Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:19 am

First topic message reminder :

Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad - Page 2 Lord-j10

U romanu Srce tame, objavljenom 1899. godine, stari moreplovac Marlow pripovijeda događaj sa svoga tropskog putovanja; to je zapravo svjedočanstvo o pljački i ugnjetavanju. Sam okvirni dio romana tematski najavljuje Marlowovo pričanje i daje mu šire povijesne dimenzije, ugrađene u univerzalnu prirodnu simboliku višeznačnog mraka i svjetla: priroda-društvo, iracionalno - organsko prema civiliziranom - artificijelnom. U Lordu Jimu, pak, dominiraju prešutno prihvaćena, a jasno formulirana pravila ponašanjaodređene, ali univerzalne zajednice: mornarice, svijeta konstruktivne odanosti, službe... Svijet Lorda Jima realističan je. Conrad je možda jedinstven među piscima -moreplovcima koji nije tek epskim patosom iskazao plovidbu kao pustolovinu života.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:49 am

XXX

Pričajući sve to, Jim mi reče kako ne zna što ga je nukalo, da tu ostane - ali mi, dakako, možemo naslućivati. Osjećao je duboku sućut prema onoj djevojci, koja je bez obrane bila predana na milost i nemilost toj »podloj, kukavnoj hulji«. Čini se da joj je Cornelius činio život užasnim i zaustavljao se samo pred tvornim zlostavljanjem, za koje, mislim, nije imao smjelosti. Uporno je zahtijevao da ga ona zove ocem - »i to s poštovanjem - s poštovanjem«, derao bi se, tresući malu žutu šaku pred njezinim licem. »Ja sam čovjek dostojan poštovanja, a što si ti? Reci mi - što si ti? Misliš li da ću odgajati tuđe dijete ne zahtijevajući da ono postupa prema meni s poštovanjem? Morala bi biti sretna što ti to dopuštam. Hajde, reci mi: ‘Da, oče’... Nećeš?... Čekaj malo!« A onda bi stao pogrdno govoriti o pokojnici, sve dok djevojka ne bi otrčala odatle, pokrivajući rukama lice. Progonio bi je, trčeći za njom u kuću, iz kuće, oko kuće i među šupama, dotjerao bi je u neki kut gdje bi ona pala na koljena začepivši uši, a on bi onda stao malo podalje i za njezinim bi leđima sipao prljave pogrde po pol sata bez prekida. »Tvoja je majka bila đavo, himbeni đavo - a i ti si đavo«, kriknuo bi u konačnoj provali bijesa, zgrabio grudu suhe zemlje ili šaku blata (oko kuće je bilo vrlo mnogo blata), te bi joj ga bacio u kosu. Katkada bi se ona ipak puna prezira uspravila, gledala ga bez riječi umorna i zgrčena lica i samo bi tu i tamo izustila riječ ili dvije, na koje bi on skočio i svijao se kao od uboda. Jim mi je rekao da su ti prizori bili užasni. Bilo je odista neobično naići na to u onoj pustoši. Najstrašnije je bilo, zamislite samo, što takav rafinirano okrutan položaj nema kraja. - Poštovani je Cornelius (Inči Neljus zvali su ga Malajci, s kreveljenjem koje je štošta značilo) bio strašno razočaran čovjek. Ne znam što je očekivao da će ljudi učiniti za nj iz obzira prema njegovu braku; ali sloboda da krade, da pronevjeruje i da mnoge godine i na načine koji su mu najbolje odgovarali prisvaja sebi robu Steinove trgovačke kompanije (Stein ga nije prestao opskrbljivati robom, kad god je samo mogao nagovoriti kapetane da je prevezu), sve mu se to, očevidno, nije činilo dovoljnom naknadom za to što je žrtvovao svoje časno ime. Jim bi neizmjerno uživao kad bi mogao izlemati Corneliusa na mrtvo ime; a u isto vrijeme ti bi mu prizori bili tako bolni i tako odvratni, te bi se samo gledao udaljiti da ništa ne čuje, kako bi poštedio djevojčine osjećaje. Ona bi nakon toga ostajala sva uzbuđena, bez riječi, te bi samo pokadšto okamenjena, očajnog lica pritisnula grudi, a zatim bi se Jim trgnuo i tužno rekao: »Sada - hajde - zaista - nemojte tako - morate se prisiliti da nešto pojedete«, ili bi joj pokazao neki sličan znak sućuti. Cornelius bi se i dalje šuljao kroz vrata, preko verande i opet natrag, nijem kao riba, zlobnih, nepovjerljivih, podmuklih, pogleda. Jim joj jednom reče: »Ja mogu tome učiniti kraj. Recite samo jednu riječ«. A znate li što je ona odgovorila? Ona je rekla - Jim mi je to kazao sav potresen - kako bi ona, kad ne bi znala da je i on sam jako nesretan, našla hrabrosti da ga ubije vlastitim rukama. »Zamislite to! Ta nesretna djevojka, gotovo dijete, prisiljena tako govoriti!« usklikne s užasom. Činilo se da je nemoguće spasiti je, ne samo od te podle hulje nego čak i od nje same! Nije on nju samo silno sažalijevao, tvrdio je, osjećao je nešto više od sućuti; bilo mu je kao da on sam ima neki teret na savjesti dokle god traje za nju takav život. Da napusti tu kuću činilo bi mu se kao podla nevjera. Naposljetku je shvatio da nema ništa očekivati od daljnjeg ostajanja u toj kući, ni računa ni novca, ni ikakve istine, ali je svejedno i dalje ostajao, tjerajući time Corneliusa do ruba, neću reći ludila, ali svakako srčanosti. Međutim je osjećao kako se oko njega tajno gomilaju svakovrsne pogibelji. Doramin mu je dvaput poslao pouzdanog slugu s ozbiljnom porukom da ne može učiniti ništa za njegovu sigurnost ako Jim ponovo ne prijeđe rijeku i ne dođe živjeti među Bugima kao u početku. Ljudi bi ga svih staleža posjećivali često, usred noći, da mu otkriju zavjere, skovane s namjerom da ga mučki ubiju. Hoće da ga otruju. Hoće da ga prohodu u kupaonici. Dogovarali su se kako će ga ustrijeliti s nekog čamca na rijeci. Svaki je od tih izvjestitelja svečano izjavljivao da mu je vrlo dobar prijatelj. To je bilo dovoljno - rekao mi je - da ti naruši mir zauvijek. Takvo je nešto bilo potpuno moguće - štoviše i vjerojatno - ali su ga te lažljive opomene ispunjale samo osjećajem da se svuda oko njega, na sve strane, u mraku pletu smrtonosne spletke. Nije se moglo izmisliti ništa bolje, da poremeti i najjače živce. Napokon jedne noći sam Cornelius, naglašujući svoju veliku uznemirenost, vrlo tajanstveno razvije pred njim, svečano mu se ulagujući, mali plan po kojemu bi on za svotu od sto dolara - ili čak za osamdeset, recimo osamdeset - pronašao pouzdana čovjeka da prokrijumčari Jima preko rijeke, a da mu ne padne ni vlas s glave. Inače ništa više ne preostaje - ako je Jimu uopće iole stalo do života. Što je to osamdeset dolara? Sitnica. Neznatna svota. A on se, Cornelius, koji ima ostati na svom mjestu, neosporno izlaže smrtnoj pogibelji tim dokazom privrženosti što ga iskazuje mladom prijatelju g. Steina. Bilo je teško izdržati - rekao mi je Jim - pogled na njegovo podlo kreveljenje; hvatao se za kosu, lupao se u prsa, njihao se amo-tamo pritiskujući ruke na trbuh i doista je hinio da roni suze. »Neka vaša krv padne na vašu glavu«, krikne napokon i izjuri van. Bilo bi zanimljivo znati koliko je Cornelius bio iskren u toj glumi. Jim mi je priznao da nije ni oka stisnuo otkako se taj prijan udaljio. Ležao je poleđuške na tankoj hasuri, prostrtoj na podu od bambusa, pokušavajući tratiti vrijeme razabiranjem golih greda i osluškivanjem šuštanja trošne slame na krovu. Neka zvijezda najednom zatreperi kroz jednu rupu u krovu. U mozgu mu se vrtjelo, ali usprkos tome upravo je te iste noći do kraja smislio svoj plan kako da porazi Šerifa Aliju. Na to je mislio u svim časovima koji su mu ostajali slobodni od beznadnog ispitivanja stanja u Steinovim poslovima, ali mu je jasna zamisao - reče - došla tada sasvim odjednom. Mogao je čak vidjeti, tako reći, i topove dovučene na vrh brda. Osjećao je, ležeći tako, da mu je jako vruće i da je uzbuđen; spavanje je bilo isključeno više nego ikada. On skoči i iziđe bosonog na verandu. Hodajući tiho, naiđe na djevojku koja se bila nepomično naslonila na zid, kao da stoji na straži. U njegovu ga tadašnjem stanju duha nije iznenadilo što je nalazi budnu, ni što čuje da ga ona, tjeskobno šapćući, pita gdje bi mogao biti Cornelius. Reče joj jednostavno da ne zna. Ona malo zastenje gledajući neprestance u naselje. Sve je bilo sasvim mirno. Njegova ga je nova misao tako obuzela i toliko ga zaokupila, te se nije mogao uzdržati da smjesta ne ispriča djevojci čitav plan. Slušala ga je, lagano pljesnula rukama, prošaptala nježno kako se divi, ali je očito bila neprestano na oprezu. Čini se da se on za cijelo to vrijeme privikao da joj se povjerava - a ona mu je, nema sumnje, mogla davati i davala mu sijaset korisnih obavještenja o prilikama u Patusanu. Uvjeravao me je više nego jedanput, da mu njezin savjet nikada nije škodio. Upravo je, dakle, namjeravao da joj tada i tamo objasni čitav svoj plan, kad mu ona najednom stisne ruku i iščezne iz njegove blizine. Tada se odnekud pojavi Cornelius i, opazivši Jima, ugne se na stranu, kao da je na nj ispaljen hitac, a onda ostane sasvim nepomičan u tami. Napokon se oprezno primakne kao sumnjičava mačka. »Došlo je nekoliko ribara - s ribom«, reče nesigurnim glasom. »Prodaju ribu - razumijete li?...« Moralo je biti dva sata ujutro - baš zgodno vrijeme da netko nosi ribu na prodaju!
Jim svejedno na to ništa ne odgovori i ne posveti tome ni jedne misli. Drugo je nešto zaokupljalo njegov duh, i on nije ništa drugo čuo ni vidio. Zato se zadovolji da rastreseno rekne: »Oh!«, ispije gutljaj vode iz vrča koji je tu stajao, ostavi Corneliusa u nekom neobjašnjivu uzbuđenju - koje ga je natjeralo da se objeručke uhvati za crvotočnu ogradu verande, kao da su ga noge iznevjerile - uđe i legne na svoju hasuru da razmišlja. Malo zatim začuje tihe korake. Oni se zaustave. Jedan glas dršćući prošapće kroz zid: »Spavate li?« »Ne! Što je?« odgovori on živo, a vani se iznenada začuje neki šum, i zatim se sve utiša kao da se šaptalac poplašio. To ga je veoma uznemirilo, te naglo izađe, a Cornelius, prigušeno kriknuvši, pobjegne preko verande sve do stuba gdje se grčevito uhvati za slomljenu ogradu. Jim ga sav zbunjen pozove iz daljine, da vidi što on to, do vraga, hoće. »Jeste li razmislili o onome o čemu sam vam govorio?« upita Cornelius izgovarajući riječi teško, kao čovjek kojega je spopala ledena groznica. »Ne!« poviče Jim bijesno. »Nisam i neću. Ostat ću ovdje u Patusanu.« »Vi ć-ćete t-t-tu umrijeti«, odgovori Cornelius glasom kao na izdisaju i silno dršćući. Cijela je lakrdija bila tako glupa i izazovna, da Jim nije znao bi li se smijao ili ljutio. »Ali ne prije nego što vidim da vas više nema, razumije se«, poviče ogorčeno, a ipak pripravan da se nasmije. Napol ozbiljno (jer su ga već bile, kako znate, razdražile njegove misli), nastavi vičući: »Ništa mene ne može dotaknuti! Možete učiniti i ono što vam i sam Belzebub savjetuje!« Taj mu se mračni Cornelius ondje u daljini učinio kao mrsko utjelovljenje svih muka i teškoća na koje je na svom putu naišao. Zato pusti srcu maha - živci su mu već danima bili odviše napeti - počne ga nazivati najpogrdnijim imenima - varalica, lažac, kukavna hulja - i nastavi sve tako baš neobično žestoko. Priznaje da je prevršio svaku mjeru, da je bio sasvim izvan sebe - pozivao je čitav Patusan neka ga otjera - izjavljivao je da će naposljetku svi morati da plešu kako on bude svirao, i tako dalje, s prizvukom prijetnje i hvalisanja. Bilo je to silno naduveno i smiješno«, rekao je Jim. Uši mu gore samo kad se toga sjeti. Mora da nešto s njim nije bilo u redu... Djevojka, koja je sjedila s nama, kimne brzo prema meni glavicom, malo se namršti i reče djetinjasto svečano: »Čula sam ga.« Jim se nasmije i zacrveni. Umirio ga je napokon, rekao je, muk, potpuni smrtni muk onoga nejasnog lika daleko od njega, koji je, činilo se, visio slomljen, savijen u dva dijela, na ogradi stuba u nekakvoj kobnoj nepomičnosti. Dođe k sebi, najednom prestane i silno se začudi. Malo počeka, ali ni pokreta, ni glasa. »Bilo je upravo kao da je prijan umro dok sam dizao svu tu galamu.« Tako se stidio sama sebe da je žurno ušao u kuću, ne progovorivši više ni riječi, i opet se bacio na svoju hasuru. Ipak mu je, čini se, vika bila od neke koristi, jer je ostatak noći prospavao slatko kao malo dijete. Nije već tjednima spavao. »Ali ja nisam spavala«, upadne djevojka, naslanjajući se laktom na stol i gladeći svoj obraz, »ja sam bdjela«. Njezine krupne oči bljesnuše, malo se razrogačiše, a onda ih ona pozorno upilji u moje lice.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:50 am

XXXI

Možete zamisliti s kolikim sam zanimanjem slušao. Dvadeset i četiri sata kasnije razjasnilo se značenje svih tih pojedinosti. Ujutro Cornelius nije ništa natuknuo o noćnim događajima. »Znam da ćete se vratiti u moju ubogu kuću«, promrmlja zlovoljno se šuljajući upravo u času kad je Jim ulazio u čamac da prijeđe u Doraminovo naselje. Jim samo kimne i ne gledajući ga. »Vama se to bez sumnje čini kao šala«, promrmlja kiselim tonom. Jim provede dan sa starim »nakodom« dokazujući glavnim ljudima zajednice Bugija, koji su bili sazvani na važan razgovor, potrebu da se poduzme odlučna akcija. S uživanjem se sjećao kako je tada bio rječit i uvjerljiv. Rekao je: »Nema sumnje, taj put mi je uspjelo da im nekako ulijem hrabrost.« Posljednji napadaj Šerifa Alije opustošio je okolicu njihova naselja, a neke su žene iz Patusana bile odvedene u Alijino dvorište. Izaslanici Šerifa Alije bili su viđeni dan prije na trgu, gdje su se bahato kočili u bijelim kabanicama i razmetali se prijateljstvom što ga Radža iskazuje njihovu gospodaru. Jedan je od njih stajao sprijeda u hladovini nekog stabla, te je, naslanjajući se na dugu cijev svoje puške, poticao ljude na molitvu i kajanje, savjetujući im da poubijaju sve strance u svojoj sredini, jer su neki nevjernici, govorio je, a drugi još i gori - sotonina djeca pod krinkom muslimana. Pričalo se da su neki od Radžinih ljudi među slušaocima glasno izražavali svoje odobravanje. Strava je među običnim stanovništvom bila užasna. Jim, neizrecivo zadovoljan svojim radom toga dana, prijeđe još prije zalaza sunca opet preko rijeke.
Čim je predobio Bugije da se nepokolebljivo odluče za borbu, i preuzeo na sebe svu odgovornost zajamčivši im vlastitom glavom uspjeh, toliko se zanio da je u nepromišljenosti svoga srca činio sve kako bi prema Corneliusu bio ljubazan. Ali se Cornelius zauzvrat tako raspojasano razigrao, da mu je bilo gotovo neizdrživo slušati kako himbeno hihoće, gleda, kako se previja i namiguje, kako se najednom hvata za bradu i kako se sasvim nisko naginje nad stol luđački piljeći u nj. Djevojka se nije pokazivala, te se Jim rano povuče. Kad je ustao da mu kaže laku noć, Cornelius skoči, prevrne svoj stolac i sagne se, tako da ga nije mogao vidjeti, kao da želi dignuti nešto što mu je palo. Njegovo »laku noć!« začulo se promuklo ispod stola. Jim se zaprepasti kad ga vidje gdje izlazi obješenih vilica i ukočenih, glupavo prestrašenih očiju. Bio se grčevito uhvatio za rub stola. »Što vam je? Je li vam pozlilo?« upita Jim. »Da, da, da. Strašni grčevi u želucu«, odgovori Cornelius, a Jim misli da je to sigurno bilo istinito. Ako je tako, onda je to, s obzirom na ono što je namjeravao učiniti, bio neki odvratan znak da još nije potpuno bešćutan, što mu treba po zasluzi i priznati.
Bilo kako bilo, Jim nije mogao mirno spavati, jer je u snu vidio nebesa koja su poput mjedi odjekivala silnim glasom što mu je dovikivao: »Probudi se! Probudi se!« tako glasno da se napokon, usprkos svojoj očajnoj odluci da i dalje spava, doista i probudio. Blijesak crvenog jarkog plamena, koji se širio u zraku, zaslijepi mu oči. Pramenovi crnog, gustog dima savijali su se oko glave neke prikaze, nekoga nadzemaljskog bića u bjelini, stroga, zgrčena, tjeskobnog lica. Nakon nekoliko sekunda prepozna Jim djevojku. Ona je u ispruženoj ruci visoko držala zublju i s upornom je i usrdnom jednoličnošću ponavljala: »Ustajte! Ustajte! Ustajte!«
On naglo skoči, a ona mu smjesta gurne u ruku revolver, njegov vlastiti revolver koji je bio visio na nekom čavlu, ali ovaj put nabijen. Jim ga stisne šutke, smeten, piljeći u svjetlo. Pitao se što bi on to mogao učiniti za nju.
Ona upita hitro i veoma tiho: »Možete li se vi tim oružjem ogledati sa četvoricom?« Smijao se pričajući mi to i sjećajući se svoje gorljive uslužnosti. Čini se da se njome razmetao. »Svakako - razumije se - svakako - zapovijedajte samo!« Još se nije bio potpuno razbudio, te je smatrao da je vrlo uslužan što u tim izvanrednim prilikama pokazuje svoju slijepu, odanu spremnost. Ona iziđe iz sobe, a Jim pođe za njom. U prolazu oni uznemiriše neku staru vješticu koja je prigodice kuhala za ukućane, premda je bila tako stara te je jedva mogla i razumjeti ljudski govor. Ona ustane i odšepa za njima mrmljajući svojim krezubim ustima. Na verandi se platnena nihaljka, koja je pripadala Corneliusu, lagano zanjiše kad ju je Jim laktom dotaknuo. Bila je prazna.
Ekspozitura se u Patusanu, kao i sve postaje Steinova Trgovačkog društva, u početku sastojala od četiri zgrade. Dvije su od njih bile samo još dvije hrpe kolaca, slomljenih bambusa, trule slame, a nad tim su se četiri ugaona stupa od tvrda drveta tužno nagnula svaki na svoju stranu; glavno je skladište ipak još stajalo nasuprot zastupnikovoj kući. To je bila dugoljasta koliba, sagrađena od blata i od ilovače; na jednom je kraju imala široka vrata od čvrstih dasaka, koja još dotada nisu izišla iz svojih šarki, a u jednome je od pobočnih zidova bio četvorouglast otvor, neka vrsta prozora s tri drvene prečage. Prije nego što je sišla niz male stube, djevojka okrene glavu preko ramena i reče brzo: »Imali su vas ubiti dok ste spavali.« Jim mi je rekao da je tada osjetio neko razočaranje. Bila je to stara priča. Bio je već sit svih tih namjeravanih napadaja na svoj život. Dosadile su mu već takve uzbune. Ogadile mu se. Uvjeravao me da se ljutio na djevojku što ga je tako zavarala. Pošao je za njom pod dojmom da joj je potrebna njegova pomoć, a sad je gotovo poželio da se okrene i da se s gnušanjem vrati. »Znate li«, tvrdio mi je iskreno, »upravo sam uvjeren da u to vrijeme čitave tjedne nisam bio potpuno pri svijesti.« »Oh, da. Ipak ste bili«, nisam mogao a da se ne usprotivim.
Ali ona je i dalje brzo koračala, i ja pođoh za njom u dvorište. Sav mu se plot već odavno srušio, a bivoli iz susjedstva duboko brekćući dolazili su ujutro polagano u otvoren prostor, i već bi i sama džungla provaljivala u nj.« Jim i djevojka zaustaviše se u bujnoj travi. Svjetlo, koje ih je obasjavalo, stvaralo je gustu tamu uokolo, samo su nad njihovim glavama raskošno blistale zvijezde. Rekao mi je da je to bila lijepa noć - prilično hladna, s malim povjetarcem koji je dolazio s rijeke. Čini se da je on zapazio njezinu ugodnu ljepotu. Imajte na umu da vam sada pričam povijest jedne ljubavi. Ljupka ih je noć, činilo se, obavijala svojim blagim milovanjem. Plamen je zublje tu i tamo zabrujao i zalepršao poput zastave, i neko je vrijeme to bio jedini zvuk. »Oni čekaju u skladištu«, prošaputa djevojka, »čekaju na znak.« »Tko ga ima dati?« upita Jim. Ona strese zublju, koja zaplamti i prospe čitav mlaz iskara. »Ali vi ste tako nemirno spavali«, nastavi ona šapćući. »Ja sam bdjela i nad vašim snom.« »Vi!« usklikne on pružajući vrat da pogleda oko sebe! »Mislite li da sam bdjela samo noćas!« reče ona s nekakvim očajnim ogorčenjem.
Jim kaže da mu je bilo kao da ga je netko udario u grudi i da mu se oduzeo dah. Pomisli kako je bio užasno glup i osjeti grižnju savjesti, ganuće, sreću, zanos. Ovo je, da vas opet podsjetim, ljubavna povijest; to možete vidjeti po gluposti, po nimalo mrskoj gluposti, po zanesenoj gluposti njihova ponašanja, njihova stajanja u svjetlu zublje, kao da su onamo izišli zato da se otkriju i potaknu skrivene ubojice. Da su izaslanici Šerifa Alije imali - kako je rekao Jim - za jedan peni srčanosti, to je bio čas da navale. Njegovo je srce kucalo - ne od straha - ali mu se činilo da čuje travu kako šušti, i on naglo zakorači izvan svjetlosti. Nešto tamno, i što nije mogao jasno razabrati, hitro mu odleti iz vida. On poviče jakim glasom: »Cornelius! O Cornelius!« Nastane dubok muk; činilo se da njegov glas nije dopro ni na dvadeset stopa. Djevojka je i opet bila uza nj. »Bježite!« reče mu. Ona je stara žena dolazila; njezin se slomljeni lik nemoćnim, slabim poskakivanjem primicao rubu svjetlosti; čuli su već njezino mrmljanje i jecaj, tih kao uzdah. »Bježite!« ponovi djevojka uzrujano. »Oni su se sada uplašili - ovo svjetlo - pa glasovi. Oni znaju da ste vi sada budni - znaju da ste vi veliki, jaki, neustrašivi...« »Pa, ako ja sve to jesam«... poče on, ali ga ona prekine: »Jeste - noćas! Ali što će biti sutra noću? Pa iduće noći! I noći poslije toga - mnogo, mnogo noći? Mogu li ja uvijek bdjeti?« Njezino ga jecanje i dahtanje uzbudi tako da nije mogao ni riječi izgovoriti.
Rekao mi je da se nikad nije osjećao tako malen, tako nemoćan, a što se tiče srčanosti, kakve li koristi od nje? mislio je. Bio je tako bespomoćan da mu se čak i bijeg činio uzaludan. Premda je ona s grozničavom upornošću neprestance šaptala: »Idite k Doraminu, idite k Doraminu«, osjećao je da za njega nema izlaza iz te samoće, koja je sve njegove pogibelji činila stostrukima, osim - u njoj. »Mislio sam«, govorio mi je, »ako odem od nje, da će to biti kraj svega.« Ali kako nisu mogli stajati zauvijek tu u sredini dvorišta, odluči otići u skladište. Pusti da djevojka pođe za njim, ni ne misleći se tome usprotiviti, kao da su nerazdruživo sjedinjeni. »Ja sam neustrašiv - zar ne?« promrsi kroz zube. Ona ga uhvati za ruku. »Počekajte dok čujete moj glas«, reče ona i sa zubljom u ruci lagano potrči iza ugla. On osta sam u tami, okrenut licem prema vratima; s druge strane nije dopirao ni zvuk, ni dah. Stara vještica strašno zastenje negdje za njegovim leđima. Uto začuje oštar glas, gotovo krik, kojim mu je djevojka doviknula: »Sada! Gurnite!« Jim gurne žestoko, vrata se rastvore zaškripivši i zazveketavši, i on, sav zapanjen, ugleda prostoriju nisku poput neke tamnice, osvijetljenu blijedim, nestalnim svjetlom. Vrtlog se dima spuštao na neku praznu drvenu škrinju nasred poda, na razbacane krpe i slamu, i činilo se kao da će se dići, ali se samo slabo uzbibao na promaji. Bila je primakla svjetlo kroz prečage na prozoru, i on je vidio njezinu golu, oblu ruku ispruženu i nepomičnu, kako drži visoko zublju poput nekog čvrstog željeznog stalka. Hrpa je starih poderanih hasura u obliku čunja zatrpavala udaljeni kut gotovo do stropa, i to je bilo sve.
Rekao mi je da se zbog toga gorko razočarao. Tako je već mnogo opomena iskušalo njegovu duhovnu jakost, tjednima je bio okružen tolikim znakovima pogibelji, da bi olakšanje za njega bilo samo nešto stvarno, nešto opipljivo, što bi on mogao svladati. »To bi pročistilo zrak barem za nekoliko sati, ako razumijete što hoću reći«, tvrdio je. »Jupitra mi! Živio sam već danima s kamenom na grudima.« Sad je napokon mislio da će uhvatiti nešto, pa - ništa! Ni traga, ni znaka bilo čemu. Digao je svoje oružje čim su se vrata rastvorila, ali sada mu ruka pade. »Pucajte! Branite se!« poviče mu izvana djevojka očajnim glasom. Kako je stajala u tami i gurnula ruku sve do ramena kroz malu rupu, nije mogla vidjeti što se događa, a nije se usuđivala povući zublju da dotrči do vrata. »Ovdje nema nikoga!« zaurliče prezirno Jim, ali želja da prsne u ogorčen, razdražen smijeh zamre u njemu bez glasa; otkrio je naime, upravo u času kad je već htio izići, da mu se pogled susreo s jednim parom očiju u hrpi hasura. Ugleda pomični sjaj njihovih bjeloočnica. »Iziđite!« poviče bijesan i sumnjajući malo, a jedna glava s tamnim licem, glava bez tijela, pokaže se među krpama, čudno odvojena glava, koja ga je gledala upornim, mrkim pogledom. Začas se cijela hrpa trgne, brzo se s tihim graktanjem pojavi čovjek i skoči prema Jimu. Hasure su za njim tako reći skakale i letjele, desna mu je ruka bila uzdignuta, sa savijenim laktom, a tupa je oštrica malajskog bodeža virila iz šake koju je držao malo nad glavom. Ponjava, čvrsto vezana oko bedara, izgledala je blistavo bijela na brončanoj koži: njegovo se golo tijelo sjalo kao da je mokro.
Jim je sve to zapazio. Rekao mi je da je osjetio neizrecivo olakšanje, da se zanosio osvetom. Promišljeno je odgađao hitac, rekao mi je. Zadržavao ga je deseti dio sekunde, i još na tri koraka od tog čovjeka - neizmjerno dugo vrijeme. Zadržavao ga je zbog užitka da sam sebi kaže: »Taj je mrtav!« Bio je potpuno uvjeren i siguran. Pustio ga je da se približi, jer to nije značilo ništa. Mrtav je svakako. Opazi raširene nosnice, razrogačene oči, napetu, pohlepnu nepomičnost lica, a onda opali.
Prasak je u tom omeđenom prostoru bio zaglušan. Uzmakne korak natrag. Vidio je kako onaj čovjek diže glavu, baca ruke naprijed i ispušta bodež. Kasnije je ustanovio da ga je ustrijelio kroz usta, malo prema gore, tako da je metak izašao visoko na stražnjem dijelu lubanje. Čovjek je svom silom svoga naleta pojurio ravno naprijed s licem koje mu se najednom izobličilo, i s rukama koje je pružao preda se kao da opipom nešto traži i kao da je oslijepio, te se s užasnom žestinom svali na čelo upravo pred Jimove gole noge. Jim kaže da mu nije izmaknula ni najmanja pojedinost svega toga. Osjećao se spokojan, smiren, bez mržnje, bez neugodnosti, kao da je smrt toga čovjeka sve smirila. Prostorija se strašno ispunjala čađavim dimom zublje, na kojoj je sigurni plamen gorio crven poput krvi i bez treperenja. Jim odlučno pođe naprijed, prekoračivši mrtvo tijelo, i uperi svoj revolver u drugi goli lik koji se nejasno ocrtavao na drugom kraju. U času kad je htio potegnuti otponac taj čovjek snažno odbaci kratko teško koplje i čučne pokorno, naslonivši se leđima na zid i sklopivši ruke među noge. »Ti hoćeš svoj život?« reče Jim. Ovaj ni da pisne. »Koliko vas još ima?« upita Jim opet. »Još dvojica, Tuan«, reče čovjek veoma tiho, gledajući krupnim opčinjenim očima u cijev revolvera. I doista još dvojica ispužu ispod hasura pružajući i pokazujući mu svoje prazne ruke.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:50 am

XXXII

Jim osigura svoj položaj i izvede ih sve zajedno u hrpi kroz vrata; cijelo je to vrijeme zublja stajala uspravno u šaki ručice koja nije ni zadrhtala. Sva su mu se trojica pokoravala, savršeno nijema, mičući se kao automati. On ih svrsta u red. »Spojite ruke!« zapovjedi. Oni to učine. »Prvi, koji povuče ruku ili okrene glavu, mrtav je«, reče im. »Naprijed!« Oni pođu zajedno, ukočeni; on za njima, a uz njih je djevojka u bijelom odijelu s povlakom, dok joj je crna kosa padala sve do pasa, nosila svjetlo. Uspravna i gipkih kretnja činilo se da klizi i ne dodirujući zemlju; jedini je zvuk bio svileno šuškanje i šuštanje duge trave. »Stoj!« poviče Jim.
Obala je rijeke bila strma; strujila je velika svježina, svjetlo je padalo na rub glatke tamne vode koja se pjenila bez mreškanja; desno su se i lijevo nizali oblici kuća pod oštrim obrisima krovova. »Izručite moje pozdrave Šerifu Aliji - dok mu ja sam ne dođem«, reče Jim. Nijedna od tri glave ni da se makne. »U vodu!« zagrmi on. Tri se pljuska stope u jedan pljusak, voda štrcne, crne glave izrone grčevito i iščeznu; ali čulo se jako disanje i prskanje, koje je postajalo sve slabije, jer su ona trojica marljivo ronila u velikom strahu, da ne odapne hitac. Jim se okrene djevojci, koja je stajala kao šutljiv i pozoran promatrač. Činilo se da njegovo srce naglo postaje pregolemo za njegove grudi, te ga je gušilo u grlu. Vjerojatno je zato ostao tako dugo bez riječi, a ona, uzvrativši mu pogled, baci još zapaljenu baklju širokim zamahom ruke u rijeku. Crven i sjajan plamen proleti u dugačkoj krivulji kroz noć i padne u vodu oštro zašištavši, a miran, blagi sjaj zvijezda siđe bez zapreke nad njih.
Nije mi pričao što je rekao kad mu se napokon vratio glas. Ne pretpostavljam da je bio veoma rječit. Svijet je bio tih, noć je disala u njih, jedna od onih noći što su kao stvorene da skriju nježnosti, a ima časova kad naše duše, kao oslobođene od svoga tamnog oklopa, gore divnom osjećajnosti što neke šutnje čini jasnijima od riječi. Što se tiče djevojke, rekao mi je: »Ona je malo klonula. Uzbuđenje - znate li. - To nije ostalo bez traga. Mora da je bila strašno umorna - i sve ono ostalo. A onda - a - do vraga sve - ona me je jako voljela, znate li... I ja nju... samo nisam to znao, dakako... nikad mi to nije palo na pamet...«
Tada on ustane i poče hodati u nekoj uzbuđenosti. »Ja - ja je od srca ljubim. Više nego bih to mogao i reći. Dakako, ne može se to izreći riječima. Vi drukčije gledate na svoja djela kad vas svakoga dana navode na to da shvatite kako je vaš opstanak potreban - znate li, prijeko potreban - jednom čovjeku. Ja sam bio naveden na taj osjećaj. Čudesno. Ali pokušajte samo zamisliti kakav je bio njezin život. Bio je sasvim neobično strašan! Zar nije? A ja sam je tu našao onako - kao kad biste vi odlutali nekamo na šetnju i iznenada naišli na nekoga tko se utapa na nekom osamljenu tamnom mjestu. Jupitra mi! Tu ne smiješ gubiti ni časa. A uostalom, to je i dužnost... Mislim da sam joj dorastao...«
Moram vam reći da nas je djevojka nešto prije toga ostavila. Jim se udari u grudi. »Da! Ja to osjećam, ali mislim da sam dorastao čitavoj svojoj sreći!« Imao je dar da nalazi neko osobito značenje u svemu što mu se događa. Takvo je bilo i njegovo shvaćanje vlastitog ljubavnog doživljavanja; ono je bilo idilično, ponešto svečano, a ujedno i istinito, jer je njegovo uvjerenje imalo svu nepokolebljivu ozbiljnost mladosti. Malo kasnije, u drugoj nekoj prilici, rekao mi je: »Živim ovdje tek dvije godine, i, časne mi riječi, ne mogu ni zamisliti da bih bio kadar živjeti igdje drugdje. Već je i sama pomisao na svijet izvan ovoga dovoljna da me preplaši; jer, znate li«, nastavi on promatrajući oborenim očima svoju cipelu kojom je nastojao do kraja smrviti mali komadić suhoga mulja (šetali smo, naime, obalom rijeke) - »jer nisam zaboravio uzrok koji me je ovamo doveo. Još ne!«
Uzdržah se od toga da ga pogledam, ali mislim da sam čuo kratak uzdah. Prijeđosmo nekoliko koraka šuteći. »Tako mi moje duše i savjesti«, poče Jim opet, »ako se takvo nešto može zaboraviti, onda, mislim, imam pravo otjerati to iz svoga duha. Upitajte bilo kojeg čovjeka ovdje«... njegov se glas promijeni. »Nije li čudno«, nastavi nekim blagim, gotovo čeznutljivim tonom, »da me svi ovi ljudi, svi ovi ljudi koji bi za mene sve učinili, ne bi nikada mogli razumjeti? Nikada! Ako mi vi to i ne vjerujete, ja se ne mogu njima obratiti. Nekako ti se to čini teško. Glup sam, zar ne? Pa što bih ja još htio? Ako ih upitate, tko je hrabar - tko je pošten - tko je pravedan - tko je onaj kojemu bi oni povjerili svoje živote - reći će »Tuan Jim«. A ipak oni nikada ne mogu shvatiti pravu, pravu istinu...«
To mi je rekao posljednjeg dana što sam bio kod njega. Nisam mu se htio usprotiviti, osjećao sam da će još nešto reći i više se približiti korijenu same stvari. Sunce, koje svojim žestokim žarom pretvara zemlju u pomičnu grudu prašine, zašlo je iza šuma, a mutna svjetlost opalnoga neba kao da je prekrila svijet, bez sjene i bez sjaja, iluzijom neke mirne i misaone veličine. Ne znam zašto sam, slušajući ga, morao tako jasno primjećivati kako postupno tamni rijeka, zrak, tako nezaustavljivo, polagano dolazi noć, i tiho se spušta na sve vidljive stvari, oduzimajući im obrise, pokapajući im oblike sve dublje i dublje, kao da bez prestanka pada na njih neka neopipljiva crna prašina.
»Jupitra mi!« poviče iznenada, »ima dana kad se čovjek osjeća preglup za bilo što; znam samo to da vam mogu reći što god mi volja... Govorim o tome da sam dokrajčio s onom - s onom budalaštinom koja mi je ostala u podsvijesti... O tome da sam zaboravio... Vrag me odnio ako još znam! Ja o tome mogu mirno misliti. Pa što to, napokon, i dokazuje? Ništa. Čini mi se da vi ne mislite tako...
Promrmljah nešto u znak protesta.
»Ništa zato«, reče on. »Ja sam zadovoljan... gotovo tako. Treba samo da pogledam u lice prvoga prolaznika, pa da opet steknem svoje pouzdanje. Oni ne mogu razumjeti što se u meni događa. Pa što onda? Evo! Nisam se baš pokazao tako loš.«
»Nimalo loš«, rekoh.
»Ali vi svejedno ne biste htjeli da me imate na palubi svoga broda - zar ne?«
»Do vraga!« povičem. »Ne govorite o tome!«
»Aha! Vidite li«, uzvikne on trijumfirajući, tako reći, mirno nada mnom. »Samo, pokušajte to reći ikome ovdje. Oni bi mislili da ste luđak, lažac, ili još gore. I tako mogu to izdržati. Ja sam za njih načinio jednu-dvije stvari, ali su oni za mene učinili to!«
»Dragi moj prijatelju«, povičem, »vi ćete za njih uvijek ostati nerazrješiva tajna.« Nato zašutjesmo.
»Tajna«, ponovi Jim i zatim me pogleda. »Dobro, onda me pustite da uvijek ovdje ostanem.«
Kad je sunce zašlo, činilo se da se na nas spušta tama koju je donosio svaki slabi dah povjetarca. Usred nekog puteljka, obrubljenog živicom, vidio sam gdje stoji mršava, budna i naoko jednonoga silueta Tamb’ Itama, a kroz polumračni prostor moje oko otkrije nešto bijelo, što se micalo amo-tamo po verandi iza stupova koji su držali krov. Čim je Jim u pratnji Tamb’ Itama krenuo na svoju večernju ophodnju, pođem kući sam i neočekivano opazim da me na putu dočekala djevojka, koja je očevidno vrebala tu priliku.
Teško je ispripovijedati vam što je ona zapravo htjela iz mene izvući. Očito je to moralo biti nešto veoma jednostavno - najjednostavnija nemogućnost na svijetu, kao što bi, na primjer, bio sasvim točan opis oblika nekog oblaka. Htjela je neko jamstvo, neku potvrdu, neko obećanje, neko objašnjenje - ne znam kako da to nazovem; takvo nešto nema imena. Bilo je tamno pod nadstrešnicom, i sve što sam mogao vidjeti bile su meke crte njezine haljine, blijedi, mali oval njezina lica, bijeli sjaj zubi i velike tamne kružnice očiju koje su gledale u me, i u kojima kao da se vidjelo neko slabo treperenje, kakvo vam se može činiti da razabirete kad uronite pogled na dno beskonačno dubokog zdenca. Što se to tu miče? pitate se. Je li to neka slijepa neman ili samo zalutala zraka iz svemira? Palo mi je na um - nemojte se smijati - da je ona - kad je već sve tako neobično - u svom djetinjem neznanju nedokučivija nego sfinga koja prolaznicima zadaje djetinjaste zagonetke. Doveli su je u Patusan prije nego što su joj se otvorile oči. Tu je ona odrasla, nije vidjela ništa, nije poznavala ništa, nije imala pojma ni o čemu. Pitam se samo je li ona bila sigurna da išta drugo i postoji. Kakve je pojmove mogla steći o vanjskom svijetu, to mi nije poznato; sve što je znala o njegovim stanovnicima bili su jedna nesretna žena i jedan opaki lakrdijaš. Iz tog joj je svijeta došao i njezin dragi, pun neodoljivih zavodljivosti; ali što bi se s njom zbilo kad bi se on morao vratiti u one nepoznate predjele koji, čini se, uvijek traže natrag ono što im pripada? Njezina ju je majka upozorila na to sa suzama prije nego što je umrla...
Čvrsto me je uhvatila za ruku, a čim sam se zaustavio, žurno ju je pustila. Bila je i smiona i plašljiva. Nije se bojala ničega, ali ju je zbunjivala duboka neizvjesnost i krajnja neobičnost - bila je to hrabra osoba, ali je tapkala u mraku. Pripadao sam onome Nepoznatom koje je moglo svakoga časa pozvati Jima kao nekoga na koga ima pravo. Ja sam bio, tako reći, upućen u tajne prirode i namjera toga nepoznatog svijeta - povjerenik neke opasne tajne - naoružan možda i njegovom moći! Siguran sam da je ona mislila kako jednom riječju mogu otrgnuti Jima čak i iz njezina naručja. Ozbiljno sam uvjeren da je doživljavala sve muke strahovanja za vrijeme mojih dugih razgovora sa Jimom, svu istinsku i nepodnošljivu tjeskobu koja bi je sasvim razumljivo mogla natjerati i na to da me da umoriti, kad bi bijes njezine duše bio tako grozan kao i položaj u koji ju je ta tjeskoba dovela. To je moj dojam, i to je sve što vam mogu reći. Sve mi se to postupno razjašnjavalo, a što je postajalo jasnije, manje sam mogao vjerovati, i sve više me obuzimalo neko bolno zaprepaštenje. Ulijevala mi je povjerenje, ali moja usta nemaju riječi kojima bih mogao izraziti učinak onoga neobuzdanog i žestokog šapta, onih mekih, strastvenih tonova, one nagle šutnje bez daha i one dirljive kretnje bijelih, žurno ispruženih ruku. Ona ih opet spusti; njezin se sablasni lik svijao kao vitko stablo na vjetru, blijedi je oval lica klonuo; bilo je nemoguće razabrati njezine crte, tama je očiju bila nedokučiva; dva su se široka rukava dizala u mraku kao razastrta krila, a ona je stajala tiha, držeći glavu u rukama.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:52 am

XXXIII

Bio sam neizmjerno ganut; njezina mladost, njezino neznanje, njezina neobična ljepota, koja je imala jednostavni čar i nježnu snagu divljeg cvijeta, njezino uzbuđeno preklinjanje, njezina bespomoćnost dojmila me se gotovo isto tako jako kao što je bio jak i njezin bezrazložni prirodni strah. Bojala se nepoznatoga, kao što ga se i svi bojimo, a u svom je neznanju zamišljala to nepoznato beskonačno velikim. Ja sam za nju bio to nepoznato, i to u svoje ime, u vaše ime, prijatelji moji, u ime čitavog svijeta koji se nije ni brinuo za Jima, niti ga je i najmanje trebao. Bio bih drage volje pripravan odgovarati za tu ravnodušnost naše prenapučene zemlje, da nisam pomislio na to kako i Jim pripada tome tajanstvenom, nepoznatom svijetu kojega se ona boji, i da ja, ma koliko predstavljao to nepoznato, ipak ne predstavljam Jima. Zbog toga sam oklijevao. Tek mi njezin beznadno bolni šapat otvori usta. Počeo sam tvrditi kako nisam nipošto došao s tom namjerom da odvedem Jima.
No zašto sam onda došao? Načinila je samo neznatnu kretnju, a zatim ostala nepomična kao mramorni kip u noći. Pokušao sam to ukratko objasniti rekavši joj da me je potaklo prijateljstvo, pa poslovi, a ako u tom pogledu imam ikakvih želja, onda bi mi svakako bilo draže da ga vidim gdje ostaje... »Oni nas uvijek napuštaju«, promrmlja ona. U njezinu se lakom uzdahu osjetio dah žalosne mudrosti iz groba, koji je ona u svom poštovanju kitila vijencima cvijeća... Ništa na svijetu, rekoh joj, ne može razdvojiti Jima od nje.
To je sada moje čvrsto uvjerenje; to je bilo moje uvjerenje i u onom času; to je bilo jedino što sam mogao zaključiti prema činjenicama njegova slučaja. To uvjerenje nije postalo sigurnije zbog toga što je ona prošaptala u onom tonu, u kojem čovjek govori sam sa sobom. »On mi se na to zakleo.« »Jeste li vi to od njega tražili?« upitah je.
Približi mi se za jedan korak. »Nisam nikada!« Ona je bila sama od njega zahtijevala da ode. Bilo je to one noći na obali rijeke, nakon što je ubio onoga čovjeka - kad je ona bacila zublju u vodu, jer ju je on onako gledao. Bilo je odviše svjetla, a pogibelj je tada već minula - na kratko vrijeme - na vrlo kratko vrijeme. Rekao joj je tada da je neće prepustiti Corneliusu. Bila je uporna. Htjela je da je ostavi. Rekao joj je da to ne može - da je to nemoguće. Drhtao je dok je to govorio. Osjetila je da on dršće... Čovjeku ne treba mnogo mašte da vidi taj prizor, gotovo da čuje njihovo šaputanje. Bojala se za njega. Uvjeren sam da je tada u njemu vidjela samo unaprijed određenu žrtvu onih pogibelji, koje je ona razumijevala bolje nego on. Premda je on samom svojom nazočnošću osvojio njezino srce, ispunio sve njezine misli i zavladao svim osjećajima, ona je ipak potcjenjivala njegove izglede na uspjeh. Razumljivo je da je nekako u ono vrijeme svatko bio sklon potcjenjivati njegove izglede. Govoreći pravo, činilo se da ih uopće i nema. Znam da je to bilo Corneliusovo mišljenje. Sam mi je to rado priznao, da bi tako opravdao sumnjivu ulogu što ju je igrao u zavjeri Šerifa Alije kojom se trebalo obračunati s tim nevjernikom. Čak je i sam Šerif Alija, kako se sada sasvim sigurno vidi, osjećao tek prezir za tog bijelca. Jim je, čini mi se, imao biti ubijen uglavnom iz vjerskih razloga. Trebalo je da to bude običan čin pobožnosti (i prema tome neizmjerno zaslužan), ali inače bez naročite važnosti. Cornelius se slagao s drugim dijelom toga mišljenja. »Poštovani gospodine«, razlagao mi je podlo u jednoj prilici u kojoj mu je uspjelo sa mnom razgovarati, »poštovani gospodine, kako sam mogao i znati? Tko je on bio? Što je mogao učiniti da navede narod da mu povjeruje? Što je g. Stein mislio šaljući ovamo takva mladića da s visoka govori starom činovniku? Bio sam pripravan da ga spasim za osamdeset dolara. Samo osamdeset dolara. Zašto taj luđak nije otišao? Zar da se sam dadnem probosti za ljubav nekome strancu?« Cornelius je u duhu puzao preda mnom, njegovo se tijelo svijalo ulagujući se, a ruke lebdjele nad mojim koljenima kao da mi je spreman zagrliti noge. »Što je to osamdeset dolara? Neznatna svota da se daruje staru čovjeku bez obrane, kojega je za cijeli život upropastila ona pokojna furija.« Tu on zaplače. Ali ja se time zalijećem u kasnije vrijeme. One noći nisam nabasao na Corneliusa sve dok nisam završio s djevojkom.
Bila je nesebična kad je navaljivala na Jima da je napusti, štoviše, da napusti zemlju. Jimova pogibelj zauzimala je prvo mjesto u njezinim mislima - sve ako je i željela samu sebe spasiti - možda nesvjesno. A pomislite samo na opomenu koju je dobila, pomislite na pouku koju je mogla crpsti iz svakog trenutka onoga tek nedavno dovršenog života oko kojega su se kretale sve one uspomene. Bila mu se bacila pred noge - tako mi je sama to pričala - ondje na obali rijeke, gdje oprezni sjaj zvijezda nije obasjavao ništa drugo osim velikih masa šutljivih sjena, beskrajnih otvorenih prostora, te je slabo treperio nad širokom rijekom, tako te se ona činila golema kao more. On ju je pridigao. Pridigao ju je, a i ona se više nije morala boriti. Dakako da nije. Jake ruke, nježan glas, čvrsto rame da na nj nasloni svoju ubogu samotnu glavicu. Bila je to potreba (silna potreba), što ju je za svim tim osjećalo bolno srce, zbunjeni duh - bili su to porivi mladosti, zanos onoga časa. A što treba više? Čovjek to razumije - ako nije nesposoban da razumije išta pod suncem. I tako je ona bila zadovoljna, što ju je pridigao - i što je drži. »Znate li - tako mi boga! - to je ozbiljno - to nije nikakva glupost!« tako mi je Jim užurbano prošaptao zbunjena, zabrinutog lica na pragu svoje kuće. O »gluposti« neću govoriti, ali u njihovu romanu nije bilo ništa lakoumno; oni su se sreli u sjeni smrtne opasnosti, kao što bi se sreli vitez i djevica da se zakune jedno drugome među začaranim ruševinama. Za taj je prizor bio dosta jak sjaj zvijezda, onaj sjaj koji je bio tako slab i dalek da nije mogao razriješiti sjene u oblike, ni rasvijetliti drugu obalu rijeke. Gledao sam tu rijeku one noći i s istog onog mjesta; valjala se tiha i crna kao Stiks; sutradan sam otputovao, ali ne mislim da ću ikada zaboraviti od čega je ta djevojka željela biti oslobođena kad je preklinjala da je ostavi dok je još vrijeme. Rekla mi je što je to bilo, i to smirena - ona je tada bila odviše strastveno zainteresirana a da bi se prepustila nekoj uzrujanosti - i glasom koji je u onoj tami bio isto tako miran kao i njezin bijeli polujasni lik. Rekla mi je: »Nisam htjela da umrem plačući.« Činilo mi se da nisam dobro čuo.
»Niste htjeli da umrete plačući?« ponovih za njom. »Poput moje majke«, doda ona odmah. Obrisi njezina bijelog oblika nisu se ni najmanje trgnuli. »Moja je majka gorko plakala prije nego što je umrla.« Neki neshvatljiv mir činilo se da se dizao iz tla oko nas, neprimjetno kao tiho dizanje plime u noći, mir koji briše dobro poznate tragove uzbuđenja. Tada me iznenada spopade strah (kao da sam osjetio kako gubim uporište usred vode), strah od nepoznatih dubina. Ona nastavi, pripovijedajući kako se za vrijeme majčinih posljednjih časova, dok je bila nasamo s njom, morala udaljiti od njezina uzglavlja da pođe k vratima i leđima se nasloni na njih kako Cornelius ne bi mogao ući. Htio je ući i dugo je udarao objema šakama, prestajući samo katkada da promuklo poviče: »Pustite me unutra! Pustite me unutra! Pustite me unutra!« U kutu ležeći na nekoliko hasura, žena na umoru, koja je već izgubila dar govora i bila nemoćna da digne ruku, pridigla je malo glavu i činilo se da slabom kretnjom svoje ruke zapovijeda: - »Ne, ne!«, a poslušna kći, upirući svom snagom ramena o vrata, gledala je u nju. »Suze joj navru iz očiju - i ona izdahne«, završi djevojka čvrstim, jednoličnim glasom koji je više nego išta drugo, više od bijele, mramorne nepomičnosti njezina tijela, više nego što bi to mogle učiniti same riječi, duboko uzbudio moju dušu bolnim, nepopravljivim užasom toga prizora. To je uzbuđenje imalo moć da me izbaci iz moga shvaćanja života, iz onog zaklona koji svatko od nas gradi za se, da bi se zavukao poda nj u času pogibelji, kao što se kornjača uvlači u svoj oklop. Za trenutak sam imao pred sobom otvoren vidik na jedan svijet u kojemu se činilo da vlada velik i strahovit nered, a uistinu je on, zahvaljujući našim neumornim naporima, sunčani sklad malih udobnosti, kako ga samo ljudski duh može zamisliti. Ali - to je bio samo trenutak, i ja se smjesta vratih u svoj oklop. Čovjek to mora - znate li? - premda mi se činilo da sam izgubio dar govora u onom kaosu mračnih misli koje su me obuzele, sekundu ili dvije nakon što sam bacio pogled preko granica ovoga svijeta. Pa i on mi se vrati vrlo brzo, jer i naš govor pripada onom sigurnom pojmu svjetla i reda u kojemu imamo svoj zaklon. Već sam smislio što ću joj reći, prije nego što je ona tiho prošaptala: »On mi se zakleo, dok smo tu stajali sami, da me nikada neće ostaviti! Zakleo mi se...«
»A zar je moguće da vi - vi! - njemu ne vjerujete?« upitah, iskreno joj zamjerajući i istinski ojađen. Zašto da mu ne vjeruje? Odakle joj ta potreba da sumnja, ta sklonost da se boji, kao da su sumnje i strah čuvari njezine ljubavi? To je bilo užasno. Ona bi morala u toj poštenoj ljubavi naći svoj zaklon nepobjedivog mira. Ona nije imala iskustva - bila je možda nevješta. Noć se spustila brzo; na mjestu gdje smo stajali bila je tako duboka tama da mi je ona, i ne mičući se, nestala ispred očiju kao nedohvatljiv oblik neke sumorne i opake aveti. Ali najednom začujem opet njezin smireni šapat: »I drugi su se ljudi zaklinjali za istu stvar.« To je bilo kao neko značajno izricanje misli, pune tuge i užasa. I ona doda, još tiše, ako je to uopće bilo moguće: »Moj se otac tako zaklinjao.« Zašuti tek da nečujno uzdahne. Njezin otac, i on... Takve je stvari, dakle, ona znala! Na to joj rekoh: »Ah! Ali on nije takav.« To, čini se, nije namjeravala osporavati, ali nakon nekog vremena čudno tiho šaputanje, gubeći se sanjarski u zrak, dopre i do mojih ušiju. »Zašto je on drukčiji? Je li on bolji? Je li on...« »Časne mi riječi«, upadnem, »mislim da jest.« Prigušismo glasove i šaputasmo u nekom tajanstvenom tonu. U jednoj kolibi Jimovih radnika (to su bili većinom oslobođeni robovi iz Šerifova dvorišta) netko poče pjevati glasno, otegnuto. Na drugoj je strani rijeke velika vatra (kod Doramina mislim) izgledala kao užarena kugla, potpuno osamljena u noći. »Je li on iskreniji?« promrmlja ona. »Jest«, rekoh. »Iskreniji nego ijedan drugi čovjek?« ponovi ona oklijevajući. »Nitko ovdje«, rekoh, »ne bi ni u snu posumnjao u njegove riječi - nitko se to ne bi usudio - osim vas.«
Mislim da je nato načinila neku kretnju. »Hrabriji?« nastavi ona promijenjenim glasom. »Strah ga neće nikada otjerati od vas«, rekoh ponešto nervozno. Pjevanje se prekine oštrim tonom, a zatim se začuje nekoliko glasova iz stanovite udaljenosti. »Što vam je rekao? Je li vam nešto rekao?« upitah. Odgovora nije bilo. »Što vam je rekao?« zaintačih najposlije.
»Mislite li da vam mogu reći? Kako ja mogu znati? Kako to mogu razumjeti?« poviče ona naposljetku. Začujem neko micanje. Mislim, da je lomila ruke. »Ima nešto što on nikada ne može zaboraviti.«
»To je bolje za vas«, rekoh sumorno.
»Što to? Što?« U njezinu je preklinjanju bila neka izvanredna snaga. »On kaže da se nečega uplašio. Mogu li to vjerovati? Jesam li luda da to vjerujem? Vi se svi nečega sjećate. Vi svi na to mislite. Što je to? Recite mi! Koja je to stvar? Je li to nešto živo? - Je li mrtvo? Ja to mrzim. To je okrutno. Ima li lice i glas - ta nesreća? Hoće li je on vidjeti - hoće li je čuti? U svom snu možda, kad ne bude mogao vidjeti mene - a onda će ustati i otići. Ah! nikada mu neću oprostiti. Moja je majka oprostila - ali ja nikada neću! Hoće li dobiti neki znak - neki poziv?«
Bio je to čudesan doživljaj. Ona se nije pouzdavala ni u njegov san - a činilo se da misli kako joj ja mogu reći zašto ne vjeruje! Tako bi možda neki ubogi smrtnik, zaveden čarom neke utvare, pokušavao izmamiti od neke druge utvare strahovitu tajnu moći, što je drugi svijet ima nad bestjelesnom dušom koja bludi među strastima ove zemlje. I samo tlo, na kojem sam stajao, činilo se da mi izmiče pod nogama. A ipak je to bilo posve jednostavno. Ali ako su duhovi, dozvani našim strahom i našim nemirom, ikada morali pred bijednim čarobnicima, kakvi smo mi, posvjedočiti jedan za drugoga svoju postojanost, onda sam ja - jedini od nas ljudi od krvi i mesa - zadrhtao zbog očajne jezovitosti takva zadatka. Znak, poziv! Kako je njezino neznanje bilo rječito u svom izražavanju! Malo riječi! Kako je došla do toga da ih dozna, kako je došla do toga da ih izusti, to ne mogu zamisliti. Žene nalaze svoje nadahnuće u navali onih uzbuđenja koja su za nas užasna, besmislena i isprazna. Ćuti je samo kako govori bilo je dovoljno da te obuzme užas u srcu. Da je zdrobljeni kamen zaplakao od bola, ne bi me se dojmilo čudnije i bolnije. Pomoću tih nekoliko zvukova, koji su lutali u mraku, njihova su dva tamom zastrta života postala tragična u mojim očima. Bilo je nemoguće postići da ona shvati. Bjesnio sam u sebi zbog svoje nemoći. A Jim također - jadnik! Tko li će njega trebati? Tko li će se njega sjećati? Dobio je, što je želio. Vjerojatno se tada već zaboravilo da je i postojao. Oni su zavladali svojom sudbinom. Bili su tragični.
Njezina je nepomičnost preda mnom jasno odavala da ona nešto očekuje, a moja je uloga bila da se zauzmem za svoga brata, koji je utekao iz kraljevstva zaboravljenih sjena. Duboko me je dirala moja odgovornost i njezina bijeda. Bio bih dao sve da mogu umiriti tu krhku dušu, koja se mučila u svom nesavladivu neznanju, kao ptičica koja udara krilima o nemilosrdne žice svoje krletke. Ništa lakše nego reći: »Ne bojte se!« A i ništa teže. Kako čovjek može ubiti strah, to se pitam. Kako možete prostrijeliti priviđenje kroz srce, kako da mu odrubite sablasnu glavu, da ga zgrabite za sablasnu gušu? To je podvig u koji srljate u snu, pa ste onda sretni kad se probudite s vlažnom kosom i dršćući svim udovima. Nije još za to izliven metak, nije još skovana oštrica, nije se još rodio čovjek; čak vam i krilate riječi istine padaju pred noge kao komadi olova. Vi tražite za takav očajan slučaj neku začaranu i otrovnu oštricu, uronjenu u laž, koja je odviše oštroumna da biste je našli na zemlji. To je podvig o kojemu se samo sanja, gospodo moja!
Započeo sam svoje zaklinjanje teška srca i uz to s nekom sumornom srdžbom. Jimov glas, koji se iznenada začuo sa strogom intonacijom, orio se preko dvorišta, grdeći nemarnost nekoga nijemog grešnika ondje na rijeci. »Ništa« - rekoh razgovijetno šapćući - ne može ni biti ničega u tome nepoznatom svijetu koji on smatra tako spremnim da joj otme sreću, nema nikoga, ni živoga ni mrtvoga, nema ni lica, ni glasa, ni moći, koji bi Jima otrgnuli od nje. Dahnem, a ona tiho prošapće: »On mi je to isto rekao.« »Rekao vam je istinu«, potvrdim. »Ništa«, uzdahne ona, a zatim se brzo okrene prema meni i reče tek toliko glasno da se jedva čulo: »A zašto ste došli k nama iz daleka svijeta? On prečesto o vama govori. Bojim vas se. Je li vam - je li vam on potreban?« Nekakav se potajni bijes ušuljao u naše užurbano šaputanje. »Neću nikada više doći«, rekoh gorko. »I ja ga ne trebam. Nitko ga ne treba.« »Baš nitko?« ponovi ona s naglaskom sumnje. »Nitko«, potvrdih, osjećajući da me spopada neka čudna razdraženost. »Vi mislite da je on jak, mudar, hrabar, velik - zašto onda ne vjerujete da je i iskren? Ja ću sutra otići - i onda je gotovo. Nikada vas više neće uznemiriti glas iz njegova prijašnjeg svijeta. Taj svijet, koji vi ne poznajete, prevelik je a da bi žalio za njim. Razumijete li? Prevelik je. Vi imate njegovo srce u svojoj ruci. Morate to osjećati. Morate to znati.« »Da, ja to znam«, uzdahne ona tvrdo i mirno, kao što bi prošaptao neki kip.
Osjećao sam da nisam ništa učinio. A što sam uopće i želio učiniti? To još ni danas pravo ne znam. U onom me je času ispunjala neka neobjašnjiva gorljivost, kao da stojim pred nekom velikom i važnom zadaćom - ali to je bio utjecaj onoga trenutka na moje duhovno i osjećajno stanje. Ima u životu svakoga od nas takvih trenutaka, takvih utjecaja, koji kao da dolaze izvana, tako reći neodoljivi, nepojmljivi - kao da su nastali nekim tajanstvenim spajanjem planeta. Ona posjeduje, tvrdio sam joj, njegovo srce. Ona ima njega i sve drugo - samo ako bude mogla to vjerovati. Ono što joj ja imam reći, to je, da na cijelom svijetu nema nikoga tko bi ikada ustrebao njegovo srce, njegov duh, njegovu ruku. To je naša općenita sudbina, a ipak nam se čini strašno da to kažemo o ma kojem čovjeku. Slušala me je bez riječi, a njezin je mir sada bio kao protest nekog nepobjedivog nepovjerenja. Pitao sam je zašto je se uopće tiče svijet s one strane šuma? Od svega onog ljudstva, koje živi u tome golemom, nepoznatom svijetu, neće nikada doći, uvjeravao sam je, dokle god on bude živ, nijedan poziv, nijedan znak za nj. Nikada. Zanosio sam se. Nikada! Nikada! Sjećam se sa čuđenjem one uporne žestine što sam je tada pokazivao. Obmanjivao sam se da sam napokon uhvatio utvaru za grlo. I uistinu je sve ono stvarno ostavljalo u meni vrlo točan i čudesan dojam nekog sna. Pitao sam je zašto se boji. Ta ona zna da je on jak, iskren, mudar, hrabar. On je sve to. Sigurno. Još i više. On je velik - nepobjediv - a svijet ga ne treba, zaboravio ga je, ne bi ga čak više ni poznao.
Zašutio sam. Tišina je nad Patusanom bila duboka, a slab i rezak zvuk vesla, koje je udaralo o bok nekog čamca negdje u sredini rijeke, kao da ju je činio neizmjernom. »Zašto?« promrmlja ona. Osjetio sam onu vrstu bijesa koju čovjek osjeća u nekoj teškoj tučnjavi. Sablast je pokušavala da mi se izmakne iz šake. »Zašto?« ponovi glasnije, »recite mi!« A budući da sam ostao zbunjen, ona lupne nogom kao razmaženo dijete. »Zašto? Govorite!« »Vi to želite znati?« upitah je u velikom bijesu. »Da!« poviče. »Jer nije dosta dobar«, rekoh joj surovo. Za vrijeme sasvim kratke stanke opazih kako se vatra na drugoj obali rasplamsava proširujući kružnicu svoga sjaja kao neki zaprepašten pogled, a onda se najednom suzi u crven, oštar šiljak. Opazio sam kako mi je blizu tek onda kad sam osjetio stisak njezinih prstiju na svojoj ruci. Ne povisivši glasa, ona ipak izrazi njime svu neizmjernost dubokog prezira, gorčine i očajanja.
»Upravo to je i on rekao... Vi lažete!«
Dvije mi je posljednje riječi doviknula urođeničkim jezikom. »Čujte me do kraja!« molio sam. Ona je uzrujano disala i odgurnula moju ruku. »Nitko, nitko nije dosta dobar«, počeh s najvećom ozbiljnošću. Čuo sam grčevito naprezanje njezina daha koji se grozno ubrzavao. Oborio sam glavu. Čemu još nešto? Koraci su se približavali; udaljio sam se bez ijedne riječi...

