Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Engleski putnici - Metju Nil

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 10:16 am

First topic message reminder :

Godina je 1857. Iz londonske luke isplovljava jedrenjak Sinseriti. Od kapetana do putnika, svako to putovanje želi da iskoristi da ostvari svoje ciljeve...

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 P0327610

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:38 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54665



TRINAESTO POGLAVLJE




VELEČASNI GEOFFREY WILSON, siječnja 1858.


Napokon, toga trećeg dana nove godine 1858. ― nadnevka koji će se, u to ne sumnjam, pamtiti za sva vremena ― naša ekspedicija bila je spremna za polazak. Kakva me radost obuzela kada sam se popeo u sedlo i veselo uskliknuo: »Pokret!« Kakovu sam divotu osjećao kad su na moj povik moćno zaškripali zavežljaji prtljage i zatoptale dvije stotine kopita te se stao smjelo ostvarivati taj božični pothvat kojem sam se smjerno našao na čelu.
Naš polazak iz Hobarta bio je, priznajem, pomalo skroman. Nisam tajio ni dan ni vrijeme pa sam očekivao da će se okupiti pristojna masa i pozdraviti nas, no čini se da je rani sat ― bio sam odlučan u namjeri da krenemo na vrjjeme ― postavljao preveliki zahtjev na te lijene Tasmance. Jedini ljudi koje se u jutarnjem sumraku moglo vidjeti bili su zapravo skupina ribara, suviše zaokupljenih iznošenjem ulova na obalu, kao i pokoji pijanac iz krčme, zaostao još od prethodne noći, do čije nam pažnje doista nije ni bilo. Kad smo međutim krenuli gradskim ulicama, bilo mi je drago vidjeti da je naša duga povorka privukla nemali interes, razmičući zavjese i ispunjajući prozore zadivljenim licima.
Ubrzo je grad ostao za nama, kao i prva milja, potom druga, peta i ranojutarnje sunce se dizalo nad rijekom Derwent ― koja je tada već za mene bila Ghe Pyrrenne ili Eufrat ― koja se protezala u daljinu s naše desne strane, tako široka i veličanstvena. Kraj je bio gusto naseljen i seljaci su često izlazili iz kuću do nas upitaju tko smo i kamo smo se zaputili. Kako bi me samo zapanjeno gledali kada sam im veselo odvikivao: »Idemo u potragu za Rajskim vrtom!«
Budući da nikad dotad nisam sudjelovao u sličnome pothvatu, moram priznati da me ugodno iznenadila brzina kojom sam se naočigled privikavao na neudobnosti putovanja jer, nakon samo nekoliko dana, činilo mi se da sam prilagođen tome podneblju kao da sam i sam domorodac. Budio bih se u svitanje i istraživačkom strpljivošću čekao da goniči mazgi podjare vatru kako bi mogli pripremiti priprost doručak od zašećerenog čaja, zobene kaše, dvopeka i svježe kuhanih jaja. Čim su oprali suđe, sklopili šatore i spakirali nas, uspeo bih se u sedlo i neustrašivo nas opet poveo dalje. Ubrzo nakon podneva zaustavili bismo se tek da nešto prigrizemo, pa da ne jedemo baš prazan kruh, našlo bi se konzervirane šunke ili govedine i, možda, pokoji komadić kandiranog voća, a sljedeća stanka uslijedila bi u četiri sata, kako bismo povratili snagu, dvopekom i hladnim čajem. Napokon, pošto bismo prešli još nekoliko milja, odabrali bismo mjesto za logor ― jedva obraćajući pažnju na udaljenost i negostoljubivost kraja ― i s osjećajem pobjede u umornim udovima, sjeo bih s kolegama za grubi prenosivi stol da dočekam pošteno zasluženu večeru koja se sastojala od kuhane riže i aberdeenskog lonca, ili pak dimljenog lososa. Renshaw i Potter bi neizostavno na koncu dana popili po čašicu konjaka i premda ja, suvišno je reći, nisam u tome sudjelovao, smatrao sam da nema zla u malo užitka u onakvim okolnostima.
Ono gdje sam bio manje sklon popustljivosti bilo je pitanje pobožnosti. Budući da je naša ekspedicija bila kršćanska, bilo je vrlo važno da se vodi u pravome kršćanskom duhu, a na svoju sam prepast otkrio da drugi u tom pogledu pokazuju žalosnu nevoljkost. Dok smo bili u pokretu, često sam se znao oglasiti kakvom vedrom crkvenom pjesmom, i da objavim svoju vjeru ali i da nas ubrzam, samo da bih naišao na grub i mrk odaziv u ostalih.
Još više me zabrinjavalo pitanje obavljanja vjerskih obreda. Od samog početka trudio sam se uspostaviti stalni dnevni raspored. Okupljao sam vjernike na molitvu svako jutro, nakon podnevnog obroka, poslijepodnevnog čaja, kao i u svakoj prilici kad smo nakratko zastali da predahnemo ― primjerice nakon strmog uspona ― dok sam dulju službu božju držao svake večeri pošto je podignut logor. Ove su se aktivnosti obavljale točno kako su i urečene i doista me uznemiravala nespremnost kojom su se ostali na njih odazivali. Bio sam prisiljen redovito koriti šestoricu goniča mazgi zbog njihove navike da se odjednom izgube i obavljaju neki posao upravo u trenutku kada sam se spremao otpočeti večernju službu. Renshawa sam, između ostaloga, morao kuditi zbog toga što je jeo jaja za vrijeme jutarnjih molitvi. Najgori od svih je međutim bio dr. Potter, čije je neprikriveno zijevanje za jutarnjih molitvi (i to usprkos mojim prijekornim pogledima) bilo toliko učestalo da nije moglo biti govora o nenamjernosti.
Još jedan razlog za nezadovoljstvo pružao mi je naš urođenički vodič, g. Cromwell. Nisam suviše očekivao od njegova osjećaja pobožnosti, s obzirom na to da je bio djelomice urođeničkog porijekla, ali sam se nadao da će se barem pokazati korisnim za ekspediciju. To, nažalost, nije bio slučaj, i kako je vrijeme odmicalo, ponašao se sve čudnije. Gotovo otprva potpuno je odbio spavati u šatoru koji mu je određen ― premda je bio dovoljno velik da se u njemu udobno smjesti uz dvojicu goniča ― i uporno je provodio noći pod otvorenim nebom, na nekom jezivom logu svijenom od granja i lišća. Zatim je, kako smo dalje napredovali, postao izbirljiv u jelu, sasvim odbivši pridružiti nam se u krepkim obrocima, pretpostavivši im vrstu prehrane koju je sam otkrio, mada je jedva mogla biti gadljivija. Katkad bih ga vidio kako iskopava iz zemlje nekakvo korijenje prekriveno blatom, koje bi očistio i ogulio te pojeo na licu mjesta, onako sirovo, dok bi navečer načinio jedno ili dva koplja zastrašujućeg izgleda i zatim nestao, vrativši se kasnije noseći nekog jezivog štakora ili tvora kojeg bi s veseljem oderao i ispekao na vatri.
Kao da to već nije dovoljno zabrinjavalo, bilo je tu još i pitanje njegove odjeće. Budući da je put bio pomalo trnovit,naročito prema na djelu prema rijeci gdje smo se prali i uzimali vodu, naša je odjeća malko pretrpjela, ali dok smo se mi ostali trudili da je koliko-toliko popravimo, našeg vodiča nije nimalo smetalo što mu se košulja pretvorila u puke dronjke. Što je još gore, kako su dani odmicali, primjetio sam da je poprimio neobičan vonj ― kao po ustajalom mesu ― kao i da se blago sjajio, što se sve nesretno razjasnilo kad je Renshaw javio da ga je vidio kako se premazuje mašću jedne od životinja koje je ulovio kopljem. Premda sam ga oštro prekorio nije se nimalo pokajao, tvrdeći da mu ta tvar održava tjelesnu toplinu, što se uopće nije moglo prihvatiti za ispriku.
Tako sam već počeo sumnjati u njegovu sposobnost da nam pokazuje put.Koliko sam ga puta nastojao navesti da prizove u sjećanje dane djetinjstva i prisjeti se nije li primjetio bilo kakve geološke osebujnosti krajolika. Prisjetivši se rijeći iz Knjige Postanka koje govore o tome kako je Bog položio ognjeni mač istočno od Raja, kako bi pokazao put do stabla života,upitao sam ga nije li gdjekad ugledao zraku svjetla. Nisam čovjek sklon sumnjičenju, ali on je u svojim odgovorima bio tako uporno nepopustljiv da sam se nehotice počeo pitati je li uopće obišao čitavu koloniju kako je tvrdio.
Srećom, ubrzo se jasno pokazalo da nam njegov savjet neće biti prijeko potreban. Nakon nekoliko dana jahanja širokom zemljanom stazom ― rijeka pored nas postupno se sužavala iz golemog estuarija u široki vodotok na domet bačenog kamena ― napokon smo stigli do sičušnog naselja koje je označavalo sam kraj civilizacije, iza kojega nije bilo ničega osim surove divljine. Kad smo sjahali jedan se starac pojavio da se raspita za naše namjere i taj se čovjek pokazao korisnijim od ikakve karte. Premda se sam nije nikad zaputio dalje uz rijeku, poznavao je lovce koji jesu i koji su tvrdili da izvire iz udaljenog jezera, štoviše , činilo se da do njega nije teško doći jer jedna domorodačka staza prati rijeku čitavim putem. Bio je to pravi blagoslov! Izgledalo je sasvim logično da je to jezero izvor Ghe Pyrrenne i drugih rijeka spomenutih u Postanku. Dođemo li do njega, Rajski vrt neće moći više biti daleko i možda će ga uvježbano oko moći prepozbati već sa samih obala.
Sljedećeg jutra nastavili smo dalje, zakoračivši u divljinu.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:39 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54664



PEEVAY, siječnja 1858.


Moja prva namjera bila je da ih jednostavno na brzinu ubijem. Kako bi to bilo slatko! CRVENOBRADOG POTTERA, da, i njegovog SLUGU HOOPERA. I također GONIČE koji se me tako mrzili u kući od tkanine, koju su zvali ŠATOR i govorili mi čarobne riječi i obečavali da će mi se po noći dogoditi nešto gadno tako da sam išao spavati pored vatre. Stvarno moraju umrijeti do zadnjeg.
Nažalost to nije bilo samo tako. Bilo ih je naime previše za koplja, čak i da sam ih imao mnogo, dok su čak i puške bile slabo rješenje. Dvije puške, nove i lijepe, pripadale su sluzi HOOPERU i grozomornom predvodniku goniča, ali te su mogle ubiti samo jednog po jednog bijelog govnara. Revolver je mogao pucati češće, ali njega je imao crvenobradi Pooter, koji ga je tako pažljivo čuvao i gledao me sa mržnjom ako bih pokazao prevelik interes, kao da je slutio moju žarku namjeru. K tome, nikada se nisam naučio dobro rukovati puškom, jer je nkad nisam dobio onih davnih dana borbe, tako da čak i da sam je se domogao, to bi mi samo bila neka žalosna nerazmrsiva zagonetka. Zato sam odlučio da držim otvorene oči i čekam dobru priliku.
Pomalo smo došli do kraja staze numa i ušli u pravi svijet. Bilo je čudno opet se vratiti jer tamo nisam bio otkad sam bio mali i bježao s majčinim plemenom od Debelog Robsona prije toliko ljeta. Bilo je to i mrsko ovako biti sam s bijelim govnarima i stalno sam se vračao na misli kako oni ne bi smjeli biti ovdje i gaziti čizmetinama tamo gdje su se moji prije kretali i udisati miris drveća koji me ispunjava silnim uspomenama. Oni nisu ovamo pripadali i nikad neće.
Bili su ovdje glupi, uviđao sam. U svojem Hobartu uvijek su bili najpametniji, da, s podrugljivim pogledima i odgovorima na svako pitanje, ali sada je bilo obrnuto i sve im se činilo nekakvim nerazmrsivim zagonetkama. Tako je bilo i s konjskim životinjama. Njih su bijelci voljeli, to sam primjećivao, jer su na njima mogli tako visoko gore sjediti, ali kada smo ušli u pravi divlji svijet bili su beskorisni, divljih pogleda i njištali su na svaki najmanji pokret. Našli smo se uskoro u uskome prolazu među stijenama koji ih je zabrinjavao i kad je neka crna zmija izašla iz pukotine i onako siktala, jedan se trgnuo i zbacio maloga RENSHAWA o neko kamenje tako da je skoro poginuo. Staza kasnije nije bila ništa bolja nego još gora, tako da je župnik Wilson rekao da jedan gonič sada mora odvesti sve konjske životinje natrag, i svi moraju hodati, zbog čega su bili jako žalosni. Naravno, ja sam im mogao reći to mnogo ranije čim smo krenuli, ali me nisu pitali.
MAZGE su mogle ići dalje, ah čak su i one bile glupe, da, dok su klipsale onako tap-tap-tap s onim vrećama. Morale sve biti međusobno povezane konopcima u dugom nizu tako da ne vide ništa nego guzicu mazge ispred sebe i često dobivati udarce od goniča jer bi inače samo stale. A sada su bijeli govnari bili i posrani što moraju hodati, primjećivao sam. Već blato im je bila nerazmrsiva zagonetka i stalno su cvilili i proklinjali ga čarobnim riječima ili su ga na široko zaobilazili, znojili se i ljutili tako da su smrdili kao kad se staro korijenje pokvari. Zar nisu znali da je na cijelome svijetu blato i da ne trebaš previše misliti nego samo brzo ići dalje, zagaziti i onda dalje? Ni s drugim pojavama u svijetu nisu bih bolji, kao što je trnovito grmlje, ujedi muha, klizavo kamenje ili hladne rijeke koje je trebalo pregaziti.
To je stvarno bila zbunjujuća zagonetka kako su uspjeli ubiti sve moje i ukrasti svijet, ili možda čak zašto su to uopće i htjeli kad nisu mogli izdržati na tom mjestu. Nisu mogli ni živjeti ovdje sami nego su morali nosati nešto HOBARTA sa sobom. Svake noći gonići su podizali ŠATORE da u njima spavaju iako je bilo ljeto i vrijeme je bilo toplo. Imali su STOL i STOLICE da sjede na njima, i šalice da piju konjak, a gonići bi palili vatru da im na njima ispeku njihovu bjelačku hranu koja se vadila iz LIMENKI, i bila je grozomorna kao i uvijek, sve od slanog i sluzavog mesa. Naši nisu nikad ništa nosili sa sobom osim tinjala, vrećicu s ostacima milih pokojnika da ih čuva i priča koje su se pričale. Sve ostalo mogli smo naći i napraviti usput. No, tko je sada bio vođa? Ne ja, jedini Palawa ovdje, nego oni koji nisu znali ništa. Imali su puške i bilo ih je mnogo, dok sam ja bio samo nekakvi SLUGA. Još su se i smijali kad sam živio kako je pravilno, spavao uz vatru, pod zvijezdama koje sam znao i tražio za jelo pravu hranu, korijenje, divljač i slično.
Zapravo su postali još puniji mržnje sada kada smo bili sami u svijetu, daleko od ostalih numa. Jedanput su GONIĆI došli po noći nakon što su potajno pili RUM i smijali mi se da su svi moji sada mrtvi ― što je bila odvratna šala ― i govorili mi da ću i ja uskoro biti. Kada sam im rekao čarobne riječi, dvojica su me uhvatila dok su drugi pišali po mojem krevetu od lišća. Tako sam počeo gonetati da sam učinio pogrešku što sam došao ovamo i ponekad po noći dolazili su mi žalosni strahovi da sam upao u njihovu pametnu zamku i da im je namjera bila samo da me ubiju i uzmu moje kosti tako da me pretvore u ništa, baš kao i Majku. Zato sam dobro pazio. To nije bilo lako jer sam bio sam, a mogli bi me zaskočiti bilo kad, ali sam se trudio. Po danu sam sve vrijeme držao malu oštricu noža u džepu hlaČa i ako bi mi netko došao bliže, spremno bih je zgrabio. Po noći sam svojem snu govorio da pazi tako da spremno skočim na najmanji zvuk, i tako sam i radio, čak i na vjetar u drveću i pretrčavanje miševa.
Tada sam se nešto sjetio. Što ako je Majka ovdje? To je moguće, gonetao sam, jer bijelci imaju toliko bisaga da su valjda imali sve. Zato sam počeo tražiti po noći. Prvo sam slušao kako razgovarali i žale se OVO JE NAJKIŠNIJI ŠATOR ili KOME JE ISPALA OVA VILICA?
Ili SADA SE moramo opet POMOLITI. Onda kada se nije čulo više ništa osim hrkanja, ćeškanja, prdenja i sličnoga tako da sam znao da spavaju, mogao sam početi. Svejedno je bilo teško jer je bisaga bilo previše, a tražiti sam mogao sporo tako što sam pipao prstima u mraku i znao ovo su TANJURI i VILICE ili UBRUSI ili staklene boce koje su se zvale ŠAMPANJAC, koje sam već prije vidio da ih stavljaju unutra. Uskoro sam gonetao da nije u jednoj od laganih bisaga nego mora biti u Crvenobradovoj ili Hooperovoj, a te su bile teže jer su ih nosili sa sobom u ŠATOR svake noći umjesto jastuka da na njima spavaju. Svejedno sam gonetao da mora biti načina.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:39 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54663



Dr. THOMAS POTTER, siječnja 1858.


19. siječnja
Napredovanje kroz jutro sporo + zamorno. Dan v. sparan + blato = dosad najgore (sinoćnja kiša). Mazge gube tlo, mi također sve dok svi = uvelike zablaćeni, čizama otežalih od blata. Jedini manje pogođen = mješanac (bos) koji se kreće ne obazirući se. To = dodatni primjer njegova brzog povratka urođeničkom divljaštvu. Drugi primjeri: povratak gotovo potpunoj golotinji, spavanje na otvorenom, prehrana najprostijim sirovim namirnicama itd., itd. Sve to = vrlo korisno s obz. na ideje. Krajnji dokaz da kada dva tipa =- neprirodno pomiješana, karakteristike nižega tipa uvijek prevladavaju. Namjera ovaj aksiom nazvati Potterovim zakonom.
Napokon došli do sušeg dijela + stali radi odmora. Wilson pokušava, kao i obično, natjerati na molitvu kad prekinut glasnim vikanjem. Hooper se udaljio od skupine s obz. na osobne razloge + sada se vraća, vodeći pred sobom mješanca u kojeg je uperio puščanu cijev. Poviknuo da ga je uhvatio kako krade! S rukom u mojim bisagama. Mješanac = blijed od bijesa. Incident = v. zanimljiv jer dodatno ukazuje na njegov povratak primitivnom stanju: neodoljiv nagon za krađom. Rekao Wilsonu: »Nisam li vam rekao da mješanac = sasvim nepodoban da nam služi kao vodič? Sada = to jasno. Nije drugo doli obični kradljivi divljak.«
Prije nego Wilson mogao odgovoriti mješanac mi uputio vrlo zloćudan pogled i kliknuo: »Ali kradljivac ste vi. Vi ste ukrali kosti moje majke.«
Priznajem osobno = silno osupnut. Naprosto ne mogao pojmiti kako je tako brzo došao do tog zaključka. Nemoguće da = racionalnom dedukcijom. Neki naročiti primitivni nagonr usim ako ga uputio neki zlonamjerni Europejac? Situacija = v. nezgodna: primijetio da me Wilson gleda pakosnom znatiželjom. Renshaw također. Osobno ustvrdio da to = najbješnja laž smjerana samo da skrene pozornost s njegove krađe. Srećom mješanac tada počinio glupu pogrešku (neminovno): tvrdio ostaci njegove majke = u bisagama koje nastojao pretresti (odn. mojim) + tražio da se pregledaju. Osobno rado pristao. V. ugodno vidjeti njegovo glupo cmačko lice obješeno kad bisage = ispražnjene + ništa nepoželjno nije pronađeno. Primijetio da i Wilson izgleda razočarano. Još uvijek staje uz mješanca. Kada tražio da on = kažnjen + poslan natrag, Wilson odbio: rekao svi se moramo truditi zaboraviti ispad. Tipično ponašanje normanskog tipa: izmanipulirati prednost stečenu položajem radi opstrukcije istine + pravde.
Situacija me stavlja zapravo u v. nezgodan položaj. Mogla bi predstavljati prijetnju s obz. na profesionalne izglede, ideje itd., itd. Srećom, taj se izgred dogodio na tom udaljenom mjestu. Kad svi nastavili kretanje, zaostao otraga da mogu razgovarati s Hooperom. Njegov prijedlog = teško prihvatljiv (također v. teško valjano izvediv) premda pokazao vrijednu odanost. Svejedno ostaje činjenica da nešto treba poduzeti.
Nedugo nakon pokreta, sprijeda se čulo komešanje, povici »Evo ga«, itd., itd. Zakratko osobno izašao između drveća + izašao na obalu dugačkog jezera, u podnožju sivih razmrvljenih planina. Osobno primijetio = ništa drugačije od onih koje sam vidio putem, samo više. Osobno = nimalo iznenađen. Wilson stajao uz obalu, lica sasvim zgrčenog.


_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:39 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54662


VELEČASNI GEOFFREY WILSON, siječnja 1858.


