Kazanova-Memoari

KNJIGA TREĆA
I
Croce protjeran iz Venecije - Sgombro – njegova sramota i smola - Životna opasnost u kojoj se našla draga Catterina - Dobivam anonimno pismo od jedne redovnice i odgovaram na nj Ljubavna spletka
Moj kum, kako već rekoh, vješt i odlučan upravljač kartaške sreće, pravio je u Veneciji dobre poslove, pa kako bijaše prijazan i pripadaše onom što se naziva fino društvo, mogao je tako nastaviti da se držao samo igre, jer bi državni inkvizitori imali prepune ruke posla kad bi htjeli primorati sve luđake da čuvaju svoj imutak, sve lakovjernike da budu oprezni, a lopove da ne perušaju budale. Međutim, možda zbog mladenačke ludosti ili pak zbog moralne pokvarenosti, uzrok njegova protjerivanja bijaše neobičan i veoma sramotan.
Neki plemeniti Venecijanac, plemenit samo po porodu a veoma pokvaren po duši, imenom Sgombro, od obitelji Gritti, bio se zaljubio u Crocea i ovaj se zbog zabave ili sklonosti ne pokaza neumoljiv. Na nesreću ni jedan ni drugi nisu umjeli šutjeti, i javna sablazan postade tako javna da je vlada rečenom Croceu morala narediti da smjesta napusti grad i da drugdje pokuša sreću.
No besramni Sgombro poslije tog zavede svoja dva još veoma mlada sina, i da nesreća bude još gora, mlađeg tako povrijedi da je morao potražiti pomoć vidara. Sramota postade javna, i jadno dijete prizna da se nije usuđivalo uskratiti poslušnost onom koji ga je stvorio. Suci pravo presudiše da ta vrst poslušnosti ne spada u dužnosti što ih sin ima prema ocu, te državni inkvizitori zatočiše bezočnog oca u tvrđavu Cattaro gdje je poslije godine dana tamnovanja umro.
Poznato je da je zrak koji se udiše u Cattaru smrtonosan, te suci onamo šalju samo zločince kojima se ne usuđuju javno suditi iz straha da objavljivanje zločina ne izazove javno zgražanje i sablazan.
Taj je Sgombro imao dražesnu ženu koja, mislim, još i danas živi. Zvala se Cornelia Gritti, a bijaše poznata koliko po ljepoti toliko i po sjajnom duhu. Usprkos godinama bila je sačuvala ljepotu. Kad je poslije smrti besramna joj muža postala svojom gospodaricom, nije pohrlila u susret novom braku, jer je odviše voljela svoju nezavisnost, no kako nije bila hladne prirode, uslišala bi od vremena na vrijeme molbe ljubavnika koji joj bijahu po ukusu.
Jednog ponedjeljka krajem srpnja moj me sobar probudi u cik zore, rekavši da me traži Laura. Odmah sam naslutio neku nesreću i dadoh je uvesti. Evo pisma koje mi je predala:
»Ljubljeni prijatelju, sinoć me je zadesila nesreća koja me silno zabrinjuje, to više što je moram skrivati od cijelog samostana. Dobila sam strahovito krvarenje i ne znam kako da zaustavim krv, jer nemam mnogo rublja, a Laura mi kaže da će ga, potraje li krvarenje, trebati u velikim količinama. Osim tebe nemam nikoga kome da se obratim, pa te preklinjem da mi ga pošalješ koliko možeš. Kako vidiš, morala sam se povjeriti Lauri, jer samo ona može u svako doba k meni. Ako umrem, prijatelju dragi, cijeli će samostan saznati od čega sam umrla, ali ja mislim na tebe i strepim. Kako ćeš podnijeti tu bol? Oh, srce moje, kakva li je to šteta!«
Uzeh se užurbano odijevati, ispitujući pri tom Lauru. Ona mi otvoreno kaza da je to pometnuće i da treba raditi u najvećoj tajnosti da se ne ugrozi ugled i dobar glas moje prijateljice. Dodala je da će samo trebati mnogo rublja i da će sve biti dobro. No te uobičajene riječi utjehe nimalo ne ublažiše moju strepnju.
Iziđosmo zajedno i pošto kod nekog Židova kupih mnogo ponjava i dvije stotine ubrusa, koje strpasmo u veliku vreću, otisnusmo se za Murano. Putem napisah olovkom pisamce svojoj prijateljici, u kome sam joj preporučivao da se posve pouzda u Lauru i obećavao joj da neću ostaviti Murano dok ona ne bude izvan opasnosti.
Prije no što ćemo se iskrcati, Laura mi reče da bi me tkogod mogao primijetiti, pa će biti najbolje da se sakrijem kod nje. U drugim prilikama to bi bilo isto što i vuka pustiti među ovce. Uzela me je u neki bijedni sobičak u prizemlju, pošto posakriva po sobi rublja koliko je mogla, pohita do bolesnice, koju od prošle večeri nije vidjela. Nadao sam se da je izvan opasnosti i gorio sam od nestrpljenja da se Laura što prije vrati s takvom viješću.
Vratila se poslije jednog sata s lošim vijestima, žalosna i utučena: moja je prijateljica izgubila noću toliko krvi da sva iscrpljena leži u postelji i valja je preporučiti bogu jer ako krvarenje uskoro ne prestane, neće preživjeti slijedeće noći.
Kad sam vidio rublje koje je izvukla ispod suknje užasnuto ustuknuh i pomislih da ću umrijeti. To bijaše krvavo kao klaonica! Da me utješi, Laura mi reče neka budem siguran da tajna neće izbiti na vidjelo. »Što me briga! Samo neka ona poživi!« viknuo sam. »I neka čitav svijet sazna da je moja žena!«
– Naša slatka bolesnica – reče Laura – nasmiješila se čitajući vaše pismo i kazala je daneće umrijeti kad zna da ste vi blizu nje.
To me je malo umirilo, ali čovjeku je često dovoljna i najbeznačajnija riječ da ga utješi i olakša mu patnje.
– Kad redovnice sjednu za ručak – nastavi Laura – opet ću odnijeti onoliko rublja kolikoću moći ponijeti na sebi, a dotle ću ovo oprati.
– Dolaze li joj posjete?
– Svakako, cijeli samostan, ali nitko ništa ne sumnja.
– Ali po ovolikoj vrućini ona može imati samo lagani pokrivač, pa je nemoguće da se nevidi ono silno rublje ispod nje.
– Toga se ne morate bojati, jer ona sjedi u postelji.
– A što jede?
– Ništa, jer i ne smije jesti.
Uskoro Laura izađe, i ja s njom. Otišao sam nekom liječniku i uzalud izgubio novac i vrijeme da mi ispiše neki dugačak recept koji ne mogah upotrijebiti, jer bi po njem saznao za tajnu čitav samostan, a onda i cijela Venecija, jer redovničke tajne brzo prodiru kroz samostanske zidove. A možda bi je zbog zanatske ljubomore prvi razglasio sam samostanski liječnik.
Vrativši se Lauri, tužno legoh na svoj bijedni log, a za pola sata osvanu i ona i sa suzama u očima preda mi gotovo nečitljivo pisamce koje je ovako glasilo:
»Nemam više snage da ti pišem, prijatelju moj, jer sve više slabim, a krv i dalje lipti, te počinjem vjerovati da mi više nema spasa. Predajem se u božje ruke i zahvaljujem Gospodinu što mi je barem čast spašena. Ne žalosti se odviše. Jedina mi je utjeha što znam da si blizu mene. Avaj, kad bih te samo načas mogla vidjeti, umrla bih zadovoljna.«
Od pogleda na dvanaestak ubrusa što mi ih pokaza Laura opet uzdrhtah. Dobra me žena stade umirivati govoreći da bi ih se jednom bocom krvi isto toliko natopilo. U stanju u kojem sam se nalazio ne bijah sklon da primim tako uvjerljive utjehe. Pao sam u krajnje očajanje, optužujući se i predbacujući sebi što sam prouzrokovao smrt tog nevina stvorenja. Bacio sam se na postelju, gdje ostadoh satima kao obeznanjen sve dok se Laura nije vratila iz samostana donoseći dvadesetak krvlju natopljenih ubrusa. Znao sam da je neće vidjeti do jutra, jer po noći nije smjela u samostan. Morala je čekati do jutra, a i ja sam čekam: proveo sam užasnu noć, ne jedući i ne spavajući. Grozio sam se od sama sebe i odbijao sve usluge koje su mi brižno nudile Laurine kćeri.
Jedva se dobro razdanilo kadli se Laura vrati i kaza mi ožalošćena da moja sirota draga više ne krvari. Pomislivši da je umrla kriknuh:
– Ona je mrtva!
– Nije, gospodine, ali bojim se da neće preživjeti današnji dan, jer je potpuno iscrpljena,jedva otvara oči, a bilo gotovo i ne možeš napipati.
No ja sam odahnuo, jer sam znao da je moj anđeo spašen.
– Lauro – rekoh – donijela si mi dobru vijest. Glavno je da je krvarenje prestalo. Sad jojtreba samo lagane ali krepke hrane.
– Poslali su po liječnika i on će propisati što joj treba dati, ali da vam pravo kažemnemam mnogo nade.
– Daj mi riječ da je živa.
– Jest, kunem vam se, ali i sami znate da liječniku neće reći istinu, i bog neka zna što ćejoj ovaj dati. Prišapnula sam joj neka ništa ne uzima i ona me je razumjela.
– Ti si najbolje stvorenje na svijetu. Jest, ako od slabosti do sutra ne umre, spašena je.Ljubav i priroda bit će njezini liječnici.
– Dao bog! Sad idem i vratit ću se u podne.
– A zašto ne prije?
– Jer će njena soba biti puna svijeta.

Klonuo od umora i gladi, dadoh spremiti nešto jela i uzeh pisati svojoj prijateljici tako da dobije pismo čim uzmogne čitati. Časovi kajanja uvijek su tužni, i ja doista bijah vrijedan sažaljenja. Nestrpljivo sam čekao da se vrati Laura, pa da mi kaže što je rekao liječnik.
Uvijek sam se s razlogom podrugivao proročanstvima, no tog sam puta, ne znam zbog kakve slabosti, žudno iščekivao liječnikovo, hvatajući se za nadu da će ono biti povoljno.
Mlade Laurine kćeri donesoše mi ručak, ali ja ne mogoh progutati ni zalogaja. Ipak sam se malko rastresao videći ih kako su se, na moj prvi poziv, pohlepno bacile na jelo. Najstarija sestra, sočan komad djevojke, nijednom nije podigla oči na mene. Dvije mlađe izgledale su mi prijaznije, ali mi je pogled na njih samo još povećavao ionako nepodnošljivu grižnju savjesti.
Naposljetku se vrati Laura koju sam nestrpljivo izgledao i reče mi da je bolesnica još uvijek iznurena, da se liječnik začudio tolikoj slabosti, ne znajući čemu da je pripiše.
– Propisao joj je okrepljujuće napitke i laganu goveđu juhu, i ako bude mogla spavati, rekao je da jamči za njen život. Preporučio je da noću netko pazi na nju, a bolesnica je ispružila ruku prema meni kao da je htjela pokazati da želi mene. Sad vam mogu obećati da je neću ostavljati ni danju ni noću, osim na nekoliko časaka da bih vam javila kako je.
Zahvalio sam obećavši joj bogatu nagradu. Bilo mi je drago čuti da ju je posjetila majka, koja nije ništa primijetila već ju je obasula najnježnijim poljupcima.
Osjećajući se malko mirnijim, dadoh po šest cekina Lauri i svakoj kćeri i pojedoh nešto za večeru, a onda legoh u jednu; od kukavnih postelja koje su se nalazile u istoj sobi. Čim dvije mlađe sestre vidješe da sam legao, svukoše se bez ustručavanja i legoše u drugi krevet, koji bijaše pokraj njega. To mi je nevino povjerenje godilo. Starija, koja bijaše zacijelo iskusnija, ode spavati u drugu sobu, jer je imala dragog za kog se uskoro trebala udati. Taj me puta nije napastovao demon puti i pustio sam nevinost da spokojno spava.
Drugog jutra Laura mi donese vijest koja bijaše za mene pravi melem. Javljala mi je da je moja ljubljena bolesnica dobro spavala i da će za ručak dobiti dobru juhu. Saslušao sam je u stanju neke opojnosti, premda još bijaše prerano za veselje, jer je još trebalo pričekati da se oporavi i nadoknadi krv koju bijaše izgubila, a to je moglo učiniti samo vrijeme i stalna i iskusna njega.
Kod Laure ostao sam još osam dana i otišao sam tek kad mi je to moja prijateljica tako reći zapovjedila u jednom pismu od četiri stranice.
Laura je pri oproštaju plakala od sreće što sam joj poklonio ono lijepo rublje koje bijah kupio za Caterinu, a njene su kćeri plakale valjda zato što u tih deset dana nisu uspjele od mene dobiti nijedan poljubac.
Vrativši se u Veneciju, prihvatih se svojih starih navada, ali kako da se s prirodom kao što bijaše moja osjetim zadovoljnim bez stvarne ljubavi?
Nisam imao druge radosti doli pisamca što bih ga svake srijede dobivao od svoje ljubljene zatočenice koja me hrabrila u čekanju umjesto da me potiče na otmicu. Laura me uvjeravala da je sad još ljepša, i ja sam pogibao od želje da je vidim. Prilika se naskoro ukazala, a ja je nisam propustio.
U samostanu se imao održati svečani obred zaređenja, što uvijek privlači mnogo svijeta. Kako tog dana redovnice obično primaju mnoštvo posjetilaca, sigurno će se i gojenice nalaziti u sobi za razgovore.
Nije bilo opasnosti da moja nazočnost nekome osobito upadne u oči, jer ću se kriti u gomili. Nađoh se dakle ondje, ne rekavši prethodno ništa Lauri i ne obavijestivši svoju slatku ženicu, i umalo što ne padoh na leđa kad je ugledah na četiri koraka od mene gdje me sva ushićena promatra. Vidjeh da je porasla i oblikovala se i učini mi se ljepšom nego prije. Nisam imao očiju ni za kog drugog osim za nju, ni ona za drugog osim za mene, i tek među posljednjima ostavih to mjesto koje mi se tad pričinjaše kao hram sreće.
Tri dana kasnije primih od nje pismo. U njem mi je s toliko žara oslikala radost koju joj je pričinila moja prisutnost, te ja smislih kako da joj taj užitak što češće priuštim. Smjesta joj odgovorih da će me svakog blagdana vidjeti na misi u svojoj crkvi.[1]
[1] Utvrđeno je da je riječ o kapeli samostana San Giacomo di Galizia u Muranu.
Pošto sam tako prisustovao nekolikim misama, iznajmih stalnu gondolu za prijevoz izabravši lađara koji nije imao nikakva razloga da pokuša doznati tko sam. Ipak sam bio oprezan, jer sam znao da je otac moje drage Caterine odlučio poduzeti sve kako bi me ona zaboravila, i bio sam siguran da će je odvesti tko zna kamo ako samo nasluti da sam doznao gdje je ona sakrivena.
Mislio sam tako, mučen strahom, da se više neću moći čak ni dopisivati sa svojom prijateljicom, ali tad još nisam poznavao prirodu i tananu lukavost svetih kćeri Gospodovih. Nisam također mislio da u mojoj osobi ima nešto upadna i izuzetna, a ponajmanje za neki samostan, ali u ono vrijeme još ne imađah iskustva sa ženskom radoznalošću, a osobito s onom koja živi u dokonim srcima. Uskoro sam došao u priliku da je upoznam.
Nisam još ni mjesec dana izvodio tu svoju lukavštinu, kad mi moja draga Caterina napisa šaljivim riječima da sam postao zagonetkom za čitav samostan, kako za gojenice tako i za redovnice, pa i one najstarije. Čitav kor da me čeka na minutu: jedna drugu obavještavaju kad me spaze gdje ulazim i uzimam blagoslovljenu vodu. Primijetilo se da nikad ne pogledavam prema rešetkama iza kojih se, kako svak zna, nalaze sve redovnice i gojenice, niti da se okrećem za ženama koje ulaze u crkvu ili iz nje izlaze. Stare koludrice kažu da me sigurno muči neki velik jad i da se valjda ufam jedino u milost njihove svete Djevice da me od njega oslobodi. Mlade misle da sam neki čovjekomrzac ili pak da me muči sjeta. Moja se mila ženica, koja je znala više od njih i kojoj nije trebalo nagađati, veoma zabavljala, a mene je zabavljala pričajući mi o svem tome.
Ja joj napisah da ću prestati zalaziti u njenu crkvu ako se boji da će me netko prepoznati. Odgovorila mi je da bih joj time nametnuo najbolnije odricanje i molila me da i nadalje dolazim. Ja sam ipak odlučio da se više ne pojavljujem kod Laure, jer bi te kume s koludričkim kapama mogle to saznati i tako otkriti mnogo više no što bijaše preporučljivo da znaju.
Međutim takav način života, od kojeg su mi sahnuli tjelesni sokovi, nije mogao dugo potrajati. Uostalom, ja sam bio rođen da imam ljubavnicu i da živim sretan s njom. Ne znajući što da radim, igrao sam i gotovo uvijek dobivao. Usprkos tome, od čamotinje sam se naočigled sušio.
Na dan Svih svetih 1753, u trenutku kad sam poslije mise htio ući u jednu gondolu da se vratim u Veneciju, primijetih neku ženu nalik na Lauru koja me, prolazeći, pogledala i ispustila jedno pismo. Ja ga pokupih, a žena, kad je vidjela da mi je poslanica došla do ruku, nastavi mirno svojim putem.
Na pismu nije bilo naslovnika, a pečat je predstavljao mornarski čvor. Požurih u gondolu, i čim smo se otisnuli od obale, slomih pečat i pročitah ove riječi:
»Jedna redovnica koja vas već mjesec i po vidi svakog blagdana u svojoj crkvi željela bi vas upoznati. Po jednoj knjižici koju ste izgubili a koja joj je slučajno došla do ruku zaključuje da govorite francuski; ali ako vam je milije možete joj odgovoriti i talijanski, jer ona iznad svega želi jasnoću i tačnost. Ne preporučuje vam da je pozivate u sobu za razgovore, jer hoće da je vidite prije no što osjetite želju da s njom govorite, i zato će vam označiti jednu gospođu koju ćete dopratiti u sobu za razgovor. Ta gospođa neće znati tko ste, pa stoga neće biti od potrebe da vas predstavi ako slučajno želite ostati nepoznati... Ako mislite da ovakav način upoznavanja nije prikladan, redovnica će vam označiti jedan kazino[2] u Muranu gdje ćete je naći samu u prvi noćni sat onog dana koji odredite. Ondje ćete moći večerati s njom ili ako imate posla negdje drugdje, moći ćete otići već za četvrt sata... Možda biste više voljeli da večerate s njom u Veneciji? Odredite dan, noćni sat i mjesto kamo ima doći i ugledat ćete je zakrinkanu kako izlazi iz gondole: vi budite sami na obali, zakrinkani i držite u ruci svjetiljku... Uvjerena sam da ćete mi odgovoriti i da pogađate s kakvom nestrpljivošću čekam vaš odgovor. Zato vas molim da ga sutradan predate onoj istoj ženi po kojoj vam je stiglo ovo pismo: naći ćete je sat prije podneva u crkvi San Cancian kod prvog oltara s desne strane... Znajte, kad ne bih vjerovala da je u vas plemenito srce i uzvišen duh, nikad se ne bih odlučila na ovakav korak koji bi vas mogao navesti da o meni loše sudite.«
[2]... jedan kazino. – Kazina (tal. casino) bijahu posebni stanovi koje su osim svojih kuća i palača posjedovali bogati Venecijanci i Venecijanke. Bila su to raskošna ljubavna gnijezda i skrovita mjesta za nesputane zabave i ljubavne sastanke.
Više negoli sam događaj iznenadio me način na koji je bilo napisano to pismo što ga, evo, prepisah od riječi do riječi. Imao sam, istina, posla, ali sam sve odgodio i odoh da se zatvorim u sobu i smislim odgovor. Sudeći po neobičnom postupku, čovjek bi rekao da ima posla s luđakinjom, ali ja sam tu nazirao stanovito dostojanstvo i neku osebujnost koji su me privlačili. Pade mi na pamet da bi to mogla biti ista ona redovnica koja mojoj prijateljici daje satove. Catterina mi ju je uvijek opisivala kao lijepu, bogatu, ljubaznu i širokogrudnu. Da se moja slatka ženica nije pred njom nečim odala? Tisuću misli prolazilo mi je glavom, ali sam odbacivao sve one koje su me odvraćale od slatkih nadanja. Uostalom, moja mi je prijateljica bila pisala da redovnica koja je podučava u francuskom nije jedina koja govori francuski. Nisam imao nikakva razloga pomišljati da bi mi Catterina zatajila ako se u bilo čem povjerila svojoj prijateljici. Ali i pored toga redovnica koja mi je pisala mogla je biti lijepa prijateljica moje ženice kao što je mogla biti i neka druga koludrica, i ta me je neizvjesnost dovodila u zabunu i nesigurnost.
Evo što sam napisao u odgovor kojim se, mislio sam, neću izložiti nikakvoj neprilici:
»Odgovaram vam, gospođo, francuski, nadajući se da će moje pismo imati istu onu jasnoću i tačnost kojih ste mi vi dali primjer... Stvar je zanimljiva da zanimljivija ne može biti, i rekao bih od najveće važnosti, s obzirom na okolnosti. Budući sam se našao u položaju da odgovaram ne znajući kome, razumjet ćete, gospođo, da se moram bojati podvale jer nisam slijepo tašt, a čast mi nalaže oprez. Ako je dakle istina da pero koje mi je pisalo pripada gospođi dostojnoj štovanja koja mi odaje priznanje pretpostavljajući da su u mene osjećaji jednako plemeniti kao u nje, tad će ta gospođa shvatiti, nadam se, da joj ne mogu odgovoriti drugačije nego što ću to imati čast učiniti. Ako ste prosudili, gospođo, da sam dostojan milosti da vas osobno upoznam, iako ste me mogli ocijeniti samo po vanjštini, tad ja smatram svojom dužnošću da vam se pokorim, pa bilo to samo zato da uvidite svoju zabludu ako sam vas i ne hoteći prevario. Od tri načina koja ste mi dobrostivo označili usuđujem se izabrati prvi, s ograničenjem kojem se dosjetio vaš pronicav duh. Nalazit ću se u pratnji jedne gospođe koja me neće poznati, pa me prema tome neće moći ni predstaviti kad se nađemo u sobi za razgovor. Ne sudite me odveć strogo zbog razloga koji me primoravaju da prešutim svoje ime, i primite obećanje što vam ga dajem na svoju čast da ću vam – saznam li ja vaše – iskazati samo svoje najsmjernije poštovanje. Budete li smatrali shodnim da mi se obratite riječju, ja ću vam odgovoriti jedino izrazima najdublje odanosti. Dopustite mi nadu da ćete sami prići rešetki i dopustiti da vam samo usput napomenem da sam Venecijanac i slobodan u punom smislu te riječi. Jedini razlog koji me priječi da ne izaberem jedan od drugih dvaju predloženih mi načina, a koji bi mi bili mnogo miliji jer ste me njima neizmjerno počastili, jest, dopustite mi da to ponovim, bojazan da ne budem nasamaren. Ali i za ta dva druga načina bit će vremena kad me budete upoznali i pošto vas budem vidio. Molim vas da vjerujete u istinitost mojih riječi i da odmjerite moju nestrpljivost prema svojoj. Sutra ću biti na istom mjestu, u isto vrijeme i čekat ću vaš odgovor.«
Odoh dakle na poznato mi mjesto i, našavši ondje našeg ženskog Merkura, dadoh joj pismo i jedan cekin, napomenuvši da ću sutradan na to isto mjesto doći po odgovor.
Dođoh dakle sutradan i opet je nađoh. Čim me ugleda, priđe mi i vrati mi cekin što sam joj ga prošlog dana bio poklonio te mi preda jedno pismo, zamolivši me da ga pročitam i kažem joj treba li pričekati odgovor. Povukoh se u stranu i pročitah pismo. Evo što je unutra stajalo:
»Mislim, gospodine, da se nisam ni u čemu prevarila. Poput vas, i ja se gnušam laži kad može dovesti do zla, ali je smatram pukom šalom kad ne može nikom nauditi. Od moja tri prijedloga vi ste izabrali onaj koji ponajviše služi na čast vašem duhu, te sam, poštujući razloge koji vas priječe da otkrijete svoje ime, napisala grofici Securo ovdje priloženo pisamce koje dobrostivo izvolite pročitati. Ona će biti obaviještena drugim pismom. Otići ćete k njoj kad vam se prohtjedne, a ona će vam označiti sat i dan, te ćete je u njenoj gondoli dopratiti ovamo. Grofica vam neće postavljati pitanja, te joj se nećete morati ni za što opravdavati. Neće biti ni riječi o predstavljanju, ali kako ćete vi doznati moje ime, bit će vam slobodno da zakrinkani dođete kad god zaželite i dadete me pozvati u grofičino ime. Tako će upoznavanje biti izvršeno a da se vi nećete morati uznemiravati i gubiti noću vrijeme koje vam je možda dragocjeno. Naredila sam služavci da pričeka vaš odgovor u slučaju da ne želite posredstvo grofice, ako je slučajno poznajete. Ako vam se prijedlog sviđa, recite djevojci da nema odgovora.«
Kako sam zasigurno znao da me grofica Securo ne poznaje, rekoh služavci da nemam što odgovoriti njenoj gospodarici, i ona se udalji.
Evo pisamca koje je moja redovnica napisala grofici, a koje sam joj imao predati:
»Molim te, draga prijateljice, da dođeš prozboriti koju riječ sa mnom kad nađeš za to vremena i da krabulji, donosiocu ovog pisamca, označiš vrijeme da te uzmogne otpratiti. On će biti tačan. Zbogom, mnogo ćeš zadužiti svoju prijateljicu.«
U svojem posljednjem pismu moja je koludrica, hineći da ne mari saznati tko sam, odobravala moj izbor, praveći se ravnodušnom prema noćnim sastancima, ali je zato, izgleda, bila sigurna da ću je dati pozvati u sobu za razgovor kad je jednom budem vidio. Ja sam već znao što je posrijedi, jer kuda će dovesti spletka ako ne ljubavnom sastanku?
Međutim, njezina sigurnost ili bolje reći samouvjerenost povećavale su moju radoznalost, i ja sam dobro znao da se ona, ako je lijepa i mlada, ima s pravom čemu nadati. Stajalo je samo do mene da naše viđenje odložim za koji dan i da doznam od Catterine koja bi to redovnica mogla biti, ali bi to bila crna podlost s moje strane, a osim toga bojao sam se da time ne pokvarim pustolovinu i da se kasnije ne pokajem.
Napisala mi je da odem grofici kad mi se prohtjedne, ali to je bilo stoga što je njezino dostojanstvo zahtijevalo da ne pokaže odviše hitnje, a sigurno je i nagađala kolika će biti moja nestrpljivost. Činila mi se odviše upućenom u ljubavnim stvarima da bih je mogao smatrati neiskusnom i nevjestom, te nisam htio gubiti vremena, ali kad sam jednom odlučio, obećao sam samom sebi da ću se dobro nasmijati na vlastiti račun ako mi se desi da se nađem pred nekom oronulom bakom.
Da nisam bio toliko radoznao, sigurno ne bih bio poduzeo nijednog koraka, ali sam htio vidjeti kako će se držati opatica koja mi je ponudila da u Veneciji večera sa mnom. Osim toga bio sam uvelike iznenađen slobodom koju su uživale te svete djevice i lakoćom kojom su mogle kršiti svoje zatvoreništvo.
U tri sata pođoh grofici i dadoh joj uručiti pismo, na što dođe ona sama i reče mi da ću joj učiniti zadovoljstvo ako se sutradan navratim u isto vrijeme. Na to se jedno drugom lijepo poklonismo i raziđosmo se.
Ta je grofica bila žena pametna i odvažna, već malo na zalasku, ali još uvijek lijepa.
Sutradan ujutro, a bila je nedjelja, ne propustih da odem na misu, krasno odjeven i očešljan i već u mislima nevjeran svojoj dragoj Catterini, jer sam više mislio hoće li me vidjeti ona redovnica, bila stara ili mlada, negoli da se pokažem očima svoje slatke ženice.
Poslije podne navukoh opet krinku i urečenog sata pojavih se kod grofice, koja me je već čekala. Siđosmo i, ukrcavši se u gondolu na dva vesla, otputismo se do samostana, ne govoreći o drugom doli o lijepom vremenu koje nas je pratilo.
Kad se nađosmo pred rešetkom, ona dade pozvati redovnicu Mariju Magdalenu. To me je ime iznenadilo, jer ona koja ga je nosila bijaše slavna.[3]
[3] Marija Magdalena bilo je redovničko ime Marije Lorenze Pasini, rođene 1731. godine, koja je bila jedna od šesnaest redovnica koliko ih je tada bilo u samostanu San Giacomo. Umrla je godine 1788. kao glavarica samostana.
Uvedoše nas u neku majušnu sobu za razgovor. Nakon nekoliko trenutaka ugledah jednu redovnicu kako prilazi ravno rešetki, pritište neko dugme i namah se podigoše četiri okna ostavljajući širok otvor kroz koji se dvije prijateljice do mile volje izgrliše i izljubiše. Odmah poslije toga dovitljivo smišljen prozor pomno se zatvori. Taj je otvor mjerio najmanje osamnaest palaca, te bi se čovjek moga stasa lako mogao kroza nj provući.
Grofica sjede nasuprot redovnici, a ja se smjestih malo po strani da mogu nesmetano promatrati jednu od najljepših žena koje je moguće vidjeti. Više nisam sumnjao da je to ona ista o kojoj mi je pisala moja draga Catterina a koja joj je davala poduku iz francuskog. Od udivljenja bijah kao opčinjen i ne mogoh shvatiti ni riječi od onoga što su one govorile, ali moja lijepa opatica ne samo da mi nije uputila ni slovca već se nije udostojala ni da me pogleda.
Mogle su joj biti dvadeset i dvije do dvadeset i tri godine, a rez njena lica bio je najkrasnijeg oblika. Stas joj je bio viši od prosječna, put veoma bijela, gotovo blijeda, izraz plemenit i odlučan, a u isti čas čedan i povučen; njene lijepo usađene oči bijahu krasnog nebeskog plavetnila, izgled blag i nasmiješen, usne lijepe i vlažne od najslađe čulnosti; njeni zubi dva niza bisera najsjajnije pokosti. Od koludričke kape nisam joj mogao vidjeti kosu, ali ako ju je imala morala je biti lijepe svijetlokestenjaste boje, kakve su joj bile i obrve. No ono što me je najviše očaravalo bila je ruka i podlaktica koju sam vidio sve do lakta. Praksitelovo dlijeto nikad nije isklesalo nešto punašnije, zaobljenije i milovidnije. I pored toga što sam vidio, a još više naslućivao, nisam se kajao što sam otklonio dva sastanka koje mi je ljepotica bila ponudila. Bio sam naime siguran da će za malo dana biti moja i uživao sam što ću joj na oltar prinijeti svoje žarke želje. Jedva sam čekao da se nađem kod rešetaka s njom nasamo, misleći da ću joj nanijeti veliku krivdu ako već sutradan ne dođem da joj iskažem sve udivljenje koje je zasluživala.
Ona je uporno izbjegavala da makar i na tren svrne pogled na mene, ali ta mi se suzdržanost na kraju i svidjela.
Najednom dvije prijateljice prigušiše glasove, te obazrivost zahtijevaše od mene da se udaljim.
Njihov tajni razgovor potraja četvrt sata koje vrijeme ja provedoh pretvarajući se da promatram neku sliku. Nakon toga se one izljubiše kao pri dolasku, i redovnica, spustivši pomičnu rešetku, okrenu leđa i udalji se ne dobacivši mi nijednog pogleda.
Na povratku u Veneciju grofica, možda već umorna od šutnje, primijeti, smiješeći se:
– Marija Magdalena je lijepa i ima mnogo duha.
– Jedno sam vidio, a u drugo vjerujem.
– Pa ona s vama nije progovorila ni riječi.
– Nisam joj htio biti predstavljen, pa me je kaznila praveći se da ne primjećuje mojuprisutnost.
Grofica ne uzvrati ništa, te tako stigosmo do njene kuće ne izmijenivši više nijedne riječi. Ja je dopratih do vrata gdje mi jedan dražesni naklon popraćen riječima: »Zbogom gospodine!« dade na znanje da ne idem dalje.
To, uostalom, nisam ni želio, te pođoh svojim putem da sanjarim o neobičnoj pustolovini kojoj sam jedva čekao da vidim rasplet.

II
Grofica Coronini - Ljubavna ljutnja - Pomirenje - Prvi sastanak - Filozofska razmišljanja
Moja lijepa koludrica nije sa mnom prozborila, a to mi bijaše veoma drago, jer sam bio toliko zapanjen, toliko obuzet divljenjem da bih joj zasigurno dao vrlo jadnu sliku svoga duha nesklapnim riječima kojima bih vjerojatno odgovarao na njena pitanja.
Uviđao sam zašto je uvjerena da joj nema bojazni da bi mogla biti sramno odbačena, ali se nisam mogao nadiviti hrabrosti kojom se u svom položaju izlagala opasnosti. Njezina mi smjelost nije išla u glavu, a nisam mogao dokučiti odakle joj ta sloboda koju mora da je uživala. Kazino u Muranu! Mogućnost da slobodno ode u Veneciju na večeru s jednim mladićem: sve mi je to smućivalo misli i ja na kraju zaključih da mora imati nekog moćnog ljubavnika kojem pričinja zadovoljstvo da je usrećuje ugađajući njenim hirovima. Ta pomisao, da kažem istinu, nije sasvim godila mojoj taštini, ali pustolovina bijaše odveć zamamljiva, a njen predmet odveć privlačan a da bih prešao preko toga. I tako sam se već vidio na najboljem putu da se iznevjerim svojoj dragoj Catterini, ili, bolje reći, već sam joj se u mislima bio iznevjerio, ali usprkos ljubavi prema tom dražesnom stvoru nisam osjećao nikakve grižnje savjesti. Činilo mi se da ovakva vrst nevjere, sve ako je jednog dana i otkrije, nema u sebi ništa što bi je moglo pozlijediti: ta neznatna stranputica neće biti za drugo već da me održi u snazi i očuva za nju, jer će me izbaviti iz nesnosne čamotinje od koje sam venuo.
Jedna redovnica, rođakinja gospodina Dandola, bila me je jednom predstavila grofici Coronini. Ne htijući se više baviti zbivanjima na dvorovima kojima se čitavog svog vijeka zanimala, ta se grofica, koja bijaše nekoć veoma krasna i imađaše mnogo duha, povukla u samostan Santa Giustina da ondje potraži mir koji joj je, pošto joj je svijet omrznuo, postao prijeko potreban. Kako je nekad uživala velik ugled, još su se i tada ispred njene rešetke redali strani poslanici i najodličnije ličnosti republike. Radoznalost s jedne i druge strane iznalazila je uvijek nove predmete razgovora, te je grofica, živeći među samostanskim zidovima, znala sve što se događa u gradu, a često je htjela znati i više.
Ta me gospođa uvijek prijazno primala i, gledajući u meni golobrada mladića, davala mi vrlo ljubazne moralne pouke svaki put kad bih došao da je obiđem. Nadajući se da ću spretnim vođenjem razgovora saznati nešto o sestri Mariji Magdaleni uputih se da joj iskažem svoje poštovanje već drugog jutra nakon viđenja s lijepom opaticom.
Grofica me je primila kao uvijek i nakon onih uobičajenih beznačajnosti koje u otmjenom društvu treba iz pristojnosti kazati prije no što se rekne nešto što doista vrijedi, skrenuh razgovor na venecijanske samostane.
Najprije smo govorili o duhu i ugledu redovnice imenom Celsi koja je, iako ružna, mogla vršiti svoju volju i utjecaj gdje je god htjela. Zatim smo razgovarali o mladoj i ljupkoj sestri Michiel koja je uzela redovnički veo samo da dokaže svojoj majci kako ima više duha od nje. Od ove smo prešli na neke druge o kojima se šaputalo da nisu nesklone ljubavnim zgodama, te ja spomenuh Mariju Magdalenu rekavši da je i ona sigurno takva, ali da je to zagonetka. Grofica mi, smješkajući se, odgovori da to nije zagonetka baš za cio svijet, ali da bi uglavnom tako moralo biti.
– Ono što je neshvatljivo – nadoveza grofica – jest hir koji ju je naveo da se pokrijekoludričkim velom, a bila je mlada, slobodna, puna duha, veoma obrazovana, i koliko sam čula, slobodnih nazora. Zatvorila se u samostan bez ikakva razloga, i tjelesnog i duševnog – ništa drugo no puki hir.
– Mislite li da je sretna, gospođo?
– Mislim da jest, ukoliko se nije pokajala ili se još ne pokaje. Ako joj se to ikad desi,smatram je dovoljno mudrom da to nikome ne otkrije.
Po tajanstvenom grofičinu držanju zaključili da Marija Magdalena mora imati ljubavnika, ali odlučih da se zbog toga ne zlopatim, te stavivši na lice krinku uputih se istog poslijepodneva u Murano. Stigavši do samostanskog tornja pozvonih i uzdrhtala srca zatražih u ime grofice da potraže majku Mariju Magdalenu.
Ona mala soba za razgovor bijaše zatvorena; sestra ključarica pokaza mi drugu i pozva me da uđem. Uđoh, skinuh masku i sjedoh čekajući da se pojavi moje božanstvo.
Srce mi je udaralo kao mahnito. Čekao sam nestrpljivo, a ipak mi je to čekanje godilo, jer sam se plašio trenutka sastanka.
Jedan sat proteče prilično brzo, ali tad mi se čekanje poče činiti nešto predugim, te misleći da me ključarica nije dobro razumjela pozvonih opet na tornju i upitah jesu li obavijestili sestru Mariju Magdalenu. Jedan mi glas odgovori da jesu.
Odoh ponovo na svoje mjesto, a nakon nekoliko trenutaka uđe neka krezuba starica koja mi priđe i reče:
– Majka Marija Magdalena zauzeta je čitav dan.
I, ne dajući mi vremena da joj odvratim ijednu riječ, okrenu se i iziđe.
Strašnih li časova kojima je katkad i čovjek sretne zvijezde podložan! Ništa nije nesmiljenije od njih. More, ponizuju, ubijaju.
Osjećajući se pogaženim, prvo moje čuvstvo bijaše silan prezir prema samom sebi, zgusnuto očajanje koje nije bilo daleko od gnjeva; drugi osjećaj bijaše prezriva srdžba na opaticu, koju sam najstrože osuđivao jer mi se činilo da tako zaslužuje, a to me je jedino tješilo u patnji koja me je razdirala. Kad je tako mogla postupiti sa mnom, mora da je najbezočnija od svih žena, jer ona njezina dva pisma bijahu dovoljna da joj unište čast, ako se budem htio osvetiti, a ona je morala očekivati osvetu. Ako ju je pak htjela izazvati, mora da je luda, i ja bih je za takvu smatrao da je nisam čuo kako razgovara s groficom.
Vrijeme nosi breme, kaže se, a jutro je pametnije od večeri. Razmišljanjem se bistre misli. Mozgajući tako, stadoh govoriti samom sebi da je čitava zgoda u biti najsvakidašnija i da bih je takvom od prvog trena smatrao da nisam bio onako zaluđen koludričinim čarima i obnevidio od samoljublja. Naposljetku shvatih da stoji samo do mene hoću li se zlosretnom doživljaju nasmijati a da nitko ne pogodi smijem li se to od srca ili se samo pretvaram. Sofizam je tako uslužan!
Usprkos tim lijepim razmišljanjima, osveta mi nije silazila s pameti, ali se ništa nisko nije smjelo u nju umiješati i, ne htijući tu neslanu šalu priznati pobjedom, zarekoh se da se neću pokazati uvrijeđenim.
Poručila mi je da je zauzeta, pa što je u tom osobita?
Moja je uloga bila da hinim ravnodušnost. »Drugi put«, govorah samom sebi, »neće valjda biti zauzeta, ali nek je vidim da me još jednom dovede na tanak led! Dokazat ću joj da se njezinom ružnom postupku mogu samo nasmijati.«
Pisma sam joj, razumljivo, morao vratiti, ali ću ih popratiti ljubavnom poslanicom čija joj krasnorječivost neće izvabiti smiješak na usne. Najgore mi je bilo što sam i nadalje morao dolaziti u njezinu crkvu, jer sam pretpostavljao da ne zna da onamo zalazim zbog Catterine, pa će možda umišljati da dolazim samo zato što se nadam da ću joj pružiti priliku da se ispriča i urekne nov sastanak.
Želio sam da joj ne ostane ni tračka sumnje u to koliko je prezirem i mislio sam da su ona dva sastanka koje mi je bila predložila puka izmišljotina da me lakše obmane.
Legao sam žeđajući za osvetom, zaspao sam misleći na osvetu i probudio se s odlukom da je zadovoljim.
Napisah joj pismo, ali htijući se osvjedočiti ne odaje li ono odviše ljubavni jad koji me je izjedao, ostavih ga na pisaćem stolu da ga ponovo pročitam sutradan kad budem hladnije glave.
Ta mi je opreznost bila od velike koristi, jer kad sam ga poslije dvadeset i četiri sata još jednom pročitao, učini mi se nedostojnim i ja ga poderah u stotinu komadića. Bilo je u njem rečenica koje su otkrivale moju slabost, moju ljubav i ljutnju, i koje, prema tome, ne samo da je ne bi ponizile već bi joj dale povoda da me ismije.
U srijedu, pošto sam napisao Catterini da me važni razlozi priječe da i nadalje dolazim na misu u crkvu njezinog samostana, napisah svojoj opatici drugo pismo koje u četvrtak doživi istu sudbinu kao i pređašnje, jer sam, čitajući ga, pronašao u njem iste slabosti. Činilo mi se da sam izgubio sposobnost pisanja, a deset dana kasnije uvidjeh da sam odveć zaljubljen a da bih mogao progovoriti drugačije no sa srcem. Lik Marije Magdalene ostavio je na mene odviše dubok dojam a da bi ga išta drugo osim vremena moglo izbrisati, a vrijeme je najmoćnije od svih neopipljivih bića.
U tom svom glupom položaju stotinu sam puta pao u iskušenje da se požalim grofici Securo, ali, bogu hvala, sačuvao sam toliko razboritosti da nikad nisam prešao prag njezinih vrata.
Naposljetku, zamišljajući u kakvoj tjeskobi mora da provodi dane i noći ona luckasta opatica, znajući da su u mojim rukama njena pisma kojima bih joj mogao uništiti glas i silno nauditi ugledu samostana, odlučih, pošto sam ih držao deset dana, da joj ih vratim uz ovo pisamce:
»Molim vas, gospođo, da mi povjerujete da vam jedino iz puke zaboravnosti nisam još do danas vratio vaša dva pisma koja ćete naći ovdje priložena. Nikad nisam pomislio da se iznevjerim samom sebi, snujući protiv vas kukavičku osvetu i doista lako vam opraštam ona dva sitna nestašluka, bilo da ste ih počinili i ne misleći, zato što ste takvi po prirodi, ili ste se pak htjeli sa mnom narugati. Savjetovao bih vam međutim da to ne učinite nekom drugom, jer biste se mogli namjeriti na nekoga tko nije tako obazriv kao ja. Ja znam vaše ime, znam tko ste, ali budite mirni, to je isto kao i da ne znam ništa. Uostalom, možda vi i ne cijenite ovu moju suzdržanost, ali ako je tako, onda ste doista vrijedni žaljenja. Vi se vjerojatno domišljate, gospođo, da me više nećete vidjeti u vašoj crkvi, ali budite uvjereni da me ta žrtva ništa ne stoji, osim što ću morati na misu u neku drugu crkvu. Ipak vam moram reći razlog zbog kojeg se više ne želim pojavljivati u vašem samostanu. Smatram sasvim vjerojatnim da ste onim dvjema ludorijama, kojima ste mi učinili krivdu, dodali još jednu ništa manju, naime da ste se pred drugim redovnicama pohvalili svojim podvizima, a ja ne želim biti predmetom ismjehivanja, ni u vašim ćelijama ni u vašim budoarima. Nemojte smatrati smiješnim što, premda sam od vas stariji pet ili šest godina, još nisam sasvim odbacio stid ni pogazio svaki osjećaj pristojnosti, ili, ako više volite, što sam sačuvao još nekoliko predrasuda. Mislim da ima takvih koje nikad ne smijemo potpuno odbaciti. Ne prezrite, gospođo, ovu malu pouku, jer sam ja doista dobrodušno primio onu koju ste mi vi po svoj prilici dali samo da se nasmijem, ali koja će mi, to vam obećajem, biti od koristi do kraja mojih dana.«
Smatrao sam da ovo pismo, s obzirom na okolnosti, odiše pravom blagošću, te ga stavih u omot, stavih krinku i odoh da nađem nekog Furlanđanina koji nije mogao znati tko sam i kojem dadoh pola cekina, obećavajući mu još jedan čim se bude vratio i izvijestio me da je pismo predao u samostan u Muranu, tačno onako kako ću ga uputiti. Dadoh mu dakle sve potrebne upute i zatražih od njega obećanje da će otići čim ključarici preda pismo, sve ako mu i kažu da pričeka.
Moram spomenuti da su se Furlanđanima u Veneciji često povjeravale povjerljive poruke, i nikad se nije čulo da im je netko predbacio i najmanju pronevjeru. Takvi su nekad u Parizu bili Savojci, ali na tom svijetu sve se mijenja.
Već sam stao zaboravljati na tu zgodu, valjda zato što sam nesvjesno mislio da sam između nje i sebe podigao nepremostivu zapreku, kadli jedno desetak dana kasnije, izlazeći iz Opere, spazih istog onog Furlanđanina sa svjetiljkom u ruci. Ja ga i nehotice zovnuh, i, ne skidajući krinku, upitah ga da li me poznaje. On me pogleda, odmjeri i reče da me ne poznaje.
– Jesi li dobro obavio onaj posao u Muranu?
– Ah, hvala nebesima, gospodine! Kad me je već sreća nanijela na vaš put, imam da vamkažem važne stvari. Odnio sam vaše pismo, predao ga kako ste mi naredili i udaljio se čim ga je vratarica uzela, makar mi je ta sestra rekla neka pričekam. Kad sam se vratio, nisam vas više našao, ali to je sad svejedno. Ujutro drugog dana dođe jedan od mojih drugara koji se našao u tornju baš u času kad sam predavao vaše pismo ključarici, probudi me govoreći neka idem u Murano, jer sestra ključarica na svaki način želi sa mnom govoriti. Otiđoh onamo i pošto sam pričekao nekoliko trenutaka ključarica me uvede u sobu za razgovor gdje me neka opatica lijepa kao dan zadržala čitav sat, postavljajući mi stotinu pitanja kojima je htjela ako već ne saznati vaše ime a ono barem otkriti mjesta gdje bih vas mogao naći. Vi znate da joj nisam mogao ništa pouzdano reći. Onda me ostavi, naredivši mi da čekam, i nakon dva sata opet se pojavi noseći jedno pismo koje mi povjeri, rekavši da će mi dati dva cekina ako vam ga uspijem predati i donijeti joj odgovor. A dok vas ne nađem neka svaki dan dolazim u samostan da joj pokažem pismo i svaki ću put dobiti četrdeset novčića. Dosad sam zaradio dvadeset livri, ali se bojim da joj neće dozlogrditi, i samo je do vas, dobri moj gospodine, da mi date zaraditi dva cekina, ako odgovorite dvije riječi na ono pismo.
– Gdje je pismo?
– Kod mene je, pod ključem, jer se uvijek bojim da ga ne izgubim.
– Pa kako onda da odgovorim?
– Ako me dobrostivo izvolite pričekati, za četvrt sata evo me natrag s pismom.
– Neću te čekati, jer me taj odgovor ne zanima. Ali reci mi kako si smio toj opaticiulijevati nadu da ćeš me pronaći? Ti si jedna lopuža, jer kako bi ti inače ona povjerila pismo da je nisi ostavio u nadi da ćeš me naći?
– Nisam ja lopuža, jer sam tačno izvršio ono što ste mi bili naredili, ali istina je da samjoj opisao vaše odijelo, uvojke i stas, i vjerujte mi da već deset dana pomno zagledam svaku krabulju koja je vašeg stasa, ali uzalud. Da, to su vaši uvojci, sad ih prepoznajem, ali čini mi se da nemate isto odijelo. Ah, gospodine, što vas stoji da napišete jedan jedini redak? Budite milostivi i pričekajte me u ovoj kavani.
Više nisam mogao odolijevati radoznalosti i odlučih se ne da ga čekam, već da pođem s njim do kuće.

Imao sam napisati samo tri riječi: »Primio sam pismo«, pa ću tako u isto vrijeme zadovoljiti sebe i dati Furlanđaninu priliku da zaradi svoja dva cekina. Sutradan ću promijeniti uvojke i krinku, te će svaka potraga biti uzaludna.
Slijedim dakle Furlanđanina do njegove kuće, on uđe i preda mi pismo. Odvedem ga u jednu gostionicu gdje zatražim da mi daju sobu s dobrom vatrom i ostavim čovjeka da me tamo čeka.
Otpečatim pozamašni omot i prva stvar koja mi udari u oči, bijahu ona dva pisma koja sam joj vratio da je umirim glede posljedica njene nesmotrenosti.
Na taj pogled srce mi tako silovito zadrhta da moradoh sjesti: bio je to siguran znak mog poraza. Osim tih dvaju pisama spazih još jedno manje potpisano sa S. Bilo je naslovljeno na Mariju Magdalenu. Pročitah ga i evo što je ono sadržavalo:
»Krabulja koja me je dopratila i vratila kući ne bi, vjerujem, otvorila usta da se nisam dosjetila da joj kažem kako je sjaj tvog duha još zamamniji od čari tvog lika. Odgovorio mi je: 'Vidio sam jedno, i vjerujem u drugo'. Ja sam nadovezala da ne razumijem zašto nisi s njim progovorila, a on mi je sa smiješkom odvratio: 'Nisam joj htio biti predstavljen, pa me je kaznila praveći se da ne zamjećuje moju prisutnost'.
To je bio sav naš razgovor. Ovo sam ti pismo htjela poslati još jutros, ali mi nije bilo moguće. Zbogom!«
Kad sam pročitao to pisamce koje je tako vjerno prikazivalo istinu da bi moglo poslužiti sudskim dokazom, drhtaj mog srca malo se utiša. Presretan što je nadošao trenutak da se osvjedočim u nanijetu mi nepravdu, skupih hrabrosti i pročitah ovo što slijedi:
»Iz slabosti koja je, smatram, oprostiva, iz radoznalosti da saznam što ćete o meni reći grofici kad me budete vidjeli, uhvatila sam jedan trenutak da joj kažem neka me o tom obavijesti najkasnije sutradan ujutro, jer sam predviđala da ćete mi poslije podne doći u službenu posjetu. Njeno pismo, koje vam šaljem i koje molim da pročitate, stiglo je tek pola sata pošto ste vi otišli... Prva fatalnost... Kako još nisam bila primila to pismo kad ste me vi dali pozvati, nisam imala snage da vas primim. Užasna slabost i druga fatalnost, ali koju ćete također, nadam se, smatrati oprostivom. Naredila sam onoj sestri neka vam kaže da sam bolesna za čitav dan, što bijaše isprika veoma opravdana, bila istinita ili izmišljena, jer je sadržavala udvornu laž kojoj su riječi za čitav dan imale biti ublaženjem. Vi ste već bili otišli i nije bilo moguće trčati za vama, kad mi je ona glupava starica došla reći da vam je kazala da sam zauzeta... To je bila treća fatalnost... Vi ne možete zamisliti što sam sve poželjela reći i učiniti onoj ludi od sestre, ali ovdje se ne smije ništa reći ni učiniti, već treba biti strpljiv i prijetvoran i zahvaljivati bogu što pogreške proizlaze iz neznanja, a ne iz zlobe, što nije rijetkost u samostanima. Ja sam odmah predvidjela što će se dogoditi, iako samo djelomično, jer ljudski razum, mislim, nikad to u potpunosti ne bi mogao predvidjeti. Shvatila sam da ćete, smatrajući se izigranim, ljuto negodovati, i ta pomisao zadavala mi je neiskazanu bol, jer nisam vidjela nikakve mogućnosti kako da vam prije prvog idućeg blagdana javim što se uistinu zbilo. Iz dna srca zazivala sam taj dan: ta zar sam mogla naslutiti da ste odlučili da više ne dolazite! Strpljivo sam podnosila bol do prve nedjelje, ali kad sam vidjela da su mi se nade izjalovile, patnja mi postade nepodnošljiva, i bit će mi smrtonosna ako vi ne prihvatite ovo moje opravdanje. Vaše me je pismo učinilo potpuno nesretnom, i ja se neću moći odrvati očajanju ako ustrajete u barbarskoj odluci koju mi je najavilo vaše okrutno pismo. Smatrali ste se izigranim, i to je sve što možete reći, ali sad mi kažite, zar vas ovo pismo neće uvjeriti da ste u zabludi? Pa i pored toga što ste se smatrali nedostojno prevarenim, priznajte da ste u meni, kad ste mi mogli napisati onakvo pismo, morali gledati odvratno čudovište koje je nemoguće zamisliti u jednoj ženi plemenita roda i dobra odgoja... Vraćam vam ona dva pisma što ste mi ih poslali u namisli da umirite moju strepnju koju ste u svojoj okrutnosti zamišljali sasvim različitom od ove što me izjeda. Ja sam bolji poznavalac ljudske fizionomije od vas, i ono što sam učinila nisam učinila iz obijesne nesmotrenosti, već zato što vas nikada ne bih mogla zamisliti spodobnim da počinite, ne kažem podlost, već naprosto najobičniju neiskrenost. Na mom licu vidjeli ste samo dušu jedne obijesne besramnice, a ja to nisam. Vi ćete biti uzrok mojoj smrti, ili ćete me u najmanju ruku učiniti nesretnom za ostatak mojih dana, ako se ne pobrinete da se opravdate, jer što se mene tiče, mislim da sam to u cijelosti učinila. Nadam se da ćete, sve ako vas i nije briga za moj život, shvatiti da vas vaša čast obavezuje da dođete razgovarati sa mnom. Dođite osobno da opovrgnete sve što ste napisali: vi to morate, a ja to zaslužujem. Ako niste nazreli kakav je koban učinak imalo na mene vaše pismo, učinak koje bi ono izazvalo u srcu svake nevine žene koja nije šenula umom, onda vas, i pored sve svoje nesreće, moram žaliti, jer bi to značilo da nimalo ne poznajete ljudsko srce. Ali ja sam sigurna da ćete se vi vratiti, samo ako vas čovjek kojemu sam povjerila ovo pismo uspije pronaći. Zbogom, očekujem od vas život ili smrt.«
Nije bilo potrebe da još jednom pročitam ovo pismo. Bio sam smućen, očajan. Marija Magdalena je bila u pravu. Dadoh dozvati Furlanđanina i zapitah ga je li tog jutra razgovarao s njom, i ako jest, kako je izgledala.
On mi odgovori da ju je svakog dana nalazio sve utučeniju i da su joj oči bile crvene.
– Idi i čekaj me!
Latih se pera i završih svoje pisanje tek u osvit dana. Evo od riječi do riječi pisma što sam ga napisao najplemenitijoj od svih žena koju sam u napadu srdžbe tako krivo prosudio:
»Kriv sam pred vama, gospođo, i nemam načina da se opravdam, a u isto vrijeme potpuno sam uvjeren u vašu nevinost. Bio bih neutješan kad ne bih gajio slatku nadu da ću dobiti oproštenje, a vi mi ga nećete uskratiti ako se udostojite razmisliti o onome što me je učinilo krivcem. Vidio sam vas, vi ste me opčinili, i pomišljajući na svoju sreću, meni se činilo da sanjam: mislio sam da sam plijen onih slađanih obmana koje nastaju kad se probudimo. Tek nakon jednog dana i noći izišao sam iz te nevjerice, i tko da opiše nestrpljenje kojim sam očekivao onaj sretni trenutak! Ali on je došao i moje je srce, trepereći od želje i nade, odletjelo vama u susret dok sam u sobi za razgovor brojio minute. Jedan sat protekao je ipak brzo, što bijaše prirodna posljedica nestrpljivosti koja me je obuzimala i neke obamrlosti koju sam ćutio pri pomisli da ću vas vidjeti. Ali tada, upravo u času kad sam bio najsigurniji da ću uskoro promatrati dragi lik koji mi se kod prvog pogleda urezao u srce neizbrisivim crtama, ugledah najneprijaznije lice koje me je hladno i otresito obavijestilo da ste vi zauzeti za čitav dan, i, ne dajući mi vremena da dođem k sebi, nestalo. Zamislite moje zaprepaštenje i sve ostalo. Ni grom ne bi imao tako brz i strahovit učinak! Da ste mi po istoj sestri poslali dva retka, samo dva retka napisana vašom rukom, otpravili biste me ako već ne zadovoljna a ono barem poslušna i pomirena. Ali to je bila četvrta fatalnost, koju ste vi zaboravili u svojoj ljupkoj ispovijedi. Smatrao sam se prevarenim, i moje se samoljublje uzbunilo, te je pred ljutnjom na časak zašutjela ljubav. Bio sam pogružen od stida. Mislio sam da svi čitaju na mom licu užas koji sam nosio u sebi, i u vama sam pod likom anđela vidio tek ružno čudovište. Duh mi je bio sav smućen i na kraju jedanaestog dana izgubih i ono malo razuma što mi ga je preostalo. Tako barem mislim, jer sam vam tada napisao ono pismo na koje se s pravom žalite, a koje sam ja onda smatrao vrhuncem umjerenosti. Sad je, nadam se, svemu tome kraj, i već danas u jedanaest sati vidjet ćete me kod svojih nogu nježna, pokorna i pokajana. Oprostit ćete mi, nebeska ženo, ili ću vas, obećajem vam, osvetiti na samom sebi zbog uvrede koju sam vam nanio. Jedina milost koju se usuđujem moliti jest ta da spalite ono pismo i da o njem ne bude više među nama riječi. Poslao sam vam ga tek pošto sam vam već napisao četiri druga koja sam jedno za drugim poderao: pa sudite sad o stanju mog srca. Naredit ću svom povjereniku da smjesta ode u vaš samostan kako bi vam pismo bilo uručeno čim se probudite. On me ne bi nikad otkrio da me moj dobri duh nije naveo da mu pristupim pri izlasku iz Opere. Više ga neću trebati: nemojte mi odgovarati i primite žarke izraze mog srca koje vas obožava.«
Pošto sam završio pismo, dozvah Furlanđanina, dadoh mu cekin, a on mi obeća da će smjesta otići u Murano i predati pismo osobno redovnici. Čim je otišao, bacih se na krevet, ali mi nestrpljenje i želja ne dadoše da sklopim oka.
Čitalac će pogoditi da sam u svom velikom nestrpljenju došao tačno na sastanak. Uvedoše me u onu malu sobu za razgovor gdje sam je vidio prvi put, a ona uskoro dođe.
Čim je ugledah iza rešetke, spustih se na koljena, ali me ona zamoli da se odmah dignem, jer bi me netko mogao vidjeti. Lice joj je bilo sve u plamenu, a pogled mi se učinio nebeskim. Ona sjede, a ja uzeh jednu stolicu nasuprot njoj. Tako ostadosmo nekoliko minuta gledajući se bez riječi, ali ja prekinuh šutnju i zapitah je nježnim i promijenjenim glasom da li se mogu nadati oproštenju. Ona mi kroz rešetku pruži svoju lijepu ruku koju ja pokrih suzama i cjelovima.
– Naše je poznanstvo – zače tad ona – započelo žestokom olujom; nadajmo se da će senastaviti u savršenom i trajnom miru. Mi sad prvi put razgovaramo, ali ono što se dogodilo među nama bilo je dovoljno da se potpuno upoznamo. Nadam se da će naša veza biti nježna i iskrena te da ćemo znati jedno drugom praštati pogreške.
– Zar anđeo poput vas može imati pogrešaka?
– Eh, prijatelju moj, a tko ih nema?
– Kad se mogu nadati sreći da vas u slobodi i u punoj radosti svog srca uvjerim u svojeosjećaje?
– Večerat ćemo u mom kazinu kad god budete htjeli, samo da znam dva dana unaprijed;ili ću doći da večeram s vama u Veneciji, ako vam to nije neprikladno.
– To će samo uvećati moju sreću. Mislim da vam moram reći da živim u lijepomblagostanju, i ne samo da se ne bojim trošenja, već ga naprotiv volim; a sve što imam pripada biću koje obožavam.
– To mi je priznanje, dragi prijatelju, neobično ugodno; to više što vam ja sa svoje stranemoram reći da sam bogata i da ne bih ništa mogla uskratiti svom ljubavniku.
– Ali vi po svoj prilici imate ljubavnika?
– Imam; i on je moj potpuni gospodar, i sve je moje bogatstvo od njega. Pred njimnikada ništa ne sakrivam. Ali prekosutra, nasamo s vama, reći ću vam više.
– Ali ja se nadam da vaš ljubavnik...
– Neće biti ondje, budite sigurni. Imate li vi ljubavnicu?
– Imao sam je, ali na žalost oteli su mi je silom, i odonda već šest mjeseci živim usavršenu celibatu.
– Volite li još uvijek?
– Ne mogu bez ljubavi pomisliti na nju. Ona gotovo da ima iste vaše čari i vašu milinu,ali slutim da ćete je potisnuti u zaborav.
– Ako ste bili sretni, tad vas iskreno žalim. Oteli su vam je, i vi bježite od svijeta dahranite svoju bol. Naslutila sam ja što se zbiva u vama. Ali ako se desi da ja osvojim mjesto koje ona sad drži u vašem srcu, nitko me, mili moj prijatelju, neće odande iščupati.
– Ali što će reći vaš ljubavnik?
– Bit će očaran što me vidi nježnu i sretnu sa ljubavnikom kao što ste vi. To je u njegovukarakteru.
– Divnog li karaktera! Junaštvo koje daleko prelazi moje snage i karakter!
– Kakav život provodite u Veneciji?
– Kazališta, društva, kazina gdje se borim s Fortunom, koja mi je katkada sklona,katkada nesklona.
– Zalazite li stranim ministrima?
– Ne zalazim, jer sam odviše povezan s patricijima, ali ih sve poznajem.
– Kako ih poznajete kad ih ne viđate?
– Upoznao sam ih u inozemstvu. U Parmi sam upoznao vojvodu od Montalegra,španjolskog poslanika, u Beču grofa Rosenberga, a u Parizu sam prije dvije godine upoznao francuskog poslanika.
– Uskoro će zazvoniti podne, dragi moj prijatelju, vrijeme je da se rastanemo. Dođiteprekosutra u isto vrijeme, pa ću vam dati potrebne upute da možete doći sa mnom večerati. – Nasamo?
– To se razumije.
– Da li bih vas smio zamoliti za jedan zalog? Ta sreća koju mi obećajete tako je velika!
– Kakav zalog želite?
– Da stanete pored malog prozora, a ja da budem na mjestu grofice Securo.
Ona ustade, s najljupkijim smiješkom pokrenu napravu i ja je poslije najrječitijeg cjelova ostavih. Pratila me pogledom do vrata, i njene bi me zaljubljene oči prikovale na mjestu da se nije udaljila.
Proveo sam dva dana čekanja u takvu nestrpljenju i veselju da nisam mogao ni spavati, ni jesti, jer mi se činilo da nikad nisam bio toliko sretan u ljubavi, ili, bolje reći, činilo mi se da ću sad prvi put biti doista sretan.
Plemenitom porijeklu, ljepoti i duhu, a to bijaše vrlina koja je najsjajnije resila moju novu dragu, pridružila se predrasuda zbog koje mi se moja sreća pričinjala neshvatljivom: ta to je bila božja službenica, zabranjeno voće, a tko od Eve do današnjih dana ne zna da je zabranjeno voće najslađe? Ja ću dirnuti u prava jednog svemoćnog supruga. Marija Magdalena je u mojim očima bila iznad sviju kraljica.
Da u tim časovima moj razum nije bio podložan strasti, ja bih sigurno bio uvidio da je ta redovnica sazdana od iste građe kao i sve one lijepe žene koje sam volio u trinaest godina što sam obrađivao ljubavnu njivu; ali koji će se zaljubljen čovjek zaustaviti na takvoj pomisli? Ako se ona nametljivo javi u njegovu duhu, odbacit će je s prezrenjem. Marija Magdalena je na svaki način morala biti ljepša od najljepše žene na zemaljskoj kugli.
Životinjska priroda koju kemičari nazivaju životinjskim carstvom pronalazi pomoću nagona tri sredstva koja su joj neophodna da se trajno održi.
To su tri bitne potrebe koje je priroda usadila svim živim bićima. Ona se ponajprije moraju hraniti, a da to ne bi bila dosadna i zamorna rabota, dat im je osjet teka, te ona u njegovu zadovoljavanju nalaze užitak. Drugo, živa bića moraju širiti svako svoju vrstu, a to je neporeciva nužnost u kojoj se ogleda sva Tvorčeva mudrost, jer bi bez obnavljanja sve, po neumitnom zakonu propadanja, slabljenja i umiranja, moralo uginuti. I što god rekli sveti Augustin i ostali koji ne rasuđuju ništa bolje, zemaljski stvorovi ne bi mogli vršiti posao obnavljanja da ih na taj veliki zadatak neodoljivom snagom ne privlači naslada. I napokon, sva bića imaju usađenu nesavladivu težnju za uništenjem svojih neprijatelja, a to je sigurno mudro smišljeno, jer im njihov nagon za samoodržanjem stavlja u dužnost da žele i svim sredstvima nastoje oko uništenja svega što im može nauditi.
Međutim svaka vrsta primjenjuje ova tri glavna zakona na svoj način. Ova tri osjeta, glad, požuda i mržnja, kod nerazumnih su životinja obična zadovoljenja, te ih ne možemo nazvati užicima, jer oni to mogu biti samo kod razumnog bića. Jedino je čovjek obdaren savršenim organima koji mu stvaraju pravi i poseban užitak, jer ga on, budući da je obdaren divnom sposobnošću rasuđivanja, priprema, traži, gradi, usavršuje i povećava razmišljanjem i osjećanjem.
Molim te, dragi moj čitaoče, neka ti ne bude dosadno da me slijediš, jer ja sam danas tek sjena ili spomen na veseljaka Casanovu, te volim brbljati, pa ako mi se iznevjeriš, bit ćeš neučtiv ili u najmanju ruku nezahvalan.
Čovjek je jednak životinji ako se ovim trima težnjama odaje, ne pozivajući u pomoć razbor i rasuđivanje; ali kad pritekne duh i među ovim sklonostima uspostavi sklad, tad ti osjeti postaju užitak, užitak savršen: onaj neobjašnjivi osjećaj koji nam daje da okusimo ono što se naziva srećom, a koju osjećamo i ne možemo je opisati.
Čovjek čulan, a koji umije rasuđivati, prezire proždrljivost, s gađenjem odbacuje pohotu i blud i odbija sirovu osvetu koja se rađa u prvom nastupu srdžbe; ali on je sladokusac i zadovoljava svoj tek onako kako godi njegovoj prirodi i nepcu; on ljubi, ali uživa u voljenom biću tek kad je siguran da će s njim podijeliti svoju nasladu, a to može biti samo kad je ljubav uzajamna; ako ga uvrijede, on se sveti istom kad je hladnokrvno smislio način kako da mu osveta bude što slađa. Ako je katkad okrutniji, on se tješi jer je postupao promišljeno, i naposljetku njegova je odmazda ponekad tako plemenita da se sveti praštajući.
Ove tri radnje djelo su duše koja se, da bi došla do užitka, stavlja u službu strastima. Mi ponekad trpimo glad da bismo slađe uživali u hrani koja će je zadovoljiti; odgađamo ljubavni užitak da bi nam bio što veći i odugovlačimo trenutak osvete da bi bila što sigurnija. Istina je doduše da se od sita želuca i umire, da se u ljubavi često obmanjujemo varljivim zaključcima, i da čovjek koga bismo htjeli uništiti nerijetko izbjegne našoj osveti; ali ništa nije savršeno, i mi se rado izlažemo tim opasnostima.

III
Nastavak prethodnog poglavlja - Prvi sastanak s Marijom Magdalenom - Pismo od Catterine - Drugi sastanak s opaticom u mom raskošnom kazinu u Veneciji - Sretan sam
Misaonom biću ništa ne može biti draže od života, pa ipak ljudi čulni, oni što nastoje da u njem najslađe uživaju, upravo oni u najsavršenijoj mjeri posjeduju kobno umijeće da mu ubrzaju tok i da ga skrate. Ne stoga što bi htjeli da ga skrate, ta oni bi voljeli da im vječno potraje u nasladi, već stoga što žele da mu uživanje učini tok neosjetnim. A imaju i pravo, samo neka se drže svojih dužnosti. Ipak čovjek ne smije misliti da mu je dužnost tek ono što ugađa njegovim ćutilima, jer bi to bila velika zabluda kojoj bi na kraju sam pao žrtvom.
Najsretniji je čovjek onaj koji umije sebi pribaviti najviše sreće što može, ne kršeći pri tom nikad svoje dužnosti, dok je najnesretniji onaj koji je sebe doveo u položaj gdje ga žalosna nužda sili da se neprestance drži na oprezu.
Uvjeren da će Marija Magdalena održati svoju riječ, obreh se u maloj sobi za razgovor već u deset ujutro, i čim bijah najavljen, ugledah je gdje dolazi.
– Gospode bože, pa vi ste bolesni, prijatelju!
– Nisam, božanstvena moja prijateljice, ali možda tako izgledam, jer mi nemirnoiščekivanje sreće iscrpljuje snagu. Izgubio sam tek i san, pa ako čekanje potraje, ne znam hoću li ostati na životu.
– Neće potrajati, mili moj prijatelju, ali kojeg li nestrpljenja! Hajdemo da sjednemo. Evovam ključa kazina u koji ćete ići. Tamo će biti ljudi, jer nas netko ipak mora posluživati, ali vama se neće nitko obraćati, niti ćete se vi morati ikom obraćati. Nosit ćete krinku i doći ćete tek poslije prvog noćnog sata, nikako ranije. Uspet ćete se stubištem koje se nalazi nasuprot uličnim vratima i na vrhu ćete pri svjetlu jedne svjetiljke ugledati jedna zelena vrata. Otvorit ćete ih i ući u stan koji će biti osvijetljen. Naći ćete me u drugoj sobi, a ako me ne bude, pričekat ćete me nekoliko trenutaka, možete se pouzdati u moju tačnost. Moći ćete skinuti krinku i udobno se smjestiti: naći ćete knjiga i dobru vatru.
Opis je bio savršeno jasan, te ja poljubih ruku koja mi je pružala ključ tog otajstvenog hrama i zapitah tu čarobnu ženu hoće li doći odjevena u redovničko ruho.
– Izlazim kao redovnica – reče mi ona – ali ondje imam potpunu rušnicu, da se mogupreodjenuti u svjetovnu ženu, pa čak i maskirati.
– Volio bih da mi učinite zadovoljstvo i ostanete u redovničkoj halji.
– A zašto, molim vas?
– Jer vas veoma volim vidjeti u toj odjeći.
– Ah, ah, shvaćam. Mislite da mi je glava obrijana, pa me se pribojavate. Umirite se,prijatelju, ja imam tako vješto načinjenu vlasulju da se može takmičiti s najljepšim prirodnim vlasima.
– Gospode! Što to govorite? Već me od same riječi »vlasulja« podilaze srsi. Ali nesumnjajte, za mene ćete u svakom pogledu biti čarobni. Samo vas molim, nemojte preda mnom tu strašnu vlasulju stavljati na glavu. Oh, ja vas vrijeđam, oprostite mi, očajan sam što sam vam o tome govorio. Ali recite mi, jeste li sigurni da vas neće nitko vidjeti kad budete izlazili iz samostana?
– Uvjerit ćete se sami kad obiđete otok i promotrite mala vrata koja vode na mali molo.Ja imam ključ sobe koja gleda na taj molo i potpuno se pouzdajem u sestru koja me poslužuje.
– A gondola?
– Moj ljubavnik jamči mi za vjernost gondolijera.
– Kakav li je čovjek vaš ljubavnik! Mora da je star.
– Varate se, a da je tako, bilo bi me stid. Još mu nije četrdeset godina i ima sve da budevoljen: ljepotu, duh, blagu ćud i plemenito ponašanje.
– I on vam oprašta vaše hirove?
– Što vi zovete hirovima? Nema ni godina dana što me je uzeo, a prije njega nisamupoznala muškarca, kao što ste i vi prvi koji je u meni razbudio želju. Kad sam mu se povjerila, bio je malo iznenađen, a onda se stao smijati i ukratko mi prikazao kakvoj se opasnosti izlažem ako se predam nekom brbljavcu. Želio je da zna barem tko ste, prije nego što stvari pođu dalje. Ali bilo je prekasno. Rekla sam mu da jamčim za vas, i on mi se, dakako, nasmijao što tako pouzdano jamčim za nekoga koga ne poznajem.
– Kad ste mu to sve povjerili?
– Prekjučer, i ništa mu nisam zatajila. Pokazala sam svoja i vaša pisma. On misli da steFrancuz, iako ste se u pismu predstavili kao Venecijanac. Veoma je radoznao da sazna tko ste, ali nemojte se plašiti: obećajem vam da neću nikad ni ja sama učiniti ni koraka da saznam vaše ime.
– Ni ja da saznam tko je taj čovjek što je isto toliko rijedak kao vi. Očajan sam kadpomislim na bol koju sam vam zadao.
– Ne govorimo više o tom, jer, kad promislim, uviđam da bi se samo čovjek tašt iisprazan mogao ponašati drugačije.
Prije nego što sam je napustio, dobio sam kod malog prozora nov zalog njezine nježnosti, i ona me je opet pogledom ispratila do vrata.
Naveče, u urečeni sat, odoh na sastanak. Ravnajući se tačno po njezinim uputama, dospjeh u jedan salon gdje nađoh svoju novu ljubav odjevenu u najbiraniju svjetovnu odjeću. Salon bijaše rasvijetljen višekrakim svijećnjacima kojih se svjetlo odražavalo u ogledalima, i sa četiri skupocjena jednokraka svijećnjaka koji su stajali na jednom stolu s knjigama.
Njezina mi se ljepota tad učini posve drugačijom no kad sam je upoznao kao opaticu. Na glavi nije imala ništa osim kose začešljane u raskošnu pundžu, ali ja sam brzo odvrnuo pogled, jer me zbunjivala pomisao na vlasulju i dobro sam se čuvao da joj ne polaskam na ljepoti kose.
Bacio sam se na koljena i stao zanosno ljubiti lijepe ruke, očekujući da započne ljubavni dvoboj kao prirodni ishod, ali je Marija Magdalena smatrala da mi mora pružiti otpor. Kako je ljupko to odupiranje zaljubljene ljubavnice koja odgađa trenutak sreće samo da se što slađe naužije miline! Ja sam pak, kao ljubavnik nježan i smjeran, ali smion i poduzetan, tankoćutno spajao blagost obzira sa žarom vatre koja me palila, i otimajući s najljepših usana najvatrenije poljupce, osjećao sam da mi je duša na izmaku.
Dva sata provedosmo u tom pripremnom megdanu na kraju kojeg čestitasmo jedno drugom: ja njoj što se znala oprijeti, a ona meni što sam znao obuzdati svoju nestrpljivost.
Kako smo oboje osjećali potrebu da načas počinemo, o čemu smo se bez riječi sporazumjeli, i ona mi kaza:
– Prijatelju moj, ja osjećam silan tek koji mi obećava da ću iskazati večeri svaku čast.Obećaješ li mi da ćeš se ugledati u mene.
Osjećajući se za to u svako doba spreman, ja joj obećah.
Ona pozvoni, i uđe jedna žena srednjih godina, lijepo odjevena, vrlo pristojne vanjštine, i prostre jedan stol za dvoje, a zatim, pošto je na drugi, koji nam je bio nadohvat ruke, rasporedila sav potreban pribor da se uzmognemo sami poslužiti, uze jedno po jedno stavljati na stol osam jela u posudama od sevrskog porculana koje su stajale na srebrnim grijalicama da bi se jelo održalo toplim. Bila je to ukusna i obilna večera.
Već kod prvog jela što ga okusismo prepoznah francusku kuhinju, a ona to i potvrdi. Pili smo samo burgundac i šampanjac. Ona je pripremila salatu ukusno i znalački, i u svemu što je radila bilo je toliko dražesti i lakoće da sam joj se morao samo diviti. Bilo je očito da ima ljubavnika sladokusca koji ju je znao podučiti. Bio sam radoznao da saznam tko je on, te joj za vrijeme punča rekoh da sam, bude li ona htjela zadovoljiti moju radoznalost, spreman da joj kažem svoje ime.
– Prepustimo vremenu, prijatelju moj – odgovorila je – neka ono zadovolji našuobostranu radoznalost.
Među privjescima svog sata ona je imala sićušnu kristalnu bočicu, sasvim sličnu onoj koju sam ja nosio na lančiću. Ja joj to spomenuh, i kako se u mojoj nalazio pamuk natopljen ružinim uljem, dadoh joj da pomiriše.
– I u mojoj je to isto – reći će ona, pa mi dade da pomirišem njenu bočicu.
– To je veoma rijetka tekućina – rekoh – i neobično skupa.
– Zato se i ne prodaje.
– Istina je. Ovo je ulje proizvela jedna okrunjena glava, sam francuski kralj. Napravio jesvega četvrt litre, a stajalo ga je trideset tisuća franaka.
– Ovo mi je dao moj ljubavnik, a on je to sam dobio na dar.
– Gospođa Pompadour poslala je bočicu tog ulja gospodinu Mocenigu, mletačkomposlaniku u Parizu, i to posredstvom gospodina de Bernisa, sadašnjeg francuskog poslanika u Veneciji.
– Zar ga vi poznajete?
– Imao sam čast ručati s njime upravo onog dana kad se došao oprostiti od poslanikakod koga sam bio pozvan. Gospodin de Bernis je čovjek kom je sreća bila naklona, ali on ju je svojom velikom vrijednošću znao zadržati. Ističe se duhom koliko i otmjenim porijeklom; mislim da nosi naslov grofa od Lyona. Sjećam se da su mu zbog lijepa lica dali nadimak Belle-Babet. Napisao je zbirku pjesama koja mu služi na čast.
Bilo je blizu ponoći; odlično smo se navečerali i sjedili pored dobre vatre. Uz to još zaljubljen u tu predivnu ženu i imajući na umu da nam je vrijeme dragocjeno, ja postadoh nasrtljiv. Ona se i dalje opirala.
– Nesmiljena prijateljice, zar ste mi obećali sreću samo zato da me sad mučite svimTantalovim mukama? Ako već nećete popustiti ljubavi, popustite barem prirodi, ležite i počinite.
– Zar vam se spava?
– Nimalo, ali sad je doba da se ide u krevet. Dopustite dakle da vas smjestim u postelju,a ja ću ostati kod vašeg uzglavlja, ili ću se povući ako želite.
– Ako me napustite, znajte da ćete mi nanijeti velik bol.
– Moj će biti još veći, vjerujte mi, ali ako ostanem, što ćemo raditi?
– Mogli bismo odjeveni otpočinuti na ovoj sofi.
– Odjeveni! Pa neka bude. Ja ću vas pustiti da spavate ako to želite, ali ako ja ne budemspavao, morat ćete mi oprostiti, jer spavati pored vas, i još k tome odjeven! To bi značilo zahtijevati nemoguće.
– Pričekajte.
Ona se dignu, s lakoćom izvrne sofu, izvuče jastuke, ponjave i pokrivalo, i za tren oka evo divne postelje, široke i udobne. Zatim uzme jednu veliku maramu i ovi mi je oko glave, te uzevši drugu, zamoli me da joj učinim istu ljubaznost.
Ja se prihvatih posla, sakrivajući gadljivost pred vlasuljom, kadli me jedno dragocjeno otkriće najugodnije iznenadi jer umjesto vlasulje osjetim pod dlanovima najkrasniju kosu što se može zamisliti. Uskliknuo sam od sreće i udivljenja, našto se ona od sveg srca nasmijala. Zatim mi reče da redovnice nemaju druge obaveze već da skrivaju kosu pred očima prostog puka. I rekavši to, spretno me gurne, te se ja prevalili po sofi koliko sam dug i širok. Hitro se podignem, u hipu se otarasim odjeće i bacim se više na nju negoli uza nju. Ali ona je ostala jaka i, obgrlivši me objema rukama, stane me moliti neka joj oprostim za sve ove patnje što mi ih nanosi. Ono glavno nisam još dobio, i sav sam gorio u vatri čežnje, ali sam obuzdavao svoje nestrpljenje, jer sam smatrao da još nemam prava biti preuzetan.
Počeh odvezivati svilene vrpce, sretan što mi to pušta, i trepereći od milja, razotkrih najdivnije grudi koje obasuh poljupcima. Ali sva njezina popustljivost ostade na tome, dok sam ja sve više plamtio što sam ljepše draži otkrivao, te udvostručili napore, ali sve uzalud: naposljetku od umora moradoh popustiti i zaspah u njezinu naručju, stežući je čvrsto uza svoje grudi.
Probudila nas je bučna zvonjava.
– Što je to? – povikah, trgnuvši se iz sna.
– Ustajmo, mili moj prijatelju, vrijeme je da se vratim u samostan.
– Odjenite se i priuštite mi zadovoljstvo da vas vidim u svetačkom ruhu, kad već odlazitekao djevica.

