to niski ležajevi obojeni maslinastozelenom bojom, uredno namješteni, bez debelih pokrivača, nepotrebnih u oblastima visokih temperatura i vlažnosti, samo s gornjim i donjim plahtama od neizbijeljenog platna, koje je od dugotrajnog pranja već odavno dobilo neobičnu bjelinu starih kostiju. Na visini od oko dva metra iznad svakog kreveta bio je postavljen metalni kolut sličan velikom držaču mreže za košarku, a za njega su bili pričvršćeni metri i metri tamnozelene mreže protiv komaraca, nabrane sa stilom i maštom jednog Jacquesa Fatha u
njegovim najboljim danima. Pored svakog kreveta stajao je stari limeni ormarić.
Možete spustiti vreću na onaj krevet tamo - rekla je sestra Langtry pokazujući na krajnji četvrti krevet u redu, najbliži zadnjem zidu prostorije, tako da je jedan otvor s kapcima bio sa strane a drugi ravno iza njega. Dobar krevet da se uhvati malo propuha. - Rasporedite svoje stvari kasnije - dodala je. - Na odjelu ima još pet pacijenata, i htjela bih da se upoznate s njima prije nego što stigne večera.
Michael je spustio šešir na jastuk, pojedine dijelove opreme bacio na krevet a onda se okrenuo i pogledao oko sebe. Nasuprot njegovu krevetu jedan dio prostorije bio je potpuno ograđen paravanima, kao da se iza njih nalazi bolesnik koji umire. Sestra Langtry mu je, međutim, mirno dala glavom znak da pođe za njom i, sa sigurnošću stečenom dugom praksom, provukla se između dva paravana. Iza njih nije bilo nikakve tajne, nikakvog samrtnika. Tu je naprosto bio postavljen dugačak, uzak blagovaonički stol s dugačkim klupama sa svake strane, a na čelu stola nalazila se na izgled prilično udobna fotelja.
Iza stola, jedna vrata vodila su na verandu što se kao rub čipkaste podsuknje pružala duž jedne strane barake, tri metra široka i dvanaest metara duga. Ispod nadstrešnice vidjele su se, sad smotane, rolete od bambusa koje su se mogle spustiti kad je padala kiša. Ograda, otprilike do pasa visoka, bila je načinjena u obliku balustrade od stupova zabijenih u zemlju, s debelom gredom odozgo. Pod je bio od debelih dasaka, kao i ostali podovi u baraci, i odjekivao je potmulo, kao bubanj, pod Michaelovim čizmama. Uza zid bila su postavljena četiri kreveta, gotovo jedan uz drugi, a ostatak verande zauzimala je šarena kolekcija stolica i naslonjača. Pored vrata je stajao stol kao i onaj u blagovaonici, s klupama sa strane. Oko stola bilo je raštrkano nekoliko naslonjača, kao da je taj dio verande omiljeno mjesto za sjedenje. Zid prema odjelu sastojao se uglavnom od otvora na kojima drveni kapci bijahu širom otvoreni da uhvate i najmanji dašak povjetarca, jer je veranda, postavljena na monsunskoj strani barake, bila istodobno izložena i jugoistočnim pasatnim vjetrovima.

Dan je umirao ali još nije bio ispustio posljednji dah; bolnički kompleks iza ograde verande bijaše sav prekriven zlatnim mrljama između sjena boje indiga. Kroz raspršenu svjetlost doplovio je velik crn oblak i spustio se na krošnje kokosovih palmi, pozlativši ih i ukrutivši njihove pokrete tako da su izgledale
kao plesačice s Balija. Zrak je svjetlucao od sitnih čestica prašine koje su se polako kretale, te se činilo da je čitav svijet potonuo na dno suncem obasjanog mora. Uvis se podigla duga sastavljena od traka jarkih boja, kao oslonac prostrane kupole neba, ali se na samoj sredini naglo prekinula. Šareni dnevni leptiri povukli su se a pojavili su se sivi noćni, koji su prolazili i letjeli ne obazirući se jedan na drugog, kao šutljive treperave sablasti. Iza zastora od resa palmovog lišća, kao iz velikih kaveza, javile su se cvrkutom i veselom, prodornom pjesmom mnogobrojne ptice.

„Oh, bože, sad će početi!” pomislila je sestra Langtry izlazeći na verandu ispred narednika Michaela Wilsona. „Nikad ne znam kakvi će biti jer je pravilo koje slijede, ako uopće postoji, nedostižno mom razumu, možda uhvatljivo samo instinktu, a to uvijek izaziva nervozu. Negdje u meni postoji osjetilo ili dar koji mi omogućava da ih shvatim, ali moj razum nije kadar razaznati o čemu se radi.”
Obavijestila ih je bila prije pola sata da dolazi novi pacijent, i osjetila je da ih je to uznemirilo. To je, doduše, i očekivala; u svakom došljaku uvijek su vidjeli prijetnju i, dok se ne bi navikli na njega, dok ne bi uspostavili ravnotežu svog svijeta, obično su se prema njemu držali neprijateljski. Ta reakcija bila je direktno proporcionalna stanju u kojem je došljak stigao; što je više vremena morala trošiti na njega, to je njihovo neprijateljstvo bilo žešće. Stvari bi se na kraju sredile jer bi se došljak postupno pretvorio u starosjedioca, ali dok se to ne dogodi, njen život nije bio nimalo lagan.
Za stolom ili oko stola sjedila su četiri muškarca, svi osim jednog goli do pasa. Peti je ležao ispružen na najbližem krevetu i čitao knjigu.
Samo jedan je ustao kad su došli, visok, mršav čovjek srednjih ili kasnih tridesetih godina, plave kose koja je od sunca potpuno pobijeljela, plavih očiju, obučen u izblijedjelu frontovsku jaknu kaki boje s platnenim opasačem, dugačke uske hlače i pustinjske čizme. Na epoletama je imao tri brončane kapetanske zvjezdice. Ljubaznost koju je pokazao ustajući bila je sasvim prirodna, ali se odnosila samo na sestru Langtry, kojoj se osmjehnuo na način koji je potpuno isključivao muškarca pored nje, došljaka.
Prvo što je Michael primijetio bio je način na koji su gledali sestru Langtry; gledali su je ne toliko s ljubavlju koliko vlasnički.
Najviše ga je fasciniralo njihovo odbijanje da gledaju u njega, iako ga je sestra Langtry uhvatila za nadlakticu i povukla naprijed tako da se našao uz nju, pa je bilo teško ne gledati ga. Ipak im je to uspjelo, čak i momku bolesnog izgleda koji je ležao na krevetu, naslonjen na lakat.
Michael, da vas upoznam s Neilom Parkinsonom - rekla je sestra Langtry, nimalo se ne obazirući na atmosferu.
Michael je reagirao potpuno instinktivno; stao je mirno pred kapetanskim zvjezdicama, kruto i precizno kao gardist na straži.
Efekt tog njegovog izraza poštovanja više bi odgovarao posljedicama obične pljuske.
Oh, za ime božje, ostavite se toga! - prošištao je Neil Parkinson. - Ovdje na Odjelu X svi smo premazani istom četkom, a još nisu uvedeni činovi za stupanj poremećenosti.
Michaelu je pomogla njegova savršena uvježbanost; na licu mu se nije mogla primijetiti ni najmanja reakcija na tu nečuvenu grubost, samo je promijenio stav iz krutog mirno u manje formalni na mjestu voljno. Osjetio je kako se sestra Langtry ukočila - iako je bila spustila ruku s njegove nadlaktice, stajala je dovoljno blizu da im se rukavi dodiruju. Kao da želi da ga na neki način podupre, pomislio je, i namjerno se malo odmaknuo. Ovo je njegov doček i mora ga izdržati oslanjajući se samo na vlastite snage.
Govorite samo u svoje ime, kapetane - javio se drugi glas.
Nismo baš svi premazani tropskom četkom. Možete nazivati sebe poremećenim ako vam se to sviđa, ali sa mnom je sve u redu. Zatvorili su me ovdje samo zato da me zatvore, to je jedini razlog. Smatraju me opasnim.
Kapetan Parkinson načinio je korak u stranu i okrenuo se čovjeku koji je govorio, mladiću koji je polunag sjedio zavaljen u naslonjaču, neuhvatljiv, drzak, neobičan.
A ti se nosi do vraga, huljo prokleta! - rekao je s upadljivom, ledenom mržnjom u glasu.
„Vrijeme je da se umiješam, prije nego što stvari odu predaleko,” pomislila je sestra Langtry, iznervirana više nego što se moglo vidjeti na njoj. Činilo se da će se čitav slučaj pretvoriti u jedan od onih sasvim nepodnošljivih dočeka, ako se sve skupa uopće može nazvati dočekom. Odigrat će tu predstavu u mračnom, zlokobnom tonu, na način koji je uvijek najteže podnosila, jer ih je voljela i željela da bude ponosna na njih.
Stoga je, kad je progovorila, njen glas zazvučao hladno, nepristrano, pomalo ironično, pa se ponadala da je tako postavila mali okršaj u pravu perspektivu za došljaka. - Ispričavam se, Michael - rekla je. - Da ponovim, ovo je Neil Parkinson. Gospodin u fotelji koji je dao svoj prilog raspravi zove se Luce Daggett. Na klupi do Neila sjedi Matt Sawyer. Matt je slijep i želi da to odmah kažem svakome, kako bi se izbjegle neugodnosti. U naslonjaču malo dalje sjedi Benedict Maynard, a na krevetu leži Nugget Jones. Gospodo, ovo je naš najnoviji regrut, Michael Wilson.
E pa, i to je obavljeno! Porinut je taj krhki ljudski brod, krhkiji od većine drugih jer inače ne bi bio ovdje, ne bi raširenih jedara plovio u oluje, vrtloge i zavjetrine Odjela X. „Neka mu bog pomogne,” pomislila je. „Izgleda kao da mu ama baš ništa ne fali, ali nešto sigurno nije u redu s njim. Miran je, da, ali to kod njega djeluje sasvim prirodno. A ima u sebi i nešto čvrsto, njegovo žilavo jezgro izgleda neoštećeno. Što je jedinstven slučaj otkako radim u Odjelu X.”
Odmjerila je strogim pogledom jednog po jednog muškarca.
Ne budite tako osjetljivi - rekla je. - Pružite jadnom Michaelu kakvu-takvu priliku!
Neil Parkinson sjeo je na klupu, nasmijao se i polako se odmaknuo u stranu, da može ispod oka pratiti Lucea a istodobno se obraćati došljaku.
Priliku? - upitao je. - Oh, sestro, poštedite nas! Zar mislite da onaj tko završi ovdje ima neku priliku? Odjel X, ova blagotvorna ustanova u kojoj se nalazite, naredniče Wilsone, u stvari je limbus, čistilište. Milton je definirao čistilište kao raj budala, što je u našem slučaju potpuno točno. I mi se motamo po ovom našem čistilištu korisni svijetu i ratnim naporima koliko i sise na biku.
Zastao je da provjeri kako je njegov govor djelovao na Michaela, koji je još uvijek stajao uz sestru Langtry, zgodan mlad čovjek u kompletnoj tropskoj uniformi. Njegovo lice izražavalo je zainteresiranost, bez traga i najmanje zbunjenosti. U normalnim slučajevima Neil je bio mnogo ljubazniji i čak spreman da se postavi kao amortizer koji će ublažavati sudare između došljaka i ostalih pacijenata, ali Michael Wilson nekako nije odgovarao utvrđenom standardu Odjela X. Nije bio nesiguran, emocionalno labilan, zbunjen, nije bio ništa od onoga što bi mogao biti i što bi ga učinilo prihvatljivijim. Naprotiv, Michael Wilson ostavljao je dojam čvrstog, zdravog, mladog, ali iskusnog vojnika koji u
potpunosti vlada sobom i uopće ne zaslužuje brigu što je sestra Langtry očigledno pokazuje za njega.
Otkako je prije nekoliko dana stigla vijest o prestanku neprijateljstva s Japanom, Neil se naprosto gušio od osjećaja da ga vrijeme prelazi, da još nije donio prave odluke i da nije stavio na kušnju snagu koja mu se vraćala. Bilo mu je potrebno sve vrijeme što je preostalo Bazi broj 15 i Odjelu X, svaka sekunda tog vremena, bez poremećaja koje će dolazak novog pacijenta svakako izazvati.
Baš ne izgledaš kao tropiko - rekao je Michaelu.
Ne izgleda ni meni - rekao je Luce i nasmijao se prigušeno, naginjući se da pomalo prejako i zlobno udari slijepca u rebra. - Izgleda li tebi kao tropiko, Matt? - upitao je.
Prestani! - odbrusio je Neil, posvećujući sad svu pažnju Luceu.
Luceov prigušeni smijeh pretvorio se u glasno cerekanje; zabacio je glavu i gromko se smijao, ispuštajući pravu baražnu vatru lišenu svakog osjećaja.
A sad je dosta! - rekla je sestra Langtry oštro. Pogledala je Neila i vidjela da joj neće pomoći, a zatim je pogledala redom ostale muškarce. Njihov otpor bio je, međutim, potpun, bili su odlučni da se predstave novom pacijentu kao zajedljiva, brbljava i nedisciplinirana gomila. U takvim trenucima njena nemoć ju je strahovito pogađala, ali iskustvo ju je naučilo da nikad ne vrši prevelik pritisak na njih. Takva raspoloženja nisu nikad dugo trajala, a što je rasploženje gore, to će promjena u suprotnom smislu biti, kad sve prođe, jača i temeljitija.
Nakon što je pogledala sve redom, njen pogled se zaustavi na Michaelu. Ustanovila je da je on napeto gleda, što je također izazvalo izvjesnu uznemirenost, jer njegove oči, za razliku od očiju većine novih pacijenata, nisu podizale zidove iza kojih će se sakriti niti su odražavale poziv u pomoć čovjeka koji je izgubio kormilo. Michael je samo zurio u nju kao da je pred njim zgodna igračka, štene ili kakav drugi objekt sposoban da privuče pažnju i probudi osjećaje, ali je inače bez neke praktične vrijednosti.
Sjedite - rekla mu je osmjehujući se, prikrivajući neraspoloženje zbog takvog odbijanja. - Već vam vjerojatno klecaju koljena.
Odmah je shvatio da je njena primjedba o koljenima više prijekor ostalim muškarcima nego izraz brige za njega, koja je i nju samu iznenađivala. Ipak, natjerala ga je da sjedne u
naslonjač nasuprot Neilu i ostalima, a zatim se i ona smjestila tako da može vidjeti Neila, Michaela, Lucea i Benedicta. Nagnula se naprijed, nesvjesno poravnavajući sivo platno uniforme.
Naviknuta da usmjerava pažnju na one kojima je u danom trenutku potrebna, u mislima je registrirala činjenicu da Ben postaje nemiran i rastrojen. Matt i Nugget imali su dobru osobinu da ignoriraju neprestano koškanje Neila i Lucea, ali Ben se trzao na svaki neskladan ton, pa ako dopusti da se sukob nastavi, to će ga ozbiljno uznemiriti.
Luceove napola sklopljene oči počivale su na njoj s onom vrstom ledene seksualne familijarnosti koju je ona čitavim svojim karakterom, odgojem i obrazovanjem smatrala uvredljivom, premda je od preuzimanja Odjela X naučila da prikriva gađenje i da s više zanimanja istražuje zašto neki muškarac tako zuri u nju. Samo, Luce je ipak bio poseban slučaj; nikad nije uspjela da kod njega ostvari neki napredak, i ponekad ju je mučio osjećaj krivice što se nije malo više potrudila. Nije se naročito potrudila, kako je uvijek bila spremna priznati, zbog toga što je u toku prvog tjedna svog boravka na Odjelu X Luce napravio pravu budalu od nje. To što je brzo shvatila šta se događa, i što je sve prošlo bez posljedica, bilo po nju bilo po njega, nije predstavljalo opravdanje za pogrešnu procjenu. Luce je posjedovao moć da u njoj izazove bojažljivost zbog koje je mrzila samu sebe, ali koju je morala izdržati.
S naporom je skrenula pogled s Lucea na Bena, a ono što je vidjela na njegovom izduženom, tamnom, ispijenom licu natjeralo ju je da neusiljeno pogleda na sat koji je nosila zakvačen za rever uniforme.
Ben, hoće li vam biti teško da pogledate što se dogodilo s momcima iz kuhinje, molim vas? - rekla je. - Večera kasni.

Ben je s trzajem ustao, svečano klimnuo glavom i nestao u zgradi.
Kao da je taj pokret pokrenuo u njemu neki drugi slijed misli, Luce se uspravio u naslonjaču, širom otvorio žućkaste oči i polako prenio pogled na Michaela. S Michaela njegov pogled je prešao na Neila, a zatim se vratio na sestru Langtry i tu ostao, izražavajući duboku zamišljenost, bez ičeg senzualnog u sebi.
Sestra Langtry se iskašlja.
Nakićeni ste kao božićno drvce, Michael. Kad ste otišli u rat? U prvoj turi? - upitala ga je.
Kosa mu je bila kratko podšišana i svjetlucala je kao metal, glava lijepo oblikovana, a lice od one vrste na kojima promatrač najprije vidi kosti a tek onda meso, iako nije bilo mrtvački ispijeno kao Benedictovo. Na koži oko očiju vidjeli su se redovi sitnih bora, a dvije duboke brazde dijelile su obraze od nosa. Bio je muškarac, a ne dječak, ali njegove crte bile su nekako prerano sazrele. Svojeglav momak, vjerojatno. Oči su mu sive, a ne kao kod Lucea promjenljive kamuflažne boje, oči koje mogu postati žute ili zelene, i to sivilo njegovih očiju nekako je hladno i izvan vremena, i potpuno odgovara njegovom smirenom, uvijek potpuno kontroliranom i inteligentnom pogledu. Sestra Langtry je sve to registrirala u jednom djeliću sekunde, koliko mu je bilo potrebno da udahne da bi odgovorio, potpuno nesvjesna da su svi pogledi uprti u nju i njeno zanimanje za došljaka, čak i pogled slijepog Matta.
Da, otišao sam u prvoj turi - rekao je Michael.
Nugget je odložio otrcani medicinski rječnik koji je neprestano držao pretvarajući se da ga čita, i okrenuo se porebarke da može gledati ravno u Michaela. Gipke su se Neilove obrve podigle.
Dugo ste ratovali - rekla je sestra Langtry. - Svih šest godina. Kako sad gledate na to?
Bit ću sretan kad svučem uniformu - rekao je kratko.
Ali u početku ste jedva čekali da krenete u borbu?
Da.
Kad ste promijenili mišljenje?
Pogledao ju je kao da njeno pitanje smatra upravo neshvatljivo naivnim, ali je odgovorio relativno pristojno, slegnuvši ramenima.
Moramo vršiti svoju dužnost, zar ne?
Oh, dužnost! - iscerio se prezirno Neil. - To je najsramnija od svih opsesija. Neznanje nas uvuče u nešto, a osjećaj dužnosti tjera da nastavljamo u beskraj. Volio bih da vidim svijet u kojem će se djeca odgajati u uvjerenju da im je osnovna dužnost misliti na sebe.
E pa, neka me vrag odnese ako budem tako odgajao svoju djecu! - rekao je Michael oštro.
Ja ovdje ne propovijedam hedonizam niti zagovaram potpuno odbacivanje svake etike! - uzvratio je Neil nestrpljivo. - Samo bih volio da vidim uspostavljanje svijeta koji neće gledati kako da pokolje cvijet svoje mladosti, to je sve.
U redu, tako mislim i ja i potpuno se slažem s vama - rekao je Michael, opuštajući se. - Oprostite, nisam vas dobro razumio.
Tome se nimalo ne čudim - dobacio je Luce, koji nikad nije propuštao priliku da bocne Neila. - Riječi, riječi, riječi! Jesi li tako ubijao i neprijatelje, Neil, pričajući im dok ne bi ispustili dušu?
Šta ti znaš o ubijanju neprijatelja, ti pozadinsko strašilo? Rat nije lov na patke! Tebe su morali odvući u rat, cvilio si kao prase kad ga kolju, a onda si našao lijepo mjesto u zavjetrini, daleko iza fronte, je l' tako? Muka mi je kad te pogledam!
Ali manje nego meni dok tebe gledam, umišljena huljo - zarežao je Luce. - Jednog dana ispržit ću ti muda za doručak!
Neilovo rasploženje mijenjalo se na neki čudesan način; njegov je bijes splasnuo a oči mu zaigrale.
Ne bi zaista vrijedilo truda, stari moj - rekao je otegnuto. -
Sitna su, nema ih ni za jedan zub.
Nugget se zakikotao, Matt je zaurlao, Michael se glasno nasmijao, a sestra Langtry naglo je oborila glavu i očajnički se zagledala u svoje krilo. Ipak, ubrzo se pribrala toliko da okonča prepirku.
Gospodo, vaše izražavanje večeras je uvredljivo - rekla je hladno i odsječno. - Za pet godina službe u vojsci možda sam naučila mnogo toga, ali moji osjećaji ostali su fini kao što su i bili. Molim vas da se suzdržavate od vulgarnih izraza kad sam ja u blizini. - Okrenula se i ljutito pogledala Michaela. - To se odnosi i na vas, naredniče!
Michael joj je uzvratio pogled, nimalo uplašen.
Razumijem, sestro - rekao je poslušno i osmjehnuo se.
Njegov osmijeh bio je tako neodoljivo privlačan, tako... zdrav
da je sva zablistala.
Luce je ustao i, pokretom koji je bio i prirodno i usiljeno graciozan, provukao se između Neilova i praznog Benedictova naslonjača, nagnuo se naprijed i drsko promrsio Michaelu kosu. Michael nije ni pokušao trgnuti glavom, nije ni pokazao da se ljuti, ali je iznenada, naglo poprimio suzdržano, oprezno držanje. Je li to možda nagovještaj da je netko s kime se ne može igrati, upitala se sestra Langtry, fascinirana.
Oh, već ćeš se navići! - rekao je Luce i izazivački se okrenuo Neilu. - Čini mi se da ste dobili konkurenciju, kapetane s Oxfordskog sveučilišta! Baš lijepo! Startao je kasno, ali cilj još nije na vidiku, zar ne?
Gubi se! - rekao je Neil gnjevno, stežući šake. - Gubi se već jednom, vrag te odnio!
Luce se provukao između Michaela i sestre Langtry iskrenuvši se kao da u tijelu nema kostiju, te se uputio prema vratima, gdje se sudario s Benedictom i uz prigušen uzvik odskočio, kao da se opekao. Brzo se snašao, prezirno iskrivio usta i odstupio u stranu, duboko i ceremonijalno se poklonivši.
Kakav je osjećaj biti ubojica staraca i male djece, Ben? - upitao je i nestao u zgradi.
Benedict je ostao stajati tako osamljen i utučen da je, prvi put otkako je stupio na Odjel X, Michael bio duboko dirnut; pogled na one ugašene oči žestoko ga je potresao. „Možda je to zato što je to prva iskrena emocija koju vidim ovdje,” pomislio je.
„Jadnik! On izgleda onako kako se ja osjećam, kao da je netko pogasio sva svjetla u njemu.”
Michael je nastavio pratiti pogledom Benedicta, napeto proučavajući njegovo preplanulo lice dok je išao prema svojem naslonjaču vukući noge kao stari redovnik, s rukama prekrštenim na trbuhu. Njegovo lice bilo je kao izjedeno, oglodano onim što je živjelo iza njega, i izazivalo je sažaljenje. Iako nisu bili nimalo slični, Michaela je iznenada nešto podsjetilo na Colina, pa je toliko poželio da mu pomogne da je pokušao snagom vlastite volje natjerati te odsutne oči da ga pogledaju. Kad mu je to uspjelo, osmjehnuo se.
Ne uzimaj Luceove riječi k srcu, Ben - rekao je Neil. - To ti je hulja koju ne treba shvaćati ozbiljno.
On je zao - rekao je Benedict, izgovorivši tu riječ kao da mu se progrizla kroz grlo do usana.
Svi smo takvi, zavisi samo od toga s koje nas strane promatraš - rekao je Neil smireno.
Sestra Langtry je ustala; Neil se dobro slagao s Mattom i Nuggetom, ali s Benom mu zbog nečega nikad nije polazilo za rukom da pogodi pravi ton.
Jesi li ustanovio što se dogodilo s večerom, Ben? - upitala je sestra.
Na trenutak, stari redovnik pretvorio se u dječaka; Benedictu su se oči raširile i ispunile toplinom dok je s neskrivenom odanošću gledao u sestru Langtry.
Večera stiže, sestro, stiže! - rekao je i osmjehnuo se, zahvalan na njenoj pažnji, pažnji koja ju je i potakla da mu povjeri taj konkretan zadatak.
Njene oči blago su gledale Bena, a onda se okrenula.
Pomoći ću vam da smjestite svoje stvari, Michael - rekla je odlazeći u baraku. Nije, međutim, bila još završila sa skupinom na verandi. - Gospodo, pošto večera kasni, mislim da će biti bolje da večerate unutra, u košuljama i sa spuštenim rukavima. U suprotnom, nećete izići na kraj s moskitima.
Iako bi bio radije ostao na verandi da vidi kako se skupina ponaša u njenoj odsutnosti, Michael je primio njenu ponudu kao zapovijed i otišao za njom na odjel.
Njegovi uprtači, telećak i vojnička vreća ležali su na krevetu. Stojeći prekrštenih ruku i promatrajući ga, sestra Langtry zapazila je metodičku lakoću s kojom je počeo raspremati svoju imovinu; počeo je s malom torbom zakvačenom za uprtače i izvukao četkicu za zube, neugledan ali dragocjen komadić sapuna, duhan, četkicu za brijanje, i sve to uredno poslagao u ladicu noćnog ormarića.
Jeste li imali kakvu predodžbu o tome gdje ćete se naći? - upitala ga je.
Pa sad, vidio sam mnogo momaka koji su doživjeli tropski nervni slom, ali to je izgledalo drukčije nego ovdje. Ovo je odjel za tropike?
Da - odgovorila je blago.

Odmotao je pokrivač i donju ceradu, koji su bili uredno pričvršćeni za poklopac telećaka, i počeo izvlačiti čarape, rublje, ručnike, čiste košulje, duge i kratke hlače. Radeći to, rekao je:
Čudna stvar, u pustinji nije ih skrenulo ni deseti dio koliko ih je skrenulo u džungli. Iako je to možda sasvim blizu pameti. Pustinja ne pokušava usisati čovjeka; s njom je mnogo lakše živjeti.
Zato te bolesnike i zovu tropici... od tropske... džungle... - Nastavila ga je promatrati. - U ormarić stavite samo stvari koje su vam potrebne. Ostalo možete ostaviti u plakaru. Ključ od plakara je kod mene, pa ako vam nešto zatreba, samo viknite... Nisu oni tako loši kao što možda izgledaju.
Momci su u redu. - Jedva primjetan osmijeh zadigao mu je kut lijepih usana. - Bio sam na mnogo neugodnijim mjestima, i još gore su me dočekivali.
Nije vam neugodno ovdje?
Uspravio se, držeći u rukama rezervni par čizama, i pogledao je ravno u oči.
Rat je završen, sestro. Ovako ili onako, ubrzo ću se vratiti kući, a trenutno sam tako sit svega da mi je potpuno svejedno gdje ću dočekati demobilizaciju. - Pogledao je oko sebe. - Ovaj je smještaj neusporedivo bolji od onog u logoru, a klima je ugodnija nego na Borneu. Nisam spavao u pristojnom krevetu čitavu vječnost. - Podigao je ruku i počeo se poigravati s naborima mreže protiv komaraca. - Udobnost kao kod kuće, pa još je tu i mama! Ne, nije mi nimalo neugodno ovdje.
Primjedba o mami ju je zapekla; kako se samo usuđuje! Svejedno, vrijeme će raspršiti taj njegov dojam. Nastavila ga je iskušavati.
Zašto se ne bunite što su vas poslali ovamo? Trebalo bi, mogla bih se zakleti da niste tropiko!
Slegao je ramenima i počeo izvlačiti stvari iz vojničke vreće, u kojoj je bilo knjiga koliko i raznih dijelova odjeće. Bio je, to je odmah zapazila, pravi stručnjak za pakiranje.
Dobro sam svjestan činjenice da već dugo vremena slušam kojekakva besmislena naređenja, sestro - rekao je - i vjerujte mi da to što su me poslali ovamo nije ni približno tako besmisleno kao neka druga naređenja koja sam morao izvršiti.
Da li vi to sami sebe proglašavate ludim? Nasmijao se, bez i najmanjeg glasa.
Ne! S mojim razumom sve je u redu.
Osjećala se kao paralizirana; prvi put u svojoj dugoj karijeri medicinske sestre nije znala što da kaže. A onda joj se, kad je ponovo posegnuo u svoju vreću, učinilo logičnim da kaže:
Oh, lijepo, imate pristojan par tenisica! Teško mi je slušati topot čizama po ovom drvenom podu. - Njena se ruka sama ispružila i počela prebirati po knjigama što su ležale na krevetu. Uglavnom suvremeni američki pisci, primijetila je: Steinbeck, Faulkner, Hemingway. - Engleskih pisaca nemate? - upitala ga je.
Ne razumijem ih - rekao je i skupio knjige da ih spremi u ormarić.
Ponovo ono blago odbijanje; borila se da savlada ljutnju koja je, po njenom mišljenju, bila sasvim prirodna.
Kako to? - upitala ga je.
Pišu o svijetu koji ne poznajem. Osim toga, još od Srednjeg istoka nisam sreo Engleza s kojim bih mogao razmijeniti knjige. Jenkiji su nam mnogo bliži.
Kako je ona čitala isključivo englesku literaturu i nikad nije otvorila knjigu nijednog suvremenog američkog pisca, nije bila spremna raspravljati o tome i vratila se na glavnu temu.
Rekli ste kako vam je već dosta svega i kako vam je potpuno svejedno gdje ćete dočekati demobilizaciju. Čega vam je to dosta?
Ponovo je svezao uzice na vojničkoj vreći i skupio prazan telećak i uprtače.
Svega skupa - rekao je. - Ovo nije život dostojan čovjeka. Raširila je ruke.
Ne bojite se povratka kući? - upitala ga je koračajući ispred njega prema plakaru.
Zašto bih se bojao?
Otključala je plakar i sklonila se u stranu, puštajući ga da smjesti svoje stvari.
Jedna od stvari koje u toku posljednjih nekoliko mjeseci sve češće primjećujem kod većine pacijenata... pa, da vam pravo kažem, i kod medicinskog osoblja... to je strah od povratka kući.
Kao da su otišli tako davno da su izgubili svaki osjećaj bliskosti i vezanosti za rodni kraj - rekla je.
Složio je stvari, uspravio se i okrenuo njoj.
Ovdje se to sigurno može dogoditi. I ovo je neka vrsta doma, ima u sebi nešto trajno. Bojite li se i vi povratka kući?
Zatreptala je.
Mislim da se ne bojim - rekla je polako i osmjehnula se. - Vi znate biti i pomalo nezgodni, zar ne?
Osmijeh kojim joj je uzvratio bio je srdačan i s dna duše.
To su mi i ranije govorili - rekao je.
Recite mi ako vam nešto bude potrebno. Službeno, moje radno vrijeme prestaje za nekoliko minuta, ali ponovo ću doći oko sedam.
Hvala, sestro, već ću se nekako snaći.
Prešla je pogledom preko njegova lica, a onda je klimnula glavom.
Da, mislim da ćete se snaći - rekla je.

2

Stigao je bolničar s večerom i iz blagovaonice je dopirala buka, pa je, umjesto da ode ravno u svoju sobu, sestra Langtry ušla u glavnu prostoriju odjela i pozdravila bolničara pokretom glave.
Što imamo večeras? - upitala ga je, vadeći tanjure iz ormara. Bolničar je uzdahnuo.
Mislim da bi trebalo da bude govedina sa zeljem.
A više je zelje bez govedine, je li?
Više neka bezoblična masa, rekao bih. Ali puding nije loš, nešto kao knedle u zlatnom sirupu.
Svaki je puding bolji od nikakvog, vojniče! Pravo je čudo kako su se sljedovanja popravila u posljednjih šest mjeseci.
Bogami jesu, sestro - suglasio se bolničar spremno.
Kad se okrenula primusu na kojem je obično podgrijavala jelo prije serviranja, pažnju sestre Langtry privuklo je jedva primjetno kretanje u njenoj sobi. Spustila je tanjure i tiho izišla u hodnik ispred dnevne prostorije.
Luce je stajao kraj njenog stola, oborene glave, a u rukama je držao kuvertu s Michaelovim dokumentima.
Ostavite to, smjesta!
Poslušao je sasvim ležerno, kao da je uzeo kuvertu tek onako, u prolazu. Ako je pročitao dokumente, onda je djelo već bilo učinjeno, jer su papiri, to je odmah vidjela, bili na svom mjestu u kuverti. Na Luceu se ništa nije moglo vidjeti, to i jest bila nevolja s Luceom - on je živio na toliko različitih nivoa da ni sam nije uvijek bio načisto što je gore, a što dolje. To je, naravno, značilo da je u svako doba sposoban uvjeriti sam sebe kako nije učinio ništa loše. Izvana promatrano, bio je oličenje čovjeka koji nema nikakve potrebe da nekog špijunira ili da se upušta u mračne poslove, ali njegova biografija govorila je nešto sasvim suprotno.
Što tražite ovdje, Luce?
Dozvolu za izlaz poslije povečerja - rekao je a da nije ni trepnuo.
Žao mi je, naredniče, ovog mjeseca dobili ste više dozvola za izlaz nego što je predviđeno pravilima - rekla je hladno. - Jeste li pročitali te papire?
Sestro Langtry! Zar bih ja učinio takvo nešto?
Jednog ćete dana načiniti pogrešan korak, a ja ću biti tu da vas uhvatim - rekla je. - A sad, kad ste se već našli ovdje, pomozite mi da serviram večeru.
Prije nego što će izići iz sobe, uzela je Michaelove papire i zaključala ih u gornju ladicu, predbacujući sama sebi zbog nemarnosti kakvu nikad, koliko se mogla sjetiti, nije pokazala. Trebalo je da se pobrine da papiri budu pod ključem prije nego što će odvesti Michaela na odjel. Možda je on zaista u pravu - rat je trajao predugo, pa je i ona počela griješiti.

3

- Neka nas dobri Bog ispuni iskrenom zahvalnošću za hranu koju ćemo primiti - rekao je Benedict, uz samo djelomičnu šutnju ostalih, i podigao glavu.
Samo je Luce potpuno ignorirao molitvu i mirno jeo kao da je gluh. Ostali su čekali da Benedict kaže svoje i tek onda se prihvatili noževa i vilica da se upuste u prebiranje po sumnjivoj masi na tanjurima, ni zbunjeni Benedictovom molitvom ni izbačeni iz ravnoteže Luceovim bezbožništvom. Čitav ritual već je odavno bio izgubio aureolu novine koju je nekad možda imao, zaključio je Michael, osjećajući kako mu djelo nepoznatog kuhara draži nepce, iako je jelo bilo još uvijek tipično vojničko. Uz to, bile su tu i poslastice. Puding.
Donijeti zaključak o svakoj novoj skupini ljudi za njega je bila rutinska procedura, dio nastojanja da se preživi - ali i igra svoje vrste. Sam se sa sobom kladio u imaginarne sume u točnost svojih zaključaka, što mu je bilo draže nego priznati da je u posljednjih šest godina, u stvari, stavljao na kocku život.
Pacijenti Odjela X bili su nezgodna gomila, to je točno, ali nimalo nezgodnija od drugih skupina koje je upoznao. Bili su to tek muškarci koji se trude da usklade svoje živote s drugim muškarcima, a to im uspijeva koliko i većini ostalih. Ako su slični njemu, onda su preko svake mjere siti rata i muškaraca, muškaraca, muškaraca...
Kako si se, zaboga, našao ovdje, na Odjelu X, Mike? - upitao ga je iznenada Benedict, blistavih očiju.
Michael je spustio žlicu, jer je ionako već bio pojeo puding, pa je izvukao limenu kutiju s duhanom.
Malo je nedostajalo pa da ubijem jednog momka - rekao je izvlačeći iz svežnja listić rižinog papira. - I ubio bih ga da nije bilo drugih koji su me spriječili u tome.
Prema tome, nije se radilo o neprijatelju, pretpostavljam - rekao je Neil.
Ne, radilo se o starijem naredniku iz moje čete.
I to je sve?- upitao ga je Nugget, gutajući uz čudne grimase zalogaje hrane.
Michael ga je zabrinuto promatrao.
Čuj, je li s tobom sve u redu?
Da, samo me muči hiatus hernia - rekao je Nugget tonom koji je odražavao mirenje sa sudbinom. - Stegne me uvijek kad gutam.
Izjavio je to neobično svečano, gotovo s onom istom pobožnošću s kojom je Benedict izgovorio svoju kratku molitvu. Michael je primijetio kako su se ostali, čak i Luce, samo osmjehnuli. To znači da vole tog malog momka s lasičjim licem, zaključio je.
Kad je smotao i pripalio cigaretu, Michael je ostao sjediti s rukama sklopljenim iza glave, jer je klupa bila bez naslona, i prepustio se razmišljanju o ljudima oko sebe. Bilo je ugodno naći se tako na nepoznatom mjestu, okružen nepoznatim licima. Nakon šest godina provedenih u istom bataljonu, znao je po smradu koji je od njegovih drugova vojnika pustio vjetar.
Slijepac je vjerojatno dobro zašao u tridesete godine; nije govorio ni tražio mnogo. Za razliku od Nuggeta, koji je, zaključio je, njihova maskota. Svaka četa ima nekoga koga smatra talismanom, čovjekom koji joj donosi sreću; zašto bi Odjel X bio drukčiji?
Znao je da Lucea neće zavoljeti, ali Lucea vjerojatno ionako nitko nikad nije volio. Što se tiče Nuggeta, ništa na njemu nije upućivalo na to da je nekad bio u borbi. Michael nikome ne bi poželio da to doživi, ali ljudi koji su prošli kroz bitke bili su drukčiji, što ne znači obavezno i hrabriji, odlučniji ili jači. Sama borba nije mogla stvoriti te osobine ako nisu već postojale u čovjeku, a nije ih mogla ni uništiti ako su postojale. Užas bitke prodirao je mnogo dublje, i sve skupa bilo je mnogo složenije, značilo je gledati smrti u oči i vagati važnost života, shvatiti slučajni karakter vlastite smrti, shvatiti koliko je čovjek sebičan, spreman da zahvaljuje zvijezdama što je na metku napisano neko drugo ime, a ne njegovo, naučiti kako se traži oslonac u
praznovjerju, podnositi grižnju savjesti i kajanje nakon završetka svake akcije zbog vremena u kojem se čovjek bio pretvorio u životinju prema sebi, a u statističku jedinicu za one koji odlučuju o njegovoj vojničkoj sudbini...
Neil je govorio; Michael je natjerao sam sebe da sluša, jer je Neil bio osoba vrijedna poštovanja. I on je dugo ratovao. Polje njegovog djelovanja bila je pustinja, a držao se kao pravi vojnik.
... i tako, koliko ja mogu ocijeniti, ostalo nam je još oko osam tjedana - rekao je Neil. Michael ga je samo napola slušao, ali je shvatio da Neil govori o životu Odjela X.
Fasciniran, prenosio je pogled s jednog lica na drugo, dok mu je mozak pokušavao usvojiti otkriće da ih vijest o skorom povratku kući uznemirava. Slijepi Matt se uistinu tresao od užasa! Zaista su čudno društvo, pomislio je, sjetivši se kako je sestra Langtry rekla da se boje povratka kući.
Sestra Langtry... Prošlo je mnogo vremena otkako je posljednji put imao posla sa ženama, pa nije bio sasvim siguran šta osjeća prema njoj. Rat je okrenuo mnoge stvari naglavce; bilo mu je teško predočiti sebi ženu od autoriteta, ženu sa samopouzdanjem, što prije rata nije nikad bila ženska osobina. Ma koliko bila ljubazna i zainteresirana za njega, osjećalo se da je naviknuta da šefuje, i da joj nije nimalo neugodno nametati svoju vlast muškarcima. Treba, doduše, priznati da, po svemu sudeći, ne zloupotrebljava tu vlast. Sestra Langtry nije zmaj, čak ni mlad zmaj. Ipak, teško je uspostaviti odnose sa ženom koja posve mirno polazi od toga da govore istim jezikom i da razmišljaju na isti način; nije čak mogao uvjeriti sam sebe da je vidio više od rata nego ona, jer je bilo sasvim vjerojatno da je dobar njegov dio i sama provela pod vatrom. Nosila je srebrne zvjezdice kapetana Korpusa medicinskih sestara, što je relativno visok čin.
Pacijenti Odjela X obožavali su je; kad ga je prvi put izvela na verandu, smjesta je osjetio njihovo neprijateljstvo, nepovjerenje sumnjičavih, nakostriješenih vlasnika prema potencijalnom akcionaru. Takva njihova reakcija, zaključio je, bila je uzrok njihovu neuračunljivom, luđačkom ponašanju. E pa, ne treba da brinu! Ako je Neil u pravu, nitko od njih neće ostati ovdje toliko da bi zbog njegova dolaska trebalo mijenjati uspostavljene odnose. On želi samo da se riješi rata, vojske, svih uspomena na razdoblje koje će se ubrzo zaokružiti na punih šest godina.
Iako je premještaj u Bazu broj 15 dočekao radosno, pomisao da bi mogao provesti sljedećih nekoliko mjeseci izležavajući se
besposlen u bolnici nije ga nimalo privlačila. To bi značilo previše vremena za sjećanje. Dobro se osjećao, u potpunosti je vladao sobom; znao je to, a znali su to i oni tipovi koji su ga poslali ovamo. Drukčije je s ovim jadnicima na Odjelu X; oni pate. Vidio je to po njihovim licima, razabirao je to po njihovim glasovima. S vremenom će saznati i zašto, i kako. Zasad mu je dovoljno što zna da su svi tropici, ili da su bili tropici. Ako ništa drugo, može pokušati da bude od koristi.
Kad je i posljednji od pacijenata pojeo svoj puding, Michael je ustao i pokupio prljave emajlirane tanjure, a zatim se požurio da se upozna s rasporedom u dnevnoj prostoriji.

4

Sestra Langtry prolazila je kroz bolnički kompleks najmanje šest puta dnevno, od paviljona medicinskih sestara do Odjela X, a posljednje dvije od tih šetnji obavljala je poslije zalaska sunca. Po danu, smatrala je to dobro došlom prilikom da protegne noge, ali po mraku se nikad nije osjećala ugodno. U djetinjstvu se strašno bojala mraka i nije htjela spavati bez upaljene noćne svjetiljke, ali je, naravno, već odavno uspostavila dovoljnu vlast nad samom sobom da se može boriti s tako glupim, neosnovanim strahovima. Ipak, kad god je noću prolazila kroz bolnički kompleks, nastojala je razmišljati o nečemu konkretnom osvjetljavajući sebi put džepnom baterijom. Bez svjetlosti baterije svaka sjena predstavljala je otvorenu prijetnju.
Na dan kada je Michael Wilson primljen na Odjel X, otišla je kad su pacijenti sjeli da večeraju u kantinu za medicinsko osoblje, da i sama nešto pojede. Sad se, koračajući za svijetlim krugom koji je na stazu bacao mlaz svjetlosti iz njene baterije, vraćala na Odjel X da tamo provede vrijeme koje je smatrala najugodnijim u toku dana, između večere i gašenja svjetlosti na odjelu. Večeras se posebno radovala tom vremenu; dolazak novog pacijenta uvijek je činio razgovor zanimljivijim i izoštravao joj duh i reflekse.
Razmišljala je o različitim vrstama boli. Činilo joj se da je mnogo vremena prošlo od dana kad je protestirala kod glavne sestre zbog toga što ju je rasporedila na Odjel X, i ljutito uvjeravala tu, kao čelik čvrstu damu da nema nikakvih iskustava s duševnim bolesnicima i da uopće nema razumijevanja za njih. U
to vrijeme taj raspored joj je izgledao kao kazna, pljuska kojom joj je vojska zahvalila za sve ono što je učinila godinama radeći u stanicama za trijažu ranjenika. Bio je to sasvim drukčiji život - šatori, zemljani podovi, prašina u suho doba, a blato kad je kiša, uporno nastojanje da se očuva zdravlje i snaga za naporni posao medicinske sestre dok su klima i životni uvjeti nemilosrdno nagrizali organizam... Bio je to malj užasa i bola koji je udarao tjednima bez prestanka, tjednima što su prerastali u godine. Ali bol je tada bila drukčija. Čudno, mogla je oči isplakati nad čovjekom bez obje ruke, s prosutom utrobom u vidu bezoblične sluzave mase, nad srcem iznenada hladnim i nepokretnim kao komad mesa u hladnjaku, ali sve su to bili fizički faits accomplis. Gotove, svršene stvari. Čovjek bi zakrpao ono što bi mogao, oplakao ono što nije mogao zakrpati i malo-pomalo zaboravljao, krećući se stalno naprijed.
Nasuprot tome, bol na Odjelu X svodila se na duševne, psihičke patnje, često neshvaćene, često prezrene ili izvrgavane ruglu. Ona sama smatrala je premještaj na Odjel X za uvredu, za nešto što zbog svojih sposobnosti i godina lojalne službe nikako nije zaslužila. Sad je znala zašto je bila tako uvrijeđena. Tjelesna bol, fizičke patnje s kojima se susretala u službi djelovali su tako da su iz žrtava izvlačili ono što je u njima bilo najbolje. Herojstvo i čista plemenitost bili su ono zbog čega je, ne žaleći sebe, godinama padala od posla u stanicama za trijažu. S druge strane, slom živaca nema u sebi ničeg plemenitog; to je mrlja na čovjeku, dokaz slabosti karaktera.
S takvim je predodžbama došla na Odjel X, nezadovoljna, stegnutih usana, gotovo želeći da može mrziti svoje pacijente. Samo to što je bila potpuno prožeta etikom svoje službe i strogo se pridržavala svojih dužnosti, učinio je da se nije zatvorila prema promjenama u svojim osjećajima i nazorima. Konačno, pacijent je pacijent, duša u nevolji podjednako je realna kao i tijelo u nevolji. Odlučna da ne dopusti da je itko optuži za malodušnost, nekako je izdržala prve dane na Odjelu X.
Ono što je, međutim, pretvorilo Honour Langtry od savjesne skrbnice u nekoga previše brižnog da bi ograničio svoju ulogu samo na skrbništvo bijaše spoznaja da u Bazi broj 15 nitko nije zainteresiran za ljude na Odjelu X. U bolnici kakva je bila Baza broj 15, koja je započela rad previše blizu zone borbenih operacija da bi se specijalizirala za tropike, nikad nije bilo mnogo pacijenata za kakve je bio predviđen Odjel X. Većina onih koji su se nalazili na tom odjelu prebačeni su tamo iz drugih odjela
bolnice, kao na primjer Nugget, Matt i Benedict. Ljudi s ozbiljnim psihičkim poremećajima najčešće su otpremani direktno u Australiju, a na Odjel X upućivani su lakši slučajevi, s manje izrazitim simptomima. U vojsci nije bilo mnogo psihijatara i ni jedan se od njih nije nalazio u ustanovama kao što je bila Baza broj 15, bar koliko je sestra Langtry znala.
Kako na odjelu nije imala, ili gotovo nikad nije imala, posla koji normalno obavljaju medicinske sestre, počela je usmjeravati svoju natprosječnu inteligenciju i bezgraničnu energiju, koja je i učinila od nje tako dobro medicinsku sestru, na problem onoga što je nazvala X-bol. Shvatiti što ljudi na Odjelu X proživljavaju kao istinsku bol, rekla je sama sebi, bit će početak sasvim novog iskustva u njegovanju bolesnika.
X-bol bijaše posljedica povrede duha, za razliku od povrede mozga; amorfna i neuhvatljiva, zasnivala se na apstrakcijama. Ipak, bila je nešto sasvim konkretno, predstavljala je rušenje inače zdravog organizma u istoj mjeri kao i svaka fizička bol ili ozljeda. Bila je teška, zloslutna, širila je oko sebe osjećaj nelagodnosti i praznine; djelovanje joj je bilo žestoko a efekti dugotrajniji nego kod fizičkih ozljeda. A znalo se o njoj manje nego i o jednoj drugoj oblasti medicine.
Otkrila je u sebi strastveno, pristrano zanimanje za pacijente koji su prolazili kroz Odjel X, bila je fascinirana beskrajnom raznovrsnošću slučajeva unutar jedne opće kategorije, i otkrila je, uz ostalo, u sebi i poseban dar da im pomogne da prebrode najtežu fazu boli. Doživljavala je, razumljivo, i neuspjehe; biti dobra medicinska sestra značilo je pomiriti se s tim, naravno uz spoznaju da je pokušala sve čega se mogla sjetiti. Ma koliko da je bila svjesna svog neznanja i neiskustva, znala je vrlo dobro da njena prisutnost na Odjelu X znači vrlo mnogo za dobrobit većine njenih pacijenata.
Naučila je također da trošenje nervne energije može iscrpsti mnogo više nego i najmučniji fizički rad; naučila je da se prilagođuje drukčijem tempu, da akumulira ogromne rezerve strpljenja. Strpljenja i razumijevanja. Nakon što se oslobodila pomalo neodređenih predrasuda u vezi sa „slabošću karaktera”, bila je prisiljena da se sukobi s na izgled potpunom egocentričnošću svojih pacijenata. Nekome čije je čitavo zrelo razdoblje života bilo posvećeno aktivnom, radosnom i uglavnom altruističkom samoprijegoru, bilo je teško shvatiti da je kod njenih pacijenata ta okrenutost sebi, u stvari, samo dokaz da im nedostaje njihovo Ja. Najveći dio onoga što je naučila savladala je
vlastitim iskustvom, jer nije bilo nikoga da je pouči a literatura je bila oskudna. Ali Honour Langtry bila je rođena bolničarka - borila se, potaknuta, zanesena, maltene zaljubljena u tu tešku oblast medicinske rehabilitacije.
Često se događalo da dugo, mnogo duže nego što se nadala ili nego što je mogla očekivati, izostane svaki opipljiv dokaz da je uspjela uspostaviti kontakt s pacijentom. Ponekad, kad bi veza bila konačno uspostavljena, morala se pitati da li je tome pridonijelo išta od onoga što je sama učinila. Ipak, znala je da je pomogla. Da je u to makar i na trenutak posumnjala, već odavno bi bila izborila premještaj.