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:52 am

XXXIV

Marlow ispruži noge, brzo ustane i malo zatetura, kao da se zaustavio nakon jakog, podužeg zaleta. Nasloni se leđima na balustradu i pogleda na neuredan niz počivaljki od trske. Tijela, što su na njima ležala, kao da su se prenula iz svoga mrtvila osjetivši njegovu kretnju. Jedan se ili dvojica usprave kao da ih je netko uznemirio; ovdje-ondje još se žarila koja cigara. Marlow ih je sve gledao očima čovjeka koji se budi iz dalekog i dubokog sna. Netko se nakašlja, a neki ga mirni glas slabo potakne: - A onda?
- Ništa - reče Marlow neznatno se trgnuvši. - On joj je pričao svoju povijest - to je sve. Ali ona mu nije vjerovala - i ništa više. A što se mene tiče, ne znam bi li bilo ispravno, zgodno, dolično da sam se radovao ili žalio. Ne mogu reći što sam mislio - to odista ni danas ne znam, i neću to vjerojatno nikada doznati. Ali što je on sam, jadnik, mislio? Istina će prevladati - znate li onu: »Magna est veritas et...« Da, ako imadne prilike za to. Ima u tome neki zakon - bez sumnje - ali isto tako određuje neki zakon vašu sreću i kad se kockate. Nije Pravda služavka ljudi - nego slučajnost, slučaj, Fortuna - ta saveznica strpljivoga vremena - ona koja drži ispravnu i točnu vagu. Nas smo obojica rekli isto. Jesmo li obojica rekli istinu - ili jedan od nas - ili nijedan?...
Marlow stane, prekriži ruke na grudima i nastavi promijenjenim glasom:
- Ona je rekla da lažemo. Sirotica! Dobro - prepustimo to sreći, kojoj je saveznik Vrijeme što ga ne možemo ubrzati, i kojoj je neprijatelj Smrt što neće da čeka. Ja sam se povukao - malo poražen, moram priznati. Uhvatio sam se ukoštac sa samim strahom i bio sam pobijeđen - dakako. Postigao sam samo, da njezinoj tjeskobi dodam još i sumnju o nekom tajanstvenom sporazumu, o nekoj neobjašnjivoj i nerazumnoj zavjeri, koju zauvijek treba zadržati U tmini. A do toga je došlo lako, prirodno, neizbježno njegovim činom i samim njezinim činom! Bilo je kao da sam upućen u djelovanje neumoljive sudbine kojoj smo mi žrtve - i oruđe. Bilo mi je strašno pomisliti na djevojku, koju sam ostavio ondje nepomičnu. Jimovi su koraci imali sudbonosan zvuk kad se približavao u svojim teškim, svezanim cipelama, ne videći me. »Što je to? Nema svjetla!« reče glasno, iznenađenim glasom. »Što radite u tami vas dvoje?« Ali začas je, čini se, primijeti. »Hej, djevojko!« poviče veselo. »Hej, momče!« odgovori ona smjesta upravo čudesno hladnokrvno.
Tako su se oni obično pozdravljali, a onaj trunak oholosti, što ga je ona unosila u svoj prilično visok ali sladak glas, bio je neobičan, dražestan, djetinjast. Veoma se sviđao Jimu. To je bilo posljednji put što sam ih čuo da izmjenjuju taj svoj uobičajeni pozdrav, i zazebe me u srcu. Čuo sam taj visoki, sladak glas, njezino divno svladavanje, njezinu gordost, ali se činilo kao da sve to preuranjeno umire, i njezin je nestašni odziv zvučio kao jecaj. To je bilo upravo prokleto strašno. »Što si učinila s Marlowom?« upitao je Jim i dodao: »Otišao je - zar ne? Čudno da ga nisam sreo... Jeste li tu, Marlowe?«
Nisam odgovorio. Nisam se još ni vraćao u kuću - to još nikako ne. Nisam to doista ni mogao. Dok me je on zvao, upravo sam nastojao pobjeći kroz vratašca koja su vodila na nedavno prokrčenu zemlju. Ne; još im nikako nisam mogao gledati u lice. Hodao sam žurno, spuštene glave, uzduž utrta puteljka. Tlo se lagano uspinjalo, nekoliko je velikih stabala bilo posječeno, šikarje porezano, trava popaljena. Jim je namjeravao da tu pokuša zasaditi kavu. Veliko se brdo, dižući svoj dvostruki vrhunac, crn poput ugljena, prema jasnožutom sjaju mjeseca koji je izlazio, doimalo kao da baca svoju sjenu na tlo, pripravljeno za taj eksperiment. Jim se spremao na vrlo mnogo eksperimenata; divio sam se njegovoj energiji, njegovoj poduzetnosti i njegovoj oštroumnosti. Tada mi se ništa na svijetu nije činilo nestvarnije od njegovih planova, energije i oduševljenja. Podigavši oči, ugledam dio mjeseca kako blista kroz grmlje na dnu provalije. Načas mi se učinilo kao da se ta glatka ploča, padajući na zemlju sa svoga mjesta na nebu, skotrljala do dna toga ponora; njezin je ponovni uspon bio nalik na polagane skokove; ona se izvlačila iz zamršenih grančica; golo, iskrivljeno deblo nekog drveta, koje je raslo na obronku, načinilo je crnu pukotinu upravo preko njezina lica. Mjesec je daleko bacao svoje ravne zrake kao iz spilje, a u tome turobnom svjetlu, kao na pomrčini, panjevi su posječenih stabala stršili sasvim tamni, teške su sjene padale sa svih strana do mojih nogu, na moju pomičnu sjenu, a nasuprot je tom puteljku bila sjena samotna groba, vječito ovjenčanog cvijećem. Na mutnoj su mjesečini prepleteni cvjetovi poprimali oblike nepoznate našem pamćenju, i boje koje naše oko ne prepoznaje, kao da je to neko osobito cvijeće koje još nijedan čovjek nije ubrao, koje nije raslo na ovom svijetu i koje je namijenjeno samo mrtvacu. Njegov se jaki miris širio u toplu zraku koji je od njega postao gust i težak kao dim tamjana. Grude su se bijelih koralja sjajile oko tamnog humka poput čisla od izbijeljenih lubanja, a naokolo je sve bilo tako mirno te se činilo da su sada, kad sam ja stao, prestali i svi zvukovi i sve kretnje na svijetu.
Bio je to veliki mir, kao da je cijela zemlja samo jedan grob, i neko sam vrijeme stajao tu misleći većinom o onim živima kojima je, premda su se sklonili u udaljena mjesta, nepoznata ostalim ljudima, ipak suđeno da sudjeluju u njihovim tragičnim ili smiješnim mukama. I u njihovim plemenitim borbama također - tko zna? Ljudsko je srce dovoljno prostrano da obuhvati čitav svijet. Dovoljno je valjano da nosi breme, ali gdje mu je hrabrost da ga zbaci?
Čini mi se da sam se bio prepustio nekom sentimentalnom raspoloženju. Znam samo da sam ostao ondje dovoljno dugo da me je tako potpuno mogao obuzeti osjećaj krajnje samoće te mi se činilo kako sve što sam u posljednje vrijeme vidio, sve što sam čuo, pa i sama ljudska riječ, više i ne postoji, nego živi samo još neko vrijeme u mom pamćenju, kao da sam ja posljednji ostatak ljudskog roda. Bila je to neka čudna i sjetna iluzija koja se razvila polusvjesno, kao i sve naše iluzije za koje mislim da su samo priviđenja daleke, nedokučive istine što ju jedva naslućujemo. To je bilo odista jedno od zabačenih, zaboravljenih, nepoznatih mjesta na zemlji; pogledao sam pod njegovu tamnu površinu, i osjećao da će ono, kad ga sutradan zauvijek ostavim, iščeznuti iz stvarnosti, kako bi živjelo jedino još u mom pamćenju dok i ja sam ne padnem u zaborav. Još i sad imam taj osjećaj; možda je upravo taj osjećaj ono što me je ponukalo da vam pričam tu povijest, da vam pokušam predati, tako reći, njegov prvi opstanak, njegovu stvarnost - istinu otkrivenu u času iluzije.
Uto bane Cornelius. Izmilio je kao crv iz visoke trave što je rasla u uleknutu tlu. Mislim da je njegova kuća trunula negdje u blizini toga mjesta, premda je nikada nisam vidio, jer nisam odlazio dosta daleko u tom smjeru. On dotrči preda me na puteljak; njegove noge, obuvene u prljave bijele cipele, isticale su se na crnoj zemlji; zaustavi se i poče cviliti i previjati se pod svojim visokim cilindrom. Njegovo je omršavjelo tijelo sasvim nestalo, izgubilo se u odijelu od crne tkanine. To je bilo njegovo odijelo za blagdane i svečanosti i podsjetilo me da je to već četvrta nedjelja što je provodim u Patusanu. Cijelo sam vrijeme svoga boravka nejasno osjećao njegovu želju da mi se povjeri, ako me samo uzmogne zateći negdje nasamo. Vrzmao se oko mene s pohlepnim i čeznutljivim izrazom na svome kiselom, žutom, malom licu; ali ga je zadržavala njegova bojažljivost, kao što je i mene zadržavalo moje prirodno opiranje tome da imam ikakva posla s tako mrskim stvorom. Pa ipak bi i uspio, da se nije svaki put tako spremno odšuljao čim biste ga samo pogledali. Odšuljao bi se pred strogim Jimovim pogledom, pred mojim pogledom, koji sam nastojao učiniti ravnodušnim, čak i pred zlovoljnim, ponosnim pogledom Tamb’ Itama. Uvijek bi se odšuljao; gdje god biste ga ugledali, vidjeli ste ga kako se zaobilazno udaljuje pogledavajući preko ramena, sad s nepovjerljivim gunđanjem, sad opet s ogorčenim, jadnim, nijemim licem, ali kakav bi god izraz poprimio, nijedan ne bi mogao prikriti prirođenu, neizlječivu podlost njegove prirode, kao što ni skupocjeno odijelo ne može sakriti neku nakaznu rugobu tijela.
Ne znam nije li tome bila uzrok obeshrabrenost zbog moga potpunog poraza što sam ga doživio u susretu s utvarom straha prije manje od jednog sata, ali sam ga pustio da me uhvati a da čak nisam ni pokazao neki otpor. Bio sam osuđen da primam ispovijesti i da slušam pitanja na koja nema odgovora. To je bilo mučno, ali prezir, nagonski prezir koji je izazivala pojava toga čovjeka, pomogao mi je da to podnesem. On nije mogao imati za mene ni najmanje značenje. Ništa nije uopće više moglo imati neko značenje, otkad sam zaključio da je Jim, za kojega sam se jedino brinuo, konačno zavladao svojom sudbinom. On mi je rekao da je zadovoljan... gotovo zadovoljan. To znači da je došao dalje nego što se većina nas usuđuje. Ja - koji imam pravo da se smatram dosta valjanim - ja se ne usuđujem. A ne usuđuje se to i nitko od vas, mislim?...
Marlow stane kao da očekuje neki odgovor. Nitko ne progovori ništa.
- Vrlo dobro - poče opet. - Neka to ni živa duša ne zna, kad istinu može iščupati iz nas samo neka okrutna, podmukla, užasna katastrofa. Ali Jim je jedan od naših i mogao je reći da je zadovoljan... gotovo zadovoljan. Zamislite samo to! Gotovo zadovoljan. Čovjek bi mu gotovo zavidio na njegovoj katastrofi. Gotovo zadovoljan. Nakon toga ništa više ne može imati neko značenje. Nije bilo važno tko ga sumnjiči, tko se pouzdaje u nj, tko ga ljubi, tko mrzi - naročito ako je Cornelius bio onaj koji ga je mrzio.
Napokon je to ipak bila neka vrsta priznanja. Vi ćete suditi o nekom čovjeku po njegovim dušmanima kao i po njegovim prijateljima, a taj je Jimov neprijatelj bio takav da se nijedan častan čovjek ne bi stidio priznati ga za svoga neprijatelja, a da ga ipak time odviše ne precjenjuje. To je bilo shvaćanje kojega se držao Jim, a koje sam i ja s njim dijelio, ali Jim ga je prezirao još i iz načelnih razloga. »Moj dragi Marlowe«, govorio mi je, »osjećam da me, ako idem ravno, ništa ne može pogoditi. Ja to zaista osjećam. Sada ste već dosta dugo ovdje i mogli ste dobro vidjeti sve naokolo - pa mi iskreno recite, ne mislite li da sam potpuno siguran? Sve to stoji do mene, a Jupitra mi! ja imam golemo pouzdanje u sebe. Najgore što bi Cornelius mogao učiniti bilo bi da me ubije, mislim. Ali ja ni časa ne vjerujem da bi to učinio. On to ne bi mogao, znate - pa ni onda kad bih mu ja sam pružio nabijenu pušku, a onda mu okrenuo leđa. Eto takav je to stvor. A ako pretpostavite da on to hoće učiniti - ako pretpostavite da on to može, pa dobro - što onda? Ja nisam došao ovamo da bijegom spasim svoj život - zar ne? Došao sam ovamo da prislonim leđa o zid, i ovdje ću ostati...«
»Dok ne budete potpuno zadovoljni«, dodam.
U tom smo času sjedili pod krovom na krmi njegova čamca; dvadeset je vesala blistalo kao jedno, po deset na svakoj strani, udarajući vodu jednim zamahom, dok se iza naših leđa Tamb’ Itam tiho nagibao lijevo i desno i piljio ravno niz vodu, pazeći da drži dugačak čamac u najjačem toku rijeke. Jim sagne glavu, te se činilo da će naš posljednji razgovor zauvijek ugasnuti. Htio me je ispratiti sve do ušća rijeke. Škuna je otplovila već dan prije spuštajući se niz vodu po oseki, a ja sam produžio svoj boravak još za jednu noć. I sad me je ispraćao.
Jim se malo ljutio na me što sam uopće spomenuo Corneliusu. A uistinu nisam rekao mnogo. Taj je čovjek bio odviše neznačajan da bi bio opasan, premda je bio ispunjen ljutom mržnjom, koliko je to samo mogao biti. Nazivao me je »poštovani gospodine« u svakoj drugoj rečenici i cvilio je sasvim uza me, dok me je pratio od groba svoje »pokojne žene« do vrata Jimova dvorišta. Izjavljivao je da je najnesretniji čovjek, žrtva, zgnječen kao crv; preklinjao me da pogledam na nj. Nisam htio ni okrenuti glavu, ali sam ispod oka mogao vidjeti njegovu prepokornu sjenu kako klizi iza moje, dok je mjesec, obasjavajući nas s desne strane, izgledao kao da vedro promatra taj prizor. Nastojao mi je objasniti - kako sam vam već rekao - svoj udio u događajima one znamenite noći. U pitanju je bila samo brzina. Kako je mogao znati tko će nadjačati? »Ja bih ga bio spasio, cijenjeni gospodine! Bio bih ga spasio za osamdeset dolara«, izjavljivao je sladunjavim glasom idući korak iza mene. »On se spasio sam«, rekoh, »a vama je oprostio«. Začujem odvratno cerekanje i okrenem se prema njemu: smjesta je, činilo se, bio pripravan odmagliti. »Čemu se vi to smijete?« upitah ga zaustavivši se. »Ne dajte se varati, poštovani gospodine!« klikne on, očito gubeći svaku vlast nad svojim osjećajima. »Zar on da se sam spasi! Ne umije on ništa, poštovani gospodine - sasvim ništa. Tko je on? Što on traži ovdje - taj veliki lupež? Što traži ovdje? On svakome sipa prašinu u oči, on i vama sipa prašinu u oči, poštovani gospodine; ali meni on ne može sipati prašinu u oči. On je veliki luđak, poštovani gospodine«. Ja se prezirno nasmijem i, okrenuvši se na drugu stranu, pođem opet dalje. Cornelius je trčkarao uza me i nametljivo šaptao: »On je tu samo neko djetence - samo djetence - samo djetence«. Dakako, nisam se ni najmanje obazirao na nj, a on, videći da vrijeme hita, jer smo se već približavali ogradi od bambusa, koja je blistala nad pocrnjelim tlom čistine, prijeđe na pravi predmet svoga razgovora. Poče podlo plačljivim glasom. Njegove su mu velike nesreće, rekao je, pomutile pamet. Zato se nada da ću mu ja ljubazno oprostiti one riječi na koje su ga natjerale samo njegove patnje. On ne kani time postići ništa, samo poštovani gospodin ne zna što to znači biti upropašten, slomljen, pogažen. Nakon toga uvoda približi se predmetu koji mu je ležao na srcu, ali tako zaobilazno nepovezano, plašljivo, da dugo nisam mogao razabrati što zapravo hoće. Želio je da se kod Jima zauzmem za njega. Činilo se također da je riječ i o nekom novcu. Čuo sam tu i tamo riječi: »Umjerena provizija - dolična nagrada«. Činilo se da on traži naknadu za nešto; i istrčao se čak tako daleko da mi kaže s nekim žarom kako ne vrijedi živjeti čovjeku kojemu su sve oteli. Ja nisam, dakako, izustio ni riječi, ali nisam ni začepio uši. Bit je svega toga, što mi je postupno postajalo jasno, bila da on smatra kako ima pravo na neke novce u zamjenu za djevojku. On je nju odgojio. Tuđe dijete. S mnogo muke i truda - sada je star... dolična nagrada... Kad bi poštovani gospodin htio reći koju riječ... Stanem da ga radoznalo pogledam, a on, bojeći se, čini mi se, da ne pomislim kako pretjeruje u svojim zahtjevima, žurno pristane na neki ustupak. S obzirom na »doličnu nagradu«, koju bi imao dobiti odmah, pripravan je, izjavljivao je, brinuti se za djevojku »bez ikakve druge naplate - kad dođe vrijeme da se ‘gentleman’ vrati kući«. Njegovo je malo, žuto lice, skvrčeno kao da je izažeto, izražavalo najtjeskobniju pohlepnu lakomost. Glas mu je ulagujući se cvilio: »Nikakve brige dalje - dobrovoljan skrbnik - mala svota...«
Stao sam i čudio se. Takva je vrsta posla bila očevidno njegovo zvanje. Najednom sam otkrio u njegovu puzavom stavu neku sigurnost, kao da se cijeli svoj život bavio samo sigurnim poslovima. »Svaki je ‘gentleman’ ostavio neku proviziju kad je došlo vrijeme da se vrati kući«, poče on značajno. Ja zalupih vratašcima. »U ovom slučaju, gospodine Corneliuse«, rekoh, »to vrijeme neće nikada doći.« Trebalo mu je nekoliko časaka da to shvati. »Kako!« zaskiči iskreno. »Kako«, prihvatim ja sa svoje strane vrata, »pa zar to još nikada niste čuli iz njegovih usta? On se nikada neće vratiti kući.« »Oh! To je previše!« poviče Cornelius. Nije me više htio osloviti s »poštovani gospodine«. Nekoje vrijeme šutio, a onda bez ikakva traga poniznosti poče vrlo tiho: »Neće nikada otići - ah! Zar je on - on - došao ovamo, vrag zna otkuda - došao ovamo - vrag zna, zašto - da po meni gazi dok ne umrem - ah - gazi« (on lagano lupne objema nogama), gazi ovako - nitko ne zna zašto - dok ne umrem...« Glas mu potpuno zamre; spopadne ga mali kašalj; zatim se sasvim približi plotu i reče mi povjerljivim i jadnim glasom da po njemu neće više gaziti. »Strpljivo! - strpljivo!« - mrmljao je busajući se u grudi. Ja sam mu se naprosto nasmijao, ali najednom prasne on preda mnom u raspojasan, divljački smijeh. »Ha! Ha! Ha! Vidjet ćemo! Vidjet ćemo! Što? Krasti od mene? Pokrasti mi sve! Sve! Sve!« Glava mu se spusti na jedno rame, a ruke su, slabo sklopljene, visile pred njim. Čovjek bi pomislio da je volio tu djevojku nadzemaljskom ljubavlju, da je njegov duh skršen, a srce slomljeno zbog te najokrutnije otimačine. Najednom podigne glavu i izbaci neku poganu riječ. »Kao njezina majka - ona je ista kao i njezina lažljiva majka. Potpuno ista. I u licu. U licu. Furija!« On nasloni čelo na plot i u tom položaju počne izgovarati prijetnje i užasne pogrde na portugalskom jeziku i svoje promukle usklike prekidati kukavnim jadikovkama i stenjanjem, trzajući pri tom ramenima, kao da ga je spopao smrtonosan napadaj neke bolesti. To je bila neizrecivo smiješna i podla lakrdija, i ja se brzo izgubim odande. On pokuša nešto viknuti za mnom. Neku uvredu na Jimov račun, mislim - ali ipak ne preglasno; ta bili smo preblizu kući. Sve što sam jasno čuo bilo je: »Ta on je samo neko djetence - samo djetence«.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:53 am

XXXV

Ali sutradan ujutro, kad su mi na prvoj okuci rijeke iščezle iz očiju kuće Patusana, nestala mi je iz vida i stvarnost svega toga, njezina boja, njezine crte i njezino značenje, poput slike koju je umjetnikova mašta stvorila na platnu, i kojoj nakon duga promatranja po posljednji put okrenete leđa. Ona ostaje u pamćenju nepokretna, neuvela, sa svojim zaustavljenim životom, u nepromjenljivoj rasvjeti. Ambicije, strah, mržnje, nade, sve to ostaje u mome duhu upravo onako kako sam vidio - snažno i kao zauvijek utvrđeno u istom izrazu. Odlazio sam od te slike i vraćao se u svijet gdje se zbivaju događaji, gdje se ljudi mijenjaju, gdje svjetlo treperi, a život teče poput bistre rijeke, da uronim u nj; imat ću dosta posla da držim glavu nad površinom. Ali što se tiče svijeta koji sam ostavljao za sobom, u njemu ne mogu zamisliti nikakve promjene. Golemi i velikodušni Doramin i njegova mala žena, majčinska vještica, koji zajedno gledaju na tu zemlju i tajno tetoše svoje sne roditeljskih ambicija, Tunku Alang, oronuo i sav zbunjen, Dain Waris, pametan i hrabar, sa svojim povjerenjem u Jima, pogledom i ironičnom srdačnošću, djevojka, sva obuzeta zaplašenim, sumnjičavim obožavanjem, Tamb’ Itam, mrk i vjeran, Cornelius, koji naslanja svoje čelo na plot na mjesečini - sve ih vidim sasvim jasno. Oni postoje u meni kao dočarani štapićem nekog čarobnjaka. Ali lik, oko kojega su se svi oni okupili, taj lik živi, a ja ga ne vidim jasno. Nikakav čarobnjački štapić ne može ga ukrutiti pred mojim očima. On je jedan od naših.
Jim me je, kako sam vam već rekao, pratio na prvoj etapi moga povratka u svijet kojega se on odrekao, a činilo se da nas put na mahove vodi kroz samo srce neoskvrnjene pustoši. Prazni su rukavi rijeke blistali pod okomitim suncem; među visokim je zidovima vegetacije žega drijemala nad vodom, a čamac se snažnim veslanjem probijao kroz zrak, koji kao da se skrutio gust i vruć pod krovom visokih stabala.
Sjena je skoroga rastanka stvorila već neizmjeran razmak među nama, i kad smo razgovarali, bilo je to s naporom, kao da moramo pojačati svoje tihe glasove kako bi prodrli kroz veliku i sve veću udaljenost. Čamac je upravo letio; skapavali smo od vrućine sjedeći jedan uz drugoga u ustajalu, odviše ugrijanom zraku, vonj mulja, močvare, iskonski miris plodne zemlje činilo se da nas bode u lice. Najednom, na nekoj okuci, kao da je negdje daleko neka velika ruka podignula tešku zavjesu i naglo rastvorila golema vrata. I samo se svjetlo činilo kao da se trza, nebo se nad našim glavama raširilo, vrlo daleki žamor dopre do naših ušiju, obavije nas svježina i ispuni pluća, pospješi misli, krv, žaljenje - i ravno ispred nas šume iščeznu pred tamnomodrim hrptom mora.
Duboko sam disao, uživao u toj širini otvorenog obzora, u toj drukčijoj atmosferi, što se činilo da dršće od naprezanja života, od energije nekoga nepogrešivog svijeta. To nebo i to more bili su otvoreni za me. Djevojka je pravo rekla - u njima je bio neki znak, neki poziv - nešto na što sam se odazivao svakom žilicom svoga bića. Pustio sam da mi oči tumaraju kroz prostor, poput čovjeka, oslobođena okova, koji proteže svoje zgrčene udove, trči, skače, odaziva se opojnom zanosu slobode. »To je divno!« uskliknem, a onda pogledam na grešnika do sebe. Sjedio je, oborivši glavu na grudi, i rekao: »Da« - velikim slovima napisan prijekor svojoj romantičnoj savjesti.
Sjećam se i najmanjih pojedinosti toga popodneva. Iskrcasmo se na malom bijelom žalu. Iza njega se dizala niska stijena, na vrhu pošumljena i umotana u povijuše do samog podnožja. Ispod nas morska se pučina u svojoj vedroj i izrazitoj modrini protezala dižući se polagano sve do obzora, koji se poput niti ispružio u visini naših očiju. Veliki su blistavi valovi svjetla lagano prolazili preko pjegaste, tamne površine, brzi kao pera što ih nosi povjetarac. Lanac se otoka, razveden i masivan, pružao nasuprot široku ušću na površini blijede, staklenaste vode, koja je vjerno odražavala obrise njegovih obala. Visoko je u bezbojnoj svjetlosti sunca lebdjela neka samotna ptica, potpuno crna, sad se spuštala, a sad dizala nad istim mjestom i tek bi neznatno zalepetala krilima. Jedna je skupina bijednih, čađavih koliba od tanke rogožine stajala nad vlastitom obrnutom slikom u vodi na mnoštvu iskrivljenih visokih kolaca u boji ebanovine. Neka sasvim mala, crna lađa isplovi između njih s dva mala čovjeka, potpuno crna, koji su se pretjerano naprezali veslajući po blijedoj vodi, a lađa kao da je teško klizila po zrcalu. Ta je skupina kukavnih koliba bila ribarsko selo, koje se dičilo naročitim pokroviteljstvom bijeloga gospodara, a ona su dva čovjeka, koja su prelazila preko vode, bila stari glavar i njegov zet. Oni se iskrcaše i dođoše do nas po bijelu pijesku, vitki, tamnosmeđi kao sušeni na dimu, s pepeljastim mrljama na koži svojih golih ramena i grudi. Glave su im bile obavite prljavim, ali pomnjivo savijenim rupcima, a starac odmah poče rječito iznositi neku tužbu, pružajući svoju mršavu ruku i upirući s povjerenjem u Jima svoje stare, krmeljive oči. Radžini ljudi neće da ih puste na miru; bilo je svađe zbog nekih kornjačinih jaja što su ih njegovi ljudi sabirali na onim otočićima - i on, naslanjajući se u sasvim maloj udaljenosti na svoje veslo, ispruži svoju smeđu koščatu ruku nad more. Jim ga je neko vrijeme slušao ne dižući očiju, a zatim mu prijazno reče neka počeka. On će ga malo kasnije saslušati. Oni se poslušno povuku malo dalje i čučnu na svoje pete, položivši vesla preda se na pijesak; srebrni su traci u njegovim očima strpljivo pratili naše kretnje, a beskrajnost otvorena mora i mir obale koja se pružala na sjever i na jug izvan dohvata moga vida stvarali su golemu Nazočnost što je motrila nas, četiri patuljka, osamljena na onom blistavom pijesku.
»Neprilika je u tome«, reče Jim zlovoljno, »što su mnogi naraštaji smatrali jadne ribare u tom selu kao Radžine osobne robove, a taj stari nevaljalac ne može sebi utuviti u glavu da...«
On stane. - »Da, vi ste to sve promijenili«, rekoh.
»Jest. Ja sam sve to promijenio«, promrmlja sumornim glasom.
»Vi ste doživjeli svoju sreću«, nastavih.
»Jesam li?« reče Jim. »Dobro, jesam. Mislim da jesam. Da. Opet sam stekao pouzdanje u se - dobar glas - pa ipak katkada želim... Ne! Zadržat ću ono što sam stekao. Nemam ništa više da očekujem.« Ispruži ruke prema moru. »Nikako neću dalje odavde.« Onda udari nogom po pijesku. »Ovo je moja granica, jer mi ništa manje nije dovoljno.«
Koračali smo dalje žalom. »Da, ja sam sve to promijenio«, nastavi on pogledavši sa strane ona dva strpljiva ribara što su čučala. »Pokušajte samo pomisliti što bi se dogodilo kad bih otišao. Jupitra mi! Možete li vi to sebi predočiti? To bi bio pravi pakao. Ne! Otići ću sutra i izložiti se opasnosti da popijem kavu kod onoga starog ludova Tunka Alanga, i podići ću veliku graju zbog tih smrdljivih kornjačinih jaja. Ne. Ja ne mogu reći: sad je dosta. Nikada. Moram ustrajati, ustrajati do kraja držeći pred očima svoj cilj, da budem siguran kako me ništa ne može pogoditi. Moram se oslanjati na njihovu vjeru u me, da bih se osjećao siguran i da - da...« Zamisli se kako bi našao prikladnu riječ, i činilo se da bi je htio pronaći na moru »da bih ostao u dodiru sa...« Glas mu se naglo snizi u šaptanje... »s onima koje možda nikada više neću vidjeti. Sa - sa - s vama, na primjer.«
Njegove me riječi duboko ganuše. »Zaboga«, rekoh, »ne mislite na me, dragi moj prijatelju, gledajte samo na se!« Osjećao sam zahvalnost i simpatiju za toga beskućnika, čije su oči odabrale mene, koji imam svoje mjesto među ostalim neznačajnim mnoštvom. Kako je to, uostalom, malo da bih se time hvalio! Okrenem na stranu svoje zažareno lice; pod niskim suncem, koje je dogorijevalo, tamnjelo i crvenjelo poput žeravice iz vatre, prostiralo se more nudeći sav svoj beskrajni mir ognjenoj kugli što mu se primicala. On dvaput pokuša govoriti, ali se uzdrži; napokon, kao da je našao neku formulu, reče mirno:
»Bit ću vjeran. Bit ću vjeran«, ponovi i ne gledajući me, po prvi put pustivši da mu oči lutaju po moru, kojemu se modrina promijenila u tamni grimiz pod plamenim zalaskom sunca. Ah! bio je romantik, romantik. Sjetih se nekih Steinovih riječi... »Uroniti u razorni element... Ostvariti svoj san, i opet ostvarivati svoj san - i tako - uvijek - usque ad finem...« Bio je romantik, ali usprkos tome potpuno iskren. Tko može reći kakve je oblike, kakva priviđenja, kakva lica, kakav zaborav vidio u žaru zapada!... Mali se čamac, pušten sa škune, primicao polagano s pravilnim udaranjem dvaju vesala pješčanom prudu, da dođe po me. »Pa i Dragulj ka je tu«, reče on, a velika je tišina zemlje, neba i mora tako zavladala i samim mojim mislima da sam se na njegov glas trgnuo. »Tu je i Draguljka«. »Jest«, promrmljah. »Ne treba ni da vam kažem što je ona meni«, nastavi. »Vidjeli ste i sami. S vremenom će ona već razumjeti...« »Nadam se da hoće«, prekinem ga. »I ona ima u mene povjerenje«, sanjario je Jim, a onda promijeni ton: »Kad ćemo se opet vidjeti, da mi je znati?«
»Nikada - osim ako odete odavde«, rekoh izbjegavajući njegov pogled. Činilo se da nije iznenađen; stajao je neko vrijeme sasvim miran.
»Onda zbogom«, reče nakon stanke. »Možda je tako i dobro.«
Stisnusmo jedan drugome ruku, a ja pođoh prema čamcu koji je čekao primaknuvši svoj kljun sasvim žalu. Škuna je s razapetim velikim jedrom, okrenuvši prednje trokutno jedarce prema vjetru, skakutala na grimiznom moru; i jedra su joj postala ružičasta. »Hoćete li skoro opet kući?« upita Jim upravo kad sam zakoračio preko ruba na brod. »Za godinu dana otprilike, ako poživim.« Prednji dio čamca zagrebe po pijesku, čamac se otisne, mokra vesla bljesnuše i uroniše jedanput, dvaput. Jim na kraju žala podigne glas. »Recite im...«, poče on. Načinih znak ljudima da prestanu veslati, i počekah čudeći se. Kome da kažem? Napol već uronjeno sunce obasjavalo ga je; vidio sam njegov crveni sjaj u Jimovim očima što su nijemo gledale u me... »Ne - ništa!« reče i lakim zamahom ruke dade čamcu znak da krene. Nisam više pogledao na obalu sve dok se nisam popeo na palubu škune.
Do tog je časa sunce već zašlo. Sumrak je ležao nad istokom, a obala je potamnjevši pružala unedogled svoju mračnu stijenu, koja se doimala kao pravi bedem noći; zapadni je obzor bio samo veliki plamen, zlatan i grimizan, u kojemu je plovio velik, osamljen oblak, mračan i miran, i bacao sivu sjenu na vodu pod sobom, a ja vidjeh Jima na žalu kako gleda za škunom koja odmiče i sve se brže udaljuje.
Ona se dva polugola ribara digoše čim sam ja otišao; sigurno su zaokupili bijelog gospodara jadikovkama o svojim sitnim, jadnim, potlačenim životima, a ovaj je to jadikovanje slušao kao da se sve to njega samoga tiče, jer nije li i to bio dio njegove sreće - sreće, koja je započela čim je izgovorio riječ »idem« - sreće kojoj je, kako me je uvjeravao, tako potpuno dorastao? I oni su, rekao bih, također imali sreću, a bio sam uvjeren da će joj svojom postojanošću biti dorasli. Njihova su tamna tjelesa iščeznula na tamnoj pozadini mnogo prije nego što mi se izgubio iz vida njihov pokrovitelj. Bio je u bjelini od glave do pete i uporno se isticao od onog bedema noći za svojim leđima, od mora do svojih nogu, a uza nj njegova sreća - još i tad zastrta koprenom. Što mislite? Je li bila još i tad zastrta koprenom? Ja ne znam. Činilo mi se da taj bijeli lik u onom miru obale i mora stoji usred neke duboke zagonetke. Suton se brzo gasio na nebu nad njegovom glavom, pruga je pijeska već nestala pod njegovim nogama, a on sam nije se činio veći od djeteta - i onda se vidjela samo još mrlja, sitna bijela mrlja, koja kao da u sebi sabire čitavo svjetlo što je preostalo u potamnjelu svijetu... I najednom ga izgubih iz vida...

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:53 am

XXXVI

Tim je riječima Marlow završio svoje pričanje, a njegovi se slušaoci smjesta raziđu pred njegovim sumornim, zamišljenim očima. Ljudi se povukoše s verande dva po dva, ili pojedinačno, ne gubeći vrijeme i bez riječi, kao da su posljednje slike te nedovršene priče, njezina nepotpunost i sam pripovjedačev glas učinili svaku raspravu nepotrebnom i svako razjašnjenje nemogućim. Činilo se da svaki od njih odnosi sa sobom svoj dojam, da ga odnosi kao neku tajnu; ali od svih tih slušalaca bio je samo jedan koji je jednoga dana imao čuti posljednju riječ te povijesti. Ona je sama došla k njemu, više od dvije godine kasnije a došla je kao debeli svežanj papira ispisan Marlowovim pravilnim i uglastim rukopisom.
Taj povlašteni čovjek otvori svežanj, pogleda u nj, a zatim odloživši ga, priđe prozoru. Njegov je stan bio na najvišem katu visoke zgrade, a pogled mu je mogao lutati daleko iza prozirnih prozora, kao da gleda s vrha nekog svjetionika. Kosi su krovovi blistali, tamni su im se isprekidani vrhovi beskonačno nizali jedan za drugim poput mračnih valova bez pjene, a iz dubina se grada pod njegovim nogama dizao nejasan i neumoran žamor. Zvonici su crkava, brojni i nasumce razasuti, stršali poput svjetionika u izukrštanim pličinama među kojima nema prolaza; jaka je kiša padala zajedno sa sumrakom zimske večeri, a udarci su se velikog sata, koji je na nekom tornju izbijao ure, razlijegali snažnim i strogim zvucima što su ječali i oštro prodirali sve do mozga. Čovjek povuče teške zastore.
Svjetlo je njegove zasjenjene svjetiljke spavalo poput neke zaklonjene mlake, njegovi se koraci na ćilimu nisu ni čuli, dani su njegovih lutanja bili završeni. Nema više obzora, bezgraničnih poput nade, nema više sutona u šumama, svečanima poput hramova, u njegovu vrućem traženju »nikad otkrivene zemlje« nad brežuljkom, preko rijeke, s onu stranu mora. Sat je izbijao! Nikada više! Nikada više! Ali otvoreni je svežanj pod svjetiljkom dozivao natrag zvukove, priviđenja i sam okus prošlosti - mnoga izblijedjela lica, žamor tihih glasova koji zamiru na obalama udaljenih mora pod strastvenim suncem bez utjehe. On uzdahne i sjedne da čita.
Najprije ugleda tri različita priloga. Mnogo stranica, sitno ispisanih i pričvršćenih zajedno, zaseban četvorouglast list sivkastog papira s nekoliko riječi, napisanih rukopisom koji on nikada prije nije vidio, i Marlowovo pismo kao objašnjenje. Iz njega ispadne drugo neko pismo, požutjelo od vremena i izlizano na pregibima. On ga digne i, odloživši ga na stranu, uzme Marlowovu poslanicu, žurno preleti preko prvih redaka, a onda se zaustavi i poče polagano čitati poput čovjeka koji se, sporim nogama i budnim očima, približuje neotkrivenoj zemlji da u nju zaviri.
»...Mislim, da niste zaboravili«, nastavljalo je pismo. »Samo ste vi pokazali zanimanje za onoga koji je nadživio pričanje svoje povijesti, premda se dobro sjećam kako niste htjeli priznati da je on zavladao svojom sudbinom. Proricali ste da će ga snaći ona velika nesreća, da će se umoriti i da će mu se zgaditi čast što ju je stekao, zadaća što ju je sam sebi zadao, ljubav koja se razvila iz sućuti i iz mladosti. Rekli ste da dobro poznajete ‘stvar takve vrste’, varavo zadovoljstvo i neizbježnu obmanu što ih ona sa sobom donosi. Vi ste također rekli - sjećam se - da je ‘posvetiti svoj život njima’ (a ‘njima’ znači sve ljude smeđe, žute ili crne kože) ‘gotovo isto kao da prodate svoju dušu nekom surovom prostaku’. Tvrdili ste da su ‘stvari te vrste’ podnošljive i trajne samo onda kad se temelje na čvrstom vjerovanju u istinitost ideja koje pripadaju našoj rasi, i u ime kojih su osnovani red i moral etičkog napretka. ‘Treba nam jakost toga vjerovanja da bismo se održali’ rekli ste. ‘Treba nam da vjerujemo u potrebu i u pravednost tih ideja da bismo dostojno i svjesno žrtvovali svoje živote. Bez toga je naša žrtva samo zaborav, a način kojim tu žrtvu prinosimo nije drugo nego put u propast’. Drugim riječima, tvrdili ste da se ili moramo boriti zajedno sa svojima, ili naš život ne vrijedi. Možda! Vi to sigurno znate - kažem to bez ikakve zlobe - vi, koji ste u nekoliko mjesta uletjeli sasvim sami i opet spretno izišli, ne oprživši krila. Ali, riječ je o tome da je Jim, ne obazirući se na čitavo čovječanstvo, imao posla samo sa sobom, a pitanje je nije li on naposljetku pristao uz neku vjeru, koja je moćnija nego što su zakoni rada i napretka.
Ništa ne tvrdim. Vi ćete to možda moći prosuditi - kad pročitate. Ima - uostalom - mnogo istine u onom običnom izrazu ‘prati ga nesreća’. Nemoguće je vidjeti Jima jasno - osobito zato što ga, gledajući ga posljednji put, vidimo samo tuđim očima. Ja vam bez oklijevanja priopćujem sve što znam o onom posljednjem događaju koji ga je, kako je sam govorio, ‘snašao’. Čovjek se pita nije li to možda bila ona posljednja dobra prilika, ona posljednja i odlučna kušnja na koju sam uvijek slutio da čeka, kako bi zatim mogao doviknuti svoju poruku ovom nepogrešivom svijetu. Vi se sjećate da me je, kad sam se posljednji put s njim rastajao, upitao hoću li se skoro vratiti kući, i da je najednom povikao za mnom: »Recite im!«... Ja sam čekao - radoznalo, priznajem, i s nadom - da čujem što će to doviknuti: »Ne - ništa.« Onoga je dana to bilo sve - i neće biti ništa više; neće biti nikakve poruke, osim one koju svaki od nas može sam za se razabrati iz jezika činjenica, koje su tako često zagonetnije nego i najlukavije sastavljen red riječi. On je, istina, još jednom pokušao izraziti što misli, ali ni to mu nije uspjelo, kako možete vidjeti ako pogledate na list sivkastog papira koji je ovdje priložen. Pokušao je pisati; ne primjećujete li kako je taj rukopis banalan? Natpis kaže: »Tvrđava Patusan«. Prema tome zaključujem da je izveo svoju namjeru i pretvorio svoju kuću u utvrdu. To je bio izvrstan plan: dubok jarak, zemljani zid s ogradom od kolja, a na uglovima topovi na povišenim mjestima, da mogu pucati na svaku stranu trga. Doramin je pristao da mu dobavi topove, pa će tako svaki čovjek njegove stranke znati da je tu sigurno mjesto, u koje se svaki vjerni pristaša može povući u slučaju neke nenadane pogibelji. Sve je to dokazivalo njegovo razborito predviđanje, njegovu vjeru u budućnost. Oni, koje je zvao ‘moji ljudi’ - oslobođeni Šerifovi zarobljenici - imali su činiti zasebnu četvrt Patusana sa svojim kolibama i malim komadićima zemlje pod zidovima tvrđave. A u njoj će on sam biti nepobjediva vojska. »Tvrđava Patusan.« Nema datuma, kako vidite. Što znači broj i ime za dan koji je kao i drugi dan? Također je nemoguće reći na koga je mislio kad je prihvatio pero: na Steina - na mene - na svijet uopće - ili je to bio samo besciljni, bolni krik osamljena čovjeka koji se suočio sa svojom sudbinom? ‘Dogodilo se nešto grozno’ napisao je prije nego što je odbacio pero prvi put; pogledajte pod tim riječima mrlju tinte, nalik na vršak strijele. Čas zatim pokušao je opet, teško črčkajući, kao olovnom rukom, napisati drugi redak. ‘Moram sada odmah...’ Pero je štrcnulo, i on je tada odustao od toga da piše. Nema ništa više; ugledao je široki ponor, koji ni oko, ni glas ne može premostiti. Ja to mogu razumjeti. Porazilo ga je ono neobjašnjivo, porazila ga je vlastita ličnost - dar one sudbine koju je svim svojim silama nastojao savladati.
Prilažem vam također i jedno staro pismo - vrlo staro pismo. Našli su ga pomnjivo sačuvano u njegovoj kutiji za pisanje. Ono je od njegova oca, a po datumu možete vidjeti da ga je morao dobiti malo dana prije nego što se ukrcao na »Patnu«. Mora da je to posljednje pismo što ga je uopće dobio od kuće. Čuvao ga je svih tih godina kao neku dragocjenost. Dobri je stari pastor jako volio svoga sina mornara. Pročitao sam tu i tamo po koju rečenicu. U tom pismu nema ništa drugo osim ljubavi. On kaže svom ‘dragom Jamesu’ da je njegovo posljednje dugačko pismo bilo veoma ‘iskreno i zanimljivo’. Ne bi mu se sviđalo da on ‘sudi o ljudima prestrogo i prenaglo’. Pune četiri strane tako, blage moralne pouke i obiteljske vijesti. Tom se ‘zaredio’, Carrijin je muž imao ‘novčanih gubitaka’. Stari nastavlja jednako, pouzdavajući se u Providnost i ustaljeni poredak svemira, ali živo osjeća njegove male pogibelji i njegove male milosti. Čovjek ga gotovo može vidjeti, sjedokosa i vedra u nepovredivu zaklonu izblijedjele, udobne sobe za rad, pune polica s knjigama, gdje je četrdeset godina uvijek iznova savjesno sređivao svoje ponizne misli o vjeri i vrlini, o vođenju života i jedinom ispravnom umiranju, gdje je napisao tako mnogo propovijedi, kako sjedi pišući svom dječaku, ondje daleko, na drugom kraju svijeta. Ali što znači udaljenost? Vrlina je samo jedna na čitavom svijetu, i postoji samo jedna vjera, jedno jedino razumljivo upravljanje životom, jedan jedini način kako se umire. On se nada da njegov ‘dragi James’ neće nikada zaboraviti kako se onaj, ‘tko samo jedanput popusti napasti, istoga časa izlaže tome da se potpuno iskvari i zauvijek propadne. Zato odluči čvrsto da nećeš nikada, ni s kojeg razloga, učiniti ništa što smatraš lošim’. Ima tu vijesti o nekom omiljelom psu; a konjić, ‘na kojemu ste svi vi mališani rado jahali’, od starosti je oslijepio, i morali su ga ustrijeliti. Stari zaziva nebeski blagoslov; majka mu i sve djevojke, koje su tada bile još kod kuće, šalju izraze svoje ljubavi... Ne, nema ništa naročito u tome žutom, izlizanom listu, koji je nakon tako mnogo godina dolepršao iz njegove ruke što ga je milovala. Na to pismo nije nikada bilo odgovora, ali tko bi mogao reći kakve je razgovore vodio sa svim tim mirnim, bezbojnim likovima muškaraca i žena koji žive u onome mirnom kutiću svijeta, zaklonjenom od pogibelji ili od borbe kao grob, gdje se jednolično udiše zrak neporemećene čestitosti? Čini ti se čudno da Jim pripada tim ljudima - Jim, kojega je tako mnogo toga ‘snašlo’. Njih nikada nije ništa snašlo; oni neće nikada biti zatečeni nespremni i nikada neće biti pozvani da se uhvate ukoštac sa sudbinom. Svi su tu, dočarani blagim očevim čavrljanjem, sva ta braća i sve te sestre, kost njegovih kosti i meso njegova mesa, svi gledaju vedrim, nesvjesnim očima, a njega, čini mi se, vidim kako se konačno vratio, ali ga ne vidim više samo kao bijelu mrlju usred beskrajnog tajanstva, nego u pravoj veličini, gdje stoji prezren među njihovim smirenim likovima sa svojim ozbiljnim i romantičnim licem, ali uvijek nijem, mračan - u nevolji.
Povijest posljednjih događaja naći ćete na ovih nekoliko priloženih stranica. Morat ćete priznati da je romantičnija od najpustolovnijih sanja njegova dječaštva, a ipak mislim da ima u njoj neke duboke i strašne logike, kao da samo naša mašta, jedino mašta može sručiti na nas moć neke porazne sudbine. Nerazboritost naših misli pada opet na naše glave: ‘Tko se mača laća, od mača i pogiba.’ Ta se čudna pustolovina, u kojoj je najčudnije to da je istinita, zbila kao neka neminovna posljedica. Nešto se takvo moralo dogoditi. Čovjek to neprestano sam sebi govori, a čudi se što se takvo nešto uopće moglo dogoditi u pretprošloj godini gospodnjoj. Ali to se dogodilo - i nemoguće je pobijati logičnost događaja.
Zapisujem to ovdje za vas kao da sam bio očevidac. Obavještenja što sam ih dobio bila su samo djelomična, ali ja sam sve te ulomke povezao u cjelinu, a ima ih dosta da slika bude razumljiva. Pitam se kako bi Jim sam to pričao. On mi se toliko povjeravao, da mi se katkada čini kako će i sad ući i ispričati mi tu povijest vlastitim riječima, svojim bezbrižnim, a ipak osjećajnim glasom, na svoj iskren način, malo zbunjen, malo zabrinut, malo povrijeđen, ali otkrivajući tu i tamo jednom riječju ili rečenicom svoju unutrašnjost, premda to nikada nije bilo dovoljno da se potpuno snađem. Teško je vjerovati da on nikada više neće doći. Nikada više neću čuti njegov glas, niti ću vidjeti njegovo glatko, rumeno i opaljeno lice s bijelom crtom na čelu, ni njegove mladenačke oči, koje od uzbuđenja tamne i postaju duboke, nedokučivo modre.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:53 am

XXXVII

Sve to počinje znamenitim podvigom nekoga Browna, koji je s najvećim uspjehom ukrao španjolsku škunu iz malog zatona blizu Zamboagne. Dok nisam otkrio tog junaka, obavještenja što sam ih dobio bila su nepotpuna, ali sam sasvim neočekivano naišao na nj nekoliko sati prije nego što je ispustio svoju drzovitu dušu. Na sreću je bio i pripravan i sposoban da mi pripovijeda, iako su ga gušili napadaji astme; pri tom se njegovo izmučeno tijelo previjalo od zlobne radosti kad bi samo pomislio na Jima. Upravo je likovao na pomisao da je konačno ipak isplatio dug onoj bahatoj propalici’. Sav je uživao u tom svome djelu. Morao sam podnositi utonuli bijesni pogled njegovih divljih očiju namreškanih vjeđa ako sam htio nešto doznati; podnosio sam ga razmišljajući kako su neki oblici zla vrlo srodni ludilu, kako potječu iz ljute sebičnosti, raspaljivani su otporom, cijepaju dušu na komade i daju tijelu nenaravnu snagu. Njegovo pričanje otkriva također neslućene dubine prepredenosti u onog nitkova Corneliusa čija podla i jaka mržnja djeluje kao po nekom oštroumnom nadahnuću i pokazuje mu nepogrešiv put prema osveti.
’Čim sam ga pogledao, odmah sam vidio kakav je to luđak’, dahtao je Brown na umoru. ‘On da je čovjek! Grom i pakao! On je bio šuplja prijevara. Kao da nije mogao izravno reći: Dižite ruke s moga plijena! Grom ga ubio! To bi bilo muški! Vrag odnio njegovu uzvišenu dušu! Ulovio me je - ali nije imao dovoljno bjesova u sebi da sa mnom dokrajči. To nije imao! Taj me je stvor pustio da odlepršam, kao da nisam vrijedan ni udarca nogom.’... Brown se očajnički naprezao da dođe do daha... ’Varalica... Pustio me da otpirim... I tako sam ja na kraju dovršio s njim...’ On se opet gušio... ’Mislim da će me ovo ubiti, ali ja ću sada lako umrijeti... Vi... čujte vi... ne znam vaše ime - ja bih vam dao novčanicu od pet funti da - da je imam - za vijest - ili se ne zvao Brown...’ Užasno se naceri... ’Gentleman Brown’.
Sve je to izgovarao teško dišući i piljeći u me svojim žutim očima iz dugačkog, izmučena smeđeg lica; trzao je lijevom rukom, a sijeda i zamršena brada visila mu je gotovo do u krilo; prljav i poderan gunj pokrivao mu je noge. Pronašao sam ga u Bangkoku pomoću one sveznalice Schomberga, gostioničara, koji me je u povjerenju uputio gdje da ga tražim. Čini se da je neka danguba i pijana skitnica - neki bijelac koji je živio među urođenicima sa ženom Sijamkom, smatrao osobitom čašću da dade utočište posljednjim danima glasovitog ‘gentlemana’ Browna. Dok je on razgovarao sa mnom u kukavnoj kolibi i borio se, tako reći, za svaki trenutak svog života, ona je Sijamka krupnih golih nogu i glupava ružnog lica, sjedila u tamnom kutu, nehajno žvačući betel. S vremena na vrijeme digla bi se da otjera neko pile s vrata. Cijela se koliba tresla kad je hodala. Ružno žuto dijete, golo i trbušasto poput maloga poganskog boga, stajalo je do nogu ležaja i, držeći prst u ustima, duboko i mirno promatralo čovjeka na umoru.
Govorio je grozničavo, ali kao da bi ga usred riječi neka nevidljiva ruka uhvatila za gušu, zagledao bi se u me nijemo s izrazom sumnje i tjeskobe. Bojao se, činilo se, da će me čekanje umoriti, i da ću otići ostavivši ga s njegovom nedovršenom pričom i neizraženim likovanjem. Mislim da je umro u toku te noći, ali tada nisam ništa više imao da doznam.
Toliko zasad o Brownu.
Osam mjeseci prije toga, došavši u Samarang, otišao sam da kao obično posjetim Steina. Na onoj strani kuće koja je gledala u vrt pozdravi me na verandi bojažljivo neki Malajac, a ja se sjetih da sam ga vidio u Patusanu u Jimovoj kući među drugim Bugima, koji bi obično dolazili uvečer da beskonačno pričaju o svojim ratnim uspomenama i da raspravljaju o državnim poslovima. Jim mi ga je jednom pokazao kao čestita malog trgovca koji ima vlastitu urođeničku lađu za plovidbu i po moru, i koji se istaknuo kao jedan od najhrabrijih pri zauzimanju ’Šerifova dvorišta’. Nisam baš bio iznenađen što ga vidim, jer bi se svaki trgovac iz Patusana, koji bi se odlučio putovati čak do Samaranga, svakako navraćao Steinovoj kući. Uzvratih mu pozdrav i pođoh dalje. Na vratima Steinove sobe naiđoh na drugog Malajca, u kojemu prepoznah Tamb’ Itama.
Smjesta ga upitah što on tu radi; padne mi na um da je možda Jim došao u posjet. Priznajem, ta me je pomisao uzbudila i razveselila. Tamb’ Itam me je gledao kao da ne zna što da kaže. Je li Tuan Jim unutra’? upitah nestrpljivo. ‘Nije’, promrmlja on oborivši glavu na trenutak, a onda s nenadanom ozbiljnošću ponovi dvaput: ‘Nije se htio boriti. On se nije htio boriti.’ Kako mi se činio nesposoban da kaže išta drugo, odgurnuh ga u stranu i uđoh.
Stein je, visok i pognut, stajao sam u sredini sobe među redovima pretinaca za leptire. ‘Ah! Jeste li vi to, moj prijatelju?’ reče žalosno me gledajući kroz naočari. Svijetlosmeđi, širok vuneni kaput visio mu je nezakopčan do koljena. Imao je panama šešir na glavi, a blijedi su mu obrazi bili duboko izbrazdani. ‘Što je to sada?’ upitah nervozno. ‘Tu je Tamb’ Itam...’ ‘Dođite da vidite djevojku. Dođite da vidite djevojku. Ona je ovdje’, reče nekako preko srca užurban. Pokušao sam ga zadržati, ali je on s blagom upornošću prelazio preko mojih željnih pitanja. ‘Ona je ovdje, ona je ovdje’, ponavljao je uvelike uzbuđen. ‘Došli su ovamo prije dva dana. Starac kao što sam ja, stranac - sehen Sie - ne može učiniti mnogo... Dođite... Mlada srca ne praštaju...’ Dobro sam vidio da je Stein u najvećoj neprilici... Jakost je života u njima, okrutna jakost života...’ Mrmljao je vodeći me oko kuće; išao sam za njim gubeći se u žalosnim i ljutitim nagađanjima. Na vratima sobe za primanje zakrči mi put. ‘On ju je jako ljubio?’ reče kao da pita, a ja samo kimnuh, osjećajući se tako gorko razočaran da se nisam usudio progovoriti. ‘Zaista užasno’, promrmlja Stein. ‘Ona me ne može razumjeti. Ja sam za nju samo neki čudni starac. Možda vi... vas poznaje. Razgovarajte s njom. Ne možemo to ostaviti ovako. Recite joj neka mu oprosti. Bilo je zaista užasno.’ ‘Nema sumnje’, rekoh ogorčen što se nalazim u tami, ‘ali jeste li mu vi oprostili?’ On me nekako čudno pogleda. ‘Ćut ćete’, reče i, otvorivši vrata, bez oklijevanja me gurne unutra.
Vi znate Steinovu golemu kuću i dvije velike sobe za primanje, nenastavane i neugodne, čiste, pune samoće i sjajnih predmeta koji izgledaju kao da ih ljudski pogled nije nikada dotaknuo. U njima je hladno i u najtoplije dane, i vi ulazite u njih kao što biste ušli u neki pomno očišćeni podrum pod zemljom. Prođoh kroz jednu sobu, a u drugoj ugledah djevojku gdje sjedi na kraju velikoga stola od mahagonija, na koji je naslanjala glavu sakrivajući lice rukama. Nalašteni je pod kao ploha smrznute vode nejasno odražavao njezinu sliku. Zastori su od trske bili spušteni, a kroz čudan je zelenkasti sumrak, što ga je stvaralo lišće stabala izvana, puhao jak vjetar i nadimao dugačke zastore na prozorima i vratima. Bijeli joj lik bio je kao oblikovan od snijega; kristalni su privjesci na velikom svijećnjaku zveckali nad njezinom glavom poput blistavih ledenica. Podigla je oči i motrila me kako se približavam. Ledio sam se, kao da su prostrane odaje hladno boravište očaja.
Smjesta me prepozna i, čim sam stao spustivši pogled na nju, reče mirno: ‘On me je ostavio; vi nas ostavljate - radi svojih ciljeva’. Njezino je lice bilo odlučno. Činilo se da joj se sva životna toplina povukla u neki nepristupačan kut u grudima. ‘Bilo bi mi lako umrijeti s njim’, nastavi ona i načini neku umornu kretnju, kao da se odriče toga da shvati nešto nepojmljivo. ‘On nije htio! Bio je kao zaslijepljen - a ipak sam ja sama s njim govorila, ja sam stajala pred njegovim očima, na mene je gledao čitavo vrijeme! Ah! Vi ste tvrdi, izdajnički, bez istine, bez samilosti. Što vas čini tako opakima? Ili ste možda svi ludi?’
Ja je prihvatih za ruku, ali mi ruka ne uzvrati stisak, a kad je ispustih, ona padne. Ta ravnodušnost, strasnija od suza, od krikova i prijekora, kao da prkosi vremenu i utjehi. Osjećali ste da ništa, što biste mogli reći, neće stići do središta toga nijemog i okamenjenog bola.
Stein mi je rekao: ‘Čut ćete.’ Čuo sam. Čuo sam sve, slušajući sav zaprepašten i s užasom njezin glas, pun nesavladiva umora. Ona nije mogla shvatiti pravi smisao onoga što mi priča, a njezina me osvetljivost ispunjala samilošću za nju - a i za nj. Ostao sam kao prikovan na mjestu kad je završila. Naslanjajući se na ruku tvrdim je očima piljila preda se, a vjetar je puhao, i kristali su i dalje zveckali u zelenkastu sumraku. Zatim nastavi šapućući sama sebi: ‘A ipak je gledao u me! Mogao je vidjeti moje lice, čuti moj glas, čuti moju tugu! Kad bih pokatkad sjedila do njegovih nogu, naslonivši obraz na njegovo krilo, a on držao ruku na mojoj glavi, prokletstvo je okrutnosti i ludila već bilo u njemu i čekalo dan kad će se očitovati. Taj je dan došao!... i prije nego što je sunce zašlo, nije više mogao vidjeti - oslijepio je i oglušio i izgubio svaku sućut, kao vi svi. On neće iz mene izmamiti nijedne suze. Nikada, nikada. Nijedne suze. Ja neću plakati! Otišao je od mene kao da sam ja gora od smrti. Pobjegao je, kao da ga je otjeralo neko prokletstvo koje je čuo ili vidio u svom snu...’
Njezine ukočene oči kao da su se naprezale da vide sjenu čovjeka koji se snagom nekoga sna istrgnuo iz njezina naručja. Uopće mi ni ne odzdravi na moj tihi naklon. Odlanulo mi što se mogu udaljiti.
Vidjeh je još jednom, istoga popodneva. Otišavši od nje pošao sam da tražim Steina kojega nisam mogao naći u kući; progonjen zloslutnim mislima, iziđem u vrtove, u one čuvene Steinove vrtove, u kojima možete naći svaku biljku i stablo tropskih nizina. Išao sam duž regulirane rijeke i prosjedio dugo na zasjenjenoj klupi nedaleko od ukrasnog ribnjaka, gdje su neke vodene ptice podrezanih krila bučno ronile i pljuskale. Granje australskih stabala njihalo se iza mene lagano, neprestano, podsjećajući me na šum borova u Engleskoj.
Taj je turobni i nespokojan zvuk bio prikladna pratnja mojim mislima. Ona je rekla da ga je od nje otrgnuo neki san, a na to joj čovjek nije mogao ništa odgovoriti; činilo se da nema oproštenja za takav prestupak. A ipak, nije li i samo čovječanstvo u svojoj slijepoj trci nagnano nekim snom o svojoj veličini i moći na mračne staze pretjerane okrutnosti i pretjerane požrtvovnosti? A što je napokon i samo traženje istine?
Kad sam se digao da se vratim u kuću, ugledah Steinov svijetlosmeđi kaput kroz neku rupu u lišću i odmah zatim na zaokretu nekog puteljka naiđoh na nj; šetao je s djevojkom. Njezina je ručica ležala na njegovoj ruci, i on se pod širokim, plosnatim rubom svoga panama šešira naginjao nad nju, sijed, očinski, sa sažalnim i viteškim poštovanjem. Stao sam postrance, ali se oni zaustaviše nasuprot meni. On je oborio pogled na tlo do svojih nogu, a djevojka je, uspravna i lagana na njegovoj ruci, mračno piljila nekamo preko moga ramena svojim crnim, sjajnim, ukočenim očima. ‘Schrecklich!’ promrmlja Stein. ‘Užasno! Užasno! Što se tu može učiniti?’ Činilo se kao da se okreće k meni, ali mene su njezina mladost i svi oni dugi dani što je još čekaju jače privlačili nego on, te ja najednom, upravo kad sam uvidio da se ništa ne može reći, zatekoh sama sebe gdje branim svoga prijatelja kako bih njoj pomogao. ’Morate mu oprostiti’, zaključih, a moj mi se vlastiti glas činio prigušen, izgubljen u gluhoj, ravnodušnoj neizmjernosti. ‘Svima nam je potrebno da nam se oprosti’, dodam brzo zatim.
’Pa što sam ja skrivila?’ upita ona samo usnama.
’Uvijek ste osjećali nepovjerenje prema njemu’, rekoh.
’Bio je kao i drugi’, izusti ona polagano.
’Nije kao i drugi’, protestirao sam, ali ona nastavi mirno, bez ikakva osjećaja:
’Bio je lažac.’ Ali Stein smjesta upadne: ‘Ne! Ne! Ne! Moje ubogo dijete!...’ On trgne njezinu ruku, koja je mrtvo ležala na njegovu rukavu. ‘Ne! Ne! Nije bio lažac! Bio je iskren! Iskren! Iskren!’ Pokuša pogledati u njezino kameno lice. ‘Vi ne razumijete, Ah! Zašto ne razumijete?... Užasno!’ obrati se meni. Jednoga će dana svakako razumjeti.’
’Hoćete li joj vi objasniti?’ upitah gledajući ga uporno. Oni krenuše dalje.
Motrio sam ih. Njezina se haljina vukla po puteljku, njezina je crna kosa padala raspletena. Hodala je uspravna i laka uz visoka čovjeka, kojemu je dugačak, širok kaput visio u okomitim naborima s pognutih ramena, i kojemu su se noge polagano micale. Iščeznuše s druge strane one šikare (možda se još sjećate), u kojoj je šesnaest raznih vrsta bambusa raslo na okupu, tako da ih je vješto oko znalo sve razlikovati. Što se mene tiče, bio sam oduševljen divnom dražesti i ljepotom toga gaja s puteljcima, okrunjenog šiljatim lišćem i kitnjastim glavama, tom snagom, tim čarom smirenog, bujnog života koji je izrazit kao kakav zvuk. Sjećam se da sam ga dugo ostao gledati, kao što bi se netko zadržao na mjestu do kojega dopire šapat utjehe. Nebo je bilo biserno sivo. Bio je jedan od onih oblačnih dana, tako rijetkih u tropskim krajevima, kad čovjeka salijeću uspomene, uspomene na druge obale, na druga lica.
Odvezoh se natrag u grad istoga popodneva, povevši sa sobom Tamb’ Itama i onoga drugog Malajca, u čijoj su lađi oni pobjegli izbezumljeni, prestrašeni i izgubljeni u onoj nesreći. Udarac što su ga pretrpjeli kao da je izmijenio njihove prirode, okamenio njezinu strast, a zlovoljnog je i šutljivog Tamb’ Itama učinio gotovo brbljavim. I njegova se zlovolja pretvorila u zbunjenu poniznost, kao da je u odsudnom času vidio neuspjeh neke moćne čarolije. Trgovac iz Bugija, bojažljiv i neodlučan čovjek, izložio mi je vrlo jasno ono malo što je imao reći. Obojica su očevidno bila prestrašena od osjećaja nekoga dubokog, neizrecivog čuđenja, od dodira nekoga nedokučivog tajanstva«.
Tu se s Marlowovim potpisom završavalo samo njegovo pismo. Povlašteni je čitalac odvio stijenj na svojoj svjetiljci i, sjedeći samotan nad valovitim krovovima grada, poput čuvara nekoga svjetionika nad morem, dade se na čitanje Jimove povijesti.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:54 am

XXXVIII

»Sve to počinje kako sam vam već rekao, sa čovjekom po imenu Brown«, glasila je prva rečenica Marlowova pričanja. »Vi, koji ste se potucali po zapadnom Pacifiku, morali ste čuti za nj. Bio je poznati lupež na australskoj obali - ne zato što su ga tu često viđali, nego zato što se uvijek isticao u pričama o vanzakonskom životu, kojima zabavljaju posjetioce iz Engleske; i najblaža bi od tih priča, koje su se o njemu širile od rta Yorka do zaljeva Edena, bila više nego dovoljna da ga objese, kad bi se ispričala na pravome mjestu. Nikada se nije zaboravljalo spomenuti i to kako se misli da je on sin nekog baruna. Bilo kako bilo, sigurno je da se Brown odmetnuo s nekoga engleskog broda u ono vrijeme kad se počelo kopati zlato, te se za malo godina o njemu govorilo kao o nemani koja ugrožava različite skupine otoka u Polineziji. Bavio se otmicama urođenika, ogulio bi nekoga samotnog bijelog trgovca i do same pidžame koju je imao na sebi, a kad bi takvog jadnika orobio, većinom bi ga pozvao na dvoboj lovačkim puškama na žalu - što još samo po sebi ne bi bilo tako strašno da protivnik nije već dotada bio polumrtav od straha. Brown je bio moderni gusar, i to prilično bijedan, kao i njegovi slavniji uzori, ali ono u čemu se razlikovao od svoje suvremene braće razbojnika, kao što je Bully Hayes, ili sladunjavi Pease, ili ona namirisana hulja, onaj kicoš sa zaliscima Dundreary, poznat pod imenom Prljavi Dick, bila je osobita drzovitost njegovih nedjela i žestoko preziranje čovječanstva uopće a svojih žrtava napose. Drugi su bili samo najobičniji pohlepni prostaci, ali njega kao da je vodila neka zamršenija namjera. Izgrdio bi nekog čovjeka jedino da dokaže kako ga malo cijeni, a u strijeljanju ili sakaćenju kakva mirnog, bezazlenog stranca očitovao bi onu divlju i osvetničku ozbiljnost koja je bila kadra ispuniti užasom i najsmionije pustolove. U dane svoje najveće slave posjedovao je naoružanu lađu, na kojoj je služila mješovita posada, sastavljena od polinezijskih otočana i odbjeglih kitolovaca, i hvalio se, ne znam s koliko istine, da mu novčana sredstva u potaji daje neka veoma ugledna tvrtka trgovaca kokosovim orasima. Kasnije je pobjegao - govorkalo se - sa ženom nekog misionara, koja se, kao još vrlo mlada djevojka iz Claphama13 udala u času zanosa za blagog svećenika ravnih tabana, i koja je, naglo presađena u Melaneziju, krenula nekako stranputicom. To je bila tužna priča. Ona je bila bolesna u vrijeme kad ju je oteo, te je umrla, na palubi njegova broda. Kažu - a to je najčudnovatiji dio te priče - da se on nad njezinim mrtvim tijelom prepustio sumornoj, žestokoj tuzi. I njegova ga je sreća napustila vrlo brzo zatim. Izgubio je svoj brod na morskim hridima kod Malaite14 i iščeznuo na neko vrijeme, kao da je potonuo s njim. Prvi se put zatim čulo za nj u Nuka Hivi15 gdje je kupio staru francusku škunu koja je prije pripadala državnoj plovidbi. Kakav je častan posao mogao imati na umu kad je kupio tu lađu, ne mogu reći, ali su očevidno, zbog visokih povjerenika, konzula, ratnih brodova i međunarodnog nadzora, južna mora prevruća za gospodu njegova kova. Očito je morao premjestiti pozornicu svojih pothvata dalje na zapad, jer je godinu dana kasnije odigrao nevjerojatno srčanu, ali ne baš unosnu ulogu u nekoj tragikomičnoj aferi u zaljevu Mamile, u kojoj su glavni junaci bili neki namjesnik što je pronevjeravao državni novac, i neki lupeški blagajnik. Nakon toga čini se da se vrzmao oko Filipina na svojoj truloj škuni boreći se sa svojom nesrećom, dok na kraju, idući suđenim putom, ne zabrodi u Jimovu povijest kao slijepi ortak Mračnih Sila.
Pričao mi je da je, u času kad ga je zarobio neki španjolski patrolni čamac, pokušavao samo prokrijumčariti nekoliko topova za buntovnike. Ako je tako, onda ne mogu razumjeti što je radio na južnoj obali Mindanaoa. Ipak mislim da je ucjenjivao urođenička sela duž obale. Glavno je to da ga je čamac, smjestivši stražu na njegovu lađu, prisilio da jedri zajedno s njim prema Zamboangi. Na putu su zbog nekog razloga oba broda morala pristati u jednom od onih novih španjolskih naselja - iz kojih se na kraju nikada nije ništa razvilo - gdje su naišli ne samo na nekog državnog činovnika u obalnoj službi, nego i na dobru, čvrstu obalnu škunu, usidrenu u malom zaljevu; tu je lađu, koja je u svakom pogledu bila kud i kamo bolja od njegove, Brown odlučio ukrasti.
Izdala ga sreća - kako mi je sam rekao. Svijet, što ga je čitavih dvadeset godina zastrašivao divljačkim, nasilničkim prezirom, nije mu dao nikakvih materijalnih prednosti osim vrećice srebrnih dolara, koja je bila tako dobro skrivena u njegovoj kabini da je ‘ni sam đavo ne bi mogao nanjušiti’. A to je bilo sve - uistinu sve. Bio je već umoran od života, a nije se bojao smrti. Ali taj je čovjek, koji bi zbog hira stavio na kocku svoj život s gorkom i podrugljivom ravnodušnošću, živio u smrtnom strahu od tamnice. I sama mogućnost da bude zatvoren ispunjala bi ga nekim nerazumnim užasom, oblijevao bi ga hladan znoj, dobivao bi živčani slom, krv bi mu se pretvarala u vodu - spopadala bi ga ona vrsta groze koju bi osjetio praznovjeran čovjek pri pomisli da ga grli sablast. Državni činovnik koji je, dakle, došao na palubu da obavi privremenu istragu o zarobljenom brodu, istraživao je marljivo čitav bogovetni dan i vratio se na obalu istom kad se smračilo, dobro zaogrnut kabanicom i jako se brinući da Brownova mala uštednja ne bi zveckala u svojoj vrećici. Nakon toga, budući da je bio čovjek od riječi, smislio je način (već iduće večeri, mislim) kako da pošalje državni čamac na neki hitan zadatak u naročitoj službi. Kako se njegov zapovjednik nije mogao odreći momčadi na zarobljenu brodu, on se zadovoljio da, prije nego što se udalji, ponese sa sobom sva jedra s Brownove škune, sve do posljednje krpe, i dobro se pobrinuo da se dovuku na žal njegova dva čamca koja su bila dvije milje daleko odande.
Ali u Brownovoj se posadi nalazio neki urođenik sa Salamonskih otoka, otet već u svojoj mladosti i veoma privržen Brownu, najvaljaniji momak u cijeloj družini. Taj prijan otpliva do obalnog broda - usidrena nekih pet stotina aršina odande - držeći kraj konopca načinjenog od sve odjeće što su je za to bili pronašli i izderali. Voda je bila glatka, a zaljev taman »kao utroba krave«, kako je to Brown opisao. Salamonac se popeo na rub broda, držeći kraj konopca u zubima. Momčad je te lađe - sve sami Tagalci16 - bila na obali i zabavljala se u urođeničkom selu. Dva čuvara broda, ostavljena na palubi, naglo se probudiše i ugledaše samoga vraga. Imao je blistave oči i skakao brzo kao munja po mostu. Oni padoše na koljena ukočeni od straha, križajući se i mrmljajući molitve. Dugim nožem, koji je našao u brodskoj kuhinji, Salamonac, ne prekidajući njihove molitve, probode najprije jednoga, a zatim drugoga; istim se nožem lati posla i strpljivo poče piliti uže od kokosovih vlakana, dok se ono pod oštricom najednom ne prekine i pljusne u vodu. Tada on u tišini zaljeva oprezno vikne, a Brownova družina, koja je vrebala i puna nade ćulila uši u tami, poče polagano potezati svoj kraj užeta. Za manje od pet minuta obje se škune približe uz lak udarac i škripanje greda.
Brownova se momčad premjesti ne gubeći ni časa, uzevši sa sobom svoje vatreno oružje i veliku zalihu streljiva. Bilo ih je u svemu šesnaest: dva odbjegla mornara, jedan mršavi odmetnik s nekoga američkog ratnog broda, nekoliko jednostavnih plavokosih Skandinavaca, jedan luckasti mulat, jedan umiljati Kinez koji je kuhao - a ostalo kojekakav klatež južnih mora. Nitko se od njih nije ni za što brinuo. Brown ih je svijao po svojoj volji, a on sam, koji je bio ravnodušan prema vješalima, bježao je od sablasti španjolske tamnice. Nije im ostavio vremena da prekrcaju dovoljno živežnih namirnica; vrijeme je bilo mirno, zrak pun rose, a kad su odvezali konopce i razapeli jedra na slab povjetarac s obale, vlažno se platno nije nadimalo; činilo se da se njihova stara škuna blago rastaje s ukradenim brodom i da se tiho, kao i crna masa obale, gubi u noći.
Sretno isploviše na pučinu. Brown mi je pričao sve pojedinosti njihove plovidbe kroz Makasarski tjesnac. Bila je to vrlo mučna i očajnička pustolovina. Nedostajalo im je hrane i vode; napali su nekoliko urođeničkih brodova i dobili malo od svakoga. Razumije se da se Brown s ukradenom lađom nije usudio pristati ni u kojoj luci. Nije imao novca da išta kupi, ni isprava da ih pokaže, ni dosta vjerojatne laži da se opet izvuče. Neka im arapska lađa pod nizozemskom zastavom, koju su iznenadili jedne noći na sidrištu kod Poula Lautoma,17 ustupi malo prljave riže, svežanj banana i burence vode. Tri su dana vihor i magle sa sjeveroistoka tjerali škunu preko Javanskog mora. Žuti, muljeviti valovi promočiše tu skupinu gladnih lupeža. Vidjeli su poštanske parobrode kako plove svojim propisanim putovima, prolazili su mimo dobro opskrbljenih engleskih brodova sa zarđalim željeznim bokovima, usidrenih na plitkome moru, koji su čekali promjenu vremena ili oseku; jedna engleska topovnjača, bijela i lijepa, s dva vitka jarbola, presiječe im jednoga dana put, ali u daljini; a jednom drugom zgodom neka nizozemska korveta, crna i teško opremljena, primicala se njihovoj krmi, ploveći strašno polagano u magli. Oni su se šuljali neopaženi ili prezreni, družina pravih izopćenika, blijeda, žućkasta u licu, pobješnjela od gladi i gonjena strahom. Brown je namjeravao doploviti na Madagaskar, gdje se nadao, i to prilično osnovano, da će u Tamatavi prodati škunu bez ikakvih ispitivanja, ili da će možda nabaviti za nju neke više-manje krivotvorene isprave. Ipak, prije nego što bi se mogao upustiti u dugo putovanje preko Indijskog oceana, trebalo je hrane, a i vode.
Možda je on čuo za Patusan - a možda je samo slučajno vidio to ime napisano sitnim slovima na pomorskoj karti - vjerojatno ime povećeg seoceta uz rijeku u nekoj urođeničkoj državi, potpuno bez obrane, daleko od utrtih pomorskih putova i od krajnjih stanica za podmorske kabele. On je takve pothvate poduzimao i prije - kao neki trgovački posao; sada je to bila krajnja nužda, pitanje života ili smrti - zapravo slobode. Slobode! Bio je siguran da će dobiti namirnica, junaca, riže, slatkih krumpira. Žalosna se družina već unaprijed oblizivala. Možda će im uspjeti da iznude proizvode kao tovar za svoju škunu, a - tko zna? - možda i nešto zdravog, zvučnog kovanog novca! Znat će on navesti neke od poglavica i seoskih glavara da se dobrovoljno odreknu toga. Govorio mi je da bi im radije ispekao nožne prste nego dopustio da mu pokvare račune. Ja mu to vjerujem. Vjerovali su mu i njegovi ljudi. Oni nisu glasno klicali od veselja, jer su bili nijema rulja, ali su bili spremni kao vukovi.
Što se vremena tiče, imao je sreću. Nekoliko bi dana tišine prouzrokovalo neizrecive užase na toj škuni, ali uz pomoć povjetarca s kopna i s mora nije prošlo ni tjedan dana što su izišli iz tjesnaca Sunda kad su se usidrili pred ušćem Batu Kringa na puškomet od ribarskog sela.
Četrnaestorica se njih utrpa u dugačak čamac (koji je bio velik jer su ga upotrebljavali za tovarenje) i uputi se uz rijeku, dok dvojica ostadoše kao straža na škuni s toliko hrane da za deset dana ne umru od gladi. Plima i vjetar pomagali su im, te jednoga ranog popodneva veliki bijeli čamac, tjeran morskim vjetrićem što mu je nadimao poderano jedro, uplovi u rukav rijeke Patusan s posadom od četrnaest probranih strašila koja su gladno gledala preda se i držala prste na otponcima jeftinih pušaka. Brown je računao da će svojim dolaskom izazvati iznenađenje i užas. Oni dojedriše u posljednjem času plime; Radžino dvorište nije pokazivalo znakove života, prve su se kuće s obiju strana rijeke činile napuštene. Vidjelo se nekoliko lađa koje su hitale uz vodu. Brown se začudio videći kako je to mjesto veliko. Bila je duboka tišina. Vjetar je među kućama prestao puhati. Oni izvade dva vesla da njima zadrže čamac protiv struje, jer se Brown namjeravao ušančiti u središtu grada prije nego što stanovnici uzmognu i pomisliti na otpor.
Ipak je, čini se, glavaru ribarskog sela u Batu Kringu uspjelo na vrijeme poslati obavijest. Kad je dugi čamac stigao nasuprot džamiji (koju je sagradio Doramin; bila je to zgrada kojoj su zabati i vršci krova bili ukrašeni obrađenim barenim koraljima), otvoreni je prostor pred njom bio pun svijeta. Odjekne jedan poklik, a za njim se začuje udaranje gongova uz čitavu rijeku. S neke točke odozgo ispališe dva mala mjedena topa od šest funti, a taneta dodirnu poskakujući praznu površinu rijeke, pri čemu štrcnu mlazovi vode i zablistaju na sunčanoj svjetlosti. Ispred džamije bučno mnoštvo ljudi poče pucati u salvama, koje su šibale i koso padale preko rijeke; s obiju obala otpoče nepravilno i neprekidno pucanje na čamac, a Brownovi ljudi odgovoriše bijesnom, hitrom pucnjavom. Vesla su povukli natrag.
Na toj rijeci dolazi oseka veoma brzo nakon plime, te se čamac usred rijeke, gotovo skriven u dimu, poče pomicati natrag tako da mu je krma bila sprijeda. Dim je duž jedne i druge obale također postajao gušći, protežući se ispod krovova u ravnoj pruzi, kao što možete vidjeti da neki dugi oblak siječe uzduž obronke neke gore. Dreka ratnih poklika, isprekidana zveka gongova, duboka lupa bubnjeva, urlikanje od bijesa, trijesak salva, sve je to činilo užasnu buku, u kojoj je Brown sjedio zbunjen ali čvrst za kormilom, raspaljujući se do ludila u svojoj mržnji i bijesu na te ljude koji se usuđuju braniti. Dva su mu momka bila ranjena, i on vidje kako je njegov uzmak ispod grada presječen čamcima koji su isplovili iz Tunku Alangova dvorišta. Bilo je šest čamaca, punih ljudi. Dok su ga opkoljivali, on opazi ulaz u tijesnu dražicu (onu istu u koju je Jim skočio kad je voda bila niska). Bila je puna vode sve do ruba. Upravivši onamo svoj čamac, oni se iskrcaše te se da bi skratili tu dugu muku, smjeste na malom brežuljku oko 900 aršina od dvorišta nad kojim su s tog položaja doista gospodarili. Obronci su tog brežuljka bili goli, ali je na vrhu bilo nešto stabala. Oni se prihvatiše posla da ih posijeku, podignu od njih prsobran, te se dobro ušančiše još prije mraka; međutim su Radžini čamci stajali na rijeci nekako čudno ravnodušno. Kad je sunce zašlo, plamen je mnogih zapaljenih grmova sjao uz obalu rijeke i između dvostrukog reda kuća na kopnu i isticao crne obrise krovova, skupine vitkih paoma, teška stabla voćaka. Brown zapovjedi da popale travu oko njegova položaja; niski se prsten tankih plamenova žurno rasprostre po obroncima brežuljka pod dimom koji se polagano dizao; ovdje-ondje zapali se poneki suhi grm uz visoko i žestoko praskanje plamena. Požar je stvarao svijetli pojas vatre oko pušaka te male četice i izdisao dimeći se na rubu šuma i duž muljevitog pruda dražice. Jedan komadić džungle, koji je bujao u vlažnoj udubini između brežuljka i Radžina dvorišta, zadrži s te strane plamen uz jako pucketanje i praskanje bambusovih stabljika. Nebo je bilo tamno, baršunasto i obasuto zvijezdama. Pocrnjelo se tlo dimilo mirno od niskog plamena koji je puzao, dok nije naišao povjetarac i sve otpuhnuo. Brown je očekivao da će doći do juriša čim plima opet toliko naraste da omogući čamcima, koji su mu presjekli uzmak, da uđu u dražicu. Svakako je bio siguran da će mu pokušati oteti dugi čamac, koji je ležao pod brežuljkom kao tamna, visoka masa na slabom sjaju mokra muljevitog pruda. Ali čamci na rijeci ni da se maknu. Gledajući preko dvorišta i Radžinih zgrada, Brown je vidio njihova svjetla u vodi. Činilo se da su usidreni usred rijeke. Druga su se svjetla micala na vodi prelazeći s jedne obale na drugu. Bilo je također svjetala koja su nepomično svjetlucala na dugom zidu kuća uz rijeku sve do same okuke, a bilo je i dalje od toga još drugih osamljenih u unutrašnjosti kopna. Svjetlucanje im je velikih vatri pokazivalo zgrade, krovove, crne kolce, sve dokle mu je pogled dosezao. Bilo je to neko vrlo veliko naselje. Četrnaestorica su očajnih napadača ležala potrbuške iza posječenih stabala i dizala svoje brade da pogledaju dolje na metež u tom gradu što se, kako im se činilo, miljama proteže uz rijeku i vrvi tisućama bijesnih ljudi. Nisu ništa razgovarali. Pokadšto bi začuli glasno urlikanje, ili bi odjeknuo jedan jedini hitac, ispaljen negdje vrlo daleko. Ali oko njihova je položaja sve bilo nepomično, tamno, tiho. Činilo im se da su zaboravljeni, i da uzrujanost, koja je cijelo stanovništvo držala budno, nema nikakve veze s njima, kao da su već poginuli..

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:54 am

XXXIX

Svi događaji te večeri veoma su važni, jer su doveli do položaja koji je ostao nepromijenjen sve do Jimova povratka. Jim je već više od tjedan dana bio u unutrašnjosti zemlje, i prvim je suzbijanjem neprijatelja upravljao Dain Waris. Taj je srčan i pametni mladić (’koji je znao kako se treba boriti poput bijelca’) želio smjesta dokrajčiti, ali se njegovi ljudi nisu s njim slagali. On nije imao Jimova rasnog prestiža niti se o njemu širio glas da ima nepobjedivu, natprirodnu moć. Dain nije bio ono vidljivo i opipljivo utjelovljenje nepogrešive istine i neizbježne pobjede. Voljeli su ga, pouzdavali se u nj i divili mu se, istina je, ali je on ipak bio jedan od ‘njihovih’, dok je Jim bio jedan od ‘naših’. Štoviše, bijelac je sam sobom, kao neki jaki bedem, bio neranjiv, dok je Dain Waris mogao biti ubijen. Ta su neizrečena uvjerenja upravljala mišljenjem glavnih ljudi u gradu, koji odlučiše da održe sastanak u Jimovoj tvrđavi i raspravljaju o izvanrednom položaju, kao da se nadaju naći mudrosti i hrabrosti u kući odsutnog bijelca. Pucanje je Brownovih hajduka bilo tako dobro, ili sretno, da je pogodilo već pet-šest branilaca. Ranjenici su ležali na verandi, a njegovale su ih žene. Žene i djecu poslali su iz donjega dijela grada u utvrdu na prvi znak opasnosti. Tu je Draguljka zapovijedala veoma uspješno i hrabro, a Jimovi su joj se ‘vlastiti ljudi’ pokoravali; oni su svi zajedno napustili malo naselje pod opkopom tvrđave te prešli unutra, da tu budu kao posada. Izbjeglice su se skupljale oko nje, a ona je za cijele borbe, sve do nesretnog svršetka, pokazivala izvanredan borbeni žar. Upravo je k njoj Dain Waris došao čim je doznao za pogibelj, jer morate znati da je Jim bio jedini koji je u Patusanu imao skladište baruta. Stein, s kojim je on ostao u prisnim odnosima putem dopisivanja, isposlovao je kod nizozemske vlade izričitu ovlast da može izvesti pet stotina bačvica baruta u Patusan. Barutana je bila mala kućica od neistesanih panjeva, potpuno pokrivena zemljom, a za vrijeme Jimova izbivanja djevojka je čuvala ključ. U vijeću, koje je održano u jedanaest sati navečer u Jimovoj blagovaonici, ona je podupirala Warisov prijedlog da se smjesta i snažno započne s obranom. Kažu mi da je stajala do Jimova praznog stolca na čelu dugačkog stola i da je održala ratoboran, strastveni govor, koji je načas izazvao žamor odobravanja okupljenih glavara. Staroga su Doramina, koji se nije pokazivao izvan svoje kuće već više od godine dana, prenijeli tamo s teškom mukom. On je tu, dakako, bio glavni čovjek. Raspoloženje je vijeća bilo nepomirljivo, te bi starčeva riječ bila odlučna, ali mislim da se on, bojeći se vatrene srčanosti svoga sina, nije usuđivao izreći tu riječ. Prevladali su oni koji su savjetovali da se pričeka. Neki je Hadži Saman vrlo opširno razlagao da su se ‘ti silnički i okrutni ljudi u svakom slučaju sami predali sigurnoj smrti. Oni će se čvrsto držati svoga brežuljka i skapati ondje od gladi, ili će pokušati da se vrate na svoj čamac, gdje će biti postrijeljani iz zasjeda s druge strane dražice, ili će se na kraju razići i pobjeći u šume, gdje će pojedinačno izginuti.’ Dokazivao je da će s pomoću prikladnih ratnih lukavstava ti opaki stranci moći biti uništeni i bez toga, pa Patusan ne treba da se izlaže opasnostima bitke, i njegove su riječi ostavile velik dojam, osobito na same Patusance. Zbunjivalo ih je samo to što Radžini čamci oklijevaju da u odlučnom času nešto poduzmu. Diplomat je Kasim predstavljao Radžu u vijeću. Govorio je vrlo malo, slušao sa smiješkom, bio veoma prijazan i nedokučiv. Za vrijeme sjednice stizali su gotovo svakih nekoliko minuta glasnici s izvještajima o držanju napadača. Širile su se lude i pretjerane glasine: da je na ušću rijeke neki veliki brod s velikim topovima i s još mnogo ljudi - neki su bijelci, neki crne kože, a svi krvoločna izgleda. Oni dolaze s još mnogo čamaca da istrijebe sve živo. Osjećaj o bliskoj, nepojmljivoj pogibelji spopade narod. Najednom nastane strava među ženama u dvorištu; dreka, gužva, plač djece; Hadži Saman iziđe da ih umiri. A onda jedan stražar iz tvrđave opali iz puške na nešto što se micalo na rijeci, te umalo ne ubi nekog seljaka koji je lađom prevozio svoje žene, zajedno s najboljim dijelom kuhinjskog posuđa i s tucetom kokoši. To je prouzročilo još veću zbrku. Međutim se dogovor u Jimovoj kući nastavljao u nazočnosti djevojke. Doramin je sjedio mrk, težak, gledao govornike sve po redu i disao polagano kao bik. Progovorio je tek posljednji, pošto je Kasim izjavio da će Radžini čamci biti pozvani natrag, jer su ljudi potrebni za obranu dvorišta njegova gospodara. Dain Waris nije u nazočnosti svoga oca htio izricati svoje mišljenje, premda ga je djevojka u Jimovo ime molila neka govori. Ona mu, u svojoj nestrpljivoj želji da napadači budu odmah otjerani, ponudi Jimove vlastite ljude. On samo strese glavom i baci jedan ili dva pogleda na Doramina. Napokon je, prije nego što se vijeće razišlo, zaključeno da se u kuće, koje su najbliže dražici, smjesti jaka posada kako bi mogla zauzeti neprijateljev čamac. Ali ona ne smije otvoreno pokazivati da pazi na čamac, tako da razbojnici na brežuljku dođu u napast da se ukrcaju, a onda će ih dobro nišanjena vatra nesumnjivo većinu poubijati. Kako bi se presjekao uzmak onima koji bi još mogli ostati na životu, i kako bi se onemogućilo drugima da dođu u pomoć, Doramin je Dainu Warisu zapovjedio da povede jednu oružanu skupinu Bugija niz rijeku do nekog mjesta deset milja ispod Patusana, da se ondje ulogori na obali i zakrči rijeku lađama. Ne vjerujem ni časa da se Doramin bojao dolaska novih snaga. Uvjeren sam kako mu je tu odluku nametnula samo želja da sačuva svoga sina od opasnosti. Da bi se spriječila provala u grad, imalo se odmah u zoru početi s gradnjom ograde od kolja na kraju ulice na lijevoj obali. Stari »nakoda« izjavi da namjerava ondje osobno preuzeti zapovjedništvo. Dijeljenje baruta, metaka i fitilja poče odmah pod vrhovnim nadzorom djevojke. Trebalo je poslati nekoliko glasnika u raznim pravcima za Jimom, za kojega se nije točno znalo gdje se nalazi. Ti su ljudi krenuli u ranu zoru, ali je još prije toga Kasimu uspjelo stupiti u vezu s opkoljenim Brownom.
Taj savršeni diplomat i Radžin pouzdanik, ostavivši tvrđavu da se vrati svome gospodaru, uze u svoj čamac Corneliusa, kojega je našao gdje se bez riječi šulja među narodom u dvorištu. Kasim je u svojoj glavi skovao mali plan i trebao ga je kao tumača. Tako se dogodilo da je Brown, razmišljajući o svom očajnom položaju, začuo prema jutru iz močvarne jame, koja je bila sva obrasla, neki prijateljski, drhtav, nenaravni glas, koji je vikao - na engleskom jeziku - neka mu, uz obećanje osobne sigurnosti, dopusti da dođe do njega, i to s vrlo važnom porukom. Brown je bio sav sretan. Ako s njim netko razgovara, onda on nije više divlja životinja koju gone. Ti prijateljski zvukovi ukloniše smjesta užasan napor oprezne budnosti, onakve kao u slijepaca koji ne znaju odakle bi mogao doći smrtonosni udarac. Hinio je da mu to nije nimalo po volji. Glas izjavi da je onaj, koji govori, ‘bijelac’. ‘Siromašni, upropašten starac, koji ovdje živi već godinama.’ Magla, vlažna i studena, ležala je na obroncima brežuljka i, pošto su se još neko vrijeme međusobno dovikivali, Brown ga pozove: ‘Dođite, dakle, ali pazite, sami!’ Zapravo - ispričao mi je gušeći se od bijesa kad se sjetio svoje bespomoćnosti - ne bi u tome bilo nikakve razlike. Ta oni su mogli vidjeti samo na nekoliko aršina pred sobom, i nikakva izdaja ne bi pogoršala njihov položaj. Malo-pomalo nejasno se pomaljao Cornelius, u svom odijelu za radne dane, u poderanoj prljavoj košulji i hlačama, bos, sa šeširom od srčike razderana oboda, penjući se porebarce prema prsobranu, oklijevajući, zaustavljajući se, nesiguran, da osluškuje. ‘Samo naprijed! Vi ste na sigurnom!’ zakriješti Brown, a njegovi su ljudi razrogačili oči. Sve se njihove nade u život najednom usredotočiše u toga skršenog, podla došljaka koji se u dubokoj tišini nespretno verao preko posječenog panja i, sav dršćući, svojim ružnim, nepovjerljivim licem pogledao na malu skupinu bradatih, zabrinutih, neispavanih očajnika.
Pol sata povjerljivog razgovora s Corneliusom otvori Brownu oči, i on shvati unutrašnje prilike u Patusanu. Smjesta oživi. Tu je bilo mogućnosti, neizmjernih mogućnosti; ali prije nego što će se upustiti u pregovore o Corneliusovim prijedlozima, zatraži da mu pošalju nešto hrane kao jamstvo za svoje dobre namjere. Cornelius ode tromo puzeći niz brežuljak i uputi se prema Radžinoj palači. Uskoro dođe nekoliko Tunku Alangovih ljudi, noseći mršavu zalihu riže, paprike i sušenih riba. No i to je bilo neusporedivo bolje nego ništa. Nešto kasnije vrati se Cornelius vodeći Kasima, koji je dolazio s izrazom savršene, dobroćudne povjerljivosti, u sandalama i umotan od vrata do gležanja u tamnoplavo platno. On se oprezno rukovao s Brownom, te se njih trojica povukoše u stranu da se dogovaraju. Brownovi ljudi, kojima se opet vraćalo pouzdanje, udarali su jedan drugoga po leđima i bacali lukave poglede na svoga kapetana, a uz to se užurbano pripremali za kuhanje.
Kasim je mrzio Doramina i njegove Bugije, ali je još više mrzio novo stanje. Palo mu je na um da bi ti bijelci i Radžini privrženici mogli zajedno napasti i poraziti Bugije još prije Jimova povratka. Onda bi, umovao je, došlo do općeg odmetanja građana, i tako bi se završilo kraljevanje toga bijelca koji zaštićuje sirotinju. Kasnije bi se moglo obračunati i s tim novim saveznicima, koji nigdje ne bi imali prijatelja. Taj je prepredeni čovjek bio i te kako sposoban primijetiti razlike u karakterima i vidio je dovoljno bijelaca da shvati kako su ti došljaci izopćenici, ljudi bez domovine. Brown je ustrajno ostao mrk i nedokučiv. Kad je prvi put začuo Corneliusov glas, koji je molio da smije pristupiti, ponadao se da će mu to omogućiti uzmak. A nije prošao ni jedan sat, već su mu druge misli kipjele u glavi. Natjeran krajnjom nuždom, došao je ovamo ukrasti nešto hrane, nekoliko tona kaučuka ili gume, možda i šaku dolara, a zapleo se u smrtne pogibelji. Ali sada je, nakon Kasimovih prijedloga, počeo već pomišljati na to da ukrade čitavu zemlju. Neki je prokleti junak tako nešto očito već i učinio - i to još bez ičije pomoći. Ali mora da to ipak nije mogao obaviti sasvim kako treba. Možda će njih dvojica moći surađivati - istiještiti sve do posljednje kapi i onda mirno otići. U toku svojih pregovora s Kasimom shvati kako se pretpostavlja da on ima neki veliki brod s mnogo ljudi negdje na moru. Kasim ga je ozbiljno molio neka bez odgađanja dovede taj veliki brod s mnogo topova i ljudi uz rijeku i neka ga stavi Radži na raspolaganje. Brown je izjavljivao da je to pripravan učiniti, te su se na toj podlozi nastavljali pregovori u međusobnom nepovjerenju. Triput je u toku jutra uljudni i poduzetni Kasim silazio da pita Radžu za mišljenje i vraćao se užurbano svojim dugačkim koracima. Brown je, dok se cjenjkao, upravo zlobno uživao misleći na svoju bijednu škunu koju smatraju naoružanim brodom, a na kojoj nema ništa osim hrpe smeća u podbrođu, te jednog Kineza i jednog šepavoga bivšeg obalnog pljačkaša iz Levuke18, koji čine sve njegove brojne momke. Poslije podne ishodi da mu pošalju nove obroke hrane i da mu obećaju nešto novca, a njegovim ljudima nekoliko hasura da za se naprave šatore. Oni legoše i zahrkaše, zaštićeni od sunčane žege; ali Brown je, sjedeći potpuno izložen suncu na jednom posječenom stablu, uživao gledajući grad i rijeku. Ima tu mnogo blaga za pljačkanje. Cornelius, koji se u njegovu logoru već i udomaćio, brbljao je sjedeći pokraj njega, pokazujući mu pojedina mjesta, dajući mu savjete, izričući vlastito mišljenje o Jimovu karakteru i prikazujući mu na svoj način događaje u tri posljednje godine. Brown je, naoko ravnodušan i gledajući u daljinu, pozorno slušao svaku riječ, ali nije mogao pravo shvatiti kakvoga li je kova taj Jim. ‘Kako se on to zove? Jim, Jim! To nije dovoljno za ime nekoga čovjeka.’ Cornelius prezirno reče: ‘Ovdje ga zovu Tuan Jim’. Mogli biste to prevesti kao lord Jim.’ ‘Što je on? Odakle dolazi?’ ispitivao je Brown. ‘Kakav je čovjek? Je li Englez?’ ‘Da, da, Englez je. I ja sam Englez. S Malake. On je neki luđak. Treba samo da ga ubijete, pa ćete se zakraljiti ovdje. Sve pripada njemu’, objašnjavao je Cornelius. ‘Sve mi se nekako čini da će on biti primoran za vrlo kratko vrijeme podijeliti vlast s nekim drugim’, odvrati Brown poluglasno. ‘Ne, ne. Jedino je pravo to da ga ubijete, i to prvom prilikom, a onda možete činiti što vam je volja’, ozbiljno zaintači Cornelius. Ja živim ovdje već mnogo godina i dajem vam prijateljski savjet.’ Brown je proveo najveći dio popodneva razgovarajući tako i požudno gledajući na Patusan koji je, kako je odlučio, morao postati njegovim plijenom, a dotle su njegovi ljudi počivali. Toga dana lađe Daina Warisa napuste jedna po jedna obalu, prokradu se vrlo daleko od dražice i spuste se da zatvore rijeku kako bi mu onemogućile uzmak. Brown o tome nije imao ni pojma, a Kasim, koji se popeo na brežuljak sat prije zalaska sunca, nastojao je da mu to svakako sakrije. Želio je da bijelčev brod doplovi uz rijeku, a bojao se da bi ga ta vijest obeshrabrila. Jako je navaljivao na Browna neka pošalje ‘zapovijed’, i ujedno mu je nudio pouzdanog glasnika koji će, radi veće tajnosti (kako je to objašnjavao), otići kopnom do ušća rijeke i predati brodu njegovu zapovijed. Nakon razmišljanja Brownu se učini potrebnim da iščupa jedan list iz svoje bilježnice, na koji jednostavno napiše: ‘Mi napredujemo. Silan posao. Zadržite ovoga čovjeka.’ Glupi mladić, kojega je Kasim izabrao za tu službu, izvrši je vjerno, i dobije svoju nagradu tako da su ga bivši obalni pljačkaš i Kinez smjesta strmoglavili u prazno podbrođe škune i nato se požurili da poklope otvor. Što se kasnije s njim dogodilo, to mi Brown nije rekao.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:54 am

XL

Brownu je bila svrha da dobije na vremenu zavaravajući Kasima i njegovu diplomaciju. Nije se mogao osloboditi misli da je bijelac onaj čovjek s kojim treba da surađuje kako bi izveo uspješan i zamašan posao. Nije mogao ni zamisliti da bi takav čovjek (koji je uostalom morao biti vraški sposoban kad tako drži u vlasti urođenike) odbio pomoć, koja bi mu omogućila da ne mora više varati i krasti sporo, oprezno i izlažući se opasnosti, što se samo po sebi nametalo kao jedini mogući postupak za čovjeka samca i bez pomoći. On, Brown, ponudit će mu pomoć. Nitko ne bi mogao tome odoljeti. Sve je u tome da se dobro sporazumiju. Dakako, oni će dijeliti vlast. A misao da postoji neka tvrđava - koja će mu biti sasvim pri ruci - prava tvrđava s topništvom (to je doznao od Comeliusa), upravo ga je uzbuđivala. Samo da mu je u nju ući, pa... Postavit će skromne uvjete. Ali ipak ne prelake. Čini se da onaj čovjek nije budala. Oni će raditi kao braća, dok... dok ne dođe vrijeme za svađu i za hitac koji će urediti sve račune. U groznoj nestrpljivosti, žudeći za pljačkanjem, želio je sada porazgovarati s tim čovjekom. Već mu se činilo da će ta zemlja postati njegova, da bi je mogao raskomadati, izažeti i odbaciti. Međutim, treba zavaravati Kasima zato da dobije hrane - a i zato da osigura i drugu mogućnost. Ali je glavno bilo da ima što jesti iz dana u dan. Osim toga, nije bio ni nesklon da počne ratovati za račun toga Radže i osveti se tim ljudima koji su ga dočekali hicima. Spopadala ga je želja za borbom.
Žao mi je, što vam taj dio događaja, koji sam, dakako, doznao uglavnom od Browna, ne mogu ispričati vlastitim Brownovim riječima. U isprekidanom, naglom pričanju toga čovjeka, koji je preda mnom otkrivao svoje misli, a ruka smrti bila mu je već na grlu, očitovala se neka neprikrivena, okrutna namjera, neko čudno osvetljivo stajalište prema vlastitoj prošlosti i neko slijepo vjerovanje u pravednost svoje volje koja prkosi čitavom čovječanstvu, nešto poput onog osjećaja koji je vjerojatno poticao i vođu horde razbojnika skitnica da se ponosito nazove Bičem božjim. Nesumnjivo je prirodna, nesvjesna okrutnost, koja je temelj takva karaktera, bila još raspaljena neuspjehom, zlom srećom i nedavnim stradanjima, a i očajnim položajem u koji je zapao. Ali najčudnije je u svemu bilo što se osjećalo da je on, dok je smišljao svoje izdajničke saveze i u svom duhu već riješio sudbinu toga bijelca te drsko i bez okolišanja spletkario s Kasimom, zapravo i gotovo usprkos samome sebi želio samo uništiti taj grad u džungli, koji ga je izazvao, i vidjeti ga svega pokrivena lešinama i obavita plamenom. Slušajući njegov nemilosrdni glas i dahtanje mogao sam zamisliti kako je morao gledati na nj s malog brežuljka, ispunjajući ga slikama pokolja i pljačkanja. Onaj dio grada, koji je bio najbliži dražici, činio se sasvim napušten, zapravo je svaka kuća skrivala nekoliko naoružanih ljudi na straži. Najednom se s druge strane pustog zemljišta, posutog malim, niskim gustim granjem, iskopanom zemljom i hrpama smeća, između kojih su se vidjeli utrti puteljci, pojavi neki čovjek koji je bio sasvim sam i činio se veoma malen, i uputi se u pustu ulicu prema zatvorenim, mračnim, beživotnim kućama sasvim na kraju. Možda jedan od stanovnika, koji je pobjegao na drugu obalu rijeke pa dolazi natrag po neki kućanski predmet. Očevidno je smatrao da je potpuno siguran na toj udaljenosti od brežuljka, na drugoj strani dražice. Slaba je ograda, žurno podignuta, stajala upravo za zaokretom ulice i zaklanjala njegove prijatelje. Koračao je kao da ima dosta vremena. Brown ga ugleda, te smjesta dozove američkoga vojnog bjegunca, koji je bio nekakav zamjenik zapovjednika. Taj mu mršav momak klimavih udova pristupi drvena lica, vukući lijeno svoju pušku. Kad je razumio što se od njega traži, neki ubojnički i uobražen smiješak otkrije njegove zube, tvoreći dvije duboke bore duž njegovih žućkastih mršavih obraza. On se hvalio da je savršen strijelac. Klekne na jedno koljeno i, nišaneći iz sigurna položaja kroz neodrezane grane posječenog stabla, ispali i odmah se digne da pogleda. Onaj čovjek, u velikoj daljini, okrene glavu na pucanj, načini još jedan korak naprijed kao da oklijeva, i nenadano padne na ruke i na koljena. U tišini, koja je nastala nakon oštrog pucnja iz puške, savršeni strijelac, ne odvraćajući očiju s te žrtve, izjavi da ‘zdravlje tog derana neće nikada više zadavati brige njegovim prijateljima’. Vidjelo se kako se ruke i noge toga čovjeka miču hitro pod tijelom, i kako pokušava pobjeći četvoronoške. U onom praznom prostoru mnogi glasovi kriknuše od straha i iznenađenja. Čovjek se ispruži ničice i ne maknu se više. ‘To im je pokazalo što smo kadri učiniti’, reče mi Brown, ‘i ulilo im je u kosti strah od naprasne smrti. To je bilo ono što nam je trebalo. Njih je bilo dvjesta na jednoga, a to ih je ponukalo da malo razmišljaju po noći. Nitko od njih nije prije ni slutio da bi hitac iz takve daljine mogao pogoditi. A onaj je Radžin lupež uhodio idući stranputicama izbečenih očiju.’
Dok mi je Brown to govorio, pokušavao je drhtavom rukom obrisati tanku pjenu sa svojih pomodrjelih usana.
‘Dvije stotine na jednoga... dvije stotine na jednoga... zadati im strah... strah, strah, kažem vam.’ I njemu su oči iskakale iz očnih šupljina. On pade nauznak, hvatajući zrak svojim koščatim prstima, opet se uspravi, pognut i rutav, pogleda me iskosa kao čovjek-zvijer iz narodne priče, otvorenih usta u svojoj jadnoj i užasnoj smrtnoj muci, ne mogavši nakon tog napadaja još dugo doći do riječi. Ima prizora koje čovjek nikada ne zaboravlja.
Osim toga, da bi izazvao neprijateljsku vatru i otkrio zasjede, koje se možda skrivaju u grmlju duž dražice, Brown naloži Salamoncu da siđe do čamca i donese jedno veslo, kao što netko šalje prepeličara u vodu po štap. To nije uspjelo, i momak se vrati a da na nj nitko nije ni od kuda opalio nijedan hitac. ‘Nema nikoga’, govorili su neki od njih. ‘To ne bi bilo prirodno’, reče Američanin. Međutim je Kasim otišao jako impresioniran, zadovoljan, istina, ali i zabrinut. Nastavljajući svoju krivudavu politiku, poslao je poruku Dainu Warisu opominjući ga neka pazi na brod bijelih došljaka, koji, kako je obaviješten, ima doploviti uz rijeku. On mu je snagu broda prikazivao kao vrlo malu i bodrio ga neka mu zakrči prolaz. Ta je dvoličnost odgovarala njegovoj namjeri da snage Bugija održi podvojene i oslabi ih borbom. Osim toga je u toku istoga dana poslao poruku okupljenim poglavicama Bugija u gradu, uvjeravajući ih kako nastoji nagovoriti napadače da se povuku. A porukama, koje je slao u tvrđavu, ozbiljno je tražio baruta za Radžine ljude. Već odavno nije Tunku Alang dobio streljiva za dvadesetak starih pušaka, koje su rđale na svojim stolcima za oružje u dvorani za primanje. Ali otvoreni je saobraćaj između brežuljka i palače zbunjivao sve ljude. Počelo se govoriti kako je već vrijeme da se ljudi odluče. Uskoro će biti mnogo krvoprolića, i velikih nevolja za mnoge od njih. Društvena građevina sređenog, mirnog života, gdje je svatko bio siguran za sutrašnjicu, zgrada podignuta Jimovim rukama, činila se te večeri spremna da se sruši u ruševine što se puše od krvi. Siromašniji su se ljudi već sklanjali u šikarje ili su bježali uz rijeku. Veliki broj članova bogatije klase smatrao je nužnim da ode na poklon Radži. Radžini su ih pristaše surovo odbijali. Stari Tunku Alang, koji je od straha i neizvjesnosti bio gotovo izvan sebe, mrzovoljno je šutio, ili ih je žestoko korio što se usuđuju dolaziti praznih ruku: vraćali su se veoma prestrašeni. Samo je stari Doramin držao svoje ljude na okupu i neumoljivo provodio svoju taktiku. Sjedeći kao na prijestolju na velikom stolcu iza ograde, koju su na brzu ruku podigli, izdavao je zapovijedi dubokim, promuklim gunđanjem, nepomičan i kao da je gluh usred žamora što ga je okruživao.
Sumrak pade i sakri najprije tijelo onog mrtvaca, koje je ostalo ležeći ispruženih ruku kao da je prikovano uz tlo, a onda se pomična nebeska kugla noći polagano digne nad Patusan i tu se smiri obasipajući zemlju blistavim sjajem nebrojenih svjetova. I nanovo u otvorenu dijelu grada planuše duž jedine ulice velike vatre, obasjavajući od mjesta do mjesta svojim blijeskom kose linije krovova, dijelove zbrkano nagomilanih zidova od pletera, ovdje-ondje i čitavu kolibu koja se isticala na sjaju vatre nad skupinom okomitih crnih pruga svojih visokih kolaca; i cijeli se taj red kuća, osvijetljen samo djelomično razmahanim plamenom, činio kao da krivudavo odlazi duž rijeke u mrak, sve do srca te zemlje. Velika se tišina, u kojoj su svjetlucanja nanizanih vatara treperila bez šuma, rasprostre sve do tmine na podnožju brežuljka; ali se na drugoj obali, koja je bila sva tamna osim jedne osamljene vatre na rubu rijeke pred tvrđavom, dizao u zrak sve jači šum, koji je mogao biti ili koračanje mnogih nogu, ili žamor mnogih glasova, ili padanje nekog slapa u vrlo velikoj daljini. Brown mi je priznao da ga je tada, kad je, okrenuvši leđa svojim ljudima, sjedio gledajući sve to, usprkos svom preziru i bezobzirnoj vjeri u sebe, spopao osjećaj kako je konačno naletio glavom na neki kameni zid. Da je u tom času njegov čamac bio na vodi, on bi, kako je rekao, pokušao kradom izčeznuti, izlažući se dugom gonjenju po rijeci i gladovanju na moru. Nije bilo nimalo sigurno da bi mu uspjelo izmaknuti. Ali on to nije ni pokušao. U drugom mu času opet padne na pamet da pokuša s jurišem na grad, ali vrlo dobro uvidi da bi se napokon našao u osvijetljenoj ulici gdje bi ih iz kuća postrijeljali kao pse. Njih ima dvjesta na jednoga - razmišljao je, a dotle su njegovi ljudi, skupivši se svi oko dviju hrpa dimljive žeravice, žvakali posljednje banane i pekli malo krumpira, koje su imali zahvaliti Kasimovoj diplomaciji. Među njima je sjedio i Cornelius, zlovoljno drijemajući.
A onda se jedan od bijelaca sjeti da je u čamcu ostalo nešto duhana, te ohrabren primjerom Salamonca, koji je onako dobro prošao, reče da će otići po njega. To razvedri sve ostale i razagna njihovu malodušnost. Brown, upitan za mišljenje, reče podrugljivo; ‘Idi i neka te đavo nosi!’ Nije ni pomislio da bi bilo opasno otići u dražicu po mraku. Čovjek preskoči panj i iščezne. Trenutak kasnije čulo se kako se vere u čamac i kako izlazi iz njega. ‘Našao sam ga’, dovikne im. Nato ugledaše blijesak i začuše hitac sa samog podnožja brežuljka, pogođen sam’, zaurliče čovjek. ‘Čujte, čujte, pogođen sam’, a sve puške smjesta opališe. Brežuljak je poput malog vulkana rigao vatru i praskao u noć, a kad su Brown i Američanin kletvama i pesnicama zaustavili tu bezglavu pucnjavu, dopiralo je iz dražice duboko, bolno stenjanje, a zatim jaukanje, što je svojom turobnošću paralo srce i bilo kao otrov od kojega ti se ledi krv u žilama. A onda neki jaki glas izgovori odnekud s druge strane dražice nekoliko nepovezanih, nerazumljivih riječi. ‘Neka nitko ne puca!’ poviče Brown. ‘Što to znači?...’ ‘Čujete li vi na brežuljku? Čujete li? Čujete li?’ ponovi onaj glas triput. Cornelius prevede, a zatim došapne kako treba odgovoriti. ‘Govorite!’ poviče Brown, ‘mi čujemo.’ A onda glas, deklamirajući zvučnim, povišenim tonom kao glasonoša i mijenjajući se neprestano, objavi s ruba nevidljive ledine da između plemena Bugi, koji žive u Patusanu, i bijelaca na brežuljku, a i onih koji drže s njima, neće biti ni vjere, ni samilosti, ni sporazuma, ni mira. Jedan grm zašušti; jedna salva, ispaljena nasumce, odjekne. ‘Vraške li budalaštine!’, promrmlja Američanin ljutito polažući kundak na tlo. Cornelius prevede što je čuo. Ranjenik ispod brežuljka, pošto je dvaput doviknuo: ‘Dođite po me, dođite po me!’ jadikovao je i dalje stenjući. Dok se bio držao tamne zemlje obronka i dok je zatim čučao u čamcu, bio je u sigurnosti. Ali čini se da je u svojoj radosti što je našao duhan zaboravio paziti na se i iskočio nekako nezgodno na desnu stranu čamca. Bijeli čamac, koji je ležao visok i suh, odao ga je; dražica nije na tom mjestu bila šira od sedam aršina, a dogodilo se da je na drugoj obali neki čovjek čučao u grmu.
To je bio neki Bugi iz Tondona, koji je tek nedavno došao u Patusan, a rođak onom čovjeku koji je poslije podne bio ustrijeljen. Onaj je glasoviti, daleki hitac zaista prestravio sve koji su to vidjeli. Čovjek je bio ubijen kad se osjećao potpuno siguran, pred samim očima svojih prijatelja, i srušio se sa šalom na usnama, i činilo se da oni u tom činu vide okrutnost koja je raspalila ogorčen bijes. Taj je njegov rođak, po imenu Si-Lapa, bio u onom času s Doraminom za ogradom, samo nekoliko stopa daleko. Vi, koji znate one ljude, morate priznati da je taj čovjek pokazao neobičnu srčanost, ponudivši se dobrovoljno da će prenijeti poruku, sam, u noći. Verući se preko otvorena prostora zastranio je nalijevo i našao se nasuprot čamcu. Trgnuo se kad je Brownov čovjek povikao. Sjeo je na zemlju s puškom na ramenu, a kad je onaj iskočio iz čamca i time se sam izložio, on je potegnuo otponac i ispalio tri oštre kugle ravno u trbuh tog junaka. A onda se, legavši ničice na zemlju, pretvarao da je mrtav, dok je silna tuča olova pogađala i rešetala grmlje tik njegove desne ruke; nakon toga je, pognut i ugibajući se neprestano za neki zaklon, izrekao svoj govor vičući. Nakon posljednje je riječi skočio u stranu, legao načas na zemlju, a onda se vratio kućama neozlijeđen, stekavši te noći slavu kojoj njegova djeca neće dopustiti da umre.
A na brežuljku je izgubljena šaka ljudi pustila da se dvije male hrpe žeravice ugase pred njihovim pognutim glavama. Sjedili su uplašeni na tlu, stisnutih usana i oborenih očiju, osluškujući dozivanje svoga ranjenog druga. To je bio jak čovjek, koji je dugo umirao, a stenjanje mu je bilo sad glasno, a sad opet prelazilo u neki čudan, povjerljiv, bolni jauk. Katkada bi kriknuo, a onda bi se nakon kratke šutnje opet čulo gdje u bunilu dugo i nerazumljivo mrmlja kao da se jada. Nikada ni načas nije prestao.
Ama zašto?’ reče najednom Brown videći Američanina, koji je tiho kleo, gdje se sprema sići. ‘Imate pravo’, pristane vojni bjegunac nerado se odrekavši svoje namjere. ‘Nismo tu zato da hrabrimo ranjenike. Samo što njegova vika potiče sve druge momke da odviše misle na budućnost, kapetane.’ ‘Vode!’ poviče ranjenik izvanredno jasnim, krepkim glasom, a onda opet počne tiho stenjati. ‘Da, voda. Voda će ti pomoći’, promrmlja onaj drugi rezignirano za se. ‘Evo ti malo-pomalo mnogo vode. Dolazi plima.’
Napokon navre plima i ušutka stenjanje i krikove bola. Osvit je bio blizu kad Brown, sjedeći i naslonivši bradu na dlan ruke, te gledajući Patusan kao što bi netko piljio u nepristupačnu stranu planine, začuje kratku, zvučnu tutnjavu mjedenog topa od šest funti negdje daleko u gradu. ‘Što je to?’ upita Corneliusa koji se prilijepio uza nj. Cornelius je prisluškivao. Prigušeni su se uzbuđeni povici razlijegali nad gradom duž rijeke, veliki je bubanj počeo bubnjati, a drugi su mu lupajući i brujeći odgovarali. Mala se raštrkana svjetla zapališe u tamnoj polovici grada, a onaj je dio, što je bio rasvijetljen svjetlucanjem vatara, brujio od duboka i neprekidnog žamora. ‘Došao je’, reče Cornelius. ‘Ma što? Zar već? Jeste li sigurni?’ - upita Brown. ‘Da! Da! Siguran sam. Slušajte tu galamu!’ ‘Zašto dižu tu viku?’ nastavi Brown. ‘Od radosti’, naceri se Cornelius; ‘on je doista velik čovjek, ali ipak nije ništa pametniji od djeteta, a oni dižu tu veliku viku da mu ugode, jer ne znaju ništa bolje.’ ‘Kažite mi’, reče Brown, ‘kako bi čovjek došao do njega?’ ‘On će doći da se s vama porazgovori’, izjavi Cornelius. ‘Kako to mislite? Zar će on doći ovamo kao da ide na šetnju?’ Cornelius krepko kimne u tami. ‘Da. Doći će ravno ovamo i razgovarati s vama. To je pravi luđak. Vidjet ćete, vidjet ćete’, ponavljao je Cornelius. ‘Neustrašiv je - ničega se ne boji. Doći će i zapovjedit će vam da ostavite njegov narod na miru. Svatko mora ostaviti njegov narod na miru. On je kao neko djetence. Doći će ravno k vama.’ Doista! Dobro je poznavao Jima - taj - taj ‘podli mali tvor’, kako ga je Brown preda mnom nazvao. ‘Da, sigurno’, nastavi sa žarom, ‘a onda, kapetane, recite onom svome visokom čovjeku s puškom neka ga ubije. Ubijte ga pa ćete ih sve poplašiti toliko da ćete kasnije moći raditi s njima što god budete htjeli - dobit ćete što god zaželite, moći ćete otići kad god vam se prohtije. Ha! Ha! Ha! To će biti divno...’ Gotovo je zaplesao od nestrpljivosti i zanosa; a Brown je, gledajući ga preko ramena, u sjaju nemilosrdne zore vidio svoje ljude kako, mokri od rose, sjede među hladnim pepelom i usred neuredna logora, mršavi, pokunjeni i u dronjcima.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:54 am

XLI

Vatre su na zapadnoj obali plamtjele sjajne i svijetle, do posljednjeg časa, sve dok se bijeli dan nije jednim mahom rasprostro po njima. Tada Brown ugleda u malom, nepomičnom skupu šarenih likova, među prednjim kućama, čovjeka u evropskom odijelu, koji je imao kacigu na glavi i bio sav u bjelini. ‘To je on. Gledajte! Gledajte!’ reče Cornelius uzrujano. Svi Brownovi ljudi skočiše i natisnuše se iza njegovih leđa, mutnih očiju. Skupina šarenih boja i tamnih lica s bijelim likom u sredini promatrala je brežuljak. Brown je mogao vidjeti kako se gole ruke dižu da zasjene oči, i kako druge crne ruke pokazuju prstom. Što da učini? Ogledavao se naokolo, a šume, koje su sa svih strana gledale prema njemu, opkoljavale su bojište za neravnu borbu. Pogleda još jednom na svoje ljude. Neki prezir, neki umor, želja za životom, volja da potraži još jedan izlaz - ili neki drugi grob - borili su se u njegovim grudima. Po držanju mu se onoga lika činilo da bijelac, za kojim stoji čitava moć te zemlje, ispituje položaj dalekozorom. Brown skoči na panj, digne ruke, okrenuvši dlanove prema njima. Šarena se skupina stisne oko bijelca, te se dvaput odmakne prije nego što se udaljio od njih koračajući polagano sam. Brown je neprestano stajao na panju, sve dok Jim, pomaljajući se i iščezavajući među hrpama trnovita grmlja, nije gotovo stigao do dražice; tada Brown skoči dolje i siđe s brežuljka da ga dočeka na svojoj strani.
Susreli su se, rekao bih, ne vrlo daleko od mjesta, a možda baš na onom istom mjestu, gdje se Jim odlučio na drugi očajnički skok u svom životu - na skok što ga je doveo u život Patusana, kojim je stekao povjerenje, ljubav, prijateljstvo tog naroda. Oni su se motrili preko dražice, te su oštrim očima nastojali prozreti jedan drugoga prije nego što će otvoriti usta. Njihov antagonizam mora da se očitavao u njihovim pogledima: znam da je Brown zamrzio Jima na prvi pogled. Kakve je god nade mogao imati - sve su smjesta iščezle. Nije to bio čovjek kojemu se nadao i mislio da će ga vidjeti. Zato ga je zamrzio i u svojoj je kariranoj flanelskoj košulji s rukavima, odrezanim na laktovima, sijede brade, upala lica pocrnjela od sunca, proklinjao u svom srcu njegovu mladost i sigurnost, njegove bistre oči i mirno držanje. Taj ga je čovjek znatno nadmašio. Nije se doimao kao netko tko bi išta dao za to da dobije pomoć. Imao je sve prednosti na svojoj strani - posjed, sigurnost, moć; bio na onoj strani uz koju su bile pretežne snage! Nije bio gladan ni očajan i nije izgledao ni najmanje zaplašen. A bilo je u samoj urednosti Jimova odijela, od bijele kacige pa do platnenih dokoljenica i do cipela obijeljenih praškom, nešto što se Brownovim tmurnim, razdraženim očima činilo da pripada svemu onome što je on već od samog početka svoga života prezirao i osuđivao.
’Tko ste vi?’ upita napokon Jim govoreći svojim običnim glasom. ‘Zovem se Brown’, odgovori ovaj glasno, ‘kapetan Brown. A kako se vi zovete?’ Jim iza male stanke nastavi mirno, kao da nije ništa čuo: ‘Što vas je dovelo ovamo?’ ‘Želite li znati?’ reče Brown gorko. ‘To je lako reći. Glad. A vas?’
’On se na to trgnuo’, reče Brown pričajući mi početak toga čudnog razgovora između dva čovjeka koje je dijelilo samo muljevito korito dražice, ali koji su stajali na sasvim suprotnim polovima onoga pojma o životu što obuhvaća čitavo čovječanstvo - Jim se na to trgnuo i strašno je pocrvenio u licu. Držao je, mislim, kako je odviše silan da bi trpio da ga netko ispituje. Rekao sam mu, ako na me gleda kao na mrtvaca prema kojemu može biti bezobziran, onda on sam zapravo nije ni za dlaku u boljem položaju. Upozorio sam ga da imam gore druga koji ga drži neprestano na nišanu i čeka samo na moj znak. Nema u tome ništa zbog čega bi trebalo da se zgraža. Ta došao je svojom slobodnom voljom. - ‘Pretpostavimo - rekoh - da smo obojica mrtvaci, i razgovarajmo na toj podlozi kao ravni jedan drugome. Pred smrću smo svi jednaki’ - rekoh mu. Priznao sam da mi je kao štakoru koji je pao u stupicu, ali mi smo u nju natjerani, a štakor, čak i u stupici, može ugristi. On me najednom presiječe: - ‘Ne može, ako se ne približite stupici dok štakor ne crkne.’ - Rekoh mu da su takve dosjetke dobre za njegove urođeničke prijatelje, ali kako sam mislio da je on odviše bijelac, a da tako postupa ma i sa štakorom. Da, želio sam s njim razgovarati. Ali ipak ne zato da molim za svoj život. Moji su drugovi - istina je - ono, što jesu, ali svakako ljudi kao i on. Mi želimo od njega samo to da navali u ime nečastivoga i da se ogledamo. - ‘Bog vas ubio!’ - govorio sam dok je on stajao nepomičan kao drveni kolac - ‘ne treba da dolazite ovamo svaki dan s dalekozorom i brojite koliko nas se još drži na nogama. Hajde! Ili zapovjedite svojoj paklenskoj četi da juriša, ili nas pustite da u ime božje isplovimo i skapamo na pučini! Vi ste jednom bili bijelac usprkos cijelom tom nevjerojatnom brbljanju da je to vaš narod, i da ste vi jedno s njim. Jeste li vi to zaista? A što vi, do vraga, imate od toga? Što ste vi tu našli što bi bilo tako vraški dragocjeno? Hej? Vi valjda ne želite da vam dođemo i otkrijemo to - zar ne? Vas ima dvjesta na jednoga. Vi nećete da odavde siđemo, da se ogledamo? Ah! Obećajem vam da ćemo vam pružiti malo zabave prije nego što s nama svršite. Vi govorite da ja kukavički napadam nedužan narod. Što me se tiče što je nedužan, kad ja, ako ga ne napadnem, skapavam! Ali nisam kukavica. Ne budite ni vi! Izvedite ih naprijed, ili ćemo, tako mi svih vragova, ipak znati u dimu otpraviti zajedno sa sobom u nebo polovicu vašeg nedužnoga grada!’
Bio je užasan - dok mi je to govorio - taj izmučeni kostur koji se na kukavnoj postelji u onoj bijednoj kolibi grčio tako da mu je lice bilo na koljenima, odakle bi dizao glavu da me pogleda zlobno trijumfirajući.
‘Eto, to sam mu rekao - znao sam što treba da mu kažem’, poče on opet, najprije slabim glasom, ali se onda nevjerojatno brzo raspaljivao i napokon svom žestinom izrazio svoj prezir. - ‘Mi ne kanimo otići u šumu da lutamo kao čopor živih kostura i padamo jedan za drugim, da bi nas mravi počeli izjedati još prije nego što čestito izdahnemo. Oh, ne!...’ - ‘Vi i ne zaslužujete bolju sudbinu’, reče on. - A što zaslužujete vi?’ viknem na nj, ‘vi, kojega vidim kako ste se tu udomaćili i kako naduveno govorite o svojoj odgovornosti, o nedužnim životima, o svojoj prokletoj dužnosti? Što vi znate o meni više nego ja o vama? Došao sam ovamo radi hrane. Čujete li? Treba nam hrane da napunimo svoje trbuhe. A po što ste vi došli? Što ste tražili kad ste ovamo došli? Mi od vas ne tražimo ništa drugo nego da se ogledamo ili da nam ostavite slobodan prolaz, da se vratimo onamo odakle smo i došli...’ - ‘Hajde, dakle, da se odmah ogledamo’, reče on čupkajući svoje brčiće. - ‘A meni bi bilo najdraže pustiti vam da me ustrijelite’, odgovorim. ‘Za mene je svejedno skočio ja zauvijek odavde ili s ma kojega drugog mjesta. Dosta mi je već te moje proklete sreće. Ali to bi bilo prelako. Sa mnom su još i moji ljudi u istom čamcu - a ja, duše mi, nisam takav čovjek da se sam izvučem iz neprilike, a njih da ostavim u vraškome škripcu’, rekoh. On je neko vrijeme stajao razmišljajući, a onda je htio da mu kažem što sam to učinio ‘tamo vani’, reče kimnuvši glavom prema ušću rijeke, ‘da sam se tako prestrašio zbog toga’. - ‘Zar smo se sastali zato da pričamo jedan drugome svoj život?’ upitah ga. ‘Ne biste li vi prvi počeli? Ne? Dobro dakle, uvjeren sam, da i ne treba da ga čujem. Zadržite ga za se. Znam da nije bolji od mojega. Ja sam živio - a živjeli ste i vi, premda govorite tako kao da ste jedan od onih ljudi koji bi htjeli imati krila kako bi mogli ići po svijetu ne dodirujući prljavu zemlju. Priznajem - prljava je. Ja nemam krila. Ja sam ovdje zato jer sam se jedanput u svom životu uplašio. Želite li znati čega? Zatvora. Toga se bojim, i ne žacam se da vam to kažem - ako vam je to od ikakve koristi. Neću vas pitati kakav je strah vas dotjerao u ovu paklensku rupu, gdje ste, čini se, našli lijepu zaradu. To je vaša sreća, a moja je - pravo moliti za uslugu da me brzo ustrijelite, ili izbacite nogom, da slobodno odem i skapam gdje god i kako god mi drago’...
Njegovo se oslabljeno tijelo treslo od tako žestokog likovanja, tako sigurnog i tako zlobnog, te se činilo da ga je ono i otjeralo u smrt koja ga je čekala u toj kolibi. Lešina njegova pomamnog samoljublja ustade iz prnja i bijede kao iz tamnih užasa grobnice. Nemoguće je reći koliko je tada lagao Jimu, koliko je sada lagao meni - a koliko je uvijek sebi lagao. Taština se titra našim pamćenjem i kobno ga zavarava, a svakoj su istinitoj strasti potrebne obmane da bi od njih živjela. Stojeći u svom prosjačkom odijelu već na vratima drugoga svijeta, pljunuo je u lice ovom našem svijetu, ćušnuo ga je, obasuo beskrajnim osjećajem prezira i pobune koji je bio osnova njegovih zlodjela. On ih je sve nadvladao - muškarce, žene, divljake, trgovce, lopove, misionare - pa i Jima - taj lupež s volovskim licem. Nisam mu zavidio na tom trijumfu »in articulo mortis«, na toj gotovo posmrtnoj obmani da je on čitavu zemlju zgazio svojim nogama. Dok se preda mnom hvastao u svojoj prljavoj i odvratnoj agoniji, nisam se mogao uzdržati a da ne mislim na ono podrugljivo govorkanje koje se odnosilo na vrijeme njegova najvećeg sjaja, kad se godinu dana, a i duže, mogao vidjeti brod ‘gentlemana’ Browna kako iz dana u dan obilazi oko nekog otočića, obrubljena zelenilom nad modrom površinom, gdje se na bijelu žalu ističe tamna mrlja misionarske kuće. Izišavši na obalu, ‘gentleman’ Brown zavodio bi svojim čarima romantičnu damu kojoj je Melanezija dozlogrdjela, a u njezinu bi mužu budio nadu da će se pročuti kako ga je obratio. Taj bi jadni misionar pokadšto u razgovoru izražavao svoju namjeru da navede ‘kapetana
Browna na bolji život...’ ‘Htio je pripremiti gentlemana Browna za vječnu slavu nebesku’ - kako je to jednom rekla neka škiljava danguba - ‘samo zato da bi ondje gore vidjeli kako izgleda kapetan trgovačke mornarice na zapadnom Pacifiku.’ A on je ujedno bio i onaj čovjek koji je oteo neku ženu na umoru, koji je s njom pobjegao i prolijevao suze nad njezinim mrtvim tijelom. ‘Donio ju je kao neko veliko dijete’, neumorno bi ponavljao njegov tadašnji kormilar, ‘a ako ja znam što mu je ta šala značila, neka me luckasti Kanaci izgaze na mrtvo ime. Ma čujte, gospodo! Ona je tada, kad ju je donio na brod, bila već tako jako bolesna da ga nije mogla ni prepoznati, samo je ležala poleđuške na njegovu krevetu piljeći u gredu svojim strašno sjajnim očima - i onda je umrla. Bila je to neka prokleto pogubna groznica, kako mi se čini’... Sjećao sam se svih tih pričanja dok mi je, gladeći blijedom rukom zamršenu gvalu svoje brade, govorio sa svoga prljavog ležaja kako je nadmudrio, pogodio i porazio toga prokletog, neoskvrnjenog, uzvišenog lopova. Priznao je da se Jim nije dao uplašiti, ali je ipak postojao jedan put ‘širok kao malta, po kojemu sam mogao ući i prodrmati njegovu jeftinu dušu, isprevrtati je i zgaziti - boga mi moga!’

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:55 am

XLII

Ne mislim da je mogao učiniti više nego možda samo pogledati na tu ravnu stazu. Čini se da ga je zbunilo ono što je vidio, jer je više nego jedanput prekidao svoje pričanje da uzvikne: ‘Tada mi se gotovo izmaknuo. Nisam ga mogao razumjeti. Tko je on?’ I pogledavši me izbezumljeno, nastavio je s pripovijedanjem likujući i cereći se. Sada mi se razgovor te dvojice s jedne obale dražice na drugu čini kao najstrašniji dvoboj na koji je sudbina ikada gledala svojim hladnim očima znajući kakav će mu biti završetak. Ne, on nije isprevrtao Jimovu dušu, ali bih se jako varao ako bih mislio kako nije postigao da duh, koji mu je bio tako potpuno izvan dohvata, nije dokraja osjetio svu gorčinu te borbe. To su, dakle, izaslanici što ih svijet, kojega se odrekao, šalje za njim u njegovo sklonište. Bijelci, koji dolaze ‘odande’ gdje on, kako je mislio, nije više dostojan živjeti. I to je bilo sve što je došlo k njemu - došlo kao prijetnja, udarac, opasnost za njegovo djelo. Mislim da je upravo taj žalosni, napol razdražljivi a napol rezignirani osjećaj, koji je probijao kroz riječi što ih je Jim tu i tamo izgovorio, tako jako zbunio Browna kad je htio da prozre njegov karakter. Neki velikani zahvaljuju najveći dio svoje veličine tome što u onima, koje su odredili da im budu oruđe, umiju otkriti upravo onu snagu koja je potrebna za njihovo djelo, a Brown je, kao da je zaista velik, imao paklenski dar da u svojim žrtvama napipa najbolniju i najslabiju točku. Priznao mi je da Jim nije bio čovjek kojega možete predobiti time što mu se pokoravate, te se zato nastojao pokazati kao netko tko bez straha prima nesreću, osudu i propast. Izjavio je da prokrijumčariti nekoliko topova ne znači počiniti neki veliki zločin. A što se tiče njegova dolaska u Patusan, tko ima pravo tvrditi da on nije došao moliti hranu? Ali se taj prokleti narod oborio na nj s jedne i s druge obale, i ne mareći da ga upita što hoće. On je to drsko naglašavao, jer je zapravo energičan postupak Daina Warisa spriječio najgore nesreće. I sam mi je Brown izričito rekao da je, videći kako je to mjesto veliko, odmah u sebi odlučio kako će, čim se dočepa nekog uporišta, podmetnuti požare desno i lijevo i početi strijeljati svakoga koga ugleda, da bi tako zaplašio i užasom ispunio stanovništvo. Nerazmjer je snaga bio tako velik, da je to bio jedini način koji mu je mogao dati i najmanju mogućnost da postigne svoje ciljeve - dokazivao mi je boreći se sa strašnim kašljem. Ali on to Jimu nije rekao. Što se tiče stradanja i gladovanja kroz koja su prošli, ona su i te kako zbiljska; dovoljno je samo pogledati njegovu družinu. Oštrim je zviždukom pozvao sve svoje ljude, koji su se pojavili i stali u red na panjeve, tako da ih je Jim mogao vrlo dobro vidjeti. Onog su čovjeka oni ubili - to je istina - ali zar ovo nije rat, krvavi rat - u koji su natjerani? A čovjek je ubijen kako treba, prostrijeljen kroz grudi, a ne kao onaj njihov jadnik, koji sada leži u dražici, i kojega su morali slušati šest sati kako izdiše ranjenih crijeva koja su mu kugle raskomadale. To je uostalom glava za glavu... A on je sve to govorio umorno, nehajno, kao čovjek kojega je nesreća neprestano i uporno progonila, tako da je već prestao i gledati kamo srlja. Kad je s nekom osornom i očajnom iskrenošću upitao Jima, zar on doista - neka otvoreno kaže - ne razumije da se čovjek, ‘ako treba da spasi svoj život u tami, ne brine koliko ih još pogiba - da li trojica, tridesetorica, tri stotine’, bilo je upravo kao da mu je sam zloduh šapnuo to pitanje u uho. ‘Vidio sam kako se trgnuo’, hvastao mi se Brown. ‘Vrlo se brzo prestao graditi ispravan preda mnom. Samo je stajao ne znajući što da kaže, i gledao, crn kao oluja - ali ne u mene nego u zemlju.’ Brown je upitao Jima nema li u njegovu životu ničeg sumnjivog, kad je tako vraški oštar prema čovjeku koji se pokušava iz neke opasne rupe izvući svim sredstvima što mu dođu pod ruku - i tako dalje, i tako dalje. Kroz taj se grubi razgovor provlačila neka podmukla aluzija na njihovu jednaku krv, neko nagađanje da imaju jednaka iskustva, neko odvratno naslućivanje jednake krivice i potajnih sjećanja, koja kao da povezuju njihove duše i njihova srca.
Napokon se Brown bacio na zemlju koliko je dug i širok, i promatrao Jima ispod oka. Jim je na svojoj strani dražice stajao premišljajući i lupkajući nekim prutom po nozi. Kuće, koje su se mogle vidjeti, bile su tihe kao da je neka kužna bolest ugušila svaki dah života u njima; ali iz tih je kuća mnogo nevidljivih očiju gledalo njih dvojicu, koje su dijelili dražica, bijeli čamac na suhu i lešina onoga trećeg čovjeka što je napol utonuo u mulju. Na rijeci su se lađe opet kretale, jer se Patusanu, nakon povratka bijeloga gospodara, vraćala vjera u postojanost zemaljskih ustanova. Desna obala, terase na kućama, splavi usidrene duž obale, čak i krovovi kupališnih koliba bili su prepuni ljudi, koji su stajali tako daleko da svojim sluhom, a gotovo ni vidom, nisu ništa mogli razabrati, ali su ipak upirali oči prema brežuljku iza Radžina dvorišta. Na prostoru, obrubljenom širokim nepravilnim prstenom šuma, koji je na dva mjesta prekidala sjajna rijeka, vladala je tišina. ‘Hoćete li obećati da ćete napustiti obalu?’ upita Jim. Brown digne i spusti ruku kao da se, tako reći, odriče svega - kao da prihvaća ono što je neminovno. ‘I da ćete predati oružje?’ nastavi Jim. Brown se uspravi i ošine ga pogledom. ‘Predati oružje? Nećemo dok ne dođete da ga sami uzmete iz naših ukočenih ruku. Mislite li da sam od straha izgubio glavu? Oh, nisam! To oružje i dronjci kojima sam odjeven - to je sve, što sam stekao na svijetu, osim ono malo pušaka što ih još imam na brodu; nadam se, da ću sve to prodati na Madagaskaru, ako ikada donde stignem - a putem ću prosjački od broda do broda.’
Jim na to ne reče ništa. Napokon, odbacivši prut koji je držao u ruci, izusti kao da govori samome sebi: ‘Ne znam imam li tu moć...’ ‘Vi to ne znate! A upravo ste malo prije htjeli da vam predam oružje. Pa to je prekrasno!’ poviče Brown. ‘Uzmimo, da oni vama kažu jedno, a sa mnom učine drugo.’ On značajno spusti glas. ‘Ipak mislim da vi imate moć, jer čemu inače sav taj razgovor? Zašto ste onda došli ovamo? Da dangubite?’
’Vrlo dobro’, reče Jim dignuvši malo glavu nakon duge šutnje. ‘Imat ćete ili slobodan prolaz, ili poštenu bitku.’ On se okrene i udalji.
Brown smjesta ustane, ali se ne popne na brežuljak, sve dok nije opazio da Jim iščezava među prvim kućama. Nikada ga više nije vidio. Vraćajući se, susretne Corneliusa koji je tromo silazio uvukavši glavu među ramena. On stane pred Browna. ‘Zašto ga niste ubili?’ upita oštrim, nezadovoljnim glasom. ‘Zato jer mogu učiniti nešto bolje’, reče Brown s veselim smiješkom. ‘Nikada!’ Nikada! protestirao je Cornelius odlučno. ‘To je nemoguće. Ja sam ovdje živio godinama.’ Brown ga radoznalo pogleda. Život toga mjesta, koje se sada diglo protiv njega na oružje, ima mnogo lica i naličja, rekao mu je, i još mnogih tajni koje on nikada neće shvatiti. Cornelius odlunja snuždeno prema rijeci. Napuštao je sada svoje nove prijatelje i tok događaja, koji ga je razočarao, primao s tvrdoglavom zlovoljom od koje kao da se još više smežuralo njegovo malo, žuto, staro lice. Silazeći, gledao je ispod oka amo-tamo, ne odričući se ni načas misli što ju je sebi uvrtio u glavu.
Odsada se događaji razvijaju brzo, bez prekidanja, izvirući iz samoga srca ljudi kao rijeka iz tamnog izvora, i mi u njima vidimo Jima većinom očima Tamb’ Itama. Motrile su ga i djevojčine oči, ali je njezin život odviše isprepleten s njegovim; osim toga, treba uzeti u obzir i njezinu strast, začuđenje, srdžbu, a prije svega strah i ljubav koja ne oprašta. Kod vjernoga se sluge, koji ništa nije mogao razumjeti, kao ni svi drugi, očituje samo njegova vjernost; ta je vjernost i njegovo vjerovanje u svoga gospodara bilo tako jako da je čak i njegovo zaprepaštenje manje nego onaj bolni osjećaj kojim je sve to shvatio kao neku tajanstvenu propast. On ima oči samo za jedno biće, te je u čitavoj toj zbrci i zbunjenosti zadržao svoj izraz pokornog i budnog zaštitnika.
Njegov se gospodar vratio sa svog razgovora s bijelcima koračajući polagano prema ogradi na ulici. Svi su se veselili što ga vide gdje se vraća, jer, dok je izbivao, svatko se bojao ne samo toga da bi on mogao biti ubijen, nego i toga što bi se zatim zbilo. Jim uđe u kuću u koju se bio povukao stari Doramin, te je dugo ostao nasamo s glavom Bugija. Bez sumnje je tada s njim raspravljao o tome što treba učiniti, ali za vrijeme njihova razgovora nitko drugi nije bio nazočan. Samo je Tamb’ Itam, koji se držao vrata što je bliže mogao, čuo svoga gospodara gdje kaže: ‘Da. Obznanit ću čitavom narodu da je to moja želja, ali sam htio govoriti s vama, Doramine, prije nego ma s kim drugim, i to nasamo; jer vi poznajete moje srce kao što i ja poznajem vaše i njegovu najveću želju. - A vi znate i to da ja mislim samo na ono što je dobro za narod.’ Nato njegov gospodar, podignuvši platnenu zavjesu na vratima, iziđe, a Tamb’ Itam, pogledavši letimično unutra, ugleda starog Doramina gdje sjedi na stolcu držeći ruke na krilu i gleda u zemlju. Zatim je otpratio svoga gospodara u tvrđavu, kamo su svi glavari Bugija i ugledni stanovnici Patusana bili sazvani na dogovor. Sam se Tamb’ Itam nadao da će doći do borbe. ‘Pa to bi bilo samo osvajanje još jednog brežuljka!’ usklikne žalosno. Međutim su se u gradu mnogi nadali da će pogled na mnoštvo hrabrih ljudi, pripravnih za borbu, ponukati grabežljive strance na odlazak. Bilo bi dobro da odu. Otkako su top, ispaljen iz tvrđave, i udaranje velikog bubnja na istome mjestu, oglasili još prije zore Jimov dolazak, strah, koji je lebdio nad Patusanom, raspršio se i splasnuo kao val na hridini, ostavljajući samo uskipjelu pjenu uzbuđenja, radoznalosti i beskonačnih nagađanja. Polovica je stanovništva bila istjerana iz svojih kuća da se spremi za obranu, te je živjela na ulici na lijevoj strani rijeke, okupljajući se oko tvrđave i očekujući da će svakoga časa vidjeti svoje napuštene domove na ugroženoj obali u plamenu. Općenita je nestrpljiva želja bila da se to pitanje brzo riješi. Draguljka se brinula da izbjeglice dobivaju hranu. Nitko nije znao što će učiniti njihov bijeli gospodar. Neki primijetiše da je stanje gore nego u ratu sa Šerifom Alijom. Onda se mnogi ljudi nisu uopće ni za što brinuli, a sada je svatko imao nešto da izgubi. Promatrali su sa zanimanjem kretanja lađa koje su plovile amo-tamo između obaju dijelova grada. Dvije su ratne lađe Bugija ležale usidrene usred rijeke da je zaštite, a na pramcu se svake od njih dizao tanak dim; to su ljudi, koji su bili na njima, kuhali svoju rižu za objed, kad je Jim, nakon svojih razgovora s Brownom i s Doraminom, prešao rijeku i ušao kroz branu svoje tvrđave. Svijet se zgrne oko njega tako da je jedva mogao doći do kuće. Oni ga nisu prije vidjeli, jer je, vrativši se u noći, izmijenio samo nekoliko riječi s djevojkom, koja je zbog toga sišla u pristanište, a onda je smjesta otišao da se pridruži poglavicama i borcima na drugoj obali. Ljudi su ga pozdravljali kličući. Jedna je starica izazvala smijeh kad se dogurala kao luda do njega i naložila mu prijekornim glasom neka se pobrine da njezina dva sina, koji su s Doraminom, ne nastradaju od ruku razbojnika. Neki od nazočnih pokušaše je otjerati, ali se ona otimala i vikala: ‘Pustite me! Što je to, o muslimani? Vaš je smijeh nedostojan. Zar to nisu okrutni, krvoločni razbojnici, željni ubijanja?’ ‘Pustite je’, reče Jim, a kad je nato naglo nastala tišina, reče polagano: ‘Svatko će biti siguran.’ On uđe u kuću još prije nego što je zamro veliki uzdah i glasni žamor zadovoljstva.
Bez sumnje je odlučio da se Brownu mora dati slobodan prolaz kako bi se vratio na more. Njegova sudbina, koja se pobunila protiv njega, nametala mu je svoju volju. Morao je po prvi put braniti svoju odluku protiv izričitog protivljenja. ‘Mnogo se govorilo, a isprva je i moj gospodar šutio’, rekao je Tamb’ Itam. ‘Pade mrak, i ja upalih svijeće na dugome stolu. Poglavice su sjedili na obje strane stola, a gospođa je stajala s desne strane moga gospodara.’
Kad je počeo govoriti, činilo se da neobično protivljenje samo još jače učvršćuje njegovu odluku. Bijelci su sada na brežuljku čekali njegov odgovor. Njihov je prvak porazgovorio s njim na jeziku njegova naroda, izloživši mu mnogo toga što je teško razjasniti na ma kojem drugom jeziku. To su bili zalutali ljudi, koje je stradanje načinilo slijepima i za dobro i za zlo. Istina je da su neki životi već izgubljeni, ali zašto da se još i drugi žrtvuju? Pred svojim slušaocima, okupljenim narodnim poglavicama, tvrdio je da je njihovo dobro njegovo dobro, da su njihovi gubici njegovi gubici, njihova žalost za poginulima njegova žalost. On pogleda redom sva ozbiljna i pažljiva lica i reče im neka se sjete da su se borili i radili rame uz rame. Oni poznaju njegovu hrabrost... Neko ga mrmljanje tu prekine... i znaju da ih nikada nije prevario. Mnogo već godina žive zajedno. On voli tu zemlju i taj narod i živi tu s velikom ljubavlju. Spreman je svojim životom odgovarati za svako zlo koje bi se moglo dogoditi, ako bradatim bijelcima bude dopušteno da se povuku. Oni su zlikovci, istina je, ali je i njihova sudbina okrutna. Pitao ih je je li ih on ikada zlo savjetovao. Jesu li njegove riječi ikada donijele narodu patnju? Misli da će biti najbolje pustiti te bijelce i njihove sljedbenike da se živi udalje. Učinit će im samo malu uslugu. Ja, kojega ste prokušali i za kojega znate da sam vam uvijek bio iskren, molim da ih pustite.’ Okrene se k Doraminu. Stari ‘nakoda’ ne načini nijedne kretnje. ‘Onda, dakle’, reče Jim, ‘pozovite Daina Warisa, svoga sina, moga prijatelja, jer ja u tom pothvatu neću da vam budem na čelu.’

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:56 am

XLIII

Tamb’ Itamu je iza njegova stolca bilo kao da ga je grom ošinuo. Njegova se izjava neizrecivo dojmila svih nazočnih. ‘Pustite ih da se udalje, jer mislim i uvjeren sam da je to najbolje’, naglašavao je Jim. Nastane tišina. Iz tamnog se dvorišta čulo prigušeno šaputanje, šum od koraka velikog broja ljudi. Doramin digne svoju tešku glavu i reče da je prozreti ljudska srca isto tako nemoguće kao i dodirnuti rukom nebo, ali da on - pristaje. I drugi su redom izražavali svoje mišljenje: ‘Tako je najbolje’, ‘Neka idu’ i tako dalje. Ali većina ih je jednostavno rekla da ‘vjeruju u Tuana Jima’.
U tom je jednostavnom obliku pristajanja uz njegovu volju bit njihovih odnosa: s jedne strane njihova vjera, a s druge njegova iskrena odanost; time su oni posvjedočili onu vjernost što ga je u vlastitim očima izjednačivala s tim nepogrešivim ljudima, koji su uvijek ostali na svom mjestu u svojoj zajednici. Steinove riječi: ‘Romantik! - Romantik!’ čini se da odjekuju nad tom udaljenom zemljom, koja kao da se nikada više neće vratiti svijetu ravnodušnom prema njegovu neuspjehu i prema njegovim vrlinama, ni onoj žarkoj i odanoj ljubavi koja se u svome dubokom bolu i vječnom rastanku skamenila tako da mu uskraćuje i tu milostinju da za njim plače. Od časa otkada je neokaljana čestitost posljednjih triju godina njegova života pobijedila neznanje, strah i srdžbu ljudi, ne prikazuje mi se više onakav kako sam ga vidio posljednji put - kao bijelu mrlju koja je u sebi skupila svu mutnu svjetlost, preostalu na mračnoj obali i potamnjelu moru - nego veći i dostojniji sažaljenja u samoći svoje duše, što čak i za onu ženu, koja ga je najviše voljela, ostaje okrutna i nerješiva tajna.
Očevidno je da Jim nije bio nepovjerljiv prema Brownu; nije bilo razloga da ne vjeruje u ono njegovo pričanje, a i činilo mu se da je istinitost njegovih riječi zajamčena surovom prostodušnošću i nekom vrstom muževne iskrenosti kojom kao da je prihvaćao moralne pouke i posljedice svojih čina. Ali Jim nije poznavao gotovo nepojmljivo samoljublje toga čovjeka, koje ga je tjeralo u bjesnilo kad bi se netko opirao njegovoj volji i osujećivao je, u ogorčenu i osvetljivu mahnitost samodršca koji nailazi na otpor. Ali iako Jim nije bio nepovjerljiv prema Brownu, očito se bojao da ne dođe do bilo kakva nesporazuma, koji bi lako mogao završiti sukobom i krvoprolićem. Zbog toga, čim su se malajski poglavice udaljili, zamoli Draguljku neka mu donese nešto da jede, jer će on izići iz tvrđave da preuzme zapovjedništvo u gradu. Kad je ona tome prigovarala, podsjećajući ga da je umoran, on joj reče da bi se moglo dogoditi nešto što sebi nikada ne bi mogao oprostiti. Ja sam odgovoran za svaki život u ovoj zemlji’, reče on. Bio je i malo zlovoljan. Ona ga posluži vlastitim rukama (iz onoga stolnog suda koje mu je bio darovao Stein), uzimajući od Tamb’ Itama tanjure i zdjele. On se brzo razvedri i reče joj da će ona morati preuzeti zapovjedništvo tvrđave još za jednu noć. ‘Nema spavanja za nas, draga djevojko’, reče, ‘dok su naši ljudi u opasnosti’. Zatim joj je rekao u šali da je ona najhrabriji muškarac među svima njima. ‘Da ste vi, Dain Waris i ti, učinili ono što ste htjeli, ne bi danas nijedan od onih jadnika bio na životu’. Jesu li oni veoma zli?’ upita ona naslanjajući se na njegov stolac. ‘Ljudi katkada čine zlo, iako nisu mnogo gori od drugih’, reče Jim nakon trenutka oklijevanja.
Tamb’ Itam pođe za svojim gospodarom na pristanište pred tvrđavom. Noć je bila vedra, ali bez mjeseca, a sredina je rijeke bila tamna, dok je voda pod jednom i drugom obalom odražavala svjetlo mnogih vatara ‘kao za neke ramazanske noći’, reče Tamb’ Itam. Ratni su čamci lutali tiho po tamnoj površini, ili su se usidreni njihali na istome mjestu glasno romoreći. Te je noći Tamb’ Itam mnogo veslao u lađi i išao za petama svoga gospodara; oni su hodali gore-dolje po ulici gdje su gorjele vatre, a odlazili su i u okolicu grada, gdje su male čete ljudi stražarile po poljima. Tuan Jim izdavao je zapovijedi kojima su se svi pokoravali. Na kraju su otišli i u Radžino dvorište, koje je te noći čuvao odred Jimovih ljudi. Stari je Radža rano ujutro s većinom svojih žena pobjegao u svoju kućicu blizu nekog sela u džungli na jednom pritoku rijeke. Kasim, kojega je ostavio u gradu, došao je na vijeće s izrazom neumorne aktivnosti, da objasni diplomatski posao što ga je obavio dan prije. Dočekali su ga vrlo hladno, ali on je ipak umio sačuvati svoju nasmiješenu, sabranu živahnost, te je izjavio kako mu je veoma drago, kad mu je Jim oštro rekao da će te noći njegovi ljudi zaposjesti Radžino dvorište. Kad se vijeće razišlo, čuli su ga izvana kako pristupa k ovom ili onom poglavici koji se udaljuje, i kako glasno govori da je zadovoljan što će Radžino vlasništvo u njegovoj nenazočnosti biti zaštićeno.
Oko deset sati uđoše Jimovi ljudi u Radžino dvorište, koje je bilo nad ulazom u dražicu. Jim je kanio ostati tu dok Brown ne siđe s brežuljka. Mala je vatra bila naložena na ravnu rtu, obraslom travom, izvan ograde od kolaca, a Tamb’ Itam namjesti mali preklopni stolac za svoga gospodara. Jim mu reče neka gleda da zaspi. Tamb’ Itam donese hasuru i legne malo podalje, ali nije mogao spavati, premda je znao da još prije zore mora poći na važno putovanje. Njegov je gospodar hodao amo-tamo pognute glave i s rukama na leđima. Lice mu je bilo tužno. Kad god bi mu se gospodar približio, Tamb’ Itam se pravio da spava, jer nije htio da Jim opazi kako ga promatra. Napokon gospodar stane, pogleda ga na njegovu ležaju i reče tiho: ‘Vrijeme je.’
Tamb’ Itam se smjesta digne i poče se spremati. Njegova je zadaća bila da pođe niz rijeku kako bi pretekao Brownov čamac za sat ili više, i odlučno i izričito kaže Dainu Warisu da moraju propustiti bijelce bez zapreka. Jim ne bi tu zadaću povjerio nikome drugome. Prije nego što će otići, Tamb’ Itam, više forme radi (jer je njegov položaj kod Jima bio svima vrlo dobro poznat), zatraži neki znak. ‘Jer, Tuane’, reče, ‘ta je poruka važna, a ja imam doslovno prenijeti tvoje riječi.’ Njegov gospodar gurne ruku najprije u jedan džep, zatim u drugi, te napokon skine sa svoga kažiprsta Steinov srebrni prsten, koji je obično nosio, i dade ga Tamb’ Itamu. Kad je Tamb’ Itam otišao sa svojom porukom, Brownov je logor na brežuljku bio taman, osim jedne jedine male vatre koja je sjala kroz grane jednoga od onih stabala što su ih bijelci bili posjekli.
Rano ujutro dobio je Brown od Jima složen list papira s ovim riječima: ‘Put vam je slobodan. Krenite, čim vaš čamac zapliva na jutarnjoj plimi. Neka vaši ljudi budu na oprezu. Grmlje s obiju strana dražice i ograda na ulazu u nju puni su dobro naoružanih ljudi. Ne biste imali sreće, ali ja ne mislim da želite krvoproliće.’ Brown pročita, razdere list u sitne komadiće i, obraćajući se Corneliusu koji ga je donio, reče cereći se: ‘Zbogom moj izvrsni prijatelju!’ Cornelius je bio u tvrđavi i šuljao se oko Jimove kuće cijelo popodne. Jim je njega izabrao da odnese pismo jer je govorio engleski i bio poznat Brownu, te se nije trebalo bojati da će ga koji od tih ljudi u strahu ubiti, što bi se moglo dogoditi nekom Malajcu kad bi se u polumraku približavao.
Cornelius je predao list, ali se nije udaljio. Brown je sjedio kraj male vatre; svi su drugi ležali. ‘Mogao bih vam reći nešto što biste rado čuli’, promrmlja zlovoljno Cornelius. Brown se nije ni osvrtao na nj. ‘Niste ga ubili’, nastavi, ‘a što ste dobili za to? Mogli ste dobiti novca od Radže, a osim toga i opljačkati sve kuće Bugija, a sada ne dobivate ništa’. ‘Najbolje će biti da se tornjate odavle’, progunđa Brown i ne gledajući ga. Ali Cornelius se spusti sasvim do njega i poče vrlo brzo šaptati, dodirujući mu od vremena do vremena lakat. Na ono što je sada čuo Brown se najednom uspravi s kletvom na ustima. Cornelius ga je jednostavno obavijestio o oružanoj četici Daina Warisa niže na rijeci. Brown u prvi mah pomisli da je prevaren i izdan, ali, razmislivši malo, uvjeri se da tu ne može biti nikakve izdaje. Ne odgovori ništa, a čas zatim Cornelius mu potpuno ravnodušno reče da ima još jedan drugi put kojim se može isploviti iz rijeke, a koji on vrlo dobro pozna. ‘Pa i to je dobro znati’, reče Brown naćulivši uši, a Cornelius ga poče obavještavati o onome što se događa u gradu, i ponovi mu sve što je rečeno na vijeću, brbljajući Brownu u uho jednoličnim, tihim glasom, kao što čovjek govori među ljudima koji spavaju, a koje ne želi probuditi. ‘On misli da ja sada nisam više opasan, zar ne?’ promrmlja Brown veoma tiho... ‘Da. On je luđak. Djetence. Došao je ovamo i okrao me’, šaputao je i dalje, Cornelius, ‘a uspjelo mu je da mu čitav narod povjeruje. Ali da se nešto dogodi, pa da mu ljudi ne htjednu više vjerovati, gdje bi on bio? A Bugi Dain, koji vas čeka dolje na rijeci, kapetane, to je onaj isti čovjek koji vas je stjerao ovamo čim ste došli.’ Brown napomenu nehajno kako bi najbolje bilo da se drže daleko od njega, a Cornelius s istim mirnim i zamišljenim izrazom lica izjavi da on pozna još jedan rukav rijeke, dovoljno širok, kojim bi Brownov čamac mogao proći iza Warisova logora. ‘Morat ćete biti sasvim tihi’, reče kao da dopunjava svoju misao, jer na jednome mjestu prolazimo neposredno iza njegova logora. Sasvim blizu. Oni su ulogoreni na obali, a njihov je čamac povučen iz rijeke’. ‘Oh, mi znamo biti tihi kao miševi, ništa se ne bojte’, reče Brown. Cornelius utanači da će Brown, ako ga provede do mora, morati tegliti za sobom njegovu lađu. Ja se moram brzo vratiti’, objasni.
Bila su dva sata prije zore kad vanjski stražari dojaviše u Radžino dvorište da bijeli razbojnici silaze k svome čamcu. Za vrlo je kratko vrijeme svaki naoružani čovjek od jednoga kraja Patusana do drugoga stajao u pripremi, a ipak su obale rijeke ostale tako tihe te bi se - da nije bilo vatara koje bi pokatkad bljesnule naglim, mutnim sjajem - činilo da grad slatko spava kao u doba mira. Teška je magla ležala veoma nisko na vodi, stvarajući varavo sivo svjetlo pri kojemu se ništa nije vidjelo. Kad je Brownov dugi čamac skliznuo iz dražice u rijeku, Jim je stajao na niskom rtu ispred Radžine ograde - na istome mjestu gdje je prvi put bio stupio na tlo Patusana. Pojavi se jedna sjena, mičući se u sivu svjetlu, sama, veoma velika, a ipak je neprestano izmicala oku. Tiho je mrmljanje dopiralo iz nje. Brown je za kormilom mogao čuti Jima gdje mirno kaže: ‘Put je slobodan. Najbolje je da se prepustite struji dok traje magla; ali ona će se začas dići’. ‘Da, začas ćemo vidjeti jasno’, odvrati Brown.
Trideset do četrdeset ljudi, koji su s puškama stajali pripravni izvan ograde, zadržavalo je dah. Onaj Bugi, vlasnik jedrilice, kojega sam vidio na Steinovoj verandi, a koji je bio među njima, reče mi da je čamac, prolazeći sasvim uz niski rt, izgledao načas kao da biva viši i da se diže nad njega poput kakve planine. ‘Ako mislite da vam je zgodno počekati jedan dan vani na moru’, dovikne Jim, ‘gledat ću vam onamo nešto poslati - junca, nešto krumpira - što god uzmognem.’ Sjena se i dalje micala. ‘Da, pošaljite’, reče nejasan i mukli glas iz magle. Nijedan od onih mnogih pozornih promatrača nije shvatio što te riječi znače, a Brown i njegovi ljudi otplove zatim u svom čamcu, sablasno iščezavajući u tami bez i najmanjeg zvuka.
Tako Brown, nevidljiv u magli, izlazi iz Patusana, sjedeći sasvim uz Corneliusa na stražnjim klupama svoga dugog čamca. ‘Možda ćete dobiti maloga junca’, reče Cornelius. ‘Oh, da, junca. Krumpira. Dobit ćete kad je on to rekao. On uvijek govori istinu. Pokrao mi je sve što sam imao. Čini mi se da vam je milije dobiti malog junca nego opljačkati lijepi broj kuća.’ ‘Savjetovao bih vam da držite jezik za zubima, jer bi vas inače sve po ovoj prokletoj magli mogao tkogod baciti u vodu’, reče Brown. Činilo se da čamac stoji nepomično; nije se vidjelo ništa, pa ni rijeka oko čamca, samo je vodena prašina prštala i kapala zgusnuta po njihovim bradama i licu. Bilo je jezovito, rekao mi je Brown. Svaki se od njih osjećao kao da sam nasumce luta u čamcu, sluteći i sumnjajući da oko njega jedva osjetljivo uzdišu i gunđaju duhovi. ‘Izbaciti me, to biste zar htjeli? Ali znao bih ja gdje sam’, promrmlja Cornelius zlovoljno. ‘Živio sam ja ovdje godinama’. ‘Ali ne dovoljno dugo da biste se snašli u magli kao što je ova’, reče Brown naslanjajući se i mašući rukom amo-tamo nad beskorisnim kormilom. ‘Pa ipak. Dovoljno dugo i za to’, zareži Cornelius. ‘To je vrlo korisno’, reče Brown. ‘Mogu li vjerovati da biste ovako, zavezanih očiju, znali pronaći onaj pokrajnji rukav rijeke o kojem ste mi govorili?’ Cornelius zagunđa: ‘Niste li suviše umorni za veslanje?’ ‘Ne, bogami nismo!’ poviče Brown naglo. ‘Vesla u ruke!’ Nastade velika lupa u magli, koja se začas stiša i prijeđe u pravilno škripanje nevidljivih vesala u nevidljivim paocima. Inače se ništa nije promijenilo, a da nije bilo lakog pljuskanja vesala po vodi, čovjeku bi se činilo, rekao mi je Brown, kao da je u lađici nekog balona što lebdi u oblaku. Poslije toga Cornelius nije više otvarao usta, osim da gunđajući zamoli nekoga neka izbaci vodu iz njegove lađe koju su teglili iza dugoga čamca. Postupno je magla pred njima bijeljela i postajala svjetlija. Nalijevo je Brown vidio neku tamu, kao da gleda leđa noći koja izmiče. Odjedanput se velika grana, puna lišća, pojavi nad njegovom glavom, a okrajci se grančica, rosni i mirni, svijahu vitki sasvim blizu čamca. Cornelius mu bez ijedne riječi uze kormilo iz ruke.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:56 am

XLIV

Ne mislim da su oni dalje razgovarali. Čamac uđe u tijesan pokrajnji rukav, gdje su ga gurali veslima, a ona su se zabadala u obale koje su se odronjavale: tu je vladao mrak, kao da su golema crna krila razapeta nad maglom, što je ispunjala taj rukav od njegovih dubina do vršaka stabala. S grana nad njihovim glavama padale su velike kaplje kroz tamnu maglu. Cornelius nešto promrmlja, a Brown na to zapovjedi svojim ljudima neka nabiju puške. ‘Dat ću vam priliku da im ne ostanemo ništa dužni, prije nego što se izvučemo odavde, čujete li, vi nesretni bogalji!’ reče on svojoj družini. ‘Pazite da to ne promašite - vi psi!’ Tiho gunđanje odgovori na te riječi. Cornelius je bio vrlo zabrinut za svoju lađu.
Međutim, je Tamb’ Itam stigao do cilja svoga putovanja. Magla ga je malo zadržavala, ali on je veslao ustrajno držeći se neprestano južne obale. Malo-pomalo pomaljalo se svjetlo osvita kao sjaj u kugli od mutna stakla. Obale su na obje strane rijeke bile kao gust crni dim, u kojemu je čovjek jedva mogao nazirati nešto poput oblika stupova i sjene savinutih grana u visini. Magla je nad vodom bila još gusta, ali je straža budno stražarila, jer, čim se Tamb’ Itam približio logoru, dva se lika pomole iz bijele pare, i jaki ga glasovi zazovu. Odazove im se, i začas se jedna lađa zaustavi kraj njega, te on izmijeni nekoliko riječi s veslačima. Bilo je sve u redu. Komešanje se smirilo. Onda ljudi u lađi ispuste iz ruku rub njegova čamca i odmah se izgube u mraku. On nastavi put sve dok nije začuo glasovi koji su preko vode tiho dopirali do njega, i najednom ugleda pod maglom, što se sada dizala u virovima, sjaj mnogih malih vatara koje su gorjele na pješčanom žalu i bile zaklonjene visokim, tankim stablima i grmljem. I tu je stajala straža koja ga je pozvala da kaže tko je. Dovikne im svoje ime i ujedno s dva posljednja zamaha vesla pristane sa svojim čamcem uz obalu. Bio je to velik logor. Ljudi su čučali u skupinama i prigušeno mrmljajući vodili jutarnje razgovore. Mnogi tanki traci dima polagano su se izvijali pod bijelom maglom. Mali su zakloni, nisko nad tlom, bili podignuti za poglavice. Puške su bile složene u male piramide, a duga su koplja bila pojedinačno zabodena u pijesak blizu vatara.
Tamb’ Itam važna izraza lica zatraži da ga odvedu pred Daina Warisa. On nađe prijatelja svoga bijelog gospodara gdje leži na povišenu ležaju od bambusa, zaklonjen krovom načinjenim od štapova i pokrivenim hasurama. Dain Waris bio je budan, a svijetla je vatra gorjela pred njegovim ležajem sličnim nekom priprostom žrtveniku. Jedini sin ‘nakode’ Doramina odgovori prijazno na njegov pozdrav. Tamb’ Itam preda mu najprije prsten koji je jamčio za istinitost vjesnikovih riječi. Dain Waris, naslonivši se na lakat, zamoli ga da govori i ispriča sve novosti. Počinjući posvećenom formulom »Vijest je dobra«, Tamb’ Itam mu doslovno ponovi Jimove riječi. Bijelcima, koji odlaze uz pristanak svih poglavica, treba dopustiti da prođu niz rijeku. Zatim, odgovarajući na nekoliko pitanja, Tamb’ Itam ispriča kako je proteklo posljednje vijećanje. Dain Waris je slušao pozorno do kraja, igrajući se prstenom koji naposljetku natakne na kažiprst svoje desne ruke. Kad je čuo sve što je Tamb’ Itam imao reći on ga otpusti da nešto pojede i da otpočine. Odmah su izdane zapovijedi da poslije podne bude sve spremno za povratak. Nakon toga Dain Waris ponovo legne otvorenih očiju, dok su njegovi osobni sluge spremali za nj jelo na vatri uz koju je sjedio i Tamb’ Itam, razgovarajući s ljudima što su se budili i ustajali da čuju posljednje vijesti iz grada. Sunce je razgonilo maglu. Na glavnom je rukavu rijeke stajala dobra straža, jer su očekivali da će se tu svakog časa pojaviti čamac s bijelcima.
U tom se času Brown osvetio onom svijetu koji mu je sada, nakon dvadeset godina bestidnih i bezobzirnih nasilja, uskraćivao plodove uspjeha najobičnijeg razbojstva. To je bio čin hladnokrvne okrutnosti, a bio mu je utjeha i na smrtnoj postelji, kao sjećanje na neukrotivi prkos. On kradom iskrca svoje ljude na drugoj strani otoka nasuprot logoru Bugija i povede ih prijeko. Nakon kratkog, ali potpuno tihog rvanja Cornelius, koji se pokušao odšuljati i iščeznuti u času iskrcavanja, pokorno pristane da im pokaže put onuda gdje je šikara najrjeđa. Brown je čvrsto držao njegove mršave ruke, stisnuvši mu ih obje na leđima samo jednom svojom širokom šakom, te bi ga tu i tamo surovim udarcem gurnuo naprijed. Cornelius je bio nijem kao riba, podao, ali čvrst u svojoj namjeri, koju je nejasno vidio pred sobom kako se ostvaruje. Na rubu male šume Brownovi se ljudi rasporede iza stabala i pričekaju. Čitav im je logor od jednoga kraja do drugoga ležao pred očima, i nitko nije gledao prema njihovoj strani. Nitko nije ni u snu pomislio da bi bijelci uopće mogli doznati za uski rukav na stražnjoj strani otoka. Kad je mislio da je došao čas, Brown zakriješti: ‘Dajte im što im pripada!’ a četrnaest hitaca odjekne kao jedan.
Tamb’ Itam mi je rekao da je iznenađenje bilo tako veliko, te se osim onih koji su pali mrtvi ili ranjeni nitko živ nije ni maknuo prilično dugo nakon prve pucnjave. Onda jedan čovjek krikne, a nakon toga krika iz svih grla zaori strašno urlikanje od užasa i od straha. Slijepa strava obuzme te ljude i pretvori ih u gomilu koja se uskolebala i počela trčati amo-tamo duž obale, poput krda ovaca što se uplašilo od vode. Onda ih nekoliko skoči u rijeku, ali većina ih to učini tek nakon posljednjeg hica. Triput su Brownovi ljudi pucali u gomilu, a sam je Brown, koji se jedini pokazivao, kleo i urlikao: ‘Nišani nisko! Nišani nisko!’
Tamb’ Itam kaže da je već kod prve pucnjave shvatio što se dogodilo. Premda nije bio pogođen, bacio se na tlo i ležao kao mrtav, ali otvorenih očiju. Kad je čuo prve hice, Dain Waris, koji se bio ispružio na svom ležaju, skoči i istrči na otvorenu obalu upravo na vrijeme da ga hitac druge paljbe pogodi u čelo. Tamb’ Itam ga vidje kako je visoko digao i raširio ruke prije nego što je pao. Onda ga tek spopadne veliki strah - ne prije. Bijelci se povukoše, kao što su i došli - nevidljivi.
Tako je Brown izravnao račune sa svojom zlom sudbinom. Upozoravam vas da se čak i u tom užasnom zločinu vidi neka superiornost čovjeka koji misli da ima pravo - u apstraktnom smislu te riječi - ostvariti svoje podle želje. To nije bio običan izdajnički pokolj, to je bila pouka, odmazda - dokaz neke nesvjesne i užasne osobine naše prirode, koja, bojim se, ne leži tako duboko pod površinom kako mi to obično zamišljamo.
Nakon toga bijelci odoše a da ih Tamb’ Itam nije ni vidio, te se činilo da su sasvim nestali pred ljudskim očima; a nestalo je i njihove škune, kao što uopće nestaju ukradena dobra. Ali, priča se da je mjesec dana kasnije neki tovarni parobrod spasio na Indijskom oceanu bijeli dugi čamac. Dva isušena, žuta kostura sa staklenim očima, koja su jedva još šaputala, priznavala su vlast nekoga trećeg, koji je rekao da se zove Brown. Njegova je škuna, koja je, kako je izjavio, putovala prema jugu s tovarom šećera sa Jave, tako napuknula da je propuštala vodu i potonula pod njegovim nogama. On i njegovi drugovi jedini su od šest članova posade ostali još na životu. Ona dvojica umriješe na palubi parobroda koji ih je spasio, a Brown je poživio još zato da ga i ja vidim, te mogu posvjedočiti da je odigrao svoju ulogu sve do kraja.
Čini se ipak da su na odlasku zaboravili odvezati Corneliusov čamac. Samog je Corneliusa Brown već na početku pucnjave ispustio udarivši ga nogom u ime oproštajnog blagoslova. Tamb’ Itam je, kad se dignuo usred hrpe mrtvaca, vidio tog Nazarenca kako trči gore-dolje po obali među lešinama i vatrama koje su se gasile. On je tiho cičao. Najednom potrči prema vodi i počne se bjesomučno naprezati da odvuče u vodu čamac koji je pripadao Bugijima. ’Zatim je, sve dok me nije ugledao’, pričao je Tamb’ Itam, ‘stajao gledajući na teški čamac i češao se po glavi.’ ‘Što se dogodilo s njim?’ upitah. ‘Udario sam ga dvaput, Tuane,’ reče on. ‘Kad me je opazio gdje se približavam, bijesno se bacio na zemlju, ritao se i užasno derao. Skvičao je kao uplašena kokoš, dok nije osjetio ubod šiljka; onda se umirio i ležao upirući u me oči iz kojih mu je izlazio život.’
Nakon toga Tamb’ Itam nije gubio vrijeme. Osjećao je kako je važno da bude prvi koji će donijeti tu užasnu vijest u tvrđavu. Mnogi su, dakako, iz čete Daina Warisa ostali živi, ali su neki, sasvim izbezumljeni, preplivali rijeku, a drugi su pobjegli u šikarje. Činjenica je da oni zaista nisu znali tko im je zadao onaj udarac - neće li doći još novi bijeli razbojnici, nisu li već zavladali cijelom zemljom. Mislili su da su žrtva neke velike izdaje i osuđeni na potpuno uništenje. Priča se da su se neke male skupine vratile tek tri dana nakon toga. Ipak ih se nekoliko smjesta pokušalo probiti do Patusana, a jedna se od lađa, koje su tog jutra stražarile na rijeci, mogla dogledati iz logora u samom času napadaja. Istina je da su u prvi mah ljudi, koji su bili na njoj, skočili u rijeku i doplivali na suprotnu obalu, ali su se zatim vratili na svoj čamac i puni straha krenuli uz rijeku. Njih je Tamb’ Itam pretekao za jedan sat.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:56 am

XLV

Kad se Tamb’ Itam, bijesno veslajući, dovezao nadomak grada, žene su, nagrnuvši na terase pred kućama, čekale na povratak malog brodovlja Daina Warisa. Grad je izgledao svečano; ovdje-ondje vidjeli su se još ljudi s kopljima ili s puškama u rukama kako se kreću ili stoje u skupinama na obali. Kineski su se dućani otvorili rano, ali je tržnica bila prazna. Jedan je stražar, koji je još stajao na uglu tvrđave, opazio Tamb’ Itama i doviknuo to onima u njoj. Vrata su bila širom otvorena. Tamb’ Itam skoči na obalu i potrči unutra što je brže mogao. Prva osoba što ju je susreo bila je djevojka, koja je izlazila iz kuće.
Tamb’ Itam je, sav neuredan, zadihan, drhtavih usana i izbezumljenih očiju, stajao neko vrijeme pred njom nijem, kao da ga je iznenada netko opčinio. A onda najednom vrlo brzo izgovori: ‘Ubili su Daina Warisa i mnoge druge.’ Ona pljesne rukama, a prve su joj riječi bile: ‘Zatvori vrata!’ Većina je ljudi otišla iz tvrđave natrag svojim kućama, ali je Tamb’ Itam istjerao i ono malo njih koji su ostali unutra i na kojima je bio red da stražare. Djevojka je stajala usred dvorišta, dok su drugi trčali naokolo. ‘Doramin!’ poviče ona očajno kad je Tamb’ Itam prošao mimo nje. A kad je opet došao do nje, on joj žurno odgovori na njezinu misao: ‘Da. Ali mi imamo sav barut što je u Patusanu.’ Ona ga uhvati za ruku i, pokazujući na kuću, prošapće dršćući: ‘Dozovi ga!’
Tamb’ Itam potrči uza stube. Njegov je gospodar spavao. ‘Ja sam, Tamb’ Itam’, poviče on na vratima, ‘s vrlo važnim vijestima.’ Kad je ugledao Jima, koji je digao glavu s jastuka i otvorio oči, dovikne mu odmah: ‘Ovo je, Tuane, dan nesreće, prokleti dan!’ Njegov se gospodar pridigne i nasloni na lakat da ga sasluša - isto onako kako je to bio učinio Dain Waris. Tada Tamb’ Itam poče pripovijedati nastojeći da ispripovjedi događaj po redu, nazivajući Daina Warisa vojvodom19 i govoreći: ‘Vojvoda tada zapovjedi svome glavnom lađaru: - Dajte Tamb’ Itamu nešto da jede’ - kad njegov gospodar ustane tako izobličen da mu riječ zape u grlu.
’Kaži mi sve!’ reče Jim. ‘Je li mrtav?’ ‘Poživjeli dugo!’ poviče Tamb’ Itam. ‘Bila je to najokrutnija izdaja. Istrčao je kad je čuo prve hice, i pao je...’ Njegov gospodar pođe k prozoru i udari šakom u kapke. Soba se rasvijetli, a on mu onda čvrstim glasom, ali govoreći brzo, poče davati naloge - da skupi čamce koji će smjesta krenuti u potjeru, da obavijesti ovoga, pa onoga - da pošalje glasnike... Dok je sve to govorio, sjedio je na krevetu, sagibao se obuvajući i vežući žurno svoje čizme, a onda ga naglo pogleda. ‘Zašto stojiš ovdje?’ upita sav crven u licu. ‘Ne gubi vrijeme!’ Tamb’ Itam se ne makne. ‘Oprosti mi, Tuane, ali’, poče mucati. ‘Što?’ poviče njegov gospodar glasno, pogleda ga strašno, nagne se naprijed i uhvati se rukama za rub kreveta. ‘Nije razborito da tvoj sluga izlazi među narod’, reče Tamb’ Itam nakon trenutka oklijevanja.
Tada Jim shvati. On se povukao iz jednoga svijeta zbog beznačajnog razloga, što je nesvjesno skočio u čamac, a sada se drugi svijet, djelo njegovih ruku, srušio kao ruševina na njegovu glavu. Nerazborito da njegov sluga izlazi među njegov vlastiti narod! Mislim da je upravo u tom času odlučio prkositi nesreći na jedini način na koji je smatrao da se uopće može prkositi takvoj nesreći; znam samo da je bez ijedne riječi izašao iz svoje sobe i sjeo za dugi stol, za kojim je obično uređivao poslove svoga svijeta očitujući svaki dan istinu, koja je sigurno živjela u njegovu srcu. Mračne mu sile neće dvaput oduzeti mir. Sjedio je kao kameni kip. Tamb’ Itam je pun poštovanja natuknuo nešto o pripremama za obranu. Djevojka, koju je ljubio, dođe i poče mu nešto govoriti, ali on napravi rukom znak a nju prestravi ta nijema kretnja kojom ju je zamolio da šuti. Ona iziđe na verandu i sjedne na prag, kao da ga želi svojim tijelom zaštititi od pogibelji izvana.
Kakve su misli prolazile njegovom glavom - kakve uspomene? Tko to može reći? Sve je propalo, a on, koji se već jednom iznevjerio onome što se od njega očekivalo, i opet je izgubio povjerenje svih ljudi. U tom je času, mislim, pokušao pisati pismo - nekome - i odustao od toga. Osamljenost je oko njega bivala sve veća. Ljudi su mu povjerili svoje živote - samo da toga nije - a ipak ga nikada neće, kako je to rekao, nikada ga neće moći razumjeti. Oni vani nisu čuli nijednoga zvuka od njega. Kasnije, prema večeri, dođe na vrata i dozove Tamb’ Itama. ‘Što se događa?’ upita ga. ‘Ima mnogo suza. I mnogo srdžbe’, reče Tamb’ Itam. Jim ga pogleda. ‘Zar doista?’ promrmlja. ‘Da, Tuane’, reče Tamb’ Itam. ‘Tvoj sluga to dobro zna, a vrata su zatvorena. Morat ćemo se boriti’. ‘Boriti se! Zašto?’ upita. ‘Za svoje živote.’ ‘Ja nemam više života’, reče Jim. Tamb’ Itam začuje krik djevojke na vratima. ‘Tko zna?’ reče Tamb’ Itam. ‘Hrabrošću i lukavošću mogli bismo se možda i spasiti. U njihovim srcima ima i mnogo straha.’ On iziđe misleći nejasno na čamce i otvoreno more i ostavi Jima i djevojku same.
Nemam srca da ovdje zapišem sve ono što sam iz njezina pričanja doznao o onom jednom satu ili više, što ih je ona tada provela i borila se s njim za svoju sreću. Je li imao ikakve nade - što je očekivao, što je zamišljao - nemoguće je reći. Ostao je neumoljiv, a što mu je zbog njegove upornosti osamljenost bivala veća, to mu se duh, činilo se, sve više dizao nad ruševine njegova opstanka. Ona mu je vikala u uho: ‘Bori se!’ Nije ga mogla razumjeti. Nije bilo ničega za što bi se borio. Spremao se da dokaže svoju moć na drugi način i pobijedi i samu kobnu sudbinu. Iziđe u dvorište, a iza njega dotetura ona raspletene kose, izbezumljena lica, bez daha, i nasloni se na dovratnik. ‘Otvorite vrata!’ zapovjedi on. Nakon toga, okrenuvši se svojim ljudima koji su bili unutra, dopusti im da odu svojim kućama. ‘Na kako dugo, Tuan?’ upita jedan od njih bojažljivo. ‘Zauvijek’, reče on sumornim glasom.
Tišina je pala na grad nakon provale plača i jadikovanja, koja je prohujala nad rijekom kao vjetar koji dolazi iz nekoga otvorenog ponora tuge. Ali glasovi su se širili šaptom, ispunjajući srca stravom i užasnim sumnjama. Govorilo se da razbojnici dolaze natrag dovodeći sa sobom još mnogo drugih na nekom velikom brodu, i da u čitavoj zemlji neće biti skloništa ni za koga. Osjećaj je krajnje nesigurnosti, kao za vrijeme potresa, spopadao ljude koji su šaputali svoje sumnje gledajući jedan drugoga, kao da će se ostvariti neka užasna slutnja.
Sunce je zalazilo nad šumama, kad je tijelo Daina Warisa doneseno u Doraminovu četvrt. Nosilo ga je četvoro ljudi, a bilo je dostojno pokriveno bijelom ponjavom koju je njegova stara majka bila poslala na gradska vrata da joj dočeka sina kad se mrtav vrati. Oni ga polože pred Doraminove noge, a starac je dugo sjedio nepomičan, držeći jednu ruku na jednom, a drugu na drugom koljenu, oborenih očiju. Lepeze su se paoma polagano njihale, a krošnje voćaka savijale se nad njegovom glavom. Svi su muškarci njegova naroda bili tu, naoružani do zuba, kad stari ‘nakoda’ napokon digne oči. Pogled mu polagano prijeđe po gomili, kao da traži neko lice koje ne vidi. Zatim mu brada opet pade na grudi. Šapat se mnogih ljudi pomiješa s lakim šuštanjem lišća.
Bio je nazočan i onaj Malajac, koji je doveo Tamb’ Itama i djevojku u Samarang. ‘Nije bio tako ljut kao mnogi drugi’, rekao mi je sam, ‘ali pun velikog užasa i zaprepaštenja zbog neizvjesnosti ljudske sudbine, koja lebdi nad njihovim glavama poput oblaka nabijena gromom.’ Pričao mi je kako se vidjelo - kad su na Doraminov znak otkrili tijelo Daina Warisa - da on, kojega su često zvali prijateljem bijeloga gospodara, leži nepromijenjen, malo otvorenih vjeđa, kao da se upravo budi. Doramin se još malo sagnuo naprijed, kao čovjek koji traži nešto što je palo na zemlju. Njegove su oči pregledale tijelo od nogu do glave, tražeći možda ranu. Bila je na čelu, i mala. Nitko nije progovorio ni riječi dok jedan od nazočnih, sagnuvši se, ne skine srebrni prsten s hladne ukočene ruke. On ga šuteći preda Doraminu. Zamor strave i užasa prođe kroz gomilu kad je ugledala taj znak povjerenja. Stari je ‘nakoda’ piljio u nj, i najednom mu se duboko iz grudi otme snažan, divljački krik, rika bola i bijesa, silna kao rukanje ranjena bika, koji ispuni velikim strahom ljudska srca jer je sve to bez riječi tako snažno izražavalo njegov gnjev i njegovu tugu. Zatim je neko vrijeme vladala velika tišina, dok su ona četvorica nosila tijelo na drugu stranu. Polože ga pod neko stablo, a istog časa sve žene iz kuće vrisnu i počnu zajedno kukati; naricale su oštrim glasovima; sunce je zalazilo, a kad bi prestajao jauk i naricanje, čuli bi se samo visoki, jednolični glasovi dvojice staraca koji su pjevušavim glasom recitirali koran.
U to je vrijeme Jim, naslanjajući se na stalak za top, gledao rijeku okrenuvši leđa svojoj kući; a djevojka je u vratima, dašćući kao da je trčala i naglo stala, gledala na nj preko dvorišta. Tamb’ Itam je stajao nedaleko od svoga gospodara strpljivo čekajući što će se dogoditi. Tada se najednom Jim, koji kao da je sav utonuo u smireno razmišljanje, okrene k njemu i reče: ‘Vrijeme je da se to svrši.’
’Tuane, reče "Jamb’ Itam i priđe mu živahno. On nije razumio što njegov gospodar hoće time reći, ali čim je Jim načinio kretnju, i djevojka se pomakne te siđe na otvoren prostor. Čini se da nigdje nije bilo nijednog drugog ukućanina. Ona je malko teturala, a kad je bila na pola puta, pozove Jima, koji kao da je iznova počeo mirno promatrati rijeku. Okrene se, naslonivši se leđima na top. ‘Hoćeš li se boriti?’ vikne ona. ‘Nema za što da se borim’, reče; ‘ništa nije izgubljeno.’ Izgovarajući to on se za korak primakne k njoj. ‘Hoćeš li pobjeći?’ poviče ona opet. ‘Ne može se pobjeći’, reče on zaustavivši se; i ona stane šuteći i proždirući ga očima. ‘Otići ćeš tamo?’ reče ona polagano. On obori glavu. ‘Ah!’ uzvikne ona zureći, tako reći, u njega, ‘ti si ili mahnit ili neiskren. Sjećaš li se one noći kad sam te molila da me ostaviš, a ti si rekao da ne možeš? Da je to nemoguće! Nemoguće! Sjećaš li se da si mi rekao kako me nikada nećeš napustiti? A zašto? Ja nisam od tebe tražila nikakvih obećanja. Ti si mi to obećao sam od sebe - sjeti se.’ ‘Doista, sirotice moja’, reče Jim. ‘Nisam vrijedan da me imaš.’
Tamb’ Itam kaže da se ona, dok su razgovarali, smijala glasno i bezumno kao netko koga spopada ludilo. Njegov se gospodar uhvatio za glavu. Bio je odjeven kao i svakog dana, samo gologlav. Ona se naglo prestane smijati. ‘Posljednji put te pitam’, poviče ona prijeteći, ‘hoćeš li se braniti?’ ‘Mene ništa ne može pogoditi’, reče on, kao da je još posljednji put zasjalo u njemu ponosno samoljublje. Tamb’ Itam vidje kako se ona nagnula naprijed, raširila ruke i žurno pritrčala k njemu. Bacila mu se na grudi i zagrlila ga oko vrata.
‘Ah! Ali ja ću te čvrsto držati, ovako!’ poviče ona... ‘Ti si moj!’
Ona zajeca na njegovu ramenu. Nebo je nad Patusanom bilo neizmjerno, a crveno kao da je mlaz krvi potekao iz otvorene žile. Golemo se sunce smjestilo grimizno među vrške stabala, a šuma je pod njim izgledala crna i zlokobna.
Tamb’ Itam mi je rekao da se te večeri nebo činilo kao da je ljutito i strašno. To odista mogu vjerovati, jer znam da je toga istog dana prošao ciklon šezdesetak milja daleko od obale, premda se na tome mjestu osjetilo jedva nešto više od slabog strujanja zraka.
Najednom Tamb’ Itam vidje Jima kako ju je uhvatio za ruke nastojeći joj se istrgnuti iz naručja. Ona mu se objesila oko vrata zabacivši glavu, a kosa joj se doticala zemlje. ‘Dođi ovamo!’ pozove ga njegov gospodar, a Tamb’ Itam mu pomogne da je skine s vrata. Bilo je teško raširiti njezine prste. Jim se sagne nad nju, pogleda je ozbiljno u lice i odjednom potrči prema pristaništu. Tamb’ Itam pođe za njim, ali okrenuvši glavu opazi da se ona osovila na noge. Ona potrči za njima nekoliko koraka, a tada se teško sruši na koljena. Tuane, Tuane!’ zvao je Tamb’ Itam, ‘okrenite se!’ ali je Jim bio već u lađi stojeći s veslom u ruci. Nije se osvrtao. Tamb’ Itam je imao samo još toliko vremena da skoči za njim, jer je lađa već zaplovila. Djevojka je klečala sklopljenih ruku kod brane. Ona ostane tako još neko vrijeme, kao da toplo moli, a onda skoči. ‘Ti si lažac!’ poviče za Jimom. ‘Oprosti mi!’ dovikne joj on. ‘Nikada! Nikada!’ odgovori mu ona.
Tamb’ Itam uze veslo iz Jimovih ruku, jer bi bilo nedolično da on sjedi a da njegov gospodar vesla. Kad su došli na drugu obalu, gospodar mu zabrani da ide za njim, ali ga je Tamb’ Itam ipak slijedio u određenoj udaljenosti penjući se na obronak koji vodi u Doraminovu četvrt.
Počelo se smrkavati. Zublje su ovdje-ondje svjetlucale. Oni, koje su susretali, činili su se ustrašeni i žurno su se ugibali da propuste Jima. Odozgo je dopiralo naricanje žena. Dvorište je bilo puno naoružanih Bugija, njihovih pratilaca i naroda iz Patusana.
Ne znam što je zapravo značilo to okupljanje. Je li to bilo spremanje za rat, ili za osvetu, ili za suzbijanje navale koja im prijeti? Mnogo je dana prošlo prije nego što je narod prestao stražariti tresući se od straha neće li se vratiti bijelci dugih brada i u dronjcima, a nikako nisu mogli shvatiti svoj pravi odnos prema svome bijelcu. Čak i za te jednostavne ljude ostaje ubogi Jim neshvatljiv.
Doramin je, sam, golem i očajan, sjedio u svom naslonjaču, držeći dvije kubure kremenjače na krilu, a pred njim je stajalo naoružano mnoštvo. Kad se Jim pojavio, na nečiji se uzvik sve glave najedanput okrenuše, a onda se masa rastvori na desno i lijevo, tako da je koračao kroz dvostruki red neprijateljskih pogleda. Za njim je išao šapat i mrmljanje: ‘On je skrivio svu tu nesreću!’ ‘On je znao čari...’ Jim ih je čuo - možda!
Kad je ušao u svjetlost zubalja, žene naglo prestanu naricati, Doramin nije dizao glave, a Jim je stajao pred njim neko vrijeme šuteći. Zatim pogleda nalijevo i pođe u tom pravcu odmjerenim koracima. Majka Daina Warisa čučala je uz glavu mrtvaca, a sijeda joj je raščupana kosa skrivala lice. Jim priđe polagano, pogleda svoga mrtvog prijatelja podigavši ponjavu, spusti je zatim bez riječi i polagano otkorača natrag.
’On je došao! On je došao!’ išlo je od usta do usta, a to je stvaralo žamor usred kojega je koračao. ‘On je sve to uzeo na svoju glavu’, reče jedan glasno. Jim je to čuo i okrenuo se prema gomili, jesam. Uzeo sam na svoju glavu.’ Neki se ljudi odmaknu. Jim je čekao trenutak pred Doraminom, a onda reče blago: ‘Došao sam pun bola.’ On opet počeka. ‘Došao sam spreman i bez oružja’, doda zatim.
Tromi se starac, prignuvši čelo kao vol pod jarmom, napregne da se digne stišćući svoje kubure kremenjače na krilu. Iz njegova su grla izlazili promukli, prigušeni, neljudski glasovi, a njegova su ga dva pratioca podupirala odostrag. Ljudi opaziše da je prsten, koji je bio spustio u svoje krilo, pao i otkotrljao se do bijelčevih nogu, i da je ubogi Jim pogledao taj znak, koji mu je bio otvorio vrata slave, ljubavi i uspjeha iza toga zida od šuma, obrubljenih bijelom pjenom, na toj obali koja se pod suncem na zalazu doima kao prava tvrđava noći. Doramin je, naprežući se da se drži na nogama, činio s onom dvojicom, koja su ga podupirala, nesigurnu, klimavu skupinu; njegove su male oči piljile s izrazom mahnita bola i bijesa, s divljačkim sjajem koji svi nazočni opaziše. A tada, dok je Jim stajao pred njim ukočen i gologlav u svjetlosti zubalja i gledao mu ravno u lice, grčevito se uhvati lijevom rukom oko vrata jednome od prignutih mladića i, dižući oprezno desnu ruku, prostrijeli prijatelju svoga sina grudi.
Gomila, koja se iza Jima odmaknula čim je Doramin digao ruku, pohita nakon hica uzbuđeno naprijed. Kažu da je bijelac bacio desno i lijevo na sva ta lica ponosit i neustrašiv pogled. A onda, pokrivši rukom usta, pade ničice, mrtav.
I to je kraj. Nestao je neshvaćen, nedokučiv u svom srcu, zaboravljen, bez oproštenja i kao čudesni romantik. Ni u danima svojih najpustopašnijih dječačkih maštanja ne bi bio mogao zamisliti zamamljiviji oblik nevjerojatnog uspjeha! Jer vrlo je lako moguće da je on u kratkom trenutku svoga posljednjeg ponositog i neustrašivog pogleda opazio lice one sretne prilike koja mu je pristupila, zastrta koprenom kao istočnjačka vjerenica.
Ali mi ga vidimo kao nekog nevjerojatnog osvajača slave, koji se trgnuo iz naručja ljubomorne ljubavi na znak, na poziv svoga zanesenog samoljublja. On se rastaje od žive žene, da proslavi svoje okrutno vjenčanje s nekim maglovitim idealom dostojanstva. Je li zadovoljan - sasvim, sada, pitam se? Mi bismo to morali znati. On je jedan od naših, i nisam li ja već jednom ustao, kao neki dočarani duh, da jamčim za njegovu vječnu postojanost? Jesam li, uostalom, baš mnogo pogriješio? Sada, kad ga više nema, ima dana kad mi se stvarnost njegova opstanka ukazuje jasna s nekom neizmjernom, poraznom snagom, a ima, časti mi, i trenutaka kad mi nestaje iz očiju kao duh bez tijela, koji je zalutao među strasti ove zemlje, pripravan da se odano odazove pozivu vlastitoga svijeta sjena.
Tko zna? Otišao je, nedokučiv u svom srcu, a uboga djevojka provodi nijemi, uzaludan život u Steinovoj kući. Stein je u posljednje vrijeme jako ostario. On to i sam osjeća, te često kaže da se »sprema sve to ostaviti, da se sprema otputovati...«, a uz to žalosno pokazuje rukom na svoje leptire.

Rujan 1899 - srpanj 1900.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:58 am

SRCE TAME

I

Bez ijednog drhtaja jedrilja trgnula se jahta »Nellie« k sidru i umirila. Plima je završila, vjetar se gotovo slegao, a kako nam je bilo ploviti niz rijeku, mogli smo se jedino usidriti i čekati oseku.
Pred nama se poput početka beskrajnoga vodenog puta širilo ušće Temze. Daleko na pučini nebo i more slili se u jedno, i u tom prostranstvu svjetla kao da su mirovala potamnjela jedra brodica nošenih plimom u crvenim oštrovrhim rojevima, s bljeskovima pokosti. Na niskim obalama, što stanjujući se nestajahu u moru, ležala je sumaglica. Zrak nad Gravesendom bio je taman, a još dalje kao da se zgusnuo u sumornu tminu nepomično snivajući nad najvećim i najmoćnijim gradom na zemlji.
Ravnatelj Društva bio je naš kapetan i naš domaćin. Dok je stajao na pramcu gledajući prema moru, nas smo četvorica motrili njegova leđa. Voljeli smo ga. Ništa na cijeloj rijeci nije se doimalo ni upola tako pomorski. Bio je nalik na peljara, koji je za pomorca utjelovljena pouzdanost. Bilo je teško zamisliti da njegovo mjesto nije ondje, na svijetlom ušću, nego iza njega, u suroj tami.
Kako sam već negdje rekao, nas je vezalo more. Ono nije samo vezalo naša srca za dugih rastanaka, nego nas je naučilo da podnosimo priče jedni drugih - pa čak i uvjerenja. Pravnik - najbolji od njih - imao je, zbog starosti i mnogih vrlina, jedini jastuk na palubi i ležao je na jedinom prostiraču. Knjigovođa je već izvadio kutiju domina i igrao se njima gradeći kućice. Marlow je prekrštenih nogu sjedio na krmi, naslonjen na krmeni jarbol. Upalih obraza, žuta lica, uspravnih leđa, asketske vanjštine i opuštenih ruku s dlanovima na gore doimao se kao idol. Uvjerivši se da sidro dobro drži ravnatelj se uputio na krmu i sjeo među nas. Lijeno smo izmijenili nekoliko riječi. Poslije njih na jahti zavlada tišina. Tko zna zašto, ali nismo zaigrali domino. Zaokupile su nas misli i mogli smo samo spokojno gledati. Dan je završavao u vedrini tiha i predivna sjaja. Voda se ljeskala mirno, nebo bez oblačka bje dobrostivo prostranstvo čista svjetla. Pa i magla na Eseškim močvarama visila je sa šumovitih padina kopna kao prozirno i blistavo tkivo, zastirući niske obale providnim naborima. Samo je mrak na zapadu, nalegnut nad gornji tok rijeke, postojano tamnio, kao razljućen približavanjem sunca.
I napokon, u svom zakrivljenu i neprimjetnom padu sunce utonu duboko. Blistavo bjelilo prijeđe u mutno rumenilo bez zraka i bez topline, kao da će se iznenada ugasiti, usmrćeno dodirom onoga mraka što je pritisnuo ljudsko mnoštvo.
Odmah se promijeni izgled voda i vedrina potamni, ali postade dublja, bogatija. U smiraj dana, poslije stoljeća vjerne službe rasi koja je nastavala njezine obale, moćna stara rijeka odmarala se u miru, raširena u nepomućenu dostojanstvu vodenog puta do ruba zemlje. Gledali smo časnu rijeku ne u živom uzbuđenju kratkoga dana, koji dolazi i odlazi u nepovrat, nego u uzvišenom svjetlu neprolaznih uspomena. I zaista, čovjeku koji, kako kažu, »služi moru« sa štovanjem i ljubavlju, najlakše je dozvati veličanstveni duh prošlosti na donjem toku Temze. Plime se izmjenjuju s osekama u svome neprestanom služenju, pune uspomena na ljude i brodove što su ih ponijele u mir doma ili u bitke na pučini. Poznavale su ljude, koji su ponos naroda, od sira Francisa Drakea do sira Johna Franklina, i služile su tim vitezovima, plemenite i proste krvi - velikim vitezovima-lutalicama mora. Nosile su sve brodove, kojih imena bliješte poput dragulja u noći vremena, od »Zlatne košute«, koja se vratila sa svojim oblim bokovima punima blaga, da bi je pohodilo njezino kraljevsko veličanstvo pa da zatim iziđe iz veličanstvene legende, sve do »Erebusa« i »Terrora«, koji su isplovili u druga osvajanja - i nikada se nisu vratili. Poznavale su te brodove i te ljude. Isplovili su oni iz Deptforda, iz Greenwicha, iz Eritha - pustolovi i naseljenici; brodovi kraljeva i brodovi veletrgovaca; kapetani, admirali, mračni »trgovci« s Istokom i opunomoćeni »generali« indijskih flota. Svi oni lovci na zlato ili slavu isplovili su ovom rijekom, noseći mač, a često i baklju, vjesnici moći zemlje, nosioci iskre svetog plamena. Kolika li je veličina isplovila s osekom te rijeke u tajanstvenost nepoznate zemlje!... Snovi ljudi, zameci moćnih država, klice carstava.
Sunce zađe; na rijeku pade sumrak i duž obale se počeše pojavljivati svjetla. Svjetionik Chapman, uspravna tronoga građevina na blatnoj ravni, snažno je sjao. Plovnim putom kretala su se svjetla brodova - velika zbrka svjetala u kretanju uz rijeku i niz rijeku. A dalje prema zapadu, u gornjim tokovima, mjesto čudovišnog grada još je bilo zlokobno označeno na nebu, teška tama u sunčanu sjaju, sablasni blijesak pod zvijezdama.
- I ovo je nekoć bilo jedno od tamnih mjesta zemlje - iznenada će Marlow.
Jedini je od nas on još »služio moru«. Najgore što bi se o njemu moglo reći bilo je to da nije pravi pomorac. Bio je pomorac, ali je bio i lutalica, dok većina pomoraca provodi, ako se to može tako nazvati, »sjedilački život«. Duševno su kao i oni koji se ne miču od kuće, i njihov je dom uvijek s njima - brod, kao i njihova domovina - more. Brodovi su veoma nalik jedan na drugi, a more je uvijek isto. Strane obale, nepoznata lica, beskrajnost života u mijeni prolaze kraj njih u nepromjenljivosti njihove okoline, ovijeni ne osjećajem tajnovitosti, nego pomalo prezrivim neznanjem; pomorcu može biti tajnovito samo more, gospodar njegova postojanja, zagonetno kao sudbina. Što se tiče ostalog, bezbrižna šetnja ili provod na obali poslije službe dovoljno je da mu otkrije tajnu cijelog kontinenta, i on obično dolazi do spoznaje da tu tajnu ne vrijedi znati. Priče pomoraca imaju naivnu jednostavnost, značenje koje leži u ljusci zdrobljena oraha. Ali Marlow nije bio tipičan (izuzevši sklonosti da priča), i za njega smisao događaja nije bio unutar ljuske kao jezgra, nego izvan nje, obavijajući priču koja ga je iznijela samo kao što jara drhti oko žeravice, slično onim maglovitim prstenovima što ih katkad izazove nezemaljska svjetlost mjesečine. Njegova napomena uopće nije iznenadila. Bilo je to samo njemu slično. Primili smo je u tišini, nije nam se dalo čak ni zagunđati, a tada je veoma polako rekao: - Razmišljao sam o dalekoj prošlosti, kad su Rimljani prvi put došli ovamo prije devetnaest stoljeća - neki dan... Od tada je ova rijeka širila svjetlost - vi kažete Vitezovi? Da, ali to je poput stepskog požara u ravnici, poput sijavice u oblacima. Mi živimo u tom treptaju - potrajao dabogda dok se ova stara Zemlja vrti. Ali jučer je ovdje bila tama. Zamislite osjećaje zapovjednika jedne lijepe - kako li ih ono zovete? - trireme na Sredozemlju, kojega iznenada pošalju na sjever; žurno otpremljen preko obiju Galija; postavljen za zapovjednika jednog od brodova što su ih legionari - a i oni mora da su bili spretni ljudi, udivljenja vrijedni - gradili na stotine u mjesec-dva, ako smijemo vjerovati onome što čitamo. Zamislite ga ovdje - kraj svijeta, more boje olova, nebo boje dima, brod krut kao usna harmonika - na plovidbi uz rijeku s namirnicama ili naređenjima, ili čim god želite. Pješčane obale, močvare, šume, divljaci, gotovo ništa hrane za uljuđena čovjeka i samo voda Temze za piće. Nema tu falernskog vina, nema izlaza na obalu. Ovdje-ondje vojni logor izgubljen u divljini kao igla u stogu sijena - studen, magla, oluje, bolest, samoća i smrt - smrt pritajena u zraku, u vodi, u guštari. O, da - obavio je on to. I bez sumnje veoma dobro, ne misleći mnogo o tome, osim možda kasnije, kad se hvalio onim što je preživio. To su bili ljudi koji su se mogli suprotstaviti tami. A možda se bodrio vrebajući, neće li se s vremenom ukazati prilika za promaknuće k floti u Raveni, ako je imao u Rimu dobrih prijatelja i ako je preživio ovo strahovito podneblje. Ili zamislite mlada otmjenog građanina u togi - možda kockarski dugovi, znate kako je - koji dolazi u sviti nekog prefekta, ili poreznika ili čak trgovca, da povrati svoj imetak. Pristati u nekoj močvari, propješačiti kroz šume i u nekom taboru, duboko u unutrašnjosti, osjetiti da ga je okružilo divljaštvo, potpuno divljaštvo - sav taj tajanstveni život divljine koji buja u šumi, u džunglama, u srcima divljih ljudi. A u takve tajne nema uvođenja. On mora živjeti u srcu neshvatljivoga, koje je istodobno i mrsko. I to ima svoju magičnu moć, koja počinje djelovati na njega. Magična moć gnušanja - znate, zamislite žaljenje koje raste, čežnju za bijegom, nemoćno gađenje, prepuštanje, mržnju.
Zastao je.
- Pazite - poče opet, dižući jednu ruku iz lakta s dlanom na van, tako da je prekrštenih nogu bio nalik na Budu koji propovijeda odjeven na evropsku i bez lotosova cvijeta - pazite, nitko se od nas ne bi osjećao upravo tako. Ono što nas spasava, to je djelovanje - odanost djelovanju. Ali ti momci zapravo nisu mnogo vrijedili. Nisu bili naseljenici, uprava im se ograničavala samo na ubiranje nameta. I to je po mome mišljenju bilo sve. Bili su osvajači, a za to vam treba samo gruba sila - ništa čime biste se hvastali kad je imate, jer je vaša snaga samo slučajnost koja proizlazi iz slabosti drugih. Grabili su što su mogli od onoga što se našlo pri ruci. Bila je to pljačka s nasiljem, teško umorstvo na veliko, i ljudi su to činili bez razmišljanja - kako i treba da čine oni koji se nose s tamom. Osvajanje zemlje, što uglavnom znači otimanje od ljudi druge boje puti ili nosa malo tubastijega od našeg, nije nešto lijepo, kad se u to dobro zagledate. Jedino ga otkupljuje misao vodilja. Misao vodilja u osnovi. Ne čuvstvena izlika, nego misao vodilja i nesebično vjerovanje u nju - nešto što se može uzvisiti i čemu se možete klanjati i žrtvovati...
On zašuti. Plamenovi su klizili rijekom, zeleni, crveni, bijeli plamičci, slijedeći jedan drugi, prestižući se, združujući se, ukrštavajući se - tada se razdvajajući, polagano ili brzo. Promet velikoga grada i dalje je tekao u noći što tamni rijekom bez sna. Gledali smo strpljivo čekajući - do kraja plime nije bilo ništa drugo da se radi. Tek kad se, nakon duge šutnje, začuo glas koji je oklijevao: - Pretpostavljam da se vi, momci, sjećate kako sam i ja jednom nakratko bio slatkovodni pomorac - spoznali smo da nam je suđeno prije oseke čuti jedan od Marlowovih neobjašnjivih doživljaja. - Ne želim vam odviše dosađivati onim što se dogodilo meni osobno - počeo je pokazujući tom izjavom slabost mnogih pripovjedača, koji vrlo često ne znaju što bi njihovi slušaoci najviše voljeli čuti - ali da shvatite kako se to mene dojmilo, morali biste znati kako sam dospio onamo, što sam vidio, kako sam otplovio uz rijeku do mjesta gdje sam prvi put sreo toga ubogog čovjeka. To je bila najdalja točka do koje sam ikada plovio i moj najdublji doživljaj. On je nekako osvijetlio sve oko mene - i unio svjetla u moje misli. Bio je prilično sumoran - i jadan - veoma, veoma običan i prilično nejasan. Da, prilično nejasan. A ipak, činilo se da unosi svjetlo.
Kako se sjećate, tada sam se upravo bio vratio u London poslije šestogodišnjeg potucanja po Indijskom oceanu, Pacifiku, kineskim morima - prava doza Istoka - i motao sam se naokolo smetajući vama u radu, provaljujući u vaše domove, kao da mi je bilo dano nebesko poslanstvo da vas uljudim. To je neko vrijeme bilo lijepo, ali sam se ubrzo umorio od odmaranja. Tada sam se počeo ogledavati za brodom - vjerojatno najteži posao na svijetu. Ali nitko ni da me pogleda. I tako sam se umorio i od toga.
Kad sam bio dječak, strast su mi bili zemljovidi. Satima bih gledao Južnu Ameriku, ili Afriku, ili Australiju, i izgubio se u svim divotama istraživanja. U to je vrijeme na zemlji bilo mnogo praznih, nepoznatih predjela, i kad sam ugledao mjesto koje mi se činilo osobito privlačno na karti (a sva su ta mjesta takva), stavio bih na nj prst i rekao: »kad budem velik, otići ću tamo«. Sjećam se da je i Sjeverni pol bio jedno od takvih mjesta. Hja, ondje još nisam bio, niti ću to sada pokušati. Nema više čara. Druga su mjesta bila porazbacana oko Ekvatora i u svim širinama obiju polutki. U nekima sam od njih bio i... ali o tome nećemo govoriti. Za jednim, najvećim i, da tako kažem, najpraznijim, još sam čeznuo.
Doduše, tada to više nije bilo prazno mjesto. Od moga dječaštva ispunilo se rijekama i jezerima i imenima. Prestalo je biti prazno mjesto tajnovitosti što ushićuje - bijela mrlja nad kojom dječak oduševljeno sanjari. Postalo je mjesto tame. Ali, bila je ondje jedna rijeka na karti, vraški velika rijeka. Nalik je bila na golemu odmotanu zmiju, s glavom u moru, s opuštenim tijelom koje se vijuga daleko preko puste zemlje, a rep joj se gubi u dubinama kontinenta. Dok sam u izlogu neke trgovine gledao kartu te rijeke, očarala me kao što zmija očara pticu - glupavu malu pticu. Tada se sjetih da trgovinu na toj rijeci drži u svojim rukama veliko poduzeće, trgovačko društvo. Do vraga! pomislih. Pa oni ne mogu trgovati na tom moru slatke vode bez nekih brodova - bez parobroda! Zašto ne bih pokušao dobiti zapovjedništvo jednoga od njih? Pošao sam Fleet Streetom, ali nisam mogao odagnati tu misao. Zmija me očarala.
Vi znate da je Trgovačko društvo bilo kontinentalno udruženje, ali ja imam mnogo rođaka koji žive na Kontinentu, jer je jeftino i bolje nego što se čini, kažu oni.
Moram priznati da sam ih onda počeo, salijetati. To je bilo za me nešto posve novo. Znate, nisam bio naviknut na takav način dobiti ono što hoću. Ako sam kamo htio poći, išao sam svojim putom i na vlastitim nogama. Ne bih bio povjerovao da bih to mogao učiniti, ali vidite, osjećao sam da moram onamo, po svaku cijenu. I tako sam ih salijetao. Muškarci su rekli: »Moj dragi« i nisu makli prstom. Tada - možete li vjerovati? - pokušah sa ženama. Ja, Charles Marlow, pokrenuh žene - da dobijem zaposlenje. Bože! Eto, vidite, ta me misao natjerala na to. Imao sam tetu, dragu, poletnu dušu. Pisala mi je: »Bit će sjajno. Sve sam spremna učiniti za tebe, sve. Zamisao je divna. Poznajem suprugu veoma utjecajne osobe u upravi, i čovjeka koji ima mnogo veza sa« itd., itd. Odlučila je pokrenuti brda i doline i isposlovati mi imenovanje za kapetana riječnog parobroda, ako mi je to puhnulo u glavu.
Naravno, dobio sam svoje imenovanje. I to veoma brzo. Društvo je, čini se, bilo obaviješteno da je jedan od njihovih kapetana zaglavio u tučnjavi s urođenicima. To je bila prilika za mene. Sada sam još više želio ići. Mjesece i mjesece kasnije, kad sam pokušao pokupiti ostatke njegova tijela, čuo sam da je svađa počela zbog nesporazuma oko nekih kokoši. Da, dviju crnih kokoši. Fresleven - tako se momak zvao, Danac - mislio je da su ga nekako prevarili u trgovini pa je otišao na obalu i počeo mlatiti seoskog glavara batinom. O, to me nije ni najmanje iznenadilo, niti me je iznenadilo kad su mi ujedno rekli da je Fresleven bio najblaži, najmirniji stvor što je ikada hodao na dvije noge. Nema sumnje da je bio. Ali on je ondje bio proveo već nekoliko godina u službi plemenita cilja, znate; vjerojatno je napokon osjetio potrebu da nekako učvrsti svoj ugled. Stoga je nemilosrdno mlatio staroga crnca, a gomila ga je njegovih ljudi zabezeknuto gledala, dok netko, natjeran u očaj urlanjem starca, nije pokušao ubosti bijelca kopljem - rekli su mi, da je to bio poglavičin sin. Naravno, koplje je ušlo između lopatica posve lako. Tada je cijelo stanovništvo pobjeglo u šumu, očekujući sve moguće strahovite nesreće, a parobrod, kojim je zapovijedao Fresleven, otplovio je u silnoj panici, mislim pod zapovjedništvom strojara. Sve dok ja nisam stigao i zauzeo Freslevenovo mjesto, nitko se nije baš previše brinuo za njegove posmrtne ostatke. Ipak, nisam mogao dopustiti da tako ostane, a kad mi se najzad pružila prilika da upoznam svoga prethodnika, trava što je izrasla kroz njegova rebra bila je dovoljno visoka da sakrije njegove kosti. Sve su bile ondje. Nakon što je natprirodno biće palo, nitko ga nije ni dirnuo. A selo je bilo napušteno, kolibe su trunule, zijevale crno, sve nakrivljene u srušenim ogradama. Da, nesreća ga je snašla. Ljudi su nestali. Ludi užas raspršio ih je kroz guštaru, muškarce, žene, djecu, i nikada se nisu vratili. Ne znam ni što se dogodilo s kokošima. Vjerovatno ih je ipak dobio predstavnik napretka. Međutim, zahvaljujući tome slavnom događaju dobio sam imenovanje brže nego što sam se pravo i počeo nadati.
Jurio sam naokolo kao lud da se spremim, i nije isteklo ni četrdeset i osam sati, a ja sam plovio preko Kanala da se pokažem mojim poslodavcima i potpišem ugovor. Za svega nekoliko sati stigao sam u grad koji me uvijek podsjeća na uglačanu grobnicu. Bez sumnje predrasuda. Nije bilo teško pronaći urede Društva. Najveće zdanje u gradu, a koga god sam sreo, govorio je samo o njemu. Vladat će prekomorskim carstvom i trgovinom zaraditi bogatstva.
Uska i pusta ulica u dubokoj sjeni, visoke kuće, bezbrojni prozori s venecijanskim zastorima, mrtva tišina. Trava proviruje između kamenja, lijevo i desno veliki nadsvođeni prolazi za kočije, golema dvostruka vrata teško odškrinuta. Provukao sam se kroz jedan otvor, uspeo zavojitim stubištem bez ukrasa, golim poput pustinje, i otvorio prva vrata na koja sam naišao. Dvije žene, jedna debela a druga vitka, sjedile su na stolcima sa slamnatim sjedalima i plele crnu vunu. Vitka je ustala i pošla ravno prema meni - sveudilj pletući oborenih očiju - i baš kad sam počeo misliti da joj se maknem s puta, kao što biste se maknuli mjesečarki, ona je stala i podigla pogled. Haljina joj nije mogla biti jednostavnija. Okrenula se bez riječi i pošla ispred mene u čekaonicu. Rekao sam svoje ime i ogledao se. U sredini jelov sto, jednostavni stolci posvuda uza zidove, na jednom zidu velika sjajna zemljovidna karta, išarana svim duginim bojama. Golema površina crvenog - što je uvijek dobro vidjeti, jer znači da se ondje zaista radi. Vraški mnogo modrog, malo zelenog, mrlje narančastog i - na Istočnoj obali - purpurna mrlja. Tu veseli pioniri napretka piju valjano pivo. Ja, međutim, nisam išao ni u jedno od tih područja. Moj je put bio u žuto. Upravo u sredini. I ta rijeka je bila ondje, očaravajuća, smrtonosna - kao zmija. Uh! Otvoriše se vrata, pojavi se sijeda tajnička glava sućutna izraza, koščati me kažiprst pozove u svetište. Svjetlo je bilo prigušeno, a u sredini zgurio se težak pisaći stol. Iza toga predmeta izišao je lik blijede debljine u žaketu. Veliki čovjek glavom. Rekao bih, da je bio visok oko sto šezdeset centimetara, a baratao je s isto toliko milijuna. Mislim da mi je stisnuo ruku, nešto nejasno promrmljao, bio zadovoljan mojim francuskim. »Bon voyage.«
U roku od četrdeset i pet sekundi opet sam se našao u čekaonici sa samilosnim tajnikom, koji mi pun tuge i saučešća podnese neku ispravu na potpis. Vjerujem da sam se, između ostalog, obvezao, kako neću odati nikakve poslovne tajne. Pa i neću.
Počeo sam se osjećati pomalo neugodno. Vi znate da nisam navikao na takve obrede, a i u samom ugođaju bilo je nešto zloguko. Kao da su me uputili u neku zavjeru - što ja znam - nešto što nije posve ispravno; i bilo mi je drago izići. U onoj vanjskoj prostoriji dvije su žene grozničavo plele crnu vunu. Dolazili su ljudi, i mlađa je hodala amo-tamo predstavljajući ih. Starija je sjedila na svom stolcu. Njezine crne suknene papuče bile su na grijalici za noge, a u krilu joj se odmarala mačka. Na glavi je nosila nešto bijelo, uškrobljeno, na jednom je obrazu imala bradavicu, a naočari srebrnih okvira skliznule joj na vrh nosa. Omjerila me preko njih. Zabrinu me brz i ravnodušan mir toga pogleda. Istim je takvim brzim pogledom nezainteresirane mudrosti ošinula dvojicu mladića vesela i budalasta izgleda, koje je mlađa vodila. Kao da zna sve o njima, a i o meni. Obuze me sablastan osjećaj. Činila mi se tajanstvenom i sudbonosnom. Daleko u divljini često sam mislio o tim dvjema što čuvaju vrata Tame pletući crnu vunu kao za neki topli plašt. Jedna predstavlja, neprestano predstavlja nepoznatom, druga pažljivo promatra budalasta i vesela lica ravnodušnim starim očima. Ave stara pletačice crne vune! Morituri te salutant. Mnogi od onih što ih je pogledala - više je nikada nisu vidjeli. Mnogi. Premnogi!
Još je preostajao posjet liječniku. »Obična formalnost«, uvjerio me tajnik s izgledom dubokog suosjećanja u svim mojim patnjama. Poveo me neki mladić sa šeširom nakrivljenim na lijevo oko, koji je došao od nekud odozgo. Pretpostavljam da je bio pisar, jer, iako je kuća bila tiha kao kuća u gradu mrtvih, mora da je bilo pisara u poslu. Bio je otrcan i bezbrižan s mrljama crnila na rukavima kaputa, a kravata mu je bila velika i valovita, pod bradom oblikovana kao vrh neke stare cipele. Bilo je malo prerano za liječnika, pa sam ga pozvao na čašicu, na što se on veoma razveselio. Dok smo sjedili pijuckajući vermut, on je slavio poslove Društva, a ja sam tada slučajno izrazio svoje čuđenje što nije otišao onamo. On se smjesta ohladio i sabrao. »Nisam tako glup kako izgledam, reče Platon učenicima svojim« - izjavi jezgrovito, iskapi čašu i mi ustadosmo.
Stari mi liječnik izmjeri bilo, očigledno u isto vrijeme misleći na nešto drugo. »Dobro, za ondje je dobro«, promrmlja i tada me nekako revno upita bih li dopustio da mi izmjeri glavu. Prilično začuđen pristadoh, a on izvuče nešto nalik na šestar i uze mi mjere glave, bilježeći pažljivo. Bio je to neobrijan čovječuljak u dugačku, olinjalom kaputu i papučama. Po mom mišljenju bezopasna luda. »One koji idu onamo uvijek molim da mi, u korist nauke, dopuste mjerenje lubanje«, reče. »Činite li to i po povratku?« zapitao sam. »O, ja ih nikada ne vidim«, odgovorio je, »a osim toga, znate, promjene su unutarnje naravi.« Nasmiješio se kao nekoj bezazlenoj šali. »I vi, dakle, idete onamo. Sjajno. I zanimljivo.« Prodorno me pogledao i opet nešto pribilježio. »Je li u vašoj obitelji bilo slučajeva ludila?« upitao me stvarnim glasom. Prekipjelo mi je. »Je li i to pitanje u korist nauke?« - »Za nauku bi bilo zanimljivo promatrati duševne promjene pojedinaca odmah na mjestu, ali...« reče ne obazirući se na moju razdraženost. »Jeste li vi liječnik za duševne bolesti?« prekinuh ga. »Svaki bi liječnik to morao biti - donekle«, odgovori taj čudak ne dajući se smesti. »Ja imam jednu malu teoriju, a vi messieurs, koji idete onamo, morate mi pomoći da je dokažem. To je moj obol dobicima što će ih moja zemlja požeti posjedovanjem tako veličanstvene kolonije. Ne ljutite se na moja pitanja, ali vi ste prvi Englez što sam ga promatrao...« Požurio sam se uvjeriti ga da nisam ni najmanje tipičan. »Kad bih bio, ne bih ovako razgovarao s vama«, rekoh. »Vaša je tvrdnja prilično duboka i vjerojatno pogrešna«, reče nasmijavši se. »Izbjegavajte uzbuđenje. To je gore od sunca. Adieu. Kako li to vi Englezi kažete, ha? Good-bye. Ah! Good-bye. Adieu. U tropima, čovjek mora prije svega biti staložen.«... Podigne kažiprst opominjući... »Du calme, du calme. Adieu.«
Još je trebalo učiniti jedno - oprostiti se od moje cijenjene tete. Zatekao sam je u slavodobitnu raspoloženju. Popio sam šalicu čaja - posljednju šalicu dobrog čaja za mnogo dana - i dugo smo mirno brbljali kraj kamina u sobi koja je djelovala veoma umirujuće, upravo onako kako biste očekivali da će djelovati salon jedne dame. U toku toga povjerljivog razgovora postalo mi je posve jasno da sam supruzi te visoke ličnosti, i tko zna kome sve još, bio opisan kao rijedak i nadaren stvor, pravo blago za Društvo. Čovjek kakav se ne nalazi svaki dan. Gospode bože! A zapovijedat ću riječnim parobrodom vrijednim pet para zajedno s brodskom sirenom. Međutim, čini se da sam također bio i jedan od Radnika, s glavnicom, znate. Nešto poput izaslanika svjetla, nešto poput nižeg apostola. Baš nekako u to vrijeme i novine i ljudi bili su puni tih gluposti i tako je ta odlična žena, živeći upravo usred te poplave besmislica, bila zaslijepljena. Govorila je o »odvikavanju tih neukih milijuna od njihova užasnog života« sve dok meni nije postalo nelagodno. Na časnu riječ! Usudio sam se natuknuti da je cilj Društva dobit.
»Ti zaboravljaš, dragi Charlie, da pregalac vrijedi više od novca kojim ga plaćamo« - ona će živo. Čudno, kako su žene daleko od istine. One žive u svom svijetu, koji niti je postojao, niti bi mogao postojati. Prelijep je, i kad bi ga izgradile, raspao bi se prije prvog zalaza sunca. Iskrsla bi neka gadost - s kojom mi muškarci živimo zadovoljno od dana stvaranja svijeta - i razorila ga.
Nakon toga me zagrlila, rekla mi neka se odijevam u flanel i često pišem, ali sigurno! i tako dalje. I tako sam otišao. Na ulici me, ne znam zašto, podiđe neobičan osjećaj da sam uljez. Čudno! Ja, koji sam običavao otputovati u bilo koji kraj svijeta u roku od dvadeset i četiri sata, razmišljajući manje nego većina ljudi prije prijelaza preko ulice - na trenutak sam, neću reći oklijevao, nego iznenađeno zastao pred tim svakidašnjim događajem. Najbolje bih vam to objasnio ako vam kažem da sam se sekundu-dvije osjećao kao da me put ne vodi u središte kontinenta, nego u središte Zemlje.
Otputovao sam francuskim parobrodom. Pristajao je u svakoj prokletoj luci što je ondje imaju, s jedinom svrhom - koliko sam mogao vidjeti - da iskrca vojnike i carinike. Promatrao sam obalu. Promatrati obalu koja promiče kraj broda slično je razmišljanju o zagonetki. Tu je, pred vama - smiješi se, mršti, vabi, veličanstvena, zla, dosadna, ili divlja i uvijek nijema, i kao da šapće - dođi i vidi! Ova je bila gotovo bezlična, kao da tek nastaje, jednolično mračna. Rub tamnozelene, gotovo crne, goleme džungle, okružene bijelom pjenom valova, tekao je ravno, kao ravnalom izvučen daleko, daleko uz plavo more, kojega je sjaj potamnjela niska maglica. Sunce je udaralo snažno, zemlja kao da je sjala i cijedila znoj. Ovdje-ondje, unutar bijele pjene valova, pokazivale su se nakupine sivobijelih točkica, pokatkad s razvijenom zastavom. Naselja stara nekoliko stoljeća, ne veća od glavice gumbašnice, na nedirnutu prostranstvu iza njih. Mi smo se vukli, pristajali, iskrcavali vojnike; plovili dalje, iskrcavali carinike da uberu namet u napuštenoj divljini s limenom kolibom i motkom za zastavu izgubljenom u toj pustoši; iskrcali još vojnika - vjerojatno da štite carinike. Čuo sam da su se neki utopili u bibavici, no nitko se nije naročito brinuo jesu li ili nisu. Bili su jednostavno izbačeni na obalu, a mi smo nastavili put. Obala se svaki dan činila jednakom, kao da se nismo maknuli. Ali prošli smo razna mjesta - trgovišta - s imenima poput Gran’ Bassam, Little Popo; imena kao iz neke loše lakrdije igrane pred zlokobnim zastorom. Besposlenost putnika, moja osamljenost među svima tim ljudima s kojima nisam imao dodirne točke, lijeno i glatko more, jednolična sjeta obale - sve to kao da mi je priječilo spoznaju prave istine i držalo me u vlasti tužne i besmislene tlapnje. Užitak je bio pokatkada čuti zvuk udaranja mora, kao govor brata. To je bilo nešto prirodno, nešto što je imalo svoj razlog, svoje značenje. Od vremena do vremena čamac s obale davao je čovjeku trenutnu vezu sa stvarnošću. Veslači su bili crnci. Izdaleka se vidio blijesak njihovih bjeloočnica. Vikali su, pjevali; po tijelu im je tekao znoj. Lica su tih momaka bila poput smiješnih maski, ali su njihove kosti, mišići, divlja životna snaga i moćna energija kretanja bili prirodni i istiniti, kao mlaćenje valova uz njihovu obalu. Tu je bilo njihovo mjesto. Pogled na njih donosio je olakšanje. Načas bih osjetio da još pripadam svijetu jednostavnih stvari. Ali samo načas. Nešto bi svojom pojavom zastrašilo i otjeralo taj osjećaj. Sjećam se, jednom smo naišli na ratni brod usidren blizu obale. Obasipao je prašumu granatama, a ondje nije bilo ni kolibice. Čini se da su Francuzi opet ratovali ondje negdje. Stijeg mu je visio mrtvo, nisko mu je nadgrađe bilo načičkano zjalima dugačkih 150-milimetarskih topova. Prljava bi ga i troma bibavica lijeno dizala gore-dolje njišući mu tanke jarbole. U praznoj beskrajnosti zemlje, neba i vode taj je ratni brod, tko zna zašto, pucao na kontinent. Bum, odapeo bi jedan top; plamičak bi suknuo i nestao, bijeli bi se oblačak dima razišao, malo bi tane slabašno fijuknulo - i ništa se ne bi dogodilo. Ništa se nije ni moglo dogoditi. Bilo je ponešto ludosti u tom postupku i otužne komike u prizoru. A netko me je na palubi ozbiljno uvjeravao da se ondje negdje, izvan dogleda, nalazi logor urođenika. Zvao ih je - neprijatelji!
Predali smo im poštu (čuo sam da su mornari toga osamljenog broda - umirali od groznice po tri na dan) i pošli dalje. Pristali smo u još nekoliko mjesta sa smiješnim imenima, gdje se veseli ples smrti i trgovine odvija u nijemom zemljanom ugođaju kao u pregrijanim katakombama. Pristajali smo uzduž cijele bezlične obale, koju kao da je sama Priroda ogradila opasnim mlaćenjem valova da odbije uljeze. Plovili smo uz rijeke i niz rijeke, tokove smrti u život, kojih su obale gnjilile u glibu, a vode, zgusnute u mulj, provaljivale među zgrčena stabla mangrova, koja kao da su se previjala u hropcu nemoćna očaja. Nigdje nismo zastali dovoljno dugo da bih stekao podrobniji dojam, ali me je opći osjećaj nejasna i teškog čuđenja obuzimao sve više. Bilo je to kao tegobno hodočašće kroz stvari koje izazivaju more.
Tek nakon više od mjesec dana ugledao sam ušće moje velike rijeke. Usidrili smo se u blizini sjedišta vlade. Ali moje je odredište bilo nekih trista pedeset kilometara uzvodno. I tako, čim sam mogao, krenuo sam u mjesto pedeset kilometara dublje u unutrašnjosti.
Putovao sam malim morskim parobrodom. Kapetan je bio Šveđanin. Doznavši da sam pomorac, pozvao me na most. Bio je mlad, mršav, sjetan, svijetle, glatke kose i teška hoda. Kad smo se otisnuli od bijednog pristaništa, on prezirno odmahnu glavom prema obali. »Živjeli ste ondje?« upita. Rekoh: »Da.« »Bagra su ovi od vlade, zar ne?« nastavi, govoreći engleski vrlo točno i s nekom gorčinom. »Nevjerojatno je što će netko učiniti za nekoliko franaka mjesečno. Zanima me što se s takvima dogodi kad odu u divljinu.« Rekao sam mu da ću to vjerojatno uskoro vidjeti. »Tako!« uzviknuo je. Odtumarao je na drugu stranu mosta, neprestano gledajući naprijed. »Ne uzdajte se previše«, nastavi. »Neki dan odveo sam jednoga, koji se putem objesio. I on je bio Šveđanin.« »Objesio se! Zašto, zaboga?« uzviknuh. On je i dalje budno gledao kuda plovimo. »Tko zna? Možda nije mogao podnijeti sunce. Ili kraj.«
Napokon smo ugledali ušće. Ukazao se stjenovit greben, uz obalu nasipi iskopane zemlje, kuće na brežuljku, još kuća s limenim krovovima među napuštenim iskopinama ili pripijenih uz padinu. Neprestana buka brzica dalje uz rijeku lebdjela je nad ovim prizorom napučene pustoši. Mnoštvo je ljudi, uglavnom crnih i golih, vrvjelo unaokolo poput mravi. U rijeku je stršao molo. Na mahove se preko svega prelijevalo sunčano svjetlo, u iznenadnim mlazovima blistavila. »Eno postaje vašeg Društva«, reče Šveđanin pokazujući tri drvena zdanja nalik na barake na kamenitom pristranku. »Poslat ću vaše stvari onamo. Rekli ste četiri kovčega? Dobro. Zbogom.«
Naiđoh na kotao napušten u travi, a zatim otkrih put uz brežuljak. Zaobilazio je stijene i mali prevrnuti vagonet, s kotačima u zraku. Jedan je kotač nedostajao. Imao je beživotan izgled kostura neke životinje. Naišao sam i na druge dijelove strojeva u raspadanju, kup zarđalih tračnica. Nalijevo, skupina drveća bacala je sjenu u kojoj su se slabašno micale crne pojave. Žmirkao sam, put je bio strm. Zdesna je zatulio rog, i vidio sam kako crnci bježe. Teški i mukli prasak zatrese zemlju, oblačak dima iziđe i to je bilo sve. Na stijeni se nije vidjelo ništa. Gradili su prugu. Stijena nije bila na putu, ali je ovo besmisleno razaranje bilo sav rad.
Slabo zveckanje iza mene ponuka me da se ogledam. Mučeći se uz put prilazilo je šest crnaca u redu. Hodali su uspravno i polagano, podržavajući na glavama košarice zemlje, a zveket je pratio njihove korake. Oko bokova imali su vezane crne krpe, kojih su se krajevi straga micali poput repova. Vidjelo im se svako rebro, zglobovi su njihovih udova bili kao čvorovi na užetu. Svaki je imao željeznu ogrlicu. Lanci, što su ih spajali, njihali su se među njima ritmički zveckajući. Na ponovni prasak iznenada pomislih na onaj ratni brod, koji sam vidio kako puca na kontinent. Bio je to isti zloguki glas, ali ovi se ljudi nikako ne bi mogli nazvati neprijateljima. Oni su bili nazvani prestupnicima, i razbješnjeli je zakon došao k njima, isto kao i ona tanad - nerješiva zagonetka s mora. Njihove su mršave grudi dahtale istodobno, njihove snažno raširene nozdrve podrhtavahu, oči su upiljili ukočeno uz brdo. Prošli su na desetak centimetara od mene, bez ijednog pogleda, s krajnjom, samrtničkom ravnodušnošću nesretnih divljaka. Iza te sirove građe hodao je klonulo jedan od obraćenih, proizvod novih snaga na djelu, noseći pušku po sredini. Imao je na sebi haljinac od odore bez jednog puceta, a kad je ugledao bijelca na putu, hitro je zabacio pušku na rame. Učinio je to iz jednostavne opreznosti, jer su bijelci izdaleka tako slični da nije mogao pogoditi tko bih ja mogao biti. Ubrzo se umirio, i uz široko, bijelo obješenjačko cerenje gledajući na povjerene mu bijednike kao da me proglasio sudionikom u svojoj uzvišenoj odgovornosti. Pa napokon, i ja sam bio dio velikog uzroka ovih uznositih i pravednih postupaka.
Umjesto da nastavim uspon, skrenuo sam i spustio se ulijevo. Htio sam da taj ljudski lanac ode prije nego što se popnem na brežuljak. Vi znate da nisam osobito osjetljiv. I ja sam morao udarati i izmicati udarcima. Morao sam pružiti otpor i katkada napasti - to je samo jedan od oblika obrane - ne misleći što će se dogoditi, pokoravajući se borbi koju mi je život u tom trenutku nametnuo. Vidio sam paklensko nasilje, i paklensku pohlepu, i paklensku požudu. Ali, tako mi nebesa, ti su snažni, požudni, krvoločni poroci zavladali muškarcima - muškarcima, kad vam kažem. A dok sam stajao na padini, predosjetio sam da ću u zasljepljujućem suncu te zemlje upoznati mlitav, lažan, beskrvni porok grabežljive i bezdušne gluposti. Tek nakon nekoliko mjeseci, tisuću milja dublje u unutrašnjosti, otkrit ću kako je taj porok podmukao. Sada sam za trenutak stao zaprepašten, kao opomenut. Napokon sam se kosinom spustio niz brežuljak prema drveću koje sam tada vidio.
Zaobišao sam golemu jamu iskopanu na obronku. Nisam joj mogao proniknuti svrhu. Svakako to nije bio ni kamenolom ni pješčara. Samo jama. Možda je bila u vezi sa čovjekoljubivom željom da se zaposle zločinci. Ne znam. Onda sam gotovo upao u veoma usku jarugu. Nije bila šira od usjeka u padini. Otkrio sam da je u nju bila bačena gomila odvodnih cijevi uvezenih za naselje. Nijedna nije bila čitava. Bilo je to besmisleno uništavanje. Na kraju dođoh pod drveće. Namjeravao sam malo prošetati u sjeni, ali čim stupih u nju, učini mi se da sam dospio u mračni krug Pakla. Brzaci su bili blizu, i neprekidna, jednolična, prodorna, nesavladiva buka prožimala je tajanstvenim zvukom tužnu tišinu gaja, u kojemu ne bje ni daška, ni drhtaja lista. Kao da je bezumna jurnjava u svemir izbačene Zemlje iznenada postala čujna.
Crne su pojave čučale, ležale, sjedile među drvećem naslonjene na debla, pripijene uza zemlju, napol vidljive, a napol zasjenjene u slabom svjetlu, u svim položajima bola, osamljenosti i očaja. Još jedna mina eksplodira u pećini. Pod nogama mi se lagano zatrese zemlja. Rad se nastavljao. Rad! A ovamo su se neki od radnika povukli da umru.
Polagano su umirali. To se odmah vidjelo. Oni nisu bili neprijatelji, nisu bili zločinci, nisu više bili ništa zemaljsko, ništa osim crnih sjena bolesti i izgladnjelosti, porazbacanih u zelenkastoj tami. Kad su - dovedeni iz najskrovitijih kutaka obale na rad po dopuštenim ugovorima, izgubljeni u novoj, neprikladnoj okolini, hranjeni drugačije nego što su bili navikli - obolijevali, gubili radnu sposobnost, dopustili su im da otpuzaju i odmore se. Te su umiruće pojave bile slobodne kao zrak i gotovo isto tako providne. Počeo sam opažati svjetlucanje očiju pod drvećem. Tada, pogledavši dolje, vidjeh lice kraj moje ruke. Crne su se kosti punom dužinom oslanjale jednim ramenom na drvo, i polagano se podigoše očni kapci, i utrnule me oči pogledaše, goleme i prazne. U dubinama očnih jabučica polagano se gasio neki bijeli, slijepi treptaj. Čovjek je izgledao mlad, gotovo dječak, ali znate da je njima teško odrediti dob. Nisam znao što da učinim, pa mu ponudih pločicu dobrog dvopeka sa Šveđaninova broda, što sam je imao u džepu. Oko nje se polagano zatvoriše prsti i zadržaše - i to je bilo sve. Nije se više ni pomakao, ni pogledao. Oko vrata je imao zavezan komadić bijele tkanine. Zašto?
Gdje je to dobio? Je li to bila značka - ukras - talisman - pomirbica? Je li uopće imao neko tajanstveno značenje? Doimao se zloguko oko njegova crnog vrata, taj komadić bijeloga tkanja iz prekomorja.
Pokraj toga istog drveta sjedile su podvučenih nogu još dvije uglate hrpe. Jedna je s bradom na koljenima buljila u ništa, nepodnošljivo i strahovito. Druga je utvara, kao slomljena teškim umorom, naslonila čelo na koljena. A svuda unaokolo bili su razbacani drugi u svim položajima zgrčene klonulosti - slika pokolja ili pošasti. Dok sam stajao, užasnut, jedan se od tih stvorova uzdigao na ruke i koljena i četvoronoške odvukao k rijeci da pije. Pohlepno je laptao iz svoje ruke, tada sjeo na suncu, prekrižio goljenice, i začas mu kovrčava glava pade na prsi.
Više nisam htio tumarati u sjeni pa sam se požurio prema postaji. Kraj zgrade sam sreo bijelca, tako neočekivano otmjeno odjevena, te sam u prvi mah povjerovao da mi se pričinja. Visok, uškrobljen ovratnik, bijeli suvraci, lagani alpaka haljetak, snježnobijele hlače, čista kravata i ulaštene cipele. Bez šešira. Kosa razdijeljena po strani, očetkana, nauljena. I sve to pod zeleno obrubljenim suncobranom u velikoj bijeloj šaci. I pisaljka za uhom. Zbunjivao je...
Rukovao sam se s tim čudom i doznao da je on glavni knjigovođa Društva, i da se svi računi i knjige vode na toj postaji. Na trenutak je izišao »udahnuti svježega zraka«, reče. Izraz je zvučio začudno osebujno nagovještavajući sjedilački, pisarski život. Ne bih vam uopće spomenuo toga momka da nisam s njegovih usana prvi put čuo ime čovjeka koji je nerazdvojivo povezan s uspomenama iz toga doba. Štoviše, ja sam poštivao toga momka. Da. Poštivao sam njegov ovratnik, njegove velike suvratke, njegovu pričešljanu kosu. Bez sumnje, doimao se kao vlasuljarska lutka, ali u velikom moralnom truljenju zemlje on je sačuvao svoju vanjštinu. To je kičma. Njegovi uškrobljeni ovratnici i kicoška prsa košulja bili su dostignuća značaja. On je bio u divljini već gotovo tri godine, i kasnije nisam mogao odoljeti a da ga ne upitam kako može nositi tako divno oprano rublje. Malo, malo je pocrvenjeo i rekao skromno: »Podučavao sam jednu od urođenica što živi kraj postaje. Bilo je to teško. Ovaj joj je posao bio mrzak.« Tako je taj čovjek zaista nešto postigao. A i volio je svoje knjige. Bile su u savršenom redu.
Sve ostalo na postaji bilo je u neredu - ljudi, stvari, zdanja. Nizovi su prašnih crnaca ravnih stopala stizali i odlazili; rijeka gotovih proizvoda, jeftinih pamučnih tkanina, staklenog biserja i bakrene žice odlazila je u dubine tame, odakle se vraćao dragocjeni tanki mlaz bjelokosti.
Deset dana morao sam čekati na stanici. Cijela vječnost. Živio sam u kolibi u dvorištu, ali bih katkad otišao u knjigovođin ured da pobjegnem od meteža. Ured je bio sagrađen od vodoravnih dasaka tako loše sastavljenih da je računovođa, nagnut nad svoj visoki stol, bio od vrata do peta ispresijecan uskim snopovima sunčana svjetla. Nije trebalo otvarati veliki kapak da se vidi. Bilo je i vruće. Velike su muhe divljački zujale. Nisu ubadale, nego klale. Obično sam sjedio na podu dok je on, na visokom stolcu, besprijekorno odjeven, pa čak i lagano namirisan, pisao, pisao. Pokatkad bi ustao da se razgiba. Kad je u njegov ured bio uguran bolesnik na krevetu s kotačićima - neki iznemogli posrednik iz divljine - dao je izraza blagoj razdražljivosti. »Stenjanje ove bolesne osobe odvraća moju pažnju«, rekao je. »A bez pažnje neobično se teško očuvati od pisarskih pogrešaka u ovom podneblju.«
Jednog dana dobacio je, ne dižući glave: »U unutrašnjosti ćete bez sumnje upoznati gospodina Kurtza.« Na moje pitanje tko je gospodin Kurtz, odgovorio je da je on prvorazredni posrednik. Kad je vidio moje razočaranje, polako je dodao odlažući pero: »On je veoma značajna osoba.« Na daljnja sam pitanja doznao da gospodin Kurtz sada upravlja jednom trgovačkom postajom, vrlo važnom trgovačkom postajom u pravom području bjelokosti, na »samom izvoru. On sam pošalje bjelokosti koliko svi ostali zajedno...« Opet poče pisati. Bolesniku je bilo previše slabo da bi mogao stenjati. U dubokoj tišini zujale su muhe.
Iznenada se začu sve jači mrmor glasova i bučno tapkanje nogu. Stigla je karavana. S druge strane dasaka raspojasa se bjesomučan žamor nepoznatih glasova. Svi su nosači govorili u isti mah, i u toj je zbrci, jadikujući, knjigovođa suzno »odustajao« po dvadeseti put toga dana. Polagano je ustao. »Kakve li strahovite galame«, reče. Pažljivo je prešao sobu da pogleda bolesnika i, vraćajući se, reče mi: »Ne čuje.« »Što? Mrtav?« - zapanjeno zapitah. »Ne, još ne«, odgovorio je vrlo mirno. Tada će, odmahnuvši glavom prema zbrci u dvorištu postaje: »Kad morate točno knjižiti, počinjete mrziti te divljake - mrziti ih na smrt.« Načas se zamislio. »Kad vidite gospodina Kurtza« - nastavi - »poručite mu od mene da sve ovdje« - pogleda letimično stol - »veoma zadovoljava. Ne volim mu pisati. S ovim našim glasnicima nikada ne znate u čije će ruke dospjeti pismo - ondje u Glavnoj postaji.« Na tren se svojim blagim buljavim očima zagleda u mene. »O, on će daleko dospjeti, vrlo daleko«, opet poče. »Zakratko će postati važna osoba u Upravi. Oni gore - znate, vijeće u Evropi - smjeraju s njim visoko.«
Vratio se poslu. Galama se vani smirila i malo kasnije, izlazeći, zaustavih se na vratima. U neprestanom zujanju muha bolesnik je ležao crven od vrućice, bez svijesti; knjigovođa, nagnut na svoje knjige, knjižio je savršeno ispravne poslove, a dvadesetak metara ispod praga vidio sam mirne vrške drveća gaja smrti.
Sutradan sam napokon krenuo iz stanice s karavanom od šezdeset ljudi na pješačenje od trista pedeset kilometara.
Nema smisla da vam mnogo pričam o tome. Svuda putovi, staze, utrta mreža putova rasprostrtih pustom zemljom, kroz visoku travu, kroz spaljenu travu, kroz guštaru, uz prohladne klance i niz njih, niz usijane kamenite brežuljke i uz njih. I samoća, samoća. Ni čovjeka, ni kolibe. Stanovništvo je odavno pobjeglo. Pa, kad bi mnoštvo tajanstvenih crnaca, naoružanih svim mogućim strahovitim oružjem, iznenada počelo putovati cestom između Deala i Gravesenda, hvatajući lijevo-desno seljake da im nose teške terete, mislim da bi svaka kućica i svako gospodarstvo u okolici začas opustjelo. Samo što su ovdje nestale i nastambe. Pa ipak, prošao sam kroz nekoliko napuštenih sela. Ima nešto patetički djetinjasto u ruševinama travnatih zidova. Dan za danom, s tapkanjem i stupanjem šezdeset pari bosih nogu iza mene, svaki par s teretom od trideset kilograma. Ulogori se, kuhaj, spavaj, digni logor, hodaj. Tu i tamo nosač mrtav u uprtačima, upokojen u visokoj travi kraj puta, prazna čuturica i njegov dugi štap leže uza nj. Nebo i zemlja u dubokoj tišini. Možda neke mirne noći podrhtavanje udaljenih bubnjeva, raste, pada, silno, nejasno podrhtavanje, zvuk nadnaravan, opojan, uzbudljiv, i divlji - i možda isto tako duboka značenja kao zvuk zvona u kršćanskoj zemlji. Jednom sretosmo bijelca u raskopčanoj odori, ulogorena na putu s naoružanom pratnjom vitkih Zanzibaraca, veoma gostoljubiva i vesela - da ne kažem pijana. Brine se, reče, za održavanje puta. Ne bih mogao reći da sam vidio ili put ili održavanje, osim ako se lešina crnca srednjih godina s rupom od taneta u čelu - na koju sam se naprosto spotaknuo nakon pet kilometara - ne bi smatrala znakom neprestanog poboljšavanja. I ja sam imao bijelog pratioca. Nije bio loš momak, ali malo predebeo i s razdražujućom navikom da se onesvijesti na vrelim obroncima, kilometre daleko od ikakve sjene ili izvora. Znate, dodija vam držati vlastiti kaput poput suncobrana nad glavom čovjeka koji se osvješćuje. Jednom nisam mogao prešutjeti, pa ga zapitah koga je vraga uopće došao amo. »Pa da namlatim para! A što ste vi mislili«? - reče prezirno. Tada oboli od groznice, i morali smo ga nositi u visaljci obješenoj o motku. Kako je težio sto kila, nikad kraja prepirkama s nosačima. Opirali su se, bježali, otkradali se noću sa svojim teretima - prava pobuna. Onda sam jedne večeri održao govor na engleskom s gestama, koje nisu izmakle nijednom od šezdeset pari očiju predamnom, i idućega jutra bez muke pokrenuo nosiljku pred karavanom. Nakon jednog sata naišao sam na cijelu stvar razbijenu u guštari - čovjek, visaljka, stenjanje, pokrivači, strahota. Teška mu je motka ogulila jadni nos. Živo je želio da nekoga ubijem, ali nosača ni od korova. Sjetio sam se staroga liječnika »Za nauku bi bilo zanimljivo promatrati duševne promjene pojedinaca odmah na mjestu.« Osjećao sam da postajem zanimljiv za nauku. Sve je to, međutim, besmislica. Petnaestog dana opet ugledah veliku rijeku i ušepah u glavnu postaju. Nalazila se na mrtvu rukavcu usred guštara i šuma, s dražesnim rubom smrdljiva mulja s jedne strane, a s ostalih triju strana stegla luda ograda od rogoza. Umjesto ulaza neugledan otvor, i na prvi se pogled vidjelo da tu vodi glavnu riječ neki mlakonja. Između kuća nemarno se pojaviše bijelci s dugim štapovima u rukama. Došetaše da me pogledaju i tada se opet nekamo izgubiše. Jedan od njih, krupan, uzbuđen klipan crnih brkova - čim sam mu rekao tko sam - blagoglagoljivo me i s mnogo zastranjivanja obavijesti da je moj parobrod na dnu rijeke. Kao da me ošinula munja. Što, kako, zašto? Ah, sve je »u redu«. Tu je »glavom upravitelj«. »Sve kako treba. Svi su se izvanredno ponijeli! Izvanredno!« - »Morate smjesta ići k upravitelju«, reče uzrujano. »On čeka!«.
Pravo značenje toga brodoloma nije mi odmah postalo jasno. Čini mi se da sada shvaćam, ali nisam siguran, uopće nisam siguran. Bilo kako bilo, kad pomislim na to, sve je to bilo previše glupo a da bi bilo posve prirodno. Ipak... Ali tada je to bila jednostavno vraška neprilika. Parobrod je bio potopljen. Prije dva dana u nekoj su iznenadnoj hitnji zaplovili uz rijeku s upraviteljem na palubi. Zapovijedao je neki kapetan dobrovoljac, i, prije nego što su prošla tri sata, oderali su brodu dno na stijenama; potonuo je uz južnu obalu. Zapitao sam se što mi je činiti sada kad broda više nema. A zapravo, imao sam posla i previše izvlačeći svoj brod iz rijeke. S tim sam morao početi odmah sutradan. To i popravak, kad sam dopremio dijelove do stanice, potraja nekoliko mjeseci.
Moj prvi razgovor s upraviteljem bio je čudnovat. Nije mi ponudio stolac nakon moga jutrošnjeg hoda od trideset i pet kilometara. Bio je običan. Put, crte lica, ponašanje i glas. Srednje visine i prosječne građe. Oči, obične plave boje, bijahu mu možda osobito hladne, a svakako je znao udariti pogledom britko i teško, kao sjekirom. No čak i onda, ostatak njegove osobe kao da je nijekao takvu namjeru. Inače je na njegovim usnama igrao samo neki zagonetan, nejasan izražaj, nešto potajno - smiješak - ne, nije smiješak - sjećam se, ali ne mogu objasniti. Nesvjestan je bio taj smiješak, iako se na tren pojačao čim je nešto izgovorio. Dolazio je na kraju njegovih govora kao pečat na riječi, da značenju najobičnije izreke dade dojam potpune nedokučivosti. Bio je običan trgovac, zaposlen u tim krajevima od mladosti. Ništa više. Slušali su ga, a ipak nije pobuđivao ni ljubav, ni mržnju, pa čak ni poštovanje. Pobuđivao je tjeskobu. Da, to je ono pravo! Tjeskoba. Nikakvo određeno nepovjerenje, samo tjeskobu - i ništa više. Nemate pojma kako djelotvorna može biti ovakva - a - e - sposobnost. On nije imao smisla za organizaciju - za poduzetnost, čak ni za red. To se vidjelo i na bijednom stanju postaje. Nije imao ni znanja ni duha. Zašto li je onda dobio takav položaj? Možda zbog kremenita zdravlja... Odslužio je u džungli tri roka po tri godine... Jer pobjedničko je zdravlje u općem razaranju tjelesnih ustroja neka vrsta snage u sebi. Kod kuće, na dopustu, bančio je naveliko - razmetljivo. Mornar na suhom - s jednom razlikom - mornar samo vanjštinom. To se moglo razabrati iz njegova nemarnog govora. Ništa nije započeo, mogao je održavati uhodanu kolotečinu - i ništa više. Ali bio je velik. Bio je velik zbog te sitnice da nitko nije mogao reći što upravlja takvim čovjekom. Tu tajnu nije nikada odao. Možda tajne i nije bilo. Takva bi slutnja zbunila - jer ondje se prividno nije smjelo prestati kretati. Jednom, kad su razne tropske boleštine oborile gotovo sve »posrednike« na postaji, čulo se da je rekao: »Ljudi koji dolaze ovamo ne bi smjeli imati utrobu.« Zapečatio je tu izreku onim svojim smiješkom, kao da je ona bila prodor u tajnu koju je on čuvao. Zamišljali ste da vidite stvari - ali pečat je bio tu. Kad su mu za vrijeme obroka dojadile vječne svađe bijelaca zbog prvenstva kod stola, naredio je da se napravi golem okrugao sto, za koji je trebalo sagraditi posebnu kuću. To je bila blagovaonica postaje. Gdje je on sjeo, tu je bilo čelo stola, a ostalo - ništa. Osjećalo se da je to njegovo nepromjenljivo uvjerenje. Niti je bio pristojan, niti nepristojan. Šutio je. Dopuštao je da se njegov »momak« - uhranjen mladi crnac s obale - njemu na očigled odnosi prema bijelcima s izazovnom drzovitošću.
Progovorio je čim me je ugledao. Dugo sam putovao. Nije mogao čekati, morao je poći bez mene. Valjalo je smijeniti ljudstvo na postajama gore uz rijeku. Već je bilo toliko odugovlačenja, da on nije znao tko je živ a tko mrtav, i kako napreduju poslovi i tako dalje, i tako dalje. Nije se osvrtao na moja objašnjenja i, igrajući se štapićem pečatnog voska, ponovio je nekoliko puta, da je stanje »ozbiljno, veoma ozbiljno«. Pronosili su se glasovi da je veoma važna postaja u opasnosti, a njezin upravitelj, gospodin Kurtz, bolestan. Nadao se da nije istina. Gospodin Kurtz je bio... Bio sam umoran i razdražljiv. Do vraga Kurtz, pomislih. Prekinuh ga rekavši da sam čuo o gospodinu Kurtzu na obali. »Ah, dakle se govori o njemu i ondje«, promrmlja za sebe. Tada poče opet, uvjeravajući me da je gospodin Kurtz najbolji posrednik što ga ima, izvanredan čovjek, veoma važan za Društvo. Stoga mogu razumjeti njegovu bojazan. Rekao je da je »vrlo, vrlo uznemiren«. I zaista, vrpoljio se na stolcu, uskliknuo: »Ah, gospodin Kurtz«, slomio pečatni vosak i činio se osupnutim zbog toga događaja. Zatim je želio znati »kako će dugo trajati...«. Opet ga prekinuh. Znate, glad i stajanje učiniše me divljim. »A odakle da ja to znam?« upitah. »Još nisam ni vidio olupinu - sigurno nekoliko mjeseci.« Sav mi se taj razgovor činio uzaludan. »Nekoliko mjeseci«, reče on. »Dobro, recimo tri mjeseca do polaska. Da. To će biti dovoljno za tu stvarcu.« Izletio sam iz kolibe (živio je posve sam u glinenoj kolibi s nekakvom verandom) mrmljajući sam sebi svoje mišljenje o njemu. Brbljavi idiot. Kasnije, kad mi je postalo jasno, na moje veliko iznenađenje, kako je savršeno lijepo procijenio vrijeme potrebno za »tu stvarcu«, povukao sam to.
Sutradan se prihvatih posla, okrenuvši, da tako kažem, postaji leđa. Činilo mi se da samo tako mogu ostati u dodiru sa spasonosnim činjenicama života. Ipak, čovjek se mora pokatkada ogledati, i tada bih vidio tu postaju, te ljude, koji besciljno šetkaju dvorištem na suncu. Katkada sam se zapitao ima li to kakva smisla. Lunjali su ovamo-onamo s besmisleno dugim štapovima u rukama, kao gomila hodočasnika bez vjere, začaranih u krugu nagnjile ograde. Riječ »bjelokost« zvonila je u zraku, u šapatu, u uzdasima. Pomislili biste da joj se klanjaju. Kroz sve je propuhivao kužni dah nemoćne grabežljivosti, kao zadah leša. Tako mi boga, u svom životu nisam vidio nešto tako nestvarno. A vani, šutljiva divljina oko toga očišćenog komadića zemlje, velika i nepobjediva, kao zlo ili istina, strpljivo je čekala da mine ta nestvarna najezda.
O, ti mjeseci! Ali, ništa! Zbili su se različiti događaji. Jedne večeri slamnata koliba puna cica, jeftinih pamučnih tkanina, staklenog biserja i tko zna čega sve ne, buknu tako naglo da biste pomislili - otvorila se zemlja, proždire sve to smeće osvetničkim plamenom. Ja sam mirno pušio lulu kraj svoga raspremljenog parobroda i gledao ih kako poskakuju s rukama u zraku, kadli na rijeku sjuri brkati debeljko s vedrom u ruci, uvjeri me da se svi »ponašaju izvanredno, izvanredno«, zagrabi litru vode i odjuri natrag. Opazih da je dno njegova vedra probušeno. Odšetah gore. Nije bilo žurbe. Stvar je, znate, planula kao kutija šibica. Bilo je to beznadno od samoga početka. Plamen je suknuo visoko, rastjerao ljude, osvijetlio okolinu i - klonuo. Koliba je već bila kup žeravice koji je žestoko isijavao jaru. U blizini su tukli jednog crnca. Rekli su da je on nekako podmetnuo vatru. Bilo kako bilo, on je užasno vrištao. Poslije sam ga viđao nekoliko dana gdje bijedna izgleda sjedi u hladovini i pokušava se oporaviti - zatim je ustao i izišao - i divljina ga je bez zvuka primila opet na svoje grudi. Prilazeći žeravici iz mraka došao sam za leđa dvojici u razgovoru. Čuo sam Kurtzovo ime i onda riječi »okoristiti se ovim nesretnim slučajem«. Jedan od dvojice bio je upravitelj. Poželjeh mu dobro veće. »Jeste li ikada vidjeli ovakvo što - ha? Nevjerojatno«, reče i odšeće. Drugi ostade. Bio je prvorazredni posrednik, mlad, uglađen, malo povučen, orlovskoga nosa, s razdijeljenom bradicom. S ostalim posrednicima nije se družio, a oni su za nj govorili da je upraviteljev uhoda. Što se mene tiče, ja sam s njim progovorio jedva nekoliko riječi. Zavezli smo se u razgovor i malo-pomalo odšetali od siktavih ruševina. Tada me pozvao u svoju sobu u glavnoj zgradi postaje. Upalio je šibicu, i ja sam opazio da taj mladi aristokrat ima i vlastitu svijeću, kraj srebrom okovane kutije s toaletnim priborom. Baš u to vrijeme mislilo se da samo upravitelj ima pravo na svijeće. Glineni su zidovi bili pokriveni domaćim rogožinama; zbirka kopalja, asagaja, štitova i noževa visila je poput trofeja. Zaduženje toga čovjeka bilo je proizvodnja opeka - tako sam bio obaviješten; no na postaji nije nigdje bilo ni komadića opeke, a on je ondje bio više od godine dana. Čekao je. Čini se da nije mogao proizvoditi opeke bez nečega, ne znam čega, možda slame. Svakako, toga ondje nije bilo, a kako je bila mala vjerojatnost da će biti poslano iz Evrope, nije mi bilo jasno što je čekao. Možda neku ispravu o posebnom promaknuću. Oni su, međutim, svi čekali nešto, svih tih šesnaest ili dvadeset hodočasnika, i na časnu riječ, sudeći po njihovu ponašanju, to nije bilo neugodno zanimanje, iako je jedino što su ikada dočekali bila bolest - koliko sam mogao vidjeti. Kratili su vrijeme klevetanjem i spletkarenjem na najgluplji način. Na postaji je vladao urotnički ugođaj, ali se, naravno, nikada nije ništa dogodilo. I to je bilo nestvarno kao i sve ostalo - kao i čovjekoljubiva izlika cijelog poduzeća, i njihovi razgovori, i njihova uprava, i njihov prividni rad. Jedini zbiljski osjećaj bila je želja da budu upućeni u kraj bogat bjelokošću i tako zarade postotak. Jedino su se stoga mrzili, ogovarali, klevetali - ali da djelotvorno pomaknu prstom - o, to ne! Bogami, ipak ima na svijetu nešto što jednome dopušta da ukrade konja, dok drugi ne smije ni gledati ular. Ukrade konja bez oklijevanja! Vrlo dobro. Učinio je to. Možda zna jašiti. Ali netko može gledati ular tako da izazove i najmilosrdnijega od svetaca da udari.
Nisam se mogao dovinuti razlogu njegove druželjubivosti, ali, dok smo brbljali, iznenada mi sinu da momak nekamo smjera, da me zapravo ispipava. Neprestano je skretao razgovor na Evropu, na ljude što sam ih imao ondje poznavati - navodeći me pitanjima na znance u rodnom gradu i tako dalje. Oči su mu od znatiželje sjale poput pločica od tinjca, iako je pokušavao ostati pomalo nadut. Isprva sam bio iznenađen, ali mi se vrlo brzo razgorjela znatiželja da vidim što hoće od mene doznati. Nikako nisam mogao zamisliti što je u meni vrijedno njegova truda.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:58 am

Bilo je zabavno vidjeti kako zbunjuje sam sebe, jer ja sam mislio samo na taj prokleti parobrod. Očigledno me smatrao posve bestidnim ševrdalom. Napokon se razljutio i zijevnuo da sakrije pokret bijesne ozlojeđenosti. Ustadoh. Tada primijetih malu studiju - ulje na daski - žene u bogatoj halji, zavezanih očiju, s bakljom u ruci. Pozadina je bila tamna, gotovo crna. Kretnja žene bila je dostojanstvena, a odraz baklje na licu koban.
Očarala me, a on je uljudno stajao kraj mene držeći praznu politrenu bocu od pjenušca sa zataknutom svijećom. Na moje pitanje odgovori da je to naslikao gospodin Kurtz, baš u ovoj postaji, prije više od godine dana, dok je čekao prijevoz do svoga trgovišta. »Molim vas, recite mi tko je taj gospodin Kurtz?« rekoh.
»Poglavar Unutarnje postaje«, odgovori on kratko odvraćajući pogled. »Zahvaljujem vam«, rekoh smijući se. »A vi ste opekar Glavne postaje. To svi znaju.« Šutio je časak. Napokon će: »On je neobičan čovjek. Izaslanik samilosti, i nauke, i napretka, i đavo bi ga znao čega sve ne.« Iznenada je počeo krasnosloviti: »Za postizanje cilja, koji nam je, da tako kažemo, povjerila Evropa, prijeko je potrebna snažna duhovnost, duboko suosjećanje i odanost cilju.« - »Tko to kaže?« zapitah. »Mnogi«, odgovori. »Neki to čak i pišu. I tako on dolazi amo, jedno posebno biće, kao što biste vi to morali znati.« »Zašto bih ja to morao znati?« - prekinuh ga istinski začuđen. Nije se osvrtao. »Da! Danas je poglavar najbolje postaje, na godinu će postati pomoćnik upravitelja, a za dvije godine... no rekao bih da vi znate što će postati za dvije godine. Vi pripadate novoj struji - struji vrline. Vas su preporučili isti ljudi koji su njega posebno poslali. O, nemojte nijekati. Pa imam ja oči.« Sinulo mi je. Utjecajni znanci moje drage tete posve su se neočekivano dojmili toga mladića. Napokon sam prasnuo u smijeh. »Zar vi čitate povjerljivu poštu Društva?« zapitah. Nije imao odgovora. Bilo je strašno zabavno. Nastavili ujedljivo: »Kad gospodin Kurtz postane glavni upravitelj - nećete imati izgleda.«
Naglo je utrnuo svijeću, i mi izidosmo. Mjesec se digao na nebu. Unaokolo su se nehajno motale crne spodobe lijevajući vodu na žeravicu, i odatle je dopiralo siktanje. Para se dizala u mjesečinu, pretučeni je crnac negdje jaukao. »Kako li galami ta živina!« reče neumorni brkajlija pojavljujući se uz nas. »Pravo mu budi. Prijestup - kazna - paf! Bez milosti, bez milosti. To je jedini način, to će spriječiti sve požare ubuduće. Baš sam pripovijedao upravitelju...« Opazi moga pratioca i smjesta se pokunji. »Još ne spavate«, reče s nekom puzavom srdačnošću. »Pa naravno. Ha! Opasnost - uzbuđenje.« Nestade. Nastavio sam do obale rijeke, a mladić me je slijedio. Zlobno, nemilosrdno mi došapnu: »Krdo budala - fuj.« Hodočasnici u grupama, razmahuju rukama, prepiru se. Nekolicina još ima štapove u rukama. Siguran sam da s njima i liježu. Izvan ograde džungla je sablasno stršala u mjesečinu i kroz nejasna komešanja, kroz blijede zvukove toga bijednog dvorišta tišina je zemlje pogađala čovjeka snažno, duboko, neposredno, sva njezina tajnovitost, njezina veličina i zadivljujuća stvarnost njezina prikrivenog života. Negdje blizu slabašno je zajauknuo izranjeni crnac - zatim uzdahnuo, duboko, što me otjeralo odande. Netko me uhvati pod ruku. »Moj dragi gospodine«, reče mladić, »ne želim da me itko pogrešno shvati, a pogotovu vi, koji ćete vidjeti gospodina Kurtza mnogo prije nego što ću ja imati to zadovoljstvo. Ne bih htio da on dobije pogrešno mišljenje o mojoj naravi...«
Pustio sam ga, tog papirmaše Mefista, pustio sam ga da govori. Činilo mi se da bih, kad bih htio, mogao zabosti svoj kažiprst kroza nj i ne bih unutra našao ništa osim možda malo prašine. Zar ne shvaćate? On je snivao da zamalo postane pomoćni upravitelj pod sadašnjim, i vidio sam da ih je obojicu dobrano uznemirio dolazak toga Kurtza. Govorio je grozničavo, a ja ga nisam pokušavao zaustaviti. Ramenima sam se naslonio na podrtinu svoga parobroda, izvučenog na obalu poput trupla neke velike riječne životinje. U nosnicama mi je bio zadah blata, prastarog blata, tako mi boga, moćna mirnoća prastare prašume preda mnom. Na crnoj dragi sjajne mrlje. Preko svega raširio je mjesec tanku korenu srebra - preko bujne trave, preko mulja, na zidu mutnog raslinstva višega od ograde hrama, po velikoj rijeci koja se iskrila u tamnu procijepu, iskrila protječući širokim, nečujnim tokom. U tom nijemom, bremenitom veličanstvu blebetao je taj mladić o sebi. Pitao sam se je li muk na licu neizmjernosti, koja nas je gledala, molba ili prijetnja. Što smo mi, koji smo zabludili ovamo? Hoćemo li mi upravljati tom bezglasnošću, ili će ona upravljati nama? Osjećao sam kako je velika, zastrašujuće velika ta nijema sila, koja je možda i gluha. Što se krilo u njezinu srcu? Vidio sam da odande dolazi malo bjelokosti i čuo da je gospodin Kurtz ondje unutra. I dovoljno sam čuo o tome, sam bog zna! Ali nikako nisam mogao stvoriti predodžbu, kao što ne bih mogao da su mi bili rekli - unutra je anđeo ili đavo.
Vjerovao sam onako kako bi netko od vas vjerovao da na Marsu ima stanovnika. Jednom sam poznavao nekog jedrara Škota, koji je bio siguran, potpuno uvjeren, da na Marsu ima ljudi. Kad biste ga zapitali kako izgledaju i kako se ponašaju, zastidio bi se i promrmljao nešto o »hodanju na sve četiri«. Ako biste se samo nasmiješili, on bi vas izazvao na šakanje, iako je bio šezdesetogodišnjak. Tukao se za Kurtza ne bih nikada, ali sam za njega gotovo slagao. Vi znate da mrzim laž. Gadi mi se, ne mogu je podnijeti, ne zato što sam pošteniji od ostalih nego jednostavno zato što me straši. U laži ima tragova smrti, zadaha smrtnosti, a upravo to mrzim i toga se gnušam u ljudima, to želim zaboraviti. Od toga mi se smuči kao od pokvarena jela. Vjerojatno takva narav. No, gotovo slagah pustivši da mlada budala povjeruje što ga volja o mojim vezama u Evropi. U jednom sam trenutku postao gotovo isto tako lažan, nestvaran, kao i ostali začarani hodočasnici. A sve zato što mi se činilo da time nekako pomažem tome Kurtzu, kojega još nisam ni vidio. Shvaćate li me? On je za mene bio samo riječ. Meni to ime nije kazivalo ništa više nego vama. Vidite li ga? Oživljava li ova priča pred vama? Shvaćate li išta? Čini mi se da vam pokušavam ispričati san - pokušavam, ali uzalud, jer nijedno pripovijedanje sna ne može dočarati osjećaj sna, tu mješavinu besmislenosti, iznenađenja i zbunjenosti u podrhtavanju mučnog otpora, tu predodžbu da smo obuhvaćeni nemogućim, koje je prava bit snova... - Neko je vrijeme šutio.
- Ne, nemoguće je. Nemoguće je pobuditi osjećaj postojanja bilo kojeg trenutka čovjekova bivstvovanja - onaj osjećaj koji je istina i smisao postojanja, njegova gotovo nevidljiva, ali prodorna bit. Nemoguće je. Mi živimo i sanjamo sami...
Opet je zastao kao da razmišlja, a tada dodao: - Naravno, vi sada vidite više nego što sam ja onda vidio. Vidite mene, kojega znate... - Tako se smračilo da smo se mi slušaoci jedva mogli vidjeti. On je već dugo - sjedeći postrance - bio za nas samo glas. Nitko ni riječi. Možda su spavali, ali ja sam bdio. Slušao sam, slušao vrebajući rečenicu, riječ, koja bi mi objasnila tračak tjeskobe što me podilazila od toga pripovijedanja, koje kao da se oblikovalo samo od sebe u teškom noćnom zraku rijeke.
- Da - poče opet Marlow - pustih ga da brblja i misli što mu drago o mom zaleđu. Pustih ga! A nisam imao nikakva zaleđa! Za leđima mi se nalazio jedino taj slupani, stari, osakaćen parobrod na koji sam se naslonio, dok je on tečno govorio o »nužnosti napretka svakoga čovjeka«. »A kad se dođe amo, onda se ne bulji u mjesec, vi to razumijete.« Gospodin Kurtz je bio »sveobuhvatni veleum«, ali čak i veleumu bi bilo lakše djelovati uz pomoć »prikladna oruđa - iskusnih, vještih ljudi«. On ne proizvodi opeke, jer je to fizički nemoguće, čega sam ja potpuno svjestan. A ako i obavlja poslove tajnika za upravitelja, to je stoga što »nijedan razborit čovjek« neće neodgovorno otkloniti povjerenje svojih pretpostavljenih. Shvaćam li ja to? Shvaćam. Pa što još želim? Bogamu, ja želim zakovice! Zakovice! Da nastavim rad - zapušim tu rupu. Želim zakovice. Dolje na obali bilo ih je na sanduke. Puni sanduci, naslagani, razbijeni, razvaljeni. Spoticali ste se o zakovice u onom dvorištu postaje na obronku. Zakovice su se pobaci vale u gaju smrti. Mogli ste njima napuniti džepove - ako ste se samo htjeli sagnuti, a ondje gdje ih treba - ni jedne jedine. Imali smo dobre limene ploče, ali ništa čime bismo ih zakovali. I svakog tjedna odlazio je iz naše postaje za obalu glasnik, osamljeni crnac s torbom za pisma o ramenu i štapom u ruci. I nekoliko puta tjedno dolazila je karavana odande s robom za trgovinu - odvratan cic od kojega vas je hvatala drhtavica samo kad biste ga vidjeli, stakleno biserje - kilogram za pet para, prokleti točkasti pamučni rupčići. I nijedna zakovica. Tri nosača mogla su donijeti dovoljno zakovica da svršimo i porinemo brod! Sada je postajao nepovjerljiv, ali mislim da ga je moje ravnodušno držanje konačno ozlojedilo, jer je smatrao za potrebno da me obavijesti kako se ne boji ni boga ni đavla, a kamoli čovjeka. Rekao sam da to vrlo dobro vidim, ali je meni potrebna određena količina zakovica, a zakovice bi želio i gospodin Kurtz kad bi znao za sadašnje stanje. Sada su pisma odlazila na obalu svakoga tjedna... »Moj dragi gospodine«, jadikovao je, »ja pišem kako mi se kazuje u pero.« Zahtijevao sam zakovice. Bistar će se čovjek već nekako snaći. Ponašanje mu se promijeni. Postade veoma suzdržljiv i iznenada poče govoriti o nekom vodenom konju, zanimajući se smeta li me noću (jer ja se od svoje podrtine nisam dijelio ni danju ni noću). Jedan je stari vodeni konj imao lošu naviku da izlazi na obalu i noću lunja dvorištem stanice. Svi su hodočasnici običavali izići zajedno i ispaliti u nj svaku pušku koje bi se domogli. Neki su ga čak čekali noću u zasjedi. Ali sva je ta energija bila utrošena uludo. »Ta životinja ima začaran život«, rekao je, »ali u ovoj zemlji to imaju samo živine. Nijedan čovjek - shvaćate li me? - nijedan čovjek ovdje nema začaran život.« Još je trenutak stajao na mjesečini, netremice svjetlucajući očima od tinjca, a fini mu orlovski nos malo iskrivljen. Tada, otresito mi poželjevši laku noć, ode dugim koracima. Vidio sam da je uznemiren i poprilično zbunjen, što me - nakon prilično dugog vremena - ispuni nadom. Poslije toga klipana bilo je zbilja ugodno vratiti se mome utjecajnom prijatelju, slupanom, iskrivljenom, uništenom, limenom parobrodiću. Uzverah se na palubu. Pod mojim je nogama odzvanjao kao prazna limena kutija od biskvita, koju netko nabija nogom po jarku. Nije bio čvrst, a još manje lijep, ali ja sam uložio u nj dosta naporna rada, da ga zavolim. Nijedan me utjecajni prijatelj ne bi bolje služio. Dao mi je priliku da okušam svoje sile i vidim što mogu učiniti. Ne, ne volim rad. Volim ljenčariti i razmišljati o svim divnim stvarima koje se mogu uraditi. Ne volim rad - nitko ga ne voli - ali volim ono što je u njemu - priliku da pronađeš sam sebe. Svoju vlastitu stvarnost - za sebe, ne za druge - što nitko drugi nikada ne može spoznati. Oni mogu vidjeti djelovanje, ali nikada ne mogu znati što ono zaista znači.
Nisam se začudio kad sam vidio da netko sjedi na krmi mlatarajući nogama iznad mulja. Znate, uglavnom sam se družio s onih nekoliko mehaničara u stanici koje su ostali hodočasnici, naravno, prezirali. Vjerojatno zbog njihova neprofinjena ponašanja. Ovo je bio predradnik - zanimanjem kotlar - dobar radnik. Bio je vitak, koščat čovjek žuta lica i velikih, prodornih očiju. Izražaj lica bio mu je zabrinut, glava ćelava poput moga dlana, a sva kosa mu se valjda ispadajući prihvatila brade i na novom se mjestu bujno razrasla, jer mu je brada sezala do pasa. Bio je udovac sa šestoro male djece (ostavio ih je na brizi svojoj sestri), a strast njegova života bili su golubovi. Bio je zanesenjak i znalac. Zaneseno je govorio o golubovima. Nakon završena rada katkada mi je došao iz svoje kolibe da popriča o svojoj djeci i svojim golubovima. Pri poslu, ako se morao podvući pod dno parobroda, u mulj, zavezao bi tu svoju bradu u neku bijelu vrećicu, što ju je bio donio u tu svrhu. Imala je petlje za uši. Uvečer biste ga vidjeli gdje čuči na obali i veoma pažljivo ispire tu navlaku u dragi, a zatim je svečano širi na džbun da se suši. Pljesnuh ga po leđima i uzviknuh: »Dobit ćemo zakovice!« Žustro se uspravio. »Ma ne! Zakovice!« kao da ne može vjerovati svojim ušima. Tada će šaptom: »Vi ste... ha?« Ne znam zašto smo se ponašali kao luđaci. Nakrivio sam prstom nos i kimnuo tajanstveno. »Bravo!« uzviknu, zapucketa prstima nad glavom, dižući nogu. Pokušah zaplesati gigue. Poskakivali smo na željeznoj palubi. Iz trupine se razlegne strahovit zveket, a djevičanske ga šume na drugoj obali drage vrate u gromovitu valu na usnulu stanicu. Mora da je neke hodočasnike izbacio iz kreveta. Osvijetljeni izrez vratiju upravnikove kuće zamrači načas tamna spodoba, nestade, a tren iza toga nestade i vratiju. Prestali smo, i tišina, koju je bila otjerala lupa naših nogu, izlije se ponovo iz dubina zemlje. Moćni zid raslinstva - bujno i zapleteno mnoštvo debala, grana, lišća, krošanja, lanaca lišća - nepomičan u mjesečini bio je nalik na bijesnu poplavu bešumna života, zadihani val bilja, propet, pjenušav, gotov da se obori na zaljev i ispere svakog čovječuljka od nas iz njegova sićušnog postojanja. A nije se ni pomakao. Izdaleka dopre do nas prigušen prasak snažnih pljuskova i frktanja, kao da se ihtiosaurus kupa u iskrenju velike rijeke. »Napokon«, reče kotlar razumno »zašto ne bismo dobili zakovice«. A zaista, zašto ne! Nisam znao razloga. »Stići će za tri tjedna«, rekoh pouzdano.
Ali nisu stigle. Umjesto zakovica stigla je najezda, nevolja, kazna božja. Stizala je kroz iduća tri tjedna u dijelovima. Na čelu svakoga bijelac u novoj odjeći i smeđim cipelama jašeći magarca i klanjajući se odozgo lijevo i desno zapanjenim hodočasnicima. Za magarcem je tabala grupa mrzovoljnih, svadljivih crnaca bolnih nogu. Gomila šatora, složivih stolaca, limenih kutija, bijelih kovčega, smeđih zamota bila bi zbačena u dvorištu, i ugođaj tajnovitosti malo bi se pojačao nad zbrkom postaje. Došlo je pet takvih pošiljki sa smiješnim izgledom bezglava bijega s pljačkom bezbrojnih trgovina opreme i namirnica, koju - pomislio bi čovjek - vuku u prašumu nakon prepada, da je podjednako podijele. To je bila nerazmrsiva gomila stvari uistinu neukradenih, ali im je ljudska ludost dala izgled nakradenog plijena. Ta se odana bagra nazivala Istraživačkom ekspedicijom Eldorado, i vjerujem da su se zakleli na šutnju. Međutim, njihov je govor bio govor prljavih razbojnika: lakomislen bez smionosti, pohlepan bez odvažnosti i okrutan bez hrabrosti. U toj cijeloj skupini nije bilo ni trunka opreznosti ili ozbiljnosti namjere, a nisu bili, čini se, svjesni da su te stvari potrebne u radu. Njihova je želja bila da iščupaju blago iz utrobe zemlje s isto toliko moralne svrhe koliko je imaju provalnici kad razvaljuju blagajnu. Ne znam tko je podmirivao troškove toga plemenitog pothvata, ali vođa im je bio ujak našega upravitelja.
Vanjštinom je bio nalik na mesara u sirotinjskoj četvrti, a oči su mu gledale s pospanim lukavstvom. Razmetao se svojom trbušinom na kratkim nogama i za vrijeme boravka svoje bande na stanici razgovarao je samo sa svojim nećakom. Mogli ste ih vidjeti cijeli dan kako lunjaju glavu uz glavu u vječnom povjerljivom blebetanju.
Prestao sam se uzrujavati zbog zakovica. Čovjek ima manje snage za takve gluposti nego što biste pomislili. Rekoh - k vragu! - i pustih neka sve ide svojim tokom. Imao sam mnogo vremena za razmišljanje i pokatkada bih pomislio na Kurtza. Nije me jako zanimao. Ne! Ali, bio sam znatiželjan hoće li taj čovjek, koji je ovamo došao s nekakvim ćudorednim ciljevima, ipak doseći vrh i što će onda učiniti.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:58 am

II

Jedne sam večeri, izvaljen potrbuške na palubi svoga parobroda, čuo približavanje glasova - i eto nećaka i ujaka, šetkaju obalom. Spustio sam glavu natrag na ruku i gotovo zadrijemao, kadli netko progovori gotovo meni u uho: »Ja sam bezazlen kao djetešce, ali ne volim da mi se zapovijeda. Jesam li ja upravitelj ili nisam? Meni su naredili da ga pošaljem onamo. Nevjerojatno...« Razabrao sam da ta dvojica stoje na obali uz pramac broda, upravo ispod moje glave. Nisam se ni maknuo. Nije mi palo na um da se maknem - spavalo mi se. »Pa i jest neugodno«, progunđa ujak. »On je tražio od uprave da ga pošalju onamo«, reče subesjednik, »s namjerom da pokaže što može učiniti, i ja sam primio u tom smislu upute. Pazi koliki utjecaj mora da ima taj čovjek. Zar to nije strašno?« Složiše se da je strašno, i tada načiniše nekoliko neobičnih napomena. »Vedri i oblači - jedan čovjek - Vijeće - za vrat«; djelići besmislenih rečenica odagnaše moju bunovnost, i bio sam gotovo posve budan kad je ujak rekao: »Podneblje bi te moglo osloboditi te napasti. Je li on sam gore?« »Jest«, odgovori upravitelj, »svoga je pomoćnika poslao niz rijeku s pisamcem ovoga sadržaja za mene: - ‘Otpremite ovoga jadnika kući i ne trudite se da nam šaljete druge ovakve vrste. Radije ću biti sam nego s ljudima koje mi vi možete poslati.’ To je bilo prije više od godine dana. Možeš li zamisliti takvu drskost?« - »A odonda?« zapita promuklo drugi. »Bjelokost«, izmuca nećak, »gomile bjelokosti - najbolje kakvoće - gomile - to me jedi.« »A s bjelokošću?« zapita duboko mumljanje. »Račun«, glasio je odgovor, tako reći kao iz topa. Onda nastade šutnja. Govorili su o Kurtzu.
Sada sam već bio posve budan, ali lijeno, lagodno ispružen nisam se micao. »Kako je bjelokost stigla tako izdaleka?« progunđa stariji, očito veoma uznemiren. Sugovornik mu objasni da je stigla flotom kanoa pod zapovjedništvom mješanca Engleza, koji je bio Kurtzov pomoćnik, da se i Kurtz očito namjeravao vratiti jer su sve zalihe na stanici bile iscrpljene, ali nakon petsto kilometara puta niz rijeku iznenada se odlučio na povratak, što je i učinio u čamcu izdubenom od drveta sa četvoricom veslača, ostavljajući mješancu da s bjelokošću nastavi put niz rijeku. Činjenica da itko može poduzeti nešto takvo kao da je obezglavila ta dva čovjeka. Nedostajala im je prikladna pobuda. A meni se činilo da prvi put vidim Kurtza. Na trenutak, ali potpuno jasno: čamac, četiri divljaka za veslima, i osamljeni se bijelac iznenada odriče uljudbe, odmora, pomisli na dom - možda; kreće u dubine divljine, prema svojoj praznoj samotnoj stanici. Nisam znao njegove pobude. Možda je bio samo čovjek na mjestu, koji voli rad zbog samoga rada. Naravno, njegovo ime nije bilo nijednom izgovoreno. On je bio »onaj čovjek«. Mješanac, koji je, koliko sam mogao ocijeniti, obavio teško putovanje veoma razborito i srčano, redovito je bio »onaj lopov«. »Lopov« ih je izvijestio da je »čovjek« prebolio tešku bolest - da se nepotpuno oporavio... Tada se dvojica ispod mene malo udaljiše i počeše malo podalje šetati gore-dolje. Čuo sam: »Vojna postaja - liječnik - trista pedeset kilometara - sada posve sam - neizbježni zastoji - deset mjeseci - bez vijesti - čudne glasine.« Opet priđoše, baš kad je upravitelj govorio: »Koliko ja znam nitko, osim nekog lutajućeg trgovca - nesnosni klipan, otima bjelokost od urođenika.« O kome su sada govorili? Shvatio sam da je to bio netko vjerojatno na Kurtzovu području kojega je upravitelj smatrao ništarijom.
»Nećemo se osloboditi nepoštena natjecanja dok jedan od tih tipova ne bude obješen primjera radi«, reče.
»Svakako« progunđa drugi, »objesiti ga. A zašto ne? Sve se smije u ovoj zemlji - sve! To ja i kažem. Ovdje, razumiješ li, ovdje nitko ne može ugroziti tvoj položaj. A zašto? Ti odolijevaš podneblju - sve ćeš ih nadživjeti. Opasnost je u Evropi, ali ondje sam se prije odlaska pobrinuo da...« Odmakli su se i šaptali, onda im se glasovi opet podigoše. »Nisam kriv za čitav ovaj niz zastoja. Učinio sam sve što sam mogao.« Debeljko uzdahnu. »Vrlo žalosno.« Drugi nastavi: »A tek pogubna besmislenost njegovih brbljarija! Izmučio me nasmrt dok je bio ovdje. ‘Svaka bi stanica morala pokazivati put u ljepšu budućnost; naravno, trgovačko središte, ali i središte u kojemu se odgaja, prosvjetljuje, oplemenjuje.’ Zamisli - taj idiot. A hoće biti upravitelj. Ne, to je...« - ovdje ga zaguši snažno ogorčenje i ja malko podigoh glavu. Iznenadilo me kako su blizu - upravo ispod mene. Mogao sam im pljunuti na šešire. Zadubljeni u misli, gledali su u zemlju. Upravitelj se savitljivom grančicom lupkao po nozi. Njegov mudri rođak podignu glavu. »Ti si od svoga povratka bio zdrav?« upita. Drugi se trgne. »Tko? Ja? O! Kao dren - kao dren. Ali ostali - moj bože! Svi su bolesni. A i umiru tako brzo, da ih nemam vremena otpremiti odavde - nevjerojatno!« »Hm. Dakle tako«, progunđa ujak. »Ah, momče, pouzdaj se u ovo - kažem, pouzdaj se u ovo«. Vidjeh kako je ispružio svoju kratku šapu u pokretu, koji je obuhvatio šumu, zaljev, mulj, rijeku - kao da uvredljivim zamahom pred suncem obasjanim licem zemlje podmuklo vabi pritajenu smrt, skriveno zlo, beznadnu tajnu njezina srca. Bilo je to tako zastrašujuće da sam skočio na noge i ogledao se na rub prašume, kao da sam očekivao neki odgovor na taj zlokobni izraz samopouzdanja. Vi znate da čovjeku ponekad štošta sune u glavu. Duboki se mir zagledao u ove dvije pojave svojom zloslutnom strpljivošću, čekajući da mine nestvarna najezda.
Zajedno prokunu naglas - vjerujem od puka straha - i tada, praveći se da ne znaju za me, pođoše natrag u postaju. Sunce je bilo nisko i, pognuti jedan uz drugoga, kao da su naporno teglili uzbrdo svoje dvije smiješne sjene nejednake dužine, što su se polako vukle za njima visokom travom ne savijajući ni jedne vlati.
Nakon nekoliko dana otputila se ekspedicija Eldorado u strpljivu divljinu, koja se za njom zatvorila kao što se more sklapa nad roniocem. Dugo iza toga stigoše vijesti da su svi magarci uginuli. Ne znam ništa o sudbini manje vrijednih životinja. Bez sumnje su i oni, poput nas ostalih, dobili što su zavrijedili. Nisam se raspitivao. Bio sam tada prilično uzbuđen - bližio se susret s Kurtzom. Kad kažem bližio se, ne mislim doslovce. Točno dva mjeseca nakon odlaska iz zaljeva doplovili smo do obale podno Kurtzove stanice.
Plovidba uz tu rijeku bila je kao put unatrag, u najranije početke svijeta, kad je zemljom bujalo raslinje, a veliko drveće kraljevalo. Pusta rijeka, grobna tišina, zagonetna džungla. Zrak je bio topao, gust, težak, nepokretan. Neveseli sjaj sunca. Dugački su tokovi vodnog puta tekli u tminu zasjenjenih daljina. Beživotni. Na srebrnim prudinama sunčali su se vodeni konji i aligatori jedan do drugoga. Rijeka je u svom širenju pretjecala kroz skupinu šumovitih otočića; zalutali biste na njoj kao u pustinji i cijeli bogovetni dan srtali na pličine u potrazi za prolazom, dok niste pomislili da ste začarani i zauvijek odsječeni od svega što ste jednom znali, jednom - negdje - daleko - možda u drugom postojanju. U ponekom je trenutku navrla prošlost, kao što se to dogodi katkada kad nemate ni časa za sebe; no dolazila je u obliku nemirna i bučnog sna, kojeg ste se sjetili sa čuđenjem među nadmoćnim stvarnostima ovoga nepoznatog svijeta bilja, i vode, i tišine.
A taj muk života nije ni izdaleka bio nalik na mir. Bio je to muk neumoljive snage u kojoj zrije nedokučiva namjera. Gledala vas je osvetnička lica. Poslije sam se na nju navikao. Nisam je više opažao. Nisam imao vremena. Morao sam neprestano nagađati gdje je prolaz; morao sam, uglavnom po nadahnuću, razaznavati znakove skrivenih prudova; bio sam na oprezu od podvodnih stijena; učio sam čvrsto stegnuti zube prije nego što mi iskoči srce, kad bih za dlaku proplovio kraj nekoga pritajenog starog panja, koji je mogao rasporiti limeni parobrodić i podaviti sve hodočasnike; morao sam budno paziti hoću li igdje vidjeti oboreno drveće, koje bismo noću mogli iscijepati za sutrašnju plovidbu. Kad se morate brinuti za takve stvari, za uzgredne događaje površine, stvarnost - kažem vam, stvarnost - izbljeđuje. Unutarnja je istina skrivena - srećom, srećom. Ali ja sam je svejedno osjećao. Cesto sam osjećao kako me njezin tajnoviti muk promatra u mojim budalaštinama, kao što promatra i vas dok hodate svaki na svojoj žici i dobivate - koliko? - pola krune za jedan salto.
- Pokušajte biti uljudni, Marlowe - progunđa jedan glas, i sad sam znao da je, osim mene, budan još barem jedan slušalac.
- Oprostite. Zaboravio sam čemer koji izravnava cijenu. A zapravo, je li cijena važna ako je majstorija dobro izvedena? Vi izvodite svoje majstorije veoma lijepo. A ni ja nisam bio loš, jer mi je uspjelo ne potopiti taj parobrod na mome prvom putovanju. Tome se još i sada čudim. Zamislite čovjeka koji zavezanih očiju treba da vozi kola lošom cestom. Mogu vam reći da sam se pri tom dobrano naznojio i nacvokotao. Napokon, za mornara je neoprostiv grijeh ako odere dno stvari koja bi morala neprestano ploviti pod njegovim nadzorom. Možda nitko ne zna za to, ali vi ne zaboravljate udarac sraza - ha? Udarac u samo srce. Vi ga pamtite, sanjate, godinama kasnije budite se u noći i mislite o njemu, i uhvati vas drhtavica. Nemam namjere reći da je parobrod plovio cijelo vrijeme. Više nego jednom morao se probijati s mukom, dok ga je dvadeset ljudoždera guralo gacajući plićakom. Putem smo unajmili nekoliko tih primjeraka za posadu. Sjajni momci - ljudožderi - na svom mjestu. S njima se moglo raditi, i ja sam im zahvalan. I napokon, nisu se izjeli pred mojim očima: donijeli su zalihu mesa vodenih konja, koje je gnjililo i od kojega je tajanstvenost divljine zaudarala. Fuj! Još mi je u nosu. Na palubi sam imao upravitelja i tri ili četiri hodočasnika s njihovim štapovima - cijele. Katkada smo doplovili do postaje blizu obale, pripijene uza skute nepoznatoga, i bijelci, koji su istrčavali iz zarušene čatrlje s pretjeranim pokretima radosti, iznenađenja i dobrodošlice, bili su vrlo neobični - kao da su ondje zasužnjeni čarima. Riječ bjelokost neko bi vrijeme odzvanjala zrakom, tada bismo opet zašli u tišinu pustim tokovima, oko tihih zavoja, među visokim zidovima našeg vijugava puta, koji su uzvraćali jednolično kloparanje kotača na krmi muklom grmljavinom. Drveće, stabla, milijuni stabala, golemih, glomaznih, istegnutih visoko, a do nogu im, držeći se obale u borbi sa strujom, puzao je mali ukaljani parobrod, kao tromi kukac što puzi podom veličajnog trijema. Od toga ste se osjećali veoma sićušan, veoma izgubljen, a ipak to nije bio osjećaj potpune potištenosti. Naposljetku, ako i jeste bili sićušni, prljavi je kukac gmizao dalje - a to je upravo ono što ste htjeli. Ne znam što su hodočasnici mislili kamo gmiže. Nekamo, gdje su očekivali da će nešto dobiti, kladim se! Za mene je on gmizao prema Kurtzu - jedino; ali, kad su procurile cijevi za paru, gmizali smo vrlo sporo. Tokovi su se pred nama otvarali, a za nama zatvarali kao da je džungla bez žurbe zakročila preko vode da nam prepriječi put za povratak. Prodirali smo sve dublje i dublje u srce tame. Bilo je ondje veoma tiho. Noću bi katkada grmljavina bubnjeva iza zastora drveća srnula uz rijeku i ostala nejasno propeta, kao da lebdi u zraku nad našim glavama, do prvih znakova zore. Nismo znali znači li to rat, mir ili molitvu. Zore je naviještalo spuštanje studena muka. Drvosječe su spavali, vatre im sagorijevale, trgnuli biste se na lom grančice. Bili smo putnici na prastaroj zemlji, na zemlji s izgledom nepoznata planeta. Mogli smo sebe zamišljati kao prve ljude koji prisvajaju prokleto nasljeđe, što će ga svladati po cijenu neizrecivih muka i preteških patnji. Ali iznenada, kad bismo mučno oplovili okuku, sinuli bi zidovi rogoza, šiljasti travnati krovovi, buknulo bi urlanje, uskovitlali se crni udovi, mnoštvo bi ruku pljeskalo, nogu tabanalo, tjelesa se ljuljalo, očiju kolutalo, pod klonulošću otežala i nepomičnog lišća. Parobrod se polako mučio rubom crne i zagonetne mahnitosti.
Pretpovijesni nas je čovjek proklinjao, molio nam se, dočekivao nas dobrodošlicom - tko bi to znao? Prestali smo poimati svijet oko sebe; klizili smo kraj njega poput priviđenja, zadivljeni i potajno zastravljeni, kao što bi duševno zdravi ljudi bili pred zanesenom pobunom u ludnici. Nismo mogli razumjeti, jer smo bili predaleko, nismo mogli pamtiti, jer smo putovali kroz noć prvih stoljeća, onih stoljeća koja su prošla gotovo bez traga - i bez sjećanja.
Zemlja se doimala nezemaljski. Mi smo navikli gledati okovani lik pobijeđena čudovišta, ali ondje - ondje ste mogli gledati nešto čudovišno i slobodno. Bilo je to nezemaljski, a ljudi su bili... Ne, nisu bili neljudi. Pa, znate, to i jest bilo najgore - ta slutnja da oni nisu neljudi. Polagano bi vas obuzela. Oni su tulili i skakali, i prevrtali se, i grozno izobličivali lica; ali ono što vas je uzbuđivalo bila je upravo misao o njihovoj ljudskosti - poput vaše - misao o vašem dalekom srodstvu s tim divljim i strastvenim metežem. Gadno. Da, bilo je to prilično gadno; ali ako ste bili čovjek, priznali biste sami sebi da je u vama slabašan trun odziva strahovitoj iskrenosti te buke, nejasan predosjećaj da je tu značenje koje vi - vi tako daleko od noći prvih stoljeća - možete razumjeti. A zašto ne? Um čovjekov može sve - jer sve je u njemu, čitava prošlost kao i čitava budućnost. Napokon, što je bilo ondje? Radost, strah, tuga, odanost, srčanost, bijes - tko bi znao? - ali istina - istina ogoljela od plašta vremena. Neka budala bulji i dršće - čovjek zna i može gledati netremice. Ali mora biti barem ravan onima na obali. Mora se suočiti s tom istinom svojom istinskom čvrstinom - vlastitom građom, urođenom snagom. Načela neće biti dovoljna. Stečevine, odjeća, lijepe krpe koje bi otpale na prvi dobar udarac. Ne; razborito vam vjerovanje treba. U ovoj je đavoljoj buci poziv upućen meni - je li? Vrlo dobro; čujem; priznajem, ali i ja imam glas, i u dobru ili zlu moj se govor ne može ušutkati. Naravno, budala je uvijek sigurna, bilo zbog straha, bilo zbog plemenitih osjećaja. Tko to gunđa? Čudite se što nisam otišao na obalu da zatulim i poplešem? Pa, ne - nisam. Plemeniti osjećaji, kažete? Odnio đavo i plemenite osjećaje! Vremena nisam imao. Kažem vam, morao sam šeprtljiti s kositrom i trakama vunena pokrivača pomažući u zapušivanju procurjelih parnih cijevi. Morao sam paziti na kormilarenje i zaobilaziti one panjeve i progurati kanticu po svaku cijenu. U tim je poslovima bilo dovoljno površinske istine da spasi mudrijeg čovjeka. A između svega morao sam paziti na divljaka koji je bio ložač. On je bio poboljšani primjerak, mogao je ložiti okomit kotao. Bio je ondje ispod mene i, na časnu riječ, gledati njega bilo je isto tako poučno kao vidjeti psa koji u šaljivu oponašanju hlača i pernata klobuka hoda na stražnjim nogama. Tome je zaista izvanrednom momku bilo dovoljno nekoliko mjeseci vježbe. Škiljio je na tlakomjer i vodokaz s vidljivim naporom da bude srčan - a i on je, ubogi đavo, imao oturpijane zube, i kosu na tikvi izbrijanu u čudne šare, i po tri ukrasna ožiljka na svakom obrazu. Trebalo je da plješče rukama i tabana stopalima na obali, a umjesto toga on je naporno radio, sužanj čudnovate čarolije, pun korisna znanja. Bio je koristan, jer je bio poučen, a što je znao bilo je ovo - kad bi voda u toj providnoj stvari nestala, zao bi se duh u kotlu razjario od žestine žeđi i strahovito se osvetio. Tako se on znojio i ložio i plašljivo pazio na staklo (s privremenim talismanom od krpa vezanim o ruku i komadićem uglačane kosti, veličine sata, zataknutim pljoštimice kroz donju usnu), dok su kraj nas polako promicale šumovite obale, kratkotrajna vika ostajala je za nama, beskrajni kilometri tišine - i mi smo gmizali, prema Kurtzu. Ali panjeva je bilo mnogo, voda je bila varava i plitka, kotao kao da je zaista imao u sebi nekog narogušenog đavla, i tako ni ložač ni ja nismo imali vremena da se zadubimo u svoje jezovite misli.
Oko osamdeset kilometara nizvodno od Unutarnje postaje naišli smo na kolibu od trske, nagnutu i sumornu motku s dronjcima nečega što je nekoć bila zastava - sada se nisu mogli prepoznati - i uredno složen kup drva. To je bilo neočekivano. Pristali smo na obalu i na pravilno složenom kupu drva našli komad daske s izblijedjelim pismenima olovkom. Odgonetnuto, glasilo je: »Drvo za vas. Požurite. Oprezno prilazite.« Bio je tu i potpis, ali nečitljiv - ne Kurtz, - mnogo duža riječ. Požurite. Kamo? Uz rijeku? »Oprezno prilazite.« To mi nismo učinili. Ali to se upozorenje nije moglo ticati mjesta na kome bi se ono moglo pronaći tek pošto mu se priđe. Gore nešto nije bilo u redu. Ali što - i koliko? To bijaše pitanje. Različito smo tumačili glupavost toga telegrafskog načina izražavanja. Šikara oko nas nije govorila, niti je dopuštala da gledamo jako daleko. Razderana zavjesa od crvena tkanja visila je u dovratku kolibe i tužno nam lepršala u lice. Nastamba je bila ispražnjena, no mogli smo vidjeti, da je u njoj nedavno živio bijelac. Preostao je grub stol - daska na dva stupa; u tamnu kutu ležala je hrpa otpadaka, a kod vratiju sam podigao knjigu. Nije imala korica i listovi su od čestog listanja postali krajnje prljavi i meki, ali joj je hrbat bio s ljubavlju ponovo prošiven bijelim pamučnim koncem, još nezaprljanim. Bilo je to neobično otkriće. Naslov joj je bio »Rasprava o Nekim Pitanjima Pomorske Vještine«, od nekog Towsera, Towsona - tako nekako - kapetana mornarice Njegova veličanstva. Činila se ta stvar prilično dosadnim štivom, s crtežima za objašnjenje i odvratnim tablicama brojki, a primjerak je bio star šezdeset godina. Postupao sam s tom divnom starinom što sam opreznije mogao, da mi se ne raspadne u rukama. U njoj je Towson ili Towser ozbiljno razmatrao graničnu izdržljivost brodskih lanaca i kolotura i drugih takvih stvari. Nije to bila osobito privlačna knjiga, ali i na prvi pogled mogli ste uočiti svrsishodnost nakane, pošteno zanimanje za ispravan pristup radu, što je tim skromnim stranicama unatoč njihovoj zastarjelosti davalo duh različit od strogo stručnoga. Zbog jednoga starog pomorca s njegovim raspravljanjem o lancima i vitlima zaboravio sam džunglu i hodočasnike u ugodnu osjećaju da sam naišao na nešto nesumnjivo stvarno. Bilo je divno naći takvu knjigu ondje, ali još su više čudile bilješke ispisane olovkom po rubovima, očigledno u vezi sa sadržajem. Nisam mogao povjerovati svojim očima! Bile su pisane tajnim pismom! Da, doimalo se kao tajno pismo. Zamislite čovjeka, koji vuče sa sobom ovakvu knjigu u ovo nigdje i proučava je - i piše bilješke - i još tajnim pismom! Nedokučiva zagonetka!
Već neko vrijeme bio sam nejasno svjestan neke dosadne buke i, kad sam podigao pogled, vidio sam da je drvo za gorivo bilo utovareno, a upravitelj me uz pomoć svih hodočasnika dozivao s obale. Gurnuh knjigu u džep. Osjećao sam se, uvjeravam vas, kao da se otkidam od zaklona staroga i čvrstog prijateljstva.
Pokrenuh dotrajali stroj. »To mora da je taj nitkov trgovac - taj uljez«, uzviknu upravitelj gledajući pakosno na mjesto što smo ga napustili. »Mora da je Englez«, rekoh. »To mu neće pomoći da ne zapadne u neprilike ako ne bude pazio«, tmurno promumlja upravitelj. Glumeći prostodušnost napomenuh da nitko na ovom svijetu nije siguran od neprilika.
Tok je sada bio brži, a parobrod kao na izdisaju, krmeni mu je kotač pljuskao bez snage i ja se uhvatih kako sa srcem u grlu čekam idući okret, jer sam posve trijezno očekivao da će se podrtina svakoga časa raspasti. Kao da sam promatrao posljednje plamsaje života. Ali ipak smo se vukli. Katkada bih, da izmjerim naše napredovanje prema Kurtzu, odabrao jedno stablo malo ispred nas, ali bih ga redovito izgubio iz vida prije nego što bismo doplovili do njega. Držati jedan predmet na oku tako dugo bilo je odviše za ljudsku strpljivost. Upravitelj je pokazao divnu predanost. Ja sam se pjenio od bijesa i dao se na umovanje hoću li ili neću razgovarati s Kurtzom otvoreno, ali prije nego što sam išta zaključio, palo mi je na pamet da bi moj govor, ili moja šutnja, i zapravo svaki moj čin bio posve jalov. Kao da je bilo važno što bilo tko zna ili ne zna. Kao da je bilo važno tko je upravitelj. Katkada čovjek ima takve bljeskove spoznaje. Srž je ovoga slučaja ležala duboko ispod površine, meni neshvatljiva i nedostupna.
Predvečer drugoga dana ocijenili smo da smo od Kurtzove stanice udaljeni oko trinaest kilometara. Ja sam htio nastaviti put, ali je upravitelj bio ozbiljan i rekao mi da je ondje plovidba tako opasna te bi bilo uputno, kako je sunce već veoma nisko, pričekati ovdje do idućeg jutra. Uostalom, upozorio je, ako se želimo držati opomene da prilazimo oprezno, moramo to učiniti pri danjem svjetlu - a ne u sumrak, ili po mraku. To je bilo posve razborito. Trinaest kilometara za nas je značilo plovidbu od gotovo tri sata, a već sam mogao vidjeti sumnjivo komešanje vode u gornjem toku. Pa ipak me odgađanje strahovito ozlovoljilo, što je bilo posve nerazumno, jer nakon toliko mjeseci još jedna noć nije bila važna. Kako smo imali drva u izobilju, a valjalo je biti na oprezu, usidrio sam se usred rijeke. Korito je bilo usko, ravno, visokih obala poput usjeka. Mnogo prije zalaza sunca uklizio je sumrak. Struja je pretjecala glatka i brza, ali obale je pritisla nijema nepomičnost. Živo drveće, povezano puzavcima i svakim živim grmom šipražja, moglo je biti okamenjeno sve do najvitkije grančice, do najlakšeg lista. Nije to bio san - nego nešto neprirodno, poput nekog zanosa. Nije se čuo nikakav, ni najslabiji zvuk. U čudu ste gledali i počeli se pribojavati da ste gluhi - tada iznenada dođe noć i oslijepi vas. Oko tri izjutra prebacila se neka velika riba i od glasnog sam pljuska skočio kao od pucnja. Kad je sunce izišlo, oko nas je bila bijela magla, vrlo topla i vlažna, što zasljepljuje više od noći. Nije se micala ili kretala, bila je svuda oko vas kao nešto čvrsto. Oko osam, ili možda devet, digla se poput zavjese. Načas spazismo propetu gomilu drveća, golemu isprepletenu džunglu, s blistavom kuglicom sunca nad njom - sve posve nepomično - i tada se opet spusti bijela zavjesa, glatko, kao da se kliže po nauljenim žljebovima. Zapovjedih da se ponovo otpusti sidreni lanac koji smo bili počeli dizati. Kroz prigušen zveket njegova toka u neprovidni se zrak polagano vine krik, krik veoma snažan, kao krik beskrajnog očaja. Zamre. Uši nam ispuni žaloban vapaj pretočen u neobuzdan nesklad. Od puke mi se neočekivanosti nakostriješi kosa pod kapom. Ne znam kako se dojmio ostalih; meni se pričinilo da je vrisnula sama magla, tako se nenadano i naoko sa svih strana podigla ta plahovita, neobuzdana i žalobna vika. Narasla je do zbrkane provale gotovo nepodnošljivo prodornog vrištanja, koje nas je, kad se prekinulo, ostavilo ukočene u različitim smiješnim položajima, u upornu slušanju gotovo isto tako zastrašujuće i prodorne tišine. »Dobri bože! Što li to znači...« promuca kraj mene jedan hodočasnik crvenkastožute kose i crvenih zalisaka, s cipelama na lastiku i s nogavicama ružičaste pidžame zataknutima u čarape. Ostala dvojica zurila su cijelu minutu, tada su srnuli u malu kajitu i smjesta izjurili s vinčesterkama na gotovs, strijeljajući preplašeno očima. Vidjeli smo pod sobom samo parobrod, obrisa razmočenih, kao da se topi, i maglovit pojas vode ni metar širok oko njega - i ništa više. Ostaloga svijeta nije bilo, nismo ga čuli ni vidjeli. Jednostavno ga nije bilo. Iščezao, nestao, zbrisan bez traga i glasa.
Otišao sam na pramac i zapovjedio da se sidreni lanac skrati, kako bismo bili spremni u nuždi smjesta dići sidro i krenuti. »Hoće li napasti?« prošapta neki prestrašeni glas. »Sve će nas poklati u ovoj magli«, promrmlja drugi. Lica su se grčila od napetosti, ruke neznatno podrhtavale, oči gledale netremice. Bilo je neobično vidjeti opreku između izražaja bijelaca i crnih momaka naše posade, koji su također bili novajlije u tom dijelu rijeke, iako su im domovi bili udaljeni samo tisuću trista kilometara. Bijelci, naravno duboko uznemireni, imali su čudan bolan izraz lica ljudi zatečenih onom neshvatljivom vikom. Crnci su bili budni i prirodno znatiželjni, ali su im lica bila uglavnom mirna, čak i onome jednom ili dvojici koji su cereći se uvlačili lanac. Nekolicina izmijeniše kratke, progunđane izreke kojima su, čini se, protumačili događaj na vlastito zadovoljstvo. Njihov predvodnik, mlad, plećat crnac, jednostavno ogrnut tamnoplavom resastom tkaninom, požudnih nosnica i kose umjetnički počešljane u nauljene kovrče, stajao je blizu mene. »Aha!« rekoh, tek drugarstva radi. »Uhvati ga«, prosikta uz krvavo širenje očiju i blijesak oštrih zubi, »uhvati ga. Daj ga nama.« »Vama, ha?« zapitah, »šta biste vi s njim?« »Pojeli ga!« reče kratko i, naslonivši lakat na ogradu, zagleda se u maglu, dostojanstven i zavezen u duboke misli. Bio bih se bez sumnje silno užasnuo da se nisam domislio kako on i njegovi momci mora da su veoma gladni: već najmanje mjesec dana njihova je glad rasla. Bili su unajmljeni na šest mjeseci (mislim da nijedan od njih nije imao jasnu predodžbu o vremenu, kakvu imamo mi poslije bezbrojnih stoljeća. Oni su još pripadali počecima vremena, nisu, da tako kažem, imali nasljednog iskustva da ih nauči) i naravno, dok god je postojao kakav komad papira ispisan u skladu s nekim smiješnim zakonom smišljenim dolje, na ušću, nikome nije ni palo na um da se zabrinjava kako će oni živjeti. Istina je, ponijeli su nešto trula mesa vodenih konja, koje nikako nije moglo dugo trajati, čak i da hodočasnici nisu usred jedne odvratne zbrke bacili dobar dio preko palube. Činilo se to kao drzak postupak, ali je zapravo bila opravdana samoobrana. Ne možete se buditi, spavati i jesti u zadahu crknutog vodenog konja i istodobno se grčevito držati života. Osim toga, svakog su im tjedna dali po tri komada mjedene žice, dugačka dvadesetak centimetara, i vjerovalo se da će oni tim novcem kupiti zalihe u selima uz rijeku. Vidjet ćete koliko je to vrijedilo. Ili nije bilo sela, ili su stanovnici bili neprijateljski raspoloženi, ili upravitelj, koji se poput nas ostalih hranio iz limenki i samo pokatkada starom jarčevinom, nije htio zaustaviti parobrod zbog manje ili više neshvatljivog razloga. Dakle, ako nisu gutali samu žicu, ili pravili od nje udice za hvatanje ribe, ne znam čemu im ta velika plaća. Moram reći da su je primali redovito, kako i priliči velikom i poštenom trgovačkom društvu. A inače, jedina jestvina - iako nije izgledala ni najmanje jestivo - što sam je vidio kod njih, bilo je nekoliko grumena nečega nalik na polukuhano tijesto, prljave ljubičastoplave boje, a držali su to umotano u lišće pa bi s vremena na vrijeme progutali komadić, ali tako malen te se činilo da to rade više radi forme nego bilo kakve ozbiljne hranjive svrhe. Još se i sada, kad pomislim na to, čudim zašto se u ime svih glodavih đavola gladi nisu oborili na nas - bilo ih je trideset na nas pet - i jednom se dobro nažderali. Bili su veliki, snažni ljudi, slabih sposobnosti da ocijene posljedice, hrabri, još jaki iako im je koža izgubila sjaj a mišice tvrdoću. Uvidio sam da se tu umiješalo nešto što obuzdava, jedna od onih ljudskih tajni koje osujećuju vjerojatnost. Promatrao sam s naglo probuđenim zanimanjem - ne zato što sam se sjetio da bi me uskoro mogli pojesti, iako vam priznajem da sam upravo onda opazio - u novom svjetlu, tako reći - kako su nezdravo izgledali hodočasnici i ponadao se, da, sasvim sigurno se ponadao da ja ne izgledam tako - kako da kažem? - neukusno, gadljivo: primjesa nastrane sujete, koja se vrlo dobro slagala s osjećajem sna što je tada prožimao sve moje dane. Možda sam imao i laganu groznicu. Ne može se živjeti uvijek s prstom na bilu. Često sam imao »laganu groznicu« ili nešto drugo lagano - obijesni udarci šape divljine, poigravanje prije ozbiljnijeg napada što dolazi s vremenom. Da, promatrao sam ih kao što biste vi promatrali bilo kojeg čovjeka, radoznao da vidim što će biti s njihovim porivima, pobudama, sposobnostima, slabostima, u kušnji neumoljive fizičke nužnosti. Obuzdavanje! Koji mogući oblik obuzdavanja? Predrasuda, gađenje, strpljivost, strah - ili neka vrsta iskonske časti? Nikakav se strah ne može oduprijeti gladi, nikakva je strpljivost ne može otupiti, gađenja u gladi nema. A što se tiče sujevjerja, vjerovanja i onoga što biste možda nazvali načelima, to je manje od pljeve u oluji. Nije li vam znana đavolska moć polaganog gladovanja, njegovo mučenje što tjera u očaj, crne misli, mračna i potmula okrutnost? Meni jest! Čovjek mora upotrijebiti svu urođenu snagu da se bori s glađu kako treba. Lakše je podnijeti smrt najdražih, sramotu i gubitak vlastite duše - nego tu vrstu produženog gladovanja. Tužno, ali istinito. A ti. momci nisu imali nikakva zemaljskog razloga da se kolebaju. Obuzdavanje! Kao da bi se hijena što tumara među leševima na bojnom polju obuzdavala. Ali ta je činjenica bila preda mnom, zasljepljujuća, vidljiva poput pjene nad morskim dubinama, poput mreškanja nad zagonetkom bez dna, tajna - kad sam o njoj mislio - veća od čudnog, neobjašnjiva prizvuka očajne tuge u ovom neobuzdanom vapaju koji je kliznuo kraj nas obalom rijeke, iza slijepe bjeline magle.
Dva su se hodočasnika prepirala užurbanim šaptom o obali.
»Lijeva.« »Ne, ne. Što vam pada na pamet? Desna, desna, naravno.« »Stanje je veoma ozbiljno«, progovori mi za leđima upraviteljev glas. »Bio bih očajan da se gospodinu Kurtzu dogodi išta prije našeg dolaska.« Pogledao sam ga i nisam ni najmanje sumnjao u njegovu iskrenost. On je upravo jedan od onih koji žele sačuvati vanjsku formu. To je bilo njegovo obuzdavanje. Ali kad je promumljao nešto o tome da se smjesta krene, nisam se potrudio ni da mu odgovorim. Znao sam, a i on je znao, da je to nemoguće. Kad bismo podigli sidro, bili bismo posve u zraku - u prostoru. Ne bismo mogli razaznati kamo idemo - da li uz rijeku ili niz rijeku, ili poprijeko, dok ne bismo udarili o jednu ili drugu obalu - a i tada ne bismo odmah mogli znati koju. Naravno, nisam se ni pomaknuo. Nisam namjeravao razbiti brod. Ne možete zamisliti opasnijega mjesta za brodolom. Utopili se smjesta ili ne, sigurno bismo brzo zaglavili ovako ili onako. »Ovlašćujem vas da se izložite svakoj opasnosti«, reče nakon kratke šutnje. »Odbijam da se izlažem bilo kakvoj opasnosti«, rekoh kratko. On je očekivao upravo taj odgovor, iako ga je možda iznenadio naglasak. »Pa, moram se pokoriti vašem sudu. Vi ste kapetan«, reče naglašeno uljudno. U znak razumijevanja okrenuh se od njega i zagledah u maglu. Dokle će to trajati? Izgledi su bili beznadni. Pristup do toga Kurtza, koji se u kukavnoj prašumi kinjio da se domogne bjelokosti, bio je zakrčen tolikim opasnostima, kao da je on začarana kneginja usnula u zamku iz bajke. »Što mislite, hoće li napasti?«, zapita me upravitelj povjerljivo.
Mislio sam da neće, iz nekoliko jasnih razloga. Jedan je bio gusta magla. Ako se u svojim kanoima otisnu od obale, izgubit će se u magli kao što bismo se izgubili i mi da pokušamo zaploviti. Zatim, i moje je mišljenje bilo da je džungla obiju obala posve neprohodna - a ipak, u njoj je bilo očiju, očiju koje su nas vidjele. Džbunje posve uz rijeku bilo je svakako veoma gusto, ali je šikara iza njega bila očigledno prohodna. Međutim, za kratkog dizanja magle nisam nigdje na rijeci spazio kanoa - svakako ne u visini parobroda. Ali ono, što je za mene isključilo svaku mogućnost napada, bila je narav vike - onih vapaja koje smo čuli. U biti svojoj nisu imali žestine koja sluti na neposredne neprijateljske namjere. Neočekivani su bili, pomamni i siloviti, ali na mene su ostavili neodoljiv dojam tuge. Iz nekog je razloga pojava parobroda ispunila te divljake neobuzdanom pečali. Opasnost je, ako uopće postoji - razlagao sam - u tome što smo blizu jednom oslobođenom veličajnome ljudskom osjećaju. Čak i najdublja tuga može na kraju naći oduška u nasilju - ali češće završava bešćutnošću...
Trebalo je da vidite kako hodočasnici zure! Nisu imali smionosti da mi se cere, ili čak rugaju, ali vjerujem da su mislili kako sam poludio - možda od straha. Održao sam pravo predavanje. Dragi moji momci, nema se smisla brinuti. Budno paziti? No, možete misliti da sam motrio maglu kao mačka miša ne bih li ugledao znakove dizanja; a inače od očiju nismo imali više koristi nego da smo bili zakopani kilometre duboko u gomili vate. Tako smo se i osjećali - vruće, zagušljivo, nesnosno. Osim toga, što god sam rekao, bilo je posve istinito, iako je zvučalo nepromišljeno. Ono o čemu smo mi kasnije govorili kao o napadu bio je zapravo pokušaj obrane. Daleko od toga da je taj čin bio nasrtljiv - nije čak bio ni obramben u običnom smislu; bio je poduzet pod pritiskom očaja i u svojoj je biti bio posve zaštitnički. Rekao bih da se razvio dva sata nakon dizanja magle, a započeo je, grubo rečeno, oko dva i po kilometra ispod Kurtzove stanice. Upravo kad smo mučno i s mnogo napora izišli iz okuke, spazih otočić usred rijeke. Obični travnati brežuljak jasno zelen. Osamljen. No kad nam se pružio bolji vidik na tok rijeke, opazio sam da je to vršak dugog pruda, zapravo niza pličina razvučenih nizvodno po sredini rijeke. Bile su izblijedjele, preplavljene, vidljive odmah ispod površine, upravo kao hrptenjača što se pod kožom spušta po sredini leđa. Sada sam, koliko sam vidio, mogao ploviti lijevo ili desno od toga. Nisam naravno poznavao ni jedan od ta dva prolaza. Obale su bile jednake, dubina se činila ista, ali, kako sam bio obaviješten da je stanica na zapadnoj obali, upravio sam naravno u zapadni prolaz. Tek što smo pravo uplovili, uvidio sam da je mnogo uži nego što sam mislio. Slijeva taj dugačak neprekinuti plićak, a zdesna visoka, strma obala, bujno obrasla grmljem. Iznad grmlja zbijeni redovi drveća. Na struju se gusto nadvilo granje i tu i tamo se nad rijeku ukočeno pružila snažna grana. Bilo je kasno poslijepodne, lice džungle sumorno i široka pruga sjene već je pala po vodi. U toj smo sjeni plovili - veoma polako, kao što možete misliti. Skrenuo sam dobrano uz obalu, jer je ondje voda bila najdublja, kako mi je pokazala motka za mjerenje dubine. Jedan od mojih gladnih i strpljivih prijatelja mjerio je dubinu na pramcu, upravo ispod mene. Parobrod je bio posve nalik na teglenicu s palubom. Na palubi dvije kućice od tikovine, s vratima i prozorima. Kotao je bio na pramcu, a strojevi sasvim na krmi. Sve je pokrivao lagani platneni krov na motkama. Kroz krov je stršao dimnjak, a ispred dimnjaka malena je kajita, načinjena od laganih dasaka, služila kao kormilarnica. U njoj su se nalazili divan, dva sklopiva stolca, u jednom kutu napunjena Martini-Henry puška, stolić i kolo kormila. Sprijeda je imala široka vrata, a sa svake strane velike kapke. Sve je to, naravno, uvijek bilo otvoreno. Provodio sam dane sjedeći na tom krovu posve naprijed, ispred vratiju. Noću sam spavao na divanu. Ili pokušavao spavati. Kormilar mi je bio snažan crnac iz nekog obalnog plemena, kojega je izučio moj ubogi prethodnik. Ponosno je nosio mjedene naušnice, od pasa do gležanja omotao se plavom tkaninom i mislio da mu nema ravna na cijelom svijetu. Bio je najnestalnija budala što sam je ikada vidio. Dok ste bili uza nj, kormilario je nevjerojatno razmetljivo, no čim vas je izgubio iz vida, podlegao je kukavnoj panici, i ta bi ga olupina od parobroda za tren vrtila po svome.
Gledao sam motku za mjerenje dubine, uznemiren, jer je svaki put sve manje odlazila u vodu, kad spazih kako moj mjerač iznenada prekida posao i baca se potrbuške na palubu, ne trudeći se da izvadi motku iz vode. Ali nije je ispustio i ona se vukla vodom. Istodobno ložač, kojega sam također vidio ispod sebe, naglo sjede pred ložište i sagnu glavu. Našao sam se u čudu. Tada sam vraški brzo morao vratiti pogled na rijeku, jer se pred nama ispriječio panj. Štapići, mali štapići letjeli su naokolo - gusto; fijukali su mi ispred nosa, padali ispod mene, udarali u kormilarnicu za mojim leđima. Sve su to vrijeme rijeka, obala, šume bile vrlo tihe - posve tihe. Čuo sam samo teško pljuskavo kloparanje kotača na krmi i pljuštanje tih stvarčica. Nespretno smo zaobišli panj. Strelice, boga mi! Nas su strijeljali! Brzo sam ukoračio da zatvorim kapak sa strane obale. Onaj je idiot od kormilara, s rukama na žbicama kola, visoko zabacivao koljena škripeći zubima poput zauzdanog konja. Odnio ga đavo! A mi smo se s mukom probijali tri metra od obale. Morao sam se dobro nagnuti van da privučem teški kapak, i među lišćem ugledah lice, na visini sa svojim, gdje me gleda veoma bijesno i netremice. I tada, iznenada, kao da mi je veo strgnut s očiju, razaznao sam duboko u uskomešanom mraku gole grudi, ruke, noge, blistave oči - grmlje je vrvjelo ljudskim udovima u pokretu, svjetlucavim, brončane boje. Grančice su se tresle, njihale i šuštale, iz njih su izlijetale strelice, i onda se kapak zatvorio. »Ravno naprijed«, rekoh kormilaru. Glavu je držao ukočeno, kolutao je očima i dalje je tiho dizao i spuštao noge, pjeneći se malo u kutovima usana. »Mir!« rekoh bijesno. Da, tko će drvetu zapovjediti da se ne njiše na vjetru. Izjurio sam vam. Ispod mene, na željeznoj palubi, metež nogu, zbrkani uzvici, jedan glas vrisne: »Možete li okrenuti natrag?« Spazih na vodi pred nama mreškanje u obliku slova V. Što? Još jedan panj! Ispod mene zagrmi salva. Hodočasnici pripucali iz svojih winčesterki, samo šibaju grmlje olovom. Uzdignu se vraški mnogo dima, polagano se odvalja naprijed. Prokunem. Sada nisam mogao vidjeti ni mreškanje vode ni panj. Stajao sam u dovratniku, zagledajući, a strelice su dolazile u rojevima. Možda su bile otrovne, ali su se doimale kao da ne bi naudile ni mački. Grmlje poče urlati. Naši drvosječe kriknuše ratnički; zagluši me pucanj puške upravo iza mojih leđa. Osvrnuh se, i kormilarnica je još bila puna buke i dima kad sam srnuo prema kolu kormila. Glupi je crnac pustio sve da otvori kapak i ispali Martini-Henry pušku. Stajao je pred širokim otvorom sijevajući očima. Viknuo sam na nj da se vrati, dok sam izvlačio parobrod iz nenadanog skretanja. Sve da sam i htio, nije bilo mjesta za okretanje, panj je bio negdje vrlo blizu tom prokletom dimu, nije se smjelo gubiti vrijeme, i jednostavno sam ga pritjerao k obali, dobrano uz obalu, gdje sam znao da je voda duboka.
Polako smo derali uz prevješeno grmlje u vrtlogu slomljenih grana i otpalog lišća. Pucnjava ispod mene zamuknu, kao što sam i očekivao, kada se pucaljke isprazne. Izmaknuh glavu pred svjetlucavim fijukom, koji sune kormilarnicom kroz jedan otvor kapka unutra, a kroz drugi van. Gledajući mimo pobješnjelog kormilara, koji je prijetio praznom puškom i urlao na obalu, vidio sam nejasne oblike ljudi u trku, pogurene, u skoku, u šuljanju, jasne, nepotpune, kratkotrajne. Nešto se veliko pojavi u zraku pred kapkom. Puška pade u vodu, a čovjek hitro zakorači unatrag, pogleda me preko ramena, neobično, značajno, prisno i sruši se do mojih nogu. Glava mu dvaput udari u kolo kormila, a kraj nečega što je bilo nalik na dugačku trsku zaštropoće unaokolo i prevali mali sklopiv stolac. Činilo se kao da je, iščupavši tu stvar iz ruku nekoga sa obale, izgubio ravnotežu u natezanju. Rijetki se dim razišao, panj smo prešli i, gledajući preda se, vidio sam da ćemo za stotinjak metara smjeti skrenuti od obale, ali sam na nogama osjetio takvu toplinu i vlagu da sam morao pogledati dolje. Čovjek se izvrnuo na leđa i buljio u mene, stežući trsku s obje ruke. Bio je to držak koplja koje ga je - bačeno ili gurnuto kroz otvor - zahvatilo u slabine, baš ispod rebara. Oštrica je ušla duboko, kroz strahovitu ranu. Cipele su mi bile pune. Lokva je krvi ležala veoma mirno i svjetlucala se tamnocrveno ispod kormila. Njegove su oči sjale zadivljujućom svjetlošću. Ponovo zagrmi pucnjava. Gledao me uznemireno, stežući koplje kao nešto dragocjeno, s izgledom straha da mu ga ne pokušam uzeti. S naporom sam otrgnuo oči od njegova pogleda i usredotočio se na kormilarenje. Jednom sam rukom napipao nad glavom uzicu parne sirene i ubrzano ispuštao urlik za urlikom. Istog trena zamuknu zbrka divljih i ratničkih krikova, a iz dubina džungle izvi se drhtav i dugačak jecaj tužnog straha i potpunog beznađa, jecaj kakav bi se mogao zamisliti da slijedi let posljednje nade sa zemlje. U grmlju nastade veliko komešanje; pljusak strelica presuši, nekoliko usamljenih pucnjeva jeknu oštro - tada tišina u kojoj do mene jasno doprije polagana lupa kotača na krmi. Okrenuo sam kormilo sasvim udesno, kad se na vratima pojavio hodočasnik u ružičastoj pidžami, veoma uzbuđen i uznemiren. »Upravitelj me šalje« - započe službeno i prekinu. »Dobri bože!« reče zureći u ranjenika. Nas dvojica bijelaca stajali smo nad njim i obojicu nas je obuhvaćao njegov upitni i sjajan pogled. Kažem vam, činilo se kao da će nas sad na zapitati nešto razumljivim nam jezikom; no umro je bez glasa, bez pokreta, bez grča. Tek se u posljednjem času strogo namrštio, kao u odazivu na neki nama nevidljivi znak, nečujni šapat, i taje natmurenost dala njegovoj posmrtnoj maski nepojmljivo sumoran, zamišljen i prijeteći izraz. Sjaj upitnoga pogleda brzo ugasnu u bezizražajnu prozirnost. »Znate li kormilariti?« željno zapitah posrednika. Činio se veoma neodlučan, ali ga ja zgrabih za ruku i on smjesta shvati kako hoću da kormilari znao ili ne znao. Da vam kažem po istini, luđački sam želio promijeniti čarape i cipele. »Mrtav je«, prošapće momak, duboko potresen. »Bez sumnje«, rekoh, divljački potežući vezice cipela. »Uostalom, mislim da je i gospodin Kurtz već mrtav.«
To je sada bila glavna misao. Osjećao sam duboko razočaranje, kao da sam uvidio kako sam težio za nečim posve nestvarnim. I da sam prešao sav taj put s jednim ciljem - da razgovaram s gospodinom Kurtzom - ne bih mogao biti potišteniji. Razgovor s... Bacio sam jednu cipelu u vodu i shvatio da sam upravo to tako gorljivo očekivao - razgovor s Kurtzom. Došao sam do neobične spoznaje - nikada ga nisam zamišljao na djelu, znate, nego u raspravi. Nisam rekao sam sebi: »sada ga neću nikada vidjeti«, ili »sada mu neću nikada stegnuti ruku«, nego »sada ga neću nikada čuti«. Toga sam čovjeka predočivao kao glas. Naravno da sam ga dovodio u vezu s nekim oblikom djelovanja. Zar mi nisu rekli, sa svim prizvucima zavisti i divljenja, da je on skupio, trampio, prijevarom izmamio ili ukrao više bjelokosti od svih ostalih posrednika zajedno? To nije bilo važno. Važno je bilo to, da je on bio nadareno biće, i da je od svih darova onaj, koji se naročito isticao, koji je stvarao osjećaj zbiljske prisutnosti, bio njegova sposobnost da govori, njegove riječi - dar izražavanja, koji zapanjuje, prosvjetljuje, najuzvišeniji i najpodliji, iskričava struja svjetla ili himbena bujica iz srca neprodirne tame.
Druga cipela odleti u tu svemoćnu đavolsku rijeku. Pomislih - bogami, gotovo je! Zakasnili smo; on je nestao - dar je nestao, zatrt nekim kopljem, strijelom ili toljagom. Ipak neću nikada čuti toga momka - moja je tuga bila zapanjujući pretjeran osjećaj, upravo onakav kakav sam zamijetio u tužnom naricanju tih divljaka u prašumi. Čini mi se - ne bih mogao snažnije osjetiti samotni očaj da mi je bila oteta vjera, ili da sam promašio svoj životni poziv. Zašto tako svinjski netko uzdiše? Besmislica? Pa dobro, besmislica. Gospode bože! zar čovjek nikada ne smije... - No, dajte mi malo duhana...
Stanka duboke tišine, tada planu šibica i ukaza se Marlowovo mršavo lice, iscrpljeno, upalih obraza, prevješenih bora i podbuhlih kapaka, s izgledom usredotočene pažnje; i dok je krepko sisao svoju lulu, njegovo lice kao da se odmicalo i primicalo iz noći u pravilnom palucanju sićušnog plamena. Šibica se ugasi.
- Besmislica! - uzviknuo je. - To je najgore, kad se pokuša ispričati ... Evo vas ovdje sviju, svaki vezan s dva otmjena stana kao lađa s dva sidra, za jednim uglom mesar, za drugim redarstvenik, odličan tek i temperatura normalna - čujete li - normalna od početka do kraja godine. I vi kažete, besmislica! Neka besmislicu nosi vrag! Besmislica! Dragi moji momci, što možete očekivati od čovjeka koji je čas prije iz čiste uzrujanosti bacio u vodu par novih cipela. Kad sada pomislim na to, čudim se da nisam zaplakao. Ja se, uglavnom, ponosim svojom duševnom snagom. Duboko me je ranila misao kako sam izgubio neprocjenjivu povlasticu da slušam nadarenog Kurtza. Naravno, imao sam krivo. Ta me je čast očekivala. O, čuo sam i više nego dovoljno. I bio sam u pravu. Jedan glas. Jedva da je bio nešto više od glasa. I čuo sam - njega - to - taj glas - druge glasove - svi su bili tako malo više od glasova - i samo sjećanje na to vrijeme lebdi oko mene, neopipljivo, kao zamirući treptaj nekoga sveobuhvatnog blebetanja, glupog, okrutnog, podlog, divljeg, ili jednostavno beznačajnog, bez ikakva smisla. Glasovi, glasovi - čak i sama djevojka - sada -. Dugo je šutio.
- Na kraju sam jednom laži zauvijek sahranio priviđenje njegove nadarenosti - poče iznenada. - Djevojka! Što? Jesam li spomenuo neku djevojku? O, ona je bila izvan toga - posvema. One su - mislim žene - izvan toga - treba da budu izvan toga. Mi im moramo pomoći da ostanu u svome predivnom svijetu, kako se naš ne bi pokvario. O, ona je morala biti izvan toga. Trebalo je da čujete iz groba iskopano tijelo gospodina Kurtza kako kaže: »Moja buduća«. Smjesta biste zapazili kako je ona bila potpuno izvan toga. A tek veličajno čelo gospodina Kurtza! Kažu da kosa katkada raste i dalje, ali ovaj je - e - primjerak bio zadivljujuće ćelav. Divljina ga je potapšala po glavi, i gle, bila je kao kugla - kugla od bjelokosti; pomilovala ga je, i gle - osušio se; prigrlila ga je, zavoljela, zagrlila, uvukla mu se u žile, izjela mu meso, i nepojmljivim obredima nekoga đavolskog posvećivanja pripela njegovu dušu svojoj. On je bio njezin razmaženi i pokvareni ljubimac. Bjelokost? I još koliko! Hrpe, gomile bjelokosti. Stara se čatrlja od blata raspucavala od nje. Pomislili biste da u cijelom tom kraju nije preostala ni jedna kljova ni iznad zemlje ni ispod nje. »Uglavnom okamenjena«, napomenuo je upravitelj prezirno. Bila je isto toliko okamenjena koliko i ja; no nazivaju je okamenjenom kad je iskopana. Čini se da crnci katkada zakopavaju kljove - ali ovu gomilu očigledno nisu mogli zakopati dovoljno duboko da spase nadarenog gospodina Kurtza od njegove sudbine. Nakrcali smo njome parobrod i prilično smo je morali nagomilati na palubi. Tako ju je on mogao vidjeti i uživati dok može vidjeti, jer je tu uslugu cijenio do kraja. Trebalo je da ga čujete kad kaže: »Moja bjelokost«. O da, ja sam ga čuo. »Moja buduća, moja bjelokost, moja stanica, moja rijeka, moje -« sve je bilo njegovo. Od toga sam zadržavao dah očekujući da ću čuti kako divljina praska u silan, urnebesni grohot, koji bi potresao nepokretne zvijezde u njihovim dupljama. Sve je pripadalo njemu - ali to je bila sitnica. Ono pravo bilo je - znati čemu je on pripadao, koliko ga je sila tmine svojatalo za sebe. Od te su vas misli podišli trnci. Bilo je to nemoguće - a i po čovjeka opasno - pokušati zamisliti. Visoko se on uspeo među zlodusima te zemlje - mislim doslovce. Vi ne možete razumjeti. Pa i kako biste mogli? - Pod nogama vam čvrst pločnik, oko vas ljubazni susjedi spremni da vas utješe ili potraže utjehu, pažljivo koračate između mesara i redarstvenika u praznovjernu užasu od sramote i vješala i ludnica - kako biste mogli zamisliti u koji bi čudan kraj prvih stoljeća zavele čovjeka nesputane noge kroz samoću - potpunu samoću bez redarstvenika - kroz tišinu - potpunu tišinu, u kojoj se ne može čuti glas ljubaznog susjeda kako upozorava i šapće o javnom mnijenju? Te sitnice čine svu tu veliku razliku. Kad njih nestane, morate pribjeći svojoj urođenoj snazi, vlastitoj sposobnosti spoznavanja istine. Naravno, možete biti prevelika luda da biste zastranili - toliko glupi, da čak i ne spoznate kako na vas nasrću sile tmine. Siguran sam da nijedan glupan nije nikada prodao svoju dušu đavolu; glupan je preglup, ili je đavo prepokvaren - ne znam što od toga dvoga. Ili možete biti tako vraški uzvišeno biće, da ste potpuno gluhi i slijepi za sve osim nebeskih priviđenja i zvukova. Tada je zemlja za vas samo nogostup - a gubite li vi nešto ili dobivate time što ste takvi, ne želim nagađati. Ali većina od nas niti je jedno niti drugo. Zemlja je za nas mjesto na kome se živi, na kom se moramo pomiriti s prizorima, sa zvukovima, i s mirisima, bogami! - udisati zadah uginula vodenog konja, da tako kažem, i ne zaraziti se. I tu, zar ne uviđate, tu dolazi do izražaja vaša snaga, vjera u vašu sposobnost da kopate jednostavne rupe u koje zakopavate te stvari - vaša snaga odanosti, ne vama samima, nego jednom skromnom, mučnom poslu. A to je prilično teško. Pazite, ja ne pokušavam opravdati, pa čak ni objasniti - pokušavam sam sebi obrazložiti - sebi - obrazložiti - gospodina Kurtza - sjenu gospodina Kurtza. Prije nego što je posve nestala, ta me posvećena utvara iz dubine onoga Nigdje počastila svojim povjerenjem, koje zbunjuje. I to zato što je sa mnom mogla govoriti engleski. Izvorni je Kurtz bio dijelom odgojen u Engleskoj, i, kako je bio ljubazan da sam kaže - njegovo srce bilo je na pravom mjestu. Majka mu je bila napol Engleskinja, njegov otac napol Francuz. U stvaranju Kurtza sudjelovala je cijela Evropa, i malo-pomalo doznao sam da mu je - sasvim ispravno - Međunarodno društvo za zatiranje divljačkih običaja povjerilo sastavljanje izvještaja radi svoga ravnanja u budućnosti. I on ga je i napisao. Vidio sam ga. Pročitao. Bio je rječit, kipio je rječitošću, ali po mome mišljenju pretjeran. On je našao vremena za sedamnaest gusto ispisanih stranica! Ali to mora da je bilo prije nego što su mu - recimo - popustili živci, i natjerali ga da predsjeda stanovitim ponoćnim plesovima, koji su završavali neopisivim obredima u njegovu čast - koliko sam nevoljko mogao razabrati iz svega što sam čuo u različitim prigodama - shvaćate li? - u čast gospodina Kurtza glavom. Ali, bilo je to predivno djelce. Sad me se, međutim, u svjetlu onoga što sam doznao kasnije, uvodni odlomak doima - zlokobno. Počeo je tvrdnjom da se mi bijelci, na sadašnjem stupnju razvitka, »nužno ukazujemo njima (divljacima) u naravi natprirodnih stvorova - prilazimo im s moći ravnoj moći nekog božanstva«, i tako dalje, i tako dalje. »Jednostavnim naporom svoje volje mi možemo pokazati gotovo neograničenu moć stvaranja dobra«, itd. itd. Odatle se vinuo i ponio mene za sobom. Zaključak je bio veličajan, iako teško zapamtiv, znate. Stvorio je u meni predodžbu neobične Beskrajnosti, kojom upravlja uzvišena Dobrota. Gorio sam oduševljenjem. To je bila neizmjerna snaga rječitosti - riječi - plamenih, plemenitih riječi. Nije bilo stvarnih uputa, koje bi prekidale čaroban tok rečenica, osim ako se ona bilješka na dnu posljednje stranice, načrčkana očito mnogo kasnije nesigurnim rukopisom, ne bi shvatila kao objašnjenje jednog postupka. Bila je veoma jednostavna, i na kraju toga dirljivog priziva na svaki nesebičan osjećaj buknula je na vas, blještava i zastrašujuća, kao munja s vedrog neba: »Istrijebiti svu tu stoku!« Čudno je bilo to što je on sigurno zaboravio sve o tom dragocjenom dodatku, jer me je kasnije, kad je nekako došao k sebi, ponovo usrdno molio da dobro pazim na »moje djelce« (tako ga je zvao), jer će ono u budućnosti sigurno povoljno utjecati na tok njegova života. O svemu sam tome znao sve, a osim toga, kako se pokazalo, imao sam se pobrinuti za njegovu uspomenu. Za nju sam učinio dovoljno da steknem neosporivo pravo odbaciti je, ako mi se tako svidi, zauvijek na smetlište napretka, među sav izmet i, slikovito govoreći, crkotine uljudbe. Ali vidite, ja ne mogu raditi kako mi se sviđa. On neće biti zaboravljen. Kakav god on bio, nije bio svagdanji čovjek. Imao je moć da očara ili zastraši zaostale duše nagnavši ih u odvratan čarobnjački ples u svoju čast; također je mogao ispuniti sitne duše hodočasnika gorkim slutnjama; imao je barem jednoga odanog prijatelja i osvojio je u svijetu barem jednu dušu koja nije bila ni nerazvijena ni zatrovana poniranjem u samu sebe. Ne, ne mogu ga zaboraviti, iako nisam spreman tvrditi da je taj momak baš bio vrijedan života što smo ga izgubili prodirući do njega. Strahovito mi je nedostajao moj pokojni kormilar - nedostajao mi je čak i dok mu je tijelo još ležalo u kormilarnici. Pomislit ćete možda da je to vrlo čudno, to žaljenje za divljakom koji nije vrijedio više od zrna pijeska u nekoj crnoj Sahari. Pa, zar ne shvaćate, on je nešto uradio, on je kormilario; mjesecima sam ga imao za leđima - pomoć - oruđe. Bila je to neka vrsta suradnje. On mi je kormilario - ja sam ga morao nadzirati, plašili su me njegovi nedostaci, i tako je bila stvorena jedva zamjetljiva veza koje sam postao svjestan tek kad je iznenada bila prekinuta. A povjerljiva dubina pogleda, koji mi je dobacio kad je bio ranjen, ostala je do danas u mom sjećanju - kao priziv na daleko srodstvo potvrđeno u odsudnom trenutku.
Uboga luda! Samo da nije dirao onaj kapak. Samosvladavanja nije imao, samosvladavanja - upravo kao ni Kurtz - drvo, s kojim vjetar čini što hoće. Čim sam navukao suhe papuče, izvukao sam ga van, pošto sam mu najprije istrgnuo koplje iz slabina, što sam, priznajem, učinio dobro zatvorenih očiju. Pete mu zajedno preskočiše nizak prag, ramena mu nalegla na moje grudi; očajnički sam ga zagrlio s leđa. O, bio je težak, težak! Mislim da je bio teži od ikojeg čovjeka na zemlji. A tada sam ga, bez mnogo skanjivanja, prevalio u vodu. Struja ga je zgrabila poput stručka trave i, prije nego što sam ga zauvijek izgubio s vida, vidio sam kako se tijelo dvaput prevrnulo. U to su vrijeme svi hodočasnici i upravitelj bili okupljeni na palubi ispod tende, klepećući jedan drugome kao jato uzbuđenih svraka, i moju je nemilosrdnu brzinu popratilo zgranuto mrmljanje. Ne mogu shvatiti zašto su htjeli da se tijelo povlači naokolo. Možda da ga balzamiraju. Ali sam također čuo još jedno, i to vrlo zlokobno, mrmljanje dolje na palubi. I moji su prijatelji drvosječe bili zgranuti, ali s jačeg razloga - iako priznajem da je sam razlog bio posve neprihvatljiv. O, posve! Bio sam odlučio da, ako moj pokojni kormilar treba da bude pojeden, onda će ga dobiti samo ribe. Živ, bio je drugorazredni kormilar, a sada, mrtav, mogao bi postati prvorazredna napast i možda prouzročiti neku gadnu nepriliku. Osim toga, žurilo mi se preuzeti kormilo, jer je čovjek u ružičastoj pidžami pokazivao da je beznadna šeprtlja u tom poslu.
To sam učinio odmah nakon jednostavnog pogreba. Plovili smo s pola snage, držeći se točno posred rijeke, i ja sam prisluškivao razgovor oko sebe. Odrekli su se Kurtza, odrekli su se postaje; Kurtz je bio mrtav, a postaja spaljena - i tako dalje - i tako dalje. Crvenkosi je hodočasnik bio izvan sebe pri pomisli da je taj ubogi Kurtz bio barem pošteno osvećen. »Čujte! Mora da smo u džungli napravili valjan pokolj. Ha? Što vi mislite? Čujte?« Doslovno je plesao, krvožedan crveni mali gad. A gotovo se bio onesvijestio pri pogledu na ranjenika! Nisam mogao a da mu ne kažem: »Svakako ste napravili valjan oblak dima.« Ja sam bio vidio, po onome kako su vršci grmlja šuštali i letjeli, da su gotovo svi meci otišli previsoko. Ako ne gađate i ne pucate s ramena, ne možete ništa pogoditi, a ti su klipani pucali s boka zatvorenih očiju. Povlačenje, tvrdio sam - i bio sam u pravu - bilo je uzrokovano pištanjem parne zviždaljke. Nato su zaboravili Kurtza i počeli se na me derati srditim prosvjedima.
Upravitelj je stajao uz kotač šapćući povjerljivo o potrebi da se prije mraka svakako otplovi dobro niz rijeku, kadli spazih u daljini čistinu uz rijeku s obrisima nekoga zdanja. »Što je to?« upitah. U čudu je pljesnuo rukama. »Postaja!« uzviknu. Smjesta sam skrenuo k obali, i dalje s pola snage.
Kroz dalekozor sam vidio obronak brežuljka prošaran rijetkim drvećem i bez ijednoga grma. Dugačka, prilično trula zgrada na vrhu bila je napol ukopana u visoku travu; velike su rupe na šiljastom krovu nadaleko zjapile crno; pozadinu je činila džungla i prašuma. Nije bilo nikakva plota ni ograde; ali nekoć je očigledno postojala ograda, jer je oko kuće preostalo u jednom redu pet-šest vitkih stupova, grubo istesanih i ukrašenih okruglim, izrezbarenim kuglama na vrhu. Prečke, ili što god li je bilo između stupova, nestale su. Naravno, sve je to okruživala prašuma. Obala je bila prazna, a tik uz vodu spazio sam bijelca pod velikim okruglim šeširom, koji je ustrajno mahao cijelom rukom da priđemo. Ispitujući gore i dolje rub prašume, bio sam gotovo siguran da mogu vidjeti kretanje - tu i tamo klize ljudski oblici. Oprezno sam proplovio kraj stanice, zatim zaustavio strojeve i pustio da brod bude ponesen nizvodno. Čovjek na obali poče vikati, požurujući nas da pristanemo. »Bili smo napadnuti«, vrisnuo je upravitelj. »Znam, znam, sve je u redu«, viknuo je onaj, veseo kao ptica. »Pristanite. U redu je. Drago mi je.«
Njegova me vanjština sjećala nečega što sam vidio - nečega smiješnog što sam negdje vidio. Pitao sam se navodeći brod uz obalu: »Na što je nalik taj momak?« Iznenada mi je sinulo. Izgledao je kao lakrdijaš. Odjeća mu je bila načinjena od nekakva tkanja, vjerojatno smeđeg platna, ali sva pokrivena zakrpama, jarkim zakrpama, modrim, crvenim i žutim - zakrpe na leđima, zakrpe sprijeda, zakrpe na laktovima, na koljenima; oko haljetka obojen pojas, skrletni rub na dnu nogavica njegovih hlača; a na suncu se doimao izvanredno šaroliko i čudesno uredno, jer ste mogli vidjeti kako je to krpanje bilo lijepo obavljeno.
Golobrado, dječačko lice, veoma svijetla kosa, neupadljive crte lica, nos se ljušti, male plave oči, smiješak i mrgođenje ganjaju se tim otvorenim obličjem poput sunca i sjene na ravni brisanoj vjetrom. »Pazite, kapetane!«, uzviknuo je, »ondje se noćas zaglavio jedan panj.« Što? Još jedan panj? Priznajem da sam prostački prokleo. Da bih završio to čarobno putovanje, gotovo sam probušio svoju podrtinu. Lakrdijaš na obali okrenu svoju njuškicu prema meni. »Englezi?« zapita, sav pretvoren u smiješak. »A vi?« viknuo sam s kormila. Smiješak nestade i on zakima glavom, kao da suosjeća u mom razočaranju. Tada se razvedri. »Ni brige vas!« uzviknu ohrabrujući. »Jesmo li stigli na vrijeme?« zapitah. »On je ovdje gore«, odgovori odmahnuvši glavom prema vrhu brežuljka i iznenada se snuždi. Lice mu je bilo poput jesenjeg neba, čas natmureno, a čas prozračno, bistro.
Kad se upravitelj, praćen hodočasnicima - a svi naoružani do zubi - otputio do kuće, onaj momak dođe na brod. »Slušajte, ovo mi se ne sviđa. Urođenici su u džungli«, rekoh. Ozbiljno me uvjeravao da zabrinutosti nema mjesta. »To su priprosti ljudi«, dodao je: »dakle, drago mi je da ste došli. Već sam ih jedva zadržavao.« »Pa rekli ste da nema razloga zabrinutosti«, uzviknuh. »O, oni nisu imali loše namjere«, reče; na moj se začuđeni pogled ispravi. »Ili gotovo nisu.« Tada će živahno: »Časna riječ, vašoj kormilarnici treba dobro čišćenje!« U idućem me trenutku savjetovao da držim u kotlu dovoljno pare, kako bih u slučaju neprilike mogao upotrijebiti sirenu. »Jedan će vam dobar urlik koristiti više od svih vaših pušaka. Priprosti su to ljudi«, ponovio je. Mljeo je tako brzo da me je posve dotukao. Činilo se da nastoji nadoknaditi duge šutnje i zapravo mi je, u smijehu, dao to na znanje. »Zar ne razgovarate s gospodinom Kurtzom?« rekoh. »S tim se čovjekom ne razgovara - njega se sluša«, uzviknuo je sa žestokim ushitom. »Ali sada -«, odmahnuo je rukom i u tren je oka zapao u najdublje ponore malodušja. Začas se opet povratio s trzajem, zgrabio obje moje ruke, neprestano ih tresao ćeretajući: »Brat pomorac... čast... užitak... zadovoljstvo... da se predstavim... Rus... sin prote... Tambovske gubernije... Što? Duhan! engleski duhan, izvrsni engleski duhan! No, to je bratski. Pušim li? Ima li mornara, koji ne puši?«
Lula ga je primirila, i malo-pomalo razabrao sam da je pobjegao iz škole i otisnuo se na more na ruskoj lađi; ponovo pobjegao; neko vrijeme služio na engleskim brodovima; sada je bio izmiren s protom. To je naglasio. »Ali, kad je čovjek mlad, mora vidjeti svijeta, sakupiti iskustva, misli, obogatiti um.« »Zar ovdje!« prekinuh ga. »To se nikad ne zna! Ovdje sam upoznao gospodina Kurtza«, reče mladenački svečano i prijekorno. Poslije toga držao sam jezik za zubima. Čini se da je bio sklonio jedno nizozemsko trgovačko udruženje na obali da ga opskrbi zalihama i krenuo u unutrašnjost laka srca, ne znajući što će mu se dogoditi. Kao dijete. Gotovo dvije godine lutao je sam područjem te rijeke, odsječen od ljudi i svijeta. »Nisam ja tako mlad kako izgledam. Dvadeset i pet mi je«, reče. »Isprva bi mi stari Van Shuyten rekao neka se nosim do đavola«, pričao je žustro i s uživanjem, »ali se ja nisam dao otjerati i govorio sam i govorio, dok se na kraju nije pobojao da ću mu probiti uši, pa mi je dao neke jeftine sitnice i nekoliko pušaka i rekao kako se nada da mu više nikada neću na oči. Dobri stari Holandez Van Shuyten. Prije godinu dana poslao sam mu malo bjelokosti, tako da me nakon povratka ne može nazvati sitnim lopovom. Nadam se da ju je primio. A za ostalo me nije briga. Dao sam da vam se pripremi nešto drva. Ono je bila moja stara kuća. Jeste li je vidjeli?« Dao sam mu Towsonovu knjigu. Učinio je pokret kao da će me poljubiti, ali se suzdržao. »Jedina knjiga koju sam ostavio, i mislio sam da sam je izgubio«, reče gledajući je zanosno. »Znate, čovjeku koji se potuca sam dogodi se mnogo nezgoda. Katkada se prevrnu čamci - a katkada se urođenici razjare pa se morate izgubiti na brzinu.« Listao je stranice. »Bilješke ste pisali na ruskom?« zapitao sam. Kimnuo je. »Mislio sam da su pisane tajnim pismom«, rekoh. Nasmijao se, a onda uozbiljio. »Imao sam grdnih muka da zadržim te divljake.« »Jesu li vas htjeli ubiti?« zapitao sam. »O ne!« uzviknuo je, pa se suspregnuo. »Zašto su nas napali?« nastavio sam. Oklijevao je a tada rekao postiđeno. »Ne žele da on ode.« »Ne žele?« rekao sam znatiželjno. Kimnuo je tajanstveno i mudro. »Kažem vam«, uzviknu, »taj je čovjek obogatio moj um.« Široko je raširio ruke zagledavši se u mene svojim malim, potpuno okruglim plavim očima.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:59 am

III

Gledao sam ga nijemo zadivljen. Eto ga preda mnom, šareno odjeven kao da je pobjegao iz grupe lakrdijaša, zanesen, basnoslovan. I samo je njegovo postojanje bilo nevjerojatno, neobjašnjivo i sasvim je zbunjivalo. On je bio nerješiva zagonetka. Bilo je nepojmljivo kako je živio, kako je uspio zaći tako duboko, kako je izdržao - zašto nije nestao istoga trena. »Zašao sam malo dalje«, rekao je, »onda još malo dalje, dok nisam otišao tako daleko da ne znam hoću li se ikada vratiti. Svejedno. Vremena ima. Uspjet ću. Vi brzo otpremite Kurtza, brzo, kad vam kažem.« Šaroliku mu odjeću, oskudicu, samoću, besmislenost ispraznih lutanja ovijao je čar mladosti. Mjesecima - godinama - život mu nije vrijedio ni lule duhana, a evo ga - tu je, srčano, besmisleno živ, neuništiv po svoj prilici samo zbog svoje mladosti i nepromišljene smionosti. Obuze me nešto poput divljenja - poput zavisti. Opsjena ga je poticala naprijed, opsjena ga je štitila. Od divljine sigurno nije želio ništa do prostora da diše i da se probija dalje. On je morao postojati i napredovati uz najveće moguće opasnosti i najteža odricanja. Ako je ikada duh pustolovine, neokaljan i neproračunat i nestvaran, vladao jednim ljudskim bićem - onda je vladao tim pokrpanim mladićem. On je imao taj skroman i čisti plamen, i ja sam mu gotovo zavidio. Taj plamen kao da je tako temeljito sagorio svaku sebičnu misao te ste, još dok je govorio s vama, zaboravili da se sve to dogodilo njemu - čovjeku pred vašim očima. Ali, nisam mu zavidio na odanosti Kurtzu. Nije bila promišljena. Došla mu je i on ju je prihvatio s nekim željnim pokoravanjem sudbini. To mi se, moram priznati, činilo vjerojatno onim najopasnijim u svakom pogledu, na što se dotada bio namjerio. Sastali su se neizbježno, poput dviju lađa što su jedna do druge zapale u tišinu i napokon se valjale trljajući bokove. Vjerujem da je Kurtz želio slušateljstvo, jer su u nekim prilikama, logorujući u prašumi, razgovarali po cijelu noć, ili - vjerojatnije - Kurtz je govorio. »Razgovarali smo o svemu«, rekao je posve zanesen sjećanjem. »Zaboravio sam da i postoji nešto što se zove san. Noć kao da je trajala manje od sata. O svemu! Svemu!... I o ljubavi.« »Ah, govorio vam je o ljubavi!«, rekoh, veoma radoznao. »Ne ono što vi mislite«, uzviknuo je gotovo strastveno. »Bilo je to općenito. On mi je otkrio stvari - stvari.«
Zabacio je ruke. Bili smo tada na palubi, i predradnik mojih drvosječa, koji je dangubio u blizini, upro je u nj svoje teške i blistave oči. Ogledao sam se i, ne znam zašto, ali uvjeravam vas - nikada, nikada prije nisu mi se ta zemlja, ta rijeka, ta prašuma, pa i sam luk buktećeg neba, činili tako beznadni i tako tamni, tako nedokučivi ljudskoj misli i nemilosrdni prema ljudskoj slabosti. »I odonda ste, naravno, neprestano s njim?«, rekoh.
Baš naprotiv. Čini se da je njihov odnos bio veoma često prekidan iz raznih razloga. Kako me je ponosno obavijestio, bilo mu je uspjelo odnjegovati Kurtza u dvjema bolestima (govorio je o tome onako kako biste vi govorili o nekom opasnom podvigu), ali je Kurtz po pravilu tumarao sam, daleko u dubinama prašume. »Veoma često, kad bih došao ovamo, na stanicu, morao sam čekati dane i dane prije nego što bi se on pojavio«, rekao je. »Ah, vrijedilo je čekati - katkada.« »Što je radio? Istraživao kraj?«, zapitah. »O da, naravno« - otkrio je mnoštvo sela, i jezera - nije znao točno u kom smjeru; bilo je opasno previše zapitkivati - ali većinom su njegovi pohodi bili radi bjelokosti. »Ali tada više nije imao robe za trgovinu«, prigovorio sam. »Još je preostalo dobrano naboja«, reče gledajući u stranu. »Da ne uvijamo, pljačkao je zemlju«, rekoh. On kimnu. »Sigurno nije bio sam!« Promrmljao je nešto o zaseocima oko onoga jezera. »Kurtz se stavio na čelo toga plemena, zar ne?«, natuknuo sam. Malo se uzvrpoljio. »Obožavali su ga«, reče. Naglasak je tih riječi bio tako osobit, da sam ga upitno pogledao. Bilo je neobično vidjeti njegovu mješavinu želje i oklijevanja da govori o Kurtzu. Taj je čovjek ispunio njegov život, ovladao njegovim mislima, uzbunio njegove osjećaje. »A što možete očekivati?« prasnuo je; »došao im je s munjom i gromom, znate - a oni nisu nikada vidjeli ništa nalik - i veoma strašan. On je mogao biti veoma strašan. Gospodina Kurtza ne možete prosuđivati kao nekoga običnog čovjeka. Ne, ne, ne! Čujte - tek da vam nekako objasnim - reći ću vam otvoreno, on je i mene htio ustrijeliti, jednom - ali ja ga ne osuđujem.« »Ustrijeliti vas!«, uzviknuo sam. »Zašto?« »Pa, imao sam nešto bjelokosti koju mi je bio dao poglavica onoga sela kraj moje kuće. Znate, ja sam im lovio divljač. Dakle, on ju je htio i to bez prigovora. Izjavio je da će me ustrijeliti ako mu ne predam tu bjelokost i onda nestanem iz tog područja, jer on to može učiniti i baš mu je došla voljica, a ništa ga na zemlji ne može spriječiti da ubije koga god mu se lijepo prohtije. A bila je to i istina. Dao sam mu bjelokost. Nije mi bilo do nje. Ali nisam nestao. Ne, ne, nisam ga mogao ostaviti. Naravno, morao sam biti oprezan dok se nismo opet sprijateljili na neko vrijeme. Tada je bio drugi put bolestan. Nakon toga morao sam ga se kloniti, ali nisam žalio. On je uglavnom živio u onim selima na jezeru. Kad je sišao na rijeku, katkada bi mi se približio, a katkada je bilo uputnije biti na oprezu. Taj je čovjek previše trpio. Mrzio je sve ovo, ali se nekako nije mogao otrgnuti. Kad sam imao prilike, preklinjao sam ga da pokuša otići dok je vremena; ponudio sam da ću se vratiti s njim. I on bi rekao da, i onda bi ostao; otišao bi u novi lov na bjelokost; nestao na tjedne; zaboravio sebe među tim ljudima - zaboravio sebe - vi shvaćate.« »Pa on je lud!«, rekoh. S gnušanjem se usprotivio. Gospodin Kurtz ne može biti lud. Da sam ga čuo prije samo dva dana, ne bih se usudio izustiti tako nešto... U toku razgovora dohvatio sam svoj dogled i počeo promatrati obalu zahvaćajući rub šume na svakoj strani i za kućom. Ispunjavala me tjeskobom spoznaja da u onom grmlju ima ljudi, tako šutljivih, tako tihih - šutljivih i tihih poput ruševne kuće na brežuljku. Na licu prirode nije bilo ni traga toj nevjerojatnoj priči, koja je bila više nagoviještena utučenim uzvicima, upotpunjena slijeganjima ramena, isprekidanim rečenicama, aluzijama koje su završavale dubokim uzdasima, nego izrečena riječima. Prašuma je bila nepokretna kao maska - teška poput zatvorenih vratiju tamnice - gledala je s izražajem skrivenog znanja, strpljivog čekanja, nepristupačne šutnje. Rus mi je objašnjavao da je gospodin Kurtz došao niz rijeku tek nedavno vodeći sa sobom sve ratnike onoga jezerskog plemena. Nekoliko je mjeseci bio odsutan - pretpostavljam da se dao obožavati - i sišao neočekivano, po svim znacima s namjerom da poduzme pljačkaški pohod ili preko rijeke ili niz nju. Pohlepa za još više bjelokosti očito je nadjačala - što da kažem? očito je nadjačala manje zemaljske težnje. Međutim, iznenada mu se stanje jako pogoršalo. »Čuo sam da bespomoćno leži, i tako sam došao - pokušao sam sreću«, rekao je Rus. »O, njemu je veoma, veoma slabo.« Upravio sam dogled na kuću. Nije bilo znakova života, ali eno ruševnoga krova, dugačak zemljani zid škilji nad travom, s tri male četvrtaste rupe prozora, a ni dvije iste veličine, sve to kao da mi je stavljeno nadohvat ruke. Naglo sam se pomaknuo, i jedna od preostalih motki one iščezle ograde uskoči u vidno polje moga dogleda. Sjećate se, rekao sam vam kako mi se izdaleka pričinilo da su nekako ukrašene, što je bilo prilično neobično u ruševnom izgledu mjesta. Sada sam ih nenadano vidio iz veće blizine, i prvi je dojam bio takav da sam zabacio glavu kao pred udarcem. Tada sam svojim dogledom pažljivo obišao stup po stup i uvidio svoju zabludu. Te okrugle kvrge nisu bile ukrasi nego znamenja; bile su rječite i zagonetne, napadne i uznemirujuće - hrana za misli i lešinare ako je koji gledao s visine; ali svakako za one mrave koji su bili toliko vrijedni da se uspnu na stup. Ostavljale bi bile još snažniji dojam, te glave na motkama, da im lica nisu bila okrenuta prema kući. Samo jedna, ona koju sam prvu razabrao, bila je okrenuta licem prema meni. Nisam bio tako potresen kako vi možda mislite. Kad sam se trgnuo unatrag, to je bilo samo od iznenađenja. Znate, očekivao sam da ću ondje vidjeti čvorugu drveta. Promišljeno sam se vratio na prvu koju sam spazio - i ondje je bila, crna, osušena, upala, spuštenih kapaka - glava kao usnula na vršku one motke, i smiješi se skvrčenih usnica kroz koje izbija uska bijela crta zubi, neprestano se smiješi nekom beskrajnom i veselom snu toga vječnog drijemeža.
Ja sada ne odajem nikakve poslovne tajne. Činjenica je da je upravitelj kasnije izjavio kako su postupci gospodina Kurtza upropastili područje. O tome nemam svoga mišljenja, ali želim da razumijete posve jasno kako postojanje onih ondje glava nije bilo baš ni najmanje korisno. One su samo otkrivale da se gospodin Kurtz nije obuzdavao u zadovoljavanju svojih različitih požuda, otkrivale su da mu nešto nedostaje - neka sitnica koja se, kad bi iskrsla hitna potreba, nije mogla pronaći ispod njegove veličanstvene rječitosti. Je li on bio svjestan te mane, ne mogu reći. Mislim da je to spoznao na kraju - ali tek na samom kraju. No njega je divljina progledala rano i na njemu se strahovito osvetila za tu nestvarnu najezdu. Mislim da mu je prišapnula stvari o njemu samom, koje on nije znao, stvari o kojima nije imao predodžbe dok se nije posavjetovao s tom velikom osamom - i šapat je bio, kako se pokazalo, neodoljivo zamaman. Snažno je odjeknuo u njemu, jer je ljuska bila prazna, bez jezgre... Odložio sam dogled, i glava, koja se činila nadohvat glasa, kao da je odjednom odskočila od mene u nedostižnu daljinu.
Poklonik se gospodina Kurtza malo pokunjio. Užurbanim, nejasnim glasom počeo me uvjeravati da se nije usudio skinuti to - recimo, znamenje. Nije se bojao urođenika; bez zapovijedi gospodina Kurtza ne bi se oni ni maknuli. Njegova je moć nad njima bila neobična. Logori tih ljudi zaokružili su mjesto, a poglavice su ga pohađali svaki dan. Puzali bi... »Ne želim znati ništa o obredima kod prilaženja gospodinu Kurtzu«, uzviknuli. Čudno, podišao me osjećaj da bi takve potankosti bile nepodnošljivije od onih glava što se suše na motkama pod prozorima gospodina Kurtza. Napokon, bio je to samo divljački prizor, dok mi se u jednom trenu činilo da sam prenesen u neki mračni kraj tajanstvenih užasa, u kojem je čisto, jednostavno divljaštvo istinito olakšanje, jer je nešto što ima pravo postojanja - očigledno - pred licem sunca. Mladić me začuđeno pogledao. Pretpostavljam da mu nije palo na um kako gospodin Kurtz nije nikakav moj idol. Zaboravio je da ja nisam čuo nijedan od tih predivnih razgovora sa samim sobom o, što li je to bilo? o ljubavi, pravdi, o tome kako treba živjeti - i što još sve ne. Ako je riječ o puzanju pred gospodinom Kurtzom, on je puzao isto tako kao i najčišći divljak među svima njima. Ja nemam pojma o prilikama, reče: te su glave bile glave buntovnika. Nasmijao sam se. To ga je užasnulo. Buntovnici. Kakvo li ću još objašnjenje čuti? Bilo je neprijatelja, zločinaca, radnika - a ovi su bili buntovnici. Te su mi se buntovne glave činile veoma pokorne na svojim motkama. »Ne znate vi kako ovakav život iskušava čovjeka Kurtzova kova«, uzviknu Kurtzov posljednji učenik. »Dobro, a vas?« rekoh. »Ja! Ja! Ja sam jednostavan čovjek. Nemam uzvišenih misli. Ne želim ništa ni od koga. Kako možete mene uspoređivati s...?« Neizrecivi su bili njegovi osjećaji, i iznenada se skršio. »Ne razumijem«, prostenjao je. »Činio sam sve što sam mogao da ga održim na životu, i to je dosta. Ja u svemu ovome nemam udjela. Nemam sposobnosti. Mjesecima nije ovdje bilo ni kapi lijeka, ni zalogaja hrane za bolesnika. Bio je sramno napušten. Ovakav čovjek, s takvim mislima. Sramno! Sramno! Nisam - ja - nisam spavao posljednjih deset noći...« Glas mu se izgubio u mir večeri. Duge su sjene prašume za našeg razgovora kliznule niz brežuljke, daleko, daleko za razrušenu kolibu, za značajan red motki. Sve se to nalazilo u mraku, dok smo mi ondje dolje bili još na suncu, i tok se rijeke ispred čistine ljeskao u mirnoj i zatravljujućoj veličajnosti, između dviju sumornih i zasjenjenih okuka. Na obali ni žive duše. U džungli ni šušnja.
Iznenada izbi iza ugla kuće grupa ljudi, kao da su izniknuli iz zemlje. Probijali su se do pasa kroz travu, u zbitoj skupini, noseći između sebe sklepana nosila. Istoga časa u praznini krajobraza vinu se krik, kojega prodornost probi tihi zrak poput oštre strijele što leti ravno u samo srce zemlje; i kao nekom čarolijom, mrka i turobna prašuma izli u čistinu rijeke ljudskih bića - nagih ljudskih bića - s kopljima u rukama, s lukovima, sa štitovima, bezumnih pogleda i pomamnih pokreta. Žbunje se još malo treslo i trava lelujala, a tada sve zastade u mramornoj tišini, u pozornoj nepomičnosti.
»Sad, ako im ne kaže ono pravo, svi smo gotovi«, reče Rus do mene. Čvor se ljudi s nosilima bio također zaustavio, kao okamenjen, na pol puta do parobroda. Iznad ramena nosača vidio sam kako se čovjek u nosilima uspravio u sjedalu, mršav i uzdignute ruke. »Nadajmo se da će čovjek, koji može tako lijepo govoriti o ljubavi općenito, naći i neki poseban razlog da nas ovaj put poštedi«, rekoh. Gorko me jedila besmislena opasnost našega položaja, kao da je biti na milosti toga okrutnog priviđenja bila neka sramotna nužnost. Nisam mogao čuti ni zvuka, ali sam kroz svoj dogled vidio zapovjedno ispruženu mršavu ruku, micanje donje čeljusti i oči te prikaze, kako se tamno sjaje u njezinoj koščatoj glavi, koja je kimala smiješnim trzajima. Kurtz - Kurtz - na njemačkom to znači kratak, zar ne? No, ime mu je odgovaralo kao i sve ostalo u njegovu životu - i smrti. Činio se najmanje dva metra i deset centimetara dugačak. Pokrivač mu je spao i iz njega se pomaljalo njegovo tijelo, bijedno i grozno kao u mrtvačkom pokrovu. Mogao sam mu vidjeti grudni koš u pokretu, uzmahane kosti njegovih ruku. Kao da se od stare bjelokosti oblikovana prilika smrti, u koju je udahnuta duša, grozi rukom nepomičnoj gomili ljudi od tamne i ljeskave bronce. Vidio sam kako razjapljuje usta - to mu je dalo izgled užasne proždrljivosti - kao da je htio proždrijeti sav zrak, svu zemlju, sve ljude pred sobom. Duboki glas doprije nejasno do mene. Mora da je vikao. Iznenada se srušio poleđice. Nosila su se tresla kad su nosači opet posrćući krenuli naprijed, i gotovo u isti čas opazio sam da gomila divljaka nestaje bez ikakva vidljivog povlačenja, kao da ih je prašuma, koja je tako nenadano izbacila ta bića, uvukla ponovo u se kao što se uvlači zrak pri dubokom udisaju. Neki su hodočasnici iza nosila nosili njegovo oružje - dvije lovačke puške, tešku pušku i laku karabinku na bubanj - munje toga bijednog Jupitra. Upravitelj je mrmljao nagnut nad njega u hodu uz njegovu glavu. Spustili su ga na pod u jednoj od malih kabina - znate, mjesta tek za krevet i jedan ili dva stolca za sklapanje. Bili smo donijeli njegovu zakašnjelu poštu, i mnoštvo je razderanih omota i otvorenih pisama bilo razbacano po njegovu krevetu. Među tim papirima malaksalo je švrljala njegova ruka. Dojmio me se plamen njegovih očiju i smirena iznemoglost njegova lica. Nije to bila toliko iscrpljenost od bolesti. Činilo se da nema bolova. Ta se sjena činila zasićena i mirna, kao da su u njoj svi osjećaji u tom času dosegli svoju puninu. Šušnuo je jednim od pisama i, gledajući mi ravno u oči, rekao: »Drago mi je.« Netko mu je bio pisao o meni. Ponovo su se pojavljivale te posebne preporuke. Zadivio me obujam zvuka što ga je proizveo bez napora, gotovo ne trudeći se da pomakne usnice. Glas! glas! Bio je taman, dubok, zvučan, a činilo se da taj čovjek nije sposoban ni da šapće. Imao je, međutim, još dovoljno snage u sebi - nesumnjivo lažne - da sve nas zamalo dokrajči, kako ćete odmah čuti.
Na vratima se bešumno pojavio upravitelj, smjesta sam izišao, a on je za mnom povukao zavjesu. Rus, kojega su hodočasnici znatiželjno promatrali, zurio je na obalu. Pogledao sam u smjeru njegova motrenja.
U daljini su se razabirale tamne ljudske pojave u nejasnu promicanju na pozadini crnog ruba prašume, a blizu rijeke stajale su u sunčanu sjaju dvije zagasite spodobe naslonjene na visoka koplja, s divljačkim nakitima za glavu od leopardove kože, ratničke, a ipak dostojanstveno smirene. A zdesna nalijevo osvijetljenom se obalom kretao divlji i predivan lik žene.
Hodala je odmjerenim korakom, uvijena u prugasto tkanje s resama, gazeći zemlju ponosno, s tihim zveckanjem i svjetlucanjem barbarskih ukrasa. Visoko je uzdigla glavu; kosa joj počešljana u oblik šljema, do koljena joj mjedeni kolutovi, do lakata narukvice od mjedene žice, grimizna točka na tamnu obrazu, bezbrojne ogrlice od staklenih kuglica oko vrata; čudne stvarčice, amajlije, darovi čarobnjaka, što su visile po njoj, ljeskale se i podrhtavale pri svakom koraku. Mora da je na sebi nosila vrijednost od nekoliko slonovskih kljova. Bila je divlja i krasna, neukrotiva i veličanstvena; u njezinu je promišljenom napredovanju bilo nešto kobno i uzvišeno. A u muku, koji se iznenada oborio na cijeli mračni kraj, na golemu divljinu, činilo se da je motri divovsko tijelo plodnog i tajanstvenog života, zamišljeno, kao da promatra sliku svoje tamne i strastvene duše.
Došla je nasuprot parobrodu, zastala nepokretno i okrenula se prema nama. Duga joj je sjena pala do ruba vode. Njezino je lice imalo tragičan i prodoran izraz očajne tuge i tupe boli pomiješane sa strahom od neke odluke koja se stvara, probija. Stajala je i gledala nas bez pokreta, kao da razmišlja o nekoj nedostiživoj svrsi, poput same divljine. Prošla je cijela minuta, i tada je zakoračila naprijed. Mukli zveket, blijesak žute kovine, pomak resastih nabora, i ona se zaustavi kao da ju je izdalo srce. Mladić do mene zagunđa. Za leđima mi zamrmore hodočasnici. Gledala je sve nas, kao da joj život ovisi o postojanoj čvrstoći pogleda. Iznenada otvori gole ruke i zabaci ih ukočeno nad glavu, kao u nesavladivoj želji da takne nebo, i istog trena srnu na zemlju brze sjene, sunu rijekom i stegnu parobrod u sjenovit zagrljaj. Nad poprištem je lebdjela opasna tišina.
Ona se polako okrenula, otišla obalom i izgubila se u džbunju nalijevo. Samo su jednom, prije nego što je nestala, sijevnule na nas njezine oči u polutami šikare.
»Da je krenula na palubu, zaista mislim da bih je bio pokušao ustrijeliti«, reče zakrpani čovjek uznemireno. »Posljednja sam dva tjedna svakoga dana stavljao svoj život na kocku da joj spriječim pristup u kuću. Jednog je dana upala i raspirila svađu zbog onih bijednih krpa, što sam ih pokupio u skladištu da njima zakrpam svoju odjeću. Već nisam pristojno izgledao. Ili barem mora da je bilo zbog toga, jer je cijeli sat govorila Kurtzu poput bjesomučnice, pokazujući pokatkad na mene. Ne razumijem narječje ovoga plemena. Na sreću, mislim da se Kurtz toga dana osjećao previše slabo a da bi mu bilo do ičega, inače bi bilo vraga. Ne razumijem... Ne, to je previše za mene. No dobro, sada je sve svršeno.«
U tom sam času začuo Kurtzov duboki glas iza zastora: »Mene spasiti - vi mislite spasiti bjelokost. Ma što mi pričate. Spasiti mene! Pa ja sam morao spasiti vas. Vi sada ometate moje zamisli. Bolestan! Bolestan! Nisam opet tako bolestan kako biste vi voljeli vjerovati. Ništa zato. Ja ću već provesti svoje zamisli - vratit ću se. Pokazat ću vam što se može učiniti. Vi s vašim torbarskim pojmovima - vi mi smetate. Ja ću se vratiti. Ja...« Upravitelj iziđe. Počastio me uhvativši me pod ruku i poveo me u stranu. »S njim je vrlo loše, vrlo loše«, rekao je. Smatrao je za potrebno da uzdahne, ali nije mario izigravati tugu dosljedno. »Učinili smo za nj sve što je bilo u našoj moći - zar ne? Ali nema smisla uljepšavati činjenicu da je gospodin Kurtz Društvu nanio više štete nego koristi. Nije uočio da vrijeme još nije zrelo za odlučno djelovanje. Oprezno, oprezno - to je moje načelo. Još moramo biti oprezni. Sad nam je ovaj kraj na neko vrijeme nedostupan. Žalosno! Uglavnom, trgovina će trpjeti. Ne niječem postojanje značajne količine bjelokosti - uglavnom iskopane. Svakako je moramo spasiti - ali gledajte kako je opasan položaj - a zašto? Zato što je način rada pogrešan.« - »Zar vi to zovete ‘pogrešnim načinom rada’?« zapitao sam promatrajući obalu. »Bez sumnje«, uzviknu on zagrijano. »A vi ne?«... »To uopće nije način rada«, promrmljao sam začas. »Upravo tako«, uskliknuo je. »To sam previdio. Potpuni nedostatak prosuđivanja. Moja je dužnost da ukažem na to na određenu mjestu.« »O«, rekoh, »onaj momak - kako li mu je ime - onaj opekar pripremit će vam veoma čitak izvještaj.« Na tren je bio preneražen. Učinilo mi se da se još nikad nisam nalazio u tako odvratnu društvu i u duhu sam potražio pomoć od Kurtza - sasvim sigurno pomoć. »Ipak mislim da je gospodin Kurtz značajan čovjek«, rekoh naglašeno. Trgnuo se, oborio na mene težak, hladan pogled, rekao veoma mirno: »bio je«, i okrenuo mi leđa. Moj je čas njegove blagonaklonosti prošao; našao sam se odbačen s Kurtzom kao pobornik zamisli za koje vrijeme još nije bilo zrelo: bio sam opasan! Ah! vrijedilo je barem imati mogućnost izbora između mora. Ja sam se zapravo obratio divljini, a ne gospodinu Kurtzu koji je, to sam bio spreman priznati, bio već zapravo pokopan. I na tren mi se učinilo da sam i ja pokopan u golemu grobu punom neizrecivih tajni. Nepodnošljiv mi je teret pritiskao grudi, osjećao sam miris vlažne zemlje, nevidljivu prisutnost pobjedničke izopačenosti, tamu neprozirne noći... Rus me lupnuo po ramenu. Čuo sam ga kako mumlja nešto o »bratu pomorcu - ne bi mogao prikriti - znanje o stvarima koje bi naškodile ugledu gospodina Kurtza«. Čekao sam. Za njega gospodin Kurtz očito nije bio sahranjen; čini mi se da je gospodin Kurtz bio za njega jedan od besmrtnih. »No«, rekoh napokon, »recite. Slučajno sam i ja prijatelj gospodina Kurtza - u nekom smislu.«
Prilično je ukočeno izjavio da bi on, kad mi ne bismo bili »istog poziva«, taj predmet zadržao za sebe bez obzira na posljedice. »On je sumnjao da ti bijelci gaje prema njemu otvoreno zle namjere.« »U pravu ste«, rekoh sjetivši se razgovora što sam ga jednom načuo. »Upravitelj misli da bi vas trebalo objesiti.« Ta ga je vijest zabrinula, što me je isprva zabavljalo. »Bit će bolje da se mirno izgubim«, rekao je ozbiljno. »Za Kurtza ne mogu više ništa učiniti, a oni bi ubrzo našli neku izliku. Što ih može spriječiti? Vojnička je postaja petsto kilometara odavde.« »Pa, poštenja mi«, rekoh, »možda bi bilo bolje da odete, ako imate prijatelja među okolnim urođenicima.« »Mnoštvo«, reče. »Oni su priprosti ljudi - a znate da ja ne tražim ništa.« Stajao je grizući usnu, a tada će: »Ne želim nikakva zla ovim bijelcima, ali, naravno, mislio sam o ugledu gospodina Kurtza - no vi ste brat pomorac i...« »Dobro«, rekoh nakon stanke. »Sa mnom je ugled gospodina Kurtza siguran.« Nisam znao koliko je istine bilo u mojim riječima.
Obavijestio me, spustivši glas, da je Kurtz zapovjedio napad na parobrod. »Katkada mu je bila nepodnošljiva pomisao da će ga otpremiti - a onda opet... Ali ja ne shvaćam te stvari. Ja sam jednostavan čovjek. Mislio je da će vas to prestrašiti - da ćete odustati smatrajući da je mrtav. Nisam ga mogao zaustaviti. O, prošli mi je mjesec bio strahovit...« »Vrlo dobro«, rekoh, »on je sada zbrinut.« »Da--a-a«, promrmljao je, očito ne posve uvjeren. »Hvala«, rekoh, »otvorit ću četvore oči.« »Ali ni riječi, ha?« zabrinuto je naglasio. »Bilo bi pogubno po njegov ugled ako itko ovdje...« S velikom sam ozbiljnošću obećao potpunu šutnju. »Tu me blizu čekaju tri crnca s kanoom. Odoh. Biste li mi mogli dati nekoliko naboja za Martini-Henry pušku?« Mogao sam i dao sam mu ih s doličnom skrovitošću. Namignuvši mi poslužio se šakom moga duhana. »Među pomorcima - znate - dobar engleski duhan.« Na vratima se kormilarnice okrenuo. - »Čujte, nemate li možda par cipela kojih biste se mogli odreći?« Podignuo je jednu nogu. »Gledajte.« Donovi su mu bili vezani na bose noge zauzlanim špagama poput sandala. Iščeprkao sam jedne stare cipele, koje je ogledao s divljenjem prije nego što ih je strpao pod lijevu ruku. Jedan mu je od džepova (tamnocrveni) nabrekao od naboja, iz drugog (tamnoplavog) virilo je Towsonovo »Razmatranje«, itd. itd. Naoko se smatrao odlično opremljenim za ponovni susret s divljinom. »Ah! Nikada više neću sresti takva čovjeka, nikada! Trebalo je da ga čujete kad krasnoslovi pjesme - a rekao mi je da su njegove vlastite. Pjesme!« Pri sjećanju na te užitke zakolutao je očima. »Oh, on je obogatio moj um!« »Zbogom«, rekoh. Rukovali smo se, i on nestade u noć. Katkada se pitam jesam li ga zaista vidio - je li bilo moguće sresti takvu pojavu!...
Kad sam se nešto poslije ponoći probudio, sjetio sam se njegova upozorenja i nagovještaja opasnosti, koje se u zvjezdanom mraku činilo dovoljno stvarno da me podigne na noge kako bih se ogledao. Na brežuljku je gorjela velika vatra, svjetlo je palucalo na nakrivljenu uglu postaje. Jedan od posrednika sa stražom od nekoliko naših crnaca, oboružanih u tu svrhu, stražario je kod bjelokosti; ali duboko u prašumi pokazivali su titravi crveni bljeskovi, koji kao da su tonuli u zemlju i izbijali iz nje između zbrkanih stupova snažne crnine, točno mjesto logora u kojemu su obožavatelji gospodina Kurtza tjeskobno bdjeli. Jednolično je udaranje velikog bubnja ispunjalo zrak prigušenim potresima i upornim treperenjem. Iz crnog, beživotnog zida prašume dopirao je neprekidan, zaglušni šum mnogih ljudi, koji su svaki za se pjevali neka kobna čaranja, baš kao što zujanje pčela dopire iz košnice, i imao je čudno, uspavljujuće djelovanje na moja napol razbuđena osjetila. Mislim da sam zadrijemao naslonjen na ogradu, dok me nenadani prolom urlika, silna provala suzdržavane i tajanstvene mahnitosti nije probudila u zbunjeno začuđenje. Umuklo je iznenada, a muklo se brujanje nastavilo djelujući kao čujna i umirujuća tišina. Nemarno sam zavirio u malu kabinu. Svjetlo je gorjelo, ali gospodina Kurtza nije bilo.
Bio bih digao viku, mislim, da sam vjerovao svojim očima. Ali isprva im nisam vjerovao - činilo se tako nemoguće. Činjenica je da sam bio obeshrabren od pukoga slijepog straha, čistog nestvarnog užasa, koji nije bio povezan ni s kakvim jasnim obrisom fizičke opasnosti. Ono što je tom osjećaju dalo takvu premoć bio je - kako bih to odredio? - moralni potres koji sam pretrpio, kao da je neočekivano na mene bilo bačeno nešto posve čudovišno, misli nesnosno, a duši mrsko. To je naravno trajalo sićušni djelić sekunde, a onda je prisni osjećaj obične, smrtonosne opasnosti, mogućnosti iznenadnog pokolja i krvoprolića ili nečega takvog, što sam vidio gdje prijeti, bio posve ugodan i umirivao je. Umirio me, zapravo, toliko da nisam dignuo uzbunu.
Na metar do mene spavao je na stolcu na palubi jedan posrednik, zakopčan u dugi kaput. Urlici ga nisu probudili; malo je hrkao; prepustio sam ga njegovu spavanju i skočio na obalu. Nisam izdao gospodina Kurtza - bilo je određeno da ga nikada neću izdati - bilo je pisano da ću ostati vjeran mori svoga izbora. S tom sam se sjenom htio sam pozabaviti - i do danas ne znam zašto sam bio ljubomoran da ma s kim podijelim osebujnu crnoću toga iskustva.
Čim sam se našao na obali, vidio sam trag - širok put kroz travu. Sjećam se veselja s kojim sam sam sebi rekao: »On ne može hodati - puže na sve četiri - imam ga.« Trava je bila vlažna od rose. Hodao sam brzo, stegnutih pesti. Čini mi se da sam imao neke mutne namjere da se oborim na njega i dobro ga izlemam. Ne znam. Imao sam neke glupe misli. Stara se pletačica s mačkom nametala mome sjećanju kao posve neprikladna osoba za početak takva razvoja događaja. Vidio sam kako niz hodočasnika šiba zrak olovom iz winčesterki prislonjenih o bok. Mislio sam da se nikada neću vratiti parobrodu, i zamišljao sam se kako sam i nenaoružan dočekujem u prašumi duboku starost. Znate - takve luckaste misli. I sjećam se da sam udaranje svoga srca pobrkao s udaranjem bubnja, i razveselila me njegova mirna pravilnost.
Držao sam se, ipak, utrine - zatim zastao da osluhnem. Noć je bila vrlo čista; tamnomodro prostranstvo, što iskri rosom i zvjezdanim sjajem, u kojemu mukom miruju crni predmeti. Činilo mi se da vidim neko kretanje pred sobom. Te sam noći bio čudnovato samosvjestan. Zapravo sam napustio utrinu i potrčao u široku polukrugu (čak vjerujem da sam hihotao) da zađem pred to micanje, to kretanje koje sam vidio - ako sam uopće išta vidio. Nadmudrivao sam Kurtza, kao da je to dječačka igra.
Naletio sam na nj i, da me nije čuo gdje dolazim i ustao na vrijeme, bio bih i pao preko njega. Podigao se, nesiguran, dugačak, blijed, nejasan, kao para što ju je izdahnula zemlja, i lagano se ljuljao preda mnom, taman i tih; a za mojim su leđima iskrsavali ognjevi između drveća i mrmor je mnogih glasova izvirao iz prašume. Pametno sam mu presjekao put, ali kad sam licem u lice s njim došao nekako k sebi, uočio sam opasnost u njezinim pravim razmjerima. Nije ona ni izdaleka prošla. Pretpostavimo da počne vikati? Iako se jedva držao na nogama, bilo je još dosta krepkosti u njegovu glasu. »Odlazite - sakrijte se«, jakim će glasom. Bilo je to strašno. Ogledao sam se. Do najbližeg ognja bilo je samo deset metara. Uspravila se jedna crna pojava i zakoračila dugim crnim nogama, uzmahanih crnih ruku, iza nje jar plamena. Na glavi je imala rogove - mislim rogove antilope. Bez sumnje neki vrač, neki čarobnjak, i doimao se prilično sotonski. »Znate li što radite?« prošaptah. »Posve«, odgovori uzdižući glas za tu jednu riječ. Zvučala mi je udaljeno i glasno, kao doziv kroz doglasalo. Ako započne svađu, propali smo, pomislih. Ovo nesumnjivo nije bio slučaj za pesničenje, čak i da nisam osjećao vrlo prirodnu nesklonost da istučem tu sjenu - to lutajuće i mučeno nešto. »Propast ćete«, rekoh, »sasvim propasti.« Znate, čovjek katkada dobije takav blijesak nadahnuća. Ja jesam rekao pravu riječ, iako zapravo nije mogao propasti dublje nego što je bio u tom istom trenu, kad su se stvarali temelji naše prisnosti - da traju - da traju - čak do kraja - pa i preko njega. »Imao sam silne zamisli«, promrmlja neodlučno. »Da«, rekoh, »ali ako pokušate vikati, razmrskat ću vam glavu...« U blizini ni kamena ni štapa. »Zadavit ću vas«, ispravio sam se. »Bio sam na pragu velikih stvari«, branio se on čeznutljivim glasom punim tuge, od kojega mi se stinula krv u žilama. »A sada zbog ovoga glupog nitkova...« »Vaš je uspjeh u Evropi siguran u svakom slučaju«, izjavio sam pouzdano. Shvaćate li, nisam ga htio zadaviti - a i mala bi od toga bila korist. Pokušao sam slomiti opčinjenost - tešku, nijemu opčinjenost divljinom, koja kao da ga je privlačila na svoje nemilosrdne grudi buđenjem zaboravljenih i divljih poziva, podsjećanjem na zadovoljene i čudesne strasti. Samo to ga je, bio sam uvjeren, pognalo van do ruba prašume, do džungle, prema blijesku ognjeva, udaranju bubnjeva, jednoličnom mrmoru kobnih čaranja; samo to je zavelo njegovu neobuzdanu dušu preko granica dopuštenih htijenja. I, ne vidite li, užas položaja nije bio u udaranju po glavi - iako sam imao veoma živ osjećaj i te opasnosti - nego u tome da sam morao izići na kraj sa stvorom kojemu se nisam mogao obratiti u ime ničega uzvišenog ili niskog. Morao sam, baš kao crnci, izazvati u njemu njega samoga - njegovu vlastitu pobjedonosnu i nevjerojatnu pokvarenost. Ništa nije bilo ni iznad ni ispod njega, i ja sam to znao. On se istrgnuo zemlji. Đavo ga odnio! On je i samu zemlju rastrgao u komadiće. Bio je sam, i ja pred njim nisam znao stojim li na zemlji ili lebdim u zraku. Prenio sam vam što smo govorili - ponavljajući rečenice što smo ih izgovorili - ali kakva korist? Bile su to obične svakodnevne riječi - znani, nejasni glasovi što se izmjenjuju svakoga novog dana života. Kao da je to važno! U mom se duhu iza njih nalazio strahotni nagovještaj riječi čuvenih u snu, rečenica izgovorenih u mori. Duša! Ako se ikada itko borio s dušom, ja sam taj. A nisam se prepirao s luđakom. Vjerovali mi ili ne, njegov je duh bio posve bistar - istina, usredotočen sam na sebe s užasnom žestinom, ali bistar; i u njemu su bili moji jedini izgledi - izuzevši, naravno, ubijanje odmah, na mjestu, što nije bilo tako pogodno, zbog neizbježne buke. Ali njegova je duša bila luda. Sama u divljini zagledala se u sebe i, nebesa mi! poludila je, kad vam kažem. Ja sam - vjerojatno zbog svojih grijeha - morao proći kušnju i sam se u nju zagledati. Nikakva rječitost ne bi mogla spržiti vjeru čovjeka u čovječanstvo poput njegova konačnog izljeva iskrenosti. On se borio i sa sobom. Vidio sam to - čuo. Vidio sam nerazjašnjivu tajnu duše, koja nije poznavala suzdržavanja ni vjere, a ni straha, nego se slijepo nosila sama sa sobom. Nisam izgubio glavu, ali kad sam ga napokon ispružio na ležaljci, otro sam čelo, a noge su mi se tresle kao da sam niz onaj brežuljak donio pola tone na svojim leđima. A ja sam ga samo podupirao, njegova koščata ruka oko moga vrata - a nije bio mnogo teži od djeteta.
Kad smo sutradan u podne krenuli, bio sam neprestano živo svjestan prisutnosti gomile iza zavjese drveća, i ona ponovo izbije iz prašume, ispuni čistinu, pokrije pristranak mnoštvom nagih, uzdahtalih, drhtavih, brončanih tjelesa. Malo sam otplovio uzvodno, tada okrenuo niz struju, i dvije su tisuće očiju slijedile kretanje pljuskavog, burnog, razjarenoga riječnog zloduha koji je šibao vodu svojim strahovitim repom i izdisao crni dim. Pred prvim redom uz rijeku tri su se čovjeka, namazana jarkocrvenom zemljom od glave do pete, nemirno šepirila amo-tamo. Kad smo ponovo došli u ravninu s njima, okrenuli su se k rijeci, zatoptali nogama, kimnuli svojim rogatim glavama, potresli svoja skrletna tjelesa; razjarenom su riječnom zloduhu zaprijetili kitom crnog perja, šugavom kožom s visećim repom, nečim nalik na osušenu tikvu; na mahove bi zajedno uzviknuli nizove neobičnih riječi, koje nisu bile nalik ni na kakav glas ljudskoga govora; a duboki žamori gomile, nenadano prekinuti, bili su kao odgovori u nekoj đavolskoj litaniji.
Bili smo unijeli Kurtza u kormilarnicu: ondje je bilo zračnije. Ležeći na počivaljci zurio je kroz otvoren kapak. U mnoštvu se ljudskih tjelesa pojavi vir, i žena visoko počešljane kose i potamnjelih obraza srne na sam rub rijeke. Ispružila je ruke, zaviknula nešto, i sav taj divlji puk prihvati povik u burnom zboru razgovijetnog, brzog govora bez daha.
»Razumijete li ovo?« zapitao sam.
I dalje je gledao kraj mene plamenim, čeznutljivim pogledom, s pomiješanim izrazom sjete i mržnje. Nije odgovorio, ali sam vidio smiješak, smiješak neobjašnjiva značenja na njegovim usnama, koje su se tren kasnije grčevito zatrzale. »Razumijem li?« reče polagano, dahćući, kao da mu je neka natprirodna snaga iščupala te riječi. Povukao sam uzicu zviždaljke, a učinio sam to zato jer sam vidio da hodočasnici na palubi izvlače svoje puške s izrazom očekivanja vesele zabave. Na iznenadni urlik tim naguranim mnoštvom tjelesa prostruji užas od straha. »Nemojte! Nemojte! Strašite ih!« uzviknu razočarano netko na palubi. Potezao sam vrpcu. Raspršili su se i potrčali. Skakali su, puzali, skretali, izmicali letećem užasu zvuka. Tri su crvena momka pala potrbuške, licem na obali, kao da su bili ustrijeljeni. Jedino barbarska i veličanstvena žena nije ni okom trepnula i tragično je pružala svoje gole ruke za nama nad nujnom i ljeskavom rijekom.
I tada je ona glupa gomila na palubi započela svoju nevinu zabavu i od dima nisam više ništa vidio.
Smeđa je rijeka snažno kuljala iz srca tame, noseći nas prema moru brzinom dvostrukom od one kojom smo plovili uzvodno; i Kurtzov je život istjecao hitro; otječući, otječući iz njegova srca u more nesmiljena vremena. Upravitelj je bio vrlo miran, sada nije imao važnih briga, shvatio nas je obojicu jednim pogledom, zadovoljnim i punim razumijevanja: »stvar« je završila kako se samo moglo poželjeti. Vidio sam približavanje vremena u kojemu ću od pobornika »pogrešnog načina rada« preostati samo ja. Hodočasnici su me gledali s negodovanjem. Ja sam, da tako kažem, bio uvršten među mrtve. Čudno kako sam se pomirio s tim nepredviđenim društvom, tim izborom mora koje su mi bile nametnute u ovoj mračnoj zemlji napadnutoj od tih zlih i pohlepnih utvara.
Kurtz je govorio. Glas! Kakav glas! Do kraja je zvonio duboko. Nadživio je njegovu snagu, da veličajnim zastorima rječitosti sakrije jalovu tamu njegova srca. O, mučio se on! mučio! Sada su sjenovite prilike ovladale prostranstvima njegova umornog mozga - slike su se bogatstva i slave pokorno okretale oko njegova neugasivog dara plemenitog i uzvišenog izražavanja. Moja buduća, moja postaja, moj životni put, moje zamisli - to su bili poticaji za prigodne provale plemenitih osjećaja. Sjena izvornoga Kurtza posjećivala je postelju šuplje patvorine, kojoj je sudbina bila da zamalo bude pokopana u utrobu prastare zemlje. Ali i đavolska ljubav i nezemaljska mržnja prozretih tajni svojatale su tu dušu natopljenu istinskim osjećajima, lakomu na lažnu slavu, nestvarnu odličnost i sve prividne uspjehe i moći.
»Katkada je bio djetinjast do stupnja dostojnog preziranja. Želio je da ga na povratku iz nekoga sablasnog Niotkuda, gdje je namjeravao stvoriti velika djela, na željezničkoj stanici dočekaju kraljevi. »Pokažite im da u vama ima nešto što zaista vrijedi, i priznanje će vaših sposobnosti biti neograničeno«, rekao bi. »Naravno, uvijek se morate pobrinuti za pobude - ispravne pobude - uvijek.« Dugi tokovi, nalik jednom te istom toku, jednolične, posve jednake okuke klizile su kraj parobroda, a mnoštvo je stoljetnih stabala strpljivo gledalo taj prljavi djelić nekoga drugog svijeta, vjesnika mijene, osvajanja, trgovine, krvoprolića, blagodati. Gledao sam preda se - kormilario sam. »Zatvorite kapak«, jednog će dana Kurtz iznenada, »ne mogu to gledati.« Učinih tako. Muk. »Oh, ali ja ću ipak skršiti tvoje srce!« doviknuo je nevidljivoj divljini.
Zapeli smo u kvaru - kako sam i očekivao - i zbog popravka morali raspremiti brod na vršku jednog otoka. Taj je zastoj bio prvi događaj koji je pokolebao Kurtzovu sigurnost. Jednog mi je jutra dao svežanj papira i jednu fotografiju - sve povezano vezicom cipele. »Čuvajte mi ovo«, rekao je. »Taj je štetni glupan (mislio je time upravitelja) kadar zavirivati u moje stvari dok ne gledam.« Vidio sam ga poslije podne. Ležao je poleđuške zatvorenih očiju, i ja sam se tiho povukao, ali sam čuo da šapće: »Ispravno živjeti, a umrijeti, umrijeti...« Slušao sam. Ništa više. Je li on u snu vježbao neki govor, ili je to bila rečenica iz nekog novinskog članka? On je prije pisao za novine i namjeravao je nastaviti »u svrhu širenja mojih shvaćanja. To je dužnost.«
Neprodorna je bila njegova tama. Gledao sam ga kao što zirkate na čovjeka što leži na dnu ponora koji sunce nikada ne obasja. Ali nisam mu mogao posvetiti mnogo vremena. Pomagao sam strojaru da rastavi šupljikave stubline, izravna svinutu prijenosnu polugu i druge sitnice. Živio sam u paklenskoj zbrci rđe, strugotina, zavrtanja, matica, zavijača vijaka, čekića, zapinjača: stvari koje mrzim, jer s njima nemam uspjeha. Brinuo sam se za mali viganj što smo ga na sreću imali na brodu; umorno sam se kinjio u nevrijednoj gomili gvožđa, osim ako me nisu s nogu oborili malarični napadi.
Jedne večeri, kad sam ulazio sa svijećom, žacnule su me njegove pomalo plašljive riječi: »Ja ovdje ležim u mraku i čekam smrt.« Svjetlo mu je bilo pedalj pred očima. Prisilio sam se da promrmljam: »Ah, glupost!« i stajao sam nad njim kao sleđen.
Nikada prije nisam vidio ništa slično promjeni koja je zadesila crte njegova lica, a nadam se da i neću. A ne, nisam bio ganut. Bio sam zapanjen. Kao da je spala neka koprena. Vidio sam na tome bjelokosnom licu izraz mrka ponosa, nemilosrdne sile, kukavna užasa - izraz snažnog i beznadnog očaja. Je li on u tom odsudnom trenutku potpune spoznaje proživio još jednom svoj život u svakoj pojedinosti čežnje, iskušenja i podavanja? Šapatom je zavapio nekom priviđenju, nekoj tlapnji - dvaput je zavapio, vapajem koji jedva da je bio nešto više od daha: »O, užasa! O, užasa!« Udunuo sam svijeću i izišao iz kajite. Hodočasnici su večerali u blagovaonici i ja sam sjeo nasuprot upravitelju. On mi je dobacio upitni pogled, koji sam s uspjehom previdio. Naslonio se, miran, s onim svojim posebnim smiješkom što zatvara neizrecive dubine njegove zloće. Na svjetiljku, na stolnjak, na naše ruke i lica rušio se neprekidan pljusak mušica. Nenadano upraviteljev dječak promoli svoju drzovitu crnu glavu u dovratak i reče s prizvukom nemilosrdnog prezira: »Gospodin Kurtz - on mrtav.«
Svi hodočasnici izjure da vide. Ja sam ostao i dalje večerao. Vjerujem da su me smatrali za nečovječno bešćutna. Ali nisam pojeo mnogo. Bila je ondje svjetiljka - svjetlo, zar ne znate - a vani je bilo neugodno, odvratno, mračno. Više se nisam približio tome izvanrednom čovjeku, koji je osudio pustolovine svoje duše na ovoj zemlji. Glas je iščezao. Što je preostalo? Ja, naravno, znam da su sutradan hodočasnici sahranili nešto u blatnu jamu. A onda su zamalo sahranili i mene.
Međutim, kako vidite, nisam se tada i ondje pridružio Kurtzu. Nisam. Ostao sam da prosanjam moru do kraja i još jednom pokažem svoju odanost Kurtzu. Sudbina. Moja sudbina! Šaljiva li je stvar život - taj tajanstveni sklop nemilosrdne logike - s jalovom svrhom. Najviše čemu se možete od njega nadati jest neka spoznaja o samom sebi - koja dolazi prekasno - žetva neugasivih kajanja. Ja sam se nosio sa smrću. To je najnezanimljivija borba što je možete zamisliti. Zbiva se u neopipljivoj sivoći, ništa pod vama, ništa oko vas, bez promatrača, bez buke, bez slave, bez žudnje za pobjedom, bez velikog straha od poraza, u nezdravu ugođaju mlake sumnjičavosti, bez snažne vjere u vlastito pravo, a još manje u pravo vašeg suparnika. Ako je oblik krajnje spoznaje takav, onda je život veća zagonetka nego što neki od nas misle. Od posljednje prilike da izreknem osudu dijelila me debljina vlasi, i s poniženjem sam otkrio da vjerojatno ne bih imao ništa reći. Zato tvrdim da je Kurtz bio - jedinstven čovjek. On je imao nešto reći. On je to izrekao. Otkako sam i sam zavirio preko ruba, bolje razumijem njegov pogled, koji nije mogao vidjeti plamičak svijeće, ali je bio dovoljno širok da obuhvati čitav svemir, dovoljno probojan da progleda sva srca što kucaju u tami. On je sve sabrao - on je prosudio. »O užasa!« Bio je jedinstven čovjek. Napokon, to je bio izraz neke vrste vjerovanja; imao je iskrenosti, imao je uvjerenja, imao je taj šapat, potresni zvuk pobune, imao je grozno obličje na tren viđene istine - čudnu mješavinu čežnje i mržnje. A ono čega se najbolje sjećam nije moja muka - priviđenje sivoće bez oblika, ispunjene fizičkom boli, i bezbrižno preziranje prolaznosti svega - čak i te boli. Ne! Čini se da sam ja proživio njegov kraj. Istina, on je načinio taj posljednji korak, prekoračio je rub, dok je meni bilo dopušteno da povučem svoju neodlučnu nogu. I možda je u tome sva razlika; možda su sva mudrost, i sva istina, i sva iskrenost zbijene u taj neznatan djelić vremena u kojemu mi prekoračujemo prag nevidljivog. Možda! Volim misliti da moje prosuđivanje svega ne bi bila riječ bezbrižnog prezira. Radije njegov vapaj - mnogo radije! Bilo je to očitovanje, pobjeda ćudoređa plaćena bezbrojnim porazima, gnusnim užasima, odvratnim zadovoljstvima. Ali pobjeda! Eto, zato sam Kurtzu ostao vjeran do kraja, pa i preko njega, kad sam nakon dugog vremena još jednom čuo ne njegov glas, nego odjek njegove veličanstvene rječitosti, koji je na mene nahrupio iz duše providno čiste poput gorskog kristala. No nisu me sahranili, iako postoji stanovit dio vremena kojega se sjećam mutno, s gadljivim čuđenjem, poput puta kroz neki neshvatljiv svijet koji nije sadržavao ni nade ni želje. Opet sam se našao u grobnom gradu, mrzeći i pogled na ljude koji su se žurili ulicama da ugrabe jedan od drugoga malo novca, da proždru svoju nevaljalu hranu, da poloču svoje nezdravo pivo, da sanjaju svoje nevažne i budalaste snove. Zadirali su u moje misli. Bili su uljezi, i njihovo je znanje o životu bilo za mene laž koja razdražuje, jer sam pouzdano osjećao da oni ne mogu nikako znati ono što znam ja. Njihovo držanje, jednostavno - držanje običnih pojedinaca koji idu svojim poslom, uvjereni u potpunu sigurnost, vrijeđalo me poput nečuvena gizdanja ludosti pred licem opasnosti koju ne može shvatiti. Nisam imao nikakve osobite želje da ih prosvijetlim, ali sam se s mukom suzdržavao da im se ne nasmijem u lice puno glupe važnosti. Rekao bih da u to vrijeme nisam bio posve zdrav. Teturao sam ulicama - morao sam srediti razne poslove - i gorko se cerio posve pristojnim osobama. Priznajem da je moje ponašanje bilo neoprostivo, ali tih sam dana vrlo često imao vrućicu. Nastojanja moje drage tete da »me odnjeguje do zdravlja« činila su se posve besmislena. Nije moja snaga trebala njege, već je moja mašta trebala umirenja. Čuvao sam svežanj papira što mi ga je bio dao Kurtz, ne znajući točno što bih s njima. Majka mu je nedavno umrla. Uz nju je, kako su mi rekli, bdjela njegova Buduća. Jednog me dana posjetio glatko obrijan čovjek službena držanja i zlatom obrubljenih naočari raspitujući se, isprva izdaleka a poslije udvorno ustrajno, o, što je on ljubazno nazvao, nekim »ispravama«. Nisam bio iznenađen jer sam s upraviteljem, ondje vani, imao dvije svađe o tom predmetu. Odbio sam da dam ma i najmanji komadić papira iz toga zamotka, i jednak sam stav zauzeo i prema čovjeku s naočarima. Naposljetku je počeo prikriveno prijetiti i zagrijano je dokazivao da Društvo ima pravo na svaki podatak o svojim »područjima«. Pa reče: »Znanje gospodina Kurtza o neistraženim područjima nužno mora da je bilo opsežno i osebujno - zahvaljujući njegovim velikim sposobnostima i žaljenja vrijednim prilikama u koje je bio upućen; stoga... »Uvjerio sam ga da se znanje gospodina Kurtza, ma kako opsežno ono bilo, nije ticalo pitanja trgovine ili uprave. Tada je zazvao ime nauke. »Bio bi neprocjenjiv gubitak kad« itd. itd. Ponudio sam mu izvještaj o »Zatiranju divljačkih običaja«, od kojega sam otrgnuo onaj dodatak. Željno ga je zgrabio, ali je na kraju prezirno frknuo nosom. »To nije ono što smo imali pravo očekivati!« Napomenuo je. »Ne očekujte ništa više«, rekoh. »Ostalo su samo osobna pisma.« Povukao se nakon neke prijetnje pravnim postupkom i više ga nisam vidio; ali poslije dva dana pojavio se drugi čovo, koji se nazivao Kurtzovim bratićem. Želio je svakako da čuje sve potankosti o posljednjim trenucima svoga dragog rođaka. Slučajno mi je dao do znanja da je Kurtz u biti bio veliki glazbenik. »Imao je preduvjeta za velik uspjeh«, reče čovjek koji je, vjerujem, bio orguljaš, duge sijede kose zabačene preko zamaštena ovratnika kaputa. Nisam imao razloga posumnjati u njegovu izjavu, i dan-danas ne mogu reći što je bilo Kurtzovo zanimanje, je li ga ikada imao - koja je njegova darovitost bila najjača. Smatrao sam ga za slikara koji je pisao za novine, ili novinara koji je znao slikati - ali čak mi ni rođak (koji je za vrijeme razgovora šmrkao burmut) nije mogao reći točno što je Kurtz bio. Bio je sveobuhvatan veleum - u tome sam se složio sa starcem koji se nato useknuo u veliki pamučni rupčić i povukao u djetinjastom uzbuđenju, odnoseći neka obiteljska pisma i nevažne pribilješke. Napokon se pojavio neki novinar, koji je želio saznati nešto o sudbini svoga »dragog druga«. Taj me posjetilac obavijestio kako je pravo polje Kurtzova djelovanja trebalo da bude politika »za široke slojeve«. Imao je ravne čupave obrve, kratko podšišanu kuštravu kosu, monokl na širokoj vrpci i razgovorljivo je priznao svoje uvjerenje da Kurtz uopće nije znao pisati, »ali, nebesa! Kako li je taj čovjek znao govoriti! On je zanosio velike skupove. Imao je vjeru - razumijete li? - imao je onu pravu vjeru. Mogao je povjerovati u bilo što - što god. Bio bi sjajan vođa neke neumjerene stranke.« »Kakve stranke?« zapitao sam. »Bilo kakve«, odgovori on. »On je bio - bio - neumjerenjak.« Zar to nije i moje mišljenje? Suglasio sam se. Je li meni poznato, zapita on s iznenadnim blijeskom radoznalosti, »što li ga je to navelo da ode onamo?« »Da«, rekao sam i smjesta mu uručio onaj glasoviti Izvještaj da ga tiska ako smatra za shodno. Užurbano ga je prelistao, mumljajući cijelo vrijeme, prosudio da »zadovoljava« i izgubio se sa svojim plijenom.
»Tako sam na kraju ostao s tankim snopom pisama i fotografijom djevojke. Činila mi se lijepom - mislim, izraz lica joj je zračio ljepotom. Znam da se i sunčana svjetlost može natjerati na laž, ali ste osjećali da nikakvo baratanje svjetlom i držanjem ne bi moglo dati njezinim crtama onu finu sjenu istinoljublja. Činila se spremna da sluša bez duševne uzdržljivosti, bez sumnjičavosti, bez ijedne sebične misli. Zaključio sam da ću otići i vratiti joj njezinu sliku i pisma. Radoznalost? Da; a možda i jedan drugi osjećaj. Sve što je bilo Kurtzovo zauvijek je prošlo kroz moje ruke: njegova duša, njegovo tijelo, njegova postaja, njegove zamisli, njegova bjelokost, njegov životni put. Preostali su još samo sjećanje na njega i njegova Buduća - a ja sam i to želio nekako predati prošlosti, izručiti osobno sve njegovo što je još bilo kod mene onom zaboravu koji je posljednja riječ naše opće sudbine. Ne opravdavam se. Nisam imao jasne predodžbe o tome što zapravo hoću. Možda je to bio poziv nesvjesne odanosti, ili ispunjenje jedne od onih podrugljivih potreba koje se kriju u činjenicama ljudskog postojanja. Ne znam. Ne mogu reći. Ali otišao sam.
Mislio sam da je uspomena na njega poput onih drugih uspomena na mrtve, koje se gomilaju u životu svakoga čovjeka - u mozgu nejasni utisci sjena koje su na nj pale u svome brzom i nepovratnom putu; ali pred visokim i teškim vratima, među visokim kućama ulice tihe i dostojne poput dobro održavane staze na nekom groblju, prividio mi se on na nosilima, proždrljivo otvarajući usta, kao da će progutati cijelu zemlju sa svim njezinim ljudstvom. Živio je tada preda mnom; bio je isto tako stvaran kao bilo kada prije - sablast pohlepna na sjajnu vanjštinu, na užasnu stvarnost; sablast tamnija od sjene noći, i plemenito uvijena u plašteve divotne rječitosti. Priviđenje kao da je ušlo sa mnom u kuću - nosila, sablasni nosači, divlja gomila pokornih obožavalaca, sumrak prašume, ljeskanje rijeke između mračnih okuka, kucaj bubnja, pravilan i prigušen kao bilo - bilo srca nepobjedive tmine. Bio je to za divljinu čas slavlja, neodoljiv i osvetnički nasrtaj koji ću, kako mi se činilo, morati zaustaviti sam, za spas druge duše. I sjećanje na ono što sam čuo kako on govori ondje, daleko, dok su se za mojim leđima u sjaju ognjeva komešale rogate pojave, te mi se isprekidane rečenice vrate, i ponovo su se čule u svojoj kobnoj i zastrašujućoj jednostavnosti. Sjetio sam se njegova kukavnog moljakanja, njegovih kukavnih grožnji, orijaškog raspona njegovih zlih požuda, zloće, patnje, razularene tjeskobe njegove duše. A kasnije mi se pričinilo kao da vidim njegovu pribranu tromost, kad je jednog dana rekao: »Sada je ovo brdo bjelokosti zaista moje. Društvo ga nije platilo. Ja sam je sakupio sam neprestano noseći glavu u torbi. Bojim se da će je ipak pokušati svojatati. Hm. Ovo je težak slučaj. Što mislite što bi trebalo da uradim - da se oduprem? Ha? Ja želim samo pravdu...« Želio je samo pravdu - samo pravdu. Pozvonio sam na vratima od mahagonija na prvom katu i, dok sam čekao, kao da je zurio u mene iz ulaštene površine - zurio onim širokim i neizmjernim pogledom koji obuhvaća, osuđuje i mrzi čitav svemir. Učinilo mi se da čujem prošaptani vapaj: »O, užasa! O, užasa!«
Mračilo se. Morao sam čekati u visokoj sobi za primanje sa tri velika prozora od poda do stropa, kao tri svijetla i zastrta stupa. Pozlaćene zavinute noge i hrptovi pokućstva sjali su se u nejasnim krivinama. Visoki mramorni kamin imao je hladnu bjelinu spomenika. U kutu je stajao raskošan velik glasovir s tamnim odsjevima na ravnim plohama kao sumoran i ulašten sarkofag. Visoka se vrata otvore - zatvore. Ustao sam.
Prišla je, sva u crnom, blijeda glava lebdjela je prema meni u sumraku. Bila je u koroti. Od njegove je smrti prošlo više od godine dana, prije više od godine dana stigla je vijest; činila se kao da će pamtiti i žaliti zauvijek. Uzela je obje moje ruke u svoje i promrmljala: »Čula sam da ćete doći.« Opazio sam da nije vrlo mlada - mislim nedorasla. Imala je zrelu moć vjernosti, vjere, patnje. Pričini mi se da se u sobi smračilo, kao da je sve tužno svjetlo oblačne večeri našlo utočište na njezinu čelu. Ta svijetla kosa, to blijedo lice, to čisto čelo činili su se zaokruženi nekim pepeljastim vijencem svjetla iz kojega su me gledale tamne oči. Njihov je pogled bio prostodušan, dubok, pouzdan i povjerljiv. Držala je tu pretužnu glavu kao da se ponosi tom tugom, kao da bi htjela reći: Ja, samo ja znam tugovati za njim onako kako on zaslužuje. Ali još dok smo se rukovali, na njezino lice sade takav izraz strahovita očaja da sam uvidio kako je ona od onih stvorova koji nisu igračke vremena. Za nju je on umro tek jučer. I, bogami, dojam je bio tako jak te se i meni pričinilo da je umro tek jučer - ne, upravo toga časa. Vidio sam nju i njega u istom trenu - njegovu smrt i njezinu tugu - vidio sam njezinu tugu baš u času njegove smrti. Razumijete li? Vidio sam ih zajedno - čuo sam ih zajedno. Rekla je, s dubokim uzdahom: »Ja sam preživjela«, dok se meni činilo da u svojim napetim ušima čujem jasno, pomiješano s njezinim zvukom očajnog žaljenja, završni šapat njegove vječne osude. Zapitao sam se što radim ondje, s osjećajem bezumna straha u svom srcu, kao da sam zabunom upao u područje okrutnih i besmislenih tajni koje čovjek ne smije vidjeti. Kretnjom me je pozvala da sjednem. Sjeli smo. Obzirno sam položio zamotak na stolić i ona je na nj stavila svoju ruku... »Dobro ste ga poznavali«, promrmljala je nakon trenutka žalobne tišine.
»Ondje se prisnost brzo razvija«, rekoh. »Poznavao sam ga toliko koliko jedan čovjek može poznavati drugoga.«
»I divili ste mu se«, reče ona. »Bilo ga je nemoguće poznavati a ne diviti mu se. Zar ne?«
»Bio je jedinstven čovjek«, rekao sam nesigurno. Pod molećivom ukočenošću njezina pogleda, koji kao da je žedno čekao daljnje riječi na mojim usnama, nastavio sam: »Bilo je nemoguće ne...«
»Voljeti ga«, dorekla je gorljivo, prisilivši me da zašutim i ostanem prestrašeno nijem. »Kako istinito! Kako istinito! Ali kad pomislite da ga nitko nije poznavao bolje od mene. Meni je poklonio sve svoje plemenito povjerenje. Ja sam ga najbolje poznavala.«
»Vi ste ga najbolje poznavali«, ponovio sam. A možda i jest. Ali sa svakom izgovorenom riječi soba je tamnjela, i samo je njezino čelo, glatko i bijelo, ostalo osvijetljeno neugasivim svjetlom vjerovanja i ljubavi.
»Vi ste bili njegov prijatelj«, nastavila je. »Njegov prijatelj«, ponovila je malo glasnije. »Mora da ste bili, ako vam je dao ovo i poslao vas k meni. Osjećam da vama mogu govoriti - i, oh, moram govoriti. Želim da vi - vi, koji ste čuli njegove posljednje riječi - znate da sam ga dostojna... Nije to ponos... Da! Ponosim se, ja znam da sam ga razumjela bolje od ikoga na zemlji - on mi je to sam rekao. A od smrti njegove majke, nisam imala nikoga - nikoga - kome bih...«
Slušao sam. Tama je postajala dublja. Nisam čak bio siguran je li mi on dao pravi zamotak. Osjećam kako je on htio da se pobrinem za drugi snop njegovih papira, koji je, kao što sam vidio poslije njegove smrti, upravitelj ispitivao pod svjetiljkom. A djevojka je govorila, olakšavajući svoj bol u sigurnosti moga suosjećanja; govorila je onako kako žedni piju. Čuo sam, da njezini nisu odobravali njezine zaruke s Kurtzom. Nije bio dosta bogat, ili tako nešto. I zaista, ne znam nije li on bio siromah cijeloga života. Dao mi je povoda da zaključim kako ga je onamo odagnao njegov gnjev zbog razmjernog siromaštva.
...»Tko od onih, što su ga jednom čuli, nije bio njegov prijatelj?« govorila je. »Privlačio je ljude onim što je u njima bilo najbolje.« Napregnuto me gledala. »To je dar velikih«, nastavila je i činilo se da zvuk njezina dubokoga glasa prate svi drugi zvuci, puni tajnovitosti, tuge i žalosti, što sam ih ikada čuo - žuborenje rijeke, stenjanje drveća zanjihanog vjetrom, mrmor gomila, slabi odjek nerazumljivih riječi doviknutih izdaleka, šapat glasa koji dolazi s one strane praga jedne vječne tame. »Ali vi ste ga čuli! Vi znate!« uzviknula je.
»Da, znam«, rekoh s nekim očajem u svom srcu, ali prigibajući glavu pred vjerom koja je bila u njoj, pred tom velikom i spasonosnom opsjenom što je sjala nezemaljskom svjetlošću u tami, u slavodobitnoj tami od koje je nisam mogao obraniti - od koje nisam mogao obraniti ni sebe.
»Kakav gubitak za mene - za nas!« ispravila se s divnom plemenitošću; tada je dodala šapatom: »Za svijet!« U posljednjem sjaju sumraka vidio sam svjetlucanje njezinih očiju punih suza - suza koje nisu htjele pasti.
»Bila sam vrlo sretna - vrlo sretna - vrlo ponosna«, nastavila je. »Previše sretna. Previše sretna nakratko. A sada sam nesretna za - za cijeli život.«
Ustala je; svijetla joj kosa kao da je uhvatila svu preostalu svjetlost u plamsaj zlata. I ja sam ustao.
»I od svega ovoga«, nastavila je tužno, »od svih njegovih obećanja, od sve njegove veličine, od njegova plemenita uma, od njegova plemenita srca ne preostaje ništa - ništa osim sjećanja. Vi i ja -«
»Mi ćemo ga uvijek pamtiti«, požurih se.
»Ne!« uzviknula je. »Nemoguće je da to sve bude izgubljeno - da takav život bude žrtvovan da ne ostavi ništa - do tuge. Vi znate kako je opsežne namjere imao. I ja sam znala za njih - možda ih nisam mogla razumjeti - ali drugi su znali za njih. Nešto mora ostati. Barem njegove riječi nisu umrle.«
»Njegove će riječi ostati«, rekoh.
»I njegov primjer«, prošaptala je za sebe. »Ljudi su ga poštovali - njegova je dobrota sjala u svakom činu. Njegov primjer - «
»Istina je«, rekoh, »njegov primjer, također. Da, njegov primjer. To sam zaboravio.«
»Ali ja ne zaboravljam. Ne mogu - ne mogu vjerovati - još ne. Ne mogu povjerovati da ga više nikada neću vidjeti, da ga više nikada nitko neće vidjeti, nikada, nikada, nikada.«
Ispružila je ruke kao za pojavom koja se povlači, pružajući ih crne, bijelih sklopljenih dlanova preko uskog sjaja prozora koji se gubio. Nikada ga vidjeti! Tada sam ga vidio dovoljno jasno. Vidjet ću tu vječitu sablast dok sam živ, i vidjet ću i nju, tragičnu i znanu Sjenu, koja je u tom pokretu bila nalik na onu drugu, također tragičnu, i ukrašenu nemoćnim amajlijama, koja je pružila nage smeđe ruke nad iskrenjem one paklenske rijeke, rijeke tame. Iznenada je rekla veoma tiho: »Umro je kako je živio.«
»Njegov svršetak«, rekoh, a tupa se srdžba budila u meni, »svakako je bio dostojan njegova života.«
»A ja nisam bila s njim«, promrmljala je. Moja srdžba uzmaknu pred osjećajem beskrajne samilosti.
»Sve što se moglo učiniti...«, promrmljam.
»Ah, ali ja sam u njega vjerovala više od ikoga na zemlji - više od njegove majke, više od - njega samoga. On je trebao mene! Mene! Pohranila bih svaki njegov uzdah, svaku riječ, svaki kret, svaki pogled.«
Kao da mi je studen okovala grudi. »Nemojte«, rekoh prigušenim glasom.
»Oprostite mi. Ja - ja sam tako dugo tugovala šutke - šutke. Vi ste bili s njim - do posljednjeg? Mislim na njegovu osamljenost. Uz njega nitko da ga shvati onako kako bih ga ja shvatila. Možda nitko da čuje...«
»Do samoga kraja«, rekoh potresen. »Čuo sam njegove posljednje riječi...«, zastao sam užasnut.
»Ponovite ih«, promrmljala je slomljeno. »Hoću - hoću - nešto - nešto - da s time živim.«
Gotovo sam joj doviknuo »Zar ih ne čujete?« Sumrak ih je ponavljao svuda oko nas ustrajnim šapatom, šapatom koji se činio da raste prijeteći kao prvi šušanj vjetra što se diže. »O, užasa! O, užasa!«
»Njegova posljednja riječ - da s njom živim«, ustrajala je. Zar ne razumijete da sam ga voljela - ja sam ga voljela - ja sam ga voljela!«
Sabrao sam se i polagano izustio.
»Posljednja riječ, što ju je izrekao, bilo je - vaše ime.«
Čuo sam laki uzdah, i tada mi je srce zastalo. Zaustavio ga je strahovit i pobjednički krik, krik neshvatljiva slavlja i neizrecive boli. »Znala sam - bila sam sigurna...«. Ona je znala. Ona je bila sigurna. Čuo sam njezin plač; sakrila je lice u ruke. Činilo mi se da će se kuća srušiti prije nego što uzmognem pobjeći, da će mi nebesa pasti na glavu. Ali ništa se nije dogodilo. Za takvu se sitnicu nebesa ne ruše. Pitam se, bi li se srušila da sam Kurtzu iskazao pravicu koja ga je išla? Zar on nije rekao da želi samo pravdu? Ali nisam mogao. Nisam joj mogao reći. Bilo bi to odviše tamno - previše, previše tamno...
Marlow je zašutio; sjedio je podalje, nejasan i tih, u stavu zamišljena Bude. Neko se vrijeme nitko i ne pomače. »Propustili smo početak oseke«, direktor će iznenada. Podigoh glavu. Crni sloj oblaka zastro je pučinu, a smireni je vodeni put do rubova zemlje sumorno tekao pod oblačnim nebom - činilo se da vodi u srce jedne neizmjerne tame.

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:59 am

POMORČEVE PRIPOVJEDAČKE TAJNE

Rođen kao Poljak u Ukrajini, provevši dio djetinjstva, s roditeljima, u progonstvu na oporom sjeveru carske Rusije, izbjegao je mladi Jozef Teodor Konrad Korzeniowski (1857-1924) s ocem u Austro-Ugarsku (u poljski Krakov), te odande, sa sedamnaest godina, u južnu Francusku da bi ostvario romantičnu želju: ploviti morima.
Nakon prvih iskustava u francuskoj trgovačkoj mornarici, u svojoj dvadeset i prvoj godini ukrcao se na engleski brod i nakon toga stupio je prvi put i na tlo Velike Britanije. Također je, tek tada, počeo učiti jezik na kojem će, još dvadesetak godina kasnije, postati jednim od najvećih majstora književnog izraza. Taj jezik, međutim, usvojio je - ne u zemlji, nego mornarenjem po oceanima, za upoznavanja egzotičnih obala istočne Azije, malajskog i indonezijskog otočja, pa, u kratkom bljesku, ruba Australije i, ranije još, srednjeameričkih Antila, te na jednom traumatskom putovanju dubinu afričkog kontinenta, uzvodno rijekom Kongo.
Pustolovni život starinskog tipa, dakle, a ujedno idealna biografija kosmopolita, »čovjeka od tri jezika« (još kao dječak, taj sin rodoljubivog buntovnika, naučio je francuski od guvernante), Slavena, koji je, apsorbiran Zapadom, s lakoćom stekao - i dalje razvio - modernistički senzibilitet, samotnika, otuđenika; prototip tragaoca u tuđem mediju, što će u umjetnosti kristalizirati svoj doživljaj otrgnutosti i nepripadanja? Pogrešno! Iako je Conrad, površno gledajući, doista sve to; ali samo jednim dijelom. Conrad je, naime, i melankoličan konzervativac, koji vjeruje u nužnost solidarnosti, vjernosti, ukorijenjivanja u jednu tradiciju, u jačanje kontinuiteta i pripadnost zajednici, u postojanost konstruktivna rada - usprkos svim iskušenjima bolesti i obiteljskih briga.
Čitajući danas ranog Conrada osjećamo, u prebujnim opisima tropske atmosfere, suvremenika dekadanse i esteticizma 1890-tih godina. Moralna osuda slabića i bezvoljnika, hvalospjevi požrtvovnosti, skupnom zalaganju, pouzdanom kormilarenju u službi dobro obavljenog posla - sve to, još više, pripada devetnaestom stoljeću. Paradoks je da je Conradov modernizam našao svoj puni izraz kad je Conradova čežnja za stabilnošću, uklopljenošću, pripadnošću građanskom redu, bila zadovoljena.
Bez predaka i obiteljskih veza na britanskom otoku, nov, nepoznat pisac, ne više mlad, ovisio je Joseph Conrad (kako se nazvao) o malom broju službenih čitača oko uredništva svog prvog nakladnika. Njegove kraće pripovijesti slali su pojedinim časopisima, pa je tako jedna od njih dospjela u edinburški Blackwood’s Magazine. Urednik i vlasnik tog uglednog, sedamdesetak godina starog, mjesečnika - zainteresirao se za neobičnog suradnika i pozvao ga da mu dalje piše. To je Conradu dalo, u duhovnom smislu, traženi dom, utočište. Blackwood’s je imao hiljade pretplatnika diljem britanske imperije i donosio njezinim činovnicima i oficirima, aktivnima i umirovljenima - i njihovim udovicama - župnicima i pokojem obrazovanom trgovcu, jasne, seriozne analize o pojedinim zemljama prostranoga Carstva, duge informativne članke o zbivanjima od kulturnog domašaja, sintetičke, suzdržljive preglede o novim pojavama u književnosti Njemačke, Italije, Francuske, dugačke zapise o vrtlarenju, putovanjima, gospodskom sportu-polo, strategijska razmišljanja sa svih kolonijalnih ratišta.
Za razliku od nekih drugih časopisa tog vremena, u kojima su se javljale Conradove novele, među tadašnjim svojim književnim suradnicima Blackwood’s nema ni jednog imena, koje bi danas još bilo interesantno. S Conradom je Blackwood dobio svog prvorazrednog pisca, a suradnik je osjetio da su ga prihvatili u jasno profiliranoj društvenoj strukturi, te da ima prava osjećati da pripada. Neće biti da je to spoznao odmah nakon prvog priloga, ali priče koje su slijedile pisane su očito za određenu publiku, za čitaoce baš Blackwood’s Magazinea.
Na početku priče Mladost (1898), stari pomorac Marlow sjedi sa svojim prijateljima, koji slušaju njegovo pripovijedanje. To su direktor poduzeća, pravnik, računovođa, te netko tko u tekstu o sebi govori »ja«, a isto se društvo javlja na okupu na brodu »Nellie« u okvirnom dijelu Srca tame (1899). Svakog od njih možemo identificirati među Conradovim bližim znancima, a oni su i reprezentativni za društveni sloj i ukus čitalaca Blackwood’s Magazinea. U Srcu tame Marlow će ispričati događaje sa svog tropskog putovanja; to je zapravo svjedočanstvo o pljački i ugnjetavanju. Nije to, međutim, kritika britanskog imperija. Na zemljopisnoj karti svijeta mnogo je toga obojeno crveno, »što je uvijek ugodno vidjeti, jer čovjek zna da se tamo radi istinski posao«. Svatko je mogao prepoznati da se radi o teritoriji - na karti je obojena žuto! - koja je bila privatno vlasništvo belgijskog kralja. Ipak, čitaoca se upoznaje s oblicima kolonijalnog bogaćenja, što se vrši pod parolom prosvjećivanja i donošenja civilizacije. U izvještajnom tekstu demonskoga Kurtza mogle su se prepoznati izjave Henryja Stanleya, velikog istraživača belgijskoga Konga, a podsjećali su i na dalekosežne planove Cecila Rhodesa, koji je kolonizirao čitav jugoistok Crnog kontinenta.
Blještavi talent i grandioznost Kurtzovih pothvata nisu izravno napadani u Conradovu djelu. Oni zbunjuju, izazivaju nedoumicu. Conrad nije pisao propagandu, nego suvremenike suočavao s pitanjima. Za razliku od drugih pisaca, što ih je čitala publika u istom časopisu, on je tragalačkim instinktom velikog izvornog umjetnika silio čitaoca da svoju optiku prilagodi Marlowovoj svježoj percepciji, da ga prati u otkrivanju, da s njim zastajkuje na pojedinim etapama puta u srž problema, da prirodno divljaštvo konfrontira s nasilnom prinudom, s ugnjetačkom administracijom, kažnjeničkim redovima, sistematskim izvlačenjem bogatstva u slonovači. Sitni, prazni, birokrati tu se potmulo, neizravno, licemjerjem civiliziranih gesti sukobljuju s grubom, razularenom, karizmatičkom eksploatacijom senzualnih poriva.
Sam okvirni dio Srca tame tematski najavljuje Marlowovo pričanje i daje mu šire povijesne dimenzije, ugrađene u univerzalnu prirodnu simboliku višeznačnog mraka i svjetla: priroda-društvo, iracionalno-organsko prema civiliziranom-artificijelnom. Ta mnogostrukost najavljuje modernizam. Još važnije, po svojoj modernosti, jest traženje, neizravnost, proces Marlowova iskušavanja, oklijevanja. Pripovjedač koji se pred svojim slušateljima osjeća vezan skrupulama, pa će se samo, tu i tamo, zaletjeti - i zato biti ukoren. To je govor u kojemu: središnji čin, odnos, predmet, nije imenovan ili je tek naznačen, kao, na primjer, onim mrtvačkim glavama na Kurtzovoj ogradi. Čitalac pustolovne priče u tragu Blaga kralja Solomuna mora biti razočaran. Što je zapravo Marlow ispričao? Da li mu je nešto otkrio? Nisu li Conradovi suvremenici nekako u ulozi Kurtzove vjerenice, kojoj su o kolonijalnom carstvu govorili »nužnu laž«? A reći im istinu izravno, Conrad nije - možda, čak ni umio. Razina svijesti o nekom društvenom odnosu nije uvijek ista, pa pojam kolonijalnog izrabljivanja nije tada bio opće mjesto na koje su neki naši suvremenici danas već tako navikli da im njegov sadržaj već prestaje iritirati savjest.
Koliko je, međutim, Conradovo djelo vitalno i na razne načine aktuelno govore i neki komentari, koji su o njemu nastali posljednjih godina. Oni neobično senzibilno otkrivaju baš ono što današnjeg obrazovanog čitaoca zaokuplja i mori, ne samo u svijetu oko njega, nego i u vlastitom intelektu.
Tako, prema lanu Wattu, teoretičaru književnog realizma, Marlow u biti prikazuje susret pojedinca s razgranatom birokracijom, bezličnim korporativnim poduzećem, koji onemogućuje svaku istinsku komunikaciju s intelektualnim i moralnim središtem neke druge osobe. Strukturalist i semiotičar Tzvetan Todorov smatra da se pustolovnost u tom djelu ne nalazi u samoj akciji, nego u interpretaciji činjenica, što je Marlow vrši od početka do kraja priče. Znakovi upućuju jedni na druge, ali »do predmeta na koji se priča odnosi čitalac ili slušalac nikad i ne stiže«. Njezino je srce odsutno, a tama na kraju obuhvaća i pripovjedača i slušaoce i svu prirodu oko njih.
Ova relativizacija dobiva i svoje konkretne oblike u mogućnostima raznolikih ideoloških procjena. Za razliku od europske i američke kritike, koja kroz Marlowovu zbunjenost i ogorčenost uočavaju osudu kolonijalizma, nigerijski književnik Chinua Achebe smatra Conradovu sliku rasističkom. Doista, za Marlowa u domorodačkom stanovništvu nitko ne postiže stupanj individualnosti i racionalnosti, koje su potrebne za koherentno saobraćanje. Nije li, međutim, Achebeovo izvorno stanovište, koje je opravdano iz jedne nove perspektive što se u Conradovo vrijeme još nije bila formirala, ipak u svojoj apsolutnoj kritičnosti, zapravo, ahistoričko?
Još prije nego što se izraz »dekonstrukcija« općenito počeo upotrebljavati u književnoj kritici, Cedric Watts pokazao je kako Marlow u Kurtzu vidi sasvim protivurječne stavove i odnose na djelu: on je šupalj, bez načela i moralnog težišta, s jedne strane; s druge, on umire osuđujući sama sebe; s treće, pak, on je faustovski čovjek natprosječnih vizija - ili opet krajnji nihilist, koji se grozi iracionalnih poriva što ih budi džungla, čiji se usklik: »Užas! Užas!« odnosi na ljudsku prirodu, ili, čak, na svijet kao takav.
Ako su sve takve raznolike interpretacije rezultati autentičnog životnog i intelektualnog iskustva naših suvremenika, valja reći da je sam tekst napisan pod naknadnim dojmom proživljenih emocija. »Srce tame je iskustvo«, kaže Conrad u Autorovoj bilješci, nastaloj više godina nakon same priče, »ali iskustvo gurnuto malo (i to samo vrlo malo) dalje od samih činjenica o tom slučaju, zbog, kao što vjerujem, savršeno valjane svrhe da se utisne u duh i grudi čitalaca. Toj tamnoj temi valjalo je dati zloslutnog odjeka, neki njezin posebni tonalitet, stalnu vibraciju koja bi, kako sam se nadao, trebalo da lebdi u zraku i da se donekle zadrži i nakon što je odjeknula i posljednja nota.«
Radi se ipak, dakle, ne o autobiografskom dokumentu, nego o umjetničkoj tvorevini široka simboličkog značaja. Tu je Conrad na onoj liniji koja ide od europskog pjesništva s kraja devetnaestog stoljeća, te obuhvaća i modernističku prozu, što se iscrpljuje tek u godinama pred drugi svjetski rat. Djelo, bez obzira na njegove vanjske relacije prema svijetu u njegovoj pojavnosti i njegovom funkcioniranju, ima svoj samostalni smisao, koji se stvara unutrašnjim odnosima jezičnog znakovlja, a koji odjekuje, zrači i - znači, u čitanju i njegovu širem kulturnom učinku.
Tako Conrad vidi i pripovijedanje fikcionalnog Marlowa u samom djelu: Za Marlowa »smisao neke zgode nije bio iznutra kao jezgra, nego izvana, obavijajući priču, što ga je proizvela samo kao što žeravica proizvodi treperenje usijanog zraka, poput onih magličastih aureola što se katkada vide u sablasnom osvjetljenju mjesečine«.
Smisao, dakle, nastaje u atmosferi proizvedenoj pripovijedanjem. Oba navoda podrazumijevaju neko treperenje, odjekivanje, osvjetljenje - koji se mogu ustanoviti samo svojim učinkom na percepciju, dakle impresijama, što ih proizvode u subjektivitetu primaoca. Conradovo shvaćanje umjetnine je simbolistično, a shvaćanje umjetničkog efekta mu je impresionističko. Izražavajući ovo potonje - načinom koji se odnosi na svaku vrst komunikacije, možemo reći: tek u interpretaciji ostvaruje se poruka.
U Srcu tame i u Lordu Jimu (1900) proces pripovijedanja odvija se na dvije glavne razine: jedna je autorovo predočavanje Marlowova pripovijedanja, a druga je Marlowovo predočavanje svojih doživljaja. Glavni aspekt tih doživljaja jest poznavanje i razumijevanje jednog drugog lika, pa je u samom Marlowovu doživljaju (neovisno o njegovu pripovijedanju o njemu) na djelu postupno stvaranje kontakata između Marlowa (pripovjedača, nama bližeg fikcionalnog lika) i Kurtza ili Jima. Razlika između ta dva doživljaja uvjetuje i vremenski redoslijed, u kojemu je proces tog stvaranja odnosa prikazan. U Srcu tame Marlowova priča teče, uglavnom, kronološki, a u Lordu Jimu ona je puna vremenskih skokova. Opširno je o tomu pisac ovih redaka govorio u knjizi Nepouzdani pripovjedač, gdje su razni aspekti pripovjedačke tehnike i strukture, koju ona proizvodi, u Conrada razmatrani kao karakteristični za jednu fazu moderniteta u europskoj prozi.
Pretpostavka je oblika, što ga je Conrad želio iznašavši Marlowa kao svog posrednika pripovjedača, da podsjeti na naivno, jednostavno, linijsko kazivanje, svojstveno, valjda, pomorcima. Njime se izbjegava psihološka analiza, slikanje nečijeg razmišljanja, impulsa koji ga motiviraju, emocija što ih neminovno prate i što pokreću akciju. Zadržava se neka diskretnost, izlaganje ograničava na, osjetilima dostupnom, sloju svijeta i na onomu što se iza njega može zaključiti. Grčevito tražeći svoju publiku, nastojeći da bude siguran da nekomu stvarno govori, Conrad je Marlowovo pripovijedanje situirao u određenom krugu slušalaca, ali dominantna Marlowova tema uvijek je nastojanje da nekoga shvati i, preko toga, da bolje upozna svoj svijet:
»Samo onda, kad kušamo da se uhvatimo u koštac s intimnom potrebom nekog drugog čovjeka, spoznajemo, kako su neshvatljiva, nesigurna i nejasna ona bića, koja dijele s nama pogled na zvijezde i sunčanu toplinu. Čini ti se, kao da je samoća neki teški i apsolutni uvjet života; spoljašnost se od mesa i od krvi, u koju su uprte naše oči, raspada, čim za njom ispružimo ruku, a ostaje samo hiroviti, neutješljivi i varavi duh, koji ni jedno oko ne može slijediti, ni jedna ruka uhvatiti. Šutio sam od straha da ga ne izgubim, jer mi je najednom i nerazjašnjivom snagom sinulo, da nikada neću oprostiti samome sebi, ako ga pustim, da mi umakne i nestane u tami.«
A s druge strane kaže motto romanu, što ga neka izdanja s nepravom ispuštaju: »Izvjesno je da moje uvjerenje beskrajno naraste, čim je neka druga duša spremna da ga prihvati« (Novalis). Između Marlowa i protagonista u Srcu tame i Lordu Jimu postoji suptilna veza - oba romana, uistinu, i jesu u toj vezi - makar se Marlow iz, moralno i psihološki, vrlo daleke pozicije izražava o toj dvojici. Ali je i razlika dvaju djela u tomu, što je Kurtz dio i predstavnik, ili, terminologijom retorike, metonimija jednog strašnog, protivurječnog, opasnog svijeta, što ga Marlow ne upoznaje kao realističku osobu. Sa Jimom, naprotiv, uspostavlja kontakt, druguje s njime u više navrata, a svijet u kojemu Jim živi nije s njime, kao osobom, nužno u odnosu cjeline prema dijelu. Da bi se upoznao Jim ili bar shvatile sve okolnosti u kojima on djeluje - dosljedno i nesretno - Marlowovo pričanje tumara redoslijedom asocijacija, a ne stvarnim poretkom njegovih razgovora i iskustava. Digresije su sastavni dio one slike, što je želi ostvariti kao cjelovit doživljaj o Jimu i njegovu mjestu u svijetu.
Svjetovi obiju Marlowovih priča predočuju neku povijesnu, predmetno-iskustvenu zbilju, ali onaj u Srcu tame kao da je pomaknut u grozničavo, halucinantno stanje, »tegobno hodočašće kroz stvari koje izazivaju more«, kako kaže Marlow u opisu svog marša do stanice na kojoj će preuzeti komandu nad svojim za plovidbu onesposobljenim brodom. Zamjedbe zbiljski doživljene, postaju u Conradovoj prozi simboli iracionalnog poniranja u neke iskustvene ponore. Da bi se iz njih iščupalo, potreban je napor volje kontroliran svjesnim načelima konstruktivne civilizacije.
U Lordu Jimu pak, dominiraju prešutno prihvaćena, a jasno formulirana pravila ponašanja jedne određene, ali univerzalne zajednice: mornarice, svijeta konstruktivne odanosti, službe, svrsishodnog napora, valjano izvedenog posla. U tome svijetu Jim će, zbog nedostataka u svom temperamentu, zbog prejake mašte, zbog pogrešne i fatalne preosjetljivosti, a ujedno i sljepila za vlastitu slabost - proigrati povjerenje drugih. Izgubit će tlo pod nogama, skočit će kad treba ustrajati na uzbibanoj površini, naći će se na pučini, onkraj brodske ograde. To su, u romanu, metaforički opisi njegove duševne krize i egzistencijalne izloženosti, ali u isto vrijeme, obavještavaju o onomu što se događa u priči. Kao i rijeka u Srcu tame, koja se poput zmije savija u srcu jednog kontinenta, oni su, kao i niz ne tako ključnih slika, simbolični za situaciju što je pripovijedanje ispituje, izlaže i čije okolnosti tumači. Istoga su reda i ona magla i oblačna atmosfera što uvijek obavijaju Jima kad ga Marlow želi jasno vidjeti. Realizam je postao simboličan; pojedinosti pjesnički uopćavaju stanje koje, sa svim svojim okolnostima, zanima autora i koje svakoj konkretnoj pojedinosti i daje značaj.
Ipak, svijet Lorda Jima realističan je. Conrad je možda jedinstven među piscima-moreplovcima, koji nije tek epskim patosom iskazao plovidbu kao pustolovinu života, a kao što i sam čini u dijelovima Crnca sa ‘Narcisa’, Tajfuna, Mladosti. Njegovi mornari su i u Lordu Limu katkad idealizirani, njihove slabosti i strasti, kad nije riječ o zločincima, prigušene su ili zaboravljene, izleti u senzualnost u mraku potpalublja ili lučkog bordela prešućeni ili apstraktno uopćeni, kao u romanima Dickensovim. Nitko, međutim, ne vlada pojedinostima mornarskog života kao Conrad, i to ne samo kad spominje koje se jedro skida, a koje ostavlja pri određenom vjetru, kakav je raspored tereta potreban u štivi za nevremena u Kineskom moru. Piše on i o snalaženju između užadi, o proceduri kad se traži posao na novom brodu; saznajemo o lučkom mešetarenju, svjedoci smo pregovora, svađa i šala. U prispodobi s naturalizmom - a taj cvate u vrijeme kad i Conrad piše - sve je to očišćeno, možda ipak idealizirano. Nije to Zola, pa ni Balzac. Međutim, Conrad nam predočuje jedan pun, autentičan svijet - svijet ne samo predmeta i postupaka, nego i načela, iskušenja, sukoba - a to je ono što univerzalnim, čak metafizičkim pitanjima, o kojima se u Lordu Limu radi, daje uvjerljivost i opravdava ih. Tu ostaje tajna Jimovih mogućnosti - ne kao duševna realnost i praktična provjera karaktera, nego kao ukupnost jedne fikcionalne zamisli u kojoj svaka okolnost ima svoje mjesto. Ali i takva, literarna konstrukcija izaziva nas, kao u najboljih suputnika Dostojevskog i Shakespearea, pitanjima: je li valjan postupak bio moguć, gdje je granica samoobmane i hrabrosti, koliko vrijedi i što životu daje mašta? »Kakav biti?«, odnosno, »Kako živjeti?«, pita stari Stein, okružen zbirkom svojih leptira. Za razliku od takvih, prirodnih bića, »čovjek je čudesan, ali nije remek-djelo«.
Ako i nameće bitne etičke probleme, Lord Jim ipak nije metafizička basna. Prepun je, opet u tradiciji Dickensa, grotesknih likova, anegdota, situacija. Kao Marlowovi omrznuti »hodočasnici«, koji u Srcu tame s broda pucaju u prašumu, odjeveni u ružičaste pidžame, tako stari lopov Robinson postaje ljudožderom, koji izgubljen na pustom otoku gol pjeva vjerske psalme; debeli poglavica i suviše je raskošno slikovit da u njemu vidimo romantičarski simbol; svjedočanstvo glavnog strojara s »Patne« isparava se u alkoholičarskim priviđenjima. Takvih je mjesta stotinu, pa zbog njih prihvaćamo i krutu principijelnost francuskog poručnika, požrtvovanost malog Stantona i vjernost Conradova Winnetoua i »posljednjeg Mohikanca«, Jimovog pobratima Daina Warisa.
Spomenuvši ovo posljednje, stupili smo na nesigurnije tlo literature, u egzotičnu, pustolovnu epizodu u dubini otoka Patusana, kojoj - rekli bi teoretičari, što se služe nazivljem ruskog formalizma - odgovara fabula, dakle priča po sebi, ali joj je siže, to jest raspored, konstrukcija kojom se autor služi da bi postigao svoj učinak, i suviše ambiciozan. Egzotičnost drugog dijela romana - borba, zavjera, izdaja, pa i ljubav u tropskom gustišu - narušava umjetničku mjeru ranijih poglavlja, a da se potencijal pustolovne pripovijesti nije uspio slobodno razmahati, jer je Conrad zadržao, doduše površno, neke forme svoje marlowovske analize. Nema možda romana u književnosti, koji bi imao umjetnički potencijal tako serioznog književnog djela, kao što je u biti Lord Jim, a da je u isto vrijeme tako narušen avanturističkom, za naše vrijeme banalnom egzotikom. To nije, kao u tolikim djelima u našem stoljeću, serioznost potvrđena, aktualizirana parodiranjem jednog pučkog žanra, nego je taj popularni i za drugačije čitateljstvo atraktivni oblik nakalemljen na tekst knjige pun i bitnih Conradovih vrijednosti.
Ako veliki umjetnik ima nekih svojih karakterističnih slabosti, onda je Conradova da ozbiljnu zamisao, koju ne umije izvesti do kraja, pretvori u »prokletu slikovnicu za dječake«, kako se o tom svom maniru - a kriv je za njega u čitavom nizu djela - tuži u pismu svom prijatelju Garnettu.
To, međutim, nije glavna osobina Lorda Jima. Ako je prvim generacijama njegovih čitalaca izgledalo da su suočeni s piscem, koji jednostavnu osnovu uzbudljive »akcione« pripovijesti usporava i komplicira psihološkim preprekama, suvremenici Faulknera i Sartrea uočili su da se tu dramatički uprizoruju pitanja o autentičnoj egzistenciji pod jednim praznim nebom. Jasni tradicionalni kodeks profesionalnog junaštva - obaveza časti i solidarnosti - naslijedio je Conrad od svojih plemenitaških predaka s istočno-evropske ravnice, a potvrdili su mu ga školovanje i život u čvrsto strukturiranoj zajednici trgovačkog broda. Takve nadindividualne moralne zasade posreduju između teksta i čitaoca. Iz devetnaestostoljetne perspektive pojednostavljuju stvari, ali, sa našeg stanovišta, razaraju mogućnost komotne neobveznosti i raspoloživosti. Društveni i humani rascjep, nastao kolonijalističkom prinudom, tek, vrlo postupno, zacjeljuje, njegovi izričiti, formulirani problemi traju, i čak otkrivaju nove moralne izazove. Na intelektualnom planu, pak, Conradova najbolja djela, ona u ovoj knjizi, pa politički romani Nostromo, Pred zapadnjačkim očima i sarkastički Tajni agent, vrhunske njegove pomorske pripovijesti, Linija sjene, Tajni sudionik, aktualiziraju njegovu trajnu dramu savjesti suočene s neizvjesnim. Razlomljenost njegovih kompozicija i struktura traži od svakog čitaoca vlastit napor rekonstruiranja. U ovo postmoderno vrijeme navikli smo da se literatura ne dovršava u harmonične cjeline, koje će izmiriti sve aspekte, makar u nesigurnu ravnotežu. Čitanjem Conrada, usuđujemo se reći, tumačenje psihološke pustolovine pretvara se u pustolovinu subjektivnog tumačenja. Ipak ta, danas najviša razina Conradova teksta, ne obezvređuje - kao ni u Shakespearea - neposredniji doživljaj radnje, likova i emocionalne atmosfere; a to je, napokon, trajni zalog njegove čitkosti i snage kojom se doimlje.

Ivo Vidan

od Mustra Pon Jun 18, 2018 11:59 am

Notes
←1 Wapping: mornarska četvrt u East-Endu (London)
←2 dubash - mjerilac dubine? brodski mali? (Nisam mogao naći potpuno značenje te azijske riječi. Nap. prev.).
←3 Samarang na Javi.
←4 Naviješta da su prošla četiri sata te straže.
←5 »Ta je lešina pobudila u nama veliko zanimanje.«
←6 »Nismo mogli razumjeti - vi shvaćate.«
←7 »vucarao svoju grbaču«
←8 Indijsko stabalce solah ima mekano i spužvasto drvo, koje zamjenjuje platno.
←9 ana - indijski sitni novac.
←10 Arhipelag - malajski
←11 »Nakoda« ili »nakuda«, malajska riječ, uzeta iz perzijskoga, znači zapravo »kapetan broda«.
←12 Sukadana (mal. ost. Soekadana), sultanat na Borneu; Arhipelag, malajski.
←13 Clampham, četvrt u Londonu.
←14 Otok Malaita, Salamonsko otočje.
←15 Nuka Hiva (Margulsas), francuska kolonija.
←16 Stanovništvo Filipina.
←17 otok nedaleko Bornea, od kojega zavisi.
←18 Otočje Fidži.
←19 u originalu »Paugliano« (malajski Pouglimo).

od Sponsored content

Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad

Re: Lord Jim, Srce tame - Joseph Conrad