Zašto bih očajavao? Nisam. Naravno da nisam. To je možda nezgodno ― bio sam tako siguran da ću ugledati stijene Edena kako se uzdižu preda mnom ― ali ništa više. Kako bi takva mala nedaća mogla oslabiti snagu moje vjere? To je bilo poput kamenčića bačenog na čvrstu planinu, poput mrava što se ispriječio pred glomaznim slonovima.
Moja je vjera pobijedila. Nakon samo nekoliko trenutaka pažljivog razmišljanja domislio sam se objašnjenju jednako jednostavnom koliko i istinitom. Dobro je poznato da Gospodin Bog katkad svoju djecu stavlja na male kušnje kako bi se uvjerio u njihovu odanost. Tako je bilo i ovaj put: iskušavao je jesmo li toga vrijedni. Čak sam smatrao da nam je pružena neka vrsta blagoslova. Nije li to bila sjajna prilika da iskažem svoje nepokolebljivo poklonstvo; da pokažem da mi je vjera čvrsta kao stijena? Na to razočaranje odgovarase radošću a ne tugom!
»Bez sumnje će se vidjeti više nastavimo li dalje oko jezera«, javio sam ostalima.
Nisu mi promakli sumnjičavi pogledi koje su si dobacili Potter i njegov sluga, kao i goniči mazgi, no ni jedan nije ništa otvoreno rekao, te sam odlučio ne obraćati pažnju. Na svoje će zlurade sumnje uskoro dobiti odgovor, suočeni sa zasljepjjujućom svjetlošću istine. Pošto smo pojeli svoj priprosti obrok, poveo sam ih naprijed još jedanput, bodreći ih vedrom himnom u slavu Boga kako bih im ulio snagu u grudi.
Ubrzo je tlo na obali postalo suviše močvarno da bi se njime moglo kretati. Stoga smo bili primorani slijediti stazu koja je vodila dalje od jezera. Što je to smetalo? Ubrzo ćemo se vratiti na jezero, u to nisam sumnjao. Takve su poteškoće bile vrlo uobičajene na dugoj stazi koju sam prešao. Nisam li prevladao lažne tvrdnje ateističkih geologa? Nisam li se iskazao u pogledu nabave našega broda i izdržao sve kušnje oceana? U usporedbi s takvima, ova je zemljopisna nepovoljnost puki krtičnjak koji će biti pregažen mojim nesalomljivim uvjerenjima. Srce mi još nikad nije bilo toliko ispunjeno nadom. Poduzeo sam, dakako, sve što je bilo u mojoj moći da nam olakšam put. Prije svega, molio sam se. Molio sam se u znak zahvale što smo čitavi. Molio sam da nas vodi u ovome našem skromnom nastojanju da Mu služimo. Molio sam da se moji suputnici okrenu molitvi.
Nisam bio tako pohlepan pa da pomislim kako ću biti odmah uslišan, a ipak se, začudo, dogodilo upravo to. Nedugo pošto smo so odvoljili od obale primijetio sam kako uz stazu leži nešto na što sam od čuda morao pljesnuti rukama. Bila je to, moram naglasiti, odlomljena grana drveta. Ostalima se to možda činilo sasvim obično ― pokazali su, na moje žaljenje, tek nemušto zanimanje ― ali svatko tko umije gledati bio bi svjestan važnosti te grane. Poredak njezinih grančica podsjećao je znakovitom identičnošću na strijelu, a što je bilo još uzbudljivije, pokazivala je upravo u smjeru kojim smo išli. To još nije sve. Za manje od sat vremena na čvrstoj sam stijeni primijetio blijed ali jasno vidljiv otisak urezanog slova J, isto tako finih kontura kao onaj što ga je urezao sam Mojsije, u onoj drugoj golemoj divljini. Nije moglo biti nimalo sumnje u to čije je ime predstavljao, i kakvom je veličanstvenom nadom zračio taj tvrdi kamen. Ni to još nije bilo sve. Dok sam stajao u čudu gledajući to najsvetije slovo, postao sam svjestan da mi do ušiju iz obližnje šume dopire potmulo kriještanje neke lokalne ptice. Bez poteškoća razabrao sam značenje blagoslova skrivenog u njezinom zovu: E-den, E-den. Ne vjerujem da sam ikada ranije osjetio toliko blaženstvo.
Ubrzo nakon toga staza se počela strmije uspinjati, vodeći kroz gustu tamnu šumu. Bilo je to naporno po onoj vrućini no nisam popuštao umoru u udovima, već smjelo vodio dalje. Drveće se napokon prorijedilo i zatekoh se na prijevoju okruženom nižim brdima, kamenitim i razmrvljenim, kao i tolika tasmanska brda. Pobudilo mi je zanimanje to što se staza sada račvala. S moje lijeve strane pratila je tlo prema dolje do nečega što je po svoj prilici bilo novi prostrani šumski pojas, dok se meni zdesna stala uspinjati jednim od okolnih brda. Činilo se da je pred nas postavljena još jedna zagonetka.
»Trebali bismo krenuti lijevo«, izjavio je Potter, premda ga nisam pitao za mišljenje. »Čini se da je nizbrdo lakši put.«
Nisam namjeravao donositi odluku pod pritiskom. »Što vi mislite, gospodine Cromwell? Je li vam poznato ovo mjesto?«
»Ne poznajem.« Vodič je pogledao uz brdo, očito unesen u razmišljanje. Tada je odjedanput kimnuo. »Gore je bolje. Taj put vodi bliže jezeru.«
Potteru se to nije nimalo sviđalo, nije ni potrebno naglasiti. »Čini mi se sasvim neuputnim slušati savjete lopova«, poklopio ga je.
Nisam imao namjere vraćati se u tu neobičnu razmiricu. »Što vi mislite, g. Renshaw?«
»Nizbrdo bi nas možda jedino poštedjelo penjanja«, odvratio je sumorno.
Kako je malo nedostajalo da mahnem rukom i usmjerim nas nizbrdo. Uto sam, dok sam onako stajao i razmatrao mogućnosti, postao svjestan nagle promjene u onome divljem okolišu. Vrijeme se naoblačilo i područje slijeva gubilo se u izmaglici i sivilu, no podigavši pogled prema brdu nama zdesna vidio sam da je sada okupano slabim no ipak veličanstvenim zrakama sunca. »Onamo! Onamo trebamo ići!«
Potter se još uvijek durio. »Malo sunca još ništa ne dokazuje.«
Srce mi se uznosilo. Najbolji odgovor nevjernim Tomama je djelovanje, te sam naprosto poviknuo: »Naprijed!«, i smjelim korakom krenuo desno.
U brdima leži tajna. Ovo se odozdo nije doimalo suviše velikim, ali nas je izgled zavarao. Kako smo se uspinjali, stala je padati kiša i više puta sam pomislio da smo dosegli vrhunac, da bi nam se odmah ukazao novi hrbat koji je zauzeo čitav vidokrug. Malo pomalo uviđao sam da se penjemo na pravu planinu.
»Eno ga«, kliknuo sam ugledavši čistinu na visoravni pred nama. Ušli smo u još jednu šumu i bila je prava igra pratiti stazu koja se s nama igrala skrivača.
»To mora biti to, ono tamo?« ― odvratio je Hooper, čija se odjeća od vlage sasvim objesila, pokazujući prugu na lijevoj strani.
Renshaw je po običaju nadodao sumornu primjedbu. »Jeste li sigurni? Djeluju gotovo kao životinjski tragovi.«
Kao da se uopće moglo raditi o nečem takvom. Naš bi nas vodić svakako bio upozorio. »Ovamo«, razdragano sam pozvao, kroćeći prema stazi koja se najbolje mogla razaznati, i dali smo se opet u pokret. Kako se staza uspinjala, navirivao sam se kroz drveće i na trenutke sam mogao vidjeti kako se iz daleka promaljaju drugi primamljivi vrhunci. Tko zna, Rajski vrt mogao bi biti odmah iza vrha baš ove planine. S toliko sam lakoće, s toliko nade sebi dočaravao taj prizor, da sam gotovo osjećao nešto nalik boli. Eno! Moćna hridina od najglađe bijele stijene, strma i čista, utvrda sagrađena rukama divova. Eno! Staza što njome vijuga amo-tamo, stube uklesane u kamen sve do otvora nad kojim možda još uvijek stražari ognjeni mač. U pozadini obrisi pradavna zelenila: prizor što zapanjuje čovjekovu maštu, prožimajući ga divljenjem i žaljenjem.
Jedan pogled na to jarko zelenilo bio bi dovoljan. Ono, i uzorak stijene na kojoj je ležalo ― a taj bi se, u to nisam sumnjao, pokazao ne samo nepoznatim nego i otpornim na najjaču vrućinu ― bili bi dovoljan dokaz da pobije i najsumnjičavije. Dok sam se kretao dalje, zamišljao sam svoje protivnike u onome dopisnom ratu u njihovim radnim sobama, okružene knjigama, žalosno nevjesne presudnih događaja na ovom dalekom mjestu na kugli zemaljskoj. Moji osjećaji prema njima nisu sadržavali ljutnju, već blagost, nalik onima kojima bi brižni roditelj izveo zabludjelo dijete na pravi put. Sasvim bi im sigurno bilo lakše pri duši kada bi se pokazalo da su se prevarili. Od tog trenutka živjeli bi blaženi u novom uvjerenju, otkrivši u Svetom pismu moćno stablo na kojem mogu odmoriti svoje turobne sumnjičave grane. Upravo sam te ljude, svoje neprijatelje, nastojao spasiti, jednako kao i najdraže prijatelje i obitelj.
Jedan pogled bio bi dovoljan. Bi li doista? Nakon što sam doveden ovamo preko tolikih milja, preko divljeg mora i najnegostoljubivije divljine, sada sam postao nesiguran. Znao sam da bi bilo sasvim neprilično da svjetovni članovi ekspedicije kroče na tako sveto mjesto, kad ni sam nisam imao namjere ikamo zadirati, a ipak kao prvom zaređenom svećeniku koji je došao na to najposvećenije mjesto, postavljalo mi se pitanje ne bi li takav izostanak značio zanemarivanje dužnosti. Bilo je tu još nečega. U nekoliko navrata tijekom ovoga dugog putovanja opsjedali su me neobični živi snovi, a svaki na istu temu.
Vidio bih se kako onuda hodam zadivljen izdašnom krasotom oko sebe. Neko bih vrijeme bio naprosto očaran, kad bi mi se najedanput ukazao stravičan prizor. Stajalo bi tamo stablo kakvo nikada prije nisam vidio: neveliko ali opsjednuto kobnim znakom, debla pocrnjelog i kvrgavog, a grana otežalih od blistava zloćudno jarkog obilja. Još dok sam ga promatrao, ispitujući ga prestravljeno, oslovio bi me moćan glas, koji je svojom mudrošću ispunio zrak, a u udove mi udahnuo svrhovitost Kao nekom čarolijom otkrio bih da mi nadohvat ruke leži zlatna sjekira. Tako bi se slučilo da ja, puki župnik skromne jorkširske župe, zakoračim vedrom odlučnošću ka tom mrskom korovu, i sručim na nj snažan udarac, potom drugi, a sa svakim bih udarcem iz sveg srca molio za oprost od tog prvog i najvećeg od svih grijeha. Uz prodoran prasak mrtva bi se biljka srušila, a smrtonone joj plodine zgnječile o tlo. Najčudesnije od svega jest da bi se netom što to učinih zrak oko mene fino raščistio, postao neviniji od ikada ranije viđenog. Takvi bi snovi, znao sam, mogli biti puka uobrazilja, a ipak su svojim ponavljanjem ukazivali na važnost kakva nije svojstvena običnom sanjarenju.
Nije dugo trebalo da izađemo iz šume, a staza je sada vodila u podnožje strmoga uspona gdje je nestajala, gubila se u kamenom obronku. Poruka koju je sadržavao bila je međutim jasna i nisam oklijevao. »Moramo gore.«
Čini se da si je Potter uzeo u zadatak da zadaje nevolje. »Izgleda vrlo strmo.«
Svojim je riječima potaknuo goniče mazgi da se potuže, što mu je dakako i bila namjera. »Teško će to ići«, složio se Skeggs s nekom vrstom nametljivog zadovoljstva. »Pogotovo kad je ovako mokro. Zar ne bi bilo bolje da vi momci nastavite dalje, a mi ostanemo ovdje sa životinjama?«
Pogledao sam našega vodiča. »Što vi kažete, gospodine Cromwell?«
Na trenutak je razmislio. »Ne, mislim da je bolje da idu i mazge. Uskoro će pasti mrak, a ovdje ne možemo ostati.«
Mješanac se napokon pokazao korisnim. »Upravo tako«, složio sam se, i vedro pružio korak.
Priznajem da je uspon bio ponešto težak. Kako smo se uspinjali, obronak je postajao sve strmiji, uži, i sve više posut krupnim kamenjem koje je često bilo međusobno tako blizu da smo se morali provlačiti između njega, guleći si koljena i laktove. Uspon nam je otežavala i kiša koja je padala sve jače, iz sve mračnijeg neba, i od koje je stijenje postajalo sve skliskije. No, uza sve to, Skeggsova strepnja bila je pretjerana. Što ako mazge počnu okijevati? Ta su stvorenja poznata po tvrdoglavosti i nije to bio razlog da odustanemo od svojih napora, no on se ipak nebrojeno puta žalio da moramo natrag, i vjerujem da bi to bio i učimo da ga nije priječila uzanost staze. Tada smo srećom bili već skoro pri vrhu.
Prvi sam se od svih uzverao na niski greben i našao se odjednom posve okružen nebom. Stajao sam, kako sam uvidio, na jednome kraju dugačkoga hrpta, nakrivljenog gotovo poput kosog krova kuće. Nagib je možda ostavljao malko uznemirujući dojam, ali ne pretjerano jer se uz oprez moglo na njemu stajati. No moju pozornost prije svega je privukao pogled od kojeg sam imao dojam da stojim na balkonu ponad zaborava. Probivši se do najviše litice, ugledao sam duboku udolinu iza koje se uzdizao golemi planinski bedem. Tada, sišavši pažljivo na niži dio, ugledao sam još vrtoglaviji prizor: dokle mi se pogled pružao, skroz do obzora ležalo je, na trenutke otvoreno, na trenutke zaklonjeno mračnim oblacima, nazubljeno more hridina i vršaka, kamenih gromada i raslinja što je uz njih očajnički prianjalo. Malo niže obronak je tvorio nešto nalik izbočini jer su se vrhovi krošnji protezali na samo nekoliko lakata ispod nas.
Uvidio sam da zacijelo promatram velik dio središnje divljine otoka. Ovdje se negdje mora nalaziti odgovor na moja pitanja. Dao sam se na posao, ne osvrćući se na pritužbe ostalih što su gore stajali sa životinjama, nego sam žurno, dok se još više ne smrači, ispitivao pogledom golemo prostranstvo koje se pružalo preda mnom. Vidjela se rijeka uz koju smo još toga jutra hodali, premda se čini da je odonda prošlo cijela vječnost. Čekao sam krajnje nestrpljivo da kovitlac oblaka odmakne i razotkrije jezero, dugačko i usko. Sada ću svakako moći vidjeti.
»Nismo trebali dolaziti ovamo«, požalio se Potter. Sav se sklupčao pored mene, čvrsto se držeći za stijenu. Kiselo je gledao prizor. »Sve mi to izgleda jednako.«
Kakva drskost! Ta njegova mrska napuhana umišljenost! Kao da bi umio prepoznati ono što tražimo onako nevičan geologiji. Nisam dao da me netko takav požuruje. Ako nisam primijetio ništa neobično pored jezera, što je ― začudo ― očito bio slučaj, onda se naprosto mora nalaziti drugdje. A što s onim dijelom dalje, s kojega se oblak tek treba ukloniti.
»O«, oglasio se naš vodič koji se smjestio s moje druge strane. Djelovao je uzbuđeno i tresao glavom dok je promatrao prizor.
»Nešto ste primijetili?« ― poticao sam ga.
»Ona planina.« Pokazao je na jednu dosta udaljenu ― premda nije izgledala drugačije od sve sile susjednih ― promatrajući je na neobičan način, zanesen nekom vrsti divljačkog snatrenja. »Tamo blizu sam prije živio.«
»A tako«, odvratio sam hladno. Nadao sam se nečem korisnijem od običnih uspomena. Jednostavno nisam mogao shvatiti. Uza svu dramatičnost pogleda, nisam primjećivao ništa što bi geološki odudaralo, ni pored jezera ni igdje drugdje. Sve je izgledalo kao da je od slične vrste stijene. Nije imalo smisla. Nisam li ovamo vođen, skroz od Engleske? Nisu li nam se putem ukazivali znaci Božje milosti?
»Djelujete razočarano, župniče.«
Možda me ta primjedba nije smjela iznenaditi imajući u vidu Potterov karakter, no svejedno me zaprepastio ton kojim je izrečena i u kojem se osjetila blaga no ipak čujna nijansa zadovoljstva. Teško je bilo u to povjerovati, ali nije mi preostalo drugo nego zaključiti kako mu je moje trenutno stanje nelagode bilo važnije od uspjeha čitave ove ekspedicije, u kojoj je i sam sudjelovao. Nije mi bilo strano zlurado ponašanje, a svejedno me
duboko potresla ta otrovna izjava. »Nisam razočaran«, dobacio sam mu.
»Znači, nešto ste ugledali?«
Kako su neobični putevi sudbine! U tom najtežem trenutku pomoć mi je pritekla odanle odakle bih joj se najmanje nadao: upravo od doktora. Nevolja zna pružiti najsnažniji poticaj ljudskoj volji, i tako je bilo i tog popodneva, navrh neke bezimene planine. Naprosto nisam mogao dopustiti takav podrugljiv odnos prema sebi. Najedanput sam znao, naprosto sam znao da moram pasti na koljena. Mirnim glasom, a opet punim strasti, stao sam zaklinjati golem ponor poda mnom.
»O Gospode, počuj moju molitvu. Ne okreći nam sada leđa, preklinjem te, pošto si nas doveo tako daleko.«
Sve je bilo tiho, osim blagih zapuha vjetra što su nam trzali odjeću. Potter se nakašljao.
Nisam se dao pokolebati. »Molim te, Gospode. Jedina mi je želja da izvršim tvoju zapovijed. Pokaži nam put.«
Nekoliko trenutaka vladala je stravična tišina. Potter je počeo potiho zviždukati neku melodiju da bolje iskaže svoju nestrpljivost. Svejedno sam čekao, dok mi je srce tuklo.
Nisam čekao uzalud.
Ono što se potom zbilo mogu opisati jedino kao istinsko čudo: otkrivenje tako smjerano i veličajno da bi se moglo naći i u samome Svetom pismu. Iznenada je nebo planulo, kao da ga je proparala jarka svijetla pruga. Udarila je poput golemog prsta sudbine negdje daleko od ruba hrpta na kojem smo stajali, u neko mjesto zaklonjeno našem pogledu. Kakve sam sve znake doživio toga dana, no nijedan se nije mogao mjeriti s ovim!
»Onamo!« kliknuo sam od zadovoljstva dok se oko nas prolomila grmljavina. »Ondje leži Rajski vrt. Onamo moramo ići.«
Potter je i dalje sipao svoj otrov. »Za Boga miloga, župniče! A što ste drugo i očekivali po ovakvom vremenu?«
Nisam dopustio njegovim riječima da zatruju moje misli, već sam ih štitio kao što pastir čuva tek ojanjenu janjad od grabežljivca što kruži. Biće mi je ispunjao ushit i nisam dopuštao da se to stanje naruši. Nisam mu odgovorio, već jednostavno pognuo glavu u iskrenoj molitvi zahvale.
»Vidio sam jednu istu takvu maloprije«, opet je procvilio. »Mislim da je čak bila blještavija.«
»Smjesta krećemo«, naprosto sam objavio, okrenuo se i pošao prema čelu kolone mazgi.
Potter je silazio za mnom. »Ovo je ludost. Put je suviše težak. Jednostavno vam ne mogu dopustiti da nas izložite takvoj opasnosti.«
Bila je to provokacija, i to silna, no svejedno sam sačuvao pribranost. »Ne govorite besmislice«, tiho sam mu dobacio.
Gledao sam kako mu se lice neobično zateže, kao da trpi neku bol. Riječi koje mi je zatim uputio bile su izrečene glasno i jasno, te nije moglo biti pogreške. »Zar ne vidite, blesane? Nema tu Rajskog vrta. Nikad ga nije ni bilo. A sada, za ime božje, vratimo se natrag prije nego što svi zbog vas poginemo.«
Kako čovjek može začas progledati. Njega je opsjela veća zloća, veća sklonost izdaji nego što sam zamišljao. On nikada nije vjerovao u ovaj veliki pothvat. Onda je mogao biti samo jedan razlog zašto je pošao: da spriječi otkriće Rajskog vrta. Začas je sve postalo jasno. Poslali su ga moji neprijatelji, ateistički geolozi. Mora da je tako bilo. Nije li on potražio nas, moleći jadnog ljubaznog Jonaha Childsa da ga uzme za liječnika ekspedicije? Nije li se svim silama trudio da stvara nevolje? Nije li pokušavao zauzeti moje mjesto kao vođe? Sada sam shvaćao i zašto. Jer nije bilo lakšeg načina da razori ekspediciju nego da preuzme nad njom zapovjedništvo.
»Juda«, uzvratio sam mu. »Juda izašao na vidjelo. Ali nećeš nas omesti. Uspjet ćemo mi, usprkos tvojoj iz-aji.« Nisam se zadovoljio riječima. Uhvatio sam mazgu na čelu za uzde kako bih neustrašive riječi pretočio u neustrašivo djelo.
Očekivali biste da se liječnik pomalo posrami nakon što je razotkriven, ali nema smisla tražiti savjest u đavoljim slugama. »E nećeš«, luđački je dreknuo zgrabivši ular tako da životinju može preusmjeriti grubom silom.
Njegov potez nije mi ostavljao izbora. Smireno i dostojanstveno upro sam da se opet izborim za nju. Potter, vjeran svojoj naravi, samo je podvostručio napore.
»Prekinite s tim«, derao se Skeggs. U tom je trenutku životinja, koju je Potterova lakoumnost već uznemirila, ustuknula, propinjući se i ritajući tako divlje da smo se obojica povukli. Što se tiče onoga što je uslijedilo, zbilo se to tako munjevito i neobično da se činilo nestvarnim, više nalik nekoj polaganoj snomori. Bio bih uhvatio životinju za uzde da je pokušam smiriti, ali nije bilo vremena. Začas je izgubila uporište, panično se ritnula i srušila na tlo. Tada sam tek postao svjestan žešćeg komešanja. Životinja je svoju uznemirenost prenijela i na ostale svojeg roda, pa ih je sada nekoliko stalo preplašeno uzmicati. Gledao sam kako neke odbacuju teret s leđa, druge klize, dok su one koje su ostale mirne iz ravnoteže izbacivale susjedne mazge kako su padale.
Skeggs je uvidio opasnost. »Odvežite ih«, proderao se.
Nažalost, životinje svojim pomahnitalim bacakanjem nisu dopuštale da im se itko približi. Nisam zapravo siguran je li itko i pokušao. Mogli smo se jedino skloniti na sigurno. Nekoliko ih se počelo kotrljati niz padinu, mlateći nogama i vukući ostale za sobom. Tako sam promatrao i nekom stravičnom znatiželjom kako, jedna za drugom, životinje počinju klizati i uz trzaje se kotrljati niz vlažnu stijenu. Prva koja je došla do ruba ponora i nestala bila je mazga iz sredine kolone. Konop koji ju je povezivao s prvima do nje nakratko se zategnuo, a zatim su se i one izgubile iz vidika, zatim još dvije, dok sve nisu stale iščezavati naočigled, gotovo poput dva kraja niske provučena kroz ključanicu.
Naglo se sve smirilo.
Katastrofa je bila tako iznenadna, i potpuna, da ste je jedva mogli pojmiti. Ogledao sam se oko sebe i začudio se kako smo malu skupinu sada tvorili na onoj goloj planini. Bez riječi, stali smo svi puzati naprijed, pažljivo se krećući varljivom stijenom. Čučeći na rubu, navirio sam se, no nisam mogao vidjeti ništa osim vrhova krošnji niže dolje, čije se mokro lišće presijavalo. Jedino po čemu se moglo znati što se dogodilo bilo je nekoliko slomljenih grančica, kao i potiho revanje ― prigušeno šumom vjetra i kiše ― koje se ponavljalo jezivim automatizmom. Hridina niže nas stajala je okomito poput zida, i nisam mogao vidjeti ikakav put što vodi dolje, čak ni s obronka kojim smo se uspeli.
Pomislili biste da takva nesreća izaziva kajanje, ali nije tako bilo. Odjednom se začuo povik: »On je kriv.« Potterov sluga Hooper ljutito je pokazivao na našeg vodiča mješanca. »On nas je ovamo doveo. Crnja nas je udesio.« Neki goniči mazgi prosiktali su s odobravanjem. Tada sam sav prestravljen vidio kako Hooper skida pušku s ramena.
»Stani«, poviknuo sam.
Svakako bih ga spriječio, ne obazirući se na vlastitu sigurnost, da sam samo bliže stajao. Slučaj je htio da se Renshaw našao dovoljno blizu. Prije nego je Hooper dospio pravo naciljati, mali botaničar je gurnuo cijev prema gore, te je zrno otišlo u zrak ne ozlijedivši nikoga. Time međutim priča nije završila. Njih dvojica su se stala hrvati za prevlast nad oružjem, i dok sam žurno krenuo prema njima, začuo se čudan jezivi zvuk, kao kad drvena klada udari o šuplji kamen. Začas se Renshaw počeo naginjati unatrag. Hooper ga je pokušavao zadržati ― i sam gotovo izgubivši ravnotežu ― ali bez uspjeha. Nekako zbunjeno, gledao sam jadnog Renshawa kako gubi tlo pod nogama i pada, naizgled stravičnom sporošću, dok se nije izgubio među drvećem ispod nas.
Tišina nas je obavila po drugi put.
Hooper je bio izvan sebe. »Nisam htio, pokušao sam ga zadržati.«
Kao da je za taj užas moglo biti opravdanja. Kako je jadno zborila činjenica da je to počinio Potterov sluga.
Jedan od goniča, po imenu Hodges, navirio se preko ruba provalije i zazvao: »Gospodine Renshaw?« Začas smo mu se svi pridružili, derući se svom žestinom kao da ćemo glasnoćom izmamiti odgovor. Umuknuli smo. Nije dopirao nikakav zvuk osim onoga prigušenog a svejedno stravičnog revanja. Premda nitko ništa nije rekao, mislim da smo svi bili prožeti istom turobnom mišlju.
»Mislite li...?« - zaustio sam.
Tada sam se sjetio Cromwella. Ogledavši se, vidio sam da je već dosta odmakao, silazeći obronkom kojim smo se bili uspeli. »Vratite se«, pozvao sam ga, ali se nije čak ni osvrnuo. Nisam mu mogao ni sasvim zamjeriti, premda je to bio očajnički i nerazborit potez. Neće dugo moći opstati sam u toj divljini. Jadni glupan! Ja bih ga bio zaštitio.
Tako je naša katastrofa potpuno i grozno zaokružena.
»Sve je to vaše maslo, vi luđače!«
Ova je izjava, moram razjasniti, došla iz Potterovih usta i, kako god se to nevjerojatnim činilo, bila je upućena meni. On, izdajnički ateist, koji je u potpunosti snosio krivnju za našu nesreću optuživao je mene. To nije imalo nikakvog smisla. »Htjeli ste nas uništiti«, naprosto sam odvratio, »a sada ste u tome i uspjeli.«
»Ali, vi ste nas doveli na ovo grozno mjesto.«
Znao sam što mi je činiti. Ustao sam, stao uspravan i gord, čovjek od Crkve u punoj veličini opravdano ogorčen. »Ovlašću koju mi je udijelio Jonah Childs i sam Gospodin Bog, izbacujem vas iz ove ekspedicije. Odlazite, dr. Potter, i vi i vaš sluga ubojica. Izbačeni ste.«
Taj čovjek nije imao srama. Štoviše, sjeo je na kamen i uputio mi kiseo pogled. Nisam obraćao pažnju na njega, već se, pun dostojanstva, okrenuo petorici goniča mazgi, prizvavši svoje govorničke sposobnosti, posve u maniri kršćanskih govornika iz davnih vremena. »Nemojte se prepuštati očaju. Morate shvatiti da je, ono što se dogodilo, koliko god stravično djelovalo, samo vrsta kušnje. Kušnje koja je razotkrila zloću ove dvojice, ali kroz koju ćemo izaći kao pobjednici. Skupimo snage i prijeđimo put do kraja ovog hrpta kako bismo otkrili gdje leži naš sveti cilj, a potom...«
Skeggs je uzvratio. »Ne pratim vas više ni koraka dalje, župniče.«
»Ni ja«, nadovezao se drugi.
Priznajem da me to silno potreslo. Pogledao sam ostalu trojicu, ali svaki je odmahnuo glavom, čak i izgovorivši ružne riječi da jače naglasi svoju izdaju. Bio je to uistinu težak trenutak. Jedino objašnjenje bilo je da ih je moj neprijatelj začarao. Koliko je meni bilo poznato, on je putem s njima potajno razgovarao, obmanjivao ih riječima mržnje, puneći im glave svojim otrovom.
Svejedno nisam posustao. Visoko sam dignuo glavu. »Dobro«, mirno sam izjavio, »onda ću dalje nastaviti sam.«
»Samo vi dajte, župniče«, iskesio se Potter.
Još uvijek, nakon svega što je uradio, bio je svejednako pun otrova. Kad sam počeo sakupljati nešto malo zaliha iz bisaga što su ih životinje zbacile, kako bih opstao u samotnoj potrazi, postao je sitničavo svadljiv, tražeći da se sve prebroji, kao da sam ga namjeravao prevariti! A kad tamo, ono što je preostalo bilo je gotovo neupotrebljivo: predmeti poput stolnjaka, stolice na rasklapanje ili sheffieldsko posuđe! Bilo je boca najfinijeg francuskog konjaka ― sve razbijene, osim jedne ― i slupana kutija najboljih kubanskih cigara, čiji se sadržaj na kiši velikom brzinom pretvarao u kašu, no nije ostao čitav nijedan šator. Što se hrane tiče, šećer, čaj i limenke aberdeenske kaše, konzervirano meso i hermetički pakiran losos ne bi nam u normalnim okolnostima potrajali više od nekoliko dana. Potter je moj dio prebrojio sa sitničavom pomnjom, ne osvrćući se na činjenicu da je meni, kao jedinome koji je još uvijek smjerao otkriti Rajski vrt, pripadalo više nego drugima. Štoviše, glatko je odbio prepustiti mi ijednu pušku tvrdeći kako meni, kao čovjeku od Crkve, takvo što neće trebati. Da se nije tako gnusno ponašao, ne bi mi ni palo na pamet da u džep utrpam još šibica kad je okrenuo leđa, a da i ne govorim o drugoj vreći šećera koju sam uspio turiti pod kaput.
I tako sam im, s bisagama neudobno prebačenima preko ramena, okrenuo leđa i otputio se hrptom planine. Kada sam se koji trenutak kasnije osvrnuo, bili su već otišli, a sve što je preostalo od ekspedicije bile su razbacane kutije nekadašnjih zaliha. Usred njih nalazila se stolica koja je bila sklopljena tijekom traženja hrane, i koja je pružala žalostan i neobičan prizor, okrenuta prema divljem krajobrazu, kao da očekuje neku domaću scenu. Koliko god bio zadovoljan što sam se riješio lošeg društva, priznajem da sam se osjećao neobično onako sam u tom divljem kraju. Pokušao sam zapjevati koral da se osokolim, ali vjetar je bio snažan, tako da se nisam pravo čuo.
Kako sam se primicao drugome kraju hrpta, krajolik koji je ranije bio zaklonjen počeo je lagano izlaziti na vidjelo. Kiša je napokon stala, a oblaci se podigli te sam do trenutka kad sam dosegnuo najdalju točku, ispod koje se stijena rušila kao vodopad, mogao pogledom neometano obuhvatiti područje od mnogo milja, s mnoštvom vrhunaca što su se propinjali uvis. Možda nije lako priznati, no svaka stijena i planina bili su iste razdrobljene vrste kao i svugdje drugdje. Nisam vidio ništa nalik ikakvome znaku, ništa što bi mi pokazivalo kamo da idem. Čak ni tada nisam očajavao. Molio sam se, izvikujući riječi koliko sam god glasnije mogao.
»Molim te, preklinjem te Gospode, pokaži mi put.«
Čekao sam, molio. I dalje sam čekao. Prolazili su dugi trenuci, no nije bilo nijednog bljeska, nijedne nenadane zrake sunca da me povede. Činilo se kao da planine prijeteći zure u me poput kakvog nepristupačnog labirinta.
Inače se ne priklanjam sumnjama, a svejedno sam osjetio kako mi se prikradaju, poput otrova što se prenosi krvotokom, slabeći čvrstinu omiljenih uvjerenja. Zar sam se od početka varao? Jesu li sve ove duge godine proučavanja i putovanja bile prosti gubitak vremena: puka tlapnja? Sluteći što mi se bliži, nastojao sam zaustaviti misli, pretvoriti ih u prazno ništavilo, kako bih zaštitio svoju vjeru kao što pastir štiti janješce pred grabežljivom pticom što kruži, no um se naprosto nije dao smiriti i već sam ćutio kako mi vjera posustaje, daleko od stijene koju sam toliko trebao. Odjednom me stade mučiti stravična vizija svijeta bez vodstva: svijeta praznine, gdje svime upravlja mahnita nasumičnost. Kako da čovjek izdrži na takvome mjestu, u kojem ne preostaje nikakva značenja? Osobno ne bih ništa predstavljao, bio bih tek neka vlastita utvara, trunak na vjetrometini, koji sebe zove Wilson. Osjetih kako mi duh posrče, kao da se ruši u bezdan preda mnom.
Žalosno je da sam s toga mjesta otišao ne zbog nekog cilja, nego prosto zbog djelovanja prirodnih sila. Mokar i promrzao, znao sam da se ne mogu zadržavati na onome vjetrovitom hrptu. Bližio se sumrak. Stadoh silaziti prateći lijevu stranu obronka koja mi se činila manje napornom, premda mi se i tada činilo da sam izložen grubome izrugivanju. Nekoliko puta mi se pri silasku prepriječila provalija zbog koje sam se morao vraćati istim putem i pokušati ispočetka, tako da sam, našavši se napokon na ravnome, bio prekriven ogrebotinama i modricama. Slab i izgubljen, pokušavao sam pronaći kakvo mjesto za odmor prije nego svjetlo sasvim umine. Tlo pod mojim nogama bio je močvarno, te sam morao hodati natrag ka planinskome osoju dok ne nađoh nešto tvrđe uporište. Pokušao sam zapaliti vatru sakupivši na hrpu nešto grančica i utrošivši nekoliko dragocjenih žigica, ali onako mokre nisu bile od koristi. Nije mi preostalo drugo nego da načinim postelju od lišća nalik onoj koju je svio vodič Cromwell, premda nije bila ni topla ni udobna. Ležeći tako, otvorio sam limenku kaše kojom sam makar okrijepio tijelo, kad već nisam duh.
Žudio sam samo za snom. Strašno je to što moram reći da mi nije bilo ni suviše stalo hoću li se ikad više probuditi, tako me mračan očaj spopao. Naposljetku se pokazalo da san ne dolazi lako na oči. Bilo mi je hladno, a zvuci u tami bili su tako glasni, daleko glasniji nego što mi se činilo dok sam bio u šatoru. U jednom trenutku bi me omelo zujanje kakvog insekta pored uha, u sljedećem bi stao zavijati vjetar, škropeći me kapima vode s nevidljivog lišća. Najgore od svega bilo je tajanstveno tiho šuškanje što je dopiralo iz žbunja. Premda sam se tješio da ih vjerojatno proizvodi neka ptica ili voluharica, teško je bilo odvratiti misli od mogućnosti da prema meni gmiže neki otrovni pauk, ili zmija, ili čak jedan od ovdašnjih vukova koji na leđima imaju tigraste pruge, i poznato je da napadaju ljude. Sveudilj su mi se umom vrzmale nevesele misli. Jesam li skrivio štogod pogriješivši negdje? Jesam li nehotice počinio neki veći grijeh? Nisam se mogao domisliti što bi to bilo. Sve ovo vrijeme upirao sam se voditi samo krepostan život i služiti svojeg Gospoda. Kako me mogao ovako nagraditi?
Bio sam još uvijek sasvim budan kada sam postao svjestan blagog mirisa zapaljena drva, kao da dopire od logorske vatre. Bila je to vrlo ugodna zagonetka, barem utoliko da mi skrene misli iz turobnog tijeka. Pokupivši bisage, počeo sam tapkati prema njemu. Nedugo zatim začuo sam tihe glasove. U jednom trenutku zanosa čak sam se i upitao nisu li to možda neki ljubazni neznanci, članovi neke druge ekspedicije, i ne bih li, Njegovom čudesnom intervencijom, ipak mogao biti spašen. Zatim sam, prošavši između drveća, ugledao malu skupinu kako sjedi oko logorske vatre, čiji su se plamenovi lijepo uzdizali. Bili su to Potter, Hooper i goniči mazgi. Primaknuviši se bliže, vidio sam da među njima kruži preživjela boca konjaka. Kako se usuđuju imati vatru? Ne bi čak ni smjeli biti na ovoj strani planine. Zar su se izgubili? Ili su namjerno došli ovamo da mi se opet rugaju?
Otkrio sam da mi je duh, koji mi je tako bio potonuo, naglo živnuo podjaren barem utoliko pravednom srdžbom. Eno uzroka svim mojim nevoljama kako cucla alkohol i grije noge uz vatru. Dr. Thomas Potter. Da nije njega, dosad bih ja već našao Rjyski vrt. Začas mi se razjasnilo. Zato je Gospod navalio na nas nesreću. Što se drugo moglo očekivati od ekspedicije koja sebe naziva kršćanskom i traži najsvetije mjesto, a sve vrijeme nosi sa sobom taj magnet zloće. Ta on mi je nastojao poslati upozorenje. Kako sam mogao poći u potragu za Rajem kad do mene plazi i gmiže đavoli sluga? Bilo bi to neprihvatljivo.
Znao sam koja mi je zadaća. Borit ću se protiv njega. Raj ću već pronaći, u to nisam sumnjao, ali trebat će čekati pravi trenutak. Vrag se pojavio preda mnom i ja se neću povući pred dužnošću. Razvit ću stijeg pobožnosti te se uhvatiti u koštac s njime da ga smoždim.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:40 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54661



Dr. THOMAS POTTER, siječnja 1858.


19. siječnja (nast)
Mislio mi = napokon se riješili Wilsona ali ne. Upravo me počeo grijati konjak kada začuo njegov odvratan piskutavi glas kako doziva kroz mrak, drži propovijed goničima mazgi: »Odbacite tog đavoljeg slugu (mene) prije nego = prekasno. Pridružite mi se + vratite pod božje okrilje«, itd. itd. Skeggs mu rekao da se goni najgrubljim rječnikom. Hooper bacio velik kamen. Naglo Wilson se zaletio među nas, ukrao dva najveća zapaljena komada drva + pobjegao. Osobno razmišljao o gonjenju + kažnjavanju ali zapravo svi = suviše umorni. Vatra tako oslabljena da se ugasila tijekom noći.


_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:40 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54660


TIMOTHY RENSHAW, siječnja 1858.


Tjelesnim se naporima u životu nisam do tog trenutka suviše izlagao, i nekoliko sam puta prokleo dan kada sam se dao natjerati na ovo vrludanje kroz tasmansku šikaru. Tada je svanulo jutro kada sam na svoje silno iznenađenje otkrio da sam se privikao na to stupanje. Noge su mi poletno letjele blatom i stijenama, a u duši sam osjećao neobično zadovoljstvo. Bilo je nekog gušta u ovom jednostavnom življenju, gdje se tražio samo oprez iz sata u sat ― da se ne stane pogrešno ili naiđe na zmiju ― koji je u sumrak bio nagrađen ugodnim osjećajem zadovoljstva zbog razgibanih udova i prevaljenih milja.
Drugi neočekivani užitak pružao je sam krajolik. Bio je prekrasan na neki divlji način, s krševitim planinama, rijekama što tutnje, šumama svijetlog drveća. Uvečer bih pogledom uhvatio neobična stvorenja koja sa ovdje živjela, klokane i valabije što su uokolo tako dražesno skakutali. Čak je i glasanje ptica, čije mi je kriještanje u početku smetalo, sada postalo ugodno uhu. Katkad bih se ujutro budio s neobičnim osjećajem koji nisam umio objasniti, osjećajem da sam kod kuće. I tek sada sam počeo uviđati koliko mi je takva vrsta osjećaja nedostajala u Engleskoj.
A tada nas je Wilson poveo na svoju planinu.
Zadnje čega se sjećam je hrvanje, a zatim kako čitav svijet naglo iščezava prema gore, izvan mojeg dohvata, te kako mi lišće i grane šibaju tijelo. Sljedeće što pamtim nakon toga bilo je nebo koje gledam dok ležim, promočen do kože, na sasvim neprikladnoj postelji, dijelom sačinjenoj od lišća drveća, a dijelom od mrtvih mazgi. Samo su dvije-tri životinje bile još uvijek žive, ali, sudeći po njihovom slabom glasanju, i one samo napola.
Oprezno sam pokušao izvoditi razne pokusne pokrete, od kojih je svaki odavao neku novu neočekivanu povredu. Kad sam se napokon odvažio sjesti, znao sam već da loše stojim s nogom, jednim zglobom, oba ramena, svim rebrima, kao i vratom, leđima, stražnjicom i napokon čelom gdje me se onaj ludi ubojica onako lijepo sjetio kresnuti kundakom puške. Nisam doista znao kome da budem više zahvalan: Wilsonu koji nas je vodio tako čudesno nepromišljenom stazom, vodiču Cromwellu koji ga nije u tome pokušao spriječiti, Potteru što je navlačenjem uplašio mazgu, goničima što su dopustili da im se mazge odskližu u propast ili Hooperu što se išao igrati ubojice i što me bacio na ovo zgodno mjestašce.
Znao sam da imam sreće što sam uopće živ. Mogao sam jedino zaključiti da me spasilo to što me usporilo drveće i što sam zatim sletio na životinje. Ustavši na noge, ustanovio sam da mogu hodati, premda baš nisam pritom uživao. Podigavši pogled ka crnoj pruzi koja je označavala hridinu, nisam vidio nikakvih znakova drugih članova naše skupine i, premda sam nekoliko puta zazvao, nisam dobio odgovor. Činilo se da su moji kolege istraživači otišli. Nije, međutim, imalo previše smisla prepuštati se razočaranju te sam se dao u pokret da preživim. Prvo sam namjeravao podići krov nad glavom dok još ima svjetla. Srećom sam pronašao šator već u prvoj bisagi u koju sam pogledao, i svojski se trudeći ne obraćati pažnju na razne povrede što su me razdirale, podigao sam ga ako već ne kako valja, a ono barem koliko je bilo dovoljno. Hrana mi nije zadavala brige jer su na zemlji ležale razasute posude, limenke i vreće. Šibice i papir uskoro sam otkrio i, premda je sakupljanje drva bilo više nego bolno, uspio sam naložiti vatru prije nego što se sasvim zanoćalo. Tako sam sjedio pred šatorom, gotovo udobno namješten, jeo lososa i pačja prsa s rižom i, pijući iz preživjele boce šampanjca, nazdravljao preživljavanju.
Nastojao sam održavati vatru kroz noć, nadajući se da će njezin dim i miris omogućiti drugima da me pronađu. I doista, rano ujutro, s uzbuđenjem sam začuo korake kako se približavaju između drveća. Nagađao sam da će to biti svi zajedno, te me iznenadilo da vidim samo jednoga. Bio je to naš vodič, Cromwell.
»Hvala nebesima«, kliknuo sam. »Gdje su ostali?«
Nije odgovorio, nego sjeo do mene uputivši mi neobičan, gotovo podrugljiv pogled. »Morate mi nešto reći. Zašto ste se onako suprotstavili Hooperu?«
Pitanje je zvučalo čudno. »Nisam ga valjda trebao pustiti da vas ubije.«
Licem mu preletje mrgodan izraz, gotovo kao da ga nešto boli ili se bori s neshvaćanjem. Pružio je ruku i načas dodirnuo prstom moju, promrmljavši: »Renshaw.« Izraza je potom nestalo, izgubio se jednako naglo kao što se i pojavio. Pogledao je moje natučene noge i ruke. »Vi možete hodati?«
»Jedva.«
»Kasnije možete?«
»Vjerojatno. Ali još uvijek mi niste rekli što je i ostalima Dolaze li?«
Pogledao me kao da nisam mogao upitati ništa gluplje. »Zaboravite na njih. Oni su loši.«
»Kako to mislite? Znate li gdje su?«
»Otišli.«
»Ali valjda će me doći tražiti?«
»Neće. Zaboravite na njih.« Bilo je u njegovu pogledu nečega što me spriječilo da dalje zapitkujem. Ustavši stao je odrješavati konope što su držali šator. »Preblizu je mazgama. Uskoro će smrdjeti.«
Svaka njegova riječ djelovala je zagonetno. »Vi ne ostajete?«
Odmahnuo je glavom. »Imam posla.«
I tako se dao na posao, potpuno odbivši moju pomoć. Pomaknuo je šator dalje, blizu rječice, a zatim počeo ići tamo-amo dok nije sakupio veliku hrpu posuda i limenki, i gomilu drva za ogrjev. Sjeo je potom uz vatru i izradio određeni broj kopalja koja su izgledala lagano ali zastrašujuće oštra. Uzevši tri, izgubio se među drvećem, da bi se uskoro vratio s netom ubijenim valabijem kojeg je brzo oderao, rasporio i počeo peći na vatri, napunivši ga na mjestu utrobe vrućim pepelom. Na moje iznenađenje okus je bio odličan, pogotovo jer je to bila prva svježe pripravljena hrana koju sam pojeo nakon dugo vremena. Napokon, kad smo završili s jelom, pokazao je na preostala koplja.
»Držite se njih u slučaju da dođe kanunnah ― vuk. Naime, on će nanjušiti mazge.« Poravnao je zemlju pred šatorom i stao crtati štapom nešto što je nalikovalo gruboj mapi. »Kad se budete opet osjećali bolje, morate sići ovamo. Staza je u dnu i morate je slijediti, u suprotnom smjeru od sunca. Pogotovo je važno upamtiti da se uvijek držite ove strane planine koja izgleda kao lubanja. Nemojte ići drugamo, čak i ako se čini lakše. Tako ćete doći do drugih bijelaca.« Ustao je. »A sada moram ići.«
»Hoćete li se vratiti?«
Odmahnuo je glavom. »Imam posla. Vi ozdravite i zatim se vratite svojima.« Bez mnogo okolišanja okrenuo se i nestao.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:40 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54659



Dr. THOMAS POTTER, siječanj - veljača 1858.


