F - Daniel Kehlmann

First topic message reminder :



“Onda poslušaj. Ovo je naredba koju ćeš slijediti jer je želiš slijediti, a želiš to jer ti ja naređujem, a ja ti naređujem jer želiš da ti naredim. Od danas ćeš se truditi. Pod svaku cijenu!”

Kada je toga poslijepodneva odveo svoja tri sina na predstavu Velikog Lindemanna i pristao na pozornici asistirati majstoru hipnoze, skeptični i neambiciozni pisac Arthur Friedland nije ni slutio da će već iste večeri isprazniti obiteljski bankovni račun, uzeti putovnicu i nestati – na 24 godine.

Sada, kad im se putovi iznova spajaju, Arthur je književna zvijezda tamna sjaja, a njegovi odrasli sinovi muškarci su koji prolaze svaki kroz vlastitu krizu: Martin je svećenik bez vjere, Iwan slikar bez talenta, a njegov blizanac Eric beskrupulozni poslovni čovjek čiji se svemir te 2008. urušava, prijeteći da ga usisa za sobom.

Dok za Daniela Kehlmanna propituju sveto trojstvo religije suvremenog čovjeka – novac, umjetnost i Boga – svaki od junaka romana F neka je vrsta prevaranta, no svaki nas ujedno vodi korak bliže onome što bi lako moglo biti istina.

Obitelj, ljubav i (ne)sreća, život i magija koja njime vlada, sve to sadržano je u romanu divlje duhovitosti i filozofske dubine, u remek-djelu koje – da parafraziramo Velikog Lindemanna – morate pročitati jer to želite, potruditi se, pod svaku cijenu. Jer, vratit će vam se.

“Kehlmann je jedan od najsjajnijih i najduhovitijih pisaca, a to je postao istra­žujući najvažnije filozofske i intelektualne teme.” – Jeffrey Eugenides

“Ne može biti lako napisati komični roman o smrti Boga, a ipak, Danielu Kehlmannu to je, čini se, pošlo za rukom... Svijet je velik i nespoznatljiv, život kratak, a sjećanje žalosno ograničeno... ali teško je opisati koliko sve to skupa može biti zabavno. No smijeh je ionako najdragocjeniji kad smo u tami.” – Guardian

“Složen, predivan roman s puno lica: obiteljska saga, bajka i vrtoglava farsa... Daniel Kehlmann jedan je od najvećih romanopisaca današnjice zato što uspijeva učiniti da se velike teme doimaju lakima.” – Adam Thirlwell

“F je poigravanje mislima o sudbini i predodređenosti, istini i laži, origina­­lu i krivotvorini, napisano elegantno i za­panjujuće lepršavo.” – Frankfurter Allgemeine Zeitung