– Budi zadovoljan za ovaj put, ljubljeni moj prijatelju, i nauči od mene podnositiodricanje: drugi put ćemo biti sretniji. Kad odem, možeš ovdje otpočinuti ako ti se nikud ne žuri.
Ona pozvoni i opet se pojavi ona žena od sinoć koja je bez sumnje bila potajna službenica i pouzdanica ovih ljubavnih misterija. Marija Magdalena joj naredi da je očešlja i uredi kosu. Zatim skine haljinu, zatvori nakit u jedan sekreter i navuče redovničku košulju ispod koje sakrije one dvije čarobne kugle koje su ove zamorne noći bile glavni izvor moje sreće; naposljetku se odjene u svoju redovničku halju. Kako je pouzdanica izišla da dozove gondolijere, ona mi priđe, poljubi me strasno i nježno, rekavši:
– Čekam te prekosutra da mi rečeš koju ću noć provesti s tobom u Veneciji; i onda ćeš,slatki moj ljubavniče, biti potpuno sretan, a i ja također. Zbogom.
Zadovoljan, premda ne i zadovoljen, ja legoh na sofu i prospavah mimo do podneva.
Izišao sam neopažen ni od koga, i pomno zakrinkan uputih se do Laure koja mi je predala jedno pismo od moje drage Catterine. Pismo je glasilo ovako:
»Evo ti, dragi prijatelju, šaljem jedan uzorak svog načina mišljenja, i nadam se ne samo da me neće uniziti u tvojim očima već da ćeš me, pročitavši ovo, i pored moje mladosti smatrati doraslom da čuvam svaku tajnu i dostojnom da ti budem žena. Budući da sam sigurna u tvoje srce, ne mogu te koriti što si bio suzdržljiv preda mnom, a kako nisam ljubomorna ni na što što bi te moglo rastresti i pomoći da strpljivo snosiš našu okrutnu odvojenost, to se mogu samo radovati svemu što ti pričinja veselje... Slušaj, dakle. Jučer, dok sam prolazila jednim hodnikom, ispustila sam čačkalicu koju sam imala u ruci, i da je podignem, morala sam pomaći jedan stočić koji je prikrivao jednu pukotinu u pregradi. Kako sam već postala radoznala kao prava opatica, a radoznalost je porok koji se prirodno rađa u dokolici, prislonila sam oko na tu pukotinu i ugledala, koga? Tebe, slatki moj prijatelju, gdje vrlo živahno razgovaraš s mojom dražesnom prijateljicom, majkom Marijom Magdalenom. Ti bi teško mogao zamisliti moje iznenađenje i moju radost. Međutim ova dva osjećaja ubrzo uzmaknuše pred bojazni da će me netko primijetiti, što bi moglo izazvati neželjenu izvjedljivost neke brbljavice. Brzo sam gurnula stočić na njegovo mjesto i udaljila se. Reci mi sve, ljubljeni moj prijatelju, učinit ćeš me sretnom. Kako bih te mogla ljubiti iz sve duše, a ne biti radoznala da saznam cijelu povijest tog čudesnog događaja! Reci mi zna li ona tko si ti i kako si je upoznao. To je moja nježna prijateljica, ona ista o kojoj sam ti pisala, ne smatrajući za potrebno da ti otkrijem njezino ime. Ona me podučava francuski i daje mi knjige iz kojih sam naučila stvari što ih zna malo žena. Bez nje bi se, moj prijatelju, otkrio pravi uzrok one nezgode koja umalo da me nije stajala života. Ona se pobrinula da imam dosta platna i ponjava. Ja joj dugujem svoju čast, ali time je ona nužno morala saznati da imam ljubavnika, kao što ja znam da ga ima i ona, ali mi nismo bile radoznale da otkrijemo jedna drugoj svoju tajnu. Majka Marija Magdalena jedinstvena je žena i ja sam uvjerena da se vi volite, jer ne može biti drugačije kad se poznajete. Ali kako nisam ljubomorna, zaslužila sam da mi sve kažeš. Međutim, ja vas oboje žalim, jer sve što ćete moći uraditi samo će, bojim se, uzaludno raspaljivati vašu strast. Cijeli samostan misli da si bolestan, a ja umirem od želje da te vidim.
Dođi dakle barem jedanput. Zbogom.«
Usprkos poštovanju koje mi je ovo pismo ulijevalo, ono me je uznemirilo: bio sam doduše potpuno siguran u svoju dragu Catterinu, ali ona nas je pukotina mogla izložiti i drugim očima. Osim toga bio sam prisiljen da svoju milu i odanu prijateljicu obmanem nekom izmišljotinom, jer su mi čast i tankoćutnost nalagale da joj prešutim istinu.
Smjesta joj napisah da njezino prijateljstvo prema majci Mariji Magdaleni zahtijeva da je bez odlaganja upozori da ju je vidjela u razgovoru s jednim maskiranim muškarcem, zatim joj priznah da sam na glas o njenim odlikama i ljepoti zaželio da je upoznam i dao je pozvati u sobu za razgovor pod izmišljenim imenom, i neka se dobro čuva da joj ne otkrije tko sam, ali joj može reći da je u meni prepoznala onog istog što svake nedjelje dolazi na misu u njihovu crkvu. Na kraju sam je bestidno uvjeravao da između nas nema nikakve ljubavi, ne tajeći pri tom da mi se Marija Magdalena čini savršenom ženom.
Na dan sv. Katarine, zaštitnice moje drage ženice, nakanio sam da miloj zatvorenici koja je trpjela samo zbog mene priuštim radost da me vidi. Izašavši iz kuće primijetih, dok sam ulazio u gondolu, kako me slijedi neki čovjek. Obuzeše me razne sumnje i ja odlučih da se osvjedočim jesu li opravdane.
Čovjek se također ukrca u gondolu i pođe za mnom. To je mogla biti i puka slučajnost, ali ja se ipak, za svaku sigurnost, iskrcah u Veneciji kod palače Morosini del Giardino; moj čovjek siđe za mnom: sumnje dakle više nije bilo. Ja iziđem iz palače i, uputivši se prema Flandrijskoj pošti, zaustavim se u jednoj uskoj uličici i s bodežem u ruci pričekam da iza ugla naiđe uhoda, zaskočim ga i, pograbivši ga za ovratnik, pritisnem ga u jedan mračni kut i stavivši mu oštricu noža pod grlo zapovjedim mu da mi kaže što hoće od mene. Sav se tresao i već mi je htio sve priznati kad na nesreću netko uđe u ulicu i lopov mi izmaknu. Nisam doznao ništa, ali sam bio siguran da će se ta osoba odsad držati na smjernom odstojanju. To mi je pokazalo koliko bi nekom upornom radoznalcu bilo lako doznati tko sam, te odlučih da u Murano više ne idem bez maske ili pak da idem samo noću.
Sutradan, kad sam imao posjetiti svoju lijepu opaticu da saznam koju će mi noć doći u Veneciju na večeru, pojavih se već rano ujutro u sobi za razgovor. Ona dođe, ne puštajući me da čekam ni trenutka, a lice joj bijaše ozareno od radosti. Odmah me obasu pohvalama što se ponovo pojavljujem u njihovoj crkvi. Sve redovnice, reče, bile su ushićene što me nakon tri sedmice opet vide.
– Glavarica je – nadodala je – izrazila živu radost što te ponovo vidi i izjavila da će onasasvim sigurno otkriti tko si.
Tad joj ja ispričah događaj s uhodom, i mi se složismo da je to vjerojatno bilo sredstvo kojim se ta pobožna žena poslužila da bi doznala tko sam.
– Odlučio sam, božanstvena moja prijateljice, da više ne dolazim k vama na misu.
– To će za me biti teško odricanje – odvrati ona – ali zbog našeg zajedničkog interesa nemogu a da ne odobrim tvoju odluku.
Na to mi ona ispriča stvar s izdajničkom pukotinom.
– Ali – nadovezala je – pukotina je već zapušena i s te strane nema više bojazni. Na tome je upozorila jedna mlada samostanska pitomica koju neobično volim, a ona je meni veoma privržena.
Nisam pokazao nikakve želje da saznam ime te pitomice, te mi ga ona i ne kaza.
– A sad mi reci, anđele moj, da li je trenutak moje sreće odgođen.
– Jest, ali samo za dvadeset i četiri sata. Naša novozaređena sestra pozvala me u svojusobu na večeru, a ti valjda i sam uviđaš da nema vjerodostojnog izgovora pod kojim bi se takav poziv mogao otkloniti.
– A zar joj ti ne bi mogla povjeriti pravi i najvjerodostojniji razlog odbijanja zbog kojegbih mogao zaželjeti da više nikad ne večera?
– To ne bih nikako, jer povjeravanje u samostanu nikad ne ide do te tačke. Osim toga,prijatelju moj, ovakav se poziv može odbiti jedino ako se želi steći nepomirljivu neprijateljicu.
– Zar joj ne bi mogla reći da si bolesna?
– Mogla bih, a što onda s posjetima?
– Razumijem, ako odbiješ, moglo bi se posumnjati u bijeg.
– U bijeg! To je nemoguće, ovdje se ne vjeruje u mogućnost da bi netko mogao pobjeći.
– Jedino dakle ti možeš učiniti to čudo?
– U to možeš biti sasvim siguran, ali to čudo čini ovdje zlato, kao uostalom i drugdje.
– A možda to rade i druge?
– Prošlo im je za to vrijeme. Ali sad mi reci, draga moja ljubavi, gdje ćeš me čekatiprekosutra drugog sata nakon zalaska sunca?
– Zar te ne bih mogao čekati ovdje, u tvom kazinu?
– Ne, jer će me sam moj ljubavnik odvesti u Veneciju.
– On sam.
– Da, on sam.
– To je nevjerojatno.
– A ipak je prava istina.
– Čekat ću te na Trgu svetog Ivana i Pavla, iza podnožja kipa Bartolomea da Bergamo.
– Nikad nisam vidjela ni taj trg ni taj kip osim na slikama, ali to mi je dovoljno; doći ćuneizostavno. Samo bi me veliko nevrijeme moglo spriječiti da ne odem na sastanak na koji me vuče moje srce.
– Ali ako se to desi?
– Ništa neće biti izgubljeno, prijatelju moj, počet ćemo ponovo, pa ćete vi doći kao štoste došli i danas da se dogovorimo za jedan drugi dan.
Nisam smio gubiti vrijeme, jer nisam imao kazina. Uzeo sam još jednog veslača, te stigoh na Trg sv. Marka za manje od četvrt sata i odmah poletjeh da pronađem ono što mi je trebalo.
Kad jedan smrtnik ima sreću pa je u milosti boga Plutona, te ako uz to ima i zrno pameti, može biti siguran da će mu gotovo sve ići od ruke; i tako ja nisam morao mnogo tražiti da pronađem kazino kakav sam želio. Bio je to najljepši kazino u okolici Venecije, i – razumije se – najskuplji. Nekad je pripadao engleskom poslaniku lordu Oldernessu, koji ga je, kad je odlazio iz Venecije, za jeftine novce prepustio svom kuharu. Novi mi ga vlasnik iznajmi do Uskrsa za stotinu cekina koje mu izbrojih unaprijed, pod uvjetom da mi on osobno priprema objede i večere kad mu to zapovjedim.
Imao sam pet prostorija namještenih s izvanrednim ukusom, a sve kao da je bilo smišljeno za ljubavnu nasladu, uživanje i raskošno gošćenje. Jelo se služilo kroz jedan slijepi prozor uglavljen u stijenu i proviđen posebnom napravom s pomičnim pladnjevima koja je sasvim ispunjala otvor tako da se gospodari i posluga nisu mogli vidjeti. Salon je bio ukrašen divnim ogledalima, kristalnim lusterima, višekrakim svijećnjacima od pozlaćene bronce i prelijepim trimoom[4] iznad kamina od bijela mramora koji je bio sav obložen pločicama od kineskog porculana i oslikan ljubavnim parovima u položajima koji su svojom golotinjom raspaljivali maštu gledaoca. Slijeva i zdesna bili su smješteni raskošni i udobni divani.
[4] Trimo (franc, trumeau), visoko ogledalo između dva prozora ili nad kaminom.
Pokraj salona nalazila se jedna osmorokutna prostorija koje su svi zidovi, pod i strop bili pokriveni prekrasnim venecijanskim ogledalima tako raspoređenim da su sa svih strana i u svim položajima odražavala i umnožavala lik ljubavnog para koji bi onamo ušao.
Tik uz ovu prostoriju nalazio se lijep alkoven s dvojim skrivenim vratima, desno je bio ukusno uređen kabinet za toaletu, a lijevo budoar koji kao da je bio stvoren za majku ljubavi, i napokon kupaonica od kararskog mramora.
Ukrasi na stropovima bili su svuda izdjelani od mljevena zlata ili oslikani cvijećem i spletovima arabeski.
Pošto sam naložio da se u sve lustere stave svijeće i da se prostre najfinija i najljepša posteljina svagdje gdje je to bilo potrebno, naredih kuharu da, ne mareći na trošak, pripremi najraskošniju i najukusniju večeru za dvoje, a u prvom redu neka se pobrine da nabavi najfinija vina. Uzevši zatim ključ od ulaznih vrata, rekoh vlasniku da ne želim nikoga susresti ni pri dolasku ni pri odlasku.
Primijetio sam sa zadovoljstvom da ura njihalica u alkovenu ima budilicu, jer sam, usprkos ljubavi, lako potpadao pod vlast snova.
Kad je napokon sve bilo uređeno kako samo može poželjeti pažljiv i tankoćutan zaljubljenik, odoh da kupim najdražesnije papučice koje sam mogao naći i noćnu kapicu od alansonske čipke.
Nadam se, čitaoče, da me nećeš prekoriti što tako podrobno opisujem ovaj susret, pomisli samo da sam se spremao primiti na večeru najdivotniju sultaniju gospodara svijeta i da sam toj novovjekoj graciji rekao da imam kazino. Zar sam mogao započeti time da joj dam lošu sliku o svojoj istinoljubivosti?
U određeno vrijeme, dva sata nakon zalaska sunca, otputih se u svoju palaču. Bilo bi teško opisati iznenađenje gospodina francuskog kuhara kad je vidio gdje dolazim sam. Kako nisam sve prostorije zatekao osvijetljene kako sam zapovjedio, uzeh mu oštro prigovarati i dadoh mu do znanja da ne volim dvaput govoriti isto.
– Drugi put neću propustiti da izvršim gospodinove zapovijedi.

– Poslužite večeru.
– Gospodin je naručio za dvoje.
– Poslužite za dvoje i ovog puta budite prisutni večeri da vam mogu reći koja su jeladobro a koja loše pripremljena.
Večera bi poslužena propisanim redoslijedom, dva jela najedanput. Ja sam svemu prigovarao, ali sve je u stvari bilo odlično pripremljeno, divljač, jesetra, ostrige, jelen-gljive, slatko, vina su bila od najbolje vrste, a sve je bilo posluženo u posudama od engleskog porculana i pozlaćena srebra.
Rekoh mu da je zaboravio na tvrdo kuhana jaja, sardelice i miješani ocat za pripremanje salate. On podignu oči prema nebu kao da se optužuje za neki teški grijeh.
Poslije večere koja je potrajala dva sata i koja mi je pribavila velik ugled u očima mog ugostitelja, zatražih račun. On mi ga za četvrt sata donese i ja, pregledavši ga, zaključili da je umjeren. Pošto sam ga otpustio, pođoh da legnem u veličanstvenu postelju koja se nalazila u alkovenu, gdje se uskoro odlična večera združi s najslađim snom kojeg bih bez djelovanja burgundca i šampanjca sigurno bio lišen, jer bih neprestano zamišljao kako ću se slijedeće noći nalaziti na ovom istom mjestu i posjedovati svoju božicu.
Probudih se kad je već uvelike bio dan i, naručivši za naveče najbiranija voća i sladolede, otiđoh.
Da skratim dan koji bi mi nestrpljiva čežnja učinila vrlo dugim, uzeh igrati i sa zadovoljstvom ustanovih da mi Fortuna nije nesklonija od ljubavi.
Došao sam na sastanak sat prije zakazana vremena, i premda je noć bila hladna, nisam to ni osjećao.
Tačno u dogovoreni sat opazih kako se približava jedna barka na dva vesla. Čim je dodirnula obalu, iz nje izađe jedna zakrinkana osoba, izmijeni nekoliko riječi s lađarom na pramcu i uputi se prema kipu. Kako mi se primicala, moje je srce sve radosnije kucalo, ali kad razabrah da je to neki muškarac, uklonih se u stranu, prekoravajući se što nisam uzeo svoje pištolje. Za to vrijeme maska je obišla kip i prišla mi s prijateljski ispruženom rukom. Prepoznao sam svog anđela. Ona se nasmija mom iznenađenju, ovjesi mi se o ruku, i mi se bez riječi uputismo prema Trgu sv. Marka, te za kratko vrijeme stigosmo do mog kazina koji se nalazio na svega stotinu koraka od Kazališta St. Moise.
Našao sam sve pripremljeno onako kako sam želio. Uspesmo se i ja brzo svukoh svoju krabulju, ali Marija Magdalena se radosno stala šetati kazinom uzduž i poprijeko, zagledajući u sve kutke tog čarobnog mjestanca koje ju je dočekalo. Presretna i stoga što ja sa svih strana ushićeno promatram dražesti njenog lika, htjela je da se u njenom nakitu i odjeći divim i velikodušnosti njena ljubavnika.
Bila je zadivljena čarobnom opsjenom zrcala koja su joj, i kada je stajala nepomična, pokazivala njen lik na tisuću različitih načina. Njene umnožene slike što su ih odražavala zrcala uz svjetlost mnogobrojnih svijeća postavljenih u tu svrhu pružale su joj sasvim nov prizor od kojeg nije mogla odvojiti pogleda.
Sjedeći na okruglom stočiću, ja sam u zanosu promatrao otmjenost cijele njene osobe. Imala je na sebi kaput od ružičasta baršuna izvezen zrncima zlata i hlače od sjajne crne svile, kopče su joj bile od briljanata; na malom prstu jedne ruke bijaše joj dragulj velike vrijednosti, a na drugoj ruci prsten s okom od jednostavne bijele svile pokrivene kristalom. Njen ogrtačić od crne čipke bio je prelijep, finog kroja i uzorka. Da je uzmognem bolje promotriti, ona mi priđe i ostade stojeći preda mnom. Ja uzeh razgledati njene džepove i nađoh u njima zlatnu burmuticu, kutijicu ukrašenu sitnim biserjem, malen zlatan tok, prekrasan dogled, maramice od najfinijeg batista, više natopljene negoli namirisane najskupocjenijim miomirisima.
Pomno sam razgledao izradu skupocjenih satova, lanaca, svjetlucavih privjesaka od dijamanata; na kraju nađoh jedan pištolj: bilo je to englesko oružje od čistog čelika i najfinije izrade.
– Sve što vidim na tebi, božanstvena moja prijateljice, sve je ispod tvoje vrijednosti, aline mogu a da ne dam oduška divljenju što ga osjećam prema tom izuzetnom, gotovo bih rekao čudesnom biću koje te želi uvjeriti da si ti doista njegova draga.
– To mi je i on rekao kad sam ga zamolila da me odvede u Veneciju i ostavi me ovdje.»Zabavljaj se dobro«, rekao mi je, »želio bih samo da ti onaj koga ćeš usrećiti dokaže da je toga dostojan«.
– To je čudesan čovjek, ponavljam, sazdan po uzorku koji je bio stvoren samo za nj.Ljubavnik takvog kova jest jedinstven i ja znam da mu nikad neću moći biti nalik, kao što se bojim da neću znati zaslužiti sreću koja me je zaslijepila i omamila.
– Dopusti mi da se sama pođem presvući.
– Budi gospodarica svoje volje.
Nakon četvrt sata moja se draga vratila. Bila je očešljana na muški način: prednji pramenovi spuštali su joj se u uvojcima do dna obraza, kosa vezana čvorom crne vrpce sezala je do pregiba gdje su počinjala bedra, njeni su oblici podsjećali na Antinoja[5], i da nije bilo njene odjeće francuskog kroja, opsjena bi bila potpuna. Ja sam bio u stanju neke začaranosti, moja mi se sreća činila nezbiljskom.
[5] Antinoj, mladi Grk, čuven sa svoje velike ljepote, ljubimac cara Hadrijana. Umro je 130. godine.
– Ne, božanstvena ženo, ti nisi stvorena za smrtnika – rekoh joj – i ja predosjećam danikad nećeš biti moja. Neko će te čudo, u času kad te budem htio posjedovati, oteti mojoj plamenoj želji. Tvoj će božanski suprug, ljubomoran možda na običnog smrtnika, uništiti sve moje nade. Možda me za nekoliko časaka više neće ni biti.
– Jesi li lud, prijatelju moj? Ako hoćeš, ja sam za tren tvoja.
– Ah, ako hoću! Makar i natašte, ali dođi, ljubav i sreća bit će moja hrana.
Njoj je bilo hladno, pa sjedosmo kraj vatre. Ne mogavši više obuzdavati nestrpljenje, otkopčah dijamantnu kopču koja je pridržavala nabranu čipku na prsima. Čitaoče, ima tako živih, tako slatkih osjećaja da godine tek malo mogu oslabiti sjećanje na njih, a vrijeme ih nikada ne briše. Moja su usta već jednom pokrila cjelovima te čarobne grudi, ali tada mi nesretni steznik nije dao da im se divim u čitavom njihovom savršenstvu. Ovog puta osjetih da su slobodne od svake stege i suvišnih prsluka. Nikad nisam vidio, nikad dodirnuo nešto ljepše; i dvije bi divne kugle Medicejske Venere, sve kad bi im Prometejeva iskra udahnula život, izblijedjele pred grudima moje božanstvene opatice.
Gorio sam od želje i spremao se da je zadovoljim, kad me ta moja čarobnica umiri jednom riječi: »Pričekajmo poslije večere!« Ja pozvonih, a ona zadrhta.
– Umiri se, prijateljice.
I ja joj tad objasnih tajnu.
– Moći ćeš reći svom ljubavniku da te nitko nije vidio.
– On će znati cijeniti tvoju pažljivost, i pogodit će da nisi novajlija u umijeću zavođenja.Ali po svem sudeći, ja nisam jedina koja s tobom uživa u krasotama ovog dražesnog boravišta.
– Krivo misliš i vjeruj mi na riječ da si ti prva žena koju ovdje gledam. Ti nisi, divnaženo, moja prva strast, ali ćeš biti posljednja.
– Bit ću sretna ako ti budeš zadovoljan. Moj je ljubavnik zadovoljan, on je blag, dobar iljubazan, ali s njim je moje srce uvijek bilo prazno.
– I njegovo mora da je prazno, jer da je njegova ljubav od iste vrsti kao moja, nikad me tine bi usrećila.
– On me voli kao što ja volim tebe, a vjeruješ li da te volim?
– Volio bih vjerovati, ali ti mi ne bi dala da...
– Šuti, ne govori, jer ja znam da ću ti moći oprostiti samo ako mi ništa ne ostavišsakriveno. Radost koju ovog časa osjećam dolazi više od nade da ti nijednu želju neću ostaviti neispunjenu negoli od pomisli da ću provesti s tobom jednu noć punu slasti. Bit će to prva u mom životu.
– Kako? Zar nikad nisi provela nijednu noć sa svojim prijateljem?
– Mnoge, ali su prijateljstvo, zahvalnost, ljubaznost bili, mislim, jedini moji pokretači,sastancima je nedostajala ljubav. Usprkos tome, moj je ljubavnik nalik tebi, duha je veselog i bodrog poput tvog, i što se tiče vanjskog izgleda, veoma je lijep, a ipak to nisi ti. Mislim da je bogatiji od tebe, premda bi se, sudeći po ovom kazinu, reklo da je obrnuto, ali što znači bogatstvo u ljubavi! I nemoj misliti da te smatram manje vrijednim od njeg zato što misliš da u tebi ne bi bilo pregaralačke snage da mi dozvoliš izvjesna izbivanja; naprotiv, ja znam da me ti ne bi volio kao što sam presretna da me voliš, kad bi mi rekao da bi za neku od mojih ćudi imao isto razumijevanje kao on.
– Hoće li biti radoznao na pojedinosti ove noći?
– Mislit će da će mi pričiniti zadovoljstvo ako me zamoli da ga obavijestim, i ja ću musve ispričati, izuzevši okolnosti koje bi ga mogle poniziti.
Poslije večere za koju je kazala da je odlična, ona uze pripremati punč, a u to se dobro razumjela.
Međutim, osjećajući kako mi nestrpljenje raste, ja joj rekoh:
– Pomisli da imamo samo sedam sati pred sobom, i da ćemo biti lude ako ih provedemoovdje.
– Govoriš mudrije od Sokrata – odgovori ona – tvoja me rječitost razoružava: dođi!
Ona me povede u kićeni kabinet za toaletu, gdje joj ponudili na dar dražesnu noćnu kapicu, moleći je da se očešlja na ženski način. Ona je uze s veseljem i zamoli me neka se svučem u salonu, obećavši da će me pozvati čim bude u krevetu.
Nisam dugo čekao, jer kad je uživanje posrijedi, posao se brzo obavi. Pao sam u njen zagrljaj pijan od ljubavi i sreće, i čitavih sedam sati davao sam joj najopipljivije dokaze svog žara i osjećaja koje mi je ulijevala. Ona me doduše nije naučila ničem novom što se tiče materijalne strane, ali zato mnogo u uzdasima, zanosima, ushitima, osjećajima koji se mogu roditi samo u osjećajnoj duši, u najslađim trenucima.
Ja sam na tisuću raznolikih načina mijenjao uživanje i iznenađivao sam je otkrivajući joj saznanje da može više uživati nego što je i mislila. Napokon odjeknu kobna zvonjava i zanosima moradosmo učiniti kraj. Ali prije nego što će se izvinuti iz mog zagrljaja, ona podignu oči prema nebesima kao da zahvaljuje svom božanskom gospodaru na svesrdnom nastojanju kojim se usudila da mi razotkrije svoju strast.
Obukosmo se, a ona me, videći gdje joj stavljam u džep lijepu čipkanu kapu, uze uvjeravati da će je čuvati cijelog života kao svjedoka sreće kojom bijaše obasuta.
Pošto smo popili šalicu kave, iziđosmo, i ja je ostavih na Trgu sv. Ivana i Pavla, obećavši da ću je prekosutra posjetiti. Kad sam vidio da se nesmetano ukrcala u svoju gondolu, otiđoh na počinak, i nakon deset sati neprekidna sna bijah opet pri svojoj staroj snazi.

IV
Nastavak prethodnog poglavlja - Posjeta u samostanskoj sobi za razgovor i susret s Marijom Magdalenom - Pismo koje mi je napisala i moj odgovor - Novi sastanak u kazinu u Muranu, u nazočnosti njena ljubavnika
Kao što sam joj obećao, prekosutra sam je došao posjetiti. Ali čim se pojavila u sobi za razgovor, reče mi da se najavio njen prijatelj, da ga ona svakog časa očekuje i da se nada da će me sutra vidjeti. Ja se udaljih.
Blizu mosta primijetih kako iz gondole izlazi neki slabo maskirani muškarac. Bacih pogled na lađara i prepoznah u njem jednog od gondolijera u službi francuskog poslanika. »To je on«, rekoh u sebi, i praveći se da ga ne zapažam, vidjeh gdje ulazi u samostan: sumnje više nije bilo, i ja se uputih u Veneciju, oduševljen zbog svog otkrića, ali i s čvrstom odlukom da o tom ništa ne kažem svojoj ljubavnici.
Vidio sam je sutradan, i evo kakav smo razgovor vodili:
– Moj prijatelj – reče mi ona – došao je jučer da se oprosti sa mnom do božičnihpraznika. Ide u Padovu, ali sve je uređeno da možemo večerati u njegovom kazinu kad god zaželimo.
– A zašto ne u Veneciji?
– Molio me je da ne odlazim onamo za vrijeme njegova izbivanja. On je čovjek razborit ioprezan, i ja mu to nisam smjela odbiti.
– Vrlo dobro. Kad bismo dakle mogli zajedno večerati?
– U nedjelju, ako želiš.
– Ako želim nije prava riječ, jer ja želim uvijek. U nedjelju ću dakle doći u sumrak ičekat ću te čitajući. Jesi li rekla svom prijatelju da ti nije bilo loše u mojoj palači?
– Sve, sve on zna; ali, srce moje, jedna ga stvar zabrinjava: boji se kobnog debljanja.
– Neka umrem ako sam na to pomislio. Ali, draga, zar se s njim ne izlažeš istojopasnosti?
– Ne, to je nemoguće.
– Razumijem. Morat ćemo ubuduće biti vrlo oprezni. Mislim da se devet dana prijeBožića prestaju nositi maske,[6] te ću tada biti prisiljen dolaziti u tvoj kazino morem, jer bi me inače lako mogla prepoznati ista ona uhoda koja me je već jednom pratila.
[6] U Veneciji se nije smjelo ići gradom pod maskom od 16. do 24. prosinca.
– Da, to je veoma mudra odluka, a ja ću te uputiti kako ćeš lako pronaći obalu. Nadamse da ćeš dolaziti i za vrijeme korizme, premda kažu da bog želi da tada trapimo svoja tijela. Zar nije smiješno da postoji jedno vrijeme u godini kad bog želi da se zabavljamo kao ludi, a u drugo pak moramo, da bismo mu ugodili, živjeti u odricanjima? Što jedna obljetnica ima zajedničko s božanstvom, i kako mogu čini stvorenja djelovati na Tvorca kog moj razum može zamisliti samo kao potpuno nezavisnog? Čini mi se, ako je bog stvorio čovjeka sposobnog da ga vrijeđa, da onda čovjek ima pravo da radi sve što mu je Stvoritelj zabranio, jer su svi nedostaci u njegovu ustrojstvu božje djelo. Može li se bog zamisliti skrušen za vrijeme korizme?
– Lijepa moja prijateljice, ti neobično dobro rasuđuješ, ali hoćeš li mi reći gdje si naučilatako misliti i kako si, živeći u samostanu, uspjela preskočiti na drugu obalu?
– Da, moj mi je prijatelj donosio dobre knjige, ja sam marljivo čitala, i svjetlost istineraspršila je tamu koja je zamračivala moj pogled. I kad razmišljam o samoj sebi, uvjeravam te da osjećam u sebi daleko više radosti što sam našla nekog tko mi je prosvijetlio duh negoli žalosti što sam pošla u redovnice; jer, nesumnjivo, najveća je sreća živjeti i moći umrijeti u miru, a tomu se ne možeš nadati ako slušaš brbljarije kojima nam svećenici pune uši.
– Ja mislim kao i ti, ali moram ti se diviti, jer prosvijetliti duh tako pun predrasuda kaošto je morao biti tvoj nije mogao biti posao tek od nekoliko mjeseci.
– Ja bih sigurno mnogo kasnije progledala da nisam bila toliko nakljukanapredrasudama. U mom je duhu neprozirni zastor dijelio istinu od zablude, i jedino ga je razum mogao ukloniti, ali šta je mogao moj jadni razum kad su mi, tako reći, postavili kao zakon da ga se plašim, da bježim od njega kao da bi me njegova luč mogla opržiti umjesto da me prosvijetli. Čim mi je on dokazao da se razumno biće mora upravljati samo prema svojim vlastitim zaključcima, ja sam ga prihvatila bez ograničenja, i povoj koji mi je skrivao istinu sam se od sebe razderao. Očiglednost istine ukazala se sa svom jasnoćom, gluposti su nestale, i ja se ne bojim da bi me mogle opet jednom nadvladati, jer svakim danom sve više jačam, i mogu reći da sam počela voljeti boga tek otkad sam spoznala koliko je lažan pojam što su mi ga svećenici o njem stvorili.
– Ja ti čestitam. Bila si sretnija od mene, jer si u godinu dana prevalila više puta negoli jau deset.
– Znači, ti nisi počeo s čitanjem onog što je napisao lord Bolingbroke? Prije kojih pet ilišest mjeseci, kad sam čitala Charronov Razgovor o mudrosti, doznao je to, ne znam kako, moj ispovjednik i usudio mi se reći u ispovjedaonici da se kanim takvih knjiga. Odgovorila sam mu da moja savjest zbog toga nije uznemirena i da ga prema tome ne mogu poslušati. »Ako je tako«, odvratio je, »ja vam neću dati odrešenje«. – »A ja ću usprkos tome pristupiti pričesti« rekoh mu ja! Na to se on razljutio i otišao biskupu Diedu da ga zapita kako da postupi. Njegova me je presvjetlost posjetila i natuknula mi da mi je dužnost pokoravati se svom ispovjedniku. Odgovorila sam mu da su dužnosti obostrane i da je svećenikova dužnost da me u ispovjedaonici sasluša, da mi naloži razumnu pokoru i da me odriješi; i da on sebi ne smije dopustiti čak ni da mi daje savjete ako ih ja ne tražim. Dodala sam i to da je ispovjednikova dužnost da izbjegava sablazan, pa ako ustraje u tom da mi ne da odrešenje, što može učiniti, ja ću ipak zajedno s drugim redovnicama ići na pričest. – Biskup, videći da uzalud troši riječi, naredi ispovjedniku da me prepusti mojoj savjesti. To mi nije bilo dovoljno, i moj prijatelj ishodi mi kod pape pastirsko pismo koje me ovlašćuje da se ispovijedam kod koga želim. Sve mi sestre zavide na toj povlastici, ali ja sam se njome poslužila svega jednom, da stvorim presedan i da pisano pravo utvrdim činom jer stvar doista ne vrijedi truda. Ispovijedam se uvijek kod tog istog svećenika, a on nije nikad u neprilici da mi dade odrešenje, jer mu kazujem samo ono što želim.
– A za ostalo se sama odrešuješ?
– Ispovijedam se bogu koji jedini može vidjeti u dno mojih misli i prosuditi stupanjispravnosti ili neispravnosti mojih čina.
Ovaj razgovor otkrio mi je da je moja ljepotica ono što se naziva bezvjerničkim duhom, ali se tome nisam začudio, jer je ona imala ne samo potrebu da udovoljava svojim ćutilima, nego još više da umiri svoju savjest.
U nedjelju poslije ručka uzeh gondolu na dva vesla i uputih se da oplovim otok Murano kako bih pronašao i upamtio obalu kazina i otkrio mala vrata kroz koja je moja prijateljica izlazila iz samostana, ali uzalud sam gubio vrijeme i trud, jer sam obalu našao tek u devetnici, a mala vrata istom nakon šest mjeseci, i još k tome uz životnu opasnost. Ali o tome ćemo govoriti kad bude vrijeme.
Čim se približio ugovoreni sat, ja se otputih u hram i, čekajući svog idola, zabavljao sam se listajući knjige male biblioteke koja se nalazila u budoaru. Nije ih bilo mnogo, ali su bile odabrane i dostojne mjesta. Nalazilo se tu sve što je pisano protiv vjere i sve što su najsladostrasnija pera napisala o nasladi; knjige zavodničke čiji je raspaljiv stil tjerao čitaoca da u stvarnosti potraži ono što su one prikazivale samo u slici. Nekoliko bogato uvezanih knjiga in folio sadržavalo je samo razbludne bakroreze. Njihova velika vrijednost sastojala se više u čistoći crteža i u finoći izradbe negoli u pohotnoj čulnosti prizora.
Bili su to bakrorezi Kartuzijanskog vratara,[7] izrađeni u Engleskoj, pa crteži Mersiusa, Alovsia Sigea Toletane, i drugih, a svi neobično lijepi. Osim toga mnoštvo malih slika pokrivalo je zidove kabineta, a sve su bile remek-djela od iste vrste kojoj su pripadali i bakrorezi.
[7] Karluzijanski vratar, opscena knjiga francuskog pisca J. Ch. Gervaise de Latochea, koja je u ono vrijeme bila mnogo čitana.
Prošao je čitav sat kako sam bio zaokupljen razgledanjem tih predmeta koji su me doveli u stanje nepodnošljive razdraženosti, kadli napokon ugledam svoju dragu gdje mi prilazi u redovničkoj odjeći. Pogled na nju bio je sve prije negoli sredstvo za umirenje, te ne gubeći se u udvornostima rekoh:
– Dolaziš u najnezgodniji čas. Ove su mi ljubavne slike ulile u žile plamen koji meproždire, i ti ćeš mi u toj svojoj svetačkoj odjeći pružiti melem koji moja ljubav traži od tebe.
– Pusti me da se odjenem u svoje obične haljine, prijatelju moj, za pet minuta bit ću svatvoja.
– Za pet minuta ja ću biti sretan, a onda ćeš se ići presvući.
– Ah, pusti me da se otarasim ove kostrijeti koju ne volim.
– Ne, ti moraš primiti poklonstvo moje ljubavi u istoj odjeći koju si nosila kad si je umeni probudila.
Ona tad najsmjernijim izrazom izgovori Fiat voluntas tua1 koji poprati najstrasnijim smiješkom, i spustivši se na jednu sofu, mi za trenutak zaboravismo na čitav svijet.
1. Budi volja tvoja.
Poslije tog slatkog zanosa pomogoh joj da se presvuče, i ubrzo jednostavna haljina od indijskog muslina preobrazi moju ljupku opaticu u čarobnu nimfu.
Nakon odlične večere dogovorismo se da ćemo se vidjeti prvog dana devetnice. Ona mi dade ključeve od vrata s obale i reče mi da će na prozoru iznad ulaza biti privezana modra vrpca po kojoj ću prepoznati i upamtiti mjesto po danu, tako da naveče ne lutam.
Neizmjerno sam je obradovao kad sam joj rekao da ću do povratka njezina prijatelja stanovati u njezinom kazinu. U deset dana što sam ih ondje proveo vidio sam je četiri puta i uvjerio je da živim samo za nju.
Zabavljao sam se čitanjem i pisanjem pisama Catterini. Moji su se osjećaji prema njoj pretvorili u smirenu nježnost. U njezinim pismima od svega me najviše zanimalo ono što mi je kazivala o svojoj prijateljici. Prekoravala me što ne gajim svoje poznanstvo s Marijom Magdalenom, na što sam joj odgovorio da to nisam učinio iz straha da ne budem prepoznat i preporučio joj da moju tajnu i dalje ljubomorno čuva.
Mislim da nije moguće voljeti u isto vrijeme dvije osobe jednakom snagom, kao što vjerujem da nije moguće održati ljubav u životu dajući joj ili previše hrane ili ne dajući joj ništa. Ono što je moju strast prema Mariji Magdaleni održavalo nepromijenjenom žestinom bilo je upravo to što sam je mogao posjedovati samo uz najveću opasnost da je zauvijek ne izgubim.
– Nije moguće – govorio sam joj – da te ipak jednom neka redovnica neće potražitiupravo u vrijeme kad budeš odsutna.
– Ne – odgovorila mi je ona – to se ne može dogoditi, jer ništa se u našem samostanutoliko ne poštuje koliko sloboda koju mora imati svaka redovnica da u svojoj ćeliji bude nepristupačna i za samu poglavaricu. Jedino se treba bojati da ne izbije neki požar, jer u tom bi slučaju sve bile u strahovitoj pometnji, pa ne bi bilo prirodno da jedna redovnica ostane mirno zatvorena u svojoj ćeliji dok joj prijeti takva opasnost: tada bi se bez sumnje bijeg otkrio. Ja sam uspjela predobiti sestru laikinju i vrtlara, kao i jednu redovnicu, a to je čudo učinila moja spretnost potpomognuta zlatom moga prijatelja. On mi pak jamči za vjernost kuhara i njegove žene kojima je povjeren nadzor nad kazinom. Siguran je i u dvojicu gondolijera, premda je jedan nedvojbeno uhoda državnih inkvizitora.
Uoči Božića ona me obavijesti da dolazi njen ljubavnik i da će na dan sv. Stjepana ići s njim u Operu, a zatim će zajedno provesti noć.
– Čekat ću te, slatki moj prijatelju, posljednjeg dana u ovoj godini, a sad uzmi ovo pismokoje te molim da pročitaš tek kad budeš kod kuće.
Kako sam se morao iseliti da načinim mjesta drugome, uzeh spremati svoje stvari i napustivši skrovište u kome sam deset dana uživao toliko slasti uputih se u palaču Bragadin gdje pročitah ovo pismo:
»Malo si me pozlijedio, dragi moj prijatelju, rekavši mi kad smo govorili o tajnovitosti kojom pred tobom moram skrivati ime svog ljubavnika, da, zadovoljan što posjeduješ moje srce, ne zahtijevaš da gospodariš i mojim duhom. To odvajanje duha od srca čini mi se sasvim sofističkim, a ako se tebi ne čini takvim, tad moraš priznati da me ne voliš čitavu, jer ja ne mogu postojati bez duha, niti ti možeš voljeti moje srce ako ono nije sporazumno s mojim duhom. Ako se tvoja ljubav može time zadovoljiti, onda baš ne obiluje profinjenom osjetljivošću. Međutim, budući da bi se mogle slučiti neke okolnosti kad bi mi ti mogao dokazati da se nisam prema tebi ponijela s onom iskrenošću koju nam nadahnjuje i koju traži prava ljubav, odlučila sam da ti otkrijem jednu tajnu koja se tiče mog prijatelja, premda znam da se potpuno pouzdaje u moju suzdržanost. Počinit ću izdaju, ali ti me zato nećeš manje voljeti, jer kad sam se našla pred odlukom da biram između vas dvojice i bila prisiljena da prevarim jednog ili drugog, pobijedila je ljubav, ali ti me nemoj zato kazniti jer to nisam učinila nepromišljeno, već razmotrivši razloge koji su prevagnuli na tvoju stranu.
»Kad već nisam bila u stanju odolijevati želji da te pobliže upoznam, mogla sam je zadovoljiti samo tako da se povjerim svom prijatelju, jer nisam ni časka sumnjala u njegovu uslužnost. Kad je pročitao tvoje prvo pismo, stekao je veoma povoljan dojam o tvome karakteru, ponajprije stoga što si za naše prvo viđenje izabrao sobu za razgovor, a zatim zato što si radije izabrao njegov kazino u Muranu negoli tvoj. Ali on je i od mene tražio uslužnost, zamolio me naime neka mu dopustim da prisustvuje našem prvom sastanku sakriven u malom kabinetu, pravom tajnom skrovištu odakle, neviđen, može vidjeti i čuti sve što se govori u salonu. Ti još nisi vidio taj skriveni kabinet, ali vidjet ćeš ga posljednjeg dana ove godine. Reci mi, srce, jesam li mogla odbiti tu čudnu zadovoljštinu čovjeku koji je pokazao toliko razumijevanja?
»Pristala sam na njegovu molbu i onda sam ti, razumije se, morala to zatajiti. Sad znaš da je moj prijatelj bio svjedok svega što smo radili i govorili prve noći koju smo proveli zajedno, ali neka te to ne smeta, jer si mu se u svemu neobično svidio, koliko u postupcima toliko i u dražesnim dosjetkama koje si mi govorio da me nasmiješ. Veoma sam se bojala kad se poveo razgovor o njemu, da ne kažeš nešto što bi moglo povrijediti njegovo samoljublje, ali na sreću mogao je čuti samo laskave riječi. To je, eto, srce moje, iskrena ispovijest cijele moje izdaje, ali ti ćeš mi je kao razuman zaljubljenik oprostiti, to više što ti njome nisam nanijela nikakvu uvredu.
»Moj je prijatelj veoma radoznao da sazna tko si. Ali još nešto: one si noći bio potpuno prirodan i veoma ljubazan, a da li bi to bio da si znao da te gleda i sluša jedan neznani svjedok? To nije vjerojatno, i da sam ti onda povjerila stvar, čak se moglo desiti da ne pristaneš, i možda bi imao pravo. Sad kad se poznajemo i kad više ne sumnjaš, nadam se, u nježnost moje ljubavi, hoću da mi savjest bude mirna i stavit ću na kocku sve, pa neka bude sve ili ništa. Znaj dakle, ljubljeni moj prijatelju, da će posljednjeg dana ove godine moj prijatelj biti u kazinu i da će otići tek drugog dana izjutra. Ti ga nećeš vidjeti, ali on će nas vidjeti. Kako će misliti da ti ništa ne znaš, to uviđaš i sam koliko ćeš morati u svemu biti prirodan, jer ako to ne budeš, on bi mogao naslutiti da sam izdala tajnu. Najviše ćeš morati pripaziti na ono što budeš govorio. Moj prijatelj ima sve vrline osim bogougodne vrline koju nazivaju vjerom, pa ćeš u tom pogledu imati slobodno polje. Moći ćeš govoriti o književnosti, putovanjima, politici, koliko budeš htio, i nemoj se nimalo sustezati od zgodnih anegdota, jer možeš biti siguran da će mu se to svidjeti.
»A sad mi, prijatelju moj, preostaje da te pitam samo jedno: jesi li voljan da se izložiš očima jednog muškarca u časovima kad se predaješ najopojnijoj nasladi puti? Ta je neizvjesnost sad moja mora, pa te molim za milost jednog da ili ne. Možeš li zamisliti koliko je moj strah mučan, i kako sam se teško odvažila na ovaj korak? Mislim da ove noći neću sklopiti oka, jer neću imati mira dok ne vidim tvoj odgovor. Budeš li smatrao da se u prisutnosti nekog trećeg i još k tome nepoznatog lica nećeš moći pokazati dovoljno nježan, ja ću se odlučiti na ono što mi bude savjetovala moja ljubav. Ipak se nadam da ćeš doći, jer ako i ne budeš majstorski odigrao ulogu zaljubljenika, neće se ništa dogoditi. Pustit ću ga neka misli da tvoja ljubav više nije na vrhuncu svoje snage.«
To me je pismo iznenadilo, ali kad sam o svemu razmislio i ustanovio da je moja uloga ugodnija od one koju je sebi namijenio opatičin prijatelj, stao sam se od sveg srca smijati. Priznajem, ne bih se tako smijao da nisam znao na kakvo je brdo tkana osoba koju ću imati kao svjedoka. Znajući da mi je prijateljica zabrinuta i želeći je umiriti, odmah joj odgovorih ovim riječima:
»Provest ću s tobom posljednji dan ove godine i uvjeravam te da prijatelj kome ćemo prirediti prizor dostojan najvećih ljubavnika neće ni vidjeti ni čuti ništa po čemu bi mogao naslutiti da znam njegovu tajnu, i budi sigurna da ću odigrati svoju ulogu ne kao obični amater, već kao majstor. Priznat ću ti ipak da si dobro uradila što mi one prve noći nisi otkrila tajnu, jer ja bih po svoj prilici odbio da ti učinim tu ljubaznost, ne zato što sam te onda manje volio nego danas, već stoga što u ljudskoj prirodi ima svakakvih, pa i nastranih sklonosti, te sam lako mogao pomisliti da je glavna potreba tvog prijatelja da uživa gledajući naslade vatrenih i neobuzdanih ljubavnika u trenucima najslađeg zbliženja; tada bih sigurno stekao nelijepi dojam o tebi, pa se lako moglo desiti da negodovanje sasuši u klici ljubav koju si mi ulila i koja se tek stala rađati. Danas je, ljupka moja prijateljice, sasvim drugačije, jer ja znam što sve posjedujem, a kako sam po onom što si mi kazivala dobro upoznao karakter tvog prijatelja, zavolio sam ga i vjerujem da mi je prijatelj. Ako ti tvoja čednost ne priječi da se pred njegovim očima pokažeš nježna i strasna sa mnom, kako bih se ja mogao stidjeti kad se, naprotiv, mogu time samo ponositi. Ja ne moram, božice moja, crvenjeti što sam te osvojio niti se stidjeti da se pokažem u trenucima kad na djelu dokazujem sve obilje kojim me je priroda nadijelila obdarivši me takvim oblicima i snagom da mogu oćutjeti najživlju nasladu i podijeliti je sa ženom koju obožavam. Znam da se većina ljudi, zbog nekog osjećaja koji nazivaju prirodnim a koji je možda samo proizvod uljudbe i posljedica predrasuda usađenih u mladosti, gnuša od pomisli da ih netko u tim trenucima gleda, ali oni koji tu odvratnost nisu u stanju opravdati valjanim razlozima, imaju, po mom mišljenju, nešto od mačje prirode: uostalom možda imaju i ozbiljnih razloga, ali zato ipak ne smatraju da ih moraju objelodaniti, osim, razumije se, ženi koja se dala prevariti. Ja od sveg srca praštam onima koji znaju da bi kod gledaoca pobudili samo sućut, ali nas dvoje znamo da nismo od tih koji će izazvati taj tužni osjećaj. Po svemu što si mi rekla o svom prijatelju sudim da će sigurno dijeliti naše uživanje. Ali znaš li što će se dogoditi? Zar naše vatre zapalit će njegovu i meni će doista biti žao tog izvanrednog čovjeka, jer on neće moći izdržati, nego će doći da mi se baci pred noge i da me zamoli neka mu prepustim ono što jedino može umiriti njegova raspaljena ćutila. I šta da učinim ako se to desi? Da te prepustim? Neću te se odreći laka srca, ali ću otići, jer ne bih mogao podnijeti da ostanem kao ravnodušni gledalac. Zbogom dakle, anđele moj, sve će biti u redu. Pripremi se za junačku borbu koju ćemo zametnuti i pouzdaj se u biće koje te obožava.«
Šest dana praznika proveo sam s prijateljima u ridottu,[8] a kako nisam mogao držati banku, jer su na to imali pravo jedino patriciji sudačkog staleža, igrao sam ujutro i naveče i stalno gubio, jer kad se igra protiv onog koji drži banku, tad se i gubi. Gubitak pet ili šest tisuća cekina koji su sačinjavali čitavo moje bogatstvo ne samo da nije ohladio moju ljubav već kao da ju je rasplamsao novim žarom.
[8] Ridotto, salon u kojem se igralo u novac. Svi igrači osim patricija morali su nositi krinke.
Potkraj 1774. Veliko je vijeće donijelo zakon kojim su se zabranjivale sve igre u novac, a prva mu je posljedica bila zatvaranje ridotta. Donošenje tog zakona bilo je pravo čudo. Kad su glasovi bili izvađeni iz žare, senatori su se zaprepašteno zgledali: donijeli su zakon koji nikako nisu mogli donijeti, jer su tri četvrtine glasača bila protiv, a ipak su tri četvrtine glasova bile u korist zakona. Govorilo se da je to čudo svetog Marka koje su izmolila tri državna inkvizitora i monsinjor Flangini, u ono vrijeme veliki cenzor, a danas kardinal.
Ugovorenog dana dođoh na sastanak u uobičajeni sat. Nisam morao čekati: moja je prijateljica bila u kabinetu i već se dospjela presvući. Čim me je čula, izašla mi je u susret odjevena izvanredno raskošno i rekla mi:
– Moj prijatelj još nije na svom mjestu, ali čim dođe, dat ću ti znak očima.

– Gdje je dakle taj tajanstveni kabinet?
– Ovdje. Promotri pažljivije naslon ove sofe koji dodiruje stijenu. Svi ovi izdignuticvjetovi imaju u sredini rupicu kroz koju se može gledati iz kabineta što se nalazi sa druge strane zida. Tamo ćeš naći stol i krevet i sve što može ustrebati nekom tko želi provesti noć, zabavljajući se i gledajući što se ovdje događa. Pokazat ću ti ga ako budeš htio.
– Je li to tvoj prijatelj dao napraviti?
– Ne, ni govora, jer kako bi mogao predvidjeti da će mu se pružiti prilika da se njimeposluži?
– Ja razumijem da mu ovakav prizor može pričiniti veliko uživanje, ali što će uraditi akote ne bude mogao posjedovati u trenutku kad to priroda od njega neodoljivo zatraži?
– To je njegova stvar. Uostalom, na volju mu je da ode ako se bude dosađivao ili da spavaako mu se bude drijemalo, ali ako ti budeš prirodno igrao svoju ulogu, sigurno se neće dosađivati.
– Igrat ću posve prirodno, jedino ću biti malo pristojniji.
– Samo to ne, zaklinjem te, jer ako budeš pristojan, onda zbogom prirodnost. Gdje si,molim te, vidio da dvoje ljubavnika koji su se slijepo predali mahnitanju razmišljaju kako da zadrže pristojnost?
– Imaš pravo, srce moje, ali zato ću biti veoma tankoćutan.
– Slažem se, time se ne može ništa pokvariti, ali budi samo onoliko koliko si i inače.Tvoje me se pismo ugodno dojmilo: prišao si stvari kao znalac i iskusan čovjek.
Rekao sam da je moja draga bila odjevena izvanredno raskošno, ali sam zaboravio napomenuti da je to bila raskoš kojom se odijevaju gracije, a koja ne oduzima ništa od čara jednostavnosti i udobnosti. Iznenadio sam se jedino kad sam opazio da je na obraze stavila umjetno crvenilo, ali to mi se svidjelo, jer ga je stavila na način koji je uobičajen kod otmjenih versajskih gospođa. Privlačnost takvog ličenja sastoji se u nemarnosti kojom se crvenilo nanosi na obraze: gospođe ne žele da ono izgleda prirodno, već ga stavljaju da ugode oku koje u njem vidi znake opijenosti što obećava divotna klonuća i čarobne pomame. Ona mi reče da ga je stavila kako bi ugodila svom radoznalcu koji to neobično voli.
– Po tom ukusu pogađam – odgovorih joj – da je Francuz.
Kod tih riječi ona mi dade znak: prijatelj je stigao na osmatračko mjesto. Komedija je započela.
– Što te više gledam, anđelu moj, to sam ljući na tvog božanskog supruga.
– Kažu da je bio ružan.
– Zato i zaslužuje da bude rogonja. Čitave ćemo noći na tom raditi.
– Neću se pokazati neosjetljivom na tvoje žrtve.
– Počeo bih ti ih odmah prinositi, ali da bismo bili sigurniji u njihov učinak, bolje je danajprije večeramo; danas sam naime popio samo šalicu čokolade i pojeo salatu od šest bjelanjaka začinjenu uljem i octom od afrodizijačnih trava.
– Kakve li ludosti, prijatelju! Ti mora da si bolestan.
– Sad jesam, ali bit će mi dobro kad ih kap po kap procijedim u tvoju zaljubljenu dušu.
– Nisam mislila da tebi treba sredstava za podraživanje.
– A kome bi ih s tobom trebalo? Ali moj strah nije bezrazložan. Zamisli što ću ako mi sedesi da fitilj izgori prije no što hitac odapne? Prosvirat ću sebi mozak.
– Slatki moj crnko, to bi doduše bila nesreća, ali ne tako strašna da bi trebalo očajavati.
– Ti dakle misliš da bih onda mogao pokušati iznova?
– Sigurno.
– Što to radiš?
– Skidam ti taj plašt. Daj mi i hlače.
– To će biti već malo teže. Zakovane su čavlom.
– Kakvim čavlom?
– Uvuci unutra ruku i opipaj.
– Ah, mangupe jedan! Odakle ti toliki čavao? Zar od bjelanjaka?
– Ne, anđele moj, već od cijele tvoje preslatke pojave. Ja je onda podigoh, a ona meobgrli oko ramena da mi je bude lakše nositi i zajaha na čavao. Spustivši hlače, ščepah je za bedra i stadoh tako obilaziti sobu, no bojeći se preranih posljedica spustih je na sag i sjednuvši posjedoh je na sebe, a ona svojom lijepom rukom uslužno dovrši djelo i u dlan primi bjelanjce prvog jajeta.
– Ostaje još pet – reče – i pošto očisti prebijelu ruku mješavinom od mirisnih travaprepusti mi je da je obaspem sa stotinu poljubaca.
Pošto tako malo umirih razdražena ćutila uzeh joj pripovijedati šaljive zgode i doskočice, a onda sjedosmo za stol. Ona je jela za dvoje, a ja za četvoro jer su ukusna i sočna jela draškala nepce i budila tek. Birani desert bio je poslužen u posudama od žežena srebra koje su imale oblik svijećnjaka, a u svaku bijahu utaknute četiri svijeće. Primijetivši da se divim lijepoj izradbi, ona reče:
– To je poklon koji sam dobila od svog prijatelja.
– Reci mi tko te je naučio francuski.
– Stari La Foret. Bila sam mu učenica četiri godine. Naučio me je i praviti stihove. Ali tiznaš mnoštvo slatkih riječi koje od njega nikad nisam čula. Od koga si ih naučio?
– Od otmjene gospode u Parizu, no ponajviše od žena. Poslije punča zabavljali smo sejedući ostrige na najsladostrasniji način za dvoje ljubavnika koji se obožavaju: srkali smo ih jedno drugom s jezika. Čitaoče koji voliš nasladu, okušaj to i ti, pa mi reci nije li to nektar bogova?
Ali šale bijaše dosta i valjalo je misliti na krepkije užitke. Ja je nježno podsjetih da vrijeme prolazi.
– Pričekaj malo – reći će ona – preodjenut ću se i za časak eto me tebi.
Ostavši sam i ne znajući što da radim, stadoh pretraživati po ladicama njenog pisaćeg stola. Bilo je ondje pisama, ali ih nisam dirao. Među ostalim našao sam jednu kutiju u kojoj bijahu pohranjene stanovite zaštitne navlake koje sprečavaju ono kobno debljanje trbuha. Ispraznih je i umjesto košuljica stavih stihove:
Djeco prijateljstva, sluge straha,
Ja sam ljubav, dršćite i poštujte tata,
A ti, ženo božja, ne boj se materinstva, Jer ako postaneš majka, bog će biti otac.
Ako pak nju hoćeš zaključati, Kazuj, na sve sam spreman i dat ću se uškopiti.
Moja se draga ubrzo vrati, odjevena poput nimfe. Haljinicu od indijskog muslina, izvezena zlatnim ljiljanima, čarobno je ocrtavala njene razbludne oblike, a njena noćna kapica od najtanje čipke bijaše dostojna kraljice.
Bacio sam joj se pred noge, preklinjući je neka više ne odgađa trenutak sreće.
– Obuzdaj svoju žudnju još koji trenutak – uzvrati ona – oltar je ovdje i tvoja će ti žrtvaza trenutak pasti u naručaj.
I, pristupivši pisaćem stolu, reče smijući se:
– Ne želim da neprestano strahujem neće li se tvoja kvintesencija prosuti po sagu.
Nato izvadi onu kutiju, ali umjesto navlaka nađe moje stihove. Pošto ih dvaput glasno pročita, nazva me tatom i obasuvši me kišom poljubaca stade me molili da joj vratim ukradeno, ali ja se napravih kao da ništa ne znam.
Onda ona ponovo pročita moje stihove i pod izlikom da mora potražiti bolje pero, iziđe rekavši:
– Vratit ću ti istom mjerom.
Začas se vrati i napisa ovaj šestorostih:
Kad me anđeo moj j... ne hvata me sjeta
Jer suprug moj je tvorac cijelog svijeta
Ali da ovce tući sve riješim ružne sumnje one
Nek namah ljubav vrati moje mi kutone
Tako svetoj njegovoj volji podložna do zadnjeg daha Hrabrim dragog da me j... bez ikakva straha.
Ja joj vratih ukradeno, iskreno iznenađen, jer se takvim stihovima nisam nadao.
Ponoć bijaše već odzvonila i ja joj pokazah čeznutljivog poslenika. Ona stade raspremati sofu govoreći da je u alkovenu studeno i da ćemo leći na nju. No pravi razlog takvog smještaja bijaše da se nađemo u vidokrugu radoznala ljubavnika.
Za to sam vrijeme uvio kosu u maramu od fine indijske svile koja mi je četiri puta ovijala glavu dajući mi izgled strašnog azijatskog silnika u njegovu haremu. Pošto svoju sultaniju bez otpora obnažih, uradih sa sobom isto i polegavši je zajahah na nju po svim pravilima uživajući u njenom obeznanjivanju. Pod križa sam joj podvukao jastuk, pa je koljena razmaknutih i savijenih nasuprot naslonu sofe morala skrivenom prijatelju pružati najrazbludniji prizor što je moguće zamisliti. Poslije boja koji potraja čitav sat ona skinu zaštitnu navlaku i videći u njoj kvintesenciju, kako je bijaše nazvala, zadovoljno odahnu. No kako bijaše mokra od vlastita izlučivanja, zaključismo da će nas jedno kratko pranje vratiti u status quo. Kad to obavismo, postavismo se ispred velikog ogledala i uzesmo se zagrljeni diviti ljepoti svojih odraza. Željni da ih se nauživamo zametnusmo boj rvući se stojeći. Poslije posljednje bitke ona pade na perzijski sag koji je prekrivao pod. Očiju zatvorenih, glave klonule, ispružena na leđima, a ruku i nogu raširenih kao da su je skinuli s križa sv. Andrije, izgledala bi kao mrtva da joj grudi nije nadimalo burno kucanje srca. Posljednji zagrljaj iscrpio je njene snage. Ja je tad stavih u položaj uspravna drveta[9] pridržavajući je za bokove da pohlepnim ustima posrčem kabinet ljubavi do kojeg drugačije nisam mogao, pozivajući je da i ona učini isto s oružjem koje ju je smrtno ranjavalo ne oduzimajući joj života.
[9] Jedan od 35 ljubavnih položaja što ih je opisao Pietro Aretino (1492 – 1556) u svojim Sonetti lussuriosi.
Poslije tog podviga moradoh zaiskati kratko primirje. Postavih je na noge, ali ona začas zatraži uzvrat. Sad je na meni bio red da napravim uspravno drvo a na njoj da me uhvati za bokove i podigne. Dok je tako stajala raširenih nogu, odjednom se užasnu videći kako joj se grudi oblivaju krvlju kojima bijaše prokapala moja žudnja.
– Što to vidim! – povika ona i spustivši me pade zajedno sa mnom. Uto odjeknu zvono.
Dozvao sam je životu smijehom i poljupcima.
– Ne boj se, anđele – rekao sam joj – to je žumanjce posljednjeg jajeta koje je čestocrveno.
Raspršio sam njenu strepnju svakojakim ludorijama, kojima se od srca smijala. Zatim joj ružinom vodicom oprah divne grudi i očistih je od krvi kojom je prvi put u životu bila poprskana. Ona mi reče kako se boji da nije progutala koju kapljicu, ali je ja lako uvjerih da joj, čak ako i jest, neće od toga biti ništa.
Tada ona odjene svoje redovničko ruho i ode pošto sam joj se morao zakleti da ću odmah leći i da ću joj prije povratka u Veneciju pisati kako se osjećam.
Riječ sam lako održao, jer mi je počinka i te kako trebalo. Prespavao sam sve do večeri.
Čim se probudih, napisah joj da se izvrsno osjećam i da sam opet spreman započeti naš slatki bojak. Zamolio sam je da mi javi kako joj je, a onda se vratih u Veneciju.

V
Dajem svoj portret Mariji Magdaleni - Ona mi uzvraća poklon - Idem s njom u Operu, ona dobiva na kartama i dijeli sa mnom - Filozofski razgovor s Marijom Magdalenom - Pismo
Catterine, koja sve zna - Ples u samostanu i moje zgode u odjeći Pierrota - Catterina dolazi u kazino umjesto Marije Magdalene - Glupo provedena noć.
Ljubljena Marija Magdalena bijaše izrazila želju da ima moj portret, poput onog koji sam dao Catterini, samo nešto veći, tako da ga uzmogne nositi u medaljonu. Imao je biti skriven slikom nekog sveca ili svetice i proviđen nevidljivim perom za pomicanje poklopca ispod kojeg će se pokazivati moj portret. Otišao sam istom onom slikaru koji mi je izradio prvu minijaturu i u tri sjedenja slika je bila gotova.
Isti mi je slikar izradio jedno Marijino navještenje na kome je anđeo Gabriel bio pretvoren u muškarca zagasite puti, a Djevica je bila prikazana u liku plavokose žene koja mu pruža ruke. Slavni slikar Mengs na sličan je način prikazao Marijino navještenje koje je dvanaest godina kasnije naslikao u Madridu, ali ne znam da li su ga vodili isti razlozi kao i mog slikara. Ta je alegorija bila iste veličine kao i moj portret, a draguljar koji je izradio medaljon tako ju je vješto namjestio da nitko nije mogao ni naslutiti da se ispod svete slike krije svjetovni lik.
Dan poslije Nove godine 1754, prije no što sam otišao u kazino, navratih Lauri da joj predam pismo za Catterinu. Ona mi uruči pismo moje prijateljice kojem sam se od srca nasmijao. Moja opatica bijaše tu mladu osobu uputila ne samo u Saphine tajne već i u visoku metafiziku, i tako je Catterina postala bezvjerka. Pisala mi je kako više ne želi o svojim poslovima polagati računa ispovjedniku, pa kako joj se ne mili lagati, više mu ništa ne govori.
»Rekao mi je«, dodala je, »da mu ništa ne ispovijedam zato što možda ne ispitujem dovoljno svoju savjest, a ja sam mu odgovorila da nemam što reći, ali da ću, ako misli da je to u redu, hotimice počiniti koji grijeh tako da mu imam nešto ispovjediti.«
Taj odgovor, koji bijaše dostojan najučenijeg sofista, nasmijao me do suza.
Istog sam dana primio i pismo od svoje obožavane koludrice. Evo što mi je pisala:
»Pišem ti u krevetu, slatki moj crnko, jer se osjećam tako izlomljena da se ne mogu držati na nogama. Ali ne uznemiruj se, to će proći odmaranjem, jer dobro jedem i divno spavam. Ulio si mi melem u krv javljajući mi da kod tebe nije bilo nikakvih štetnih posljedica, ali znaj da ću to provjeriti u Veneciji na dan Sv. tri kralja, samo ako budeš htio. Sve je uređeno, a ti mi javi da li pristaješ. Željela bih, srce moje, da idemo zajedno u Operu. Uostalom, upamti da ti zasvagda zabranjujem salatu od bjelanjaka, jer mi je draže tvoje zdravlje no užitak. Ubuduće kad budeš išao u kazino u Murano uvijek se raspitaj ima li nekog, pa ako dobiješ potvrdan odgovor nemoj ulaziti. Moj će prijatelj uraditi isto, pa ćete tako izbjeći svaku mogućnost da se slučajno susretnete. Ali to neće potrajati, jer te je moj prijatelj ludo zavolio i žarko želi da se s tobom upozna. Rekao mi je kako ne bi nikad povjerovao da sam to nije vidio, da jedan čovjek može izvršiti tolike junačke podvige kakve si ti obavio pred njegovim očima. Međutim on misli da se takvim načinom ljubovanja izlažeš smrtnoj opasnosti, jer da ona krv koja ti je potekla zasigurno dolazi iz tvog mozga. Ali što će tek reći kad čuje da zbijaš šalu s time. Smijat ćeš se kad ti kažem da sad i on želi salatu od bjelanjaka, i ja te moram zamoliti za malo tvog octa, jer on kaže da ga u Veneciji ne može dobiti. Rekao mi je da je proveo preugodnu noć unatoč strahu od posljedica naše igre, jer on misli da oni silni napori koje sam izdržala nisu za moj slabi spol. To je možda istina, slatki moj crnko, ali sam ushićena što sam nadmašila samu sebe i što sam u preslatkom boju kušala svoje slabe snage. Bez tebe, srce moje, živjela bih ne poznajući se, i pitam se ima li na svijetu žene koja bi u tvom naručju mogla ostati hladna ili bolje reći koja se na tvojim grudima ne bi porodila na novi život. Ono što osjećam prema tebi više je od nježnosti, više od ljubavi, to je pravo obožavanje. Moje usne, žudeći da se sretnu s tvojima, šalju ti tisuće poljubaca koji se gube u zraku. Gorim od želje da dobijem tvoj božanstveni portret, ne bih li tom slatkom obmanom barem malo utažila žeđ zaljubljenih usana. Vjerujem da i ti čezneš za mojom slikom, jer bih rekla da nas je priroda stvorila jedno za drugo i zato proklinjem onaj čas kad sam se dragovoljno odrekla svih nada. U pismu ti šaljem ključ svog pisaćeg stola. Otvori ga i uzmi ono na čemu će pisati »Mom anđelu«. To je mali poklon kojim moj prijatelj želi da ti se zahvalim za divnu noćnu kapicu što si mi je darovao. Zbogom!«
Ključić što mi ga je poslala u pismu otvarao je škrinjicu za dragulje koja se nalazila u njenom budoaru. Nestrpljiv da vidim kakav mi je to dar namijenio njen prijatelj, pohitah da je otvorim i unutra nađoh omot koji je sadržavao jedno pismo i kutiju od safijana. Pismo je glasilo ovako:
»Ovaj će ti poklon, kao što se usrdno nadam, biti drag jer skriva sliku žene koja te obožava. Naš je prijatelj imao dvije ovakve kutije, no u svojoj plemenitosti odlučio je da se jedne od njih odrekne u ime prijateljstva što ga osjeća prema tebi. Kutija ima tajno dno koje sakriva dva moja portreta; pomičući dno u smjeru dužine vidjet ćeš me kao redovnicu, a kad ga pomakneš u obrnutom smjeru, otvorit će se jedan poklopac na šarke i ja ću ti se pokazati onakva kakvu me je stvorila priroda. Nikad te nijedna žena, ljubljeni prijatelju, nije voljela koliko te ja volim. Naš prijatelj raspiruje moju strast laskavim i pohvalnim riječima kojima mi svejednako govori o tebi, pa uistinu ne znam jesam li sretnija u ljubavi ili u prijateljstvu, jer mislim da vama ni jednom ni drugom nema ravnih.«
U kožnoj kutiji nalazila se zlatna burmutica, a nekoliko vlati španjolskog duhana što su bile zaostale pokazivalo je da se netko njome služio. Postupivši po uputama iz pisma, vidjeh najprije svoju ljubavnicu kao koludricu, naslikanu s poluprofila. Drugo tajno dno pokaza mi je sasvim nagu, ispruženu na ležaju od crna satena, u položaju Coreggiove Marije Magdalene, kako gleda jednog Amora koji je držeći tobolac ljupko sjedio na njenoj redovničkoj halji. Bijaše to poklon tako krasan da ga se nisam smatrao dostojnim.
Napisao sam joj pismo u kojem se s najživljom zahvalnošću miješala najstrasnija ljubav. U ladicama škrinjice bijaše pohranjen sav njen nakit i četiri kese pune cekina. Diveći se njenom povjerenju i plemenitom postupku, pobožno spremih sve na svoje mjesto i zaključah škrinjicu. Da sam se znao odrvati kartaškoj strasti, bio bih u svakom pogledu sretan.
Moj portret bijaše uokviren veoma vješto, a kako je bio izrađen u obliku privjeska, objesih ga na šest rifova venecijanskog lanca s kopčama izrađenim u Španjolskoj, što je sve zajedno predstavljalo veoma otmjen poklon. Tajno pero bijaše skriveno u karici na kojoj je medaljon visio tako da ga je bilo vrlo teško otkriti. Da se naprava stavi u pokret i otkrije moja slika, trebalo ju je snažno povući i to na poseban način. Kad bi se poklopac zatvorio vidjelo se samo Marijino navještenje, a to je onda za jednu opaticu bio lijep i doličan nakit.
Na dan Sv. tri kralja, ponijevši u džepu medaljon, odoh već zarana stražariti kod lijepog kipa koji podigoše junaku Colleoniju nakon što su ga dali otrovati, ukoliko tajna povijest ne laže. Sit divus, modo non vivus2 mudra je izreka prosvijetljena vladara koja će vrijediti dok god bude kraljeva.
2. Neka je i bog, glavno je da umre.
Tačno u dva sata ugledah svoju dragu kako izlazi iz gondole, odjevena u otmjenu žensku krabulju. Otišli smo u Operu San Samuele, a poslije drugog baleta uputismo se u ridotto, gdje se ona ugodno zabavljala promatrajući patricijske gospođe koje su jedine uživale povlasticu da ondje sjede otkrivena lica. Pošto svuda prošetasmo, prijeđosmo u igračnicu gdje su sjedili moćni bankari faraona. Ona se zaustavi kraj stola gospodina Moceniga koji je u to vrijeme slovio kao najljepši od svih patricijskih igrača. Kako onog časa nitko nije igrao, on je nemarno sjedio naginjući se uhu neke maskirane gospođe koju odmah prepoznah: bila je to Marina Pisani, a spomenuti gospodin ubrajao se u njene vatrene obožavatelje.
Marija Magdalena me zapita da li želim igrati, a kad odgovorih da neću, ona mi došapnu: »Dijelit ćemo dobitak napola!« i ne čekajući odgovor izvuče kesu i stavi na jednu kartu smotuljak zlatnika. Bankar, ne prekidajući razgovor sa svojom damom, izmiješa karte, podijeli, i moja prijateljica dobi na svoju kartu dvostruki ulog. Bankar isplati, zatim uze novi snop karata i nastavi ćaskati sa svojom susjedom, ostajući ravnodušan na četiri stotine cekina koje je moja ljepotica već bila stavila na istu kartu. Videći da bankar i dalje ne mari za igru, Marija Magdalena primijeti na dobrom francuskom:
– Naši ulozi očito nisu dovoljno visoki za ovog gospodina. Hajdemo odavde.
Ona vrati kartu i pokupi zlatnike, koje ja spremih u džep, ne odgovarajući gospodinu, koji mi reče:
– Vaša je maska zbilja nabusita.
Pridružih se svojoj lijepoj igračici, koja već bijaše okružena nekolicinom krabulja. Kasnije se zaustavismo kod banke gospodina Pietra Marcella, privlačnog mladića pored kojeg je sjedila gospođa Venier, sestra patricija Moceniga. Moja ljubavnica stade igrati i uzastopce izgubi nekoliko smotuljaka zlatnika. Kako više nije imala novaca, zagrabi punim šakama u moj džep i u četiri do pet dijeljenja dovede banku do propasti. Onda ostavi igru, a ljubazni joj se bankar pokloni, čestitajući joj na sreći.
Pošto spremih dobivene zlatnike, dadoh joj ruku i mi napustismo Operu. Primijetivši da nas jedan od radoznalaca prati, uzeh gondolu za prijevoz s kojom sam mogao pristati gdje god sam htio. Na taj način u Veneciji čovjek najlakše može izbjeći ispitivačkim pogledima.
Poslije večere izbrojih naš dobitak i ustanovih da moj dio iznosi čak tisuću cekina. Pošto ostatak složi u smotuljke, moja me prijateljica zamoli da ih spremim u škrinjicu. Kad to bi uređeno, izvukoh iz drugog džepa medaljon i objesih joj ga oko vrata. Ona se živo obradova i pošto se dugo uzalud mučila da otkrije kako se stavlja u pokret naprava, ja joj otkrih tajnu. Za portret reče da je izvanredno vjerno izrađen.
Pomišljajući da nam preostaje svega tri sata, zamolih je da ih posvetimo otajstvu ljubavi.
– Pristajem – reče ona – samo budi razborit jer moj prijatelj kaže da možeš ostati namjestu mrtav.
– A zašto misli da se isto ne može i tebi desiti kad su tvoji zanosi češći no moji?
– On kaže da tekućina koju mi izlučujemo ne dolazi iz mozga kao kod vas i da rodniorgani kod žene nisu ni u kakvoj vezi s duševnošću. Odatle slijedi, kaže on, da dijete nije čedo majke u pogledu mozga, koji je sjedište razuma, već naprotiv oca, a čini se da je to istina. U tom važnom činu žena ima samo onoliko razuma koliko joj treba, pa joj ne preostaje ništa da podijeli s bićem koje stvara.
– Tvoj je prijatelj učen čovjek. Ali znaš li ti da mi je to njegovo prosuđivanje na čudesannačin otvorilo oči? Ako je njegova tvrdnja tačna, onda ženama doista valja oprostiti sve ludosti koje počinjaju iz ljubavi, dok za muškarca nema oproštenja, i zato ću biti neizrecivo nesretan ako mi se dogodi da te učinim majkom.
– Ja ću to znati mnogo prije, pa ako se to i dogodi, to bolje. Ja znam što mi je tada činiti.
– Što ćeš učiniti?
– Povjerit ću vama dvojici svoju čast i život i sigurna sam da ni jedan ni drugi nećetedopustiti da se porodim u samostanu.
– To bi bio koban događaj koji bi odlučio našim sudbinama. Ja bih te oteo i odveo uEnglesku, gdje bismo se vjenčali.
– Moj prijatelj misli da bi se moglo potplatiti nekog liječnika koji bi izmislio nekakvubolest i koji bi mi propisao liječenje u kupkama. Tamo bih, tobože, ozdravila i vratila se u samostan. Samo, više bih voljela da nas dvoje zauvijek združimo naše sudbine. Reci mi, ljubljeni, da li bi drugdje mogao živjeti u obilju u kojem ovdje živiš?
– Avaj, ne bih, ali zar bih s tobom igdje mogao biti nesretan? No o tom ćemo govoritikad bude vrijeme, a sad hajdemo u krevet.
– Hajdemo. Ako dobijem sina, moj će prijatelj kao otac preuzeti brigu za nj.
– Zar bi on doista mogao vjerovati da mu je otac?
– Obojica ćete se moći time podičiti, ali ja ću po nekoj sličnosti već otkriti pravog tvorca.
– Da, ako na primjer bude znao praviti stihove, moći ćeš prosuditi da je njegov.
– A tko ti kaže da on zna praviti stihove?
– Priznaj da je on sastavio onih šest stihova koje si mi napisala kao odgovor mojima.
– Nikad tako nešto neću priznati, jer bili dobri ili loši, oni su moje djelo i to ću ti odmahdokazati, pa više nećeš sumnjati.
– Oh ne, molim te, vjerujem ti na riječ. Hajdemo radije leći, jer će inače Amor izazvatina dvoboj boga Parnasa.
– A ne, uzmi olovku i piši: ja sam Apolon, a ti budi Amor:
Prepuštam ti mjesto, neću boja, Venera mi sestra, ali Amor je mog soja. Stih složit ja umijem. Tren izgubljen oprostit će mi Amor ako je uvjeren.
– Na koljenima te molim za oproštenje, božanska moja prijateljice, ali reci, zar sammogao naslutiti toliko umijeće u jednoj Venecijanki od dvadeset i dvije godine, i k tome još odgojenoj u samostanu?
– Nezasitna je moja želja da se pokažem što dostojnija tvoje ljubavi. Jesam li bilaoprezna u igri?
– Tako oprezna da bi i najneustrašiviji bankar zadrhtao pred tobom.
– Ne igram uvijek takvom snagom. Ali čim si mi ti bio sudionikom, hrabro sam prkosilasreći. Zašto nisi i ti igrao?
– Zato što sam prošle nedjelje izgubio četiri tisuće cekina, pa sam bio bez novaca. Alisutra ću opet zaigrati, i sreća će mi biti sklona. A sad pogledajmo ovu knjižicu koju sam našao u tvom budoaru. Tu su ljubavni položaji što ih je oslikao Pietro Aretino, pa pokušajmo neki od njih izvesti.
– To je misao dostojna tvoga uma. Samo ima ih neizvedivih i bljutavih.
– To je istina, no ja sam izabrao četiri veoma zanimljiva. U tim preugodnim nastojanjimaprovedosmo ostatak noći, do časa kad je zvonce objavilo da nam se valja odijeliti.
Odveo sam svoju obožavanu koludricu do gondole, a onda legao na počinak, ali oka nisam mogao sklopiti. Ustadoh dakle i pohitah da isplatim sitne dugove kod najnestrpljivijih trgovaca, jer za rastrošnika, po mom sudu, nema većeg zadovoljstva no platiti takve dugove. Zlato koje je dobila moja ljubavnica kao da mi je donijelo sreću i za vrijeme cijelog mesopusta nije prošao nijedan dan a da nisam sretno zaigrao.
Trećeg dana poslije Sv. tri kralja otiđoh u muranski kazino da pohranim u škrinjicu dvanaest smotuljaka zlata. Vratarica mi pređa jedno pismo, a neposredno prije dolaska, bijah primio pismo i od Catterine.
Moja nova ljubavnica pisala mi je da se dobro osjeća i molila me neka se kod svog draguljara raspitam da nije slučajno kod njega izrađen jedan prsten koji u oku ima sliku sv. Katarine. Ona naime misli da svetičina slika skriva portret nekog drugog i veoma je radoznala da dokuči tajnu.
»Taj prsten ima«, pisala je, »jedna mlada i lijepa gojenica, moja prijateljica. Tu mora da postoji neka tajna o kojoj ona ništa ne zna.«
Odgovorih joj da ću sve uraditi po njenoj želji. Ali evo Catterininog pisma, koje bijaše svježeg datuma, dok je redovničino bilo napisano dva dana ranije.
»Ah kako sam radosna, ljubljeni mužiću: ti voliš Mariju Magdalenu, moju predragu prijateljicu. Ona ima medaljon debeo poput prstena, koji je mogla dobiti samo od tebe. Mogla bih se zakleti da se ispod Navještenja krije tvoja slika. Prepoznala sam istog majstora koji je naslikao moju zaštitnicu, a sigurno je i isti draguljar izradio i moj prsten i taj medaljon. Po tom sudim da je Marija Magdalena taj dar dobila od tebe. Bilo mi je drago što sam sve pogodila, ali da je ne ražalostim nisam joj htjela reći da sam otkrila njenu tajnu. Međutim, moja prijateljica, jer je iskrenija ili možda radoznalija od mene, nije tako postupila. Kazala mi je kako je gotovo sigurna da je sv. Katarina samo poklopac iza kojeg se skriva slika mog ljubavnika. Nisam imala kud i moradoh joj priznati da mi je prsten doista poklonio moj ljubavnik, ali da o portretu ispod svetičine slike ništa ne znam. – 'Ako je tako', rekla je ona, 'i ako ti neće biti krivo, ja ću pokušati da otkrijem tajnu, a onda ću i ja tebi povjeriti svoju'. Uvjerena da neće ništa otkriti, dala sam joj prsten, spomenuvši da će mi to otkriće pričiniti veliku radost. Kako me je u taj čas pozvala moja tetka, ostavila sam joj prsten. Vratila mi ga je poslije ručka, rekavši da nije mogla pronaći tajno pero, ali da unatoč tome ostaje pri svom uvjerenju. Ja ti se kunem, prijatelju moj, da joj to nikad neću povjeriti, jer kad bi vidjela tvoju sliku, odmah bi sve pogodila, i ja bih joj tada morala reći tko si ti. Ta me neiskrenost prema voljenoj prijateljici jako žalosti, ali mi nije krivo što se vas dvoje ljubite, samo vas od sveg srca žalim što su se između vas ispriječile nemile samostanske rešetke. Kako bih voljela, srce moje, da ti mogu prepustiti svoje mjesto! Tako bih odjednom dva predraga mi bića učinila sretnima. Zbogom!«
Odgovorio sam joj da je medaljon njene prijateljice doista poklon od mene i da je pogodila kad je naslutila da je u njem skriven moj portret. No preporučio sam joj neka svoju tajnu dobro čuva.
Uvjeravajući je da moje prijateljstvo prema Mariji Magdaleni ni u čem ne mijenja ljubav koja će me zavazda vezati uz moju ženicu, priznavao sam samom sebi da ševrdam, da ne postupam ni iskreno ni odveć pošteno, no pokušavao sam da obmanem sama sebe, jer žena, to slabo biće, može ljubavlju kojom nas zatravi postići više no najsnažniji čovjek. Bilo ovako ili onako, ja nisam imao dovoljno jakosti da prekinem tu ljubavnu spletku kojoj rasplet, zbog prisna prijateljstva što se bilo zametnulo među suparnicama, bijaše neminovan.
Laura mi bijaše saopćila da će se jednog od narednih dana održati ples u samostanu, u velikoj dvorani za razgovor, i ja odlučih da ondje osvanem maskiran tako da me moje dvije prijateljice ne uzmognu prepoznati. Stoga sam izabrao masku Pierrota koja najbolje sakriva oblike i držanje. Znao sam da će se moje ljupke ljubavnice nalaziti iza rešetke i unaprijed sam se naslađivao pri pomisli da ću ih vidjeti i izbliza usporediti.
U Veneciji je za vrijeme mesopusta dopušteno priređivanje takvih nevinih zabava u ženskim samostanima. Općinstvo pleše u dvorani za razgovor, a duvne promatraju zabavu iza glomaznih rešetki. U sumrak ples prestaje i svi odlaze, a sirote se zatočenice još dugo s veseljem spominju užitka što su ga osjetile samo očima. Ples se imao održati istog dana kad je trebalo da večeram s Marijom Magdalenom u kazinu, ali unatoč tome nisam se odrekao zabave, jer sam čeznuo da vidim Catterinu.
Rekao sam da odjeća Pierrota najbolje sakriva stas i držanje, ali ta maska ima i drugih prednosti. Široka kapa potpuno skriva kosu, a ispod bijele gaze kojom se prekriva lice ne može se prepoznati boja očiju i obrva. No ta maska ima i loših strana. Naime, ako se čovjek želi slobodno kretati, ne smije odozdo ništa odjenuti, a tanka platnena navlaka slabo štiti tijelo od zime.
Ja se dabome nisam na to obazirao, i pošto posrkah juhu, ukrcah se u gondolu i otplovih prema Muranu.

Ogrtač nisam ponio, a u džepu sam imao samo maramicu, kesu i ključ od kazina.
Kad uđoh, dvorana za razgovor bijaše već puna svijeta, no meni odmah načiniše mjesta, jer se krabulja Pierrota u Veneciji veoma rijetko viđa. Pođoh naprijed koračajući budalasto, kako zahtijevaše karakter lika koji predstavljah i stadoh u krug u kome se plesalo.
Pošto promotrih razne Polišinele, Pantalone, Hariekine i Skaramuše, približili se rešetkama iza kojih bijahu sve redovnice i gojenice, neke stojeći, neke sjedeći, i ne zaustavljajući pogleda ni na jednoj, vidjeh, jednu do druge, svoje dvije prijateljice kako pažljivo promatraju ples. Zatim stadoh obilaziti dvoranu, mjereći od glave do pete svakog tko bi mi prišao u susret, i praćen radoznalim pogledima svih prisutnih.
Onda saletjeh neku dražesnu Colombinu i budalasto je uhvatih za ruku pozivajući je na menuet. Svi udariše u smijeh i napraviše nam mjesto. Colombina je divno plesala kako zahtijevaše njena maska, a ja onako kako je zahtijevala moja. Dvorana se orila od smijeha.
Poslije menueta žustro otplesah dvanaest furlana i sav usopljen spustih se na tlo, gradeći se kao da spavam. Čim sam počeo hrkati, svi me pustiše na miru, ne htijući remetiti Pierrotov san. Onda je plesala jedna četvorka koja je potrajala puni sat i u koju se nisam imao volje umiješati. Čim se završila, eto ti jednog Harlekina koji me bezobraznošću što je dopuštena njegovoj maski stade žestoko udarati po stražnjici prakljačom. To je naime Harlekinovo oružje. Budući da kao Pierrot nisam imao oružja, pograbih ga za pojas i stadoh ga, trčeći, nositi po cijeloj dvorani, a on mene svejednako prakljačom. Na kraju ga spustih i otevši mu prakljaču podigoh hitro na ramena njegovu Colombinu i žustrim udarcima potjerah ga ispred sebe usred grohotnog smijeha gledalaca i prestravljene krike Colombine koja se bojala da ne padnem, pri čemu bi cio Skup vidio njezin krsni list. Nije uzalud vikala, jer eto odnekud nekog budalastog Polišinela koji mi odostrag podmetnu nogu i ja padoh. Gledaoci ga izviždaše, a ja se ljutito digoh i uhvatih se sa zvekanom ukoštac po svim pravilima. Bio je visok kao i ja, no unatoč snazi bijaše nespretan. Brzo ga oborih i stadoh ga nemilice treskati, od čega mu se raspadoše umjetni trbuh i grba.
Dok je sve odjekivalo od smijeha i pljeska opatica, koje sličan prizor nisu nikad vidjele, ugrabih pogodan trenutak i, razmaknuvši gomilu, izgubih se iz dvorane.
Bio sam sav u znoju, a vrijeme bijaše hladno. Stoga se bacih u jedinu gondolu i iskrcah u ridottu. Do časa sastanka u Muranu dijelila su me još dva sata, a jedva sam čekao da se naužijem iznenađenja svoje lijepe redovnice kad pred sobom ugleda Pierrota sa zabave.
Da skratim vrijeme, igrao sam u svim sitnim bankama, sad dobivajući, sad gubeći, i počinjajući tisuće ludorija, jer sam znao da me nitko neće prepoznati. Uživao sam u sadašnjosti, prkoseći budućnosti i podsmjehujući se onima koji troše svu snagu i pamet na to da spriječe nesreću pred kojom strahuju i tako propuštaju sadašnji užitak u kom bi se mogli naslađivati.
Očekivani čas naposljetku otkuca zovući me na nove naslade. Džepova punih zlata i srebra odletih u Murano, uđoh u svetište i ugledah svoju božicu oslonjenu na kamin. Bila je u redovničkom ruhu. Ja se tiho prikradoh da je iznenadim i ostadoh kao skamenjen.
Osoba koju sam pred sobom ugledao nije bila Marija Magdalena.
To bijaše Catterina odjevena u opaticu.
Ugledavši me, zapanji se još više od mene i ostade bez daha, bez riječi i pokreta. Bacih se u jedan naslonjač da se saberem od iznenađenja.
Pojava Catterine posve me je porazila. Tijelo mi bijaše kao obamrlo, a duša se gubila u nerazmrsivom labirintu.
To su prsti Marije Magdalene, govorio sam sam sebi, samo kako je saznala da sam njen ljubavnik? Zar je Catterina izdala našu tajnu? Ali ako jest, kako mi se usuđuje izići na oči? Ako me Marija Magdalena voli, kako se mogla odreći radosti da me vidi, kako je mogla svoje mjesto prepustiti suparnici? To zacijelo nije iz ljubaznosti, jer dotle ljubaznost ne može ići. Ja u tom ne vidim drugo no prezir i nezasluženu uvredu.
Utonuo u mračno ogorčenje, osjećao sam se prevaren, izigran i prezren, i u sumornoj šutnji ne skidah očiju s Catterine.
Ne usuđujući se disati, ona stajaše zbunjena i zaprepaštena, ne znajući pred kime se nalazi, jer je u meni gledala samo Pierrota kog je upamtila s plesa.
Kako sam ovamo došao samo zbog Marije Magdalene u koju bijah vatreno zaljubljen, nisam imao nimalo volje da pristanem na zamjenu, premda bijah daleko od tog da prezrem Catterinu, koja joj je u svemu bila ravna. Ja sam je nježno volio, obožavao sam je, ali tog časa nisam je želio, jer sam u tom iznenadnom dolasku naslućivao neku podvalu. Mislio sam da bih se, bacim li se radosno u Catterinino naručje, ponizio u vlastitim očima. Govorio sam samom sebi da već zbog svoje časti ne smijem sudjelovati u toj prijevari. Osim toga bilo mi je donekle drago, premda toga ne bijah svjestan, što ću Mariji Magdaleni moći predbaciti ravnodušnost koja je strana ljubavi, pa zato odlučih postupiti tako da je razuvjerim ako je mislila da će mi time prirediti veselje. Uz to sam bio uvjeren da se Marija Magdalena tog časa nalazi u kabinetu, a s njom možda i njen prijatelj.
No nešto je valjalo učiniti, jer nisam mogao provesti čitavu noć u odjeći Pierrota, šuteći kao zaliven. U prvi čas pomislih da odem, to prije što ni Catterina ni njena prijateljica nisu mogle znati da smo Pierrot i ja ista osoba, ali se s grozom odvratih od tog nauma, pomišljajući na smrtnu bol koja će raniti čistu Catterininu dušu ako jednog dana sazna tko je bio Pierrot. Ona je to možda već i naslutila i ja sam patio zamišljajući kakva je bol razdire. Ta ja sam je zaveo i dao sam joj pravo da me zove mužem.
Ako je Marija Magdalena u kabinetu – rekoh u sebi – pojavit će se kad bude vrijeme. U toj misli skinuh gazu i otkrih lice. Ljupkoj Catterini ote se uzdah.
– Sad opet dišem! Srce mi je govorilo da si to ti, da to možeš biti samo ti. No pričinilo mise da si se iznenadio kad si me vidio. Zar nisi znao da ću te čekati?
– Dabome da nisam.
– Ako se ljutiš na mene, bit ću očajna, ali ja uistinu nisam ništa kriva.
– Predraga moja prijateljice, dođi u moj zagrljaj i ne pomišljaj da bih se ja ikad mogao nate razljutiti. Radujem se što te vidim, vjeruj mi, jer ti uvijek ostaješ draža polovica mog bića, ali molim te oslobodi me ove mukotrpne sumnje, jer ovamo si mogla doći samo ako si izdala našu tajnu.
– Zar ja!? Ne bih to nikad uradila, pa makar morala umrijeti!
– Kako si onda ovdje? I kako je tvoja prijateljica uspjela sve pogoditi? Osim tebe nitkojoj nije mogao reći da sam ja tvoj muž. Ah, čekaj, možda Laura.
– Ne, Laura je vjerna i pouzdana. Mili moj prijatelju, ja doista ne mogu dokučiti.
– Ali zašto si se dala nagovoriti na ovu maskaradu i zašto si pristala da dođeš ovamo? Tiizlaziš iz samostana i to mi tajiš.
– Zar možeš vjerovati da te ne bih o svem obavijestila da sam ijednom izišla? Prije dvasata prvi put sam izišla iz samostana, i sve je bilo tako jednostavno i prirodno.
– Ispričaj mi to, mila prijateljice, gorim od radoznalosti.
– Draga mi je ta radoznalost i sve ću ti ispričati. Ti znaš koliko se Marija Magdalena i javolimo, nježnijeg prijateljstva valjda nema. I sam si mogao to prosuditi prema onom što sam ti pisala. Eto, prije dva dana moja je prijateljica zamolila glavaricu i moju tetku da mi dopuste da spavam u njenoj sobi mjesto sestre koja je uhvatila žestoku prehladu i otišla kašljati u bolesničku sobu. Dobila sam dozvolu, i ne mogu ti opisati naše zadovoljstvo kad smo prvi put slobodno legle u istu postelju. Danas, nekoliko trenutaka pošto si napustio dvoranu gdje si nas toliko nasmijao, a da ni ja ni Marija Magdalena nismo mogle naslutiti tko se krije iza maske duhovitog Pierrota, moja se prijateljica povukla, a ja za njom. Čim bijasmo same, ona mi reče kako bi željela da joj učinim jednu uslugu o kojoj ovisi njena sreća. Odgovorila sam joj neka samo zapovjedi, a ja ću sve izvršiti. Onda je otvorila ladicu i na moje veliko iznenađenje preodjenula me kako me sad vidiš. Smijala se, a i ja s njom, ne znajući što smjera s tom šalom. Kad je moja preobrazba bila dovršena, reče mi da će mi povjeriti veliku tajnu, no da mi je povjerava bez ikakve bojazni. »Znaj, mila moja prijateljice, da sam večeras naumila izići iz samostana i vratiti se tek sutra ujutro, no sad sam odlučila da mjesto mene pođeš ti. Nemaš se čega bojati i ne treba ti nikakvih naputaka, jer sam sigurna da ćeš se i sama znati snaći. Za jedan sat doći se ovamo jedna sestra, ja ću joj nasamo izdati neke upute, a onda će ti ona reći da pođeš s njom. Izaći ćete zajedno kroz mala vrata i proći kroz vrt do male obale. Ondje ćeš se ukrcati u jednu gondolu i gondolijeru ćeš kazati samo dvije riječi: u kazino. Tamo ćeš stići za pet minuta, iskrcat ćeš se i ući u jedan mali stan gdje ćeš naći dobru vatru. Bit ćeš sama i čekat ćeš.« – »Koga?« – upitala sam je. – »Nikoga! To je sve što ti smijem kazati. Samo budi sigurna da ti se neće dogoditi ništa neugodna, pouzdaj se u me. Večerat ćeš i leći na počinak, ako budeš htjela. Nitko te neće smetati. Ne pitaj me više ništa jer to je sve što ti mogu kazati.«
– To je, eto, prijatelju moj, čista istina. Sad mi kaži jesam li poslije tih riječi i poslijeobećanja što ga dadoh da ću učiniti sve što bude htjela mogla drugačije uraditi? Ne pokazuj se prema meni nepovjerljiv, jer iz mojih usta može izići samo istina. Smijala sam se misleći da me čeka neko ugodno iznenađenje i poslušno sam pošla sa sestrom kad je došla po mene. Ovdje sam se cijeli sat dosađivala, kadli se odjednom ukaza Pierrot. Čim sam te ugledala, srce mi je reklo da si to ti, ali kad si onako ustuknuo, bijah kao gromom ošinuta jer sam jasno vidjela da nisi očekivao susresti mene, već nekog drugog. Tvoja me je mračna šutnja plašila i nisam se usuđivala da je prva prekinem, to više što sam se unatoč porivu svog srca mogla prevariti. Ispod Pierrotove maske mogao se sakrivati netko drugi, a osim tebe na ovom bi me pustom mjestu svatko drugi ispunjao grozom. Imaj na umu da me sudba već mjesecima lišava sreće da te zagrlim, a sad kad si valjda uvjeren u moju nevinost dopusti da ti čestitam što poznaješ ovaj kazino. Ti si sretan, a to i mene raduje. Marija Magdalena je uza me jedina žena dostojna tvoje ljubavi, jedina s kojom te mogu dijeliti. Dosad sam te žalila, sad te više ne žalim, a tvoja je sreća i moja. Priđi i zagrli me.
Jesam li mogao biti toliki bezobraznik, da ne kažem barbarin, pa da ne pritisnem na prsa tog anđela ljepote i dobrote koji se našao preda mnom, zahvaljujući čudesnom i rijetkom prijateljstvu?
Pošto sam je uvjerio da više ne sumnjam u njenu nevinost, rekoh još kako mi se postupak njene prijateljice čini u najmanju ruku dvosmislen, i kako ga ni uz najbolju volju ne mogu protumačiti kao dobar. Uza svu radost što je vidim, njezina mi je prijateljica, rekoh, time priredila neslanu šalu koja me je pogodila i uvrijedila.
– Ja ne mislim kao ti – odgovori Catterina. – Moja draga prijateljica mora da je nekakosaznala da si bio moj ljubavnik prije no što si je upoznao. Sigurno je vjerovala da me još uvijek voliš, pa je pomislila, jer ja dobro poznajem njenu dušu, da će nam dati najveći dokaz svoje ljubavi ako potajice, bez našeg znanja, omogući ono što dvoje ljubavnika koji se vole najviše priželjkuju. Htjela nas je usrećiti, a ja joj zbog toga ne mogu zamjeriti.
– Ti možeš tako suditi, ali moj je položaj sasvim drugačiji od tvoga. Ti nemaš drugogljubavnika i ne možeš ga imati, ali ja sam slobodan, i kako nisam mogao do tebe, pokleknuo sam pred čarima Marije Magdalene i ludo sam se u nju zaljubio. Ona to dobro zna, i s pameću i duhom kakvi su u nje mogla mi je to uraditi samo u nakani da mi pokaže koliko me prezire. Priznajem ti da me to bolno vrijeđa. Kad bi me ona voljela kao što ja nju volim, nikad joj ne bi pala na pamet mrska ljubaznost da na svoje mjesto pošalje tebe.
– Ja se ne slažem s tobom, ljubljeni moj prijatelju. Njena je duša plemenita, a srcepredobro. I kao što meni nije žao što se vas dvoje volite i što umijete uživati u svojoj ljubavi, a to mi dokazuje ovo mjesto, tako ni njoj nije žao što se nas dvoje ljubimo. Ona je naprosto presretna što nam može pokazati koliko je to raduje. Ovim ti je htjela dati na znanje da te voli samo zbog tebe, da je tvoja sreća i njena i da nije ljubomorna što joj je najbolja prijateljica ujedno i suparnica. Da te uvjerim kako ti ne smije biti krivo što je otkrila našu tajnu, ona ti, šaljući me u tvoj naručaj, pokazuje da se veseli što ti svoje srce dijeliš s objema. Ti znaš da me ona voli i da sam ja često njena ženica ili pak njen mužić, pa kako tebi nije krivo što sam ti ja suparnica i što joj često utažujem slatku žeđ koliko mi je to moguće, to i ona tebi hoće dokazati da njena ljubav nije natrunjena mržnjom, jer takva je uvijek ljubav koja se rađa u ljubomornim srcima.
– Ti anđeoskom dobrotom braniš svoju prijateljicu, ali, slatka moja ženice, ti ne vidišstvar u njenom pravom svjetlu. Tvoj je duh nepokvaren, a duša čista, no ti nemaš mog iskustva. Ljubav Marije Magdalene bijaše tek puki hir i zabava i ona dobro zna da nisam toliko glup da se dadem obmanuti njenom tobožnjom velikodušnošću. Nesretan sam, i to je njeno djelo.
– Onda bih se ja morala na nju požaliti, jer mi, šaljući me ovamo, daje na znanje da jeljubavnica mog ljubavnika i da mi ga, pošto ga se naužila, laka srca prepušta. Osim toga time mi pokazuje da prezire i ljubav koju ja za nju osjećam, kad me sama šalje u naručaj drugog.
– Oh, srce moje, sad govoriš besmislice, jer su odnosi koji postoje među vama posvedrugačije prirode. Vaša je ljubav samo igra, obmana ćutila. Užici kojima se zajedno podajete ne isključuju druge. Vi biste mogle biti ljubomorne jedna na drugu samo kad bi neka od vas osjećala istu ljubav prema jednoj drugoj ženi, pa stoga Magdaleni ne može biti žao što ti imaš ljubavnika, kao ni tebi što ga ima ona, osim ako to nije isti čovjek.
– To je upravo naš slučaj, i ja mislim da se ti u svom sudu varaš. Nama nije žao što nasobje jednako voliš. Zar ti nisam napisala da bih ti od sveg srca prepustila svoje mjesto?
– Draga prijateljice, to si mogla željeti kad još nisi znala da sam sretan s tvojomsuparnicom i ja bih rekao da je to bio više poriv prijateljstva no ljubavi. Zasad mi nije krivo što je u tebi prijateljstvo nadjačalo ljubav, ali ne mogu podnijeti da je tako i s Marijom Magdalenom. Ja je ljubim, znajući da se nikad neću moći njome oženiti, da li me razumiješ, anđelu? Drugačije je s tobom. Ja znam da ćeš mi biti žena i siguran sam u našu ljubav koja će se u zajedničkom životu nanovo roditi. A ljubav Marije Magdalene, kad jednom mine, nikad se više neće vratiti. Zar nije dakle ponižavajuće za me što joj nisam znao uliti drugo no kratkotrajan i površan osjećaj? Ti je, priznajem, moraš obožavati. Ona te je uputila u sve svoje tajne i zato joj duguješ vječno prijateljstvo i zahvalnost.
Bijaše već ponoć, a mi smo i dalje vodili slične razgovore, gubeći dragocjeno vrijeme. Brižna vratarica nam bez poziva donese biranu večeru. Ja nisam mogao ništa okusiti, jer bijah prepun ljutnje, no moja se ženica s tekom prihvatila jela.
Unatoč tuzi morao sam se nasmijati videći na stolu salatu od bjelanjaca, a Catterina, primijetivši da su izvadili žumanjke, reče da je to valjda neka šala. U svojoj nevinosti nije mogla prozreti namjeru one koja je izabrala jelovnik.
Dok je večerala, moje su se oči i nehotice zaustavljale na njoj. Morao sam priznati da se poljepšala i zaoblila i da se razvila u savršenu ljepoticu, no ipak ostadoh hladan.
Dva sata prije svanuća sjedosmo opet kod vatre. Videći da sam žalostan, Catterina je pokazivala puno obzira i tankoćutno razumijevanje za moj položaj: nijedne zajedljive riječi, nijednog pokreta koji ne bijaše sušta čednost. Iz njenih riječi, nježnih i prožetih nekom sjetom, nijednom ne izbi žalac prijekora, koje bih bio zaslužio zbog svoje hladnoće.
Na kraju našeg dugog razgovora upita me što će reći svojoj prijateljici kad se vrati u samostan.
– Draga Marija Magdalena očekuje da će me vidjeti radosnu i punu zahvalnosti zbogvelikodušna dara koji mi je, kako ona misli, poklonila ove noći. Kaži dakle što da joj rečem.
– Cijelu istinu. I pazi da joj ne prešutiš nijednu riječ od našeg razgovora koliko god sebudeš mogla prisjetiti, a osobito joj naglasi da me je za dugo vremena učinila nesretnim.
– Ne, time bih joj nanijela odviše boli, jer znam koliko te voli i kako joj je drag medaljonkoji čuva tvoju sliku. Naprotiv, uradit ću sve što budem mogla da vas izmirim, a to će mi brzo poći za rukom, jer moja prijateljica nije ni u čem pogriješila, a ti si samo ozlojeđen, i to bez pravog razloga. Poslat ću ti pismo po Lauri, osim ako mi ne obećaš da ćeš doći po nj.
– Tvoja će mi pisma biti uvijek draga, ali vidjet ćeš da Marija Magdalena neće htjeti da senas dvoje objasnimo. Vjerovat će ti u svemu osim u jednoj stvari.
– Znam, neće vjerovati da smo bili tako postojani i proveli čitavu noć nevino kao brat isestra. Ako te poznaje kao što te ja poznajem, to će joj se učiniti nemoguće.
– Onda joj, ako hoćeš, kaži da je bilo obrnuto.
– Tome se ne nadaj. Ja ne volim laži, a najmanje ovakve. To mi uistinu ne bi dolikovalo.Ja te zbog toga ne volim manje, prijatelju, premda me ove noći nisi udostojao nijednog izraza ljubavi.
– Oh, mila moja prijateljice, vjeruj mi da sam bolestan od tuge. Volim te svom dušom, aliu takvom sam stanju...
– Ti plačeš, prijatelju? Oh, preklinjem te, poštedi moje srce. Ne mogu prežaliti što sam tito rekla, ali vjeruj mi kad ti kažem da mi nije bila nakana da te mučim. Sigurna sam da će za kratko vrijeme i Marija Magdalena plakati.
Uto se oglasi zvonce i kako više nije bilo nade da će se Marija Magdalena pojaviti i opravdati, poljubih Catterinu i predadoh joj ključ od kazina, da ga u moje ime vrati svojoj prijateljici. Onda stavih krinku i iziđoh, a Catterina se vrati u samostan.

VI
Umalo što ne pogiboh u laguni - Bolest - Pisma Catterine i Marije Magdalene - Pomirenje Sastanak u muranskom kazinu - Saznajem ime prijatelja Marije Magdalene i pozivam ga s našom zajedničkom ljubavnicom u svoj kazino - Večera utroje u mom kazinu - Prihvaćam
prijedlog Marije Magdalene - Catterina mi se iznevjerava
Vrijeme bijaše užasno. Vjetar je puhao, a hladnoća je neugodno štipala. Stigavši na žalo, stadoh pogledom tražiti neku gondolu, dozivajući gondolijere, ali unatoč redarstvenim propisima, ne bijaše ni barke ni brodara. Što dakle da učinim?
Platnena Pierrotova krabulja ne bijaše prikladna za šetnju po takvu nevremenu. Da nisam vratio ključ, bio bih se vjerojatno sklonio u kazino i sad sam snosio kaznu za svoj budalasti prkos koji me je nagnao da ga vratim. Vjetar me je, tako reći, nosio, a nisam mogao ući ni u jednu kuću da se zaklonim.
U džepu sam imao sto pedeset cekina koje sam prošle večeri dobio na igri i kesu punu dublona. S tolikim novcem morao sam se bojati muranskih lopova, opasnih razbojnika i nemilosrdnih ubojica koji uživaju i zloupotrebljavaju stanovitu nekažnjivost jer imaju nekoliko povlastica koje im je podijelila vlada da ih zadrži u radionicama ogledala i staklanama kojima otok obiluje. Iz istih razloga vlada im je podijelila pravo na venecijansko građanstvo. Mogao sam svakog časa naići na koji par tih sjecikesa koji bi me u najboljem slučaju ostavili gola golcata, jer kao za inat ne bijah ponio nož koji u mojoj dragoj domovini mora nositi svaki pošteni čovjek da brani vlastiti život. Bio sam u mučnom i opasnom položaju.
Dok sam neodlučno razmišljao što da učinim, učini mi se da kroz pukotine neke kućice prodire slaba svjetlost. Približih se i lagano pokucah na kapak. Iznutra netko povika: »Tko je?« i u isti se čas kapak otvori. »Što tražite?« upita me neki čovjek čudeći se mojoj odjeći. U nekoliko riječi opisah mu položaj u kom sam se našao i spustivši mu u ruku cekin zamolih ga da me pusti u kuću kako bih se sklonio od nevremena. Svladan više cekinom no mojim riječima, on mi otvori vrata, i ja uđoh.
Obećao sam mu još jedan cekin ako mi nađe gondolu koja će me, odvesti u Veneciju. On se žurno odjene zahvaljujući bogu i iziđe u noć obećavši da će se ubrzo vratiti s dobrim vijestima.
Ostao sam sam u siromašnoj sobi gdje je cijela obitelj ležala u jednom širokom i kukavnom krevetu, gledajući me raskolačenim očima i čudeći se mojoj neobičnoj odjeći. Poštenjačina se vrati nakon pola sata i saopći mi da gondolijeri čekaju na obali i da žele biti plaćeni unaprijed. Nisam imao kud i podložih se njihovu zahtjevu. Zahvalivši čestitom čovjeku, dadoh mu cekin i izađoh.
Ugledavši dva snažna gondolijera, ukrcah se bez straha i mi se otisnusmo od obale. Ali čim prođosmo otok, vjetar nas zahvati takvom snagom da se pobojah najgoreg ako pođemo dalje. Premda sam bio dobar plivač, nisam bio dovoljno snažan da se spasim plivanjem, ni da odolim silini struje. Stoga zapovjedili gondolijerima da pristanu uz otok, ali oni mi odgovoriše neka budem miran, jer da nemam posla s kukavicama. Poznajući ćud naših gondolijera, pokorih se i zašutjeli.
Međutim, udarci vjetra bijahu sve žešći, zapjenjeni valovi prelijevahu gondolu, i moja dva veslača, uza svu svoju neustrašivost i snagu, stadoše gubiti vlast nad brodicom. Bijasmo već na stotinu koraka od ušća kanala dei Gesuiti, kadli žestok nalet vjetra zbaci u more gondolijera s krme, no ovaj se u padu uhvati za gondolu i bez mnogo muke opet se pope. Pri padu izgubio je veslo, pa odmah uhvati drugo, ali za to se vrijeme gondola okrenula krmom natraške i vjetar ju je već zanio daleko od pravca. Položaj bijaše pogibeljan i kako nisam želio da večeram kod Neptuna, bacih u gondolu pregršt cekina i zapovjedili gondolijerima da bace u more felzu[10] koja je pokrivala barku. Zvuk novca, a još više strah od pogibije, nagna lađare da u tren oka izvrše moju zapovijed. Kako time oduzesmo vjetru uporište, lađarima bi lakše, te oni napregoše sve snage i za manje od pet minuta uđosmo u kanal de' Mendicanti, odakle se dadoh odvesti do mola palače Bragadin.
[10] Felza, platneni krov na gondoli koji tvori neku vrst kabine.
Legao sam odmah u krevet i dobro se pokrio, da vratim tijelu prirodnu toplinu, ali unatoč tome ne mogoh okusiti blagodati sna koji bi me okrijepio i osnažio.
Poslije nekoliko sati obiđoše me gospodin Bragadin i njegovi nerazdruživi prijatelji i zatekoše me u ognjici i bunilu. Ipak moj časni zaštitnik nije mogao zatomiti osmijeh videći na sofi odjeću Pierrota. Pošto mi čestitaše što sam se sretno izvukao iz tako teške neprilike ostaviše me sama.
Naveče sam se tako oznojio da su me morali prenijeti u drugi krevet. Sutradan se silina groznice udvostručila i ja opet padoh u bunilo. Trećeg dana groznica popusti, ali ja sam se osjećao kao uzet, s užasnim probadanjem u križima. Znajući da ću bol olakšati samo strogim mirovanjem, oboružah se strpljenjem.
U srijedu, kad već jutro bijaše poodmaklo, dođe Laura, vjerna glasnica. Rekoh joj da ne mogu ni čitati ni pisati, pa neka navrati sutradan. Ona stavi na stolić do mog kreveta ono što mi je imala predati i ode dovoljno poučena da obavijesti Catterinu o stanju u kom sam se nalazio.
Predveče osjetih se bolje, te zapovjedih jednom sluzi da mi zaključa sobu i otvorih Catterinino pismo.
Prva stvar koju sam ugledao i koja me je uvelike obradovala bijaše ključ kazina koji mi je vraćala. Ja sam se već bio pokajao što sam joj ga predao, jer sam počeo uviđati da sam imao krivo. To je bio pravi melem što osvježuje dušu.
Druga stvar, koja me je obradovala koliko i povratak dragocjena ključa, bijaše pismo Marije Magdalene. Žurno slomih pečat i stadoh pohlepno čitati ove retke:
»Pošto ste pročitali ili budete pročitali pojedinosti koje sadrži pismo moje prijateljice, zaboravit ćete, nadam se, pogrešku koju sam počinila nehotice, misleći da ću vam prirediti veliku radost. Sve sam čula i sve vidjela, i vi ne biste otišli ostavljajući ključ da nesrećom nisam zaspala sat prije vašeg odlaska. Uzmite opet svoj ključ i vratite se sutra naveče u kazino, kad je nebo bilo toliko milostivo da vas je spasilo od oluje. Vaša vam ljubav daje pravo da se žalite, ali ne i da zlostavljate jednu ženu koja vam doista nije pružila nikakav dokaz svog prezira.«
Zatim sam pročitao pismo drage Catterine, koje navodim u cijelosti jer mislim da nije nezanimljivo:
»Molim te, ljubljeni prijatelju, ne šalji natrag ovaj ključ, osim ako nisi postao najokrutniji među ljudima i ako ne uživaš u mučenju dviju žena koje te žarko ljube. Poznajući tvoje divno srce, usuđujem se nadati da ćeš doći u kazino sutra naveče i da ćeš se pomiriti s Marijom Magdalenom koja večeras ne može izaći. Uvjerit ćeš se da si imao krivo i da moja draga prijateljica ne samo da te ne prezire već na čitavu svijetu voli samo tebe jedinog. Ali sigurno će te zanimati što se dogodilo poslije tvog odlaska.
Tek što si ti izišao u onu strašnu oluju koja me je ispunila velikom strepnjom, baš u času kad sam se spremala na povratak, nemalo se iznenadih ugledavši pred sobom svoju dragu prijateljicu koja je na jednom skrivenom mjestu slušala sve što si mi govorio. Nekoliko je puta dolazila u iskušenje da se pojavi, ali je uvijek odustajala bojeći se da ne naiđe u nezgodan čas i da ne pokvari ponovno zbliženje dvoje ljubavnika koji se vole. Na nesreću savladao ju je san prije tvog odlaska i probudila se tek na zvuk zvonca, kad je već bilo prekasno da te zadrži, jer ti si izjurio kao da bježiš od najveće opasnosti. Ja sam joj odmah predala ključ, o kojem nisam ništa znala, a na to moja prijateljica duboko uzdahnu rekavši: »Sve ću ti ispripovijedati kad se nađemo u samostanu«. Otišle smo po strašnoj nepogodi dršćući za tebe i ne misleći ni časka na sebe. Čim smo se vratile u samostan, ja sam se preodjenula, a Marija Magdalena je legla. Sjela sam pokraj njena uzglavlja i evo što mi je rekla:
»Kad si mi onomadne ostavila prsten i otišla razgovarati s tetkom, ja sam ga pomno pretražila i primijetila jednu modru tačku koja mi se učinila sumnjivom. Naslućivala sam da se ondje krije tajna. Uzela sam pribadaču, udjenula je i – pero je odskočilo. Ne mogu ti opisati radost koju sam osjetila otkrivši da volimo istog čovjeka. No isti me je čas obuzela velika bol na pomisao da sam dirnula u tvoja prava. Ipak sam bila ushićena tim otkrićem i smjesta naumih da se njime okoristim na svoju radost i da te pošaljem na večeru s njime. Onda sam zatvorila oko na prstenu i vratila ga, praveći se da ništa ne znam. U tom sam trenutku bila najsretnija žena na svijetu. Poznajući tvoje srce, znajući da si ti već odavno saznala da me tvoj ljubavnik voli, jer sam ti, ništa ne sluteći, bila pokazala njegovu sliku, i videći da ti nisi na me ljubomorna, ja bih doista bila svakog prezira vrijedna kad bih osjećala drugačije no ti, to više što su tvoja prava na nj daleko osnovanija od mojih. Što se pak tiče tajne kojom si uvijek obavijala ime svog ljubavnika, lako sam pogodila da je to bilo samo po njegovoj zapovijedi, i ta tvoja suzdržanost bijaše dokazom plemenitosti tvojih osjećaja i dobrote tvog srca. Koliko ja mogu prosuditi, tvoj se ljubavnik bojao da nas obje ne izgubi ako otkrijemo da nijedna od nas ne posjeduje cijelo njegovo srce. Ne možeš zamisliti kako me je boljela pomisao da se ti, pošto si vidjela kod mene njegov portret, ipak nisi prema meni promijenila, premda si mogla slutiti da više nisi jedini predmet njegove ljubavi. U meni tad nije bilo druge želje već da vam oboma pokažem kako Marija Magdalena nije nedostojna vaše nježnosti, vašeg prijateljstva i poštovanja, i zamišljajući da ćemo sve troje biti sto puta sretniji no dosad osjećala sam neizrecivo zadovoljstvo, jer tajiti nešto od bića koje ti je drago nepodnošljiva je muka. Stoga sam nakanila da ti prepustim svoje mjesto i taj mi se naum činio pravim remek-djelom. Dopustila si mi da te preodjenem u redovnicu i s krotkošću koja je ravna samo tvom bezgraničnom povjerenju u mene pošla si u kazino, ne znajući kamo ideš. Čim si se iskrcala, gondola se vratila po mene i ja sam se sakrila na jedno mjesto koje je poznato mom prijatelju, odakle sam mogla pratiti sve vaše pokrete i čuti svaku vašu riječ. Ja sam predstavu zamislila pa je bilo pravo da joj i prisustvujem, to više što sam vjerovala da ću vidjeti i čuti samo preugodne stvari. Došla sam u kazino četvrt sata poslije tebe. Riječima ti ne mogu izraziti ushićeno iznenađenje što me je proželo na pojavu dragog Pierrota koji nas je toliko zabavio na plesu i kog nismo ni srcem umjele prepoznati. Ali mog ushita brzo nestade. Čim sam vidjela kako je ustuknuo prevaren u svom očekivanju, iznenadih se i u meni stade rasti nemir i tjeskoba. Naš je ljubavnik naopako shvatio stvar i otišao očajan; on me još voli, ali ne misli na drugo već da me zaboravi, a u tom će i odveć uspjeti. To što mi je vratio ključ već mi kaže da više neće dolaziti u kazino. O, kobne li noći! Kako se to sve na zlo okrenulo, a ja sam samo htjela da usrećim tri bića! Umrijet ću zbog tog, prijateljice, ako ti ne pođe za rukom da ga urazumiš, jer znam da mi bez njega nema života. Ti sigurno imaš mogućnosti da mu pišeš, poznaješ ga, znaš njegovo ime, zaklinjem te, pošalji mu ovaj ključ zajedno s pismom u kojem ga pokušaj nagovoriti da sutra ili prekosutra dođe u kazino i da samo još jednom porazgovara sa mnom, i ja se usrdno nadam da ću ga uvjeriti u svoju ljubav i nevinost. Danas se odmaraj, ali sutra mu napiši cijelu istinu, imaj smilovanja sa svojom jadnom prijateljicom i oprosti joj što voli tvog dragog. I ja ću mu napisati nekoliko riječi, koje ćeš priložiti svom pismu. Ja sam uzrok što te on više ne ljubi. Morala bi me mrziti, a ti me, predobra, još uvijek voliš. Vidjela sam njegove suze, vidjela sam koliko njegova duša može voljeti i tek sam ga sad pravo upoznala. Nisam znala da ima ljudi koji mogu tako ljubiti. Oh, provela sam užasnu noć. Nemoj misliti, nježna moja prijateljice, da se ljutim što si mu priznala da se nas dvije volimo kao dvoje ljubavnika. To mi nije krivo, a on nam neće zamjeriti, jer mu je duh širok koliko mu je i srce dobro«.
»Suze su je gušile, a ja sam je pokušala utješiti i od sveg srca sam joj obećala da ću ti napisati pismo. Ona čitavog dana nije sklopila oka, ali ja sam nekoliko sati spavala najtvrđim snom. Kad smo ustale, čitav je samostan brujao od tjeskobnih vijesti koje su nas zanimale više nego što je itko naslućivao. Govorilo se da je sat prije svanuća jedna ribarska barka propala u laguni, a da su se dvije godnole prevrnule i da su se svi koji su se u njima nalazili utopili. Možeš li zamisliti naše strepnje? Nismo se usuđivale raspitivati, ali kako su se te nesreće zbile upravo u vrijeme kad si me ti napustio, bojale smo se najgoreg. Kad smo se uspele u sobu, Marija Magdalena se onesvijestila. Ja sam se držala hrabrije i uvjeravala je da si dobar plivač, ali sve je to nije moglo umiriti, i ona je legla u krevet u grozničavoj drhtavici. U takvu nas stanju zateče moja tetka koja, vesela kao uvijek, banu u našu sobu i smijući se ispripovjedi kako onaj Pierrot što nas je tako lijepo zabavio umalo što nije zaglavio u oluji. 'Ah, jadni Pierrot!' rekoh ja, 'baš mi je drago što se spasio. Ali ispričajte nam sve, tetko, tko je on? Da li se to doznalo?' – O da, odvrati ona, sve se doznalo, jer su ga upravo naši gondolijeri odvezli kući. Pramčani gondolijer jutros nam je ispripovjodio kako Pierrot, nakon noći provedene na plesu Briati, nije na prevozilištu mogao naći nijedne gondole za povratak u Veneciju i kako su naši gondolijeri za jedan cekin pristali da ga prevezu. Gondolijer s krme bijaše pao u more, ali onda je hrabri Pierrot, prosuvši pregršt cekina po gondoli, dao baciti u more felzu i pošto je time oslabio otpor vjetra oni sretno uploviše u kanal de' Mendicanti i stigoše u Veneciju. Lađari su veselo podijelili petnaest zlatnika koje su jutros pokupili u gondoli, a sretnim slučajem pronašli su i bačenu felzu. Pierrot će se sjećati Murana i plesa
Briati. Lađari kažu da je to sin gospodina Bragadina, odvjetnikova brata: oni su ga naime dovezli do palače Bragadin polumrtva od straha i studeni, jer je bio odjeven samo u platno, a nije imao sa sobom ogrtača'.
»Kad je tetka izišla, mi smo se nekoliko trenutaka nijemo gledale, osjećajući kako nam se vraća život. Smiješeći se, Marija Magdalena me zapita je li istina da si ti sin gospodina Bragadina. 'To neki možda i vjeruju', odgovorih joj, 'ali prema imenu koje nosi teško da je naš ljubljeni nezakoniti sin tog gospodina, a još manje zakoniti, jer gospodin Bragadin nije bio nikada oženjen'. – 'Bilo bi mi krivo', primijeti ona, 'da je njegov sin'.
»Nisam joj mogla i dalje tajiti tko si, pa sam joj otkrila tvoje pravo ime i ispripovjedila joj kako me je gospodin Bragadin u tvoje ime prosio od moga oca, i kako je moj boravak u samostanu posljedica tog koraka. I tako, ljubljeni moj, tvoja ženica više nema tajni za Mariju Magdalenu. Nadam se da me nećeš prekoriti zbog brbljavosti, jer je bolje da naša draga prijateljica zna cijelu istinu no polovičnu i pomiješanu s lažima. Ono što nam je bilo najsmješnije, kao što valjda i sam pogađaš, sigurno je uvjerenje da si ti proveo noć na plesu Briati. Kad ljudi ne znaju sve, tad ponešto izmisle, pa tako često pričin zauzme mjesto istine, što katkad nije naodmet. Istina je, međutim, da je ta vijest bila melem bolnoj duši naše prijateljice, koja se sad opet dobro osjeća. Provela je mirnu noć, a nada da će te vidjeti u kazinu povratila joj je svu njenu ljepotu. Nekoliko je puta pročitala ovo pismo i obasula me cjelovima. Jedva čekam da joj predam odgovor koji ćeš joj napisati. Laura će čekati. Možda ću te opet vidjeti u kazinu, i tad ćeš sigurno biti bolje volje. Zbogom!«
Nije joj trebalo toliko riječi da me dozove pameti. Kad sam dočitao pismo, bijah smjeran štovalac Catterine i vatren obožavalac Marije Magdalene. Ali avaj, bio sam sav ukočen, premda me groznica više nije mučila. Znajući da će Laura doći sutradan rano ujutro, ipak sam svakoj napisao pismo, kratko, doduše, ali dovoljno da ih uvjeri kako je razum opet zavladao mojim jadnim mozgom. Catterini sam napisao da je dobro učinila što je svojoj prijateljici rekla tko sam, to prije što više nisam imao nikakva razloga tajiti svoje ime otkako sam prestao dolaziti na njihovu misu. Što se ostalog tiče, neka bude uvjerena da sam uvidio svoju krivicu i da ću je najponiznije priznati samoj Mariji Magdaleni čim budem u stanju otići u kazino.
A evo pisma koje sam napisao svojoj obožavanoj koludrici:
»Ostavio sam Catterini ključ tvog kazina da ti ga vrati, dražesna prijateljice, zato što sam se smatrao izigranim i prevarenim od bića koje obožavam. U toj zabludi mišljah da sam nedostojan da ti izađem na oči i unatoč svoj ljubavi pri toj bih pomisli zadrhtao od groze. Tako je strašno djelovao na me taj čin koji bih inače smatrao divnim samo da mi samoljublje nije zaslijepilo oči, ili bolje reći pomutilo razum. Ali za to bih morao imati duh ravan tvome, a dokazao sam da nije tako. Ja u svemu zaostajem za tobom, osim u strasti, a u to ću te uvjeriti na prvom sastanku kad te na koljenima budem zamolio da mi velikodušno oprostiš. Vjeruj, obožavana ženo, da živo želim ozdravljenje samo zato da ti udvostručenom ljubavlju pokažem kako se stidim zbog svog nepravednog sumnjičenja. I samo zbog ove boli u križima nisam već jučer odgovorio na tvoje kratko pismo i izrazio ti svoje kajanje i ljubav koju je tvoja neuzvraćena plemenitost još silnije rasplamsala. Znaj da sam usred laguna, u času kad sam smrti gledao u oči, žalio samo za tobom i da nisam osjećao ništa osim kajanja što sam te uvrijedio. Ali u toj nesreći koja mi je prijetila vidio sam, divna ženo, samo pravednu kaznu za svoju zabludu. Da ti nisam onako nemilosrdno vratio ključ, sigurno bih se sklonio u kazino i tako bih izbjegao kazni za svoju krivicu i bolima koje sad trpim kao pokoru za uvredu što ti je nanesoh. Hvala ti tisuću puta što si me vratila samom sebi i budi sigurna da ću ubuduće biti razumniji: ništa ime više neće nagnati da posumnjam u tvoju nježnost. Ali, ljubljena prijateljice, što kažeš o Catterini? Zar to nije anđeo u ljudskome liku, koji se može samo s tobom usporediti? Ti nas oboje voliš, tebi smo oboje jednako dragi. Od nas troje jedini sam ja slab i nesavršen, i pred vama crvenim od stida nad samim sobom. Ipak znam da bih bez oklijevanja dao život za nju, baš kao i za tebe. Radoznao sam na nešto što se ne usuđujem povjeriti papiru, ali ti ćeš toj radoznalosti udovoljiti kad se prvi put budemo vidjeli. Bit će dobro ako već za osam dana budem u stanju doći u kazino, koji će se tada pretvoriti u hram pokore. Obavijestit ću te dva dana unaprijed. A dotle, misli malo na me i vjeruj u moju ljubav. Zbogom!«
Sutradan me Laura zateče gdje već sjedim u krevetu, što je obećavalo skoro ozdravljenje.
Zamolih je neka kaže Catterini da se osjećam mnogo bolje, i pošto joj dadoh pismo što sam ga prošlog dana napisao, ona ode uručivši mi pismo moje ženice u kojem nađoh i jedno od Marije Magdalene. Oba su mi govorila samo o njihovoj nježnosti, strahovanju za moje zdravlje i žarkim željama da se što prije oporavim.
Nakon šest dana osjetih se bolje i otiđoh do kazina u Murano gdje mi vratarica preda jedno pismo od Marije Magdalene. Pisala mi je kako umire od nestrpljenja da sazna jesam li se vratio u njen kazino, kojim mogu uvijek po volji raspolagati.
»Javi mi«, zaklinjala me je, »kad misliš da ćemo se moći vidjeti u Muranu, u Veneciji ili gdje budeš htio. I budi siguran da ćemo svagdje biti bez svjedoka.«
Odmah sam joj odgovorio da ćemo se vidjeti za dva dana na mjestu odakle joj pišem, jer ljubavno odrješenje od grijeha mogu primiti samo ondje gdje sam je uvrijedio.
Gorio sam od želje da je vidim, jer sam se stidio što sam bio nepravedan prema njoj i jedva sam čekao da okajem svoj grijeh. Razmišljajući u miru, dođoh do zaključka da ono što je učinila doista nije bio znak prezira, već naprotiv znak istančane ljubavi kojoj sam ja bio jedini predmet. Zar je – kad je otkrila da sam ljubavnik njezine mlade prijateljice – mogla vjerovati da samo nju volim? Kao što nju ljubav prema meni nije sprečavala da bude popustljiva prema poslaniku, tako je mislila da ću i ja moći biti prema Catterini. Pri tom je zaboravljala na različito ustrojstvo dvaju spolova i na prednosti koje je priroda udijelila ženama.
Danas, kad su godine pobijelile moju kosu, ohladile žar ćutila i smirile maštu, sudim o tom drugačije i dobro uviđam da se moja lijepa redovnica teško ogriješila protiv stida i čednosti, a to su najljepše vrline ljepše polovice ljudskog roda, ali ako je ta jedinstvena ili u najmanju ruku rijetka žena i imala taj porok koji sam ja onda nazivao vrlinom, barem je bila lišena strašnog otrova koji se zove ljubomora, a to je kobna strast što proždire nesretno biće koje joj se podloži i podgriza ljubav u biću na kojem se iskaljuje.
Četvrtog dana mjeseca veljače 1754. nađoh se napokon sa svojim anđelom. Kako smo iz prevelike ljubavi oboje jednako skrivili, bacismo se u isti čas na koljena jedno pred drugim. Oboje bijasmo uvrijedili ljubav, ona ponašajući se kao dijete, a ja kao jansenist.
Umjesto riječima, koje nismo umjeli naći, molili smo jedno drugo za oproštenje strasnom bujicom cjelova što ih uzajamno davasmo i uzvraćasmo raspirujući plam u zaljubljenim dušama koje bijahu ushićene što im u tom času ne treba drugog jezika da izraze svoju čežnju i radost.
Kad nježna opijenost dosegnu vrhunac u nestrpljenju da se što prije uzajamno uvjerimo u iskrenost pomirenja i damo oduška vatri koja nas je prožimala, mi ustadosmo i ne odrješujući zagrljaja bacismo se na sofu gdje ostadosmo spojeni sve dok nam se ne ote duboki uzdah koji, da smo mogli, ne bismo nikad ispustili, makar znali da ćemo umrijeti. Takva eto bijaše slika našeg pomirenja koju naslika, otjelovi i dovrši najveći slikar: mudra priroda, koja, nadahnuta ljubavlju, nije valjda nikad stvorila ljepše i zanimljivije slike.
U smirenju koje donosi duši zadovoljenje i sigurnost oboje se stadosmo smijati primijetivši da sam još uvijek u ogrtaču i krabulji.
– Jesi li sigurna – rekoh, svlačeći se – da naše pomirenje nije imalo svjedoka?
Ona tad uze svijećnjak i odvede me u sobu gdje se nalazio jedan velik ormar za koji sam već odavno naslućivao da krije tajnu. Ona ga otvori, pomakne jednu dasku na unutrašnjoj stijeni i tad se ukazaše vrata kroz koja uđosmo u jedan kabinet gdje ugledah sve što je potrebno da čovjek ondje udobno provede i više sati. Bijaše tu jedna sofa koja se po volji mogla pretvoriti u postelju, zatim stol, naslonjač, sekreter, nekoliko svijećnjaka s utaknutim svijećama, ukratko sve što je trebalo sladostrasnom radoznalcu kojem je najmilija naslada da nepoznat, tajom, promatra uživanje drugih. Pokraj sofe primijetih pomičnu dasku; Marija Magdalena je povuče i ja ugledah dvadesetak rupa izbušenih u stanovitom razmaku kroz koje se lijepo mogla vidjeti čitava soba gdje su se na užitak nepoznatu gledaocu odigravali prizori koje je upriličila priroda i u kojima doista nije mogao biti nezadovoljan glumcima.
– A sad ću ti odgovoriti – reče Marija Magdalena – i na ono što si mi natuknuo u pismu i
što se s pravom nisi usudio povjeriti papiru.

