Kazanova-Memoari

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:13 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


KNJIGA TREĆA
I
Croce protjeran iz Venecije - Sgombro – njegova sramota i smola - Životna opasnost u kojoj se našla draga Catterina - Dobivam anonimno pismo od jedne redovnice i odgovaram na nj Ljubavna spletka
Moj kum, kako već rekoh, vješt i odlučan upravljač kartaške sreće, pravio je u Veneciji dobre poslove, pa kako bijaše prijazan i pripadaše onom što se naziva fino društvo, mogao je tako nastaviti da se držao samo igre, jer bi državni inkvizitori imali prepune ruke posla kad bi htjeli primorati sve luđake da čuvaju svoj imutak, sve lakovjernike da budu oprezni, a lopove da ne perušaju budale. Međutim, možda zbog mladenačke ludosti ili pak zbog moralne pokvarenosti, uzrok njegova protjerivanja bijaše neobičan i veoma sramotan.
Neki plemeniti Venecijanac, plemenit samo po porodu a veoma pokvaren po duši, imenom Sgombro, od obitelji Gritti, bio se zaljubio u Crocea i ovaj se zbog zabave ili sklonosti ne pokaza neumoljiv. Na nesreću ni jedan ni drugi nisu umjeli šutjeti, i javna sablazan postade tako javna da je vlada rečenom Croceu morala narediti da smjesta napusti grad i da drugdje pokuša sreću.
No besramni Sgombro poslije tog zavede svoja dva još veoma mlada sina, i da nesreća bude još gora, mlađeg tako povrijedi da je morao potražiti pomoć vidara. Sramota postade javna, i jadno dijete prizna da se nije usuđivalo uskratiti poslušnost onom koji ga je stvorio. Suci pravo presudiše da ta vrst poslušnosti ne spada u dužnosti što ih sin ima prema ocu, te državni inkvizitori zatočiše bezočnog oca u tvrđavu Cattaro gdje je poslije godine dana tamnovanja umro.
Poznato je da je zrak koji se udiše u Cattaru smrtonosan, te suci onamo šalju samo zločince kojima se ne usuđuju javno suditi iz straha da objavljivanje zločina ne izazove javno zgražanje i sablazan.
Taj je Sgombro imao dražesnu ženu koja, mislim, još i danas živi. Zvala se Cornelia Gritti, a bijaše poznata koliko po ljepoti toliko i po sjajnom duhu. Usprkos godinama bila je sačuvala ljepotu. Kad je poslije smrti besramna joj muža postala svojom gospodaricom, nije pohrlila u susret novom braku, jer je odviše voljela svoju nezavisnost, no kako nije bila hladne prirode, uslišala bi od vremena na vrijeme molbe ljubavnika koji joj bijahu po ukusu.
Jednog ponedjeljka krajem srpnja moj me sobar probudi u cik zore, rekavši da me traži Laura. Odmah sam naslutio neku nesreću i dadoh je uvesti. Evo pisma koje mi je predala:
»Ljubljeni prijatelju, sinoć me je zadesila nesreća koja me silno zabrinjuje, to više što je moram skrivati od cijelog samostana. Dobila sam strahovito krvarenje i ne znam kako da zaustavim krv, jer nemam mnogo rublja, a Laura mi kaže da će ga, potraje li krvarenje, trebati u velikim količinama. Osim tebe nemam nikoga kome da se obratim, pa te preklinjem da mi ga pošalješ koliko možeš. Kako vidiš, morala sam se povjeriti Lauri, jer samo ona može u svako doba k meni. Ako umrem, prijatelju dragi, cijeli će samostan saznati od čega sam umrla, ali ja mislim na tebe i strepim. Kako ćeš podnijeti tu bol? Oh, srce moje, kakva li je to šteta!«
Uzeh se užurbano odijevati, ispitujući pri tom Lauru. Ona mi otvoreno kaza da je to pometnuće i da treba raditi u najvećoj tajnosti da se ne ugrozi ugled i dobar glas moje prijateljice. Dodala je da će samo trebati mnogo rublja i da će sve biti dobro. No te uobičajene riječi utjehe nimalo ne ublažiše moju strepnju.
Iziđosmo zajedno i pošto kod nekog Židova kupih mnogo ponjava i dvije stotine ubrusa, koje strpasmo u veliku vreću, otisnusmo se za Murano. Putem napisah olovkom pisamce svojoj prijateljici, u kome sam joj preporučivao da se posve pouzda u Lauru i obećavao joj da neću ostaviti Murano dok ona ne bude izvan opasnosti.
Prije no što ćemo se iskrcati, Laura mi reče da bi me tkogod mogao primijetiti, pa će biti najbolje da se sakrijem kod nje. U drugim prilikama to bi bilo isto što i vuka pustiti među ovce. Uzela me je u neki bijedni sobičak u prizemlju, pošto posakriva po sobi rublja koliko je mogla, pohita do bolesnice, koju od prošle večeri nije vidjela. Nadao sam se da je izvan opasnosti i gorio sam od nestrpljenja da se Laura što prije vrati s takvom viješću.
Vratila se poslije jednog sata s lošim vijestima, žalosna i utučena: moja je prijateljica izgubila noću toliko krvi da sva iscrpljena leži u postelji i valja je preporučiti bogu jer ako krvarenje uskoro ne prestane, neće preživjeti slijedeće noći.
Kad sam vidio rublje koje je izvukla ispod suknje užasnuto ustuknuh i pomislih da ću umrijeti. To bijaše krvavo kao klaonica! Da me utješi, Laura mi reče neka budem siguran da tajna neće izbiti na vidjelo. »Što me briga! Samo neka ona poživi!« viknuo sam. »I neka čitav svijet sazna da je moja žena!«
– Naša slatka bolesnica – reče Laura – nasmiješila se čitajući vaše pismo i kazala je daneće umrijeti kad zna da ste vi blizu nje.
To me je malo umirilo, ali čovjeku je često dovoljna i najbeznačajnija riječ da ga utješi i olakša mu patnje.
– Kad redovnice sjednu za ručak – nastavi Laura – opet ću odnijeti onoliko rublja kolikoću moći ponijeti na sebi, a dotle ću ovo oprati.
– Dolaze li joj posjete?
– Svakako, cijeli samostan, ali nitko ništa ne sumnja.
– Ali po ovolikoj vrućini ona može imati samo lagani pokrivač, pa je nemoguće da se nevidi ono silno rublje ispod nje.
– Toga se ne morate bojati, jer ona sjedi u postelji.
– A što jede?
– Ništa, jer i ne smije jesti.
Uskoro Laura izađe, i ja s njom. Otišao sam nekom liječniku i uzalud izgubio novac i vrijeme da mi ispiše neki dugačak recept koji ne mogah upotrijebiti, jer bi po njem saznao za tajnu čitav samostan, a onda i cijela Venecija, jer redovničke tajne brzo prodiru kroz samostanske zidove. A možda bi je zbog zanatske ljubomore prvi razglasio sam samostanski liječnik.
Vrativši se Lauri, tužno legoh na svoj bijedni log, a za pola sata osvanu i ona i sa suzama u očima preda mi gotovo nečitljivo pisamce koje je ovako glasilo:
»Nemam više snage da ti pišem, prijatelju moj, jer sve više slabim, a krv i dalje lipti, te počinjem vjerovati da mi više nema spasa. Predajem se u božje ruke i zahvaljujem Gospodinu što mi je barem čast spašena. Ne žalosti se odviše. Jedina mi je utjeha što znam da si blizu mene. Avaj, kad bih te samo načas mogla vidjeti, umrla bih zadovoljna.«
Od pogleda na dvanaestak ubrusa što mi ih pokaza Laura opet uzdrhtah. Dobra me žena stade umirivati govoreći da bi ih se jednom bocom krvi isto toliko natopilo. U stanju u kojem sam se nalazio ne bijah sklon da primim tako uvjerljive utjehe. Pao sam u krajnje očajanje, optužujući se i predbacujući sebi što sam prouzrokovao smrt tog nevina stvorenja. Bacio sam se na postelju, gdje ostadoh satima kao obeznanjen sve dok se Laura nije vratila iz samostana donoseći dvadesetak krvlju natopljenih ubrusa. Znao sam da je neće vidjeti do jutra, jer po noći nije smjela u samostan. Morala je čekati do jutra, a i ja sam čekam: proveo sam užasnu noć, ne jedući i ne spavajući. Grozio sam se od sama sebe i odbijao sve usluge koje su mi brižno nudile Laurine kćeri.
Jedva se dobro razdanilo kadli se Laura vrati i kaza mi ožalošćena da moja sirota draga više ne krvari. Pomislivši da je umrla kriknuh:
– Ona je mrtva!
– Nije, gospodine, ali bojim se da neće preživjeti današnji dan, jer je potpuno iscrpljena,jedva otvara oči, a bilo gotovo i ne možeš napipati.
No ja sam odahnuo, jer sam znao da je moj anđeo spašen.
– Lauro – rekoh – donijela si mi dobru vijest. Glavno je da je krvarenje prestalo. Sad jojtreba samo lagane ali krepke hrane.
– Poslali su po liječnika i on će propisati što joj treba dati, ali da vam pravo kažemnemam mnogo nade.
– Daj mi riječ da je živa.
– Jest, kunem vam se, ali i sami znate da liječniku neće reći istinu, i bog neka zna što ćejoj ovaj dati. Prišapnula sam joj neka ništa ne uzima i ona me je razumjela.
– Ti si najbolje stvorenje na svijetu. Jest, ako od slabosti do sutra ne umre, spašena je.Ljubav i priroda bit će njezini liječnici.
– Dao bog! Sad idem i vratit ću se u podne.
– A zašto ne prije?
– Jer će njena soba biti puna svijeta.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39208
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:13 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


Klonuo od umora i gladi, dadoh spremiti nešto jela i uzeh pisati svojoj prijateljici tako da dobije pismo čim uzmogne čitati. Časovi kajanja uvijek su tužni, i ja doista bijah vrijedan sažaljenja. Nestrpljivo sam čekao da se vrati Laura, pa da mi kaže što je rekao liječnik.
Uvijek sam se s razlogom podrugivao proročanstvima, no tog sam puta, ne znam zbog kakve slabosti, žudno iščekivao liječnikovo, hvatajući se za nadu da će ono biti povoljno.
Mlade Laurine kćeri donesoše mi ručak, ali ja ne mogoh progutati ni zalogaja. Ipak sam se malko rastresao videći ih kako su se, na moj prvi poziv, pohlepno bacile na jelo. Najstarija sestra, sočan komad djevojke, nijednom nije podigla oči na mene. Dvije mlađe izgledale su mi prijaznije, ali mi je pogled na njih samo još povećavao ionako nepodnošljivu grižnju savjesti.
Naposljetku se vrati Laura koju sam nestrpljivo izgledao i reče mi da je bolesnica još uvijek iznurena, da se liječnik začudio tolikoj slabosti, ne znajući čemu da je pripiše.
– Propisao joj je okrepljujuće napitke i laganu goveđu juhu, i ako bude mogla spavati, rekao je da jamči za njen život. Preporučio je da noću netko pazi na nju, a bolesnica je ispružila ruku prema meni kao da je htjela pokazati da želi mene. Sad vam mogu obećati da je neću ostavljati ni danju ni noću, osim na nekoliko časaka da bih vam javila kako je.
Zahvalio sam obećavši joj bogatu nagradu. Bilo mi je drago čuti da ju je posjetila majka, koja nije ništa primijetila već ju je obasula najnježnijim poljupcima.
Osjećajući se malko mirnijim, dadoh po šest cekina Lauri i svakoj kćeri i pojedoh nešto za večeru, a onda legoh u jednu; od kukavnih postelja koje su se nalazile u istoj sobi. Čim dvije mlađe sestre vidješe da sam legao, svukoše se bez ustručavanja i legoše u drugi krevet, koji bijaše pokraj njega. To mi je nevino povjerenje godilo. Starija, koja bijaše zacijelo iskusnija, ode spavati u drugu sobu, jer je imala dragog za kog se uskoro trebala udati. Taj me puta nije napastovao demon puti i pustio sam nevinost da spokojno spava.
Drugog jutra Laura mi donese vijest koja bijaše za mene pravi melem. Javljala mi je da je moja ljubljena bolesnica dobro spavala i da će za ručak dobiti dobru juhu. Saslušao sam je u stanju neke opojnosti, premda još bijaše prerano za veselje, jer je još trebalo pričekati da se oporavi i nadoknadi krv koju bijaše izgubila, a to je moglo učiniti samo vrijeme i stalna i iskusna njega.
Kod Laure ostao sam još osam dana i otišao sam tek kad mi je to moja prijateljica tako reći zapovjedila u jednom pismu od četiri stranice.
Laura je pri oproštaju plakala od sreće što sam joj poklonio ono lijepo rublje koje bijah kupio za Caterinu, a njene su kćeri plakale valjda zato što u tih deset dana nisu uspjele od mene dobiti nijedan poljubac.
Vrativši se u Veneciju, prihvatih se svojih starih navada, ali kako da se s prirodom kao što bijaše moja osjetim zadovoljnim bez stvarne ljubavi?
Nisam imao druge radosti doli pisamca što bih ga svake srijede dobivao od svoje ljubljene zatočenice koja me hrabrila u čekanju umjesto da me potiče na otmicu. Laura me uvjeravala da je sad još ljepša, i ja sam pogibao od želje da je vidim. Prilika se naskoro ukazala, a ja je nisam propustio.
U samostanu se imao održati svečani obred zaređenja, što uvijek privlači mnogo svijeta. Kako tog dana redovnice obično primaju mnoštvo posjetilaca, sigurno će se i gojenice nalaziti u sobi za razgovore.
Nije bilo opasnosti da moja nazočnost nekome osobito upadne u oči, jer ću se kriti u gomili. Nađoh se dakle ondje, ne rekavši prethodno ništa Lauri i ne obavijestivši svoju slatku ženicu, i umalo što ne padoh na leđa kad je ugledah na četiri koraka od mene gdje me sva ushićena promatra. Vidjeh da je porasla i oblikovala se i učini mi se ljepšom nego prije. Nisam imao očiju ni za kog drugog osim za nju, ni ona za drugog osim za mene, i tek među posljednjima ostavih to mjesto koje mi se tad pričinjaše kao hram sreće.
Tri dana kasnije primih od nje pismo. U njem mi je s toliko žara oslikala radost koju joj je pričinila moja prisutnost, te ja smislih kako da joj taj užitak što češće priuštim. Smjesta joj odgovorih da će me svakog blagdana vidjeti na misi u svojoj crkvi.[1]
[1] Utvrđeno je da je riječ o kapeli samostana San Giacomo di Galizia u Muranu.
Pošto sam tako prisustovao nekolikim misama, iznajmih stalnu gondolu za prijevoz izabravši lađara koji nije imao nikakva razloga da pokuša doznati tko sam. Ipak sam bio oprezan, jer sam znao da je otac moje drage Caterine odlučio poduzeti sve kako bi me ona zaboravila, i bio sam siguran da će je odvesti tko zna kamo ako samo nasluti da sam doznao gdje je ona sakrivena.
Mislio sam tako, mučen strahom, da se više neću moći čak ni dopisivati sa svojom prijateljicom, ali tad još nisam poznavao prirodu i tananu lukavost svetih kćeri Gospodovih. Nisam također mislio da u mojoj osobi ima nešto upadna i izuzetna, a ponajmanje za neki samostan, ali u ono vrijeme još ne imađah iskustva sa ženskom radoznalošću, a osobito s onom koja živi u dokonim srcima. Uskoro sam došao u priliku da je upoznam.
Nisam još ni mjesec dana izvodio tu svoju lukavštinu, kad mi moja draga Caterina napisa šaljivim riječima da sam postao zagonetkom za čitav samostan, kako za gojenice tako i za redovnice, pa i one najstarije. Čitav kor da me čeka na minutu: jedna drugu obavještavaju kad me spaze gdje ulazim i uzimam blagoslovljenu vodu. Primijetilo se da nikad ne pogledavam prema rešetkama iza kojih se, kako svak zna, nalaze sve redovnice i gojenice, niti da se okrećem za ženama koje ulaze u crkvu ili iz nje izlaze. Stare koludrice kažu da me sigurno muči neki velik jad i da se valjda ufam jedino u milost njihove svete Djevice da me od njega oslobodi. Mlade misle da sam neki čovjekomrzac ili pak da me muči sjeta. Moja se mila ženica, koja je znala više od njih i kojoj nije trebalo nagađati, veoma zabavljala, a mene je zabavljala pričajući mi o svem tome.
Ja joj napisah da ću prestati zalaziti u njenu crkvu ako se boji da će me netko prepoznati. Odgovorila mi je da bih joj time nametnuo najbolnije odricanje i molila me da i nadalje dolazim. Ja sam ipak odlučio da se više ne pojavljujem kod Laure, jer bi te kume s koludričkim kapama mogle to saznati i tako otkriti mnogo više no što bijaše preporučljivo da znaju.
Međutim takav način života, od kojeg su mi sahnuli tjelesni sokovi, nije mogao dugo potrajati. Uostalom, ja sam bio rođen da imam ljubavnicu i da živim sretan s njom. Ne znajući što da radim, igrao sam i gotovo uvijek dobivao. Usprkos tome, od čamotinje sam se naočigled sušio.
Na dan Svih svetih 1753, u trenutku kad sam poslije mise htio ući u jednu gondolu da se vratim u Veneciju, primijetih neku ženu nalik na Lauru koja me, prolazeći, pogledala i ispustila jedno pismo. Ja ga pokupih, a žena, kad je vidjela da mi je poslanica došla do ruku, nastavi mirno svojim putem.
Na pismu nije bilo naslovnika, a pečat je predstavljao mornarski čvor. Požurih u gondolu, i čim smo se otisnuli od obale, slomih pečat i pročitah ove riječi:
»Jedna redovnica koja vas već mjesec i po vidi svakog blagdana u svojoj crkvi željela bi vas upoznati. Po jednoj knjižici koju ste izgubili a koja joj je slučajno došla do ruku zaključuje da govorite francuski; ali ako vam je milije možete joj odgovoriti i talijanski, jer ona iznad svega želi jasnoću i tačnost. Ne preporučuje vam da je pozivate u sobu za razgovore, jer hoće da je vidite prije no što osjetite želju da s njom govorite, i zato će vam označiti jednu gospođu koju ćete dopratiti u sobu za razgovor. Ta gospođa neće znati tko ste, pa stoga neće biti od potrebe da vas predstavi ako slučajno želite ostati nepoznati... Ako mislite da ovakav način upoznavanja nije prikladan, redovnica će vam označiti jedan kazino[2] u Muranu gdje ćete je naći samu u prvi noćni sat onog dana koji odredite. Ondje ćete moći večerati s njom ili ako imate posla negdje drugdje, moći ćete otići već za četvrt sata... Možda biste više voljeli da večerate s njom u Veneciji? Odredite dan, noćni sat i mjesto kamo ima doći i ugledat ćete je zakrinkanu kako izlazi iz gondole: vi budite sami na obali, zakrinkani i držite u ruci svjetiljku... Uvjerena sam da ćete mi odgovoriti i da pogađate s kakvom nestrpljivošću čekam vaš odgovor. Zato vas molim da ga sutradan predate onoj istoj ženi po kojoj vam je stiglo ovo pismo: naći ćete je sat prije podneva u crkvi San Cancian kod prvog oltara s desne strane... Znajte, kad ne bih vjerovala da je u vas plemenito srce i uzvišen duh, nikad se ne bih odlučila na ovakav korak koji bi vas mogao navesti da o meni loše sudite.«
[2]... jedan kazino. – Kazina (tal. casino) bijahu posebni stanovi koje su osim svojih kuća i palača posjedovali bogati Venecijanci i Venecijanke. Bila su to raskošna ljubavna gnijezda i skrovita mjesta za nesputane zabave i ljubavne sastanke.
Više negoli sam događaj iznenadio me način na koji je bilo napisano to pismo što ga, evo, prepisah od riječi do riječi. Imao sam, istina, posla, ali sam sve odgodio i odoh da se zatvorim u sobu i smislim odgovor. Sudeći po neobičnom postupku, čovjek bi rekao da ima posla s luđakinjom, ali ja sam tu nazirao stanovito dostojanstvo i neku osebujnost koji su me privlačili. Pade mi na pamet da bi to mogla biti ista ona redovnica koja mojoj prijateljici daje satove. Catterina mi ju je uvijek opisivala kao lijepu, bogatu, ljubaznu i širokogrudnu. Da se moja slatka ženica nije pred njom nečim odala? Tisuću misli prolazilo mi je glavom, ali sam odbacivao sve one koje su me odvraćale od slatkih nadanja. Uostalom, moja mi je prijateljica bila pisala da redovnica koja je podučava u francuskom nije jedina koja govori francuski. Nisam imao nikakva razloga pomišljati da bi mi Catterina zatajila ako se u bilo čem povjerila svojoj prijateljici. Ali i pored toga redovnica koja mi je pisala mogla je biti lijepa prijateljica moje ženice kao što je mogla biti i neka druga koludrica, i ta me je neizvjesnost dovodila u zabunu i nesigurnost.
Evo što sam napisao u odgovor kojim se, mislio sam, neću izložiti nikakvoj neprilici:
»Odgovaram vam, gospođo, francuski, nadajući se da će moje pismo imati istu onu jasnoću i tačnost kojih ste mi vi dali primjer... Stvar je zanimljiva da zanimljivija ne može biti, i rekao bih od najveće važnosti, s obzirom na okolnosti. Budući sam se našao u položaju da odgovaram ne znajući kome, razumjet ćete, gospođo, da se moram bojati podvale jer nisam slijepo tašt, a čast mi nalaže oprez. Ako je dakle istina da pero koje mi je pisalo pripada gospođi dostojnoj štovanja koja mi odaje priznanje pretpostavljajući da su u mene osjećaji jednako plemeniti kao u nje, tad će ta gospođa shvatiti, nadam se, da joj ne mogu odgovoriti drugačije nego što ću to imati čast učiniti. Ako ste prosudili, gospođo, da sam dostojan milosti da vas osobno upoznam, iako ste me mogli ocijeniti samo po vanjštini, tad ja smatram svojom dužnošću da vam se pokorim, pa bilo to samo zato da uvidite svoju zabludu ako sam vas i ne hoteći prevario. Od tri načina koja ste mi dobrostivo označili usuđujem se izabrati prvi, s ograničenjem kojem se dosjetio vaš pronicav duh. Nalazit ću se u pratnji jedne gospođe koja me neće poznati, pa me prema tome neće moći ni predstaviti kad se nađemo u sobi za razgovor. Ne sudite me odveć strogo zbog razloga koji me primoravaju da prešutim svoje ime, i primite obećanje što vam ga dajem na svoju čast da ću vam – saznam li ja vaše – iskazati samo svoje najsmjernije poštovanje. Budete li smatrali shodnim da mi se obratite riječju, ja ću vam odgovoriti jedino izrazima najdublje odanosti. Dopustite mi nadu da ćete sami prići rešetki i dopustiti da vam samo usput napomenem da sam Venecijanac i slobodan u punom smislu te riječi. Jedini razlog koji me priječi da ne izaberem jedan od drugih dvaju predloženih mi načina, a koji bi mi bili mnogo miliji jer ste me njima neizmjerno počastili, jest, dopustite mi da to ponovim, bojazan da ne budem nasamaren. Ali i za ta dva druga načina bit će vremena kad me budete upoznali i pošto vas budem vidio. Molim vas da vjerujete u istinitost mojih riječi i da odmjerite moju nestrpljivost prema svojoj. Sutra ću biti na istom mjestu, u isto vrijeme i čekat ću vaš odgovor.«
Odoh dakle na poznato mi mjesto i, našavši ondje našeg ženskog Merkura, dadoh joj pismo i jedan cekin, napomenuvši da ću sutradan na to isto mjesto doći po odgovor.
Dođoh dakle sutradan i opet je nađoh. Čim me ugleda, priđe mi i vrati mi cekin što sam joj ga prošlog dana bio poklonio te mi preda jedno pismo, zamolivši me da ga pročitam i kažem joj treba li pričekati odgovor. Povukoh se u stranu i pročitah pismo. Evo što je unutra stajalo:
»Mislim, gospodine, da se nisam ni u čemu prevarila. Poput vas, i ja se gnušam laži kad može dovesti do zla, ali je smatram pukom šalom kad ne može nikom nauditi. Od moja tri prijedloga vi ste izabrali onaj koji ponajviše služi na čast vašem duhu, te sam, poštujući razloge koji vas priječe da otkrijete svoje ime, napisala grofici Securo ovdje priloženo pisamce koje dobrostivo izvolite pročitati. Ona će biti obaviještena drugim pismom. Otići ćete k njoj kad vam se prohtjedne, a ona će vam označiti sat i dan, te ćete je u njenoj gondoli dopratiti ovamo. Grofica vam neće postavljati pitanja, te joj se nećete morati ni za što opravdavati. Neće biti ni riječi o predstavljanju, ali kako ćete vi doznati moje ime, bit će vam slobodno da zakrinkani dođete kad god zaželite i dadete me pozvati u grofičino ime. Tako će upoznavanje biti izvršeno a da se vi nećete morati uznemiravati i gubiti noću vrijeme koje vam je možda dragocjeno. Naredila sam služavci da pričeka vaš odgovor u slučaju da ne želite posredstvo grofice, ako je slučajno poznajete. Ako vam se prijedlog sviđa, recite djevojci da nema odgovora.«
Kako sam zasigurno znao da me grofica Securo ne poznaje, rekoh služavci da nemam što odgovoriti njenoj gospodarici, i ona se udalji.
Evo pisamca koje je moja redovnica napisala grofici, a koje sam joj imao predati:
»Molim te, draga prijateljice, da dođeš prozboriti koju riječ sa mnom kad nađeš za to vremena i da krabulji, donosiocu ovog pisamca, označiš vrijeme da te uzmogne otpratiti. On će biti tačan. Zbogom, mnogo ćeš zadužiti svoju prijateljicu.«
U svojem posljednjem pismu moja je koludrica, hineći da ne mari saznati tko sam, odobravala moj izbor, praveći se ravnodušnom prema noćnim sastancima, ali je zato, izgleda, bila sigurna da ću je dati pozvati u sobu za razgovor kad je jednom budem vidio. Ja sam već znao što je posrijedi, jer kuda će dovesti spletka ako ne ljubavnom sastanku?
Međutim, njezina sigurnost ili bolje reći samouvjerenost povećavale su moju radoznalost, i ja sam dobro znao da se ona, ako je lijepa i mlada, ima s pravom čemu nadati. Stajalo je samo do mene da naše viđenje odložim za koji dan i da doznam od Catterine koja bi to redovnica mogla biti, ali bi to bila crna podlost s moje strane, a osim toga bojao sam se da time ne pokvarim pustolovinu i da se kasnije ne pokajem.
Napisala mi je da odem grofici kad mi se prohtjedne, ali to je bilo stoga što je njezino dostojanstvo zahtijevalo da ne pokaže odviše hitnje, a sigurno je i nagađala kolika će biti moja nestrpljivost. Činila mi se odviše upućenom u ljubavnim stvarima da bih je mogao smatrati neiskusnom i nevjestom, te nisam htio gubiti vremena, ali kad sam jednom odlučio, obećao sam samom sebi da ću se dobro nasmijati na vlastiti račun ako mi se desi da se nađem pred nekom oronulom bakom.
Da nisam bio toliko radoznao, sigurno ne bih bio poduzeo nijednog koraka, ali sam htio vidjeti kako će se držati opatica koja mi je ponudila da u Veneciji večera sa mnom. Osim toga bio sam uvelike iznenađen slobodom koju su uživale te svete djevice i lakoćom kojom su mogle kršiti svoje zatvoreništvo.
U tri sata pođoh grofici i dadoh joj uručiti pismo, na što dođe ona sama i reče mi da ću joj učiniti zadovoljstvo ako se sutradan navratim u isto vrijeme. Na to se jedno drugom lijepo poklonismo i raziđosmo se.
Ta je grofica bila žena pametna i odvažna, već malo na zalasku, ali još uvijek lijepa.
Sutradan ujutro, a bila je nedjelja, ne propustih da odem na misu, krasno odjeven i očešljan i već u mislima nevjeran svojoj dragoj Catterini, jer sam više mislio hoće li me vidjeti ona redovnica, bila stara ili mlada, negoli da se pokažem očima svoje slatke ženice.
Poslije podne navukoh opet krinku i urečenog sata pojavih se kod grofice, koja me je već čekala. Siđosmo i, ukrcavši se u gondolu na dva vesla, otputismo se do samostana, ne govoreći o drugom doli o lijepom vremenu koje nas je pratilo.
Kad se nađosmo pred rešetkom, ona dade pozvati redovnicu Mariju Magdalenu. To me je ime iznenadilo, jer ona koja ga je nosila bijaše slavna.[3]
[3] Marija Magdalena bilo je redovničko ime Marije Lorenze Pasini, rođene 1731. godine, koja je bila jedna od šesnaest redovnica koliko ih je tada bilo u samostanu San Giacomo. Umrla je godine 1788. kao glavarica samostana.
Uvedoše nas u neku majušnu sobu za razgovor. Nakon nekoliko trenutaka ugledah jednu redovnicu kako prilazi ravno rešetki, pritište neko dugme i namah se podigoše četiri okna ostavljajući širok otvor kroz koji se dvije prijateljice do mile volje izgrliše i izljubiše. Odmah poslije toga dovitljivo smišljen prozor pomno se zatvori. Taj je otvor mjerio najmanje osamnaest palaca, te bi se čovjek moga stasa lako mogao kroza nj provući.
Grofica sjede nasuprot redovnici, a ja se smjestih malo po strani da mogu nesmetano promatrati jednu od najljepših žena koje je moguće vidjeti. Više nisam sumnjao da je to ona ista o kojoj mi je pisala moja draga Catterina a koja joj je davala poduku iz francuskog. Od udivljenja bijah kao opčinjen i ne mogoh shvatiti ni riječi od onoga što su one govorile, ali moja lijepa opatica ne samo da mi nije uputila ni slovca već se nije udostojala ni da me pogleda.
Mogle su joj biti dvadeset i dvije do dvadeset i tri godine, a rez njena lica bio je najkrasnijeg oblika. Stas joj je bio viši od prosječna, put veoma bijela, gotovo blijeda, izraz plemenit i odlučan, a u isti čas čedan i povučen; njene lijepo usađene oči bijahu krasnog nebeskog plavetnila, izgled blag i nasmiješen, usne lijepe i vlažne od najslađe čulnosti; njeni zubi dva niza bisera najsjajnije pokosti. Od koludričke kape nisam joj mogao vidjeti kosu, ali ako ju je imala morala je biti lijepe svijetlokestenjaste boje, kakve su joj bile i obrve. No ono što me je najviše očaravalo bila je ruka i podlaktica koju sam vidio sve do lakta. Praksitelovo dlijeto nikad nije isklesalo nešto punašnije, zaobljenije i milovidnije. I pored toga što sam vidio, a još više naslućivao, nisam se kajao što sam otklonio dva sastanka koje mi je ljepotica bila ponudila. Bio sam naime siguran da će za malo dana biti moja i uživao sam što ću joj na oltar prinijeti svoje žarke želje. Jedva sam čekao da se nađem kod rešetaka s njom nasamo, misleći da ću joj nanijeti veliku krivdu ako već sutradan ne dođem da joj iskažem sve udivljenje koje je zasluživala.
Ona je uporno izbjegavala da makar i na tren svrne pogled na mene, ali ta mi se suzdržanost na kraju i svidjela.
Najednom dvije prijateljice prigušiše glasove, te obazrivost zahtijevaše od mene da se udaljim.
Njihov tajni razgovor potraja četvrt sata koje vrijeme ja provedoh pretvarajući se da promatram neku sliku. Nakon toga se one izljubiše kao pri dolasku, i redovnica, spustivši pomičnu rešetku, okrenu leđa i udalji se ne dobacivši mi nijednog pogleda.
Na povratku u Veneciju grofica, možda već umorna od šutnje, primijeti, smiješeći se:
– Marija Magdalena je lijepa i ima mnogo duha.
– Jedno sam vidio, a u drugo vjerujem.
– Pa ona s vama nije progovorila ni riječi.
– Nisam joj htio biti predstavljen, pa me je kaznila praveći se da ne primjećuje mojuprisutnost.
Grofica ne uzvrati ništa, te tako stigosmo do njene kuće ne izmijenivši više nijedne riječi. Ja je dopratih do vrata gdje mi jedan dražesni naklon popraćen riječima: »Zbogom gospodine!« dade na znanje da ne idem dalje.
To, uostalom, nisam ni želio, te pođoh svojim putem da sanjarim o neobičnoj pustolovini kojoj sam jedva čekao da vidim rasplet.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39208
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:14 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

