Kazanova-Memoari

First topic message reminder :









KNJIGA PETA
I
Moj kratki ali sretni boravak u Napulju - Vojvoda Matatone, moja kći - Donna Lucrezia - Moj odlazak
Nemoguće je opisati i zamisliti kako je velika bila radost što ju je moja duša oćutila kad sam se ponovo našao u Napulju, gdje sam, prije osamnaest godina, našao sreću na povratku iz Martirana. Onamo sam otišao samo zato da posjetim vojvodu Matalonea, kome sam to obećao dok je bio u Parizu, ali prije negoli se najavim tom velikašu, htio sam se raspitati o svim svojim starim znancima.
Iziđoh dakle zarana i pješice kako bih se najprije javio bankaru s kojim je surađivao Belloni. Pošto je prihvatio moje kreditno pismo, dade mi novaca koliko sam htio, uvjeravajući me, kao što sam i želio, da nitko neće ništa saznati o našim poslovima.
Potom odoh u kuću gdje je stanovao Don Antonio Casanova. Kazaše mi da živi na nekom posjedu što ga je kupio pored Salerna, te da je uzeo ime po tom imanju zajedno s naslovom markiza. Pođoh se raspitati o Palou. Umro je, a njegov sin je prebivao u Sv. Luciji, gdje je imao ženu i djecu. Namislio sam da ga posjetim, ali nisam imao vremena. Nakon toga zapitah gdje živi advokat Castelli; bijaše to muž moje drage donne Lucrezie, koju sam toliko volio u Rimu. Žudno sam je svuda tražio i osjećao neki zanos pomišljajući na užitak što će nam ga taj susret pružiti. Odgovoriše mi da je on već odavna mrtav, a da mu udovica živi dvadeset milja daleko od Napulja. Odlučio sam da je pohodim. Znao sam da je Don Lelio Caraffa još uvijek živ i da stanuje u Mataloneovoj palači.
Pošao sam na ručak, zatim se obukoh i u najmljenim kolima odoh do palače Matalone. Vojvoda još bijaše za stolom, no ipak me najaviše. Izišao mi je sam u susret. Ugledavši me, uzvikne i zagrli me. Odmah mi ukaza čast obrativši mi se sa ti, pa me predstavi svojoj ženi, koja bijaše kći vojvode Bovina, i čitavom veoma brojnom društvu. Kazao sam mu da sam u Napulj došao samo zato da ga pohodim, kao što mu bijah obećao u Parizu.
– Onda je pravedno da te i smjestim. Neka se brzo pođe do svratišta gdje je Casanovaodsjeo i neka se njegova prtljaga prenese k meni, a ako ima kola, neka ih stave u moja spremišta.
Pristao sam.
Jedan naočit muškarac što bijaše za stolom, čim je čuo ime Casanova, veselo uskliknu:
– Ako imaš moje prezime, možeš biti samo vanbračni sin moga oca.
– Ne tvoga oca – odgovorih mu – već tvoje majke.
Zapljeskaše tom mom odgovoru, a onaj čovjek priđe pa me zagrli. Objasniše mi zabunu. Umjesto da čuje Casanova, on je to razumio kao Casalnovo. On bijaše vojvoda i vlastelin dobra istog imena.
– Znaš li – kaza mi vojvoda Matalone – da imam sina.
– Rekli su mi, i teško sam povjerovao, ali sada me to više ne čudi. Vidim ovdje pravuprincezu, koja je zacijelo učinila to čudo.
Vojvotkinja porumeni ali me ne udostoja ni jednog pogleda, no društvo zapljeska, jer svima bijaše poznato da je do tog vjenčanja vojvoda Matalone smatran nemoćnim. Dadoše pozvati njegova sina, a ja kazah da mu nalikuje. No neki dobro raspoloženi redovnik što je sjedio pored vojvotkinje kaza da ne sliči, a ona mu hladnokrvno opali vruću pljusku, koju redovnik primi smijući se.
Za manje od pola sata, moje vesele doskočice stvoriše mi naklonost čitavog društva, ali
ne i vojvotkinje, koja mi je s visoka bacala klipove pod noge. Bila je lijepa, ali odviše sitna, gluha i nijema u razgovoru, držeći se uvijek po strani, ali vazda gospodarica svojih očiju. Dva sam se dana trudio ne bih li je naveo da se sa mnom upusti u razgovor, a kad na kraju nisam u tome uspio, očajnički je prepustih njenoj oholosti.
Vojvoda me poveo da vidim njegovu lijepu konjušnicu, gdje je imao krasne konje, zatim galeriju slika, biblioteku te napokon njegove skupe i birane knjige, koje sve odreda bijahu zabranjene. Nakon toga me pozva da mu se zakunem da ću zadržati u tajnosti ono što će mi pročitati. Bijaše to žestoka satira[1] protiv čitavog dvora, od koje nisam ništa shvatio. Nijednu tajnu nikada nisam čuvao vjernije od ove.
[1]... bijaše to žestoka satira... – Godine 1756. vojvoda Matalone zatvoren je u tvrđu u Gaeti zato što je napisao jednu satiričku komediju. Najvjerojatnije je da je Casanovi pokazao upravo tu komediju.
– Doći ćeš – kaza mi – sa mnom u kazalište San Carlo, gdje ću te predstaviti najljepšimnapuljskim damama, kojima ćeš uvijek moći zalaziti, a kad zaželiš uživati potpun mir, poći ćeš u moju ložu u trećem redu, kamo slobodno zalaze moji prijatelji. Tako te kazalište neće ništa stajati. Predstavit ću te i u loži moje ljubavnice, kamo ćeš moći ići kad god zaželiš.
– Kako, dragi moj vojvodo, zar ti imaš ljubavnicu?
– Da, ali samo za javnost, jer volim svoju ženu. Unatoč tome, svi misle da sam u njuzaljubljen, pa čak i ljubomoran, zato što joj nikad nikoga ne predstavljam i ne dopuštam joj da prima bilo kakve posjete.
– A zar ti vojvotkinja, ovako mlada i dražesna, ne zamjera što imaš ljubavnicu?
– Žena ne može zbog toga biti ljubomorna, zato što joj je poznato da sam nemoćan sasvim ženama na svijetu osim nje.
– To je smiješno i nevjerojatno. Zar čovjek može držati ljubavnicu koju ne voli?
– Ja je volim jer posjeduje božanski duh a i zato što me zabavlja. No ona me tjelesno neprivlači.
– Možda zato što je ružna.
– Ružna? Vidjet ćeš je večeras. Lijepa je, tek joj je sedamnaest godina, govori francuski,slobodno rasuđuje i djevojka je na mjestu.
U određeno vrijeme poveo me u veliko kazalište, predstavio me nekim damama, koje sve odreda bijahu ružne. U velikoj loži u sredini vidjeh sasvim mladog kralja,[2] okružena brojnim plemstvom što bijaše odjeveno u veoma raskošnu odjeću bez ikakva ukusa. Čitav parter i sve lože bijahu puni, sve prekriveno ogledalima i osvijetljeno izvana i iznutra zbog neke svečanosti. Pogled na taj sjaj bijaše neobičan.
[2]... vidjeh sasvim malog kralja. – Karlo III Burbonski, kralj Napulja i Obiju Sicilija od 1738. naslijedio je svog brata Franju VI na španjolskom prijestolju 1759. godine, te je Napuljsko kraljevstvo prepustio svom trećem sinu, kome je bilo tek osam godina.
Vojvoda, koji je nekud nestao, vrati se i povede me do lože gdje se nalazila njegova ljubavnica u društvu s nekom ženom časna izgleda. Ulazeći, kaza joj:
– Leonilda mia, ti presento U cavalier D. Giacomo Casanova, Veneziano amico mio.1
1. Moja Leonilda, predstavljam ti viteza D. Giacoma Casanovu, Venecijanca, mog prijatelja.
Ona me primi ljubazno i čedno i načas se liši zadovoljstva što joj ga pružaše slušanje glazbe kako bi sa mnom porazgovarala. Kad je djevojka lijepa, dovoljan je samo jedan pogled da se u to uvjeriš, ali ako je potrebno da je proučavaš da bi došao do takva suda, onda draži njena lica postaju sumnjive. Donna Leonilda bijaše krasna. Nasmiješih se pogledavši vojvodu, koji mi bijaše kazao da je voli onako kao što otac voli svoju kćer i da je izdržava samo zbog sjaja svog ugleda. On me shvati i kaza mi da bih morao vjerovati onome što mi je rekao. Odgovorio sam mu da je to nevjerojatno, a ona mi uz lukavi smiješak kaza da je vjerojatno sve ono što je moguće.
– Slažem se – kazah joj – ali može se vjerovati i ne vjerovati, već prema tome kakosudimo o stvari.
Spretno sam naveo razgovor na ljubav, a ona je o tom predmetu znalački rasuđivala.
– Ako ljubav – reče mi – nije popraćena posjedovanjem onoga što se voli, ona je tadsamo mučenje, a ako je to posjedovanje zabranjeno, onda se valja čuvati ljubavi.
– Slažem se, to više što samo uživanje u nekom predmetu nije istinski užitak ako tomenije prethodila ljubav.
– A ako mu je prethodila, onda ga i prati, u to nema sumnje, no sumnjam da traje iposlije užitka.
– Istina je, jer naslada često ubija ljubav.
– Naslada je sebična kći koja ubija svog roditelja, pa ako poslije ljubav nadživi u jednomod dvoje zaljubljenih, tad je to gore od ubojstva, jer je onaj koji i dalje voli jadan i nesretan.
– To je sigurno, gospođo, ali po tom razlaganju što ste ga iznijeli po pravilima najčišćedijalektike, moram zaključiti da vi ćutila osuđujete na vječnu dijetu. To je okrutno.
– Sačuvaj me bože tog platonizma. Ljubav bez uživanja osuđujem jednako kao i uživanjebez ljubavi. Sami iz toga izvucite zaključak.
– Voljeti i uživati, uživati i voljeti, jedno za drugim.

Poslije večere iziđosmo pješke i potpuno nezapaženi uđosmo u svratiste. Sakrio sam Marcolinu u jedan veliki ormar, a zatim obukoh kućni haljetak i otputih se u markizine odaje da joj objavim kako je Selen odredio da preporađanje ima započeti slijedećeg dana prije tri sata i završiti prije pet i po, kako se ne bismo izložili opasnosti da zadremo u Mjesečev sat, koji slijedi iza Merkurova i koji se nikako ne smije umiješati u preporađanje, jer bi ono pod njegovim utjecajem moglo ili propasti ili ostati nedovršeno.
– Naredit ćete, gospođo, da prije ručka kupelj bude spremna ovdje pored vaše postelje iuredit ćete da vaša sobarica do noći ne ulazi u vaše odaje.
– Reći ću joj neka se ide prošetati. Ali Selen nam je obećao vodenu vilu.
– To je istina, ali ja je još nisam vidio.
– Upitajte proročanstvo.
– Učinit ću po vašoj želji.
Ovog puta ona sama sastavi pitanja, ponavljajući molitve duhu Paralisu kako pothvat ne
bi bio odgođen sve ako se vodena vila i ne pojavi, budući da je voljna da se sama okupa.
»Zapovijedi su Oromasisove nepromjenljive«, odgovorilo je proročanstvo, »i vi ste pogriješili što ste posumnjali.«
Pročitavši taj odgovor, markiza ustade i izvrši pokajnički obred. Kad je ponovo upitala proročanstvo, ono odgovori:
»Oromasis je zadovoljan.«
Ta mi se stara žena nije mogla sažaliti, jer me je odviše nasmijavala. Ona me poljubi, rekavši mi neobično svečano:
– Sutra ćete, dragi Galtinarde, postati moj muž i moj otac! Reći ćete mudracima nekapokušaju riješiti ovu zagonetku.
Vrativši se u svoje odaje, požurih, pošto sam pažljivo zaključao vrata, da oslobodim morsku vilu njena zatvora.
Ona se svuče, legne i – znajući dobro da moram štedjeti snagu – okrene mi leđa, i mi razborito provedosmo noć, bez ijednog cjelova, jer bi jedna iskra bila dovoljna da zapali čitav požar.
U jutro joj, prije Clairmontova dolaska, pripremih doručak i zatim je ponovo zatvorih u skrovište. Kasnije sam joj još jednom ponovio što ima da radi, preporučujući joj osobito tačnost, vedrinu, šutnju i smirenost.
– Budi miran, srce moje, bit ćeš zadovoljan sa mnom.
Kako je ručak imao biti poslužen tačno u podne, požurih Seramidi, ali je ne nađoh u njenim odajama; međutim, kada je bila na svome mjestu, a postelja ukrašena kao Afroditin oltar.
Za nekoliko časaka iz pokrajnog kabineta iziđe markiza, naličena poput slike, ozarena lica, kose skupljene pod prekrasnom čipkastom kapom. Čipkasti ogrtačić pokrivao joj je grudi koje su prije četrdeset godina bile jedne od najljepših u Francuskoj. Bila je odjevena u starinsku ali veoma raskošnu haljinu, a naušnice od divnih smaragda i ogrlica od sedam akvamarina najčišće vode u koju je bio ovješen divotni smaragd optočen sa dvanaest dijamanata, svaki od karata i po, dopunjavali su njezinu bogatu nošnju. Na ruci je nosila tamnocrveni rubin koji je cijenila na tri i po milijuna franaka, a koji je bio samo prekrasna vještačka smjesa.
Videći kako se Seramida nagizdala za prinošenje žrtve, smatrao sam da joj moram polaskati i iskazati joj svoje poštovanje. Pošao sam joj dakle u susret da joj na koljenima poljubim ruku, ali ona to ne dopusti, već raskrili ruke i zagrli me.
Pošto je obavijestila sobaricu da je do večeri slobodna, markiza se do ručka zavezla u razgovore o našim čarobnjačkim tajnama.
Jedino je Clairmontu bilo dopušteno da nas vidi kod stola, a Seramida nije tog dana htjela okusiti ništa osim ribe. U jedan i po rekoh Clairmontu da nisam ni za koga kod kuće, jer želim u miru raditi i, davši mu zlatnik, kazah mu neka se zabavlja napolju do noći.
Markiza je stala pokazivati znake nespokojstva, a i ja sam se pretvarao da sam malko zabrinut. Pogledao sam na sat, proračunavao minute planetarnih sati, govoreći od vremena do vremena – Još smo u Marsovu satu, Sunčev još nije započeo.
Naposljetku ura njihalica otkuca dva i po sata, i za časak ugledasmo lijepu morsku vilu gdje ulazi, nasmiješena lica, približavajući se odmjerenim koracima. Stade ispred markize, klekne na jedno koljeno i pruži joj onaj papir. Videći da se ja ne dižem, markiza ostade sjedeći, ali se sagne, ljubazno pridigne vilu i, uzevši papir, veoma se iznenadi kad ustanovi da je neispisan.
Požurih se da joj dodam pero kako bi mogla zapisati proročanstvo; i ona zapita što znači ta poruka. Uzevši od nje pero sastavih od njena pitanja piramidu, ona je uze odgonetavati i pronađe slijedeće:
»Što je pisano u vodi bit će pročitano samo u vodi.«
– Razumijem – reče ona.
I, pristupivši kadi, umoči list, u vodu, a na bijelom se papiru u još bjeljim slovima ukazaše riječi:
»Ja sam nijem, ali nisam gluh. Izišao sam iz Rone da vas okupam. Oromasisov je sat započeo.«
– Okupajte me, dakle, božanski duše – reče Seramida, stavivši papir na stol i sjednuvšina postelju.
Držeći se tačno uputa, Marcolina svuče markizu i nježno joj uroni noge u kupelj, a zatim, hitra i lepršava poput zefira, skine svoju dražesnu odjeću i za tren oka već je bila do koljena u vodi. Kakve li opreke između tih dvaju tijela! Pogled na jedno od njih prizivao me je životu koji ću ugasiti u drugom.
Svlačio sam se, gledajući to ljupko stvorenje, a prije no što ću skinuti košulju, kazah joj:
– O divni duše, ostavite Seramidine noge i budite božanskim svjedokom mog sjedinjenjas njom, u slavu besmrtnog Oromasisa, kralja Salamandera!
Jedva što sam dovršio molitvu, nijema ali ne i gluha vila pohita da je usliša, i ja izvrših prvo sjedinjavanje sa Seramidom, diveći se ljepotama Marcoline, koje dotad nisam tako dobro vidio.
Seramida je nekad bila lijepa, ali tada je bila onakva kakav sam ja danas, i bez vodene vile pothvat bi sigurno bio propao. Međutim Seramida je bila nježna, veoma čista i nije imala ništa od one nakazne odvratnosti koju donosi starost. Nije bila mrska, pa je zahvat savršeno uspio.
Kad smo na oltar izlili mlijeka, ja joj rekoh: – Sad treba pričekati Venerin sat.
Vila nas tad opere, izljubi nevjestu i priđe zaljubljeno i meni da mi iskaže istu uslugu.
Seramida bijaše preradosna zbog svoje sreće, i sasvim zaokupljena promatranjem vilinih čari uze me nagovarati da im se divim, na što ja rekoh da ovakve ljepote nema među smrtnim ženama.
Raspaljujući se tim pohotnim slikama, Seramida osjeti kako je ponovo obuzima milina, Venerin se sat zače, i ja, ohrabren vilom, prijeđoh u drugi napad, koji je imao biti najžešći, jer je sat božice ljubavi trajao šezdeset i pet minuta. Otpočinjem dakle bitku, trudim se pola sata, kupajući se sav u znoju, premaram Seramidu, a ne uspijevam svršiti posao. Bilo me je stid da je prevarim. Ona pak, smjerna žrtva, brisala je moje uznojeno čelo, a vodena vila, videći da sam iscrpljen, oživljavala je svojim razdražljivim milovanjima ono što je trnulo pri dodiru s tim starim tijelom po kojem sam orao.
Kako je sat isticao, a ja umirao na raboti, odlučih, ne mogavši više izdržati da se pretvaram, kao da sam došao do vrhunca zanosa, praveći sve one trzaje koje u našem tijelu izaziva doživljavanje pravog užitka.
Izlazeći iz dvoboja kao zapjenjeni pobjednik i noseći još sve znake čilosti, nisam dopustio Seramidi da posumnja u moju potpunu pobjedu. I sama se vila prevarila kad je prišla da mi obavi drugo pranje. Ali počinjao je treći sat i trebalo je zadovoljiti Merkura. Četvrt toga sata ostali smo uronjeni u kupelji. Vila je ushićivala Seramidu draganjima na kojima bi joj pozavidio sam Filip Orleanski da ih je jednom okusio. Lakovjerna markiza, misleći da su ovakva milovanja svojstvena riječnim duhovima, prihvaćala je s radosnim odobravanjem sve što joj je radila vodena vila.
Prožeta zahvalnošću, Seramida uze zaklinjati vilu da i na mene prospe svoja bogatstva, i Marcolina tad prikaza sva majstorstva venecijanske škole. Bijaše ona savršena lezbijka, i njezino me djelanje uskoro povrati u najživlju bodrost, dajući mi hrabrosti da zadovoljim Merkura. Prionuh na posao, ali jao! Prijetio sam se gromom, a nisam imao moći da ga raspalim. Vidio sam kako samilosna vila trpi zbog mojih uzaludnih napora, a primijetivši da i Seramida priželjkuje svršetak bitke, iznurena naprezanjem kome sam je podvrgao, utekoh se neizbježnoj odluci da je opet prevarim hineći agoniju popraćenu grčevima i trzajima koji završiše posvemašnjom nepomičnošću, kao nužnom posljedicom žestoka uzbuđenja koji se Seramidi, kao što mi je kasnije priznala, učinio da premašuje snagu običnog smrtnika.
Pošto sam se neko vrijeme pretvarao kao da tek polako dolazim svijesti, bacih se u kupelj gdje ostadoh samo koliko je trebalo za treće pranje, a onda se obukoh. Kad je očistila markizu, Marcolina je uze odijevati, i ja ugledah Seramidu kako zavidno promatra krasote vodene vile, koja se također stala odijevati s onom otmjenošću mlade djevojke kojoj se u svakom pokretu ljupkost spaja s gipkošću.
Nadahnuta svojim dobrim duhom, Seramida otkopča svoju divotnu ogrlicu i ovjesi je oko vrata lijepe kupačice koja, pošto ju je obdarila venecijanskim cjelovom, iščeznu da se sakrije u ormaru.
Seramida zapita tada proročište je li zahvat bio savršeno izveden. Prestravljen tim pitanjem odgovorih joj preko proročišta da sad njenu dušu obitava riječ Sunca i da će prvih dana veljače poroditi drugu sebe, ali muškog, tvorčeva, spola; međutim kako djelovanje neprijateljskih duhova ne bi naudilo preporađanju, potrebno je da narednih stotinu i sedam sati miruje u krevetu.
Markizi, koju sam bio smrtno izmorio, učini se ova zapovijed za mirovanje božanski mudrom i ona, sjajući od zadovoljstva, izjavi da to predskazuje sretan ishod pothvata. Ja je izljubih govoreći da ću provesti noć na selu, kako bih pokupio čarobne napitke koje sam tamo ostavio poslije obreda u čast Mjeseca, ali da ću sutradan ručati s njom.
Na to odoh da se zatvorim u sobu s Marcolinom, gdje smo se do mraka zabavljali kako smo najbolje znali, jer je po danu nisam mogao izvesti u njenoj lijepoj odjeći riječne vile. Ja sam svukao svoje bogato vjenčano odijelo, i kad smo bez bojazni od radoznalaca mogli izaći, jedan nas je fijaker odvezao do Marcoline zajedno sa žrtvenom škrinjicom, u kojoj se nalazilo sedam dragocjenih darova planetarna kaje sam pošteno zaradio.
Oboje smo umirali od gladi. Čekajući da prionemo uz tečnu večeru koja će nas okrijepiti, Marcolina skine svoj zeleni haljetak i preodjenuvši se u žensko ruho preda mi onu lijepu ogrlicu.
– Prodat ću je, ljubavi moja, i tebi ću dati novac.
– Koliko može vrijediti?
– Najmanje tisuću cekina. Vratit ćeš se u Veneciju bogata i moći ćeš naći muža s kojimćeš živjeti u blagostanju.
– Ja ti prepuštam tih tisuću cekina, samo me povedi sa sobom kao svoju nježnuprijateljicu i pratilju. Nikad neću biti ljubomorna i brinut ću se za te kao za vlastito dijete.
– O tom ćemo još porazgovarati, lijepa Marcolino, a sad, kad smo se tako dobronavečerali, pođimo u krevet, jer valjda nikad nisam bio tako zaljubljen u tebe kao večeras.
– Ali ti mora da si umoran.
– Jesam, ali ne i u ljubavnom pogledu, jer sam, hvala budi nebesima, pustio životni soksamo jedanput.
– A ja sam mislila da si dva puta. Dobre li starice! Još je uvijek ljupka. Prije pedesetgodina morala je biti prva ljepota u Francuskoj. Ali kad žena ostari, ljubav je više neće.
– Ti si svojom mladosti krijepila moju snagu, no ona ju je snagom svoje starosti jošvećma sputavala.
– Zar moraš uvijek pred očima imati mlado biće kad želiš s njom biti nježan?
– Ne, mila moja, samo ovaj put, jer joj inače ne moram napraviti muško dijete.
– Zar si joj obećao da ćeš joj napraviti dijete? Hajde, molim te, pa to je smiješno. Bit ćeda ona vjeruje da je zatrudnjela.
– Bez sumnje, tvrdo je uvjerena da sam je svojim sjemenom oplodio.
– To je da pukneš od smijeha! Zašto si se onako nesmotreno obvezao na tri hica?
– Mislio sam da će mi to, kad budem gledao tebe, biti lako. No prevario sam se. Na dodirnjene stare, mlohave kože koja nije bila ona glatka i sjajna put što sam je imao pred očima hladio je moj žar, pa nisam mogao doći kraju užitka. Da je istina što kažem, dokazat ću ti ove noći. Hajdemo u krevet, velim ti.
– Hajdemo!
Uživajući u neuporedivoj opreci između ta dva tijela, proveo sam noć sličnu onima koje sam nekad okusio s Henriettom u Parmi i s Marijom Magdalenom u Muranu.
U postelji sam ostao četrnaest sati, od kojih četiri bijahu prinesena na oltaru ljubavi. Odlazeći, rekao sam Marcolini da se naveče lijepo odjene, jer sam je nakanio povesti u kazalište. Većeg joj zadovoljstva nisam mogao pričiniti.
Gospođu d'Urfe zatekoh u postelji, nagizdanu i mladenački očešljanu, a s lica joj je odsijavalo zadovoljstvo kakvo nikad u nje nisam vidio. Rekla mi je kako zna da svu svoju sreću duguje meni i u svom ludilu stala je posve dosljedno umovati:
– Oženite se mnome – govorila mi je – i bit ćete skrbnik mom djetetu koje će biti vaš sin. Tako ćete mi očuvati sve moje bogatstvo i postat ćete vlasnik svega što ću naslijediti od svog brata, gospodina de Pontcarrea, koji je već jako star, pa mu preostaje još malo dana. Ako vas ne bude uz mene kad se budem preporađala u muško, tko će se brinuti za mene? Bog zna u čije ću ruke dopasti. Proglasit će me nezakonitim sinom i oduzeti mi osamdeset tisuća livri rente koju mi samo vi možete sačuvati. Razmislite o tom, Galtinarđe! Ja već u sebi osjećam mušku dušu. Moram vam priznati da sam se zaljubila u Ondinu i htjela bih znati hoću li za petnaestak godina moći spavati s njom. Oh, čarobna li stvorenja! Jeste li ikada vidjeli ljepše žene? Samo šteta što je nijema. Zacijelo ima za ljubavnika jednog Ondina. Ali svi su Ondini nijemi, jer se u vodi ne može govoriti. Čudim se što nije i gluha. Nisam dolazila k sebi od čuda što nijednom niste pali u napast da je pomilujete. Da samo znate kako joj je put glatka i nježna! A slina joj je slatka poput nektara. Ondini govore jezikom pokreta, koji se može naučiti. Bila bih presretna da mogu razgovarati s tim bićem. Molim vas, zapitajte proročanstvo gdje se moram poroditi. Ako se ne možete sa mnom oženiti, mislim da bih morala prodati sve što imam da osiguram svoju budućnost, jer kad se ponovo rodim bit ću nejako dijete, pa će se netko morati pobrinuti da mi dade doličan odgoj. Novac od prodaje, a to će biti krupna svota, uložit ću u rentu koju ću pohraniti u sigurne ruke, a sami će kamati biti dovoljni za sve troškove oko mog odgoja.
Odgovorio sam joj da ćemo se o svemu svjetovati s proročanstvom i svečanim sam glasom izjavio da nikad neću dopustiti da je, kad se rodi kao muško, smatraju kopiletom, jer će ona tada biti moj sin. To je obećanje raspršilo sve njezine bojazni. Ona je umovala veoma dosljedno, no kako je njeno rasuđivanje polazilo od besmislene pretpostavke, bilo je sumanuto i vrijedno žaljenja.
Ako me poneki čitalac pokudi što joj nisam otvorio oči, tad njega žalim, jer je to bilo nemoguće. Pa da sam je i mogao privesti zdravom razumu, ne bih to učinio, jer bih joj oduzeo jedinu životnu radost. Ona je bila tako sazdana i mogla se hraniti samo utvarama i opsjenama.
Trećeg dana poslije operacije preporađanja markiza mi dade pitanje za Paralisa kojim je željela saznati gdje se mora pripremiti za umiranje, to jest za porađanje. Proročište je u odgovoru koji sam božanskim računom odgonetao naređivalo da se ima najprije obaviti obred Ondinima na dvjema rijekama u isti sat, poslije čega će biti donijeta odluka. U istom je odgovoru proročište zahtijevalo od mene da izvršim tri obreda ispaštanja zbog odveć gruba postupka prema lažnom Quérilintu. Ovima – stajalo je u proročanstvu – ne mora prisustvovati Seramida, ali se zato pri obredu Ondinima zahtijevala njena nazočnost.
Dok sam se ja pravio kao da razmišljam gdje li je takav kraj u kom ćemo naći dvije rijeke tako blizu jednu drugoj, ona mi sama reče da će se obred najlakše izvršiti u Lyonu, koji natapaju dvije rijeke, Rona i Saona. Odmah sam pristao. Na pitanje da li obred iziskuje neke pripreme odgovorih da treba u svaku rijeku petnaest dana prije obreda izliti bocu morske vode, što može načiniti i sama Seramida prvog Mjesečevog sata svakog dana.
– Morat ćemo – primijeti Seramida – ovdje napuniti boce vodom, jer su sve druge luke mnogo udaljenije od Lyona. Ja ću otputovati čim mi bude dopušteno da ustanem iz postelje i čekat ću vas u Lyonu. Vi me ne možete pratiti jer vam je naređeno da ostanete ovdje zbog obreda Saturnu.
Ja se kao preko srca složih, pokazujući koliko mi je žao što je puštam na put samu.
Sutradan joj donesoh dvije zapečaćene boce ispunjene slanom mediteranskom vodom, te odredih da ih izlije u rijeke petnaestog svibnja, mjeseca u kojem bijasmo, obećavši da ću stići u Lyon prije no što isteknu dvije sedmice. Ispisao sam joj Mjesečeve sate i savjetovao joj da se na putu zaustavi u Avignonu zbog noćenja.
Poslije njenog odlaska nastavih život s ljubljenom Marcolinom. Najprije sam ispraznio škrinje koje su sadržavale darove prikazane planetarna. Dragulje sam zadržao dok sam novac položio kod Rousse de Coursea gdje je bila još netaknuta svota koju mu je na moje ime doznačio Greppi. Dao sam ispostaviti naputnice na Tourtona i Baura znajući da će u Lyonu gospođa d'Urfe preuzeti na se sve troškove. Ali glede Marcoline postupio sam drugačije. Uzeo sam onih šest stotina lujdora što ih je imala i nadodavši još dvadeset i pet ispostavio sam joj naputnicu od petnaest tisuća franaka na Lyon, jer sam naumio uhvatiti prvu pogodnu priliku da je pošaljem u Veneciju. Zato sam joj dao napraviti i jedan kovčeg u koji je na moju molbu spremila sve haljine i rublje što sam joj dotad darovao.
Uoči odlaska večerali smo kod moje nećakinje koja se bijaše udala za mladog N. N-a. Nježno se oprostila s Marcolinom, a izljubila je i mene, začetnika svoje sreće, usprkos prisutnosti muža, koji me također isprati s izrazima najsrdačnijeg prijateljstva.

X
Odlazak iz Marseilla - Henrietta u Aixu - Passanova izdaja - U Lyonu susrećem mletačke poslanike i Marcolinina ujaka - Rastajem se od te ljupke djevojke
Krenuli smo rano ujutro, naumivši da putujemo čitavu noć i da se zaustavimo samo u Lyonu. Međutim u pola šest poslije podne puče nam rudo na kolima tako da ga bez pomoći kolara nismo mogli popraviti.
Clairmont ode da se raspita u neku lijepu kuću što nam bijaše s desne strane, na kraju drvoreda duga tri stotine koraka. Jedini postiljon kojeg imadasmo nije se usudio ostaviti četiri odveć živahna konja. Clairmont se ubrzo vrati praćen dvojicom slugu iz one kuće od kojih me jedan u gospodarevo ime zamoli da u njegovoj kući pričekam na kolara. Bilo bi od mene veoma nepristojno da sam odbio tu ljubaznost koja je tako svojstvena francuskom narodu, a poglavito plemstvu.
Užetima nekako svezaše rudo, i ja se s Marcolinom uputih prema kući, dok su nas kola polagano slijedila.
U susret nam izađoše tri gospođe u pratnji dvaju muškaraca otmjena izgleda. Jedan mi od njih kaza da im nije odveć krivo zbog nezgode koja me je zadesila, jer inače gospođa ne bi doživjela zadovoljstvo da nam ponudi svoju kuću i svoje usluge. Poklonio sam se gospođi koju su mi pokazali rekavši kako se nadam da joj neću biti dugo na smetnji. Ona mi uzvrati poklon, ali joj lica nisam mogao vidjeti. Kako je tog dana provansalski vjetar jako zapuhao, sve su tri imale kapuljače navučene duboko na lice.
Marcolina bijaše gologlava, i lijepa joj je kosa lepršala na vjetru. Poklonima i smiješkom odgovarala je na pohvale njenim lijepim dražima koje su prkosile vjetrušini. Isti onaj gospodin koji me je prvi pozdravio ponudi joj svoju ruku upitavši da li mi je to kći. Marcolina se nasmiješi, a ja odgovorih da mi je nećakinja i da smo oboje Venecijanci.
I najuljudniji Francuz uvijek je tako brz u laskanju lijepoj ženi da čak i ne pomisli hoće li time nekog povrijediti.
Upravo htjedosmo ući kadli natrča jedan velik pastirski pas koji je jurio za lijepim prepeličarom dugih ušiju. Gospođa, pobojavši se da ga ne ugrize, potrči u pomoć prepeličaru, ali joj se noga omakne i ona pade. Svi pojurismo da je podignemo, no ona se diže sama i reče da je vjerojatno uganula zglob, te se šepajući uspe u svoje odaje u pratnji istog onog gospodina.
Čim sjedosmo, poslužiše nas limunadom. Vitez koji je gospođu otpratio začas se vrati i saopći nam da je gospođa legla jer joj je otekao članak, pa nas poziva da se uspnemo u njene odaje.
Ležala je u velikom krevetu u dnu jednog alkovena koji su zavjese od grimizne svile još više zamračivale. Bila je doduše bez kapuljače, ali ipak nisi mogao razabrati je li lijepa ili ružna, je li mlada ili je već zagazila u godine. Rekoh joj da sam očajan što sam nehotični uzročnik njene nezgode, a ona mi na venecijanskom odgovori da to nije ništa.
Oduševljen što govori venecijanski, ponajviše zbog Marcoline, odmah joj je dovedoh rekavši da sam sretan što će joj, iako ne zna francuski, moći ipak iskazati svoju zahvalnost. Marcolina odmah zametnu razgovor i razveseli je pričajući joj prostodušne šale kojih je najveća draž u ljupkom narječju moje domovine.
– Gospođa grofica – primijetih – bila je dakle neko vrijeme u Veneciji?
– Nikada, gospodine, ali mnogo sam razgovarala s Venecijancima.
Uto uđe jedan sluga i javi da je kolar u dvorištu, no da mi poručuje da će mu za popravak trebati najmanje četiri sata. Zamolivši za dozvolu da se udaljim, siđoh i uzeh pregovarati s kolarom, kadli dođe onaj gospodin koji je igrao ulogu kućedomaćina, te me u grofičino ime zamoli da kod nje večeram i prenoćim jer bi kolar morao raditi uz svjetlost svijeće, pa će slabo obaviti posao. Uvidjevši da ima pravo, rekoh kolaru neka se vrati rano u zoru s potrebnim alatom. Clairmont prenese u odaje koje mi bijahu dodijeljene sve što se pri nezgodi odvezalo s kola. Ja pak odmah odoh da zahvalim grofici prekinuvši provale smijeha što su ih Marcolinine dosjetke, koje je grofica prevodila, izazivale kod društva. Nisam se iznenadio primijetivši da se Marcolina već uveliko miluje s groficom, i bilo mi je krivo što je ne mogu vidjeti, jer sam poznavao slabost svoje Venecijanke.
Prostriješe stol za sedmoro, i ja se ponadah da ću je vidjeti na svjetlu, ali ona ne htjede večerati. Čas bi Marcolinu čas mene upletala u razgovor, a činila je to s mnogo duha i uljudnosti. Razabrao sam da je udovica, čuvši kako spominje svog pokojnog muža.
Nisam se usudio pitati kod koga se nalazimo. Clairmont mi je rekao njeno ime kad sam se povukao na spavanje, ali ono mi nije ništa kazivalo.
Poslije večere Marcolina opet, posve slobodno, sjedne na grofičin krevet. Nitko nije mogao govoriti, jer se razgovor između dviju novih prijateljica nastavljao nesmanjenom živahnošću. Kad je pristojnost zahtijevala da se povučem, pristupah krevetu, no nemalo se zapanjih kad moja tobožnja nećakinja izjavi da će spavati s groficom. Glasan smijeh grofičin i uzvici »da, da« ne dadoše mi da lakoumnoj Marcolini kažem koliko je njen naum bezobrazan. Cjelovi kojima su obasule jedna drugu pokazaše mi da se savršeno slažu. Grofici sam samo rekao da ne jamčim za spol stvorenja koje prima u svoj krevet. Otvoreno mi je odgovorila da pri tom može samo dobiti.
Spremajući se na spavanje, smijao sam se Marcolininoj sklonosti. Na isti je način zadobila i u Genovi nježno prijateljstvo moje nećakinje. Gotovo sve provansalske žene naginju toj strasti, ali to ih čini samo privlačnijima.
Sutradan sam ustao u zoru da nadzirem kolara. Kavu mi poslužiše kraj kočije, a kad sve bijaše gotovo, upitah mogu li do gospođe da joj zahvalim. Marcolina iziđe s onim vitezom, koji se ispriča što me gospođa ne može primiti.
– Ona je – reče veoma uglađeno – u svom krevetu još posve neodjevena tako da se neusuđuje nikom pokazati, ali vas moli da uvijek kad budete prolazili počastite njenu kuću posjetom, bilo sami bilo u društvu.
To me odbijanje, iako bijaše izrečeno na najuglađeniji način, duboko ozlovolji. No od tog ništa ne pokazah. Pripisivao sam ga bezobraštini Marcoline, koja je sva sjala od zadovoljstva i veselja pa je nisam htio prekoravati. Pošto se najljubaznije oprostih i dadoh svakom od slugu po jedan lujdor, uđoh u kočiju.
No zlovolja me nije prolazila iako sam je skrivao, te zamolili Marcolinu, nježno je poljubivši, neka mi iskreno kaže kako je provela noć s groficom koju nisam imao čast vidjeti.
– Krasno, prijatelju moj mili, radile smo sve one slatke ludorije koje dvije žene što sevole čine kad zajedno spavaju.
– Je li lijepa? Mlada?
– Mlada je. Tek su joj trideset i tri godine, a lijepa je koliko i moja slatka prijateljica štosmo je ostavili u Marseillu. Jutros sam je cijelu vidjela, i svud smo se izljubile.
– Čudna si ti, Marcolino. Prevarila si me s jednom ženom otjeravši me sama na spavanje.Nevjernice, zloćo, voliš žene više od mene.
– To je bio samo prolazni hir. Osim toga, imaj na umu da nisam imala kuda, jer mi je onaprva dala na znanje da me želi.
– Kako to?
– Kad sam je u smijehu poljubila, kao što se sjećaš, stavila mi je jezik u usta, pa sam jojmorala uzvratiti istom ljubaznošću. A kad sam poslije večere sjela na njen krevet, spretno sam je poškakljala znaš već gdje, i ona je meni isto uradila. Pa kako da joj onda ne iziđem želji u susret, rekavši da ću spavati s njom? Noćas je bila sretna sa mnom. Pogledaj, evo nedvojbena dokaza njenog zadovoljstva.
Pokazala mi je prsten sa četiri dijamanta najčišće vode, svaki od dva do tri karata. Eto žene – rekoh čudeći se u sebi – koja voli nasladu i koja je zavređuje. – Dadoh stotine poljubaca lijepoj Saphinoj sljedbenici i sve joj oprostih.
– Samo ne razumijem zašto nije dopustila da je vidim. Rekao bih da je plemenita groficau neku ruku postupila sa mnom kao sa svodnikom...
– Imaš krivo, mili moj. Ja bih prije rekla da se stidjela susresti s mojim ljubavnikom, jerja sam joj morala priznati da si mi ljubavnik.
– Možda je tako. Ovaj prsten, draga moja, vrijedi dvije stotine lujdora. Drago mi je što sitako sretna.
– Povedi me sa sobom u Englesku. Ondje je po svoj prilici moj ujak, pa ću s njim poćinatrag u Veneciju.
– Zar ti imaš ujaka u Engleskoj? Je li to moguće? To mi zvuči kao bajka. Nikad mi ga niriječju nisi spomenula.
– Nisam jer sam se bojala da me baš zbog toga nećeš uzeti sa sobom.
– Šta on kao Venecijanac radi u Engleskoj? I kako znaš da će te dobro primiti? Odakleznaš da je sad ondje i da će se vratiti u Veneciju? Kako se zove i gdje ću ga u onom mnoštvu naći u Londonu?
– Odmah ćeš ga naći. Zove se Mattio Bosi, sobar je kod gospodina Querinija, mletačkogposlanika, koji je otišao u London da u ime Republike čestita novom kralju. On je brat moje majke. Otputovao je prošle godine i preda mnom joj je rekao da će se vratiti u lipnju ove godine. Prema tome zateći ćemo ga upravo pri odlasku. Moj je ujak dobar čovjek, voli me i oprostit će mi moju ludost kad vidi da sam se obogatila.
Sve što se ticalo poslanika bijaše na vlas tačno, a to sam znao od gospodina Bragadina. Zato nisam sumnjao ni u ostale Marcolinine tvrdnje. Dadoh joj riječ da ću je povesti u London radujući se što ću je imati nekoliko tjedana dulje uza se. Činilo mi se da ću, posjedujući to blago, putovati s božicom sreće o boku.
U Avignon smo stigli predveče. Oboje bijasmo izvrsna teka i jedva smo čekali da sjednemo za obilnu trpezu. Marcolina me je ispunjala ljubavlju, a svratiste St. Homer bijaše prvorazredno.
Clairmontu sam naložio da iz kola prenese sve što će biti potrebno i da naruči konje za pet sati ujutro. Uživao sam u zadovoljstvu što ga je Marcolina, koja nije voljela putovati noću, zbog toga pokazala. Dok smo čekali da nas posluže večerom, ona započe neobičan razgovor:
– Jesmo li u Avignonu?
– Da, draga moja Marcolino.
– Dakle, dragi Giacometto, kucnuo je čas da kao dobra djevojka ispunim zadatak koji mije grofica jutros povjerila prije no što smo se posljednji put poljubile. Morala sam joj se zakleti da ti prije Avignona neću ništa reći.
– Kazuj dakle, veoma me zanima.
– To je naime jedno pismo koje ti ona piše.
– Pismo?
– Hoćeš li mi oprostiti što ti ga nisam prije dala?
– Dabome, ako si joj se tako zaklela. Ali gdje je to pismo?
– Pričekaj. Ah, evo ga!
– Bez adrese?
Srce mi je uzbuđeno kucalo. Otpečatih ga i ugledah adresu na talijanskom:
Najpoštenijem čovjeku kojeg sam ikada upoznala. Razvih papir i na dnu stranice pročitah: Henriette. To je bilo sve. Papir je bio neispunjen. Ostao sam kao skamenjen. Henriette! To je bio njen način pisanja, tako lakonski. Sjetio sam se njenog posljednjeg pisma iz Pontarliera koje je sadržavalo samo jednu riječ: Zbogom! Draga Henrietto, ti koju sam toliko volio i koju kao da nikad nisam prestao voljeti! Ti si me vidjela i nisi htjela da te ja vidim? Možda si mislila da su tvoje draži izgubile moć kojom su me prije petnaest godina zarobile, pa nisi htjela da vidim kako sam i u tebi volio samo običnu smrtnicu. Ah, okrutna Henrietto, nepravedna Henrietto! Nisam te vidio, pa nisam iz tvojih lijepih usta mogao saznati jesi li sretna. Samo bih te to pitao, vjeruj mi. Ne bih te pitao da li me još voliš. Smatram se nedostojnim tvoje ljubavi kad sam mogao voljeti druge nakon što sam u tebi volio ono što je priroda najljepše stvorila. Divna, plemenita Henrietto! Nisi htjela da za tebe znam prije no što stignem ovamo bojeći se da se ne vratim natrag. Ali sutra ću te vidjeti. Poručila si mi da će mi tvoja kuća biti uvijek otvorena. Ali ne. Zapovijed koju si dala Marcolini jasno mi kazuje da me sada ne želiš vidjeti. Možda bi ujutro otišla tko zna kamo. Ti si udovica, Henrietto!
Bogata si! Možda si se s Marcolinom tako slatko igrala samo da mi daš na znanje da si sretna. O, moja draga, plemenita, moja nebeska Henrietto!
Marcolina me je začuđeno gledala ne usuđujući se prekinuti moj nijemi zanos. Trgnuo sam se tek kad je ušao svratištar da me pozdravi i da mi reče kako mi je pripremio večeru po mom nekadašnjem ukusu.
Marcolina, koja nije dolazila k sebi od iznenađenja, kaza mi:
– Znaš li da sam se pobojala za tebe? Problijedio si i dugo vremena ostao nepomičan ikao izbezumljen. Što to znači? Ja sam znala da se ti i grofica poznajete, ali nisam mogla ni zamisliti da će te već samo njeno ime dovesti u ovakvo stanje.
– Kako znaš da se poznajemo?
– To mi je ona sama noćas sto puta kazala, ali mi je zabranila da ti o tome išta kažem svedok ne otvoriš njeno pismo.
– Što ti je kazala?
– Ono što je napisala u adresi. To je čudno, čitavo je pismo sadržano u adresi. Unutra jesamo jedno ime.
– Ali to ime, anđele, kazuje sve.
– Čini mi se, dragi moj prijatelju, da ne bih, ostanem li uza te, bila ljubomorna na drugetvoje ljubavnice, samo kad bi dopustio da i ja spavam s njima. Rekla bih da je to znak moje dobre ćudi. Reci mi nisam li u pravu?
– Ti si dobra, ali to bi mogla biti i bez tog mahnitog temperamenta kojem robuješ.
– Nije to temperament jer ja to volim raditi samo s osobama koje su mi drage. Ako je tožena, svejedno mi je, glavno da se naslađujem.
– Tko te je tome naučio?
– Priroda. Počela sam u dobi od sedam godina, a sa deset imala sam već četiri stotineprijateljica.
– A kad si počela s muškarcima?

– U jedanaestoj godini. Moj ispovjednik otac Molin, redovnik iz samostana sv. Ivana iPavla, htio je saznati s kojom prijateljicom spavam. Bilo je to za vrijeme mesopusta. Priznala sam mu, i on nas je obje u ispovjedaonici očinski ukorio, obećavši da će nas povesti u komediju ako se samo na osam dana odreknemo naših nestašluka. Obećale smo mu i poslije osam dana ponovo se javile i kazale da smo održale obećanje. Sutradan je došao zakrabuljen tetki moje prijateljice koja ga je dobro poznavala, te nas je pustila s njime ne bojeći se nikakva zla jer je on bio redovnik i ispovjednik, a ja i moja prijateljica, kojoj još nije bilo ni dvanaest godina, bijasmo još djeca. Poslije komedije odvede nas u neko svratiste i poslije večere uze nam propovijedati o našem grijehu i na kraju poželi da nas vidi kakve smo bez odjeće. Kazao nam je da su ovakve šale među djevojkama velik grijeh, dok između muškarca i djevojke nisu tako reći ništa. Upitao nas je znamo li kako je napravljen muškarac; mi smo to znale, ali smo rekle da ne znamo. On nam tad kaza da će zadovoljiti našoj radoznalosti ako obećamo da ćemo čuvati tajnu. Dabome da smo obećale. Ispovjednik nam onda pokaza svoje blago i za jedan sat učini nas obje ženama i to tako dobro da smo htjele još. Tri godine kasnije vodila sam ljubav s nekim zlatarom, a onda sam se zabavljala ljubavlju tvog brata koji je govorio da kao savjestan čovjek ne može od mene zahtijevati ono glavno dok mi god ne postane muž. Rekao mi je da se to može napraviti u Genovi i iznenadio me je predloživši da pođem s njim na taj put. Dala sam se obmanuti kao prava luda, a ostalo znaš.
Nikad nisam poželjela da vidim kakav je ispod ruha, a to je pouzdan znak da ga nisam voljela. Kad sam ga u Padovi izmlatila, kazao mi je da sam izopćena, čemu sam se od srca nasmijala.
U Lyon smo stigli drugog dana predveče i odsjeli u svratištu Park. Ponajprije sam otišao u Bellecour, gospođi d'Urfe, koja me kao uvijek dočeka tvrdnjom kako je znala da ću tog dana doći. Odmah je upitala proročište je li dobro obavila sve obrede, i Paralis joj dabome odgovori potvrdno, čime bijaše veoma polaskana. Pošto poljubili mladog d'Arandu, koji je bio s njom, obećah da ću se vratiti u deset sati.
Utrošili smo čitave sate radeći u zatvorenoj sobi na pitanjima koja su se ticala njenog porađanja, oporuke i načina kako da se, kad se jednom porodi kao muško, ne nađe u bijedi. Proročište je odredilo da ima umrijeti u Parizu, da sve mora oporučno ostaviti svom sinu i da plod neće biti kopile jer ću joj ja, po zapovijedi Paralisa, čim stignem u London, poslati nekog uglednog plemića za kog će se udati. Posljednje proročanstvo naredilo je da za tri dana krene u Pariz i da povede malog d'Arandu, kojeg sam naumio vratiti njegovoj majci. Njegovo porijeklo nije više bilo obavijeno velom tajanstvenosti, jer je mali gad sve izbrbljao. Ali ja sam mu doskočio istim sredstvom kojim sam se poslužio da izigram Corticellijevu i Passana. Jedva sam čekao da malog nezahvalnika predam majci, koja mi je neprestano upućivala bezobrazna pisma. Smislio sam već naum kako da joj oduzmem svoju kćer koja već mora da je napunila desetu i koja je, prema onom što mi je javljala njena majka, postala čudo ljepote, ljupkosti i nadarenosti.
Obavivši tako sve pripreme za markizin odlazak, vratih se u Park, gdje me je čekala Marcolina. Kako bijaše prekasno da je odvedem u komediju pošao sam do gospodina Bonoa da čujem kako mi je brata otpravio u Pariz. Saopćio mi je da je otputovao uoči mog dolaska i da mu je predstavio nekog Passana, mog zakletog neprijatelja od kog me mogu snaći velike nevolje.
– Vidio sam tog čovjeka. Bio je u jadnom stanju, tako da se jedva držao na nogama.Rekao je da je došao u Lyon umrijeti od polaganog otrova kojim ste ga trovali, zaklinjući se da ćete skupo platiti svoj zločin, jer će vam se on prije smrti osvetiti. Pola sata sipao je bjesomučno najstrašnije klevete protiv vas. Kleo se da će čitavom svijetu objaviti da ste vi najveći zločinac među zločincima, da upropaštavate markizu d'Urfe besramnim lažima, da ste vještac, krivotvoritelj, tat, uhoda, sjecikesa, krivokletnik, kartaški varalica, klevetnik, krivotvoritelj mjenica, licemjer, jednom riječju najgnusniji gad na svijetu. Prijetio se da to neće objaviti u pamfletu već da će vas razgolititi pred sudom od kojeg će zahtijevati pravednu kaznu za sve ono što ste počinili protiv njegove osobe, njegove časti, pa čak i protiv njegova života, jer je očigledno da ste ga ubijali polaganim otrovom. Tvrdio je da u rukama ima dokaze kojima će potkrijepiti sve svoje tvrdnje. Poštovanje i prijateljstvo što ih gajim prema vama nalažu mi da vas upoznam s namjerama tog čovjeka kako biste ga u tome na vrijeme omeli. Nemojte to olako primiti, jer i sami znate kako je teško boriti se protiv klevete.
– Gdje je ta hulja?
– Ne znam.
– Kako bih to mogao saznati?
– Ako se negdje skriva, teško ćete ga naći. U Lyonu se čovjek može veoma lako skrivati,osobito ako ima novaca, a Passano ga ima.
– Što bi on mogao učiniti protiv mene?
– Tužiti vas sudu kao prijestupnika. Takva bi vam parnica slomila srce i za vječna vasvremena osramotila pa da ste i najpošteniji čovjek na svijetu.
– Mislim da bih ga morao preteći.
– Dok ne znate gdje je, to je najbolje što možete uraditi, ali stvar će tad izići na javu.
– Vi, nadam se, ne biste oklijevali da pred sudom posvjedočite sve što je izjavio tajklevetnik?
– Dakako da ne bih.
– Preporučite mi nekog dobrog odvjetnika.
– Evo vam imena, ali promislite dobro, jer to ne može ostati tajnom.
– Što mi drugo preostaje kad ne znam gdje se ta hulja skriva?
Da sam znao gdje stanuje, odmah bih ga posredstvom gospođe d'Urfe, koja bijaše rođakinja zapovjednika Lyona, dao izagnati iz grada.
S tom mišlju u glavi vratih se u Park gdje se latih pisanja optužnice. Obraćao sam se naime policiji tražeći zaštitu protiv jednog izdajnika koji se skriva u Lyonu i koji sprema napad na moj život i ugled. Od toga me je međutim odgovorio gospodin Bono koji me je posjetio već rano izjutra.
– Nezgoda je u tome – izlagao je – što će policija najprije početi tragati za njegovimboravištem, a čim to vaš neprijatelj dočuje, napast će vas putem suda i više se neće skrivati. Tada će on zatražiti zaštitu protiv mogućeg nasilja s vaše strane. Najbolje bi bilo da što prije odete iz Lyona ako nemate osobito važnih poslova.
– To je odveć uvredljivo za moj ponos. Radije ću umrijeti no zbog ovog skota napustitigrad makar i sat prije no što sam nakanio. O, zašto ne znam gdje se pritajio! Dao bih stotinu lujdora onom tko bi mi to otkrio.
– Drago mi je što to ne znam, jer da znam, rekao bih vam, i bog neka zna što biste ondapočinili. No ako nećete ostaviti grad, pretecite ga i optužite ga prvi. Ja ću izjaviti, ako hoćete i pismeno, sve što mi je izgovorio protiv vas.
Otišao sam advokatu kojeg mi je preporučio Bono. Prije no što sam mu izložio o čemu je riječ, rekoh da me njemu šalje gospodin Bono kao jednom od najčestitijih i najvještijih odvjetnika. Saslušavši me, on izjavi da mi ne može biti odvjetnik niti mi čak savjetom pomoći, jer da zastupa protivničku stranku.
– Ali nemojte se kajati što ste mi saopćili svoje nakane, jer to je za me kao da niste ništarekli. Žalba, odnosno tužba gospodina Passana bit će sastavljena tek prekosutra, a ja ga neću čak ni opomenuti da se žuri kako ga ne biste pretekli, jer tu sam okolnost slučajem i neslužbeno saznao. A sad pođite, gospodine. U Lyonu ćete naći i drugih odvjetnika, isto tako poštenih ako ne i poštenijih od mene.
– Možete li mi nekoga preporučiti?
– Ne mogu, ali obratite se gospodinu Bonou.
– A možete li mi reći gdje stanuje vaš štićenik?
– Ne mogu ni to, jer njemu je najvažnije da ostane skriven.
– Imate pravo.
Ostavio sam mu na stolu jedan lujdor, ali on potrča za mnom da mi ga vrati. Eto jednom i poštenog advokata – rekoh u sebi. U prvi sam čas pomislio da ga dam uhoditi jer sam gorio od želje da vlastitim rukama zadavim onog gađa, ali gdje da nađem pouzdanog uhodu? Odjurih gospodinu Bonou, koji mi označi drugog odvjetnika i posavjetova me neka se požurim, jer onaj koji prvi uloži tužbu uvijek je u povoljnijem položaju. Zapitao sam ga zna li nekog pouzdanog čovjeka koji bi me, uhodeći odvjetnika, doveo do boravišta one hulje, ali on se okosnu na mene rekavši da je uhođenje protivnikova odvjetnika nepoštena rabota. To sam i sam znao, ali ima li čovjeka koji, obuzet mahnitom srdžbom, bira sredstva?
Otišao sam drugom odvjetniku, nekom starcu dostojanstvena izgleda, mudru i opreznu. Pošto mu sve izložih, reče da se prihvaća zastupanja i da će još istog dana predati moju tužbu. Rekoh mu da bi to trebalo učiniti što prije jer sam od samog klevetnikova odvjetnika saznao da će tužbu predati za dva dana.
– To ne smije biti razlog našoj žurbi, gospodine, jer vi ne možete zloupotrijebiti ono štovam je moj kolega u povjerenju saopćio. Mi se moramo požuriti zbog same prirode stvari. Oprez nalaže da se neprijatelj napadne. Vi ćete biti tako dobri da navratite k meni u tri sata poslije podne.
Ostavio sam mu šest lujdora, a on reče da će ih uzeti pod račun.
Poslije podne sam pročitao tužbu i složio se sa svim tačkama. Potom obiđoh gospođu d'Urfe, kod koje sam ostao četiri sata slažući piramide da je razveselim. Usprkos brigama i srdžbi morao sam se smijati kad mi je govorila o svojoj trudnoći, o pouzdanim znacima koji je ne mogu varati kao i o žaljenju što će umrijeti a neće se moći smijati onom što budu liječnici izmišljali o trudnoći u njenim godinama.
Vrativši se u Park, zatekoh Marcolinu snuždenu.
– Rekao si da ćemo ići u komediju, i ja sam te čekala.
– Oprosti mi, srce. Jedan me je važan posao zadržao kod gospođe d'Urfe. Hajde, budi mivesela.
Veselja mi je doista trebalo jer me je stvar s Passanom teško mučila. Srdžba na mene uvijek djeluje jednako kao i ljubav. Slabo sam spavao.
Drugog jutra obreh se opet kod odvjetnika, koji mi saopći da je moja žalba već kod pisara policijskog poručnika.
– Zasad je to sve. Ne možemo ga dati privesti jer ne znamo gdje se skriva.
– Zar ne bih mogao tražiti od policije da ga pronađe?
– Dabome da možete, ali to vam ne bih savjetovao. On će se i tako sam prijaviti. On senašao u položaju tužena tužitelja, pa će se morati braniti i dokazivati nedjela koja vam pripisuje. Ako se ne pojavi, osudit ćemo ga u odsutnosti na kazne koje su uobičajene za klevetnike.
Umiren malo ovim odvjetnikovim riječima, odoh markizi gdje provedoh cio dan. Ona je sutradan imala otputovati za Pariz. Obećao sam da ću joj se pridružiti čim obavim neke poslove koji su se ticali našeg reda. Ona se držala načela da poštuje moje tajne i da me nikad ne uznemiruje. Marcolina, koja se čitavog dana dosađivala, odahnula je kad sam se napokon vratio.
Sutradan dođe gospodin Bono po mene i zamoli me neka odem s njim Passanovu odvjetniku koji bi htio sa mnom razgovarati. On nam reče da je njegov branjenik luđak koji duboko vjeruje da je otrovan, pa je stoga očajan i spreman na sve.
– On tvrdi da će vas odvesti na vješala sve ako ga i preteknete. Spreman je da ide uzatvor, odakle će, kako kaže, likujući izaći, jer ima svjedočanstava za sve što je izjavio. Pokazao mi je dvadeset i pet lujdora koje ste mu dali u Marseillu, a koji svi imaju manju težinu od zakonom propisane. Ima i jedno pismo od vašeg brata koje svjedoči protiv vas. To je jedan mahnitac, sav izjeden francuskom bolešću, koji bi vas volio vidjeti na stratištu još prije svoje smrti. Ja bih vam savjetovao da mu dadete novaca pa da ga se tako otarasite. Rekao mi je da ima obitelj, pa ako mu gospođin Bono isplati tisuću lujdora, on će za dobro svoje djece žrtvovati svoju pravednu optužbu. Što mislite o tom?
– Ne dam mu ni pare. To je podli klevetnik i do smrti me je uvrijedio tom klevetom onovcu. Već danas ću saznati u koju se rupu uvukao. Hulja! Bezočnik! Zašto li se samo skriva?
– Odgodio sam podnošenje njegove tužbe ne bih li spriječio javnu sablazan. Sad moramto učiniti.
– Samo izvolite. Ja sam vam za vaš trud veoma zahvalan.
Bono bijaše ljut što će stvar uzvitlati mnogo prašine. Ja sam otišao svom odvjetniku da ga obavijestim o prijedlogu koji mi je onaj skot uputio. Odvjetnik me pohvali što nisam pristao da platim ni pare ne bih li kukavički ušutkao klevetnika. Čak mi je rekao da mogu, imajući Bonoa za svjedoka, prisiliti njegova odvjetnika da podnese tužbu koju je već zacijelo imao sastavljenu. Zamolio sam ga da to odmah učini. On posla činovnika policijskom poručniku i dobi od ovog nalog kojim se odvjetniku naređivalo da u roku od tri dana preda optužbu koja se nalazi kod njega, a koju protiv mene podiže osoba zvana Ascanio Pogomas, odnosno Giacomo Passano.
Potpisao sam, ljut zbog tako duga roka. Odvjetnik mi na to kaza da drugačije ne može biti, da alea jacta est6 pa neka budem pripravan na sve neugodnosti.
6. Kocka je bačena.
Kako gospođa d'Urfe bijaše otputovala, otišao sam u svratiste gdje sam dobro ručao, a onda izišao s Marcolinom da se razonodim. Odveo sam je najpoznatijim modnim trgovcima, kupio joj sve što je željela, a onda smo zajedno otišli u komediju gdje je moja ljepotica uživala privlačeći poglede svih posjetilaca.
Sutradan već rano ujutro osvanu gospodin Bono. Bijaše veseo iako je nešto pobolijevao. Zamolio me je neka iziđem s njim jer mi ima saopćiti dobre vijesti. Odveo me je u neku kavanu gdje mi je pokazao Passanovo pismo kojim je ovaj izjavljivao da će odustati od svega jer ga tako savjetuje njegov odvjetnik koji ne želi da ga brani protiv teške optužbe što je protiv njega podignuta. Kad je tome tako – pisala je dalje ta vucibatina – uredite s gospodinom de Seingaltom da mi da stotinu lujdora i ja ću odmah otputovati.
– Bio bih prava luda – rekoh mu – da mu dam još i novaca da izbjegne pravednoj kazni.Neka ide ako hoće i ako može, ali ja mu ne dam ništa. Sutra ću tražiti uhidbeni nalog. Neka ga smrve krvnikove ruke. Klevete kojima me je okaljao odveć su teške, i moja čast zahtijeva da ga prisilim da ih javno dokaže.
– Meni se pak čini – odvratio mi je Bono – da bi vas odustajanje moglo zadovoljiti jer jeu svakom slučaju poželjnije od javne osude koja bi vam uza svu vašu pobjedu ipak okaljala ime. Osim toga stotinu lujdora prava je sitnica prema onom što će vas stajati parnica.
Ostavio sam ga ispričavajući se što ne mogu prihvatiti njegovo mišljenje. Odmah sam o svemu obavijestio svog odvjetnika, zamolivši ga da zakonskim putem zahtijeva uhidbeni nalog.
Za dva dana Bono me je pismeno obavijestio da je Passano napustio Lyon i da je prije odlaska napisao izjavu kojom ću sigurno biti zadovoljan.
Njegov mi je bijeg bio razumljiv, ali sam se pitao zašto je napisao izjavu kad je dragovoljno napuštao grad. Otišao sam Bonou i s pravim zaprepaštenjem pročitao klevetnikovu izjavu u kojoj je tačku po tačku porekao sve što je protiv mene iznio. Bono me zapita jesam li zadovoljan, a ja mu odgovorih da sam ne samo zadovoljan već da mu čak praštam.
– Samo mi je čudno – primijetih – što se tako lako odrekao stotine lujdora.
– Dobio ih je, ali od mene. Izbrojio sam mu ih drage volje samo da ta ružna kleveta neprodre u javnost, što bi nam svima naudilo, a mene veoma ožalostilo, jer da vam nisam ništa rekao, vi ne biste ništa poduzimali. Ne bih vam ni sad ništa rekao, da niste kazali kako ste zadovoljni izjavom i kako mu praštate. Neizmjerno mi je drago što mi se pružila prilika da vam posvjedočim svoje iskreno prijateljstvo. Ne govorimo više o tom, molim vas.
Tronuto sam ga zagrlio.
Sutradan dok sam u komediji sjedio u loži iza gospođe Pernon i Marcoline, iznenadili se videći kako u ložu koja bijaše nasuprot našoj ulaze gospodin Querini s prokuratorom Morosinijem. Iza njih se pojaviše gospodin Memmo i grof Stratico, profesor na padovskom sveučilištu. Svu sam tu uglednu gospodu koja su se vraćala s poklonstva engleskom kralju dobro poznavao.
Zbogom, mila moja Marcolino, rekoh u sebi. No nisam se micao s mjesta niti sam išta rekao Marcolini, koja je vodila živ razgovor s gospodinom Bonom. Uostalom, ona nije poznavala nijednog od tih venecijanskih odličnika. Opazio sam kako me gospodin Memmo pokazuje prokuratoru, koji me je dobro poznavao. Tad mi nije preostalo drugo već da im se pođem pokloniti.
Poslanik Morosini primi me oduševljeno, gospodin Querini, za bogomoljca kakav bijaše, pozdravi me prilično uljudno, dok me gospodin Memmo dočeka uzbuđeno, znajući kakvu je ulogu odigrala njegova majka pri spletki zbog koje sam prije osam godina dopao tamnice pod olovnim krovovima. Čestitao sam im na sjajnom poslanstvu u Londonu i na sretnom povratku u domovinu dodavši usput kako se nadam da ću njihovom preporukom ishoditi milost da se i ja onamo jednog dana vratim. Videći me ovako sjajno odjevena, gospodin Morosini kaza da sam sretniji što sam dalje od domovine, a on da se vraća samo zbog dužnosti. Zapitao me je odakle dolazim i kamo idem. Odgovorio sam mu da dolazim iz Rima gdje me papa učinio svojim vitezom i da se spremam za put u London.
– Dođite k meni – kaza mi – dat ću vam poruku za nekoga.

– Vaša jasnost kani se ovdje zadržati?
– Samo tri do četiri dana.
Kad se vratih u ložu, Marcolina me zapita tko su ta gospoda s kojima sam se pozdravio. Odgovorio sam joj, gledajući joj ravno u oči, da su to mletački poslanici koji se vraćaju iz Londona. Ona problijedi i ne izusti više ni riječi. Kasnije me zapita tko je od njih gospodin Querini, i ja joj ga pokazah.
Komedija završi i mi siđosmo. Poslanici su pred vratima čekali na svoje kočije. Moja je slučajno bila bliža u redu. Prokurator Morosini primijeti:
– Imate uza se krasno djevojče.
Marcolina međutim priđe gospodinu Queriniju i poljubi mu ruku. Ovaj je zapanjeno pogleda, zahvali joj, pa će upitati:
– A zašto baš meni?
– Zato – odgovori ona na venecijanskom – jer znam da je Vaša jasnost gospodin Querini.
– Što radite ovdje s Casanovom?
– To je moj ujak.
Moja se kočija uto primaknu, pa se ispričah i pomogavši Marcolini da se popne, naredih kočijašu:
– U Park.
Marcolina bijaše utučena i očajna, jer je znala da ovu priliku da je vratim u Veneciju neću propustiti. Večerala je gutajući suze, a i meni ne bijaše lako pri srcu. Rekoh joj da imamo još nekoliko dana vremena da smislimo kako ćemo doći do njenog ujaka Mattia. Pohvalio sam je što se dosjetila da gospodinu Queriniju poljubi ruku i zaklinjao je neka se razvedri, jer mi se zbog njene tuge kida duša.
Još smo bili za stolom kadli začuh u predvorju glas gospodina Memma, mladog Venecijanca, prijazna i puna duha. Opomenuh Marcolinu neka o našim stvarima ne spominje ni slovca i neka ga primi s otmjenom prijaznošću. Htjeli smo ustati od stola, no on ne htjede ni čuti, već sjede uz nas i, pijući zajedno s nama, potanko nam opisa veselu večer s gospodinom Querinijem, starim bogomoljcem, kome je jedna tako lijepa venecijanska djevojka poljubila ruku. Ta ih je zgoda sve ushitila i sam se Querini osjećao polaskanim. – Mogu li vas upitati, gospođice, odakle poznajete gospodina Querinija?
– Ah, to je tajna.
– Tajna? Oh, što ćemo se sutra nasmijati. Ja sam naime došao – obrati se meni – da vasu ime poslanika zamolim da sutra ručate s nama, u društvu vaše ljupke nećakinje.
– Hoćete li doći, Marcolina?
– Con grandissimo piacer. Parleremo venezian.7 Znate, francuski mi teško ide.
7. S najvećim zadovoljstvom. Govorit ćemo venecijanski. – Ista je stvar s gospodinom Querinijem.
Poslije poduljeg razgovora, ispunjena veselim dosjetkama, on se oprosti zadovoljan što poslanicima nosi naš pristanak. Ona mi se baci u naručaj radujući se sretnom stjecaju okolnosti. Kazah joj neka se sutra sjajno odjene i neka za stolom bude prema svima prijazna. Opomenuo sam je neka se pravi kao da ne primjećuje svog ujaka koji će po svoj prilici posluživati za stolom.
– Želio bih da se u Veneciju vratiš pod okriljem samog gospodina Querinija.
Marcolina zasja od radosti i sve mi obeća.
Drugog sam je jutra ostavio pri uređivanju i otišao da vidim kakvu mi to poruku gospođin Morosini želi povjeriti. Dao mi je jednu zapečaćenu kutijicu zajedno s pismom za lady Harington i posjetnicu na kojoj je stajalo samo ovo: »Prokurator Morosini neizmjerno žali što je morao otputovati ne oprostivši se s gospođicom Charpillon.« – Gdje da nađem tu gospođicu?
– Ne znam. Ako je nađete, predajte joj to, ako ne, nije važno. Vi imate uza se čarobnudjevojku.
– Zato sam i opčaran.
– Ali odakle ona poznaje Querinija?
– Slučajno ga je vidjela u Veneciji, ali nikad nije s njime razgovarala.
– To vjerujem. Mi smo se svi grohotom smijali jer je Querini neprestano govorio o tomsusretu kao da u njem vidi nešto neobično važno. Ali odakle vama ta Venecijanka koja po Memmovu tvrđenju ne zna gotovo ni riječi francuski?
– To je duga pripovijest.
– Ali ona nije vaša nećakinja?
– Više od toga, ona je gospodarica mog srca.
– Dajte je naučiti francuski, jer u Londonu...
– Neću je voditi u London. Ona se želi vratiti u Veneciju.
– To će biti tužno za vas, ako je volite. Hoće li i ona danas s nama ručati?
– Ushićena je tom čašću.
Vrativši se u svratiste, uputih Marcolinu da izjavi, ako se povede riječ o njenom povratku u Veneciju, kako bi je od svih ljudi jedini gospodin Querdni mogao na to skloniti, jer bi samo njemu mogla povjeriti svoju čast i svoj imutak. Ja ću joj priskočiti u pomoć ako njene riječi izazovu zabunu i negodovanje.
Odjenuo sam odijelo od pepeljastosiva baršuna, izvezena zlatnim i srebrnim listićima, košulju s orukvicama od najskuplje čipke. Ukrasio sam se svim svojim draguljima, prstenjem i viteškim križem koji je sam vrijedio dvadeset tisuća cekina. Uzeo sam najdragocjenije burmutice, te sam se u pola dva uputio poslanicima zajedno s Marcolinom, koja je blistala poput zvijezde.
Društvo koje bijaše sastavljeno od samih Venecijanaca s ushitom dočeka Marcolinu, koja se predstavi s neusiljenom otmjenošću kakve francuske princeze. Ponajprije se ozbiljno poklonila poslanicima, a onda uz smiješak izvela dražestan poklon namijenjen cijelom društvu. Kad se za stolom našla između dvojice dostojanstvenih senatora, reče kako joj je drago što je u tako odabranu društvu jedina žena i što nema nijednog Francuza. Po toj duhovitoj izreci društvo je odmah znalo kako da se s njom ophodi. Zabavljali su je veselim i duhovitim razgovorom u kojem se uvijek dolično umjela snaći, nikad nije ostajala bez odgovora, nikad nije zapitkivala, i s ljupkom je draži opisivala po čemu se francuski običaji razlikuju od venecijanskih.
Gospodin Querini zapitao ju je odakle ga poznaje, a ona mu odgovori da ga je vidjela na misi najmanje pedeset puta. Prokurator, kao da tobože i ne sluti da se ona želi vratiti u Veneciju, primijeti da bi morala naučiti francuski, jer će se inače u Londonu, gdje talijanski malo tko govori, uvelike dosađivati. Odgovorila je kako se nada da ću je dovoditi samo u društva gdje će moći razgovarati, kao što sam i dosad uvijek činio da bih joj ugodio. Nadovezala je da francuski, bude li ga učila s učiteljem, neće nikad govoriti.
Pri kraju ručka gospodin Querini uze se diviti sjajnim draguljima na njenom prstenu pitajući je gdje je načinjen. Odgovorila mu je da ne zna jer je taj prsten dobila na dar od jedne gospođe.
Kad poustajasmo od stola, poslanici me zamoliše da im ispripovjedim povijest svoga bijega. To potraja dva sata, za koje me vrijeme nijednom ne prekinuše. Cijelo je društvo primijetilo kako Marcolina otire suze dok sam opisivao smrtne opasnosti koje su mi prijetile, pa je poslije stadoše zadirkivati govoreći da valjda nijedna nećakinja nije toliko drhtala nad životom svog ujaka. Odgovorila im je da je dosad voljela samo mene, pa da ne umije razlikovati ljubav od ljubavi. Gospodin Querini stade joj razlagati kako ljudsku prirodu pokreću pet različitih ljubavi: ljubav prema bližnjem, ljubav prema prijatelju, ljubav prema obitelji, ljubav bračna i ljubav prema bogu. Ona je njegovu besjedu slušala otvorenih usta. Govoreći o ljubavi prema bogu, stari senator pade u zanos, a ja s iznenađenjem primijetih kako Marcolina sva tronuta lije suze, otirući ih brzo kao da ih želi sakriti od dobra starca koji se pod utjecajem odlična vina gorljivije no inače predao teološkoj krasnorječivosti. Hineći zanos, ona mu cjelunu ruku, a zaslijepljeni joj starac podiže glavu i poljubi je u čelo rekavši:
– Sirotice moja, vi ste anđeo.
Mi ostali grizli smo usne da ne prasnemo u smijeh, a mala se obješenjakinja držala ozbiljno kao da je sva radost iščezla iz nje.
Tek sam tog dana Marcolinu dobro upoznao. U svratištu mi je priznala da se hotimice tako raznježila ne bi li predobila starčevu naklonost.
Kad smo se opraštali, poslanici nas zamoliše da im sutradan iskažemo istu čast.
Otišli smo u Park, jer nam bijaše više stalo do razgovora no do kazališta. Bio sam tako nestrpljiv da nisam čekao da se razodjene, već je, čim uđosmo u sobu, obasuh žarkim cjelovima.
– Čekala si do posljednjeg dana da mi otkriješ sva svoja bogatstva, pa neka do smrtioplakujem što sam te pustio u Veneciju. Ti si, draga moja Marcolino, osvojila srca svih koji su ručali s tobom.
– Prijatelju moj, pa ja ću to uvijek činiti ako me zadržiš uza se. Jesi li vidio mog ujaka?
– Mislim da jesam. Zar to nije onaj koji ti je uvijek mijenjao tanjure?
– Jest. Prepoznala sam ga po prstenu. Reci da li me je gledao?
– Sve vrijeme, kao izvan sebe od čuđenja. No ja ga nisam često gledao, jer su mu očiuvijek počivale ili na tebi ili na meni.
– Htjela bih znati što misli. Zacijelo je rekao gospodinu Queriniju da sam mu nećakinja ida mi ti prema tome ne možeš biti ujak. Ako ml senator sutra to kaže, morat ću priznati, zar ne?
– Dabome, ali to ćeš učiniti dostojanstveno, bez zabune i stida, ne spominjući ni riječjuda bi te on mogao odvesti u Veneciju. Imaj na umu da on nije tvoj otac i da nema nad tobom nikakva prava. Priznat ćeš i to da ti ja nisam ujak već da nas veže samo nježno prijateljstvo. Uostalom, ti si pametna, pa se posve pouzdajem u tebe. Nastoj govoriti onako kako sam te podučio. U Veneciju će te voditi ili sam Querini ili nitko. I vodit će te kao svoju kćer.
Drugog dana već rano ujutro primih pismenu poruku gospodina Querinija koji me je molio da svratim k njemu jer mi ima kazati nešto važno.
Zatekao sam ga s prokuratorom Morosinijem. Pošto me posjedoše, gospodin Querini ljubazno mi kaza da bi mi htio nešto povjeriti, ali da zauzvrat očekuje isto povjerenje od mene.
– Pred Vašom jasnosti ja nemam tajni.

– Zahvaljujem. Kažite mi dakle iskreno poznajete li ovu djevojku koja je s vama, jer jeočito da vam nije nećakinja. To barem nitko od nas ne vjeruje.
– Nije mi nećakinja, a kako ne znam tko su joj roditelji, to je i ne poznajem u onomsmislu kako je spomenula Vaša jasnost. Međutim, ja poznajem njenu dušu i sretan sam što sam je zavolio ljubavlju koja će prestati tek mojom smrću.
– Drago mi je što to čujem. Kako je dugo s vama? – Bit će uskoro dva mjeseca.
– Vrlo dobro. A kako se našla kod vas?
– Oprostite ako vam na to pitanje ne odgovorim. To je naime njena tajna.
– Prijeđimo dakle preko toga. Ali kad ste se zaljubili, zar vas nije zanimalo tko su njeniroditelji, čija je?
– Pitao sam je, a ona mi je odgovorila da su joj roditelji ljudi čestiti iako siromašni, i javam istinu kažem, nije mi bilo nimalo stalo do toga da saznam njeno ime. Kazala mi je samo svoje krsno ime: Marcolina, koje možda i nije njeno, ali to mi je svejedno.
– Njeno je.
– Njeno? Vaša jasnost je dakle poznaje?
– Da, jučer nisam vjerovao, ali danas vjerujem. Dva mjeseca, ime joj je Marcolina, sadsam siguran da moj sobar nije lud.
– Vaš sobar?
– Da. Ona je njegova nećakinja. U Londonu je saznao da je pobjegla od kuće negdje okopolovice korizme. To mu je pisala Marcolinina majka, njegova sestra. Zbog sjajne haljine i dragulja u kojima se jučer pojavila nije imao smjelosti da joj se obrati. Pomislio je da se možda vara, pa se pobojao da ne pogriješi i da me ne uvrijedi, jer je ona došla za moj stol kao vaša nećakinja. Ali što vam je jučer rekla kad ste se vratili? Ona možda nije znala da joj je ujak u mojoj službi, ali morala ga je vidjeti i prepoznati.
– Sigurno ga nije vidjela, jer kakvu je poznajem, ne bi mi to zatajila.
– Istina, on je uvijek bio iza nje. Ali pokušajmo doći do nekog zaključka. Kažite mi, akomožete, je li Marcolina vaša žena ili se možda namjeravate oženiti njome?
– Volim je koliko se samo može voljeti, ali je za ženu ne mogu uzeti. To je uzrok mojeneprestane tuge koji je poznat samo meni i njoj.
– Poštujem vaše razloge i ne želim ih čak ni znati, no biste li mi zamjerili ako se za njuzauzmem pa vas zamolim da je pustite u Veneciju s njenim ujakom?
– Marcolina se može smatrati sretnom što je u vas podstakla zanimanje za svojusudbinu. Mislim da bi povratak u krilo obitelji pod zaštitom Vaše jasnosti izbrisao ljagu kojom se okaljala pobjegavši od kuće. Njenom se odlasku ne bih mogao usprotiviti, jer joj nisam gospodar. Kao ljubavnik međutim branio bih je svim snagama kad bi je netko silom htio istrgnuti iz mog naručja. Ali ako me ona želi napustiti, ja mogu samo da je sa suzama ispratim i da pođem svojim putem nadajući se da će vrijeme izliječiti tu ranu, kao što je uostalom izliječilo i druge.
– Vi ste zaista razumni. Ne biste li se ljutili ako pridonesem tom bogougodnom djelu?Bez vašeg pristanka ne bih se usudio u to miješati.
– Ja ponizno primam odluke sudbine kad dolaze iz čistog vrela. Prostirem se pred voljombožjom i predajem se. Ako Vaša jasnost može nagovoriti Marcolinu da me napusti, neću se usprotiviti, samo vas opominjem da joj pristupite blago, Marcolina ima pameti, voli me i zna da je slobodna. Osim toga, pouzdaje se u me i u tom se ne vara. Razgovarajte već danas s njom, ali nasamo, jer bi vam moja nazočnost možda oboma smetala.
– Dragi moj Casanova, vi ste pošten čovjek, i meni je čast što sam vas upoznao.
– Sad idem i obećavam vam da Marcolini neću ništa nagovijestiti.
Vrativši se u Park, ponovih Marcolini naš razgovor od riječi do riječi, podsjetivši je da sam obećao da joj neću kazati ni slovca. Upozorio sam je međutim da će se morati majstorski pretvarati ne bi li uvjerila gospodina Querinija da nisam lagao kad sam tvrdio da nije prepoznala svog ujaka.
– Čim ga vidiš – upućivao sam je – moraš se iznenaditi, nazvati ga po imenu i potrčatimu u zagrljaj. Hoćeš li to umjeti? To će biti lijepa predstava koja će ujedno cijelom društvu pokazati da si dobra srca i značaja.
– Ne brini se, izvest ću ja to vrlo dobro.
Kad se odjenula, otiđosmo poslanicima koji su s cijelom svitom čekali još samo na nas. Marcolina, blistavija i veselija no dan ranije, odlikovala je svojom ljubaznošću najprije gospodina Querinija, a onda i ostale. Prije no što ćemo sjesti za stol, uđe sobar Mattio noseći svom gospodaru, koji je sjedio pored Marcoline, njegove naočari na srebrnom pladnju. Marcolina naglo prekine zanimljivu besjedu kojom je zabavljala društvo, zagleda se u sobara i povika:
– Moj ujak!
– Da, draga moja nećakinjo!
Ona ustane, zagrli ga, a on je privine na grudi. Mi smo svi gledali tobože iznenađeni tim susretom.
– Znala sam – govorila mu je Marcolina – da ste sa svojim gospodarom otišli iz Venecije,ali nisam znala kamo. Nisam ni znala da služite kod Njegove jasnosti. Tako sam radosna što vas vidim. Vi ćete majci reći da sam sretna, kao što uostalom i sami vidite. Gdje ste bili jučer?
– Ovdje.
– I niste me vidjeli?
– Jesam, ali tu je bio i vaš drugi ujak, pa...
– E, pa, dragi bratiću – umiješah se ja u smijehu – prepoznajmo se i zagrlimo se. Vama,Marcolino, čestitam.
– Oh, kako je to lijepo – uzdahnu gospodin Querini.
Sobar ode, a mi sjedosmo za stol. Raspoloženje bijaše posve drugačije no dan ranije. Na Marcolininu licu sjalo je zadovoljstvo pomiješano s tugom što je u plemenitim dušama uvijek izaziva sjećanje na dragu domovinu.
Gospodin Querini sjedio je razdragan i pun povjerenja u sretan ishod svog nauma, diveći se skromnosti lijepe djevojke. Gospodin Morosini smješkao se u sebi sretnom preokretu koji sam dao maloj predstavi. Ostali su stajali nepomični, šutljivi i ozbiljni, slušajući zanimljiv monolog Marcoline koja bi pogledavala čas jednog čas drugog. Na licima im se međutim čitalo da jedva čekaju rasplet događaja.
Sjeli smo za stol, a kod drugog jela prokurator Morosini, koji je saznao od mene da bi Marcolina mogla pomišljati na povratak u Veneciju, kaza joj da bi, ako joj je srce slobodno, mogla u Veneciji, svojoj domovini, naći dostojna supruga.
– To bih ja morala najprije ocijeniti.
– Mogli biste se osloniti i na mišljenje mudrih osoba kojima je stalo do dobra obajusupruga.
– Oprostite, ali to nikada. Onaj za kog ću se udati mora mi se svidjeti, i to prije a neposlije udaje.
– Tko vam je usadio takva načela? – upitat će gospodin Querini.
– Moj ujak – odgovori pokazujući na me – u dva mjeseca što sam s njim naučio me jesvoj mudrosti ovoga svijeta.
– Čestitam i učeniku i učitelju, ali, draga moja Marcolino, vi ste oboje odveć mladi, amudrost svijeta, koja je moral, ne uči se tako brzo.
– Ono što vam je Njegova jasnost kazala – rekoh joj – istina je. Kod ženidbe se valjapouzdati u sud iskusnih i mudrih, jer su gotovo svi brakovi što se sklapaju iz slijepe ljubavi nesretni.
– Kažite mi – obrati joj se prokurator – kakve vrline moraju krasiti čovjeka kog bisteizabrali za supruga?
– Ne bih vam ih znala nabrojiti, ali kad bi mi se svidio, sve bih mu ih pripisala.
– A kad bi to bio neki pokvarenjak?
– Onda mi se ne bi svidio. Zato se i neću nikad udati za čovjeka ako ga nisam dobroupoznala.
– A što će biti ako se prevarite?
– Plakat ću potajno.
– A bijeda?
– Toga se Marcolina ne mora bojati, monsinjore – umiješah se ja. – Ona će svakogmjeseca do kraja života imati pedeset talira.
– To mijenja stvar – kaza gospodin Gjuerini. – Ako je to istina, onda vi, draga moja kćeri,imate veliku povlasticu, a ta je da možete u Veneciji živjeti bez ičije pomoći.
– Čini mi se ipak da ću uvijek trebati zaštitu takva odličnika kao što je Vaša jasnost.
– E pa onda, draga moja kćeri, vratite se u Veneciju, a ja vam dajem riječ da ću za vasučiniti sve što je u mojoj moći. No jeste li doista sigurni, ako vas to smijem pitati, da ćete svakog mjeseca dobivati pedeset talira? Zašto se smijete?
– Smijem se jer sam toliko lakoumna da se i ne brinem za svoje poslove. Ako to želiteznati, moj će vam prijatelj sve reći.
– Jeste li se vi šalili? – obrati mi se starac.
– Dabome da nisam. Marcolina ima glavnicu u gotovu novcu koja joj može odbacivatidoživotnu rentu i veću no što sam spomenuo. Ali ona je imala pravo kad je kazala da će joj trebati vaša zaštita, jer u Veneciji valja biti oprezan s ulaganjem novca. Ta je glavnica u mojim rukama i Marcolina je, ako hoće, može dobiti za dva sata.
– To je odlično. Draga moja kćeri, morate se vratiti u Veneciju, i to već prekosutra. Vašujak, evo, koji je izvan sebe, čeka raskriljenih ruku da vas primi.
– Ja volim svog ujaka i poštujem ga, ali ako se odlučim na povratak, onda me Vašajasnost ne smije njemu povjeriti.
– Nego kome?
– Samo sebi. Vi ste me tri puta nazvali slatkim imenom kćeri, povedite me dakle uVeneciju kao svoju kćer, ili se neću nikad nakaniti. To vam odlučno kažem. Prekosutra ćemo otputovati u London.
Na te riječi, koje sam ja razdragan slušao, svi za stolom zašutješe i stadoše se pogledavati. Na gospodinu Queriniju bilo je da odgovori, a on je odviše rekao a da bi mogao uzmaknuti. Neko su vrijeme svi jeli ozbiljno i šuteći. Mattio je mijenjao tanjure drhtavim rukama. Kad poslužiše slatko, Marcolina prva prekine šutnju rekavši kako se krotko valja pokoriti providnosti božjoj i poslije počinjena djela, jer prije no što vidi posljedice nitko na svijetu ne može suditi o dobru i zlu.
– Kako vam je pala na um ta misao, draga moja kćeri – upita gospodin Querini – i zaštomi sad ljubite ruku?
– Zato što ste me po četvrti puta nazvali svojom dragom kćeri.
Opći smijeh razbi nelagodu. Gospodin Querini međutim ne htjede napustiti razgovor o božjoj providnosti, pa je upita zašto je svoju misao popratila onakvim tumačenjem.
– To mi je došlo – odgovori – samo od sebe, dok sam ispitivala svoju savjest. Zdrava sam,naučila sam živjeti, sedamnaest mi je godina, u dva mjeseca postala sam bogata poštenim i časnim načinom. Sretna sam jer se tako osjećam. A sve je to posljedica najtežeg grijeha što ga poštena djevojka može počiniti. Pa kako da onda ponizno ne kleknem pred božanskom providnošću blagosiljući je tisuću puta?
– Da, ali ipak se morate pokajati zbog počinjena grijeha.
– Baš me to i zbunjuje, jer da se pokajem morala bih na grijeh misliti, a kad mislim, nemogu se kajati. Morat ću upitati za savjet nekog učenog bogoslova.
– To nije potrebno. Ja ću vas za vrijeme puta poučiti kako se to radi: kad se čovjek kaje,ne smije misliti na užitke što ih je osjetio počinjavajući grijeh.
Gospodin Querini u svojoj ulozi apostola pobožno se stao zaljubljivati u lijepu obraćenicu. Kad ustadosmo od stola, iščeznu na neko vrijeme, a onda se vrati i kaza Marcolini da je ne može voditi kao kćer u Veneciju ako je ne povjeri brizi gospe Venerande, svoje domaćice, u koju ima bezgranično povjerenje.
– Upravo sam s njom razgovarao i sve je uređeno. Ona će biti s vama i danju i noću,spavat ćete s njom ako hoćete, a jest ćete s nama. U Veneciji ću vas sam, u nazočnosti vašeg ujaka, predati vašoj majci.
Otišao sam do prozora da krišom otarem suze. Kad sam se okrenuo, više nisam vidio Marcolinu. Prokurator Morosini, ganut i on, kaza mi da je otišla razgovarati s gospom Venerandom. Svi bijahu tužni, pa kako sam znao da je tome uzrok moja žalost, stadoh govoriti o Engleskoj, gdje sam naumio steći bogatstvo pomoću jednog nauma koji sam mogao provesti samo uz pomoć ministra lorda Egremona. Gospodin Morosini obeća mi preporuku za tog ministra i pismo za gospodina Zuccata, mletačkog izaslanika. Gospodin Querini opomenu ga da će se, preporučivši me, zamjeriti mletačkim inkvizitorima, a prokurator mu hladno odgovori da ga sud inkvizitora nije upoznao sa zločinom koji sam navodno počinio. Gospodin Querini, čovjek veoma ograničen, zatrese glavom i ne reče ništa.
Uto se vrati Marcolina, i svi primijetiše da je plakala. Zamoli me neka je odvedem u svratiste, jer bi da spremi kovčeg i pomeće u kutije mnoštvo sitnica koje joj bijahu drage. Odlazak je bio utanačen za dva dana.
Ušavši u sobu, ogrnuh sobni haljetak i naredih Clairmontu da pregleda kočiju i da je pripremi za dugo putovanje. Naumio sam je naime pokloniti Marcolini. Onda se neutješno bacih na krevet ne slušajući razumna Marcolinina razlaganja.
– Prijatelju dragi – govorila je – imaj na umu da ne ostavljam ja tebe, već da ti menešalješ od sebe.
Sutradan sam otišao Bonou da ispostavim novčanu naputnicu za Veneciju isplativu po nalogu gospodina Querinija.
Uručila mu ju je sama Marcolina prije ručka, a gospodin Querini dade joj propisanu potvrdu. Gospodin Morosini predao mi je obećana pisma za Englesku. Iako je odlazak bio dogovoren za jedanaest sati drugog jutra, mi smo s kočijom došli već u osam sati kako bi gospa Veneranda imala vremena da sve smjesti. Ja sam obukao čizme i pričvrstio mamuze rekavši Clairmontu da ću se sutradan vratiti.
Ali kakvu sam prebolnu noć proveo s ljubljenom djevojkom!
Pošto smo doručkovali u tužnoj šutnji jer je svak poštovao bol Marcoline kojoj se ispod vjeđa skupljahu suze, krenusmo, gospođe na stražnjim sjedalima, a ja na pomoćnom sjedeći sučelice svom srcu koje sam krvnici sam sebi iščupao.
Dok su nam u Bourgoinu mijenjali konje, popili smo kavu, a poslanici se dogovoriše da se ide samo do mosta Beauvoisin, jer gospodin Querini nije volio putovati noću. Stigli smo onamo u devet sati i poslije loše večere svak se povukao u svoju sobu, jer je valjalo krenuti u cik zore.
Marcolina ode s gospom Venerandom, koja okrenu leđa videći kako se naginjem nad Marcolininim uzglavljem miješajući svoje suze s njenima. Usprkos svojoj pobožnosti bijaše se toliko stisnula uza kraj kreveta da bi i za mene bilo mjesta samo da sam se usudio leći.
Noć sam proveo drijemajući na neudobnoj stolici pokraj Marcolinina uzglavlja. U zoru im rekoh da se odjenu, a gospa Veneranda, koja je spavala dubokim snom, začudi se što me vidi ondje odjevena i na istoj stolici.
Konji bijahu upregnuti, a bijaše osedlan i konj kojim sam se imao vratiti. Pošto popismo u žurbi šalicu kave, oprostih se s Njihovim jasnostima, a onda i s ostalima. Posljednja bijaše Marcolina, koju sam poljubio za rastanak i koju ću vidjeti sretnu tek poslije jedanaest godina. Odmakavši se od vrata na koja je provirila, uzjahah konja i ostadoh gledajući u nju sve dok postiljon nije potjerao konje.
Onda sam krenuo u protivnom pravcu leteći upropanj u nadi da ću zajedno s konjem skrhati vrat. Ali smrt nikad ne dolazi kad je očajnik doziva.
Za šest sati prevalio sam osamnaest milja i kad ugledah nesretnu postelju koja je još prije dvije noći bila utočište ljubavi, brzo legoh ne nadajući se da ću u snu naći ono što sam na javi izgubio. Ipak sam duboko zaspao i spavao sve do osam sati, a onda pohlepno pojeo sve što mi je donio Clairmont, pa opet zaspao.
Sutradan opet bijah u stanju da i dalje podnosim život.

XI
Dolazak u London - Cornelisova - Predstavljen sam na dvoru - Unajmljujem namještenu kuću - Sklapam mnoga poznanstva - Moral Engleza
Kad stigoh u Calais, pozvah svratištara i zatražih potvrdu za poštansku kočiju. Zatim unajmih jedan brod da bih ga imao na raspolaganju kad mi god ustreba.
Mali d'Aranda stajaše mirno po strani. Sjeli smo za stol, kadli začuh kako pred vratima netko glasno govori engleski. Uđe svratištar i reče da je stigao teklič vojvode od Bedforta, engleskog poslanika koji se vraća iz Versaillesa u London. Teklič se prepirao s vlasnikom broda kojeg sam ja uzeo, tvrdeći da ga je on pismom unaprijed unajmio. Vlasnik mu je uporno govorio da nije primio nikakvo pismo, i nitko mu nije mogao dokazati da laže. Čuvši to, čestitah samom sebi što sam se sjetio da osiguram brod.
Sutradan rano ujutro dođe svratištar te mi reče da je poslanik stigao u ponoć i da njegov sobar želi govoriti sa mnom. Pustih dakle sobara, i on mi kaza da se njegov gospodar hitno mora vratiti u London, te me moli da mu ustupim brod, a ja bih mogao zajedno s njim u Dover. Uzeh pero i odgovorih ovako:
»Milord vojvoda može potpuno raspolagati mojim brodom s time da mi ustupi prostor potreban za smještaj triju osoba i moje male prtljage. Sretan sam što mi se pruža prilika da iskažem malu uslugu engleskom poslaniku.«
Sobar se ubrzo vrati i saopći mi da mi poslanik zahvaljuje, ali da mi želi platiti.
– To je nemoguće jer je već sve plaćeno.
– On vam šalje po meni šest gvineja.
– Recite gospodinu da je sad vlasnik broda bez plaćanja i nikako drugačije. Ja nepreprodajem stvari koje sam kupio.
Nakon pola sata najavi se sam vojvoda i dostojanstveno mi reče da sam u pravu, ali da on ne može prihvatiti tako veliku uslugu.
– Mogli bismo se nagoditi. Ako pristanete na nagodbu, ostat ću i nadalje vaš dužnik.Platit ćemo svaki pola.
– Pristajem, milorde, te ako ste vi moj dužnik, i ja ću biti vaš zbog velike časti koju stemi iskazali. Neću krenuti dok vi ne budete pripravni.
Milord položi tri gvineje na komodu i ode zahvalivši mi. Nakon jednog sata uzvratih mu posjet. Zatim poručih vlasniku broda da ga ovlašćujem da ukrca lorda s pratnjom. Nisam se miješao u raspre koje je oko plaćanja vodio s poslanikovim časnicima. To me se nije ticalo.
Prešli smo la Manche za dva i po sata po najjačem vjetru. Sutradan osvanu carinik da provjeri nema li na brodu krijumčarene robe. Njegov mi se zahtjev učinio dosadnim, drzovitim, nametljivim, pa čak i nepristojnim. Ali valjalo je otrpjeti i šutjeti, jer kad osorni Englez ima iza sebe zakon, mnogo je bezobrazniji od Francuza.
Otok zvan Engleska ima posve drugačiju boju od one koju viđamo na kopnu. More je neobično: to je ocean s velikom plimom i osekom. Temza odiše mirisom koji se razlikuje od mirisa sviju rijeka na svijetu. Meso, riba i sve što se jede ima posve drugačiji okus od onoga što mi jedemo. Konji su posebne vrste čak i po izgledu. Ljudi imaju osoben značaj koji je zajednički cijelom narodu. Oni naime vjeruju da po svemu nadmašuju ostale. Međutim, to svaki narod tvrdi za sebe. I svaki je u pravu.
Prvo što sam uočio bijaše velika čistoća koja je svud vladala, zatim krepkost hrane, ljepota sela i putova. Divio sam se udobnosti kočija koje su mogli unajmiti putnici bez vlastitih kola, umjerenosti cijena, jednostavnom postupku pri plaćanju, a ponajviše sam se čudio njihovoj brzini: uvijek kasom, nikad galopom. Svidjeli su mi se i gradovi kojima sam prošao od Dovera do Londona.
Canterbery i Rochester gusto su naseljeni iako ne zauzimlju veliku površinu.
U London smo stigli predveče, osamnaest sati nakon polaska iz Dovera. Odvezao sam se do kuće gospođe Cornelis. To je ime uzela Teresa, kći glumca Imera, žena Pompaetija, plesača koji se u Beču ubio, iščupavši britvom crijeva iz utrobe. Ta je ista Pompaetijeva u Holandiji uzela ime Trenti, a u Londonu ga je promijenila u Cornelis u čast Cornelisa Rigerboosa, svog ljubavnika, kojeg je financijski uništila.
Njena se kuća nalazila na Soho skveru nasuprot rezidencije venecijanskog poslanika. Došao sam k njoj poslušavši zapovijed koju mi je dala u svom posljednjem pismu. Javio sam joj dan kad sam se nadao stići u London.
Siđoh ostavivši njenog sina u kočiji, jer sam mislio da će me odmah primiti. Ali vratar mi reče neka čekam. Nakon dvije minute jedan mi sluga uruči pisamce u kojem mi gospođa Cornelis poručuje da odem do kuće koju će mi služavka pokazati. Onamo će doći i ona da zajedno večeramo.
Taj mi se postupak ne učini nimalo čudnim. Po svoj prilici imala je za to razloga. Vratih se u kočiju i odvezoh se do neke kuće u ulici pokraj trga koji mi je sluga pokazao. Dočeka nas neka silno gojazna Francuskinja. Zvala se gospođa Raucour. Debela gospa zagrli mladog gospodina Cornelisa, govoreći kako se raduje njegovu sretnom dolasku, a meni se hladno nakloni. Za manje od četvrt sata Clairmont, predvođen Raucourovom, smjesti cijelu moju prtljagu u jednu sobu iz koje se preko kabineta moglo prijeći u prednji stan što se sastojao od tri lijepe sobe. Raucourova naloži da se u tom stanu smjesti prtljaga gospodina Cornelisa, koji stajaše zapanjen ne znajući što da joj odgovori. Ona mu kaza:
– Ova dvojica slugu stajat će vam na raspolaganju, a ja sam vaša ponizna služavka.
Vratih se u svoju sobu i videći da sam ne samo loše nego i nedostojno smješten, suzdržah se, što mi se rijetko događa, i ne izustih ni riječi. Zapitah Clairmonta gdje je njegova soba, da onamo odnese svoj kovčeg. On ode i začas se vrati saopćivši mi da mu je ona debela gospa pokazala krevet u jednoj od gornjih soba, gdje je spavao jedan od dvaju gospodinovih slugu. Clairmont, koji me je dobro poznavao, začudi se kad mu mirno odgovorih:
– Vrlo dobro, nosite svoj kovčeg.
– Da raspremim vaše?
– Ne. To ćete napraviti sutra.
Savladavajući bijes, odoh u sobu svog novog domaćina. Slušao je gospođu Raucour, koja je sjela pokraj njega i potanko mu pripovijedala o odličnom položaju gospođe Cornelis, njegove majke, o njenim silnim pothvatima, golemom zajmu, o predivnoj kući koju je dala sagraditi i gdje je držala služinčad i dva tajnika, o šest prelijepih konja, o ladanjskoj kući, o svemu i svačemu.
– Kako je moja sestra?
– Gospođica Cornelis je utjelovljenje ljepote, gospodine, izvanredan um, ljupkost inadarenost. Ona pjeva, svira na svim glazbalima, pleše, govori i piše ispravno tri jezika. Ima svoju odgojiteljicu i sobaricu. Šteta što je premlada za svoju zrelost. Tek joj je osam godina.
Djevojci je doduše bilo deset godina, ali kako je ta gospođa govorila ne udostojavši me nijednog pogleda, ne rekoh ništa. Gospodin Cornelis, koji je želio otpočinuti, zapita u koliko je sati večera, a ona mu odgovori: »Ne prije deset.« Naime gospođa Cornelis bila je do tog vremena zauzeta sa svojim odvjetnikom zbog neke parnice što ju je vodila protiv gospodina Frederica Fermora.
Odoh u svoju sobu po šešir i štap, te izađoh u šetnju. Bijaše tek sedam sati. Pazeći da se ne izgubim, hodao sam nasumce i poslije četvrt sata uđoh u neku kavanu u kojoj bijaše mnogo ljudi. To je bila kavana d'Orange, poznata po tom što bijaše sastajalište najgoreg talijanskog ološa u Londonu.
Vratih se gospođi Cornelis, na koju se još uvijek čekalo iako je upravo otkucalo deset sati. Mladi je Cornelis spavao na kanapeu.
Moram spomenuti da sam samo dva sata nakon dolaska u London, uz pomoć prijatelja Martinellija, uspio pronaći udobno namještenu kuću u ulici Pali Mali.
Ogorčen do dna duše načinom na koji me je Cornelisova primila, nestrpljivo sam je očekivao, odlučivši da uvredu ipak zatomim.
Napokon netko tri puta zakuca. Vidjeh je kroz prozor kako izlazi iz kočije i osluhnuh kako se brzo penje. Kad je ušla, na licu joj se pokaza zadovoljstvo što me vidi, ali nije potrčala da me zagrli. Kao da je zaboravila na koji smo se način rastali u Haagu. Pohrlila je svome sinu, uzela ga u naručaj i obasula poljupcima koje je ovaj primao dremljivo i hladno iz uzvraćao, ponavljajući: »Moja draga mama, moja draga mama!«
Kazah joj da je dječak umoran i da nas je iscrpljene od puta pustila predugo čekati. Uto najaviše da je večera na stolu, i ona se udostoja da me uzme pod ruku, te me povede u dvoranu koju još nisam vidio. Naložila je da se ukloni četvrti pribor za jelo. Upitah je kome je bio namijenjen, a ona odgovori da je bio za njenu kćerku koju je ostavila kod kuće. A učinila je to zato što je, čim joj je kazala da joj je stigao brat, upitala za mene.
– I zbog toga ste je kaznili?
– Dabome. Mislim da ju je ponajprije moralo zanimati bratovo zdravlje, a tek onda vaše.Zar ne mislite da sam u pravu?
– O, jadna moja kćerka! Žalim je od srca. Jadno dijete koje mora većma slušati glaszahvalnosti no rođene krvi.
– Nije ovdje po srijedi osjećaj, već navikavanje mladih ljudi da govore kako treba.
Neprestano se obraćala sinu koji joj je odgovarao samo naučenim odgovorima, oborena pogleda, s izrazom poštovanja u kojem se nije nazirao ni trunak nježnosti. Govorila mu je kako radi na tom da bi mu poslije smrti ostavila bogatstvo i kako me je zamolila da ga dovedem, jer je već odrastao mladić pa će joj pomoći i s njome podijeliti poslove u kući. On je zapita kakvi su to poslovi.
– Priređujem godišnje dvanaest večera i plesova – odgovorila mu je – za plemstvo idvanaest za građanstvo, ubirem dvije gvineje po osobi, a često imam petsto do šesto uzvanika. Troškovi su golemi, a kako sam sama, ne mogu paziti da me ne pokradu. Budući da ne mogu u isti čas biti svuda, moram se pouzdati u ljude koji to možda zlorabe. Ali sad kad ste vi ovdje moći ćete bdjeti nad svime, dragi moj sine, držati sve pod ključem, pisati, voditi blagajnu, plaćati, primati potvrde, obilaziti svim dvoranama da vidite jesu li gospođe i gospoda dobro posluženi, jednom riječju obavljat ćete dužnosti gospodara u kući gdje ćete to, kao moj sin, doista i biti.
– Vi dakle mislite, draga mama, da ću ja znati sve to obavljati?
– Naučit ćete.
– Čini mi se nemoguće.
– Jedan će od mojih tajnika stanovati s vama i u sve vas uputiti. Prvu godinu dana učitćete samo engleski i dolaziti na skupove da vas predstavim gospođama i najpoznatijim ličnostima Londona. Malo-pomalo postat ćete Englez i svi će govoriti o gospodinu Cornelisu. – Cornelisu?
– Da, to je vaše ime.
– Moje ime? Moram ga zapisati da ne zaboravim. Misleći da se šali, ona me iznenađenopogleda, a zatim kaza sinu da pođe na počinak. On je odmah posluša, poljubivši joj ruku. Kad ostadosmo sami, primijeti da joj se čini slabo odgojen i premalen za svoje godine, te se boji nije li možda prekasno da ga preodgaja.
– Što je naučio za šest godina?
– Mogao je izučiti sve nauke, jer je bio u najboljem zavodu u Parizu. Ali on je naučiosamo ono što vam se sviđalo: svirati flautu, jahati, mačevati, dobro plesati menuet, pristojno odgovarati, uglađeno se predstavljati, lijepo pripovijedati i otmjeno se odijevati. To je sve što zna. Kako se nikada nije htio ozbiljno potruditi, nema pojma o književnosti, ne zna pisati, nije kadar riješiti najobičniji račun. Nije ga zanimalo čak ni to da nauči da je Engleska otok u Evropi.
– Šest izgubljenih godina! Moja će mu se kći rugati. To je zato što sam je ja odgojila.Posramit će se kad vidi da mu je sestra, iako dijete od osam godina, puna znanja. Ona poznaje zemljopis, povijest i jezike, glazbu i rasuđuje upravo čudesno bistro. Sve se gospođe otimaju za nju. Čitav je dan držim u školi za crtanje. Tek se uvečer vraća kući. Nedjeljom ruča ovdje, pa ako nam iskažete čast i dođete u nedjelju na ručak, vidjet ćete da nisam nimalo pretjerala govoreći o njoj.
Taj dan bijaše tek ponedjeljak. Ne rekoh ništa, ali mi se učini čudno što ne shvaća kako nestrpljivo čekam da je vidim. Zatim mi kaza da sam stigao u London baš na vrijeme da vidim posljednju svečanost u toj godini koju je priredila za plemstvo.
– Ne mogu vam dati ulaznicu jer su one samo za plemiće, ali vi ipak dođite kao mojprijatelj, pa ćete sve vidjeti. Ako me zapitaju tko ste, reći ću da ste se brinuli za mog sina u Parizu i da ste ga sada doveli.
– Vrlo sam vam zahvalan.
Ostali smo za stolom do dva sata ujutro. Govorila mi je o parnici što je vodi protiv gospodina Fermora. Tražio je da mu pripadne kuća koju je ona dala sagraditi za deset tisuća gvineja jer joj je on dao novac. Ali na to nije imao pravo prema zakonu koji mi je čak navela, jer je ona isplatila radnike i od njih dobila potvrde. Kuća je dakle njena. Ali taj novac, tvrdi Fermor, nije bio njen. Istina je, nastavila je časna gospođa, on joj je u nekoliko navrata dao po tisuću gvineja, ali to bijaše iz darežljivosti koja je tako svojstvena bogatim Englezima. Uostalom, oni su se voljeli, pa su živjeli zajedno.
Ta parnica, koju je u toku godine dobila četiri puta i koja se ipak beskrajno otezala, jer se Fermor utjecao svim lukavštinama fiškala, skupo je stajala Cornelisovu.
Kako za cijele večeri nijednom nije upitala za moje poslove, zlurado sam o tom šutio. Na meni nije mogla zapaziti ni traga bogatstvu. Imao sam običan sat, a svi moji dragulji bijahu pohranjeni u škrinjici. Otišao sam leći uvrijeđen, ali mi je ipak bilo drago što sam otkrio njen loš značaj. Unatoč nestrpljenju da vidim kćer, odlučio sam pričekati do nedjelje kad sam imao doći na ručak.
Sutradan u sedam sati naložih Clairmontu da smjesti moju prtljagu u kočiju. Kad sve bijaše gotovo, obavijestio sam svog jadnog mališana, koji još uvijek bijaše u krevetu, da odlazim u ulicu Pali Mali na adresu koju mu ostavih.
– Kako? Zar nećete ostati sa mnom?
– Ne, jer me je vaša majka zaboravila smjestiti.
– Istina je. Ja želim natrag u Pariz.
– Ne govorite gluposti. Upamtite da ste sad kod majke, to jest u svojoj kući, a u Parizumožda ne biste više našli ni prenoćišta. Zbogom! Ručat ću s vama u nedjelju.
U novoj kući Clairmont je brzo uredio sve. Izašao sam u fraku i odnio gospodinu Zuccatu, mletačkom poslaniku, pismo gospodina Morosinija, prokuratora. On ga pročita i hladno mi kaza da mu je drago što me je upoznao. Zamolio sam ga da me predstavi na dvoru, a on se, čuvši tu molbu, glasno nasmije. Potom sam otišao grofu de Guerchiju, francuskom poslaniku, s pismom gospodina markiza de Chauvelina. Markiz se u pismu tako pohvalno izrazio o meni da me je grof pozvao sutradan na ručak, obećavši da će me predstaviti na dvoru u nedjelju poslije službe božje.
Za ručkom kod poslanika upoznao sam viteza d'Eona,[29] tajnika poslanstva, o kojem će kasnije govoriti čitava Evropa. Taj je vitez bio u zbilji žena koja je prije ulaska u diplomaciju bila kapetan draguna. Uza sve njegove diplomatske sposobnosti i junačko ponašanje naslućivao sam u njem nešto nemuškaračko. Njegova lakrdija započela je nešto kasnije, po odlasku gospodina de Guerchija iz Londona.
[29] Vitez d'Eon, najprije otpravnik poslova u poslanstvu u Londonu, bio je do dolaska poslanika Guerchyja opunomoćeni ministar. S novim poslanikom došao je u sukob i tvrdio da ga je ovaj htio otrovati, što je izazvalo velik skandal. Zna se da je u Londonu bio u nekoj tajnoj misiji za Ljudevita XV. Tvrdilo se da je on u stvari žena, što međutim nije tačno.
Tokom te sedmice upoznao sam sve bankare, kod kojih sam imao pohranjeno najmanje sto tisuća talira. Odlazio sam u kazališta Covent Garden, Drury Lane, nepoznat ni od koga, jeo sam po gostionicama da se pomalo priviknem na engleske običaje. Jutrom sam odlazio u Burzu, gdje sam sklapao poznanstva.
Trgovac Bosanquet, kome sam se preporučio da mi nađe pouzdana slugu koji osim engleskog govori i talijanski ili francuski, poslao mi je nekog Crnca uz poruku da jamči za njegovu vjernost. Bosanquet mi je našao i engleskog kuhara koji je govorio francuski i odmah se uselio u moju kuću s čitavom obitelji.
U istom sam tjednu obišao znamenita kupališta gdje se bogata gospoda kupaju, večeraju i spavaju sa skupim kurtizanama. To je divna zabava koja ukupno stoji šest gvineja. Štednjom se može svesti na četiri, ali štednja uvijek kvari zadovoljstva.
U nedjelju ujutro raskošno se odjenuh. Stavih najljepše prstenje i satove, a svoj viteški križ oko vrata, te odoh na dvor. U posljednjem predsoblju pridružili se grofu de Guerchiju. Ušli smo, i on me predstavi kralju Georgeu III, koji mi se obrati, ali tako tiho da sam mogao odgovarati samo poklonom glave. Bio sam ushićen kad između onih koji okruživahu kraljicu ugledah mletačkog poslanika.
Kad je gospodin Guerchi izgovorio moje ime, poslanik se začuđeno trgnuo, jer me je prokurator u svom pismu predstavio kao Casanovu. Kraljica me upita iz koje sam francuske pokrajine. Kad je čula da sam Venecijanac, upitno je pogledala poslanika koji naklonom pokaza da je to tačno. Zatim me zapita poznajem li mletačke poslanike koji su otputovali prije šest tjedana. Odgovorih joj da sam s njima proveo tri dana u Lyonu, te da mi je gospodin Morosini dao pismo za lorda Egremonta i za poslanika. Kraljica na to primijeti da ju je gospodin Querini znao često nasmijati.
– Govorio mi je – nastavi smijući se – da sam pravi vražičak.
– Time je htio reći, gospođo, da Vaše veličanstvo ima anđeoski duh.
Želio sam da me upita zbog čega me nije predstavio gospodin Zuccato, jer bih odgovorio tako da bi se poslanik do ušiju zacrvenio.
Poslije primanja dadoh se u nosiljci odnijeti na Soho skver gospođi Cornelis, gdje bijah pozvan na ručak. Čovjek odjeven za primanje na dvoru ne usuđuje se hodati ulicama Londona. Našao bi se kakav trhonoša, vucibatina ili skitnica iz najgoreg pučkog ološa koji bi se na nj nabacio blatom, narugao mu se, vrijeđao ga ne bi li ga izazvao da mu kaže nešto uvredljivo, pa da se ima razloga potući. U engleskom narodu ima demokratskog duha mnogo više negoli danas u francuskom, ali zakon ga drži pokorena. Uostalom buntovni duh živi u svim velikim gradovima, a veliko je umijeće mudre vlade da ga drži uspavana. Jer ako se probudi, nastaje bujica koju nikakva brana ne može zaustaviti.
Zaustavili smo se pred vratima Cornelisove. Svom Crncu, koji se zvao Jarba, naredio sam da otpusti nosače. Uđoh, i odvedoše me na prvi kat gdje me sprovedoše kroz bezbroj soba prije no što se nađoh u odaji gdje je sjedila Cornelisova s dvije žene i dvojicom engleske gospode. Dočekala me je kao najboljeg prijatelja i pošto mi je ponudila da sjednem kraj nje, nastavila je da razgovara na engleskom s one četiri osobe. Niti je njima kazala tko sam ja, niti meni s kim sam u društvu.
Ušao je domoupravitelj najavivši da je ručak poslužen. Cornelisova zapovjedi da se pozovu djeca. Kad se pojavila »gospođica Cornelis« potrčah joj uzbuđen u susret da je zagrlim i poljubim, ali ona, kako je bijahu poučili, ustuknu i duboko se poklonivši izgovori naučen pozdrav.
Cornelisova predstavi gostima svog sina i kaza da sam se ja od njegove šeste godine brinuo za njegov odgoj. To im je rekla francuski, po čemu sam s veseljem ustanovio da cijelo društvo govori francuski. Sjedosmo za stol, ona između svoje djece, a ja sučelice, između dviju Engleskinja. Jedna od njih, iako u godinama, neobično mi se svidjela, ponajviše svojim umom i duhom. Zapodjenuo sam s njom živ razgovor videći da me Cornelisova jedva primjećuje. Opazio sam da ni djevojčica, koja je radoznalo gledala cijelo društvo, nijednom nije upravila svoj pogled na mene. Bilo je očigledno da me njene oči izbjegavaju. Time je mala sirotica izvršavala zapovijed koja mi se činila isto toliko smiješnom koliko i drskom.
Zametnuo sam ugodan razgovor s Englezima i Engleskinjama o običajima na koje sam naišao u Engleskoj, ali bez truna osude i zamjerke, čime sam ih nasmijao i zadobio njihovu naklonost.
Za sve vrijeme nijednom nisam pogledao Cornelisovu. Uz živ razgovor stigosmo do deserta a da mi kći nije još rekla ni riječi.
– Draga kćeri – reče joj majka – kažite nešto gospodinu de Seingaltu.
– Ne znam što, draga majko. Bolje je da me on pita, a ja ću mu odgovarati kako najboljeznam.
– E pa dobro – rekoh – drago moje dijete, kažite mi čime se sad bavite?
– Crtanjem. Ako hoćete, pokazat ću vam svoje crteže.
– Bit će mi drago da ih vidim, samo mi kažite, molim vas, zbog čega se bojite da ste meuvrijedili? Držite se kao krivac.
– Ja?! O, pa ja vas nisam ničim uvrijedila.

– Razgovarate sa mnom, a ne gledate me. Zar se stidite svojih lijepih očiju? Pocrvenejeliste, dakle kakav ste to prijestup učinili?
– Zbunjujete je – okosnu se njena majka na me. – Reci mu da nisi ništa skrivila, već dazbog poštovanja i skromnosti ne gledaš ljude s kojima razgovaraš.
Dijete ne reče ništa.
Zavlada šutnja, a onda ustadosmo od stola. Mala, naklonivši se, ode po crteže i donese mi ih.
– Gospođice, ne želim ništa vidjeti dok me ne pogledate.
– Hajde – reče joj majka – pogledaj gospodina.
– O, sad vas prepoznajem – rekoh. – A vi, da li se i vi sjećate da ste me već negdje vidjeli?– Iako je odonda prošlo šest godina, prepoznala sam vas čim ste ušli.
– Kako ste me mogli prepoznati kad me niste ni pogledali? Kad biste znali, anđele moj,kako je to neoprostivo nepristojno kad se ne gleda osoba kojoj se govori! Tko vas je tako loše poučio?
Mala pogleda majku koja je stajala kod prozora. Kad prosudili da sam se dovoljno osvetio i da su Englezi sve razumjeli, uzeh promatrati crteže i hvaliti svaki potez, čestitajući joj na darovitosti i hvaleći majku koja se pobrinula za tako lijep odgoj. Cornelisova bijaše ponosna na hvale kojima sam obasipao čas kćerku čas nju, i više nije bilo spomena o spuštenim očima. Sofija, osjetivši da me odsele smije gledati, obilno je iskorištavala tu prešutnu dozvolu. Nazreo sam u njenu licu plemenitu dušu i žalio je iz dna duše što mora živjeti pod vlašću matere koja bješe nerazumna i hirovita. Zatim je mala sjela za klavesen, a onda pjevala napjeve na talijanskom, prateći se na gitari. Naposljetku poželi zaplesati menuet s bratom. Ali on nije dobro plesao, jer se ružno držao i njegova mu sestra to reče, pošto ga je najprije nježno zagrlila. Zatim je plesala sa mnom. Njena majka izjavi da je taj menuet bio prekrasan i dopusti joj da me zagrli. Uzeh je na koljena i obasuh je poljupcima, a ona mi je uzvraćala s nježnošću kakvu sam samo mogao poželjeti. Njena se majka samo smijala, a dijete, zagrlivši je, zapita da li se ljuti na nju.
Cornelisova mi je pokazala dvoranu koja bijaše namijenjena za ples. Ondje su se mogle priređivati i večere za četiri stotine osoba koje su se sve mogle smjestiti za jednim stolom u obliku potkove. Povjerovao sam kad mi je Cornelisova ponosno kazala da u Londonu nema prostranije dvorane.
Za nekoliko dana naumila je prirediti posljednju svečanost prije zatvaranja senata. Imala je više od dvadesetoro služinčadi pored desetak lakaja. Te ništarije bile su joj potrebne, iako su je, kako je govorila, potkradale.
Oprostio sam se čestitajući joj na hrabrosti zaželjevši joj sreću. Potom se dadoh odnijeti do St. James parka da posjetim lady Harington. Imao sam pismo za nju. Stanovala je unutar dvora, pa je stoga održavala prijeme nedjeljom. Kod nje se smjelo kockati jer je Park potpadao pod kraljevsku jurisdikciju. Nigdje drugdje nije nedjeljom dopušteno kockanje ni priređivanje koncerata. Doušnici koji se šuljaju ulicama Londona osluškuju kakva se buka čuje iz salona kuća, te ako zaključe da se ondje kocka ili pjeva, sakriju se negdje i čim vide otvorena vrata, upadnu unutra i odvedu u zatvor sve loše kršćane koji na taj način oskvrnjuju svetu nedjelju. A ipak se taj sveti dan može svetkovati u krčmama uz boce i javne djevojke kojima London vrvi.
Popevši se do ladynih odaja, dadoh joj uručiti pismo. Ona me dade uvesti, i ja se nađoh u dvorani gdje bijaše oko tridesetoro uzvanika. Naklonih se milady koja mi reče da me je vidjela kod kraljice, te da se nadala da će me vidjeti i kod sebe. Uskoro ja bijah jedini koji je govorio: redala su se sva ona pitanja i odgovori koji su uvijek neizbježni kad se u društvu nađe stranac.
Lady Harington, kojoj je moglo biti četrdesetak godina, bijaše još uvijek lijepa, a u Londonu je bila poznata zbog svoje moći, a i zbog ljubavnih doživljaja.
Upoznala me je najprije sa svojim mužem i četiri dražesne kćeri koje već bijahu stasale
za udaju. Milady me zapita zašto sam došao u London u vrijeme kad svi odlaze na ladanje. Odgovorio sam joj da u Londonu namjeravam provesti čitavu godinu. Tad više nije imala što prigovoriti, te ljubazno izjavi da će se rado pobrinuti da se u njenoj domovini što ljepše i ugodnije razonodim.
– U četvrtak – reče mi – na Soho skveru vidjet ćete na okupu cijelo plemstvo. Mogu vamdati jednu ulaznicu. Tamo se priređuje večera i ples. Stoji dvije gvineje.
Dadoh joj novac, i ona napiše na pozivnici: »Plaćeno, Harington«. Nisam joj kazao da sam upravo ručao s Cornelisovom. Zatim milady rasporedi igrače za whist. Izgubio sam petnaest gvineja i odmah platio. Milady Harington me povuče u stranu i održi mi malu poduku vrijednu da je zabilježim:
– Izgubili ste, vidjela sam, i platili u zlatu. Pretpostavljam da nemate kod sebe svojebankovne naputnice.
– Oprostite, milady, imam ih na iznose od pedeset i sto gvineja.
– Tad ste morali jednu promijeniti, ili platiti sutra. Kod nas se plaćanje gotovim novcemsmatra neuljudnošću, ali strancu praštamo jer ne može znati naše običaje. No pazite da vam se to ponovo ne dogodi. Vidjeli ste da se gospođa prezirno nasmiješila.
– Tko je to?
– To je lady Coventry, sestra vojvotkinje Hamilton.
– Moram li joj se ispričati?
– Ni govora. Ona je zacijelo vrlo zadovoljna jer je zaradila petnaest gvineja.
Od sutradan počeo sam jesti kod kuće. Bio sam vrlo zadovoljan svojim engleskim kuharom, jer mi je osim najboljih narodnih jela pripremao i utovljene piliće i najtočnije francuske zakuske. No teško mi je bilo što sam vazda morao jesti sam. Nisam imao ni lijepe ljubavnice, ni prijatelja, jer u Londonu će ljudi rado pozvati pristojna čovjeka na ručak u gostionicu gdje svaki plaća svoj dio, ali ne i u kuću. Smijali su mi se kad sam rekao da jedem kod kuće jer u gostionici ne daju juhu. Pitali su me nisam li bolestan. Englez je mesožder. On gotovo uopće ne jede kruha i tvrdi da je štedljiv jer ne troši ni za juhu ni za slatko. Zbog toga uvijek kažem da engleski ručak nema ni početka ni kraja. Juha se smatra nepotrebnim troškom, jer čak ni služavke neće da jedu kuhanu govedinu. Oni kažu da je to meso samo za pse. Umjesto kuhane jedu soljenu govedinu, koja je odlična. Pokušao sam se priviknuti na pivo, ali sam ga se morao ostaviti nakon osam dana. Gorčina koju mi je ostavljalo bila je nepodnošljiva. Trgovac vinom kojeg mi je Bosanquet preporučio opskrbljivao me je odličnim francuskim vinima, samo sam ih morao skupo plaćati.
Jednoga sam dana otišao na komediju u kazalište Drury Lane. Već na početku nastade zviždanje. Parter se osjetio prevarenim jer se nije davalo ono što je bilo najavljeno. Digla se strašna galama. Garick, poznati glumac kojeg su dvanaest godina kasnije pokopali na Westminsterskom groblju,[30] uzalud ih je pokušavao umiriti. Izviždali su ga i morao se povući. Razbješnjela je gomila vikala »Spašavaj se tko može!« i na taj povik vidjeh kralja, kraljicu i sve ostale kako u žurbi napuštaju lože i ostavljaju kazalište bijesu razdražena naroda koji je grohoćući izvršavao svoju namjeru. Za manje od pola sata sve je osim zidova bilo uništeno. Poslije tog čina sve te demokratske živine odoše u krčmu da se opiju žestokim pićima.
[30] David Garrick (1717–1779), čuveni engleski glumac, koji je postao slavan ulogom Richarda II u istoimenoj Shakespeareovoj drami 1741. godine.
Za dvije ili tri sedmice dvorana je bila popravljena i najavljena prva predstava. Kad se podigla zavjesa, pojavio se Garick da zamoli publiku za oproštenje. Ali u trenutku kad je započeo, neki glas iz partera povika: »Na koljena!«, i ta riječ koju je gromoglasno ponovilo stotinu usta prisili engleskog Rosciusa[31] da klekne. Zatim zaori buran pljesak, i tako je sve završilo.
[31] Quintus Roscius Gallus (umro god. 65. prije n. ere), slavni rimski glumac.
Takav je londonski puk, ruga se kralju, kraljici i svim prinčevima kad ih vidi u javnosti.
Zbog toga se oni tako rijetko i pokazuju.
Jednom prilikom upoznao sam gospodina Augusta Herveya, a susreo sam ga u Greenparku[32] u trenutku kad je s nekim razgovarao.
[32] Greenpark, produžetak St. James parka do Hyde Parka.– Tko je – upitah ga – taj gospodin?
– To je brat lorda Ferexa kojeg je smaknula krvnikova ruka prije dvije godine zbogubojstva sobara.
– I vi s njim razgovarate? Zar on mije obeščašćen?
– Obeščašćen? Zbog toga? To je smiješno. Pa ni njegov brat nije obeščašćen. Životom jeplatio što je pogazio zakon i više nije dužnik. To je čestit čovjek koji se, eto, upustio u opasan pothvat. Ne znam u našem Ustavu ni za kakvu kaznu koja čovjeka obeščašćuje. To bi bila tiranija. Ja mogu hladnokrvno prekršiti svaki zakon ako sam spreman podnijeti kaznu određenu za prekršaj. To je, ako hoćete, ludo, priznajem, ali ja sam vlastan tako postupiti. Može se smatrati nečasnim samo onaj zločinac koji, da bi izbjegao kaznu za svoje nedjelo, postupa kukavički ili podlo, nedostojno jednog plemića.
– Na primjer?
– Tražiti od kralja da ga pomiluje, ispričavati se narodu i ne znam što sve ne.
– A bijeg?
– To ne. Jer spasiti se bijegom junačko je djelo. Upamtite da su za bijeg odvažnu čovjekupotrebne samo njegove vlastite snage, bilo duševne bilo tjelesne. On se bori protiv smrti kojoj prkosi bježeći. Čovjek koji bježi ponovo će u bitku.
– A što mislite o drumskim razbojnicima?
– To su lopuže koje ne trpim jer uznemiruju društvo. Ali u isto vrijeme ja ih i žalim kadse sjetim da im u njihovom zanatu svakog časa prijete vješala. Izlazite iz Londona sami u kočiji da posjetite nekog prijatelja na ladanju. Na pola puta neki čovjek vješto skoči na stepenik vaših kola i zatraži kesu držeći vam pištolj uperen u grudi. Što biste vi učinili?
– Ako bih uza se imao pištolj, ubio bih ga, ako ne bih, nazvao bih ga podlim ubojicom idao mu kesu.
– Ni u jednom slučaju ne biste imali pravo. Ako ga ubijete, zakonom ste osuđeni na smrtjer nemate pravo na život jednog Engleza. Ako mu pak kažete da je podli ubojica, odgovorit će vam da vas nije napao s leđa, već s lica, pa se možete braniti. To je pošteno jer vas je mogao i ubiti. Jedino biste mu mogli, dajući mirno kesu, izreći prijekor što se bavi tim ružnim zanatom, a on će vam to i priznati. Reći će vam da će odgađati vješala dokle god bude mogao, ali da zna da im neće izbjeći. Zatim će vam zahvaliti i savjetovati da nikad ne izlazite iz Londona bez naoružanog sluge na konju, jer tad se nekakav ubogi kradljivac neće usuditi da vas napadne. Mi, Englezi, koji znamo da takvih gadova ima u našoj zemlji, putujemo s dvije kese: s jednom malom za lopove koje možemo putem susresti, i s drugom gdje nam je veći dio novca.
Što da odgovorim na tu besjedu? Shvatio sam da je razborita. Otok zvan Engleska nalik je moru s nanosima pijeska, pa oni koji njim plove moraju oprezno upravljati brodom. Ova pouka gospodina Augusta silno mi se svidjela.
Prelazeći s jednog razgovora na drugi, on požali sudbinu lopova koji je ukrao sedamdeset tisuća funti sterlinga i pobjegao u Francusku misleći da će ondje biti siguran. Unatoč tome nedavno su ga objesili u Londonu.
– Kralj je – reče mi – tražio prije godinu dana od vojvode de Nivernoisa, poslanikaLjudevita XV, izručenje tog lopova pozivajući se na član mirovnog ugovora. Vojvoda, čovjek duha, odgovori ministru da će njegovom gospodaru biti samo drago da oslobodi Francusku tata, vraćajući ga domovini. I doista, poslali su nam ga. Puk je bio oduševljen da vidi obješenog sunarodnjaka koji se drznuo da ga prevari i bijaše zahvalan dovitljivosti lorda
Halifaxa koji je od naših susjeda otkupio mir pod uvjetom tako uvredljivim za njih jer su izdali prava čovjeka u tom bijedniku.
Poslije mnogih uzvišenih umovanja takve i slične vrste, otišao sam s njim vojvotkinji
Northumberland, gdje sam upoznao lady Rochefort koje je muž bio imenovan za poslanika u Španjolskoj. Ta gospođa uza još tri plemkinje bijaše najpoznatija sa svoje sklonosti ljubavnim pustolovinama koje su nezasitnim radoznalcima velikog grada davale povoda za zabavna ogovaranja. Vojvotkinja mi je kazala da svakog dana očekuje povratak svog sina.

XII
Primanje kod Cornelisove - Doživljaj u Ranelagh Houseu - Ogadile su mi se Engleske kurtizane - Paulina, Portugalka
Došao sam dakle na primanje što ga je priredila Cornelisova. Pružio sam tajniku ulaznicu i on mi zapisa ime. Kad me Cornelisova ugleda, izjavi da je zadovoljna što sam došao s ulaznicom.
Stiže i lady Harington, jedna od njenih velikih zaštitnica. Kaza joj da je rasprodala pozamašan broj ulaznica i, videći mene, nadoveza kako je predmijevala da se nas dvoje poznajemo ali se nije usudila ništa reći.
– Zašto, milady? Meni je čast što već dugo poznajem gospođu Cornells.
– Vjerujem vam – smijući se odgovori milady. – Onda sigurno poznajete i ovu ljupkudjevojčicu.
Rekavši to zagrli Sofiju, poljubi je i obrativši se meni primijeti da je zacijelo veoma volim kad mi je toliko nalik. Uze djevojčicu za ruku a mene pod ruku te nas odvede do jedne skupine gostiju. Morao sam strpljivo slušati bezbroj pitanja kojima su uzvanici saletjeli lady Harington jer me dotad još nisu vidjeli.
– Dakle to je muž gospođe Cornelis? – zapitkivahu.
– Ne, ne – odgovaraše milady radoznalcima, a ja sam se smrtno dosađivao slušajući kakoneprestano govore, u želji da mi polaskaju, kako nikada nisu vidjeli djeteta toliko nalik svome ocu kao što je mala Cornelisova meni. Htio sam da odvede malu, ali milady je ova lakrdija previše zabavljala a da bi mi napravila to zadovoljstvo.
– Ostanite kraj mene – reče mi – pa ćete sve upoznati. I ona sjedne posjevši mene sjedne strane, dok je malu držala s druge. Upoznao sam čitavo englesko plemstvo jer su bili prisutni svi osim kralja, kraljice i princeze.
Cornelisova je zaradila više od tisuću i dvjesta gvineja, ali i troškovi su bili golemi. Trudila se da svima predstavi svog sina koji se držao kao mučenik, ne znajući što da kaže. Samo se duboko klanjao kad je trebalo i kad nije, što je uvijek smiješno, a ponajviše u očima Engleza.
Kad sam se vratio kući, prespavao sam čitav dan. Sutradan sam otišao na ručak u
Staremtavernu gdje se, kako mi rekoše, mogu naći najljepše i najodabranije djevojke u Londonu. Saznao sam to na prijemu u Sohou od lorda Pembrokea koji mi je povjerio da i sam vrlo često odlazi onamo.
Uđoh u gostionicu i zatražih od sluge posebnu sobu. Vlasnik, primijetivši da ne govorim engleski, obrati mi se na francuskom i ostade uza me prevodeći slugama moje naloge. Iznenadilo me je njegovo dostojanstveno i ozbiljno držanje pa se nisam usuđivao kazati da želim ručati s jednom lijepom Engleskinjom. Napokon rekoh okolišajući da ne znam nije li me lord Pembroke prevario kad mi je rekao da ovdje mogu naći najljepše djevojke Londona.
– Ne, gospodine, nije vas prevario. Ako želite, možete ih imati koliko god hoćete.
On pozva nekog pristalo odjevena mladića kojem bez ustezanja zapovjedi da mi dovede jednu djevojku. Mladić ode i nakon deset minuta pojavi se djevojka odvratna izgleda.
Otvoreno rekoh vlasniku da mi se ne sviđa.
– Dajte šiling za nosače i otpošljite je. Kod nas se mnogo ne okoliša, gospodine.
Naložih dakle da plate nosačima i zatražih drugu ljepoticu. Stiže i druga, još gora od prve. Otposlah i ovu. Nije mi se svidjela ni treća, ni četvrta, ni deseta. Čudilo me je što vlasniku uopće ne pada na pamet da mi zamjeri. Očigledno ga je moja izbirljivost zabavljala. Na kraju me je prošla želja za djevojkama. Htio sam ručati. Ipak, iz pristojnosti, rekoh vlasniku kako bih se mogao zakleti da se onaj mladić rugao sa mnom sve u dosluhu s nosačima.
– Može biti, gospodine. Oni uvijek tako rade kad im se ne naznači ime i stan djevojkekoju želite.
Predveče odoh u park St. James i saznah da je tog dana otvoren Ranelagh House.[33] Zanimalo me je da vidim to prilično udaljeno mjesto. Uzeo sam kočiju i otišao u potragu za kakvom lijepom djevojkom.
[33] Ranelagh House, čuveno zabavište u londonskom predgrađu Chelsea.
Okrugla zgrada Ranelagha neobično mi se svidjela. Pio sam čaj, plesao menuete, ali poznanstva nisam uspio sklopiti. Vidio sam lijepih djevojaka i žena, ali im se nisam usudio udvarati, jer ih nisam poznavao. Na kraju mi sve dosadi, te oko ponoći odlučih da se vratim. Ali kod izlaza više nije bilo moje kočije. Uzalud sam se raspitivao, nitko nije ništa znao o kočiji koju sam tražio. Našao sam se u teškoj neprilici, ne znajući kako da se vratim.
Uto naiđe jedna lijepa gospođa i videći moju nevolju ponudi mi da me odveze do kuće ukoliko ne stanujem daleko do Whitehalla. Zahvalno prihvatih, i ona naloži kočijašu da vozi u ulicu Pali Mali.
Kad se nađosmo u prostranoj i udobnoj kočiji, ja joj stadoh usrdno zahvaljivati, a onda joj rekoh svoje ime, nadovezavši kako me čudi što je nisam upoznao na prijemima u Sohou. Ona mi odgovori da je istog dana doputovala iz Batha, a ja rekoh da je to za me velika sreća i uzeh joj cjelivati najprije ruke, onda ljupko joj lice i lijepe grudi. Naišavši umjesto otpora na popuštanje i ljubavni osmijeh, više nisam sumnjao u sretan ishod i dadoh joj onaj najveći dokaz kojim ženi kazujemo da nam u svemu odgovara.
Misleći da sam joj se svidio kad mi se tako lako predala, žarko sam je molio da mi kaže gdje da je potražim kako bih joj mogao posvetiti sve vrijeme što ću ga provesti u Londonu. Ona samo reče da ćemo se već susresti.
Stigao sam kući veoma zadovoljan tim ugodnim doživljajem. Petnaest je dana nisam vidio, kad je neočekivano nađoh u kući u koju me poslala lady Harington da se u njeno ime predstavim vlasnici. To je bila palača lady Betti-Germen, stare gospođe, vrlo ugledne u visokim londonskim krugovima. Nije bila kod kuće, ali su je svakog trena očekivali. U salonu ugledah ljepoticu koja me povezla od Ranelagha do kuće. Čitala je novine. Pomislih da bi me ona mogla predstaviti milady. Poklonivši se, iskazah joj svoju molbu. Ona prekine čitanje, mirno me sasluša i odgovori da me ne može predstaviti jer me ne poznaje.
– Ali ja sam vam se predstavio, gospođo. Zar me se ne sjećate?
– Sjećam vas se, sjećam vas se čak vrlo dobro, ali takve se ludosti ne mogu nazvatipoznanstvom.
Na taj neobični odgovor ostadoh zapanjen. Ona hladnokrvno nastavi čitati.
Ali uto stiže lady Betti-Germen. Moja se lijepa mudrica zabavljala razgovarajući s drugima ne odajući nijednim znakom da me poznaje. Ipak mi je uljudno odgovarala kad bih joj se u razgovoru obratio. Ta je gospođa uživala velik ugled u Londonu.
Kad sam jednog jutra otišao Martinelliju, kod kojeg još nisam bio, upitao sam ga za ime neke djevojke koja mi je slala poljupce sa prozora s druge strane ulice. Zapanjih se kad mi reče da je to plesačica gospođa Binetti. Još nije prošlo ni četiri godine otkad mi je ono u Stuttgartu iskazala veliku uslugu koje se čitalac možda još sjeća. Nisam ni znao da je u Londonu.
Oprostih se od Martinellija i odmah otiđoh k njoj, to više što sam čuo da više ne živi s mužem iako s njim još pleše u kazalištu Hay-Market.
– Odmah sam vas prepoznala – kaza mi. – Radosno sam iznenađena, dragi moj doajene,što vas vidim u Londonu.
Nazvala me je doajenom jer bijah najstariji među njenim prijateljima. Kazao sam joj da nisam znao da je u Londonu, a u kazalištu je nisam mogao vidjeti jer sam stigao tri dana poslije zatvaranja opere.
– Kako to da više ne živite s mužem?
– Zato što se kocka, pa gubi i sve mi rasprodaje. Osim toga, ako glumica živi s mužem,ne može se nadati da će naći ljubavnika, a ovako me svi moji prijatelji mogu bez straha posjećivati.
– Zašto biste se bojali Binettija? Nikad nisam primijetio da je ljubomoran.
– I nije. Ali moraš znati da u Engleskoj postoji zakon koji daje pravo mužu da tužiljubavnika svoje žene ako ga uhvati na djelu. Potrebna su mu samo dva svjedoka. Dovoljno je da ga zateče kako sjedi na krevetu pokraj nje ili u takvom položaju po kom bi se moglo zaključiti da je s njom radio nešto što je isključivo pravo muža. Uhvaćenog ljubavnika zakon osuđuje da isplati mužu kojem je okaljao čast, napravivši ga rogonjom, polovinu svog imutka. Mnogi su se bogati Englezi dali tako uhvatiti pa više ne dolaze udatim ženama, poglavito ne Talijankama.
– Ti si dakle sretna što ti je muž tako popustljiv. Imaš slobodu, možeš primati kogahoćeš, pa se s vremenom i obogatiti.
– Ah, dragi moj, ne znaš ti još sve. Čim sazna da sam primila poklon od nekog tko me jeposjetio, a o tom ga obavještavaju uhode, istu noć osvane u nosiljci i prijeti se da će me izbaciti na ulicu ako mu ne dam sav novac koji imam. Ne znaš ti tu podlu hulju.
Dao sam joj svoju adresu i pozvao je da dođe k meni na ručak kad god zaželi, samo neka me obavijesti dan ranije. Taj mi je razgovor bio dobra pouka da pazim koje ću žene posjećivati. U Engleskoj ima dobrih zakona, ali ima i takvih koje je vrlo lako zloupotrijebiti. Ima ih koji su tako nejasno napisani da se mogu na različite načine tumačiti, a kako porotnici zahtijevaju da se sud svakog zakona doslovce drži, pravosuđe često dolazi u zabunu. Zbog tog se svakog dana u parlamentu pišu novi zakoni i daju nova tumačenja starima.
Jednom sam otišao u Vaux Hall i tamo susreo gospodina Malingana, francuskog časnika kojemu bijah posudio novac u Aixla-Chapelleu. Kazao mi je da bi morao sa mnom razgovarati, i ja mu dadoh svoju adresu. Ondje sam susreo i jednog čovjeka koji bijaše na čudnu glasu, a zvao se vitez Goudar. Čim smo se upoznali, stao mi je govoriti o kockanju i djevojkama. Malingan mi je kao rijetka čovjeka predstavio neku osobu od četrdesetak godina, grčkog profila, koja se nazivala gospodin Frédéric. Ta se osoba predstavljala kao sin pokojnog Theodora, samozvanog korzikanskog kralja koji je prije četrnaest godina umro u velikoj bijedi u Londonu, mjesec dana poslije izlaska iz tamnice gdje je bio sedam godina zatvoren zbog dugova. Bolje bi bilo da toga dana nisam išao u Vaux Hall.
Za ulaz u Vaux Hall plaćalo se upola manje nego za Ranelagh House, iako si ondje mogao naći mnogo ugodnije zabave. Služilo se dobro jelo, mogao si šetati po mračnim drvoredima gdje si na svakom koraku nailazio na razuzdane bakantice, ili pak lutati po osvijetljenim stazama gdje si mogao vidjeti u istom kolu najpoznatije ljepotice Londona od najvišeg do najnižeg položaja. Usred tolikih užitaka ja sam se dosađivao jer nisam imao dobre prijateljice ni u postelji ni za stolom, a već sam pet tjedana proveo u Londonu.
Moja kuća bijaše kao stvorena za ljubavno gnijezdo. Ali kako u Londonu naći djevojku koja bi mi u svemu odgovarala? Već sam vidio tolike kojima su ljepotu svi kovali u zvijezde, a nisam našao nijedne koja bi me osvojila.
Jednog mi dana pade na pamet neobična misao. Otišao sam starici koja mi je čuvala kuću i uz pomoć služavke koja nam je služila kao prevodilac objasnih joj da bih želio iznajmiti drugi ili treći kat kuće. Iako sam na to imao neprikosnoveno pravo, obećao sam joj plaćati još pola gvineje tjedno. Uputih je da objesi na moja vrata ovaj natpis:
»Jeftino se iznajmljuje namješten stan na drugom ili trećem katu samoj i slobodnoj gospođici koja govori engleski i francuski i koja neće primati nikakve posjete ni danju ni noću.«
Kad joj je moja služavka prevela natpis, stara se Engleskinja, koja je u svom životu već svašta vidjela, stala tako smijati da sam mislio da će se ugušiti.
– Zašto se tako smijete, dobra moja gospođo?
– Zato što je taj oglas napisan kao najbolja šala.
– Mislite li da se nitko neće javiti?
– Naprotiv. Po cio će dan dolaziti djevojke da vide što je to. No njima neka se pozabavivaša Fani. Recite mi samo koliko ću tražiti za najamninu.
– Ja ću odrediti cijenu u dogovoru s gospođicom. Neće ih biti toliko, vjerujte mi, jer suuvjeti da bude mlada, da govori engleski i francuski, i da je, osim toga, poštena djevojka koja neće primati nikog, pa ni vlastitog oca.
– Ali na vratima će se neprestano skupljati ljudi da pročitaju natpis.
– Utoliko bolje.
Sutradan istaknuše natpis, i, kao što mi starica reče, svi su ga prolaznici čitali s velikim zanimanjem po dva, tri puta i zatim nastavljali put smijući se iz svega glasa.
Prva dva dana ne javi se nitko. Trećeg mi dana Jarba saopći da je moj oglas štampan u St James Croniclu, gdje ga je pisac popratio duhovitim osvrtom. Rekoh mu da mi donese prijevod. Pisalo je da po svoj prilici na prvom katu kuće gdje je izvješen natpis stanuje vlasnik koji na taj način želi doći do ugodna društva i nesmetano u njem uživati. Pisac je naglašavao da bi vlasnik mogao lako biti nasamaren jer će se možda javiti i neka lijepa djevojka koja će, dobije li jeftino stan, dolaziti samo prespavati ili se pojavljivati tek koji put tjedno, a može se dogoditi čak i to da ne pusti vlasnika u stan ako ovome padne na pamet da je posjeti.
Upamtio sam razborito tumačenje jer me je upozorilo na sva moguća iznenađenja. Zato i jesu engleski listovi zanimljivi. Oni brbljaju o svemu što se događa u Londonu i znaju duhovito začiniti i beznačajne sitnice. Ne vrijedi truda opširno pripovijedati o svim djevojkama koje su dolazile u toku narednih desetak dana. Ni jedna mi se od njih nije svidjela. Dolazile su starice koje su mislile da su još mlade, svakojake ženetine i bezobraznice, kadli se jednog dana, dok sam bio za stolom, pojavi djevojka od 22 ili 24 godine, vitka stasa, skromno odjevena, ozbiljna i plemenita lica, crne kose, bijele puti. Ušla je čedno se poklonivši i ja već htjedoh ustati. Ona me zamoli da ostanem za stolom i, da ne bih ustajao, sjedne sa mnom. Ponudih joj slatko ali ona skromno odbi. Reče mi – ali ne na francuskom, kako me je u početku oslovila, već na najčišćem talijanskom – da bi rado uzela jednu sobu na trećem katu, dodavši kako se nada da je neću odbiti jer misli da je još mlada, a obećaje da će se držati i drugih uvjeta.
– Možete uzeti ne samo jednu sobu nego i čitav stan.
– Iako na oglasu piše da je jeftino, ipak će mi čitav stan biti preskup, jer smijem potrošitisamo dva šilinga tjedno.
– To je upravo cijena koju sam odredio za stan na trećem katu, dok onaj u drugom stojičetiri. Vidite, gospođice, da je ipak cijeli stan vaš. Služavka će vam obavljati sve poslove, nabavljat će vam hranu i prati vaše rublje. Brinut će se za ostale nabavke da ne morate izlaziti zbog sitnica.
– Onda ću otpustiti svoju služavku – odgovori ona – a to mi je drago, jer me jepotkradala: samo sitniš doduše, ali i to je previše za moju skromnu ušteđevinu. Reći ću vašoj da mi svaki dan nabavlja samo onoliko hrane koliko mi je potrebno, a za njen trud davat ću joj deset penija tjedno.
– Ona će time biti zadovoljna. Mogu vas preporučiti ženi svog kuhara koja će vamdonositi ručak i večeru za iste novce koje biste potrošili vani.
– To ne bih htjela jer me je stid reći koliko malo trošim.
– Ako trošite samo dva penija dnevno, kazat ću joj neka vam je za dva penija i donosi.Nemojte se stidjeti rijetke vrline da mjerite trošak prema mogućnostima.
Zatim rekoh Clairmontu da pozove služavku i kuharovu ženu.
– Recite mi za koliko možete donositi ručak i večeru gospođici koja nije bogata i kojajede toliko da preživi?
– Mogla bih je dobro i jeftino hraniti, jer vi gotovo uvijek jedete sami, a naručite hraneza četvoricu.
– Vrlo dobro. Nadam se da ćete je dobro hraniti i za onu svotu za koju vam kaže da jemože potrošiti.
– Mogu plaćati samo pet penija dnevno.

– Onda ćete je hraniti za pet penija.
Služavci naložih da skine oglas i da uredi sobe koje gospođica odabere.
Čim služavke iziđoše, djevojka mi reče da će izlaziti samo blagdanom na misu u kapelu bavarskog poslanika i jednom tjedno u posjetu osobi koja joj daje tri gvineje za život. Rekoh joj da može izlaziti kad god zaželi, ne polažući o tome nikome računa. Ona na kraju zamoli neka joj nikoga ne dovodim i neka kažem vratarici da nikome, ma tko to bio, ne dopusti da je posjeti, a bude li netko pitao za nju, neka odgovori da je ne poznaje. Obećah joj da ću učiniti sve što želi, i ona ode po svoj kovčeg.
Poslije njena odlaska uputih svoje ljude da se prema djevojci ophode s najvećim poštovanjem i uslužnošću, jer ono što mi je povjerila ponukalo me je da se pokažem prema njoj pun obzira. Primijetio sam da je došla i otišla u nosiljci, i to me je malo začudilo. Starica me opomenu da se čuvam zamke.
– Kakve zamke? Ako je čedna, ne izlažem se nikakvoj opasnosti, a ako se zaljubim, tobolje. To i želim. Za osam dana upoznat ću je u dušu. Kako je rekla da se zove?
– Gospođica Paulina. Došla je blijeda, a otišla sva zažarena.
Ta me je primjedba obradovala, jer ja nisam tražio ženu da udovoljim požudi, već ženu koju ću voljeti i koja će me zanijeti tjelesnom i duševnom ljepotom. Kad bi se u meni rađala ljubav, bivala bi to jačom što je osvajanje bilo teže. Nisam ni pomišljao na neuspjeh. Znao sam da nijedna žena na svijetu ne može odoljeti ustrajnoj pažnji muškarca koji je želi osvojiti.
Otišao sam u komediju, i kad sam se vratio kući, služavka mi saopći da je gospođica uzela kabinet koji je tako malen da bi mogao biti log samo jednom sluzi i da nije čak ni ispraznila kovčeg, jer se u sobi nalazi samo jedan stolić i četiri stolice, a nema ni komode.
– Što uzima za doručak?
– Rekla je da pojede samo malo kruha.
– Sutra ujutro reći ćeš joj da je u ovoj kući običaj da kuhar poklanja doručak svimukućanima, bilo da žele čaj, kavu ili juhu. Reci joj da bi me moglo ozlojediti ako odbije taj poklon, ali ne smiješ reći da sam ti ja naložio da joj to kažeš. Evo ti krune, i toliko ću ti davati svakog tjedna ako joj budeš u svemu na usluzi. Prije no što legnem dat ću ti pisamce koje ćeš joj uručiti sutra ujutro. Zamolit ću je da napusti kabinet i uzme udobniju sobu.
Poslao sam joj to pisamce ne bih li je privolio da se smjesti u jednoj od velikih soba, i ona pristade, ali izabra jednu od stražnjih prostorija. Htio sam da svaki dan sa mnom ruča i večera, pa sutradan odlučih da je posjetim. Smišljao sam kako da joj to kažem a da budem siguran da me neće odbiti. Rekoh Clairmontu da se popne do gospođice Pauline i da je zapita može li me primiti. Ona mi poruči da mogu doći kad god zaželim.
Kad uđoh u njenu sobu, vidjeh da se ugodno smjestila. Na stolu su ležale knjige i pisaći pribor, a na komodi odjeća koja ne bijaše ni siromašna ni uboška. Ona započe razgovor iskazujući mi beskrajnu zahvalnost za moju dobrotu, a ja joj bez sustezanja odgovorih da i ja od nje očekujem jednu uslugu.
– Što mogu učiniti za vas, gospodine, da vam dokažem koliko sam vam zahvalna?
– Da me počastite svojim prisustvom za stolom kad god budem sam, jer onda jedempoput vuka, a to mi škodi zdravlju. Ako ne osjećate želje da mi dokažete tu ljubaznost, oprostite što vam to i spominjem, a zbog toga nećete u ovoj kući biti okruženi manjom pažnjom.
– Bit će mi čast da jedem s vama kad god vi to zaželite. Samo se bojim da vam mojedruštvo neće biti ni od kakve koristi niti da će vas zabavljati.
– U redu, gospođice. Zahvalan sam vam i uvjeravam vas da se nećete pokajati što ste miu tom popustili. Nadam se da ću ja vas moći zabavljati. Jučer ste u meni pobudili živo zanimanje. Ručat ćemo u jedan sat.
Nisam sjeo, nisam gledao njene knjige, niti je zapitao je li dobro spavala. Jedino što sam opazio ulazeći u njenu sobu bijaše njeno bljedilo, a kad sam odlazio obrazi joj bijahu rumeni.
Otišao sam prošetati zaljubljen i s čvrstom odlukom da učinim sve na svijetu ne bi li me zavoljela, ali sam se zaricao da neću naklonosti samo iz zahvalnosti. Bijah neizmjerno radoznao da saznam tko je ona. Mogla je biti samo Talijanka. No nisam joj htio dodijavati pitanjima. To doduše bijaše čudna namisao, ali takve se misli rađaju u čovjeku koji se odlučio uteći svim sredstvima da osvoji srce nepoznata bića koje ga neodoljivo privlači.
Čim stigoh kući, Paulina siđe, iako je o svom dolasku nisam obavijestio. Ta mi se pažnja svidjela. Kako smo imali još malo vremena, sjeli smo u salon da porazgovaramo. Zapitah je za zdravlje. Ona mi odgovori da ju je priroda obdarila tako sretnom građom da se još nikada u životu nije slabo osjećala, osim na moru.
– Dakle, putovali ste morem?
– Dabome, pa Engleska je otok!
– U pravu ste, ali ja sam mogao pomisliti da ste Engleskinja.
– To je istina.
Na stolu ispred kanapea na kojem smo sjedili stajao je otvoren šah. Paulina se igrala figurama, i ja zapitah zna li tu igru.
– Da. Čak su mi rekli da dobro igram.
– A ja slabo. Zaigrajmo. Moje greške će vas zabavljati.
Počesmo, i Paulina mi već u trećem potezu dade šah-mat. Moj se napadnuti kralj više nije mogao ni pokriti ni povući. Ona se smijala. Zaigrali smo novu partiju, i ona me u petom potezu matira.
Očarao me njen veseli smijeh. Moja je mlada ljubav bujala dok sam gledao njene biserne zube, njeno prekrasno lice i radost koja mi je govorila da izvire iz duše koja može okusiti sreću. Upitala me hoću li dugo ostati u Londonu, i kad sam joj odgovorio da sam naumio ostati još deset mjeseci, pomislih da i ja njoj mogu postaviti isto pitanje. Ona mi odgovori da ne zna, jer njen povratak u domovinu ovisi o jednom pismu.
– Smijem li vas upitati iz koje ste zemlje?
– Već sada osjećam da neću za vas imati nikakvih tajni ako pokažete imalo radoznalosti,ali vas zaklinjem ne ispitujte me odmah. Tek sam vas danas počela upoznavati i mislim da ste čovjek uistinu dostojan poštovanja.
– To mi laska, ali mislim da odveć veliko poštovanje isključuje prijateljstvo. Ja čeznem zavašim prijateljstvom i upozoravam vas da ću se služiti svim zamkama ne bih li ga stekao.
– Ne sumnjam da ste u tom i te kako vješti, ali vas molim da me poštedite. Ako se umeni začne prijateljstvo prema vama, tad će mi rastanak bolan, a on nas možda očekuje već sutra.
Završismo partiju, i ona zamoli da joj dopustim da se povuče u svoju sobu.
Kad sam se naveče vratio kući, Paulina odmah siđe. Ako je odlučila, mislio sam, da me osvoji svojom pažnjom, onda se uistinu savršeno slažemo. Sjeli smo za stol u devet sati i ostali u razgovoru do ponoći. Pripovijedao sam joj dosjetke i priče koje su je nasmijavale. Odlazeći u svoju sobu, reče mi da uza me odveć lako zaboravlja na svoju nesreću.
Sutradan dođe na ručak lord Pembroke i odmah mi kaza da sam se mudro dosjetio kad sam izvjesio onaj oglas i da je ta moja namisao bila uistinu duhovita. Priznao je da bi rado upoznao moju stanarku, ali mu rekoh da to nije moguće jer je to osoba po prirodi povučena, koja više od svega voli samoću, a mene podnosi samo zato što mora. Nije navaljivao. Zajedno smo izašli.
Kad sam se vratio kući, lakaj mi donese pismo od Cornelisove. Javljala mi je da bi željela ručati sa mnom. Odgovorih joj da je čekam. Odmah odoh Paulini da je upitam hoće li ručati s Cornelisovom, i ona mi odgovori da će joj biti drago samo ako s njom ne bude muškaraca. Tada poručih Cornelisovoj da dođe bez muškog društva.
Ona dođe s kćerkom, koja mi tog puta bez imalo ustručavanja pojuri u zagrljaj. Cornelisova, koju je smetalo Paulinino društvo, pozove me na stranu i poče mi tronuto govoriti o svojoj dubokoj zahvalnosti, a onda mi stade izlagati svakakve namisli što su joj se rojile glavom kako bi se za kratko vrijeme obogatila.
Sofija bijaše duša našeg ručka. Nisam se mogao uzdržati a da ne kažem Comelisovoj da je Paulina strankinja kojoj sam iznajmio stan.
– Dakle, to nije vaša žena? – upita Sofija.
– Ne, tako sretan nisam.
– Onda bih ja htjela spavati s njom.
– Kada?
– Kad mi mama dopusti.
– Treba najprije pitati – reče joj majka – da li to i gospođa želi.
– Ona je sigurna da ću ja pristati – reče Paulina, grleći je.
– U redu, gospođo, onda vam je ostavljam. Poslat ću Raucourovu da dođe po nju sutraujutro.
– Neka dođe sutra u tri sata – rekoh – ručat će s nama. Mala, u znak zahvalnosti, obaspemajku poljupcima. Ta žena nije poznavala radost koju čovjek osjeća kad ga netko voli.
Kad je Cornelisova otišla, upitah Paulinu bi li se željela izvesti s malom i sa mnom u okolicu Londona gdje nas nitko ne bi mogao prepoznati, ali ona mi odgovori da mora biti oprezna i da ne bi voljela izlaziti. Stoga smo ostali čitav dan u kući i nismo se dosađivali. Sofija je pjevala talijanske, francuske i engleske napjeve, a meke u duetu s Paulinom. Uživao sam slušajući ih. Večerali smo u istom veselom raspoloženju i oko ponoći sam ih otpratio na treći kat. Rekao sam maloj da ću ujutro doći s njom doručkovati, ali pod uvjetom da me dočeka u krevetu, jer bih htio vidjeti je li i u krevetu tako lijepa kao kad je odjevena. Ona mi to obeća. Nisam se usudio zamoliti Paulinu da mi iskaže isto zadovoljstvo.
Već u osam sati ujutro bila je na nogama, iako je imala tek toliko vremena da prebaci preko sebe zavodljivu jutarnju haljinu.
Kad me je ugledala, mala se stade smijati i sakri se ispod pokrivača. Ja sjedoh na krevet pokraj nje i počeh je škakljati. Ispod pokrivača proviri njeno ljupko lišće koje obasuh poljupcima i poslužili se očinskim pravom da vidim sve što ima iako to bijaše još nedozrelo. Bila je sićušna, ali divno građena.
Paulina je gledala kako je milujem, ne pripisujući mi ni sjenke grešne namisli. U tome se međutim varala. Da nje nije bilo, ljupka bi Sofija morala ovako ili onako ugasiti plamen što su ga u njenom tati raspalile nevine joj draži. Ushićen njenom ljepotom, rekoh joj da se odjene, a zatim veseli pođosmo doručkovati.
Tako provedoh čitavo jutro s ovim bićima bliskim mome srcu. Poslije ručka dođe Raucourova po malu, a ja ostadoh s Paulinom, za kojom sam plamtio sve većom žudnjom. Još je nisam ni zagrlio, a kamoli poljubio. Sjedeći pokraj nje, uzeh je za ruke i pritisnuh na njih usne pitajući je da li je udata. Odgovorila je da jest.
– Poznajete li – upitah je – materinsku ljubav?
– Ne, ali mogu je zamisliti. Dosad još nisam podijelila sa svojim mužem bračnu ložnicu.
– Je li on u Londonu?
– Ne, jako je daleko. Ali molim vas da ne govorimo više o tom.
– Recite mi samo još ovo: kad vas izgubim, hoće li to biti zato da se njemu vratite?
– Da. Vjerujte mi da ću, ukoliko mi ne otkažete, otići od vas tek onda kad budem moralanapustiti Englesku i neću izlaziti iz ovog utočišta dok ne primim vijest da se mogu vratiti u domovinu gdje ću biti sretna s mužem kojeg sam odabrala.
– Mila moja Paulino, ja ću onda ostati ovdje sam i nesretan jer vas ludo volim, a bojim seda vas ne ozlovoljim ako se prepustim nježnosti koje mi je prepuna duša.
– Avaj! Zaklinjem vas da se svladate, jer ja se ne mogu ni slobodno predati ljubavi, nioduprijeti joj se ako me ne poštedite.
– Poslušat ću vas, ali ću od čežnje poginuti. Ah, smijem li biti nesretan kad osjećam dasam vam ipak drag?
– Ja imam dužnosti, dragi moj prijatelju, koje ne smijem pogaziti neću li da izgubimpravo na poštovanje. Obuzdajmo našu čežnju, jer možda ćemo se već sutra rastati, a onda bi to bilo mnogo bolnije. Ako to ne uviđate, onda je to znak da vaša ljubav nije iste vrsti kao i moja.
– Koje je dakle vrsti ljubav koju sam u vama pobudio?
– To je ljubav u kojoj je naslada tek sporedna.
– Što je onda glavno?
– Živjeti u savršenoj slozi.
– To je sreća koju već posjedujemo. Zašto ne bismo bili milostivi i prema sporednom,koje će nas zaokupiti tek na trenutak da zaljubljenoj duši dade mir i spokoj? Priznajte da to sporedno hrani stalnost glavnog.
– Priznajem, ali priznajte i vi da je ta hrana često smrtonosna.
– Tako se ne misli, draga prijateljice, kad se uistinu voli. Zar doista mislite da biste me,okusivši u mojem zagrljaju svu ljubav i nježnost, poslije manje voljeli?
– Ne, ne mislim, i baš zato se i bojim da mi čas rastanka ne bude prebolan.
– Moram popustiti pred vašom neumoljivom dijalektikom, ljupka moja Paulino. Želiobih znati čime hranite svoj uzvišeni duh. Htio bih pogledati vaše knjige. Možemo li se popeti?
– Vrlo rado.
– Pođimo.
Popesmo se, i vidjeh da su uglavnom sve njene knjige pisane na portugalskom, osim Miltona, koji je bio na engleskom, Ariosta na talijanskom i La Bruyérea na francuskom.
Sve ovo, draga Paulino, potkrepljuje moj lijepi sud o vama, samo otkuda ta prednost Camoesu i ostalim Portugalcima?
– Ja sam Portugalka.
– Vi Portugalka? Mislio sam da ste Talijanka. U tim godinama, pa znate pet jezika!Sigurno govorite i španjolski.
– Dabome.
– Kakav su vam odgoj dali!
– Imam dvadeset i dvije godine, a jezike sam naučila već do osamnaeste.
– Recite mi tko ste? Kažite mi sve.
– Hoću. I to sad odmah. Povjerit ću vam sve, bez straha, jer ako me volite, možete misamo pomoći.
– A što sadrže sve te ispisane bilježnice?
– Povijest moga života, koju sam ovdje napisala. Ali, sjednimo.

XIII
Paulinina povijest - Moja sreća - Njen odlazak
»Ja sam jedinica kći nesretnog grofa X kojeg je Carvailho Oeiras dao smaknuti u zatvoru poslije atentata na kralja.[34] Taj su zločin pripisali isusovcima. Ne znam da li je moj otac kriv ili nije. Znam samo to da se tiranski ministar nije usudio ni podići optužbu protiv njega, niti mu oduzeti imutak. Taj sam imutak ja naslijedila, ali njime mogu raspolagati tek kad se vratim u domovinu.
[34] Atentat na portugalskog kralja Josea I (1750–1777) izvršen je 1758. godine. Historičari nisu mogli utvrditi koji bi od zavjerenika mogao biti grof X, Paulinin otac. Nekima se čak čini vjerojatnim da je čitavu ovu priču Casanova izmislio.
Majka me je dala odgojiti u samostanu u kojem njena sestra bijaše glavarica. Tetka se pobrinula za najbolje učitelje, a među njima bijaše i jedan Talijan, rodom iz Livorna, čovjek učen, koji me je za šest godina poučio u svemu što je mislio da djevojka smije znati.
Bilo mi je osamnaest godina kad su mi ubili oca. Tada me je djed izvadio iz samostana, iako sam ondje željela ostati dok mi se ne ukaže prilika za udaju. Bila sam neobično privržena tetki, koja mi je poslije majčine smrti nastojala svojom nježnošću ublažiti teški gubitak obaju roditelja. Izlazak iz samostana bijaše presudan za čitav moj život. Djed me je smjestio kod markize XX, svoje šurjakinje, koja mi je prepustila polovicu svoje palače. Dodijelili su mi guvernantu koju sam imala u svemu slušati, pa još pomoćnicu guvernante, zatim jednu plemenitašku gospođicu za družbenicu, pa sobarice i paževe, sve meni na službu. Ali njima je ipak upravljala moja guvernanta. Međutim to je bila čestita žena.
Godinu dana nakon izlaska iz samostana posjeti me jednog dana djed i reče mi u prisustvu guvernante da je grof Fl. zaprosio moju ruku za svog sina koji je toga dana imao stići u Madrid.
– Što ste mu odgovorili, dragi djede?
– Da bi to vjenčanje bilo dobro primljeno od plemstva, a zacijelo bi ga odobrili i kralj ikraljevska obitelj.
– Jeste li sigurni da ću mu se svidjeti, i da će se on meni svidjeti?
– U to ne sumnjam.
– Ali ja sumnjam i stoga želim da ga najprije upoznam.
– Upoznat ćete se prije braka, ali to neće ni u čem promijeniti odluku o vjenčanju.
– Ja to želim i nadam se da će to biti tako.
Poslije djedova odlaska odlučno izjavih svojoj guvernanti da se nikada neću udati za čovjeka čiju narav ne poznajem. Ona mi uskrati odgovor, ali nakon uporna salijetanja da mi kaže jesam li u pravu, reče samo to da mi o tome nikada neće kazati svoje mišljenje. No to bijaše kao da ga je i kazala. Bila sam sigurna da misli što i ja.
Sutradan odoh tetki glavarici i ispripovjedih joj čitav događaj. Pošto me je saslušala, ona reče da mi preostaje jedino nada da ćemo se jedno drugome svidjeti. Ali ako se to po nesreći ne desi, vjenčanje će se po svoj prilici ipak obaviti, jer je ona dočula da taj naum potječe od princeze od Brazila,[35] koja bijaše velika zaštitnica grofa Fl.
[35] Princeza od Brazila, Maria Francesca Isabella, starija kći Josea I, koji nije imao sina. Inače je naslov
princ od Brazila dobivao najstariji kraljev sin.
Vratila sam se kući s čvrstom odlukom da ne pristanem ni na kakvo vjenčanje dok to meni ne bude potpuno odgovaralo.
Poslije petnaest dana osvanu kod mene mladi grof Fl. u pratnji oca i nekoliko gospođa. Djed me predstavi gospodi. Mladi se grof tek bio vratio s puta, te su ga svi salijetali pitanjima o stranim zemljama i običajima drugih evropskih naroda. Slušala sam pomno ne miješajući se u razgovor. Kako bijah još neiskusna, nisam mogla ocijeniti svog budućeg uspoređujući ga s drugima. Međutim činilo mi se nemogućim da se taj čovjek može svidjeti bilo kojoj ženi, a još sam manje mogla povjerovati da ću mu jednog dana pripasti. Bijaše nadut, podrugljiv i glup, praznovjerno bogobojazan, ružna lica i neskladno građen, a ipak tako uobražen da se nije ustručavao pred cijelim društvom, uz prezriv smiješak, hvaliti ljubavnim pustolovinama koje je doživio u Francuskoj i Italiji.
Osam dana živjela sam u nadi da se ni ja njemu nisam svidjela, ali je to bilo puko obmanjivanje. Moja me pratetka pozva na ručak na koji su imali doći i gospodin Fl., njegov sin, i moj djed. Djed mi predstavi onog zvekana kao mog budućeg muža i zamoli me prilično uglađeno neka odredim dan i sat za potpisivanje vjenčanog ugovora. Ja sam mu prilično neuljudno odgovorila da ću to odrediti tek kad se odlučim na udaju. Odmah poslije kave povukla sam se.
Nakon tog susreta proteklo je nekoliko dana, i nitko se ne pojavi. Već sam se ponadala da se o toj ženidbi više neće govoriti, kadli mi jednog dana poruči guvernanta da je neki velečasni u mojoj sobi i da me želi vidjeti. To je bio ispovjednik princeze od Brazila koji mi poslije mnogo okolišanja saopći da mi Njezina kraljevska visost čestita na budućoj udaji za grofa Fl. Skromno mu rekoh da još ništa nije odlučeno jer se ja još ne mislim udavati, ali on mi veselo odgovori da sam u sretnim godinama kad i ne moram ništa sama odlučivati, već tu brigu prepustiti onima koji me vole i od kojih zavisim.
Drugog dana odoh u pratnji guvernante svojoj dragoj tetki glavarici, ufajući se da me u toj velikoj nevolji neće ostaviti bez mudra savjeta. Kazala sam joj otvoreno i odlučno da nikada neću pristati na tu udaju. Odgovorila mi je da su i njoj predstavili grofa, koji je uistinu nepodnošljiv, ali da se boji neće li me, usprkos mojoj odlučnosti, prisiliti na udaju. Ta me je njena bojazan tako uplašila da više nisam smogla snage za razgovor.
Na povratku kući pade mi na um smiona namisao. Nisam se ni s kim posavjetovala, jer se moja guvernanta nije htjela u to miješati, a svi ostali oko mene bijahu kukavci i glupani. Zatvorih se u sobu i napisah kratko pismo krvniku svog oca, nemilosrdnom Oeirasu. Iznijela sam mu čitavu stvar, zaklinjući ga da mi ne uskrati svoju moćnu zaštitu i zagovor kod kralja koji me jedini može spasiti od nasilja i nemilosti princeze od Brazila.
Pismo poslah sutradan po jednom pažu. Znala sam da u ministru ne kuca ljudsko srce, ali sam računala s njegovom ljudskom slabošću. Slutila sam da mi neće uskratiti pomoć, ne bi li mi tako dokazao da nije bio nepravedan ni prema mome ocu. I nisam se prevarila.
Nakon dva dana potraži me neki mladi plemić i zamoli neka ga saslušam nasamo. Ministar mi poručuje – rekao je – neka svima koji me budu nagovarali na tu udaju odgovorim da ću pristati tek onda kad mi dokažu da Njezina kraljevska visost to uistinu želi. Kad je završio, glasnik mi se duboko nakloni i ode ne sačekavši odgovora. Pojava i riječi tog mladića ostavile su na me neizreciv dojam. Ono što mi je saopćio bijaše više no dovoljno da me umiri. Ministar mi zacijelo ne bi tako poručivao kad ne bi bio siguran da se princeza više neće ni u što miješati. Ali u tom času nisam na to uopće mislila, već sam zadivljeno gledala mladića. Kad je otišao, trgoh se iz zanosa i pomislivši kako sam glupa, nasmijah se samoj sebi. Međutim njegov mi je lik sveudilj bio pred očima.
Ali dani što naiđoše gotovo izbrisaše sjećanje na nj. Kad sam ga naredne sedmice slučajno vidjela u crkvi, u prvi ga tren nisam prepoznala. Nakon tog susreta njegov mi lik više nije izlazio iz sjećanja. Otada sam ga često susretala, bilo u šetnji, u kazalištu ili crkvi. A nakon nekoliko mjeseci stala sam se uznemirivati kad ga slučajno jedan dan ne bih vidjela.
Gotovo svakog dana viđala sam gospodina Fl. i njegova sina kod tetke, ali kako o mojoj udaji više nije bilo spomena, bijahu mi ravnodušni. Oprostila sam im ali nisam bila sretna.
Kad god bih vidjela svoje paževe, u duhu bi mi iskrsnuo lik nepoznata mladića, a izdajnički uzdah koji bi mi se otrgnuo iz grudi natjerao bi mi u obraze crvenilo. To me je ljutilo jer sam i odveć dobro slutila razlog.
Jednog jutra začuh kod svoje sobarice nepoznati glas i uđoh. Ondje je bila neka djevojka što je prodavala čipke. Zaokupljena čipkama, nisam je ni pogledala. Kako nisam našla ono što sam tražila, djevojka obeća da će mi to donijeti drugog dana. Tada je pogledah. Možete li zamisliti moje iznenađenje kad ugledah pred sobom crte mladića koji mi je sve vrijeme bio u pameti. Sumnja mi bijaše jedini spas. Djevojka mu je mogla tek slučajno biti slična. Učinila mi se višom od njega, a osim toga u toliku drskost nisam mogla povjerovati.
Djevojka pokupi svoje kutije i ode ne pogledavši me, što pojača moju sumnju.
– Poznajete li tu djevojku? – hladno zapitah sobaricu.
Ona mi odgovori da je dosad nije nikada vidjela.
Povukla sam se u svoju sobu. Razmišljajući o toj neobičnoj sličnosti, rekoh samoj sebi da sam smiješna, ali ipak odlučih da razgovaram s tom djevojkom kako bih saznala tko je ona. Možda je sestra mog neznanca.
Došla je u isto vrijeme kao i prethodnog dana, s kutijom punom čipaka. Kad me obavijestiše o njenom dolasku, bez oklijevanja dadoh je uvesti u svoju sobu. Oslovih je s drhtajem uzbuđenja u glasu, a ona mi odgovaraše ne usuđujući se podignuti pogleda. To me uvjeri da su moje sumnje opravdane, ali nisam smogla hrabrosti da joj postavim unaprijed smišljena pitanja, jer se u sobi nalazila i moja sobarica.
Izabrah nekoliko čipaka i poslah sobaricu po novac. Ali kakvo bijaše moje iznenađenje kad maska pade preda me na koljena.
– Gospođo, u vašoj je ruci moj život. Znam da ste me prepoznali.
– Da, prepoznala sam vas i moram vam reći da ste ludi.
– Obožavam vas.
– Ustanite, sad će naići sobarica.
– Ona je upućena u tajnu.
– Što to čujem?
Ipak ustade, a neustrašiva mu služavka izbroji novac. Pokupi u kutiju čipke i, duboko se naklonivši, ode.
Kad se nađoh sama, uzeh razmišljati o tom događaju i moradoh uvidjeti da je odveć kasno za odlučan postupak. Morala sam odmah uzbuniti guvernantu i dati zatvoriti drskog mladića. Ali srce mi nije dalo. Pa kad sam prema njemu bila popustljiva, jesam li mogla kazniti sobaricu? I tako nisam ništa poduzela. Pravila sam se kao da ništa ne znam, nadajući se da ga više neću vidjeti, pa će biti kao da se ta strašna stvar nije ni dogodila. Bijah neodoljivo radoznala da saznam njegovo ime, ali to mi je mogla otkriti samo sobarica, jer nisam smjela ni pomisliti da se raspitujem kod grofa Oeirasa. Omrznula mi je pri samoj pomisli da možda nazrijeva da sam prešutjela njeno nedjelo, pa sad uživa u mukama moje nemoći. Zbog mog ustručavanja da je kaznim mogla je čak i zaključiti da sam pogazila obraz iz ljubavi prema mladiću. Što se tiče mladog nesmotrenjaka koji je zaslužio moju pravednu srdžbu, mislila sam da ga mogu samo žaliti. Bila sam sigurna da nije ni naslutio koliko ga volim već zacijelo misli da ga prezirem. To uvjerenje bijaše mi zadovoljština u trenucima kad bi taština prevagnula nad ljubavi, ali onda bi me opet silno žalostilo kad sam se, ne videći ga više, pribojavala da je odlučio ne misliti više na mene i da me je možda već zaboravio.
Vidite kako sam se borila, ali dok borba traje, pobjeda je neizvjesna.
Jednog jutra stavih oko vrata rubac ukrašen čipkom koju sam kupila od prerušene prodavačice i upitah sobaricu:
– Što je od one djevojke koja je dolazila s čipkama?
Vidite, ja je uopće nisam kanila ispitivati, a to što sam nepromišljeno rekla mora da mi je savjetovao moj dobar ili zao duh.
– Valjda se boji – odgovori ona – da je gospođa primijetila da se prerušila, pa da senaljutila na toliku drskost. Sad se više ne usuđuje doći.
– Primijetila sam, ali me iznenađuje što čujem da ste i vi znali da je to prerušeni mladić.
– Kako ne bih znala kad ga poznajem.
– Tko je on?
– Grof Al. Morali ste ga prepoznati jer ste ga prije četiri mjeseca primili u ovoj sobi.
– To je istina. Možda sam ga i prepoznala, ali htjela bih znati zašto ste lagali kad sam vaspitala poznajete li tu djevojku.
– Da vas ne dovedem u nepriliku. Mislila sam da biste se ljutili kad biste saznali da gapoznajem.
– Mislim da ste mogli prije pretpostaviti obratno. Kad sam mu, dok ste vi otišli po novac,zapovjedila da ode, jer ćete ga inače zateći na koljenima, on mi je kazao da ste s njim u dosluhu.
– U dosluhu? Pa ja sam to smatrala nevinom šalom.
– Sve je to lijepo, ali to nije nevina šala. To je naprotiv tako ozbiljno da sam vas moralaodmah otpustiti, ali sam radije odlučila da vam ništa ne kažem, praveći se kao da nisam ništa primijetila.
– A ja sam mislila da će vas taj prizor zabaviti i nasmijati. Sad kad čujem kako je to zavas ozbiljno, iskreno se kajem što sam se ogriješila o svoju dužnost.
Po tom sam razgovoru zaključila da je moja sobarica posve nedužna, pa se glede toga umirih. U srcu mi ipak ne bijaše spokoja. Znala sam da je mladi grof Al. puki siromah i da se drugom bogatstvu osim ministrove zaštite ne može nadati. Nije mi bilo krivo kad sam saznala da me voli, a nada da bih ja mogla biti tvorac njegova uspjeha i bogatstva zaslađivala je moje snove kad god bih se povukla u osamu. Ali poslije tih utješnih misli javljala bi se uvijek jedna druga, ružna i nespokojna. Ako je grof Al. odlučio da me više ne vidi, onda je ili ograničene pameti ili me istinski ne ljubi. Ovo drugo boljelo me je više nego pomisao da je ograničene pameti.
Tako se moja ljubav lomila u okrutnoj neizvjesnosti koja često vodi u smrt. Ali evo što se desilo da joj poda snagu koja ljubav čini svemoćnom.
Moja je sobarica, bez mog znanja, kako mi je kasnije priznala, napisala grofu Al. da može onako prerušen opet doći, jer se ja neću ljutiti.
Jednog lijepog jutra sobarica mi, smijući se, javi da je prerušena prodavačica u njenoj sobi. Nato se i ja stadoh smijati, iako stvar ne bijaše nimalo smiješna, ali kad me ona upita može li je uvesti, prostrijelih je ljutitim pogledom upitavši da li je poludjela. Naposljetku rekoh da ću ja doći u njenu sobu. Tog se dana začeo naš veliki dogovor. Kako je sobarica često izlazila, imali smo vremena i prilike da porazgovorimo i da se jedno drugom izjasnimo. Priznala sam mu otvoreno da ga ljubim, ali odmah tužno rekoh da ga moram zaboraviti jer moji skrbnici sigurno neće pristati na naše vjenčanje. On mi pak kaza da ga je ministar, njegov zaštitnik, odlučio poslati u Englesku, ali da će ili prije puta ili na samom putu sigurno umrijeti, jer bez mene mu nema života, ili barem bez nade da će me jednog dana dobiti. Nisam mu mogla ništa obećati. Zamolio me je neka mu dopustim da me češće posjećuje ovako prerušen. Predočila sam mu kakvoj opasnosti izlaže i sebe i mene. Pokušao me je umiriti, ali sam mu unatoč svemu preporučila najveći oprez odavši da će svaki njegov dolazak biti radostan za mene.
Bio je osam palaca niži od mene, a imao je dvadeset dvije godine. Videći ga prerušena u ženu nitko ne bi mogao pogoditi da je muškarac, čak ni po boji glasa, ni po onom mjestu koje je kod muških uvijek vidno. I kretnje su mu bile ženske ili ih je dobro oponašao.
Posjećivao me je dva ili tri puta sedmično, ali uvijek u sobi moje sobarice. Sve je bilo u granicama najveće pristojnosti. Ali mislim da je baš ta suzdržanost rasplamsala vatru naše ljubavi.
Jednog jutra moj mi dragi suznih očiju saopći da mu je ministar uručio jedno zapečaćeno pismo za London, naslovljeno na gospodina de Saa, i jedno otvoreno za kapetana fregate koja je za tri do četiri dana imala stići iz El Ferrola i nakon nekoliko sati otploviti za Englesku. Ministar mu je tim pismom naložio da primi mog ljubljenog na brod i da ga, uz pratnju kakva mu dolikuje, preveze u Englesku. U istom trenu pade mi na um smiona namisao da pođem s njim kao njegov sluga, ili čak kao njegova žena. Njega preseneti moja srčanost i ispuni ga tolikom srećom da nije bio kadar o tom ni razmisliti, te meni prepusti da odlučim o svemu. Rekoh mu da ćemo se sutradan podrobnije dogovoriti.
Bojeći se prepreka na koje bih mogla naići ako se pokušam iz palače išuljati u ženskoj odjeći, odlučih da se prerušim u muškarca. Ali tad bih se mogla predstaviti samo kao sobar svog dragog, a u tom bih slučaju bila izložena naporima prevelikim za svoj slabi spol. Zbog toga smislih da se ja prerušim u gospodara, ukoliko kapetan ne poznaje grofa Al. No pomisao da će moj dragi obavljati služinske poslove također mi se nije svidjela, te napokon odlučih da njega predstavim kao svoju ženu. Vjenčat ćemo se čim se iskrcamo i preodjenuti on u mušku a ja u žensku odjeću. Vjenčanje će izbrisati grijeh mog bijega, a ni muža mi neće moći optužiti zbog otmice. Vjerovala sam da me grof Oeiras neće progoniti kad usrećim njegova štićenika.
Sutradan sam saopćila svom zaručniku tu neobičnu zamisao. Nije smogao ni riječ prigovora. Jedinu nepremostivu zapreku predstavljao je kapetan fregate. Ako ga poznaje, naum će nam propasti. Ali toj smo se opasnosti morali izložiti.
Tek poslije nekoliko dana osvanu grof Al. predveče i saopći mi da je primio obavijest od pisara brodskog ureda da je fregata doplovila i usidrila se na ušću rijeke Tajo. Kapetan se iskrcao da bi uručio prvom ministru službena pisma i čim se vrati nastavit će put. Njegov će ga čamac u ponoć čekati na određenom mjestu.
Zatvorih se u svoju sobu, hineći bolest, i stavih u torbu samo najpotrebnije stvari te škrinjicu sa draguljima moje majke. Prerušena u muškarca išuljah se iz svojih odaja neprimijećena. Spustila sam se stubištem za služinčad i obrela se napolju. Čak me ni vratar nije primijetio kad sam izlazila iz palače.
Grof Al. čekao me je nedaleko od ulaza bojeći se da ne zalutam.

Otišli smo zajedno u kuću u kojoj je ostavio svoj kovčeg i ondje se za manje od pola sata presvukao u žensku odjeću. Na dogovoreno mjesto stigli smo u jedanaest sati. Nekoliko minuta poslije ponoći dođe i kapetan sa svojim časnicima. Ugledavši me, reče da mu je ministar naložio da mi bude u svemu na usluzi i obradova se kad mu predstavih svoju ženu. Nije mu se učinilo čudnim što ga ministar nije obavijestio da ću se ukrcati sa ženom. Za sat stigosmo na fregatu, koja je bila usidrena na tri milje od luke. Odmah digosmo sidro. Dadoše nam prostranu odaju u kojoj je bio velik krevet, pomično sjedalo i mreža za ležanje. Kapetan preuze ministrov pismeni nalog i ostavi nas same. Ostatak noći provedosmo u raspravljanju o smionom podvigu što smo ga se latili.
Kad je svanulo, bijasmo sretni što više ne vidimo Lisabon. Bio mi je potreban odmor te se spustih na pomoćno sjedalo, a moj se dragi ispruži u mreži. Nijedno od nas nije ni pomišljalo da se svuče. Ali tek što legosmo, stade nas mučiti ljuljanje kao sve one koji nisu navikli na more. Za prva dvadeset i četiri sata ono sasvim isprazni naše želuce i nastavi nas mučiti kao da bi htjelo izbaciti i ono čega nema. Naredna dva dana samo smo drijemali i stenjali.
Četvrtog dana probudismo se mučeni strahovitom glađu koju nikakvom hranom nismo mogli utoliti.
Put do Evrope veoma je dug, jer se, kao što znate, prelazi preko Atlantika. Ipak nije trajao dulje od petnaest dana. Za to vrijeme moj zaručnik nije nijednom napustio našu odaju, pa se kapetan nije usudio da nas posjeti. To sam pripisala njegovoj uljudnosti, jer kod nas se može biti ljubomoran bez bojazni da ćete ispasti smiješni. Ja sam gotovo čitav dan provodila na zraku pokušavajući dogledom približiti udaljene predmete.
Sedmoga dana ugledasmo na pučini jednu korvetu koja će, iako je otplovila iz Lisabona
dan poslije nas, stići u Englesku tri dana prije naše fregate.
U Englesku smo stigli u zoru i usidrili se u luci Plymoutha. Kapetan posla jednog časnika na kopno da dobije dozvolu za iskrcavanje putnika. Ovaj se vrati predveče s pismima i paketima. Kapetan pročita jedno pismo pažljivije od ostalih i pozva me na stranu. Moj je zaručnik, kao obično, bio u našoj odaji.
– Ovo je pismo grofa Oeirasa – reče mi. – Zapovijeda mi pod prijetnjom smrti da nepustim s broda jednu Portugalku, ako se na njemu nalazi, već da je odvezem u Lisabon čim obavim svoje poslove. Jedina Portugalka na mom brodu je vaša žena. Ako mi dokažete da je ona doista vaša žena, pustit ću vas da se zajedno iskrcate, a u protivnom moram poslušati ministrovu zapovijed.
– Ona je moja žena, ali ja nemam uza se nikakve pismene potvrde da vam to dokažem.
– Žao mi je. Ona se mora sa mnom vratiti u Lisabon. Budite mirni, postupat ćemo snjom sa svim poštovanjem kao što nam to grof i naređuje.
– Žena ide s mužem, gospodine!
– Slažem se. I vi se možete vratiti u Lisabon onom korvetom, pa ćete stići prije nje.
– Zašto se ne mogu vratiti s vama?
– Jer mi je zapovjeđeno da vas ovdje iskrcam. Zašto me ministar nije u svom pismuobavijestio da ćete putovati sa ženom? Ako ona nije osoba koju traže, budite uvjereni da ćemo vam je opet dovesti u London.
– Dopustite mi da s njom razgovaram.
– Izvolite, ali u mom prisustvu.
Stisnuta srca objasnih zaručniku, nazivajući ga svojom ženom, zbog kakve se zapovijedi moramo rastati. On mi odgovori, jedva suzdržavši suze, da moramo biti strpljivi i nadati se da ćemo se najkasnije za dva mjeseca opet vidjeti. Kazah mu da ću iz Londona odmah pisati svojoj tetki glavarici, pa će od nje saznati moju adresu. Moja kutijica s draguljima bijaše kod njega, ali je nisam ni spomenula bojeći se da se kapetan ne ponudi da je pohrani, a zbog velike vrijednosti nakita mogao bi posumnjati da je moja tobožnja žena neka otmjena djevojka koju sam zavela. Morali smo se prepustiti sudbini. Na rastanku smo se poljubili gušeći se u suzama, a i kapetanu su se orosile oči kad je čuo kako govorim:
– Ostavljam te pod zaštitom ovog časnog kapetana.
Spustili su u čamac kovčeg mog zaručnika, a njemu ostade moja torba. Sav moj imutak sastojao se od nekoliko bilježnica, pisama, knjiga, košulja, dva ili tri muška odijela, mača i dva pištolja.
Otišla sam u svratiste i svratištar mi reče da mogu putovati u London već zorom, u društvu dviju gospođa i jednog poslanika, što bi me došlo jeftinije. Pozva me da večeram s troje putnika. Njihovo mi ponašanje uli povjerenje, a i ja sam se njima svidjela.
U London smo stigli rano ujutro i zaustavili se na Strandu kod neke neugledne gostionice gdje ostadoh samo do ručka.
Zatim pođoh da potražim pristojan stan koji bi odgovarao mom skromnom stanju. U lisnici sam imala 50 portugalskih zlatnika, a istu je vrijednost predstavljao i moj prsten.
Pregledala sam više soba u različitim kućama i izabrala jednu u trećem katu, jer mi se vlasnica učinila poštena i dobra. Bez iskustva i preporuka mogla sam se uzdati samo u boga i u svoje neiskusne porive. Uglavila sam da joj plaćam deset šilinga tjedno. Uz njenu pomoć kupila sam košulje, haljine, cipele i sve što je potrebno siromašnoj djevojci koja se ne želi ni razmetati, ni izazivati sućut, a niti poći sumnjivim putem pustolovke. Govorila sam dobro engleski, pa nitko nije mogao posumnjati da nisam Engleskinja. Bila mi je potrebna služavka jer se nisam mogla nakaniti da jedem vani. Ali to je bio izvor moje nesreće. Uvijek sam nailazila na kradljivice, a kako sam dnevno smjela trošiti samo jedan šiling, krađa me je teško pogađala. Jela sam malo i pila vodu. Pivo nisam mogla podnositi, a porto, koji je kod nas izvanredan, ovdje je loš i skup. Odričući se dobre hrane i pića, neprestano sam slabila. Nisam znala kako da se oslobodim te bijede, kad mi moj anđeo čuvar, ako mogu tako reći, pokaza u novinama onaj neobičan natpis koji bijaše na vašim vratima. Kad sam ga pročitala, morala sam se nasmijati, ali nisam mogla odoljeti iskušenju da ne odem i razgovaram s vama. Htjela sam vidjeti neću li poboljšati svoje stanje ne povećavajući troškove. Bila sam radoznala, jer su iste novine pisale da je vlasnik stana Talijan koji se po svoj prilici ne boji prijevare, a ja se pak nisam bojala ni sile ni nasilja, ali u tom sam se prevarila jer ima nasilja kojem je slatko ne oduprijeti se. Talijan me je odgojio, pa oduvijek volim vaš narod.«
– Gospođice, čuo sam neobičnu povijest. U vas je divan duh i hrabrost. Sada kad samdoznao da ste Portugalka, mogu opet zavoljeti vaš narod.
– Vi nas, dakle, niste voljeli?
– Omrznuo sam vaš narod onog časa kad sam saznao da ste prije dvjesta godina pustilivašeg Vergilija da umre u bijedi.
– Mislite na Camoesa? Ali kako ga možete toliko cijeniti kad ne znate portugalski?
– Čitao sam ga u latinskim junačkim stihovima, a to bijaše tako lijepo kao da čitamVergilija.
– Bože! Što kažete? Ovog se trena zavjetujem da ću naučiti latinski.
– Ja ću vas naučiti. Živjet ću i umrijeti u Portugalu ako mi poklonite svoje srce.
– Oh, što nemam dva! Otkad vas poznam manje poštujem samu sebe. Bojim se da samobična prevrtljivica.
– Ja ću biti zadovoljan ako me volite kao svog oca, ali dajte ocu da katkad zagrli svojukćer. Ali sad nastavite svoju povijest, jer izgaram od nestrpljenja. Još nisam čuo najvažnije. Što se dogodilo s vašim zaručnikom? Što su uradili vaši rođaci kad su doznali za vaš bijeg?
»Trećeg dana poslije dolaska u ovaj golemi grad napisala sam dugo pismo tetki glavarici u kojem sam joj potanko i iskreno opisala sve svoje doživljaje. Molila sam je neka zaštiti mog zaručnika i neka mi pomogne da se vratim u Lisabon kad ne bude više zapreka vjenčanju i kad budem mogla pred svima priznati svog muža i živjeti s njim. Pismo sam poslala preko Pariza i Madrida, jer je to najkraći put. Odgovor sam primila tek poslije tri mjeseca. Tetka mi je pisala da se fregata tek prije desetak dana vratila u Lisabon. Kapetan je odmah obavijestio ministra da je doveo jedinu ženu koja je bila na njegovom brodu, a za koju je grof Al. tvrdio da mu je žena. Ministar nije ni časka sumnjao da bi ta gospođa mogla biti netko drugi osim mene, te je naložio kapetanu da je odvede u samostan moje tetke kojoj je imao uručiti i njegovo pismo. U tom je pismu obavijestio glavaricu da joj šalje njenu nećakinju i molio je neka bdije nad njom do slijedeće zapovijedi. Moja je tetka bila iznenađena, a bila bi i više da nije ranije primila moje pismo. Ona zahvali kapetanu, odvede svoju tobožnju nećakinju u jednu sobu i zaključa je. Odmah napisa grofu Oeirasu da je prema njegovu nalogu primila u svoj samostan gospođicu koju Njegova jasnost naziva njenom nećakinjom, ali to ne samo da nije njena nećakinja nego nije ni gospođica, već mladić prerušen u djevojku. Zbog toga ga ne može zadržati u samostanu i moli ga neka što prije dođe po njega. Kad je poslala ministru taj neobičan odgovor, ode u sobu grofu Al., koji se baci na koljena moleći je da mu se smiluje.
Glavarica mu kaza da sve zna i pokaza mu moje pismo, rekavši da je morala sve javiti ministru jer ne smije držati muškarca u samostanu. Roneći suze, grof nas preporuči oboje njenoj zaštiti i preda joj na čuvanje moju kutijicu s nakitom. Zatim ga ostavi obećavši mu da će me ministar o svemu obavijestiti. Otada je više nije vidio, iako je u samostanskoj sobi proveo cijelu noć i veliki dio slijedećeg dana, jer je ministar otišao na jedan od svojih posjeda izvan Lisabona. Kako je glavaričino pismo primio veoma kasno, odgovorio je tek sutradan, ali ga nije nikom povjerio, već joj ga je sam donio. Glavarica mu je predočila koliko je važno zadržati događaj u tajnosti jer je klauzura njena samostana prisustvom muškarca oskvrnuta, a time i njena čast. Pokazala mu je moje pismo i rekla mu je da je kod nje pohranjen moj nakit. On joj zahvali što mu se iskreno povjerila i, smijući se, zamoli je za oproštenje što joj je poslao tako lijepa momka da joj pravi društvo. Tetka otprati ministra i grofa Al. do kočije i oni odoše. Nitko ne zna što je ministar uradio s mojim zaručnikom, ni gdje je on. Čitav Lisabon bio je radoznao jer se o tome na sva usta govorilo, ali glavna pojedinost bijaše tako iskrivljena da je zacijelo nasmijavala grofa Oeirasa. Govorkalo se naime da me je kapetan po nalogu ministra zatvorio u samostan moje tetke, a da je sam ministar već sutradan došao po mene i nitko ne zna gdje me skriva. I svi misle da je grof Al. ovdje u Londonu. Ali grof Oeiras sigurno je već sve doznao o meni, jer zna moju adresu, a doušnika ima dosta.
– Po tetkinu savjetu napisala sam da ću se vratiti u Lisabon ako mi Njegova jasnostvlastoručno napiše da će po mom povratku u domovinu grof Al. javno postati moj muž. Ukoliko ne primim takvo pismo, odlučno sam naglasila da ću čitav život provesti u Londonu gdje mi zakoni jamče slobodu. Svaki dan očekujem ministrov odgovor.«
Samo oni koji ne cijene snagu istine posumnjat će u vjerodostojnost ove povijesti. Iako su imena izmišljena, mnoge će poznate lisabonske ličnosti prepoznati glavne učesnike, ali ih nikad neće imenovati.
Tako smo Paulina i ja živjeli jedno uz drugo, danomice sve zaljubljeniji baš zato što smo mislili glađu umoriti našu ljubav. Naočigled sam mršavio. Nisam mogao ni jesti ni spavati, a Paulina je naprotiv svakim danom bivala sve ljepša i jedrija. Govorio sam joj da bi se morala bojati moje smrti, jer je smrt kraj svih patnji. Ali ona me uvjeravala da ne slabim zbog ljubavi nego zato što uopće ne izlazim iz kuće.
– Ako me volite – reče mi jednog dana – dokažite mi to. Izjašite malo.
– I što onda?
– Bit ću vam zahvalna. A vi ćete jesti s tekom i spavati čitavu noć.
Brzo konja, čizme! Poljubih joj ruku i pognah konja prema Kensingtonu. Kaskanje mi bijaše neugodno, te sam pritegao uzde da konja natjeram u galop. Ali on se poplaši i propne, a ja se nađoh na pločniku nasuprot vrata vojvode Kingstona. Gospođica Chugdeleigh ime prepozna s prozora i pošalje slugu da mi pomogne. Ustao sam, ali kad sam htio zaokrenuti u kuću da joj zahvalim, osjetih da ne mogu stati na desnu nogu. Prenijeli su me u neku dvoranu, skinuli čizmu, pregledali nogu, a jedan vidarski pomoćnik izjavi da sam je uganuo i iščašio. Dodirnuo je kost i ustanovio da je iskočila iz zgloba. Zavio mi je nogu i preporučio da ležim osam dana. Ljupka miss Chugdeleigh naredi da me odnesu kući, a konja pošalje vlasniku.
Kad stigoh kući, legoh u krevet i pozvah vidara koji je stanovao u susjedstvu. Skinuvši zavoj, on se nasmije kad ču da su mi rekli da je zglob iščašen. Izjavi da bi se mogao okladiti u sto gvineja da sam je samo uganuo i reče da mu je to baš žao.
– Jer, htio bih da je prijelom, pa da vam pokažem tko sam!
Pauline nije bilo kod kuće. Rekli su mi da je izišla u nosiljci. Vratila se nakon dva sata, sva uzbuđena, jer joj je vratarica rekla da sam slomio nogu.
– Ja sam tome kriva! O nesretne li mene! Problijedjela je i pala na krevet.
– Draga prijateljice, nije ništa strašno. Samo uganuće.
– Uh, opake li starice! Hvala budi bogu. Opipajte kako mi lupa srce.
– Osjećam. Blagoslovljen ovaj pad.
Pritisnuo sam usta na njena, a ona mi žarko uzvrati poljubac. Blagoslovio sam svoju nezgodu, a Paulina se nasmija.
– Čemu se smijete?
– Lukavstvu ljubavi koja nam gospodari.
– Gdje ste bili?
– Otišla sam uzeti svoj prsten koji sam založila kod jednog čestitog čovjeka. Vratila sammu 48 livri što mi ih je u toku četiri mjeseca isplatio. Htjela bih da vam ga poklonim kao uspomenu na naše prijateljstvo. Do mog odlaska živjet ćemo kao muž i žena. Večerat ćemo zajedno na vašem krevetu i proslaviti naš pir.
– Ah! Ljubljena Paulino! Kakve li divne vijesti! Dopustite mi da posumnjam, jer ćuumrijeti od sreće.
– Sumnjajte, ali samo trenutak, jer bi me vaša sumnja mogla rastužiti. Umorila sam seljubeći vas, a ne usuđujući se da vas usrećim. Stoga sam se odlučila na ovaj čin prije tri sata kad sam vas vidjela gdje uzjahujete na konja. Otišla sam po svoj prsten da više ne mogu od vas otići sve dok me kobno pismo ne pozove u Lisabon. Već osam dana strahujem da će stići. Ne, više ga ne želim.
Zvao sam je da mi dođe u naručje, ali su vrata bila otvorena, pa ona, da bi me umirila, ode po Ariosta, jer mi je htjela pročitati doživljaj Ricciardetta sa Fiordispinom, španjolskom princezom. To je najljepši dio dvadesetog pjevanja, i ja ga znam napamet.
Kad mi je pročitala ova tri stiha:
Io senza scale in su la rocca salto E lo stendardo piantovi di botto
E la nemica mia mi caccio sotto.8
8. Bez ljestava skočih na stijenu i jednim udarcem zabih zastavu, I neprijateljicu svoju poda se stavih.
Ariosto: Bijesni Orlando, XXV, 68.
...htjedoh odmah od stihova prijeći na čin, ali me ona opomenu da moram mirovati, jer ću povrijediti nogu.
– Zar da čekamo moje ozdravljenje, pa tek onda proslavimo pir?
– Dabome. Ako se ne varam, pri tom su potrebni stanoviti pokreti.
– Varate se, draga. Znajte da neću odgađati do sutra, pa makar morao izgubiti nogu. Imai drugih načina, znate li? No, jeste li se odlučili? Odgovorite mi, jer me vaša prevelika briga uznemiruje.
– Dobro, dakle. Žena mora slušati muža. Uradit ću sve što želite.
– Kada?
– Poslije večere.
– Ne, slatka moja ženice, odrecimo se večere. Zato ćemo sutra bolje ručati.
– Ne, ne smijemo služinčadi dati povoda da se domisle istini.
Morao sam priznati da je u pravu. Za večerom od uzbuđenja nismo ništa okusili i tek u deset sati ostadosmo sami. Ali ljupka Paulina, koja mi je s toliko hrabrosti nagovijestila da ćemo poslije večere postati muž i žena, postade plašljiva kad se morala preda mnom svući. – Ove prve noći ispružit ću se kraj vas odjevena – reče mi.
– Želite li da se i ja odjenem?
– Kako ste okrutni. Oprostite mi na mojoj slabosti.
– Ali, anđele moj, zar ne vidite koliko je taj stid nedostojan vašeg sjajnog duha?
– Ugasimo barem svijeće, i začas me evo u vašem zagrljaju.
– Ugasimo ih odmah.

Iako su zavjese bile navučene, jasna je mjesečina kupala sobu, te sam i na udaljenosti na koju se bješe povukla mogao razabrati najljupkije oblike što sam ih ikada vidio. Pomislio sam da je njeno kolebanje i stid bilo samo malo lukavstvo kojim je htjela rasplamsati moju žudnju. Ali ona je znala da joj to nije potrebno.
Paulina dođe u moj naručaj, i mi za trenutak ostadosmo nijemi i nepomični. Naše žudnje stopiše se, a njeni mi uzdisaji jasno kazivahu da su njene želje još snažnije od mojih, a njena čežnja još veća od moje. Ali dužnost mi nalagaše da poštedim njenu čast, te se naglo zaustavih i podmetnuli maramicu da pokupim časna znamenja njene kreposti koju sam pobijedio.
Do tog časa moje je čine vodila samo ljubav, no poslije krvava žrtvovanja osjetih kako me prožima poštovanje i zahvalnost. Iz mojih usta potekoše riječi kojima sam je htio uvjeriti da sam svjestan veličine svoje sreće. Zaklinjao sam se da ću biti spreman i život žrtvovati kako bih joj dokazao vječnu ljubav. Pošto još nekoliko puta zametnusmo ljubavni megdan, kod posljednjeg bijasmo tako iscrpljeni da ga nismo mogli dovršiti. Onda tako duboko usnusmo da nam se ujutro pričinilo kao da nismo ni spavali.
Držeći u zagrljaju najveću ljepoticu Portugala, jedinog potomka stare lisabonske obitelji, koja mi se eto predala, promatrao sam je obuzet turobnim mislima, jer sam znao da to blago neću dugo stezati u naručju.
– Na što misliš, mili moj prijatelju?
– Pokušavam samom sebi dokazati da ova sreća nije san. Ako je uistinu zbilja, radije ćuumrijeti negoli tebe izgubiti. Ja sam sretnik kojem si poklonila neprocjenjivo blago. Osjećam se nedostojan posjedovati to blago iako te ljubim iznad svega.
– Ne, prijatelju moj, ti si ga dostojan ako me poslije ovog možeš poštovati.
Poslije te božanske noći nisam, tako reći, izlazio iz kuće, kako bih bio svakog časa uz nju sve dok nas sudbina ne rastavi. Ni ona nije izlazila, osim blagdanom na službu božju. Nikoga nisam puštao u kuću, čak ni liječnika, jer je moja ozljeda zacjeljivala sama od sebe. O tom sam obavijestio prijaznu miss Chugdeleigh, te više nije slala dvaput dnevno lakaja da se raspituje za moje zdravlje.
Tako protekoše tri tjedna od našeg pira. Svaki trenutak ispunjavao nas je neizmjernom srećom. Bijaše to jedan neprekinuti slijed naslada i užitaka, tako da više nismo imali što željeti. Želje se rađaju samo iz potreba koje mi nismo osjećali, jer su nas priroda i sreća obdarivali svime, pa nam ništa nije trebalo. Zelje su uostalom nerazdvojne od brige i nemira. Smijali smo se filozofima koji bi nas zacijelo žalili što više nemamo želja. Ali što da želimo, kad smo imali sve? Svakog sam dana u njenoj divnoj prirodi otkrivao nešto novo, a ona se stala nadati da kobno pismo koje će je pozvati u domovinu neće nikada doći.
Ali prvi dan kolovoza bijaše zlokoban i za nju i za mene. Primila je dva pisma iz Lisabona, a ja između ostalih i jedno iz Pariza u kojem mi je gospođa du Rumain javljala o smrti gospođe d'Urfe. Liječnici su ustanovili, a to je potvrdila i Brougnole, njena sobarica, da se otrovala prevelikom količinom nekakve tekućine koju je nazivala univerzalnim lijekom. Napisala je ludu oporuku kojom ostavlja cijelo svoje bogatstvo djetetu, sinu ili kćeri, koje će roditi, a za koje je tvrdila da ga već pod srcem nosi. Mene je odredila za skrbnika novorođenčetu.
Srce mi se kidalo dok sam to čitao, jer je taj događaj morao izazvati buru smijeha i šale u Parizu. Grofica du Chatelet, njena kći, prisvojila je bogatu ostavštinu, nekretnine i njenu lisnicu u kojoj se, na moje veliko iznenađenje, našlo četiri stotine tisuća franaka. Od jada i nemoći kao da mi se posjekoše noge, ali svoju bol usredotočih na ona dva pisma što ih je primila Paulina. Jedno je bilo od njene tetke, a drugo od grofa Oeirasa koji ju je pozivao da se vrati u Lisabon, obećavajući da će joj po povratku biti vraćen imutak i da će se javno udati za grofa Al. Savjetovao joj je neka putuje morem, jer će se gospodin de Saa pobrinuti da je ukrca na neku fregatu koja se u tom trenutku nalazila u jednoj od engleskih luka.
Paulina ne htjede ni čuti o brodu ni o portugalskom poslaniku, bojeći se da se kasnije ne pročuje po Lisabonu kako su je silom vratili u domovinu.
Čitav dan i noć proveli smo u neizmjernoj tuzi, i tek sutradan ona mi ovako prozbori:
– Prijatelju moj mili, mi se moramo rastati, pa čak i željeti da zaboravimo jedno drugo. Čast mi nalaže da se u Lisabonu udam za čovjeka kome sam se, po sudu svih, već predala. Ti uviđaš da mu, čim i pred svijetom postane moj muž, moram podariti čitavo svoje srce, ne dijeleći ga ni s kim. Inače ne bih mogla biti sretna. Ali to mi neće biti teško kada te više ne budem vidjela. Onaj prvi osjećaj koji je izblijedio otkad sam tebe upoznala nanovo će se roditi, i ja sam sigurna da ću voljeti svoga muža kog sam uostalom i upoznala kao poštena i dobra čovjeka. Poslije ovog uvoda, najdraži moj prijatelju, zamolit ću te nešto što mi moraš ispuniti. Zaklinjem te, obećaj mi da nećeš nikad doći u Lisabon, osim ako ti ja to ne dopustim. Mislim da ti ne moram iznositi razloge zbog čega te to molim. Ti ćeš svojim dolaskom pomutiti mir moje duše. A ja ću, ako se ogriješim o svoju dužnost, cio život provesti u tuzi i nesreći. Ti ne bi mogao podnijeti da budeš uzrokom moje nesreće, jer me ljubiš i jer me poznaješ. Zato nemoj doći, nikad nemoj doći. Ja ću zamisliti da sam bila tvoja prava žena, a kad odeš od mene smatrat ću se udovicom koja polazi u Lisabon da se po drugi put uda.
Ja zaplakah i stegnuvši je u zagrljaj obećah da ću je u svemu poslušati. Odmah je napisala pismo ministru i tetki da će stići u Lisabon u listopadu i da će im se javiti čim dođe u Španjolsku.
Kako je imala dovoljno novaca, nabavila je odjeću, kupila kočiju i uzela sobaricu koju joj je preporučila poštena gazdarica kod koje je stanovala prvo vrijeme boravka u Londonu.
Izmolio sam je za jednu milost koju mi nije mogla uskratiti. Uzela je mog sobara Clairmonta, u čiju sam vjernost imao neograničeno povjerenje, da je prati do Madrida. Iz Madrida se Clairmont imao vratiti u London, ali mu je nesretna sudbina drugačije odredila.
Posljednjih osam dana proveli smo na izgled mirno, ali srce nam bijaše puno gorčine, a duša bolna. Paulina mi nije mogla odbiti molbu da je pratim do Calaisa.
Iz Londona uputili smo se desetog kolovoza i zadržali se u Doveru samo koliko je bilo potrebno da se kočija smjesti na brod koji nas je četiri sata kasnije iskrcao u Calaisu. Ujutro se ukrcala u kočiju pred kojom je jahao moj Clairmont, obećavši da neće putovati noću.
Rastanak u Calaisu neodoljivo me je podsjećao na onaj u Ženevi prije petnaest godina, kad mi je Henriettin odlazak slomio srce. Te dvije jedinstvene žene bijahu čak slične jedna drugoj. Razlikovale su se samo po ljepoti. Bio sam sretan s obje. I jedna i druga smatrale su me bogatim, a bez toga ih ne bih nikad upoznao. Zaboravio sam ih, ali kad ih se sjetim, uspomena na Henriettu jača je, jer mi duša u dvadeset drugoj godini bijaše osjetljivija nego u trideset sedmoj.
Vratio sam se u Dover u osam sati. Brod se putem tako ljuljao da su gotovo svi putnici bili bolesni. Ja sam bio samo tužan.
Kad sam stigao u London, zatvorio sam se u kuću, smišljajući kako da se rastresem i zaboravim Paulinu. Jarba me je spremio u krevet. Bio je to dobar i pošten momak, ali me je silno razgnjevio kad mi je sutradan ušao u sobu i, bezazleno poput djeteta, upitao u ime stare vratarice želim li da ponovo izvjese oglas na vrata.
– Kako? Do vraga! Zar se ta stara vještica usuđuje...
– Ali ne, nije to ona zlobno mislila.
Jedan flamanski časnik koji je služio u Francuskoj, onaj isti kojem sam pritekao u pomoć u Aixla-Chapelleu, već me je više puta posjetio, čak je dva ili tri puta večerao kod mene, a ja mu još ni jednom nisam uzvratio posjet. Bio sam ljut na sama sebe i crvenio sam svaki put kad bih ga susreo. S njim su u Londonu bile i njegova žena i kći. Bio sam pomalo radoznao da mu vidim kćerku. To me je moj zao duh naveo da odem onamo, jer me je dobri uvijek od toga odvraćao.
Kad me časnik ugleda, baci mi se oko vrata. Upozna me sa svojom ženom, nazivajući me svojim spasiocem. Morao sam strpljivo slušati laskanja kojima lupeži žele obmanuti poštene ljude. Poslije nekoliko časaka uđe jedna stara gospođa s nekom lijepom djevojkom. Gospodin Malingan me predstavi rekavši da sam ja onaj vitez de Seingalt o kojem im je toliko govorio. Mlada gospođica, hineći iznenađenje, primijeti da je poznavala nekog gospodina Casanovu koji mi je neobično sličan. Odgovorio sam joj da je i to moje ime, ali da me je stid što se ne mogu sjetiti gdje sam sreo gospođicu.
– I ja sam se onda zvala Auspurger – reče mi ona – a sada se zovem Charpillon.Zaboravili ste me, dabome, jer ste me vidjeli samo jednom, kad mi je bilo trinaest godina. Poslije sam došla u London s majkom i tetkom, i evo već teče četvrta godina što smo ovdje.
– Ali gdje sam imao sreću da vas sretnem?
– U Parizu, u Palači trgovaca. Bili ste s nekom lijepom gospođom. Poklonili ste mi ovenaušnice. Čak ste me i poljubili.
Odmah se sjetih tog susreta, a i čitalac se može sjetiti da sam tada bio s lijepom gospođom Baret, prodavačicom čarapa.
– Gospođice, sjećam vas se dobro, ali se nikako ne mogu sjetiti vaše tetke.
– Ovo je njena sestra, a ako budete ljubazni i dođete k nama na čaj, vidjet ćete je.
Stanujemo u Dannemark streetu u Sohou.

XIV
Charpillon i kobne posljedice tog neobičnog susreta
Začuvši ime Charpillon, izvadih iz lisnice posjetnicu koju mi je odvjetnik Morosini dao u Lyonu i pružih joj je.
– Što to vidim! Pa to je od mog dragog poslanika! I vi ste već tri mjeseca u Londonu, atek vam je danas palo na pamet da mi predate to pismo?
– Istina je, to sam morao već davno uraditi, ali kako mi poslanik nije naglasio da jehitno, nisam se žurio da izvršim tu ugodnu dužnost, i zahvaljujem slučaju što sam je eto mogao ispuniti.
– Pa dođite sutra k nama na ručak.
– Ne mogu, jer mi je lord Pembroke obećao doći na ručak.
– Sam ili u društvu?
– Sam.
– Veoma dobro. Doći ću i ja sa svojom tetkom. Gdje stanujete?
Dao sam joj svoju adresu, rekavši da će mi svojim dolaskom ukazati čast i zadovoljstvo. Neugodno sam se lecnuo kad ona na moje riječi prasnu u smijeh.
– Vi ste dakle onaj Talijan koji je na vrata svoje kuće izvjesio oglas kojem se čitav gradsmijao!
– Ja sam taj.
– Kažu da vas je taj oglas skupo stajao.
– Naprotiv, njemu dugujem svoju sreću.
– Po tom sudim da ste poslije odlaska stanovite gospođe ostali ucviljeni. Nitko ne znatko je ona. Zašto to tako uporno tajite?
– Prije bih umro negoli da otkrijem njenu tajnu.
– Pitajte moju tetku nisam li se i ja htjela javiti za jeftinu opskrbu. Na žalost, zabranilami je majka.
– Što je vama trebalo tražiti jeftinu opskrbu?
– Nije mi trebalo, ali htjela sam se nasmijati i kazniti drskog pisca tako nečuvenogoglasa.
– A kako biste me kaznili?
– Tako da u vama raspirim ljubav, pa da vas zatim svojim postupcima strmoglavim upaklene muke. Ah, kako bih se lijepo zabavljala!
– Vi dakle vjerujete da možete osvojiti srce koga god ushtjednete, smišljajući unaprijedpodli naum da postanete krvnikom onog koji će pokleknuti pred vašom krasotom? To su čudovišni predumišljaji, a najgore je što će vaš milovidni izgled prevariti svakog muškarca. Okoristit ću se vašom iskrenošću i bit ću na oprezu.
– Ako me budete viđali, uzalud će vam biti najveći oprez.
Kako mi je to govorila u smijehu, primio sam njene riječi za puko hvalisanje i šalu, no nisam se mogao oteti udivljenju što ga je u meni nehotice budio njen duh koji je združen s blistavim joj dražima uistinu mogao zatraviti svakog na koga bi bacila oko. Takav bijaše dojam što ga je na mene učinila prvog dana kad sam je na svoju veliku nevolju upoznao.
Tog je kobnog dana mjeseca rujna 1763. završio moj život i začela se polagana smrt. Tad mi je bilo trideset i osam godina. Ako je krivulja uspona po duljini jednaka krivulji pada, kao što bi morala biti, onda mi na današnji dan, prvog studenog 1797. preostaju još četiri godine života koje će, s obzirom na zakon motus in fine velocior9, brzo prohujati.
9. Pad se ubrzava pri svršetku. (Zakon o akceleraciji pada tijela).
Charpillonku je poznavao čitav London, a mislim da je još uvijek na životu. U mladosti resila ju je neusporediva ljepota u kojoj gotovo da ne bih mogao naći nedostatka.
Kosa joj je bila svijetlokestenjasta, oči modre, put čista i bijela poput mladog ljiljana, a stasa je bila visoka poput Paulinina, ako računam još dva palca koliko je narasla do dvadesete godine, jer joj je u ono vrijeme bilo tek sedamnaest. Grudi joj bijahu malene, ali divno oblikovane, ruke nježne i oble, stopala sitna, a hod otmjen i samopouzdan. Njen blag i otvoren izraz pokazivao je kanda najnježniju i najplemenitiju dušu, a po otmjenu držanju reklo bi se da je gospodskog roda. To bijaše jedino što joj je priroda u divnom obličju dala lažno, a bilo bi bolje da je u tom bila istinita a u svem drugom lažna.
Ta je djevojka smišljala moju propast još prije no što me je upoznala, i to mi je otvoreno kazala.
Izašao sam iz kuće bez one razdraganosti koju osjeća vatreni ljubitelj lijepog spola kad, upoznavši djevojku rijetke ljepote, odmah nasluti da će lako udovoljiti svojoj želji za njom. Bijah zbunjen i zaprepašten što me Paulinina slika, koja bi se moćno nametnula mom duhu svaki put kad bih vidio neku ženu koja s pravom izaziva udivljenje, nije tog puta zaštitila od opasnih čari zavodljive Charpillon. No ubrzo sam se utješio obmanjujući se da me je zatravila samo novina i neobičan stjecaj okolnosti. Čim odspavam s njom – govorio sam samom sebi – a na to neću dugo čekati, neće mi se više činiti čudesnom.
Kako sam mogao i pretpostaviti da će taj pothvat biti težak? Ta ona se i sama pozvala na ručak kod mene, a osim toga bila je dobra prijateljica s poklisarom, koji zacijelo nije uzalud za njom uzdisao i koji joj je morao bogato platiti, jer nije bio ni lijep, ni dovoljno mlad da pridobije njenu ljubav.
Iako se nisam obmanjivao da ću joj se svidjeti, pouzdavao sam se u svoj novac i darežljivost kojom sam ga rasipao na ljepotice, te sam bio gotovo uvjeren da mi neće odoljeti.
Lord Pembroke bijaše postao moj prisni prijatelj zbog dviju nesebičnih usluga koje sam mu iskazao. Kad je došao na ručak i opazio stol prostrt za četvoro, zapitao me tko su ostala dva gosta i nemalo se iznenadio kad mu rekoh da očekujem Charpillon i njenu tetku, pravdajući se da se ona sama pozvala čim je saznala da će on ručati sa mnom.
– Ta djevojka – reče on tada – pobudila je u meni žestoku žudnju koja je bivala svenesnosnija. Naposljetku sam je jedne noći susreo u Vauxhall Gardenu. Bila je u pratnji svoje tetke. Ponudio sam joj dvadeset gvineja ako pristane da se sa mnom prošeće po jednoj od mračnih aleja. Pristala je i zatražila novac unaprijed, a ja sam bio toliki glupak da sam joj ga dao.
Pošla je sa mnom u aleju, ali tek što smo zakoračili u tamu, istrgla mi se, i više je nisam mogao naći.
– Morali ste je javno ispljuskati.
– Iz toga bi se izrodila afera i ja bih bio na sprdnju cijelom gradu. To je jednovjetropirasto čeljade koje danas prezirem. Da se niste zaljubili u nju?
– Samo sam radoznao, kao što ste bili i vi.
– To je mala gadura koja neće prezati ni od čega samo da vas ulovi.
Uto osvanu i ona, te odmah uze lorda obasipati najljubaznijim laskanjima, a mene jedva i pogleda. Smijući se, sama je ispripovjedila kako mu je podvalila u Vauxhall Gardenu, nazivajući ga muškarcem bez duha zato što se odrekao njene ljubavi zbog jedne bezazlene vragolije zbog koje ju je morao još jače zavoljeti.
– Drugi put vam neću pobjeći – rekla mu je.
– To je lako moguće, jer vam neću platiti unaprijed.
– Fuj! Platiti je ružna riječ koja vas unizuje.
Lord joj polaska na duhovitosti, smijući se bezobraštinama koje mu je govorila, uvrijeđena nemarnom udvornošću kojom je slušao njene riječi.
Poslije ručka ona se povukla obećavši mi da će prekosutra ručati sa mnom.
Ugovorenog dana odoh dakle k njoj na ručak, kako sam joj obećao. Predstavila me svojoj majci, koju sam, iako od bolesti bijaše postala sama kost i koža, odmah prepoznao.
Godine 1759. neki Ženevljanin, imenom Bolome, nagovorio me je da joj prodam nakita u vrijednosti od šest tisuća franaka. Ispostavila mi je u svoje ime i u ime svojih sestara dvije mjenice koje je trebalo da isplati spomenuti Bolome. Ali je taj Ženevljanin propao prije dospjeća mjenica, a gospođice Auspurger – tako su se naime zvale – iščezle su netragom.
I ponovo ih, eto, nalazim u Engleskoj, ne dolazeći k sebi od čuda što me njima uvodi Charpillon, koja, ne znajući za tu ružnu prijevaru svoje majke i svojih tetaka, nije rekla da je gospodin de Seingalt isti onaj Casanova kojem dična gospođa duguje šest tisuća franaka.
– Gospođo, neobično mi je milo što sam vas prepoznao – bile su prve riječi kojima sam jeoslovio.
– I ja vas prepoznajem, gospodine. Onaj lopov Bolome...
– Ne govorimo sad o tom, gospođo, odgodimo taj neugodni razgovor za koji drugi dan.Vidim da ste bili bolesni.
– Na smrt, moj gospodine, ali sad je već bolje. Moja vas kći nije najavila pod vašimimenom.
– Oprostit ćete, ali to je moje ime, kao što je i ono koje sam nosio kad sam je upoznao uParizu, ne znajući da je vaša kći.
Uto uđe baka, koja se također zvala Auspurger, sa dvjema tetkama, a četvrt sata kasnije osvanuše tri muškarca, od kojih jedan bijaše vitez Goudar, koga sam bio upoznao u Parizu. Ostalu dvojicu nisam poznavao. Jedan se zvao Rostaing, a drugi Coumon. Sva trojica bijahu kućni prijatelji i lopovi od zanata koji su Charpillonki podvodili lakovjerne budale, i tako su svi živjeli, dijeleći dobit i uzajamno se pomažući.
U takvo sam, eto, besramno društvo upao, i premda sam odmah namirisao lopovluk, nisam pobjegao glavom bez obzira da više nikad ne prekoračim prag te kuće. Mislio sam da ne srljam ni u kakvu opasnost ako se budem znao držati na oprezu. Uostalom, ja nisam kanio ništa drugo već da uhvatim kćerku u ljubavnu mrežu, pa me se ti ljudi nisu ticali.
Za stolom sam se poveo za njima, vodio dvosmislene razgovore, zadirkivao dame, a one mi nisu ostajale dužne. Ozlovoljilo me je međutim kad je Charpillon, ispričavajući se zbog oskudne trpeze što mi ju je ponudila, zatražila da je zajedno s cijelom družbom pozovem na večeru i da odmah označim dan. Zamolio sam je bez okolišanja da sama odabere dan, što ona i učini pošto se posavjetovala s onim nitkovima.
Četiri partije whista u kojima sam neprestano gubio otegoše se do vremena večere. Vratio sam se kući oko ponoći, zlovoljan i prepun žudnje za Charpillonkom.
Ipak sam smogao snage da je u naredna dva dana ne potražim kod kuće. Trećeg dana, za koji bijasmo uglavili onu večeru, ona iznenada osvanu s tetkom u devet sati.
– Došla sam – objasnila je – da zajedno doručkujemo i da s vama porazgovorim o jednomposlu.
– Odmah ili poslije doručka?
– Poslije, jer vam to moram povjeriti u četiri oka. Kad se dakle nađosmo u četiri oka, onami nadugačko stade opisivati težak položaj svoje obitelji, a potom mi povjerljivo reče da bi se izbavili od oskudice kad bi njena tetka, koja je čekala u susjednoj sobi, dobila odnekud stotinu gvineja. Ta bi joj svota bila dovoljna za proizvodnju životnog balzama, čime bi se obogatila i ona i cijela obitelj. Opisivala mi je čudesna svojstva tog balzama, uvjeravajući me da bi lijek našao izvrsnu prođu u Londonu, što bi i meni donijelo veliku dobit jer bih kao ulagač novca postao njihov ravnopravni ortak. No bez obzira na to njezina će se majka i tetke, po primitku spomenute svote, pismeno obvezati da će mi je vratiti u roku od šest mjeseci.
Rekao sam da ću joj odgovor dati poslije večere.
Pošto poslovni dogovor bi tako završen, htijući iskoristiti povoljnu priliku, poprimih vedro držanje kakvo priliči dobro odgojenu muškarcu kad je zaljubljen i kad polazi u osvajanje draži za kojima čezne, pa joj se stadoh živahno primicati na širokoj sofi gdje smo sjedili. No Charpillon se u smijehu uze opirati mojoj živahnoj poduzetnosti, uporno braneći od mojih nježnih i pohotnih ruku sve čega su se one htjele domoći. Istrgla mi se iz zagrljaja okrenuvši glavu kad su se moja usta odveć približila njenima, a naposljetku se dignu i vesela kao ptica poleti svojoj tetki u drugu sobu. Slijedio sam je smijući se, jer mi drugo nije preostalo. Za koji čas ona ode rekavši mi: »Do viđenja do večere«.
Ostavši sam, uzeh razmišljati o prizoru što se netom odigrao i zaključih da je takvo ponašanje prirodno u žena njene vrste, osobito kad im ustreba stotinu gvineja. Znao sam da se ne mogu nadati njenoj milosti ako joj ih ne budem dao. Ja se zacijelo neću cjenkati, mislio sam, ali i ona valjda zna da ih neće dobiti bude li se igrala svetice. No valjalo je biti mudar da ne upadnem u klopku. Ne hajući za ručak, otišao sam da se prošećem parkom i tek sam se predveče vratio kući.
Družba rano stiže, a ono čarobno dijete odmah me saleti da otvorim malu banku, no ja prasnuh u smijeh, čemu se ona zacijelo nije nadala, i odbih zavodljiv poziv.
– Onda igrajmo whista – uze me moljakati.
– Zar vam se ne žuri da čujete moj odgovor u pogledu onog posla?
– Pa dobro. Jeste li se odlučili?
– Jesam. Dođite.
Povedoh je u drugu sobu i posjevši je na onu istu sofu rekoh da joj traženih sto gvineja stoje na raspolaganju.
– Dajte ih mojoj tetki, jer će inače ona gospoda pomisliti da sam ih dobila kao plaću zasramotno podavanje.
– Bit će po vašoj želji. Dobit će ih vaša tetka.

Rekavši to, uzeh je napastovati s istom onom živahnošću koju sam pokazao tog jutra, ali opet uzalud. Moj se žar ohladi kad mi ona kaza da ni novcem ni silom neću od nje ništa dobiti, no da se najvećoj milosti mogu nadati samo od njena prijateljstva kad me vidi pokraj sebe krotka poput jaganjca. Ja sam na to ustao i pridružio se svojim gostima.
Osjećajući kako mi se žuč razlijeva žilama, nastojao sam prikriti zlovolju lativši se whista za koji su već bile podijeljene karte.
Ona je bila prpošna i vesela, što me je još većma oneraspoložilo. Sjedeći kraj mene, nepodnošljivo mi je dosađivala svojim ludorijama koje bi me uznosile do nebesa da me nije dva puta u istom danu odbila.
Pri odlasku pozva me na stranu i reče da će mi tetku poslati u drugu sobu ako sam uistinu odlučio da joj dam sto gvineja. Odgovorio sam joj da bi trebalo napisati priznanicu, a da za to nije pogodan čas, a kad je zatražila da se dogovorimo za pogodnije vrijeme, rekoh, pokazavši joj kesu punu zlatnika, da će taj čas doći kad se ona odluči.
Poslije njena odlaska dadoh se u razmišljanje i zaključih da je ta mlada lopuža nesumnjivo nakanila da me bezočno operuša, pa stoga odlučih da se ostavim tog ljubavnog pothvata. To me je povlačenje s bojnog polja ponizivalo, no tješio sam se da ću time okušati svoju snagu i lukavost. Da se rastresem, počeo sam odlaziti svojoj kćeri, koju sam smjestio u jedan ugledan zavod za plemićke djevojke.
Prvog sam dana ponio sa sobom punu košaru slatkiša. Time sam neizmjerno obradovao svoju Sofiju, a i njene družice s kojima je velikodušno podijelila darove. No moja radost bijaše još veća od njihove. Odlazio sam joj gotovo svakog dana. Putovanje je trajalo sat i četvrt. Donosio sam im slatkiše i sitne ukrase svake vrsti u kojima su nevino uživale. Upraviteljica zavoda, neka otmjena milady, obasipala me je ljubaznostima, a moja kći, koja me je otvoreno zvala dragim taticom, svakim je danom sve više dokazivala da s pravom zaslužuje moju ljubav.
Za manje od tri sedmice uspio sam zaboraviti vjetropirastu Charpillon radujući se što sam je zamijenio očinskom ljubavlju prema nedužnoj djeci, premda je jedna od Sofijinih družica pobudila u meni nešto više od očinske naklonosti.
No jednog dana osvanu kod mene rano izjutra ljubljena tetka one namiguše da mi kaže koliko su njene nećakinje i cijela obitelj žalosne što se poslije one večere nisam više pojavio. Ona pak da je najžalosnija od svih, jer se, po riječima njene nećakinje, ponadala da ću joj pripomoći pri proizvodnji životnog balzama.
– Da, gospođo, ja bih vam dao sto gvineja, da se vaša nećakinja prema meni prijateljskiponijela. Uskratila mi je milost koju bi mi podarila i čista vestalka, a vi dobro znate da ona nije vestalka.
– Oprostite, ali na to se moram nasmijati. Ona je još dijete, pustopašno i lakoumno, ipodaje se samo onda kad je sigurna da će biti ljubljena. Povjerila mi se. Ona vas voli, ali se boji da je vaša ljubav tek puki hir. Danas je ostala u krevetu zbog jake prehlade, a mislim da je i malo grozničava. Obiđite je na časak i sigurna sam da nećete otići nezadovoljni.
Čuvši to, u meni se iznova zapali dugo zatomljivana žudnja za tom djevojkom. Nasmijavši se od srca, zapitah je kad bih je mogao sigurno zateći u postelji. Časna mi gospa reče da pođem odmah i da samo jednom zakucam. Poslao sam je kući rekavši neka me čeka.
Bio sam opijen od sreće što ću je napokon imati. Mislio sam da se ne trebam bojati podvale, vjerujući da sam pridobio tetku, pa kao prava luda nisam ništa sumnjao.
Navukoh u žurbi redengot i za četvrt sata evo me pred vratima njihove kuće.
Zakucah jedanput i vrata se tiho odškrinuše. Tetka mi šaptom reče neka se vratim za pola sata, jer se njena nećakinja, koja zbog prehlade mora uzimati vruće kupelji, već nalazi posve naga u kadi.
– Grom i pakao, uvijek laži i izmišljotine! To je ništavni izgovor. Zar mislite da samtolika bluna pa da ću vam povjerovati?
– Kunem vam se da ne lažem, i ako mi obećate da ćete biti razumni, odvest ću vas unjezinu sobu na trećem katu. Poslije neka me kori i psuje koliko hoće, nije me briga. – U njezinu sobu? I kažete da je u kadi? Da vi mene ne varate?
– Pođite sa mnom.
Ona se uspne, a ja za njom. Otvori jedna vrata, gurne me unutra i zatvori ih. Ugledao sam Charpillon posve nagu u kadi. Gradeći se kao da misli da je to ušla tetka, reče neka joj donese ručnike. Ležala je u najzavodljivijem položaju što ga ljubav može poželjeti, no čim me spazi čučnu i prodorno kriknu.
– Ne vičite. Ja sam prozreo vašu lukavštinu. Šutite već jednom.
– Odlazite.
– Ne, pustite me da se barem saberem.
– Odlazite, kažem vam.
– Budite spokojni i ne bojte se nasilja.
– Platit će mi tetka za to.
– To je čestita žena, i u meni će naći najboljeg prijatelja. Neću vas ni taknuti, samo serastegnite.
– Kako, da se rastegnem?
– Zauzmite onaj položaj u kojem sam vas iznenadio.
– A, to zacijelo neću. Odlazite, molim vas.
Ona se sklupča pružajući još zavodljiviji i pohotniji prizor. Videći da joj ljutnja ne pomaže, prijetvorno prijeđe na blagost ne bi li me privoljela da odem. Iznudila je obećanje da je neću dirati, no kad vidje gdje se spremam da kako sam najbolje umio ugasim plamen koji me je satirao, okrenu mi leđa da ne bih pomislio kako se naslađuje gledajući što radim, bojeći se da bi me ta pomisao mogla razbjesniti.
Sve sam ja to znao, no kako sam obnevidio od žudnje morao sam se latiti tog najnižeg sredstva ne bih li umirio raspaljena ćutila, i bilo mi je drago kad se posljedak nasilnog odricanja ubrzo pokazao.
U taj tren uđe tetka i ja bez riječi napustih sobu, zadovoljan što se u meni probudio osjećaj dubokog prezira koji će, mislio sam, nadvladati ljubav.
Tetka me stigne na izlaznim vratima i povede me u dnevnu sobu, pitajući me jesam li zadovoljan.
– Da – odgovorih joj – veoma sam zadovoljan što sam vas upoznao. Evo vam nagrade.
Rekavši to, bacih joj novčanicu od sto gvineja za onaj njen životni balzam, ne hajući za priznanicu koju mi je htjela napisati. Stidio sam se da joj ništa ne dam, a svodilja je bila dovoljno pronicava da nasluti da neću za to imati snage.
Vrativši se kući, uzeh da u miru razmotrim zgodu što mi se netom desila. Prosudivši da sam ja ostao pobjednik, ostavih se mrzovolje i tvrdo odlučih da više nikada ne prijeđem prag onih prevejanih ženetina.
Bilo ih je u toj kući sedam, računajući i dvije služavke. Često ih je pritiskivala teška oskudica, pa se nisu žacale nikakvog sredstva samo da prežive. Kad bi, razmatrajući svoj položaj, zaključile da im treba lakovjerni muškarac, povjeravale bi se onoj trojici nitkova s kojima sam već upoznao čitaoca, a koji bez njih ne bi našli nikakve zarade.
Da se rastresem, odlazio sam u kazalište i u skrovite krčme u okolici Londona. Nisam zaboravljao ni Sofiju, koju sam često obilazio.
Nekoliko dana poslije one zgode u kadi slučajno se desi da sam je susreo u Vauxhall Gardenu u društvu tetke i viteza Goudara. Htio sam je izbjeći, no ona potrča za mnom i uze me u smijehu koriti zbog nepristojna ponašanja. Odgovorio sam joj osorno, ali to nju kanda nije zbunjivalo. Bezobrazno mi se ovjesi o ruku i povede me u jednu sjenicu da popijemo šalicu čaja. Rekao sam joj da bih radije večerao, a ona nestašno odgovori da će rado prihvatiti poziv. Nisam imao kud već dadoh prostrti za četvoro, i mi sjedosmo za jelo kao da smo najprisniji prijatelji. Njene duhovite besjede, njena razdraganost i blistave draži kojih sam moć i odveć dobro iskusio, opet zatraviše moj slabi duh koji sasvim pokleknu kad mi vino udari u glavu.
Predložih joj šetnju po mračnim drvoredima u nadi, kako joj rekoh, da mi neće pobjeći kako je umakla lordu Pembrokeu. Ona mi slatkom i s hinjenom iskrenošću, u koju umalo što nisam povjerovao, odgovori da želi biti sva moja pri punoj svjetlosti sunca, ali da joj prije moram dati zadovoljštinu dolazeći svaki dan u njenu kuću kao što priliči pravom prijatelju.
– Imat ćete me kad god zaželite, ali najprije mi u drvoredu dajte malen zalog svojeljubavi.
– To neću i neću.
Na to sam je ostavio ne ponudivši se da je otpratim kući i otišao sam na spavanje vinom zamućene glave.
Sutradan, kad mi se glava razbistrila, čestitao sam samom sebi što me nije uhvatila za riječ. To je lukavo stvorenje imalo nada mnom neodoljivu moć, i ja sam jasno uviđao da ću pasti žrtvom njenih bezočnih spletaka ako je ne prestanem viđati ili ako ne smognem snage da se odreknem uživanja u njenim dražima. Kako u meni međutim nije bilo ni trunke snage, odlučih se za ono prvo, ali lopuža je očigledno naumila da me u tom omete. Način na koji se prihvatila da svoj naum provede u djelo smislila je u dogovoru s cijelom onom bestidnom družbom.
Nekoliko dana poslije male večere u Vauxhall Gardenu dođe k meni vitez Goudar i odmah s vrata poče mi čestitati na mudroj odluci da više ne zalazim Auspurgerovima.
– Jer ako ih nastavite posjećivati – nadovezao je – djevojka će vas posve zaluditi i nakraju dovesti na prosjački štap.
– Zar me smatrate tolikim glupanom? Da je bila prijazna prema meni, ja bih biovelikodušan, ali u iskazima svoje zahvalnosti ne bih nikad otišao predaleko; da je pak ustrajala u okrutnosti, ja bih svaki dan načinio što već jesam, pa me nikad ne bi dovela do prosjačkog štapa, kao što ste se vi pobojali.
– Vi ste dakle tvrdo odlučili da je više ne viđate?
– Jesam.
– Znači li to da niste u nju zaljubljeni?
– Bio sam, ali sam naučio kako da se izliječim. Za nekoliko ću je dana posve zaboraviti.Već sam je stao zaboravljati, kad ju je sam pakao nanio onomadne u Vauxhall Garden.
– Vidite li? Od nesretne ljubavi nećete se nikad izliječiti izbjegavajući voljeno biće, jerako živite u istom mjestu, na svakom ćete ga koraku susretati.
– Pa što biste mi vi savjetovali?
– Da ga uzmete u nasladi. Možda vas Charpillon doista i ne voli, ali vi ste bogati, a onanema ništa. Mogli ste je dobiti za stanovitu svotu i osladiti se njome. Tako biste se mnogo ugodnije izliječili, ako biste uvidjeli da je nedostojna vaše naklonosti, jer, naposljetku, vi dobro znate što je ona.
– Ja bih se takvu lijeku rado utekao da nisam jasno prozreo njenu nakanu.
– Mudrim ste je sporazumom mogli lako izigrati. Niste nipošto smjeli platiti unaprijed.Ja sve znam.
– Što možete znati?
– Znam da vas je dosad stajala sto gvineja, a da vam nije htjela platiti ni jednimpoljupcem. Za toliki ste je novac mogli imati u krevetu. Ona se sama hvali kako vas je nasadila.
– Laže. Taj sam novac dao tetki, jer joj je, po njenim riječima, bio potreban za ostvarenjevelikog pothvata.
– Da, za onaj njen životni balzam, ali priznajte da ga bez ljupkog posredovanja njenenećakinje ne bi nikad dobila.
– Priznajem, no recite mi što vas, koji ste od njihove družbe, nuka da mi tako govorite?
– Zaklinjem vam se da ja to radim u ime iskrena prijateljstva što ga gajim prema vama.Kažete da sam njihov, ali kad vam ispripovjedim što sam doživio od te djevojke i njenih dičnih rođakinja, uvidjet ćete da ste me krivo prosudili.
– Bilo je to prije šesnaest mjeseci – nastavio je. – Jednog sam dana u Vauxhall Gardenuvidio mletačkog poslanika gospodina Morosinija kako se sam šeta. Bio je tek nedavno stigao da u ime svoje republike čestita kralju na dolasku na engleski prijesto. Videći kako se s ushitom ogledava za londonskim ljepoticama koje su šetkale gore-dolje, pristupih mu i rekoh da mu sve te po izbor ljepotice stoje na službu i da će i najkrasnija poletjeti na prvi njegov mig. Na te se riječi on glasno nasmija, no ja pođoh uzastopce za njim zaklinjući se da se ne šalim. Naposljetku mi pokaza jednu djevojku pitajući me da li bi mogao imati i nju. Kako je nisam poznavao, rekoh mu da nastavi šetnju, a ja ću se začas vratiti s odgovorom. Ocijenivši po djevojčinu hodu i držanju da svoj prijedlog neću uputiti prečistoj vestalki, priđoh joj bez krzmanja. Bila je u društvu jedne postarije gospođe. Otvoreno sam joj rekao da se poslanik zaljubio u nju i da ću joj ga dovesti ako je voljna rasplamsati tu tek rođenu strast. Starija dama, koja je, kako sam kasnije saznao, bila njena tetka, odgovori da će posjet ovako visokog gospodina značiti za njihovu kuću najveću čast. Rekle su mi svoje ime i adresu i posao bijaše sklopljen. Oprostivši se s njima, požurih za poslanikom, no putem sretoh jednog od najistaknutijih znalaca londonskih ljepotica, te ga zapitah što zna o nekoj gospođici Charpillon koja stanuje u Denmark Streetu.
– To je dakle bila Charpillon!

Rekavši to, uzeh je napastovati s istom onom živahnošću koju sam pokazao tog jutra, ali opet uzalud. Moj se žar ohladi kad mi ona kaza da ni novcem ni silom neću od nje ništa dobiti, no da se najvećoj milosti mogu nadati samo od njena prijateljstva kad me vidi pokraj sebe krotka poput jaganjca. Ja sam na to ustao i pridružio se svojim gostima.
Osjećajući kako mi se žuč razlijeva žilama, nastojao sam prikriti zlovolju lativši se whista za koji su već bile podijeljene karte.
Ona je bila prpošna i vesela, što me je još većma oneraspoložilo. Sjedeći kraj mene, nepodnošljivo mi je dosađivala svojim ludorijama koje bi me uznosile do nebesa da me nije dva puta u istom danu odbila.
Pri odlasku pozva me na stranu i reče da će mi tetku poslati u drugu sobu ako sam uistinu odlučio da joj dam sto gvineja. Odgovorio sam joj da bi trebalo napisati priznanicu, a da za to nije pogodan čas, a kad je zatražila da se dogovorimo za pogodnije vrijeme, rekoh, pokazavši joj kesu punu zlatnika, da će taj čas doći kad se ona odluči.
Poslije njena odlaska dadoh se u razmišljanje i zaključih da je ta mlada lopuža nesumnjivo nakanila da me bezočno operuša, pa stoga odlučih da se ostavim tog ljubavnog pothvata. To me je povlačenje s bojnog polja ponizivalo, no tješio sam se da ću time okušati svoju snagu i lukavost. Da se rastresem, počeo sam odlaziti svojoj kćeri, koju sam smjestio u jedan ugledan zavod za plemićke djevojke.
Prvog sam dana ponio sa sobom punu košaru slatkiša. Time sam neizmjerno obradovao svoju Sofiju, a i njene družice s kojima je velikodušno podijelila darove. No moja radost bijaše još veća od njihove. Odlazio sam joj gotovo svakog dana. Putovanje je trajalo sat i četvrt. Donosio sam im slatkiše i sitne ukrase svake vrsti u kojima su nevino uživale. Upraviteljica zavoda, neka otmjena milady, obasipala me je ljubaznostima, a moja kći, koja me je otvoreno zvala dragim taticom, svakim je danom sve više dokazivala da s pravom zaslužuje moju ljubav.
Za manje od tri sedmice uspio sam zaboraviti vjetropirastu Charpillon radujući se što sam je zamijenio očinskom ljubavlju prema nedužnoj djeci, premda je jedna od Sofijinih družica pobudila u meni nešto više od očinske naklonosti.
No jednog dana osvanu kod mene rano izjutra ljubljena tetka one namiguše da mi kaže koliko su njene nećakinje i cijela obitelj žalosne što se poslije one večere nisam više pojavio. Ona pak da je najžalosnija od svih, jer se, po riječima njene nećakinje, ponadala da ću joj pripomoći pri proizvodnji životnog balzama.
– Da, gospođo, ja bih vam dao sto gvineja, da se vaša nećakinja prema meni prijateljskiponijela. Uskratila mi je milost koju bi mi podarila i čista vestalka, a vi dobro znate da ona nije vestalka.
– Oprostite, ali na to se moram nasmijati. Ona je još dijete, pustopašno i lakoumno, ipodaje se samo onda kad je sigurna da će biti ljubljena. Povjerila mi se. Ona vas voli, ali se boji da je vaša ljubav tek puki hir. Danas je ostala u krevetu zbog jake prehlade, a mislim da je i malo grozničava. Obiđite je na časak i sigurna sam da nećete otići nezadovoljni.
Čuvši to, u meni se iznova zapali dugo zatomljivana žudnja za tom djevojkom. Nasmijavši se od srca, zapitah je kad bih je mogao sigurno zateći u postelji. Časna mi gospa reče da pođem odmah i da samo jednom zakucam. Poslao sam je kući rekavši neka me čeka.
Bio sam opijen od sreće što ću je napokon imati. Mislio sam da se ne trebam bojati podvale, vjerujući da sam pridobio tetku, pa kao prava luda nisam ništa sumnjao.
Navukoh u žurbi redengot i za četvrt sata evo me pred vratima njihove kuće.
Zakucah jedanput i vrata se tiho odškrinuše. Tetka mi šaptom reče neka se vratim za pola sata, jer se njena nećakinja, koja zbog prehlade mora uzimati vruće kupelji, već nalazi posve naga u kadi.
– Grom i pakao, uvijek laži i izmišljotine! To je ništavni izgovor. Zar mislite da samtolika bluna pa da ću vam povjerovati?
– Kunem vam se da ne lažem, i ako mi obećate da ćete biti razumni, odvest ću vas unjezinu sobu na trećem katu. Poslije neka me kori i psuje koliko hoće, nije me briga. – U njezinu sobu? I kažete da je u kadi? Da vi mene ne varate?
– Pođite sa mnom.
Ona se uspne, a ja za njom. Otvori jedna vrata, gurne me unutra i zatvori ih. Ugledao sam Charpillon posve nagu u kadi. Gradeći se kao da misli da je to ušla tetka, reče neka joj donese ručnike. Ležala je u najzavodljivijem položaju što ga ljubav može poželjeti, no čim me spazi čučnu i prodorno kriknu.
– Ne vičite. Ja sam prozreo vašu lukavštinu. Šutite već jednom.
– Odlazite.
– Ne, pustite me da se barem saberem.
– Odlazite, kažem vam.
– Budite spokojni i ne bojte se nasilja.
– Platit će mi tetka za to.
– To je čestita žena, i u meni će naći najboljeg prijatelja. Neću vas ni taknuti, samo serastegnite.
– Kako, da se rastegnem?
– Zauzmite onaj položaj u kojem sam vas iznenadio.
– A, to zacijelo neću. Odlazite, molim vas.
Ona se sklupča pružajući još zavodljiviji i pohotniji prizor. Videći da joj ljutnja ne pomaže, prijetvorno prijeđe na blagost ne bi li me privoljela da odem. Iznudila je obećanje da je neću dirati, no kad vidje gdje se spremam da kako sam najbolje umio ugasim plamen koji me je satirao, okrenu mi leđa da ne bih pomislio kako se naslađuje gledajući što radim, bojeći se da bi me ta pomisao mogla razbjesniti.
Sve sam ja to znao, no kako sam obnevidio od žudnje morao sam se latiti tog najnižeg sredstva ne bih li umirio raspaljena ćutila, i bilo mi je drago kad se posljedak nasilnog odricanja ubrzo pokazao.
U taj tren uđe tetka i ja bez riječi napustih sobu, zadovoljan što se u meni probudio osjećaj dubokog prezira koji će, mislio sam, nadvladati ljubav.
Tetka me stigne na izlaznim vratima i povede me u dnevnu sobu, pitajući me jesam li zadovoljan.
– Da – odgovorih joj – veoma sam zadovoljan što sam vas upoznao. Evo vam nagrade.
Rekavši to, bacih joj novčanicu od sto gvineja za onaj njen životni balzam, ne hajući za priznanicu koju mi je htjela napisati. Stidio sam se da joj ništa ne dam, a svodilja je bila dovoljno pronicava da nasluti da neću za to imati snage.
Vrativši se kući, uzeh da u miru razmotrim zgodu što mi se netom desila. Prosudivši da sam ja ostao pobjednik, ostavih se mrzovolje i tvrdo odlučih da više nikada ne prijeđem prag onih prevejanih ženetina.
Bilo ih je u toj kući sedam, računajući i dvije služavke. Često ih je pritiskivala teška oskudica, pa se nisu žacale nikakvog sredstva samo da prežive. Kad bi, razmatrajući svoj položaj, zaključile da im treba lakovjerni muškarac, povjeravale bi se onoj trojici nitkova s kojima sam već upoznao čitaoca, a koji bez njih ne bi našli nikakve zarade.
Da se rastresem, odlazio sam u kazalište i u skrovite krčme u okolici Londona. Nisam zaboravljao ni Sofiju, koju sam često obilazio.
Nekoliko dana poslije one zgode u kadi slučajno se desi da sam je susreo u Vauxhall Gardenu u društvu tetke i viteza Goudara. Htio sam je izbjeći, no ona potrča za mnom i uze me u smijehu koriti zbog nepristojna ponašanja. Odgovorio sam joj osorno, ali to nju kanda nije zbunjivalo. Bezobrazno mi se ovjesi o ruku i povede me u jednu sjenicu da popijemo šalicu čaja. Rekao sam joj da bih radije večerao, a ona nestašno odgovori da će rado prihvatiti poziv. Nisam imao kud već dadoh prostrti za četvoro, i mi sjedosmo za jelo kao da smo najprisniji prijatelji. Njene duhovite besjede, njena razdraganost i blistave draži kojih sam moć i odveć dobro iskusio, opet zatraviše moj slabi duh koji sasvim pokleknu kad mi vino udari u glavu.
Predložih joj šetnju po mračnim drvoredima u nadi, kako joj rekoh, da mi neće pobjeći kako je umakla lordu Pembrokeu. Ona mi slatkom i s hinjenom iskrenošću, u koju umalo što nisam povjerovao, odgovori da želi biti sva moja pri punoj svjetlosti sunca, ali da joj prije moram dati zadovoljštinu dolazeći svaki dan u njenu kuću kao što priliči pravom prijatelju.
– Imat ćete me kad god zaželite, ali najprije mi u drvoredu dajte malen zalog svojeljubavi.
– To neću i neću.
Na to sam je ostavio ne ponudivši se da je otpratim kući i otišao sam na spavanje vinom zamućene glave.
Sutradan, kad mi se glava razbistrila, čestitao sam samom sebi što me nije uhvatila za riječ. To je lukavo stvorenje imalo nada mnom neodoljivu moć, i ja sam jasno uviđao da ću pasti žrtvom njenih bezočnih spletaka ako je ne prestanem viđati ili ako ne smognem snage da se odreknem uživanja u njenim dražima. Kako u meni međutim nije bilo ni trunke snage, odlučih se za ono prvo, ali lopuža je očigledno naumila da me u tom omete. Način na koji se prihvatila da svoj naum provede u djelo smislila je u dogovoru s cijelom onom bestidnom družbom.
Nekoliko dana poslije male večere u Vauxhall Gardenu dođe k meni vitez Goudar i odmah s vrata poče mi čestitati na mudroj odluci da više ne zalazim Auspurgerovima.
– Jer ako ih nastavite posjećivati – nadovezao je – djevojka će vas posve zaluditi i nakraju dovesti na prosjački štap.
– Zar me smatrate tolikim glupanom? Da je bila prijazna prema meni, ja bih biovelikodušan, ali u iskazima svoje zahvalnosti ne bih nikad otišao predaleko; da je pak ustrajala u okrutnosti, ja bih svaki dan načinio što već jesam, pa me nikad ne bi dovela do prosjačkog štapa, kao što ste se vi pobojali.
– Vi ste dakle tvrdo odlučili da je više ne viđate?
– Jesam.
– Znači li to da niste u nju zaljubljeni?
– Bio sam, ali sam naučio kako da se izliječim. Za nekoliko ću je dana posve zaboraviti.Već sam je stao zaboravljati, kad ju je sam pakao nanio onomadne u Vauxhall Garden.
– Vidite li? Od nesretne ljubavi nećete se nikad izliječiti izbjegavajući voljeno biće, jerako živite u istom mjestu, na svakom ćete ga koraku susretati.
– Pa što biste mi vi savjetovali?
– Da ga uzmete u nasladi. Možda vas Charpillon doista i ne voli, ali vi ste bogati, a onanema ništa. Mogli ste je dobiti za stanovitu svotu i osladiti se njome. Tako biste se mnogo ugodnije izliječili, ako biste uvidjeli da je nedostojna vaše naklonosti, jer, naposljetku, vi dobro znate što je ona.
– Ja bih se takvu lijeku rado utekao da nisam jasno prozreo njenu nakanu.
– Mudrim ste je sporazumom mogli lako izigrati. Niste nipošto smjeli platiti unaprijed.Ja sve znam.
– Što možete znati?
– Znam da vas je dosad stajala sto gvineja, a da vam nije htjela platiti ni jednimpoljupcem. Za toliki ste je novac mogli imati u krevetu. Ona se sama hvali kako vas je nasadila.
– Laže. Taj sam novac dao tetki, jer joj je, po njenim riječima, bio potreban za ostvarenjevelikog pothvata.
– Da, za onaj njen životni balzam, ali priznajte da ga bez ljupkog posredovanja njenenećakinje ne bi nikad dobila.
– Priznajem, no recite mi što vas, koji ste od njihove družbe, nuka da mi tako govorite?
– Zaklinjem vam se da ja to radim u ime iskrena prijateljstva što ga gajim prema vama.Kažete da sam njihov, ali kad vam ispripovjedim što sam doživio od te djevojke i njenih dičnih rođakinja, uvidjet ćete da ste me krivo prosudili.
– Bilo je to prije šesnaest mjeseci – nastavio je. – Jednog sam dana u Vauxhall Gardenuvidio mletačkog poslanika gospodina Morosinija kako se sam šeta. Bio je tek nedavno stigao da u ime svoje republike čestita kralju na dolasku na engleski prijesto. Videći kako se s ushitom ogledava za londonskim ljepoticama koje su šetkale gore-dolje, pristupih mu i rekoh da mu sve te po izbor ljepotice stoje na službu i da će i najkrasnija poletjeti na prvi njegov mig. Na te se riječi on glasno nasmija, no ja pođoh uzastopce za njim zaklinjući se da se ne šalim. Naposljetku mi pokaza jednu djevojku pitajući me da li bi mogao imati i nju. Kako je nisam poznavao, rekoh mu da nastavi šetnju, a ja ću se začas vratiti s odgovorom. Ocijenivši po djevojčinu hodu i držanju da svoj prijedlog neću uputiti prečistoj vestalki, priđoh joj bez krzmanja. Bila je u društvu jedne postarije gospođe. Otvoreno sam joj rekao da se poslanik zaljubio u nju i da ću joj ga dovesti ako je voljna rasplamsati tu tek rođenu strast. Starija dama, koja je, kako sam kasnije saznao, bila njena tetka, odgovori da će posjet ovako visokog gospodina značiti za njihovu kuću najveću čast. Rekle su mi svoje ime i adresu i posao bijaše sklopljen. Oprostivši se s njima, požurih za poslanikom, no putem sretoh jednog od najistaknutijih znalaca londonskih ljepotica, te ga zapitah što zna o nekoj gospođici Charpillon koja stanuje u Denmark Streetu.
– To je dakle bila Charpillon!

– Da, upravo ona. On mi reče da je to jedna Švicarka koja još nije izašla na glas kaomilosnica, no koja je, po svemu sudeći, na najboljem putu do uspjeha, jer nije bogata, a ima brojnu obitelj, sve same stare žene. Pridružio sam se svom Venecijancu i, saopćivši mu da je prijedlog blagonaklono primljen, zapitah ga u koje vrijeme bi želio sutradan poći na upoznavanje ljepotice. Upozorio sam ga da ga neće primiti sama jer su u kući tetke i majka. Tome nije prigovorio, bilo mu je čak drago što će je upoznati u krilu obitelji. Označio mi je vrijeme sastanka, upozorivši me da bi želio u gospođičinu kuću biti uveden inkognito, i tada se rastadosmo. Ja sam pohitao da obavijestim djevojku i tetke, opomenuvši ih da pri prvom susretu gospodin želi ostati nepoznat. Sutradan sam ga predstavio i pošto smo prijazno proćaskali s gospođama, oprostismo se. Putem mi poslanik reče da će djevojku uzeti pod stanovitim uvjetima koje će mi sutradan napismeno i nikako drugačije predočiti u svojoj palači.
Zahtijevao je da djevojka stanuje u jednoj namještenoj kućici i da ne prima nikog. Njegova će joj jasnost davati mjesečno pedeset gvineja i platit će večeru svaki put kad poželi da spava s njom. Ukoliko djevojka pristane na ugovor, koji će morati potpisati njena majka, ja sam se što prije imao pobrinuti za ljubavno gnijezdo.
Za tri sam dana sve uredio i uglavio, no prethodno sam zatražio od majke da mi se napismeno obveze da će mi poslije poslanikova odlaska, koji je u Londonu imao provesti svega godinu dana, prepustiti svoju kćer za jednu noć.
Da bi potkrijepio svoje riječi, Goudar izvadi iz džepa spis, koji sam pročitao s čuđenjem, ali i sa zadovoljstvom.
– Kad je isteklo godinu dana, poslanik je otputovao, i djevojka je bila slobodna. Izredalaje nekoliko ljubavnika, među kojima bijahu i ugledne ličnosti kao lord Baltimore, lord Grosvenor i portugalski poslanik Saa, ali ni jednom od njih ne bijaše službena milosnica. Ja sam uporno podsjećao majku na onaj naš pismeni sporazum, no ona je samo odmahivala rukom, dok mi se djevojka, koja me ne voli, nasmijala u lice. Ne mogu je dati zatvoriti, jer je malodobna, ali majku ću uskoro strpati iza brave, na smijeh i ruglo čitavog Londona. Sad znate zbog čega sam svaki dan kod njih, i u zabludi ste ako mislite da snujem s njima spletke protiv vas. Htio bih vas ipak opomenuti da vam se ondje sprema klopka, i da ćete u nju glavačke upasti ne budete li na oprezu.
– Recite majci da imam za nju još sto gvineja ako privoli kćer da sa mnom provede jednunoć.
– Mislite li to ozbiljno?
– Najozbiljnije, ali platit ću tek poslije obavljena posla.
– To je jedini način da ne budete prevareni. S najvećim ću zadovoljstvom prenijeti vašuporuku.
Besramnog sam lopova zadržao na ručku. Bio je to čovjek namazan svim mastima koji mi je u životu što sam ga vodio u Londonu mogao biti samo od koristi. Znao je sve što se događa u otmjenim krugovima i ispripovijedao mi mnoštvo ljubavnih zgoda i spletaka koje sam s uživanjem slušao.
No već me je sutradan čekalo veliko iznenađenje. Posjetila me je sama Charpillon. Nije bila nasmijana kao inače, već stroga i ozbiljna. Odmah mi je rekla da nije došla na doručak, već da zatraži od mene jedno objašnjenje. Ujedno mi je predstavila svoju prijateljicu, miss Lorenzi, kojoj sam se udvorno poklonio.
– Kakvo objašnjenje želite, gospođice?
Na to se miss Lorenzi povuče ostavivši nas same. Pozvao sam slugu naloživši mu da joj donese doručak i da obavijesti vrataricu da ni za koga nisam kod kuće.
– Je li istina, gospodine, da ste po vitezu Goudaru poručili mojoj majci da ćete joj datisto gvineja ako me privoli da s vama provedem jednu noć?
– Istina je. Zar to nije dovoljno?
– Dosta je šale. Ostavite se pogađanja. Želim znati da li vi doista mislite da me imatepravo vrijeđati i da li me smatrate neosjetljivom na ovakve uvrede.
– Ako ste se osjetili uvrijeđeni, tad priznajem da sam pogriješio, no tome se nisamnadao. Kome sam se, molim vas, mogao obratiti? S vama ne mogu pregovarati, jer vi odveć rado prevarite čovjeka i likujete samo kad pogazite svoju riječ.
– Zar vam nisam rekla da me nećete dobiti ni novcem ni silom već samo svojimvladanjem, budete li umjeli u meni pobuditi ljubav? Jesam li dakle ja prekršila riječ? Vi ste je prvi pogazili iznenadivši me na prijevaran način dok sam bila u kadi, a jučer ste se još drznuli da u moje majke zatražite privolu da joj kći posluži za udovoljenje vaše životinjske požude. Samo onakav nitkov kao što je Goudar mogao se prihvatiti prljave službe posrednika.
– Zar Goudor nitkov? Pa on je vaš najbolji prijatelj. Vi znate da vas on ljubi i da vam jepribavio poslanikovu naklonost, i to samo u nadi da će vas poslije njega dobiti. Onaj spis što ga ima u rukama dokaz je vaše krivice. Vi ste mu dužnik. Isplatite ga, pa ga tek onda nazovite nitkovom ako mislite da ste u toj spletki bili nedužna ovčica. Ne plačite, gospođice, jer ja dobro znam da je izvor svih vaših suza prljav i nepošten.
– Ne znate vi ništa. Kako možete biti tako nesmiljeni prema jednoj nesretnici koja vasljubi?
– Ako me ljubite, izabrali ste pogrešan put da mi to dokažete.
– Kao i vi da mi dokažete koliko me poštujete. Već od prvog časa prišli ste mi kaonajgoroj djevojčuri, a jučer ste me ponizili kao da sam živinče bez svoje volje, kukavni rob svoje majke. Čini mi se da ste, kao što bi učinio svaki pristojan čovjek, trebali zatražiti privolu od mene, i to pismeno, a ne usmeno posredstvom onako podlog glasnika. I ja bih vam odgovorila pismeno, pa se ne biste morali bojati prijevare.
– Uzmimo da sam vam pisao, što biste mi odgovorili?
– Bit ću iskrena. Obećala bih vam se, i ne spominjući sto gvineja, pod uvjetom da miudvarate ciglih petnaest dana dolazeći k meni i ne tražeći za sve to vrijeme ni najsitnijeg ustupka. Zabavljali bismo se, živjeli u obitelji, odlazili u kazalište i na šetnje. Ja bih se naposljetku ludo zaljubila u vas, pa bih vam krotko pala u naručaj ne kao uslužna plaćenica već kao žena koja vas obožava. Čudi me što se čovjek poput vas može zadovoljiti time da mu se djevojka koju ljubi poda iz puke uslužnosti. Zar ne nalazite da bi nas to oboje ponizilo? Stidim se kad samo pomislim da sam se čitave svoje mladosti davala bez ljubavi. O, nesretne li mene! Žeđam za ljubavlju i mislila sam da ste vi čovjek kojeg je nebo poslalo u Englesku da me bar jednom usreći. A vi ste se ponijeli kao svi drugi. Još me nijedan muškarac nije vidio gdje plačem. Stvorili ste mi i pakao u kući, jer moja majka neće nikad vidjeti onaj novac koji ste joj obećali, čak kad bih ga mogla otkupiti za jedan jedini cjelov.
– Doista mi je žao što sam vam pričinio boli, no ne vidim kako da to popravim.
– Dođite k nama i zadržite svoj novac, koji prezirem. Ako me ljubite, osvojite me kaorazborit ljubavnik, a ne kao sladostrasni prostak. Ja ću vam pri tom pomoći, jer sad ste se valjda osvjedočili da vas volim.
Njen me je slatkorječivi govor sasvim zatravio. Dao sam joj riječ da ću dolaziti u njenu kuću svakog dana i da ću se vladati onako kako ona bude htjela, no samo do roka koji mi bijaše odredila. Ona još jednom ponovi svoje obećanje i ljupko joj lice opet postade vedro.
Na rastanku sam je kao zalog iskrenosti zamolio za jedan cjelov, no ona mi smijući se odvrati neka ne počinjem kršiti njene uvjete. Složio sam se s njom i zamolio je za oproštenje. Ostavila me je uzavrela od ljubavi i raskajana zbog svega čime sam je uvrijedio.
Njezine lukave besjede koje sam čitaocu tek otprilike uspio opisati ne bi na mene imale nikakva učinka da mi ih je iznijela u pismu, ali živa riječ iz njenih rumenih usta sputala je lancima moju volju. U pisanoj riječi ne bih vidio ni njezine suze, ni zavodljivo joj obličje da je brane pred sucem čiju je pravednost već unaprijed poljuljala ljubav.
Već sam istog dana otišao k njoj, a u srdačnom dočeku ukućana i prijatelja umjesto zvižduka zbog svog poraza, vidio sam samo divljenje mom junaštvu i plemenitosti.
Tako sam je obilazio petnaest dana, ne usudivši se nijednom uzeti je za ruku da na nju pritisnem svoja željna usta. Donosio sam joj skupe darove koji su u mojim očima postajali bescijeni kad ih je ona primala s čarobnom ljubaznošću i tobože bezgraničnom zahvalnošću. Osim toga, da skratim dugo vrijeme čekanja, izvodio sam je svaki dan bilo u kazalište, bilo u zabavišta u okolici Londona. Tih me je petnaest dana stajalo barem četiri stotine gvineja.
Naposljetku osvanu i posljednji dan.
Ujutro sam je u prisustvu majke plaho zapitao da li bi više voljela tu noć provesti kod mene, ili u svojoj postelji zajedno sa mnom. Njena mi majka odgovori da ćemo to uglaviti poslije večere. Kimnuo sam glavom ne usuđujući se primijetiti da bi večera kod mene bila tečnija, pa prema tome skuplja i pogodnija za ljubavni boj.
Poslije večere majka mi reče neka s cijelom družbom izađem i neka se poslije vratim. Premda sam se toj tajnovitosti u sebi rugao, poslušao sam je.
Kad se vratih, zatekoh majku i kćer u dnevnoj sobi u kojoj za tu priliku bijahu rasprostrli ležaj na podu. Vidjevši to, prestadoh se pribojavati prijevare, no malo se lecnuh kad me majka, zaželjevši mi laku noć, upita ne bih li joj unaprijed isplatio sto gvineja.
– Fuj, stidi se – reče joj kći.
I majka ode. Mi se zaključasmo. Napokon je dakle osvanuo trenutak da moja ljubav razbije ropske okove.
Prilazio sam joj raskriljenih ruku, no ona blago uzmaknu, moleći me da legnem prvi, a onda će se i ona skinuti. Popustio sam njenoj molbi, razodjenuo se i legao. Gorio sam od strasti gledajući je kako se razodijeva, a kad je navukla noćnu košulju, pogasi svijeće.
Našavši se u tami, stadoh je blago koriti, govoreći da tako ne možemo ostati, ali ona odvrati da može spavati samo u tami. Smatrao sam to nedostojnim postupkom, no ne rekoh više ništa. Znajući da to nije uradila iz sramežljivosti, očekivao sam svakojake otpore kojima žene započinju ljubavni užitak, ali sam se nadao da ću ih pobijediti.
Čim je legla, primakoh joj se da je stegnem u naručaj, ali u spavaćici bijaše još gora nego odjevena. Sklupčala se u dugoj košulji, ruke prekrižila, a glavu pritisla na grudi, slušajući bez riječi bujicu mojih zaklinjanja. Kad mi dozlogrdiše riječi, htjedoh prijeći na djelo, ali ona ostade u istom položaju prkoseći svim mojim pokušajima. Iz početka sam mislio da je to uobičajena ljubavna igra, no ubrzo se osvjedočili da nije tako. Spoznao sam da sam nasamaren, da sam glup i najkukavniji među muškarcima, koji se snizio do najodvratnije djevojčure.
Ljubav se u takvim prilikama često prometne u gnjev. Ščepao sam je kao da je svežanj, okretao i prevrtao, ali do cilja ne mogoh doći. Činilo mi se da mi u tom smeta ona prokleta košulja, pa joj je razderah od vrata do krsta, i moje se ruke pretvoriše u nesmiljene kandže, ali i najsurovija sila ostade bez učinka. Prestao sam kad mi je ponestalo snage i kad sam, zgrabivši je za vrat, osjetio silno iskušenje da je zadavim.
Noći okrutna, noći očajna u kojoj sam iscrpio cijeli ljudski govor obraćajući se neljudskom čudovištu: blagost, srdžbu, dokazivanje, prijetnje, bijes, očajanje, molbe, suze, najgadnije psovke i pogrde. Prkosila mi je puna tri sata, ne otvorivši nijednom usta. Ostala je sklupčana poput ježa. Uspravila se samo jednom da me spriječi da ne učinim nešto što bi me barem donekle osvetilo.
U tri sata ujutro, obezumljen i iscrpljen, osjećajući kako mi glava bolno gori, odlučih da se odjenem sve onako u tami. Vrata susjedne sobe nađoh otvorena, ali izlaz na ulicu bijaše zaključan. Stao sam lupati o vratnice i na to dotrča jedna služavka da mi otvori. Vratio sam se kući u pratnji jednog noćobdije kojeg sam našao na skveru. Odmah sam legao, ali razdražena priroda uskrati mi žuđeni počinak.
Kad je svanulo, popio sam šalicu čokolade, ali moj želudac nije ni to mogao zadržati. Sat kasnije tijelom mi proleti jeza najavljujući groznicu koja potraja sve do drugog dana, ostavljajući me uzetih udova.
Odlučio sam ostati u krevetu i podvrći se strogom liječenju, nadajući se da ću za kratko vrijeme povratiti izgubljenu čilost. No ono što mi je poput melema blažilo dušu bijaše uvjerenje da sam se izliječio od ljubavne mahnitosti. Nisam osjećao nikakve potrebe za osvetom, već samo stid i beskrajno gađenje nad samim sobom.
Onog jutra kad me je uhvatila groznica bio sam sluzi naredio da mi nikog ne pušta u kuću i da sva pisma koja mi budu stizala spremi u moj pisaći stol, jer ih za bolesti nisam htio čitati. Tek sam četvrtog dana, kad sam se osjetio bodriji, zatražio da mi ih da. Među onima koja su dolazila iz inozemstva našao sam i jedno od Pauline, koja mi se javljala iz Madrida.
Među pismima iz Londona bilo je jedno koje mi je poslala Charpillon i dva što ih je poslala njena majka. U prvom od njih, koje mi je besramna majka napisala istog jutra kad sam onako mahnit otišao od njene kćeri, optuživala me je, ne znajući da sam bolestan, da sam joj kćer ostavio u teškoj groznici, tijela pokrivena modricama od udaraca kojima sam je trapio čitave noći, zbog čega me mora bez odgađanja predati sudu. U drugom, koje mi je napisala dan kasnije, ispričavala se kako nije znala da sam bolestan i kako zbog toga jako žali, jer joj je sama njena kći priznala da se s razlogom mogu žaliti na njen postupak, no da će se kod prvog sastanka opravdati.
Sama Charpillon pisala mi je treći dan nakon one kobne noći. Priznavala je svoju krivicu i čudila se što je nisam zadavio kad sam je onomadne pograbio za vrat. Zaklinjala se da se ne bi branila, jer bi joj i sama smrt bila milija od mučne nedoumice u kojoj se nalazila. Znajući da više nikad neću prijeći prag njene kuće, molila me je da je samo još jednom primim kod sebe, jer mi ima saopćiti nešto važno i veoma hitno, što ne može povjeriti pismu.
Goudar mi je istog jutra ostavio na vratima pisamce kojim me je obavještavao da mora odmah razgovarati sa mnom i da će ponovo svratiti u podne. Naložio sam sluzi da ga uvede čim dođe.
Taj me je smutljivac neobično iznenadio kad mi je već s vrata počeo podrobno opisivati sve što se zbilo između mene i Charpillon za ona četiri sata što ih je provela sa mnom u postelji, sve do pojedinosti s razderanom košuljom i do trenutka kad je pomislila da ću je zadaviti. Priznao mi je da je to saznao od majke kojoj je kći podnijela vjeran izvještaj o svem što se zbilo. Rekao mi je da nije imala groznice, ali da joj je doista tijelo puno crnih masnica koje nedvojbeno svjedoče o surovim udarcima što sam joj ih zadao. Majka pak da ne može prežaliti što nije dobila sto gvineja koje bi joj ja zasigurno dao unaprijed da je djevojka bila uporna.
– Dobila bi ih – rekoh mu – ujutro, da se pokazala nježna i krotka.
– Morala se zakleti majci da neće popustiti, pa se ne nadajte da ćete je dobiti osim akomajka ne pristane.
– Ali zašto majka ne pristaje?
– Zato što tvrdi da ćete je ostaviti čim je se naužijete.
– Možda bih tako i uradio, ali bih je prije velikodušno nagradio, a ovako je ostavljena bezprebijene pare.
– Jeste li to tvrdo odlučili?
– Jesam.

– To je mudra odluka. Ja bih vam ipak želio pokazati nešto što će vas iznenaditi.Pričekajte me kod kuće, vratit ću se za jedan sat.
On se brzo vrati, kako je i obećao. Za njim je išao neki trhonoša koji unese u sobu jedan naslonjač prekriven platnom. Čim ostadosmo sami Goudar otkri naslonjač i zapita me da li bih ga želio kupiti. Odgovorio sam mu da ne znam što bih s tim komadom pokućstva koji je uz to ružan i glamazan.
– A ipak – živo će on – traže za nj sto gvineja. Rekoh mu, glasno se smijući, da ne bihdao za nj ni tri, a on mi ovako odgovori:
– Ovaj naslonjač ima pet opruga koje istodobno odskoče čim netko u nj sjedne.Mehanizam djeluje brzo i nepogrešivo. Dvije opruge obuhvate ruke i čvrsto ih stegnu, druge su dvije smještene niže i obuhvate koljena razmičući ih baš koliko treba, a peta podiže stražnji dio sjedala tako da zarobljena osoba mora sjediti zavaljena na trtici.
Rekavši to, sjedne u naslonjač, opruge se pokrenuše i on se u tren oka nađe prikovanih ruku, u položaju u kakva bi primalja stavila porodilju da joj olakša porod.
– Posadite ovamo – reče mi – Charpillon, i stvar će biti riješena.
Nasmijah mu se u lice i rekoh da ga neću kupiti, ali da bih ga volio zadržati na jedan dan.
– Ni jedan sat, osim ako ga ne kupite. Vlasnik stroja čeka me pred kućom.
– Onda mu ga vratite i dođite na ručak.
On ponovo prebaci platno, dozva trbonošu i ode.
Djelovanje tog stroja bijaše čudesno i sigurno, no ja ga ipak nisam htio kupiti, i to ne iz škrtosti, jer je vlasnika zacijelo stajao daleko više no što je za nj tražio, već iz straha koji me je obuzeo kad sam malo promislio o posljedicama. Ovakav bi me zločin, s obzirom na neumoljivu strogost engleskog suda, mogao stajati glave, a osim toga ja se nikad ne bih mogao hladnokrvno nakaniti da nad Charpillon izvršim nasilje, osobito pak ne uz pomoć tog strašnog stroja koji bi je na smrt prestravio.
Za vrijeme ručka objasnio sam Goudaru zašto sam tražio da mi ostavi stroj.
– Želio sam Charpillonki pokazati da sam je mogao silom dobiti samo da sam htio.
Pokazao sam mu njeno pismo, a on mi savjetova da je primim, ako ni zbog čega a ono zbog puke radoznalosti.
Kako mi se nije nimalo žurilo da primim tu besramnicu s crnim biljegama na licu i grudima kojima bi se preda mnom razmetala da me postidi zbog mog surova bijesa, danima se nisam mogao nakaniti da je pozovem. Goudar me je danomice obavještavao o spletkama što ih je snovala ta gnusna ženska družba koja kanda je odlučila da vječno živi od lopovluka. Otkrio mi je da je Charpillonkina baka porijeklom iz Berna i da je nezakonito prisvojila ime Auspurger. Tako se naime zvao jedan građanin iz Berna kojem je bila priležnica i s kojim je izrodila četiri kćeri. Charpillonkina majka bijaše najmlađa kći. Bila je ljepušna i dopadljiva, no kako njezino ponašanje ne bijaše u skladu s ćudorednim načelima mudre švicarske vlade, čitava je obitelj bila protjerana iz kantona. Potom su se nastanile u Franche-Comteu, gdje su neko vrijeme životarile od proizvodnje životnog balzama, kojom je upravljala baka.
– Ondje se rodila Charpillon. To joj je ime, tko zna zašto, nadjenula majka i označila jojkao oca nekog grofa de Boulainvilliersa s kojim je nekoliko mjeseci prijateljevala. Kako se Charpillon razvijala u sve ljepšu djevojčicu, majka odluči da se preseli u Pariz gdje ju je, po njezinu sudu, čekalo bogatstvo i uspjeh. Međutim, poslije četiri mjeseca pokaza se da životni balzam nema prođe, a Charpillon je bila premlada da nađe bogata zaštitnika. Kako je uz to grcala u velikim dugovima, a vjerovnici joj prijetili tamnicom, odluči da pobjegne u London. To joj je savjetovao i gospodin Rostaing, koji bijaše postao njen ljubavnik i koji je također tonuo u dugovima, pa je morao uteći iz Francuske. Nekoliko mjeseci poslije dolaska u London umalo da nije umrla od prevelike doze žive koju je uzimala da se izliječi od bolesti kojom ju je, po vlastitom priznanju, obdario Rostaing.
– Coumon je porijeklom iz Languedoca, a prisni je prijatelj Rostaingov. Ovaj gaiskorišćuje da njemu i cijeloj obitelji dovodi na kartanje budale koje skuplja po londonskim kavanama. Dobitak se pošteno dijeli na šest jednakih dijelova, ali ono što Charpillon zaradi na domjencima za velikih noćnih zabava u londonskim vrtovima pokriveno je velom tajne. Ja međutim znam da njena majka izdržava Rostainga.
Tako me je, eto, vitez Goudar upoznao s poviješću te dične obitelji. Taj me je čovjek upoznao s najpoznatijim londonskim kurtizanama, među ostalima i s čuvenom Kitty Fischer, koja je tada počela izlaziti iz mode.
U jednoj pivnici, kamo smo često odlazili da popijemo čašu piva, upoznao me je s jednom šesnaestogodišnjom konobaricom koja je bila čudo od krasote. Bila je porijeklom Irkinja, a zvala se Sara. Htio sam je dobiti, ali on se žestoko usprotivio, ljubomorno tvrdeći da je ona namijenjena samo njemu.
Uskoro ju je i dobio i zajedno s njom napustio Englesku. Kasnije su se vjenčali. To je ista ona Sara Goudar koja je požnjela velike uspjehe u Napulju, Firenzi, Veneciji i drugdje, uvijek u pratnji svog viteškog supruga. Ovaj ju je htio podmetnuti Ljudevitu XV i istisnuti groficu Dubary, ali je kraljevski uhidbeni nalog na neželjen način skratio njegov boravak u Francuskoj.
O, gdje su ona sretna vremena kraljevskih uhidbenih naloga!
Kad je Charpillon vidjela da odgovora na njeno pismo nema i da dani prolaze, a od mene ni glasa, odluči da ponovo prijeđe u napad. Ta je odluka morala biti donesena na tajnom obiteljskom vijećanju, jer mi Goudar nije o tom spomenuo ni riječi.
Jednog mi jutra sluga najavi da ona stoji pred vratima i da je došla sama u nosiljci. To mi se učini neobično značajnim, pa je odmah dadoh uvesti. Ušla je baš kad sam pio čokoladu. Nisam ni ustao ni ponudio je doručkom. No ona se sama skromno pozove i pošto je sjela pokraj mene podigne lice da je poljubim, što nikad dotad nije učinila. Okrenuo sam glavu, ali nju ta nečuvena uvreda nije ni najmanje zbunila.
– Okrećete glavu – rekla je – jer se bojite da na mom licu ne ugledate još vidljive tragovevaših pesnica.
– Lažete, ja vas nisam tukao.
– Vaše su tigrovske pandže ipak ostavile na čitavom mom tijelu ružne mrlje. Evo,pogledajte i ne bojte se da će vas ono što budete vidjeli očarati. Uostalom, nemam ništa nova da vam kažem.
Na to besramnica ustade i pokaže mi cijelo svoje nago tijelo na kojem su se mjestimično još razaznavale tamne modrice. Kukavna li mene! Zašto nisam odvratio pogled? Zato što je bila lijepa i zato što sam volio njene čari, a čari ne bi zasluživale taj naziv da nisu moćnije od ljudskog razuma. Pretvarao sam se kao da gledam samo modrice. Luda li mene! Ona je već znala da je otrov potekao mojim žilama i ispunio mi srce. Iznenada prebaci preko sebe haljinu i opet sjedne, sigurna da žalim što prizor nije dulje potrajao. No ja obuzdah svoju žudnju i hladno joj rekoh da zlo koje sam joj pričinio ima pripisati samo sebi i da bih se ja mogao zakleti da je nisam ni dotakao.
– Znam – odvrati ona – da je moja krivnja velika, i da sam bila nježna kao što sam moglabiti, danas vam ne bih pokazivala tragove udaraca, već biljege cjelova. Ali kajanje briše i najveće zločine. Došla sam da u vas izmolim oproštenje. Smijem li se tome nadati?
– Već vam je oprošteno. Ne ljutim se ja na vas, već na sebe, i ako se netko mora kajati, tosam ja a ne vi, samo što za me nema oproštenja. To je sve. Sad kad sve znate, možete otići i ubuduće ne računajte na mene i ne mutite moj spokoj.
– Bit će kako vi kažete. Istina je, ja sad sve znam, ali vi ne znate, pa ako mi dopustite daostanem još koji časak, doznat ćete.
Usprkos uznositu držanju kakvo mi nalagahu razbor i čast, osjećao sam silno uzbuđenje, a što je još gore, bijah već sklon povjerovati da je došla k meni ne da me opet obmane već da me uvjeri kako me žarko ljubi i da napokon zasluži moju nježnost. Ono što mi je naumila reći da me tobože uputi u ono što nisam znao moglo se iskazati u nekoliko minuta, ali njoj su za to trebala puna dva sata, a pri tome je svaki čas udarala u plač i jadikovke. Njeno ću kazivanje sažeti u nekoliko riječi: na spas svoje duše morala je majci priseći da će sa mnom provesti noć onako kako je iz kćerinske poslušnosti i učinila. Sad joj je međutim sve dozlogrdilo i ona bi mi željela pripasti onako kao i gospodinu Morosiniju, stanujući sa mnom i ne sastajući se ni s majkom ni s kim od obitelji. Ne bi primala nikog i odlazila bi samo kud bih je ja poveo. Morao bih joj ipak mjesečno davati neznatnu svoticu da umiri majku, koja bi je inače mogla progoniti sudom, jer je još maloljetna.
Ručala je sa mnom i taj mi je prijedlog iznijela tek predveče, kad se moja srdžba već istutnjila u prijekorima i pogrdama koje je zasluživala, pa sam raznježen opet slijepo srljao u zamku.
Na rastanku joj rekoh da bismo mogli živjeti zajedno kao što mi je predložila, ali da bih želio tu nagodbu uglaviti s njenom majkom, pa da ću sutra po tom poslu doći k njima. Vidio sam kako se trgla od iznenađenja.
Znao sam da bi mi tog dana podarila sve što bih zahtijevao, pa se ubuduće ne bih morao bojati ni otpora ni prijevare. Pitam se zašto nisam izvršio taj čin koji sam dugovao svojoj časti i ponosu. Zato što mi je ljubav, koja od čovjeka čini budalu, govorila da bi bilo nisko obljubiti djevojku kojoj sam netom sudio kao strog sudac. Mora da je otišla puna prezira prema meni, snujući kako da mi se osveti zbog hladnog i oholog držanja. Ali zaljubljen čovjek uviđa svoje greške tek kad prestaje ljubiti.
Goudar se zabezeknuo kad sam mu sutradan ispripovjedio da me je Charpillon posjetila. Zamolio sam ga da mi u četvrti Chelsea nađe namještenu kuću uz mjesečni najam, čega se on zdušno prihvatio.
Iste sam večeri otišao onoj zločinki i pojavio se ozbiljna izraza kojem se ona u sebi morala posprdno nasmijati. Kako sam je zatekao samu s majkom, požurio sam se da joj saopćim svoj naum: kuća u četvrti Chelsea, gdje će njena kći stanovati, i pedeset gvineja mjesečno, kojima će ona moći po volji raspolagati.
– Mene se ne tiče – odgovorila je majka – koliko ćete joj davati mjesečno, ali ako želi da je pustim pod tuđi krov, mora mi dati sto gvineja koje je trebala dobiti kad je spavala s vama.
Obećao sam joj da će ih dobiti. Kći je ljupko primijetila kako se nada da ću joj, dok se ne nađe kuća, dolaziti danomice u posjete.
No Goudar me već sutradan obavijesti da u četvrti Chelsea ima dvadesetak kuća koje se daju u najam, pa bi bilo dobro da ih sam razgledam i po volji izaberem.
Otišli smo zajedno, izabrao sam i platio za mjesec dana unaprijed, pismeno uglavivši s vlasnikom uvjete najma. Zatim sam pohitao da u nazočnosti kćeri sklopim ugovor s majkom, koji su obje potpisale. Potom rekoh djevojci da se spremi. Ona odmah potrpa u kovčeg svoje haljine i za pola sata bijaše spremna za polazak.
Majka tad zatraži svojih stotinu gvineja koje joj smjesta isplatih bez bojazni od prijevare, jer se cijela djevojčina oprema već nalazila kod mene.
Brza nas kola začas odvedoše u naše gnijezdo u kojem Charpillon nađe sve po svom ukusu.
Šetali smo do noći, a onda uz veselo čavrljanje večerali i pošli u postelju, gdje se ona krotko prepustila mom milovanju, ali kad htjedoh prijeći na ono glavno, silno se razljutih naišavši na zapreku. Ona se uze ispričavati prirodnim razlozima na što sam ja odvratio da se od toga ne gadim toliko da joj ne bih na djelu htio dokazati svoju nježnost. Ona se usprotivi pravdajući se svakakvim ništetnim razlozima, te ja naposljetku popustih, a ona me milovanjima i cjelovima uspava.
Kad sam se u zoru probudio, ona je još tvrdo spavala. Odjednom me podiđe želja da se osvjedočim da mi nije lagala, pa brzo odriješih povez kojim je od mene sakrila svoje blago. Ona se probudi i htjede me spriječiti, ali bijaše prekasno. Nježno sam joj spočitnuo njenu laž i već joj htjedoh oprostiti, dršćući od nestrpljenja da ljubavlju zapečatim pomirenje, kadli se ona uzjoguni i stade me gnjevno psovati što sam je iznenadio u snu. Htio sam je umiriti i blago prisiliti na predaju, ali ona se stade žestoko opirati, braneći se rukama i nogama.
Prozrevši njenu igru, prestadoh navaljivati, nazivajući je svim najpogrdnijim imenima. Ona se počela odijevati rugajući mi se tako bezočno da sam joj opalio vruću zaušnicu i tako je nogom odalamio da se svalila s kreveta. Na to djevojčura udari u kriku i uze lupati nogama. Prestrašeni vlasnik zakuca na vrata, ona mu otvori i reče mu nešto na engleskom, dok joj je iz nosa obilno liptala krv. Čestiti mi čovjek, koji je srećom govorio talijanski, reče da ona želi otići i savjetova mi neka je pustim, jer bi mogla protiv mene podići gadnu parnicu u kojoj bi on morao svjedočiti protiv mene. Odgovorio sam mu da je puštam neka ode do stotinu đavola.
Charpillon se za to vrijeme odjenula i pošto je zaustavila krvarenje i oprala lice, napustila je kuću u nosiljci.
Ostao sam ondje nepomičan poput kipa, čitav jedan dugi sat u mučnoj nedoumici. Osjećao sam toliko gađenje prema samom sebi da sam se smatrao nedostojnim danjeg svjetla. Ponašanje te djevojke činilo mi se čudovišno i neshvatljivo. Na kraju odlučih da ukrcam kovčeg te besramnice u kočiju i da se vratim kući gdje odmah legoh očajan i pogružen, zapovjedivši sluzi da nikom ne otvara.
Proveo sam dvadeset i četiri sata u mračnim razmišljanjima o svojoj ludosti, prezirući sama sebe. Ja mislim da iza dugog samoprezira slijedi očajanje koje vodi ravno u samoubojstvo.
Upravo u času kad sam htio izaći da se malo rastreseni naiđe Goudar te mi reče neka se vratim, jer mi ima nešto važno saopćiti. Obavijestio me je da je Charpillon kod kuće i da se nikom ne pokazuje, jer joj je jedan obraz sav modar i otečen. Savjetovao mi je neka joj pošaljem kovčeg i neka se klonim svakog odštetnog zahtjeva protiv majke, jer je pravo na njenoj strani, pa ako je izazovem, ona će se nabaciti na mene najstrašnijom kletvom koja će me stajati ne samo imutka već i glave.
Čitalac će lako pogoditi o kakvoj je objedi riječ, a svak zna da je njome u Londonu najlakše upropastiti čovjeka. Ispripovjedio mi je kako ga je sama majka, koja mi navodno ne želi učiniti nažao, ponukala da se lati uloge posrednika. Pošto sam s tim čovjekom proveo čitav dan, izlijevajući svoju bol u žalopojkama kao najveća budala, zamolih ga neka kaže majci da nemam namjere zadržati kovčeg njene kćeri, ali da bih želio znati hoće li ona imati hrabrosti i obraza da ga primi iz mojih ruku.
On reče da će drage volje prenijeti moju poruku, iako me od sveg srca žali. Opomenuo me je da ću se opet zaplesti u njihove mreže. Ja sam međutim tvrdo vjerovao da neće imati hrabrosti da me primi, jer mi je prema uvjetima sporazuma morala vratiti barem onih stotinu gvineja. No protivno svakom očekivanju Goudar mi smijući se donese vijest da se gospođa Auspurger usrdno nada da ću i nadalje ostati vjeran prijatelj njezine kuće.
Čim se smračilo, pohitah onamo. Kovčeg sam unio u dnevnu sobu i ostao kod njih čitav sat, šuteći kao zaliven i gledajući netremice Charpillon, koja je nešto šila i na časove tobož utirala suze. Nijednom nije podigla oči na mene, samo je nekoliko puta zabacila glavu da mi pokaže što sam uradio od njezina lica.
Nastavio sam dolaziti svake večeri, no nikad joj se nisam obratio nijednom riječju sve dotle dok joj s lica nije iščezao i posljednji trag koji je svjedočio o mojoj grubosti.
Videći da joj se u obraze vraća ljepota, umirao sam od želje da je stegnem u naručje, nježnu i podatnu kao što sam je već, iako ne potpuno, imao. Da je umilostivim, poslao sam joj divan trimo u jednom komadu i servis za čaj i kavu za dvanaest osoba, od dragocjena saskog porculana. Uz darove sam priložio ljubavno pisamce u kojem sam se priznavao za najkukavnijeg muškarca na svijetu. Odgovorila mi je da me očekuje u svojoj sobi gdje ćemo udvoje večerati, a onda ću primiti izraze njene najnježnije zahvalnosti.
Misleći da sam nadomak žuđenoj sreći, govorio sam samom sebi kako sam je već odavna mogao osvojiti da sam je umio predobiti osjećajnošću. U slijepom zanosu ljubavi odlučio sam da joj predam u ruke dvije mjenice od šest tisuća franaka koje Bolome bijaše ispostavio na moje ime i kojima sam svakog časa mogao strpati u zatvor i majku i tetke.
Poslije lagane i ukusne večere izvadih iz lisnice one dvije mjenice i ispripovjedih joj kako su dospjele u moje ruke. Na kraju joj rekoh da ću ih pohraniti kod nje i da ću ih, kad mi ona pokloni cijelu svoju ljubav, prenijeti na njeno ime. Time sam joj htio dokazati kako je od mene daleko svaka pomisao da se neplaćenim mjenicama osvetim za podlosti kojima su me kinjile njene tetke i majka. Jedino mi je morala obećati da ih neće dati iz svojih ruku.
Rastapala se od zahvalnosti kujući u zvijezde moj plemeniti postupak. Obećavajući mi sve i sva, brižno spremi mjenice. Povjerovavši zadanim riječima, pomislih da je kucnuo čas sreće i uzeh je strasno milovati, dok se ona krotko smješila u mom naručaju. No kad htjedoh činom okruniti svoj plamen, ona se usprotivi, stegnu me čvrsto na grudi i naredi prijetvornim suzama da joj poteku iz očiju. Jedva se svladavajući zapitah je kani li u krevetu promijeniti mišljenje, na što ona uzdahnu i kaza da neće.
Toliko sam se zabezeknuo da sam načas izgubio dar govora. Zatim se digoh naoko miran, te dohvatih ogrtač, šešir i mač.
– Kako? – začudi se ona. – Zar nećete sa mnom provesti noć?
– Ne.
– Hoćemo li se sutra vidjeti?
– Nadam se. Zbogom.
Izašao sam iz te proklete kuće i otišao da potražim utjehe u snu.
Sutradan rano ujutro sluga najavi Charpillon.
– Otpustila je – upozori me – nosače.
– Reci joj da spavam i neka se vrati odakle je došla. Ali ona u taj čas uđe i sluga se udalji.
– Molim vas – rekoh joj mirno – da mi vratite one dvije mjenice koje sam vam jučerpovjerio.
– Nemam ih kod sebe, ali zašto hoćete da vam ih vratim? Na to popustiše sve branepristojnosti i iz mog srca izli se crni gnjev koji me je trovao. Poteče poput bujice nalazeći oduška u grdnjama i strahovitim prijetnjama. Da nije bilo te provale koja je dugo potrajala, mislim da bih umro.
Kad mi naposljetku potekoše suze koje bijahu na sramotu mom razumu, ona uhvati taj trenutak slabosti i uze me uvjeravati kako se morala zakleti majci da se nikad neće nikom predati u vlastitoj kući i da je došla k meni samo da mi kaže da me ljubi jednakim žarom kao i ja nju. Ako hoću, nadovezala je, ostat će kod mene zauvijek.
Kad mi se Charpillon tako nesebično ponudila, znala je dobro da mi gnjev i ponos neće dopustiti da je uhvatim za riječ. To je umijeće, dragi čitaoče, kod tebe i mene plod filozofije, dok je u duhu namiguše plod lukave prirode.
Mlado me čudovište ostavi predveče, tužno, pokunjeno i utučeno, rekavši mi na rastanku samo ovo:
– Nadam se da ćete mi se vratiti kad dođete k sebi.
Provela je sa mnom osam sati prekidajući me tek od vremena na vrijeme da opovrgne istinite tvrdnje koje nije htjela priznati. Nisam ni pomislio da naručim ručak, toliko sam se grozio da sjednem s njom za isti stol.
Poslije njenog odlaska osjećao sam se smrtno umoran, ali ipak sam posrkao juhu, a onda se predao snu.
Probudio sam se glave smirene i ohlađene. Prelazeći u misli protekli dan, zaključih da se Charpillon zacijelo pokajala zbog svojih podlosti i da je otišla uvjerena u svoju krivnju. Činilo mi se da sam postao ravnodušan prema njoj i prema svemu što se nje ticalo. Eto na što me je svela ljubav u Londonu.
Nel mezzo del cammin di nostra vita10 u dobi od trideset i osam godina. To je bio kraj prvog čina mog života. Drugi je završio mojim odlaskom iz Venecije, godine 1783. Kraj trećeg po svoj će prilici nastupiti ovdje dok se zabavljam pišući ove uspomene. Komedija će biti završena i imat će tri čina. Bude li izviždana, nadam se da to neću ni od koga čuti.
10. Nasred puta našega života... Dante Alighieri: Božanska komedija, Pakao, I, 1.

XV
Koje je nastavak prethodnog, ali mnogo neobičnije - Prekidam sa Charpillonkom - Zbog lažne naputnice bježim iz Londona - Jarba me izdaje
Otišao sam prošetati u Green park, gdje mi se pridruži Goudar, prepredeni lupež bez kojeg više nisam mogao biti. Kaza mi da upravo dolazi od Charpillon, kod koje je zatekao cijelo društvo na okupu kako se ugodno zabavlja. Iako je nekoliko puta pokušao svrnuti razgovor na mene, nije im mogao iščupati ni slovca. Rekoh mu da je prezirem zajedno s cijelom obitelji, a on me pohvali.
Pošao je sa mnom na ručak, a onda odosmo Mami Walch gdje zatekosmo slavnu Kiti Fischer kako čeka na vojvodu XXX koji ju je imao odvesti na neki ples. Pokušao sam se razonoditi s miss Kennedy koja je nekad živjela s tajnikom mletačkog poslanstva, Berlendisom. Lijepa se Irkinja opila i pravila svakojake ludosti, no meni bijaše sveudilj pred očima jedino Charpillon, pa me je svaki užitak ostavljao hladnim.
Vratio sam se kući tužan i zlovoljan. Sve mi je kazivalo da se moram zauvijek okaniti te djevojke, ali joj nisam smio, da se ne moram do kraja života stidjeti sama sebe, prepustiti pobjedu niti joj dopustiti da se hvali kako mi je ni za što izmolila dvije mjenice. Tvrdo sam odlučio da ih se domognem silom ili milom. Morao sam naći puta i načina. A evo kako sam to smislio.
Malingan, isti onaj kod koga sam upoznao to đavolsko stvorenje, pozva me jednog dana na ručak. Kako je on već u nekoliko navrata objedovao kod mene sa ženom i kćeri, nisam ga mogao odbiti, to prije što me je zamolio da mu pošaljem dva jela po ukusu mog kuhara. Ipak nisam obećao dok nisam saznao tko će sve biti u društvu. Kako od osoba koje mi je spomenuo nisam nikoga poznavao, odlučio sam se i poziv prihvatio.
Kod njeg sam našao dvije ljepušne gospođe iz Liegea, od kojih me jedna odmah živo zaokupi. Sama mi je predstavila svog muža i jednog mladića što je udvarao drugoj gospođi za koju mi kaza da joj je sestrična. Zaboravljivi domaćin nije mi ih predstavio. Društvo bijaše u svemu po mom ukusu, te sam se već radovao što ću ugodno provesti dan.
Međutim jedva što sjedosmo za stol, kadli banu Charpillon s majkom i uze se nestašno ispričavati gospođi Malingan, govoreći kako ne bi došla da je znala da će zateći tako brojno društvo. Primiše je oduševljeno i posjedoše meni slijeva. S druge strane sjedila je ona gospođa iz Liegea koja je bivala sve prijaznija.
Bio sam zatečen. Da je Charpillon došla prije no što bijaše posluženo, ja bih se pod nekom izlikom bio povukao. No ovako nisam imao kuda. Odlučio sam da za sve vrijeme ručka i ne pogledam tog bezočnog uljeza, već da svu pažnju posvetim gospođi iz Liegea.
Kad ustadosmo od stola, Malingan mi se uze prisizati na svoju čast da je nije pozvao, i ja mu tobože povjerovah.
One dvije gospođe i njihovi pratioci spomenuše u razgovoru kako za nekoliko dana odlaze za Ostende, a ona prijazna gospođa primijeti kako joj je žao što će otići iz Engleske ne vidjevši Richmond. Ja je odmah zamolih da mi kao najveću milost dopusti da joj ga pokažem već sutradan i, ne čekajući da mi odgovori, pozvah čitavo društvo da se pridruži izletu, izuzevši Charpillon, koju nisam ni pogledao. Prijedlog bi dočekan s oduševljenjem.
– Dvije će kočije, svaka s četiri mjesta – nadodah – biti spremne sutra u osam sati. Nasje upravo osmoro.
– A ja sam deveta – reče Charpillon gledajući me besprimjernom bezočnošću. – Nadamse, gospodine, da me nećete otjerati.
– Ne, to bi bilo nepristojno. Ja ću dakle jahati ispred vas.
– Ah, na to ne pristajem. Ja ću držati na koljenima gospođicu Emiliju.
To je bila Malinganova kći. Kad sam nešto kasnije na trenutak izašao iz dvorane, susreh na vratima onu besramnicu, koja mi drsko kaza da sam joj nanio neviđenu uvredu, te da joj dugujem javnu zadovoljštinu ili će se krvavo osvetiti.
– Najprije mi vratite – rekoh joj – mjenice, pa ćemo tek onda razgovarati.
– Imat ćete ih sutra.
Drugog jutra, pošto svi doručkovasmo kod Malinganovih, on se sa ženom, kćeri i dvojicom gospode uspe u jednu kočiju, a ja moradoh ući u drugu s one dvije ljepušne gospođe i sa Charpillon koja u malo vremena postade prisna prijateljica mlade nevjeste. Taj me je razmještaj dabome ozlojedio.
U Richmond smo stigli za sat i četvrt i, naručivši obilan ručak, razgledasmo odaje, a onda siđosmo u vrtove. Unatoč kasnoj jeseni vrijeme bijaše divno.
Na šetnji gdje se svi slobodno izmiješaše Charpillon se pridruži meni i kaza mi neka dođem njenoj kući po mjenice. To bijaše kap u prepunu čašu. Razjarivši se, uzeh je grditi, predbacujući joj podla lukavstva, prijevare i bestidnost. Nazvao sam je bludnicom i nabrojao sve s kojima je spavala, kunući se da je prezirem i da ću joj se strašno osvetiti. No ona me je, kao da uistinu nema obraza, slušala smijući se i vješala mi se o ruku, opominjući me od vremena do vremena neka govorim tiše, jer bi me mogli čuti. Čuli su me, i to mi bi neobično milo.
U podne sjedosmo za ručak, a Charpillon se posadi kraj mene, pa se stade nestašno umiljavati kao da je najzaljubljenija u mene, ne hajući za otvoreni prezir kojim sam uzvraćao na njeno nasrtanje. Strašno me je ljutila, jer je svak za stolom morao pomisliti da sam obična bluna kojoj se ona otvoreno ruga. Za tim sam se ručkom teško napatio.
Poslije jela siđosmo u vrt, a Charpillon se, ne ispuštajući plijena, ovjesi opet o moju ruku. Kako je poznavala sve zakutke, odvela me poslije kratka obilaska u Labirint. Ondje je nakanila iskušati moć svojih draži. Povuče me na travu i napade svim ljubavnim umještvima, obasipajući me najslađim i najnježnijim riječima. Razgolivši preda mom najpoželjniji dio svog tijela, još jednom slomi moj otpor, ali ne znam što me je navelo da popustim, da li ljubav ili luda želja za osvetom. Uza sva gorka iskustva povjerovao sam da je kucnuo čas naslade i da neću naići ni na kakav otpor.
Obmanjujući se da i ona to jedva čeka, pretvorih se u krotko janje i povukoh sve što sam o njoj ružno rekao. Molio sam je za oproštenje i zaklinjao se da neću tražiti one mjenice, već da ću joj sve što imam položiti pred noge. Poslije tog uvoda, koji zapečatismo vatrenim poljupcima, ona me sama pozva da uberem pobjedničke lovorike, ali u času kad već bijah nadomak slavlja, ona se uzjoguni i zbaci me sa sedla.
– Što je to? Kakav je to hir?
– Zasad je dosta, prijatelju dragi. Pričekajte do noći pa ću sama doći u vaš zagrljaj.
Dok je tako govorila, u meni je uzburkana krv vapila za zadovoljenjem. Stežući je lijevom rukom kao kliještima, izvadih drugom oštar nož, izvukoh ga zubima iz toka i položih joj oštricu na grlo koje bijaše zaštićeno samo laganim ovratnikom. Zaprijetih joj da ću je ubiti ako se makne.
– Uradite što god vas je volja. Ja samo tražim da mi poštedite život. Ali kad se budetezadovoljili, ja ću ostati ovdje ležeći i samo će me silom odnijeti, a ništa me neće spriječiti da javno ne otkrijem razlog.
Prijetnja joj ne bijaše potrebna, jer sam se već gotovo istog trenutka sabrao. Ustao sam bez riječi, pokupio štap, nož i šešir i polaganim koracima napustio tratinu gdje umalo da ne izgubih glavu.
Ima li ikog tko bi pomislio da će ta bestidnica poslije svega poći za mnom i uhvatiti me pod ruku kao da ništa nije bilo? Sedamnaestogodišnja djevojka ne može biti takva ako se nije već po stoti puta okušala na megdanima ovakve vrste. Kad jednom pogazi stid, navikne se na to, pa se svojom pokvarenošću čak i ponosi.
Kad se pridružismo društvu, upitaše me da mi nije na šetnji pozlilo, dok se na njoj nije vidjelo ni traga uzbuđenja.
Vratismo se u London, i ja zahvalih društvu te se, uz izliku da se loše osjećam, povukoh.
Taj me je doživljaj strašno potresao. Cijele noći nisam sklopio oka. Jasno sam uviđao da ću, ne budem li izbjegavao svaku priliku da susretnem tu djevojku, biti nepovratno izgubljen. U njoj je bilo nešto čemu se nisam mogao oduprijeti. Odlučio sam dakle da je više ne viđam, ali se zastidjeh onih časova slabosti kad sam joj predao mjenice i lakovjerno se dao varati lažnim obećanjima, te napisah majci pismo, savjetujući je da nagovori kćer da mi vrati mjenice ili ću poduzeti korake koji joj se neće svidjeti.
Pošto odaslah pismo, izađoh da se malo rastresem.
Ručao sam u jednoj gostionici, a onda obišao svoju kćer. Kod kuće mi Jarba preda zapečaćeno pismo koje je stiglo gradskom poštom. Otvorih ga i vidjeh potpis: Auspurger. Bio je to odgovor Charpillonkine majke. Evo kako je glasio:
»Neobično me iznenađuje što se obraćate meni da dobijete dvije mjenice od šest tisuća francuskih livri za koje tvrdite da ste ih pohranili kod moje kćeri. Ona mi je rekla da će vam ih sama vratiti kad budete pristojniji i kad naučite da je poštujete.«
Mrak mi pade na oči. Smetoh s uma jutrošnju odluku, stavih pištolje u džep i uputih se u Dannemark Soho da batinama od one lopuže iščupam svoje papire. Pištolje sam uzeo da utjeram strah u kosti dvojici lopova što su ondje uvijek večerali.
Stigoh mahnit od bijesa, no zaustavili se kod vrata videći pri mjesečini vlasuljara koji je čekao da mu otvore. Taj vlasuljar bijaše naočit mladić koji joj je svake subote poslije večere dolazio nakovrčati kosu. Pomislih da će biti bolje pričekati dok vlasuljar obavi svoj posao, pa se sakrih iza prvog ugla.
Pola sata kasnije iziđoše iz kuće Coumon i Rostaing. To bijaše kao naručeno. Noćobdija stade izvikivati jedanaesti sat, i meni se učini čudno što se vlasuljar toliko zadržava. Tri četvrt sata kasnije izađe služavka sa svijećom u ruci i stade tražiti nešto što je moralo pasti s prozora. Ja bez predomišljanja gurnuh vrata i uđoh u salon gdje, kao što bi rekao Shakespeare, ugledah životinju s dvoja leđa kako leži na kanapeu: Charpillonku i vlasuljara.
Ugledavši me, gadura zakriknu, a njen vitezić skoči, no uto ga dohvati moj štap. Tukao sam ga bez odaha ne dajući mu vremena da se zakopča. Charpillon se dršćući skutrila u kutu između zida i ležaja bojeći se da se pljusak udaraca ne obori i na nju. Na buku doletješe služavke, tetke i oduzeta mati. Vlasuljar uteče, a tri se furije okomiše na me tako bezobrazno da se u svom bijesu oborih na pokućstvo. Pod udarcima se najprije razbiše lijepi trimo i porculan koje im bijah poklonio, a onda dođoše na red stolice. Na kraju podigoh štap i na tri ženetine grozeći se da ću im smrskati glave ako ne prestanu vrištati. Vika se na to utiša.
Bacio sam se na kanape jedva dišući i naredih majci da mi donese mjenice. Ali u tom času banu noćobdija. Svaka četvrt ima svog noćobdiju koji obilazi ulicama čitave noći sa štapom i fenjerom i izvikuje sate. Na njem počiva mir i sigurnost čitava grada i nitko mu se ne usuđuje usprotiviti.
Gurnuvši mu u ruku nekoliko kruna, zamolih ga da ode. On se mirno povuče, a ja zatvorih vrata. Još jednom zapovjedili gospođi Auspurger da mi donese mjenice. – Ja ih nemam. Tražite ih od moje kćeri.
– Zovite je!
Na to dvije služavke rekoše da je gospođica, kad sam onako mahnito počeo razbijati stolice, pobjegla na ulična vrata i da ne znaju kamo je otišla. Tetke i majka udariše u lelek.
– Moja kći sama u ponoći na londonskim ulicama!
– Gdje nam je nećakinja? Oh, nikad je više nećemo vidjeti.
– Proklet da je trenutak kad ste došli u Englesku da nas upropastite i unesrećite.
Pomislivši na prestravljenu djevojku kako trči u to doba ulicama, sav protrnuh.
– Hajte – rekoh mirno služavkama – potražite je kod susjeda. Sigurno ćete je naći. Akomi javite da je na sigurnom, dobit ćete svaka po gvineju.
Kad tetka i majka vidješe da sam se preplašio nesreće koja bi na bijegu mogla zadesiti djevojku, udariše u još glasniji plač i zapomaganje. Stajao sam nijem i nepomičan priznajući time svoju krivicu. Nestrpljivo sam čekao povratak služavki. Vratile su se tek sat iza ponoći zadihane i na izgled očajne, govoreći da su je uzalud posvuda tražile. Ipak sam dao svakoj po gvineju i ostao i nadalje kao skamenjen od prepasti, misleći u kakvoj je pogibli nesretna djevojka koju sam svojom mahnitošću natjerao u smrtni strah. Skrušen i obuzet tjeskobom otvorih srce pred tim pokvarenim ženama ne skrivajući gorko kajanje. Zaklinjao sam ih da je svuda traže čim svane i da mi odmah jave kako bih joj se mogao baciti pred noge i izmoliti od nje oproštenje. Obećao sam da ću platiti za razbijeno pokućstvo i da ću im uz pismenu izjavu ostaviti mjenice.
Kad sam se tako na vječnu sramotu svom umu posuo pepelom pred dušama koje su pljuvale na čast, odoh kući obećavši dvije gvineje služavci koja mi prva javi sretnu vijest da je djevojka nađena.
U osam sati ujutro čuh kucanje na vratima. Potrčah prozoru i ugledavši jednu od služavki svojih dušmanki, povikah da je puste. Srce mi je udaralo kao da će iskočiti. Odlanulo mi je kad sam saznao da se Charpillon malo prije vratila kući u nosiljci.
– No gospođica je – nadoveza služavka – u tako jadnom stanju da je odmah legla.Dotrčala sam da vam što prije javim tu vijest, i to ne zbog novca već zato što mi vas je žao.
Mene kao najveću budalu obmanu riječ žao, pa joj dadoh dvije gvineje i posjevši je kraj sebe zamolih je da mi podrobno sve opiše. Bio sam siguran da je služavka poštena i da mi je slijepo odana. Nije mi padalo ni na kraj pameti da je u dosluhu s majkom. Kako sam mogao biti tako neizmjerno glup? Da, čovjek je slab i glup kad je zaljubljen.
Služavka najprije kaza da me njena mlada gospodarica voli i da se igra sa mnom zato što joj je tako majka zapovjedila.
– To znam, ali gdje je bila sinoć?
– Pobjegla je nekoj trgovkinji nedaleko od Soho skvera gdje je provela cijelu noć mučećise na neudobnoj stolici u njezinu dućanu. Legla je sva u groznici. Bojim se da se to na zlo ne okrene, jer upravo ima mjesečno pranje.
– To nije istina. Na vlastite sam oči vidio vlasuljara...
– Oh, to nije ništa. Nije on tako osjetljiv.
– Ona je zaljubljena u nj?
– Ne bih rekla, iako često ostane s njim čitave sate nasamo.
– I ti kažeš da me voli?
– Pa što to smeta?

– Reci joj da ću cijeli dan ostati kraj njene postelje i donesi mi odgovor.
Ali ona se ne vrati, te se ja oko tri sata sam zaputih da vidim kako joj je. Čim sam zakucao, vrata se odškrinuše, a jedna od tetaka me zamoli neka ni za živu glavu ne ulazim, jer ću ili ja nekog ubiti ili netko mene. U kući su njihova dva prijatelja i jedva čekaju da mi se osvete. Mala je pak u bunilu strašne ognjice. Neprestano viče: »Evo Seingalta, evo mog krvnika! Ubit će me! Spasite me!« Odlazite, za ime božje!
Drugog sam dana neprestano slao svog Crnca da sazna kako joj je. Donosio mi je sve tjeskobnije vijesti.
Trećeg dana rano ujutro osvanuo sam pred njenim vratima. Najprije me pustiše da čekam na ulici, a onda se kroz odškrinuta vrata pomoli majka sva u suzama, rekavši da joj je kći na izdisaju. U taj tren izađe na vrata neki postariji stvor, mršav, blijed i dug poput trske i kaza joj na švicarskoj njemštini neka se pouzda u božje milosrđe. Upitah je da li je to liječnik. Odgovorila je da liječnika više ne treba i da je to sluga božji.
– Ona više ne govori. Još najviše jedan sat i neće je biti. Mene kao da je ledena rukauhvatila za srce. Pustih je da se isplače, a onda se udaljih rekavši joj da sam ja doduše neposredni uzrok smrti njene kćeri, no da je ona prvi i pravi. Drhtave noge jedva me donesoše do kuće. Bistra i hladna uma stvorih odluku da se ubijem. Naložih da nikog ne puštaju i zatvorih se u svoju sobu. Satove, prstenje, burmutice, kesu i lisnicu spremih u škrinjicu koju zaključah u pisaći stol. Zatim napisah kratko pismo mletačkom poslaniku u kojem izjavili da se sve moje stvari po mojoj smrti imaju uručiti gospodinu Bragadinu. Zapečatio sam pismo i spremio ga u pisaći stol gdje se već nalazila škrinjica sa svim mojim novcem i nakitom. Ključ spremih u džep i uzeh samo tri srebrne gvineje. Uzeo sam i svoje vjerne pištolje i izišao s čvrstom odlukom da se utopim u Temzi kraj Londonske kule. U toj nakani, koja se nije rodila ni iz srdžbe ni iz ljubavi već iz hladna razbora, uđoh nekom trgovcu i kupih toliko olovnih kugli koliko mi ih je stalo u džepove. S tim sam teškim teretom pošao pješice do kule. Razmišljajući putem, došao sam do zaključka da pametnije odluke nisam mogao donijeti, jer bi me Charpillonkina slika progonila do smrti. Život bi mi se pretvorio u pakao. Osjećao sam čudno zadovoljstvo pri pomisli kako sam se bez bola odlučio na taj korak, a i radovao sam se pravednoj odmazdi za okrutnost kojom sam nagnao u smrt jedno ljupko stvorenje što ga je priroda stvorila za ljubav.
Hodao sam polaganim koracima zbog velike težine koju sam nosio u džepovima i koja mi je jamčila da ću umrijeti na dnu rijeke prije no što mi tijelo ispliva na površinu.
No usred Westminsterskog mosta naiđoh na viteza Edgara, prijazna Engleza, mlada i bogata, koji je znao uživati u životu ugađajući svim svojim strastima. Upoznao sam ga kod lorda Pembrokea. Primijetio sam ga i htjedoh proći kao da ga ne vidim, ali me on pograbi za ovratnik.
– Kamo ste se uputili? Dođite sa mnom, pa ćemo se lijepo provesti.
– Ne mogu. Pustite me.
– Što je vama, dragi prijatelju? Jedva sam vas prepoznao.
– Nije mi ništa.
– Ništa? Trebali biste se pogledati u ogledalo. Nešto ste opako naumili. To vam se vidi nalicu. Uzalud poričete.
– Kažem vam da mi nije ništa. Ići ću s vama drugi put.
– Ah, dragi prijatelju, crne su vam misli u glavi. Neću vas ostaviti u takvu stanju. Idem svama.
Bacivši pogled na moj bok, nazre mi u džepu obrise pištolja, a onda pogleda u drugi i nađe još jedan. Uze me za ruku i reče da se zacijelo idem s nekim tući pa da će kao prijatelj prisustvovati borbi, ne miješajući se ni u što. Blijedo se osmjehnuh i odgovorih da se ne idem tući. Ne misleći ni na što, nadovezah da sam pošao u šetnju.
– Vrlo dobro. U tom se slučaju nadam da će vam moje društvo biti ugodno kao što je imeni uvijek vaše drago. Ručat ćemo kod Cannona. Odmah ću poslati nekoga da obavijesti djevojku što je imala sa mnom ručati da povede jednu Francuskinju koja, tako mi vjere, nije ružna. Osladit ćemo se učetvoro.
– Dragi moj prijatelju, odgodimo to za drugi put. Tužan sam, pa bih volio otići nekamosam dok me ne prođe zlovolja.
– Ići ćete sutra ako vam bude trebalo, no ja vam dajem riječ da ćete za tri sata opet bitiveseli kao inače. Ako baš nećete, pravit ću vam društvo, pa ćemo se zajedno dosađivati. Gdje ste namislili s onu stranu naći dobar ručak?
– Nigdje, jer nisam gladan. Natašte sam već tri dana. Mogu samo piti.
– Sad mi je jasno. To je colera-morbus od koje možete poludjeti kao što se to dogodilo sjednim od moje braće koji je, jadnik, od tog umro.
Nisam se mogao oprijeti tom prijaznom mladiću koji me je salijetao s tolikom upornošću, govoreći mi pametno i razborito. Svoj naum, mislio sam, mogu izvršiti i poslije. Podnijet ću još nekoliko mučeničkih sati života, i to je jedino što mi se može dogoditi.
Vjeruj mi, čitaoče, da su svi oni koji su digli ruku na sebe pretekli ludilo koje bi im pomutilo razum da se nisu ubili. Prema tome svi oni koji su poludjeli mogli su toj strašnoj nesreći izbjeći samo tako da su se ubili. Ja bih se na taj korak odlučio, jer da sam odgodio i na jedan dan, možda bih pomjerio pameću. Iz tog dakle slijedi da čovjek ne smije nikad podići ruku na sebe jer se može desiti da njegova jada nestane prije no što dođe ludilo. To znači da su sretni oni koji imaju dovoljno duhovne jakosti da se ni zbog čega ne predaju crnom očaju. U mojoj duši ne bijaše više jakosti. Izgubio sam svaku nadu i odlazio u smrt hladno i promišljeno. Spas dugujem pukom slučaju.
Čim je Edgar čuo da sam se uputio na drugi kraj grada samo radi zabave, izjavi da mi je i onako svejedno kamo idem, pa neka se vratim zajedno s njim. Dao sam se nagovoriti, ali poslije pola sata sustadoh iscrpljen velikom težinom koju sam nosio u džepovima. Zamolih ga da me odvede Cannonu, ali mu moradoh dati riječ da ću ga čekati. Čim se nađoh sam, ispraznih džepove i kesice s olovom spremih u jedan ormar.
Dok sam čekao tog ljubaznog mladića, glavom su mi se vrzle svakojake misli. Možda je mladom Edgaru sudbina odredila da me spasi od samoubojstva. On ga je u neku ruku već spriječio, jer ga je odgodio. Umujući tako, rekoh samom sebi, ne kao čovjek koji se nada već kao onaj koji predviđa uzroke i posljedice, da ću možda Edgaru dugovati svoj život. Preostajalo je još da se vidi hoće li mi time učiniti dobro ili zlo. Utvrdio sam spoznaju koju sam već odavno nazrijevao, naime da smo mi u odlučnim i sudbonosnim činima gospodari svoje sudbine samo do stanovite tačke. Vidio sam sama sebe kako sjedim u toj gostionici i čekam povratak mladog Engleza kao prikovan nekom silom, jer bijaše očigledno da sam popustio ne pred tjelesnom već pred moralnom silom, koja uostalom i jedina nešto vrijedi.
Edgar se vrati s dvije mlade nestašnice kojima ljupka lica bijahu puna veselja. Obje su bile kao stvorene za nasladu, a priroda ih je obdarila dražima koje bi i najhladnijem čovjeku zagrijale srce. Polaskao sam im kako su zasluživale, ali kako nisu naišle na doček na koji bijahu navikle kad su se muškarcu svidjele, počeše me gledati kao da sam izjeden od sušice. Iako sam bio na izdisaju, u meni se probudi poriv starog samoljublja, te pokušah odigrati ulogu koja je izdaleka nalikovala na ono što sam nekad bio. Dijelio sam mlake i beživotne cjelove, a onda zamolih Edgara neka kaže Engleskinji da bi mi se veoma svidjela samo da nisam na samrti. One me obje iskreno požališe. Čovjek koji tri dana nije jeo i spavao neosjetljiv je za Venerine čari. To ih ipak ne bi uvjerilo da im Edgar nije kazao moje ime. Ja sam naime uživao stanovit glas, te me one uzeše gledati s poštovanjem. Sve su troje polagali nadu u moć Bakhovu, ali ja sam dobro znao da se varaju.
Ručak bijaše poslužen na engleski način, to jest bez juhe. Nisam mogao progutati ni komadić pečenja ni zagristi u kobasicu. Jeo sam samo ostrige i zalijevao ih dobrim vinom, uživajući u spretnosti mladog Engleza koji ih je obje zabavljao. Kad je veselje doseglo vrhunac, on predloži Engleskinji da gola otpleše hornpipe. Ona pristade, ali pod uvjetom da se pronađu slijepi svirači i da se svi skinemo do gola. Rekao sam Edgaru neka radi što hoće, ali da se ja od slabosti ni na nogama ne mogu držati, a kamoli plesati, i da se bojim neću li poniziti draži naših ljepotica ako se u meni ne raspali ni iskrica života. Sve troje prihvatiše moje isprike, no samo pod uvjetom da im se pridružim ako me prizor dozove u život. Djevojke su se klele da će to odmah opaziti.
Nađoše slijepce, i mi se zatvorismo. Dok su slijepci udešavali glazbala, ljepotice i junak zbaciše sve sa sebe ostavši onako kako ih je priroda stvorila. Ples započe. To bijaše jedan od onih trenutaka kad se otkrivaju velike istine. Tada sam spoznao da su ljubavni užici posljedica a ne uzrok veselja. Tri naga tijela bijahu divna, ples i pokreti ljupki i zavodnički, ali ja ne osjetih ni trunka uzbuđenja. Plesač je čak pri plesu zadržao osvajačko znamenje, što me je iznenadilo, jer meni to nikad nije uspijevalo.
Poslije plesa on ih obje obilato pogosti idući od jedne drugoj sve dok se nije priznao pobijeđenim od prirode, koja je tražila odmor. Francuskinja priđe meni da vidi ne dajem li znake života, ali našavši me onemoćala izjavi da je sa mnom gotovo.
Djevojke se odjenuše, a ja zamolih Edgara da umjesto mene dade Francuskinji četiri gvineje i da plati sve ostalo, jer sam uza se imao samo nešto sitniša. Jesam li tog jutra mogao slutiti da ću se umjesto utapljanja u hladnoj rijeci nauživati tako lijepih zabava?
Zbog dugovanja mladom Englezu odlučih samoubojstvo odgoditi za sutradan. Poslije odlaska djevojaka htjedoh se oprostiti s Edgarom, ali me on nije puštao od sebe. Tvrdio je da mi se malo boje već vratilo tu obraze i da ostrige koje sam pojeo a nisam ih povratio nesumnjivo dokazuju da mi je potrebna razonoda. Zato neka provedem s njim noć u Ranelagh Houseu, pa ću se sutradan dobro osjećati i tek će mi se vratiti. Naposljetku sam popustio i ukrcao se s njim u kočiju slijedeći načelo stoika kojem su me naučili u sretno doba mladosti: Sequere Deum.
Ušli smo u lijepu rotondu šešira natučenih na čelo. Bilo je mnogo svijeta. Prolazili smo između parova obgrlivši se oko ramena. Ja načas zastadoh da vidim lice jedne žene koja mi je okrenuta leđima plesala menuet. Htio sam joj vidjeti lice jer je nosila haljinu i šešir na vlas iste kakve sam ja poklonio Charpillonki. Osim toga i stasom joj je bila nalik, ali to me nije zanimalo, jer je Charpillon tog časa bila na samrti ili već mrtva. Plesačica se okrenu i vrati. Ja je pogledah u oči i vidjeh da je to Charpillon glavom!
Edgar mi je kasnije rekao kako je tog trena pomislio da ću pasti udaren od kapi. Kroz ruku kojom sam ga obgrlio prostrujao je grč i drhtaj.
Pokušao sam se od te grčevite prepasti spasiti razboritom sumnjom. Možda joj je ta žena samo nalik. Ima čudesnih sličnosti. Plesačica zaokupljena svojim kavalirom nije me primijetila. Stajao sam nepomično, čekajući da se vrati, pa da se nađem s njom licem u lice. U taj čas ona podignu ruke da izvede poklon na kraju menueta i ja joj priđoh kao da ću je zamoliti za ples. Ona me pogleda pa se brzo okrenu i izgubi u gomili. Zanijemio sam, a noge su mi drhtale. To je bila Charpillon.
Ledeni znoj obli mi cijelo tijelo, a Edgar, videći me izobličena, savjetova mi da gucnem malo čaja. Zamolio sam ga da me ostavi sama i da se pokuša zabaviti.
Preokret koji se u meni zbio u tako kratko vrijeme mogao je imati sudbonosnih posljedica. Tresao sam se kao prut na vodi, osluškujući sa strahom silovite otkucaje srca. Da sam se usudio ustati, ne bih se mogao držati na nogama. Nisam znao kako će svršiti ta prebolna ukočenost, da li smrću ili životom.
I nisam se uzalud bojao. Kako me nije mogla usmrtiti, preporodila me je za novi život. Kakvog li čudesnog preokreta! Odjednom mi se dušom rasprostre velik mir i ja s užitkom zaustavili pogled na zrakama svjetlosti, stideći se sama sebe. No taj osjećaj stida bijaše pouzdan znak ozdravljenja. Kakvog li zadovoljstva! Bio sam ogrezao u zabludi, pa je nisam mogao spoznati sve dok se je nisam oslobodio. U tmini se ne vidi ništa. Bio sam tako zapanjen svojim novim stanjem da sam, očekujući Edgara, počeo vjerovati da ga više neću vidjeti. Taj je mladić, govorio sam samom sebi, moj dobri duh koji je uzeo njegovo obličje da me vrati razumu.
Sigurno bih se učvrstio u toj ludoj misli da ga nisam poslije jednog sata ugledao. Edgar je mogao naći neku djevojku i otići s njom iz Ranelagh Housea. Ja bih se vratio sam u London tvrdo uvjeren da me to nije Edgar spasio. Da li bih uvidio zabludu kad bih ga ponovo sreo? Ne znam, doista ne znam. Čovjek lako poludi. Ja sam oduvijek u duši čuvao zrno praznovjerja, što mi zacijelo ne služi na čast.
Edgar se vratio dobre volje, ali i pomalo zabrinut zbog moga zdravlja. Iznenadio se kad me je vidio razdragana i nije dolazio k sebi od čuđenja slušajući gdje veselo čavrljam o stvarima koje sam zapažao oko sebe.
– Prijatelju moj – reče – pa ti se smiješ. Više nisi tužan.
– Ne, gladan sam, a osim toga htio bih te zamoliti za veliku uslugu ako sutra ne budešimao hitna posla.
– Slobodan sam do prekosutra. Raspolaži sa mnom.
– Znaj da tebi dugujem svoj život, život, razumiješ li me? Ali da ovaj tvoj dar budepotpun morat ćeš ostati sa mnom ove noći i sutrašnjeg dana.
– Rekao sam ti, raspolaži sa mnom.
– Idi dakle, pa se još malo zabavi, a onda se vrati po mene.
– Otiđimo odmah, hoćeš li?
– Hajdemo!
Putem mu nisam ništa govorio. Ušavši u kuću, nađoh samo jedno pismo od Goudara i stavih ga u džep. Iako je ponoć bila prošla, poslužiše nam večeru, a Edgar me je u čudu gledao kako se vučjom glađu bacam na jelo. Nasmijao se i čestitao mi. Pošto se dobro najedosmo, obojica legosmo. Spavao sam dubokim snom sve do podneva. Otišao sam doručkovati u Edgarovu sobu i ondje mu potanko ispripovjedih strašnu povijest svoje strasti koja bi me natjerala u smrt da ga nisam sreo na Westminsterskom mostu i da on na mom izbezumljenom licu nije nazreo groznu nakanu koju sam nosio u sebi. Potom ga odvedoh do pisaćeg stola, pročitah mu svoju oporuku i otvorivši kesu vratih mu šest gvineja koje sam mu dugovao. Onda se sjetih Goudarova pisma i otpečatih ga, te pročitah ovo:
»Siguran sam da je ona djevojka ne samo izvan smrtne opasnosti, već da se ovog časa zabavlja u Ranelagh Houseu s milordom Grosvenorom.«
Edgar, koji, iako mlad, bijaše veoma razborit, ostade kao izvan sebe. Trgnu ga tek pomisao da mi je spasio život, pa se obradova i mi se srdačno zagrlismo. Pokvarena narav mlade Charpillonke i podlost njene majke činjahu mu se besprimjernima. Što se tiče onih mjenica za kojima sam žalio, jer bih se, da sam ih imao u rukama, mogao bar malo osvetiti poslavši majku i tetke u zatvor, kazao mi je da bih ih ipak mogao dati uhapsiti ako sam sačuvao majčino pismo kojim je otvoreno priznavala da sam mjenice samo pohranio kod njene kćeri. U isti sam tren odlučio da ih dam zatvoriti, ali ne nagovijestili ništa.
Proveli smo ugodno dan, a u sumrak se on oprosti i ode na večeru sa svojom ljubavnicom. Zakleo sam mu se na vječno prijateljstvo, a to sam mu i dugovao. Čitalac će uskoro vidjeti kakva je pokora čekala čestitog mladića zato što mi je bio odveć na usluzi.
Sutradan se probudih bodar i veseo kao ratnik poslije velike pobjede i odmah se uputih odvjetniku u kog sam već jednom tražio savjeta. Saslušavši me, izjavi da mi nitko ne može osporiti pravo da pošaljem u tamnicu lopuže koje mi duguju novac.
Otišao sam u Holborn gdje sam prisegao na istinitost tvrdnje i dobio uhidbeni nalog za majku i obje tetke. Vođa žbira ponudi se za izvršioca, ali zatraži da mu netko pokaže u nalogu imenovane osobe kako ne bi uhitio krive.
– Jer kod njih možda ima i drugih žena – objasnio mi je.
Prigovor bijaše na mjestu, i ja se stadoh ogledavati za osobom kojoj bih povjerio tu dužnost. Znao sam da se Goudar toga ni za što neće prihvatiti, pa naposljetku odlučih da sam odvedem žbira u kuću u vrijeme kad su one pokvarene ženetine običavale sjediti u salonu.
Rekoh mu neka se sutradan u osam sati s kočijom nađe na Dannemark skveru i neka uđe čim na njegovu zapovijed otvore vrata. Obećao sam da ću i ja ući u isti čas i pokazati mu kradljivice.
Tako je i bilo. Ušao je u salon sa svojim žbirima, a ja odmah za njim. Pokazao sam mu majku i tetke, a onda utekao. Preplašio sam se Charpillonke koja je, odjevena sva u crno, stajala ukočeno ispred kamina. Pogledao sam je tek letimično. Mislio sam da sam izliječen, i to bijaše istina, ali je rana bila još odveć svježa. Ne znam što bi se desilo da se ona u tom času snašla, pa mi se bacila oko vrata moleći milost za majku i tetke.
Kad sam vidio gdje ih žbir dotiče svemoćnom palicom, osjetih svu opojnost osvete. Bio sam gotovo uvjeren da neće naći ni jamca ni jamčevine. Dvojica njihovih svodnika stajala su kao skamenjena.
Osveta je slatka i sretni su oni koji mogu uživati u njenoj slasti.

Drugog jutra posjeti me Goudar sjajući od zadovoljstva, tko bi znao da li prava ili hinjena. Reče mi da ono na što sam se osmjelio dokazuje ili da sam se izliječio od ljubavi ili da sam zaljubljeniji no ikad. Dolazio je ravno od Charpillonke, gdje je zatekao samo baku kako se u očaju savjetuje s nekim odvjetnikom.
Ispripovjedio mi je kako je, došavši baš kad sam ja izlazio, ostao sve dok se tri okrivljenice nisu naposljetku dale odvesti. Dugo su se opirale tvrdeći da žbir mora pričekati do drugog dana kako bi imale vremena naći jamce. Njihovi dični zaštitnici povukli su čak mačeve, ali ih je žbir razoružao i oduzeo im oružje. Djevojka je htjela poći s njima, ali se predomislila, jer će na slobodi lakše naći puta da ih spasi od tamnice. Do osude tri će žene ostati pod nadzorom žbira.
Goudar mi je rekao i to da ih kao prijatelj kuće mora obići i da će rado posredovati ako bih ja želio ponuditi nagodbu. Zahvalio sam mu rekavši da će tri pakosnice izaći iz zatvora jedino ako mi vrate novac.
Proteklo je petnaest dana, a nijedna strana da popusti. Charpillon je svaki dan odlazila k njima ručati, i ona ih je uzdržavala. To ju je moralo skupo stajati, jer su pritvorenice zaposjele dvije sobe, a nesmiljeni domaćin nije dopuštao da im se jelo donosi izvana. Goudar mi je kazao kako se Charpilllon klela majci i tetkama da me ne bi ni za što na svijetu molila za milost, čak kad bi znala da će me na to privoljeti samo lijepim riječima. Za nju sam ja bio najodvratnija nakaza.
Za tih petnaest dana često sam odlazio svojoj kćeri, i uskoro mi se vratila moja nekadašnja veselost. Ali uzalud sam posvuda tražio Edgara. Jednog jutra on ipak osvanu, prijazan i nasmiješen kao uvijek.
– Ta gdje ste se skrivali – dočekah ga veselo; – svuda sam vas tražio.
– Eh, prijatelju dragi, ljubav me je zarobila i okovala lancima. Donio sam vam novac.
– Od koga?
– Od gospođice Auspurger. Daj mi potvrdu i izjavu, jer bih one nesretne žene želio jasam odvesti u zagrljaj jadne Charpillon, koja već petnaest dana ne prestaje plakati.
– Poznajem ja dobro njene suze. Čudi me što je za svog zaštitnika odabrala upravo onogkoji me je oslobodio iz njenih kandža. Zna li da ti dugujem život?
– Znala je samo to da smo bili zajedno one noći kad si je vidio u Ranalagh Houseu. Nokad smo se bolje upoznali, sve sam joj ispripovjedio.
– Sigurno te je poslala da je zagovaraš kod mene.
– Ni govora. Rekla mi je da si ti nezahvalno čudovište jer te je ona voljela i opakost ti jesamo nježnošću uzvraćala. Ali sad te mrzi.
– Neka je bogu hvala. Samo čudno je to što je zaplela u svoje mreže tebe ne bi li se takomeni osvetila. Prijatelju dragi, ona te obmanjuje i hoće da u tebi kazni mene.
– Slatka je to kazna.
– Želim ti sreću, ali čuvaj se. I Edgar mi izbroja 250 gvineja.
Ispripovijedat ću još jednu zgodnu koja će se svidjeti čitaocu koji voli šalu.
Šećući jednog jutra gradom, prolazio sam trgom koji zovu papagajskom tržnicom. Opazivši u jednom posve novom kavezu jednu lijepu papigu, upitah trgovca kojim jezikom govori. Rekoše mi da je to mlado ptiče koje još ništa ne govori. Kupih je i poslah kući. Naumio sam da je nečem naučim, pa sam je smjestio kraj kreveta i neprestano joj ponavljao: Miss Charpillon još je veća drolja od svoje majke. To sam radio iz puke zabave, bez ikakve zle namjere. Za manje od dvije sedmice poslušna je papiga tako dobro naučila tih nekoliko riječi da ih je ponavljala od jutra do večeri, a uz to je uvijek prasnula u glasan smijeh, čemu je nisam učio.
Jednog mi dana Goudar reče da bih, ako izložim papigu na prodaju, mogao za nju dobiti pedeset gvineja. To bijaše baš zgodan savjet, i ja ga odmah provedoh u djelo, ne zbog novčane dobiti, već zato da uživam u javnom sramoćenju one besramnice koja me je do smrti izmučila. Znao sam da mi ne može ništa ni zakon koji je u tom pogledu veoma strog.
Zadatak sam povjerio Jarbi koji je kao Crnac mogao papigu prodati kao robu iz svoje domovine.
Prva dva dana moja papiga nije privukla velik krug slušalaca, jer je govorila francuski. Ali od časa kad je netko kome je spomenuta osoba bila poznata pomnjivije oslušnuo hvale kojima ju je brbljava papiga častila, slušateljstvo postajaše sve brojnije i uskoro se počeše pogađati za kupnju ptice i kaveza. Pedeset gvineja svima se činilo odviše. Moj je Crnac htio da je jeftinije prodam, ali ja nisam pristajao jer sam zavolio svog osvetnika.
Kako li sam se smijao kad mi je nekoliko dana kasnije Goudar javio kakvu je pomutnju u Charpillonkinu obitelj unijelo javno brbljanje moje papige. Dobro su znali čija je papiga i tko joj je učitelj, jer ju je prodavao moj Crnac. Djevojke se ta osveta nimalo nije kosnula, ona se štoviše slatko smijala nalazeći da je čitava stvar veoma duhovita. Uzbunile su se tetke i majka, koje su se posavjetovale s nekolicinom odvjetnika. No svi su im kazali da nema zakona protiv klevete koju iznosi jedna papiga, ali da bi mi mogle grdno napakostiti ako dokažu da sam ja papigu naučio tim riječima. Goudar me je stoga opomenuo neka se ni za živu glavu ne hvalim da je papiga moja učenica, jer bi me one ženetine s dva svjedoka mogle upropastiti.
Lakoća kojom se u Londonu mogu dobaviti lažni svjedoci upravo je sablažnjiva. Jednom sam na prozoru neke kuće vidio natpis gdje je velikim slovima pisalo SVJEDOK. To je značilo da se osoba koja ondje stanuje bavi lažnim svjedočenjem.
U St. James Cronicleu izišao je članak gdje je pisalo da su gospođe koje papiga javno blati ili puka sirotinja ili pak nemaju nijednog prijatelja, jer da su je odmah kupile ne bi pukla javna sablazan. Pisac je tvrdio da je to sigurno neka osveta i, ne spominjući mog imena, hvalio onog koji ju je zamislio, izjavljujući da tako duhovit čovjek zaslužuje čast da postane Englez.
Kad sam jednom susreo Edgara, zapitao sam ga zašto nije kupio papigu. On se nasmija, a onda se uozbilji i reče mi da papiga razveseljuje sve one koji dotične osobe poznaju. Više mi nije htio reći. Jarba je naposljetku našao kupca i donio mi pedeset gvineja. Goudar mi je saopćio da ju je kupio lord Grosvenor. Taj je visoki plemić volio Charpillonku, ali samo površno i na mahove.
Ta je obješenjačka šala značila kraj mog poznanstva sa Charpillonkom. Kad sam je poslije susretao na šetnjama ili u kazalištu, nisam se ni sjećao onog što sam zbog nje pretrpio, tako mi je postala ravnodušnom.
Rastrošan život koji sam vodio u Londonu iscrpao je do dna moju kesu. Zlosretna zgoda sa Charpillonkom stajala me silnog novca, a dokrajčila me je pustolovina s trima sestrama, mladim Hanoverankama. Prodao sam sve svoje dragulje i nakit, zadržavši samo satove, burmutice i kutijice, koje nisam imao srca prodati. Ali i to sam rasuo tetošeći dražesne Hanoveranke. Poslije njihova odlaska zatvorio sam se u kuću i tri dana probavljao u samoći tugu, slažući svoj novčani obračun. Dugovao sam više od četiri stotine funti podrumaru i dobavljačima hrane. Kako sam već prije odlučio otputovati morem u Lisabon, prodao sam svoj viteški križ, nekoliko zlatnih burmutica, izvadivši najprije portrete kojima su bile ukrašene, sve satove osim jednog i dvije škrinje pune odijela.
Kad sam podmirio sve dugove, preostalo mi je svega osamdeset gvineja. Napustio sam svoju lijepu kuću i nastanio se kod neke gospođe Mercier, nedaleko od Soho skvera, uz najamninu od jedne gvineje tjedno. Od slugu sam zadržao svog Crnca u kog sam se, mišljah, s razlogom mogao pouzdati. Kad sam dakle sve to uredio, napisah gospodinu Bragadinu da mi od novca koji sam imao u Veneciji i u koji nisam pet godina dirao odmah pošalje naputnicu na dvjesta cekina.
U takvom položaju i u čvrstoj namjeri da iz Londona odem bez pare duga, mirno sam čekao uputnicu iz Venecije, pa da se potom sa svima oprostim i ukrcam za Portugal ne bih li ondje okušao sreću.
Petnaest dana poslije odlaska Hanoveranki, a bijaše to krajem veljače 1764. moja me zla kob nanese u gostionicu Cannonu. Nakanio sam ručati sam u sobi, kao što sam uvijek činio. Upravo su prostirali stol, kadli uđe neki barun Henau s ubrusom u ruci i pozva me da sjednem za njegov stol u drugoj sobi gdje je bio sam sa svojom ljubavnicom.
– Zahvalan sam vam na pozivu, jer se čovjek u samoći dosađuje.
Njegova ljubavnica bijaše neka ljepušna Engleskinja za kojom odmah planuh željom, što poslije petnaestodnevnog posta ne bijaše čudno. To sam međutim u sebi skrivao, jer se barun, koji je vodio glavnu riječ, ophodio prema njoj s najvećim poštovanjem. Jedva sam se usudio primijetiti kako zavidim barunu na tolikoj sreći. Poslije ručka ona spazi tri kocke na kaminu pa ih hitro uzme predloživši:
– Igrajmo u jednu gvineju, pa tko izgubi plaća ostrige i šampanjac.
Bacismo kocke, i barun izgubi. Odmah pozvoni po konobara i naruči šampanjac i ostrige. Jedući ih u slast, Engleskinja kaza:
– Bacimo ih još jednom, pa tko izgubi plaća ručak. Tog puta pade red na nju. Meni bineugodno što se meni jedinom sreća nasmiješila, te pozvah baruna da igra sa mnom u dvije gvineje. Nadao sam se da ću izgubiti, ali barunu sreća očigledno ne bijaše sklona. Izgubio ih je, pa mu ponudih uzvrat. On opet izgubi, i ja predložih da igramo do stotinu gvineja. On mi zahvali, i mi nastavismo. Tvrdoglavo je ustrajao ne bi li povratio novac, i u ciglih pola sata dug mu se pope na stotinu gvineja. Htio je nastaviti, ali ja ga najuljuđnije posavjetovah neka prestane, jer kakve je sreće izgubit će silan novac koji će se na moje veliko žaljenje preseliti u moj džep. On uze kleti i zlu sreću i moju tobožnju plemenitost, pa ustade i dohvativši štap reče da ide po novac.
Kad ostadosmo sami, lijepa mi Engleskinja, na moje veliko čuđenje, reče kako je sigurna da sam igrao popola s njom.
– Ako ste to pogodili, onda ste naslutili i to da mi se sviđate.
– I to sam opazila.
– Ljutite se zbog toga?
– Ah, ne, drago mi je, naprotiv, to više što sam ono prvo pogodila.
– Obećajem vam pedeset gvineja čim barun donese novac.
– Samo, on to ne smije znati.
– Ništa neće saznati.
Čim to utanačismo, djelom potkrijepili laskave riječi, zadovoljan što ne naiđoh na otpor već na ljupko popuštanje, i radujući se tom zrnu sreće u časovima kad mi je žalost bila jedina druga. Posao smo žurno obavili jer vrata sobe bijahu otvorena.
Barun se vratio baš kad smo se odvojili jedno od drugog. Ljutito mi saopći da je htio kod jednog trgovca unovčiti svoju doznačnicu, no da je ovaj nije primio premda bijaše ispostavljena na jednu od prvih banaka u Cadixu. Pokaza mi vrijednost označenu na poleđini, i ja se zablenuh u milijunski broj, ne shvaćajući ništa. On se nasmija i objasni mi da je to nekoliko milijuna maravedija, što, kad se proračuna u funte, iznosi otprilike pet stotina funti. Rekoh mu da se čudim što mu je nisu htjeli unovčiti, ako je, kao što kaže, ispostavljena od tako ugledne banke.
– Zašto niste otišli svome bankaru?
– Ne poznajem ovdje nijednog. Došao sam u London s tisuću lisbonina u džepu koje sampojeo i popio. Ne mogu vam platiti dok ne unovčim ovu doznačnicu. Ako poznate nekog u Burzi, mogli biste to za me učiniti.
– Ako je potpis trasanta ovdje poznat, rado ću vam iskazati tu uslugu.
– E, onda ću označiti da je isplativa na vaš zahtjev. Obećao sam da ću mu već sutradanpredati ili doznačnicu ili novac. On mi dade svoju adresu zamolivši me da sutradan ručam kod njega. Potom se rastadosmo.
Sutradan već rano ujutro obiđoh najprije Vanheca, koji ne htjede primiti doznačnicu, a onda Bosanqueta, koji me uputi na Leiga. Ovaj mi kaza da je moja doznačnica vrednija i od novčanica. Odmah se lati preračunavanja i pokazavši mi račun isplati mi pet stotina i dvadeset gvineja i nekoliko šilinga. Ja sam se dabome po primitku novca potpisao na poleđini doznačnice. Pohitao sam do baruna, pokazao mu račun i isplatio ga u dobrim engleskim novčanicama. On mi zahvali i od snopa primljena novca odvoji za mene dvije novčanice od pedeset gvineja. Zatim sjedosmo za ručak i povedosmo razgovor o njegovoj ljepotici. Upitao sam ga je li jako zaljubljen, a on odgovori da nije jer prevrtljiva Engleskinja pored njega ima i druge. Ako mi se sviđa, nadovezao je, neka joj to bez ustručavanja kažem.
– S njome možete večerati za deset gvineja.
Od baruna bijaše pošteno što me je tako uputio, ali zato ipak nisam ni pomišljao da pogazim obećanje što sam ga dao ljepotici. Već sam iste večeri osvanuo kod nje, i čim joj saopćih da sam donio obećanih pedeset gvineja, ona naruči biranu večeru, a poslije obilna blagovanja pozva me u postelju gdje sladeći se njome provedoh tako ugodnu noć da sam zaboravio na svoj jad.
Kad sam joj na odlasku dao pedeset gvineja, kaza mi da će mi svaki put kad zaželim dati večeru uz popust, to jest za šest gvineja. To je vrlo pošteno od nje – pomislih – i odlučih da popust što češće koristim.
Drugog dana dobih gradskom poštom jedno kratko pismo na lošem talijanskom od nekog čovjeka koji se potpisao kao kumče Daturi. Pisao je da je u zatvoru zbog dugova i molio me neka mu se smilujem i pošaljem mu nekoliko šilinga za jelo. Bijah radoznao na to nepoznato kumče, pa uzeh kočiju i odvezoh se u zatvor. Pokazaše mi jednog naočitog mladića. Kako me očito nije poznavao, rekoh mu svoje ime i pokazah pismo koje mi je poslao. On se uze ispričavati, a onda izvadi iz džepa krsni list na kojem je uz njegovo pisalo i moje ime kao kuma, pa ime njegove majke i naziv venecijanske župe u kojoj je rođen. Sve mi to nije ništa kazivalo. On mi reče da ću se sigurno sjetiti kad mi sve ispripovjedi. Njegova mu je majka često o meni govorila i nagovijestila mu da će me možda na svojim lutanjima sresti negdje u Evropi. Iz njegova pripovijedanja razabrah tko je i podsjetili se svega, čak i onog što on nije ni slutio, jer mu to majka zacijelo nikad nije povjerila. Taj mladić kog sam držao na krštenju kao sina glumca Daturija bio je možda moj sin. Došao je u London s pelivanima da igra pagliaccia. Posvadio se s družinom, pa su ga otpustili, i on se zadužio za deset livri što ga je dovelo u zatvor.
Saslušao sam ga dokraja ne spomenuvši mu ništa o okolnostima njegova rođenja, a onda položio njegov dug i oslobodio ga iz zatvora. Rekao sam mu neka svakog jutra dođe k meni po dva šilinga da nekako preživi.
Osam dana poslije tog događaja otkrih kod sebe znake strašne i opake bolesti koju sam već tri puta uhvatio i uvijek se izliječio uz pomoć žive i svoje zdrave prirode. Za tih sam osam dana tri puta spavao sa zlokobnom Engleskinjom, ljubavnicom baruna Henaua. Ta me je bolest, koja se u pristojnu društvu ne smije spominjati, zadesila baš u nezgodan čas, to jest iz najgorim okolnostima. Ali može li nas ona ikad zadesiti u zgodan čas?
Bio sam pred dugim putovanjem morem, tako reći preko čitavog Atlantika, pa iako je Venera rođena iz morske pjene, zrak njene domaje slabo pomaže onima koji trpe od njena pogubna utjecaja. Stoga odlučih da se podvrgnem u Londonu liječenju velikim lijekom, jer bijah siguran da ću za šest tjedana ozdraviti i bodro zaploviti prema Portugalu.
Nije mi ni na pamet palo da odem prekoravati Engleskinju koja me je takvim otrovom zarazila, kao što sam često činio na početku svog lutanja svijetom i kao što to uvijek čine sve budale. Potražio sam jedino vrsnog vidara i pogodio se da ostanem kod njega dok god bude trajalo liječenje.
Pošto se vratih kući, spremih kovčege kao da ću na dalek put, što bi pomislio svatko tko nije znao da sam po Jarbi poslao sve svoje lijepo rublje na pohranu pralji koja je stanovala šest milja od Londona.
Istog jutra kad sam se htio uputiti svom vidaru da se zatvorim kod njega uručiše mi jedno pismo. Otvorih ga i ugledah potpis bankara Leiga. Evo njegova prijepisa:
»Doznačnica koju ste mi dali lažna je. Stoga mi odmah vratite 520 gvineja koje sam vam isplatio i ako vam ih onaj koji vas je prevario ne vrati, dajte ga uhapsiti. Zaklinjem vas, ne dovodite me u položaj da vas sutra moram dati uhapsiti. Ako vam je život drag, ne gubite ni časka.«
Srećom bijah sam pa nitko nije vidio kad sam se obliven samrtnim znojem stropoštao na postelju.

Grčeviti drhtaji potresali su me od glave do pete. Pred oči mi iziđoše vješala na kojima ću neizbježno zaglaviti, jer mi nijedan trgovac u Londonu neće dati na ruku 500 gvineja, a niti će sud čekati mjesec dana da pristupim procesu koji me je imao odvesti na vješala. U mjesec dana mogao sam iz Venecije dobiti 500 gvineja, ali u Londonu se ovakvim prijestupnicima ne ide na ruku.
Sav usplamtio od ognjice koja je nastupila poslije one drhtavice uzeh nabijene pištolje i rekoh Jarbi i Daturiju, koji je po običaju došao po svoja dva šilinga, da me čekaju.
Odjurio sam kao mahnit barunu Henau da ga ustrijelim ako mi odmah ne da novac ili da ga držim na nišanu cijevi dok ga ne predam u ruke žbira. Stigavši do kuće, poletjeh uza stube do njegova stana, ali mi gazdarica kaza da je barun prije četiri dana otputovao u Lisabon.
Četiri mjeseca kasnije bio je ondje obješen.
Morao sam ne časeći časa donijeti odluku o bijegu. Imao sam svega desetak gvineja, a to ne bijaše dovoljno. Pohitah dakle do nekog venecijanskog Židova, nekog Trevesa, kome me je bio preporučio venecijanski bankar Algaroti. Zatražio sam da mi odmah isplati doznačnicu koju sam na licu mjesta ispostavio na samog Algarotija na bijednu svotu od sto mletačkih cekina. Potom u žurbi napisan pismo Algarotiju da dug podmiri od gospodina Dandola, svog rođaka, koji mi je pribavio njegovu preporuku. S gotovim novcem u džepu odjurih kući goreći u smrtnoj ognjici.
Leig mi je dao dvadeset i četiri sata vremena i kao pošten čovjek nije smio pogaziti svoju riječ. Ali u to se po prirodi svojoj, koja bijaše sumnjičava, nisam pouzdavao. Bilo mi je žao lijepog rublja, pa odlučih da ga spasim. Pozvah dakle Jarbu i upitah ga bi li više volio da ga otpustim uz nagradu od dvadeset gvineja koje ću mu odmah dati, ili pak ostati u mojoj službi i pridružiti mi se osam dana nakon odlaska iz Londona u mjestu iz kojeg ću mu se pismom javiti.
– Gospodine, hvala vam za novac, ali ja bih radije ostao u vašoj službi. Pridružit ću vamse gdje god me pozovete. Kada odlazite?
– Za jedan sat. Ali ako nekome o tom pisneš, ode mi glava.
– Zašto me ne vodite sa sobom?
– Zato što hoću da mi doneseš rublje koje je kod pralje. Dat ću ti odmah novaca kolikoće ti trebati za put.
– Neću ni novčića. Platit ćete mi kad me opet vidite. Pričekajte malo.
On izađe i odmah se vrati noseći šezdeset gvineja koje mi ponudi na posudbu. Reče da može uzajmiti još pedeset. Nisam ih uzeo, ali taj me čin učvrsti u povjerenju koje sam uvijek gajio prema njemu.
Upozorih ga da će mu za nekoliko dana gospođa Mercier uručiti pismo kojim ću mu javiti gdje sam i preporučili mu da kupi mali kovčeg za rublje i čipke.
Gospođi Mercier platih najamninu za svog Crnca, a potom natovarih na kočiju svoju prtljagu i s Daturijem se uputih u Rochester gdje smo imali prenoćiti. Ali sutradan ostadoh prikovan u postelji. Pao sam u bunilo, a grčevi su mi stezali tijelo. Spasao me je Daturi. Bio sam naručio poštansku kočiju za Sittingbourn, – ali on ne htjede ni čuti o odlasku. Doveo je nekog vidara koji mi je odmah pustio krv tako da sam poslije nekoliko sati mogao na put.
Drugog smo dana stigli u Dover, gdje sam se zaustavio svega pola sata, jer mi je kapetan broda kazao da je nadošla plima, te da se odmah kreće. To sam baš i želio.
Put je trajao šest sati jer je vjetar bio veoma slab. Iz Dovera sam napisao Jarbi da mi se pridruži u Calaisu. Nakon nekoliko dana gospođa Mercier javila mi je da je pismo uručila Crncu, no njemu ne bijaše ni traga.
Iskrcavši se u Calaisu, odoh smjesta u svratiste Zlatnoj ruci gdje bijah ostavio svoju kočiju. Dao sam pozvati najboljeg liječnika u gradu da me njeguje. Proždirala me je vatra ognjice koja se združila s veneričnim otrovom što mi je tekao žilama tako da je liječnik stao gubiti nadu u moje ozdravljenje.
Trećeg dana bijah na izdisaju. Po četvrti put pustiše mi krv, što me dokraja iscrpi, tako da zapadoh u samrtnu slabost koja potraja dvadeset i četiri sata. Poslije toga nadođe spasonosni napad koji me povrati životu. Tek sam poslije petnaest dana brižljiva njegovanja mogao krenuti na put.
Oslabio, očajan što sam morao pobjeći iz Londona nanijevši čestitom Leigu velik gubitak, očajan što sam otkrio izdaju svog Crnca, što sam se morao odreći puta u Portugal, što nisam znao kamo da idem, što sam beznadno upropastio zdravlje, što sam se pretvorio u živi kostur, požutjele kože, pokrivene žlijezdama nabubrelim od stanične tekućine koju je valjalo što prije ukloniti, sjeo sam u kočiju, a otraga se uspeo vjerni Daturi koji me posluživao bolje od ikojeg sluge. Prije odlaska napisao sam pismo u Veneciju da mi onu doznačnicu pošalju u Bruxelles, jer se u Londonu nikom nisam usuđivao javljati.

XVI
Varšava Knezovi Adam Czartoryski i Sulkowski - Poljski kralj Stanislaw Poniatowski, nazvan
Stanislaw August I. - Kazališne spletke - Dvoboj s Branyckim - Put u Leopol i povratak u Varšavu - Po kraljevoj zapovijedi napuštam Poljsku
Koncem listopada 1765. obreo sam se nakon mnogih putovanja u Varšavi. Stigavši unajmih slugu i kočiju jer je u tom gradu nemoguće ići pješice. Prva mi briga bijaše da odnesem preporučno pismo anglikanskog poslanika pri ruskom dvoru knezu Adamu Czartorvskom, guverneru Podolije. Sjedio je za velikim stolom, prepunim bilježnica i papira, okružen svitom od pedesetak osoba, u golemoj biblioteci od koje je sebi napravio spavaonicu, iako je bio oženjen lijepom groficom Flemingovom kojoj još dotad nije napravio dijete jer je za njegov ukus bila premršava, pa je nije volio.
Pošto je pročitao pismo koje je imalo četiri stranice reče mi na otmjenom francuskom da veoma poštuje osobu koja me preporučuje i da je sad zauzet, pa me moli neka mu ukažem čast i dođem na večeru ako nemam pametnijeg posla.
Potom se odvezoh knezu Sulkowskom, koji je tada bio imenovan za poslanika pri dvoru Ljudevita XV. Bio je najstariji od četvoro braće, čovjek duboka uma i prepun svakojakih nauma koji svi bijahu krasni, ali od iste vrste kao u velečasnog Saint-Pierrea. Kako je upravo nakanio izići da obiđe korpus kadeta, on mi, pročitavši pismo, kaza da bi želio sa mnom razgovarati o mnogim stvarima, te ako nemam pametnijeg posla, neka mu iskažem čast i dođem u četiri sata na ručak.
Odande se uputih nekom trgovcu Chempinskom, koji mi je po nalogu grčkog trgovca Demetrija Papanelopola imao mjesečno isplaćivati pedeset dukata. Moj mi je lakaj kazao da se u kazalištu održavaju pokusi za novu operu kojima svak može slobodno prisustvovati. Odoh dakle u kazalište gdje ostadoh tri sata zabavljajući se promatranjem. Niti je mene itko poznavao, niti ja koga. Glumice i plesačice bijahu odreda dražesne, ali sve ih je natkriljivala jedna plesačica koja se zvala Catai. Plesala je u ozbiljnim baletima, pa iako nije pravo znala nijednog plesnog koraka, svi su joj oduševljeno pljeskali, a ponajviše ruski poslanik, knez Repnin, koji se ponašao i govorio poput vladara.
Knez Sulkowski držao me je kod stola četiri ubitačna sata, ispitujući me o svemu osim o onom što sam uistinu znao. Njegovo omiljelo područje bijahu politika i trgovina, pa kako ja u tom bijah neznalica, knez me je posve natkrilio. Mislim da me je zavolio baš zato što sam ga uvijek s udivljenjem slušao.
Oko devet sati, nemajući pametnijeg posla – da se poslužim izrekom koja je poljskim velmožama uvijek bila na ustima – pođoh knezu Adamu. Pošto me predstavi, kaza mi imena svih uzvanika. Bijahu tu monsinjor Krasicky, nadbiskup od Warme, zatim vrhovni notar krune, Rzewuski, vojvoda od Wilne Oginski, general Roniker s još dvojicom časnika, čija imena nisam upamtio. Posljednju mi predstavi svoju ženu koja mi se učinila veoma prijaznom. Nešto kasnije uđe neki lijep velmoža, i svi odmah ustadoše. Knez Adam reče pridošlici moje ime, a meni hladno kaza:
– To je kralj.
Ovakav način predstavljanja vladara jednom strancu neće u ovom dabome izazvati ni strahopoštovanje ni smetenost pred Veličanstvom, ali to je uvijek iznenađenje, a odveć velika jednostavnost lako zbuni čovjeka. Odbacivši pomisao da bi to mogla biti neka šala, stupih dva koraka naprijed i kad htjedoh pokleknuti na jedno koljeno, Njegovo mi veličanstvo pruži ruku i na najprijazniji način dozvoli da je poljubim. Kad je zaustio da mi postavi prigodna pitanja knez Adam pruži mu pismo anglikanskog poslanika, kojega je kralj dobro poznavao. Pošto je pročitao tu dugu čitulju, prijazni me vladar, još uvijek stojeći, stade ispitivati. Ja sam mu na sve podrobno odgovarao, a moji odgovori kanda su ga živo zanimali, četvrt sata kasnije objaviše da je večera poslužena, i kralj me, ne prekidajući razgovora, povede stolu i posjedne sebi zdesna. Stol bijaše okrugao. Svi su jeli osim kralja, koji očigledno nije imao teka, i mene. Da se i nisam obilno najeo kod kneza Sulkowskog, ne bih osjetio gladi, toliko bijah ispunjen čašću što sam gotovo sam svojim pripovijedanjem zaokupljao čitavo društvo.
Kad se digosmo od stola, kralj na duhovit i prijazan način uze iznositi opaske na sve što sam rekao. Na odlasku mi kaza da će me uvijek s najvećim zadovoljstvom primati na dvoru.
Poljski kralj bijaše srednjeg rasta, ali lijepo građen. Lice mu nije bilo lijepo već duhovito i zanimljivo. Imao je slab vid i kad nije govorio mogao bi čovjek pomisliti da je tužan, ali kad je progovorio, njegova rječitost bijaše poput blistavog vrutka. U slobodnom ćaskanju umio je slušaoce razdragati duhovitim i finim dosjetkama.
Na odlasku mi knez napomenu neka sutradan dođem k njemu u jedanaest sati, pa ću upoznati njegova oca.
Vratio sam se kući zadovoljan početkom koji je mnogo obećavao.
Drugog sam dana dakle upoznao tog rijetkog čovjeka, veličanstvenog vojvodu od Rusije. Bio je u kućnoj haljini, okružen plemićima koji bijahu odjeveni u svoje narodne nošnje. Svi su nosili čizme, imali brkove, a glave su im bile obrijane. Vojvoda je stajao govoreći sad jednom sad drugom, prijazno no ozbiljno. Kad me njegov sin, koji ga već bijaše obavijestio, predstavio, on se razvedri i primi me ljubazno, na način u kojem ne bijaše ni oholosti ni prisnosti. Iako nije bio ono što se obično smatra naočitim čovjekom, imao je lijepo lice. Ponašanje mu bijaše dostojanstveno, a riječ brza i laka. Svojim vladanjem nije čovjeka ni plašio ni hrabrio, pa je tako uspijevao da upozna svog sugovornika onakvog kakav uistinu jest. Pošto je iz mojih odgovora razabrao da sam u Poljsku došao s nakanom da se zabavljam, on mi obeća da će mi pomoći pri upoznavanju svih ličnosti koje bi me mogle zanimati. Uz to je kao stranca i neoženjena pozvao da mu svakog jutra i večeri pravim društvo za stolom, kad god ne budem drugdje pozvan.
Potom se povuče za jedan zaslon da se odjene i pojavi se u odori svoje regimente, obučen po francuski, u plavoj vlasulji s perčinom i dugim zaliscima, po modi pokojnog kralja Augusta III. Poklonivši se svima unaokolo, uputi se prema svojim odajama gdje je stanovala gospođa vojvotkinja, njegova supruga, koja se još nije bila posve oporavila od teške bolesti kojoj bi bez pomoći liječnika Reumana sigurno podlegla. Vojvotkinja bijaše posljednji odvjetak stare obitelji Dönhoff i svom je mužu donijela u miraz basnoslovno bogatstvo. Vojvoda je zbog nje napustio malteški red. Svoju je suprugu osvojio u dvoboju pištoljima u kojem je, noseći u srcu obećanje svoje dame da će mu pokloniti ljubav, ubio svog protivnika. Iz tog se braka rodilo samo dvoje djece, knez Adam i jedna kneginjica koja se u ono vrijeme nazivala Straznikowa, prema činu koji je njen muž imao u vojsci. Danas je udovica, a zove se Lubomirska.
Vojvoda od Rusije i njegov brat, veliki kancelar Litve, bijahu prvi podstrekači nemira u Poljskoj koji su se u ono vrijeme tek rađali. Dva brata, nezadovoljni neznatnom ulogom koja im bijaše namijenjena na dvoru gdje se kralj slijepo povodio za savjetima svog ljubimca grofa Brühla, prvog ministra, staviše se na čelo urotnika kojima je bio cilj da kralja zbace s prijestolja i uz pomoć Rusije okrune mladog plemića, njihova nećaka, koji je kao član poslanstva boravio u Petrogradu gdje je stekao naklonost nadvojvotkinje, buduće carice. Taj se mladić zvao Stanislaw Poniatowski, a bio je sin Constanzije Czartoryske i slavnog Poniatowskog, prijatelja Karla VII. No slučaj htjede da se mladi Stanislaw i bez urote uspne na prijesto kojeg dignus fuisset si non regnasset.11
11. Kojeg bi bio dostojan da nije vladao.
Kralj koga su htjeli zbaciti s prijestolja bijaše naime Aimro, i urotnici uzeše otvoreno raditi na svom naumu. Ali čitaocu je sigurno poznat tok događaja koji je Stanislawa doveo na prijestolje, pa ga neću ponavljati. Kad sam došao u Poljsku, Stanislaw je vladao već drugu godinu. Varšava bijaše u ono vrijeme sjajan grad. Upravo se spremalo održavanje Sejma, i svi su s nestrpljenjem očekivali da čuju što će tražiti Katarina II. kao protuuslugu za sve što je učinila da na poljski prijesto zasjedne jedan kralj pjast.
Kad sam u vrijeme ručka došao vojvodi od Rusije nađoh u velikoj blagovaonici tri stola, a svaki bijaše prostrt za četrdesetoro uzvanika. Rekoše mi da je tako svakog dana. Raskoš na dvoru ne bijaše ni blijeda slika sjaja koji je vladao u palači vojvode od Rusije. Knez Adam upozorio me neka svaki put sjednem za stol njegova oca. Tog me je dana predstavio dražesnoj kneginji, svojoj sestri, i mnogim vojvodama i starostama kojima sam se idućih dana po dužnosti odlazio pokloniti, te uskoro postadoh stalni gost najuglednijih varšavskih kuća. Bio sam pozivan na sve gozbe i plesove koji su se danomice priređivali, sad kod jednog sad kod drugog.
Kako nisam imao dosta novaca da se nadmećem s bogatim kockarima niti da sklopim nježno poznanstvo s nekom od glumica iz talijanskog ili francuskog kazališta, tražio sam razonode u knjižnici monsinjora Zaluskog, kijevskog biskupa. To mi uskoro postade omiljela navika. Ondje sam provodio čitava jutra, a biskup, kog sam neobično zavolio, pokazao mi je izvorne dokumente o tajnim spletkama i urotama kojima bijaše cilj obaranje starog poljskog uređenja, kojem je čestiti biskup bio jedan od glavnih stupova. Ali njegova odana upornost bila je uzaludna. I njega je, među mnogim drugima, ruski despotizam uhitio pred očima samog kralja, preslabog da se usprotivi, i poslao u Sibir. To se dogodilo nekoliko mjeseci poslije mog odlaska.
Tako je život što sam ga vodio u Varšavi bio miran i jednolik. Svakog sam poslijepodneva ostajao kod vojvode od Rusije da odigramo partiju tresette, omiljele vojvodine igre. Ja sam je igrao prilično dobro, pa je velmoža bio najzadovoljniji kad je mene imao za suigrača.
Unatoč štedljivosti i skromnosti za tri mjeseca boravka bijah se do grla zadužio, a novaca niotkud. Pedeset cekina koje sam mjesečno dobivao iz Venecije nisu mi dostajali. Morao sam držati kočiju i sluge, a da ne govorim o odijevanju. Nužda me je sve jače pritiskala, a povjeriti se nikom nisam htio, i u tom sam imao pravo. Obratiš li se u potrebi bogatašu za pomoć, izgubit ćeš njegovo poštovanje ako ti je ukaže, a dopast ćeš njegova prezira ako ti je odbije.
Ali sreća me nije posve napustila. Evo kako sam se domogao dvjesta cekina. Gospođa Smith, koju je kralj iz stanovitih razlog nastanio u svom dvorcu, pozvala me je jednom na večeru, nagovijestivši da će kod nje biti i kralj. Obradovao sam se zatekavši ondje duhovitog biskupa Krasickog, velečasnog Gighiottija i još nekolicinu gostiju koji svi bijahu ljubitelji talijanske književnosti. Kralj, koji u društvu nikad nije bio zle volje i koji bijaše vrstan poznavalac klasika, kakvi se među kraljevima rijetko sreću, nizao je anegdote o drevnim rimskim piscima, navodeći rukopise skolijasta koje nisam poznavao, a koje je Njegovo veličanstvo možda i izmišljalo. Svi su govorili osim mene. Bio sam zle volje, a uz to ogladnio jer nisam ručao, pa sam jeo poput ljudoždera, odgovarajući samo sa da i ne kad je to pristojnost zahtijevala. Poveo se razgovor o Horaciju, i svak je naveo po neku od njegovih izreka, iznoseći svoj sud o dubokoj filozofiji velikog pjesnika razuma. Ja se nisam miješao, ali me velečasni Gighiotti izazva upitavši me da li šutim zato što se slažem s njegovim sudom.
– Ako moju šutnju – odgovorio sam – smatrate potvrdom prednosti koju dajeteHoracijevoj misli nad ostalima, dopustite mi da vam kažem da u dvorskoj politici poznajem oštroumnijih pera, ali to su uvijek satire bez plemenite tankoćutnosti.
– Teško je satiru združiti s plemenitom tankoćutnosti.
– Da, ali ne i za Horacija, koji se baš time svidio Augustu, što služi na čast velikom carukoji je kao pokrovitelj znanosti i umjetnosti stekao besmrtnu slavu i mnoge sljedbenike među okrunjenim vladarima, koji uzimaju njegovo ime, a katkad ga čak skrivaju pod anagramom.
Poljski kralj, koji je dolaskom na prijesto uzeo ime August, odjednom se uozbilji i ne mogavši se uzdržati ovako me prekine:
– Koji su to okrunjeni vladari što su uzeli Augustovo ime izokrenuvši ga?
– Prvi švedski kralj koji se nazvao Gustav. Zar to nije anagram Augusta?
– To je zanimljivo. Prava anegdota. Gdje ste je našli?
– U jednom rukopisu nekog profesora iz Upsale. Kralj se od srca nasmija, sjetivši se dase i on u početku večere pozvao na jedan rukopis. Vrativši se na isti razgovor, upita me u kojim sam Horacijevim izrekama, što se ne skrivaju u nepoznatim rukopisima, nazreo onu plemenitu tankoćutnost koja oštricu satire čini ugodnom.
– Mogao bih vam ih, Sire, navesti nekoliko, ali ova koju ću vam spomenuti nadasve jelijepa i odiše skromnošću. Coram rege – kaže Horacije – sua de pauperta te tacentes plus quam poscentes ferent.
– To je istina – primijeti kralj smiješeći se. Gospođa Smith zapita biskupa kako glasiprijevod izreke.
Onaj koji pred vladarom – prevodio je biskup – šuti o svojoj bijedi dobit će više od onoga koji se uvijek tuži.
Gospođa reče da u izreci ne nalazi nikakve satiričke oštrice. Ja sam šutio jer sam dosta rekao. Ni kralj nije nastavio već svrnu razgovor na Ariosta rekavši kako bi želio da ga zajedno čitamo. Odgovorio sam naklonom glave i Horacijevim riječima: »Tempora queram«.12
12. Tražit ću pogodan čas. Horacije, Sermones, 1, 9, 58.
To se dogodilo sutradan. Na izlasku iz crkve plemeniti i presretni kralj, pružajući mi ruku na poljubac, spusti mi u dlan nevješto zapečaćeni omot i kaza mi neka zahvalim Horaciju i neka to nikom ne spominjem.
U omotu sam našao dvjesta cekina kojima sam podmirio sve dugove. Otad sam se svakog jutra pojavljivao u odaji koju nazivaju garderobom, gdje je kralj za vrijeme češljanja rado čavrljao s onima koji su dolazili da ga zabave. Nikad se nije sjetio da me pozove na zajedničko čitanje Ariosta. Razumijevao je talijanski, ali ne onoliko da bi mogao govoriti, a još manje da bi mogao uživati u velikom pjesniku. Kad mislim o tom vladaru i o divnim vrlinama koje su ga resile, čini mi se nemoguće da je kao kralj počinio toliko sudbonosnih grešaka. Možda je to što je nadživio svoju domaju najmanja njegova pogreška. Ako nije našao nijednog prijatelja koji bi imao toliko samilosti da ga ubije, morao se, a to se danas usuđujem reći, sam ubiti. Ali nije trebao tražiti krvnika u prijatelju, jer bi mu, da je slijedio primjer Kosciuzska, jedan Rus bio dovoljan da ga pošalje u prebivalište besmrtnika.
Varšava postaje bučna i sjajna osobito za vrijeme mesopusta. Tada onamo sa svih strana nagrnu stranci samo da bi vidjeli sretnog smrtnika koji je postao kralj a da to nitko nije ni slutio kad je još bio nejako dijete u kolijevci. Svatko tko ga je vidio i s njim progovorio uviđao bi kako mu krivo čine oni koji kažu da je sreća slijepa i luda. Ali neobična bijaše njegova hitnja i želja da se svima pokaže. Uvijek je bio zabrinut kad bi saznao da se u Varšavi nalaze stranci koje još nije vidio. Međutim, njemu nikog nije trebalo predstavljati, jer su dvorska vrata bila svima otvorena.
Jedne sam noći usnio da mi je za vrijeme ručka jedan od uzvanika bacio u lice bocu šampanjca koja me je svega okrvavila. U snu sam proburazio bezobraznika mačem, a onda pobjegao kočijom. Zgoda koja me je zadesila istog dana čudno se poklapala sa snom.
Tih je dana došao u Varšavu knez Karlo od Kurlandije koji me je pozvao na ručak kod grofa Poninskog, tada vrhovnog domoupravitelja krune. O tom se grofu kasnije mnogo govorilo. Bio je promaknut u čast kneza, a onda prognan i nesmiljeno uništen. U Varšavi je imao lijepu kuću, a obitelj mu bijaše veoma prijazna. Nikad mu se nisam došao pokloniti jer se nije ubrajao u ljubimce kralja i njegovih rođaka.
Usred ručka rasprsnula se sama od sebe jedna boca šampanjca, i jedna krhotina pogodi me u čelo presjekavši mi žilu. Briznula je krv i stala teći te mi poškropila odijelo i stolnjak. Svi ustadosmo, sluge doletješe sa zavojima, promijeniše stolnjak, i opet sjedosmo za stol.
Bio sam zaprepašten, ne toliko zbog samog događaja koliko zbog sličnosti sa snoviđenjem kojeg se bez te nezgode ne bih ni sjetio. Netko bi možda društvu ispripovjedio taj san, ali ja sam se uvijek bojao da mi se ne narugaju kao zanesenjaku i budali. Ni ja sam nisam u tom vidio ništa osobito jer se moj san od zbiljskog događaja razlikovao u glavnim okolnostima. Ali i to će se ostvariti nekoliko mjeseci kasnije.
U Varšavu je s mužem stigla Binettijeva, koju sam posljednji put vidio u Londonu. Imala je preporučno pismo za princa, kraljeva brata, generala u austrijskoj vojsci, koji je tada boravio u Varšavi. Sve sam to saznao još istog dana, na večeri kod vojvode od Rusije, iz usta samog kralja koji im je naumio ponuditi tisuću dukata da se na osam dana zadrže u Varšavi.
Nestrpljiv da je što prije vidim i da joj prvi saopćim lijepu novost, otišao sam već sutradan rano ujutro da je posjetim u gostionici Villiers. Neobično se iznenadila što me susreće u Varšavi, a njenom čuđenju ne bijaše kraja kad joj saopćih da joj sreća šalje tisuću dukata. Ona pozva svog muža Pica, koji ne htjede povjerovati, ali pola sata kasnije osvanu sam knez Poniatowski da lijepoj plesačici isporuči želju Njegova veličanstva. Ona pristade. Pic za tri dana uvježba balet, a revni Tomatis, kazališni upravitelj, pobrinu se za odjeću, kulise i orkestar.
Kako par Binetti-Pic bijaše nadaleko poznat, ponudiše im ugovor za godinu dana, i oni pristadoše. To je međutim ozlojedilo Cataijevu, koju je Binettijeva ne samo natkriljivala već joj je oduzela mnoge obožavatelje. Zbog toga je Tomatis Binettijevoj priredio u poslu mnogu neugodnost, a otuda se između dviju suparnica izrodilo nepomirljivo neprijateljstvo.
Binettijeva je za desetak dana imala otmjeno namještenu kuću, krasni porculan, pribore od žežena srebra, podrum s biranim vinima, izvrsnog kuhara i mnoštvo obožavatelja, među ostalim i stotnika Moszinskog i maršala krune Branickog, kraljeva prijatelja, koji je imao stan uz kraljeve odaje.
Kazališni se parter podijelio na dvije stranke, jer Cataijeva, iako je kao umjetnica daleko zaostajala za Binettijevom, nije ni pomišljala da svojoj suparnici ustupi prvenstvo. Ona je plesala u prvom baletu, Binettijeva u drugom, a oni koji su pljeskali prvoj, ostajali su nijemi pri pojavi druge i obrnuto. Zahvalnost koju sam dugovao Binettijevoj bijaše velika i davnašnja, ali još veći bijaše obzir koji sam dugovao Cataijevoj, koja je imala za sebe cijelu obitelj Czarlorvskih i sve njihove saveznike i podanike.
Knez Lubomirski, maršal krune, koji mi je u svakoj prilici pokazivao koliko mi je sklon, bijaše njen glavni obožavalac.

Očito je dakle da za ljubav Binettijeve nisam smio prebjeći drugoj stranci, jer bih time navukao na se prezir onih prema kojima sam se morao ophoditi s najvećim obzirima.
Binettijeva me je žestoko prekoravala ne hajući za moje razloge. Zahtijevala je da prestanem dolaziti u kazalište govoreći kako Tomatisu sprema takvu osvetu da će gorko požaliti sve bezobraštine koje joj neprestano priređuje. Meni je bilo žao jer sam je još uvijek volio, dok za Cataijevu nisam mario iako je bila ljepša od Binettijeve. Ona je osim toga patila od padavice.
Evo kako je jadni Tomatis teško osjetio na svojoj koži prve izljeve njene mržnje:
Ksaver Branicky, čovjek još mlad i lijep, maršal krune, vitez Bijelog orla, pukovnik jedne ulanske regimente, kraljev prijatelj, koji je šest godina služio u Francuskoj i koji se tada vratio iz Berlina gdje je kao izaslanik novog poljskog kralja pregovarao s Fridrihom Velikim, bio je glavni udvarač Binettijeve. Bit će da je njemu otkrila svoje jade i povjerila dužnost da se osveti čovjeku koji nije propuštao nijednu priliku da joj napakosti. Branicky joj je sigurno obećao da će sam stvoriti za to priliku ukoliko se uskoro ne ukaže. To je uobičajen tok spletaka takve vrste. Međutim način kako se Poljak toga latio bio je nadasve čudan i neobičan.
Dvadesetoga veljače Branicky je bio u operi i protivno svom običaju otišao poslije drugog baleta u ložu gdje se presvlačila Cataijeva, da joj udvara. Kod nje se nalazio Tomatis, koji je ostao za cijela velmožina posjeta. Oboje su mislili da se porječkao s Binettijevom, pa da je došao njenoj suparnici ponuditi pobjedu do koje ovoj nije bilo stalo. Ipak je bila veoma prijazna s moćnikom kog se bez velike opasnosti nitko ne bi usudio prezreti.
Kad se Cataijeva preodjenula, opera već bijaše gotova. Udvorni maršal krune ponudi joj ruku da je povede do kočije, a Tomatis je pošao za njima. I ja sam čekao pred vratima na kočiju jer je padao gust snijeg.
Čim je Cataijeva izašla, otvoriše joj vrata Tomatisova vis-d-visa koji je stajao pred vratima. Moćnik joj pomognu da uđe, a onda se i sam pope. Tomatis ostade kao ukopan i zapanjeno ih gledaše. Velmoža mu reče neka se uspne u njegovu kočiju i neka pođe za njima. Tomatis odgovori da će se voziti samo u svojoj kočiji i zamoli ga da bude ljubazan i da siđe. Velmoža viknu kočijašu da krene, Tomatis mu pak zapovjedi da ostane. Kočijaš posluša gospodara. Velmoža, kojeg tako prisiliše da siđe, naloži svom husaru da bezobraznika pljusne, i ta zapovijed bi savjesno i tako brzo izvršena da se jadni Tomatis nije ni sjetio mača o boku kojim je mogao proburaziti drznika što ga je javno osramotio. Popeo se u svoj vis-dvis i odvezao kući gdje se, probavljajući sramotnu pljusku, nije po svoj prilici ni dotakao večere. I ja sam bio pozvan, ali poslije ove sramotne upadice kojoj sam bio svjedokom nisam imao smionosti da se ondje pojavim.
Otišao sam kući tužan i zamišljen, strahujući nije li dijelak te pljuske bio namijenjen i meni. Razmišljao sam je li ta uvreda bila unaprijed dogovorena s Binettijevom, ali kad sam potanje razmotrio tok događaja, odbacio sam tu pretpostavku, ni Binettijeva ni Branicky nisu mogli predvidjeti da će se Tomatis onako neuljudno ponijeti.
Sutradan se u svim otmjenim skupovima govorilo jedino o tome. Tomatis osam dana nije izlazio iz kuće uzalud zahtijevajući osvetu kod kralja i svih svojih zaštitnika. Ni sam kralj nije znao kakvu bi zadovoljštinu dao strancu, jer je Branicky tvrdio da je na uvredu uzvratio uvredom. Tomatis mi je u povjerenju rekao da bi on već našao puta do odmazde samo kad ga to ne bi odveć skupo stajalo. Za opremu dviju predstava utrošio je četrdeset tisuća cekina koje bi nepovratno izgubio kad bi, osvetivši se, morao bježati iz kraljevstva. Tješilo ga je samo to što su ga moćne obitelji s kojima bijaše povezan još milostivije primale i što mu se sam kralj, u kazalištu, za ručkovima i na šetnjama, blagohotno obraćao.
Jedina je Binettijeva uživala i likovala. Kad god bih je posjetio, ona bi mi, rugajući se, izražavala saučešće zbog nesreće koja je, kako je govorila, zadesila mog prijatelja. Nisam mogao pouzdano utvrditi da li je Branicky tako postupio zato što ga je ona podstrekavala, a nisam znao ni to jesam li joj se i ja zamjerio. Međutim, da sam to i znao, ne bih hajao jer mi maršal nije mogao nanijeti ni zlo ni učiniti dobro. Nikad ga nisam viđao, nikad s njim razgovarao pa nije bilo prilike za kavgu. Nisam ga susretao ni kod kralja, jer je dolazio u drugo vrijeme. On se pak nije nikad pojavljivao kod vojvode od Rusije, čak ni u pratnji kralja kad je ovaj dolazio na večere. Branicky bijaše najomraženiji velmoža kod cijelog naroda, jer je bio dušom i tijelom za Ruse, glavna potpora dizidenata i zakleti neprijatelj sviju koji nisu htjeli pokleknuti pod jarmom što ga je Rusija htjela nametnuti starom uređenju. Kralj ga je volio zbog starog prijateljstva, a i zbog političkih razloga. Taj se vladar nalazio između dvije vatre, jer koliko se morao bojati Rusije ako se usprotivi već utanačenom dogovoru, toliko se morao bojati i vlastita naroda ako otvoreno pokaže da se slaže s Rusima.
Provodio sam uzoran život bez ljubakanja i kockanja. Radio sam za kralja nadajući se da će me uzeti za tajnika. Dodvoravao sam se vojvotkinji, koja je voljela moje društvo, i igrao tresette s vojvodom protiv dvojice igrača koji bi se slučajno zatekli.
Četvrtog ožujka, uoči blagdana sv. Kazimira, zaštitnika princa, starijeg kraljeva brata, bijaše na dvoru priređen svečan ručak kojem sam i ja prisustvovao. Poslije objeda kralj me u razgovoru zapita hoću li tog dana ići u kazalište, u kome se prvi put davala jedna komedija na poljskom. Ta je novina sve živo zanimala, ali ne i mene, jer od tog jezika nisam ništa razumijevao. To rekoh i kralju.
– Svejedno, ipak dođite. Bit ćete u mojoj loži.
Naklonio sam se u znak poslušnosti.
Za vrijeme predstave stajao sam iza kraljeva naslonjača. Poslije drugog čina izvedoše jedan balet u kojem se Casaccijeva, mlada Piemontežanka, tako svidjela kralju da je zapljeskao. Bijaše to milost koju je rijetko udjeljivao. Casaccijevu sam poznavao samo iz viđenja. Bila je i dražesna i nadarena, a njen veliki prijatelj, grof Poninski, uvijek bi me prekoravao što zalazim drugim plesačicama, a nikad Casaccijevoj, kod koje je međutim ugodno i zabavno. I tako mi pade na pamet da izađem poslije baleta i da potražim Casaccijevu u njenoj maloj svlačionici. Htio sam joj čestitati na priznanju koje joj je kralj javno odao.
Prolazeći pokraj lože Binettijeve, primijetih da je otvorena i zaustavih se na trenutak. Uto naiđe grof Branicky, i ja izađoh, poklonivši im se oboma. Potom potražih drugu zvijezdu, Casaccijevu, koja se iznenadi kad me ugleda i poče me ljupko koriti što sam je dosad zanemarivao, na što ja uzvratih laskama, i poljubivši je obećah da ću je zasigurno posjetiti.
Baš u času kad sam je cjelunuo uđe Branicky, kog sam netom ostavio kod njegove ljepojke. Bilo je očigledno da me je slijedio, ali zašto? Tražio je kavgu, po svoj prilici, jer mu se bijah ljuto zamjerio. Pratio ga je Bininski, njegov general-pukovnik. Ja odmah ustadoh da se s počitanjem udaljim, ali me on zaustavi, oslovivši me ovako:
– Ušao sam, koliko mogu prosuditi, u nezgodan čas po gospodina. Rekao bih da vi,gospodine, volite ovu gospođu?
– Svakako, uzvišeni gospodine, zar Vaša jasnost ne nalazi da je gospođa neobičnodražesna?
– I više nego dražesna, a povrh toga ja je ljubim, a ja nisam od one vrste ljudi kojipodnose suparnike.
– Sad kad to znam, gospodine grofe, prestat ću je voljeti.
– Drugim riječima, ustupit ćete mi je?
– Od sveg srca, jer svak mora ustupiti pred tako Visokim gospodinom kao što je Vašajasnost.
– Vrlo dobro, samo mi se čini da je čovjek koji pred drugim ustupa bijedna kukavica.
– Niste li odveć zabrazdili, gospodine grofe?
Rekavši to, pogledah ga ponosno, pokazujući balčak svog mača. Nekoliko časnika, koji se bijahu ondje slučajno zatekli, bili su svjedoci događaja.
Jedva što sam izmakao nekoliko koraka, kadli začuh kako me naziva venecijanskom kukavicom. Krv mi navali u glavu, ali ja se suspregoh i okrenuvši se rekoh mu hladno i odlučno da bi izvan kazališta venecijanska kukavica mogla lako ubiti poljskog junaka. Ne čekajući odgovora, spustih se širokim stubištem koje je vodilo do izlaza.
Uzalud sam četvrt sata čekao sveudilj se nadajući da će izaći pa da ću ga smjesta prisiliti da se lati mača. Kako nije dolazio, a ja zebao u studenoj noći, dadoh se odvesti vojvodi od Rusije gdje mi je kralj rekao da će večerati. Čekanje i studen bijahu me nešto primirili. Razmišljajući za vrijeme vožnje, čestitah samom sebi što sam uspio obuzdati onaj prvi poriv bijesa u glumičinoj loži kad već htjedoh izvući mač, a bilo mi je milo i što Branicky nije izišao dok sam ga čekao jer, imajući uza se oružanog Bininskog, lako me je mogao mučke sasjeći.
Poljaci, iako su mahom uljuđeniji nego nekad, sačuvali su mnogo od svoje davne naravi. Oni se još i danas ponašaju kao Sarmati ili Dačani u ratu, za stolom i u onom mahnitanju koje zovu prijateljstvom a koje je najčešće strašna tiranija. Oni ne shvaćaju da se u časnoj borbi jedan protivnik sam suprotstavlja drugom, i da nije dopušteno ići sa čitavom četom umoriti nekoga tko je posve sam i tko se zamjerio samo jednom.
Nagađao sam da me je Branicky slijedio podgovoren od Binettijeve i da me je namjeravao poniziti kao što je uradio s Tomatisom, kazališnim posrednikom. Mene doduše nije ćušnuo, ali se drznuo da me nazove kukavicom, a kako moja narav nije mogla nikad otrpjeti takve uvrede, uviđao sam da moram nešto poduzeti, ali nisam znao što, kolebajući se između nekoliko odluka. Morao sam dobiti punu zadovoljštinu, o tom nije bilo nikakve sumnje, i nakanio sam da je dobijem, no bio sam skloniji pomirljivom načinu jer sam htio istodobno spasiti svoju čast i zaštititi svoje interese, htio sam, štono se kaže, da vuk bude sit a koza čitava. U takvim mislima otiđoh vojvodi knezu Czartorvskom s tvrdom odlukom da sve ispripovjedim kralju i da Njegovom veličanstvu prepustim brigu da prisili svog ljubimca kako bi mi dao dužnu zadovoljštinu.
Čim me je vojvoda ugledao, stade me dobrohotno koriti što sam zakasnio, i mi odmah sjedosmo da odigramo uobičajenu partiju tresetta. Igrali smo u parovima, vojvoda i ja protiv dvojice velikaša. Ja sam pravio početničke pogreške, te kad izgubismo i drugu partiju, vojvoda me nestrpljivo zapita:
– Ma gdje vam je danas glava?
– Četiri milje odavde, uzvišeni gospodine.
– Kad se igra tresette sa časnim ljudima, tad glava treba da je pri igri, a ne četiri miljedaleko.
Rekavši to, knez baci karte na stol i stade se ljutito šetati po dvorani. Bio sam malko zbunjen, ali se silom pribrah i priđoh kaminu, iščekujući željno da se pojavi kralj, koji je, po mom računu, imao stići svakog časa. Ali nakon pola sata uzaludna čekanja uđe jedan od komornika i javi da Njegovo veličanstvo neće imati zadovoljstvo da te večeri uživa u društvu gospodina vojvode. Ta mi vijest poput bodeža pogodi dušu, ali mi ipak pođe za rukom da prikrijem svoju tjeskobu. Objaviše da je večera poslužena, i ja zauzeh svoje uobičajeno mjesto, s lijeve strane vojvode, koji se još uvijek ljutio na mene. Bilo nas je osamnaest za stolom. Protivno svojoj navadi, nisam tako reći ništa okusio. Usred večere stiže knez Gašpar Lubomirski, general-lajtnant u službi Rusije, i slučajno se smjesti na kraju stola, nasuprot meni. Čim me je opazio, izrazi mi žaljenje zbog onog što mi se dogodilo.
– Žalim vas – rekao je – ali Branicky je bio pijan, a pijan čovjek ne može uvrijediti časnačovjeka.
»Što se to dogodilo? Što je to bilo« – začuše se pitanja sa svih strana.
Ja sam šutio kao zaliven, pa gosti saletješe pitanjima Lubomirskog, ali general reče da mu, budući da ja ne odgovaram, dužnost nalaže da šuti.
Onda me vojvoda na svoj ljubazni način upita:
– Što vam se to dogodilo s Branickym?
– Sve ću vam, Vaša jasnosti, tačno ispripovjediti odmah poslije večere u jednom kutudvorane.
Zatim se povede opći razgovor o beznačajnim stvarima sve do kraja večere, a čim se gosti digoše, vojvoda se uputi pokrajnim vratima, kroz koja je običavao izlaziti iz dvorane. Pošao sam za njim i vjerno mu opisao čitav događaj. On uzdahnu, požali me, pa će reći:
– Ne zamjeram vam što su vam misli bile četiri milje daleko.
– Bih li smio Vašu jasnost zamoliti za savjet u toj stvari?
– Ja ne običavam davati savjete u ovakvim stvarima gdje treba uraditi mnogo ili ništa.
Te riječi pune mudrosti bile su nedvosmislen savjet.
Pošto me je ljubazno otpustio stegnuvši mi ruku, vojvoda se udalji, a ja uzeh svoju bundu i vratih se kući gdje mi sretna moja narav podari šest sati krepka sna. Čim sam se probudio, uspravih se u krevetu i uzeh premišljati za što da se odlučim, dok su mi se glavom motale vojvodine riječi mnogo ili ništa. Odmah sam odbacio ništa i priklonivši se onom što je značilo mnogo, uvidjeh da mi ne preostaje drugo već da se s Branickym pobijem u dvoboju do posljednje kapi krvi, ili, ako se ne ushtjedne tući, da ga jednostavno ubijem pa makar to morao platiti glavom na stratištu.
Ostavši pri toj namisli, odlučih da mu predložim dvoboj na četiri milje od Varšave, na granici starostije gdje je dvoboj bio zabranjen uz prijetnju smrtne kazne, te mu napisah slijedeće pismo koje doslovce prepisujem jer sam sačuvao prijepis:
»Varšava, 5. ožujka 1766. u 5 sati ujutro.
Uzvišeni gospodine,
Sinoć me je u kazalištu Vaša jasnost u bezbrižnosti svoje duše teško uvrijedila, a nije imala ni razloga ni prava da tako sa mnom postupi. Po tom sudim da me vi mrzite i da biste me prirodno željeli izbrisati iz knjige živih. Ja bih vam mogao i želio udovoljiti. Budite dakle ljubazni, uzvišeni gospodine, pa dođite po mene svojom ekipažom i odvedite me na mjesto gdje se zbog moje pogibije nećete ogriješiti o zakone Poljske, i gdje ću ja uživati iste povlastice ako mi bog pomogne da ubijem Vašu jasnost. Ja vam to, svijetli gospodine, ne bih predlagao kad ne bih smatrao da u vama bije plemenito srce.
Čast mi je itd...«
Odaslao sam pismo po svom sluzi sat prije svanuća. Glasnik ga je imao odnijeti ravno u grofov stan koji je bio uz kraljeve odaje i smio ga je predati samo grofu na ruke. Naložio sam mu da čeka na odgovor. Za pola sata imao sam ga već u rukama i vjerno ga navodim:
»Gospodine,
Primam vaš prijedlog, ali vi ćete imati dobrotu da mi javite kad vas mogu vidjeti.

Vaš sam, gospodine, odani itd...
Branicky, maršal Poljske.«
Oduševljen njegovim pristankom, smjesta mu odgovorih da ću biti kod njega sutradan u šest sati izjutra.
Obavijestih ga o duljini svog mača, koji je mjerio trideset i dva palca, napisavši mu da ću prihvatiti svako mjesto koje on izabere izvan granica starostije. Nato primih njegovo posljednje pismo:
»Gospodine.
Budite ljubazni pa se odmah potrudite do mene jer ćete mi time učiniti veliko zadovoljstvo. Šaljem vam svoju ekipažu. Čast mi je, itd...«
Odgovorio sam mu da neću izlaziti cijelog dana jer imam obaviti mnogo hitnih poslova, a pošto sam odlučio da odem k njemu jedino zato da se smjesta pobijemo, to sam ga molio neka mi ne zamjeri ako mu ekipažu vratim natrag.
Sat kasnije dođe Branicky glavom, ostavivši svoju pratnju pred vratima. Ušao je, zamolio nekoliko osoba koje su se našle kod mene da izađu, zatim je zasunom zatvorio vrata i sjeo na moj krevet. Ne znajući što smjera, dograbih svoje pištolje.
– Ne uzbuđujte se uzalud – reče mi on – nisam došao k vama da vas umorim već da vamkažem da prihvaćam vaše prijedloge i da dvoboj nikad ne odlažem za drugi dan. Tući ćemo se dakle danas ili nikada.
– Danas ne mogu. Srijeda je, poštanski dan, a osim toga moram kupiti nešto što bih htioodmah poslati kralju.
– Poslat ćete poslije obavljena posla. Mislim da nećete podleći, ali ako ipak ostavite svojživot na mjestu borbe, kralj će vam, za to vam mogu jamčiti, od sveg srca oprostiti. Uostalom, mrtvac se ne mora bojati prijekora.
– Moram sastaviti oporuku.
– Još i oporuku! Do vraga, pa vi se doista bojite da ćete poginuti. Ne plašite se. Oporukućete sastavljati za pedeset godina.
– Ali zašto Vaša jasnost ne može čekati do sutra?
– Ne bih volio da budem izigran. Znam da ćemo još prije večeri obojica biti zatvoreni, ito po kraljevoj zapovijedi.
– To nije moguće, ukoliko ga vi sami ne obavijestite.
– Ja? Nemojte da se nasmijem. Poznajem ja dobro spletke ovakve vrsti. Niste me uzaludizazvali. Ja vam želim dati zadovoljštinu, i to ili danas ili nikada.
– U redu. Do tog mi je dvoboja odviše stalo da bih vam dao bilo kakvu izliku da gaizbjegnete. Dođite po mene poslije ručka jer bih želio da se okrijepim budući da će mi ustrebati sve moje snage.
– Sa zadovoljstvom. Ja pak više volim da se dobro navečeram poslije posla negoli da sedobro naručam prije posla.
– Svatko po svom ukusu.
– To je istina. Nego recite mi zašto ste mi poslali mjeru svog mača? Ja se želim tućipištoljima jer nikad ne povlačim mač u borbi s nepoznatima.
– Što mislite pod nepoznatima? Molim vas, ne želim da me vrijeđate pod mojim krovom.Ja bih se mogao pozvati barem na dvadesetoricu svjedoka u Varšavi da nisam mačevalac od zanata. Neću se boriti pištoljima, a vi me na to ne možete prisiliti jer ste meni prepustili izbor oružja. Ja imam vaše pismo.
– U tom donekle imate pravo, ali vi ste odveć pristojan čovjek a da se ne biste tuklipištoljima ako vam dam riječ da biste mi time pričinili osobito zadovoljstvo. To je najneznatnija usluga koju mi možete iskazati jer se prvi hitac obično promaši, pa ako ja promašim vas i vi mene, obećavam vam da ću se tući s mačem u ruci koliko god budete poželjeli. Hoćete li mi dakle iskazati to zadovoljstvo?
– Sviđa mi se vaš način zbora jer svjedoči o vašem sjajnom duhu, pa ću vam izaći ususret, iako preko srca, jer smatram dvoboj pištoljima barbarskim. Pristajem dakle, ali pod stanovitim uvjetima. Vi ćete doći s dva pištolja i napunit ćete ih u mojoj nazočnosti. Ja ću prvi birati. Ako promašimo prvi hitac, tući ćemo se mačevima do prve ili do posljednje kapi krvi, kako budete zaželjeli. Doći ćete po mene u tri sata i zajedno ćemo otići na mjesto gdje ćemo biti sigurni pred zakonom.
– Odlično. Vi ste uistinu ljubazan čovjek. Dopustite da vas zagrlim. No prije nego štoodem dat ćete mi svoju riječ da nikom nećete ništa reći jer bismo inače obojica bili smjesta uhapšeni.
– Kako možete sumnjati u moju šutnju kad sam ja spreman da prijeđem i deset milja dase pokažem dostojan časti koju ste mi nakanili iskazati?
– To mi je dovoljno. Zbogom dakle do tri sata.
Čim se taj junačni bezobraznik udaljio, stavih u jedan omot sve papire namijenjene kralju i poslah po plesača Campionija, u koga sam imao neograničeno povjerenje.
– Ovdje je omot – rekoh mu – koji ćete odnijeti kralju ako ja budem ubijen. Vi vjerojatnonagađate o čemu je riječ, ali ja vam ne smijem ništa reći. Međutim, imajte na umu da ćete, ako živoj duši kažete i jedno slovce o tom što naslućujete, u meni imati najnemilosrdnijeg neprijatelja, jer ćete me time obeščastiti.
– Savršeno vas razumijem. Možete se bez straha pouzdati u mene. Silno želim da sretnoi časno riješite taj spor, no ne prezrite savjet prijatelja: ne štedite svog protivnika, pa da je i sam kralj, jer će vas vaša dobrota stajati glave. Znam to iz vlastitog iskustva.
– Neću zanemariti vaš savjet. Zbogom dakle.
Zagrlili smo se, a kad je on otišao, dadoh naručiti sočan i obilan ručak jer mi se nije mililo otići Plutonu natašte. Campioni se vratio na ručak, a kad bijasmo pri desertu, najaviše mi dva mlada grofa i njihova odgojitelja Bertranda, učena i prijazna Švicarca. Svi su oni bili svjedoci moje veselosti i odlična teka. U pola tri otpravih sve svoje goste, a u tri četvrt tri stadoh uz prozor da siđem čim vidim ekipažu svog protivnika. Došao je u šestoroprežnoj kočiji s dva konjušara koji su vodili dva jahaća konja. Pratila su ga dvojica časnika, njegovi pobočnici, i dva husara. Na stražnjoj strani kočija vozila su se četvorica slugu, čim se kočija zaustavila pred mojim vratima, siđoh trkom i ugledah svog protivnika u društvu jednog generala i jednog lovca koji je sjedio sprijeda. Otvorili su vrata kočije i general mi je ustupio svoje mjesto. Kad sam se smjestio, naredih svojim slugama da ostanu kod kuće i da čekaju na moje zapovijedi.
– Mogli bi vam ustrebati – primijeti Branicky – Zašto ih dakle ne povedete?
– Kad bi ih imao koliko i vi, tad bih ih poveo, ali ovu bijedu doista ne trebam, to više štose nalazim s čovjekom od časti, pa ne sumnjam da će me Vaša jasnost, ukoliko se ukaže potreba, dati poslužiti po svojima.
Pruživši mi ruku u znak obećanja, on mi reče da će me dati brižljivije njegovati negoli sama sebe. Sjeo sam, i konji poletješe.
Da sam pitao kamo idemo, samom bih se sebi učinio smiješnim. Zato sam šutio, jer ima trenutaka kad čovjek mora mjeriti svaku svoju riječ. Kako Branicky nije progovarao, pomislio sam da neće biti naodmet ako povedem razgovor o običnim stvarima.
– Kani li Vaša jasnost provesti ljeto u Varšavi?
– Još jučer sam tako mislio, ali danas mi se može dogoditi da mi vi poremetite planove.
– Nadam se da neću.
– Jeste li služili kao vojnik?
– Jesam, no da li bih smio pitati zašto to zanima Vašu jasnost, jer...
– Ne zanima me, pitao sam vas tek toliko da nešto kažem. Nije prošlo ni pola sata otkakosmo krenuli, kad se kola zaustaviše pred vratima jednog lijepog perivoja. Siđosmo i praćeni cijelom maršalovom svitom uputismo se prema nekoj sjenici koja se, usput budi rečeno, na taj dan, 5. ožujka, još nije bila zazelenjela. U njoj se nalazio mramorni stol na koji lovac odloži dva pištolja koji su mjerili svaki po stopu i po. Uz njih položi vrećicu s barutom i vagu. Pošto je odvrnuo cijevi, on ih oba jednako napuni, zatim ih ponovo položi na stol unakrst jednog povrh drugog.
Kad to bi svršeno, Branicky mi neustrašivo reče:
– Gospodine, izaberite oružje. Uto grmnu general:
– Gospodine, je li to dvoboj?
– Jest.
– Ovdje se ne možete tući jer ste još uvijek u starostiji.
– To ništa ne smeta.
– I te kako smeta. Ja vam ne mogu biti svjedok. Na službi sam u kraljevskom dvorcu, a viste me ovamo dovabili na prijevaru.
– Šutite. Ja za sve odgovaram. Dugujem zadovoljštinu ovom poštenom čovjeku i želimmu je dati upravo ovdje.
– Gospodine Casanova – obrati mi se general – vi se ne možete tući ovdje.
– Ali zašto su me ovamo doveli, generale? Ja se tučem svagdje gdje sam napadnut.
– Prepustite pravdu kralju, i ja vam jamčim da ćete je dobiti.

– Ja bih to od sveg srca želio, generale, ukoliko Njegova jasnost pristane da u vašojnazočnosti kaže da žali za ono što se jučer dogodilo.
Na te riječi Branicky me gordo omjeri i ljutito reče da se došao tući a ne pregovarati.
– Generale – rekoh ja na to – vi ste svjedok da sam ja učinio sve da se izbjegne dvoboj.
General se povuče držeći se očajnički za glavu. Ja odbacih bundu i na navaljivanje Branickog izabrah prvi pištolj koji mi je dopao ruke. Branicky kaza da mi svojom čašću jamči za oružje koje sam izabrao. »Prokušat ću njegovu vrsnoću«, odgovorio sam mu, »na vašoj glavi.« Začuvši te riječi, on problijedi, pa baci svoj mač jednom sluzi i razdrljivši haljetak pokaza mi svoje gole prsi. Poveo sam se nevoljko za njim, jer osim pištolja mač bijaše moje jedino oružje. Pokazavši mu također gole prsi, uzmakoh za pet do šest koračaja. Maršal učini isto.
Kad vidjeh da se zaustavio pištolja okrenuta prema zemlji, skinuh šešir lijevom rukom i, zamolivši ga za čast da prvi na mene opali, ponovo se pokrih.
Umjesto da odmah upravi oružje na mene i da bez oklijevanja opali, maršal je izgubio nekoliko trenutaka nišaneći i pokrivajući glavu oružjem. Ja nisam bio u položaju da se krotko prilagodim svim njegovim nastojanjima za što veću sigurnost. Podigavši pištolj poput munje, opalio sam na nj u istom trenu kad je on pucao na mene. Hici su se tako poklopili da su očevici svi složno izjavili da su čuli samo jedan hitac. Osjetivši bol u lijevoj ruci, stavih je u džep, ali u to spazili kako moj protivnik nemoćno pada, te odbacih pištolj i pohitah mu u pomoć. Kako li se zabezeknuh kad iznad glave ugledah tri gole oštrice i trojicu plemenitaških ubojica koji se spremahu da me sasijeku nad tijelom svog gospodara pokraj kojeg ja bijah klekao u prvom porivu ljudske odanosti. Srećom Branicky, koji još nije bio posve izgubio svijest, zagrmi na njih: »Skotovi, da se niste usudili dirnuti tog časnog čovjeka!«
Na taj se povik svi okameniše. Ja sam provukao ruku ispod maršalova pazuha, dok ga je general podizao s druge strane. Tako ga odvedosmo u jednu obližnju gostionicu. Branicky je koračao zgrčen, promatrajući me pažljivo i ne shvaćajući odakle onolika krv koja mi je tekla niz hlače i bijele čarape.
Kad stigosmo u gostionicu, Branicky se baci u jedan veliki naslonjač gdje se nemoćno opusti. Raskopčaše ga, skinuše mu košulju, i on sam ustanovi da je opasno ranjen. Moja ga je kugla pogodila u sedmo desno rebro i izašla ispod posljednjeg krivog rebra na lijevoj strani. Razdaljina između obaju otvora bijaše deset palaca. Ozljede su strašno izgledale. Prisutni se preplašiše da metak nije zahvatio utrobu što bi značilo da čovjeku nema spasa. Branicky mi slabim glasom prošapta:
– Vi ste me ubili, bježite glavom bez obzira jer ćete izgubiti život na stratištu. Vi ste u starostiji, ja sam visoki časnik krune i nosilac vrpce Bijelog orla. Ne gubite vrijeme, spašavajte se, a ako nemate dosta novaca, evo vam moje kese.
Kesa nabrekla od zlatnika pade na pod, ja je podigoh, stavih mu je u džep i zahvalivši mu rekoh da mi je ne treba, jer ako sam kriv, tad je pravo da izgubim glavu, koju ću odmah položiti podno prijestolja. »Nadam se«, nadovezao sam, »da vaša rana nije smrtonosna i očajan sam što ste me prisilili da vas tako ranim«. Rekavši to, poljubih ga u čelo i izađoh iz gostionice. No ondje nisam zatekao ni kola ni konje ni sluge. Svi bijahu odjurili po liječnika, vidara i svećenika, a neki su zacijelo otišli po rođake i prijatelje ranjenika. Našao sam se sam, bez mača, usred puste ravnice pokrivene snijegom, ranjen i ne znajući kojim pravcem da krenem da bih došao do Varšave. Pošao sam nasreću, kadli naiđoh na jednog seljaka koji je vozio prazne saonice. Povikah: »Varšava?« i pokazah mu dukat. Razumio me je, i kad legoh u saonice, pokrio me je grubom slamaricom. Zatim krenu po poljsku, što će reći punim kasom.
Nakon četvrt sata vožnje spazih Bininskog kako s izvučenom sabljom tjera konja upropanj. Bilo je očigledno da taj odani prijatelj Branickog juri za mnom. Srećom, bijedne saonice koje su me nosile nisu izazvale u njega nikakve sumnje. No da se obazro ugledao bi moju glavu i ne sumnjam da bi je jednim zamahom odsjekao kao da je krhka stabljika trske. Stigavši u Varšavu, dadoh se odvesti u palaču Adama Czartorvskoga, ali ne zatekoh nikoga. Ne gubeći vremena, odlučih da potražim utočište u samostanu franjevaca koji bijaše nedaleko i otpustih saonice.
Zazvonio sam na vratima samostana, ali vratar, nesmiljeni neki redovnik, videći me sva u krvi, nasluti što se zbilo i htjede mi zalupiti vrata pred nosom. No ja bijah brži od njeg, pa ga odgurnuh nogom i uđoh. Na njegovo zapomaganje sleti se gomila preplašenih redovnika, ja im doviknuh da želim utočište i zaprijetih im ako se drznu da mi ga uskrate. Jedan od njih ustade u moju obranu i zatim me povedoše u neki sobičak koji je bio nalik na zatvorsku ćeliju. Nisam se odupirao jer sam znao da će uskoro promijeniti mišljenje. Zatražio sam da jedan od redovnika ode po moje sluge, i čim se oni pojaviše, poslah ih po vidara i Campionija.
No prije no što su ovi došli, nagrnuše u moj bijedni sobičak mnogi poljski odličnici i velikaši koji se složno oboriše na redovnike grdeći ih što su me ukonačili kao najgoreg robijaša.
Jadni se ljudi uzeše ispričavati rekavši da sam zlostavljao njihova vratara, na što se velikaška gospoda glasno nasmijaše. Ja se međutim nisam smijao jer me je rana jako boljela.
Kugla bijaše ušla kroz nadlanicu iznad kažiprsta i smrskavši mi prvi prsteni zglob zaustavila se. Silinu metka bijaše ublažilo metalno puce na mom haljetku a također i moj trbuh što ga je metak lagano okrznuo. Najprije je valjalo izvući kuglu, koja me je nepodnošljivo boljela. Neki samouki vidar, prvi kog su našli, otvorio mi je ruku na suprotnoj strani od metka čime je samo proširio ranu. Dok je on obavljao tu bolnu operaciju ja sam skupljenom društvu opisivao čitav događaj, silnim naporom obuzdavajući bol koju mi je zadavao nevješti vidar gurajući mi u živo meso kliješta da se domogne metka. Što sve taština ne može nad tjelesnim i duševnim snagama čovjeka! Da sam bio sam, možda bih se bio i onesvijestio.
Čim je neuki vidar otišao, osvanu vidar vojvode od Rusije koji me smjesta preuze rekavši da će onog drugog otjerati jer je to bijedna neznalica. Malo zatim dođe knez Lubomirski koji nas sve iznenadi ispričavši nam što se zbilo neposredno poslije dvoboja. Bininski bijaše kao mahnit dojurio u onu gostionicu i kad je ugledao svog prijatelja na smrt ranjena sjeo je na konja i odjezdio u ludom trku kunući se da će me sasjeći gdje me god zatekao. Misleći da sam kod Tomatisa, upao je u njegov stan. Zatekao ga je u društvu njegove ljubavnice, kneza Lubomirskog i grofa Moszinskog. Ne videći mene, zapitao je Tomatisa gdje sam, a kad mu ovaj reče da ne zna, opalio mu je iz pištolja u glavu. Zgražajući se nad tim zločinačkim činom, grof Moszinski ga obuhvati oko pasa da ga baci kroz prozor, ali mahnitac se oslobodio udarivši grofa tri puta sabljom od čega mu je na licu ostala široka posjekotina, a izgubio je i tri zuba.
– Poslije tog lijepog podviga – nastavio je knez Lubomirski – uhvatio me je za ovratnik istavivši mi na grlo cijev pištolja zaprijetio se da će opaliti ako ga živa i zdrava ne odvedem u dvorište gdje je ostavio konja kako bi mogao odjezditi bez straha od Tomatisove služinčadi. Morao sam mu se pokoriti. Moszinski je otišao kući i morat će se dugo prepustiti njezi vještih vidara. I ja sam se vratio kući pošto sam se nagledao zbrke i meteža koji su zavladali gradom poslije dvoboja.
Na glas da je Branicky mrtav njegovi su ulani posjeli na konje i raštrkali se posvuda da vas sasijeku i tako osvete svog zapovjednika. Dobro je što ste se sklonili u samostan.
Maršal je u velikoj opasnosti, kažu liječnici, ako je kugla povrijedila utrobu, ali ako nije, svi složno izjavljuju da jamče za njegov život. To će se znati tek sutra. On se sklonio kod vrhovnog komornika jer se nije usudio vratiti u svoj stan na dvoru. Kralj ga je ipak odmah posjetio, a general koji je bio prisutan dvoboju izjavio je Njegovu veličanstvu da vam je život spasla ona prijetnja da ćete mu gađati ravno u glavu. Branicky je, htijući je zaštititi, zauzeo nezgodan položaj i promašio vas. Da nije bilo toga, pogodio bi vas ravno u srce jer se on vježba pucajući u oštricu noža i uvijek kuglu presiječe na dvoje. Još ste veću sreću imali što vas nije primijetio Bininski, koji nije mogao naslutiti da se nalazite ispod slamarice u seljačkim saonicama.
– No moja je najveća sreća, uzvišeni gospodine, što nisam na mjestu ubio Branickog, jerumalo što me trojica njegovih prijatelja, kad sam mu poletio u pomoć, nisu sasjekli golim sabljama kojima su se već uzmahivali nad mojom glavom. I ne bi me poštedjeli da maršal nije povikao: »Skotovi, da se niste usudili dirnuti tog časnog čovjeka!« Neizmjerno mi je žao zbog onog što se dogodilo Vašoj visosti i dobrom grofu Moszinskom. A Tomatis ima svoj spas zahvaliti samo tome što pištolj mahnitog ubojice nije bio napunjen mecima već samo barutom.
– I ja to mislim, jer se hitac nije ni čuo, no to mora da je puki slučaj.
– I ja bih tako rekao.
U taj tren uđe jedan časnik vojvode od Rusije i preda mi pismo velikog kneza koje je glasilo ovako:
»Pročitajte što mi je kralj poslao ovog trenutka i spavajte spokojno.« A evo i kraljeva pisma koje još uvijek čuvam:
»Moj dragi ujače, Branicky se osjeća veoma slabo. Uz njega su moji vidari da mu ukažu svaku pomoć, ali ja nisam zaboravio Casanovu. Recite mu da se može uzdati u moju milost čak ako Branicky umre.«
Sa zahvalnošću i poštovanjem cjelunuo sam to pismo i pokazao ga svojim uzvišenim posjetiocima koji su se zajedno sa mnom divili tom čovjeku koji je doista bio dostojan da bude kralj.
Kad me svi ostaviše da počinem, moj mi vjerni prijatelj Campioni preda onaj omot sa spisima i stade roniti suze od ganuća što sam tim junačkim podvigom stekao neprolaznu slavu. Dok su ona gospoda bila kod mene, on je stajao u kutu i sve čuo.
Sutradan nagrnuše posjetioci, a stadoše pristizati i kese pune zlatnika od sviju velmoža koji bijahu protivni stranci Branickog. Časnik koji bi mi donosio kesu u ime nekog vlastelina ili visoke gospođe obično bi rekao da mi kao strancu možda treba novaca, pa mi ga njegov gospodar ili gospodarica u toj namisli i šalju. Ja sam zahvaljivao i odbijao. Vratio sam gotovo četiri tisuće dukata i time sam se silno ponosio. Campioniju to moje junačenje bijaše smiješno, i u tom je imao pravo. Kasnije sam se dabome pokajao. Jedino što sam primao bijaše ručak za četvoro koji mi je svakog dana slao knez Adam Czartorvski. Jeo međutim nisam ništa. Vulnerati fame crudentur13 bijaše omiljela izreka mog vidara. Rana na trbuhu već se bijaše zatvorila, ali četvrtog dana ruka mi naoteknu a rana pocrni, te vidari, pošto se posavjetovaše, odlučiše da mi treba odrezati šaku. Tu mi neugodnu vijest saopćiše rano ujutro dok sam čitao dvorske novine koje se štampaju noću pošto kralj potpiše rukopis. Od srca sam se tome nasmijao. Smijao sam se u lice i onima koji su došli da mi izraze sućut, i baš dok sam se rugao grofu Clariju koji me je nagovarao da se podvrgnem operaciji, u sobu umjesto jednog uđoše tri vidara.
13. Ranjenika treba glađu mučiti. – Zašto trojica, gospodo?
– Zato – reče onaj koji me je liječio – što sam prije no što se odlučim na operaciju želiočuti sud ovih uvaženih profesora. Sad ćemo vidjeti kakvo je vaše stanje.
On skine daščice, povuče pamuk, pregleda ranu i opipa modru oteklinu. Zatim se stadoše dogovarati na poljskom, a onda mi sva trojica rekoše na latinskom da će mi predveče odrezati šaku. Bili su neobično veseli i hrabrili me govoreći da se nemam čega bojati i da će mi operacija spasiti život. Odgovorio sam im da sam ja gospodar svoje šake i da im nikad neću dati pristanak za tu smiješnu operaciju.
– Gangrena je zahvatila šaku, a sutra će se proširiti na cijelu ruku pa ćemo vam je moratiodrezati do ramena.
– U dobar čas. Odrezat ćete mi ruku, ali koliko se ja razumijem u gangrenu, od nje nemakod mene ni traga.
– Ne razumijete se više od nas.
– Odlazite!
Nakon dva sata počeše dolaziti dosadni posjetioci koje su vidari obavijestili o mom tvrdoglavom odbijanju. Sam mi je vojvoda napisao da se kralj veoma čudi što je u mene tako malo hrabrosti. Ja sam tad napisao kralju da ne znam što bih s rukom bez šake, pa kad je tako, da ću dati odrezati čitavu ruku kad se gangrena vidljivo pokaže.
Moje je pismo pročitao čitav dvor. Posjetio me je knez Lubomirski da mi kaže kako nije lijepo što se rugam onima koji se zanimaju za mene, jer je nemoguće da se tri najuglednija varšavska vidara varaju u tako jednostavnoj stvari.
– Uzvišeni gospodine, oni se i ne varaju, već misle da će mene prevariti.
– Iz kojih razloga?
– Da se dodvore grofu Branickom, kojem će možda ta utjeha donijeti ozdravljenje.
– Oh, u to ne mogu vjerovati.
– Ali što ćete reći ako se pokaže da sam imao pravo?
– Ako se to dogodi, čestitat ću vam, a vašoj će se odlučnosti svi diviti, ali najprije trebada se to dogodi.
– Večeras ćemo vidjeti je li gangrena zahvatila ruku. Ako jest, sutra ujutro dat ćuodrezati ruku. Na to dajem riječ Vašoj jasnosti.
Naveče dođoše vidari, njih četiri. Odviše mi ruku koja bijaše dva puta deblja no inače. Vidio sam da je pomodrjela do lakta, ali kad maknuše pamuk ustanovih da su rubovi ružičasti. Nisam ništa rekao. Bili su prisutni knez Sulkowski i velečasni Gourel, obojica prijatelji vojvodini. Četiri vidara ustanoviše da je gangrena zahvatila ruku te da je prekasno da mi odrežu šaku. Stoga odlučiše da mi najkasnije drugog jutra odrežu cijelu ruku.
Umoran od uzaludna dokazivanja, rekoh im neka dođu s potrebnim alatom jer da sam odlučio popustiti. Oni odoše veseli da odnesu tu vijest na dvor, Branickom i vojvodi. Međutim sutradan u zoru naložio sam sluzi da nikog ne pušta u moju sobu. Tako stvar bijaše okončana, i ja sam spasio ruku.
Tri dana prije mog izlaska vrhovni maršal krune povuče vojsku koja je čuvala samostanska vrata. Izašao sam na sam Uskrs i odmah se uputio na misu s rukom u povoju. Tek sam se poslije osamnaest mjeseci mogao njome valjano služiti.
Liječenje je trajalo samo dvadeset i četiri dana. Oni koji su me osuđivali zbog tvrdoglavosti moradoše mi odati hvalu i priznanje. Moja nepopustljiva odlučnost pribavila mi je trajnu slavu, a vidari su morali priznati da su svi odreda ili puke neznalice ili veliki lakoumnici.
Poslije mise otišao sam na dvor gdje mi kralj, pruživši mi ruku na poljubac, dopusti da jednim koljenom kleknem na tle. Zatim me upita (kako je bilo dogovoreno) zašto imam ruku u povoju. Odgovorih da imam kostobolju, a on mi kaza neka se čuvam da me još negdje ne uhvati.
Poslije posjeta kralju dadoh se odvesti do palače gdje je stanovao grof Branicky. Smatrao sam naime da mi je dužnost da ga posjetim. On je svaki dan slao lakaja da se raspita o mom zdravlju. Poslao mi je mač koji sam ostavio na mjestu megdana. Dok sam ja već lijepo prizdravio, on je još dugo ostao prikovan uz postelju, jer su mu morali proširiti obje rane zbog komadića pamuka koji su ondje zaostali i prijetili velikim zlom. Znao sam da će mu mnogi doći čestitati jer ga je kralj dan prije imenovao za vrhovnog meštra lova. Taj naslov bijaše manji od časti maršala, ali je zato bio unosan. Govorilo se u šali da mu ga je kralj podijelio tek kad se osvjedočio da savršeno dobro gađa, no onog sam dana ja bolje gađao od njega.
Kad sam ušao u predsoblje, časnici, lakaji, lovci, svi se zapanjeno zagledaše u me. Zamolio sam pobočnika da me najavi Njegovoj jasnosti ako se udostoji da me primi. On ne odgovori, već uzdahnu i uđe u maršalovu odaju. Časak kasnije izađe, dade otvoriti oba krila i pozva me da uđem.
Branicky, blijed kao mrtvac, ležao je u kućnoj haljini od zlatom protkana tafta, oslonjen na jastuke s ružičastim vrpcama. Ugledavši me, skine kapicu.
– Došao sam vas, Jasnosti, zamoliti za oproštenje što se nisam znao obuzdati zbog jednesitnice, na koju, da sam imao više pameti, uopće nije trebalo da se obazirem. Htio bih vam reći da ste me počastili više no što ste me uvrijedili, pa dolazim da u vas izmolim zaštitu protiv vaših prijatelja koji, ne znajući vašu plemenitost, smatraju da me moraju dušmanski progoniti.
– Priznajem – odgovorio je – da sam vas uvrijedio, ali i vi ćete priznati da sam to platiosvojom krvlju. Što se tiče mojih prijatelja, izjavljujem da ću smatrati neprijateljem svakog tko vas na bilo koji način uvrijedi. Bininskog su izopćili iz plemićkog staleža, i pravo su uradili. Moje zaštite vama ne treba jer vas kralj cijeni baš kao i ja i svi oni koji poznaju zakone časti. Sjednite i ubuduće budimo prijatelji. Neka se gospodinu donese šalica čokolade. Vi ste, znači, ozdravili?
– Potpuno, jedino mi je zglob još ukočen, ali i to će za godinu dana proći.

– Hrabro ste se nosili s vidarima i imali ste pravo kad ste nekom rekli da mi se te budaležele dodvoriti tako da vam odsijeku ruku. Oni tuđe srce mjere po svom. Čestitam vam što ste ih tako porazili i sačuvali ruku, samo nikako ne mogu razumjeti kako vas je moja kugla mogla raniti u ruku nakon što vam je prošla kroz trbuh.
Uto donesoše čokoladu. Čas kasnije uđe princ, veliki kancelar, i pogleda me smiješeći se. U nekoliko trenutaka soba se ispuni gospođama i gospodom koji su, saznavši da sam kod maršala, nagrnuli da čuju naš razgovor. Očigledno nisu očekivali da će nas zateći u tako prijateljskom raspoloženju, i to im bijaše veoma drago. Branicky nastavi prekinuti razgovor.
– Kako je moja kugla mogla ući u vašu ruku?
– Hoćete li mi dopustiti da se postavim u isti položaj?
– Molim vas.
Ja stadoh i zauzeh isti položaj kao kod dvoboja. Branickom to bijaše jasan odgovor.
– Ali vi ste – primijeti jedna od gospođa – morali držati ruku iza tijela.
– Onog sam časa, gospođo, mislio da je probitačnije držati tijelo iza ruke.
– Vi ste htjeli ubiti mog brata. Ciljali ste mu u glavu.
– Bog me očuvao, gospođo, ta za mene bijaše važnije da ostane na životu kako bi memogao braniti od onih koji su ga pratili.
– Ali rekli ste mu da ćete ciljati ravno u glavu.
– To se uvijek kaže, ali pametan čovjek uvijek cilja u sredinu. Glava je na rubu. Zato samse, podižući cijev pištolja, i zaustavio na sredini ravnine.
– To je istina – umiješa se Branicky – vaša je taktika bolja od moje. Dali ste mi dobrupouku.
– Vidi se – nastavi njegova sestra – da ste se mnogo vježbali u gađanju pištoljem.
– Nikad. Bio je to moj prvi nesretni hitac, ali oduvijek sam imao jasan pojam o desnojstrani ravnine, dobar vid i sigurnu ruku koja ne dršće.
– To je ono najvažnije – reče Branicky – i ja sve to imam, pa mi je drago što nisam takodobro nišanio kao obično.
– Vaša mi je kugla, Jasnosti, razbila prvi članak na prstu. Evo je, oštećena je od mojekosti. Dopustite da vam je vratim.
– Krivo mi je što vam vašu ne mogu vratiti.
– Vaša rana, koliko čujem, zacjeljuje.
– To ide sporo. Da sam onog dana uradio što i vi, dvoboj bi me stajao života. Vi ste, kaošto su mi rekli, obilno ručali.
– To je bilo zato što sam se bojao da će mi to biti posljednji ručak.
– Da sam ručao, vaša bi mi kugla probila utrobu.
Iz pouzdanog sam izvora saznao da je Branicky, kad je saznao da se ima tući u tri sata, otišao na misu, ispovjedio se i pričestio. Ispovjednik mu je dao odrješenje kad mu je priznao da mu čast zahtijeva da se tuče. To je još škola drevnog viteštva. Ja sam se pak, iako nimalo gori kršćanin od Branickog, obratio bogu samo ovim riječima: »Gospode, ako me neprijatelj ubije, osuđen sam na vječno prokletstvo. Zato me očuvaj od smrti.«
Poslije srdačnog i zanimljivog razgovora oprostih se s poljskom junačinom i uputih se vrhovnom maršalu krune Bjelinskom. Taj devedesetogodišnji starac bijaše, s obzirom na svoj naslov, neprikosnoveni glavar pravosuđa u Poljskoj. Obranio me je od ulana Branickog i pomilovao, pa mi je bila dužnost da mu u znak ponizne zahvalnosti poljubim ruku.
Dadoh se dakle najaviti, a kad uđoh, on me upita što želim.
– Došao sam poljubiti ruku koja je potpisala moje pomilovanje i obećati Vašoj jasnostida ću ubuduće biti razboritiji.
– To vam i savjetujem. No što se vašeg pomilovanja tiče, zahvalite kralju, jer da ga onnije tražio, dao bih vam odrubiti glavu.
– Usprkos okolnostima, uzvišeni gospodine?
– Kakvim okolnostima? Jeste li se tukli u dvoboju ili niste?
– To nije istina. Tukao sam se jer sam se morao braniti. To bi se moglo nazvati dvobojemda me je grof Branicky odveo izvan starostije kako sam u svom prvom izazovu zahtijevao i kako smo se isprva dogovorili. Zato vjerujem da mi Vaša jasnost, kad bi se potanko obavijestila, ne bi dala odrubiti glavu.
– Ne znam što bih odlučio. Kralj je želio da vas pomilujem. Zacijelo misli da tozaslužujete, pa vam na tom čestitam. Ako dođete sutra k meni na ručak, bit će mi veoma drago.
– Želja Vaše jasnosti za mene je zapovijed.
Taj je starac bio čovjek velika ugleda i duboke pameti. Za ručkom mi je mnogo govorio o slavnom Poniatowskom, kraljevom ocu, s kojim je cijela njegova vijeka prijateljevao.
– Kakva bi to bila radost – rekao sam mu – za poštovanog prijatelja Vaše jasnosti da jedoživio čas kad mu se sin uspeo na poljski prijesto.
– Ne bi to za njeg bila radost!
Odlučna čvrstina kojom je izgovorio te riječi otkrila mi je njegovu dušu. Starac je pripadao pronjemačkoj stranci.
Istog sam dana večerao kod vojvode od Rusije koji mi je kazao da me zbog političkih razloga nije smio posjetiti u samostanu, nadovezavši neka ne sumnjam u njegovo prijateljstvo, jer je on mislio na mene.
– Dao sam vam urediti stan u svojoj palači. Moja žena voli vaše društvo. Samo moratćete pričekati, jer će uređenje trajati nekoliko sedmica.
– Iskoristit ću to vrijeme, uzvišeni gospodine, da posjetim vojvodu kijevskog, koji me jepočastio pozivom.
– Tko vas je pozvao u njegovo ime?
– Grof Brühl, koji je sad u Dresdenu. Njegova je žena vojvodina kći.
– Dobro je što ste naumili poći na to putovanje jer vam je ovaj dvoboj pribavio mnoštvoneprijatelja koji će u najneznatnijoj prilici nastojati da s vama zametnu kavgu. A bog neka vas očuva još jednog dvoboja. Opominjem vas, čuvajte se i nikad ne idite pješice, a najmanje noću.
Narednih petnaest dana pozivali su me na sve strane na ručkove i večere, i svagdje sam morao podrobno opisivati dvoboj s Branickym. I kralj je često bivao na tim skupovima i svagda se pravio kao da me ne sluša. No jednom se nije mogao suzdržati, te me je upitao bih li u Veneciji izazvao na dvoboj nekog plemića kad bi me ovaj izazvao.
– Ne bih, Sire, jer bih znao da ovaj ne bi došao.
– Pa što biste onda učinili?
– Progutao bih uvredu. Ali kad bi me se taj venecijanski plemić usudio uvrijediti negdjeu tuđini, ogledali bismo se na megdanu.
Kad sam otišao posjetiti Moszinskog, zatekao sam ondje Binettijevu, koja uteče čim me je ugledala.

– Što ima protiv mene? – upitao sam Moszinskog.
– Zbog nje je došlo do dvoboja, a ona je pak zbog vas izgubila Branickog koji više neće nida čuje za nju. Mislila je da će i s vama uraditi što i s Tomatisom, a vi umalo što joj niste ubili junačkog zaštitnika. Ona ga javno osuđuje što je prihvatio vaš izazov, ali on joj više ne da blizu.
Grof Moszinski bijaše čovjek neobično prijazan i pametan. Upropaštavala ga je međutim njegova velikodušnost koja je graničila s rasipništvom. Njegove su rane već bile zacijeljele. Međutim onaj koji bi mi od svih morao biti najodaniji, mislim naime na Tomatisa, nije me više onako srdačno susretao kao prije dvoboja. U meni je gledao čovjeka koji mu je nijemo predbacivao njegov kukavičluk i prednost koju je dao novcu nad čašću. Njemu bi možda bilo draže da me je Branicky ubio, jer bi tada uzročnik njegove sramote postao najomraženija osoba u Poljskoj, pa bi mu lakše oprostili što se i dalje pojavljuje u otmjenim kućama s ljagom sramote zbog koje su ga svi prezirali usprkos milosti što ju je uživao u nekim društvima koja su ga i nadalje srdačno primala. Bijaše naime očigledno da tu naklonost duguje Cataijevoj koja je mnoge opčinila više ljepotom i ljupkošću no umjetničkim darom.
Kako dakle bijah odlučio da obiđem nezadovoljnike koji su novog kralja samo silom priznali, a od kojih ga mnogi čak nisu htjeli priznati, pošao sam na put s jednim slugom i s Campionijem da imam uza se pouzdana i hrabra čovjeka. U kesi sam imao dvjesta dukata, od kojih mi je sto poklonio vojvoda od Rusije na način tako plemenit da nisam mogao odbiti. Drugih sam sto zaradio igrajući s grofom Clarijem igre petnaest protiv nekog staroste od Sniatvna koji je u Varšavi veselo rasipao svoj imutak.
Knez Karlo od Kurlandije bijaše otišao u Veneciju gdje sam ga preporučio svojim moćnim prijateljima koji su ga lijepo primili. U Varšavu je iz Petrograda stigao anglikanski poslanik koji me je preporučio knezu Adamu. Prije puta ručao sam s njim kod kneza. Ondje je bio i kralj koji je, unatoč jadu što su mu ga danomice nanosili njegovi neprijatelji, bio uvijek duša svih skupova koje je počastio svojom nazočnošću. Jednog mi je dana kad sam ga zatekao tužna i zamišljena rekao da je poljska kruna trnova. A ipak je taj kralj, kome i danas odajem dužno poštovanje, bio tako slab da me se zbog podlih kleveta nije usudio zadržati kod sebe.
U Leopol sam stigao šest dana nakon odlaska, jer sam se dva dana zadržao kod mladog grofa Zamovskog, vlastelina lena od Zamošća, koji je imao četrdeset tisuća rente. Siromah je bolovao od padavice. Povjerio mi je da bi cijelo svoje imanje dao liječniku koji bi ga izliječio. Njegova mlada žena nadasve mi se smilila. Voljela ga je, a nije se usuđivala s njim spavati, jer bi ga svaki put kad bi joj djelom htio posvjedočiti svoju ljubav, uhvatio napad bolesti. Taj me je velmoža, koji je umro mlad, smjestio u lijepim odajama gdje međutim ničeg nije bilo. U Poljskoj je naime običaj da čovjek od položaja putuje sa svim što mu je potrebno.
U Leopolu, koji oni zovu Lemberg, odsjeo sam u jednom svratištu, ali sam ga morao napustiti da udovoljim želji znamenite kaštelanke Kamienske, velike neprijateljice Branickog, kralja i cijele njegove stranke. Nekad je bila silno bogata, ali su je upropastili plemićki savezi. Zadržala me je osam dana, ali taj boravak ne bijaše ugodan ni za jedno ni za drugo, jer je ona govorila samo poljski i engleski.
Iz Leopola sam otputovao u neko malo mjesto kojem nisam upamtio ime. Ondje je živio hetman Jozef Rzewsky kome sam imao predati jedno pismo straznika kneza Lubomirskog. Bio je to još čio starac, a nosio je dugu bradu u znak tuge zbog događaja koji su rastrzali njegovu domovinu. Bio je bogat, učen, gorljiv kršćanin i pretjerano uglađen. Zadržao me je u gostima tri dana. Zapovijedao je malom utvrdom gdje je stanovao i držao garnizon od 500 ljudi. Prvog dana posjetio sam ga u njegovoj sobi gdje bijahu na okupu nekolicina časnika. U času dok sam hetmanu nešto zanimljivo izlagao, uđe jedan časnik, priđe mu i prišapnu nešto. Zatim se isti časnik obrati meni i tiho mi kaza:
– Venecija i sveti Marko.
Ja mu glasno odgovorih da je sveti Marko zaštitnik Venecije. Prisutni se nasmijaše, i ja tad razabrah da je to dnevna lozinka koju su saopćili i meni da bi me počastili. Ispričao sam se, i razgovor odmah skrenu na drugi predmet. Hetman mi je sve vrijeme govorio o politici. Nikad se nije pojavljivao na dvoru, ali je odlučio otići na Sejm da se svim snagama bori protiv ruskih zakona koji bijahu u prilog dizidentima. On je bio jedan od četvorice velmoža koje je knez Repin dao uhvatiti i poslao ih u Sibir.
Pošto sam se oprostio od tog velikog republikanca, krenuo sam za Christianopol gdje je živio slavni kijevski vojvoda Potocki koji je bio jedan od ljubavnika ruske carice Ane Ivanovne. Sam je dao izgraditi grad gdje je živio i nazvao ga po svom imenu. Taj još uvijek lijepi velmoža držao je raskošan dvor. Koliko je držao do grofa Brühla, koji me je pismeno preporučio, vidjelo se po tom što me je petnaest dana sjajno gostio i slao me danomice na izlete sa svojim liječnikom, slavnim Styrneusom. Naveče sam zabavljao vojvotkinju, koja nije nikad silazila na večeru jer joj to nisu dopuštale pobožnosti koje je obavljala u svojoj sobi. Uz nju su uvijek bile njene tri kćeri i dva franjevca, njeni dušobrižnici.
U Lepolu sam se osam dana sladio s jednom lijepom djevojkom u koju se kasnije grof Potocki, starosta od Sniatvna, tako zaljubio da se njom oženio.
Iz Leopola sam otišao u Pulaviju, veličanstveni dvorac na Visli, osamnaest milja od Varšave, koji je pripadao vojvodi od Rusije. On ga je sam dao sagraditi. Ondje se sa mnom oprostio Campioni koji se morao vratiti u Varšavu.
Nema tako lijepa mjesta koje ne bi dosadilo čovjeku kad ondje mora živjeti sam, ukoliko nema pri ruci vrijednih i zanimljivih knjiga. Svidjela mi se neka djevojka koja je svakog dana dolazila u moju sobu da me posluži. Jednog je jutra zapomažući pobjegla kad sam pokušao nešto uraditi s njome. Dotrčao je vratar i hladno me upitao zašto ne idem izravnim putem ako mi se seljanka toliko sviđa.
– A koji je to izravni put?
– Da na lijep način zapitate njenog oca da li bi vam htio prodati djevičanstvo svoje kćeri.
– Ja ne znam poljski, pa vi to uredite za mene.
– Drage volje. Hoćete li joj dati pedeset forinti?
– Da se vi ne šalite? Ako je djevica i krotka poput ovčice, dat ću joj i stotinu.
Stvar bi obavljena još istog dana poslije večere. Primivši novce, pobjegla je poput kradljivice. Kasnije sam saznao da ju je otac morao istući da je prisili na poslušnost. Sutradan mi dođoše nuditi djevojke a da mi ih nisu ni pokazali.
– Pa gdje su te djevojke? – upitao sam vratara.
– Što ćete ih gledati kad vam se kaže da su djevice?
– Znajte da me lice najviše zanima, i da je djevičanstvo ružne djevojke rabota koja neprija mom čudnom ukusu.
Onda mi ih stadoše pokazivati, i dan prije odlaska ipak sam se s jednom zadovoljio. Ženski je spol mahom ružan u tom kraju.
Kad sam se vratio u Varšavu, primijetih s čuđenjem da me svuda ne samo hladno već i neprijazno primaju.
– Nismo mislili – govorili su mi otvoreno – da ćemo vas opet ovdje vidjeti. Po što stedošli?
– Došao sam da platim dugove.
To me je silno ozlojedilo. Čak i vojvoda od Rusije kanda bijaše postao drugi čovjek. Još su me primali za stol u kućama gdje bijah stalni posjetilac, ali sa mnom nije nitko razgovarao. Ipak me je kneginja, sestra Adamova, prijazno pozvala k sebi na večeru. Za okruglim stolom na kojem bijaše poslužena večera sjedio sam nasuprot kralju, koji me nijednom nije oslovio. Razgovarao je samo sa Švicarcem Bertrandom. To mi se još nikad nije dogodilo.
Drugog sam dana bio na ručku kod grofice Oginske, kćeri kneza Czartorvskog, velikog kancelara Litve, i neke grofice Waldstein, gospođe vrlo ugledne koja je živjela devedeset godina. Grofica je za stolom pitala gdje je prošlog dana večerao kralj. Nitko nije znao, a ja sam šutio. Upravo kad smo ustajali dođe general Roniker. Vojvotkinja ga zapita gdje je kralj večerao, a on joj kaza da ga je vidio na večeri kod Straznikove gdje sam i ja bio. Ona me začuđeno zapita zašto nisam ništa rekao, a ja joj odgovorih da mi je žao što sam se ondje zatekao, jer me kralj nije nijednom oslovio niti me je pogledao.
– Ja sam u nemilosti, a ne znam zašto.
Napustivši kuću vojvode Oginskog, otišao sam da se najponiznije poklonim knezu Augustu Sulkowskom koji me, kao i uvijek, srdačno dočekao no odmah mi kaza da nisam pametno uradio što sam se vratio u Varšavu, jer su svi promijenili sud o meni.
– Pa što sam učinio?
– Ništa, ali mi smo vam po prirodi takvi: nestalni, prevrtljivi i površni. Sarmatorumvirtus veluti extra ipsos.14 Vi ste bili nadomak uspjeha, ali ste propustili pravi trenutak. Zato je bolje da odete.
14. Vrline su Sarmata na ovaj ili onaj način izvanjske. – I otići ću.
Vratio sam se kući, a u deset sati moj mi sluga donese jedno pismo koje je netko ostavio
na vratima. Potpisa nije bilo. Nepoznati me je pisac, koji se predstavio kao osoba koja me voli i poštuje ali koja ne smije otkriti svoje ime jer je stvar saznala od samog kralja, obavještava da me kralj nerado vidi na dvoru, jer je saznao da sam u Parizu bio obješen in effigie zato što sam, prisvojivši silan novac iz blagajne lutrije vojne akademije, pobjegao kao lopov i da sam se povrh toga u Italiji bavio prezrenim glumačkim zanatom potucajući se s putujućim družinama.
Takve je klevete lako proširiti, a tako ih je teško pobiti. Mržnja je neumorna kad je podstiče zavist. Volio bih da sam mogao onog časa na sve prezirno odmahnuti i ukloniti se, ali imao sam dugova, a s ono malo novca što mi je preostalo nisam mogao krenuti u Portugal gdje sam se nadao sreći.
Nisam više nikud zalazio. Viđao sam se samo s Campionijem. Pisao sam u Veneciju i na sve strane gdje sam imao prijatelje koji bi mi mogli pomoći. Međutim, jednog dana osvanu kod mene onaj isti general-lajtnant koji je prisustvovao dvoboju i tužna mi izraza saopći da po kraljevoj zapovijedi imam napustiti varšavsku starostiju u roku od osam dana. Ja se nakostriješih i rekoh mu neka odgovori kralju da nisam voljan poslušati ovakvu zapovijed.
– Ako odem – nadovezah – želim da se javno zna da sam otišao pod prisilom.
– Ovakav odgovor ne želim prenijeti kralju. Reći ću da sam izvršio njegovu zapovijed iništa više. Vi ćete postupiti kako mislite da je po vas najčasnije.
Mahnit od srdžbe, napisao sam kralju pismo u kome sam mu jasno kazao zašto mi čast brani da udovoljim njegovoj želji. »Moji će mi vjerovnici, Sire, oprostiti kad saznaju da sam napustio Poljsku ne podmirivši im dugove zato što me je Njegovo veličanstvo silom izagnalo.«
Dok sam grozničavo razmišljao po kome da vladaru pošaljem svoje oštro pismo, naiđe grof Moszinski. Pošto sam mu ispripovjedio sve što mi se dogodilo i pokazao mu pismo, zapitah ga po kome bih ga mogao poslati, a on mi samilosno odgovori da će ga sam uručiti kralju. Potom iziđoh na šetnju da se malo priberem na svježem zraku i susreh kneza Sulkowskog koji se nije nimalo iznenadio kad mu rekoh za kraljevu zapovijed o izgonu. On mi tad potanko ispripovjedi što mu se desilo dok je boravio u Beču. Po zapovijedi carice Marije Terezije morao je napustiti grad u roku od dvadeset četiri sata samo zato što je nadvojvotkinji Kristini u ime princa würtemberškog izručio laskave pozdrave.
Drugog jutra opet osvanu grof Moszinski i preda mi tisuću dukata. Saopći mi da kralj nije znao da sam bez novaca, no da je važnije spasiti mi život, jer ako ostanem u Varšavi, na svakom će me koraku vrebati smrtna opasnost, osobito budem li izlazio noću. Ta mi opasnost prijeti od nekoliko ljudi koji su mi poslali izazov na dvoboj, a na koji se ja uopće nisam obazro. Da bi se osvetili što sam ih tako prezreo, neće prezati od mučkog napada, a kralj više ne želi neprilika sa mnom. Zato mi je i poslao zapovijed da napustim starostiju.
Taj me nalog, uvjeravao me je Moszinski, ne sramoti ni pred osobom koja mi ga je uručila, niti su okolnosti sramotne, a još manje rok koji mi je određen da se mirno i polako spremim na odlazak. Što sam poslije te prijateljske besjede mogao drugo već da se časnom riječi obavežem da ću otići i da čak zamolim grofa Moszinskog neka u moje ime zahvali kralju za milost koju mi je ukazao i za veliku brigu koju je posvjedočio za moj nevrijedni život.
Nakon devetnaestogodišnjeg potucanja po Evropi došao sam godine 1773. u Trst usrdno se nadajući da ću uz pomoć svojih moćnih prijatelja i vlastitim trudom ishoditi milost u inkvizitora i moći se vratiti u Veneciju. Tu sam ostao dvije godine.
Za te dvije godine našao sam prijatelja koji su mi, vjerujem, mnogo pomogli da ishodim pomilovanje u državnih inkvizitora, što u ono vrijeme bijaše moja jedina vruća želja. Podgrizala me je bolest koju Nijemci zovu Heimweh, a Grci Nostalgia. Ona zna biti tako silna da Švicarci i Slaveni za kratko vrijeme pogibaju od nje. Ja možda ne bih umro da sam je umio odbaciti i ne bih devet godina potratio u nezahvalnom krilu svoje maćehe. U tom sam gradu prvi put punim plućima udahnuo slast života.

EPILOG
Odonda je prošlo trideset godina, vrijeme neizmjerno, a ipak se osjećam više mlad no star. No kolike li razlike kad usporedim svoje bivstvovanje tjelesno i duhovno iz onog mlađanog doba s današnjim! Osjećam se sasvim drugim čovjekom, i koliko sam onda bio sretan toliko sam sad nesretan, jer pred mojim duhom nema više čarobnih nada u sretniju budućnost. Spoznajem i moram priznati samom sebi da sam izgubio čitavo svoje vrijeme, što znači da sam izgubio život. Ovih dvadeset godina što mi još preostaju i na koje možda mogu računati čine mi se tužne. Ušao sam u četrdeset i sedmu godinu i znam da sam u dobi koju sreća prezire, a to je dovoljno za tugu jer bez milosti te slijepe božice nitko na ovom svijetu ne može biti sretan. Sve su se moje želje ustremile samo jednom cilju: vratiti se slobodan u svoju domovinu. Mislim da ću se možda vratiti starim putima i da ću razriješiti sve ono što sam u životu uradio zla ili dobra. Znam da bih time htio samo ublažiti tugu silaska kojem je posljednja tačka smrt. Tek kad počne silaziti, čovjek koji je život proživio u nasladama, odaje se takvim tužnim mislima kojima nije bilo mjesta u godinama njegove cvijetne mladosti, kad se nije brinuo za budućnost, kad ga je sadašnjost cijelog zaokupljala i kad su mu uvijek otvoreni i ružičasti vidici razveseljavali život. Duh je njegov živio u sretnoj obmani i on se smijao filozofu koji mu se usudio reći da ga iza tog čarobnog vidika čeka starost, bijeda, prekasno kajanje i smrt. Ako su takva bila moja razmišljanja prije dvadeset i šest godina, onda je lako naslutiti kakva su ona danas kad sam sam na svijetu. Te bi me misli ubile da ja ne smišljam kako da ubijem okrutno vrijeme koje ih rađa u mojoj duši što je srećom ili nesrećom ostala još mlada. Pišem zato da se ne bih dosađivao i veselim se i radujem se što u tom uživam. Ako možda i ludo zborim, nije me briga, dovoljno mi je što znam da se zabavljam.

POGOVOR
Giacomo Casanova – čovjek, mit i pisac
Tko je, zapravo, Casanova? Što se sve krije, u stvari, iza tog imena?
Mogli bismo odgovoriti, polazeći od najjednostavnijeg, da je on najprije pojam – neutaživi zavodnik, hohštapler i sl.; zatim svojevrstan mit – nešto kao jedna modernija verzija Don Juana (uzgred budi rečeno – najčešće veoma pojednostavnjena!); za malo upućenije on je također svojstven obrazac življenja, vezan za specifičnosti evropske (aristokratske) scene prije Francuske revolucije; i napokon, on je pisac čuvenih Memoara, koji, evo, izlaze po prvi put u vrlo opsežnom izboru i na našem jeziku, prevedeni s autentičnog izvornika izvađenog konačno, prije nekoliko godina, iz sefova izdavačke kuće Brockhaus. (Inače, dosad su kolale manje ili više preinačene, popravljane, dotjerivane ili čak apokrifne verzije).
Mi smo, nema sumnje, jedna od rjeđih evropskih zemalja u kojoj casanoviana – studije, napisi, legenda o Casanovi – nemaju nikakvih relevantnih razmjera. Inače, drugdje u svijetu, ovom doista neobičnom ličnošću i njenim začuđujućim djelom bavili su se i najozbiljniji eruditi, profesori sveučilišta, historičari, pisci.15
15. Spomenimo samo neke: Stefan Zweig (Drei Dichter ihres Lebens – Casanova, Stendhal, Tolstoi, Leipzig
1928), Benedetto Croce (Aneddoti di varie letterature, Napulj 1942. III sv.). Sainte-Beuve (Memoires de
Casanova – in Premiers lundis, sv. II izd. 1875), Edmund Wilson (The Wound and the Bow, 1941), J. Rives
Childs (A Biography based on new documents. London 1960), pa zatim u kraćim osvrtima: H. Heine, A. de Musset, Jules Janin, Remy de Gourmont, H. de Regnier, Eemile Henriot, uz mnoga druga manje poznata imena!
Malo tko zna, na primjer, da je ovaj sugovornik Voltairea, Katarine Druge, Fridrika Drugog (pruskog) i mnogih drugih suverena, kneževa, pisaca, umjetnika i učenjaka diljem Evrope bio u prepisci i s našim Ruđerom Boškovićem. Simplifikacije koje proizlaze iz petparačke literature, s filmskih ili televizijskih ekrana ili iz novinskih feljtona mimoilaze činjenicu da je Giacomo Casanova bio, ako već ne jedan od najobrazovanijih ljudi svoga vremena, kakvim ga smatraju mnogi biografi, a ono svakako čovjek izuzetnog obrazovanja i najraznovrsnijih talenata: objavljivao je rasprave iz matematike i historijske studije, prevodio Ilijadu i djela suvremenika, bavio se književnom kritikom i pisao za kazalište, polemizirao s enciklopedistima u književnim radovima i obranio dizertaciju s područja teorije prava! Ako je i pretjerano vidjeti u njem jednog od posljednjih uzora uomo universale u evropskoj kulturi, nije dopušteno ni zanemarivati ovoliku svestranost i svoditi Casanovu pod uski nazivnik razmetnog ljubavnika.
Ovu nemirnu i neumornu ličnost nije moguće shvatiti izvan najšireg spleta referenci njegove epohe. Izgubimo li i na trenutak iz vida kontekst kozmopolitske Evrope 18. stoljeća – uzajamne veze njenih prijestolnica, mondene običaje njene aristokracije, distingvirane salonske manire, obaveznu francusku konverzaciju i talijanski teatar, odrješitost i frivolnost, ideje enciklopedista i galantne svečanosti – teško da ćemo shvatiti išta bitno u samu načinu života Giacoma Casanove, sve ono čime ga je njegovo vrijeme i društvo poticalo ili kočilo i time ga određivalo kao takvog.
Već prvi podatak – da se rodio u Veneciji (1725) – nosi sa sobom čitav niz asocijacija. Vežući svojim karavanama i brodovljem Orijent s Evropom, čarobni grad na laguni je stekao silna blaga, ukus i osjećaj za raskoš, ugodu, formu: svjetlucava staklenina iz Murana, tkanine živopisnih boja, zamamni ukrasi za žene i decentni namještaj za domove, umjetnost, zanati, znanost, državne institucije, privatne i javne građevine... Doduše, u 18. stoljeću moć Mletaka postupno jenjava, a zajedno s njom otječu bogatstva, a i blagodati... Umjesto raskošnih likovnih kompozicija preko cijelih zidova rade se nužno sve češće slike manjih razmjera: Guardi, Belotto, Canaletto. No, tijesni calli i osunčane piazze još uvijek su pune neke raspojasane radosti kojoj čitav ovaj grad služi kao neusporediva scena. U ovoj epohi zaljubljenoj u teatar – kad je svaka evropska prijestolnica svojim vlastitim dramama i komedijama pomalo nalik na kazalište – sama Venecija ima sedam stalnih kazališnih »kuća« na svega 135.000 stanovnika: ta ona će upravo u ovom vijeku dočekati svog teatarskog genija – Goldonija!
U mletačkoj glumačkoj sredini ponikao je i Giacomo Casanova: njegov otac, Gaetano Casanova, napustio je u devetnaestoj godini Parmu i pobjegao za privlačnom mladom glumicom s vragolastim nadimkom »Fragoletta«. Uz nju je i sam postao glumac, što je i ostao – kad se ljubav ugasila. No i njegova zakonita žena – lijepa šesnaestogodišnja Zanetta, kći postolara – također će biti glumica: s njom će Gaetano imati šestoro djece – među kojima i Giacoma!
»Rođen tako u samu teatru, u gradu gdje se svakog dana igrala komedija na sedam raznih scena ne računajući putujuća glumišta, gdje su svetkovine, karneval, svakidašnji život neprestano obnavljali geste, zaplete i dijalog teatra, Casanova će zasnovati svoj vlastiti život kao zamašnu komediju, kao turneju kojoj će Evropa uslužno poslužiti za scenu«.16 – Od svoje najranije dobi – od prvih poglavlja Memoara – Casanova pokazuje očitu sklonost da »stvara iluziju« koja po svojoj prirodi ima toliko toga spektakularnog u izvornom smislu riječi, voli da se izlaže na sceni i bude u svjetlu rampe, uživa u pokretu, gestama, dijalogu, zapletanju i raspletanju situacija, traži svoju publiku u svakoj prilici, a nagli i neočekivani obrati – pravi coups de théâtre! – prate sve činove njegovih pelivanskih pustolovina.
16. Gérard Bauer: Préface aux Mémoires de Casanova, str. 10. izd. Pléiade, Gallimard, Pariz 1958.
Ovom napisu nije cilj da prepričava biografiju, ispričanu tako uvjerljivo u samim Memoarima: ocrtajmo samo ovlaš siluetu ličnosti, kako bismo mogli malo dublje shvatiti djelo i mit oko njega.
Turneja započinje veoma rano u životu Casanove: kad mu je bilo svega nekoliko mjeseci, roditelji su ga – zbog angažmana u Londonu – ostavili staroj baki, koja će ga odgajati sve do sedme godine. Slabašnog, u mentalnom pogledu gotovo debilnog dječačića, jedna vračara iz Murana spašava svojim »mastima« od neke čudne boljetice. Zdravlje mu se postupno vraća i njegova debilnost iščezava. Prve pouke dobiva od opata Gozzija i kao briljantan đak polazi sveučilište u Padovi. Sa 15 godina dobiva tonzuru i doskora ulazi u »niže redove«, pa već u svojoj sedamnaestoj godini ima priliku da pokaže sa propovjedaonice sav žar svoje rječitosti: ako mu slučajno nedostane riječi, hinit će nesvijest, kao glumac na sceni! Već prije zaređenja okusio je »ugodni miris« ženskog tijela, a sada mu veza s jednom mladom plesačicom, »štićenicom« nekog uglednog (i ljubomornog) senatora, donosi neprilike... Započinje karijera pustolova: pustaranje svijetom i lov na žene!
Prokrstarit će najprije Italiju – Ancona, Rim, Napulj, Martirano, Marino, Pesaro. U Rimu ostaje godinu dana kao tajnik kardinala Acquavive: prilično pogodna služba, koju će ubrzo izgubiti zbog ljubavne avanture!
Opet se odaje putovanju i osvajanju ženskih srdaca. Bilanca mu je već zavidno velika. Ne probire: uzima sve odreda. Svaka žena ima bar tu draž da je »druga«.
U svojoj dvadesetoj godini po prvi put okušava diplomatsku karijeru: boravi na Krfu i u Istambulu (ukoliko nas tu, iznimno, ne obmanjuje u svojim Memoarima – kako to misli jedan broj casanovista – povodeći se za orijentalnom modom srodnih spisa iz njegova vremena). Imao je već prilike da upozna i nedaće veneričnih bolesti (ta prilika će mu se pružiti devet puta u životu), ali njegovo savršeno zdravlje odolijeva svemu. Ništa ne može poremetiti njegov san, tek mu je – u doslovnom i u prenesenom smislu – postojan i neutaživ, živi u savršenoj suglasnosti sa svim zahtjevima svog organizma, nikakva briga duha ne opterećuje tijelo...
Vraća se – nekoliko puta uzastopno – u Veneciju, zapošljava se neko vrijeme kao violinist u orkestru Teatra San Samuele (i za muziku ima dara!). Senator Bragadin upoznat će ga (1746) kao svirača, zavoljeti i postati njegovim zaštitnikom i mecenom. Ne smiruje se ni u kom pogledu. Novi gradovi – Ženeva, Pariz, Dresden, Beč, Prag – nova poznanstva, nove žene, od kojih će mu do jedne biti posebno stalo: romaneskne i nježne Francuskinje Henriette. Intrige, prijevare, nezgode i, naročito, zgode sa zgodnim ženama (posebno s lijepom opaticom Marijom Magdalenom) – izazvat će još jednom ljubomoru, zavist i dovesti ga u zloglasnu mletačku tamnicu Pod olovnim krovovima. Nema nikakve dvojbe – autentični povijesni dokumenti potvrđuju u tom pogledu točnost glavnih navoda iz Memoara – da je Casanova jedan od rijetkih sretnika i spretnika koji se iz tog strahovitog zatvora uspio spasiti bijegom! Sam život pustolova piše stranice dostojne najpustolovnijeg romana!
1757. stiže u Pariz. Zapanjujuća spretnost omogućava mu da se još jednom nametne: postaje čak ravnateljem Francuske lutrije, Ministarstvo financija povjerava mu različite tajne misije (u Holandiju npr.), otvara manufakturu svilenih tkanina (s čitavim haremom radnica!); bavi se magijom i kabalom i postaje slobodni zidar (slobodnozidarska internacionala bit će mu često puta od izvanredne koristi u životu); briljira u salonima i blefira na dvoru, karta se i kocka (ponekad s basnoslovnim uspjehom!);17 upoznaje niz glasovitih ličnosti (D'Alemberta, Fontenella, Crébillona); teatar – i opet u doslovnom i u prenesenom smislu – istinska mu je pasija: preveo je na talijanski komad Zoroastre, a njegovu komediju – balet Tesalijanke imala je na repertoaru Talijanska komedija u Parizu još 1752; i, posljednje ali ne najmanje važno, žene mu se izdašno smiješe... i ne ostaju samo na smiješku!
17. Kockanjem će se baviti sve do starosti s istinskom strasti. U jednom pismu Casanova se obraća Ruđeru Boškoviću tražeći njegovo mišljenje o matematičkoj hipotezi po kojoj - prilikom bacanja dviju kocaka obilježenih od 1 do 6 neparni zbir ima više šansi negoli parni: »ustanovljenje te istine ima u mom mozgu veliku važnost...« (G. Casanova: »100 Lettere« str. 160 (Edtzioni Corbaccio – Milano 1930).
No takav hohštaplerski život ne može trajati vječno. Blefovi se, makar bili i genijalni, na kraju prozru! Casanova je zatvoren zbog neplaćene mjenice i... prognan iz Pariza! (Kasnije će ga zadesiti još nekoliko puta slična sudbina: bit će protjeran i iz Londona, Beča, Firenze, Barcelone, Varšave...).
Slijede, naravno, opet putovanja, dogodovštine. Koln, Stuttgart (gdje biva zatvoren zbog kartaških dugova), Zürich, Bern... Posjećuje Voltairea koji tada prebiva nadomak švicarske granice na svom posjedu Délices: Casanova je četiri dana uzastopce Voltaireov gost na ručku, izmjenjuju mišljenja o književnosti i, po svemu sudeći, ne ostaju jedan drugom u najboljoj uspomeni.18 Zatim opet Italija uzduž i poprijeko, pa Francuska i ponovo Pariz. U međuvremenu uzima izmišljeno plemićko prezime de Seingalt, a papa mu je u Rimu uručio »zlatnu mamuzu« i naziv »apostolskog protonotara extra urbem«.
18. Nema više nikakve sumnje da su podaci koje Casanova pruža o Voltaireu vjerodostojni. Sam Georg Brandes ih koristi u svojoj biografiji francuskog filozofa i pisca, a i drugi specijalisti za ovo područje (V. Maynial: Casanova et son temps, str. 79; H. de Régnier: Casanova chez Voltaire, Revue de deux mondes 19Z8, XL VII; M. Rat: Aux Délices, quand Voltaire fit la conquete de Casanova. Figaro littéraire 31. I 1953).
1763. i 1764. je u Londonu. Tu doživljava svoj najveći sentimentalni poraz: lukava i zavodljiva kurtizana la Charpillon prevela ga je žednog preko vode i prevarila kao nitko u životu! Potresen i ponižen napušta London. 38 mu je godina, još uvijek je lijep i pri punoj snazi, ali kola kao da polako kreću nizbrdo: »To je konac prvog čina u mom životu«, priznaje on u Memoarima.
Još jednom je izgnan! No, primit će ga Fridrik II i ponuditi mu posao u pruskoj službi: Casanova dakako odbija odviše striktne obaveze. Iste godine prima ga i Katarina II, kojoj predlaže da usvoji za Rusiju gregorijanski kalendar... Iz Petrograda i Moskve dolazi u Varšavu, gdje je opet primljen na dvoru, ali zbog dvoboja u kojem ranjava grofa Branickog (opet se, naravno, radi o »lijepom spolu«) mora napustiti Poljsku. Bratislava, Dresden, Leipzig, Beč (odakle je izgnan zbog varanja na kartama) pa onda još jednom Pariz (otkud je istjeran po kraljevoj naredbi!). 1768. je u Španiji, gdje će također dopasti tamnice i biti izgnan! Vrluda opet Francuskom, Italijom i 1772. dolazi u Trst: tu poduzima sve moguće mjere da mu se dozvoli povratak u Veneciju. U ljubavi još uvijek nije bez sreće. 1774. dobiva napokon dozvolu da se vrati u rodni grad. U Trstu se, uoči polaska, završavaju Memoari, ili bar onaj dio koji je od njih ostao...
U Veneciji ostaje prilično dugo, bavi se književnošću, uređuje kazališni tjednik Vjesnik
Talije (na francuskom). Postaje confidente, tajni agent Mletačke republike.19
19. Ilustracije radi evo nekoliko naslova djela koja su mu izašla tih i slijedećih godina: Istoria delle turbulenze di Pologna (Gorica 1774): Scrutinio del libro – Eloge de M. de Voltaire, (Venecija 1779 – oštar napad na Voltairea),Opuscoli miscelanei (7 svezaka, Venecija 1779–1780), Ne amori, ne donne – ovvero la stalla ripulita (djelo koje izaziva skandal, objavljeno 1783. u Veneciji).
1883. nakon skandala prisiljen da napusti Veneciju, ponovno putuje, i zaustavlja se u Beču. Životari jedno vrijeme od male špijunske gaže koju dobiva od mletačkog ambasadora za obavljene usluge. Ali to je odviše malo za njegove goleme apetite! 1885 – u svojoj šezdesetoj godini – koristi svoje poznanstvo s grofom od Waldsteina i postaje njegovim bibliotekarom u dvorcu Dux, u današnjoj Čehoslovačkoj.
Tu se konačno skrasuje. Neizmjerno mnogo čita, piše različite rasprave i, napokon, negdje oko 1790. započinje rad na Memoarima. Postao je preosjetljiv, u dvorcu je dosadno, posluga je zla, nedostaje mu publiko na kakvu je navikao... Održava prepisku s nekolicinom prijatelja, pokazuje čak ambiciju da postane drugim Voltaireom (koga, uzgred budi rečeno, napada u svojim spisima!)20
20. Evo nekoliko naslova iz tog perioda: Soliloque d'un penseur (Prag, 1785); Histoire de ma fuite des prisons de la Republique de Venise, qu'on appelle Plombs (Prag, 1788. Ova Historija mog bijega iz zatvora Mletačke republike predstavlja jedini dio memoara objavljen za autorova života); Icosameron (Prag, 1788; to je vrsta filozofske persiflaže po ugledu na Voltairea); te Zaključak o udvostručenju heksaedra i Geometrijski dokaz duplikacije kocke – oboje objavljeno u Dresdenu, 1790. na francuskom jeziku) itd.
Sav se predaje radu na Memoarima. U tom nalazi više negoli običnu razbibrigu: sve pustolovine, ljubavi, užitke ponovo proživljava, cio stari svijet ponovo je scena na kojoj je on glavni akter. Francusku revoluciju dočekuje s antipatijom: ona narušava aristokratski poredak kojeg je on – mada plebejac – bio maženi parazit! Piše protestno pismo Robespierreu i redigira lingvističku raspravu o prodoru neologizama (revolucionarnih!) u francuski jezik. Mlada Cecile de Roggendorf (u dvadeset drugoj godini!) veže se preko pisama nekom posebnom nježnošću za starog zavodnika!
Venecija je pala pod austrijsku vlast. Svijet se izmijenio. Na pomolu su Napoleonovi ratovi. Povratka nazad više nema.
Casanova umire 1798. u dvorcu Dux, u sedamdeset trećoj godini života. Svom nećaku Carlu Angioliniju ostavio je na samrtnoj postelji rukopis Memoara...
Ovdje počinje mit. Na čovjeka se, uostalom, brzo zaboravilo. Evropa je imala toliko važnijih stvari, aristokracija mnogo težih briga!
Dvadeset i dvije godine nakon smrti svog ujaka, Carlo Angiolini će ponuditi (1820) rukopis Memoara njemačkom izdavaču F. H. Brockhausu u Leipzigu. Brockhaus je naslutio vrijednost djela mada nije mogao ni pomisliti kakvu će sudbinu doživjeti. Već 1822. izlaze u njemačkom prijevodu prve epizode. Doista, jedinstven pothvat u povijesti književnosti: autor je Talijan, piše na francuskom jeziku – onoj njegovoj »univerzalnoj« varijanti koja se govorila na evropskim dvorovima – a djelo izlazi najprije na njemačkom! Njemački prijevod Wilhelma von Schutza prevodi se natrag na francuski i polučuje jednak uspjeh u Parizu. Mnogi se pitaju ne radi li se o običnoj mistifikaciji, ali to pitanje ne ide nauštrb – bar komercijalno – prođe ovog djela. Talijanski pisac Ugo Foscolo, i sam Venecijanac, u to vrijeme nastanjen u Londonu, sumnjičavo tvrdi da knjiga ne »baca ni tračka svjetla na okolnosti koje je autor naumio ispričati« te da nije važno da li je »stvarna ili imaginarna«.21 Heine, međutim, po samom izlasku Memoara, nalazi za njih riječi odobravanja: »Svaki redak ove knjige pročitao sam s užitkom, mada nijedan od njih nije u suglasnosti s mojim osjećajima«.22
21. Osvrti Foscola objavljeni su u Westminster Review, IV, 1827. i Edinburgh Review, VI, 1827.
22. Reinisch-Westphälische Anzeiger 19. VII, 1822. i A. de Müsset: Le Temps, 20. III, 1831.
Uvidjevši uspjeh djela, Brockhaus povjerava Jeanu Laforgueu, profesoru francuskog jezika u Dresdenu, da korigira manuskript. Tako dolazi do prvog izdanja na francuskom. Laforgue je obavio posao prilično korektno, ispravio je jezične greške, izbacio mnoge italijanizme, izglačao stil, mjestimice otklonio ponavljanja i – to mu se jedino može zamjeriti – ispustio ona mjesta koja su svojim erotskim sadržajem mogla isuviše šokirati ukus koji je publici nametnuo romantizam. Ta verzija, često puta konfrontirana sa Schützovim prvim njemačkim prijevodom i dopunjavana, kolala je svijetom sve do prije nekoliko godina. No, budući da je Casanova svojedobno slao raznim korespondentima poneka poglavlja, u opticaj su ušle brojne preinake pa čak i nekoliko apokrifnih izdanja.
Publika je primila Laforgueov prijevod s oduševljenjem: »Svi koji su ga čitali vele isto: da
to djelo ostavlja neizbrisiv dojam«, piše francuski romantički pjesnik Alfred de Musset. No, dvojba oko autorstva i sumnja u autentičnost još dugo ostaju. Paul Lacroix iznosi 1857. hipotezu da autor Memoara nije nitko drugi doli Stendhal...
Ali, od druge polovice 19. stoljeća naovamo pronalaze se po raznim arhivima, u prepisci suvremenika, u zapisima svakojake naravi, argumenti koji nepobitno dokazuju da su temeljne činjenice iz Memoara autentične! U svijetu je sve više casanovista koji su provjerili itinerere, utvrdili postojanje osoba s kojima se Casanova susretao, pronašli po sudovima zapisnike o kaznama, presudama, iznijeli na vidjelo navode (npr. policijskih doušnika) koji se suglašavaju s tokovima Memoara, došli čak do pisama žena upućenih nevjernom i lakokrilom ljubavniku...
Danas, stoga, nije više opravdano sumnjati u autentičnost općih tokova i glavnih navoda Memoara: tek ovdje-ondje pojedini datumi su izmijenjeni (ili zaboravljeni!), poneki detalji su možda dotjerani ili pridodani, kao što je to sklon da učini svaki glumac na sceni.
Izdanja ovog djela u svijetu bilo bi nemoguće pobrojati, a i broj poklonika koje je steklo nije manje impozantan. Jedan Stefan Zweig nije se ustručavao napisati: »Casanova je jedinstven uspjeh u svjetskoj književnosti... Ništa ga više ne može lišiti besmrtnosti... Od 1798. do 1822. nitko ne izgleda definitivnije mrtav od tog čovjeka, najživljeg od svih živih... Ta lijenčina, pustolov, mangup, spadalo, često pokazuje više iskrenosti negoli i najveći pjesnici, oslikavajući svijet kao smjesu ljepote i rugobe, rafiniranosti i seksualne grubosti... Giacomo Casanova je u svjetskoj književnosti zauzeo mjesto pored jednog Villona i mnogih drugih spadala koja će živjeti duže od brojnih autora manje sumnjiva ponašanja... Casanova je dokazao da čovjek može napisati najzabavniju povijest a da pritom ne bude romansijer, da može dati najtačniju sliku epohe a da pri tom ne bude historičar... Besmrtnosti nije važno što je moralno a što nemoralno: njoj je dovoljno da odvaže djela i odmjeri im snagu.«23
23. Stefan Zweig: Drei Dichter ihres Lebens, citirano prema: J. Rives Childs, A Biography based on new Documents, London 1961. uvod.
Iz pera jednog Edmunda Wilsona potekao je ovaj, još laskaviji, sud: »Nikad još nisam pročitao knjigu – bilo autobiografiju ili fikciju – koja bi na potpuniji način restituirala život.«24
24. Citirano također prema J. Rives Childesu, op. cit., ibid.
Mit i sudbinu ove knjige pratilo je – i prati – pitanje njene potpunosti: je li Casanova namjerno zaustavio svoje kazivanje na 1774. godini u Trstu, ili ga je u tom omela smrt, ili je opet izgubljen dio koji govori o potonjim događajima... Postoji o tom niz hipoteza, koje Bruno Brunelli Bonetti veoma znalački predočuje u studiji: »Jesu li Casanovini Memoari imali nastavak.«25 Meissner u svom djelu Rokoko Bilder smatra da je posljednji Casanovin gostoprimac, grof Waldstein, imao u rukama i posljednji dio Memoara, ali ga je uništio – vjerojatno iz bojazni da ga neki detalji o njegovu domu ili životu ne kompromitiraju. Prema doktoru Guiđeu, međutim, dio koji bi odgovarao razdoblju od 1774. do 1797. nije nikad ni napisan, iz jednostavnog razloga što sam Casanova nije želio da otkriva svoje fizičko osipanje, što uostalom potvrđuje i jedan izričit navod iz pisma koje je uputio svom prijatelju Opizu (20. VII 1793): »Što se tiče Memoara, mislim da ću se zaustaviti na pedesetoj godini, jer od te dobi nadalje ostalo bi da pričam samo tužne stvari, a to me rastužuje. Pisao sam da se razveselim zajedno s čitaocima, a sad bih ih rastužio, a to ne vrijedi truda...« Upoznamo li malo bolje Casanovu, ova će nam se hipoteza učiniti najvjerojatnijom.
25. I 'Mémoires' de Casanova ebbero un seguito? (»Atti dell'Istituto Veneto di Scienze, Lettere ed Artl«, tomCHI, II dio, Venecija 1944). Navodi koji slijede uzeti su iz te studije.
Kakav je, napokon, Casanova pisac i zašto on piše? Ako odgovorimo na to, sagledat ćemo u isto vrijeme i zašto ne piše, to jest zašto i kada prestaje pisati o sebi.
U samotnoj dokolici dvorca Dux, okružen zlonamjernom i podrugljivom poslugom, u nemogućnosti da čak čuje koju francusku ili talijansku riječ, bez publike, kako rekosmo, kakvu mu je decenijama pružala aristokratska Evropa, a isuviše kompromitiran po svim njenim prijestolnicama da bi ponovo pokušao svoje nekad tako uspješne blefove, bez para, prevalivši dob kad se mogu osvajati mlada ženska srca – što mu drugo ostaje doli da se vrati unazad, da uroni u sjećanje i pothranjuje se njim?! Otud ona naslada koja naprosto izbija sa stranica Memoara: »Ja se volim«, kaže autor. Sav ostatak svoje rasne vitalnosti, svoga unatoč svemu dobro sačuvanog zdravlja, Casanova će utrošiti uživajući ponovo u svem onom što je već jednom prošao, osjetio, doživio. Eto mu ponovo prilike, usprkos njegovu sadašnjem položaju i okolini, da bude glavni akter na sceni, da sam režira vlastitim sjećanjem tok radnje... Glumačko dijete glumi s profesionalnim zadovoljstvom svoju ulogu, razmješta oko sebe svoje suigrače, namješta se pred promatračima, igra za publiku i, od vremena do vremena, s ponosom joj namiguje.
Tekst Memoara je razvučen na preko 2.500 strana: zato da bi uloga – i užitak koji ona donosi – bili što dulji i potpuniji. No i kad se raspriča, ovaj vreli Mediteranac nije dosadan. On jednako zabavlja i sebe i nas! I kad u svojim turnejama obilazi sve krajeve Evrope, Casanova nigda ne piše putopis: on nema vremena za opise prirode, gradova, fasada, jednom riječju, za dekor; sav se predaje odnosima s okolinom, ljudima, ženama, svojoj igri. I vjerojatno zbog toga razvučenost ne vuče nikad za sobom dosadu.
Svaki iole bolji poznavalac 18. stoljeća lako će osjetiti da svjedočanstvo koje iznosi Casanova o svom vijeku kao takvom nije tu ni najuvjerljivije ni najrelevantnije. On često vidi to svoje vrijeme kroz jednu operetnu (opet kazalište!) predodžbu. Postoji samo aristokracija i, eventualno, služinčad: da li je to, doista, epoha koja je nosila u njedrima klice Francuske revolucije?
Njegovu istinu moramo potražiti na jednoj drugoj razini. U kakvoj su međusobnoj vezi ovdje čovjek i pisac! U savršenoj: bez uzajamnih proturječja, bez ostataka! I tamo gdje Memoari vjerojatno pomalo lažu – radi parade ili zbog potreba režije – to je ona ista laž koju je Giacomo unosio u svoj život, kojom je varao Evropu, od koje je živio: to je dakle istina o njegovu karakteru, njegova istina.
Iz tog ugla otkrivaju nam se prave vrijednosti Casanovina djela, njegovo istinsko svjedočanstvo. Kroz autora ovdje otkrivamo u isto vrijeme jednog izuzetnog čovjeka, dakle jednu osobenu dimenziju ljudskog, ali i čovjeka jednog vremena, što će reći ljudsko historijsko vrijeme u njemu samom! Casanova je u mnogočemu i sam površan, kao što je to bilo i njegovo stoljeće: kod njega jednako nalazimo onaj spoj šarlatanstva i naučnog duha, racionalizma i praznovjerja. Ovaj nesuđeni pop je skeptik i ne obazire se na prijetnju božje kazne, ali ipak vjeruje u boga (kao i Voltaire). Uživa da dijeli savjete ili čak propovijeda – kao toliki francuski književni uzori njegova vremena – ali je pritom duboko svjestan da je to tek privid: »Moje djelo je ispunjeno«, piše on Opizu, »izvrsnim moralnim poukama, ali kakva korist kad zanosni opisi mojih grijeha više pobuđuju čitaoca da i on čini isto, negoli da se pokaje.«
Sve su to proturječja koja jednako nalazimo u čovjeku, njegovu djelu a i vremenu. Uz to, ima nešto u tom čovjeku samom – vjerojatno onaj isti šarm koji je osvojio tolike ženske žrtve i prevario tolike vjerovnike – prema čemu osjećamo čudnovatu simpatiju dok ga čitamo. Lako mu praštamo nepodopštine, čak i kad su doista skandalozne: recimo kad zavodi maloljetne djevojčice ili ih dobiva za novac.
Ljubavi kod njega uostalom ne traju dugo: tri dana do – najviše – tri mjeseca, a ponekad, na putu, jedva koju minutu...
Što je istinsko a što mitsko – ili mistificirano – u ovom velikom ljubavniku. O tome da je imao napretek ljubavnih pustolovina nema nikakve sumnje. Koliko? Zar je tu važan broj?
No, prijeđimo na ozbiljnije stvari: je li Casanova libertin u smislu evropske, posebno francuske tradicije 17. i 18. stoljeća? U kojoj se mjeri njegova ličnost podudara s Don Juanom? – Nije jednostavno odgovoriti na ta pitanja. »Ludo sam volio žene«, priznaje on, »ali sam im uvijek pretpostavljao slobodu«! Od same pomisli na brak »podilazili su ga trnci«... »Moj život je povijest neženje čiji je glavni posao bio da podgrijava nasladu vlastitih čula«: ništa mu nije bilo važnije od toga. Osjećajući da je stvoren za suprotni spol, on ga je volio i činio je sve da bude voljen od njega samog«, kaže jedna od varijanti Predgovoru »Memoara.«26 No, unatoč svemu, mada je bio kadar da ide svojim postupcima i dalje od najokorjelijeg »slobodnjaštva«, Casanova nije »libertin«. »Libertinage« je u svojoj biti jedan svjesno determiniran odnos prema životu, jedan oblik protesta, (a) moralni i u neku ruku filozofski stav naspram stvarnosti uopće i ljubavi posebno. Casanova je, naprotiv, determiniran samo svojim čulima, on je, kako točno primjećuje Robert Abirached u svojoj inteligentnoj studiji, »epikurejac... koji sklopljenih očiju srlja ka nasladi, ne gubeći pritom vrijeme da postavlja pitanja«.27 Njegova filozofija je veoma pojednostavnjena i mogla bi se, shodno postupku koji često susrećemo u Memoarima, svesti na latinski uzrečicu »Fata viam inveniunt« (sudbina uvijek sama nađe svoj put) – umjerena doza jatalizma koja nas olako rješava brige i razmatranja o višnjim uzrocima i nasušnim posljedicama. Slučaj, to je njegovo vrhovno geslo!
26. Variante de la Préface, Mémoires éd. Gallimard, Collection Pléiade, str. 114.
27. Robedt Abirasched: Casanova – ou la dissipation, éd. Grasset, str. 153.
Casanovu je jednako pogrešno uspoređivati s Don Juanom. Don Juan progoni sam sebe kroz vlastite žrtve, njegovu nasladu zagorčava osveta nad sobom pomiješana s oštrom željom za uništenjem: on u stvari zauzima naspram života odrican stav, tražeći egzaltaciju u prijepornosti, oporosti, otporu... S Casanovom je sasvim drugačije: njegovi stavovi ništa ne niječu, ništa ne odbacuju, ničem ne proturječe. Njegov egotizam (ova stendhalovska riječ je ovdje na pravom mjestu) afirmira sebe sama i prihvaća objeručke – bez igre riječi – stvarnost, oporim elementima pretpostavlja glatke, rezistenciji popuštanje. On se ničim ne opterećuje i – izmiren s fatumom – uzima život onakav kakav jeste. Nasuprot Don Juanu, on najpotpunije uživa tek kad pruža užitak onoj s kojom uživa: dakle kad daje! Njime ne rukovode principi ni promišljenost, nego refleksi i fiziologija. On je čovjek od akcije – i te kakve – a ne filozof.
Premise za ove zaključke nudi nam sam pisac Casanova, pisac koji je na izuzetan, gotovo jedinstven način naslikao istoimenog čovjeka, kumujući pritom – nehotice – svom vlastitom mitu: pisac, čovjek i mit se tu više ne mogu razlučiti u njihovim mnogostranim suučesništvima. Dakako da nema ničeg lošeg u tome: da je pisac bio vještiji i govorio o svom objektu-subjektu s više distance, ne bi mu se do te mjere primakao; da je čovjek bio drugačiji dao bi manje povoda i građe i piscu i mitu; da je, napokon, štivo imalo drugačiju sudbinu, manje bi bio poznat čovjek i još manje proširen mit!
Izuzetan čovjek i još izuzetnije djelo: knjiga koja se afirmirala i stekla popularnost na jedinstven način: bez vlastitog stila – do jučer je takoreći bila poznata samo u tuđem, dotjeranom ruhu! A kad danas uzmemo u ruke autentični, izvorni tekst, otkrivamo u njem savršen obrazac tzv. stila bez stila, umijeća koje je imenovala tek suvremena stilistika.
Da je, kojim slučajem, Casanova tražio više stilskih efekata i nijansi, bio bi sigurno manje prirodan i s manje bi uvjerljivosti možda svjedočio o svemu onom što je njegova priroda, ljudska priroda.
I na kraju riječ-dvije o našem izboru, koji obuhvaća po prilici dvije trećine integralnog teksta. Zasnovan je, kako smo naglasili, na izvorniku, koji je izdavač Brockhaus napokon izvadio iz svog trezora i objavio u zajednici s pariškom kućom Plon prije nekoliko godina.
Kako u izvorniku ima dosta stilskih ili gramatičkih odstupanja, konzultirali smo paralelno i autoritativno francusko izdanje Pleiade – Gallimard (1558), zasnovano na ispravkama Jeana Laforguea i radovima većeg broja najmeritornijih casanovista: sasvim je razumljivo da nismo mogli dopustiti da stanovite nekorektnosti iz originala prijeđu u prijevod. Insistirali smo da u prijevodu bude sačuvana patina, ali da u njem ne bude previše kitnjastosti – jer je izvorni »stil« Casanove – mada mjestimice podložan konvencijama manirizma francusko-evropskog sabira 18. stoljeća – u biti neposredan i funkcionalan, kao uostalom i sam čovjek.
Smatrali smo da danas više nije potrebno bilo što ispuštati ili, još manje, preinačavati iz bojazni da bi to moglo šokirati uho suvremenog čitaoca, kao što je to morao učiniti početkom prošlog stoljeća Jean Laforgue imajući pred sobom publiku romantizma: danas smo naviknuti na tolike »gore« stvari! Stoga smo ostavili i ona mjesta u kojima pisac daje sebi najviše oduška... No, pritom smo nastojali da ovaj izbor ne bude jednostran, da ne simplificira ličnost Casanove predstavljajući ga samo kao ljubavnika. Željeli smo da se u njegovim putovanjima od prijestolnice do prijestolnice osjeti duh tadašnje kozmopolitske Evrope, da se kroz susrete (od kojih smo dali sve one najvažnije, kao npr. s Voltaireom), događaje i suočavanja osvijetle sve najrelevantnije veze ove osebujne ličnosti s vremenom u kome je živjela.
Dr Predrag Matiejević