VI
Umalo što ne pogiboh u laguni - Bolest - Pisma Catterine i Marije Magdalene - Pomirenje Sastanak u muranskom kazinu - Saznajem ime prijatelja Marije Magdalene i pozivam ga s našom zajedničkom ljubavnicom u svoj kazino - Večera utroje u mom kazinu - Prihvaćam
prijedlog Marije Magdalene - Catterina mi se iznevjerava
Vrijeme bijaše užasno. Vjetar je puhao, a hladnoća je neugodno štipala. Stigavši na žalo, stadoh pogledom tražiti neku gondolu, dozivajući gondolijere, ali unatoč redarstvenim propisima, ne bijaše ni barke ni brodara. Što dakle da učinim?
Platnena Pierrotova krabulja ne bijaše prikladna za šetnju po takvu nevremenu. Da nisam vratio ključ, bio bih se vjerojatno sklonio u kazino i sad sam snosio kaznu za svoj budalasti prkos koji me je nagnao da ga vratim. Vjetar me je, tako reći, nosio, a nisam mogao ući ni u jednu kuću da se zaklonim.
U džepu sam imao sto pedeset cekina koje sam prošle večeri dobio na igri i kesu punu dublona. S tolikim novcem morao sam se bojati muranskih lopova, opasnih razbojnika i nemilosrdnih ubojica koji uživaju i zloupotrebljavaju stanovitu nekažnjivost jer imaju nekoliko povlastica koje im je podijelila vlada da ih zadrži u radionicama ogledala i staklanama kojima otok obiluje. Iz istih razloga vlada im je podijelila pravo na venecijansko građanstvo. Mogao sam svakog časa naići na koji par tih sjecikesa koji bi me u najboljem slučaju ostavili gola golcata, jer kao za inat ne bijah ponio nož koji u mojoj dragoj domovini mora nositi svaki pošteni čovjek da brani vlastiti život. Bio sam u mučnom i opasnom položaju.
Dok sam neodlučno razmišljao što da učinim, učini mi se da kroz pukotine neke kućice prodire slaba svjetlost. Približih se i lagano pokucah na kapak. Iznutra netko povika: »Tko je?« i u isti se čas kapak otvori. »Što tražite?« upita me neki čovjek čudeći se mojoj odjeći. U nekoliko riječi opisah mu položaj u kom sam se našao i spustivši mu u ruku cekin zamolih ga da me pusti u kuću kako bih se sklonio od nevremena. Svladan više cekinom no mojim riječima, on mi otvori vrata, i ja uđoh.
Obećao sam mu još jedan cekin ako mi nađe gondolu koja će me, odvesti u Veneciju. On se žurno odjene zahvaljujući bogu i iziđe u noć obećavši da će se ubrzo vratiti s dobrim vijestima.
Ostao sam sam u siromašnoj sobi gdje je cijela obitelj ležala u jednom širokom i kukavnom krevetu, gledajući me raskolačenim očima i čudeći se mojoj neobičnoj odjeći. Poštenjačina se vrati nakon pola sata i saopći mi da gondolijeri čekaju na obali i da žele biti plaćeni unaprijed. Nisam imao kud i podložih se njihovu zahtjevu. Zahvalivši čestitom čovjeku, dadoh mu cekin i izađoh.
Ugledavši dva snažna gondolijera, ukrcah se bez straha i mi se otisnusmo od obale. Ali čim prođosmo otok, vjetar nas zahvati takvom snagom da se pobojah najgoreg ako pođemo dalje. Premda sam bio dobar plivač, nisam bio dovoljno snažan da se spasim plivanjem, ni da odolim silini struje. Stoga zapovjedili gondolijerima da pristanu uz otok, ali oni mi odgovoriše neka budem miran, jer da nemam posla s kukavicama. Poznajući ćud naših gondolijera, pokorih se i zašutjeli.
Međutim, udarci vjetra bijahu sve žešći, zapjenjeni valovi prelijevahu gondolu, i moja dva veslača, uza svu svoju neustrašivost i snagu, stadoše gubiti vlast nad brodicom. Bijasmo već na stotinu koraka od ušća kanala dei Gesuiti, kadli žestok nalet vjetra zbaci u more gondolijera s krme, no ovaj se u padu uhvati za gondolu i bez mnogo muke opet se pope. Pri padu izgubio je veslo, pa odmah uhvati drugo, ali za to se vrijeme gondola okrenula krmom natraške i vjetar ju je već zanio daleko od pravca. Položaj bijaše pogibeljan i kako nisam želio da večeram kod Neptuna, bacih u gondolu pregršt cekina i zapovjedili gondolijerima da bace u more felzu[10] koja je pokrivala barku. Zvuk novca, a još više strah od pogibije, nagna lađare da u tren oka izvrše moju zapovijed. Kako time oduzesmo vjetru uporište, lađarima bi lakše, te oni napregoše sve snage i za manje od pet minuta uđosmo u kanal de' Mendicanti, odakle se dadoh odvesti do mola palače Bragadin.
[10] Felza, platneni krov na gondoli koji tvori neku vrst kabine.
Legao sam odmah u krevet i dobro se pokrio, da vratim tijelu prirodnu toplinu, ali unatoč tome ne mogoh okusiti blagodati sna koji bi me okrijepio i osnažio.
Poslije nekoliko sati obiđoše me gospodin Bragadin i njegovi nerazdruživi prijatelji i zatekoše me u ognjici i bunilu. Ipak moj časni zaštitnik nije mogao zatomiti osmijeh videći na sofi odjeću Pierrota. Pošto mi čestitaše što sam se sretno izvukao iz tako teške neprilike ostaviše me sama.
Naveče sam se tako oznojio da su me morali prenijeti u drugi krevet. Sutradan se silina groznice udvostručila i ja opet padoh u bunilo. Trećeg dana groznica popusti, ali ja sam se osjećao kao uzet, s užasnim probadanjem u križima. Znajući da ću bol olakšati samo strogim mirovanjem, oboružah se strpljenjem.
U srijedu, kad već jutro bijaše poodmaklo, dođe Laura, vjerna glasnica. Rekoh joj da ne mogu ni čitati ni pisati, pa neka navrati sutradan. Ona stavi na stolić do mog kreveta ono što mi je imala predati i ode dovoljno poučena da obavijesti Catterinu o stanju u kom sam se nalazio.
Predveče osjetih se bolje, te zapovjedih jednom sluzi da mi zaključa sobu i otvorih Catterinino pismo.
Prva stvar koju sam ugledao i koja me je uvelike obradovala bijaše ključ kazina koji mi je vraćala. Ja sam se već bio pokajao što sam joj ga predao, jer sam počeo uviđati da sam imao krivo. To je bio pravi melem što osvježuje dušu.
Druga stvar, koja me je obradovala koliko i povratak dragocjena ključa, bijaše pismo Marije Magdalene. Žurno slomih pečat i stadoh pohlepno čitati ove retke:
»Pošto ste pročitali ili budete pročitali pojedinosti koje sadrži pismo moje prijateljice, zaboravit ćete, nadam se, pogrešku koju sam počinila nehotice, misleći da ću vam prirediti veliku radost. Sve sam čula i sve vidjela, i vi ne biste otišli ostavljajući ključ da nesrećom nisam zaspala sat prije vašeg odlaska. Uzmite opet svoj ključ i vratite se sutra naveče u kazino, kad je nebo bilo toliko milostivo da vas je spasilo od oluje. Vaša vam ljubav daje pravo da se žalite, ali ne i da zlostavljate jednu ženu koja vam doista nije pružila nikakav dokaz svog prezira.«
Zatim sam pročitao pismo drage Catterine, koje navodim u cijelosti jer mislim da nije nezanimljivo:
»Molim te, ljubljeni prijatelju, ne šalji natrag ovaj ključ, osim ako nisi postao najokrutniji među ljudima i ako ne uživaš u mučenju dviju žena koje te žarko ljube. Poznajući tvoje divno srce, usuđujem se nadati da ćeš doći u kazino sutra naveče i da ćeš se pomiriti s Marijom Magdalenom koja večeras ne može izaći. Uvjerit ćeš se da si imao krivo i da moja draga prijateljica ne samo da te ne prezire već na čitavu svijetu voli samo tebe jedinog. Ali sigurno će te zanimati što se dogodilo poslije tvog odlaska.
Tek što si ti izišao u onu strašnu oluju koja me je ispunila velikom strepnjom, baš u času kad sam se spremala na povratak, nemalo se iznenadih ugledavši pred sobom svoju dragu prijateljicu koja je na jednom skrivenom mjestu slušala sve što si mi govorio. Nekoliko je puta dolazila u iskušenje da se pojavi, ali je uvijek odustajala bojeći se da ne naiđe u nezgodan čas i da ne pokvari ponovno zbliženje dvoje ljubavnika koji se vole. Na nesreću savladao ju je san prije tvog odlaska i probudila se tek na zvuk zvonca, kad je već bilo prekasno da te zadrži, jer ti si izjurio kao da bježiš od najveće opasnosti. Ja sam joj odmah predala ključ, o kojem nisam ništa znala, a na to moja prijateljica duboko uzdahnu rekavši: »Sve ću ti ispripovijedati kad se nađemo u samostanu«. Otišle smo po strašnoj nepogodi dršćući za tebe i ne misleći ni časka na sebe. Čim smo se vratile u samostan, ja sam se preodjenula, a Marija Magdalena je legla. Sjela sam pokraj njena uzglavlja i evo što mi je rekla:
»Kad si mi onomadne ostavila prsten i otišla razgovarati s tetkom, ja sam ga pomno pretražila i primijetila jednu modru tačku koja mi se učinila sumnjivom. Naslućivala sam da se ondje krije tajna. Uzela sam pribadaču, udjenula je i – pero je odskočilo. Ne mogu ti opisati radost koju sam osjetila otkrivši da volimo istog čovjeka. No isti me je čas obuzela velika bol na pomisao da sam dirnula u tvoja prava. Ipak sam bila ushićena tim otkrićem i smjesta naumih da se njime okoristim na svoju radost i da te pošaljem na večeru s njime. Onda sam zatvorila oko na prstenu i vratila ga, praveći se da ništa ne znam. U tom sam trenutku bila najsretnija žena na svijetu. Poznajući tvoje srce, znajući da si ti već odavno saznala da me tvoj ljubavnik voli, jer sam ti, ništa ne sluteći, bila pokazala njegovu sliku, i videći da ti nisi na me ljubomorna, ja bih doista bila svakog prezira vrijedna kad bih osjećala drugačije no ti, to više što su tvoja prava na nj daleko osnovanija od mojih. Što se pak tiče tajne kojom si uvijek obavijala ime svog ljubavnika, lako sam pogodila da je to bilo samo po njegovoj zapovijedi, i ta tvoja suzdržanost bijaše dokazom plemenitosti tvojih osjećaja i dobrote tvog srca. Koliko ja mogu prosuditi, tvoj se ljubavnik bojao da nas obje ne izgubi ako otkrijemo da nijedna od nas ne posjeduje cijelo njegovo srce. Ne možeš zamisliti kako me je boljela pomisao da se ti, pošto si vidjela kod mene njegov portret, ipak nisi prema meni promijenila, premda si mogla slutiti da više nisi jedini predmet njegove ljubavi. U meni tad nije bilo druge želje već da vam oboma pokažem kako Marija Magdalena nije nedostojna vaše nježnosti, vašeg prijateljstva i poštovanja, i zamišljajući da ćemo sve troje biti sto puta sretniji no dosad osjećala sam neizrecivo zadovoljstvo, jer tajiti nešto od bića koje ti je drago nepodnošljiva je muka. Stoga sam nakanila da ti prepustim svoje mjesto i taj mi se naum činio pravim remek-djelom. Dopustila si mi da te preodjenem u redovnicu i s krotkošću koja je ravna samo tvom bezgraničnom povjerenju u mene pošla si u kazino, ne znajući kamo ideš. Čim si se iskrcala, gondola se vratila po mene i ja sam se sakrila na jedno mjesto koje je poznato mom prijatelju, odakle sam mogla pratiti sve vaše pokrete i čuti svaku vašu riječ. Ja sam predstavu zamislila pa je bilo pravo da joj i prisustvujem, to više što sam vjerovala da ću vidjeti i čuti samo preugodne stvari. Došla sam u kazino četvrt sata poslije tebe. Riječima ti ne mogu izraziti ushićeno iznenađenje što me je proželo na pojavu dragog Pierrota koji nas je toliko zabavio na plesu i kog nismo ni srcem umjele prepoznati. Ali mog ushita brzo nestade. Čim sam vidjela kako je ustuknuo prevaren u svom očekivanju, iznenadih se i u meni stade rasti nemir i tjeskoba. Naš je ljubavnik naopako shvatio stvar i otišao očajan; on me još voli, ali ne misli na drugo već da me zaboravi, a u tom će i odveć uspjeti. To što mi je vratio ključ već mi kaže da više neće dolaziti u kazino. O, kobne li noći! Kako se to sve na zlo okrenulo, a ja sam samo htjela da usrećim tri bića! Umrijet ću zbog tog, prijateljice, ako ti ne pođe za rukom da ga urazumiš, jer znam da mi bez njega nema života. Ti sigurno imaš mogućnosti da mu pišeš, poznaješ ga, znaš njegovo ime, zaklinjem te, pošalji mu ovaj ključ zajedno s pismom u kojem ga pokušaj nagovoriti da sutra ili prekosutra dođe u kazino i da samo još jednom porazgovara sa mnom, i ja se usrdno nadam da ću ga uvjeriti u svoju ljubav i nevinost. Danas se odmaraj, ali sutra mu napiši cijelu istinu, imaj smilovanja sa svojom jadnom prijateljicom i oprosti joj što voli tvog dragog. I ja ću mu napisati nekoliko riječi, koje ćeš priložiti svom pismu. Ja sam uzrok što te on više ne ljubi. Morala bi me mrziti, a ti me, predobra, još uvijek voliš. Vidjela sam njegove suze, vidjela sam koliko njegova duša može voljeti i tek sam ga sad pravo upoznala. Nisam znala da ima ljudi koji mogu tako ljubiti. Oh, provela sam užasnu noć. Nemoj misliti, nježna moja prijateljice, da se ljutim što si mu priznala da se nas dvije volimo kao dvoje ljubavnika. To mi nije krivo, a on nam neće zamjeriti, jer mu je duh širok koliko mu je i srce dobro«.
»Suze su je gušile, a ja sam je pokušala utješiti i od sveg srca sam joj obećala da ću ti napisati pismo. Ona čitavog dana nije sklopila oka, ali ja sam nekoliko sati spavala najtvrđim snom. Kad smo ustale, čitav je samostan brujao od tjeskobnih vijesti koje su nas zanimale više nego što je itko naslućivao. Govorilo se da je sat prije svanuća jedna ribarska barka propala u laguni, a da su se dvije godnole prevrnule i da su se svi koji su se u njima nalazili utopili. Možeš li zamisliti naše strepnje? Nismo se usuđivale raspitivati, ali kako su se te nesreće zbile upravo u vrijeme kad si me ti napustio, bojale smo se najgoreg. Kad smo se uspele u sobu, Marija Magdalena se onesvijestila. Ja sam se držala hrabrije i uvjeravala je da si dobar plivač, ali sve je to nije moglo umiriti, i ona je legla u krevet u grozničavoj drhtavici. U takvu nas stanju zateče moja tetka koja, vesela kao uvijek, banu u našu sobu i smijući se ispripovjedi kako onaj Pierrot što nas je tako lijepo zabavio umalo što nije zaglavio u oluji. 'Ah, jadni Pierrot!' rekoh ja, 'baš mi je drago što se spasio. Ali ispričajte nam sve, tetko, tko je on? Da li se to doznalo?' – O da, odvrati ona, sve se doznalo, jer su ga upravo naši gondolijeri odvezli kući. Pramčani gondolijer jutros nam je ispripovjodio kako Pierrot, nakon noći provedene na plesu Briati, nije na prevozilištu mogao naći nijedne gondole za povratak u Veneciju i kako su naši gondolijeri za jedan cekin pristali da ga prevezu. Gondolijer s krme bijaše pao u more, ali onda je hrabri Pierrot, prosuvši pregršt cekina po gondoli, dao baciti u more felzu i pošto je time oslabio otpor vjetra oni sretno uploviše u kanal de' Mendicanti i stigoše u Veneciju. Lađari su veselo podijelili petnaest zlatnika koje su jutros pokupili u gondoli, a sretnim slučajem pronašli su i bačenu felzu. Pierrot će se sjećati Murana i plesa
Briati. Lađari kažu da je to sin gospodina Bragadina, odvjetnikova brata: oni su ga naime dovezli do palače Bragadin polumrtva od straha i studeni, jer je bio odjeven samo u platno, a nije imao sa sobom ogrtača'.
»Kad je tetka izišla, mi smo se nekoliko trenutaka nijemo gledale, osjećajući kako nam se vraća život. Smiješeći se, Marija Magdalena me zapita je li istina da si ti sin gospodina Bragadina. 'To neki možda i vjeruju', odgovorih joj, 'ali prema imenu koje nosi teško da je naš ljubljeni nezakoniti sin tog gospodina, a još manje zakoniti, jer gospodin Bragadin nije bio nikada oženjen'. – 'Bilo bi mi krivo', primijeti ona, 'da je njegov sin'.
»Nisam joj mogla i dalje tajiti tko si, pa sam joj otkrila tvoje pravo ime i ispripovjedila joj kako me je gospodin Bragadin u tvoje ime prosio od moga oca, i kako je moj boravak u samostanu posljedica tog koraka. I tako, ljubljeni moj, tvoja ženica više nema tajni za Mariju Magdalenu. Nadam se da me nećeš prekoriti zbog brbljavosti, jer je bolje da naša draga prijateljica zna cijelu istinu no polovičnu i pomiješanu s lažima. Ono što nam je bilo najsmješnije, kao što valjda i sam pogađaš, sigurno je uvjerenje da si ti proveo noć na plesu Briati. Kad ljudi ne znaju sve, tad ponešto izmisle, pa tako često pričin zauzme mjesto istine, što katkad nije naodmet. Istina je, međutim, da je ta vijest bila melem bolnoj duši naše prijateljice, koja se sad opet dobro osjeća. Provela je mirnu noć, a nada da će te vidjeti u kazinu povratila joj je svu njenu ljepotu. Nekoliko je puta pročitala ovo pismo i obasula me cjelovima. Jedva čekam da joj predam odgovor koji ćeš joj napisati. Laura će čekati. Možda ću te opet vidjeti u kazinu, i tad ćeš sigurno biti bolje volje. Zbogom!«
Nije joj trebalo toliko riječi da me dozove pameti. Kad sam dočitao pismo, bijah smjeran štovalac Catterine i vatren obožavalac Marije Magdalene. Ali avaj, bio sam sav ukočen, premda me groznica više nije mučila. Znajući da će Laura doći sutradan rano ujutro, ipak sam svakoj napisao pismo, kratko, doduše, ali dovoljno da ih uvjeri kako je razum opet zavladao mojim jadnim mozgom. Catterini sam napisao da je dobro učinila što je svojoj prijateljici rekla tko sam, to prije što više nisam imao nikakva razloga tajiti svoje ime otkako sam prestao dolaziti na njihovu misu. Što se ostalog tiče, neka bude uvjerena da sam uvidio svoju krivicu i da ću je najponiznije priznati samoj Mariji Magdaleni čim budem u stanju otići u kazino.
A evo pisma koje sam napisao svojoj obožavanoj koludrici:
»Ostavio sam Catterini ključ tvog kazina da ti ga vrati, dražesna prijateljice, zato što sam se smatrao izigranim i prevarenim od bića koje obožavam. U toj zabludi mišljah da sam nedostojan da ti izađem na oči i unatoč svoj ljubavi pri toj bih pomisli zadrhtao od groze. Tako je strašno djelovao na me taj čin koji bih inače smatrao divnim samo da mi samoljublje nije zaslijepilo oči, ili bolje reći pomutilo razum. Ali za to bih morao imati duh ravan tvome, a dokazao sam da nije tako. Ja u svemu zaostajem za tobom, osim u strasti, a u to ću te uvjeriti na prvom sastanku kad te na koljenima budem zamolio da mi velikodušno oprostiš. Vjeruj, obožavana ženo, da živo želim ozdravljenje samo zato da ti udvostručenom ljubavlju pokažem kako se stidim zbog svog nepravednog sumnjičenja. I samo zbog ove boli u križima nisam već jučer odgovorio na tvoje kratko pismo i izrazio ti svoje kajanje i ljubav koju je tvoja neuzvraćena plemenitost još silnije rasplamsala. Znaj da sam usred laguna, u času kad sam smrti gledao u oči, žalio samo za tobom i da nisam osjećao ništa osim kajanja što sam te uvrijedio. Ali u toj nesreći koja mi je prijetila vidio sam, divna ženo, samo pravednu kaznu za svoju zabludu. Da ti nisam onako nemilosrdno vratio ključ, sigurno bih se sklonio u kazino i tako bih izbjegao kazni za svoju krivicu i bolima koje sad trpim kao pokoru za uvredu što ti je nanesoh. Hvala ti tisuću puta što si me vratila samom sebi i budi sigurna da ću ubuduće biti razumniji: ništa ime više neće nagnati da posumnjam u tvoju nježnost. Ali, ljubljena prijateljice, što kažeš o Catterini? Zar to nije anđeo u ljudskome liku, koji se može samo s tobom usporediti? Ti nas oboje voliš, tebi smo oboje jednako dragi. Od nas troje jedini sam ja slab i nesavršen, i pred vama crvenim od stida nad samim sobom. Ipak znam da bih bez oklijevanja dao život za nju, baš kao i za tebe. Radoznao sam na nešto što se ne usuđujem povjeriti papiru, ali ti ćeš toj radoznalosti udovoljiti kad se prvi put budemo vidjeli. Bit će dobro ako već za osam dana budem u stanju doći u kazino, koji će se tada pretvoriti u hram pokore. Obavijestit ću te dva dana unaprijed. A dotle, misli malo na me i vjeruj u moju ljubav. Zbogom!«
Sutradan me Laura zateče gdje već sjedim u krevetu, što je obećavalo skoro ozdravljenje.
Zamolih je neka kaže Catterini da se osjećam mnogo bolje, i pošto joj dadoh pismo što sam ga prošlog dana napisao, ona ode uručivši mi pismo moje ženice u kojem nađoh i jedno od Marije Magdalene. Oba su mi govorila samo o njihovoj nježnosti, strahovanju za moje zdravlje i žarkim željama da se što prije oporavim.
Nakon šest dana osjetih se bolje i otiđoh do kazina u Murano gdje mi vratarica preda jedno pismo od Marije Magdalene. Pisala mi je kako umire od nestrpljenja da sazna jesam li se vratio u njen kazino, kojim mogu uvijek po volji raspolagati.
»Javi mi«, zaklinjala me je, »kad misliš da ćemo se moći vidjeti u Muranu, u Veneciji ili gdje budeš htio. I budi siguran da ćemo svagdje biti bez svjedoka.«
Odmah sam joj odgovorio da ćemo se vidjeti za dva dana na mjestu odakle joj pišem, jer ljubavno odrješenje od grijeha mogu primiti samo ondje gdje sam je uvrijedio.
Gorio sam od želje da je vidim, jer sam se stidio što sam bio nepravedan prema njoj i jedva sam čekao da okajem svoj grijeh. Razmišljajući u miru, dođoh do zaključka da ono što je učinila doista nije bio znak prezira, već naprotiv znak istančane ljubavi kojoj sam ja bio jedini predmet. Zar je – kad je otkrila da sam ljubavnik njezine mlade prijateljice – mogla vjerovati da samo nju volim? Kao što nju ljubav prema meni nije sprečavala da bude popustljiva prema poslaniku, tako je mislila da ću i ja moći biti prema Catterini. Pri tom je zaboravljala na različito ustrojstvo dvaju spolova i na prednosti koje je priroda udijelila ženama.
Danas, kad su godine pobijelile moju kosu, ohladile žar ćutila i smirile maštu, sudim o tom drugačije i dobro uviđam da se moja lijepa redovnica teško ogriješila protiv stida i čednosti, a to su najljepše vrline ljepše polovice ljudskog roda, ali ako je ta jedinstvena ili u najmanju ruku rijetka žena i imala taj porok koji sam ja onda nazivao vrlinom, barem je bila lišena strašnog otrova koji se zove ljubomora, a to je kobna strast što proždire nesretno biće koje joj se podloži i podgriza ljubav u biću na kojem se iskaljuje.
Četvrtog dana mjeseca veljače 1754. nađoh se napokon sa svojim anđelom. Kako smo iz prevelike ljubavi oboje jednako skrivili, bacismo se u isti čas na koljena jedno pred drugim. Oboje bijasmo uvrijedili ljubav, ona ponašajući se kao dijete, a ja kao jansenist.
Umjesto riječima, koje nismo umjeli naći, molili smo jedno drugo za oproštenje strasnom bujicom cjelova što ih uzajamno davasmo i uzvraćasmo raspirujući plam u zaljubljenim dušama koje bijahu ushićene što im u tom času ne treba drugog jezika da izraze svoju čežnju i radost.
Kad nježna opijenost dosegnu vrhunac u nestrpljenju da se što prije uzajamno uvjerimo u iskrenost pomirenja i damo oduška vatri koja nas je prožimala, mi ustadosmo i ne odrješujući zagrljaja bacismo se na sofu gdje ostadosmo spojeni sve dok nam se ne ote duboki uzdah koji, da smo mogli, ne bismo nikad ispustili, makar znali da ćemo umrijeti. Takva eto bijaše slika našeg pomirenja koju naslika, otjelovi i dovrši najveći slikar: mudra priroda, koja, nadahnuta ljubavlju, nije valjda nikad stvorila ljepše i zanimljivije slike.
U smirenju koje donosi duši zadovoljenje i sigurnost oboje se stadosmo smijati primijetivši da sam još uvijek u ogrtaču i krabulji.
– Jesi li sigurna – rekoh, svlačeći se – da naše pomirenje nije imalo svjedoka?
Ona tad uze svijećnjak i odvede me u sobu gdje se nalazio jedan velik ormar za koji sam već odavno naslućivao da krije tajnu. Ona ga otvori, pomakne jednu dasku na unutrašnjoj stijeni i tad se ukazaše vrata kroz koja uđosmo u jedan kabinet gdje ugledah sve što je potrebno da čovjek ondje udobno provede i više sati. Bijaše tu jedna sofa koja se po volji mogla pretvoriti u postelju, zatim stol, naslonjač, sekreter, nekoliko svijećnjaka s utaknutim svijećama, ukratko sve što je trebalo sladostrasnom radoznalcu kojem je najmilija naslada da nepoznat, tajom, promatra uživanje drugih. Pokraj sofe primijetih pomičnu dasku; Marija Magdalena je povuče i ja ugledah dvadesetak rupa izbušenih u stanovitom razmaku kroz koje se lijepo mogla vidjeti čitava soba gdje su se na užitak nepoznatu gledaocu odigravali prizori koje je upriličila priroda i u kojima doista nije mogao biti nezadovoljan glumcima.
– A sad ću ti odgovoriti – reče Marija Magdalena – i na ono što si mi natuknuo u pismu i
što se s pravom nisi usudio povjeriti papiru.

– Ali kako možeš znati...?
– Šuti, ljubav je božanska i sveznajuća. Priznaj da si htio znati da li je naš prijatelj bioondje one kobne noći koja me je stajala toliko suza.
– Priznajem.
– Dakle, bio je, i ti se nećeš ljutiti ako ti kažem da si ga tad do kraja očarao i zadobio svenjegovo prijateljstvo. On se divio tvom karakteru, tvojoj ljubavi, tvojim osjećajima i poštenju, i složio se sa mnom da si vrijedan ove velike strasti kojom sam planula za tobom. On me je onog jutra tješio, govoreći kako ćeš mi se sigurno vratiti čim budeš doznao da sam ono uradila iz plemenitih i dobronamjernih pobuda.
– Ali vi ste morali dobar dio noći prospavati, jer je bez živog zanimanja nemogućeprovesti osam sati u šutnji i tami.
– Zanimanje je bilo neobično živo, koliko s moje toliko i s njegove strane. Uostalom, umraku smo bili samo dok ste vi sjedili na sofi, odakle ste mogli primijetiti zrake svjetlosti koje bi prodirale kroz ove rupe. Povukli smo zavjesu i sjeli za večeru ne propuštajući nijednu vašu riječ. Moj je prijatelj pažljivo pratio sve što se zbivalo. Rekao mi je da je tek sad pravo upoznao ljudsko srce i da ti valjda nikad nisi toliko propatio kao te noći, pa se iskreno sažalio na tebe. No najviše ga je iznenadila Catterina. Nije mogao vjerovati da djevojka od petnaest godina može rasuđivati kao što je ona rasuđivala u plemenitoj želji da me opravda, ne služeći se drugim oruđem do istinom i iskrenošću, kao da je u njoj duša anđela. Ako se oženiš njome, imat ćeš divnu ženu. Kad je izgubim, bit ću nesretna, no utješit ću se znajući da si ti sretan. Ne razumijem kako si se, voleći nju, mogao zaljubiti u mene, a još manje razumijem kako to da me ona ne mrzi, a zna da sam joj ukrala tvoje srce. Catterina ima uistinu nebesku dušu. Kazala mi je kako ti je priznala svoje jalove užitke sa mnom, ne bi li olakšala savjest ispovijedajući grijeh što ga je, kako ona misli, počinila protiv nježnosti koju duguje tebi.
Kad smo sjeli za stol, Marija Magdalena primijeti da sam smršavio. Sa smijehom smo se podsjećali minulih opasnosti, Pierrota i plesa Briati gdje je, kako joj rekoše, bio još jedan Pierrot. Rekla mi je kako bolje maske nisam mogao odabrati i kako nikad u Pierrotu sa samostanskog plesa ne bi mogla prepoznati svog ljubljenog, jer joj se učinio mršavijim i manjim od mene. Da nisam slučajno uzeo samostansku gondolu, raspredala je dalje, i da se nisam prerušio u Pierrota, ne bi znala tko sam jer se redovnice ne bi onako živo zanimale za moju sudbinu.
– Bila sam presretna – nadovezala je – kad sam saznala da nisi patricij kako sam sebojala, jer bi nas prije ili kasnije snašle velike neprilike zbog kojih bih bila očajna.
Iako sam pogađao čega se bojala, odvratih tobože začuđeno:
– Ne razumijem čega bi se morala bojati da sam patricij.
– Prijatelju moj predragi, razlog je tomu takav da ti ga ne mogu otkriti dok mi ne zadaščasnu riječ da ćeš mi učiniti zadovoljstvo za koje ću te sad zamoliti.
– Zar bih ti mogao odbiti ijedno veselje ako ono ovisi o meni i ako ne ugrožava mojučast, sada kad između nas nema više tajni. Govori, prijateljice, otkrij mi sve i osloni se na moju ljubav i usrdnu pripravnost u svemu što ti može pričiniti zadovoljstvo.
– Hvala ti. Evo što tražim: pozovi me na večeru u svoj kazino zajedno s mojimprijateljem, koji umire od želje da te upozna.
– I poslije večere ćeš otići s njime?
– Tako mora da bude, ti to znaš.
– Tvoj prijatelj zna dakle tko sam.
– Smatrala sam da mu to moram reći. Inače se ne bi usudio doći k tebi na večeru.
– Sad shvaćam. Tvoj je prijatelj poslanik jedne strane zemlje.
– Pogodio si.
– Ali ako mi iskaže čast i dođe na večeru, nadam se da neće i dalje čuvati svoj inkognito.
– To bi bilo čudovišno. Ja ću ti ga predstaviti s njegovim punim imenom i naslovom.
– I ti si mislila da ću se skanjivati da ti učinim to zadovoljstvo? Reci, zar bi većegzadovoljstva mogao i ja poželjeti? Odredi sama dan i budi sigurna da ću te nestrpljivo čekati. – Ja ne bih sumnjala u tvoju susretljivost da me nisi na to navikao.
– Zaslužio sam taj prijekor.
– Ne uzimaj to srcu, molim te. Sad sam mirna: onaj koji bude večerao kod tebe, to jegospodin de Bernis, francuski poslanik. On će doći maskiran, i ja ću ti ga predstaviti čim skine krinku. Imaj na umu jedno: tebi je poznato da je on moj ljubavnik, ali ništa ne znaš o tom da on sakriven prisustvuje našim ljubavnim sastancima.
– Ja znam, mila moja prijateljice, što mi nalaže dužnost i čast. Ta me večera neizrecivoraduje. Ti si se s pravom pribojavala da nisam možda patricij, jer bi se u tom slučaju u stvar umiješali državni inkvizitori, a kad pomislim što bi iz tog proisteklo, dršćem od groze: ja u tamnici, ti obeščašćena, glavarica i samostan osramoćeni, pravedni bože! Da, imala si pravo. Ali da si mi povjerila svoju bojazan, ja bih ti odmah rekao tko sam. Moja je suzdržanost i onako proizlazila samo iz bojazni da me ne prepoznaju, jer bi tad dragu Catterinu otac premjestio u drugi samostan. No možeš li mi reći dan kad ste naumili doći k meni? Gorim od nestrpljenja da to bude što prije.
– Danas je četvrti, mogli bismo dakle uglaviti da ta večera bude osmog. Doći ćemo k tebiposlije drugog baleta opere. Samo mi reci tačno gdje je tvoj kazino, kako ne bismo morali putem zapitkivati.
Dao sam joj pismene upute kako će najlakše naći vrata mog kazina bilo da dolaze vodom ili kopnom. Radujući se unaprijed tom zanimljivom sastanku koji za mene bijaše velika počast, spomenuh svog anđela da nam je vrijeme ići u postelju. No kako još bijah slab od bolesti, upozorih je da bi mi se poslije ovako dobre večere moglo desiti da prvu žrtvu ne prinesem ljubavi, već Morfeju. Ona stoga namjesti budilicu na deset sati i mi legosmo u alkoven, gdje se od deset do dvanaest, jer su noći postajale kraće, predadosmo ljubavnim slastima.
Zaspali smo zagrljeni, usnom na usni, kad nam se i protiv volje oteo posljednji uzdah naslade. Zbog tog položaja nismo prokleli budilicu koja nam je poslije šest sati objavila da nam valja svršavati trku koju smo samo na kratko prekinuli. Marija Magdalena bijaše poput izvora svjetlosti. U njenim obrazima ozarenim svjetlošću nazirao sam blistave ruže koje su najavljivale Venerin dolazak. Kad joj to rekoh, ona mi, željna milovanja, pokaza svoje divne grudi koje su se čudesno uzbibale kao da pozivaju moje usne da ih oslobode ljubavnih demona koji su ih kinjili. Pošto isisah sve što sam mogao, usne mi poletješe do njenih, koje su otvorene čekale da mi podare cjelov slatke predaje kojoj se pridruži sve moje biće.
Morfej bi nas možda opet savladao da nas zvono nije upozorilo da nam je vrijeme isteklo.
Ona se vrati u samostan, podsjetivši me još jednom na sastanak koji bijasmo urekli za osmoga. Ja sam prespavao do podneva, a onda se vratih u Veneciju gdje svom kuharu odmah izdadoh sve upute za večeru koju sam očekivao s nestrpljenjem i zadovoljstvom.
Svatko će pomisliti da sam u tako lijepim okolnostima morao biti sretan, ali ja se baš nisam tako osjećao. Volio sam igru, a kako nisam mogao držati banku, odlazio sam pontirati u ridotto i gubio jutrom i večerom. Zbog toga sam se silno jadio i bio nesretan. Ali zašto sam onda igrao? upitat će se netko. To mi nije trebalo jer sam imao dovoljno novaca da udovoljim svakoj svojoj želji. Zašto sam dakle igrao, kad sam znao koliko me pogađa svaki gubitak? Na to me je tjerala moja čudnovata škrtost. Volio sam trošiti, a srce mi se kidalo kad to nisam mogao raditi s novcem dobivenim na kartama. U četiri dana proigrao sam sve zlato što sam ga dobio igrajući s Marijom Magdalenom.
U noći osmog veljače nađoh se u svom kazinu, i u određeni sat osvanu Marija Magdalena sa svojim časnim kavalirom kog mi predstavi njegovim pravim imenom i naslovom čim je ovaj skinuo krinku. On mi kaza kako je jedva čekao da obnovi poznanstvo sa mnom jer je od gospođe saznao da smo se jednom susreli u Parizu. Za to vrijeme gledao me je pažljivo trudeći se uzalud da se prisjeti moje fizionomije. Žalio se na svoje slabo pamćenje, no ja ga umirih rekavši mu da tom prilikom nismo razgovarali pa nije ni čudo što mu se moje lice nije urezalo u pamćenje.
– Onog dana – podsjetih ga – kad sam imao čast ručati s Vašom jasnosti kod gospodinaMoceniga, lord maršal, pruski poklisar, nije prestajao razgovarati s vama. Vi ste za četiri dana imali otputovati za Veneciju. Oprostili ste se odmah poslije ručka.
On se tad sjeti da je nekog zapitao jesam li ja tajnik poslanstva.
– Ali – nadovezao je – od današnjeg dana zaboravu više neće biti mjesta jer nas vežutakve tajne da ćemo ostati zauvijek združeni najtješnjim prijateljstvom.
Pošto neobični par skinu ogrtače, sjedosmo za stol, a mene, kao što je i bio red, zapade uloga domaćina. Poslanik, kao znalac i sladokusac, pohvali kakvoću vina koje poslužih poslije ostriga iz arsenala i oduševi se kad mu rekoh da sam ga nabavio kod grofa Algarottija.
Večera bijaše odlična, a ja sam se prema svojim gostima ponašao poput podanika kome kralj i njegova ljubavnica iskazuju najveću od svih časti. Primijetio sam da je Marija Magdalena ushićena mojim ponašanjem i govorom koji je poslanik slušao s najvećom pažnjom i zanimanjem. No ozbiljnost prvog susreta nije isključivala duhovitu i profinjenu šalu jer se gospodin de Bernis u tom pogledu odlikovao pravim francuskim duhom.
Usred duhovita ćaskanja Marija Magdalena vješto svrnu razgovor na neobične okolnosti u kojima me je upoznala. Govoreći o mojoj strasti prema Catterini, ona stade živo opisivati djevojčin lik i značaj, a poslanik je slušao hineći najživlje zanimanje, kao da sluša o osobi koju nije nikad vidio. Tu je ulogu morao igrati jer nije ni naslućivao da je meni poznato kako je one noći iz tajnog skrovišta prisustvovao mom glupom sastanku s Catterinom. Kad je Marija Magdalena završila, reče joj kako je šteta što je nije povela sa sobom na večeru jer bi to za mene bio nesumnjivo najljepši dar. Ona mu odvrati da bi se time izložila odveć velikoj opasnosti.
– Ali – nadovezala je ona obrativši mi se dostojanstvena i susretljiva izraza – ako bi vamto pričinilo zadovoljstvo, mogli biste s njom večerati kod mene jer mi spavamo u istoj sobi.
Ta me ponuda zateče i iznenadi, ali tad ne bijaše ni mjesto ni vrijeme da pokažem svoje iznenađenje.
– Sreći koju čovjek osjeća, gospođo, kad je s vama ne može se ništa dodati, ali unatočtome priznajem da prema toj milosti koju mi velikodušno želite podijeliti ne bih bio ravnodušan.
– Kad je tako, gledat ću to urediti.
– Ali – umiješa se poslanik – čini mi se da biste, ukoliko i ja budem prisutan, moraliupozoriti svoju prijateljicu da će na večeri osim njena zaručnika biti i jedan od vaših znanaca.
– To neće biti potrebno – rekoh ja – jer ću joj napisati neka slijepo izvrši sve što gospođabude zahtijevala od nje. To ću učiniti već sutra.
– Onda bismo – primijeti Marija Magdalena – večeru mogli ugovoriti za prekosutra.
Zamolio sam poslanika da bude strpljiv i dobrohotan prema tom petnaestogodišnjem djevojčetu koje nema nikakva iskustva u društvenom ophođenju.
Zatim mu ispričah sve pojedinosti oko zgode s lijepom O' Morphi. Ta mu se priča neobično svidjela. Zamolio me neka mu pokažem njezin portret, spomenuvši kako je ona još uvijek u Parku jelena, gdje uveseljava život kralju, kojem je već podarila sina.
Moji uzvanici odoše u osam sati veoma zadovoljni, i ja ostadoh sam u kazinu.
Ne zaboravljajući na obećanje koje sam dao Mariji Magdaleni, drugog jutra napisah pismo Catterini ne spominjući da će na večeri zateći nekoga koga ne poznaje. Pošto pismo uručih Lauri, odoh u kazino gdje mi vratarica preda jedno pismo od Marije Magdalene koje je glasilo ovako:
»Deset je sati odzvonilo, i ja se spremam na počinak, no ako bih da se nadam snu, moram najprije umiriti savjest glede jedne bojazni koja mi tišti dušu. Bojim se naime da si pristao na večeru s našom mladom prijateljicom iz puke pristojnosti. Reci mi istinu, prijatelju predragi, pa ako je tako kako pretpostavljam, ja ću već nešto smisliti da do sastanka ne dođe, ne dovodeći tebe ni u kakvu nepriliku, u to možeš biti siguran. No ako te sastanak učetvoro veseli, ona će doći. Znaj da tvoju dušu volim čak više no sama tebe.«
Njena bojazan bijaše i te kako opravdana, ali mene je bilo odveć stid da opovrgnem vlastite riječi, a Marija Magdalena je to i predobro znala. Evo mog odgovora:
»Bi li povjerovala kad bih ti rekao da sam očekivao tvoje pismo? Da, očekivao sam ga jer poznajem tvoj duh i znam kakav si sud morala stvoriti o mojem otkad sam se, uslijed izopačenih mudrovanja, pokazao kao slabić i prznica. Ja ispaštam svoj grijeh, mila moja prijateljice, i najveća mi je pokora pomisao da sam posijao u tebi sjeme sumnje koje će podgrizati tvoju ljubav. Zato te molim, zaboravi moje tlapnje i vjeruj da će odsad moja duša biti odraz tvoje. Ugovorena večera bit će za me prava radost. Pristao sam više iz zahvalnosti nego iz uljudnosti. Vjeruj mi da je tako. Catterina je neiskusna, i meni je uistinu drago što već jednom počinje učiti kako će se istaknuti u društvu. Stavljam je pod tvoje okrilje, budi joj dobra koliko god možeš. Umirem od straha da je ne nagovoriš da se zaredi, ali ako se to desi, znaj da se neću nikad utješiti. Tvoj je prijatelj čovjek da mu nema premca među kraljevima.«
Pošto tako presjekoh svaku mogućnost uzmaka, dadoh se u razmišljanje koje mi se kao dobrom poznavaocu svijeta i ljudskog srca samo nametalo. Bilo mi je jasno da se poslanik zagledao u Catterinu i da je to povjerio Mariji Magdaleni, a ona pak, znajući da mu u svemu mora bez pogovora ugoditi, svesrdno se prihvatila da ga i u tome zadovolji. No to nije mogla postići bez mog pristanka, a sama mi se nije usuđivala predložiti. Stoga se oni dogovoriše kako će me vještim razgovorom dovesti u položaj da i sam iz uljudnosti a možda čak i iz ljubavi odobrim njihov naum. Poslanik, koji je već po zanatu morao biti majstor u vođenju intriga, uspio je i u ovoj i lukavo me naveo na tanak led. Ali natrag se više nije moglo, i ja se dragovoljno priklanih svemu ponajprije zato da ne ispadnem budala a i zato da se ne pokažem neharan prema čovjeku koji me je počastio nečuvenim povlasticama. Ali lako se moglo dogoditi da se uslijed svega toga ohladim prema objema.
Marija Magdalena je to pronicavo naslutila i brzo smislila kako će tome doskočiti i sebe opravdati, pa mi je zato napisala da će otkazati zanimljivi domjenak ne izlažući mene nikakvim neugodnostima. Znala je da na to neću pristati. Jer onom koji želi da ga drugi smatraju za čovjeka od duha, samoljublje, a ono je jače od ljubomore, ne dopušta da se pokaže ljubomoran, osobito pred nekim tko se ističe širokogrudnošću i nad kojim ta ružna strast nema nikakve vlasti.
Kad sutradan dođoh u kazino nešto ranije no obično, zatekoh samo poslanika, koji me najsrdačnije dočeka. U razgovoru on mi reče kako je šteta što se nismo bolje upoznali u Parizu jer bi me on uveo na dvor gdje bih sigurno postigao uspjeh i sreću. Možda i bih – kažem ja samom sebi kad danas pomišljam na to – samo kud bi me odvela ta sreća? Pao bih žrtvom Revolucije kao što bi se dogodilo i s poslanikom da ga njegovo zvanje nije odvelo u Rim, gdje je umro 1794. godine. Umro je nesretan, premda je ostao bogat, ukoliko prije smrti nije promijenio mišljenje, u što duboko sumnjam.
Upitao sam ga sviđa li mu se u Veneciji, a on mi u smijehu odvrati da ljepšeg boravka ne može zamisliti jer je eto odlična zdravlja, a novcem može lakše no igdje priuštiti sebi sva životna zadovoljstva. »Ali ne vjerujem«, dodao je, »da ću još dugo ostati pri ovom poslanstvu. No o tom ne govorite pred Marijom Magdalenom jer bi je to ražalostilo.«
Ona uskoro dođe zajedno s Catterinom, koja se iznenađeno trgnu kad me ugleda u društvu nepoznata čovjeka. Nastojao sam je ohrabriti nježnim dočekom, a gospodin de Bernis pokaza najveće oduševljenje kad mu je uzvratila pozdrav na njegovom jeziku. Obojica čestitasmo ljupkoj učiteljici koja ju je tako dobro naučila francuski.
Gledajući na Catterinu kao na nešto što je nerazdvojni dio mog vlastitog bića, poželjeh samo da se istakne i zablista, pa odagnah podli osjećaj ljubomore koji mi se stao uvlačiti u srce. Poticao sam je prijaznim i veselim riječima navodeći razgovor na stvari o kojima se umjela ljupko izražavati. Obasipana laskanjem i čestitanjem, ozarena zadovoljstvom koje se zrcalilo u mojim očima, Catterina se gospodinu de Bernisu učinila kao čudo ljepote i ljupkosti, a ja sam – o vječna zagonetko ljudskog srca! – uživao i strepio da se ne zaljubi u nju. Kakvog li protivurječja! Vlastitim sam rukama radio na tom nemilom djelu, a ubio bih svakoga koji bi se samo drznuo da to pokuša.
Za vrijeme večere poslanik je iskazivao Catterini najusrdniju pažnju. Duhovitost i veselje predsjedavahu našem domjenku, a razgovor je tekao neprisiljeno, začinjen šaljivim doskočicama koje nikad ne bijahu dvosmislene.
Pronicav promatrač koji nas ne bi poznavao možda bi nazreo da je posrijedi ljubav, ali nikad ne bi mogao razabrati koga je od nas četvoro vezala. Marija Magdalena se s poslanikom ophodila kao dobra prijateljica, ovaj se prema meni ponašao s poštovanjem, a prema Catterini s nježnom dobrohotnošću. Premda je i dalje iskazivao Mariji Magdaleni smjernu pažnju prožetu zahvalnošću, nije se ni načas odvraćao od Catterine. Isticao je ljupkost svake njene riječi, pozivajući se uvijek na mene s izrazom savršena razumijevanja. Od nas četvoro Catterina je najbolje igrala svoju ulogu. Jedino ona nije imala skrivenih nakana, pa se povodila samo za svojom prostodušnom prirodom, a to je za početnika najsigurniji put uspjehu, ukoliko je naime priroda lijepa, jer ako nije, gledaoci će mlađahna glumca izviždati.
I tako smo u zadovoljstvu proveli pet sati, no najzadovoljniji je izgledao poslanik. Marija Magdalena je imala izgled poslenika zadovoljna svojim djelom, a s mog lica nije silazio izraz odobravanja. Catterina je izgledala ponosna što se svima svidjela, a možda se bijaše malo uzoholila što se otmjeni stranac toliko njome bavio. Pogledavala me smiješeći se, i ja sam savršeno razumio što mi kazuje nijemi govor njene duše: htjela mi je reći kolika je razlika između ovog društva i onog kad joj je njen brat pokazao gnusan primjer pokvarenosti ovog svijeta.
Oko osmog sata stade se govoriti o odlasku. Zahvaljujući Mariji Magdaleni u ime sviju, poslanik reče da nikad u životu nije proveo ugodnije veče, što ljubaznu domaćicu ponuka da upriliči još jednu takvu večeru koju odmah uglaviše za prekosutra. Iz pristojnosti zapitala me je da li bih im se i ja s istim zadovoljstvom pridružio. Zar je uopće mogla sumnjati u moj pristanak? Mislim da nije. S tim se dogovorom rastadosmo.
Razmišljajući sutradan o toj jedinstvenoj večeri jasno sam nazreo kako će se stvar svršiti. Poslanik je na putu do svog uspjeha imao štošta zahvaliti lijepom spolu zato što je bio pravi vještak u tetošenju ljubavi. Kako po prirodi bijaše pohotan, trud mu ne bijaše uzalud jer je svojim profinjenim majstorstvom umio razbuditi želje, bez kojih, s pravom, nije bilo užitka. Bijaše očigledno da se ludo zaljubio u Catterinu, a on nije bio jedan od onih plahih koji će se zadovoljiti uživajući u lijepim očima ljubljene. Bio sam uvjeren da već ima gotov naum koji će Marija Magdalena, unatoč svoj svojoj iskrenosti, provesti u djelo, a ona će se toga latiti tako vješto i obzirno da ću ja ostati slijep kod zdravih očiju. Premda ne bijah sklon da u popustljivosti odem predaleko, ipak sam naslućivao da ću na kraju biti nasamaren i da će se drugi osladiti mojom Catterinom. Na to nisam mislio pristati, ali se nisam kanio ni opirati. Znajući da moja ženica nije kadra počiniti neku nepodopštinu koja bi me ozlovoljila, uspavljivao sam se lažnom sigurnošću, uvjeravajući se da je neće lako zavesti. Od te spletke bijah kao u nekoj groznici, strepio sam od posljedica a u isto sam vrijeme gorio od nestrpljenja da vidim kakav će joj biti kraj. Dobro sam znao da obnavljanje večere ne znači da će se odigrati isti komad, već da će naprotiv biti bitnih promjena.
Čast mi je nalagala da se ponašam kao i dosad, ali kako je sve ipak zavisilo o meni, uzeh smišljati kako da im pomrsim konce. No poslije svih tih jalovih razmišljanja ponovo me obuze strepnja. Ta Catterina bijaše, uza sve što je u posljednje vrijeme naučila, još neiskusno i bezazleno dijete. Mogli bi zloupotrijebiti njenu poslušnost, iskoristiti njenu pristojnost. Ali tu bojazan rasprši pomisao na plemenitu dušu Marije Magdalene, koju sam dobro poznavao. Ona je vidjela kako sam se prema toj djevojci ponašao one noći, znala je da se kanim njome oženiti, pa zar bi nakon toga bila kadra počiniti tako podlu izdaju? Sva ta razmišljanja koja ne bijahu drugo no tlapnje ljubomornog i posramljenog slabića ostadoše jalova.
Kad sam u dogovoreno vrijeme došao u kazino, zatekoh svoje prijateljice kraj vatre.

– Dobro veče, anđeli moji? Gdje je naš Francuz?
– Još nije stigao – odgovori Marija Magdalena – ali valjda će uskoro.
Skinuh krinku, sjedoh među njih i stadoh ih pokrivati cjelovima, pazeći dobro da nijednu ne oštetim. Premda sam znao, a to su znale i one, da na obje imam neosporno pravo, držao sam se u granicama pristojne suzdržljivosti. Pohvalio sam ih zbog nježnosti kojom su se uzajamno ljubile, a one bijahu ushićene što ne moraju zbog toga crvenjeti. I tako proteče čitav sat, a ja i ne pomišljah da se prihvatim posla, ne znajući kojoj da se priklonim. U srcu mi je prevladavala Marija Magdalena, no bojao sam se da ću, stegnem li je u naručje, teško uvrijediti Catterinu.
Već bijaše odzvonio treći sat, a prijaznom Francuzu još uvijek ni traga. Marija Magdalena se zabrinu, ali uto joj vratarica donese pismo njenog prijatelja koje je glasilo ovako:
»Dolazak skoroteče koji je stigao prije dva sata spriječio me je da noćas budem sretan. Moram hitno odgovoriti na pisma koja sam primio. Vjerujem da ćete mi ne samo oprostiti već da ćete me i požaliti. Mogu li se nadati da ću u petak uživati u sreći koju mi zla sudba danas uskraćuje. Nastojte mi sutra javiti. Želio bih da vas nađem u istom društvu.«
– Što možemo – reče Marija Magdalena – to nije njegova krivnja. Večerat ćemo dakleutroje. Hoćete li doći u petak?
– Sa zadovoljstvom. Ali što je tebi? – obratih se Catterini. – Rekao bih da te je ova vijestrastužila.
– Nije, samo mi je žao zbog tebe i predrage mi prijateljice, jer još nikad nisam vidjelatako uglađena i prijazna čovjeka.
– Imaš pravo, lijepa moja prijateljice, drago mi je što te je tako oduševio.
– A tko bi mogao ostati ravnodušan pred tolikim vrlinama?
– Sve bolje i bolje. Slažem se s tobom, ljubljeno moje dijete. Sad mi još samo reci da li gavoliš.
– Pa da ga i volim, što zato? Neću mu valjda to i priznati. I onako znam da je zaljubljen umoju ženicu.
Rekavši to, ustade i sjede na koljena Marije Magdalene pa se te dvije prije uzeše strasno milovati, čemu sam se iz početka od srca smijao, a onda ih stadoh sve jače poticati, da se napasem razbludna prizora koji sam već odavna poznavao.
Marija Magdalena uze sa stola Mersiusove crteže, gdje je bilo i lijepih ljubavnih bojeva između žena, i zirnuvši lukavo na mene, upita me hoću li da se naloži vatra u sobi s alkovenom. Prozrevši njenu namjeru, odgovorih da bi mi to pričinilo zadovoljstvo jer je ondje postelja dovoljno široka pa se možemo sve troje udobno smjestiti. Bojala se da ne bih možda posumnjao da se u tajnom skrovištu nalazi neželjeni svjedok. Postaviše dakle stol pred alkovenom, i ja sjedoh umiren glede sumnje da bi nas netko nezvan mogao gledati. Poslužiše nas, i mi se s odličnim tekom latismo večere. Dok je Marija Magdalena učila Catterinu kako se pravi punč, ja sam se divio propupalim oblicima svoje ženice.
– Za devet mjeseci tvoje će grudi – rekoh joj – nabubriti do savršenstva.
– Već su sada kao moje – umiješa se Marija Magdalena. – Hoćeš li da se uvjeriš?
Na to prekine spremanje punča da otkopča haljinu moje slatke ženice, koja joj se krotko prepuštala, a onda se i sama raskopča kako bih mogao pravedno presuditi. Opijen željom da usporedim četiri divna takmaca i da što pravednije presudim, dohvatih Akademiju gospođa i pokazah Mariji Magdaleni jedan položaj koji sam želio vidjeti u prirodi. Ona zapita Catterinu bi li mi ga htjela pokazati, a ova reče da bi se onda morale razodjenuti i leći u postelju. Ja ih zamolih da mi učine to zadovoljstvo.
Pošto se od srca nasmijah onom što će mi pokazati, namjestili budilicu na osmi sat i za tren oka sve troje osvanusmo onako kako nas je bog stvorio, goreći od žudnje i ljubavi. One se uhvatiše u ljubavni koštac poput dviju tigrica koje bi da rastrgaju jadna drugu.
Gledajući te dvije krasote što se rvahu pred mojim očima, planuh žudnjom, ali se skanjivah ne znajući kojom da počnem. U slavu osjećaja morao bih dati prednost Catterini, no bojao sam se podsmijeha Marije Magdalene, koja bi likovala nad mojom nevjerom. Catterina bijaše vitkija od Marije Magdalene, ali bokovi i bedra bijahu joj unatoč tome puniji no u njene prijateljice. Jedna je imala smeđe runo, druga zlatno, a obje bijahu jednako vješte ljubavnoj borbi u kojoj se iscrpljivahu bez pravog užitka.
Ne mogavši dulje odolijevati, bacih se na njih i želeći ih tobož rastaviti povučem pod sebe Mariju Magdalenu, ali ona se izmaknu gurnuvši me na Catterinu, koja me primi raskriljenih ruku i za nepunu minutu isisa mi život spojivši moje klonuće sa svojim u potpunom predavanju.
Prenuvši se iz opojnosti, oborismo se oboje na Mariju Magdalenu, Catterina potaknuta zahvalnošću a ja da joj se osvetim što me je prijevarom natjerala na nevjeru. Držao sam je pod sobom čitav sat, dok nas je Catterina gledala kao da se ponosi što je svojoj prijateljici pribavila dostojna ljubavnika.
Moje junakinje popustiše mojim molbama, i sve troje predadosmo se snu dok se ne oglasi zvono koje će nas pozvati da na užitak i veselje upotrijebimo ona dva sata što će nas dijeliti od rastanka.
Kad se osvježeni probudismo, nagi kao što nas stvori priroda, osjetismo priliv nove snage. Catterina se ljupko požalila što sam joj udahnuo tek dašak ljubavi, našto me Marija Magdalena saleti da joj se dostojno odužim, a ja se nisam dugo nećkao. Poslije bitke koju uljepšasmo obostranom odlukom da ćemo je ovječati Himenejem ako bude posljedica kojima smo neustrašivo prkosili, Marija Magdalena htjede okusiti čar iste opasnosti i predati se dokraja ljubavi. Prkoseći svemu što bi je moglo zadesiti, zapovjedi mi da je ne štedim, i ja joj udovoljih.
Opijeni požudom, u neprekidnoj ognjici pomame, pustošili smo sve što je priroda stvorila vidljiva i opipljiva i pohlepno grabili sve što smo vidjeli, ispreplevši se u nerazmrsivom grču gdje sve troje bijasmo istog spola. Pola sata prije zore odijelismo se, iscrpljeni, klonuli, umorni, zasićeni i postiđeni što nas je priroda svladala, no još uvijek željni jedno drugog.
Razmišljajući sutradan o toj preburnoj noći, u kojoj je požuda kao i uvijek nadvladala razum, osjetio sam grižnju savjesti. Marija Magdalena mi je htjela dokazati da me voli unoseći u svoju ljubav sve one vrline koje su resile moju: čast, poštenje i iskrenost. Međutim njena ju je neobuzdana priroda, kojoj je robovao njen duh, vukla u razvrat, i ona je smišljeno sve pripremala da mu se oda, vrebajući priliku da me učini svojim saučesnikom.
Ni trenutka nisam sumnjao da poslanikov izostanak nije bio hotimičan i unaprijed dogovoren. Nagađao sam i više od toga: ono dvoje urotnika pronicavo je predvidjelo da ću ja razabrati lukavštinu i da se, podboden osjećajem časti, ma koliko me to žalosti stajalo, neću htjeti pokazati manje velikodušnim od njih.
Budući da mi je poslanik prvi prepustio žarku ljubavnu noć, kako bih mogao da mu ne uzvratim na isti način? Moji su prijatelji sve to dobro smislili, jer premda se moj duh protivio i borio, jasno sam uviđao da im moram prepustiti pobjedu. Catterina ih nije zabrinjavala, bili su sigurni da će im pasti plijenom čim mene uklone jer im moja nazočnost bijaše glavna smetnja. To će biti zadatak Marije Magdalene, koja tako umije gospodariti njenim duhom i koja će je postidjeti bude li se ustručavala da se povede za njenim primjerom. Jadna Catterina! Srljala je u opačinu, a to bijaše moje djelo. Avaj! Nisam ih poštedio ni jednu ni drugu za naše noćne orgije. Što ću ako su zatrudnjele? Obje ću ih imati na savjesti. U toj jalovoj borbi između razuma i predrasuda, prirode i osjećaja, nisam se mogao odlučiti ni da odem na onu večeru ni da izostanem. Ako odem, noć će proteći u savršenoj pristojnosti, no ja ću ispasti smiješan, ljubomoran, nezahvalan, čak i neuljudan. Ako pak ne odem, Catterina je izgubljena, barem za mene. Znao sam da je poslije toga više neću voljeti, a onda zbogom snovi o vjenčanju!
U toj mučnoj neizvjesnosti u kojoj se borio moj duh osjetih potrebu da se uhvatim za nešto čvršće od pukih nagađanja. Stoga se maskirah i odoh ravno u palaču francuskog poslanika. Švicarcu koji bijaše na straži rekoh da imam jedno pismo za Versailles i zamolih da ga uruči skoroteči koji će se vratiti na dvor čim preuzme pisma od Njegove jasnosti.
– Ali, gospodine – odgovori Švicarac – već dva mjeseca nismo imali izvanrednogskoroteče.
– Kako? Zar jučer nije stigao jedan skoroteča?
– Jučer je Njegova jasnost večerala kod španjolskog poslanika.
Moja su se nagađanja pokazala kao tačna. Uviđao sam da moram progutati gorku pilulu i prepustiti Catterinu njenoj sudbini. Ako napišem djevojci da ne ide, postupit ću kao posljednja kukavica.
Predveče otiđoh u kazino i ostavih za Mariju Magdalenu jedno pisamce u kojem sam je zamolio da me ispriča što zbog nekog hitnog posla moram provesti cijelu noć s gospodinom Bragadinom. Kad to obavih, vratih se u Veneciju, zlovoljan i sumoran, i odoh da provedem noć u ridottu gdje sam uzastopce gubio prilične svote.
Za dva dana opet odoh u kazino nadajući se pismu od Marije Magdalene. Vratarica mi ga doista uruči, i kad ga otvorih, nađoh i jedno pismo od Catterine. One su sve zajednički radile. Evo što je stajalo u Catterininu pismu:
»Dragi mužiću, da znaš kako smo se rastužile kad smo saznale da nećeš doći na večeru. I prijatelju moje predobre Marije Magdalene, koji je došao četvrt sata kasnije, bilo je veoma žao. Mislili smo da će nam večera proći u sumornu raspoloženju, ali nije bilo tako. Duhovite dosjetke tog gospodina ubrzo su nas razvedrile i nasmijale. Ne možeš zamisliti, mili prijatelju, kako smo postale lude poslije punča sa šampanjcem. Ali ni on nije bio ništa manje lud. Naš trio nije bio onako zamoran, ali je zato bilo mnogo smijeha i veselja. To je, vjeruj mi, divan čovjek, stvoren da bude voljen, ali ipak u svemu zaostaje za tobom. Budi siguran da ću ja uvijek voljeti samo tebe i da ćeš ti uvijek biti gospodar mog srca.«
Unatoč ljutom ogorčenju morao sam se smijati čitajući to pismo. Ali redovničino bijaše još zanimljivije:
»Mogla bih se zakleti, anđele, da si lagao iz uljudne susretljivosti, no znaj da sam se tome nadala. Bijaše to divan dar kojim si želio uzvratiti mom prijatelju što je dopustio da ti njegova Marija Magdalena pokloni svoje srce. Ti ga uistinu i posjeduješ i posjedovat ćeš ga uvijek, ali tako je slatko začiniti ljubav dražima prijateljstva. Bilo mi je žao što nisi došao, no poslije sam uvidjela da nam noć ne bi prošla u onoliku smijehu, jer moj prijatelj ima nekih urođenih predrasuda. Catterinin duh sada je slobodan kao i naš, a na tom ima meni zahvaliti. Mogu se mirne duše ponositi što sam je tako oblikovala. Žao mi je što nisi bio sakriven u osmatračnici jer bi se naužio krasnih prizora. U srijedu ću doći sama u tvoj kazino i bit ću sva tvoja. Javi mi hoćeš li me u uobičajen sat čekati kraj kipa. Ako ne možeš, izaberi neki drugi dan.«
Morao sam im objema odgovoriti. Premda bijah pun žuči, morao sam se pokazati slađim od meda. Ali Tu Vas voulu, Georges Bandin.3 Nikad nisam mogao pravo razabrati da li stid koji sam tada osjećao izvire iz uvrijeđene vrline ili ranjene taštine. Predaleko bi me odvelo da sam načinjem to pitanje. U pismu Catterini imao sam čak obraza da joj čestitam, potičući je da se u svemu povodi za Marijom Magdalenom kao uzorom savršenstva.
3. To si htio, Georges Dandin; Moliere, Georges Dandin, I., 9. Zapravo: Što si htio, to si dobio.
Svojoj koludrici napisan da ću je kao i uvijek poslušno čekati kraj kipa. Među slatkorječive i lažne pohvale kojih pismo bijaše puno uvukla se tek jedna dvosmislena istina. »Zahvaljujem ti na mjestu u osmatračnici gdje si htjela da budem sakriven. Ne bih mogao ondje izdržati.«
U srijedu sam je čekao na ugovorenom mjestu. Ona osvanu preodjevena u muško. Nije htjela ni u operu ni u komediju.
– Hajdemo – rekla je – u ridotto. Ili ćemo naš novac proigrati ili udvostručiti.
Ona je imala šesto cekina, a ja nešto oko stotinu. Sreća nam ne bijaše sklona. Pošto smo sve proigrali, ona ode na neko mjesto gdje je znala da se nalazi njen dobri prijatelj i zatraži novaca. Vratila se s kesom u kojoj bijaše trista cekina.
Onda opet zaigra protiv banke i povrati velik dio novca, no umjesto da odustane, ponovo sve izgubi. Kako bijaše već prošla ponoć, otiđosmo večerati. Premda sam hinio veselo raspoloženje, primijetila je da sam žalostan. Ona pak bijaše vesela, razdragana, zaljubljena i lijepa kao uvijek.
U želji da me rastrese, uze mi potanko opisivati kako su ona i Catterina provele noć s njenim prijateljem. A upravo to nije smjela uraditi; no svi mi često griješimo kad mislimo da je u drugih duh isto tako slobodan i lišen predrasuda kao naš. Jedva sam čekao da odemo u krevet ne bih li tako dokrajčio tu priču punu razbludnih pojedinosti koje su na mene utjecale drugačije no što je to očekivala moja ljepotica. Bojao sam se da u krevetu kukavno ne zatajim, a za mlada su ljubavnika takve strepnje pogubne jer mu se lako može desiti da pripuca u prazno.
Poslije večere legosmo u alkovenu, a ljepota, milovanja i žarka duša te zanosne žene ubrzo odagnaše svu moju zlovolju. Kako su noći postajale sve kraće, nismo imali vremena za spavanje. Pošto naša dva sata provedosmo u ljubavnim poslima, nježno se rastadosmo. Ona me bijaše upornim molbama nagovorila da uzmem iz kazina sav njen novac i da igramo popola udvostručujući kod svakog pontiranja ulog, a sreća me poslužila i do kraja mesopusta svaki sam dan po nekoliko puta dobivao. Nikad nisam izgubio šestu kartu, a da mi se to desilo, proigrao bih cijelu našu zalihu, koja je iznosila dvije tisuće cekina. Tako sam povećao malo bogatstvo Marije Magdalene koja mi je napisala da pristojnost zahtijeva da sve četvoro zajedno večeramo posljednjeg ponedjeljka mesopusta.
To bijaše moja posljednja večera s Catterinom. Ona bijaše vesela i razdragana, ali ja ostadoh hladan i posvetih svu pažnju Mariji Magdaleni. Ona se povede za mojim primjerom i bez ikakva ustručavanja uze tetošiti svog novog ljubavnika.
Poslije večere poslanik stade govoriti o faraonu, koji naše ljepotice nisu poznavale, i, da im pokaže kako se to igra, on položi na stol banku od stotinu dvostrukih lujdora i podijeli karte tako da je Catterina dobila čitav ulog. Ne znajući što će s tolikim novcem, ona zamoli svoju dragu prijateljicu da ga pohrani do njene udaje.
Poslije igre Marija Magdalena izjavi da ju je zaboljela glava i da će prileći u alkovenu, zamolivši me neka je dođem uspavati. I tako našu početnicu ostavismo samu s poslanikom. Kad nam zvono poslije šest sati objavi da je našoj orgiji kraj, zatekosmo ih usnule u čvrstom zagrljaju. Ja sam pak proveo s Marijom Magdalenom lijepu ljubavnu noć ne misleći ni trenutka na Catterinu.

VII
Gospodin de Bernis odlazi ostavljajući mi pravo da se služim njegovim kazinom - Mudri savjeti koje mi je dao - Smrtna pogibao u kojoj se nalazim zajedno s Marijom Magdalenom Gospodin Murrai, engleski poslanik - Više nemamo kazina i naši sastanci prestaju - Teška bolest Marije Magdalene Zorzi - Condulmer - Tonina
Prvog korizmenog petka nađoh u muranskom kazinu pismo od Marije Magdalene kojim mi je javljala dvije žalosne vijesti. Prva bijaše vijest o nenadanoj smrti Catterinine majke, što je djevojku očajno ražalostilo, a druga nevolja bijaše to što se sestra laikinja, pošto je ozdravila od prehlade, opet nastanila u njenoj sobi, dok je Catterinina tetka, koja također bijaše redovnica, po naročitoj milosti glavarice dobila dopuštenje da spava sa svojom nećakinjom. Poslanik se dakle više nije mogao nadati zabavnim večerama u Catterininu društvu. No sve te nesreće ne bijahu ništa prema onoj koje sam se najviše bojao. Catterina je mogla one noći lako zatrudnjeti. Premda više za nju nisam osjećao one velike ljubavi, ipak smo bili toliko povezani da je ne bih mogao prepustiti nemiloj sudbini. Marija Magdalena me drugog ponedjeljka bijaše pozvala na večeru sa svojim prijateljem. Kad sam došao, oboje me dočekaše žalosni. On što je izgubio Catterinu, a ona što je više nema uza se i što je ne može tješiti u nesreći koja ju je zadesila gubitkom majke.
Oko ponoći poslanik nas ostavi, primijetivši s tugom kako se boji da će zbog važna posla morati na nekoliko mjeseci u Beč. Ujedno se dogovorismo da ćemo svakog petka zajedno večerati.
Kad smo ostali sami, ona mi reče kako bi mi poslanik bio zahvalan kad bih ubuduće dolazio dva sata kasnije. Taj čovjek instančana duha nije se mogao podavati ljubavnoj nasladi u prisustvu treće osobe. Od te večeri pa do odlaska u Beč uvijek nas je ostavljao u ponoć. Više nije bilo govora o skrivanju u osmatračnici jer smo mi uvijek lijegali u alkovenu, a njemu uostalom više nije bilo do toga, jer je prije mog dolaska uvijek imao vremena da obavi ljubavnički posao. Marija Magdalena je vazda u meni nalazila zaljubljena poslenika, čak i vatrenija no inače, jer sam, budući da smo se viđali samo jednom nedjeljno, s grozničavom nestrpljivošću čekao petak. Catterinina pisma koja mi je donosila dirala su me do suza. Otkad je izgubila majku nije se mogla osloniti ni na koga od obitelji. Nazivala me svojim jedinim prijateljem i, govoreći mi o tuzi što je osjeća pri pomisli da me neće vidjeti dok god bude u samostanu, usrdno me je zaklinjala da ostanem vjeran njenoj dragoj prijateljici.
Kad na veliki petak dođoh u kazino, zatekoh svoje prijatelje u velikoj tuzi. Niti su jeli niti govorili. Srce mi se stezalo no pristojnost mi je branila da ih pitam za razlog. Kad se Marija Magdalena na neko vrijeme udaljila, poslanik mi reče da je s razlogom tužna jer on petnaest dana poslije Uskrsa mora krenuti za Beč.
– Povjerit ću vam i to – nadodao je – da se može desiti da se više nikad ne vratim, ali tojoj ne spominjite jer ćete je još više rastužiti.
Kad se vratila za stol, primijetih da je plakala. Poslanik joj ovako prozbori:
– Moj je odlazak neminovan, jer ja nisam svoj gospodar, ali čim završim posao koji mezove na put, vratit ću vam se zasigurno. Kazino vam ostaje, ali mi prijateljstvo i oprez nalažu da vas na nešto upozorim. Za mog izbivanja ne idite onamo, jer kad me više ne bude ovdje neću vam moći jamčiti za pouzdanost gondolijera koje sam uzeo u službu, a sumnjam da će naš prijatelj naći takve koji se ne bi dali podmititi. Reći ću vam i to da s razlogom vjerujem da su državni inkvizitori upućeni u naše odnose i da samo iz političkih obzira ne poduzimaju nikakve korake, ali ne mogu jamčiti da tajna neće biti otkrivena čim mene više ne bude, a siguran sam da će redovnica koja vam omogućuje izlaz iz samostana odmah saznati da ne izlazite više zbog mene. Jedine osobe za koje mogu odgovarati jesu vratar i njegova žena. Prije odlaska naredit ću im da našem zajedničkom prijatelju stoje u svemu na usluzi, a vi ćete se s njima o svemu dogovoriti. Nadam se da će do mog povratka biti sve u redu, ukoliko se budete oprezno i razborito ponašali. Pisat ću vam preko vratara, a pisma će vam dostavljati njegova žena kao što je radila dosada, a vi ćete mi odgovarati istim putem. Ja moram otići, mila moja prijateljice, ali moje srce ostaje zauvijek s vama. Do svog povratka povjeravam vas prijatelju kog sam eto imao sreću upoznati. On vas voli, u njega ima srca i iskustva, pa vas neće navesti na nesmotren korak.
Ta vijest tako pogodi Mariju Magdalenu da nas ona zamoli neka je pustimo da ode jer se od slabosti jedva drži na nogama. Naredni sastanak ugovorismo za četvrtak poslije Uskrsa.
Pošto se ona udaljila, poslanik me opet opomenu neka joj ni za što na svijetu ne otkrijem da on odlazi zauvijek.
– Ja ću raditi – reče on – u bečkom kabinetu na jednom ugovoru o kojem će uskorogovoriti čitava Evropa. Pišite mi o svemu, i ako je volite, pazite na njenu čast, a prije svega imajte toliko snage da se oduprete svemu što bi vas moglo izložiti posljedicama koje je lako predvidjeti, a koje bi za oboje bile više no kobne. Sjetite se samo što se dogodilo s gospođom da Riva iz samostana St. Lorenzo. Uklonili su je čim se otkrilo da je trudna, a gospodin de Frulai, moj prethodnik, poludio je i malo nakon toga umro. Jean Jacques Rousseau mi je rekao da je bio otrovan, ali to je jedan zanesenjak koji sve vidi crno. Njega je otrovao jad što nije mogao pomoći toj bijednici, koju je papa kasnije odriješio zavjeta. Ona se udala i sad živi u Parmi.
Nastojte dakle da prijateljstvo prevagne nad ljubavlju, sastanite se s njom koji puta u sobi za razgovor, ali ne vodite je u kazino jer će vas gondolijeri prokazati. Ja odlazim smireniji znajući da nijedna nije trudna, ali priznajte da ste onomadne bili strašno nesmotreni! Izazivali ste na svoju i na njihove glave najgoru nesreću! Razmislite o očajničkom koraku na koji biste se morali tada odlučiti, jer ja znam da nijednu ne biste napustili. Marija Magdalena je mislila da se pomoću nekih napitaka može lako pometnuti, ali ja sam je razuvjerio. Za ime božje, budite ubuduće oprezniji i pišite mi o svemu. Moja je dužnost da bdijem nad njezinom sudbinom.
Odvezao me je u Veneciju, a zatim se vratio kući. Proveo sam tjeskobnu noć i sutradan pohitao u kazino da ucviljenoj pošaljem pismo kojim sam je pokušao utješiti i natuknuti joj da ćemo odsele morati postupati s najvećim oprezom.
Odgovor koji sam primio drugog dana bijaše potresan opis boli koja joj je pritiskala dušu. Putene naravi od prirode koja se u uživanju raspojasala, tegobno je podnosila samostanku stegu, i ja sam predviđao žestoke borbe koje ću morati izdržati i s njom i sa samim sobom.
Vidjeli smo se ponovo u četvrtak poslije Uskrsa. Ja sam je bio obavijestio da ću doći tek u ponoć, i ona je provela četiri sata sa svojim prijateljem plačući i proklinjući svoju nesmiljenu sudbu. Poslije večere on ode, zamolivši me neka ostanem uza nju, što ja od sveg srca učinih, i ne misleći na one užitke kojima nema mjesta kad je srce prepuno boli. Ona se bijaše sva nekako utanjila i izazivala je u meni sažaljenje koje je odagnalo svaki drugi osjećaj. Dugo sam je držao u naručju, obasipajući joj tužno lice poljupcima, zadovoljan što je sve u meni poštovalo njenu bol. Uvrijedio bih je teško, mislio sam, kad bih je pokušao rastresti ljubavnom omamom kojoj se njena duša u skladu s mojom ne bi mogla podati. Kad sam odlazio, ona mi reče kako nikad kao ove noći nije tako duboko osjetila da je uistinu volim i smjerno me zamoli neka uvijek imam na umu da osim mene sad više nikog nema na svijetu.
Kad se druge sedmice nađosmo u isto vrijeme, poslanik prije večere pozva vratara i u njegovu prisustvu sačini spis koji ovaj potpisa. Tom ispravom prenio je na mene pravo korištenja kazina i svega što je u njem. Ujedno je naredio vrataru da me u svemu sluša kao što bi poslušao njega.
Posljednji put smo imali zajedno večerati za dva dana, ali kad dođoh u kazino, zatekoh Mariju Magdalenu samu, bljeđu od mramorna kipa.
– On je otišao – reče – i preporučuje tebi svoju Mariju Magdalenu. O, strašne li sudbine! Prijatelju moj, možda te nikad više neću vidjeti, a tek sad kad te gubim znam koliko sam te zavoljela. Dok te nisam poznavala, ne bijah sretna, ali se ne mogoh nazivati ni nesretnom, a sad znam da jesam.
Cijelu sam noć proveo s njom, trudeći se da joj olakšam patnju. Te duge i tužne noći razotkrila mi se cijela njezina duša, pomamna za nasladom u sreći, a klonula od boli u nesreći.
Kad sam za dva dana došao u samostansku dvoranu za razgovor u vrijeme koje bijasmo ugovorili, laknu mi vidjevši da se malo smirila. Pokazala mi je pisamce koje joj je prijatelj poslao iz Trevisa. Zatim mi reče da joj moram dolaziti dva puta nedjeljno, a ona će silaziti do rešetke uvijek u pratnji druge redovnice jer je predviđala da će o mojim posjetama zabrujati čitav samostan čim se sazna da sam ja onaj isti koji je uvijek dolazio na misu u njihovu crkvu. Stoga neka se uvijek najavim, posavjetovala me je, pod izmišljenim imenom, kako Catterinina tetka ne bi nešto posumnjala. »Unatoč tome«, dodala je, »sići ću sama kad god ti budem imala reći nešto važno. Ali još ću te nešto zamoliti. Obećaj mi, ljubljeni prijatelju, da ćeš bar jednom nedjeljno večerati i spavati u našem kazinu, i svaki put mi napiši pisamce, a vratarica će se već pobrinuti kako da mi ga dostavi.« To sam joj laka srca mogao obećati.
Tako protekoše dvije nedjelje u miru dok ju je prošla tuga, a ljubavni porivi opet osnažili. U to me je vrijeme na veliko moje olakšanje obavijestila da je Catterina izvan opasnosti.
Željni još uvijek jedno drugog, jalovo se razdraživasmo tim sastancima pred kobnom rešetkom, razapinjući duh da iznađemo put do slobodnih sastanaka.
– Ja se mogu uvijek pouzdati – govorila je Marija Magdalena – u vrtlaricu kad izlazim ivraćam se, bez straha da će me netko vidjeti, jer se mala vrata tik do samostana kroz koja izlazim u vrt ne vide ni s jednog prozora, a osim toga svi misle da su zamandaljena. Nitko me ne može vidjeti ni kad idem vrtom do malog pristaništa koje više nitko ne upotrebljava. Trebala bi nam samo gondola s jednim veslom, a valjda je moguće naći brodara čiju bi vjernost mogao kupiti novcem.
– Slušaj – rekoh joj – ja ću sam biti brodar, iskrcat ću se na žalu, ući kroz mala vrata, tićeš me odvesti u svoju sobu gdje ću ostati s tobom cijelu noć i slijedeći dan ako me budeš mogla sakriti.
Ona uzdrhta i sledi se na pomisao kakvoj bih se opasnosti time izložio, pa će reći:
– Ako dakle umiješ ploviti, dođi s barkom, no prije mi javi tačan sat i čas, ako je moguće.Pouzdana žena pazit će na tvoj dolazak. Pričekat ćeš me četiri minute, ja ću se ukrcati u barku, i zajedno ćemo u naš kazino gdje nas čekaju sretni, sati.
Obećah joj da ću se za sve pobrinuti i tako rasprših njene sumnje.
Kupio sam malu barku i, ne obavijestivši je, jedne sam noći oplovio cijeli otok da istražim samostanske zidove sa strane lagune. Opazio sam jedna mala vrata, a to su mogla biti samo ona kroz koja je ona običavala izlaziti. Međutim, da se odande dođe do kazina trebalo je oploviti pola otoka, što ne bijaše mala stvar jer se zbog plićaka valjalo držati pučine. S jednim veslom trebalo mi je za taj razmak najmanje četvrt sata.
No uvjeren da će sve ići glatko, saopćih Mariji Magdaleni svoj naum, a ona ga od srca odobri. Sastanak smo urekli za petak poslije Spasova. Tog sam istog dana otišao maskiran u samostansku sobu za razgovor gdje sravnismo naše satove, a onda odoh u kazino da naručim večeru za dvoje.
Sat poslije sunčeva zalaska otputih se do crkve San Francesco della Vigna gdje sam u jednoj cavani[11] što je bijah iznajmio držao svoju barku. Pošto je dadoh osušiti i urediti, hitro se preobukoh u gondolijera i popevši se na krmu udarih ravno prema malom pristaništu. Čim se dotakoh žala, vrata se otvoriše i propustiše Mariju Magdalenu koja se umotana u ogrtač s kapuljačom ukrca u barku. Vrata se za njom zatvoriše. Za četvrt sata po mirnom moru doplovih do kazina. Ona se u tren iskrca i utrči u kuću, a za njom i ja, pošto sam svezao barku lancem i lokotom da je osiguram od noćnih tatova koji će zabave radi ukrasti svaku barku ako je privezana običnim konopcem. Bio sam sav u znoju, ali to nije spriječilo mog anđela da mi se radosno baci u naručaj. Zahvalnost kao da se natjecala s ljubavlju, a ja sam, ponosan na svoj junački podvig, uživao u njezinoj razdraganosti. Kako sam zaboravio ponijeti drugu košulju, ona mi obuče jednu od svojih, pošto me je otrla i mirisnim puderom upila znoj s lica. Za večeru smo sjeli tek pošto utolismo ljubavnu glad koja bijaše još silnija no u počecima našeg poznanstva. Ali nisam je poslušao kad me je preklinjala i prevario sam je u onom opasnom i slatkom času, imajući sveudilj pred očima tjeskobnu sliku koju su mi u pamćenje urezale riječi našeg prijatelja. Marija Magdalena bijaše vesela i nestašna i nalazeći u mojoj brodarskoj preobrazbi novog čara, začinjala je naše rvanje golicavim dosjetkama. Ali moj žar nije trebala raspirivati jer sam je volio više no sama sebe.
[11] Cavana, u Veneciji ponajčešće natkriveni bazen gdje su vlasnici uz naplatu ostavljali svoje barke.
Noći bijahu kratke, pa se ona morala vratiti u samostan već u šest sati. Kad sjedosmo za večeru, otkucavao je četvrti sat. Ali našu radost pomuti oluja što je nadolazila sa zapada. Od prepasti nam se stade dizati kosa na glavi. Jedino smo se tješili prirodom tih oluja koje obično ne traju duže od sata, usrdno se nadajući da ova neće biti žestoka i da iza sebe neće ostaviti odveć jak vjetar kojem se ja uza svu hrabrost ne bih mogao suprotstaviti jer nisam imao ni iskustva ni snage brodara od zanata.
Za manje od pola sata oluja se prolomi, nebom zaparaše munje i zatutnjaše gromovi. Onda se izli velika kiša, i nebo se opet razvedri. Mjesečine nije bilo jer je oko Spasova i ne može biti. Odzvonilo je tek pet sati, ali je naišlo ono čega sam se bojao. Poslije oluje podigao se jak vjetar koji mi bijaše protivan. Nisam ništa govorio, ali ne bijaše mi lako pri duši. Svojoj prijateljici rekoh da zbog opreza valja žrtvovati sat užitka jer ako se vjetar pojača neću biti u stanju prijeći rt. Ona se ne usprotivi, i prije no što će poći otključa škrinjicu s novcem da uzme pedeset cekina koji su joj ustrebali. Vidjevši da ima četiri puta više zlatnika no na kraju korizme, vrlo se obradova, zahvali mi što joj nisam ništa rekao, uvjeravajući me da joj je samo do mog srca. Zatim siđe i ispruži se na dnu barke da mi ne smeta u veslanju. Pun odlučnosti ali i straha uspeh se na krmu i za pet minuta oplovih oko rta. Ali ondje je snaga vjetra uvelike nadmašivala moju. Da nisam morao veslati protiv vjetra, trebalo bi mi svega deset minuta. Uviđao sam da ću bez veslača na provi biti nemoćan protiv vjetra i struje. Veslao sam iz sve snage, ali s mjesta tako reći nisam odmicao. Poslije pola sata očajničkih napora osjetih kako gubim dah, no odmoriti se nisam usudio ni časka jer bi nas vjetar odmah potisnuo natrag. Marija Magdalena je šutjela bojeći se da progovori jer je znala da ne bih imao snage odgovoriti. Nade u spas kao da više nije bilo.
Odjednom ugledah u daljini neku barku koja se brzo približavala. U srce mi se opet vrati nada. Pričekah da nas prestigne, jer mi inače zbog protivna vjetra ne bi mogli čuti glas. Čim se nađe u ravnini s nama, svega dva hvata ulijevo, povikah iza glasa:
– Upomoć za dva cekina!
Barka odmah spusti jedro i na četiri vesla doplovi do nas. Čim nas zakvačile, zatražih da me jedan od veslača odveze do rta nasuprot otoku. Oni zaiskaše cekin, a ja im ga dadoh obećavši još jedan kad stignemo do rta. Za manje od deset minuta, veslajući jedan na krmi a drugi na provi, ugledasmo malo samostansko pristanište, ali tajna bijaše odveć dragocjena da je dovedem u pitanje. Čim stigosmo do rta, platih našem spasiocu i otpustih ga. Odande se istim putem vratismo natrag, a kako mi vjetar tad bijaše povoljan, ubrzo stigosmo do malih vrata gdje se Marija Magdalena iskrca prozborivši samo ove četiri riječi:
– Idi spavati u kazino.
To je bio pametan savjet i ja ga poslušah. Idući natrag, veslao sam niz vjetar, a da sam promijenio pravac našao bih se u istoj opasnosti. Poslije krepka sna od osam sati napisao sam joj da mi je dobro i da ćemo se vidjeti kod rešetke. Zatim odoh do San Francesca i spremivši barku u cavanu stavih krinku i otputih se na liston.
Sutradan Marija Magdalena siđe sama do rešetaka da porazgovorimo o događajima minule noći, ali umjesto da donesemo jedinu razboritu odluku, to jest da se više ne izlažemo sličnim opasnostima, smatrali smo se neobično mudrima što smo odlučili da ubuduće ne čekamo oluje već da na prvi nagovještaj sve ostavimo. Ta do male obale trebalo nam je samo četvrt sata. To je bila jedina mjera opreza koju nam je dopuštala ljubav. Naredni smo sastanak zakazali za treći dan Duhova. Da nije bilo one barke koja je išla u Torcello, morao bih se vratiti s Marijom Magdalenom u kazino, i ona bi, jer joj povratka u samostan više ne bi bilo, ostala sa mnom. Morao bih s njom otići iz Venecije, da se više nikad ne vratim, i moj bi život bio nepovratno vezan s njenim, pa po svoj prilici ne bi bilo ni ovog stjecaja okolnosti koji me u dobi od sedamdeset i dvije godine prikovao u Duxu.
Tako smo se tri mjeseca sastajali jednom nedjeljno, uvijek jednako zaljubljeni, ne doživjevši ni najmanju nepriliku. Marija Magdalena se nije mogla suzdržati da o svemu ne izvijesti poslanika, a i ja sam mu morao pisati. Odgovorio nam je da mu je drago što uživamo, ali da će se iz tog izroditi teške nevolje ako tako nastavimo.
Gospodin Murrai,[12] engleski rezident, čovjek lijep, duhovit i strasni ljubitelj lijepog spola, Bakha i dobre trpeze, uzdržavao je slavnu kurtizanu Ancillu koja me je upoznala s njim.
[12] John Murray bio je engleski rezident u Veneciji od 9. oktobra 1754. do 11. maja 1766. Opisana epizoda nije se dakle mogla dogoditi u srpnju ili kolovozu 1754, već kasnije.
Poslije nekoliko večera na koje me je bio pozvao taj prijazni čovjek postade mi prijatelj otprilike u istom smislu kao gospodin de Bernis, s tom razlikom što je Francuz volio biti gledalac, a Englezu je bilo milije da bude gledan. Ja nisam nikad bio suvišan kod njihovih ljubavnih igara u kojima se Englez, moram priznati, junački držao, a pohotna je Ancilla uživala što me ima za svjedoka. Međutim nikad im nisam priuštio zadovoljstvo da se umiješam u njihove bojeve. Volio sam Mariju Magdalenu, ali to ne bijaše glavni razlog mom uzdržavanju. Ancilla, premda lijepa, nije me privlačila jer bijaše uvijek promukla i neprestano se žalila na jake bolove u ždrijelu. Premda njen ljubavnik bijaše dobra zdravlja, ja sam se bojao da nije posrijedi francuska bolest i dobro sam slutio jer je ona od te strašne boljke u jesen izdahnula. Nekoliko minuta prije no što je ispustila dušu Murrai joj je preda mnom, na njeno navaljivanje, prinio posljednju ljubavničku žrtvu usprkos strašnom raku koji je bijaše unakazio. Za taj je događaj saznao čitav grad jer ga je sam Murrai razglasio pozivajući se na me kao na svjedoka. Bio je to jedan od najčudnijih prizora što sam ih u životu vidio. Pošto joj je uništio grlo, rak je napao lice izjevši nos i pola obraza te krasne žene kad se već smatrala izliječenom poslije živinih namaza što joj ih bijaše propisao neki vidar imenom Lucchesi koji se obvezao da će je izliječiti za sto cekina. Ali Ancilla sačini pismeni ugovor prema kojem će platiti liječniku zatraženu svotu tek pošto ovaj odigra s njom ulogu nježna ljubavnika. Poslije liječenja koje je najsavjesnije obavio, rečeni Lucchesi ne htjede ispuniti uvjet i stvar dođe pred sud. U Engleskoj bi Ancilla dobila parnicu, ali u Veneciji je izgubi. U odluci suda bijaše rečeno da neispunjavanje nečasna uvjeta ne može obesnažiti valjanost ugovora. Mudra presuda, osobito u spomenutom slučaju.
Dva mjeseca prije no što je opaka bolest izgrizla i odvratno unakazila lijepo Ancillino lice, moj prijatelj gospodin Memmo, kasnije prokurator sv. Marka, zamolio me da ga predstavim slavnoj kurtizani. Usred najživljeg razgovora stiže jedna gondola, i mi vidjesmo kako iz nje izlazi grof Rosenberg, poslanik bečkog dvora. Gospodin Memmo silno se usplahiri – jer za venecijanskog patricija susret sa stranim poslanikom, znači veleizdaju – i uteče iz Ancilline sobe, a ja za njim. No na stubama naleti na poslanika koji, videći zbunjena patricija, prasnu u grohotan smijeh. Ja se ukrcah u gondolu gospodina Memma i otpratih ga gospodinu Cavalliju, tajniku državnih inkvizitora, koji je stanovao na stotinjak koraka od Ancilline kuće. Jedini način za mog prijatelja da izbjegne ako ne baš kazni a ono strogom ukoru bijaše da odmah pohita do tajnika i da mu po istini ispripovjedi kako se stvar zbila. Bio je sretan što sam ja s njim da posvjedočim njegovu nevinost.
Gospodin Cavalli primi ga sa smiješkom rekavši da je dobro učinio što se, ne gubeći ni časa, došao ispovjediti. Začuđeni gospodin Memmo ukratko ispripovjedi o susretu, a sekretar na to ozbiljna lica izjavi da je o tom već obaviješten i da ne sumnja u istinitost njegova kazivanja jer se u svemu slaže s onim što mu je već poznato.
Izašavši uzesmo raspravljati o čitavom događaju i zaključismo da tajnik nikako nije mogao biti upoznat sa zlosretnim susretom, ali takvo već bijaše načelo državnih inkvizitora da se uvijek grade kao da sve znaju.
Poslije Ancilline smrti rezident Murrai ostao je bez stalne ljubavnice, no idući kao leptir od cvijeta do cvijeta, imao je jednu za drugom sve najljepše venecijanske milosnice. Dvije godine kasnije taj je ljubazni epikurejac otišao u Carigrad gdje je ostao dvadeset godina kao poslanik svoje zemlje. Godine 1778. vratio se u Veneciju u nakani da se ondje stalno nastani i da provede ostatak života u miru daleko od državničkih poslova, no umro je u lazaretu osam dana prije isteka karantene.
Sreća u kartama i dalje me je pratila, a život mi zaslađivahu sastanci s Marijom Magdalenom. Našu tajnu nitko više nije mogao izdati, a redovnice koje su je jedine mogle otkriti morale bi je zbog ugleda samostana ljubomorno čuvati. Vodio sam dakle vrlo ugodan život, no pribojavao sam se dana kad se gospodin de Bernis bude napokon nakanio i napisao Mariji Magdaleni da se više neće vraćati. Znao sam da će odmah povući svoje ljude iz Venecije i da više nećemo imati kazina. Osim toga, čim budu nastupila ružna vremena, znao sam da neću moći ploviti u Murano, sam u maloj barci.
Prvog ponedjeljka u mjesecu listopadu, a to je dan kad se otvaraju kazališta i počinju krabulje, otišao sam u San Francesco i popevši se na krmu svoje barke zaveslah prema Muranu, gdje me je čekala Marija Magdalena. Kako su noći postale duže, poslije večere legosmo i probudismo se na glas budilice, orni za novi megdan. Usred najslađeg ushita začusmo neku buku koja je dolazila s kanala. Sluteći neko zlo, poletjeh prozoru i ostadoh zaprepašten videći jedan veliki brod kako odvodi moju barku. Uzalud sam tatovima nudio deset cekina da mi je ostave. Oni mi odgovoriše gromkim smijehom i ne vjerujući mojim obećanjima otploviše. Znali su da u to doba ne bih mogao niti koga dozvati niti se dati za njima u trk po vodi. Taj me nemio događaj zabrinuo, a Marija Magdalena stade očajavati, ne videći kako bih mogao nesreći doskočiti. Žurno se obukoh, ne misleći više na ljubav i tješeći se samo nadom da ću u dva sata što nam još preostajahu nabaviti neku barku, pa stajala me što mu drago. Ne bih bio u neprilici da sam mogao uzeti gondolu, ali bi gondolijeri već istog jutra raznijeli cijelim Muranom glas o tom kako su odvezli jednu redovnicu u taj i taj samostan. Nije mi dakle preostalo drugo već da pronađem jednu barku koja je na prodaju.
Stavih u džep pištolje i uzevši veslo i rašlje istrčah iz kazina obećavši Mariji Magdaleni da ću se vratiti s barkom pa makar morao ukrasti prvu na koju naiđem. U tu sam svrhu ponio veslo i rašlje. No lopovi su lanac na mojoj barci prepilili turpijom, a ja takvog alata nisam imao.
Otputio sam se na glavni most, znajući da ondje uvijek ima brodica, i doista, bilo ih je napretek, svezanih bilo lancem bilo konopcem, ali na obali je bilo ljudi. Trčeći kao mahnit, ugledah na kraju mola jednu otvorenu krčmu. Uđoh i zapitah konobara da li među posjetiocima ima koji brodar. On odgovori da ih ima dvojica, ali da su mrtvo pijani. Ja ih nagovorih upitavši koji bi me za četiri livre odvezao u Veneciju. Oni se uzeše prepirati jer su obojica htjeli zaraditi. Ja ih umirih davši pijanijem četrdeset novčića i iziđoh s drugim.
– Odveć si popio – rekoh mu čim se nađosmo na ulici – posudi mi svoju barku, i ja ću tije sutra vratiti.