20. siječnja
Jutro = svijetlo i toplo. Zapalili vatru (umjesto one koju je Wilson ukrao noću) + malo sjedili na suncu, kuhali čaj dok se bolje ne oporavili nakon kušnji prethodnog dana. Tada razmotrio trenutnu situaciju. Svi se složili da osobno od tog trenutka u svojstvu vođe. Sljedeće razmatrali kako najbolje pokušati umaknuti divljini + spasiti se. Istini za volju nije lako. Zahvaljujući Wilsonovom bezumnom lutanju + naša izgubljenost u silasku s planine = vrlo nejasno s obz. na trenutnu poziciju. Ni poželjno ni preporučljivo pokušati se vratiti istim putem jer planina = suviše strma (Hodges + Skeggs gotovo pali) te odlučio = najbolje nastaviti tom dolinom, slijedeći potok. Položaj tla ukazuje najbolji put = J (nizvodno) + zatim I kad ukaže prilika.
Krenuli bez zadržavanja. Uz rijeku našli stazu: imali sreće. Smjer ne najbolji (JJZ mj. J) ali zasad dovoljno dobar. Dobro napredovali iza planine neobična oblika, kao šaka ili lubanja. Kasnije došli na otvoreno gdje primijetili da nas prate. Wilson = 1 milju iza nas. Kada svi stali i on stao, kada krenuli i on krenuo itd., itd. Čini se on = uporan u odluci da nas progoni.
24. siječnja
Još jedan dan dobroga hoda, premda osobno sve više zabrinut s obz. na stazu. Nakratko okrenuli I, tj. prema naseljenom području, ali tada zavinuli natrag ZJZ (potpuno pogrešno). Popodne pokušali presjeći poljem, ali se morali vratiti zbog trnovitog raslinja koje = među najgorim na koje dosad naišli: odjeća silno izderana, koža jednako tako. Također primijetili put = prepriječen dalekim gorskim lancem. V. obeshrabrujuće. Svi se složili sada prekasno vraćati se istim putem jer prijeđena udaljenost = prevelika + zalihe preoskudne. Nada + vjera da će staza opet zaokrenuti na I.
Predvečer pokušali uhvatiti klokana, ali bez uspjeha: životinje skaču prebrzo.
Još jedan Wilsonov noćni posjet. On govorio ostalima da će se izložiti vječnome prokletstvu, gorjeti itd., itd. zbog služenja »đavoljem sluzi« (meni). Suviše mračno da se razabere gdje = ali Hooper + ja nasumice bacali blato, kamenje itd., itd.
29. siječnja
Rijeka se ulila u drugu, mnogo veću. Možda vodi skroz do obale? Samo, koje obale? (Rijeka skreće s J na JZ.)
Prisiljeni dodatno smanjiti obroke. Sada svi = neprestano gladni. Ponovo nastojali preko polja, ali opet se morali vratiti zbog trnovite guštare. Bolje napredovati, makar u pogrešnom smjeru?
Nikakvih tragova Wilsonu 2 dana. Mrtav?
3. veljače
Skeggs danas ustrijelio valabija, premda maloga. Ispekli na vatri, svi tako nestrpljivi da pojeli meso još polusirovo. Nije bilo mnogo za nas 7. Svi se osjećali gladniji nego prije.
Wilson ponovo mučio noću, ipak ne mrtav. Sada prijeti sudskim gonjenjem za pobunu ako dođemo do Hobarta. (Ako!). Hooper pucao u zrak. Vrlo učinkovito: čuli kako bježi.
6. veljače
Staza + rijeka još uvijek J ili JZ. Nikad I. Napredak usporen jer oslabljeni pomanjkanjem provijanata. Zadnji šećer ponestao jutros + prisiljeni stoga dodatno smanjiti obroke premda = već v. nedovoljni. (Osobno nisam smio dopustiti Wilsonu da išta uzme: on napustio skupinu stoga se odrekao svih prava). Govorimo o hrani sve vrijeme, svake noći maštamo o gozbama. Nikakva traga naselju, cestama itd., itd. čak ni na krajnjem obzoru. Teško vjerovati da itko osim divljaka ikad stupio na ovo prokleto mjesto.
Kiša tijekom noći (3. put uzastopce): krov od granja prokišnjava + mi = (opet) v. mokri. Sada svi teško prehlađeni. Upala pluća = strahovanje.
12. veljače
Toliko oslabili da počeli sumnjati u svoje prosudbe. Probudili se usred noći uvjereni da osjećamo blagi miris prženog mesa s neke daleke vatre. Osobno tako živo mogao zamisliti kapanje masti, hrskanje kožice itd., itd., do boli. No znao da puka uobrazilja. Nitko = miljama odavde, osim Wilsona koji nema pušku i nije lovac.
13. veljače
Uzbunjujuće otkriće kada se spakirali nakon doručka. Čitava glavna zaliha streljiva (jedna velika torba) = nestala. Tražili svugdje, ali bez uspjeha. To = v. zagonetno. Streljivo nosio Tom Wright, no on žestoko poriče da = moglo ispasti iz torbe. Ali, ako ne on onda kako? Wilson? Zvuči neprihvatljivo. Ipak bez sumnje = još uvijek blizu. Gubitak = v. težak. Sada imamo samo što je u džepovima, tj. 12 patrona za pušku + 7 za revolver. Glavna nada: bolja sreća u lovu na divljač jer zalihe hrane sada vrlo oskudne.
14. veljače
Užasan dan. Rano ujutro gonič mazgi Ben Fiddler išao na rijeku po vode za čaj. Čekali ga i čekali, ali se nije vratio. Počeli tražiti, zvati ga itd., itd., ali bez odgovora. Napokon pronašli praznu posudu za vodu uz obalu + u blizini kamen umrljan krvlju.
V. ljuti. Također zbunjeni. Napao lokalni vuk? Zvuči neprihvatljivo. Hooper natuknuo moglo biti djelo mješanca Cromwella, ali osobno znao to = nemoguće. Mješanac = sasvim lišen inteligencije + smjelosti da nas dovde slijedi, i bio bi suviše uplašen nakon njegovog (Hooperovog) poteza na planini. Osim toga, on = zacijelo već dugo mrtav (ne mogavši preživjeti bez hrane). Ako ijedan čovjek = odgovoran, to sigurno = Wilson. Nevjerojatno, ali ne i nemoguće. On = ovdje (vidio jučer izdaleka) + tako umno rastrojen da mogao biti sklon svakom zločinu.
Osobno odlučio = vrijeme da ga pronađemo. Našli ga sasvim lako, 1/4 milje natrag istim putem, kako se krije među drvećem. Ne vidio da tako blizu + primijetio da = u lošem stanju: bez mesa na kostima, izbezumljena pogleda. Njegove bisage činile se gotovo prazne. Imao križ načinjen od 2 štapa kojim mahao pred nama, vičući: »Odlazite đavli«, itd., itd. Kada se približili, pobjegao do obale rijeke + skočio u nju. To = vrlo nepromišljeno (matica = snažna), ali uspio doplivati na drugu stranu gdje počeo, kao i uvijek, izazivati poremećenim izjavama: »Dođite, hajde preko vode. Navalite, faraonske kohorte«, itd., itd. Razmišljao da idem za njim ali odlučio da ne, nego vikao i pitao je li ukrao naše streljivo + ubio Bena Fiddlera. Djelovao v. iznenađeno, čak zadovoljno. Tvrdio to = »kazna« na nas + da »ne možemo izbjeći očima Gospoda« itd., itd. Osobno ipak sumnjam da on = odgovoran. Također tako slab da = teško zamisliti da bi svladao Fiddlera (najjači među goničima mazgi). Ili ipak bio vuk?
Hrana preoskudna da gubimo vrijeme pa nastavili dalje. Osobno vidio 2 valabija i pokušao ih ustrijeliti revolverom, ali ponovo = prebrzi. Ukupna kol. streljiva: 4 patrone za puške + 5 za revolver. Ukupna kol. hrane: 2 žličice šećera, 3 pune + 1/4 limenke aberdeenske kaše, 1 puna + 3/4 limenke konzerviranog lososa, 1 puna + 1/4 vrećice riže. 12 šibica. Pokušao ponijeti goruću baklju, ali se svaki put ugasila.
15. veljače
Ubrzo nakon jutrošnjeg pokreta staza se razdvojila. Jedan put SZ, drugi SI. Potonji ulijeva najviše nade otkad sišli s Wilsonove planine! Žurno krenuh njime no ne mijenja smjer. Sasvim sigurno vodi do naseljenog područja. Jedina nada = da nije prekasno
17. veljače
Dosad najgori dan. Kuhali vodu (ponestalo čaja) za doručak. Jim Bates se udaljio zbog potreba. Odjedanput svi uzbunjeni glasnim vriskom. Pojurili u šumu + vidjeli Batesa na tlu kako zapomaže, dug štap (shvatio da = koplie) viri iz trbuha. Osobno čuo korake kako se užurbano udaljavaju. Gonili + načas ugledah lik kako juri među drvećem. Ali ne Wilson. Mješanac! Jedva povjerovao vlastitim očima. Zapucao iz pištolja, ali promašio.
Ostavio Tommy Wrighta s puškom + ranjenim Batesom + poveo Hoopera, Skeggsa + Hodgesa da ga ulovimo. Pokazalo se teškim. Pratili otiske stopala do rijeke, ali dalje nema traga. Pokušali daljnje traganje, no Hodges postajao v. živčan, zagledavao sa strahom u svaki grm itd., itd. Priznajem čak osobno = malko zabrinut: raslinje tako gusto + divlje da bi se mogao kriti bilo gdje, spreman da baci koplja. Odlučili najbolje vratiti se do Wrighta + Batesa.
Vrlo uznemirujuće. Jedini zaključak: mješanac nas slijedio čitavim putem (zacijelo on ukrao streljivo, ubio Bena Fiddlera + razlog mirisa mesa po noći). V. teško priznati njegovo preživljavanje + gonjenje nas = premašuje njegovu inteligenciju + snalažljivost pripadnika njegova tipa. On = neka nakazna iznimka? Značajke njegove polovice bijelog (saksonskog) tipa = neuobičajeno dominantne? No, što s njegovim divljačkim vladanjem na početku putovanja? Ukoliko ne posjeduje neku naročitu primitivnu prilagodljivost divljim uvjetima ovoga kraja? Priznajem čitav slučaj = v. nerazjašnjiv.
Morali nastaviti dalje, sve vrijeme vrlo budno stražarili. Zaključili da će mješanac svakako pogriješiti. Osobno se nadao da će napasti opet da mu stanemo na kraj. Ako dođemo do naseljenog područja + on prati, dat ćemo ga uhititi + objesiti kao običnog divljačkog ubojicu. Nažalost, naše napredovanje znatno usporio Bates koji nije kadar hodati bez velike pomoći nas ostalih, stenje pri svakom koraku itd., itd. Morali se rano zaustaviti. Podigli logor pored jezerca.
Po noći opet osjetili daleki miris pečenja. To = provokacija koja se naprosto ne mogla tolerirati. Osobno inzistirao da slijedimo miris, pronađemo vatru, obračunamo se s mješancem + pojedemo njegovo meso. Hodges uplašen (kao i uvijek) te ga ostavili s Batesom + Wrightom. Osobno poveo Hoopera + Skeggsa natrag istim putem. Teško u mraku (mjesec = 1/4), ali uskoro ugledali svjetlost logorske vatre. Na žalost ne mješančeva nego Wilsonova: on u obližnjem drveću, nazivajući nas »đavlima« itd., itd., kao i uvijek. Osobno v. iznenađen da ga mješanac već nije ubio kopljem. Nastavili dalje + ubrzo nanjušili drugu vatru + pečenje, ali ne mogli vidjeti vatru. Tražili neko vrijeme, premda naporno za živce jer se slabo vidjelo: mjesec se jedva probijao kroz granje. Napokon otkrili malu vatru sakrivenu u dnu rupe iskopane u zemlji. Djelovalo kao v. podao + kukavički izum. Mesa nije bilo. Od mješanca ni traga. Vrlo zabrinjavajuće. Najgore tek slijedilo. Na povratku koplje naglo bačeno niotkuda zahvativši Hooperovu ruku (srećom rana = lakša). Pokušali potjeru, ispalili 2 naboja, ali ništa. Vratili se ostalima. Razradili sistem noćne straže vs. daljnjih napada.
Bates mrtav nešto prije zore. Velik gubitak. Premda će makar omogućiti malo povećanje dnevne porcije (naš broj prije 7, sada = 5).


_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:41 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54658


VELEČASNI GEOFFREY WILSON, veljače 1858.


Bog je u mojoj vreći za šećer. Vrag me nastoji natjerati da prospem zrnca kada uzimam obroke, ali sam pažljiv i jedva se kojeg dokopa. Premda ga još malo ima, svejedno me održava pa znam da je On unutra.
Nisam vidio vraga, ali sam ga često osjetio, kroz glavobolje, kroz zvukove u tmini, u blatu i neprestanim snovima o pečenju. Katkad me nastoji uplašiti mislima da sam pogriješio, čak i da me je On napustio, ali ja dižem svoj križ visoko i ne slušam. Vrag je dakako, ponajprije u Potteru i njegovim pomagačima. Jedanput su bili tako brzi da sam ih izgubio iz vida na dva dana i, premda sam im mogao vidjeti tragove, bojao sam se da su mi umakli. To je bilo grozno razdoblje kad su me opsjedale misli o Potteru kako sjedi u nekoj finoj blagovaonici i jede pečenu govedinu s krumpirima, ili ribu, ili možda sočni janjeći but s graškom i mrkvom, kruh s maslacem, naravno, i nakon toga kolač, sveudilj mumljajući najbješnje laži, da sam ja mrtav i da Rajskog vrta nema. Potom sam ih opet ugledao kako teturaju i izgledaju još gore od mene. Nedugo nakon toga sam doznao ― i to od samoga Pottera ― da je On napokon udario, izbrisavši goniča mazgi Fiddlera s lica zemlje. Znači, nisam zaboravljen. Začas mi se povratila sva vjera.
Iste se noći dogodilo nešto toliko neobično da na trenutak nisam bio siguran sanjam li ili sam budan. Odjednom, kao niotkuda, vidio sam gdje pored moje vatrice stoji naš vodič Cromwell, za kojeg sam mislio da je odavno već mrtav, i u ruci drži nekoliko kopanja ubojita
izgleda. Čudno me gledao i na trenutak sam se uplašio da mi je došao uzeti šećer. »Što želite?«
Odgovorio je protupitanjem. »Zašto niste s onim ostalima?«
»Jer su oni đavolji sluge. Oni su Božji neprijatelji.« Čvrsto sam na grudi privinuo bisage u kojima je bio šećer, ali na moje iznenađenje nije obraćao pažnju nego samo kimnuo i okrenuo se. Odjedanput mi je pala na um jedna zamisao. »Jesi li ti Njegovo oruđe?« ― poviknuo sam za njim. »Jesi li ti zgazio Bena Fiddlera?«
Tiho se nasmijao i bio sam siguran da sam u pravu. I doista, sljedeći dan začuo sam njihove povike kad je oboren još jedan gonič mazgi. Kako šiješ tako ćeš i žeti. Nisam li ih upozorio da se odreknu svoga đavla ili će biti nemilice kažnjeni? Da su samo poslušali moje riječi, ne sumnjam da bi On imao milosti. Da se samo pokaju, On bi ih još uvijek poštedio, premda je postajalo prekasno.
Razdirući im meso kopljima svojeg oruđa i gaseći im okaljane živote, On mi nježno šapuće da sam u pravu.
Ali tada sam opet doživio strah. Popodne sam ih slijedio u brda koja su bila predstavljala veliki napor za moje umorne udove, premda sam izdržao. Začuvši viku izdaleka, podigao sam pogled i vidio ih okupljene na vrhu grebena gdje su klicali i uzbuđeno mahali rukama. Sve što njima pričinja veselje moglo je samo nagoviještati zlo ljudima dobre volje. Trudio sam se koliko sam mogao da požurim, ali trebalo je neko vrijeme da dođem do mjesta na kojem su stajali.
Ondje, poda mnom, na nekoliko milja udaljenosti, ležalo je more. Kako je neobično bilo ugledati ga nakon tolikih tjedana lutanja. Znači to je potaklo njihovo slavlje. Načas sam stao zbunjen. S obzirom na to da je krajolik bio strm i prepun neočekivanih vrhunaca, bilo je teško razlučiti što je što, međutim činilo mi se da u daljini nazirem zaljev, ali nisam vidio ni kuće ni ceste, nikakva traga ljudske prisutnosti. Proučavajući prizor pažljivije, napokon sam iza vrhova drveća uočio uzrok klicanju đavoljih sluga. Bila je to pruga što je stršala u vodi, samo to: uzak oblik suviše čist i ravan da bi bio prirodan. Pretpostavljao sam da se radi o nekakvome lukobranu. Premda nisam vidio zgrada, to nije značilo da nisu sakrivene negdje. Odjedanput me obuze zla slutnja. Već tada, u tom trenutku možda su razgovarali s nekim neznancima, izgovarali klevete o počinjenim greškama i nepronađenim odredištima.
Trebalo mi je snage. Šećera gotovo više nisam ni imao, osim neznatnog ostatka na dnu vrećice. Pojeo sam sve, do posljednjge zrnca, i polizao i papir, što mi je malko okrijepilo duh. Tada, moleći se kako već danima nisam, stao sam hramati nizbrdo.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:41 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54656




Dr. THOMAS POTTER, veljače 1858.


20. veljače
Divota, divota, divota! More! Pristanište!? Nada spasa! Svi stajali i smijali se poput djece, derući se hura itd., itd. Tom Wright veselo predložio da smjesta pojedemo svu preostalu hranu (preostalo ukupno: jedna puna limenka + 1/8 limenke aberdeenske kaše) da proslavimo. Osobno, premda razdragan, ostao na oprezu, ali sam dopustio da pojedemo 1/8 (1/2 žličice svaki).
Požurili nizbrdo, upravo trčeći, čak i usprkos nogama, držeći pripravan pištolj dok je put prolazio kroz šumu, u slučaju da se pojavi mješanac. Uskoro ipak usporili jer udaljenost do obale = veća nego se činilo odozgo: sumrak već poodmakao dok smo umorni stigli do ravnoga terena. Duhovi nam obnovljeni kad počeli primjećivati značajke obližnje obale: tlo pod nogama pješčano, izmaglica se povlači između drveća, blagi slankasti miris. Što je najbolje, pronašli stazu! Pravu stazu: široku, jasnu, bjelačku stazu! Osobno stao teturati naprijed, ne osvrćući se na umorne noge. Tada napokon došao do žala + pronašao mol, baš kao što i mislio, kako se gubi u večernjoj magli.
Priznajem, i tada još imao zle slutnje. Sve = suviše mirno. Nema ljudskih zvukova. Nema svjetla. Samo tiho zapljuskivanje valova po obali + smrad trulog drva. Stupivši na mol, uočio mnoge daske = slomljene. Nitko od nas progovorio. Svi počeli tragati uokolo, sve nestrpljiviji. Ali jedini tragovi čovjeka = stari nasukani čamac na vesla (olupina), dužice napuklih bačava, dugo namotano uže, veliki komad kosti + strvina što zaudara. Očito ovo = postaja za prihvat ulovljenih kitova. K tome, što još gore = napuštena postaja. Usprkos svim dokazima počeli odjedanput glasno urlati u maglu. Nikakva odgovora. Potpuna tišina. Osobno osjetio nešto nalik očaju. Ništa teže izdržati nego silne nade naglo raspršene.
Skeggs = 1. koji naglas izrekao naša strahovanja: iznio mišljenje da smo dalje na J nego što smo mislili i moguće mnogo milja divljine odavle do najbližeg naselja. Svi znali što to znači. Nemamo ni snage ni hrane za daljnje putovanje, dok i dalje opasnost od napada mješanca. Hodges pokušao izraziti optimizam: tvrdio da može naići neki brod, ali osobno nemao strpljenja za takve glupe sljeparije. Rekao mu: »Kakav bi kapetan uplovio u tih + prazan zaljev kao što je ovaj gdje nema nikoga i ničega?«
Zavila nas turobna tišina. Odvukli se natrag do drveća iza žala da se pripremimo za noćenje, više iz navike nego nade: našli ravno tlo, zapalili vatru (preostalo 6 šibica). Osobno imao strašan predosjećaj da ovo = posljednji logor i da ćemo svi poginuti na tom mjestu. Zagrijali vodu. Otvorili zadnju limenku aberdeenske kaše: pojeli svaki 1/2 žličice (od čega samo još mnogo gladniji). Preostalo 7/8 limenke. To = sva preostala hrana. Pohranjena pomno u zadnje bisage.
U dubokom snu + sanjam o gozbi od govedine, prženog krumpira, repe, mrkve, graška, luka, umaka, itd., itd., kada najedanput probuđen vrištanjem i pucanjem. Poskočio i ugledao Toma Wrighta (na straži: zaspao?) s kopljem u grudima i mješanca kako cilja u mene. Uspio se izmaknuti te pogodio drvo odmah iza mene. Osobno se mašio pištolja, ali već pobjegao kroz mrak.
Wright pogođen ravno u srce. Uskoro ispustio zadnji hronac. Taj divljački čin poslužio da nas prene iz mrtvila + ustanemo svi u divljem bijesu. Ako nam već = umrijeti na ovome kukavnom mjestu, sada se barem možemo osvetiti s obz. na divljačka ubojstva i pobrinuti
uhvatiti kad je takva odvratna nakaza. Hooper, Skeggs, Hodges + osobno, počeli potragu koristeći se bakljama da osvijetlimo put. Slijedili tragove između drveća, ali na tvrđem tlu nestajali. Nezgodno. Raširili se za slučaj daljnjih napada. Također tiho šuštanje u grmlju (ptice? miševi? mješanac?) i v. izluđujuće. Hodges se uspaničio, htio ispaliti naboj u mrak (kokot puške nezategnut) te ga osobno oštro ukorio (preostala samo 2 punjenja za pištolj + 1 za pušku, a ako sve istrošimo tada bez obrane vs. mješančevih kopalja).
Napokon se vratili do vatre. Nitko ne pomišlja na spavanje. Složili se pokopati Wrighta da ga se ne domognu ptice, zvijeri itd., itd. Ionako na njemu ostalo malo mesa ― samo nešto na listovima, bedrima, vratu + ramenima ― no svejedno v. vjerojatno iskušenje za stvorenja. Odnijeli ga na žal gdje pijesak = mekši + dali se na kopanje uz svjetlost baklji. Teško bez alatki nego morali izbacivati pijesak rukama. Uskoro doprli do sloja korijenja, te se morali zadovoljiti plitkim grobom. Položili unutra Wrighta + upravo ga prekrili kad Hodges zavikao. »Gledajte, netko je kraj vatre.«
Osobno doista ugledao priliku ocrtanu vs. zamiruće vatre. Izgledalo = grabi nešto rukom. Svi potrčali, puške pripravne. Ali, ne bio mješanac. Ondje, naočigled sviju = Wilson, s limenkom u ruci zahvaća naš posljednji zalogaj aberdeenske kaše. Naše aberdeenske kaše! Osobno pojurio oboriti ga, ali Hooper brži: izbivši limenku, pokušao izvaditi hranu iz Wilsonovih usta (prekasno jer već gutao). Limenka = sasvim prazna. Pojeo 7/8. Jedva mogao povjerovati očima.
Rekao mu: »Podli lopove!«
On = bez imalo kajanja. Tvrdio to = njegovo »pravo« jer mu hranu dao njegov »Bog Otac«. Tvrdio njegova »dužnost« jesti da hrana ne ode »đavoljim slugama«.
Hooper naprosto izjavio: »Objesimo ga.«
Osobno smatrao to odličnom idejom. Moguće upotrijebiti staro uže na molu. Vjerojatno bismo to obavili na licu miesta da nije bilo Hodgesa. Cvilio nemamo zakonskog prava objesiti Wilsona. Osobno manje zabrinut, jer smatrao da = mrtvi davno prije nego što neki pravnik nabasa ovamo. Osim toga, svi ga vidjeli da jede kašu. Ali forme radi, osobno predložio vlastito suđenje. Rekao da mu »moraju suditi kolege (mi) baš kao i Gospodin«. Svi se složili (osim Wilsona).
Začas počeli, u polomljenom čamcu. Wilson postavljen na krmu, ostali nasuprot njemu na klupama za veslače. Osobno = sudac. Hodges = obrana. Hooper = tužitelj. Skeggs = pazi na mješanca. Svi = porota. Hooper počeo ispitivati: »Jeste li pojeli našu posljednju limenku aberdeenske kaše i naumili nas nasmrt izgladnjeti?« itd., itd. Wilson tvrdio da nije pravi zakonski postupak nego »đavolji zakon« ― govorio čitav taj sud na optuženičkoj klupi pred »većim sudom, sudom anđela« gdje će nam biti određena »višnja presuda« itd., itd. Tvrdio Bog mu »vlastitom rukom« pružio kašu.
Osobno se osjećao umoran. Nebo se razdanjivalo, svi bili budni gotovo čitavu noć. Također hladan vjetar komešao maglu. Osobno se žurio da ga brzo objesimo da se mogu odmoriti i dopustio samo kratko rezimiranje + diskusiju. Obrana (Hodges) predložila da ne radimo ništa, samo čekamo. Tužitelj (Hooper) odgovorio da nema smisla odgađati + mora se objesiti »kao primjer ostalima«. Tada osobno ustao i poviknuo: »Sud će sada zasjedati i obznaniti presudu.« Pitao svakoga redom.
Hooper: »Kriv.«
Skeggs: »Kriv.«
Osobno: »Kriv.«
Hodges: »Još uvijek mislim da trebamo čekati.«
Osobno obznanio presudu = kriv, prema mišljenju većine + izrekao kaznu, da »Velečasni Geoffrey Wilson: biti obješen užetom oko vrata dok ne = mrtav.« Wilson se još i smiješio + rekao da ne mari jer zna da će se uskoro smiriti »u krilu Oca svojega« itd., itd. Osobno ispitao uže, ali uvidio da ono = predebelo za dorađen čvor. Također nitko od nas = siguran kako se radi omča. Daljnja poteškoća = postolje koje će se pod njim izmaknuti. Hooper zahtijevao da mu naprosto svežemo konop oko vrata, prebacimo preko grane, povučemo ga, pričvrstimo drugi kraj + pustimo ga da visi. »Možda to nije tako elegantno, ali će sasvim fino riješiti stvar.« Hodges, kao i uvijek, htio sve učiniti kako treba. Osobno tada predložio podizanje jednostavnog postolja od dasaka čamca, postavljanje vlč. na nju, zatim se pričvrsti omča i izbije postolje. Još uvijek ispitivali daske, pitali se kako to izvesti kada je Wilson odjedanput čudno zakričao. »Čudo! Čudo! Hvala ti Gospode. Slava budi Gospodu!«
Osobno pomislio napokon sasvim izgubio razum. Ali tada Skeggs poviknuo: »Brod!«
Osobno se okrenuo u smjeru kamo je pokazivao. Vjetar već uvelike raspršio maglu. Doista, na drugom kraju zaljeva, ispod hridi osobno mogao samo razabrati nejasne okomite + vodoravne linije. Bez sumnje to bili jarboli. Činilo se zapravo ne jedna lađa nego dvije.
Osobno još uvijek u iskušenju da privedem posao kraju. Na žalost već = prekasno: Wilson skočio s čamca, Hodges, Skeggs + čak i Hooper svi oteturali u smjeru misterioznih brodova. Osobno mi nije bilo druge, nego da ih slijedim.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:42 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54655



KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, siječanj - veljača 1858.