Odmah mi je jasno da je to bila pogreška. Kao prvo, neće umrijeti, a kao drugo, nitko mlađi od dvadeset ne dobiva doživotnu. To sprečava čitava vojska odvjetnika za mlade, sudaca za mlade i savjetnika za mlade, nikome se više tako rano ne uništava život, to mi je rekao moj brat svećenik. Ali oni to, uz malo sreće, ne znaju.
“Unesrećit ćete se. Policija je sigurno već na pu...”
Sve se ponovno sastavlja: ulica, nebo, glasovi, nejasne prilike nada mnom i ja na podu, naslonjen na zid kuće. Boli me glava. Izgleda da sam bio u nesvijesti.
Ostani sjediti! Dovoljno si učinio. Tako ti svih svetaca, vragova i sve ljepote na svijetu, ostani sjediti!
Ustao sam.
Kako čudno: obično se u opasnosti pokaže da su ljudi manji, malodušniji, jadniji nego što su mislili da jesu. To je normalno, to nam priliči, to očekujemo sami od sebe. Uvjereni smo kako će se prvom prilikom pokazati da smo kukavice. A sada ovo. Iwan Friedland, estet, kustos, nositelj skupih odijela, junak je. Mogao sam i bez toga.
Stao sam na noge. Jednom se rukom oslonim o zid, drugom zaveslam ne bih li uhvatio ravnotežu. Ovaj put uopće ne moram ništa reći - dovoljno je drsko što sam ustao: nisu se okrenuli od mene.
“A tko si sad ti?” upita Y iznova.
“Kad bih ja to znao.” Ljudi su se iz kojekakvih teških situacija izvukli vicevima.
“Jesi ti lud?” upita Y.
A bubbletea is not a drink I like, kao da je iznenađen tom spoznajom, kaže: “Spremi ga, Ron. Ovaj je lud.”
U tom trenutku vidim da se u Morning Ibwerovoj ruci nešto rasklopilo, nešto maleno i zlokobno srebrnasto. Situacija je sad ozbiljna. Mada sam mislio da je takva bila već i prije - nisam bio u pravu, nije bila. Sada jest. “Zar ćete ga ubiti?” upitam ih. Ali više uopće nije riječ o njemu.
“Ron!” MorningTower obrati se bubbletea is not a drink I likeu. “Začepi.”
“Ne, Ron!” kaže Y. “Ti začepi.”
Nešto je sigurno s mojim mozgom, ne može biti da svi imaju isto ime. Pretjerano glasno, kako bih nadglasao lupanje vlastitog srca, upitam ih: “Želite li novac?”
Ali oni samo zure i ne govore ništa, a ja imam osjećaj da sam ponovno pogriješio. Bol koji mi pulsira iza čela. Možda bih im trebao pokazati novčanice. Moj sako, sašiven od tanke tkanine kod Kilgoura u Londonu, mokar je kao da sam upravo izašao iz vode. Krenem rukom prema novčaniku u unutarnjem džepu, ali opazim da su im se pogledi promijenili, želim brzo dovršiti pokret kako ne bi bilo nesporazuma i shvatim, dok mi vrhovi prstiju već osjećaju kožu novčanika, da je i to bilo pogrešno: Y se sagne, bubbletea is not a drink I like učini korak unatrag, Morning Tower sune naprijed, dodirne me i vrati se, i dok vadim novčanik iz džepa, mojim prsima, mojom glavom, mojim rukama prostruji bol i proširi se poput vatre, prožme asfalt, parkirane automobile, kuće, nebo i sunčevu loptu, ispuni svijet, postane svijet, vrati se, ponovno je u meni. Novčanik mi padne na pod, ali ja veslam rukama, mogu održati ravnotežu, nisam pao.
Gledam svu trojicu. Oni gledaju mene: mirno, gotovo radoznalo, kao da je njihov bijes odjednom utažen. Ne glupo, ne zlobno, samo zbunjeno. Čini mi se da mi se bubbletea čak želi nasmiješiti. Pokušam uzvratiti smiješak, ali mi ne uspije, osjećam se jako slabim. Y podigne moj novčanik, upitno ga pogleda i ispusti na pod. A onda stanu trčati. Gledam za njima sve dok ne nestanu iza ugla.
Dječak podno mojih nogu pomakne se. Protegne se, tiho zastenje, ispruži ruke, okrene se i pokuša osoviti na noge. Lice mu je nateklo i krvavo, ali usprkos tomu ne izgleda kao da je tako teško ozlijeđen. Ne, on neće umrijeti. Vjerojatno čak i ne mora u bolnicu. Nagne se naprijed, upre laktovima o tlo i klimavo ustane.
“Sve je u redu”, kažem. “Ne uzbuđuj se. Dobro je.”
Pogleda me žmirkajući.
“Dobro je”, kažem. “Dobro je.”
Nesigurnim koracima ode do moga novčanika, podigne ga i pogleda unutra. Desno mu je oko zatvoreno, kapak treperi, krv mu teče iz uha. Na njegovoj crvenoj majici ne piše ništa. “Sranje”, kaže.
“Da”, kažem.
“Sredio sam Rona prošli tjedan. Sada su me uhvatili, i bio sam sâm.”
“Da”, kažem.
“Oni će se vratiti”, kaže on. “Doći će, vratit će se, hoće sigurno. Vratit će se.” Zadubljen u misli, stavi moj novčanik u džep, okrene se i otetura.
Je li rekao da će se vratiti, je li to stvarno rekao? Oprezno, korak po korak, počnem prelaziti cestu. Ne smijem pasti. Ako legnem, više neću moći ustati. Kod svakog me udaha probada i svaki put kad stanem, sijevnu munje bola. Tamo naprijed su vrata, donde moram stići, iza njih čeka dizalo, tamo gore je moj studio, siguran iza sigurnih čeličnih vrata, tamo ne mogu ući, tamo je sigurno, tamo sam na sigurnom kad se vrate.
Cesta je tako široka. Ne smijem se onesvijestiti, samo još nekoliko koraka.
I još. Ukrao mi je novčanik!
I još. Ako se stvarno svi zovu Ron, sigurno neće biti teško pronaći ih. Ali možda su to rekli samo kako bi me zavarali.
I još. Je li moguće da vrućina omekšava asfalt, je li to moguće? Cipele mi tonu u asfalt i u ljepljivoj se smjesi stvaraju maleni valovi.
I još. Evo, vrata, ključ je u džepu mojih hlača, ključ mora u vrata, vrata koja odgovaraju ključu, ali ja još uvijek nisam stigao. Zašto ovdje nema nikoga? Ni automobila ni ljudi na prozorima, ali možda je to dobro jer kada bi netko bio ovdje, to bila mogla biti i njih trojica, rekao je da će se vratiti. Vrata. Ključ. Mora biti pravi, ključ od ulaznih vrata, ne ključ od ateljea ni od mog stana jer ja nisam tamo, ovdje sam.
I još. Samo još par koraka. Još par. I još par. Još par. Par koraka. Ključ. Vrata. Ovdje.
Skliznuo je, grebe po metalu, ključanica se izmiče, udesno, ulijevo, ruka mi drhti, ali mogu napipati, ključ unutra, okrenuti, vrata se otvore, u kuću, kabina dizala, pritisnem tipku za peti kat, kabina se uz trzaj pokrene.
Muškarac stoji pored mene, maloprije ga još nije bilo. Krezub je i šešir mu je sav izobličen. Kaže: “Jägerstraße petnaest be.”
“Da”, kažem. “To je ovdje. To je adresa ove kuće. Jägerstraße petnaest be.”
“Jägerstraße petnaest be”, ponovi on. “Peti kat.”
“Da”, kažem ja. “Vozimo se na peti kat.”
Već smo stigli, kabina se zaustavi, vrata se otvore, muškarca više nema, ja izađem; sada sve ovisi o tome hoću li uspjeti gurnuti drugi ključ u bravu. Imam sreće, vrata se otvore, uđem i zaključam za sobom. Zatim posegnem za zasunom - nakratko se čini da se ne može pomaknuti, ali zatim zaškripi i pomakne se ustranu, i vrata su blokirana. Uspio sam, na sigurnom sam.
Hoću sjesti. Stolac stoji uz drugi zid, ali olakšanje mi daje snage, hodam i hodam i napokon sam stigao do njega. Najradije bih spavao, dugo i duboko, dok sve ne bude bolje.
Opipavam trbuh. Mokra mi je košulja, sako, i hlače, ne mogu se sjetiti da sam se ikada tako jako znojio. Podignem dlan pred oči, crven je.
I evo ga opet, sa svojim šeširom i bez zuba, i dok ga gledam, već slutim da će odmah ponovno nestati.
“Idi bratu”, kaže, “pomozi mu. Jägerstraße petnaest be, peti kat. Otiđi tamo!”
Umjesto da mu odgovorim kako ovdje nije moj brat, nego sam ja, žmirkam prema Fotografiji s odmora br. 9, a on je već tamo i izvana gleda unutra, nije loš performans, održati ravnotežu na prozorskoj dasci na petome katu! S njegovih usana čitam: Jägerstraße petnaest be, peti kat, i hoću viknuti: “Hej, vi tamo, znam gdje sam!”, ali prenaporno mi je, a sada je ionako već nestao.
Hladno mi je.
Zaista, cvokoćem. Zubi mi cvokoću i kad stavim ruku pred oči, vidim kako drhti. Ušao je Heinrich, s brkovima, štapom i štakom, i prišao prozoru. Iza njegove se glave kroz tragove na staklu kreće zrakoplov, kao ribica koja pliva kroz vodu, i već smo obojica na livadi i ja sam manji nego što sam maloprije bio, i tata i mama kažu neka popijem vode, a ja pitam tatu nije li maloprije još bio Heinrich, a on želi znati zar stvarno nisam žedan i ja kažem: jesam, jako žedan, a malo dalje od mene u travi sjedi Eric i do te mjere izgleda kao ja da imam osjećaj kako sam ja on. Čeprkam među vlatima, pronađem kišnu glistu i podignem je, ona se uvija na mome dlanu. Tata se nagne preko moga ramena i osjećaj sigurnosti traje još i dok se okrećem, u studiju. Umjesto gliste na mojoj je ruci krv i Heinrich kaže: sad moraš van odavde, inače će biti prekasno.
Sjećaš li se još Ericovog poziva, upitam. Rekao je da nas je njegova tajnica zamijenila, Martina i mene, nazvala je pogrešnog. Sjećaš li se?
Stvarno moraš izaći odavde, Iwane.
Da nas nije zamijenila, ja bih se danas u podne našao s njime i ne bih došao ovamo i sve se ovo uopće ne bi dogodilo, nije li to kuriozno?
Vrlo kuriozno, ali moraš izaći odavde. Inače če biti prekasno.
Prekasno... Pitam se zašto im nisam dao svoj sat. TagHeuer, četiri tisuće eura, kupljen prije dvije godine u Ženevi. Da sam im ga dao, ne bih morao posegnuti u unutarnji džep. Pogledam kazaljke. Četiri i deset. Četiri i deset. Četiri i jedanaest.
Sve je to lijepo i dobro, kaže Heinrich, ali predlažem da kreneš.
Kamo?
Pa van.
Kamo?
Svejedno, samo van.
Tamo van?
Bilo kamo van.
Lako je njemu reći, ali istina je, bilo je pogrešno vratiti se. Ova je kuća prazna, osim jednoga kata, skladišta, ali ni tamo nisam nikada nikoga vidio. Do vrata moram na rukama i koljenima, pored Fotografije s odmora br. 9 i pakosne djece, dijagonalno preko četverokuta svjetlosti koji je na podu načinilo sunce, nekoliko metara dalje već su vrata, tamo se moram uspraviti kako bih dosegnuo kvaku i zasun, i vani sam.
Zato se izguram sa stolca, spuznem na pod i krenem puzati. Još imam snage, ide mi, uspjet ću doći do vrata. Prije toga moram proći pored ladica, u najnižoj su, koja je malo otvorena, kistovi, svi moji kistovi, ali ne znam kako ću sada, upravo sada, naći onaj pravi. Nije lako, ima ih jako mnogo, osim toga ja ne tražim kist!
Ali što onda tražim?
Sjetit ću se. Kod ladica. Hladan pod na mojim hladnim rukama, ispucali pod na mojim ispucalim rukama, hrapav pod na mojim hrapavim rukama, dalje. Ne smijem pogledati prema slici kako me djeca ne bi primijetila i moram izbjeći svijetli četverokut.
Ali što je bilo s njime? Sa svijetlim četverokutom, što je bilo s njime?
Više ne znam. Pomozi mi, otvori vrata, neće mi uspjeti sa zasunom. Dolje na ulici netko će me naći, pozvat će liječnika. A kad liječnik upita što sam tražio u ovom dijelu grada? Ali zašto bi to pitao, što je njega briga za moj studio, za šačicu krivotvorenih slika koje se čak ne bi mogle nazvati krivima, prave su, krivotvorina si ti, jadni Heinrich, pomozi mi s vratima! Moram van prije nego što se onesvijestim.
Ako to znaš, onda sigurno znaš i da si ovdje sam.
Da, znam. I?
Iwane.
Da?
Ako si ovdje sam.
Da?
Onda ti ne mogu pomoći sa zasunom.
Ne?
Iwane.
Da, razumijem. Da. Onda moram. Dalje. Ali što ću ako dođem dolje i njih trojica se vrate? Zar mogu unutra, imaju ključ? Možda su s novčanikom uzeli i moje ključeve.
Da su ih uzeli, onda bi oni sad bili ovdje, a ne ti.
Zašto.
Jer ti ne bi imao ključ.
Ali što oni žele ovdje?
Dobro pitanje. Možda je bolje da nastaviš puzati.
Ali...
Požuri se.
Ali...
Stvarno se požuri, Iwane.
Nikada nisam primijetio da je ovaj studio velik. Ako se odavde dolje pogleda prema prozoru, onda tamo ima mnogo više neba, mnogo više plavetnila nego inače. Pretpostavljam da je vani još uvijek jako vruće, ali ja to ne osjećam, meni je hladno. Sada opet jako boli. Kad čovjek ne bi morao udahnuti, sve bi bilo lakše, može smanjiti udah, ali ipak mora malčice disati, to peče kao vatra. Vjerojatno me bol održava budnim. Jer sam tako umoran i svako malo nakratko nastupi tama, ali zatim opet udahnem i u istom trenutku tako boli da sam budan, razumiješ?
Iwane, ja nisam ovdje.
Nikada nisi bio. Od popodneva kod hipnotizera. Uvijek negdje drugdje. Ali zar nisi nimalo oduševljen? Tvoj sin, junak?
Nikada neću saznati za to, Iwane. Neće nitko ako ne uspiješ doći do vrata i izaći. Nastavi puzati, nemoj se zaplesti u travu.
Sjećaš li se još, nas dvojica u pješčaniku? Ti si gradio kule, ja sam ih rušio, a onda nisi plakao ti, nego ja, sve dok nije došao tata i rekao “Eric, prestani!”, a ti uopće nisi bio kriv.
Trava je tako visoka. Ali ako se ipak vrate? Tamo opet stoji mršavi muškarac, namješta svoj šešir i kaže: “Jägerstraße petnaest be, peti kat!” Podigao je ruke kako bi pojačao svoje riječi, nervozno se ljulja na petama. “Tamo ćeš ga naći, tamo je tvoj brat!”
Ne, kažem ja, ja sam tamo, a tamo je ovdje.
Ali on me ne sluša, toliko mu se žuri ponoviti informaciju: “Jägerstraße petnaest be, peti kat!” Skače i maše, od njegove mirnoće nije ostalo više ništa, i stvarno već pomalo blijedi, i znam, više ga neću vidjeti.
Ledeno je, ali na sigurnom sam. Ona trojica neće me pronaći. Vrata su zaključana, a čak i ako imaju ključ, trava je gusta. Sve se kreće gore-dolje, naprijed-natrag, sve u valovima, gore-dolje. Ova kuća neće postojati zauvijek, čak ni plavetnilo tamo vani neće uvijek ostati plavo. Samo ja ostajem, ja moram biti ovdje, ja moram postojati jer bez mene svega toga ne bi bilo, zato što nitko to ne bi vidio. Hladni pod tvrd je ispod moje sljepoočnice. I ljuljanje, kao da sam ponovno na brodu.
Sjećaš li se kada smo išli u Tanger, ti i ja i mama i tata, i kada nas je trajekt ponio preko morskog tjesnaca? Imali smo šest godina, a pri polasku, u Algecirasu, zrak je bio pun mirisa cvjetova i slatkog benzina, zvijezde su bile titraji oko bakrenog mjeseca, i tata nas dvojicu nosi na rukama i mama nas slijedi, a na podu spava debeli tip s čekinjavom bradom, široko otvorenih usta, prsa mu se dižu i spuštaju, a ja slutim da ću ga se zauvijek sjećati, ali onda je trajekt zaplovio i obala se pretvorila u treperenje svjetala, i pored nas blijede stijene i zvukovi valova, a nas četvero pripadamo jedni drugima, to nikada neće biti drugačije, i ja znam, dok polažem glavu na njegovo rame, da ću sada zaspati iako ne želim zaspati, noć na sve strane, samo zvijezde vrlo blizu nad nama, više zvijezda nego ikada, uskoro će se pojaviti Afrika, samo što me sad bol pri udisaju ponovno podsjetio da je pod tako tvrd, i ponovno je hladno, stalno se kreće gore-dolje, i sjećam se kako smo obojica bili uzbuđeni prvog dana, naravno da su nas posjeli jednog do drugog, pa svi su trebali primijetiti da izgledamo jednako, i roditelji stoje otraga uza zid, i učiteljica kaže vi ste zapravo jedan ili dvojica, i pitanje mi se čini tako teškim da se okrećem prema tati i mami, ali oni se smiješe i šute kao da nam žele pokazati da od sada sami moramo odgovarati, i vidi, tamo pored prozora prolepršala je ptica, ne vidim je, nego samo njezinu sjenu u svijetlom četverokutu, još nikada nisam vidio da ptica leti tako sporo, uskoro ćemo stići u Afriku, a onda će ponovno biti jutro, i ja bih mogao za njom, tako bih volio znati