– Ja te ne poznajem.
– Ostavit ću ti deset cekina kao zalog. No tvoj brod ne vrijedi toliko. Tko će mi jamčiti daćeš mi vratiti novac?
On me odvede u istu krčmu, i konobar izjavi da jamči za nj. Na to me odvede na svoj brod, nataknu obje rašlje i davši mi drugo veslo ode zadovoljan što me je prevario, a ja zaveslah zadovoljan što sam se dao prevariti. Na to sam trčkaranje utrošio jedan dragocjen sat, pa polegnuh svom snagom na veslo da što prije stignem do kazina gdje me je Marija Magdalena čekala u velikoj strepnji. Čim me ugleda, u obraze joj se vrati rumen radosti. Odvezao sam je u samostan, a onda otišao do San Francesca. Čovjek koji mi je iznajmio cavanu pomisli da mu se rugam kad mu rekoh da sam svoju brodicu zamijenio ovom. Potom se maskirah i odoh kući da legnem jer me je ta zbrka silno umorila.
U to vrijeme moj zao usud htjede da sklopim poznanstvo s patricijem Marcantonijem Zorzijem, čovjekom duhovitim koji bijaše na glasu kao pisac kupleta na venecijanskom jeziku. Zorzi je volio kazalište i težio za slavom kazališnog pisca. Bio je napisao jednu komediju koju je općinstvo izviždalo. Uobrazivši da mu je komad propao zbog spletaka velečasnog Chiarija, pjesnika u kazalištu Sant' Angelo, objavi nemilosrdni rat svim komedijama rečenog velečasnog. Ja sam ubrzo postao član Zorzijeva društva jer je imao dobrog kuhara i ljepušnu ženu. Znao je da ne volim Chiarija kao pisca, a on je plaćao ljude koji su nemilosrdno izviždali svaki komad velečasnog. Ja sam se pak zabavljao ismijavajući ih u stihovima u maniri Martellija, lošim stihovima koji onda bijahu u modi.[13] Ta nelijepa rabota pribavi mi moćna neprijatelja u osobi gospodina Condulmera, koji me je zamrzio dijelom i zato što je izgledalo da sam u milosti lijepe gospođe Zorzi kojoj je on prije mog dolaska vjerno udvarao. Taj gospodin Condulmer s pravom me je omrznuo jer mu je kao vlasniku polovine kazališta Sant' Angelo neuspjeh komada pjesnika Chiarija donosio velike gubitke. Lože su morali prodavati budzašto. Imao je šezdeset godina i volio je žene, karte i lihvu, ali su ga smatrali svecem jer se svakog jutra pokazivao na misi kod Sv. Marka gdje bi proklečao plačući pred raspelom. Slijedeće godine bi imenovan za savjetnika i kao takav bio je na osam mjeseci izabran za državnog inkvizitora. Na tako moćnu i strašnu mjestu nije mu bilo teško uvjeriti ostalu dvojicu da me kao rušitelja javnog reda treba strpati u tamnicu Sotto dei piombi. No o tom će biti govora za devet mjeseci.
[13]... stihovima u maniri Martellija. – Bili su to stihovi od četrnaest slogova, sročeni po ugledu na aleksandrince. Prvi je u toj maniri pisao stihove Jacopo Martelli (1666–1727), a kasnije Goldoni i Chiari.
Početkom zime bi objavljena nevjerojatna vijest o savezu sklopljenom između austrijskog dvora i Francuske. Taj neočekivani ugovor u koji do tog časa nije mogla vjerovati nijedna iole pametna glava promijenio je politiku cijele Evrope. Toj se vijesti najviše obradovala Italija koja se tako oslobodila velike nevolje da služi kao poprište borbi pri najmanjem sukobu koji bi se zametnuo između dviju sila. No najneobičnije bijaše to što se taj slavni ugovor rodio u glavi jednog mladog državnika koji dotad bijaše poznat u političkim krugovima samo po duhovitosti. Savez koji je združio austrijsku i burbonsku kuću poslije više od dva stoljeća neprijateljstva skovale su u tajnosti tri osobe: markiza de Pompadour, grof, kasnije princ von Kaunitz, poslanik bečkog dvora, i gospodin de Bernis, za koga se saznalo tek godinu dana kasnije, kad ga je kralj imenovao za poklisara u Veneciji. Sklopljen
1750, bijaše na snazi četrdeset godina. Grof von Kaunitz, koji se tada vratio u Beč, donio je carici Mariji Tereziji pismo od markize de Pompadour, a gospodin de Bernis, još uvijek u svojstvu francuskog poslanika pri mletačkoj republici, priveo je pregovore kraju. Tri godine kasnije,[14] postavši ministar vanjskih poslova, uspostavio je Parlament, zatim bude izabran za kardinala, onda pade u nemilost, te bi poslan u Rim, gdje je umro. Mors ultima linea rerum sit.4
[14] De Bernis je postao ministar vanjskih poslova 26. svibnja 1757.
4. Smrt je posljednji redak u knjizi života; Horacije, Epistolae, I, 16, 79.
Deset mjeseci poslije svog odlaska gospodin do Bernis saopći Mariji Magdaleni da je opozvan sa svoje poslaničke dužnosti. Premda je nemilu vijest zaodjenuo u najljubaznije riječi, Mariju Magdalenu bi taj udarac možda slomio da je nisam unaprijed oprezno pripremio. Glede svih uputa gospodin de Bernis se obratio meni. Sve što se nalazilo u kazinu imalo se prodati, s time da se dobiveni novac preda Mariji Magdaleni, osim knjiga i gravira, koje mu je vratar imao donijeti u Pariz.
Dok je Marija Magdalena samo lila gorke suze, ja sam radio na izvršenju svih uputa. Polovinom siječnja 1755. ostadosmo bez kazina. Marija Magdalena je zadržala kod sebe dvije tisuće cekina, dragulje i nakit, s time da ih kasnije unovči kako bi osigurala doživotnu rentu. Meni je ostavila blagajnu dobivenu na kartama, zahtijevajući da i dalje igram upola s njom. Ja sam tada imao tri tisuće cekina.
Više se nismo mogli vidjeti osim za rešetkom u samostanskoj sobi za razgovor. Podgrizana tugom i patnjom, ona pade u tešku boljeticu. Kad sam je drugog veljače vidio kod rešetke, već je na licu nosila znake skore smrti. Predala mi je škrinjicu s draguljima, sav svoj novac osim neznatne svote koju je za svaki slučaj zadržala, zatim sve sablažnjive knjige i pisma, rekavši da ću joj sve to vratiti ako se spasi od bolesti koja joj prijeti, a ako pak umre, sve će pripasti meni. Catterina će se pobrinuti, rekla je, da mi o svemu piše, a ja neka budem milosrdan i neka je ne ostavljam bez pisama jer bude li za nju neke utjehe, bit će to samo glas od mene, a ona se usrdno nada da će ih do posljednjeg časa moći čitati. Briznuvši u plač, obećao sam joj da se neću micati iz Murana dok joj se ne povrati zdravlje. Na rastanku reče mi kako se nada da će joj Catterinina tetka prepustiti svoju nećakinju.
Rastužen do dna srca prenesoh u gondolu vreću napunjenu knjigama i pismima. Novac sam stavio u džepove, a škrinjicu pod ruku i tako se otputih u Veneciju da povjereno mi blago pohranim na sigurno mjesto u palači Bragadin. Zatim se vratih u Murano da se raspitam kod Laure gdje bih mogao naći namještenu sobu u kojoj bih bio posve nesmetan.
– Znam – rekla mi je – za jedan prikladan stan od dvije sobe i kuhinje, vrlo jeftin, gdje ćete biti slobodni i mirni. Ako platite mjesec dana unaprijed, ne morate čak kazati ni kako se zovete. Starac kojem stan pripada stanuje u prizemlju i on će vam dati ključeve, pa ako želite, ne morate se ni s kim viđati.
Ona mi dade adresu, i ja se smjesta uputih onamo. Zgodnijeg smještaja nisam mogao poželjeti, te odmah platih za mjesec dana unaprijed, i stvar bi uređena. Bijaše to skromni kazino, a nalazio se u nekoj slijepoj ulici koja se završavala kanalom. Potom se vratih Lauri i rekoh joj da bih trebao služavku koja će mi donositi hranu i spremati postelju, a ona obeća da će mi je sutradan poslati.
Vrativši se u Veneciju, spremih veliki kovčeg kao da odlazim na dugi put. Poslije večere oprostih se s gospodinom Bragadinom i njegovim prijateljima, rekavši da ih zbog jednog važnog posla moram napustiti za nekoliko nedjelja.
Drugog jutra uzeh gondolu i odvezoh se u svoj novi sićušni kazino gdje na svoje veliko iznenađenje zatekoh Toninu, dražesnu Laurinu kćer od petnaest godina koja, porumenjevši, reče s nekom otmjenošću što je od nje nikad ne bih očekivao kako se nada da će me služiti s jednakim marom kao što bi učinila i njena majka.
U mojoj prevelikoj tuzi nije bilo mjesta zahvalnosti za taj lijepi dar. Čak sam tvrdo odlučio da stvar ne okrenem onako kako je možda namislila Laura i da joj kćer pošaljem kući. Ipak sam joj se prijazno obratio:
– Ne sumnjam u vašu dobru volju, ali najprije moram porazgovoriti s vašom majkom. Nebih želio da me itko smeta jer čitav dan moram pisati, pa ću jesti tek naveče. Vi ćete se pobrinuti da mi večera bude spremna.
Ona na to izađe iz sobe, ali se odmah vrati s jednim pismom ispričavši se što mi ga nije odmah predala.
– To više nikad nemojte uraditi – ukorih je – jer da ste još malo zakasnili s tim pismom,mogli ste prouzročiti veliku nesreću.
Ona pocrveni i zamolivši me za oproštenje napusti sobu.
Pismo bijaše od Catterine, koja mi je javljala da je Marija Magdalena u krevetu s velikom ognjicom. Obećala je da će mi sutradan o svemu opširno pisati. Dan sam proveo uređujući sobu i pišući pisma Mariji Magdaleni i svojoj jadnoj Catterini. Predveče Tonina unese svijećnjake i reče da je večera spremna. Vidjevši da je postavila samo jedan pribor, poslah je da donese još jedan rekavši da uvijek želim jesti u njezinu društvu. Nisam imao nikakva teka iako sve bijaše dobro osim vina. Tonina obeća da će naći boljeg i ode na počinak u moje predsoblje.
Pošto zapečatih pisma, odoh da provjerim je li Tonina zaključala predsoblje i ustanovih da su vrata zatvorena zasunom. Tužno sam uzdisao gledajući djevojku koja se bijaše predala dubokom snu ili se samo tako gradila s nakanom koju nije teško prozreti. Ja međutim valjda nikad u životu ne bijah toliko utučen, a najbolji dokaz bijaše potpuna ravnodušnost kojom sam promatrao usnulo djevojče, duboko uvjeren da se ni ona ni ja ne izlažemo nikakvoj opasnosti.
Drugog je jutra rano pozvah i ona uđe dolično odjevena. Dadoh joj pismo za Catterinu, u kojem se nalazilo još jedno za Mariju Magdalenu, rekavši neka ga odmah odnese majci, a onda neka se vrati da mi pripremi doručak. Ujedno joj kazah da želim ručati u podne. Ona na to reče da mi je već sinoć spremila jelo, pa ako sam zadovoljan, ona će mi drage volje i dalje kuhati. Odgovorih joj da će mi to biti drago i dadoh joj još jedan cekin. Ona se stade ustezati rekavši da joj je preostalo još šesnaest livri od cekina što joj ga bijah sinoć dao, našto ja odgovorih da joj taj ostatak poklanjam i da ću tako raditi i ubuduće. Čuvši te riječi, ona mi prileti i prije no što sam je mogao spriječiti obasu mi ruku poljupcima. Dobro sam se čuvao da je ne privinem i svu ne izljubim jer bi me želja za slatkom igrom i odviše brzo savladala, a time bih obeščastio svoju bol.
I tako dan proteče kao i prethodni. Tonina je otišla spavati radosna što sam bio zadovoljan njenim služenjem i što više nisam spominjao razgovor s njenom majkom. Bojeći se da onako slab i utučen ne prespavam čas kad je trebalo odaslati pismo u samostan, pozvah Toninu, ali posve tiho, da je ne probudim ako je zaspala. Ona me je ipak čula te utrča u moju sobu odjevena u košulju preko koje bijaše prebacila samo suknjicu. Od straha da ne vidim odviše odvrnuh oči i ne gledajući je dadoh joj pismo naslovljeno na njenu majku, naredivši joj da ga odnese rano ujutro prije no što uđe u moju sobu.
Ona se vrati u krevet, a mene pri spoznaji vlastite slabosti zaokupi tuga i gorčina. Tonina bijaše tako lijepa da bi me i odveć lako mogla utješiti. Na tu pomisao silno se zastidjeh jer mi moja bol bijaše srcu prirasla. »Sutra«, rekoh samom sebi, »kazat ću Lauri neka udalji od mene tu zavodljivu dragocjenost«. S tom odlukom zaspah, ali sutradan ne imah snage da je provedem. Bojao sam se da dobru djevojku ne ponizim u onome u čemu je svaka žena najosjetljivija.

VIII
Nastavak pređašnjeg - Marija Magdalena se oporavlja - Vraćam se u Veneciju - Tonina me tješi - Slabljenje moje ljubavi prema Mariji Magdaleni - Doktor Righalini - Neobičan
razgovor što sam ga s njime vodio - Posljedice tog razgovora koji se ticao Marije Magdalene -
G. Murrai lišen obmane i osvećen
Narednih dana ona bi lijegala tek nakon što bi primila moje pismo, a ja joj bijah zahvalan jer se u toku narednih petnaest dana bolest Marije Magdalene toliko pogoršala da sam ujutro i uveče očekivao da primim vijest o njenoj smrti. Posljednjeg dana poklada Catterina mi napisa da moja draga prijateljica nije imala snage da pročita moje pismo i da će joj sutradan udijeliti posljednju pomast. Taj dan provedoh pišući i plačući, i Tonina je napustila moje uzglavlje tek u ponoć; ali nisam mogao sklopiti oka.
Sutradan ujutro Tonina mi uruči pismo od Catterine u kome mi ona kazivaše kako je liječnik predskazao da bi, između života i smrti, Marija Magdalena mogla proživjeti još petnaest dana. Sve to žešća groznica nikako je nije napuštala, bila je krajnje slaba, mogla je jesti samo juhu, a ispovjednik joj je ubrzavao smrt propovijedima koje su joj dodijavale. Grcao sam u suzama. Svoju bol mogao sam olakšati samo pisanjem, a Tonina mi svojim zdravim rasuđivanjem govoraše da se time još više pothranjujem, te da ću od toga umrijeti. I sam sam vidio da će me bol, postelja, malko hrane i neprestano pisanje natjerati u ludilo. Svoju sam tugu saopćio jadnoj djevojci koja nije više znala što da mi kaže. Njen se posao sveo na to da mi otire suze. Smilila mi se.
Osmog ili desetog dana korizme, pošto sam Catterini napisao da neću nadživjeti dulje od nekoliko dana ako Marija Magdalena umre, zamolio sam je neka zatraži od svoje prijateljice na samrti da pristane da je otmem ako ozdravi, kako bih i ja sam ostao na životu. Kazao sam joj da imam četiri tisuće cekina i njene dijamante, koji su vrijedili daljnjih šest tisuća, što je sačinjavalo dovoljan kapital s kojim bi se moglo dobro živjeti ma gdje u Evropi.
Catterina mi sutradan napisa da je bolesnica, pošto je pažljivo saslušala moj plan, bila obuzeta nekim grčenjima, a kad je to prestalo, spopala ju je jaka groznica tako da je čitava tri sata bulaznila na francuskom, što bi sablaznilo prisutne opatice da su to razumjele. Taj kobni učinak moga pisma baci me u očaj.
Vidjeh da ću i ja umrijeti ako se ne vratim u Veneciju, jer ona dva pisma od Catterine koja sam primao uveče i ujutro rastuživahu mi srce dvaput dnevno. Delirij moje drage Marije Magdalene potraja tri dana. Četvrtoga dana Catterina mi napisa da je bila u stanju da rasuđuje, nakon što je odspavala tri sata, te da joj je rekla neka mi napiše kako je sigurna u ozdravljenje kad bi se mogla pouzdati u to da ću izvesti onaj plan što sam joj ga bio predložio. Odgovorih joj da u to ne treba sumnjati, utoliko više što i sam moj život ovisi o izvjesnosti da će ona na to pristati. I tako, oboje zavarani vlastitom nadom, ozdravismo. Svako Catterinino pismo koje mi je nagoviještalo da njena prijateljica prizdravljuje bilo mi je poput melema za dušu; vratio mi se tek, te sam sa zadovoljstvom slušao naivno čavrljanje Tonine, koja se navikla da liježe tek nakon što bi vidjela da sam zaspao.
Potkraj mjeseca ožujka napisa mi i sama Marija Magdalena kako vjeruje da je izvan opasnosti i kako se nada da će, uz dobru njegu, nakon Uskrsa moći izaći iz sobe. Odgovorih joj da ću napustiti Murano tek pošto je vidim u sobi za posjete, gdje ćemo se bez žurbe dogovoriti o izvršenju plana koji treba da nas usreći do smrti. Istog dana pomislih da odem na ručak s gospodinom Bragadinom, koji se zacijelo zabrinuo što već sedam tjedana ne prima nikakvih vijesti o meni.
Pošto sam Tonini kazao neka me čeka samo do četiri sata poslije zalaza, u Veneciju sam otišao bez kaputa, jer ga nisam ni imao budući da sam u Murano pošao s maskom. Ostao sam četrdeset osam dana a da nijednom nisam izašao iz sobe, od čega sam četrdeset dana proveo u tuzi, od čega petnaest gotovo bez jela i spavanja. Upravo sam na sebi izveo pokus koji je uvelike laskao mom samoljublju. Služila me veoma zgodna djevojka, koja je imala sve da bi se svidjela, blaga kao janje, a koju sam, bez taštine, mogao smatrati ako ne baš zaljubljenom u mene a onda barem sklonom da mi pruži svaku ugodu koju bih od nje zatražio; a unatoč svemu tome umio sam se oduprijeti svoj silini što su je prvih petnaest dana njene mladenačke čari vršile na mene. Na kraju, nakon bolesti koja me morila gotovo tri sedmice, uspio sam se osloboditi straha od nje. Navika da je viđam raspršila je ljubavne osjećaje i nadomjestila ih čuvstvima i prijateljstva i zahvalnosti, jer je ona veoma revno vodila brigu o meni. Čitave bi noći provodila u naslonjaču pored moje postelje i priticala mi u pomoć kao da mi je majka.
Istina je da joj nikada nisam dao ni jedan jedini cjelov, da nikad sebi nisam dozvolio da se svlačim u njenu prisustvu i da ni ona sama nije nikada, osim prvi put, došla u moju sobu drugačije negoli dolično odjevena; ali unatoč tome znao sam da sam se borio. Osjećao sam se ponosan što sam odnio pobjedu. Moje je zadovoljstvo pomućivala jedino misao da ni Catterina ni Marija Magdalena ne bi povjerovale, kad bi nekako uspjele to saznati, pa i sama Laura, kojoj je kći zacijelo sve kazala, vjerojatno je samo hinila da u to vjeruje.
U kuću gospodina Bragadina stigoh upravo u času kad su služili juhu. Primio me s uzvicima radosti, smijući se zato što je uvijek govorio da ću ih tako zateći. Osim druge dvojice mojih prijatelja za stolom su bili de la Haye, Bavois i doktor Righelini.
– Kako, zar bez ogrtača? – obrati mi se gospodin Dandolo.
– Budući da sam otišao s maskom, ostavio sam ga u sobi.
Smijeh se udvostruči, a ja sjedoh. Nitko me ne upita gdje bijah tako dugo, jer, pošteno govoreći, to je trebalo poteći od mene samog. Ali radoznali de la Haye ne mogaše se suzdržati a da mi, premda sa smiješkom, ne dobaci sitnu žaoku.
– Toliko ste omršavjeli – kaza mi – da će zloban svijet donijeti o vama zloslutan sud.
– Šta će reći?
– Da ste poklade i gotovo čitavu korizmu možda proveli u kakvoj toploj sobi kod nekogvještog vidara.
Pošto sam pustio da se društvo ismije, odgovorih de la Hayeu da ću se vratiti još te iste večeri kako bih spriječio tako prenagljeno rasuđivanje. Zalud me odgovarao; rekoh mu da njegove riječi uzimam odviše ozbiljno a da ne bih u skladu s njima i postupio. Videći da govorim ozbiljno, moji prijatelji mu zbog toga zamjerahu te to prigovaralo ostade nijemo.
Righelini, koji bijaše prisni prijatelj Murraijev, kaza mi kako jedva čeka da mu odnese novost da sam uskrsnuo i da je sve ono što se govorilo bilo pusto naklapanje. Rekoh mu da ćemo poći k njemu na večeru i da ću ponovo otići nakon večere. Kako bih umirio gospodina Bragadina i druge prijatelje, obećah im da ću s njima ručati 25. travnja, na dav sv. Marka.
Kad me Englez Murrai vidje, srdačno me zagrli. Predstavi me svojoj ženi, lady Olderness, koja me veoma ljubazno pozva na večeru. Pošto mi je ispričao podosta priča što su nastale na moj račun, Murrai me zapita znam li za jedan mali roman[15] velečasnog Chiarija što je objavljen potkraj poklada, te mi ga pokloni uvjeravajući me da će me zanimati. Bio je u pravu. Bila je to satira koja se okomila na šurovanja gospodina Marcantonia Zorzija i u kojoj me Chiari prikazao u veoma lošem svjetlu; ali pročitao sam ga tek nešto kasnije. U međuvremenu stavih ga u džep. Nakon večere otišao sam do jednog pristaništa da se ukrcam u gondolu i vratim u Murano.
[15] To je Chiarijev roman La Commediante in Fortuna, objavljen u Veneciji 1755. godine.
Budući da je već odzvonila ponoć i da je bilo oblačno, nisam ni pogledao je li gondola u dobrom stanju. Malko je kišilo, a kad kiša postade jača, htjedoh se od nje zaštititi i zatvoriti kapke, ali ne nađoh ni kapke ni onu grubu, ceradu što obično pokriva krov gondole. Vjetrić što je duvao s boka svega me nakvasi. Nesreća nije bila velika. Stigoh do svoje kućice, popeh se pipajući put, pokucah na vrata predsoblja, gdje je Tonina već bila legla. Čekala me je sve do četiri sata, a tada je već minuo jedan sat nakon ponoći.
Čim je Tonina čula moj glas, pođe da mi otvori vrata. Nije imala svjetla, a ja sam ga trebao; potražila je kresivo, a budući da sam bio u njenoj sobi, nježno i smijući se upozori me da je u košulji. Hrabro joj odgovorih da to nije ništa samo ako nije prljava. Ona ništa ne odvrati i upali svijeću. Prasnula je u smijeh videći me mokra i više negoli je dopušteno.
Rekoh joj da mi je potrebna samo da mi obriše kosu, te ona pohita po puder i jastučić; ali kako joj košulja bijaše veoma kratka a široka pri ramenima, pokajah se odviše kasno. Razabrah da sam izgubljen, i utoliko više izgubljen što se ona od srca smijala, a budući da su joj obje ruke bile zauzete jastučićem i kutijom pudera, nije mogla držati košulju da od mene sakrije rano dozrele grudi kojih snagu jedino mrtvac ne bi mogao osjetiti. Šta da učinim kako bih odvratio pogled? Upiljih ga na njih tako otvoreno da jadna Tonina porumeni.
– Evo – rekoh joj – stavi prednji dio košulje u zube pa neću više ništa vidjeti.
Stavih joj ja sam, ali tada obnažih polovinu butina, tako da ne mogoh zatomiti usklik. Ne znajući šta da učini kako bi od mog pogleda sakrila istovremeno i gornji i donji dio, Tonina se spusti i sjedne na kanape, a ja ostadoh sav užaren ne mogavši se odlučiti ni na šta.
– No – kaza mi uzbuđeno – zar da se pođem obući kako bih vas presvukla?
– Ne. Dođi da sjedneš na me, i prekrij mi oči. Zatim ću ja prekriti tvoje, jer treba da mipomogneš pri svlačenju.
Došla je; ali ja nisam više mogao izdržati, pa je obujmih rukama i više nije moglo biti govora o igranju skrivača. Položili je na svoju postelju. Pošto sam je tamo prekrio cjelovima i zakleo joj se da ću do smrti biti njezin, raširila je ruke tako da sam uvidio da je već odavno priželjkivala taj trenutak. Ubrao sam njenu lijepu ružu nalazeći, kao i uvijek, da je bolja od svih onih koje sam ubrao u toku četrnaest godina.
Na kraju drugog boja obrva me san, a kad se probudih, uvidjeh da sam u Toninu zaljubljen kao što nisam, čini se, bio ni u jednu djevojku. Ustala je a da me nije probudila. Došla je četvrt sata kasnije. Udijelivši joj stotinu poljubaca, upitah je zašto nije pričekala da joj zaželim dobar dan. Umjesto odgovora, dade mi Catterinino pismo. Zahvalih joj, stavih pismo u stranu i obujmih je.
– Kojeg li čuda! – kaza mi smijući se. – Zar ne hitate da ga pročitate? Nepostojaničovječe! Zašto nisi htio da te izliječim još prije šest tjedana? Kako sam sretna! O, draga kiša! Ali ništa ti ne predbacujem. Voli me kao što si volio onu koja ti piše svakog dana, i ja ću biti zadovoljna.
– Znaš li tko je ona?
– To je jedna samostanska štićenica, lijepa kao anđeo; ali ona je unutra, a ja sam ovdje.Ti si moj gospodar, i samo će o tebi ovisiti da to zauvijek budeš.
Očaran što je mogu ostaviti u zabludi, obećah joj vječnu ljubav i zamolih je da ponovo dođe u postelju. Ali ona mi odgovori da i ja treba da ustanem kako bih dobro ručao, pa me pozva opisujući mi divan venecijanski ručak. Upitah je tko ga je spremio, a ona mi odvrati da je to uradila ona sama, da je već jedan sat po podne i da je ustala još pet sati ranije.
Učinilo mi se kao da se Tonina preobrazila. Lice joj likovaše kao od sretne ljubavi. Nisam shvaćao kako to da nisam razabrao njenu rijetku vrijednost još onda kad sam je prvi put vidio kod njene majke; ali tada sam bio odveć zaljubljen u Catterinu; a, uostalom, ona još nije bila oblikovana. Ustadoh, ispih kavu i zamolih je neka nam ručak odgodi za nekoliko sati.
Ustanovih da je pismo od Marije Magdalene posve nježno, ali ne onako zanimljivo kao ono sinoćnje. Najprije se latih da napišem odgovor i iznenadih se kad mi se to sada učini kao neki posao. Ipak sam četiri stranice ispunio pričom o svom kratkom putu u Veneciju.
Toninino društvo učinilo mi je ručak ugodnim. Gledajući u njoj istovremeno ženu, ljubavnicu i služavku, veselio sam se što sam se tako lako usrećio. Bio je to prvi dan što sam s njom jeo kao ljubavnik, pa je i ona utvrdila da sam se sav posvetio tome da joj ukazujem najpouzdanije znakove ljubavi. Čitav dan provedosmo za trpezom govoreći o ljubavi; po svojoj prirodi parnica nikada nije duža nego kad su i suci i tužilac ista lica. Znajući veoma dobro da se ne mogu zaljubiti u nju, jer je druga zauzela moje srce i dušu, s divnom iskrenošću priznala mi je kako se nadala da će me zadobiti samo u nekom trenutku iznenađenja, i da ga je naslutila kad sam joj rekao da nije potrebno da se oblači samo zato da zapali svijeću. Kazala mi je da je do tog časa svojoj majci govorila čistu istinu, a da joj ova nije nikako vjerovala; ali da joj odsad, za kaznu, neće više reći istinu. Tonina je imala duha, a nije znala ni čitati ni pisati. Godilo joj je što je odjednom postala bogata a da ipak nitko u Muranu nije mogao reći ni najmanju sitnicu na uštrb njene časti. S tom sam djevojkom proveo dvadeset dva dana koje danas, kad ih se sjetim, ubrajam među najsretnije u svom životu. U Veneciju sam se vratio potkraj travnja, tek pošto sam u sobi za posjete vidio Mariju Magdalenu, koja mi se učinila veoma izmijenjena; ali usprkos tome osjećaj mi je pomogao da se prema njoj ponesem tako da nije mogla zamijetiti ni to da je više ne volim kao ranije, ni to da sam napustio onaj plan koji joj je vratio život, a na što je ona još uvijek računala. Odviše sam strahovao da će ona ponovo oboljeti ako joj oduzmem tu nadu. I dalje sam zadržao svoju kućicu koja me stajala svega tri cekina mjesečno, a Mariju Magdalenu sam obilazio dvaput tjedno, pa bih tih dana tamo spavao s mojom dragom Toninom.
Pošto sam održao riječ što je zadah svojim prijateljima te sam s njima ručao na dan sv. Marka, otišao sam s doktorom Righelinijem u samostan S. Maria delle Virgini povodom svečanosti stavljanja vela. Taj samostan spada pod jurisdikciju mletačkog dužda, kojega opatice nazivaju Prosvijetlim ocem, jer sve su one venecijanske dame iz najodličnijih patricijskih obitelji.
Pošto sam Righeliniju izrazio laskavo mišljenje o majci M. E., koja je bila prava ljepotica, on mi šapnu da je spreman da mi je za novac pokaže, ako me to zanima. Cijena je bila stotinu cekina za nju i deset za posrednika; uvjeravao me da ju je Murrai imao i da je još može imati. Videći da sam iznenađen, kaza da u Veneciji nema ni jedne opatice koja se ne bi mogla imati za novac, samo ako se nađe pravi put. Murrai, rekao mi je, imao je srca da odriješi pet stotina cekina kako bi imao jednu redovnicu s Murana koja je iznenađujuće lijepa. Njen ljubavnik je bio francuski poslanik.
Iako je moja strast prema Mariji Magdaleni jenjavala, osjetih kao da mi neka ledena ruka steže srce. Snagom osjećaja moradoh se oduprijeti kako bih sačuvao onu koja mi je bila potrebna da na tu novost pokažem ravnodušan izgled. Međutim, unatoč dubokom uvjerenju da je to najobičnija izmišljotina, bio sam daleko od toga da preko tih riječi prijeđem a da ih, ukoliko je moguće, ne izvedem na čistac. Righeliniju, koji je imao duha i bio častan čovjek, mirno odgovorih kako je možda moguće za novac imati poneku opaticu, ali da je to zacijelo veoma rijetko zbog uobičajenih teškoća u svim samostanima; a što se tiče one redovnice sa Murana koja je čuvena po svojoj ljepoti, ako je to Marija Magdalena, kazao sam mu da ne samo da ne vjerujem da ju je Murrai imao nego dapače ni francuski ambasador, koji se ne bi onda morao ograničavati samo na to da je posjećuje iza rešetaka, gdje međutim ne znam šta se može učiniti.
Righelini mi hladno odgovori da je engleski izaslanik častan čovjek i da je od njega osobno doznao da ju je on imao.
– Da mi on tu stvar nije povjerio u najvećoj tajnosti, kazao je, zamolio bih ga da vam samto kaže. Molim vas da nipošto ne postupite tako da on sazna da sam vam to ja kazao.
– To je dovoljno.

Ali, još te iste večeri, dok sam s Righelinijem večerao u Murraijevu kazinu, a budući da nas je bilo svega troje, zanosno sam pričao o ljepoti majke M. E. koju sam vidio u samostanu S. Maria delle Virgini.
– Među nama rečeno – kaza mi rezident – moći ćete je imati za stanovitu svotu, koja niječak ni suviše visoka, ako vam je do toga; ali valja imati pravi ključ.
– Bit će da ste nekome nasjeli.
– Uvjerili su me. Nije to tako teško kao što mislite.
– Ako su vas uvjerili, ja vam na tome čestitam i više ne sumnjam. Ne vjerujem da se uvenecijanskim samostanima može naći savršenije ljepote.
– Varate se. Majka Marija Magdalena iz samostana na Muranu još je ljepša.
– Čuo sam o njoj govoriti, i sam sam je jedanput vidio; ali zar je moguće i nju imati zanovac?
– Vjerujem da jest – reče mi nasmiješivši se – a kad ja nešto vjerujem, onda zato postojedobri razlozi.
– Čudite me. Unatoč tome kladio bih se da su vas prevarili.
– Izgubili biste. Budući da ste je samo jednom vidjeli, možda je nećete prepoznati premaslici.
– Naravno da hoću jer joj je lice izrazito.
– Pričekajte.
Ustao je od stola, otišao i vratio se minutu kasnije s nekakvom kutijom u kojoj je bilo osam ili deset portreta u minijaturi, svi u istom ruhu. Sve su to bile glave lepršave kose i razgolićenih grudi.
– Evo – rekoh mu – rijetkih ljepotica u kojima ste uživali.
– Da, i ako koju od njih prepoznate, budite diskretni.
– Budite u to sigurni. Poznajem ove tri. Ova ovdje nalikuje na Mariju Magdalenu; alimorate se složiti da vas je netko mogao i prevariti, osim ako je niste imali na taj način što ste vi sami ušli u samostan ili ako ste je vi osobno izveli napolje, jer, napokon, ima žena koje su međusobno slične.
– Kako da budem prevaren? Čitavu jednu noć imao sam je ovdje odjevenu u redovničkoruho. Ta njoj sam osobno dao kesu koja je sadržavala pet stotina cekina, a svodniku sam dao još pedeset.
– Pretpostavljam da ste je posjećivali u sobi za posjete i prije kao i nakon što ste je imaliovdje?
– Ne, nikada, jer ona se bojala da to ne sazna njen službeni ljubavnik. Vama je poznatoda je to bio francuski poslanik.
– Primala ga je u sobi za posjete.
– A njemu je odlazila odjevena u otmjenu damu, kad god je to htio. Znam to od istogčovjeka koji ju je doveo ovamo.
– Jeste li je imali više puta?
– Jednom. I to je dovoljno. Ali mogu je imati za sto cekina kad god zaželim.
– Sve je to zacijelo tačno, ali kladim se u sto pedeset cekina da su vas prevarili.
– Odgovorit ću vam za tri dana.
Ni u šta nisam vjerovao; ali sam osjećao potrebu da se i sam uvjerim. Drhtao sam pri pomisli da bi to mogla biti istina. Bio bi to zločin koji ne bi zavrijedio oproštenje i koji bi me uostalom lišio poprilično obaveza. Bio sam siguran da je nedužna; ali bih sa zadovoljstvom izgubio sto pedeset cekina kad bih morao priznati da je kriva. Konačno sam osjećao potrebu da se i sam u to uvjerim, ali jednom očevidnošću višeg stupnja. Zabrinutost mi je kidala dušu. Ako je Murrai bio prevaren, čast Marije Magdalene neminovno mi je nalagala da nađem nekakav način da čestitog Engleza lišim iluzija. Evo kako mi je i sreća pomogla.
Tri ili četiri dana kasnije, rezident mi kaza, u Righelinijevu prisustvu, da je siguran da će onu redovnicu imati za sto cekina i da se želi kladiti samo za tu svotu.
– Ako pobijedim – reče mi – imat ću je badava; ako izgubim, neću joj ništa dati. Mojposrednik mi je kazao da treba pričekati dan krabulja. Sada je stvar u tome da znamo kako ćemo učiniti da bismo se uvjerili, jer bez toga ne bismo se ni vi ni ja osjećali primoranima da isplatimo okladu; a to uvjeravanje mi izgleda teško jer mi čast ne dopušta, ako sa mnom zaista bude Marija Magdalena, da ona sazna da sam razotkrio njenu tajnu.
– Bila bi to strašna podlost. Ja imam plan koji će nas podjednako zadovoljiti, jer nakonizvedbe bit ćemo uvjereni da smo veoma pošteno pobijedili ili izgubili. Ponajprije, kad se vama učini da kod sebe imate onu redovnicu, napustit ćete je uz nekakvu izliku i sastat ćemo se negdje gdje ćete biti sigurni da vas ja čekam. Prvo ćemo zajedno otići u samostan, a ja ću u sobu za posjete dati pozvati Mariju Magdalenu. Kad je budete vidjeli, pa čak i govorili s njom, hoćete li tada biti uvjereni da ona koju ste ostavili kod kuće nije drugo do obična drolja?
– Posve uvjeren, i nikada u životu neću s većim zadovoljstvom isplatiti okladu.
– Ja vam nudim isto toliko. Kad je budem pozvao, ako nam sestra redarica kaže da jebolesna ili zauzeta, mi ćemo otići, a vi ćete biti pobjednik. S njom ćete poći na večeru, a ja ću otići kud me bude volja.
– To je krasno. Ali budući da do toga može doći samo noću, može se desiti, kad je vidadete pozvati, da vam ključarica odgovori da u takve sate neće nikoga najavljivati.
– U tom sam slučaju ipak izgubio.
– Dakle sigurni ste da će ona sići ako je u samostanu?
– To je moja stvar. Ponavljam vam, ako ne budete s njom razgovarali, izjavljujem da samuvjeren da sam izgubio sto cekina, pa čak i tisuću ako želite.
– Dragi moj prijatelju, ne može se jasnije govoriti, pa vam stoga unaprijed zahvaljujem.
– Samo vas molim da budete tačni i da dođete u vrijeme koje neće biti neprilično zasamostan.
– Sat nakon zalaska sunca. Je li tako dobro?
– Veoma dobro.
– Osim toga, uredio sam da me maska čeka ondje gdje je budem zadržao, pa bila to iprava Marija Magdalena.
– Neće dugo čekati, ako je uzmognete dovesti u kazino što ga ja imam u Muranu, gdjebez ičijeg znanja držim jednu djevojku u koju sam zaljubljen. Uredit ću tako da je toga dana ne bude, pa ću vam dati ključ. Čak ću udesiti da vas ondje čeka hladna večerica.
– To je odviše lijepo. Moram znati gdje se kazino nalazi kako bih o tome obavijestio mogposrednika.
– Tačno. Sutra ću vas pozvati na večeru; sve će biti u potpunoj tajnosti između nas troje.Gondolom ćemo poći do mog kazina, a nakon večere otići ćemo kroz ulična vrata, tako da ćete upoznati pravi put i vodom i kopnom. Vodiču Marije Magdalene treba da pokažete samo obalu i vrata. Onog dana kad vam je bude trebao dovesti imat ćete ključ, a tamo će biti samo jedan starac, što stanuje dolje u sobici, odakle neće vidjeti ni one koji budu ušli ni one koji budu izlazili. Moja mala neće ništa vidjeti niti će se pokazivati. Budite sigurni da ću sve to dobro izvesti.
– Počinjem vjerovati – kaza mi rezident očaran mojim planom – da sam već izgubiookladu; ali se ipak u to upuštam sa svim veseljem svoje duše.
Napustih ih pošto im zakazah sastanak za sutradan uveče.
Ujutro sam otišao u Murano da obavijestim Toninu da ću doći večerati s njom te da ću dovesti dvojicu prijatelja; osim toga ostavih nekoliko boca dobrog vina jer je moj dragi Englez rado i mnogo pio. Tonina, očarana što će imati goste za trpezom, nije postavljala drugih pitanja doli onog da li će moja dva prijatelja otići nakon večere; i vidjeh da je veoma vesela kad sam joj rekao da hoće. Pošto sam u sobi za posjete proveo jedan sat s Marijom Magdalenom, koja se svakodnevno oporavljala, vratih se u Veneciju, a u dva sata po podne vratio sam se u Murano, zajedno s rezidentom i Righelinijem, stigavši do mog kazina vodenim putem.
Večera je bila divna s obzirom na čari i držanje moje drage Tonine. Koliko li sam uživao videći Righelinija očaranog a rezidenta nijema od divljenja. Kad bijah zaljubljen, moje ponašanje nije hrabrilo moje prijatelje da se ulaguju predmetu moje ljubavi, koji je uostalom ostao veoma ljubazan i onda kad je vrijeme već ohladilo moj žar.
Nakon ponoći ustadosmo od stola i pošto sam Murraija izveo od vrata kazina sve do mjesta gdje ću ga čekati one noći kad ga budem vodio do samostana, vratih se u kućicu da Tonini učinim sve one komplimente što ih je zaslužila, koliko svojom finom gospodskom večerom koju bijaše priredila, toliko i svojim lijepim ponašanjem za stolom. Povoljno se izrazila o mojim prijateljima, veoma se začudivši što je izaslanik otišao svjež poput ruže mada je ispraznio šest boca. Murrai je nalikovao na kakvog lijepog Bakha što ga je naslikao Rubens.
Na Duhove dođe Righelini da mi kaže kako je rezident sve uredio s onim navodnim izaslanikom Marije Magdalene, i to za dva dana kasnije. Dadoh mu oba ključa od kazina i rekoh mu neka mu poruči da ću ga u jedan sat čekati pred vratima crkve sv. Marije. Nestrpljenje mi je izazivalo čudnu grozničavost, dvije noći provedoh ne mogavši zaspati. Iako sam bio siguran, i to veoma siguran, da je Marija Magdalena nedužna, ipak bijah zabrinut. Ali otkuda ta moja zabrinutost? Ona kanda je potjecala samo iz nestrpljenja da rezidenta vidim lišena obmane. U njegovu duhu Marija Magdalena je zacijelo bila tek kukavna plaćenica, sve do časa kad bi bio siguran da je bio nasamaren. Ta mi je pomisao kidala utrobu.
Murrai bijaše jednako nestrpljiv kao i ja, ali s tom razlikom što se on smijao, nalazeći da je ta priča veoma šaljiva, dok sam ja, nalazeći da je tragična, drhtao.
U utorak ujutro pođoh dakle u svoj kazino u Muranu da naložim Tonini da u mojoj sobi postavi hladnu večeru za dvije osobe, boce i sve što je potrebno, te da se nakon toga povuče u sobu starog kućedomaćina, odakle ne smije izlaziti sve dok gosti ne odu. Uvjerila me da će me u svemu poslušati i nije postavila nikakvo pitanje. Nakon toga odoh u sobu za posjete da pozovem Mariju Magdalenu.
Ne nadajući se mojoj posjeti, upitala me zašto nisam otišao ispratiti duždev svečani brod koji je toga dana trebao isploviti, jer je vrijeme bilo lijepo. Nakon nekoliko riječi koje sam slabo pratio, što je ona zamijetila, naposljetku dotaknuli ono važno.
– Moram – kazah joj – zatražiti od tebe jednu uslugu, a spokoj moje duše zahtijeva da mije učiniš, i to slijepo, te da ne pitaš koji je tome razlog.
– Naređuj, srce, ništa ti neću odbiti, samo ako to bude ovisilo o meni.

– Večeras ću doći u jedan sat nakon mraka, dat ću te pozvati na ove rešetke, i ti ćeš doći.Sa mnom ćeš ostati svega jedan časak. Bit ću s jednom osobom. Iz učtivosti ćeš joj reći dvijetri riječi, zatim ćeš otići. Potražimo sada nekakvu izliku da se opravda nezgodno vrijeme.
– Učinit ću što tražiš od mene. Ali ti ne možeš ni zamisliti kako je u ovom samostanunezgodno kad noću treba sići u sobu za posjete, jer u šest sati uveče sobe za posjete već su zatvorene, a ključevi su kod nadstojnice. Ali budući da se radi o pet minuta, kazat ću nadstojnici da očekujem pismo od brata, koje mi se može uručiti tek te večeri, kako bih mogla smjesta odgovoriti. Predat ćeš mi dakle jedno pismo, a to će vidjeti i redovnica koja bude sa mnom.
– Zar nećeš doći sama?
– Neću. Ne bih se čak ni usudila da to zatražim.
– Veoma dobro. To je svejedno. Samo nastoj da dođeš s nekom starom koja ima slab vid.
– Ostavit ću buktinju otraga.
– Nipošto, anđele. Naprotiv, treba da je staviš u visinu naslona rešetke, jer je neophodnoda maskirana osoba koja bude sa mnom vidi tvoje lice.
– To je neobično. Ali obećala sam ti slijepu poslušnost. Sići ću s dvije buktinje. Mogu lise nadati da ćeš mi tu zagonetku razjasniti prvi put kad se ponovo budemo vidjeli? – Dajem ti časnu riječ da ću te posve tačno o tome izvijestiti najkasnije sutra.
– Baš sam radoznala.
Nakon toga dogovora, čitalac će pomisliti da sam smirio srce. Nipošto. U Veneciju se vratih moren bojazni da će Murrai uveče doći pred vrata Crkve sv. Marije da mi kaže kako ga je njegov izaslanik došao obavijestiti da je ona redovnica spriječena da dođe. Ako se to desi, zasigurno neću povjerovati da je Marija Magdalena kriva; ali bi tada rezident bio u pravu da vjeruje kako sam ja uzrok tome što ga je redovnica iznevjerila. U tom slučaju zacijelo ga ne bih vodio u sobu za posjete. Veoma snužden, otišao bih onamo sam.
Dan mi se pričini veoma dug. U džep stavih zapečaćeno lažno pismo i u dogovoreni sat pođoh te stadoh na vrata crkve. Murrai nije dopustio da ga dugo čekam. Vidjeh ga, četvrt sata kasnije, s maskom kao što sam bio i ja, kako dugim koracima grabi prema crkvi.
– Da li je kod vas ona redovnica? – upitah ga.
– Jest, prijatelju. Pođimo, ako hoćete, u sobu za posjete, ali vidjet ćete da će vam kazatida je bolesna ili zauzeta. Ako želite, raskinimo okladu.
– Hajdemo, hajdemo. Neću raskinuti.
Pođoh do vrata, dadoh pozvati Mariju Magdalenu, a ključarica mi povrati dušu rekavši mi da me čeka te neka samo uđem u sobu za posjete. Uđoh zajedno s prijateljem i ugledah je u svjetlosti četiriju buktinja. Mogu li se ikako sjetiti tih trenutaka a da mi život ne omili? Tada nisam prepoznao nedužnost velikodušne i plemenite Marije Magdalene već pronicavost njenog božanskog duha. Ozbiljni Murrai nije se više smijao. Marija Magdalena, sva blistava, uđe s jednom obraćenicom, a obje su imale u ruci po jedan mali svijećnjak. Na veoma dobrom francuskom učini mi laskav kompliment. Predadoh joj pismo; ona pogleda adresu i pečat, zatim ga stavi u džep. Pošto mi je zahvalila, kaza mi da će odmah odgovoriti. Tada pogleda rezidenta i kaza mu da je ona možda razlog što je propustio prvi čin opere.
– Čast što vas vidim, gospo, vrijedi više negoli sve opere svijeta.
– Čini mi se da je gospodin Englez.
– Jest, gospo.
– Engleski narod danas je prvi u svijetu. Gospodo, ponizno vam stojim na službi.
Nikada je nisam vidio tako lijepu kao tog trenutka. Izašao sam iz sobe za posjete užaren ljubavlju, i s nekim posve novim zadovoljstvom. Uputio sam se prema kazinu ne obazirući se na rezidenta, koji nije više hitao, već je išao za mnom sporim koracima. Pričekah ga pred vratima.
– No – rekoh mu – jeste li sada uvjereni da su vas prevarili?
– Šutite. Imat ćemo vremena da razgovaramo. Popnimo se.
– Zar da se popnem?
– Molim vas. Šta da sam radim četiri sata s onom droljom što je gore? Osmudit ćemo je.
– Radije je izbacimo.
– Ne, jer dva sata nakon ponoći njen podvođač treba da dođe po nju. Otišla bi da gaobavijesti pa bi izbjegao mojoj osveti. Izbacit ćemo ih oboje kroz prozor.
– Smirite se. Čast Marije Magdalene zahtijeva da nitko ne sazna za ovaj slučaj. Pođimo.Popnimo se. Nasmijat ćemo se. Radoznao sam da vidim tu nevaljalku.
Murrai uđe prvi. Čim me je ugledala, pred lice stavi maramu a rezidentu kaza da je postupio podlo. Murrai joj ne odgovori.
Stajala je, nije bila tako visoka kao Marija Magdalena, a obratila mu se na lošem francuskom. Veo, ogrtač i maska bili su joj na krevetu; ali ipak je bila odjevena kao redovnica. Žudio sam da joj vidim lice. Blago je zamolih neka mi učini to zadovoljstvo.
– Tko ste vi? – upita me.
– Vi se nalazite u mojoj kući a ne znate tko sam?
– Nalazim se ovdje zato što su me izdali. Nisam vjerovala da imam posla s prostakom.
Tada joj Murrai zapovjedi da šuti nazvavši je imenom njenog časnog zanata, te nevaljalka ustade ne bi li uzela svoj ogrtač rekavši da želi otići; ali on je odgurnu kazavši joj da treba da pričeka svog podvođača i neka ne nadiže galame ako ne želi smjesta u zatvor.
– Zar ja u zatvor!
Izrekavši te riječi, ruku je prinijela otvoru svoje halje; ali je ja začas zgrabih, a rezident joj ščepa drugu ruku. Gurnusmo je na sjedalicu i oduzesmo joj pištolje što ih je imala u džepovima. Murrai joj razdera prednji dio posvećene vunene halje, a ja joj uzeh bodež od osam palaca. Nevaljalka je plakala kao kiša.
– Hoćeš li ovdje biti mirna sve do Capsucefalova[16] dolaska – kaza joj rezident – ili želiš u zatvor?
[16] Riječ je o grofu Francescu Capsucefalo de Zora, nekoć guverneru Zante, svodniku naročito dobro poznatom u patricijskim krugovima. 29. ožujka 1775. bio je osuđen na tri godine tamnice na Krfu i na doživotno zatočenje na jonskim otocima zbog špijunaže i odnosa s jednim stranim ambasadorom (vjerojatno Murrayjem).
– A kad dođe Capsucefalo?
– Obećavam ti da ću te pustiti.
– S njim?
– Možda.
– No dobro, bit ću mirna.
– Imaš li još oružja?
Na to pitanje, nevaljalka skine halju i podsuknju, a daje mi nismo spriječili, bila bi se posve svukla, nadajući se da će od grubosti dobiti ono što nije mogla očekivati od našeg razuma.
Tih trenutaka veoma me čudilo to što sam u nje nalazio tek nekakav lažni izgled Marije Magdalene. Rekoh to rezidentu i on se složi sa mnom; ali sudeći da sam čovjek od duha, uvjerio me da bi, uz takve mjere opreza, i mnogi drugi lako nasjeli.

IX
Afera s lažnom opaticom završava na zabavan način - Marija Magdalena zna da imam ljubavnicu - Osveta nad podlim Capsucefalom - Upropastio sam se u igri; podstican od
Marije Magdalene malo-pomalo prodajem sve njene dijamante kako bih ponovo okušao sreću koja mi je i dalje nesklona - Toninu prepuštam Murraiju koji joj osigurava budućnost Zamjenjuje je njena sestra Barberina
– Prije šest mjeseci – otpoče on – sa Schmitom, našim konzulom, našao sam se pred vratima samostana; ne sjećam se više po kakvu poslu. Kad sam između deset ili dvanaest opatica vidio dotičnu redovnicu, kazah Schmitu da ni časka ne bih oklijevao da dam pet stotina cekina kako bih je imao uza se dva-tri sata. Čuo me grof Capsucefalo i ništa nije rekao. Schmit mi reče da je mogu, kao i francuski poslanik, koji je često posjećuje, dobiti samo iza rešetki. Capsucefalo dođe sutradan te me upita jesam li ozbiljno govorio, i ako jesam da je siguran da može urediti da provedem noć s onom redovnicom na bilo kojem mjestu koje mi se bude svidjelo, samo ako joj zajamčim da tajna neće biti otkrivena. Rekao mi je da je upravo s njom razgovarao, a kad joj je spomenuo mene, odgovorila mu je da me je vidjela sa Schmitom i da bi rado sa mnom večerala, više iz naklonosti negoli zbog onih petsto cekina. Kazao mi je da je on jedini u koga se ona uzda i da ju je on osobno vodio u Veneciju do kazina francuskog poslanika kad mu je god ona to naređivala. Na kraju mi je rekao da se ne moram bojati prijevare jer ću njoj osobno dati onu svotu kad bude sa mnom; a nakon svega toga iz džepa izvadi onaj portret koji ste vidjeli. Kupio sam ga upravo od njega dva dana nakon što sam spavao navodno s njom. To se zbilo petnaest dana poslije našeg dogovora. Iako pod maskom, došla je u redovničkom ruhu, no ljuti me što nisam barem posumnjao videći onu njenu dugu kosu, jer sam znao da je redovnice režu. Kazala mi je da svaka redovnica može zadržati dugačku kosu ako je umije dobro sakriti ispod pokrivala, a ja sam joj glupo vjerovao.
Što se toga tiče ta je nevaljalka imala pravo, no trenutak ne bijaše pogodan da to objasnim rezidentu. Iznenađeno i pažljivo promatrao sam crte njena lica, držeći u ruci portret koji joj je pokazivao gole grudi. Primijetih da slikari često poljepšavaju grudi svog predloška, a bestidnica to iskoristi da mi pokaže kako je kopija vjerna originalu. Okrenuo sam joj leđa. Te sam se noći nasmijao aksiomu Quae sunt aequalia uni tertio sunt aequalia inter se5 jer je taj portret ličio na Mariju Magdalenu, a ličio je i onoj djevojčuri, a ova nije bila nalik na Mariju Magdalenu. Murrai se složio sa mnom, i tako smo jedan sat proveli u filozofskim mudrovanjima. Budući da je neprestano tvrdila da je nedužna, postadosmo na kraju radoznali da saznamo kako ju je onaj lupež pridobio za tu maskaradu, i evo njene priče u kojoj nazresmo zrno istine:
5. Dva predmeta koja su jednaka nekom trećem predmetu međusobno su jednaka (logički aksiom).
»Grofa Capsucefala poznajem već dvije godine, a poznanstvo s njim bilo mi je od koristi. Iako mi on nije davao novaca, omogućio mi je da lijepo zarađujem na osobama s kojima me je upoznavao. Jednog dana, potkraj prošle jeseni, dođe k meni rekavši da ću dobiti sto cekina ako pristanom da se prerušim u opaticu i ako ulogu časne majke odglumim s jednim Englezom. Odjeću će mi on donijeti. Uvjeravao me da se nemam čega bojati, da će me on sam odvesti do kazina gdje će me čekati žrtva čeznući da kao sretan ljubavnik provede noć sa mnom nasamo, te da će pred zoru doći po mene da me tobože odvede u samostan.
Ta me je spletka unaprijed zabavljala, pa mu rekoh da sam spremna. Osim toga, pitam ja vas, može li se žena mog zanata oduprijeti želji da zaradi stotinu cekina? Veseleći se pustolovini, još sam ga moljakala i uvjeravala da ću savršeno odigrati svoju ulogu. Tako je i bilo. Nije mi trebalo drugih uputa osim onih što su se odnosile na razgovor. Kazao mi je da će Englez po svoj prilici razgovarati sa mnom o mom samostanu, a možda usput i o ljubavnicima koje imam, a ja te njegove riječi moram smjesta prekinuti i u smijehu odgovoriti da ne znam o čemu govori i da mu moram dapače kazati, poigravajući se duhovitošću, da sam samo prerušena redovnica, i kako bih ga uvjerila, morat ću mu pokazati svoju kosu. 'Unatoč tome', rekao mi je, 'on će i dalje tvrdo vjerovati da si ti redovnica koju on voli i neće mu pasti ni na kraj pameti da ti možeš biti neka druga'. Shvativši smisao tog lukavog lopovluka, nije me bilo briga da saznam niti kako se zove redovnica koju sam trebala odglumiti, niti iz kojeg je samostana. Zanimali su me jedino oni cekini koje sam za to imala dobiti. To vam je kod nas uvijek tako. Unatoč činjenici što sam s vama spavala i ustanovila da ste neobično mio čovjek, i da bi bilo pravičnije da se plati vama negoli da vi platite, ipak se nisam trudila da saznam tko ste vi. To mi nije poznato ni sada dok vam ovo govorim. Dobro vam je poznato kako smo proveli noć. Učinila mi se divna, i sam bog zna s kakvim sam veseljem danas očekivala da se spusti mrak. Dali ste mi pet stotina cekina, ali morala sam se zadovoljiti samo stotinom, jer je tako zahtijevao Capsucefalo. I sinoć mi je rekao da ćete mi noćas dati stotinu koju ću morati s njim podijeliti. Vi ste sve otkrili, ali ja se ničega ne bojim, jer svak se može maskirati kako mu drago, a onima koji sa mnom spavaju ne mogu braniti da u meni vide sveticu ako ih to zabavlja. Našli ste kod mene oružje, ali zbog toga me se neće moći okriviti, jer sam ga ponijela samo zato da obranim svoj život u slučaju da tkogod zaželi da nada mnom izvrši kakvo nasilje. Smatram da nisam ni zbog čega kriva.
– Da li me poznaješ? – upitah je.
– Ne. Međutim često vas viđam kad prolazite ispod mojih prozora. Stanujem pokrajcrkve sv. Roka, u prvoj kući lijevo, odmah kad se prijeđe most.
Prema toj priči zaključismo da Capsucefalo stoput zaslužuje stup sramote i galije; ali žena nam se, u svom poslu drolje, učini nedužnom. Bila je barem deset godina starija od Marije Magdalene, ljepušna još i plavokosa, a moja draga prijateljica bijaše svijetlosmeđa i najmanje tri palca viša od nje.
Nakon ponoći sjedosmo za stol i s odličnim tekom pojedosmo ono što nam je Tonina spremila. Smogosmo snage da onu jadnu đavolicu ostavimo ondje ne ponudivši joj ni jedne jedine čaše vina. Učinilo nam se da tako valja postupiti. Za vrijeme naših razgovora za trpezom rezident mi uputi prijateljske i duhovite primjedbe o trudu što sam ga uložio kako bih ga uvjerio da nije imao Mariju Magdalenu. Kazao mi je da nije prirodno da radim sve ono što sam učinio kad ne bih bio u nju zaljubljen. Odgovorih mu da me valja žaliti jer sam osuđen samo na sobu za posjete, a on mi odvrati da bi rado plaćao i stotinu gvineja mjesečno samo za povlasticu da je može obilaziti, makar iza rešetki. Rekavši to, dade mi onih sto cekina što mi ih je dugovao, a ja ih bez krzmanja stavih u džep.
Dva sata nakon ponoći začusmo lagano kucanje na uličnim vratima.
– Evo našeg prijana – rekoh mu – budite lukavi i vidjet ćete da će sve priznati.
Ušao je i opazio Murraija i onu ljepoticu. Primijetio je da je tu i netko treći tek kad je čuo kako se zaključavaju vrata predsoblja. Osvrnuo se i ugledao mene. Poznavao me je. No nije se smeo, već je kazao:
– Ah! To ste vi. Pa ništa zato. Jasno vam je da je potrebna najveća tajnost.
Murrai se nasmije i ponudi mu da sjedne. Držeći u rukama pištolje one nevaljalke, upita ga kamo će je odvesti kad se razdani, a on mu odgovori da će je odvesti njenoj kući.
– Moglo bi vam se desiti – kaza mu rezident – da oboje dospijete u zatvor.
– Ne bi – odvratio je – jer bi ta stvar nadigla preveliku buku pa bi vam se svijet rugao.Hajdemo – obrati se djevojci – obucite se i pođimo.
Rezident mu naspe čašu vina te je podvođač ispije u njegovo zdravlje. Murrai pohvali lijepe dijamante koje je imao na prstu i, gradeći se radoznao skine mu ih. Nalazeći da su savršeni, zapita ga koliko su ga stajali.
– Stoje – smeteno kaza Capsucefalo – četiri stotine cekina.
– Zadržat ću ih za tu cijenu – odgovori mu rezident. Capsucefalo pognu glavu. Ta velikaskromnost natjera Murraija u smijeh. Rekao je onoj ženi neka se obuče i neka ode sa svojim prijateljem. To bi začas učinjeno. Odoše pošto su nam se duboko poklonili.
Tada zagrlih Murraija, čestitajući mu i zahvalivši mu što je sve to tako mirno dokrajčio, jer bi bruka naškodila trima nedužnim osobama. Odgovorio mi je da će krivci biti kažnjeni a da nikada nitko neće saznati koji je tome razlog. Zatim dozvah Toninu, koju Englez pozva da pije, ali ona se ispriča. Promatraše je užarenim očima. Otišao je pošto mi je najiskrenije zahvalio. Poslije njegova odlaska Tonina se u mom naručju uvjeri da joj nisam bio ni najmanje nevjeran. Pošto sam odspavao šest sati i s njom ručao, odoh u sobu za posjete da plemenitoj Mariji Magdaleni podnesem izvještaj o čitavoj zgodi.
Sve sam joj ispripovjedio, ne zaboravljajući ni najmanju pojedinost, ne izostavljajući ni opis svojih strepnji, a ona je slušala i ne trepnuvši okom, dok joj je lice odražavalo osjećaje što joj prolažahu lijepom dušom. Strah, srdžba, zadovoljstvo zbog mog postupka kojim sam htio raspršiti sumnje što mi se već stadoše uvlačiti u dušu, radost što je po tome razabrala da je još uvijek ljubim, sve se to ogledalo u njenim očima, u promjenljivoj igri lica, u bljedilu ili rumenilu što joj naizmjence pokrivahu čelo i obraze. Bila je zadovoljna saznavši da je ona maska koja me je pratila engleski rezident, no kad joj rekoh da bi on rado dao stotinu gvineja mjesečno da je može posjećivati kod samostanske rešetke, pokaza dostojanstveni prezir i negodovanje. Zamjerila mu je što je mogao i pomisliti da bi mu se ona tek olako predala i što je tvrdio da je portret one bijednice nalik na nju, dok po njenu sudu nema ni spomena o nekoj sličnosti. Naposljetku mi s finim osmijehom kaza kako je uvjerena da lažnu redovnicu nisam pokazao svojoj služavčici.
– Zar ti znaš da imam mladu služavku?
– Da, a znam i to da je lijepa. To je Laurina kći, i ako je uistinu voliš, ni meni ni dragojCatterini neće biti krivo. Nadam se da ćeš mi je jednom pokazati. Catterina je već poznaje.
Videći da je i predobro obaviještena, ne imadoh kud već joj iskreno ispovjedih povijest te nove ljubavi. Dok smo se opraštali, ona mi kaza kako joj dužnost nalaže da dade ubiti Capsucefala jer ju je ta hulja obeščastila. Zakleh joj se da ću ga vlastitim rukama zadaviti ako nas u roku od osam dana rezident ne osveti.
Odvjetnik Bragadin, stariji brat mog dobrog zaštitnika, umro je upravo tih dana. Tom smrću moj se zaštitnik znatno obogatio. Ali budući da je obitelj gasnula, jednu ženu, koja je bila nekad njegova ljubavnica i koja mu je na svijet donijela sina, spopade želja da postane njegovom suprugom. Tim brakom taj bi sin postao zakonit, i obitelj ne bi izumrla. Uz pomoć zbora Kolegija[17] ona bi dobila pravo građanstva, i sve bi bilo u najboljem redu. Napisala mi je pisamce zamolivši me da je posjetim. Nismo se poznavali. U trenutku kad sam izlazio da odem onamo, dade me pozvati gospodin Bragadin. Zamoli me neka zapitam proročanstvo da li u toj stvari treba slijediti de la Hayev savjet, za koji mu je bio dao obećanje da mi ga neće saopćiti, ali što je proročanstvu zacijelo dobro poznato. Proročanstvo mu odgovori da se ne treba povoditi za drugim savjetom osim za onim što mu ga daje vlastiti razum. Obavivši to, odoh do one dame.
[17] Kolegij. – Kolegij mudraca (Pien Collegio), sastavljen od dvadesetšest patricija: dužda, njegovih šest savjetnika, trojice poglavara kriminalističkog redarstva, šestorice Velikih mudraca, petorice mudraca sa Terra ferma (tj. sa kopnenog dijelu Republike) i petorice mudraca degli ordini.
Ona me sa svime upozna, predstavi mi svog sina i kaza mi, ako dođe do tog vjenčanja, da bi se pred bilježnikom za me sačinio jedan dokument kojim bih nakon smrti gospodina Bragadina ja postao gospodar jednog sela koje godišnje donosi tisuću škuda.
Razabravši da je to onaj isti posao što ga de la Haye bijaše predložio gospodinu Bragadinu, bez oklijevanja odgovorih da se ne bih htio u to miješati, budući da je već gospodin de la Haye o tome govorio gospodinu Bragadinu. Nakon tog kratkog odgovora, duboko im se naklonih i odoh.
Neobičan mi se učini taj de la Haye koji je, boz mog znanja, spletkario ne bi li oženio moje prijatelje. Još prije dvije godine, da se nisam tome usprotivio, bio bi oženio i gospodina Dándola. Nije mi bilo stalo do izumiranja obitelji Bragadin, ali mi život i mir predragog zaštitnika i odviše ležaše na srcu. Njega bi već samo to vjenčanje otjeralo u grob. Bile su mu već šezdeset tri godine, a patio je od napada apopleksije.
Otišao sam na večeru s milady Murrai. Engleskinje, kćeri lordova, zadržavaju svoj plemićki naslov. Poslije večere rezident mi kaza da je čitavu onu zgodu s lažnom redovnicom saopćio gospodinu Cavalliju, tajniku državnih inkvizitora, te da mu je ovaj prošle večeri rekao da je sve učinjeno kako bi se kaznila uvreda nanesena poštovanoj ličnosti stranog izaslanika. On je međutim saznao u kavani da je grof Capsucefalo bio poslan u svoj zavičaj Cefaloniju s nalogom da se više ne vraća u Veneciju. Ona je kurtizana netragom iščezla.
U ovakim šturim postupcima suda lijepo je to što nitko ne zna pravi razlog. Nepovrediva tajnost sačinjava dušu tog strašnog suda koji je neophodan za održanje države, iako je neustavan.
Kad sam Mariju Magdalenu izvijestio o toku događaja, ona bijaše oduševljena.
U to sam vrijeme, igrajući, srljao u gotovu propast. Povećavajući neprestano ulog, gubio sam goleme svote. Podstican od same Marije Magdalene, prodao sam sve njene dragulje, ostavivši joj samo pet stotina cekina. O bijegu iz samostana više nije bilo spomena. Izgubivši sve, opet sam igrao, ali na sitno, po mračnim krčmama, protiv siromašnih protivnika. Tako sam čekao da mi se vrati sreća.
Nakon što me pozvao u svoj kazino na večeru sa čuvenom Fanni Murrai,[18] rezident me zamoli za uzvratnu večeru u mom malom kazinu u Muranu koji sam još zadržao samo zbog Tonine. Učinio sam mu tu ljubaznost, ali se nisam poveo za njegovom velikodušnošću. Moju malu Toninu našao je nasmijanu i prijaznu, ali u granicama koje nipošto ne odgovarahu njegovu ukusu. Sutradan mi napisa pisamce, a evo i prijepisa:
[18] Fauni Murray... Koliko je poznato, čuvena englesku kurtizanu Fanny Murray nikada nije napuštala svoju domovinu.
»Neizmjerno sam zaljubljen u vašu Toninu. Ako mi je želite ustupiti, evo kakvu sam joj budućnost spreman osigurati. Uzet ću jedan kazino koji ću unajmiti na njeno ime, i namjestit ću ga poklonivši joj odmah i pokućstvo, pod uvjetom da je imam pravo posjećivati kad god me bude volja, te da s njom koristim sva prava što ih uživa sretan ljubavnik. Dat ću joj sobaricu i kuharicu, i još trideset cekina mjesečno za trpezu za dvije osobe, ne računajući vina koja ću sam dobavljati. Osim toga dat ću joj doživotnu rentu od dvjesta škuda godišnje, kojom će ona raspolagati poslije godine dana zajedničkog života. Za odgovor vam dajem rok od osam dana.«
Napisah mu da su mi potrebna svega tri, da Tonina ima majku koju poštuje i da, sudeći prema njenom izgledu, mislim da je trudna.
Uviđao sam da ću djevojci upropastiti sreću ako ne pristanem na taj prijedlog. Još istog dana odoh u Murano i sve joj ispričah.
– Ti me dakle želiš napustiti? – reče ona plačući – Po tom se vidi da me više ne voliš.

– Volim te iz sveg srca, a u to te mora uvjeriti upravo sve ovo što ti predlažem.
– Ne, ne, ja ne mogu pripadati dvojici.
– Pripadat ćeš samo svom novom ljubavniku. Pomisli da postaješ gospodarica mirazakoji ti može pomoći da se udomiš, a i sama znaš da ti ja nisam u stanju pružiti toliko bogatstvo.
– Dođi sutra k meni na večeru.
Sutradan mi je rekla da je Englez ugodan čovjek, da je nasmijava dok govori venecijanski, i da bi ga ona mogla voljeti ako joj majka na to pristane.
– Ako nam se ćudi ne bi slagale – kazala je – razići ćemo se nakon godinu dana, a ja ćuzaraditi dvjesta škuda rente. Razmislila sam i pristajem. Razgovaraj s mojom majkom.
Laura, koju nisam vidio otkako mi je dala svoju kćerku, nije ni zatražila vremena da o tome razmisli. Kazala je da će Tanina na taj način biti u stanju da je izdržava i da će napustiti Murano, gdje se već zasitila služenja. Pokazala mi je sto trideset cekina što ih Tonina bijaše zaradila u mojoj službi a koje je dala njoj na čuvanje. Njena kći Barberina, koja bijaše godinu mlađa od Tonine, priđe da me poljubi u ruku. Učini mi se veoma privlačnom, pa joj dadoh sav srebrni novac što sam ga imao uza se, a Lauri kazah da je čekam kod kćeri.
Ta dobra majka dade Tonini svoj materinski blagoslov, rekavši joj da će od nje tražiti samo tri livre na dan kako bi s obitelji otišla živjeti u Veneciju, a Tonina joj to i obeća. Imala je jednog dječaka kojega je htjela školovati za svećenika, i Barberinu, koja je trebala postati krojačica za odlične dame. Najstarija kći bila je već udata. Pošto sam obavio taj važan posao, otišao sam u sobu za posjete gdje mi Marija Magdalena učini dragocjeni poklon došavši sa Catterinom. Osjetih pravo zadovoljstvo videći da je uvijek sve ljepša, mada žalosna i u koroti zbog smrti svoje majke. Sa mnom je mogla ostati svega četvrt sata strahujući da je tkogod ne vidi i da ne bude ukorena, jer joj je još uvijek bilo zabranjeno da ide u sobu za posjete. Mariji Magdaleni ispripovjedih čitavu Tonininu priču kao i to da će otići u Veneciju gdje će živjeti s rezidentom, ali primijetih da ju je ta vijest oneraspoložila. Reče mi da je bila sigurna da će me često viđati sve dok budem imao Toninu, a kad nje više ne bude, da će to zacijelo biti mnogo rjeđe. Ali približavalo se vrijeme našeg vječnog rastanka.
Još iste večeri prenesoh novost Murraiju. Kazao mi je da za dva dana mogu s njom doći na večeru u kazino koji mi imenova, da mu je zauvijek ostavim, a ja shodno tome i postupih.
Velikodušni Englez u mom prisustvu preda Tonini u ruke ugovor o doživotnoj renti od dvije stotine venecijanskih dukata isplativoj kod pekarskog ceha. To je ravno svoti od dvjesta četrdeset florina. Jednim drugim spisom poklanjao joj je, osim posuđa, sve što se nalazilo u kazinu, pošto s njim proživi jednu godinu. Kazao joj je da će imati cekin dnevno za trpezu i poslugu, a ako je trudna, da će se pobrinuti da se sretno porodi te da će mi dati dijete. Uz to mi kaza da će me ona moći primati, i dapače ukazivati mi ljubav sve do konca babinja, te da može primati svoju majku i da je čak može posjećivati prema svom nahođenju. Tonina ga poljubi, pokazujući najdublju zahvalnost, i uvjeravajući ga da od toga časa voli samo njega a da prema meni gaji samo osjećaje prijateljstva. U čitavom tom prizoru ona je umjela suzdržati suze; ali ja ne mogoh. Murrai ju je usrećio, ali ja nisam bio dugo svjedokom te sreće. Razlog će biti uskoro poznat.
Tri dana kasnije dođe k meni Laura i, pošto mi reče da se već nastanila u Veneciji, zamoli me da je odvedem do kćeri. Odmah joj udovoljih, te bijah presretan čuvši je gdje zahvaljuje čas bogu čas meni, ni sama ne znajući kome više duguje. Tonina mi izreče čitav hvalospjev o svom novom ljubavniku, ne žaleći se što je nisam posjetio, na čemu joj bijah zahvalan. Toninin kazino nalazio se na Canal regiu, a majka joj stanovaše u četvrti Castello. Kad sam je otpratio kući, zamolila me je da iziđem iz gondole kako bih vidio njen maleni dom gdje je imala i vrt. Učinih joj to zadovoljstvo i ne sjetivši se da ću tamo zateći Barberinu.
Ta djevojka, lijepa kao i sestra, iako na drugi način, poče golicati moju radoznalost. Radoznalost čini nepostojanim muškarca naviknuta na porok. Kad bi sve žene imale isto lice i isti karakter duha, ne samo da muškarac nikada ne bi bio nepostojan već se ne bi čak ni zaljubio. Instinktivno bi uzeo jednu i njome bi se zadovoljio sve do smrti. No tad bi gospodarstvo našeg svijeta bilo posve drugačije. Novina je tiranin naše duše: iako dobro znamo da je ono što još nismo vidjeli nalik onome što smo već vidjeli, radoznalost nas goni, i da bismo se uvjerili i udovoljili želji, bacamo se u nerazumne troškove kao da je ono što tražimo neusporediva i jedinstvena dragocjenost.
Mladu Barberinu, koja je u meni gledala starog znanca, majka bijaše navikla da me ljubi u ruku. To se primamljivo djevojče više puta u mojoj nazočnosti skinulo u samu košulju, i ne sluteći što bi time moglo u meni zagolicati. Znala je da sam usrećio njenu sestru i cijelu joj obitelj, i možda je s razlogom vjerovala da je ljepša jer je bila bjelje puti i imala tamnije oči. No naslućivala je da me može osvojiti samo na prepad. Budući da nikad nisam dolazio k njoj, zdrav joj je razum govorio da se neću u nju zaljubiti osim ako ne pokaže da će sa mnom biti ljubazna kad god je poželim, i da me to neće stajati nikakve muke. Takvo rasuđivanje bijaše joj u naravi: ta majka joj nije pružila nikakva obrazovanja.
Pošto razgledah njihove dvije sobe i malenu kuhinju te pohvalih čistoću kućanstva, Barberina me upita da li bih htio vidjeti vrt. Majka joj kaza neka mi dadne zelenih smokava ako su dozrele.
U malenu vrtiću od šest kvadratnih hvati bilo je samo salate i jedno smokvino drvo. Nisam vidio smokava, ali mi Barberina kaza da ih ima na vrhu i da će ih nabrati ako joj pridržim ljestve. Popela se i, da bi dohvatila nekoliko plodova koji bijahu malo podalje, ispruži ruku, a tijelom se nagnu naprijed, držeći se jednom rukom za ljestve.
– Ah, lijepa moja Barberino, kad bi znala što vidim!
– Ono što ste zacijelo često viđali u moje sestre.
– To je istina. Ali ti si ljepša.
Ne hajući da mi odgovori i praveći se da ne može dohvatiti smokve, stavi nogu na jednu visoku granu i pruži mi sliku koju ni najveće iskustvo ne bi moglo zamisliti zamamnijom. Vidjevši da sam ushićen, nije se žurila, a ja joj na tome bijah zahvalan. Pomažući joj da siđe, upitah je dali je smokva koju sam napipao bila već brana, a ona dozvoli da se sam uvjerim, ostavši sa smiješkom u mom naručju, a mene nekakva divna milina začas baci u njene okove. Dadoh joj ljubavni poljubac koji ona uzvrati s radošću duše što joj se caklila u lijepim očima. Upitah je hoće li mi dopustiti da je uberem, a ona mi odvrati da joj sutradan majka mora ići u Murano gdje će ostati čitav dan, pa ću je zateći samu i tad mi neće ništa uskratiti.
Takav odgovor usrećuje muškarca kad izlazi iz početničkih usta, jer želje su prave muke i veliki jadi, a uživanje se voli samo zato što se u njemu tih muka oslobađamo. Iz toga jasno proizlazi da onima koji više vole malko otpora negoli veliku lakoću nedostaje zdravog razuma.
Vratio sam se u kuću pomlađena srca i zagrlih je pred majkom, koja se nasmija kad joj kazah da joj je kći neprocjenjivi dragulj. Dobrom djetetu dadoh deset cekina i odoh likujući, a u isto vrijeme žaleći se na zlu sreću što me muči i ne da mi da Barberini odmah stvorim jednako bogatstvo kao i njenoj sestri.
Moja draga Tonina bijaše mi rekla kako bi bilo lijepo da dođem k njoj na večeru, a ako dođem još iste večeri, da ću ondje zateći Righelinija.
Za vrijeme te večere zabavljala me je savršena sloga što je vladala između Tonine i rezidenta. Čestitao sam mu što je izgubio jednu od svojih sklonosti. Odgovorio mi je da bi mu bilo krivo kad bi izgubio neku od svojih sklonosti.
– Voljeli ste, rekoh mu, izvoditi ljubav ne prikrivajući njene tajne.
– Bila je to Ancillina a ne moja sklonost.
Taj me odgovor razveseli jer ne bih, bez patnje, mogao biti svjedokom izljeva nježnosti što bi ih on davao Tonini. Budući da je bilo riječi o tome da više nemam kazina, Righelini mi kaza da bih za jeftin novac mogao imati dvije sobe na Fondamente nuove. To je velika venecijanska četvrt izložena sjeveru, jednako ugodna ljeti kao što je neugodna zimi. Nalazi se sučelice Muranu, a ja sam onamo morao ići bar dvaput tjedno. Righeliniju dakle rekoh da bih sa zadovoljstvom pogledao te dvije sobe.
U ponoć se oprostih od bogatog i sretnog rezidenta i odoh na spavanje kako bih sutradan mogao rano izjutra poći u Castello, gdje sam trebao provesti dan s Barberinom.
– Sigurna sam – reče mi čim se pojavih – da će se majka vratiti tek navečer, a brat ruča uškoli. Evo hladne kokoške, šunke, sira i dvije boce skopolskog vina. Kad zaželite, ručat ćemo po vojnički.
– Kako si nabavila tako ukusan ručak?
– Majka je sve to priredila.
– Zar si joj rekla šta ćemo činiti?
– Nisam joj kazala ništa osim da ste mi vi rekli da ćete me posjetiti i dala sam joj onihdeset cekina. Odgovorila mi je da nije nikakvo zlo ako vi postanete moj ljubavnik, budući da moja sestra više ne živi s vama. Zašto ste napustili moju sestru?
– Nismo se mi napustili, jer sam sinoć s njom večerao, samo više ne živimo zajedno.Ustupio sam je jednom prijatelju koji ju je obogatio.
– Vrlo dobro. Molim vas da joj kažete da sam je ja zamijenila, i da ste me našli takvu dase možete zakleti da nikad nisam nikoga voljela.
– A ako joj ta vijest zada bol?
– To bolje. Hoćete li mi učiniti to zadovoljstvo? To je prvo što od vas tražim.
– Obećavam ti da ću joj sve reći.
Nakon tog uvoda doručkovasmo, zatim u najsavršenijoj slozi odosmo u postelju, što je više nalikovalo na vjenčanje negoli na ljubav.
Budući da je taj pir Barberini bio nov, njeni zanosi, njene nedozrele misli, koje mi je saopćavala s najvećom naivnošću, i njene ljubaznosti, začinjene dražima neiskustva, ne bi me iznenadili kad se i ja sam ne bih osjećao nekako nov. Činilo mi se da uživam u nekom voću čiju slast u protekla vremena nikada nisam tako dobro okušao. Barberina se sramila da mi prizna da sam je povrijedio, a taj isti osjećaj potaknuo ju je da učini sve samo da bi me uvjerila kako je užitak što ga osjeća veći od onoga što ga je doista osjećala. Ona još nije bila odrasla djevojka; ruže njenih mladenačkih grudi nisu se još rascvale; potpuni pubertet postojao je samo u njenom mladom duhu.
Ustadosmo da ručamo, zatim ponovo odosmo u postelju gdje ostadosmo sve do večeri. Kad se vratila, Laura nas zateče obučene i zadovoljne. Pošto sam tom lijepom djetetu poklonio dvadeset cekina, odoh uvjeravajući je u vječnu ljubav, i zasigurno bez namjere da je prevarim; ali ono što mi je spremala sudbina nije se moglo uskladiti s mojim planovima.
Sutradan sam s doktorom Righelinijem otišao pogledati one dvije sobe; svidješe mi se i odmah ih uzeh plativši tri mjeseca unaprijed. Kućedomaćica, udovica, imaše kćerku kojoj su često puštali krv. Bila je to bolesnica kojom se Righelini bavio već devet mjeseci, i koju nije mogao izliječiti. Uđoh s njim u njenu sobu i učini mi se da vidim nekakav voštani kip. Rekoh joj da je lijepa ali da joj je kipar trebao dati i boje, a taj sablasni kip se tada nasmiješi. Righelini mi kaza da me njeno bljedilo ne treba čuditi, jer joj je upravo po sto i četvrti put pustio krv. Bilo joj je osamnaest godina, a budući da nikada nije imala mjesečnog pranja, tričetiri puta tjedno osjećala se kao da će umrijeti, a zacijelo bi i umrla, kazao mi je, kad joj ne bi odmah pustili krv iz žile. Mislio je da je dade odvesti na selo, očekujući mnogo od promjene zraka. Pošto gospođi rekoh da ću još iste noći spavati kod nje, odoh s liječnikom. Govoreći mi o bolesti te djevojke, kazao mi je da bi kakav snažni ljubavnik bio pravi lijek koji bi je izliječio.
– U svojstvu njenog liječnika – odgovorih mu – mogli biste biti i njen apotekar.
– Upleo bih se u odviše veliku igru, jer ne bih mogao podnijeti da budem prisiljen naženidbu, koje se bojim više od same smrti.

X
Lijepa bolesnica - Liječim je - Spletka skovana da me uništi - Događaj kod mlade grofice
Bonafede - Erberia - Kućni posjet - Moj razgovor s gospodinom Bragadinom - Uhapšen sam po nalogu državnih inkvizitora i zatvoren u tamnicu »Pod olovnim krovovima«
Pošto sam dakle zarana večerao s gospodinom Bragadinom, pođoh u svoj novi dom da na balkonu spavaće sobe uživam u svježini. Ušavši, začudih se videći da je zauzet. Jedna gospođica, divna stasa, ustade i zamoli me za oproštenje zbog takve slobode.
– Ja sam ona – kaza mi – koja vam se jutros učinila kao voštani kip. Zbog komaraca nepalimo svjetlo sve dok su prozori otvoreni; ali zatvorit ćemo ih kad zaželite poći na spavanje, a mi ćemo otići. Ovo je moja mlađa sestra, a majka je u postelji.
Odgovorih joj neka joj balkon bude na usluzi, da je još rano, i samo je zamolih da mi dopusti da obučem kućnu haljinu te da ostanem u njenu društvu. Dva sata me zabavljala podjednako razboritim i ugodnim razgovorom, a otišla je u ponoć. Njena mlada sestra upali mi svijeću, zatim ode poželjevši mi laku noć.
Spremajući se u postelju i misleći na onu djevojku, učini mi se nemoguće da je bolesna. Govorila je razumno, bila je vesela, naobražena i puna duha. Nisam shvaćao kakvom je to slučajnošću, ako je njena bolest ovisila o lijeku koji je Righelini nazivao jedinim, mogla ostati neizliječena u gradu kao što je Venecija, jer, unatoč onoj njenoj boji, učinila mi se zaista dostojnom da ima vatrena ljubavnika, a mislio sam i da ima dovoljno zdravog razuma kako bi se na ovaj ili onaj način odlučila da primi lijek od kojeg nema ništa slađe.
Sutradan, kad je bilo vrijeme da ustanem, pozvonih, i uđe ona mlađa; u kući ne bijaše posluge, a ja nisam ništa bolje ni tražio. Zamolih je tople vode da se obrijem, upitah je kako je sestri, a ona mi odgovori da nije bolesna, da njeno bljedilo ne potječe od bolesti, osim što svaki puta kad joj ponestane daha mora dati da joj puste krv.
– To je ne sprečava – rekla mi je – da dobro jede i još bolje spava.
Dok mi je djevojčica tako govorila, začuh zvuk violine.
– To moja sestra – kaza mi – uči plesati menuet. Brzo se obukoh pa odoh da je vidim, iugledah jednu predražesnu gospođicu koja plesaše uz svirku nekog starog učitelja koji joj je dopuštao da stopala drži okrenuta prema unutra. Toj djevojci je nedostajala samo boja žive duše. Njena bjeloća odviše je nalikovala na snijeg, nedostajalo joj je rumenila.
Učitelj plesa pozove me da s njegovom učenicom otplešem menuet; ja rado pristadoh, ali ga zamolih neka ga odsvira larghissimo. On mi odvrati da bi odviše zamorio gospođicu, ali ona mu kaza da se ne osjeća slabom. Nakon tog menueta morala je otpočinuti u naslonjaču, s tračkom rumenila na obrazima. Ali je ipak onom plesačkom majstoru kazala da ubuduće želi samo tako plesati. Kad ostadosmo sami, rekoh joj da je poduka koju joj taj čovjek daje odviše kratka te da joj ne ispravlja greške. Naučio sam je da stopala drži okrenuta prema van, da graciozno pruža ruku, da u taktu prigiba koljena, a kad nakon jednog sata opazih da je malko umorna, zamolih je za izvinjenje i odoh u Murano posjetiti Mariju Magdalenu.
Nađoh je veoma tužnu. Budući da je Catterinin otac umro, odveli su joj prijateljicu iz samostana da bi je udali za nekog advokata.[19] Ostavila joj je za mene jedno pismo u kome mi kazivaše da će me čekati, u čvrstoj odluci da nijednom proscu ne da svoju ruku, samo ako joj opet obećam ženidbu kad to budem smatrao za zgodno. Bez okolišanja joj odgovorih da nemam nikakva položaja i da nema izgleda da mu se uskoro mogu ponadati, te joj ostavih slobodu, pa sam joj čak i savjetovao neka ne odbije nekog prosca za kojega vjeruje da bi je mogao usrećiti. Unatoč takvom razrješenju, Catterina se udala tek nakon mog bjekstva iz tamnice, kad se više nitko nije nadao da ću se ponovo obreti u Veneciji. Ponovo sam je vidio tek devetnaest godina kasnije. Već deset je godina udovica i nesretna. Da se sada nalazim u Veneciji, ne bih se njome oženio, jer u mojim godinama brak je tek lakrdija, ali je sigurno da bih njenu sudbu povezao sa svojom.
[19] Prema nekim istraživanjima bio je to advokat Sebastiano Marsigli, koji je umro negdje oko 1783. godine. Međutim, nije utvrđeno kada se vjenčao s Catterinom Capretta.
Smijem se kad čujem kako neke žene nazivaju podlima muškarce koje optužuju da su nepostojani. Bile bi u pravu kad bi mogle dokazati da imamo namjeru da ih iznevjerimo dok im se zaklinjemo na vjernost. Avaj! Volimo ne savjetujući se s razumom, a on se u to ne miješa ni onda kad prestajemo voljeti.
U to vrijeme primio sam pismo od poslanika koji je napisao još jedno pismo u istom stilu i Mariji Magdaleni. Kazivao mi je da bih morao napregnuti sav svoj duh da Mariju Magdalenu privedem zdravom razumu. Rekao mi je da ništa ne bi bilo s moje strane nesmotrenije od otmice kako bih je odveo u Pariz, gdje unatoč svoj njegovoj zaštiti ona ne bi bila sigurna. Ta divna nesretnica saopći mi svoju tugu.
Jedan sitni događaj nagna nas na razmišljanje.
– Upravo su sahranili – kaza mi – jednu redovnicu koja je prekjučer umrla od sušice,poput svetice, u dvadeset i osmoj godini. Zvala se Maria Concetta. Poznavala te, pa je tvoje ime kazala Catterini dok si za blagdana dolazio ovamo na misu. Catterina se nije mogla suzdržati a da je ne zamoli neka bude obazriva. Redovnica joj kaza da si ti opasan čovjek kojeg se djevojka mora čuvati. Catterina mi je sve to rekla pošto si bio otkriven u onoj maskaradi.
– Kako se zvala u svjetovnom životu?
– Marta S.
– Sada mi je sve jasno.
Tada ispričah Mariji Magdaleni čitavu priču o svojoj ljubavi s Nanettom i Martom, završivši s pismom što mi ga bijaše napisala, gdje mi je rekla da mi, iako posredno, duguje svoje vječno spasenje.
Za osam do deset dana razgovori što sam ih s gazdaričinom kćerkom vodio na balkonu sve do ponoći i poduka što sam joj je davao svakoga jutra proizvedoše dvije posve prirodne posljedice. Prva, da joj više nije ponestajalo daha, druga, da se zaljubih u nju. Nije dobila pranje, ali nije bilo potrebno zvati liječnika. Righelini ju je obilazio i, videći da joj je bolje, proricao je da će do jeseni nastupiti ono dobročinstvo prirode bez kojega se tek ljudskom umješnošću održava na životu. Njena majka u meni gledaše anđela što joj ga bog bijaše poslao da joj izliječi kćerku, a ova pak bijaše obuzeta zahvalnošću koja se u žena tek za malo razlikuje od ljubavi. Naveo sam je da otpusti svog učitelja plesa.
Ali nakon tih desetak ili dvanaestak dana povjerovah da će izdahnuti upravo u trenutku kad sam se spremao da joj održim poduku. Ponestade joj daha; bilo je to mnogo gore od astme. Kao mrtva pade mi u naručaj. Njena majka, naviknuta da je viđa u takvu stanju, smjesta dade pozvati vidara, a mlađa sestra poče joj driješiti haljinu i podsuknju. Iznenadi me jedrina njenih grudi, kojima nije ni trebalo boje pa da zaista budu neusporedive. Pokrio sam ih, rekavši da vidaru neće poći za rukom da joj pusti krv ako ih ugleda, kadli ona, pogledavši me samrtničkim očima, veoma blago odgurnu moju ruku čim je primijetila da je s užitkom držim na njima.
Dođe vidar, brzo joj pusti krv iz ruke, i začas vidjeh kako iz smrti prelazi u život. Odmah joj je stavio oblog, i sve bijaše gotovo. Budući da joj je pustio jedva četiri unce krvi, a od njene matere sam saznao da nikada nije bilo potrebno da se pušta više, uvidjeh da čudo nije onako veliko kao što ga je prikazivao Righelini. Puštajući joj na taj način krv dvaput tjedno, mjesečno je iz nje izvlačio tri livre krvi: to je ono što bi trebala izgubiti mjesečnim pranjem. Budući da su na toj strani sudovi bili začepljeni, priroda, koja uvijek vodi računa o svom održanju, prijetila joj je smrću ako se ne oslobodi viška koji joj je sputavao slobodu kretanja.
Tek što je vidar otišao, ona me malko začudi rekavši mi da će doći plesati ako je koji časak pričekam u dvorani; i zaista je došla, čila kao da ničega nije bilo.
Njene grudi, o kojima povoljan sud mogahu dati dva od mojih osjetila, bijahu mi zaokupile dušu; toliko me je zatravila da sam se vratio već u smiraj dana. Nađoh je u njenoj sobi sa sestrom. Kazala mi je da će dva sata nakon mraka doći na moj balkon uživati u svježini večeri, jer sada očekuje svog kuma koji, budući da je bio prisni prijatelj njena oca, već osam godina svake večeri dolazi da s njom provede sat i po.
– Koliko je star?
– Između pedesete i šezdesete. Oženjen je. To je grof Securo. Nježno mi je privržen, alikao otac. Danas me voli jednako kao i u najranijem djetinjstvu. Ponekad me čak posjećuje i njegova žena, pa me poziva i na ručak. Naredne jeseni poći ću s njom na selo. On zna da ste vi kod nas i ne nalazi tome nikakva prigovora. Ne poznaje vas, ali, ako želite, večeras ćete se upoznati.
Taj me razgovor, koji mi je sve objasnio, tako da nije bilo potrebe da postavljam radoznala pitanja, obradova. Prijateljstvo tog nitkova moglo je da bude samo čulno. Bio je to muž grofice s kojom sam prvi put išao Mariji Magdaleni, još prije dvije godine.
Grof bijaše veoma učtiv. Preuzevši očinski ton, zahvali mi na prijateljstvu što ga gajim prema njegovu kumčetu i zamoli me da sutradan dođem s njom k njemu na ručak, te će tako imati zadovoljstvo da me predstavi svojoj ženi. Prihvatih sa zadovoljstvom. Uvijek sam volio kazališne prizore, a moj susret sa groficom trebao je da bude jedan od njih, i to prilično zanimljiv. Postupio je kao svjetski čovjek, i vidjeh da je gospođica očarana kad ja, nakon njegova odlaska, pohvalih takav njegov postupak. Ona mi reče da on ima u svojim rukama sve dokumente koji su potrebni da se iz banke Persico povuče cjelokupno nasljedstvo njene obitelji koje se sastoji od četrdeset tisuća škuda, od čega jedna četvrtina pripada njoj, pored majčinog miraza koji će ona prenijeti na svoje kćeri, tako da će donijeti u miraz petnaest tisuća dukata onome tko se bude njome oženio, a isto toliko i njena sestra.
Ta je gospođica željela da me obrlati, a moju je vjernost htjela sebi osigurati na taj način što je škrtarila svojim milostima, jer kad god bih pokušavao da ih zadobijem, ona bi se branila primjedbama na koje se nisam usuđivao odgovarati, ali ja sam se spremao da prema njoj primijenim novu taktiku.
Sutradan je odvedoh grofu ne upozorivši je da poznajem groficu. Vjerovao sam da će se ona praviti kao da me ne poznaje, ali desi se suprotno. Dočeka me tako lijepo kao što je uobičajeno među starim znancima. Kad je njen muž, malko iznenađen, upita odakle se poznajemo, ona mu reče da smo se još prije dvije godine susreli u Miri. Taj dan provedosmo veoma veselo.
Predveče u gondoli, vraćajući se kući s gospođicom, pokušah isprositi poneku milost, no umjesto toga dobio sam samo prijekore koji me se toliko kosnuše da sam, pošto je dovedoh kući, otišao Tonini na večeru gdje sam proveo gotovo čitavu noć jer je rezident došao veoma kasno. Sutradan sam dakle spavao sve do podneva tako da joj nisam održao poduku z plesa. Kad sam je zamolio za oproštenje, ona mi kaza neka se zbog toga ne uznemiravam. Te večeri nije došla na balkon, što me je povrijedilo. Sutradan sam rano izišao, i sat plesa opet nije bio održan, a naveče, na balkonu, hinio sam ravnodušnost govoreći o najobičnijim stvarima. Ujutro me probudi velika buka. Izletjeh iz sobe da vidim što se to zbiva, a domaćica mi kaza da joj kći više ne može disati. Brzo po vidara.
Ušao sam k njoj i srce mi proplaka videći da je na umoru. Bijaše to na početku mjeseca srpnja, pa je ležala u postelji pokrivena samo plahtom. Govoriti je mogla još samo očima. Upitah je kako joj kuca srce, pa stavih ruku na pravo mjesto, poljubih sredinu, a ona ne imaše snage da se obrani. Poljubih njene usne hladne poput leda, a ruka mi brzo pođe stopu i po niže i dohvati ono na što naiđe. Ona je nemoćno odgurnu, ali u očima joj bijaše još dovoljno snage da mi kaže koliko je time ponizujem. U tom trenutku stiže vidar, pusti joj žilu, i ona smjesta poče lakše disati. Htjede ustati, ali joj ja savjetovah neka ostane u postelji i dobih njen pristanak kad joj kazah da ću poslati po ručak te da ću jesti kraj nje. Majka joj reče da će joj postelja samo koristiti. Obukla je steznik i rekla sestri neka prebaci lagani pokrivač preko plahte jer se vidjela kao da je potpuno naga.
Izgarajući od ljubavi uslijed onog što sam učinio i odlučan da bez krzmanja ugrabim trenutak sreće ako do njeg dođe, zamolih domaćicu neka poruči u kuhinju gospodina Bragadina da mi se pošalje štogod za ručak, te sjedoh pored uzglavlja lijepe bolesnice, uvjeravajući je da će ozdraviti ako uzmogne zavoljeti.
– Sigurna sam da ću ozdraviti, ali koga da volim, kad ne znam da li ću biti voljena?
Te riječi bijahu popraćene značajnim uzdahom, te ja kliznuh rukom na njeno bedro koje bijaše s moje strane, moleći je neka je tamo ostavi, ali sveudilj moleći, kliznuh prema gore i doprijeh onamo gdje joj, vjerujem, golicanjem proizvedoh vrlo ugodan osjećaj. Ali ona se izmaknu, rekavši da je možda upravo to što se spremam da joj učinim uzrokom njene bolesti. Odgovorih joj da je možda tako, a po tom priznanju prosudih da je čas sreće kucnuo i srce mi se ispuni nadom da ću je izliječiti, ako je istina ono što su svi govorili. Imao sam obzira prema njenoj stidljivosti, poštedjevši je radoznalih pitanja, no otvoreno joj izjavih da sam zaljubljen u nju, zaričući se da ću od nje zahtijevati samo ono što će mi ona sama podariti da utaži moju glad. S dobrim tekom pojela je polovicu mog ručka. Ustala je dok sam se ja oblačio za izlazak. Vrativši se dva sata nakon zalaza sunca, nađoh je kako sjedi na mom balkonu.
Dok sam sjedio sučelice njoj mameći je ljubavnim jezikom pogleda, riječi i uzdaha, ona dopusti mojim očima da se napasu svih draži, koje u noćnoj svjetlosti bijahu još zamamnije, a onda pusti da joj ih prekrijem poljupcima. U uzbuđenju što ga je njena raspaljena strast probudila u njenoj duši, čvrsto priljubljena o moje grudi i prepustivši se nagonu koji je protivan svakoj izvještačenosti, usrećila me je takvim žarom da sam jasno spoznao kako ona vjeruje da ja njoj iskazujem milost, a ne ona meni. Prinio sam žrtvu ne okrvavivši oltara.
Uskoro dođe njena sestra i rekavši da je već kasno pozva je da pođe leći. Čim ostadosmo sami, bez oklijevanja legosmo zajedno u krevet. Tako provedosmo čitavu noć, ja potaknut ljubavlju i željom da je izliječim, a ona zahvalnošću i najčudesnijim sladostrašćem. Pred zoru je otišla u svoju sobu, a ja ostadoh umoran ali nimalo iscrpljen. Bojazan da sa mnom ne zatrudni sprečavala me je da umrem, iako još nisam prestajao živjeti. Tako je tri sedmice svake noći spavala sa mnom, i nikada joj nije ponestalo daha, a nastupilo je i mjesečno pranje. Bio bih se oženio njome da me potkraj tog istog mjeseca nije snašla nesreća koju ćemo još imati prilike upoznati.
Čitalac će se možda sjetiti da sam se s pravom razljutio na opata Chiarija zbog nekog njegovog satiričnog romana što mi ga je dao na čitanje Murrai. Mjesec dana prije ovih doživljaja na jednom sam mjestu natuknuo da spremam Chiariju osvetu, pa je on bio na oprezu. Nekako u isto vrijeme primih jedno nepotpisano pismo u kome je stajalo da bi bilo bolje da mislim na sebe, budući da mi neposredno prijeti velika nevolja, umjesto da razmišljam kako ću napakostiti Chiariju. Prezira su vrijedni svi oni koji pišu takva pisma, jer ne mogu biti drugo doli izdajnici ili glupani, no savjet nikada ne valja prezreti. Ja sam tako učinio i pogriješio sam.
U to isto vrijeme neki Manuzzi, po svom prvotnom zanimanju mešetar a tada uhoda državnih inkvizitora, meni nepoznat, sklopi sa mnom poznanstvo ponudivši se da će mi urediti da na veresiju dobijem dragulje. I tako sam ga jednom pozvao u svoj novi stan da uglavimo pojedinosti posla. Razgledavajući neke knjige koje su se nalazile razbacane u sobi, zastade pri rukopisima u kojima bijaše riječi o magiji. Uživajući u njegovoj preneraženosti, pokazah mu i one u kojima se naučava kako se upoznaju elementarni duhovi.[20]
[20] Elementarni duhovi, duhovi koji određuju četiri osnovna elementa.
Čitalac može i sam zaključiti da sam takve knjige prezirao, ali ipak sam ih imao. Pet ili šest dana kasnije, taj izdajnik opet dođe k meni i reče mi da je jedna radoznala osoba, koju ne može imenovati, spremna da mi dade tisuću cekina za mojih pet knjiga, ali da bi ih ponajprije željela vidjeti kako bi se uvjerila jesu li prave. Obećao mi je da će mi ih vratiti za dvadeset i četiri sata, a kako mi, pravo govoreći, nije do njih bilo nimalo stalo, to mu ih drage volje povjerih. Sutradan ih je doista vratio, rekavši kako je ona osoba utvrdila da su krivotvorene, ali ja sam nekoliko godina kasnije saznao da ih je odnio tajniku državnih inkvizitora, koji su na taj način bili obaviješteni da sam ja opasni i vrlo ugledni čarobnjak.
Tog istog kobnog mjeseca gospođa Memmo, majka gospode Andrea, Bernarda i Lorenza, utuvivši sebi u glavu da ja njenu djecu učim bezbožništvu, povjeri se starom vitezu Antoniju Mocenigu, ujaku gospodina Bragadina, koji bijaše kivan na mene tvrdeći da sam mu svojom kabalom zaveo nećaka. To je spadalo u nadleštvo Svetog Oficija, ali budući da me ne bi lako mogli strpati u tamnice crkvene inkvizicije, odlučiše da tužbu upute državnim inkvizitorima, koji preuzeše na sebe zadatak da ispitaju moje vladanje. To je bilo dovoljno da me uništi.
Gospodin Antonio Condulmer, prijatelj opata Chiarija, a time i moj neprijatelj, i još k tome crveni državni inkvizitor,[21] iskoristi priliku da me prikaže kao narušitelja javnog reda. Nekoliko godina kasnije, jedan mi je tajnik poslanstva rekao da me je neki doušnik, koji je imao dvojicu svjedoka, optužio da vjerujem samo u đavla. Oni su tvrdili da me nikada nitko nije čuo da hulim nekog drugog osim đavla dok sam kockajući gubio novac, dakle u trenutku kad svi pravi vjernici psuju boga. Bio sam optužen da svakog dana jedem mrsno, da idem samo na pjevane mise, a bilo je i pouzdanih znakova po kojima zaključiše da sam slobodni zidar. Tome su dodali okolnost da sam se družio sa stranim poslanicima, a budući da stanujem s trojicom patricija, sigurno je da znam sve što se radi u Senatu, te da to odajem za velike svote novca koje sam gubio u igri.
[21] Crveni državni inkvizitor, onaj od trojice državnih inkvizitoru koji je ujedno i član duždevog vijeća; »crveni« zbog boje svoga plašta.
Sve te optužbe navedoše svemoćni sud da sa mnom postupi kao s neprijateljem domovine, urotnikom i zlikovcem prvog reda. Nekoliko tjedana prije strašnog događaja više mi je dobronamjernih osoba, kojima sam morao vjerovati, govorilo neka odem na put u inozemstvo jer se sud bavi mojim slučajem. Time kao da su mi sve rekli, jer u Veneciji sretno živjeti mogu samo oni o čijem postojanju nema pojma taj strašni sud. No ja sam na sva upozorenja bezbrižno odmahivao rukom. Da sam ih uzeo srcu, ona bi me onespokojila, a ja sam bio neprijatelj svakog nespokojstva. Govorio sam da ne mogu biti kriv, jer mi je savjest mirna, a ako nisam kriv, nemam se čega bojati. Baš sam bio glupan! Umovao sam kao slobodan čovjek. Uostalom, nisam ni imao vremena razmišljati o nekakvim maglovitim nevoljama, kad je nevolja koja me je morila od jutra do večeri bila i te kako stvarna. Svakodnevno sam gubio, posvuda sam imao dugova, založio sam sve svoje dragulje, pa čak i kutiju s portretima,[22] koje sam ipak izvadio i predao ih u ruke gospođe Manzoni, kod koje sam pohranjivao sve važnije spise i ljubavna pisma. Uskoro sam počeo primjećivati da me znanci izbjegavaju. Jedan mi stari senator reče kako je sudu poznato da je mlada grofica Bonafede poludjela zbog droga i ljubavnih napitaka koje sam joj ja davao. Još je uvijek bila u bolnici i u svojim je mahnitim napadajima uvijek grdila mene optužujući me s najgorih gadosti. Moram čitaocu ispripovjediti tu kratku priču.
[22]... kutiju s portretima. – U toku 17. i 18. stoljeća bile su u velikoj modi tabakere s portretom, a portret im se nalazio na poklopcu. Postojale su i razne kutije s portretima drugačije namjene. Ovdje je bez sumnje riječ o portretima što ih je Casanova dao poskidati s tabakera koje je dobio na poklon.
Ta mlada grofica, kojoj bijah dao nekoliko cekina baš nekako kad sam se vratio u Veneciju, bijaše uobrazila da će me moći privoljeti da je i dalje posjećujem, što joj je moglo biti od velike koristi u svakom pogledu. Dosađivala mi je čestim pisanjem, pa sam je nekoliko puta posjetio i uvijek sam joj ostavio nešto novca. Osim ono prvi put, nikad joj nisam pokazao nikakva znaka nježnosti. Poslije godinu dana ponijela se prema meni kao prava zločinka, što doduše nisam mogao dokazati, ali sam imao dobrih razloga da je smatram krivom.
Napisala mi je jedno pismo u kojem me uspjela nagovoriti da je dođem posjetiti u određen sat zbog nekakva veoma važna posla. Radoznalost me nagna onamo u navedeni sat. Smjesta mi je skočila oko vrata rekavši mi da je ljubav onaj važan posao. Ja se tome nasmijah. Nađoh da je zgodnija nego obično, pa i čišća. Pričala mi je o tvrđi Sant' Andrea i toliko mi dodijala da sam već bio spreman da je zadovoljim. Skinuh ogrtač i upitah je da li joj je otac kod kuće; ona mi odvrati da je izišao. Budući da sam morao poći u garderobu, iziđoh i, htijući se vratiti u njenu sobu, zabunih se i uđoh u susjednu, gdje se iznenadih videći grofa s dvojicom ljudi sumnjiva izgleda.
– Dragi moj grofe – rekoh mu – grofica, vaša kći upravo mi je kazala da niste kod kuće.
– Ja sam joj dao taj nalog, zato što sam s ovim ljudima imao jedan posao koji ću obavitidrugom zgodom.
Htjedoh otići, ali me on zaustavi. Otpusti onu dvojicu ljudi, a meni reče da je očaran što me vidi. Ispriča mi dugu pripovijest o svojim nedaćama. Državni inkvizitori bijahu mu obustavili penziju, i bio je suočen s time da ga s čitavom obitelji izbace na ulicu te da bude natjeran da prosi milostinju. Stanovao je u toj kući a parničenjem je postigao da već tri godine nije platio stanarinu; ali sada više nije imao kuda, bio je pred izbacivanjem. Kazao mi je da bi se noću odselio i otišao u neku drugu kuću, samo kad bi imao čime platiti najamninu za prva tri mjeseca. Budući da se radilo o svega dvadeset dukata, izvukoh ih džepa šest cekina i dadoh mu ih. On me zagrli, zaplače od radosti, pozva svoju kćer, kaza joj neka mi pravi društvo, uze svoj ogrtač i ode.
Pogledah vrata što su iz te sobe vodila u onu gdje sam se nalazio s njegovom kćerkom, i vidjeh da su odškrinuta.
– Vaš bi me otac – rekoh joj – zatekao na djelu, i nije teško pogoditi što bi učinio s onomdvojicom žbira koji su bili s njime. Spletka je očigledna, no sam bog me je izbavio.
Ona stade poricati, plakati, baci se na koljena, ali je ja ne pogledah, već navukoh ogrtač i pobjegoh glavom bez obzira. Više nisam odgovarao na njena pisma, niti je posjećivao. Bilo je to ljeti. Vrućina, strast, glad i bijeda okrenuše joj umom. Tako je poludjela da je jednog dana sasvim naga istrčala na Trg sv. Petra, a sve one koje bi susrela ili koji bi je zaustavili molila je neka je odvedu k meni. Čitav je grad znao za tu nesretnu zgodu, i to me je silno jadilo. Zatvorili su tu luđakinju kojoj se razum povratio tek nakon pet godina, ali iz bolnice je izišla da bi po Veneciji moljakala milostinju, jednako kao i sva njena braća, osim najstarijeg, kojeg sam, dvanaest godina kasnije, našao u Madridu gdje je služio kao garzon[23] u tjelesnoj straži Njegova veličanstva Carlosa III.
[23] Garzón, ađutant u španjolskoj tjelesnoj straži.

Od toga je događaja već bila prošla godina dana, ali optužba bi odložena za isti dan kobnog mjeseca srpnja te iste godine 1755. Nad mojom su se glavom nadvili crni i prijeteći oblaci iz kojih samo što nije udario grom. Sud je izdao nalog da me messer grande[24] uhiti živa ili mrtva. To je formula koja se nalazi na svim dekretima o hapšenju koji potječu od tog strašnog trijumvirata. Do časa izvršenja njegovi se nalozi drže u najvećoj tajnosti, a prekršitelji te odredbe kažnjavaju se smrću.
[24] Messer grande (ili: capitan grande), šef policije, koji je uživao više povlastica, među ostalima i tu da nosi crveni plašt. Od 1750. bio je to Mattio Varutti.
Tri ili četiri dana prije blagdana sv. Jakova, čije ime nosim, Marija Magdalena mi pokloni nekoliko lakata srebrne čipke koju sam trebao staviti uoči svog imendana. Otišao sam je posjetiti odjeven u lijepo odijelo, rekavši da ću je sutradan doći zamoliti neka mi posudi novaca, jer više nisam znao kome da se obratim. Ona je još imala onih petsto cekina koje je pohranila kad sam prodao njene dragulje.
Uvjeren da ću sutradan dobiti tu svotu, proveo sam dan igrajući i gubeći, a noću sam na riječ izgubio pet stotina cekina. U praskozorje, osjetivši potrebu da se smirim, pođoh do Erberije. Mjesto zvano Erberia nalazi se na obali Canala Grande koji prolazi kroz grad, a naziva se tako zato što je to zaista trg na kojem se prodaju trave, voće i cvijeće.
Oni koji tako rano odlaze na šetnju Erberijom kažu da idu onamo samo zbog nedužna uživanja da gledaju kako u dvjesta-trista barki stižu sve moguće vrste trava, svakojako voće i, ovisno u godišnjem dobu, cvijeće što ga stanovnici otočića koji okružuju prijestolnicu dovoze i jeftino prodaju krupnim trgovcima koji to uz zaradu preprodaju onim srednjima, a ovi pak skupo preprodaju onim sitnima, a ti po još skupljoj cijeni rasprodaju čitavom gradu. Ali nije istina da venecijanska mladež dolazi na Erberiju prije izlaska sunca samo zbog tog užitka. To im služi tek kao izlika.
Onamo idu muškarci i žene laka života koji su proveli noć po igračnicama, krčmama ili vrtovima, uživajući u trpezi ili bjesomučnom kockanju. Sklonost takvoj šetnji pokazuje da i jedan narod može izmijeniti svoj karakter.
Nekadašnje Venecijance, podjednako tajanstvene u bludničenju kao i u politici, potisnuli su ovi današnji koji se grade kao da za njih nema tajne. Muškarci koji dolaze na trg u društvu žena žele pobuditi zavist sebi ravnih, razmećući se svojim uspjesima. Oni koji dolaze sami nastoje štogod otkriti ili izazvati ljubomoru, a žene dolaze više zato da budu viđene negoli da one štogod vide. Njima veoma godi da pokažu kako se ni od čega ne ustručavaju. Koketeriji ondje nema mjesta, zbog otrcanosti odjeće koju oblače. Reklo bi se da se žene na tom mjestu natječu koja će biti neurednija ne bi li zagolicale radoznalost onih koji će ih vidjeti. Muškarci koji ih vode pod ruku moraju hiniti dosadu izlizane ljubaznosti i praviti se kao da ih nije briga što se nagađa da su dronjci starih haljina u kojima se šepure njihove ljepotice obilježja njihove muške pobjede. Na toj šetnji svi moraju izgledati iznureno kao da jedva čekaju da se svale u postelju.
Nakon po sata šetnje pođoh kući, gdje su svi još uvelike morali spavati. Izvukoh iz džepa ključ, ali on ne bijaše potreban. Vidjeh da su vrata otvorena, a brava razvaljena. Popeh se i nađoh čitavu obitelj na nogama, dok su prostorijom odjekivale jadikovke moje gazdarice. Ona mi reče da je messer grande s grupom žbira silom ušao u njenu kuću, da je sve isprevrtao te da je kazao da traži nekakav sanduk koji je navodno pun soli, što predstavlja znatno krijumčarenje. Znao je da je prethodne večeri unijet taj sanduk. Kazala mi je da je zaista bio iskrcan jedan sanduk, ali da je on pripadao grofu Securu, a u njemu bijaše samo odjeća. Messer grande ga je pretražio i otišao ne rekavši ništa. Pregledao je i moju sobu. Gazdarica je zahtijevala zadovoljštinu, i ja joj, znajući da je u pravu, obećah da ću o tome još istog dana razgovarati s gospodinom Bragadinom. Otišao sam spavati, ali me je uvreda nanesena toj kući toliko pekla da sam prospavao svega dva do tri sata.
Ujutro odoh gospodinu Bragadinu, ispripovjedih mu čitav događaj i zatražih osvetu. Živo mu predočih sve razloge zbog kojih moja čestita gazdarica zahtijeva zadovoljštinu u razmjeru s uvredom, jer zakoni jamče mir svakoj obitelji besprijekorna ponašanja. Pošto sam mu dakle sve iskazao, u nazočnosti njegovih prijatelja, vidjeh da su sva trojica zamišljeni. Mudri mi starac kaza da će mi odgovoriti nakon ručka.
Za tim ručkom, gdje de la Haye nije prozborio nijedne riječi, sva trojica mojih prijatelja bijahu tužni i zabrinuti. Da sam bio pametniji, razabrao bih da je toj utučenosti razlog prijateljstvo što su ga tako vjerno gajili prema meni. Druženje te trojice poštovanih ličnosti sa mnom uvijek je bilo predmet čuđenja za čitav grad. Zaključivali su da to ne može biti prirodno; to je dakle zacijelo posljedica čarolija. Svi bijahu pretjerano pobožni, a u Veneciji ne bijaše većeg slobodnjaka od mene. Kažu da vrlina može biti milostiva prema poroku, ali ga ne može voljeti.
Nakon ručka, gospodin Bragadin me povede u svoj kabinet zajedno s drugom dvojicom prijatelja, koji nikada ne bijahu suvišni. Umjesto da pomišljam na osvetu zbog uvrede što ju je messer grande nanio kući u kojoj stanujem, kaza mi hladnokrvno, neka radije razmislim kako da se sklonim na neko sigurno mjesto.
– Onaj sanduk ispunjen solju – reče – bijaše samo izlika. Oni su htjeli tebe, i mislili su daće te naći. Tvoj anđeo je udesio da te ne nađu, spašavaj se. Osam mjeseci[25] bio sam državni inkvizitor i poznato mi je kako se vrše hapšenja koja taj sud naređuje. Ne razvaljuju se vrata da bi se došlo do sanduka soli. Možda su te i namjerno propustili. Vjeruj mi, dragi sine, smjesta pođi do Fucina, a otud, poštanskim kolima, putuj danju i noću do Firence, i ostani ondje sve dok ti ne javim da se možeš vratiti. Na moju gondolu stavi četiri vesla i odlazi. Ako nemaš novaca, ja ću ti za to vrijeme dati sto cekina. Razboritost zahtijeva da odeš.
[25]... osam mjeseci; toliko je naime trajao mandat državnog inkvizitora koji se birao među članovima Vijeća (jednako kao i »crvenog« inkvizitora).
Odgovorih mu da se ne osjećam krivim ni zbog čega pa ne strahujem od suda i, prema tome, ne mogu poslušati njegov savjet, iako ga smatram veoma razboritim. On mi odvrati da sud državnih inkvizitora može utvrditi da sam kriv i za one zločine za koje ni ja sam ne znam. Potakne me da upitam svoje proročanstvo treba li ili ne treba da poslušam njegov savjet, a ja se izvukoh kazavši mu da pitam samo onda kad sumnjam. Kao posljednji razlog navedoh mu da bih, odlazeći, pokazao strah kojim bih se okrivio, jer nedužan čovjek ne može imati grižnje savjesti, pa stoga nema ni straha.
– Ako je šutnja glavna značajka tog visokog suda – rekoh mu – bit će vam nemoguće danakon mog odlaska saznate jesam li ili nisam pogriješio što sam pobjegao. Ista razboritost koja mi, prema vašim riječima, naređuje da odem, sprečavat će me i da se vratim. Treba li dakle da se zauvijek oprostim od svoga zavičaja?
On me tada pokuša uvjeriti neka barem te noći prespavam u svojim odajama u palači, a ja se još i danas stidim što sam odbio da mu učinim to zadovoljstvo.
Žbiri ne mogu ulaziti u patricijsku palaču, osim ako im sud izričito ne naredi; ali to se nikada ne dešava.
Rekoh mu da bi me ta mjera opreza, zbog koje bih spavao kod njega, štitila samo noću, a da bi me danju mogli naći posvuda, ako već imaju nalog da me uhapse.
– Saznat ćemo – rekoh mu – ali ne smijem se bojati.
Tada se dobri starac ganu rekavši mi da se možda nikada više nećemo vidjeti, a ja ga zamolih za milost neka me ne rastužuje. On na tu molbu malko razmisli, zatim se nasmiješi i zagrli me izgovarajući ovu izreku stoika: Fata viam inveniunt.6
6. Sudba umije da nas vodi. Vergilije, Eneida.
Zagrlih ga roneći suze i odoh, no njegovo se predskazivanje obistini. Nikada ga više nisam vidio. Umro je jedanaest godina kasnije. Iziđoh iz palače bez i najmanje straha u duši, ali s mnogo briga zbog dugova. Nisam smogao snage da odem u Murano da od Marije Magdalene uzmem onih pet stotina cekina koje bih smjesta morao isplatiti onome tko ih je prethodne večeri od mene zaradio; radije sam otišao da ga zamolim neka pričeka još osam dana. Nakon toga pođoh kući i legoh pošto sam, kako sam najbolje znao i umio, utješio gazdaricu i zagrlio njenu kćerku. Bijaše to uveče 25. srpnja 1755.
Sutradan u cik zore u moju sobu uđe messer grande. Jedan jedini trenutak bijaše dovoljan da se probudim, da ga vidim i čujem kako me pita jesam li ja Giacomo Casanova. Čim mu odgovorih da sam ja glavom onaj što ga bijaše spomenuo, on mi naredi da mu predam sve što imam od pismena, bilo svojih, bilo tuđih; da se obučem i da pođem s njim. Upitavši ga u čije mi ime izdaje takav nalog, on mi odvrati da to čini u ime suda.
Riječ sud skameni mi dušu ostavljajući mi samo tjelesnu sposobnost potrebnu da poslušam. Sekreter mi bijaše otvoren; svi moji papiri bijahu na stolu gdje sam pisao, pa mu rekoh da ih može uzeti. Njima je napunio torbu koju mu donese jedan od njegovih ljudi i kaza mi da bih mu također morao uručiti rukopisne knjige koje zacijelo posjedujem. Pokazah mu mjesto gdje su se nalazile, i tada mi postade jasno da je onaj mešetar Manuzzi bio podli doušnik koji me je optužio da imam te knjige, dok se uvukao k meni dodvarajući mi se zbog kupovine dijamanata i, kao što rekoh, da će udesiti da prodam te knjige. Bila je to Salomonova ključna kost, Zecorben, jedan Picatrix, jedno pozamašno uputstvo o planetarnim satima za stvaranje mirisa i prizivanja neophodnih za razgovor sa svakovrsnim demonima. Oni koji su znali da posjedujem te knjige smatrali su me čarobnjakom, a mene to nije smetalo. Messer grande mi uze i one knjige što sam ih imao na noćnom ormariću: Ariosta, Horacija, Petrarku, Vojnog filozofa,[26] Kartuzijanskog vratara i onu Arotinovu knjižicu o sladostrasnim stavovima, koju je Manuzzi također prijavio, jer messer grande zatraži i nju. Taj doušnik je izgledao kao čestit čovjek, što je za njegov poziv neophodna vrlina; sin mu se obogatio u Poljskoj oženivši se nekom Opeskom koju je, prema nekim tvrdnjama, navodno umorio, ali ja o tome ništa ne znam, pa čak i ne vjerujem, mada znam da bi bio u stanju to i učiniti.
[26] Salomonoua ključna kost, naslov jedne magijske knjige koju se lažno pripisivala kralju Salomonu. – Zecorben (Žohar). poznat i kao midraš rabi Šimuna ben Johaja, pseudoepigrafsko djelo u kome su navodno sadržana božanska otkrića što ih je rabi Ben Johaj saopćio svojim učenicima. Prvi ga je objavio kabalistički pisac Moses de Leon u Španjolskoj u 13. stoljeću. Na latinski je prevedeno 1677, a bilo je veoma rašireno među pristalicama kabale. – Picatrix, tajanstveni rukopis koji je bez sumnje služio za prizivanje đavola. (Spominje ga Rabelais u svom Pantagruelu, III, 23.) – Uputstvo o planetarnim satima, jedna od mnogobrojnih planetarnih knjiga onoga doba. U tim se knjigama govorilo o mogućnosti predskazivanja pojedinih stvari i prizivanja duhova prema konstelaciji planeta. – Vojni filozof, rukopis što ga je kasnije preradio Jacques - André Naigeon i
objavio pod naslovom: Vojni filozof ili teškoće o religiji što ih jedan bivši oficir predlaže velečasnom Malebrancheu (London, 1768).
Dok je messer grande tako žnjeo moje rukopise, knjige i pisma, ja sam se nesvjesno, ni brzo ni sporo, oblačio; umio sam se, obrijao, počešljao, te stavio na se čipkanu košulju i lijepo odijelo i ne razmišljajući, a pri tom nisam izgovorio ni jedne jedine riječi; messer, koji me ni časka nije ispuštao iz vida, nije mi se usuđivao prigovoriti što se oblačim kao da idem na pir.
Izišavši iz svoje sobe iznenadih se videći u prostoriji trideset ili četrdeset žbira. Ukazali su mi čast vjerujući da će ih toliko biti potrebno za moje hapšenje, iako bi bila dovoljna svega dvojica, prema onom aksiomu: Ne Hercules quidem contra duos7. Neobično je da u Londonu, gdje su svi hrabri, upotrebljavaju samo jednog čovjeka za hapšenje nekog drugog, dok ih u mojoj miloj domovini, gdje su ljudi kukavice, dovode čak po trideset. Razlog je možda u tome što se kukavica, prisiljen da napada, zacijelo više boji negoli napadnuti, a napadnuti, iz istoga razloga, može postati hrabar; i zaista često se dešava da se u Veneciji jedan jedini čovjek brani od dvadesetorice žbira, te da pobjegne nakon što ih je premlatio. U Parizu sam pomogao jednome od mojih prijatelja da umakne četrdesetorici redarstvenika koje smo natjerali u bjekstvo.
7. Ni Herkul se ne odupire dvojici (protivnika). Grčka uzrečica.
Messer grande me posadi u jednu gondolu gdje se smjesti pored mene, zadržavši svega četvoricu ljudi, dok je ostale otpustio. Stigavši kući, zatvori me u jednu sobu pošto me je ponudio kavom, koju sam ja odbio. Tamo sam proveo četiri sata, spavajući i budeći se svakih četvrt sata kako bih se pomokrio; veoma neobična pojava, jer nisam znao za bolesti mjehura.
Bijaše užasno vruće, a nisam ni večerao; usprkos tome, mokraćom sam ispunio dvije noćne posude. Nekoć sam već bio iskusio da iznenađenje uzrokovano potištenošću na mene djeluje poput nekog jakog narkotika, ali tek sam u toj prilici saznao da to tjera na mokrenje. Sve to prepuštam liječnicima. U Pragu, gdje sam prije šest godina objelodanio to svoje bjekstvo iz tamnice,[27] dobrano sam se nasmijao saznavši da su lijepe dame smatrale da je opis te činjenice svinjarija koju sam mogao izostaviti. Ja bih to možda izostavio kad bih govorio s nekom damom; ali općinstvo nije dama, i ja ga volim poučiti. Osim toga, to nije svinjarija; nema tu ničeg nečistog, ni smrdljivog, mada nam je to zajedničko sa svinjama, jednako kao i jedenje i pijenje, što nikada ne nazivamo svinjarijom.
[27] Povijest moga bijega iz tamnica Mletačke Republike što ih zovu Piombi, napisana u Duxu u Čečkoj 1787. godine izišla je »u Leipzigu kod plemenitog von Schonfelda« 1788. godine, a samo je štampana u Pragu. Casanova je u rukopisu precrtao »četiri godine« i zamijenio sa »šest godina«, što je dokaz da je taj dio Povijesti svoga života napisao 1792. a proširio 1794. godine.
Po svoj prilici, istovremeno dok je moj prestrašeni duh zacijelo pokazivao znake onemoćalosti zbog prezasićenja njegove sposobnosti mišljenja tako je i moje tijelo, kao da se nalazi u kakvoj preši, moralo izlučivati dobar dio tekućina koje neprekidnim optjecanjem pokreću našu sposobnost mišljenja; i evo kako jedno strašno iznenađenje može dovesti do iznenadne smrti i, očuvaj nas bože, poslati nas u raj, jer to može krvi iščupati dušu.
Na glas zvona Terze[28] uđe poglavar žbira i reče mi da ima nalog da me stavi pod olovo. [29] Pođoh za njim. Ukrcasmo se u drugu gondolu i, nakon dugog obilaženja po malim kanalima, uđosmo u veliki i iskrcasmo se na Zatvorskoj obali. Pošto smo se dugo uspinjali stubama, prijeđosmo preko jednog povišeg i zatvorenog mosta, koji spaja tamnice i duždevu palaču iznad kanala što ga nazivaju rio del palazzo. S druge strane tog mosta prijeđosmo jednu galeriju, uđosmo u jednu sobu, zatim u drugu, gdje me pokaže nekom čovjeku odjevenom u patricijsko ruho, koji me pogleda a zatim mu reče:
[28]... na glas zvona Terze. – La campana di Terza, jedno od zvona na zvoniku crkve sv. Marka, koje je pozivalo na okup gradske oce; vrijeme koje je odbijalo mijenjalo se prema godišnjem dobu, od 12 do 17 sati po talijanskom vremenu.
[29] Pod olovo. – Piombi, tamnice smještene pod krovom Duždeve palače koji je pokriven olovnim pločama, uspostavljene su 1561. godine. Oko 1850. godine još su se mogli vidjeti njihovi ostaci.
– E quello; mettetelo in deposito.8
8. To je taj, stavite ga u pritvor.
Ta ličnost bijaše tajnik gospode inkvizitora, circospetto[30] Domenico Cavalli, koji se izgleda stidio da u mom prisustvu govori venetski, jer je nalog o mom hapšenju izgovorio na toskanskom jeziku. Tada me messer grande preda tamničkom čuvaru, koji bijaše tu sa svežnjem ključeva u ruci, te me ovaj u pratnji dvojice žbira povede uza dva mala stubišta, duž jedne galerije, zatim kroz još jednu koja bijaše odvojena zaključanim vratima, pa kroz još jednu na kraju koje drugim ključem otvori vrata kroz koja uđoh u jedan velik, odvratan i prljav ćumez, dugačak šest a širok dva hvata, šturo osvijetljen svjetlom što je dopiralo kroz jedan visoki prozorčić. Pomislih da mi je to zatvor, ali se prevarih. Onaj čovjek, a bijaše to tamničar, zgrabi jedan velik ključ, otvori debela vrata okovana željezom, visoka tri i po stope, koja su u sredini imala okruglu rupu promjera osam palaca, i naredi mi da uđem, upravo u trenutku kad sam pažljivo razgledavao nekakvu gvozdenu napravu u obliku konjske potkove usađenu u čvrstu pregradu; bila je palac debela a od jednog do drugog svog usporednog završetka imala je promjer pet palaca. Razmišljao sam o njenoj namjeni, kad mi on smiješeći se kaza:
[30] Circospetto, kurtoazni naziv za tajnike Senata i Vijeća desetorice. Ostalim tajnicima davan je naslov fedelissimo. Circospetti su imali pravo da nose crni patricijski plašt iako su bili cittadini, tj. obični građani, a ne patriciji.
– Vidim, gospodine, da biste rado odgonetnuli čemu služi ova naprava, a ja vam to mogureći. Kad Njihova gospodstva narede da se netko zadavi, onda se on posadi na jedan stočić, leđima okrenutim prema toj ogrlici, a glava mu se smjesti tako da mu ova ogrlica obuhvati polovinu vrata. Jedan svileni konopac, koji mu obuhvaća drugu polovinu, svojim je krajevima provučen kroz ovu rupu i vodi do jednog točka na koji se ti krajevi pričvrste, a jedan čovjek ga okreće sve dok mušterija ne preda dušu Gospodu, jer, hvala bogu, ispovjednik ga ne napušta sve dok nije mrtav.
– To je veoma dovitljivo, i mislim, gospodine, da upravo vi imate čast okretati taj točak.
On mi ne odgovori. Budući da sam bio visok metar i osamdeset sedam centimetara, dobrano se prignuh kako bih mogao ući; i on me zatvori. Kad me je kroz rešetku upitao šta želim jesti, odgovorih mu da još nisam o tome razmislio. Otišao je zatvorivši sva ona vrata.
Snužden i pokunjen, stavih laktove na visinu oslonca rešetke. U svim je smjerovima mjerila dvije stope, a bijaše izukrštana sa šest gvozdenih sipki debljine jednog palca, koje su tvorile šesnaest četvrtastih rupa od pet palaca. Ona bi u ćeliju puštala dovoljno svjetlosti da jedna četvrtasta greda koja je, stopu i po široka, držala cijelo zdanje a ulazila je u zid ispod onog prozorčića upravo sučelice meni, nije stajala na putu svjetlu što je prodiralo u onaj ćumez. Obišavši taj grozni zatvor, prignute glave, jer bijaše visok samo pet i po stopa, gotovo pipajući utvrdih da on čini tri četvrtine kvadrata od dva hvata. Ona četvrtina koja mu je nedostajala zaista je bila nekakva komorica u koju je mogao stati jedan krevet, ali ne nađoh ni postelje, ni sjedalice, ni stola, ni bilo kakva namještaja osim jednog suda za nuždu i jedne daske, široke jednu stopu, pričvršćene o zid, četiri stope iznad poda. Onamo stavih svoj lijepi ogrtač podstavljen svilom, svoje krasno odijelo, koje obukoh prvi put u tako nezgodno vrijeme, i vezeni španjolski šešir s bijelom perjanicom. Bijaše užasno vruće. U toj obamrlosti moje duše priroda me sama nagna na rešetku, jedino mjesto gdje sam mogao otpočivati naslonjen na laktove; prozorčića nisam mogao vidjeti, ali sam vidio svjetlost što je osvjetljavala onaj ćumez, i štakore krupne poput kunića koji su onuda šetali. Te gnusne životinje, koje bez jeze nisam mogao ni gledati, dolazile su sve do moje rešetke ne pokazujući ni najmanjeg straha. Pomoću jednog unutarnjeg kapka brzo zatvorih onaj okrugli otvor usred vrata, jer njihova bi mi posjeta sledila krv. Zapavši u najdublje sanjarenje, ruku još uvijek prekrštenih na osloncu, provedoh tamo osam sati, nepomičan, u tišini, i uopće se ne pomakoh.
Na zvuk dvadeset i prvog sata počeh se zabrinjavati što nitko ne dolazi da me pita hoću li jesti, što mi ne donose postelju, stolicu, ili barem kruha i vode. Nisam imao teka, ali mi se činilo da se to ne bi trebalo znati; nikada u životu usta mi ne bijahu tako gorka; međutim uvjeravao sam sebe da će se do kraja dana ipak netko pojaviti; ali kad začuh gdje odzvanjaju dvadeset četiri sata, pomahnitah, urlajući, topćući nogama, kipteći i poprativši vikom jalovu buku na koju me nagna moj strašni položaj. Nakon više od jednog sata takvog bjesomučnog truda, ne videći nikoga, nemajući ni najmanjeg znaka po kojemu bih mogao pretpostaviti da bi tkogod mogao čuti moje mahnitanje, obavijen tminom, zatvorih rešetku, bojeći se da štakori ne uskoče u ćeliju. Ispružih se na pod umotavši kosu maramicom. Tako nemilosrdno prepuštanje nije mi izgledalo vjerojatno, čak i kad bi odlučili da me umore. Ispitivanje onoga što sam mogao počiniti kako bih zavrijedio tako okrutan postupak stvar je tek jednog trenutka, jer pravi razlog mom hapšenju nikako nisam mogao dokučiti. Ja, kao veliki slobodnjak, smioni govornik, čovjek koji misli samo o tome kako da uživa život, nisam mogao utvrditi da sam kriv, ali videći da usprkos tome sa mnom postupaju kao s krivcem, pošteđujem čitaoca svega onoga što me bijes, srdžba i očajanje nagnaše da kažem i pomislim protiv užasnog despotizma koji me ugnjetavao. Međutim, mračni bijes i tuga koja me razdirala, te tvrdi pod na kojem sam ležao, sprečavahu me da zaspim. Moje prirodno ustrojstvo trebalo je sna, a kad je pojedinac kojeg ono pokreće mlad i zdrav, ono umije sebi osigurati sve što mu treba, i bez potrebe da o tome razmišlja.
Probudi me ponoćno zvono. Grozno buđenje koje nas tjera da zažalimo za ništavnošću ili obmanama sna. Nisam mogao vjerovati da sam proveo tri sata a da nisam osjećao nikakve boli. Ne mičući se, ležeći na lijevom boku, ispružih desnu ruku da dohvatim maramicu, jer sam u sjećanju bio siguran da sam je onamo stavio. Pipajući rukom, bože! kojeg li užasa kad naiđoh na neku drugu ruku, hladnu poput leda. Strava mi proleti od glave do pete, a kosa mi se naježi. Nikada me u čitavom mom životu nije obuzeo takav strah, niti sam ikada vjerovao da je to moguće. Tako sam proveo tri-četiri minute nepomičan i kao oduzet. Vrativši se malo k svijesti, stadoh se uvjeravati da je ta ruka koju sam kanda dotaknuo tek nekakav izmišljeni predmet; s tom čvrstom nadom ponovo pružih ruku na isto mjesto i naiđoh na istu onu ruku pa je, obuzet grozom, i prodorno kriknuvši stisnuti i pustih povukavši svoju ruku. Uzdrhtah, ali postavši gospodar svoga rasuđivanja, pomislih da su to pored mene stavili neki leš dok sam spavao, jer bijah gotovo siguran da na podu ne bijaše ničega kad sam onamo legao. Odmah zamislih tijelo nekog nedužnog nesretnika kojega su zadavili, te su ga tako stavili pored mene da ga nađem kad se probudim, kao primjer sudbine koju i sam treba da očekujem. Na tu se pomisao izbezumih. Treći put prinijeh svoju ruku onoj šaci, zgrabih je i u istom trenutku htjedoh ustati kako bih k sebi privukao leš da se uvjerim u svu grozotu te činjenice; ali htijući se osloniti na lijevi lakat, ona ista hladna ruka koju sam držao oživi, povuče se i začas sam se u svom velikom čudu uvjerio da u svojoj desnici ne držim nikakvu drugu ruku doli svoju ljevicu koja je, ukočena i odrvenjela, postala nepokretna, bešćutna i hladna, a sve to zbog meke, gipke i ugodne postelje na kojoj sam jadan počivao.
Ta pustolovina, iako komična, nije me razvedrila. Ona me naprotiv navela na najcrnja razmišljanja. Primijetio sam da se nalazim na mjestu gdje stvarnost zacijelo izgleda kao san, kad laž izgleda kao istina; gdje razum mora da izgubi polovinu svojih sposobnosti; gdje uslijed poremećene mašte razum mora pasti žrtvom bilo maglovite nade bilo groznog očajanja. Odmah odlučih da u tom budem na oprezu, i prvi put u svom životu, u tridesetoj godini, prizvah u pomoć filozofiju, čije sam sve klice nosio u duši, a još mi se ne bijaše pružila prilika da o njima povedem računa niti da ih upotrijebim. Vjerujem da najveći dio ljudi umire a da nikada nisu pravo razmišljali. Do osam sati[31] ostadoh sjedeći. Javljala se svjetlost novog dana, sunce je moralo granuti u devet i četvrt, i nikako da taj dan svane. Neki predosjećaj koji mi se činio nepogrešiv uvjeravaše me da će me poslati kući. Gorio sam od osvetničkih želja koje nisam zatomljivao. Već sam se vidio na čelu naroda kako obaram vladu i istrebljujem gospoštiju. Sve je trebalo biti pretvoreno u prah i pepeo. U svojoj se mašti nisam zadovoljavao samo time da krvnicima naređujem pokolj svojih ugnjetača već sam i ja sam morao omastiti ruke njihovom krvlju. Takav je eto čovjek. On i ne sluti da to iz njega ne govori razum već srdžba, njegov najgori neprijatelj.
[31] U Veneciji se, kao što smo već napomenuli, vrijeme računalo od zalaska sunca. To treba imati na umu uvijek kad se spominju sati.
Čekao sam manje negoli sam se nadao. U osam i po sati, duboku tišinu tog mjesta, tog pakla čovječanstva, poremeti škripa zasuna u predvorjima hodnika kojima je trebalo prijeći da se dođe do moje ćelije. Pred rešetkama ugledah tamničara koji me upita jesam li imao dovoljno vremena da razmislim što ću jesti. Čovjek je veoma sretan kad se drzovitost podlaca sakrije iza krinke podrugivanja! Odgovorih mu da želim juhu s rižom, kuhano meso, pečenje, kruha, vode i vina. Vidjeh da se prostak začudio što ne čuje jadikovke koje je očekivao. Otišao je, ali se za četvrt sata vrati da mi kaže kako ga čudi što ne želim krevet i sve što mi je potrebno.
– Varate se – kaza mi – ako zamišljate da ste ovamo dovedeni samo za jednu noć.