Kad je mlaz svjetlosti baterije obasjao početak rampe, ugasila je svjetiljku i popela se uz blago nagnutu kosinu od dasaka tiho, koliko su to vojničke cipele na njenim nogama omogućavale.
Njena pisarnica nalazila se iza prvih vrata lijevo u hodniku. Bila je to prostorija veličine dva puta dva metra, koju su dva vanjska zida sa prozorima i žaluzinama spašavala od izgleda i atmosfere kabine na podmornici. U njoj se jedva moglo naći mjesta za stolić koji joj je služio kao pisaći stol, stolac s jedne strane i stolac za posjetioca s druge strane, i dvije police od dasaka u obliku slova L, sa dvije drvene ladice koje su se mogle zaključati, a koje je nazivala svojom kartotekom. U gornjoj ladici nalazile su se papirne ljuske svih pacijenata Odjela X od njegova osnutka, sve u svemu, ne naročito velik broj fascikala u kojima je čuvala kopije njihovih povijesti bolesti i drugih dokumenata. U drugoj ladici čuvala je neke lijekove za koje su glavna sestra i pukovnik Chinstrap smatrali da ih mora imati pri ruci - paraldehid za oralnu upotrebu i u ampulama za injekcije, fenobarbiturat, morfij, APC otopinu, kalijev citrat, otopinu opijata, magnezijevo mlijeko, ricinusovo ulje, kloral-hidrat, destiliranu vodu, placebo i veliku bocu medicinskog brendija s tri zvjezdice
„Chateau Tanuda”.
Sestra Langtry skinula je vojnički šešir, gležnjake i cipele i sve to uredno složila iza vrata. Košaricu u kojoj je nosila svoje osobne stvari dok je bila na dužnosti, spustila je pod stol i obula tenisice. Kako se Baza broj 15 službeno nalazila u malaričnoj zoni, osoblje je bilo dužno da se nakon zalaska sunca oblači tako da im tijelo bude pokriveno od vrata do šaka i nožnih prstiju, što je po nepodnošljivoj vrućini činilo život još nepodnošljivijim. U stvarnosti, temeljito zaprašivanje terena u krugu od mnogo milja
oko baze DDT-jem svelo je opasnost od malarije praktično na nulu, ali propisi o oblačenju nakon povečerja ostali su na snazi. Neke od emancipiranijih medicinskih sestara nosile su sive tropske jakne i duge hlače po danu kao i nakon zalaska sunca, tvrdeći da se osjećaju mnogo udobnije nego u suknjama, ali one među njima koje su, kao Honour Langtry, provele veći dio rata u poljskim stanicama za prihvat ranjenika, gdje su hlače bile obavezni dio uniforme, više su voljele da se u relativnoj udobnosti Baze broj 15 oblače ženstvenije kad god je to moguće.
Osim toga, sestra Langtry imala je teoriju da njenim pacijentima bolje čini da vide ženu u haljini, nego u uniformi sličnoj onoj koju sami nose. Imala je i teoriju u pogledu buke, pa je skidala cipele kad god bi uvečer došla na odjel, i zabranjivala je pacijentima da po baraci hodaju u čizmama.
Na zidu njene sobice, iznad stolca za posjetioca, nalazila se, pričvršćena pribadačama, zbirka olovkom crtanih portreta, ukupno petnaestak crteža. Bio je to Neilov registar pacijenata koji su prošli kroz Odjel X u njegovo vrijeme, ili su se još tu nalazili. Kad bi podigla pogled s onoga što je radila, mogla je proučavati taj jedinstveni, neobično rječiti slikovni arhiv. Kad bi neki od pacijenata bio otpušten, njegov crtež prebacivan je iz srednjega reda na neki periferni položaj. U srednjem redu trenutno je bilo pet lica, ali i dovoljno slobodnog mjesta za šesto. Nevolja je bila što nije računala na pojavu tog šestog lica, bar ne sad kad je Baza broj 15 brojila svoje posljednje dane, kad je rat završen a grmljavina topova utihnula. Ipak, danas je stigao Michael, novi objekt za Neilovo prodorno oko. Pitala se što će Neil vidjeti u Michaelu, i uhvatila samu sebe kako se veseli trenutku kad će rezultat tog Neilovog pogleda objesiti na zid u svojoj sobici.
Sjela je na stolac i, podbočivši rukom bradu, zagledala se u srednji red crteža.
„Moji su,” pomislila je zadovoljno, ali se brzo pribrala i odbacila taj najopasniji od svih pristupa. Njeno vlastito Ja, to je otkrila nakon što je došla na Odjel X, nepoželjan je uljez od koga pacijenti nikakve koristi nemaju. Bila je, na kraju krajeva, ako ne arbitar njihovih konačnih sudbina, a ono bar regulator njihovog boravka na Odjelu X. U tom njenom položaju krila se velika moć, jer je ravnoteža Odjela X bila vrlo delikatna, a ona se nalazila na mjestu na kojem je, premještajući svoju težinu tamo-amo, mogla utjecati na položaj vage. Uvijek je nastojala respektirati svoju moć tako što je neće koristiti i što se neće oslanjati na nju. Ipak, povremeno, kao sad, na primjer, spoznaja da posjeduje tu moć
javljala se u njenoj svijesti i gledala je, samouvjereno, ravno u oči. A to je opasno! Dobra medicinska sestra ne bi smjela razvijati u sebi osjećaj da ima neku posebnu misiju, niti se zavaravati da je oporavak pacijenta direktno njeno djelo. Bilo mentalni, bilo fizički, oporavak je nešto što dolazi iz samog pacijenta.
Ono što je njoj bilo potrebno, bio je rad. Ustala je, izvukla uzicu na koju su bili nanizani ključevi, pričvršćenu za unutrašnjost džepa na hlačama, i provukla je kroz ruku dok nije napipala ključ koji joj je potreban, ključ od gornje ladice. Otključala ju je i izvadila kuvertu s Michaelovim bolesničkim dokumentima.

5

Kad je Neil Parkinson ušao u sobicu, ne pričekavši da utihne odjek kucanja na vrata, bila je upravo sjela za svoj stolić, s dokumentima još neotvorenim pred sobom. Sjeo je na stolac za posjetioce i ozbiljno se zagledao u nju. Već naviknuta na taj njegov pogled, samo se osmjehnula čekajući što će reći.
Oči na koje je bila naviknuta nisu je, međutim, nikad promatrale sa slijepom lakoćom prijateljstva i simpatije, već su je pri svakom susretu rastavljale i ponovo sastavljale. U tom pogledu nije bilo senzualnosti, ali je zato bilo one očaranosti s kojom mali dječak istražuje tajnu svoje najdraže igračke. Strast za otkrivanjem novog nikad ga nije napustila i, svake večeri kad bi došao da malo posjedi i nasamo porazgovara s njom, nalazio je u tome nova zadovoljstva.
Nije bila neka zanosna ljepotica niti je mogla nadomjestiti ljepotu seksualnom privlačnošću. Bila je mlada i mogla se dičiti izuzetno lijepom i glatkom kožom, tako prozračnom da su se kroz nju vidjele vene kao tanke pruge dima, iako je od upotrebe atabrina dobila žućkastu boju. Crte su joj bile pravilne a detalji lica više fini nego izraziti, osim očiju koje su bile iste tople smeđe boje kao i kosa, krupne i smirene osim kad bi se naljutila pa bi počele divlje sijevati. Imala je tipičnu figuru bolničarke, vitku ali s previše ravnim grudima, i prekrasne noge, dugačke ali čvrste, s pravilno raspoređenim mišićima, s nježnim člancima i malim stopalima. Sve to bilo je posljedica neprestanog kretanja i mnogo teškog rada. Danju, kad je nosila haljinu, uškrobljeni nabori bijele kapice medicinske sestre predstavljali su zgodan okvir za
njeno lice, a noću, kad je oblačila hlače, nosila je prilikom odlaska na posao i povratka vojnički šešir s jednom stranom oboda podignutom a drugom spuštenom, dok je po odjelu išla gologlava. Kratku, valovitu kosu održavala je uvijek uredno friziranu na taj način što je dio obilnog sljedovanja alkoholnih pića, što su ga dobivale medicinske sestre, mijenjala za usluge jednog narednika intendantske službe koji je u civilu bio frizer i po narudžbi češljao ženske pripadnike saniteta.
Takva je bila njena vanjština. Ispod te fasade bila je čvrsta kao kaljeni čelik, inteligentna, načitana kakve već jesu djevojke koje su prošle kroz elitne djevojačke škole, i vrlo pronicljiva. Bila je odlučna, znala je biti i oštra i, uza svu ljubaznost i razumijevanje, jedan dio njenog bića ostajao je uvijek izdvojen i suzdržan. Pripadala im je, potpuno im se posvećivala, tim svojim pacijentima, ali ono što se nalazilo u središtu njenog bića, ma šta to bilo, uvijek im je uskraćivala. To je moglo izluditi čovjeka, ali je u tome vjerojatno ležao i odgovor na pitanje zašto je toliko privlačila Neila.
To sigurno nije bilo nimalo jednostavno, uvijek pronalaziti najlakši i najnormalniji pristup u odnosima s vojnicima za koje je predstavljala utjelovljenje već gotovo zaboravljene ljudske vrste - žene. Ipak joj je to dobro polazilo za rukom, a nikad ni jednom od njih nije ni najmanjim znakom pokazala da je u njoj probudio neko seksualno ili romantično zanimanje, nazovite to kako hoćete. Njena titula bila je sestra, zvali su je „Sestro!” a tako se uvijek i odnosila prema njima - kao sestra, kao netko tko ih mnogo voli ali ne želi dijeliti s njima čitavo svoje biće.
Ipak, između Neila Parkinsona i Honour Langtry postojao je izvjestan prešutan sporazum. Nikad o njemu nisu raspravljali, nisu ga čak ni otvoreno spomenuli, ali su oboje znali da će, kad se rat završi i oboje se nađu u civilu, on nastaviti dolaziti k njoj, a ona neće imati ništa protiv tog njegovog zanimanja za nju.
Oboje su bili porijeklom iz najboljih kuća, odgajani tako da se u njima razvio osjećaj za najfinije nijanse društvenih obaveza koje jedva da je moguće definirati, pa je i za nju i za njega bilo nezamislivo da bi osobne stvari mogle doći ispred dužnosti. U vrijeme kad su se sreli, rat je bio nametnuo strogo profesionalnu vrstu odnosa koje će se oni strogo pridržavati. Poslije rata takvo suzdržavanje neće više biti potrebno.
Neil se grčevito držao tih perspektiva i iščekivao dolazak tog vremena s nečim što je bilo bolnije od čežnje; ono o čemu je
sanjario bilo bi, u stvari, zaokruženje njegovog života, jer je mnogo i iskreno volio Honour Langtry. Nije bio tako čvrst kao ona, ili su možda strasti u njemu bile jače pokrenute nego u njoj, jer mu je bilo sve teže održavati te odnose unutar granica koje je ona povukla. Prekoračenja tih granica svodila su se, doduše, uvijek samo na poneki pogled ili primjedbu - bojao se i same pomisli na to da je intimnije dodirne ili poljubi, jer je znao da bi ga, kad bi pokušao nešto slično, smjesta otpremila s odjela, bio pacijent ili ne bio. U ratu, ženama je samo iznimno odobravan pristup u oblasti u kojima su vladali frontovski uvjeti, a one kojima je to odobravano bile su gotovo isključivo medicinske sestre. Vojska je povjerila Honour Langtry dužnost i položaj na kojem nije mogla sebi dopustiti nikakvu intimnu vezu s čovjekom koji je i vojnik i pacijent, vezu koja bi mogla trošiti njene emocije.
On ipak nikad nije posumnjao u postojanje prešutnog sporazuma medu njima; da nije dijelila taj njegov osjećaj, i da nije bila suglasna s njim, požurila bi se da ga razuvjeri, smatrajući da joj je to dužnost.

Jedinac bogatih roditelja, istaknutih građana Melbournea, Neil Longland Parkinson je prošao razvojni put specifičan za svoje vrijeme i svoju zemlju, Australiju; formirao se u mladića koji je bio više Englez nego sami Englezi. U njegovu govoru nije se mogao osjetiti ni najmanji trag australskog žargona, njegov naglasak bio je dotjeran i izbrušen kao naglasak svakog mladog engleskog aristokrata. Iz srednje Škole a Greelongu otišao je ravno na Oxfordsko sveučilište u Engleskoj, gdje se upisao na studij povijesti, i od svojih oxfordskih dana nije proveo u rodnoj zemlji više od nekoliko mjeseci. Želja mu je bila da postane slikar, pa je iz Oxforda prešao u Pariz, a odatle na Peloponez u Grčkoj, gdje je provodio skroman ili zanimljiv život, prekidan samo burnim posjetima jedne talijanske glumice koja je slovila kao njegova ljubavnica, ali je željela postati mu i supruga. Između tih napornih provala strasti, naučio je govoriti grčki gotovo isto tako tečno kao što je govorio engleski, francuski i talijanski, vrijedno je slikao i smatrao sebe više Englezom izvan domovine nego Australcem.
Brak još nije bio našao mjesta u njegovim planovima, iako je bio svjestan da će prije ili kasnije morati razmisliti o ženidbi. Isto je tako bio svjestan da neće moći unedogled odgađati odluku o budućem toku svog života. Ipak, bio je mlad, nije još bio navršio trideset godina, i činilo mu se da vremena ima više nego dovoljno.
A onda se iznenada sve promijenilo, kao da je nastupila kataklizma. Čak su se i po Peloponezu već duže vrijeme pronosile glasine o predstojećem ratu, a onda je stiglo pismo od oca - hladno, kruto formulirano pismo, iz kojeg je slijedilo da su dani neodgovornog ponašanja odbrojeni i da mu je dužnost, prema obitelji i svom društvenom položaju, da se smjesta vrati kući, dok je još moguće.
I tako je, u drugoj polovici 1938. godine, otplovio u Australiju i obreo se u zemlji koju je jedva poznavao, uz roditelje koji su mu izgledali strani i koji su se, kako mu se činilo, odnosili prema njemu hladno i bez ljubavi, kao viktorijansko plemstvo, što su oni slučajno i bili - samo ne plemstvo kraljice Viktorije nego australske države Victoria.
Njegov povratak u Australiju pao je točno na njegov trideseti rođendan; bili su to miljokazi kojih se ni danas, sedam godina kasnije, nije mogao sjećati a da se u njemu ne podigne val strahota koje su ga progonile od prošlog svibnja. Njegov otac! Taj beskrupulozni, šarmantni, čvrsti, nevjerojatno energični starac! Zašto nije izrodio čitavu četu sinova? Činilo se neshvatljivim da ima samo jednog, a da je i tog jedinca dobio u kasnim godinama. Kakav teret, biti sin jedinac Longlanda Parkinsona! Koji treba da dostigne, pa i natkrili, samog Longlanda Parkinsona!
To je bilo nemoguće, naravno. Da je starac bar shvatio da je sam uzrok Neilovoj nesposobnosti da se izravna s njim! Bez očevog radničkog porijekla, bez gorčine i želje za uspjehom koje idu uz to, pa još opterećen rafiniranom malograđanštinom majke, Neil je bio svjestan da je poražen još od vremena kad je dovoljno odrastao da počne formulirati vlastita mišljenja o ovom svijetu.
Bio je još dječak kad je shvatio da oca cijeni mnogo više nego majku, usprkos tome što se otac prema njemu držao ravnodušno, a majka ga slijepo i nepokolebljivo štitila. Odlazak u koledž s internatom donio mu je zbog toga ogromno olakšanje, i tako se našao na stazi kojom će ići od prvog semestra u Greelongu do tridesetog rođendana. Kakvog smisla ima pokušavati riješiti problem koji je očigledno nerješiv? Treba pobjeći od njega, ignorirati ga! Novac njegove majke prepisan je na njegovo ime na dan kad je postao punoljetan, a to je bilo više nego dovoljno za njegove potrebe. Odlučio je da živi vlastitim životom, daleko od Melbournea i roditelja, da iskleše sebi nišu kakva mu odgovara.
Sve je to uništio rat, čija se sjena nadvila nad svijet. Od nekih stvari ipak se ne može pobjeći, neke stvari ne mogu se ignorirati.
Večera u čast njegovog rođendana bila je vrlo svečana, strogo po protokolu, a popis gostiju bio je izdašno prošaran mladim damama, debitantkinjama, koje je njegova majka smatrala prihvatljivim natjecateljicama za položaj supruge njena sina. Za svečano postavljenim stolom našla su se dva nadbiskupa, Engleske crkve i Rimokatoličke crkve, jedan ministar pokrajinske i jedan savezne vlade, jedan liječnik koji je upravo bio u modi, britanski visoki komesar i francuski ambasador. Naravno, o tome tko će biti pozvan odlučivala je njegova majka. Za vrijeme večere jedva da je i primijetio mlade dame i značajne ličnosti, i gotovo uopće nije bio svjestan majčine prisutnosti. Sva njegova pažnja bila je usredotočena na oca, koji je sjedio na suprotnom kraju stola i čije su pakosne plave oči jasno govorile da je donio nimalo laskave zaključke o većini gostiju. Neil nije znao otkud mu ta sposobnost da točno čita sve što se zbiva u očevoj glavi, ali to ga je ispunilo neobičnom, divnom toplinom i učinilo da poželi priliku da porazgovara s tim starčićem, od koga je, bar što se vanjštine tiče, naslijedio samo oblik i boju očiju.
Mnogo kasnije, Neil je shvatio svu veličinu svoje nezrelosti u tom relativno kasnom razdoblju života, ali kad ga je otac konačno uhvatio ispod ruke - dok su muškarci ustajali da se pridruže damama u salonu - bio je upravo apsurdno sretan zbog te njegove geste.
Mogu oni i bez nas - rekao je starac prezirno se iscerivši. - Ako nestanemo, tvoja će majka bar imati zbog čega da se buni.
U biblioteci, punoj u kožu uvezanih knjiga koje nije nikad otvorio, a o čitanju da se i ne govori, Longland Parkinson sjeo je u naslonjač s visokim naslonom dok mu se sin smjestio na otomanu pokraj naslonjača. U sobi je vladao polumrak, ali ništa nije moglo sakriti tragove teškog života na izbrazdanom starčevom licu niti umanjiti bljesak patnje u prkosnom, kao kamen tvrdom, prodornom pogledu. Iza tog pogleda mogla se nazreti inteligencija što živi potpuno nezavisno od drugih ljudi, od emocionalnih slabosti, od moralnih deviza i parola. U tim trenucima Neil je preveo ono što je osjećao prema ocu na jezik ljubavi, i začudio se kontradikciji u koju je upao - čemu voljeti nekoga komu nije potrebno da bude voljen?
Nisi se pokazao kao naročit sin - rekao je starac sasvim prijateljski.
Znam.
Da sam znao da će te pismo vratiti kući, napisao bih ga bio mnogo ranije.
Neil je ispružio ruke i pogledao ih - dugačke, tankih prstiju, nježne kao djevojačke, imale su u sebi nešto dječje, nešto što je govorilo da nikad nisu radile posao od posebnog, sudbonosnog značaja za mozak koji kontrolira njihove pokrete. Slikarstvo, naime, nikad nije imalo za njega takav dubok smisao.
Nije me tvoje pismo vratilo kući - rekao je.
A što te je onda vratilo? Rat?
Ne.
Zidna svjetiljka iza očeve glave osvjetljavala je njegovo golo, ružičasto tjeme i bacala sve sjene naprijed, preko lica na kojem su se oči žarile, ali je oštra crta usta ostajala odlučno stisnuta.
Pokazalo se da nemam talenta - rekao je Neil.
Nemaš talenta za što? - Bilo je to tipično za njegova oca, interpretirati izjavu dinamički, a ne moralno.
Loš sam slikar.
Otkud znaš?
Rekli su mi. Rekao mi je to netko tko zna. - Riječi su sad nešto lakše potekle. - Prikupio sam dovoljno radova za jednu veću izložbu... Nekako sam uvijek želio krenuti s velikim praskom, a ne da jedno platno izlažem ovdje, dva ondje. Bilo kako bilo, napisao sam pismo jednom prijatelju u Parizu, vlasniku galerije u hojoj sam želio prirediti svoj prvi nastup, a kako se njemu pomisao na ljetovanje u Grčkoj učinila privlačnom, došao je vidjeti što sam napravio. I nije bio impresioniran, to je sve. Lijepe slike, rekao je. Zaista, vrlo zgodne slike. Ali bez originalnosti, bez snage, bez instinktivnog osjećaja za medij. Preporučio mi je da se posvetim primijenjenoj umjetnosti, reklamnom slikarstvu.
Ako je starac bio dirnut bolom koji je izbijao iz riječi njegova sina, ničim to nije pokazao, samo je sjedio i napeto ga promatrao.
Vojska će ti dobro činiti - rekao je konačno.
Načinit će od mene čovjeka, želiš reći?
Za to bi bilo potrebno krenuti izvana i djelovati prema unutrašnjosti. Htio sam reći da će ono što je unutra konačno dobiti priliku da se probije van.
Neil se stresao.
A što ako unutra nema ničega?
Starac je slegnuo ramenima i uputio mu jedva primjetan, ravnodušan osmijeh.
Pa zar nije i to bolje, znati da unutra nema ničega? - upitao
je.
Ni jednom riječju nije spomenuo kako bi Neil trebalo da se
upozna s obiteljskim poslovima; Neil je bio svjestan da bi svaki takav razgovor bio puka formalnost. Slutio je, nekako, da otac nije nimalo zabrinut za sudbinu svojih poslova, da mu nije nimalo stalo do toga što će biti s njima nakon što ih sam ne bude više mogao voditi. Longlandu Parkinsonu bila je i sama pomisao na izgradnju obiteljskog imperija strana koliko i vlastita žena i sin. Nije tražio od sina da se dokaže, nije osjećao ni najmanju odbojnost prema sinu koji se ne može mjeriti s njim, nije nalazio za potrebno da hrani svoj ego zahtijevajući da bude što i on, ili da postigne ono što je on postigao. Kad se oženio Neilovom majkom, on je sasvim sigurno znao kakvo će potomstvo izroditi, i bilo mu je potpuno svejedno. Ženeći se njom, pokazao je dugi nos onom istom društvu u koje je želio ući ženidbom. U tome, kao u svemu drugom, Longland Parkinson djelovao je tako da zadovolji sam sebe, svoju dušu.
Ipak, dok je sjedio i promatrao oca, Neil je osjetio njegovu simpatiju i sućut, koja ga je ranjavala do srca. Starac jednostavno nije vjerovao da Neil ima nešto u sebi, a znao je vrlo dobro procijeniti karakter svakog čovjeka.
I tako je Neil otišao u vojsku, s oficirskim činom, naravno. Nakon izbijanja rata raspoređen je u jedan bataljon australskih ekspedicionih snaga i upućen u Sjevernu Afriku, koja mu se mnogo svidjela, gdje se osjećao više kod kuće nego u svojoj rodnoj zemlji, s lakoćom naučio arapski i uopće se pokazao mnogostruko koristan. Razvio se u neobično sposobna oficira, a pokazalo se da je i izuzetno hrabar. Njegovi su ga vojnici voljeli, njegovi su ga pretpostavljeni voljeli, i prvi put u životu počeo je da se sviđa sam sebi. „U meni ipak postoji djelić mog starog,” govorio je sam sebi oduševljeno, s nestrpljenjem očekujući svršetak rata i u mislima gledajući sebe kako se vraća kući prekaljen, izbrušen svojim iskustvima do fine, oštre odlučnosti, koju će njegov otac, znao je, smjesta primijetiti i povoljno ocijeniti. Želio je više od ičega u životu da ga one njegove oči ptice grabljivice pogledaju kao sebi ravnog.
Zatim je došla Gvineja, a poslije nje otoci, rat mnogo manje po njegovom ukusu nego Sjeverna Afrika. Tu je shvatio da se prevario misleći kako je proces sazrijevanja zaokružen, da je sve skupa bilo samo igra. Džungla mu je sputala dušu onako kako ju je pustinja bila oslobodila, iscijedila iz njega svu euforiju, ali ga i ojačala, izvukla iz njega tvrdoglavu izdržljivost za koju nije znao da je posjeduje. Konačno je prestao glumiti, voditi računa o tome kako izgleda u očima drugih, previše zauzet nastojanjem da iz samog sebe izvuče sve one snage i sposobnosti koje će mu omogućiti da preživi, zajedno sa svojim ljudima.
Bezuspješna i istovremeno krvava ofanziva početkom 1945. godine učinila je svemu tomu kraj. Pogriješio je, i njegovi ljudi skupo su platili tu njegovu pogrešku. I čitava dragocjena rezerva samopouzdanja smjesta se rasplinula, s katastrofalnim posljedicama. Da su se zbog toga svi okrenuli protiv njega, da su ga osudili, lakše bi podnio taj udarac, govorio je sam sebi. Dogodilo se, međutim, da su mu svi, od preživjelih vojnika njegove čete do pretpostavljenih, oprostili! Što su mu više govorili da to nije bila njegova pogreška, da nitko nije savršen, da svatko ponekad može povući pogrešan potez, to je više tonuo u sve dublju potištenost. Kako nije imao protiv čega da se bori, izgubio je samopouzdanje, nešto je u njemu puklo, i stao je.
U svibnju 1945. godine primljen je na Odjel X. Plakao je kad je stigao, bio je tako duboko ogreznuo u očaj da uopće nije znao kamo ga šalju, niti mu je bilo stalo da zna. Nekoliko dana mu je bilo dopušteno da radi što mu se prohtije, i jedino za što je bio sposoban bilo je da se povuče u sebe i zgrčen plače i jadikuje, tresući se. A onda je osoba koja je lebdjela negdje u pozadini kao siva sjena počela da se miješa u njegove jade, dosadna, gotovo nepodnošljiva. Nije ga ostavljala na miru, nagovarala ga i čak prisiljavala da jede, odbijala priznati da u njegovoj nesreći ima nečega neobičnog ili posebnog, tjerala ga da sjedi s ostalim pacijentima kad je on želio samo jedno - da bude sam i daleko od cijelog svijeta, povjeravala mu razne poslove, izazivala ga je i poticala da govori, najprije o bilo čemu, a zatim o sebi, što mu je bilo mnogo više po volji.
Svijest mu se počela vraćati, najprije tromo i neodlučno, a onda u skokovima. Počeo je primjećivati stvari koje se nisu odnosile isključivo i neposredno na njega, zapažati ostale pacijente i okolinu. Osjetio je kako ga počinje zanimati fenomen Odjela X, i sestra Honour Langtry osobno.
Ona je postupno stekla u njegovoj svijesti svoje ime i identitet. Naravno, u početku nije mu se osobito sviđala - držala se previše službeno i nije pokazivala da je impresionirana jedinstvenošću njegovog slučaja. Ali upravo kada je zaključio da je tipična vojna medicinska sestra, ona je počela da se otapa, da otkriva blagost i nježnost tako daleko od svega onoga što je doživio u posljednjih nekoliko godina da bi se bio rado utopio u njoj da je ona to dopustila. Ali nije, nikad nije dopustila. Tek kad je počeo smatrati sebe izliječenim, počeo je shvaćati kako ga je suptilno vodila putem do ozdravljenja.
Nije bilo potrebno da ga šalju u Australiju na daljnje liječenje, ali ga nisu vratili u jedinicu.

Njegov komandant je očigledno zaključio kako je bolje da ostane tamo gdje jest; divizija je bila privremeno povučena s fronte, pa joj nije bio ni potreban.
Taj produženi prisilni odmor na Odjelu X donosio mu je višestruko zadovoljstvo, jer je mogao biti u blizini sestre Langtry koja se tih dana odnosila prema njemu više kao prema kolegi nego kao prema pacijentu, i s kojom je već bio položio temelje odnosima koji nisu imali nikakve veze s Odjelom X. Međutim, u vrijeme kad je počeo smatrati sebe izliječenim i spremnim da preuzme nekadašnje dužnosti, počela ga je nagrizati sumnja. Zašto ne žele da se vrati u jedinicu? Odgovor je pronašao sam - zato što više nemaju povjerenja u njega, zato što neće biti sposoban da vodi ljude ako se rat iz nekog razloga ponovo rasplamsa, pa će zbog toga ponovo ginuti drugi...
Iako su to svi poricali, Neil je znao da je to pravi razlog zbog kojega je i nakon pet mjeseci još uvijek zatvorenik na Odjelu X. Ono što još nije bio shvatio, bila je činjenica da je njegova neuroza i dalje prisutna i da se manifestira prvenstveno tom ekstremnom sumnjom u samog sebe. Da se rat ponovo razbuktao, vjerojatno bi ga bili vratili na dužnost, pod nadzorom, i vjerojatno bi se odlično pokazao. Neilova tragedija bila je u tome što je rat bio definitivno okončan, i što nije bilo mogućnosti da se dokaže u aktivnoj službi.

Nagnuo se preko stola da pročita ime na dokumentima što su ležali ispred sestre Langtry i načinio grimasu.
Pravi šamar, zar ne, novi pacijent sada, pred sam kraj?
Iznenađenje jest, a da li je šamar, to ćemo još vidjeti. Iako mi baš ne izgleda kao tip od koga treba očekivati neugodnosti.
U tome se slažemo. Bezličan tip. Podsjeća pomalo na papagaja koji stalno ponavlja banalne izraze.
Iznenađena, okrenula se i pogledala ga. Neil se obično nije odnosio tako kritički prema drugim muškarcima, niti je govorio o njima tako zajedljivo.
Ja mislim da je pravi muškarac - rekla je.
Rekla je to s nekom neočekivanom i sasvim neobjašnjivom razdraženošću, koja ga je iznenadila koliko i nju samu.
Zaboga, sestro Langtry! - uzviknuo je. - Znači li to da vas je osvojio? Nikad ne bih rekao da je vaš tip!
Njeno namršteno lice razvuklo se u osmijeh.
To kod mene ne pali, Neil! - rekla je. - A i ne priliči vam, dragi prijatelju. Govorite kao Luce, a to nije baš neki kompliment. Zašto ste se svi tako okomili na jednog momka?
Naprosto sam ljubomoran - rekao je odsječno i izvukao iz džepa dozu. Bila je od masivnog zlata, već na prvi pogled skupocjena, s njegovim inicijalima ugraviranim u kutu. Nitko osim njega na odjelu nije pušio tvorničke cigarete, ali trenutno na odjelu i nije bilo oficira osim njega.
Otvorio je dozu i ponudio je cigaretom, držeći u drugoj ruci spreman upaljač.
Uzdahnula je ali je uzela cigaretu i nagnula se prema njemu, da joj pripali.
Nije trebalo da popustim i dopustim sebi naviku da pušim ovdje s vama dok sam u službi - rekla je. - Glavna sestra bi me za to objesila i isjekla na komadiće. Osim toga, za koji trenutak moram vas izbaciti. Moram proučiti ove Michaelove dokumente prije nego što stigne pukovnik Chinstrap.
O, bože! Ne želite valjda reći da ćemo se večeras još natezati s njim?
Pogledala ga je, suzdržavajući se da se ne nasmije.
Pa sad, ako netko bude morao da se nateže s njim, onda ću to biti ja, a ne vi!
A što to tjera našeg junačkog komandanta da se po mraku otisne u ovaj udaljeni kutak bolnice!
Michael, naravno. Telefonirala sam mu i tražila da dođe, jer nemam nikakvih direktiva u vezi s Michaelom. Ne znam zašto je upućen u Bazu broj 15 niti zašto je raspoređen na Odjel X. Za mene osobno, to je zagonetna stvar. - Uzdahnula je i protegnula
se, sasvim neočekivano. - Današnji dan nekako nije prošao ugodno.
Što se mene tiče, nijedan dan na Odjelu X nije bio naročito ugodan - rekao je Neil sumorno, pružajući ruku da otrese pepeo u ispaljenu topovsku čahuru koju je upotrebljavala kao pepeljaru. - Krčkam se ovdje na Odjelu X već gotovo pet mjeseci, sestro. Ostali dolaze i odlaze, a ja sjedim ovdje kao cvjetić u loncu, kao inventarski broj.
Eto, to je bila ta X-bol, u njemu i u njoj. Bilo je mučno promatrati ih kako pate i znati da nije kadra otkloniti uzrok njihovoj patnji, jer je on ukorijenjen u njihovim vlastitim nedostacima. Mnogo je propatila dok nije shvatila da se ono malo dobra što im može pružiti u akutnim stadijima njihove bolesti, rijetko može protegnuti i na ovaj razvučeni period djelomičnog ozdravljenja.
Pa sad, ne bi trebalo da zaboravite onaj mali nervni slom - rekla je blago, svjesna da to ne može zvučati kao neka naročita utjeha. Bila je, istodobno, svjesna da je to početak često ponavljanog konverzacionog ciklusa, u kojem će on predbacivati sebi zbog svojih slabosti, a ona će pokušavati, obično bezuspješno, da mu ukaže kako to i nisu baš obavezno slabosti.
Otpuhnuo je prezirno.
Ja sam se od tog nervnog sloma odavno oporavio, i vama je to dobro poznato. - Ispružio je ruke i stisnuo šake tako da su iskočile u čvorove spletene vene, a mišići se složili u reljefne planinske lance, potpuno nesvjestan da bi ona u trenucima dok bi promatrala takve male demonstracije fizičke snage ona uvijek osjećala žestok, oštar impuls naklonosti prema njemu. Da je to znao, možda bi skupio hrabrost za neki pozitivan potez koji bi učvrstio njihovu vezu, poljubio je, rekao joj kako je voli. Ali lice sestre Langtry gotovo nikad nije odavalo njene misli, bez obzira na okolnosti.
Možda više nisam za vojnika - rekao je - ali sigurno postoji nešto korisno što bih mogao raditi, negdje! Oh, sestro, dosta mi je, zaista mi je već dosta ovog Odjela X. Ja nisam duševni bolesnik.
Njegov krik duboko ju je dirnuo; njihovi krici uvijek su je potresali, a krici ovog čovjeka posebno. Morala je oboriti glavu i zatreptati.
Ne može još dugo trajati. Rat je završen, ubrzo ćemo kući. Znam da povratak kući ne predstavlja baš ono rješenje kakvo
biste željeli, i sasvim mi je jasno zašto se toga pribojavate. Pokušajte, ipak, da mi povjerujete kad kažem da ćete stati na noge istog trenutka čim se scena promijeni, čim se nađete suočeni s poslovima koje treba obaviti.
Kako da se vratim kući? Tamo su udovice i siročad koji su to postali zbog mene. Što će biti ako sretnem udovicu nekog od onih ljudi? Ljudi koje sam ja pobio! Što bih mogao da joj kažem? Što bih mogao uraditi?
Rekli biste i uradili upravo ono što treba. Dosta toga, Neil! To su samo priviđenja koja dozivate da biste mučili sami sebe, zato što ne znate kako da ubijete vrijeme na Odjelu X. Teško mi je da vam kažem da prestanete žaliti sami sebe, ali to je upravo ono što sad činite.
Nije bio raspoložen da je sluša, naprotiv, saživljavanje s raspoloženjem koje ga je uhvatio ispunjavalo ga je nekim izopačenim zadovoljstvom.
Moja nesposobnost bila je neposredan uzrok pogibiji više od dvadeset ljudi, sestro Langtry! Njihove udovice i siročad nisu nikakva priviđenja, uvjeravam vas - rekao je kruto.
Već mnogo tjedana nije ga vidjela tako strastveno potištenog; razlog je, vjerojatno, Michaelov dolazak. Bila je dovoljno iskusna da njegovo večerašnje ponašanje ne protumači uzrocima povezanim isključivo s njom; dolazak nove ličnosti uvijek je unosio nemir među starosjedioce. Michael je, osim toga, predstavljao poseban slučaj - nije bio tip čovjeka koga je lako voditi, koji će se spremno prilagoditi Neilovoj vrsti dominacije. Neil je, naime, zaista nastojao uspostaviti vlast nad odjelom, određivati politiku prema pacijentima.
Toga se morate osloboditi, Neil - rekla je odsječno. - Vi ste dobar i plemenit čovjek, i bili ste i dobar, savjestan oficir. Punih pet godina nijedan oficir nije obavljao svoj posao bolje od vas. A sad me slušajte! Nije čak ni ustanovljeno da su svi ti ljudi izginuli vašom pogreškom. Vojnik ste i znate koliko je svaka akcija komplicirana. Uostalom, ta je stvar svršena! Vaši su ljudi mrtvi. I sasvim je sigurno, ako im nešto dugujete, onda je to da živite, da živite punim srcem. Kakvu korist imaju njihove udovice i siročad od toga što se vi ovdje pirjate u mom uredu, ne žaleći njih nego sebe? Nema nikakve pismene garancije da će se život uvijek odvijati onako kako mi to želimo. Moramo se prilagodavati onome što nam donosi, bilo to dobro ili loše. I vi to znate! A sad, što je dosta, dosta je!
Njegovo raspoloženje počelo se malo popravljati, osmjehnuo se, ispružio ruku, dohvatio njenu i prislonio je na svoj obraz.
U redu, sestro, poruka primljena. Nastojat ću biti dobar dečko. Ne znam kako vam to uspijeva, ali mislim da na mene više djeluje vaše lice nego ono što kažete. Uvijek vam pođe za rukom da otklonite ono što me muči. A kad biste samo znali kako je vaša prisutnost izmijenila moj boravak na odjelu! Bez vas... Slegnuo je ramenima. - Oh, ne mogu ni zamisliti kako bi Odjel X izgledao bez vas!
Rekao joj je kako joj uvijek polazi za rukom da otkloni ono što ga muči. Samo, kako i zašto? Nije dovoljno samo činiti dobro; njenom razumu bilo je potrebno da zna kako glasi ta čudotvorna formula, a to joj je stalno izmicalo.
Namrštena, sjedila je i zurila preko stolića u njegovo lice, pitajući se je li bilo razborito diskretno ga ohrabrivati, kako je to ponekad činila. Oh, kad bi bar mogla potpuno odvojiti dužnost od svojih osobnih osjećaja! Da li je, približavajući mu se, nanosila Neilu više štete nego što mu je činila dobra? Koliko je, na primjer, u upravo odigranoj predstavi bilo svjesnog nastojanja da privuče njenu pažnju? Odnositi se s više osjećaja prema muškarcu nego prema pacijentu, značilo je razoriti pravu perspektivu; ubrzo će uhvatiti sebe kako slijedi misaone pravce koji se odnose više na budućnost nego na sadašnjost, a njena je dužnost da svu energiju usmjeri upravo na ono što se događa u sadašnjosti. Osjećala je da se u neslužbenim odnosima s Neilom kriju mnoge neobično privlačne mogućnosti, od doživljaja prvog poljupca do odlučivanja da li da se uda za njega, ali i da je pogrešno baviti se time sada i ovdje. Pogrešno, pogrešno!
Držala je da je kao muškarac privlačan, zanimljiv, uzbudljiv. Njegov svijet bio je sličan njenom svijetu, što je činilo njihovo prijateljstvo logičnim. Sviđao joj se njegov izgled, njegovo ponašanje, njegovo obrazovanje, sredina iz koje je ponikao, a još joj se više sviđala vrsta muškaraca medu koje je spadao - naravno, izuzimajući onu vječnu, nesretnu opsesiju. To uporno vraćanje onom danu pokolja kao nečemu što će obojiti čitav njegov život mračnim bojama tugovanja, izazivalo je u njoj sumnju u mogućnost ostvarenja čvrste mirnodopske veze između njih. Nije, naime, željela utrošiti svoju emocionalnu ušteđevinu na emocionalnog invalida, ma koliko razumijevanja imala i za njega i za njegovu boljku. Tražila je nekoga - bio joj je potreban netko - tko će se prema njoj odnositi kao jednak s jednakim, a ne netko
tko će se cijelo vrijeme oslanjati na nju i istodobno joj se klanjati kao kakvom božanstvu.
To mi je posao, da otklanjam ono što vas muči - rekla je vedro i povukla ruku na način koji nije mogao pozlijediti njegove osjećaje. Michaelovi dokumenti još su ležali pod njenom drugom rukom, pa ih je pokupila. - Žao mi je što moram prekinuti naš razgovor, Neil, ali čeka me posao.
Ustao je i ostao stajati gledajući je znatiželjno i umolno.
Doći ćete kasnije da nas obiđete, zar ne? Nadam se da vas poslovi oko prijema novog pacijenta neće spriječiti u tome.
Podigla je pogled, iznenađena.
U tome me ništa ne može spriječiti! Je li se ikad dogodilo da propustim večernju šalicu čaja na odjelu? - upitala ga je osmjehujući se, a onda se ponovo posvetila Michaelovim dokumentima.
Pukovnik Wallace Donaldson nabadao je korak po korak stazom prema krajnjem kutku bolničkog kompleksa, osvjetljavajući put baterijskom lampom. Bio je ljut kao ris. To je zbilja sramota! Rat je završen, zamračenje je ukinuto, a nadležni pretpostavljeni nije u stanju da poduzme nešto u cilju uvođenja vanjskog osvjetljenja! Najveći dio bolnice bio je obavijen mrklim mrakom, jer su zgrade bile prazne pa nije bilo ni odraza unutrašnjih svjetala da rasprši tamu.
U toku posljednjih šest mjeseci opća vojna bolnica nazvana Baza broj 15 žalosno se smanjila, po broju stanovnika ako ne i po površini. Podsjećala je na debela čovjeka koji je smršavio, ali je prisiljen da i dalje nosi svoja stara odijela. Amerikanci su je sagradili prije nešto više od godinu dana i odmah otišli dalje, prepuštajući je, nedovršenu i samo djelomično opremljenu, Australcima koji su nadirali u zapadnom pravcu, preko Istočnoindijskog otočja.
U svojim velikim danima, bolnica je mogla primiti i do pet stotina pacijenata i u njoj je radilo trideset vojnih liječnika i sto pedeset medicinskih sestara. Svi su oni imali toliko posla da je slobodan dan predstavljao nedostižan san. Od svega toga ostalo je svega pet-šest nastanjenih baraka, među njima, naravno, i Odjel X, na samom rubu palmove šume, koja je svom vlasniku, Nizozemcu, davala urod kopre koji je predstavljao malo bogatstvo. Od trideset vojnih liječnika ostalo je samo pet kirurga i kirurga- specijalista i pet liječnika opće prakse, te jedan jedini patolog. U
prostranoj zgradi za medicinske sestre širilo se svega tridesetak bolničarki.
Kao neurolog, pukovnik Donaldson je prelaskom Baze broj 15 u ruke Australaca dobio i patronat nad Odjelom X; uvijek bi šačica emocionalno poremećenih ljudi isplivala na površinu uzavrele mase, tako da je trebalo samo pokupiti ih i smjestiti na Odjel X.
Prije rata pukovnik Donaldson bio je zaokupljen uspostavljanjem privatne prakse u Macquarie Streetu i borio se da postane jedan od onih koji su se utvrdili na tom najunosnijem, ali i najhirovitijem poprištu sidnejske specijalističke medicine. Uspješna spekulacija s dionicama 1937. godine, dok je svijet nastojao da se izvuče iz privredne depresije, donijela mu je dovoljno novca da kupi ordinaciju u Macquarie Streetu, i krupni honorari iz vodećih bolnica bili su upravo počeli pristizati na njegov konto kad je Hitler napao Poljsku. U tom trenutku sve se promijenilo; ponekad je hvatao sebe kako se u strahu pita hoće li se stvari ikad vratiti tamo gdje su bile prije 1939. godine. Gledano iz ove paklene rupe zvane Baza broj 15, posljednje u nizu paklenih rupa kroz koje je prošao, činilo se nemogućim da išta više bude kako je nekad bilo. Čak ni on sam neće više biti kakav je bio.
S društvenog stanovišta, njegovo porijeklo bilo je izvanredno, iako su se u vrijeme velike krize obiteljske novčane rezerve bile opasno istopile. Imao je, na sreću, brata burzovnog posrednika, čijom je zaslugom obitelj ponovo stala na noge. Kao i Neil Parkinson, govorio je bez najmanjeg traga australskog akcenta. Njegova škola bio je Newington, njegovo sveučilište Sydney, ali je sve postdiplomske medicinske kvalifikacije stekao u Engleskoj i Škotskoj, pa je volio misliti o sebi kako je više Englez nego Australac. Ne bi se, doduše, moglo reći da ga je bilo sramota da bude Australac; naprosto, bilo je bolje biti Englez.
Ako je postojao netko koga je mrzio, onda je to bila žena s kojom je upravo trebalo da se sastane. Sestra Honour Langtry. Sitna i krhka, stara jedva trideset godina, ako i toliko, profesionalna medicinska sestra, ali ne i školovana za potrebe vojske, iako je bio svjestan da je u vojsci od početka 1940. godine. Ta žena bila je prava zagonetka; govorila je posve pravilno, bila je očigledno školovana i obrazovana, a staž medicinske sestre završila je u P. A., jednoj od zaista najboljih bolnica za obuku. S druge strane, nije držala do vanjskih aspekata subordinacije, nije pokazivala želju da bude uslužna niti da je svjesna svog, u biti,
služiteljskog statusa. Da je mogao biti iskren prema samom sebi, priznao bi da pred njom osjeća smrtni strah. Uvijek se morao posebno pripremati za svaki susret s njom, psihički i duhovno, koliko je to uopće bio kadar. Na kraju, ona bi mu uvijek tako brutalno zavrnula jajca da je trebalo nekoliko sati da ponovo dođe k sebi.
Nervirao ga je čak i zastor na vratima načinjen od čepova pivskih boca. Nikome ne bi bilo dopušteno da ga zadrži, ali Odjel X bio je iznimka. Glavna sestra, ma koliko bila gruba i neodgojena, odnosila se prema Odjelu X vrlo obzirno. U prvim danima rada odjela jedan pacijent naprosto više nije mogao slušati kako glavna sestra maltretira sestru Langtry, pa je sredio čitavu stvar na upravo nevjerojatno jednostavan i djelotvoran način - prišao joj je i razderao joj uniformu od ovratnika do ruba suknje. Bio je lud kao zec u ožujku, naravno, i smjesta su ga otpremili u Australiju, ali nakon tog incidenta glavna sestra dobro je pazila da slučajno ne uvrijedi pacijente Odjela X.