II
Grofica Coronini - Ljubavna ljutnja - Pomirenje - Prvi sastanak - Filozofska razmišljanja
Moja lijepa koludrica nije sa mnom prozborila, a to mi bijaše veoma drago, jer sam bio toliko zapanjen, toliko obuzet divljenjem da bih joj zasigurno dao vrlo jadnu sliku svoga duha nesklapnim riječima kojima bih vjerojatno odgovarao na njena pitanja.
Uviđao sam zašto je uvjerena da joj nema bojazni da bi mogla biti sramno odbačena, ali se nisam mogao nadiviti hrabrosti kojom se u svom položaju izlagala opasnosti. Njezina mi smjelost nije išla u glavu, a nisam mogao dokučiti odakle joj ta sloboda koju mora da je uživala. Kazino u Muranu! Mogućnost da slobodno ode u Veneciju na večeru s jednim mladićem: sve mi je to smućivalo misli i ja na kraju zaključih da mora imati nekog moćnog ljubavnika kojem pričinja zadovoljstvo da je usrećuje ugađajući njenim hirovima. Ta pomisao, da kažem istinu, nije sasvim godila mojoj taštini, ali pustolovina bijaše odveć zamamljiva, a njen predmet odveć privlačan a da bih prešao preko toga. I tako sam se već vidio na najboljem putu da se iznevjerim svojoj dragoj Catterini, ili, bolje reći, već sam joj se u mislima bio iznevjerio, ali usprkos ljubavi prema tom dražesnom stvoru nisam osjećao nikakve grižnje savjesti. Činilo mi se da ovakva vrst nevjere, sve ako je jednog dana i otkrije, nema u sebi ništa što bi je moglo pozlijediti: ta neznatna stranputica neće biti za drugo već da me održi u snazi i očuva za nju, jer će me izbaviti iz nesnosne čamotinje od koje sam venuo.
Jedna redovnica, rođakinja gospodina Dandola, bila me je jednom predstavila grofici Coronini. Ne htijući se više baviti zbivanjima na dvorovima kojima se čitavog svog vijeka zanimala, ta se grofica, koja bijaše nekoć veoma krasna i imađaše mnogo duha, povukla u samostan Santa Giustina da ondje potraži mir koji joj je, pošto joj je svijet omrznuo, postao prijeko potreban. Kako je nekad uživala velik ugled, još su se i tada ispred njene rešetke redali strani poslanici i najodličnije ličnosti republike. Radoznalost s jedne i druge strane iznalazila je uvijek nove predmete razgovora, te je grofica, živeći među samostanskim zidovima, znala sve što se događa u gradu, a često je htjela znati i više.
Ta me gospođa uvijek prijazno primala i, gledajući u meni golobrada mladića, davala mi vrlo ljubazne moralne pouke svaki put kad bih došao da je obiđem. Nadajući se da ću spretnim vođenjem razgovora saznati nešto o sestri Mariji Magdaleni uputih se da joj iskažem svoje poštovanje već drugog jutra nakon viđenja s lijepom opaticom.
Grofica me je primila kao uvijek i nakon onih uobičajenih beznačajnosti koje u otmjenom društvu treba iz pristojnosti kazati prije no što se rekne nešto što doista vrijedi, skrenuh razgovor na venecijanske samostane.
Najprije smo govorili o duhu i ugledu redovnice imenom Celsi koja je, iako ružna, mogla vršiti svoju volju i utjecaj gdje je god htjela. Zatim smo razgovarali o mladoj i ljupkoj sestri Michiel koja je uzela redovnički veo samo da dokaže svojoj majci kako ima više duha od nje. Od ove smo prešli na neke druge o kojima se šaputalo da nisu nesklone ljubavnim zgodama, te ja spomenuh Mariju Magdalenu rekavši da je i ona sigurno takva, ali da je to zagonetka. Grofica mi, smješkajući se, odgovori da to nije zagonetka baš za cio svijet, ali da bi uglavnom tako moralo biti.
– Ono što je neshvatljivo – nadoveza grofica – jest hir koji ju je naveo da se pokrijekoludričkim velom, a bila je mlada, slobodna, puna duha, veoma obrazovana, i koliko sam čula, slobodnih nazora. Zatvorila se u samostan bez ikakva razloga, i tjelesnog i duševnog – ništa drugo no puki hir.
– Mislite li da je sretna, gospođo?
– Mislim da jest, ukoliko se nije pokajala ili se još ne pokaje. Ako joj se to ikad desi,smatram je dovoljno mudrom da to nikome ne otkrije.
Po tajanstvenom grofičinu držanju zaključili da Marija Magdalena mora imati ljubavnika, ali odlučih da se zbog toga ne zlopatim, te stavivši na lice krinku uputih se istog poslijepodneva u Murano. Stigavši do samostanskog tornja pozvonih i uzdrhtala srca zatražih u ime grofice da potraže majku Mariju Magdalenu.
Ona mala soba za razgovor bijaše zatvorena; sestra ključarica pokaza mi drugu i pozva me da uđem. Uđoh, skinuh masku i sjedoh čekajući da se pojavi moje božanstvo.
Srce mi je udaralo kao mahnito. Čekao sam nestrpljivo, a ipak mi je to čekanje godilo, jer sam se plašio trenutka sastanka.
Jedan sat proteče prilično brzo, ali tad mi se čekanje poče činiti nešto predugim, te misleći da me ključarica nije dobro razumjela pozvonih opet na tornju i upitah jesu li obavijestili sestru Mariju Magdalenu. Jedan mi glas odgovori da jesu.
Odoh ponovo na svoje mjesto, a nakon nekoliko trenutaka uđe neka krezuba starica koja mi priđe i reče:
– Majka Marija Magdalena zauzeta je čitav dan.
I, ne dajući mi vremena da joj odvratim ijednu riječ, okrenu se i iziđe.
Strašnih li časova kojima je katkad i čovjek sretne zvijezde podložan! Ništa nije nesmiljenije od njih. More, ponizuju, ubijaju.
Osjećajući se pogaženim, prvo moje čuvstvo bijaše silan prezir prema samom sebi, zgusnuto očajanje koje nije bilo daleko od gnjeva; drugi osjećaj bijaše prezriva srdžba na opaticu, koju sam najstrože osuđivao jer mi se činilo da tako zaslužuje, a to me je jedino tješilo u patnji koja me je razdirala. Kad je tako mogla postupiti sa mnom, mora da je najbezočnija od svih žena, jer ona njezina dva pisma bijahu dovoljna da joj unište čast, ako se budem htio osvetiti, a ona je morala očekivati osvetu. Ako ju je pak htjela izazvati, mora da je luda, i ja bih je za takvu smatrao da je nisam čuo kako razgovara s groficom.
Vrijeme nosi breme, kaže se, a jutro je pametnije od večeri. Razmišljanjem se bistre misli. Mozgajući tako, stadoh govoriti samom sebi da je čitava zgoda u biti najsvakidašnija i da bih je takvom od prvog trena smatrao da nisam bio onako zaluđen koludričinim čarima i obnevidio od samoljublja. Naposljetku shvatih da stoji samo do mene hoću li se zlosretnom doživljaju nasmijati a da nitko ne pogodi smijem li se to od srca ili se samo pretvaram. Sofizam je tako uslužan!
Usprkos tim lijepim razmišljanjima, osveta mi nije silazila s pameti, ali se ništa nisko nije smjelo u nju umiješati i, ne htijući tu neslanu šalu priznati pobjedom, zarekoh se da se neću pokazati uvrijeđenim.
Poručila mi je da je zauzeta, pa što je u tom osobita?
Moja je uloga bila da hinim ravnodušnost. »Drugi put«, govorah samom sebi, »neće valjda biti zauzeta, ali nek je vidim da me još jednom dovede na tanak led! Dokazat ću joj da se njezinom ružnom postupku mogu samo nasmijati.«
Pisma sam joj, razumljivo, morao vratiti, ali ću ih popratiti ljubavnom poslanicom čija joj krasnorječivost neće izvabiti smiješak na usne. Najgore mi je bilo što sam i nadalje morao dolaziti u njezinu crkvu, jer sam pretpostavljao da ne zna da onamo zalazim zbog Catterine, pa će možda umišljati da dolazim samo zato što se nadam da ću joj pružiti priliku da se ispriča i urekne nov sastanak.
Želio sam da joj ne ostane ni tračka sumnje u to koliko je prezirem i mislio sam da su ona dva sastanka koje mi je bila predložila puka izmišljotina da me lakše obmane.
Legao sam žeđajući za osvetom, zaspao sam misleći na osvetu i probudio se s odlukom da je zadovoljim.
Napisah joj pismo, ali htijući se osvjedočiti ne odaje li ono odviše ljubavni jad koji me je izjedao, ostavih ga na pisaćem stolu da ga ponovo pročitam sutradan kad budem hladnije glave.
Ta mi je opreznost bila od velike koristi, jer kad sam ga poslije dvadeset i četiri sata još jednom pročitao, učini mi se nedostojnim i ja ga poderah u stotinu komadića. Bilo je u njem rečenica koje su otkrivale moju slabost, moju ljubav i ljutnju, i koje, prema tome, ne samo da je ne bi ponizile već bi joj dale povoda da me ismije.
U srijedu, pošto sam napisao Catterini da me važni razlozi priječe da i nadalje dolazim na misu u crkvu njezinog samostana, napisah svojoj opatici drugo pismo koje u četvrtak doživi istu sudbinu kao i pređašnje, jer sam, čitajući ga, pronašao u njem iste slabosti. Činilo mi se da sam izgubio sposobnost pisanja, a deset dana kasnije uvidjeh da sam odveć zaljubljen a da bih mogao progovoriti drugačije no sa srcem. Lik Marije Magdalene ostavio je na mene odviše dubok dojam a da bi ga išta drugo osim vremena moglo izbrisati, a vrijeme je najmoćnije od svih neopipljivih bića.
U tom svom glupom položaju stotinu sam puta pao u iskušenje da se požalim grofici Securo, ali, bogu hvala, sačuvao sam toliko razboritosti da nikad nisam prešao prag njezinih vrata.
Naposljetku, zamišljajući u kakvoj tjeskobi mora da provodi dane i noći ona luckasta opatica, znajući da su u mojim rukama njena pisma kojima bih joj mogao uništiti glas i silno nauditi ugledu samostana, odlučih, pošto sam ih držao deset dana, da joj ih vratim uz ovo pisamce:
»Molim vas, gospođo, da mi povjerujete da vam jedino iz puke zaboravnosti nisam još do danas vratio vaša dva pisma koja ćete naći ovdje priložena. Nikad nisam pomislio da se iznevjerim samom sebi, snujući protiv vas kukavičku osvetu i doista lako vam opraštam ona dva sitna nestašluka, bilo da ste ih počinili i ne misleći, zato što ste takvi po prirodi, ili ste se pak htjeli sa mnom narugati. Savjetovao bih vam međutim da to ne učinite nekom drugom, jer biste se mogli namjeriti na nekoga tko nije tako obazriv kao ja. Ja znam vaše ime, znam tko ste, ali budite mirni, to je isto kao i da ne znam ništa. Uostalom, možda vi i ne cijenite ovu moju suzdržanost, ali ako je tako, onda ste doista vrijedni žaljenja. Vi se vjerojatno domišljate, gospođo, da me više nećete vidjeti u vašoj crkvi, ali budite uvjereni da me ta žrtva ništa ne stoji, osim što ću morati na misu u neku drugu crkvu. Ipak vam moram reći razlog zbog kojeg se više ne želim pojavljivati u vašem samostanu. Smatram sasvim vjerojatnim da ste onim dvjema ludorijama, kojima ste mi učinili krivdu, dodali još jednu ništa manju, naime da ste se pred drugim redovnicama pohvalili svojim podvizima, a ja ne želim biti predmetom ismjehivanja, ni u vašim ćelijama ni u vašim budoarima. Nemojte smatrati smiješnim što, premda sam od vas stariji pet ili šest godina, još nisam sasvim odbacio stid ni pogazio svaki osjećaj pristojnosti, ili, ako više volite, što sam sačuvao još nekoliko predrasuda. Mislim da ima takvih koje nikad ne smijemo potpuno odbaciti. Ne prezrite, gospođo, ovu malu pouku, jer sam ja doista dobrodušno primio onu koju ste mi vi po svoj prilici dali samo da se nasmijem, ali koja će mi, to vam obećajem, biti od koristi do kraja mojih dana.«
Smatrao sam da ovo pismo, s obzirom na okolnosti, odiše pravom blagošću, te ga stavih u omot, stavih krinku i odoh da nađem nekog Furlanđanina koji nije mogao znati tko sam i kojem dadoh pola cekina, obećavajući mu još jedan čim se bude vratio i izvijestio me da je pismo predao u samostan u Muranu, tačno onako kako ću ga uputiti. Dadoh mu dakle sve potrebne upute i zatražih od njega obećanje da će otići čim ključarici preda pismo, sve ako mu i kažu da pričeka.
Moram spomenuti da su se Furlanđanima u Veneciji često povjeravale povjerljive poruke, i nikad se nije čulo da im je netko predbacio i najmanju pronevjeru. Takvi su nekad u Parizu bili Savojci, ali na tom svijetu sve se mijenja.
Već sam stao zaboravljati na tu zgodu, valjda zato što sam nesvjesno mislio da sam između nje i sebe podigao nepremostivu zapreku, kadli jedno desetak dana kasnije, izlazeći iz Opere, spazih istog onog Furlanđanina sa svjetiljkom u ruci. Ja ga i nehotice zovnuh, i, ne skidajući krinku, upitah ga da li me poznaje. On me pogleda, odmjeri i reče da me ne poznaje.
– Jesi li dobro obavio onaj posao u Muranu?
– Ah, hvala nebesima, gospodine! Kad me je već sreća nanijela na vaš put, imam da vamkažem važne stvari. Odnio sam vaše pismo, predao ga kako ste mi naredili i udaljio se čim ga je vratarica uzela, makar mi je ta sestra rekla neka pričekam. Kad sam se vratio, nisam vas više našao, ali to je sad svejedno. Ujutro drugog dana dođe jedan od mojih drugara koji se našao u tornju baš u času kad sam predavao vaše pismo ključarici, probudi me govoreći neka idem u Murano, jer sestra ključarica na svaki način želi sa mnom govoriti. Otiđoh onamo i pošto sam pričekao nekoliko trenutaka ključarica me uvede u sobu za razgovor gdje me neka opatica lijepa kao dan zadržala čitav sat, postavljajući mi stotinu pitanja kojima je htjela ako već ne saznati vaše ime a ono barem otkriti mjesta gdje bih vas mogao naći. Vi znate da joj nisam mogao ništa pouzdano reći. Onda me ostavi, naredivši mi da čekam, i nakon dva sata opet se pojavi noseći jedno pismo koje mi povjeri, rekavši da će mi dati dva cekina ako vam ga uspijem predati i donijeti joj odgovor. A dok vas ne nađem neka svaki dan dolazim u samostan da joj pokažem pismo i svaki ću put dobiti četrdeset novčića. Dosad sam zaradio dvadeset livri, ali se bojim da joj neće dozlogrditi, i samo je do vas, dobri moj gospodine, da mi date zaraditi dva cekina, ako odgovorite dvije riječi na ono pismo.
– Gdje je pismo?
– Kod mene je, pod ključem, jer se uvijek bojim da ga ne izgubim.
– Pa kako onda da odgovorim?
– Ako me dobrostivo izvolite pričekati, za četvrt sata evo me natrag s pismom.
– Neću te čekati, jer me taj odgovor ne zanima. Ali reci mi kako si smio toj opaticiulijevati nadu da ćeš me pronaći? Ti si jedna lopuža, jer kako bi ti inače ona povjerila pismo da je nisi ostavio u nadi da ćeš me naći?
– Nisam ja lopuža, jer sam tačno izvršio ono što ste mi bili naredili, ali istina je da samjoj opisao vaše odijelo, uvojke i stas, i vjerujte mi da već deset dana pomno zagledam svaku krabulju koja je vašeg stasa, ali uzalud. Da, to su vaši uvojci, sad ih prepoznajem, ali čini mi se da nemate isto odijelo. Ah, gospodine, što vas stoji da napišete jedan jedini redak? Budite milostivi i pričekajte me u ovoj kavani.
Više nisam mogao odolijevati radoznalosti i odlučih se ne da ga čekam, već da pođem s njim do kuće.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39208
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:15 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


Imao sam napisati samo tri riječi: »Primio sam pismo«, pa ću tako u isto vrijeme zadovoljiti sebe i dati Furlanđaninu priliku da zaradi svoja dva cekina. Sutradan ću promijeniti uvojke i krinku, te će svaka potraga biti uzaludna.
Slijedim dakle Furlanđanina do njegove kuće, on uđe i preda mi pismo. Odvedem ga u jednu gostionicu gdje zatražim da mi daju sobu s dobrom vatrom i ostavim čovjeka da me tamo čeka.
Otpečatim pozamašni omot i prva stvar koja mi udari u oči, bijahu ona dva pisma koja sam joj vratio da je umirim glede posljedica njene nesmotrenosti.
Na taj pogled srce mi tako silovito zadrhta da moradoh sjesti: bio je to siguran znak mog poraza. Osim tih dvaju pisama spazih još jedno manje potpisano sa S. Bilo je naslovljeno na Mariju Magdalenu. Pročitah ga i evo što je ono sadržavalo:
»Krabulja koja me je dopratila i vratila kući ne bi, vjerujem, otvorila usta da se nisam dosjetila da joj kažem kako je sjaj tvog duha još zamamniji od čari tvog lika. Odgovorio mi je: 'Vidio sam jedno, i vjerujem u drugo'. Ja sam nadovezala da ne razumijem zašto nisi s njim progovorila, a on mi je sa smiješkom odvratio: 'Nisam joj htio biti predstavljen, pa me je kaznila praveći se da ne zamjećuje moju prisutnost'.
To je bio sav naš razgovor. Ovo sam ti pismo htjela poslati još jutros, ali mi nije bilo moguće. Zbogom!«
Kad sam pročitao to pisamce koje je tako vjerno prikazivalo istinu da bi moglo poslužiti sudskim dokazom, drhtaj mog srca malo se utiša. Presretan što je nadošao trenutak da se osvjedočim u nanijetu mi nepravdu, skupih hrabrosti i pročitah ovo što slijedi:
»Iz slabosti koja je, smatram, oprostiva, iz radoznalosti da saznam što ćete o meni reći grofici kad me budete vidjeli, uhvatila sam jedan trenutak da joj kažem neka me o tom obavijesti najkasnije sutradan ujutro, jer sam predviđala da ćete mi poslije podne doći u službenu posjetu. Njeno pismo, koje vam šaljem i koje molim da pročitate, stiglo je tek pola sata pošto ste vi otišli... Prva fatalnost... Kako još nisam bila primila to pismo kad ste me vi dali pozvati, nisam imala snage da vas primim. Užasna slabost i druga fatalnost, ali koju ćete također, nadam se, smatrati oprostivom. Naredila sam onoj sestri neka vam kaže da sam bolesna za čitav dan, što bijaše isprika veoma opravdana, bila istinita ili izmišljena, jer je sadržavala udvornu laž kojoj su riječi za čitav dan imale biti ublaženjem. Vi ste već bili otišli i nije bilo moguće trčati za vama, kad mi je ona glupava starica došla reći da vam je kazala da sam zauzeta... To je bila treća fatalnost... Vi ne možete zamisliti što sam sve poželjela reći i učiniti onoj ludi od sestre, ali ovdje se ne smije ništa reći ni učiniti, već treba biti strpljiv i prijetvoran i zahvaljivati bogu što pogreške proizlaze iz neznanja, a ne iz zlobe, što nije rijetkost u samostanima. Ja sam odmah predvidjela što će se dogoditi, iako samo djelomično, jer ljudski razum, mislim, nikad to u potpunosti ne bi mogao predvidjeti. Shvatila sam da ćete, smatrajući se izigranim, ljuto negodovati, i ta pomisao zadavala mi je neiskazanu bol, jer nisam vidjela nikakve mogućnosti kako da vam prije prvog idućeg blagdana javim što se uistinu zbilo. Iz dna srca zazivala sam taj dan: ta zar sam mogla naslutiti da ste odlučili da više ne dolazite! Strpljivo sam podnosila bol do prve nedjelje, ali kad sam vidjela da su mi se nade izjalovile, patnja mi postade nepodnošljiva, i bit će mi smrtonosna ako vi ne prihvatite ovo moje opravdanje. Vaše me je pismo učinilo potpuno nesretnom, i ja se neću moći odrvati očajanju ako ustrajete u barbarskoj odluci koju mi je najavilo vaše okrutno pismo. Smatrali ste se izigranim, i to je sve što možete reći, ali sad mi kažite, zar vas ovo pismo neće uvjeriti da ste u zabludi? Pa i pored toga što ste se smatrali nedostojno prevarenim, priznajte da ste u meni, kad ste mi mogli napisati onakvo pismo, morali gledati odvratno čudovište koje je nemoguće zamisliti u jednoj ženi plemenita roda i dobra odgoja... Vraćam vam ona dva pisma što ste mi ih poslali u namisli da umirite moju strepnju koju ste u svojoj okrutnosti zamišljali sasvim različitom od ove što me izjeda. Ja sam bolji poznavalac ljudske fizionomije od vas, i ono što sam učinila nisam učinila iz obijesne nesmotrenosti, već zato što vas nikada ne bih mogla zamisliti spodobnim da počinite, ne kažem podlost, već naprosto najobičniju neiskrenost. Na mom licu vidjeli ste samo dušu jedne obijesne besramnice, a ja to nisam. Vi ćete biti uzrok mojoj smrti, ili ćete me u najmanju ruku učiniti nesretnom za ostatak mojih dana, ako se ne pobrinete da se opravdate, jer što se mene tiče, mislim da sam to u cijelosti učinila. Nadam se da ćete, sve ako vas i nije briga za moj život, shvatiti da vas vaša čast obavezuje da dođete razgovarati sa mnom. Dođite osobno da opovrgnete sve što ste napisali: vi to morate, a ja to zaslužujem. Ako niste nazreli kakav je koban učinak imalo na mene vaše pismo, učinak koje bi ono izazvalo u srcu svake nevine žene koja nije šenula umom, onda vas, i pored sve svoje nesreće, moram žaliti, jer bi to značilo da nimalo ne poznajete ljudsko srce. Ali ja sam sigurna da ćete se vi vratiti, samo ako vas čovjek kojemu sam povjerila ovo pismo uspije pronaći. Zbogom, očekujem od vas život ili smrt.«
Nije bilo potrebe da još jednom pročitam ovo pismo. Bio sam smućen, očajan. Marija Magdalena je bila u pravu. Dadoh dozvati Furlanđanina i zapitah ga je li tog jutra razgovarao s njom, i ako jest, kako je izgledala.
On mi odgovori da ju je svakog dana nalazio sve utučeniju i da su joj oči bile crvene.
– Idi i čekaj me!
Latih se pera i završih svoje pisanje tek u osvit dana. Evo od riječi do riječi pisma što sam ga napisao najplemenitijoj od svih žena koju sam u napadu srdžbe tako krivo prosudio:
»Kriv sam pred vama, gospođo, i nemam načina da se opravdam, a u isto vrijeme potpuno sam uvjeren u vašu nevinost. Bio bih neutješan kad ne bih gajio slatku nadu da ću dobiti oproštenje, a vi mi ga nećete uskratiti ako se udostojite razmisliti o onome što me je učinilo krivcem. Vidio sam vas, vi ste me opčinili, i pomišljajući na svoju sreću, meni se činilo da sanjam: mislio sam da sam plijen onih slađanih obmana koje nastaju kad se probudimo. Tek nakon jednog dana i noći izišao sam iz te nevjerice, i tko da opiše nestrpljenje kojim sam očekivao onaj sretni trenutak! Ali on je došao i moje je srce, trepereći od želje i nade, odletjelo vama u susret dok sam u sobi za razgovor brojio minute. Jedan sat protekao je ipak brzo, što bijaše prirodna posljedica nestrpljivosti koja me je obuzimala i neke obamrlosti koju sam ćutio pri pomisli da ću vas vidjeti. Ali tada, upravo u času kad sam bio najsigurniji da ću uskoro promatrati dragi lik koji mi se kod prvog pogleda urezao u srce neizbrisivim crtama, ugledah najneprijaznije lice koje me je hladno i otresito obavijestilo da ste vi zauzeti za čitav dan, i, ne dajući mi vremena da dođem k sebi, nestalo. Zamislite moje zaprepaštenje i sve ostalo. Ni grom ne bi imao tako brz i strahovit učinak! Da ste mi po istoj sestri poslali dva retka, samo dva retka napisana vašom rukom, otpravili biste me ako već ne zadovoljna a ono barem poslušna i pomirena. Ali to je bila četvrta fatalnost, koju ste vi zaboravili u svojoj ljupkoj ispovijedi. Smatrao sam se prevarenim, i moje se samoljublje uzbunilo, te je pred ljutnjom na časak zašutjela ljubav. Bio sam pogružen od stida. Mislio sam da svi čitaju na mom licu užas koji sam nosio u sebi, i u vama sam pod likom anđela vidio tek ružno čudovište. Duh mi je bio sav smućen i na kraju jedanaestog dana izgubih i ono malo razuma što mi ga je preostalo. Tako barem mislim, jer sam vam tada napisao ono pismo na koje se s pravom žalite, a koje sam ja onda smatrao vrhuncem umjerenosti. Sad je, nadam se, svemu tome kraj, i već danas u jedanaest sati vidjet ćete me kod svojih nogu nježna, pokorna i pokajana. Oprostit ćete mi, nebeska ženo, ili ću vas, obećajem vam, osvetiti na samom sebi zbog uvrede koju sam vam nanio. Jedina milost koju se usuđujem moliti jest ta da spalite ono pismo i da o njem ne bude više među nama riječi. Poslao sam vam ga tek pošto sam vam već napisao četiri druga koja sam jedno za drugim poderao: pa sudite sad o stanju mog srca. Naredit ću svom povjereniku da smjesta ode u vaš samostan kako bi vam pismo bilo uručeno čim se probudite. On me ne bi nikad otkrio da me moj dobri duh nije naveo da mu pristupim pri izlasku iz Opere. Više ga neću trebati: nemojte mi odgovarati i primite žarke izraze mog srca koje vas obožava.«
Pošto sam završio pismo, dozvah Furlanđanina, dadoh mu cekin, a on mi obeća da će smjesta otići u Murano i predati pismo osobno redovnici. Čim je otišao, bacih se na krevet, ali mi nestrpljenje i želja ne dadoše da sklopim oka.
Čitalac će pogoditi da sam u svom velikom nestrpljenju došao tačno na sastanak. Uvedoše me u onu malu sobu za razgovor gdje sam je vidio prvi put, a ona uskoro dođe.
Čim je ugledah iza rešetke, spustih se na koljena, ali me ona zamoli da se odmah dignem, jer bi me netko mogao vidjeti. Lice joj je bilo sve u plamenu, a pogled mi se učinio nebeskim. Ona sjede, a ja uzeh jednu stolicu nasuprot njoj. Tako ostadosmo nekoliko minuta gledajući se bez riječi, ali ja prekinuh šutnju i zapitah je nježnim i promijenjenim glasom da li se mogu nadati oproštenju. Ona mi kroz rešetku pruži svoju lijepu ruku koju ja pokrih suzama i cjelovima.
– Naše je poznanstvo – zače tad ona – započelo žestokom olujom; nadajmo se da će senastaviti u savršenom i trajnom miru. Mi sad prvi put razgovaramo, ali ono što se dogodilo među nama bilo je dovoljno da se potpuno upoznamo. Nadam se da će naša veza biti nježna i iskrena te da ćemo znati jedno drugom praštati pogreške.
– Zar anđeo poput vas može imati pogrešaka?
– Eh, prijatelju moj, a tko ih nema?
– Kad se mogu nadati sreći da vas u slobodi i u punoj radosti svog srca uvjerim u svojeosjećaje?
– Večerat ćemo u mom kazinu kad god budete htjeli, samo da znam dva dana unaprijed;ili ću doći da večeram s vama u Veneciji, ako vam to nije neprikladno.
– To će samo uvećati moju sreću. Mislim da vam moram reći da živim u lijepomblagostanju, i ne samo da se ne bojim trošenja, već ga naprotiv volim; a sve što imam pripada biću koje obožavam.
– To mi je priznanje, dragi prijatelju, neobično ugodno; to više što vam ja sa svoje stranemoram reći da sam bogata i da ne bih ništa mogla uskratiti svom ljubavniku.
– Ali vi po svoj prilici imate ljubavnika?
– Imam; i on je moj potpuni gospodar, i sve je moje bogatstvo od njega. Pred njimnikada ništa ne sakrivam. Ali prekosutra, nasamo s vama, reći ću vam više.
– Ali ja se nadam da vaš ljubavnik...
– Neće biti ondje, budite sigurni. Imate li vi ljubavnicu?
– Imao sam je, ali na žalost oteli su mi je silom, i odonda već šest mjeseci živim usavršenu celibatu.
– Volite li još uvijek?
– Ne mogu bez ljubavi pomisliti na nju. Ona gotovo da ima iste vaše čari i vašu milinu,ali slutim da ćete je potisnuti u zaborav.
– Ako ste bili sretni, tad vas iskreno žalim. Oteli su vam je, i vi bježite od svijeta dahranite svoju bol. Naslutila sam ja što se zbiva u vama. Ali ako se desi da ja osvojim mjesto koje ona sad drži u vašem srcu, nitko me, mili moj prijatelju, neće odande iščupati.
– Ali što će reći vaš ljubavnik?
– Bit će očaran što me vidi nježnu i sretnu sa ljubavnikom kao što ste vi. To je u njegovukarakteru.
– Divnog li karaktera! Junaštvo koje daleko prelazi moje snage i karakter!
– Kakav život provodite u Veneciji?
– Kazališta, društva, kazina gdje se borim s Fortunom, koja mi je katkada sklona,katkada nesklona.
– Zalazite li stranim ministrima?
– Ne zalazim, jer sam odviše povezan s patricijima, ali ih sve poznajem.
– Kako ih poznajete kad ih ne viđate?
– Upoznao sam ih u inozemstvu. U Parmi sam upoznao vojvodu od Montalegra,španjolskog poslanika, u Beču grofa Rosenberga, a u Parizu sam prije dvije godine upoznao francuskog poslanika.
– Uskoro će zazvoniti podne, dragi moj prijatelju, vrijeme je da se rastanemo. Dođiteprekosutra u isto vrijeme, pa ću vam dati potrebne upute da možete doći sa mnom večerati. – Nasamo?
– To se razumije.
– Da li bih vas smio zamoliti za jedan zalog? Ta sreća koju mi obećajete tako je velika!
– Kakav zalog želite?
– Da stanete pored malog prozora, a ja da budem na mjestu grofice Securo.
Ona ustade, s najljupkijim smiješkom pokrenu napravu i ja je poslije najrječitijeg cjelova ostavih. Pratila me pogledom do vrata, i njene bi me zaljubljene oči prikovale na mjestu da se nije udaljila.
Proveo sam dva dana čekanja u takvu nestrpljenju i veselju da nisam mogao ni spavati, ni jesti, jer mi se činilo da nikad nisam bio toliko sretan u ljubavi, ili, bolje reći, činilo mi se da ću sad prvi put biti doista sretan.
Plemenitom porijeklu, ljepoti i duhu, a to bijaše vrlina koja je najsjajnije resila moju novu dragu, pridružila se predrasuda zbog koje mi se moja sreća pričinjala neshvatljivom: ta to je bila božja službenica, zabranjeno voće, a tko od Eve do današnjih dana ne zna da je zabranjeno voće najslađe? Ja ću dirnuti u prava jednog svemoćnog supruga. Marija Magdalena je u mojim očima bila iznad sviju kraljica.
Da u tim časovima moj razum nije bio podložan strasti, ja bih sigurno bio uvidio da je ta redovnica sazdana od iste građe kao i sve one lijepe žene koje sam volio u trinaest godina što sam obrađivao ljubavnu njivu; ali koji će se zaljubljen čovjek zaustaviti na takvoj pomisli? Ako se ona nametljivo javi u njegovu duhu, odbacit će je s prezrenjem. Marija Magdalena je na svaki način morala biti ljepša od najljepše žene na zemaljskoj kugli.
Životinjska priroda koju kemičari nazivaju životinjskim carstvom pronalazi pomoću nagona tri sredstva koja su joj neophodna da se trajno održi.
To su tri bitne potrebe koje je priroda usadila svim živim bićima. Ona se ponajprije moraju hraniti, a da to ne bi bila dosadna i zamorna rabota, dat im je osjet teka, te ona u njegovu zadovoljavanju nalaze užitak. Drugo, živa bića moraju širiti svako svoju vrstu, a to je neporeciva nužnost u kojoj se ogleda sva Tvorčeva mudrost, jer bi bez obnavljanja sve, po neumitnom zakonu propadanja, slabljenja i umiranja, moralo uginuti. I što god rekli sveti Augustin i ostali koji ne rasuđuju ništa bolje, zemaljski stvorovi ne bi mogli vršiti posao obnavljanja da ih na taj veliki zadatak neodoljivom snagom ne privlači naslada. I napokon, sva bića imaju usađenu nesavladivu težnju za uništenjem svojih neprijatelja, a to je sigurno mudro smišljeno, jer im njihov nagon za samoodržanjem stavlja u dužnost da žele i svim sredstvima nastoje oko uništenja svega što im može nauditi.
Međutim svaka vrsta primjenjuje ova tri glavna zakona na svoj način. Ova tri osjeta, glad, požuda i mržnja, kod nerazumnih su životinja obična zadovoljenja, te ih ne možemo nazvati užicima, jer oni to mogu biti samo kod razumnog bića. Jedino je čovjek obdaren savršenim organima koji mu stvaraju pravi i poseban užitak, jer ga on, budući da je obdaren divnom sposobnošću rasuđivanja, priprema, traži, gradi, usavršuje i povećava razmišljanjem i osjećanjem.
Molim te, dragi moj čitaoče, neka ti ne bude dosadno da me slijediš, jer ja sam danas tek sjena ili spomen na veseljaka Casanovu, te volim brbljati, pa ako mi se iznevjeriš, bit ćeš neučtiv ili u najmanju ruku nezahvalan.
Čovjek je jednak životinji ako se ovim trima težnjama odaje, ne pozivajući u pomoć razbor i rasuđivanje; ali kad pritekne duh i među ovim sklonostima uspostavi sklad, tad ti osjeti postaju užitak, užitak savršen: onaj neobjašnjivi osjećaj koji nam daje da okusimo ono što se naziva srećom, a koju osjećamo i ne možemo je opisati.
Čovjek čulan, a koji umije rasuđivati, prezire proždrljivost, s gađenjem odbacuje pohotu i blud i odbija sirovu osvetu koja se rađa u prvom nastupu srdžbe; ali on je sladokusac i zadovoljava svoj tek onako kako godi njegovoj prirodi i nepcu; on ljubi, ali uživa u voljenom biću tek kad je siguran da će s njim podijeliti svoju nasladu, a to može biti samo kad je ljubav uzajamna; ako ga uvrijede, on se sveti istom kad je hladnokrvno smislio način kako da mu osveta bude što slađa. Ako je katkad okrutniji, on se tješi jer je postupao promišljeno, i naposljetku njegova je odmazda ponekad tako plemenita da se sveti praštajući.
Ove tri radnje djelo su duše koja se, da bi došla do užitka, stavlja u službu strastima. Mi ponekad trpimo glad da bismo slađe uživali u hrani koja će je zadovoljiti; odgađamo ljubavni užitak da bi nam bio što veći i odugovlačimo trenutak osvete da bi bila što sigurnija. Istina je doduše da se od sita želuca i umire, da se u ljubavi često obmanjujemo varljivim zaključcima, i da čovjek koga bismo htjeli uništiti nerijetko izbjegne našoj osveti; ali ništa nije savršeno, i mi se rado izlažemo tim opasnostima.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39208
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:15 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


III
Nastavak prethodnog poglavlja - Prvi sastanak s Marijom Magdalenom - Pismo od Catterine - Drugi sastanak s opaticom u mom raskošnom kazinu u Veneciji - Sretan sam
Misaonom biću ništa ne može biti draže od života, pa ipak ljudi čulni, oni što nastoje da u njem najslađe uživaju, upravo oni u najsavršenijoj mjeri posjeduju kobno umijeće da mu ubrzaju tok i da ga skrate. Ne stoga što bi htjeli da ga skrate, ta oni bi voljeli da im vječno potraje u nasladi, već stoga što žele da mu uživanje učini tok neosjetnim. A imaju i pravo, samo neka se drže svojih dužnosti. Ipak čovjek ne smije misliti da mu je dužnost tek ono što ugađa njegovim ćutilima, jer bi to bila velika zabluda kojoj bi na kraju sam pao žrtvom.
Najsretniji je čovjek onaj koji umije sebi pribaviti najviše sreće što može, ne kršeći pri tom nikad svoje dužnosti, dok je najnesretniji onaj koji je sebe doveo u položaj gdje ga žalosna nužda sili da se neprestance drži na oprezu.
Uvjeren da će Marija Magdalena održati svoju riječ, obreh se u maloj sobi za razgovor već u deset ujutro, i čim bijah najavljen, ugledah je gdje dolazi.
– Gospode bože, pa vi ste bolesni, prijatelju!
– Nisam, božanstvena moja prijateljice, ali možda tako izgledam, jer mi nemirnoiščekivanje sreće iscrpljuje snagu. Izgubio sam tek i san, pa ako čekanje potraje, ne znam hoću li ostati na životu.
– Neće potrajati, mili moj prijatelju, ali kojeg li nestrpljenja! Hajdemo da sjednemo. Evovam ključa kazina u koji ćete ići. Tamo će biti ljudi, jer nas netko ipak mora posluživati, ali vama se neće nitko obraćati, niti ćete se vi morati ikom obraćati. Nosit ćete krinku i doći ćete tek poslije prvog noćnog sata, nikako ranije. Uspet ćete se stubištem koje se nalazi nasuprot uličnim vratima i na vrhu ćete pri svjetlu jedne svjetiljke ugledati jedna zelena vrata. Otvorit ćete ih i ući u stan koji će biti osvijetljen. Naći ćete me u drugoj sobi, a ako me ne bude, pričekat ćete me nekoliko trenutaka, možete se pouzdati u moju tačnost. Moći ćete skinuti krinku i udobno se smjestiti: naći ćete knjiga i dobru vatru.
Opis je bio savršeno jasan, te ja poljubih ruku koja mi je pružala ključ tog otajstvenog hrama i zapitah tu čarobnu ženu hoće li doći odjevena u redovničko ruho.
– Izlazim kao redovnica – reče mi ona – ali ondje imam potpunu rušnicu, da se mogupreodjenuti u svjetovnu ženu, pa čak i maskirati.
– Volio bih da mi učinite zadovoljstvo i ostanete u redovničkoj halji.
– A zašto, molim vas?
– Jer vas veoma volim vidjeti u toj odjeći.
– Ah, ah, shvaćam. Mislite da mi je glava obrijana, pa me se pribojavate. Umirite se,prijatelju, ja imam tako vješto načinjenu vlasulju da se može takmičiti s najljepšim prirodnim vlasima.
– Gospode! Što to govorite? Već me od same riječi »vlasulja« podilaze srsi. Ali nesumnjajte, za mene ćete u svakom pogledu biti čarobni. Samo vas molim, nemojte preda mnom tu strašnu vlasulju stavljati na glavu. Oh, ja vas vrijeđam, oprostite mi, očajan sam što sam vam o tome govorio. Ali recite mi, jeste li sigurni da vas neće nitko vidjeti kad budete izlazili iz samostana?
– Uvjerit ćete se sami kad obiđete otok i promotrite mala vrata koja vode na mali molo.Ja imam ključ sobe koja gleda na taj molo i potpuno se pouzdajem u sestru koja me poslužuje.
– A gondola?
– Moj ljubavnik jamči mi za vjernost gondolijera.
– Kakav li je čovjek vaš ljubavnik! Mora da je star.
– Varate se, a da je tako, bilo bi me stid. Još mu nije četrdeset godina i ima sve da budevoljen: ljepotu, duh, blagu ćud i plemenito ponašanje.
– I on vam oprašta vaše hirove?
– Što vi zovete hirovima? Nema ni godina dana što me je uzeo, a prije njega nisamupoznala muškarca, kao što ste i vi prvi koji je u meni razbudio želju. Kad sam mu se povjerila, bio je malo iznenađen, a onda se stao smijati i ukratko mi prikazao kakvoj se opasnosti izlažem ako se predam nekom brbljavcu. Želio je da zna barem tko ste, prije nego što stvari pođu dalje. Ali bilo je prekasno. Rekla sam mu da jamčim za vas, i on mi se, dakako, nasmijao što tako pouzdano jamčim za nekoga koga ne poznajem.
– Kad ste mu to sve povjerili?
– Prekjučer, i ništa mu nisam zatajila. Pokazala sam svoja i vaša pisma. On misli da steFrancuz, iako ste se u pismu predstavili kao Venecijanac. Veoma je radoznao da sazna tko ste, ali nemojte se plašiti: obećajem vam da neću nikad ni ja sama učiniti ni koraka da saznam vaše ime.
– Ni ja da saznam tko je taj čovjek što je isto toliko rijedak kao vi. Očajan sam kadpomislim na bol koju sam vam zadao.
– Ne govorimo više o tom, jer, kad promislim, uviđam da bi se samo čovjek tašt iisprazan mogao ponašati drugačije.
Prije nego što sam je napustio, dobio sam kod malog prozora nov zalog njezine nježnosti, i ona me je opet pogledom ispratila do vrata.
Naveče, u urečeni sat, odoh na sastanak. Ravnajući se tačno po njezinim uputama, dospjeh u jedan salon gdje nađoh svoju novu ljubav odjevenu u najbiraniju svjetovnu odjeću. Salon bijaše rasvijetljen višekrakim svijećnjacima kojih se svjetlo odražavalo u ogledalima, i sa četiri skupocjena jednokraka svijećnjaka koji su stajali na jednom stolu s knjigama.
Njezina mi se ljepota tad učini posve drugačijom no kad sam je upoznao kao opaticu. Na glavi nije imala ništa osim kose začešljane u raskošnu pundžu, ali ja sam brzo odvrnuo pogled, jer me zbunjivala pomisao na vlasulju i dobro sam se čuvao da joj ne polaskam na ljepoti kose.
Bacio sam se na koljena i stao zanosno ljubiti lijepe ruke, očekujući da započne ljubavni dvoboj kao prirodni ishod, ali je Marija Magdalena smatrala da mi mora pružiti otpor. Kako je ljupko to odupiranje zaljubljene ljubavnice koja odgađa trenutak sreće samo da se što slađe naužije miline! Ja sam pak, kao ljubavnik nježan i smjeran, ali smion i poduzetan, tankoćutno spajao blagost obzira sa žarom vatre koja me palila, i otimajući s najljepših usana najvatrenije poljupce, osjećao sam da mi je duša na izmaku.
Dva sata provedosmo u tom pripremnom megdanu na kraju kojeg čestitasmo jedno drugom: ja njoj što se znala oprijeti, a ona meni što sam znao obuzdati svoju nestrpljivost.
Kako smo oboje osjećali potrebu da načas počinemo, o čemu smo se bez riječi sporazumjeli, i ona mi kaza:
– Prijatelju moj, ja osjećam silan tek koji mi obećava da ću iskazati večeri svaku čast.Obećaješ li mi da ćeš se ugledati u mene.
Osjećajući se za to u svako doba spreman, ja joj obećah.
Ona pozvoni, i uđe jedna žena srednjih godina, lijepo odjevena, vrlo pristojne vanjštine, i prostre jedan stol za dvoje, a zatim, pošto je na drugi, koji nam je bio nadohvat ruke, rasporedila sav potreban pribor da se uzmognemo sami poslužiti, uze jedno po jedno stavljati na stol osam jela u posudama od sevrskog porculana koje su stajale na srebrnim grijalicama da bi se jelo održalo toplim. Bila je to ukusna i obilna večera.
Već kod prvog jela što ga okusismo prepoznah francusku kuhinju, a ona to i potvrdi. Pili smo samo burgundac i šampanjac. Ona je pripremila salatu ukusno i znalački, i u svemu što je radila bilo je toliko dražesti i lakoće da sam joj se morao samo diviti. Bilo je očito da ima ljubavnika sladokusca koji ju je znao podučiti. Bio sam radoznao da saznam tko je on, te joj za vrijeme punča rekoh da sam, bude li ona htjela zadovoljiti moju radoznalost, spreman da joj kažem svoje ime.
– Prepustimo vremenu, prijatelju moj – odgovorila je – neka ono zadovolji našuobostranu radoznalost.
Među privjescima svog sata ona je imala sićušnu kristalnu bočicu, sasvim sličnu onoj koju sam ja nosio na lančiću. Ja joj to spomenuh, i kako se u mojoj nalazio pamuk natopljen ružinim uljem, dadoh joj da pomiriše.
– I u mojoj je to isto – reći će ona, pa mi dade da pomirišem njenu bočicu.
– To je veoma rijetka tekućina – rekoh – i neobično skupa.
– Zato se i ne prodaje.
– Istina je. Ovo je ulje proizvela jedna okrunjena glava, sam francuski kralj. Napravio jesvega četvrt litre, a stajalo ga je trideset tisuća franaka.
– Ovo mi je dao moj ljubavnik, a on je to sam dobio na dar.
– Gospođa Pompadour poslala je bočicu tog ulja gospodinu Mocenigu, mletačkomposlaniku u Parizu, i to posredstvom gospodina de Bernisa, sadašnjeg francuskog poslanika u Veneciji.
– Zar ga vi poznajete?
– Imao sam čast ručati s njime upravo onog dana kad se došao oprostiti od poslanikakod koga sam bio pozvan. Gospodin de Bernis je čovjek kom je sreća bila naklona, ali on ju je svojom velikom vrijednošću znao zadržati. Ističe se duhom koliko i otmjenim porijeklom; mislim da nosi naslov grofa od Lyona. Sjećam se da su mu zbog lijepa lica dali nadimak Belle-Babet. Napisao je zbirku pjesama koja mu služi na čast.
Bilo je blizu ponoći; odlično smo se navečerali i sjedili pored dobre vatre. Uz to još zaljubljen u tu predivnu ženu i imajući na umu da nam je vrijeme dragocjeno, ja postadoh nasrtljiv. Ona se i dalje opirala.
– Nesmiljena prijateljice, zar ste mi obećali sreću samo zato da me sad mučite svimTantalovim mukama? Ako već nećete popustiti ljubavi, popustite barem prirodi, ležite i počinite.
– Zar vam se spava?
– Nimalo, ali sad je doba da se ide u krevet. Dopustite dakle da vas smjestim u postelju,a ja ću ostati kod vašeg uzglavlja, ili ću se povući ako želite.
– Ako me napustite, znajte da ćete mi nanijeti velik bol.
– Moj će biti još veći, vjerujte mi, ali ako ostanem, što ćemo raditi?
– Mogli bismo odjeveni otpočinuti na ovoj sofi.
– Odjeveni! Pa neka bude. Ja ću vas pustiti da spavate ako to želite, ali ako ja ne budemspavao, morat ćete mi oprostiti, jer spavati pored vas, i još k tome odjeven! To bi značilo zahtijevati nemoguće.
– Pričekajte.
Ona se dignu, s lakoćom izvrne sofu, izvuče jastuke, ponjave i pokrivalo, i za tren oka evo divne postelje, široke i udobne. Zatim uzme jednu veliku maramu i ovi mi je oko glave, te uzevši drugu, zamoli me da joj učinim istu ljubaznost.
Ja se prihvatih posla, sakrivajući gadljivost pred vlasuljom, kadli me jedno dragocjeno otkriće najugodnije iznenadi jer umjesto vlasulje osjetim pod dlanovima najkrasniju kosu što se može zamisliti. Uskliknuo sam od sreće i udivljenja, našto se ona od sveg srca nasmijala. Zatim mi reče da redovnice nemaju druge obaveze već da skrivaju kosu pred očima prostog puka. I rekavši to, spretno me gurne, te se ja prevalili po sofi koliko sam dug i širok. Hitro se podignem, u hipu se otarasim odjeće i bacim se više na nju negoli uza nju. Ali ona je ostala jaka i, obgrlivši me objema rukama, stane me moliti neka joj oprostim za sve ove patnje što mi ih nanosi. Ono glavno nisam još dobio, i sav sam gorio u vatri čežnje, ali sam obuzdavao svoje nestrpljenje, jer sam smatrao da još nemam prava biti preuzetan.
Počeh odvezivati svilene vrpce, sretan što mi to pušta, i trepereći od milja, razotkrih najdivnije grudi koje obasuh poljupcima. Ali sva njezina popustljivost ostade na tome, dok sam ja sve više plamtio što sam ljepše draži otkrivao, te udvostručili napore, ali sve uzalud: naposljetku od umora moradoh popustiti i zaspah u njezinu naručju, stežući je čvrsto uza svoje grudi.
Probudila nas je bučna zvonjava.
– Što je to? – povikah, trgnuvši se iz sna.
– Ustajmo, mili moj prijatelju, vrijeme je da se vratim u samostan.
– Odjenite se i priuštite mi zadovoljstvo da vas vidim u svetačkom ruhu, kad već odlazitekao djevica.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39208
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:16 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


– Budi zadovoljan za ovaj put, ljubljeni moj prijatelju, i nauči od mene podnositiodricanje: drugi put ćemo biti sretniji. Kad odem, možeš ovdje otpočinuti ako ti se nikud ne žuri.
Ona pozvoni i opet se pojavi ona žena od sinoć koja je bez sumnje bila potajna službenica i pouzdanica ovih ljubavnih misterija. Marija Magdalena joj naredi da je očešlja i uredi kosu. Zatim skine haljinu, zatvori nakit u jedan sekreter i navuče redovničku košulju ispod koje sakrije one dvije čarobne kugle koje su ove zamorne noći bile glavni izvor moje sreće; naposljetku se odjene u svoju redovničku halju. Kako je pouzdanica izišla da dozove gondolijere, ona mi priđe, poljubi me strasno i nježno, rekavši:
– Čekam te prekosutra da mi rečeš koju ću noć provesti s tobom u Veneciji; i onda ćeš,slatki moj ljubavniče, biti potpuno sretan, a i ja također. Zbogom.
Zadovoljan, premda ne i zadovoljen, ja legoh na sofu i prospavah mimo do podneva.
Izišao sam neopažen ni od koga, i pomno zakrinkan uputih se do Laure koja mi je predala jedno pismo od moje drage Catterine. Pismo je glasilo ovako:
»Evo ti, dragi prijatelju, šaljem jedan uzorak svog načina mišljenja, i nadam se ne samo da me neće uniziti u tvojim očima već da ćeš me, pročitavši ovo, i pored moje mladosti smatrati doraslom da čuvam svaku tajnu i dostojnom da ti budem žena. Budući da sam sigurna u tvoje srce, ne mogu te koriti što si bio suzdržljiv preda mnom, a kako nisam ljubomorna ni na što što bi te moglo rastresti i pomoći da strpljivo snosiš našu okrutnu odvojenost, to se mogu samo radovati svemu što ti pričinja veselje... Slušaj, dakle. Jučer, dok sam prolazila jednim hodnikom, ispustila sam čačkalicu koju sam imala u ruci, i da je podignem, morala sam pomaći jedan stočić koji je prikrivao jednu pukotinu u pregradi. Kako sam već postala radoznala kao prava opatica, a radoznalost je porok koji se prirodno rađa u dokolici, prislonila sam oko na tu pukotinu i ugledala, koga? Tebe, slatki moj prijatelju, gdje vrlo živahno razgovaraš s mojom dražesnom prijateljicom, majkom Marijom Magdalenom. Ti bi teško mogao zamisliti moje iznenađenje i moju radost. Međutim ova dva osjećaja ubrzo uzmaknuše pred bojazni da će me netko primijetiti, što bi moglo izazvati neželjenu izvjedljivost neke brbljavice. Brzo sam gurnula stočić na njegovo mjesto i udaljila se. Reci mi sve, ljubljeni moj prijatelju, učinit ćeš me sretnom. Kako bih te mogla ljubiti iz sve duše, a ne biti radoznala da saznam cijelu povijest tog čudesnog događaja! Reci mi zna li ona tko si ti i kako si je upoznao. To je moja nježna prijateljica, ona ista o kojoj sam ti pisala, ne smatrajući za potrebno da ti otkrijem njezino ime. Ona me podučava francuski i daje mi knjige iz kojih sam naučila stvari što ih zna malo žena. Bez nje bi se, moj prijatelju, otkrio pravi uzrok one nezgode koja umalo da me nije stajala života. Ona se pobrinula da imam dosta platna i ponjava. Ja joj dugujem svoju čast, ali time je ona nužno morala saznati da imam ljubavnika, kao što ja znam da ga ima i ona, ali mi nismo bile radoznale da otkrijemo jedna drugoj svoju tajnu. Majka Marija Magdalena jedinstvena je žena i ja sam uvjerena da se vi volite, jer ne može biti drugačije kad se poznajete. Ali kako nisam ljubomorna, zaslužila sam da mi sve kažeš. Međutim, ja vas oboje žalim, jer sve što ćete moći uraditi samo će, bojim se, uzaludno raspaljivati vašu strast. Cijeli samostan misli da si bolestan, a ja umirem od želje da te vidim.
Dođi dakle barem jedanput. Zbogom.«
Usprkos poštovanju koje mi je ovo pismo ulijevalo, ono me je uznemirilo: bio sam doduše potpuno siguran u svoju dragu Catterinu, ali ona nas je pukotina mogla izložiti i drugim očima. Osim toga bio sam prisiljen da svoju milu i odanu prijateljicu obmanem nekom izmišljotinom, jer su mi čast i tankoćutnost nalagale da joj prešutim istinu.
Smjesta joj napisah da njezino prijateljstvo prema majci Mariji Magdaleni zahtijeva da je bez odlaganja upozori da ju je vidjela u razgovoru s jednim maskiranim muškarcem, zatim joj priznah da sam na glas o njenim odlikama i ljepoti zaželio da je upoznam i dao je pozvati u sobu za razgovor pod izmišljenim imenom, i neka se dobro čuva da joj ne otkrije tko sam, ali joj može reći da je u meni prepoznala onog istog što svake nedjelje dolazi na misu u njihovu crkvu. Na kraju sam je bestidno uvjeravao da između nas nema nikakve ljubavi, ne tajeći pri tom da mi se Marija Magdalena čini savršenom ženom.
Na dan sv. Katarine, zaštitnice moje drage ženice, nakanio sam da miloj zatvorenici koja je trpjela samo zbog mene priuštim radost da me vidi. Izašavši iz kuće primijetih, dok sam ulazio u gondolu, kako me slijedi neki čovjek. Obuzeše me razne sumnje i ja odlučih da se osvjedočim jesu li opravdane.
Čovjek se također ukrca u gondolu i pođe za mnom. To je mogla biti i puka slučajnost, ali ja se ipak, za svaku sigurnost, iskrcah u Veneciji kod palače Morosini del Giardino; moj čovjek siđe za mnom: sumnje dakle više nije bilo. Ja iziđem iz palače i, uputivši se prema Flandrijskoj pošti, zaustavim se u jednoj uskoj uličici i s bodežem u ruci pričekam da iza ugla naiđe uhoda, zaskočim ga i, pograbivši ga za ovratnik, pritisnem ga u jedan mračni kut i stavivši mu oštricu noža pod grlo zapovjedim mu da mi kaže što hoće od mene. Sav se tresao i već mi je htio sve priznati kad na nesreću netko uđe u ulicu i lopov mi izmaknu. Nisam doznao ništa, ali sam bio siguran da će se ta osoba odsad držati na smjernom odstojanju. To mi je pokazalo koliko bi nekom upornom radoznalcu bilo lako doznati tko sam, te odlučih da u Murano više ne idem bez maske ili pak da idem samo noću.
Sutradan, kad sam imao posjetiti svoju lijepu opaticu da saznam koju će mi noć doći u Veneciju na večeru, pojavih se već rano ujutro u sobi za razgovor. Ona dođe, ne puštajući me da čekam ni trenutka, a lice joj bijaše ozareno od radosti. Odmah me obasu pohvalama što se ponovo pojavljujem u njihovoj crkvi. Sve redovnice, reče, bile su ushićene što me nakon tri sedmice opet vide.
– Glavarica je – nadodala je – izrazila živu radost što te ponovo vidi i izjavila da će onasasvim sigurno otkriti tko si.
Tad joj ja ispričah događaj s uhodom, i mi se složismo da je to vjerojatno bilo sredstvo kojim se ta pobožna žena poslužila da bi doznala tko sam.
– Odlučio sam, božanstvena moja prijateljice, da više ne dolazim k vama na misu.
– To će za me biti teško odricanje – odvrati ona – ali zbog našeg zajedničkog interesa nemogu a da ne odobrim tvoju odluku.
Na to mi ona ispriča stvar s izdajničkom pukotinom.
– Ali – nadovezala je – pukotina je već zapušena i s te strane nema više bojazni. Na tome je upozorila jedna mlada samostanska pitomica koju neobično volim, a ona je meni veoma privržena.
Nisam pokazao nikakve želje da saznam ime te pitomice, te mi ga ona i ne kaza.
– A sad mi reci, anđele moj, da li je trenutak moje sreće odgođen.
– Jest, ali samo za dvadeset i četiri sata. Naša novozaređena sestra pozvala me u svojusobu na večeru, a ti valjda i sam uviđaš da nema vjerodostojnog izgovora pod kojim bi se takav poziv mogao otkloniti.
– A zar joj ti ne bi mogla povjeriti pravi i najvjerodostojniji razlog odbijanja zbog kojegbih mogao zaželjeti da više nikad ne večera?
– To ne bih nikako, jer povjeravanje u samostanu nikad ne ide do te tačke. Osim toga,prijatelju moj, ovakav se poziv može odbiti jedino ako se želi steći nepomirljivu neprijateljicu.
– Zar joj ne bi mogla reći da si bolesna?
– Mogla bih, a što onda s posjetima?
– Razumijem, ako odbiješ, moglo bi se posumnjati u bijeg.
– U bijeg! To je nemoguće, ovdje se ne vjeruje u mogućnost da bi netko mogao pobjeći.
– Jedino dakle ti možeš učiniti to čudo?
– U to možeš biti sasvim siguran, ali to čudo čini ovdje zlato, kao uostalom i drugdje.
– A možda to rade i druge?
– Prošlo im je za to vrijeme. Ali sad mi reci, draga moja ljubavi, gdje ćeš me čekatiprekosutra drugog sata nakon zalaska sunca?
– Zar te ne bih mogao čekati ovdje, u tvom kazinu?
– Ne, jer će me sam moj ljubavnik odvesti u Veneciju.
– On sam.
– Da, on sam.
– To je nevjerojatno.
– A ipak je prava istina.
– Čekat ću te na Trgu svetog Ivana i Pavla, iza podnožja kipa Bartolomea da Bergamo.
– Nikad nisam vidjela ni taj trg ni taj kip osim na slikama, ali to mi je dovoljno; doći ćuneizostavno. Samo bi me veliko nevrijeme moglo spriječiti da ne odem na sastanak na koji me vuče moje srce.
– Ali ako se to desi?
– Ništa neće biti izgubljeno, prijatelju moj, počet ćemo ponovo, pa ćete vi doći kao štoste došli i danas da se dogovorimo za jedan drugi dan.
Nisam smio gubiti vrijeme, jer nisam imao kazina. Uzeo sam još jednog veslača, te stigoh na Trg sv. Marka za manje od četvrt sata i odmah poletjeh da pronađem ono što mi je trebalo.
Kad jedan smrtnik ima sreću pa je u milosti boga Plutona, te ako uz to ima i zrno pameti, može biti siguran da će mu gotovo sve ići od ruke; i tako ja nisam morao mnogo tražiti da pronađem kazino kakav sam želio. Bio je to najljepši kazino u okolici Venecije, i – razumije se – najskuplji. Nekad je pripadao engleskom poslaniku lordu Oldernessu, koji ga je, kad je odlazio iz Venecije, za jeftine novce prepustio svom kuharu. Novi mi ga vlasnik iznajmi do Uskrsa za stotinu cekina koje mu izbrojih unaprijed, pod uvjetom da mi on osobno priprema objede i večere kad mu to zapovjedim.
Imao sam pet prostorija namještenih s izvanrednim ukusom, a sve kao da je bilo smišljeno za ljubavnu nasladu, uživanje i raskošno gošćenje. Jelo se služilo kroz jedan slijepi prozor uglavljen u stijenu i proviđen posebnom napravom s pomičnim pladnjevima koja je sasvim ispunjala otvor tako da se gospodari i posluga nisu mogli vidjeti. Salon je bio ukrašen divnim ogledalima, kristalnim lusterima, višekrakim svijećnjacima od pozlaćene bronce i prelijepim trimoom[4] iznad kamina od bijela mramora koji je bio sav obložen pločicama od kineskog porculana i oslikan ljubavnim parovima u položajima koji su svojom golotinjom raspaljivali maštu gledaoca. Slijeva i zdesna bili su smješteni raskošni i udobni divani.
[4] Trimo (franc, trumeau), visoko ogledalo između dva prozora ili nad kaminom.
Pokraj salona nalazila se jedna osmorokutna prostorija koje su svi zidovi, pod i strop bili pokriveni prekrasnim venecijanskim ogledalima tako raspoređenim da su sa svih strana i u svim položajima odražavala i umnožavala lik ljubavnog para koji bi onamo ušao.
Tik uz ovu prostoriju nalazio se lijep alkoven s dvojim skrivenim vratima, desno je bio ukusno uređen kabinet za toaletu, a lijevo budoar koji kao da je bio stvoren za majku ljubavi, i napokon kupaonica od kararskog mramora.
Ukrasi na stropovima bili su svuda izdjelani od mljevena zlata ili oslikani cvijećem i spletovima arabeski.
Pošto sam naložio da se u sve lustere stave svijeće i da se prostre najfinija i najljepša posteljina svagdje gdje je to bilo potrebno, naredih kuharu da, ne mareći na trošak, pripremi najraskošniju i najukusniju večeru za dvoje, a u prvom redu neka se pobrine da nabavi najfinija vina. Uzevši zatim ključ od ulaznih vrata, rekoh vlasniku da ne želim nikoga susresti ni pri dolasku ni pri odlasku.
Primijetio sam sa zadovoljstvom da ura njihalica u alkovenu ima budilicu, jer sam, usprkos ljubavi, lako potpadao pod vlast snova.
Kad je napokon sve bilo uređeno kako samo može poželjeti pažljiv i tankoćutan zaljubljenik, odoh da kupim najdražesnije papučice koje sam mogao naći i noćnu kapicu od alansonske čipke.
Nadam se, čitaoče, da me nećeš prekoriti što tako podrobno opisujem ovaj susret, pomisli samo da sam se spremao primiti na večeru najdivotniju sultaniju gospodara svijeta i da sam toj novovjekoj graciji rekao da imam kazino. Zar sam mogao započeti time da joj dam lošu sliku o svojoj istinoljubivosti?
U određeno vrijeme, dva sata nakon zalaska sunca, otputih se u svoju palaču. Bilo bi teško opisati iznenađenje gospodina francuskog kuhara kad je vidio gdje dolazim sam. Kako nisam sve prostorije zatekao osvijetljene kako sam zapovjedio, uzeh mu oštro prigovarati i dadoh mu do znanja da ne volim dvaput govoriti isto.
– Drugi put neću propustiti da izvršim gospodinove zapovijedi.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39208
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:17 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


– Poslužite večeru.
– Gospodin je naručio za dvoje.
– Poslužite za dvoje i ovog puta budite prisutni večeri da vam mogu reći koja su jeladobro a koja loše pripremljena.
Večera bi poslužena propisanim redoslijedom, dva jela najedanput. Ja sam svemu prigovarao, ali sve je u stvari bilo odlično pripremljeno, divljač, jesetra, ostrige, jelen-gljive, slatko, vina su bila od najbolje vrste, a sve je bilo posluženo u posudama od engleskog porculana i pozlaćena srebra.
Rekoh mu da je zaboravio na tvrdo kuhana jaja, sardelice i miješani ocat za pripremanje salate. On podignu oči prema nebu kao da se optužuje za neki teški grijeh.
Poslije večere koja je potrajala dva sata i koja mi je pribavila velik ugled u očima mog ugostitelja, zatražih račun. On mi ga za četvrt sata donese i ja, pregledavši ga, zaključili da je umjeren. Pošto sam ga otpustio, pođoh da legnem u veličanstvenu postelju koja se nalazila u alkovenu, gdje se uskoro odlična večera združi s najslađim snom kojeg bih bez djelovanja burgundca i šampanjca sigurno bio lišen, jer bih neprestano zamišljao kako ću se slijedeće noći nalaziti na ovom istom mjestu i posjedovati svoju božicu.
Probudih se kad je već uvelike bio dan i, naručivši za naveče najbiranija voća i sladolede, otiđoh.
Da skratim dan koji bi mi nestrpljiva čežnja učinila vrlo dugim, uzeh igrati i sa zadovoljstvom ustanovih da mi Fortuna nije nesklonija od ljubavi.
Došao sam na sastanak sat prije zakazana vremena, i premda je noć bila hladna, nisam to ni osjećao.
Tačno u dogovoreni sat opazih kako se približava jedna barka na dva vesla. Čim je dodirnula obalu, iz nje izađe jedna zakrinkana osoba, izmijeni nekoliko riječi s lađarom na pramcu i uputi se prema kipu. Kako mi se primicala, moje je srce sve radosnije kucalo, ali kad razabrah da je to neki muškarac, uklonih se u stranu, prekoravajući se što nisam uzeo svoje pištolje. Za to vrijeme maska je obišla kip i prišla mi s prijateljski ispruženom rukom. Prepoznao sam svog anđela. Ona se nasmija mom iznenađenju, ovjesi mi se o ruku, i mi se bez riječi uputismo prema Trgu sv. Marka, te za kratko vrijeme stigosmo do mog kazina koji se nalazio na svega stotinu koraka od Kazališta St. Moise.
Našao sam sve pripremljeno onako kako sam želio. Uspesmo se i ja brzo svukoh svoju krabulju, ali Marija Magdalena se radosno stala šetati kazinom uzduž i poprijeko, zagledajući u sve kutke tog čarobnog mjestanca koje ju je dočekalo. Presretna i stoga što ja sa svih strana ushićeno promatram dražesti njenog lika, htjela je da se u njenom nakitu i odjeći divim i velikodušnosti njena ljubavnika.
Bila je zadivljena čarobnom opsjenom zrcala koja su joj, i kada je stajala nepomična, pokazivala njen lik na tisuću različitih načina. Njene umnožene slike što su ih odražavala zrcala uz svjetlost mnogobrojnih svijeća postavljenih u tu svrhu pružale su joj sasvim nov prizor od kojeg nije mogla odvojiti pogleda.
Sjedeći na okruglom stočiću, ja sam u zanosu promatrao otmjenost cijele njene osobe. Imala je na sebi kaput od ružičasta baršuna izvezen zrncima zlata i hlače od sjajne crne svile, kopče su joj bile od briljanata; na malom prstu jedne ruke bijaše joj dragulj velike vrijednosti, a na drugoj ruci prsten s okom od jednostavne bijele svile pokrivene kristalom. Njen ogrtačić od crne čipke bio je prelijep, finog kroja i uzorka. Da je uzmognem bolje promotriti, ona mi priđe i ostade stojeći preda mnom. Ja uzeh razgledati njene džepove i nađoh u njima zlatnu burmuticu, kutijicu ukrašenu sitnim biserjem, malen zlatan tok, prekrasan dogled, maramice od najfinijeg batista, više natopljene negoli namirisane najskupocjenijim miomirisima.
Pomno sam razgledao izradu skupocjenih satova, lanaca, svjetlucavih privjesaka od dijamanata; na kraju nađoh jedan pištolj: bilo je to englesko oružje od čistog čelika i najfinije izrade.
– Sve što vidim na tebi, božanstvena moja prijateljice, sve je ispod tvoje vrijednosti, aline mogu a da ne dam oduška divljenju što ga osjećam prema tom izuzetnom, gotovo bih rekao čudesnom biću koje te želi uvjeriti da si ti doista njegova draga.
– To mi je i on rekao kad sam ga zamolila da me odvede u Veneciju i ostavi me ovdje.»Zabavljaj se dobro«, rekao mi je, »želio bih samo da ti onaj koga ćeš usrećiti dokaže da je toga dostojan«.
– To je čudesan čovjek, ponavljam, sazdan po uzorku koji je bio stvoren samo za nj.Ljubavnik takvog kova jest jedinstven i ja znam da mu nikad neću moći biti nalik, kao što se bojim da neću znati zaslužiti sreću koja me je zaslijepila i omamila.
– Dopusti mi da se sama pođem presvući.
– Budi gospodarica svoje volje.
Nakon četvrt sata moja se draga vratila. Bila je očešljana na muški način: prednji pramenovi spuštali su joj se u uvojcima do dna obraza, kosa vezana čvorom crne vrpce sezala je do pregiba gdje su počinjala bedra, njeni su oblici podsjećali na Antinoja[5], i da nije bilo njene odjeće francuskog kroja, opsjena bi bila potpuna. Ja sam bio u stanju neke začaranosti, moja mi se sreća činila nezbiljskom.
[5] Antinoj, mladi Grk, čuven sa svoje velike ljepote, ljubimac cara Hadrijana. Umro je 130. godine.
– Ne, božanstvena ženo, ti nisi stvorena za smrtnika – rekoh joj – i ja predosjećam danikad nećeš biti moja. Neko će te čudo, u času kad te budem htio posjedovati, oteti mojoj plamenoj želji. Tvoj će božanski suprug, ljubomoran možda na običnog smrtnika, uništiti sve moje nade. Možda me za nekoliko časaka više neće ni biti.
– Jesi li lud, prijatelju moj? Ako hoćeš, ja sam za tren tvoja.
– Ah, ako hoću! Makar i natašte, ali dođi, ljubav i sreća bit će moja hrana.
Njoj je bilo hladno, pa sjedosmo kraj vatre. Ne mogavši više obuzdavati nestrpljenje, otkopčah dijamantnu kopču koja je pridržavala nabranu čipku na prsima. Čitaoče, ima tako živih, tako slatkih osjećaja da godine tek malo mogu oslabiti sjećanje na njih, a vrijeme ih nikada ne briše. Moja su usta već jednom pokrila cjelovima te čarobne grudi, ali tada mi nesretni steznik nije dao da im se divim u čitavom njihovom savršenstvu. Ovog puta osjetih da su slobodne od svake stege i suvišnih prsluka. Nikad nisam vidio, nikad dodirnuo nešto ljepše; i dvije bi divne kugle Medicejske Venere, sve kad bi im Prometejeva iskra udahnula život, izblijedjele pred grudima moje božanstvene opatice.
Gorio sam od želje i spremao se da je zadovoljim, kad me ta moja čarobnica umiri jednom riječi: »Pričekajmo poslije večere!« Ja pozvonih, a ona zadrhta.
– Umiri se, prijateljice.
I ja joj tad objasnih tajnu.
– Moći ćeš reći svom ljubavniku da te nitko nije vidio.
– On će znati cijeniti tvoju pažljivost, i pogodit će da nisi novajlija u umijeću zavođenja.Ali po svem sudeći, ja nisam jedina koja s tobom uživa u krasotama ovog dražesnog boravišta.
– Krivo misliš i vjeruj mi na riječ da si ti prva žena koju ovdje gledam. Ti nisi, divnaženo, moja prva strast, ali ćeš biti posljednja.
– Bit ću sretna ako ti budeš zadovoljan. Moj je ljubavnik zadovoljan, on je blag, dobar iljubazan, ali s njim je moje srce uvijek bilo prazno.
– I njegovo mora da je prazno, jer da je njegova ljubav od iste vrsti kao moja, nikad me tine bi usrećila.
– On me voli kao što ja volim tebe, a vjeruješ li da te volim?
– Volio bih vjerovati, ali ti mi ne bi dala da...
– Šuti, ne govori, jer ja znam da ću ti moći oprostiti samo ako mi ništa ne ostavišsakriveno. Radost koju ovog časa osjećam dolazi više od nade da ti nijednu želju neću ostaviti neispunjenu negoli od pomisli da ću provesti s tobom jednu noć punu slasti. Bit će to prva u mom životu.
– Kako? Zar nikad nisi provela nijednu noć sa svojim prijateljem?
– Mnoge, ali su prijateljstvo, zahvalnost, ljubaznost bili, mislim, jedini moji pokretači,sastancima je nedostajala ljubav. Usprkos tome, moj je ljubavnik nalik tebi, duha je veselog i bodrog poput tvog, i što se tiče vanjskog izgleda, veoma je lijep, a ipak to nisi ti. Mislim da je bogatiji od tebe, premda bi se, sudeći po ovom kazinu, reklo da je obrnuto, ali što znači bogatstvo u ljubavi! I nemoj misliti da te smatram manje vrijednim od njeg zato što misliš da u tebi ne bi bilo pregaralačke snage da mi dozvoliš izvjesna izbivanja; naprotiv, ja znam da me ti ne bi volio kao što sam presretna da me voliš, kad bi mi rekao da bi za neku od mojih ćudi imao isto razumijevanje kao on.
– Hoće li biti radoznao na pojedinosti ove noći?
– Mislit će da će mi pričiniti zadovoljstvo ako me zamoli da ga obavijestim, i ja ću musve ispričati, izuzevši okolnosti koje bi ga mogle poniziti.
Poslije večere za koju je kazala da je odlična, ona uze pripremati punč, a u to se dobro razumjela.
Međutim, osjećajući kako mi nestrpljenje raste, ja joj rekoh:
– Pomisli da imamo samo sedam sati pred sobom, i da ćemo biti lude ako ih provedemoovdje.
– Govoriš mudrije od Sokrata – odgovori ona – tvoja me rječitost razoružava: dođi!
Ona me povede u kićeni kabinet za toaletu, gdje joj ponudili na dar dražesnu noćnu kapicu, moleći je da se očešlja na ženski način. Ona je uze s veseljem i zamoli me neka se svučem u salonu, obećavši da će me pozvati čim bude u krevetu.
Nisam dugo čekao, jer kad je uživanje posrijedi, posao se brzo obavi. Pao sam u njen zagrljaj pijan od ljubavi i sreće, i čitavih sedam sati davao sam joj najopipljivije dokaze svog žara i osjećaja koje mi je ulijevala. Ona me doduše nije naučila ničem novom što se tiče materijalne strane, ali zato mnogo u uzdasima, zanosima, ushitima, osjećajima koji se mogu roditi samo u osjećajnoj duši, u najslađim trenucima.
Ja sam na tisuću raznolikih načina mijenjao uživanje i iznenađivao sam je otkrivajući joj saznanje da može više uživati nego što je i mislila. Napokon odjeknu kobna zvonjava i zanosima moradosmo učiniti kraj. Ali prije nego što će se izvinuti iz mog zagrljaja, ona podignu oči prema nebesima kao da zahvaljuje svom božanskom gospodaru na svesrdnom nastojanju kojim se usudila da mi razotkrije svoju strast.
Obukosmo se, a ona me, videći gdje joj stavljam u džep lijepu čipkanu kapu, uze uvjeravati da će je čuvati cijelog života kao svjedoka sreće kojom bijaše obasuta.
Pošto smo popili šalicu kave, iziđosmo, i ja je ostavih na Trgu sv. Ivana i Pavla, obećavši da ću je prekosutra posjetiti. Kad sam vidio da se nesmetano ukrcala u svoju gondolu, otiđoh na počinak, i nakon deset sati neprekidna sna bijah opet pri svojoj staroj snazi.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39208
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:18 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


IV
Nastavak prethodnog poglavlja - Posjeta u samostanskoj sobi za razgovor i susret s Marijom Magdalenom - Pismo koje mi je napisala i moj odgovor - Novi sastanak u kazinu u Muranu, u nazočnosti njena ljubavnika
Kao što sam joj obećao, prekosutra sam je došao posjetiti. Ali čim se pojavila u sobi za razgovor, reče mi da se najavio njen prijatelj, da ga ona svakog časa očekuje i da se nada da će me sutra vidjeti. Ja se udaljih.
Blizu mosta primijetih kako iz gondole izlazi neki slabo maskirani muškarac. Bacih pogled na lađara i prepoznah u njem jednog od gondolijera u službi francuskog poslanika. »To je on«, rekoh u sebi, i praveći se da ga ne zapažam, vidjeh gdje ulazi u samostan: sumnje više nije bilo, i ja se uputih u Veneciju, oduševljen zbog svog otkrića, ali i s čvrstom odlukom da o tom ništa ne kažem svojoj ljubavnici.
Vidio sam je sutradan, i evo kakav smo razgovor vodili:
– Moj prijatelj – reče mi ona – došao je jučer da se oprosti sa mnom do božičnihpraznika. Ide u Padovu, ali sve je uređeno da možemo večerati u njegovom kazinu kad god zaželimo.
– A zašto ne u Veneciji?
– Molio me je da ne odlazim onamo za vrijeme njegova izbivanja. On je čovjek razborit ioprezan, i ja mu to nisam smjela odbiti.
– Vrlo dobro. Kad bismo dakle mogli zajedno večerati?
– U nedjelju, ako želiš.
– Ako želim nije prava riječ, jer ja želim uvijek. U nedjelju ću dakle doći u sumrak ičekat ću te čitajući. Jesi li rekla svom prijatelju da ti nije bilo loše u mojoj palači?
– Sve, sve on zna; ali, srce moje, jedna ga stvar zabrinjava: boji se kobnog debljanja.
– Neka umrem ako sam na to pomislio. Ali, draga, zar se s njim ne izlažeš istojopasnosti?
– Ne, to je nemoguće.
– Razumijem. Morat ćemo ubuduće biti vrlo oprezni. Mislim da se devet dana prijeBožića prestaju nositi maske,[6] te ću tada biti prisiljen dolaziti u tvoj kazino morem, jer bi me inače lako mogla prepoznati ista ona uhoda koja me je već jednom pratila.
[6] U Veneciji se nije smjelo ići gradom pod maskom od 16. do 24. prosinca.
– Da, to je veoma mudra odluka, a ja ću te uputiti kako ćeš lako pronaći obalu. Nadamse da ćeš dolaziti i za vrijeme korizme, premda kažu da bog želi da tada trapimo svoja tijela. Zar nije smiješno da postoji jedno vrijeme u godini kad bog želi da se zabavljamo kao ludi, a u drugo pak moramo, da bismo mu ugodili, živjeti u odricanjima? Što jedna obljetnica ima zajedničko s božanstvom, i kako mogu čini stvorenja djelovati na Tvorca kog moj razum može zamisliti samo kao potpuno nezavisnog? Čini mi se, ako je bog stvorio čovjeka sposobnog da ga vrijeđa, da onda čovjek ima pravo da radi sve što mu je Stvoritelj zabranio, jer su svi nedostaci u njegovu ustrojstvu božje djelo. Može li se bog zamisliti skrušen za vrijeme korizme?
– Lijepa moja prijateljice, ti neobično dobro rasuđuješ, ali hoćeš li mi reći gdje si naučilatako misliti i kako si, živeći u samostanu, uspjela preskočiti na drugu obalu?
– Da, moj mi je prijatelj donosio dobre knjige, ja sam marljivo čitala, i svjetlost istineraspršila je tamu koja je zamračivala moj pogled. I kad razmišljam o samoj sebi, uvjeravam te da osjećam u sebi daleko više radosti što sam našla nekog tko mi je prosvijetlio duh negoli žalosti što sam pošla u redovnice; jer, nesumnjivo, najveća je sreća živjeti i moći umrijeti u miru, a tomu se ne možeš nadati ako slušaš brbljarije kojima nam svećenici pune uši.
– Ja mislim kao i ti, ali moram ti se diviti, jer prosvijetliti duh tako pun predrasuda kaošto je morao biti tvoj nije mogao biti posao tek od nekoliko mjeseci.
– Ja bih sigurno mnogo kasnije progledala da nisam bila toliko nakljukanapredrasudama. U mom je duhu neprozirni zastor dijelio istinu od zablude, i jedino ga je razum mogao ukloniti, ali šta je mogao moj jadni razum kad su mi, tako reći, postavili kao zakon da ga se plašim, da bježim od njega kao da bi me njegova luč mogla opržiti umjesto da me prosvijetli. Čim mi je on dokazao da se razumno biće mora upravljati samo prema svojim vlastitim zaključcima, ja sam ga prihvatila bez ograničenja, i povoj koji mi je skrivao istinu sam se od sebe razderao. Očiglednost istine ukazala se sa svom jasnoćom, gluposti su nestale, i ja se ne bojim da bi me mogle opet jednom nadvladati, jer svakim danom sve više jačam, i mogu reći da sam počela voljeti boga tek otkad sam spoznala koliko je lažan pojam što su mi ga svećenici o njem stvorili.
– Ja ti čestitam. Bila si sretnija od mene, jer si u godinu dana prevalila više puta negoli jau deset.
– Znači, ti nisi počeo s čitanjem onog što je napisao lord Bolingbroke? Prije kojih pet ilišest mjeseci, kad sam čitala Charronov Razgovor o mudrosti, doznao je to, ne znam kako, moj ispovjednik i usudio mi se reći u ispovjedaonici da se kanim takvih knjiga. Odgovorila sam mu da moja savjest zbog toga nije uznemirena i da ga prema tome ne mogu poslušati. »Ako je tako«, odvratio je, »ja vam neću dati odrešenje«. – »A ja ću usprkos tome pristupiti pričesti« rekoh mu ja! Na to se on razljutio i otišao biskupu Diedu da ga zapita kako da postupi. Njegova me je presvjetlost posjetila i natuknula mi da mi je dužnost pokoravati se svom ispovjedniku. Odgovorila sam mu da su dužnosti obostrane i da je svećenikova dužnost da me u ispovjedaonici sasluša, da mi naloži razumnu pokoru i da me odriješi; i da on sebi ne smije dopustiti čak ni da mi daje savjete ako ih ja ne tražim. Dodala sam i to da je ispovjednikova dužnost da izbjegava sablazan, pa ako ustraje u tom da mi ne da odrešenje, što može učiniti, ja ću ipak zajedno s drugim redovnicama ići na pričest. – Biskup, videći da uzalud troši riječi, naredi ispovjedniku da me prepusti mojoj savjesti. To mi nije bilo dovoljno, i moj prijatelj ishodi mi kod pape pastirsko pismo koje me ovlašćuje da se ispovijedam kod koga želim. Sve mi sestre zavide na toj povlastici, ali ja sam se njome poslužila svega jednom, da stvorim presedan i da pisano pravo utvrdim činom jer stvar doista ne vrijedi truda. Ispovijedam se uvijek kod tog istog svećenika, a on nije nikad u neprilici da mi dade odrešenje, jer mu kazujem samo ono što želim.
– A za ostalo se sama odrešuješ?
– Ispovijedam se bogu koji jedini može vidjeti u dno mojih misli i prosuditi stupanjispravnosti ili neispravnosti mojih čina.
Ovaj razgovor otkrio mi je da je moja ljepotica ono što se naziva bezvjerničkim duhom, ali se tome nisam začudio, jer je ona imala ne samo potrebu da udovoljava svojim ćutilima, nego još više da umiri svoju savjest.
U nedjelju poslije ručka uzeh gondolu na dva vesla i uputih se da oplovim otok Murano kako bih pronašao i upamtio obalu kazina i otkrio mala vrata kroz koja je moja prijateljica izlazila iz samostana, ali uzalud sam gubio vrijeme i trud, jer sam obalu našao tek u devetnici, a mala vrata istom nakon šest mjeseci, i još k tome uz životnu opasnost. Ali o tome ćemo govoriti kad bude vrijeme.
Čim se približio ugovoreni sat, ja se otputih u hram i, čekajući svog idola, zabavljao sam se listajući knjige male biblioteke koja se nalazila u budoaru. Nije ih bilo mnogo, ali su bile odabrane i dostojne mjesta. Nalazilo se tu sve što je pisano protiv vjere i sve što su najsladostrasnija pera napisala o nasladi; knjige zavodničke čiji je raspaljiv stil tjerao čitaoca da u stvarnosti potraži ono što su one prikazivale samo u slici. Nekoliko bogato uvezanih knjiga in folio sadržavalo je samo razbludne bakroreze. Njihova velika vrijednost sastojala se više u čistoći crteža i u finoći izradbe negoli u pohotnoj čulnosti prizora.
Bili su to bakrorezi Kartuzijanskog vratara,[7] izrađeni u Engleskoj, pa crteži Mersiusa, Alovsia Sigea Toletane, i drugih, a svi neobično lijepi. Osim toga mnoštvo malih slika pokrivalo je zidove kabineta, a sve su bile remek-djela od iste vrste kojoj su pripadali i bakrorezi.
[7] Karluzijanski vratar, opscena knjiga francuskog pisca J. Ch. Gervaise de Latochea, koja je u ono vrijeme bila mnogo čitana.
Prošao je čitav sat kako sam bio zaokupljen razgledanjem tih predmeta koji su me doveli u stanje nepodnošljive razdraženosti, kadli napokon ugledam svoju dragu gdje mi prilazi u redovničkoj odjeći. Pogled na nju bio je sve prije negoli sredstvo za umirenje, te ne gubeći se u udvornostima rekoh:
– Dolaziš u najnezgodniji čas. Ove su mi ljubavne slike ulile u žile plamen koji meproždire, i ti ćeš mi u toj svojoj svetačkoj odjeći pružiti melem koji moja ljubav traži od tebe.
– Pusti me da se odjenem u svoje obične haljine, prijatelju moj, za pet minuta bit ću svatvoja.
– Za pet minuta ja ću biti sretan, a onda ćeš se ići presvući.
– Ah, pusti me da se otarasim ove kostrijeti koju ne volim.
– Ne, ti moraš primiti poklonstvo moje ljubavi u istoj odjeći koju si nosila kad si je umeni probudila.
Ona tad najsmjernijim izrazom izgovori Fiat voluntas tua1 koji poprati najstrasnijim smiješkom, i spustivši se na jednu sofu, mi za trenutak zaboravismo na čitav svijet.
1. Budi volja tvoja.
Poslije tog slatkog zanosa pomogoh joj da se presvuče, i ubrzo jednostavna haljina od indijskog muslina preobrazi moju ljupku opaticu u čarobnu nimfu.
Nakon odlične večere dogovorismo se da ćemo se vidjeti prvog dana devetnice. Ona mi dade ključeve od vrata s obale i reče mi da će na prozoru iznad ulaza biti privezana modra vrpca po kojoj ću prepoznati i upamtiti mjesto po danu, tako da naveče ne lutam.
Neizmjerno sam je obradovao kad sam joj rekao da ću do povratka njezina prijatelja stanovati u njezinom kazinu. U deset dana što sam ih ondje proveo vidio sam je četiri puta i uvjerio je da živim samo za nju.
Zabavljao sam se čitanjem i pisanjem pisama Catterini. Moji su se osjećaji prema njoj pretvorili u smirenu nježnost. U njezinim pismima od svega me najviše zanimalo ono što mi je kazivala o svojoj prijateljici. Prekoravala me što ne gajim svoje poznanstvo s Marijom Magdalenom, na što sam joj odgovorio da to nisam učinio iz straha da ne budem prepoznat i preporučio joj da moju tajnu i dalje ljubomorno čuva.
Mislim da nije moguće voljeti u isto vrijeme dvije osobe jednakom snagom, kao što vjerujem da nije moguće održati ljubav u životu dajući joj ili previše hrane ili ne dajući joj ništa. Ono što je moju strast prema Mariji Magdaleni održavalo nepromijenjenom žestinom bilo je upravo to što sam je mogao posjedovati samo uz najveću opasnost da je zauvijek ne izgubim.
– Nije moguće – govorio sam joj – da te ipak jednom neka redovnica neće potražitiupravo u vrijeme kad budeš odsutna.
– Ne – odgovorila mi je ona – to se ne može dogoditi, jer ništa se u našem samostanutoliko ne poštuje koliko sloboda koju mora imati svaka redovnica da u svojoj ćeliji bude nepristupačna i za samu poglavaricu. Jedino se treba bojati da ne izbije neki požar, jer u tom bi slučaju sve bile u strahovitoj pometnji, pa ne bi bilo prirodno da jedna redovnica ostane mirno zatvorena u svojoj ćeliji dok joj prijeti takva opasnost: tada bi se bez sumnje bijeg otkrio. Ja sam uspjela predobiti sestru laikinju i vrtlara, kao i jednu redovnicu, a to je čudo učinila moja spretnost potpomognuta zlatom moga prijatelja. On mi pak jamči za vjernost kuhara i njegove žene kojima je povjeren nadzor nad kazinom. Siguran je i u dvojicu gondolijera, premda je jedan nedvojbeno uhoda državnih inkvizitora.
Uoči Božića ona me obavijesti da dolazi njen ljubavnik i da će na dan sv. Stjepana ići s njim u Operu, a zatim će zajedno provesti noć.
– Čekat ću te, slatki moj prijatelju, posljednjeg dana u ovoj godini, a sad uzmi ovo pismokoje te molim da pročitaš tek kad budeš kod kuće.
Kako sam se morao iseliti da načinim mjesta drugome, uzeh spremati svoje stvari i napustivši skrovište u kome sam deset dana uživao toliko slasti uputih se u palaču Bragadin gdje pročitah ovo pismo:
»Malo si me pozlijedio, dragi moj prijatelju, rekavši mi kad smo govorili o tajnovitosti kojom pred tobom moram skrivati ime svog ljubavnika, da, zadovoljan što posjeduješ moje srce, ne zahtijevaš da gospodariš i mojim duhom. To odvajanje duha od srca čini mi se sasvim sofističkim, a ako se tebi ne čini takvim, tad moraš priznati da me ne voliš čitavu, jer ja ne mogu postojati bez duha, niti ti možeš voljeti moje srce ako ono nije sporazumno s mojim duhom. Ako se tvoja ljubav može time zadovoljiti, onda baš ne obiluje profinjenom osjetljivošću. Međutim, budući da bi se mogle slučiti neke okolnosti kad bi mi ti mogao dokazati da se nisam prema tebi ponijela s onom iskrenošću koju nam nadahnjuje i koju traži prava ljubav, odlučila sam da ti otkrijem jednu tajnu koja se tiče mog prijatelja, premda znam da se potpuno pouzdaje u moju suzdržanost. Počinit ću izdaju, ali ti me zato nećeš manje voljeti, jer kad sam se našla pred odlukom da biram između vas dvojice i bila prisiljena da prevarim jednog ili drugog, pobijedila je ljubav, ali ti me nemoj zato kazniti jer to nisam učinila nepromišljeno, već razmotrivši razloge koji su prevagnuli na tvoju stranu.
»Kad već nisam bila u stanju odolijevati želji da te pobliže upoznam, mogla sam je zadovoljiti samo tako da se povjerim svom prijatelju, jer nisam ni časka sumnjala u njegovu uslužnost. Kad je pročitao tvoje prvo pismo, stekao je veoma povoljan dojam o tvome karakteru, ponajprije stoga što si za naše prvo viđenje izabrao sobu za razgovor, a zatim zato što si radije izabrao njegov kazino u Muranu negoli tvoj. Ali on je i od mene tražio uslužnost, zamolio me naime neka mu dopustim da prisustvuje našem prvom sastanku sakriven u malom kabinetu, pravom tajnom skrovištu odakle, neviđen, može vidjeti i čuti sve što se govori u salonu. Ti još nisi vidio taj skriveni kabinet, ali vidjet ćeš ga posljednjeg dana ove godine. Reci mi, srce, jesam li mogla odbiti tu čudnu zadovoljštinu čovjeku koji je pokazao toliko razumijevanja?
»Pristala sam na njegovu molbu i onda sam ti, razumije se, morala to zatajiti. Sad znaš da je moj prijatelj bio svjedok svega što smo radili i govorili prve noći koju smo proveli zajedno, ali neka te to ne smeta, jer si mu se u svemu neobično svidio, koliko u postupcima toliko i u dražesnim dosjetkama koje si mi govorio da me nasmiješ. Veoma sam se bojala kad se poveo razgovor o njemu, da ne kažeš nešto što bi moglo povrijediti njegovo samoljublje, ali na sreću mogao je čuti samo laskave riječi. To je, eto, srce moje, iskrena ispovijest cijele moje izdaje, ali ti ćeš mi je kao razuman zaljubljenik oprostiti, to više što ti njome nisam nanijela nikakvu uvredu.
»Moj je prijatelj veoma radoznao da sazna tko si. Ali još nešto: one si noći bio potpuno prirodan i veoma ljubazan, a da li bi to bio da si znao da te gleda i sluša jedan neznani svjedok? To nije vjerojatno, i da sam ti onda povjerila stvar, čak se moglo desiti da ne pristaneš, i možda bi imao pravo. Sad kad se poznajemo i kad više ne sumnjaš, nadam se, u nježnost moje ljubavi, hoću da mi savjest bude mirna i stavit ću na kocku sve, pa neka bude sve ili ništa. Znaj dakle, ljubljeni moj prijatelju, da će posljednjeg dana ove godine moj prijatelj biti u kazinu i da će otići tek drugog dana izjutra. Ti ga nećeš vidjeti, ali on će nas vidjeti. Kako će misliti da ti ništa ne znaš, to uviđaš i sam koliko ćeš morati u svemu biti prirodan, jer ako to ne budeš, on bi mogao naslutiti da sam izdala tajnu. Najviše ćeš morati pripaziti na ono što budeš govorio. Moj prijatelj ima sve vrline osim bogougodne vrline koju nazivaju vjerom, pa ćeš u tom pogledu imati slobodno polje. Moći ćeš govoriti o književnosti, putovanjima, politici, koliko budeš htio, i nemoj se nimalo sustezati od zgodnih anegdota, jer možeš biti siguran da će mu se to svidjeti.
»A sad mi, prijatelju moj, preostaje da te pitam samo jedno: jesi li voljan da se izložiš očima jednog muškarca u časovima kad se predaješ najopojnijoj nasladi puti? Ta je neizvjesnost sad moja mora, pa te molim za milost jednog da ili ne. Možeš li zamisliti koliko je moj strah mučan, i kako sam se teško odvažila na ovaj korak? Mislim da ove noći neću sklopiti oka, jer neću imati mira dok ne vidim tvoj odgovor. Budeš li smatrao da se u prisutnosti nekog trećeg i još k tome nepoznatog lica nećeš moći pokazati dovoljno nježan, ja ću se odlučiti na ono što mi bude savjetovala moja ljubav. Ipak se nadam da ćeš doći, jer ako i ne budeš majstorski odigrao ulogu zaljubljenika, neće se ništa dogoditi. Pustit ću ga neka misli da tvoja ljubav više nije na vrhuncu svoje snage.«
To me je pismo iznenadilo, ali kad sam o svemu razmislio i ustanovio da je moja uloga ugodnija od one koju je sebi namijenio opatičin prijatelj, stao sam se od sveg srca smijati. Priznajem, ne bih se tako smijao da nisam znao na kakvo je brdo tkana osoba koju ću imati kao svjedoka. Znajući da mi je prijateljica zabrinuta i želeći je umiriti, odmah joj odgovorih ovim riječima:
»Provest ću s tobom posljednji dan ove godine i uvjeravam te da prijatelj kome ćemo prirediti prizor dostojan najvećih ljubavnika neće ni vidjeti ni čuti ništa po čemu bi mogao naslutiti da znam njegovu tajnu, i budi sigurna da ću odigrati svoju ulogu ne kao obični amater, već kao majstor. Priznat ću ti ipak da si dobro uradila što mi one prve noći nisi otkrila tajnu, jer ja bih po svoj prilici odbio da ti učinim tu ljubaznost, ne zato što sam te onda manje volio nego danas, već stoga što u ljudskoj prirodi ima svakakvih, pa i nastranih sklonosti, te sam lako mogao pomisliti da je glavna potreba tvog prijatelja da uživa gledajući naslade vatrenih i neobuzdanih ljubavnika u trenucima najslađeg zbliženja; tada bih sigurno stekao nelijepi dojam o tebi, pa se lako moglo desiti da negodovanje sasuši u klici ljubav koju si mi ulila i koja se tek stala rađati. Danas je, ljupka moja prijateljice, sasvim drugačije, jer ja znam što sve posjedujem, a kako sam po onom što si mi kazivala dobro upoznao karakter tvog prijatelja, zavolio sam ga i vjerujem da mi je prijatelj. Ako ti tvoja čednost ne priječi da se pred njegovim očima pokažeš nježna i strasna sa mnom, kako bih se ja mogao stidjeti kad se, naprotiv, mogu time samo ponositi. Ja ne moram, božice moja, crvenjeti što sam te osvojio niti se stidjeti da se pokažem u trenucima kad na djelu dokazujem sve obilje kojim me je priroda nadijelila obdarivši me takvim oblicima i snagom da mogu oćutjeti najživlju nasladu i podijeliti je sa ženom koju obožavam. Znam da se većina ljudi, zbog nekog osjećaja koji nazivaju prirodnim a koji je možda samo proizvod uljudbe i posljedica predrasuda usađenih u mladosti, gnuša od pomisli da ih netko u tim trenucima gleda, ali oni koji tu odvratnost nisu u stanju opravdati valjanim razlozima, imaju, po mom mišljenju, nešto od mačje prirode: uostalom možda imaju i ozbiljnih razloga, ali zato ipak ne smatraju da ih moraju objelodaniti, osim, razumije se, ženi koja se dala prevariti. Ja od sveg srca praštam onima koji znaju da bi kod gledaoca pobudili samo sućut, ali nas dvoje znamo da nismo od tih koji će izazvati taj tužni osjećaj. Po svemu što si mi rekla o svom prijatelju sudim da će sigurno dijeliti naše uživanje. Ali znaš li što će se dogoditi? Zar naše vatre zapalit će njegovu i meni će doista biti žao tog izvanrednog čovjeka, jer on neće moći izdržati, nego će doći da mi se baci pred noge i da me zamoli neka mu prepustim ono što jedino može umiriti njegova raspaljena ćutila. I šta da učinim ako se to desi? Da te prepustim? Neću te se odreći laka srca, ali ću otići, jer ne bih mogao podnijeti da ostanem kao ravnodušni gledalac. Zbogom dakle, anđele moj, sve će biti u redu. Pripremi se za junačku borbu koju ćemo zametnuti i pouzdaj se u biće koje te obožava.«
Šest dana praznika proveo sam s prijateljima u ridottu,[8] a kako nisam mogao držati banku, jer su na to imali pravo jedino patriciji sudačkog staleža, igrao sam ujutro i naveče i stalno gubio, jer kad se igra protiv onog koji drži banku, tad se i gubi. Gubitak pet ili šest tisuća cekina koji su sačinjavali čitavo moje bogatstvo ne samo da nije ohladio moju ljubav već kao da ju je rasplamsao novim žarom.
[8] Ridotto, salon u kojem se igralo u novac. Svi igrači osim patricija morali su nositi krinke.
Potkraj 1774. Veliko je vijeće donijelo zakon kojim su se zabranjivale sve igre u novac, a prva mu je posljedica bila zatvaranje ridotta. Donošenje tog zakona bilo je pravo čudo. Kad su glasovi bili izvađeni iz žare, senatori su se zaprepašteno zgledali: donijeli su zakon koji nikako nisu mogli donijeti, jer su tri četvrtine glasača bila protiv, a ipak su tri četvrtine glasova bile u korist zakona. Govorilo se da je to čudo svetog Marka koje su izmolila tri državna inkvizitora i monsinjor Flangini, u ono vrijeme veliki cenzor, a danas kardinal.
Ugovorenog dana dođoh na sastanak u uobičajeni sat. Nisam morao čekati: moja je prijateljica bila u kabinetu i već se dospjela presvući. Čim me je čula, izašla mi je u susret odjevena izvanredno raskošno i rekla mi:
– Moj prijatelj još nije na svom mjestu, ali čim dođe, dat ću ti znak očima.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39208
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:18 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


– Gdje je dakle taj tajanstveni kabinet?
– Ovdje. Promotri pažljivije naslon ove sofe koji dodiruje stijenu. Svi ovi izdignuticvjetovi imaju u sredini rupicu kroz koju se može gledati iz kabineta što se nalazi sa druge strane zida. Tamo ćeš naći stol i krevet i sve što može ustrebati nekom tko želi provesti noć, zabavljajući se i gledajući što se ovdje događa. Pokazat ću ti ga ako budeš htio.
– Je li to tvoj prijatelj dao napraviti?
– Ne, ni govora, jer kako bi mogao predvidjeti da će mu se pružiti prilika da se njimeposluži?
– Ja razumijem da mu ovakav prizor može pričiniti veliko uživanje, ali što će uraditi akote ne bude mogao posjedovati u trenutku kad to priroda od njega neodoljivo zatraži?
– To je njegova stvar. Uostalom, na volju mu je da ode ako se bude dosađivao ili da spavaako mu se bude drijemalo, ali ako ti budeš prirodno igrao svoju ulogu, sigurno se neće dosađivati.
– Igrat ću posve prirodno, jedino ću biti malo pristojniji.
– Samo to ne, zaklinjem te, jer ako budeš pristojan, onda zbogom prirodnost. Gdje si,molim te, vidio da dvoje ljubavnika koji su se slijepo predali mahnitanju razmišljaju kako da zadrže pristojnost?
– Imaš pravo, srce moje, ali zato ću biti veoma tankoćutan.
– Slažem se, time se ne može ništa pokvariti, ali budi samo onoliko koliko si i inače.Tvoje me se pismo ugodno dojmilo: prišao si stvari kao znalac i iskusan čovjek.
Rekao sam da je moja draga bila odjevena izvanredno raskošno, ali sam zaboravio napomenuti da je to bila raskoš kojom se odijevaju gracije, a koja ne oduzima ništa od čara jednostavnosti i udobnosti. Iznenadio sam se jedino kad sam opazio da je na obraze stavila umjetno crvenilo, ali to mi se svidjelo, jer ga je stavila na način koji je uobičajen kod otmjenih versajskih gospođa. Privlačnost takvog ličenja sastoji se u nemarnosti kojom se crvenilo nanosi na obraze: gospođe ne žele da ono izgleda prirodno, već ga stavljaju da ugode oku koje u njem vidi znake opijenosti što obećava divotna klonuća i čarobne pomame. Ona mi reče da ga je stavila kako bi ugodila svom radoznalcu koji to neobično voli.
– Po tom ukusu pogađam – odgovorih joj – da je Francuz.
Kod tih riječi ona mi dade znak: prijatelj je stigao na osmatračko mjesto. Komedija je započela.
– Što te više gledam, anđelu moj, to sam ljući na tvog božanskog supruga.
– Kažu da je bio ružan.
– Zato i zaslužuje da bude rogonja. Čitave ćemo noći na tom raditi.
– Neću se pokazati neosjetljivom na tvoje žrtve.
– Počeo bih ti ih odmah prinositi, ali da bismo bili sigurniji u njihov učinak, bolje je danajprije večeramo; danas sam naime popio samo šalicu čokolade i pojeo salatu od šest bjelanjaka začinjenu uljem i octom od afrodizijačnih trava.
– Kakve li ludosti, prijatelju! Ti mora da si bolestan.
– Sad jesam, ali bit će mi dobro kad ih kap po kap procijedim u tvoju zaljubljenu dušu.
– Nisam mislila da tebi treba sredstava za podraživanje.
– A kome bi ih s tobom trebalo? Ali moj strah nije bezrazložan. Zamisli što ću ako mi sedesi da fitilj izgori prije no što hitac odapne? Prosvirat ću sebi mozak.
– Slatki moj crnko, to bi doduše bila nesreća, ali ne tako strašna da bi trebalo očajavati.
– Ti dakle misliš da bih onda mogao pokušati iznova?
– Sigurno.
– Što to radiš?
– Skidam ti taj plašt. Daj mi i hlače.
– To će biti već malo teže. Zakovane su čavlom.
– Kakvim čavlom?
– Uvuci unutra ruku i opipaj.
– Ah, mangupe jedan! Odakle ti toliki čavao? Zar od bjelanjaka?
– Ne, anđele moj, već od cijele tvoje preslatke pojave. Ja je onda podigoh, a ona meobgrli oko ramena da mi je bude lakše nositi i zajaha na čavao. Spustivši hlače, ščepah je za bedra i stadoh tako obilaziti sobu, no bojeći se preranih posljedica spustih je na sag i sjednuvši posjedoh je na sebe, a ona svojom lijepom rukom uslužno dovrši djelo i u dlan primi bjelanjce prvog jajeta.
– Ostaje još pet – reče – i pošto očisti prebijelu ruku mješavinom od mirisnih travaprepusti mi je da je obaspem sa stotinu poljubaca.
Pošto tako malo umirih razdražena ćutila uzeh joj pripovijedati šaljive zgode i doskočice, a onda sjedosmo za stol. Ona je jela za dvoje, a ja za četvoro jer su ukusna i sočna jela draškala nepce i budila tek. Birani desert bio je poslužen u posudama od žežena srebra koje su imale oblik svijećnjaka, a u svaku bijahu utaknute četiri svijeće. Primijetivši da se divim lijepoj izradbi, ona reče:
– To je poklon koji sam dobila od svog prijatelja.
– Reci mi tko te je naučio francuski.
– Stari La Foret. Bila sam mu učenica četiri godine. Naučio me je i praviti stihove. Ali tiznaš mnoštvo slatkih riječi koje od njega nikad nisam čula. Od koga si ih naučio?
– Od otmjene gospode u Parizu, no ponajviše od žena. Poslije punča zabavljali smo sejedući ostrige na najsladostrasniji način za dvoje ljubavnika koji se obožavaju: srkali smo ih jedno drugom s jezika. Čitaoče koji voliš nasladu, okušaj to i ti, pa mi reci nije li to nektar bogova?
Ali šale bijaše dosta i valjalo je misliti na krepkije užitke. Ja je nježno podsjetih da vrijeme prolazi.
– Pričekaj malo – reći će ona – preodjenut ću se i za časak eto me tebi.
Ostavši sam i ne znajući što da radim, stadoh pretraživati po ladicama njenog pisaćeg stola. Bilo je ondje pisama, ali ih nisam dirao. Među ostalim našao sam jednu kutiju u kojoj bijahu pohranjene stanovite zaštitne navlake koje sprečavaju ono kobno debljanje trbuha. Ispraznih je i umjesto košuljica stavih stihove:
Djeco prijateljstva, sluge straha,
Ja sam ljubav, dršćite i poštujte tata,
A ti, ženo božja, ne boj se materinstva, Jer ako postaneš majka, bog će biti otac.
Ako pak nju hoćeš zaključati, Kazuj, na sve sam spreman i dat ću se uškopiti.
Moja se draga ubrzo vrati, odjevena poput nimfe. Haljinicu od indijskog muslina, izvezena zlatnim ljiljanima, čarobno je ocrtavala njene razbludne oblike, a njena noćna kapica od najtanje čipke bijaše dostojna kraljice.
Bacio sam joj se pred noge, preklinjući je neka više ne odgađa trenutak sreće.
– Obuzdaj svoju žudnju još koji trenutak – uzvrati ona – oltar je ovdje i tvoja će ti žrtvaza trenutak pasti u naručaj.
I, pristupivši pisaćem stolu, reče smijući se:
– Ne želim da neprestano strahujem neće li se tvoja kvintesencija prosuti po sagu.
Nato izvadi onu kutiju, ali umjesto navlaka nađe moje stihove. Pošto ih dvaput glasno pročita, nazva me tatom i obasuvši me kišom poljubaca stade me molili da joj vratim ukradeno, ali ja se napravih kao da ništa ne znam.
Onda ona ponovo pročita moje stihove i pod izlikom da mora potražiti bolje pero, iziđe rekavši:
– Vratit ću ti istom mjerom.
Začas se vrati i napisa ovaj šestorostih:
Kad me anđeo moj j... ne hvata me sjeta
Jer suprug moj je tvorac cijelog svijeta
Ali da ovce tući sve riješim ružne sumnje one
Nek namah ljubav vrati moje mi kutone
Tako svetoj njegovoj volji podložna do zadnjeg daha Hrabrim dragog da me j... bez ikakva straha.
Ja joj vratih ukradeno, iskreno iznenađen, jer se takvim stihovima nisam nadao.
Ponoć bijaše već odzvonila i ja joj pokazah čeznutljivog poslenika. Ona stade raspremati sofu govoreći da je u alkovenu studeno i da ćemo leći na nju. No pravi razlog takvog smještaja bijaše da se nađemo u vidokrugu radoznala ljubavnika.
Za to sam vrijeme uvio kosu u maramu od fine indijske svile koja mi je četiri puta ovijala glavu dajući mi izgled strašnog azijatskog silnika u njegovu haremu. Pošto svoju sultaniju bez otpora obnažih, uradih sa sobom isto i polegavši je zajahah na nju po svim pravilima uživajući u njenom obeznanjivanju. Pod križa sam joj podvukao jastuk, pa je koljena razmaknutih i savijenih nasuprot naslonu sofe morala skrivenom prijatelju pružati najrazbludniji prizor što je moguće zamisliti. Poslije boja koji potraja čitav sat ona skinu zaštitnu navlaku i videći u njoj kvintesenciju, kako je bijaše nazvala, zadovoljno odahnu. No kako bijaše mokra od vlastita izlučivanja, zaključismo da će nas jedno kratko pranje vratiti u status quo. Kad to obavismo, postavismo se ispred velikog ogledala i uzesmo se zagrljeni diviti ljepoti svojih odraza. Željni da ih se nauživamo zametnusmo boj rvući se stojeći. Poslije posljednje bitke ona pade na perzijski sag koji je prekrivao pod. Očiju zatvorenih, glave klonule, ispružena na leđima, a ruku i nogu raširenih kao da su je skinuli s križa sv. Andrije, izgledala bi kao mrtva da joj grudi nije nadimalo burno kucanje srca. Posljednji zagrljaj iscrpio je njene snage. Ja je tad stavih u položaj uspravna drveta[9] pridržavajući je za bokove da pohlepnim ustima posrčem kabinet ljubavi do kojeg drugačije nisam mogao, pozivajući je da i ona učini isto s oružjem koje ju je smrtno ranjavalo ne oduzimajući joj života.
[9] Jedan od 35 ljubavnih položaja što ih je opisao Pietro Aretino (1492 – 1556) u svojim Sonetti lussuriosi.
Poslije tog podviga moradoh zaiskati kratko primirje. Postavih je na noge, ali ona začas zatraži uzvrat. Sad je na meni bio red da napravim uspravno drvo a na njoj da me uhvati za bokove i podigne. Dok je tako stajala raširenih nogu, odjednom se užasnu videći kako joj se grudi oblivaju krvlju kojima bijaše prokapala moja žudnja.
– Što to vidim! – povika ona i spustivši me pade zajedno sa mnom. Uto odjeknu zvono.
Dozvao sam je životu smijehom i poljupcima.
– Ne boj se, anđele – rekao sam joj – to je žumanjce posljednjeg jajeta koje je čestocrveno.
Raspršio sam njenu strepnju svakojakim ludorijama, kojima se od srca smijala. Zatim joj ružinom vodicom oprah divne grudi i očistih je od krvi kojom je prvi put u životu bila poprskana. Ona mi reče kako se boji da nije progutala koju kapljicu, ali je ja lako uvjerih da joj, čak ako i jest, neće od toga biti ništa.
Tada ona odjene svoje redovničko ruho i ode pošto sam joj se morao zakleti da ću odmah leći i da ću joj prije povratka u Veneciju pisati kako se osjećam.
Riječ sam lako održao, jer mi je počinka i te kako trebalo. Prespavao sam sve do večeri.
Čim se probudih, napisah joj da se izvrsno osjećam i da sam opet spreman započeti naš slatki bojak. Zamolio sam je da mi javi kako joj je, a onda se vratih u Veneciju.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39208
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:19 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

V
Dajem svoj portret Mariji Magdaleni - Ona mi uzvraća poklon - Idem s njom u Operu, ona dobiva na kartama i dijeli sa mnom - Filozofski razgovor s Marijom Magdalenom - Pismo
Catterine, koja sve zna - Ples u samostanu i moje zgode u odjeći Pierrota - Catterina dolazi u kazino umjesto Marije Magdalene - Glupo provedena noć.
Ljubljena Marija Magdalena bijaše izrazila želju da ima moj portret, poput onog koji sam dao Catterini, samo nešto veći, tako da ga uzmogne nositi u medaljonu. Imao je biti skriven slikom nekog sveca ili svetice i proviđen nevidljivim perom za pomicanje poklopca ispod kojeg će se pokazivati moj portret. Otišao sam istom onom slikaru koji mi je izradio prvu minijaturu i u tri sjedenja slika je bila gotova.
Isti mi je slikar izradio jedno Marijino navještenje na kome je anđeo Gabriel bio pretvoren u muškarca zagasite puti, a Djevica je bila prikazana u liku plavokose žene koja mu pruža ruke. Slavni slikar Mengs na sličan je način prikazao Marijino navještenje koje je dvanaest godina kasnije naslikao u Madridu, ali ne znam da li su ga vodili isti razlozi kao i mog slikara. Ta je alegorija bila iste veličine kao i moj portret, a draguljar koji je izradio medaljon tako ju je vješto namjestio da nitko nije mogao ni naslutiti da se ispod svete slike krije svjetovni lik.
Dan poslije Nove godine 1754, prije no što sam otišao u kazino, navratih Lauri da joj predam pismo za Catterinu. Ona mi uruči pismo moje prijateljice kojem sam se od srca nasmijao. Moja opatica bijaše tu mladu osobu uputila ne samo u Saphine tajne već i u visoku metafiziku, i tako je Catterina postala bezvjerka. Pisala mi je kako više ne želi o svojim poslovima polagati računa ispovjedniku, pa kako joj se ne mili lagati, više mu ništa ne govori.
»Rekao mi je«, dodala je, »da mu ništa ne ispovijedam zato što možda ne ispitujem dovoljno svoju savjest, a ja sam mu odgovorila da nemam što reći, ali da ću, ako misli da je to u redu, hotimice počiniti koji grijeh tako da mu imam nešto ispovjediti.«
Taj odgovor, koji bijaše dostojan najučenijeg sofista, nasmijao me do suza.
Istog sam dana primio i pismo od svoje obožavane koludrice. Evo što mi je pisala:
»Pišem ti u krevetu, slatki moj crnko, jer se osjećam tako izlomljena da se ne mogu držati na nogama. Ali ne uznemiruj se, to će proći odmaranjem, jer dobro jedem i divno spavam. Ulio si mi melem u krv javljajući mi da kod tebe nije bilo nikakvih štetnih posljedica, ali znaj da ću to provjeriti u Veneciji na dan Sv. tri kralja, samo ako budeš htio. Sve je uređeno, a ti mi javi da li pristaješ. Željela bih, srce moje, da idemo zajedno u Operu. Uostalom, upamti da ti zasvagda zabranjujem salatu od bjelanjaka, jer mi je draže tvoje zdravlje no užitak. Ubuduće kad budeš išao u kazino u Murano uvijek se raspitaj ima li nekog, pa ako dobiješ potvrdan odgovor nemoj ulaziti. Moj će prijatelj uraditi isto, pa ćete tako izbjeći svaku mogućnost da se slučajno susretnete. Ali to neće potrajati, jer te je moj prijatelj ludo zavolio i žarko želi da se s tobom upozna. Rekao mi je kako ne bi nikad povjerovao da sam to nije vidio, da jedan čovjek može izvršiti tolike junačke podvige kakve si ti obavio pred njegovim očima. Međutim on misli da se takvim načinom ljubovanja izlažeš smrtnoj opasnosti, jer da ona krv koja ti je potekla zasigurno dolazi iz tvog mozga. Ali što će tek reći kad čuje da zbijaš šalu s time. Smijat ćeš se kad ti kažem da sad i on želi salatu od bjelanjaka, i ja te moram zamoliti za malo tvog octa, jer on kaže da ga u Veneciji ne može dobiti. Rekao mi je da je proveo preugodnu noć unatoč strahu od posljedica naše igre, jer on misli da oni silni napori koje sam izdržala nisu za moj slabi spol. To je možda istina, slatki moj crnko, ali sam ushićena što sam nadmašila samu sebe i što sam u preslatkom boju kušala svoje slabe snage. Bez tebe, srce moje, živjela bih ne poznajući se, i pitam se ima li na svijetu žene koja bi u tvom naručju mogla ostati hladna ili bolje reći koja se na tvojim grudima ne bi porodila na novi život. Ono što osjećam prema tebi više je od nježnosti, više od ljubavi, to je pravo obožavanje. Moje usne, žudeći da se sretnu s tvojima, šalju ti tisuće poljubaca koji se gube u zraku. Gorim od želje da dobijem tvoj božanstveni portret, ne bih li tom slatkom obmanom barem malo utažila žeđ zaljubljenih usana. Vjerujem da i ti čezneš za mojom slikom, jer bih rekla da nas je priroda stvorila jedno za drugo i zato proklinjem onaj čas kad sam se dragovoljno odrekla svih nada. U pismu ti šaljem ključ svog pisaćeg stola. Otvori ga i uzmi ono na čemu će pisati »Mom anđelu«. To je mali poklon kojim moj prijatelj želi da ti se zahvalim za divnu noćnu kapicu što si mi je darovao. Zbogom!«
Ključić što mi ga je poslala u pismu otvarao je škrinjicu za dragulje koja se nalazila u njenom budoaru. Nestrpljiv da vidim kakav mi je to dar namijenio njen prijatelj, pohitah da je otvorim i unutra nađoh omot koji je sadržavao jedno pismo i kutiju od safijana. Pismo je glasilo ovako:
»Ovaj će ti poklon, kao što se usrdno nadam, biti drag jer skriva sliku žene koja te obožava. Naš je prijatelj imao dvije ovakve kutije, no u svojoj plemenitosti odlučio je da se jedne od njih odrekne u ime prijateljstva što ga osjeća prema tebi. Kutija ima tajno dno koje sakriva dva moja portreta; pomičući dno u smjeru dužine vidjet ćeš me kao redovnicu, a kad ga pomakneš u obrnutom smjeru, otvorit će se jedan poklopac na šarke i ja ću ti se pokazati onakva kakvu me je stvorila priroda. Nikad te nijedna žena, ljubljeni prijatelju, nije voljela koliko te ja volim. Naš prijatelj raspiruje moju strast laskavim i pohvalnim riječima kojima mi svejednako govori o tebi, pa uistinu ne znam jesam li sretnija u ljubavi ili u prijateljstvu, jer mislim da vama ni jednom ni drugom nema ravnih.«
U kožnoj kutiji nalazila se zlatna burmutica, a nekoliko vlati španjolskog duhana što su bile zaostale pokazivalo je da se netko njome služio. Postupivši po uputama iz pisma, vidjeh najprije svoju ljubavnicu kao koludricu, naslikanu s poluprofila. Drugo tajno dno pokaza mi je sasvim nagu, ispruženu na ležaju od crna satena, u položaju Coreggiove Marije Magdalene, kako gleda jednog Amora koji je držeći tobolac ljupko sjedio na njenoj redovničkoj halji. Bijaše to poklon tako krasan da ga se nisam smatrao dostojnim.
Napisao sam joj pismo u kojem se s najživljom zahvalnošću miješala najstrasnija ljubav. U ladicama škrinjice bijaše pohranjen sav njen nakit i četiri kese pune cekina. Diveći se njenom povjerenju i plemenitom postupku, pobožno spremih sve na svoje mjesto i zaključah škrinjicu. Da sam se znao odrvati kartaškoj strasti, bio bih u svakom pogledu sretan.
Moj portret bijaše uokviren veoma vješto, a kako je bio izrađen u obliku privjeska, objesih ga na šest rifova venecijanskog lanca s kopčama izrađenim u Španjolskoj, što je sve zajedno predstavljalo veoma otmjen poklon. Tajno pero bijaše skriveno u karici na kojoj je medaljon visio tako da ga je bilo vrlo teško otkriti. Da se naprava stavi u pokret i otkrije moja slika, trebalo ju je snažno povući i to na poseban način. Kad bi se poklopac zatvorio vidjelo se samo Marijino navještenje, a to je onda za jednu opaticu bio lijep i doličan nakit.
Na dan Sv. tri kralja, ponijevši u džepu medaljon, odoh već zarana stražariti kod lijepog kipa koji podigoše junaku Colleoniju nakon što su ga dali otrovati, ukoliko tajna povijest ne laže. Sit divus, modo non vivus2 mudra je izreka prosvijetljena vladara koja će vrijediti dok god bude kraljeva.
2. Neka je i bog, glavno je da umre.
Tačno u dva sata ugledah svoju dragu kako izlazi iz gondole, odjevena u otmjenu žensku krabulju. Otišli smo u Operu San Samuele, a poslije drugog baleta uputismo se u ridotto, gdje se ona ugodno zabavljala promatrajući patricijske gospođe koje su jedine uživale povlasticu da ondje sjede otkrivena lica. Pošto svuda prošetasmo, prijeđosmo u igračnicu gdje su sjedili moćni bankari faraona. Ona se zaustavi kraj stola gospodina Moceniga koji je u to vrijeme slovio kao najljepši od svih patricijskih igrača. Kako onog časa nitko nije igrao, on je nemarno sjedio naginjući se uhu neke maskirane gospođe koju odmah prepoznah: bila je to Marina Pisani, a spomenuti gospodin ubrajao se u njene vatrene obožavatelje.
Marija Magdalena me zapita da li želim igrati, a kad odgovorih da neću, ona mi došapnu: »Dijelit ćemo dobitak napola!« i ne čekajući odgovor izvuče kesu i stavi na jednu kartu smotuljak zlatnika. Bankar, ne prekidajući razgovor sa svojom damom, izmiješa karte, podijeli, i moja prijateljica dobi na svoju kartu dvostruki ulog. Bankar isplati, zatim uze novi snop karata i nastavi ćaskati sa svojom susjedom, ostajući ravnodušan na četiri stotine cekina koje je moja ljepotica već bila stavila na istu kartu. Videći da bankar i dalje ne mari za igru, Marija Magdalena primijeti na dobrom francuskom:
– Naši ulozi očito nisu dovoljno visoki za ovog gospodina. Hajdemo odavde.
Ona vrati kartu i pokupi zlatnike, koje ja spremih u džep, ne odgovarajući gospodinu, koji mi reče:
– Vaša je maska zbilja nabusita.
Pridružih se svojoj lijepoj igračici, koja već bijaše okružena nekolicinom krabulja. Kasnije se zaustavismo kod banke gospodina Pietra Marcella, privlačnog mladića pored kojeg je sjedila gospođa Venier, sestra patricija Moceniga. Moja ljubavnica stade igrati i uzastopce izgubi nekoliko smotuljaka zlatnika. Kako više nije imala novaca, zagrabi punim šakama u moj džep i u četiri do pet dijeljenja dovede banku do propasti. Onda ostavi igru, a ljubazni joj se bankar pokloni, čestitajući joj na sreći.
Pošto spremih dobivene zlatnike, dadoh joj ruku i mi napustismo Operu. Primijetivši da nas jedan od radoznalaca prati, uzeh gondolu za prijevoz s kojom sam mogao pristati gdje god sam htio. Na taj način u Veneciji čovjek najlakše može izbjeći ispitivačkim pogledima.
Poslije večere izbrojih naš dobitak i ustanovih da moj dio iznosi čak tisuću cekina. Pošto ostatak složi u smotuljke, moja me prijateljica zamoli da ih spremim u škrinjicu. Kad to bi uređeno, izvukoh iz drugog džepa medaljon i objesih joj ga oko vrata. Ona se živo obradova i pošto se dugo uzalud mučila da otkrije kako se stavlja u pokret naprava, ja joj otkrih tajnu. Za portret reče da je izvanredno vjerno izrađen.
Pomišljajući da nam preostaje svega tri sata, zamolih je da ih posvetimo otajstvu ljubavi.
– Pristajem – reče ona – samo budi razborit jer moj prijatelj kaže da možeš ostati namjestu mrtav.
– A zašto misli da se isto ne može i tebi desiti kad su tvoji zanosi češći no moji?
– On kaže da tekućina koju mi izlučujemo ne dolazi iz mozga kao kod vas i da rodniorgani kod žene nisu ni u kakvoj vezi s duševnošću. Odatle slijedi, kaže on, da dijete nije čedo majke u pogledu mozga, koji je sjedište razuma, već naprotiv oca, a čini se da je to istina. U tom važnom činu žena ima samo onoliko razuma koliko joj treba, pa joj ne preostaje ništa da podijeli s bićem koje stvara.
– Tvoj je prijatelj učen čovjek. Ali znaš li ti da mi je to njegovo prosuđivanje na čudesannačin otvorilo oči? Ako je njegova tvrdnja tačna, onda ženama doista valja oprostiti sve ludosti koje počinjaju iz ljubavi, dok za muškarca nema oproštenja, i zato ću biti neizrecivo nesretan ako mi se dogodi da te učinim majkom.
– Ja ću to znati mnogo prije, pa ako se to i dogodi, to bolje. Ja znam što mi je tada činiti.
– Što ćeš učiniti?
– Povjerit ću vama dvojici svoju čast i život i sigurna sam da ni jedan ni drugi nećetedopustiti da se porodim u samostanu.
– To bi bio koban događaj koji bi odlučio našim sudbinama. Ja bih te oteo i odveo uEnglesku, gdje bismo se vjenčali.
– Moj prijatelj misli da bi se moglo potplatiti nekog liječnika koji bi izmislio nekakvubolest i koji bi mi propisao liječenje u kupkama. Tamo bih, tobože, ozdravila i vratila se u samostan. Samo, više bih voljela da nas dvoje zauvijek združimo naše sudbine. Reci mi, ljubljeni, da li bi drugdje mogao živjeti u obilju u kojem ovdje živiš?
– Avaj, ne bih, ali zar bih s tobom igdje mogao biti nesretan? No o tom ćemo govoritikad bude vrijeme, a sad hajdemo u krevet.
– Hajdemo. Ako dobijem sina, moj će prijatelj kao otac preuzeti brigu za nj.
– Zar bi on doista mogao vjerovati da mu je otac?
– Obojica ćete se moći time podičiti, ali ja ću po nekoj sličnosti već otkriti pravog tvorca.
– Da, ako na primjer bude znao praviti stihove, moći ćeš prosuditi da je njegov.
– A tko ti kaže da on zna praviti stihove?
– Priznaj da je on sastavio onih šest stihova koje si mi napisala kao odgovor mojima.
– Nikad tako nešto neću priznati, jer bili dobri ili loši, oni su moje djelo i to ću ti odmahdokazati, pa više nećeš sumnjati.
– Oh ne, molim te, vjerujem ti na riječ. Hajdemo radije leći, jer će inače Amor izazvatina dvoboj boga Parnasa.
– A ne, uzmi olovku i piši: ja sam Apolon, a ti budi Amor:
Prepuštam ti mjesto, neću boja, Venera mi sestra, ali Amor je mog soja. Stih složit ja umijem. Tren izgubljen oprostit će mi Amor ako je uvjeren.
– Na koljenima te molim za oproštenje, božanska moja prijateljice, ali reci, zar sammogao naslutiti toliko umijeće u jednoj Venecijanki od dvadeset i dvije godine, i k tome još odgojenoj u samostanu?
– Nezasitna je moja želja da se pokažem što dostojnija tvoje ljubavi. Jesam li bilaoprezna u igri?
– Tako oprezna da bi i najneustrašiviji bankar zadrhtao pred tobom.
– Ne igram uvijek takvom snagom. Ali čim si mi ti bio sudionikom, hrabro sam prkosilasreći. Zašto nisi i ti igrao?
– Zato što sam prošle nedjelje izgubio četiri tisuće cekina, pa sam bio bez novaca. Alisutra ću opet zaigrati, i sreća će mi biti sklona. A sad pogledajmo ovu knjižicu koju sam našao u tvom budoaru. Tu su ljubavni položaji što ih je oslikao Pietro Aretino, pa pokušajmo neki od njih izvesti.
– To je misao dostojna tvoga uma. Samo ima ih neizvedivih i bljutavih.
– To je istina, no ja sam izabrao četiri veoma zanimljiva. U tim preugodnim nastojanjimaprovedosmo ostatak noći, do časa kad je zvonce objavilo da nam se valja odijeliti.
Odveo sam svoju obožavanu koludricu do gondole, a onda legao na počinak, ali oka nisam mogao sklopiti. Ustadoh dakle i pohitah da isplatim sitne dugove kod najnestrpljivijih trgovaca, jer za rastrošnika, po mom sudu, nema većeg zadovoljstva no platiti takve dugove. Zlato koje je dobila moja ljubavnica kao da mi je donijelo sreću i za vrijeme cijelog mesopusta nije prošao nijedan dan a da nisam sretno zaigrao.
Trećeg dana poslije Sv. tri kralja otiđoh u muranski kazino da pohranim u škrinjicu dvanaest smotuljaka zlata. Vratarica mi pređa jedno pismo, a neposredno prije dolaska, bijah primio pismo i od Catterine.
Moja nova ljubavnica pisala mi je da se dobro osjeća i molila me neka se kod svog draguljara raspitam da nije slučajno kod njega izrađen jedan prsten koji u oku ima sliku sv. Katarine. Ona naime misli da svetičina slika skriva portret nekog drugog i veoma je radoznala da dokuči tajnu.
»Taj prsten ima«, pisala je, »jedna mlada i lijepa gojenica, moja prijateljica. Tu mora da postoji neka tajna o kojoj ona ništa ne zna.«
Odgovorih joj da ću sve uraditi po njenoj želji. Ali evo Catterininog pisma, koje bijaše svježeg datuma, dok je redovničino bilo napisano dva dana ranije.
»Ah kako sam radosna, ljubljeni mužiću: ti voliš Mariju Magdalenu, moju predragu prijateljicu. Ona ima medaljon debeo poput prstena, koji je mogla dobiti samo od tebe. Mogla bih se zakleti da se ispod Navještenja krije tvoja slika. Prepoznala sam istog majstora koji je naslikao moju zaštitnicu, a sigurno je i isti draguljar izradio i moj prsten i taj medaljon. Po tom sudim da je Marija Magdalena taj dar dobila od tebe. Bilo mi je drago što sam sve pogodila, ali da je ne ražalostim nisam joj htjela reći da sam otkrila njenu tajnu. Međutim, moja prijateljica, jer je iskrenija ili možda radoznalija od mene, nije tako postupila. Kazala mi je kako je gotovo sigurna da je sv. Katarina samo poklopac iza kojeg se skriva slika mog ljubavnika. Nisam imala kud i moradoh joj priznati da mi je prsten doista poklonio moj ljubavnik, ali da o portretu ispod svetičine slike ništa ne znam. – 'Ako je tako', rekla je ona, 'i ako ti neće biti krivo, ja ću pokušati da otkrijem tajnu, a onda ću i ja tebi povjeriti svoju'. Uvjerena da neće ništa otkriti, dala sam joj prsten, spomenuvši da će mi to otkriće pričiniti veliku radost. Kako me je u taj čas pozvala moja tetka, ostavila sam joj prsten. Vratila mi ga je poslije ručka, rekavši da nije mogla pronaći tajno pero, ali da unatoč tome ostaje pri svom uvjerenju. Ja ti se kunem, prijatelju moj, da joj to nikad neću povjeriti, jer kad bi vidjela tvoju sliku, odmah bi sve pogodila, i ja bih joj tada morala reći tko si ti. Ta me neiskrenost prema voljenoj prijateljici jako žalosti, ali mi nije krivo što se vas dvoje ljubite, samo vas od sveg srca žalim što su se između vas ispriječile nemile samostanske rešetke. Kako bih voljela, srce moje, da ti mogu prepustiti svoje mjesto! Tako bih odjednom dva predraga mi bića učinila sretnima. Zbogom!«
Odgovorio sam joj da je medaljon njene prijateljice doista poklon od mene i da je pogodila kad je naslutila da je u njem skriven moj portret. No preporučio sam joj neka svoju tajnu dobro čuva.
Uvjeravajući je da moje prijateljstvo prema Mariji Magdaleni ni u čem ne mijenja ljubav koja će me zavazda vezati uz moju ženicu, priznavao sam samom sebi da ševrdam, da ne postupam ni iskreno ni odveć pošteno, no pokušavao sam da obmanem sama sebe, jer žena, to slabo biće, može ljubavlju kojom nas zatravi postići više no najsnažniji čovjek. Bilo ovako ili onako, ja nisam imao dovoljno jakosti da prekinem tu ljubavnu spletku kojoj rasplet, zbog prisna prijateljstva što se bilo zametnulo među suparnicama, bijaše neminovan.
Laura mi bijaše saopćila da će se jednog od narednih dana održati ples u samostanu, u velikoj dvorani za razgovor, i ja odlučih da ondje osvanem maskiran tako da me moje dvije prijateljice ne uzmognu prepoznati. Stoga sam izabrao masku Pierrota koja najbolje sakriva oblike i držanje. Znao sam da će se moje ljupke ljubavnice nalaziti iza rešetke i unaprijed sam se naslađivao pri pomisli da ću ih vidjeti i izbliza usporediti.
U Veneciji je za vrijeme mesopusta dopušteno priređivanje takvih nevinih zabava u ženskim samostanima. Općinstvo pleše u dvorani za razgovor, a duvne promatraju zabavu iza glomaznih rešetki. U sumrak ples prestaje i svi odlaze, a sirote se zatočenice još dugo s veseljem spominju užitka što su ga osjetile samo očima. Ples se imao održati istog dana kad je trebalo da večeram s Marijom Magdalenom u kazinu, ali unatoč tome nisam se odrekao zabave, jer sam čeznuo da vidim Catterinu.
Rekao sam da odjeća Pierrota najbolje sakriva stas i držanje, ali ta maska ima i drugih prednosti. Široka kapa potpuno skriva kosu, a ispod bijele gaze kojom se prekriva lice ne može se prepoznati boja očiju i obrva. No ta maska ima i loših strana. Naime, ako se čovjek želi slobodno kretati, ne smije odozdo ništa odjenuti, a tanka platnena navlaka slabo štiti tijelo od zime.
Ja se dabome nisam na to obazirao, i pošto posrkah juhu, ukrcah se u gondolu i otplovih prema Muranu.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39208
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:20 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

Ogrtač nisam ponio, a u džepu sam imao samo maramicu, kesu i ključ od kazina.
Kad uđoh, dvorana za razgovor bijaše već puna svijeta, no meni odmah načiniše mjesta, jer se krabulja Pierrota u Veneciji veoma rijetko viđa. Pođoh naprijed koračajući budalasto, kako zahtijevaše karakter lika koji predstavljah i stadoh u krug u kome se plesalo.
Pošto promotrih razne Polišinele, Pantalone, Hariekine i Skaramuše, približili se rešetkama iza kojih bijahu sve redovnice i gojenice, neke stojeći, neke sjedeći, i ne zaustavljajući pogleda ni na jednoj, vidjeh, jednu do druge, svoje dvije prijateljice kako pažljivo promatraju ples. Zatim stadoh obilaziti dvoranu, mjereći od glave do pete svakog tko bi mi prišao u susret, i praćen radoznalim pogledima svih prisutnih.
Onda saletjeh neku dražesnu Colombinu i budalasto je uhvatih za ruku pozivajući je na menuet. Svi udariše u smijeh i napraviše nam mjesto. Colombina je divno plesala kako zahtijevaše njena maska, a ja onako kako je zahtijevala moja. Dvorana se orila od smijeha.
Poslije menueta žustro otplesah dvanaest furlana i sav usopljen spustih se na tlo, gradeći se kao da spavam. Čim sam počeo hrkati, svi me pustiše na miru, ne htijući remetiti Pierrotov san. Onda je plesala jedna četvorka koja je potrajala puni sat i u koju se nisam imao volje umiješati. Čim se završila, eto ti jednog Harlekina koji me bezobraznošću što je dopuštena njegovoj maski stade žestoko udarati po stražnjici prakljačom. To je naime Harlekinovo oružje. Budući da kao Pierrot nisam imao oružja, pograbih ga za pojas i stadoh ga, trčeći, nositi po cijeloj dvorani, a on mene svejednako prakljačom. Na kraju ga spustih i otevši mu prakljaču podigoh hitro na ramena njegovu Colombinu i žustrim udarcima potjerah ga ispred sebe usred grohotnog smijeha gledalaca i prestravljene krike Colombine koja se bojala da ne padnem, pri čemu bi cio Skup vidio njezin krsni list. Nije uzalud vikala, jer eto odnekud nekog budalastog Polišinela koji mi odostrag podmetnu nogu i ja padoh. Gledaoci ga izviždaše, a ja se ljutito digoh i uhvatih se sa zvekanom ukoštac po svim pravilima. Bio je visok kao i ja, no unatoč snazi bijaše nespretan. Brzo ga oborih i stadoh ga nemilice treskati, od čega mu se raspadoše umjetni trbuh i grba.
Dok je sve odjekivalo od smijeha i pljeska opatica, koje sličan prizor nisu nikad vidjele, ugrabih pogodan trenutak i, razmaknuvši gomilu, izgubih se iz dvorane.
Bio sam sav u znoju, a vrijeme bijaše hladno. Stoga se bacih u jedinu gondolu i iskrcah u ridottu. Do časa sastanka u Muranu dijelila su me još dva sata, a jedva sam čekao da se naužijem iznenađenja svoje lijepe redovnice kad pred sobom ugleda Pierrota sa zabave.
Da skratim vrijeme, igrao sam u svim sitnim bankama, sad dobivajući, sad gubeći, i počinjajući tisuće ludorija, jer sam znao da me nitko neće prepoznati. Uživao sam u sadašnjosti, prkoseći budućnosti i podsmjehujući se onima koji troše svu snagu i pamet na to da spriječe nesreću pred kojom strahuju i tako propuštaju sadašnji užitak u kom bi se mogli naslađivati.
Očekivani čas naposljetku otkuca zovući me na nove naslade. Džepova punih zlata i srebra odletih u Murano, uđoh u svetište i ugledah svoju božicu oslonjenu na kamin. Bila je u redovničkom ruhu. Ja se tiho prikradoh da je iznenadim i ostadoh kao skamenjen.
Osoba koju sam pred sobom ugledao nije bila Marija Magdalena.
To bijaše Catterina odjevena u opaticu.
Ugledavši me, zapanji se još više od mene i ostade bez daha, bez riječi i pokreta. Bacih se u jedan naslonjač da se saberem od iznenađenja.
Pojava Catterine posve me je porazila. Tijelo mi bijaše kao obamrlo, a duša se gubila u nerazmrsivom labirintu.
To su prsti Marije Magdalene, govorio sam sam sebi, samo kako je saznala da sam njen ljubavnik? Zar je Catterina izdala našu tajnu? Ali ako jest, kako mi se usuđuje izići na oči? Ako me Marija Magdalena voli, kako se mogla odreći radosti da me vidi, kako je mogla svoje mjesto prepustiti suparnici? To zacijelo nije iz ljubaznosti, jer dotle ljubaznost ne može ići. Ja u tom ne vidim drugo no prezir i nezasluženu uvredu.
Utonuo u mračno ogorčenje, osjećao sam se prevaren, izigran i prezren, i u sumornoj šutnji ne skidah očiju s Catterine.
Ne usuđujući se disati, ona stajaše zbunjena i zaprepaštena, ne znajući pred kime se nalazi, jer je u meni gledala samo Pierrota kog je upamtila s plesa.
Kako sam ovamo došao samo zbog Marije Magdalene u koju bijah vatreno zaljubljen, nisam imao nimalo volje da pristanem na zamjenu, premda bijah daleko od tog da prezrem Catterinu, koja joj je u svemu bila ravna. Ja sam je nježno volio, obožavao sam je, ali tog časa nisam je želio, jer sam u tom iznenadnom dolasku naslućivao neku podvalu. Mislio sam da bih se, bacim li se radosno u Catterinino naručje, ponizio u vlastitim očima. Govorio sam samom sebi da već zbog svoje časti ne smijem sudjelovati u toj prijevari. Osim toga bilo mi je donekle drago, premda toga ne bijah svjestan, što ću Mariji Magdaleni moći predbaciti ravnodušnost koja je strana ljubavi, pa zato odlučih postupiti tako da je razuvjerim ako je mislila da će mi time prirediti veselje. Uz to sam bio uvjeren da se Marija Magdalena tog časa nalazi u kabinetu, a s njom možda i njen prijatelj.
No nešto je valjalo učiniti, jer nisam mogao provesti čitavu noć u odjeći Pierrota, šuteći kao zaliven. U prvi čas pomislih da odem, to prije što ni Catterina ni njena prijateljica nisu mogle znati da smo Pierrot i ja ista osoba, ali se s grozom odvratih od tog nauma, pomišljajući na smrtnu bol koja će raniti čistu Catterininu dušu ako jednog dana sazna tko je bio Pierrot. Ona je to možda već i naslutila i ja sam patio zamišljajući kakva je bol razdire. Ta ja sam je zaveo i dao sam joj pravo da me zove mužem.
Ako je Marija Magdalena u kabinetu – rekoh u sebi – pojavit će se kad bude vrijeme. U toj misli skinuh gazu i otkrih lice. Ljupkoj Catterini ote se uzdah.
– Sad opet dišem! Srce mi je govorilo da si to ti, da to možeš biti samo ti. No pričinilo mise da si se iznenadio kad si me vidio. Zar nisi znao da ću te čekati?
– Dabome da nisam.
– Ako se ljutiš na mene, bit ću očajna, ali ja uistinu nisam ništa kriva.
– Predraga moja prijateljice, dođi u moj zagrljaj i ne pomišljaj da bih se ja ikad mogao nate razljutiti. Radujem se što te vidim, vjeruj mi, jer ti uvijek ostaješ draža polovica mog bića, ali molim te oslobodi me ove mukotrpne sumnje, jer ovamo si mogla doći samo ako si izdala našu tajnu.
– Zar ja!? Ne bih to nikad uradila, pa makar morala umrijeti!
– Kako si onda ovdje? I kako je tvoja prijateljica uspjela sve pogoditi? Osim tebe nitkojoj nije mogao reći da sam ja tvoj muž. Ah, čekaj, možda Laura.
– Ne, Laura je vjerna i pouzdana. Mili moj prijatelju, ja doista ne mogu dokučiti.
– Ali zašto si se dala nagovoriti na ovu maskaradu i zašto si pristala da dođeš ovamo? Tiizlaziš iz samostana i to mi tajiš.
– Zar možeš vjerovati da te ne bih o svem obavijestila da sam ijednom izišla? Prije dvasata prvi put sam izišla iz samostana, i sve je bilo tako jednostavno i prirodno.
– Ispričaj mi to, mila prijateljice, gorim od radoznalosti.
– Draga mi je ta radoznalost i sve ću ti ispričati. Ti znaš koliko se Marija Magdalena i javolimo, nježnijeg prijateljstva valjda nema. I sam si mogao to prosuditi prema onom što sam ti pisala. Eto, prije dva dana moja je prijateljica zamolila glavaricu i moju tetku da mi dopuste da spavam u njenoj sobi mjesto sestre koja je uhvatila žestoku prehladu i otišla kašljati u bolesničku sobu. Dobila sam dozvolu, i ne mogu ti opisati naše zadovoljstvo kad smo prvi put slobodno legle u istu postelju. Danas, nekoliko trenutaka pošto si napustio dvoranu gdje si nas toliko nasmijao, a da ni ja ni Marija Magdalena nismo mogle naslutiti tko se krije iza maske duhovitog Pierrota, moja se prijateljica povukla, a ja za njom. Čim bijasmo same, ona mi reče kako bi željela da joj učinim jednu uslugu o kojoj ovisi njena sreća. Odgovorila sam joj neka samo zapovjedi, a ja ću sve izvršiti. Onda je otvorila ladicu i na moje veliko iznenađenje preodjenula me kako me sad vidiš. Smijala se, a i ja s njom, ne znajući što smjera s tom šalom. Kad je moja preobrazba bila dovršena, reče mi da će mi povjeriti veliku tajnu, no da mi je povjerava bez ikakve bojazni. »Znaj, mila moja prijateljice, da sam večeras naumila izići iz samostana i vratiti se tek sutra ujutro, no sad sam odlučila da mjesto mene pođeš ti. Nemaš se čega bojati i ne treba ti nikakvih naputaka, jer sam sigurna da ćeš se i sama znati snaći. Za jedan sat doći se ovamo jedna sestra, ja ću joj nasamo izdati neke upute, a onda će ti ona reći da pođeš s njom. Izaći ćete zajedno kroz mala vrata i proći kroz vrt do male obale. Ondje ćeš se ukrcati u jednu gondolu i gondolijeru ćeš kazati samo dvije riječi: u kazino. Tamo ćeš stići za pet minuta, iskrcat ćeš se i ući u jedan mali stan gdje ćeš naći dobru vatru. Bit ćeš sama i čekat ćeš.« – »Koga?« – upitala sam je. – »Nikoga! To je sve što ti smijem kazati. Samo budi sigurna da ti se neće dogoditi ništa neugodna, pouzdaj se u me. Večerat ćeš i leći na počinak, ako budeš htjela. Nitko te neće smetati. Ne pitaj me više ništa jer to je sve što ti mogu kazati.«
– To je, eto, prijatelju moj, čista istina. Sad mi kaži jesam li poslije tih riječi i poslijeobećanja što ga dadoh da ću učiniti sve što bude htjela mogla drugačije uraditi? Ne pokazuj se prema meni nepovjerljiv, jer iz mojih usta može izići samo istina. Smijala sam se misleći da me čeka neko ugodno iznenađenje i poslušno sam pošla sa sestrom kad je došla po mene. Ovdje sam se cijeli sat dosađivala, kadli se odjednom ukaza Pierrot. Čim sam te ugledala, srce mi je reklo da si to ti, ali kad si onako ustuknuo, bijah kao gromom ošinuta jer sam jasno vidjela da nisi očekivao susresti mene, već nekog drugog. Tvoja me je mračna šutnja plašila i nisam se usuđivala da je prva prekinem, to više što sam se unatoč porivu svog srca mogla prevariti. Ispod Pierrotove maske mogao se sakrivati netko drugi, a osim tebe na ovom bi me pustom mjestu svatko drugi ispunjao grozom. Imaj na umu da me sudba već mjesecima lišava sreće da te zagrlim, a sad kad si valjda uvjeren u moju nevinost dopusti da ti čestitam što poznaješ ovaj kazino. Ti si sretan, a to i mene raduje. Marija Magdalena je uza me jedina žena dostojna tvoje ljubavi, jedina s kojom te mogu dijeliti. Dosad sam te žalila, sad te više ne žalim, a tvoja je sreća i moja. Priđi i zagrli me.
Jesam li mogao biti toliki bezobraznik, da ne kažem barbarin, pa da ne pritisnem na prsa tog anđela ljepote i dobrote koji se našao preda mnom, zahvaljujući čudesnom i rijetkom prijateljstvu?
Pošto sam je uvjerio da više ne sumnjam u njenu nevinost, rekoh još kako mi se postupak njene prijateljice čini u najmanju ruku dvosmislen, i kako ga ni uz najbolju volju ne mogu protumačiti kao dobar. Uza svu radost što je vidim, njezina mi je prijateljica, rekoh, time priredila neslanu šalu koja me je pogodila i uvrijedila.
– Ja ne mislim kao ti – odgovori Catterina. – Moja draga prijateljica mora da je nekakosaznala da si bio moj ljubavnik prije no što si je upoznao. Sigurno je vjerovala da me još uvijek voliš, pa je pomislila, jer ja dobro poznajem njenu dušu, da će nam dati najveći dokaz svoje ljubavi ako potajice, bez našeg znanja, omogući ono što dvoje ljubavnika koji se vole najviše priželjkuju. Htjela nas je usrećiti, a ja joj zbog toga ne mogu zamjeriti.
– Ti možeš tako suditi, ali moj je položaj sasvim drugačiji od tvoga. Ti nemaš drugogljubavnika i ne možeš ga imati, ali ja sam slobodan, i kako nisam mogao do tebe, pokleknuo sam pred čarima Marije Magdalene i ludo sam se u nju zaljubio. Ona to dobro zna, i s pameću i duhom kakvi su u nje mogla mi je to uraditi samo u nakani da mi pokaže koliko me prezire. Priznajem ti da me to bolno vrijeđa. Kad bi me ona voljela kao što ja nju volim, nikad joj ne bi pala na pamet mrska ljubaznost da na svoje mjesto pošalje tebe.
– Ja se ne slažem s tobom, ljubljeni moj prijatelju. Njena je duša plemenita, a srcepredobro. I kao što meni nije žao što se vas dvoje volite i što umijete uživati u svojoj ljubavi, a to mi dokazuje ovo mjesto, tako ni njoj nije žao što se nas dvoje ljubimo. Ona je naprosto presretna što nam može pokazati koliko je to raduje. Ovim ti je htjela dati na znanje da te voli samo zbog tebe, da je tvoja sreća i njena i da nije ljubomorna što joj je najbolja prijateljica ujedno i suparnica. Da te uvjerim kako ti ne smije biti krivo što je otkrila našu tajnu, ona ti, šaljući me u tvoj naručaj, pokazuje da se veseli što ti svoje srce dijeliš s objema. Ti znaš da me ona voli i da sam ja često njena ženica ili pak njen mužić, pa kako tebi nije krivo što sam ti ja suparnica i što joj često utažujem slatku žeđ koliko mi je to moguće, to i ona tebi hoće dokazati da njena ljubav nije natrunjena mržnjom, jer takva je uvijek ljubav koja se rađa u ljubomornim srcima.
– Ti anđeoskom dobrotom braniš svoju prijateljicu, ali, slatka moja ženice, ti ne vidišstvar u njenom pravom svjetlu. Tvoj je duh nepokvaren, a duša čista, no ti nemaš mog iskustva. Ljubav Marije Magdalene bijaše tek puki hir i zabava i ona dobro zna da nisam toliko glup da se dadem obmanuti njenom tobožnjom velikodušnošću. Nesretan sam, i to je njeno djelo.
– Onda bih se ja morala na nju požaliti, jer mi, šaljući me ovamo, daje na znanje da jeljubavnica mog ljubavnika i da mi ga, pošto ga se naužila, laka srca prepušta. Osim toga time mi pokazuje da prezire i ljubav koju ja za nju osjećam, kad me sama šalje u naručaj drugog.
– Oh, srce moje, sad govoriš besmislice, jer su odnosi koji postoje među vama posvedrugačije prirode. Vaša je ljubav samo igra, obmana ćutila. Užici kojima se zajedno podajete ne isključuju druge. Vi biste mogle biti ljubomorne jedna na drugu samo kad bi neka od vas osjećala istu ljubav prema jednoj drugoj ženi, pa stoga Magdaleni ne može biti žao što ti imaš ljubavnika, kao ni tebi što ga ima ona, osim ako to nije isti čovjek.
– To je upravo naš slučaj, i ja mislim da se ti u svom sudu varaš. Nama nije žao što nasobje jednako voliš. Zar ti nisam napisala da bih ti od sveg srca prepustila svoje mjesto?
– Draga prijateljice, to si mogla željeti kad još nisi znala da sam sretan s tvojomsuparnicom i ja bih rekao da je to bio više poriv prijateljstva no ljubavi. Zasad mi nije krivo što je u tebi prijateljstvo nadjačalo ljubav, ali ne mogu podnijeti da je tako i s Marijom Magdalenom. Ja je ljubim, znajući da se nikad neću moći njome oženiti, da li me razumiješ, anđelu? Drugačije je s tobom. Ja znam da ćeš mi biti žena i siguran sam u našu ljubav koja će se u zajedničkom životu nanovo roditi. A ljubav Marije Magdalene, kad jednom mine, nikad se više neće vratiti. Zar nije dakle ponižavajuće za me što joj nisam znao uliti drugo no kratkotrajan i površan osjećaj? Ti je, priznajem, moraš obožavati. Ona te je uputila u sve svoje tajne i zato joj duguješ vječno prijateljstvo i zahvalnost.
Bijaše već ponoć, a mi smo i dalje vodili slične razgovore, gubeći dragocjeno vrijeme. Brižna vratarica nam bez poziva donese biranu večeru. Ja nisam mogao ništa okusiti, jer bijah prepun ljutnje, no moja se ženica s tekom prihvatila jela.
Unatoč tuzi morao sam se nasmijati videći na stolu salatu od bjelanjaca, a Catterina, primijetivši da su izvadili žumanjke, reče da je to valjda neka šala. U svojoj nevinosti nije mogla prozreti namjeru one koja je izabrala jelovnik.
Dok je večerala, moje su se oči i nehotice zaustavljale na njoj. Morao sam priznati da se poljepšala i zaoblila i da se razvila u savršenu ljepoticu, no ipak ostadoh hladan.
Dva sata prije svanuća sjedosmo opet kod vatre. Videći da sam žalostan, Catterina je pokazivala puno obzira i tankoćutno razumijevanje za moj položaj: nijedne zajedljive riječi, nijednog pokreta koji ne bijaše sušta čednost. Iz njenih riječi, nježnih i prožetih nekom sjetom, nijednom ne izbi žalac prijekora, koje bih bio zaslužio zbog svoje hladnoće.
Na kraju našeg dugog razgovora upita me što će reći svojoj prijateljici kad se vrati u samostan.
– Draga Marija Magdalena očekuje da će me vidjeti radosnu i punu zahvalnosti zbogvelikodušna dara koji mi je, kako ona misli, poklonila ove noći. Kaži dakle što da joj rečem.
– Cijelu istinu. I pazi da joj ne prešutiš nijednu riječ od našeg razgovora koliko god sebudeš mogla prisjetiti, a osobito joj naglasi da me je za dugo vremena učinila nesretnim.
– Ne, time bih joj nanijela odviše boli, jer znam koliko te voli i kako joj je drag medaljonkoji čuva tvoju sliku. Naprotiv, uradit ću sve što budem mogla da vas izmirim, a to će mi brzo poći za rukom, jer moja prijateljica nije ni u čem pogriješila, a ti si samo ozlojeđen, i to bez pravog razloga. Poslat ću ti pismo po Lauri, osim ako mi ne obećaš da ćeš doći po nj.
– Tvoja će mi pisma biti uvijek draga, ali vidjet ćeš da Marija Magdalena neće htjeti da senas dvoje objasnimo. Vjerovat će ti u svemu osim u jednoj stvari.
– Znam, neće vjerovati da smo bili tako postojani i proveli čitavu noć nevino kao brat isestra. Ako te poznaje kao što te ja poznajem, to će joj se učiniti nemoguće.
– Onda joj, ako hoćeš, kaži da je bilo obrnuto.
– Tome se ne nadaj. Ja ne volim laži, a najmanje ovakve. To mi uistinu ne bi dolikovalo.Ja te zbog toga ne volim manje, prijatelju, premda me ove noći nisi udostojao nijednog izraza ljubavi.
– Oh, mila moja prijateljice, vjeruj mi da sam bolestan od tuge. Volim te svom dušom, aliu takvom sam stanju...
– Ti plačeš, prijatelju? Oh, preklinjem te, poštedi moje srce. Ne mogu prežaliti što sam tito rekla, ali vjeruj mi kad ti kažem da mi nije bila nakana da te mučim. Sigurna sam da će za kratko vrijeme i Marija Magdalena plakati.
Uto se oglasi zvonce i kako više nije bilo nade da će se Marija Magdalena pojaviti i opravdati, poljubih Catterinu i predadoh joj ključ od kazina, da ga u moje ime vrati svojoj prijateljici. Onda stavih krinku i iziđoh, a Catterina se vrati u samostan.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39208
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:21 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


VI
Umalo što ne pogiboh u laguni - Bolest - Pisma Catterine i Marije Magdalene - Pomirenje Sastanak u muranskom kazinu - Saznajem ime prijatelja Marije Magdalene i pozivam ga s našom zajedničkom ljubavnicom u svoj kazino - Večera utroje u mom kazinu - Prihvaćam
prijedlog Marije Magdalene - Catterina mi se iznevjerava
Vrijeme bijaše užasno. Vjetar je puhao, a hladnoća je neugodno štipala. Stigavši na žalo, stadoh pogledom tražiti neku gondolu, dozivajući gondolijere, ali unatoč redarstvenim propisima, ne bijaše ni barke ni brodara. Što dakle da učinim?
Platnena Pierrotova krabulja ne bijaše prikladna za šetnju po takvu nevremenu. Da nisam vratio ključ, bio bih se vjerojatno sklonio u kazino i sad sam snosio kaznu za svoj budalasti prkos koji me je nagnao da ga vratim. Vjetar me je, tako reći, nosio, a nisam mogao ući ni u jednu kuću da se zaklonim.
U džepu sam imao sto pedeset cekina koje sam prošle večeri dobio na igri i kesu punu dublona. S tolikim novcem morao sam se bojati muranskih lopova, opasnih razbojnika i nemilosrdnih ubojica koji uživaju i zloupotrebljavaju stanovitu nekažnjivost jer imaju nekoliko povlastica koje im je podijelila vlada da ih zadrži u radionicama ogledala i staklanama kojima otok obiluje. Iz istih razloga vlada im je podijelila pravo na venecijansko građanstvo. Mogao sam svakog časa naići na koji par tih sjecikesa koji bi me u najboljem slučaju ostavili gola golcata, jer kao za inat ne bijah ponio nož koji u mojoj dragoj domovini mora nositi svaki pošteni čovjek da brani vlastiti život. Bio sam u mučnom i opasnom položaju.
Dok sam neodlučno razmišljao što da učinim, učini mi se da kroz pukotine neke kućice prodire slaba svjetlost. Približih se i lagano pokucah na kapak. Iznutra netko povika: »Tko je?« i u isti se čas kapak otvori. »Što tražite?« upita me neki čovjek čudeći se mojoj odjeći. U nekoliko riječi opisah mu položaj u kom sam se našao i spustivši mu u ruku cekin zamolih ga da me pusti u kuću kako bih se sklonio od nevremena. Svladan više cekinom no mojim riječima, on mi otvori vrata, i ja uđoh.
Obećao sam mu još jedan cekin ako mi nađe gondolu koja će me, odvesti u Veneciju. On se žurno odjene zahvaljujući bogu i iziđe u noć obećavši da će se ubrzo vratiti s dobrim vijestima.
Ostao sam sam u siromašnoj sobi gdje je cijela obitelj ležala u jednom širokom i kukavnom krevetu, gledajući me raskolačenim očima i čudeći se mojoj neobičnoj odjeći. Poštenjačina se vrati nakon pola sata i saopći mi da gondolijeri čekaju na obali i da žele biti plaćeni unaprijed. Nisam imao kud i podložih se njihovu zahtjevu. Zahvalivši čestitom čovjeku, dadoh mu cekin i izađoh.
Ugledavši dva snažna gondolijera, ukrcah se bez straha i mi se otisnusmo od obale. Ali čim prođosmo otok, vjetar nas zahvati takvom snagom da se pobojah najgoreg ako pođemo dalje. Premda sam bio dobar plivač, nisam bio dovoljno snažan da se spasim plivanjem, ni da odolim silini struje. Stoga zapovjedili gondolijerima da pristanu uz otok, ali oni mi odgovoriše neka budem miran, jer da nemam posla s kukavicama. Poznajući ćud naših gondolijera, pokorih se i zašutjeli.
Međutim, udarci vjetra bijahu sve žešći, zapjenjeni valovi prelijevahu gondolu, i moja dva veslača, uza svu svoju neustrašivost i snagu, stadoše gubiti vlast nad brodicom. Bijasmo već na stotinu koraka od ušća kanala dei Gesuiti, kadli žestok nalet vjetra zbaci u more gondolijera s krme, no ovaj se u padu uhvati za gondolu i bez mnogo muke opet se pope. Pri padu izgubio je veslo, pa odmah uhvati drugo, ali za to se vrijeme gondola okrenula krmom natraške i vjetar ju je već zanio daleko od pravca. Položaj bijaše pogibeljan i kako nisam želio da večeram kod Neptuna, bacih u gondolu pregršt cekina i zapovjedili gondolijerima da bace u more felzu[10] koja je pokrivala barku. Zvuk novca, a još više strah od pogibije, nagna lađare da u tren oka izvrše moju zapovijed. Kako time oduzesmo vjetru uporište, lađarima bi lakše, te oni napregoše sve snage i za manje od pet minuta uđosmo u kanal de' Mendicanti, odakle se dadoh odvesti do mola palače Bragadin.
[10] Felza, platneni krov na gondoli koji tvori neku vrst kabine.
Legao sam odmah u krevet i dobro se pokrio, da vratim tijelu prirodnu toplinu, ali unatoč tome ne mogoh okusiti blagodati sna koji bi me okrijepio i osnažio.
Poslije nekoliko sati obiđoše me gospodin Bragadin i njegovi nerazdruživi prijatelji i zatekoše me u ognjici i bunilu. Ipak moj časni zaštitnik nije mogao zatomiti osmijeh videći na sofi odjeću Pierrota. Pošto mi čestitaše što sam se sretno izvukao iz tako teške neprilike ostaviše me sama.
Naveče sam se tako oznojio da su me morali prenijeti u drugi krevet. Sutradan se silina groznice udvostručila i ja opet padoh u bunilo. Trećeg dana groznica popusti, ali ja sam se osjećao kao uzet, s užasnim probadanjem u križima. Znajući da ću bol olakšati samo strogim mirovanjem, oboružah se strpljenjem.
U srijedu, kad već jutro bijaše poodmaklo, dođe Laura, vjerna glasnica. Rekoh joj da ne mogu ni čitati ni pisati, pa neka navrati sutradan. Ona stavi na stolić do mog kreveta ono što mi je imala predati i ode dovoljno poučena da obavijesti Catterinu o stanju u kom sam se nalazio.
Predveče osjetih se bolje, te zapovjedih jednom sluzi da mi zaključa sobu i otvorih Catterinino pismo.
Prva stvar koju sam ugledao i koja me je uvelike obradovala bijaše ključ kazina koji mi je vraćala. Ja sam se već bio pokajao što sam joj ga predao, jer sam počeo uviđati da sam imao krivo. To je bio pravi melem što osvježuje dušu.
Druga stvar, koja me je obradovala koliko i povratak dragocjena ključa, bijaše pismo Marije Magdalene. Žurno slomih pečat i stadoh pohlepno čitati ove retke:
»Pošto ste pročitali ili budete pročitali pojedinosti koje sadrži pismo moje prijateljice, zaboravit ćete, nadam se, pogrešku koju sam počinila nehotice, misleći da ću vam prirediti veliku radost. Sve sam čula i sve vidjela, i vi ne biste otišli ostavljajući ključ da nesrećom nisam zaspala sat prije vašeg odlaska. Uzmite opet svoj ključ i vratite se sutra naveče u kazino, kad je nebo bilo toliko milostivo da vas je spasilo od oluje. Vaša vam ljubav daje pravo da se žalite, ali ne i da zlostavljate jednu ženu koja vam doista nije pružila nikakav dokaz svog prezira.«
Zatim sam pročitao pismo drage Catterine, koje navodim u cijelosti jer mislim da nije nezanimljivo:
»Molim te, ljubljeni prijatelju, ne šalji natrag ovaj ključ, osim ako nisi postao najokrutniji među ljudima i ako ne uživaš u mučenju dviju žena koje te žarko ljube. Poznajući tvoje divno srce, usuđujem se nadati da ćeš doći u kazino sutra naveče i da ćeš se pomiriti s Marijom Magdalenom koja večeras ne može izaći. Uvjerit ćeš se da si imao krivo i da moja draga prijateljica ne samo da te ne prezire već na čitavu svijetu voli samo tebe jedinog. Ali sigurno će te zanimati što se dogodilo poslije tvog odlaska.
Tek što si ti izišao u onu strašnu oluju koja me je ispunila velikom strepnjom, baš u času kad sam se spremala na povratak, nemalo se iznenadih ugledavši pred sobom svoju dragu prijateljicu koja je na jednom skrivenom mjestu slušala sve što si mi govorio. Nekoliko je puta dolazila u iskušenje da se pojavi, ali je uvijek odustajala bojeći se da ne naiđe u nezgodan čas i da ne pokvari ponovno zbliženje dvoje ljubavnika koji se vole. Na nesreću savladao ju je san prije tvog odlaska i probudila se tek na zvuk zvonca, kad je već bilo prekasno da te zadrži, jer ti si izjurio kao da bježiš od najveće opasnosti. Ja sam joj odmah predala ključ, o kojem nisam ništa znala, a na to moja prijateljica duboko uzdahnu rekavši: »Sve ću ti ispripovijedati kad se nađemo u samostanu«. Otišle smo po strašnoj nepogodi dršćući za tebe i ne misleći ni časka na sebe. Čim smo se vratile u samostan, ja sam se preodjenula, a Marija Magdalena je legla. Sjela sam pokraj njena uzglavlja i evo što mi je rekla:
»Kad si mi onomadne ostavila prsten i otišla razgovarati s tetkom, ja sam ga pomno pretražila i primijetila jednu modru tačku koja mi se učinila sumnjivom. Naslućivala sam da se ondje krije tajna. Uzela sam pribadaču, udjenula je i – pero je odskočilo. Ne mogu ti opisati radost koju sam osjetila otkrivši da volimo istog čovjeka. No isti me je čas obuzela velika bol na pomisao da sam dirnula u tvoja prava. Ipak sam bila ushićena tim otkrićem i smjesta naumih da se njime okoristim na svoju radost i da te pošaljem na večeru s njime. Onda sam zatvorila oko na prstenu i vratila ga, praveći se da ništa ne znam. U tom sam trenutku bila najsretnija žena na svijetu. Poznajući tvoje srce, znajući da si ti već odavno saznala da me tvoj ljubavnik voli, jer sam ti, ništa ne sluteći, bila pokazala njegovu sliku, i videći da ti nisi na me ljubomorna, ja bih doista bila svakog prezira vrijedna kad bih osjećala drugačije no ti, to više što su tvoja prava na nj daleko osnovanija od mojih. Što se pak tiče tajne kojom si uvijek obavijala ime svog ljubavnika, lako sam pogodila da je to bilo samo po njegovoj zapovijedi, i ta tvoja suzdržanost bijaše dokazom plemenitosti tvojih osjećaja i dobrote tvog srca. Koliko ja mogu prosuditi, tvoj se ljubavnik bojao da nas obje ne izgubi ako otkrijemo da nijedna od nas ne posjeduje cijelo njegovo srce. Ne možeš zamisliti kako me je boljela pomisao da se ti, pošto si vidjela kod mene njegov portret, ipak nisi prema meni promijenila, premda si mogla slutiti da više nisi jedini predmet njegove ljubavi. U meni tad nije bilo druge želje već da vam oboma pokažem kako Marija Magdalena nije nedostojna vaše nježnosti, vašeg prijateljstva i poštovanja, i zamišljajući da ćemo sve troje biti sto puta sretniji no dosad osjećala sam neizrecivo zadovoljstvo, jer tajiti nešto od bića koje ti je drago nepodnošljiva je muka. Stoga sam nakanila da ti prepustim svoje mjesto i taj mi se naum činio pravim remek-djelom. Dopustila si mi da te preodjenem u redovnicu i s krotkošću koja je ravna samo tvom bezgraničnom povjerenju u mene pošla si u kazino, ne znajući kamo ideš. Čim si se iskrcala, gondola se vratila po mene i ja sam se sakrila na jedno mjesto koje je poznato mom prijatelju, odakle sam mogla pratiti sve vaše pokrete i čuti svaku vašu riječ. Ja sam predstavu zamislila pa je bilo pravo da joj i prisustvujem, to više što sam vjerovala da ću vidjeti i čuti samo preugodne stvari. Došla sam u kazino četvrt sata poslije tebe. Riječima ti ne mogu izraziti ushićeno iznenađenje što me je proželo na pojavu dragog Pierrota koji nas je toliko zabavio na plesu i kog nismo ni srcem umjele prepoznati. Ali mog ushita brzo nestade. Čim sam vidjela kako je ustuknuo prevaren u svom očekivanju, iznenadih se i u meni stade rasti nemir i tjeskoba. Naš je ljubavnik naopako shvatio stvar i otišao očajan; on me još voli, ali ne misli na drugo već da me zaboravi, a u tom će i odveć uspjeti. To što mi je vratio ključ već mi kaže da više neće dolaziti u kazino. O, kobne li noći! Kako se to sve na zlo okrenulo, a ja sam samo htjela da usrećim tri bića! Umrijet ću zbog tog, prijateljice, ako ti ne pođe za rukom da ga urazumiš, jer znam da mi bez njega nema života. Ti sigurno imaš mogućnosti da mu pišeš, poznaješ ga, znaš njegovo ime, zaklinjem te, pošalji mu ovaj ključ zajedno s pismom u kojem ga pokušaj nagovoriti da sutra ili prekosutra dođe u kazino i da samo još jednom porazgovara sa mnom, i ja se usrdno nadam da ću ga uvjeriti u svoju ljubav i nevinost. Danas se odmaraj, ali sutra mu napiši cijelu istinu, imaj smilovanja sa svojom jadnom prijateljicom i oprosti joj što voli tvog dragog. I ja ću mu napisati nekoliko riječi, koje ćeš priložiti svom pismu. Ja sam uzrok što te on više ne ljubi. Morala bi me mrziti, a ti me, predobra, još uvijek voliš. Vidjela sam njegove suze, vidjela sam koliko njegova duša može voljeti i tek sam ga sad pravo upoznala. Nisam znala da ima ljudi koji mogu tako ljubiti. Oh, provela sam užasnu noć. Nemoj misliti, nježna moja prijateljice, da se ljutim što si mu priznala da se nas dvije volimo kao dvoje ljubavnika. To mi nije krivo, a on nam neće zamjeriti, jer mu je duh širok koliko mu je i srce dobro«.
»Suze su je gušile, a ja sam je pokušala utješiti i od sveg srca sam joj obećala da ću ti napisati pismo. Ona čitavog dana nije sklopila oka, ali ja sam nekoliko sati spavala najtvrđim snom. Kad smo ustale, čitav je samostan brujao od tjeskobnih vijesti koje su nas zanimale više nego što je itko naslućivao. Govorilo se da je sat prije svanuća jedna ribarska barka propala u laguni, a da su se dvije godnole prevrnule i da su se svi koji su se u njima nalazili utopili. Možeš li zamisliti naše strepnje? Nismo se usuđivale raspitivati, ali kako su se te nesreće zbile upravo u vrijeme kad si me ti napustio, bojale smo se najgoreg. Kad smo se uspele u sobu, Marija Magdalena se onesvijestila. Ja sam se držala hrabrije i uvjeravala je da si dobar plivač, ali sve je to nije moglo umiriti, i ona je legla u krevet u grozničavoj drhtavici. U takvu nas stanju zateče moja tetka koja, vesela kao uvijek, banu u našu sobu i smijući se ispripovjedi kako onaj Pierrot što nas je tako lijepo zabavio umalo što nije zaglavio u oluji. 'Ah, jadni Pierrot!' rekoh ja, 'baš mi je drago što se spasio. Ali ispričajte nam sve, tetko, tko je on? Da li se to doznalo?' – O da, odvrati ona, sve se doznalo, jer su ga upravo naši gondolijeri odvezli kući. Pramčani gondolijer jutros nam je ispripovjodio kako Pierrot, nakon noći provedene na plesu Briati, nije na prevozilištu mogao naći nijedne gondole za povratak u Veneciju i kako su naši gondolijeri za jedan cekin pristali da ga prevezu. Gondolijer s krme bijaše pao u more, ali onda je hrabri Pierrot, prosuvši pregršt cekina po gondoli, dao baciti u more felzu i pošto je time oslabio otpor vjetra oni sretno uploviše u kanal de' Mendicanti i stigoše u Veneciju. Lađari su veselo podijelili petnaest zlatnika koje su jutros pokupili u gondoli, a sretnim slučajem pronašli su i bačenu felzu. Pierrot će se sjećati Murana i plesa
Briati. Lađari kažu da je to sin gospodina Bragadina, odvjetnikova brata: oni su ga naime dovezli do palače Bragadin polumrtva od straha i studeni, jer je bio odjeven samo u platno, a nije imao sa sobom ogrtača'.
»Kad je tetka izišla, mi smo se nekoliko trenutaka nijemo gledale, osjećajući kako nam se vraća život. Smiješeći se, Marija Magdalena me zapita je li istina da si ti sin gospodina Bragadina. 'To neki možda i vjeruju', odgovorih joj, 'ali prema imenu koje nosi teško da je naš ljubljeni nezakoniti sin tog gospodina, a još manje zakoniti, jer gospodin Bragadin nije bio nikada oženjen'. – 'Bilo bi mi krivo', primijeti ona, 'da je njegov sin'.
»Nisam joj mogla i dalje tajiti tko si, pa sam joj otkrila tvoje pravo ime i ispripovjedila joj kako me je gospodin Bragadin u tvoje ime prosio od moga oca, i kako je moj boravak u samostanu posljedica tog koraka. I tako, ljubljeni moj, tvoja ženica više nema tajni za Mariju Magdalenu. Nadam se da me nećeš prekoriti zbog brbljavosti, jer je bolje da naša draga prijateljica zna cijelu istinu no polovičnu i pomiješanu s lažima. Ono što nam je bilo najsmješnije, kao što valjda i sam pogađaš, sigurno je uvjerenje da si ti proveo noć na plesu Briati. Kad ljudi ne znaju sve, tad ponešto izmisle, pa tako često pričin zauzme mjesto istine, što katkad nije naodmet. Istina je, međutim, da je ta vijest bila melem bolnoj duši naše prijateljice, koja se sad opet dobro osjeća. Provela je mirnu noć, a nada da će te vidjeti u kazinu povratila joj je svu njenu ljepotu. Nekoliko je puta pročitala ovo pismo i obasula me cjelovima. Jedva čekam da joj predam odgovor koji ćeš joj napisati. Laura će čekati. Možda ću te opet vidjeti u kazinu, i tad ćeš sigurno biti bolje volje. Zbogom!«
Nije joj trebalo toliko riječi da me dozove pameti. Kad sam dočitao pismo, bijah smjeran štovalac Catterine i vatren obožavalac Marije Magdalene. Ali avaj, bio sam sav ukočen, premda me groznica više nije mučila. Znajući da će Laura doći sutradan rano ujutro, ipak sam svakoj napisao pismo, kratko, doduše, ali dovoljno da ih uvjeri kako je razum opet zavladao mojim jadnim mozgom. Catterini sam napisao da je dobro učinila što je svojoj prijateljici rekla tko sam, to prije što više nisam imao nikakva razloga tajiti svoje ime otkako sam prestao dolaziti na njihovu misu. Što se ostalog tiče, neka bude uvjerena da sam uvidio svoju krivicu i da ću je najponiznije priznati samoj Mariji Magdaleni čim budem u stanju otići u kazino.
A evo pisma koje sam napisao svojoj obožavanoj koludrici:
»Ostavio sam Catterini ključ tvog kazina da ti ga vrati, dražesna prijateljice, zato što sam se smatrao izigranim i prevarenim od bića koje obožavam. U toj zabludi mišljah da sam nedostojan da ti izađem na oči i unatoč svoj ljubavi pri toj bih pomisli zadrhtao od groze. Tako je strašno djelovao na me taj čin koji bih inače smatrao divnim samo da mi samoljublje nije zaslijepilo oči, ili bolje reći pomutilo razum. Ali za to bih morao imati duh ravan tvome, a dokazao sam da nije tako. Ja u svemu zaostajem za tobom, osim u strasti, a u to ću te uvjeriti na prvom sastanku kad te na koljenima budem zamolio da mi velikodušno oprostiš. Vjeruj, obožavana ženo, da živo želim ozdravljenje samo zato da ti udvostručenom ljubavlju pokažem kako se stidim zbog svog nepravednog sumnjičenja. I samo zbog ove boli u križima nisam već jučer odgovorio na tvoje kratko pismo i izrazio ti svoje kajanje i ljubav koju je tvoja neuzvraćena plemenitost još silnije rasplamsala. Znaj da sam usred laguna, u času kad sam smrti gledao u oči, žalio samo za tobom i da nisam osjećao ništa osim kajanja što sam te uvrijedio. Ali u toj nesreći koja mi je prijetila vidio sam, divna ženo, samo pravednu kaznu za svoju zabludu. Da ti nisam onako nemilosrdno vratio ključ, sigurno bih se sklonio u kazino i tako bih izbjegao kazni za svoju krivicu i bolima koje sad trpim kao pokoru za uvredu što ti je nanesoh. Hvala ti tisuću puta što si me vratila samom sebi i budi sigurna da ću ubuduće biti razumniji: ništa ime više neće nagnati da posumnjam u tvoju nježnost. Ali, ljubljena prijateljice, što kažeš o Catterini? Zar to nije anđeo u ljudskome liku, koji se može samo s tobom usporediti? Ti nas oboje voliš, tebi smo oboje jednako dragi. Od nas troje jedini sam ja slab i nesavršen, i pred vama crvenim od stida nad samim sobom. Ipak znam da bih bez oklijevanja dao život za nju, baš kao i za tebe. Radoznao sam na nešto što se ne usuđujem povjeriti papiru, ali ti ćeš toj radoznalosti udovoljiti kad se prvi put budemo vidjeli. Bit će dobro ako već za osam dana budem u stanju doći u kazino, koji će se tada pretvoriti u hram pokore. Obavijestit ću te dva dana unaprijed. A dotle, misli malo na me i vjeruj u moju ljubav. Zbogom!«
Sutradan me Laura zateče gdje već sjedim u krevetu, što je obećavalo skoro ozdravljenje.
Zamolih je neka kaže Catterini da se osjećam mnogo bolje, i pošto joj dadoh pismo što sam ga prošlog dana napisao, ona ode uručivši mi pismo moje ženice u kojem nađoh i jedno od Marije Magdalene. Oba su mi govorila samo o njihovoj nježnosti, strahovanju za moje zdravlje i žarkim željama da se što prije oporavim.
Nakon šest dana osjetih se bolje i otiđoh do kazina u Murano gdje mi vratarica preda jedno pismo od Marije Magdalene. Pisala mi je kako umire od nestrpljenja da sazna jesam li se vratio u njen kazino, kojim mogu uvijek po volji raspolagati.
»Javi mi«, zaklinjala me je, »kad misliš da ćemo se moći vidjeti u Muranu, u Veneciji ili gdje budeš htio. I budi siguran da ćemo svagdje biti bez svjedoka.«
Odmah sam joj odgovorio da ćemo se vidjeti za dva dana na mjestu odakle joj pišem, jer ljubavno odrješenje od grijeha mogu primiti samo ondje gdje sam je uvrijedio.
Gorio sam od želje da je vidim, jer sam se stidio što sam bio nepravedan prema njoj i jedva sam čekao da okajem svoj grijeh. Razmišljajući u miru, dođoh do zaključka da ono što je učinila doista nije bio znak prezira, već naprotiv znak istančane ljubavi kojoj sam ja bio jedini predmet. Zar je – kad je otkrila da sam ljubavnik njezine mlade prijateljice – mogla vjerovati da samo nju volim? Kao što nju ljubav prema meni nije sprečavala da bude popustljiva prema poslaniku, tako je mislila da ću i ja moći biti prema Catterini. Pri tom je zaboravljala na različito ustrojstvo dvaju spolova i na prednosti koje je priroda udijelila ženama.
Danas, kad su godine pobijelile moju kosu, ohladile žar ćutila i smirile maštu, sudim o tom drugačije i dobro uviđam da se moja lijepa redovnica teško ogriješila protiv stida i čednosti, a to su najljepše vrline ljepše polovice ljudskog roda, ali ako je ta jedinstvena ili u najmanju ruku rijetka žena i imala taj porok koji sam ja onda nazivao vrlinom, barem je bila lišena strašnog otrova koji se zove ljubomora, a to je kobna strast što proždire nesretno biće koje joj se podloži i podgriza ljubav u biću na kojem se iskaljuje.
Četvrtog dana mjeseca veljače 1754. nađoh se napokon sa svojim anđelom. Kako smo iz prevelike ljubavi oboje jednako skrivili, bacismo se u isti čas na koljena jedno pred drugim. Oboje bijasmo uvrijedili ljubav, ona ponašajući se kao dijete, a ja kao jansenist.
Umjesto riječima, koje nismo umjeli naći, molili smo jedno drugo za oproštenje strasnom bujicom cjelova što ih uzajamno davasmo i uzvraćasmo raspirujući plam u zaljubljenim dušama koje bijahu ushićene što im u tom času ne treba drugog jezika da izraze svoju čežnju i radost.
Kad nježna opijenost dosegnu vrhunac u nestrpljenju da se što prije uzajamno uvjerimo u iskrenost pomirenja i damo oduška vatri koja nas je prožimala, mi ustadosmo i ne odrješujući zagrljaja bacismo se na sofu gdje ostadosmo spojeni sve dok nam se ne ote duboki uzdah koji, da smo mogli, ne bismo nikad ispustili, makar znali da ćemo umrijeti. Takva eto bijaše slika našeg pomirenja koju naslika, otjelovi i dovrši najveći slikar: mudra priroda, koja, nadahnuta ljubavlju, nije valjda nikad stvorila ljepše i zanimljivije slike.
U smirenju koje donosi duši zadovoljenje i sigurnost oboje se stadosmo smijati primijetivši da sam još uvijek u ogrtaču i krabulji.
– Jesi li sigurna – rekoh, svlačeći se – da naše pomirenje nije imalo svjedoka?
Ona tad uze svijećnjak i odvede me u sobu gdje se nalazio jedan velik ormar za koji sam već odavno naslućivao da krije tajnu. Ona ga otvori, pomakne jednu dasku na unutrašnjoj stijeni i tad se ukazaše vrata kroz koja uđosmo u jedan kabinet gdje ugledah sve što je potrebno da čovjek ondje udobno provede i više sati. Bijaše tu jedna sofa koja se po volji mogla pretvoriti u postelju, zatim stol, naslonjač, sekreter, nekoliko svijećnjaka s utaknutim svijećama, ukratko sve što je trebalo sladostrasnom radoznalcu kojem je najmilija naslada da nepoznat, tajom, promatra uživanje drugih. Pokraj sofe primijetih pomičnu dasku; Marija Magdalena je povuče i ja ugledah dvadesetak rupa izbušenih u stanovitom razmaku kroz koje se lijepo mogla vidjeti čitava soba gdje su se na užitak nepoznatu gledaocu odigravali prizori koje je upriličila priroda i u kojima doista nije mogao biti nezadovoljan glumcima.
– A sad ću ti odgovoriti – reče Marija Magdalena – i na ono što si mi natuknuo u pismu i
što se s pravom nisi usudio povjeriti papiru.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39208
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:21 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


VI
Umalo što ne pogiboh u laguni - Bolest - Pisma Catterine i Marije Magdalene - Pomirenje Sastanak u muranskom kazinu - Saznajem ime prijatelja Marije Magdalene i pozivam ga s našom zajedničkom ljubavnicom u svoj kazino - Večera utroje u mom kazinu - Prihvaćam
prijedlog Marije Magdalene - Catterina mi se iznevjerava
Vrijeme bijaše užasno. Vjetar je puhao, a hladnoća je neugodno štipala. Stigavši na žalo, stadoh pogledom tražiti neku gondolu, dozivajući gondolijere, ali unatoč redarstvenim propisima, ne bijaše ni barke ni brodara. Što dakle da učinim?
Platnena Pierrotova krabulja ne bijaše prikladna za šetnju po takvu nevremenu. Da nisam vratio ključ, bio bih se vjerojatno sklonio u kazino i sad sam snosio kaznu za svoj budalasti prkos koji me je nagnao da ga vratim. Vjetar me je, tako reći, nosio, a nisam mogao ući ni u jednu kuću da se zaklonim.
U džepu sam imao sto pedeset cekina koje sam prošle večeri dobio na igri i kesu punu dublona. S tolikim novcem morao sam se bojati muranskih lopova, opasnih razbojnika i nemilosrdnih ubojica koji uživaju i zloupotrebljavaju stanovitu nekažnjivost jer imaju nekoliko povlastica koje im je podijelila vlada da ih zadrži u radionicama ogledala i staklanama kojima otok obiluje. Iz istih razloga vlada im je podijelila pravo na venecijansko građanstvo. Mogao sam svakog časa naići na koji par tih sjecikesa koji bi me u najboljem slučaju ostavili gola golcata, jer kao za inat ne bijah ponio nož koji u mojoj dragoj domovini mora nositi svaki pošteni čovjek da brani vlastiti život. Bio sam u mučnom i opasnom položaju.
Dok sam neodlučno razmišljao što da učinim, učini mi se da kroz pukotine neke kućice prodire slaba svjetlost. Približih se i lagano pokucah na kapak. Iznutra netko povika: »Tko je?« i u isti se čas kapak otvori. »Što tražite?« upita me neki čovjek čudeći se mojoj odjeći. U nekoliko riječi opisah mu položaj u kom sam se našao i spustivši mu u ruku cekin zamolih ga da me pusti u kuću kako bih se sklonio od nevremena. Svladan više cekinom no mojim riječima, on mi otvori vrata, i ja uđoh.
Obećao sam mu još jedan cekin ako mi nađe gondolu koja će me, odvesti u Veneciju. On se žurno odjene zahvaljujući bogu i iziđe u noć obećavši da će se ubrzo vratiti s dobrim vijestima.
Ostao sam sam u siromašnoj sobi gdje je cijela obitelj ležala u jednom širokom i kukavnom krevetu, gledajući me raskolačenim očima i čudeći se mojoj neobičnoj odjeći. Poštenjačina se vrati nakon pola sata i saopći mi da gondolijeri čekaju na obali i da žele biti plaćeni unaprijed. Nisam imao kud i podložih se njihovu zahtjevu. Zahvalivši čestitom čovjeku, dadoh mu cekin i izađoh.
Ugledavši dva snažna gondolijera, ukrcah se bez straha i mi se otisnusmo od obale. Ali čim prođosmo otok, vjetar nas zahvati takvom snagom da se pobojah najgoreg ako pođemo dalje. Premda sam bio dobar plivač, nisam bio dovoljno snažan da se spasim plivanjem, ni da odolim silini struje. Stoga zapovjedili gondolijerima da pristanu uz otok, ali oni mi odgovoriše neka budem miran, jer da nemam posla s kukavicama. Poznajući ćud naših gondolijera, pokorih se i zašutjeli.
Međutim, udarci vjetra bijahu sve žešći, zapjenjeni valovi prelijevahu gondolu, i moja dva veslača, uza svu svoju neustrašivost i snagu, stadoše gubiti vlast nad brodicom. Bijasmo već na stotinu koraka od ušća kanala dei Gesuiti, kadli žestok nalet vjetra zbaci u more gondolijera s krme, no ovaj se u padu uhvati za gondolu i bez mnogo muke opet se pope. Pri padu izgubio je veslo, pa odmah uhvati drugo, ali za to se vrijeme gondola okrenula krmom natraške i vjetar ju je već zanio daleko od pravca. Položaj bijaše pogibeljan i kako nisam želio da večeram kod Neptuna, bacih u gondolu pregršt cekina i zapovjedili gondolijerima da bace u more felzu[10] koja je pokrivala barku. Zvuk novca, a još više strah od pogibije, nagna lađare da u tren oka izvrše moju zapovijed. Kako time oduzesmo vjetru uporište, lađarima bi lakše, te oni napregoše sve snage i za manje od pet minuta uđosmo u kanal de' Mendicanti, odakle se dadoh odvesti do mola palače Bragadin.
[10] Felza, platneni krov na gondoli koji tvori neku vrst kabine.
Legao sam odmah u krevet i dobro se pokrio, da vratim tijelu prirodnu toplinu, ali unatoč tome ne mogoh okusiti blagodati sna koji bi me okrijepio i osnažio.
Poslije nekoliko sati obiđoše me gospodin Bragadin i njegovi nerazdruživi prijatelji i zatekoše me u ognjici i bunilu. Ipak moj časni zaštitnik nije mogao zatomiti osmijeh videći na sofi odjeću Pierrota. Pošto mi čestitaše što sam se sretno izvukao iz tako teške neprilike ostaviše me sama.
Naveče sam se tako oznojio da su me morali prenijeti u drugi krevet. Sutradan se silina groznice udvostručila i ja opet padoh u bunilo. Trećeg dana groznica popusti, ali ja sam se osjećao kao uzet, s užasnim probadanjem u križima. Znajući da ću bol olakšati samo strogim mirovanjem, oboružah se strpljenjem.
U srijedu, kad već jutro bijaše poodmaklo, dođe Laura, vjerna glasnica. Rekoh joj da ne mogu ni čitati ni pisati, pa neka navrati sutradan. Ona stavi na stolić do mog kreveta ono što mi je imala predati i ode dovoljno poučena da obavijesti Catterinu o stanju u kom sam se nalazio.
Predveče osjetih se bolje, te zapovjedih jednom sluzi da mi zaključa sobu i otvorih Catterinino pismo.
Prva stvar koju sam ugledao i koja me je uvelike obradovala bijaše ključ kazina koji mi je vraćala. Ja sam se već bio pokajao što sam joj ga predao, jer sam počeo uviđati da sam imao krivo. To je bio pravi melem što osvježuje dušu.
Druga stvar, koja me je obradovala koliko i povratak dragocjena ključa, bijaše pismo Marije Magdalene. Žurno slomih pečat i stadoh pohlepno čitati ove retke:
»Pošto ste pročitali ili budete pročitali pojedinosti koje sadrži pismo moje prijateljice, zaboravit ćete, nadam se, pogrešku koju sam počinila nehotice, misleći da ću vam prirediti veliku radost. Sve sam čula i sve vidjela, i vi ne biste otišli ostavljajući ključ da nesrećom nisam zaspala sat prije vašeg odlaska. Uzmite opet svoj ključ i vratite se sutra naveče u kazino, kad je nebo bilo toliko milostivo da vas je spasilo od oluje. Vaša vam ljubav daje pravo da se žalite, ali ne i da zlostavljate jednu ženu koja vam doista nije pružila nikakav dokaz svog prezira.«
Zatim sam pročitao pismo drage Catterine, koje navodim u cijelosti jer mislim da nije nezanimljivo:
»Molim te, ljubljeni prijatelju, ne šalji natrag ovaj ključ, osim ako nisi postao najokrutniji među ljudima i ako ne uživaš u mučenju dviju žena koje te žarko ljube. Poznajući tvoje divno srce, usuđujem se nadati da ćeš doći u kazino sutra naveče i da ćeš se pomiriti s Marijom Magdalenom koja večeras ne može izaći. Uvjerit ćeš se da si imao krivo i da moja draga prijateljica ne samo da te ne prezire već na čitavu svijetu voli samo tebe jedinog. Ali sigurno će te zanimati što se dogodilo poslije tvog odlaska.
Tek što si ti izišao u onu strašnu oluju koja me je ispunila velikom strepnjom, baš u času kad sam se spremala na povratak, nemalo se iznenadih ugledavši pred sobom svoju dragu prijateljicu koja je na jednom skrivenom mjestu slušala sve što si mi govorio. Nekoliko je puta dolazila u iskušenje da se pojavi, ali je uvijek odustajala bojeći se da ne naiđe u nezgodan čas i da ne pokvari ponovno zbliženje dvoje ljubavnika koji se vole. Na nesreću savladao ju je san prije tvog odlaska i probudila se tek na zvuk zvonca, kad je već bilo prekasno da te zadrži, jer ti si izjurio kao da bježiš od najveće opasnosti. Ja sam joj odmah predala ključ, o kojem nisam ništa znala, a na to moja prijateljica duboko uzdahnu rekavši: »Sve ću ti ispripovijedati kad se nađemo u samostanu«. Otišle smo po strašnoj nepogodi dršćući za tebe i ne misleći ni časka na sebe. Čim smo se vratile u samostan, ja sam se preodjenula, a Marija Magdalena je legla. Sjela sam pokraj njena uzglavlja i evo što mi je rekla:
»Kad si mi onomadne ostavila prsten i otišla razgovarati s tetkom, ja sam ga pomno pretražila i primijetila jednu modru tačku koja mi se učinila sumnjivom. Naslućivala sam da se ondje krije tajna. Uzela sam pribadaču, udjenula je i – pero je odskočilo. Ne mogu ti opisati radost koju sam osjetila otkrivši da volimo istog čovjeka. No isti me je čas obuzela velika bol na pomisao da sam dirnula u tvoja prava. Ipak sam bila ushićena tim otkrićem i smjesta naumih da se njime okoristim na svoju radost i da te pošaljem na večeru s njime. Onda sam zatvorila oko na prstenu i vratila ga, praveći se da ništa ne znam. U tom sam trenutku bila najsretnija žena na svijetu. Poznajući tvoje srce, znajući da si ti već odavno saznala da me tvoj ljubavnik voli, jer sam ti, ništa ne sluteći, bila pokazala njegovu sliku, i videći da ti nisi na me ljubomorna, ja bih doista bila svakog prezira vrijedna kad bih osjećala drugačije no ti, to više što su tvoja prava na nj daleko osnovanija od mojih. Što se pak tiče tajne kojom si uvijek obavijala ime svog ljubavnika, lako sam pogodila da je to bilo samo po njegovoj zapovijedi, i ta tvoja suzdržanost bijaše dokazom plemenitosti tvojih osjećaja i dobrote tvog srca. Koliko ja mogu prosuditi, tvoj se ljubavnik bojao da nas obje ne izgubi ako otkrijemo da nijedna od nas ne posjeduje cijelo njegovo srce. Ne možeš zamisliti kako me je boljela pomisao da se ti, pošto si vidjela kod mene njegov portret, ipak nisi prema meni promijenila, premda si mogla slutiti da više nisi jedini predmet njegove ljubavi. U meni tad nije bilo druge želje već da vam oboma pokažem kako Marija Magdalena nije nedostojna vaše nježnosti, vašeg prijateljstva i poštovanja, i zamišljajući da ćemo sve troje biti sto puta sretniji no dosad osjećala sam neizrecivo zadovoljstvo, jer tajiti nešto od bića koje ti je drago nepodnošljiva je muka. Stoga sam nakanila da ti prepustim svoje mjesto i taj mi se naum činio pravim remek-djelom. Dopustila si mi da te preodjenem u redovnicu i s krotkošću koja je ravna samo tvom bezgraničnom povjerenju u mene pošla si u kazino, ne znajući kamo ideš. Čim si se iskrcala, gondola se vratila po mene i ja sam se sakrila na jedno mjesto koje je poznato mom prijatelju, odakle sam mogla pratiti sve vaše pokrete i čuti svaku vašu riječ. Ja sam predstavu zamislila pa je bilo pravo da joj i prisustvujem, to više što sam vjerovala da ću vidjeti i čuti samo preugodne stvari. Došla sam u kazino četvrt sata poslije tebe. Riječima ti ne mogu izraziti ushićeno iznenađenje što me je proželo na pojavu dragog Pierrota koji nas je toliko zabavio na plesu i kog nismo ni srcem umjele prepoznati. Ali mog ushita brzo nestade. Čim sam vidjela kako je ustuknuo prevaren u svom očekivanju, iznenadih se i u meni stade rasti nemir i tjeskoba. Naš je ljubavnik naopako shvatio stvar i otišao očajan; on me još voli, ali ne misli na drugo već da me zaboravi, a u tom će i odveć uspjeti. To što mi je vratio ključ već mi kaže da više neće dolaziti u kazino. O, kobne li noći! Kako se to sve na zlo okrenulo, a ja sam samo htjela da usrećim tri bića! Umrijet ću zbog tog, prijateljice, ako ti ne pođe za rukom da ga urazumiš, jer znam da mi bez njega nema života. Ti sigurno imaš mogućnosti da mu pišeš, poznaješ ga, znaš njegovo ime, zaklinjem te, pošalji mu ovaj ključ zajedno s pismom u kojem ga pokušaj nagovoriti da sutra ili prekosutra dođe u kazino i da samo još jednom porazgovara sa mnom, i ja se usrdno nadam da ću ga uvjeriti u svoju ljubav i nevinost. Danas se odmaraj, ali sutra mu napiši cijelu istinu, imaj smilovanja sa svojom jadnom prijateljicom i oprosti joj što voli tvog dragog. I ja ću mu napisati nekoliko riječi, koje ćeš priložiti svom pismu. Ja sam uzrok što te on više ne ljubi. Morala bi me mrziti, a ti me, predobra, još uvijek voliš. Vidjela sam njegove suze, vidjela sam koliko njegova duša može voljeti i tek sam ga sad pravo upoznala. Nisam znala da ima ljudi koji mogu tako ljubiti. Oh, provela sam užasnu noć. Nemoj misliti, nježna moja prijateljice, da se ljutim što si mu priznala da se nas dvije volimo kao dvoje ljubavnika. To mi nije krivo, a on nam neće zamjeriti, jer mu je duh širok koliko mu je i srce dobro«.
»Suze su je gušile, a ja sam je pokušala utješiti i od sveg srca sam joj obećala da ću ti napisati pismo. Ona čitavog dana nije sklopila oka, ali ja sam nekoliko sati spavala najtvrđim snom. Kad smo ustale, čitav je samostan brujao od tjeskobnih vijesti koje su nas zanimale više nego što je itko naslućivao. Govorilo se da je sat prije svanuća jedna ribarska barka propala u laguni, a da su se dvije godnole prevrnule i da su se svi koji su se u njima nalazili utopili. Možeš li zamisliti naše strepnje? Nismo se usuđivale raspitivati, ali kako su se te nesreće zbile upravo u vrijeme kad si me ti napustio, bojale smo se najgoreg. Kad smo se uspele u sobu, Marija Magdalena se onesvijestila. Ja sam se držala hrabrije i uvjeravala je da si dobar plivač, ali sve je to nije moglo umiriti, i ona je legla u krevet u grozničavoj drhtavici. U takvu nas stanju zateče moja tetka koja, vesela kao uvijek, banu u našu sobu i smijući se ispripovjedi kako onaj Pierrot što nas je tako lijepo zabavio umalo što nije zaglavio u oluji. 'Ah, jadni Pierrot!' rekoh ja, 'baš mi je drago što se spasio. Ali ispričajte nam sve, tetko, tko je on? Da li se to doznalo?' – O da, odvrati ona, sve se doznalo, jer su ga upravo naši gondolijeri odvezli kući. Pramčani gondolijer jutros nam je ispripovjodio kako Pierrot, nakon noći provedene na plesu Briati, nije na prevozilištu mogao naći nijedne gondole za povratak u Veneciju i kako su naši gondolijeri za jedan cekin pristali da ga prevezu. Gondolijer s krme bijaše pao u more, ali onda je hrabri Pierrot, prosuvši pregršt cekina po gondoli, dao baciti u more felzu i pošto je time oslabio otpor vjetra oni sretno uploviše u kanal de' Mendicanti i stigoše u Veneciju. Lađari su veselo podijelili petnaest zlatnika koje su jutros pokupili u gondoli, a sretnim slučajem pronašli su i bačenu felzu. Pierrot će se sjećati Murana i plesa
Briati. Lađari kažu da je to sin gospodina Bragadina, odvjetnikova brata: oni su ga naime dovezli do palače Bragadin polumrtva od straha i studeni, jer je bio odjeven samo u platno, a nije imao sa sobom ogrtača'.
»Kad je tetka izišla, mi smo se nekoliko trenutaka nijemo gledale, osjećajući kako nam se vraća život. Smiješeći se, Marija Magdalena me zapita je li istina da si ti sin gospodina Bragadina. 'To neki možda i vjeruju', odgovorih joj, 'ali prema imenu koje nosi teško da je naš ljubljeni nezakoniti sin tog gospodina, a još manje zakoniti, jer gospodin Bragadin nije bio nikada oženjen'. – 'Bilo bi mi krivo', primijeti ona, 'da je njegov sin'.
»Nisam joj mogla i dalje tajiti tko si, pa sam joj otkrila tvoje pravo ime i ispripovjedila joj kako me je gospodin Bragadin u tvoje ime prosio od moga oca, i kako je moj boravak u samostanu posljedica tog koraka. I tako, ljubljeni moj, tvoja ženica više nema tajni za Mariju Magdalenu. Nadam se da me nećeš prekoriti zbog brbljavosti, jer je bolje da naša draga prijateljica zna cijelu istinu no polovičnu i pomiješanu s lažima. Ono što nam je bilo najsmješnije, kao što valjda i sam pogađaš, sigurno je uvjerenje da si ti proveo noć na plesu Briati. Kad ljudi ne znaju sve, tad ponešto izmisle, pa tako često pričin zauzme mjesto istine, što katkad nije naodmet. Istina je, međutim, da je ta vijest bila melem bolnoj duši naše prijateljice, koja se sad opet dobro osjeća. Provela je mirnu noć, a nada da će te vidjeti u kazinu povratila joj je svu njenu ljepotu. Nekoliko je puta pročitala ovo pismo i obasula me cjelovima. Jedva čekam da joj predam odgovor koji ćeš joj napisati. Laura će čekati. Možda ću te opet vidjeti u kazinu, i tad ćeš sigurno biti bolje volje. Zbogom!«
Nije joj trebalo toliko riječi da me dozove pameti. Kad sam dočitao pismo, bijah smjeran štovalac Catterine i vatren obožavalac Marije Magdalene. Ali avaj, bio sam sav ukočen, premda me groznica više nije mučila. Znajući da će Laura doći sutradan rano ujutro, ipak sam svakoj napisao pismo, kratko, doduše, ali dovoljno da ih uvjeri kako je razum opet zavladao mojim jadnim mozgom. Catterini sam napisao da je dobro učinila što je svojoj prijateljici rekla tko sam, to prije što više nisam imao nikakva razloga tajiti svoje ime otkako sam prestao dolaziti na njihovu misu. Što se ostalog tiče, neka bude uvjerena da sam uvidio svoju krivicu i da ću je najponiznije priznati samoj Mariji Magdaleni čim budem u stanju otići u kazino.
A evo pisma koje sam napisao svojoj obožavanoj koludrici:
»Ostavio sam Catterini ključ tvog kazina da ti ga vrati, dražesna prijateljice, zato što sam se smatrao izigranim i prevarenim od bića koje obožavam. U toj zabludi mišljah da sam nedostojan da ti izađem na oči i unatoč svoj ljubavi pri toj bih pomisli zadrhtao od groze. Tako je strašno djelovao na me taj čin koji bih inače smatrao divnim samo da mi samoljublje nije zaslijepilo oči, ili bolje reći pomutilo razum. Ali za to bih morao imati duh ravan tvome, a dokazao sam da nije tako. Ja u svemu zaostajem za tobom, osim u strasti, a u to ću te uvjeriti na prvom sastanku kad te na koljenima budem zamolio da mi velikodušno oprostiš. Vjeruj, obožavana ženo, da živo želim ozdravljenje samo zato da ti udvostručenom ljubavlju pokažem kako se stidim zbog svog nepravednog sumnjičenja. I samo zbog ove boli u križima nisam već jučer odgovorio na tvoje kratko pismo i izrazio ti svoje kajanje i ljubav koju je tvoja neuzvraćena plemenitost još silnije rasplamsala. Znaj da sam usred laguna, u času kad sam smrti gledao u oči, žalio samo za tobom i da nisam osjećao ništa osim kajanja što sam te uvrijedio. Ali u toj nesreći koja mi je prijetila vidio sam, divna ženo, samo pravednu kaznu za svoju zabludu. Da ti nisam onako nemilosrdno vratio ključ, sigurno bih se sklonio u kazino i tako bih izbjegao kazni za svoju krivicu i bolima koje sad trpim kao pokoru za uvredu što ti je nanesoh. Hvala ti tisuću puta što si me vratila samom sebi i budi sigurna da ću ubuduće biti razumniji: ništa ime više neće nagnati da posumnjam u tvoju nježnost. Ali, ljubljena prijateljice, što kažeš o Catterini? Zar to nije anđeo u ljudskome liku, koji se može samo s tobom usporediti? Ti nas oboje voliš, tebi smo oboje jednako dragi. Od nas troje jedini sam ja slab i nesavršen, i pred vama crvenim od stida nad samim sobom. Ipak znam da bih bez oklijevanja dao život za nju, baš kao i za tebe. Radoznao sam na nešto što se ne usuđujem povjeriti papiru, ali ti ćeš toj radoznalosti udovoljiti kad se prvi put budemo vidjeli. Bit će dobro ako već za osam dana budem u stanju doći u kazino, koji će se tada pretvoriti u hram pokore. Obavijestit ću te dva dana unaprijed. A dotle, misli malo na me i vjeruj u moju ljubav. Zbogom!«
Sutradan me Laura zateče gdje već sjedim u krevetu, što je obećavalo skoro ozdravljenje.
Zamolih je neka kaže Catterini da se osjećam mnogo bolje, i pošto joj dadoh pismo što sam ga prošlog dana napisao, ona ode uručivši mi pismo moje ženice u kojem nađoh i jedno od Marije Magdalene. Oba su mi govorila samo o njihovoj nježnosti, strahovanju za moje zdravlje i žarkim željama da se što prije oporavim.
Nakon šest dana osjetih se bolje i otiđoh do kazina u Murano gdje mi vratarica preda jedno pismo od Marije Magdalene. Pisala mi je kako umire od nestrpljenja da sazna jesam li se vratio u njen kazino, kojim mogu uvijek po volji raspolagati.
»Javi mi«, zaklinjala me je, »kad misliš da ćemo se moći vidjeti u Muranu, u Veneciji ili gdje budeš htio. I budi siguran da ćemo svagdje biti bez svjedoka.«
Odmah sam joj odgovorio da ćemo se vidjeti za dva dana na mjestu odakle joj pišem, jer ljubavno odrješenje od grijeha mogu primiti samo ondje gdje sam je uvrijedio.
Gorio sam od želje da je vidim, jer sam se stidio što sam bio nepravedan prema njoj i jedva sam čekao da okajem svoj grijeh. Razmišljajući u miru, dođoh do zaključka da ono što je učinila doista nije bio znak prezira, već naprotiv znak istančane ljubavi kojoj sam ja bio jedini predmet. Zar je – kad je otkrila da sam ljubavnik njezine mlade prijateljice – mogla vjerovati da samo nju volim? Kao što nju ljubav prema meni nije sprečavala da bude popustljiva prema poslaniku, tako je mislila da ću i ja moći biti prema Catterini. Pri tom je zaboravljala na različito ustrojstvo dvaju spolova i na prednosti koje je priroda udijelila ženama.
Danas, kad su godine pobijelile moju kosu, ohladile žar ćutila i smirile maštu, sudim o tom drugačije i dobro uviđam da se moja lijepa redovnica teško ogriješila protiv stida i čednosti, a to su najljepše vrline ljepše polovice ljudskog roda, ali ako je ta jedinstvena ili u najmanju ruku rijetka žena i imala taj porok koji sam ja onda nazivao vrlinom, barem je bila lišena strašnog otrova koji se zove ljubomora, a to je kobna strast što proždire nesretno biće koje joj se podloži i podgriza ljubav u biću na kojem se iskaljuje.
Četvrtog dana mjeseca veljače 1754. nađoh se napokon sa svojim anđelom. Kako smo iz prevelike ljubavi oboje jednako skrivili, bacismo se u isti čas na koljena jedno pred drugim. Oboje bijasmo uvrijedili ljubav, ona ponašajući se kao dijete, a ja kao jansenist.
Umjesto riječima, koje nismo umjeli naći, molili smo jedno drugo za oproštenje strasnom bujicom cjelova što ih uzajamno davasmo i uzvraćasmo raspirujući plam u zaljubljenim dušama koje bijahu ushićene što im u tom času ne treba drugog jezika da izraze svoju čežnju i radost.
Kad nježna opijenost dosegnu vrhunac u nestrpljenju da se što prije uzajamno uvjerimo u iskrenost pomirenja i damo oduška vatri koja nas je prožimala, mi ustadosmo i ne odrješujući zagrljaja bacismo se na sofu gdje ostadosmo spojeni sve dok nam se ne ote duboki uzdah koji, da smo mogli, ne bismo nikad ispustili, makar znali da ćemo umrijeti. Takva eto bijaše slika našeg pomirenja koju naslika, otjelovi i dovrši najveći slikar: mudra priroda, koja, nadahnuta ljubavlju, nije valjda nikad stvorila ljepše i zanimljivije slike.
U smirenju koje donosi duši zadovoljenje i sigurnost oboje se stadosmo smijati primijetivši da sam još uvijek u ogrtaču i krabulji.
– Jesi li sigurna – rekoh, svlačeći se – da naše pomirenje nije imalo svjedoka?
Ona tad uze svijećnjak i odvede me u sobu gdje se nalazio jedan velik ormar za koji sam već odavno naslućivao da krije tajnu. Ona ga otvori, pomakne jednu dasku na unutrašnjoj stijeni i tad se ukazaše vrata kroz koja uđosmo u jedan kabinet gdje ugledah sve što je potrebno da čovjek ondje udobno provede i više sati. Bijaše tu jedna sofa koja se po volji mogla pretvoriti u postelju, zatim stol, naslonjač, sekreter, nekoliko svijećnjaka s utaknutim svijećama, ukratko sve što je trebalo sladostrasnom radoznalcu kojem je najmilija naslada da nepoznat, tajom, promatra uživanje drugih. Pokraj sofe primijetih pomičnu dasku; Marija Magdalena je povuče i ja ugledah dvadesetak rupa izbušenih u stanovitom razmaku kroz koje se lijepo mogla vidjeti čitava soba gdje su se na užitak nepoznatu gledaocu odigravali prizori koje je upriličila priroda i u kojima doista nije mogao biti nezadovoljan glumcima.
– A sad ću ti odgovoriti – reče Marija Magdalena – i na ono što si mi natuknuo u pismu i
što se s pravom nisi usudio povjeriti papiru.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39208
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:32 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

– Ali kako možeš znati...?
– Šuti, ljubav je božanska i sveznajuća. Priznaj da si htio znati da li je naš prijatelj bioondje one kobne noći koja me je stajala toliko suza.
– Priznajem.
– Dakle, bio je, i ti se nećeš ljutiti ako ti kažem da si ga tad do kraja očarao i zadobio svenjegovo prijateljstvo. On se divio tvom karakteru, tvojoj ljubavi, tvojim osjećajima i poštenju, i složio se sa mnom da si vrijedan ove velike strasti kojom sam planula za tobom. On me je onog jutra tješio, govoreći kako ćeš mi se sigurno vratiti čim budeš doznao da sam ono uradila iz plemenitih i dobronamjernih pobuda.
– Ali vi ste morali dobar dio noći prospavati, jer je bez živog zanimanja nemogućeprovesti osam sati u šutnji i tami.
– Zanimanje je bilo neobično živo, koliko s moje toliko i s njegove strane. Uostalom, umraku smo bili samo dok ste vi sjedili na sofi, odakle ste mogli primijetiti zrake svjetlosti koje bi prodirale kroz ove rupe. Povukli smo zavjesu i sjeli za večeru ne propuštajući nijednu vašu riječ. Moj je prijatelj pažljivo pratio sve što se zbivalo. Rekao mi je da je tek sad pravo upoznao ljudsko srce i da ti valjda nikad nisi toliko propatio kao te noći, pa se iskreno sažalio na tebe. No najviše ga je iznenadila Catterina. Nije mogao vjerovati da djevojka od petnaest godina može rasuđivati kao što je ona rasuđivala u plemenitoj želji da me opravda, ne služeći se drugim oruđem do istinom i iskrenošću, kao da je u njoj duša anđela. Ako se oženiš njome, imat ćeš divnu ženu. Kad je izgubim, bit ću nesretna, no utješit ću se znajući da si ti sretan. Ne razumijem kako si se, voleći nju, mogao zaljubiti u mene, a još manje razumijem kako to da me ona ne mrzi, a zna da sam joj ukrala tvoje srce. Catterina ima uistinu nebesku dušu. Kazala mi je kako ti je priznala svoje jalove užitke sa mnom, ne bi li olakšala savjest ispovijedajući grijeh što ga je, kako ona misli, počinila protiv nježnosti koju duguje tebi.
Kad smo sjeli za stol, Marija Magdalena primijeti da sam smršavio. Sa smijehom smo se podsjećali minulih opasnosti, Pierrota i plesa Briati gdje je, kako joj rekoše, bio još jedan Pierrot. Rekla mi je kako bolje maske nisam mogao odabrati i kako nikad u Pierrotu sa samostanskog plesa ne bi mogla prepoznati svog ljubljenog, jer joj se učinio mršavijim i manjim od mene. Da nisam slučajno uzeo samostansku gondolu, raspredala je dalje, i da se nisam prerušio u Pierrota, ne bi znala tko sam jer se redovnice ne bi onako živo zanimale za moju sudbinu.
– Bila sam presretna – nadovezala je – kad sam saznala da nisi patricij kako sam sebojala, jer bi nas prije ili kasnije snašle velike neprilike zbog kojih bih bila očajna.
Iako sam pogađao čega se bojala, odvratih tobože začuđeno:
– Ne razumijem čega bi se morala bojati da sam patricij.
– Prijatelju moj predragi, razlog je tomu takav da ti ga ne mogu otkriti dok mi ne zadaščasnu riječ da ćeš mi učiniti zadovoljstvo za koje ću te sad zamoliti.
– Zar bih ti mogao odbiti ijedno veselje ako ono ovisi o meni i ako ne ugrožava mojučast, sada kad između nas nema više tajni. Govori, prijateljice, otkrij mi sve i osloni se na moju ljubav i usrdnu pripravnost u svemu što ti može pričiniti zadovoljstvo.
– Hvala ti. Evo što tražim: pozovi me na večeru u svoj kazino zajedno s mojimprijateljem, koji umire od želje da te upozna.
– I poslije večere ćeš otići s njime?
– Tako mora da bude, ti to znaš.
– Tvoj prijatelj zna dakle tko sam.
– Smatrala sam da mu to moram reći. Inače se ne bi usudio doći k tebi na večeru.
– Sad shvaćam. Tvoj je prijatelj poslanik jedne strane zemlje.
– Pogodio si.
– Ali ako mi iskaže čast i dođe na večeru, nadam se da neće i dalje čuvati svoj inkognito.
– To bi bilo čudovišno. Ja ću ti ga predstaviti s njegovim punim imenom i naslovom.
– I ti si mislila da ću se skanjivati da ti učinim to zadovoljstvo? Reci, zar bi većegzadovoljstva mogao i ja poželjeti? Odredi sama dan i budi sigurna da ću te nestrpljivo čekati. – Ja ne bih sumnjala u tvoju susretljivost da me nisi na to navikao.
– Zaslužio sam taj prijekor.
– Ne uzimaj to srcu, molim te. Sad sam mirna: onaj koji bude večerao kod tebe, to jegospodin de Bernis, francuski poslanik. On će doći maskiran, i ja ću ti ga predstaviti čim skine krinku. Imaj na umu jedno: tebi je poznato da je on moj ljubavnik, ali ništa ne znaš o tom da on sakriven prisustvuje našim ljubavnim sastancima.
– Ja znam, mila moja prijateljice, što mi nalaže dužnost i čast. Ta me večera neizrecivoraduje. Ti si se s pravom pribojavala da nisam možda patricij, jer bi se u tom slučaju u stvar umiješali državni inkvizitori, a kad pomislim što bi iz tog proisteklo, dršćem od groze: ja u tamnici, ti obeščašćena, glavarica i samostan osramoćeni, pravedni bože! Da, imala si pravo. Ali da si mi povjerila svoju bojazan, ja bih ti odmah rekao tko sam. Moja je suzdržanost i onako proizlazila samo iz bojazni da me ne prepoznaju, jer bi tad dragu Catterinu otac premjestio u drugi samostan. No možeš li mi reći dan kad ste naumili doći k meni? Gorim od nestrpljenja da to bude što prije.
– Danas je četvrti, mogli bismo dakle uglaviti da ta večera bude osmog. Doći ćemo k tebiposlije drugog baleta opere. Samo mi reci tačno gdje je tvoj kazino, kako ne bismo morali putem zapitkivati.
Dao sam joj pismene upute kako će najlakše naći vrata mog kazina bilo da dolaze vodom ili kopnom. Radujući se unaprijed tom zanimljivom sastanku koji za mene bijaše velika počast, spomenuh svog anđela da nam je vrijeme ići u postelju. No kako još bijah slab od bolesti, upozorih je da bi mi se poslije ovako dobre večere moglo desiti da prvu žrtvu ne prinesem ljubavi, već Morfeju. Ona stoga namjesti budilicu na deset sati i mi legosmo u alkoven, gdje se od deset do dvanaest, jer su noći postajale kraće, predadosmo ljubavnim slastima.
Zaspali smo zagrljeni, usnom na usni, kad nam se i protiv volje oteo posljednji uzdah naslade. Zbog tog položaja nismo prokleli budilicu koja nam je poslije šest sati objavila da nam valja svršavati trku koju smo samo na kratko prekinuli. Marija Magdalena bijaše poput izvora svjetlosti. U njenim obrazima ozarenim svjetlošću nazirao sam blistave ruže koje su najavljivale Venerin dolazak. Kad joj to rekoh, ona mi, željna milovanja, pokaza svoje divne grudi koje su se čudesno uzbibale kao da pozivaju moje usne da ih oslobode ljubavnih demona koji su ih kinjili. Pošto isisah sve što sam mogao, usne mi poletješe do njenih, koje su otvorene čekale da mi podare cjelov slatke predaje kojoj se pridruži sve moje biće.
Morfej bi nas možda opet savladao da nas zvono nije upozorilo da nam je vrijeme isteklo.
Ona se vrati u samostan, podsjetivši me još jednom na sastanak koji bijasmo urekli za osmoga. Ja sam prespavao do podneva, a onda se vratih u Veneciju gdje svom kuharu odmah izdadoh sve upute za večeru koju sam očekivao s nestrpljenjem i zadovoljstvom.
Svatko će pomisliti da sam u tako lijepim okolnostima morao biti sretan, ali ja se baš nisam tako osjećao. Volio sam igru, a kako nisam mogao držati banku, odlazio sam pontirati u ridotto i gubio jutrom i večerom. Zbog toga sam se silno jadio i bio nesretan. Ali zašto sam onda igrao? upitat će se netko. To mi nije trebalo jer sam imao dovoljno novaca da udovoljim svakoj svojoj želji. Zašto sam dakle igrao, kad sam znao koliko me pogađa svaki gubitak? Na to me je tjerala moja čudnovata škrtost. Volio sam trošiti, a srce mi se kidalo kad to nisam mogao raditi s novcem dobivenim na kartama. U četiri dana proigrao sam sve zlato što sam ga dobio igrajući s Marijom Magdalenom.
U noći osmog veljače nađoh se u svom kazinu, i u određeni sat osvanu Marija Magdalena sa svojim časnim kavalirom kog mi predstavi njegovim pravim imenom i naslovom čim je ovaj skinuo krinku. On mi kaza kako je jedva čekao da obnovi poznanstvo sa mnom jer je od gospođe saznao da smo se jednom susreli u Parizu. Za to vrijeme gledao me je pažljivo trudeći se uzalud da se prisjeti moje fizionomije. Žalio se na svoje slabo pamćenje, no ja ga umirih rekavši mu da tom prilikom nismo razgovarali pa nije ni čudo što mu se moje lice nije urezalo u pamćenje.
– Onog dana – podsjetih ga – kad sam imao čast ručati s Vašom jasnosti kod gospodinaMoceniga, lord maršal, pruski poklisar, nije prestajao razgovarati s vama. Vi ste za četiri dana imali otputovati za Veneciju. Oprostili ste se odmah poslije ručka.
On se tad sjeti da je nekog zapitao jesam li ja tajnik poslanstva.
– Ali – nadovezao je – od današnjeg dana zaboravu više neće biti mjesta jer nas vežutakve tajne da ćemo ostati zauvijek združeni najtješnjim prijateljstvom.
Pošto neobični par skinu ogrtače, sjedosmo za stol, a mene, kao što je i bio red, zapade uloga domaćina. Poslanik, kao znalac i sladokusac, pohvali kakvoću vina koje poslužih poslije ostriga iz arsenala i oduševi se kad mu rekoh da sam ga nabavio kod grofa Algarottija.
Večera bijaše odlična, a ja sam se prema svojim gostima ponašao poput podanika kome kralj i njegova ljubavnica iskazuju najveću od svih časti. Primijetio sam da je Marija Magdalena ushićena mojim ponašanjem i govorom koji je poslanik slušao s najvećom pažnjom i zanimanjem. No ozbiljnost prvog susreta nije isključivala duhovitu i profinjenu šalu jer se gospodin de Bernis u tom pogledu odlikovao pravim francuskim duhom.
Usred duhovita ćaskanja Marija Magdalena vješto svrnu razgovor na neobične okolnosti u kojima me je upoznala. Govoreći o mojoj strasti prema Catterini, ona stade živo opisivati djevojčin lik i značaj, a poslanik je slušao hineći najživlje zanimanje, kao da sluša o osobi koju nije nikad vidio. Tu je ulogu morao igrati jer nije ni naslućivao da je meni poznato kako je one noći iz tajnog skrovišta prisustvovao mom glupom sastanku s Catterinom. Kad je Marija Magdalena završila, reče joj kako je šteta što je nije povela sa sobom na večeru jer bi to za mene bio nesumnjivo najljepši dar. Ona mu odvrati da bi se time izložila odveć velikoj opasnosti.
– Ali – nadovezala je ona obrativši mi se dostojanstvena i susretljiva izraza – ako bi vamto pričinilo zadovoljstvo, mogli biste s njom večerati kod mene jer mi spavamo u istoj sobi.
Ta me ponuda zateče i iznenadi, ali tad ne bijaše ni mjesto ni vrijeme da pokažem svoje iznenađenje.
– Sreći koju čovjek osjeća, gospođo, kad je s vama ne može se ništa dodati, ali unatočtome priznajem da prema toj milosti koju mi velikodušno želite podijeliti ne bih bio ravnodušan.
– Kad je tako, gledat ću to urediti.
– Ali – umiješa se poslanik – čini mi se da biste, ukoliko i ja budem prisutan, moraliupozoriti svoju prijateljicu da će na večeri osim njena zaručnika biti i jedan od vaših znanaca.
– To neće biti potrebno – rekoh ja – jer ću joj napisati neka slijepo izvrši sve što gospođabude zahtijevala od nje. To ću učiniti već sutra.
– Onda bismo – primijeti Marija Magdalena – večeru mogli ugovoriti za prekosutra.
Zamolio sam poslanika da bude strpljiv i dobrohotan prema tom petnaestogodišnjem djevojčetu koje nema nikakva iskustva u društvenom ophođenju.
Zatim mu ispričah sve pojedinosti oko zgode s lijepom O' Morphi. Ta mu se priča neobično svidjela. Zamolio me neka mu pokažem njezin portret, spomenuvši kako je ona još uvijek u Parku jelena, gdje uveseljava život kralju, kojem je već podarila sina.
Moji uzvanici odoše u osam sati veoma zadovoljni, i ja ostadoh sam u kazinu.
Ne zaboravljajući na obećanje koje sam dao Mariji Magdaleni, drugog jutra napisah pismo Catterini ne spominjući da će na večeri zateći nekoga koga ne poznaje. Pošto pismo uručih Lauri, odoh u kazino gdje mi vratarica preda jedno pismo od Marije Magdalene koje je glasilo ovako:
»Deset je sati odzvonilo, i ja se spremam na počinak, no ako bih da se nadam snu, moram najprije umiriti savjest glede jedne bojazni koja mi tišti dušu. Bojim se naime da si pristao na večeru s našom mladom prijateljicom iz puke pristojnosti. Reci mi istinu, prijatelju predragi, pa ako je tako kako pretpostavljam, ja ću već nešto smisliti da do sastanka ne dođe, ne dovodeći tebe ni u kakvu nepriliku, u to možeš biti siguran. No ako te sastanak učetvoro veseli, ona će doći. Znaj da tvoju dušu volim čak više no sama tebe.«
Njena bojazan bijaše i te kako opravdana, ali mene je bilo odveć stid da opovrgnem vlastite riječi, a Marija Magdalena je to i predobro znala. Evo mog odgovora:
»Bi li povjerovala kad bih ti rekao da sam očekivao tvoje pismo? Da, očekivao sam ga jer poznajem tvoj duh i znam kakav si sud morala stvoriti o mojem otkad sam se, uslijed izopačenih mudrovanja, pokazao kao slabić i prznica. Ja ispaštam svoj grijeh, mila moja prijateljice, i najveća mi je pokora pomisao da sam posijao u tebi sjeme sumnje koje će podgrizati tvoju ljubav. Zato te molim, zaboravi moje tlapnje i vjeruj da će odsad moja duša biti odraz tvoje. Ugovorena večera bit će za me prava radost. Pristao sam više iz zahvalnosti nego iz uljudnosti. Vjeruj mi da je tako. Catterina je neiskusna, i meni je uistinu drago što već jednom počinje učiti kako će se istaknuti u društvu. Stavljam je pod tvoje okrilje, budi joj dobra koliko god možeš. Umirem od straha da je ne nagovoriš da se zaredi, ali ako se to desi, znaj da se neću nikad utješiti. Tvoj je prijatelj čovjek da mu nema premca među kraljevima.«
Pošto tako presjekoh svaku mogućnost uzmaka, dadoh se u razmišljanje koje mi se kao dobrom poznavaocu svijeta i ljudskog srca samo nametalo. Bilo mi je jasno da se poslanik zagledao u Catterinu i da je to povjerio Mariji Magdaleni, a ona pak, znajući da mu u svemu mora bez pogovora ugoditi, svesrdno se prihvatila da ga i u tome zadovolji. No to nije mogla postići bez mog pristanka, a sama mi se nije usuđivala predložiti. Stoga se oni dogovoriše kako će me vještim razgovorom dovesti u položaj da i sam iz uljudnosti a možda čak i iz ljubavi odobrim njihov naum. Poslanik, koji je već po zanatu morao biti majstor u vođenju intriga, uspio je i u ovoj i lukavo me naveo na tanak led. Ali natrag se više nije moglo, i ja se dragovoljno priklanih svemu ponajprije zato da ne ispadnem budala a i zato da se ne pokažem neharan prema čovjeku koji me je počastio nečuvenim povlasticama. Ali lako se moglo dogoditi da se uslijed svega toga ohladim prema objema.
Marija Magdalena je to pronicavo naslutila i brzo smislila kako će tome doskočiti i sebe opravdati, pa mi je zato napisala da će otkazati zanimljivi domjenak ne izlažući mene nikakvim neugodnostima. Znala je da na to neću pristati. Jer onom koji želi da ga drugi smatraju za čovjeka od duha, samoljublje, a ono je jače od ljubomore, ne dopušta da se pokaže ljubomoran, osobito pred nekim tko se ističe širokogrudnošću i nad kojim ta ružna strast nema nikakve vlasti.
Kad sutradan dođoh u kazino nešto ranije no obično, zatekoh samo poslanika, koji me najsrdačnije dočeka. U razgovoru on mi reče kako je šteta što se nismo bolje upoznali u Parizu jer bi me on uveo na dvor gdje bih sigurno postigao uspjeh i sreću. Možda i bih – kažem ja samom sebi kad danas pomišljam na to – samo kud bi me odvela ta sreća? Pao bih žrtvom Revolucije kao što bi se dogodilo i s poslanikom da ga njegovo zvanje nije odvelo u Rim, gdje je umro 1794. godine. Umro je nesretan, premda je ostao bogat, ukoliko prije smrti nije promijenio mišljenje, u što duboko sumnjam.
Upitao sam ga sviđa li mu se u Veneciji, a on mi u smijehu odvrati da ljepšeg boravka ne može zamisliti jer je eto odlična zdravlja, a novcem može lakše no igdje priuštiti sebi sva životna zadovoljstva. »Ali ne vjerujem«, dodao je, »da ću još dugo ostati pri ovom poslanstvu. No o tom ne govorite pred Marijom Magdalenom jer bi je to ražalostilo.«
Ona uskoro dođe zajedno s Catterinom, koja se iznenađeno trgnu kad me ugleda u društvu nepoznata čovjeka. Nastojao sam je ohrabriti nježnim dočekom, a gospodin de Bernis pokaza najveće oduševljenje kad mu je uzvratila pozdrav na njegovom jeziku. Obojica čestitasmo ljupkoj učiteljici koja ju je tako dobro naučila francuski.
Gledajući na Catterinu kao na nešto što je nerazdvojni dio mog vlastitog bića, poželjeh samo da se istakne i zablista, pa odagnah podli osjećaj ljubomore koji mi se stao uvlačiti u srce. Poticao sam je prijaznim i veselim riječima navodeći razgovor na stvari o kojima se umjela ljupko izražavati. Obasipana laskanjem i čestitanjem, ozarena zadovoljstvom koje se zrcalilo u mojim očima, Catterina se gospodinu de Bernisu učinila kao čudo ljepote i ljupkosti, a ja sam – o vječna zagonetko ljudskog srca! – uživao i strepio da se ne zaljubi u nju. Kakvog li protivurječja! Vlastitim sam rukama radio na tom nemilom djelu, a ubio bih svakoga koji bi se samo drznuo da to pokuša.
Za vrijeme večere poslanik je iskazivao Catterini najusrdniju pažnju. Duhovitost i veselje predsjedavahu našem domjenku, a razgovor je tekao neprisiljeno, začinjen šaljivim doskočicama koje nikad ne bijahu dvosmislene.
Pronicav promatrač koji nas ne bi poznavao možda bi nazreo da je posrijedi ljubav, ali nikad ne bi mogao razabrati koga je od nas četvoro vezala. Marija Magdalena se s poslanikom ophodila kao dobra prijateljica, ovaj se prema meni ponašao s poštovanjem, a prema Catterini s nježnom dobrohotnošću. Premda je i dalje iskazivao Mariji Magdaleni smjernu pažnju prožetu zahvalnošću, nije se ni načas odvraćao od Catterine. Isticao je ljupkost svake njene riječi, pozivajući se uvijek na mene s izrazom savršena razumijevanja. Od nas četvoro Catterina je najbolje igrala svoju ulogu. Jedino ona nije imala skrivenih nakana, pa se povodila samo za svojom prostodušnom prirodom, a to je za početnika najsigurniji put uspjehu, ukoliko je naime priroda lijepa, jer ako nije, gledaoci će mlađahna glumca izviždati.
I tako smo u zadovoljstvu proveli pet sati, no najzadovoljniji je izgledao poslanik. Marija Magdalena je imala izgled poslenika zadovoljna svojim djelom, a s mog lica nije silazio izraz odobravanja. Catterina je izgledala ponosna što se svima svidjela, a možda se bijaše malo uzoholila što se otmjeni stranac toliko njome bavio. Pogledavala me smiješeći se, i ja sam savršeno razumio što mi kazuje nijemi govor njene duše: htjela mi je reći kolika je razlika između ovog društva i onog kad joj je njen brat pokazao gnusan primjer pokvarenosti ovog svijeta.
Oko osmog sata stade se govoriti o odlasku. Zahvaljujući Mariji Magdaleni u ime sviju, poslanik reče da nikad u životu nije proveo ugodnije veče, što ljubaznu domaćicu ponuka da upriliči još jednu takvu večeru koju odmah uglaviše za prekosutra. Iz pristojnosti zapitala me je da li bih im se i ja s istim zadovoljstvom pridružio. Zar je uopće mogla sumnjati u moj pristanak? Mislim da nije. S tim se dogovorom rastadosmo.
Razmišljajući sutradan o toj jedinstvenoj večeri jasno sam nazreo kako će se stvar svršiti. Poslanik je na putu do svog uspjeha imao štošta zahvaliti lijepom spolu zato što je bio pravi vještak u tetošenju ljubavi. Kako po prirodi bijaše pohotan, trud mu ne bijaše uzalud jer je svojim profinjenim majstorstvom umio razbuditi želje, bez kojih, s pravom, nije bilo užitka. Bijaše očigledno da se ludo zaljubio u Catterinu, a on nije bio jedan od onih plahih koji će se zadovoljiti uživajući u lijepim očima ljubljene. Bio sam uvjeren da već ima gotov naum koji će Marija Magdalena, unatoč svoj svojoj iskrenosti, provesti u djelo, a ona će se toga latiti tako vješto i obzirno da ću ja ostati slijep kod zdravih očiju. Premda ne bijah sklon da u popustljivosti odem predaleko, ipak sam naslućivao da ću na kraju biti nasamaren i da će se drugi osladiti mojom Catterinom. Na to nisam mislio pristati, ali se nisam kanio ni opirati. Znajući da moja ženica nije kadra počiniti neku nepodopštinu koja bi me ozlovoljila, uspavljivao sam se lažnom sigurnošću, uvjeravajući se da je neće lako zavesti. Od te spletke bijah kao u nekoj groznici, strepio sam od posljedica a u isto sam vrijeme gorio od nestrpljenja da vidim kakav će joj biti kraj. Dobro sam znao da obnavljanje večere ne znači da će se odigrati isti komad, već da će naprotiv biti bitnih promjena.
Čast mi je nalagala da se ponašam kao i dosad, ali kako je sve ipak zavisilo o meni, uzeh smišljati kako da im pomrsim konce. No poslije svih tih jalovih razmišljanja ponovo me obuze strepnja. Ta Catterina bijaše, uza sve što je u posljednje vrijeme naučila, još neiskusno i bezazleno dijete. Mogli bi zloupotrijebiti njenu poslušnost, iskoristiti njenu pristojnost. Ali tu bojazan rasprši pomisao na plemenitu dušu Marije Magdalene, koju sam dobro poznavao. Ona je vidjela kako sam se prema toj djevojci ponašao one noći, znala je da se kanim njome oženiti, pa zar bi nakon toga bila kadra počiniti tako podlu izdaju? Sva ta razmišljanja koja ne bijahu drugo no tlapnje ljubomornog i posramljenog slabića ostadoše jalova.
Kad sam u dogovoreno vrijeme došao u kazino, zatekoh svoje prijateljice kraj vatre.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39208
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:33 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


– Dobro veče, anđeli moji? Gdje je naš Francuz?
– Još nije stigao – odgovori Marija Magdalena – ali valjda će uskoro.
Skinuh krinku, sjedoh među njih i stadoh ih pokrivati cjelovima, pazeći dobro da nijednu ne oštetim. Premda sam znao, a to su znale i one, da na obje imam neosporno pravo, držao sam se u granicama pristojne suzdržljivosti. Pohvalio sam ih zbog nježnosti kojom su se uzajamno ljubile, a one bijahu ushićene što ne moraju zbog toga crvenjeti. I tako proteče čitav sat, a ja i ne pomišljah da se prihvatim posla, ne znajući kojoj da se priklonim. U srcu mi je prevladavala Marija Magdalena, no bojao sam se da ću, stegnem li je u naručje, teško uvrijediti Catterinu.
Već bijaše odzvonio treći sat, a prijaznom Francuzu još uvijek ni traga. Marija Magdalena se zabrinu, ali uto joj vratarica donese pismo njenog prijatelja koje je glasilo ovako:
»Dolazak skoroteče koji je stigao prije dva sata spriječio me je da noćas budem sretan. Moram hitno odgovoriti na pisma koja sam primio. Vjerujem da ćete mi ne samo oprostiti već da ćete me i požaliti. Mogu li se nadati da ću u petak uživati u sreći koju mi zla sudba danas uskraćuje. Nastojte mi sutra javiti. Želio bih da vas nađem u istom društvu.«
– Što možemo – reče Marija Magdalena – to nije njegova krivnja. Večerat ćemo dakleutroje. Hoćete li doći u petak?
– Sa zadovoljstvom. Ali što je tebi? – obratih se Catterini. – Rekao bih da te je ova vijestrastužila.
– Nije, samo mi je žao zbog tebe i predrage mi prijateljice, jer još nikad nisam vidjelatako uglađena i prijazna čovjeka.
– Imaš pravo, lijepa moja prijateljice, drago mi je što te je tako oduševio.
– A tko bi mogao ostati ravnodušan pred tolikim vrlinama?
– Sve bolje i bolje. Slažem se s tobom, ljubljeno moje dijete. Sad mi još samo reci da li gavoliš.
– Pa da ga i volim, što zato? Neću mu valjda to i priznati. I onako znam da je zaljubljen umoju ženicu.
Rekavši to, ustade i sjede na koljena Marije Magdalene pa se te dvije prije uzeše strasno milovati, čemu sam se iz početka od srca smijao, a onda ih stadoh sve jače poticati, da se napasem razbludna prizora koji sam već odavna poznavao.
Marija Magdalena uze sa stola Mersiusove crteže, gdje je bilo i lijepih ljubavnih bojeva između žena, i zirnuvši lukavo na mene, upita me hoću li da se naloži vatra u sobi s alkovenom. Prozrevši njenu namjeru, odgovorih da bi mi to pričinilo zadovoljstvo jer je ondje postelja dovoljno široka pa se možemo sve troje udobno smjestiti. Bojala se da ne bih možda posumnjao da se u tajnom skrovištu nalazi neželjeni svjedok. Postaviše dakle stol pred alkovenom, i ja sjedoh umiren glede sumnje da bi nas netko nezvan mogao gledati. Poslužiše nas, i mi se s odličnim tekom latismo večere. Dok je Marija Magdalena učila Catterinu kako se pravi punč, ja sam se divio propupalim oblicima svoje ženice.
– Za devet mjeseci tvoje će grudi – rekoh joj – nabubriti do savršenstva.
– Već su sada kao moje – umiješa se Marija Magdalena. – Hoćeš li da se uvjeriš?
Na to prekine spremanje punča da otkopča haljinu moje slatke ženice, koja joj se krotko prepuštala, a onda se i sama raskopča kako bih mogao pravedno presuditi. Opijen željom da usporedim četiri divna takmaca i da što pravednije presudim, dohvatih Akademiju gospođa i pokazah Mariji Magdaleni jedan položaj koji sam želio vidjeti u prirodi. Ona zapita Catterinu bi li mi ga htjela pokazati, a ova reče da bi se onda morale razodjenuti i leći u postelju. Ja ih zamolih da mi učine to zadovoljstvo.
Pošto se od srca nasmijah onom što će mi pokazati, namjestili budilicu na osmi sat i za tren oka sve troje osvanusmo onako kako nas je bog stvorio, goreći od žudnje i ljubavi. One se uhvatiše u ljubavni koštac poput dviju tigrica koje bi da rastrgaju jadna drugu.
Gledajući te dvije krasote što se rvahu pred mojim očima, planuh žudnjom, ali se skanjivah ne znajući kojom da počnem. U slavu osjećaja morao bih dati prednost Catterini, no bojao sam se podsmijeha Marije Magdalene, koja bi likovala nad mojom nevjerom. Catterina bijaše vitkija od Marije Magdalene, ali bokovi i bedra bijahu joj unatoč tome puniji no u njene prijateljice. Jedna je imala smeđe runo, druga zlatno, a obje bijahu jednako vješte ljubavnoj borbi u kojoj se iscrpljivahu bez pravog užitka.
Ne mogavši dulje odolijevati, bacih se na njih i želeći ih tobož rastaviti povučem pod sebe Mariju Magdalenu, ali ona se izmaknu gurnuvši me na Catterinu, koja me primi raskriljenih ruku i za nepunu minutu isisa mi život spojivši moje klonuće sa svojim u potpunom predavanju.
Prenuvši se iz opojnosti, oborismo se oboje na Mariju Magdalenu, Catterina potaknuta zahvalnošću a ja da joj se osvetim što me je prijevarom natjerala na nevjeru. Držao sam je pod sobom čitav sat, dok nas je Catterina gledala kao da se ponosi što je svojoj prijateljici pribavila dostojna ljubavnika.
Moje junakinje popustiše mojim molbama, i sve troje predadosmo se snu dok se ne oglasi zvono koje će nas pozvati da na užitak i veselje upotrijebimo ona dva sata što će nas dijeliti od rastanka.
Kad se osvježeni probudismo, nagi kao što nas stvori priroda, osjetismo priliv nove snage. Catterina se ljupko požalila što sam joj udahnuo tek dašak ljubavi, našto me Marija Magdalena saleti da joj se dostojno odužim, a ja se nisam dugo nećkao. Poslije bitke koju uljepšasmo obostranom odlukom da ćemo je ovječati Himenejem ako bude posljedica kojima smo neustrašivo prkosili, Marija Magdalena htjede okusiti čar iste opasnosti i predati se dokraja ljubavi. Prkoseći svemu što bi je moglo zadesiti, zapovjedi mi da je ne štedim, i ja joj udovoljih.
Opijeni požudom, u neprekidnoj ognjici pomame, pustošili smo sve što je priroda stvorila vidljiva i opipljiva i pohlepno grabili sve što smo vidjeli, ispreplevši se u nerazmrsivom grču gdje sve troje bijasmo istog spola. Pola sata prije zore odijelismo se, iscrpljeni, klonuli, umorni, zasićeni i postiđeni što nas je priroda svladala, no još uvijek željni jedno drugog.
Razmišljajući sutradan o toj preburnoj noći, u kojoj je požuda kao i uvijek nadvladala razum, osjetio sam grižnju savjesti. Marija Magdalena mi je htjela dokazati da me voli unoseći u svoju ljubav sve one vrline koje su resile moju: čast, poštenje i iskrenost. Međutim njena ju je neobuzdana priroda, kojoj je robovao njen duh, vukla u razvrat, i ona je smišljeno sve pripremala da mu se oda, vrebajući priliku da me učini svojim saučesnikom.
Ni trenutka nisam sumnjao da poslanikov izostanak nije bio hotimičan i unaprijed dogovoren. Nagađao sam i više od toga: ono dvoje urotnika pronicavo je predvidjelo da ću ja razabrati lukavštinu i da se, podboden osjećajem časti, ma koliko me to žalosti stajalo, neću htjeti pokazati manje velikodušnim od njih.
Budući da mi je poslanik prvi prepustio žarku ljubavnu noć, kako bih mogao da mu ne uzvratim na isti način? Moji su prijatelji sve to dobro smislili, jer premda se moj duh protivio i borio, jasno sam uviđao da im moram prepustiti pobjedu. Catterina ih nije zabrinjavala, bili su sigurni da će im pasti plijenom čim mene uklone jer im moja nazočnost bijaše glavna smetnja. To će biti zadatak Marije Magdalene, koja tako umije gospodariti njenim duhom i koja će je postidjeti bude li se ustručavala da se povede za njenim primjerom. Jadna Catterina! Srljala je u opačinu, a to bijaše moje djelo. Avaj! Nisam ih poštedio ni jednu ni drugu za naše noćne orgije. Što ću ako su zatrudnjele? Obje ću ih imati na savjesti. U toj jalovoj borbi između razuma i predrasuda, prirode i osjećaja, nisam se mogao odlučiti ni da odem na onu večeru ni da izostanem. Ako odem, noć će proteći u savršenoj pristojnosti, no ja ću ispasti smiješan, ljubomoran, nezahvalan, čak i neuljudan. Ako pak ne odem, Catterina je izgubljena, barem za mene. Znao sam da je poslije toga više neću voljeti, a onda zbogom snovi o vjenčanju!
U toj mučnoj neizvjesnosti u kojoj se borio moj duh osjetih potrebu da se uhvatim za nešto čvršće od pukih nagađanja. Stoga se maskirah i odoh ravno u palaču francuskog poslanika. Švicarcu koji bijaše na straži rekoh da imam jedno pismo za Versailles i zamolih da ga uruči skoroteči koji će se vratiti na dvor čim preuzme pisma od Njegove jasnosti.
– Ali, gospodine – odgovori Švicarac – već dva mjeseca nismo imali izvanrednogskoroteče.
– Kako? Zar jučer nije stigao jedan skoroteča?
– Jučer je Njegova jasnost večerala kod španjolskog poslanika.
Moja su se nagađanja pokazala kao tačna. Uviđao sam da moram progutati gorku pilulu i prepustiti Catterinu njenoj sudbini. Ako napišem djevojci da ne ide, postupit ću kao posljednja kukavica.
Predveče otiđoh u kazino i ostavih za Mariju Magdalenu jedno pisamce u kojem sam je zamolio da me ispriča što zbog nekog hitnog posla moram provesti cijelu noć s gospodinom Bragadinom. Kad to obavih, vratih se u Veneciju, zlovoljan i sumoran, i odoh da provedem noć u ridottu gdje sam uzastopce gubio prilične svote.
Za dva dana opet odoh u kazino nadajući se pismu od Marije Magdalene. Vratarica mi ga doista uruči, i kad ga otvorih, nađoh i jedno pismo od Catterine. One su sve zajednički radile. Evo što je stajalo u Catterininu pismu:
»Dragi mužiću, da znaš kako smo se rastužile kad smo saznale da nećeš doći na večeru. I prijatelju moje predobre Marije Magdalene, koji je došao četvrt sata kasnije, bilo je veoma žao. Mislili smo da će nam večera proći u sumornu raspoloženju, ali nije bilo tako. Duhovite dosjetke tog gospodina ubrzo su nas razvedrile i nasmijale. Ne možeš zamisliti, mili prijatelju, kako smo postale lude poslije punča sa šampanjcem. Ali ni on nije bio ništa manje lud. Naš trio nije bio onako zamoran, ali je zato bilo mnogo smijeha i veselja. To je, vjeruj mi, divan čovjek, stvoren da bude voljen, ali ipak u svemu zaostaje za tobom. Budi siguran da ću ja uvijek voljeti samo tebe i da ćeš ti uvijek biti gospodar mog srca.«
Unatoč ljutom ogorčenju morao sam se smijati čitajući to pismo. Ali redovničino bijaše još zanimljivije:
»Mogla bih se zakleti, anđele, da si lagao iz uljudne susretljivosti, no znaj da sam se tome nadala. Bijaše to divan dar kojim si želio uzvratiti mom prijatelju što je dopustio da ti njegova Marija Magdalena pokloni svoje srce. Ti ga uistinu i posjeduješ i posjedovat ćeš ga uvijek, ali tako je slatko začiniti ljubav dražima prijateljstva. Bilo mi je žao što nisi došao, no poslije sam uvidjela da nam noć ne bi prošla u onoliku smijehu, jer moj prijatelj ima nekih urođenih predrasuda. Catterinin duh sada je slobodan kao i naš, a na tom ima meni zahvaliti. Mogu se mirne duše ponositi što sam je tako oblikovala. Žao mi je što nisi bio sakriven u osmatračnici jer bi se naužio krasnih prizora. U srijedu ću doći sama u tvoj kazino i bit ću sva tvoja. Javi mi hoćeš li me u uobičajen sat čekati kraj kipa. Ako ne možeš, izaberi neki drugi dan.«
Morao sam im objema odgovoriti. Premda bijah pun žuči, morao sam se pokazati slađim od meda. Ali Tu Vas voulu, Georges Bandin.3 Nikad nisam mogao pravo razabrati da li stid koji sam tada osjećao izvire iz uvrijeđene vrline ili ranjene taštine. Predaleko bi me odvelo da sam načinjem to pitanje. U pismu Catterini imao sam čak obraza da joj čestitam, potičući je da se u svemu povodi za Marijom Magdalenom kao uzorom savršenstva.
3. To si htio, Georges Dandin; Moliere, Georges Dandin, I., 9. Zapravo: Što si htio, to si dobio.
Svojoj koludrici napisan da ću je kao i uvijek poslušno čekati kraj kipa. Među slatkorječive i lažne pohvale kojih pismo bijaše puno uvukla se tek jedna dvosmislena istina. »Zahvaljujem ti na mjestu u osmatračnici gdje si htjela da budem sakriven. Ne bih mogao ondje izdržati.«
U srijedu sam je čekao na ugovorenom mjestu. Ona osvanu preodjevena u muško. Nije htjela ni u operu ni u komediju.
– Hajdemo – rekla je – u ridotto. Ili ćemo naš novac proigrati ili udvostručiti.
Ona je imala šesto cekina, a ja nešto oko stotinu. Sreća nam ne bijaše sklona. Pošto smo sve proigrali, ona ode na neko mjesto gdje je znala da se nalazi njen dobri prijatelj i zatraži novaca. Vratila se s kesom u kojoj bijaše trista cekina.
Onda opet zaigra protiv banke i povrati velik dio novca, no umjesto da odustane, ponovo sve izgubi. Kako bijaše već prošla ponoć, otiđosmo večerati. Premda sam hinio veselo raspoloženje, primijetila je da sam žalostan. Ona pak bijaše vesela, razdragana, zaljubljena i lijepa kao uvijek.
U želji da me rastrese, uze mi potanko opisivati kako su ona i Catterina provele noć s njenim prijateljem. A upravo to nije smjela uraditi; no svi mi često griješimo kad mislimo da je u drugih duh isto tako slobodan i lišen predrasuda kao naš. Jedva sam čekao da odemo u krevet ne bih li tako dokrajčio tu priču punu razbludnih pojedinosti koje su na mene utjecale drugačije no što je to očekivala moja ljepotica. Bojao sam se da u krevetu kukavno ne zatajim, a za mlada su ljubavnika takve strepnje pogubne jer mu se lako može desiti da pripuca u prazno.
Poslije večere legosmo u alkovenu, a ljepota, milovanja i žarka duša te zanosne žene ubrzo odagnaše svu moju zlovolju. Kako su noći postajale sve kraće, nismo imali vremena za spavanje. Pošto naša dva sata provedosmo u ljubavnim poslima, nježno se rastadosmo. Ona me bijaše upornim molbama nagovorila da uzmem iz kazina sav njen novac i da igramo popola udvostručujući kod svakog pontiranja ulog, a sreća me poslužila i do kraja mesopusta svaki sam dan po nekoliko puta dobivao. Nikad nisam izgubio šestu kartu, a da mi se to desilo, proigrao bih cijelu našu zalihu, koja je iznosila dvije tisuće cekina. Tako sam povećao malo bogatstvo Marije Magdalene koja mi je napisala da pristojnost zahtijeva da sve četvoro zajedno večeramo posljednjeg ponedjeljka mesopusta.
To bijaše moja posljednja večera s Catterinom. Ona bijaše vesela i razdragana, ali ja ostadoh hladan i posvetih svu pažnju Mariji Magdaleni. Ona se povede za mojim primjerom i bez ikakva ustručavanja uze tetošiti svog novog ljubavnika.
Poslije večere poslanik stade govoriti o faraonu, koji naše ljepotice nisu poznavale, i, da im pokaže kako se to igra, on položi na stol banku od stotinu dvostrukih lujdora i podijeli karte tako da je Catterina dobila čitav ulog. Ne znajući što će s tolikim novcem, ona zamoli svoju dragu prijateljicu da ga pohrani do njene udaje.
Poslije igre Marija Magdalena izjavi da ju je zaboljela glava i da će prileći u alkovenu, zamolivši me neka je dođem uspavati. I tako našu početnicu ostavismo samu s poslanikom. Kad nam zvono poslije šest sati objavi da je našoj orgiji kraj, zatekosmo ih usnule u čvrstom zagrljaju. Ja sam pak proveo s Marijom Magdalenom lijepu ljubavnu noć ne misleći ni trenutka na Catterinu.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39208
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu