Drugo ime za ljubav

First topic message reminder :



Drugo ime za ljubav po mnogima je najbolji roman Kolin Mek Kalah, australijske književnice poznate po bestseleru Ptice umiru pevajući.
Na odeljenju za duševene bolesnike, na jednom zabačenom ostrvu u Tihom okeanu, pri kraju Drugog svetskog rata, između vojne medicinske sestre i pacijenta rađa se ljubav koja prkosi profesionalnoj etici i dužnosti.
Složene i intrigantne okolnosti, napetost psihološkog trilera i ljubavna priča, uvek ista a tako različita, prikovaće vas za stranice ovog majstorski istkanog romana.

4

Neil je održao riječ - sebi više nije točio, napunio je dvije čaše i jednu pružio Benedictu a drugu Michaelu.
Bože, nalio sam se do očiju - rekao je, trepćući. - U glavi mi se sve vrti kao vrtuljak. Baš glupo, učiniti takvo nešto! Trebat će mi sati i sati da dođem k sebi.
Michael je okrenuo prvi gutljaj na jeziku.
Žestoko piće, nema šta. Čudno, nikad nisam volio viski.
Benedict je, činilo se, prilično lako savladao početno ustručavanje, ubrzo je iskapio prvu čašu i pružio je da mu Neil natoči još. Neil mu je smjesta učinio po volji, uvjeren da će to jadniku dobro činiti.
Luce je prava pravcata hulja! Samo, zar nije čudno kako je željena informacija stigla nakon što je već počeo očajavati da je nikad neće dobiti? Ono što je htio da sazna o Michaelu, došlo je do njega zaobilaznim putem, od Lucea. Nastojao je usredotočiti pogled na Michaelovo lice, pokušavao je otkriti na njemu neki trag onoga o čemu je govorio Luce. Pa sad, sve je moguće, naravno. Sam ne bi nikad došao do tog odgovora na postojeću zagonetku. I nije vjerovao da je to istina, ma šta pisalo u Michaelovim dokumentima. Takvi su se ljudi uvijek, uvijek na neki način odavali; morali su se odavati jer inače nikad ne bi ništa postigli, a Michael, u to je bio siguran, nije ništa skrivao. Ali sestra Langtry je znala što piše u njegovim dokumentima, a nije u tom pogledu bila ni približno tako iskusna kao muškarci koji su proveli šest dugih godina gotovo isključivo u društvu muškaraca. Je li sestra sumnjala u Michaela? Sigurno jest! Ne bi bila ljudsko biće kad ne bi sumnjala, a u posljednje vrijeme nije bila naročito sigurna ni u samu sebe. Između nje i Michaela nije se ništa dogodilo - još nije. Prema tome, još ništa nije izgubljeno.
Što mislite - rekao je govoreći s mukom, ali dovoljno razgovijetno - zna li sestra da smo svi zaljubljeni u nju?
Benedict je podigao glavu, staklastog pogleda.
Ne zaljubljeni, Neil! Samo je volimo. Volimo je, volimo i volimo...
Pa sad, ona je prava žena koja je nakon dugo vremena postala dio naših života - rekao je Michael. - Bilo bi čudno kad je ne bismo svi zavoljeli. Ona je ljupka žena.
Zaista misliš tako, Mike? Zaista?
Da.
Ne znam. Nekako mi ljupka ne zvuči kao prava riječ. Kad kažem ljupka, uvijek pomislim... umiljata. Prćast nosić, pjege na jagodicama i šarmantno kikotanje. Uglavnom, takvo nešto što se odmah vidi. A ona uopće nije takva. Kad je prvi put vidiš, sva je čelik i uškrobljeno platno, a ima jezik kao kakva stara prodavačica riba. Nije lijepa. Strašno je privlačna ali nije lijepa. Ne, nikad ne bih rekao da je ljupka prava riječ za nju.
Michael je spustio čašu i neko vrijeme razmišljao, a onda se osmjehnuo i zavrtio glavom.
Ako si je ti tako vidio, Neil, onda mora da si bio strašno bolestan. Meni se učinilo da je zgodna. Došlo mi je da se smijem, ne njoj već zbog nje. Ne, ja nisam vidio nikakvo uškrobljeno platno i čelik, bar u početku nisam. Sad vidim. Meni je bila ljupka.
Je li ti još uvijek ljupka?
Pa rekao sam, zar nisam?
Misliš li da zna za to da smo svi zaljubljeni u nju?
Ne onako kako ti to misliš - rekao je Michael čvrsto. - Ona je osoba koja se posvetila svom pozivu i nije provela život sanjareći o ljubavi. Nije osoba s mentalitetom učenice. Imam neki čudan osjećaj da bi se ona, kad bi se našla u situaciji da bira, uvijek opredijelila za svoj posao medicinske sestre.
Nema žene koja se u određenim okolnostima ne bi opredijelila za brak - rekao je Neil.
Zašto?
Sve one žive za ljubav. Michael ga je sažalno pogledao.
Oh, Neil, zaboga, misli kao odrastao čovjek! Misliš da muškarci ne mogu živjeti za ljubav? Ljubav, osim toga, dolazi u svim oblicima i veličinama... i u oba spola!
Što ti znaš o tome? - upitao ga je Neil gorko, s osjećajem da je ukoren. Tako se nekako ponekad osjećao u prisutnosti svog
oca, a to nije bilo pravo. Michael Wilson nije bio Longland Parkinson.
Znam, iako ne znam kako - rekao je Michael. - To je vjerojatno instinkt. Ne može biti ništa drugo, zar ne? Ne mogu, naravno, tvrditi da sam stručnjak za te stvari, ali znam ponešto o čemu nikad nisam učio. Svaki čovjek nekako nalazi svoj nivo, i svaki čovjek je drukčiji. - Ustao je i protegnuo se. - Odmah ću se vratiti. Idem samo da pogledam kako je Nugget.
Kad se Michael nakon nekoliko minuta vratio, Neil ga je pogledao gotovo prijekorno - došao je do treće čaše tako što je jednostavno izlio prljavu vodu iz jedne posude i napunio je viskijem sebi.
Pij, Mike! - rekao je. - Zaključio sam da će mi zapravo prijati još jedna čaša. Danas slavim.

5

Budilica sestre Langtry javila se u jedan sat ujutro - navila ju je zbog Nuggeta, htjela je da ga obiđe kad glavobolja počne popuštati. Osim toga, nešto u vezi s muškarcima izazvalo je u njoj nesavladiv, zloslutan nemir; neće biti zgoreg ni provjeriti što je s ostalima.
Još od dana provedenih na stažiranju u bolnicama, naučila je brzo ustajati, pa je odmah skočila iz kreveta i svukla pidžamu. Obukla je hlače i jaknu ne trudeći se da prethodno obuče rublje, a zatim je navukla tanke čarape i zažnirala tanke dnevne cipele. U to doba noći nikoga neće zanimati da li je obučena po propisu. Sat i ključevi ležali su joj na radnom stolu kraj džepne baterije; gurnula ih je u jedan od četiri našivena džepa na jakni, a zatim pritegnula opasač. Gotovo. Bila je spremna. Sad samo da na Odjelu X bude sve u redu.
Kad se provukla kroz zastor protiv muha i na prstima ušla u hodnik, učinilo joj se da na odjelu vlada potpun mir; možda je sve bilo i previše mirno, nekako pritajeno. Nešto je nedostajalo, nešto novo bilo je prisutno, a sve to zajedno činilo je atmosferu na odjelu nekako stranom, nesvakidašnjom. Nekoliko sekundi kasnije postala je svjesna u čemu je razlika: nije čula disanje spavača, a ispod vrata Neilove sobice vidjela je tanku prugu
svjetlosti. Iz sobice je dopirao prigušen žagor. Samo Mattova i Nuggetova mreža protiv komaraca bile su spuštene.
Prošla je između paravana oko Nuggetovog kreveta tako tiho da je nije mogao čuti, ali njegove oči bile su otvorene. Opazila je kako se krijese u mraku.
Jeste li već povraćali? - upitala ga je kad je ustanovila da je lavor prekriven tkaninom prazan.
Jesam, sestro. Maloprije. Mike mi je donio čist lavor. - Glas mu je zvučao kao da dopire iz daljine, tiho, izgubljeno.
Osjećate li se bolje?
Mnogo bolje.
Izmjerila mu je puls, temperaturu i krvni tlak, i pri svjetlosti baterije unijela podatke u listu pričvršćenu za podnožje kreveta.
Da li biste mogli popiti šalicu čaja? Skuhat ću vam čaj, ako želite.
Da li bih mogao? - Već sama pomisao na čaj unijela je malo više snage u njegov glas. - Usta su mi kao dno krletke za ptice.
Osmjehnula mu se i otišla u dnevnu sobu. Nitko nije znao prirediti čaj kao ona, s lakoćom i ekonomičnošću stečenom dugom praksom što se protezala kroz beskrajne bolničke čajne kuhinje, sve tamo do suznih dana stažiranja. Kad god je netko od muškaraca pripremao čaj, to nikad nije moglo proći bez neke sitne nezgode, bez prosutih čajnih listića, bez prekuhane vode ili nedovoljno zagrijanog čajnika, a kad bi ga pripremala ona, bio je savršen. Za kraće vrijeme nego što je to izgledalo moguće, bila je ponovo kraj Nuggetovog kreveta noseći šalicu iz koje se dizala para. Spustila je šalicu na ormarić i pomogla mu da se uspravi u krevetu, a onda je privukla stolac i ostala kraj njega dok je on pohlepno pio, nestrpljivo pušući u površinu tekućine da je ohladi, i otpijajući brze, sitne gutljaje kao ptica.
Znate, sestro - rekao je, načinivši stanku - dok bol traje, mislim da do kraja života neću zaboraviti kako sam se osjećao... mislim, mogao bih taj bol opisati riječima kao i svoje obične glavobolje. A onda, istog trenutka kad prođe, ne mogu ga više zamisliti, sve da mi je i život u pitanju. Jedina riječ kojom ga mogu opisati jest „strašno”.
Osmjehnula se.
To je tipično za način na koji funkcionira naš mozak. Što je uspomena bolnija, to brže gubimo ključ ćelije u kojoj je pohranjena. Dobro je i zdravo zaboravljati tako mučne stvari. Ma koliko uporno pokušavali, ni jedan doživljaj ne možemo dočarati s
onom prvobitnom oštrinom. Ne bi trebalo ni da pokušavamo, ali takva je već ljudska narav. Važno je ne pokušavati previše uporno, i previše često... tako ste, recimo, vi sami sebe uvalili u nevolju. Bol treba zaboravljati. Prošao je. Zar to nije najvažnije?
Bogami, jest! - potvrdio je Nugget vatreno.
Još čaja?
Ne, hvala, sestro. Došao je kao spas.
Onda spustite noge s kreveta, pa ću vam pomoći da ustanete. Presvucite se, a ja ću vam presvući krevet, pa ćete spavati kao beba.
Dok je drhteći sjedio na stolcu, presvukla je i namjestila krevet, a onda mu je pomogla da uvuče svoje mršavo tijelo u čistu pidžamu. Nakon toga ga je pokrila, uputila mu posljednji osmijeh i spustila mrežu protiv komaraca.
Brza kontrola otkrila je da Matt leži u sasvim neobičnom položaju, poluotvorenih usta iz kojih je izbijalo nešto neobično slično hrkanju. Prsa su mu bila gola, ali je spavao tako čvrsto da bi bilo potpuno besmisleno uznemiravati ga. Odjednom se, šokirana, ukočila, namrštivši nos - oko Matta se širio prodoran miris alkohola!
Nekoliko je trenutaka stajala, smrknuto promatrajući prazne krevete, a onda se naglo odlučila i brzo otišla do vrata Neilove sobice. Nije se trudila da pokuca, a počela je govoriti još prije nego što je ušla.
Slušajte, momci, ne volim da se ponašam kao glavna sestra, ali što nije fer, nije fer, da znate!
Neil je sjedio na krevetu, Benedict na stolcu, obojica povijenih ramena. Na stolu su stajale dvije boce Johnnie Walkera, jedna prazna a druga poluprazna.
Idioti! - prosiktala je. - Šta hoćete, da nas sve pošalju pred vojni sud? Odakle vam ovo?
Od našeg dobrog pukovnika - rekao je Neil, trudeći se da govori razumljivo.
Usne su joj pobijeljele.
Ako već on nije imao toliko razuma da vam ne daje piće, Neil, trebalo je da vi budete razumni i ne primite ga! Gdje su Luce i Michael?
Neil je dugo razmišljao o tome i konačno, sa čestim zastojima, rekao:
Mike je otišao da se istušira. Ionako nije baš zabavan. Luce nije bio ovdje... otišao je na spavanje. Arogantna budala!
Luce nije u krevetu. Nije uopće na odjelu.
Onda ću vam ga ja pronaći, sestro - rekao je Neil, pokušavajući s naporom da ustane. - Odmah ću se vratiti, Bene, moram potražiti Lucea. Sestra traži Lucea. Meni Luce nije potreban, ali sestri jest. Nije mi jasno zašto. Mislim da ću ipak prije toga povraćati.
Onome tko se ispovraća u sobi, umočit ću u to nos! - rekla je bijesno. - I ostanite gdje jeste! U takvom stanju ne biste našli ni sami sebe! Oh, dođe mi da vas sve pobijem! - Ubrzo je, međutim, njen gnjev splasnuo, a u glasu joj se pojavio prizvuk sažaljenja. - A sad, budite dobri dečki i uklonite tragove ovog orgijanja! Prošlo je jedan.

6

Nakon obilaska verande, gdje nije našla ni Michaela ni Lucea, sestra Langtry odmarširala je do kupaonice kao vojnik, podignute brade, zabačenih ramena, još uvijek pod parom. Što ih je, zaboga, spopalo da se tako ponašaju? Nije čak ni pun mjesec! Sva sreća da se Odjel X nalazi na samom kraju kompleksa, daleko od ostalih nastanjenih zgrada. Bila je tako obuzeta gnjevnim mislima da je naletjela na uže na kojem su njeni pacijenti sušili rublje koje su sami prali, i upetljala se u ručnike, košulje, hlače i majice. Vrag neka ih nosi! Do koje je mjere iznervirana, moglo se vidjeti po tome što je propustila da zapazi smiješnu stranu svog sudara s rubljem što se sušilo, već je samo podigla uže i odmarširala dalje.
Ubrzo je ugledala ravno pred sobom nisku, tamnu sjenu kupaonice. Na drvena vrata ulazilo se u vrlo veliku prostoriju sličnu žitnici, s tuševima duž jednog a umivaonicima duž drugog zida, i s koritima za pranje rublja u dnu. Nije bilo nikakvili pregrada ni kabina, ničega gdje bi se čovjek mogao sakriti. Voda se niz kosi pod slijevala prema kanalu u sredini. Na strani gdje su se nalazili tuševi, taj pod bio je uvijek mokar.
Noću je u prostoriji neprestano gorjela slaba žarulja, iako je tih dana malo tko navraćao u kupaonicu poslije mraka. Pacijenti Odjela X tuširali su se i brijali ujutro, a nužnik se nalazio u posebnoj, mnogo manjoj zgradi.
Dolazeći iz noći bez mjesečine, sestra Langtry nije imala problema s osvjetljenjem. Čitava nevjerojatna scena mogla se jasno vidjeti, kao na pozornici. Iz jednog zaboravljenog tuša još je padala tanka koprena vode. U jednom kutu stajao je Michael, gol i mokar, i kao hipnotiziran zurio u Lucea. Luce, gol, nasmijan, s erekcijom, stajao je na oko dva metra od Michaela.
Ni jedan od njih nije primijetio da ona stoji na vratima; zahvaćena panikom, doživjela je déjà vu osjećaj, vidjela je čitav prizor kao neku vrstu bizarne varijacije one ranije scene u dnevnoj sobi. Nekoliko trenutaka stajala je kao oduzeta, a onda je iznenada postala svjesna kako je to nešto što ne može sama riješiti, kako nema znanja ni iskustva da to riješi. Zato se okrenula i otrčala na odjel; trčala je kao što nikad nije trčala u životu, uz stepenice, kroz vrata kraj Michaelovog kreveta i kroz glavnu prostoriju.
Kad je upala u Neilovu sobicu, on i Benedict su, činilo se, sjedili u istom položaju kako ih je ostavila; zar je prošlo tako malo vremena? Ne, ipak se nešto promijenilo. Nestale su boce viskija i čaše. Prokleti bili, pa oni su pijani! Očito, svi su pijani!
Kupaonica! - uspjela je protisnuti. - Oh, brzo!
Neil je, činilo se, bio trijezan, ili je bar smogao ustati i kretati se brže nego što je ona mislila da može, a ni Benedict nije zaostajao. Istjerala ih je iz sobice kao ovce, kroz odjel, niz stepenice, a onda ih potjerala pred sobom kroz palmovu šumu prema kupaonici. Neil se upetljao u konopac za rublje i pao, ali ga ona nije pričekala već je samo uhvatila nesretnog Benedicta za ruku i povukla ga naprijed.
Scena se u kupaonici promijenila. Luce i Michael stajali su sad pognuti kao hrvači u ringu, napola ispruženih ruku, i polako se pomicali kao da kruže jedan oko drugoga. Luce se još smijao.
Dođi, dragi! Znam da to želiš, i ti to znaš! Koji ti je vrag, bojiš se? Oklijevaš zato što je ovako velik? Hajde, dosta toga! Ne vrijedi da se pretvaraš kako te je teško dobiti, znam ja sve o tebi!
Michaelovo lice bilo je na prvi pogled posve mirno, gotovo odsutno, ali ispod te maske buktalo je nešto prijeteće, nešto užasno, nešto što bi uplašilo svakoga osim Lucea, koji to kao da nije primjećivao. Michael nije govorio, na njemu se nije mogla zapaziti ni najmanja promjena, ni najmanja reakcija na bujicu Luceovih riječi. Činilo se da uopće ne vidi stvarnog Lucea, toliko je bio koncentriran na previranja u samom sebi.
Dosta toga! - rekao je Neil oštro.
Scena se smjesta raspala. Luce se okrenuo trojci na vratima dok je Michael još nekoliko trenutaka ostao u pozi spremnosti za obranu. Nakon toga se teturajući povukao do kraja prostorije, naslonio se na zid i ostao tako duboko i bučno dišući, kao da umjesto pluća ima neki velik mijeh. A onda se iznenada počeo nekontrolirano tresti, zubi su mu glasno cvokotali, a ispod zategnute kože gornjeg dijela trbuha jasno se vidjelo snažno kretanje dijafragme.
Sestra Langtry prošla je mimo Lucea, tada ju je Michael prvi put ugledao; znoj mu je tekao niz lice a usta su mu bila otvorena u naporu da povrati dah. U prvom trenutku morao se pomiriti s jednostavnom činjenicom njene prisutnosti, a onda joj je uputio pogled ispunjen strastvenim pozivom u pomoć, koji se postupno pretopio u beznađe. Okrenuo je glavu i zatvorio oči kao da sve skupa ionako nije važno, a tijelo mu je klonulo. Nije se srušio jer je još bio naslonjen na zid, ali nešto je tako brzo napuštalo njegovo tijelo da se naočigled smanjivao. Sestra Langtry se okrenula.
Nitko od nas nije sada u stanju da raspravlja o svemu ovome - rekla je, obraćajući se Neilu, a onda se okrenula Luceu i prezirno i gadljivo ga pogledala. - Naredniče Daggett, razgovarat ćemo ujutro. Molim vas da se smjesta vratite na odjel i da se ne udaljavate, ni pod kojim uvjetima.
Luce kao da je trijumfirao, zračio je zadovoljstvom ne pokazujući nimalo kajanja. Slegnuo je ramenima, sagnuo se, pokupio odjeću bačenu pokraj ulaza, otvorio vrata i izišao. Po držanju njeovih golih ramena moglo se vidjeti da će ujutro učiniti sve kako bi im što više otežao situaciju.
Kapetane Parkinsone, za ponašanje narednika Daggetta odgovorni ste vi. Kad ujutro dođem na dužnost, očekujem da ću zateći sve u najboljem redu i normalno stanje na odjelu, i neka bog pomogne onome na kome primijetim da je mamuran. Ljutim se na vas, zaista se ljutim! Zloupotrijebili ste moje povjerenje. Narednik Wilson se večeras neće vratiti na odjel, neće se vratiti sve dok ne obavim razgovor s narednikom Daggettom. Jeste li me razumjeli? Jeste li sposobni da preuzmete tu odgovornost? - Posljednju rečenicu izgovorila je s manje oštrine, a pogled joj je postao nešto blaži.
Nisam toliko pijan koliko vi, izgleda, mislite - rekao je Neil gledajući je očima koje su izgledale tamne gotovo kao Benedictove. - Vi ste šef. Sve će biti kako želite.
Benedict se od dolaska u kupaonicu nije ni pomaknuo, nije ni riječi progovorio, ali kad se Neil kruto okrenuo da ode, kroz njegovo tijelo kao da je prošao grč. Trgnuo se, a njegove oči, koje su do tada netremice zurile u sestru Langtry, okrenule su se prema Michaelu, koji je, iscrpljen, još stajao naslonjen na zid.
Je li s njim sve u redu? - upitao je zabrinuto.
Klimnula je glavom i uspjela čak iskriviti usta u nešto kao osmijeh.
Ne brinite, Bene. Ja ću se pobrinuti za njega. Vi se vratite na odjel s Neilom i pokušajte malo odspavati.

Kad je ostala sama s Michaelom u kupaonici, sestra Langtry je najprije počela tražiti njegovu odjeću, ali sve što je našla bio je jedan ručnik. Sigurno je otišao da se tušira već svučen, možda s ručnikom oko bedara, što pravilima nije bilo dopušteno, naravno; bilo je izričito naređeno da svi koji izlaze noću budu potpuno obučeni. Samo, on vjerojatno nije računao s tim da bi ga netko mogao vidjeti.
Skinula je ručnik s vješalice i otišla do Michaela; zastavši usput da zavrne slavinu tuša.
Idemo - rekla je glasom u kojem se osjećao strahovit umor.
Ogrnite se ovim, molim vas.
Otvorio je oči, ali je nije pogledao, a onda je uzeo ručnik i nespretno ga omotao oko sebe. Ruke su mu se još tresle. Odmaknuo se od zida kao da provjerava može li stajati bez oslonca. Pokazalo se da može.
Koliko ste vi toga popili? - upitala ga je gorko, hvatajući ga za ruku i prisiljavajući ga da hoda.
Možda četiri čajne žličice - rekao je promuklim, tihim, umornim glasom. - Kamo me vodite? - Onda se naglim trzajem oslobodio njene ruke, kao da mu autoritativnost i nametljivost tog njenog pokreta vrijeđaju ponos.
Idete k meni - rekla je kratko. - Smjestit ću vas u jednu od slobodnih soba, do jutra. Ne možete se vratiti na odjel osim ako ne obavijestim vojnu policiju, a to ne želim.
Nakon toga je išao za njom bez protesta, poražen. Što bi mogao reći toj ženi pa da ona ne povjeruje u ono što je vidjela vlastitim očima? Sve je to sigurno izgledalo isto kao onda u dnevnoj sobi, samo još mnogo gore. A bio je potpuno iscrpljen, nije mu ostalo ni grama snage nakon one kratke, ali nadljudske borbe sa samim sobom. Jer on je vidio ishod onog trenutka kad
se Luce pojavio; ako nasrne na njega, pružit će mu duboko i doista cjelovito zadovoljstvo da ubije tu glupu, zatucanu hulju.
Dvije su ga stvari spriječile da smjesta uhvati Lucea za vrat - sjećanje na podoficira koga zamalo nije ubio, i na bol koja je ispunjavala svaki njegov dan nakon toga, bol koja je kulminirala Odjelom X i sestrom Langtry, i nastojanju da što duže uživa u dolasku trenutka koji će, znao je, biti nešto posebno. I tako je Michaelu, kad je Luce krenuo, ostalo samo da se sa zebnjom osloni na vlastito, već načeto vladanje samim sobom.
Luce je izgledao krupan, muževan i spreman na sve, ali Michael je znao da mu nedostaje otpornosti i iskustva, a da nije ni obuzet željom za ubijanjem. Oduvijek je znao da se iza Luceove nadute samouvjerenosti, iza nezajažljivog apetita da muči druge, krije strašljivac. Luce je bio uvjeren da će njegovi ispadi uvijek ostati nekažnjeni, da će svatko ostati obeshrabren kad odmjeri njegovu snagu i osjeti njegovu zlobu. Ali Michael je znao da će se Luce skljokati čim osjeti da je raskrinkan kao blefer. I kad je zauzeo stav za napad, u tome je bila čitava njegova budućnost, premda to više nije bilo važno. Pokazat će Luceu da ga je prozreo, ali kad se krupni, kočoperni gad skljoka, ipak će ga ubiti. Ubit će ga iz pukog zadovoljstva.
Propao je po drugi put. Po drugi put je prisiljen da se suoči s činjenicom da nije ništa bolji od drugih koji ubijaju iz zadovoljstva, da je i on u stanju da odbaci sve kako bi zadovoljio tu svoju strast. Jer to je strast, znao je to već odavno. Naučio je mnogo toga o sebi, naučio je i da živi s tom svojom spoznajom, ali ovo?... Je li zbog toga što je znao što nosi u sebi potisnuo riječi ljubavi u pisarnici sestre Langtry? Bile su se skupile u njemu i malo je nedostajalo pa da ne provale van. A onda se pojavila sjena, nešto neizrecivo, strašno. Ovo što je sad izbilo na površinu. Sigurno ovo, ništa drugo ne može biti. Mislio je da se radi o osjećaju da nije dostojan nje, a sad je ta nedostojnost dobila ime, jednom zauvijek.
Hvala bogu što je došla! Samo, kako da joj sve to objasni?

7

Dok su se penjali uza stube ispred njene sobe, sestra Langtry se sjetila da su sve ostale sobe u bloku zaključane, a prozorski kapci na njima zatvoreni. To, naravno, nije značilo da su njeni planovi
osujećeni; uvijek ima načina da se uđe u svaku zaključanu prostoriju, a profesionalne medicinske sestre, koje su prošle kroz domove i internate s njihovim samostanskim režimima, pravi su stručnjaci za ulaženje i izlaženje iz na izgled dobro osiguranih prostorija. Samo, za to će biti potrebno vremena. Zbog toga je otvorila vrata vlastite sobe, upalila svjetlo i pustila Michaela da uđe ispred nje.
Čudno, osim glavne sestre prilikom službenih obilazaka, bio je prva osoba koja je vidjela njeno privatno carstvo. Sestre su, kad bi se poželjele društvenog života, više voljele da se okupljaju u svom klubu; ići u sobu kolegice jednostavno nije bilo uobičajeno. Iako umorna, odjednom je vidjela svoju sobu drugim očima, zapažajući prvi put njenu sumornu prazninu i bezličnost. Više je podsjećala na ćeliju nego na sobu u kojoj se živi, iako je bila mnogo veća od prosječne ćelije. U njoj se nalazio uzak ležaj sličan onima na Odjelu X, jedna stolica, pisaći stol, zastorima ograđen prostor za vješanje odjeće i dvije police sa knjigama na zidu.
Pričekajte me ovdje - rekla je. - Naći ću vam nešto da obučete, pa ću otključati jednu od susjednih soba.
Ne pričekavši da ga vidi kako sjeda na stolac pokraj kreveta, zatvorila je vrata i udaljila se, osvjetljavajući put džepnom svjetiljkom. Bilo je jednostavnije svratiti na neki od susjednih odjela i posuditi za njega odjeću, nego se vraćati čak na Odjel X i uznemiravati ljude. Osim toga, nije htjela da se suoči s Luceom prije jutra; bilo joj je potrebno vremena da najprije razmisli o tome. Otišla je na Odjel B i posudila pidžamu i ogrtač, svečano obećavši da će ih sutra vratiti.
Bilo je najlogičnije da smjesti Michaela u sobu odmah do svoje, pa se latila izvlačenja šipki koje su držale zatvorene prozorske kapke. Brave su bile previše čvrste i glomazne da bi ih mogla otključati ukosnicom. Gotovo. Četiri krila su dovoljna. Usmjerila je mlaz svjetlosti u prostoriju da provjeri postoji li u njoj ležaj, i otkrila ga na manje-više istom mjestu kao u njenoj sobi, sa smotanim madracem. Morat će se snaći bez plahti, to je sve. Nije bila kadra da ga previše sažaljeva.
Vratila se u svoju sobu nakon izbivanja od nekih tri četvrti sata. Noći su bile tople i vlažne, pa je bila sva mokra od znoja. Osjetila je bol u desnoj slabini; stajala je neko vrijeme trljajući bolno mjesto rukom, a onda pogledala prema stolcu. Nije bio gdje ga je ostavila. Ležao je na krevetu, sklupčan na boku, leđima
okrenut njoj, i činilo se da čvrsto spava. Spava! Kako može spavati nakon onoga što mu se dogodilo?
Ali ta ju je činjenica smekšala kao što ništa drugo ne bi moglo. Konačno, zbog čega se toliko ljuti? Zašto se osjeća tako da bi najradije dohvatila najbliži predmet i razbijala ga, otkidajući komad po komad? Zato što su se svi napili? Zato što je Luce postupio upravo onako kako se moglo očekivati? Ili zato što više nije bila sigurna u Michaela, što nije bila sigurna u njega otkako se onako okrenuo od nje u pisarnici? Da, malo zbog viskija, možda, ali jadnici su ipak samo ljudi, i to ne baš čvrsti. Luce? Njegovo je ponašanje sporedna stvar. Najveći dio njenog gnjeva vukao je korijene iz bolne nesigurnosti u Michaela.
Iznenada je postala svjesna da se i sama jedva drži na nogama. Odjeća joj se lijepila za tijelo, prekrivena tamnim mrljama znoja, i grebla je jer, očekujući da će obilazak biti kratak, nije obukla rublje. E pa, istuširat će se tek kad ga lijepo smjesti u susjednu sobu. Prišla je krevetu, krećući se sasvim nečujno.
Sat na njenom radnom stolu pokazivao je da je već prošlo pola tri, a on je ležao tako opušteno da na kraju nije imala srca da ga budi. Ni kad je izvukla ispod njega plahtu i pokrila ga, nije se ni pomakao. Neka mu bude!
Jadni Michael, žrtva Luceove odlučnosti da joj se osveti zbog male gospođice Woop-Woop! Ova noć sigurno mu je izgledala kao bogomdana prilika - svi su bili sasvim omamljeni od pića, Nugget je ležao nesposoban da se pokrene, i kad je Michael otišao u kupaonicu, teren je izgledao sasvim čist. Željela je da vjeruje kako Michael nije učinio ništa što bi moglo izazvati Lucea, ali ako je bilo tako, zašto jednostavno nije rekao Luceu neka se nosi do vraga, i udaljio se? Po fizičkoj snazi nije se morao bojati Lucea, i nikad ga se nije bojao. Samo, nije li sva ta snaga pridonijela da se boji na jedan drukčiji način? Kad bi samo bolje poznavala muškarce!
Činilo se da će nju zapasti da spava bez plahti u susjednoj sobi, ako ne prikupi dovoljno odlučnosti da ga probudi. Trenutno, mogla je malo odgoditi donošenje odluke na taj način što će otići da se istušira. I tako je uzela pamučnu kućnu haljinu koja je visila na kuki iza vrata, otišla u kupaonicu, zbacila sa sebe jaknu i hlače i gotovo u ekstazi stala pod tanki mlaz mlake vode. Oprati se i biti čist bijaše osjećaj koji je ponekad prodirao duboko ispod kože. Kućna haljina bila je široka i ugodna za nošenje, slična kimonu. Ne čekajući da se potpuno osuši, što je u tako vlažnoj
noći bilo teško moguće, samo se istrljala ručnikom i obukla haljinu, preklopila je sprijeda i pritegnula pojasom.
„Neka me vrag nosi,” pomislila je skupljajući odbačenu odjeću, „ako vidim zašto bih ja spavala na madracu punom kojekakvih buba. Neka se on lijepo pokupi i preseli u drugu sobu!”
Sat je pokazivao tri i pet. Sestra Langtry spustila je znojem natopljenu odjeću na pod, prišla krevetu i položila Michaelu ruku na rame. Bio je to neodlučan, lagan dodir, jer joj je bilo žao da ga budi, i ostao je lagan jer je u posljednjem trenutku odlučila da ga ipak ne budi. Previše umorna da se nasmije vlastitoj neodlučnosti, sjela je na tvrdu stolicu pokraj kreveta i položila čitav dlan na njegovu golu kožu, nesposobna da se odupre porivu koji ju je sve češće savladavao - želji da ga dodirne. Bio je to poriv kojem se nije mogla oduprijeti. Pokušala je da se sjeti kakav je osjećaj dodirnuti kožu voljenog čovjeka, ali nije mogla, možda zato što se između njega i onog drugog, nekad davno, protezao život toliko različit od ranijeg da je izbrisao sve čulne uspomene; više od šest godina potiskivala je vlastite potrebe zbog prečih potreba drugih ljudi. I začudo, postala je svjesna, ne bez šoka, da joj ništa, u stvari, nije nedostajalo. Ni zbog čega nije patila, ni za čim nije čeznula.
Ali Michael je bio stvaran, i ono što je osjećala za njega bilo je stvarno. Koliko je dugo to željela, dodirom osjetiti život u njemu kao da na to ima puno pravo! Ovo je čovjek koga volim, pomislila je. Ne tiče me se tko je i što je. Volim ga.
Njena se ruka na njegovom ramenu pokrenula, najprije za probu, a onda je nastavila da se kreće u malim krugovima tako da se dodir sve više pretvarao u milovanje. Bio je to njen trenutak, a spoznaja da on nije učinio ništa čime bi pokazao da želi takvo nešto, nije u njoj izazvala ni trunak stida; dodirivala ga je tako s ljubavlju da zadovolji sebe, da se ima čega sjećati. I potpuno se prepuštajući uživanju što ga osjeća tako blizu, nagnula se i priljubila obraz uz njegova leđa, a onda se okrenula da na usnama osjeti okus njegove kože.
Ipak se, kad se on pokrenuo prema njoj, ukočila, šokirana; njen skroviti raj bio je otkriven. Odskočila je, postiđena, bijesna zbog vlastite slabosti, ali on ju je uhvatio za obje podlaktice i povukao je sa stolca k sebi s takvom lakoćom da uopće nije osjetila da je drži silom i sam se primiče njoj. U svemu tome nije bilo nimalo nasilja, nimalo grubosti; okrenuo je sebe i nju tako
spretno da uopće nije shvatila kako je to učinio. Našla se na krevetu, s jednom nogom podvijenom ispod sebe, s njegovim rukama oko ramena i njegovom glavom na grudima. Osjetila je kako drhti. Njene ruke posjednički su se obavile oko njega i tako su ostali, nepokretni, sve dok ono što ga je natjeralo da zadrhti, nije prestalo da ga muči.
Stisak je njegovih ruku popustio, šake su mu se spustile do njenog struka a prsti počeli povlačiti čvor na pojasu kojim joj je bila stegnuta haljina. Odvezao je čvor i zatim odgurnuo jedan i drugi kraj tkanine u stranu, tako da može priljubiti lice uz njenu kožu. Položio je ruku preko njene malene dojke i taj njegov pokret, nježan kao da dodiruje svetinju, duboko ju je dirnuo.
Njegova se glava podigla, tijelo odmaknulo od njenog, a njeno se lice samo od sebe okrenulo, tražeći njegovo. Pokretom ramena pomogla mu je da svuče haljinu, a onda se privila grudima uza nj, obavivši mu ruke oko vrata, očarana, opijena njegovim ustima.
Tek u tim trenucima dopustila je svojoj ljubavi da potekne kao bujica, zatvarajući oči koje su do tada bile otvorene i blistave, svjesna da je svaki djelić njenog tijela ispunjen nekom vrstom ljubavi prema njemu. Ne može biti da je ne voli kad budi takvu radost u njoj, osjećaje koje je odavno zaboravila, čak smatrala i nevažnim, a koji su joj ipak još tako poznati, premda joj njihova oštrina izgleda sasvim nova i čudesno neobična.
Uspravili su se i ostali klečeći, okrenuti jedno drugom. Njegove su ruke polako, neodlučno, klizile niz njene bokove kao da želi sve produžiti dok ne postane neizdržljivo, a ona nije imala snage ni da mu pomogne ni da mu se odupre - bila je previše obuzeta žudnjom da se što prije sjedini s čudom.

Peti dio


1

Sutradan ujutro, nešto prije sedam sati, sestra Langtry tiho je izišla iz svoje sobe, u punoj dnevnoj uniformi - sivoj haljini s bijelim uškrobljenim manšetama i ovratnikom, crvenoj pelerini i s bijelim velom na glavi, a srebrni znak izlazećeg sunca na njenim grudima blistao je kao nov. Tog se jutra obukla sa specijalnom pažnjom želeći da izgleda onako kako se osjećala, kao netko tko na sebi nosi znak ljubavi. Osmjehujući se, podigla je glavu da pozdravi novi dan i s uživanjem protegnula umorne mišiće.
Put kroz bolnički kompleks do Odjela X nikad joj nije bio toliko dug ni toliko kratak, a nije se moglo reći da joj je bilo teško ostaviti Michaela ne budeći ga, niti joj je bilo teško vratiti se na odjel. Cijele noći nije oka sklopila, a nije ni on sve do šest sati, kad je ona ustala i izišla. Prije nego što će se istuširati, sjetila se da namjesti kapke na prozoru susjedne sobe i tako se zadržala pola sata ili nešto više. Kad se vratila u sobu, on je čvrsto spavao; oprostila se s njim poljupcem koji on nije osjetio. Ima vremena, godine su pred njima. Ubrzo će kući, a ona je ionako djevojka iz busha; neće joj biti nimalo teško bez udobnosti koje sa sobom donosi život u gradu. Osim toga, Maitland i nije tako daleko od Sydneyja, a raditi na farmi u dolini Huntera nije ni približno tako naporno kao uzgajati ovce i žito negdje dalje na zapadu.
U pola sedam ujutro obično je netko već bio budan, ali i ona je u to vrijeme obično bila već pola sata na odjelu, pripremila jutarnji čaj i probudila one koji su spavali. Tog jutra na odjelu je bilo sve tiho i mirno, sve mreže protiv komaraca bile su spuštene osim Michaelove.
Odložila je pelerinu i košaru u pisarnici, a zatim je otišla u dnevnu sobu, gdje je bolničar već bio ostavio dnevno sljedovanje svježeg kruha, konzervu maslaca i konzervu džema - ponovo od šljiva. Primus na žestu nije htio da se upali, i dok joj je pošlo za rukom da ga uvjeri kako je njegova jedina dužnost da grije vodu, izgubila je sve prednosti jutarnjeg tuširanja; topli zrak i razbuktali primus učinili su da je ubrzo bila sva mokra od znoja. Približavao
se kišni period; vlažnost zraka porasla je u toku posljednjeg tjedna za dvadeset procenata.
Kad je čaj bio skuhan a kriške kruha namazane maslacem, postavila je sve osim čajnika na dasku, koja je služila kao pladanj, i odnijela kroz odjel na verandu. Zatim se vratila po čajnik, i sve je bilo spremno da ih pozove na doručak. Ne, još nije bilo! Iako je sinoć bila bijesna i odlučna da ih ujutro nimalo ne žali, drugi dio noći i Michael učinili su da njen gnjev izgubi oštrinu. Nakon što su popili onoliko pukovnikovog viskija, bit će, znala je, strahovito umorni.
Vratila se u svoju sobicu, otključala ladicu u kojoj je držala lijekove i izvukla bočicu s APC otopinom. Aspirin i fenacetin slegli su se na dno u obliku pahuljastog bijelog taloga, a kofein je plivao po površini kao uljasta tekućina svijetložute boje. Bilo je sasvim jednostavno odliti malo kofeina u medicinsku čašu. Kad se okupe, dat će svakome po čajnu žličicu kofeina; bio je to prastari bolnički trik, isprobano sredstvo protiv mamurnosti, koje je sačuvalo dobar glas mnogih mladih liječnika i medicinskih sestara.
Otvorila je vrata Neilove sobice i samo zavirila unutra.
Čaj je gotov, Neile! Vrijeme je za ustajanje! - Zrak u prostoriji odvratno je zaudarao, pa je brzo povukla glavu i otišla u glavnu prostoriju odjela.
Nugget je bio budan i bolno joj se osmjehnuo kad je razgrnula mrežu, vješto je smotala i bacila smotak uvis, tako da je ostao nakrivljen na prstenastom nosaču. Draperijom po ukusu glavne sestre pozabavit će se kasnije.
Kako vaša glavobolja?
Sve je u redu, sestro.
Dobro jutro, Matte - rekla je veselo, ponavljajući proceduru s mrežom protiv komaraca.
Dobro jutro, Bene!
Michaelov krevet bio je, naravno, prazan. Okrenula se prema Luceovom krevetu i u tom trenutku njeno dobro raspoloženje kao da se ugasilo. Što će mu reći? Kako će se ponašati za vrijeme razgovora koji poslije doručka neće moći dugo odgađati? Ali Luce nije bio u krevetu; mreža je bila izvučena ispod madraca, a kad ju je podigla, vidjela je da je Luce spavao u svojoj postelji, koja je, međutim, bila već sasvim hladna.
Okrenula se Benedictu i Mattu koji su sjedili na svojim krevetima pogrbljeni, s glavama medu rukama, držeći se kao da im i najmanji pokret pričinjava bol.
Prokleti Johnnie Walker? - rekla je poluglasno gledajući kako Neil teturajući odlazi iz svoje sobice u spremište, sivozelen u licu.
E pa, izgleda da je, kao i obično, samo ona u stanju da pronađe Lucea. Zato je otvorila vrata pokraj Michaelovog kreveta i izišla na malu platformu pred zgradom, a zatim se uputila niz drvene stube prema kupaonici.
„Ipak je prekrasan, prekrasan dan, bez obzira na vlagu,” pomislila je, zaslijepljena blagom vrtoglavicom od neispavanosti i blještanjem jutarnjeg sunca iznad šume palmi što je okruživala bolnicu. Svjetlost još nikad nije izgledala tako jasna, tako blaga, tako blistava. Kad je ugledala srušeni konopac s rubljem, samo se osmjehnula i prekoračila gomilu zgužvanih košulja, hlača, majica i čarapa, pokušavajući prizvati u sjećanje sliku dragog dostojanstvenog Neila kako se pijan bori s gomilom rublja.
U kupaonici je sve bilo mirno. I previše mirno. I Luce je bio miran. Previše miran. Ležao je napola naslonjen na zid, napola ispružen na grubom betonskom podu, s britvom u grčevito stisnutoj ruci. Njegova svjetlucava zlatna koža bila je pokrivena potočićima već osušene krvi, otvorena trbušna šupljina bila je pretvorena u jezero usirene krvi iz koje su izvirivali dijelovi utrobe, a na podu oko njega širila se ogromna krvava lokva.
Prišla mu je samo koliko je bilo potrebno da dobro vidi što je sve uradio sa sobom - odsječene spolne organe, hara-kiri rez kojim je otvorio abdomen poprijeko duž čitave prednje strane... Učinio je to vlastitom britvom, bengalskom britvom s drškom od ebanovine, koju je više volio od onih s nožićima, jer se mogao bolje izbrijati. U načinu na koji su mu prsti stezali držak britve nije bilo ničeg neprirodnog, nije bilo ničeg neprirodnog ni u krvi koja je čvrsto zalijepila držak za prste... hvala bogu, hvala bogu! Bilo je očito da tuđi prsti nisu imali udjela u svemu tome. Glava mu je bila nenormalno zabačena, tako da joj se učinilo da je njegove oči prezirno promatraju ispod napola spuštenih kapaka. A onda je postala svjesna da im boju ne daje zlatni odsjaj koji su imale za života, nego svjetlucava zlatna prevlaka smrti.

Sestra Langtry nije vrisnula. Kad je vidjela što je trebalo vidjeti, postupila je sasvim instinktivno - brzo se povukla i zalupila
vratima, a onda je žurno skinula lokot koji je otvoren visio na ušici na vratima. Nastojeći da se pribere, navukla je otvor zasuna preko ušice a onda postavila i snažnim pritiskom na stremen zaključala lokot. Zatim se, iscrpljena, naslonila na vrata i ostala tako otvarajući i zatvarajući usta, neprirodno, mehanički, kao lutka varijetetskog trbuhozborca.
Prošlo je gotovo punih pet minuta dok cvokotanje nije prestalo i dok nije sakupila dovoljno snage da pomakne ruke, do tada kao zalijepljene za vrata.
Osjetila je da joj je unutrašnja strana bedara vlažna, i nekoliko strašnih trenutaka bila je uvjerena da se pomokrila; onda je s olakšanjem ustanovila da je to samo znoj što joj se slijevao niz tijelo.
Michael, oh, Michael! U nagloj provali bijesa i očaja, počela je udarati šakom o vrata. Neka se vječno prži u paklu, prokleti Luce, zbog ovoga što je učinio! Oh, zašto one pijane budale nisu bolje pazile na njega!? Zar je zaista morala sve sama raditi? Luce, huljo, na kraju si ipak pobijedio! Prokleta, luda, gadna huljo, zar može netko ići u svojoj osveti tako daleko...?
Oh, Michael! Suze su joj tekle niz lice, suze neizmjerne boli zbog ukradene, okrutno kratke sreće. Prekrasno, blistavo jutro ležalo je upropašteno do njenih nogu, ugušeno u krvi. Oh, Michael! Moj Michael... To jednostavno nije pošteno. Nisu još ni porazgovarali. Nisu ni počeli razvezivati zamršene čvorove svojih dotadašnjih odnosa, nisu imali vremena da od njih ispletu zajedničku nit. I dok se uspravljala i udaljavala od vrata, znala je, znala je definitivno, da nema sreće za nju i Michaela. Da je svaka njihova veza bez perspektive. Luce je na kraju, ipak, pobijedio.
Išla je kroz bolnički kompleks kao robot, brzo, ukočeno, mehanički, u početku ni sama nije znala kamo, a onda je krenula jedinim mogućim smjerom. Sjetila se suza na licu pa je podigla ruku i dlanom obrisala oči, zatim protrljala obraze krajem vela i prstima zagladila obrve. Tako. E pa, sestro Langtry, sestro Langtry, na tebi je da se nosiš s ovom gužvom, to ti je prokleta dužnost! Dužnost, sjeti se, dužnost! Ne samo dužnost prema samoj sebi, već prema svojim pacijentima. Ima ih pet i treba ih po svaku cijenu zaštititi od posljedica čina Lucea Daggetta.

2

Pukovnik „Chinstrap” sjedio je na svojoj maloj privatnoj verandi prislonjenoj uz njegovu malu, zasebnu baraku, zamišljeno miješajući čaj. U stvari, nije razmišljao ni o čemu posebice. Bio je takav neki dan. Ne baš naročit dan. Uvijek je bilo tako, poslije svake noći provedene sa sestrom Heather Connolly, ali protekla noć bila je teška na drukčiji način; veći dio vremena proveli su razgovarajući o predstojećem rasformiranju Baze broj 15 i mogućnosti da nastave svoju vezu kad se vrate u civilni život.
Kako je imao običaj da pije čaj kad se već počne hladiti, još ga je miješao žličicom kad se sestra Langtry, uredna i smirena, iznenada pojavila iza ugla zgrade i zaustavila se na travi ispred verande, gledajući uvis.
Imam slučaj samoubojstva, sir! - objavila mu je glasno.
Odskočio je i ponovo sjeo, a onda polako, s naporom, položio žličicu na tanjurić i uspravio se. Teturajući, prišao je krhkoj balustradi i oprezno se naslonio na nju, gledajući dolje u sestru Langtry.
Samoubojstvo? Pa, to je užasno! Užasno!
Da, sir - rekla je tupo.
Tko se ubio?
Narednik Daggett, sir. U kupaonici. Grozan prizor. Izrezao je samog sebe u rezance, britvom.
Oh, bože moj! Bože moj! - rekao je, gotovo prošaptao.
Želite li sami najprije pogledati, sir, ili želite da javim vojnoj policiji? - upitala ga je, neumoljivo ga prisiljavajući na odluke koje, osjećao je, nema snage da donese.
Obrisao je čelo rupčićem. Lice mu je ostalo potpuno bezbojno, samo su mu plavi i purpurni alkoholni cvjetovi na nosu zablistali u punom sjaju. Ruka mu se izdajnički tresla, pa ju je brzo gurnuo u džep i okrenuo se, gledajući nekamo u unutrašnjost zgrade.
Mislim da će biti bolje da najprije sam pogledam - rekao je, a onda je nervozno podigao glas. - Kapa... gdje mi je sad, do vraga, ta prokleta kapa?
Izgledali su sasvim normalno dok su zajedno išli između zgrada, ali tempo je nametnula sestra Langtry pa se pukovnik ubrzo zadihao.
Imate li... ikakvih... indicija... zašto... sestro? - upitao ju je dašćući i pokušavajući da uspori hod. Ustanovio je, međutim, da ona nezadrživo juri naprijed, nimalo se ne obazirući na njegov dah.
Imam, sir. Znam zašto je to učinio. Uhvatila sam prošle noći narednika Daggetta u kupaonici kako pokušava napastovati narednika Wilsona. Pretpostavljam da je negdje u toku noći narednika Daggetta počeo progoniti osjećaj krivnje, da je osjetio grižnju savjesti i odlučio da okonča život tamo gdje je učinio prijestup, u kupaonici. U svemu je nesumnjivo prisutan seksualni motiv... genitalije su mu gadno isječene.
Kako može govoriti tako bez napora i hodati tako vraški brzo?
Do vraga, sestro, zar ne možete hodati malo sporije? - dreknuo je, a onda mu je do svijesti prodrlo ono što je rekla o genitalijama i na dušu mu je legla hladna, ljigava meduza. - Oh, bože moj, bože moj! - procvilio je.

Pukovnik je samo na trenutak zavirio u kupaonicu, koju je sestra Langtry otključala svojim čvrstim, posve sigurnim rukama. Istrčao je jedva se savladavajući da ne počne povraćati, ali odlučan da se ni za što na svijetu ne osramoti pred tom ženom. Nakon što je nekoliko trenutaka duboko disao, prikrivajući to hodanjem gore-dolje s rukama na leđima i držeći se ozbiljno i zamišljeno koliko mu je to želudac dopuštao, nakašljao se i stao ispred sestre Langtry, koja je strpljivo čekala i promatrala ga, pomalo sažalno. Prokleta žena!
Zna li itko za ovo? - upitao je izvlačeći rupčić i brišući lice, koje je malo-pomalo poprimalo svoju normalnu rumenu boju.
Za samoubojstvo? Mislim da ne zna - rekla je, hladno razmišljajući. - Na nesreću, pokušaju narednika Daggetta da napastuje narednika Wilsona prisustvovali su kapetan Parkinson i narednik Maynard, kao i ja osobno, sir.
Pucnuo je jezikom.
Vrlo neugodno! A u koje se vrijeme odigrao taj pokušaj napastovanja narednika Wilsona?
Negdje oko pola dva ujutro, sir.
Pogledao ju je, napola sumnjičavo a napola zaprepašteno.
A kog ste se vraga svi vi motali oko kupaonice u to doba noći? I kako ste mogli dopustiti da se tako nešto dogodi, sestro?
Zašto niste ostavili bolničara da dežura preko noći na odjelu, ako već niste htjeli zvati pomoćnu sestru?
Uzvratila mu je pogledom iz kojeg nije mogao ništa pročitati.
Ako mislite na nasrtaj na narednika Wilsona, sir, nisam imala nikakve osnove za pretpostavku da bi narednik Daggett mogao pokušati nešto u tom smislu. A ako mislite na samoubojstvo, ni po čemu nisam mogla zaključiti da narednik Daggett namjerava poduzeti nešto protiv samog sebe.
Vi, dakle, nimalo ne sumnjate da se radi o samoubojstvu, sestro?
Nimalo. Britva je bila u njegovoj ruci kad su njome nanesene ozljede. Zar to niste sami vidjeli? Zar niste vidjeli kako u ruci drži bengalsku britvu u položaju za rezanje, a ne za struganje po površini kože, tako da može snažno pritisnuti oštricu?
Nije htio da otkrije kako zbog mučnine nije stigao pozornije pogledati leš, kako je to očito ona bila učinila, pa je promijenio taktiku.
Ponovo vas pitam, zašto niste odredili nekoga da dežura na odjelu preko noći, sestro? I zašto me niste odmah obavijestili o napadu narednika Daggetta na narednika Wilsona?
Pogledala ga je, iskreno iznenađena, raširenih očiju.
Sir! U dva sata ujutro? Ne vjerujem da biste me pohvalili što vas budim u to doba zbog nečega što se ne može nazvati hitnim medicinskim slučajem. Rastavili smo ih prije nego što je narednik Wilson na bilo koji način ozlijeđen, a kad sam otišla, narednik Daggett je potpuno vladao sobom, bio je miran i ponašao se normalno. Kapetan Parkinson i narednik Maynard izjavili su da će pripaziti na narednika Daggetta u toku noći, a kako sam narednika Wilsona uklonila s odjela, nisam vidjela nikakvog razloga da stavim narednika Daggetta pod stalni nadzor, ni da ga dam uhapsiti i sprovesti u zatvor, ni da počnem zapomagati da mi pošalju pomoćno osoblje. U stvari, sir - nastavila je mirno - nadala sam se da vas uopće neću morati uznemiravati zbog tog incidenta. Nadala sam se da ću, kad porazgovaram s narednikom Daggettom i narednikom Wilsonom, nakon što se obojica smire, pronaći način da sve sredim bez službene procedure. U vrijeme kad sam odlazila s odjela, bila sam uvjerena da će na kraju tako ispasti.
On se smjesta uhvatio za novu informaciju.
Kažete da ste odstranili narednika Wilsona s odjela, sestro.
Što ste zapravo time htjeli reći?
Narednik Wilson bio je u stanju teškog emocionalnog šoka, sir, i s obzirom na okolnosti, smatrala sam umjesnim da ga smjestim u svoju sobu i ne ostavljam ga na odjelu, pod nosom narednika Daggetta.
Narednik Wilson je, dakle, bio sovama cijele noći? Pogledala ga je bez trunka straha.
Da, sir. Cijele noći.
Cijele noći? Jeste li sigurni da je bio s vama cijele noći?
Jesam, sir. On je, u stvari, još uvijek u mojoj sobi. Nisam htjela da se vraća na odjel dok ne porazgovaram s narednikom Daggetom.
Bili ste, dakle, cijele noći s njim, sestro?
Osjetila je kako je hvata jeza. Pukovniku nije padalo na pamet da je sumnjiči zbog nedopuštenih odnosa s Michaelom; vjerojatno je smatrao da je ona nesposobna za takve stvari. On je mislio na nešto sasvim različito od ljubavi - na umorstvo.
Nisam napuštala narednika Wilsona sve dok nisam pošla na dužnost prije, otprilike, pola sata, sir, i našla sam narednika Daggetta nekoliko minuta nakon dolaska na odjel. On je tad bio već nekoliko sati mrtav - rekla je tonom koji nije dopuštao suprotstavljanje.
Razumijem - procijedio je pukovnik „Chinstrap” kroz stisnute usne. - Lijepa gužva, zar ne?
Ne slažam se, sir. Nije nimalo lijepa.
Vratio se na glavnu temu kao uporan pas tragač.
I vi ste sasvim sigurni da narednik Daggett nije rekao ni učinio ništa što bi upućivalo na to da priprema samoubojstvo?
Ništa pod bogom, sir - rekla je odlučno. - U stvari, činjenica da je izvršio samoubojstvo, potpuno mi je neshvatljiva. Ne toliko što je sebi oduzeo život koliko što je odlučio da to učini s toliko krvi... na tako ružan način. A što se tiče napada na vlastitu muškost... ne mogu ni naslutiti zašto je to uradio. Samo, konačno, to i jest nevolja s ljudima. Nikad ne rade ono što očekujete od njih. To vam kažem sasvim iskreno i otvoreno, pukovniče Donaldsone. Mogla bih lagati i reći da je narednik Daggett bio očito samoubilački nastrojen. Odlučila sam, međutim, da govorim istinu. Moje nedoumice u vezi sa samoubojstvom
narednika Daggetta ne mijenjaju moje uvjerenje da se radi o samoubojstvu. Ništa drugo ne može biti.
Okrenuo se i pošao prema Odjelu X, koračajući odmjerenim tempom, koji je ona konačno prihvatila. Zastao je kraj srušenog konopca s rubljem i nekoliko trenutaka paradnim štapićem čeprkao po gomili košulja i majica, podsjetivši sestru Langtry na upraviteljicu mješovitog omladinskog kampa koja traži sumnjive mrlje.
Ovdje je, izgleda, bilo borbe - rekao je, uspravljajući se. Usne su joj se iskrivile.
I bilo je, sir. Između kapetana Parkinsona i košulja na užetu.
Krenuo je dalje.
Mislim da će biti bolje da porazgovaram s kapetanom Parkinsonom i narednikom Maynardom prije nego što obavijestim nadležne organe, sestro.
Naravno, sir. Nisam bila na odjelu nakon što sam otkrila leš, i mislim da nitko od njih još ne zna što se dogodilo. Čak i ako je netko od njih pokušao ući u kupaonicu, nije mogao ništa vidjeti, jer sam je zaključala prije nego što sam pošla da vas obavijestim.
Konačno nešto na čemu vam mogu biti zahvalan - rekao je strogo, a onda je iznenada shvatio kako mu život pruža savršenu priliku da stane na vrat sestri Langtry, jednom zauvijek. Muškarac provodi noć u njenoj sobi, sumnjiva, mračna seksualna afera koja kulminira umorstvom... sve će to, kad se iznese na vidjelo, biti dovoljno da sestra Langtry bude pribijena na stup srama i demobilizirana po kazni. Oh, bože, kakva sreća! - Dozvolite mi da vam kažem, sestro, da ste, po mom mišljenju, od početka do kraja ove neugodne afere vukli pogrešne poteze, i da ću se osobno založiti da za to budete kažnjeni kako ste zaslužili.
Hvala vam, sir! - uzviknula je, bez i najmanjeg prizvuka ironije. - Što se mene tiče, ja smatram da su neposredni uzrok čitavom događaju bile dvije boce viskija Johnnie Walker što su ih pacijenti Odjela X sinoć iskapili do dna. I kad bih samo znala tko je taj neodgovorni idiot koji je jučer dao te dvije boce kapetanu Parkinsonu, emocionalno nestabilnom pacijentu, s velikim zadovoljstvom bih se osobno založila da za to bude kažnjen onako kako je zaslužio!
Sapleo se na stubama tako da se morao uhvatiti za krhku ogradu da ne padne. Neodgovorni idiot? Više nego idiot! Potpuno
je zaboravio na viski. A ona zna. Eh, ona dobro zna otkud je stigao taj viski. Mora zaboraviti osvetu. Mora se povući, i to najvećom brzinom. Prokleta žena! Njena uglađena i, oh, neustrašiva drskost duboko je ukorijenjena u njoj, pa kad je posao medicinske sestre nije izliječio od toga, ništa je neće izliječiti.

Matt, Nugget, Benedict i Neil sjedili su za stolom na verandi. Svi su izgledali sablasno. Nije stigla da im, jadnicima, dade kofein koji je odlila iz posude s APC otopinom, a sad to, pred pukovnikom, nije više mogla učiniti.
Kad su ugledali pukovnika, svi su zauzeli stav mirno. On se svom težinom spustio na jedan kraj klupe, ali je bio prisiljen da se brzo pomakne prema sredini kad se drugi kraj opasno podigao.
Zauzmite svoja mjesta, gospodo - rekao je. - Kapetane Parkinsone, bio bih vam vrlo zahvalan kad biste me ponudili šalicom čaja.
Čajnik je bio već nekoliko puta napunjen, a skuhan je i još jedan kotlić svježeg čaja, tako da je napitak koji je Neil ne baš sigurnom rukom natočio pukovniku bio relativno svjež. Pukovnik
„Chinstrap” uzeo je šalicu, očito ne primjećujući njenu ružnoću, i zahvalno zabio nos u nju. Na kraju je ipak morao spustiti šalicu; došlo je vrijeme da smrknuto pogleda četvoricu muškaraca i sestru Langtry.
Čujem da je rano jutros u kupaonici došlo do sukoba između narednika Wilsona i narednika Daggetta? - upitao je, pokazujući svojim držanjem da je samo zbog toga došao tako rano čak ovamo, na Odjel X.
Jest, sir - rekao je Neil ležerno. - Narednik Daggett je pokušao seksualno napastovati narednika Wilsona. Sestra Langtry nas je pozvala... narednika Maynarda i mene, mislim... pa smo otišli u kupaonicu i rastavili ih.
Jeste li vidjeli incident vlastitim očima, ili ste samo čuli za njega od sestre Langtry?
Neil je pogledao pukovnika i ne pokušavajući sakriti prezir.

Vidio sam sve vlastitim očima, naravno! - Nastojao je da mu glas zvuči kao čovjeku koji je prisiljen da udovoljava nezdravoj radoznalosti drugih. - Narednik Daggett vjerojatno je iznenadio Wilsona dok se tuširao. Narednik Wilson bio je gol i mokar. Narednik Daggett bio je također gol, ali nije bio mokar. Uz to je bio u stanju krajnje seksualne uzbuđenosti. Kad smo sestra
Langtry, narednik Maynard i ja ušli u kupaonicu, pokušavao je zgrabiti narednika Wilsona, koji je stajao u obrambenom stavu. Neil se iskašljao, a onda je nastavio gledajući pored pukovnikovog ramena: - Narednik Wilson nije, srećom, popio mnogo viskija što smo ga sinoć slučajno imali kod sebe, jer bi inače sigurno mnogo gore prošao.
U redu, u redu, dovoljno je! - rekao je oštro pukovnik, komu se svaka Neilova rečenica činila kao ubod mačem, a spominjanje viskija kao udarac batinom. - Naredniče Maynarde, slažete li se s opisom situacije koji je dao kapetan Parkinson?
Benedict je na to prvi put podigao pogled. Na licu mu se ogledala napetost i umor čovjeka koji je stigao do točke iza koje nema povratka, a oči su mu bile podljevene krvlju - od viskija, vjerojatno.
Da, sir, upravo se tako sve odigralo - rekao je, čupajući iz sebe riječi kao da je danima sjedio koncentrirajući se upravo na njih. - Luce Daggett bio je mrlja na licu zemlje. Ružna, odvratna.
Matt je brzo ustao, nepogrešivo spustio ruku Benedictu na rame i stiskom ga natjerao da ustane.
Hajde, Bene - rekao je, požurujući ga. - Idemo! Izvedi me da se prošetamo. Na osjećam se dobro poslije onog viskija sinoć.
Pukovnik „Chinstrap” nije se suprotstavio jer ga je ponovno spominjanje viskija uplašilo. Sjedio je tiho kao miš dok je Benedict odvodio Matta s verande, a onda se ponovo obratio Neilu.
Što se dogodilo nakon što je vašim dolaskom sukob prekinut, kapetane?
Narednik Wilson podlegao je prilično jakoj reakciji, sir. Kako se to već događa kod ljudi prisiljenih da se bore kad to nisu očekivali, znate. Sav se tresao i nije mogao doći do daha. Činilo mi se da će biti najbolje da ostane pod nadzorom sestre Langtry, pa sam joj predložio da odvede narednika Wilsona s odjela i smjesti ga negdje kod sebe, što dalje od narednika Daggetta. Tako je naredniku Daggettu uskraćena mogućnost da... ovaj... dođe ponovo u iskušenje preko noći. Ostao je prilično zabrinut, čemu sam, to rado priznajem, i sam dosta pridonio. Narednik Daggett, sir, nije ni u kom slučaju moj ljubimac.
Kad je Neil počeo govoriti, sestra Langtry samo ga je pristojno promatrala, ali kad je čula kako kaže pukovniku da je uklanjanje Michaela s odjela bilo njegova ideja, oči su joj se raširile od iznenađenja, a onda se ispunile toplom zahvalnošću.
Taj šašavi, plemeniti, divni čovjek! Pukovniku nikad neće pasti na pamet da posumnja je li to zaista bila Neilova ideja; on je bio naviknut na to da muškarci preuzimaju komandu i donose odluke. Samo, činilo se da je Neil vrlo dobro znao kamo ona namjerava smjestiti Michaela preko noći, i to ju je natjeralo da se zamisli. Je li drugi dio noći ostao i sada zapisan na njenom licu, ili je to on samo slučajno pogodio?
U kakvom je stanju bio narednik Daggett kad ste se vratili na odjel, kapetane? - upitao je pukovnik.
U kakvom je stanju bio narednik Daggett? - ponovio je Neil, zatvarajući oči. - Ah, bio je manje-više isti kao i uvijek. Hulja s otrovnim jezikom. Nije se nimalo kajao, bilo mu je samo žao što smo ga uhvatili. Pljuvao je, po običaju, na sve. I prijetio kako će nam se svima osvetiti, a posebno sestri Langtry. Luce je, naime, mrzi.
Pukovnik je s negodovanjem slušao taj, neskrivenom antipatijom ispunjeni napad na mrtvog čovjeka sve dok se nije sjetio da oni, u stvari, ne znaju da je Luce mrtav. Ipak je nastavio s pitanjima, u želji da ga potpuno razobliči.
Gdje je narednik Daggett sada? - upitao je tobože onako uzgred.
Ne znam niti mi je stalo da znam, sir - odgovorio je Neil. - Što se mene tiče, strašno bih se obradovao kad bih saznao da više nikad neće stupiti nogom na Odjel X.
Razumijem. U redu, kapetane, vi bar govorite otvoreno.
Svi su primijetili kako pukovnik nastoji da ne poremeti dragocjenu emocionalnu ravnotežu pacijenata Odjela X, ali kad se okrenuo Nuggetu, kao da se više nije mogao suzdržati.
Vojniče Jones, vi mi nešto previše tiho sjedite. Imate li što dodati?
Tko, sir, je l' ja, sir? Ja sam imao migrenu - rekao je Nugget odlučno. - Klasičan slučaj, sir, zaista, začudili biste se! Kao prodrom, dvodnevna letargija praćena stanovitom disfazijom, nakon čega je uslijedio pravi vatromet skotoma u desnom dijelu vidnog polja u trajanju od oko jednog sata. Zatim je došla glavobolja u lijevom dijelu lubanje. Ležao sam kao mrtav, sir. - Nekoliko trenutaka je razmišljao. - U stvari, još nepokretnije.
Blještave mrlje u vidnom polju ne zovu se skotomi, vojniče
rekao je pukovnik.
Kod mene su bili pravi skotomi - rekao je Nugget nepokolebljivo. - Bili su fantastični, sir! Kažem vam, to ni
približno nije bila ona vaša minimalna migrena. Kad sam gledao u neki krupan predmet, vidio sam ga bez problema, ali kad bih pogledao u dio nekog velikog predmeta, na primjer u kvaku na vratima ili u čvor na drvenom zidu, vidio sam samo lijevu polovicu kvake ili čvora. Desne polovice... ne znam, jednostavno nije bilo. Skotomi, sir.
Vojniče Jones - rekao je pukovnik umorno - kad bi vaše poznavanje vojnih problema bilo bar donekle ravno vašem poznavanju simptomatologije, bili biste feldmaršal i mi bismo bili umarširali u Tokio još 1943. Kad se vratite u civil, posvetite se studiju medicine, to vam toplo preporučujem.
Neću moći, sir - rekao je Nugget sa žaljenjem u glasu.
Imam samo osnovnu školu. Pomišljam, međutim, da učim za bolničara, sir. U Repatu.
E pa, svijet će izgubiti novog Pasteura, ali će zato možda dobiti mister Nightingalea. Siguran sam da ćete uspjeti, vojniče Jones.
Krajičkom oka pukovnik je primijetio da se Matt vratio bez Benedicta i da stoji na vratima, pozorno sve slušajući.
Kaplare Sawyer, što nam vi možete reći?
Ja ništa nisam vidio, sir - rekao je Matt odsječno. Pukovnik je uvukao usne; osjetio je potrebu da duboko udahne.
Je li itko od vas, gospodo, odlazio u kupaonicu nakon sukoba narednika Daggetta i narednika Wilsona?
Na žalost nije, sir - rekao je Neil, držeći se pokajnički.
Žao nam je što ste nas zatekli neumivene i neobrijane, ali nakon našeg malog sinoćnjeg zastranjenja s viskijem, prvo što nam je jutros bilo potrebno bili su litre i litre čaja.
Mislim da ste im mogli dati po žlicu kofeina skinutog s APC otopine, sestro! - planuo je pukovnik, gledajući je ljutito.
Podigla je obrve i blago se osmjehnula.
Sve je spremno, mogu to učiniti odmah, sir. Pukovnik je konačno odlučio da objavi vijest.
Pretpostavljam da nikome od vas nije poznato da je narednik Daggett nađen mrtav u kupaonici - rekao je kratko.
Učinak što ga je vijest izazvala bio je daleko od očekivanog; nitko nije bio primjetno iznenađen, zaprepašten, potresen ili bar zainteresiran. Samo su sjedili i gledali u pukovnika, kao da je izrekao neku neobično banalnu primjedbu o vremenu.
Što li je, zaboga, bilo Luceu da se odluči na takvo nešto? - upitao je Neil, očito osjetivši da pukovnik očekuje neki komentar.
Nisam mogao pretpostaviti da će biti tako uviđavan.
Lijepo smo se oslobodili gada - rekao je Matt.
To je kao tri Božića odjednom - rekao je Nugget.
Na osnovi čega ste zaključili da se radi o samoubojstvu, kapetane?
Neil ga je iznenađeno pogledao.
Što, zar nije? Nešto mi je bio premlad da odapne sam od sebe, zar ne?
Naravno, nije umro prirodnom smrću. Samo, zašto ste odmah pretpostavili da se radi o samoubojstvu? - navaljivao je dalje pukovnik.
Ako nije umro od srčanog napada, izljeva krvi u mozak ili nečeg sličnog, onda je digao ruku na sebe. Time ne želim reći da tu mi ne bismo sa zadovoljstvom pomogli da otputuje, ali protekla noć nije bila pogodna za umorstvo, sir. Bila je to noć za koju čašicu viskija više.
A od čega je umro, sir? - upitao je Nugget znatiželjno.
Zaklao se? Proburazio nožem trbuh? Objesio se, možda?
I upravo je vama potrebno da to znate, zar ne, vi mali vukodlače! - uzviknuo je pukovnik, očito već sit svega. - Učinio je ono što Japanci nazivaju hara-kiri, mislim.
Tko ga je našao, sir? - upitao je Matt, još uvijek stojeći uz vrata.
Sestra Langtry.
Ovog puta su reagirali onako kako je očekivao kad im je saopćio vijest o Luceovoj smrti; zavladala je mučna tišina i sve su se oči okrenule prema sestri Langtry. Nugget je izgledao kao da će zaplakati, Matt je bio zaprepašten, Neil očajan.
Draga, zaista mi je žao - rekao je Neil konačno.
Zavrtjela je glavom i nježno im se osmjehnula. - Sve je u redu, zaista. Kao što možete vidjeti, preživjela sam. Ne gledajte me tako zabrinuto, molim vas!
Pukovnik „Chinstrap” uzdahnuo je i pljesnuo se rukama po bedrima, priznajući poraz. Što da radi s ljudima koji nimalo ne žale zbog smrti svog druga, a onda samo što se ne raspadnu kad čuju da je njihova draga sestra Langtry doživjela nešto neugodno? Ustao je.
Hvala vam na razgovoru i čaju, gospodo. Ostajte mi zdravo!
Znali su - rekao je, koračajući kroz glavnu prostoriju odjela, praćen sestrom Langtry. - Ti su lukavi vragovi znali da je mrtav.
Mislite? - upitala ga je hladno. - Moram vam reći da se varate. Samo su pokušavali da vas iznerviraju, sir. Nije trebalo da dopustite da im to pođe za rukom, sir, a upravo ste to dopustili. Onda su samo još gori.
Kad mi bude potreban vaš savjet, Madame, zatražit ću ga! - odbrusio je, pjeneći se od bijesa, a onda se - istog trenutka - sjetio u kakvom je sam škakljivom položaju, a u kakvom je povoljnom položaju sestra Langtry. Ipak se nije mogao suzdržati a da pomalo zlobno ne napomene: - Moramo provesti istragu.
Naravno, sir - rekla je mirno.
Sve je to bilo i previše za njega, naročito poslije noći koju je proveo.
Čini se da u svemu nema ničeg sumnjivog - rekao je umorno. -- Na svu sreću, narednik Wilson ima čelični alibi, koji mu ne pruža nitko drugi nego vi osobno. Ipak ću pričekati s odlukom dok vojna policija ne pregleda leš. Ako zaključe da ništa ne upućuje na zločin, mislim da će se istraga svesti na formalni postupak. To, međutim, u prvom redu zavisi od pukovnika Setha. Obavijestit ću ga smjesta. - Uzdahnuo je i iskosa je pogledao. - Da, zaista, to je zbilja sretna okolnost za mladog narednika Wilsona. Bilo bi divno kad bi sve sestre na svim odjelima tako vodile brigu o svojim pacijentima.
Zastala je pod samim zastorom protiv muha, pitajući se zašto ima ljudi koje je čovjek naprosto prisiljen vrijeđati, a onda se čudi kad mu uzvrate na isti način. Tako je bilo s njom i pukovnikom „Chinstrapom”; od prvog trenutka kad su se sreli i odmjerili jedno drugo, samo su se natjecali tko će žešće ugristi. Tako je i sada, držeći se tog kursa, bila čvrsto nakanila da mu ne dopusti da se izvuče s tim pakosnim opaskama o Michaelu.
Zato je rekla, slatko kao med:
Upozorit ću pacijente da se suzdrže od tog neprestanog hvalisanje svojom pijankom, sir, ako se slažete. Ne vidim nikakvog razloga da se to spominje, naravno ako vojna policija zaključi da se u slučaju smrti narednika Daggetta nesumnjivo radi o samoubojstvu.
Trgnuo se, neugodno dirnut. U tom trenutku bio bi dao sve što ima da joj može tresnuti u nasmijano lice, viknuti da ga čuje čitav svijet kako je on dao nervno labilnim pacijentima viski, ali je znao da to ne smije učiniti. Zato je samo kruto klimnuo glavom.
Kako god smatrate da je najbolje, sestro. Ja to sigurno neću spominjati.
Još niste razgovarali s narednikom Wilsonom, sir. Kad sam ga ostavila, spavao je, ali mislim da je s njim sve u redu. U svakom slučaju, sigurna sam da je sposoban da odgovara na pitanja. Predlažem da sad pođemo u moju sobu. Bila bih ga smjestila u neku od susjednih praznih soba, ali sve su zaključane. Što je, pokazalo se, bila sretna okolnost, zar ne? Morala sam ga smjestiti u svoju sobu, gdje sam ga mogla držati stalno na oku. Ugodno baš nije bilo, jer je u sobi samo jedan krevet.
Kučka, prokleta kučka! Ako je vojnik Nugget Jones potencijalni Pasteur, onda je ona potencijalni Hitler. A on sam, to je morao priznati, nije se ni u svojim najboljim danima mogao mjeriti s njom. Bio je već sit svega, a čitava ova gužva bila je sama po sebi pravi šok.
Porazgovarat ću s narednikom kasnije, sestro. Do viđenja.