Svjetlo u hodniku otkrilo je da je pukovnik Wallace Donaldson visok, dobro držeći muškarac pedesetih godina, s licem čija je rumena boja odavala ljubitelja dobre kapljice. Nosio je brižljivo njegovane brkove željeznosive boje i veličine koja je odgovarala vojnim propisima, a ostatak mu je lica bio uvijek savršeno izbrijan. Na njegovoj od ulja svjetlucavoj, sivoj kosi ostao je, kad je skinuo kapu, dubok žlijeb na mjestu gdje je ležao rub kape i urezao se u kožu, jer mu kosa nije bila ni gusta ni elastična. Oči su mu bile blijedoplave i malo izbuljene, ali mu je lice zadržalo tragove mladenačke ljepote, a tijelo mu je bilo dobro očuvano, širokih ramena, s gotovo potpuno ravnim trbuhom. U besprijekorno sašivenom odijelu konzervativnog kroja, ostavljao je izvanredan dojam, a u isto tako besprijekorno skrojenoj uniformi izgledao je kao feldmaršal, više nego i jedan od pravih feldmaršala.
Sestra Langtry smjesta je ustala da ga dočeka, odvela ga u svoj ured i pobrinula se da se udobno smjesti na stolac za posjetioce. Ona sama nije sjela - opet jedan od njenih malih trikova, pomislio je ljutito. Bio je to jedini način da ga nadvisi.
Ispričavam se što sam vas morala dovlačiti čak ovamo, sir, ali ovaj momak... - malo je podigla papire koje je držala u ruci - stigao je danas. Kako mi se niste javili, pretpostavljala sam da niste obaviješteni o njegovom dolasku.
Sjedite, sestro, sjedite! - rekao je istim tonom kojim bi pozvao na red neposlušnog psa.
Spustila se na svoju stolicu bez riječi negodovanja, bez ikakve promjene na licu. U jakni i sivim hlačama izgledala je kao dječak u kadetskoj uniformi. Jedan nula za sestru Langtry; isprovocirala ga je da započne grubo.
Pružila mu je šutke papire.
Ne, neću sad da gledam papire - rekao je jetko. - Samo mi ukratko ispričajte o čemu se radi.
Sestra Langtry promatrala ga je bez ljutnje. Nakon prvog susreta s pukovnikom, Luce mu je prišio nadimak „pukovnik Chinstrap”1, a kako mu je zaista savršeno odgovarao, svi su ga počeli tako nazivati. Pitala se da li zna da ga kompletan muški sastav Baze broj 15 iza leđa naziva „pukovnik Chinstrap”, i zaključila da ne zna. On ne bi bio kadar ignorirati tako podrugljiv nadimak.
Narednik Michael Edward John Wilson - rekla je ujednačenim tonom - koga ću nadalje zvati Michael, ima dvadeset devet godina i u vojsci je od samog početka rata. Ratovao je u Sjevernoj Africi, u Siriji, na Novoj Gvineji i Otocima. Prošao je kroz mnoge bitke, ali nema simptoma mentalne nestabilnosti kao posljedice sudjelovanja u borbi. U stvari, radi se o izvanrednom, vrlo hrabrom vojniku, odlikovanom Medaljom za uzorno držanje. Prije tri mjeseca njegov jedini bliski prijatelj poginuo je u vrlo žestokom okršaju s neprijateljem, nakon čega se Michael manje- više povukao u sebe.
Pukovniku Chinstrapu oteo se težak, patnički uzdah.
Oh, prijeđite na stvar, sestro! Nastavila je kao da ništa nije rekao.
Sumnja u Michaelovo mentalno zdravlje pojavila se nakon izvjesnog, vrlo nezgodnog incidenta u logoru prije nekih tjedan dana. Došlo je to do tučnjave između njega i jednog podoficira, što se nikako nije moglo očekivati ni od jednog ni od drugog. Da prisutni nisu priskočili i savladali Michaela, taj podoficir vjerojatno bi sad bio mrtav. Jedini Michaelov komentar poslije incidenta bio je kako je htio ubiti tog čovjeka, i da bi ga bio sasvim sigurno ubio. Ponovio je to više puta, ali ni u jednom slučaju nije objasnio i zbog čega. Kad je komandant jedinice pokušao ustanoviti o čemu se u biti radi, Michael je odbio


1 Chinstrap - podbradnik šljema, simbol vojničke krutosti.
odgovoriti na to pitanje. Podoficir je, međutim, bio izuzetno govorljiv.

Izjavio je kako mu se Michael nastojao približiti kao homoseksualac, i zahtijevao da bude izveden pred vojni sud. Čini se da je poginuli Michaelov prijatelj pokazivao homoseksualne sklonosti, ali mišljenja o tome da li je i Michael bio aktivno uključen u njih, oštro su podijeljena. Podoficir i njegovi sljedbenici tvrde da su ta dvojica mladih ljudi bili ljubavnici, ali velika većina pripadnika jedinice isto tako odlučno izjavljuje da se Michael prema poginulom drugu odnosio isključivo kao zaštitnik i prijatelj. Komandant bataljona odlično je poznavao svu trojicu, jer su dugo bili u njegovoj jedinici - Michael i njegov poginuli drug od početka rata, podoficir od Nove Gvineje - i po njegovom mišljenju, izvođenje Michaela pred vojni sud nije dolazilo u obzir, ni pod kakvim okolnostima. Bio je sklon uvjerenju da je kod Michaela došlo do privremenog pomračenja svijesti, i zapovjedio je da se podvrgne specijalističkom pregledu, čiji su rezultati nedvosmisleno pokazali da je Michael duševno poremećen, ma šta to moglo značiti. - Glas joj je postao primjetno tužniji, tvrđi. - I tako su ga ubacili u avion i dopremili ovamo. Oficir u prijemnom odjelu automatski ga je uputio na Odjel X.
Pukovnik Chinstrap pažljivo je promatrao sestru Langtry, napućivši usne. Ponovo je došla do izražaja njena nimalo pohvalna osobina da se opredjeljuje za ovu ili onu stranu.
Pregledat ću narednika Wilsona sutra ujutro, u mojoj ordinaciji. Dođite i vi s njim, sestro! - Pogledao je u golu slabašnu žarulju iznad stola. - Ujutro ću pregledati i njegovu dokumentaciju. Ne znam kako možete čitati pri ovom svjetlu, ja sasvim sigurno ne bih mogao. - Stolac na kojem je sjedio postao je previše tvrd, previše neudoban, ma kako namjestio stražnjicu. Neko se vrijeme tako vrtio, a onda se namrštio i iznenada gnjevno rekao: - Mrzim slučajeve sa seksualnom konotacijom!
Sestra Langtry nesvjesno se igrala olovkom, a onda su joj se šake grčevito stegle.
Srce mi se para koliko vas žalim, sir - rekla je i ne pokušavajući prikriti sarkazam. - Narednik Wilson nije slučaj za Odjel X... u stvari, nije mu mjesto ni na kojem bolničkom odjelu. - Glas joj je zatreperio, uvukla je nervoznom gestom prste u kosu i malko poremetila uredno složene smeđe valove. - Mislim da je sramota zbog jedne tučnjave i vrlo sumnjive optužbe upropastiti život jednom mladom čovjeku, već ionako potresenom zbog smrti prijatelja. Neprestano mislim na to kako se sad osjeća. Sigurna sam da mu se čini kako korača kroz odvratnu, gustu maglu iz
koje nikad neće uspjeti izići. Razgovarala sam s njim, vi niste. I mogu vam reći da nije ni najmanje poremećen, ni mentalno ni seksualno ni na bilo koji drugi način. Liječnika koji ga je poslao ovamo trebalo bi izvesti pred prijeki vojni sud! Uskratiti naredniku Wilsonu priliku da se opere od prljavih optužbi i otpremiti ga, umjesto toga, u ustanovu kao što je Odjel X, to je postupak koji predstavlja sramotu za vojsku!
Kao i uvijek, pukovnik je ustanovio kako nije kadar da se nosi s tom vrstom tvrdokorne drskosti, jer se ljudi na visokim položajima u bolnicama, kakav je bio njegov, nisu inače susretali s njom. Vrag je odnio, razgovara s njim kao da je potpuno ravnopravna, stručno i intelektualno! Možda je njihov oficirski status kriv što te vojne bolničarke ne znaju svoje mjesto, to i visok stupanj samostalnosti što ga uživaju na mjestima kao što je Baza broj 15! Ni oni prokleti, glupi velovi što ih nose na glavama nisu ni od kakve koristi. Samo bi redovnice smjele nositi koprenu, samo redovnicama bi se trebalo obraćati sa sestro!
Oh, nemojte sad, sestro! - rekao je suzdržavajući se i nastojeći, s naporom, govoriti smireno. - Slažem se da su okolnosti pomalo neobične, ali rat je završen. Taj mladić neće ostati ovdje duže od nekoliko tjedana. A mogao se naći i na nekom gorem mjestu nego što je Odjel X, kao što vam je sigurno poznato.
Olovka je poletjela kroz zrak, odskočila od ruba stola i sa štropotam pala na pod pokraj pukovnika, koji je ostao sjediti pitajući se je li namjerno loše ciljala. Držeći se strogo propisa, trebalo bi je prijaviti glavnoj sestri; kao šef svim medicinskim sestrama, glavna sestra bila je jedini oficir nadležan za disciplinske mjere protiv njih. Nevolja je bila u tome što se od incidenta s razderanom uniformom glavna sestra odnosila prema sestri Langtry s izuzetnim respektom. Bože, kakva bi gužva nastala kad bi se pokušao požaliti na njeno ponašanje!
Odjel X je čistilište! - viknula je sestra Langtry; nikad je ranije nije vidio tako gnjevnu. U njemu se probudila radoznalost - sudbina narednika Michaela Wilsona očigledno je snažno utjecala na nju. Sutrašnji susret s njim može još ispasti i zanimljiv. Ona je nastavila govoriti, napajajući svoj gnjev vlastitim riječima. - Odjel X je čistilište! Pacijente s kojima nitko ne zna što da radi jednostavno šalju na Odjel X, pa zaboravljaju na njih! Vi ste neurolog, ja sam medicinska sestra opće prakse, a između nas nema nikoga dovoljno iskusnog ili kvalificiranog da zna što treba raditi. Znate li vi što bi trebalo uraditi s ovim ljudima? Ja ne
znam, sir! Ja pokušavam, činim sve što mogu, ali sam svjesna, i to me muči, da to nije ni približno dobro ni dovoljno! Dolazim na dužnost svakog jutra moleći se... moleći se da nekako preguram dan a da ne povrijedim nekog od tih krhkih i nezgodnih ljudi. A moji pacijenti na Odjelu X zaslužuju mnogo više od onoga što im vi ili ja možemo pružiti, sir!
E, sad je dosta, sestro! - rekao je, dok mu se rumenilo uvlačilo pod kožu.
Ne, još nisam rekla sve - odgovorila je, nimalo impresionirana, nepokolebana. - Da za početak ostavimo narednika Wilsona po strani, slažete se? Da vidimo što je s ostalih pet pacijenata koji trenutno borave na Odjelu X. Matt Sawyer prebačen je ovamo s neurologije jer nisu uspjeli pronaći organski uzrok njegovom sljepilu. Dijagnoza: histerija. Supotpisali ste je vi osobno. Nugget Jones je prebačen ovamo s Internog odjela nakon dvije probatorne laparotomije, s pričom kako je svojim žalbama doveo čitav odjel na rub ludila. Dijagnoza: hipohondrija. Neil, to jest kapetan Parkinson, naprosto je doživio nervni slom koji bi se mogao bolje definirati kao provala boli, ali njegov komandant misli da će ga zaštititi ako ga ostavi da mjesecima sjedi ovdje. Dijagnoza: involutivna depresija. Benedict Maynard gotovo je poludio kad je njegova četa otvorila vatru na selo u kome, kako se pokazalo, uopće nije bilo Japanaca, u kome su bili sami domoroci, žene, djeca i starci. Kako je u vrijeme kad su se kod njega pojavili prvi simptomi mentalnih poremećaja još i lakše ranjen u glavu, primljen je na neurološki odjel da ga liječe od kontuzije, da bi zatim bio prebačen ovamo. Dijagnoza: shizofrenija. Ja se, u stvari, slažem s tom dijagnozom, ali to znači da bi Ben morao biti u Australiji, pod nadzorom specijalista koji mu jedini mogu pružiti pravu pomoć i potrebnu terapiju. A Luce Daggett, zbog čega je, u stvari, on ovdje? U njegovim dokumentima nema nikakve dijagnoze! Samo, i vi i ja znamo zašto je on tu. Zato što je živio kao Riley i ucjenjivao svog komandanta, koji mu je dopuštao da radi što mu se svidi. Nisu, međutim, mogli sastaviti uvjerljivu optužnicu, pa nisu znali što da rade s njim. Najjednostavnije je bilo poslati ga u ustanovu kao što je Odjel X, da tu sjedi dok pucnjava ne prestane.
Pukovnik je s naporom ustao, tamnocrven od suzdržanog bijesa.
To već graniči s drskošću, sestro!
Jesam li bila drska? Molim da mi oprostite, sir - rekla je uvlačeći se ponovo u ljušturu onog svog ničim nepomućenog mira, koji je inače bio njen zaštitni znak.
Pukovnik Chinstrap zastao je s rukom na kvaki vrata i još jednom je pogledao.
Primit ću narednika Wilsona u svojoj ordinaciji točno u deset sati, i ne zaboravite da ga dovedete vi osobno! - Oči su mu sijevale, tražio je nešto čime bi je mogao povrijediti, riječ sposobnu da probije tu nerazrušivu fasadu. - Smatram da je prilično čudno što taj narednik Wilson, navodno primjeran vojnik, više puta odlikovan, nije nakon šest godina u prvim borbenim redovima napredovao dalje od čina narednika.
Sestra Langtry uzvratila mu je slatkim osmijehom.
Znate, sir, ne možemo baš svi biti velike bijele poglavice.
Netko mora obavljati i prljave poslove!

7

Nakon što je pukovnik otišao, sestra Langtry ostala je sjediti za svojim stolom, nepomična, dok joj je blaga vrtoglavica što je uslijedila nakon provale gnjeva prekrivala obrve i gornju usnu sitnim kapljicama hladnog znoja. Bilo je glupo oboriti se tako na čovjeka. Od toga nije bilo nikakve koristi, samo mu je otkrila svoje skrivene osjećaje za koje bi radije da su mu ostali nedostupni. Gdje je bila ona samokontrola zahvaljujući kojoj je ostajala pobjednik u svim okršajima s pukovnikom „Chinstrapom”? Razgovarati s tim čovjekom o Odjelu X i o njegovim žrtvama značilo je uzalud gubiti vrijeme. Nije se sjećala da je ikad bila tako ljuta na njega. Za sve je kriva ona patetična priča, naravno. Da je došao malo kasnije, da joj je dao vremena da uspostavi kontrolu nad svojim emocijama, ne bi bila izgubila živce. Ali stigao je samo nekoliko sekundi nakon što je spustila Michaelove dokumente na stol.
Ma tko da je bio liječnik koji je napisao Michaelovu povijest bolesti - potpis nije izazvao u njenom sjećanju sliku poznatog lica
pisanje mu nije bilo slaba strana. Dok je čitala njegove bilješke, pred njom su iskrsavali ljudi o kojima je govorio, kao živi. Posebno Michael, za nju već ionako živ. Onaj kratki razgovor na odjelu potaknuo ju je na nagađanja i pretpostavke, ali ništa od
toga nije se moglo usporediti s pravom pričom. Bilo je strašno ono što je jadnik proživio, koliko je nepravde bilo u svemu tome! Sigurno je strahovito nesretan. Potpuno nesvjesna onoga što čini, utkala je u priču, prateći njen tok, i svoje vlastite osjećaje; toliko je žalila Michaela kad je izgubio druga da od boli u grudima i stegnutog grla nije mogla gutati. A onda je ušao pukovnik
„Chinstrap” i dobio svoje.
Odjel X će me uništiti, pomislila je. U posljednjih nekoliko minuta načinila je sve pogreške što ih navodi priručnik za medicinske sestre, od samovoljnog upletanja vlastitih emocija do otvorenog kršenja subordinacije.
Bilo je tu, međutim, i sjećanje na Michaelovo lice. On je mogao da se nosi sa svim tim, on se i nosio, usprkos činjenici da je upućen na Odjel X. Obično je žalila pacijente zbog njihovih slabosti, a sad je bila kao opsjednuta sudbinom čovjeka komu njena podrška, po svemu sudeći, nije potrebna. U tome je zazvučalo upozorenje. Za nju, jedan od osnovnih načina obrane od intimnog vezivanja za pacijente bio je: misliti o njima kao o bolesnim, žalosnim, bijednim, krhkim stvorenjima, stvorenjima u stanju koje ih eliminira kao muškarce. Bilo bi pogrešno pomisliti da se plašila muškaraca ili intimnih odnosa, ali da bi mogla dati sve od sebe, dobra medicinska sestra mora zadržati stanovito odstojanje. Mora se očeličiti, ali ne tako da ugasi u sebi emocije, nego da se uzdigne iznad uobičajenih odnosa muškarac - žena. Takvi odnosi, kad do njih dođe u običnoj bolnici, predstavljaju već sami po sebi veliko zlo, a ako je u pitanju mentalno poremećeni pacijent, moraju dovesti do katastrofe. Utrošila je mnogo vremena razmišljajući o Neilu i još uvijek nije bila sigurna da li je dobro postupila kad je dopustila sebi da računa s tim kako će ga viđati nakon povratka kući. Govorila je sama sebi kako je to sasvim u redu, jer je on praktično već ozdravio, jer je ukidanje Odjela X svršena stvar i jer je zadržala dovoljno kontrole nad situacijom da može misliti o njemu kao o bijednom, tužnom i krhkom stvorenju, ako to bude potrebno.
„I ja sam tek ljudsko biće”, pomislila je. „To nikad nisam zaboravila, nikad! A to je tako teško!”
Uzdahnula je, protegnula se i otkvačila misli i od Neila i od Michaela. Bilo je prerano da se pojavi na odjelu; njeno disanje i boja lica još se nisu bili vratili na normalu. Olovka... kamo je odletjela olovka kad ju je bacila na pukovnika? Kako nevjerojatno neugodan zna biti taj čovjek! Ni sam nije svjestan da je za dlaku izbjegao pogodak čahurom granate teškom tri kilograma kad je
izvalio onu primjedbu o Michaelovom unapređenju. Gdje se taj čovjek skrivao ovih posljednjih šest godina? Sestra Langtry nije znala baš mnogo o drugim vojskama, ali njegujući Australce punih šest godina, došla je do čvrstog uvjerenja da je njena zemlja dala nemali broj sasvim izuzetnih ljudi - ljudi velike inteligencije, s onim posebnim darom za komandiranje i svim drugim kvalitetama potrebnim dobrom oficiru - koje je, međutim, uporno odbijala da unaprijedi u čin viši od naredničkog. To je vjerojatno bilo na neki način pitanje klasne svijesti, iako ne baš obavezno u negativnom smislu. Naime, ti ljudi kao da su bili zadovoljni tamo gdje jesu, i kao da im nije bilo nimalo stalo do višeg čina. A ako Michael Wilson ne spada u tu posebnu grupu ljudi, onda to ni približno nije jedini pogrešan zaključak do kojega je došla na osnovi svog iskustva s vojnicima.
Zar pukovniku nitko nikad nije pričao o ljudima kao što je Michael? Zar nije mogao to sam vidjeti i izvući zaključke? Očigledno nije, ukoliko mu to nije slamka za koju se uhvatio da je iznervira. Prokleti pukovnik „Chinstrap”! Izgovara samoglasnike na upravo nevjerojatan način, čak su zaokruženiji od Neilovih. Glupo je ljutiti se tako na njega. U stvari, trebalo bi ga žaliti. Baza broj 15 ipak je strahovito daleko od Macquarie Streeta, a on sam nije ni blizu tome da bude otpisan. Nije ružan čovjek, a ispod besprijekorno skrojene uniforme vjerojatno pati od istih nezadovoljenih žudnji i prohtjeva kao i ostali muškarci. Priča se da već mjesecima održava intimne odnose sa sestrom Heather Connolly, instrumentarkom. Pa sad, gotovo svi vojni liječnici imaju svoje male ljubavne tajne, a s kim bi drugim i mogli voditi ljubav nego s medicinskim sestrama? Neka mu je sretno!
Olovka je ležala u kutu ispod stola; morala se spustiti na sve četiri da je dohvati i vrati na mjesto, a onda je ponovo sjela za stol. O čemu li, vrag ga odnio, Heather Connolly razgovara s njim? A sigurno razgovaraju. Ljubavnici ne provode baš sve vrijeme samo vodeći ljubav. Wallace Donaldson, u mirno doba specijalist neurolog, pokazivao je najviše zanimanja za neki opskurni kompleks oboljenja kičmene moždine, čija je sama zamršena latinska imena nemoguće izgovoriti. Možda razgovaraju o tim oboljenjima i žale što tih opskurnih bolesti kičme nema u bolnici, koja se bavi kičmama samo kad dođe do njihovog oštećenja - jezivog, mučnog, često sudbonosnog - krhotinom granate ili puščanim zrnom. Možda razgovaraju o njegovoj ženi koja čuva kućno ognjište negdje u Vaucluseu ili na Bellevue Hillu. Muškarci imaju običaj da pričaju ljubavnicama o svojim ženama, kao što
vole da s jednim prijateljem pričaju o drugom, istodobno žaleći što nemaju prilike da upoznaju jednog s drugim. Muškarci su uvijek sigurni da bi njihove supruge i ljubavnice postale dobre prijateljice kad bi društvene konvencije to dopuštale. Pa sad, to nije daleko od pameti. Tvrditi drukčije značilo bi prikazati svoj ukus i selektivnost u pogledu žena u prilično lošem svjetlu.

Čovjek koga je voljela radio je upravo tako, sjetila se ne bez bola. Neprestano joj je pričao o svojoj ženi i žalio što konvencije ne dopuštaju da ih upozna, siguran da bi obožavale jedna drugu.
Nakon što je izgovorio prve tri rečenice o svojoj supruzi, Honour Langtry bila je sigurna da bi joj ta žena strahovito išla na živce. Bila je, međutim, isuviše razumna da bi to i glasno rekla, naravno.
Kako je davno, davno to bilo! Koliko je vremena od tada prošlo, vremena koje se ne može mjeriti otkucavanjem sati, minuta i sekundi, već koje raste u skokovima i trzajima, kao kakav gigantski insekt koji zbacuje sa sebe jednu po jednu ljušturu i pojavljuje se uvijek drukčiji i s drukčijim osjećajima u novom svijetu, koji i sam izgleda i osjeća drukčije.
I on je bio specijalist-konzultant u prvoj bolnici u kojoj je radila, u Sydneyju. Jedinoj bolnici u Sydneyju u kojoj je radila. Specijalist za bolesti kože - u to vrijeme relativno nova vrsta liječnika. Visok, tamne kose, lijep, star oko trideset pet godina. Oženjen, naravno. Ona koja ne ulovi doktora dok još nosi bijelu odjeću stažista, nikad ga neće ni uloviti. A stažisti nikad nisu pokazivali zanimanje za nju, tražili su nešto ljepše, živahnije, lepršavije, praznoglavije. Tek sredinom tridesetih godina osjetili bi da su siti onoga što su izabrali u dvadesetim.
Honour Langtry bila je ozbiljna mlada žena, prva po uspjehu u svojoj generaciji. Spadala je među one o kojima se uvijek nagađa zašto su odabrale poziv medicinske sestre umjesto da studiraju medicinu, iako se zna da je medicina izuzetno težak studij za žene. Bila je porijeklom iz bogate farmerske obitelji, a osnovno obrazovanje stekla je u jednoj od najboljih djevojačkih škola u Sydneyju. Istina je bila da je otišla u medicinske sestre zato što je željela raditi kao medicinska sestra. U početku nije joj bilo sasvim jasno zašto, znala je samo da je ono što traži fizička i emocionalna bliskost s ljudima, a da će joj poziv njegovateljice to pružiti. Kako je poziv medicinske sestre bio najugledniji i najčasniji od svih ženskih zanimanja, njeni roditelji bili su
zadovoljni i primili s olakšanjem njeno odbijanje kad su joj ponudili da studira medicinu, ako baš želi.
Ni kao mlada medicinska sestra stažistica - zvali su ih pripravnice - Honour nije nosila naočale i nije se agresivno dičila svojom inteligencijom. I u internatu i kod kuće vodila je aktivan društveni život bez ijedne ozbiljnije veze s nekim mladićem, i u toku četiri godine školovanja za medicinsku sestru radila je uglavnom isto - odlazila na sve plesove, nikad nije stidljivo sjedila kraj zida, sastajala se s mladićima, pila s njima kavu kod
„Repinsa” i odlazila u kino. Nikad, međutim, nije računala na neku ozbiljniju vezu. Poziv medicinske sestre više ju je privlačio.
Nakon što je završila školu, dobila je mjesto na jednom od ženskih odjela u P.A. i tu je upoznala svog specijalista za kožne bolesti, koji je bio upravo počeo svoju specijalističku praksu. Dobro su se slagali od samog početka, a njemu se posebno sviđala brzina s kojom je reagirala na svaku njegovu primjedbu. To je vrlo brzo primijetila, ali joj je trebalo više vremena da postane svjesna kako ga snažno privlači i kao žena. Kad je to shvatila, bila je već zaljubljena u njega.
Posudio je stan od jednog neoženjenog prijatelja pravnika u jednoj od visokih zgrada pri samom kraju Elizabeth Streeta i pozvao je da se tu sastanu. Pristala je, potpuno svjesna u što se upušta. On se i sam potrudio da joj sve objasni, s iskrenošću i otvorenošću koju je smatrala divnom. Nema nikakvih izgleda da bi se mogao razvesti od žene i oženiti sa njome, rekao je, ali je voli i očajnički žudi za stalnom i čvrstom vezom s njom.
Utemeljena na tako pošten način, veza se isto tako pošteno i raspala nakon nekih dvanaest mjeseci. Sastajali su se kad god je on bio u stanju smisliti neki izgovor, što ponekad nije bilo nimalo lako; specijalisti za kožne bolesti nemaju hitnih slučajeva kao kirurzi ili internisti. Tko je ikad čuo, govorio je u šali, da su specijalista za kožne bolesti digli u tri sata noću iz kreveta da intervenira u kritičnom slučaju akni? Ni njoj nije bilo lako naći slobodno vrijeme, jer je bila obična mlađa sestra i nije mogla zahtijevati nikakav povlašteni tretman prilikom raspoređivanja dežurstava. Dok je njihova veza trajala, uspijevali su da se sastanu najviše jednom tjedno, a ponekad i samo jednom u tri- četiri tjedna.
Honour Langtry uzbuđivalo je da ne misli o sebi kao o supruzi, nego kao o ljubavnici. Status supruge donosio je mir i sigurnost, ali ljubavnice su uvijek bile okružene neobičnom
aureolom raskošne ženstvenosti i tajanstvenosti. Stvarnost je, međutim, bila daleko od toga. Njihovi sastanci uvijek su prolazili u nekoj žurbi i bila joj je neprijatna spoznaja da veći dio vremena moraju utrošiti na fizičku ljubav, umjesto na neki inteligentniji oblik općenja. Ne, nije imala ništa protiv fizičke ljubavi niti je smatrala da je to aktivnost ispod njenog dostojanstva. Učila je brzo i bila dovoljno inteligentna da modificira i prilagođava to stečeno znanje kako bi ga uvijek seksualno zadovoljila, a time i sebe. Ali nikad nije imala prilike da krene kako želi stazama koje joj je otvarao, a koje su vodile do jezgre njegove ličnosti, jer za to nikad nije bilo dovoljno vremena.
A onda se jednog dana zasitio nje. Rekao joj je to smjesta, i ne pokušavajući da za to nađe neko opravdanje. Prihvatila je njegovu odluku na isti način, smireno, kako je to zahtijevao dobar odgoj, uzela svoj šešir i rukavice i otišla iz njegovog života. Kao netko tko izgleda i osjeća drukčije nego prije.
Ipak, boljelo je; mnogo ju je boljelo. Najviše od svega boljelo ju je što nije znala zašto. Zašto je za njega stvar počela, i zašto je smatrao potrebnim da je okonča? U trenucima optimizma govorila je sama sebi kako je sve moralo završiti zato što se on počeo otvarati, jer mu je bilo previše stalo do nje a da bi mogao podnijeti pomisao kako je prisiljava na vezu bez perspektive. S druge strane, u trenucima veće iskrenosti, bila je svjesna da je pravi razlog u kombinaciji nepraktičnosti čitavog aranžmana i osjećaja da se u njihov odnos uvlači monotonija, osjećaja koji se pojavio i ostao nelagodno prisutan u njima. Bio je to, po svemu sudeći, isti razlog zbog kojeg se i upustio u vezu s njom. Osim toga, znala je da je postojao još jedan uzrok: promjena u njenom odnosu prema njemu, neraspoloženje koje je bilo sve teže skrivati, tako da mu u krevetu nije pružala ništa više od onoga što bi mogla i svaka druga žena. Da bi sačuvala njegov prvobitni zanos, morala mu je posvećivati sve svoje vrijeme i energiju, kao što je to vjerojatno činila njegova supruga.
E pa, ići do tog stupnja u ženskoj akrobatici nije naprosto bilo vrijedno truda. Imala je pametnijeg posla u životu nego da ga posvećuje isključivo zadovoljavanju prilično egocentričnog i sebičnog čovjeka. Iako je velika većina žena željela da živi upravo na taj način, Honour Langtry znala je da to nikad neće biti njen put. Nije imala ništa protiv muškaraca, samo je smatrala da bi bila pogreška udati se.
I tako je nastavila raditi kao medicinska sestra i u tom poslu nalazila uživanje i zadovoljstvo, koje nije u punoj mjeri našla u
ljubavi. U stvari, obožavala je svoj posao. Voljela je užurbanost, neprestanu aktivnost, stalne promjene lica i uistinu izazovne probleme s kojima se iz dana u dan susretala na bolničkim odjelima. Njene prijateljice, a imala ih je nekoliko, samo su gledale jedna u drugu i vrtjele glavama. Buba profesije žestoko je ugrizla jadnu Honour, to je bilo izvan svake sumnje.
Slijedile bi, vjerojatno, i druge ljubavne veze, možda bi se našla i neka dovoljno duboka da je natjera da promijeni mišljenje o braku, ali se umiješao rat. Sa dvadeset pet godina bila je jedna od prvih medicinskih sestara koje su se dobrovoljno prijavile u vojsku, i od trenutka kad je stupila u taj novi život, više nije imala vremena da misli na sebe. Radila je u stanicama za prihvat ranjenika u Sjevernoj Africi, na Novoj Gvineji i Istočnoindijskim otocima, sve mjestima na kojima su neumoljivo brisani i posljednji tragovi normalnog. Oh, kakav je život to bio! Beskrajna traka teškog rada, rada koji je toliko zahtijevao od čovjeka i bio tako fascinantan i neobičan da je znala kako se u mnogo čemu ništa u budućnosti neće moći usporediti s njim. Bile su prilično ekskluzivno društvo, te medicinske sestre u aktivnoj službi, a Honour Langtry pripadala je tom društvu srcem i dušom.
Ipak, te su godine naplatile svoj danak. Fizički, izdržala ih je bolje od većine svojih kolegica, jer je bila čvrsta i razumna. I duševno je izdržala bolje nego mnoge, ali kad se u njenom životu pojavila Baza broj 15, dočekala ju je s uzdahom olakšanja. Htjeli su je poslati natrag u Australiju, ali ona se tomu uspješno oduprla, uvjerena da će njeno iskustvo i u biti dobro zdravlje biti od veće koristi zemlji u ustanovi kao što je Baza broj 15, nego u Sydneyju ili Melbourneu.
Kad je prije nekih šest mjeseci pritisak počeo popuštati dobila je vremena da počne razmišljati, da pretrese svoje osjećaje i nazore na ono što bi željela učiniti s ostalim dijelom svog života. Počela se pitati da li će je posao medicinske sestre u nekoj civilnoj bolnici ikad moći ponovo zadovoljiti. Počela je hvatati sebe i u tome kako razmišlja o intimnijem, zbijenijem, osobnijem emocionalnom životu nego što joj je njen posao mogao pružiti.
Da nije bilo Lucea Daggetta, možda ne bi došla u stanje u kojem će reagirati na Neila Parkinsona. Kad je Luce primljen na odjel, Neil je prolazio kroz najtežu fazu svog nervnog sloma; o njemu je tada razmišljala isključivo kao o pacijentu. Luce je na neki način djelovao na nju, još uvijek nije bila sigurna kako. Kad je, međutim, stigao na Odjel X na izgled tako kompletan, potpuno vladajući sobom i situacijom u kojoj se našao, njoj je zastao dah.
Dva ju je dana očaravao, privlačio je, činio da se osjećala kako već godinama nije... ženstvena, zanosna, lijepa. Ali Luce kao Luce, sam je uništio te njene osjećaje mučeći jednog tužnog malog vojnika koji je u to vrijeme bio na odjelu nakon pokušaja samoubojstva u logoru. Otkriće da Luce nije zlato nego olovo, zamalo je nije natjeralo da se odrekne svog poziva medicinske sestre, što je, kako je poslije govorila sama sebi, bila zaista luda i pretjerana reakcija. U to vrijeme stvar je tako izgledala. Luce, na sreću, nikad nije primijetio kakav je dojam ostavio na nju, što je nesumnjivo bio jedan od rijetkih slučajeva u njegovom životu kad je propustio da iskoristi priliku. Ali Odjel X bio je za njega nešto sasvim novo, sva lica oko njega bila su nova, pa je možda samo za jedan dan zakasnio da povuče potez kojim će zapečatiti vezu sa sestrom Langtry. Kad je usmjerio na nju svu snagu svog šarma, ona ga je odbila ne štedeći žalce, i ne pomišljajući na to da je pred njom krhki pacijent.
Ipak, taj mali otklon od njenog uobičajenog ponašanja označio je početak promjene. Možda je na to utjecala i spoznaja da rat samo što nije dobiven, i da se bizarnom životu kojim je tako dugo živjela približava kraj, a možda je Luce odigrao ulogu princa koji je probudio Honour Langtry iz dugog sna što ga je bila nametnula sebi i svojim osjećajima. Od tada, međutim, počela se nesvjesno udaljavati, sa svojim mislima, od nekadašnje potpune odanosti pozivu.
I tako je, kad se Neil Parkinson izvukao iz depresije i počeo pokazivati zanimanje za nju, i kad je ona postala svjesna kakav je on privlačan čovjek, kakav je privlačan muškarac, njena dotadašnja uporna opredijeljenost za odstojanje od pacijenata počela je popuštati. Ustanovila je da joj se Neil mnogo sviđa, a onda ga je malo-pomalo i zavoljela. Nije bio sebičan, nije bio egocentrik, divio joj se i imao je povjerenja u nju. I volio ju je. Bilo je ugodno razmišljati o životu s njim poslije rata, i što se taj život brže približavao, to ga je željnije iščekivala.
Sa željeznom disciplinom koju je bila sebi nametnula, nikad nije dopuštala sebi da razmišlja o Neilu kao o muškarcu, da gleda u njegova usta ili ruke, da zamišlja kako ga ljubi, kako vodi ljubav s njim. Nije mogla - inače bi se to već bilo dogodilo. A to bi bila katastrofa. Baza broj 15 nije bila mjesto na kojem bi bilo moguće započeti odnos s nadom da traje koliko i život. Znala je da on osjeća to isto, jer bi se inače već bilo dogodilo mnogo toga. A bilo je i zabavno hodati po zategnutoj emocionalnoj žici iznad
grubo potisnutih želja, potreba, apetita; pretvarati se kako ne primjećuje njegovu strast...
Trgla se, primijetivši da sat pokazuje devet i petnaest. Ako se ubrzo ne pojavi u blagovaonici, mislit će da više uopće neće doći.

8

Kad je izišla iz svoje sobice i uputila se kratkim hodnikom prema glavnoj prostoriji, sestra Langtry nije ni slutila da se s mukom uspostavljena ravnoteža na Odjelu X počinje remetiti.
Iza paravana postavljenih nasuprot Michaelovom krevetu, dopiralo je smireno brujanje razgovora; prošla je između dva paravana i našla se kraj blagovaoničkog stola. Neil je sjedio na klupi, na kraju bližem njenoj stolici, a do njega je sjedio Matt. Benedict i Nugget sjedili su na klupi s druge strane stola, ali tako da je mjesto kraj njene stolice ostalo slobodno. Zauzela je svoje mjesto na čelu stola, ne ometajući razgovor, a onda je pogledala u četvoricu muškaraca.
Gdje je Michael? - upitala ih je, a strah joj se ispriječio u grudima kao grumen leda. Ludost, zar joj je moć prosuđivanja već tako poremećena da ne može sama zaključiti kako mu nikakva opasnost ne prijeti? Rat još nije završen, a ni Odjel X nije još prestao rad. U normalnim okolnostima ne bi nikad ostavila novoprimljenog pacijenta bez nadzora, bar u toku prvih sati boravka na Odjelu X. Je li Michaelov dolazak predskazivao nesreću? Ostavila je njegove dokumente na stolu dok je razgovarala s njim... a sad više nije kadra da pazi ni na samog čovjeka!
Sigurno je problijedjela, jer su je sva četvorica znatiželjno promatrala, što je značilo da je i glasom odala zabrinutost. Inače Matt ne bi ništa primijetio.
Mike je u dnevnoj sobi, kuha čaj - rekao je Neil, izvlačeći dozu i nudeći ostale cigaretama. Znala je da neće biti toliko indiskretan da joj ponudi cigaretu izvan četiri zida njene pisarnice.
Čini se da naš novi član želi da bude od koristi - nastavio je, pripaljujući redom cigarete upaljačem. - Pokupio je prljave tanjure poslije večere i pomogao bolničaru da ih opere. A sad kuha čaj.
Osjećala je da su joj usne suhe, ali se nije usuđivala da ih ovlaži i tako potencira svoju čudnu reakciju.
A gdje je Luce? - upitala je. Matt se tiho nasmijao.
Lunja naokolo, kao mačak.
Nadam se da će ostati vani cijele noći - rekao je Benedict, iskrivivši usta.
Nadam se da neće, jer bi mogao imati neprilika - rekla je sestra Langtry, konačno progutavši pljuvačku.
Michael je donio čaj u velikom starom čajniku koji je poznavao i bolje dane, a sad je, ulubljen na nekoliko mjesta, pokazivao tragove rđe ondje gdje se sa stijenki oljuštio emajl. Spustio je čajnik ispred sestre Langtry, a onda se vratio u dnevnu sobu po komad daske koji je služio kao pladanj. Na toj dasci je donio šest olupanih emajliranih šalica, jednu savijenu čajnu žlicu, staru konzervu od mlijeka u prahu napunjenu šećerom i jedan izubijani limeni vrč s kondenziranim mlijekom. Uza sve to na dasci je stajala jedna prekrasna, ručno oslikana i pozlaćena šalica s tanjurićem, originalni Aynsley, s ručno graviranom srebrnom žličicom sa strane.
S osmijehom je primijetila da se Michael smjestio nasuprot Neilu, na njenom kraju stola, kao da mu uopće nije palo na pamet da bi to mjesto moglo biti rezervirano za Lucea. Izvrsno! Luceu će dobro činiti kad otkrije da s novim pacijentom neće moći raditi šta mu se svidi. Samo, zašto bi Luce i pokušao maltretirati ili zastrašivati Michaela? S Michaelom je sve u redu, ne pati od nervne napetosti i iskrivljenih predodžbi o Odjelu X kao većina pacijenata neposredno nakon prijema. Njemu je, po svemu sudeći, Luce više smiješan nego strašan. „Ako je tako,” pomislila je, „i ako ja, kako se čini, koristim Michaela kao neki standard za normalnost, onda sam i ja malo poremećena, jer mi Luce ide na živce. Ne podnosim ga otkako sam se prenula iz one prve zaslijepljenosti i otkrila da je on nešto kao moralni imbecil, psihopat. Bojim ga se jer me je prevario; malo je nedostajalo pa da se zaljubim u njega. Oduševilo me je ono što mi je izgledalo kao normalnost. Isto kao što me sad oduševljava ono što mi izgleda kao normalnost kod Michaela. Da li sam se prevarila i u prvoj ocjeni Michaela?”
Pretpostavljam da su limene šalice za nas, a da je porculanska šalica s tanjurićem vaša, sestro - rekao je Michael, gledajući ravno u nju.
Osmjehnula se.
Da, moja je, zaista. Dobila sam je za rođendan.
Kad vam je rođendan? - upita je smjesta.
U studenom.
Sljedeći ćete, znači, proslaviti kod kuće. Koliko ćete godina tada imati?
Neil se prijeteći ukočio, Matt također. Nugget ga je začuđeno pogledao, a Benedict je ostao sjediti nezainteresirano. Sestra Langtry bila je, čini se, više zbunjena nego uvrijeđena, ali prije nego što je stigla odgovoriti, javio se Neil.
Ne tiče te se koliko će godina imati - rekao je. Michael je zatreptao.
Nije li njeno da odgovori, prijatelju? Ne izgleda dovoljno stara da bi od toga pravila državnu tajnu.
Tko je ovdje ona, mačka? - rekao je Matt. - Riječ je o sestri Langtry. - Glas mu je podrhtavao od gnjeva.
Koliko ćete godina imati u studenom, sestro Langtry? - upitao je Michael, nimalo prkosno, više kao da misli kako su svi previše osjetljivi i kako mora demonstrirati svoju nezavisnost.
Trideset jednu - rekla je ležerno.
I niste udati? Niti udovica?
Nisam. Ja sam stara frajla. Nasmijao se i odlučno zavrtio glavom.
Ne, ne izgledate baš kao stara frajla - rekao je. Nastala je atmosfera kao pred oluju; svi su bili bijesni zbog njegove drskosti, i njenog toleriranja te drskosti.
U svojoj sobi imam kutiju keksa - rekla je bez žurbe. - Tko se dobrovoljno javlja da je donese?
Michael je smjesta ustao.
Samo mi recite gdje se nalazi, sestro. Vrlo rado ću skoknuti po nju.
Potražite je na polici ispod knjiga. Kutija od glukoze, ali na poklopcu je etiketa s natpisom Keksi. Kakav čaj volite?
Bez mlijeka, sa dvije kocke šećera, hvala.
Za njegove odsutnosti, za stolom je vladala potpuna tišina. Sestra Langtry mirno je točila čaj, a muškarci su odbijali dimove cigareta kao da je dim vidljiv izraz njihovog bijesa.
Vratio se noseći kutiju, ali je, umjesto da sjedne, krenuo oko stola nudeći sve redom keksima. Svi su uzimali po četiri pa je,
kad je došao do Matta, Michael sam uzeo četiri keksa iz kutije i nježno ih položio ispod jedne od Mattovih šaka koje su, opuštene, ležale prekrižene na stolu. Zatim je primaknuo šalicu s čajem, dovoljno blizu da je Matt osjeti po toplini koja je zračila iz nje. Nakon toga je ponovo sjeo kraj sestre Langtry, osmjehujući se, ne skrivajući svoje simpatije i povjerenje, koji su joj izgledali dirljivi i nimalo je nisu podsjećali na Lucea.
Ostali muškarci sjedili su i dalje šutke, na oprezu, povučeni u sebe, ali ona to kao da nije primjećivala - bila je previše zauzeta uzvraćanjem osmijeha Michaelu i razmišljanjem kako je ugodan i, za promjenu, neopterećen uobičajenim bogatim asortimanom samoucijepljenih bojazni i strahova. Nije mogla ni zamisliti da bi je on ikad mogao koristiti da sastavi vlastiti emocionalni kraj s krajem, kako su to činili ostali.
Nugget je glasno jauknuo i uhvatio se za trbuh, zlovoljno odgurnuvši čaj.
Oh, bože, opet me hvata! Ohhhhhh, sestro, bit će opet ona moja intususcepcija ili divertikulitis.
Ostat će više za nas - rekao je Neil bez imalo sućuti, zgrabio Nuggetovu šalicu i izlio iz nje čaj u vlastitu, već ispražnjenu šalicu. Zatim je uzeo i četiri Nuggetova keksa i brzo ih podijelio, kao karte.
Sestro, ja se zaista loše osjećam - procvilio je Nugget žalosno.
Da nisi proveo cijeli dan u krevetu čitajući medicinske rječnike, osjećao bi se mnogo bolje - rekao je Benedict prijekorno.
To nije zdravo. - Načinio je grimasu i pogledao prisutne za stolom kao da mu nešto strašno smeta. - Ovdje je nezdrav zrak - rekao je, ustao i izišao na verandu.
Nugget je ponovo zajaukao, presavijajući se.
Jadni stari Nugget! - rekla je sestra Langtry umirujućim tonom. - Slušajte, najbolje bi bilo da odete u moju sobu i pričekate me tamo. Doći ću što prije budem mogla. U međuvremenu, dok me čekate, možete sami sebi izmjeriti puls i prekontrolirati disanje, ako želite, u redu?
Ustao je bez oklijevanja, držeći se za trbuh kao da će mu se crijeva svakog trenutka prosuti, i trijumfalno odmjeravajući pogledom ostale.
Jeste li čuli? Sestra zna! Ona zna da se ja ovdje ne izmotavam pred vama! Javio se opet moj ulcerativni kolitis, mislim.
Zatim je žurno izišao iz blagovaonice.
Nadam se da nije ništa ozbiljno, sestro - rekao je Michael zabrinuto. - Ne izgleda bolestan.
Uh! - javio se Neil.
Ništa mu ne fali - rekla je sestra Langtry, očigledno nimalo uznemirena.
Samo mu je duša bolesna - rekao je Matt neočekivano.
Jadnik plače za mamom. Ovdje je zato što samo ovdje mogu izići na kraj s njim, a mi ga trpimo radi sestre. Da imaju imalo pameti, poslali bi ga kući, mami, još prije dvije godine. Umjesto toga, on sad pati od bolova u leđima, u želucu, oko srca i u glavi. I trune ovdje kao i mi ostali.
Trune, to je prava riječ - rekao je Neil mrzovoljno. Sprema se oluja; baš su kao oblaci i vjetrovi u ovim krajevima, pomislila je sestra Langtry prelazeći pogledom s jednog lica na drugo. U jednom trenutku vrijeme je lijepo, a već u sljedećem sve kipi i kovitla se. Što je uzrok ovog puta? To što je netko rekao da trunu?
E pa, bar imamo sestru Langtry, pa sve ipak ne može biti tako loše - rekao je Michael veselo.
Neil se nasmijao gotovo sasvim spontano - možda i neće biti oluje?
Bravo! - rekao je. - U našoj sredini konačno se pojavio jedan kavalir! Imate riječ, sestro. Odbijte kompliment ako možete.
Zašto bih i pomislila da ga odbijem? Ionako ih ne dobivam baš često.
Bio je to protuudarac Neilu, ali on se zavalio na klupi držeći se upravo savršeno opušteno.
Čista laž! - rekao je blago. - Vrlo dobro znate da vas neprestano obasipamo komplimentima. Za kaznu, mogli biste nam ispričati zašto vi trunete ovdje, na Odjelu X. Mora da ste nešto skrivili.
Pa sad, u stvari, i jesam. Počinila sam težak grijeh time što sam zavoljela ovaj Odjel X. Da nisam, ništa me ne bi moglo prisiliti da ostanem, kao što vam je poznato.
Matt je naglo ustao, kao da je atmosfera za stolom iznenada postala za njega nepodnošljiva, okrenuo glavu tako sigurno kao da vidi, i nježno položio ruku na rame sestre Langtry.
Umoran sam, sestro, pa ću vam poželjeti laku noć. Zar to nije smiješno? Večeras je jedna od onih noći kad gotovo vjerujem da ću sutra, kad se probudim, ponovo progledati.
Michael je bio već gotovo ustao da mu pomogne da prođe između paravana, ali je Neil pružio ruku preko stola i zadržao ga.
On dobro poznaje put, mladiću. Snalazi se kao i mi.
Želite li još čaja, Michael? - upitala je sestra Langtry.
Klimnuo je glavom i upravo zaustio da nešto kaže kad su se paravani ponovo zatresli. Na klupu do Neila, na mjesto gdje je sjedio Matt, uvukao se Luce.
Div... oh, upravo sam stigao na vrijeme za čaj.
Kad netko priziva vraga... - uzdahnuo je Neil.
Pojavi se vrag osobno - suglasio se Luce. Sastavio je ruke na zatiljku i malo se nagnuo nazad, promatrajući redom prisutne kroz poluspuštene kapke. - Baš zgodan mali skup! Vidim da se sitna riba razišla i da su ostali samo teški kalibri. Još nema deset sati, sestro, ne treba da gledate na sat. Je li vam žao što nisam zakasnio?
Nimalo - rekla je sestra Langtry mirno. - Znala sam da ćete se vratiti na vrijeme. Ne sjećam se da ste ikad došli i jednu minutu poslije deset sati ako niste imali dozvolu za izlazak. Uostalom, niste nikad prekršili nijedan propis, koliko znam.
Dobro, samo ne govorite o tome tako tužno! Odmah pomislim kako bi vam bilo najveće zadovoljstvo da me možete prijaviti pukovniku „Chinstrapu”.
To mi ne bi bilo ni najmanje zadovoljstvo, Luce. Upravo u tome i jest vaša nevolja, prijatelju. Vi se toliko trudite da ljudi steknu o vama najgore mišljenje da na kraju zaista u to i povjeruju, samo da ih ostavite na miru.
Luce je uzdahnuo, nagnuo se naprijed, spustio laktove na stol i naslonio bradu na ruke. Gusta, valovita, malo preduga da bi odgovarala vojnim propisima o šišanju, crvenkastozlatna kosa pala mu je preko čela. „Kakvo potpuno savršenstvo od čovjeka,” pomislila je sestra Langtry, zadrhtavši od istinske odvratnosti. Možda je nemoguće pomiriti se s tom bojom jer je zaista savršena. Sumnjala je da boji obrve i trepavice, možda čak i čupa obrve a potiče trepavice da rastu, ali ne iz neke seksualne izopačenosti već iz puke taštine. Oči su mu imale zlatan odsjaj, bile su krupne i široko razmaknute ispod lukova onih previše-tamnih-da-bi-bile- prirodne obrva. Nos mu je bio kao oštrica, ravan, tanak, ponosno raširen kod nosnica. Isbočene kosti na jagodicama izgledale su
kao visoki strukturni nosači, a obrazi ispod njih bijahu uvučni. Iako previše stegnute u izraz odlučnosti da bi se mogle nazvati punim, usne mu nisu bile tanke i imale su oštro ocrtane rubove, što se inače vida samo na skulpturama.
„Nije nikakvo čudo što me je oborio s nogu kad sam ga prvi put ugledala... Ipak, to me lice više ne privlači, ne privlači me ni visina ni izvanredno građeno tijelo tog čovjeka. Bar ne onako kako me privlači Neil... ili Michael, kad malo bolje razmislim. S Luceom nešto nije u redu, nešto u njemu; nije u pitanju neka slabost, nije u pitanju ni mana, već nešto što obuhvaća čitavog njega, nešto urođeno, pa prema tome i neizlječivo.”
Lagano je pomaknula glavu i pogledala Neila, koji bi u svakom društvu, osim uz Lucea, bio zapažen kao lijep muškarac. Crte su mu bile u mnogo čemu slične Luceovim, nedostajala mu je samo spektakularna Luceova boja. Mnogi lijepi muškarci izgledali su još ljepši kad bi im se u lice urezale crte kakvima je bilo izbrazdano Neilovo lice, ali kad bi se te crte pojavile na Luceovom licu, on bi se pretvorio iz ljepotana u zvijer. Možda zato što mu te crte nisu pristajale. Na Luceu bi one pokazivale razuzdanost, a ne iskustvo, hirovitost, a ne patnju. Osim toga, Luce bi izgledao predebeo, što Neil nije. Posebno su joj se sviđale Neilove oči, otvorenoplave boje, s dugim plavičastim trepavicama. Imao je obrve po kakvima žene vole prelaziti jagodicom prsta, stalno iznova, iz pukog zadovoljstva...
Michael je, međutim, bio drukčiji. Mogao bi proći kao slika i prilika plemenitog Rimljanina. Po karakteru možda više nego po ljepoti, više po snazi nego po samouvjerenosti. Cezarski tip. U čitavoj njegovoj pojavi bilo je nečeg sasvim neobičnog, nečeg što je govorilo: već dugo se brinem za druge koliko i za sebe, prošao sam i kroz raj i kroz pakao, ali sam još uvijek kompletan čovjek, još uvijek vladam sobom. Da, zaključila je, Michael je strahovito privlačan.
Luce ju je pažljivo promatrao. Ona je to osjetila i skrenula oči prema njemu, nastojeći da joj pogled bude hladan i odsutan. Pobijedila ga je, i bila je svjesna toga. Luce nikad nije bio kadar da ustanovi zašto njegov šarm nije djelovao na nju, a ona nije imala namjeru da mu to objašnjava. Nije htjela da mu govori ni o prvom dojmu koji je ostavio na nju, ni o razlozima koji su pokvarili taj dojam.
Večeras je, za promjenu, bio nešto manje na oprezu. Ne bi se baš moglo reći da je bio ranjiv, možda prije da želi da bude ranjiv.