– Donesite mi dakle sve što vam se čini da mi je potrebno.
– Kamo da pođem? Evo olovke i papira. Sve mi napišite.
Napismeno mu naznačih mjesto kamo treba da mi ode po krevet, košulje, čarape, kućni haljetak, papuče, kape, naslonjač, stol, češljeve, zrcala, britve, rupčiće, knjige koje mi messer grande bijaše oduzeo, tintu, pera i papir. Kad sam mu sve to pročitao, jer ta ništarija nije umjela čitati, kaza mi neka precrtam knjige, tintu, pera, zrcalo, britvu, jer je sve to odredbama zabranjeno u Piombima, te zatraži od mene novac kako bi mi kupio ručak. Imao sam tri cekina i dadoh mu jedan. Izišao je iz onog ćumeza, a sat kasnije čuh ga kako odlazi. U taj sat, kao što sam kasnije doznao, poslužio je sedmoricu drugih zatvorenika što su gore čamili u međusobno udaljenim ćelijama, kako bi im se spriječilo svako saobraćanje.
Oko podneva pojavi se tamničar u pratnji petorice žbira kojima je bila dužnost da poslužuju državne zatvorenike. Otvorio je ćeliju kako bi unio pokućstvo koje sam naručio i ručak. Krevet postaviše u onu komoricu, ručak mi staviše na jedan stolić. Pribor za jelo sastojao mi se od jedne žlice od bjelokosti koju je kupio za moj novac, budući da su viljuška i nož bili zabranjeni kao i svako drugo metalno oruđe.
– Naredite – reče mi – šta želite sutra jesti, zato što ovamo mogu dolaziti svega jednomdnevno, u svitanje. Presvijetli tajnik mi je naložio da vam kažem da će vam on poslati dolične knjige, jer su one koje vi želite imati zabranjene.
– Zahvalite mu na milosti koju mi je učinio zatvorivši me samog.
– Učinit ću vam tu uslugu, ali griješite što se tako izrugujete.
– Ne izrugujem se jer čini mi se da je bolje biti sam nego sa zlikovcima kojih ovdjezacijelo ima.
– Kakvi zlikovci, gospodine?! To bi mi bilo veoma krivo. Ovdje su samo čestiti ljudi, kojemeđutim treba odvojiti od društva zbog razloga koji su poznati samo Njihovim gospodstvima. Stavljeni ste sami kako bi vas se još više kaznilo, a vi želite da u vaše ime zahvaljujem!
– Nisam to znao.
Taj neznalica bijaše u pravu, a ja sam toga postao i suviše svjestan već nekoliko dana kasnije. Priznao sam da je čovjek, zatvoren sam, i u nemogućnosti da se ma čim bavi, sam samcat u gotovo sasvim mračnom prostoru, gdje ne vidi, i gdje samo jedanput dnevno može gledati onoga koji mu donosi jelo, a ne može ni uspravno hodati, najnesretniji smrtnik. On želi pakao, ako u njega vjeruje, samo da bude u društvu. Ovdje sam tako daleko dotjerao da sam priželjkivao i društvo ubojice, luđaka, bolesnika što zaudara, čak i medvjeda. U tamnici samoća tjera u očaj; ali da bi to čovjek znao, mora to iskusiti. Ako je zatvorenik književnik, neka mu se da pribor za pisanje i papira, i njegova se nesreća smanjuje za devet desetina.
Nakon tamničareva odlaska, stol postavih pored one rupe kako bih došao do malko svjetlosti i sjedoh ručati uz slabašno svjetlo što je dopiralo kroz prozorčić, no uspio sam progutati tek nešto malo juhe. Već četrdeset pet sati natašte, nije ni čudo što sam obolio. Taj sam dan proveo u naslonjaču, očekujući sutrašnji dan i pripremajući duh za čitanje knjiga koje mi bijahu milostivo obećali. Noć provedoh ne mogavši zaspati zbog neugodne buke što su je štakori stvarali u ćumezu, a u društvu sata na zvoniku Sv. Marka, koji mi se zbog zvonjave činio kao da se nalazi u mojoj sobi. Jedna vrst mučenja, o kojoj će malo mojih čitalaca moći tačno suditi, zadavaše mi nepodnošljivu muku; bijaše to milijun buha koje su davale sebi oduška po čitavom mom tijelu, željne moje krvi i kože koju su tako požudno bole da ni u snu ne bih pomislio da je to uopće moguće. Zbog tih prokletih insekata sav sam se svijao, dobivao grčeve, a uz to su mi još i trovali krv.
U cik zore pojavi se Lorenzo – tako se naime zvao tamničar – dade mi namjestiti postelju, pomesti, počistiti, a jedan od žbira doda mi vode da se operem. Htjedoh izići u onaj ćumez, ali mi Lorenzo kaza da to nije dopušteno. Dao mi je dvije debele knjige, a ja se suzdržah od toga da ih otvorim budući da nisam bio siguran da bih mogao zatomiti prvi poriv srdžbe što bi ga one mogle izazvati, a što bi doušnik sigurno saopćio. Otišao je, pošto mi je ostavio hranu i izrezao dva limuna.
Pošto sam na brzinu pojeo juhu dok je još bila topla, postavih jednu knjigu na svjetlo što je dolazilo sa prozorčića i kroz otvor, te vidjeh da ću lako čitati. Pogledah naslov i vidjeh da je to Mistični grad sestre Marije od Isusa zvane d'Agrada. Nisam imao ni pojma da postoji takva knjiga. Druga bijaše od nekakvog jezuita kome sam zaboravio ime.[32] On je osnovao nekakvo novo i naročito obožavanje, i to izravno srca našega gospoda Isusa Krista. Od svih ljudskih dijelova našeg božanskog posrednika, prema tom piscu, naročito je trebalo obožavati upravo taj dio; doista neobična pomisao jedne lude neznalice, te me to čitanje uzbuni još na prvoj stranici, jer mi srce nije izgledalo kao nekakva šupljina koja zaslužuje veće poštovanje od pluća. Onaj mistični grad više me je zanimao.
[32] Mistični grad sestre Marije od Isusa zvane d'Agrada, to je mistični napis La mistica ciudad de Dios redovnice Marije de Agreda, poznate pod svjetovnim imenom Maria Coronel (umrla 1729). U toku 17. i 18. stoljeća ta je knjiga mnogo napadana, pa je čak do 1748. bila i na indeksu. – ... jezuita kome sam zaboravio ime: na margini rukopisa sam je Casanova napisao da je to Caravita. Međutim, među Caravitinim djelima nema nijednoga na koje bi se moglo odnositi ovo što Casanova o njemu kaže. Neki misle da je zapravo riječ o knjizi jezuita Jeana Croiseta (1656–1738) Privrženost presvetom srcu (prvo izdanje 1689).
Pročitao sam sve ono što je mogla dati na svijet nastranost užarene mašte nekakve pobožne, sjetne španjolske djevice, zatvorene u samostanu, koja je za voditelje svoje savjesti imala neznalice i laskavce. Sve te maglovite i čudovišne vizije bijahu ukrašene imenom otkrivenja; kao veoma prisna prijateljica presvete djevice, a uz to i zaljubljena u nju, ona je od samoga boga primila nalog da napiše životopis njegove božanske majke. Potrebna uputstva, koja nitko nigdje nije mogao pročitati, pružio joj je Duh sveti.
Započinjala je dakle priču o Majci božjoj ne od časa njena rođenja već od časa njenog bezgrešnog začeća u utrobi svete Ane. Ta sestra Maria d'Agrada bijaše nadstojnica nekog samostana franciskanki što ga je sama osnovala u svom gradiću. Pošto je potanko opisala što je sve njezina uzvišena junakinja radila u materinoj utrobi, kazala je da je u vrijeme kad su joj bile tri godine mela kuću uz pomoć devet stotina slugu koji su svi odreda bili anđeli, a bog joj ih je namijenio, stavivši ih pod osobno zapovjedništvo njihova vlastita poglavara Mihajla, koji je služio za uzajamno saobraćanje između nje i boga. Najčudnije je pak to što i razuman čitalac, kad mu takva knjiga dopadne ruke, mora priznati da fanatični pisac nije ni na tren pomišljao da izmišlja. Jer izmišljanje ne može ići tako daleko. Sve je napisano u dobroj vjeri i s dubokim osvjedočenjem. To je vizija zanesena duha koji opijen bogom, bez trunke gordosti, vjeruje da otkriva ono što mu je nadanuo Duh sveti. Ta knjiga bijaše štampana s odobrenjem inkvizicije. Nisam mogao k sebi od čuđenja. Daleko od toga da u mom duhu pobudi iskru pobožnosti ili vjerske revnosti, to me je djelo dovodilo u iskušenje da izmišljenim smatram sve što imamo mistično i dogmatsko.
Duh te knjige i njoj sličnih ne ostaje bez posljedica. Čitajući je, čitalac duha tankoćutnija i sklonija čudesnosti no što bijaše moj dolazi u opasnost da i on, poput te djevice, postane vizionar i grafoman. Potreba da se nečim bavim nagnala me da čitavu jednu nedjelju provedem nad tim remek-djelom pomahnitalog duha. O tome ništa ne kazah priglupom tamničaru, ali me opatičine tlapnje stadoše sve strasnije opsjedati. Čim bih zaspao, zamjećivao bih kugu koju sestra d'Agrada bijaše posijala u mom duhu, onemoćalom od sjete i slabe ishrane. Kad sam ih budan opetovao, moji me neobični snovi nasmijavahu, pa me je spopadala želja da ih napišem, i da sam imao sve što mi je za to bilo potrebno, možda bih gore stvorio još gluplje djelo negoli je ono koje mi bijaše poslao gospodin Cavalli. Tada sam uvidio koliko se varaju oni koji ljudskom duhu pridaju nekakvu snagu; ona je tek relativna, a čovjek koji bi se dobro proučio našao bi u sebi samo slabost. Uvidjeh da je zaista lako poludjeti, iako se rijetko dešava da čovjek poludi. Naš um je poput topovskog baruta, koji se veoma lako može upaliti, ali se nikada sam ne upali, već jedino ako ga netko potpali; ili poput čaše, koja se nikada neće razbiti ako je netko ne razbije. Knjiga te Španjolke je upravo ono što je potrebno da čovjek poludi; ali da bi taj otrov djelovao, valja ga staviti samoga u tamnicu i lišiti svakog drugog zanimanja.
U mjesecu studenome 1767, idući iz Pamplone za Madrid, Andrea Capello, moj vozar, zaustavio se zbog ručka u nekom gradiću Stare Kastilije. Videći njegovu otužnost i ružnoću, dođe mi želja da mu doznam ime. Oh! kako li se nasmijah kad mi kazaše da je to Agrada! Dakle tu je, rekoh u sebi, glava one lude svetice dala na svijet svoje remek-djelo. Da nikada nisam imao posla s gospodinom Cavallijem, nikada ga ne bih bio upoznao! Neki stari svećenik, koji me uvelike štovao, čim ga zapitah o postojanju te sretne prijateljice majke njena tvorca, pokaza mi mjesto gdje je ona pisala, uvjeravajući me da su i otac, i majka, i sestra te božje biografkinje svi odreda bili sveci. Reče mi, a bijaše to istina, da je Španjolka zahtijevala od Rima njenu kanonizaciju, zajedno sa kanonizacijom blaženoga Pallafoxa. Možda je upravo taj mistični grad nadahnuo nadarenost oca Malagride da napiše Život svete Ane[33] koji mu je također u pero kazivao Duh svesti; ali jadni je jezuit zbog toga morao podnijeti mučeništvo a to je još bolji razlog da mu se pribavi kanonizacija ako red ponovo uskrsne i vrati se svom pređašnjem sjaju.[34] Nakon devet ili deset dana nisam više imao novaca. Lorenzo me upita kamo treba da ode po njega, a ja mu lakonski odgovorih: nikuda. Moja šutnja ne dopade se tom neznalici, lakomom i brbljavom. Sutradan mi reče da mi sud dodjeluje pedeset soldi dnevno, kojima bi on trebao biti blagajnik i o čemu bi me izvještavao svakoga mjeseca te bi prema mome nahođenju koristio te moje ušteđevine. Rekoh mu neka mi dvaput tjedno donosi Leidenske novine[35] a on mi odgovori da to nije dozvoljeno. Sedamdeset pet livri bijaše više no što mi bijaše potrebno, zato što više nisam mogao jesti. Velika vrućina i neishranjenost zbog lošeg jela iznuriše mi živce. Bijaše to doba nesnosne pasje žege; žestina sunčevih zraka što su udarale na olovo kojim je bio pokriven krov tamnice, držala me kao u kakvoj kupelji; znoj što se cijedio iz moje kože kapao je na pod lijevo i desno od naslonjača, gdje sam sjedio posve gol.
[33] Život svete Ane (La vida de gloriosa santa Ana), mistično djelo isusovca Gabriela Malagride, napisano u zatvoru (1759–1761), nikada nije štampano. Stavljeno je na indeks. Malagrida je zadavljen, a tijelo mu je spaljeno na lomači po nalogu inkvizicije godine 1761. navodno zato što je napisao to djelo. Međutim, pravi je razlog optužbe bio da je savjetovao da se izvrši atentat na portugalskog kralja (1758) i da je prorokovao kraljevu smrt.
[34] Isusovački red ukinuo je godine 1773. Klement XIV, a ponovo ga je uspostavio Pio VIII godine 1814.
[35] Leidensce novine – »Neobične novosti iz raznih krajeva«, nazvane Leidenske novine, prema imenu holandskog grada gdje su štampane još od 1680. godine.
Budući da za tih petnaest dana što sam se tamo nalazio uopće nisam imao stolicu, pođoh jednom i pomislih da ću umrijeti od boli koje su mi dotad bile nepoznate. Uzrokovali su ih hemoroidi. Tamo sam dobio tu okrutnu bolest od koje se više nisam izliječio. To je uspomena koja me s vremena na vrijeme podsjeća na njen uzrok, ali mi zbog toga nije nimalo draža. Ako nas ljekarstvo ne može poučiti lijekovima što liječe više bolesti, barem nam može pružiti pouzdane načine da ih steknemo. Međutim, tom sam bolešću u Rusiji pribavio sebi ugled. Kad sam deset godina kasnije bio tamo, o njoj se toliko govorilo, da se uopće nisam usudio potužiti na nju. Ista stvar desila mi se i u Carigradu kad sam imao hunjavicu i kad sam se na nju potužio u prisustvu jednog Turčina; on nije ništa kazao, ali je u sebi pomislio da je pseto poput mene nije dostojno.
Istog mi dana jaka drhtavica nagovijesti da sam obolio od groznice. Ostadoh u postelji, a i sutradan ne kazah ništa o tome; ali nakon dva dana, kad Lorenzo nađe netaknutu hranu, zapita me kako mi je.
– Veoma dobro.
– Ne, gospodine, jer ne jedete. Vi ste bolesni, i vidjet ćete velikodušnost suda, koji ćevam besplatno dati liječnika, ljekarstva, lijekove i vidara.
Tri sata kasnije vidjeh ga, bez ikakve pratnje, sa svijećom u ruci, kako predvodi jednu ozbiljnu osobu čija mi ružna fizionomija otkri liječnika. Držala me groznica koja mi je već tri dana žegla krv. On me ispita, a ja mu odgovorih da s ispovjednikom i s liječnikom uvijek govorim bez svjedoka. Kazao je Lorenzu neka iziđe. Lorenzo ne htjede, te doktor ode rekavši mi da se nalazim u smrtnoj opasnosti. To sam upravo i želio. Stanovito zadovoljstvo osjećao sam i zbog tog svog koraka koji je nemilosrdnim tiranima što su me ovdje držali mogao ukazati na njihov neljudski postupak.
Četiri sata kasnije začuh buku kračuna. Uđe liječnik, sam, držeći baklju u ruci, a Lorenzo ostade napolju. Bijah u najvećoj ravnodušnosti koja mi osiguravaše istinski počinak. Pravi bolesnik lišen je mučne dosade. Bi mi drago videći napolju onoga podlaca kojega nisam mogao podnositi nakon onog njegovog objašnjenja o namjeni željezne ogrlice.
U nepunih četvrt sata o svemu obavijestih liječnika.
– Ako želite ozdraviti – reče mi – valja se otarasiti tuge.
– Napišite mi za to recept i odnesite ga jedinom apotekaru koji ga može spremiti.Gospodin Cavalli je slab liječnik koji mi je dao srce Isusovo i mistični grad.
– Lako je moguće da su vam te dvije ljekarije izazvale groznicu i hemoroide. Neću vasnapustiti.
Otišao je, pošto mi je sam dugo miješao limunadu te me zamolio da je često pijem. Noć provedoh drijemajući i sanjajući mistična čudesa.
Sutradan, dva sata kasnije nego obično, vidjeh ga s Lorenzom i nekim vidarom koji mi pusti krv. Ostavio mi je nekakav lijek, za koji mi reče neka ga uzmem uveče, i jednu bocu juhe.
– Dobio sam odobrenje – reče mi – da vas dadem premjestiti u onaj ćumez, gdje nijetako vruće kao ovdje, jer tu se čovjek guši.
– Odustajem od te milosti, jer se užasavam štakora o kojima vi ne znate i koji bi zacijelodošli i u moju postelju.
– Kojeg li jada! Rekao sam gospodinu Cavalliju da vas je zamalo ubio onim svojimknjigama, a on mi kaza da mu ih vratim i umjesto njih daje vam Boecija.[36] Evo ga.
[36]... daje vam Boecija; bez sumnje traktat Dc c.omolatione philosophiae što ga je Boecije (480–524) i sam napisao u zatvoru.
– To je autor koji vrijedi više negoli Seneka, i zahvaljujem vam.
– Ostavljam vam štrcaljku i vode od ječma, pa se zabavljajte klistirima.
Četiri me je puta posjetio i izvukao iz pogibli. Ponovo sam dobio tek. Na početku rujna već sam se dobro osjećao.
Osim užasne žege, buha i dosade, jer nisam uvijek mogao čitati Boecija, nisam trpio nikakvog drugog pravog zla. Lorenzo mi kaza da imam pravo izići iz ćelije da se umijem dok mi se namješta krevet i dok se mete, što je bio jedini način da se smanji broj buha koje me izjedahu. To je bila milost. Tih sam osam ili deset minuta iskoristio da se žustro prošetam: prestrašeni štakori ne usuđivahu se pomoliti. Tog istog dana kad mi je Lorenzo dopustio to olakšanje, podnio mi je i račun o mom novcu. Izišlo je da mi duguje dvadeset pet ili trideset livri, ali mi nije bilo dopušteno da ih stavim u svoju kesu. Ostavio sam ih njemu, rekavši neka mi za to plati mise. On mi zahvali, ali tako da je on sam taj svećenik koji će ih izmoliti. Tako sam činio svakoga mjeseca, a nikada ne vidjeh nikakve potvrde ni od kakvog svećenika; sigurno je da je Lorenzo učinio ono što je najmanje nepošteno, prisvojivši moj novac, a mise mi je zacijelo on sam odslužio u krčmi.
I tako sam nastavljao, svakoga se dana iznova uvjeravajući da ću biti pušten kući; nikada nisam lijegao bez neke čudne sigurnosti da će sutradan doći da mi kažu da sam slobodan; ali, uvijek iznevjeren u tim nadama, razmišljao sam o tome da su mi možda utvrdili neki rok, te zaključih da to ne može biti kasnije od 1. listopada, dana kad počinje vladavina novih inkvizitora. Prema mome mišljenju, moje je tamnovanje trebalo dakle potrajati sve dok na vlasti budu isti inkvizitori, a to je, mišljah, i bio razlog što nikada nisam vidio tajnika koji bi, da nije bilo već tako odlučeno, došao da me sasluša, da mi dokaže moja nedjela, da mi objavi presudu;[37] to mi se činilo neizbježno zato što je bilo prirodno, no sve je to slab argument u tamnici gdje ništa ne može biti prema prirodi. Zamišljao sam sebi da su inkvizitori zacijelo uvidjeli moju nedužnost i svoju nepravdu i da me tu drže samo zbog javnog mišljenja, ali da bi me zasigurno morali pustiti na slobodu na kraju svoje vladavine. Čak sam se osjećao tako da bih im mogao oprostiti i zaboraviti nepravdu koju su mi nanijeli. Kako bi me mogli ostaviti ovdje, govorio sam sebi, prepustivši me sudu svojih nasljednika, kojima ne mogu saopćiti ništa što bi bilo dovoljno da budem osuđen? Činilo mi se nemoguće da bi me mogli osuditi i napisati presudu a da mi je ne saopće, niti mi kažu koji je tome razlog. Činilo mi se da sam ja neosporno u pravu, a tako sam i umovao; ali to je umovanje bilo neumjesno među pravilima suda koji se razlikuje od svih pravosudnih tijela svih vlada na ovome svijetu. Kad taj sud povede postupak protiv nekog prekršioca, on je već siguran da to ovaj doista i jest, pa od kakve je vajde da s njim razgovara? A kad ga osudi, zar mu treba saopćiti lošu vijest o presudi? Za njegov pristanak i tako nitko ne pita. Kažu da ga je bolje ostaviti u nadi. Ako mu saopće zašto su ga osudili, neće zbog toga ostati u tamnici ni sata manje. Onaj koji je mudar, o svojim poslovima nikome ne polaže računa, a poslovi venecijanskog suda svode se samo na to da sudi i osuđuje. Okrivljeni je stroj koji se ne treba ni miješati ni surađivati, on je kao čavao kome su potrebni samo udarci čekića da bi ušao u dasku.
[37]... da mi objavi presudu. – Zapravo je Casanova već bio zbog ateizma osuđen na pet godina tamnice.
Presuda je potpisana 12. rujna 1755.
Ja sam doduše donekle poznavao običaje strašnog diva pred čijim sam nogama nemoćno ležao, ali na zemlji postoje mnoge stvari za koje se može kazati da se dobro poznaju tek pošto ih čovjek iskusi. Ako se među mojim čitaocima nađe netko kome se ta pravila čine nepravedna, ja mu praštam, jer ona u velikoj mjeri tako zaista i izgledaju, ali on mora znati da su ona tako državom ustaljena i neophodna zato što sud te vrste može opstati samo oslanjajući se na njih. Oni koji ih drže na snazi jesu senatori izabrani između najmudrijih i onih što slove kao najkreposniji.
Posljednju noć mjeseca rujna provedoh besanu, dršćući od nestrpljenja da vidim svitanje novog dana jer bijah siguran da mi nosi slobodu. Nemilosrdnici koji su me ovamo strpali bijahu okončali svoju vladavinu. Ali osvanu i taj dan, Lorenzo mi donese hranu i ne najavi ništa nova. Pet ili šest dana provedoh u bijesu i očajanju. U jednom mi času pade na pamet da su možda iz razloga koje nisam mogao dokučiti odlučili da me tu zadrže do kraja mojih dana. Ta me jeziva pomisao natjera u smijeh jer sam znao da ću tu ostati tek kratko vrijeme, čim se jednom odlučim da se pod cijenu svog života domognem slobode. Ili ću biti ubijen ili će mi to poći za rukom.
Deliberata morte ferocior9 početkom studenoga stvorih plan da silom izađem iz mjesta gdje su me silom zadržavali; jedino sam još o tome razmišljao. Počeh tražiti, izmišljati, ispitivati stotinu načina da izvedem pothvat koji su zacijelo mnogi prije mene pokušavali, ali ga nitko nije uspio do kraja ostvariti.
9. Neumoljiviji zbog odluke da umre. Horacije, Ode, I, 37, 29.
Tih istih dana jedan mi neobičan događaj otkri bijedan položaj u kome se nalazila moja duša. Stajao sam u onome ćumezu gledajući gore prema prozorčiću, obuhvaćajući pogledom debelu gredu. Lorenzo je izlazio iz moje ćelije s dvojicom svojih ljudi, kad vidjeh golemu gredu koja se ne samo potresla nego se i okrenula u desno a zatim se nekim suprotnim pokretom, sporim i isprekidanim, vrati u svoj pređašnji položaj. U isti čas osjetih da gubim ravnotežu, te sam bio uvjeren da je ta trešnja izazvana zemljotresom, a začuđeni žbiri kazaše isto. Osjetivši radost zbog te pojave, ne izgovorih nijedne riječi. Četiri ili pet sekundi kasnije ponovo se javi to pomicanje, a ja se ne mogoh suzdržati a da ne izgovorim ove riječi: un altra, un altra, gran Dio, ma piu forte.10 Žbiri, prestravljeni onim što im je izgledalo kao bezbožnost ludog očajnika i hulnika, pobjegoše obuzeti užasom. Razmatrajući kasnije, utvrdih da sam među moguće posljedice rušenja Duždeve palače ovamo ubrojio i priliku da se dočepam slobode; srušivši se, palača bi me bez ikakve ozljede živog, zdravog i slobodnog izbacila na lijepi pločnik Trga sv. Marka. Tako počeh pokazivati znakove ludila. To je potresanje uzrokovao onaj isti zemljotres koji je tih dana razorio Lisabon.[38]
10. Još jedna, još jedna, veliki bože, ali jača!
[38] Katastrofalni potres zadesio je Lisabon 1. studenog 1755.

XI
Različiti događaji - Sudrugovi - Pripremam bijeg - Mijenjam ćeliju
Kako bih čitaoca pripremio da dobro shvati moje bjekstvo iz takva mjesta, treba da mu opišem njegov smještaj. Ti su zatvori stvoreni da se u njima drže državni krivci, a smješteni su upravo na tavanu Duždeve palače. Budući da joj krov nije prekriven ni škriljcem ni opekom već olovnim pločama od tri kvadratne stope, debljine dvanaestine palca, nastalo je i ime Piombi, kako se već ta tamnica naziva. U nju se može ući samo kroz vrata palače, ili kroz zgradu tamnice, kamo su me uveli preko mosta što ga nazivaju Mostom uzdisaja. Do tih tamnica može se uspeti samo prolazeći kroz dvoranu gdje se okupljaju državni inkvizitori; jedino tajnik ima ključ, koji mu vratar Piomba mora predati svakoga jutra čim obavi svoju službu kod zatvorenika. To se obavlja u cik zore zato što bi, kasnije, stalno prolaženje žbira smetalo na mjestu što je puno svih onih koji imaju nekog posla s poglavarima Vijeća desetorice, koje svakoga dana zasjeda u pokrajnoj dvorani, zvanoj bussola, kuda žbiri svakako moraju proći.
Zatvori su bili odvojeni ispod vrha dviju suprotnih fasada palače. Tri su na zapadu, a među njima je bio i moj, i četiri na istoku. Žlijeb na rubu krova onih što se nalaze na zapadnoj strani vodi u dvorište palače; onaj istočni vodi okomito u kanal zvan Rio del palazzo. Na toj strani ćelije su veoma svijetle i u njima se može stajati, što nedostajaše zatvoru u kojem sam se ja nalazio i koji se nazivao U trave.11 Pod moje ćelije nalazio se tačno iznad stropa dvorane inkvizitora, gdje su se obično sastajali samo noću nakon dnevne sjednice Vijeća desetorice, kojega su članovi sva trojica.
11. Ta riječ znači »greda«. Bijaše to ona golema greda čija je sjena lišavala ćeliju svjetlosti. (Casanovina bilješka.).
Budući da bijah u sve to upućen, a imajući uz to savršenu prostornu predodžbu tog mjesta, ocijenih da je jedini put spasenju, s izgledom u uspjeh, da probijem pod svog zatvora. No za to je valjalo imati alat, što je teško pribaviti na mjestu gdje je zabranjen svaki dodir s vanjskim svijetom, gdje nisu dopušteni ni posjeti, ni bilo kakva izmjena pisama. Kako nisam imao novaca da potkupim nekog od žbira, nisam mogao ni na koga računati. Čak uz pretpostavku da će se tamničar i ona dvojica prirepaka što ga prate dati ljubazno zadaviti – jer osim golih ruku nisam imao drugog oružja – još je preostajao jedan žbir što stajaše na vratima zatvorene galerije koja je otvarao tek pošto bi mu njegov drug, kad bi želio izići, rekao lozinku. Jedina misao koja me je zaokupljala bijaše bijeg, a kako u Boeciju nisam našao nikakvih prigodnih uputa, prestadoh ga čitati. Uvijek sam samo o tom razmišljao, znajući da ću samo razmišljanjem doći do cilja. Oduvijek sam vjerovao da će čovjek kad je čvrsto naumio provesti neki cilj i kad osim te misli nema nijedne druge, u tome i uspjeti, ma kakve mu se poteškoće ispriječile na putu. Takav će čovjek postati veliki vezir, postat će papa, oborit će kraljevstvo samo ako počne još zarana, jer čovjek dospio u doba što ga Sreća prezire ne stiže ni do čega, a bez njene pomoći ne može se ničemu nadati. Valja se pouzdati u nju, a u isto vrijeme biti na oprezu, jer je ona hirovita. Ali to je jedan od najtežih političkih proračuna.
Polovinom studenoga Lorenzo mi reče da messer grande u svojim rukama ima nekog uhapšenika, te da mu je tajnik Businello, novi circospetto, zapovjedio neka ga stavi u najgoru od svih ćelija, i da će ga prema tome zatvoriti sa mnom. Povjerio mi je kako mu je dao do znanja da ja smatram milošću što sam zatvoren sam, a on mu je odgovorio da sam za četiri mjeseca što sam ih ovdje proveo već mogao postati pametniji.
Na vijest o dolasku novog supatnika ne osjetih ni radosti ni ogorčenja, ali se obradovah čuvši za promjenu tajnika. Taj gospodin Pietro Businello bijaše dobričina koga sam upoznao u Parizu, kad je išao u London u svojstvu izaslanika Republike.
Jedan sat nakon zvona Terze začuh škripanje kračuna i ugledah Lorenza, u pratnji dvojice žbira, koji su u lisičinama vodili nekog uplakanog mladića. Zatvoriše ga kod mene i odoše ne progovorivši ni riječi. Ja bijah u postelji, gdje me on nije mogao vidjeti. Njegovo me iznenađenje zabavi. Imao je sreću što je bio visok samo pet stopa te je stajao i pažljivo promatrao moj naslonjač, za koji je zacijelo vjerovao da je njemu namijenjen. U visini naslona rešetke spazi Boecija. Obrisa suze, otvori ga i prezrivo odbaci, možda rasrđen kad je ugledao latinski. Pođe na lijevu stranu ćelije i začudi se našavši prnje, onda se približi komorici i učini mu se da vidi nekakvu postelju. Ispruži ruku, dotakne me i zamoli za oproštenje. Rekoh mu neka sjedne, i evo tako se upoznasmo.
– Tko ste vi? – upitah ga.
– Iz Vicenze sam, zovem se Maggiorin,[39] otac mi je kočijaš pri kući Poggiana, do dvanaeste godine držao me u školi gdje sam naučio čitati i pisati, zatim sam ušao u radnju jednog vlasuljara, gdje sam u pet godina naučio dobro češljati. Kao sobar namjestih se kod grofa X. Dvije godine kasnije, iz samostana je izišla njegova kći jedinica, i češljajući je zaljubih se u nju, a i ona u mene. Pošto smo jedno drugom dali vjeru da ćemo se vjenčati, prepustismo se prirodi, i grofica, kojoj je, kao i meni, osamnaest godina, zatrudni. Jedna služavka u kući, veoma pobožna žena, otkri naš dosluh i grofičinu trudnoću te joj reče kako joj savjest nalaže da sve otkrije njenom ocu; ali moja žena već nekako uspije da je ušutka uvjerivši je da će u toku sedmice udesiti da to otac dozna preko njena ispovjednika. Ali, umjesto da ode na ispovijed, ona me obavijesti o svemu, i mi odlučismo da pobjegnemo. Ona se domogla znatne svote novca i nešto dijamanata svoje pokojne majke, i noću smo trebali poći za Milano; ali nakon ručka pozva me grof i predavši mi jedno pismo, kaza mi da smjesta moram krenuti, kako bih ga ovdje u Veneciji uručio u ruke osobe na koju bijaše naslovljeno. Tako je dobrostivo i mirno sa mnom govorio da nikada ne bih mogao naslutiti šta će mi se desiti. Odoh po ogrtač i usput se oprostih od žene, uvjeravajući je da je to bezazleno i da će me vidjeti sutradan kad se vratim. Onesvijestila se. Čim sam stigao ovamo, odnio sam pismo onoj osobi koja me zamoli da pričekam odgovor; pošto sam ga primio, odoh u krčmu da štogod prigrizem te da odmah zatim pođem za Vicenzu. Ali na izlasku iz krčme uhapsiše me žbiri i odvedoše me u postaju; tamo sam ostao sve do ovoga trenutka kad su me doveli ovamo. Vjerujem, gospodine, da mlađu groficu mogu smatrati svojom ženom.
[39]...zovem se Maggiorin. – Ovdje ili je zatajilo Casanovino sjećanje ili on nastoji prikriti prava imena: njegov prvi drug u tamnici (zatvoren 21. travnja 1755), sobar kod grofa Giorgia Marchesinija iz Vicenze, zvao se Lorenzo Mazzetta, a ona djevojka nije bila grofova kći jedinica već njegova nećakinja, gospođica Pagiello, također iz Vicenze.
– Varate se.
– Ali priroda...
– Ako je sluša, priroda tjera čovjeka da počinja gluposti sve dok ne bude strpan uPiombe.
– Zar sam dakle u Piombima?
– Baš kao i ja.
Briznuo je u gorki plač. Bio je to veoma zgodan mladić, iskren, pošten i zaljubljen do ušiju, a ja sam u sebi praštao onoj grofici, osuđujući nesmotrenost oca koji ju je radije mogao dati češljati nekoj ženi. U svom plaču i žalopojkama pričao je samo o svojoj jadnoj grofici. Bijaše mi ga veoma žao. Vjerovao je da će se netko vratiti i donijeti mu postelju i jelo, ali ja ga liših obmana, a pravo sam i pogodio. Dadoh mu jesti, ali nije mogao ništa progutati. Čitavog dana nijednom se nije potužio na svoju sudbinu, osim ako je to bilo u vezi s njegovom ljubavnicom koju nije mogao tješiti, te nije mogao zamisliti šta će se s njome desiti. Ona je, u mojim očima, već bila i više nego opravdana i bio sam siguran, kad bi inkvizitori nevidljivo prisustvovali svemu onome što mi je taj dečko rekao u mojoj ćeliji, ne samo da bi ga pustili već bi ga i oženili njegovom ljubavnicom, ne obazirući se ni na zakone, ni na običaje; a možda bi dali zatvoriti grofa, oca, koji je ostavio slamu pored vatre. Dadoh mu svoju slamaricu jer, mada bijaše čist, bilo je razloga da se pribojavam snova zaljubljenog mladića. Nije bio svjestan ni veličine svoga grijeha, ni grofove potrebe da ga potajno kazni kako bi spasio čast svoje obitelji.
Sutradan mu donesoše slamaricu i ručak za petnaest soldi koje mu je sud davao kao milostinju. Tamničaru rekoh da je moj ručak dovoljan za obojicu te da ono što sud daje dečku može upotrijebiti na to da mu tjedno dade odslužiti po tri mise. On to rado prihvati i još mu čestita što se nalazi sa mnom, te nam kaza da pola sata možemo šetati po onom ćumezu. Uviđao sam da mi je ta šetnja odlična za zdravlje kao i za moj plan o bijegu, koji je dozreo tek jedanaest mjeseci kasnije. U dnu tog štakorskog brloga vidjeh dosta starog pokućstva, nabacanog na pod, lijevo i desno od dviju škrinja a ispred jedne velike gomile sveski. Uzeh nekih deset-dvanaest komada ne bih li se čitajući zabavio. Sve to bijahu procesi zbog kriminala. To mi se čitanje učini veoma zabavnim jer mi bijaše dopušteno da pročitam ono što je svojevremeno bila velika tajna. Nađoh neobičnih odgovara na sugestivna ispitivanja o zavođenju djevica, upoznah neumjerene ljubavne pustolovine ljudi što su bili namješteni u djevojačkim konzervatorijima, činjenice s kojima su suočeni ispovjednici što su napastovali svoje pokajnice, učitelje kojima je dokazana pederastia i tutore koji bijahu prevarili svoje štićenike; bilo je tu spisa starih i dva-tri stoljeća, čiji mi stil i običaji pružiše nekoliko sati zabave. Među onim namještajem što bijaše na zemlji vidjeh jednu grijalicu, kotlić, lopaticu za žar, mašice, stare svijećnjake, zemljane ćupove i limenu štrcaljku. Pomislih da je nekom uglednom zatvoreniku ukazana počast time što mu je odobreno da se služi tim namještajem. Vidjeh i nekakvu polugu, debelu kao moj palac a dugačku stopu i po. Ništa od toga nisam dirao. Još ne bijaše došlo vrijeme da se za nešto od toga odlučim.
Pred konac mjeseca, jednoga lijepoga jutra, odvedoše mi druga. Lorenzo mi reče da su ga osudili na tamnicu zvanu quattro. Ona se nalazi unutar zatvorske zgrade.[40] Pripada državnim inkvizitorima. Zatvorenici što su u njoj imaju pogodnost da mogu dozvati tamničare kad im ovi zatrebaju; taj je zatvor mračan, ali imaju svjetiljku na ulje; sve je od mramora te nema bojazni od požara. Mnogo kasnije doznao sam da je jadni Maggiorin tamo ostao pet godina te da je nakon toga na još deset godina poslan na Cerigo.[41] Nije mi poznato je li tamo umro. Bijaše mi ugodno društvo, a to spoznah tek kasnije kad sam, ostavši sam, ponovo zapao u tugu. Međutim, ostala mi je povlastica da svakoga dana pola sata prošećem po onome brlogu. Ispitah sve što se u njemu nalazilo. Jedan sandučić bijaše ispunjen finim papirom, kartonima, još nezarezanim guščjim perima i navojima konopca. Drugi bijaše zakovan. Pogled mi privuče komad uglačanog crnog mramora, debeo jedan palac, dug šest i širok tri palca. Uzeh ga bez ikakva cilja i stavih ga ispod svojih košulja u ćeliji.
[40] Zatvorska zgrada. Izgradio ju je Antonio da Ponte godine 1580. S Duždevom palačom bila je povezana Mostom uzdisaja.
[41]... poslan na Cerigo. – Mazzeta je u siječnju 1762. umakao iz tamnice Sotto dei piombi, ali se ne zna je li kasnije ponovo uhvaćen. Nigdje ne postoji nikakav trag o njegovu progonstvu na Cerigo.
Osam dana nakon Maggiorinova odlaska Lorenzo mi reče da ću po svoj prilici dobiti novog druga. Taj čovjek, koji je u dnu duše bio tek jedno obično naklapalo, poče se ljutiti što mu ja nisam postavljao nikakvih pitanja. Budući da po svojoj dužnosti ne bi smio biti takav, a kako se preda mnom nije mogao dičiti svojom uzdržljivošću, zamišljao je da ga ja nikada ne ispitujem zato što mislim da on ništa ne zna. Njegovo samoljublje bijaše povrijeđeno i on, da bi me uvjerio kako se varam, bez pitanja poče naklapati.
Kaza mi da vjeruje da ću često dobivati nove posjete, jer su u ostalih šest ćelija svuda već po dvije osobe kojima mjesto nipošto ne bijaše u quattru. Nakon duge stanke, videći da ne pitam kakva je to počast, rekao mi je da se u quattru nalaze izmiješani svakojaki ljudi, čija je presuda napisana, mada im nije poznata. Nastavio je kazavši da su oni što se poput mene nalaze u Piombima, a povjereni su njemu, sve odreda veoma ugledne osobe čija zločinstva radoznalci ne mogu odgonetnuti.
– Kad biste samo znali, gospodine, koji su ti vaši sudrugovi što dijele vašu sudbinu!Čudili biste se, jer istina je što kažu da ste čovjek od duha; ali oprostit ćete mi... Znate da nije dovoljno da čovjek ima duha pa da ga dovedu ovamo... Shvaćate me... pedeset soldi dnevno, to je već nešto... tri livre daju jednom građaninu, četiri nekom plemiću, a osam nekakvom stranom grofu: ja to moram znati, jer sve to prolazi kroz moje ruke.
Tada mi izreda hvalospjev o sebi, sastavljen od samih ružnih osebina:
– Nisam ni tat, ni izdajnik, ni lažac, ni škrtac, ni zloban, ni grub poput svih mojihprethodnika, a kad popijem koju pintu više, postajem još bolji; da me je otac poslao u školu, bio bih naučio čitati i pisati, i možda bih bio messer grande; ali to nije moj grijeh. Gospodin Andrea Diedo me cijeni, a moja žena, kojoj su svega dvadeset četiri godine i koja vam svakog dana sprema hranu, odlazi k njemu na razgovor kad god to ona zaželi, a on je bez oklijevanja pušta da uđe, čak i kad je u postelji, što je milost koju ne ukazuje niti jednom senatoru. Obećavam vam da ćete pored sebe imati sve prinove što se ovdje iskrcaju, premda uvijek na kratko vrijeme, jer čim tajnik iz njihovih usta dozna ono što mu je važno, on ih odašilje onamo gdje spadaju, ili u quattro, ili u neku tvrđu, ili na Istok, ili, ako su stranci, na državnu granicu, jer vlada ne smatra da smije raspolagati podanicima drugih vladara, osim ako oni nisu u njenoj službi. Blagost toga suda, gospodine, besprimjerna je; na svijetu nema takvog koji bi svojim zatvorenicima ukazivao više blagosti; smatra se okrutnim što nije dopušteno pisati ni primati posjete, a to je glupo, jer pisanje i primanje posjeta jesu isto što i gubljenje vremena. Reći ćete mi da nemate nikakva posla, ali to se ne može reći za nas ostale koji smo ovdje.
Tako je otprilike izgledala govorancija kojom me taj krvnik počastio i koja me, zapravo, zabavila. Vidjeh da bi taj čovjek bio opakiji kad bi bio malko manje glup. Odlučih da iskoristim tu njegovu glupost.
Sutradan mi dovedoše novog druga, s kojim prvi dan postupiše jednako kao s Maggiorinom. Uvidjeh da moram nabaviti još jednu žlicu od bjelokosti, jer prvog su dana pridošlicu ostavljali bez jela; na meni bijaše da ga nahranim.
Taj čovjek, kome se odmah pokazah, duboko mi se nakloni. Moja brada, koja već bijaše duga četiri palca, bila je još veličanstvenija negoli moj stas. Lorenzo mi često posuđivaše makaze da obrežem nokte na nogama; ali mi uz prijetnju velikih kazni bijaše zabranjeno da brijem bradu. Čovjek se na sve privikne.
Došljak bijaše čovjek pedesetih godina, visok kao i ja, malko pognut, mršav, velikih usta i dugih prljavih zubi. Oči mu bijahu smeđe i malene a obrve duge i crvene, imao je okruglu i crnu periku koja je zaudarala po ulju, te odijelo od grube sive čoje. Premda je prihvatio moj ručak, bio je suzdržljiv. Čitavog dana nije mi uputio ni jedne jedine riječi, te sam i ja jednako postupio; no sutradan je promijenio ponašanje. Rano izjutra donesoše mu krevet koji mu je pripadao i rublje u jednoj vreći. Tamničar ga zapita šta želi za ručak te zatraži novaca da ga kupi.
– Nemam novaca.
– Zar čovjek bogat poput vas da nema novaca?
– Nemam ni prebite pare.
– Vrlo dobro. Smjesta idem da vam donesem tvrdog dvopeka, livru i po, i lonac izvrsnevode. To je prema nalogu.
To mu je i donio prije negoli je otišao, te me ostavi s onom sablasti.
Čuh ga kako je uzdahnuo, bi mi ga žao, te prekinuh šutnju.
– Ne uzdišite, gospodine, ručat ćete sa mnom; ali čini mi se da ste počinili velikupogrešku što ste ovamo došli bez novca.
– Imam ga, ali to ne treba reći ovim krvopijama.
– Lijepe li pronicavosti koja vas osuđuje na kruh i vodu! Smijem li vas upitati je li vampoznat razlog vašeg hapšenja?
– Jest, gospodine, poznat mi je, i da biste ga shvatili, u nekoliko riječi ispričat ću vamsvoju povijest.
– Zovem se Sgualdo Nobili. Sin sam seljaka, koji me dao naučiti čitati i pisati i koji mi jenakon svoje smrti ostavio malenu kućicu i nešto zemljišta koje je uz nju pripadalo. Zavičaj mi je Furlandija, jedan dan hoda od Udina. Jedna bujica, ikoju zovu Corno, a koja mi je prečesto uništavala moje malo gospodarstvo, dovede me da se odlučim, još prije deset godina, da to prodam te da se preselim u Veneciju. Za to mi odbrojaše osam tisuća livri, sve u lijepim cekinima. Obavijestili su me da u prijestolnici ove slavne republike svi uživaju časnu slobodu te da poduzetan čovjek, koji posjeduje glavnicu poput moje, može tamo veoma ugodno živjeti posuđujući uz zalog. Siguran u svoju ušteđevinu, u svoje rasuđivanje kao i u svoje poznavanje života, odlučih da se latim upravo tog zanata. Unajmio sam jednu kućicu u četvrti Canal regio, namjestio sam je i živeći posve sam proživjeh dvije veoma spokojne godine, te se obogatih za deset tisuća livri, jer, htijući dobro živjeti, za svoje sam uzdržavanje trošio jednu tisuću. Bijah siguran da ću za kratko vrijeme postati deset puta bogatiji. U to sam vrijeme nekom Židovu posudio dva cekina, uz zalog što se sastojao od nekoliko dobro uvezanih knjiga, među kojima nađoh i Charonovu Mudrost. Nikada nisam volio čitanje, uvijek sam čitao samo kršćanski nauk; ali ta Knjiga mudrosti ukaza mi koliko sam sretan što znam čitati. Ta je knjiga, gospodine, koju vi možda ne poznajete, pravo blago. Kad je pročita, čovjek spozna da ne mora čitati drugih knjiga, jer ona sadrži sve što je važno da čovjek zna; ona ga oslobađa svih predrasuda zasađenih još u djetinjstvu; ona ga oslobađa bojazni od budućeg života; ona mu otvara oči, pokazuje mu put sreće i čini ga učenim. Nabavite to štivo, a glupanima smatrajte one koji će vam kazati da je to zabranjeno.
Po toj besjedi spoznah kakav je taj čovjek, jer Charona sam poznavao, i ne znajući da bijaše preveden. Ali koje se knjige ne prevode u Veneciji? Charon, veliki obožavalac Montaigna, pomislio je da može poći još dalje od svog uzora, ali nije dopro ni do njega. Dao je jasniji oblik mnogim stvarima koje Montaigne nabacuje bez reda, a budući da je to zasnovao velik čovjek, mislio je valjda da to ne podliježe cenzuri. No Charon, svećenik i teolog, bijaše pravedno osuđen. Nije bio mnogo čitan. Glupi Talijan koji ga je preveo nije čak znao ni to da je sapienza prijevod riječi mudrost. Charon je svojoj knjizi drsko dao naslov Salomonova djela. Moj drug ovako nastavi:
– Budući da me je Charon oslobodio suviška savjesti i svih negdašnjih lažnih pojmova,svoj posao dotjerah tako daleko da sam za šest godina postao gospodar devet tisuća cekina. To vas ne treba čuditi, jer u ovom bogatom gradu kockanje, razvrat i nerad svakoga bace u nevolju i potrebu za novcem, a mudri iskorištavaju ono što ludi razbacuju. Prije tri godine sa mnom se upoznao neki grof Seriman i, spoznavši da sam štedljiv, zamoli me neka od njega uzmem petsto cekina, neka ih uložim u svoj posao i neka mu dadnem polovinu dobiti. Za to je zatražio tek običnu potvrdu, u kojoj sam se ja obavezao da ću mu prilikom vraćanja predati tu istu svotu. Na kraju godine dadoh mu sedamdeset pet cekina, što je iznosilo petnaest posto, a on mi dadne potvrdu, ali se pokazao nezadovoljnim. Nije bio u pravu jer se u poslu nisam služio njegovim novcem, budući da sam imao dosta svoga. Druge godine, iz same velikodušnosti, učinih to isto; ali padoše i teške riječi, tako da je on zatražio da mu vratim onu svotu. Odgovorih mu da ću od toga odbiti sto pedeset cekina koje je već primio. Ali on se razjari i pozva me na vanparničnu nagodbu, zahtijevajući vraćanje čitave one svote.
Moju obranu preuze jedan vješti odvjetnik i uspje mi da se to otegne još dvije godine. Prije tri mjeseca govorili su mi o nekakvoj nagodbi, a ja sam to odbio, ali bojeći se kakvog nasilja, obratio sam se gospodinu Giustinianiju, zastupniku markiza de Montallegre, španjolskog ambasadora, koji mi iznajmi jednu kućicu na Listi, gdje je čovjek siguran od iznenađenja. Pristajao sam da grofu Serimanu vratim njegov novac, ali sam namjeravao odbiti još stotinu cekina što sam ih potrošio na parnicu koju mi je on natovario. Moj je zastupnik prije osam dana bio kod mene zajedno s grofovim zastupnikom, a ja im u jednoj kesi pokazah dvjesta pedeset cekina koje sam im bio spreman dati, ali ni pare više. Obojica odoše nezadovoljni. Prije tri dana gospodin Giustiniani mi poruči da je ambasador našao za shodno da državnim inkvizitorima odobri da k meni pošalju svoje ljude, kako bi izvršili ovrhu. Nisam znao da je tako nešto moguće. Hrabro sam očekivao neugodni posjet, pošto sam sav svoj novac pohranio na sigurno mjesto. Nikada ne bih povjerovao da će im poslanik dopustiti da me se dočepaju, a to se, vidite, ipak desilo. U cik zore dođe k meni messer grande i zatraži trista pedeset cekina, a kad mu odgovorih da nemam ni pare, on me uhiti, i evo me sad ovdje.
Čuvši tu pripovijest, stadoh razmišljati o tom podlom skotu što su mi ga dali u društvo, te o časti što mi ju je ukazao, vjerujući da sam i ja skot poput njega, pa mi je zato sve ispričao, misleći valjda da ću mu ja pljeskati. Nakon svih onih glupih besjeda koje mi je držao tri dana uzastopce, navodeći neprestano Charona, spoznao sam svu istinitost poslovice: Guardati da colui che non ha letto che un libro solo12 Charon ga bijaše učinio bezbožnikom, i on se time hvalisao bez ikakva ustručavanja. Četvrtog dana, sat nakon Terze, dođe Lorenzo i kaza mu neka s njim siđe do tajnika koji ga želi preslušati. Brzo se obukao i umjesto da obuje svoje cipele, navukao je moje a da ja to nisam ni primijetio. Vratio se nakon pola sata i iz svojih cipela izvukao dvije kese sa trista pedeset cekina koje je, predvođen Lorenzom, odnio tajniku. Kad se po drugi put vratio, uzeo je svoj ogrtač i ponovo izišao. Lorenzo mi reče da je pušten na slobodu. Sutradan dođoše po njegove prnje. Uvijek sam vjerovao da ga je tajnik natjerao da prizna da ima novac, priprijetivši mu mukama, što kao prijetnja može još uvijek korisno poslužiti.
12. Čuvaj se onog koji je pročitao samo jednu knjigu.

Prvog dana godine 1756. primih novogodišnje darove. Lorenzo mi donese kućni haljetak podstavljen lisičjim krznom, svileni pokrivač ispunjen pamukom i jednu vreću od vučje kože da u nju stavljam noge za velike studeni koja bijaše jednako nesnosna kao i vrućina što sam je podnosio u mjesecu kolovozu. Predajući mi to, kaza mi po tajnikovu nalogu da mjesečno mogu raspolagati sa šest cekina za kupovinu svih knjiga koje zaželim, pa i novina, te da mi taj poklon dolazi od gospodina Bragadina. Zamolih ga za olovku i na komadu papira napisah: Zahvalan sam milostivosti suda i kreposti gospodina Bragadina.
Treba biti u mom položaju pa da čovjek shvati čuvstva koje je taj događaj pobudio u mojoj duši. Bijah toliko raznježen da sam praštao svojim ugnjetačima, te sam gotovo napustio naum o bijegu. Eto kako je čovjek savitljiv kad ga nevolja pritisne i ponizi. Lorenzo mi je rekao da je gospodin Bragadin osobno došao trojici inkvizitora te da ih je na koljenima i plačući molio za milost neka dozvole da primim taj znak njegove stalne ljubavi, ako se još uvijek mogu ubrajati među žive, a da su oni bili ganuti, pa ga nisu mogli odbiti. Odmah sam napisao sve naslove knjiga koje sam želio.
Šećući jednog lijepog jutra onim brlogom oči mi se zaustaviše na jednoj dugačkoj poluzi što se nalazila na podu. Odmah sam razabrao da bi mi mogla poslužiti i za obranu i za napad, te je pokupih i odnesoh u ćeliju, sakrivši je ispod odijela zajedno s onim komadom crna mramora. Ustanovio sam da je to savršeni brusni kamen jer pošto sam dugo vremena trljao jedan kraj poluge o taj kamen ugledah na željezu oštar brid.
Taj me neobičan posao u kom sam se okušao kao potpun početnik stade grozničavo zaokupljati. Na to me je poticala nada da ću posjedovati jedan predmet koji je u Piombima zacijelo strogo zabranjen, ili me pak gonila taština da se pohvalim kako sam izradio oružje bez ikakva alata, a možda bijah razdražen poteškoćama, jer sam polugu morao trljati tako reći u potpunoj tami, na naslonu rešetke, a kamen sam morao uglaviti vlastitom rukom. Nisam imao ni kapi ulja da ga nakvasim te da lakše izbrusim željezo koje sam htio zašiljiti, pa sam se služio svojom slinom. Tako sam radio petnaest dana da izoštrim osam piramidalnih ploha koje pri svome vrhu stvarahu savršen šiljak. Te su plohe bile dugačke palac i po a sama je poluga tako postala osmorokutni bodež, tako lijepo oblikovan da se bolje ne bi moglo zahtijevati ni od kakvog dobrog nožara. Čovjek ne može sebi predočiti muku, dosadu koju sam podnio i strpljenje što sam ga morao imati za taj neugodan posao, ne imajući drugoga alata doli jednog neučvršćenog kamena. Za mene to bijaše neka vrst torture quam siculi non invenere tyranni.13 Nisam više mogao pokretati desnu ruku, a rame kao da mi je bilo iščašeno. Dlan na ruci pretvorio se u veliku ranu nakon što su popucali krvni sudovi, ali unatoč bolima nisam prekinuo rad. Htio sam da on bude savršen.
13. Koju nisu izmislili sicilijanski tirani. Prema Horaciju: Epistolae, I, 2, 58: Invidia Siculi non invenere tvranni maius tormentum. (Sicilijanski tirani nisu izmislili gore muke od zavisti.).
Gord zbog svoga djela, i ne odlučivši još kako i pri čemu bih se mogao time poslužiti, pomislih da ga sakrijem na neko mjesto gdje bi moglo ostati neotkriveno čak i za vrijeme nekakve pretrage. Pomislih da ga stavim u slamu naslonjača; ali ne odozgo, jer, kad bi se podigao jastučić, opazila bi se izbočena neravnina, već sam, preobrnuvši ga, gurnuo u nj čitavu polugu, tako da je trebalo znati da je ona unutra ako se željelo do nje doći. Tako mi je bog pripremao ono što je neophodno za bijeg koji je trebao biti zadivljujući ako ne i čudesan. Priznajem da se time dičim, ali moja taština ne potječe otuda što mi je to uspjelo, jer u to se dobrano bijaše umiješala i sreća. Ona dolazi otuda što sam to smatrao izvedivim te zato što sam imao smjelosti da to poduzmem.
Nakon tri-četiri dana razmišljanja o tome kako bih mogao iskoristiti tu polugu, koja postade kopaljce debelo poput štapa i dugačko dvadeset palaca, čiji mi lijepo zašiljeni vrh pokazivaše da željezo nije uvijek nužno pretvoriti u čelik pa da se dobije oruđe, uvidjeh da mi ne preostaje drugo već da izdubem otvor u podu ispod kreveta.
Bio sam siguran da prostorija ispod ćelije može biti samo ona u kojoj sam vidio gospodina Cavallija, a kako sam znao da tu sobu otvaraju svakog jutra, bio sam uvjeren da ću se onamo, čim rupa bude spremna, lako moći spustiti iz svoje ćelije pomoću krevetskih ponjava od kojih bih napravio neku vrst užeta pričvrstivši ga za jedan kraj svog kreveta. U toj istoj sobi sakrio bih se ispod velikog stola suda, a ujutro, čim bih opazio da su vrata otvorena, izišao bih, te bih se sakrio na sigurno mjesto još prije no što bi se za mnom dali u potjeru. Pretpostavljao sam da Lorenzo u toj prostoriji ostavlja na straži jednog od svojih žbira, a ovoga bih odmah ubio zarivši mu u grlo ono svoje kopaljce. Sve bijaše dobro zamišljeno, ali pod je mogao biti dvostruk, pa i trostruk, te bi posao mogao potrajati mjesec do dva, a bit će veoma teško iznaći neki način kako da spriječim da tako dugo ne metu moju ćeliju. Ako im to zabranim, posumnjat će, to više što sam zahtijevao da mi se svakog dana mete kako bih se otarasio buha. Metla bi naišla na rupu i otkrila bi je. Stoga sam se morao osigurati da mi se ta nesreća ne desi.
U međuvremenu sam zabranio da se mete ne kazujući zašto to zahtijevam. Osam ili deset dana kasnije Lorenzo me zapita koji je tome razlog, a ja mu rekoh da je to zato što mi prašina koja se podiže ide na pluća te da mi može prouzročiti sušicu.
– Bacit ćemo – kazao je – vode na pod.
– Nipošto, jer vlaga može dovesti do prezasićenosti. Ali tjedan dana kasnije naredio jeneka se pomete. Dao je iz ćelije iznijeti postelju i pod izlikom da će dati posvuda očistiti zapali svijeću. Vidjeh da nešto sumnja, ali se pokazah ravnodušnim. Tada sam pomišljao na način da učvrstim svoj plan. Sutradan ujutro, ubo sam se u prst i okrvavih maramicu te Lorenza pričekah u postelji.
– Obuzeo me kašalj – rekoh mu – i to tako žestoko da mi je pukla žila u grudima, te sampovratio svu ovu krv što je ovdje vidite. Pozovite mi liječnika.
Dođe liječnik, prepisa mi puštanje krvi i napisa mi jedan recept. Rekoh mu da je moju nevolju izazvao Lorenzo svojom revnošću da pomete. On mu to predbaci i ispriča da je upravo umro od sušice jedan mladi vlasuljar, i to baš iz istog razloga, jer, prema njegovim riječima, udahnuta prašina nikada se ne izdahne. Lorenzo se zakle da je vjerovao kako mi time čini uslugu, te da čitavog svog života neće više davati da se mete. U sebi sam se smijao, jer liječnik ne bi mogao bolje govoriti ni da sam ga podgovorio. Žbiri, koji su prisustvovali toj pouci, bijahu očarani što su to saznali, te su među djela svog milosrđa uvrstili i to da otad još metu ćelije samo onih koji su im zanovijetali.
Nakon liječnikova odlaska, Lorenzo me zamoli za oproštenje i uvjeri me da su svi drugi zatvorenici dobra zdravlja premda im svakoga dana daje pomesti sobe. On je to nazivao sobama.
– Ali to je važna stvar – reče – i ja ću ih o tome obavijestiti, jer ja na sve vas gledam kaona svoju djecu.
Uostalom, puštanje krvi bijaše mi potrebno. Ono mi vrati san i izliječi me od grčeva koji su me plašili.
Zadobio sam veliku prednost, ali još ne bješe stiglo vrijeme da započnem svoje djelo. Bijaše jaka zima, pa rukama nisam mogao držati ono kopaljce a da se ne sledim. Moj je pothvat zahtijevao oprezan duh, kadar da izbjegava sve što se može lako predvidjeti, te smjelost i neustrašivost da se prepusti slučajnosti, koja se, unatoč predviđanju, ne mora ostvariti. Veoma je nesretan položaj čovjeka koji mora tako postupiti; ali tačan politički proračun pokazuje da za sve valja i sve staviti na kocku.
U očaj me tjerahu preduge zimske noći. Bijah prisiljen da devetnaest samrtnih sati provodim u pravoj tmini; a za maglovitih dana, koji u Veneciji nisu rijetki, svjetlost što je prodirala kroz prozor i kroz rupu na vratima nije mi dovoljno osvjetljavala knjigu da mogu čitati. Ne mogavši čitati, zapadao sam u razmišljanja o bijegu, a um koji mori jedna to ista misao može lako da poludi. I najjadnija svjetiljka na ulje bila bi me usrećila. O tome sam razmišljao i mnogo se razveselih kad mi se učini da sam našao način kako da lukavstvom dođem do nje. Trebala mi je jedna posuđa, končani ili pamučni stijenj, ulje, kremen za pušku, kresivo, šibice i guba. Posuda je mogla biti mala zemljana zdjelica, a imao sam onu u kojoj su mi pekli jaja na maslacu. Dadoh da mi se kupi ulja iz Lucce, pod izlikom da mi nije dobro od salate spremljene s običnim uljem. Iz svog popluna izvukoh dovoljno pamuka da napravim stijenj. Pravio sam se kao da me mori jaka zubobolja, te Lorenzu kazah da mi treba kamen stijenac; on ga nije poznavao, pa ga nadomjestih kremenom za pušku kazavši mu da će on imati jednako djelovanje ako se bude jedan dan močio u jakom octu i ako se zatim stavi na zub, pa da će mi to olakšati bol. Lorenzo mi reče da je moj ocat odličan i da mogu sam staviti u nj jedan kamen te mi dobaci tri-četiri komada. Čelična kopča koju sam imao na remenu od hlača trebala mi je poslužiti kao kresivo; trebalo je da još samo dobijem sumpora i gube, čija mi nabavka zada velikih briga. Ali evo kako sam smogao snage da se i tome dovinem i kako se u to umiješala Sreća.
Imao sam nekakav osip koji se sasušio ali mi je po rukama ostavio kraste koje mi izazivahu neugodan svrbež. Rekoh Lorenzu neka zamoli liječnika za neki lijek. Sutradan mi je donio ceduljicu koju je pročitao tajnik, a na kojoj je liječnik napisao: Jedan dan dijete i četiri unce ulja od slatkih badema, te će se koža izliječiti; ili jedno mazanje mašću od žutog sumpora; ali ovo posljednje je opasno.
– Baš me briga za opasno – kazah Lorenzu – kupite mi te masti i sutra mi je donesite; ili mi dajte sumpora. Ovdje imam maslaca pa ću sam napraviti tu mast. Imate li šibice?
Izvukao je iz džepa sve koje je imao te mi ih dadne. Kako se čovjek lako utješi kad je u nevolji!
Dva ili tri sata provedoh razmišljajući kako bih mogao nadomjestiti gubu, jedini sastojak koji mi još nedostajaše, a nisam znao pod kakvim izgovorom da je nabavim. Odjednom se sjetih da sam svom krojaču preporučio da mi ispod pazuha gubom podstavi odijelo od svilene tkanine, te da je prekrije voštanim platnom, kako bi spriječio širenje znojne mrlje što naročito ljeti na tim mjestima uništava sva odijela. Preda mnom bijaše moje odijelo, još sasvim novo, i srce mi zakuca. Moj krojač je mogao zaboraviti što sam mu naložio, pa sam drhtao između nade i straha. Imao sam da prijeđem svega dva koraka kako bih se u to uvjerio, a nisam se usuđivao. Bojao sam se da neću naći gubu te da ću morati napustiti tako dragu nadu. Na kraju se odlučih, približih se dasci na kojoj bijaše moje odijelo, i odjednom se nađoh nedostojnim te milosti pa se bacih na koljena moleći boga da krojač nije zaboravio moj nalog. Nakon te tople molitve odmotah kaput, rasparah voštano platno i nađoh gubu. Velika bijaše moja radost. Bijaše prirodno da zahvalim bogu, jer sam gubu potražio uzdajući se u njegovu dobrotu. To i učinih presretna srca.
Razmišljajući kasnije o tom pobožnom činu, ne zamjerih sebi što sam slijedio poriv zahvalnog mi srca, ali se moradoh sažalno nasmiješiti vlastitoj gluposti kad sam ono zaklinjao gospodara svijeta neka učini da nađem gubu. Tako nešto ne bih učinio prije dolaska u Piombe, niti bih to danas učinio, ali oduzimanje slobode tijelu otupljuje i sposobnosti duše. Boga valja moliti da udijeli svoje milosti a ne da čudesima remeti prirodu. Ako krojač nije stavio gubu ispod pazuha, mogao sam biti siguran da je neću naći. Što sam dakle htio od gospodara prirode? Smisao moje prve molitve može se svesti na ove riječi: Gospode, učini da nađem gubu, iako ju je krojač možda zaboravio, a ako ju je stavio, nemoj učiniti da ona nestane. Međutim, neki bi teolog mogao reći da je moja molitva pobožna, sveta i veoma razumna jer se zasniva na snazi vjere, i bio bi u pravu kao što sam ja, koji nisam teolog, u pravu kad tvrdim da je besmislena. Uostalom, ne moram biti vrstan teolog pa da svoje pobožno djelo smatram pohvalnim. Zahvaljujući bogu što krojača nije iznevjerilo pamćenje, postupio sam prema načelima zdrave i prirodne filozofije.
Čim se dakle domogoh gube, stavih ulja u zdjelicu i stijenj, te ugledah gotovu svjetiljku. Kojeg li zadovoljstva! Svojim sam rukama tako reći iz tame stvorio svjetlo, a uz to sam prekršio i najokrutniji propis bezočnih ugnjetavača. Zbogom, rekoh salati. Vrlo sam je volio, ali nisam žalio. Ta valjda je ulje stvoreno za osvjetljenje, a ne za jelo! Odlučio sam da pod započnem bušiti prvog ponedjeljka korizme jer sam se u metežu poklada bojao posjeta, i dobro sam predviđao. Mrsne nedjelje u podne začuh zvuk kračuna i spazih Lorenza, kojeg je dopratio neki tust čovjek, u kome odmah prepoznah Židova Gabriela Schalona, čuvenog po tome što je vješto omogućavao mladićima da lošim poslovima dođu do novaca. Društvo toga čovjeka nije bilo stvoreno da ja u njemu uživam, ali morao sam biti strpljiv. Zatvoriše ga. Kazao je Lorenzu neka ode k njemu po ručak, postelju i sve što mu je potrebno, a on mu odvrati da će o tome govoriti sutradan.
Taj Židov, koji bijaše praznoglav, neznalica, brbljavac i glup, osim u svom zanatu, započe mi čestitati na tome što su od svih drugih izabrali baš mene da bi mi njega dali u društvo. Umjesto odgovora ponudih mu pola svog ručka, što on odbi rekavši mi da jede samo ono što je čisto te da će pričekati da se dobro navečera kod kuće.
– Kada?
– Večeras, čuli ste da mi je, kad sam zatražio svoju postelju, kazao da ćemo o tomegovoriti sutra. Očigledno je time htio reći da mi to nije potrebno. Mislite li da je moguće da čovjeka poput mene ostave bez jela?
– Sa mnom su isto tako postupili.
– No dobro, ali među nama ima nekih razlika, i, neka to bude rečeno samo među nama,državni inkvizitori su pogriješili kad su me dali uhapsiti, i mora da im je sada nezgodno da ispravljaju svoju grešku.
– Možda će vam dati kakvu penziju, jer vi ste čovjek prema kojem valja biti obziran.
– Vi veoma tačno rasuđujete. Na Burzi nema nijednog mešetara koji je unutrašnjojtrgovini korisniji od mene, a petorica mudraca[42] mnogo su se okoristili savjetima koje sam im ja dao. Moje hapšenje je neobičan događaj koji će pukim slučajem i vama donijeti sreću.
[42]... petorica mudraca. – Cinque savii alla Mercanzia, neka vrst ministarstva trgovine (od 1506). U 17. stoljeću ta je institucija pretvorena u sud koji je sudio Turcima, Židovima i Armencima, turskim podanicima koji su živjeli u Veneciji.
– Meni sreću? Kako?
– Neće proći ni mjesec dana a ja ću vas izvući odavde. Znam s kime i kako moramgovoriti.
– Računam dakle na vas.
Taj je priglupi lopov vjerovao da je on značajna osoba. Htio me upoznati s onim što se o meni pričalo. Dosadio mi je prenoseći mi samo ono o čemu je moglo biti riječi samo među najvećim glupanima u gradu. Uzeh neku knjigu, a on je bio toliko drzak da me zamoli neka ne čitam. Imao je strast pripovijedanja, i to uvijek o svojoj uvaženoj osobi.
Nisam se usuđivao zapaliti svjetiljku, a kad se približila noć, odlučio je da prihvati kruh i ciparsko vino, te moju slamaricu koja bijaše postala postelja svih pridošlica. Sutradan mu od kuće donesoše jelo i krevet. Taj teret mi bijaše na vratu osam ili devet tjedana, jer je tajnik suda, prije negoli ga je osudio na quattro, morao više puta s njime razgovarati kako bi izveo načistac njegove lopovluke i primorao ga da raskine nedopuštene ugovore koje ovaj bijaše sklopio. On mi je sam priznao da je od gospodina Dominica Michelija kupio rente koje su kupcu mogle pripasti tek nakon smrti njegova oca, viteza Antonija.
– Istina je – kazao mi je – da je prodavalac pri tome gubio polovicu, ali valja imati u viduda bi kupac izgubio sve kad bi sin umro prije oca.
Kad vidjeh da se taj nezgodni drug nikako ne odlučuje na odlazak, odlučih se da upalim svjetiljku. Obećao mi je da će o tom šutjeti, ali takav je bio samo dok bijaše sa mnom, jer je to doznao i Lorenzo, mada bez ikakvih posljedica. Taj čovjek bijaše mi teško breme i sprečavao me je da radim na bijegu.
Sprečavao me i da se zabavljam čitanjem. Nametljiv, neznalica, praznovjeran, hvalisav, plašljiv, s vremena na vrijeme očajan, grcajući u suzama, htio me je navesti na to da se i ja u sav glas s njime složim dok mi je dokazivao da je tim hapšenjem izgubio svoj ugled. Uvjeravao sam ga da se nema čega bojati glede svog ugleda, a on tu moju porugu uze kao kompliment. Nije htio priznati da je škrt, i, da bih ga uvjerio, jednoga mu dana dokazah, kad bi mu državni inkvizitori davali sto cekina dnevno i kad bi mu u isto vrijeme otvorili vrata zatvora, da on više niti ne bi izišao ikako ne bi izgubio onu stotinu cekina. Morao se s time suglasiti, te se tome i sam nasmija.
Bijaše talmudist, poput svih Židova koji danas postoje, a trudio se da me uvjeri kako je, zbog svoje učenosti, veoma privržen svojoj vjeri. Budući da je bio sin rabina, bijaše upućen u sam ceremonijal, ali kad sam kasnije proučavao ljudski rod, uvidjeh da najveći dio ljudi vjeruje da je u religiji najhitnija njena disciplina.
Tom neobično tustom Židovu, koji nikada nije izlazio iz postelje i koji je danju spavao, dešavalo se da noću ne može spavati, dok je i sam mogao čuti da ja dobro spavam. Jednom mu pade na um da me probudi kad sam se najljepše odmarao.
– Tako mi boga – rekoh – šta želite? Zašto ste me probudili. Praštam vam samo ako stena samrti.

– Avaj! dragi moj prijatelju, ne mogu spavati, smilujte mi se pa da malko porazgovorimo.
– I još me nazivate dragim prijateljem?! Pogani čovječe! Vjerujem da je vaša besanicaprava muka, i žalim vas; ali ako vam još koji put padne na um da me zbog olakšanja vaše muke lišite najvećeg dobra što mi ga priroda pruža na uživanje u velikoj nevolji koja me snašla, izići ću iz postelje da vas zadavim.
– Molim vas oprostite, i budite sigurni da vas ubuduće nikada više neću buditi.
Možda ga ne bih zadavio, ali je sigurno da sam često dolazio u iskušenje da to učinim. Čovjek u tamnici koji se nalazi u okrilju blagog sna nije više u zatvoru, a rob koji spava ne osjeća verige ropstva, baš kao što ni kraljevi tada ne vladaju. Zatvorenik dakle, u nametljivoj osobi koja ga budi, mora vidjeti krvnika koji dolazi da ga liši slobode kako bi ga ponovo gurnuo u bijedu; a dodajmo i to da zatvorenik koji spava obično sanja da se nalazi na slobodi, te da mu ta obmana nadomješta stvarnost. Bilo mi je veoma drago što svoj rad nisam započeo prije dolaska tog čovjeka. Zatražio je da se mete, a uslužni žbiri nagnaše me u smijeh kad mu rekoše da me to tjera u smrt. Ali on je to i dalje zahtijevao. Pravio sam se kao da sam od toga obolio, te žbiri ne bi izvršili njegov nalog da sam mu se suprotstavio, ali u mom je interesu bilo da budem ljubazan.
U Veliku srijedu Lorenzo nam kaza da će se nakon Terze k nama popeti gospodin circospetto, tajnik, da nas prema običaju obiđe prigodom uskršnjih praznika, što se koristi kako bi se ulio spokoj u dušu onih koji žele primiti sveto otajstvo, kao i zato da sazna imaju li štogod da kažu protiv tamničareva ponašanja.
– I tako, gospodo – reče nam – požalite se ako imate razloga da se na me žalite. Potpunose obucite, jer takav je red.
Naredih Lorenzu da mi za sutradan dadne pozvati ispovjednika.
Potpuno se dakle obukoh, a Židov učini isto oprostivši se od mene, zato što se osjećao sigurnim da će ga circospetto poslati na slobodu čim bude s njim razgovarao. Kazao mi je da ga njegov predosjećaj nikada ne vara. Ja mu na tome čestitah. Tajnik stiže, otvoriše ćeliju, Židov iziđe i baci se na koljena; čuo sam samo plač i uzvike, što je potrajalo četiri-pet minuta, ali tajnik nije progovorio nijedne riječi. On se vrati, a Lorenzo mi reče neka iziđem. S bradom starom osam mjeseci i u odijelu prikladnom za srpanjske vrućine, tog dana kad bijaše jako studeno, predstavljao sam osobu koja je zacijelo nagonila na smijeh i koja nije mogla pobuditi samilost. Od užasne hladnoće podrhtavao sam poput ruba sjene što je stvara sunce na zalasku, a to mi nije bilo drago samo zato što bi tajnik mogao povjerovati da drhtim od straha. Budući da sam iz ćelije izišao prignut, naklon već bijaše izveden. Uspravih se, pogledah ga bez oholosti i bez poniznosti, ne mičući se i ne govoreći. Nepomični circospetto također je šutio. Ta obostrana nijema scena potraja dvije minute. Videći da mu ništa ne kazujem, on mi se nakloni pola palca i ode. Vratih se, svukoh i zavukoh u postelju da oživim svoju prirodnu toplinu. Židov se čudio što nisam govorio s tajnikom, međutim, moja je šutnja kazivala daleko više negoli je on izrekao svojim kukavnim uzvicima. Zatvorenik moje vrsti, u prisustvu svog suca, treba da otvori usta samo zato da odgovori na pitanja.
Narednog dana dođe jedan jezuit da me ispovjedi, a u Veliku subotu jedan svećenik Sv. Marka dođe da mi udijeli svetu pričest. Moja ispovijed učinila se suviše lakonskom tome misionaru, koji je sasluša, a zatim nađe za shodno da mi prije odrješenja uputi nekoliko prijekora.
– Molite li se bogu? – upita me.
– Molim mu se od jutra do večeri, i od večeri do jutra, čak i onda kad spavam, jer upoložaju u kakvom se nalazim, sve što se u meni zbiva, čak i moja uzbuđenja, moja nestrpijenja i gubljenja duha, ne može biti drugo doli molitva pred božanskom mudrošću, koja jedina vidi moje srce.
Jezuit to moje ne baš uvjerljivo izlaganje o molitvi poprati laganim osmijehom i uzvrati mi jednom metafizičkom besjedom koja se nikako nije slagala s mojom. U svemu bih ga pobio da nije bio onako spretan u svom poslu, te je smogao vještine da me začudi i učini manjim od buhe nekom vrsti proročanstva koje me se dojmilo.
– Budući da ste od nas naučili vjeru koju ispovijedate, – reče mi – činite to kao i mi, imolite boga kao što vas mi bijasmo naučili, i znajte da ćete odavde izići samo na dan posvećen vašem svetom zaštitniku.
Nakon tih riječi dadne mi odrješenje i ode. Dojam što su ga one proizvele na mene bijaše nevjerojatan. Uzalud sam se trudio, ali one nikako da mi iziđu iz glave. Redom sam nabrojio sve svece koje sam našao u kalendaru.
Taj jezuit bijaše dušobrižnik gospodina Flaminia Cornora, starog senatora, tada državnog inkvizitora. Taj senator bijaše čuveni književnik, velik političar, veoma bogobojazan i pisac djela što su sva odreda bila pobožna i izvanredno napisana na latinskom. Njegov ugled bijaše bez ikakve mrlje.
Obaviješten da iz tamnice treba da iziđem na dan svog svetog zaštitnika, i to od čovjeka koji je to možda mogao znati, poveselih se zbog toga što sam znao da imam zaštitnika i što sam doznao da ga zanimam, ali, budući da mi bijaše dužnost da mu se molim, morao sam ga poznavati? Tko je dakle taj svetac? Čak ni jezuit mi to ne bi mogao reći kad bi i znao, jer bi prekršio tajnu. Ali da vidimo, rekoh u sebi, mogu li to pogoditi. To nije mogao biti sv. Jakov od Compostele, čije sam ime nosio, jer upravo je na njegov god messer grande razvalio moja vrata. Uzeh kalendar i proučavajući one najbliže nađoh sv. Jurja, sveca stanovitog ugleda, ali na kojega nikada nisam ni pomišljao. Priklonih se dakle sv. Marku, koji je slijedio dvadeset petoga u istom mjesecu i od kojeg sam kao Venecijanac mogao zahtijevati zaštitu; uputih mu dakle svoje molitve, ali uzalud. Njegov svetak prođe, a ja sam još bio uvijek ondje. Uzeh drugog, sv. Jakova, brata Isusa Krista, koji ide zajedno sa sv. Filipom; ali i tu se prevarih, te se otad uzdah u sv. Antuna, koji, prema onome šta se priča u Padovi, čini trinaest čudesa dnevno; no također uzalud. Tako sam prelazio s jednoga na drugoga, te se neosjetno privikoh na uzaludnu nadu u pokroviteljstvo svetaca. Bijah uvjeren da je samo ona moja zašiljena poluga svetac u koga se mogu uzdati. Unatoč tome jezuitovo proročanstvo se obistini. Otuda sam izišao na dan Svih svetih, kao što će čitalac to vidjeti, i ako sam imao kojega, sigurno je da je toga dana moj pokrovitelj zacijelo dokoličario, jer su taj dan svi na djelu.
Dva ili tri tjedna nakon Uskrsa oslobodiše me onoga Židova; ali taj jadnik nije pušten kući; osuđen je na quattro, gdje je ostao dvije godine, a zatim je otišao da svoje dane završi u Trstu.
Čim ostadoh sam, dadoh se najvećim žarom na posao. Trebalo je da požurim prije dolaska nekog novog gosta koji bi mogao zaželjeti da se mete. Pomakoh krevet, upalih svjetiljku i bacih se na pod s kopaljcem u ruci, pošto sam pored sebe rasprostro jedan ručnik da u njega skupim sitno iverje drveta što sam ga nagrizao šiljkom poluge. Zabijajući u nju željezo, valjalo je uništiti dasku. Na početku rada ti komadići nisu bili veći od zrna žita, ali kasnije postadoše velike trijeske. Pod je bio od smrekova drveta širine šesnaest palaca. Načeh ga na mjestu gdje su se daske spajale; tamo nije bilo ni čavala ni željezne pločice, te mi je sav posao bio jednolik. Nakon šest sati rada, zavezah ručnik i stavih ga na stranu da bih ga sutradan otišao isprazniti iza one hrpe sveski što se nalazila u dnu onog brloga. Komadići nastali probijanjem tvorili su zapreminu četiri-pet puta veću od otvora iz kojeg sam ih izvukao. Krivulja je mogla imati trideset stupnjeva kružnice, a promjer joj je bio gotovo deset palaca. Vratih postelju na mjesto, a sutradan, prazneći ručnik, uvidjeh da ne moram strahovati da će tkogod vidjeti ono iverje.
Drugoga dana, ispod prve daske, koja bijaše debela dva palca, naiđoh na drugu, za koju sam sudio da je jednaka prvoj. Nisam imao nesreću da dobijem posjete, a neprestano me morila bojazan da ih ne dobijem, te sam u roku od tri tjedna uspio savršeno rastaviti tri daske, ispod kojih sam naišao na pločnik s inkrustiranim komadićima mramora, što se u Veneciji naziva terrazzo marmorin. To je popločenje uobičajeno u stanovima svih venecijanskih kuća koje ne pripadaju siromašnom svijetu. Čak i sama visoka gospoštija više voli taj terrazzo negoli parket. Bio sam preneražen videći da ga moja poluga ne nagriza. Uzalud sam pritiskao i gurao, moj je šiljak klizio. Taj događaj mi skrha duh. Sjetih se Hanibala koji je, prema Titu Liviju, sebi prokrčio put kroz Alpe na taj način što je udarcima sjekire razbio stijenu koju je omekšao pomoću octa. To mi se činilo nevjerojatno, ne toliko zbog snage octa koliko zbog goleme količine octa koju je zacijelo morao imati. Vjerovao sam da je to Hanibalu pošlo za rukom ne uz pomoć aceta već ascete, što je u padovanskoj latinštini moglo biti isto što i ascia, te da bi ta pogreška mogla potjecati od prepisivača. Ipak sam u otvor izlio bocu jakoga octa što sam ga imao, a sutradan, bilo zbog djelovanja octa bilo zbog većeg strpljenja, vidjeh da ću to privesti kraju, jer se moj rad nije sastojao u tome da lomim komadiće mramora već da vrškom svog oruđa smrvim žbuku koja ih je povezivala. Bio sam veoma zadovoljan vidjevši da velika poteškoća postoji samo na površini; za četiri dana uništio sam čitavo ono popločenje a da nisam oštetio šiljak kopaljceta. Njegove su plohe dapače još ljepše sjale.
Pod mramornim popločenjem, kao što sam i očekivao, naiđoh na još jednu dasku; to je zacijelo bila posljednja, to jest prva počev od svoda odaja čije grede podržavaju strop. Tu dasku načeh s nešto više teškoća zbog toga što je moj otvor već bio dubok deset palaca. Neprestano sam se preporučivao božjoj milostivosti. Nevjernici koji kažu da molitva ničemu ne koristi ne znaju šta govore. Znam da sam se uvijek osjećao jači nakon što bih se pomolio bogu, i to je dovoljno da se dokaže njena korisnost, bilo da povećanje snage dolazi neposredno od boga, bilo da je ono tjelesna posljedica povjerenja što se ima u njega.
Dvadeset i petog lipnja, dana kad jedino Mletačka Republika slavi čudesnu pojavu evangelista sv. Marka koji se po predaji objavio u liku krilatog lava, u duždevoj crkvi negdje potkraj jedanaestog stoljeća, a taj je događaj ukazao preuzvišenim mudracima Senata da je vrijeme da se zahvale sv. Teodoru, čiji ugled bijaše postao odveć neznatan za njihove sve silnije osvajačke težnje, te da za svog pokrovitelja uzmu tog svetog učenika sv. Pavla, ili, prema Euzebiju, sv. Petra, koga je poslao sam bog – toga dana dakle, u tri sata po podne, dok sam posve gol i sav u znoju, ležeći potrbuške, radio na otvoru, uz koji sam, da bolje vidim, postavio upaljenu svjetiljku, začuh na svoj užas resko škripanje kračuna na vratima prvog hodnika. Kakvog li trenutka! Dunuh i ugasih svjetiljku, kopaljce ostavih u rupi, bacih unutra ručnik, žurno postavih u komorici nogare i daske kreveta i bacih se na slamaricu. Budući da nisam imao vremena prostrijeti ponjave, svalih se na sve to kao mrtav upravo u času kad je Lorenzo već otvarao ćeliju. Da je ušao samo časak ranije, bio bih zatečen. Da nisam bolno zastenjao, tamničar bi bio nagazio na moje tijelo. On, još uvijek pognut, ustuknu i razdragano povika:
– Avaj, bože moj! žalim vas, gospodine, jer ovdje se izgara od vrućine kao u kakvoj peći.Ustanite i zahvalite bogu koji vam ovamo šalje odlično društvo. Uđite, uđite, presvijetli gospodine – obrati se nesretniku koji ga je slijedio.
Ne obazirući se na moju golotinju, taj prostak uvede presvijetlog, koji, vidjevši me u tom stanju, odvrnu pogled, dok sam ja uzalud tražio košulju, koju sam iz pristojnosti morao navući. Došljaku se učini kao da je ušao u pakao i on uzvikne:
– Gdje sam? Kamo me to stavljaju? Koje li vrućine! Kojeg li smrada! S kime sam to?
Lorenzo ga tada pozva napolje, a mene zamoli da obučem košulju i da iziđem u onaj brlog. Obrativši se novom uzniku reče mu da će po zapovijedi otići njegovoj kući po krevet i po ostale potrepštine, te da se do njegova povratka smije šetati onim prljavim predsobljem, a da će se dotle ćelija, otvorenih vrata, izvjetriti od smrada koji potječe samo od ulja. Kako li sam se iznenadio čuvši ga gdje kaže kako taj zadah potječe od ulja! To je zaista dolazilo od svjetiljke koju sam utrnuo ne obrisavši stijenj. Lorenzo me nije dalje ispitivao, po čemu zaključili da mu je sve poznato i da me je onaj Židov izdao. Kako li sam bio sretan što mu nije mogao reći i nešto više od toga! U tom sam trenutku osjetio stanovito poštovanje prema Lorenzu.
Pošto sam navukao košulju i kućni haljetak, iziđoh iz ćelije. Novi je zatvorenik olovkom ispisivao ono što je želio imati. Spazivši me, on povika:
– Gle, pa to je Casanova!
Odmah sam prepoznao grofa Fenarola iz Bresciana. Bijaše to čovjek od pedeset godina, srdačan i bogat, omiljen u svakom otmjenom društvu. Priđe da me zagrli, a kad mu rekoh da bih se ovdje svakom prije nadao no njemu, nije mogao zatomiti suze. Na to se i moje oči ovlažiše.
Čim ostadosmo sami, kazah mu da ću mu ustupiti komoricu dok ne stigne njegova postelja, ali da će mi učiniti uslugu ako to odbije. Ujedno ga zamolih neka ne traži da se mete ćelija, ostavljajući objašnjenje za kasnije. Objasnih mu odakle onaj zadah ulja, a on, pošto se zareče da će čuvati tajnu, kaza koliko je u toj nesreći sretan što su ga zatvorili sa mnom. Spomenuo mi je i to da nikome nije poznat moj zločin, te da ga svi žele odgonetnuti.
Neki su govorili da sam poglavar nekakve nove religije, drugi pak da je gospođa Memmo uvjerila sud da njene sinove učim bezbožništvu. Govorilo se da me je gospodin Antonio Condulmer, državni inkvizitor, dao zatvoriti kao narušioca javnog reda i mira, zato što sam izviždao komedije velečasnog Chiarija, te da sam se spremao poći u Padovu da ga ubijem.
Sve su te optužbe imale nekakvu osnovu što ih je činilo vjerojatnima; ali sve bijahu izmišljene. Religijom se nisam toliko zanimao da bi mi palo na pamet da izgradim neku novu. Trojica sinova gospođe Memmo, puni duha, lakše su zavodili negoli bivali zavođeni, a gospodin Condulmer imao bi prepune ruke posla kad bi htio pozatvarati sve koji su zviždali velečasnom Chiariju. Što se tiče tog velečasnog, koji bijaše jezuit, već sam mu davno oprostio. Čuveni otac Origo, također jezuit, bijaše me naučio da se osvećujem govoreći o njemu dobro u velikim društvima. Na moje hvalospjeve prisutni odgovarahu zajedljivim satirama na račun velečasnog a ja sam bio osvećen a da se nisam u to petljao.
Predveče donesoše postelju, naslonjač, rublje, mirisave vodice, dobar ručak i dobrih vina. Grof Fenarol nije mogao ništa jesti, ali ja se ne povedoh za njim. Postaviše mu krevet ne mičući moga, te nas zatvoriše.
Najprije iz rupe izvukoh svjetiljku i ručnik koji se nakvasio uljem jer je pao u zdjelicu. Tome sam se jako nasmijao. Pravo je nasmijati se događaju koji ima bezazlene posljedice, a zbio se zbog razloga čije bi posljedice mogle biti tragične. Sve sam lijepo sredio i upalio svjetiljku, o kojoj je priča lijepo nasmijala grofa. Noć provedosmo ne spavajući, ne toliko zbog mnoštva buha što su nas izjedale koliko zbog stotine zanimljivih razgovora koji nisu nikako prestajali. Evo priče o njegovu hapšenju onako kako mi ju je on sam ispričao:
– Jučer u dvadeset sati gospođa Alessandri, grof Paolo Martinengo i ja ukrcasmo se u gondolu, u dvadeset jedan sat stigosmo u Fucino, a u dvadeset četiri u Padovu da vidimo operu i da se odmah zatim vratimo ovamo. U drugom činu moja me zla kob nagna da odem u igračnicu gdje sam vidio grofa Rosenberga, bečkog poslanika, podignute maske, a deset koraka od njega gospođu Ruzzini, koje se muž upravo sprema da kao poslanik Republike pođe na taj isti dvor. Poklonili im se oboma i spremih se da iziđem, kad mi poslanik glasno kaza: »Vi ste veoma sretni što možete udvarati tako ljubaznoj dami. U takvim trenucima zbog ličnosti koju zastupam najljepši kraj na zemlji postaje za me robija. Recite joj, molim vas, da u Beču neće važiti zakoni koji me ovdje sprečavaju da s njom govorim, te da ću je tamo vidjeti idućeg ljeta pa ću se s njom upustiti u ratovanje.« Gospođa Ruzzini, koja je vidjela da je riječ o njoj, upita me šta je grof kazao, a ja joj sve prenijeh riječ po riječ. Ona mi reče: »Odgovorite mu da prihvaćam objavu rata te da ćemo vidjeti tko će od nas dvoje biti u tome vještiji.« Nisam vjerovao da prenijevši taj odgovor, koji je bio tek obični kompliment, počinjam zločin. Nakon opere, pojeli smo kokošku i ovamo se vratismo u četrnaest sati. Spremao sam se da legnem i spavam do dvadeset sati kad mi uručiše pisamce u kojem mi je naređeno da u devetnaest sati budem u bussoli, da čujem ono što mi ima kazati circospetto Businello, tajnik Vijeća desetorice. Začuđen tim nalogom, koji uvijek predskazuje neko zlo, i veoma ljutit što mu se moram pokoriti, u zakazano vrijeme dođoh k ministru koji bez ijedne riječi naredi da me odvedu ovamo.«
Ništa ne bijaše tako nedužno kao ta greška, ali na svijetu ima zakona koji se mogu i nedužno kršiti, a ipak njihovi prekršioci nisu zato ništa manje krivi. Čestitah mu što zna za svoj zločin, kao i na samom zločinu i na postupku pri hapšenju. Budući da je njegova greška bila veoma laka, kazah mu da će sa mnom ostati samo osam dana, i da će mu zatim reći neka na šest mjeseci ode u svoj zavičaj. On mi iskreno odgovori kako ne vjeruje da će ga tu ostaviti osam dana: čovjek koji se ne osjeća krivim ne može zamisliti da može biti kažnjen. Pustih ga neka se veseli, ali desilo se ono što sam mu rekao. Čvrsto sam odlučio da mu budem ugodno društvo, kako bih mu što više olakšao veliku bol koju mu je uzrokovalo njegovo hapšenje. Tako sam prigrlio njegovu nevolju da sam potpuno zaboravio svoju, i to za sve vrijeme što ga je proveo sa mnom.
Sutradan u cik zore Lorenzo donese kave, a u velikoj košari ručak za grofa, koji nije mogao zamisliti da čovjeka u takav sat može spopasti želja za jelom. Dopustiše nam da jedan sat šetamo, a zatim nas zatvoriše. Zbog buha što su nas morile zapitao me je zašto ne dajem mesti. Nisam mogao podnijeti da me smatra svinjom ni da pomisli da je moja koža tvrđa od njegove. Zato mu sve kazah, dapače i pokazah. Vidjeh da je iznenađen, te da mu je čak neugodno što me je na neki način prisilio da mu povjerim to važno otkriće. Ohrabrio me da radim i dovršim otvor u toku dana kako bi me on sam spustio, ako je to moguće, i izvukao moje uže, jer on nije želio bijegom otežavati svoj položaj. Pokazah mu model jedne naprave pomoću koje sam kanio privući k sebi plahtu što će mi poslužiti umjesto užeta, nakon što se spustim. Bijaše to jedan mali prutić, jednim svojim krajem privezan za dugo uže. Plahta je trebala biti učvršćena uz nogare moje postelje samo tim prutićem, koji je ispod nogara s obje strane trebao ulaziti u uže, a ovo je od prutića moralo ići sve do poda dvorane inkvizitora, gdje bih ga odmah, čim bih bio na nogama, privukao k sebi. On nije posumnjao u njegovo djelovanje pa mi je čestitao na tome, to više mi je ta mjera opreza bila neophodno potrebna, jer kad bi plahta morala ostati ondje, odmah bi privukla Lorenzov pogled budući da se on nije mogao popeti do mjesta gdje smo se mi nalazili a da ne prođe kroz onu prostoriju. Smjesta bi me potražio, pronašao i uhapsio. Moj plemeniti drug bijaše uvjeren da bih trebao prekinuti rad da ne budem zatečen, to više što mi još bijaše potrebno nekoliko dana da dovršim taj otvor koji je Lorenza trebao stajati života. Ali zar je pomisao na to da svoju slobodu iskupljujem nauštrb njegovih dana mogla usporiti moju hitnju da se dočepam slobode? Tako bih postupio čak i onda kad bi posljedica moga bjekstva bila smrt svih žbira Republike, pa čak i same države. Ljubav prema domovini postaje prava utvara u duhu čovjeka kojega ona ugnjetava.
Moje dobro raspoloženje nije međutim mog dragog druga sprečavalo da zapada u tugu od po četvrt sata. Bio je zaljubljen u gospođu Alessandri, koja bijaše pjevačica i ljubavnica ili supruga njegovog prijatelja Martinenga, i zacijelo je bio sretan; ali što je sretniji onaj koji voli on postaje utoliko nesretniji ako mu se iz ruku otme predmet koji voli. Uzdisao je, suze mu navirahu iz očiju. Priznavao je da voli ženu koja je u sebi sakupila sve kreposti. Ja sam ga iskreno žalio, ali mi na kraj pameti nije padalo da mu, za utjehu, kažem da je ljubav tek tričarija; to je očajnička utjeha kakvu samo glupani pružaju zaljubljenima, uostalom nije čak ni to istina da je ljubav tek obična tričarija.
Veoma brzo prođe onih osam dana što sam ih predskazao. Izgubio sam to drago društvo, ali nisam imao vremena da ga prežalim. Nikada se nisam drznuo tom čestitom čovjeku preporučiti da čuva moju tajnu: najmanja moja sumnja uvrijedila bi njegovu čistu dušu.
Trećeg srpnja Lorenzo mu kaza neka bude spreman da iziđe kad se oglasi Terza, koja tog mjeseca zvoni u dvanaest sati. Zato mu nije donio ručak. Za tih osam dana hranio se samo juhom, voćem i kanarskim vinom. Ja sam se pak odlično hranio, na veliko zadovoljstvo moga prijatelja koji se divio mojoj zgodnoj ćudi. Tri posljednja sata provedosmo u izjavama najnježnijeg prijateljstva. Pojavi se Lorenzo, siđe s njime i ponovo se pojavi četvrt sata kasnije odnijevši sa sobom sve što je pripadalo tom ljubaznom čovjeku.
Sutradan mi Lorenzo podnese račun troškova za mjesec srpanj, i raznježi se kad, ustanovivši da mi ostaju četiri cekina, rekoh neka ih pokloni svojoj ženi. Nisam mu kazao da je to najamnina za moju svjetiljku, ali možda je i on to pomislio.
Potpuno se posvetivši radu, 23. kolovoza zaključili da sam djelo dotjerao do savršenstva. To odugovlačenje bijaše uzrokovano jednim posve prirodnim događajem. Dubeći posljednju dasku, uza sve to veći oprez, učinih je veoma tankom; dospjevši veoma blizu suprotnoj površini, stavih oko na jednu malenu rupu kroz koju sam trebao gledati u dvoranu inkvizitora kao što sam zaista i gledao, ali sam istovremeno, na veoma maloj udaljenosti od te iste rupice, koja ne bijaše veća od muhe, ugledao nekakvu okomitu plohu od kojih osam palaca. Bijaše to ono čega sam se oduvijek bojao: bila je to jedna od greda što su podržavale strop. Uvidjeh da ću rupu morati proširiti na strani koja je bila suprotna gredi, jer ona je prolaz činila tako uskim da kroz njega nikada ne bih mogao proći. Otvor sam morao proširiti za jednu četvrtinu, svejedno strahujući da razmak između dviju greda nije dovoljan. Nakon tog proširenja, jedna druga rupica istog promjera pokaza mi da je bog blagoslovio moje djelo. Začepio sam rupice kako bih spriječio da sitno trunje pada u onu prostoriju, ili da kroz nju zraka svjetlosti od moje svjetiljke nekome, tko bi je mogao zamijetiti, ne ukaže na moj potajni rad.
Čas svog izlaska utvrdio sam za noć što prethodi svetku sv. Augustina, zato što sam znao da na taj svetak zasjeda Veliko vijeće i da, prema tome, neće biti svijeta u bussoli što se nalazi pokraj sobe kroz koju sam svakako morao proći prilikom bijega. Odlučio sam se dakle da iziđem u noći 27. kolovoza.
Na dan 25. u podne desilo mi se ono od čega dršćem još i sada dok ovo pišem. Tačno u podne čuo sam škripu kračuna. Povjerovah da ću umrijeti. Mahnito lupanje srca, koje je kucalo tri ili četiri palca niže nego obično, ispunjalo me je stravom da mi je kucnuo posljednji čas. Izbezumljen bacih se u naslonjač. Lorenzo, ušavši u onaj brlog, pomoli glavu na rešetku i radosno mi kaza:
– Čestitam vam, gospodine, na dobroj vijesti koju vam upravo donosim.
Povjerovavši najprije da je to vijest o slobodi, jer nisam niti mogao znati za neku bolju, pomislih da sam izgubljen. Otkrivanje one rupe zacijelo bi dovelo do toga da se opozove moje pomilovanje.
Lorenzo uđe i reče mi neka pođem s njime.
– Pričekajte da se obučem.
– Nije važno, jer ćete iz ove ružne ćelije samo prijeći u jednu drugu, svjetliju i posvenovu, odakle ćete kroz dva prozora vidjeti čitavu Veneciju, gdje ćete moći stajati, gdje...
Ali ja nisam mogao više izdržati, osjećao sam da umirem.
– Dajte mi octa – rekoh mu. – Pođite gospodinu tajniku i kažite mu da zahvaljujem suduna toj milosti i da ga u ime božje preklinjem neka me ostavi ovdje.
– Jeste li šenuli? Žele vas izvući iz pakla da bi vas smjestili u raj, a vi odbijate! Hajde,hajde, valja poslušati. Ustanite. Ja ću vas pridržati i dat ću da donesu vaše stvari i vaše knjige.
Zaprepašten, videći da mi je otpor uzaludan, ustadoh, iziđoh iz ćelije i začas osjetih malo olakšanje kad sam ga čuo kako jednome od svojih naređuje da pođe za njim s mojim naslonjačem. Kopaljce mi bijaše kao i uvijek sakriveno u slami, a to je ipak još uvijek nešto vrijedilo. Rado bih vidio da za mnom ide i ona lijepa rupa koju sam stvorio s tolikom mukom, a koju sam morao napustiti; ali to bijaše nemoguće. Moje je tijelo išlo, ali moja je duša ostala ondje.
Ruku naslonjenih na rame tog čovjeka, koji je mislio da će me svojim cerekanjem osokoliti, prođoh kroz dva uska hodnika i, pošto sam sišao niz tri stepenice, uđoh u jednu veliku i veoma svijetlu prostoriju, a pri njenom kraju, u lijevom kutu, kroz malena vrata uđoh u hodnik koji bijaše širok dvije i dugačak dvanaest stopa, a s desne su se strane nalazila dva prozora s rešetkama, kroz koje se jasno vidio gornji dio čitavog tog velikog grada koji se na toj strani proteže sve do Lida. Ali ja tog časa nisam bio kadar da se tješim lijepim pogledom.
Vrata ćelije bila su u kutu tog hodnika; vidjeh prozor s rešetkama što se nalazio sučelice jednome od onih što su osvjetljavali hodnik, tako da je zatvorenik, iako zatvoren, mogao dobrim dijelom uživati u toj ugodnoj perspektivi. Najvažnije bijaše to što je taj isti prozor, dok je bio otvoren, dopuštao prodor blagom i svježem povjetarcu koji je ublažavao neizdrživu vrućinu, a to bijaše pravi melem za jedno biće koje je tu trebalo disati, pogotovu u to godišnje doba.
Kao što čitalac može zamisliti, toga časa nisam to primijetio. Čim Lorenzo vidje da sam u ćeliji, dade onamo postaviti moj naslonjač, i ja smjesta sjedoh u nj; zatim je otišao rekavši da će mi začas dati prenijeti postelju sa svim onim što mi pripada.
Stoicizam Zenonov, ataraksija pironovaca[43] pružaju rasuđivanju veoma neobične slike. Slave ih, ismijavaju ih, dive im se, izruguju im se, a mudraci priznaju snagu te filozofije samo uz stanovite ograde. Ja ipak mislim da svaki čovjek koji bi da rasuđuje o moralnoj mogućnosti ili nemogućnosti mora poći od sama sebe, jer ako je pošten on neće ustvrditi postojanje unutarnje snage ukoliko njen zametak ne nosi u sebi. Ono što ja, sudeći po sebi, mogu u tom pogledu tvrditi jest samo to da čovjek može stečenom snagom i dugim naukovanjem postići da ne vapi glasno od boli i da se odupre provali prvih poriva. No to je sve. Abstine i sostine14 značajke su dobrog filozofa, ali tjelesne boli koje kinje stoika neće biti manje od onih koje razdiru epikurejca, a tuga će biti još teža onom tko je prikriva negoli onome koji, žaleći se, dolazi do pravog olakšanja. Čovjek koji se gradi ravnodušan prema događaju koji odlučuje njegovom sudbinom samo je naoko takav, osim ako nije glupan ili mahnitac. Laže onaj koji se hvali savršenim spokojstvom, i neka mi Sokrat na tome tisuću puta oprosti. Sve ću vjerovati Zenonu kad mi bude kazao da je pronašao tajnu kako će spriječiti prirodu da ne problijedi i ne porumeni, da ne zaplače i ne nasmije se.
[43] Ataraksija, »potpuni spokoj duše«, etički ideal, prema učenju Epikura i Pirona Elejskog, osnivača stare skeptičke škole (360–271 pr. n. e.).
14. Podnosi i uzdrži se.
Izbezumljen sjedio sam u naslonjaču, nepomičan poput kipa, mučen strašnom pomisli da su sve one muke koje sam podnio bile uzaludne, a da zbog toga nisam mogao sebe kriviti. Osjećao sam se lišenim nade, te nisam oćutio drugog olakšanja doli onog što mi ga je mogla pružiti zaborav budućnosti.
Budući da se moja misao uzdizala do boga, stanje u kojem sam se nalazio činilo mi se kao neka kazna koja dolazi neposredno od njega, zato što mi je ostavio vremena da dovršim svoje djelo, a ja sam zloupotrebio njegovu milost odgodivši za tri dana svoj bijeg. Bijaše istina da sam mogao sići tri dana ranije, ali mi se činilo da nisam zaslužio takvu kaznu samo zato što sam to odgodio zbog najrazboritije od svih pomisli, prihvativši opreznost koju mi nalagaše predviđanje, što je naprotiv zasluživalo nagradu jer, kad bih se morao povesti za svim svojim prirodnim nestrpljenjem, srljao bih u sve opasnosti.
Da bih odbacio razlog zbog kojega sam svoj bijeg odgodio do 27. kolovoza, bilo bi mi potrebno neko otkrivenje, a čitanje Marije od Agrade ipak me nije natjeralo u ludilo.

XII
Podzemne tamnice zvane Pozzi - Lorenzova osveta - Započinjem prepisku s drugim jednim zatvorenikom, ocem Balbijem; njegov karakter - S njim ugovaram bijeg - Način kojim se
služim kako bih mu doturio svoju šipku - Uspjeh - Daju mi jednog podlog druga - Njegov opis
Čas zatim, dvojica žbira donesoše mi postelju i odoše da bi se odmah zatim vratili sa svim mojim stvarima, ali protekoše dva sata a da nisam nikoga vidio, iako su vrata moje ćelije bila otvorena. To zakašnjenje probudi u meni sijaset misli, ali ništa nisam mogao odgonetnuti. Prije svakog strahovanja nastojao sam se dovesti u stanje spokojnosti, kako bih bio kadar da se oduprem svemu onome što bi mi moglo biti neugodno.
Osim Plomba i quattra, državni inkvizitori imaju i devetnaest drugih groznih tamnica, pod zemljom, u samoj Duždevoj palači, na koje osuđuju zločince što su zaslužili smrt. Svi ovozemaljski suci oduvijek su mislili, ostavivši na životu onoga koji je zaslužio smrt, da mu se time ukazuje milost, ma koliko strašne bile muke kojima se to nadomješta. Čini mi se da to može biti milost samo onda ako se to tako doima i samoga krivca, ali oni mu je nameću a da ga ništa ne pitaju. Takva milost postaje nepravda.
Tih devetnaest podzemnih tamnica posve su nalik na grobnice, ali nazivaju ih pozzi[44] zato što ih uvijek preplavljuju dvije stope morske vode koja ulazi unutra kroz onu istu rešetku kroz koju im prodire malko svjetlosti; ti su otvori veliki tek jednu kvadratnu stopu. Ukoliko radije čitav dan ne stoji u kupelji od slane vode što seže sve do koljena, zatvorenik je prisiljen da sve vrijeme provodi sjedeći na jednom uzvišenju, gdje mu se nalazi i slamarica, a onamo mu u cik zore stave vodu, juhu i hljepčić koji mora odmah pojesti, jer ako okasni, iz ruku će mu ga oteti veoma krupni morski štakori. U toj groznoj tamnici, u koju obično šalju one što su osuđeni na doživotnu robiju, čak i uz takvu ishranu neki od njih dozive i duboku starost. Neki zlikovac koji je umro u takvoj dobi bačen je unutra kad su mu bile četrdeset četiri godine. Budući da je bio uvjeren da je zaslužio smrt, možda mu se ta tamnica učinila prava milost. Postoje ljudi koji se boje smrti, čovjek o kojemu govorim zvao se Beguelin, a bio je Francuz. Kao kapetan služio je u vojsci Republike za vrijeme posljednjeg rata što ga je ova 1716. vodila protiv Turaka, i to na Krfu pod zapovjedništvom maršala i grofa Schulemburga, koji je velikog vezira prisilio da prekine opsadu otoka. Taj je Beguelin maršalu služio kao uhoda, prerušavajući se u Turčina i smjelo odlazeći među neprijateljsku vojsku; ali istovremeno je služio kao uhoda i velikom veziru. Budući da je bio okrivljen za to dvostruko doušništvo, zavrijedio je smrt, i sigurno je da mu je učinjena milost što je poslan da umire u pozzima; a to je jednako tačno kao i to da je tamo proživio trideset sedam godina. Zacijelo se samo dosađivao i uvijek bio gladan. Mogao je kazati: Bum vita superest bene est.15 Ali tamnice koje sam vidio u Spielbergu u Moravskoj, kamo se iz milostivosti stavljaju osuđenici na smrt, takve su da zlikovac nikada nije uspio proživjeti niti jednu godinu, tako da smrt što je one uzrokuju Siculi non invenere tyranni.
[44] Pozzi, tamnice koje su tajnim stubištem bile izravno povezane sa prostorijama inkvizitora i poglavara Vijeća desetorice. Neki misle da ih je bilo osamnaest, devet na malo povišenom katu, a devet pod zemljom; prema drugima, postojalo je deset mračnih tamnica (camerotti), a devet su bile pozzi na donjem katu, ali nisu bile pod vodom.
15. Dobro je dokle god preostaje života. Mecena, citirao Seneka.
U ta dva sata čekanja ne jednom me je prostrijelila strašna pomisao da će me možda baciti u pozze. Na mjestu gdje se nesretnik pothranjuje maglovitim nadama mora i da tjeskobno i mahnito strahuje. Sud, gospodar potkrovlja i podzemlja Duždeve palače, mogao je vrlo lako poslati u pakao onoga tko je pokušao pobjeći iz čistilišta.
Konačno začuh bijesne korake nekoga tko je dolazio prema mojoj ćeliji. Ugledah Lorenza izbezumljenog od srdžbe. Pjeneći se od bijesa, psujući boga i sve svece, započeo je tako što mi je naredio da mu dam sjekiru i oruđa kojima sam se služio da probijem pod te da mu kažem koji mi je od njegovih žbira sve to donio. Ne trepnuvši odgovorih mu da ne znam o čemu govori. Tada naredi da me pretraže. Ali na taj nalog ja brzo ustadoh, priprijetih onim prostacima i, skinuvši se do gola, kazah im neka obavljaju svoj posao. Dao je pregledati moje madrace i isprazniti slamaricu, a dao je pretražiti čak i smrdljivo vedarce. Uzeo je u ruke jastučić s mog naslonjača, i ne nalazeći u njemu ništa što bi pružalo neki otpor, srdito tresne njime o zemlju.
– Nećete mi reći – kaza mi – gdje su oruđa pomoću kojih ste napravili otvor, ali netko ćevas već prisiliti da progovorite.
– Ako je istina da sam napravio rupu u podu, kazat ću da sam oruđa dobio upravo od vaste da sam vam ih vratio.
Taj odgovor izazva odobravanje njegovih ljudi, koje je izgleda kinio, a on zaurla, udari glavom o zid, zatopta nogama. Pomislih da je pomahnitao. Onda izjuri, a njegovi mi ljudi donesoše stvari, knjige, boce i sve ostalo osim svjetiljke i kresiva. Prije nego je napustio hodnik, zatvorio je okna na oba prozora odakle sam dobivao malo zraka. Tako sam se našao zatvoren u malom prostoru kamo zrak nije mogao doprijeti ni kroz jedan drugi otvor. Priznajem da sam nakon njegova odlaska utvrdio da sam dobro prošao. Unatoč tome što je bio majstor svog zanata, nije ni pomislio na to da prevrne moj naslonjač. Budući da sam još uvijek posjedovao polugu, zahvalih providnosti, tješeći se da na to još uvijek mogu računati kao na oruđe bijega.
Velika vrućina i uzbuđenja tog dana ne dadoše mi spavati. Sutradan rano ujutro donio mi je vina koje se već pretvorilo u ocat, smrdljive vode, trule salate, pokvarena mesa i veoma tvrdog kruha. Uopće nije dao čistiti, a kad sam ga zamolio da otvori prozore, nije mi ni odgovorio. Tog dana poče jedna ceremonija koja se sastojala u tome što je jedan žbir sa željezno šipkom obilazio po mojoj ćeliji i posvuda lupao po podu i zidovima, a naročito ispod kreveta. Primijetih da onaj žbir što je lupao šipkom nikada ne udara po stropu. To me zapažanje navede da smislim plan o tome da iziđem preko krova; ali da bi taj plan dozreo bio je potreban sticaj okolnosti koje nisu ovisile o meni; jer ja nisam bio u stanju da poduzmem išta što ne bi bilo izloženo pogledima. Ćelija bijaše posve nova, pa bi i najmanja ogrebotina upala u oči svakome žbiru čim bi ušao u nju.
Provedoh jedan težak dan. Oko podneva poče jaka žega. Zaista sam pomislio da ću se ugušiti. Nalazio sam se u pravoj parnoj kupelji. Nisam mogao ni jesti ni piti, jer sve bijaše pokvareno. Slabost uzrokovana vrućinom i znojem što je debelim kapljama navirao iz čitavog mog tijela nije mi dopuštala ni da hodam, ni da čitam. Sutradan mi ručak bijaše isti; prvo mi je do nosa dopro zadah teletine koju mi je donio. Upitah ga ima li nalog da me glađu i vrućinom natjera u smrt, a on ode bez odgovora. Isto je učinio i narednog dana. Kazah mu neka mi da olovku, jer da hoću nešto napisati tajniku. Nije mi odgovorio. Iz prkosa pojedoh juhu i namočili kruh u ciparsko vino, kako bih ostao pri snazi pa da ga sutradan ubijem zarinuvši mu u grlo ono kopaljce. To postade tako ozbiljno da mi se činilo da mi ne preostaje nikakav drugi izlaz; ali sutradan, umjesto da izvedem svoj plan, zadovoljih se time da mu se zakunem kako ću ga ubiti kad me puste na slobodu. On se tome nasmija i ode ništa ne odgovorivši. Počeh vjerovati da on tako postupa po nalogu tajnika, kome je možda rekao ono o otvoru. Nisam znao šta da činim, strpljenje mi se borilo s očajanjem. Osjećao sam da ću umrijeti od izgladnjelosti.
Osmoga dana, gromkim glasom, i to u prisustvu njegovih žbira, zatražih od njega, nazivajući ga podlim krvnikom, da mi položi račun o mom novcu. Odgovorio mi je da će mi račun donijeti sutradan, ali prije nego je zatvorio ćeliju, žestoko zgrabih vedro s nečisti i kretnjom mu pokazah da ću ga izliti u hodnik. On tada reče jednom od žbira neka ga uzme, i budući da je zrak postao kužan, otvorio je jedan prozor; ali kad mi je onaj žbir promijenio vedro, on ga ponovo zatvori i ode ne obazirući se na moju viku. Takav bijaše moj položaj; ali videći da je to što sam postigao uslijedilo kao posljedica pogrda što sam mu ih uputio, odlučih da ga sutradan još gore izružim.
Sutradan se moj bijes smiri. Prije nego mi je podnio račun, dadne mi košaru limunova što mi je poslao gospodin Bragadin, i vidjeh veliku bocu vode koja mi se učini dobra, a za ručak dobih kokošku koja je sasvim lijepo izgledala. Osim toga jedan žbir otvori oba prozora. Kad mi je podnio račun, bacih pogled samo na zbroj i kazah mu neka ostatak dadne svojoj ženi, osim jednog cekina za koji mu rekoh da ga podijeli svojim ljudima koji bijahu tamo i koji mi zahvališe. Ostavši sam sa mnom, upusti se u prilično miran razgovor, koji ovdje prenosim:
– Već ste mi rekli, gospodine, da sam ja taj od koga ste dobili sve što vam je bilopotrebno da napravite onu golemu rupu što ste je ostavili u onoj drugoj ćeliji, pa me to više ne zanima. Ali mogu li, molim vas, doznati tko vam je dao ono što vam je potrebno da napravite svjetiljku?
– Upravo vi.
– Zaista nisam vjerovao da se duhovitost sastoji od bezobraznika.
– Ne lažem. Vi ste mi vlastitim rukama dali sve što mi je bilo potrebno: ulje, kremen zapušku i šibice, a ostalo sam imao.
– U pravu ste. Možete li me isto tako lako uvjeriti da sam vam dao i ono što vam jetrebalo da napravite rupu?
– Da, jednako lako. Sve što sam primio, primio sam samo od vas.
– Bože, smiluj mi se! Šta to čujem? Recite mi dakle kako sam vam dao sjekiru.
– Ako hoćete, sve ću vam kazati, ali u nazočnosti tajnika.
– Ništa više neću da znam, i vjerujem vam. Šutite i imajte na umu da sam ja siromahčovjek, i da imam djece.
Otišao je držeći se za glavu.
Ostadoh veoma zadovoljan što sam pronašao način da utjeram strah u kosti tom nitkovu, kome je bilo suđeno da ga stojim života. Tada razabrah da je zbog vlastite koristi bio prisiljen da ništa ne kaže ministru o onom što bijah uradio.
Naložio sam Lorenzu da mi kupi sva djela markiza Maffeia; taj mu se trošak nije dopao, a nije se usuđivao da mi to kaže. Upitao me čemu mi knjige kad ih već ionako imam mnogo.
– Sve sam ih pročitao i trebam nove.
– Dat ću da vam netko tko je ovdje posudi knjige, ako i vi želite posuditi vaše, a tako ćeteuštedjeti novac.
– Te knjige su nekakvi romani koje ja ne volim.
– To su naučne knjige, i varate se ako mislite da ste vi jedina bistra glava koja se ovdjenalazi.
– Veoma rado. Vidjet ćemo. Evo knjige koju posuđujem toj bistroj glavi. A vi mi donesitejednu od nje.
Dadoh mu Petauov Rationarium,[45] a četiri minute kasnije donio mi je prvi svezak Wolffa.[46] Prilično zadovoljan, povukoh nalog da mi kupi Maffeia, a on ode, veoma radostan što me je urazumio u toj važnoj stvari.
[45] Rationarium temporum, knjiga jezuita Denisa Pétaua zvanog Petavius (1583–1652), francuskog kroničara, filologa i teologa, objavljena u Parizu 1633. godine.
[46]... prvi svezak Wolffa. – Budući da nikada nije štampano neko izdanje Wolffovih sabranih djela, nije moguće znati o kojoj je knjizi ovdje riječ. Vjerojatno se radi o tada najnovijem djelu: Philosophia moralis sive etilica meth. scientif. per tract., 5 svezaka, Haag, 1750–1753.
Ne toliko oduševljen što ću se zabaviti tim učenim štivom koliko prilikom da započnem prepisku s nekim tko bi mi mogao pomoći u mom planu za bijeg što sam ga već skovao u glavi, otvorivši knjigu nađoh jedan papir na kome pročitah, u šest dobrih stihova, parafrazu ovih Senekinih riječi: Calamitosus est animus futuri anxius16. Ja od toga odmah sastavih još šest stihova. Bijah pustio da mi izraste nokat na malom prstu desne ruke kako bih mogao čistiti uho, te ga tada šiljato izrezah i od njega napravih pero, a umjesto tinte poslužih se memlom sa crnih zidova, pa na onom istom papiru napisah svojih šest stihova. Osim toga napisah popis knjiga koje sam imao, te ga stavih u hrbat iste knjige. U Italiji sve tvrdo uvezane knjige odostraga pod uvezom tvore neku vrst džepa. Na hrptu te iste knjige, tamo gdje stoji naslov, napisah latet.17 Nestrpljiv da dobijem odgovor, već sutradan rekoh Lorenzu da sam pročitao čitavu knjigu, te da bi mi ona ista osoba učinila zadovoljstvo kad bi mi poslala neku drugu. Smjesta mi je donio drugi svezak.
16. Nesretna je duša koja brine o budućnosti. Seneka: Epistolae, XCVIII, 6.
17. Krije se.
Na jednom listiću, na latinskom, između stranica knjige, stajalo je ovo: Nas dvojica što smo zajedno u ovom zatvoru, osjećamo najveće zadovoljstvo zbog toga što nam neznanje jednog škrca pruža besprimjernu povlasticu. Ja, koji pišem, zovem se Marino Balbi, venecijanski sam plemić i redovnik. Moj drug je grof Andrea Asquini iz Udina, glavnog grada Furlandije. On mi naređuje da vam kažem da slobodno možete raspolagati svim njegovim knjigama, popis kojih ćete naći u šupljini uveza. Gospodine, potreban je najveći oprez kako bismo od Lorenza prikrili naše sitno dogovaranje.
Istovetnost naše zamisli da pošaljemo popis i da pismo stavimo u šupljinu hrpta knjige nije me iznenađivala, jer mi se učinilo da to ovisi o zdravom razumu; ali ono preporučivanje opreza učini mi se neobično budući da je pismo, u kome sve bijaše rečeno, bilo dostupno. Lorenzo ne samo da je mogao već je zacijelo i otvorio knjigu, i videći to pismo, a budući da nije znao čitati, mogao ga je staviti u džep i dati da mu ga na ulici na talijanskom pročita prvi svećenik na koga bi naišao, te bi sve bilo otkriveno još na samom početku. Odmah sam se uvjerio da je taj otac Balbi zacijelo neki puki nesmotrenjak.
Pročitah onaj popis i na polovini lista napisah im tko sam, kako sam bio uhapšen, da ne znam koji je moj zločin kao i to da se nadam da će me uskoro pustiti kući. Primivši novu knjigu, otac Balbi mi napisa pismo od šesnaest stranica. Grof Asquini nije nikada pisao. Onoga je redovnika zabavljalo da mi napiše čitavu povijest svoje nevolje. Već se četiri godine nalazio u Piombima zato što je s trima siromašnim djevojkama, sve odreda djevicama, imao tri kopileta te ih je dao krstiti nadjevši im svoje prezime. Otac njegov nadstojnik prvi put ga je ukorio, drugi put mu je zaprijetio a treći je put podnio tužbu sudu, koji ga je dao zatvoriti. Otac nadstojnik svakoga mu je jutra slao ručak. Njegova obrana zauzimala je polovinu pisma, gdje je izrekao stotinu kukavnih trica. Kazao mi je da je njegov nadstojnik jednaki tiranin kao što je i sud, te da oni nemaju nikakva prava nad njegovom savješću. Rekao mi je da je siguran da ona kopilad pripada njemu te da ih nije mogao lišiti ugleda što će ga steći njegovim prezimenom, kao i to da su njihove majke čestite iako siromašne, jer prije njega nisu poznavale nijednog muškarca.

Zaključio je da mu savjest nalaže da javno prizna svojom tu djecu što su mu je te poštene djevojke dale, kako bi spriječio klevetnike da ih pripisuju drugima, te da uostalom ne može poricati očinsku narav i utrobu, što je sve osjećao prema toj jadnoj i nedužnoj djeci. Nema opasnosti, kazivao mi je, da i njegov nadstojnik počini isti grijeh, jer se njegova pobožna ljubav očituje samo prema njegovim učenicima.
Više mi nije ni trebalo da upoznam tog čovjeka; bio je osebujan, pohotan, nepromišljen, zao, glupav, neoprezan, nezahvalan. Pošto mi je u svom pismu kazao da bi bio veoma nesretan bez društva grofa Asquinija, kojem je sedamdeset godina, a ima knjiga i novaca, upotrijebio je dvije stranice kako bi mi o njemu rekao nezgodne stvari oslikavši mi njegove mane i smiješne strane. Izvan zatvora ne bih odgovarao čovjeku takva karaktera, ali tamo sam morao sve iskoristiti. U hrptu knjige nađoh olovku, pera i papira, što mi je omogućilo da sasvim lako pišem.
Čitav ostatak njegova dugog pisma sadržavao je povijest svih zatvorenika što su se nalazili u Piombima, a koji su tamo proveli već četiri godine, koliko je tu proveo i on sam. Kazao je da je Niccolo onaj žbir što mu potajno kupuje sve što hoće i koji mu kazuje imena svih onih što su uhapšeni, i pripovijeda o onome što se dešava u drugim ćelijama. Da bi me u to uvjerio, kazao mi je sve što mu bijaše poznato o rupi koju sam napravio. »Otud su vas izvukli da bi tamo smjestili patricija zvanog Gran Can, te je Lorenzo trebao dva sata kako bi dao da stolar i bravar, kojima je pod cijenu života naredio da šute, jednako kao i žbirima, začepe rupu koju ste vi napravili. Niccolo me uvjerio da biste vi, samo jedan dan kasnije, kroz nju otišli na način koji bi izazvao veliku buku, te da bi zacijelo zadavili Lorenza jer, mada se pravio iznenađen kad je ugledao rupu i premda je hinio da se na vas ljuti, posve je jasno da vam je samo on mogao dati oruđe da razorite pod, a vi ste mu to zacijelo vratili. Niccolo mi je također kazao da mu je gospodin Bragadin obećao tisuću cekina ako vam uzmogne pomoći da pobjegnete, te se Lorenzo raduje da bi ih mogao zaraditi a da, uz pomoć gospodina Dieda, prijatelja svoje žene, ipak ne ostane bez službe. Rekao mi je i to da se nijedan žbir nije usudio tajniku prijaviti što se desilo, iz straha da će se Lorenzo izvući te da će se potkazivaču osvetiti tako da ga dadne otjerati iz službe. Molim vas da imate u me povjerenja te da mi podrobno ispričate priču o tom događaju, a naročito kako ste došli do neophodnog oruđa. Obećajem vam da će moja diskrecija biti jednaka mojoj radoznalosti.«
Nisam nimalo sumnjao u njegovu radoznalost, ali sam i te kako sumnjao u njegovu diskreciju, budući da ga je već samo to pitanje prikazivalo kao najindiskretnijeg čovjeka. Međutim uvidjeh da s njima moram biti obazriv, jer biće takve sklonosti izgledalo mi je upravo kao stvoreno da izvede sve što mu budem kazao, i koje će mi poslužiti da se domognem slobode, čitav taj dan provedoh odgovarajući mu, ali me neka jaka slutnja opomenu da odgodim slanje odgovora. Mišljah da bi takva pismena veza mogla biti Lorenzu smicalica kako bi doznao tko mi je dao oruđe za provalu i kamo sam ga stavio. U malo riječi napisah mu da se veliki nož, pomoću kojega sam napravio onu rupu, nalazi ispod oslonca prozora u hodniku ćelije gdje se nalazim, kamo sam ga prilikom ulaska ja sam stavio. To lažno povjeravanje u manje od tri dana smiri moj duh, jer Lorenzo nije obišao oslonac prozora, a bio bi ga obišao da je uhvatio moje pismo.
Otac Balbi mi napisa da je znao da bih ja mogao imati taj veliki nož, jer mu je Niccolo kazao da me nisu pretražili prije zatvaranja; to bijaše poznato i Lorenzu, i ta bi okolnost možda Lorenzu spasila život da mi je bijeg uspio, jer bi on tvrdio da je, primajući čovjeka iz ruku messera granala, mogao pretpostaviti da je on već pretražen. Messer granale bi kazao da me je vidio kako izlazim iz postelje te da je bio siguran da nemam uza se nikakva oružja. Svoje je pismo završavao moleći me neka mu nož pošaljem po Niccolou, u kojega se mogu uzdati.
Iznenađivala me lakovjernost tog redovnika. Kad sam vjerovao da sam siguran da moja pisma ne idu u krive ruke, napisan mu kako nemam snage da se uzdam u njegova Niccoloa te da svoju tajnu ne mogu povjeriti čak ni papiru. Međutim, njegova su me pisma zabavljala. U jednom od njih obavijestio me je o razlogu zbog kojeg u tamnici drže grofa Asquinija koji bijaše nepokretan, jer osim sedamdeset godina, smetao mu je i veliki trbuh te noga koja nekoć bijaše slomljena a kasnije je slabo zarasla. Kazao mi je da se taj grof, budući da nije bio bogat, u Udinama bavio advokaturom te da je u gradskom savjetu branio seljački stalež od plemstva koje ga je željelo lišiti prava glasa u pokrajinskim skupštinama. Budući da su seljački zahtjevi narušavali javni mir, plemstvo se obrati sudu državnih inkvizitora koji grofu Asquiniju naredi neka napusti svoje klijente. Grof Asquini odgovori da ga gradski statut ovlašćuje da brani ustav, pa se nije pokorio; ali inkvizitori ga ščepaše unatoč statutu i baciše ga u tamnicu gdje se nalazio već pet godina. On je kao i ja imao pedeset soldi dnevno, ali je uživao tu povlasticu da je sám raspolagao svojim novcem. Redovnik, koji nikada nije imao ni prebite pare, kazao mi je mnogo zla o svom drugu i njegovoj škrtosti. Rekao mi je da se u ćeliji s druge strane dvorane nalaze dvojica plemića iz sedam općina[47] koji su također uhapšeni zbog nepokornosti, a stariji od njih je poludio pa je stoga vezan. U nekoj drugoj ćeliji bijahu dvojica bilježnika.
[47] Sedam općina, enklava talijanskog jezika na visoravni Asiago između rijeke Astico i Brenta. Oni »plemići« bijahu braća Berardo i Domenico Marcolongo, a bilježnici Giovanni i Pietro Zuccoli.
Tih dana zatvoren je jedan markiz iz Verone, iz obitelji Pindemonte, zato što se nije pokorio naređenju da se odazove. Taj je vlastelin uživao velike povlastice, pa čak i tu da je njegovim slugama bilo dopušteno da mu vlastoručno predaju pisma. U zatvoru je ostao samo osam dana.
Kad sam odagnao svoje sumnje, moje me duševno stanje navede na ovakvo umovanje: Htio sam se domoći slobode. Šipka koju sam imao bijaše u odličnom stanju, ali nikako ne bijaše moguće da se njome poslužim, zato što se svakoga jutra moja ćelija udarcima gvozdene poluge provjeravala po svim zakucima osim na stropu. Nisam dakle mogao ni pomišljati na drugo osim da izađem preko stropa, na taj način da ga dam probiti izvana. Onaj koji bi ga probio mogao bi pobjeći sa mnom pomogavši mi da napravim otvor u velikom krovu palače, još u toku iste noći. Mogao sam se ponadati da će mi to poći za rukom ako na otvoru budem imao druga. Kad se nađem na krovu, vidjet ću šta se tamo bude moglo učiniti; valjalo se dakle na to odlučiti i poći. U obzir je dolazio samo taj redovnik, koji je sa svojih trideset osam godina, mada nije baš bistro rasuđivao, ipak mogao izvršavati moja uputstva. Moradoh se dakle odlučiti da mu sve povjerim te da razmislim o tome kako da mu pošaljem svoju šipku. Započeh tako što sam ga zapitao da li želi slobodu i da li se osjeća sklon da poduzme sve ne bi li je se dočepao bježeći zajedno sa mnom. Odgovorio mi je da su i on i njegov drug spremni da učine sve samo da skrše svoje lance, ali da je jalovo razmišljati o onome što je nemoguće. Pri tome mi je potanko nabrojio teškoće, čime je ispunio četiri stranice, što nikada ne bih dovršio da sam ih htio izvesti načistac. Rekoh mu da me se ne tiču općenite teškoće i da, učinivši svoj plan, nisam mislio na drugo doli na rješavanje onih posebnih teškoća koje ne mogu povjeriti papiru. Obećah mu slobodu ako mi da časnu riječ da će slijepo izvršavati moje naloge. On mi obeća da će sve učiniti.
Tada mu napisah da imam zašiljenu željeznu šipku dugačku dvadeset palaca, koja bi mu trebala poslužiti da probije strop svoje ćelije kako bi iz nje izišao; a kad jednom iziđe, morao bi probiti zid koji nas odvaja, kroz taj otvor prijeći da dođe nad moju ćeliju, pa je odozgo probiti i izvući me napolje. Kazah mu da neće više imati šta da radi čim to učini, jer ću ja učiniti ostalo. Izvukao bih napolje i njega i grofa Asquinija.
On mi odgovori, da ću se, kad me bude izvukao iz ćelije, ipak još uvijek nalaziti u zatvoru, koji će se od onoga prvoga razlikovati samo veličinom. Napisao mi je da ćemo se naći u brlozima koji su također iza trostrukih zaključanih vrata. Velečasnom ocu odgovorih da mi je to poznato te da ne želim da bježim kroz ta vrata. Moj plan bijaše učinjen, i bijah siguran u njega, te od njega zatražih samo tačnost u izvođenju a nikakve primjedbe. Trebalo je samo da razmisli o tome kako da u njegove ruke dostavim moju šipku dugačku dvadeset palaca, a da onaj tko mu je bude predavao za nju ne dozna, te da mi javi šta on o tome misli. U međuvremenu trebalo je da mu Lorenzo kupi četrdesetak-pedesetak slika svetaca, dovoljno velikih da se njima pokrije čitava unutrašnja površina njegove ćelije. Sve te vjerske slike neće u Lorenza pobuditi sumnju da mu služe samo za to da bi njima prekrio otvor što će ga napraviti u stropu, i kroz koji će izići. Za pravljenje tog otvora bit će mu potrebno nekoliko dana, a Lorenzo ujutro neće moći vidjeti što je prethodnog dana urađeno, zato što će slike biti vraćene na mjesto gdje su se ranije nalazile. Ja to nisam mogao učiniti zato što sam bio sumnjiv, a nisu me smatrali toliko pobožnim da bih mogao imati sve te slike. Rekoh mu neka to učini i neka razmisli o tome kako da dođe do moje šipke.
Misleći na to, naredih Lorenzu da mi kupi jednu Bibliju infolio koja bijaše nedavno štampana, gdje bijaše i Vulgata I Septuaginta.[48] Pomislio sam na tu knjigu nadajući se da ću iza uveza moći staviti polugu te je na taj način poslati redovniku; ali kad sam je primio, vidjeh da je šipka dva palca dulja od Biblije, koja je imala tačno stopu i po. Redovnik mi napisa da je njegova ćelija već prekrivena slikama; a ja mu saopćih svoju nakanu s Biblijom, kao i to da je iskrsla velika teškoća zbog duljine šipke koju nisam mogao skratiti bez kovačkog alata. On mi odgovori, izrugujući se jalovosti moje mašte, neka mu šipku pošaljem u svojoj lisičjoj bundi. Kazao mi je da im Lorenzo bijaše rekao da imam tu lijepu bundu, te da grof Asquini ne bi mogao izazvati nikakvu sumnju kad bi zatražio da je vidi kako bi dao da mu se kupi ista takva. Kazao mi je da je dovoljno da je pošaljem smotanu; ali ja sam bio siguran da bi je Lorezo putem razmotao, jer smotana bunda onoga tko je nosi više smeta negoli onda kad je razmotana. Ali, da ga ne obeshrabrim te da ga u isto vrijeme uvjerim da nisam tako brzoplet kao on, napisah mu neka samo pošalje po bundu. Slijedećeg jutra Lorenzo je zatražio, a ja mu je dadoh smotanu, ali bez šipke. Vratio mi ju je četvrt sata kasnije, kazavši mi da im se svidjela.
[48] Vulgata, prijevod Biblije na latinski, koji je bio u službenoj upotrebi u katoličkoj crkvi. Preveo ju je sveti Jeronim. – Septuaginta, grčki prijevod Starog zavjeta. Dobio je ime po tome što ga je s hebrejskog prevelo sedamdeset egipatskih Židova po nalogu Ptolomeja Filadelfa (282. ili 283. god. pr. n. e.).
Sutradan mi redovnik napisa pismo u kojem je priznao da je kriv što je dao loš savjet, ali mi je također kazao da sam pogriješio što sam ga poslušao. Prema njegovim riječima, poluga bijaše izgubljena, jer je Lorenzo bundu donio već razmotanu, a šipku je zacijelo stavio u džep. Sva nada bijaše dakle izgubljena. Ja ga utješih i razuvjerih te ga zamolili neka ubuduće bude manje brzoplet u svojim savjetima. Tada odlučih da redovniku šipku pošaljem u Bibliji, ali tako da upotrijebim siguran način kako bih Lorenza spriječio da pogleda krajeve debele knjižurine. Kazah mu dakle da želim proslaviti Miholje, i to uz dva velika pladnja makarona na maslacu i s parmezanskim sirom. Htio sam dva pladnja zato što sam jedan htio pokloniti dičnoj osobi koja mi je posuđivala knjige. Tada mi Lorenzo reče da ta ista dična osoba želi pročitati onu debelu knjigu što je stajala tri cekina. Odgovorih mu da ću je poslati zajedno s pladnjem makarona, ali mu rekoh da želim najveći pladanj što ga ima u kući, te da bih sam to htio začiniti. On mi obeća da će sve doslovce učiniti. U međuvremenu sam u papir zamotao polugu i stavio je u hrbat uveza Biblije. Ona dva palca jednoliko sam podijelio tako da je na obje strane iz Biblije virio po jedan palac poluge. Stavivši na Bibliju onaj veliki pladanj makarona ispunjen maslacem, bio sam siguran da će Lorenzove oči ostati prikovane uz maslac iz straha da ga ne prospe po Bibliji, te da stoga neće imati vremena da se nagledava na krajeve knjižurine. Oca Balbija obavijestih o svemu, preporučivši mu neka bude spretan dok iz Lorenzovih ruku bude primao makarone, te neka dobro pripazi da ne uzme pladanj a nakon toga Bibliju, već jedno i drugo zajedno, jer ako uzme pladanj, otkrit će Bibliju, pa bi Lorenzo lako mogao ugledati ona dva preduga završetka.
Na Miholje, rano izjutra, pojavi se Lorenzo s velikim sudom u kome su kipjeli makaroni; odmah stavih maslac na grijalicu da se rastopi i spremih dva pladnja posipana parmezanom, kojeg mi je donio već izribanog. Uzeh rupičastu žlicu i počeh ih puniti, nakon svakog rukohvata stavljajući na to maslaca i sira, a završio sam tek onda kad u veliki pladanj namijenjen redovniku nije moglo više ništa stati. Makaroni su plivali u maslacu koji je dodirivao rubove pladnja. Promjer toga pladnja bijaše gotovo dvostruko veći od širine Biblije. Uzeh pladanj i postavih ga na knjižurinu što se nalazila pored vrata moje ćelije i, uzevši je na ruke, poleđine okrenute prema Lorenzu, kazah mu neka ispruži ruke i pruži dlanove, te mu sve to veoma oprezno utrapih, i to polako, da maslac, koji je izlazio iz pladnja, ne poteče po Bibliji. Povjeravajući mu taj važni teret upiljio sam svoje oči u njegove, pa s najvećim zadovoljstvom vidjeh da ih on ne odvraća s maslaca bojeći se da ga ne prospe. Htio je odnijeti makarone a zatim se vratiti po Bibliju, ali ja mu smijući se kazah da bi tada moj poklon izgubio svu svoju ljepotu. Napokon ga uze žaleći se da sam stavio odviše maslaca i govoreći da neće biti njegova krivnja ako ga prolije po Bibliji. Bio sam uvjeren u pobjedu čim sam vidio Bibliju u njegovim rukama, jer ona dva kraja šipke, koji od mojih očiju bijahu udaljeni za čitavu širinu knjige, njemu, koji ju je držao, postadoše nevidljivi. Nalazili su se pored njegovih ramena, a on nije imao nikakva razloga da skrene pogled te da zaviri prema bilo kojoj strani, gdje ga ništa nije moglo zanimati. Jedina mu je briga bila da ravno drži pladanj. Pratio sam ga pogledom sve dok nisam vidio kako se spustio niz one tri stepenice da bi ušao u predsoblje redovnikove ćelije. Ovaj se triput useknuo i time mi dao ugovoreni znak da je sve stiglo u redu. Lorenzo se vrati da mi kaže kako je sve ispravno uručeno.
Ocu Balbiju trebalo je osam dana da u svom stropu napravi dovoljno velik otvor, što ga je svakodnevno lako prikrivao slikom koju bi odlijepio i ponovo prilijepio mrvicama kruha.
Osmog listopada napisa mi da je čitavu noć proveo radeći na zidu koji nas je razdvajao, te da je uspio iz njega izvući samo jednu ploču; pretjeravao je ocrtavajući mi teškoće oko odvajanja opeka što su bile spojene suviše čvrstom žbukom. Obećao mi je da će nastaviti, a u svim svojim pismima ponavljao je da ćemo sebi otežati položaj jer da nećemo uspjeti. Odgovorih mu da sam siguran u suprotno.
Na žalost, nisam bio ni u šta siguran, ali valjalo je tako postupiti ili sve napustiti. Kako sam mu mogao reći da ni ja sam ne znam? Htio sam otud izići, to je bilo sve što sam znao; i mislio sam samo o tome kako da poduzmem neke korake i da pođem naprijed te da se zaustavim tek onda kad naiđem na nešto nepremostivo. U velikoj knjizi iskustava pročitao sam i naučio da velike pothvate ne valja proučavati već ih izvoditi, ne osporavajući sreći vlast nad svim onim što ljudi poduzimaju. Da sam te uzvišene misterije saopćio moralnoj filozofiji oca Balbija, on bi mi rekao da sam lud.
Njegov rad bijaše težak samo u toku prve noći, ali kasnije, što je izvlačio više opeka, utoliko mu je bilo lakše izvlačiti druge. Na kraju svog posla ustanovio je da je iz zida uklonio trideset šest opeka.
Šesnaestog litopada oko jedan sat poslije podne, u trenutku kad sam se zabavljao prevodeći jednu Horacijevu odu, začuh neko toptanje iznad svoje ćelije i tri lagana udarca šakom. Odmah odgovorih s tri jednaka udarca; bijaše to dogovoreni znak kako bismo bili sigurni da se nismo prevarili. Radio je do večeri, a sutradan mi napisa da će još istoga dana dovršiti posao ako se strop moje ćelije sastoji samo od dva reda dasaka, jer daske bijahu debele svega jedan palac. Uvjeravao me da će učiniti mali kružni kanal kao što sam ga poučio, te da će jako paziti da nipošto potpuno ne probije posljednju dasku. Upravo to sam mu mnogo preporučivao, zato što bi najmanji znak trunja u mojoj ćeliji ukazao na provalu izvana. Uvjeravao me da će otvor biti tako dotjeran da će ga biti moguće dovršiti za četvrt sata. Taj čas sam već odredio za preksutradan, kako bih iz ćelije izišao noću, da se u nju više ne vratim, jer, imajući druga, bio sam uvjeren da ću u roku od tri-četiri sata napraviti otvor u velikom krovu Duždeve palače, da ću se popeti na sam krov pa da ću zatim već nekako potražiti najbolji način, što će mi ga slučaj ukazati, da siđem.
Tog istog dana, a bijaše to ponedjeljak, dva sata nakon podneva, baš u vrijeme kad je otac Balbi radio, začuh kako se otvaraju vrata prostorije što se nalazila pored moje ćelije. Krv mi se sledi, ali nisam izgubio snagu pa dvaput pokucah, što bijaše dogovoreni znak uzbune. Na taj znak trebalo je da se otac Balbi brzo prebaci kroz rupu u zidu i vrati u svoju ćeliju. Čas kasnije spazih Lorenza koji me zamoli za oproštenje što mi dovodi u društvo nekog odrpanca i nepoćudnika. Vidjeh nekog čovjeka od četrdesetak-pedesetak godina, sitna, mršuljava, ružna, slabo odjevena, s crnom i okruglom vlasuljom, kojega odvezivahu dvojica žbira. Nisam posumnjao u to da je to nekakav prostak, budući da mi ga je Lorenzo kao takva najavio, i to u njegovu prisustvu, a da takvo oslovljavanje nije začudilo tu osobu. Lorenzu odgovorih da je sud gospodar. Otišao je, pošto mu je dao donijeti slamaricu, kazavši da mu sud daje deset soldi dnevno. Moj mu novi drug odvrati:
– Neka mu ih bog vrati.
Razočaran tim nepredviđenim događajem, pogledah tog prostaka kojeg je otkrivala i sama njegova fizionomija. Mislio sam kako da ga navedem na razgovor, kad on sam započe zahvalivši mi na slamarici koju sam mu dao donijeti. Rekoh mu da će jesti sa mnom, a on mi poljubi ruku zapitavši me može li ipak udesiti da mu daju onih deset soldi što mu ih je sud odredio, a ja mu odgovorih da može. Tada je kleknuo i iz džepa izvukao krunicu, obazirući se posvuda po ćeliji.
– Šta tražite, prijatelju?
– Tražim, da prostite, neku sliku dell immacolata Vergine Maria,[49] jer ja sam kršćanin, ili barem kakvo ubogo raspelo, jer mi nikada nije bilo toliko potrebno da se preporučim sv. Franji Asiškom, čije ime nedostojno nosim, kao ovoga trenutka.
[49] tj. slike prečiste Djevice Marije.
S mukom sam se suzdržavao da ne prasnem u smijeh, ne zbog kršćanske pobožnosti, koju sam štovao, već zbog njegova prijekorna prizvuka. Iz njegove molbe za oproštenjem razabrao sam da me on smatra Židovom, pa pohitah da mu dadnem Službu presvete djevice, [50] čiju je sliku poljubio, pa mi je vrati skromno rekavši da je njegov otac, robijaški nadzornik, zanemario da ga dade naučiti čitati. Kaza mi da štuje presvetu krunicu, o kojoj mi ispriča mnoštvo čudesa, što sam saslušao s anđeoskim strpljenjem, te me zamoli za dopuštenje da mi to ispripovjedi, postavivši pred oči svetu sliku što se nalazila na naslovnoj stranici mog molitvenika. Nakon krunice koju sam izmolio zajedno s njim upitah ga je li ručao, a on mi odgovori da umire od gladi. Dadoh mu sve što sam imao, a on je sve progutao proždrljivo kao vuk, ispio je svo vino što sam ga imao, a kad je bio pripit, poče plakati a zatim naklapati o svemu i svačemu. Upitah ga za razlog njegovoj nevolji, i evo što mi je ispričao:
[50] Služba presvete djevice (Officium parvum), knjiga molitava u slavu Bogorodice koju su počev od 11. stoljeća naročito upotrebljavale bratovštine i pobožni laici.
– Moja jedina strast na tom svijetu, dragi moj gospodaru, oduvijek bijaše slava ove svete Republike kao i tačno pokoravanje njenim zakonima. Uvijek budan na lopovluke varalica, čiji se zanat sastoji u tome da varaju i svog vladara lišavaju njegovih prava, kao i to da skrivaju ono što poduzimaju, nastojao sam otkriti njihove tajne i uvijek sam messeru grandu vjerno prenosio sve što sam uspio otkriti. Istina je da su me za to plaćali, ali novac što su mi ga davali nikada mi nije pričinjao toliko zadovoljstva kao što bijaše ono koje sam osjećao videći da sam od koristi slavnom evangelistu sv. Marku. Uvijek sam se rugao predrasudama onih koji imenu doušnika pridaju zle primisli. To ime zvuči loše samo ušima onih koji ne vole vladu, jer doušnik nije drugo doli prijatelj državnog dobra, pošast zločinaca i vjerni podanik svoga vladara. Kad je riječ o tome da pokrenem svoju revnost, osjećaj prijateljstva – koji može imati stanovitog djelovanja na druge – na mene nije nikada utjecao, a još manje ono što se naziva zahvalnost, te sam se često zaklinjao da ću šutjeti samo da bih od nekoga izvukao kakvu važnu tajnu, a čim bih je saznao, tačno bih je prenio, budući da me je moj ispovjednik uvjeravao da je mogu otkriti, ne samo zato što – kad sam je davao – nisam imao namjeru da je održim, već i zato što nikakve zakletve, kad je riječ o općem dobru, ne važe.
Moja je revnost tolika da bih odao i vlastitog oca, a umio bih ušutkati i prirodu. Ima tome tri sedmice kako sam na Isoli, malenom otočiću gdje sam prebivao, zamijetio veliko šurovanje četvoro ili petoro uglednih osoba iz grada, za koje sam znao da su nezadovoljne vladom zbog nekakve otkrivene i zaplijenjene krijumčarske robe, a zbog toga su glavni krivci morali ispaštati kaznu zatvora. Prvi kapelan župe, rođen kao podanik Njenog carskog veličanstva, bijaše umiješan u tu spletku, koju sam ja odlučio rasvijetliti. Ti su se ljudi uveče skupljali u jednoj prostoriji krčme gdje se nalazila nekakva postelja. Pošto bi nešto popili i porazgovarali, oni su se razilazili. Jednoga dana kad sam sobu našao otvorenu i praznu, te kad sam bio siguran da me nitko nije opazio, hrabro odlučih da se sakrijem pod onu postelju. Predveče dođoše oni moji ljudi pa su razgovarali o gradu Isoli, za koju su kazali da ne spada pod nadleštvo sv. Marka već pod Tršćansku kneževinu jer na nju se nikako ne može gledati kao na dio mletačke Istre. Vođi urote, koji se nazivao Pietro Paolo, kapelan kaza, ako on i ostali žele potpisati jedan spis, da će ga on osobno podastrijeti carskom poslaniku, te da će se carica ne samo domoći grada već da će ih i nagraditi. Svi rekoše kapelanu da su spremni, a on preuze na se da sutradan odnese spis, te da odmah krene u Veneciju kako bi ga što prije podnio poslaniku. Odlučio sam da osujetim taj njihov podli plan, iako je jedan od urotnika bio moj krsni kum, što je duhovno srodstvo koje mu je kod mene stvaralo nepovrediv položaj, svetiji negoli da mi je rođeni brat. Nakon njihova odlaska, izvukoh se posve lako, prosudivši da je beskorisno da se sutradan ponovo izlažem novoj opasnosti krijući se ispod istog kreveta. Dosta sam otkrio. U ponoć odoh čamcem i sutradan sam prije podneva bio ovdje, gdje sam dao da mi napišu imena šestorice buntovnika, te popis odnesoh tajniku državnih inkvizitora ispričavši mu sve o toj stvari. On mi naloži da sutradan zarana odem do messera, koji će mi dati jednog čovjeka s kojim ću poći na Isolu kako bih mu pokazao tog kapelana, koji vjerojatno još nije otišao. Nakon toga se nisam više trebao ni u šta miješati. Izvršio sam njegov nalog. Messer mi dade onog čovjeka, povedoh ga na Isolu, pokazah mu kapelana i pođoh za svojim poslom. Poslije ručka, dade me pozvati onaj moj krsni kum da ga dođem obrijati, jer ja sam brijač. Pošto sam ga obrijao, dao mi je čašu odličnog refoška i nekoliko kriški kobasice s bijelim lukom. Tad mi dušu obuze kumovska ljubav, uhvatih ga za ruku i plačući iz svega srca savjetovah mu neka napusti prijateljevanje s kapelanom, a osobito neka ne potpisuje onaj papir koji mu bijaše poznat. On mi tada kaza da on nije s kapelanom veći prijatelj negoli s drugima i zakle se da ne zna o kakvom to spisu govorim. Ja se na to počeh smijati i kazah mu da sam se šalio, te ga napustih, pokajavši se što sam poslušao glas svog srca. Sutradan ne vidjeh ni onoga čovjeka ni kapelana, a osam dana kasnije napustih Isolu i dođoh ovamo. Otišao sam posjetiti messera grandea, koji me smjesta dade zatvoriti, i evo me s vama, dragi moj gospodaru. Zahvaljujem sv. Franji što se nalazim u društvu dobra kršćanina koji je ovdje iz razloga za koje me nije briga jer nisam radoznao. Prezime mi je Soradaci a ženino ime je Legrenzi; ona je kći tajnika Vijeća desetorice i pošla je za me prezrevši sve predrasude. Bit će da je zdvojna ne znajući što se sa mnom desilo, ali se nadam da ću ovdje ostati samo kraće vrijeme. Tu se sigurno nalazim samo zbog tajnikove udobnosti, jer me on mora preslušati.
Nakon te drske pripovijesti, koja mi je pokazala kojoj vrsti pripada to čudovište, napravih se kao da ga žalim i pohvalivši njegovo rodoljublje predskazah mu da će za nekoliko dana biti slobodan. Pola sata kasnije on je zaspao, a ja ocu Balbiju sve napisah, upozorivši ga da smo dolaskom tog nametnika prisiljeni obustaviti posao i odgoditi ga za povoljniju priliku. Sutradan naredih Lorenzu da mi kupi drveno raspelo i sliku Bogorodice, te da mi donese bočicu svete vode. Soradaci od njeg zatraži svojih deset soldi, a Lorenzo mu prezrivo dade dvadeset. Naložih mu neka mi donese četiri puta više vina i bijelog luka, jer to bijahu poslastice za mog druga. Nakon njegova odlaska, iz knjige vješto izvukoh pismo oca Balbija koji mi je oslikao svoj strah. U ćeliju se vratio više mrtav nego živ te je brzo stavio svetu sliku preko otvora. Razmišljao je o tome kako bi zacijelo sve bilo izgubljeno da je Lorenzu palo na um da Soradacija stavi u njegovu ćeliju umjesto da ga zatvori sa mnom. Tamničar ga ne bi zatekao u ćeliji, a opazio bi i onu rupu.
Saslušavši Soradacijevo kazivanje, zaključih da će on zacijelo biti podvrgnut preslušavanjima jer ga je tajnik po svoj prilici dao zatvoriti ili zbog sumnje da je klevetao ili zbog netačnog izvještavanja. Odlučih dakle da mu povjerim dva pisma koja mi ne bi prouzrokovala ni zla ni dobra ako bi ih odnio onima na koje bi bila naslovljena, a moglo bi mi biti od velike koristi ako ih taj izdajnik preda tajniku da bi mu time dokazao svoju vjernost. Provedoh dva sata pišući olovkom ta dva pisma. Sutradan mi Lorenzo donese raspelo, sliku Bogorodice, bocu svete vode i sve ostalo što mu bijah naložio.
Pošto sam dobro nahranio onog prostaka, rekoh mu da bih ga htio zamoliti za uslugu o kojoj zavisi moja sreća.
– Dragi moj Soradaci, računam na vaše prijateljstvo i na vašu hrabrost. Evo dva pisma zakoja vas molim da ih odnesete na pravu adresu čim vas puste na slobodu. O vašoj vjernosti ovisi moja sreća, ali morate ih dobro sakriti jer smo obojica izgubljeni ako ih, kad budete odavde izlazili, nađu kod vas. Stoga morate na ovo raspelo i na ovu Bogorodicu priseći da me nećete iznevjeriti.
– Spreman sam, gospodaru, da se zakunem na što god vi hoćete. I odviše sam vamzahvalan a da bih vas mogao odati.
Na to poče plakati i nazivati sebe nesretnikom što sam mogao i načas posumnjati u njegovu vjernost i iskrenost. Pošto sam mu poklonio jednu košulju i kapu, otkrih se, ćeliju poškropih svetom vodicom, te pred dvjema svetim slikama izgovorih riječi zavjetovanja, uz prizivanja koja nisu imala nikakva smisla, ali koja su baš zato strašno djelovala na njega, a nakon nekoliko znakova križa natjerah ga da klekne i da se uz proklinjanja od kojih bi čovjek zadrhtao zakune da će odnijeti ona pisma. Zatim mu ih dadoh, a on reče da će ih ušiti na leđima kaputa, između tkanine i podstave.
Bio sam uvjeren da će ih predati tajniku i stoga sam se poslužio svom svojom vještinom kako ne bi iz načina pisanja razabrali moje lukavstvo. Bila su sastavljena tako da su mi mogla pribaviti blagonaklonost suda, a možda čak i njegovo poštovanje. Pisao sam gospodinu Bragadinu i velečasnom Grimaniju, te im kazah neka budu spokojni i neka ne tuguju nad mojom sudbinom jer se s razlogom nadam skoroj slobodi. Kazao sam im da će prilikom mog izlaska ustanoviti da mi je ta kazna donijela više dobra nego zla, jer u Veneciji takav popravak ne bijaše nikom potrebniji nego meni. Molio sam gospodina Bragadina neka mi za zimu pošalje podstavljene čizme, budući da mi je ćelija dovoljno visoka da u njoj mogu stajati i šetati. Nisam htio da Soradaci sazna da su moja pisma tako nedužna, jer bi mu moglo pasti na pamet da se poigra čestita čovjeka i da ih odnese na pravo mjesto.