3

Sestra Langtry je stajala nepokretna i pogledom pratila pukovnika dok nije prešao veći dio puta do svog stana, a onda je sišla niz rampu i uputila se prema svojoj sobi.
Kad bi čovjek, dok se događaji nižu, samo imao vremena da razmisli! Na žalost, nikad nije tako. Jedino što je mogla učiniti bilo je da drži korak s događajima i uvijek gleda malo dalje ispred sebe. Nije vjerovala pukovniku „Chinstrapu” ni koliko je crno pod noktom. Bilo bi sasvim u njegovom stilu da se sad kao žohar uvuče u svoju kolibu i pošalje glavnu sestru da obavi njegov posao, da je uputi ravno u njenu sobu! Mora skloniti Michaela, i to odmah, a željela bi da ima više vremena za razmišljanje prije nego što se nađe s njim, nekoliko dragocjenih sati u toku kojih bi mogla smisliti najbolji način da kaže ono što ima reći. Nekoliko dragocjenih sati, a ni dani ne bi bili dovoljni za to!
Zrak je bio ispunjen predosjećajem katastrofe. Cinički raspoložen čovjek mogao bi to pripisati približavanju monsuna, ali sestra Langtry je znala da se ne radi o tome. Stvari su nastajale, rasle i onda se raspadale u ništa tako brzo da se odmah vidjelo kako su bile bez pravih temelja. Bar je tako bilo s
njom i Michaelom. Kako se mogla nadati da se iz jedne umjetno stvorene situacije može roditi nešto trajno? Zar nije upravo zbog toga odlučno odbila da produbi vezu s Neilom Parkinsonom? U krevet se obično ide s nekim koga čovjek, ako ne poznaje, a ono bar misli da poznaje. Za Michaela, Honour Langtry nije mogla predstavljati nešto realno; bila je tek vizija, priviđenje. Jedina Langtry koju je poznavao bila je sestra Langtry. U svojim odnosima s Neilom bila je sačuvala dovoljno zdravog razuma da ostane uvijek svjesna toga, da potisne sve nade dok se oboje ne nađu u koliko-toliko normalnoj sredini, dok mu se ne pruži prilika da upozna Honour Langtry, a ne samo sestru Langtry. S Michaelom, međutim, nije bilo ni razmišljanja, ni zdravog razuma, ničega osim žudnje da nađe njegovu ljubav ovdje, odmah, a posljedice neka vrag nosi! Kao da je negdje duboko u podsvijesti znala koliko je ta njihova veza krhka i bez budućnosti.
Prije mnogo godina jedna sestra održala je pripravnicama na početnom kursu u bolnici „Prince Alfred” posebno predavanje o emocionalnim rizicima koji prate poziv medicinske sestre. Jedna od tih pripravnica bila je Honour Langtry. Medu opasnostima koje im prijete, rekla je sestra-predavač, jest i mogućnost da se zaljube u pacijenta. A ako već sestra misli da može dopustiti sebi da se zaljubi u pacijenta, rekla je, neka se nipošto, nipošto ne zaljubljuje u kroničnog bolesnika. Ljubav se može razviti i postati trajna ako se radi o operaciji slijepog crijeva ili prijelomu bedrene kosti, ali ljubav s epileptičarem, paraplegičarem ili čovjekom koji boluje od tuberkuloze nije, kako je to svojim odmjerenim glasom i odmjerenim riječima rekla sestra-predavač, veza koja ima perspektivu. Veza koja ima perspektivu. Bila je to fraza koju Honour Langtry nikad neće zaboraviti.
Ne bi se moglo reći da je Michael bolestan, još manje da je kronično bolestan, ali ga je upoznala u posebnim bolničkim uvjetima kojima su ton davale tamne sjene Odjela X. Čak i ako pretpostavimo da one nisu djelovale na njega, na nju sasvim sigurno jesu. Njena prva i jedina dužnost bila je da u Michaelu vidi samo pacijenta Odjela X. S Neilom Parkinsonom je uspjela, ali u Neila Parkinsona nije bila zaljubljena, pa je strogi glas dužnosti prevladao.
I tako je uhvatila samu sebe kako pokušava nositi dva šešira odjednom - ljubav i dužnost, i oba za istog muškarca. Za istog pacijenta. Dužnost joj je govorila da je on pacijent. Nije važno što ne odgovara tom opisu. Dužnost je tu. Dužnost je oduvijek bila
tu. Ona je na prvom mjestu; sva ljubav na ovom svijetu ne bi mogla izmijeniti naviku učvršćivanu toliko godina.
„Koji šešir da nosim, šešir ljubavi ili šešir dužnosti?” upitala je samu sebe koračajući sporije nego obično uza stube što su vodile na verandu ispred njene sobe. „Hoću li biti njegova ljubavnica ili medicinska sestra kojoj je povjereno da ga nadzire? Što je on meni? Ljubavnik ili pacijent?” Iznenadan nalet vjetra zadigao joj je kraj vela i otkrio joj vrat. „To je odgovor na sva pitanja,” pomislila je. „Nosim šešir dužnosti.”
Kad je otvorila vrata, ugledala je Michaela kako strpljivo sjedi na stolici i čeka je, obučen u pidžamu i bolnički ogrtač posuđen s Odjela B. Premjestio je stolac na drugi kraj sobe, dalje od kreveta koji je, uredno namješten, izgledao tako da se ni uz najveći napor mašte nije moglo zamisliti kako je bio poprište slavnih ljubavnih okršaja, užitka i zanosa kao kakav jastucima obloženi ležaj u spavaćoj sobi čuvene kurtizane. Spartanska čednost tog ležaja izazvala je u njoj čudan osjećaj nelagodnosti; već je bila u sebi proživjela scenu koja će uslijediti, dok je išla preko verande, a u toj sceni on je još uvijek ležao gol u njenom krevetu.
Da ga je zatekla tako, možda bi našla u sebi snage da bude nježna, možda bi legla do njega, možda bi, usprkos dužnosti, skupila odnekud hrabrost da uradi ono što je najviše željela - da obavije ruke oko njega, da mu pruži usne za jedan od onih silovitih, vatrenih poljubaca, da kroz nove doživljaje obnovi uspomene iz protekle noći, koje je na tako strašan način zasjenio leš još uvijek ispružen u kupaonici.
Zastala je na vratima, ozbiljna lica, nesposobna da se pokrene i progovori, potpuno bez snage. Ali već sam izraz njenog lica rekao mu je, očito, više nego što je pretpostavljala, jer je smjesta ustao, prišao joj i zastao pred njom, ali ne toliko blizu da je dodirne.
Što se dogodilo? - upitao ju je. - Što ti je? Što se dogodilo?
Luce je izvršio samoubojstvo - jedva je nekako izgovorila i ušutjela, potpuno iscrpljena.
Samoubojstvo? - U prvom trenutku ostao je bez daha, ali iznenađenje ga je minulo brže nego što je očekivala, a zamijenila ga je neka čudna, s užasom pomiješana zapanjenost, kao nad nekim vlastitim postupkom. - Oh, bože, bože! - rekao je polako, držeći se kao da će svakog trenutka umrijeti. Na njegovom blijedom licu pojavio se izraz krivnje i ojađenosti, a onda je
promucao: - Što sam to uradio? - Ponovio je te riječi, glasom starog i slabog čovjeka. - Što sam to uradio?
Srce joj je zadrhtalo, primakla mu se bliže i objema rukama mu stegla nadlakticu.
Ništa nisi uradio, Michael, ništa! - rekla je, gledajući ga umolno, ravno u oči. - Luce je uništio sam sebe, čuješ li me? Htio se poslužiti tobom samo da se osveti meni. Ne smiješ okrivljavati sebe ni zbog čega. Nisi ga ti na to naveo, niti nagovorio!
Nisam? - upitao ju je promuklim glasom.
Prestani! - viknula je, uplašena.
Trebalo je da budem tamo kraj njega, a ne ovdje s tobom.
Nisam imao prava da ga ostavim samog.
Zbunjena, zurila je u njega kao da ga ne prepoznaje, a onda je nekako uspjela iz torbe sa zalihama izraza za nuždu iščeprkati blago podrugljiv osmijeh i premazati njime usta. - Časna riječ, to se zove kompliment! - uzviknula je.
Oh, sestro, nisam tako mislio! - uzviknuo je žalosno. - Sve bih dao samo da tebe ne povrijedim!
Već si zaboravio da me zoveš Honour?2
Da bar mogu! To ime ti odgovara... oh, da, zaista ti odgovara! A ipak stalno mislim o tebi kao o sestri, čak i sada. Ne bih nikako htio da te uvrijedim, sestro, ali da sam ostao tamo gdje mi je bilo mjesto, to se ne bi dogodilo. Bio bi živ i zdrav, a ja... ja bih bio slobodan. Za sve sam ja kriv!
Njegova bol nije za nju predstavljala ništa jer nije znala koji joj je uzrok. Tko je on? Što je on? Negdje iz središta njenog bića podigao se otpor kao mučnina, praćen ogromnom, sasvim bezličnom tugom, i proširio se kroz čitavo tijelo, od prstiju do očiju, koje su ga, širom otvorene, promatrale s nevjericom. Tko je on da nakon dugih sati strastvene i nježne ljubavi može žaliti i kajati se zbog nje, odbacivati je zbog Lucea? Užas, kajanje, bol, sa svim tim je mogla izići na kraj, ali ne kad je Luce uzrok njihovoj pojavi. Nikad se u životu nije manje osjećala kao žena, nikad nije manje bila ljudsko biće. Tresnuo joj je njenu ljubav u lice, a zbog koga - zbog Lucea Daggetta!
Razumijem - rekla je čvrsto. - Izgleda da sam se strašno prevarila u mnogim stvarima, zar ne? Oh, baš glupo s moje strane! - Gorki smijeh došao je sasvim neočekivano i djelovao tako prirodno da se Michael trgnuo. - Pričekaj malo, molim te -

2 Honour, engl. čast.
rekla je, okrećući se. - Samo da se na brzinu umijem, a onda ću te odvesti natrag na odjel. Pukovnik „Chinstrap” želi da ti postavi nekoliko pitanja, a ne bih voljela da te zatekne još ovdje.
Na polici kraj zadnjeg prozora stajao je limeni umivaonik i u njemu je bilo nešto vode. Otišla je do umivaonika, žurno, okrenute glave, da ne vidi kako joj suze teku niz lice, i umila se s mnogo buke i pljuskanja. Zatim je neko vrijeme stajala pritiskujući ručnikom oči, obraze i nos, i nastojeći svojom čeličnom voljom zaustaviti te glupe, besmislene, sramne suze.
On je ono što jest; znači li to da je njezina ljubav prema njemu automatski bezvrijedna? Znači li to da u njemu nema ničega što je vrijedno ljubavi, samo zato što je dao prednost Luceu? Oh, Michael, Michael!! Nikad u životu nije se osjećala tako izdana, tako obeščašćena. Obeščašćena Honour, da, samo zašto se, u stvari, tako osjeća? On je ono što jest, i bilo je svakako divno s njim jer ga inače ne bi toliko voljela. Ali jaz između razuma i njenih ženskih osjećaja bio je nepremostiv. Da je u pitanju neka suparnica, ne bi je toliko boljelo. Luce! Izvagana je, i ustanovljeno je da se ne može mjeriti s Luceom.
Kakav je idiot onaj pukovnik „Chinstrap” kad je mogao posumnjati da je Lucea ubio Mike! Šteta što nije prisustvovao ovoj sceni. Smjesta bi ugasila u njemu svaku sumnju. Ako je nekad netko žalio zbog smrti drugog čovjeka, onda je to narednik Michael Wilson. On je to, po njenom mišljenju, mogao učiniti; u toku noći provela je neko vrijeme izvan sobe, dovoljno da on ode, ubije Lucea i vrati se, ali on to nije učinio. Ništa je ne bi moglo uvjeriti da je umorstvo njegovo djelo. Jadni Michael! Vjerojatno je u pravu. Da je ostao na Odjelu X, Luce ne bi našao za potrebno da se ubije. Njegova pobjeda nad njom bila bi potpuna. .. ne, bila bi potpunija.
Oh, bože, kakva gužva! Kakav splet želja, kakva zbrka motiva! Zašto je odvela Michaela s odjela? U onim trenucima činilo joj se da je to jedino ispravno, jedino moguće rješenje. Samo nije li možda od samog početka planirala da iskoristi prvu priliku i ostane nasamo s Michaelom? Na Odjelu X za to nije bilo mogućnosti; svi su bili ljubomorni na svaki trenutak koji je posvećivala nekome od njih pojedinačno. A muškarci su muškarci, mislila je. Sama se doslovce bacila na Michaela dok se oporavljao od sukoba u kupaonici, pa treba li da mu zamjeri što je iskoristio priliku i uzeo je?
Suze su se osušile. Spustila je ručnik i otišla do ogledala. Lijepo, suze nisu tekle toliko dugo da joj zamute oči. Veo joj je stajao nakrivo, taj njen šešir dužnosti koji je nikad, nikad nije iznevjerio. Ljubav može iznevjeriti, dužnost nikada. Držeći se dužnosti, čovjek zna na čemu je - koliko da, toliko će mu biti vraćeno. Negdje u dubini duše otvorila je mračnu ladicu i ubacila u nju ljubav, a onda pred ogledalom poravnala veo iznad očiju, hladno i smireno kao ona sestra-predavač prije mnogo godina. To nije veza koja ima perspektivu. Okrenula je leđa samoj sebi.
Idemo - rekla je ljubazno. - Odvest ću te tamo gdje ti je mjesto.

Saplićući se povremeno, Michael je koračao uz nju tako pritisnut vlastitom nesrećom da je jedva primjećivao njenu prisutnost. Nije samo sve počinjalo iz početka; stvar je već krenula i ovog puta izrodila se u doživotnu kaznu, kaznu koju će izdržavati čitavu vječnost, do kraja života. Zašto se to moralo dogoditi upravo njemu? Što je on komu skrivio? Ljudi umiru, i to zbog njega, zbog nečega u njemu. Svima donosi samo nesreću.
Dolazio je u iskušenje da legne na njen krevet, da udiše miris njenog jastuka, da ispruži tijelo tamo gdje je ležalo njezino... Sad joj je očito žao, ali noćas nije bilo. Bila je to ljubav kakvu nikad nije upoznao. Kao san. I došla je nakon nečeg ružnog, rođena je iz njegovog stida što je uhvaćen gol, kompromitiran od Lucea Daggetta. Rođena je iz njegovog razorenog samopoštovanja, kad je definitivno shvatio kako je i on željan da ubija.
Slike Lucea igrale su mu pred očima; Luce kako se smije, Luce kako se ruga, Luce kako zapanjeno zuri u njega kad je uzeo da čisti nered koji je Luce napravio, Luce u kupaonici, nesposoban da povjeruje da njegovo udvaranje nailazi na otpor, Luce potpuno nesvjestan da umorstvo visi nad njim kao mač... Budalo grmaljska! To mu je jednom Luce rekao, a on je sad to isto rekao Luceovoj sjeni. Budalo grmaljska, budalo! Zar ti nije jasno da si sam to tražio? Zar nisi shvatio da rat otupljuje u čovjeku urođenu odbojnost prema umorstvu, da ga navikava na ubijanje? Nisi, naravno, nisi. Pa, nisi ga ni vidio izbliza, nikad nisi stigao dalje od intendantske baze.
Budućnosti više nema. Nema budućnosti za njega. Možda je nikad nije ni bilo. Ben bi rekao da je čovjek uvijek sam sebi određuje. Sve to nije fer. Oh, bože, kako je bijesan! A nju, koju
nije poznavao, nikad više neće ni upoznati. Maloprije je gledala u njega kao u ubojicu. Pa i jest ubojica; ubio je nadu.

4

Čim su stigli na odjel, Michael je žurno otišao nekamo. Jedan pogled na njegovo lice prije nego što se udaljio, ponovo je zaparao njene iskidane osjećaje - sive oči kao da su ostale bez suza, a patnja koju su izražavale bijaše tako duboka da se istog časa osjetila spremna da zaboravi na sebe i učini sve kako bi ga utješila. Ali ne, on se udaljio tako žurno kao da želi što prije pobjeći od nje. A onda je, ugledavši Benedicta kako potišten sjedi na rubu kreveta, naglo skrenuo i također sjeo.
Sestra Langtry više nije mogla izdržati da to gleda, okrenula se vratima svoje pisarnice, koliko ljuta toliko i očajna. Očito, Michaelu su svi važniji od nje.
Kad je ušao Neil noseći šalicu čaja i tanjurić sa kruhom namazanim maslacem, došla je u kušnju da ga otjera, ali nešto na njegovom licu spriječilo ju je da to učini. To nije bila ona nekadašnja ranjivost, ne, nego neka sasvim jednostavna želja da joj pomogne preko koje nije mogla tako lako prijeći.
Popijte čaj i pojedite nešto - rekao je. - Odmah ćete se bolje osjećati.
Bila mu je zahvalna na čaju, ali nije vjerovala da će uspjeti da proguta ma i jedan zalogaj. Ipak, kad je nakon prve šalice čaja stigla druga, nekako je pojela pola onoga što je bilo na tanjuriću. I zaista se osjećala bolje.
Neil je sjedio na stolcu za posjetioce i napeto je promatrao, žderući se zbog njenog bola i vlastite bespomoćnosti, nesretan zbog ograničenja u njihovim odnosima koje je ona sama nametnula. Ono što je bila spremna učiniti i dati za Michaela nije se odnosilo i na njega, i to ga je mučilo jer je znao da je bolji čovjek od Michaela. Bolji za nju, i to kako god se uzme. Više je nego naslućivao da to i Michael zna; da to zna danas, ako nije znao jučer. Ali kako je uvjeriti u to? Ona neće htjeti ni da ga sluša.
Kad je odgurnula tanjurić, rekao je:
Užasno mi je žao što ste od svih nas ovdje upravo vi našli Lucea. To sigurno nije bio lijep prizor.
Ne, nije bio, ali ja sam u stanju da se nosim s takvim stvarima. To ne treba da vas brine. - Osmjehnula mu se, potpuno nesvjesna da izgleda kao da se probija kroz dubine nekog svog intimnog pakla. - Želim vam zahvaliti što ste preuzeli na sebe krivnju za moju odluku da odvedem Michaela s odjela.
Slegnuo je ramenima.
Pa sad, pomoglo je, zar ne? Pukovnik se drži svojih uvjerenja o jačem spolu, pa neka mu bude! Da sam mu rekao kako sam bio pijan i nesposoban za išta dok ste vi vladali situacijom, sigurno mi ne bi onako spremno povjerovao.
Načinila je grimasu.
To je istina.
Jeste li sigurni da ste dobro, sestro?
Da, sasvim se dobro osjećam. Ako mi nešto smeta, onda je to osjećaj da sam prevarena.
Podigao je obrve.
Prevarena? To je čudna riječ.
Za mene nije. Jeste li znali da sam odvela Michaela u svoju sobu, ili ste to rekli samo onako, naslijepo?
Čista logika. A kamo biste ga mogli odvesti? Još sinoć sam znao da, kad svane jutro, nećete imati volje da podnosite prijavu protiv Lucea ni komandi ni vojnoj policiji. Što je značilo da nećete htjeti da izazivate govorkanja, do čega bi došlo kad biste smjestili Michaela na neki drugi odjel.
Vrlo ste pronicavi, Neile.
Mislim da uopće niste svjesni koliko sam pronicav. Nije bila u stanju da mu odgovori, pa je okrenula glavu i pogledala kroz prozor.
Evo, uzmite cigaretu - rekao je sažalno ali istodobno i ogorčeno, jer je znao da postoje stvari o kojima mu ona neće dopustiti da govori.
Ponovo je pogledala u njega.
Ne usuđujem se, Neile. Glavna sestra samo što nije stigla. Pukovnik je sigurno već obavijestio i nju i komandanta, kao i vojnu policiju, i sigurna sam da će požuriti ovamo. Što je stvar mučnija, to bolje, bar što se nje tiče, pod uvjetom da ona nije aktivno umiješana u mučni dio. Njoj će ova katastrofa doći kao naručena.
A kako bi bilo da ja zapalim cigaretu sebi, a vi da ukradete koji dim? Očito vam je potrebno nešto jače od čaja.
Ako se usudite da preda mnom spomenete viski, Neile Parkinsone, zabranit ću vam da izlazite iz svoje sobe mjesec dana! A bez cigarete mogu, zaista. Moram sačuvati ono malo ugleda što mi je još ostalo, jer će me inače glavna sestra isprašiti iz službe. Osjetila bi po mom dahu da sam pušila.
Pa sad, bar je pukovnik, kao davalac viskija, odletio u zrak od vlastite bombe...
Što me je, uzgred budi rečeno, podsjetilo na dvije stvari. Kao prvo, bit ću vam zahvalna ako nitko od vas ni pred kim ne spomene taj viski. Drugo, ponesite ovu čašu na odjel i dajte svakome po žličicu, ne izuzimajući ni sebe. Izliječit će vas od mamurluka.
Nasmijao se.
Za to bih vam najradije poljubio obje ruke i noge!
U tom trenutku na vrata je upala glavna sestra, raširenih nosnica kao u lovačkog psa kad nanjuši divljač. Neil je formalno pozdravio glavnu sestru i nestao, ostavljajući sestru Langtry da se sama nosi sa svojom pretpostavljenom.

5

Dolaskom glavne sestre započeo je drukčiji, strahovito zamoran dan. Poslije nje je došao komandant, blag, sitan čovjek u činu pukovnika, s crveno obrubljenom kapom, za koga je bolnica kojom je upravljao bila nešto sasvim apstraktno, tako da je bio potpuno nemoćan kad bi se našao suočen sa živim pacijentima. Od njega je, kao komandanta Baze broj 15, zavisilo kako će dalje teći istraga. Nakon što je na brzinu obišao kupaonicu, telefonirao je pomoćniku načelnika štaba divizije i zatražio da mu pošalje jednog istražitelja iz Specijalnog istražnog odjela. Uvijek pretrpan poslom, komandant nije pokazao veliko zanimanje za ono što je, očito, bio čist i jasan slučaj samoubojstva, i to samoubojstva izuzetno neugodne vrste. Zato je organizacioni dio istrage povjerio intendantu Baze broj 15, visokom, simpatičnom i inteligentnom mladom čovjeku po imenu John Penniquick, a onda se, oslobođen tereta koji nije obećavao ništa osim briga, vratio složenom poslu zatvaranja čitave ustanove.
Kapetan Penniquick bio je zacijelo još zauzetiji od komandanta, ali je bio i izuzetno sposoban i vrijedan oficir, pa je
sam podrobno informirao narednika-istražitelja iz Specijalnog odjela štaba divizije čim je ovaj stigao.
Razgovarat ću osobno s onima koje vi predložite - rekao je promatrajući preko naočala narednika Watkina, koji je na njega ostavio dojam pronicavog, razumnog i simpatičnog čovjeka. - Sve je to, međutim, vaš zec, ukoliko se ne pokaže da je zec, u stvari, vuk U tom slučaju, vičite i ja ću dotrčati koliko me noge nose.

Nakon što je proveo desetak minuta u kupaonici, u društvu majora koji je bio glavni patolog u bazi, narednik Watkin je zamišljeno prešao udaljenost između kupaonice i stražnjih stuba Odjela X, a onda je obišao baraku i ušao u nju s prednje strane. Sestra Langtry nije bila u svojoj pisarnici, ali je čula karakteristični zveket zastora od poklopaca pivskih boca pa mu je izišla u susret. „Zgodna mala”, pomislio je narednik zadovoljno; „i oficir do srži”. Nije mu bilo nimalo teško da stane mirno i salutira.
Zdravo, naredniče - rekla je, osmjehujući se.
Sestra Langtry? - upitao je, skidajući šešir.
Da.
Ja sam iz Specijalnog istražnog odjela pri štabu divizije, došao sam radi uviđaja u vezi sa smrću narednika Luciusa Daggetta. Zovem se Watkin - rekao je polako, gotovo sanjivo.
Nije, međutim, bio pospan. Kad su se smjestili u njenoj sobici, najprije je odbio ponuđeni čaj, a zatim je odmah prešao na posao.
Morat ću porazgovarati s vašim pacijentima, sestro, ali bih najprije želio da vam postavim nekoliko pitanja, ako nemate ništa protiv.
Samo izvolite - rekla je mirno.
Britva. Je li bila njegova?
Da, sigurna sam da je bila. Više pacijenata se brije bengalskom britvom, ali mislim da je samo Luce imao britvu s drškom od ebanovine. - Odlučila je govoriti sasvim otvoreno i tako ukazati naredniku na činjenicu da se i njena riječ mora slušati. - Iako pretpostavljam da vi nimalo ne sumnjate da je u pitanju samoubojstvo, naredniče? Vidjela sam kako je Luce držao britvu u ruci. Prsti su mu se ukočili baš u položaju kako je živa ruka držala britvu, a šaka i ruka bile su obljevene krvlju, onako kako to odgovara rezovima što sam ih vidjela. Koliko ima tih rezova?
Samo tri, u stvari, ali zapravo dva više nego što je bilo potrebno da se ubije.
Što je rekao patolog? Jeste li doveli nekoga izvana, ili ste pozvali majora Menziesa?
Nasmijao se.
Kako bi bilo da ja malo odrijemam u jednom od vaših kreveta a da istragu prepustim vama?
Pogledala ga je postiđeno, afektirano pokajnički, kao djevojčica.
Oh, bože, ponašam se nametljivo, zar ne? Oprostite, naredniče! Čitav me taj slučaj zbunjuje, to je sve.
Sve je u redu, sestro, samo pitajte. Uživam u razgovoru s vama. A sad ozbiljno, gotovo i nema sumnje da je u pitanju samoubojstvo, i potpuno ste u pravu što se tiče položaja britve. Major Menzies kaže kako nimalo ne sumnja u to da je narednik Daggett sam sebi zadao smrtne ozljede. Samo ću se raspitati kod vaših ljudi u vezi s britvom, pa ako se sve bude slagalo, mislim da ćemo brzo okončati istragu.
Oteo joj se dubok uzdah olakšanja, a onda mu se zavodnički osmjehnula.
Oh, tako mi je drago! Znam da svi misle kako su mentalno nestabilni pacijenti sposobni za sve, a moji su momci u stvari krotki kao ovčice. Narednik Daggett bio je jedini žestok među njima.
Znatiželjno ju je pogledao.
Sve su to sami vojnici, je li, sestro?
Naravno.
I došli su uglavnom iz prednjih linija, siguran sam, inače ne bi bili tropici. Žao mi je što se neću složiti s vama, sestro, ali ti vaši momci nikako ne mogu biti ovčice.
Iz njegovih riječi odmah je izvukla zaključak da će istragu provesti s temeljitošću koju bude smatrao primjerenom. Sad je sve zavisilo od toga je li rekao istinu kad je izjavio da vjeruje kako se radi o samoubojstvu.
Njegovo raspitivanje o britvi otkrilo je da je samo Luce posjedovao bengalsku britvu s drškom od ebanovine. Matt je imao bengalsku britvu s drškom od slonovače, a Neil komplet od tri britve s drškama od sedefa izrađene po narudžbi za njegovog oca još prije prvog svjetskog rata. Michael se brijao britvicom, Benedict i Nugget također.
Pacijenti Odjela X nisu ni pokušali prikriti svoje antipatije prema pokojniku, ali nisu ni ometali Watkinova istraživanja sredstvima koja su im stajala na raspolaganju kao što su glumljeno ludilo ili zatvaranje u sebe. Sestra Langtry se u početku bojala da će se ponašati svojeglavo, jer su ih samoća, nerad i odvojenost od svijeta ponekad tjerali na dječje igre, kao onog popodneva kad je Michael došao na odjel, ali oni su se odazvali apelu da pokažu zdrav razum i izvanredno su surađivali s istražiteljem. Je li dugi razgovor s njima bio naredniku Watkinu ugodan ili nije, o tome se nije izjasnio, ali je s pažnjom pratio sve o čemu se govorilo, čak i Nuggetove lirske opise skotoma, koji su ga bili onemogućili da vidi išta osim kvaka na vratima i čvorova na zidovima, pa i od njih samo lijevu polovicu.

Michael je bio jedini pacijent Odjela X s kojim je intendant poželio da osobno razgovara, i to je zaista bio prijateljski razgovor, a ne saslušanje. Pozvao je Michaela da dođe u njegov ured samo zato što je na Odjelu X bilo zaista nemoguće razgovarati u četiri oka.
Iako Michael toga nije bio svjestan, njegov izgled bio je njegova najbolja obrana. Javio se na raport u kompletnoj uniformi, ali bez šešira, i tako nije salutirao kad je ušao, već je samo stao mirno, pričekavši da ga intendant pozove da sjedne.
Nema razloga da se brinete, naredniče - rekao je kapetan John Penniquick sjedeći za stolom, na kojemu nije bilo ničega osim papira u vezi sa smrću Luciusa Daggetta. Patolog je dostavio izvještaj na dvije rukom pisane stranice koji je, uz detaljan opis ozljeda što su izazvale smrt, sadržavao i nalaz prema kojemu u želucu i krvi preminulog nije bilo stranih materija kao što su barbiturati ili opijati. Izvještaj narednika Watkina bio je duži, također pisan rukom, i sadržavao je, između ostalog, prikaz svih razgovora što ih je vodio sa sestrom Langtry i pacijentima Odjela
X. Kriminološka istraživanja u vojsci bila su za vrijeme rata prilično ograničena i nisu obuhvaćala analizu otisaka prstiju. Da je narednik Watkin primijetio išta sumnjivo, on bi herojski učinio sve što je u njegovoj moći, ali narednik u ratnom Specijalnom istražnom odjelu nije se baš najbolje snalazio u poslovima oko uzimanja otisaka prstiju. Uostalom, ništa sumnjivo nije zapazio, a patolog se složio s njegovim mišljenjem.
Htio sam, u stvari, samo da vas pitam nešto u vezi s okolnostima koje su dovele do smrti narednika Daggetta - rekao je intendant, trudeći se da savlada nelagodnost. - Jeste li mogli
pretpostaviti da će narednik Daggett pokušati da vas napastuje? Je li ikad ranije pokušao nešto slično?
Jednom - rekao je Michael - ali se ništa nije dogodilo. Iskreno govoreći, ne vjerujem da je narednik Daggett bio pravi homoseksualac, sir. Volio je da izaziva neugodnosti, to je sve.
Naginjete li vi sami tome, naredniče?
Ne, sir.
Mrzite li homoseksualce?
Ne, sir.
Zašto ne?
Borio sam se rame uz rame s njima, služio sam pod njihovom komandom, sir. Imao sam prijatelje koji su bili homoseksualci, među njima i jednog vrlo bliskog prijatelja, i sve su to bili čestiti momci. To je jedino što tražim od ljudi, da budu čestiti momci. Mislim da su homoseksualci kao i svi drugi ljudi, ima ih dobrih, ima ih loših, ima ih svakakvih.
Intendant baze blago se osmjehnuo.
Jeste li razmišljali o tome zašto je narednik Daggett bacio oko upravo na vas?
Michael je uzdahnuo.
Mislim da je nekako došao do mojih dokumenata i pročitao ih, sir. Inače me vjerojatno ne bi ni pogledao. - Zastao je, gledajući oficira ravno u oči. - Ako ste pročitali moje dokumente, sir, onda znate da ovo nije prvi put da imam neugodnosti s homoseksualcima.
Da, znam. Vjerujem da vam je to vrlo neugodno, naredniče.
Jeste li u toku noći izlazili iz sobe sestre Langtry?
Nisam, sir.
Što znači da poslije incidenta u kupaonici više niste vidjeli narednika Daggetta?
Nisam, sir. Nisam ga više vidio.
Intendant baze klimnuo je glavom i vedro rekao:
Hvala vam, naredniče. To bi bilo sve.
Hvala vama, sir.
Kad je Michael, izišao, kapetan Penniquick skupio je sve dokumente u vezi sa smrću narednika Luciusa Daggetta, gurnuo ih u fascikl, izvukao čist komad papira i počeo pisati svoj izvještaj komandantu.

6

Iako je do likvidacije Baze broj 15 trebalo da prođe još tri do četiri tjedna, za petoricu pacijenata i sestru koja je vodila Odjel X smrt narednika Luciusa Daggetta značila je gubitak osjećaja da pripadaju kakvoj-takvoj zajednici. Dok nisu objavljeni rezultati istrage, svi su hodali kao po jajima jedan oko drugog, svjesni snažnih podzemnih tokova o kojima se ne govori, a koji su šumili i tutnjali kroz odjel onemogućavajući sve kontakte osim sasvim formalnih. Opća nesreća bila je nešto shvatljivo i opipljivo, pojedinačna nedodirljiva, osjetljiva, sramotna. Bilo je nemoguće razgovarati o njoj, a stvarati lažnu veselost isto tako. Svi su samo molili boga da istraga završi nekim bezbolnim nalazom.
Ne posvećujući se toliko vlastitim brigama da ne bi vidjela koliko su ti njeni ljudi osjetljivi, sestra Langtry je budno pazila neće li se kod nekoga ili kod sviju pojaviti prvi simptomi sloma, kod Michaela posebice. Začudo, ništa slično nije se pojavilo. Bili su se zatvorili u sebe, ali se nisu zatvorili za stvarnost; udaljili su se od nje, izbacili je u hladnu vanjsku orbitu tako da se mogla baviti samo nevažnim stvarima - kuhati im jutarnji čaj, buditi ih, organizirati čišćenje zgrade, otpremati ih na plažu, slati ih uvečer na spavanje. Uljudni i pristojni bili su uvijek, toplo prijateljstvo nisu pokazivali nikad.
Dolazilo joj je da udara šakama u zid, da viče kako nije zaslužila takvu kaznu, kako i ona pati, kako i ona želi, kako očajnički želi da je puste u krug njihove pažnje, jer je ovakvo stanje satire. Nije to, naravno, mogla učiniti, pa nije ni učinila. A kako je njihovo reagiranje mogla interpretirati samo u svjetlu svoje vlastite krivnje, u skladu sa stazom kojom su se kretale njene vlastite misli, bilo joj je potpuno jasno kako su oni i previše dobri da joj sve otvoreno kažu. Da joj kažu kako nije obavljala svoju dužnost, pa je tako iznevjerila i njih. Ludilo, to mora da je bio napadaj ludila! Potpuno zaboraviti na dobro svojih pacijenata i duhovno ih napustiti, radi vlastitog fizičkog zadovoljstva! Razboritost i smisao za realnost, koji bi je u normalnim prilikama upozorili kako je to previše pojednostavljena slika događaja, bili su je potpuno napustili.
Honour Langtry poznavala je mnoge i različite vrste boli, ali nikad nije osjetila takvu bol, bol tako prodornu i sveobuhvatnu, bol koja se sama obnavlja i guši je. Nije bilo strašno što se pribojavala da ode na Odjel X, strašna je bila gorka spoznaja da
više nema Odjela X na koji bi mogla otići. Porodica je bila razbijena.
E pa, presuda je donesena - rekla je Neilu kad je uvečer došla na odjel, tri dana nakon Luceove smrti.
Kad ste to saznali? - upitao ju je, ali kao da ga to nije naročito zanimalo.
Još je dolazio na njihove male privatne sjedeljke, ali sve se svodilo samo na ćaskanje. Na banalne primjedbe o ovome i onome.
Danas poslije podne, od pukovnika „Chinstrapa”, koji je to saznao od glavne sestre. A kako je ona poslije meni rekla to isto, čula sam vijest dva puta. Samoubojstvo. Posljedica akutnog depresivnog stanja nakon akutnog psihičkog poremećaja... naklapanje, ali s rezultatom koji nam odgovara. Morali su napisati nešto impresivno.
Jesu li napisali još nešto? - upitao je, naginjući se naprijed da otrese pepeo cigarete.
Oh, nitko od nas nije naročito omiljen, kao što možete lako zamisliti, ali službeno nam nitko ništa ne zamjera.
Nastojeći govoriti ležerno, upitao ju je:
Jeste li i vi dobili koju packu, sestro?
Službeno nisam, ali glavna sestra mi je morala reći što misli o mojoj odluci da sklonim Michaela u svoju sobu. Obranila me je, na sreću, moja upravo savršena reputacija. Jednostavno nije mogla zamisliti da bih ja odvukla jadnog Michaela s nekom namjerom koja se ne bi mogla nazvati posve čistom. Ipak, to nije ostavilo dobar dojam, kako je rekla, i pošto nije ostavilo dobar dojam, ja jednostavno nisam imala što da kažem. Čini mi se da u posljednje vrijeme uopće nemam što da kažem, ni o čemu.
U toku protekla tri dana, njegova ga je vlastita mašta mučila na gotovo neopisiv način, izazivajući pred njegovim očima tisuće različitih slika nje i Michaela, koje nisu nužno bile u vezi sa seksom. Njena ga je izdaja mučila, ma koliko pokušavao da na stvari gleda hladno, da shvati. U njemu nije bilo mjesta za razumijevanje, istisnuli su ga bol i ljubomora i nepokolebljiva odlučnost da dobije ono što želi, ono što mu je potrebno, bez obzira na to što ona, očito, daje prednost Michaelu. Okrenula se Michaelu ne misleći na njih ostale, i on joj to nije mogao oprostiti. Ipak, njegovi osjećaji bili su snažni i duboki kao i ranije. „Bit će moja”, mislio je, „neću se odreći nje! A ja sam sin svog oca.
Trebalo je da sve ovo proživim pa da vidim koliko sam sin svog oca. Čudan je to osjećaj. Ali ugodan.”
Ona, jadnica, toliko pati! Nije mu bilo nikakvo zadovoljstvo da to gleda, nije to želio, ali je osjećao da bi je patnja mogla dovesti tamo gdje je nekad bila, i gdje on, Neil, ima svoje mjesto, a ne Michael.
Nemojte to shvatiti tako tragično - rekao je.
Mislila je da govori o packama koje je dobila, pa se sumorno osmjehnula.
Pa sad, i to je bilo i prošlo, hvala bogu. Šteta što život s Luceom nije bio malo ugodniji. Nikad mu nisam željela smrt, ali često sam poželjela da se oslobodimo njegove prisutnosti. Samo, to se sad pretvorilo u pravi pakao.
Mislite da to treba staviti na dušu Luceu? - upitao ju je. Možda sad, kad je presuda donesena, mogu polako početi da se opuštaju, bar toliko da mogu opet razgovarati.
Ne - rekla je tužno. - To ide na moju dušu. I ničiju više.

Michael je pokucao.
Čaj je gotov, sestro.
Zaboravila je na pravac kojim je krenuo razgovor s Neilom, i pogledala mimo Neila pravo u oči Michaelu.
Uđite na trenutak, molim vas. Htjela bih porazgovarati s vama. Neile, hoćete li me na trenutak zamijeniti? Ja ću odmah doći, a vi za to vrijeme možete prenijeti vijest ostalima.
Michael je zatvorio vrata za Neilom, a lice mu je izražavalo mješavinu tuge i strepnje. I nelagodnosti. I straha. Kao da bi radije bio na svakom drugom mjestu na kugli zemaljskoj nego tu pred njenim stolom, njenim stolom.
U tom pogledu bila je u pravu; bio bi radije na svakom drugom mjestu nego tu. Ali ono što je vidjela na njegovom licu odnosilo se samo na njega i nije imalo nikakve veze s njom. A ipak, sve je bilo u direktnoj vezi s njom. Strepio je da će doživjeti slom tu pred njom, i čeznuo da joj objasni sve uzroke boli koja ga razdire, ali to bi značilo podići branu koja mora ostati zatvorena. Sve je prošlo, možda nikad nije ni bilo, a sigurno nikad više neće biti. Kaos. Zbrka strašnija od svih koje je preturio preko glave. Stajao je i čeznuo za tim da sve bude drukčije, a znao je da ništa drukčije ne može biti. Žalio ju je što ne zna, a istodobno ponavljao sam sebi kako ne može dopustiti da ona sazna, borio se sam sa sobom i onim što je želio. Znao je da joj ono što ona želi ne može
donijeti sreću. I gledajući njeno lice, postajao je sve svjesniji da ju je grubo povrijedio.
Nešto od toga odražavalo se i na njegovom licu dok je stajao ispred njenog stola, čekajući.
Iznenada, to njegovo držanje izazvalo je pravu eksploziju u njoj. Planulo je skladište povrijeđenog ponosa i boli za koje gotovo nije ni znala da postoji.
Oh, za ime božje, hoćeš li skinuti s lica tu idiotsku grimasu? - viknula je. Bio je to kao tihi vrisak. - Šta misliš, kog vraga, da ću uraditi, da ću pasti na koljena i moliti da sve ponovimo? E pa, prije bih umrla! Čuješ li me? Umrla!
On se trgnuo, problijedio, stegnuo usne, i nije rekao ništa.
Uvjeravam vas, naredniče Wilsone, da je svaka pomisao na bilo kakve lične odnose s vama sad vrlo, vrlo daleko od mene! - nastavila je grozničavo, kao leming kad ide prema moru, u sigurnu smrt. - Pozvala sam vas ovamo samo zato da vam kažem da je istraga u vezi sa Luceovom smrću okončana. Zaključak: samoubojstvo. Oslobođeni ste svake sumnje, kao i svi mi ostali. Sad ćete možda naći za shodno da prestanete s tom odvratnom predstavom, s tim optuživanjem samog sebe. To je sve.
Nije mu uopće bilo palo na pamet da je kudikamo najveći dio bola koji joj je zadao posljedica njenog zaključka da ju je on odbacio. Užasnut, pokušao je da se uživi u njen položaj, da osjeti to odbacivanje onako kako ga je osjećala ona, kao posve osobnu stvar tijesno povezanu s njom kao ženom. Da je više cijenio sam sebe, mogao je to shvatiti ranije i bolje, ali njemu je način na koji je reagirala bio jednostavno neshvatljiv; tumačila je čitavu stvar na način koji je njemu bio potpuno stran. Ne zato što je bio nedovoljno osjećajan, ili nedovoljno pronicav, ili nedovoljno zainteresiran za nju, već zato što su mu misli od Luceove smrti bile vrlo daleko od osobnih aspekata onoga što se dogodilo u njenoj sobi. Bilo je toliko drugih stvari koje su ga mučile, bilo je toliko onoga što je trebalo obaviti, da nije imao vremena da zastane i razmisli kako njegovo ponašanje izgleda u njenim očima. A sad je već kasno.
Izgledao je bolesno, izmučeno, nekako bespomoćno. Ipak, bio je to Michael kao i uvijek, još uvijek svoj čovjek.
Hvala - rekao je, bez imalo ironije.
Ne gledajte me tako!
Oprostite - rekao je. - Neću vas više gledati. Skrenula je pogled na papire što su ležali na stolu.
I meni je žao, naredniče, vjerujte - rekla je hladno i konačno. Papiri su mogli biti i na japanskom, nije uopće shvaćala što piše na njima. Onda odjednom više nije mogla izdržati, podigla je pogled u kojem se ogledalo njeno srce i sasvim drukčijim glasom uzviknula: - Oh, Michael!
Ali on je već bio izišao.
Trebalo joj je pet minuta da se pokrene, tako je žestoka bila njena reakcija. Sjedila je i tresla se, zubi su joj cvokotali i na trenutak se mogla zapitati je li to znak da gubi razum. Toliko srama a tako malo vladanja sobom! Nije nikad ni pomislila da u sebi nosi takav slijepi nagon da zadaje bol onima koje voli, niti da spoznaja o tome kako joj je uspjelo nanijeti bol može biti tako neizdržljiva, tako porazna. Oh, bože, dobri bože, molila se, ako je ovo ljubav, izliječi me od ljubavi! Izliječi me ili me pusti da umrem, jer ne mogu više živjeti u ovakvoj agoniji, ni trenutka više...
Otišla je do vrata i pružila ruku da skine šešir s vješalice, a onda se sjetila da najprije mora obuti cipele. Ruke su joj se još tresle, pa joj je trebalo dosta vremena da zažnira cipele i pritegne gležnjake.
Kad se sagnula da uzme svoju košaricu, pojavio se Neil.
Već odlazite? - upitao ju je, iznenađen i razočaran. Poslije one primjedbe koja je toliko obećavala, posljednje prije Michaelovog dolaska, ostao je s nadom da će nastaviti tamo gdje su bili prekinuti. Ali Michael mu je, kao i obično, pokvario račune.
Strašno sam umorna - rekla je. - Hoćete li moći bez mene večeras?
Rekla je to čvrstim glasom, ali trebalo je samo da je pogleda u oči pa da vidi kako je mala razlika između te čvrstine i očaja.
Protiv svoje volje, pružio je ruku i stegnuo joj šaku, trljajući je da je malo zagrije.
Ne, draga moja sestro Langtry, ne možemo bez vas - rekao je, osmjehujući se. - Ali ovog puta ćemo se nekako snaći. Zato idite i lijepo se naspavajte!
Uzvratila mu je osmijehom, drugu s kojim je provela toliko mjeseci na Odjelu X, pitajući se kamo je nestao onaj plamičak ljubavi prema njemu, zašto ga je Michaelov dolazak tako naglo ugasio. Nevolja je bila u tome što nije imala ključ za logiku ljubavi, ako je takav ključ uopće postojao, ako uopće postoji neka logika.
Uvijek uspijevate da ublažite bol - rekla je.
To je bila njegova rečenica, rečenica koju je on toliko puta uputio njoj. Izgovorena, djelovala je na njega tako da je morao brzo povući ruke. Nije bilo vrijeme da kaže ono što je želio reći.
Uzeo joj je košaricu iz ruke i ispratio je kao da je on domaćin, a ona posjetilac; nije htio da joj dade košaricu dok nisu stigli do podnožja rampe. Ostao je tu dugo nakon što je njena siva prilika, trepereći, nestala u tami, gledajući u mrak, slušajući tiho kapanje vlage što se skupljala ispod nastrešnica, bučni zbor žaba i daleko, neprestano šumorenje valova što su se razbijali o greben. Mirisalo je na kišu; ubrzo će se izliti pljusak. Ako sestra Langtry ne požuri, pokisnut će.
Gdje je sestra? - upitao je Nugget kad se Neil vratio, sjeo na njeno mjesto i pružio ruku da dohvati čajnik.
Boli je glava - rekao je Neil kratko, izbjegavajući da pogleda Michaela, koji je sjedio kao da i sam pati od glavobolje. Zatim je načinio grimasu. - Bože, kako mrzim da igram ulogu majke! Kod koga je sad opet mlijeko?
Kod mene - rekao je Nugget. - Dobre vijesti, šta kažeš? Luce je konačno mrtav i propisno sahranjen. Uf! Moram reći da mi je kamen pao sa srca.
Neka se Bog smiluje njegovoj duši - rekao je Benedict.
Dušama sviju nas - dodao je Matt.
Neil je natočio svima čaj i počeo dodavati šalice redom.
„Večernji čaj bez sestre nikomu ne pruža posebno zadovoljstvo,” pomislio je, zureći u Michaela, koji je pažljivo promatrao Matta i Benedicta.
Nugget je s velikom pompom izvukao neku veliku knjigu, spustio je na stol pazeći da je ne zalije čajem, i otvorio prvu stranicu.
Michael ga je pogledao osmjehujući se, dirnut.
Što ti je sad to? - upitao ga je.
Razmišljao sam o onome što je rekao pukovnik - objasnio je Nugget, držeći jednu ruku ispruženu preko otvorene knjige kao što bi neki pobožni propovjednik držao ruku na Bibliji. - Nema nikakvog razloga zašto se ne bih mogao upisati u večernju školu i položiti maturu, zar ne? A onda bih se mogao upisati na sveučilište i studirati medicinu.
I pametno iskoristiti život - rekao je Michael. - Drago mi je, i neka ti je sretno, Nuggete!
„Želio bih da ga ne volim i ne mrzim istodobno,” pomislio je Neil. „To je, međutim, ona lekcija koju je moj stari htio da naučim u ratu - da nikad ne dopustim srcu da me spriječi u onome što je potrebno učiniti, i da se naučim živjeti sa svojim srcem nakon što to učinim.” Zato je našao snage da sasvim mirno kaže:
Svi moramo pametno iskoristiti svoje živote kad jednom skinemo uniformu. Pitam se kako ću izgledati kad se obučem kao poslovan čovjek. Nikad u životu nisam se tako oblačio. - Zavalio se u naslonjač čekajući da Matt reagira na taj namjerni poticaj.
Matt je i reagirao, zadrhtavši.
Kako ću ja zarađivati za život? - upitao je. Pitanje kao da mu se otelo, kao da ga nije namjeravao izgovoriti, iako nije mislio ni na šta drugo. - Ja sam računovođa, meni je potreban vid! Vojska mi neće dati penziju, oni kažu da je s mojim očima sve u redu. Oh, bože, Neile, što da radim?
Ostali su šutjeli, svi su gledali samo u Neila. „E pa, krenulo je,” pomislio je, dirnut Mattovim krikom kao i ostali, ali ne dopuštajući da ga sućut omete u onome što je želio postići. Nije ni vrijeme ni mjesto da se upušta u pojedinosti, ali položeni temelj dovoljan je da vidi hoće li Michael shvatiti poruku.
To je moj dio posla, Matte - rekao je odlučno, snažno stežući Mattu ruku. - Ne brini ni za što. Pobrinut ću se da sve bude u redu.
Nikad u životu nisam primio milostinju, pa neću ni sada - rekao je Matt, ponosno se uspravljajući.
Ne radi se o milostinji - nastavio je uporno Neil. - To je moj dio posla. Znaš na što mislim. Sklopili smo ugovor, mi ovdje, ali meni je još ostalo da ispunim obavezu do kraja. - Rekao je to ne gledajući u Matta nego u Michaela.
Da, u redu - rekao je Michael, komu je odmah bilo jasno što će se tražiti od njega. Bilo mu je na neki način lakše što to traže od njega, što se ne mora sam nuditi. Već je prilično dugo znao kakvo je jedino moguće rješenje, ali ga nije želio pa nije imao ni snage da se javi. - Slažem se s tobom, Neile - rekao je. - To je tvoja obaveza. - Pogled mu je skrenuo s Neilovog strogog, odlučnog lica i zadržao se na Mattovom, pun neskrivene simpatije. - To nije milostinja, Matte. To je Neilova obaveza. Časna i korektna obaveza.

7

Sestra Langtry bila je brža od kiše. Pljusak se izlio u trenutku kad je zatvorila vrata za sobom, a za nekoliko minuta kišne kapi kao da su se pretvorile u tisuće sitnih stvorenja - moskita, pijavica, žaba, pauka koji ne žele okvasiti noge, mrava koji se kreću kao masni crni potoci, prljavih noćnih leptira, žohara... Kako su prozori njene sobe bili prekriveni sitnom žičanom mrežom, obično nije morala spuštati mrežu oko kreveta, ali te večeri prvo što je učinila bilo je da otkvači mrežu s koluta i dobro je zategne na svim stranama.
Otišla je u kupaonicu da se istušira, a onda se umotala u kućnu haljinu, naslonila dva žalosno tanka jastuka na uzglavlje kreveta i legla s knjigom u rukama, s knjigom koju nije imala snage ni otvoriti, iako je san još bio strašno daleko. Spustila je glavu na jastuke i, umjesto da čita, slušala je neprestano muklo bubnjanje kiše po limenom krovu. Bio je to za nju nekad najljepši, najuzbudljiviji zvuk na svijetu, dok je kao dijete živjela na selu gdje je kiša bila glasnik bogatstva i života. Ali ovdje, u ovoj razuzdanoj klimi neprestanog rasta i propadanja, taj je zvuk samo zaglušivao sve osim onoga što se zbivalo u njenim mislima. Čovjek nije mogao čuti što mu netko drugi govori osim ako mu ne vikne na uho, jedini glasovi koje je čuo bili su oni koji su mu odzvanjali u vlastitoj glavi.
Mučnina i užas zbog otkrića da može biti gruba prema nekome koga voli, kao što je bila gruba prema Michaelu, polako su se pretvarali u neku apatičnu odvratnost spram same sebe. A istodobno s tim osjećajem javila se i želja da se opravda. Zar se nije ponio prema njoj kako muškarac nikad ne bi smio postupiti? Zar nije jasno pokazao da mu je na neki perverzan način više stalo do Lucea Daggetta? Od svih ljudi na svijetu, upravo do Lucea Daggetta!
Sve je uzalud. Vrti se, vrti i vrti u sve manjim krugovima, a ne stiže nikamo, ne postiže ništa. Već je sita same sebe! Kako je mogla dopustiti da se to dogodi! A tko je uopće Michael Wilson? Nije bilo odgovora, pa čemu se onda mučiti pitanjima?
Mreža protiv komaraca gušila ju je. Odbacila ju je nestrpljivo, jer nije čula brujanje moskita slično zvuku minijaturnog bombardera za obrušavanje, ali zaboravljajući da bi kiša nadjačala i zvuk pravog bombardera. Ispod mreže nije nikad
bilo dovoljno svjetlosti za čitanje, a osjećala se bolje; čitat će neko vrijeme, u nadi da će je savladati san.
Jedna je pijavica s muklim, jedva čujnim šumom pala iz neke šupljine na krovu bez stropa ravno na njenu golu nogu i ostala tu, odvratno se previjajući. Izbezumljena, zgrabila je gadnog crva da ga odbaci, ježeći se od tog dodira, ali ga više nije mogla skinuti. Skočila je, pripalila cigaretu i, ne pazeći hoće li se opeci, prinijela užareni vrh ljigavom, crnom, vretenastom tijelu pijavice. Bila je to velika tropska pijavica, dugačka desetak centimetara, i sestra Langtry nije mogla mirno čekati da se životinja napije, promatrati kako se širi i nadima od njene krvi i konačno se, zadovoljena, odvaja i prevaljuje u stranu, kao sebičan muškarac kad se zasiti žene.
Kad se pijavica, spržena, odvojila od njene kože, sestra Langtry zgnječila ju je cipelom i pretvorila u krvavu mrlju, dok joj se čitavo tijelo treslo. Osjećala se uprljana i osramoćena, kao kakva viktorijanska djevica. Gadni, odvratni, užasni stvor! Oh, bože, ova klima! Ova kiša! Ova grozna, vječna dilema...
Naravno, na mjestu gdje je pijavica slijepo prislonila svoja žedna usta, ostala je rana koja je krvarila, krvarila... Tkivo je bilo natopljeno materijom protiv zgrušavanja koju je ispustila pijavica, i trebalo je odmah očistiti ranu jer bi se u ovoj klimi učas zagnojila...
Nije se često događalo da je nešto posve fizički podsjeti na Bazu broj 15, na poteškoće, izolaciju, introspekciju. Od svih mjesta na kojima je bila sa svojim jodom i sterilnim tamponima, pomislila je, Baza broj 15 ostavila je na nju najslabiji dojam. U stvari, gotovo nikakav dojam nije ostavila. Kao da se našla na pozornici bez pravog smisla i suštine, s platnenim klaustrofobičnim horizontom pred kojim se odigrava komplicirana predstava u kojoj se prepleću ljudske emocije, želje i prohtjevi. Što je, uostalom, i logično. Baza broj 15 potpuno je besmislena osim kao pozadinski dekor. Sumornija i sterilnija ustanova teško da je ikad postojala, čak je i stanica za trijažu ranjenika smještena pod mokrim šatorima imala više atmosfere. Baza broj 15 sagrađena je za ratne potrebe i podignuta je ondje gdje su to ratne potrebe diktirale, bez obzira na pogodnosti lokacije, radne uvjete osoblja i dobro pacijenata. Zato nije nikakvo čudo što se pretvorila u svijet od obojenog kartona.
Stojeći tako s nogom na drvenom stolcu, među zidovima niz koje se cijedi vlaga, gledajući velike mrlje plijesni i žohare što
izviruju iz svake mračne pukotine nestrpljivo čekajući da se ugasi svjetlo, sestra Langtry se pitala je li sve to oko nje stvarnost ili ružan san.
„Bit ću sretna kad krenem kući,” pomislila je prvi put. „Oh, da! Bit ću sretna kad krenem natrag, svojoj kući!”

Šesti dio


1

Sestra Langtry došla je u društvenu prostoriju medicinskih sestara sutradan oko četiri poslije podne. Osjećala se bolje i radovala se šalici čaja. U prostoriji je zatekla pet sestara podijeljenih u dvije grupe, i sestru Dawkin koja je sjedila sama s nogama podignutim na stolicu dok joj se glava u trzajima spuštala prema bujnim grudima. Posljednji trzaj bio je dovoljno žestok da je probudi, i upravo se spremala da ponovo zatvori oči kad je primijetila sestru Langtry na vratima. Mahnula joj je i pokretom je pozvala da priđe.
Dok je išla kroz prostoriju prema prijateljici, sestra Langtry odjednom je osjetila snažnu vrtoglavicu i strahovito se uplašila. Nije spavala, niti jela, pa ako ne bude vodila računa o sebi, mogla bi se razboljeti. Vrijeme provedeno s pacijentima Odjela X i njihovim problemima bijaše dovoljno da shvati kako su njeni sadašnji simptomi eskapistički, kako su samo sredstvo da stvori situaciju koja će zahtijevati njen premještaj s Odjela X bez ponižavajuće molbe glavnoj sestri. Njen ponos je zbog toga tražio od nje da jede i spava. Uvečer će uzeti nembutal, što nije učinila od onog incidenta u dnevnoj sobi.
Sjedi, draga, izgledaš kao prebijena - rekla je sestra Dawkin privlačeći stolicu, ali ne ustajući.
Mora da si i sama prebijena kad ovako ovdje drijemaš - rekla je sestra Langtry sjedajući.
Morala sam ostati preko noći na odjelu, to je sve - rekla je sestra Dawkin premještajući noge u nov položaj. - Ovima ovdje sigurno izgledamo kao Abbott i Costello, ja kao olupina Hesperusa a ti kao plakat koji poziva medicinske sestre da se jave u vojsku. A ona luda žena još se usuđuje da natukne nešto o nekom posebnom motivu. Kao da bi ti ikad učinila nešto nečasno i nedopušteno.
Sestra Langtry je zatreptala, žaleći što glavna sestra nije imala toliko zdravog razuma da drži jezik za zubima. Ali glupača se izbrbljala pred svojom najboljom prijateljicom, ova opet pred svojom najboljom prijateljicom, i tako dalje, i tako dalje. I tako
sad sve sestre (a to znači i svi liječnici) znaju da je sestra Langtry
upravo ona! - dovela u svoju sobu vojnika i provela s njim noć. Naravno, čitava je baza brujala o hara-kiri samoubojstvu; bilo je nemoguće očekivati da se o takvoj drami neće pričati. Na sreću, njena reputacija bila je takva da je malo tko vjerovao kako je u njenom postupku s vojnikom bilo i nečeg drugog osim sasvim razumljive i umjesne želje da ga poštedi daljnjih iskušenja. Kad bi znali, mislila je sestra Langtry osjećajući na sebi poglede sestara okupljenih oko dva stola, kad bi samo znali što mene, u stvari, muči! Inverzija, umorstvo, odbacivanje. Iako umorstva više nema, hvala bogu! Bar o tome ne treba da brine.
Dobre, umorne oči, neobične najviše zbog svog otvorenog pogleda, ispitivački su je promatrale; sestra Langtry je uzdahnula i malo se promeškoljila na stolici, ali nije rekla ništa.
Sestra Dawkin pokušala je na drugi način.
Znači, već sljedećeg tjedna, draga, bit ćemo u našoj staroj Australiji, u civilu - rekla je.
Spuštajući šalicu, sestra Langtry je promašila tanjurić i čaj se razlio po stolu.
Oh, do vraga! Vidi što sam uradila! - uzviknla je, privlačeći košaricu i tražeći u njoj rupčić.
Je li ti žao, Honour? - upitala ju je sestra Dawkin.
Samo sam iznenađena - odgovorila je sestra Langtry brišući čaj rupčićem i cijedeći ga u šalicu. - Kad si to čula, Sally?
Glavna mi je to rekla prije nekoliko minuta. Uplovila je na Odjel D kao bojni brod s raširenim jedrima i izgovorila to stisnutim ustima, kao da je tjedan dana lizala stipsu. Nju to strašno pogađa, naravno. Morat će se vratiti u onaj sumorni mali sanatorij u kojem je radila prije rata. Nijedna velika, pa ni oblasna bolnica ne bi je pustila ni da zaviri na njene odjele. Nikad neću shvatiti na koji je način uspjela da tako napreduje u vojsci.
I ja se pitam - rekla je sestra Langtry šireći rupčić da se suši na uglu stola, a onda je uzela čistu šalicu i tanjurić i natočila sebi čaj. - I u pravu si, nijedna bolja bolnica ne bi je primila. Ona me nekako uvijek podsjeća na predradnicu noćne smjene u velikoj tvornici hrane. Naravno, može ostati u vojsci ako vojska bude htjela da je zadrži. Tu bi financijski bolje prošla, a imala bi i veću penziju. A sigurno nije daleko od penzije.
Ha! Ako je vojska zadrži, bit će to za nju više nego što je zaslužila. - Sestra Dawkin dohvatila je čajnik i ponovo napunila šalicu. - E pa, ja znam da će mi biti žao kad pođem kući - rekla je
neočekivano. - Mrzim ovo mjesto, mrzila sam sva mjesta u koja me je vojska slala, ali sam voljela svoj posao i, bože, kako sam voljela ovu slobodu!
Da, sloboda je prava riječ, zar ne! To je ono što sam i ja voljela... Sjećaš li se kako smo onda na Novoj Gvineji samo nas dvije ostale sposobne da obavljamo operacije? Neću to zaboraviti do kraja života.
A snašle smo se i radile kako treba, zar ne? - rekla je sestra Dawkin, osmjehujući se i primjetno se nadimajući od ponosa.
Zakrpale smo one momke kao da smo redoviti članovi kirurške sekcije Kraljevskog liječničkog društva, i šef nas je predložio za odlikovanje. Ah, ni jednu od vrpci neću nositi ponosnije od tog Ordena Britanskog Imperija.
Žao mi je što je sve to prošlo - rekla je sestra Langtry.
Muka mi je kad samo pomislim na život u civilu. Na raznošenje noćnih posuda, na ženske pacijente. Na njihove podlosti i neprestane tužbalice... A kakve sam sreće, naći ću se na ginekologiji ili u rodilištu. S muškarcima je lako!
Zaista jest! Nađi mi pacijenticu koja će ti pomoći kad situacija s osobljem postane beznadna! Prije bi umrla nego ti pomogla! Kad se nađe u bolnici, žena očekuje da je dvore na koljenima. A muškarci se drže viteški i čine sve što je u njihovoj moći da te uvjere kako im njihove žene nikad nisu poklanjale toliko pažnje kao medicinske sestre.
Što namjeravaš raditi u civilu, Sally?
Oh, mislim da ću se najprije malo odmoriti - rekla je sestra Dawkin, bez mnogo oduševljenja. - Potražit ću neke stare prijatelje, i te stvari. A onda ću se vratiti u North Shore. Na općoj praksi bila sam u Royal Newcastleu, a na specijalizaciji u Crown Streetu, ali najduže sam radila u North Shoreu, pa se tamo osjećam manje-više kod kuće. Ako nitko drugi, glavna sestra bit će sretna da me vidi. U stvari, kandidat sam za zamjenika glavne sestre, to je možda jedino čemu se radujem.
I moja glavna sestra bit će sretna što me vidi - rekla je sestra Langtry zamišljeno.
U P. A., ako se ne varam? - upitala je sestra Dawkin služeći se općenito prihvaćenom kraticom za „Kraljevsku bolnicu princa Alfreda”.
Tako je, u P. A.
Ja nikad nisam voljela tako velike bolnice.
Iako, moram reći, nisam sigurna da se želim vratiti u P. A.
pripomenula je sestra Langrty. - Poigravam se mišlju da odem u Callan Park.
Callan Park bila je poznata duševna bolnica, pa se sestra Dawkin naglo uspravila i oštro pogledala sestru Langtry.
Ozbiljno govoriš, Honour?
Najozbiljnije.
Za medicinsku sestru, rad je u duševnoj bolnici bez ikakve perspektive! Mislim da ne postoji ni svjedodžba o takvoj specijalizaciji. Hoću da kažem, sigurno znaš da se na medicinske sestre u duševnim bolnicama gleda kao na talog profesije.
Ja imam svoju diplomu i svjedodžbu o stručnom ispitu pa se uvijek mogu vratiti na stari posao. Ali htjela bih, nakon iskustva s Odjelom X, okušati sreću u duševnoj bolnici.
Te bolnice nisu isto što i Odjel X, Honour! Tropski nervni slom privremena je stvar i ljudi se od toga najčešće oporave. A pacijent koji prođe kroz vrata duševne bolnice, praktično je osuđen na doživotni zatvor.
Sve mi je to poznato, ali možda će se stvari promijeniti. Bilo kako bilo, želim vjerovati da će se promijeniti. Ako tu rat pomogne koliko je, na primjer, pomogao napretku u oblasti plastične kirurgije, u psihijatriji će se dogoditi mnogo toga. Željela bih biti prisutna kad te promjene nastupe.
Sestra Dawkin potapšala je sestru Langtry po ruci.
U redu, djevojčice, ti najbolje znaš što hoćeš, a ja nikad nisam bila od onih koji drugima drže prodike. Samo ne zaboravi ono što obično govore o medicinskim sestrama u duševnim bolnicama... da na kraju po uvrnutosti prestignu pacijente.
U sobu je ušla sestra Pedder, osvrćući se da vidi koja će je od grupica najradosnije dočekati. Kad je primijetila sestru Dawkin i sestru Langtry, uputila je prvoj širok osmijeh a drugoj samo hladno klimnula glavom.
Jesi li čula novost, mala Sue? - doviknula joj je sestra Dawkin, ozlojeđena drskim ponašanjem te djevojke.
Elementarna pristojnost prisilila je sestru Pedder da priđe njihovom stolu; držala se, međutim, kao da se oko njega širi neki gadan zadah.
Nisam, kakvu novost? - upitala je.
Da smo već gotovo dio prošlosti, draga. Djevojci je lice oživjelo.
Znači li to da idemo kući? - ciknula je.
Dok kažeš britva - rekla je sestra Dawkin.
U očima sestre Pedder pojavile su se suze, a usta su joj se čas krivila kao da će zaplakati, čas kao da će se nasmijati.
Oh, neka je bogu hvala!
Lijepo, lijepo! Konačno prava reakcija! Nije teško pogoditi tko je među nama stari ratni konj, zar ne? - kazala je sestra Dawkin ne obraćajući se nikome posebice.
Suze su potekle; sestra Pedder znala je iskoristiti priliku.
Kako da pogledam njegovoj sirotoj majci u oči? - procijedila je nekako između jecaja, ali tako razgovijetno da su se sve glave u prostoriji okrenule njoj.
Oh, zaveži! - rekla je sestra Dawkin, ne krijući gađenje. - I odrasti već jednom, za ime božje! Ako postoji nešto što ne podnosim, to su krokodilske suze! I odakle ti pravo da sudiš o postupcima starijih?
Sestra Langtry skočila je, zaprepaštena.
Sally, zaboga! - viknula je. - Sve je u redu, zaista je sve u redu!
Medicinske sestre, okupljene u dvije skupine, nisu se ni pokušale pretvarati kako ih stvar ne zanima; one koje su sjedile leđima okrenute sestri Langtry, mirno su okrenule svoje stolce da mogu udobno promatrati scenu. U tom njihovom zanimanju nije bilo zlobe. Samo su željele vidjeti kako Sally Dawkin uči redu ono umišljeno mlado čudovište, sestru Pedder.
P-p-proveli ste cijelu noć u sobi s narednikom Wilsonom, d-da se t-tobože oporavi od šoka! - rekla je sestra Pedder i izvukla rupčić, spremajući se da odista zaplače. - Imate sreću što u vašem bloku sad nema drugih stanara! Ali ja znam što je bilo između vas i narednika Wilsona, Luce mi je pričao o tome!
Zaveži, glupa kučko! - viknula je sestra Dawkin, previše uzrujana da bi vodila računa o taktičnosti.
Sve je u redu, Sally! - rekla joj je umolno sestra Langtry, očajnički tražeći priliku da se udalji.
Nije, vrag je odnio, ništa nije u redu! - zaurlala je sestra Dawkin glasom koji je tjerao stažistkinjama strah u kosti. - Ne trpim ovakve izjave! I čuvaj se takvih insinuacija, mlada gospođice! Trebalo bi da se stidiš! Nije se sestra Langtry upustila u intimne odnose s podređenim, nego ti!
Kako se usuđujete! - ciknula je sestra Pedder.
Usuđujem se, sasvim se lijepo usuđujem - rekla je sestra Dawkin, koja je nekako uspijevala da, usprkos svom stasu i deformiranim nogama, sad samo u čarapama, nastupa s punim autoritetom starije medicinske sestre. - Ne zaboravi, djevojko, da će se za nekoliko tjedana sve iz temelja promijeniti. Bit ćeš samo zrnce pijeska na prostranoj civilnoj plaži. I upozoravam te, već sada, da i ne pokušavaš tražiti posao negdje u mojoj blizini! Ja te ne bih zaposlila ni kao čistačicu! Nevolja je s vama djevojčicama što, čim obučete elegantnu oficirsku uniformu, mislite da ste lady Muck...
Naglo je prekinula tiradu jer je sestra Langtry tako očajnički, tako užasnuto kriknula da su sestre Dawkin i Pedder smjesta zaboravile na svoju svađu. Srušila se na sofu i briznula u plač, plač koji se nije manifestirao tihim, lepršavim jecajima kao plač sestre Pedder, već teškim, hrapavim grcanjem bez suza koje je zabrinutoj sestri Dawkin izgledalo kao napadaj grčeva.
Oh, kakvo je to olakšanje bilo! Iz te napete atmosfere, iz loše usmjerenih simpatija sestre Dawkin i mržnje sestre Pedder, Honour Langtry izvukla je dovoljno snage da strese sa sebe teško breme patnje koje ju je pritiskalo i mučilo danima.
Pogledaj što si uradila! - prosiktala je sestra Dawkin, s mukom se pridižući i sjedajući do sestre Langtry. - Nosi se! Briši!
Sestra Pedder je pobjegla, uplašena, a ostale su se sestre počele okupljati oko sestre Langtry. Vidjelo se da je prilično omiljena.
Sestra Dawkin pogledala je okupljene sestre, zavrtjela glavom i počela s beskrajnom nježnošću milovati leđa koja su se tresla i podrhtavala pred njom.
Hajde, hajde, sve je u redu - mrmljala je. - Ili, ako baš hoćeš, samo se dobro isplači, krajnje je vrijeme. Jadna moja stara! Jadna moja stara, koliko muke i bola... Znam, znam, znam...
Jedva svjesna prisutnosti sestre Dawkin i njenog blagog glasa, jedva svjesna sestara koje su se, zabrinute, okupile oko nje, sestra Langtry plakala je i plakala.

2

Vijest o predstojećem rasformiranju Baze broj 15 donio je na Odjel X bolničar iz kuhinje. Saopćio ju je najprije Michaelu, u dnevnoj sobi, cereći se od uha do uha i naklapajući nešto nesuvislo o tome kako će ubrzo kući, kako će ubrzo zauvijek kući. Kad se bolničar udaljio, Michael nije odmah izišao na
verandu već je ostao stajati usred dnevne sobe, trljajući jednom rukom lice dok se drugom rukom držao za slabinu, stežući je.
„Tako brzo,” pomislio je sumorno. „Tako brzo! A ja još nisam spreman, zato što se bojim. Nisam deprimiran ni nezadovoljan, naprotiv. Samo se bojim onoga što mi nosi budućnost, onoga što će učiniti sa mnom onoga što će učiniti od mene. Ali i to mora jednom doći, a ja sam dovoljno čvrst. To je najbolje rješenje za sve koji su umiješani. Uključujući i mene. Uključujući i nju.”
U ovo vrijeme, za tjedan dana, svi ćemo biti na putu za Australiju - rekao je kad se vratio na verandu.
Vijest je dočekana olovnom šutnjom. Ispružen na najbližem krevetu s knjigom Besta i Taylora, što ju je iskamčio od pukovnika „Chinstrapa”, Nugget je spustio ogromnu, tešku knjižurinu i zagledao se u prazninu. Dugački Mattovi prsti zgrčili su se a lice mu se ukočilo. Neil je spustio olovku na crtež koji je radio - crtao je, slučajno, Mattove šake - i ostao nepomičan; izgledao je odjednom deset godina stariji nego što je, u stvari, bio. Samo Benedict, koji se klatio naprijed-natrag na stolcu koji nije bio predviđen za ljuljanje, bio je, činilo se, nezainteresiran.
Na Nuggetovim usnama počeo se formirati jedva primjetan osmijeh.
Kući! - rekao je, kao da eksperimentira tom riječju. - Kući?
Opet ću vidjeti mamu!
Matt je ostao napet kao i ranije, a Michael je znao da razmišlja o prvom susretu sa ženom.
Kakvo sranje! - rekao je Neil uzimajući olovku i primjećujući da su lijepe ruke promijenile položaj. Opet je spustio olovku, ustao, odšetao se do ograde verande i tu stao, okrenut svima leđima. - Kakvo prokleto sranje! - rekao je glasom punim gorčine, gledajući u dlanove.
Bene! - rekao je Michael oštro. - Bene, jesi li čuo? Došlo je vrijeme da idemo kući! Vraćamo se u Australiju!
Ali Benedict se i dalje samo klatio, naprijed-natrag, naprijed-
-natrag, odsutno, zatvorenih očiju. Stolac je opasno škripao.
Reći ću joj sve - rekao je Michael iznenada, odlučno. Rekao je to svima, ne obraćajući se nikom posebno ali gledajući ravno u Neila.
Neil se nije okrenuo, ali njegova dugačka, vitka, ravna leđa kao da su se napela; odjednom nije više izgledao opušten, umoran i bez snage. Leđa su mu izgledala kao da pripadaju nekom čvrstom i agresivnom čovjeku.
Ne, Mike, nećeš joj reći - odgovorio je.
Moram - rekao je Michael, bez prizvuka molbe u glasu i ne gledajući ni Nuggeta, ni Matta, ni Benedicta, iako su se Matt i Nugget primjetno nakostriješili.
Ne smiješ joj ništa reći, Mike. Ništa! Ne smiješ joj reći bez našeg pristanka, a mi ti taj pristanak nećemo dati.
Smijem joj reći, i reći ću joj. Zar je to sad uopće važno? Ako sazna, to ništa neće promijeniti; dogovorili smo se što da radimo u takvoj situaciji. - Ispružio je ruku i položio je Benedictu na rame, kao da mu njegovo ljuljanje ide na živce, i Benedict je smjesta prestao da se klati. - Preuzeo sam na sebe najveći dio krivice zato što sam jedini koji to može, i zato što sam za sve ipak više kriv nego itko drugi. Neću, međutim, da patim u tišini! Jednostavno, nisam tolik heroj. Da, svjestan sam da ne patim samo ja, ali ja ću joj reći.
Ne smiješ joj reći - rekao je Neil, glasom oštrim kao čelik.
Ako to učiniš, ubit ću te, kunem se. To bi bilo previše opasno.
Michael nije imao namjeru da mu se naruga, kao što bi to učinio Luce, pa je odgovorio gledajući ga bez imalo straha.
Dobro znaš da bi bilo potpuno besmisleno ubiti me, Neile.
Dosta je bilo ubijanja.
Začuli su tihe korake sestre Langtry; svi kao da su se odjednom sledili. Izišla je na verandu, zastala i pažljivo ih odmjerila pogledom, pomalo začuđena, pitajući se kakav je to razgovor upravo prekinula. Ako ju je netko prestigao s viješću o rasformiranju Baze broj 15, zar bi to moglo biti povod za svađu? A oni su znali za sudbinu baze, i svađali su se.
Taj korak! - rekao je Matt iznenada, razbijajući tišinu.
Taj divni korak! To je jedini ženski korak koji poznajem. Dok sam mogao gledati, nisam slušao. Kad bi mi žena sad došla ovamo, ne bih je prepoznao po koraku.
Ne, moj korak nije jedini ženski korak koji poznajete. Postoji još jedan - rekla je sestra Langtry, prišla Mattu i, stojeći iza njega, položila mu ruke na ramena.
Zatvorio je oči koje nisu vidjele i malo se nagnuo natrag, da osjeti njenu blizinu a da je ne uvrijedi.
Čujete korake glavne sestre bar jednom tjedno - rekla je sestra Langtry.
Oh, njezine! - uzviknuo je, osmjehujući se. - Ali glavna sestra maršira kao kakav PUŠN, sestro. U njenom koraku nema ničeg ženskog.
PUŠN? - upitala je, ne shvaćajući ga.
Prebrzo unaprijeđeni štapski narednik - rekao je.
Glasno se nasmijala, strežući mu snažno ramena. Smijala se, u stvari, nečemu za što je samo ona znala, smijala se od srca, prepuštajući se smijehu.
Oh, Matte, nikad nećete saznati kako je to vjeran opis! - rekla je kad se smirila. - Jedva čekam da to ispričam Sally Dawkin! Bit će vam dovijeka zahvalna.
Sestro! Sestro! Što kažete na dobre vijesti? - doviknuo je Nugget s kreveta, zaboravljajući na Besta i Taylora. - Idemo kući! Ubrzo ću opet vidjeti majku!
To su zaista dobre vijesti, Nuggete.
Neil je još stajao okrenut leđima. Sestra Langtry se nagnula da vidi crtež Mattovih ruku, a onda se uspravila, spustila ruke s njegovih ramena i malo se izmaknula. Tada je konačno uspjela skupiti snagu i pogledati u Michaela, čija je ruka još počivala na Benedictovu ramenu, kao parodija na njenu gestu prema Mattu. Pogledi su im se susreli; i njen i njegov pogled bio je oklopljen protiv bola, i njen i njegov pogled bio je strog, s nekom određenom svrhom. Pogledali su se kao stranci, uljudno, ne pokazujući nikakav interes jedno za drugo.
Sestra Langtry se okrenula i vratila se u svoju sobu.

Ubrzo nakon toga pojavio se Neil i zatvorio za sobom vrata, držeći se kao da žali što nema pločicu s natpisom NE SMETAJ da je objesi s vanjske strane. Kad joj je vidio lice, natečene očne kapke i tamne kolutove sve do jagodica, neko je vrijeme smrknuto gledao u nju, a onda je rekao:
Plakali ste.
Kao vodopad - priznala je bez oklijevanja. - Napravila sam, u stvari, pravu budalu od sebe usred društvene prostorije sestara, i to kad nisam bila sama u njoj. Imala sam prilično brojnu publiku. Zakašnjela reakcija, valjda. Ona mlada sestra iz Woop-Woopa... znate već, kći direktora banke... došla je u nezgodnom trenutku i optužila me za Luceovu smrt. To je rasrdilo moju prijateljicu sestru Dawkin s Odjela D, pa su se posvađale, a onda sam ja odjednom udarila u plač. Smiješno, zar ne?
Je li zaista bilo tako?
Pa zar bih mogla izmisliti takvu priču? - govorila je kao nekad, hladno i smireno.
Osjećate li se zbog toga bolje? - upitao ju je, nudeći joj cigaretu.
Blago se osmjehnula.
U dubini duše, da. Na površini, sasvim suprotno. Osjećam se grozno. Kao nešto što je mačka dovukla. Opruga mi je potpuno odvijena.
To je prilično dvosmislena metafora - rekao je nježno. Zamislila se.
Rekla bih da to zavisi od toga što je, u stvari, mačka dovukla, zar ne? Možda je dovukla mehaničkog miša. Osjećam se kao mehanizam.
Uzdahnuo je.
Oh, sestro, neka bude po vašem. Ostavit ću tu temu... i vas s njom... na miru.
Hvala. Bit ću vam zahvalna na tome - rekla je.
A za tjedan dana ionako je svemu kraj - rekao je, da nešto
kaže.
Da. Očekivala sam da će nas izvući odavde prije nego što
monsuni počnu po pravom.
Hoćete li se vratiti kući, u Australiju... mislim, poslije demobilizacije?
Hoću.
I što ćete raditi, ako smijem pitati?
Izgledala je nekako odsutna, usprkos tragovima plača na
licu.
Otići ću raditi u Callan Park. Vi ste iz Melbournca pa
možda ne znate da je Callan Park velika duševna bolnica u Sydneyju.
U prvom trenutku nije mogao vjerovati svojim ušima, a onda je shvatio da ona misli ozbiljno.
Bože, kakva šteta!
Uopće nije - rekla je oštro. - To je ozbiljan i koristan posao, a meni je strašno potrebno da i dalje radim nešto ozbiljno i korisno. Ja, znate, imam sreću. Moja je obitelj dovoljno bogata da ne moram misliti na to kako ću, kad ostarim i budem nesposobna da radim, ostati bez kruha. I tako mogu raditi u životu ono što mi se sviđa. - Natečeni su se kapci podigli a oči ga hladno odmjerile.
A vi? Što ćete vi raditi, Neile?
I to je, dakle, došlo. Neil Parkinson odlazi sa scene. Svojim glasom, izgledom, držanjem davala mu je do znanja kako nema što tražiti u njenom životu poslije rata.
Oh, otići ću u Melbourne - rekao je ležerno. - Od svega bih, naravno, najviše volio da se vratim u Grčku, na Peloponez... tamo imam kuću, nedaleko od Pilosa. Ali moji se roditelji, naročito moj otac, ne pomlađuju... kao, uostalom, ni ja. Zato mislim da me čeka Melbourne, a ne Grčka. Osim toga, Grčka bi značila slikarstvo, a ja sam tek osrednji slikar, ništa više. To me je, začudo, nekad boljelo, ali više me ne boli. Sad mi to izgleda sasvim nevažno. Za proteklih šest godina naučio sam mnogo toga, a Odjel X je izvanredno zaokružio to moje školovanje. Postavio sam prioritete na pravo mjesto i shvatio da mogu aktivno pomoći starom... mom ocu. Ako treba da pođem njegovim stopama, onda je bolje da počnem učiti kako se vode poslovi.
Imat ćete posla.
Da, imat ću posla. - Ustao je. - A sad, nećete se ljutiti ako odem? Ako zaista ubrzo odlazimo odavde, moram požuriti s pakiranjem.
Gledala je kako se vrata za njim zatvaraju, i uzdahnula. Ako već ništa nije učinio za nju, Michael joj je bar pokazao da postoji ogromna razlika između simpatije i ljubavi. Neil joj je drag, ali ga očito ne voli. Smireni, pouzdani, čvrsti, uljudni, dobro odgojeni Neil, spreman da sve što ima položi u njene ruke. Izvanredna prilika za brak. I lijep muškarac. I nabijen svim prednostima društvenog položaja. Bilo je ludo dati prednost Michaelu, ali ono što je cijenila kod Michaela bila je njegova samostalnost i vladanje samim sobom, držanje koje je govorilo da ga ništa neće skrenuti s puta što ga je odabrao. Možda jest bio zagonetan, ali to što ga nije poznavala nije ju spriječilo da ga zavoli. Voljela je njegovu
čvrstinu, a nije voljela Neilovu spremnost da podredi vlastite želje njezinim.
Čudna stvar, Neil se ovih dana drži bolje, iako je sigurno svjestan njenog zaključka da o njihovoj vezi poslije rata ne može biti govora. Bilo je olakšanje vidjeti da ga taj njen zaključak ne opterećuje, da se - izgleda - ne osjeća odbačen. Svijest da mu nanosi bol bila je prisutna u njoj još od incidenta u dnevnoj sobi, ali u međuvremenu se dogodilo toliko toga da nije stigla razmišljati o Neilovim osjećajima. Sad je došlo vrijeme da se taj osjećaj krivnje okrene protiv nje, da je muči, ali činilo se da za to nema nikakvog razloga. I danas je pokazao da mu je draga, međutim, ni iz čega se nije moglo zaključiti da je ogorčen, da je povrijeđen. I to je predstavljalo ogromno olakšanje! Konačno je dala oduška svojoj boli, a sad je ustanovila da se Neil drži normalno, usprkos njenom postupku. Bio je to prvi dobar dan nakon mnogo loših.

3

Tjedan koji je uslijedio bio je prilično čudan. Obično, kad se stanovnici spremaju da napuste mjesto na kojem su živjeli mjesecima i godinama, posvuda vlada neobična živost i svi se brinu za sve, od domaćih životinja do vozila. Brzo rasformiranje Baze broj 15 teklo je drukčije. Stanovnici su je ionako napuštali već mjesecima, ostala je samo jezgra koja se mogla prebaciti brzo i bez teškoća. Nitko nije bio opterećen prtljagom koja se u sličnim životnim prilikama obično skuplja, jer Baza broj 15 nije pogodovala takvom nagomilavanju imovine. Nigdje u okolici nije bilo moguće nabaviti privlačne rukotvorine, namještaj u duborezu i slične predmete što su ih kolekcionari skupljali po ratnim poprištima Europe, Indije, Srednjeg istoka i Sjeverne Afrike. Mnoge sestre dobivale su razne poklone od pacijenata, uglavnom sitnice izrađene u samoj bolnici, ali sve u svemu stanovnici Baze broj 15 spremali su se da otputuju manje-više s onim što su imali kad su stigli u bazu.
Objavljeno je vrijeme kad svi moraju biti spremni za polazak, i stanovnici baze su se prilagodili naredbi s disciplinom iskusnih veterana; to je vrijeme, međutim, došlo i prošlo, a Baza broj 15 ostala je na svom mjestu. Nitko nije ni očekivao da će biti
drukčije. Bilo je to, u stvari, samo alarmno zvono, na čiji zvuk svi moraju biti spremni za trenutnu evakuaciju.
Glavna je sestra gunđala i kriještala, mreže protiv komaraca postale su manje važne od terminskih planova i rasporeda, koje je neprestano nosila sa sobom obavljajući bezbrojna savjetovanja s medicinskim sestrama, koje bi je najradije bile zadavile. Sad, kad se život Baze broj 15 bližio kraju, sestre nisu željele ništa drugo nego da provode što više vremena sa svojim pacijentima.
Odjel X nalazio se daleko izvan glavnog područja aktivnosti, u naknadno podignutoj baraci daleko od ostalih nastanjenih zgrada, sa svojom malom posadom od pet pacijenata i jedne osamljene sestre. Samo, ta mala posada pokazivala je više neraspoloženja nego radosti, pokatkad bi utonula u duge šutnje koje je bilo teško razbiti, dobivala je napade lažnog veselja kad bi stvari postale nepodnošljive, a inače je pokazivala zabrinjavajući gubitak harmonije. Sestra Langtry bivala je često odsutna, prisiljena da radi u odborima koje je formirala glavna sestra sa zadatkom da se brinu o raznim aspektima evakuacije, a petorica pacijenata provodili su čitave dane na plaži, jer su nekadašnji propisi o vremenu odlaska na kupanje bili već odavno zaboravljeni.
Sestra Langtry je s velikom tugom postala svjesna da njeni pacijenti mogu sasvim lijepo i bez nje, i da bi je ostavljali po strani čak i da ima više vremena za njih. Neil joj je, činilo se, bio oprostio, ali ostali nisu. Osim toga, primijetila je da je i među njima došlo do stanovite polarizacije. Nugget kao da se odvojio od ostalih, obuzet svojim novim ciljem i ispunjen sretnim optimizmom, koji je, činilo se, bio kombinacija radosti što će ponovo vidjeti majku i što će u civilu preurediti svoj život s ciljem da postane liječnik. Njegove muke i boljke kao da su potpuno iščezle. Neil i Matt bili su nerazdvojni; znala je da se Matt svim srcem oslanja na Neila, tražeći u tome rasterećenje od mnogih problema s kojima će se suočiti. I tako je Michaelu preostalo da se posveti Benedictu, za koga se, uostalom, brinuo od samog početka. I oni su bili nerazdvojni.
Činilo joj se da Benedict nije dobro, ali nije znala što da poduzme u vezi s tim. Razgovor s pukovnikom „Chinstrapom”, kako je i predviđala, nije dao nikakvog rezultata, ali se pokazalo da je spreman, čak i voljan da učini sve što može kako bi Matt dobio vojnu mirovinu, iako je Mattova povijest bolesti ukazivala da u osnovi njegovog slučaja leži histerija. S druge strane, kad je zamolila pukovnika da razmotri mogućnost da Ben bude
otpremljen ravno u odgovarajuću psihijatrijsku ustanovu na daljnje ispitivanje, on je ostao nepopustljiv. Njene sumnje ne zasnivaju se ni na čemu konkretnom, rekao je, samo na nekoj neodređenoj uznemirenosti, pa što onda očekuje od njega? Pregledao je narednika Maynarda i nije otkrio nikakvo pogoršanje stanja. Kako objasniti čovjeku koji je, doduše, sposoban neurolog ali potpuno nezainteresiran za mentalne poremećaje bez organskog uzroka, da bi htjela spasiti čovjeka koji malo-pomalo klizi u mrak ludila? A kako da ga spasi? To, izgleda, nitko na svijetu nije znao. Ben nikad nije bio lak pacijent upravo zbog te snažno izražene tendencije da se zatvara u sebe; bojala se da će, kad nestane sigurnosti koju mu je pružao Odjel X, Ben izvršiti onaj konačni čin nestajanja i progutati samog sebe. Zato je Michaelovu brigu za Bena prihvatila kao dar s neba, jer je on kod njega imao više uspjeha nego itko drugi, računajući tu i nju.
Promatrajući kako se manje-više snalaze bez nje, počela je bolje shvaćati ono što se događalo s njima, pa i s njom. Pretjerano emocionalna interpretacija njihovog, pa i njenog ponašanja poslije Luceove smrti, počela je malo-pomalo blijedjeti; onaj ispad u društvenoj prostoriji sestara očigledno joj je dobro činio. Potpuno nesvjesno, stanovnici Odjela X počeli su kidati svoje međusobne veze; porodica koju je Odjel X nekad predstavljao raspadala se zajedno s Bazom broj 15. A ona, majka u toj porodici, bila je vjerojatno osjetljivija i više ju je boljelo to što se pred njenim očima događa s njenim ljudima, s njenom djecom. Čudno, kako se njena snaga topila, tako je njihova, čini se, rasla. Je li to sudbina majke? Da nastoji sačuvati jedinstvo obitelji i kad nestane prirodnih razloga za njeno održanje?
„Vraćaju se u jedan drukčiji svijet,” mislila je, „i većinu ih šaljem spremne da se uhvate ukoštac s njim. Ili bar to pokušavam. Zato se ne smijem hvatati za njih, ne smijem dopustiti da se oni hvataju za mene. Moram ih pustiti da odu držeći se dostojanstveno i ponosno, koliko mi to snage dopuštaju.”
A onda je počela seoba, s grmljavinom kamiona i olujnim kovitlacem. Monsun se, na sreću, još nije bio spustio punom snagom, činilo se da će evakuacija biti potpuno izvršena prije nego što sve zalije kiša.
Apatija se pretvorila u euforiju, kao da su sad, kad je čas odlaska došao, ljudi konačno smogli snage da povjeruju u njega. Dom odjednom više nije bio san, već skora stvarnost. Posvuda su
odjekivali uzvici, prodorni zvuci pištaljki, urođenički poklici, ulomci pjesama...
Sestre, naviknute na željeznu disciplinu, našle su se zahvaćene raspoloženjem koje nisu mogle kontrolirati - morale su se prepustiti zagrljajima, poljupcima, egzotičnom grljenju u holivudskom stilu, ponekad praćenom suzama, i sve do jedne pretvorile su se u čarobno zbunjene žene. Odlazak je za njih predstavljao velik trenutak, završetak vrhunca njihovih života; sve su bile neudate, mnoge najmanje na pola puta do mirovine, i na ovom negostoljubivom, izoliranom mjestu dale su ono najbolje iz sebe i postale vitalni dio jedne velike stvari. Život više nikad neće sadržavati toliko svega; ti momci bili su im sinovi koje nisu imale, i upoznale su u sebi majke dostojne tih sinova. A sad je sve to završeno, i premda su morale zahvaljivati bogu što je tako, bile su svjesne da se nikad ništa neće izravnati s radostima, bolima i uzvišenošću ovih posljednjih nekoliko godina.

Na Odjelu X muškarci su čekali to posljednje jutro obučeni u kompletne uniforme, a ne samo u ono što je bilo čisto i našlo se pri ruci. Njihove limene kutije, vojničke vreće, torbe i telećaci ležali su u gomilama na podu, podu koji je prvi put otkako se pamtilo bio izložen udarcima teških vojničkih cipela. Došao je jedan podoficir, predao sestri Langtry posljednje instrukcije u vezi s vremenom i mjestom ukrcavanja njenih ljudi, i ostao da nadzire odnošenje dijela prtljage koju vojnici obično ne nose sa sobom.
Kad je ispratila podoficira do glavnog ulaza, sestra Langtry se okrenula i ugledala Michaela samog u dnevnoj prostoriji kako kuha čaj. Brzo je pogledala niz hodnik kako bi bila sigurna da ih nitko ne promatra; ostali su vjerojatno bili na verandi i čekali da ih Michael posluži.
Michael - rekla je, stojeći na vratima dnevne sobe - hajde da se prošetamo, hoćeš li? Imamo još samo pola sata, a željela bih da od toga bar deset minuta provedem s tobom.
Pogledao ju je zamišljeno; izgledao je kao onog popodneva kad je stigao, u tamnozelenim hlačama i košulji, s američkim gležnjacima i uprtačima, u smeđim visokim cipelama uglačanim tako da su blistale, svjetlucavim mjedenim kopčama... Sve na njemu bilo je uredno, izglačano, očuvano, i sve mu je tako dobro stajalo...
I ja bih to želio - rekao je ozbiljno. - Samo da najprije odnesem ovo na verandu. Naći ćemo se ispod rampe.
„Samo da se neće pojaviti vodeći Benedicta za ruku?” upitala se stojeći na blagom suncu pri dnu rampe. Čim ugledaš jednog, tu je i drugi.
Ali Michael je došao sam i odmah uhvatio korak s njom. Krenuli su stazom koja je vodila prema plaži, i zastali su na mjestu gdje je počinjao pijesak.
Sve je ovo došlo prebrzo. Još nisam spremna - rekla je gledajući ga pomalo suzdržano.
Nisam ni ja - rekao je.
Ovo je prva prilika koja nam se pružila da budemo sami otkako je... otkako je Luce umro - promucala je. - Ne, otkako je istraga završena. Bilo je strašno. Rekla sam ti toliko strašnih stvari. Htjela bih da znaš da nisam tako mislila. Oprosti, Michael. Zaista mi je žao!
Šutke ju je slušao, tužnog lica.
Nemaš šta da žališ. Ja bih tebe trebao moliti za oproštenje.
Držeći se posve smireno, nastavio je polako: - Ostali ne misle tako, ali ja mislim da ti dugujem objašnjenje, sad kad sve to više nije osobito važno.
Čula je samo posljednji dio rečenice.
Ništa više nije važno - rekla je. - Htjela sam da razgovaramo o drugim stvarima, da te pitam što ćeš raditi kad dođeš kući. Hoćeš li se odmah vratiti na svoju farmu? Što je s tvojom sestrom i zetom? Htjela bih da to čujem, nemamo mnogo vremena.
Nikad nismo imali dovoljno vremena - rekao je. - Pa, sad, najprije treba da dočekam demobilizaciju, a onda ćemo Ben i ja otići na moju farmu. Upravo sam primio pismo od sestre u kojem mi piše kako broje dane do trenutka kad ću ja preuzeti posao. Harold, moj zet, želi da preuzme svoj stari posao prije nego što navale demobilizirani vojnici.
Pogledala ga je zapanjeno.
Ben i ti? Zajedno?
Da.
Ben i ti.
Tako je.
Za ime božje, zašto?
- Dugujem mu to - rekao je Michael. Lice joj se iskrivilo.
Oh, ostavi se toga! - odbrusila je, ogorčena. Slegao je ramenima.
Benedict je sam, Honour. Nema nikoga tko bi se brinuo za njega. A potrebno je da netko cijelo vrijeme bude s njim. Ja. Za sve sam ja kriv, htio bih da to nekako shvatiš. Moram se pobrinuti da se to više nikad ne dogodi.
Njen revolt pretvorio se u zbunjenost; zurila je u njega pitajući se hoće li ikad sagledati dno tajne što okružuje Michaela.
O čemu to govoriš? Što se više nikad ne smije dogoditi?
Već sam ti rekao - odgovorio je strpljivo - da ti dugujem objašnjenje. Ostali se ne slažu s tim. Misle da nikad ne smiješ saznati istinu, ali ja želim da ti sve kažem. Jasno mi je zašto je Neil protiv toga da saznaš, ali sam svejedno duboko uvjeren da ti dugujem objašnjenje. Neil nije bio s tobom one noći, bio sam ja. A to ti daje pravo da čuješ istinu.
Kakvo objašnjenje, kakvu istinu? O čemu se radi?
Na mjestu gdje se staza gubila u pijesku, ležala je prazna benzinska bačva; okrenuo se, podigao jednu nogu na bačvu i zagledao se u svoju cipelu.
Nije lako pronaći prave riječi, ali ne želim da me gledaš tako kako me gledaš od onog jutra, ne shvaćajući me. Slažem se s Neilom, time što budeš saznala ništa se neće promijeniti, ali možda me posljednji put kad se vidimo nećeš promatrati kao da me polovica tvog bića mrzi, a druga polovica žali što ne može da me mrzi. - Uspravio se i okrenuo prema njoj. - Teško mi je da kažem - rekao je.
Ja te ne mrzim, Michael. Nikad ne bih mogla da te mrzim. Što je bilo, bilo je. Ne volim autopsije. Zato mi, molim te, reci sve. Želim znati. Imam pravo znati. Ali znaj da te ne mrzim. To nikad nisam, nikad ne bih mogla.
Luce nije izvršio samoubojstvo - rekao je. - Ubio ga je Benedict.
Ponovo se našla usred one krvi, ispred razorene veličine, ispred Lucea ispruženog bez imalo dostojanstva, bez obzira na scenski efekt, na dramaturšku liniju... ukoliko čisti užas nije bio efekt za kojim je išao, a Luce nije bio takav. Luce je previše volio sebe, bar svoj izgled, ako ništa drugo.
Lice joj je tako problijedjelo da je na svjetlu što je prodiralo kroz krošnje palmi poprimilo zelenu boju. I tako je Michael, po drugi put u toku njihovog poznanstva, morao da joj priđe, da je uhvati oko pasa i prihvati tako čvrsto da je jedino što je osjećala bila njegova blizina.
Polako, draga, nemoj mi se sad onesvijestiti! Hajde, hajde, udahni duboko nekoliko puta, tako, vidiš, budi dobra! - Govorio je nježno, i držao je nježno.
Znala sam to, cijelo vrijeme sam znala - rekla je konačno, kad je skupila snage da progovori. - Znala sam da nešto nije u redu. To naprosto nije bilo slično Luceu. Ali je bilo slično Benedictu, zar ne? - Boja joj se polako počela vraćati u obraze, stisnula je šake u nemoćnu gnjevu usmjerenom isključivo protiv sebe. - Oh, kakva sam ja budala!
Michael ju je pustio i odstupio jedan korak, držeći se kao da mu je odlanulo.
Da te ne cijenim toliko, ne bih ti to rekao, ali nisam mogao podnijeti pomisao da me mrziš. To me je ubijalo. I Neil to zna. - Zatim, kao da mu se učinilo kako se razgovor udaljava od teme, ponovo se vratio na bit stvari. - Benedict više nikad ništa slično neće učiniti, Honour, kunem ti se. Neće to učiniti dok sam ja u stanju da pazim na njega. To sigurno shvaćaš, zar ne? Moram paziti na njega. Ja sam za njega odgovoran. On je to učinio zbog mene, ili je bar mislio da to radi za mene, što izlazi na isto.
Rekao sam ti to onog jutra, sjećaš li se? Rekao sam kako nije trebalo da ostanem s tobom cijele noći. Trebalo je da se vratim na odjel i držim Bena na oku. Da sam bio tamo gdje je trebalo da budem, to se uopće ne bi dogodilo. Smiješno, ubijao sam ljude i, koliko znam, sve su to bili mnogo bolji ljudi od Lucea. Ali za Luceovu smrt ja sam odgovoran. Za smrt ostalih koje sam ubio, odgovoran je kralj; za njih će pred Bogom odgovarati kralj, a ne ja. Mogao sam spriječiti Bena da to učini. Nitko drugi to nije mogao, jer nitko drugi nije imao pojma što se kuha u Benovoj glavi. - Zatvorio je oči. - Bio sam slab, popustio sam samom sebi. Ah, oh, Honour, koliko sam želio ostati s tobom! Nisam mogao vjerovati da se to zaista događa! Komadić neba, a tako sam dugo bio u paklu... Volio sam te, ali nisam ni sanjao da i ti mene voliš, do tada...
Ogromne rezerve snage, zaista je imala ogromne rezerve snage, a razbacivala se njima s nemarnošću gusara.
Trebalo je da to znam - rekla je. - Volio si me, naravno.
Mislio sam u prvom redu na sebe - rekao je, očito sretan što konačno može o svemu govoriti s njom. - Kad bi samo znala koliko predbacujem sam sebi zbog toga! Nije bilo nikakve potrebe da Luce umre! A ništa drugo nije bilo potrebno nego da ostanem na odjelu, da Ben vidi kako mi ništa ne fali, kako Luce nema
snage da me povrijedi. - Prsa su mu se napela, bio je to više drhtaj nego uzdah. - Dok sam ja bio s tobom, u tvojoj sobi, Ben je bio potpuno sam, uvjeren kako je Luceu nekako pošlo za rukom da me dotuče. A kad je došao do tog zaključka, sve ostalo slijedilo je samo po sebi. Da je Neil znao, možda bi se sve završilo drukčije, ali Neil nije imao pojma što se sprema. Njega su mučile druge brige. A mene nije bilo da raščistim gužvu. - Ruka mu se podigla prema njoj, i ponovo pala. - Treba da odgovaram za mnogo toga, Honour. Za ponašanje prema tebi... i to je sasvim neoprostivo. Ne mogu pronaći opravdanje, ni pred samim sobom. Ali htio bih da znaš da ja... da ja to osjećam, da mi je potpuno jasno kako sam se ogriješio o tebe. I da mi je od svega za što treba da odgovaram, najteže što sam povrijedio tebe.
Suze su joj potekle niz lice, više zbog njegovog nego zbog vlastitog bola.

Zar me sad više ne voliš? - upitala ga je. - Oh, Michael, sve mogu podnijeti osim pomisli da sam izgubila tvoju ljubav!
Da, volim te, ali ta ljubav nema budućnosti... ne može je imati, nikad je nije imala, bez obzira na Lucea i Bena. Da nije bilo rata, nikad ne bih upoznao nekoga kao što si ti. A ti bi se kretala u društvu ljudi kao što je Neil, ne kao što sam ja. Moje društvo, način života koji volim, kuća u kojoj živim... sve to tebi ne bi odgovaralo.
Žena ne voli način života - rekla je brišući suze. - Žena voli muškarca, a zatim s njim stvara život.
Nikad ne bi mogla stvoriti život s čovjekom kao što sam ja - rekao je. - Ja sam običan farmer.
To što kažeš obična je glupost! Ja nisam nikakav snob! I objasni mi kakva je razlika između farmera i farmera... jer i moj otac je farmer. Ima samo veće imanje, to je sve. I nije mi potreban novac da bih bila sretna.
Znam, ali ti pripadaš drugoj klasi. Nemamo iste poglede na život.
Nekako ga je čudno pogledala.
Nemamo, Michael? Zbilja je neobično da mi od svih ljudi upravo ti to kažeš! Mislim, naprotiv, da imamo potpuno iste poglede na život. Obadvoje volimo da se brinemo za one slabije od nas, i obadvoje težimo istom... potičemo ih da postanu sposobni voditi računa sami o sebi.
To je istina... da, to je stvarno istina - rekao je polako, a onda je upitao: - Honour, što za tebe znači ljubav?
Pitanje kao da je bilo potpuno bez veze s onim što je rekao prije toga, i to ju je zbunilo.
Što znači? - upitala je, nastojeći da dobije na vremenu i razmisli o odgovoru.
Što znači? Što znači ljubav za tebe?
Moja ljubav prema tebi, Michael? Ili za druge?
Tvoja ljubav prema meni. - Činilo se da uživa izgovarajući te riječi.
Pa sad... ovaj... znači da želim dijeliti život s tobom.
Kako to misliš?
Želim živjeti s tobom! Voditi tvoju kuću, imati djecu s tobom, starjeti s tobom - rekla je.
Izgledao je nekako odsutno; njene riječi djelovale su na njega, to se vidjelo, ali nisu imale snage da prodru dovoljno duboko, do one mirne, bezlične odlučnosti u njemu.
Ali ti se nikad nisi pripremala za takvo nešto - rekao je.
Imaš trideset godina, i pripremala si se za nešto sasvim različito od toga. Za jedan drukčiji život. Nije li tako? - Zastao je, ne odvajajući pogleda od njenog lica, podignutog prema njemu, uplašenog i zbunjenog, ali na kojem se ipak primjećivalo razumijevanje, koje nije htjela priznati. - Mislim da ni jedno od nas nije stvoreno za život koji opisuješ. Kad smo počeli razgovarati, nisam očekivao da ću ti ovo reći, ali ti si dobar borac i nećeš popustiti ni pred čim osim pred stvarnom suštinom stvari.
Ne, neću.
Stvarna suština stvari upravo je u onome što sam ti rekao... da ni jedno od nas nije stvoreno za život koji si opisala. Kasno je pitati se kako i zašto. Ja sam čovjek koji nema povjerenja u želje što se javljaju kao proizvod jednog dijela mog bića, koji sam normalno u stanju kontrolirati. Ne bih htio da ih omalovažim nazivajući ih tjelesnim željama, a ne bih želio ni da pomisliš kako prezirem svoje osjećaje prema tebi. - Uhvatio ju je za ruke ispod ramena. - Honour, slušaj me! Ja sam takav čovjek da jedne večeri jednostavno ne bih došao kući zato što sam na putu u grad sreo nekoga komu sam, po mom mišljenju, potrebniji nego tebi... što ne znači da bih te ostavio, niti da bi ta druga osoba bila obavezno žena. Hoću da kažem, otišao bih svjestan da ćeš se snaći i bez mene dok se ponovo ne vratim kući. Ali mogao bih se, pomažući toj osobi, zadržati dva dana, a možda i dvije godine. Takav sam. Rat mi je pružio priliku da spoznam kakav sam. I tebi je dao priliku da spoznaš kakva si. Ne znam koliko si
toga spremna priznati samoj sebi, ali ja sam naučio da, kad osjetim sažaljenje, moram i da pomognem. Ti si kompletna ličnost. Tebi moja pomoć nije potrebna. A budući da ti moja pomoć nije potrebna, znači da možeš i bez mene. Vidiš, tu se ne radi o ljubavi.
To se već pretvara u paradoks - rekla je. U grlu je osjetila bol od napora da zadrži suze.
Vjerojatno. - Zastao je, razmišljajući što da joj još kaže.
Ne mislim da imam neko osobito visoko mišljenje o sebi. Kad bih ga imao, ne bih osjećao potrebu da budem potreban drugima. A meni je potrebno da budem potreban, Honour! Ne bih mogao živjeti kad ne bih bio potreban drugima!
Potreban si meni! - rekla je. - Potreban si mojoj duši, mom srcu, mom tijelu, svakom djeliću mene. I uvijek ćeš biti! Oh, Michael, postoje razne vrste potreba, razne vrste osamljenosti! Nemoj shvaćati moju čvrstinu kao znak da mi nitko nije potreban! Molim te, nemoj! Potreban si mi da bi mi bio ispunjen život!
On je, međutim, samo uporno odmahivao glavom.
Nisam, i nikad neću biti. Tvoj je život već ispunjen! Da nije, ne bi bila takva kakvu te poznajem... srdačna, topla, ispunjena ljubavlju, sretna što radiš posao koji malo koja žena može raditi. Gotovo svaka žena može voditi kuću, imati djecu, ali ti si drukčija, ti ne bi bila zadovoljna životom u takvom kavezu. Ti se nisi školovala za to. I kako bi nakon nekog vremena vidjela život što si ga opisala, život posvećen isključivo meni? Kao kavez! A ti si previše snažna ptica da bi živjela u kavezu, Honour! Tebi je potrebno da širiš krila u prostoru mnogo većem nego što je kavez.
Spremna sam preuzeti taj rizik - rekla je, blijeda, očajna, ali ne odustajući od borbe.
Ja nisam. Da se ovaj opis odnosi samo na tebe, možda bih riskirao. Ali ja sam opisao i sebe.
Vezuješ se za Bena mnogo čvršće nego što bi bio vezan za mene.
Ali Bena ne mogu povrijediti onako kako bih na kraju povrijedio tebe.
Brinuti se za Bena cjelodnevni je posao. Nećeš moći, odlazeći u grad, pomagati nikom drugom.
Potreban sam Benu - rekao je. - Živjet ću za to.
A što ako ti ponudim da podijelimo brigu o Benu? - upitala ga je. - Da li bi ti odgovarao život sa mnom u kojem bismo dijelili potrebu da budemo potrebni drugima?
Nudiš li mi to? - upitao ju je, pokoleban.
Ne - rekla je. - Ne mogu te dijeliti s Benedictom Maynardom.
Onda tu nema više što da se kaže.
O nama, nema. - Još je stajala između njegovih ruku, ne pokušavajući da se oslobodi. - Slažu li se ostali s tim da ti preuzmeš brigu o Benu?
Sklopili smo ugovor - rekao je. - Dogovorili smo se. Nećemo dati da Bena strpaju u ludnicu, ma šta se dogodilo. A ni Mattova žena i djeca neće gladovati. Dogovorili smo se.
Dogovorili ste se... svi? Ili samo ti i Neil?
Sumorno je iskrivio usne i trgnuo glavom, priznajući točnost izrečene pretpostavke.
A sad ću ti reći zbogom - šapnuo je, a ruke su mu kliznule preko njenih ramena i obuhvatile joj vrat, dok su prsti milovali njenu kožu.
Poljubio ju je. Bio je to poljubac pun ljubavi i bola, poljubac koji je izražavao prihvaćanje onoga što mora biti, i žaljenje za onim što je moglo biti. Poljubac strastven, erotski, ispunjen uspomenama na jednu jedinu noć. A onda je odvojio usta od njenih, prenaglo, prerano - a cijeli život ne bi bio dovoljno dug!
Zatim je ukočeno zauzeo stav mirno, s osmijehom u očima, okrenuo se na peti i otišao.
Kraj staze je ležala benzinska bačva, pa je sjela na nju okrenuta tako da ga ne gleda kako odlazi, zureći u svoje cipele, u tanke, suhe vlati trave, u bezbrojna zrnca koja su činila pijesak.
Tako je to, dakle. Kako bi se ona mogla takmičiti s Benedictovom potrebom za Michaelom? U tom pogledu ima pravo. A kako je sigurno osamljen, nesretan... Nije li uvijek bilo tako? Da snažni ostanu napušteni radi slabih. A taj poriv - ili je to osjećaj krivnje? - snažnih da služe slabima... Tko je to prvi pokrenuo? Jesu li slabi to tražili, ili su im snažni nezvani ponudili svoju pomoć? Da li snaga rađa slabost, povećava je ili je potire? Što je, uostalom, snaga, a što slabost? U pravu je, ona može bez njega. Samo, znači li to ujedno da ona ne osjeća potrebu za njim? Voli je zbog njene čvrstine, a ne može živjeti s onim što voli. Voleći, okrenuo je leđa ljubavi. Zato što mu ona nije, ili nije mogla biti, dovoljna.
Željela je da vikne: „Zaboravi svijet, Michael, sklupčaj se u meni! Sa mnom ćeš upoznati sreću o kakvoj nisi ni sanjao! Samo viknuti to bilo bi isto što i vikati na mjesec. Je li to svjesno
učinila? Je li svjesno odabrala da zavoli čovjeka koji daje prednost služenju ispred ljubavi? Divila mu se od dana kada je došao na Odjel X, i iz tog divljenja, iz upoznavanja njegove vrijednosti, izrasla je ljubav. Ono što su voljeli jedno u drugom bila je čvrstina, samostalnost, sposobnost davanja. A ipak, te su ih iste kvalitete rastavile umjesto da ih sjedine. Dva pozitivna naboja. Moj najdraži, moj voljeni Michael... Mislit ću na tebe i molit ću se za tebe, da i nadalje uvijek nadeš snage...
Promatrala je plažu, neurednu poslije kiše praćene vjetrom od prije nekoliko dana. Dva prekrasna bijela galeba jedrila su na povjetarcu, krilo uz krilo, kao vezani, a onda su naglo skrenuli, i dalje vezani, strmoglavili se i nestali. To je ono što sam željela, Michael! Ne da čučim u kavezu, nego da letim s tobom ispod prostranog plavog neba.
Vrijeme je da krene. Vrijeme je da otprati Matta, Benedicta, Nuggeta i Michaela do zbornog mjesta. Dužnost joj je da to učini. Neil će, kao oficir, otputovati posebno, još nije znala kada. Reći će joj kad bude trebalo.
Dok je išla, počela je misliti i na druge stvari, ne samo na Michaela. Pacijenti Odjela X skovali su urotu. Urotu u kojoj je Michael bio dobrovoljac, a Neil kolovođa. Sve je to bilo potpuno besmisleno. Oh, bilo je, naravno, pametno što su krili od nje što se, u stvari, odigralo u kupaonici dok službena istraga ne prođe i dok ne bude objavljen zaključak o uzroku smrti. Ali zašto se Neil toliko protivio Michaelovoj želji da joj sve kaže, sada kad to ne može nikome naškoditi? Neil ju je dovoljno dobro poznavao, mogao je znati da neće odmah odjuriti i ispričati čitavu priču pukovniku „Chinstrapu”. Od kakve bi to bilo koristi? Što bi se time promijenilo? Moglo bi dovesti do toga da Benedict bude upućen u neku civilnu ustanovu, ali bi ostalima donijelo demobilizaciju po kazni, a možda i zatvor. Vjerojatno su se bili dogovorili i da složno nastupe protiv nje i poreknu sve što bi ona eventualno rekla pukovniku „Chinstrapu”. Pa zašto se onda Neil borio da ona ništa ne sazna? I ne samo Neil. Matt i Nugget također.
Što je ono Michael rekao na samom kraju? Da su sklopili ugovor. Mattova žena i djeca neće gladovati. I Nugget će jamačno bez gladovanja završiti medicinu. Benedict neće biti zatvoren u ludnicu. Michael i Neil... njih dvojica su međusobno podijelili odgovornost, Michael i Neil. Ali što u svemu tome dobiva Neil, Neil koji će dati novac za Mattovu obitelj i Nuggetovo školovanje? Prije
dva tjedna rekla bi ništa, ali danas više nije bila tako sigurna u to.
Neil se držao kao da nije povrijeđen, a njeno odbijanje primio je s takvim prividnim mirom, s takvim nemarom da je pomislila kako i neće biti povrijeđen. Tko je pak razgovarao s Michaelom i naveo ga da istupi s onom zastarjelom pričom o klasnim razlikama? Željno se uhvatila za tu slamku. Netko je obrađivao Michaela, pokušavao ga uvjeriti kako treba da se odrekne nje. Netko? Neil!

5

Evakuacija je bila odlično organizirana. Kad je stigla na zborno mjesto sa četvoricom svojih pacijenata, odmah su ih preuzeli od nje, jedva su imali vremena za kratak zagrljaj i poljubac u obraz. Poslije se uopće nije mogla sjetiti kako ju je Michael pogledao, ni kako je ona pogledala njega. Činilo se uzaludnim zadržavati se u nadi da će ga još jednom vidjeti, pa se provukla kroz redove ljudi koji su čekali, i sestara koja su ih pratile, i vratila se na odjel.
Bilo joj je već u krvi da sprema i održava red, pa je prošla kroz čitav odjel zatežući plahte, posljednji put slažući mreže na način kako je to zahtijevala glavna sestra, otvarajući ormariće i slažući paravane koji su zaklanjali blagovaonički stol. Zatim se vratila u svoju sobicu, izula cipele ne razvezujući ih, i sjela na svoj stolac podvijenih nogu, što nikad ranije nije činila na tom službenom mjestu. Sad više nije bilo važno. Nitko je neće vidjeti, nitko više. Otišao je i Neil. Jedan premoreni narednik sa službenom bilježnicom obavijestio ju je da je Neil otputovao. Nije shvatila tko je i kako pogriješio, ali bilo je kasno da se išta poduzme. A možda je i bolje što se nije morala suočiti s kolovođom urote. Bilo je previše neugodnih pitanja koja bi mu sigurno postavila.
Glava joj je klonula, naslonjena na ruku. Zadrijemala je i sanjala Michaela, nimalo neprijatno.
* * *
Otprilike dva sata kasnije Neil je prošao pored Odjela X, veselo zviždučući, uredan, kao srastao sa svojom kapetanskom uniformom, s paradnim štapićem ispod ruke. U nekoliko lakih
skokova popeo se uz stražnje stube Odjela X i našao se u polumračnom, pustom hodniku. Zastao je, zaprepašten. Odjel X bio je prazan, i ta praznina urlala je na njega sa svih strana. Nakon nekoliko trenutaka krenuo je dalje, ali s manje sigurnosti, s manje vedrine. Otvorio je vrata svoje sobice i doživio nov šok, jer je sva njegova prtljaga bila odnesena. Od pacijenta Neila Parkinsona, tropika, nije ostalo ni traga.
Tko je to? - čuo je glas sestre Langtry kroz tanki zid. - Tko je to? Javite se, molim!
Sjedila je u pozi koju nikad nije vidio, nimalo dostojanstvenoj, nimalo profesionalnoj, bokom okrenuta stolu, nogu podvijenih na stolcu s cipelama ispred stolca, na podu. Sobica je bila puna dima; cigarete i šibice ležale su na stolu. Izgledalo je kao da tu već dugo sjedi.
Neile! - rekla je, gledajući ga iznenađeno. - Mislila sam da ste već otputovali! Rekli su mi da ste otputovali prije nekoliko sati.
Putujem tek sutra. A što je s vama?
Dodijeljena sam specijalnom transportu teških, nepokretnih ranjenika, da ih pratim do konačnog odredišta... Brisbanea ili Sydneyja, pretpostavljam. Putujem sutra ili prekosutra. - Pokušala je ustati. - Potražit ću nešto za jelo.
Nema potrebe da se trudite, zaista. Nisam gladan. Drago mi je što nisam morao otići već danas. - Zadovoljno je uzdahnuo.
Konačno pripadate samo meni.
Oči su joj sijevnule.
Zaista tako mislite?
Način na koji je to rekla natjerao ga je da zastane, ali je ipak sjeo na stolac za posjetioce i osmjehnuo se.
Zaista mislim. A i krajnje je vrijeme. Bilo je malo natezanja, ali pukovnik još nije zaboravio onaj viski pa je odgodio moj odlazak. I kad smo već razgovarali, dao mi je čistu zdravstvenu knjižicu, što znači da više nisam pacijent Odjela X. Noćas sam samo stanar.
Odgovorila je zaobilazno:
Mrzim rat i sve što je učinio s nama, Neil. Osjećam se nekako osobno odgovorna za to.
Primate na sebe krivicu cijelog svijeta, sestro? Ostavite se toga! - prekorio ju je blago.
Ne, ne cijelog svijeta, Neile. Samo onaj dio krivice što ste ga vi i ostali pokušali sakriti od mene - rekla je oštro, gledajući ga ravno u oči.
Duboko je udahnuo.
Michael, dakle, nije mogao držati svoj prokleti jezik za zubima!
Michael je dobro učinio. Imam pravo znati, i želim znati.
Znati sve, Neil. Što se, u stvari, dogodilo one noći?
Opuštenih ramena, stisnutih usana, počeo je pričati kao da je u pitanju neka dosadna anegdota za koju misli da je nije vrijedno pričati. Pozorno ga je promatrala, misleći kako je njegov profil sad prema golom zidu konačno došao do izražaja. Zid je bio prazan jer su crteži već počivali u njenom koferu.
E pa, osjećao sam da mi je potrebna još jedna čašica, pa sam otišao po viski - rekao je paleći cigaretu, zaboravljajući da ponudi i nju. - Buka što ju je podigao Luce probudila je Matta i Nuggeta, pa su odlučili da mi pomognu da dokrajčim drugu bocu. Tako je ostao samo Benedict da pazi na Lucea, koji je otišao da legne.
Bojim se da smo potpuno zaboravili na Lucea. Ili možda jednostavno nismo htjeli misliti na njega.
Dok je govorio, sjećanje na tu noć počelo je oživljavati u njemu i donositi nešto od svih onih strahota, a to se živo održavalo na njegovom licu.
Ben je počeo prekopavati po svojim stvarima i pronašao jedan od onih zabranjenih suvenira kakve svi negdje skrivamo... japanski oficirski pištolj. Natjerao je Lucea da uzme svoju britvu i odveo ga u kupaonicu, s pištoljem prislonjenim u leđa.
Je li vam Ben ispričao da je odveo Lucea u kupaonicu? - upitala ga je.
Jest. Samo smo toliko izvukli iz njega, a što se zaista tamo odigralo, mogu samo da naslućujem. Ben to, izgleda, ni sam točno ne zna. - Zašutio je.
Da? - navaljivala je.
Čuli smo Lucea kako urla, čak iz kupaonice, urla, urla... - Načinio je grimasu. - Samo, dok smo mi stigli tamo, bilo je već kasno. Pravo je čudo što ga nitko drugi nije čuo, ali vjetar je puhao prema palmovom gaju, a ionako smo daleko od civilizacije. Stigli smo prekasno... ali to sam već rekao, zar ne?
Jeste. Imate li neku predodžbu o tome kako je Ben to učinio?
Pretpostavljam da Luce nije imao hrabrosti da se suprotstavi Benu, a možda nije ni slutio što će se dogoditi dok nije bilo kasno. Te proklete britve vraški su oštre... Nakon što je s pištoljem u ruci natjerao Lucea da drži britvu kako treba, Ben je, mislim, samo zgrabio Lucea za ruku i sve je bilo gotovo. Mogu upravo da vidim Lucea kako urla i zamuckuje od straha, a uopće ne shvaća što mu Ben sprema, dok ovaj nije uradio što je želio. Čovjek to ne može ni osjetiti kad je oružje tako oštro kao što je bengalska britva.
Razmišljala je, namrštena.
Ali na njegovoj ruci nije bilo modrica, Neile - napomenula je. - Da je bilo, major Menzies bi ih primijetio, a Ben je morao vrlo čvrsto držati Lucea.
Na šakama i podlaktici modrice ne nastaju tako lako, sestro. Na nadlaktici je drukčije. Major je mogao primijetiti samo upadljive vanjske ozljede... ovo, ipak, nije Scotland Yard, hvala bogu. A koliko poznajem Bena, on je sve to obavio vrlo brzo. Sigurno je dugo razmišljao o tome kako da ubije Lucea. To nije bio trenutni poriv. Ipak, nikad ne bi uspio ostati neotkriven, jer je u trenutku kad se stvar počela odvijati izgubio razum... ili poludio na neki poseban način, ne znam. Osim toga, nije mu bilo ni važno hoće li ga uhvatiti ih neće. Htio je samo da otpremi Lucea s ovog svijeta na takav način da Luce ostane svjestan do kraja. Mislim, naime, da je on, u stvari, htio da Luce vidi svoje spolne organe odsječene.
Je li Luce bio mrtav kad ste stigli?
Još nije, i to nas je spasilo. Otrgli smo Bena od njega trenutak prije nego što je Lucea uhvatio samrtni grč, a još uvijek je držao britvu i krv je potokom tekla iz njega. Arterije su mu bile presječene. Matt je izveo i čuvao Bena, a Nugget i ja smo načinili red u kupaonici. Za to je bilo dovoljno nekoliko minuta. Zadržali smo se najviše zato što smo htjeli biti potpuno sigurni da je Luce izdahnuo, a nismo se usuđivali da ga dodirnemo.
Vi ste sigurno pomislili da bi trebalo pozvati pomoć, spasiti ga nekako - procijedila je kroz stisnute usne.
Oh, draga, nije bilo ni najmanjeg izgleda da se spasi! Zar mislite da ni toliko ne znam? Da smo ga mogli spasiti, Ben ne bi bio u takvoj opasnosti. Nisam liječnik, nisam, ali sam vojnik. Priznajem da nikad nisam volio Lucea, ali je bilo užasno tamo stajati i gledati kako čovjek umire.
Sivog lica nagnuo se preko stola da otrese pepeo s cigarete, gledajući je ravno u brižne, bolom ispunjene oči.
Nugget je pokazao izvanrednu smirenost i spretnost, možete li to vjerovati? To samo pokazuje da čovjek može mjesecima živjeti s nekim a da ga ne upozna. Pa i kasnije, ni jednom nisam na njemu primijetio da bi mogao izgubiti živce. - Ruka mu se tresla kad je odlučio da konačno ugasi cigaretu. - Najgore od svega bilo je razmišljati o tome jesmo li učinili sve što smo mogli da stvar prikazano kao samoubojstvo, nismo li prepustili nešto što bi moglo navesti istražitelje da posumnjaju u umorstvo... Bilo kako bilo, kad smo završili, odveli smo Bena u susjednu kupaonicu i, dok je Matt stražario... on bi bio izvrstan noćni čuvar, čuje svaki sušanj... Nugget i ja oprali smo Bena šmrkom. Bio je sav ulijepljen krvlju, ali, srećom, nije ugazio u krv. Ne vjerujem da bismo uspjeli ukloniti otiske nogu. Donji smo dio njegove pidžame spalili. Nedostajao vam je kad ste se razduživali s rubljem, sjećate se?
Kako se držao Ben? - upitala ga je.
Bio je miran i nimalo se nije kajao. Mislim da još uvijek misli kako je samo izvršio svoju kršćansku dužnost. Luce za njega nije bio čovjek, već demon, ravno iz pakla.
I tako ste vi, dakle, štitili Benedicta - rekla je hladno. - Svi ste ga štitili.
Da, svi smo ga štitili. Čak i Michael. Onog trenutka kad ste mu rekli da je Luce mrtav, on je znao što se, u stvari, dogodilo. Bilo mi je žao Mikea. Čovjek bi pomislio kako je vlastitim rukama počinio zločin, tako je bio potresen, tako je predbacivao sam sebi. Neprestano je govorio kako nije trebao misliti samo na sebe, kako nije trebao ostati s vama, kako mu je bila dužnost da ostane s Benedictom.
Nije ni trepnula; i to je spadalo u njen dio krivnje.
To je i meni rekao. Kako nije trebao ostati sa mnom, kako je trebao biti s njim. On... s njim... Nikad nije izgovorio ime! Držala sam da misli na Lucea. - Ostala je bez glasa, morala je zastati i pribrati se, a onda je nastavila: - Nikad, nikad mi nije palo na pamet da misli na Benedicta! Pretpostavljala sam da misli na Lucea, i pretpostavljala sam da je u pitanju homoseksualna veza s Luceom. Što sam mu sve izgovorila, što sam sve radila! Kako sam ga vrijeđala! I kako sam sve zapetljala! Muka mi je kad pomislim na to!
Ako nije spomenuo ime, sasvim je normalno što ste pogriješili - rekao je Neil. - U njegovim dokumentima pisalo je da je homoseksualac.
Otkud vi to znate?
Od Lucea, preko Bena i Matta.
Vi ste vrlo pametan čovjek, Neile. Vi ste sve znali, ili pogodili, zar ne? I radili ste sve da zbrka bude što veća, svjesno. Kako ste mogli činiti takvo nešto?
A što ste drugo mogli očekivati od nas? - upitao ju je, odgovarajući u množini umjesto u jednini. - Nismo mogli samo tako predati Bena vlastima! S Luceom svijet nije ništa izgubio, a Ben sigurno ne zaslužuje da provede život zatvoren u nekoj civilnoj ludnici zato što je ubio Lucea! Zaboravili ste da smo svi mi bili pacijenti Odjela X. Imamo neku predodžbu o tome kako izgleda život duševnih bolesnika.
Da, sve ja to razumijem - rekla je strpljivo - ali ostaje činjenica da ste uzeli zakon u svoje ruke, da ste svjesno odlučili prikriti umorstvo i da ste učinili sve da mi uskratite svaku mogućnost intervencije. Da sam znala, smjesta bih ga bila prijavila! On je opasan čovjek, zar nitko od vas to ne uviđa? Benedictu je mjesto u duševnoj bolnici! Pogriješili ste, vi ste pogriješili, a vi posebno, Neil! Oficir ste, poznajete pravila službe i trebalo bi da ih se pridržavate. Ako smatrate da vas vlastita bolest opravdava, onda je i vama mjesto u bolnici! Učinili ste me suučesnikom ne tražeći od mene pristanak, i da nije bilo Michaela, ne bih to čak ni saznala. Zahvalna sam Michaelu na mnogo čemu, ali najviše sam mu zahvalna na tome što mi je rekao kako je Luce, u stvari, umro. Ni Michaelovi nazori nisu baš najispravniji, ali on je daleko iznad sviju vas! Hvala bogu što mi je rekao!
Bacio je dozu na stol s takvom žestinom da je odskočila i sa zveketom pala na pod; poklopac se otvorio a cigarete su se razletjele naokolo. Ni ona ni on nisu to primijetili, toliko su napeto zurili jedno u drugo.
Michael, Michael, Michael! - viknuo je, izobličena lica, dok su mu se oči punile suzama. - Stalno taj Michael, samo Michael! Hoćete li se, zaboga, jednom trgnuti... trgnuti iz te svoje opsesije Michaelom? Michael ovo, Michael ono, Michael, Michael, Michael! Muka me hvata već od samog tog prokletog imena! Od trenutka kad ste ga ugledali, niste imali vremena ni za koga drugog! A što je s nama ostalima?
Kao i prilikom one scene s Luceom, nije imala kamo otići, nije se imala kamo skloniti. Sjedila je osjećajući kako je ispunjava razumijevanje za ono što Neil tako iz srca viče, i njena ljutnja iznenada se ugasila.
Po načinu na koji je ljutito trljao oči rukama, vidjela je da se bori kako bi uspostavio vlast nad samim sobom, a kad je progovorio, nastojao je da mu glas zvuči smireno, razumno. „Oh, Neile,” pomislila je, kako si se promijenio! Odrastao si. Prije dva mjeseca ne bi uspio da nakon toliko muka tako ukrotiš sam sebe.”
Slušajte - rekao je - znam da ga volite. Čak je i Matt, slijep kakav jest, to već odavno uvidio. Zato prihvatimo to kao nešto što postoji, i ostavimo na stranu kao prvu činjenicu. Prije nego što je Mike došao, pripadali ste svima nama, a mi smo bili vaši. Brinuli ste se za nas. Sve što ste imali, sve što ste bili, sve je bilo usmjereno na nas, prema našem ozdravljenju, ako hoćete. Ali kad je čovjek bolestan, on to ne može tako objektivno vidjeti, za njega je to potpuno, isključivo osobna stvar. Vi ste nas... vi ste se obavili oko nas! I nitko od nas nije nikad pomislio kako trošite svoju ljubav i na nešto izvan Odjela X, na nekog drugog, a ne na nas. Kad je došao Michael, bilo je jasno kao dan da je s njim sve u redu. Za nas, to je značilo da mu ne biste trebali poklanjati pažnju. Umjesto toga, vi ste nam okrenuli leđa i potpuno se posvetili njemu. Napustili ste nas! Izdali ste nas! I zato je Luce izgubio život. Luce je izgubio život zato što ste se vi zagledali u ono što je Michael predstavljao, u sve to duševno zdravlje... čvrstinu, snagu, i što vas je to privuklo njemu. Zavoljeli ste ga! Što mislite, kako smo se mi ostali osjećali zbog toga?
Htjela je da vrisne: „Ali nisam se zbog toga prestala brinuti o vama! Nisam! Nisam! Samo sam, za promjenu, htjela nešto i za sebe! Davati a da se ništa ne uzme, može se samo do neke granice, Neile! U to vrijeme činilo mi se da to nije ništa osobito. Moj rad na Odjelu X bližio se kraju. I voljela sam ga! Oh, bože, već mi je dosta tog davanja i davanja! Zar niste mogli biti toliko plemeniti da i meni pružite nešto!”
Ništa od toga, međutim, nije mogla reći. Umjesto toga je skočila i pošla prema vratima; ni sama nije znala kamo je krenula, samo da više ne bude s njim. Dok je prolazila, uhvatio ju je za zglob ruke, okrenuo je sebi i tako je držao dok se nije prestala otimati.
Vidite? - upitao ju je blago, puštajući je i prelazeći prstima duž njenih ruku. - Držao sam vas čvršće nego što je Ben morao držati Lucea, ali ne vjerujem da su vam ostale modrice.
Pogledala ga je; lice mu je bilo dalje nego što bi bilo Michaelovo, jer je Neil bio mnogo viši. Bilo je ozbiljno i vedro u isti mah, kao da zna na što ona misli i nimalo joj ne zamjera. Ali isto tako se činilo da je, kao nekadašnji vladari-svećenici, spreman podnijeti sve kako bi stigao do krajnjeg cilja.
Sve do ovog razgovora nije čak ni približno znala kakav je čovjek Neil, koliko se strasti i odlučnosti krije u njemu. Nije imala ni predodžbu o dubini njegovih osjećaja prema njoj. Možda je previše vješto skrivao koliko je uvrijeđen, a možda je, kako joj je rekao, njena obuzetost Michaelom pridonijela da s lakoćom uvjeri samu sebe kako Neil nije pogođen njenom odlukom. A on je bio potpuno dotučen. To ga ipak nije spriječilo da djeluje i suprotstavi se opasnosti koju je Michael predstavljao. Ona ga nije zaustavila. Bravo, Neile!
Baš mi je žao - rekla je hladno, gotovo poslovno. - Izgleda da mi nije ostalo dovoljno snage da se otimam, da plačem ili da padnem na koljena pred vama. Ali zaista mi je žao. Žao mi je više nego što možete zamisliti. Previše mi je žao da bih mogla opravdavati svoje postupke. Sve što mogu reći jest da i mi, mi koji se brinemo o vama, našim pacijentima, možemo biti slijepi i na krivom putu kao i svaki pacijent koji je ikad prošao kroz vrata Odjela X. Ne smijete gledati u meni neko nepogrešivo, natprirodno biće, božanstvo. Ja to nisam. Nitko od nas nije! - Oči su joj se napunile suzama. - A ne možete zamisliti, Neile, kako bih željela da jesmo! Nježno ju je zagrabio, poljubio u čelo i pustio.
E pa, i to je gotovo, a znate staru poslovicu da ni bogovi ne mogu od kajgane ponovo napraviti jaja. Osjećam se bolje, sad kad sam vam rekao sve što mi je bilo na duši. Ali, i meni je žao. Nije nikakvo zadovoljstvo ustanoviti da sam u stanju nanijeti vam bol, iako niste zaljubljeni u mene.
Željela bih da mogu biti - rekla je.
Ali ne možete. Znam. To je neizbježno. Vidjeli ste me kakav sam bio kad sam došao na Odjel X, i to me je dovelo u dužnički odnos prema vama, kojeg se vjerojatno ne bih mogao osloboditi i da se Michael nije pojavio. Privukao vas je zato što se od početka odnosio prema vama kao muškarac... kompletan muškarac. Nikad se nije povlačio u sebe, lupetao tugujući nad samim sobom, držao se kao slabić. Nikad ga niste morali presvlačiti ni prati,
nikad niste morali slušati duge, dosadne litanije o onome što ga muči... sve ono što ste već čuli od dvadeset drugih ljudi sličnih meni.
Oh, zaboga! - viknula je. - Nikad nisam na takav način mislila o tome... o vama. Nikad!
Ali tako ja mislim o sebi, sad kad se svega sjetim. Jer sad sam u stanju da razmišljam o prošlosti. Zato je ta moja slika, po svemu sudeći, vjernija nego što ste vi spremni priznati. Ali izliječen sam, znate. Kad sad o svemu tome razmišljam, ne mogu čak ni shvatiti kako mi se to uopće moglo dogoditi.
To je dobro - rekla je, odlazeći prema vratima. - A sad, Neile, možemo li se pozdraviti? Odmah sad, mislim. I možete li vi to primiti onako kako jest, da nije u pitanju nezainteresiranost, nesimpatija ili ljutnja? Danas je jednostavno bio takav dan da očajnički želim da što prije prođe. A osjećam da ga ne mogu provesti s vama. Voljela bih da se više ne vidimo. Jedini je razlog tome što bi to previše podsjećalo na bdjenje uz mrtvaca. Odjela X više nema.
Otpratio ju je u hodnik.
Onda ću ostati da sam bdim. A ako ikad poželite da me vidite, ja ću biti u Melbourneu. Adresu ćete naći u telefonskom imeniku. Parkinson, N. L. G., Toorak. Trebalo mi je dugo vremena da nađem pravu ženu. Imam trideset sedam godina, pa ne vjerujem da ću na brzinu promijeniti mišljenje. - Nasmijao se. - Kako da vas zaboravim? Nikad vas nisam poljubio.
Onda me poljubite sada - rekla je, gotovo s ljubavlju.
Gotovo.
Ne. U pravu ste. Odjel X više ne postoji, ali se još uvijek nalazim kraj njegovog neohlađenog leša. To što mi nudite, to je ustupak, a ja ne želim ustupke. Sve samo ne ustupke.
Pružila mu je ruku.
Zbogom, Neile. I mnogo sreće! Sigurna sam da ćete je naći.
Prihvatio je pruženu ruku i toplo je stisnuo, a onda je podigao i dodirnuo usnama.
Zbogom, Honour! I ne zaboravite... naći ćete me u Melbourneu, u telefonskom imeniku.

Posljednja šetnja kroz bolnički kompleks, od Odjela X do barake; nikad nije mislila da će i to jednom doći, čak i nakon što je počela čeznuti za odlaskom. Kao da Baza broj 15 predstavlja - dio života
velik koliko i sam život. Sad je sve svršeno. I svršilo se s Neilom, što i jest bilo najbolje. On je zaista divan čovjek. Ali, bilo je istine i u njegovim riječima da je startao s velikim hendikepom. Ona jest mislila o njemu prvenstveno kao o pacijentu. I strpala ga je u istu vreću s ostalima. Bijedan, tužan, krhak... Bilo je uzbudljivo otkriti da nije više ni jedno, ni drugo, ni treće. Iz njegovih riječi slijedilo je da je ozdravio zahvaljujući situaciji na Odjelu X u toku posljednjih nekoliko tjedana, ali to nije točno. Ozdravio je zahvaljujući samom sebi. Svako ozdravljenje je takvo. I tako je, usprkos boli, žalosti i užasu, krenula u posljednju šetnju s osjećajem da je Odjel X postojao s dobrom svrhom i postigao cilj.
Neil se nije čak ni potrudio da je upita hoće li nešto učiniti u cilju istjerivanja pravde, koja je prema njemu bila zadovoljena, a po njenom mišljenju nije. Bilo je kasno za to. Hvala bogu što joj je Michael sve rekao! Ta ju je spoznaja oslobodila velikog dijela osjećaja krivnje s kojim bi ostala živjeti. Oni misle da ih je izdala time što se okrenula Michaelu, ali ona zna da su oni, u stvari, izdali nju. Morat će živjeti s Luceom Daggettom do kraja svojih života. Ona također. Neil nije htio da joj kažu istinu zato što se bojao da bi njen način intervencije oslobodio Michaela, i zato što je iskreno želio da je poštedi dijela krivnje. Dijelom dobro, dijelom loše. Dijelom sebično, dijelom nesebično. Dakle, otprilike normalno.

Sedmi dio


1

Kad je Honour Langtry izišla iz vlaka u Yassu, nije bilo nikoga da je dočeka, što je nije nimalo začudilo; nije bila obavijestila svoje da dolazi. Voljeti ih bilo je jedno, a suočiti se s njima nešto sasvim drugo, pa je više voljela da se s njima sastane bez publike. Vraćala se, u stvari, u djetinjstvo, a činilo joj se da je ono strašno daleko. Kako će je sad oni gledati? Što će misliti o njoj? Zato je stalno odgađala trenutak sastanka. Imanje njenog oca nije ležalo daleko od grada, netko će je već odbaciti.
Našla je čovjeka koji će je odbaciti, bio je to nepoznat čovjek pa je mogla sjediti i na miru uživati u petnaest milja dugoj vožnji. Kad stigne kući, obitelj će, naravno, već znati da se vratila; šef stanice dočekao ju je raširenih ruku, osigurao joj prijevoz i sigurno već telefoniralo da Honour stiže.
Čekali su je okupljeni na prednjoj verandi; otac se udebljao i malo oćelavio, majka se nije nimalo promijenila, a brat lan izgledao je kao mlađe i vitkije izdanje očevo. Bilo je zagrljaja, poljubaca, izmicanja da je bolje vide, uzvika i nedovršenih rečenica, jer su svi svima upadali u riječ.
Stanovit privid normalnosti uspostavljen je tek nakon bogate večere; Charlie Langtry i njegov sin otišli su na počinak, jer je njihov radni dan počinjao u svitanje, a Faith Langtry otpratila je kćerku u njenu sobu da tu sjedi i promatra kako Honour rasprema svoju prtljagu. I da razgovara s njom.
Soba Honour Langtry bila je ugodna i namještena bez naročitih pretenzija; ipak, bila je prostrana i vidjelo se da je na nju utrošen novac. Kad je taj novac trošen, nitko nije mnogo razmišljao o stilu i usklađivanju boja, ali veliki krevet izgledao je udoban kao i cicom presvučeni naslonjač u kojem je sjedila Faith Langtry. Bio je tu i blistavo ispolirani starinski stol s drvenom izrezbarenom stolicom kao radni prostor, te prostrani plakar, visoko ogledalo na stalku, toaletni stolić i još jedan naslonjač.
Dok se Honour kretala između plakara, ladica u toaletnom stoliću i kofera na krevetu, njena majka sjedila je pažljivo proučavajući izgled svoje kćeri prvi put otkako se vratila kući. U
toku godina što ih je provela u vojsci, bilo je, naravno, dopusta, ali ograničenost tog vremena i atmosfera žurbe onemogućavali su joj da stekne prave i trajne dojmove. Sad je bilo drukčije - Faith Langtry mogla je promatrati kćerku ne posvećujući polovicu misli onome što će biti sutra, i kako će Honour izdržati sljedeće razdoblje službe, kao i uvijek opasno. Ianu nije odobreno da ode u vojsku, bio je potreban na zemlji. A kad se rodila, mislila je Faith Langtry, nikad ne bih pomislila da ću nju, svoju kćerku, slati u rat. Prvorođeno dijete. Spol više ne predstavlja takvu razliku niti je tako važan kao nekad.
Svaki put kad je dolazila kući, primjećivali su na njoj promjene, od kože požutjele od atabrina do sitnih tikova i navika koji su pokazivali da je već odrasla, samostalna žena. Šest godina. Sam bog zna što je sve doživjela u tih šest godina, jer Honour kod kuće nikad nije htjela pričati o ratu, a kad bi je netko upitao, vješto je zaobilazila odgovor. Ali što god doživjela, bilo je očigledno
kako je to Faith Langtry, promatrajući kćerku, ubrzo zaključila - da se Honour zauvijek udaljila od mjesta koje joj je bilo dom.
Bila je mršava; to se moglo i očekivati, naravno. Na licu su joj se pojavile bore, ali u kosi joj se još nisu vidjele sijede vlasi, hvala bogu! Držala se ozbiljno, ali ne kruto, pokreti joj su odavali neku neobičnu odlučnost i suzdržljivost, koja se ne bi mogla nazvati zatvorenošću. Nije, jasno, mogla biti stranac, ali je bila sasvim drukčija osoba.
Kako su sretni bili kad se, umjesto za studij medicine, odlučila da bude medicinska sestra! Mislili su na to kako će, zahvaljujući toj odluci, biti pošteđena muka i napora. A dogodilo se suprotno - da je studirala medicinu, ostala bi kod kuće. Promatrajući Honour, Faith se pitala kolikih bi muka i napora bila u tom slučaju pošteđena.
Pojavile su se njene medalje i odlikovanja - kakav čudan osjećaj, imati kćerku koja je nosilac Ordena Britanskog Imperija! Kako će Charlie i Ian biti ponosni!
Nikad mi nisi rekla da si dobila Orden Britanskog Imperija
rekla je Faith, pomalo prijekorno.
Honour je podigla glavu, iznenađena.
Nisam? Valjda sam zaboravila. U to vrijeme bila sam zatrpana poslom, pa sam pisma pisala na brzinu. Uostalom, odluka je potvrđena tek nedavno.
Imaš li kakve fotografije, draga?
Tu su negdje. - Honour je počela pretraživati džepove na poklopcima kofera i izvukla dvije kuverte, jednu veliku i jednu malu. - Evo ih! - Otišla je do drugog naslonjača i sjela, uzimajući cigaretu. - Ovo su Sally, Teddy, Willa i ja... Ovo je naš šef kod Laea... Ja u Danvinu, prije nego što ću poletjeti, više se ne sjećam kamo... Moresby... Medicinske sestre u Morotaiju... Ispred Odjela X...
Moram reći da ti dobro stoji vojnički šešir.
Praktičniji je nego veo, vjerojatno zato što ga po propisu treba skinuti čim se uđe u zgradu.
A što je u drugoj kuverti? Isto tako fotografije?
Ruka Honour ostala je u zraku kao da ne zna ne bi li bilo bolje da odnese obje kuverte ne otvarajući drugu, veću; ipak ju je, nakon stanovitog oklijevanja, otvorila. Ne, nisu fotografije. To su crteži mojih pacijenata s Odjela X, moje posljednje komande, ako mogu tako reći.
Izvanredni crteži - rekla je Faith pozorno promatrajući sva lica redom. Honour je s olakšanjem primijetila da je prešla preko Michaelovog lica ne nalazeći na njemu ništa posebno, različito od ostalih - a i kako bi? Čudna stvar, očekivala je da će njena majka vidjeti ono isto što je ona vidjela prilikom prvog susreta u hodniku Odjela X.
Tko ih je izradio? - upitala je Faith, spuštajući crteže na
stol.
Ovaj momak - odgovorila je Honour listajući crteže i
izvlačeći Neilov portret. - Neil Parkinson. Crtež nije naročit; nije se baš iskazao kad je trebalo da nacrta samog sebe.
Pa nije ni loš, podsjeća me na nekoga ili sam zaista negdje već srela tog čovjeka. Odakle je?
Iz Melbournea. Koliko znam, otac mu je pravi financijski magnat.
Longland Parkinson! - rekla je Faith trijumfalno. - Znači da sam srela ovog momka. Kup Melbournea, 1939. Bio je s ocem i majkom u uniformi. A Frances, njegovu majku, sretala sam u Melbourneu više puta, u raznim prilikama.
Što je ono rekao Michael? Da ona u svom svijetu susreće ljude kao što je Neil, a ne kao što je on. Čudno. Zaista se moglo dogoditi da u nekom društvu sretne Neila. Da nije bilo rata.
Faith je ponovo prelistala crteže, pronašla crtež koji je tražila i položila ga preko Neilovog.
A tko je ovo, Honour? To lice! Izraz tih očiju! - Rekla je to gotovo kao opčinjena. - Ne mogu reći da mi se sviđa, ali to lice je fascinantno.
Narednik Lucius Daggett. Luce. On je... izvršio samoubojstvo nešto prije rasformiranja Baze broj 15. - Oh, bože! Umalo da nije rekla da je ubijen.
Jadnik! Pitam se što ga je moglo natjerati da to učini... Izgleda tako... ovaj... nekako iznad tih stvari. - Vratila joj je crteže.
Moram reći da mi se mnogo više sviđaju nego fotografije. Ruke i noge ne govore o čovjeku ni približno toliko koliko lice, i uvijek hvatam samu sebe kako pokušavam da na fotografijama vidim lica. A jedino što vidim, to su mrlje. Tko je među njima bio tvoj osobni ljubimac?
Iskušenje je bilo prejako da bi mu se mogla oduprijeti; Honour je pronašla Michaela i pružila crtež majci.
Ovaj. Narednik Michael Wilson.
Zbilja? - upitala je Faith, sumnjičavo promatrajući kćerku.
Pa sad, ti si ih poznavala u živo, naravno. Zgodan momak, koliko vidim... Izgleda kao radnik sa farme.
„Bravo, Michael!” pomislila je Honour. „Eto kako govori supruga veleposjednika koja susreće Neila Parkinsona na trkama i instinktivno prepoznaje pripadnike istog društvenog sloja, premda nije snob. Jer mama zaista nije snob.”
Ima mljekarsku farmu - rekla je.
Ah, otud taj izgled čovjeka sa zemlje - uzdahnula je Faith i protegnula se. - Jesi li umorna, draga?
Nisam, mama, nimalo. - Honour je spustila crteže na pod pokraj naslonjača i pripalila cigaretu.
Još nema udaje na vidiku? - upitala je Faith.
Nema - rekla je Honour, osmjehujući se.
Oh, u redu, bolje je da ostaneš neudata nego da se udaš iz pogrešnih razloga. - Rekla je to s takvim blago ironičnim prijekorom da joj je kći prasnula u smijeh.
U potpunosti se slažem, mama.
Pretpostavljam da to znači da se vraćaš starom poslu?
Da.
Ponovo kod „Princa Alfreda”? - Faith je znala da nema nikakvog smisla pitati postoje li kakvi izgledi da izbor njene kćeri padne na mali Yass - Honour je uvijek voljela raditi u velikim ustanovama.
Ne - rekla je Honour i zastala, ne pokazujući volju da nastavi.
Pa gdje, onda?
Idem u bolnicu zvanu Morisset na obuku za rad s duševnim bolesnicima.
Faith Langtry zastao je dah.
Šališ se?
Ne, ne šalim se.
Ali... pa to je smiješno! Ti si viša medicinska sestra! S iskustvom koje imaš, možeš dobiti posao gdje god hoćeš! Duševni bolesnici? Gospode bože, Honour, mogla si se isto tako prijaviti da budeš čuvar u zatvoru! Tamo bar bolje plaćaju!
Usne su se Honour Langtry stegle, i njena majka imala je priliku da vidi do tada najbolju demonstraciju snage i odlučnosti, koje nikako nije mogla zamisliti kao osobine svoje kćeri.
To je jedan od razloga zašto sam se opredijelila za rad s duševnim bolesnicima - rekla je. - Posljednjih godinu i pol dana njegovala sam emocionalno poremećene ljude, i ustanovila sam da mi taj posao više odgovara nego ijedna druga specijalnost. Ljudi kao što sam ja potrebni su, između ostalog i zato što se ljudi kao ti užasavaju i same pomisli na duševno oboljenje. Medicinske sestre u duševnim bolnicama tako su zapostavljene da je gotovo sramota pripadati toj profesiji, pa ako se ljudi kao ja toga ne prihvate, stvari se nikad neće popraviti. Kad sam nazvala Ministarstvo zdravstva da se raspitam gdje se mogu specijalizirati za rad u duševnim bolnicama, i rekla tko sam i što sam, mislili su da ih naziva neka poremećena osoba! Morala sam otići tamo osobno, dva puta, pa da ih uvjerim kako sam ja, viša medicinska sestra, zaista ozbiljno zainteresirana za rad u duševnoj bolnici. Čak i u Ministarstvu zdravstva, koje upravlja svim duševnim bolnicama, misle da želim postati čuvar luđaka!
Upravo ćeš to i postati - rekla je Faith.
Kad pacijent uđe u duševnu bolnicu, on ulazi u svijet koji vjerojatno više nikad neće napustiti - rekla je Honour pokušavajući objasniti majci, glasom punim osjećaja. - Ljudi koje sam njegovala nisu bili u tako lošem stanju, ali imala sam prilike za neke direktne usporedbe i shvatila sam da su ljudi kao ja potrebni.
Honour, govoriš kao pokajnica, ili kao da propovijedaš prelazak na drugu vjeru! Sigurna sam da sve što si proživjela u ratu, nije ipak moglo tako iskriviti tvoje prosuđivanje.
Pretpostavljam da moje riječi zaista zvuče kao da sam sva obuzeta misijom - rekla je Honour zamišljeno, pripaljujući novu cigaretu. - Ali nije tako. Ja ne činim pokoru. I ne slažem se da je strastvena želja da učinim nešto za duševne bolesnike, znak duševne neuravnoteženosti s moje strane!
U redu, draga, u redu - požurila je Faith da je smiri. - Pogriješila sam kad sam to rekla. A sad, nemoj se naljutiti što te pitam hoćeš li steći nešto konkretno, još jednu diplomu, na primjer?
Honour se nasmijala, nije više imala snage da protestira.
Bojim se da ništa slično neću steći, mama. Ne postoje pravi specijalistički kursevi, nema diploma, nema ničega. Čak ću, kad počnem raditi, izgubiti titulu medicinske sestre. Bit ću obična njegovateljica Honour Langtry. A kad mi povjere odjel, moja titula bit će „odjelna njegovateljica Langtry”, ili, skraćeno, „odjelna”.
Kako si saznala sve to?
Otišla sam na razgovor s glavnom sestrom Callan Parka. U početku sam htjela da se tamo zaposlim, ali kad smo porazgovarale, rekla je kako mi savjetuje da idem u Morisset. Obuka je, izgleda, podjednaka, a atmosfera je mnogo bolja.
Faith je ustala i počela hodati gore-dolje.
Morisset. To je kod Newcastlea, zar ne?
Da, u blizini Newcastlea, prema Sydneyju. Oko šezdeset milja od Sydneyja, što znači da ću moći skoknuti do Sydneyja kad poželim da se zabavim, a mislim da će mi to biti i te kako potrebno. Ne gledam na svoj novi posao kroz ružičaste naočale, znaš. Bit će teško, a najteže od svega bit će vratiti se među pripravnike. Ali znaš, mama, više volim ponovo biti pripravnica i učiti, nešto novo, nego životariti u „Prince Alfredu” kao viša sestra i klanjati se i ugađati svakome, od glavne sestre pa do liječnika i ravnatelja, i svakih pet minuta sudarati se s novom zaprekom u obliku nekog propisa ili pravilnika. Poslije rada i života u vojsci, jednostavno se ne bih mogla naviknuti na sve one formalnosti i vječita naklapanja.
Faith je dohvatila kutiju s cigaretama, uzela jednu i pripalila
je.

Mama! Zar ti pušiš? - rekla je Honour, iznenađena.
Faith se nasmijala, i nije se prestala smijati dok joj suze
nisu potekle.
Oh, utješno je znati da još uvijek patiš od predrasuda! Već sam pomislila kako sam rodila novu Sylviju Pankhurst. Ti pušiš kao dimnjak, pa zašto ne bih i ja?
Honour je ustala, prišla majci i zagrlila je.
U pravu si, potpuno. A sad sjedi i ne daj se smetati! Ma koliko smatrali sebe emancipiranim, roditelji za nas uvijek ostaju nešto kao bogovi. Bez ljudskih mana, bez ljudskih strasti. Oprosti!
Oprošteno ti je. Charlie puši, Ian puši, ti pušiš. Jednostavno, činilo mi se da sam prikraćena. Volim i popiti po koju čašicu. Popijem s Charlijem po čašu viskija svakog dana prije večere, i zaista mi prija.
I u skladu je s današnjim običajima - rekla je Honour, osmjehujući se.
E pa, nadam se da će sve ispasti kako želiš, draga - rekla je Faith, otpuhujući dimove. - Iako moram priznati da bih bila mnogo sretnija da nikad nisi radila na odjelu za tropike.
Honour je razmislila prije nego što će odgovoriti, želeći da joj riječi budu uvjerljive.
Mama, osjećam da ni s tobom ne bih mogla razgovarati o stvarima koje sam doživjela dok sam njegovala tropike, i ne vjerujem da ću ikad moći govoriti o tome. To nije tvoja krivnja, radi se o nečemu u meni. Neke stvari prodiru previše duboko.
I previše bole. Ja ne nastojim da ih pokopam u sebi, ali osjećam da ih ne bi mogao shvatiti nitko tko ne zna kakav je svijet bio taj moj Odjel X. I kad bih ti pokušala sve objasniti, sa svim pojedinostima potrebnim da shvatiš... znam da ne bih imala snage za to. To bi me dotuklo. Ipak, jedno ti mogu reći. Ne znam zašto tako mislim, ali osjećam da nisam završila s Odjelom X. Još će se nešto dogoditi, a kao njegovateljica u duševnoj bolnici bit ću spremnija da se suočim s onim što će doći.
A što bi to još moglo doći?
Ne znam. Naslućujem ponešto, ali ne raspolažem nikakvim činjenicama.
Faith je ugasila cigaretu, ustala i sagnula se da nježno poljubi kćerku.
A sad ću ti reći laku noć, draga! Divno je što si opet kod kuće! Uvijek smo se mnogo brinuli za tebe, naročito kad nismo znali gdje si i nisi li negdje blizu fronte. Nakon takvih briga, rad u duševnoj bolnici prava je igrarija.
Otišla je iz kćerkine sobe u spavaću i bezobzirno upalila svjetiljku na noćnom ormariću, oblivši lice zaspalog supruga mlazom svjetlosti. On se namrštio, promrmljao nešto i okrenuo se na drugu stranu. Ne gaseći svjetlo, sjela je na krevet i naslonila se na Charlieja, tapšući ga jednom rukom po licu i tresući ga drugom.
Charlie, ako se smjesta ne probudiš, ubit ću te! - rekla je.
Otvorio je oči i uspravio se, prošao prstima kroz gotovo nepostojeću kosu i zijevnuo.
Što se događa? - upitao je. Previše ju je dobro poznavao da bi se ljutio. Faith ga ne bi budila tek tako, iz vica.
Radi se o Honour - rekla je, naboranog lica. - Oh, Charlie, nisam bila svjesna što se dogodilo sve do malo prije, dok nisam porazgovarala s njom u njenoj sobi!
Čega nisi bila svjesna! - Po njegovu glasu moglo se razabrati da je potpuno budan.
Ona, međutim, nije bila kadra da progovori; bila je kao obuzeta od bola i straha. Zaplakala je, glasno i gorko.
Otišla je i više se ne može vratiti - rekla je kad je smogla snage da progovori.
On se ukočio.
Otišla je? Kamo?
Ne mislim tjelesno. Tjelesno, u svojoj je sobi. Oprosti, nisam te htjela uplašiti. Govorim o njenoj duši, o onome što je pokreće. Oh, bože, Charlie, mi smo prava djeca prema njoj! To je gore nego imati kćerku redovnicu... konačno, ako imaš kćerku redovnicu, svjestan si da je zaštićena, da je svijet ne može povrijediti. A Honour je sva prekrivena otiscima prstiju ovog svijeta. Pa ipak, nekako je iznad svijeta. Ne znam što govorim, ali nešto nije u redu, morat ćeš sam porazgovarati s njom i proučiti je, onda ćeš shvatiti što želim reći. Ja sam počela pušiti i piti, ali mi se čini da je Honour preuzela na sebe sve brige ovog svijeta, a to je nepodnošljivo. Čovjek ne može gledati kako mu dijete tako pati.
Svemu je tome kriv rat - rekao je Charlie Langtry. - Nismo je smjeli pustiti da ode.
Nije ni tražila naše dopuštenje, Charlie. A i zašto bi? Imala je dvadeset pet godina kad se prijavila. Zrela žena, mislila sam tada, dovoljno odrasla da izdrži. Da, svemu je tome kriv rat.

2

I tako je sestra Langtry odbacila veo, stavila na glavu kapicu i postala njegovateljica Langtry u duševnoj bolnici Morisset. Ogromna, bučna ustanova sa mnogo zgrada razbacanih po velikom prostoru nalazila se na jednom od najljepših mjesta što se uopće mogu naći - na jednoj strani granica kompleksa bile su prekrasne lagune, u pozadini su se uzdizale planine obrasle divljom džunglom, a tihe, plodne ravnice i plaže idealne za surfing bile su nadohvat ruke.
U početku se nalazila u pomalo neugodnom položaju, jer nitko u Morissetu nije nikad čuo da se viša medicinska sestra odrekla karijere kako bi postala bolničarka-pripravnica u duševnoj bolnici. Mnoge njene kolegice bile su njenih godina, neke su čak za vrijeme rata bile u vojsci - za rad u duševnim bolnicama opredjeljivale su se više žene nego djevojke - ali ona je među njima bila nešto posebno. Svi su znali da joj je glavna sestra rekla kako će joj biti odobreno da polaže ispit za odjelnu njegovateljicu nakon dvije, umjesto nakon tri godine, i svi su znali da je glavna sestra ne samo poštuje nego i neobično cijeni. Širile su se glasine kako je za vrijeme rata obavljala dužnost medicinske sestre na najtežim sektorima fronte, za što je odlikovana Ordenom Britanskog Imperija, ali sve su to ostale glasine jer njegovateljica Honour Langtry nije ni spomenula te godine.
Trebalo joj je šest mjeseci da uvjeri sve oko sebe da nije došla radi pokore, da ne njuška za račun neke misteriozne agencije u Sydneyju i da nije i sama malo poremećena. Nakon tih šest mjeseci bila je već sasvim sigurna da je odjelne njegovateljice vole, jer je radila mnogo i izvanredno efikasno, nikad nije uzimala bolovanje, i jer je u bezbroj slučajeva dokazala da njeno opće medicinsko obrazovanje može biti dar s neba na mjestu kao što je Morisset, gdje šačica liječnika ne može držati na oku sve pacijente i otkrivati fizičke poremećaje koji se često javljaju u sprezi s mentalnim. Honour Langtry znala je smjesta uočiti početak upale pluća, znala je što treba poduzeti, i pokazivala je izniman dar da svoje znanje prenosi na druge. Znala je dijagnosticirati herpes, tuberkulozu, akutnu upalu slijepog crijeva, upalu unutrašnjeg i srednjeg uha, upalu grla i slične boljke koje su se povremeno javljale. Znala je uočiti razliku između iščašenja i loma, prehladu od peludne groznice, migrenu od obične glavobolje. Zbog toga je bila dragocjena suradnica.
Posao je bio naporan. Postojale su samo dvije smjene, dnevna od 6.30 do 18.30, i noćna u toku preostalih dvanaest sati. Na odjelima je bilo od šezdeset do sto dvadeset pacijenata, za koje su se brinule po tri-četiri njegovateljice, uključujući i odjelnu, bez ikakvog pomoćnog osoblja. Pacijenti su se morali svakodnevno kupati, iako je svaki odjel imao u kupaonici samo po jednu kadu i jedan tuš. Čišćenje, od pranja zidova do brisanja svjetiljki i laštenja podova, bilo je u isključivoj nadležnosti njegovateljica i bolničara. Svaki odjel imao je kotao za toplu vodu, koji su njegovateljice morale ložiti koksom. Njegovateljice su se brinule za odjeću bolesnika, od pranja do krpljenja. Hrana je, doduše, pripremana u centralnoj kuhinji, ali je dostavljana na odjele u velikim posudama, što je značilo da je treba podgrijati, podijeliti na porcije, izrezati i slično, a njegovateljice su uz to često morale same kuhati povrće i pripremati desert. Trebalo je, osim toga, prati tanjure, pribor za jelo, lonce i šerpe. Za pacijente na posebnim dijetama hranu su spravljale njegovateljice na odjelima, jer nije postojala dijetalna kuhinja, a nije bilo ni stručnjaka za dijetalnu ishranu.
Bez obzira na svoju spremnost da dugo i teško rade, tri ili četiri njegovateljice, na šezdeset ili dva puta toliko pacijenata, bez pomoćnog osoblja, nisu nikad mogle obaviti sve što je bilo potrebno. I tako su, kao u Bazi broj 15, pojedine poslove obavljali pacijenti. Poslovi su bili na cijeni, i prvo što je svaka nova njegovateljica morala naučiti bilo je da se ne miješa u poslove povjerene pacijentima. Svađe su izbijale obično oko toga što je neki pacijent preoteo posao drugome, ili ga onemogućavao da ga obavlja. Poslovi su obavljani dobro i postojala je određena hijerarhija među pacijentima, koja je zavisila od njihove upotrebljivosti i ponosa. Podovi su se uvijek sjali kao ogledala, čistoća je bila besprijekorna, kupaonice i čajne kuhinje blistave.
Suprotno uvriježenom mišljenju o duševnim bolnicama - a možda je to bilo specifično za Morisset - u odnosima koji su u njoj vladali bilo je mnogo topline. Svi su činili što su mogli da stvore domaću atmosferu, i velika većina njegovateljica svesrdno se brinula o svojim pacijentima. Osoblje je bilo dio zajednice kojoj su pripadali i bolesnici, i bilo je čitavih obitelji - otac, majka, odrasla djeca - koje su živjele i radile u Morissetu, tako da je za mnoge od njih bolnica predstavljala dom i značila ono što dom obično znači za čovjeka.
Društveni život bio je prilično razgranat, a za njega su bili zainteresirani i pacijenti i službenici bolnice. Svakog ponedjeljka
uvečer u velikom predvorju održavane su filmske predstave za pacijente i osoblje, često su priređivani koncerti na kojima su pacijenti i osoblje nastupali i kao izvođači i kao oduševljena publika. Jednom mjesečno organiziran je ples, nakon kojeg je slijedila obilna i ukusna večera. Na plesu, muškarci su sjedili duž jednog zida, žene duž drugog, i na prve taktove glazbe, muškarci bi jurnuli preko dvorane po svoje omiljene partnerice. Plesalo je i osoblje, ali samo s pacijentima.
Vrata svih odjela bila su zaključana, muškarci i žene živjeli su u odvojenim zgradama, a prije i poslije priredbi na kojima je bilo dopušteno miješanje spolova vršeno je pažljivo prebrojavanje pacijenata. Na ženskim odjelima radile su žene, na muškima isključivo muškarci.
Posjetioci su dolazili malo komu, a vrlo mali broj pacijenata imao je vlastite prihode; neki su primali određenu naknadu za obavljanje posebnih poslova u bolnici i parkovima. Za veliku većinu pacijenata bolnica je bila jedini i stalni dom; neki se nisu ni sjećali drugog doma, neki su ga zaboravili, neki su umirali od čežnje za svojim pravim domom s voljenim roditeljima, mužem ili ženom. Nije bilo ništa neobično vidjeti postarijeg umobolnog pacijenta kako provodi vrijeme za posjete u društvu potpuno normalnog bračnog druga koji je odlučio da ga ne napusti.
Bolnica nije bila raj, ali se u njoj osjećala stalna briga za pacijente, i osoblje je u najvećem broju slučajeva bilo svjesno da pretvaranjem bolnice u mjesto tuge i nesreće ne bi ništa dobilo, a mnogo bi izgubilo. Dovoljno je bilo što su mnogi pacijenti bili tužni i nesretni. Bilo je, naravno, loših odjela, loših njegovateljica, loših bolničara, ali ih nije bilo toliko koliko se pričalo i vjerovalo. Sadistički raspoložene osobe nisu dugo ostajale u bolnici, bar ne na ženskim odjelima na kojima je radila Honour Langtry, a odjelne njegovateljice nisu mogle voditi odjele kao vlastita nezavisna carstva.
Ponekad, bolnica je ostavljala dojam pomalo komičnog, starinskog mjesta. Neki odjeli bili su toliko daleko od zgrade u kojoj su stanovale njegovateljice, da ih je na posao i s posla prevozio jedan pacijent u dvokolici s platnenim krovom koju je vukao konj. Glavna sestra i ravnatelj bolnice svakog dana obilazili su odjele, počev od devet ujutro. Vozili su se od odjela do odjela u otvorenoj dvokolici kojom je također upravljao pacijent, glavna sestra kao kraljica, sva u bijelom, sa suncobranom iznad glave kad je sjalo sunce, ili s kišobranom kad je padala kiša. U toplim
ljetnim danima konj je imao na glavi velik slamnat šešir s izrezanim rupama kroz koje su mu bile provučene uši.
Honour Langtry je znala da će joj najteže biti ono što tek dolazi. Bilo je teško vratiti se u status pripravnice, ne toliko zbog obaveze da sluša naređenje drugih koliko zbog nedostatka privilegija i komfora na koji je bila navikla, iako je bila svjesna da bi joj bilo još mnogo teže da nije prešla i proživjela trnovit put bolničarke u ratu. Ipak, kao žena od trideset godina koja je već obavljala dužnost odjelne sestre, koja je prenosila ranjenike u ambulantna kola na bojištu, pod vatrom, koja je radila u stanicama za trijažu i u općoj vojnoj bolnici, teško se mirila s tim da glavna sestra svakog utorka ujutro kontrolira njenu sobu. Morala je smotati madrac da bi glavna sestra mogla pregledati pod ispod kreveta, a plahte i prekrivače složiti na propisni način i uredno poslagati na madrac. Nastojala je da ne misli na to, jer bar nije morala dijeliti sobu s kojom drugom njegovateljicom, što je bio mali ustupak njenim godinama i profesionalnom statusu.
Kad se prva godina njenog boravka u Morissetu približila kraju, počela je hvatati korak i njena ličnost ponovo je svom snagom izbila na površinu. Nije se borila da je drži na uzdi, jer se bila povukla sama od sebe, što je bio jedan od aspekata zaštitnog mehanizma stvorenog da se nosi sa statusom pripravnice i poslom koji još nije imala u malom prstu.
Istina, međutim, teži da izbije na površinu, a nesavladivi temperament još je bio živ u njoj, čak i prilično osvježen nakon prisilnog mirovanja. Njegovo uskrsnuće nije joj nanijelo nikakvo zlo, jer je i ranije znalo planuti samo na glupost, nesposobnost i nemar, pa je tako bilo i sad.
Zatekla je jednu njegovateljicu kako fizički maltretira pacijenta, i prijavila je incident odjelnoj njegovateljici, koja je izrazila mišljenje kako Honour Langtry previše histerično interpretira događaj.
Su-Su je epileptičarka - rekla je odjelna njegovateljica - a njima se ne može vjerovati.
Kakva glupost! - rekla je Honour Langtry prezirno.
Nećeš me, nadam se, učiti mom poslu zato što si medicinska sestra - odbrusila je odjelna. - Ako mi ne vjeruješ, pročitaj što piše u „Crvenoj knjizi”. Tamo ćeš to naći crno na bijelo. Epileptičarima se ne smije vjerovati. Lukavi su, prevrtljivi i zlobni.
To što piše u „Crvenoj knjizi”, to je pogrešno - rekla je Honour Langtry. - Dobro poznajem Su-Su, poznaješ je i ti, i dobro znamo da je pouzdana osoba. Što je, uostalom, sad sporedno. Čak ni „Crvena knjiga” ne preporučuje da tučemo pacijente.
Odjelna ju je pogledala kao da je učinila neko svetogrđe, što je, u stvari, bilo točno: „Crvena knjiga” bila je u crveno uvezani priručnik za njegovateljice u duševnim bolnicama i jedini autoritativni izvor informacija koji su njegovateljice posjedovale. Knjiga je, na žalost, bila već zastarjela, puna pogrešaka i pisana za pripravnike ograničene inteligencije. Bez obzira na bolest, preporučivala je klistir kao gotovo jedini lijek. Honour Langtry ju je jednom prelistala i pronašla toliko bjelodanih pogrešaka da ju je bez mnogo žaljenja odbacila, zaključivši da je pametnije učiti o duševnim oboljenjima na vlastitom iskustvu i iz knjiga o psihijatriji, koje je kupovala kad god bi otišla u Sydney. Bila je uvjerena da će reforma u liječenju duševnih bolesnika, kad do nje dođe, odražavati sve ono o čemu su već govorili najnoviji udžbenici psihijatrije.
Sukob oko Su-Su stigao je do glavne sestre, ali Honour Langtry ostala je uporna, odbijajući da povuče optužbu. Optužena njegovateljica na kraju je disciplinski kažnjena i premještena na drugi odjel, da tamo radi pod strogim nadzorom. Odjelna njegovateljica nije kažnjena, ali je izvukla pouku za buduće odnose s Honour Langtry: sve činjenice moraju biti utvrđene i provjerene, jer ćeš inače požaliti dan kad si ukrstila mačeve s njom. Bila je inteligentna, pokazivala je da se ne boji autoriteta titule, i znala je govoriti izuzetno uvjerljivo.

Kad je otišla u Morisset, Honour Langtry bila je svjesna da se Michaelova mljekarska farma nalazi svega osamdesetak milja sjeverozapadno od tog mjesta, iako to nije utjecalo na njenu odluku gdje će raditi. U tome se potpuno oslonila na savjete glavne sestre u Callan Parku, i nakon godinu dana provedenih u Morissetu znala je da ju je ona dobro savjetovala.
U vrijeme kad nije bila toliko iscrpljena da izvan službe samo jede i spava, često je mislila na Michaela. I na Benedicta. Znala je da će se jednog dana, umjesto u Sydney, uputiti u Maitland, ali za to je bilo još prerano. Rana ju je još boljela, da, ali to nije bio razlog zbog kojeg je odgađala dan posjeta. Morala je Michaelu pružiti vremena da shvati kako ono što namjerava učiniti s Benom ne može uspjeti. Ako je za godinu dana u Morissetu nešto
naučila, onda je naučila to da ljude kao Benedict ne treba držati izolirane, na primjer na farmi, da im ne treba dopustiti da se dalje zatvaraju ograničavajući se na društvo jednog čovjeka, pa ma koliko taj čovjek bio brižan i nježan čuvar. Život na Michaelovoj farmi mogao je samo pogoršati Benedictovo stanje. To ju je zabrinjavalo, ali je bila svjesna kako nema nikakvog smisla da se miješa dok ne prođe dovoljno vremena da Michael uvidi kako je pogriješio, da je ona imala pravo.
U krugu duševne bolnice Morisset nalazila se i bolnica- zatvor za luđake-zločince; kad god bi pogledala u tu skupinu zgrada od crvene opeke iza drveća, zgrada okruženih zidom i pod strogim nadzorom posebno odabranog osoblja, uvijek je osjećala kako je hvata jeza. Da su događaji u kupaonici krenuli drugim tokom, Benedict bi sad živio tu. A to nije bilo nimalo ugodno mjesto. Kako onda da zamjeri Michaelu što je pokušao drukčije riješiti stvar? Jedino što je mogla učiniti, bilo je spremno čekati dan kad će joj se on obratiti, tražeći pomoć, ili kad ona odluči da mu tu pomoć ponudi.

3

Kad su joj jedne večeri javili da je u sobi za posjete čeka posjetilac, Honour Langtry je najprije pomislila na Michaela. Ako je imao toliko strpljenja da je pronađe, to znači da mu je potrebna
iako bi se isto tako moglo dogoditi da je čeka Neil, Neil koji je dovoljno spretan i koji ima dovoljno novaca da pronađe svakoga. A bilo bi to i slično Neilu, novom i smirenom Neilu s kojim se rastala prije dugih osamnaest mjeseci, da se umori od čekanja da ona dođe k njemu i zaključi kako je vrijeme da ponovo upadne u njen život. Bila je, osim toga, svjesna da se njena i njegova majka mogu svakog trenutka sresti, iako u posljednjem pismu od majke nije bilo ničega što bi upućivalo na to.
Otišla je u sobu za posjete što je mogla smirenije, unaprijed proživljavajući scenu koja će uslijediti u svim mogućim varijacijama, i sa dvojicom muškaraca u glavnim ulogama. Bila je sasvim sigurna da će se obradovati ako ugleda bilo jednog, bilo drugog.
Ali osoba koja je sjedila u naslonjaču, ispruženih nogu, bez cipela, bila je sestra Sally Dawkin.
Honour Langtry je zastala kao pogođena metkom, objema rukama pritiskujući srce. „Oh, bože, zašto su žene tako glupe?” pitala se, nastojeći da pronađe i namjesti osmijeh za prvu osobu koja je posjećuje u Morissetu. Sve mi tako živimo, s nekim muškarcem u žarištu. Možemo mjesecima uvjeravati same sebe kako nije tako, ali čim se pojavi prva prilika, taj je muškarac opet tu, u samom središtu svega.
Sestra Dawkin razvukla je usta u osmijeh, ali nije ustala.
Došla sam već dosta davno, ali nisam htjela da te odvlačim s posla, pa sam popila šalicu čaja i pojela porciju ribe s krumpirom u Wyongu i vratila se ovamo. Kako si, Honour?
Honour Langtry sjela je u naslonjač nasuprot njoj, i dalje se kruto osmjehujući.
Dobro sam. Kako si ti?
Oh, pomalo kao one loptice vezane za reket dugačkom gumenom trakom. Ne znam tko će prije popustiti, ja ili guma.
Ti nećeš - rekla je Honour Langtry. - Ti si vječna, neuništiva!
Reci to mojim nogama, ja sam već odustala. Tebi će možda povjerovati - rekla je sestra Dawkin, smrknuto ih odmjeravajući pogledom.
Ti i tvoje noge! Neke stvari ostaju uvijek iste. Sestra Dawkin imala je na sebi jednostavnu i loše skrojenu haljinu, što je bilo tipično za medicinske sestre s dugim stažem, naviknute da izgledaju dostojanstveno samo u svojim uškrobljenim bijelim uniformama s velom.
Promijenila si se, Honour - rekla je sestra Dawkin, promatrajući je. - Izgledaš nekako mlada i sretnija!
I zaista, nije izgledala nimalo starija od ostalih pripravnica, naročito u uniformi kakvu je nosila još dok je bila na stažu u bolnici „Princ Alfred”. Razlike su bile neznatne. U Morissetu je nosila haljinu s tankim bijelo-ljubičastim prugama, s dugim rukavima i visokim, zatvorenim ovratnikom, s odvojenim uškrobljenim manšetama i kragnicom. Pregača je bila ista onakva kao nekad, prostrana, bijela i kruta od škroba, i potpuno je pokrivala suknju dok je na grudima prelazila u žabo sa širokim naramenicama. Izgledala je vitka, tankog struka stegnutog širokim, krutim, bijelim pojasom. I haljina i pregača dopirale su joj do nešto iznad gležnjeva. Nosila je crne cipele s vezicama i niskim petama, i crne pamučne čarape, isto kao u P. A. Kapica u Morissetu nije bila tako zgodna kao u P. A., imala je oblik vrećice
za kuhanje pudinga, bijela, stegnuta vrpcom na zatiljku, sa širokom krutom trakom sprijeda. Dva zareza na toj traki označavala su da je njegovateljica Honour Langtry pripravnica na drugoj godini obuke.
To je zbog uniforme - rekla je Honour. - Naviknuta si da me vidiš bez pregače i s velom.
Što god nosiš, izgledaš kao ispod čekića.
Jesi li postala pomoćnica glavne sestre u North Shoreu? Sestra Dawkin tužno ju je pogledala.
Nisam. Nisam, na žalost, mogla ostati u Sydneyju. Vratila sam se u Royal Newcastle zato što je dovoljno blizu mojih da mogu živjeti kod kuće. Kako je raditi u duševnoj bolnici?
Meni se sviđa - rekla je Honour, a lice joj je zablistalo. - Posao nije nimalo sličan poslovima medicinske sestre u bolnici općeg tipa, naravno, iako i ovdje postoje medicinski kritični slučajevi. Nikad u životu nisam vidjela toliko slučajeva epilepsije! Ne možemo ih sve spasiti, jadnike, ah, bilo kako bilo, osjećam da sam važnija, traženija i potrebnija nego ikad. Kao viša medicinska sestra, ubrzo bih zaboravila što je to njegovati bolesnike, a ovdje, bez obzira na okolnosti, radim upravo to. Pacijenti su nekako kao rodbina. Znaš da će biti ovdje koliko i ti, pa i duže, ukoliko ne umru od neke organske bolesti, recimo upale pluća... osjetljiviji su od ljudi zdravog uma, kako sam ustanovila. I reći ću ti još nešto, Sally... ako misliš da se medicinska sestra u općoj praksi vezuje za svoje pacijente, trebalo bi da pokušaš raditi u duševnoj bolnici. - Uzdahnula je. - Željela bih da sam mogla ovdje provesti nekoliko godina prije nego što sam preuzela Odjel X... načinila sam tamo mnoge pogreške iz pukog neznanja. Ipak, bolje ikad nego nikad, kao što je biskup rekao barskoj plesačici.
Sestra Dawkin se osmjehnula.
Čekaj, čekaj, takve primjedbe spadaju u moj stil, ne u tvoj! Ako ne pripaziš, završit ćeš kao ja, pretvorit ćeš se u križanca između zmaja i dvorske lude.
Mogu zamisliti i goru sudbinu - rekla je Honour Langtry, osmjehujući se, obuzeta istinskim zadovoljstvom. - Oh, Sally draga, zaista sam sretna što te vidim! Nisam znala tko je to došao da me obiđe. Ovo je mjesto toliko daleko od svih putova da nikad dosad nisam imala posjetioca.
I ja sam sretna što tebe vidim. Tvoje nedolaženje na skupove i sastanke postalo je već upadljivo. Nisi nikad ni
pokušala uspostaviti neku vezu sa starom škvadrom iz Baze broj 15?
Nisam. Čudno, uvijek sam mrzila pokušaje da se oživi ono što je mrtvo - rekla je Honour Langtry, ne skrivajući nelagodnost.
Mislim, to je kao da netko uzme lice, obreže ga po rubovima i sa strane... a čovjek nikad ne bi smio vidjeti što se nalazi iza lica.
To o čemu govoriš, to je rad u duševnoj bolnici! Honour Langtry prekrižila je ruke i nagnula se naprijed.
Nikad o tom poslu nisam mislila na takav način. Ali, bez obzira na sve, mrzim seciranje onog što je mrtvo.
Nevolja je s tobom što ćeš i ti postepeno skrenuti - rekla je sestra Dawkin vedro. - Sigurna sam da hoćeš, živeći i radeći na ovakvom mjestu, usred ovih lijepih vrtova i svega.
Zašto si me pitala za Bazu broj 15, Sally?
Oh, bez nekog posebnog razloga, u stvari, osim što sam se sjetila da je jedan od tvojih bivših pacijenata došao u North Shore prije nego što će otići u Newcastle.
Honour Langtry osjetila je kako joj se koža ježi, podrhtava i svrbi je.
Koji? - upitala je, potpuno suhih usta.
Matt Sawyer. Njegovo sljepilo nije bilo posljedica histerije.

Znala sam da nije. Što je bilo, u stvari?
Veliki maligni tumor koji je pritiskao vidni trakt. Meningeom brazde olfaktornog živca. Rastao je, cijelo vrijeme, ali nije zbog njega primljen u North Shore. Dovezli su ga zbog subarahnoidnog krvarenja.
Honour Langtry je uzdahnula.
I umro je, naravno.
Stigao je već u komi i umro tjedan dana kasnije, tiho, bez patnje. Žao mi je njegove obitelji. Slatke djevojčice, divna žena.
Da, i meni ih je žao - rekla je Honour Langtry tupo.
Zavladala je kraća šutnja, šutnja slična onoj u počast istaknute ličnosti koja je otišla da se suoči sa Stvoriteljem. Honour Langtry ispunila ju je pitajući se kako se Mattava supruga odnosila prema Mattovoj sljepoći nakon što je konačno doznala za nju. Kako je to utjecalo na njegovu djecu? I je li mu supruga shvatila kako su ga bolno žigosali dijagnozom histerije? Je li se možda pobunila protiv mozga koji je tvrdoglavo uskraćivao očima pravo da vide? Ili je pretpostavila da je uzrok sljepoće u nečemu kudikamo zloćudnijem od tvrdoglavosti mozga? Sigurno
jest, ako je fotograf dobro uhvatio oči gospođe Sawyer na onoj slici što je stajala na Mattovom ormariću. Pa, dobro. „Počivaj u miru, dragi moj Matte,” pomislila je nježno. „Duga bitka je završena.”
Zbog čega si napustila North Shore i otišla u Newcastle, Sally? - upitala je, čudeći se od početka što se sestra Dawkin tako lako odrekla položaja pomoćnice glavne sestre, o kojem je sanjala.
Radi starog oca, da budem iskrena - rekla je sestra Dawkin potišteno. - Ateroskleroza, senilnost, kortikalna atrofija... sve se svodi na isto. Morala sam ga jutros smjestiti u bolnicu.
Oh, Sally! Tako mi je žao! A gdje je? Ovdje?
Da, ovdje je. Bilo mi je strašno teško da to uradim, i pokušala sam sve da to izbjegnem, vjeruj mi. Vratila sam se kući u Newcastle u nadi da ću uraditi nešto, ali mami je već preko sedamdeset i ne može se nositi s tatom kad njemu padne na pamet da skine hlače i sve i otkaska u trgovinu bez ičega na sebi. Jedino rješenje bilo je da napustim posao, ali ja sam jedina koja zarađuje, drugih novaca nemamo, a uz to sam još stara frajla. Nemam, na žalost, muža koji bi teglio za kuću Dawkin.
Ne brini, bit će mu dobro ovdje - rekla je Honour Langtry čvrstim glasom, uvjerljivo. - Ovdje su svi pažljivi prema starcima, a ima ih mnogo. Ja ću ga redovito obilaziti. Jesi li tako saznala da sam ja ovdje?
Ne. Mislila sam da si u Callan Parku, pa sam očajnički nastojala da tatu smjestim tamo, umjesto ovdje. Čak sam otišla na razgovor s glavnom sestrom u Callan Parku... hvala bogu što sam u ovoj struci, to je ogromna razlika!... I od nje sam doznala da si ovdje. Odmah se sjetila razgovora s tobom. Ne događa se često da se medicinska sestra s tvojim iskustvom prijavi da radi u duševnoj bolnici, mislim. Bilo kako bilo, možeš i sama zamisliti kakav je to blagoslov s neba bio, doznati da si ovdje! Čitav se dan motam naokolo, glavna mi je sestra čak ponudila da te pozove, ali nisam htjela da te dižem s posla, osim toga, ja sam takva kukavica! Bože, ni sama ne znam kako ću se noćas vratiti kući i pogledati u oči sirotoj mami... - Zastala je na trenutak, da se pribere. - I tako sam na nekoliko sati odgodila taj strašni susret, i ostala da se isplačem na tvom ramenu.
Znaš da to uvijek možeš, Sally. Plakala sam i ja na tvom ramenu.
Sestra Dawkin odmah se razvedrila.
Da, jesi, plakala si, zar ne? Zbog one proklete male kuje, sestre Pedder.
Ne vjerujem da znaš gdje je ona sad.
Ne znam, i nije mi stalo da znam. Oh, vjerojatno se već udala, kladila bih se u godišnju plaću! Sestra Pedder nije bila stvorena da radi za kruh svagdanji.
Onda se nadajmo da joj muž, tko je da je, financijski dobro stoji i da je temperamentne naravi.
Da - rekla je sestra Dawkin, pomalo odsutno. Oklijevala je, duboko udahnula kao da namjerava zagristi u nešto neukusno, a onda rekla, teško nalazeći riječi:
U stvari, Honour, postoji još jedan razlog zbog kojeg sam te željela vidjeti, osim tate. Kad mi je glavna sestra u Callan Parku rekla gdje se nalaziš, počelo mi je svitati. Čitaš li slučajno neke novine koje izlaze u Newcastleu?
Honour Langtry ju je pogledala ne shvaćajući, pomalo sumnjičavo.
Ne čitam.
Sestra Dawkin klimnula je glavom.
Naravno, znala sam da nisi iz doline Huntera, a kad sam saznala gdje se nalaziš, odmah sam pomislila kako vjerojatno ne čitaš ništa od onoga što izlazi u Newcastleu. Jer, da čitaš, vjerujem da sad ne bi bila ovdje.
Honour Langtry je pocrvenjela, ali se i dalje držala tako ponosito i nepristupačno da je sestri Dawkin bilo teško da nastavi:
Dok smo još bili u Bazi broj 15, primijetila sam koliko si naklonjena Michaelu Wilsonu, i moram priznati da sam očekivala da ćete poslije rata ostati zajedno. A onda, kad sam pročitala priču u novinama, znala sam da niste ostali zajedno. Konačno sam saznala da si ovdje u Morissetu, i činilo mi se da si našla mjesto blizu, ali ne previše blizu njega, možda se nadajući da ćete se sresti ili s namjerom da ga potražiš kad se prašina slegne... Honour, ti pojma nemaš o čemu ja pričam, zar ne?
Nemam - šapnula je Honour Langtry, kao oduzeta.
Sestra Dawkin nije vrdala; nosila se već previše dugo sa sličnim situacijama da bi sad mnogo okolišala, ali je nastojala da svoju dužnost obavi sa što više obzira, s razumijevanjem i iskrenošću.
Draga moja, Michael Wilson je mrtav već četiri mjeseca.
Lice Honour Langtry izgledalo je prazno, bezizražajno, beživotno.
Nisam sklona intrigama, i ne govorim ti ovo zato da mogu gledati kako patiš. Samo sam mislila da, ako ne znaš, treba da znaš. Bila sam u tvojim godinama i potpuno razumijem to što proživljavaš. Nada može biti nešto najokrutnije na svijetu, i postoje situacije kad ono najviše što čovjek može za nekoga učiniti jest ubiti u njemu beznadnu nadu. Zaključila sam da ćeš možda, ako ti kažem što se dogodilo, učiniti nešto sa svojim životom prije nego što bude prekasno i posljednja prilika propuštena. Kao što se dogodilo meni. I bolje je da ti to kažem ja, nego jednog lijepog, sunčanog dana neki maitlandski trgovac.
Ubio ga je Benedict - rekla je Honour Langtry bezbojnim glasom.
Nije. On je ubio Benedicta, a zatim sebe. I sve se to dogodilo zbog nekog ludog psa kojeg su imali i koji je upao u kokošinjac njihovog susjeda farmera i, igrajući se, napravio grdnu štetu. Farmer se dovezao na Michaelovo imanje sav izvan sebe od bijesa i napao Michaela.
Na to je Benedict nasrnuo na farmera i, da ga Michael nije zadržao, vjerojatno bi sad bio mrtav i farmer. Ovaj je, međutim, otišao na policiju, ali dok je policija stigla na Michaelovu farmu, sve je bilo svršeno. Bili su obojica mrtvi. Michael je dao Benedicta prejaku dozu barbiturata, a zatim se ustrijelio. Nije se nimalo mučio. Previše je dobro znao kamo treba da nišani.
Honour se silom odbacila dalje od sestre Dawkin i ostala sjediti skršena, opuštena, kao stara lutka od krpa.
„Oh, Michael, moj Michael!” Zapretana ljubav, čežnja, žudnja izbile su svom snagom na površinu njene svijesti. Bol ju je razdirao, tresao, gušio je. „Oh, Michael! Nikad, nikad, nikad ga više neće vidjeti, a kako joj je strašno nedostajao! Bila je cijelo vrijeme dovoljno blizu njega da ga posjeti bilo kojeg slobodnog dana, a nije to učinila. Sad je mrtav, a ona to nije ni znala, nije čak ni osjetila u dubini duše koja je tako strašno, tako silno čeznula za njim.
Epizoda s Benedictom došla je do neizbježnog kraja. Drukčije, to je sad znala, i nije mogla završiti. Dok je on s njim, Benedict je siguran - Michael je bio uvjeren u to, jer je dobrovoljno primio na svoja pleća teret brige za Benedicta, a svaki trud mora donijeti nagradu u obliku svijesti o dobro obavljenom poslu. I tako je, kad više nije mogao biti siguran, otpremio
Benedicta, tiho i obzirno. Nakon toga, naravno, više nije imao drugog izbora nego da otpremi i sebe. Michael nije mogao živjeti u zatvoru, čak ni na Odjelu X, ni u Morissetu. Bio je ptica, ali krletka u kojoj će živjeti morala je biti njegova vlastita tvorevina.
„Oh, Michael, moj Michael! Čovjek ne može biti više od onog što jest. Pokošen kao trava.”
Okrenula se sestri Dawkin i ljutito rekla:
Zašto nije došao k meni? Zašto nije došao k meni? Je li moguće reći istinu a da to ne zaboli?
Sestra Dawkin nije vjerovala da može, ali je pokušala.
Možda te je jednostavno zaboravio. Zaboravljaju nas, znaš - rekla je blago.
To je bila nepodnošljiva misao.
Nemaju prava da nas zaborave! - viknula je Honour Langtry.
Ali nas zaboravljaju. To im je u naravi, Honour. To ne znači da nas ne vole, već samo da idu dalje! A idemo i mi. Nitko od nas ne može dopustiti sebi da živi u prošlosti. - Raširila je ruke kao da želi obuhvatiti čitavu duševnu bolnicu Morisset. - Kad bismo to pokušali, svi bismo završili ovdje.
Honour Langtry skupljala je komadiće, jedan po jedan, hladna, odsutna, osamljena.
Da, vjerojatno - rekla je polako. - Uostalom, ja sam već ovdje.
Sestra Dawkin je ustala, obula cipele, pružila ruku i podigla Honour Langtry iz naslonjača.
Točno, ti si ovdje, ali ti si s druge strane ograde, među onima koji rade za druge. I treba da ostaneš na toj strani, ne zaboravi to, što god odlučila da uradiš. - Uzdahnula je. - Moram poći. Mama me čeka.
„Oh, Sally, ti se boriš s pravim problemima!” pomislila je Honour Langtry, prateći svoju prijateljicu kroz predvorje zgrade u kojoj su stanovale njegovateljice. Bilo je tužno tako završiti život, s premalo novca, sa starim roditeljima i bez nade da će joj tko pomoći. I na kraju u samoći. Sve što je savjesno obavljanje dužnosti donijelo Sally Dawkin, bile su nove obaveze. „E pa,” zaključila je Honour Langtry, „meni je dosta tih dužnosti i obaveza. Upravljale su čitavim mojim životom. I ubile su Michaela.”
Otišle su do mjesta gdje je sestra Dawkin ostavila automobil, koji je posudila da prebaci oca u Morisset. Prije nego što je ušla u kola, Honour Langtry je ispružila ruke i kratko ali čvrsto je zagrlila.
Pazi na sebe, Sally, i ne brini za oca! Ovdje će mu uvijek biti dobro.
Pazit ću se, ne brini. Danas sam na niskim granama, a sutra, tko zna? Možda dobijem premiju na lutriji. A ni Royal Newcastle nije tako loše mjesto. Još bih mogla postati glavna sestra, a ne samo pomoćnica. - Sjela je za upravljač. - Ako se kadgod uputiš na sjever, do Newcastlea, javi mi se pa ćemo izići da nešto prigrizemo i popričamo. Nije dobro gubiti veze s ljudima, Honour. Ja ću te, sa svoje strane, potražiti kad god dođem u posjet tati.
Bit će mi drago, ali ne vjerujem da ću još dugo ostati ovdje. U Melbourneu živi netko koga bih htjela podsjetiti da sam još živa, prije nego što bude kasno - rekla je Honour.
Lice se sestri Dawkin ozarilo.
Tako je, djevojko! Živi svoj život onako kako misliš da ga treba živjeti. - Otpustila je kvačilo, veselo mahnula i kola su odskakutala kao klokan.
Honour Langtry je neko vrijeme stajala i pratila je pogledom, mašući, a onda se okrenula i vratila u zgradu njegovateljica, oborene glave, prateći pokrete svojih nogu koje su se u mraku pretvorile u dvije jedva razgovijetne, tamne mrlje.
Neil je rekao da će je čekati. Melbourne nije daleko, ako se leti avionom. Mogla bi odletjeti do Melbournea kad bude imala četiri slobodna dana za redom. A ako je on zaista još čeka, ne mora se više ni vraćati u Morisset. Ima trideset dvije godine, i što je za to vrijeme stekla? Nekoliko papira s pečatima, nekoliko traka i dvije-tri medalje. Nema muža, nema djece, nema vlastitog života. Ima samo služenje drugima, uspomena i mrtvog dragog. Nedovoljno.
Podigla je glavu i pogledala u žute osvijetljene četverokute oko sebe, to prostrano mjesto za odlaganje napuštenih, onih za koje više nema nade. Kad je njen red na četiri slobodna dana? Trebalo je da radi tri dana, nakon toga će imati tri slobodna dana, zatim će biti četiri dana u službi i dobiti četiri slobodna dana. Za deset dana, dakle.
Oh, pa to je divno! Otputovat će u Melbourne tek nakon velikog koncerta. Trebalo je da to bude njihov do tada najveći
pothvat; samo da jadna stara Marg nekako zapamti one dvije riječi koje treba da izgovori! A toliko je željela da sudjeluje da nitko nije imao srca da je odbije. Mogle su samo da se mole bogu, to je bilo sve. Sreća da je odjelna otkrila da Annie zna pjevati! Kad se dotjera, sasvim je zgodna, a muški pacijenti u košarani izradit će veliku krletku od pruća i obojiti ga zlatnom bojom, pa će Annie u njemu pjevati Ja sam ptica u zlatnoj krletci. Skeč s mačkom i mišem oduševit će nimalo kritički raspoloženo gledateljstvo, samo ako Su-Su odigra svoju ulogu a da ne dobije napad...
Honour Langtry je zastala kao da joj je neka divovska ruka iznenada prepriječila put. „O čemu ja to, zaboga, razmišljam! Pa, ja ih ne mogu napustiti! Koga bi drugog imali ako ljudi kao ja odu slijepo loveći neki svoj san? Jer to je san, šašav san nezrele djevojčice! Evo, ovo je moj život. Za ovo sam šegrtovala. Michael je to znao. I Sally Dawkin je u pravu. Istina je okrutna, ali se od istine ne može pobjeći, a ako boli, čovjek mora jednostavno izdržati bol. Zaboravljaju nas. Osamnaest mjeseci bez i jedne jedine riječi od njega. I Neil ju je zaboravio. Dok sam bila središte njegovog svemira, volio me je i bila sam mu potrebna. Zašto bih mu bila potrebna sada? I zašto da me sad voli? Poslala sam ga u jedan drukčiji svijet, veći, uzbudljiviji, oh, da, mnogo uzbudljiviji i okićen ženama. Zašto bi se, zaboga, sjećao dijela svog života u kojem je doživio toliko boli? I što je još važnije, zašto bih ja očekivala da se on toga sjeća? Michael je bio u pravu. Michael je znao. Snažnoj ptici potrebno je mnogo prostora za let.”

Ona ima svoju dužnost. Koliko je ljudi kadro da uradi ono što ona može bez imalo napora? Koliko ljudi ima te škole, ima to znanje, praksu, urođeni osjećaj? Na jednu njegovateljicu koja je imala snage da izdrži trogodišnju obuku u duševnoj bolnici, dolazi deset onih koje su odustale. A ona je imala potrebnu snagu. I ima ljubav prema tom pozivu. To nije samo posao - tom pozivu podarila je svoje srce, i ono leži duboko u njemu. To je ono što je uistinu željela. Njena je dužnost upućuje na one koje je svijet zaboravio, na one koji mu nisu bili potrebni, ili koje ponekad naprosto nije mogao gledati. Honour Langtry krenula je dalje, odlučno, bez imalo straha, konačno shvativši samu sebe. I shvativši da je dužnost, ta najgora od svih opsesija, samo drugo ime za ljubav.