Sreo sam večeras jednu djevojku iz mog grada - obznanio je Luce, s bradom još uvijek naslonjenom na ruke. - Čak iz Woop- Woopa pa ravno u Bazu broj 15, ni manje ni više! I sjetila me se. Srećom, jer ja se nje nisam mogao sjetiti. Previše se promijenila. - Spustio je ruke i počeo govoriti visokim, djevojačkim glasom, s toliko realizma da se svima pred očima pojavila slika tog susreta, a sestra Langtry imala je dojam da mu je osobno prisustvovala. - Moja je majka prala rublje njene majke, rekla je, a ja sam donosio i odnosio košaru. Njen otac, rekla je, bio je direktor banke. - Glas mu se promijenio, postao dublji i opet Luceov, karakteristično profinjen. - Mora da je stekao mnogo prijatelja kad je nastupila depresija, rekao sam. Plijenio je ljudima imovinu lijevo i desno, rekao sam. Moja majka, srećom, rekao sam, nije posjedovala ništa što bi se moglo zaplijeniti. Okrutan si, rekla je, i činilo mi se da će zaplakati. Nisam, rekao sam, samo kažem ono što jest. Nemoj to sad meni podmetati, rekla je, a crne oči bile su joj pune suza. Kako bih mogao podmetati nešto nekome tako lijepom kao što si ti, rekao sam joj. - Iscerio se, a osmijeh mu je bio ružan i oštar kao rez britvom. - To, doduše, nije bilo baš sasvim točno. Imam nešto što bih volio da joj podmetnem.
Sad je sestra Langtry sjedila u maloprijašnjoj njegovoj pozi, s laktovima na stolu i bradom naslonjenom na ruke, i fascinirana promatrala mimiku i gestikulaciju kojima je dopunjavao svoju priču.
Koliko gorčine, Luce! - rekla je blago. - Mora da je to bilo neizdržljivo poniženje, nositi rublje direktora banke.
Luce je slegao ramenima, uzalud pokušavajući zauzeti svoje uobičajeno, nemarno, vrag-neka-ga-nosi držanje.
Eh, štošta izgleda neizdržljivo, zar ne? - Oči su mu se raširile i zakrijesile. - Iako, u stvari, nositi rublje direktora banke... i doktorovo, i upravitelja škole, i anglikanskog pastora, i zubarevo... nije bilo ni približno tako mučno kao činjenica da sam morao u školu ići bos, jer nisam imao cipela. Ona je išla u tu istu školu; sjetio sam se kad je rekla tko je, čak sam se sjetio kakve je cipele nosila. Crne lakirane cipelice s remenčićima i svilenim crnim umecima, kao Shirley Temple. Moje sestre bile su mnogo ljepše od svih drugih djevojaka, ljepše i od nje, ali ni one nisu imale cipela.
A nije vam nikad palo na pamet da oni u cipelama vjerojatno zavide vama na vašoj slobodi? - upitala je sestra Langtry blago, nastojeći da pronađe i kaže nešto što će mu
pomoći da vidi svoje djetinjstvo iz malo povoljnije perspektive. - Sjećam se kako sam ja uvijek zavidjela takvoj djeci, kad sam išla u mjesnu osnovnu školu, prije nego što su me poslali u internat. I ja sam imala cipele slične onima što ih je nosila kći direktora banke. I svaki dan sam morala promatrati nekog divno bezbrižnog mangupa kako slobodno, veselo poskakujući trči preko livade pune trnja i čičaka. Oh, kako sam čeznula da odbacim cipele i potrčim kao on!
Čičci! - uzviknuo je Luce, osmjehujući se. - Čudno, potpuno sam zaboravio na njih. U Woop-Woopu čičci su imali bodljike duže od centimetra, a ja sam ih vadio iz nogu ne osjećajući pod bogom ništa. - Naglo se uspravio i bijesno je odmjerio pogledom. - Ali zimi, draga moja školovana, uvijek sita i lijepo obučena sestro Langtry, zimi je koža na mojim petama i svuda naokolo oko stopala pucala - riječ je odjeknula kao hitac iz puške - i krvaaaaarila - riječ kao da je potekla iz njega, kap po kap - od hladnoće. Od hladnoće, sestro Langtry! Je li vam ikad bilo zima?
Jest - rekla je, dotučena ali i pomalo bijesna zbog takvog predbacivanja. - Bilo mi je zima u pustinji. Bila sam gladna i žedna. U džungli mi je bilo vruće. I želudac mi se okretao, ni hranu ni tekućinu nije mogao zadržati. Ali vršila sam svoju dužnost. Nisam ja ovdje za ukras! I nisam bez razumijevanja za ono što ste prepatili kao dijete. Ako sam rekla nešto što nije trebalo, ispričavam se. Ali namjera s kojom sam to rekla bila je dobra.
Sažaljevate me, a ja ne želim vaše sažaljenje! - viknuo je Luce, glasom u kojem se osjećala patnja i mržnja prema njoj.
Nećete ga ni dobiti. Ja vas ne sažaljevam. A i zašto bih vas, zaboga, sažaljevala? Odakle dolazite, nije ni najmanje važno. Važno je kamo idete.
Luce, međutim, više nije bio raspoložen za razglabanje i otkrivanje samog sebe, postao je vedar, blistav, govorljiv.
Pa sad, bilo kako bilo, prije nego što me je vojska zgrabila, nosio sam najbolje i najskuplje cipele koje je bilo moguće nabaviti. To je bilo nakon što sam otišao u Sydney i postao glumac. Laurence Olivier mogao je da se sakrije!
Kakvo ste umjetničko ime odabrali, Luce?
Lucius Sherringham - rekao je ponosno, kotrljajući slovo r.
Sve dok nisam shvatio da je predugačko za natpise na kazalištu. Nakon toga sam ga promijenio u Lucius Ingham. Lucius je dobro
ime za pozornicu, a nije loše ni za radio. Ipak, kad odem u Hollywood, promijenit ću to Lucius u nešto zvučnije. Rhett ili Tony. Ili, ako moj imidž skrene više prema Colmanu nego prema Flynnu, dobro će zvučati i obično John.
A zašto ne Luce? I to ime prilično zgodno zvuči.
Ne ide uz Ingham - rekao je odlučno. - Ako ostanem Luce, moram odbaciti Ingham. Ipak, ideja nije loša. Luce, kažete? Luce Diablo, to bi oborilo djevojke s nogu, zar ne?
Daggett vam ne bi odgovaralo?
Daggett! Kakvo ime! Zvuči kao ovčji prdež. - Lice mu se iskrivilo kao da se u njemu probudila neka već napola zaboravljena bol, bol koju su minule godine otupile. - Oh, sestro, ja sam zaista bio dobar glumac! Možda premlad, dopuštam. Nisam imao dovoljno vremena da se afirmiram prije nego što su me kralj i domovina pozvali pod zastavu. A kad se vratim, bit ću već prestar... Neka prodorna mala hulja s visokim krvnim tlakom, ili s ocem dovoljno bogatim da mu isposluje nesposobnost za vojnu službu, stajat će na mom mjestu, pod mojim reflektorom. To jednostavno nije fer!
Ako ste zaista bili dobar glumac, ništa vas neće omesti - rekla je sestra Langtry. - Probit ćete se. Netko će već vidjeti koliko vrijedite. Zašto niste pokušali da se prebacite u neku od vojnih kazališnih družina, kad su formirane?
Gnjevno ju je pogledao.
Ja sam ozbiljan glumac, a ne kabaretski komičar! Ljudi koji su dobili zadatak da prikupe ljudstvo za te jedinice, bili su i sami nekadašnji majstori vodvilja. Uzimali su samo žonglere i step-plesače. Mladi ljudi nisu dolazili u obzir.
Nije važno, Luce, vi ćete se već probiti. Sigurna sam da hoćete. Kad netko nešto toliko želi kao što vi želite da postanete slavan glumac, onda se to mora ostvariti.
U tom trenutku sestra Langtry postala je svjesna da odnekud iz daljine dopire zapomaganje. Nije joj bilo lako da strese sa sebe magičnu opijenost do koje ju je Luce bio doveo i u kojoj ga je gotovo voljela.
Nugget je dizao strahovitu buku negdje u blizini njene pisarnice, i vjerojatno je probudio Matta.
Sestro, nije mi dobro! - zavijao je.
Ustala je i s istinskim žaljenjem pogledala Lucea.
Strašno mi je žao, Luce, zaista mi je žao, ali ako sad ne odem, svi ćete to platiti kasnije, u toku noći.
Bila je već na pola puta do vrata kad joj je Luce dobacio:
Nije važno. Konačno, ja se ne osjećam loše.
Lice mu je bilo ponovo iskrivljeno, iz njega je izbijalo ogorčenje i frustriranost. Cviljenje razmaženog djeteta koje se sjetilo da doziva mamu, oduzelo mu je slavni trenutak potvrđivanja na osvijetljenoj pozornici. A mama, kao što to moraju raditi sve mame, odmah je otišla da ureduje tamo gdje je to zaista potrebno. Luce je pogledao u svoju šalicu s čajem, koji se već bio ohladio toliko da se na njegovoj površini pojavila ružna debela kožica zgrušanog mlijeka. S gađenjem je podigao šalicu i polako, odmjerenim pokretom, okrenuo je naopako i spustio na stol.
Čaj se razlio na sve strane. Neil je skočio da izbjegne potok koji mu se izlio na hlače. Michael se isto tako brzo izmaknuo na drugu stranu. Luce je ostao sjediti na svom mjestu, potpuno ravnodušan prema sudbini svoje odjeće, promatrajući kako se gadna tekućina slijeva prema rubu stola i kaplje na pod.
Smjesta da si to počistio, gade neotesani! - rekao je Neil kroza zube.
Luce je podigao pogled i nasmijao se.
Natjeraj me! - rekao je otkidajući riječi i dajući jednoj i drugoj gotovo nepodnošljivu oštrinu uvrede.
Neil se tresao. Ukočio se i iskrivio usta, blijeda lica.
Da nisam viši po činu, naredniče, bilo bi mi zaista veliko zadovoljstvo da te natjeram... i da ti umočim nos u tu lokvu. - Okrenuo se na peti i više slučajno nego svjesno pronašao prolaz između paravana, ne zato što je teturao već zato što je bio gotovo slijep od bijesa.
Nosi se u...! - viknuo je Luce za njim, prodorno i prezirno. - Bježi, kapetane, bježi, i sakrij se iza svojih zvjezdica! Nemaš ti tri čiste za takvo nešto!
Mišići su se na Luceovim rukama opustili, šake se otvorile. Polako je okrenuo lice stolu i ugledao Michaela kako briše pod krpom. Luce ga je promatrao, uistinu zapanjen.
Budalo grmaljska! - rekao je.
Michael nije odgovorio. Uzeo je mokru krpu i praznu šalicu i spustio ih na improvizirani pladanj kraj ostalog posuđa, sve s lakoćom podigao i odnio u dnevnu sobu. Luce je ostao sam sjediti za stolom i, dok su se svjetlost i vatra u njemu gasili s mukom - ali uspješno - svladavao se da ne zaplače.

9

Isključivo svojom voljom sestra Langtry radila je u dvije smjene. Kad je ubrzo nakon osnivanja Baze broj 15 formiran Odjel X, prije nekih godinu dana, glavna sestra odredila je dvije sestre koje će se brinuti o njegovim pacijentima. Druga sestra, krhka i povučena žena, nije po karakteru bila osoba sposobna da se nosi s pacijentima kakvi su stizali na Odjel X. Izdržala je mjesec dana, a onda je na njeno mjesto došla jedna krupna, vesela, živahna sestra, po mentalitetu još učenica. Zatražila je premještaj već nakon tjedan dana, ne zbog toga što se netko loše ponio prema njoj osobno, već pošto je vidjela kako sestra Langtry rješava jedan zastrašujući slučaj nasilja na odjelu. Treća sestra bila je žestoke naravi, nepopustljiva i gruba. Provela je na Odjelu X nešto više od tjedan dana, a onda je premještena, na kategorički zahtjev sestre Langtry. Glavna sestra je, ispričavajući se, obećala da će poslati pomoć sestri Langtry čim pronađe prikladnu osobu. Nije, međutim, poslala nikoga, da li zato što nikog nije pronašla ili što je jednostavno zaboravila, to sestra Langtry nikad nije saznala.
Sestri Langtry potpuno je odgovaralo da sama vodi Odjel X, bez obzira na umor i neispavanost kojima je to plaćala, pa nikad nije postavila zahtjev da druga sestra bude konačno postavljena. Konačno, što bi čovjek radio sa slobodnim vremenom na mjestu kao što je Baza broj 15? Nije se moglo nikamo otići, a kako nije bila od onih koji ne mogu bez sunčanja i sjedeljki, te jedine mogućnosti za razonodu u Bazi broj 15 manje su je privlačile nego društvo njenih pacijenata. I tako je radila sama, uvjerena, nakon iskustva sa tri poslana uzorka, da je za njene pacijente bolje da imaju posla samo sa jednom ženom, da se prilagođavaju jednom sistemu propisa, postupaka i odnosa. Njene dužnosti bile su, čini se, potpuno jasne: ona nije bila dio vojne organizacije da bi služila svojim osobnim interesima ili da zadovoljava prvenstveno vlastito Ja. Služeći domovini koja se našla u opasnosti, morala je dati sve od sebe i raditi što bolje svoj posao.
Nikad joj nije palo na pamet da je odlukom da sama vodi Odjel X., u stvari, učvrstila svoju vlast. U njenoj glavi nikad se nije pojavila ni najmanja sjenka sumnje da bi to moglo biti loše za njene pacijente. I kao što joj je mladost provedena u izobilju onemogućavala da istinski, srcem i dušom shvati što siromaštvo može učiniti od čovjeka kao što je Luce Daggett, tako ju je i nedostatak iskustva činio nesposobnom da vidi svu isprepletenost
odnosa na Odjelu X, svu složenost njenog položaja i njenih stvarnih veza s pacijentima. Svjesna da svojim radom oslobađa jednu iskusnu bolničarku za rad na nekom drugom mjestu, sestra Langtry mirne je savjesti nastavila kako je počela. Kad je dobila jednomjesečni dopust, mirno je i bez nervoze predala odjel sestri koja je došla da je zamijeni, ali kad se vratila i na odjelu zatekla uglavnom nova lica, naprosto je nastavila tamo gdje je bila stala.

Njen uobičajeni radni dan počinjao je u svitanje, ili nešto ranije. Na tim geografskim širinama dužina dana malo se mijenjala s godišnjim dobima, što je bilo vrlo prijatno. U vrijeme izlaska sunca bila je već na odjelu, mnogo prije vojnika iz kuhinje koji je donosio doručak. Ukoliko bi se vojnik uopće pojavio, naravno. Ako ni jedan od pacijenata nije bio na nogama, skuhala bi jutarnji čaj, naslagala na tanjur kriške kruha namazane maslacem, i budila spavače. I sama bi popila čaj, a zatim bi pospremila čajnu kuhinju i dnevnu sobu dok su muškarci odlazili u kupaonicu da se istuširaju i obriju. Ako se vojnik ni do tada ne bi pojavio, pripremala je i doručak. Doručkovala je zajedno s pacijentima oko osam sati, a nakon toga bi ih odlučno uputila da obave sve dnevne pripreme - pomagala im je da namjeste krevete i pazila da netko od viših momaka, Neil ili Luce, na primjer, obavi kako treba komplicirani proces slaganja mreža protiv komaraca. Način slaganja mreža preko dana izmislila je osobno glavna sestra, i bilo je poznato da prilikom obilaska odjela gotovo uopće ne stavlja primjedbe ako su mreže složene kako treba.
Na odjelu na kojem su bolesnici pokretni, nije teško voditi domaćinstvo, pa se može i bez vojnika čija je dužnost da čiste prostorije. Za čistoću na odjelu brinuli su se sami pacijenti, pod iskusnim i pedantnim okom sestre Langtry. Neka čistači idu tamo gdje su potrebniji, od njih ionako više štete nego koristi.
Manji nedostaci u gradnji Odjela X, naknadno uočeni, bili su već odavno na zadovoljavajući način otklonjeni. Neil, kao oficir, dobio je zasebnu sobu, nekadašnje previjalište, prostoriju veličine dva metra na metar i pol, odmah pored one koja je služila kao pisarnica sestre Langtry. Nikome na Odjelu X nisu bili potrebni nikakvi liječnički zahvati, a nije bilo psihijatra koji bi se brinuo za tretman metafizičkije prirode. Zbog toga je previjalište bilo uvijek slobodno da se u njemu smjesti poneki rijetki pacijent-oficir. Sestra Langtry, kad je trebalo da izvede manje ali ipak potrebne intervencije, u slučajevima kao što su čirevi, prištevi, lišajevi i
dermatitis, obavljala je to u svojoj sobici. Kod napada malarije i čitave palete raznih tropskih groznica, bolesnik je dobivao lijekove ležeći u svom krevetu, ali se događalo da u težim slučajevima bude i prebačen na odjel bolje opremljen za liječenje fizičkih oboljenja.
U zgradi nije bilo zahoda, ni za pacijente ni za osoblje. Higijene radi, svi pokretni pacijenti i sve osoblje Baze broj 15 služilo se poljskim latrinama podignutim na više mjesta u krugu baze. Latrine su dezinficirane svakodnevno, a jame su povremeno zalijevane benzinom ili petrolejem, koji je zatim paljen da se spriječi širenje bakterija. Za umivanje, pokretni pacijenti koristili su betonske zgrade zvane kupaonice. Kupaonica Odjela X nalazila se šezdesetak metara iza barake, i nekad je služila i za potrebe šest drugih odjela. Ti odjeli bili su već više od šest mjeseci zatvoreni, pa je kupaonica pripadala samo pacijentima Odjela X, kao i obližnja latrina. Pribor koji je čuvan u posebnoj sobi na Odjelu X - čaše za urin, guske, noćne posude s poklopcima i kanta za odnošenje izmeta, iz koje se širio prodoran zadah dezinfekcionog sredstva, uz skromnu zalihu posteljnog rublja - rijetko je, ako ikada, upotrebljavan. Vodu je odjel dobivao iz rezervoara od valovitog lima postavljenog na rešetkasti nosač u visini krova zgrade, tako da je voda slobodnim padom tekla do slavina u dnevnoj sobi, sobi za medicinski pribor i previjalištu.
Kad bi odjel bio doveden u red, sestra Langtry povlačila se u svoju pisarnicu da obavi potrebne administrativne poslove, od ispunjavanja raznih formulara, zahtjeva i lista za pranje rublja do unošenja zabilješki u povijest bolesti svakog pacijenta. U dane kada je bio na redu Odjel X, odlazila je s nekim od svojih ljudi u skladište, uvijek dobro zaključanu limenu zgradu u nadležnosti intendanture baze, i donosila sve do čega je mogla doći. Ustanovila je da najbolje prolazi kad u skladište vodi sa sobom Nuggeta; izgledao je skroman i neupadljiv, ali je, kad bi se vratili na odjel, ponosno izvlačio iz džepova i ispod košulje gomile svakojake rijetke robe, od pločica čokolade do pudinga i voćnog kolača u konzervi, soli za čišćenje, talka, duhana, cigaretnog papira i šibica.
Posjeti iz baze - glavna sestra, pukovnik „Chinstrap”, komandant baze u liku pukovnika s crvenim obrubom na kapi, i ostali - stizali su uvijek u drugoj polovici prijepodneva. A u mirnim danima, kad nije bilo dosadnih obilazaka - takvih je bilo najviše - provodila je jutro sjedeći na verandi i razgovarajući sa svojim pacijentima, ili jednostavno šuteći u njihovom društvu.
Nakon što bi stigao ručak za pacijente, negdje oko pola jedan, zavisno od kuhinje, odlazila je s odjela da ruča u kantini. Poslijepodnevne sate provodila je mirno, obično u svojoj sobici - čitala je, krpala čarape, košulje i rublje svojih ljudi, a ponekad, kad nije bilo previše vruće i vlažno, odrijemala bi sat-dva na svom ležaju. Oko četiri sata odlazila je u društvenu sobu sestara da popije šalicu čaja i poćaska s onim koga bi tamo zatekla. Taj sat proveden u zajedničkoj prostoriji predstavljao je njen jedini društveni kontakt s ostalim medicinskim sestrama, jer je u kantini ručala i večerala uvijek na brzinu, u žurbi.
U pet sati vraćala se na odjel da nadzire dijeljenje večere, a oko šest i petnaest odlazila je i sama u kantinu na večeru. Oko sedam bila je ponovo na putu za odjel da tamo provede najprijatniji dio dana. Tada je Neil dolazio u njenu sobicu da zajedno popuše po cigaretu, dolazili su i drugi kad bi osjetili potrebu da porazgovaraju s njom, ili kad bi se njoj učinilo da im je to potrebno. Nakon toga je unosila posljednje i obično najznačajnije dnevne zaključke u njihove povijesti bolesti. Nešto poslije devet netko bi obično skuhao posljednji čaj, koji je pila s pacijentima za blagovaoničkim stolom, iza paravana na odjelu. Oko deset pacijenti bi počeli da se povlače na počinak, a u pola jedanaest odlazila je s odjela u svoju sobu.
Naravno, tako je bilo sada, u mirnim danima, i život joj je bio lak. U vrijeme kada je Odjel X bio u punom pogonu, zadržavala se na odjelu mnogo duže i prije odlaska je dijelila svima sedative. Ako je imala pacijenta sklonog nasilnom ponašanju, na odjelu je ostajao da dežura bolničar ili pomoćna sestra, ali tako teški bolesnici nisu ostajali dugo u bazi ukoliko kod njih ne bi bilo primijećeno vidljivo poboljšanje. Sve u svemu, na Odjelu X prevladavao je timski rad, pri čemu su pacijenti bili najdragocjeniji dio tima. Odjel, koliko se sjećala, nikad nije bio bez najmanje jednog pacijenta na koga se mogla osloniti da će paziti na ostale u njenoj odsutnosti, i držala je da su takvi pacijenti od veće koristi nego što bi bilo pomoćno osoblje.
Taj timski rad na odjelu sestra Langtry smatrala je vitalnim, jer je njena najveća briga u vezi s pacijentima Odjela X bila praznina njihovih dana. Nakon što bi prošao kroz akutnu fazu bolesti, za pacijenta su nastupali tjedni i tjedni u kojima se nije događalo pod bogom ništa, a tek je nakon toga mogao računati na otpuštanje. Tjedni u toku kojih nije imao apsolutno nikakvog posla! Ljudi kao Neil Parkinson prolazili su bolje jer su raspolagali talentom koji nije bilo teško aktivirati, ali među pacijentima bilo
je malo slikara. Sama sestra Langtry, na žalost, nije imala dara da podučava druge u ručnom radu, čak i da je mogla nabaviti potreban materijal. Povremeno, poneki pacijent pokazao bi želju da se bavi rezbarstvom, da plete ili šije, i takve je aktivnosti poticala koliko su joj vlastite snage dopuštale. Ipak, s koje ga god strane pogledali, Odjel X bio je dosadno mjesto. I što je više bilo moguće uključivati ljude u svakodnevne aktivnosti odjela, to je bilo bolje.

Kao i svake noći, u noći nakon Michaelovog dolaska na Odjel X, sestra Langtry izišla je iz svoje pisarnice u deset i petnaest, noseći baterijsku svjetiljku u desnoj ruci. Sva svjetla na odjelu bila su pogašena, osim žarulje iznad blagovaoničkog stola. Ugasila ju je okrenuvši prekidač na mjestu gdje se kratki hodnik spajao s glavnom prostorijom odjela. Istodobno je uključila svoju svjetiljku, usmjerivši mlaz svjetlosti na pod.
Vladala je tišina, koju je razbijalo jedva čujno disanje u polutami oko nje. Čudno, nitko od muškaraca u sadašnjoj grupi nije hrkao; ponekad se pitala nije li to jedan od glavnih razloga zašto su uspjeli organizirati zajednički život, usprkos svemu što ih razdvaja i okreće jedne protiv drugih. Bar u snu nisu se upletali jedan drugom u osobni život i mogli su pobjeći od drugih. Hrče li Michael? Nadala se da ne hrče, za njegovo vlastito dobro. Ako hrče, na kraju će ga vjerojatno svi omrznuti.
Od ukidanja zamračenja, na odjelu nije nikad vladala potpuna tama. Žarulja u hodniku iza nje gorjela je cijele noći, kao i svjetlo na vrhu stuba niz koje se išlo do kupaonice i latrine. Njegove blijede zrake dopirale su u unutrašnjost zgrade kroz prozore na zidu uz koji je spavao Michael, jer su se vrata koja su vodila prema stubama nalazila uz samo podnožje kreveta.
Sve mreže protiv komaraca bijahu spuštene, nabrane u blagim lukovima preko i iznad svakog kreveta, dajući im izgled pompoznih katafalkâ. I zaista, čitav prizor neobično je podsjećao na grobnicu u kojoj skupina nepoznatih ratnika spava svoj posljednji i najsavršeniji san, okružen tamnim oblacima kao dimom sa žrtvenika.
Automatski, nakon toliko godina provedenih na dužnosti medicinske sestre, sestra Langtry promijenila je položaj svjetiljke u ruci. Ruka joj je kliznula preko prednjeg dijela da priguši sjaj svjetlosti, svede je na žarenje rubinske boje, s mjestimičnim bijelim iskrama između crnih pruga savijenih prstiju.
Prišla je najprije Nuggetovoj postelji i usmjerila prigušeno svjetlo kroz mrežu protiv komaraca. Prava beba! Spava, naravno, a jutro će joj se žaliti kako nije oka sklopio. Pidžama mu je, usprkos vrućini, bila uredno zakopčana do vrata, plahta ravno zategnuta ispod pazuha. Ako nije imao zatvor, patio je od proljeva, ako ga nije boljela glava, mučila su ga leđa, ako mu koža nije bila upaljena tako da su se na njoj javljale krvave mrlje slične golom mesu, na leđima su mu izbijali čirevi kao košnice. Nije mogao biti sretan ako ga nije mučila neka boljka, stvarna ili izmišljena. Stalni drug bio mu je otrcan medicinski rječnik umašćenih i ispresavijanih stranica, koji je negdje smotao prije nego što će doći na Odjel X i koji je znao napamet, ne bez razumijevanja. Te večeri bila se odnosila prema njemu kao i uvijek, blago i ljubazno, s mnogo obzira, uvijek pokazujući spremnost da se sa zanimanjem uključi u svaku diskusiju o simptomima koji su trenutno bili najaktualniji, uvijek voljna da mu priskoči u pomoć sredstvima za čišćenje, tabletama za umirenje bolova, mastima i oblozima, i poslušno prihvati terapiju koju je sam sebi odredio. Ako je i sumnjao da su tablete, otopine i injekcije koje je od nje dobivao bile uglavnom placeba, to joj nikad nije rekao. Prava beba!
Sljedeći krevet bio je Mattov. I on je spavao. Blaga crvena svjetlost baterijske svjetiljke obasjala je njegove sklopljene kapke i dostojanstvene, muške crte lica. Pogled na Matta uvijek bi je rastužio jer nije mogla učiniti ništa za njega, ni s njim. Brana između njegovog mozga i njegovih očiju ostajala je čvrsto zatvorena i onemogućavala svaku međusobnu vezu. Pokušala ga je nagovoriti da se podvrgne tjednim neurološkim pregledima kod pukovnika „Chinstrapa”, ali Matt je to odbio. Ako se radi o nekom konkretnom oboljenju, onda će mu ono ionako doći glave, a ako je sve to, kako tvrde, imaginarno, onda se ne vrijedi ni truditi. Na njegovom ormariću stajala je fotografija žene u ranim tridesetim godinama, s kosom pažljivo uvijenom u kovrče u najboljem holivudskom stilu, s finim bijelim ovratnikom a la Peter Pan preko tamne haljine. Oko nje su, kao ukras, bile raspoređene tri djevojčice s istim ovratnicima a la Peter Pan, a na krilu joj je sjedilo četvrto dijete, također djevojčica, još gotovo beba. Čudna stvar, on koji nije mogao, ili nije htio, vidjeti bio je jedini koji je držao i čuvao kraj sebe sliku svojih dragih. Doduše, otkako je počela raditi na Odjelu X, primijetila je da se tu manje govori o dragima kod kuće i da se rjeđe pojavljuju njihove fotografije nego na drugim odjelima.
Benedict koji spava bio je sasvim različit od budnog Benedicta. Budan, bio je, tih, šutljiv, povučen, okrenut sebi. Spavajući, bacao se, okretao i jaukao, ne mirujući ni na trenutak. On ju je od sviju najviše zabrinjavao - činilo se da ne može zaustaviti ni kontrolirati ono što ga iznutra izjeda. Nije mogla uspostaviti kontakt s njim, ne zato što je bio neprijateljski raspoložen, jer nikad nije bio takav, već zato što se činilo da ne sluša ili, ako sluša, da ne razumije ono što ona govori. Bila je tako čvrsto uvjerena da su seksualni instinkti jedan od velikih uzroka njegovih muka da je jednog dana pokušala da ga ispita u vezi s tim. Upitala ga je da li je ikad imao djevojku, a on je kratko odgovorio da nije. Zašto nije, nastavila je da se raspituje, objašnjavajući kako ne misli na djevojke s kojima je spavao, nego na dobre prijateljice, na neku kojom bi se eventualno htio oženiti. Benedict ju je samo pogledao, a lice mu se iskrivilo u izraz najveće odvratnosti. - Djevojke su đubre - rekao je, i više nije htio reći ni riječi. Da, brinula se za njega, iz tog i mnogih drugih razloga.
Prije nego što će otići da pogleda Michaela, odlučila je da složi paravane postavljene oko blagovaoničkog stola, jer su stajali previše blizu njegovog kreveta i mogli su mu smetati ako noću bude imao potrebu da ustane.
Složila ih je kao lepezu, a zatim ih gurnula do zida. Već prilično dugo nitko nije spavao u tom krevetu; pacijenti ga nisu voljeli zbog svjetla koje je padalo na njega kroz prozore.
Sa zadovoljstvom je primijetila da Michael spava bez gornjeg dijela pidžame. Dobra navika u ovoj klimi! Mnogo su je više zabrinjavali ljudi kao Matt i Nugget koji uporno nose pidžame pripijene uz tijelo. Ništa od svega što im je u vezi s tim kazala nije moglo uvjeriti Matta ih Nuggeta da se odreknu propisno zakopčanih gornjih dijelova pidžame. Pitala se nije li to zbog toga što su obojica bila pod utjecajem žena, koje su predstavljale stidljivost i pristojnost civiliziranog svijeta, svijeta daleko od Odjela X - supruge, majke...
Michael je spavao okrenut prozorima, i svjetlost koja mu je udarala u lice očigledno mu nije smetala. To je dobro; nije mu, dakle, krivo što ga je zapao upravo taj krevet. Crte njegovog lica mogla bi vidjeti samo kad bi prešla s druge strane kreveta, ali nije željela da ga gleda dok spava, pa je ostala gdje je bila. Blaga svjetlost igrala je po koži njegovih leđa i ramena i na trenutak izazvala srebrnast bljesak lančića na kojem je nosio svoje „bonove za meso”, kako su ih zvali vojnici, dvije tamne pločice od nekog
plastičnog materijala, od kojih je sad jedna ležala na jastuku ispred njega a druga iza njegovih leđa. Po tim bi ga pločicama identificirali kad bi od njega ostalo nešto na čemu bi se zadržali ti
„bonovi za meso” - jednu bi poslali njegovoj kući zajedno s njegovim stvarima, a s drugom bi ga oko vrata sahranili... Sad se to više ne može dogoditi, rekla je sama sebi. Rat je završen. Malo je mogućnosti da se to dogodi.
Promatrao ju je danas kao da mu je teško da je shvati ozbiljno, kao da je nekako iskočila iz svoje prirodne uloge i našla se u drugoj, koja joj ne odgovara. Taj njegov pogled nije govorio Idi i igraj se, djevojčice! nego nešto kao: Idi i posveti se jadnicima kojima si potrebna, meni nisi i nećeš ni biti potrebna. S njim se osjećala kao da je iznenada udarila u zid od cigle. Ili kao da se našla pred nekom nepoznatom silom. I njeni ljudi osjetili su nešto slično jer su svi ocijenili da Michaelu nije mjesto na Odjelu X.
Ostala je stajati kraj njega duže nego što je to bila svjesna, pri svjetlosti baterijske lampe stalno usmjerene u njegov zatiljak, i ispruženom lijevom rukom nesvjesno je izravnavala i gladila mrežu protiv komaraca.
Prekinulo ju je jedva primjetno kretanje na suprotnom kraju prostorije. Podigla je pogled; mogla je vidjeti Luceov krevet kraj zadnjeg zida jer je bila sklonila paravane postavljene oko stola za blagovanje. Luce je sjedio na rubu kreveta, gol, s jednom nogom podignutom na krevet i rukama sastavljenim oko nje, i gledao kako promatra Michaela. Iznenada ju je obuzeo osjećaj kao da je zatečena pri nekom sramnom, izopačenom seksualnom činu, i bila je sretna što u prostoriji vlada takva tama da se ne može vidjeti njeno rumenilo.
Nekoliko dugih trenutaka Luce i ona zurili su jedno u drugo preko prostorije, kao suparnici u dvoboju koji hladno odmjeravaju i procjenjuju jedan drugog. Onda je Luce promijenio pozu, ruke su mu pale a noga se spustila, da bi nakon toga podigao jednu ruku i podrugljivo joj mahnuo. Zatim se okrenuo na stranu ispod ruba mreže i nestao. Krećući se sasvim prirodno, tiho je prošla kroz prostoriju i sagnula se da učvrsti krajeve njegove mreže. Pazila je, međutim, da ni slučajno ne pogleda tamo gdje bi moglo biti njegovo lice.
Nije imala običaj da obilazi Neila, ukoliko je ne bi on sam pozvao, što se nikad nije događalo. Kad bi se jednom našao u svom svetištu, njegov život bio je samo njegov. Toliko je, uostalom, mogla učiniti za njega, jadnog Neila!
Sve je bilo u najboljem redu. Sestra Langtry još je svratila u svoju sobicu da izuje tenisice, navuče čizme, pritegne opasač i nabije na glavu vojnički šešir. Sagnula se, uzela košaru i ubacila u nju dva para čarapa koje je bila uzela iz Michaelovog telećaka, jer su upravo vapile za krpljenjem. Na ulaznim vratima provukla se kroz zastor protiv muha ne načinivši ni najmanji šum, i izišla u noć. Krenula je kroz bolnički kompleks prema zgradi u kojoj je imala svoju sobu, osvjetljavajući put neprigušenim mlazom svjetlosti baterijske lampe. Bilo je pola jedanaest. Do jedanaest će se okupati i spremiti za počinak, a oko pola dvanaest prepustit će se užitku koji pruža početak šestosatnog, neprekidnog sna.
Pacijenti Odjela X nisu za njene odsutnosti ostajali bez ikakve zaštite. Kad bi u njoj zazvonilo zvonce za uzbunu, zvonce koje u sebi nosi svaka dobra medicinska sestra, odlazila je na odjel i u toku noći, i još bi zamolila dežurnu sestru da za svojih redovnih obilazaka posebno pripazi na Odjel X. I bez tog upozorenja sestre Langtry, dežurna sestra uvijek je svraćala na odjel, bar jednom u toku noći. A ukoliko bi došlo do najgoreg, bio je tu i telefon. Do posljednje noćne uzbune bilo je došlo prije puna tri mjeseca, tako da je mogla mirno spavati.

Drugi dio


1

Posjet ordinaciji pukovnika „Chinstrapa” nije dala nikakvih rezultata, kako je to sestra Langtry i očekivala. Pukovnik se bjesomučno usredotočio na Michaelovo tijelo, potpuno ignorirajući njegov um i dušu. Kuckao je po njemu, preslušavao ga s pomoću slušalica, bockao ga, gurkao, štipao, lupkao, škakljao, grebao po njemu i udarao ga, a Michael je sve to podnio sa zadivljujućim strpljenjem. Morao je na zapovijed zatvoriti oči i dodirnuti vrh nosa jagodicom kažiprsta, pa ne pokrećući glavu, samo očima pratiti nepravilno kretanje olovke, lijevo-desno, gore- dolje. Morao je stati sastavljenih stopala i zatvorenih očiju, hodati ravno i zatim skakutati najprije na jednoj nozi a zatim na drugoj, pročitati sva slova na jednom panou, dati da mu snime vidno polje i odigrati jednu malu igru asocijacija. I kad se pukovnikovo krvlju podijeveno oko nadnijelo iznad njegovog, s pripremljenim oftalmoskopom, izdržao je taj najneugodniji i najnepodnošljiviji od svih bliskih pregleda upravo savršeno mirno. Sestra Langtry, koja je sjedila i promatrala sve to, primijetila je, skrivajući osmijeh, da se nije trgnuo ni kad mu se pružila prva prilika da osjeti kako pukovniku zaudara iz usta.
Konačno je Michaelu zapovjeđeno da pričeka vani, dok je sestra Langtry ostala sjediti i gledati kako pukovnik jagodicom palca zateže gornju usnu. Taj njegov pokret uvijek ju je podsjećao na čačkanje nosa, iako je pukovniku, očigledno, služio za stimulaciju procesa razmišljanja.
Izvršit ću lumbalnu punkciju već danas, odmah poslije podne - rekao je konačno, polako, riječ po riječ.
Čemu to, zaboga? - upitala ga je sestra Langtry prije nego što je stigla prisiliti samu sebe da se suzdrži.
Oprostite, sestro, rekli ste nešto?
Rekla sam čemu to, zaboga! - E pa, kud ode funta, nek' ide i peni! Krenula je, i dužna je prema svom pacijentu ići do kraja. - Kod narednika Wilsona je s neurološkog stanovišta sve u redu, i vama je to dobro poznato, sir. Kakvog ima smisla osuditi jadnika na strašnu glavobolju i nekoliko dana u krevetu, kad je zdrav
zdravcat, s obzirom na ono što je proživio i klimatske uvjete koje je izdržao?
Bilo je previše rano ujutro da bi se mogao boriti s njom. Sinoćnji eksces s bocom viskija i večernji sukob sa sestrom Connolly do kojeg je došlo krivnjom sestre Langtry, učinili su i samu pomisao na nastavak borbe nepodnošljivom. Jednog od ovih dana konačno će se obračunati s njom, obećao je mračno sam sebi, ali to neće biti danas.
U redu, sestro - rekao je kruto, spuštajući naliv-pero i zatvarajući dosje narednika Wilsona. - Danas neću vršiti lumbalnu punkciju. - Pružio joj je dokumente kao da su zagađeni.
Do viđenja, sestro!
Smjesta je ustala.
Do viđenja, sir - rekla je, okrenula se i izišla iz ordinacije.
Michael ju je čekao i pošao s njom kad se malo prebrzim koracima uputila iz zgrade klinike na prijatni svježi zrak.
Je li to sve? - upitao ju je.
To je sasvim sigurno sve! Ukoliko se ne razbolite od neke opskurne bolesti kičmene moždine, čije je samo ime teško izgovoriti, mogu s velikom sigurnošću proreci da pukovnika
„Chinstrapa” više nećete vidjeti osim kad dođe u inspekciju ili u tjednu vizitu.
Pukovnika... kako ste rekli? Nasmijala se.
„Chinstrapa”! Taj mu je nadimak dao Luce, i ostao mu je. Pravo mu je ime Donaldson. Nadam se samo da ga taj nadimak neće pratiti sve do Macquarie Streeta.
Moram reći da me ovo mjesto i ljudi u njemu neprestano iznenađuju, sestro.
Ali, ne više od logora i vlastitog bataljona, sigurna sam.
Nevolja s logorom i mojim bataljonom - rekao je Michael - bila je što sam tamo i previše dobro poznavao sva lica, neka od njih godinama i godinama. Nismo baš svi od prvobitnog sastava jedinice pobijeni niti otpušteni kao invalidi, znate. Na maršu ili kod odlaska u borbu čovjek nije primjećivao tu jednoličnost, ali ja sam proteklih šest godina većim dijelom proveo u logorima ove ili one vrste. U logorima koje su šibale pustinjske pješčane oluje, u logorima pod monsunskim kišama, čak i na poligonima za obuku. Uvijek samo u vrelim logorima. Neprestano sam mislio na rusku frontu i pitao se kako izgleda jedan doista hladan logor, i često sam hvatao sam sebe kako maštam o njemu. Nije li čudno da ljudski život može postati tako monoton da počne maštati o
drukčijem logoru, umjesto o kući ili ženama? Logori, to je otprilike sve za što znam.
Da, slažem se, od svega u ratu najteža je monotonija. To je najveća nevolja i s Odjelom X. Za mene i za pacijente. Volim što radim dvokratno i sama vodim odjel, jer bih, da toga nema, i sama otišla u tropike. Što se tiče ljudi, svi su oni fizički dobro, sasvim sposobni da obavljaju stalne i teške poslove, ali ne mogu. Nikakvog posla ovdje nema. Da ima, i mentalno bi stajali bolje. - Osmjehnula se. - Ipak, sve skupa ne može još dugo trajati. Svi ćemo ubrzo kući.
Odlazak kući baš ih nije privlačio i Michaelu je to bilo poznato, ali nije rekao ništa. Produžili su šutke, rame uz rame, kroz logor.
Pomislila je kako je lijepo ići ovako s njim. Nije ju gledao pokorno oborene glave kao Neil, nije se kočoperio kao Luce niti se grčio kao Nugget. U stvari, koračao je uz nju sasvim prirodno, drugarski, gotovo kao da ide s nekim muškarcem. To je zvučalo možda pomalo čudno, ali je osjećala da tako treba.
Imate li neko zanimanje u civilu, Michael? - upitala ga je skrećući sa staze koja je vodila ravno prema Odjelu X na drugu koja je vodila između dvije napuštene barake.
Imam. Posjedujem mliječnu farmu, tri stotine jutara pašnjaka pored rijeke Hunter kod Maitlanda. Sad na njoj rade moja sestra i njen muž, ali oni jedva čekaju da se vrate u Sydney, pa ću, kad se vratim kući, ja preuzeti posao. Moj zet je pravo gradsko dijete, ali kad je došlo da se bira, zaključio je kako više voli musti krave i da ga ujutro bude pijetlovi, nego obući uniformu pa da pucaju na njega. - Na Michaelovom licu pojavio se jedva primjetan izraz prezira.
Još jedan zec iz busha na Odjelu X! U većini smo, znači. Neil, Matt i Nugget su građani, a iz busha nas, s vama, ima četvoro.
Odakle ste vi?
Moj otac ima posjed kod Yassa.
Ipak ste došli u Sydney, kao Luce.
U Sydney, da, ali ne kao Luce. Nasmijao se i kratko, iskosa je pogledao.
Oprostite, sestro Langtry.
Bit će bolje da me zovete samo sestro, kao ostali. I sami ćete doći na to, prije ili kasnije.
U redu, sestro, hoću.
Popeli su se na malu valovitu uzvisinu od pijeska načičkanu busenovima dugačke oštre trave i vitkim, elegantnim stablima kokosovih palmi, a onda su sišli do obale. Tu su zastali. Vjetar se poigravao koprenom sestre Langtry.
Michael je izvukao svoj pušački pribor i čučnuo na pete, kako to čine ljudi sa sela u čitavom svijetu, pa je sestra Langtry kleknula do njega pazeći da joj se pijesak ne uvuče u cipele.
Kad vidim ovakvo nešto, onda zaista nemam ništa protiv otoka - rekao je, motajući cigaretu. - Zar to nije čudesno? Upravo kad pomisliš kako nećeš izdržati još jedan dan boreći se sa svim tim moskitima, blatom, znojem, dizenterijom i groznicom, probudiš se i ugledaš najljepši dan što ga je Bog ikad podario zemlji, ili ugledaš ovakav prizor, ili se dogodi nešto što te natjera da pomisliš kako sve ipak nije tako strašno.
Bio je to prekrasan komadić plaže, kratka i ravna pruga pijeska boje papra i soli, nešto tamnijeg kraj vode gdje je bio još vlažan od plime što se povlačila, i potpuno pust. Činilo se da je to jedna strana dugačkog rta, jer je na lijevoj strani završavao stapajući se s nebom i morem, a na desnoj strani gubio se u ravnim mangrovima iz kojih je dopirao zadah truleži. Voda je izgledala kao bijela ploča po kojoj je razljeven tanki sloj boje - staklasta, plavičastozelena, posve mirna. Nešto dalje pružao se greben, a bijele lepeze pjene od valova što su se razbijali o stijenje skrivale su horizont.
Ovo je plaža za pacijente - rekla je, sjedajući na pete. - Ujutro pristup na nju nije dozvoljen, zato sad ovdje nema nikoga, ali od jedan do pet svakog dana pripada samo vama. Ne bih vas mogla dovesti ovamo u to vrijeme, jer je od jedan do pet na nju zabranjen pristup ženama. Vojska na taj način štedi, ne mora vam nabavljati još i kupaće gaćice. Inače, plažu u isto vrijeme koriste i bolničari i podoficiri iz štaba. Za mene, ova je plaža poklon s neba. Bez razonode koju im pruža, moji pacijenti nikad ne bi ozdravili.
Postoji li posebna plaža za vas sestre?
Suprotna je strana rta naša, iako mi nemamo sreće kao vi.
Glavna sestra je kategorički protiv kupanja bez kostima.
Uvijek se nađe netko da nam zagorči život.
Liječnici i oficiri imaju također svoju plažu, na našoj strani rta, ali odvojenu od naše jednom stjenovitom izbočinom. Pacijenti oficiri mogu se kupati i ovdje i tamo.
Nose li liječnici kupaće gaćice? Osmjehnula se.
Nije mi nikad palo na pamet da pitam. - Položaj u kojem je sjedila bio je prilično neudoban, pa je iskoristila potrebu da pogleda na sat da bi ustala. - Bit će bolje da se vratimo. Nije dan kada glavna sestra obilazi odjele, ali još vas nisam naučila kako treba složiti mrežu protiv komaraca. Možemo vježbati čitav jedan sat, do ručka.
Neće mi biti potreban čitav sat. Ja brzo učim - rekao je ne pokazujući volje da ustane, ne želeći da prekida ugodne trenutke ovog, u pravom smislu riječi društvenog kontakta s jednom ženom.
Ona je, međutim, zavrtjela glavom i okrenula se, napuštajući plažu i prisiljavajući ga da pođe za njom.
Vjerujte mi na riječ, trebat će vam mnogo više od jednog sata. Nemate pojma šta to znači dok ne pokušate da složite mrežu kako treba. Da sam znala o kakvoj se proceduri radi, predložila bih pukovniku „Chinstrapu” da slaganje mreže, kako to traži glavna sestra, uvede kao test za opće duševno stanje.
Kako to mislite? - stigao ju je, otresajući usput pijesak s hlača.
Neki od pacijenata na Odjelu X nisu u stanju složiti mrežu. Benedict to ne zna, na primjer. Svi smo se trudili da ga naučimo, i on je pun volje da nauči, ali jednostavno ne može da uhvati grif, iako je dovoljno inteligentan. Izvodi najčudnovatije i najčudesnije varijacije na temu slaganja mreže a la glavna sestra, ali ne zna to uraditi kako treba.
Vi ste vrlo iskreni sa svakim, zar ne? Zastala je i ozbiljno ga pogledala.
Nema nikakvog smisla biti drukčiji, Michael. Sviđalo se to vama ili ne, mislili vi da spadate ovamo ili ne, da se možete prilagoditi ili ne, vi ste sad dio Odjela X sve dok svi ne odemo kući. I ubrzo ćete se uvjeriti da mi s Odjela X ne možemo sebi priuštiti luksuz da se služimo eufemizmima.
Klimnuo je glavom, ali nije rekao ništa. Samo ju je promatrao, kao nešto što ima veću vrijednost nego što mu se u početku činilo, i s mnogo više poštovanja nego što je to jučer bio spreman pokazati.
Trenutak kasnije ona je oborila pogled i krenula dalje, ali ne svojim uobičajenim, odsječnim korakom, već više kao da nastavlja šetnju. Uživala je u tom odstupanju od ustaljene rutine i u sasvim
ležernom Michaelovom držanju. Razgovarajući s njim, nije se morala zabrinuto pitati što i kako osjeća, mogla se opustiti i zamisliti da je s nekim od starih znanaca.
Konačno se iza ugla jedne od napuštenih zgrada pojavio Odjel X. Neil je stajao vani i čekao ih. Pogled na njega pomalo je ozlovoljio sestru Langtry - doimao se kao pretjerano brižan otac koji je prvi put pustio dijete da se samo vrati iz škole.

2

Michael je poslije podne opet otišao na plažu, s Neilom, Mattom i Benedictom. Nugget nije htio da pođe s njima, a Luce se naprosto izgubio.
Sigurnost s kojom se Matt kretao fascinirala je Michaela; otkrio je da je Mattu za navigaciju dovoljno da ga Neil lako dodirne po ramenu ili po ruci. Promatrao je i učio tako da može potpuno zamijeniti Neila kad bude potrebno. Nugget ga je u kupaonici informirao, uz mnogo tehničkih pojedinosti, da Matt, u stvari, nije slijep, da je s njegovim očima sve u redu, ali Michaelu se činilo da je taj nedostatak vida apsolutno nepatvoren. Čovjek koji glumi sljepilo sasvim bi sigurno udarao u razne predmete, posrtao, pretjerivao u svojoj ulozi. Matt se, nasuprot tome, kretao dostojanstveno, uz minimalne vanjske manifestacije slijepila, ne pokazujući da ono djeluje pogubno na njegovo unutrašnje Ja.
Na plaži koja bi mogla primiti i tisuću ljudi a da ne bude pretrpana, zatekli su pedesetak raštrkanih kupača. Svi su bili goli, neki invalidi, neki s ožiljcima. Bilo je tu i podoficira i rekonvalescenata od malarije i drugih tropskih bolesti, pa trojica muškaraca zdravog izgleda s Odjela X nisu ostavljali nimalo neobičan dojam. Ipak, Michael je primijetio da su grupice formirane uglavnom prema odjelima: pacijenti s neurokirurgije i opće kirurgije, pacijenti s plastičnim operacijama, s kožnim oboljenjima, operirani na abdomenu, oni s internog odjela... I pripadnici štapskih službi držali su se zajedno.
Tropici s Odjela X svukli su se dovoljno daleko od formiranih grupa da ih nitko ne može optužiti za prisluškivanje, a onda su proveli oko sat vremena plivajući u vodi toploj i smirujućoj kao kupka za bebe. Zatim su se ispružili na pijesku da se osuše, dok su im se za kožu lijepila svjetlucava zrnca slična minijaturnim srebrnjacima. Michael se uspravio, smotao cigaretu, pripalio je i
pružio Mattu. Neil se blago osmjehnuo, ali nije rekao ništa, samo je promatrao sigurno kretanje Michaelovih ruku kad je počeo motati cigaretu i za sebe.

* * *
Prijatna promjena poslije logora, razmišljao je Michael zureći stisnutim očima preko vodene površine koja je blještala, promatrajući kako se tanke pruge dima cigarete lelujaju nekoliko trenutaka dok ih blagi povjetarac ne zahvati i ne odnese u ništa. Bilo je ugodno promatrati, umjesto bataljona, novu porodicu, i to porodicu mnogo čvršće povezanu nego što je bio bataljon, pod blagom ali čvrstom vladavinom žene, kako i treba da bude u svakoj porodici. Ugodno je bilo i imati ženu u blizini. Susret sa sestrom Langtry bio je njegov prvi susret sa ženom u toku šest godina, ne računajući kratkotrajne, prolazne veze. Bio je već zaboravio kako hodaju, kako mirišu, koliko su drukčije od muškaraca.
Osjećaj da se dolaskom na Odjel X našao u porodici, stekao je samo zahvaljujući njoj, ličnosti o kojoj nitko na odjelu, čak ni Luce, nije govorio bez uvažavanja i poštovanja. E pa, prava je dama, to je istina, ali i nešto više od dame. Dame kod kojih iza fasade ponašanja i držanja nije bilo ničega osim onog istog što je činilo i fasadu, nisu ga nikad zanimale; sestra Langtry, počinjao je to uviđati, imala je neke kvalitete koje je i sam posjedovao, koje je posjedovala većina muškaraca. Nije se bojala da kaže što misli, nije se bojala muškaraca zato što su muškarci.
U početku je bio sklon da je gleda pomalo s visine, ali je bio dovoljno pošten da prizna kako je sam kriv za tu grešku; zašto i žena ne bi mogla imati položaj i čin ako je kadra udovoljavati zahtjevima koje oni nameću? Ona je to mogla a ipak je bila ženstvena i vrlo, vrlo simpatična. Držala je tu šarenu zbirku muškaraca na okupu ne naturajući im otvoreno svoju volju, o tom nije bilo sumnje. I oni je vole, zaista je vole. To znači da svi nalaze u njoj nešto seksualno privlačno. On u početku ništa slično nije vidio, ali nakon samo jednog dana provedenog na odjelu i dva razgovora s njom, počeo je nazirati ponešto. Oh, nije mu dolazilo da je povali i uzme; javljalo se nešto mnogo ugodnije i suptilnije, bilo je to sporo i slatko otkrivanje ljepote njenih usta, njenog vrata i ramena, njenih nogu... Čovjek, kad nije bio u stanju da priušti sebi ništa osim ponižavajuće i osjećajem krivice praćene masturbacije, nastojao je da se potpuno isključi, ali kad
se u blizini cijelog dana motala žena, u njemu su ponovo počinjali strujati sokovi. Tako su i njegove misli počele prodirati preko granice nedostižnog sna. Sestra Langtry nije bila slika gole žene na zidu, ona je bila stvarna, iako je za Michaela imala nešto od karakteristika stvorenja iz sna, nešto bez ikakve veze s ratom i kroničnim nedostatkom žena u vojničkom životu. Bila je pripadnica najviših krugova, kći veleposjednika, žena kakvu u ustaljenom poretku života u civilu on nikad ne bi ni sreo.
Jadni Colin, on bi je omrznuo! Ne na onaj način kao što je mrzi Luce, jer je Luce istodobno i želi i do ušiju je zaljubljen u nju. Luce se može pretvarati pred samim sobom kako je ono što osjeća prema njoj mržnja, jer ga ona ne želi, a on to ne može shvatiti. Colin je, međutim, bio drukčiji. To je, uostalom, bila i Colinova nesreća. Bili su u ratu zajedno od samog početka. Prišao je bio Colinu već prvih dana nakon stupanja u vojsku, jer je Colin bio od onih momaka koje su drugi vječito zadirkivali, premda im ni samima nije bilo jasno što im kod njega, u stvari, smeta; bio im je stalna meta samo zato što je to što im je smetalo bilo stalno prisutno. Ponašali su se kao konji kad ih napadnu muhe. Michael je, opet, imao u sebi snažnu zaštitničku crtu, jasno izraženu još od najranije mladosti, pa je vječito skupljao hrome pačiće.
Colin je bio mršav kao djevojčica, imao je i previše lijepo lice, a kao vojnik bio je pravi demon, hendikepiran svojom vanjštinom i osjećajima kao, vjerojatno, ovaj ovdje Benedict. Gurnuvši opušak u pijesak, Michael se zamišljeno zagledao u Benedicta. Mršavo Benovo tijelo bilo je, očigledno, ambalaža za ogromnu količinu nesreće, patnje, samoispitivanja i strastvenog buntovništva, isto kao što je to bilo i kod Colina. Bio je spreman da se kladi sa svakim, u neograničenu sumu, da je i Ben kao vojnik bio demon, jedan od onih neshvatljivih ljudi koji su slika i prilika blagosti dok ih ne uhvati euforija bitke, kada naprosto polude i ponašaju se kao antički heroji. Takvi vojnici-demoni obično su ljudi koji se moraju neprestano potvrđivati sami pred sobom, naročito kada neki duševni konflikt začini već postojeću mješavinu nevolja.
Michael je u početku žalio Colina, pri čemu je glavnu ulogu igrao njegov već spomenuti zaštitnički instinkt, ali kako su mjeseci prolazili i fronte se smjenjivale, tako se između njih razvijala i učvršćivala neobična privrženost i prijateljstvo. Borili su se zajedno, logorovali su zajedno i otkrili da ni jedan ni drugi nisu skloni da jure za kurvama, ili da se napijaju do besvijesti
kad se nađu na dopustu, pa je postalo sasvim prirodno da i to vrijeme provode zajedno.
Blizina, međutim, može zaslijepiti, i ona je zaslijepila Michaela. Tek kad su stigli na Novu Gvineju, počeo je u potpunosti sagledavati svu veličinu Colinove nevolje. U četu je stigao nov podoficir, krupan, samouvjeren stariji narednik, pomalo nadutog držanja, koji se od samog dolaska počeo iživljavati na Colinu. Michael se nije mnogo brinuo zbog toga; znao je da takve stvari mogu ići samo do neke granice sve dok je on tu da povuče crtu preko koje se nitko nije usuđivao prijeći. Narednik je dobro procijenio Michaela, i vidjelo se da ni on neće prijeći preko te crte. I tako je Colin bio uglavnom meta sitnih zadirkivanja, ograničenih na verbalne šale i opaske. Michael je to hladno podnosio, znajući da će, čim ponovo krenu u borbu, narednik vidjeti i drugu stranu krhkog, ženski nježnog Colina.
Zbog toga je Michael doživio pravi šok kad je jednog dana zatekao Colina kako gorko plače, a nakon dugog i strpljivog ispitivanja saznao je u čemu je problem: homoseksualna ponuda od strane narednika, koja je višestruko uznemirila Colina. Sklonosti ga vuku tom pravcu, priznao je. Znao je da je to ružno i neprirodno, prezirao je sebe zbog toga, ali nije mogao sebi pomoći. Uz to, on nije želio narednika; želio je Michaela.
Njegovo priznanje nije izazvalo kod Michaela ni odvratnost ni pravedni gnjev, već samo beskrajnu tugu, ganutost i sažaljenje, u skladu s dugotrajnim drugarstvom i iskrenim prijateljstvom. Zar može čovjek tek tako okrenuti leđa najboljem drugu, s kojim je prošao toliko toga? Dugo su razgovarali i na kraju Colinovo priznanje nije ništa izmijenilo u njihovim odnosima, možda je samo još više učvrstilo njihovo prijateljstvo. Michaelove sklonosti nisu se kretale u tom pravcu, ali nije mogao promijeniti svoj odnos prema Colinu samo zato što on ima drukčije osjećaje. Takav je život, takvi su muškarci, takve su činjenice. Rat i način života što ga je rat nametnuo, naučili su Michaela da živi s mnogim stvarima koje bi u civilu bez razmišljanja odbacio, jer su se doslovce postavljale dvije alternative: ili živjeti s njima ili umrijeti. Izabrati život značilo je jednostavno naučiti se toleranciji; sve dok drugi ostavljaju čovjeka na miru, ni on ne treba da se previše miješa u privatne stvari svojih drugova.
Bio je to, ipak, težak teret, biti voljen kao ljubavnik; Michaelova odgovornost za Colina iznenada se umnogostručila. Već sama njegova nesposobnost da uzvrati Colinu ljubav na način na koji je Colin to želio, zahtijevala je od Michaela da mu posveti
posebnu brigu i povećavala njegovu potrebu da ga štiti. Zajedno su gledali smrti u oči, zajedno su prošli kroz bitke, napore, gladovanja, osamljenost, čežnju za kućom, bolesti... previše toga da bi bilo moguće jednostavno sve napustiti. I nesposobnost da se uzvrati ljubav predstavljala je teret krivice, koji se mogao umanjiti samo pružanjem pomoći i usluga koje je dopuštala njegova vlastita narav. A Colin, iako su mu radosti pune seksualne veze ostajale nedostižne, nakon tog dana na Novoj Gvineji postao je mnogo vedriji, kao da je procvjetao.
Kad je Colin poginuo, Michael nije mogao vjerovati svojim očima - smrt mu je pukim slučajem donijela sićušna krhotina metala što se brzinom većom od brzine zvuka zabila u kratko podšišanu kosu između vrata i lubanje, tako da je samo pao i umro, tiho, bez krvi, bez muka. Michael je dugo sjedio pokraj njega, uvjeren da će mu hladna, ukočena ruka u jednom trenutku uzvratiti stisak. Na kraju su morali silom razdvojiti te dvije ruke, živu i mrtvu, i nekako uvjeriti Michaela da se udalji, da nema apsolutno nikakve nade da će ikad ugledati život na tom spokojnom, usnulom licu. Izgledalo je plemenito, smireno, sveto, nedodirljivo. Smrt ga je na neki način promijenila. Smrt je to uvijek činila jer je bila hladna i prazna. Još se uvijek ponekad pitao da li je Colinovo mrtvo lice zaista izgledalo kao da je zaspao, ili su mu oči izazvale tu promjenu, taj dojam da spava. Često je imao priliku da osjeti bol, ali nikad takvu bol.
A onda, kad je prvi šok zbog Colinove smrti popustio, Michael je, užasnut, otkrio u sebi, istovremeno s tom nepodnošljivom boli, i predivan osjećaj oslobođenja. Bio je slobodan! Nestalo je tereta obaveza da štiti slabijeg i nemoćnijeg od sebe! A ta obaveza bila bi ga pritiskala do kraja Colinova života. Možda ga ne bi spriječila da potraži ljubav drugdje, ali bi mu sigurno smetala, a Colin, znao je, ne bi bio dovoljno jak da se odrekne nastojanja da ga osvoji samo za sebe. I tako je njegova smrt ipak bila oslobođenje za Michaela, i to ga je mučilo.
Mjesecima nakon tog događaja držao se povučeno, koliko mu je to omogućavao njegov status u bataljonu - u jedinici slavnoj kakva je bila njegova nije nedostajalo hrabrih vojnika, ali Michael je bio nešto više od hrabrog vojnika. Njegov ga je komandant nazivao kvintesencijalnim vojnikom, misleći pod tim na stupanj vojničkog profesionalizma kakav se rijetko susreće. Za Michaela vojničke dužnosti bile su njegov posao, posao koji je uvijek najsavjesnije obavljao, jer nije vjerovao samo u sebe nego i u stvar za koju se bori. Znao je potisnuti strasti, bez obzira na
vrstu provokacije, što je značilo da su se njegovi pretpostavljeni mogli pouzdati u to da će uvijek sačuvati hladnokrvnost i uraditi ono što treba da uradi, ne obazirući se na posljedice, pa čak ni na vlastiti život. Prokrčit će cestu, iskopati rov, sklonište ili grob; osvojit će neosvojiv položaj ili će, ako tako ocijeni, preuzeti odgovornost za povlačenje. Nikad se nije žalio, nije izazivao neugodnosti, nije se suprotstavljao naređenjima, iako je ponekad, primajući ih, već smišljao način kako da ih zaobiđe. Svoje drugove vojnike smirivao je, poticao, ohrabrivao. Vjerovali su da je začaran, da ne može poginuti, i smatrali ga svojom maskotom.
Nakon iskrcavanja na Borneo, kad je mostobran učvršćen, upućen je na zadatak koji je izgledao sasvim običan; kako bataljon nije imao dovoljno oficira, na čelo ekspedicije postavljen je stariji narednik koji je maltretirao Colina. Zadatak mu je bio da se sa ljudstvom u tri desantna čamca iskrca na određenom mjestu i infiltrira iza japanskih linija. Izviđanjem je ustanovljeno da u toj oblasti nema Japanaca, ali kad je akcija započela, pokazalo se da su Japanci na svojim položajima, i više od polovice pripadnika čete izginulo je ili ranjeno. Jedan od desantnih čamaca povukao se ne iskrcavši ljude, jedan je potopljen, a Michael, jedan vodnik i narednik prikupili su zdrave i lakše ranjene vojnike i svi zajedno prenijeli teže ranjenike na treći desantni čamac, koji se održao na vodi. Na povratku su sreli ekspediciju koja im je upućena u pomoć sa liječnicima, plazmom, morfijem...
Čamac koji se povukao, vratio se u bazu i poslao im pravodobnu pomoć.
Narednik je bio nesretan zbog gubitka tako velikog broja ljudi, i za sve okrivljavao sam sebe; bila je to prva akcija kojom je zapovijedao. Sjećajući se Colina i dana na Novoj Gvineji, Michael je smatrao svojom dužnošću da učini sve što može da ga utješi. Ta njegova sasvim dobra namjera vratila mu se kao udarac, na neobično spektakularan način. Narednik ga je dočekao doslovce raširenih ruku, i pet strašnih minuta Michael je bio potpuno lud. Kvintesencijalni vojnik, koji nikad nije dopustio da ga savladaju strasti, bio je obuzet neobuzdanim gnjevom. Vidio je kako se obnavlja čitav odvratni krug - neželjena ljubav, mučno služenje, on sam istodobno i uzrok i žrtva - i ispunila ga je mržnja kakvu nikada ni prema kome nije osjećao. Da taj čovjek nije još u samom početku pokušao da se približi Colinu, ništa od svega toga ne bi se dogodilo, jer Colin nikad ne bi skupio toliko hrabrosti da se povjeri Michaelu.
Michael, na sreću, nije u tom trenutku imao na raspolaganju ništa osim svojih ruku, ali uvježbanost, gnjev i prednost koju pruža iznenađenje bili bi dovoljni da narednik nije uspio da zaurla u pomoć i da pomoć nije slučajno bila blizu.
Kad je napad ludila prošao, Michael je ostao satrven.
U toku svih godina službe u vojsci, nikad nije osjetio želju da ubija, nikad u tome nije nalazio nikakvo zadovoljstvo, nikad nije uistinu mrzio neprijatelja. Kad je, međutim, stegnuo šake oko narednikovog vrata, osjetio je zadovoljstvo koje se može usporediti samo s vrhuncem ljubavnog čina, a kad mu je palcima pritisnuo grkljan, pustio je da ga ponese onaj isti zanos, ona ista bezumna krvoločnost koju je uvijek prezirao kod drugih.
Samo je on sam znao kako se osjećao u toku tih nekoliko kratkih ali strašnih sekundi, i znajući to, odlučio je da se ne bori protiv posljedica. Odbio je da na bilo koji način opravda svoj postupak, odbio je da kaže išta osim da je namjeravao ubiti narednika.
Komandant bataljona, jedan od onih izvanrednih oficira koji su prava sreća za svoje ljudstvo, pozvao je Michaela na privatni razgovor. Prisutan je bio još samo pukovski liječnik, izvanredan stručnjak i velik humanist. Zajedno su obavijestili Michaela da je čitav slučaj preuzeo njima pretpostavljeni divizijski štab; narednik je odlučan da tjera stvar do vojnog suda, i ne pristaje na raspravu na bataljonskom nivou.
Idiot prokleti! - rekao je komandant bataljona sumorno.

On nije sasvim pri sebi ovih dana - rekao je Michael, koga je još povremeno potresalo nešto opasno blisko provali suza.
Ako tako nastavite, osudit će vas - rekao je pukovski liječnik. - Izgubit ćete sve što bi trebalo da ponosno iznesete iz rata.
Neka me osude! - odgovorio je Michael umorno.
Oh, ostavite se toga, Mike! - rekao je komandant. - Vrijedite deset puta više od njega, i vi to dobro znate.
Meni je najvažnije da odem odavde - rekao je Michael, zatvarajući oči. - Oh, bože, već sam do grla sit rata, ovih ljudi, čitave te proklete gužve!
Oficiri su se pogledali.
Očigledno vam je potreban čestit odmor - rekao je pukovski liječnik naglo, odsječno. - Sve skupa je uglavnom već svršeno, tako i tako. Što biste rekli na udoban, čist krevet u udobnoj,
čistoj pozadinskoj bolnici, i još sa zgodnom, simpatičnom bolničarkom da vas njeguje? Michael je otvorio oči.
Zvuči kao pravi raj - rekao je. - Što treba da radim pa da me pošalju tamo?
Samo nastavite glumiti poremećenog čovjeka - rekao je pukovski liječnik, cereći se. - Poslat ću vas u Bazu broj 15 pod sumnjom da ste duševno oboljeli. Dajem vam riječ da se ta dijagnoza neće naći u vašim otpusnim dokumentima kad krenete kući. Ali prisilit će vašeg prijatelja narednika da malo uvuče rogove.
I tako je sklopljen ugovor. Michael je predao oružaru svoj automat tipa Owen i municiju, a onda su ga sanitetskim kolima odvezli na aerodrom. Tako se našao u Bazi broj 15.
Čist udoban krevet u čistoj udobnoj bolnici i još sa zgodnom simpatičnom bolničarkom da ga njeguje! Samo, je li sestra Langtry odgovarala definiciji zgodne, simpatične bolničarke? Zamišljao je ženu četrdesetih godina, podebelu, majčinskog držanja u najboljem smislu riječi. Nikako vitku, lijepo građenu mladu damu približno njegovih godina, s vojničkim držanjem brigadnog generala i sa više mozga od feldmaršala...

Prenuo se iz sanjarenja i primijetio kako ga Benedict netremice promatra. Uzvratio mu je osmijehom, ne skrivajući simpatije, prije nego što je alarmno zvonce zazvonilo da ga spriječi u tome. Ne, nikad više! Ni za tog sirotog jadnika koji ga gleda pogledom izgladnjelog psa beskućnika. Nikad, nikad više! Ipak, upozoren je isto što i naoružan, pa je ovog puta mogao pripaziti da prijateljstvo koje nudi ostane unutar određenih granica. Ne, Michael nije ocijenio da je i Benedict homoseksualac. Benu je naprosto potreban prijatelj, a nitko od ostalih nije ni najmanje zainteresiran za njega. Što i nije nikakvo čudo. Iz njega izbija ona neprijatna okamenjenost na koju je Michael povremeno nalazio i kod drugih ljudi, a takvi su ljudi uvijek ostajali bez prijatelja. Nisu odbijali čovjeka koji bi im prišao, ali su uvijek neobično reagirali, počinjali lupetati o vjeri ili govoriti o stvarima za koje većina ljudi smatra da ih je bolje ostaviti na miru. Djevojke ga se vjerojatno strahovito plaše, ali se vjerojatno i on plaši njih. Ben je, pomislio je Michael, jedan od onih ljudi čiji je život oduvijek bio emocionalna pustinja, a sušna oblast počinjala je u njemu samom. Nije nikakvo čudo što voli sestru Langtry - ona se prema njemu odnosi sasvim normalno dok svi ostali vide u njemu nešto
kao idiota. Ono što naslućuju u njemu, ne shvaćajući sasvim o čemu se radi, iako Neil možda ima dovoljno iskustva da to i vidi, jest žestina. Bože, kakav je to vojnik morao biti!
U tom trenutku Benedict se počeo vrtjeti, lice kao da mu se steglo, nosnice skupile, oči postale staklaste. Pretvorio se u kamen pred Michaelovim očima. Michael je znatiželjno okrenuo glavu da vidi što je to ugledao Benedict. Iz daljine se približavao Luce, paradirajući duž čitave plaže, i to kako paradirajući! Visoko podižući noge, imitirajući poskakivanje profesionalnih spasilaca na javnim kupalištima, potpuno svjestan vlastite savršenosti, prilazio im je prepuštajući suncu svoje zlatno tijelo, a debljina i dužina njegova penisa izazivali su opću potištenost i potajnu zavist svih muškaraca na plaži.
Hulja! - rekao je Neil zabijajući duge i kvrgave nožne prste u pijesak, kao da je to početak pretvaranja u krticu koji će se završiti potpunim zakopavanjem. - Bože, kad bih samo imao tri čiste da prinesem britvu onom teretu kojim se tako ponosi.
Da mi je bar jednom da ga vidim! - rekao je Matt zamišljeno.
Zaista nezaboravan prizor - dodao je Michael, pomalo podrugljivo.
Luce je stigao do njih, graciozno se okrenuo i ostao stajati, odsutno češkajući jednom rukom glatka, brončana prsa.
Je li tko za tenis? - upitao je, zamahnuvši drugom rukom kao da u njoj drži reket.
Oh, zar ovdje postoji igralište? - upitao je Michael, hineći iznenađenje. - Rado bih odigrao jednu partiju s tobom.
Luce ga je pogledao sumnjičavo, i tek nakon izvjesnog vremena mu je sinulo da ponuda nije dana ozbiljno.
Jesi l' ti to mene mislio da prijeđeš, huljo sarkastična! - rekao je, zaprepašten.
Zašto ne? - rekao je Michael, osmjehujući se. - Ti si bar opremljen za prelaženje, imaš tri noge.
Matt i Neil su se grohotom nasmijali, a Benedict se prepustio kikotanju, koje je prihvatila i grupa pored njih, priznajući s osjećajem krivice da je prisluškivala njihov razgovor. Luce je stajao nekoliko trenutaka kao gromom ošinut, ne znajući što da učini. Ta stanka nije, međutim, dugo potrajala; slegnuo je ramenima i otišao dalje prema vodi, kao da mu je to bila namjera od samog početka.
Vrlo dobro, Mike - dobacio je preko ramena. - Zaista vrlo dobro! Očekivao sam da ćeš primijetiti.
Kako čovjek ne bi primijetio takvu gredu? U prvom trenutku mi se učinilo da nosiš komad mosta iz sidnejske luke! - viknuo je Michael za njim.
Skupina na plaži pokraj njih prestala je glumiti nezainteresirano držanje i prasnula u smijeh. Veliki Luceov trenutak pretvorio se u farsu. Neil je zagrabio šaku pijeska i veselo je bacio na Michaela.
Pun pogodak, sinko - rekao je, brišući nadlanicom oči. - Bože, kako mi je žao što mu ja to nisam rekao!
* * *
Kad je sestra Langtry došla na dužnost nešto poslije pet i ustanovila da je glavnina njenih štićenika odlučila da bezrezervno prihvati Michaela, došlo joj je da kliče i skače od radosti. Za nju je bilo strahovito važno da ga zavole, željela je to naročito od onih posljednjih trenutaka koje je provela s njim. Nije bila još potpuno raščistila s tim zašto je to toliko važno, ali je pretpostavljala da je više u pitanju njegovo dobro nego dobro ostalih.
U prvom trenutku probudio je njenu radoznalost, zatim osjećaj za pravdu i fer igru, i konačno iskreno zanimanje. Ukoliko je i sumnjala u to kako će se uklopiti na Odjel X, njene sumnje odnosile su se manje na njega, a više na Neila, kolovođu Odjela X. Neil ga, naime, nije ni najmanje srdačno dočekao; možda je to bila tek poza, ali on je bio voda, po naravi autokratska ličnost. Svi ostali su držali do njega, čak i Luce, pa je bilo u njegovoj moći hoće li za nekoga Odjel X biti pakao, raj ili čistilište.
Zato je, primijetivši da se Neil odnosi prema Michaelu kao prema potpuno ravnom sebi, osjetila kako je ispunjava duboko zadovoljstvo. Michaelu će odsad biti dobro, što znači da će biti dobro i ostalima.
Zatim se pojavio Benedict i oduševljeno saznao da Michael igra šah. Šah je, očigledno, bio jedina Benova strast, ali Neil je smatrao da je dosadan, a Nugget ga se užasavao. Matt je volio igrati dok je mogao vidjeti ploču i figure, ali mu je bilo prenaporno da u mislima neprestano drži sliku stanja na ploči. Luce je dobro igrao, ali se nije mogao suzdržati da borbu crnog protiv bijelog ne pretvara u metaforu borbe dobra i zla, što je Bena nerviralo više nego što je to sestra Langtry smatrala dopustivim. Zato mu je zabranila da igra s Luceom.
Dok je promatrala kako se Benedict poslije večere s uživanjem namješta na klupi nasuprot Michaelu, sa šahovskom pločom na stolu, sestri Langtry učinilo se da je odjel konačno nekako zaokružen. Divno je imati saveznika, pomislila je zadovoljno, previše širokogrudna da ne bi priznala činjenicu da Michael, očigledno, ima uspjeha kod pacijenta koji - to je oduvijek znala - ne reagira na njen način pružanja pomoći.

3

Luce je u mnogo čemu bio sličan mačku - ne samo što se kretao kao mačak već je posjedovao i sposobnost da vidi u mraku. Zato se i bez svjetiljke sigurno kretao kroz prostore između napuštenih baraka dok je išao prema mjestu na kraju plaže određenom za medicinske sestre, prema zidu od stijena koji ju je presijecao a koji je sestra Langtry pogrešno opisala Michaelu kao izbočinu.
Vojna policija bila je tih dana popustila u svojoj revnosti, što je Luce dobro znao; rat je bio završen, Baza broj 15 bila je mirna kao leš u koji će se ubrzo i pretvoriti, u zraku se nije osjećao ni najmanji nemir. Osjetljive na takve poremećaje, antene vojne policije registrirale su nulu.
Te večeri imao je pred sobom važan zadatak i osjećao se snažan, lagan i gotovo bolno uzbuđen. Oh, da, mala gospođica Woop-Woop, fina, njegovana kći direktora banke! Nije bilo lako nagovoriti je da se ovako sastane s njim, pristala je tek kad je shvatila da postoje samo dvije mogućnosti da se viđaju - tajno ili pred očima sviju, na verandi ispred zgrade medicinskih sestara. Ona je bila medicinska sestra s činom oficira, on samo podoficir, i dok se na sastanke starih školskih drugova gledalo dobrohotno, svaka malo intimnija veza izazvala bi oštre disciplinske mjere od strane glavne sestre, koja je strogo pazila na održavanje propisanih odnosa. Nekako je uspio da je nagovori da se sastane s njim kad padne mrak, na plaži, i nije ni najmanje sumnjao u to kako će se stvari razvijati. Najteži dio posla bio je obavljen.
Nije bilo mjesečine koja bi ih mogla izdati, ali je u tim predjelima tihih noći nebo blistalo nekim nezemaljskim sjajem, a mutni oblaci maglina i zvjezdanih jata duž osi galaksije obasjavali su svijet blijedom, hladnom svjetlošću, posrebrujući ga. Tako mu nije bilo teško da razazna njene obrise među okolnim gušćim sjenama. Krećući se nečujno, stao je pored nje.
Osjetio je kako joj je zastao dah.
Nisam te čula! - rekla je, zadrhtavši.
Ne može ti biti hladno u ovakvoj noći - rekao je trljajući naježenu kožu na njenoj podlaktici, sasvim bezlično i prijateljski.
To su samo živci. Nisam navikla da se ovako izvlačim na sastanke... to nije isto kao izvući se iz ugodnog i sigurnog doma za medicinske sestre u Sydneyju.
Smiri se, sve je u redu! Samo ćemo malo posjediti, tamo gdje je malo udobnije, i popušiti po cigaretu. - Pridržavajući je jednom rukom za lakat, pomogao joj je da sjedne na pijesak, a sam je sjeo dovoljno daleko od nje kako bi se osjećala sigurnijom.
Ne volim tražiti od dama, ali možda imaš gotovih cigareta? - rekao je. Zubi su mu blistali u tami. - Mogao bih ti smotati jednu, ali ti se možda ne bi svidio ukus.
Zavukla je ruku u jedan od dubokih džepova jakne i izvukla kutiju Craven Asa. Uzeo je kutiju pazeći da im se prsti ne dodirnu. Zatim je u čitavu proceduru unio nešto intimnosti time što je sam pripalio cigaretu, a onda je pružio njoj. Za sebe, izvukao je duhan i papiriće i polako smotao cigaretu.
Neće li tko vidjeti žar od cigareta? - upitala ga je.
Pa sad, nije nemoguće, ali je malo vjerojatno - rekao je nemarno. - Ovdašnje medicinske sestre prilično su pitom svijet pa vojna policija ne dolazi na ovakva mjesta. - Okrenuo je glavu da je gleda iz profila. - Kako izgleda naš stari grad ovih dana?
Pomalo prazno.
Bilo mu je teško započeti, ali je napokon uspio izgovoriti pitanje:
Kako je moja majka? Kako su mi sestre?
Kad si posljednji put čuo nešto o njima?
Prije nekoliko godina.
Što? Zar ti ne pišu?
Oh, pišu cijelo vrijeme, samo što ja ne čitam njihova pisma.
Pa zašto onda pitaš kad te to ne zanima? Njena ga je reakcija iznenadila.
Moramo razgovarati o nečemu, zar ne? - rekao je blago i dodirnuo joj ruku. - Nervozna si.
Isti si kao što si bio u školi!
Ne, nisam, ni najmanje. Previše je vode od tada proteklo ispod mosta.
Je li bilo strašno? - upitala je, žaleći ga.
Rat, misliš? Ponekad. - Sjetio se ureda u kojem je provodio vrijeme, u sigurnosti i udobnosti, i drhtavog komada hladetine s činom majora koji mu je bio nominalni šef, a u stvarnosti je bilo obratno. Uzdahnuo je. - Ali čovjek mora vršiti dužnost, znaš.
Oh, znam!
Lijepo je ovdje sresti poznato lice - rekao je nakon nekoliko trenutaka šutnje.
I meni. Bila sam sretna kad mi je Ured za kadrove dopustio da odem u vojsku, ali nije bilo baš sve onako kako sam očekivala. Naravno, bilo bi drukčije da je još rat. Ali ova Baza broj 15 prilično je mrtvo mjesto, zar ne?
Tiho se nasmijao.
Sasvim dobar opis.
Pitanje koje je čeznula da mu postavi odjednom je izletjelo, prije nego što je stigla da ga zadrži ili formulira malo taktičnije.
Zašto si ovdje, na Odjelu X, Luce?
Odgovor je čekao spreman od trenutka kad je donio plan u vezi s malom gospođicom Woop-Woop.
Borbeni zamor, sasvim jasno i jednostavno - rekao je, a iz grudi mu se oteo težak uzdah. - To se događa i najboljima.
Oh, Luce!
Ovo je najgori dijalog što je ikad napisan, pomislio je, ali takav je život. Nema smisla razbacivati se Shakespeareom tamo gdje je dovoljan i Daggett.
Je li ti malo toplije? - upitao je.
Mnogo. Ovdje je prilično vruće, zar ne?
Kako bi bilo da se okupamo?
Sada? Nisam ponijela kupaći kostim. Pauza koliko da se odbroji do četiri, a zatim:
Mrak je, ne mogu te vidjeti. A i kad bih mogao, neću gledati.
Znala je, naravno, isto tako dobro kao i on da je, pristajući da se sastane s njim u ovakvim okolnostima, unaprijed pristala i na sve drugo što on poželi da poduzme. Bilo je, međutim, potrebno učiniti stanovite ritualne korake i potaknuti ritualne reakcije. Inače savjest ne bi bila zadovoljena, duhovi roditelja ne bi bili umireni. Strastveno je čeznula za njim, željela ga je i bila je nakanila da mu se poda, ali on ni na trenutak ne smije pomisliti da je ona laka roba, jeftina ženska.
Dobro, pristajem, ali pod uvjetom da uđeš u vodu prvi i obećaš da ćeš ostati u vodi dok ja ne izađem i ne obučem se - rekla je oklijevajući.
Vrijedi! - viknuo je, skočio na noge i oslobodio se odjeće, sa spretnošću čovjeka koji je dobro savladao tehniku brzog presvlačenja.
Nije željela da ga izgubi u vodi pa je nastojala da ga slijedi što je mogla brže, ali odjevni predmeti kao vojničke cokule i gležnjač Ai bili su za nju još nešto novo i usporavali je.
Luce! Gdje si? - šapnula je zakoračivši do koljena u vodu, pribojavajući se da će joj se prikrasti u tami i zgrabiti je, a takve šale smatrala je djetinjastim.
Ovdje sam - rekao je smireno, odnekud iz blizine, ne pokušavajući da joj se prikrade.
Odahnuvši s olakšanjem, zagazila je dublje u vodu, a onda je čučnula tako da joj je voda došla do ramena.
Ugodno je, zar ne? - upitao je. - Hajde da zaplivamo malo dalje, zajedno!
Pratila je fosforescentni trag što ga je ostavljalo njegovo tijelo u vodi, plivajući snažnim zamasima, uživajući prvi put u životu u punoj slobodi tijela nesputanog odjećom, koje kao da je izgubilo težinu u vodi. Taj osjećaj ju je i previše uzbuđivao; okrenula se i ponovo zaplivala, ne gledajući da li on pliva ravno dalje ili je prati.
Bilo je to kao u nekom čudesnom snu, osjećala se kao začarana i misli su joj poletjele ispred tijela, koje je plovilo bez težine, prožete ljubavnim zanosom. Nije bila uzdrhtala djevica, znala je što će se dogoditi, i znala je da će upravo zato što je to on biti ljepše nego ikad do tada.
Osjećaj da je začarana naglo se pojačao kad je krajičkom oka primijetila kako pliva pored nje. Prestala je raditi rukama, zauzela vertikalan položaj u vodi, napipala nogama dno i uspravila se, iščekujući njegov poljubac. On je, međutim, nije poljubio nego ju je podigao na ruke i odnio iz vode na obalu, do mjesta gdje je bio rasprostro svoju odjeću, i tu je spustio. Podigla je ruke prema njemu, a on je legao do nje i priljubio lice uz njen vrat. Na prvi dodir njegovih zuba, izvila je leđa i prostenjala od uživanja, ali se taj glas ubrzo pretvorio u jauk izazvan bolom, jer to nisu bili nježni, nadražljivi ugrizi. Ujedao ju je, istinski ujedao, s nekom nijemom, divljom, neodoljivom surovošću tako da joj se u početku učinilo kako je sve to tek posljedica dugotrajne čežnje za njom i da će ubrzo prestati. Ali mučenje se nastavilo, postalo
neizdržljivo. Počela se otimati, ali nije mogla ni da se pomakne od njegovog teškog, nevjerojatno čvrstog stiska. Ipak je, kao da se smilovao, prestao da je grize po vratu i prešao, s malo više obzira, na dojku. Samo, pritisak njegovih zuba ubrzo se opet pojačao tako da se nije mogla suzdržati a da ne krikne od užasa. Bila je, odjednom, uvjerena da se on sprema da je ubije, tu na licu mjesta.
Oh, Luce, nemoj! Molim te, molim te, preklinjem te! Boli
me!
Otegnute, plačne riječi kao da su ipak prodrle do njegove
svijesti; počeo je ljubiti dojku koju je maloprije tako surovo zlostavljao. Ali ti poljupci bili su mehanički, i ubrzo su prestali.
Ipak će sve biti kako treba. Njena ljubav iz djetinjstva i sadašnja požuda brzo su se vratile, uzdahnula je i promrmljala nešto. On se podigao na ruke iznad nje, energično joj razmaknuo koljena i smjestio se između njenih nogu. Osjetivši pritisak slijepog spleta mišića, posegnula je da ga usmjeri, drhteći pronašla pravo mjesto i sklonila ruku da ga uhvati za ramena i privuče k sebi, da osjeti njegovu blizinu, njegovu težinu i kožu, da je stegnu njegove ruke. On je, međutim, odbio da se spusti i ostao uzdignut iznad nje za čitavu dužinu svojih ruku, oslonjen na dlanove, dodirujući je samo ondje gdje je, po njegovom mišljenju, bilo jedino važno. Kao da bi dodir na nekom drugom mjestu skrenuo dragocjenu energiju suprotnim tokom od onog koji zahtijeva predstojeći zadatak. Njegov prvi snažni prodor natjerao ju je da jaukne od bola, ali bila je mlada, vlažna, opuštena i silno je željela upravo to što se događalo; čvrsto se oslonila nogama o zemlju da tako ograniči dubinu do koje može prodirati, i počela se prilagođavati njegovom ritmu dok se nije potpuno uskladila s njim, ne povlačeći se dok se kretao naprijed, nego dočekujući vlastitim pokretom svaki njegov prodor.
Bilo je prekrasno, iako je čeznula za tim da je zagrli, umjesto da se drži tako na odstojanju. Taj njegov nezgodni položaj umanjivao je trenje koje je bilo potrebno, pa je prošlo punih deset minuta dok nije stigla do orgazma, ali taj orgazam bio je snažniji i žešći od svih koje je ikad doživjela. Grčevi su joj prostrujali kroz čitavo tijelo, od vrata do stopala, kao spazmodični trzaji neke ekstatičke epilepsije.
Beskrajno zahvalna na nastojanju da se toliko dugo kontrolira kako bi je zadovoljio, očekivala je da će odmah iza njenog uslijediti i njegov orgazam, ali nije. Monotono, uporno,
opsesivno udaranje nastavilo se, nastavilo se unedogled. Počela se gušiti od iscrpljenosti, tijelo joj je klonulo, uvelo, ali je trpjela sve dok je mogla izdržati.
Za ime božje, Luce, dosta! Dosta je!
Povukao se smjesta, još uvijek s erekcijom, ne dostigavši vrhunac. To ju je potpuno slomilo. Nikad ranije nije ostala tako nevesela, tako lišena slasti pobjede. Nije imalo nikakvog smisla šapnuti mu ono vječno, neizbježno „Je li bilo dobro?” jer, očigledno nije bilo dobro.
Nije, međutim, bilo u njenoj naravi da ostane potištena zbog tuđih postupaka; ako nije zadovoljan, to je njegov problem, a ne njezin. Nekoliko trenutaka ležala je nepokretno, očekujući da je poljubi, da je zagrli, ali on to nije ni pokušao. Od trenutka kad ju je ponio iz vode pa do kraja, ni jednom je nije poljubio, kao da bi dodir njihovih usana ubio u njemu svako zadovoljstvo. Zadovoljstvo? Je li u svemu što se dogodilo uopće osjetio neko zadovoljstvo? Osjetio je, sigurno! Cijelo vrijeme bio je tvrd kao kamen...
Privukla je noge na jednu stranu, okrenula se, naslonila se na lakat i počela tražiti svoje cigarete. U trenutku kad ih je pronašla, Luce je pružio ruku da i njemu dade jednu; dodala mu je kutiju i nagnula se naprijed, da mu pripali. Plamen šibice osvijetlio je njegovo lice, bezizražajno, očiju skrivenih iza spuštenih dugih trepavica. Duboko je uvukao dim cigarete, a onda je snažnim dahom ugasio šibicu.
E pa, glupa kučka trebala bi da bude zadovoljna, pomislio je, ležeći na leđima s rukama ispod glave i cigaretom među čvrsto stisnutim usnama. Treba ih tucati dok ne počnu moliti za milost, onda nemaju prava da se žale i kritiziraju. Koliko će to trajati, bilo mu je sasvim svejedno. Mogao je izdržati i čitavu noć ako treba. Prezirao je sam taj čin, prezirao je njih, prezirao sebe. Sam čin bio je oruđe, oruđe oruđa među njegovim nogama, ali već se odavno bio zakleo da nikad neće biti oruđe ni jednog ni drugog. Da će biti samo onaj koji se služi tim oruđem. On je gospodar, oni su sluge i jedini ljudi kojima nije mogao nametnuti svoju volju bili su kao sestra Langtry, ljudi koje ništa ne privlači ni slugama ni gospodaru. Bože, što ne bi dao samo da vidi sestru Langtry na koljenima kako ga preklinje i moli, željna jednog i drugog, sluge i gospodara...
Pogledao je na sat i vidio da je već prošlo pola deset. Bilo je vrijeme da krene, jer bi inače mogao zakasniti, a nije želio da
pruži sestri Langtry zadovoljstvo da ga prijavi pukovniku
„Chinstrapu”. Pružio je ruku i blago potapšao zgrčenu figuru pokraj sebe po stražnjici.
Idemo, ljubavi. Moram ići. Kasno je. Pomogao joj je da se obuče s pažnjom dostojnom profesionalne dvorkinje - kleknuo je da joj zažnira cipele i zakopča gležnjake. Otresao je pijesak s njene odjeće, povukao naniže sivu tropsku jaknu, pritegnuo opasač i namjestio šešir kako mu se činilo da treba. Njegova uniforma bila je mjestimice vlažna, ali se obukao potpuno ravnodušno, kao da to i ne primjećuje.
Zatim ju je otpratio do ograde oko baraka u kojima su stanovale sestre, držeći je za lakat i vodeći je kroz tamu s nekim sasvim bezličnim obzirom, koji je u njoj izazivao samo bijes.
Hoću li te ponovo vidjeti? - upitala ga je kad su stali. Osmjehnu se.
Sasvim sigurno hoćeš, ljubavi.
Kada?
Za nekoliko dana. Ne smijemo se viđati previše često, mogli bi nas uhvatiti. Doći ću da te posjetim na verandi ispred vaše kantine, pa ćemo se dogovoriti. Vrijedi?
Stala je na prste da ga smireno poljubi u obraz, a onda je produžila sama do svoje barake.
On se, pak, smjesta pretvorio u mačka i nestao u tami. Kretao se izbjegavajući osvijetljena mjesta i izdaleka obilazeći zgrade kad bi stigao do njih.
Razmišljao je o onome o čemu je mislio u toku gotovo čitave ljubavne igre - o naredniku Wilsonu, heroju i pederu. Bio je spreman da se kladi da ga je na Odjel X poslao neki zbunjeni komandant jedinice kako bi izbjegao sramno suđenje. Lijepo, lijepo! U zadnje vrijema na odjel stižu sve čudniji i čudniji tipovi.
Nije mu promaklo da je sestra Langtry zaključila kako je došljak čovjek na svom mjestu. Dobro ju je nasamario, nema šta! Naravno, nije povjerovala u ono što je pročitala u njegovim papirima, žene nikad ne vjeruju u takve stvari - naročito kad je momak snažan i muževne vanjštine kao narednik Wilson, utjelovljenje tajnih želja stare frajle. Pitanje je da li je narednik Wilson utjelovljenje želja sestre Langtry. Luce je dugo vjerovao da će taj privilegij zapasti Neila, ali sad više nije bio siguran u to. Bit će bolje da i sam izgovori koju riječ molitve da se sestra Langtry odluči za narednika umjesto za kapetana, za Wilsona umjesto za
Parkinsona. Ako se to dogodi, bit će mu mnogo lakše da uradi ono što je naumio. Da natjera sestru Langtry da puzi pred njim.
Postao je svjestan da ga bole testisi, a bol se iz njih širila kroz čitavo tijelo. Zastao je u sjeni jedne napuštene barake da se pomokri, ali kao i obično prokleta tekućina nije htjela da krene. Za mokrenje mu je uvijek bilo potrebno strahovito mnogo vremena. Zadržao se koliko je mogao, čekajući da mlaz krene, držeći svoje prezreno, impozantno oruđe među prstima, očajnički povlačeći kožicu naprijed-nazad. Uzalud. Pogled na sat rekao mu je da više ne smije gubiti vrijeme; morat će izdržati tu bol još nekoliko minuta.

Treći dio


1

Michael je bio pacijent Odjela X već gotovo dva tjedna kad je sestra Langtry prvi put postala svjesna nekog čudnog predosjećaja. To nije bilo prijatno naslućivanje nečeg ugodnog, nego mračna, jeziva slutnja bez ikakve osnove u stvarnosti. Stvarnost je bila upravo suprotna, nova cjelina funkcionirala je glatko. Nije bilo strujanja ispod površine - svi su voljeli Michaela, i Michael je volio sve njih. Ljudi su se držali opušteno i očigledno su živjeli udobnije, jer im je Michael stalno bio na usluzi, brinuo se za njih i veselo ih posluživao. Konačno, objasnio joj je, ne može vječito čitati, na plaži provodi vrijeme ne radeći ništa, i potrebno mu je da se malo kreće s nekom svrhom. I tako je popravio vodovodnu instalaciju, kakva je već bila, zabijao čavle i učvršćivao što je bilo potrebno učvrstiti. Na naslonu njena stolca u pisarnici našao se, Michaelovom zaslugom, jastuk, podovi su blistali, dnevna soba bila je mnogo urednija.
Ipak, nemir što se uvukao u nju nije se izgubio. On je katalizator neke vrste, mislila je, sam po sebi, po svojoj naravi, neškodljiv, ali na Odjelu X... tko zna? Da, svi su ga voljeli i on je volio sve njih. I nije bilo strujanja ispod površine. Ali Odjel X se od njegovog dolaska promijenio, iako nikako nije mogla utvrditi u čemu je ta promjena. Naprosto, promijenila se atmosfera.
Vrućina je postala nesnošljiva, vladala je potpuna tišina, zrak je bio nepokretan; i najsporiji, najležerniji pokret izazivao je potoke znoja, ocean iza grebena poprimio je sumornu zelenu boju a horizont se gubio u izmaglici. S punim mjesecom došle su kiše, prolom oblaka koji nije prestajao puna dva dana, odnoseći prašinu ali ostavljajući duboko blato. Plijesan se hvatala na svemu - na mrežama protiv komaraca, plahtama, paravanima, knjigama, čizmama, odjeći, drvenim predmetima, kruhu... Kako je, međutim, bilo nemoguće stići do plaže, plijesan je spašavala ljude od potpune besposlice, jer je sestra Langtry zahtijevala da je čiste krpama namočenim u alkohol. Izdala je naredbu da svi moraju izuvati čizme i cipele u hodniku iza prednjih ili zadnjih vrata, ali se ipak, nekim osmotičnim procesom, blato uvlačilo u
sve prostorije odjela. Tako je i ono služilo da se ljudi nekako zaposle, pa su neprestano brisali podove, vukli kante s vodom i ispirali krpe.
Sama kiša, na sreću, nije izazivala potištenost, jer nije predstavljala žalost prirode zbog odlaska sunca kao slabije i hladnije kiše na većim geografskim širinama. Sve dok se ne bi ustalila, ta je kiša čak mogla oduševiti, ispuniti čovjeka snažnim osjećajem moći. A kad se ustali, što će se dogoditi kad nastupi pravi monsun, njeni efekti bit će gori od djelovanja ikakve kiše, jer će ta moć postati nemilosrdna i nesavladiva a ljudi prema njoj nemoćni kao mravi.
Ova je kiša, ipak, došla prerano da bi mogla biti početak pravog monsuna, pa kad se nebo razvedrilo, čak je i sumorna, ružna skupina zgrada nazvana Baza broj 15 zablistala neočekivanom ljepotom - oprana, izribana, očišćena.
„Eto, u tome je stvar,” pomislila je s ogromnim olakšanjem sestra Langtry. „To što je izazivalo moju zabrinutost bila je tek kiša! Kiša uvijek tako djeluje na njih. Na mene također.”
Baš glupo - rekla je Michaelu pružajući mu kantu blatne
vode.
Završavao je čišćenje spremišta nakon što je grupa s
kantama i krpama odnijela svoj pribor i predala se zasluženom odmoru na verandi.
Što je glupo? - upitao ju je izlijevajući vodu u slivnik i brišući čistom krpom metal prevučen niklom.
Imala sam osjećaj da se sprema neka gužva, ali mislim da je to bilo zbog toga što se spremala ova kiša. Čovjek bi očekivao da ću nakon toliko vremena provedenog u tropskim krajevima znati bolje procijeniti o čemu se radi. - Stajala je leđima naslonjena na okvir vrata i promatrala ga kako radi, kako temeljito obavlja svaki pojedinačni posao i pedantno zaokružuje cjelinu.
Nakon što je prebacio iscijeđenu krpu preko ruba kante da se suši, uspravio se, okrenuo i s osmijehom je odmjerio pogledom.
Da, slažem se, čovjek bi to očekivao. - Pružio je ruku pored nje, dohvatio košulju koja je visila na čavlu iza vrata i obukao je. - Ali nakon nekog ga vremena savlada, zar ne? Ovdje ništa nije polovično. Ne sjećam se da me je kod kuće nakon nekoliko kišnih dana hvatala nervoza, a ovdje sam vidio kako kiša pretvara ljude u ubojice.
Je li tako bilo i u vašem slučaju?
Nasmijane oči kao da su se na trenutak ukočile, a onda se u njih vratio osmijeh.
Nije.
Ako na vas nije utjecala kiša, što je utjecalo?
To su moje stvari - rekao je, sasvim ljubazno. Njoj su se obrazi zarumenjeli.
Moje također, s obzirom na okolnosti! Oh, zašto nitko od vas ne uviđa da je bolje razgovarati o tim stvarima? A vi se držite nepristupačno kao Ben!
Zakopčao je košulju i uvukao je u hlače, sve potpuno nesvjesno.
Ne uzbuđujte se! I nimalo se ne brinite zbog mene.
Ni najmanje se ne brinem zbog vas, ali vodim ovaj odjel dovoljno dugo pa znam da je za moje pacijente bolje da govore o onome što ih muči.
Ja nisam vaš pacijent - rekao je, stojeći kao da očekuje da mu se ona skloni s puta.
Nije se sklonila. Ostala je stajati u istom položaju, više očajna nego ljuta.
Pa naravno da ste moj pacijent, Michael! Prilično stabilan pacijent, priznajem, ali ne bi vas uputili na Odjel X da nije bilo nikakvog razloga!
Bilo je razloga. Pokušao sam ubiti jednog tipa - rekao je sasvim mirno.
Zašto?
Razlog možete naći u mojim dokumentima.
To što tamo piše za mene nije dovoljan razlog. - Usta su joj se izravnala, usne zategle. - Ne razumijem te vaše papire. Vi niste homoseksualac.
Otkud vi to znate? - upitao je hladno. Duboko je udahnula i pogledala ga ravno u oči.
Jednostavno znam - rekla je. Glasno se nasmijao, zabacivši glavu.
E pa, sestro, mogu vam reći da je meni potpuno svejedno zašto su me poslali ovamo, pa zašto bi to bilo vama važno? Jednostavno mi je drago što sam ovdje, to je sve.
Sklonila se s vrata i ušla u prostoriju.
Vi se samo poigravate sa mnom - rekla je polako. - Šta to pokušavate sakriti? Kakva je to tajna koju mi niste u stanju povjeriti?
Te njene riječi tako su ga iznenadile da je na trenutak zaboravio svoj stalno održavani gard, a ona je, isto tako na trenutak, ugledala pred sobom strahovito umornog, pomalo zbunjenog i nesretnog čovjeka. I ugledavši sve to, ostala je razočarana.
Ne, ne trudite se da mi na to odgovorite - rekla je s osmijehom iz kojeg je zračilo istinsko prijateljstvo.
Uzvratio je opuštanjem tvrdih crta lica i pogledom koji je izražavao simpatije i odanost, a onda je rekao:
Ja naprosto ne znam pričati, sestro, kad je riječ o meni. Ne mogu govoriti.
Bojite se da bih vas mogla osuditi?
Ne, ali da bi čovjek pričao, treba da nalazi prave riječi, a meni to nikako ne ide od ruke. Ili to bar ne uspijevam u pravo vrijeme. Noćas u tri sata sve će biti na svom mjestu, tamo gdje bih sad želio da bude.
Tako je to kad svakoga, a sve što treba uraditi jest: početi!
Ja ću vam pomoći da nastavite, jer želim da vam pomognem.
Uzdahnuo je, zatvorenih očiju.
Meni pomoć nije potrebna, sestro! Predala se - ali samo privremeno.
Onda mi recite što mislite o Benedictu - rekla je.
Zašto me pitate za Bena?
Zato što imate uspjeha kod njega, tamo gdje ja nikad nisam imala. Molim vas, nemojte pomisliti da sam ljubomorna, meni je drago kad to vidim. Naprosto me zanima.
Benedict. - Razmišljao je neko vrijeme, oborene glave. - Rekao sam vam. Nisam baš vješt na riječima. Što mislim o njemu? Drag mi je. Žalim ga. Njegovo stanje nije dobro.
Mislite, od onog incidenta u selu? Michael je kategorički zavrtio glavom.
Oh, ne! Stvar je počela mnogo, mnogo prije toga.
Je li to zato što je rano izgubio roditelje? Ili je to utjecaj bake kod koje je odrastao?
Može biti. To je teško treći. Ben nije siguran tko je i što je, mislim. Ili, ako to zna, onda ne zna kako da se odnosi prema onom što jest. Ne znam. Nisam stručnjak za duševne bolesti.
Nisam ni ja - rekla je žalosno.
Dobro se snalazite.
Da budem iskrena, Ben je jedini čija mi sudbina poslije Baze broj 15 ne da mira.
Poslije demobilizacije, mislite?
Da. - Tražila je prave riječi, ne želeći povrijediti Michaelove osjećaje; toliko se trudio oko Bena. - Znate, nisam sigurna da će Ben biti sposoban da živi izvan neke ustanove zatvorenog tipa. A ipak, čini mi se da ne bi bilo fer prema njemu predložiti da bude podvrgnut trajnom nadzoru.
U duševnoj bolnici? - upitao je kao da ne vjeruje svojim ušima.
Da, to sam otprilike htjela reći. To su jedine ustanove koje imamo za ljude kao što je Ben. Ali oklijevam da to predložim.
Varate se! - viknuo je.
To je lako moguće. Zato i oklijevam.
To bi ga ubilo!
Znam. - Lice joj je bilo tužno. - Kao što vidite, ovaj je moj posao sve prije nego veseo.
Naglo je ispružio ruku, čvrsto je uhvatio za rame i stresao je.
Samo nemojte uraditi ništa naprečac, molim vas! I ne poduzimajte ništa dok prethodno ne porazgovarate sa mnom!
Imao je tešku ruku; okrenula je glavu i pogledala je.
Benovo stanje se popravlja - rekla je. - Zahvaljujući vama.
Zato i razgovaram o tome s vama. Ne brinite!
Umiješao se Neil, stojeći na vratima.
Mislili smo već da vas je voda odnijela, vas dvoje - rekao je veselo.
Sestra Langtry odstupila je korak dalje od Michaela, čija je ruka pala s njenog ramena istog trenutka kad je postao svjestan Neilove prisutnosti.
Nije nas baš odnijela - rekla je i osmjehnula se Neilu, pomalo kao da se ispričava. Istog trenutka bila je ljuta na sebe zbog tog ispričavanja. I ljuta na Neila, iz razloga koji nisu bili baš jasni.
Michael je ostao na mjestu i promatrao kako Neil pomalo posjednički izvodi sestru Langtry iz spremišta. Zatim je uzdahnuo, slegnuo ramenima i otišao za njima na verandu. Odjel X zgodno je mjesto za privatne razgovore koliko i kasarnsko dvorište za vrijeme parade. Svatko nadzire svakoga, a naročito sestru Langtry. Ako ne znaju gdje je i s kim je, nemaju mira dok je ne pronađu. Ponekad čak u sebi računaju, provjeravajući da li
svakome od njih posvećuje jednak dio svog vremena. Svi računaju? Ne, samo oni koji su važni. A Neil je pravi majstor u tom računanju.

2

Sutradan u svitanje vrijeme se proljepšalo, zrak je bio opojno blag i to je svima popravilo raspoloženje. Nakon što su završili čišćenje, muškarci su se okupili na verandi a sestra Langtry povukla se u svoju sobicu da obavi potrebne administrativne poslove. Plaža će poslije podne biti otvorena i bit će sigurno dobro posjećena; tek kad im je onemogućen odlazak na plažu, pacijenti Odjela X shvatili su što znači odbaciti odjeću i brige, isključiti misli, plivati, sunčati se i drijemati u slatkoj opuštenosti.
Iako je već bilo prošlo pola prijepodneva, među pacijentima se nije pojavila uobičajena apatija praćena koškanjem; svi su se radovali odlasku na plažu. Luce je spavao ispružen na jednom krevetu na verandi, Neil je nagovorio Nuggeta i Benedicta da se kartaju za stolom, a Michael je odveo Matta na suprotni kraj verande, gdje je ispred prozora pisarnice sestre Langtry stajalo nekoliko stolaca. Bilo je to mjesto koje je osiguravalo kakav-takav mir.
Matt je htio da izdiktira pismo ženi, i Michael se ponudio da ga napiše. Gospođa Sawyer još nije znala za Mattovu sljepoću; zahtijevao je da joj to ne javljaju, želio je da joj sam to kaže, i tvrdio kako nitko nema prava da mu to uskrati. Sažaljevajući ga, sestra Langtry pristala je na taj njegov zahtjev, svjesna da je pravi razlog u njegovoj očajničkoj nadi da će se, prije nego što se ponovo sastane sa ženom, dogoditi čudo i da će opet progledati.
Kad je završio, Michael mu je polako pročitao pismo.
-“... i kako mi rana na ruci još nije potpuno zacijeljela, moj prijatelj Michael Wilson ponudio se da napiše ovo pismo tebi. Zbog toga ne treba nimalo da se brineš. Sve ide kako treba. Vjerujem da si toliko razumna da možeš i sama zaključiti kako me, da je rana ozbiljnija, ne bi zadržali ovdje već bi me odavno poslali u Sydney. Zato, molim te, ne brini! Zagrli Margaret, Mary, Joan i malu Pam, daj im poljubac od tate i reci im da me neće još dugo čekati. Mnogo mi nedostajete. Čuvaj se i pazi na djevojčice, voli te tvoj suprug Matthew.”
Sva pisma kući bila su tako kruta i formalna, tvorevine ljudi koji nisu očekivali da će se jednom naći toliko daleko od kuće i svojih voljenih da moraju uzeti pero u ruke. Osim toga, cenzori su čitali sve, a nitko nije znao tko su oni. Zato su ljudi uglavnom pisali pristojno i odmjereno, uspješno se opirući iskušenju da u pismu izliju svu gorčinu i jad što se nakupio u njima. Većina ih je pisala kući redovito, kao djeca osuđena da žive u nekom omraženom internatu. Ondje gdje su svi zaposleni i sretni, potreba da se održava veza s voljenima kod kuće brzo se gubi.
Je li dobro? - upitao je Matt zabrinuto.
Mislim da jest. Odmah ću ga staviti u kuvertu i predati sestri prije ručka... Gospođa Ursula Sawyer... Kako glasi adresa, Matt?
-- Fingleton Street 97, Drummoyne.
Niz verandu je došetao Luce i sjeo u jedan od naslonjača od trske.
Vidi, vidi, mali lord Fauntleroy upravo čini jedno od svojih dobrih djela! - rekao je izazivački.
Ako budeš sjedio u tom naslonjaču samo u kratkim hlačama, dobit ćeš po leđima robijaške pruge - rekao je Michael i gurnuo Mattovo pismo u džep.
Ah, jebeš pruge!
Govori malo pristojnije i malo tiše, Luce - rekao je Matt pokazujući rukom prema otvorenim kapcima sobe sestre Langtry.
Čekaj malo, Mike! Imam i ja jedno pismo za Mattovu suprugu, pa ga možeš poslati zajedno s tim - rekao je Luce tako tiho da su ga samo njih dvojica mogli čuti. - Hoćete da vam ga pročitam? Poštovana gospođo, znate li da je Vaš muž slijep kao šišmiš?
Matt je skočio prebrzo da bi ga netko stigao zadržati, ali Michael je stao između gnjevnog slijepca i njegovog mučitelja i čvrsto ga uhvatio za ramena.
Smiri se, smiri, prijatelju! To su samo pakosne šale. Sve je u redu, ništa on neće učiniti, ne brini! Ne bi mogao čak i kad bi ozbiljno pokušao. Cenzori bi zadržali pismo.
Luce je sve to promatrao uživajući u prizoru, i nije ni pokušao privući noge kad je vidio da Michael namjerava odvesti Matta k ostalima za stol. Ali Michael, ne želeći da se prepire s Luceom, obišao je s Mattom ispružene noge i mirno se udaljio.
Kad su otišli, Matt za stol a Michael u baraku, Luce je ustao i otišao do ograde verande. Stajao je naslonjen na ogradu,
nagnute glave da kroz otvoreni prozor čuje o čemu govore Michael i sestra Langtry. Držao se kao da ne prisluškuje, za slučaj da netko iz sobice pogleda što radi, ali je mogao čuti razgovor. A onda su se vrata zatvorila i ponovo je zavladala tišina. Luce je prošao pored kartaša i nestao u unutrašnjosti barake.

Našao je Michaela u dnevnoj sobi kako premazuje kriške kruha maslacem. Svjež, hrskav kruh bio je jedina poslastica koju je Baza broj 15 - pa i to tek u posljednje vrijeme - mogla ponuditi svojim stanovnicima. I pacijenti i osoblje konzumirali su u svim prilikama ogromne količine kruha, jer je bio izvrstan. U devet uvečer, u vrijeme za posljednju večernju šalicu čaja, obično nije ostajalo ni mrvice od relativno obilnog dnevnog sljedovanja.
Dnevna soba nije bila opremljena da služi i kao kuhinja, već samo kao prostorija za čuvanje hrane, pranje i odlaganje posuđa i pribora za jelo. U njoj se nalazio radni stol od grubo tesanog drva kombiniran s ormarom, postavljen ispod jednog prozora i duž zida do vrata što su vodila u spremište. Ispod jednog prozora bio je postavljen slivnik, a na radnom stolu, nešto dalje, stajao je spiritusni primus. Nije bilo nikakvog uređaja za hlađenje hrane i pića, ali je na konopcu vezanom za krovnu gredu visio komarnik od sitne žičane mreže, klateći se i lijeno se okrećući kao kineski lampion.
Sklonjen u sam kut radnog stola, stajao je mali spiritusni sterilizator u kojem je sestra Langtry kuhala igle i ono nekoliko instrumenata što su joj ponekad mogli zatrebati, ali vjerojatno nikad neće. Smatrala je dobrom praksom da uvijek ima pri ruci dvije šprice, igle za injekcije, igle za šivanje rana, par držača za igle, jednu zakrivljenu i jednu ravnu pincetu, sve u sterilnom stanju, za slučaj da se netko od pacijenata ozlijedi, da bude ranjen, da pokuša samoubojstvo ili da se pojavi potreba nekome na brzinu dati sedativ. Kad je Odjel X počeo rad, neko je vrijeme vođena vatrena rasprava oko toga treba li njegovim pacijentima dopustiti da zadrže svoje britve, opasače i ostale potencijalno opasne predmete, i treba li kuhinjske noževe držati pod ključem. Na kraju se ipak došlo do zaključka da bi takve mjere bilo teško provesti u praksi, a samo se jednom dogodilo da se pacijent poslužio takvim predmetom u samoubilačke svrhe, srećom bezuspješno. O mogućnosti da jedan pacijent napadne drugog, nije nikad dovoljno razmišljano pa ni odluka nije izmijenjena. Jednostavno, pacijenti koje nije bilo moguće kontrolirati pod uvjetima što su vladali u Bazi broj 15 nisu tu ni zadržavani.
Čim bi se spustio mrak, dnevnu sobu preplavili bi žohari i nikakvim higijenskim mjerama nisu se mogli eliminirati - ulazili su kroz prozore, uvlačili se kroz cijevi, padali s krova od palmovog lišća, štoviše, reklo bi se, nastajali od ničega. Ubijali su ih, ali bi se uvijek našlo nekoliko drugih da zauzmu mjesto ubijenog. Neil je imao običaj da jednom tjedno organizira pravi lov na žohare, pri čemu je svaki stanovnik barake osim Matta bio dužan potamaniti najmanje dvadeset tih neugodnih kukaca. Takve akcije vjerojatno su pridonijele da broj žohara ne prijeđe granice podnošljivog. S druge strane, sumorna prostorija bila je uvijek čista i uredna, pa skupljači otpadaka bilo koje vrste nisu nikad naročito dobro prolazili.
Luce je zastao na vratima i nekoliko trenutaka promatrao Michaela, a onda je zavukao ruku u džep kratkih hlača, izvukao pribor i počeo motati cigaretu. Iako je Michael bio dvanaest centimetara niži od Lucea, koji je imao metar osamdeset sedam, ostavljali su dojam da su im snage izjednačene. Obojica su bili goli do pasa, širokih ramena, snažnih prsa, ravnog trbuha.
Bacivši pogled ulijevo, Luce je primijetio da su vrata sobe sestre Langtry u dnu dnevne sobe čvrsto zatvorena.
Meni još nikad nije uspjelo da te iznerviram, zar ne? - upitao je Michaela, vrativši limenu kutiju s duhanom u džep i lijeno motajući objema rukama valjak od vlakana duhana koje je iz nje istresao. Komadić rižinog papira bio mu je zalijepljen za donju usnu i lepršao je dok je govorio.
Kako se Michael nije udostojio da mu odgovori, ponovio je svoje pitanje tonom koji bi svakog drugog natjerao da se trgne.
Meni još nikad nije uspjelo da te iznerviram, zar ne?
Michael se nije trgnuo, ali je ovog puta odgovorio.
A zašto bi ti to bilo potrebno? - upitao ga je.
Zato što volim nervirati ljude! Volim gledati kako se ljudi grče od muke. To razbija ovu prokletu monotoniju.
Bilo bi bolje da se malo potrudiš da budeš pristojan i koristan. - U načinu na koji je Michael to rekao, krila se ljuta žaoka; još je vidio pred sobom nesretnog Matta.
Napola smotani duhan pao je na pod a komadić rižinog papira odlepršao je kad je Luce ljutito otpuhnuo, jednim skokom Luce se našao nasred dnevne sobe, čvrsto uhvatio Michaela za nadlakticu i grubo ga okrenuo prema sebi.
Što ti zamišljaš, tko si ti? Kako se usuđuješ da me podučavaš?
To zvuči kao fraza iz nekog komada u kojem si igrao - rekao je Michael gledajući Lucea ravno u oči.
Nisu se pokrenuli gotovo cijelu minutu, samo su zurili jedan u drugog.
Onda je Luceov stisak popustio, ali umjesto da skloni ruku, ostavio ju je da počiva na Michaelovim mišicama i počeo prstima milovati tamne mrlje koje su se pojavile na koži, na mjestu čeličnog stiska njegove šake.
Ima nečega u tebi, u našem Michaelu, zar ne? - šapnuo je Luce. - U malom plavookom ljubimcu sestre Langtry ima nečega što se njoj ne bi nimalo svidjelo. Ali ja znam što je to, i znam što u vezi s tim treba poduzeti.
Glas mu je bio zavodljiv, gotovo hipnotičan, a ruka mu je kliznula niz Michaelovu podlakticu i preko šake, nježno ga prisiljavajući da ispusti nož kojim je premazivao kruh. Gotovo uopće nisu disali, ni jedan ni drugi. A onda, kad mu se Luceova glava približila, Michaelove su se usne razdvojile, šišteći je uvukao zrak kroz stisnute zube i oči su mu sa bljeskom oživjele.
Čuli su šum istodobno, i okrenuli su se. Na vratima je stajala sestra Langtry.
Luce je nemarno ispustio Michaelovu ruku, ne prebrzo i bez osjećaja krivice, a onda se sasvim prirodno odmaknuo korak dalje.
Još niste završili, Michael? - upitala je sestra Langtry glasom koji nije zvučao sasvim normalno, iako je sve ostalo na njoj tako izgledalo, čak i oči.
Michael je podigao nož.
Samo što nisam, sestro.
Luce se odmaknuo, zlobno i slavodobitno pogledao sestru Langtry dok je prolazio mimo nje, i izišao iz sobe. Zaboravljena cigareta ostala je na podu, blagi povjetarac pokretao je vlakna duhana i papir.
Duboko udahnuvši, sestra Langtry ušla je u prostoriju a da uopće nije bila svjesna da briše dlanove o haljinu, gore-dolje, gore-dolje. Stala je tako da može promatrati Michaela iz profila, dok je on rezao maslacem namazane kriške na manje komade i slagao ih na tanjur.
Što se to dogodilo? - upitala je.
Ništa. - Glas mu je zvučao ravnodušno.
Sigurni ste?
Sasvim siguran, sestro!
On nije... pokušavao da vas napastuje? Zaista nije? Michael se okrenuo da pripravi čaj; voda u loncu na primusu divlje je kipjela, ispuštajući paru u atmosferu već zasićenu vlagom. Oh, bože, zašto ljudi neće da ga ostave na miru?
Da me napastuje? - ponovio je u nadi da bi je priprosta tupost mogla natjerati da se ostavi zapitkivanja.
Očajnički je pokušavala srediti misli i emocije, uvesti u njih neki red i disciplinu, svjesna da je malokad u životu bila tako iznervirana, tako izbačena iz ravnoteže.
Slušajte, Michael - rekla je glasom koji ni na trenutak nije zadrhtao - ja sam odrasla osoba i ne volim kad me tjeraju da se osjećam kao djevojčica. Zašto se uporno odnosite prema meni kao da je to čime su opterećene vaše misli previše komplicirano za mene? Ponovo vas pitam - je li Luce pokušavao da vam se na neki način udvara? Je li ili nije?
Michael je izlio vreli mlaz vode iz lonca u pripremljeni čajnik.
Nije, sestro, na časnu riječ nije. Samo je glumio Lucea.
Jedva primjetni osmijeh zadigao mu je kraj usana; spustio je lonac na primus, ugasio plamen i okrenuo se ravno prema njoj.
Sve je sasvim jednostavno. Luce je pokušavao pronaći način da me iznervira. Sam je tako rekao. Neće, međutim, uspjeti. Već sam sretao ljude kao što je Luce. I ma koliko da me provocira, više nikad neću izgubiti vlast nad sobom. - Stisnuo je šaku.
Ne smijem! Bojim se onoga što bih mogao učiniti.
Ima nečega u njemu... čudno, Luce je upotrijebio te iste riječi. Zurila je u njegovo golo rame iznad plavim dlačicama obraslih prsa i pitala se jesu li biserne kapi na njemu od znoja ili od pare. Iznenada se pobojala da ga pogleda u oči, osjetila je blagu vrtoglavicu i grč u želucu, i ostala je stajati nemoćna i zbunjena, kao djevojčica u prvom zanosu likom nekog dalekog, odraslog muškarca. Lice joj je izgubilo boju, zateturala je. Smjesta joj je priskočio, siguran da će se onesvijestiti, i uhvatio je rukom oko pasa, držeći je dovoljno čvrsto da joj iz nogu nestane svaki osjećaj težine. Nije osjećala ama baš ništa osim dodira njegove ruke, boka i ramena dok, užasnuta, nije postala svjesna kako se u njoj podiže val koji joj steže bradavice u oštre, tvrde izbočine i bolno nadima grudi.
Oh, bože, ne! - viknula je, istrgnuvši se i munjevito pretvarajući sve u protest protiv Luceovog ponašanja, izražen lakim udarcima šake o radni stol. - On je opasan! - rekla je kroz
stisnute zube. - On bi uništio sve što mu padne šaka, samo da može gledati smrtne trzaje.
Protekli trenuci nisu djelovali samo na nju; Michaelu se tresla ruka kad ju je podigao da obriše znoj s lica, pa se napola okrenuo, prisiljavajući se da mirno diše i ne usuđujući se pogledati u nju.
Postoji samo jedan način da se iziđe na kraj s Luceom - rekao je. - A to je ne dopustiti da vas iznervira.
Zaslužio je šest mjeseci krampa i lopate!
To ni meni ne bi škodilo. Nikome od nas ovdje na Odjelu X
rekao je blago, konačno skupivši snagu da podigne poslužavnik.
Idemo, sestro. Osjećat ćete se bolje nakon šalice čaja.
Uspjela je da namjesti nešto kao osmijeh i pogleda ga, ne znajući da li da se stidi ili prepusti oduševljenju, i tražeći na njegovom licu nešto što će joj vratiti samopouzdanje. Ali njegovo lice, osim očiju, bilo je potpuno bezizražajno, a oči mu nisu odavale ništa osim velikog uzbuđenja, jer su zjenice bile raširene. A to je moglo biti i zbog Lucea.
Lucea nije bilo ni na odjelu ni na verandi. Na pojavu čajnika, kartaši su gotovo zahvalno prekinuli igru jer su ga već dosta dugo očekivali.
Što se više znojim, to više čaja moram piti - rekao je Neil, iskapivši jednim gutljajem šalicu i pružajući je da mu natoče još.
Vrijeme je, prijatelju, da uzmete tabletu soli - rekla je sestra Langtry, nastojeći unijeti u glas pravu dozu dobrog raspoloženja i distance.
Niel ju je odmah pogledao, pa i ostali.
Je li sve u redu, sestro? - upitao ju je Nugget zabrinuto. Osmjehnula se i zavrtjela glavom.
Samo mali napad lucesa. Gdje je on?
Imam osjećaj da se njegova visost udaljila nekamo prema plaži.
Prije jedan? To nije slično Luceu.
Nugget se iscerio, a izbočeni gornji sjekutići učinili su da njegova sličnost s glodavcima postane upadljivija.
Jesam li vam rekao da ide na plivanje? I jesam li vam rekao na koju plažu ide? Otišao je da se prošeta, a ako slučajno sretne jednu zgodnu mladu damu... Ništa, malo će stati i popričati, to je sve.
Michael je glasno uzdahnuo i, osmjehujući se sestri Langtry kao da želi reći: Vidite, rekao sam vam da nema razloga za zabrinutost. .. protegnuo leđa i ostao sjediti zavaljen, s rukama na zatiljku. Jasno izraženi mišići na njegovim prsima zategli su se a dlake ispod pazuha poravnale se, svjetlucajući se od znoja.
Ponovo je osjetila kako blijedi i tek krajnjim naporom uspjela je spustiti šalicu na tanjurić a da ne prolije čaj. „Pa, ovo je smiješno!” pomislila je, tvrdoglavo se opirući. „Pa, nisam više učenica! Odrasla sam, iskusna žena!”
Neil se ukočio, ispružio ruku i zaštitnički je spustio na njene stegnute šake.
Hej, sestro, što je to s vama? Mali napad groznice? Ustala je, potpuno vladajući sobom.
Mislim da ne može biti ništa drugo. Hoćete li se snaći ako odem malo ranije? Ili želite da zamolim glavnu sestru da mi pošalje zamjenu preko ručka?
Neil ju je otpratio dok su ostali, među njima i Michael, ostali sjediti za stolom, zabrinuti.
Samo nam, za ime božje, nemojte natovariti zamjenu na vrat - zamolio ju je Neil. - To bi nas dotuklo. Možete li ići sami? Možda bi bilo bolje da vas otpratim do vaše barake?
Ne, Neil, zaista nije potrebno. Ne vjerujem da je nešto ozbiljno, jednostavno se danas ne osjećam najbolje. Možda zbog ovog vremena. Činilo se da će biti hladno i suho, a krčkamo se kao u loncu za juhu. Malo ću se odmoriti poslije podne i bit će sve u redu. - Odgrnula je zastor protiv muha i osmjehnula mu se preko ramena. - Vidjet ćemo se večeras.
Samo ako se budete osjećali bolje, sestro. Ako vam ne bude bolje, ne brinite i, molim vas, ne šaljite nikoga! Ovdje će biti sve mirno kao u grobu.

3

Soba sestre Langtry bila je jedna u nizu od deset sličnih soba građenih u stilu tipičnom za Bazu broj 15, sa širokom verandom duž prednje strane, a čitava krhka konstrukcija stajala je na stupovima, tri metra iznad zemlje. Već četiri mjeseca bila je jedina stanovnica bloka, što nije bilo toliko posljedica njene nedruštvenosti koliko želje zrele žene da ima svoj mir. Živjela je u
zajedničkim prostorijama otkako je stupila u vojsku 1940. godine, a dok je radila u stanicama za prihvat ranjenika, dijelila je mali šator sa još tri sestre. Kad je stigla u Bazu broj 15, učinilo joj se da se našla u raju, iako je morala dijeliti sobu - istu u kojoj je i sad stanovala - s još jednom sestrom, a čitava zgrada podrhtavala je od prodornih glasova žena prisiljenih da žive preblizu jedna drugoj. Zato nije bilo nikakvo čudo što su oni koji su ostali u bazi nakon redukcije osoblja, nastojali da između njih i ostalih bude što više praznog prostora, i uživali u osjećaju da su sami.
Sestra Langtry ušla je u sobu i odmah otišla do pisaćeg stola, otvorila gornju ladicu i izvukla iz nje staklenu posudu s tabletama nembutals. Na stolu je stajao vrč prokuhane vode pokriven staklenom čašom. Uzela je čašu, natočila u nju malo vode i progutala tabletu prije nego što je stigla da se predomisli. Oči koje su je gledale iz potamnjelih dubina malog ogledala na zidu iznad pisaćeg stola, bijahu okružene tamnim kolutovima i nekako prazne. Nastojala je da takve i ostanu dok nembutal ne počne djelovati.
Sigurnim pokretom pronašla je i izvukla dvije dugačke kopče koje su joj pridržavale veo u propisnom položaju, podigla čitavu kompliciranu konstrukciju s kose vlažne od znoja i spustila je, krutu i praznu, na tvrdo sjedište stolca, gdje će ostati i šutke je promatrati, kao da joj se ruga. Sjela je na rub kreveta da odžnira visoke cipele za dan, a onda ih pedantno postavila jednu uz drugu, dovoljno daleko da se ne saplete o njih kad bude ustajala iz kreveta. Zatim je ustala da svuče uniformu i sve što je nosila ispod nje.
Na jednom čavlu iza vrata visila je pamučna kućna haljina ukrašena nekim pseudoorijentalnim šarama; obukla ju je i otišla u vlažnu, mračnu kupaonicu da se istušira. Konačno je, okupana i pristojno odjevena u široku pamučnu pidžamu, legla na postelju i zatvorila oči. Nembutal je djelovao, izazivajući osjećaj kao da je popila malo više džina - blagu vrtoglavicu praćenu mučninom. Ali bar je djelovao. Uzdahnula je, boreći se da se oslobodi svijesti, misleći: „Jesam li zaljubljena u njega, ili za ovo što osjećam postoji neko drugo ime? Jesam li samo predugo odvojena od normalnog života, jesam li previše grubo potiskivala svoje fizičke potrebe? To bi moglo biti. Nadam se da je tako. Da, to nije ljubav. Ne ovdje. Ne s njim. Meni on ne izgleda kao čovjek koji bi znao cijeniti ljubav...”
Slike su se počele mutiti, ljuljati, stapati. Zaspala je s takvim zadovoljstvom da je mogla reći sama sebi kako bi bilo divno nikad se ne probuditi iz tog sna, nikad, nikad...

4

Kad se oko sedam uvečer istog dana popela uz rampu do ulaza na Odjel X, srela je na vratima Lucea. Pokušao je proći mimo nje kao da se ništa nije dogodilo, ali mu je ona presjekla put, smrknuto ga promatrajući.
Htjela bih malo porazgovarati s vama. Zakolutao je očima.
Oh, sestro, nemojte sada! Imam sastanak!
Odložite ga. Uđite, naredniče!
Luce je stajao gledajući kako skida vojnički šešir sa sivom trakom ukrašenom crvenim prugama, kako ga vješa o klin na kojem je preko dana visila njena pelerina. Više mu se sviđala u večernjoj odjeći, tada je izgledala kao mali vojnik, sav u sivom.
Kad se smjestila iza svog stola, podigla je pogled prema njemu i ustanovila da stoji nemarno naslonjen na zid pokraj otvorenih vrata, skrštenih ruku, spreman da se brzo udalji.
Uđite, zatvorite vrata i stanite mirno, naredniče! - rekla je oštro i pričekala da izvrši naređenje. Zatim je nastavila: - Željela bih da mi točno objasnite što se odigralo jutros u dnevnoj sobi između vas i narednika Wilsona.
Slegao je ramenima i zavrtio glavom.
Ništa, sestro.
Meni to baš nije izgledalo kao ništa.
A kako je izgledalo? - upitao ju je, i dalje se osmjehujući.
Stvar ga je, izgleda, više zabavljala nego zabrinjavala.
Izgledalo je kao da se pokušavate približiti naredniku Wilsonu... kao homoseksualac.
Pa, i pokušao sam - odgovorio je jednostavno.
Zbunjena, morala je načiniti stanku od nekoliko trenutaka da smisli što će reći, i sve što je smislila bilo je:
Zašto?
Ah, bio je to samo eksperiment, ništa više. On je topli brat.
Htio sam da vidim što će učiniti.
To je kleveta, Luce. Nasmijao se.
Neka me slobodno tuži! On je pravi pravcati topli brat, kažem vam.
Što ne objašnjava činjenicu da ste vi napastovali njega, zar ne? Ostavimo sad narednika Wilsona po strani, ali vi nikako niste homoseksualac.
Njegov nagli pokret natjerao ju je da se trgne. Luce je sjeo postrance na rub njenog stola i unio joj se u lice tako da je vidjela neobičnu strukturu njegovih šarenica, bezbroj raznobojnih pruga i mrlja koje su im davale ono neobično kameleonsko svojstvo. Zjenice su mu bile malo raširene i blistave od odbijene svjetlosti. Srce joj je zagalopiralo kad se sjetila kakav je dojam ostavio na nju u ona prva dva dana na odjelu - bila je kao uspavana, hipnotizirana, gotovo začarana. Ali ono što je rekao razbilo je opčinjenost i istrglo je iz njegove vlasti.
Srce, ja sam sve - rekao je tiho. - Sve što god hoćeš! Mlado, staro, muško, žensko... meni je sasvim svejedno.
Nije se mogla suzdržati a da s odvratnošću ne iskrivi usta.
Prestanite! Ne govorite takve stvari! To je užasno! Njegovo joj se lice još više približilo, a njegov zdravi, čisti miris kovitlao se oko nje kao oblak.
Hajde, sestro, isprobaj me! Znaš li u čemu je tvoja nevolja? Što nisi nikoga probala. Zašto ne bi počela od najboljeg? Ja sam najbolji koji postoji, zaista jesam... oh, ženo, mogu da te natjeram da se treseš i vrištiš od strasti i tražiš još! Ne možeš ni zamisliti što mogu uraditi s tobom. Hajde, sestro, isprobaj me! Samo me isprobaj! Zašto bi se trošila na jednog pedera ili lažnog Engleza, koji je već tako umoran da mu se i ne diže? Probaj mene! Ja sam najbolji koga možeš dobiti!
Molim vas, odlazite! - rekla mu je prigušeno, kroz nos.
Obično se ne volim ljubiti, ali tebe ću poljubiti. Hajde, sestro, poljubi me!
Nije mogla pobjeći; naslon njena stolca bio je tako blizu zida da je jedva mogla sjediti. Naglo je gurnula stolicu u stranu tako da je udarila u prozorski okvir, a tijelo joj je izvilo u provali gnjeva koji čak ni Luce nije mogao protumačiti kao nešto drugo.
Van, Luce! Smjesta! Pritisnula je dlanom usta kao da će povraćati, pogleda uprtog u fascinantno lice pred sobom kao da vidi samog vraga.
U redu, upropasti se kad već želiš - rekao je i ustao, lupkajući se i trljajući po hlačama da mu oslabi erekcija. - Kakva si ti samo glupača! Nikakve radosti nećeš imati ni od jednog ni od drugog. Ono ti nisu muškarci. Ja sam jedini muškarac ovdje.
Kad je otišao, dugo i ukočeno je zurila u zatvorena vrata, kao da proučava njihovu konstrukciju dok je, sa zakašnjenjem, nije obuzeo užas, a zatim strah. Osjećala je nezadrživu potrebu da zaplače, i samo upornim gledanjem u vrata uspijevalo je suspreći suze. Osjetila je, naime, u njemu snagu, odlučnost da ono što želi i dobije, po svaku cijenu. Pitala se da li se Michael isto tako osjećao tog jutra u dnevnoj sobi, je li i on bio kao prikovan pogledom tih čudnih, demonskih očiju.

Neil je pokucao, ušao i zatvorio vrata za sobom; jednu ruku držao je iza leđa, skrivajući nešto. Prije nego što će sjesti na stolac za posjetioce, izvukao je dozu i ponudio joj preko stola cigaretu. Njeno prividno odbijanje bilo je dio ustaljenog obreda, ali te večeri je bez riječi zgrabila cigaretu i nagnula se preko stola da joj pripali, kao da joj je isuviše potrebna da bi glumila nećkanje.
Kad je pokrenula noge, začulo se struganje cipela po podu; Neil uzvi jednom obrvom.
Ne sjećam se da ste sjeli a da prethodno niste izuli cipele, sestro. Jeste li sigurni da vam nije mjesto u krevetu? Nemate temperaturu? Ne boli vas glava?
Nemam temperaturu i ne boli me glava, doktore, i sasvim se dobro osjećam. Nisam izula cipele jer sam ulazeći naletjela na Lucea, i htjela sam da porazgovaram s njim. I tako sam zaboravila na cipele.
Ustao je, obišao stol i kleknuo u uskom prostoru kraj njene stolice.
Dajte, podignite nogu - rekao je tapšući se po bedru.
Kopče na njenim gležnjacima od ceradnog platna bile su krute, pa se namučio dok ih je otkopčao. Kad je skinuo gležnjake, odvezao je vezice na visokim cipelama koliko je bilo potrebno da ih svuče, a onda je navukao kratke čarape preko ruba njenih hlača. Isto je tako uradio i s njenom drugom nogom, čučnuo na pete i počeo se osvrtati tražeći platnene tenisice s gumenim potplatima koje je nosila na odjelu nakon sumraka.
U donjoj ladici - rekla je.
E, sad je bolje - rekao je kad joj je zažnirao tenisice. - Je li vam udobnije?
Jest, zaista. Hvala. Vratio se na svoje mjesto.
Još mi uvijek izgledate nekako isprani. Pogledala je u svoje ruke, koje su još podrhtavale.
Ne znam koji mi je vrag! - rekla je, tobože iznenađena.
Zašto ne uzmete bolovanje?
To su samo živci, Neil.
Šutke su pušili; ona je namjerno gledala kroz prozor a on je uporno zurio o nju. A onda, kad se okrenula da ugasi opušak, položio je pred nju na stol komad papira koji je dotle skrivao.
Michael! Upravo onakav kakvog ga je i sama vidjela, čvrst i zgodan, s očima koje su gledale u nju tako iskreno i čestito da je bilo apsolutno nemoguće i pomisliti kako se iza njih krije nešto nenormalno.
Ovo je najbolji portret koji ste dosad napravili, bolji nego i onaj Luceov, mislim - rekla je zureći kao opčinjena u crtež. Nadala se samo da nije primjetno poskočila kad je vidjela što joj je donio. Pažljivo je podigla crtež i pružila mu ga. - Hoćete li ga pribiti na zid, molim vas?
Učinio je kako je željela, postavio crtež na desni kraj srednjeg reda, do svog portreta, i pričvrstio ga sa četiri pribadače. Pored Michaelovog, njegov vlastiti lik postao je neupadljiv. Crtajući sebe, nije bio u stanju raditi s potrebne distance, pa je lice na zidu izgledalo iscrpljeno, napeto, unezvijereno.
Sad smo kompletni - rekao je i ponovo sjeo. - Smijem li vas ponuditi još jednom cigaretom?
Uzela je cigaretu gotovo isto onako žurno kao i prvu, duboko povukla dim i, ispuštajući ga, rekla brzo i nekako neprirodno:
Michael za mene predstavlja zagonetku. - Uz to je pokazala rukom na novi crtež.

Tu se kod vas nešto pobrkalo, sestro - rekao je Neil ležerno, ne odajući da shvaća koliko joj je teško raspredati o Michaelu, niti svoju opsesivnu preokupaciju odnosima između nje i Michaela. - Zagonetne su samo žene. Pitajte koga god hoćete, od Shakespearea do Shawa.
Samo muškarcima. Shakespeare i Shaw bili su muškarci. To je problem s licem i naličjem. Suprotni spol je uvijek terra incognita. I svaki put kad pomislim kako sam konačno shvatila muškarce, vi mi namjestite neku zvrčku pa moram početi iz početka. Uvijek plivate u suprotnom pravcu. - Otresla je pepeo
cigarete i osmjehnula se. - Mislim da je glavni razlog što volim da sama vodim ovaj odjel u tome što je to izvanredna prilika da proučavam grupu muškaraca bez upletanja drugih žena.
Nasmijao se.
Kakav klinički pristup! Meni to, naravno, možete reći, ali nemojte reći Nuggetu, jer će odmah pasti u postelju zahvaćen kombinacijom bubonske kuge i antraksa. - U očima joj je sijevnula ljutnja, i kao da se spremila da protestira kako ju je pogrešno shvatio, ali on je nastavio prije nego što ga je stigla prekinuti, pitajući se ujedno ne bi li pomalo šaljiv odgovor mogao skrenuti tok njenih misli. - Muškarci su u biti najjednostavnija od svih bića. Možda nisu baš u svemu na nivou protozoa, ali nisu ni misterij u rangu pitanja koliko anđela može stati na vrh igle.
Vrata! Broj anđela na vrhu igle nije ništa prema vama, a uz to je tajna muškaraca mnogo važnija! Uzmite, na primjer, Michaela...
Ne, to ipak ne može učiniti. Ne može govoriti o onome što se odigralo između Michaela i Lucea u dnevnoj sobi, iako je, dok je išla od svoje barake do Odjela X, bila zaključila da je Neil jedini čovjek koji joj može pomoći. Sad je, međutim, iznenada postala svjesna da bi, pričajući mu o tome, otkrila sebe, a to nije smjela učiniti. Tu je, zatim, bila i ona strašna scena s Luceom; morala bi mu na kraju pričati i o tome, i stvar bi završila umorstvom. Stisnula je zube, ne završivši rečenicu.
U redu, uzmimo na primjer Mikea - rekao je Neil kao da je izgovorila zaokruženu misao. - Što je na tom našem anđelu ministrantu Michaelu tako posebno? Koliko bi takvih moglo stati na vrh igle?
Neil, ako budete govorili kao Luce Daggett, dajem vam riječ da više nikad neću progovoriti s vama!
To ga je tako iznenadilo da je ispustio cigaretu; sagnuo se i podigao je, a onda je ostao sjediti, promatrajući je zbunjeno i sumnjičavo.
Otkud sad to, zaboga? - upitao je.
Oh, taj prokleti čovjek! Dosta mi ga je! - bilo je sve što je rekla.
Sestro, smatrate li me vi prijateljem? Hoću da kažem, nekim tko je na vašoj strani, srcem i dušom uz vas?
Naravno! To ne treba ni da pitate.
Onda, je li Luce taj koji vas uznemirava, ili je to Mike? Poznajem Lucea i trpim ga već tri mjeseca, i nikad se nisam
osjećao kao sada... otkako je stigao Michael, da budem precizniji. Za samo dva tjedna ovaj odjel pretvorio se u prenapregnut kotao. Stalno čekam da eksplodira, ali on samo kipi, dostižući povremeno zonu opasnosti, a onda se opet smiri. A čekati da eksplodira nešto što mora eksplodirati, vrlo je neugodan osjećaj. Kao da sam ponovo pod vatrom.
Znala sam da ste pomalo kivni na Michaela, ali nisam mogla pretpostaviti da je to tako dubok osjećaj - rekla je, stisnutih usana.
Ja nisam kivan na Michaela! To je sjajan momak! Samo, za ovo što se događa kriv je Michael, a ne Luce. Michael.
To je smiješno! Kako bi Michael mogao sve izmijeniti? On je tako... tako tih čovjek.
„E pa, tu nema pomoći,” pomislio je pažljivo je promatrajući.
„Zna li ona uopće što se događa s njom, s njim, sa svima nama?”
Možda je to zato što ste se vi promijenili. Otkako je Michael došao - rekao je odlučno. - Sigurno ste i te kako svjesni činjenice da naša raspoloženja i držanje zavise od vas. To vrijedi čak i za Lucea. A otkako je Michael došao, vi ste druga osoba... pa su i naše raspoloženje i držanje drukčiji.
Oh, bože, zadrži smiren izraz lica, sestro Langtry, ne dopusti da te oda... I nije; pogledala ga je s nekim, reklo bi se uljudnim, zanimanjem, smireno, hladno, ozbiljno. Ali iza te fasade njen je mozak grozničavo nastojao pohvatati sve implikacije tog razgovora i formulirati plan ponašanja, koji će, ako ne smiriti Neila, a ono bar izgledati logičan. Logičan u odnosu na ono što on zna o njoj, a upravo joj je dao do znanja da je poznaje bolje nego što je vjerovala. Sve što je rekao bilo je točno, ali to mu nije mogla priznati; bila je i previše svjesna njegove krhkosti i ovisnosti o njoj. A on joj, vrag ga odnio, upravo nameće temu s kojom ni sama još nije načisto, o kojoj još nije stigla razmisliti.
Umorna sam, Neil - rekla je, a na licu joj se iznenada pojavio izraz koji je govorio da je proživjela težak, naporan dan. - Sve ovo već predugo traje. Ili sam ja preslaba. Ne znam. A voljela bih da znam. - Ovlažila je jezikom usne. - Ne okrivljujte za sve Michaela, molim vas! Situacija je mnogo složenija i ne zaslužuje tako pojednostavljen pristup. Ako sam se promijenila, to je onda zbog nečega što je u meni. Nešto se približava svršetku, nešto drugo treba da počne. Mislim da se, u stvari, priprema za to, a i vi svi isto tako. Umorna sam. Ne otežavajte mi situaciju, molim vas, već mi pomozite ako možete!
S Neilom se u tim trenucima događalo nešto sasvim neobično; osjećao je to gotovo fizički dok je sjedio i slušao kako Honour Langtry samo što ne priznaje svoj poraz. Kao da su, dok je promatrao njen pad, njegove snage rasle. Kao da je punio vlastite baterije njenom energijom. To je ono, pomislio je u zanosu
iznenada je postala čovjek kao i on, osoba čija energija i izdržljivost imaju svoje granice, prema tome, osoba koja može i pogriješiti. Vidjeti je tako značilo je postati svjestan svojih snaga, koje bi inače zauvijek ostale u sjeni njezinih.
Kad sam vas prvi put ugledao - rekao je polako - učinilo mi se da ste sazdani od čistog čelika. Imali ste sve što ja nisam imao. Da ste izgubili nekolicinu ljudi u borbi, tugovali biste za njima, naravno, ali ne biste zbog toga dospjeli na mjesto kao što je Odjel
X. Ništa na ovom svijetu ne bi vas moglo dovesti na mjesto kao što je Odjel X. I, pretpostavljam, cijelo vrijeme ste bili upravo ono što mi je bilo potrebno. Da mi to nije bilo potrebno, ne biste mogli pomoći, a pomogli ste mi. Beskrajno mnogo ste mi pomogli. Ne bih želio da sad popustite. Učinit ću sve što je u mojoj moći da ne popustite. Ali je zgodno osjetiti kako se, za promjenu, vaga malo naginje na moju stranu.
To mogu razumjeti - rekla je osmjehujući se, a onda je uzdahnula: - Oh, Neil... Oprostite mi. Zaista se osjećam kao da nisam sasvim pri sebi, znate. Ne kažem to kao ispriku, ne. Što se tiče mojih raspoloženja i držanja, potpuno ste u pravu. Ali mogu izići na kraj sa samom sobom.
Zašto je Michael upućen na Odjel X? - upitao ju je.
Znate vrlo dobro da me takve stvari ne smijete pitati - rekla je, iznenađena. - Ne smijem raspravljati ni o jednom pacijentu s drugim!
Osim ako se zove Benedict ili Luce. - Slegao je ramenima - Ah, nije važno, vrijedilo je pokušati. Nisam pitao iz puke radoznalosti. On je opasan čovjek. Ličnost sa previše integriteta. - U trenutku kad je izgovorio te riječi, već se bio pokajao, jer nije želio vidjeti kako se ona udaljava, sad kad se iznenada našla tako blizu njega.
Ali ona se nije trgla niti je prešla u defenzivu, samo je ustala.
Krajnje je vrijeme da se pojavim na odjelu. Što ne znači da vas tjeram, Neil. Zahvalna sam vam za mnogo toga. - Zastala je na vratima, čekajući da joj se približi. - Slažem se s vama, Michael je opasan čovjek. Ali opasni ste i vi, opasan je i Luce... i
Ben, kad je već o tome riječ. Svaki na svoj način, možda, ali, da... svi ste vi opasni.
Te večeri je napustila odjel nešto ranije nego obično i, odbivši Neilovu ponudu da je otprati, polako se odšetala do svoje sobe. Bilo je strašno nemati nikoga komu bi se mogla obratiti. Kad bi pokušala razgovarati s pukovnikom „Chinstrapom”, on bi je jednostavno poslao na ispitivanje, dok bi glavna sestra... Nije zaista bilo nikoga komu bi se mogla obratiti, čak ni među kolegicama medicinskim sestrama, jer je ona koja joj je među njima bila najdraža otišla kad je Baza broj 15 djelomično zatvorena.
Bio je to najstrašniji dan u njenom životu, niz dramatičnih susreta koji su je namučili, zbunili, zabrinuli i umorili. Michael, Luce, Neil i ona uvijali su se, previjali, izoštravali i rasplinjavali kao slike u onim ogledalima u zabavnim parkovima koja pretvaraju poznate oblike u groteske.
Vjerojatno je za većinu onog što je vidjela - ili što je mislila da je vidjela - u dnevnoj sobi postojalo neko logično objašnjenje. U vezi s Michaelom, njeni su je instinkti upućivali jednim pravcem, a njegovo držanje u dnevnoj sobi i neke njegove izjave drugim. Zašto nije jednostavno odgurnuo Lucea, ili ga eventualno udario? Zašto je stajao kao idiot, satima, činilo se, prepuštajući se dominaciji one strašne fizičke prisutnosti? Zato što je posljednji put kad se odupro silom došlo do tučnjave na život i smrt, zbog koje je dospio na Odjel X? To je lako moguće, iako nije bila sigurna da je do tučnjave došlo nakon događaja sličnog ovom u dnevnoj sobi. U njegovim dokumentima nije bilo ničeg u vezi s tim, a on sam nije rekao ništa. Zašto je stajao i pustio da ga Luce miluje? Mogao je jednostavno otići! Kad ju je ugledao kako stoji i promatra ga, u njegovim očima vidjela je stid i gađenje, a nakon toga potpuno se zatvorio prema njoj. Sve to skupa bilo je potpuno neshvatljivo.
Čula je Lucea kako šapuće: „Ja sam sve, sve što god hoćeš... mlado, staro, muško, žensko... meni je sasvim svejedno... ja sam najbolji koji postoji... ja sam pomalo kao Bog...” Uza sve njeno osobno i bolničarsko iskustvo, nikad nije ni pomislila da ima ljudi kao što je Luce, ljudi koji se mogu prilagoditi i seksualno funkcionirati na svim nivoima jednostavno po narudžbi. Kako je Luce postao takav kakav jest? Uplašila ju je i sama pomisao na količinu bola potrebnu da se stvori čovjek kao Luce. A inače je tako obdaren - izgledom, razumom, zdravljem, mladošću... Ipak, nema ništa, pod bogom ništa. On sam je potpuna praznina.
A Neil sjedi za upravljačem i izvlači iz nje ustupke koje ni sama, zbog nedostatka vremena, ne razumije potpuno. U toku već prilično dugog i bliskog poznanstva s Neilom, nikad nije vidjela u njemu po naravi čvrsta čovjeka, a on to očigledno jest. Tvrd čovjek. Neka je Bog na pomoći onome koga on ne voli, ili tko učini nešto što će njegovu ljubav pretvoriti u njenu suprotnost. One njegove blage plave oči svjetlucale su kao dva komada lapis lazulija.
Njena burna, spontana reakcija na Michaela, slabost i neodlučnost što su je obuzeli prije nego što je toga postala svjesna, predstavljali su velik šok. Nikad ranije u životu nije se tako osjećala, čak ni u divljem kovitlacu onoga što je smatrala pravom i potpunom ljubavlju. Da ju je Michael poljubio, bila bi ga povukla na pod i podala mu se tu, na licu mjesta, kao kučka koja se ganja...
Kad se našla u svojoj sobi, čeznutljivo je pogledala u najvišu ladicu pisaćeg stola, ali se prisilila da ne dira bočicu s nembutalom. Ranije tog dana bilo je prijeko potrebno da posegne za tim preparatom; znala je da je ništa na ovom svijetu ne bi moglo natjerati da se vrati na odjel da je nekim slučajem popodne provela budna. Morala se liječiti od šoka. Sad je, međutim, stanje šoka bilo prevladano, iako ih je poslije prvog došlo još nekoliko. Izvršila je svoju dužnost i vratila se na odjel, u pakao u koji se Odjel X pretvorio.
Neil je, naravno, u pravu. Promjena se odigrala u njoj, posljedica je Michaelovog dolaska i utjecala je negativno na sve. Glupača, nije shvatila da njeno predosjećanje nesreće nema nikakve veze s odjelom i njenim pacijentima per se; ono je počinjalo i završavalo u njoj samoj. Zbog toga je potrebno da tome učini kraj. Mora prekinuti s tim! Mora, mora, mora, mora... „Oh, bože, poludjet ću. Već sam poremećena, više nego i jedan od pacijenata što su prošli kroz Odjel X. I kamo da krenem sada? Kamo, bože, kamo?”
U jednom kutu sobe na podu se vidjela mrlja gdje je jednom bila prolila bočicu tekućine za punjenje upaljača. Bila je ljuta na samu sebe kad joj se to dogodilo, sjetila se. Mrlja je ostala da je svojom ružnoćom podsjeća na njenu nespretnost.
Sestra Langtry uzela je kantu vode i četku, kleknula i počela ribati pod; ribala ga je sve dok daske na mjestu gdje je bila mrlja nisu pobijeljele. Onda je prema očišćenom dijelu ostali dio poda izgledao prljav, pa ga je nastavila prati, dio po dio, dok čitav pod
nije bio čist, izbijeljen, vlažan. Ipak, osjećala se bolje. Bolje nego da je uzela nembutal. I bila je tako umorna da je odmah zaspala.

6

Kažem vam da s njom nešto nije u redu! - tvrdio je uporno Nugget, drhteći. - Bože, kako se loše osjećam! - Nakašljao se iz dubine pluća i sa zapanjujućom preciznošću pogodio pljuvačkom stablo palme iznad Mattovog ramena.
Sva šestorica čučala su na obali, goli, okupljeni ukrug; iz daljine su izgledali kao ukrug postavljeno kamenje, smeđe i nepokretno, namjerno tako raspoređeno u neke okultne ili obredne svrhe. Dan je bio prekrasan, na granici toplog i vrelog, zrak bez uvijek prisutne vlage. Ipak, bez obzira na primamljivo vrijeme, okrenuli su leđa moru, pijesku i palmama. Gledali su unutra, u sebe.
Glavni predmet rasprave bila je sestra Langtry. Savjetovanje je sazvao Neil, i svi su se uključili. Matt, Benedict i Luce izrazili su mišljenje da su u pitanju posve fizičke tegobe i da je psihički sasvim u redu, Nugget i Neil vjerovali su da se radi o nekom ozbiljnijem poremećaju, a Michael se, na veliko Neilovo nezadovoljstvo, suzdržao svaki put kad bi zatražili njegovo mišljenje.
„Tko od nas govori iskreno?” pitao se Neil, „Nabacujemo se teorijama o svemu i svačemu, od dermatitisa do malarije i ženskih tegoba, kao da zaista vjerujemo kako je u pitanju samo neko tjelesno oboljenje. Pa ni ja neću iznijeti pretpostavku da se radi o nečemu drugom, a ne o fizičkim uzrocima. Volio bih da mogu zaviriti u Michaela, ali dosad nisam uspio da načinim na njemu ni najmanju pukotinu. On je ne voli! Ja je volim, on je ne voli! Je li onda pravo i pošteno da ne vidi mene od njega? Zašto je on ne voli? Dođe mi da ga ubijem zbog toga što joj čini.”
Diskusija se nije razbuktala, vođena je na mahove, s dugim stankama, jer su svi bili uplašeni. Bila je i previše važna za njih, a nikad ranije nisu imali prilike da iz nekog razloga budu zabrinuti za nju. Bila je jedina črvsta stijena u njihovom nesigurnom moru, držali su se za nju i izdržali žestoke oluje, dočekavši mirno vrijeme. Metafora je bilo bezbroj: njihov svjetionik, njihova Madona, njihova stijena, njihovo ognjište, njihov oslonac. Svaki
od njih drukčije je gledao na nju, svaki je gajio drukčije uspomene, svaki je imao svoj sasvim osobni razlog da je voli.

Za Nuggeta je bila jedina osoba osim njegove majke kojoj je bilo toliko stalo do njega da se brine o njegovom nestalnom zdravlju. Kad je prebačen s Internog odjela na Odjel X, uz radosno klicanje čitavog kolektiva koji je napuštao, ostavio je iza sebe bučni, zagušljivi, užurbani svijet u kojem nitko nikad nije imao vremena da ga sasluša, pa je bio prisiljen da neprestano govori povišenim glasom, tražeći da mu posvete malo pažnje. Bio je bolestan, ali mu jednostavno nitko nije vjerovao. Na Odjel X stigao je s glavoboljom koja nije bila jedna od njegovih stalnih migrena, već bubnjanje u glavi koje je značilo protest protiv muskulamih tenzija koje su ga u to vrijeme mučile koliko i migrene, samo na drukčiji način. A ona je sjela na rub njegovog kreveta i pažljivo saslušala točan opis naravi svih tih bolova, zainteresirana i zabrinuta za njega. I što je u opise svojih bolova unosio više lirike, to je pokazivala više razumijevanja i sažaljenja. Pojavili su se hladni oblozi, čitave kolekcije raznih pilula - a najveća sreća bila je mogućnost da s njom ozbiljno razgovara o problemima izbora najefikasnijeg lijeka za tu posebnu vrstu glavobolje, različite od svih glavobolja koje su ga do tada mučile... Naravno, bio je svjestan da je sve to njena tehnika; on, Nugget, nije bio budala. Uostalom, dijagnoza u njegovoj povijesti bolesti nije se promijenila. Ipak, ona se doista brinula o njemu, posvećivala mu dio svog dragocjenog vremena, a to je za Nuggeta bio jedini kriterij za brigu. Bila je lijepa, i kompletna, ličnost; a sve to nije joj smetalo da se brine o njemu kao da joj je zaista stalo do njega.

Za Benedicta, koji je, po običaju, pravio razliku između žena i ženskih, bila je daleko iznad svih žena. Ženska bića rađala su se kao žene ili kao ženske, i ostajala su jedno ili drugo do kraja života. Ženske je smatrao odvratnima - smijale su mu se, rugale njegovom izgledu, izazivale ga i igrale se s njim surovo i zlobno kao mačka s mišem. Žene su, s druge strane, bile smirena bića, čuvari rase, božje miljenice. Muškarci su mogli ubijati, razarati i kurvati se, ženske su mogle razbiti čitav svijet, ali žene su bile život i svjetlost. A sestra Langtry bila je najsavršenija od svih žena; kad god bi je pogledao, bio je spreman da joj opere noge, da umre za nju ako je potrebno. Nastojao je da mu misli na nju ostanu uvijek čiste, jer je sve drugo smatrao izdajom, ali u
njegovim nemirnim snovima često se nezvana pojavljivala s vizijama golih dojki i stidnih mjesta, što je samo po sebi bilo dovoljno da ga uvjeri kako nije dostojan ni da je pogleda. Pomiriti se sa svijetom mogao je samo ako pronađe odgovor, i stalno je imao osjećaj da je Bog poslao sestru Langtry da mu ona pokaže kako da ga traži. Taj mu je odgovor stalno izmicao, ali uz nju je nestajalo sve što ga je dijelilo od ostalog svijeta, osjećao je da nekamo pripada. Isti takav osjećaj izazivao je u njemu i Michael, pa je od Michaelovog dolaska počeo misliti o sestri Langtry i Michaelu kao o jednom biću, nerazdvojnom, neizmjerno dobrom i plemenitom.
S druge strane, svi ostali na Odjelu X bili su kao sav ostali svijet, stvari, objekti. Nugget je bio lasica, kuna, tvor, štakor. Znao je da je glupo zamišljati kako bi Nuggetu, kad bi pustio bradu, izrasli zalisci kao kod glodavca, ali je ipak to zamišljao, i kad god bi vidio Nuggeta kako se brije u kupaonici, dobivao je želju da mu posavjetuje neka posudi bengalsku britvu i dobro se izbrije, jer ti zalisci samo što mu nisu izbili. Matt je bio gruda, oblutak, zrno krunice, očna jabučica, grožđica, hobotnica s odsječenim krakovima prevrnuta naopako, suza, sve što je okruglo, glatko, mutno, jer su i suze mutne, vode iz ničega u ništa. Neil je bio stara planina duboko izlokana kišom, stup s kanelama, dvije daske spojene s pomoću jezička i žlijeba, tragovi prstiju samrtnika na glinenom stupu, usnula sjemena ljuska koja se ne može otvoriti, jer joj je Bog premazao rubove nebeskim ljepilom i sad se smijao Neilu, smijao! Luce je bio Benedict, Benedict kakvim bi ga Bog stvorio da je bio naklonjen Benedictu; svjetlost, život i pjesma. Ipak, Luce je bio utjelovljenje zla, izdaja Boga, uvreda Bogu, iskrivljavanje njegovih namjera. A kad je Luce takav, kakvim to čini Benedicta?

Neil je bio ozbiljno zabrinut. Izmicala mu je, a on to nije mogao podnijeti. Ni po koju cijenu. Pogotovo sada, kad je konačno počeo shvaćati sam sebe, uviđati koliko je ipak sličan onom starom gospodinu u Melbourneu. Osjećao je da iz dana u dan postaje sve snažniji, i taj proces ga je ispunjavao zadovoljstvom. Čudna stvar, trebalo je da se pojavi Michael i podigne ogledalo u kojem će prvi put jasno vidjeti samog sebe. Život zna biti okrutan. Upoznati sebe zaslugom nekoga tko mu istodobno oduzima ono zbog čega je želio saznati sve o sebi... Honour Langtry pripada Neilu Parkinsonu i on nema namjeru da je izgubi. Mora da postoji neki način da je vrati. Mora da postoji neki način!
Za Matta, Honour Langtry bila je veza s domom, glas u tami draži od svih drugih glasova. Znao je da više nikad neće - fizički - vidjeti svoj dom, pa je noću, ležeći, pokušavao da se sjeti kako zvuči glas njegove žene, kako zvone tanki glasovi njegovih kćeri, ali mu to nije uspijevalo. Glas sestre Langtry ostao je utisnut u ćelije njegovog (znao je) umirućeg mozga i predstavljao je jedini odjek iz drugih mjesta i drugih vremena koji je dopirao do njega, kao da su se ta mjesta i vremena kristalizirala u njoj. U njegovoj ljubavi prema njoj nije bilo ni traga želje za njenim tijelom. Za njega, koji je nikad nije vidio, ona uopće nije imala tijela. Nekako kao da više nije imao snage da se nosi s tijelima, čak ni u mašti. Pomisao na sastanak s Ursulom bila je strašna, jer je znao da bi ona očekivala od njega da pokaže želju koja u njemu više ne postoji. Već sama pomisao na to kako slijepo pipa uzduž i poprijeko po tijelu svoje žene, bila mu je odvratna - kao puž, zmija ili vlat morske trave što se mehanički omotava oko predmeta na koji slučajno naiđe! Ursula, naime, pripada svijetu koji je vidio, a sestra Langtry je svjetlost u vječnoj tami. Bez lica, bez tijela. Samo čista, čista svjetlost.

Luce je pokušavao da uopće ne razmišlja o njoj. Misliti na nju bilo je gotovo nepodnošljivo, jer je svaki put kad bi se pojavila u njegovim mislima, imala na licu onaj izraz gađenja i odbijanja. Koji je, zaboga, vrag toj ženi? Zar nije kadra da ga jednom pogleda i sama zaključi kakav bi bio? Sve što je tražio od nje bila je prilika da joj pokaže što gubi time što ga ignorira, i prvi put mu se dogodilo da ne zna kako nagovoriti jednu ženu da pokuša. A to je obično bilo tako jednostavno! To nije mogao shvatiti. I zato ju je mrzio. Htio je da joj se osveti za onaj pogled, za ono gađenje, za ono tvrdokorno odbijanje. I tako je, umjesto da razmišlja o sestri Langtry, razmišljao o pojedinostima slatke osvete kad za nju kucne čas. Iz nekog razloga, sve njegove vizije završavale su slikom sestre Langtry kako kleči pred njegovim nogama, priznaje da je pogriješila i moli da joj pruži još jednu šansu.

Michael je još nije pravo poznavao, ali se u njemu bilo već počelo buditi zadovoljstvo upoznavanja s njom, što mu nije bilo nimalo drago. Seks na stranu, njegovo znanje o ženama bilo je vrlo ograničeno; jedina žena koju je ikad bolje poznavao, bila je njegova majka, a i ona je umrla kad mu je bilo šesnaest godina. Umrla je zato što je očigledno iznenada došla do zaključka kako
nema radi čega živjeti, i to je bio za njega težak udarac. I on i njegov otac osjećali su se na neki način odgovorni za to, iako, ruku na srce, nisu znali što su to učinili da joj omrzne život. Njegova sestra bila je dvanaest godina starija od njega, pa ni nju nije pravo poznavao. Dok je još išao u školu, zbunjivalo ga je i oduševljavalo kad bi saznao kako djevojke misle da je privlačan i zanimljiv, ali njegovi pothvati na bazi takvih otkrića nisu nikad davali zadovoljavajuće razultate. Njegove djevojke bile su uvijek ljubomorne na njegove štićenike i na njegovu sklonost da najprije misli na svoje štićenike, a tek onda na njih. Prilično je dugo išao s jednom djevojkom iz Maidanda; bila je to uglavnom tjelesna veza i sastojala se gotovo isključivo od stalnog i vrlo raznovrsnog seksa. Njemu je to odgovaralo jer su njeni zahtjevi ostali ograničeni na seks, pa se osjećao slobodan. Rat je prekinuo tu vezu i, ubrzo nakon što je otišao na Srednji istok, ona se udala. Kad je saznao za to, nije ga mnogo zaboljelo - bio je previše zauzet nastojanjem da ostane živ da bi stigao razmišljati o tome. Najčudnije od svega bilo je to što mu seks nije nedostajao, što se bez njega osjećao snažnijim i cjelovitijim. Ili je možda jednostavno jedan od onih sretnika koji mogu isključiti potrebu za seksom? Nije znao, a nije ga ni zanimalo šta je pravi razlog tome.
Njegov osnovni osjećaj prema sestri Langtry bila je simpatija, i ne bi mogao reći kad je ta simpatija počela poprimati boju nečeg mnogo dubljeg i intimnijeg. Zato je događaj u dnevnoj sobi bio za njega pravi šok. Luce je izvodio svoje gluposti, a on je nastojao održati apsolutnu vlast nad svojim gnjevom do pravog trenutka za davanje oduška, trenutka u kojem se u njemu više neće moći javiti ona strašna želja za ubijanjem. I taj je trenutak bio upravo došao; bio je doslovno zaustio da kaže Luceu što da radi sam sa sobom kad se ona javila, stojeći na vratima. U prvom trenutku potpuno ga je savladao stid - kako li su on i Luce izgledali? Kako da joj to objasni? I tako nije ni pokušao da joj objašnjava. A onda ju je dodirnuo, i nešto se dogodilo i s njim i s njom, nešto dublje od posve tjelesnog, a ipak vezano za tijelo. Znao je da je to osjetila jednako snažno kao i on, postoje neke stvari koje nije potrebno izražavati riječima, čak ni pogledima. Oh, bože, zašto sestra zadužena za Odjel X nije neka simpatična podebela osoba srednjih godina kakvu je zamišljao prije dolaska? Bilo bi besmisleno upustiti se u intimne odnose sa sestrom Langtry, jer kamo bi ih to odvelo? Pa ipak... Oh, da, i sama pomisao na to bila je divna. Obećavala je uzbuđenja koja nemaju baš mnogo veze s
tijelom. Postao je svjestan da nikad do tada nije bio očaran nekom ženom.
Slušajte - rekao je Neil - mislim da se moramo suočiti s jednom činjenicom. Sestra vodi Odjel X već više od godinu dana i meni izgleda sasvim logično da joj je već dosta i Baze broj 15, i Odjela X, i nas. Nikoga drugog osim nas ne viđa. Mike, ti si tek nedavno došao, što ti misliš?
Mislim da sam od vas sviju ja najmanje mjerodavan da donosim zaključke, pa ću ja postaviti pitanje Nuggetu. Što ti misliš?
Ne slažem se! - rekao je Nugget oštro. - Da nas je sestra sita, ja bih to prvi osjetio.
Ne kažem da nas je sita, kažem samo da je već umorna! To je velika razlika - rekao je Neil strpljivo. - Zar nismo već svi umorni? Zašto bi ona bila drukčija? Zar zaista mislite da ona ujutro skače iz kreveta radosno pjevajući, sretna što će se za koju minutu ponovo naći na Odjelu X, što će biti s nama? Hajde, Mike, hoću da čujem tvoje mišljenje, a ne Nuggetovo i ostalih. Ti si tek nedavno došao i nisi se toliko srodio s ovom sredinom da je ne možeš objektivno promatrati. Vjeruješ li ti da ona želi i dalje biti s nama?
Ne znam, kažem ti! Pitaj Bena - rekao je Michael gledajući Neila ravno u oči. - Treseš pogrešno drvo, prijatelju!
Sestra Langtry je previše dobra da bi odjednom promijenila svoj odnos prema nama - rekao je Benedict.
Ona je naprosto frustrirana osoba - rekao je Luce. Matt se zakikotao.
Pa sad, Odjel X i jest mjesto za izazivanje frustracija.
Nisam tako mislio, ćorava koko! Htio sam reći da je žena kojoj nedostaje ona stvar, to sam htio reći.
Svi su se okomili na Lucea, ali on se držao kao da uživa u tome i samo se cerio.
Znaš, Luce, ti si tako ništavan da bi se morao popeti uz ljestve da dodirneš zmiji trbuh - rekao je Nugget. - Povraća mi se kad te slušam.
Navedi nešto od čega ti se ne povraća - rekao je Luce prezirno.
Budi malo smjerniji, Luce - rekao je Benedict blago. - Budi smjerniji. Svatko bi trebalo da se nauči smjernosti prije nego što umre, a nitko od nas ne zna kad će umrijeti. To može biti sutra, a može biti i za pedeset godina.
Dosta već tih propovijedi, krako! - zarežao je Luce. - Ako nastaviš tako kako si krenuo, naći ćeš se u Callan Parku tjedan dana nakon demobilizacije.
To nećeš imati prilike da vidiš - rekao je Benedict.
Pa i neću! Gledat ću kako da postanem slavan.
Za moje pare nećeš postati - rekao je Matt. - Ne bih dao prebijene pare da te vidim.
Luce se glasno nasmijao.
Ja ću platiti tebi ako budeš mogao da me vidiš!
Neil je u pravu! - rekao je Michael iznenada vrlo glasno.
Koškanje je prekinuto; svi su se okrenuli i znatiželjno ga promatrali, jer nikad nisu čuli da nešto kaže takvim tonom - strastveno, ljutito, autoritativno.
Dakako da je umorna, i možete li joj to zamjeriti? Iz dana u dan jedno te isto, Luce pecka svakoga, svi napadaju Lucea. Zašto, do vraga, ne možete ostaviti jedan drugoga na miru, zašto ne možete ostaviti na miru nju? Ako nešto nije u redu s njom, to je njezin problem, a ne vaš. Kad bi htjela da bude vaš, rekla bi vam sve što vas zanima. Ostavite je na miru! Vi ste u stanju natjerati čovjeka da se propije! - Ustao je. - Hajde, Ben, idemo u vodu. Dobro se operi. I ja ću pokušati, ali ovdje je letjelo toliko govana da će mi za to trebati tjedan dana!
„Sitna pukotina na njegovom oklopu, konačno,” pomislio je Neil bez posebnog oduševljenja, promatrajući Michaela i Benedicta kako odlaze u more. Michael se držao potpuno uspravno. Vrag ga odnio, njemu je ipak stalo do nje! Samo, pitanje je zna li ona za to? Ne vjerujem da zna, a ako ikako budem mogao, učinit ću da tako i ostane.

Ovo je prvi put da sam vidio kako i ti gubiš strpljenje - rekao je Benedict Michaelu, gazeći kroz vodu.
Michael je zastao, u vodi do pasa, i zagledao se u tamno, mršavo, zabrinuto Benedictovo lice. I na njegovom licu odražavala se zabrinutost.
Glupo je to što sam učinio - rekao je. - Uvijek je glupo dopustiti da te ljutnja zaslijepi. Ja nisam zapaljiv čovjek i muka mi je kad me ljudi natjeraju da se ovako ponašam. To je ionako beskorisno! Zato sam i otišao. Da sam ostao, samo bih napravio još veću budalu od sebe.
Ti si dovoljno jak da se odupreš iskušenju - rekao je Benedict čeznutljivo. - Volio bih da sam i ja takav!
Hajde, hajde, prijatelju, ti si najbolji medu svima nama - rekao je Michael s mnogo topline.
Zaista tako misliš, Mike? Ja to nastojim, svim snagama, ali nije lako. Previše sam toga izgubio.
Izgubio si sebe, Bene, ništa drugo. Sve je na svom mjestu i samo čeka da ti nađeš svoj put.
Za sve je kriv rat. Pretvorio me je u ubojicu. Ja, međutim, znam da je to samo isprika. Nije, u stvari, kriv rat, kriv sam ja. Jednostavno nisam bio dovoljno jak da izdržim kušnju na koju me je Bog stavio.
Ne, kriv je rat - rekao je Michael, polagano pokrećući ruke po vodi. - Ostavio je svoj pečat na svima nama, Bene, ne samo na tebi. Svi smo mi ovdje na Odjelu X zbog onoga što je rat učinio s nama. Da nije bilo rata, s nama bi bilo sve u redu. Kažu da je rat prirodna stvar, ali meni to tako ne izgleda. Možda je prirodna stvar za ljudsku rasu, prirodna stvar za ljude koji ga započinju, ali za one koji treba da se bore... ne, to je najneprirodniji način života koji se može zamisliti.
Ali, tu je i Bog - rekao je Benedict potapajući se u vodu do vrata i ponovo izranjajući. - I zato rat mora da je prirodna stvar. Mene je Bog poslao u rat. Nisam se prijavio dobrovoljno, tražio sam savjet molitvom i Bog mi je rekao neka pričekam. Da je smatrao da me treba iskušati, poslao bi me. I na kraju je to učinio. Zato je rat sigurno prirodna stvar.
Prirodna kao rođenje i brak - rekao je Michael ironično.
Imaš li namjeru da se ženiš? - upitao je Benedict, nagnute glave, kao da ne želi propustiti odgovor.
Michael se zamislio; mislio je na sestru Langtry, obrazovanu, iz dobre obitelji, oficira i damu. Pripadnicu klase s kojom je prije rata malo dolazio u dodir i u koju za vrijeme rata nije htio stupiti.
Nemam - rekao je trezveno. - Mislim da ono što bih još mogao ponuditi ženi nije dovoljno. Jednostavno, nisam više onakav kakav sam bio. Možda znam previše toga o sebi. Mislim da čovjek, da bi živio sa ženom i podizao djecu, mora imati neke iluzije o sebi, a ja ih više nemam. Bio sam tamo i vratio sam se, ali mjesto na kome se nalazim nije mjesto na kome bih se nalazio da nije bilo rata. Možeš li to shvatiti?
Oh, naravno! - potvrdio je Benedict vatreno, da učini zadovoljstvo prijatelju. U stvari, ništa mu nije bilo jasno.
Ubijao sam ljude. Čak sam pokušao da ubijem jednog sunarodnjaka. Stare Božje zapovijedi, koje su vrijedile prije rata, više ne vrijede. A kako bi i mogle vrijediti? Ispirao sam šmrkom komadiće ljudskih tijela iz kupola bombardera, jer od njih nije ostalo dovoljno za kakvu-takvu sahranu. Tražio sam pločice za identifikaciju u desetak centimetara dubokim lokvama krvi i ljudskog mesa, prekapajući po masi kakva se ne može vidjeti ni u jednoj klaonici. Bio sam obuzet takvim strahom da sam mislio kako ću zauvijek ostati nepokretan. Plakao sam. I kad pomislim da bi mi sin trebao doživjeti to isto... Ne, sve da sam i posljednji čovjek na zemaljskoj kugli...
To je osjećaj krivice - rekao je Benedict.
Ne, to je bol - rekao je Michael.

7

Kako je već bilo prošlo četiri sata, društvena prostorija u zgradi medicinskih sestara bila je gotovo prazna kad je u nju ušla sestra Langtry. Bila je to velika, zračna prostorija s visokim francuskim prozorima na obje strane koji su vodili na verande. Svi prozori bijahu pokriveni gustim žicanim mrežama, što je bio nečuven luksuz, isto kao i prozori blagovaonice. Nepoznati vojni planer koji je opremao tu prostoriju, očigledno je volio medicinske sestre - sofe od bambusa bijahu obložene jastucima, a presvlake od cica predstavljale su hrabar pokušaj da se prostorija učini vedrijom. Iako je plijesan već odavno izbrisala desen sa cicanih presvlaka, a boje od čestog pranja potpuno izblijedjele, to nije kvarilo osnovni dojam. Bila je to, po svom duhu, velika i vesela prostorija, a tako je i djelovala na sestre koje su je koristile.
Kad je sestra Langtry ušla, zatekla je u prostoriji samo sestru Sally Dawkin s Neurološkog odjela, otresitu ženu srednjih godina u činu majora, koja, kao i sestra Langtry, nije bila profesionalna vojna bolničarka. Bila je debela, uvijek vesela i vječito premorena, jadnica, jer je Neurološki odjel bio poznat po teškim uvjetima rada. U stvari, sestra Langtry je teško mogla i zamisliti sumorniju oblast ratne medicine od neurologije, s njenim zloslutnim prognozama i nevjerojatnim tokovima kojima su se kretali pojedini slučajevi, prkoseći svim prirodnim zakonima koji upravljaju održavanjem života. Ruka nije mogla ponovo izrasti, ali organizam je funkcionirao i bez nje, žalio njen gubitak,
ali se i dalje nosio sa životom kao i ranije. Ni mozak ni kičmena moždina nisu mogli ponovo izrasti, ali ono što je tu nedostajalo, nije bilo oruđe već ono što je upravljalo oruđem. Neurološki odjel bio je mjesto na kojem je čovjek, ma koliko bio religiozan, morao ponekad poželjeti da pomiri eutanaziju s medicinskom etikom.
Sestra Langtry je znala da je u stanju preživjeti i ono najgore što joj Odjel X može prirediti, dok to za Neurološki odjel ne bi mogla reći. Sestra Dawkin mislila je suprotno. Što je bilo sasvim u redu. Obje su bile izvanredno sposobne i iskusne, ali su im se sklonosti razlikovale.
Čaj je upravo skuhan... i nije loš - rekla je sestra Dawkin, ozarena, podižući pogled. - Drago mi je što te vidim, Honour.
Sestra Langtry sjela je za stolić od trske i uzela čistu šalicu i tanjurić. Natočila je u šalicu malo mlijeka, a zatim je napunila tamnim, mirisnim čajem koji još nije bio poprimio odvratni, ustajali izgled. Zavalila se u naslonjač i pripalila cigaretu.
Nešto si kasno došla, Sally - rekla je. Sestra Dawkin je uzdahnula.
Kod mene se nikad ne zna, ni kad ću doći ni što treba da radim. Ponekad se mogu samo pitati što me je snašlo, kao Spasitelj kad je rekao: „Tražio sam da pustite k meni malene, a ne one s malenim.”
Čovjek bi trebalo da bude bez pola mozga pa da u potpunosti shvati taj vic - rekla je sestra Langtry, osmjehujući se.
Znam, ali što si drugo mogla očekivati od mene? U takvom sam društvu... - Sestra Dawkin se sagnula da odžnira cipele, a onda je zadigla suknju i otkvačila čarape s haltera. Sestri Langtry pružila se prilika da vidi debele vojničke gaće koje su svi nazivali
„gasitelji strasti”, a onda su čarape smotane i bačene na stolac.
Kad samo pomislim, Honour, draga, da sjediš tamo na rubu ovog kompleksa sa pet-šest luđaka kao jedinim društvom, bez ikoga da ti pomogne, nimalo ti ne zavidim. Više volim svojih tridesetak pacijenata i žensku kohortu koja mi pomaže. Danas je, međutim, jedan od onih dana kad bih se rado mijenjala s tobom.
Kraj nogu sestre Dawkin stajala je ružna, limena, niklovana posuda puna vode. Gole noge sestre Dawkin bile su kratke, široke, natečene i s potpuno ravnim tabanima. Praćena pogledom sestre Langtry, kojoj je taj prizor bio i zabavan i dirljiv, sestra Dawkin spustila je obje noge u kantu i počela s uživanjem bućkati njima po vodi.
Ohhhhhh, ovo je diiiivno! Časna riječ, više nisam bila u stanju ni koraka načiniti.
Noge su ti natečene, Sally. Bit će bolje da uzmeš malo kalijeva citrata prije nego što se stanje pogorša - napomenula je sestra Langtry.
Ono što mi je potrebno, to je jedno osamnaest sati u krevetu s podignutim nogama - rekla je sestra Dawkin patnički, a onda se zakikotala. - Ovako formulirano, sasvim dobro zvuči, zar ne? - Izvukla je jednu nogu iz kante i nemilosrdno pritisnula prstima natečeni, crveni članak. - U pravu si, naduo se kao biskup na striptizu. Ne pomlađujem se, u tome je problem. - Ponovo se zakikotala. - Uostalom, isti problem mučio je i biskupa.
Ispred vrata odjeknuli su dobro poznati, čvrsti koraci i u prostoriju je uplovila glavna sestra s uškrobljenim bijelim velom, koji joj se spuštao niz leđa složen u pravilan romb, u pretjerano uškobljenoj uniformi bez ijednog nabora, u cipelama uglačanim gotovo do zasljepljujućeg bljeska. Kad je primijetila dvije sestre za stolom, ledeno se osmjehnula, a onda je odlučila da im priđe.
Dobar dan, sestre - rekla je gromko.
- Dobar dan, glavna sestro! - odgovorile su u jedan glas, kao poslušne učenice. Sestra Langtry nije ustala iz obzira prema sestri Dawkin, koja nije mogla ustati.
Glavna sestra primijetila je niklovanu kantu i trgla se, iznenađena.
Mislite, sestro Dawkin, da je zgodno namakati noge u javnoj prostoriji?
Mislim da to uglavnom zavisi od prostorije i od nogu, Madame. Morat ćete mi oprostiti, ali ja sam došla u Bazu broj 15 iz Moresbyja, a tamo u Moresbyju nismo imali mogućnosti da previše vodimo računa o finoći. - Sestra Dawkin izvukla je jednu nogu iz kante i počela je ispitivački promatrati. - Moram vam dati za pravo, nije neka naročito zgodna noga. Potpuno je izgubila oblik u službi dobre stare Florence Nightingale. S druge strane - nastavila je potpuno istim tonom, ponovo spustivši nogu u kantu i veselo pljuskajući vodu naokolo - ni Neurološki odjel s krajnje nedovoljnim brojem osoblja nije baš sasvim zgodan.
Glavna sestra se ukočila, spremajući se da joj odbrusi, ali se predomislila jer je tu bila sestra Langtry kao svjedok, pa se samo naglo okrenula na peti i odmarširala iz sobe.
Kučka stara! - rekla je sestra Dawkin. - Dat ću ja njoj
zgodno! Oborila se na mene kao tona cigala i ne da mi mira cijelog
tjedna, jer sam imala tri čiste da zatražim povećanje broja osoblja kad su najavili posjet onog generala američke sanitetske službe. Prije toga sam je danima bila molila to isto u četiri oka, bez uspjeha, pa što sam mogla izgubiti? Imam na odjelu četiri kvadriplegičara, šest paraplegičara, devet hemiplegičara i tri komatozna, pored ostale sitneži. Kažem ti, Honour, da nemam tri- četiri momka koji su dovoljno compos mentis i fizički snažni da nam pomognu, moj bi brod potonuo još prije četrnaest dana.
Iskrivila je usne i ispustila prostački, podrugljiv glas. - Slaganje mreža protiv komaraca! Samo čekam da mi kaže da na Odjelu D mreže nisu kako treba složene... Onog trenutka kad to kaže, omotat ću joj jednu od tih njenih dragih mreža oko vrata i udavit ću je!
Slažem se da je zaslužila dosta toga, ali baš da je udaviš...?
Sally, zaboga! - rekla je sestra Langtry, uživajući u iskricama.
Stara krava! Ne bi bila u stanju šakom žita pogoditi vola u stražnjicu!
Ali vatromet sestre Dawkin, koji je toliko obećavao, naglo se ugasio u trenutku kad je u sobu ušla sestra Sue Pedder. To je onemogućilo daljnje erupcije. Jedno je bilo ispucati se pred Honour Langtry, koja joj doduše nije bila vršnjakinja ali je bar bila vrhunska medicinska sestra, s višegodišnjim iskustvom. Sestra Dawkin ju je smatrala sebi ravnom. Osim toga, služile su zajedno od Nove Gvineje do Morotaija i bile su prijateljice, a sestra Pedder bila je još djevojčica, istih godina kao pripadnice AAMWA- e koje su u Moresbyju radile u smjenama po četrdeset osam sati. Ali ta poredba je, vjerojatno, neumjesna. Nitko nije mogao zamisliti sestru Pedder kako radi četrdeset osam sati, bez obzira na okolnosti.
Jedva dvadeset dvije godine stara, neobično lijepa i neobično živahnog temperamenta, sestra Pedder radila je kao instrumentarka i u Bazi broj 15 bila je tek kratko vrijeme. Pričalo se kao vic da je čak i stari Carstairs, kirurg urolog, počeo rzati i kopati nogom kad je sestra Pedder uplesala u njegovu operacionu salu. Mnoge sestre i pacijenti tom su prilikom izgubili pare, jer su se kladili da je major Carstairs, u stvari, mrtav, samo neće da se smiluje i legne.
Medicinske sestre koje su zadržane u Bazi broj 15 do njene konačne likvidacije, bile su sve starije i po godinama i po iskustvu, veterani ratovanja i zbrinjavanja ranjenika u džungli. Iznimka je bila samo sestra Pedder, koju nekako nisu ni smatrale
članom grupe i prema kojoj su se mnoge odnosile otvoreno neprijateljski.
Zdravo, djevojke! - rekla je sestra Pedder veselo, prilazeći im. - Moram reći da ovih dana rijetko viđam vas zvijezde odjela. Kako se tamo živi?
Mnogo gore nego u operacionim salama, gdje je glavni posao očijukati s kirurzima - rekla je sestra Dawkin. - Ali uživaj dok možeš! Ako mene netko bude pitao, premjestit će te iz operacionih sala na Neurološki odjel.
Oh, ne! - ciknula je sestra Pedder, izbezumljena od straha.
Na neurologiji ne bih izdržala!
Baš šteta! - rekla je sestra Dawkin bez trunka suosjećanja.
Na neurologiji ne bih izdržala ni ja - rekla je sestra Langtry, pokušavajući da jadnoj djevojci malo olakša situaciju. - Za to je potrebno imati čvrsta leđa, dobar želudac i snažnu volju. A ništa od toga nije moja jaka strana.
Ni moja! - suglasila se sestra Pedder vatreno. Otpila je gutljaj čaja, ustanovila da je već mlak i ustajao, ali joj nije preostalo drugo nego da taj gutljaj i proguta. Uslijedila je prilično neugodna šutnja, koja ju je plašila koliko i pomisao na premještaj iz operacionih sala na Neurološki odjel. U očaju se obratila sestri Langtry, koja je uvijek bila ljubazna, premda se po njenom mišljenju, držala malo previše na distanci. - Uzgred budi rečeno, Honour prije nekoliko tjedana srela sam jednog tvog pacijenta s Odjela X i ustanovila da smo zajedno išli u školu. Zar to nije nevjerojatno? Sestra Langtry se uspravila u svom naslonjaču i uputila sestri Pedder ispitivački pogled, zadržavši ga na njoj mnogo duže nego što je to, po mišljenju sestre Pedder, bilo potrebno s obzirom na danu izjavu.
Kći direktora banke iz Woop-Woopa! - rekla je polako.
Bože i svi sveci! Danima se pitam na koju je od nas mislio, a na tebe sam potpuno zaboravila.
Iz Woop-Woopa? - priupitala je sestra Pedder, negodujući.
Pa sad, naš grad nije Sydney, to mi je jasno, ali nije baš ni Woop-Woop, da znaš!
Ne uzbuđuj se, Sue! Tako samo Luce naziva svoj rodni grad, Woop-Woop - umirila ju je sestra Langtry.
Oh, Luce Daggett! - rekla je sestra Dawkin, shvativši, i oštro pogledala sestru Pedder. - Čuj, mala, ako se tajno viđaš s njim, bit će bolje da obučeš limene gaće... I pazi da mu ne dozvoliš da izvuče svoja kliješta za lim.
Sestra Pedder je pocrvenjela i uvrijeđeno podigla glavu; samo bi joj to trebalo, da zaglavi na Neurološkom odjelu uz ovu staru vješticu!
Uvjeravam vas da nema potrebe da brinete za mene - rekla je s visoka. - Poznajem Lucea još iz vremena kad smo bili djeca.
Kakav je bio tada, Sue? - upitala ju je sestra Langty.
Oh, nije bio mnogo drukčiji. - Sestra Pedder je počela napuštati obrambeni stav, godilo joj je što sestru Langtry zanima njeno mišljenje. - Sve su cure bile lude za njim, tako je bio lijep momak. Ali njegova je majka prala tuđe rublje, što je kompliciralo stvar. Roditelji bi me bili ubili da sam ga samo pogledala, ali sam, srećom, bila nekoliko godina mlada od Lucea, pa je, kad sam završila srednju školu, on već bio u Sydneyju. Svi smo, ipak, pažljivo pratili njegovu karijeru. Nisam propuštala nijedan njegov komad na radiju, jer ih je naša lokalna radio-stanica prenosila, ali ga nisam vidjela na pozornici kad je nastupao u Royalu. Neke su djevojke otišle u Sydney da ga vide, ali mene otac nije pustio.
Kakav je bio njegov otac?
Ne sjećam se, zaista. Bio je željezničar, šef stanice, ali je umro negdje u početku velike privredne krize. Luceova majka bila je vrlo ponosna žena, nije htjela da živi od socijalne pomoći. Zato je počela prati rublje.
Ima li braće ili sestara?
Nema braće, ima dvije starije sestre, vrlo lijepe djevojke. Bili su najljepša obitelj u čitavom okrugu, ali djevojke nisu krenule dobrim putem. Jedna pije, i što se manje govori o njenom moralu, to bolje, a druga ima nezakonito dijete, djevojčicu, i živi s majkom.
Je li Luce bio dobar učenik?
Bio je izuzetno pametan. Svi su bili takvi.
Je li se slagao s nastavnicima?
Sestra Pedder se nasmijala, pomalo usiljeno.
Gospode, nikako! Svi su ga nastavnici mrzili. Bio je uvijek ciničan, ali i tako lukav da ga nikad nisu mogli pritegnuti i pronaći dovoljno razloga da ga kazne. Osim toga, imao je običaj da se osvećuje nastavnicima koji su ga kažnjavali.
E pa, nije se mnogo promijenio - rekla je sestra Langtry.
Samo je sad mnogo ljepši! Ne vjerujem da sam ikad u životu vidjela tako lijepog muškarca - rekla je sestra Pedder sanjarski i osmjehnula se.
Oooopa! Netko se sprema da padne ko zrela kruška! - zakikotala se sestra Dawkin, trepćući, ali bez imalo zlobe.
Ne obaziri se na nju, Sue - rekla je sestra Langtry nastojeći da održi svoj izvor informacija u dobrom raspoloženju. - Glavna sestra joj sjedi za vratom i muči se s natečenim nogama.
Sestra Dawkin izvukla je noge iz kante i samo ih ovlaš obrisala ručnikom, a onda je uzela svoje cipele i čarape.
Ne volim da govorite o meni kao da uopće nisam prisutna - rekla je. - Tu sam, sa svojih osamdeset šest kilograma. Oh, moje noge, koliko se sad bolje osjećam! Nemojte piti vodu iz one tamo posude, djevojke, stavila sam u nju epsomske soli. A sad idem, ostalo mi je još vremena da malo odrijemam. - Načinila je grimasu. - Sve je to od onih prokletih cokula koje moramo nositi nakon zalaska sunca.
Jesi li podigla podnožje kreveta? - viknula je za njom sestra Langtry.
Već odavno, draga - stigao je jedva čujan odgovor. - Tako je mnogo lakše tražiti cipele koje nikad nisu tamo gdje bi trebale biti, ne mislim samo na svoje!
To ih je, naravno, natjeralo da se nasmiju, ali kad je smijeh zamro, dvije sestre ostale su sjediti za stolom u tišini koja je ubrzo postala neugodna.
Sestra Langtry sjedila je pitajući se ima li smisla da upozori sestru Pedder na Lucea, ili bar da to pokuša. Na kraju je zaključila da joj je to dužnost, ma koliko ta dužnost bila neprobavljiva. Bila je svjesna da mladoj sestri Pedder nije u Bazi broj 15 nimalo lako, da nema prijatelja i da se među starijim sestrama sigurno osjeća strašno osamljena. Nije bilo ni mladih pripadnica AAMWA-e s kojima bi se mogla družiti. Ipak, Luce je bio sasvim konkretna opasnost, a sestra Pedder je izgledala zrela, temperamentna i sklona nepromišljenim postupcima. Kako joj je Luce predstavljao djetinjstvo i rodni grad, mogla bi zaboraviti na nužni oprez.
Nadam se da nisi imala nikakvih neugodnosti s Luceom, Sue - rekla je konačno. - On zna biti prilično nezgodan.
Nisam - rekla je sestra Pedder, trgnuvši se, kao da se prenula iz sna.
Sestra Langtry pokupila je svoje cigarete i šibice i spustila ih u košaru do svojih nogu.
E pa, sigurna sam da imaš već dovoljno iskustva kao medicinska sestra i da se znaš sama brinuti za sebe. Ne zaboravi
da je Luce pacijent Odjela X zato što je malo poremećen. Mi s njim možemo izići na kraj, ali ne znam hoćemo li moći pomoći tebi ako se stvar zakomplicira.
Govoriš o njemu kao da je gubavac! - rekla je sestra Pedder ogorčeno. - Konačno, borbeni zamor nije nikakvo sramno oboljenje; to se događa i najboljim ljudima.
Je li ti to on rekao? - upitala ju je sestra Langtry.
Pa sad, to je istina, zar ne? - rekla je sestra Pedder, s upravo toliko sumnje u glasu da sestra Langtry pomisli kako se već dogodilo nešto što je natjeralo sestru Pedder da se upita je li informacija koju je dobila točna, što je bilo vrlo zanimljivo.
Ne, to nije istina. Kancelarija intendanta pozadinske baze je mjesto najbliže fronti do kojeg je Luce stigao.
Zašto je onda na Odjelu X?
Mislim da je najviše što ti smijem reći to da je pokazao izvjesne negativne osobine na osnovi kojih je njegov komandant zaključio da će mu biti bolje u ustanovi kao što je Odjel X.
Zaista je čudan ponekad - rekla je sestra Pedder sjećajući se onih divljačkih ugriza i odvratnog, lišenog svake strasti, mehaničkog, automatskog, nemilosrdnog prodiranja u njeno tijelo. Vrat joj je bio sav u modricama, koža mjestimice izgrebena, i zahvaljivala je zvijezdama što je imala toliko pameti da u američkom PX-u u Port Moresbyju, na putu za Bazu broj 15, kupi dragocjenu kutiju sa šminkom.
Onda poslušaj moj savjet i ne viđaj se više s Luceom - rekla je sestra Langtry, uzela svoju košaricu i ustala. - Na časnu riječ, Sue, nije mi ni na kraj pameti da ti držim predike ni da ti naturam svoje mišljenje. Ni najmanje ne želim da se miješam u tvoje lične stvari, ali Luce je slučajno moja briga, kako god se uzme. Drži se što dalje od njega!
To je, međutim, bilo za sestru Pedder previše. Prezirno je otpuhnula, ogorčena zbog takvog predbacivanja i omalovažavanja.
Je li to naređenje? - upitala je, blijeda u licu. Sestra Langtry pogledala ju je iznenađeno, možda pomalo i ironično.
Nije. Naređenja izdaje samo glavna sestra.
Onda se nosi sa svojim prokletim savjetima u vražju mater!
rekla je sestra Pedder ne razmišljajući, a onda je pokrila usta rukom. Propisi i pravila discipline bili su još odveć svježi u njenom sjećanju da bi mogla govoriti takve stvari a da se istog trenutka ne uplaši vlastite smjelosti.
Njen odgovor je, na žalost, promašio cilj, jer je sestra Langtry bila već izišla iz sobe i, po svemu sudeći, nije ga ni čula.
Ostala je sjediti još nekoliko trenutaka, grickajući usnu dok je nije raskrvarila, raspeta između čežnje za Luceom i osjećaja da Luceu, u stvari, nije do nje ni najmanje stalo.

Četvrti dio


1

Trebalo joj je gotovo tjedan dana da se oslobodi iz sve snage potisnutog osjećanja zbunjenosti i nelagodnosti zbog slabosti koju je pokazala u dnevnoj sobi. Michael, hvala bogu, nije, izgleda, ništa primijetio, mislila je, jer je bio kao i uvijek uljudan, staložen, i držao se prijateljski. Bio je to melem za njen ponos, ali nije mogao ublažiti bol koja je razdirala druge oblasti njenog bića. Ipak, svaki dan što ga je preživjela značio je jedan kraći život Odjela X, jedan dan bliže slobodi.

Jednog dana, oko dva tjedna nakon incidenta u dnevnoj sobi, vratila se kasno poslije podne na odjel i gotovo se sudarila s Michaelom, koji je istrčao iz spremišta noseći u jednoj ruci izgrebeni i ulubljeni limeni lavor.
Pokrijte to nečim, molim vas, Michael - rekla je automatski.
Zastao je, pitajući se treba li da dade prednost hitnom poslu za kojim je krenuo ili njenom autoritetu.
To je za Nuggeta - objasnio je. - Ima strašnu glavobolju i izgleda da će povraćati.
Sestra Langtry prošla je mimo njega i jednom rukom dohvatila s police u spremištu, koja se nalazila do samih vrata, ispranu ali čistu krpu. Uzela je lavor od Michaela i pokrila ga.
Nugget je, dakle, dobio napadaj migrene - rekla je mirno. - Ne dobiva ih često, ali kad takav napadaj dođe, potpuno ga dotuče, jadnika!
Otišla je na odjel, pogledala Nuggeta koji je gotovo nepokretno ležao na krevetu s hladnim, vlažnim ručnikom preko očiju, i bez i najmanjeg šuma privukla jednu stolicu uz njegov krevet.
Mogu li nešto učiniti za vas, Nuggete? - upitala ga je tiho, spuštajući lavor nečujno na noćni ormarić.
Ne možete, sestro - odgovorio je, gotovo ne pomičući usne.
Koliko će to još potrajati?
Satima - šapnuo je, a ispod vlažnog ručnika kliznule su dvije suze. - Tek je počelo.
Nije ga ni dodirnula.
Ne uzbudujte se, samo mirno lezite. Ja ću ostati da pazim na vas.
Ostala je uza nj još minutu-dvije, a onda je ustala i otišla u svoju sobu.
Pred vratima ju je čekao Michael, zabrinut.
Jeste li sigurni da je s njim sve u redu, sestro? Nikad nisam vidio Nuggeta da tako mirno leži! A nije ni zacvilio!
Nasmijala se.
Sve će biti u redu! To je samo jedna solidna migrena, ništa više. Bol je tako žestoka da se ne usuđuje ni pokrenuti ni progovoriti.
Zar mu ne biste mogli dati neki lijek? - upitao ju je Michael, iznerviran njenom neosjetljivošću. - A da mu date malo morfija? To uvijek pomaže.
Kod migrene ne pomaže - rekla je odlučno.
Vi, znači, ne namjeravate ništa učiniti za njega? Njegov joj je ton išao na živce.
Nugget nije ni u kakvoj opasnosti. Samo se grozno osjeća. Za nekih šest sati će povraćati, i oni najgori bolovi smjesta će prestati. Vjerujte da mi je strašno žao što se tako muči, ali ne namjeravam riskirati i učiniti ga ovisnim od droge kao što je morfij! Ovdje ste već dovoljno dugo i dobro znate u čemu je stvarni Nuggetov problem, pa zašto onda napadate mene? Nisam, naravno, nepogrešiva, ali ne volim ni da mi pacijenti govore što treba da radim!
Od srca se nasmijao, ispružio ruku, uhvatio je za nadlakticu i prijateljski prodrmao.
Tako mi i treba, sestro! - rekao je. Iz njegovih sivih očiju zračilo je nešto više od topline.
I njoj su oči zasvjetlucale; osjetila je kako je nosi snažan val zahvalnosti. Taj njegov pogled bilo je moguće protumačiti samo na jedan način. U jednom trenutku bile su raspršene sve njene sumnje; znala je da ga voli. Gotovo je s kajanjem, gotovo je s preispitivanjem same sebe. Znala je da ga voli, i osjećala se kao na kraju putovanja koje nije željela poduzeti.
Pretraživao je pogledom njeno lice, a onda su mu se usne otvorile kao da će progovoriti; potpuno paralizirana od čežnje,
čekala je što će reći. Ali on nije rekao ništa. Doslovce je vidjela kako mu mozak radi, vidjela je kako se ljubav povlači pred... strahom? Oprezom? Ruka koja je stezala njenu nadlakticu promijenila je stisak, to više nije bilo milovanje već samo prijateljski dodir.
Vidjet ćemo se kasnije - rekao je i izišao.

Luce joj nije dao vremena da razmisli o onome što se dogodilo, još je stajala, potpuno oduzeta, kad je ušao u sobu.
Htio bih razgovarati s vama, sestro, i to odmah - rekao je.
Bio je blijed kao krpa. Ovlažila je usne.
Naravno - uspjela je izustiti i potisnuti Michaela iz misli. Luce je načinio nekoliko koraka i stao ispred njenog stola, a ona je sjela na svoje mjesto.
Moramo raspraviti jednu stvar.
Onda sjedite - rekla je mirno.
Neće baš tako dugo trajati - rekao je, podižući gornju usnu tako da su mu bljesnuli zubi. - Što vam je trebalo da mi kvarite poslove kod male gospođice Woop-Woop?
Sestra Langtry je širom otvorila oči.
Pokvarila sam ih?
I sami vrlo dobro znate da jeste! Sve je bilo krenulo kako treba, a onda mi ona iz neba pa u rebra počne pričati kako za nju nije zdravo da se druži s narednikom Luceom Daggettom, jer je u razgovoru s vama saznala mnogo toga što joj ranije nije bilo poznato.
Nije zdravo ni za vas ni za nju da se potajno sastajete - rekla je sestra Langtry. - Oficiri ne treba da stupaju u intimne odnose s podoficirima i vojnicima.
Oh, ostavite se toga, sestro! Poznato vam je kao i meni da se ta pravila krše na ovom prokletom mjestu svake noći! Ovdje i nema drugih muškaraca osim podoficira i vojnika! Da ne mislite na doktore? U Bazi broj 15 nema doktora kome bi se digao, sve kad bi se našao s Betty Grable! Ili na oficire pacijente? Ostale su samo crkotine kojima ga ne bi digla ni Blažena Djevica Marija!
Ako već morate biti tako vulgarni, Luce, mogli biste se bar suzdržati od svetogrđa! - rekla je odsječno, smrknutog lica i ledenog pogleda.
Razgovaramo o vulgarnoj temi, draga, i na pamet mi padaju stvari mnogo gore od svetogrđa. E, jesi i ti neka zatucana stara frajla! O sestri Langtry nitko ne širi tračeve po kantini, zar ne?
Nagnuo se iznad stola držeći se rukama za njegov rub, prinoseći lice na nekoliko centimetara njenom, na isti način kao što je to jednom već bio učinio. Samo je izraz na tom licu bio sad sasvim drukčiji.
A sad ću ti nešto reći! Nikad više nemoj pokušati da se miješaš u moje poslove, jer ćeš požaliti što si se rodila! Čuješ li me? Ja sam uživao u toj maloj gospođici Woop-Woop onako kako ti to nikad nećeš doživjeti, ti, osušena metlo!
Pogrdni epitet prodro je, očigledno, dublje nego išta od onoga što je rekao; vidio je kako je pocrvenjela od bola i bijesa, i požurio se da iskoristi tu neočekivanu prednost unoseći u svoje riječi sav otrov koji je smogao prikupiti.
A osušena si, dobro sam rekao, je li? - nastavio je otegnuto.
Ti nisi žena, ti si karikatura žene. Stojiš tu i umireš od želje da legneš s Mikeom u krevet, a nisi u stanju da se prema jadniku odnosiš kao prema čovjeku! Ponašaš se kao da je pas. Mike, ovamo, Mike, sjedi! Zar zaista misliš da ćeš ga natjerati da sjedi na stražnjim šapama i moli da mu daš? On za to nije dovoljno zainteresiran, draga moja!
Nećete me natjerati da izgubim živce, Luce - rekla je polako, hladno. - A što se tiče vaših osobnih uvreda, prijeći ću preko njih kao da nisu izgovorene. Od svih medicinskih zahvata najbeskorisnija je autopsija, a ovo je upravo to, autopsija. Drago mi je što je sestra Pedder malo razmislila kamo vodi druženje s vama, i zbog nje i zbog vas, ali naročito zbog nje. A vrijeđajući mene, nećete promijeniti nazore sestre Pedder.
Vi niste ledenjak, sestro Langtry, jer led se topi. Vi ste od kamena! Ipak, naći ću već neki način da vam vratim dug. Oh, hoću, sigurno! Natjerat ću vas da plačete krvavim suzama!
Kakva idiotska melodrama! - rekla je prezirno. - Ja vas se nimalo ne bojim, Luce. Gadite mi se, muka mi je od vas, to je točno, ali ne bojim vas se. A ne možete me ni blefirati, kao što to radite s drugima. Čitam vas kao knjigu, i uvijek sam vas čitala. Vi ste običan sitni ucjenjivač, ništa više.
Mogu vam reći da ne blefiram - rekao je vedro, uspravljajući se. - Vidjet ćete! Pronašao sam nešto za što vi
mislite da pripada vama, i uništit ću vam to s velikim zadovoljstvom.
Otkrio je Michaela. Njenu vezu s Michaelom. Ali Luce to nikako ne može uništiti. Može samo Michael. Ili ona.
Ama, odlazite, Luce! - rekla je. - Nosite se! S vama samo gubim vrijeme.

Prokleta kučka! - rekao je Luce gledajući u svoje stisnute šake kao da im se čudi, a zatim u krevet u kojem je Benedict sjedio apatično, zgrčen, zureći u zid ispred sebe. - Prokleta kučka! - ponovio je glasnije, obraćajući se Benu. - Znaš li o kome govorim, ludi seronjo, znaš li? Govorim o tvojoj voljenoj sestri Langtry! Prokleta kučka! - Bio je potpuno izvan sebe i previše obuzet svojom mržnjom da bi se sjetio kako Ben ne spada među ljude koje obično provocira. Htio je da se ispuca na bilo kome, a samo je Ben bio prisutan. - Ti misliš da je njoj stalo do tebe, misliš, je li? - upitao ga je. - E pa, da znaš, nije joj nimalo stalo! Nije joj stalo ni do koga osim do onog narednika, prokletog heroja Wilsona! Zar to nije da pukneš od smijeha? Langtry zaljubljena u dupedavca, u pedera!
Ben je polako ustao.
Ne govori takve stvari, Luce. Ne uzimaj u svoja prljava usta ni njeno ni Mikeovo ime! - rekao je mirno i sasvim blago.
Ama, hajde bježi, idiote! Što treba da uradim da te uvjerim? Langtry je obična glupača, stara frajla zaljubljena u predvodnika svih homića u australskoj vojsci! - Prešao je prostor između svog i Benedictova kreveta krećući se sporim koracima, ukoso, što mu je davalo izgled krupnog i snažnog čovjeka. - U homića, Bene! A to ti je Mike, o njemu govorim!
U Benedicta je rastao gnjev, a s tim gnjevom rastao je i on. S tamnog, smrknutog lica počeli su se ljuštiti slojevi potištenosti i ojađenosti, a ispod njih počelo je izbijati nešto mnogo dublje i strasnije, kao kost u dubini rane.
Ostavi ih na miru, Luce! - rekao je mirno. - Ti uopće ne znaš što govoriš.
Oh, znam, dobro znam, Bene! Znam! Pročitao sam to u njegovim dokumentima! Tvoj dragi Mike je peder!
U kutovima Benovih usana pojavila su se dva mjehurića, neprozirna, svjetlucava. Počeo je drhtati, na mahove, jedva primjetno.
Lažeš!
Zašto bih lagao? Sve ti to lijepo piše u njegovim papirima. Sredio je pola svog bataljona! - Luce je žurno odstupio nekoliko koraka, zaključivši da ne treba biti previše blizu Bena. - A ako je Mike peder - nastavio ga je držati, nesposoban da se obuzda - što si onda ti?
Benedicta se oteo visok, prodoran krik, vrlo tih krik, ali prije nego što su mu napeti mišići stigli reagirati na gnjev koji se kretao ispred njegova tijela kao tamna sjena, Luce je počeo ispuštati isprekidane glasove koji su sablasno podsjećali na štektanje automata. Benedict se trgao i odskočio, kao da mu je tijelo zahvaćeno rafalom.
Traka-traka-traka-traka-trak! Sjećaš li se toga, stari? Dabome da se sjećaš! To je zvuk tvog automata dok si ubijao one nevine ljude! Sjeti ih se, Bene! Bilo ih je na desetke, žena, djece i staraca, i svi su mrtvi! Ti si ih pobio, hladnokrvno i s predumišljajem, da bi mogao doći ovamo, na Odjel X, i puziti pred ološem kao što je Mike Wilson!
S gnjevom utopljenim u drugoj, većoj patnji, Ben se srušio na krevet, zabačene glave, zatvorenih očiju, dok su mu suze tekle niz lice. Izgledao je kao utjelovljenje očaja.
Gubi se odavde, Luce! - odjeknuo je Mattov glas iza Luceovih leđa.
Luce je odskočio, a onda se sjetio da je Matt slijep i okrenuo se, brišući znoj s lica. - Idi k vragu! - rekao je, grubo se progurao mimo Matta i uzeo svoj šešir s kreveta. Nonšalantnim pokretom namjestio je šešir na glavi i izišao na glavna vrata iz barake.
Matt je čuo veći dio razgovora, ali se usudio da intervenira tek kad je zaključio da neće doći do fizičkog obračuna, uvjeren da bi upletanjem samo pokvario stvari i da bi Ben - tako se bar nadao - bio više nego dostojan protivnik Luceu.
Napipao je podnožje Benova kreveta, sjeo i pomicao se sve dok mu prsti, pipajući, nisu dodirnuli Benovu ruku. Uzdahnuo je.
Sve je u redu, Bene - rekao je blago, dodirnuvši mu lice i suze na njemu. - Hajde, smiri se, sve je u redu. Hulja je otišla i neće te više uznemiravati. Jadni moj stari!
Ali Benedict kao da ga nije čuo; suze su mu se na licu sušile, držao je ruke obavijene oko vlastitih ramena i klatio se na krevetu naprijed-natrag, naprijed-natrag...

Scenu na odjelu nije pratio nitko osim Matta, jer Nugget nije bio sposoban ni za što, Michael je bio otišao do najbližeg odjela da
posudi malo mlijeka u prahu, a Neil je upao u sobicu sestre Langtry istog trenutka kad je Luce zalupio vrata za sobom. Zatekao je sestru Langtry kako sjedi s glavom među rukama.
Što se dogodilo? Što je to uradila ona hulja?
Smjesta je spustila ruke i on je ugledao smireno, posve pribrano lice, bez suza i najmanjeg traga nekog uzbuđenja.
Nije uradio ništa - rekla je.
Sigurno jest! Čuo sam ga čak tamo na odjelu.
To je bila samo predstava. On je glumac. Došao je da se izgalami zbog toga što sam mu pokvarila malu romancu s jednom od sestara. S djevojkom iz Woop-Woopa, kćerkom direktora banke, sjećate li se?
Sjećam se, kako da ne - rekao je, odahnuvši, i sjeo. - To je bio jedini slučaj da sam uhvatio sam sebe kako sa simpatijama gledam Lucea.
Izvukao je cigarete; pohlepno je zgrabila jednu i pohlepno povukla prvi dim.
Djevojka ga zanima samo kao predmet osvete, naravno - rekla je, ispuštajući dim. - Shvatila sam to istog trenutka kad sam saznala što se događa. Ne vjerujem da je ikad figurirala kao ličnost u njegovoj mašti, ali kad se iznenada pojavila ovdje, odmah je smislio kako da je iskoristi.
Ah, naravno - rekao je Neil, zatvarajući oči. - Lucius Ingham, čuveni kazališni glumac, i Rhett Ingham, velika holivudska filmska zvijezda, nanjušili su zgodnu priliku da pokažu dugi nos stanovnicima Woop-Woopa.
Mislim da se Luce sviđao sestri Woop-Woop dok su bili djeca, ali bih se kladila da je bila previše umišljena da bi dopustila sebi da sin pralje sazna za njene osjećaje. A i malo premlada da bi ga tada privukla. Zato bi za njega bila najveće zadovoljstvo da je kompromitira.
Naravno. - Neil je otvorio oči i pozorno je pogledao. - Pretpostavljam da mu nije bilo drago što su mu planovi osujećeni.
Kratko se nasmijala.
Blago rečeno.
I mislio sam da će biti. Nisam mogao razumjeti što govori, ali sam mu čuo glas. - Zurio je neko vrijeme u vrh cigarete.
Usudio bih se reći da je naš Luce bio prilično ljut zbog toga. Je li vam prijetio?
Nije baš otvoreno. Smatrao je važnijim da nabroji sve moje nedostatke kao žene. - Lice joj se iskrivilo u izraz odvratnosti.
Pih! Bilo kako bilo, jednostavno sam mu dala do znanja da, po mom mišljenju, lupeta gluposti.
Znači, nije vam prijetio? - ostao je uporan Neil. Bilo joj je već dosta tog ispitivanja, pa je odgovorila, već pomalo gubeći strpljenje:
A što mi Luce može učiniti, Neil? Napasti me? Ubiti me? Ostavite se toga! Takve stvari događaju se u romanima, a ne u životu. Za njih nema prave prilike. Osim toga, dobro vam je poznato da je Luceu najpreča vlastita koža. Neće učiniti ništa za što bi mogao biti kažnjen. Samo širi svoja crna krila iznad naših glava i pušta da naša mašta obavi posao umjesto njega. Ali ja ne nasjedam njegovim trikovima.
Nadam se da ste u pravu, sestro.
Dokle god sjedim na ovoj stolici. Neil, ne smijem dopustiti nijednom pacijentu da me zaplaši - rekla je ozbiljno.
Slegnuo je ramenima, suglasan da stvar na tome i ostane.
A sad ću, s tipičnom parkinsonskom ležernošću, promijeniti temu i obavijestiti vas da sam danas čuo stanovite glasine. Pa sad, više činjenice nego glasine, mislim.
E, baš vam hvala - rekla je iskreno. - Kakve glasine?
Baza će se konačno rasformirati.
Gdje ste to saznali, zaboga? Ta vijest još nije stigla ni do jedne od sestara.
Čuo sam to od našeg dragog starog pukovnika
„Chinstrapa” osobno. - Osmjehnuo se. - Slučajno sam danas popodne prolazio ispred njegovog stana, a on je stajao na balkonu kao Julija poslije Romeova posjeta, sav izvan sebe od pomisli da se vraća u Macquarie Street. Pozvao me je na čašicu i rekao mi, kao jedan oficir i džentlmen drugom, da nam je do odlaska ostalo još manje od mjesec dana. Komandant baze je to jutros saznao u štabu divizije.
Na njenom licu pojavio se izraz zabrinutosti kakav Luce na njemu nikad ne bi mogao izazvati.
Oh, bože! Još samo mjesec dana!
Tjedan dana više ili manje. U svakom slučaju, izvući ćemo se prije kišnog perioda. - Pogledao ju je namršten, zbunjen. - Vi me zapanjujete, zaista. Prošli put kad smo ovako razgovarali, sjedili ste kao podgrijana smrt pitajući se kako ćete izdržati do
kraja. A sad tu sjedite kao podgrijana smrt zato što je kraj konačno na vidiku.
Onda se nisam dobro osjećala - rekla je kruto.
Ako mene pitate, meni se čini da se ne osjećate dobro ni sada.
Ne razumijete. Bit će mi teško bez Odjela X.
Čak i bez Lucea?
Čak i bez Lucea. Da nema Lucea, ne bih tako dobro upoznala vas ostale. - Osmjehnula se, malo iskrivivši usta. - Pa ni samu sebe, kad je već o tome riječ.
Michael je pokucao na vrata i zavirio u sobu.
Nadam se da vam ne smetam, sestro... Čaj je gotov.
Jeste li uspjeli nabaviti mlijeka?
Bez problema.
Smjesta je ustala, sretna što može na tako prirodan način prekinuti razgovor s Neilom.
Idemo, Neil. Ponesite kekse, molim vas. Lakše vam je da ih dohvatite nego meni.
Pričekala je da Neil pronađe limenu kutiju s keksima, i povukla se da ga propusti, a onda je pošla za dvojicom muškaraca u blagovaonicu.

2

Kad je došla do Nuggetovog kreveta, dala je znak Michaelu i Neilu neka produže bez nje, i provukla se između paravana koje je netko bio postavio oko kreveta. Nugget je ležao potpuno nepokretno i ničim nije pokazao da zna za njenu prisutnost, pa je samo zamijenila vlažni oblog preko njegovih očiju svježim i ostavila ga da miruje.
Za blagovaoničkim stolom primijetila je da nedostaje Luce, pogledala na sat i iznenađeno ustanovila da je mnogo kasnije nego što je mislila.
Ako Luce ne pripazi, na kraju će ipak pokvariti svjedodžbu.
Zna li tko gdje je on? - upitala je.
Izišao je - rekao je Matt odsječno.
Lagao je - rekao je Benedict, klateći se naprijed-natrag. Sestra Langtry ga je pozorno pogledala; izgledao je nekako drukčiji, zatvoreniji u sebe, a to klaćenje bilo je nešto novo.
Osjećate li se dobro, Bene?
Sve je u redu. Nije, sve je naopako. Okrenuto naglavce.
Lagao je. Jezik mu je otrovan.
Pogled sestre Langtry susreo se s Michaelovim; podigla je jednu obrvu, nijemo izražavajući čuđenje, ali on, zbunjen kao i ona, samo je zavrtio glavom. Neil je sjedio namršten, ni njemu ništa nije bilo jasno.
Što je to okrenuto naglavce, Bene? - upitala je.
Sve što je rekao. Laži. On je već odavno prodao dušu vragu-
Neil se nagnuo i prijateljski ga potapšao po mršavom, povijenom ramenu.
Nemoj dozvoliti da te Luce iznervira, Bene!
On je zao!
Jesi li ti to plakao, Bene? - upitao ga je Michael, sjedajući do njega.
Govorio je i o tebi, Mike. Prljave stvari.
U meni nema ničeg prljavog, Ben, pa zašto bi to trebalo da te uzbuđuje? - Michael je ustao, dohvatio kutiju sa šahom i počeo postavljati figure.
Ja sam večeras crni - rekao je.
Ja sam crni.
U redu, onda ću ja biti bijeli, a ti crni. Ja otvaram - rekao je Michael veselo.
Benedictu se lice iskrivilo, zabacio je glavu, zatvorenih očiju, a suze su mu zablistale između trepavica.
Oh, Mike, nisam znao da tamo ima djece! - uzviknuo je.
Michael se uopće nije osvrtao na njegove riječi, već je pomaknuo kraljevog pješaka dva polja naprijed i mirno čekao Benedictov potez. Nakon nekoliko trenutaka Benedict je otvorio oči, neko vrijeme proučavao Michaelov potez kroz koprenu od suza i brzo uzvratio analognim potezom, šmrcajući kao dijete i brišući nos nadlanicom. Michael je pomaknuo kraljičinog pješaka u liniju s kraljevim pješakom, a Benedict je ponovo uzvratio analognim potezom. Suze na njegovom licu počele su se sušiti. A kad je Michael kraljevog skakača postavio ispred kraljevog lovca, Benedict se nasmijao, vrteći glavom.
Nikad nećeš naučiti, je li? - upitao je, poigravajući se nježno s lovcem.
Sestri Langtry oteo se dubok uzdah olakšanja. Ustala je i s osmijehom svakome poželjela laku noć prije nego što će otići. Neil je ustao i obišao stol do mjesta gdje je sjedio Matt, potpuno zaboravljen u toj maloj krizi.
Dođi u moju sobu da malo popričamo - rekao mu je Neil, lako ga dodirujući po ruci. - Dobio sam danas popodne od pukovnika „Chinstrapa” nešto što bih rado podijelio s tobom. Ima crnu etiketu, kao i Luce, ali unutra... eh! Čisto, pravo pravcato zlato!
Poziv je zbunio Matta.
Nije li vrijeme da se gase svjetla?
Službeno, mislim da jest, ali čini se da smo večeras svi pomalo nakrivo nasađeni, što je vjerojatno razlog zašto je sestra napustila odjel a da nas nije smjestila u krevetiće. Osim toga, Ben i Mike su, izgleda, zasjeli za šahovsku tablu. A ne zaboravi Nuggeta... ako legnemo prije nego što se njemu okrene želudac, samo će nas probuditi.
Mattovi pokreti, dok je ustajao, izgledah su pomalo nespretni, ali njegovo nasmijano lice zračilo je čistim zadovoljstvom.
Rado ću doći da popričamo i da riješim tu tvoju zagonetku: šta to nosi crnu etiketu a unutra je čisto zlato?
Neilova sobica podsjećala je na kabinu - bila je to prostorijica široka dva a duga tri metra, u koju je nekako uspio smjestiti krevet, stol i jedan stolac, uz nekoliko polica pričvršćenih bez ikakvog reda na zid, gdje je bilo najmanje vjerojatno da će, uspravivši se, udariti u njih glavom. Sobica je bila prepuna slikarskog pribora, iako bi znalac odmah primijetio da je sveo svoj rad na tehnike koje nisu tako trajne, ali ni tako nezgodne kad je u pitanju čistoća kao ulje. Olovke, papiri, drveni ugljen, kistovi, posude s prljavom vodom, kutije s vodenim bojama za djecu, tube s temperom, krejoni, pasteli... U tom općem neredu nije se mogao ni naslutiti neki sistem; sestra Langtry bila je već odavno digla ruke od pokušaja da ga natjera da održava red u svojoj sobici, i podnosila je fatalistički mirno beskrajna predbacivanja glavne sestre o stanju u kojem se nalazi soba kapetana Parkinsona. Na sreću, mogao je - kad bi mu se prohtjelo - šarmirati i ptice na drveću, pa mu nije mogao odoljeti,
kako je bez mnogo respekta govorio, ni šašavi babac kao što je glavna sestra.
Kao dobar domaćin, pustio je Matta da se udobno smjesti na krevetu, a predmete koji su se nalazili na stolcu stresao je na pod da bi mogao sam sjesti. Na stolu su stajale dvije plastične čašice i dvije boce škotskog viskija Johnnie Walker s crnom etiketom. Neil je skinuo pečat i pažljivo izvukao čep iz jedne boce, a zatim je natočio izdašnu mjeru u obje čašice.
Živio! - rekao je i otpio dug gudjaj.
U zdravlje - rekao je Matt slijedeći njegov primjer. Obadvojica su othuknuli kao plivači koji su, skočivši u vodu, ustanovili da je neočekivano hladna.
Bio sam predugo trezvenjak - rekao je Neil, brišući suze. - Boga mu, ovo može oboriti čovjeka, zar ne?
Božansko piće - rekao je Matt i otpio još jedan gutljaj.
Neko su vrijeme šutjeli, duboko dišući i uživajući u okusu i učinku pića.
Večeras se sigurno dogodilo nešto što je dovelo Bena do samog ruba - rekao je Neil. - Znaš li ti što o tome?
To je Luceovo maslo. Štektao je kao automat i mučio Bena optužbama da je ubijao nevine ljude. Jadni stari Ben počeo je plakati. Prokleti Luce! Rekao mi je neka idem do vraga i odjurio nekamo. Mislim da je taj čovjek opsjednut đavlom.
Ili je sam đavo - rekao je Neil.
Ah, on je čovjek od krvi i mesa, kao i mi.
Onda bi trebao biti vrlo oprezan, jer bi netko od nas mogao staviti njegovu smrtnost na probu.
Matt se nasmijao i podigao čašu.
Javljam se dobrovoljno!
Neil mu je napunio čašu, a zatim i svoju.
Bože, ovo mi je zaista bilo potrebno! Pukovnik „Chinstrap”, izgleda, zna čitati misli.
Je li ti on zaista dao ovo piće? Mislio sam da se šališ.
Dobio sam ga od njega osobno.
A kako mu je to palo na pamet?
Ah, mislim da je to dio njegovih osobnih, na razne načine prikupljenih zaliha, pa je izračunao koliko toga može sam konzumirati do likvidacije Baze broj 15, i tako je odlučio da bude djed Mraz i pokloni mi dio viška.
Mattu je ruka zadrhtala.
Idemo kući?
Proklinjući viski koji mu je razvezao jezik, Neil je nježno pogledao Matta, ali, naravno, ni najnježniji pogled na ovom svijetu ne može prodrijeti kroz sljepilo, stvarno ili umišljeno.
Za jedno mjesec dana, stari moj.
Tako brzo? Saznat će!
Prije ili kasnije mora saznati.
Mislio sam da ću imati malo više vremena.
Oh, Matt... Ona će već shvatiti.
Misliš da hoće? Ali, Neil, ja nju više ne želim! Ne mogu više ni pomisliti na to! Ona čeka da joj se vrati muž, a što će dočekati? Muža sigurno neće.
Sve to ne možeš znati iz ove perspektive. Nemoj rušiti mostove, nemaš pojma što se sve može dogoditi. Ali što više preglavljuješ te stvari po glavi, to gore.
Matt je uzdahnuo i iskapio čašu.
Sretan sam što mi se ovo našlo pri ruci. Djeluje kao anestetik.
Neil je promijenio temu.
Luce mora da je večeras bio izuzetno mračno raspoložen.
Prije nego što je nasrnuo na Bena, napao je i sestru – rekao je.
Znam.
Jesi li ga i ti čuo?
Čuo sam što je rekao Benu.
Hoćeš reći da nije samo imitirao štektanje automata?
Uradio je mnogo više od toga. Dojurio je bijesan iz sobe sestre Langtry i napao Bena zato što mu Ben nije dozvolio da je vrijeđa. Ali Bena je najviše pogodilo ono što je rekao o Mikeu.
Neilu se zavrtjelo u glavi. Pogledao je u Matta kao u neku izuzetnu dragocjenost.
Što je zapravo rekao za Mikea?
Ah, da je homić. Jesi li ikad čuo takvu glupost? Neprestano je govorio Benu da je to pročitao u Mikeovim dokumentima.
Hulja! - Eh, sudbina je ponekad zaista milostiva! Saznao je tako važnu stvar, i to od slijepog čovjeka, čovjeka koji ne može vidjeti izraz na njegovom licu, ne može primijetiti kako je ta vijest djelovala na njega... - Hajde, Matt, da popijemo još po jednu...
Viski je brzo udario Mattu u glavu, ili se bar Neilu tako činilo dok nije pogledao na sat i ustanovio da je već prošlo jedanaest.
Ustao je, prebacio Mattovu ruku preko svog ramena i podigao ga, ni sam previše siguran na nogama.
Idemo, stari, vrijeme je za spavanje.
Benedict i Michael upravo su sklanjali šah. Michael je smjesta priskočio u pomoć Neilu, pa su zajedno svukli Mattu hlače, košulju i donje rublje i položili ga u postelju, ovog puta bez pidžame.
Spavat će ko beba - rekao je Michael, osmjehujući se.
Pogledavši u njegovo smireno lice, lice iz kojeg je zračila čvrstina, i svjestan onoga što će uraditi da ga onemogući, Neil je iznenada osjetio kako ga naklonost prema tom čovjeku prožima do dna viskijem natopljene duše. Obavio je ruke oko Michaelovog vrata i položio mu glavu na rame, spreman da brižne u plač.
Hajde da popijemo po jednu - rekao je tužno. - Dođite ti i Ben, da popijete po jednu s jednim starcem. Ako odbijete, zaplakat ću, jer ja sam sin mog starog. Ako počnem razmišljati o sebi, i njemu, i njoj, zaplakat ću. Dođite da popijemo po jednu!
Ne možemo dopustiti da plačeš - rekao je Michael ispetljavajući se iz njegova zagrljaja. - Dođi, Bene, dobili smo poziv.
Benedict je vratio ploču i figure u plakar i prišao im. Neil je ispružio ruku i objesio se o njega.
Hajde da popijemo po jednu - rekao je. - Ostala je jedna puna boca, i od druge pola. Ja više ne bih smio, ali ne možemo ostaviti taj divni napitak nepopijen, zar ne?
Benedict se povukao.
Ja ne pijem.
Večeras će ti piće dobro činiti - rekao je Michael odlučno. - Hajde, ostavi se sad tog popovskog sranja!
I tako su zajedno prošli kroz odjel, Neil između Michaela i Bena koji su ga pridržavali. Kad su došli do hodnika, Michael je ispružio ruku da ugasi svjetlo iznad stola za blagovanje, ali je u tom trenutku odjeknuo disonantni zvuk zastora od poklopaca pivskih boca i na ulaznim vratima pojavio se Luce. Nije pokušavao da se tiho uvuče, već je ušao prkosno, kao da očekuje da ga sestra Langtry čeka u zasjedi.
Stajali su i gledali ga, a on je gledao u njih. Michael je proklinjao Neila koji je opušten visio između njega i Benedicta, pribojavajući se da bi iznenadna Luceova pojava mogla natjerati Bena da počne iz početka. Ali u tom trenutku Nuggetova je glavobolja dostigla vrhunac, pa je počeo povraćati.
Oh, bože, kakva odvratna galama! - rekao je Neil, živnuvši.
Ugurao je Michaela i Bena u svoju sobicu, a onda je ušao za njima i zatvorio vrata.

3

Luce je produžio prema svom krevetu a da nije ni pogledao prema Neilovoj sobici; bio je sam u polumračnoj prostoriji, kao jedini znak života u njoj čuli su se samo odvratni glasovi povraćanja i podrigivanja.
Umoran da se jedva kretao, sjeo je na rub kreveta. Satima je hodao tamo-amo po mračnim stazama Baze broj 15, po plažama, kroz puste gajeve kokosovih palmi. I razmišljao, razmišljao... Čeznuo je za tim da se slijepo i krvožedno baci na sestru Langtry, tako da joj se glava otkotrlja kao nogometna lopta. Prokleta umišljena kučka! Luce Daggett nije dovoljno dobar za nju, i nakon što ga je odbila, ne ustručava se da poveća uvredu tako što juri za jednim prokletim dupedavcem! Ona je naprosto luda. Da je odabrala njega, mogla je živjeti kao princeza, jer je izvan svake sumnje da će ubrzo postati slavan i bogat, veća zvijezda od Clarka Gablea i Garyja Coopera zajedno. Čovjek ne može a da ne postigne ono što tako strastveno želi. Uostalom, to je i sama rekla. Svaka minuta svakog sata svakog njegovog dana otkako je otišao iz Woop-Woopa, bila je usmjerena na to da postigne uspjeh kao glumac.
Onog dana kad je stigao u Sydney kao napola odrastao momak od petnaest godina, znao je da je gluma ključ za vrata uspjeha. Već tada je čeznuo za uspjehom. Nikad nije gledao nijednu kazališnu predstavu, nikad nije bio u kinu, ali je u školi cijelo vrijeme slušao kako djevojčice oduševljeno pričaju o ovom ili onom glumcu, i ograđivao se od njihovih sugestija da pokuša, kad odraste, na filmu. Neka gledaju svoja posla; on će to postići na svoj način, bez glupače koja će se naokolo praviti važna kako ga je ona lansirala, kako je sve to bila njena genijalna ideja.
Zaposlio se kao skladištar u velikoj prodavaonici tekstila u Day Streetu, dobivši posao za koji se prijavilo nekoliko stotina ljudi. Direktor naprosto nije mogao odoljeti momku s tako lijepom kosom i neobično inteligentnim licem, iza kojeg se krio i bistar um. Uz to se pokazalo da je momak dobar radnik.
Luceu nije bilo potrebno mnogo vremena da otkrije gdje se i kako može probiti u glumačku profesiju. Radio je, pa je prema tome i jeo, i brzo je porastao, popunio se, tako da je ubrzo izgledao stariji nego što je, u stvari, bio. Sjedio je kod „Repinsa” ispijajući bezbrojne šalice kave, motao se oko Doris Fitton u Independent Theatreu, trudio se da mu genesijanci zapamte lice i konačno počeo dobivati manje uloge u radio-dramama na stanicama ZGB i ABC, pa čak i poneku rečenicu na stanici ZCH. Imao je izvanredan glas za radio, bez prizvuka, s prikladnim tembrom, i dobro uho za akcente, tako da je nakon šest mjeseci kretanja u biranim krugovima potpuno očistio svoj govor od australskog naglaska, osim kad je posebno traženo od njega da govori domaćim dijalektom.
Zavideći ljudima koji su mogli priuštiti sebi da završe visoke škole i fakultet, obrazovao se sam kako je znao i umio, čitajući sve što bi mu ljudi preporučili, iako mu ponos nije dopuštao da izravno pita što bi trebalo da pročita. Vješto je izvlačio od prijatelja potrebne informacije, a onda odlazio u biblioteku.
Kad je imao osamnaest godina, sitni poslovi na radiju već su mu donosili dovoljno da može ostaviti posao u skladištu. Unajmio je sobicu u Hunter Streetu i uredio je po svom ukusu prekrivajući zidove redovima knjiga. Nitko, naravno, nije znao da je te knjige kupovao na Paddy's Marketu po tri penija tucet, a da je sabrana djela Charlesa Dickensa uvezana u kožu platio samo dva šilinga i osam penija.
U društvu, ubrzo je izbio na glas kao čovjek sklon da se očeše gdje može - djevojke su ubrzo naučile da, ako izlaze s Luceom, one plaćaju. Razmišljajući o tome, većinom su odlučivale da plaćaju i dalje, i nisu žalile troškova kad se radilo o privilegiju da se pojave u društvu muškarca koji može očarati doslovce svaku ženu u društvu. Nije mu trebalo mnogo, naravno, pa da otkrije svijet starijih dama, žena koje su bile uvijek spremne da potpisuju njegove račune u zamjenu za zadovoljstva koje im je pružao svojim društvom javno, a svojim penisom privatno.
U to vrijeme počeo se baviti posebnom vrstom seksualnog treninga, s ciljem da, ma koliko neprivlačna, ružna ili čak odvratna bila dama s kojom ide u krevet, može natjerati svoje tijelo da reagira na zadovoljavajući način. Istodobno je usavršio metodu sitnog ljubavničkog ćaskanja, kojim ih je navodio da vide same sebe privlačnijima nego što su bile. Slijedila je bujica poklona - odijela i cipela, šešira i kaputa, dugmadi za manšete i
satova, kravata, košulja i najskupljeg rublja. Nije ga nimalo pekla savjest zbog te raskoši, jer je bio svjestan da za nju pošteno plaća. Nije ga šokiralo ni kad je saznao da ima mnogo starijih muškaraca spremnih da novčano nagrade njegove seksualne usluge, i s vremenom je počeo davati prednost starijim muškarcima nad starijim ženama. Bili su pošteniji kad se radilo o njihovim potrebama i financijskim obvezama, a nije morao ni da se zamara uvjeravajući ih kako su još uvijek lijepi, još uvijek poželjni. Stariji muškarci su, osim toga, pokazivali da imaju više
ukusa. Od njih je naučio kako treba da se oblači da bi bio doista elegantan, kako da se ponaša u svim prilikama, od koktel-partija do banketa u predsjedništvu vlade, i kako da nanjuši prave ljude.
Nakon više manjih uloga u manje značajnim komadima u manjim kazalištima, prijavio se na audiciju u Royal Theatreu, i zamalo da nije dobio ulogu. Na drugoj audiciji u Royalu dobio je ulogu, značajnu ulogu u pravoj drami. Kritika ga je primila dobrohotno i, dok je čitao prikaze, postao je svjestan da je konačno izbio na put koji vodi do cilja.
Bila je, međutim, 1942. godina, on je navršio dvadeset jednu pa se morao prijaviti za vojsku. Život od tada pa do ovog trenutka smatrao je izgubljenim, potpuno beskorisnom prazninom. Ah, nije mu bilo nimalo teško; nije mu trebalo mnogo vremena da nauči kako se može udobno živjeti niti da pronađe budalu koja će postati njegova žrtva, jednog postarijeg profesionalnog oficira koji je bio više duhovni nego aktivni homoseksualac - sve dok nije sreo Lucea, svog novog pomoćnika. Taj čovjek se strastveno, patetično zaljubio u njega, i Luce je vješto koristio tu ljubav. Romanca je trajala sve do sredine 1945. godine, kad je Luce, sit svega i obuzet nemirom jer je bilo očito da se približava kraj rata, okončao vezu žestokom svađom u kojoj nije štedio riječi da izrazi svoju odvratnost i prezir. Uslijedio je pokušaj samoubojstva, skandal, otkriveni su ozbiljni manjkovi u novcu i materijalu koji je prolazio kroz njihov ured. Istražna komisija ubrzo je otkrila tko je i što je Luce, a posebno se pozabavila njegovom sposobnošću da izaziva kaos gdje god se pojavi. I riješila je problem na najjednostavniji način - poslala ga je na Odjel X, i na Odjelu X je i ostao.
Ali to neće još dugo trajati, rekao je sam sebi.
Neće još dugo trajati! - rekao je glasno, u mraku.
Šetajući se oko Baze broj 15, sreo je jednog poznatog vojnog policajca koji mu je rekao da će bolnica ubrzo biti likvidirana.
Otišao je s vojnim policajcem u stražaru, gdje su podijelili bocu piva i nazdravili dobrim vijestima. Ali sad, kad se opet našao na Odjelu X, vratila mu se odlučnost da obavi ono što prvo mora obaviti. Snovi o poslijeratnom životu mogu pričekati. Najprije mora srediti Honour Langtry.