Još u životu nisam vidio takvu sporost. Prvo onaj Parrick Quine, hobartski carinski službenik, koji nam se učinio darom s neba budući da je bio Manjanin zaposlen u Carini. No taj se nebeski dar pokazao sitničavim i pohlepnim uplašivši se da ćemo, kad nam kaže ime trgovca kakvog, je li, već tražimo, sami obaviti posao i odjedriti, a on će ostati bez svojeg dijela. Onda kupac kojeg je napokon pronašao, Jed Grey, nekakav golemi, pogrbljen, zabrinut čovjek koji je djelovao kao da je naletio na previše niskih dovrataka, i bio sporiji čak i od Quinea. On je pak strahovao da smo svi mi samo neka lukava policijska klopka i da će se jednog lijepog jutra zateći na putu u zatvor Port Arthur. Kad se napokon sabrao i platio nešto pologa, čekalo nas je još mnogo robe koju je trebalo utovariti jer, vidjevši kakve smo sreće, ovaj put nisam želio riskirati te sam htio na brodu imati dovoljno hrane i vode za slučaj da završimo u nekoj divljini, ili pak moramo podbrusiti pete i dati se na put preko oceana. Kada je i to bilo gotovo, zapuhao je uporni južni vjetar ― tako hladan da su svi Tasmanci stali cendrati i cviliti o tome kako im ljeto ništa ne valja ― koji nas je blokirao u hobartskoj luci, baš kao da smo brod u boci. Čak sam se počeo zabrinjavati da će Englezi dolutati sa svojeg izleta i ponovo nam sve pokvariti, no tada je vjetar okrenuo na zapad, što je bilo dovoljno da već u podne isplovimo s Quineom, koji se uredno i tiho pobrinuo za carinske papire, i Jed Greyevim čovjekom kao peljarom.
Vjetar je bio snažan i lijepo nas je tjerao, te smo sljedeće večeri uplovili u zaljev koji smo odabrali na mapi, spustivši sidro u sjeni pozamašne hridine. Morali smo čekati još nekoliko noći da stigne Jed Grey jer ne bi bilo zdravo ni za jednu stranu da smo isplovili za iste plime, no napokon se ukazao i njegov brod te smo se dali na posao koji je trebalo obaviti na nekom tihom mjestu kod Maldona sedam mjeseci ranije. Iskreno rečeno, nema vam ničega goreg za čovjekova leđa od tog krijumčarenja. Uz tako malo posade, čak sam i sam morao pripomoći, premda to baš i nije posao kapetana broda. Prvo smo morali izvući robu iz skrovišta i prebaciti je u glavnu štivu. Potom smo je opasali konopom i podigli uvis pomoću koloturnika montirana na pramčani križ, zanjihali je i spustili u čamac koji je već čekao. I tako iznova i iznova, mnogo puta, odveslavši usto, s vremena na vrijeme, do obale po nešto kamenja da posluži kao balast. Teško je išlo i tek smo polovicu obavili kada se spustio mrak, a s njim i magla, te smo morali prestati za taj dan. Sljedećeg jutra smo nastavili čim se izmaglica digla, i lijepo smo se bili uhodali kada sam primijetio da Brew pilji prema kopnu, a nad glavom mu upitnik veći od Peel Cityja.
»Kapetane, pogledajte tamo, na obali.«
Prijeko na uskoj kamenoj plaži ispod hridine, gdje nije smjelo biti ničega goreg od galebova i lažine, stajala je grupica ljudi, odrpanih poput brodolomnika, i svi su mahali rukama i vikali kao da im životi ovise o tome, što je, pretpostavljam, i bio slučaj. Eto ti neugodnog iznenađenja. A cijela je zamisao kod odabira toga mjesta bila baš u tome da ni na koga ne naiđemo. »Tko li su ti?«
»Odbjegli kažnjenici?«
No kakve sam ja sreće, ne bi me iznenadilo da naletim na odbjegli ološ. »Dodaj mi durbin.«
Tada sam si priredio drugi udarac tog jutra. Nisu to naime bili kakvi god zalutali svati. Bili su to naši putnici. Nije bilo zabune unatoč svoj toj raščupanosti, odrpanosti i ispijenosti. Bio je tu velečasni koji se potrgao od mahanja, i Potter također, duge crvene brade kao u luđaka. Bio je tu njegov sluga Hooper i još nekoliko drugih, premda Renshawu nije bilo traga, kao ni ijednoj pripadnici one vojske mazgi koju su imali. Ovo je bilo znatno gore nego robijaši. Činilo se skoro kao da su to napravili namjerno, samo da napakoste. Sve ove mjesece uspjeli smo sve držati u tajnosti i tišini ― što nije bilo lako ― i sada, baš kada sam mislio da smo napokon sve riješili, eno ih kako nas gnjave nekakvom katastrofom koju su si natovarili.
Začas se pojavio Jed Grey, dovezavši se u drugom čamcu, lica zabrinuta kao da će prsnuti. Moje ga obavijesti nisu nimalo umirile.
»Znaju tko ste? Ali onda su još opasniji. U to nema sumnje, kapetane. Ne možemo ih pustiti na brod.«
Brew je bio jednako prijazan. »Ne bi bilo baš uputno dopustiti im da sve ovo vide.« Pogledao je prema bačvama konjaka i snopovima duhana što su ih momci izvlačili odozdo.
Bili su potpuno u pravu. Uzeti tu skupinu luđaka na brod lijepo bi nas sputalo. Što god nam danas obećali, sigurno će, kao Englezi, sutradan izbrbljati carinicima i navući nam kojekakve nevolje na vrat.
Grey je tražio načina da si olakša savjest, gotovo srdit, kao da su ovi nešto skrivili. »Uostalom, zar smo im mi krivi što su tu zaglavili.«
Brew je dometnuo pravnu nijansu. »Osim toga, u ugovoru koji smo s njima sklopili nije se spominjao nikakav povratak s ekspedicije.«
Trebali smo samo pustiti sve kako je. Sudeći po njihovom izgledu izdržat će još dan, najviše dva. Nije moglo biti savršenijeg ubojstva. Kad bi ih tkogod kasnije i pronašao ― u što sam sumnjao ― ne bi bilo nikakvih pokazatelja da smo bili blizu. Da, bilo bi to lakše nego proliti mlijeko, jer nisi se tu imao čega bojati, osim... Osim vlastitog sjećanja na onu petoricu kako stoje na obali, onako izgladnjeli, i mašu i vrište da im pomognemo.
Duboko sam uzdahnuo i pozvao Kinviga. »Pošalji čamac preko na obalu po one ljude.«
Greyev glas poskočio je visoko. »Ne mogu to dopustiti. Svi ćemo zbog vas završiti u zatvoru.«
»Možda je u pravu«, progunđao je Brew.
Jedna od najljepših prednosti činjenice da si kapetan broda jest da ne moraš nikome ništa objašnjavati. Brod je tvoj i tu je kraj priče. »Ako ne želite da vam vide lice, onda bolje odveslajte natrag prije nego što ih dovezu«, odgovorio sam Greyu. »Odvest ću ja njih već nekamo, da dobijemo na vremenu, ali ih ovdje ne ostavljam."
Namrštio se, ali nije ništa mogao, pa je odmaglio na svoj brod da sakrije svoje lijepo lice.
Brew nije bio ništa zadovoljniji. »Ne bismo li makar trebali pričekati dok se roba ne skloni i dok ne zatvorimo poklopce?«
Nisam u tome vidio previše svrhe. »Ionako su već vidjeli dovoljno s obale. Bolje da ih odmah uzmemo na brod i završimo s time.«
Nije trebalo dugo da čamac doveze naše putnike natrag. Očekivao sam da će me obasuti zahvalnošću ― što bi i bio red, s obzirom na nevolje kojima sam se izložio da ih spasim ― ali ne, nisu stigli reći ni hvala kapetane, jer su bili prezauzeti izvikivanjem bijesnih međusobnih optužbi. Doista, nikada nisam zamišljao da Englezi mogu toliko pomahnitati. Najgori je bio velečasni. I dok je još bio pedeset lakata udaljen, mogao sam čuti njegov piskutavi glas kako dreči preko vode.
»Morate zatvoriti ove ljude, kapetane. Upravo su me pokušavali umoriti. Oni su samo zlo, ništa manje. Morate ih ovoga časa baciti u okove.«
Potter nije bio ništa umiljatiji. »Wilson zamalo što nas nije ubio više od deset puta, a sada pokušava na mene svaliti krivnju. Nemojte ga slušati, kapetane.«
Moj jedini zaključak bio je da ipak nisu imali previše sreće u pronalaženju raja.
Velečasni se jedva osvrnuo na prijenos krijumčarene robe, obuzet samo svojom propovjedi, no Potter je zinuo na sav onaj konjak i duhan kao da će nešto reći, da bi se urazumio i ponovo zatvorio usta. Bila je to nevolja, kao što sam i znao da će biti. Svi su izgledali slabašno i pitomo kao dojenčad, ali svejedno nisam bio raspoložen da se izlažem opasnosti. Uzeo sam pištolj što je virio iz Potterova džepa.
»Mylchreest će vas povesti dolje i dati vam da nešto pojedete i popijete.«
Pomislili biste da će ih ponuda jela i pića udobrovoljiti, ali ne. »Ne želim imati s njima posla«, upravo je zavrištao velečasni. »Umorit će me!«
Doktor je samo zakolutao očima kao da još nije čuo takvu besmislicu. Svejedno, činilo se jednostavnijim popustiti Wilsonovoj volji, te sam ga stavio u kuhinju. Ostala četvorica bila su previše za spavaće kabine tako da im je dodijeljena drvodjeljska radionica. Chalsea Christiana sam poslao da makne oruđe, pogotovo ono oštro, i da pričvrsti zasun na vrata da ne bi slučajno počeli lutati. Mylchreest im je odnio dvopeka i govedine i kad se vratio s njihovim tanjurima ― koji su bili počišćeni do zadnje mrvice ― rekao je da spavaju kao janjad. Velečasni isto tako sudeći po hrkanju što je dopiralo iz kuhinje. Nisam se trudio da ga zaključam, vidjevši da je jadna budala, ali sam Mylchreestu dao revolver i rekao mu neka ostane na stepenicama i pazi na sve njih za svaki slučaj. Ujutro, kada budu odmorniji, gledat ću da ih pridobijem. Morat ću im priznati čime se bavimo, jer više nije imalo smisla poricati, a zatim zatražiti da šute o tome. Dakako, od toga bi moglo biti slabe koristi, kad se uzme u obzir da Englezi zakone vole više nego vlastitu djecu, ali valjalo je pokušati, pogotovo kad smo im spasili kožu.
Od sve te zbrke, prebacivanje robe potrajalo je duže nego što sam očekivao, i bilo je kasno poslijepodne kad je sve napokon preneseno, a mi dobili novac. Prebrojio sam ga tri puta i sve je do u novčić štimalo, što je napokon bila neka sreća jer se nakupila lijepa svotica, a bogme veća nego što nam je nudio onaj melbournski carinski prevarant. Jed Grey se nije zadržavao, nego je naložio momcima da dižu sidro i začas odmaglio. Mi smo, prema dogovoru, ostali još jedan dan tako da ispadne da se ne poznajemo. Brew je pronašao bačvu konjaka koja su Greyevi ljudi zaboravili ― iako je bila plaćena ― i nije nam preostalo drugo nego da pošteno zalijemo što smo se ― sedam mjeseci prekasno i pola svijeta predaleko ― napokon riješili tog stanovitog tovara.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:42 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54654



Dr. THOMAS POTTER, veljače 1858.


20. veljače (nast.)
Osobno nikad mislio da brodski dvopek + govedina u konzervi može tako prijati. Osjetio slabost kad zadovoljio želju, premda mogao pojesti tri puta toliko. Dok jeli, brodski stolar pričvrstio zasun s druge streme vrata. Tvrdio to u slučaju mi = zaraženi. Osobno = suviše umoran za brigu. Utonuo u najdublji san među drvenim strugotinama na podu.
Mračno kada se probudio. Ostali još hrkali. Sada kada = odmoren, stanje se učinilo vrlo uznemirujućim. Pokušao vrata + otkrio zasun loše pričvršćen te moguće odmaknuti ih nekoliko palaca: mogao vidjeti samo stepenice prema palubi, gdje = noge člana posade koji sjedio. Premda ne mogao vidjeti glavu, izgledao kao poslužitelj Mylchreest, a u krilu = revolver, potvrđujući osobne sumnje da mi = zarobljenici. Siguran u razlog. Iz snopova duhana i bačava alkohola koje osobno vidio ranije na palubi, prilično jasno da Sincerity = ciljano smišljena kao krijumčarski brod. To svakako = objašnjenje s obz. na druge misterije tijekom putovanja, npr. nagli polasci itd., itd. (vombat?). Manjani nas koristili sve vrijeme da prikriju svoj zločin. Naša briga = njihove namjere prema nama. Misle nam prerezati grkljane + bacitii nas sve u more da ne bili otkriveni, zatvoreni itd., itd? Tko bi ikad saznao? Objašnjava prisutnost naoružanog stražara na stepenicama.
Drugi problem = Wilson. Očito namjerava mene upropastiti (da barem ne otezali toliko sa suđenjem). Zasigurno će nas optužiti za pokušaj umorstva. Ako slučaj ikad dospije na sud sve bi ostalo na njegovoj riječi vs. naše. Mogao bi se pokazati opasnim s obz. na mene budući da on = crkveni čovjek, a Skeggs + Hodges mogli bi = nepouzdani svjedoci. V. uznemirujuće. Trenutno malo što moguće učiniti, međutim kao 1. briga = Manjani.
Osobno probudio ostale + rekao im o vlastitim strepnjama. I oni v. zabrinuti. Učinili što mogli: odbili noge s tokarskog stola da imamo makar neki način obrane ako Manjani nahrupe s ubojitim nakanama. Potom pažljivo osluškivali svaki njihov razgovor koji bi omogućio da naslutimo njihove namjere. Čuli samo prigušen žamor (beskorisno jer sve na manskom). Zatim začuli pjevanje.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:42 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54653



PEEVAY, siječnja 1858.


I tako sam napokon započeo svoj smrtonosni rat protiv numa, trideset ljeta prekasno. Kako sam ih slijedio i pratio, čekao priliku i brzo je grabio, često sam se prisjećao Majke i gonetao kako bi ona sada osjećala poplavu blagovjesti kad bi znala što sada radim. Bilo je lako, da, jer su bijeli govnari ovdje glupi, ne znaju pronaći korijenje i preglasni su i prenespretni da uhvate divljač iako hrane ima u izobilju sada kad nema Palawa, i mogao bih se udebljati da hoću. Kako su oni postali pišljivije jadni, tako sam ja postao pametniji jer sam se prisjećao starih vještina koje sam znao davno prije. Sada samo moram probosti Pottera i Hoopera i druge. Potter je bio najteži jer je oprezan uvijek s pištoljem u džepu i nikad nije skretao, ali na kraju ću ga dohvatiti, pretpostavljao sam.
Tada, kad sam bio skoro pri kraju, pojavili su se BRODOVI i odveli ih s obale. To je bila nevolja koju je trebalo prevladati. Žalosno je kad nešto što misliš da ti je u ruci naprosto nestane. Da, bilo je mrsko razmišljati da su one grozomorne hulje, rezači Majke, ipak pobjegli i mogu samo tako nekamo otići za svojim užicima, i nikad na kraju ne biti zasluženo probodeni.
Vrijeme je prošlo i tako sam sjedio na obali s grozomornim osjećajem duboko u grudima. Nisam se mogao domisliti što da radim jer nije bilo koristi ni od čega. Došao sam ovamo samo da se dočepam tih govnara i sada su otišli. Uskoro je dan odmaknuo, drugi brod je podigao jedra i odjurio, ali sam vidio da je Potter svejedno ostao. Čak i kad je došao mrak bio je još uvijek tamo. To je bilo iznenađenje, da. Tako sam se opet počeo nadati i promišljao sam da još jedan napor mogu izvesti. Moram to pokušati, da, makar to bila pišljiva glupost, jer nije bilo druge. Zato sam uzeo tinjalo i zapalio novu vatru, malu i skrivenu među drvećem. Zatim sam počeo raditi kanu, po starinskom običaju, od kore drveta povezane konopom koji sam načinio. Bio je to moj prvi kanu svih tih mnogih ljeta i bio je čudan, izvinut na desno kao da pokušava zaobići neki ugao, ali bio je dovršen i kad sam ga porinuo u vodu plutao je, da. Tinjalo sam utaknuo u koru, koja ga je držala poput prstiju, iza sebe tako da bude skriven. Koplja sam stavio po dužini, ispod konopa, baš tako.
Tako sam išao, pažljivo napredovao, naginjao se naprijed i gurao vodu rukama natrag. Nikada prije nisam bio sam na moru, čak ni po danu i bilo je čudno. Mjeseca nije bilo, zvijezde su se skrivale iza oblaka i jedino se vidjelo treperenje mojeg vatrenog štapa na vodi i svjetlo svjetiljki s palube broda, kako se njišu naprijed natrag, prvo samo sitne, a zatim polako sve veće. Bilo mi je kao da sam u golemom ničemu, svjestan samo onoga što se rnože osjetiti, kao što je hladna voda na nogama ili povjetarac na licu. Kako sam se kretao, čuo sam bjelačke zvukove kako postaju glasniji i gudili su glazbu koja se zove gusle, i pjevali, premda mi riječi nisu ništa značile.
Valovi su postali veći premda nisu bili divovski, jedan je ipak došao koji je bio prevelik za moj kanu koji ga je zaobilazio sa strane. Tako sam se našao u vodi i pokušavao otkriti koja strana je gore, što je bilo teško jer sve je bilo jednako mračno. Onda sam osjetio kanu iza leđa i vukao sam dok se nisam mogao popeti i ipak se spasiti. Tek sam tada vidio svoju propast. Moje navlačenje je naime slomilo ona koplja, dok se vatreni štap naravno ugasio. I onda sam gonetao da li da se samo vratim na obalu jer sam sada naime bio pišljiva propast, a ne netko opasan tko bi se bez ikakvog ubojitog oružja išao boriti s čitavim tim brodom punim bijelaca. Ali vratiti se natrag, gdje nije bilo ničega, bilo mi je suviše mrsko. Ne, nisam mogao sjediti i gledati Potterov brod kako ga vozi natrag, sretnog i umaklog, kako opet pobjeđuje, samo zbog moje nesreće. Moram nešto pokušati, premda nisam nikako znao što.
Tako sam ponovo stavio ruke u vodu, da se opet odgurnem prema naprijed.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:43 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54652



VELEČASNI GEOFFREY WILSON, veljače 1858.


Prenuo sam se iza sna, gotovo kao da me protresla neka moćna ruka. Kad sam se uspravio, nisam obraćao pažnju na ukočenost od spavanja na tvrdom podu kuhinje, imajući samo jednu misao na umu. Manjane treba natjerati da shvate. Zlo je došlo među njih i oni ga moraju znati prepoznati kao zlo, podići ruke i zgromiti ga kao zlo.
Bilo je mračno, ali je svijetlilo ispod kuhinjskih vrata i, lagano ih otvorivši, ugledao sam prizor na palubi koji nije baš umirivao dušu. Jedan član posade sjedio je na vrhu stepenica niz koje su ih odveli, ali bio je to poslužitelj Mylchreest, čovjek jedva prikladan za tako odgovornu dužnost. Još dok sam gledao, napustio je svoje mjesto, otišao do ograde da pljucne u vodu, i jasno sam mogao vidjeti na svjetlu njegove svjetiljke da je pištolj ostavio. Zar nisu čuli moja upozorenja? Svi su do posljednjeg trebali biti tamo, na straži, naoružani svim raspoloživim oružjem. A oni otraga na brodu banče. Pitao sam se trebam li ih pokušati još jedanput upozoriti. Kapetan je prešao preko mojih upozorenja i trijezan, te je bilo još vjerojatnije da će tako postupiti i sada, u pripitom stanju.
Trebao mi je dokaz: neoboriv dokaz Potterova zla. Nešto mora postojati što će dokazati istinitost mojih tvrdnji. U mislima sam pretresao naše putovanje, prisjećajući se našeg života u potpalublju sa jadnim umorenim Renshawom. Nečeg sam se dosjetio. Njegove bilješke. Neprestano ih je žvrljao, i to potajno. Tu bi se sigurno nešto našlo. Koliko se sjećam, ispunio je već nekoliko bilježnica, pa je jedna zacijelo među njegovom prtljagom na brodu. Pogledavši pažljivije ispred sebe, vidio sam da je poklopac štive još uvijek otvoren nakon istovara tko zna čega, kojim je posada bila ranije zauzeta, i vidio se vrh ljestava. Mylchreest se vratio na mjesto na vrhu stepenica i bio mi okrenut leđima, dok je petljao s lulom. Pažljivo otvorivši vrata, iskrao sam se iz prostorije.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:43 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54651


Dr. THOMAS POTTER, veljače 1858.


20. veljače (nast.)
Osobno začuo glasnu strku s palube: glasno vikanje (Wilson?) + prodorne zvukove razbijanja o daske palube, učestale poput kišnih kapi. Boce? Kamenje? Ostaci krijumčarene robe? Ali zašto to padanje na palubu? Napokon čuo topot koraka, dreku Manjana. Hodges sve uplašeniji, tvrdio da Wilson = ubijen, a mi = sljedeći.
Osobno ne namjeravao sjediti + čekati. Također, daljnje razbijanie nepoznatih predmeta moglo biti korisno jer bi prigušilo našu galamu. Pogurnuli vrata + provirili van. Vidjeli Mylchreest sada ne bio na stepenicama. To = vrlo ohrabrujuće. Osobno + Hooper uspjeli zabiti noge stola izm. vrata + dovratka, upotrijebili ih kao poluge sve dok zasun ne popustio. Vrata se otvorila. Mi = slobodni! Stali se penjati, v. oprezno. Virio pažljivo ispod poklopca štive, u strahu da naći Manjane kako gore čekaju, naoružani + opasni.
Prizor = sasvim izvan očekivanog. Paluba puna razbacanih predmeta. Štapovi + zdjele? Teško vidjeti U mraku. Manjani = naprijed kod glavnog poklopca Štive. Kewley viče (zvuči uzbunjeno): »Što ovo ima značiti?« Odjedanput dva okrugla predmeta izlijeću iz štive, padaju na palubu, lome se i otvaraju, za njima još tri. Wilsonov glas kriči odozdo. »Gledajte! Gledajte! Vražja posla! Vražja posla!«
Začas shvatio groznu istinu. Predmeti = vlastiti uzorci. Paluba posuta neprocjenjivim primjercima, nepopravljivo oštećenima! Velik dio čitave zbirke! Mjeseci napornog + pomnog rada = sve uništeno.
Osobno poviknuo: »Smjesta prestanite s tim.«
Manjani se okrenuli. Kewley pita: »Što radite vi ovdje?«
Prije nego dospio odgovoriti, Wilson na vrhu ljestava što vode u štivu, s još jednim uzorkom u ruci, vrišti poput luđaka: »Uhvatite ga, uhvatite ga! Zatvorite ga!« Zatim podigao uzorak da ga baci na mene!
Vlastita reakcija refleksnija od očekivanog. Naprosto ne mogao dopustiti daljnji vandalizam. Primijetio najbližeg Manjana, Mylchreesta, kako me gleda glupim pogledom, otvorenih usta, a u džepu mu revolver. Osobno skočio, gurnuo ga, dohvatio oružje. Tada pokazao pištolj Wilsonu i poviknuo: »Smjesta da ste prekinuli.«
Wilson spustio uzorak, ali Kewley sada gleda vrlo osorno. »Bolje da to date meni, doktore.«
Osobno ne mislio na njega nego Wilsona. Strašna tišina. Hooper, Skeggs + Hodges stajali na palubi do mene, v. nesigurni. Osobno pun neobičnog osjećaja da stvari izmiču nadzoru. Nikad namjeravao da krenu tim tokom. Rekao mu: »Bojim se da ne mogu, kapetane.«
Kewley se mrštio. »Razmislite malo, doktore. Znate, ima ih koji bi ovo nazvali pobunom.«
Ne mogao se povući, stoga morao dalje, kamo god dospio. Prešao Rubikon. Izjavio vrlo odlučno: »Preuzimam zapovjedništvo nad ovim brodom.« Zašto? Mora postojati razlog. »Jer vjerujem da se koristi za krijumčarenje roba.«
Hooper do mene, nervozno se vrpoljio, mrmljao: »Jeste li sigurni u to što radite?«
Iskreno govoreći = daleko od toga da jesam. Jedna poteškoća = previše Maniana. Oni = 10 (+ Wilson 11). Mi = samo 4. Također oni = posada broda, mii = nesposobni upravljati sa Sincerity. Situacija = nemoguća. I ipak nezamislivo učiniti išta drugo. Sve što mogao učiniti bilo nastojati ublažiti stanje. Obratio se ostalim Manjanima: »Znam da niste povezani s ovim zločinom, budite mirni. To = u potpunosti djelo kapetana Kewleyja + Wilsona.«
Ne očekivao da će povjerovati (niti su, sudeći po izrazima), ali se ponadao makar dobiti na vremenu + ne ostaviti u uvjerenju da optužujem sve. Pokazalo se neučinkovito. Kewley bjesnio: »Ne dopuštam da mi itko krade brod.« Wilson trabunjao kao i obično: »vraćaj se u pakao«, »đavolji slugo« itd., itd. Ali najveća nevolja = div China Clucas. Teško shvatiti jer prethodno on uvijek i v. poslušan ali sada = sav naoštren + zakoračio prema meni prijeteći. Znao da moram djelovati, no ne mogao riskirati da izazovem bijes na koji bi Manjani odgovorili lakoumnim potezima. Naciljao iznad Clucasove glave opalio. Srećom, vrlo djelotvorno. Prvi časnik Brew povukao Chinu Clucasa natrag za ruku, derući se, »Ne, nećeš.« Ostali zanijemili. Čak i Wilson = utišan.
Osobno začas djelovao da iskoristim prednost. Zapovjedio Hooperu da ide u štivu + donese 4 puške koje sigurno još na brodu. On nervozan ali poslušan, uskoro donosi oružje. Sve ih napunili. Raspoloženje na brodu se znatno promijenilo sada kada mi svi = naoružani. Hooper + Skeggs = manje uplašeni, Manjani gledaju s izrazima mrzovoljne pokornosti. Osobno potom zapovjedio Kewleyju + Wilsonu da siđu u drvodjeljsku radionicu. Kewley psovao i nazivao nas »gusarima«, Wilson zavijao o đavlima, paklu itd., itd., ali kada Hooper ritnuo WiIsona, krenuli. Dalje zapovjedio drvodjelji Christianu da pričvrsti još dva + jača zasuna na vrata. Veliko olakšanje da odnos = sada ravnomjerniji (4 nas, 9 njih) no svejedno ne mogao dopustiti posadi da slobodno luta. Zapovjedio svima da idu u kaštel (rekavši to = potrebno »u slučaju da zavedeni lažima kapetana Kewleyja«), Zatim drvodjelja Christian morao pričvrstiti jake drvene zasune za vrata. Još bio u poslu kada Hooper zazvao: »Hej, ti.«
Pokazivao prema krmi na nekoga. Bilo teško razabrati u mraku, ali činilo se da nosi neku vreću. V. zagonetno. Mislio da svi = sigurno zaključani.
Osobno požurio na krmu. »Tko je to tamo?«
On s vrećom prekoračio ogradu broda. Začas osobno prepoznao korak. On = divljački ubojica, mješanac! Kako dospio na brod? Druga činjenica = s obz. na vreću. To = vreća od tkanine, tj. ona u kojoj je najpotpuniji + najdragocjeniji uzorak: žena Mary. Sigurno, jer jedina = tako upakirana. Kako se usuđuje! Osobno zapucao iz pištolja, ali on već skočio. Osobno uzeo svjetiljku, dotrčao do ograde, vidio da već u vodi, hvata primitivni kanu. Pokušao ponovo opaliti, ali ponestalo metaka. Hooper zapucao iz puške, ali on sada zagnjurio ispred plovila, odlazi. Teško pogoditi.
Razmišljao spustiti čamac i ići u potjeru, no morao bih ostaviti Manjane, što bi moglo biti opasno jer bi mogli praviti probleme kada nam pažnja popusti. V. nezgodno.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:43 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54650


PEEVAY, veljača 1858.


I tako sam se popeo iz kanua i pažljivo preko ograde prešao na PALUBU broda gdje sam na drugom kraju vidio Potera i druge bijele govnare kako lupaju ČEKIĆEM, no nisam se zapravo previše osvrtao na to jer sam bio više zaokupljen vlastitim iznenadim otkrićem koje je bilo stravično. Svugdje su naime ležali mrtvaci mojih, polomljeni i svuda razasuti. Toliko ih je bilo, čak dovoljno i za jedno pleme. Onako sam hodao među njima, tako tužan i zbunjen i ljut. Tko je to bio, gonetao sam. Možda su to neki koje sam poznavao, uviđao sam. Dray, Mongana, Heedeek, jeste li tu?
U tom sam trenutku ugledao vreću, jedinu koja je bila, s napisanim riječima.
CRNAČKI TIP TASMANSKA UROĐENICA (CJELOVITA)
(UZORAK: M)
Dr.GOCJENA: PAŽLJIVO RUKOVATI
VLASNIŠTVO Dr. T. POTTERA
LONDONSKI KIRURŠKI KOLEGIJ
Slovo M me dovodilo u nedoumicu. Kada sam bolje pogledao, vidio sam da je za vreću privezano nešto maleno i da ne povjeruješ bio je to talisman koji je Majka čuvala, sa Tayaleahovom kosti unutra, koji je nosila ispod odjeće da num ne vide. Po tome sam znao. Vreća je bila sasvim lagana, da, što je bilo nešto čudno jer Majka nikako nije mogla biti lagana, predobro se držala. Tada sam čuo Hoopera i Crvenobradog kako iznenađeno viču: »Tko je to tamo?«, i vidio sam da Crvenobradi ima spreman pištolj tako da sam znao da moram ići ili poginuti što je bilo gadno i jadno. Čak i kad sam pobjegao od njegove pucnjave i vratio se po vodi, držeći se za kanu da se ne utopim, bio sam još uvijek bijesan. Gnjev je bio još jači kad sam došao do obale, i žarka mi je želja bila da se vratim i spasim one jadne druge, i spalim mu brod i pretvorim njega i njegovog slugu Hoopera u pepeo.
Postupno sam međutim shvatio da je to samo isprazna nada. Sada će očekivati, paziti na moj vatreni štap i suviše lako bi me mogli ubiti. Barem sam imao jadnu Majku, što je bila velika sreća jer sam očajavao da je više neću pronaći. Majka bi mrzila da bude nekakva igračka bijelim govnarima, promišljao sam, i to je bila mala blagovijest. Uviđao sam da iako nisam dobio sve što sam htio, barem sam dobio nešto malo i moram se pokušati time zadovoljiti.
Gledao sam kroz drveće u slučaju da bijeli govnari krenu u potragu, ali nisu. Odmah nakon zore, jedno za drugim, brodska jedra su se spustila i brod je otišao iz tog zaljeva i dalje nekamo. I tako sam ostao sam, što je značilo da se mogu pristojno oprostiti od Majke i pokušati poništiti sve one stravične stvari koje su joj se ranije događale. Prvo sam se kretao ispod drveća i skupljao suhe grane da od njih napravim za nju lomaču, kao što je već davno trebalo, i kad je bila dovoljno velika, stavio sam je na vrh. Tada sam se tužno oprostio i zapalio vatru. Dan je bio topao, bez kiše, drvo je bilo dobro i ubrzo je sve gorjelo, plamsalo i pucketalo. I tako, ovdje u svijetu koji je bio njezin, Majka je napokon dobila dostojanstvo koje joj pripada. Da, bila je to neka žalobna proslava, promišljao sam.
Kako je nestajala, razmišljao sam o njezinom životu Bio je žalostan, da, samo se borila i nastojala izdržati, ali pretpostavljao sam da je za to vrijeme u kojem je živjela ― najružnije od svih ― živjela dobro. Ne, nije mogla ostvariti najveću želju da pobijedi num bijelce i otjera ih, jer to je bilo nešto nemoguće, ali imala je svoje pleme i vodila je rat, i živjela hrabro i nikad nije marila što su drugi govorili, što je bilo nevjerojatno. Doista sam htio da sam više poput nje.
Postupno se vatra rasplamsala i dim je suknuo kao da je golema ruka. Dok sam tako gledao, nečeg sam se sjetio što je bilo zanimljivo. U dubini grudi imala je jednu žudnju koja čitavo vrijeme nije ostvarena, a još uvijek se mogla. Da, svih tih dugih godina i nevolja, svih kušnji i lutanja nikada nismo ubili Oca.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:44 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54649


ČETRNAESTO POGLAVLJE




TIMOTHY RENSHAW, siječanj - ožujak 1858.