Godišnja doba


1


Rascvjetano stablo jabuke stoji uza zid, kroz prozore se može vidjeti u kuću. Na donjem su katu salon, dnevni boravak, nekadašnja medijska soba, koja sad stoji prazna, i biblioteka. Kada bi se popela više, vidjela bi kroz svjetlarnik u predvorje, a s još višeg mjesta izravno u radnu sobu s pisaćim stolom i svijetlom mrljom, gdje je donedavno još visio načrčkani čovječuljak. A ako bi još imala snage, mogla bi se nastaviti penjati i popeti na krov.
Marie se nije usudila sama popeti, ali s Georgom i Linom mogla je jer kad su bili utroje, nitko nije htio biti kukavica, a ponekad bi im se pridružio i Jo. Trebalo je staviti jednu nogu u rašlje drveta i drugu na gornji rub prozorskoga kapka, a onda je bilo jako važno ne gledati dolje. Nikako ne razmišljati, nego se zatvoriti u sebe, inače bi osjetila dubinu u želucu, izbio bi joj znoj, strah bi joj projurio udovima i visjela bi tamo poput vreće. Ispravno je uhvatiti se za lim žlijeba, uzeti zalet, pritisnuti jedno koljeno o zid i otkotrljati se naprijed, tako može gurnuti prste između crepova i povući se gore. Tamo onda može sjediti, leđa pritisnutih o kosinu, s petama u žlijebu, i iznad vrhova krošanja i krova kuće u kojoj stanuje Georg vidjeti sve do treće ulice. Nebom su tumarali iskrzani oblaci koje je vukao vjetar, potezao ih je i trgao. Čim bi se oblaci rasplinuli, pojavilo bi se sunce veliko poput vatre - čak i kad stisneš kapke, još uvijek ti gori u očima. Georg je često pričao o tome da mu je otac policajac i da se kod kuće smije igrati pištoljem, ali iako je uvijek iznova obećavao, nikada im ga nije pokazao. Pričao je i priče o razbojnicima, ubojicama, prevarantima i krokodilima. Krokodil je mogao satima nepomično ležati, izgledao je kao deblo, ali onda bi iznenada zgrabio žrtvu. Bio je u Africi i u Kini, u Barceloni i u Egiptu.
Razgovarali su o tome što se moglo dogoditi Iwanu. Možda je otišao u Ameriku. Ljudi su često potajno odlazili u Ameriku, brod bi ih odnio prijeko, ponekad i avion, tamo su nosili šešire i čizme.
“Ili možda u Kinu”, rekla je Lena.
“Kina je predaleko”, rekla je Marie. “Osim toga tamo govore samo kineski.” Osjećala je sunce na koži, čula je šuštanje stabla jabuke i tiho zujanje bumbara pored uha.
“Zar ne može naučiti kineski?” upitao je Georg.
“Nitko ne uči kineski”, rekla je Marie, jer je pretežak, nema smisla, kako bi se iz tih crtica mogle pročitati riječi? Što ako se i Kinezi samo pretvaraju da ga znaju? Pa moguće je. I ona se pretvara da razumije što njezin otac misli kad joj govori kako ga je velika kriza spasila.
“A ako je mrtav?” upitao je Georg.
Marie je slegnula ramenima. Kako su crepovi topli. Mogla bi zaspati, ali to se ne smije dogoditi jer se mora čvrsto uprijeti petama o žlijeb kako ne bi skliznula niz kosinu. “Da je mrtav, našli bi ga.”
“Mogao bi biti u šumi.”
“U kakvoj šumi?”
“Pa u šumi. Gdje su vukovi.”
Bumbar je nekamo sletio, malo je pričekao i ponovno poletio. Marie je žmirkala. Jedan oblak izgledao je kao bicikl na kojem sjedi debeli čovjek koji ima šešir, ali ne i glavu.
“Nastavlja li se ovaj prostor gore sve dalje?” upitala je Lena. “Ili negdje prestaje?”
“Možda postoji zid”, rekla je Marie.
“Ali čak i ako postoji”, rekao je Georg, “možeš letjeti sve dalje. Možeš napraviti rupu u zidu. Ne može završiti. Ne može nikada završiti.”
“Ali ako je zid čvrst”, rekla je Lena. “Jako, jako čvrst?”
“Još uvijek bi mogla napraviti rupu”, rekao je Georg.
“Najčvršći zid na svijetu?”
“Onda zamisli da imaš najšiljatiji šiljak.”
Neko vrijeme nisu govorili ništa. Zujanje bumbara postalo je više, dublje i ponovno više.
“Matthias je zapravo glup”, rekla je zatim Lena.
“Točno”, rekao je Georg.
“A zašto?” upitala je Marie.
“Marie i Matthias”, zapjevala je Lena. “Matthias i Marie. Marie i Matthias. Matthias i Marie.”
“Kad je svadba?” upitao je Georg.
Ne otvorivši oči, Marie je stisnula šaku i udarila. Pogodila je tako precizno sredinu njegove nadlaktice da je Georg jauknuo. Ni Marie nije osobito voljela Matthiasa i naravno da je njih dvoje to znalo. Bio je to samo uobičajeni razgovor na krovu.
Jednom ju je mama uhvatila dok se spuštala. Strašno se naljutila, Georg i Lena neko vrijeme nisu smjeli doći u posjet, ni Jo i Natalie, iako Natalie nikada nije bila na krovu. Marie je čvrsto obećala da više nikada neće učiniti nešto tako opasno, ali je u džepu hlača držala fige kako obećanje ne bi vrijedilo, a nasreću je mama ubrzo zaboravila na to. Mama je brzo zaboravljala. U posljednje je vrijeme rijetko bila kod kuće, trebalo je isprobavati kostime i sastajati se s ljudima, trebala je i puno telefonirati i redovito se savjetovati s odvjetnikom za razvod, jednim pristojnim gospodinom s bradom, velikim ušima i očima poput tuljana.
Dvaput tjedno došao bi njezin otac i poveo je u zoološki vrt ili u kino. Nisu je osobito zanimale životinje, a filmovi su uvijek bili pogrešno odabrani - on jednostavno nije shvaćao što netko tko ima jedanaest godina želi gledati. Katkad bi ga posjetila u župnom dvoru. Bila je tajna da tamo stanuje, nije to smjela nikome reći, ni baki i djedu, ni Ligurni, nikome u školi, a osobito ne mami.
U župnom dvoru osjećao se miris sredstva protiv moljaca i miris jela. Njezin je otac spavao na kauču pored televizora ispod slike na kojoj je Isus izgledao kao da ga boli zub. Uvijek je nosio traperice i crvenu kariranu košulju, ponekad je nosio i šiltericu na kojoj je pisalo I love Boston. Kada ga je upitala kada uopće pere košulju, uvrijeđeno je odgovorio da ima još dvije druge koje jednako izgledaju. Više nije imao računalo, ni telefon, ni auto i imao je samo jedan jedini par sportskih cipela. Nikada ga nije doživjela tako dobro raspoložena.
“Kriza!” vikao je dok su prolazili zoološkim vrtom. “Nitko nije slutio. To je kao smak svijeta. Još prije osam mjeseci nitko nije znao za to!”
Stali su. Jedan gnu praznim je očima uzvratio Mariein pogled.
“Derivati za nekretnine. Da je to netko mogao predvidjeti! Mogao je zaraditi milijarde! Ali nitko nije predvidio. Burzovni tečajevi su u slobodnom padu, čak ni banke ne mogu posuditi novac.” Pljesnuo je rukama. “I svatko zna, svi stalno pričaju o tome, nitko se ne čudi, razumiješ li? Nitko ništa ne pita! Razumiješ li?”
Marie je kimnula.
Čučnuo je. “Svi gube novac”, rekao joj je na uho. “Svi gube sve, razumiješ li?”
Marie je kimnula.
“Nitko sada ne pita za svoj novac. Upravo očekuju da je izgubljen, računaju s time jer svi gube. To je čudo. Nijedan klijent ne pita gdje su mu ulozi.”
Marie je znala kako mora gledati da bi izgledalo da razumije. Koristila se tim pogledom u školi, često je već samo on bio dovoljan za dobru ocjenu. Koristila bi se njime uvijek kada bi ocu palo na pamet pričati joj važne stvari. Bio je mišljenja da su njih dvoje slični i da ga razumije bolje i od koga drugog.
“Marie”, rekao je. “Ti me razumiješ bolje i od koga drugog.”
Tražeći pomoć, pogledala je prema gnuu.
“Ako na primjer... samo primjer, Marie! Ako je netko ostvario gubitke i ako je čekao da... Ali odjednom nitko više ne postavlja pitanja!”
“Hoćemo li ići k tigrovima?”
Skočio je na noge i ponovno pljesnuo rukama, tako glasno da ga je žena koja je prolazila pored njih gurajući kolica prijekorno pogledala. “A Klüssen je u bolnici! To može potrajati, mogao bi umrijeti, tko zna! Sina ću već lako srediti. Tko je mogao pretpostaviti!”
Položio joj je ruku na rame i počeo je gurati naprijed. Nije ju čudilo što idu prema izlazu. Ni danas neće vidjeti tigrove. Njezin otac nikada nije išao tigrovima.
“Konačno!” viknuo je Georg kada ih je ugledao kako se vraćaju. Čučao je na vrtnoj ogradi, na glavi je imao kapu Robina Hooda, oko sebe je svezao tobolac i u ruci je držao luk. Očigledno mu je bilo jako dosadno.
“Jesu li oštre?” upitao je njezin otac.
“Zašiljene. Ne oštre, zašiljene. Ne, uopće nisu zašiljene.”
“Izgledaju zašiljeno.”
“Ali nisu.”
Šutio je nekoliko sekundi prije nego što je rekao: “Ne smijete gađati zašiljenim strijelama. To je preopasno.”
“Ove nisu zašiljene”, ponovio je Georg.
“Stvarno nisu!” rekla je Marie.
“Je li to stvarno istina?”
Oboje je kimnulo, Georg je čak stavio ruku na srce. Ali njezin otac to nije vidio jer je rastreseno gledao prema drugoj strani ulice.
“Nikad nisam volio ovu kuću.”
“Ni ja”, rekla je Marie.
“Jesi li ikad bila u podrumu?”
“Ne postoji podrum?”
“Ne. Ne postoji, i ti nećeš ići dolje!”
“Je li istina da ste izgubili sav novac?” upitao je Georg.
“Kriza. Sasvim neočekivano. Nitko nije vidio da dolazi. Gledaš li vijesti?”
Georg je odmahnuo glavom.
“Znaš li što su derivati?”
Georg je kimnuo.
“A što su morgage backed CDO-i, znaš i to?”
“Da.”
“Stvarno?”
Georg je kimnuo.
“Pazite sa strijelama.” Još je jednom zabrinuto pogledao prijeko prema kući, zatim je pomilovao Marie po obrazu i otišao.
“Ove stvarno nisu zašiljene!” viknuo je Georg za njim.
“Časna riječ!” viknula je Marie.
Dok je gledala za ocem, ponovno se sjetila Iwana. Tek je nedavno shvatila da se zagonetka možda nikada neće riješiti. Nikada, to znači: ne sada i ne poslije i ne mnogo, mnogo poslije, čitav njezin život, a ni nakon toga. Često se prisjećala kako joj je jednom u muzeju objašnjavao zašto umjetnici slikaju ružne stvari poput starih riba, trulih jabuka ili kuhanih purana: jer njima naime nisu važni predmeti, nego slikanje predmeta zato što oni, i tu ju je ozbiljno pogledao i počeo govoriti tiho kao da joj odaje neku tajnu, zapravo slikaju slikanje. Zatim ju je upitao je li razumjela, istim onim tonom kojim joj je otac uvijek postavljao to pitanje, a ona je kimnula onako kako uvijek kimne. Stric joj je uvijek bio pomalo čudan jer je toliko sličio njezinu ocu i imao njegov glas, a ipak je bio netko drugi. Baš ima čudnih stvari. Ljudi su slikali ribe kako bi naslikali slikanje, bicikli su se rušili kad bi ih se postavilo na njihova dva kotača, ali su na tim kotačima bili savršeno stabilni kada bi se netko vozio na njima, postojali su ljudi koji su izgledali jednako kao drugi ljudi i ponekad bi netko jednog ljetnog dana samo tako nestao s lica zemlje.
“Pogodak!” Georg joj je pružio luk. Prijeko, na drugoj strani vrta, jedna je strelica zabodena drhtala u meti. “Ali pazi, jako su zašiljene!”
Neko su vrijeme naizmjenično gađali. Iako luk nije bio velik, bilo ga je teško napeti; Marie bi ponekad pogodila, ali češće bi promašila. Georg je bio bolje uvježban. Uskoro su je boljeli prsti od tetive.
Došla je Lena, popela se na ogradu i gledala ih kako gađaju. Majka ju je poslala van na sat vremena. Došao je neki muškarac u skupoj kožnatoj jakni, ispričala je, donio joj je čokoladu.
Georg je gađao i pogodio, Marie je gađala i nije pogodila, Georg je gađao i nije pogodio, Marie je gađala i nije pogodila, Marie je gađala i nije pogodila, Georg je gađao i nije pogodio, Marie je gađala i pogodila, u susjednoj se kući otvorio prozor i žena je viknula da se nada kako strijele nisu zašiljene. Sve troje prisegnulo je da nisu.
Uskoro je sumrak otežao ciljanje. Stablo se činilo većim nego prije, ali obrisi su mu se razlijevali i bilo je sve teže vidjeti ga. Marie je još jednom naciljala i napetije luk zadrhtao jer joj je ruka već bila umorna. Zadržala je dah. Trenutak je trajao i trajao, kao da lukom može zaustaviti vrijeme. I još je uvijek trajao. Zatim je otpustila. Strijela je ucrtala svoju putanju u sumrak, okrznula deblo i nestala u travi.
Oprostila se od Lene i Georga i prešla cestu. Kako to da večer miriše drugačije od jutra? I podne je imalo vlastiti miris. Iz jednoga grma poletjela je sjena neke ptice, Marie je ustuknula: lepet, kreštanje i komešanje, i već je bila iznad nje, već je nestala u visini. Zabacila je glavu. Ako je Iwan stvarno mrtav, onda je i on sada tamo gore, a oblaci mu ne zaklanjaju pogled jer su za mrtve sve stvari prozirne.
Pošljunčeni put škripao je pod njezinim cipelama. Kroz kuhinjski prozor vidjela je Ligurnu kako miješa nešto u loncu, telefon joj je ukliješten između obraza i ramena. Prozor je bio odškrinut, bilo bi lako čuti što govori. Ali to se obično nije isplatilo, odrasli su rijetko razgovarali o nečemu zanimljivom. Da se još jednom popne na stablo? Ne do krova, to se sama nije usudila, ali možda do prozora radne sobe? Ali onda joj se to ipak učinilo preopasnim. U mraku se grane nisu dobro vidjele, mogla bi pasti, a ako u krošnji neočekivano sjedi vještica, bila bi joj prepuštena na milost i nemilost.
Prošla je predvorjem, uza stube, u blagovaonicu. Tu je već stajao njezin tanjur: komad smeđecrvenoga mesa s umakom, malo riže, hrpica graška, pored toga staklena zdjelica s pudingom. Opipala je meso. Bilo je toplo, meko i vlaknasto, istovremeno živo i mrtvo. Otvorila je prozor i bacila ga van. Često je to činila. Vani će ga vjerojatno naći neka životinja, u svakom slučaju, nikada se nije dogodilo da je jelo koje je uvečer bacila van idućeg jutra još bilo tamo. Nije naime smjela ništa ostaviti. Ako dvaput zaredom ne bi sve pojela, Ligurna bi to rekla mami, a ova bi onda došla, uzela joj ruku i upitala kakvih briga ima, muči li je što, ima li nešto što joj ne želi ispričati.
Naravno da ima jer joj godi imati tajne. Mama nije znala za novac koji je Marie sakrila u dječjoj sobi: tristo dvadeset eura, presavijenih i stisnutih u mali četverokut, ispod noge svoga kreveta. Jedan dio bio je od njezina džeparca, jedan iz djedova novčanika, koji bi uvijek nesmotreno odložio u hodniku. Bilo je važno nikada ne uzeti previše, najviše dvadeset, nikad novčanicu od pedeset. Čim nedostaje pedeset eura, odrasli primijete, manje ne. Mama također nije znala da je broš koji je tako dugo tražila zakopan ispod stabla jabuke; Marie i Lena igrale su se potrage za blagom i nakon toga više nisu mogle pronaći mjesto na kojem su ga zakopale. Nije znala ni da je Marie već dvaput krivotvorila njezin potpis na ispričnici kako bi mogla otići s Georgom na pecanje. Nažalost, nisu ulovili nijednu ribu jer nijedno od njih jednostavno nije imalo srca nabosti crva na udicu.
Mama je osim toga znala jako malo o ovoj kući. Neke stvari nisu joj se mogle objasniti.
Prije dva mjeseca Marie se vratila iz škole, odložila je torbu, legla na leđa na sag i slušala kišu. Povremeno bi podigla ruke, zažmirila na jedno oko i promatrala svoje prste pred bjelinom stropa. Nazvala je Lenu i Georga, ali nijedno od njih nije bilo kod kuće, zatim je pokušala dobiti Natalie, koja je već imala vlastiti telefon, ali ni ona se nije javljala. Zato se popela na kat. Tu se nalazila jedna soba puna praznih putnih kovčega; prije ih je Marie mogla satima otvarati i zatvarati, pričinjalo joj je veselje da sjedne u njih i penje se iz jednoga u drugi, ali s jedanaest godina to više nije uzbudljivo. U sobi pored nje stajali su ormari s posteljinom, ručnicima i kojekakvim izvezenim stvarima, tu se zaključala i neko vrijeme osluškivala bubnjanje kiše po krovu. Zatim je ponovno izašla u hodnik i otvorila vrata pokrajnje sobice. U njoj su stajali stol i stolac, na zidovima su bile prastare tapete s izblijedjelim smeđim pravokutnicima. Prozor je bio prljav, očigledno Ligurna ovdje nikada ne čisti. Marie je zapravo htjela ući, ali onda je oprezno zatvorila vrata i otišla dolje. Tek se u svojoj sobi, kada je sjela za pisaći stol, upalila svjetiljku i otvorila bilježnicu iz matematike, smrznula od straha. Netko je sjedio za stolom - nagnut naprijed, glave okrenute prema vratima, laktova oslonjenih o stol, ruku zarivenih duboko u kosu. Vidjela je to, ali nije odmah shvatila; postalo je jasno tek u njezinu sjećanju, koje nije uspjelo pohraniti jedino lice. Kako nešto takvo objasniti roditeljima? Ne bi joj vjerovala čak ni Ligurna.
Pojela je grašak, rižu i desert, zatim je otišla do mamine sobe, pokucala i ušla.
“Zašto ne kucaš?” Mama je ležala na krevetu i učila tekst. “No, dođi, sjedni. Hoćeš li me ispitati?” Pružila je Marie listove.
Bile su samo tri stranice. Na prvoj je pisalo:


7/4 UNUTRA, DAN - ELKEIN STAN
Elke i Jens zajedno za stolom.
Elke Ovako ne možemo dalje, Jens.
Jens zabrinuto odmahuje glavom.
Elke (cont’d) Ti to znaš i ja to znam.
Jens I Holger također zna.
Elke Ne spominji Holgera.
Jens Kako da ga ne spominjem? On stoji između nas.
Elke On je moj muž. Otac moje djece.
Jens A što sam ja?
Elke ga pogleda u oči.
Elke Ti si sve, Jens.


“Elke je žena puna proturječja”, rekla je mama. “Ponekad osjećam da sam joj bliska, ali mi je opet sasvim strana.”
“Zašto postoji svijet?” upitala je Marie.
“Elke želi biti slobodna. To joj je najvažnije. Ali osjeća i svoju odgovornost. Pokušava živjeti u tom proturječju.”
“Bog ga je stvorio, ali odakle je došao Bog? Je li on sam sebe stvorio?”
“Jesam li ti već rekla tko glumi Jensa?”
“Kad se kaže da je Bog stvorio sve, to uopće nije nikakvo objašnjenje. Zašto nešto postoji?”
“Zašto nešto postoji?”
“Da, zašto?”
“Mirso Kapus.”
“Što?”
“Kaže se ‘molim’. Mirso Kapus igra glavnu ulogu. Poznaješ ga s televizije.”
“Ne gledam televiziju. Gledam DVD-ove. Lenin bratić nam je jučer spržio Ratove zvijezda.”
“Uopće ne možemo reći zašto svijet postoji, svijetu ne treba razlog. Mirso Kapus je dobio važnu televizijsku nagradu.”
“Bilo bi puno jednostavnije kada ništa ne bi postojalo.” Marie se zavukla pod pokrivač. “Svi ti ljudi i auti i stabla i zvijezde. Svi ti mravi i medvjedi i to mnoštvo pijeska u pustinji i pijesak na drugim planetima i voda i Georg i Kinezi i sve drugo. To je tako puno!”
“Elke se može razvijati. Priča može ići u najrazličitijim smjerovima.”
Nije bilo sasvim mračno pod pokrivačem, malo svjetlosti prodiralo je unutra. “Mogu li spavati ovdje?”
“Ne danas. Moram učiti.”
“Ali imaš samo tri stranice.” Marie je malo podigla pokrivač kako bi mogla bolje disati. Kroz prorez je vidjela mamin stolić za šminkanje sa zrcalom, vidjela je sliku s medvjedićem koja je donedavno visjela kod njezina oca i vidjela je ugao prozora.
“Tri stranice ili dvadeset ili sto, nije u tome stvar”, rekla je mama razdražljivo. “Moraš obuhvatiti čitavu ulogu. Moraš pronaći svoj pristup!”
Marie je sklopila oči. Udovi su joj se činili teškima. Čula je mamu kako mrmlja “On je moj muž”, “Otac moje djece. On je moj muž. Otac moje djece.” Onda je očigledno na nekoliko trenutaka zaspala jer ju je mama blago protresla i ubrzo je tapkala kroz hodnik držeći je za ruku. U dječjoj sobi mama joj je skinula košulju, hlače i donje rublje, navukla joj pidžamu, polegla je u krevet, pokrila i poljubila je tako da su je vrhovi njezine kose poškakljali po obrazu. Marie je sve vrijeme mislila na to kako nije morala oprati zube, mama je zaboravila, ponekad čovjek ima sreće. Zatim su se vrata zatvorila, ostala je sama.
Na stropu su tinjale blijede mrlje svjetla s ulične svjetiljke. Čula je stablo jabuke kako grebe po zidu. Čula je vjetar. Navukla je pokrivač preko glave, sada je čula samo još šuštanje tkanine, ali kad bi ležala mirno, stvarno sasvim mirno, ne dišući, tada se uopće više ništa ne bi čulo, tada nije bilo svijeta i gotovo da nije bilo Marie. Tako bi se otprilike osjećala da je kamen i da samo leži ovdje dok vrijeme prolazi. Dan, godina, sto godina. Sto tisuća godina. Sto puta sto tisuća godina.
A već je jedan dan dugačak. Toliko dana još do ljetnih praznika, mnogo više još do Božića i mnogo godina još dok ne odraste. Svaka od njih puna dana i svaki dan pun sati i svaki sat traje sat vremena. Kako će oni proći, kako je starim ljudima samo uspjelo postati starima? Što ljudi čine s toliko vremena?

2


Drveće je već bilo šareno, ali lišće još uvijek nije padalo. Marie je išla iz škole, s ruksakom preko ramena i telefonom u ruci, kada je vidjela da kod vrtnih vrata čeka neki muškarac.
“Marie?”
Kimnula je.
“Imaš li vremena?”
Arthur je bio visok i blijed i stajalo je malko nagnut ustranu, kao da ga bole leđa, kosa mu je bila vrlo neuredna. Otvorio joj je vrata automobila, sjedala su mirisala po svježoj koži, na podu nije bilo ni prljavštine ni najmanjega komadića papira.
Prošla su dva mjeseca otkad je Marie dobila pismo. Bilo je to prvo pravo pismo u njezinu životu, Ligurna ga je samo tako položila pored njezina tanjura, kao da nije riječ ni o čemu posebnom. Ali Ligurnu ionako gotovo uopće više nije zanimalo što se kod njih događa: otkad joj je mama dala otkaz, jelo je imalo još lošiji okus nego prije, a na policama se skupljala prašina. Neće moći još dugo održavati ni kuću, rekla je mama, preskupa je čak i uz pomoć bake i djeda. Mami je to bilo tužno, ali Marie je bilo po volji. Nikada nije voljela tu kuću.
U omotnici se nalazio samo jedan jedini list papira, ispisan začuđujuće čitljivim rukopisom. Njih se dvoje, nažalost, još ne poznaju, pisao je Arthur, ali može mu bilo kada poslati poruku. Ispod toga je stajala adresa elektroničke pošte, ispod toga njegov potpis.
Dragi Arthure, odgovorila je, hvala ti na pismu, Marie je, jesi li dobro? Ovo je moja e-mail adresa. Srdačan pozdrav, Marie.
Tjedan dana poslije stigao je odgovor. Htio je znati kada joj je rođendan, u koji razred ide i čini li to rado ili ne, pored koga sjedi, kako se zove njezin najgluplji nastavnik, koju televizijsku emisiju voli jako, a koju uopće ne, voli li računati, što misli o svom ocu, što o svojoj majci, što o Iwanu i Martinu, koja joj je najdraža boja, čini li je kiša potištenom, koliko često razmišlja o Iwanovu nestanku, smatra li da se životinje smiju jesti, smatra li srijedu boljim danom od ponedjeljka i ako da, uvijek ili samo ponekad, i je li mišljenja da bi bilo bolje biti podanik kralja, predsjednika ili ničiji. Ispitivao ju je o balonima i knjigama, ispitivao ju je o medvjedićima i lutkama, ispitivao ju je o njezinim prijateljima. Pitao ju je zašto je uopće odgovorila na sva njegova pitanja do sada, ili ako nije, zašto nije htjela na njih odgovoriti, molio ju je neka se ne osjeća prisiljenom odgovoriti, zahvalio joj na odgovorima i završio poruku kratkim pozdravom, ne otkrivši ništa o sebi.
Tek je nedavno dobila telefon. Crven, gladak i hladan ležao joj je u ruci, otraga plosnat, sprijeda sa zaslonom preko čitave površine, ali još nije navikla tipkati bez tipaka. Svako malo se zabuniš, program za korekturu stalno zamjenjuje riječi koje napišeš drugima koje nemaju smisla, ali tipkala je i tipkala. Ipak ima već trinaest godina, u toj te dobi pitanja ne mogu tako lako dovesti u neugodnu situaciju. Kada nakon dva dana još uvijek nije došao nikakav odgovor, napisala je: Dragi Arthure, jesi li dobio moj mail, kako si? Možemo li se naći? Srdačan pozdrav, Marie.
Automobil se kretao gotovo nečujno, gledala je oko sebe. Nije poznavala ovaj dio grada i nije imala pojma kamo je djed vozi. Žbuka se ljuštila sa zidova, na ulici su ležale odbačene limenke.
“Je li se u međuvremenu nešto saznalo?” upitao je Arthur.
Odmah je shvatila da misli na Iwana. “Ne, ali nedavno je bio jedan članak.”
Počela je tražiti po telefonu. Omiljeno, popis linkova, evo ga: www.Art-Review-Online.com/sebastianzollnersopinion/eulenboeck. Pročistila je grlo. Voljela je čitati naglas i veselila se kada bi u školi došao red na nju, iako se uvijek pretvarala da joj je neugodno, jer tko još želi biti štreber. Točno bi naglašavala, rijetko bi se zabunila, a kod teških riječi gotovo nikada ne bi zamucala. Nikada neće biti tako lijepa kao mama, ona neće postati glumica, ali glas joj je bio besprijekoran.


Što o ovom fragmentiranom društvu govori činjenica da je upravo Heinrich Eulenböck nacionalni umjetnik trenutka? Zar nam toliko treba dandy za srednju klasu, zar se zaista tako jako bojimo nesigurnosti da smatramo potrebnim ogrnuti se zaštitnim oklopom ironije? Odgovor očito glasi: da. Samo malobrojni umjetnici u krizi mogu održati svoju cijenu, povisiti je nije mogao gotovo nijedan. Preplašeni kolekcionari radije su kukavički uložili u nekretnine ili odmah u nugette za trezor u podrumu. Blue-chip-slikari postali su rijetki poput letećih slonova. Zašto se odjednom taj zanatski solidni ironijski klasicizam pokazao sigurnom bankom? Eulenböckove se slike po rekordnim cijenama doslovce otimaju iz ruku prodavatelja i aukcijskih kuća.
“Nemojmo se zavaravati”, objašnjava Hans-Egon Eggert, glavni kustos Slobodne galerije Bochum. “Stvar je u politici upravitelja ostavštinom: zaokret za sto osamdeset stupnjeva s ciljem zgrtanja love.” Pozadina: još u kolovozu prošle godine netragom je nestao Iwan Friedland, poduzetni majstorov nasljednik. “Friedland je osobitu pozornost pridavao njegovanju Eulenböckovog renomea”, objašnjava Eggert. “Tu je sad, blago rečeno, došlo do promjene težišta.” Još kritičnije to vidi Karl Bankel, ravnatelj Hamburškog muzeia Koptman: “Briga o stvaralaštvu značajnog umjetnika vrlo je kompleksan zadatak. Malobrojni su mu dorasli. Iwan Friedland nije bio. A njegov nasljednik još je manje.”
Na umjetničkoj sceni uvijek je bila javna tajna da Friedland svoju poziciju ne zahvaljuje osobitoj kompetentnosti, nego bliskom odnosu s ostarjelim slikarskim vojvodom. Njegov je osporavani rad izazivao nesigurnost kod kolekcionara, ali je održavao razumnu razinu cijena. Pod Ericom Friedlandom, najprije provizornim, a u međuvremenu očigledno i stalnim nasljednikom svojega brata, ta se politika promijenila - Eulenböckove se slike odjednom mogu naći na bezveznim izložbama različitih privatnih zbirki kao što su: Umjetnički forum Rottweil. Umjetnički centar Telefonica u Madridu. Umjetnička udruga Bingen. Projektni prostor Gradske banke Bruxelles. Zaklada Štedionice Ebersfeld, you name it. Prethodno hinjeni manjak djela ustupio je mjesto pravoj bujici slika, a u muzejskim dućanima pojavili su se čak i darovni artikli: šalice, posteljina, ručnici s otisnutim omiljenim ruralnim krajolicima iz Eulenböckove rane faze. Ugledni muzeji s ove kao i s one strane Atlantika odavno su se distancirali od umjetnika. Mangup je tko sve to dovodi u vezu s navodno teškom financijskom situacijom Erica Friedlanda.
I već se mogu primijetiti prvi znakovi stagniranja cijena. Nitko ne mora biti prorok kako bi naslutio da je i ovdje uzlet predigra za katastrofu - ne osobito žalosno s obzirom na stvaralaštvo, koje je prema mišljenju znalaca prije rijetka juhica nego prava supstanca. Ali čim kratkotrajni modni trendovi prestanu zamagljivati naš pogled, možda ćemo biti zreli za drugačiju umjetnost, tihu, suptilniju, ali i hrabru, umjetnost koja ne gleda u prošlost, nego u budućnost. To će biti vrijeme onih koji su tihi, daleko od trendova i užurbanosti, vrijeme, da navedemo jedan primjer, Krystiana Malinowskog. Njegovo stvaralaštvo ne profitira od krize, već je nadilazi. Upitan kako zamišlja vrijeme u kojem -


“Ali to je proturječno, ili?” Marie je podigla pogled. “Jednom ga naziva značajnim, zatim kaže...”
“Ti ne moraš razmišljati o tome.”
“Da čitam dalje?”
“Dovoljno je.”
“Tata kaže da slike uopće ne mogu donijeti toliko da od toga nestanu njegovi dugovi. Tata kaže da umjetnost ne vrijedi dovoljno. Ali banci je bolje išta nego ništa, kaže. Zaplijene mu svaki cent, ali puštaju ga da živi tako dugo dok pristiže novac. Zbog toga stanuje u župnom uredu, ali to ne smijem nikome reći. Gdje ti stanuješ?”
“Ja puno putujem.”
“Pišeš li još?”
“Ne.”
“Zašto si tek sada došao?”
“Imam posla.”
“A što radiš?”
“Ništa.”
“Ne radiš ništa?”
“Nije to baš tako lako.”
Arthur je skrenuo i nastavio prema gotovo praznom parkiralištu. Iznad vrata cerila su se plastična lica klaunova, iza njih su se uzdizali obrisi vlaka smrti.
“Lunapark”, rekla je Marie razočarano. “Lijepo.”
Izašli su. Jedan muškarac vodio je dvojicu dječaka za ruke, jedna žena gurala je dječja kolica, nekoliko mladića pilo je iz pivskih boca, muškarac i žena stajali su držeći se pod ruku ispred štanda za gađanje.
“Zašto si tada otišao?” upitala je.
“Reći će ti da se život sastoji od obaveza. Možda su ti već rekli. Ali to ne mora biti točno.”
Marie je kimnula. Nije razumjela što misli, ali nadala se da on to neće vidjeti na njoj.
“Može se i bez kompromisa. Možeš živjeti, a nemati život. Bez zavrzlama. To te možda ne čini sretnim, ali te čini lakim.”
“Hoćemo ovamo?” Marie je pokazala prema labirintu. Labirinti nikada nisu teški. Ako hodaš uz desni zid i zadržiš pogled na podu i ne dopustiš da ti ogledala odvuku pozornost, začas si ponovno vani.
Izvadila je telefon. Zamislite, utipkala je, u lunaparku sam. Dok je Arthur plaćao, krenula je prema ulazu. Vrata su zazujala i otvorila se.
What the hell lunapark, pitao je Georg.
Imaju li zračni dvorac?? napisala je Natalie.
Reci gdje i ja ću doć, napisao je Jo.
Pipala je i hodala uza zid. Kroz staklo je vidjela štandove i polukrug velikog panoramskoga kotača, vidjela je vlak smrti. Jedan mali dječak lizao je sladoled u kornetu i zurio kroz nju kao da je nevidljiva.
Jako smiješno! napisala je.
Uopće nije, odgovorio je Jo, volim lunaparkove stvarno bi volio biti tamo.
Kamo je nestao Arthur? Ali na situacije poput ove bila je navikla, tako je bilo i dok bi otac išao s njom u zoološki vrt: ona je to činila za njega, on za nju, oboje bi radije da su ostali kod kuće. Nastavila je pipati i kretati se uza zid, zatim je zakrenula za ugao, zatim ponovno za ugao, zatim još jednom za ugao - trebala je biti kod izlaza. Ali ovdje nije izlaz, stajala je pred ogledalom, nije se moglo dalje.
Ali htjeli smo na Matthiasov rođendanski tulum, napisala je Lena.
Kasnije, odgovorila je i spremila telefon, morala se koncentrirati.
Na podu je bila plava mrlja od boje. Prošla je pored ogledala i još jednom zakrenula za ugao i još jednom, i ovdje su konačno bila rotirajuća vrata izlaza, ali vidjela ih je samo kroz staklo jer ju je put vodio u drugom smjeru, ulijevo i zatim još jednom ulijevo, natrag prema ulazu. Opet je tu bila plava mrlja. Pored nje je ležala savinuta metalna šipka, jedan kraj bio joj je okrugao poput drška štapa za šetnju, drugi oštro zašiljen. Sagnula se. Nema sumnje, ista mrlja. Ali ispred nje nije bilo ogledalo, je li mrlja mogla promijeniti mjesto? I odakle je došla šipka? Dakle još jednom: desno i ponovno desno, i mrlja je opet tu. Ovdje nešto nije u redu. Još jednom: desno i desno, i opet je tu, ali sad ne vidi šipku. Krenula je u drugom smjeru. Lijevo i ponovno lijevo, sve dok nije došla do staklenog zida i nije mogla dalje. Vratila se i našla je ulaz. Bio je zaključan.
Pipala je, tresla, kucala. Uzalud. Pokucala je jače. Ništa se nije dogodilo. Udarila je šakom. Ništa.
Stala je pred staklo kroz koje se vidjelo van u lunapark i pokušala mahnuti muškarcu za blagajnom, ali kut je bio nepovoljan, ona nije mogla vidjeti njega ni on nju. Hitna pomoć? Ali platila je ulaznicu upravo kako bi se izgubila, ispala bi smiješna. Krenula je nalijevo i zatim nadesno i ponovno lijevo i ponovno desno, dvaput uza staklo, triput je prošla uz ogledala i zatim se ponovno našla pred plavom mrljom. S druge strane stakla neki je muškarac čučnuo i promatrao je; stresla se. Tek je tada prepoznala Arthura.
Pokucala je po staklu. On se nasmijao i uzvratio kucanje, očigledno je smatrao da je to šala. Pokazala je desno i lijevo i podigla ruke kako bi mu pokazala da ne može naći izlaz. Arthur je ustao i odšetao iz njezina vidokruga. Grlo joj se stisnulo, bijesno je osjetila kako joj nadolaze suze. Upravo kada je htjela nazvati hitnu pomoć, netko joj je dodirnuo rame.
“Kraj tebe”, rekao je Arthur.
“Što?”
“Pa izlaz! Kraj tebe. Što je bilo, zar plačeš?”
Točno, izlaz je bio udaljen samo nekoliko metara. Jednom lijevo, zatim desno, rotirajuća vrata već su ovdje. Kako ih nije vidjela? Promrmljala je da, naravno, uopće nije plakala, obrisala suze i pojurila van.
Arthur je pokazao prema jednom šatoru. Bio je malen i plav, ispred ulaza je visio crveni zastor, iznad njega su treptale električne zvijezde. Saznajte svoju budućnost, pisalo je, iz tarota.
“Radije ne”, rekla je Marie.
“Dođi”, rekao je Arthur. “Možda će ti pretkazati nešto dobro.”
“A što ako mi pretkaže nešto strašno?”
“Onda jednostavno nećeš povjerovati u to.”
Ušli su. Svjetiljka za čitanje bacala je žućkasto svjetlo na drveni stol presvučen zamrljanim pustom. Za stolom je sjedio starac u puloveru. Bio je ćelav, imao je samo dva čuperka kose kod ušiju i naočale. Pred njim su ležali snop karata i povećalo.
“Uđite, priđite bliže”, rekao je ne podigavši pogled. “Dođite, uzmite karte, saznajte svoju budućnost. Priđite bliže.”
Marie je pogledala prema Arthuru, ali on je šutio i stajao prekriženih ruku.
“Priđite bliže”, rekao je gatalac monotonim glasom, “dođite ovamo, uzmite tri karte. Saznajte svoju budućnost.”
Marie je prišla stolu. Stakla njegovih naočala bila su strašno debela, oči su mu se iza njih jedva vidjele. Žmirkajući joj je pružio snop karata.
“Izaberite dvanaest, pročitajte svoju sudbinu.”
Marie je oklijevajući uzela karte. Bile su masne i pohabane. Nisu to bile karte kakve poznaje. Na njima su bile neobične figure: zvijezda padalica, obješeni muškarac, vitezovi s kopljima, zakrabuljena spodoba u čamcu.
“Uzmite dvanaest”, verglao je gatalac. “Uzmite. Dvanaest eura je cijena. Za dvanaest karata. Svaka karta jedan euro.”
Arthur je stavio na stol petnaest eura. “Radite li ovo već dugo?”
“Kako?”
“Da li ovo već dugo radite!”
“Prije toga sam radio nešto drugo i prije toga opet nešto drugo, ali nisam baš imao sreće.”
“To je teško povjerovati”, rekao je Arthur.
“Punio sam dvorane.”
“Velike?”
“Najveće.”
“Što se dogodilo?”
Gatalac je podigao pogled.
“Što se dogodilo?” ponovio je Arthur.
Gatalac je zaškiljio i stavio ruku pred čelo. “Ništa”, rekao je. “Dogodila su se loša vremena. Dogodio se peh. Godine su prošle, to se dogodilo. Čovjek više nije onaj stari.”
“A ipak tek sada jest”, rekao je Arthur.
“Što je tek sada?”
“Onaj stari.”
“Kako to mislite?”
“Samo šala.”
“Zašto?”
Arthur je šutio, Marie je gledala karte u svojim rukama i čekala. Gatalac je nepomično sjedio.
“Nemamo baš mnogo vremena”, rekao je Arthur.
Gatalac je kimnuo, pipajući počeo tražiti novac, našao ga je, spremio, pročeprkao po džepu i nespretno stavio tri kovanice ostatka na stol. “Uzmite karte”, rekao je Marie. “Iz sredine, odozgo, odozdo. Kako hoćete. Zatvorite oči. Osluškujte sebe iznutra.”
“Dvanaest?” upitala je Marie.
“Stavite ih ovamo. Jednu pored druge, ovamo na stol.”
“Trebam uzeti dvanaest?”
“Ovamo. Jednu pored druge.”
Ponovno je dobacila Arthuru upitni pogled, ali on je čudna izraza lica zurio u gataoca. Kako da izabere karte? Mogla bi izvući svaku pojedinačno ili bi mogla uzeti snop od dvanaest uzastopnih karata iz sredine. Neodlučno je okretala snop.
“Sasvim svejedno”, rekao je Arthur.
“Kako, molim?” upitao je gatalac.
“Ako funkcionira, funkcionirat će bez obzira na to kako izabereš karte”, rekao je Arthur. “A ako ne funkcionira, onda je tek svejedno.”
“Vaša budućnost”, rekao je gatalac. “Vaša sudbina. Ovdje na stolu, izvolite.”
Marie je izvukla jednu kartu iz sredine i stavila je pokrivenu na stol. Zatim još jednu, zatim još jednu. Zatim, s različitih mjesta u snopu, još devet. Čekala je, ali gatalac se nije micao.
“Gotovo”, rekla je.
Gatalac je zaškiljio prema njoj. Usta su mu bila otvorena. Izvukao je zelenu svilenu maramicu iz prednjeg džepa i obrisao čelo.
“Gotovo!” rekla je još jednom.
Kimnuo je, zatim je počeo brojiti dotaknuvši svaku kartu nakratko prstom. “Dvanaest”, rekao je tiho, napola njoj, a napola samome sebi, namjestio naočale i složio karte u polukrug.
“Bez obzira na cijenu”, rekao je Arthur. “Moraš se samo potruditi. Bez obzira na cijenu.”
“Kako, molim?” upitao je gatalac.
Gatalac je počeo okretati karte. Slike su djelovale nekako zastrašujuće, Marie su se činile ružnima, pradavnima i brutalnima. Kao da svjedoče o nasilju, o svijetu u kojem nitko nije ljubazan prema drugome, u kojem ti se svašta može dogoditi i u kojem je bolje da nitko ne živi. Jedna je figura bila uhvaćena u skokovitom plesnom koraku, na drugoj se nalazio žuti krug okružen oblacima. Gatalac se nagnuo, čela sasvim blizu stola, jasno mu se vidjela ćela. Uzeo je povećalo i počeo promatrati jednu kartu za drugom.
“Trica mačeva. Okrenuta naglavce.”
“To nisu tri”, rekao je Arthur.
Gatalac je podignuo glavu. Oči su mu sićušno sjajile iza stakala.
“Brojite još jednom!” rekao je Arthur.
Bilo je pet mačeva, Marie je bio dovoljan jedan pogled. Kažiprst gataoca pomicao se s jednog mača na drugi, ali ruka mu je drhtala i mačevi su bili tako uski da ih je neprestano promašivao.
“Sedam”, rekao je. “Okrenuti su naglavce.”
“Nema ih sedam”, rekla je Marie.
Gatalac je podigao pogled.
“Pet!” viknula je.
“Petica mačeva”, rekao je gatalac i stavio prst na sljedeću kartu. “Petica mačeva, okrenuta naglavce, pored sunca i ljubavnika.”
“To je mjesec!” rekao je Arthur.
Gatalac je skinuo naočale i obrisao lice zelenom maramicom.
“Ali sunce i mjesec su suprotstavljeni”, rekao je Arthur.
“Što su?” upitao je gatalac.
“U tarotu, mislim. Suprotstavljeni su, tako su mi rekli. Ja se ne razumijem u to. Zar nemate slušni aparat?”
“Stalno pišti. Tek s njim ništa ne razumijem.”
“Sa slušnim aparatom koji pišti sigurno se ne može dobro hipnotizirati.”
“Ne”, rekao je gatalac. “To onda više ne ide.”
“Ali proricanje iz karata, ide dobro?”
“Previsoka najamnina za štand. Sve su to razbojnici. Premalo klijenata. Nekada sam punio dvorane.”
“Najveće”, rekao je Arthur.
“Molim?”
“Nastavite!”
Gatalac je spustio glavu, vrh nosa visio mu je centimetar iznad karata. Povukao je jednu od njih u sredinu. Na njoj su bile prikazane tvrđava i munja, bile su tu i figure, zamrznute u divljim pokretima.
“Kula”, rekao je Arthur.
“Molim?”
“Je li to kula?”
Gatalac je kimnuo. “Kula. S peticom mačeva okrenutom naglavce. K tome mjesec. To može značiti...”
“Ali nije!” viknuo je Arthur. “To uopće nije kula.”
“Što je onda?” upitao je gatalac.
“Vi ništa ne vidite”, rekao je Arthur. “Je li tako? Ne čujete ništa, i više ništa ne vidite.”
Gatalac je ukočeno gledao u stol. Polako je odložio povećalo. Arthur je pokazao prema izlazu.
Marie je kimnula.
“Doviđenja!” viknuo je Arthur.
Gatalac je šutio. Izašli su.
“Ali svejedno si mu platio”, rekla je Marie
“Dao je sve od sebe!”
“Što to znači? Kula, petica mačeva, i je li to sad stvarno bio mjesec ili ipak sunce? Što je to trebalo značiti?”
“Da nije znao ništa pročitati.”
“Ali moja budućnost!”
“Izaberi je sama. Izaberi budućnost kakvu želiš imati.”
Pitala se zašto Arthur osjeća takvo olakšanje. Htjela se još voziti vlakom smrti, ali činilo se da mu se sada žuri. Krenuli su prema parkiralištu, tiho si je pjevušio u bradu. I dalje se smiješeći, otključao je auto.
“Imam kuću”, rekao je dok je kretao. “Nalazi se pored malenog jezera, nadaleko i naširoko nema drugih kuća. Tamo mogu cijeli dan raditi. Vrlo često pada kiša. Mislio sam da će mi priroda goditi, ali tada još nisam znao da u prirodi najčešće pada kiša. Ponekad nekamo otputujem, zatim se vratim. Ono što sam radio dugo je bilo bolje od prosječnoga, onda više nije, a sada samo još čitam knjige drugih ljudi. Knjige koje su toliko dobre da ih ja nikada ne bih mogao napisati. Pitala si što radim - to radim.”
“To si radio cijelo vrijeme?”
“Prošlo je brzo.”
“Kamo sada?”
Arthur nije odgovorio. Neko su se vrijeme vozili ne govoreći ništa. Zatim je zakočio i parkirao.
Marie se ogledala oko sebe. Ovdje je već bila, ne tako davno, sa svojim razredom. Svaki školski izlet bio je dosadan, ali taj je bio daleko najgori.
“Idemo u muzej?”
“Da.”
Marie je uzdahnula.
Izašli su, popeli se mramornim stubama i nastavili kroz dugačak hodnik.
“Uskoro ću morati kući”, rekla je. “Pisati zadaću.”
“Imaš puno zadaće?”
Kimnula je. Bila je subota i, srećom, nikada nisu dobivali zadaću preko vikenda. “Jako puno.”
Što je sad s Matthiasovim tulumom??? napisala je Lena.
Da da da kasnije, odgovorila je Marie.
Slike su visjele jedna do druge, neke su prikazivale samo linije, na drugima su bile zamrljane površine, dok se na trećima moglo nešto prepoznati: krajolici, zgrade, lica. Bilo je tu kovitlaca, vrtloga, bujica, eksplozija boje. Nekome koga takve stvari zanimaju, pomislila je, ovo bi sigurno bilo zanimljivo. Ali ona nije bila taj netko.
“Stvarno moram kući.”
Arthur je stao pred jednom slikom. “Pogledaj je.”
Kimnula je. Slika je imala zlatni okvir i prikazivala je more. Bio je tu i brod.
“Ne”, rekao je Arthur. “Pogledaj je.”
More je bilo plavo kao što je inače plavo, ispod neba bez oblaka i velikog sunca. Brod je slijedilo jato galebova.
“Ne”, rekao je Arthur. “Stvarno pogledaj!”
More zapravo nije bilo sasvim plavo. Na valovima je bilo pjene, a voda je na mjestima bila tamnija i svjetlija. I nebo je imalo mnogo boja. Na obzoru je bila zona magličastog prijelaza, a oko sunca se sve razlijevalo u debelo nanesene slojeve bijele. Kad ga je pogledala, imala je osjećaj da ju je sunce zabljesnulo. A pritom je to bila samo boja.
“Da”, rekao je Arthur. “Tako.”
Brod je imao dugačku kobilicu, pet dimnjaka i blještave okrugle prozore. Trake sa zastavicama lepršale su na vjetru, po palubama su teturali ljudi, a na krmi je na svom postolju počivalo sidro. Naprijed, na pramcu, stajala je skulptura: jedan od onih golemih iskrivljenih satova kakve je Marie vidjela u školi na dijapozitivima, napravio ih je neki vrlo slavan umjetnik, ali nije se mogla sjetiti njegova imena. Pogledala je pločicu na zidu: Vožnja morem sa skupom plastikom, H. Eulenböck, 1989.
Prišla je još bliže slici, i odmah se sve rasplinulo. Više nije bilo ljudi ni zastavica, nije bilo sidra ni kosog sata. Bilo je samo nekoliko šarenih mrlja iznad palube broda. Naviše se mjesta nazirala bjelina platna, a i brod je bio samo nakupina crtica i točkica. Kamo je sve otišlo?
Odmaknula se, i sve se ponovno složilo: brod, okrugli prozori, ljudi, iako je upravo vidjela da nema ničega. Napravila je još jedan korak unatrag i sada se činilo da joj slika govori nešto što nema veze s onim što prikazuje. Poruka koja bi se prije mogla naći u svjetlu, u vodenom prostranstvu ili u tome kako brod plovi u daljinu.
“Fatum”, rekao je Arthur. “Veliko F. Ali slučaj je moćan i odjednom dobiješ sudbinu koja ti nikada nije bila predodređena. Nekakvu slučajnu sudbinu. Takve stvari se brzo dogode. Ali slikati je znao. Misli na to i nemoj zaboraviti. Slikati je znao.”
“Tko?”
“Iwan.”
“Ali ovo nije naslikao Iwan.”
Arthur ju je pažljivo promatrao. Čekala je, ali on je šutio.
“Možemo li sada ići?” upitala je.
“Da”, rekao je. “Sad ću te odvesti kući.”

3


Kad su Marie i Matthias došli u župni dvor, Eric i Martin opet su se svađali. U tome nije bilo ničega neobičnog, skoro je uvijek bilo tako.
“Dobro što ću se iseliti!” vikao je Eric.
“Ja te ne držim. Ne trebaju mi ovdje fanatici. Kako samo netko može tvrditi...”
“Da Bog čini čuda?”
“Bog ne čini čuda! Čim počneš s čudima, više ne možeš objasniti zašto ih uglavnom ne čini. Ako je spasio tebe, zašto ne spasi druge? Jer si ti važniji?”
“Možda.”
“Ne misliš valjda ozbiljno, ili? Misliš da je poslao gospodarsku krizu kako bi te spasio od tvojih problema? Ne samo da to kažeš nego to i misliš? ”
“Zašto ne? Zašto nije moguće da je došla kako bi me spasila, zašto ne?”
“Jer nisi tako važan!”
“Očigledno jesam. Inače ne bi zbog mene...”
“To je cirkularni zaključak!”
“Pa vi uvijek govorite da su njegovi putovi nedokučivi. Pa vi nam stalno objašnjavate da se ne može pretkazati kako će on upravljati sudbinom.”
“А Iwan? Je li on nestao da bi ti mogao uzeti njegove slike i tako plaćati svoje kamate?”
“Ne smiješ govoriti takve stvari!”
“To si ti rekao.”
“Ja to nisam nikada rekao!”
“To implicitno proizlazi iz onoga što si...”
“Bili smo blizanci. Ti to ne razumiješ. Ja nisam samo ja, a on nije... bio samo on. Na određeni smo način uvijek bili jedna osoba. Teško je to objasniti.”
“Svaki dan!” Martin se obratio Marie. Ministrant mu je pridržavao bijelu košulju, sopćući je navukao rukave. “Svaki dan mi objašnjava da Bog bdije nad svijetom i osobito nad njime. Svaki dan!”
“Nije me htio krstiti!” vikao je Eric. “Morao sam se obratiti u drugu župu! Moj vlastiti brat nije me htio krstiti!”
“Svaki dan stane pred mene u toj kariranoj košulji i kaže da je Bog poslao financijsku krizu kako bi ga spasio.”
“Idi se igraj svojom kockom, ostavi me na miru.”
“Ta kocka nije igra.”
“Ne, to je ozbiljan i težak sport!”
“Poštedi me takvog tona! Sad sam opet na dvadeset drugome mjestu.”
“A na kojoj ljestvici?” upitala je Marie. Znala je odgovor, ali znala je i koliko ga Martin voli ponavljati.
“Na nacionalnoj!”
Ministrant mu je stavio stolu oko ramena. Bio je to neugledan mladić s kojim je protekloga tjedna nakratko razgovarala. Nije bilo lako jer je najprije bio jako stidljiv, ali nakon što mu se dvaput nasmiješila, odmah ju je pozvao da izađe s njim. Pokušala ga je odbiti što je ljubaznije mogla, ali ipak ga je pogodilo i otad ju je izbjegavao. Martin ga je upoznao kod Katoličke mladeži. Rupa na desnoj strani nosa pokazivala je gdje je nedavno uklonjen prsten, a ako se dobro sjeća, zove se Ron.
Marie je stavila ruku oko Matthiasova zatiljka. Osjetila je da se trgnuo, nije mu bilo ugodno kada ga je dirala u prisutnosti svog oca. Bojao ga se, to mu se nije moglo zamjeriti.
Nije lako imati dečka. Ponekad bi voljela da je još pričekala s time, ali Lena je već imala dečka, Miriam ga je imala, a i Georg bi volio imati djevojku. U svom je očaju čak pitao Marie, ali morala se smijati, to je bilo previše apsurdno. S Matthiasom, koji je već imao šesnaest godina, bio je godinu dana stariji od nje, bila je mjesec dana, i već je triput s njim spavala. Prvi put bilo je neobično i pomalo naporno, drugi put joj se činilo samo djetinjastim, ali treći put, kod njega, dok su mu roditelji bili na putu i dok je pas cvilio i grebao po vratima, odjednom je shvatila zašto ljudi prave toliko buke oko toga.
Ministrant se odmaknuo, Martin je sada bio u svom ornatu. Odmah je djelovao vitkije i zračio je dostojanstvom.
“Hoće li doći i Laura?” upitao je Eric.
“Snima”, rekla je Marie. “Za novu sezonu su proširili njezinu ulogu.”
“Kakva je ta serija?” upitao je Martin.
“Odlična”, rekao je Matthias. “Stvarno zanimljiva.” Marie ga je gurnula laktom. Oboje se podrugljivo nasmijalo.
Prije godinu dana počela je crtati. Nitko nije znao za to, još je bila previše nevješta u crtanju linija, oblici se nisu htjeli složiti, ali nikada nije posumnjala u to da će postati spretnija. Poslije je htjela kao drugi predmet studirati grafiku, prvi predmet bit će joj medicina, a zatim će naučiti jedan ili tri ili možda četiri strana jezika, ali ne više: ipak je htjela još i čitati knjige i putovati dalekim kontinentima, mora vidjeti Patagoniju i obalu Sjeverne Afrike. Htjela bi i u Kinu.
“Obavimo to onda.” Martin je otvorio vrata. Vani je sniježilo: polako su padale velike pahulje.
Do crkve je bilo samo nekoliko koraka. Martin je išao prvi, ministrant ga je slijedio, zatim je išao Eric, a Matthias i Marie bili su na začelju. Ona je isplazila jezik i kušala snijeg. Hladna bjelina gušila je zvukove. Uhvatila je Matthiasa pod ruku.
“Hoćemo li poslije k meni?” šapnuo joj je na uho.
Možda je to dobra ideja. Roditelji su mu opet na putu, imali su cijelu kuću za sebe, a ipak nije bila sigurna. Matthias joj je bio drag i nije ga htjela povrijediti, ali možda joj treba neki drugi dečko. Nagnula je glavu ustranu, tako da joj je kosa okrznula njegov obraz. “Možda.”
Eric se nepovjerljivo okrenuo za njima. Marie je bila još premlada da bi hodala naokolo držeći se za ruke s dečkom, k tome još s ovakvim jadničkom. Za to je bilo itekako prerano. Ako se tako nastavi, uskoro će se i poljubiti. Kako da to spriječi?
Mora više moliti. Molitva uvijek pomaže: da je prije više molio, nikada ne bi dospio u takve poteškoće. Sve su se njegove sumnje potvrdile: stalno te netko promatra, kozmos je sustav znakova složen kako bi ga se pročitalo, noći su pune demona, iz svakoga kuta vreba zlo. Ali onaj tko se povjeri Bogu nema se čega bojati. To je jednostavno tako i nije mu jasno zašto se njegov brat tako razljuti čim počne o tome govoriti. Iwana je uvijek razumio, ali s Debelim je sve nekako komplicirano. Bolje je o tome mogao razgovarati sa svojim novim prijateljem Adrianom Schlüterom. On mu je ukazao na to da Bog mora oprostiti svakome tko se ispovijedi: sam Gospodin obvezao se sakramentom.
Stoga je Eric svakog dana išao na ispovijed. Već je bio u svim crkvama u gradu, znao je gdje se mora dugo čekati, a gdje se odmah dođe na red, znao je i gdje su svećenici pristupačni, gdje previše pitaju, a gdje čovjeka ne prepoznaju ni nakon desetog puta, znao je koje je crkve bolje zaobići u širokom luku jer s njihovih fasada bulje demoni koji sikću psovke i ne žele ga pustiti unutra. Svaki dan na ispovijed, to zahtijeva disciplinu. Ponekad nije ništa učinio i morao je nešto izmisliti, ali trud se isplatio: išao je kroz život oslobođen krivnje, lak poput novorođenčeta, i nije se morao bojati nikakve kazne.
Podigao je pogled. Pahulje su bjeličasto treperile u sivilu neba. Sinoć je počeo padati snijeg i od silne tišine nije mogao spavati na svojoj uleknutoj sofi. Cijelu je noć zamišljao pisaći stol, posjetnice, telefonsku centralu, računalo i službeni automobil - sve one stvari koje će uskoro ponovno imati.
Prošla su tek dva mjeseca otkako je na ulici susreo Lothara Remlinga. Boksanje u rame, bučan pozdrav, razgovor o nogometu. Nevjerojatno, viknuo je Eric nasumce, koja utakmica neki dan! Remling je odgovorio da ne može vjerovati kako su ti idioti uspjeli zabrljati, a zatim je nastavio kako je nastupilo zlatno doba za remling.Consult, vlade su upumpale toliko novca u sustav da ne znaju kamo bi s njim, tko bi to pomislio još prije godinu dana! Onda je upitao kako je kod Erica i što ima, a on je već htio odgovoriti da ima mnoštvo projekata i da radi dok ne padne s nogu, ali odjednom je, na vlastito iznenađenje, rekao da ne radi ništa.
Ništa?
Baš ništa. Apsolutno ništa, po čitav dan. Da se povukao i da živi u župnom dvoru. Kod brata, svećenika.
Ludilo, rekao je Remling. Fakat?
Da je uvidio kako ovako dalje ne ide, rekao je Eric. Čovjek nekad mora uzeti timeout. Razmisliti. Da čita Bhagavad Gitu. Meditira. Ide na ispovijed. Provodi vrijeme s kćeri. Upravlja umjetničkom zbirkom svog preminulog brata. Sigurno će se vratiti, ali ne žuri mu se. Čovjek tako lako izgubi iz vida ono što je bitno.
Ono što je bitno, rekao je Remling. Da, upravo tako, to je važno.
Zatim je upitao za Ericov broj, a Eric je odgovorio da više nema telefon, ali da ga se može dobiti u župnom dvoru.
Remling je stvarno nazvao tri dana poslije i našli su se na ručku, dva dana poslije ponovno su se našli i u tjednu nakon toga još jedanput, i već je sve bilo riješeno i dogovoreno. Za ugovor mu ne treba odvjetnik, rekao je Eric, njegova je sudbina ionako u Božjim rukama, a Remling je viknuo da je sve to nevjerojatno.
Eric nije sumnjao da će u tvrtki remling.Consult brzo napredovati. Imao je iskustva, poznavao je sve trikove, stvorio je jednu od najvećih tvrtki za financijsko savjetovanje u zemlji. To što je doživio brodolom nije bila njegova krivnja, nitko nije predvidio krizu, nitko nije mogao znati što ih čeka, to su mu potvrdili svi njegovi suradnici. Dvaput tjedno sastajao se s Marijom Gudschmid i Felsnerom na čaju, gdje bi jedan drugome rekli: nitko nije mogao znati! Zato su investitori i prihvatili svoje gubitke, zbog toga je Klüssenov sin odustao od tužbe. Samo je njegov bivši vozač napisao pismo Državnom odvjetništvu, ali optužbe koje je u njemu iznio bile su toliko nerazumne da se odustalo od otvaranja istrage. Prodaja gotovo stotinu slika i oko tisuću skica koje su se nalazile dijelom u Eulenböckovu ateljeu i dijelom u Iwanovu stanu bila je zajedno s otiskom Eulenböckovih seljačkih kuća na olovkama, dječjim zvrkovima, pidžamama i šalicama toliko unosna da je od toga mogao plaćati kamate za kredite za premošćivanje. Šteta samo što su tolike slike nestale: tridesetak slika, detaljno opisanih u Iwanovim popisima, nestalo je bez traga - nitko ih nije vidio, nitko nije znao ništa o njima, kao da nikada nisu postojale. Boom je, nažalost, već prošao, cijene Eulenböckovih djela pale su, prihodi od licenci također su se smanjili, ali najgore je preživio. Neće dospjeti u zatvor, Bog je to tako uredio. Osim toga su mu osjetila bila izoštrena i mislio je brže nego ikada - pomoglo mu je što je morao ograničiti svoj budžet za lijekove: uzimao je samo još one neizbježne, one koji su mu bili nužni kako bi kraj dana dočekao na nogama. To je rekao i Sybille. Četiri je godine nije vidio, smršavjela je i izgledala iscrpljeno. Rekao joj je ono što je rekao Remlingu: Bhagavad Gita, ispovijed, nema telefon, timeout, Božja ruka. Govorio je o krizi koju nitko nije mogao predvidjeti, o župnom uredu i o razvodu. Govorio je o tome kako više nikada neće biti potpun od onoga dana kada mu je umro brat blizanac. Sibylle je upitala je li Laura ozdravila, a on je rekao: Bogu hvala, je! I zato će se sada useliti k njoj. Primanja su mu bila zaplijenjena do egzistencijalnog minimuma, nije si mogao priuštiti vlastiti stan, ali morao se pod svaku cijenu maknuti iz župnog ureda. To jednostavno nije mjesto za pobožna čovjeka.
Eric se sagnuo i zagrabio šaku snijega. Bio je još tako suh da bi se od njega teško mogla oblikovati gruda. Htio je nekamo zavitlati raspadnutu snježnu grudu, ali nije bilo cilja. Marie se odjednom činila odveć odraslom za gađanje grudom, a nije htio ciljati ni prema njezinu groznom dečku - ako ga pogodi u lice, mogla bi nastati neugodna situacija. Martina isto više nije smio gađati, sada kad je nosio svećeničku odoru. Zato je naciljao prema ministrantu.
Pogodio ga je u zatiljak, snijeg se raspršio poput aureole. Mladić se naglo okrenuo, na trenutak je izgledao kao zvijer prije napada, zatim su mu se crte lica opustile i s mukom se nasmiješio.
Nešto je na njemu bilo čudno. Kada je prvi put došao u župni ured, histerično je počeo hihotati ugledavši Erica. Još je uvijek jedva mogao razgovarati s Ericom, a da ne problijedi i počne mucati. Eric je pretpostavljao da mu je netko naložio neka ga nadzire, ali to mu sada više nije zadavalo brige. Bio je pod Božjom zaštitom.
Stupili su u crkvu. Zvuk orgulja vinuo se s jednog akorda na drugi i tako redom, broj okupljenih bio je veći nego inače. Pet starica koje su uvijek dolazile bilo je tu, također i ljubazni debeli muškarac i ne tako ljubazni debeli muškarac, tužna mlada žena i Adrian Schlüter. Ali ovaj put došlo je i nekoliko Iwanovih starih prijatelja, među njima belgijski slikar sa svilenim šalom i šiljastom bradom, jedna sestrična koju svi već godinama nisu vidjeli te Ericova tajnica Kathi, koja je sada bila zaposlena u Eulenböckovoj zakladi, gdje je upravljala licencama. Martinova majka bila je tu, a pored nje, uspravan i miran, prelat Finckenstein. U prvom redu - lica sakrivena iza sunčanih naočala, možda zbog tuge, a možda i zbog toga što je bila slavna - sjedila je Iwanova i Ericova majka.
Iwan je nestao prije sada već više od četiri godine, prošloga tjedna službeno su ga proglasili mrtvim. Eric je inzistirao na ovoj misi, molio je, psovao i na koncu zaprijetio pritužbom biskupu. Martin se opirao dokle god je mogao. Iwan nije bio kršten, osim toga su mise za pokoj duše glupost - zašto bi Sveznajući promijenio mišljenje o duši nekog čovjeka samo zato što su članovi pokojnikove obitelji otpjevali nekoliko pjesama? Ili točnije: mise za pokoj duše bile bi glupost kada bi Sveznajući postojao i kada bi teologija imala smisla. Stoga je na koncu pristao.
Prisutni su ustali. “Gospodin s vama”, rekao je Martin. Otkad je shvatio da vjera više neće naći put do njega, osjećao se slobodnim. Tu nije bilo pomoći: u ovome životu više neće smršavjeti, a neće ni pobjeći razumu.
“I s duhom tvojim”, promrmljali su župljani.
Martin je govorio o svom bratu. Nije bio početnik i rečenice su tekle, a da nije morao razmišljati: Iwan Friedland živio je i slikao, istraživao je i mnogo toga vidio jer je gledanje bilo njegova strast. Ni prema komu nije bio loš i svoj je rad stavio u službu nečeg velikog, čiji je rang spoznao prije svih drugih. Svašta je još mogao postati, ali mnogo prije vremena sustigla ga je nesreća, o čijoj prirodi samo Bog zna. Nikada se neće vratiti.
Martin je sklopio ruke. Ministrant je teško disao, trljao lice, kašljucao i šmrcao na najnesnosniji mogući način. Mladić se trudio iz petnih žila, ali jednostavno nije bio prikladan za ovo zanimanje, vjerojatno će ipak morati potražiti nešto drugo za njega. Možda bi Eric mogao pomoći, on još ima veza. Dok se Martin slušao kako govori, zatvorio je oči. Zamislio je kako vani padaju pahulje. Ako je prognoza vremena točna, padat će još danima, zimska će se služba truditi očistiti ceste, raspršit će kemikalije, ali snijeg će i dalje padati na pločnike, na parkirane automobile, na vrtove, stabla, krovove i antene. Svijet će na nekoliko dana biti presvučen ljepotom. Primijetio je da je opet gladan.
“A sada”, rekao je, “Vjerovanje.”

DANIEL KEHLMANN rođen je 1975. u Münchenu, a živi u Beču i Berlinu. Za svoje romane i pripovijetke, koji su prevedeni na više od četrdeset jezika, dobio je brojne nagrade i priznanja, između ostalog Nagradu Candide, književnu nagradu Zaklade Konrad Adenauer, Nagradu Per Olov Enquist, Nagradu Kleist i Nagradu Thomas Mann. Njegov roman Mjerenje svijeta, o Alexandere von Humboldtu i Carlu Friedrichu Gaussu, objavljen je ujesen 2005. i postaoje najvećim književnim uspjehom u njemačkoj poslijeratnoj literaturi. U Frakturi su dosad, uz Mjerenje svijeta, objavljena i njegova djela Mahlerovo vrijeme, Magičan život Arthura Beerholma, Izmišljeni dvorci i Slava.


SNJEŽANA BOŽIN rođena je 1973. godine u Ulmu. Studirala je ekonomiju te diplomirala hrvatski i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2001. bavi se konsekutivnim i simulatnim prevođenjem, a književnim od 2003., kada su joj objavljeni prijevodi kratkih priča Bettine Balaka i Marlene Streeruwitz u zbirci Felix Austria. Prevela je romane Krotiteljica sjenki Inke Parei (2004.), Dan za danom Terezije Mora (2007.) i Kaltenburg Marcela Веуега (2010.) te je suprevoditeljica nekoliko putopisnih i povijesnih naslova. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Živi i radi u Zagrebu.


Zabilješke

1 Iz: J. W. von Goethe: Faust (prev. Ante Stamać), Školska knjiga, Zagreb, 1986. (op. prev.)