Tako sam ostao, natučen i polomljen, podno neke tasmanske planine. Barem sam bio u zavjetrini, te me vjetar skoro nije ni uznemiravao, premda sam se svejedno smrzavao po noći i kad je kišilo.
Usprkos Cromwellovim upozorenjima bilo mi je teško povjerovati da se ostali neće vratiti po mene, te sam neprestano osluškivao iščekujući zvukove koraka. Kako su dani prolazili, moje je razočaranje poraslo, zatim preraslo u iznenadne napade gnjeva, premda bi ih na trenutke zamišljao kako se vjerno probijaju do naseljenih područja da skupe spasilačku ekipu. Nebrojeno puta pokušavao sam izračunati koliko će im dana biti potrebno, premda sam svaki put dolazio do drugačijeg zaključka, tako da je period bio kraći kada sam bio dobre volje, a dulji kada bi me zahvatila potištenost.
Što sam dulje bio sam, to mi je teže bivalo. Često sam se zatjecao kako osamljenički čavrljam sa samim sobom, i uvelike se radovao povremenoj pojavi divljih stvorenja jer su mi se čak i vukovi činili kakvim-takvim društvom. Par ih se ubrzo stao prikradati, upravo kao što je Cromvvell i predvidio ― neobična duguljasta stvorenja s tamnim prugama na leđima ― premda su, srećom, bili sramežljivi preda mnom i zainteresirani, izgleda, jedino za mazge. Katkad bi između drveća doskakutali valabiji, a redovito me u sumrak obilazio vombat koji bi prekapao po raslinju pa zastao promatrajući praznim pogledom moj šator, a zatim se odgegao dalje. Manje su obzirni bili oposumi neobičnih glavica, koji su dolazili navečer kada sam kuhao večeru, koju bi mi krali ako bih na trenutak okrenuo leđa. Svima sam im zavidio, i lopovima i ostalima. Budući da sam imao dovoljno hrane, nisam se nikad poslužio kopljima koje je Cromwell ostavio.
Dani što su prolazili bili su korisni barem zbog jednoga, zacjeljivanja mojih rana. Sve mi je lakše bilo hodati oko šatora, premda se nikad nisam udaljavao, u silnom strahu da bi ostali mogli doći i da ću ih propustiti. Sve vrijeme moje samačko čavrljanje sve više se osvrtalo na dvojbu preda mnom. »Večeri su sve kraće. Teško je reći bez sata, ali zakleo bih se da nije više od pola sedam a sunce već zapada. Noći su k tome sve hladnije. Što dulje ostajem, to će mi biti teže dospjeti na sigurno, to znam. Ali što ako mi ipak stižu u pomoć? Ta možda se upravo u ovom trenutku penju uz planinu. To jest, ako me nisu ostavili smatrajući da sam mrtav. Pokvareni ništavni izdajice. Ali ne mogu vjerovati da bi učinili takvo što ...«
Tako sam si govorio vrteći se u krug, i svaki put bio sam malčice bliže odluci da odem. Napokon sam jednog popodneva počeo prikupljati potrepštine za put. Zapanjila me težina ukupne količine. Šator se doimao kao da je namjerno načinjen tako da bude težak, s debelim platnom i nezgrapnim drvenim okvirom, pa čak i posude s hranom, premda je svaka za sebe bila lagana, znatno su pridodavale ukupnoj masi. Nošenje u bisagama nije ništa olakšavalo stvari jer su im remeni bili sasvim neprikladni. Na kraju sam zaključio da ne mogu ponijeti čitav šator, nego samo šatorsko krilo koje mogu razapeti među drvećem. Ponio sam hrane za kojih deset dana, nadajući se da bi to moglo biti dovoljno.
Krenuo sam rano ujutro sljedećeg dana, noseći Cromwellova koplja, još uvijek teško hodajući od ozljeda. Prešao sam svega nekoliko metara, a par puta sam zastajao, još uvijek osluškujući, sve u nadi da ću ih čuti kako dolaze, no jedino se čulo hujanje vjetra u krošnjama i prigušeno zujanje kukaca. Dobacivši par ružnih pridjevaka u vjetar, zadnji sam put okrenuo leđa samotnome domu i krenuo na put. Cromwellove upute bile su dragocjene i premda nije bilo lako napredovati ― počevši od teškog silaska, pipajući niz planinski obronak ― ubrzo sam pronašao stazu koju je opisao te nastavio njome prema jugu. Drugog sam dana stigao do neobičnog vrhunca u obliku lubanje o kojem je govorio, te sam ga obišao s istoka kao što je i rekao da moram. Treći dan krajolik je postao pitomiji i osjetio sam kako mi je duh živnuo. Čak sam se i nasmijao svojoj ranijoj napetosti pri pomisli na polazak, jer mi se činilo da neće biti teško dospjeti na sigurno.
Moram reći da se čovjek nikada ne smije prepuštati takvim mislima. Istog tog popodneva krivo sam stao i ogrebao koljeno. Oprao sam ranu u rijeci i smatrao je pukom nezgodom. Sutradan je, međutim, počela peći, a koljeno naticati, i s vremenom je postalo tako bolno da sam morao izraditi grubu štaku od grane da mi pomogne pri hodu. To je uvelike usporilo moje napredovanje sve dok se jednog dana nisam probudio u vrućici te nisam mogao ustati, nego sam cijeli dan proveo pod prostim platnenim krovom, budeći se, pa opet zapadajući u san. U sumrak me probudio sušanj u guštari i ugledao sam vuka kako stoji u blizini i strpljivo me promatra. Uspjevši stati na noge, dograbio sam jedno od Cromwellovih kopalja i bacio ga u pravcu životinje i premda sam debelo promašio, svejedno sam ga otjerao. Taj me događaj tako uplašio da mi je ulio nešto snage te sam uspio naložiti vatru, i to što sam veću mogao, oblikujući je u neku vrstu pruge, u nadi da će se plamen postupno pomicati i tako se održati do jutra.
Negdje u rane sate istoga jutra probudio sam se. Ili sam barem tako mislio. Preda mnom su stajali, zagledani u vatru koja je sad već znatno oslabila, moji roditelji i stariji brat.
»Loše ju je naložio«, primijetio je otac, ubadajući žar kišobranom. »Trebao je prikupiti više grana, doista je trebao. Mislim da mu neće još dugo gorjeti.«
»Oduvijek je bio lijenčina«, složila se moja majka kimajući glavom.
»Ako ga pojedu životinje, što vjerojatno hoće, sam će si biti kriv.«
Majka je pogledala mojeg brata. »Da je barem Jeremy naložio vatru.«
Moj brat, premda očigledno zadovoljan ovom primjedbom, samo je slegnuo ramenima. »Trudio bih se koliko mogu, mama, samo to mogu reći.«
»Suviše si skroman, dijete moje«, uzvratila je majka s odobravanjem.
Začas sam osjetio kako u meni nešto ključa, poput kakve bolesti. »Odričem vas se, čujete li me?« ― zavikao sam. »Odričem vas se svih. A sada me ostavite na miru.«
Njih troje pogledalo me iznenađeno, čak sa zgražanjem. Zatim su se, jedno po jedno, okrenuli i nestali među drvećem.
Razbudio sam se i vidio da zora sviće, a na moje silno zadovoljstvo, vatra je sasvim lijepo plamsala. Premda sam još uvijek imao groznicu, osjećao sam se nešto bolje, i dovoljno snažan da ustanem uz pomoć štake. Nisam dugo hodao ni prešao veliku udaljenost kad sam, izašavši između drveća, na svoje čuđenje otkrio da u mene zuri ovca. Pripadala je golemom stadu i kad sam krenuo prema njima, sve su se okrenule i zajedno pobjegle poput uplašenih ptica. Vrištao sam i klicao od sreće. Premda me noga nekako jače boljela sada kada sam mislio da sam spašen, pohitao sam naprijed i nije trebalo dugo da stignem do široke prašnjave staze divno označene tragovima konjskih kopita, od kojih su neki bili svježi. Uspevši se blagom uzbrdicom, ugledao sam drvenu kolibu, djelomično zaklonjenu drvećem, iz čijeg se dimnjaka vio dim. Ispustivši bisage, oteturao sam dalje dok uz neku vrstu hihota nisam gurao vrata na ogradi i našao se u vrtu tako jarkih boja, kakve nisam vidio svih ovih brojnih tjedana.
Ali, kako je neobičan bio! Kamo god sam, naime, pogledao ― na zidovima, na kamenju i po travnjaku ― stajali su anđeli, na desetke njih, a svi su me promatrali nasmiješenih sivih lica.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:44 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54648


Dr. THOMAS POTTER, veljače 1858.


Sudbina nacija
četvrto poglavlje: O budućoj sudbini ljudskih rasa
Imajući divljaštvo kao dominantnu karakteristiku, crnački tip ne misli dalje od samoodržanja u okviru daljnjih nekoliko trenutaka. Njegov je um lišen svakog shvaćanja pojmova, poduzetnosti ili vremena, i zadovoljan je svojim primitivnim jednoličnim životom, dok gol trči divljinom u potrazi za kakvom god bijednom okrepom koja će ga još koji dan održati na životu. Kao takvog, treba ga žaliti zbog stravične sudbine koja mu predstoji...
Sudbina nacija
Četvrto poglavlje O budućoj sudbini ljudskih rasa (ispravak)
Imajući barbarstvo kao dominantnu karakteristiku, crnački tip je lišen svakog shvaćanja pojmova, poduzetnosti ili vremena, no ne može se smatrati bezazlenim. Njegovo jednolično bivstovanje može se činiti nevinim, dok gol trči divljinom u potrazi za kakvom god bijednom okrepom koja će ga još koji sat održati na životu ― no podrobnije promatranje razotkrit će sasvim drugačije činjenice. Ne podcjemjujte divljaka, jer premda mu nedosteje svaka sposobnost razboritog rasuđivanja, posjedite surovu prepredenost. Što je još gore, pun je zloćudne zavisti prema pripadnicima rasa koji su ― na njemu neshvatljiv način ― postigli sjajne civilizacijske domete. U Australiji, Tasmaniji, Novom Zelandu ― i bez sumnje uskoro i u Africi ― novija povijest crnačkog tipa bila je u znaku nagloga i zlosretnoga opadanja, gotovo na granici izumiranja, i kao posljedica toga, postalo je pomodno u određenim intelektualnim i sentimentalnim krugovima gledati na tamnije rase planete s osjećajem žaljenja: doživljava ih se kao žrtve najokrutnijih okolnosti, što su stradale od ruke bešćutnih osvajača. Takvo gledanje, premda bez sumnje dobronamjerno, može opasno zavesti. Istina glasi da je crnački tip, iz razloga svoje manjkave i opasne prirode, uvelike sam skrivio svoju nesretnu sudbinu.
Primjer koji će najbolje potkrijepiti ovu tvrdnju jest onaj najmalobrojnijeg naroda, tasmanskih urođenika.
To jadno pleme, otkad je otok stavljen pod okrilje civiliziranog svijeta, općenito je prepoznato kao predstavnik najniže među ljudskim rasama ― ili vrstama, neupućeno u osnovne vještine, uključujući čak i poznavanje zemljoradnje, te ga se može smjestiti na pola puta između čovječanstva i životinjskog svijeta. Usprkos ovome žaljenja vrijednom stupnju razvoja, britanski vladari domorodaca pokazali su silno suosjećanje s novim podanicima, što je rijetka i simpatična slabost saksonskog tipa (vidi drugo poglavlje naprijed). Kolonijalna vlada poduzela je sve da unaprijedi one crnce koji su uhvaćeni, i da ih prevede iz dokolice u civilizaciju. Očekivalo bi se da će taj trud biti primljen sa zahvalnošću, međutim nije. Urođenici pokazuju tek prezir prema priličnoj naobrazbi koja im je pružena, a pod tankom opnom uljuđenog vladanja ostali su jednako divlji kao i prye. Još uvijek ona nekolicina preostalih sposobna je za svaki oblik podmuklosti, nasilja (čak ubojstva) i krađe dragocjene imovine.
Takvo je ponašanje do krajnjih granica iscrpilo strpljenje čak i naklonjenog im i sentimentalnog Saksonca koji se ― premda mu ratobornost nije u prirodi ― nikad neće povući pred obavezom da opravdano brani sebe i svoje vlasništvo, Ne treba sumirati da kad započne velika konflagracija naroda, crnački tip će se ubrojiti među prve narode koji će nestati, i dok je u ljudskoj prirodi da srcem žali zbog takvih događaja, moglo bi se smatrati da takav ishod i nije sasvim neopravdan.
Normanski bi tip zahvaljujući svojem lukavstvu mogao poživjeti nešto dulje, ali će ga snaći ista sudbina. Norman crpi svoju moć iz položaja u središtu odlučivanja koji si je prigrabio ― poglavito s obzirom na nadzor koji ima nad zemljom, titulama i crkvom ― i iz sposobnosti da zaslijepi sebi nadmoćnog Saksonca ispraznom predstavom tradicije. Takvo stanje stvari neće dugo potrajati. Svakim novim danom lakovjernost saksonskog poštenjačine za trunku oslabi. Svakim satom sve više uviđa ispraznu drskost, iskrivljenost pobožnosti koja samu sebe naziva »plemenitom«. Jednoga lijepog jutra, Saksonac će se probuditi iz svoje uspavanosti i, napokon progledavši, spoznati da je bio žrtva silne prevare, te će, jednim žestokim udarcem, svojim snažnim rukama razbiti okove koji su ga tako sputavali, bacajući u zaborav one nametnute lordove i svećenike koji su se hranili njegovom marljivošću ovih osam stotina godina.
Keltski tip će, naprotiv, opstati, premda će zauzimati skromno mjesto. Dominantne osobine Kelta možda i jesu lijenost i prevara, no on svejedno jest u domeni razuma, općenito obdaren vrlo korisnim nagonom poslušnosti. Ustvari, upravo će mu njegovi nedostaci ― kolebljivost, strahopoštovanje prema moćnijima i pametnijima od sebe ― omogućiti da preživi. Imat će ulogu saksonskog poslužitelja, bilo da ga dvori za stolom, stupa u njegovoj vojsci ili radi na njegovim poljima, u njegovim tvornicama i na njegovim brodovima na oceanu. Veza između Saksonca i Kelta bit će tako od uzajamne koristi: vrsta sporazuma između višeg i nižeg, vlasnika i roba.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:44 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54647


KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, travnja 1858.


Oznake koje sam urezao na zidu pričaju priču i nema u njoj ništa lijepo ni vedro. Devet tjedana već jedrimo. Devet tjedana zatvoren na vlastitome brodu i, što je još gore, tamo me strpao putnik kojeg sam se trudio spašavati od njegove glupe smrti. Devet tjedana svjestan da mi se taj drek šeće po komandnom mostu ― mojem komandnom mostu ― kao da je njegov. To mi je bilo kao da gledam neznanca da mi pred očima zavuče ruku pod suknju moje Ealisad. Lijepog li primjera zahvalnosti. Ma trebao sam ga pustiti da skapa na onoj obali, nego što.
Vjetar je uglavnom lijepo puhao pa sam pretpostavljao da smo već kod Cape Horna ili na pola puta do Potterove Engleske, što nam je, vjerovao sam, odredište. Kopkala me zgodna misao u koju sam, opet, teško mogao povjerovati. Brew je trebao već stoputa preuzeti komandu u nezaustavljivoj navali Manjana. Lijepu je zbrku mogao napraviti već tako da ne radi ništa ― što je svakome Manjanu lakše od tučnjave ― jer Potter i njegovi klipani ne bi sami znali Sincerity pomaknuti ni četvrt dužine broda. Neko sam vrijeme mislio da samo i vreba pravi trenutak, ali kako su dani prolazili, postajalo je sve teže. Velečasnog i mene svakog su jutra i večeri vodili na palubu do zahoda, a pritom su nas Skeggs i Hodges podbadali puškama, i svaki put sam pogledom mjerkao Brewa i ostale, očekujući da mi uzvrate nekim manskim migom. Jedva su me i pogledali. No, takvo što natjera čovjeka da se zamisli i često mi je u misli dolazila ona stara uzrečica iz Peela -nikad ne vjeruj nijednome Brewu na sajmu-. Ili bih se prisjetio izraza lica te ništarije onoga jutra u Melbourneu kada je u glavi vagao što će mu se bolje isplatiti: da ostane na brodu u nadi da će se domoći svojeg dijela ili da podvije rep i pridruži se onim drugim prljavim izdajicama što su išli tražiti zlato. Kakve sam već sreće bio, ne bih se čudio da je taj podmuklica išao na mene svaliti krivnju ― baš kao što je Potter zamislio ― i povukao ostale jadne budale.
Bili bismo svi zajedno prava poslastica za pravnike ― odvede li nas Potter u svoju Englesku ― s putnicima koji se igraju pobune na krijumčarskom brodu, i još sa svim onim lubanjama i kostima. Kako bi to izgledalo nekom tunjavom londonskom sucu? S jedne strane bio bi dr. Potter, obrazovani Englez, sa svoje tri spodobe i punim brodom otpadničkih Manjana. S druge strane bio bi kapetan Kewley, ponosni vlasnik krijumčarskog plovila i njegov dobri prijatelj, blebetavi župnik, koji je iz sata u sat postajao sve luđi. Sve u svemu, lako mi je bilo zbrojiti tko će na dulje vrijeme hranu dobivati na zatvorskoj plitici.
Takve se misli rađaju u ljudskoj mašti, i tako sam uskoro došao u iskušenje da sam napravim pomutnju, jer mi se sve činilo bolje nego samo sjediti i čekati dan za danom. Nakon tjedan dana Potter je napokon dopustio da nam se unesu ležajevi da ne spavamo na golom podu, te sam sa svoga skinuo dasku da pokušam obiti vrata. Zasuni su međutim dobro držali, a velečasni nije htio pomoći, sav uvrijeđen otkad je otkrio da sam trgovao onim izvjesnim alkoholom i duhanom (mislim da ga je brinulo da se ne očeše i zahvati nešto moje grehote, čime bi navukao mrke poglede svojeg prijatelja božanstva), i premda sam pokušavao više puta, nisam čak mogao ni dasku provući kroz vrata da dobijem polugu. Što je još gore, moji su pokušaji ostavili ogrebotine na drvu, koje je Skeggs primijetio. To mi je priuštilo Potterov posjet i oholi pogled, nakon čega je Christian dobio zadatak da pričvrsti još tri zasuna na vrata. Ležajevi su nam oduzeti, tako da smo morali opet spavati na golim daskama na što se velečasni bez prestanka mrgodio. Tako sam do daljnjega morao odustati od bijega jer su vrata bila čvrsta kao da su od željeza, a Skeggs i Hodges koji su nam donosili hranu bili su opet oprezni kao fiškali, tako da bi se dobro odmaknuli kad su otvarali vrata i ne bi ulazili dok se ne osvjedoče da ni jedan ni drugi ništa ne smjeramo.
I tako sam uživao u društvu velečasnog Wilsona, i to tjednima. Taj svat me stvarno dovodio do ludila. Mislim, još bih i oprostio Potteru otmicu broda da je samo našao toliko čovječnosti da staru ludu potiho baci u more. Čovjek naprosto nije znao zavezati. Taman bih se lijepo unio u prebrojavanje čavala u daskama ili osluškivanje nekog zanimljivog zvuka, znate već, da ubijem vrijeme, kadli bi se ponovo ustremio na sam zdrav razum da ga izludi. Najviše se volio moliti i nije bilo toga pod kapom nebeskom za što se stara budala ne bi molila, od »duša naših mučitelja« do »nade u ovim najcrnjim trenucima.« Najgore je bilo kada se molio za mene jer je pritom na razne načine ujedao, sve na sitno, govoreći da mi oprašta za onaj konjak, pa čak i što hrčem po noći, što sasvim sigurno nije istina. Nema ti gorega nego kad ti se oprašta jer nemaš mogućnost uzvratiti, a ako bih se pokušao braniti postao bi pravi svetac i sušta tolerancija. K tome, bilo je trenutaka kada bi mi i samom koristila kakva molitva, ali nisam nikad imao prilike kada je on drobio čitav dan i noć. Kao da je Boga čitavog uzeo sebi.
Drugo zadovoljstvo pričinjale su mu svađe koje je zapodijevao s Hodgesom i Skeggsom. To je bilo čisto produciranje ― ne preda mnom, naravno, nego pred njegovim prijateljem gore na nebu ― i izbezumljivao me njime. Ta četvorica imali su oružje, i hranu, i k tome nastranu sklonost da skupljaju ljudske lubanje, pa se prema mojim shvaćanjima nije činilo suviše pametnim dražiti ih, ali ne, Wilson je morao po svome. Čim bi ušli kroz vrata, počeo bi im držati dražesnu propovijed o tome kako su bijedni ološ zato što slijede Pottera ― koji je, po svemu sudeći, bio sam vrag prizvan iz pakla ― i da će svakako i sami gorjeti u paklu. Hodges je to, onakav tupast, sasvim mirno podnosio, ali Skeggs je sasvim drugi par vesala i često je bio u iskušenju da velečasnog izlema, što me ne bi smetalo, osim što bih i sam zasigurno dobio grdnih batina iako nisam imao udjela u svemu tome. Još je gore postalo kad je Wilson počeo izigravati mučenika, što se općenito događalo nedjeljom.
»Nosite od mene svoju prljavu hranu«, dobacio bi svisoka, premda je bio gladan. »Ne treba mi. Ja se krijepim iz viših sfera.«
Nema ništa loše u tome što se on tako junačio, ali bila je tu i moja hrana, a ja sam je htio. Nisu nam nikad donosili previše, a jelo je bilo i jedno od rijetkih radosti tih ispraznih dana. Mogao me barem pitati prije nego što je počinjao, ali ne, gdje bi on: zašto bi se savjetovao s običnim kapetanom broda kad je imao božanstvo uza se? Pokušao bih spasiti svoju porciju, možda kroz neku pošalicu, pa bih poviknuo: »Ali što se mene tiče, ja se krijepim hranom, običnom kao što je i voda u moru«, ali nije nikad uspijevalo. Skeggs bi se samo grohotom nasmijao.
»Kako god želite, velečasni.« Zatim bi sam strpao u usta povelik zalogaj moje večere pa ponudio još i Hodgesu.
Sve u svemu, bivalo mi je tako da sam se gotovo nadao da ćemo potonuti, što bi ipak bilo bolje nego gledati Pottera kako se kesi u nekoj engleskoj sudnici dok mene odvode u zatvor. Kako se činilo, mogla bi mi se želja i ostvariti ako vrijeme nastavi ovako. Čitave noći valovi su gruvali o krmu kao iz topa, a brod se valjao i bacakao luđe od konja kad nagazi zmiji na rep. To se bogme sasvim slagalo s onim što sam čuo o Cape Hornu. Ako bi se pogoršalo, s tako malo posade na brodu svašta se moglo dogoditi.
Mislio sam da će po takvom vremenu naši tamničari propustiti jutarnji posjet ali ne, došli su kao i obično s našim obrokom tvrde govedine, starim brodskim dvopekom i k tome smežuranim limunom, sve dobro začinjeno morskom vodom koju je usput upilo. Kad smo zgotovili, izgurali su nas uza stepenice da obavimo potrebe. Bilo je to bogme pravo nevrijeme. Čim sam napravio prvi korak po palubi, već sam bio do kože mokar od prskanja, dok je preko pramca hučalo more toliko da se gotovo činilo da se brod igra pliskavice i zaranja da razgleda morsko dno. Našim jadnim Englezićima nije se to nimalo sviđalo. Gore na komandnom mostu stajao je Potter blijed kao krpa i obgrlio krmene pripone kao da nisu konopi, nego njegova draga izgubljena majčica. Uto je silna bujica vode nahrupila preko krme i bacila ga na koljena. Unatoč svemu tome, i dalje je čvrsto stezao svoj revolver. Hooper je zacijelo čekao na nas, da nas vidi, jer čim se voda stala prazniti preko izlivnica, iskoristio, je priliku i šmugnuo u potpalublje.
Zanimljivija od Engleza bila mi je međutim posada. Ponajprije bio je tu Jamys Kinred za kormilom i k tome privezan za nj da ga more ne odnese. Kinred je bio valjan pomorac, da se razumijemo, ali nije bio grdosija. Da sam ja zapovijedao, stavio bih Chinu Clucasa na kormilo po ovakvom nevremenu. China slučajno nije bio predaleko; nešto više gore popravljao je vrze na jarbolu. Eto još jedne zanimljive zagonetke. Krpanje vrza bio je zgodan zadatak, ali bio je predviđen za lijepo vrijeme, a ne da se njime čovjek zamara usred uragana. Koliko sam ja vidio, nije ih ni trebalo krpati. Brew je bio odmah ispod i, zamislite, ovaj put mi je namignuo. To je bilo dovoljno da bolje pripazim. Čini se da sam malca skroz pogrešno prosudio. Valjda je čekao dobru porciju gadnog vremena.
Skeggs se obično nije zamarao time da sprovodi velečasnog i mene, prepuštajući to Hodgesu, dok nas on drži na oku, ali ovaj put se zavukao navrh stepenica, na suho. Zapravo se činilo dosta bespotrebnim probijati se do zahoda da pišamo i seremo u ocean, kad je ocean dolazio k nama. Baš kad smo krenuli, brod je zaronio u nadolazeći val koji je potpuno prekrio zahod. Na to je velečasni stao zapomagati.
»Ne očekujete valjda da idem onamo«, zacvilio je prema Hodgesu.
Kako sam ga tada samo htio oboriti šakom. Nije mi, naime, promaklo, uza sve ono divlje zapljuskivanje oko mene, da je stolar Chalse Christian stajao iza zahoda, gdje je petljao zatežući jedan od prečnih konopa, premda sam jasno vidio da je već sasvim zategnut. Srećom, Hodges je samo Wilsona oštro podbo puškom te smo nastavili teturati zastavši da se primimo za ogradu i okusimo još malo oceana kad se straga prolomio još jedan val. Upravo smo stigli, i Hodges se povukao jedan korak da mogu otvoriti vrata kadli je Christian s pojasa skinuo kljunu za konope i najpropisnije ga opalio po glavi. Nije mi trebalo govoriti što da radim. Christian je skočio na njega, i ja također, i obojica smo mu pokušali zgrabiti pušku. Nije nam problem bio Hodges, koji bi se teško mogao nazvati borcem ― nego sljedeći val, pravo čudovište, koji se tolikom silinom razbio o brod da smo pali oboreni.
Tada je velečasni započeo. »Hura!« ― zaurlao je, koliko je god glasno mogao onim piskutavim glasom. »Hura! Hura! Slava budi Bogu!«
Ne kažem ja, ima istinabog trenutaka kad se viče hura, ali ovaj nije bio jedan od takvih. Kada sam se osvrnuo, vidio sam kako je naš prijatelj Potter primijetio našu malu gužvu, a zatim okrenuo pogled prema gore. I što je tamo vidio nego Chinu Clucasa kako se baš sprema zavitlati kljunu u njegovu slatku lubanju? Dobro mu je i došao taj pogled jer se zahvaljujući njemu tako lijepo izmaknuo da je kjjuna smrskala tek koju dasku palube. Potter se bacio natrag na ogradu prije dolaska sljedećeg vala i, premda ga je Brewova kljuna pogodila u rame, nije ispustio revolver kojim je opalio u zrak uplašivši Brewa. Bilo je to nezgodno,
»Hura, hura!« ― vikao je velečasni.
Dao bih ja njemu hura da nisam imao pametnijeg posla. Bacio sam se na Hodgesovu pušku. Dok sam je se dočepao i okrenuo se, već je vladala prava bitka. Skeggs je promolio glavu kroz ulaz da bi se začas uhvatio s Tomom Karranom u koštac oko puške. U međuvremenu, Potter je držeći se za ogradu, ciljao na sve i sva, onako nasumce, dok su valovi bacali i valjali Sincerity. Njemu nasuprot stajala su četvorica, uključujući Brewa i Chinu, pa čak i ona stara luda Rob Quale, kuhar, čekajući povoljan trenutak, i mislio sam si kako nije opalio samo iz straha da bi ga ostali dohvatili čim prvoga pogodi.
Možda sam im mogao biti od pomoći. Namještao sam Hodgesovu pušku sve dok dragoga doktora nisam imao lijepo na nišanu te sam povukao obarač. Vjerojatno je bila nabijena, jer kakvog bi inače imalo smisla da je Hodges nosi sa sobom danju i noću? Ali, da ne povjeruješ, čuo sam samo tihi škljocaj. Moj jedini zaključak bio je da je oštećena jer se smočila. To je bila pogana prevara. Dan i noć se pametni Englezi busaju u prsa sa svojim čelikom i željeznicom i brodovima za koje tvrde da ih želi čitav svijet, a sada ispade da njihove puške ne mogu podnijeti malo vlage. Zar su očekivali da će se svi boriti protiv Rusa i loviti tigrove samo po lijepom sunčanom vremenu? Stvarno me je čudilo kako su samo uspjeli tako pokoriti pola svijeta.
No pokazalo se da je to bio kraj našega malog rata. Hooper je odjedanput sunuo odnekle gdje se ranije zabio, i kundakom puške pošteno odalamio Toma Karrana po glavi, što je bio kraj Skeggsovih muka, i odjedanput su umjesto jednog Engleza s uperenim oružjem bila trojica, što je bila prevelika sila. Brew, China i ostali nekako su klonuli i stali se povlačiti. Nisam ih mogao kriviti. Potom se i Hodges pridigao s palube, dograbio opet svoje beskorisno oružje i dobro me opalio po rebrima, onako, u znak zahvalnosti. Bio je to baš ružan i jadan trenutak. A luđački prezrivi pogled velečasnoga, nije ga nimalo ublažio.
»Da ste samo molili za oprost svojih grijeha, kapetane, kako sam više puta od vas tražio, ne mislite li da bi sve imalo sasvim drugačiji ishod?«

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:45 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54646


Dr. THOMAS POTTER, travnja 1858.


Sudbina nacija
četvrto poglavlje: O budućoj sudbini ljudskih rasa (ispravak)
Keltskom tipu, kao i crnačkom i normanskome, suđeno je da bude potpuno zatrt u velikoj konflagraciji nacija. Kelt će nastojati zavesti svojim nemarnim servilnim držanjem, ali ustrajni Saksonac neće se dati prevariti. On će prepoznati dominantne karakteristike koje se kriju iza priglupog osmijeha: prepredenost, prevara i, iznad svega, zadovoljstvo u ničim izazvanom i zloćudnom nasilju. Keltu nedostaje i osnovna sposobnost razboritog rasuđivanja, i ta je mana već sama po sebi dovoljna da ga iskorijeni. Ratobornost i podlost, kojima Saksonca neprestano izazivaju, prijeći će napokon granicu njegova golema strpljenja, pa će pomesti dušmana poput dosadne muhe. Na taj će način sam Kelt biti uzrokom svojeg potpunog i krajnjeg zatora, sve dok i posljednji ne nestane sa lica zemlje...
Nova pravila vođenia broda Sinceritv: Manjani
Radi sprečavanja daljnjih pokušaja nasilne pobune protiv pripadnika Zapovjedničke grupe, nadalje će se primjenjivati sljedeća pravila. Sva će se pravila strogo provoditi.
PRAVILO prvo
Odsada se neće dopustiti bilo kakvi radovi na održavanju broda, od ribanja palube do premazivarga oblica, budući da su takvi poslovi samo sredstvo prikrivanja smjeranih napada na pripadnike Zapovjedničke grupe. Jedina iznimka bit će svakodnevna uporaba crpki, s tim da će oni koji rade na njima biti privezani na mjestu gdje rade.
pravilo drugo
Krmenim jarbolom posada se nema baviti ni pod kojim okolnostima. Jedra će na njemu biti stalno smotana.
PRAVILO TREĆE
Manjanima se neće dopustiti pristup komandnom mostu ni pod kojim okolnostima, osim sljedećih:
I. Član posade za kormilom (koji će biti privezan za upravljač)
II. Glavni časnik u službi (koji će biti privezan za krmeni jarbol)
Napomena: svako kršenje ovoga pravila najstrože će se kazniti.
PRAVILO ČETVRTO
Svi članovi posade, osim kormilara i glavnog časnika u službi, odsada će biti zaključani u kaštelu osim kada se dr. Potter složi da su potrebni za rad na palubi.
PRAVILO PETO
Prijašnji zatvorenici imaju se odsada prikovati na svoja mjesta. Dat će im se noćne posude.
PRAVILO ŠESTO
Upotreba manskog jezika zabranjuje se u svakom trenutku. Svaki prijestup glede ovog pravila smatrat će se pokušajem pobune.
Napomena: svako kršenje ovoga pravila najstrože ća se kazniti.
Nova pravila vođenja broda Sincerity: pripadnici Zapovjedničke grupe
PRAVILO PRVO
Svi pripadnici Zapovjedničke grupe moraju u svakom trenutku nositi nabijeno oružje.
PRAVILO Dr.GO
Barem dva člana Zapovjedničke grupe moraju biti na komandnom mostu u svakom trenutku dana i noći (vidi novi sustav držanja straže).
PRAVILO TREĆE
Sva četiri člana Zapovjedničke grupe moraju biti nazočna na palubi svaki put kad je manska posada na zadatku među snasti (pri laviranju, uvlačenju jedra itd., itd.) i moraju ondje ostati tijekom cijele takve operacije.
24. travnja
Osobno zatvorio svu posadu u kabine, ali bio prisiljen pustiti ih jer se oluja pogoršala (prednje i glavno vršno jedro sasvim se razderalo). V. budno stražarili s pripremljenim puškama.
25. travnja
Vrijeme napokon mirnije. Hooper predložio baciti Brewa + Kinviga u more kao kolovođe. V. privlačno. Međutim, osobno odlučio bilo opasno s obz. na vlastite okolnosti kada (ako) stignemo u Englesku. Također potrebni s obz. na radove na brodu. Ali dozvolio Hooperu obojicu dobro izbičevati pred svim ostalim Manjanima. (Hooper načinio vlastiti bič od robe na brodu: v. djelotvoran). Zatim poslao Brewa dolje s Kewleyjem + Wilsonom. Dao stolaru Christianu da svu trojicu potpuno prikujee za podne daske da spriječim daljnje nevolje.
Potom osobno utvrdio komandni most barikadom od sanduka, balasta itd., itd. Također upotrijebio top s pramca. Nema na brodu naboja za njega, ali uzeo barut iz patrona pušaka + umotao u papir da napravim rasprsni paket, zatim načinio drugi paket od slobodnih metaka, kamenčića iz balasta itd., itd. Okupio Manjane na palubi radi demonstracije. Osobno zabrinut da li dobro odmjerio količine, ali ispalo v. dobro. Hooper pripalio fitilj (vrpca natopljena uljem s nešto baruta) zatim svi gledali dok top zagrmio + ispalio silan hitac daleko u more. Manjani zadovoljavajuće zapanjeni. Osobno potom opet napunio + postavio oružje navrh barikade tako da = upereno u glavnu palubu. Svjetiljka ima gorjeti u zaklonjenom dijelu barikade u svakom trenutku.
Nesretna činjenica = pobuna = najteži udarac. Osobno nikad imao potpuno povjerenje u njih (srećom) ipak nadao se da pridobiti ih vs. kapetana Kewleyja makar zbog nagona za samoodržanjem. Osobno stanje sada = v. nepovoljno. Engleska = bolje odredište nego Hobart sa sentimentalnim budalama, ipak ostaje činjenica sva odredišta sada = opasna. Manjani svakako optužiti me za gusarstvo. Vlč. me napasti s obz. na uzorke + tvrditi da sam ga pokušao ubiti. Bez sumnje djelovao sasvim ispravno, svejedno svjestan mogli biti izloženi strogome sudu neupoznatih sa situacijom. U najboljem slučaju makar osobno pretrpjeti poguban skandal. U najgorem = nemoguće sagledati. Izgledi vlastitog ugleda ugroženi = naročito uznemirujuće jer nanijeti ogromnu štetu s obz. na Sudbinu nacija. To mi po istini sada gotovo važnije nije nego vlastiti izgledi. Vjerujem da to = osobna ostavština ovome svijetu + od silne važnosti i obz. na ljudsko razumijevanje budućnosti. Osobno naprosto ne moći dopustiti da bude iskrivljena + uništena.
Trojica također v. potreseni bezrazložnim nasiljem Manjana. Osobno se potrudio uvjeriti ih da = potpuno opravdano preuzeli brod od osvjedočenih kriminalaca. Ustvrdio da to ne = kršenje zakona nego građanska dužnost + da biti pohvaljeni (zapravo osobno sumnjam u to). Srećom, sada = suviše kasno za povratak. Oni i već upleteni u ovaj slijed događaja. Jedina nada = ostati odlučni.
Druga briga = zalihe. Razmišljao o zaustavljanju u luci (Falklandski otoci? Argentina?), ali to sada = sasvim nemoguće jer Manjani sigurno iskoristiti priliku za bijeg, izdaju, napad itd., itd. Svejedno hrana = nedovoljna za put do Engleske. Osobno prinuđen zapovjediti znatno smanjenje porcija Manjanima kako bi preostale zalihe duže trajale. Pored toga, sada smatram ranija prevelika darežljivost moguće potaknula ih na ustanak. Porcije hrane za nas također smanjene, premda u manjoj mjeri jer = nužno da mi održimo snagu da suzbijemo daljnje pokušaje pobune (također potpuno pogrešno držati saksonski tip bez nužne prehrane). Ovo = V. teške odluke no naprosto ne mogu dopustiti da me se osujeti u ostvarenju velikog cilja. Za to što im se događa = Manjani sebi sami krivi.
Novi raspored držanja straže itd. = već zamoran. Osobno vrlo uznemiren potresnim mislima + snovima. Pokušao pronaći mir u radu. Nastavio pokušaje sakupljanja + raspoređivanja uzoraka što = v. teško jer uništavanje koje učinio Wilson = strahovito + mnogi suviše oštećeni, izmiješani itd. da bi se mogli spasiti, (v. potresno). Osobno također naporno radim na rukopisu gdje mogu reći da postigao veliki napredak. Poglavlje o oblicima lubanja inferiornih tipova sada gotovo potpuno.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:45 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54645



PEEVAY, veljača - travanj 1858.


Vrijeme je bilo vedro kad sam zadnji put prelazio svijet. Drveće jeseni bilo je prekrasno, ali je žalosno bilo razmišljati da sam ovdje zadnji Palawa i da će nakon mene biti samo bijeli govnari ili nitko. To nikad nije smjelo postati njihovo mjesto, promišljao sam. Da, oni sad mogu ići amo i tamo i misliti si TO JE SAD MOJE, ali oni ga nikad neće osjetiti kao što su moji mogli. Kako i bi kad ne znaju kako se i gdje nešto zove, ni kako je tamo dospjelo? I num nikad neće ovo imati duboko u grudima, ne. Oni će ovdje samo stanovati.
Postalo je teško biti sasvim sam. Gotovo sam osjećao tugu što su onaj mrski Potter i drugi otišli, jer je čak i mržnja prema njima i ubijanje njih bila neka vrsta društva. Pomalo mi je po noći dolazilo ludilo samoće i šaptalo da je sve samo propast i stavljalo bol u moja ramena i kosti, kao da su u njih ušle suze pa su vlažni kao neko trulo drvo. Ali onda bi došao dan, vedar i nov i ja bih protegnuo ruke, ustao i opet izdržao. Tako sam ostavio planinska mjesta i išao preko bjelačkih cesta i imanja. Išao sam onuda oprezno iako je bilo lako, da, jer nisu uopće više pazili. Zašto i bi, kad su naši potpuno nestali? Mogao sam ih vidjeti iz skrovišta kako se voze na KOLIMA ili jašu amo-tamo da ovčje životinje natjeraju da trče zajedno i vidio sam da su im oči prazne kao da unutra nema ničega osim najplićih misli, ŠTO MORAM SLJEDEĆE UČINITI? ŠTO ĆU SLJEDEĆE JESTI? HOĆE LI VRIJEME BITI LIJEPO I SUTRA?
Da, to su bili njihovi užici sada kada smo mi mrtvi. O, mrzio sam ih zbog toga.
Malo-pomalo tlo je postalo ravno dok jednoga dana nisam prešao jedno niže brdo i došao do mora, sjevernog mora. Pratio sam obalu na istok sve dok jednog vedrog jutra nisam ugledao daleko iza valova onu tako poznatu planinu, tanku i zašiljenu poput koplja. Robsonov otok, kamo nas je on doveo i gledao kako umiremo. To je bilo neobično gledati kao kad vidiš nekog jadnog duha. Bliže moru bilo je brdo, okruglo i nisko, i uviđao sam da to mora biti Očev otok jer kad ga ja Majka onaj put htjela ubiti toljagom, sjećam se da je onamo otplovio. Ubrzao sam korake, otok je postao bliži i uskoro sam došao na neko num mjesto. Bilo je malo, sa samo nekoliko kuća uz rijeku i samo nekoliko bijelaca u blizini koji su kao i uvijek ganjali okolo ovce. Rijeka uz more bila je blatna i na tom mulju bila su dva čamca, jedan od njih baš kakav je trebao, s dva vesla i malenim jarbolom za jedro. Otišao sam zato u obližnju šumu gdje sam načinio koplja, mnogo njih, i zatim sam čekao. Kada je došla večera bijeli govnari su se svi povukli u svoje kuće, otišao sam do njihovog čamca, pažljivo ga gurnuo u vodu, premda je bio previše težak, i ušao i otišao.
Noć je bila dovoljno svijetla zbog pola mjeseca i ja sam podigao jedro i ponekad još dodatno i veslao. Kada je došlo jutro, brdoviti otok bio je blizu a svijet iz kojeg sam došao sakrio je oblak. Prvo nisam mogao vidjeti ništa, ali kad sam išao okolo, najedanput sam vidio kuće, njih šest, duge i niske. To je bilo dovoljno za mnoštvo bijelaca, uviđao sam, previše da se borim s njima, što je bilo zabrinjavajuće jer bi me sigurno ubili prije nego uspijem probosti Oca. Tada sam primijetio nerazmrsivu zagonetku. Nisam naime vidio nikoga, a iz dimnjaka nije išao dim. Zar su se svi skrivali, čekali s nekim ubojitim iznenađenjem? Skratio sam jedro, usporio, ali i dalje nitko nije dolazio da puca iz puške pa sam došao i izvukao čamac na obalu. Kad sam došao do najbliže kuće s pripremljenim kopljima, gurnuo sam vrata i otvorio ih. Unutra nije bilo ljudi, ali bio je stol i stolice i miris zovoja, a kad sam otišao do vatre i dirnuo je, pepeo je bio još uvijek topao. U drugim kućama bilo je isto tako, što je bilo zanimljivo. Zato sam odlučio promatrati. Uzeo sam svoj teški čamac i s mukom ga sakrio u grmlje. Nakon toga sam sjeo, pažljivo, sa svim kopljima spremno poredanima.
Bio je gotovo mrak i spavao sam kada su me probudili glasovi što su dolazili izdaleka s vode. Svjetla su sjala na more, njih četiri, s blagim pljuskanjem kad bi vesla ušla u vodu. Prema kretanju svjetala znao sam da su četiri čamca i premda nisam vidio veslače, znao sam po glasovima da ih je mnogo, što je bilo loše. Svejedno, sada se ništa nije moglo i tako sam ostao onako, gledao kako se čamci približavaju i stalno prelazio rukama preko kopalja da budem spreman i pitao se da Otac nema neko grozomorno pleme oko sebe.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:45 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54644


KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, travanj - lipanj 1858.


Svakoga dana sumrak bi se spustio mrvičak kasnije i noć bi bila trunčicu hladnija. Bilo je jasno što to znači. Stizali smo u sjeverne vode. Neće još trebati predugo da stignemo u Potterovu Englesku. Nisam se tome mogao previše veseliti.
Moje oznake na zidu brojile su sedam tjedana od obilaska Cape Horna, što je iznosilo puna dva mjeseca i bogme se ne sjećam da sam proživio par jadnijih i gladnijih mjeseci od tih. Ne znam je li to bilo zato što su se uplašili ili jer ih je pobjeda opametila, ali još od našeg malog ustanka kod Cape Horna činilo se kao da se krv u žilama brodootmičara sledila. Dr. Potter zgodno se dosjetio da prikuje Brewa, velečasnog i mene za podne daske, a čak je i osobno silazio uvjeriti se da je sve učinjeno po njegovom ukusu, što je značilo da je prejako stezalo te je bilo vraški teško uhvatiti nešto sna po noći. Otad su naši odlasci na zahod zamijenjeni kantama, što je bilo osvetoljubivo i ponižavajuće. Čak i Hodges, koji je bio najmekši od njih četvorice, počeo nas je tako oštro podbadati puškom da je sve boljelo, kao da igra neku novu igru koju se dotad još nije usudio igrati. No, najgori je bio Hooper. On je bio taj koji je izbičevao jadnoga Brewa i Kinviga ― što smo svi morali gledati ― pri čemu je očito uživao, osmjehujući se i cerekajući i uzimajući zalet da im još bolje unakazi leđa. Kao da mu je to batinjanje otvorilo tek, nekoliko puta čuo sam ga kako meko silazi stepenicama, tiho poput duha, u nadi da će uhvatiti Brewa i mene da razgovaramo manski, što je bilo zabranjeno po Potterovim novim zakonima. Možda vam mi Manjani i imamo svojih mana, ali nikad nismo tako podli i okrutni. Ovdje se radilo o uživanju u nanošenju boli.
Nije imao dugo prilike zabavljati se tom igrom. Nakon samo nekoliko dana Potter je uvidio da nema dovoljno Manjana za upravljanje brodom i Brewu su skinuti okovi. Bila je to i šteta jer sam uživao imati tu još nekoga osim blebetavog glavonošca od župnika. No, kako se kasnije pokazalo, od Brewovog je boravka ipak bilo neke koristi jer je barem zapamtio gdje sam svezan. Te iste noći nakon što je otišao, čuo sam grebenje u zidu iza sebe, tiho poput nekog miša u noćnim avanturama, koje se nastavilo čitavu noć. To mi je privuklo pažnju, ponajviše zato što sam znao da je s druge strane zida kaštel. I zbilja, rano ujutro sjaj metala probio se kroz jednu od dasaka pored mojeg lakta, a zatim nestao ostavivši rupicu, a kad sam se sagnuo do nje, začuo sam ljupki zvuk manskog. Metal je, objašnjavao je šaptom Brew, žličica ― jedino čime im Potter dozvoljava da jedu svoje obroke jer se, izgleda, bojao da bi vilice i tome slično mogle te peelske muškarce pretvoriti u istinsku opasnost za ona jadna čeda naoružana običnim puškama.
To je bila ugodna promjena. Najedanput sam mogao čuti sve razgovore i doznati kako stoje stvari na palubi. Nije svatko bio zadovoljan. Kad god bi koji od momaka prošaptao pozdrav, Wilson bi se naočigled ozlovoljio i pogled bi mu stao vrludati po kutovima kao da pokušava čuti što govore, mada mu to nije previše koristilo kad je svaka riječ bila na čistom manskom. Bio je ljubomoran iako nije imao ni trunku prava na to. Nije čak ni gubio na mojem ugodnom društvu budući da me već danima nije počastio nijednom riječju, štedeći radije svoje klepetanje za nebesa. Ponekad kad bi Brew pozdravio, on bi se počeo posebno glasno moliti samo da ne mogu čuti, i ozbiljno sam se bojao da će na neki način to već spomenuti Skeggsu i Hodgesu, ili im svojim zurenjem pomoći da vide rupu u zidu (sakrio sam je rukom koliko sam bolje mogao). Stvarno je taj župnik bio čista zloća. Sada smo, zar ne, napokon bili ravnopravni. On je, u svojem dobrom prijatelju Svemogućem, imao nekoga s kime je mogao blebetati, a sada sam ga imao i ja, premda je, sudeći po njegovoj znatiželji, moj bio bolje upućen u najnovije događaje.
Drago mi je bilo što ih baš i nije bilo, jer je ionako sve bilo loše. Brew je rekao da je kaštel postao pravi zatvor samo za posadu, tako osiguran zasunima da nije bilo šanse da se provali čak ni uz moćnu podršku žličica, a momci su stalno morali biti ondje osim kad su bili potrebni na crpkama ili jedrima. Što je još gore, zvučalo je kao da su klonuli duhom. Nastojao sam ih uvjeriti da naprave opet neku strku, možda noću kad su Englezi umorni, ali nisu se dali. Kod Manjana je problem još i to da su u dubini duše ovisni o raspoloženju. Nadmu se i objese poput jedra na vjetru. Kad sve ide po dobru i očekivanja su velika, ništa ih ne može zaustaviti, ali ako stvari krenu loše, sok će presahnuti dok ne izgube svu vjeru u sebe. Batine od Engleza gadno su ošamutile momke, a gledati bičevanje Brewa i Kinviga, a ne moči im nikako pomoći bilo je još gore. Nije ni tu bio kraj našim nevoljama. Manjanin vam je najčešće jednako osjetljiv koliko i mrzla voda, ali određene mu se stvari zavuku pod kožu i more ga, a Potterova misterija s lubanjama i kostima jedna je od takvih. Ne ubrajam se među one koji bi na takvo što obraćali pažnju, ali rekao bi da je neke od njih to malo uznemirilo, pa se govorkalo da su na Potterovoj strani -neki određeni- te da ga se ne može svladati, ma koliko mi lukavi bili. Takva vjerovanja doista obeshrabre čovjeka.
I brod je dospijevao u jadno stanje. Posljednja Potterova ludost, kad je zabranio sve popravke, ubrzo je počela ubirati danak, pogotovo kad smo upali u onaj pojas bez daška vjetra gdje smo ostali zarobljeni više od dva tjedna. Samo je peklo sunce ili bi pala kiša bez vjetra, baš formula koja najviše škodi jedrenjaku, tako da se, kad nas je napokon povjetarac pogurao dalje, čuo odozgo plač Sincerity kako prodire kroz daske palube. Bilo ga je u cviležu metalnih kolotura, suviše prodornom i škripavom da bi zvučao zdravo, i u topotu čizama momaka po daskama palube koji je trebao zvečati tupo i čvrsto, a bio je pomalo šupalj, kao da plešu po lijesu nekog škrca. Ponajviše ga je bilo u šumu protjecanja vode pod nama, koji je polako postajao sve sporiji i dublji ― kao kad se limena kada počne puniti ― i bilo ga je u škripanju crpki dok su pumpale, kako bi se trup broda održao suhim. Svaki brod koji je godinu ili dvije na pučini treba tu i tamo ispumpati, ali ovo je bilo nešto drugo, Jedva bi prošao koji sat, dan ili noć a da crpke nisu radile.
Nije predstavljalo neku zagonetku u čemu je nevolja. Raspadali smo se. Možda vrlo polako ali sigurno. Prestani krpati jedrenjak i uskoro će ti se početi pretvarati u odgovarajuću količinu trulog drva, rascvale užadi, hrđava metala i sve više morske vode. Bez svakodnevnog močenja i šuperanja, daske palube će se skupiti i propuštati kišu da slobodno moči podnicu i malo je načne, i doista sam za vrijeme pljuskova počeo primjećivati kako paluba prokišnjava sve dok vlažne mrlje nisu počele izbijati po zidovima. Brew mi je rekao da su se konopi istrošili i popustili jer je Potter bio suviše sumnjičav da ih dopusti redovito zatezati. Ne bude li pazio, mogli bi mu se i sami jarboli srušiti jer ne mažu li se neprestano katranom, ništa ih ne može spasiti od truljenja i kidanja. Malo-pomalo Sineerity je nastojala dospjeti u ono stanje kojem stremi svaka drvena lađa: raspršen kup drvenih naplavina i platna što uljepšava neki gluhi kutak oceana.
Bio je to gnusan, vandalski čin. Moja Sincerity koju sam načinio od olupina, gotovo vlastitim rukama, i održavao je koliko god je bilo moguće, pretvorena u ruševinu zbog pobunjeničke ignorantske rulje. Ma to je kao da ti netko piša po sinu mezimcu. Gotovo bi mi bilo drago kad bi se naprosto raspala i potonula, ali čak ni toliko sreće nismo imali. Brew je rekao da se uza sve to propuštanje još uvijek drži visoko na vodi. Na trenutak sam ostao zbunjen, a onda mi je sinulo. Radilo se o krijumčarskim štivama. Očito su djelovala kao dva golema plovka koji su nas održavali na površini. Bit će da nije lako potopiti brod kad ga drže dva korita.
Žalosno je bilo to što nama, jadnim Manjanima, drugo korito nije ništa pomagalo. Još od bitke kod Cape Horna Potter nam je srezao porcije sve dok na kraju nisu postale tolike da bi i miš ostao gladan. Uskoro nisam mogao razmišljati ni o čemu drugom nego o jelu, a ona bol što mi je izjedala utrobu nije prestajala. Ubrzo je postalo očito. Velečasni je još otprije bio premršav i kad smo se izvukli iz one bezvjetrine bio je već živi kostur, a i ja sam gledao sam kako mi vlastite ruke i noge svakodnevno postaju sve koščatije. Brew mi je dojavio da momci postaju tako slabi i ispijeni da su im lica kao u mrtvaca. Bilo mi je drago vidjeti da su se barem Englezi lijepo hranili, i zakleo bih se da je Skeggs nabacio još koju naslagu na onu svoju trbušinu.
Sa skorbutom je nažalost bio lošije sreće. Znao sam da do toga mora doći jer nisam vidio limun još od vremena prije bezvjetrine i već sam poludio od želje za povrćem. Skeggsa je zbog njegove debljine prvoga uhvatilo. Problijedio je i malaksao ― što sam smatrao da je veliki napredak za njega ― dok mu usta nisu stala oticati tako da više nije bilo sumnje. Nakon toga Brew mi je javljao o skorbutu i još skorbuta, tko ga je dobio i tko misli da bi ga mogao sljedeći dobiti. Uhvatilo je i mene kao i ostale, i ne mogu reći da sam uživao. Prvo me nasmrt smlavilo te je bilo teško i zamisliti da se makar pomaknem, a onda su mi se desni i usta rascvali, što je žvakanje pretvorilo u pravu muku. Znao sam što dalje slijedi: prekriju te mrlje kao da imaš sedam pošasti, pa ti se zubi počnu klimati dok se napokon ne nađeš zamotan u komad platna za jedra, potiho bačen preko ograde da zbuniš ribe.
Što mislite tko ga je zadnji dobio? Velečasni. Kako je uspio, ne znam. Možda je našao načina da krade limune. Naravno, uživao je u tome i ne bi sat prošao a da nije izgovarao nove molitve u zahvalu Gospodinu Bogu svojem Ocu što se pobrinuo da on, velečasni Geoffrey
Wilson, bude i dalje zdrav kao dren kad se sav jadni ološ naduo poput lešina, a rasklimani zubi samo što im ne poispadaju. Kakvo sam samo olakšanje osjetio kad se i on napokon razbolio. Premda baš i nije bilo neke razlike. Zapravo, postao je još gori. Ni na trenutak nije začepio i kad više nije znao što bi rekao svojem prijatelju Svemogućem, samo bi pjevušio ili pucketao usnicama ili bubnjao prstima po daskama, samo da ide na živce. Nema tog novca koji ne bih dao da sam se mogao osloboditi okova i nježno ga ušutkati žestokim batinama.
Sve vrijeme večeri su se duljile, a zrak zahlađivao. Svanuo je dan kad je Skeggs prestao dolaziti po svom poslu, a umjesto njega nam je Hooper donosio ostatke hrane. Brew je rekao da su dvojica naših momaka tako oslabili da su se jedva mogli penjati i raditi na jedrima. Svejedno smo i dalje blago plovili. A oluje? Ma, nisam uopće shvaćao što namjerava taj ocean. Otkad nas je onako okupao kod Cape Homa, Atlantik nas je stidljivo častio ničim gorim od lijepog vremena za plovidbu. Rt Finisterre, Biskajski zaljev koji se toliko diče svim onim brodovima što leže na dnu ― trebali bi se sramiti.
Napokon, jednog jutra dok sam opipavao kako mi jedan zub ispada iz usta, do mene je iz zida dopro Brewov šapat s viješću koju nisam htio čuti.
»Sinoć smo prošli Ushant.«
Do sada smo već dobrano zašli u Kanal. Još malo i vratili smo se u engleskost.
Kinvig mi je čitao misli, premda nisam rekao ni riječi. »Ne brinite, kapetane. Nije još gotovo, o ne!«


_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:45 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54643


VELEČASNI GEOFFREY WILSON, lipnja 1858.


Oče moj koji jesi na nebesima, ove mi hladne noći govore da smo se skoro već vratili. Netko bi drugi osjećao očaj nakon kušnji koje sam prošao: gladan, okovan, bolestan, natjeran na društvo krijumčara alkohola i na gledanje svojih mučitelja ― tvojih neprijatelja, sluga nečastivoga ― kako se pobjednički šepire. Tkogod drugi osjetio bi se napušten, čak i okrutno izigran. Tkogod drugi bio bi ispunjen gnjevom zbog čitave ove velike potrage koja je bila naoko besmislena, a na koju je pošao s tako silnim očekivanjima i tako hrabro izdržao samo da služi tebi.
Ne osjećam gorčine. Ne optužujem. Oče moj koji jesi na nebesima, smiono sam ustrajao u svojoj vjeri. Tražim samo, ako imaš kakav naum za me ― a zacijelo ga moraš imati ― neka me zapadne skoro. Ja sam pripravan i čekam svaki trenutak na tvoj najmanji znak, premda nije bilo ničega do sada.
Zar je Rajski vrt bio ovdje, u Engleskoj, sve vrijeme? Je li to odgovor? Je li čitava ova velika pustolovina bila tek jedna velika kušnja? Ali zašto si me onda slao da prijeđem čitav taj put?
Oče moj koji jesi na nebesima, ne bi li makar mogao ublažiti ovu glad što me mori? Zacijelo ne tražim mnogo? Toliko silno žudim za jabukama i često ih viđam u snovima. Čak bi i čudo u obliku glavice luka bilo dobrodošlo, ili možda sirovog krumpira.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:46 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54642


Dr. THOMAS POTTER, srpnja 1858.


Manjani = podmukli svi do zadnjega. Osobno čuo Brewa (kao i obično svezanog za krmeni jarbol) kako daje upute kormilaru da jedri SSZ. Kada ga upitao s obz. na to, on tvrdio da nas nepovoljne morske struje nose u Biskajski zaliev + moramo postaviti kurs tako da izbjegnemo poluotok Bretanju. On pokazao daleki komad kopna na SSI tvrdeći da to = Bretanja. Osobno = sumnjičav. Iz vlastitog promatranja karte smatrao da mi = već dalje na S. Također mogao u daljini vidjeti nekoliko brodova da idu na I. i Z. Ulaze ili izlaze iz Engleskog kanala? Ako udaljeno kopno ne = Bretanja nego Cornwall onda bi nas kurs SSZ odveo u Irsko more + na otok Man. Brew se nadao odvesti nas u zamku + nasukati brod negdje na mansku obalu kako bi nas njegovi sunarodnjaci keltskog tipa mogli ubiti? Očito naše sumnje = osnovane.
Osobno smatrao samo radikalan odgovor prikladan za ovaj zadnji pokušaj podrivačkog djelovanja. Ne mogu nas dovoditi u opasnost povjeravajući brod lažljivim + podlim kriminalcima. Odlučio moramo preuzeti brod u potpun nadzor, uključujući navođenje + upravljanje kormilom. Ne može biti toliko teško ako to može čak i manski keltski tip a dovoljno dugo smo promatrali Brewa, Kinviga itd., itd. da steknemo široko shvaćanje s obz. na njihov zanat. Osobno smjesta djelovao. Dao odvezati Brewa s jarbola + izbaciti s komandnog mosta. Osobno obznanio nadalje djelovati i kao kapetan i prvi časnik + posada ima primati zapovjedi neposredno od mene. Brew pokazao protivljenje predskazujući nesreću itd., itd. (naravno), ali osobno ga odlučno ignorirao. Na isti se način riješio Chine Clucasa zamijenivši ga Hooperom. Hooper zabrinut da biti preslab (skorbut), ali ga osobno uvjerio da još ne = dug put. Engleska = na vidiku.
Izdao prvu osobnu zapovijed = »dodati još jedara.« Vjetar slab dok osobno sumnjičio Brewa da namjerno pokušao usporiti brod. Brew tvrdio više jedara = opasno, rekavši vjetar ojačati + jarboli preslabi zbog zapuštenosti. Njegovo protivljenje samo poslužilo ojačati osobnu odlučnost. Zapovijedio još više jedara! Posada v. spora u izvršavanju dužnosti na jarbolima, stoga osobno prisiljen opaliti iz revolvera u zrak. V. djelotvorno. Odmah se pokazalo da procjena točna. Jarboli izdržali, brod brži. Osobno posadu poslao u kaštel ili dao vezati za crpku, kao i prije. Postavio kurs ISI.
Osobno osjećam silan umor. Odlučio sići na odmor, ostavio Hoopera (kormilo) + Hodgesa da paze. Pogledao Skeggsa. On v. loše. Vlastita usta + ruke bole od skorbuta stoga teško čak pisati ove bilješke. Našao se pun vrlo neugodnih osjećaja s obz. na englesku obalu kojoj se primicali. Silno mučen strahovima. Valja mi stići ili umrijeti, makar pod prijetnjom tužbi, ako ne i uhićenja + zatvora od strane neznalica. Jedina utjeha = sada dovršena Sudbina nacija. Kakva god bila osobna sudbina, nadam se + vjerujem to djelo će = moje dijete za buduće (+ mudrije) doba.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:46 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54641


KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, lipnja 1858.


Probudilo me škripanje drva, premda nimalo nalik nijednoj od ranije mi poznatih vrsta škripe, nego nekako sporije, i masivnije, kao da se pola šume ruši. Tek što sam sjeo, začuo se strahovit tresak i najedanput se činilo kao da se rasporila kakva utroba jer su svakojaki predmeti stali curiti odozgo u silnoj bujici, ispunivši zrak gustom prašinom. Nešto mi je palo u krilo, tupo i teško poput leša, izbivši mi zrak iz pluća, i istovremeno sam osjetio kako se čitava lađa oštro naginje na lijevi bok, kao da je vuče neka golema ruka. Počela se uspravljati, da bi se potom opet nagnula. Zar je kobilica otišla? Ako se prevrne, voda će tražiti put kroz svaku rupu i trulež da nas što brže povuče na dno. Nisam nikada čeznuo za utapanjem, ali bit će da nije na čovjeku da si bira način, pogotovo jer sam malo što mogao učiniti. Brojio sam sekunde, zatim i minute, no premda se brod i dalje njihao, još uvijek smo plutali. Napokon se umirio pod oštrim nagibom pa sam zaključio da je trenutak udisanja morske vode odgođen.
Otpljunuo sam jer su mi usta bila suha od smrada katrana i izmrvljene boje. Spustivši pogled u krilo vidio sam da ipak nisam dočekao nečiji leš, nego veliki kolut užeta. Tada se zrak već raščišćavao i počeo razotkrivati novi komad pokućstva u našem zatvoru, i to drvo veličine stabla, što je zauzelo čitavu prostoriju i smrskalo vrata u iverje. Imaju neku čaroliju stvari kad dospiju onamo kamo najmanje spadaju, i bilo je teško zamisliti da je ovo bio jedan od križeva koji bi u svakodnevnoj situaciji trebao biti na polovici jarbola, tako da s njega može visiti jedro i hvatati vjetar. Priredio je i pravi cirkus probivši podne daske i navalivši na kabinu svu silu platna i užadi. Bilo mi je drago da je odlučio pasti onako postrance jer da se srušio okomito, proveo bih se kao i one daske. Bilo je dosta jasno kako je upao. Podigavši pogled, ugledao sam rupu koju je probio kroz daske palube, dovoljno veliku da kroz nju propadne pokoja krava, što mi je razjasnilo odakle kiša što me golica po licu. Nazirao sam samo dio jarbola za koji je trebao biti pričvršćen a koji je sada ležao duž palube. Iznad toga
bilo je samo nebo i to najljepše ružičaste boje. Dobro jutro i tebi.
Eto ti krasnog udesa! Jadna moja Sincerity, uništio te onaj engleski ološ koji ne bi smio prići ni blizu jedrenjaku. Nije me to ni previše iznenadilo jer sam od Brewa čuo da je Potter navalio svu silu jedara. Na drugome brodu platio bi to tek kojim razderanim jedrom, ali ne na ovome. Zahvaljujući zapuštenosti, obruči i svornjaci bili su valjda već skroz hrđavi, konopi labavi, a i sam jarbol napola truo i pred raspadanjem u triješće. Bio je dovoljan zapuh vjetra, i ode. No, tada sam zastao zbunjen. To može biti jedino debleni križ jer su svi ostali predaleko naprijed. No, koliko se sjećam, Potter u svojim pravilima kaže da nema podizanja jedra na stražnjim jarbolima. Zašto se križ onda srušio?
Odgurnuo sam s krila kolut užeta poput kakvog starog psa što se preudobno namjestio, i isprobao ruke i noge, ustanovivši da usprkos nekoliko modrica ništa nije slomljeno. Odozgo se čulo dozivanje i sudeći po smjeru, bila su to dvojica zavezana za crpke. Dobro da ih jarbol nije zdrobio. Premda zbog vjetra nisam mogao razabrati njihove riječi, zvučali su da bješnje nisu mogli. Razlog tome uskoro je postao vidljiv. Začas je s boka dopro silan prasak od kojeg je čitav brod zadrhtao. Po to malo buke znao sam da smo ostali ne bez jednog nego bez dva jarbola. Bit će da je glavni povukao za sobom krmeni. Što je još gore, dok se krmeni lijepo opružio po palubi, glavni je odletio ravno u more gdje su valovi njime dalje mlatili o korito. Nastavi li ga jarbol tako devetati, bilo je pitanje trenutka kada će probiti korito tako da glatko potonemo.
»Hvala ti Gospode što si me zaštitio od pogibelji«, mrmljao je velečasni u prašinu, kao i uvijek pogodivši krivi trenutak.
Tada sam tek primijetio zanimljivu promjenu. Radi se o tome da kad si nekoliko mjeseci prikovan za pod, uskoro upoznaš navike i raspoloženja svojih lanaca, skoro bolje nego što poznaješ vlastitu ženu. Lanac između zglavaka bio je zloban i ćudljiv, zveckajući pri svakom pokretu, dok je onaj veći, pričvršćen za obruč zabijen u daske, bio stroži i naglo me potezao k sebi, kao da je nešto kivan na mene. Sada sam uglavnom primijetio da je ovaj potonji malčice sporiji nego obično i trunčicu bi popustio prije nego što bi me povukao za ruke. Ubrzo sam otkrio razlog. Križ je, udarivši svom silinom, načinio pukotinu među podnim daskama, takvu da je prolazila odmah do metalnog obruča. No bila je to dobrodošla zanimljivost. Jedan od klinova obruča bio je sasvim labav te sam ga bez mnogo muke izvukao i premda drugi nije popuštao, za početak ni to nije bilo loše. Prstiju drhtavih od ove mogućnosti da se ipak ne utopim, dao sam se na posao da ga izvadim iz poda. Nije bilo lako, naravno, ali malo-pomalo drvo je stalo krčkati dok nisam osjetio da klin fino popušta, kao klimavi zub. Napokon sam čučnuo ponad njega, silovito povukao i izvukao ga van. Bio je to ugodan trenutak. Bio sam slobodan! To jest, ako zanemarimo pola kvintala lanaca što sam ih vukao sa sobom.
Sada sam se pitao što se događa na palubi. »Ima li još koga tamo?« ― upitao sam kroz Brewovu rupu u zidu.
»Svi smo«, uzvratio je Brewov glas. »I svi smo dobro, osim što ćemo se podaviti.«
To je bila gadna vijest. Mislio sam da će Potter osloboditi neke od njih da prerežu glavni jarbol. Što je dovraga radio? »Izvući ću vas ja, ne brinite«, obećao sam premda je to bila više puka želja nego nešto stvarno,
»Kapetane Kewley, morate mi pomoći.«
Toliko je vremena prošlo otkad sam čuo velečasnog da se obraća meni a ne svojem nebeskom prijatelju da sam gotovo poskočio. Htio se spasiti, je li? Taj stvarno ne preza ni pred čim. Svih ovih tjedana nije se potrudio ni da mi dobaci koje je doba dana, a sada kada mu je trebala pomoć, sada se raspričao. Bio sam u iskušenju da ostavim tog gnjavatora neka trune, što je jedino i zaslužio. No, radi se o tome da kad si s nekim okovan na dulje vrijeme, onda je nezgodno naprosto otići i pustiti ga da guta morsku vodu, kakva god ništarija bio. Začas se počneš pitati kako bi se osjećao da to netko tebi učini i time je tvojoj žurbi kraj. Odgurnuo sam ostatke vrata i kanio sam zakoračiti u hodnik, ali tada sam se vratio.
»U redu, župniče.« Kakvo sam iznenađenje doživio kad sam bacio pogled na njegove lance. Zamislite, jedva ga je išta držalo za pod. Da se samo potrudio pogledati. Daske pod njegovim nogama zacijelo su upile više kišnice nego one pod mojima jer su se rascvale od truleži, dok je ostatak posla obavio križ. Dovoljan je bio lagani trzaj i bio bi slobodan.
Koliko god vremena imao i što god morao učiniti, nisam mogao zamisliti da u to krenem natovaren lancima, to nikako. Odmah uz prolaz bio je nostromov sanduk gdje je u normalnim prilikama držao sjekiru, da mu se nađe kad neki konop treba naglo presjeći. Prilike nisu bile normalne, ali sjekira je svejedno bila tamo.
»Raširite tamo lance«, rekao sam na brzinu velečasnom pokazujući na križ jarbola koji se na nas srušio.
Poslušao je, te sam zamahnuo sjekirom ciljajući onu kariku što ih je držala zajedno. No kako sam zbog skorbuta izgubio pola nekadašnje snage, morao sam četiri puta udarati, ali napokon je karika popustila te je glavni lanac otpao, a manji se prepolovio. Slobodnih ruku, Wilson je izvadio dug čavao iz poda i počeo prčkati po okovima oko zaglavaka.
»Nema sad vremena za to«, dobacio sam užurbano. »Na!« Dodao sam mu sjekiru i počeo raspoređivati lance nadajući se da ima dobro oko za cijepanje. Nisam to nikada ustanovio, naravno. Trebao sam do tada već biti mudriji, jer činjenica je da Englezima ne treba činiti usluge. Umjesto da pokaže zahvalnost, kao što bi svatko očekivao, zli starac samo je promrmljao: »Imam posla«, i dok sam još pokušavao shvatiti smisao šale, počeo se verati na križ i naviše na palubu. Stvarno se iskazao kao pomoćnik. Uspio sam ga uhvatiti za nogu, ali me on, zamislite, dobro njome pogodio u desno oko, što je zajedno s lancima koji su me vukli bilo dovoljno da me sruši. Postoje rijeći za takve prilike i njime sam ga i nazvao, no to ga nije spriječilo da se ispentra. Taj je čovjek stvarno bio nepodnošljiv. Gledao sam kako se pokušava provući kroz rupu na palubi.
Začas mi je oduzeto ono malo vremena što sam ga imao, a moje su se nevolje ― koje su još otprije bile dovoljne ― udvostručile i utrostručile pa opet udvostručile. Čovjek mora biti doista vješt da razbije lanac među vlastitim ručnim zglobovima sjekirom koju sam drži. Još gore je bilo s momentom iznenađenja, tim jedinim što je bilo na mojoj strani, bez obzira na to kakav bezglavi očajnički čin poduzeo protiv Engleza. Sad kad je velečasni migoljio kroz rupu u palubi, moje bi iznenađenje bilo novost kao i sleđ uhvaćen prije mjesec dana. Svejedno, nije bilo koristi od toga da ostanem čekati pa sam mislio kako bih radije nešto pokušao, makar iz očaja. Sakupivši lance u ruke i uzevši sjekiru, pojurio sam hodnikom uza stepenice.
Tako sam ugledao svijet koji nisam već dulje vrijeme vidio, i bio je to bogme ružan svijet. Znao sam da su mi oni gadovi udesili lađu, ah nisam mislio da su toliko štete učinili. Izgledala je kao pravi ukleti brod, onako oguljene boje i izvinutih dasaka. Ma, izgledala je još gore, jer ukleti brodovi barem imaju sve jarbole na broju. Sincerity je ostala bez dvaju, kako sam i mislio, a na njihovu mjestu stajala su dva mrtva panja, dok je prednji jarbol samotno stršio. Jedva je još bila nalik na jedrenjak ― samo nebo i razasuti ostaci. Napeta isprepletena užad uronjena u more kazivala mi je gdje je glavni jarbol, premda nije ni trebala jer je uto novi val tresnuo njime o brodsku građu. Taj nas je udarac stajao kormila te je brod ostao plutati kao lešina. Sve u svemu, sada nismo bili ništa drugo nego obična drvena olupina kojoj još samo preostaje da potone.
Time sam došao: do sljedeće gadosti, a ta je natkrilila sve ostale. U ovakvim trenucima, svaki normalni pomorac, bio on anđeo ili gusar, mislit će samo na to kako da spasi brod. Bez mnogo razmišljanja dohvatit će najbližu sjekiru i početi sjeći otpali dio prije nego što ovaj potopi brod. Ovdje se, međutim, zbivalo nešto posve drugo. Englezi su bili marljivi kao pčelice, to da, no zabavljali su se pokušajima da spuste čamac u more. Po svemu sudeći, nisu se namjeravali pretjerano gnjaviti i Manjanima, nego su se radije vozili sami. Vidio sam obalu i najljepši žal, zapljusnut valovima, kako se pomalja i premda je bila udaljena nekoliko milja, činilo se da im fino odgovara.
Kakav divan primjer engleskog načina ubijanja. Ubojstvo nečinjenjem, to vam je Englezima omiljeno, uvjeren sam. Ubijanje ili premlaćivanje nasmrt punog broda ljudi tako je prljava rabota, a k tome i pravno nezgodna, pa što je onda moglo biti jednostavnije nego se potiho otisnuti na obalu i ostaviti sav taj nered za sobom; praktično baš kao davljenje mačića u kanti. Mojem prijatelju Potteru bilo je dovoljno da na trenutak zažmiri, smisli neku pričicu za radoznale i laganim zaveslajima raspiri sve brige. Pretpostavljao sam da samom sebi potiho čestita. Nije ni čudo da su ona dvojica na crpkama onako bjesnili i vrištali. Momci u kaštelu su ih zacijelo čuli jer su mlatili i derali se kao da će prsnuti.
Nije to ubojstvo Englezima ni polazilo tako dobro za rukom. Doista nije postojalo krdo ološa nesposobnije da se petlja s brodovima. Trebali su samo spustiti čamac, što se ne ubraja u najveće vještine moreplovstva, ali su od toga pravili čitavu dramu. Čamac je visio uz brodski bok, no samo za koju stopu jer se fino zaglavio, što se Engleza tiče, Skeggs je ležao unutra blijed kao krpa, glave podbočene na jednu od veslačkih klupa, a do njega su stajali Hodges i Hooper i brljali oko kolotura, dok je nasuprot njima, s druge strane ograde, bio Potter s puškama i kožnim kovčegom pored nogu. Je li unutra bilo naše zlato? Naše zlato do kojega smo došli preplovivši svijet? Podli gadovi.
Bio je to ujedno i razdražljiv čopor ništarija što su se derali jedni na druge poput pijanaca što se natežu oko zadnjeg gutljaja u boci. Bit će da ih je hvatao strah da se možda ipak neće izvući i da će nehotice ubiti i sami sebe zajedno sa svima ostalim. Siročići. Da su se samo sjetili upitati, znao bih im reći što ne valja jer sam to shvatio čim sam pogledao. Koloturi su od hrđe bili skoro sasvim kruti, a užad što je držala čamac raščijala se poput ovčjeg runa. Tome su sami bili krivi kad su dopustili da se brod pretvori u ovakvu ruinu.
»Moramo presjeći konopce«, vikao je Hooper.
»Ali to je suludo«, urlao je Potter. »Čamac bi se mogao prevrnuti kada padne u vodu.«
Kad bih samo mogao sići u kaštel i osloboditi ostale, možda bismo imali izgleda. No, ne bi to bilo samo tako, s obzirom na lance koje moram nositi i onu hrpu pušaka do Potterovih nogu. Spremao sam se nešto pokušati kada sam začuo vapaj: »Gospodine Bože koji jesi na nebesima, zaklinjem te, o zgromi svoje neprijatelje.« Zvuči neobično, ali gotovo da sam tih posljednjih trenutaka zaboravio na velečasnog. No, eno ga gdje krajnje drsko korača preko palube. Na trenutak sam se bojao da će odati i mene, ali ne, nije ni pljucnuo u mojem smjeru, suviše zaokupljen vlastitom ludošću. Bilo je već krajnje vrijeme da, za promjenu, počne gnjaviti nekoga drugog. Zapravo, mogao bi čak i poslužiti da odvrati Potterov pogled.
»Makni se odatle«, dreknuo je Potter, kao da je vidio duha.
Nisam čekao nego jurnuo sa stepenica što sam brže mogao prema batrljku srušenog krmenog jarbola i stigao do njega prije nego što je ijedan pucanj ispaljen. Dospjeti do kaštela bilo je teže. Domahnuo sam dvojici jadnih kostura za crpkama da budu tiho.
Iza sebe čuo sam Wilsona kako drobi. »Zahtijevam ovaj čamac.«
»Kažem ti da se makneš.« Potter je već trebao znati da se ne isplati zapovijedati velečasnom.
»Bog kaže da pripada meni.«
»Bog ti krivo kaže.«
Osvrnuvši se, vidio sam kako Potter maše pištoljem ispred velečasnog. To nije previše mijenjalo na stvari budući da je jedini način da starom redikulu nešto utuvi u glavu bio da mu prosvira lubanju. Vjerojatno je požalio što to nije i učinio. Znam samo da je nato Wilson ispustio pištav lelek i zaletio se prema ogradi, nekako se prebacio i skočio, kao pravi leteći župnik, lijepo se dočekavši u čamac. Iznenađenje je međutim bilo u onome što je uslijedilo. Možda jest bio sav žgoljav, ali ga je bilo dosta za one istrošene konope. Jedan je izdržao, drugi popustio, tako da se cijela stvar potpuno okrenula okomito. Teško je reći kako se Wilson uspio održati, ali uspio je. Ostali su imali manje sreće ili manje upornosti. U tren oka Hooper, Skeggs i Hodges ― i vesla ― lijepo su pljusnuli u ocean, prekrasno bućnuvši. Čulo se kako zapomažu iz vode, sve tiše, kako nas je vjetar nosio dalje. Eto ti čuda. Ma mogao bih stegnuti ruku velečasnom što je tako jednostavno zatro tri četvrtine Potterovih Engleza. Nisam čekao, nego sam zgrabio novu priliku. Još jedan zalet i stajao sam pred vratima kaštela. Ispustivši lance, začas sam počeo skidati zasune. Bila je to prava trula nepomična masa, napola izjedena hrđom.
»Kako se usuđuješ?« ― zavikao je Potter na velečasnog. Na brzinu sam se osvrnuo i vidio da je neodlučan, čas zagledan u more, valjda u nadi da bi još mogao spasiti svoje prijatelje ― premda im nije bilo traga ― čas gnjevno pogledavajući Wilsona, kao da prikuplja snage da ustrijeli starog osobenjaka. Ako je to namjeravao, bio je prespor. Naime, drugo se uže dobrano napelo, noseći sada čitavu težinu čamca, kad je najedanput puklo, a čamac pao uz silan pljusak. Na to se Potterovo lice zacrvenjelo još jače od brade. Nagnuo se preko ograde i pucao dok nije ispraznio čitav spremnik. Nisam mogao vidjeti je li imao sreće budući da je čamac bio preblizu uz bok broda, ali pucao je, čini se nasumce.
Nisam ni imao vremena za to. Napokon sam olabavio posljednji zasun. Vrata kaštela povučena su iznutra i van su provirila poznata lica, premda su zapravo bila jedva prepoznatljiva. Ako sam mislio da ja izgledam loše, oni su izgledali sto puta gore, jer nisam još nikada vidio tako izgladnjele ljude. Lica su im bila poput obrazine, a ruke i noge jedva više od kostiju s nešto kože omotane oko njih, kao kosturi u čarapama. Čak je i China Clucas djelovao kao da je na izmaku snaga. Ako sam trebao dodatnu količinu gnjeva da uskuham, što nisam, ovo je bila dobra doza. Zapanjilo me da su svi oni uopće mogli i posrtati, pogotovo ona dvojica napola mrtvih od skorbuta. A opet, vjerojatno čovjeku ništa ne daje toliko poleta kao kad je zaključan i ostavljen da se utopi. Začas smo oslobađali dvojicu zavezanih za crpke.
Začuđen što nas vidi, Potter je pun bijesa zaurlao: »Vraćajte se onamo.« Kako je samo bio debeo u usporedbi s nama.
Nisam izdao nikakvu zapovijed, ali činilo se kao da svi znamo što treba učiniti. Stali smo se vući prema njemu, tako da su bolesni pridržavali polumrtve.
»Još jedan korak i pucam«, zaurlao je Potter.
Bili smo suviše gnjevni da bi nas bilo briga. Kako smo mu se primicali, zgrabio je sve puške s palube, prebacivši tri preko ramena i uzevši četvrtu u jednu ruku, dok je u drugoj držao pištolj, tako da je izgledao kao pravi liječnički razbojnik. Spremala se krasna bitka: s jedne strane manski kosturi, od kojih jedan u lancima, dva jedva kadra hodati, ni s čačkalicom od oružja uza se; s druge Englez koji glumi čitavu vojsku.
»Pucat ću.« Mahao je puškom amo-tamo, prijeteći nam svima koliko nas ima, ali bilo nas je očito previše da bi se odlučio. Na trenutak je posegnuo u džep, valjda da uzme metke za pištolj, ali tada nekako zacvili poput udarenog psa i zgrabivši kožnu torbu sunu stepenicama prema časničkim kabinama, sve zveckajući puškama. One su ga gotovo zaustavile zaglavivši se u otvoru, zbog čega je stao sipati kletve, ali je stigao odbrzati prije nego što smo ga dohvatili. »Ako itko siđe ovamo ustrijelit ću ga«, ljubazno se preporučio. Čuo sam struganje i premještanje sanduka pa si je valjda pravio nekakvo leglo.
Pustio sam ga na miru, zaokupljen hitnijim brigama. »Ostaci«, povikao sam. Nisam se ni trebao truditi jer se China Clucas već mašio sjekire. Za koji časak jarbol i njegovi otpaci oslobođeni su i otplavili dalje, a Vartin Clague držao je upravljač kormila da nas izravna.
Na brzinu sam se nagnuo preko ograde da vidim kako se drvo drži. Bio je to ružan prizor, jer ga je jarbol nemilo izgulio i izudarao, te sam se mogao samo nadati da ga sljedeći veći val neće urušiti. Nije ni to bio kraj našoj nesreći.
»Nećemo moći preko onoga«, progunđao je Brew. Sve vrijeme dok smo se mi igrali s Englezima, vjetar je tjerao brod ravno na Englesku i glatko smo ulazili u zaljev. Brewov pogled počivao je na dugome rtu koji je stršio iz mora s lijeve strane broda. »čak i da dodamo još jedara na prednjem jarbolu i da još k tome izdrži ― u što sumnjam ― vjetar dolazi s krive strane.«
Što je najtužnije, nije se ni varao. Ni u tisuću pokušaja ne bismo se mogli provući oko te kamene gromade. Čini se da su ti Englezi ipak dokrajčili moju jadnu Sincerity. Baš gadno. Nosila nas je preko pola svijeta, k tome i natrag, i sada se trebala razbiti o stijenje na tom njihovom dreku od zemlje. Preostala nam je još jedino nada da nećemo potonuti zajedno s njom. Raširivši lance preko oborenog krmenog jarbola, dao sam Chini Clucasu da ih sredi sjekirom, što je fino obavio, a zatim da mi Christianovim dlijetom pokida obruče oko zglavaka. Barem nešto. Nakon sveg tog vremena što sam bio u okovima, ruke su mi bile lagane poput zraka tako da su mi nekako lebdjele mimo moje volje.
»Pogledajte, eno velečasnog«, povikao je Kinvig.
I doista je bio, sjedio u čamcu na udaljenosti od stotinu rifova, ruku sklopljenih na još jednu porciju molitve, za svaki slučaj, da se Bog ne osjeti zapostavljen. Čamac mu je dobrano utonuo, a vjetar ga je puštao na miru te je plutao nošen strujom. Izgledalo je i da će proći rt. Taj je prijan imao vrašku sreću, u to nema sumnje. Svejedno nisam vjerovao da će dugo preživjeti na otvorenom moru, pogotovo ne bez vesala. Ostaloj trojici nije bilo ni traga.
Nas nije dopalo ništa od te sreće. Pregledao sam ostale čamce, ali srušeni jarboli su ih dobro sredili, pretvorivši dva u triješčice, a trećeg raskolivši posred pramca. Izgledalo je da ćemo se morati snaći kako najbolje budemo znali. Možda smo imali još pola sata, možda više, ali izbjeći brodolom nismo mogli. Nije se dalo reći kolika će biti silina udarca, ali sudeći po tome kako se obalna granica pjenila, nije nam predstojao prijateljski doček.
U tom je trenutku Brew postavio ono pitanje. »A gdje je zlato?«
Kako je to bilo slatko pitanje. Mislio sam da su Englezi iscrpili sve mogućnosti da nam napakoste, ali ne, doktor je pronašao ljubak način da nas i u tom trenutku ucvili. Prokleti lopov s kožnatim kovčegom. Pogledavši niz otvor, vidio sam da je zakrčio vrata blagovaonice hrpom kutija za pakiranje. Iz rupe u sredini virila je cijev puške.
»Ne prilazite«, dreknuo je. »Još jedan korak i pucam.«
Ne bi bilo pametno sjuriti se dolje, to je bilo jasno kao dan.
»Mogli bismo nekoga spustiti s krme«, predložio je Brew.
»Sigurno bi ga vidio i upucao.«
»A top?« ― pitao je China Clucas odlučnim glasom. »Mogli bismo ga naprosto raznijeti.«
Jedan pogled bio je dovoljan da odustanemo od toga. Krmeni jarbol sletio je upravo na top, spljoštivši ga kao štakora u tijesku. No, to mi je dalo ideju. »A što je s tajnim štivama? Zna li za njih?«
Brew nije bio siguran. »Mora znati za njih.«
Postoji golema razlika između znati da postoje i znati u njih ući, kako su to lijepo pokazali engleski carinici. Bilo bi to izlaganje opasnosti, pogotovo ovako bez pušaka, ali opasnost je relativna stvar kad ti predstoji smrskavanje o stjenovitu obalu. »Vrijedi nam pokušati.«
»Pustite i mene«, ponudio se China Clucas pograbivši sjekiru.
Za takav će pohod poslužiti kao i bilo tko drugi. Uzeo sam kljunu i bili smo spremni. Osim kroz blagovaonicu, moglo se ući i kroz štivu te smo otvorili glavni otvor. Dolje je bilo čitavo jezero vodurine što je natapala balast i zapljuskivala prazne kutije te me dobrano smočila dok sam se spuštao niz konop. Srećom nije doprla do onih izvjesnih dasaka na zidu. Čuo se tihi škljocaj kad je Kinvig povukao onu stanovitu uzicu, tako da su se trznule i fino izdigle. Upalivši svijeću i osvrnuvši se, shvatio sam zašto se nismo prevrnuli ni potonuli. Zamislite, štiva za krijumčarenje bila je potpuno suha, izuzev nekoliko kapljica što su curkale uokolo. I da smo htjeli, nismo mogli izraditi Sincerity bolji par plutača.
Uspeo sam se unutra. Nisam s Potterova kraja vidio svjetlo, tako da je ulaz u blagovaonicu vjerojatno bio još uvijek zatvoren, što je dobar znak. Osim, naravno, ako nas nije prozreo pa sad vreba iz skrovišta. Što god on činio, nismo smjeli proizvesti nikakav zvuk, to je barem jasno, te sam prišapnuo momcima neka idu na krmu i izazivaju ga bilo kakvom bukom koju uspiju proizvesti. Ubrzo sam čuo kako mu dovikuju u skrovište, vrijeđaju ga ― u čemu su Manjani vrlo vješti ― a China i ja smo krenuli u naš mali pohod.
Nije to bilo lako. Morali smo se spustiti tamo gdje je prolaz bio uži i strmiji, da se ne okliznemo, a čak i tada bilo je teško napipati put pred sobom jer su nam noge bile sve izvinute među daskama ― a sve vrijeme nastojali smo ne začehnuti negdje sjekirom ili kljunom i na taj način se odati. Što smo dalje išli, to je postajalo mračnije i sve je jači bivao miris konjaka i duhana. Cijelo vrijeme čulo se škripanje drva koje nas je podsjećalo da smo u tek uzanom zračnom rukavcu okruženi vodenom masom koja pritišće s obiju strana. Odlučio sam se na stranu koju jarbol nije izudarao iako nije bilo velike razlike jer kad daske popuste, čitava će Sincerity uroniti brže od pliskavice. Drugu mi je brigu zadavalo to da bi se neki komadić Engleske mogao naglo zaletjeti kroz bok, da nam priredi iznenađenje. Kako smo napredovali, zvuci uvreda koje su momci izgovarali mijenjali su se, zatim ponovo, postajući čas glasniji, čas tiši, čas oštriji, čas prigušeni, pronalazeći uvijek drugačiji način da prodru kroz brodsku građu. Napokon, čuo se glasan prasak na koji je, kao odgovor, uslijedio smijeh, po čemu sam znao da su Pottera toliko iživcirali da je uzalud potrošio metak. Čini se da su ipak pronašli odgovarajuće uvrede za njega.
Uto smo napokon stigli do kraja. Zabili smo se među grede kao pravi dimnjačari i zatim se, upirući o stijenke, uspeli dok napokon nisam napipao uzice koje su otvarale skrivena vrata. Nisam čuo ništa osim galame koju su dizali momci. Da je Potter otkrio ulaz ― što je bilo lako moguće kad se toliko mjeseci gnijezdio u mojoj kabini ― sada bi već vrebao na nas, no što smo sad mogli? Otvor nikada prije nije zaškripao i nadao sam se da nije poprimio loše navike. Što sam nježnije mogao, povukao sam uzice, držeći rukom opruge da ne škljocnu preglasno. Poskočile su i poklopac je popustio. Pričekao sam trenutak ― bez ikakve potrebe, osim da si dam vremena ― a zatim sam ga vrlo lagano gurnuo prema gore, pridržavajući ga rukama, tako da su se kraljica Viktorija i Albert blago nagnuli.
Provirio sam van, sasvim zaslijepljen svjetlom. Ugledao sam Pottera, njegova leđa zapravo, kako čuči sa svim svojim puškama iza čitavog bedema od sanduka i zuri kroz prolaz. Bila je to sreća. Mora da je jedan od momaka nešto rekao jer je, na moje oči, naciljao i ispalio metak iz pištolja. To je bila dodatna sreća. U ušima mi je odzvanjalo kao da sam u zvoniku, a njemu je valjda još gore. Pripremivši kljunu, spremao sam se izaći iz otvora kad sam osjetio da me nešto vuče. Zamislite, onaj grmalj China Clucas gurao me u stranu tako da se sam uspentra. Na trenutak, i to ružan, pomislio sam da želi upozoriti Pottera ― uostalom, obožavao ga je nakon onog izliječenja od svinjske posjekotine ― ali ne, nisam se mogao ljuće varati. Kad sam provirio glavom prema gore, Potter se okretao ― zacijelo ga je čuo kako dolazi ― premda presporo. Uvjeren sam da ga China nije mislio dotući jer nije okrenuo oštricu nego ga poklopio metalnom stranom drška. A opet, ništa ne može tako razgnjeviti čovjeka kao kad ga razočara netko kome se divio. Zahvatio je Pottera po glavi odmah iznad oka proizvevši neobičan zvuk, kao kad se bačva probuši. To je bilo dovoljno. Doktor se srušio, a s njim uza zveket i puške.
Provukao sam se kroz otvor i počeškao po bradi. »To je dakle to.«
China je djelovao nekako ustrašeno. »Nisam mislio...«
Odmahnuo sam glavom. »Nemoj si opterećivati savjest s ovim ovdje, China. Nije on vrijedan toga.« Pozvao sam momke kroz otvor među sanducima. »U redu je sada. Gotovi smo s tim.«
Brewovo lice provirilo je sa stepenica. »Bolje da se popnete natrag, kapetane. Približavamo se kopnu.«
Tada sam tek primijetio nešto zanimljivo. Tamo na mojoj polici, upravo gdje sam je bio ostavio, ležala je moja vreća sa zlatom kojim mi je Jed Grey platio konjak i duhan. Potter ju je jednostavno ostavio. Činilo se da se nikad nije ni potrudio da je otvori i pogleda što je unutra. Kakav čudak. Ali što je onda bilo u njegovom kožnom kovčegu? Mora biti nešto vrijedno, inače ga ne bi tako grčevito držao.
»Požurite, kapetane.«
China je raščistio sanduke s ulaza. Pograbio sam zlato i kožnati kovčeg te požurio gore na palubu.
I tako smo napokon doživjeli svoj brodolom, a bio je vrlo neobičan. Tradicionalni su vam brodolomi sve sami štropot i vjetar i ljudi smrskani o stijenje, ali ovo nije bilo ništa nalik tome. More, koje se ranije mreškalo, lijepo se smirivalo, a čak je bilo i nešto sunca da nam ugrije kosti. Nismo se čak ni razbili o stijenje koliko zaglavili među njima. Grede Sincerity jezivo su škripale i drobile se dok su je valovi nezaustavljivo gurali. No, nismo čekali da se sreća predomisli, nego smo spustili uže na veliku plosnatu stijenu pod nama i spustili se trenutnom brzinom, pomažući onoj dvojici onemoćaloj od skorbuta.
Nisam razmišljao što dalje. A i zašto bih? Bilo je dobro, i više nego dobro da se ipak nismo svi podavili. Sada smo k tome bili slobodni, premda su mi se, dok sam dahtao i soptao na onome čudesnom komadu tla, u mislima počele redati raznorazne nevolje koje su nam možda predstojale.
Dobro je i što nismo odugovlačili. Netom smo sjeli i uhvatili daha kada se začuo zvuk krckanja i sirota je Sincerity silno zadrhtala. Grede o koje je jarbol nemilice udario, vjerojatno su popustile, prignječene ovim stijenama, jer se najedanput čuo divlji klokot te je stala velikom brzinom kliziti unatrag. Tajne štive nisu imale nepropusne pregratke te će se napuniti istom brzinom kao i sito bačeno u zdenac, i doista, njezino jadno izudarano korito kliznulo je naniže te je bio dovoljan trenutak da nestane. Neko je vrijeme prednji jarbol virio iz vode, ali uskoro se i on prevalio u stranu i nestao. Otišla je potpuno.
To nije bilo dobro.
Bio je to težak trenutak. Oprostiti se sa Sincerity, prvim i jedinim brodom koji sam ikad imao. Osjećao sam da je moja čak i svih onih mjeseci što sam čamio dolje dok je Potter izigravao kapetana i pretvarao je u olupinu. Pa i živote nam je spasila, održavajući se na površini koliko je trebalo. Ne kažem da sam samo o tome razmišljao. Bilo je tu još i pitanje onoga što ― ili tko ― je još uvijek bilo u njoj u očekivanju da se jednoga dana pronađe. Požalio sam što sam poveo Chinu Clucasa u onaj pohod. No, što smo mogli?
»Je li onda unutra novac?« ― upitao je Brew, pokazujući na kožnati kovčeg.
Potpuno sam zaboravio na to. Kako se pokazalo, bio je to čisti gubitak vremena. Tamo sam ga vukao s broda kao da mi život o tome ovisi, a kad smo ga otvorili našli smo samo papir. Kakve je koristi bilo od toga? Iz onoga što sam vidio bilo je to i brdo gluposti, sve o nekim tipovima i karakteristikama i ostalim besmislicama. Nisam se mogao domisliti zašto bi to Potteru toliko priraslo srcu.
China je pokazao na pješčanu dinu iza nas. »Netko dolazi.«
Slijedeći njegov pogled, vidio sam dvojicu konjanika kako jašu prema nama. Spasitelji, još nam je samo to trebalo. Sudeći po odjeći, bili su poljodjelci. Bili su istinski potreseni našom izgladnjelošću.
»Što vam se zaboga dogodilo?«
Zbog takvih pitanja ćemo i završiti na vješalima, a to je bilo tek prvo. »Došli smo iz Tasmanije. Ponestalo nam je hrane.«
To je bilo dovoljno da ih ušutka, makar privremeno. »Idem po kola.«
Jedino sigurno bilo bi pobjeći daleko, i to brzo, prije nego što postane prekasno. Bili oni spasitelji ili grabežljivci ili tek neki engleski radoznalci ― svejedno, jer svi su opasni. Nakon toga ne bi vrijedilo ni pišljiva boba što smo bili u pravu. Napokon, uopće nije važno da si u pravu nego da ti vjeruju, što je sasvim drugi par vesala. Jedan letimični pregled broda potaknuo bi dovoljno zagonetki da završimo na nekom engleskom sudu gdje bi nas nazivali krijumčarima i ubojicama. Sve vrijeme pojavljivali bi se ljudi s titulama i prisjećali bi se kakav je krasan i častan čovjek bio dr. Potter.
Takve sam ja sreće, mjesecima se borim sa starim zlikovcem, da bi me onda, kad već mislim da sam pobijedio, objesio njegov leš.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:47 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54640



PETNAESTO POGLAVLJE




TIMOTHY RENSHAW, ožujak - travanj 1858.


Probudio sam se u sasvim običnoj sobi dok su mi postelju obasjavale žute zrake večernjeg sunca. Mlada žena koju nikada prije nisam vidio gledala me i smiješila se kao da sam rekao nešto duhovito, premda sam gotovo siguran da nisam.
»O, dobar vam dan.«
Bio sam ošamućen. »Gdje sam to?«
»Na tatinom imanju, naravno.«
»Jesam li već dugo ovdje?«
»Skoro dva dana.« Ponovo se nasmiješila. »Baš smo bili radoznali. Čini se da ste prehodali cijelu onu guštaru. A kako vam je ime?«
»Timothy Renshaw.«
»Ja sam Liz. Liz Sheppard.«
Sjećanje se vraćalo, premda se činilo dalekim i prilično nestvarnim. »Vidio sam anđele.«
Osmjeh je splasnuo. »Istina. Tata ih izrađuje. Ima ih posvuda.«
Trebalo je proći mjesec dana da doznam punu istinu o anđelima. Toga jutra Lizin otac otišao je po namirnice a braća su provjeravala ograde, dok smo Liz i ja prešli u štagalj. Dopustila mi je da joj do struka raskopčam haljinu i olabavim steznik i premda mi ne bi smetalo da sam olabavio još jače, za sada je i to bilo dovoljno. Taman sam počeo uživati kad joj se raspoloženje najedanput promijenilo.
»Dosta je bilo«, rekla je povrijeđeno, odgurnuvši me, i pokrila one fine zaobljene grudi. »Nemaš prava, stvarno nemaš.«
Bio sam dosta uzrujan. »Što ti je odjednom. Bila si sasvim zadovoljna do maloprije.«
Pogledala me prodorno. »Ne mariš za mene. Ja sam tebi samo igračka.«
Žene se umiju naglo uozbiljiti u krivom trenutku. »To nije istina«, rekao sam, premda priznajem da sam se u duši nadao da ću je smekšati, pa da je mogu opet skinuti. Međutim, udarila je u plač.
»Ne znam zašto sam te pustila blizu. Samo mi nanosiš bol.« Poprimila je izgled progonjene zvjerke. »Ne bi me ni pogledao kad bi znao.«
Tu je bilo nešto novo. »Znao što?«
»O tati.« Njezin glas, koji je obično snažan i siguran, sada se stišao. »Bio je u Port Arthuru. Samo je ukrao nečiju torbu u svratištu za kočije jer je bio gladan a onda uzvratio udarac kada nije trebao, ali to je bilo dovoljno. U Port Arthuru se počeo baviti klesanjem. Izrađivao je kipove za vrt upraviteljeve žene.«
Tu sam se valjda zainteresirao. Prethodne nedjelje napokon sam se bio dovoljno oporavio da im se pridružim kad su išli u crkvu ― nekakvu baraku s limenim krovom nalik staji ― i primijetio sam poglede susjeda.
Sada se naljutila. »Hajde. Bježi i ne vraćaj se. Ne želiš valjda da te vide kako se šećeš s kažnjeničkom kćeri.«
Poljubio sam je i ona je mene, žudno. Nakon toga se lijepo dala skinuti dok nisam priču priveo skoro kraju, a i divota ju je bilo gledati onako ispruženu na sijenu.
Tada sam već pomalo pomagao u poslovima oko imanja i tog sam popodneva osedlao konja da obiđem ovce niže uz rijeku, gdje je Lizin otac vidio nekog vuka kako se smuca. Bio je lijep dan, drveće je mijenjalo boje u jesenje, i baš je godilo jahati ravnicom sa šeširom široka oboda na glavi da me štiti od sunca i pelerinom u slučaju kiše. Nešto mi je u ovom mjestu udisalo život kao nikada ranije u Londonu.
Teško je o g. Shepperdu bilo razmišljati kao o nekome iz Port Arthura. Spuštenih ramena i sramežljiva, preplašena pogleda, bio je utjelovljenje povučenosti. Dakle, ljubio sam kažnjeničku kćer. Što bi moja majka rekla na to? To se ne bi ubrajalo u vijesti kakve bi voljela ispričati prijateljicama u društvu. Sama pomisao na majku nagnala bi me da se vratim u kuću i opet razodjenem Liz. Nije ih se više smjelo ticati što ja radim. Oni su me ovamo poslali i zamalo me ubili, i sada ja odlučujem o svemu. Zašto da ne ostanem? Takav život mi je sasvim prijao. Posjed možda nije donosio neko bogatstvo, ali zemlja nije bila loša i Lizina obitelj mogla se prehraniti a da se ne pretrgne od posla. Volio sam čak i ovdašnje biljke. U Londonu su predstavljale samo predmet prisilnog proučavanja, no ovdje su nečemu služile. Imanje je uključivalo nekoliko polja pšenice, kao i povrtnjak i mali voćnjak s jabukama, a ja sam uspio biti od koristi i pokojim savjetom. A Liz? Neovisno o činjenici da me njegovala dok sam bio na samrti, bila je ona djevojka izazovnog izgleda, lijepih oblina, i pružila mi je više pažnje nego ikad itko od moje rodbine. Da, možda se baš i oženim kažnjeničkom kćeri ako tako odlučim.
Vidio sam da se jedno janje provuklo kroz ogradu i izgubilo u grmlju, misleći da je jako pametno. Predomislilo bi se kad bi ga zaskočio vuk da ga pojede za večeru. Pojahao sam za njim i dobrano me namučilo, izmičući se tamo-amo pa sam jedanput čak i tresnuo na zemlju, dok ga napokon nisam uhvatio i spustio natrag k ostalima Potom sam popravio ogradu na mjestu gdje se iskralo i kad sam se vratio, već je skoro padao sumrak. Liz je još uvijek radila u povrtnjaku i vidjela me kad sam projahao. Činilo se da ju je prošla jutrošnja srdžba.
»Vidi ti njega«, kliknula je smijući se. Mora da sam bio sav prašnjav. »Izgledaš kao pravi Tasmanac.«

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:47 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54639


G.P.T. WINDRUSH, 1865.


Čudesa otoka Wighta:
Šesto poglavlje: Otok čudaka (isječak)
Odmah nedaleko St. Catherine’s Pointa, u seocu Chale naići ćete na jednu od najznamenitijih ličnosti otoka. Posjetite krasnu staru crkvu odakle puca tako divan pogled na obalu što se pruža prema zapadu, i otkrit ćete kako na trijemu sjedi veseli odrpanac, širom otoka poznat kao Mesija iz Chalea.
Pronašao ga je seoski gostioničar na obali podno mračnih izmrvljenih hridina tipičnih za ovaj dio otoka Wighta. Bio je gotovo nasmrt izgladnio i izgledao kao da se umalo utopio, a kako je dospio onamo, zagonetka je o kojoj se do danas dosta raspravlja u Chaleu. U blizini je pronađeno nešto dasaka koje su vjerojatno ostaci slupanog čamca, no na njima nije bilo nikakvih pismena, dok jadni nesretnik nije mogao pružiti nikakvo pojašnjenje budući da je toliko skrenuo pameću da nije znao reći ni kako se zove. Je li takav bio po prirodi ili se radilo o posljedici kakvih pomorskih kušnji ― neki nagađaju da je podlegao konzumiranju morske vode ― to sasvim sigurno nikad neće biti poznato.
Gostioničar i njegova supruga nastojali su mu tjelesno zdravlje dovesti u prihvatljivo stanje, no razum mu je nažalost ostao pomračen, premda doduše drži vrlo gorljive govore ali, bez ikakva smisla. Otprva je pokazivao dirljivu želju da svrati u obližnju crkvu, čija je zvona čuo iz bolesničke postelje, i toliko ga je oduševio tag božji hram da je, netom se oporavivši, stao zahtijevati da se nastani na crkvenom trijemu. Kakvim se veselim maloumnikom pokazao, smiješeći se i pričajući besmislice svakome tko ga je htio slušati, i nudeći prolaznicima da se moli za njihove duše! Čak i kad je bio sam, sipao bi riječi pogledavajući nadesno, kao da je pored njega neka nevidljiva sablast koju bi izvijestio o svakoj novosti, od promjene vremena do činjenice da mu je na krilo pao list. Pitajte ga s kime to razgovara i oči će mu poprimiti neobičan izraz, dok je odgovor uvijek isti: »Sa svojim Ocem. Oče moj koji jesi na nebesima.« Otud je i proizašao njegov nadimak.
Uvijek se našao netko tko bi Mesiji ponudio novčić ili koricu kruha, te je nekako preživljavao. Nije međutim bio dočekan s dobrodošlicom. Od samoga početka pokazivao je silnu nesklonost prema župniku, g. Robertsu, kojeg je jednom prilikom nazvao »Belzebubovim ortakom«. Naposljetku je g. Roberts bio prinuđen zatražiti da ga se smjesti u duševnu bolnicu. Pokazalo se, međutim, da Mesija ima i prijatelji, uključujući ovdašnjeg stočara nekonformističkih pogleda, koji mu je velikodušno ponudio stan u praznoj zgradi na svom posjedu, dograđenoj ranije za držanje životinja, što jedino i može biti pogodno za jednoga Mesiju. Do dana današnjeg živi ondje, provodeći vrijeme na zidu crkvenog dvorišta, i veselo čavrlja sa svojim božanskim Ocem. Njegova se slava pročula i pobuđuje znatiželju, čak i stanovnika na drugim dijelovima otoka. Kad dođe posjetitelj, Mesija mu rado pokazuje obrasli komadić tla nedaleko njegova skromna doma, na kojem se svinje obično izležavaju na suncu, nepokolebljivo tvrdeći da je to Rajski vrt!
Druga zagonetka povezana s njime je njegovo poznavanje stijenja. Premda se ni vlastitog imena ne može sjetiti, njih poznaje savršeno i pokažite mu kakav god kamen ili mineral, koliko god rijedak bio, i on će ga začas imenovati. Nikad ne pogriješi.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:47 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54638


PEEVAY, 1858. ― 1870.


I tako sam doživio iznenađenje. Dok sam tražio skrovište od tih ljudi što su izlazili iz čamaca, a zatim ih izvlačili na obalu i vadili zalihe koje su donijeli, vidio sam da nisu bili nimalo slični Ocu nego drugačiji. Svjetiljka je osvijetlila jednoga, kao bijelog čovjeka ― bijelo lice i blijede oči kao i kod svih ― ali odmah do njega bio je jedan koji je bio jednako taman kao Majka. Drugi su bili miješani kao ja, blijede kože s Palawa nosom, ili crna lica ali crvene kose. Čak ni oni bijeli nisu bili kao obični num, ne, jer se nisu prsili kao bijeli govnari. Ne, ovo nisu bili neprijatelji, promišljao sam. Ustao sam iz svojeg skrovišta i pozdravio ih, te su se okrenuli zbog te nerazmrsive zagonetke.
I tako sam doživio drugo iznenađenje. Naime, to nisu bili neki stranci nego moja braća i sestre. Braća i sestre koje nisam do tada ni slutio, mnogo njih. Ne kažem da su svi Očevi, jer su tamo živjeli i drugi bijelci i hvatali tuljane i zovoje kao i on, ali mnogi su bili moji. To je stvarno bila velika radost i blagovijest, bolje nego što sam imao ikada prije. Dakle ipak nisam bio sasvim sam. Imao sam tu čitavu obitelj, što nisam nikada slutio, da. Ovo je bio PEEVAYEV čopor.
Otac je umro pet godina ranije, tako su mi rekli te večeri. U njegovom umiranju nije bilo ništa zanimljivo, ne, nego je samo išao čamcem na Robsonov otok za umiranje da nabavi zalihe, napio se, zaspao po noći na hladnoći pred skladištem i vratio se kući s groznicom. Legao je u krevet i kasnije je pronađen mrtav. On je bio zadnji bjelački otac koji je tamo ostao, i što je najgore, nikome nije bilo žao. Odnijeli su ga na drugu stranu brda da ne moraju gledati njegov grob osim ponekad. Majke koje su sve bile Palawa, ukradene kao što je bila i Majka i koje su sada također već sve mrtve, pokopane su blizu kuća tako da ih ljudi svaki dan mogu pozdravljati.
Znači, Majka je živjela dulje od Oca iako to nije ni znala. To bi joj bilo drago, gonetao sam.
Čudno je to što, premda su priče o Ocu bile sve grozne ― stalno je previše pio ili dijelio bolne udarce zbog neke pišljive gluposti ― svejedno nisam za njega imao samo mržnju. Da, bio je on grozomoran govnar bez ičega dobrog u sebi, ali od njega je nastalo neko dobro, makar to bio neki nesretni glupi slučaj na koji nije ni mislio. Naime, napravio me je i sad mi je dao i moje pleme. To je bila nerazmrsiva zagonetka.
Tako sam sad na ovome mjestu, svojem mjestu. Katkad se probudim po noći i to je nova zbunjujuća zagonetka da sam ja ovdje, tako sretan, i da samo živim i idem s drugima u lov na tuljane i zovoje i uzimanje jaja iz njihovih rupa u tlu. Jedino vidim bijelce kad idemo na Robsonov otok za umiranje da nešto prodamo i uzmemo još zaliha. prodavač se smiješi jer želi našu trgovinu, ali vidim mu u očima silan prezir. Bijeli govnari poljodjelci ― sada je taj otok njihov ― su još gori, smiju se i kad se napiju izvikuju čarobne riječi. To je stvarno korisno jer me podsjeća da se borim. Novi moji ne znaju naime mnogo o svijetu, čak ni o sebi jer im Otac nikad nije ništa rekao, te je moja svrha bila da im dam pouke. Govorim im o pismu i o zakonima, bjelačkim varkama i biblijskim prevarama i još toga. Moraju znati sve da mogu opstati. Tko zna, možda jednoga dana budu mogli uzvratiti onim grozomornim pišljivcima. To je moja žarka želja u dubini duše i tome ću težiti svaki dan.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:48 am


Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54637


KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, 1858. - 59.


Tek koji tjedan ili dva nakon mojeg povratka u Peel, dok su mi još Ealisadine grdnje odzvanjale u ušima, čuo sam novost. Stigla je iz Douglasa od društva gdje je Sincerity bila osigurana, i teško da je mogla biti gora nego što je bila. Primili su pismo od izvjesnog g. Jonaha Childsa koji je rekao da želi izvaditi Sincerity, i to o vlastitom trošku, budući da na njoj nije bilo tereta.
To nas je sve uznemirilo. Većina ih je odmaglila u Whitehaven ili Liverpool u potrazi za bilo kakvim poslom na brodu, samo da se maknu što dalje. Brew je dobio službu drugoga časnika na brodu koji je plovio nekamo u Južnu Ameriku, Kinvig je nestao na nekom prljavom parobrodu što je brodio za New York, dok je China Clucas otišao glumiti diva na brodu za prijevoz čaja koji je ― od svih mjesta na ovome svijetu ― išao baš u Kinu, što je, ako ćemo pravo, bilo i prikladno. Pošao bih i ja za njima, ali naprosto nisam nalazio volje za to. Ne znam je li to zbog povratka sa svim onim gladovanjem i gorim stvarima ili je to bio ishod onoga što se dogodilo jučer ujutro, ali činilo se kao da su u meni svi sokovi presušili. Kakvog mi ima smisla bježati preko pola kugle zemaljske kad sam ionako osjećao da će me na kraju uhvatiti. Nema opet baš toliko manskih pomorskih kapetana, a ništa ne izaziva toliku uzbunu diljem svijeta kao kad netko počne vikati »ubojstvo«.
No, ipak nisam mogao samo čekati, i jednoga dana otputovao sam u Dublin. Vraćao sam se zaobilaznim putem, preko Liverpoola, zatim Douglas Towna i napokon u Peel, kamo sam se vratio po noći, neopazico hodajući preko brda. Odatle sam otišao ravno u kuću rođaka Tobma, ušuljao mu se u podrum i ostao ondje, miran kao miš. Daleko od toga da mi je to bio neki užitak, ali sam barem bio živ. Vlagu sam mogao podnijeti, dosadu također, jer na brodovima se navikneš na te pojave. Rođak Tobm me je posjećivao svaki dan, a Ealisad je dolazila jedanput tjedno samo da me još malo podbada. Ma, sve bi bilo u redu da nije bilo Tobmova mačka. Što se tiče prozora, spao sam na nekoliko komadina stakla, uglavljenih među kamene ploče na kraju Tobmova vrta. Kada je sunce bilo u zenitu, fino je sjalo kroz njih praveći lijepe svijetle kvadrate na podu pored stola, ali baš je tada Tobmov mačak volio svaliti onu svoju tjelesinu i zaviti sve u mrak. Valjda mu je odgovarala toplina stakla da na njemu leži. Pokušao sam vikati i lupati po stropu nogom stolice, ali nisam ništa postigao. Životinje dobro znaju kad si bespomoćan.
Ljeto je prešlo u jesen, pa je došao i Božić, donijevši vlagu od koje sam kašljao i kleo u svojem privatnom zatvoru. Sve vrijeme me bunilo i mučilo zašto se ti neki još uvijek nisu dovukli iz Engleske, kad sam znao da će se to svakako dogoditi, da okolo njuškaju i propitkuju se za kapetana Illiama Quilliana Kewleyja. Brzo bih doznao da su se pojavili jer je rođak Tobm budno pazio, a kad stranac dođe u Peel, to u roku sat vremena svi znaju. Ne kažem da su mi nedostajali, ali ništa čovjeka ne izjeda tako kao neizvjesnost. Osim toga, što su više odgađali, to sam dulje morao ostati čekati u onom podrumu.
Napokon je zima prešla u proljeće i, zamislite, prvoga dana što je sunce malo ojačalo da se može osjetiti, mačak se strovalio na svoje mjesto, pomračivši me cijeloga. Odmah nakon toga došla je Ealisad s pismom koje je stiglo od Jonaha Childsa osobno. Unutra je bila prekrasna pozivnica, čak i karte za vlak i parobrod.
Pozivate se na izložbu artefakata pri Londonskom kirurškom kolegiju, koje je istaknuti istraživač i pisac, neprežaljeni dr. Thomas Potter, prikupio prilikom nedavnog puta i istraživanja kolonije Njezina Veličanstva ― Tasmanije.
Znao sam naravno da je to zamka. Nisam mario. Bilo mi je dosta skrivanja u mraku, mjesec za mjesecom, drhtanja i čekanja nevolje. Ako trebam biti obješen, neka bude. I tako sam izašao iz podruma, usput pošteno šutnuvši onog mačka, i vratio se u svijet. Uskoro sam bio na parobrodu koji je plovio preko proljetnog Irskog mora i slušao putnike kako se žale i tuže zbog malo nevremena na putu. Iz Liverpoola sam nastavio vlakom, koji je pištao i vrištao i sve nas zagario. Odjedanput sam se našao u onoj suludoj strci od Londona koji nisam mislio više nikada vidjeti. Nakon vožnje kočijom stigao sam pred sumornom zgradom u kojoj su se ugnijezdili londonski kirurzi, gdje su mi vratari kimnuli kad sam im pokazao pozivnicu te me uputili uz nekakve stepenice.
Napola sam očekivao rulju londonskih policajaca kako me čeka da im padnem šaka ali ne, stvarno je bila izložba. Ušao sam u golemu prostoriju u kojoj je bilo kao u mravinjaku, dok su se raznorazni umišljeni londonski prdonje prešetavali okolo u najboljim nedjeljnim odijelima, blebećući i dobacujući si pozdrave. U sredini je bio lijepi nasmiješeni doktorov portret. Dobra večer i tebi. Posvuda uokolo bile su vitrine pune kostiju i lubanja koje je pronašao, a bilo je i nekoliko sastavljenih kostura, nagnutih natrag s rukama postrance kao da još ima nade za njih. Brod je znači bio izvađen. Postalo mi još misterioznije zašto me još nitko nije zaskočio i uhapsio.
»Kapetane Kewley!« Bio je to Jonah Childs, s osmijehom od uha do uha, kao da smo stari prijatelji. »Tako mi je drago da ste došli, i k tome iz takve udaljenosti No, dopustite da vas upoznam...«
Prije nego sam se snašao, već sam se rukovao s nekim majorom engleske vojske ― krupnim čovjekom za kojeg je Childs rekao da je na mazgi lutao nekim pustinjama, premda je izgledao kao da bi ga samo slon mogao nositi ― i također s parom Potterovih prijatelja doktora. Njih dvojica i Childs priredili su tu izložbu.
»Ali kapetanu Kewleyju morali bismo biti najviše zahvalni«, rekao je Childs široko mi se osmjehnuvši. »Napokon, da nije bilo njega, knjiga dr. Pottera ne bi došla do nas. Ako ikome dugujemo zahvalnost, onda ste to vi, kapetane.«
To mi je sve bilo novo. »Kakva knjiga?«
Samo se nasmijao. »Ta valjda znate. Sudbina nacija. Vi ste je iznijeli na obalu.«
Moj jedini zaključak bio je da govori o onom svežnju blesavoća u kožnom kovčegu.
Childsa je zabavljala ova novootkrivena šala. »Doista, kapetane, trebali biste biti ponosni. Spasili ste veliko djelo. Ljudi ne govore ni o čem drugome. Tiskar ne može izaći na kraj s narudžbama.«
Na trenutak sam se pitao ne radi li se o nekakvoj varci. Je li možda bilo nečega među onim gluparijama gdje se o meni govorilo kao o zločincu? Ali Jonah Childs i njegovi prijatelji doktori imali su najprijaznije osmijehe na licu. Morao sam pitati, premda sam time izazivao vraga: »Znači, izvlačenje broda je dobro prošlo?«
Childs je ispustio zviždukav smijeh. »Šalite se, kapetane. Nisam još doživio takve muke. Prvo nam vrijeme nije išlo na ruku. Bilo je da gore nije moglo biti iako je bila sredina ljeta. Zatim se pokazalo da je brod potonuo dublje nego što se mislilo. Zatim su tu bili nepouzdani radnici koji su iznenada odlučili otići u Devon na drugi posao, gdje se nudila bolja plaća. Trebalo nam je više od četiri mjeseca da dogotovimo posao.«
Kad sam već išao tako daleko, morao sam ići do kraja. »Jeste li pronašli štogod neočekivano?«
Da znate, dobacio mi je pogled sav u neprilici, kao da se njega sumnjiči. »Uvjeravam vas da dolje nije bilo ničega osim uzoraka dr. Pottera. Da je bilo ičega više, svakako bih o tome već obavijestio vaše osiguravatelje.«
»Dakako, gospodine Childs.« Da ga nije struja odnijela, pitao sam se. Moguće je da se brod raspukao na morskom dnu, pa je ispao. Osjećao sam kako mi se lice razvlači u osmijeh, i to silan. A opet, čovjek može i ugodnije provesti večer nego da ustanovi kako ipak neće biti obješen.
»No ima i drugih koje morate upoznati«, gukao je Childs u želji da mi udovolji. »Nisam ni sanjao da će izložba privući toliko istaknutih ljudi. Onaj visoki sijedi čovjek je član Parlamenta, a onaj na vratima bavi se filozofijom i djela su mu na cijeni. Onaj do njega...«
Nije mi bilo previše stalo tko su svi ti. Htio sam jedino biti malo nasamo da uživam u novostima. »Ako mi ne zamjerate, pogledao bih malko izložbu. Ne bih to htio propustiti.«
»Upravo tako, kapetane, upravo tako.«
I tako sam šetkao prostorijom premda nisam ni obraćao pretjeranu pažnju na izložbu, prezauzet svojim slatkim mislima. Bio sam slobodan. Nisam se dakle ni trebao zatvarati u podrum sve ono vrijeme. Kakva je to bila glupost.
Obišao sam jedva polovicu kad sam se našao pred još jednim skupom kostiju poredanih u zgodnom metalnom okviru, vrlo vješto slijepljenih. U prvi mah nisu mi ništa predstavljale. Tada sam na lubanji, odmah iznad desnog oka, primijetio veliku rupu. Možda je to bila slučajnost, ali nije li to upravo mjesto gdje je China Clucas kresnuo doktora sjekirom? Na okviru bila je mjedena pločica ispisana krasopisom.
Nepoznati muškarac,
VJEROJATNO TASMANSKI UROĐENIK.
MOGUĆE ljudska obredna žrtva.
Odmah do njega bila je staklena kutijica a u njoj krpica nalik koži.
Urodenički čarobni amulet.
Dlake nisu ostavljale mjesta nedoumici, bile su kratke, taman za nečiju bradu, i fine crvenkaste nijanse.
Nije dakle bio otplavljen nego oglodan. Naravno. Četiri mjeseca je sasvim dovoljno da se morska stvorenja dobro pogoste.
Na trenutak sam očekivao da mi Jonah Childs i ostali priđu i odvuku me u zatvor, ali nisu. Samo su nastavljali sa svojim pozdravima i uljudnostima i pošalicama, kao i prije.
Nitko nije djelovao suviše zainteresirano.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:48 am

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Xyz54636



POGOVOR


Svaka knjiga, beletristička ili stručna, mijenja i sabija ono što oslikava. To joj je jedna od glavnih svrha. Time želim reći da sam nastojao taj period prikazati što sam vjernije i preciznije mogao. Sva važnija zbivanja u tasmanskome dijelu romana proizlaze iz stvarnih događaja, od otmica urođeničkih žena od strane lovaca na tuljane do masakra na hridi, bizarne surovosti kažnjeničkog sistema, neuspjeha Crne linije i užasne farse Flinders Islanda. Isto se tako neki likovi uvelike temelje na ljudima onoga vremena, uključujući Robsona, razne guvernere i njihove supruge i također Majku (Walyeric). Ona je proizašla iz lika nenadmašne žene imenom Walyer koja se borila protiv bijelaca i izazivala strah među njima. Umjela se služiti vatrenim oružjem, poznato je da je prokrčila novi put kroz guštaru da si olakša pohode i tečno je klela na engleskom tijekom prepada. Englezi su je naposljetku uhvatili krajem 1831., da bi odmah potom pokušala ostale urođenike dići na ustanak. Umrla je nedugo zatim.
Sljedeći lik koji se temelji na stvarnoj ličnosti toga vremena je Tayaleah ili George Vandiemen. Stvarni George Vandiemen bio je tasmansko urođeničko dijete pronađeno 1821. kako luta nedaleko New Norfolka nakon što se izgubilo od obitelji. Pravo mu ime nije zabilježeno. Smjesta je privukao pažnju novopridošlog naseljenika Williama Kermodea, inače Manjana, da slučaj bude čudniji ― koji je odlučio poslati ga na školovanje u Lancashire. Dječak je dobro učio te je poslan natrag na Tasmaniju 1828., ali se ubrzo razbolio i umro. Njegova kratka povijest brzo je zaboravljena.
Sada bih preskočio koju godinu. Polovicom 19. stoljeća u Engleskoj se odvijala vrsta tihe revolucije. Prije tog vremena Europljani su se često surovo odnosili prema drugim narodima ― najgori i najozloglašeniji primjer bilo je ropstvo ― no ipak u obrazovanim krugovima nije bilo nikakvih ili gotovo nikakvih pokušaja da se takvo ponašanje opravda. Biblijska zamisao da su svi ljudi u osnovi isti možda se nije uvažavala, ali je ostala neosporna. Svemu tome predstojale su promjene. 1850. sramotni kirurg po imenu Robert Knox objavio je Ljudske rase, ulomak. Ta je knjiga po mnogo čemu bila preteča Hitlerovom Mein Kampfu, budući da je autor tvrdio kako je čitava povijest tek slijed rasnih sukoba (kao što su Karl Marx i Friedrich Engels u Komunističkom manifestu dvije godine ranije izjavili da je čitava povijest sukob među ekonomskim klasama). Knox je bio jedan od prvih koji su tvrdili da su različite rase ljudi zapravo različite vrste (apsurdna tvrdnja sa stanovišta suvremene znanosti), a nimalo ne iznenađuje zaključak da je saksonska rasa u Engleskoj najuzvišenija. Njegova knjiga začas je postala najprodavanija. Prvi put postalo je prihvatljivo, čak moderno, promatrati svijet kroz tu prizmu. Premda su se neki krugovi oštro suprotstavljali takvim idejama, svejedno su bivale sve utjecajnije, oblikujući neku vrst ružne glazbene kulise za drugu polovicu stoljeća. Njihov odraz otad nas proganja i još danas živimo s njime.
Kamo sreće da su se Britanci viktorijanskog doba samo malo potrudili da zavire u dokaze pred sobom. Krajem devetnaestog stoljeća vladalo je mišljenje da su tasmanski urođenici najniža od svih rasa jer, zašto bi se inače dali tako glupo istrijebiti? O njima se često govorilo kao vrsti na pola puta između ljudi i majmuna, nimalo obdarenoj razumom. Druga pretpostavka toga vremena bila je da je najviši i najrjeđi oblik razuma matematika.
Sada bih uvrstio istinski dokument iz onoga doba. Ovo je konačni školski izvještaj o Georgeu Vandiemenu, koji je napisao njegov učitelj u Lancashireu, John Bradley. Prenosim ga u cijelosti.
Gospodine Kermode,
primijetit ćete u Georgeovoj računici lakoću kojom savladava aritmetiku, granu obrazovanja u kojoj je navodno imao biti nesposoban, ali takva pretpostavka, uvjeren sam, mogla je nastati jedino iz nedostatka metode i iskustva u onih koji su ga pokušali poučiti, a ne od nedostatka sposobnosti u Georgea. Njegov je boravak kod mene bio prekratak, ali uvjeren sam da će mu njegovo dobro pamćenje, o kojem ćete se osvjedočiti po njegovom poznavanju Psalama i drugih naučenih tekstova, svakako omogućiti da aritmetikom ovlada kao i svi ostali dječaci.
Vrlo sam sretan što sam imao ovoga dječaka uza se, makar i na ovako kratko vrijeme, jer me učvrstio u uvjerenju koje već dugo gajim: da je čovjek u svim dijelovitna svijeta isti; da je slobodan oblikovati se do odlika ili srozati na životinjsku razinu i da razlike među narodima najvećim dijelom proizlaze iz naobrazbe, država i ustaljenih običqja. Smjestimo sve nijanse boja ljudske vrste u isto ozračje bez ikakve diskriminacije, dajmo im iste uvjete za umni razvoj i siguran sam da će se crnci pokazati dorasli bijelcima, jer boja ne opušta mišiće niti slabi um. Poznato nam je da se crni konj može mjeriti s bijelim i da su Hanibal i njegovi crni Afrikanci slavodobitno ustali protiv Rima kao svjetskog carstva. Neka revolucija uma uspostavi carstvo razuma i dobrohotnosti na ruševinama neznanja i predrasuda. Ali bojim se, gospodine, da skrećem s teme, a to je, vašom željom, metoda koju bih preporučio da se primijeni ubuduće.
Aritmetika: može se nastaviti s odabirom lakših primjera iz udžbenika koji nosi sa sobom; no valja paziti da ne uništava računicu jer će se možda pokazivati guverneru, pa ako treba zbrajati, neka se koristi običnim papirom, a bude li potrebno, može se postupak naknadno prepisati.
Psalmi: ponavljati svakodnevno po jedan da upamti većinu onih koje već poznaje.
Svakodnevno pročitati jednu lekciju iz Dječje čitanke i dio naučiti napamet.
Redovito izgovarati tablicu množenja, također nešto zemljopisa i prepisati lekciju iz Pravopisa i lekcije pravilo.
Ostalo prepuštam vašoj prosudbi. Neka On koji nam je podario razum blagoslovi vaša nastojanja i usreći vas u pružanju dobročinstva. Molim se također da nam nacija bude pravedna koliko je i velika i osigura Georgeu komadić zemlje na kojoj je došao na svijet, da se naši vladari u ovome slučaju povedu za pravdom, puste da urođenik dobije što mu po glasu razbora i jednakosti pripada, a ne da sila nadvlada pravo.
Primite moje želje za vaše i Georgeovo blagostanje te za ugodan put na drugu stranu zemaljske kugle,
Vaš pokorni sluga, John Bradley

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Mustra Uto Jan 22, 2019 11:48 am

ANGLO-MANSKI DIJALEKT


Manjani su govorili keltskim jezikom, koji je veoma srodan irskom i škotskom gaelskom. Postupno se počeo gubiti tijekom devetnaestog stoljeća, a posljednji čovjek kojem je manski bio materinski jezik umro je 1970-ih (premda je nedavno pokrenuta inicijativa da ga se ponovo uvede u manske škole). Pošto je stari jezik izumro, nastao je dijalekt zvan anglo-manskim. To je vrsta engleskog, ali začinjena keltskim riječima i načinom razmišljanja, dok je gramatika često prevedena s gaelskog. Tako Manjanin ne bi rekao he has a new hat nego there’s a new hat at him, a određeni član (the) može se upotrijebiti radi naglašavanja, kao u izrazu the hot I am.
Nažalost anglo-manski dijalekt, kao i stari gaelski prije njega, sada je uvelike iščezao osim pokoje riječi ili rečenice, no srećom je u potpunosti zabilježen dok se još naširoko upotrebljavao početkom 20. stoljeća (Vocabulary of the Anglo-Manx Dialect, autori A.W. Moore, Edmund Goodwin i Sophia Morrison), što daje intrigantnu sliku nekadašnjeg manskog svijeta. More, sleđ i praznovjeije prisutni su u velikoj mjeri. Također i razne karakterne osobine, sve redom ružne. Prijetvorni, ljigavi ljudi predstavljeni su i ništa manje nego devet riječi (creeper, click, clinker, cluke, crooil, reezagh, shliautn, slebby i sleetc.li). Za razmetljivce ih ima deset (branchy, filosher, feroash, gizzard, grinndher, high, neck, snurly, stinky, uplifted). Za ljude koji prave budale od sebe petnaest (bleih, bleb, dauid, flid, gaping, glashan, gogau), gorm, hettsian, kinawn, looban, ommidhan, slampy, stahl i walloper), dok za svadljivce ― naročito sitne žene što stalno predbacuju ― postoji petnaest izraza (borragh, coughty, crabby, cretchy, corodank, gob-mooar, gonnag, grangan, grinnder, grouui, huffy, mhinyag, pootchagh, scrissy, scrowl, smullagh, spiddagh i targe).
Također postoji obilje riječi koje se tiču tučnjave, nasljedstva i male količine novca. Iznad svega, međutim, narječje ostavlja dojam da je riječ o ljudima koji su se rado upuštali u jezične igre. Koristio sam se njima u manjoj mjeri, da ne stvorim preveliku zapreku, i nastojao sam da značenje riječi bude jasno iz konteksta.
Zahvalio bih sljedećim ljudima na velikoj pomoći kroz sve vrijeme dok sam se trudio napisati ovu knjigu.
U Tasmaniji: Jenny Scott, Phillipi Foster i Damienu Morganu i ponajviše Cassandri Pybus. Također Archive Office of Tasmania, gdje sam otkrio pismo koje se pojavljuje u pogovoru.
U Australiji: Gerardu Bryantu i Jacqui Boyleu, Meredith i Johnu Purcellu, Maggie Hamilton, Judith Curr. Na otoku Manu: Allanu Kellyju.
U Walesu: Johnu i Edni Fernihough i svima u Grosmontu (u Gwentu) i okolici.
U Engleskoj: Deborah Rogers, Davidu Milleru, Maggie Black, Pameli Egan i Andrewu Kiddu.

_________________
Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Engleski putnici - Metju Nil - Page 3 Empty Re: Engleski putnici - Metju Nil

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu