Kazanova-Memoari

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 4 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4

Ići dole

Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:17 pm

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this link.]







KNJIGA PETA
I
Moj kratki ali sretni boravak u Napulju - Vojvoda Matatone, moja kći - Donna Lucrezia - Moj odlazak
Nemoguće je opisati i zamisliti kako je velika bila radost što ju je moja duša oćutila kad sam se ponovo našao u Napulju, gdje sam, prije osamnaest godina, našao sreću na povratku iz Martirana. Onamo sam otišao samo zato da posjetim vojvodu Matalonea, kome sam to obećao dok je bio u Parizu, ali prije negoli se najavim tom velikašu, htio sam se raspitati o svim svojim starim znancima.
Iziđoh dakle zarana i pješice kako bih se najprije javio bankaru s kojim je surađivao Belloni. Pošto je prihvatio moje kreditno pismo, dade mi novaca koliko sam htio, uvjeravajući me, kao što sam i želio, da nitko neće ništa saznati o našim poslovima.
Potom odoh u kuću gdje je stanovao Don Antonio Casanova. Kazaše mi da živi na nekom posjedu što ga je kupio pored Salerna, te da je uzeo ime po tom imanju zajedno s naslovom markiza. Pođoh se raspitati o Palou. Umro je, a njegov sin je prebivao u Sv. Luciji, gdje je imao ženu i djecu. Namislio sam da ga posjetim, ali nisam imao vremena. Nakon toga zapitah gdje živi advokat Castelli; bijaše to muž moje drage donne Lucrezie, koju sam toliko volio u Rimu. Žudno sam je svuda tražio i osjećao neki zanos pomišljajući na užitak što će nam ga taj susret pružiti. Odgovoriše mi da je on već odavna mrtav, a da mu udovica živi dvadeset milja daleko od Napulja. Odlučio sam da je pohodim. Znao sam da je Don Lelio Caraffa još uvijek živ i da stanuje u Mataloneovoj palači.
Pošao sam na ručak, zatim se obukoh i u najmljenim kolima odoh do palače Matalone. Vojvoda još bijaše za stolom, no ipak me najaviše. Izišao mi je sam u susret. Ugledavši me, uzvikne i zagrli me. Odmah mi ukaza čast obrativši mi se sa ti, pa me predstavi svojoj ženi, koja bijaše kći vojvode Bovina, i čitavom veoma brojnom društvu. Kazao sam mu da sam u Napulj došao samo zato da ga pohodim, kao što mu bijah obećao u Parizu.
– Onda je pravedno da te i smjestim. Neka se brzo pođe do svratišta gdje je Casanovaodsjeo i neka se njegova prtljaga prenese k meni, a ako ima kola, neka ih stave u moja spremišta.
Pristao sam.
Jedan naočit muškarac što bijaše za stolom, čim je čuo ime Casanova, veselo uskliknu:
– Ako imaš moje prezime, možeš biti samo vanbračni sin moga oca.
– Ne tvoga oca – odgovorih mu – već tvoje majke.
Zapljeskaše tom mom odgovoru, a onaj čovjek priđe pa me zagrli. Objasniše mi zabunu. Umjesto da čuje Casanova, on je to razumio kao Casalnovo. On bijaše vojvoda i vlastelin dobra istog imena.
– Znaš li – kaza mi vojvoda Matalone – da imam sina.
– Rekli su mi, i teško sam povjerovao, ali sada me to više ne čudi. Vidim ovdje pravuprincezu, koja je zacijelo učinila to čudo.
Vojvotkinja porumeni ali me ne udostoja ni jednog pogleda, no društvo zapljeska, jer svima bijaše poznato da je do tog vjenčanja vojvoda Matalone smatran nemoćnim. Dadoše pozvati njegova sina, a ja kazah da mu nalikuje. No neki dobro raspoloženi redovnik što je sjedio pored vojvotkinje kaza da ne sliči, a ona mu hladnokrvno opali vruću pljusku, koju redovnik primi smijući se.
Za manje od pola sata, moje vesele doskočice stvoriše mi naklonost čitavog društva, ali
ne i vojvotkinje, koja mi je s visoka bacala klipove pod noge. Bila je lijepa, ali odviše sitna, gluha i nijema u razgovoru, držeći se uvijek po strani, ali vazda gospodarica svojih očiju. Dva sam se dana trudio ne bih li je naveo da se sa mnom upusti u razgovor, a kad na kraju nisam u tome uspio, očajnički je prepustih njenoj oholosti.
Vojvoda me poveo da vidim njegovu lijepu konjušnicu, gdje je imao krasne konje, zatim galeriju slika, biblioteku te napokon njegove skupe i birane knjige, koje sve odreda bijahu zabranjene. Nakon toga me pozva da mu se zakunem da ću zadržati u tajnosti ono što će mi pročitati. Bijaše to žestoka satira[1] protiv čitavog dvora, od koje nisam ništa shvatio. Nijednu tajnu nikada nisam čuvao vjernije od ove.
[1]... bijaše to žestoka satira... – Godine 1756. vojvoda Matalone zatvoren je u tvrđu u Gaeti zato što je napisao jednu satiričku komediju. Najvjerojatnije je da je Casanovi pokazao upravo tu komediju.
– Doći ćeš – kaza mi – sa mnom u kazalište San Carlo, gdje ću te predstaviti najljepšimnapuljskim damama, kojima ćeš uvijek moći zalaziti, a kad zaželiš uživati potpun mir, poći ćeš u moju ložu u trećem redu, kamo slobodno zalaze moji prijatelji. Tako te kazalište neće ništa stajati. Predstavit ću te i u loži moje ljubavnice, kamo ćeš moći ići kad god zaželiš.
– Kako, dragi moj vojvodo, zar ti imaš ljubavnicu?
– Da, ali samo za javnost, jer volim svoju ženu. Unatoč tome, svi misle da sam u njuzaljubljen, pa čak i ljubomoran, zato što joj nikad nikoga ne predstavljam i ne dopuštam joj da prima bilo kakve posjete.
– A zar ti vojvotkinja, ovako mlada i dražesna, ne zamjera što imaš ljubavnicu?
– Žena ne može zbog toga biti ljubomorna, zato što joj je poznato da sam nemoćan sasvim ženama na svijetu osim nje.
– To je smiješno i nevjerojatno. Zar čovjek može držati ljubavnicu koju ne voli?
– Ja je volim jer posjeduje božanski duh a i zato što me zabavlja. No ona me tjelesno neprivlači.
– Možda zato što je ružna.
– Ružna? Vidjet ćeš je večeras. Lijepa je, tek joj je sedamnaest godina, govori francuski,slobodno rasuđuje i djevojka je na mjestu.
U određeno vrijeme poveo me u veliko kazalište, predstavio me nekim damama, koje sve odreda bijahu ružne. U velikoj loži u sredini vidjeh sasvim mladog kralja,[2] okružena brojnim plemstvom što bijaše odjeveno u veoma raskošnu odjeću bez ikakva ukusa. Čitav parter i sve lože bijahu puni, sve prekriveno ogledalima i osvijetljeno izvana i iznutra zbog neke svečanosti. Pogled na taj sjaj bijaše neobičan.
[2]... vidjeh sasvim malog kralja. – Karlo III Burbonski, kralj Napulja i Obiju Sicilija od 1738. naslijedio je svog brata Franju VI na španjolskom prijestolju 1759. godine, te je Napuljsko kraljevstvo prepustio svom trećem sinu, kome je bilo tek osam godina.
Vojvoda, koji je nekud nestao, vrati se i povede me do lože gdje se nalazila njegova ljubavnica u društvu s nekom ženom časna izgleda. Ulazeći, kaza joj:
– Leonilda mia, ti presento U cavalier D. Giacomo Casanova, Veneziano amico mio.1
1. Moja Leonilda, predstavljam ti viteza D. Giacoma Casanovu, Venecijanca, mog prijatelja.
Ona me primi ljubazno i čedno i načas se liši zadovoljstva što joj ga pružaše slušanje glazbe kako bi sa mnom porazgovarala. Kad je djevojka lijepa, dovoljan je samo jedan pogled da se u to uvjeriš, ali ako je potrebno da je proučavaš da bi došao do takva suda, onda draži njena lica postaju sumnjive. Donna Leonilda bijaše krasna. Nasmiješih se pogledavši vojvodu, koji mi bijaše kazao da je voli onako kao što otac voli svoju kćer i da je izdržava samo zbog sjaja svog ugleda. On me shvati i kaza mi da bih morao vjerovati onome što mi je rekao. Odgovorio sam mu da je to nevjerojatno, a ona mi uz lukavi smiješak kaza da je vjerojatno sve ono što je moguće.
– Slažem se – kazah joj – ali može se vjerovati i ne vjerovati, već prema tome kakosudimo o stvari.
Spretno sam naveo razgovor na ljubav, a ona je o tom predmetu znalački rasuđivala.
– Ako ljubav – reče mi – nije popraćena posjedovanjem onoga što se voli, ona je tadsamo mučenje, a ako je to posjedovanje zabranjeno, onda se valja čuvati ljubavi.
– Slažem se, to više što samo uživanje u nekom predmetu nije istinski užitak ako tomenije prethodila ljubav.
– A ako mu je prethodila, onda ga i prati, u to nema sumnje, no sumnjam da traje iposlije užitka.
– Istina je, jer naslada često ubija ljubav.
– Naslada je sebična kći koja ubija svog roditelja, pa ako poslije ljubav nadživi u jednomod dvoje zaljubljenih, tad je to gore od ubojstva, jer je onaj koji i dalje voli jadan i nesretan.
– To je sigurno, gospođo, ali po tom razlaganju što ste ga iznijeli po pravilima najčišćedijalektike, moram zaključiti da vi ćutila osuđujete na vječnu dijetu. To je okrutno.
– Sačuvaj me bože tog platonizma. Ljubav bez uživanja osuđujem jednako kao i uživanjebez ljubavi. Sami iz toga izvucite zaključak.
– Voljeti i uživati, uživati i voljeti, jedno za drugim.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39207
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:48 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


– Da, upravo ona. On mi reče da je to jedna Švicarka koja još nije izašla na glas kaomilosnica, no koja je, po svemu sudeći, na najboljem putu do uspjeha, jer nije bogata, a ima brojnu obitelj, sve same stare žene. Pridružio sam se svom Venecijancu i, saopćivši mu da je prijedlog blagonaklono primljen, zapitah ga u koje vrijeme bi želio sutradan poći na upoznavanje ljepotice. Upozorio sam ga da ga neće primiti sama jer su u kući tetke i majka. Tome nije prigovorio, bilo mu je čak drago što će je upoznati u krilu obitelji. Označio mi je vrijeme sastanka, upozorivši me da bi želio u gospođičinu kuću biti uveden inkognito, i tada se rastadosmo. Ja sam pohitao da obavijestim djevojku i tetke, opomenuvši ih da pri prvom susretu gospodin želi ostati nepoznat. Sutradan sam ga predstavio i pošto smo prijazno proćaskali s gospođama, oprostismo se. Putem mi poslanik reče da će djevojku uzeti pod stanovitim uvjetima koje će mi sutradan napismeno i nikako drugačije predočiti u svojoj palači.
Zahtijevao je da djevojka stanuje u jednoj namještenoj kućici i da ne prima nikog. Njegova će joj jasnost davati mjesečno pedeset gvineja i platit će večeru svaki put kad poželi da spava s njom. Ukoliko djevojka pristane na ugovor, koji će morati potpisati njena majka, ja sam se što prije imao pobrinuti za ljubavno gnijezdo.
Za tri sam dana sve uredio i uglavio, no prethodno sam zatražio od majke da mi se napismeno obveze da će mi poslije poslanikova odlaska, koji je u Londonu imao provesti svega godinu dana, prepustiti svoju kćer za jednu noć.
Da bi potkrijepio svoje riječi, Goudar izvadi iz džepa spis, koji sam pročitao s čuđenjem, ali i sa zadovoljstvom.
– Kad je isteklo godinu dana, poslanik je otputovao, i djevojka je bila slobodna. Izredalaje nekoliko ljubavnika, među kojima bijahu i ugledne ličnosti kao lord Baltimore, lord Grosvenor i portugalski poslanik Saa, ali ni jednom od njih ne bijaše službena milosnica. Ja sam uporno podsjećao majku na onaj naš pismeni sporazum, no ona je samo odmahivala rukom, dok mi se djevojka, koja me ne voli, nasmijala u lice. Ne mogu je dati zatvoriti, jer je malodobna, ali majku ću uskoro strpati iza brave, na smijeh i ruglo čitavog Londona. Sad znate zbog čega sam svaki dan kod njih, i u zabludi ste ako mislite da snujem s njima spletke protiv vas. Htio bih vas ipak opomenuti da vam se ondje sprema klopka, i da ćete u nju glavačke upasti ne budete li na oprezu.
– Recite majci da imam za nju još sto gvineja ako privoli kćer da sa mnom provede jednunoć.
– Mislite li to ozbiljno?
– Najozbiljnije, ali platit ću tek poslije obavljena posla.
– To je jedini način da ne budete prevareni. S najvećim ću zadovoljstvom prenijeti vašuporuku.
Besramnog sam lopova zadržao na ručku. Bio je to čovjek namazan svim mastima koji mi je u životu što sam ga vodio u Londonu mogao biti samo od koristi. Znao je sve što se događa u otmjenim krugovima i ispripovijedao mi mnoštvo ljubavnih zgoda i spletaka koje sam s uživanjem slušao.
No već me je sutradan čekalo veliko iznenađenje. Posjetila me je sama Charpillon. Nije bila nasmijana kao inače, već stroga i ozbiljna. Odmah mi je rekla da nije došla na doručak, već da zatraži od mene jedno objašnjenje. Ujedno mi je predstavila svoju prijateljicu, miss Lorenzi, kojoj sam se udvorno poklonio.
– Kakvo objašnjenje želite, gospođice?
Na to se miss Lorenzi povuče ostavivši nas same. Pozvao sam slugu naloživši mu da joj donese doručak i da obavijesti vrataricu da ni za koga nisam kod kuće.
– Je li istina, gospodine, da ste po vitezu Goudaru poručili mojoj majci da ćete joj datisto gvineja ako me privoli da s vama provedem jednu noć?
– Istina je. Zar to nije dovoljno?
– Dosta je šale. Ostavite se pogađanja. Želim znati da li vi doista mislite da me imatepravo vrijeđati i da li me smatrate neosjetljivom na ovakve uvrede.
– Ako ste se osjetili uvrijeđeni, tad priznajem da sam pogriješio, no tome se nisamnadao. Kome sam se, molim vas, mogao obratiti? S vama ne mogu pregovarati, jer vi odveć rado prevarite čovjeka i likujete samo kad pogazite svoju riječ.
– Zar vam nisam rekla da me nećete dobiti ni novcem ni silom već samo svojimvladanjem, budete li umjeli u meni pobuditi ljubav? Jesam li dakle ja prekršila riječ? Vi ste je prvi pogazili iznenadivši me na prijevaran način dok sam bila u kadi, a jučer ste se još drznuli da u moje majke zatražite privolu da joj kći posluži za udovoljenje vaše životinjske požude. Samo onakav nitkov kao što je Goudar mogao se prihvatiti prljave službe posrednika.
– Zar Goudor nitkov? Pa on je vaš najbolji prijatelj. Vi znate da vas on ljubi i da vam jepribavio poslanikovu naklonost, i to samo u nadi da će vas poslije njega dobiti. Onaj spis što ga ima u rukama dokaz je vaše krivice. Vi ste mu dužnik. Isplatite ga, pa ga tek onda nazovite nitkovom ako mislite da ste u toj spletki bili nedužna ovčica. Ne plačite, gospođice, jer ja dobro znam da je izvor svih vaših suza prljav i nepošten.
– Ne znate vi ništa. Kako možete biti tako nesmiljeni prema jednoj nesretnici koja vasljubi?
– Ako me ljubite, izabrali ste pogrešan put da mi to dokažete.
– Kao i vi da mi dokažete koliko me poštujete. Već od prvog časa prišli ste mi kaonajgoroj djevojčuri, a jučer ste me ponizili kao da sam živinče bez svoje volje, kukavni rob svoje majke. Čini mi se da ste, kao što bi učinio svaki pristojan čovjek, trebali zatražiti privolu od mene, i to pismeno, a ne usmeno posredstvom onako podlog glasnika. I ja bih vam odgovorila pismeno, pa se ne biste morali bojati prijevare.
– Uzmimo da sam vam pisao, što biste mi odgovorili?
– Bit ću iskrena. Obećala bih vam se, i ne spominjući sto gvineja, pod uvjetom da miudvarate ciglih petnaest dana dolazeći k meni i ne tražeći za sve to vrijeme ni najsitnijeg ustupka. Zabavljali bismo se, živjeli u obitelji, odlazili u kazalište i na šetnje. Ja bih se naposljetku ludo zaljubila u vas, pa bih vam krotko pala u naručaj ne kao uslužna plaćenica već kao žena koja vas obožava. Čudi me što se čovjek poput vas može zadovoljiti time da mu se djevojka koju ljubi poda iz puke uslužnosti. Zar ne nalazite da bi nas to oboje ponizilo? Stidim se kad samo pomislim da sam se čitave svoje mladosti davala bez ljubavi. O, nesretne li mene! Žeđam za ljubavlju i mislila sam da ste vi čovjek kojeg je nebo poslalo u Englesku da me bar jednom usreći. A vi ste se ponijeli kao svi drugi. Još me nijedan muškarac nije vidio gdje plačem. Stvorili ste mi i pakao u kući, jer moja majka neće nikad vidjeti onaj novac koji ste joj obećali, čak kad bih ga mogla otkupiti za jedan jedini cjelov.
– Doista mi je žao što sam vam pričinio boli, no ne vidim kako da to popravim.
– Dođite k nama i zadržite svoj novac, koji prezirem. Ako me ljubite, osvojite me kaorazborit ljubavnik, a ne kao sladostrasni prostak. Ja ću vam pri tom pomoći, jer sad ste se valjda osvjedočili da vas volim.
Njen me je slatkorječivi govor sasvim zatravio. Dao sam joj riječ da ću dolaziti u njenu kuću svakog dana i da ću se vladati onako kako ona bude htjela, no samo do roka koji mi bijaše odredila. Ona još jednom ponovi svoje obećanje i ljupko joj lice opet postade vedro.
Na rastanku sam je kao zalog iskrenosti zamolio za jedan cjelov, no ona mi smijući se odvrati neka ne počinjem kršiti njene uvjete. Složio sam se s njom i zamolio je za oproštenje. Ostavila me je uzavrela od ljubavi i raskajana zbog svega čime sam je uvrijedio.
Njezine lukave besjede koje sam čitaocu tek otprilike uspio opisati ne bi na mene imale nikakva učinka da mi ih je iznijela u pismu, ali živa riječ iz njenih rumenih usta sputala je lancima moju volju. U pisanoj riječi ne bih vidio ni njezine suze, ni zavodljivo joj obličje da je brane pred sucem čiju je pravednost već unaprijed poljuljala ljubav.
Već sam istog dana otišao k njoj, a u srdačnom dočeku ukućana i prijatelja umjesto zvižduka zbog svog poraza, vidio sam samo divljenje mom junaštvu i plemenitosti.
Tako sam je obilazio petnaest dana, ne usudivši se nijednom uzeti je za ruku da na nju pritisnem svoja željna usta. Donosio sam joj skupe darove koji su u mojim očima postajali bescijeni kad ih je ona primala s čarobnom ljubaznošću i tobože bezgraničnom zahvalnošću. Osim toga, da skratim dugo vrijeme čekanja, izvodio sam je svaki dan bilo u kazalište, bilo u zabavišta u okolici Londona. Tih me je petnaest dana stajalo barem četiri stotine gvineja.
Naposljetku osvanu i posljednji dan.
Ujutro sam je u prisustvu majke plaho zapitao da li bi više voljela tu noć provesti kod mene, ili u svojoj postelji zajedno sa mnom. Njena mi majka odgovori da ćemo to uglaviti poslije večere. Kimnuo sam glavom ne usuđujući se primijetiti da bi večera kod mene bila tečnija, pa prema tome skuplja i pogodnija za ljubavni boj.
Poslije večere majka mi reče neka s cijelom družbom izađem i neka se poslije vratim. Premda sam se toj tajnovitosti u sebi rugao, poslušao sam je.
Kad se vratih, zatekoh majku i kćer u dnevnoj sobi u kojoj za tu priliku bijahu rasprostrli ležaj na podu. Vidjevši to, prestadoh se pribojavati prijevare, no malo se lecnuh kad me majka, zaželjevši mi laku noć, upita ne bih li joj unaprijed isplatio sto gvineja.
– Fuj, stidi se – reče joj kći.
I majka ode. Mi se zaključasmo. Napokon je dakle osvanuo trenutak da moja ljubav razbije ropske okove.
Prilazio sam joj raskriljenih ruku, no ona blago uzmaknu, moleći me da legnem prvi, a onda će se i ona skinuti. Popustio sam njenoj molbi, razodjenuo se i legao. Gorio sam od strasti gledajući je kako se razodijeva, a kad je navukla noćnu košulju, pogasi svijeće.
Našavši se u tami, stadoh je blago koriti, govoreći da tako ne možemo ostati, ali ona odvrati da može spavati samo u tami. Smatrao sam to nedostojnim postupkom, no ne rekoh više ništa. Znajući da to nije uradila iz sramežljivosti, očekivao sam svakojake otpore kojima žene započinju ljubavni užitak, ali sam se nadao da ću ih pobijediti.
Čim je legla, primakoh joj se da je stegnem u naručaj, ali u spavaćici bijaše još gora nego odjevena. Sklupčala se u dugoj košulji, ruke prekrižila, a glavu pritisla na grudi, slušajući bez riječi bujicu mojih zaklinjanja. Kad mi dozlogrdiše riječi, htjedoh prijeći na djelo, ali ona ostade u istom položaju prkoseći svim mojim pokušajima. Iz početka sam mislio da je to uobičajena ljubavna igra, no ubrzo se osvjedočili da nije tako. Spoznao sam da sam nasamaren, da sam glup i najkukavniji među muškarcima, koji se snizio do najodvratnije djevojčure.
Ljubav se u takvim prilikama često prometne u gnjev. Ščepao sam je kao da je svežanj, okretao i prevrtao, ali do cilja ne mogoh doći. Činilo mi se da mi u tom smeta ona prokleta košulja, pa joj je razderah od vrata do krsta, i moje se ruke pretvoriše u nesmiljene kandže, ali i najsurovija sila ostade bez učinka. Prestao sam kad mi je ponestalo snage i kad sam, zgrabivši je za vrat, osjetio silno iskušenje da je zadavim.
Noći okrutna, noći očajna u kojoj sam iscrpio cijeli ljudski govor obraćajući se neljudskom čudovištu: blagost, srdžbu, dokazivanje, prijetnje, bijes, očajanje, molbe, suze, najgadnije psovke i pogrde. Prkosila mi je puna tri sata, ne otvorivši nijednom usta. Ostala je sklupčana poput ježa. Uspravila se samo jednom da me spriječi da ne učinim nešto što bi me barem donekle osvetilo.
U tri sata ujutro, obezumljen i iscrpljen, osjećajući kako mi glava bolno gori, odlučih da se odjenem sve onako u tami. Vrata susjedne sobe nađoh otvorena, ali izlaz na ulicu bijaše zaključan. Stao sam lupati o vratnice i na to dotrča jedna služavka da mi otvori. Vratio sam se kući u pratnji jednog noćobdije kojeg sam našao na skveru. Odmah sam legao, ali razdražena priroda uskrati mi žuđeni počinak.
Kad je svanulo, popio sam šalicu čokolade, ali moj želudac nije ni to mogao zadržati. Sat kasnije tijelom mi proleti jeza najavljujući groznicu koja potraja sve do drugog dana, ostavljajući me uzetih udova.
Odlučio sam ostati u krevetu i podvrći se strogom liječenju, nadajući se da ću za kratko vrijeme povratiti izgubljenu čilost. No ono što mi je poput melema blažilo dušu bijaše uvjerenje da sam se izliječio od ljubavne mahnitosti. Nisam osjećao nikakve potrebe za osvetom, već samo stid i beskrajno gađenje nad samim sobom.
Onog jutra kad me je uhvatila groznica bio sam sluzi naredio da mi nikog ne pušta u kuću i da sva pisma koja mi budu stizala spremi u moj pisaći stol, jer ih za bolesti nisam htio čitati. Tek sam četvrtog dana, kad sam se osjetio bodriji, zatražio da mi ih da. Među onima koja su dolazila iz inozemstva našao sam i jedno od Pauline, koja mi se javljala iz Madrida.
Među pismima iz Londona bilo je jedno koje mi je poslala Charpillon i dva što ih je poslala njena majka. U prvom od njih, koje mi je besramna majka napisala istog jutra kad sam onako mahnit otišao od njene kćeri, optuživala me je, ne znajući da sam bolestan, da sam joj kćer ostavio u teškoj groznici, tijela pokrivena modricama od udaraca kojima sam je trapio čitave noći, zbog čega me mora bez odgađanja predati sudu. U drugom, koje mi je napisala dan kasnije, ispričavala se kako nije znala da sam bolestan i kako zbog toga jako žali, jer joj je sama njena kći priznala da se s razlogom mogu žaliti na njen postupak, no da će se kod prvog sastanka opravdati.
Sama Charpillon pisala mi je treći dan nakon one kobne noći. Priznavala je svoju krivicu i čudila se što je nisam zadavio kad sam je onomadne pograbio za vrat. Zaklinjala se da se ne bi branila, jer bi joj i sama smrt bila milija od mučne nedoumice u kojoj se nalazila. Znajući da više nikad neću prijeći prag njene kuće, molila me je da je samo još jednom primim kod sebe, jer mi ima saopćiti nešto važno i veoma hitno, što ne može povjeriti pismu.
Goudar mi je istog jutra ostavio na vratima pisamce kojim me je obavještavao da mora odmah razgovarati sa mnom i da će ponovo svratiti u podne. Naložio sam sluzi da ga uvede čim dođe.
Taj me je smutljivac neobično iznenadio kad mi je već s vrata počeo podrobno opisivati sve što se zbilo između mene i Charpillon za ona četiri sata što ih je provela sa mnom u postelji, sve do pojedinosti s razderanom košuljom i do trenutka kad je pomislila da ću je zadaviti. Priznao mi je da je to saznao od majke kojoj je kći podnijela vjeran izvještaj o svem što se zbilo. Rekao mi je da nije imala groznice, ali da joj je doista tijelo puno crnih masnica koje nedvojbeno svjedoče o surovim udarcima što sam joj ih zadao. Majka pak da ne može prežaliti što nije dobila sto gvineja koje bi joj ja zasigurno dao unaprijed da je djevojka bila uporna.
– Dobila bi ih – rekoh mu – ujutro, da se pokazala nježna i krotka.
– Morala se zakleti majci da neće popustiti, pa se ne nadajte da ćete je dobiti osim akomajka ne pristane.
– Ali zašto majka ne pristaje?
– Zato što tvrdi da ćete je ostaviti čim je se naužijete.
– Možda bih tako i uradio, ali bih je prije velikodušno nagradio, a ovako je ostavljena bezprebijene pare.
– Jeste li to tvrdo odlučili?
– Jesam.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39207
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:48 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

– To je mudra odluka. Ja bih vam ipak želio pokazati nešto što će vas iznenaditi.Pričekajte me kod kuće, vratit ću se za jedan sat.
On se brzo vrati, kako je i obećao. Za njim je išao neki trhonoša koji unese u sobu jedan naslonjač prekriven platnom. Čim ostadosmo sami Goudar otkri naslonjač i zapita me da li bih ga želio kupiti. Odgovorio sam mu da ne znam što bih s tim komadom pokućstva koji je uz to ružan i glamazan.
– A ipak – živo će on – traže za nj sto gvineja. Rekoh mu, glasno se smijući, da ne bihdao za nj ni tri, a on mi ovako odgovori:
– Ovaj naslonjač ima pet opruga koje istodobno odskoče čim netko u nj sjedne.Mehanizam djeluje brzo i nepogrešivo. Dvije opruge obuhvate ruke i čvrsto ih stegnu, druge su dvije smještene niže i obuhvate koljena razmičući ih baš koliko treba, a peta podiže stražnji dio sjedala tako da zarobljena osoba mora sjediti zavaljena na trtici.
Rekavši to, sjedne u naslonjač, opruge se pokrenuše i on se u tren oka nađe prikovanih ruku, u položaju u kakva bi primalja stavila porodilju da joj olakša porod.
– Posadite ovamo – reče mi – Charpillon, i stvar će biti riješena.
Nasmijah mu se u lice i rekoh da ga neću kupiti, ali da bih ga volio zadržati na jedan dan.
– Ni jedan sat, osim ako ga ne kupite. Vlasnik stroja čeka me pred kućom.
– Onda mu ga vratite i dođite na ručak.
On ponovo prebaci platno, dozva trbonošu i ode.
Djelovanje tog stroja bijaše čudesno i sigurno, no ja ga ipak nisam htio kupiti, i to ne iz škrtosti, jer je vlasnika zacijelo stajao daleko više no što je za nj tražio, već iz straha koji me je obuzeo kad sam malo promislio o posljedicama. Ovakav bi me zločin, s obzirom na neumoljivu strogost engleskog suda, mogao stajati glave, a osim toga ja se nikad ne bih mogao hladnokrvno nakaniti da nad Charpillon izvršim nasilje, osobito pak ne uz pomoć tog strašnog stroja koji bi je na smrt prestravio.
Za vrijeme ručka objasnio sam Goudaru zašto sam tražio da mi ostavi stroj.
– Želio sam Charpillonki pokazati da sam je mogao silom dobiti samo da sam htio.
Pokazao sam mu njeno pismo, a on mi savjetova da je primim, ako ni zbog čega a ono zbog puke radoznalosti.
Kako mi se nije nimalo žurilo da primim tu besramnicu s crnim biljegama na licu i grudima kojima bi se preda mnom razmetala da me postidi zbog mog surova bijesa, danima se nisam mogao nakaniti da je pozovem. Goudar me je danomice obavještavao o spletkama što ih je snovala ta gnusna ženska družba koja kanda je odlučila da vječno živi od lopovluka. Otkrio mi je da je Charpillonkina baka porijeklom iz Berna i da je nezakonito prisvojila ime Auspurger. Tako se naime zvao jedan građanin iz Berna kojem je bila priležnica i s kojim je izrodila četiri kćeri. Charpillonkina majka bijaše najmlađa kći. Bila je ljepušna i dopadljiva, no kako njezino ponašanje ne bijaše u skladu s ćudorednim načelima mudre švicarske vlade, čitava je obitelj bila protjerana iz kantona. Potom su se nastanile u Franche-Comteu, gdje su neko vrijeme životarile od proizvodnje životnog balzama, kojom je upravljala baka.
– Ondje se rodila Charpillon. To joj je ime, tko zna zašto, nadjenula majka i označila jojkao oca nekog grofa de Boulainvilliersa s kojim je nekoliko mjeseci prijateljevala. Kako se Charpillon razvijala u sve ljepšu djevojčicu, majka odluči da se preseli u Pariz gdje ju je, po njezinu sudu, čekalo bogatstvo i uspjeh. Međutim, poslije četiri mjeseca pokaza se da životni balzam nema prođe, a Charpillon je bila premlada da nađe bogata zaštitnika. Kako je uz to grcala u velikim dugovima, a vjerovnici joj prijetili tamnicom, odluči da pobjegne u London. To joj je savjetovao i gospodin Rostaing, koji bijaše postao njen ljubavnik i koji je također tonuo u dugovima, pa je morao uteći iz Francuske. Nekoliko mjeseci poslije dolaska u London umalo da nije umrla od prevelike doze žive koju je uzimala da se izliječi od bolesti kojom ju je, po vlastitom priznanju, obdario Rostaing.
– Coumon je porijeklom iz Languedoca, a prisni je prijatelj Rostaingov. Ovaj gaiskorišćuje da njemu i cijeloj obitelji dovodi na kartanje budale koje skuplja po londonskim kavanama. Dobitak se pošteno dijeli na šest jednakih dijelova, ali ono što Charpillon zaradi na domjencima za velikih noćnih zabava u londonskim vrtovima pokriveno je velom tajne. Ja međutim znam da njena majka izdržava Rostainga.
Tako me je, eto, vitez Goudar upoznao s poviješću te dične obitelji. Taj me je čovjek upoznao s najpoznatijim londonskim kurtizanama, među ostalima i s čuvenom Kitty Fischer, koja je tada počela izlaziti iz mode.
U jednoj pivnici, kamo smo često odlazili da popijemo čašu piva, upoznao me je s jednom šesnaestogodišnjom konobaricom koja je bila čudo od krasote. Bila je porijeklom Irkinja, a zvala se Sara. Htio sam je dobiti, ali on se žestoko usprotivio, ljubomorno tvrdeći da je ona namijenjena samo njemu.
Uskoro ju je i dobio i zajedno s njom napustio Englesku. Kasnije su se vjenčali. To je ista ona Sara Goudar koja je požnjela velike uspjehe u Napulju, Firenzi, Veneciji i drugdje, uvijek u pratnji svog viteškog supruga. Ovaj ju je htio podmetnuti Ljudevitu XV i istisnuti groficu Dubary, ali je kraljevski uhidbeni nalog na neželjen način skratio njegov boravak u Francuskoj.
O, gdje su ona sretna vremena kraljevskih uhidbenih naloga!
Kad je Charpillon vidjela da odgovora na njeno pismo nema i da dani prolaze, a od mene ni glasa, odluči da ponovo prijeđe u napad. Ta je odluka morala biti donesena na tajnom obiteljskom vijećanju, jer mi Goudar nije o tom spomenuo ni riječi.
Jednog mi jutra sluga najavi da ona stoji pred vratima i da je došla sama u nosiljci. To mi se učini neobično značajnim, pa je odmah dadoh uvesti. Ušla je baš kad sam pio čokoladu. Nisam ni ustao ni ponudio je doručkom. No ona se sama skromno pozove i pošto je sjela pokraj mene podigne lice da je poljubim, što nikad dotad nije učinila. Okrenuo sam glavu, ali nju ta nečuvena uvreda nije ni najmanje zbunila.
– Okrećete glavu – rekla je – jer se bojite da na mom licu ne ugledate još vidljive tragovevaših pesnica.
– Lažete, ja vas nisam tukao.
– Vaše su tigrovske pandže ipak ostavile na čitavom mom tijelu ružne mrlje. Evo,pogledajte i ne bojte se da će vas ono što budete vidjeli očarati. Uostalom, nemam ništa nova da vam kažem.
Na to besramnica ustade i pokaže mi cijelo svoje nago tijelo na kojem su se mjestimično još razaznavale tamne modrice. Kukavna li mene! Zašto nisam odvratio pogled? Zato što je bila lijepa i zato što sam volio njene čari, a čari ne bi zasluživale taj naziv da nisu moćnije od ljudskog razuma. Pretvarao sam se kao da gledam samo modrice. Luda li mene! Ona je već znala da je otrov potekao mojim žilama i ispunio mi srce. Iznenada prebaci preko sebe haljinu i opet sjedne, sigurna da žalim što prizor nije dulje potrajao. No ja obuzdah svoju žudnju i hladno joj rekoh da zlo koje sam joj pričinio ima pripisati samo sebi i da bih se ja mogao zakleti da je nisam ni dotakao.
– Znam – odvrati ona – da je moja krivnja velika, i da sam bila nježna kao što sam moglabiti, danas vam ne bih pokazivala tragove udaraca, već biljege cjelova. Ali kajanje briše i najveće zločine. Došla sam da u vas izmolim oproštenje. Smijem li se tome nadati?
– Već vam je oprošteno. Ne ljutim se ja na vas, već na sebe, i ako se netko mora kajati, tosam ja a ne vi, samo što za me nema oproštenja. To je sve. Sad kad sve znate, možete otići i ubuduće ne računajte na mene i ne mutite moj spokoj.
– Bit će kako vi kažete. Istina je, ja sad sve znam, ali vi ne znate, pa ako mi dopustite daostanem još koji časak, doznat ćete.
Usprkos uznositu držanju kakvo mi nalagahu razbor i čast, osjećao sam silno uzbuđenje, a što je još gore, bijah već sklon povjerovati da je došla k meni ne da me opet obmane već da me uvjeri kako me žarko ljubi i da napokon zasluži moju nježnost. Ono što mi je naumila reći da me tobože uputi u ono što nisam znao moglo se iskazati u nekoliko minuta, ali njoj su za to trebala puna dva sata, a pri tome je svaki čas udarala u plač i jadikovke. Njeno ću kazivanje sažeti u nekoliko riječi: na spas svoje duše morala je majci priseći da će sa mnom provesti noć onako kako je iz kćerinske poslušnosti i učinila. Sad joj je međutim sve dozlogrdilo i ona bi mi željela pripasti onako kao i gospodinu Morosiniju, stanujući sa mnom i ne sastajući se ni s majkom ni s kim od obitelji. Ne bi primala nikog i odlazila bi samo kud bih je ja poveo. Morao bih joj ipak mjesečno davati neznatnu svoticu da umiri majku, koja bi je inače mogla progoniti sudom, jer je još maloljetna.
Ručala je sa mnom i taj mi je prijedlog iznijela tek predveče, kad se moja srdžba već istutnjila u prijekorima i pogrdama koje je zasluživala, pa sam raznježen opet slijepo srljao u zamku.
Na rastanku joj rekoh da bismo mogli živjeti zajedno kao što mi je predložila, ali da bih želio tu nagodbu uglaviti s njenom majkom, pa da ću sutra po tom poslu doći k njima. Vidio sam kako se trgla od iznenađenja.
Znao sam da bi mi tog dana podarila sve što bih zahtijevao, pa se ubuduće ne bih morao bojati ni otpora ni prijevare. Pitam se zašto nisam izvršio taj čin koji sam dugovao svojoj časti i ponosu. Zato što mi je ljubav, koja od čovjeka čini budalu, govorila da bi bilo nisko obljubiti djevojku kojoj sam netom sudio kao strog sudac. Mora da je otišla puna prezira prema meni, snujući kako da mi se osveti zbog hladnog i oholog držanja. Ali zaljubljen čovjek uviđa svoje greške tek kad prestaje ljubiti.
Goudar se zabezeknuo kad sam mu sutradan ispripovjedio da me je Charpillon posjetila. Zamolio sam ga da mi u četvrti Chelsea nađe namještenu kuću uz mjesečni najam, čega se on zdušno prihvatio.
Iste sam večeri otišao onoj zločinki i pojavio se ozbiljna izraza kojem se ona u sebi morala posprdno nasmijati. Kako sam je zatekao samu s majkom, požurio sam se da joj saopćim svoj naum: kuća u četvrti Chelsea, gdje će njena kći stanovati, i pedeset gvineja mjesečno, kojima će ona moći po volji raspolagati.
– Mene se ne tiče – odgovorila je majka – koliko ćete joj davati mjesečno, ali ako želi da je pustim pod tuđi krov, mora mi dati sto gvineja koje je trebala dobiti kad je spavala s vama.
Obećao sam joj da će ih dobiti. Kći je ljupko primijetila kako se nada da ću joj, dok se ne nađe kuća, dolaziti danomice u posjete.
No Goudar me već sutradan obavijesti da u četvrti Chelsea ima dvadesetak kuća koje se daju u najam, pa bi bilo dobro da ih sam razgledam i po volji izaberem.
Otišli smo zajedno, izabrao sam i platio za mjesec dana unaprijed, pismeno uglavivši s vlasnikom uvjete najma. Zatim sam pohitao da u nazočnosti kćeri sklopim ugovor s majkom, koji su obje potpisale. Potom rekoh djevojci da se spremi. Ona odmah potrpa u kovčeg svoje haljine i za pola sata bijaše spremna za polazak.
Majka tad zatraži svojih stotinu gvineja koje joj smjesta isplatih bez bojazni od prijevare, jer se cijela djevojčina oprema već nalazila kod mene.
Brza nas kola začas odvedoše u naše gnijezdo u kojem Charpillon nađe sve po svom ukusu.
Šetali smo do noći, a onda uz veselo čavrljanje večerali i pošli u postelju, gdje se ona krotko prepustila mom milovanju, ali kad htjedoh prijeći na ono glavno, silno se razljutih naišavši na zapreku. Ona se uze ispričavati prirodnim razlozima na što sam ja odvratio da se od toga ne gadim toliko da joj ne bih na djelu htio dokazati svoju nježnost. Ona se usprotivi pravdajući se svakakvim ništetnim razlozima, te ja naposljetku popustih, a ona me milovanjima i cjelovima uspava.
Kad sam se u zoru probudio, ona je još tvrdo spavala. Odjednom me podiđe želja da se osvjedočim da mi nije lagala, pa brzo odriješih povez kojim je od mene sakrila svoje blago. Ona se probudi i htjede me spriječiti, ali bijaše prekasno. Nježno sam joj spočitnuo njenu laž i već joj htjedoh oprostiti, dršćući od nestrpljenja da ljubavlju zapečatim pomirenje, kadli se ona uzjoguni i stade me gnjevno psovati što sam je iznenadio u snu. Htio sam je umiriti i blago prisiliti na predaju, ali ona se stade žestoko opirati, braneći se rukama i nogama.
Prozrevši njenu igru, prestadoh navaljivati, nazivajući je svim najpogrdnijim imenima. Ona se počela odijevati rugajući mi se tako bezočno da sam joj opalio vruću zaušnicu i tako je nogom odalamio da se svalila s kreveta. Na to djevojčura udari u kriku i uze lupati nogama. Prestrašeni vlasnik zakuca na vrata, ona mu otvori i reče mu nešto na engleskom, dok joj je iz nosa obilno liptala krv. Čestiti mi čovjek, koji je srećom govorio talijanski, reče da ona želi otići i savjetova mi neka je pustim, jer bi mogla protiv mene podići gadnu parnicu u kojoj bi on morao svjedočiti protiv mene. Odgovorio sam mu da je puštam neka ode do stotinu đavola.
Charpillon se za to vrijeme odjenula i pošto je zaustavila krvarenje i oprala lice, napustila je kuću u nosiljci.
Ostao sam ondje nepomičan poput kipa, čitav jedan dugi sat u mučnoj nedoumici. Osjećao sam toliko gađenje prema samom sebi da sam se smatrao nedostojnim danjeg svjetla. Ponašanje te djevojke činilo mi se čudovišno i neshvatljivo. Na kraju odlučih da ukrcam kovčeg te besramnice u kočiju i da se vratim kući gdje odmah legoh očajan i pogružen, zapovjedivši sluzi da nikom ne otvara.
Proveo sam dvadeset i četiri sata u mračnim razmišljanjima o svojoj ludosti, prezirući sama sebe. Ja mislim da iza dugog samoprezira slijedi očajanje koje vodi ravno u samoubojstvo.
Upravo u času kad sam htio izaći da se malo rastreseni naiđe Goudar te mi reče neka se vratim, jer mi ima nešto važno saopćiti. Obavijestio me je da je Charpillon kod kuće i da se nikom ne pokazuje, jer joj je jedan obraz sav modar i otečen. Savjetovao mi je neka joj pošaljem kovčeg i neka se klonim svakog odštetnog zahtjeva protiv majke, jer je pravo na njenoj strani, pa ako je izazovem, ona će se nabaciti na mene najstrašnijom kletvom koja će me stajati ne samo imutka već i glave.
Čitalac će lako pogoditi o kakvoj je objedi riječ, a svak zna da je njome u Londonu najlakše upropastiti čovjeka. Ispripovjedio mi je kako ga je sama majka, koja mi navodno ne želi učiniti nažao, ponukala da se lati uloge posrednika. Pošto sam s tim čovjekom proveo čitav dan, izlijevajući svoju bol u žalopojkama kao najveća budala, zamolih ga neka kaže majci da nemam namjere zadržati kovčeg njene kćeri, ali da bih želio znati hoće li ona imati hrabrosti i obraza da ga primi iz mojih ruku.
On reče da će drage volje prenijeti moju poruku, iako me od sveg srca žali. Opomenuo me je da ću se opet zaplesti u njihove mreže. Ja sam međutim tvrdo vjerovao da neće imati hrabrosti da me primi, jer mi je prema uvjetima sporazuma morala vratiti barem onih stotinu gvineja. No protivno svakom očekivanju Goudar mi smijući se donese vijest da se gospođa Auspurger usrdno nada da ću i nadalje ostati vjeran prijatelj njezine kuće.
Čim se smračilo, pohitah onamo. Kovčeg sam unio u dnevnu sobu i ostao kod njih čitav sat, šuteći kao zaliven i gledajući netremice Charpillon, koja je nešto šila i na časove tobož utirala suze. Nijednom nije podigla oči na mene, samo je nekoliko puta zabacila glavu da mi pokaže što sam uradio od njezina lica.
Nastavio sam dolaziti svake večeri, no nikad joj se nisam obratio nijednom riječju sve dotle dok joj s lica nije iščezao i posljednji trag koji je svjedočio o mojoj grubosti.
Videći da joj se u obraze vraća ljepota, umirao sam od želje da je stegnem u naručje, nježnu i podatnu kao što sam je već, iako ne potpuno, imao. Da je umilostivim, poslao sam joj divan trimo u jednom komadu i servis za čaj i kavu za dvanaest osoba, od dragocjena saskog porculana. Uz darove sam priložio ljubavno pisamce u kojem sam se priznavao za najkukavnijeg muškarca na svijetu. Odgovorila mi je da me očekuje u svojoj sobi gdje ćemo udvoje večerati, a onda ću primiti izraze njene najnježnije zahvalnosti.
Misleći da sam nadomak žuđenoj sreći, govorio sam samom sebi kako sam je već odavna mogao osvojiti da sam je umio predobiti osjećajnošću. U slijepom zanosu ljubavi odlučio sam da joj predam u ruke dvije mjenice od šest tisuća franaka koje Bolome bijaše ispostavio na moje ime i kojima sam svakog časa mogao strpati u zatvor i majku i tetke.
Poslije lagane i ukusne večere izvadih iz lisnice one dvije mjenice i ispripovjedih joj kako su dospjele u moje ruke. Na kraju joj rekoh da ću ih pohraniti kod nje i da ću ih, kad mi ona pokloni cijelu svoju ljubav, prenijeti na njeno ime. Time sam joj htio dokazati kako je od mene daleko svaka pomisao da se neplaćenim mjenicama osvetim za podlosti kojima su me kinjile njene tetke i majka. Jedino mi je morala obećati da ih neće dati iz svojih ruku.
Rastapala se od zahvalnosti kujući u zvijezde moj plemeniti postupak. Obećavajući mi sve i sva, brižno spremi mjenice. Povjerovavši zadanim riječima, pomislih da je kucnuo čas sreće i uzeh je strasno milovati, dok se ona krotko smješila u mom naručaju. No kad htjedoh činom okruniti svoj plamen, ona se usprotivi, stegnu me čvrsto na grudi i naredi prijetvornim suzama da joj poteku iz očiju. Jedva se svladavajući zapitah je kani li u krevetu promijeniti mišljenje, na što ona uzdahnu i kaza da neće.
Toliko sam se zabezeknuo da sam načas izgubio dar govora. Zatim se digoh naoko miran, te dohvatih ogrtač, šešir i mač.
– Kako? – začudi se ona. – Zar nećete sa mnom provesti noć?
– Ne.
– Hoćemo li se sutra vidjeti?
– Nadam se. Zbogom.
Izašao sam iz te proklete kuće i otišao da potražim utjehe u snu.
Sutradan rano ujutro sluga najavi Charpillon.
– Otpustila je – upozori me – nosače.
– Reci joj da spavam i neka se vrati odakle je došla. Ali ona u taj čas uđe i sluga se udalji.
– Molim vas – rekoh joj mirno – da mi vratite one dvije mjenice koje sam vam jučerpovjerio.
– Nemam ih kod sebe, ali zašto hoćete da vam ih vratim? Na to popustiše sve branepristojnosti i iz mog srca izli se crni gnjev koji me je trovao. Poteče poput bujice nalazeći oduška u grdnjama i strahovitim prijetnjama. Da nije bilo te provale koja je dugo potrajala, mislim da bih umro.
Kad mi naposljetku potekoše suze koje bijahu na sramotu mom razumu, ona uhvati taj trenutak slabosti i uze me uvjeravati kako se morala zakleti majci da se nikad neće nikom predati u vlastitoj kući i da je došla k meni samo da mi kaže da me ljubi jednakim žarom kao i ja nju. Ako hoću, nadovezala je, ostat će kod mene zauvijek.
Kad mi se Charpillon tako nesebično ponudila, znala je dobro da mi gnjev i ponos neće dopustiti da je uhvatim za riječ. To je umijeće, dragi čitaoče, kod tebe i mene plod filozofije, dok je u duhu namiguše plod lukave prirode.
Mlado me čudovište ostavi predveče, tužno, pokunjeno i utučeno, rekavši mi na rastanku samo ovo:
– Nadam se da ćete mi se vratiti kad dođete k sebi.
Provela je sa mnom osam sati prekidajući me tek od vremena na vrijeme da opovrgne istinite tvrdnje koje nije htjela priznati. Nisam ni pomislio da naručim ručak, toliko sam se grozio da sjednem s njom za isti stol.
Poslije njenog odlaska osjećao sam se smrtno umoran, ali ipak sam posrkao juhu, a onda se predao snu.
Probudio sam se glave smirene i ohlađene. Prelazeći u misli protekli dan, zaključih da se Charpillon zacijelo pokajala zbog svojih podlosti i da je otišla uvjerena u svoju krivnju. Činilo mi se da sam postao ravnodušan prema njoj i prema svemu što se nje ticalo. Eto na što me je svela ljubav u Londonu.
Nel mezzo del cammin di nostra vita10 u dobi od trideset i osam godina. To je bio kraj prvog čina mog života. Drugi je završio mojim odlaskom iz Venecije, godine 1783. Kraj trećeg po svoj će prilici nastupiti ovdje dok se zabavljam pišući ove uspomene. Komedija će biti završena i imat će tri čina. Bude li izviždana, nadam se da to neću ni od koga čuti.
10. Nasred puta našega života... Dante Alighieri: Božanska komedija, Pakao, I, 1.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39207
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:49 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


XV
Koje je nastavak prethodnog, ali mnogo neobičnije - Prekidam sa Charpillonkom - Zbog lažne naputnice bježim iz Londona - Jarba me izdaje
Otišao sam prošetati u Green park, gdje mi se pridruži Goudar, prepredeni lupež bez kojeg više nisam mogao biti. Kaza mi da upravo dolazi od Charpillon, kod koje je zatekao cijelo društvo na okupu kako se ugodno zabavlja. Iako je nekoliko puta pokušao svrnuti razgovor na mene, nije im mogao iščupati ni slovca. Rekoh mu da je prezirem zajedno s cijelom obitelji, a on me pohvali.
Pošao je sa mnom na ručak, a onda odosmo Mami Walch gdje zatekosmo slavnu Kiti Fischer kako čeka na vojvodu XXX koji ju je imao odvesti na neki ples. Pokušao sam se razonoditi s miss Kennedy koja je nekad živjela s tajnikom mletačkog poslanstva, Berlendisom. Lijepa se Irkinja opila i pravila svakojake ludosti, no meni bijaše sveudilj pred očima jedino Charpillon, pa me je svaki užitak ostavljao hladnim.
Vratio sam se kući tužan i zlovoljan. Sve mi je kazivalo da se moram zauvijek okaniti te djevojke, ali joj nisam smio, da se ne moram do kraja života stidjeti sama sebe, prepustiti pobjedu niti joj dopustiti da se hvali kako mi je ni za što izmolila dvije mjenice. Tvrdo sam odlučio da ih se domognem silom ili milom. Morao sam naći puta i načina. A evo kako sam to smislio.
Malingan, isti onaj kod koga sam upoznao to đavolsko stvorenje, pozva me jednog dana na ručak. Kako je on već u nekoliko navrata objedovao kod mene sa ženom i kćeri, nisam ga mogao odbiti, to prije što me je zamolio da mu pošaljem dva jela po ukusu mog kuhara. Ipak nisam obećao dok nisam saznao tko će sve biti u društvu. Kako od osoba koje mi je spomenuo nisam nikoga poznavao, odlučio sam se i poziv prihvatio.
Kod njeg sam našao dvije ljepušne gospođe iz Liegea, od kojih me jedna odmah živo zaokupi. Sama mi je predstavila svog muža i jednog mladića što je udvarao drugoj gospođi za koju mi kaza da joj je sestrična. Zaboravljivi domaćin nije mi ih predstavio. Društvo bijaše u svemu po mom ukusu, te sam se već radovao što ću ugodno provesti dan.
Međutim jedva što sjedosmo za stol, kadli banu Charpillon s majkom i uze se nestašno ispričavati gospođi Malingan, govoreći kako ne bi došla da je znala da će zateći tako brojno društvo. Primiše je oduševljeno i posjedoše meni slijeva. S druge strane sjedila je ona gospođa iz Liegea koja je bivala sve prijaznija.
Bio sam zatečen. Da je Charpillon došla prije no što bijaše posluženo, ja bih se pod nekom izlikom bio povukao. No ovako nisam imao kuda. Odlučio sam da za sve vrijeme ručka i ne pogledam tog bezočnog uljeza, već da svu pažnju posvetim gospođi iz Liegea.
Kad ustadosmo od stola, Malingan mi se uze prisizati na svoju čast da je nije pozvao, i ja mu tobože povjerovah.
One dvije gospođe i njihovi pratioci spomenuše u razgovoru kako za nekoliko dana odlaze za Ostende, a ona prijazna gospođa primijeti kako joj je žao što će otići iz Engleske ne vidjevši Richmond. Ja je odmah zamolih da mi kao najveću milost dopusti da joj ga pokažem već sutradan i, ne čekajući da mi odgovori, pozvah čitavo društvo da se pridruži izletu, izuzevši Charpillon, koju nisam ni pogledao. Prijedlog bi dočekan s oduševljenjem.
– Dvije će kočije, svaka s četiri mjesta – nadodah – biti spremne sutra u osam sati. Nasje upravo osmoro.
– A ja sam deveta – reče Charpillon gledajući me besprimjernom bezočnošću. – Nadamse, gospodine, da me nećete otjerati.
– Ne, to bi bilo nepristojno. Ja ću dakle jahati ispred vas.
– Ah, na to ne pristajem. Ja ću držati na koljenima gospođicu Emiliju.
To je bila Malinganova kći. Kad sam nešto kasnije na trenutak izašao iz dvorane, susreh na vratima onu besramnicu, koja mi drsko kaza da sam joj nanio neviđenu uvredu, te da joj dugujem javnu zadovoljštinu ili će se krvavo osvetiti.
– Najprije mi vratite – rekoh joj – mjenice, pa ćemo tek onda razgovarati.
– Imat ćete ih sutra.
Drugog jutra, pošto svi doručkovasmo kod Malinganovih, on se sa ženom, kćeri i dvojicom gospode uspe u jednu kočiju, a ja moradoh ući u drugu s one dvije ljepušne gospođe i sa Charpillon koja u malo vremena postade prisna prijateljica mlade nevjeste. Taj me je razmještaj dabome ozlojedio.
U Richmond smo stigli za sat i četvrt i, naručivši obilan ručak, razgledasmo odaje, a onda siđosmo u vrtove. Unatoč kasnoj jeseni vrijeme bijaše divno.
Na šetnji gdje se svi slobodno izmiješaše Charpillon se pridruži meni i kaza mi neka dođem njenoj kući po mjenice. To bijaše kap u prepunu čašu. Razjarivši se, uzeh je grditi, predbacujući joj podla lukavstva, prijevare i bestidnost. Nazvao sam je bludnicom i nabrojao sve s kojima je spavala, kunući se da je prezirem i da ću joj se strašno osvetiti. No ona me je, kao da uistinu nema obraza, slušala smijući se i vješala mi se o ruku, opominjući me od vremena do vremena neka govorim tiše, jer bi me mogli čuti. Čuli su me, i to mi bi neobično milo.
U podne sjedosmo za ručak, a Charpillon se posadi kraj mene, pa se stade nestašno umiljavati kao da je najzaljubljenija u mene, ne hajući za otvoreni prezir kojim sam uzvraćao na njeno nasrtanje. Strašno me je ljutila, jer je svak za stolom morao pomisliti da sam obična bluna kojoj se ona otvoreno ruga. Za tim sam se ručkom teško napatio.
Poslije jela siđosmo u vrt, a Charpillon se, ne ispuštajući plijena, ovjesi opet o moju ruku. Kako je poznavala sve zakutke, odvela me poslije kratka obilaska u Labirint. Ondje je nakanila iskušati moć svojih draži. Povuče me na travu i napade svim ljubavnim umještvima, obasipajući me najslađim i najnježnijim riječima. Razgolivši preda mom najpoželjniji dio svog tijela, još jednom slomi moj otpor, ali ne znam što me je navelo da popustim, da li ljubav ili luda želja za osvetom. Uza sva gorka iskustva povjerovao sam da je kucnuo čas naslade i da neću naići ni na kakav otpor.
Obmanjujući se da i ona to jedva čeka, pretvorih se u krotko janje i povukoh sve što sam o njoj ružno rekao. Molio sam je za oproštenje i zaklinjao se da neću tražiti one mjenice, već da ću joj sve što imam položiti pred noge. Poslije tog uvoda, koji zapečatismo vatrenim poljupcima, ona me sama pozva da uberem pobjedničke lovorike, ali u času kad već bijah nadomak slavlja, ona se uzjoguni i zbaci me sa sedla.
– Što je to? Kakav je to hir?
– Zasad je dosta, prijatelju dragi. Pričekajte do noći pa ću sama doći u vaš zagrljaj.
Dok je tako govorila, u meni je uzburkana krv vapila za zadovoljenjem. Stežući je lijevom rukom kao kliještima, izvadih drugom oštar nož, izvukoh ga zubima iz toka i položih joj oštricu na grlo koje bijaše zaštićeno samo laganim ovratnikom. Zaprijetih joj da ću je ubiti ako se makne.
– Uradite što god vas je volja. Ja samo tražim da mi poštedite život. Ali kad se budetezadovoljili, ja ću ostati ovdje ležeći i samo će me silom odnijeti, a ništa me neće spriječiti da javno ne otkrijem razlog.
Prijetnja joj ne bijaše potrebna, jer sam se već gotovo istog trenutka sabrao. Ustao sam bez riječi, pokupio štap, nož i šešir i polaganim koracima napustio tratinu gdje umalo da ne izgubih glavu.
Ima li ikog tko bi pomislio da će ta bestidnica poslije svega poći za mnom i uhvatiti me pod ruku kao da ništa nije bilo? Sedamnaestogodišnja djevojka ne može biti takva ako se nije već po stoti puta okušala na megdanima ovakve vrste. Kad jednom pogazi stid, navikne se na to, pa se svojom pokvarenošću čak i ponosi.
Kad se pridružismo društvu, upitaše me da mi nije na šetnji pozlilo, dok se na njoj nije vidjelo ni traga uzbuđenja.
Vratismo se u London, i ja zahvalih društvu te se, uz izliku da se loše osjećam, povukoh.
Taj me je doživljaj strašno potresao. Cijele noći nisam sklopio oka. Jasno sam uviđao da ću, ne budem li izbjegavao svaku priliku da susretnem tu djevojku, biti nepovratno izgubljen. U njoj je bilo nešto čemu se nisam mogao oduprijeti. Odlučio sam dakle da je više ne viđam, ali se zastidjeh onih časova slabosti kad sam joj predao mjenice i lakovjerno se dao varati lažnim obećanjima, te napisah majci pismo, savjetujući je da nagovori kćer da mi vrati mjenice ili ću poduzeti korake koji joj se neće svidjeti.
Pošto odaslah pismo, izađoh da se malo rastresem.
Ručao sam u jednoj gostionici, a onda obišao svoju kćer. Kod kuće mi Jarba preda zapečaćeno pismo koje je stiglo gradskom poštom. Otvorih ga i vidjeh potpis: Auspurger. Bio je to odgovor Charpillonkine majke. Evo kako je glasio:
»Neobično me iznenađuje što se obraćate meni da dobijete dvije mjenice od šest tisuća francuskih livri za koje tvrdite da ste ih pohranili kod moje kćeri. Ona mi je rekla da će vam ih sama vratiti kad budete pristojniji i kad naučite da je poštujete.«
Mrak mi pade na oči. Smetoh s uma jutrošnju odluku, stavih pištolje u džep i uputih se u Dannemark Soho da batinama od one lopuže iščupam svoje papire. Pištolje sam uzeo da utjeram strah u kosti dvojici lopova što su ondje uvijek večerali.
Stigoh mahnit od bijesa, no zaustavili se kod vrata videći pri mjesečini vlasuljara koji je čekao da mu otvore. Taj vlasuljar bijaše naočit mladić koji joj je svake subote poslije večere dolazio nakovrčati kosu. Pomislih da će biti bolje pričekati dok vlasuljar obavi svoj posao, pa se sakrih iza prvog ugla.
Pola sata kasnije iziđoše iz kuće Coumon i Rostaing. To bijaše kao naručeno. Noćobdija stade izvikivati jedanaesti sat, i meni se učini čudno što se vlasuljar toliko zadržava. Tri četvrt sata kasnije izađe služavka sa svijećom u ruci i stade tražiti nešto što je moralo pasti s prozora. Ja bez predomišljanja gurnuh vrata i uđoh u salon gdje, kao što bi rekao Shakespeare, ugledah životinju s dvoja leđa kako leži na kanapeu: Charpillonku i vlasuljara.
Ugledavši me, gadura zakriknu, a njen vitezić skoči, no uto ga dohvati moj štap. Tukao sam ga bez odaha ne dajući mu vremena da se zakopča. Charpillon se dršćući skutrila u kutu između zida i ležaja bojeći se da se pljusak udaraca ne obori i na nju. Na buku doletješe služavke, tetke i oduzeta mati. Vlasuljar uteče, a tri se furije okomiše na me tako bezobrazno da se u svom bijesu oborih na pokućstvo. Pod udarcima se najprije razbiše lijepi trimo i porculan koje im bijah poklonio, a onda dođoše na red stolice. Na kraju podigoh štap i na tri ženetine grozeći se da ću im smrskati glave ako ne prestanu vrištati. Vika se na to utiša.
Bacio sam se na kanape jedva dišući i naredih majci da mi donese mjenice. Ali u tom času banu noćobdija. Svaka četvrt ima svog noćobdiju koji obilazi ulicama čitave noći sa štapom i fenjerom i izvikuje sate. Na njem počiva mir i sigurnost čitava grada i nitko mu se ne usuđuje usprotiviti.
Gurnuvši mu u ruku nekoliko kruna, zamolih ga da ode. On se mirno povuče, a ja zatvorih vrata. Još jednom zapovjedili gospođi Auspurger da mi donese mjenice. – Ja ih nemam. Tražite ih od moje kćeri.
– Zovite je!
Na to dvije služavke rekoše da je gospođica, kad sam onako mahnito počeo razbijati stolice, pobjegla na ulična vrata i da ne znaju kamo je otišla. Tetke i majka udariše u lelek.
– Moja kći sama u ponoći na londonskim ulicama!
– Gdje nam je nećakinja? Oh, nikad je više nećemo vidjeti.
– Proklet da je trenutak kad ste došli u Englesku da nas upropastite i unesrećite.
Pomislivši na prestravljenu djevojku kako trči u to doba ulicama, sav protrnuh.
– Hajte – rekoh mirno služavkama – potražite je kod susjeda. Sigurno ćete je naći. Akomi javite da je na sigurnom, dobit ćete svaka po gvineju.
Kad tetka i majka vidješe da sam se preplašio nesreće koja bi na bijegu mogla zadesiti djevojku, udariše u još glasniji plač i zapomaganje. Stajao sam nijem i nepomičan priznajući time svoju krivicu. Nestrpljivo sam čekao povratak služavki. Vratile su se tek sat iza ponoći zadihane i na izgled očajne, govoreći da su je uzalud posvuda tražile. Ipak sam dao svakoj po gvineju i ostao i nadalje kao skamenjen od prepasti, misleći u kakvoj je pogibli nesretna djevojka koju sam svojom mahnitošću natjerao u smrtni strah. Skrušen i obuzet tjeskobom otvorih srce pred tim pokvarenim ženama ne skrivajući gorko kajanje. Zaklinjao sam ih da je svuda traže čim svane i da mi odmah jave kako bih joj se mogao baciti pred noge i izmoliti od nje oproštenje. Obećao sam da ću platiti za razbijeno pokućstvo i da ću im uz pismenu izjavu ostaviti mjenice.
Kad sam se tako na vječnu sramotu svom umu posuo pepelom pred dušama koje su pljuvale na čast, odoh kući obećavši dvije gvineje služavci koja mi prva javi sretnu vijest da je djevojka nađena.
U osam sati ujutro čuh kucanje na vratima. Potrčah prozoru i ugledavši jednu od služavki svojih dušmanki, povikah da je puste. Srce mi je udaralo kao da će iskočiti. Odlanulo mi je kad sam saznao da se Charpillon malo prije vratila kući u nosiljci.
– No gospođica je – nadoveza služavka – u tako jadnom stanju da je odmah legla.Dotrčala sam da vam što prije javim tu vijest, i to ne zbog novca već zato što mi vas je žao.
Mene kao najveću budalu obmanu riječ žao, pa joj dadoh dvije gvineje i posjevši je kraj sebe zamolih je da mi podrobno sve opiše. Bio sam siguran da je služavka poštena i da mi je slijepo odana. Nije mi padalo ni na kraj pameti da je u dosluhu s majkom. Kako sam mogao biti tako neizmjerno glup? Da, čovjek je slab i glup kad je zaljubljen.
Služavka najprije kaza da me njena mlada gospodarica voli i da se igra sa mnom zato što joj je tako majka zapovjedila.
– To znam, ali gdje je bila sinoć?
– Pobjegla je nekoj trgovkinji nedaleko od Soho skvera gdje je provela cijelu noć mučećise na neudobnoj stolici u njezinu dućanu. Legla je sva u groznici. Bojim se da se to na zlo ne okrene, jer upravo ima mjesečno pranje.
– To nije istina. Na vlastite sam oči vidio vlasuljara...
– Oh, to nije ništa. Nije on tako osjetljiv.
– Ona je zaljubljena u nj?
– Ne bih rekla, iako često ostane s njim čitave sate nasamo.
– I ti kažeš da me voli?
– Pa što to smeta?

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39207
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:50 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

– Reci joj da ću cijeli dan ostati kraj njene postelje i donesi mi odgovor.
Ali ona se ne vrati, te se ja oko tri sata sam zaputih da vidim kako joj je. Čim sam zakucao, vrata se odškrinuše, a jedna od tetaka me zamoli neka ni za živu glavu ne ulazim, jer ću ili ja nekog ubiti ili netko mene. U kući su njihova dva prijatelja i jedva čekaju da mi se osvete. Mala je pak u bunilu strašne ognjice. Neprestano viče: »Evo Seingalta, evo mog krvnika! Ubit će me! Spasite me!« Odlazite, za ime božje!
Drugog sam dana neprestano slao svog Crnca da sazna kako joj je. Donosio mi je sve tjeskobnije vijesti.
Trećeg dana rano ujutro osvanuo sam pred njenim vratima. Najprije me pustiše da čekam na ulici, a onda se kroz odškrinuta vrata pomoli majka sva u suzama, rekavši da joj je kći na izdisaju. U taj tren izađe na vrata neki postariji stvor, mršav, blijed i dug poput trske i kaza joj na švicarskoj njemštini neka se pouzda u božje milosrđe. Upitah je da li je to liječnik. Odgovorila je da liječnika više ne treba i da je to sluga božji.
– Ona više ne govori. Još najviše jedan sat i neće je biti. Mene kao da je ledena rukauhvatila za srce. Pustih je da se isplače, a onda se udaljih rekavši joj da sam ja doduše neposredni uzrok smrti njene kćeri, no da je ona prvi i pravi. Drhtave noge jedva me donesoše do kuće. Bistra i hladna uma stvorih odluku da se ubijem. Naložih da nikog ne puštaju i zatvorih se u svoju sobu. Satove, prstenje, burmutice, kesu i lisnicu spremih u škrinjicu koju zaključah u pisaći stol. Zatim napisah kratko pismo mletačkom poslaniku u kojem izjavili da se sve moje stvari po mojoj smrti imaju uručiti gospodinu Bragadinu. Zapečatio sam pismo i spremio ga u pisaći stol gdje se već nalazila škrinjica sa svim mojim novcem i nakitom. Ključ spremih u džep i uzeh samo tri srebrne gvineje. Uzeo sam i svoje vjerne pištolje i izišao s čvrstom odlukom da se utopim u Temzi kraj Londonske kule. U toj nakani, koja se nije rodila ni iz srdžbe ni iz ljubavi već iz hladna razbora, uđoh nekom trgovcu i kupih toliko olovnih kugli koliko mi ih je stalo u džepove. S tim sam teškim teretom pošao pješice do kule. Razmišljajući putem, došao sam do zaključka da pametnije odluke nisam mogao donijeti, jer bi me Charpillonkina slika progonila do smrti. Život bi mi se pretvorio u pakao. Osjećao sam čudno zadovoljstvo pri pomisli kako sam se bez bola odlučio na taj korak, a i radovao sam se pravednoj odmazdi za okrutnost kojom sam nagnao u smrt jedno ljupko stvorenje što ga je priroda stvorila za ljubav.
Hodao sam polaganim koracima zbog velike težine koju sam nosio u džepovima i koja mi je jamčila da ću umrijeti na dnu rijeke prije no što mi tijelo ispliva na površinu.
No usred Westminsterskog mosta naiđoh na viteza Edgara, prijazna Engleza, mlada i bogata, koji je znao uživati u životu ugađajući svim svojim strastima. Upoznao sam ga kod lorda Pembrokea. Primijetio sam ga i htjedoh proći kao da ga ne vidim, ali me on pograbi za ovratnik.
– Kamo ste se uputili? Dođite sa mnom, pa ćemo se lijepo provesti.
– Ne mogu. Pustite me.
– Što je vama, dragi prijatelju? Jedva sam vas prepoznao.
– Nije mi ništa.
– Ništa? Trebali biste se pogledati u ogledalo. Nešto ste opako naumili. To vam se vidi nalicu. Uzalud poričete.
– Kažem vam da mi nije ništa. Ići ću s vama drugi put.
– Ah, dragi prijatelju, crne su vam misli u glavi. Neću vas ostaviti u takvu stanju. Idem svama.
Bacivši pogled na moj bok, nazre mi u džepu obrise pištolja, a onda pogleda u drugi i nađe još jedan. Uze me za ruku i reče da se zacijelo idem s nekim tući pa da će kao prijatelj prisustvovati borbi, ne miješajući se ni u što. Blijedo se osmjehnuh i odgovorih da se ne idem tući. Ne misleći ni na što, nadovezah da sam pošao u šetnju.
– Vrlo dobro. U tom se slučaju nadam da će vam moje društvo biti ugodno kao što je imeni uvijek vaše drago. Ručat ćemo kod Cannona. Odmah ću poslati nekoga da obavijesti djevojku što je imala sa mnom ručati da povede jednu Francuskinju koja, tako mi vjere, nije ružna. Osladit ćemo se učetvoro.
– Dragi moj prijatelju, odgodimo to za drugi put. Tužan sam, pa bih volio otići nekamosam dok me ne prođe zlovolja.
– Ići ćete sutra ako vam bude trebalo, no ja vam dajem riječ da ćete za tri sata opet bitiveseli kao inače. Ako baš nećete, pravit ću vam društvo, pa ćemo se zajedno dosađivati. Gdje ste namislili s onu stranu naći dobar ručak?
– Nigdje, jer nisam gladan. Natašte sam već tri dana. Mogu samo piti.
– Sad mi je jasno. To je colera-morbus od koje možete poludjeti kao što se to dogodilo sjednim od moje braće koji je, jadnik, od tog umro.
Nisam se mogao oprijeti tom prijaznom mladiću koji me je salijetao s tolikom upornošću, govoreći mi pametno i razborito. Svoj naum, mislio sam, mogu izvršiti i poslije. Podnijet ću još nekoliko mučeničkih sati života, i to je jedino što mi se može dogoditi.
Vjeruj mi, čitaoče, da su svi oni koji su digli ruku na sebe pretekli ludilo koje bi im pomutilo razum da se nisu ubili. Prema tome svi oni koji su poludjeli mogli su toj strašnoj nesreći izbjeći samo tako da su se ubili. Ja bih se na taj korak odlučio, jer da sam odgodio i na jedan dan, možda bih pomjerio pameću. Iz tog dakle slijedi da čovjek ne smije nikad podići ruku na sebe jer se može desiti da njegova jada nestane prije no što dođe ludilo. To znači da su sretni oni koji imaju dovoljno duhovne jakosti da se ni zbog čega ne predaju crnom očaju. U mojoj duši ne bijaše više jakosti. Izgubio sam svaku nadu i odlazio u smrt hladno i promišljeno. Spas dugujem pukom slučaju.
Čim je Edgar čuo da sam se uputio na drugi kraj grada samo radi zabave, izjavi da mi je i onako svejedno kamo idem, pa neka se vratim zajedno s njim. Dao sam se nagovoriti, ali poslije pola sata sustadoh iscrpljen velikom težinom koju sam nosio u džepovima. Zamolih ga da me odvede Cannonu, ali mu moradoh dati riječ da ću ga čekati. Čim se nađoh sam, ispraznih džepove i kesice s olovom spremih u jedan ormar.
Dok sam čekao tog ljubaznog mladića, glavom su mi se vrzle svakojake misli. Možda je mladom Edgaru sudbina odredila da me spasi od samoubojstva. On ga je u neku ruku već spriječio, jer ga je odgodio. Umujući tako, rekoh samom sebi, ne kao čovjek koji se nada već kao onaj koji predviđa uzroke i posljedice, da ću možda Edgaru dugovati svoj život. Preostajalo je još da se vidi hoće li mi time učiniti dobro ili zlo. Utvrdio sam spoznaju koju sam već odavno nazrijevao, naime da smo mi u odlučnim i sudbonosnim činima gospodari svoje sudbine samo do stanovite tačke. Vidio sam sama sebe kako sjedim u toj gostionici i čekam povratak mladog Engleza kao prikovan nekom silom, jer bijaše očigledno da sam popustio ne pred tjelesnom već pred moralnom silom, koja uostalom i jedina nešto vrijedi.
Edgar se vrati s dvije mlade nestašnice kojima ljupka lica bijahu puna veselja. Obje su bile kao stvorene za nasladu, a priroda ih je obdarila dražima koje bi i najhladnijem čovjeku zagrijale srce. Polaskao sam im kako su zasluživale, ali kako nisu naišle na doček na koji bijahu navikle kad su se muškarcu svidjele, počeše me gledati kao da sam izjeden od sušice. Iako sam bio na izdisaju, u meni se probudi poriv starog samoljublja, te pokušah odigrati ulogu koja je izdaleka nalikovala na ono što sam nekad bio. Dijelio sam mlake i beživotne cjelove, a onda zamolih Edgara neka kaže Engleskinji da bi mi se veoma svidjela samo da nisam na samrti. One me obje iskreno požališe. Čovjek koji tri dana nije jeo i spavao neosjetljiv je za Venerine čari. To ih ipak ne bi uvjerilo da im Edgar nije kazao moje ime. Ja sam naime uživao stanovit glas, te me one uzeše gledati s poštovanjem. Sve su troje polagali nadu u moć Bakhovu, ali ja sam dobro znao da se varaju.
Ručak bijaše poslužen na engleski način, to jest bez juhe. Nisam mogao progutati ni komadić pečenja ni zagristi u kobasicu. Jeo sam samo ostrige i zalijevao ih dobrim vinom, uživajući u spretnosti mladog Engleza koji ih je obje zabavljao. Kad je veselje doseglo vrhunac, on predloži Engleskinji da gola otpleše hornpipe. Ona pristade, ali pod uvjetom da se pronađu slijepi svirači i da se svi skinemo do gola. Rekao sam Edgaru neka radi što hoće, ali da se ja od slabosti ni na nogama ne mogu držati, a kamoli plesati, i da se bojim neću li poniziti draži naših ljepotica ako se u meni ne raspali ni iskrica života. Sve troje prihvatiše moje isprike, no samo pod uvjetom da im se pridružim ako me prizor dozove u život. Djevojke su se klele da će to odmah opaziti.
Nađoše slijepce, i mi se zatvorismo. Dok su slijepci udešavali glazbala, ljepotice i junak zbaciše sve sa sebe ostavši onako kako ih je priroda stvorila. Ples započe. To bijaše jedan od onih trenutaka kad se otkrivaju velike istine. Tada sam spoznao da su ljubavni užici posljedica a ne uzrok veselja. Tri naga tijela bijahu divna, ples i pokreti ljupki i zavodnički, ali ja ne osjetih ni trunka uzbuđenja. Plesač je čak pri plesu zadržao osvajačko znamenje, što me je iznenadilo, jer meni to nikad nije uspijevalo.
Poslije plesa on ih obje obilato pogosti idući od jedne drugoj sve dok se nije priznao pobijeđenim od prirode, koja je tražila odmor. Francuskinja priđe meni da vidi ne dajem li znake života, ali našavši me onemoćala izjavi da je sa mnom gotovo.
Djevojke se odjenuše, a ja zamolih Edgara da umjesto mene dade Francuskinji četiri gvineje i da plati sve ostalo, jer sam uza se imao samo nešto sitniša. Jesam li tog jutra mogao slutiti da ću se umjesto utapljanja u hladnoj rijeci nauživati tako lijepih zabava?
Zbog dugovanja mladom Englezu odlučih samoubojstvo odgoditi za sutradan. Poslije odlaska djevojaka htjedoh se oprostiti s Edgarom, ali me on nije puštao od sebe. Tvrdio je da mi se malo boje već vratilo tu obraze i da ostrige koje sam pojeo a nisam ih povratio nesumnjivo dokazuju da mi je potrebna razonoda. Zato neka provedem s njim noć u Ranelagh Houseu, pa ću se sutradan dobro osjećati i tek će mi se vratiti. Naposljetku sam popustio i ukrcao se s njim u kočiju slijedeći načelo stoika kojem su me naučili u sretno doba mladosti: Sequere Deum.
Ušli smo u lijepu rotondu šešira natučenih na čelo. Bilo je mnogo svijeta. Prolazili smo između parova obgrlivši se oko ramena. Ja načas zastadoh da vidim lice jedne žene koja mi je okrenuta leđima plesala menuet. Htio sam joj vidjeti lice jer je nosila haljinu i šešir na vlas iste kakve sam ja poklonio Charpillonki. Osim toga i stasom joj je bila nalik, ali to me nije zanimalo, jer je Charpillon tog časa bila na samrti ili već mrtva. Plesačica se okrenu i vrati. Ja je pogledah u oči i vidjeh da je to Charpillon glavom!
Edgar mi je kasnije rekao kako je tog trena pomislio da ću pasti udaren od kapi. Kroz ruku kojom sam ga obgrlio prostrujao je grč i drhtaj.
Pokušao sam se od te grčevite prepasti spasiti razboritom sumnjom. Možda joj je ta žena samo nalik. Ima čudesnih sličnosti. Plesačica zaokupljena svojim kavalirom nije me primijetila. Stajao sam nepomično, čekajući da se vrati, pa da se nađem s njom licem u lice. U taj čas ona podignu ruke da izvede poklon na kraju menueta i ja joj priđoh kao da ću je zamoliti za ples. Ona me pogleda pa se brzo okrenu i izgubi u gomili. Zanijemio sam, a noge su mi drhtale. To je bila Charpillon.
Ledeni znoj obli mi cijelo tijelo, a Edgar, videći me izobličena, savjetova mi da gucnem malo čaja. Zamolio sam ga da me ostavi sama i da se pokuša zabaviti.
Preokret koji se u meni zbio u tako kratko vrijeme mogao je imati sudbonosnih posljedica. Tresao sam se kao prut na vodi, osluškujući sa strahom silovite otkucaje srca. Da sam se usudio ustati, ne bih se mogao držati na nogama. Nisam znao kako će svršiti ta prebolna ukočenost, da li smrću ili životom.
I nisam se uzalud bojao. Kako me nije mogla usmrtiti, preporodila me je za novi život. Kakvog li čudesnog preokreta! Odjednom mi se dušom rasprostre velik mir i ja s užitkom zaustavili pogled na zrakama svjetlosti, stideći se sama sebe. No taj osjećaj stida bijaše pouzdan znak ozdravljenja. Kakvog li zadovoljstva! Bio sam ogrezao u zabludi, pa je nisam mogao spoznati sve dok se je nisam oslobodio. U tmini se ne vidi ništa. Bio sam tako zapanjen svojim novim stanjem da sam, očekujući Edgara, počeo vjerovati da ga više neću vidjeti. Taj je mladić, govorio sam samom sebi, moj dobri duh koji je uzeo njegovo obličje da me vrati razumu.
Sigurno bih se učvrstio u toj ludoj misli da ga nisam poslije jednog sata ugledao. Edgar je mogao naći neku djevojku i otići s njom iz Ranelagh Housea. Ja bih se vratio sam u London tvrdo uvjeren da me to nije Edgar spasio. Da li bih uvidio zabludu kad bih ga ponovo sreo? Ne znam, doista ne znam. Čovjek lako poludi. Ja sam oduvijek u duši čuvao zrno praznovjerja, što mi zacijelo ne služi na čast.
Edgar se vratio dobre volje, ali i pomalo zabrinut zbog moga zdravlja. Iznenadio se kad me je vidio razdragana i nije dolazio k sebi od čuđenja slušajući gdje veselo čavrljam o stvarima koje sam zapažao oko sebe.
– Prijatelju moj – reče – pa ti se smiješ. Više nisi tužan.
– Ne, gladan sam, a osim toga htio bih te zamoliti za veliku uslugu ako sutra ne budešimao hitna posla.
– Slobodan sam do prekosutra. Raspolaži sa mnom.
– Znaj da tebi dugujem svoj život, život, razumiješ li me? Ali da ovaj tvoj dar budepotpun morat ćeš ostati sa mnom ove noći i sutrašnjeg dana.
– Rekao sam ti, raspolaži sa mnom.
– Idi dakle, pa se još malo zabavi, a onda se vrati po mene.
– Otiđimo odmah, hoćeš li?
– Hajdemo!
Putem mu nisam ništa govorio. Ušavši u kuću, nađoh samo jedno pismo od Goudara i stavih ga u džep. Iako je ponoć bila prošla, poslužiše nam večeru, a Edgar me je u čudu gledao kako se vučjom glađu bacam na jelo. Nasmijao se i čestitao mi. Pošto se dobro najedosmo, obojica legosmo. Spavao sam dubokim snom sve do podneva. Otišao sam doručkovati u Edgarovu sobu i ondje mu potanko ispripovjedih strašnu povijest svoje strasti koja bi me natjerala u smrt da ga nisam sreo na Westminsterskom mostu i da on na mom izbezumljenom licu nije nazreo groznu nakanu koju sam nosio u sebi. Potom ga odvedoh do pisaćeg stola, pročitah mu svoju oporuku i otvorivši kesu vratih mu šest gvineja koje sam mu dugovao. Onda se sjetih Goudarova pisma i otpečatih ga, te pročitah ovo:
»Siguran sam da je ona djevojka ne samo izvan smrtne opasnosti, već da se ovog časa zabavlja u Ranelagh Houseu s milordom Grosvenorom.«
Edgar, koji, iako mlad, bijaše veoma razborit, ostade kao izvan sebe. Trgnu ga tek pomisao da mi je spasio život, pa se obradova i mi se srdačno zagrlismo. Pokvarena narav mlade Charpillonke i podlost njene majke činjahu mu se besprimjernima. Što se tiče onih mjenica za kojima sam žalio, jer bih se, da sam ih imao u rukama, mogao bar malo osvetiti poslavši majku i tetke u zatvor, kazao mi je da bih ih ipak mogao dati uhapsiti ako sam sačuvao majčino pismo kojim je otvoreno priznavala da sam mjenice samo pohranio kod njene kćeri. U isti sam tren odlučio da ih dam zatvoriti, ali ne nagovijestili ništa.
Proveli smo ugodno dan, a u sumrak se on oprosti i ode na večeru sa svojom ljubavnicom. Zakleo sam mu se na vječno prijateljstvo, a to sam mu i dugovao. Čitalac će uskoro vidjeti kakva je pokora čekala čestitog mladića zato što mi je bio odveć na usluzi.
Sutradan se probudih bodar i veseo kao ratnik poslije velike pobjede i odmah se uputih odvjetniku u kog sam već jednom tražio savjeta. Saslušavši me, izjavi da mi nitko ne može osporiti pravo da pošaljem u tamnicu lopuže koje mi duguju novac.
Otišao sam u Holborn gdje sam prisegao na istinitost tvrdnje i dobio uhidbeni nalog za majku i obje tetke. Vođa žbira ponudi se za izvršioca, ali zatraži da mu netko pokaže u nalogu imenovane osobe kako ne bi uhitio krive.
– Jer kod njih možda ima i drugih žena – objasnio mi je.
Prigovor bijaše na mjestu, i ja se stadoh ogledavati za osobom kojoj bih povjerio tu dužnost. Znao sam da se Goudar toga ni za što neće prihvatiti, pa naposljetku odlučih da sam odvedem žbira u kuću u vrijeme kad su one pokvarene ženetine običavale sjediti u salonu.
Rekoh mu neka se sutradan u osam sati s kočijom nađe na Dannemark skveru i neka uđe čim na njegovu zapovijed otvore vrata. Obećao sam da ću i ja ući u isti čas i pokazati mu kradljivice.
Tako je i bilo. Ušao je u salon sa svojim žbirima, a ja odmah za njim. Pokazao sam mu majku i tetke, a onda utekao. Preplašio sam se Charpillonke koja je, odjevena sva u crno, stajala ukočeno ispred kamina. Pogledao sam je tek letimično. Mislio sam da sam izliječen, i to bijaše istina, ali je rana bila još odveć svježa. Ne znam što bi se desilo da se ona u tom času snašla, pa mi se bacila oko vrata moleći milost za majku i tetke.
Kad sam vidio gdje ih žbir dotiče svemoćnom palicom, osjetih svu opojnost osvete. Bio sam gotovo uvjeren da neće naći ni jamca ni jamčevine. Dvojica njihovih svodnika stajala su kao skamenjena.
Osveta je slatka i sretni su oni koji mogu uživati u njenoj slasti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39207
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:50 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


Drugog jutra posjeti me Goudar sjajući od zadovoljstva, tko bi znao da li prava ili hinjena. Reče mi da ono na što sam se osmjelio dokazuje ili da sam se izliječio od ljubavi ili da sam zaljubljeniji no ikad. Dolazio je ravno od Charpillonke, gdje je zatekao samo baku kako se u očaju savjetuje s nekim odvjetnikom.
Ispripovjedio mi je kako je, došavši baš kad sam ja izlazio, ostao sve dok se tri okrivljenice nisu naposljetku dale odvesti. Dugo su se opirale tvrdeći da žbir mora pričekati do drugog dana kako bi imale vremena naći jamce. Njihovi dični zaštitnici povukli su čak mačeve, ali ih je žbir razoružao i oduzeo im oružje. Djevojka je htjela poći s njima, ali se predomislila, jer će na slobodi lakše naći puta da ih spasi od tamnice. Do osude tri će žene ostati pod nadzorom žbira.
Goudar mi je rekao i to da ih kao prijatelj kuće mora obići i da će rado posredovati ako bih ja želio ponuditi nagodbu. Zahvalio sam mu rekavši da će tri pakosnice izaći iz zatvora jedino ako mi vrate novac.
Proteklo je petnaest dana, a nijedna strana da popusti. Charpillon je svaki dan odlazila k njima ručati, i ona ih je uzdržavala. To ju je moralo skupo stajati, jer su pritvorenice zaposjele dvije sobe, a nesmiljeni domaćin nije dopuštao da im se jelo donosi izvana. Goudar mi je kazao kako se Charpilllon klela majci i tetkama da me ne bi ni za što na svijetu molila za milost, čak kad bi znala da će me na to privoljeti samo lijepim riječima. Za nju sam ja bio najodvratnija nakaza.
Za tih petnaest dana često sam odlazio svojoj kćeri, i uskoro mi se vratila moja nekadašnja veselost. Ali uzalud sam posvuda tražio Edgara. Jednog jutra on ipak osvanu, prijazan i nasmiješen kao uvijek.
– Ta gdje ste se skrivali – dočekah ga veselo; – svuda sam vas tražio.
– Eh, prijatelju dragi, ljubav me je zarobila i okovala lancima. Donio sam vam novac.
– Od koga?
– Od gospođice Auspurger. Daj mi potvrdu i izjavu, jer bih one nesretne žene želio jasam odvesti u zagrljaj jadne Charpillon, koja već petnaest dana ne prestaje plakati.
– Poznajem ja dobro njene suze. Čudi me što je za svog zaštitnika odabrala upravo onogkoji me je oslobodio iz njenih kandža. Zna li da ti dugujem život?
– Znala je samo to da smo bili zajedno one noći kad si je vidio u Ranalagh Houseu. Nokad smo se bolje upoznali, sve sam joj ispripovjedio.
– Sigurno te je poslala da je zagovaraš kod mene.
– Ni govora. Rekla mi je da si ti nezahvalno čudovište jer te je ona voljela i opakost ti jesamo nježnošću uzvraćala. Ali sad te mrzi.
– Neka je bogu hvala. Samo čudno je to što je zaplela u svoje mreže tebe ne bi li se takomeni osvetila. Prijatelju dragi, ona te obmanjuje i hoće da u tebi kazni mene.
– Slatka je to kazna.
– Želim ti sreću, ali čuvaj se. I Edgar mi izbroja 250 gvineja.
Ispripovijedat ću još jednu zgodnu koja će se svidjeti čitaocu koji voli šalu.
Šećući jednog jutra gradom, prolazio sam trgom koji zovu papagajskom tržnicom. Opazivši u jednom posve novom kavezu jednu lijepu papigu, upitah trgovca kojim jezikom govori. Rekoše mi da je to mlado ptiče koje još ništa ne govori. Kupih je i poslah kući. Naumio sam da je nečem naučim, pa sam je smjestio kraj kreveta i neprestano joj ponavljao: Miss Charpillon još je veća drolja od svoje majke. To sam radio iz puke zabave, bez ikakve zle namjere. Za manje od dvije sedmice poslušna je papiga tako dobro naučila tih nekoliko riječi da ih je ponavljala od jutra do večeri, a uz to je uvijek prasnula u glasan smijeh, čemu je nisam učio.
Jednog mi dana Goudar reče da bih, ako izložim papigu na prodaju, mogao za nju dobiti pedeset gvineja. To bijaše baš zgodan savjet, i ja ga odmah provedoh u djelo, ne zbog novčane dobiti, već zato da uživam u javnom sramoćenju one besramnice koja me je do smrti izmučila. Znao sam da mi ne može ništa ni zakon koji je u tom pogledu veoma strog.
Zadatak sam povjerio Jarbi koji je kao Crnac mogao papigu prodati kao robu iz svoje domovine.
Prva dva dana moja papiga nije privukla velik krug slušalaca, jer je govorila francuski. Ali od časa kad je netko kome je spomenuta osoba bila poznata pomnjivije oslušnuo hvale kojima ju je brbljava papiga častila, slušateljstvo postajaše sve brojnije i uskoro se počeše pogađati za kupnju ptice i kaveza. Pedeset gvineja svima se činilo odviše. Moj je Crnac htio da je jeftinije prodam, ali ja nisam pristajao jer sam zavolio svog osvetnika.
Kako li sam se smijao kad mi je nekoliko dana kasnije Goudar javio kakvu je pomutnju u Charpillonkinu obitelj unijelo javno brbljanje moje papige. Dobro su znali čija je papiga i tko joj je učitelj, jer ju je prodavao moj Crnac. Djevojke se ta osveta nimalo nije kosnula, ona se štoviše slatko smijala nalazeći da je čitava stvar veoma duhovita. Uzbunile su se tetke i majka, koje su se posavjetovale s nekolicinom odvjetnika. No svi su im kazali da nema zakona protiv klevete koju iznosi jedna papiga, ali da bi mi mogle grdno napakostiti ako dokažu da sam ja papigu naučio tim riječima. Goudar me je stoga opomenuo neka se ni za živu glavu ne hvalim da je papiga moja učenica, jer bi me one ženetine s dva svjedoka mogle upropastiti.
Lakoća kojom se u Londonu mogu dobaviti lažni svjedoci upravo je sablažnjiva. Jednom sam na prozoru neke kuće vidio natpis gdje je velikim slovima pisalo SVJEDOK. To je značilo da se osoba koja ondje stanuje bavi lažnim svjedočenjem.
U St. James Cronicleu izišao je članak gdje je pisalo da su gospođe koje papiga javno blati ili puka sirotinja ili pak nemaju nijednog prijatelja, jer da su je odmah kupile ne bi pukla javna sablazan. Pisac je tvrdio da je to sigurno neka osveta i, ne spominjući mog imena, hvalio onog koji ju je zamislio, izjavljujući da tako duhovit čovjek zaslužuje čast da postane Englez.
Kad sam jednom susreo Edgara, zapitao sam ga zašto nije kupio papigu. On se nasmija, a onda se uozbilji i reče mi da papiga razveseljuje sve one koji dotične osobe poznaju. Više mi nije htio reći. Jarba je naposljetku našao kupca i donio mi pedeset gvineja. Goudar mi je saopćio da ju je kupio lord Grosvenor. Taj je visoki plemić volio Charpillonku, ali samo površno i na mahove.
Ta je obješenjačka šala značila kraj mog poznanstva sa Charpillonkom. Kad sam je poslije susretao na šetnjama ili u kazalištu, nisam se ni sjećao onog što sam zbog nje pretrpio, tako mi je postala ravnodušnom.
Rastrošan život koji sam vodio u Londonu iscrpao je do dna moju kesu. Zlosretna zgoda sa Charpillonkom stajala me silnog novca, a dokrajčila me je pustolovina s trima sestrama, mladim Hanoverankama. Prodao sam sve svoje dragulje i nakit, zadržavši samo satove, burmutice i kutijice, koje nisam imao srca prodati. Ali i to sam rasuo tetošeći dražesne Hanoveranke. Poslije njihova odlaska zatvorio sam se u kuću i tri dana probavljao u samoći tugu, slažući svoj novčani obračun. Dugovao sam više od četiri stotine funti podrumaru i dobavljačima hrane. Kako sam već prije odlučio otputovati morem u Lisabon, prodao sam svoj viteški križ, nekoliko zlatnih burmutica, izvadivši najprije portrete kojima su bile ukrašene, sve satove osim jednog i dvije škrinje pune odijela.
Kad sam podmirio sve dugove, preostalo mi je svega osamdeset gvineja. Napustio sam svoju lijepu kuću i nastanio se kod neke gospođe Mercier, nedaleko od Soho skvera, uz najamninu od jedne gvineje tjedno. Od slugu sam zadržao svog Crnca u kog sam se, mišljah, s razlogom mogao pouzdati. Kad sam dakle sve to uredio, napisah gospodinu Bragadinu da mi od novca koji sam imao u Veneciji i u koji nisam pet godina dirao odmah pošalje naputnicu na dvjesta cekina.
U takvom položaju i u čvrstoj namjeri da iz Londona odem bez pare duga, mirno sam čekao uputnicu iz Venecije, pa da se potom sa svima oprostim i ukrcam za Portugal ne bih li ondje okušao sreću.
Petnaest dana poslije odlaska Hanoveranki, a bijaše to krajem veljače 1764. moja me zla kob nanese u gostionicu Cannonu. Nakanio sam ručati sam u sobi, kao što sam uvijek činio. Upravo su prostirali stol, kadli uđe neki barun Henau s ubrusom u ruci i pozva me da sjednem za njegov stol u drugoj sobi gdje je bio sam sa svojom ljubavnicom.
– Zahvalan sam vam na pozivu, jer se čovjek u samoći dosađuje.
Njegova ljubavnica bijaše neka ljepušna Engleskinja za kojom odmah planuh željom, što poslije petnaestodnevnog posta ne bijaše čudno. To sam međutim u sebi skrivao, jer se barun, koji je vodio glavnu riječ, ophodio prema njoj s najvećim poštovanjem. Jedva sam se usudio primijetiti kako zavidim barunu na tolikoj sreći. Poslije ručka ona spazi tri kocke na kaminu pa ih hitro uzme predloživši:
– Igrajmo u jednu gvineju, pa tko izgubi plaća ostrige i šampanjac.
Bacismo kocke, i barun izgubi. Odmah pozvoni po konobara i naruči šampanjac i ostrige. Jedući ih u slast, Engleskinja kaza:
– Bacimo ih još jednom, pa tko izgubi plaća ručak. Tog puta pade red na nju. Meni bineugodno što se meni jedinom sreća nasmiješila, te pozvah baruna da igra sa mnom u dvije gvineje. Nadao sam se da ću izgubiti, ali barunu sreća očigledno ne bijaše sklona. Izgubio ih je, pa mu ponudih uzvrat. On opet izgubi, i ja predložih da igramo do stotinu gvineja. On mi zahvali, i mi nastavismo. Tvrdoglavo je ustrajao ne bi li povratio novac, i u ciglih pola sata dug mu se pope na stotinu gvineja. Htio je nastaviti, ali ja ga najuljuđnije posavjetovah neka prestane, jer kakve je sreće izgubit će silan novac koji će se na moje veliko žaljenje preseliti u moj džep. On uze kleti i zlu sreću i moju tobožnju plemenitost, pa ustade i dohvativši štap reče da ide po novac.
Kad ostadosmo sami, lijepa mi Engleskinja, na moje veliko čuđenje, reče kako je sigurna da sam igrao popola s njom.
– Ako ste to pogodili, onda ste naslutili i to da mi se sviđate.
– I to sam opazila.
– Ljutite se zbog toga?
– Ah, ne, drago mi je, naprotiv, to više što sam ono prvo pogodila.
– Obećajem vam pedeset gvineja čim barun donese novac.
– Samo, on to ne smije znati.
– Ništa neće saznati.
Čim to utanačismo, djelom potkrijepili laskave riječi, zadovoljan što ne naiđoh na otpor već na ljupko popuštanje, i radujući se tom zrnu sreće u časovima kad mi je žalost bila jedina druga. Posao smo žurno obavili jer vrata sobe bijahu otvorena.
Barun se vratio baš kad smo se odvojili jedno od drugog. Ljutito mi saopći da je htio kod jednog trgovca unovčiti svoju doznačnicu, no da je ovaj nije primio premda bijaše ispostavljena na jednu od prvih banaka u Cadixu. Pokaza mi vrijednost označenu na poleđini, i ja se zablenuh u milijunski broj, ne shvaćajući ništa. On se nasmija i objasni mi da je to nekoliko milijuna maravedija, što, kad se proračuna u funte, iznosi otprilike pet stotina funti. Rekoh mu da se čudim što mu je nisu htjeli unovčiti, ako je, kao što kaže, ispostavljena od tako ugledne banke.
– Zašto niste otišli svome bankaru?
– Ne poznajem ovdje nijednog. Došao sam u London s tisuću lisbonina u džepu koje sampojeo i popio. Ne mogu vam platiti dok ne unovčim ovu doznačnicu. Ako poznate nekog u Burzi, mogli biste to za me učiniti.
– Ako je potpis trasanta ovdje poznat, rado ću vam iskazati tu uslugu.
– E, onda ću označiti da je isplativa na vaš zahtjev. Obećao sam da ću mu već sutradanpredati ili doznačnicu ili novac. On mi dade svoju adresu zamolivši me da sutradan ručam kod njega. Potom se rastadosmo.
Sutradan već rano ujutro obiđoh najprije Vanheca, koji ne htjede primiti doznačnicu, a onda Bosanqueta, koji me uputi na Leiga. Ovaj mi kaza da je moja doznačnica vrednija i od novčanica. Odmah se lati preračunavanja i pokazavši mi račun isplati mi pet stotina i dvadeset gvineja i nekoliko šilinga. Ja sam se dabome po primitku novca potpisao na poleđini doznačnice. Pohitao sam do baruna, pokazao mu račun i isplatio ga u dobrim engleskim novčanicama. On mi zahvali i od snopa primljena novca odvoji za mene dvije novčanice od pedeset gvineja. Zatim sjedosmo za ručak i povedosmo razgovor o njegovoj ljepotici. Upitao sam ga je li jako zaljubljen, a on odgovori da nije jer prevrtljiva Engleskinja pored njega ima i druge. Ako mi se sviđa, nadovezao je, neka joj to bez ustručavanja kažem.
– S njome možete večerati za deset gvineja.
Od baruna bijaše pošteno što me je tako uputio, ali zato ipak nisam ni pomišljao da pogazim obećanje što sam ga dao ljepotici. Već sam iste večeri osvanuo kod nje, i čim joj saopćih da sam donio obećanih pedeset gvineja, ona naruči biranu večeru, a poslije obilna blagovanja pozva me u postelju gdje sladeći se njome provedoh tako ugodnu noć da sam zaboravio na svoj jad.
Kad sam joj na odlasku dao pedeset gvineja, kaza mi da će mi svaki put kad zaželim dati večeru uz popust, to jest za šest gvineja. To je vrlo pošteno od nje – pomislih – i odlučih da popust što češće koristim.
Drugog dana dobih gradskom poštom jedno kratko pismo na lošem talijanskom od nekog čovjeka koji se potpisao kao kumče Daturi. Pisao je da je u zatvoru zbog dugova i molio me neka mu se smilujem i pošaljem mu nekoliko šilinga za jelo. Bijah radoznao na to nepoznato kumče, pa uzeh kočiju i odvezoh se u zatvor. Pokazaše mi jednog naočitog mladića. Kako me očito nije poznavao, rekoh mu svoje ime i pokazah pismo koje mi je poslao. On se uze ispričavati, a onda izvadi iz džepa krsni list na kojem je uz njegovo pisalo i moje ime kao kuma, pa ime njegove majke i naziv venecijanske župe u kojoj je rođen. Sve mi to nije ništa kazivalo. On mi reče da ću se sigurno sjetiti kad mi sve ispripovjedi. Njegova mu je majka često o meni govorila i nagovijestila mu da će me možda na svojim lutanjima sresti negdje u Evropi. Iz njegova pripovijedanja razabrah tko je i podsjetili se svega, čak i onog što on nije ni slutio, jer mu to majka zacijelo nikad nije povjerila. Taj mladić kog sam držao na krštenju kao sina glumca Daturija bio je možda moj sin. Došao je u London s pelivanima da igra pagliaccia. Posvadio se s družinom, pa su ga otpustili, i on se zadužio za deset livri što ga je dovelo u zatvor.
Saslušao sam ga dokraja ne spomenuvši mu ništa o okolnostima njegova rođenja, a onda položio njegov dug i oslobodio ga iz zatvora. Rekao sam mu neka svakog jutra dođe k meni po dva šilinga da nekako preživi.
Osam dana poslije tog događaja otkrih kod sebe znake strašne i opake bolesti koju sam već tri puta uhvatio i uvijek se izliječio uz pomoć žive i svoje zdrave prirode. Za tih sam osam dana tri puta spavao sa zlokobnom Engleskinjom, ljubavnicom baruna Henaua. Ta me je bolest, koja se u pristojnu društvu ne smije spominjati, zadesila baš u nezgodan čas, to jest iz najgorim okolnostima. Ali može li nas ona ikad zadesiti u zgodan čas?
Bio sam pred dugim putovanjem morem, tako reći preko čitavog Atlantika, pa iako je Venera rođena iz morske pjene, zrak njene domaje slabo pomaže onima koji trpe od njena pogubna utjecaja. Stoga odlučih da se podvrgnem u Londonu liječenju velikim lijekom, jer bijah siguran da ću za šest tjedana ozdraviti i bodro zaploviti prema Portugalu.
Nije mi ni na pamet palo da odem prekoravati Engleskinju koja me je takvim otrovom zarazila, kao što sam često činio na početku svog lutanja svijetom i kao što to uvijek čine sve budale. Potražio sam jedino vrsnog vidara i pogodio se da ostanem kod njega dok god bude trajalo liječenje.
Pošto se vratih kući, spremih kovčege kao da ću na dalek put, što bi pomislio svatko tko nije znao da sam po Jarbi poslao sve svoje lijepo rublje na pohranu pralji koja je stanovala šest milja od Londona.
Istog jutra kad sam se htio uputiti svom vidaru da se zatvorim kod njega uručiše mi jedno pismo. Otvorih ga i ugledah potpis bankara Leiga. Evo njegova prijepisa:
»Doznačnica koju ste mi dali lažna je. Stoga mi odmah vratite 520 gvineja koje sam vam isplatio i ako vam ih onaj koji vas je prevario ne vrati, dajte ga uhapsiti. Zaklinjem vas, ne dovodite me u položaj da vas sutra moram dati uhapsiti. Ako vam je život drag, ne gubite ni časka.«
Srećom bijah sam pa nitko nije vidio kad sam se obliven samrtnim znojem stropoštao na postelju.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39207
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:51 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

Grčeviti drhtaji potresali su me od glave do pete. Pred oči mi iziđoše vješala na kojima ću neizbježno zaglaviti, jer mi nijedan trgovac u Londonu neće dati na ruku 500 gvineja, a niti će sud čekati mjesec dana da pristupim procesu koji me je imao odvesti na vješala. U mjesec dana mogao sam iz Venecije dobiti 500 gvineja, ali u Londonu se ovakvim prijestupnicima ne ide na ruku.
Sav usplamtio od ognjice koja je nastupila poslije one drhtavice uzeh nabijene pištolje i rekoh Jarbi i Daturiju, koji je po običaju došao po svoja dva šilinga, da me čekaju.
Odjurio sam kao mahnit barunu Henau da ga ustrijelim ako mi odmah ne da novac ili da ga držim na nišanu cijevi dok ga ne predam u ruke žbira. Stigavši do kuće, poletjeh uza stube do njegova stana, ali mi gazdarica kaza da je barun prije četiri dana otputovao u Lisabon.
Četiri mjeseca kasnije bio je ondje obješen.
Morao sam ne časeći časa donijeti odluku o bijegu. Imao sam svega desetak gvineja, a to ne bijaše dovoljno. Pohitah dakle do nekog venecijanskog Židova, nekog Trevesa, kome me je bio preporučio venecijanski bankar Algaroti. Zatražio sam da mi odmah isplati doznačnicu koju sam na licu mjesta ispostavio na samog Algarotija na bijednu svotu od sto mletačkih cekina. Potom u žurbi napisan pismo Algarotiju da dug podmiri od gospodina Dandola, svog rođaka, koji mi je pribavio njegovu preporuku. S gotovim novcem u džepu odjurih kući goreći u smrtnoj ognjici.
Leig mi je dao dvadeset i četiri sata vremena i kao pošten čovjek nije smio pogaziti svoju riječ. Ali u to se po prirodi svojoj, koja bijaše sumnjičava, nisam pouzdavao. Bilo mi je žao lijepog rublja, pa odlučih da ga spasim. Pozvah dakle Jarbu i upitah ga bi li više volio da ga otpustim uz nagradu od dvadeset gvineja koje ću mu odmah dati, ili pak ostati u mojoj službi i pridružiti mi se osam dana nakon odlaska iz Londona u mjestu iz kojeg ću mu se pismom javiti.
– Gospodine, hvala vam za novac, ali ja bih radije ostao u vašoj službi. Pridružit ću vamse gdje god me pozovete. Kada odlazite?
– Za jedan sat. Ali ako nekome o tom pisneš, ode mi glava.
– Zašto me ne vodite sa sobom?
– Zato što hoću da mi doneseš rublje koje je kod pralje. Dat ću ti odmah novaca kolikoće ti trebati za put.
– Neću ni novčića. Platit ćete mi kad me opet vidite. Pričekajte malo.
On izađe i odmah se vrati noseći šezdeset gvineja koje mi ponudi na posudbu. Reče da može uzajmiti još pedeset. Nisam ih uzeo, ali taj me čin učvrsti u povjerenju koje sam uvijek gajio prema njemu.
Upozorih ga da će mu za nekoliko dana gospođa Mercier uručiti pismo kojim ću mu javiti gdje sam i preporučili mu da kupi mali kovčeg za rublje i čipke.
Gospođi Mercier platih najamninu za svog Crnca, a potom natovarih na kočiju svoju prtljagu i s Daturijem se uputih u Rochester gdje smo imali prenoćiti. Ali sutradan ostadoh prikovan u postelji. Pao sam u bunilo, a grčevi su mi stezali tijelo. Spasao me je Daturi. Bio sam naručio poštansku kočiju za Sittingbourn, – ali on ne htjede ni čuti o odlasku. Doveo je nekog vidara koji mi je odmah pustio krv tako da sam poslije nekoliko sati mogao na put.
Drugog smo dana stigli u Dover, gdje sam se zaustavio svega pola sata, jer mi je kapetan broda kazao da je nadošla plima, te da se odmah kreće. To sam baš i želio.
Put je trajao šest sati jer je vjetar bio veoma slab. Iz Dovera sam napisao Jarbi da mi se pridruži u Calaisu. Nakon nekoliko dana gospođa Mercier javila mi je da je pismo uručila Crncu, no njemu ne bijaše ni traga.
Iskrcavši se u Calaisu, odoh smjesta u svratiste Zlatnoj ruci gdje bijah ostavio svoju kočiju. Dao sam pozvati najboljeg liječnika u gradu da me njeguje. Proždirala me je vatra ognjice koja se združila s veneričnim otrovom što mi je tekao žilama tako da je liječnik stao gubiti nadu u moje ozdravljenje.
Trećeg dana bijah na izdisaju. Po četvrti put pustiše mi krv, što me dokraja iscrpi, tako da zapadoh u samrtnu slabost koja potraja dvadeset i četiri sata. Poslije toga nadođe spasonosni napad koji me povrati životu. Tek sam poslije petnaest dana brižljiva njegovanja mogao krenuti na put.
Oslabio, očajan što sam morao pobjeći iz Londona nanijevši čestitom Leigu velik gubitak, očajan što sam otkrio izdaju svog Crnca, što sam se morao odreći puta u Portugal, što nisam znao kamo da idem, što sam beznadno upropastio zdravlje, što sam se pretvorio u živi kostur, požutjele kože, pokrivene žlijezdama nabubrelim od stanične tekućine koju je valjalo što prije ukloniti, sjeo sam u kočiju, a otraga se uspeo vjerni Daturi koji me posluživao bolje od ikojeg sluge. Prije odlaska napisao sam pismo u Veneciju da mi onu doznačnicu pošalju u Bruxelles, jer se u Londonu nikom nisam usuđivao javljati.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39207
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:55 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


XVI
Varšava Knezovi Adam Czartoryski i Sulkowski - Poljski kralj Stanislaw Poniatowski, nazvan
Stanislaw August I. - Kazališne spletke - Dvoboj s Branyckim - Put u Leopol i povratak u Varšavu - Po kraljevoj zapovijedi napuštam Poljsku
Koncem listopada 1765. obreo sam se nakon mnogih putovanja u Varšavi. Stigavši unajmih slugu i kočiju jer je u tom gradu nemoguće ići pješice. Prva mi briga bijaše da odnesem preporučno pismo anglikanskog poslanika pri ruskom dvoru knezu Adamu Czartorvskom, guverneru Podolije. Sjedio je za velikim stolom, prepunim bilježnica i papira, okružen svitom od pedesetak osoba, u golemoj biblioteci od koje je sebi napravio spavaonicu, iako je bio oženjen lijepom groficom Flemingovom kojoj još dotad nije napravio dijete jer je za njegov ukus bila premršava, pa je nije volio.
Pošto je pročitao pismo koje je imalo četiri stranice reče mi na otmjenom francuskom da veoma poštuje osobu koja me preporučuje i da je sad zauzet, pa me moli neka mu ukažem čast i dođem na večeru ako nemam pametnijeg posla.
Potom se odvezoh knezu Sulkowskom, koji je tada bio imenovan za poslanika pri dvoru Ljudevita XV. Bio je najstariji od četvoro braće, čovjek duboka uma i prepun svakojakih nauma koji svi bijahu krasni, ali od iste vrste kao u velečasnog Saint-Pierrea. Kako je upravo nakanio izići da obiđe korpus kadeta, on mi, pročitavši pismo, kaza da bi želio sa mnom razgovarati o mnogim stvarima, te ako nemam pametnijeg posla, neka mu iskažem čast i dođem u četiri sata na ručak.
Odande se uputih nekom trgovcu Chempinskom, koji mi je po nalogu grčkog trgovca Demetrija Papanelopola imao mjesečno isplaćivati pedeset dukata. Moj mi je lakaj kazao da se u kazalištu održavaju pokusi za novu operu kojima svak može slobodno prisustvovati. Odoh dakle u kazalište gdje ostadoh tri sata zabavljajući se promatranjem. Niti je mene itko poznavao, niti ja koga. Glumice i plesačice bijahu odreda dražesne, ali sve ih je natkriljivala jedna plesačica koja se zvala Catai. Plesala je u ozbiljnim baletima, pa iako nije pravo znala nijednog plesnog koraka, svi su joj oduševljeno pljeskali, a ponajviše ruski poslanik, knez Repnin, koji se ponašao i govorio poput vladara.
Knez Sulkowski držao me je kod stola četiri ubitačna sata, ispitujući me o svemu osim o onom što sam uistinu znao. Njegovo omiljelo područje bijahu politika i trgovina, pa kako ja u tom bijah neznalica, knez me je posve natkrilio. Mislim da me je zavolio baš zato što sam ga uvijek s udivljenjem slušao.
Oko devet sati, nemajući pametnijeg posla – da se poslužim izrekom koja je poljskim velmožama uvijek bila na ustima – pođoh knezu Adamu. Pošto me predstavi, kaza mi imena svih uzvanika. Bijahu tu monsinjor Krasicky, nadbiskup od Warme, zatim vrhovni notar krune, Rzewuski, vojvoda od Wilne Oginski, general Roniker s još dvojicom časnika, čija imena nisam upamtio. Posljednju mi predstavi svoju ženu koja mi se učinila veoma prijaznom. Nešto kasnije uđe neki lijep velmoža, i svi odmah ustadoše. Knez Adam reče pridošlici moje ime, a meni hladno kaza:
– To je kralj.
Ovakav način predstavljanja vladara jednom strancu neće u ovom dabome izazvati ni strahopoštovanje ni smetenost pred Veličanstvom, ali to je uvijek iznenađenje, a odveć velika jednostavnost lako zbuni čovjeka. Odbacivši pomisao da bi to mogla biti neka šala, stupih dva koraka naprijed i kad htjedoh pokleknuti na jedno koljeno, Njegovo mi veličanstvo pruži ruku i na najprijazniji način dozvoli da je poljubim. Kad je zaustio da mi postavi prigodna pitanja knez Adam pruži mu pismo anglikanskog poslanika, kojega je kralj dobro poznavao. Pošto je pročitao tu dugu čitulju, prijazni me vladar, još uvijek stojeći, stade ispitivati. Ja sam mu na sve podrobno odgovarao, a moji odgovori kanda su ga živo zanimali, četvrt sata kasnije objaviše da je večera poslužena, i kralj me, ne prekidajući razgovora, povede stolu i posjedne sebi zdesna. Stol bijaše okrugao. Svi su jeli osim kralja, koji očigledno nije imao teka, i mene. Da se i nisam obilno najeo kod kneza Sulkowskog, ne bih osjetio gladi, toliko bijah ispunjen čašću što sam gotovo sam svojim pripovijedanjem zaokupljao čitavo društvo.
Kad se digosmo od stola, kralj na duhovit i prijazan način uze iznositi opaske na sve što sam rekao. Na odlasku mi kaza da će me uvijek s najvećim zadovoljstvom primati na dvoru.
Poljski kralj bijaše srednjeg rasta, ali lijepo građen. Lice mu nije bilo lijepo već duhovito i zanimljivo. Imao je slab vid i kad nije govorio mogao bi čovjek pomisliti da je tužan, ali kad je progovorio, njegova rječitost bijaše poput blistavog vrutka. U slobodnom ćaskanju umio je slušaoce razdragati duhovitim i finim dosjetkama.
Na odlasku mi knez napomenu neka sutradan dođem k njemu u jedanaest sati, pa ću upoznati njegova oca.
Vratio sam se kući zadovoljan početkom koji je mnogo obećavao.
Drugog sam dana dakle upoznao tog rijetkog čovjeka, veličanstvenog vojvodu od Rusije. Bio je u kućnoj haljini, okružen plemićima koji bijahu odjeveni u svoje narodne nošnje. Svi su nosili čizme, imali brkove, a glave su im bile obrijane. Vojvoda je stajao govoreći sad jednom sad drugom, prijazno no ozbiljno. Kad me njegov sin, koji ga već bijaše obavijestio, predstavio, on se razvedri i primi me ljubazno, na način u kojem ne bijaše ni oholosti ni prisnosti. Iako nije bio ono što se obično smatra naočitim čovjekom, imao je lijepo lice. Ponašanje mu bijaše dostojanstveno, a riječ brza i laka. Svojim vladanjem nije čovjeka ni plašio ni hrabrio, pa je tako uspijevao da upozna svog sugovornika onakvog kakav uistinu jest. Pošto je iz mojih odgovora razabrao da sam u Poljsku došao s nakanom da se zabavljam, on mi obeća da će mi pomoći pri upoznavanju svih ličnosti koje bi me mogle zanimati. Uz to je kao stranca i neoženjena pozvao da mu svakog jutra i večeri pravim društvo za stolom, kad god ne budem drugdje pozvan.
Potom se povuče za jedan zaslon da se odjene i pojavi se u odori svoje regimente, obučen po francuski, u plavoj vlasulji s perčinom i dugim zaliscima, po modi pokojnog kralja Augusta III. Poklonivši se svima unaokolo, uputi se prema svojim odajama gdje je stanovala gospođa vojvotkinja, njegova supruga, koja se još nije bila posve oporavila od teške bolesti kojoj bi bez pomoći liječnika Reumana sigurno podlegla. Vojvotkinja bijaše posljednji odvjetak stare obitelji Dönhoff i svom je mužu donijela u miraz basnoslovno bogatstvo. Vojvoda je zbog nje napustio malteški red. Svoju je suprugu osvojio u dvoboju pištoljima u kojem je, noseći u srcu obećanje svoje dame da će mu pokloniti ljubav, ubio svog protivnika. Iz tog se braka rodilo samo dvoje djece, knez Adam i jedna kneginjica koja se u ono vrijeme nazivala Straznikowa, prema činu koji je njen muž imao u vojsci. Danas je udovica, a zove se Lubomirska.
Vojvoda od Rusije i njegov brat, veliki kancelar Litve, bijahu prvi podstrekači nemira u Poljskoj koji su se u ono vrijeme tek rađali. Dva brata, nezadovoljni neznatnom ulogom koja im bijaše namijenjena na dvoru gdje se kralj slijepo povodio za savjetima svog ljubimca grofa Brühla, prvog ministra, staviše se na čelo urotnika kojima je bio cilj da kralja zbace s prijestolja i uz pomoć Rusije okrune mladog plemića, njihova nećaka, koji je kao član poslanstva boravio u Petrogradu gdje je stekao naklonost nadvojvotkinje, buduće carice. Taj se mladić zvao Stanislaw Poniatowski, a bio je sin Constanzije Czartoryske i slavnog Poniatowskog, prijatelja Karla VII. No slučaj htjede da se mladi Stanislaw i bez urote uspne na prijesto kojeg dignus fuisset si non regnasset.11
11. Kojeg bi bio dostojan da nije vladao.
Kralj koga su htjeli zbaciti s prijestolja bijaše naime Aimro, i urotnici uzeše otvoreno raditi na svom naumu. Ali čitaocu je sigurno poznat tok događaja koji je Stanislawa doveo na prijestolje, pa ga neću ponavljati. Kad sam došao u Poljsku, Stanislaw je vladao već drugu godinu. Varšava bijaše u ono vrijeme sjajan grad. Upravo se spremalo održavanje Sejma, i svi su s nestrpljenjem očekivali da čuju što će tražiti Katarina II. kao protuuslugu za sve što je učinila da na poljski prijesto zasjedne jedan kralj pjast.
Kad sam u vrijeme ručka došao vojvodi od Rusije nađoh u velikoj blagovaonici tri stola, a svaki bijaše prostrt za četrdesetoro uzvanika. Rekoše mi da je tako svakog dana. Raskoš na dvoru ne bijaše ni blijeda slika sjaja koji je vladao u palači vojvode od Rusije. Knez Adam upozorio me neka svaki put sjednem za stol njegova oca. Tog me je dana predstavio dražesnoj kneginji, svojoj sestri, i mnogim vojvodama i starostama kojima sam se idućih dana po dužnosti odlazio pokloniti, te uskoro postadoh stalni gost najuglednijih varšavskih kuća. Bio sam pozivan na sve gozbe i plesove koji su se danomice priređivali, sad kod jednog sad kod drugog.
Kako nisam imao dosta novaca da se nadmećem s bogatim kockarima niti da sklopim nježno poznanstvo s nekom od glumica iz talijanskog ili francuskog kazališta, tražio sam razonode u knjižnici monsinjora Zaluskog, kijevskog biskupa. To mi uskoro postade omiljela navika. Ondje sam provodio čitava jutra, a biskup, kog sam neobično zavolio, pokazao mi je izvorne dokumente o tajnim spletkama i urotama kojima bijaše cilj obaranje starog poljskog uređenja, kojem je čestiti biskup bio jedan od glavnih stupova. Ali njegova odana upornost bila je uzaludna. I njega je, među mnogim drugima, ruski despotizam uhitio pred očima samog kralja, preslabog da se usprotivi, i poslao u Sibir. To se dogodilo nekoliko mjeseci poslije mog odlaska.
Tako je život što sam ga vodio u Varšavi bio miran i jednolik. Svakog sam poslijepodneva ostajao kod vojvode od Rusije da odigramo partiju tresette, omiljele vojvodine igre. Ja sam je igrao prilično dobro, pa je velmoža bio najzadovoljniji kad je mene imao za suigrača.
Unatoč štedljivosti i skromnosti za tri mjeseca boravka bijah se do grla zadužio, a novaca niotkud. Pedeset cekina koje sam mjesečno dobivao iz Venecije nisu mi dostajali. Morao sam držati kočiju i sluge, a da ne govorim o odijevanju. Nužda me je sve jače pritiskala, a povjeriti se nikom nisam htio, i u tom sam imao pravo. Obratiš li se u potrebi bogatašu za pomoć, izgubit ćeš njegovo poštovanje ako ti je ukaže, a dopast ćeš njegova prezira ako ti je odbije.
Ali sreća me nije posve napustila. Evo kako sam se domogao dvjesta cekina. Gospođa Smith, koju je kralj iz stanovitih razlog nastanio u svom dvorcu, pozvala me je jednom na večeru, nagovijestivši da će kod nje biti i kralj. Obradovao sam se zatekavši ondje duhovitog biskupa Krasickog, velečasnog Gighiottija i još nekolicinu gostiju koji svi bijahu ljubitelji talijanske književnosti. Kralj, koji u društvu nikad nije bio zle volje i koji bijaše vrstan poznavalac klasika, kakvi se među kraljevima rijetko sreću, nizao je anegdote o drevnim rimskim piscima, navodeći rukopise skolijasta koje nisam poznavao, a koje je Njegovo veličanstvo možda i izmišljalo. Svi su govorili osim mene. Bio sam zle volje, a uz to ogladnio jer nisam ručao, pa sam jeo poput ljudoždera, odgovarajući samo sa da i ne kad je to pristojnost zahtijevala. Poveo se razgovor o Horaciju, i svak je naveo po neku od njegovih izreka, iznoseći svoj sud o dubokoj filozofiji velikog pjesnika razuma. Ja se nisam miješao, ali me velečasni Gighiotti izazva upitavši me da li šutim zato što se slažem s njegovim sudom.
– Ako moju šutnju – odgovorio sam – smatrate potvrdom prednosti koju dajeteHoracijevoj misli nad ostalima, dopustite mi da vam kažem da u dvorskoj politici poznajem oštroumnijih pera, ali to su uvijek satire bez plemenite tankoćutnosti.
– Teško je satiru združiti s plemenitom tankoćutnosti.
– Da, ali ne i za Horacija, koji se baš time svidio Augustu, što služi na čast velikom carukoji je kao pokrovitelj znanosti i umjetnosti stekao besmrtnu slavu i mnoge sljedbenike među okrunjenim vladarima, koji uzimaju njegovo ime, a katkad ga čak skrivaju pod anagramom.
Poljski kralj, koji je dolaskom na prijesto uzeo ime August, odjednom se uozbilji i ne mogavši se uzdržati ovako me prekine:
– Koji su to okrunjeni vladari što su uzeli Augustovo ime izokrenuvši ga?
– Prvi švedski kralj koji se nazvao Gustav. Zar to nije anagram Augusta?
– To je zanimljivo. Prava anegdota. Gdje ste je našli?
– U jednom rukopisu nekog profesora iz Upsale. Kralj se od srca nasmija, sjetivši se dase i on u početku večere pozvao na jedan rukopis. Vrativši se na isti razgovor, upita me u kojim sam Horacijevim izrekama, što se ne skrivaju u nepoznatim rukopisima, nazreo onu plemenitu tankoćutnost koja oštricu satire čini ugodnom.
– Mogao bih vam ih, Sire, navesti nekoliko, ali ova koju ću vam spomenuti nadasve jelijepa i odiše skromnošću. Coram rege – kaže Horacije – sua de pauperta te tacentes plus quam poscentes ferent.
– To je istina – primijeti kralj smiješeći se. Gospođa Smith zapita biskupa kako glasiprijevod izreke.
Onaj koji pred vladarom – prevodio je biskup – šuti o svojoj bijedi dobit će više od onoga koji se uvijek tuži.
Gospođa reče da u izreci ne nalazi nikakve satiričke oštrice. Ja sam šutio jer sam dosta rekao. Ni kralj nije nastavio već svrnu razgovor na Ariosta rekavši kako bi želio da ga zajedno čitamo. Odgovorio sam naklonom glave i Horacijevim riječima: »Tempora queram«.12
12. Tražit ću pogodan čas. Horacije, Sermones, 1, 9, 58.
To se dogodilo sutradan. Na izlasku iz crkve plemeniti i presretni kralj, pružajući mi ruku na poljubac, spusti mi u dlan nevješto zapečaćeni omot i kaza mi neka zahvalim Horaciju i neka to nikom ne spominjem.
U omotu sam našao dvjesta cekina kojima sam podmirio sve dugove. Otad sam se svakog jutra pojavljivao u odaji koju nazivaju garderobom, gdje je kralj za vrijeme češljanja rado čavrljao s onima koji su dolazili da ga zabave. Nikad se nije sjetio da me pozove na zajedničko čitanje Ariosta. Razumijevao je talijanski, ali ne onoliko da bi mogao govoriti, a još manje da bi mogao uživati u velikom pjesniku. Kad mislim o tom vladaru i o divnim vrlinama koje su ga resile, čini mi se nemoguće da je kao kralj počinio toliko sudbonosnih grešaka. Možda je to što je nadživio svoju domaju najmanja njegova pogreška. Ako nije našao nijednog prijatelja koji bi imao toliko samilosti da ga ubije, morao se, a to se danas usuđujem reći, sam ubiti. Ali nije trebao tražiti krvnika u prijatelju, jer bi mu, da je slijedio primjer Kosciuzska, jedan Rus bio dovoljan da ga pošalje u prebivalište besmrtnika.
Varšava postaje bučna i sjajna osobito za vrijeme mesopusta. Tada onamo sa svih strana nagrnu stranci samo da bi vidjeli sretnog smrtnika koji je postao kralj a da to nitko nije ni slutio kad je još bio nejako dijete u kolijevci. Svatko tko ga je vidio i s njim progovorio uviđao bi kako mu krivo čine oni koji kažu da je sreća slijepa i luda. Ali neobična bijaše njegova hitnja i želja da se svima pokaže. Uvijek je bio zabrinut kad bi saznao da se u Varšavi nalaze stranci koje još nije vidio. Međutim, njemu nikog nije trebalo predstavljati, jer su dvorska vrata bila svima otvorena.
Jedne sam noći usnio da mi je za vrijeme ručka jedan od uzvanika bacio u lice bocu šampanjca koja me je svega okrvavila. U snu sam proburazio bezobraznika mačem, a onda pobjegao kočijom. Zgoda koja me je zadesila istog dana čudno se poklapala sa snom.
Tih je dana došao u Varšavu knez Karlo od Kurlandije koji me je pozvao na ručak kod grofa Poninskog, tada vrhovnog domoupravitelja krune. O tom se grofu kasnije mnogo govorilo. Bio je promaknut u čast kneza, a onda prognan i nesmiljeno uništen. U Varšavi je imao lijepu kuću, a obitelj mu bijaše veoma prijazna. Nikad mu se nisam došao pokloniti jer se nije ubrajao u ljubimce kralja i njegovih rođaka.
Usred ručka rasprsnula se sama od sebe jedna boca šampanjca, i jedna krhotina pogodi me u čelo presjekavši mi žilu. Briznula je krv i stala teći te mi poškropila odijelo i stolnjak. Svi ustadosmo, sluge doletješe sa zavojima, promijeniše stolnjak, i opet sjedosmo za stol.
Bio sam zaprepašten, ne toliko zbog samog događaja koliko zbog sličnosti sa snoviđenjem kojeg se bez te nezgode ne bih ni sjetio. Netko bi možda društvu ispripovjedio taj san, ali ja sam se uvijek bojao da mi se ne narugaju kao zanesenjaku i budali. Ni ja sam nisam u tom vidio ništa osobito jer se moj san od zbiljskog događaja razlikovao u glavnim okolnostima. Ali i to će se ostvariti nekoliko mjeseci kasnije.
U Varšavu je s mužem stigla Binettijeva, koju sam posljednji put vidio u Londonu. Imala je preporučno pismo za princa, kraljeva brata, generala u austrijskoj vojsci, koji je tada boravio u Varšavi. Sve sam to saznao još istog dana, na večeri kod vojvode od Rusije, iz usta samog kralja koji im je naumio ponuditi tisuću dukata da se na osam dana zadrže u Varšavi.
Nestrpljiv da je što prije vidim i da joj prvi saopćim lijepu novost, otišao sam već sutradan rano ujutro da je posjetim u gostionici Villiers. Neobično se iznenadila što me susreće u Varšavi, a njenom čuđenju ne bijaše kraja kad joj saopćih da joj sreća šalje tisuću dukata. Ona pozva svog muža Pica, koji ne htjede povjerovati, ali pola sata kasnije osvanu sam knez Poniatowski da lijepoj plesačici isporuči želju Njegova veličanstva. Ona pristade. Pic za tri dana uvježba balet, a revni Tomatis, kazališni upravitelj, pobrinu se za odjeću, kulise i orkestar.
Kako par Binetti-Pic bijaše nadaleko poznat, ponudiše im ugovor za godinu dana, i oni pristadoše. To je međutim ozlojedilo Cataijevu, koju je Binettijeva ne samo natkriljivala već joj je oduzela mnoge obožavatelje. Zbog toga je Tomatis Binettijevoj priredio u poslu mnogu neugodnost, a otuda se između dviju suparnica izrodilo nepomirljivo neprijateljstvo.
Binettijeva je za desetak dana imala otmjeno namještenu kuću, krasni porculan, pribore od žežena srebra, podrum s biranim vinima, izvrsnog kuhara i mnoštvo obožavatelja, među ostalim i stotnika Moszinskog i maršala krune Branickog, kraljeva prijatelja, koji je imao stan uz kraljeve odaje.
Kazališni se parter podijelio na dvije stranke, jer Cataijeva, iako je kao umjetnica daleko zaostajala za Binettijevom, nije ni pomišljala da svojoj suparnici ustupi prvenstvo. Ona je plesala u prvom baletu, Binettijeva u drugom, a oni koji su pljeskali prvoj, ostajali su nijemi pri pojavi druge i obrnuto. Zahvalnost koju sam dugovao Binettijevoj bijaše velika i davnašnja, ali još veći bijaše obzir koji sam dugovao Cataijevoj, koja je imala za sebe cijelu obitelj Czarlorvskih i sve njihove saveznike i podanike.
Knez Lubomirski, maršal krune, koji mi je u svakoj prilici pokazivao koliko mi je sklon, bijaše njen glavni obožavalac.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39207
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:56 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

Očito je dakle da za ljubav Binettijeve nisam smio prebjeći drugoj stranci, jer bih time navukao na se prezir onih prema kojima sam se morao ophoditi s najvećim obzirima.
Binettijeva me je žestoko prekoravala ne hajući za moje razloge. Zahtijevala je da prestanem dolaziti u kazalište govoreći kako Tomatisu sprema takvu osvetu da će gorko požaliti sve bezobraštine koje joj neprestano priređuje. Meni je bilo žao jer sam je još uvijek volio, dok za Cataijevu nisam mario iako je bila ljepša od Binettijeve. Ona je osim toga patila od padavice.
Evo kako je jadni Tomatis teško osjetio na svojoj koži prve izljeve njene mržnje:
Ksaver Branicky, čovjek još mlad i lijep, maršal krune, vitez Bijelog orla, pukovnik jedne ulanske regimente, kraljev prijatelj, koji je šest godina služio u Francuskoj i koji se tada vratio iz Berlina gdje je kao izaslanik novog poljskog kralja pregovarao s Fridrihom Velikim, bio je glavni udvarač Binettijeve. Bit će da je njemu otkrila svoje jade i povjerila dužnost da se osveti čovjeku koji nije propuštao nijednu priliku da joj napakosti. Branicky joj je sigurno obećao da će sam stvoriti za to priliku ukoliko se uskoro ne ukaže. To je uobičajen tok spletaka takve vrste. Međutim način kako se Poljak toga latio bio je nadasve čudan i neobičan.
Dvadesetoga veljače Branicky je bio u operi i protivno svom običaju otišao poslije drugog baleta u ložu gdje se presvlačila Cataijeva, da joj udvara. Kod nje se nalazio Tomatis, koji je ostao za cijela velmožina posjeta. Oboje su mislili da se porječkao s Binettijevom, pa da je došao njenoj suparnici ponuditi pobjedu do koje ovoj nije bilo stalo. Ipak je bila veoma prijazna s moćnikom kog se bez velike opasnosti nitko ne bi usudio prezreti.
Kad se Cataijeva preodjenula, opera već bijaše gotova. Udvorni maršal krune ponudi joj ruku da je povede do kočije, a Tomatis je pošao za njima. I ja sam čekao pred vratima na kočiju jer je padao gust snijeg.
Čim je Cataijeva izašla, otvoriše joj vrata Tomatisova vis-d-visa koji je stajao pred vratima. Moćnik joj pomognu da uđe, a onda se i sam pope. Tomatis ostade kao ukopan i zapanjeno ih gledaše. Velmoža mu reče neka se uspne u njegovu kočiju i neka pođe za njima. Tomatis odgovori da će se voziti samo u svojoj kočiji i zamoli ga da bude ljubazan i da siđe. Velmoža viknu kočijašu da krene, Tomatis mu pak zapovjedi da ostane. Kočijaš posluša gospodara. Velmoža, kojeg tako prisiliše da siđe, naloži svom husaru da bezobraznika pljusne, i ta zapovijed bi savjesno i tako brzo izvršena da se jadni Tomatis nije ni sjetio mača o boku kojim je mogao proburaziti drznika što ga je javno osramotio. Popeo se u svoj vis-dvis i odvezao kući gdje se, probavljajući sramotnu pljusku, nije po svoj prilici ni dotakao večere. I ja sam bio pozvan, ali poslije ove sramotne upadice kojoj sam bio svjedokom nisam imao smionosti da se ondje pojavim.
Otišao sam kući tužan i zamišljen, strahujući nije li dijelak te pljuske bio namijenjen i meni. Razmišljao sam je li ta uvreda bila unaprijed dogovorena s Binettijevom, ali kad sam potanje razmotrio tok događaja, odbacio sam tu pretpostavku, ni Binettijeva ni Branicky nisu mogli predvidjeti da će se Tomatis onako neuljudno ponijeti.
Sutradan se u svim otmjenim skupovima govorilo jedino o tome. Tomatis osam dana nije izlazio iz kuće uzalud zahtijevajući osvetu kod kralja i svih svojih zaštitnika. Ni sam kralj nije znao kakvu bi zadovoljštinu dao strancu, jer je Branicky tvrdio da je na uvredu uzvratio uvredom. Tomatis mi je u povjerenju rekao da bi on već našao puta do odmazde samo kad ga to ne bi odveć skupo stajalo. Za opremu dviju predstava utrošio je četrdeset tisuća cekina koje bi nepovratno izgubio kad bi, osvetivši se, morao bježati iz kraljevstva. Tješilo ga je samo to što su ga moćne obitelji s kojima bijaše povezan još milostivije primale i što mu se sam kralj, u kazalištu, za ručkovima i na šetnjama, blagohotno obraćao.
Jedina je Binettijeva uživala i likovala. Kad god bih je posjetio, ona bi mi, rugajući se, izražavala saučešće zbog nesreće koja je, kako je govorila, zadesila mog prijatelja. Nisam mogao pouzdano utvrditi da li je Branicky tako postupio zato što ga je ona podstrekavala, a nisam znao ni to jesam li joj se i ja zamjerio. Međutim, da sam to i znao, ne bih hajao jer mi maršal nije mogao nanijeti ni zlo ni učiniti dobro. Nikad ga nisam viđao, nikad s njim razgovarao pa nije bilo prilike za kavgu. Nisam ga susretao ni kod kralja, jer je dolazio u drugo vrijeme. On se pak nije nikad pojavljivao kod vojvode od Rusije, čak ni u pratnji kralja kad je ovaj dolazio na večere. Branicky bijaše najomraženiji velmoža kod cijelog naroda, jer je bio dušom i tijelom za Ruse, glavna potpora dizidenata i zakleti neprijatelj sviju koji nisu htjeli pokleknuti pod jarmom što ga je Rusija htjela nametnuti starom uređenju. Kralj ga je volio zbog starog prijateljstva, a i zbog političkih razloga. Taj se vladar nalazio između dvije vatre, jer koliko se morao bojati Rusije ako se usprotivi već utanačenom dogovoru, toliko se morao bojati i vlastita naroda ako otvoreno pokaže da se slaže s Rusima.
Provodio sam uzoran život bez ljubakanja i kockanja. Radio sam za kralja nadajući se da će me uzeti za tajnika. Dodvoravao sam se vojvotkinji, koja je voljela moje društvo, i igrao tresette s vojvodom protiv dvojice igrača koji bi se slučajno zatekli.
Četvrtog ožujka, uoči blagdana sv. Kazimira, zaštitnika princa, starijeg kraljeva brata, bijaše na dvoru priređen svečan ručak kojem sam i ja prisustvovao. Poslije objeda kralj me u razgovoru zapita hoću li tog dana ići u kazalište, u kome se prvi put davala jedna komedija na poljskom. Ta je novina sve živo zanimala, ali ne i mene, jer od tog jezika nisam ništa razumijevao. To rekoh i kralju.
– Svejedno, ipak dođite. Bit ćete u mojoj loži.
Naklonio sam se u znak poslušnosti.
Za vrijeme predstave stajao sam iza kraljeva naslonjača. Poslije drugog čina izvedoše jedan balet u kojem se Casaccijeva, mlada Piemontežanka, tako svidjela kralju da je zapljeskao. Bijaše to milost koju je rijetko udjeljivao. Casaccijevu sam poznavao samo iz viđenja. Bila je i dražesna i nadarena, a njen veliki prijatelj, grof Poninski, uvijek bi me prekoravao što zalazim drugim plesačicama, a nikad Casaccijevoj, kod koje je međutim ugodno i zabavno. I tako mi pade na pamet da izađem poslije baleta i da potražim Casaccijevu u njenoj maloj svlačionici. Htio sam joj čestitati na priznanju koje joj je kralj javno odao.
Prolazeći pokraj lože Binettijeve, primijetih da je otvorena i zaustavih se na trenutak. Uto naiđe grof Branicky, i ja izađoh, poklonivši im se oboma. Potom potražih drugu zvijezdu, Casaccijevu, koja se iznenadi kad me ugleda i poče me ljupko koriti što sam je dosad zanemarivao, na što ja uzvratih laskama, i poljubivši je obećah da ću je zasigurno posjetiti.
Baš u času kad sam je cjelunuo uđe Branicky, kog sam netom ostavio kod njegove ljepojke. Bilo je očigledno da me je slijedio, ali zašto? Tražio je kavgu, po svoj prilici, jer mu se bijah ljuto zamjerio. Pratio ga je Bininski, njegov general-pukovnik. Ja odmah ustadoh da se s počitanjem udaljim, ali me on zaustavi, oslovivši me ovako:
– Ušao sam, koliko mogu prosuditi, u nezgodan čas po gospodina. Rekao bih da vi,gospodine, volite ovu gospođu?
– Svakako, uzvišeni gospodine, zar Vaša jasnost ne nalazi da je gospođa neobičnodražesna?
– I više nego dražesna, a povrh toga ja je ljubim, a ja nisam od one vrste ljudi kojipodnose suparnike.
– Sad kad to znam, gospodine grofe, prestat ću je voljeti.
– Drugim riječima, ustupit ćete mi je?
– Od sveg srca, jer svak mora ustupiti pred tako Visokim gospodinom kao što je Vašajasnost.
– Vrlo dobro, samo mi se čini da je čovjek koji pred drugim ustupa bijedna kukavica.
– Niste li odveć zabrazdili, gospodine grofe?
Rekavši to, pogledah ga ponosno, pokazujući balčak svog mača. Nekoliko časnika, koji se bijahu ondje slučajno zatekli, bili su svjedoci događaja.
Jedva što sam izmakao nekoliko koraka, kadli začuh kako me naziva venecijanskom kukavicom. Krv mi navali u glavu, ali ja se suspregoh i okrenuvši se rekoh mu hladno i odlučno da bi izvan kazališta venecijanska kukavica mogla lako ubiti poljskog junaka. Ne čekajući odgovora, spustih se širokim stubištem koje je vodilo do izlaza.
Uzalud sam četvrt sata čekao sveudilj se nadajući da će izaći pa da ću ga smjesta prisiliti da se lati mača. Kako nije dolazio, a ja zebao u studenoj noći, dadoh se odvesti vojvodi od Rusije gdje mi je kralj rekao da će večerati. Čekanje i studen bijahu me nešto primirili. Razmišljajući za vrijeme vožnje, čestitah samom sebi što sam uspio obuzdati onaj prvi poriv bijesa u glumičinoj loži kad već htjedoh izvući mač, a bilo mi je milo i što Branicky nije izišao dok sam ga čekao jer, imajući uza se oružanog Bininskog, lako me je mogao mučke sasjeći.
Poljaci, iako su mahom uljuđeniji nego nekad, sačuvali su mnogo od svoje davne naravi. Oni se još i danas ponašaju kao Sarmati ili Dačani u ratu, za stolom i u onom mahnitanju koje zovu prijateljstvom a koje je najčešće strašna tiranija. Oni ne shvaćaju da se u časnoj borbi jedan protivnik sam suprotstavlja drugom, i da nije dopušteno ići sa čitavom četom umoriti nekoga tko je posve sam i tko se zamjerio samo jednom.
Nagađao sam da me je Branicky slijedio podgovoren od Binettijeve i da me je namjeravao poniziti kao što je uradio s Tomatisom, kazališnim posrednikom. Mene doduše nije ćušnuo, ali se drznuo da me nazove kukavicom, a kako moja narav nije mogla nikad otrpjeti takve uvrede, uviđao sam da moram nešto poduzeti, ali nisam znao što, kolebajući se između nekoliko odluka. Morao sam dobiti punu zadovoljštinu, o tom nije bilo nikakve sumnje, i nakanio sam da je dobijem, no bio sam skloniji pomirljivom načinu jer sam htio istodobno spasiti svoju čast i zaštititi svoje interese, htio sam, štono se kaže, da vuk bude sit a koza čitava. U takvim mislima otiđoh vojvodi knezu Czartorvskom s tvrdom odlukom da sve ispripovjedim kralju i da Njegovom veličanstvu prepustim brigu da prisili svog ljubimca kako bi mi dao dužnu zadovoljštinu.
Čim me je vojvoda ugledao, stade me dobrohotno koriti što sam zakasnio, i mi odmah sjedosmo da odigramo uobičajenu partiju tresetta. Igrali smo u parovima, vojvoda i ja protiv dvojice velikaša. Ja sam pravio početničke pogreške, te kad izgubismo i drugu partiju, vojvoda me nestrpljivo zapita:
– Ma gdje vam je danas glava?
– Četiri milje odavde, uzvišeni gospodine.
– Kad se igra tresette sa časnim ljudima, tad glava treba da je pri igri, a ne četiri miljedaleko.
Rekavši to, knez baci karte na stol i stade se ljutito šetati po dvorani. Bio sam malko zbunjen, ali se silom pribrah i priđoh kaminu, iščekujući željno da se pojavi kralj, koji je, po mom računu, imao stići svakog časa. Ali nakon pola sata uzaludna čekanja uđe jedan od komornika i javi da Njegovo veličanstvo neće imati zadovoljstvo da te večeri uživa u društvu gospodina vojvode. Ta mi vijest poput bodeža pogodi dušu, ali mi ipak pođe za rukom da prikrijem svoju tjeskobu. Objaviše da je večera poslužena, i ja zauzeh svoje uobičajeno mjesto, s lijeve strane vojvode, koji se još uvijek ljutio na mene. Bilo nas je osamnaest za stolom. Protivno svojoj navadi, nisam tako reći ništa okusio. Usred večere stiže knez Gašpar Lubomirski, general-lajtnant u službi Rusije, i slučajno se smjesti na kraju stola, nasuprot meni. Čim me je opazio, izrazi mi žaljenje zbog onog što mi se dogodilo.
– Žalim vas – rekao je – ali Branicky je bio pijan, a pijan čovjek ne može uvrijediti časnačovjeka.
»Što se to dogodilo? Što je to bilo« – začuše se pitanja sa svih strana.
Ja sam šutio kao zaliven, pa gosti saletješe pitanjima Lubomirskog, ali general reče da mu, budući da ja ne odgovaram, dužnost nalaže da šuti.
Onda me vojvoda na svoj ljubazni način upita:
– Što vam se to dogodilo s Branickym?
– Sve ću vam, Vaša jasnosti, tačno ispripovjediti odmah poslije večere u jednom kutudvorane.
Zatim se povede opći razgovor o beznačajnim stvarima sve do kraja večere, a čim se gosti digoše, vojvoda se uputi pokrajnim vratima, kroz koja je običavao izlaziti iz dvorane. Pošao sam za njim i vjerno mu opisao čitav događaj. On uzdahnu, požali me, pa će reći:
– Ne zamjeram vam što su vam misli bile četiri milje daleko.
– Bih li smio Vašu jasnost zamoliti za savjet u toj stvari?
– Ja ne običavam davati savjete u ovakvim stvarima gdje treba uraditi mnogo ili ništa.
Te riječi pune mudrosti bile su nedvosmislen savjet.
Pošto me je ljubazno otpustio stegnuvši mi ruku, vojvoda se udalji, a ja uzeh svoju bundu i vratih se kući gdje mi sretna moja narav podari šest sati krepka sna. Čim sam se probudio, uspravih se u krevetu i uzeh premišljati za što da se odlučim, dok su mi se glavom motale vojvodine riječi mnogo ili ništa. Odmah sam odbacio ništa i priklonivši se onom što je značilo mnogo, uvidjeh da mi ne preostaje drugo već da se s Branickym pobijem u dvoboju do posljednje kapi krvi, ili, ako se ne ushtjedne tući, da ga jednostavno ubijem pa makar to morao platiti glavom na stratištu.
Ostavši pri toj namisli, odlučih da mu predložim dvoboj na četiri milje od Varšave, na granici starostije gdje je dvoboj bio zabranjen uz prijetnju smrtne kazne, te mu napisah slijedeće pismo koje doslovce prepisujem jer sam sačuvao prijepis:
»Varšava, 5. ožujka 1766. u 5 sati ujutro.
Uzvišeni gospodine,
Sinoć me je u kazalištu Vaša jasnost u bezbrižnosti svoje duše teško uvrijedila, a nije imala ni razloga ni prava da tako sa mnom postupi. Po tom sudim da me vi mrzite i da biste me prirodno željeli izbrisati iz knjige živih. Ja bih vam mogao i želio udovoljiti. Budite dakle ljubazni, uzvišeni gospodine, pa dođite po mene svojom ekipažom i odvedite me na mjesto gdje se zbog moje pogibije nećete ogriješiti o zakone Poljske, i gdje ću ja uživati iste povlastice ako mi bog pomogne da ubijem Vašu jasnost. Ja vam to, svijetli gospodine, ne bih predlagao kad ne bih smatrao da u vama bije plemenito srce.
Čast mi je itd...«
Odaslao sam pismo po svom sluzi sat prije svanuća. Glasnik ga je imao odnijeti ravno u grofov stan koji je bio uz kraljeve odaje i smio ga je predati samo grofu na ruke. Naložio sam mu da čeka na odgovor. Za pola sata imao sam ga već u rukama i vjerno ga navodim:
»Gospodine,
Primam vaš prijedlog, ali vi ćete imati dobrotu da mi javite kad vas mogu vidjeti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39207
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:56 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


Vaš sam, gospodine, odani itd...
Branicky, maršal Poljske.«
Oduševljen njegovim pristankom, smjesta mu odgovorih da ću biti kod njega sutradan u šest sati izjutra.
Obavijestih ga o duljini svog mača, koji je mjerio trideset i dva palca, napisavši mu da ću prihvatiti svako mjesto koje on izabere izvan granica starostije. Nato primih njegovo posljednje pismo:
»Gospodine.
Budite ljubazni pa se odmah potrudite do mene jer ćete mi time učiniti veliko zadovoljstvo. Šaljem vam svoju ekipažu. Čast mi je, itd...«
Odgovorio sam mu da neću izlaziti cijelog dana jer imam obaviti mnogo hitnih poslova, a pošto sam odlučio da odem k njemu jedino zato da se smjesta pobijemo, to sam ga molio neka mi ne zamjeri ako mu ekipažu vratim natrag.
Sat kasnije dođe Branicky glavom, ostavivši svoju pratnju pred vratima. Ušao je, zamolio nekoliko osoba koje su se našle kod mene da izađu, zatim je zasunom zatvorio vrata i sjeo na moj krevet. Ne znajući što smjera, dograbih svoje pištolje.
– Ne uzbuđujte se uzalud – reče mi on – nisam došao k vama da vas umorim već da vamkažem da prihvaćam vaše prijedloge i da dvoboj nikad ne odlažem za drugi dan. Tući ćemo se dakle danas ili nikada.
– Danas ne mogu. Srijeda je, poštanski dan, a osim toga moram kupiti nešto što bih htioodmah poslati kralju.
– Poslat ćete poslije obavljena posla. Mislim da nećete podleći, ali ako ipak ostavite svojživot na mjestu borbe, kralj će vam, za to vam mogu jamčiti, od sveg srca oprostiti. Uostalom, mrtvac se ne mora bojati prijekora.
– Moram sastaviti oporuku.
– Još i oporuku! Do vraga, pa vi se doista bojite da ćete poginuti. Ne plašite se. Oporukućete sastavljati za pedeset godina.
– Ali zašto Vaša jasnost ne može čekati do sutra?
– Ne bih volio da budem izigran. Znam da ćemo još prije večeri obojica biti zatvoreni, ito po kraljevoj zapovijedi.
– To nije moguće, ukoliko ga vi sami ne obavijestite.
– Ja? Nemojte da se nasmijem. Poznajem ja dobro spletke ovakve vrsti. Niste me uzaludizazvali. Ja vam želim dati zadovoljštinu, i to ili danas ili nikada.
– U redu. Do tog mi je dvoboja odviše stalo da bih vam dao bilo kakvu izliku da gaizbjegnete. Dođite po mene poslije ručka jer bih želio da se okrijepim budući da će mi ustrebati sve moje snage.
– Sa zadovoljstvom. Ja pak više volim da se dobro navečeram poslije posla negoli da sedobro naručam prije posla.
– Svatko po svom ukusu.
– To je istina. Nego recite mi zašto ste mi poslali mjeru svog mača? Ja se želim tućipištoljima jer nikad ne povlačim mač u borbi s nepoznatima.
– Što mislite pod nepoznatima? Molim vas, ne želim da me vrijeđate pod mojim krovom.Ja bih se mogao pozvati barem na dvadesetoricu svjedoka u Varšavi da nisam mačevalac od zanata. Neću se boriti pištoljima, a vi me na to ne možete prisiliti jer ste meni prepustili izbor oružja. Ja imam vaše pismo.
– U tom donekle imate pravo, ali vi ste odveć pristojan čovjek a da se ne biste tuklipištoljima ako vam dam riječ da biste mi time pričinili osobito zadovoljstvo. To je najneznatnija usluga koju mi možete iskazati jer se prvi hitac obično promaši, pa ako ja promašim vas i vi mene, obećavam vam da ću se tući s mačem u ruci koliko god budete poželjeli. Hoćete li mi dakle iskazati to zadovoljstvo?
– Sviđa mi se vaš način zbora jer svjedoči o vašem sjajnom duhu, pa ću vam izaći ususret, iako preko srca, jer smatram dvoboj pištoljima barbarskim. Pristajem dakle, ali pod stanovitim uvjetima. Vi ćete doći s dva pištolja i napunit ćete ih u mojoj nazočnosti. Ja ću prvi birati. Ako promašimo prvi hitac, tući ćemo se mačevima do prve ili do posljednje kapi krvi, kako budete zaželjeli. Doći ćete po mene u tri sata i zajedno ćemo otići na mjesto gdje ćemo biti sigurni pred zakonom.
– Odlično. Vi ste uistinu ljubazan čovjek. Dopustite da vas zagrlim. No prije nego štoodem dat ćete mi svoju riječ da nikom nećete ništa reći jer bismo inače obojica bili smjesta uhapšeni.
– Kako možete sumnjati u moju šutnju kad sam ja spreman da prijeđem i deset milja dase pokažem dostojan časti koju ste mi nakanili iskazati?
– To mi je dovoljno. Zbogom dakle do tri sata.
Čim se taj junačni bezobraznik udaljio, stavih u jedan omot sve papire namijenjene kralju i poslah po plesača Campionija, u koga sam imao neograničeno povjerenje.
– Ovdje je omot – rekoh mu – koji ćete odnijeti kralju ako ja budem ubijen. Vi vjerojatnonagađate o čemu je riječ, ali ja vam ne smijem ništa reći. Međutim, imajte na umu da ćete, ako živoj duši kažete i jedno slovce o tom što naslućujete, u meni imati najnemilosrdnijeg neprijatelja, jer ćete me time obeščastiti.
– Savršeno vas razumijem. Možete se bez straha pouzdati u mene. Silno želim da sretnoi časno riješite taj spor, no ne prezrite savjet prijatelja: ne štedite svog protivnika, pa da je i sam kralj, jer će vas vaša dobrota stajati glave. Znam to iz vlastitog iskustva.
– Neću zanemariti vaš savjet. Zbogom dakle.
Zagrlili smo se, a kad je on otišao, dadoh naručiti sočan i obilan ručak jer mi se nije mililo otići Plutonu natašte. Campioni se vratio na ručak, a kad bijasmo pri desertu, najaviše mi dva mlada grofa i njihova odgojitelja Bertranda, učena i prijazna Švicarca. Svi su oni bili svjedoci moje veselosti i odlična teka. U pola tri otpravih sve svoje goste, a u tri četvrt tri stadoh uz prozor da siđem čim vidim ekipažu svog protivnika. Došao je u šestoroprežnoj kočiji s dva konjušara koji su vodili dva jahaća konja. Pratila su ga dvojica časnika, njegovi pobočnici, i dva husara. Na stražnjoj strani kočija vozila su se četvorica slugu, čim se kočija zaustavila pred mojim vratima, siđoh trkom i ugledah svog protivnika u društvu jednog generala i jednog lovca koji je sjedio sprijeda. Otvorili su vrata kočije i general mi je ustupio svoje mjesto. Kad sam se smjestio, naredih svojim slugama da ostanu kod kuće i da čekaju na moje zapovijedi.
– Mogli bi vam ustrebati – primijeti Branicky – Zašto ih dakle ne povedete?
– Kad bi ih imao koliko i vi, tad bih ih poveo, ali ovu bijedu doista ne trebam, to više štose nalazim s čovjekom od časti, pa ne sumnjam da će me Vaša jasnost, ukoliko se ukaže potreba, dati poslužiti po svojima.
Pruživši mi ruku u znak obećanja, on mi reče da će me dati brižljivije njegovati negoli sama sebe. Sjeo sam, i konji poletješe.
Da sam pitao kamo idemo, samom bih se sebi učinio smiješnim. Zato sam šutio, jer ima trenutaka kad čovjek mora mjeriti svaku svoju riječ. Kako Branicky nije progovarao, pomislio sam da neće biti naodmet ako povedem razgovor o običnim stvarima.
– Kani li Vaša jasnost provesti ljeto u Varšavi?
– Još jučer sam tako mislio, ali danas mi se može dogoditi da mi vi poremetite planove.
– Nadam se da neću.
– Jeste li služili kao vojnik?
– Jesam, no da li bih smio pitati zašto to zanima Vašu jasnost, jer...
– Ne zanima me, pitao sam vas tek toliko da nešto kažem. Nije prošlo ni pola sata otkakosmo krenuli, kad se kola zaustaviše pred vratima jednog lijepog perivoja. Siđosmo i praćeni cijelom maršalovom svitom uputismo se prema nekoj sjenici koja se, usput budi rečeno, na taj dan, 5. ožujka, još nije bila zazelenjela. U njoj se nalazio mramorni stol na koji lovac odloži dva pištolja koji su mjerili svaki po stopu i po. Uz njih položi vrećicu s barutom i vagu. Pošto je odvrnuo cijevi, on ih oba jednako napuni, zatim ih ponovo položi na stol unakrst jednog povrh drugog.
Kad to bi svršeno, Branicky mi neustrašivo reče:
– Gospodine, izaberite oružje. Uto grmnu general:
– Gospodine, je li to dvoboj?
– Jest.
– Ovdje se ne možete tući jer ste još uvijek u starostiji.
– To ništa ne smeta.
– I te kako smeta. Ja vam ne mogu biti svjedok. Na službi sam u kraljevskom dvorcu, a viste me ovamo dovabili na prijevaru.
– Šutite. Ja za sve odgovaram. Dugujem zadovoljštinu ovom poštenom čovjeku i želimmu je dati upravo ovdje.
– Gospodine Casanova – obrati mi se general – vi se ne možete tući ovdje.
– Ali zašto su me ovamo doveli, generale? Ja se tučem svagdje gdje sam napadnut.
– Prepustite pravdu kralju, i ja vam jamčim da ćete je dobiti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39207
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:57 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]

– Ja bih to od sveg srca želio, generale, ukoliko Njegova jasnost pristane da u vašojnazočnosti kaže da žali za ono što se jučer dogodilo.
Na te riječi Branicky me gordo omjeri i ljutito reče da se došao tući a ne pregovarati.
– Generale – rekoh ja na to – vi ste svjedok da sam ja učinio sve da se izbjegne dvoboj.
General se povuče držeći se očajnički za glavu. Ja odbacih bundu i na navaljivanje Branickog izabrah prvi pištolj koji mi je dopao ruke. Branicky kaza da mi svojom čašću jamči za oružje koje sam izabrao. »Prokušat ću njegovu vrsnoću«, odgovorio sam mu, »na vašoj glavi.« Začuvši te riječi, on problijedi, pa baci svoj mač jednom sluzi i razdrljivši haljetak pokaza mi svoje gole prsi. Poveo sam se nevoljko za njim, jer osim pištolja mač bijaše moje jedino oružje. Pokazavši mu također gole prsi, uzmakoh za pet do šest koračaja. Maršal učini isto.
Kad vidjeh da se zaustavio pištolja okrenuta prema zemlji, skinuh šešir lijevom rukom i, zamolivši ga za čast da prvi na mene opali, ponovo se pokrih.
Umjesto da odmah upravi oružje na mene i da bez oklijevanja opali, maršal je izgubio nekoliko trenutaka nišaneći i pokrivajući glavu oružjem. Ja nisam bio u položaju da se krotko prilagodim svim njegovim nastojanjima za što veću sigurnost. Podigavši pištolj poput munje, opalio sam na nj u istom trenu kad je on pucao na mene. Hici su se tako poklopili da su očevici svi složno izjavili da su čuli samo jedan hitac. Osjetivši bol u lijevoj ruci, stavih je u džep, ali u to spazili kako moj protivnik nemoćno pada, te odbacih pištolj i pohitah mu u pomoć. Kako li se zabezeknuh kad iznad glave ugledah tri gole oštrice i trojicu plemenitaških ubojica koji se spremahu da me sasijeku nad tijelom svog gospodara pokraj kojeg ja bijah klekao u prvom porivu ljudske odanosti. Srećom Branicky, koji još nije bio posve izgubio svijest, zagrmi na njih: »Skotovi, da se niste usudili dirnuti tog časnog čovjeka!«
Na taj se povik svi okameniše. Ja sam provukao ruku ispod maršalova pazuha, dok ga je general podizao s druge strane. Tako ga odvedosmo u jednu obližnju gostionicu. Branicky je koračao zgrčen, promatrajući me pažljivo i ne shvaćajući odakle onolika krv koja mi je tekla niz hlače i bijele čarape.
Kad stigosmo u gostionicu, Branicky se baci u jedan veliki naslonjač gdje se nemoćno opusti. Raskopčaše ga, skinuše mu košulju, i on sam ustanovi da je opasno ranjen. Moja ga je kugla pogodila u sedmo desno rebro i izašla ispod posljednjeg krivog rebra na lijevoj strani. Razdaljina između obaju otvora bijaše deset palaca. Ozljede su strašno izgledale. Prisutni se preplašiše da metak nije zahvatio utrobu što bi značilo da čovjeku nema spasa. Branicky mi slabim glasom prošapta:
– Vi ste me ubili, bježite glavom bez obzira jer ćete izgubiti život na stratištu. Vi ste u starostiji, ja sam visoki časnik krune i nosilac vrpce Bijelog orla. Ne gubite vrijeme, spašavajte se, a ako nemate dosta novaca, evo vam moje kese.
Kesa nabrekla od zlatnika pade na pod, ja je podigoh, stavih mu je u džep i zahvalivši mu rekoh da mi je ne treba, jer ako sam kriv, tad je pravo da izgubim glavu, koju ću odmah položiti podno prijestolja. »Nadam se«, nadovezao sam, »da vaša rana nije smrtonosna i očajan sam što ste me prisilili da vas tako ranim«. Rekavši to, poljubih ga u čelo i izađoh iz gostionice. No ondje nisam zatekao ni kola ni konje ni sluge. Svi bijahu odjurili po liječnika, vidara i svećenika, a neki su zacijelo otišli po rođake i prijatelje ranjenika. Našao sam se sam, bez mača, usred puste ravnice pokrivene snijegom, ranjen i ne znajući kojim pravcem da krenem da bih došao do Varšave. Pošao sam nasreću, kadli naiđoh na jednog seljaka koji je vozio prazne saonice. Povikah: »Varšava?« i pokazah mu dukat. Razumio me je, i kad legoh u saonice, pokrio me je grubom slamaricom. Zatim krenu po poljsku, što će reći punim kasom.
Nakon četvrt sata vožnje spazih Bininskog kako s izvučenom sabljom tjera konja upropanj. Bilo je očigledno da taj odani prijatelj Branickog juri za mnom. Srećom, bijedne saonice koje su me nosile nisu izazvale u njega nikakve sumnje. No da se obazro ugledao bi moju glavu i ne sumnjam da bi je jednim zamahom odsjekao kao da je krhka stabljika trske. Stigavši u Varšavu, dadoh se odvesti u palaču Adama Czartorvskoga, ali ne zatekoh nikoga. Ne gubeći vremena, odlučih da potražim utočište u samostanu franjevaca koji bijaše nedaleko i otpustih saonice.
Zazvonio sam na vratima samostana, ali vratar, nesmiljeni neki redovnik, videći me sva u krvi, nasluti što se zbilo i htjede mi zalupiti vrata pred nosom. No ja bijah brži od njeg, pa ga odgurnuh nogom i uđoh. Na njegovo zapomaganje sleti se gomila preplašenih redovnika, ja im doviknuh da želim utočište i zaprijetih im ako se drznu da mi ga uskrate. Jedan od njih ustade u moju obranu i zatim me povedoše u neki sobičak koji je bio nalik na zatvorsku ćeliju. Nisam se odupirao jer sam znao da će uskoro promijeniti mišljenje. Zatražio sam da jedan od redovnika ode po moje sluge, i čim se oni pojaviše, poslah ih po vidara i Campionija.
No prije no što su ovi došli, nagrnuše u moj bijedni sobičak mnogi poljski odličnici i velikaši koji se složno oboriše na redovnike grdeći ih što su me ukonačili kao najgoreg robijaša.
Jadni se ljudi uzeše ispričavati rekavši da sam zlostavljao njihova vratara, na što se velikaška gospoda glasno nasmijaše. Ja se međutim nisam smijao jer me je rana jako boljela.
Kugla bijaše ušla kroz nadlanicu iznad kažiprsta i smrskavši mi prvi prsteni zglob zaustavila se. Silinu metka bijaše ublažilo metalno puce na mom haljetku a također i moj trbuh što ga je metak lagano okrznuo. Najprije je valjalo izvući kuglu, koja me je nepodnošljivo boljela. Neki samouki vidar, prvi kog su našli, otvorio mi je ruku na suprotnoj strani od metka čime je samo proširio ranu. Dok je on obavljao tu bolnu operaciju ja sam skupljenom društvu opisivao čitav događaj, silnim naporom obuzdavajući bol koju mi je zadavao nevješti vidar gurajući mi u živo meso kliješta da se domogne metka. Što sve taština ne može nad tjelesnim i duševnim snagama čovjeka! Da sam bio sam, možda bih se bio i onesvijestio.
Čim je neuki vidar otišao, osvanu vidar vojvode od Rusije koji me smjesta preuze rekavši da će onog drugog otjerati jer je to bijedna neznalica. Malo zatim dođe knez Lubomirski koji nas sve iznenadi ispričavši nam što se zbilo neposredno poslije dvoboja. Bininski bijaše kao mahnit dojurio u onu gostionicu i kad je ugledao svog prijatelja na smrt ranjena sjeo je na konja i odjezdio u ludom trku kunući se da će me sasjeći gdje me god zatekao. Misleći da sam kod Tomatisa, upao je u njegov stan. Zatekao ga je u društvu njegove ljubavnice, kneza Lubomirskog i grofa Moszinskog. Ne videći mene, zapitao je Tomatisa gdje sam, a kad mu ovaj reče da ne zna, opalio mu je iz pištolja u glavu. Zgražajući se nad tim zločinačkim činom, grof Moszinski ga obuhvati oko pasa da ga baci kroz prozor, ali mahnitac se oslobodio udarivši grofa tri puta sabljom od čega mu je na licu ostala široka posjekotina, a izgubio je i tri zuba.
– Poslije tog lijepog podviga – nastavio je knez Lubomirski – uhvatio me je za ovratnik istavivši mi na grlo cijev pištolja zaprijetio se da će opaliti ako ga živa i zdrava ne odvedem u dvorište gdje je ostavio konja kako bi mogao odjezditi bez straha od Tomatisove služinčadi. Morao sam mu se pokoriti. Moszinski je otišao kući i morat će se dugo prepustiti njezi vještih vidara. I ja sam se vratio kući pošto sam se nagledao zbrke i meteža koji su zavladali gradom poslije dvoboja.
Na glas da je Branicky mrtav njegovi su ulani posjeli na konje i raštrkali se posvuda da vas sasijeku i tako osvete svog zapovjednika. Dobro je što ste se sklonili u samostan.
Maršal je u velikoj opasnosti, kažu liječnici, ako je kugla povrijedila utrobu, ali ako nije, svi složno izjavljuju da jamče za njegov život. To će se znati tek sutra. On se sklonio kod vrhovnog komornika jer se nije usudio vratiti u svoj stan na dvoru. Kralj ga je ipak odmah posjetio, a general koji je bio prisutan dvoboju izjavio je Njegovu veličanstvu da vam je život spasla ona prijetnja da ćete mu gađati ravno u glavu. Branicky je, htijući je zaštititi, zauzeo nezgodan položaj i promašio vas. Da nije bilo toga, pogodio bi vas ravno u srce jer se on vježba pucajući u oštricu noža i uvijek kuglu presiječe na dvoje. Još ste veću sreću imali što vas nije primijetio Bininski, koji nije mogao naslutiti da se nalazite ispod slamarice u seljačkim saonicama.
– No moja je najveća sreća, uzvišeni gospodine, što nisam na mjestu ubio Branickog, jerumalo što me trojica njegovih prijatelja, kad sam mu poletio u pomoć, nisu sasjekli golim sabljama kojima su se već uzmahivali nad mojom glavom. I ne bi me poštedjeli da maršal nije povikao: »Skotovi, da se niste usudili dirnuti tog časnog čovjeka!« Neizmjerno mi je žao zbog onog što se dogodilo Vašoj visosti i dobrom grofu Moszinskom. A Tomatis ima svoj spas zahvaliti samo tome što pištolj mahnitog ubojice nije bio napunjen mecima već samo barutom.
– I ja to mislim, jer se hitac nije ni čuo, no to mora da je puki slučaj.
– I ja bih tako rekao.
U taj tren uđe jedan časnik vojvode od Rusije i preda mi pismo velikog kneza koje je glasilo ovako:
»Pročitajte što mi je kralj poslao ovog trenutka i spavajte spokojno.« A evo i kraljeva pisma koje još uvijek čuvam:
»Moj dragi ujače, Branicky se osjeća veoma slabo. Uz njega su moji vidari da mu ukažu svaku pomoć, ali ja nisam zaboravio Casanovu. Recite mu da se može uzdati u moju milost čak ako Branicky umre.«
Sa zahvalnošću i poštovanjem cjelunuo sam to pismo i pokazao ga svojim uzvišenim posjetiocima koji su se zajedno sa mnom divili tom čovjeku koji je doista bio dostojan da bude kralj.
Kad me svi ostaviše da počinem, moj mi vjerni prijatelj Campioni preda onaj omot sa spisima i stade roniti suze od ganuća što sam tim junačkim podvigom stekao neprolaznu slavu. Dok su ona gospoda bila kod mene, on je stajao u kutu i sve čuo.
Sutradan nagrnuše posjetioci, a stadoše pristizati i kese pune zlatnika od sviju velmoža koji bijahu protivni stranci Branickog. Časnik koji bi mi donosio kesu u ime nekog vlastelina ili visoke gospođe obično bi rekao da mi kao strancu možda treba novaca, pa mi ga njegov gospodar ili gospodarica u toj namisli i šalju. Ja sam zahvaljivao i odbijao. Vratio sam gotovo četiri tisuće dukata i time sam se silno ponosio. Campioniju to moje junačenje bijaše smiješno, i u tom je imao pravo. Kasnije sam se dabome pokajao. Jedino što sam primao bijaše ručak za četvoro koji mi je svakog dana slao knez Adam Czartorvski. Jeo međutim nisam ništa. Vulnerati fame crudentur13 bijaše omiljela izreka mog vidara. Rana na trbuhu već se bijaše zatvorila, ali četvrtog dana ruka mi naoteknu a rana pocrni, te vidari, pošto se posavjetovaše, odlučiše da mi treba odrezati šaku. Tu mi neugodnu vijest saopćiše rano ujutro dok sam čitao dvorske novine koje se štampaju noću pošto kralj potpiše rukopis. Od srca sam se tome nasmijao. Smijao sam se u lice i onima koji su došli da mi izraze sućut, i baš dok sam se rugao grofu Clariju koji me je nagovarao da se podvrgnem operaciji, u sobu umjesto jednog uđoše tri vidara.
13. Ranjenika treba glađu mučiti. – Zašto trojica, gospodo?
– Zato – reče onaj koji me je liječio – što sam prije no što se odlučim na operaciju želiočuti sud ovih uvaženih profesora. Sad ćemo vidjeti kakvo je vaše stanje.
On skine daščice, povuče pamuk, pregleda ranu i opipa modru oteklinu. Zatim se stadoše dogovarati na poljskom, a onda mi sva trojica rekoše na latinskom da će mi predveče odrezati šaku. Bili su neobično veseli i hrabrili me govoreći da se nemam čega bojati i da će mi operacija spasiti život. Odgovorio sam im da sam ja gospodar svoje šake i da im nikad neću dati pristanak za tu smiješnu operaciju.
– Gangrena je zahvatila šaku, a sutra će se proširiti na cijelu ruku pa ćemo vam je moratiodrezati do ramena.
– U dobar čas. Odrezat ćete mi ruku, ali koliko se ja razumijem u gangrenu, od nje nemakod mene ni traga.
– Ne razumijete se više od nas.
– Odlazite!
Nakon dva sata počeše dolaziti dosadni posjetioci koje su vidari obavijestili o mom tvrdoglavom odbijanju. Sam mi je vojvoda napisao da se kralj veoma čudi što je u mene tako malo hrabrosti. Ja sam tad napisao kralju da ne znam što bih s rukom bez šake, pa kad je tako, da ću dati odrezati čitavu ruku kad se gangrena vidljivo pokaže.
Moje je pismo pročitao čitav dvor. Posjetio me je knez Lubomirski da mi kaže kako nije lijepo što se rugam onima koji se zanimaju za mene, jer je nemoguće da se tri najuglednija varšavska vidara varaju u tako jednostavnoj stvari.
– Uzvišeni gospodine, oni se i ne varaju, već misle da će mene prevariti.
– Iz kojih razloga?
– Da se dodvore grofu Branickom, kojem će možda ta utjeha donijeti ozdravljenje.
– Oh, u to ne mogu vjerovati.
– Ali što ćete reći ako se pokaže da sam imao pravo?
– Ako se to dogodi, čestitat ću vam, a vašoj će se odlučnosti svi diviti, ali najprije trebada se to dogodi.
– Večeras ćemo vidjeti je li gangrena zahvatila ruku. Ako jest, sutra ujutro dat ćuodrezati ruku. Na to dajem riječ Vašoj jasnosti.
Naveče dođoše vidari, njih četiri. Odviše mi ruku koja bijaše dva puta deblja no inače. Vidio sam da je pomodrjela do lakta, ali kad maknuše pamuk ustanovih da su rubovi ružičasti. Nisam ništa rekao. Bili su prisutni knez Sulkowski i velečasni Gourel, obojica prijatelji vojvodini. Četiri vidara ustanoviše da je gangrena zahvatila ruku te da je prekasno da mi odrežu šaku. Stoga odlučiše da mi najkasnije drugog jutra odrežu cijelu ruku.
Umoran od uzaludna dokazivanja, rekoh im neka dođu s potrebnim alatom jer da sam odlučio popustiti. Oni odoše veseli da odnesu tu vijest na dvor, Branickom i vojvodi. Međutim sutradan u zoru naložio sam sluzi da nikog ne pušta u moju sobu. Tako stvar bijaše okončana, i ja sam spasio ruku.
Tri dana prije mog izlaska vrhovni maršal krune povuče vojsku koja je čuvala samostanska vrata. Izašao sam na sam Uskrs i odmah se uputio na misu s rukom u povoju. Tek sam se poslije osamnaest mjeseci mogao njome valjano služiti.
Liječenje je trajalo samo dvadeset i četiri dana. Oni koji su me osuđivali zbog tvrdoglavosti moradoše mi odati hvalu i priznanje. Moja nepopustljiva odlučnost pribavila mi je trajnu slavu, a vidari su morali priznati da su svi odreda ili puke neznalice ili veliki lakoumnici.
Poslije mise otišao sam na dvor gdje mi kralj, pruživši mi ruku na poljubac, dopusti da jednim koljenom kleknem na tle. Zatim me upita (kako je bilo dogovoreno) zašto imam ruku u povoju. Odgovorih da imam kostobolju, a on mi kaza neka se čuvam da me još negdje ne uhvati.
Poslije posjeta kralju dadoh se odvesti do palače gdje je stanovao grof Branicky. Smatrao sam naime da mi je dužnost da ga posjetim. On je svaki dan slao lakaja da se raspita o mom zdravlju. Poslao mi je mač koji sam ostavio na mjestu megdana. Dok sam ja već lijepo prizdravio, on je još dugo ostao prikovan uz postelju, jer su mu morali proširiti obje rane zbog komadića pamuka koji su ondje zaostali i prijetili velikim zlom. Znao sam da će mu mnogi doći čestitati jer ga je kralj dan prije imenovao za vrhovnog meštra lova. Taj naslov bijaše manji od časti maršala, ali je zato bio unosan. Govorilo se u šali da mu ga je kralj podijelio tek kad se osvjedočio da savršeno dobro gađa, no onog sam dana ja bolje gađao od njega.
Kad sam ušao u predsoblje, časnici, lakaji, lovci, svi se zapanjeno zagledaše u me. Zamolio sam pobočnika da me najavi Njegovoj jasnosti ako se udostoji da me primi. On ne odgovori, već uzdahnu i uđe u maršalovu odaju. Časak kasnije izađe, dade otvoriti oba krila i pozva me da uđem.
Branicky, blijed kao mrtvac, ležao je u kućnoj haljini od zlatom protkana tafta, oslonjen na jastuke s ružičastim vrpcama. Ugledavši me, skine kapicu.
– Došao sam vas, Jasnosti, zamoliti za oproštenje što se nisam znao obuzdati zbog jednesitnice, na koju, da sam imao više pameti, uopće nije trebalo da se obazirem. Htio bih vam reći da ste me počastili više no što ste me uvrijedili, pa dolazim da u vas izmolim zaštitu protiv vaših prijatelja koji, ne znajući vašu plemenitost, smatraju da me moraju dušmanski progoniti.
– Priznajem – odgovorio je – da sam vas uvrijedio, ali i vi ćete priznati da sam to platiosvojom krvlju. Što se tiče mojih prijatelja, izjavljujem da ću smatrati neprijateljem svakog tko vas na bilo koji način uvrijedi. Bininskog su izopćili iz plemićkog staleža, i pravo su uradili. Moje zaštite vama ne treba jer vas kralj cijeni baš kao i ja i svi oni koji poznaju zakone časti. Sjednite i ubuduće budimo prijatelji. Neka se gospodinu donese šalica čokolade. Vi ste, znači, ozdravili?
– Potpuno, jedino mi je zglob još ukočen, ali i to će za godinu dana proći.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39207
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:57 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

– Hrabro ste se nosili s vidarima i imali ste pravo kad ste nekom rekli da mi se te budaležele dodvoriti tako da vam odsijeku ruku. Oni tuđe srce mjere po svom. Čestitam vam što ste ih tako porazili i sačuvali ruku, samo nikako ne mogu razumjeti kako vas je moja kugla mogla raniti u ruku nakon što vam je prošla kroz trbuh.
Uto donesoše čokoladu. Čas kasnije uđe princ, veliki kancelar, i pogleda me smiješeći se. U nekoliko trenutaka soba se ispuni gospođama i gospodom koji su, saznavši da sam kod maršala, nagrnuli da čuju naš razgovor. Očigledno nisu očekivali da će nas zateći u tako prijateljskom raspoloženju, i to im bijaše veoma drago. Branicky nastavi prekinuti razgovor.
– Kako je moja kugla mogla ući u vašu ruku?
– Hoćete li mi dopustiti da se postavim u isti položaj?
– Molim vas.
Ja stadoh i zauzeh isti položaj kao kod dvoboja. Branickom to bijaše jasan odgovor.
– Ali vi ste – primijeti jedna od gospođa – morali držati ruku iza tijela.
– Onog sam časa, gospođo, mislio da je probitačnije držati tijelo iza ruke.
– Vi ste htjeli ubiti mog brata. Ciljali ste mu u glavu.
– Bog me očuvao, gospođo, ta za mene bijaše važnije da ostane na životu kako bi memogao braniti od onih koji su ga pratili.
– Ali rekli ste mu da ćete ciljati ravno u glavu.
– To se uvijek kaže, ali pametan čovjek uvijek cilja u sredinu. Glava je na rubu. Zato samse, podižući cijev pištolja, i zaustavio na sredini ravnine.
– To je istina – umiješa se Branicky – vaša je taktika bolja od moje. Dali ste mi dobrupouku.
– Vidi se – nastavi njegova sestra – da ste se mnogo vježbali u gađanju pištoljem.
– Nikad. Bio je to moj prvi nesretni hitac, ali oduvijek sam imao jasan pojam o desnojstrani ravnine, dobar vid i sigurnu ruku koja ne dršće.
– To je ono najvažnije – reče Branicky – i ja sve to imam, pa mi je drago što nisam takodobro nišanio kao obično.
– Vaša mi je kugla, Jasnosti, razbila prvi članak na prstu. Evo je, oštećena je od mojekosti. Dopustite da vam je vratim.
– Krivo mi je što vam vašu ne mogu vratiti.
– Vaša rana, koliko čujem, zacjeljuje.
– To ide sporo. Da sam onog dana uradio što i vi, dvoboj bi me stajao života. Vi ste, kaošto su mi rekli, obilno ručali.
– To je bilo zato što sam se bojao da će mi to biti posljednji ručak.
– Da sam ručao, vaša bi mi kugla probila utrobu.
Iz pouzdanog sam izvora saznao da je Branicky, kad je saznao da se ima tući u tri sata, otišao na misu, ispovjedio se i pričestio. Ispovjednik mu je dao odrješenje kad mu je priznao da mu čast zahtijeva da se tuče. To je još škola drevnog viteštva. Ja sam se pak, iako nimalo gori kršćanin od Branickog, obratio bogu samo ovim riječima: »Gospode, ako me neprijatelj ubije, osuđen sam na vječno prokletstvo. Zato me očuvaj od smrti.«
Poslije srdačnog i zanimljivog razgovora oprostih se s poljskom junačinom i uputih se vrhovnom maršalu krune Bjelinskom. Taj devedesetogodišnji starac bijaše, s obzirom na svoj naslov, neprikosnoveni glavar pravosuđa u Poljskoj. Obranio me je od ulana Branickog i pomilovao, pa mi je bila dužnost da mu u znak ponizne zahvalnosti poljubim ruku.
Dadoh se dakle najaviti, a kad uđoh, on me upita što želim.
– Došao sam poljubiti ruku koja je potpisala moje pomilovanje i obećati Vašoj jasnostida ću ubuduće biti razboritiji.
– To vam i savjetujem. No što se vašeg pomilovanja tiče, zahvalite kralju, jer da ga onnije tražio, dao bih vam odrubiti glavu.
– Usprkos okolnostima, uzvišeni gospodine?
– Kakvim okolnostima? Jeste li se tukli u dvoboju ili niste?
– To nije istina. Tukao sam se jer sam se morao braniti. To bi se moglo nazvati dvobojemda me je grof Branicky odveo izvan starostije kako sam u svom prvom izazovu zahtijevao i kako smo se isprva dogovorili. Zato vjerujem da mi Vaša jasnost, kad bi se potanko obavijestila, ne bi dala odrubiti glavu.
– Ne znam što bih odlučio. Kralj je želio da vas pomilujem. Zacijelo misli da tozaslužujete, pa vam na tom čestitam. Ako dođete sutra k meni na ručak, bit će mi veoma drago.
– Želja Vaše jasnosti za mene je zapovijed.
Taj je starac bio čovjek velika ugleda i duboke pameti. Za ručkom mi je mnogo govorio o slavnom Poniatowskom, kraljevom ocu, s kojim je cijela njegova vijeka prijateljevao.
– Kakva bi to bila radost – rekao sam mu – za poštovanog prijatelja Vaše jasnosti da jedoživio čas kad mu se sin uspeo na poljski prijesto.
– Ne bi to za njeg bila radost!
Odlučna čvrstina kojom je izgovorio te riječi otkrila mi je njegovu dušu. Starac je pripadao pronjemačkoj stranci.
Istog sam dana večerao kod vojvode od Rusije koji mi je kazao da me zbog političkih razloga nije smio posjetiti u samostanu, nadovezavši neka ne sumnjam u njegovo prijateljstvo, jer je on mislio na mene.
– Dao sam vam urediti stan u svojoj palači. Moja žena voli vaše društvo. Samo moratćete pričekati, jer će uređenje trajati nekoliko sedmica.
– Iskoristit ću to vrijeme, uzvišeni gospodine, da posjetim vojvodu kijevskog, koji me jepočastio pozivom.
– Tko vas je pozvao u njegovo ime?
– Grof Brühl, koji je sad u Dresdenu. Njegova je žena vojvodina kći.
– Dobro je što ste naumili poći na to putovanje jer vam je ovaj dvoboj pribavio mnoštvoneprijatelja koji će u najneznatnijoj prilici nastojati da s vama zametnu kavgu. A bog neka vas očuva još jednog dvoboja. Opominjem vas, čuvajte se i nikad ne idite pješice, a najmanje noću.
Narednih petnaest dana pozivali su me na sve strane na ručkove i večere, i svagdje sam morao podrobno opisivati dvoboj s Branickym. I kralj je često bivao na tim skupovima i svagda se pravio kao da me ne sluša. No jednom se nije mogao suzdržati, te me je upitao bih li u Veneciji izazvao na dvoboj nekog plemića kad bi me ovaj izazvao.
– Ne bih, Sire, jer bih znao da ovaj ne bi došao.
– Pa što biste onda učinili?
– Progutao bih uvredu. Ali kad bi me se taj venecijanski plemić usudio uvrijediti negdjeu tuđini, ogledali bismo se na megdanu.
Kad sam otišao posjetiti Moszinskog, zatekao sam ondje Binettijevu, koja uteče čim me je ugledala.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39207
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:58 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


– Što ima protiv mene? – upitao sam Moszinskog.
– Zbog nje je došlo do dvoboja, a ona je pak zbog vas izgubila Branickog koji više neće nida čuje za nju. Mislila je da će i s vama uraditi što i s Tomatisom, a vi umalo što joj niste ubili junačkog zaštitnika. Ona ga javno osuđuje što je prihvatio vaš izazov, ali on joj više ne da blizu.
Grof Moszinski bijaše čovjek neobično prijazan i pametan. Upropaštavala ga je međutim njegova velikodušnost koja je graničila s rasipništvom. Njegove su rane već bile zacijeljele. Međutim onaj koji bi mi od svih morao biti najodaniji, mislim naime na Tomatisa, nije me više onako srdačno susretao kao prije dvoboja. U meni je gledao čovjeka koji mu je nijemo predbacivao njegov kukavičluk i prednost koju je dao novcu nad čašću. Njemu bi možda bilo draže da me je Branicky ubio, jer bi tada uzročnik njegove sramote postao najomraženija osoba u Poljskoj, pa bi mu lakše oprostili što se i dalje pojavljuje u otmjenim kućama s ljagom sramote zbog koje su ga svi prezirali usprkos milosti što ju je uživao u nekim društvima koja su ga i nadalje srdačno primala. Bijaše naime očigledno da tu naklonost duguje Cataijevoj koja je mnoge opčinila više ljepotom i ljupkošću no umjetničkim darom.
Kako dakle bijah odlučio da obiđem nezadovoljnike koji su novog kralja samo silom priznali, a od kojih ga mnogi čak nisu htjeli priznati, pošao sam na put s jednim slugom i s Campionijem da imam uza se pouzdana i hrabra čovjeka. U kesi sam imao dvjesta dukata, od kojih mi je sto poklonio vojvoda od Rusije na način tako plemenit da nisam mogao odbiti. Drugih sam sto zaradio igrajući s grofom Clarijem igre petnaest protiv nekog staroste od Sniatvna koji je u Varšavi veselo rasipao svoj imutak.
Knez Karlo od Kurlandije bijaše otišao u Veneciju gdje sam ga preporučio svojim moćnim prijateljima koji su ga lijepo primili. U Varšavu je iz Petrograda stigao anglikanski poslanik koji me je preporučio knezu Adamu. Prije puta ručao sam s njim kod kneza. Ondje je bio i kralj koji je, unatoč jadu što su mu ga danomice nanosili njegovi neprijatelji, bio uvijek duša svih skupova koje je počastio svojom nazočnošću. Jednog mi je dana kad sam ga zatekao tužna i zamišljena rekao da je poljska kruna trnova. A ipak je taj kralj, kome i danas odajem dužno poštovanje, bio tako slab da me se zbog podlih kleveta nije usudio zadržati kod sebe.
U Leopol sam stigao šest dana nakon odlaska, jer sam se dva dana zadržao kod mladog grofa Zamovskog, vlastelina lena od Zamošća, koji je imao četrdeset tisuća rente. Siromah je bolovao od padavice. Povjerio mi je da bi cijelo svoje imanje dao liječniku koji bi ga izliječio. Njegova mlada žena nadasve mi se smilila. Voljela ga je, a nije se usuđivala s njim spavati, jer bi ga svaki put kad bi joj djelom htio posvjedočiti svoju ljubav, uhvatio napad bolesti. Taj me je velmoža, koji je umro mlad, smjestio u lijepim odajama gdje međutim ničeg nije bilo. U Poljskoj je naime običaj da čovjek od položaja putuje sa svim što mu je potrebno.
U Leopolu, koji oni zovu Lemberg, odsjeo sam u jednom svratištu, ali sam ga morao napustiti da udovoljim želji znamenite kaštelanke Kamienske, velike neprijateljice Branickog, kralja i cijele njegove stranke. Nekad je bila silno bogata, ali su je upropastili plemićki savezi. Zadržala me je osam dana, ali taj boravak ne bijaše ugodan ni za jedno ni za drugo, jer je ona govorila samo poljski i engleski.
Iz Leopola sam otputovao u neko malo mjesto kojem nisam upamtio ime. Ondje je živio hetman Jozef Rzewsky kome sam imao predati jedno pismo straznika kneza Lubomirskog. Bio je to još čio starac, a nosio je dugu bradu u znak tuge zbog događaja koji su rastrzali njegovu domovinu. Bio je bogat, učen, gorljiv kršćanin i pretjerano uglađen. Zadržao me je u gostima tri dana. Zapovijedao je malom utvrdom gdje je stanovao i držao garnizon od 500 ljudi. Prvog dana posjetio sam ga u njegovoj sobi gdje bijahu na okupu nekolicina časnika. U času dok sam hetmanu nešto zanimljivo izlagao, uđe jedan časnik, priđe mu i prišapnu nešto. Zatim se isti časnik obrati meni i tiho mi kaza:
– Venecija i sveti Marko.
Ja mu glasno odgovorih da je sveti Marko zaštitnik Venecije. Prisutni se nasmijaše, i ja tad razabrah da je to dnevna lozinka koju su saopćili i meni da bi me počastili. Ispričao sam se, i razgovor odmah skrenu na drugi predmet. Hetman mi je sve vrijeme govorio o politici. Nikad se nije pojavljivao na dvoru, ali je odlučio otići na Sejm da se svim snagama bori protiv ruskih zakona koji bijahu u prilog dizidentima. On je bio jedan od četvorice velmoža koje je knez Repin dao uhvatiti i poslao ih u Sibir.
Pošto sam se oprostio od tog velikog republikanca, krenuo sam za Christianopol gdje je živio slavni kijevski vojvoda Potocki koji je bio jedan od ljubavnika ruske carice Ane Ivanovne. Sam je dao izgraditi grad gdje je živio i nazvao ga po svom imenu. Taj još uvijek lijepi velmoža držao je raskošan dvor. Koliko je držao do grofa Brühla, koji me je pismeno preporučio, vidjelo se po tom što me je petnaest dana sjajno gostio i slao me danomice na izlete sa svojim liječnikom, slavnim Styrneusom. Naveče sam zabavljao vojvotkinju, koja nije nikad silazila na večeru jer joj to nisu dopuštale pobožnosti koje je obavljala u svojoj sobi. Uz nju su uvijek bile njene tri kćeri i dva franjevca, njeni dušobrižnici.
U Lepolu sam se osam dana sladio s jednom lijepom djevojkom u koju se kasnije grof Potocki, starosta od Sniatvna, tako zaljubio da se njom oženio.
Iz Leopola sam otišao u Pulaviju, veličanstveni dvorac na Visli, osamnaest milja od Varšave, koji je pripadao vojvodi od Rusije. On ga je sam dao sagraditi. Ondje se sa mnom oprostio Campioni koji se morao vratiti u Varšavu.
Nema tako lijepa mjesta koje ne bi dosadilo čovjeku kad ondje mora živjeti sam, ukoliko nema pri ruci vrijednih i zanimljivih knjiga. Svidjela mi se neka djevojka koja je svakog dana dolazila u moju sobu da me posluži. Jednog je jutra zapomažući pobjegla kad sam pokušao nešto uraditi s njome. Dotrčao je vratar i hladno me upitao zašto ne idem izravnim putem ako mi se seljanka toliko sviđa.
– A koji je to izravni put?
– Da na lijep način zapitate njenog oca da li bi vam htio prodati djevičanstvo svoje kćeri.
– Ja ne znam poljski, pa vi to uredite za mene.
– Drage volje. Hoćete li joj dati pedeset forinti?
– Da se vi ne šalite? Ako je djevica i krotka poput ovčice, dat ću joj i stotinu.
Stvar bi obavljena još istog dana poslije večere. Primivši novce, pobjegla je poput kradljivice. Kasnije sam saznao da ju je otac morao istući da je prisili na poslušnost. Sutradan mi dođoše nuditi djevojke a da mi ih nisu ni pokazali.
– Pa gdje su te djevojke? – upitao sam vratara.
– Što ćete ih gledati kad vam se kaže da su djevice?
– Znajte da me lice najviše zanima, i da je djevičanstvo ružne djevojke rabota koja neprija mom čudnom ukusu.
Onda mi ih stadoše pokazivati, i dan prije odlaska ipak sam se s jednom zadovoljio. Ženski je spol mahom ružan u tom kraju.
Kad sam se vratio u Varšavu, primijetih s čuđenjem da me svuda ne samo hladno već i neprijazno primaju.
– Nismo mislili – govorili su mi otvoreno – da ćemo vas opet ovdje vidjeti. Po što stedošli?
– Došao sam da platim dugove.
To me je silno ozlojedilo. Čak i vojvoda od Rusije kanda bijaše postao drugi čovjek. Još su me primali za stol u kućama gdje bijah stalni posjetilac, ali sa mnom nije nitko razgovarao. Ipak me je kneginja, sestra Adamova, prijazno pozvala k sebi na večeru. Za okruglim stolom na kojem bijaše poslužena večera sjedio sam nasuprot kralju, koji me nijednom nije oslovio. Razgovarao je samo sa Švicarcem Bertrandom. To mi se još nikad nije dogodilo.
Drugog sam dana bio na ručku kod grofice Oginske, kćeri kneza Czartorvskog, velikog kancelara Litve, i neke grofice Waldstein, gospođe vrlo ugledne koja je živjela devedeset godina. Grofica je za stolom pitala gdje je prošlog dana večerao kralj. Nitko nije znao, a ja sam šutio. Upravo kad smo ustajali dođe general Roniker. Vojvotkinja ga zapita gdje je kralj večerao, a on joj kaza da ga je vidio na večeri kod Straznikove gdje sam i ja bio. Ona me začuđeno zapita zašto nisam ništa rekao, a ja joj odgovorih da mi je žao što sam se ondje zatekao, jer me kralj nije nijednom oslovio niti me je pogledao.
– Ja sam u nemilosti, a ne znam zašto.
Napustivši kuću vojvode Oginskog, otišao sam da se najponiznije poklonim knezu Augustu Sulkowskom koji me, kao i uvijek, srdačno dočekao no odmah mi kaza da nisam pametno uradio što sam se vratio u Varšavu, jer su svi promijenili sud o meni.
– Pa što sam učinio?
– Ništa, ali mi smo vam po prirodi takvi: nestalni, prevrtljivi i površni. Sarmatorumvirtus veluti extra ipsos.14 Vi ste bili nadomak uspjeha, ali ste propustili pravi trenutak. Zato je bolje da odete.
14. Vrline su Sarmata na ovaj ili onaj način izvanjske. – I otići ću.
Vratio sam se kući, a u deset sati moj mi sluga donese jedno pismo koje je netko ostavio
na vratima. Potpisa nije bilo. Nepoznati me je pisac, koji se predstavio kao osoba koja me voli i poštuje ali koja ne smije otkriti svoje ime jer je stvar saznala od samog kralja, obavještava da me kralj nerado vidi na dvoru, jer je saznao da sam u Parizu bio obješen in effigie zato što sam, prisvojivši silan novac iz blagajne lutrije vojne akademije, pobjegao kao lopov i da sam se povrh toga u Italiji bavio prezrenim glumačkim zanatom potucajući se s putujućim družinama.
Takve je klevete lako proširiti, a tako ih je teško pobiti. Mržnja je neumorna kad je podstiče zavist. Volio bih da sam mogao onog časa na sve prezirno odmahnuti i ukloniti se, ali imao sam dugova, a s ono malo novca što mi je preostalo nisam mogao krenuti u Portugal gdje sam se nadao sreći.
Nisam više nikud zalazio. Viđao sam se samo s Campionijem. Pisao sam u Veneciju i na sve strane gdje sam imao prijatelje koji bi mi mogli pomoći. Međutim, jednog dana osvanu kod mene onaj isti general-lajtnant koji je prisustvovao dvoboju i tužna mi izraza saopći da po kraljevoj zapovijedi imam napustiti varšavsku starostiju u roku od osam dana. Ja se nakostriješih i rekoh mu neka odgovori kralju da nisam voljan poslušati ovakvu zapovijed.
– Ako odem – nadovezah – želim da se javno zna da sam otišao pod prisilom.
– Ovakav odgovor ne želim prenijeti kralju. Reći ću da sam izvršio njegovu zapovijed iništa više. Vi ćete postupiti kako mislite da je po vas najčasnije.
Mahnit od srdžbe, napisao sam kralju pismo u kome sam mu jasno kazao zašto mi čast brani da udovoljim njegovoj želji. »Moji će mi vjerovnici, Sire, oprostiti kad saznaju da sam napustio Poljsku ne podmirivši im dugove zato što me je Njegovo veličanstvo silom izagnalo.«
Dok sam grozničavo razmišljao po kome da vladaru pošaljem svoje oštro pismo, naiđe grof Moszinski. Pošto sam mu ispripovjedio sve što mi se dogodilo i pokazao mu pismo, zapitah ga po kome bih ga mogao poslati, a on mi samilosno odgovori da će ga sam uručiti kralju. Potom iziđoh na šetnju da se malo priberem na svježem zraku i susreh kneza Sulkowskog koji se nije nimalo iznenadio kad mu rekoh za kraljevu zapovijed o izgonu. On mi tad potanko ispripovjedi što mu se desilo dok je boravio u Beču. Po zapovijedi carice Marije Terezije morao je napustiti grad u roku od dvadeset četiri sata samo zato što je nadvojvotkinji Kristini u ime princa würtemberškog izručio laskave pozdrave.
Drugog jutra opet osvanu grof Moszinski i preda mi tisuću dukata. Saopći mi da kralj nije znao da sam bez novaca, no da je važnije spasiti mi život, jer ako ostanem u Varšavi, na svakom će me koraku vrebati smrtna opasnost, osobito budem li izlazio noću. Ta mi opasnost prijeti od nekoliko ljudi koji su mi poslali izazov na dvoboj, a na koji se ja uopće nisam obazro. Da bi se osvetili što sam ih tako prezreo, neće prezati od mučkog napada, a kralj više ne želi neprilika sa mnom. Zato mi je i poslao zapovijed da napustim starostiju.
Taj me nalog, uvjeravao me je Moszinski, ne sramoti ni pred osobom koja mi ga je uručila, niti su okolnosti sramotne, a još manje rok koji mi je određen da se mirno i polako spremim na odlazak. Što sam poslije te prijateljske besjede mogao drugo već da se časnom riječi obavežem da ću otići i da čak zamolim grofa Moszinskog neka u moje ime zahvali kralju za milost koju mi je ukazao i za veliku brigu koju je posvjedočio za moj nevrijedni život.
Nakon devetnaestogodišnjeg potucanja po Evropi došao sam godine 1773. u Trst usrdno se nadajući da ću uz pomoć svojih moćnih prijatelja i vlastitim trudom ishoditi milost u inkvizitora i moći se vratiti u Veneciju. Tu sam ostao dvije godine.
Za te dvije godine našao sam prijatelja koji su mi, vjerujem, mnogo pomogli da ishodim pomilovanje u državnih inkvizitora, što u ono vrijeme bijaše moja jedina vruća želja. Podgrizala me je bolest koju Nijemci zovu Heimweh, a Grci Nostalgia. Ona zna biti tako silna da Švicarci i Slaveni za kratko vrijeme pogibaju od nje. Ja možda ne bih umro da sam je umio odbaciti i ne bih devet godina potratio u nezahvalnom krilu svoje maćehe. U tom sam gradu prvi put punim plućima udahnuo slast života.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39207
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:58 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


EPILOG
Odonda je prošlo trideset godina, vrijeme neizmjerno, a ipak se osjećam više mlad no star. No kolike li razlike kad usporedim svoje bivstvovanje tjelesno i duhovno iz onog mlađanog doba s današnjim! Osjećam se sasvim drugim čovjekom, i koliko sam onda bio sretan toliko sam sad nesretan, jer pred mojim duhom nema više čarobnih nada u sretniju budućnost. Spoznajem i moram priznati samom sebi da sam izgubio čitavo svoje vrijeme, što znači da sam izgubio život. Ovih dvadeset godina što mi još preostaju i na koje možda mogu računati čine mi se tužne. Ušao sam u četrdeset i sedmu godinu i znam da sam u dobi koju sreća prezire, a to je dovoljno za tugu jer bez milosti te slijepe božice nitko na ovom svijetu ne može biti sretan. Sve su se moje želje ustremile samo jednom cilju: vratiti se slobodan u svoju domovinu. Mislim da ću se možda vratiti starim putima i da ću razriješiti sve ono što sam u životu uradio zla ili dobra. Znam da bih time htio samo ublažiti tugu silaska kojem je posljednja tačka smrt. Tek kad počne silaziti, čovjek koji je život proživio u nasladama, odaje se takvim tužnim mislima kojima nije bilo mjesta u godinama njegove cvijetne mladosti, kad se nije brinuo za budućnost, kad ga je sadašnjost cijelog zaokupljala i kad su mu uvijek otvoreni i ružičasti vidici razveseljavali život. Duh je njegov živio u sretnoj obmani i on se smijao filozofu koji mu se usudio reći da ga iza tog čarobnog vidika čeka starost, bijeda, prekasno kajanje i smrt. Ako su takva bila moja razmišljanja prije dvadeset i šest godina, onda je lako naslutiti kakva su ona danas kad sam sam na svijetu. Te bi me misli ubile da ja ne smišljam kako da ubijem okrutno vrijeme koje ih rađa u mojoj duši što je srećom ili nesrećom ostala još mlada. Pišem zato da se ne bih dosađivao i veselim se i radujem se što u tom uživam. Ako možda i ludo zborim, nije me briga, dovoljno mi je što znam da se zabavljam.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39207
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:59 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



POGOVOR
Giacomo Casanova – čovjek, mit i pisac
Tko je, zapravo, Casanova? Što se sve krije, u stvari, iza tog imena?
Mogli bismo odgovoriti, polazeći od najjednostavnijeg, da je on najprije pojam – neutaživi zavodnik, hohštapler i sl.; zatim svojevrstan mit – nešto kao jedna modernija verzija Don Juana (uzgred budi rečeno – najčešće veoma pojednostavnjena!); za malo upućenije on je također svojstven obrazac življenja, vezan za specifičnosti evropske (aristokratske) scene prije Francuske revolucije; i napokon, on je pisac čuvenih Memoara, koji, evo, izlaze po prvi put u vrlo opsežnom izboru i na našem jeziku, prevedeni s autentičnog izvornika izvađenog konačno, prije nekoliko godina, iz sefova izdavačke kuće Brockhaus. (Inače, dosad su kolale manje ili više preinačene, popravljane, dotjerivane ili čak apokrifne verzije).
Mi smo, nema sumnje, jedna od rjeđih evropskih zemalja u kojoj casanoviana – studije, napisi, legenda o Casanovi – nemaju nikakvih relevantnih razmjera. Inače, drugdje u svijetu, ovom doista neobičnom ličnošću i njenim začuđujućim djelom bavili su se i najozbiljniji eruditi, profesori sveučilišta, historičari, pisci.15
15. Spomenimo samo neke: Stefan Zweig (Drei Dichter ihres Lebens – Casanova, Stendhal, Tolstoi, Leipzig
1928), Benedetto Croce (Aneddoti di varie letterature, Napulj 1942. III sv.). Sainte-Beuve (Memoires de
Casanova – in Premiers lundis, sv. II izd. 1875), Edmund Wilson (The Wound and the Bow, 1941), J. Rives
Childs (A Biography based on new documents. London 1960), pa zatim u kraćim osvrtima: H. Heine, A. de Musset, Jules Janin, Remy de Gourmont, H. de Regnier, Eemile Henriot, uz mnoga druga manje poznata imena!
Malo tko zna, na primjer, da je ovaj sugovornik Voltairea, Katarine Druge, Fridrika Drugog (pruskog) i mnogih drugih suverena, kneževa, pisaca, umjetnika i učenjaka diljem Evrope bio u prepisci i s našim Ruđerom Boškovićem. Simplifikacije koje proizlaze iz petparačke literature, s filmskih ili televizijskih ekrana ili iz novinskih feljtona mimoilaze činjenicu da je Giacomo Casanova bio, ako već ne jedan od najobrazovanijih ljudi svoga vremena, kakvim ga smatraju mnogi biografi, a ono svakako čovjek izuzetnog obrazovanja i najraznovrsnijih talenata: objavljivao je rasprave iz matematike i historijske studije, prevodio Ilijadu i djela suvremenika, bavio se književnom kritikom i pisao za kazalište, polemizirao s enciklopedistima u književnim radovima i obranio dizertaciju s područja teorije prava! Ako je i pretjerano vidjeti u njem jednog od posljednjih uzora uomo universale u evropskoj kulturi, nije dopušteno ni zanemarivati ovoliku svestranost i svoditi Casanovu pod uski nazivnik razmetnog ljubavnika.
Ovu nemirnu i neumornu ličnost nije moguće shvatiti izvan najšireg spleta referenci njegove epohe. Izgubimo li i na trenutak iz vida kontekst kozmopolitske Evrope 18. stoljeća – uzajamne veze njenih prijestolnica, mondene običaje njene aristokracije, distingvirane salonske manire, obaveznu francusku konverzaciju i talijanski teatar, odrješitost i frivolnost, ideje enciklopedista i galantne svečanosti – teško da ćemo shvatiti išta bitno u samu načinu života Giacoma Casanove, sve ono čime ga je njegovo vrijeme i društvo poticalo ili kočilo i time ga određivalo kao takvog.
Već prvi podatak – da se rodio u Veneciji (1725) – nosi sa sobom čitav niz asocijacija. Vežući svojim karavanama i brodovljem Orijent s Evropom, čarobni grad na laguni je stekao silna blaga, ukus i osjećaj za raskoš, ugodu, formu: svjetlucava staklenina iz Murana, tkanine živopisnih boja, zamamni ukrasi za žene i decentni namještaj za domove, umjetnost, zanati, znanost, državne institucije, privatne i javne građevine... Doduše, u 18. stoljeću moć Mletaka postupno jenjava, a zajedno s njom otječu bogatstva, a i blagodati... Umjesto raskošnih likovnih kompozicija preko cijelih zidova rade se nužno sve češće slike manjih razmjera: Guardi, Belotto, Canaletto. No, tijesni calli i osunčane piazze još uvijek su pune neke raspojasane radosti kojoj čitav ovaj grad služi kao neusporediva scena. U ovoj epohi zaljubljenoj u teatar – kad je svaka evropska prijestolnica svojim vlastitim dramama i komedijama pomalo nalik na kazalište – sama Venecija ima sedam stalnih kazališnih »kuća« na svega 135.000 stanovnika: ta ona će upravo u ovom vijeku dočekati svog teatarskog genija – Goldonija!
U mletačkoj glumačkoj sredini ponikao je i Giacomo Casanova: njegov otac, Gaetano Casanova, napustio je u devetnaestoj godini Parmu i pobjegao za privlačnom mladom glumicom s vragolastim nadimkom »Fragoletta«. Uz nju je i sam postao glumac, što je i ostao – kad se ljubav ugasila. No i njegova zakonita žena – lijepa šesnaestogodišnja Zanetta, kći postolara – također će biti glumica: s njom će Gaetano imati šestoro djece – među kojima i Giacoma!
»Rođen tako u samu teatru, u gradu gdje se svakog dana igrala komedija na sedam raznih scena ne računajući putujuća glumišta, gdje su svetkovine, karneval, svakidašnji život neprestano obnavljali geste, zaplete i dijalog teatra, Casanova će zasnovati svoj vlastiti život kao zamašnu komediju, kao turneju kojoj će Evropa uslužno poslužiti za scenu«.16 – Od svoje najranije dobi – od prvih poglavlja Memoara – Casanova pokazuje očitu sklonost da »stvara iluziju« koja po svojoj prirodi ima toliko toga spektakularnog u izvornom smislu riječi, voli da se izlaže na sceni i bude u svjetlu rampe, uživa u pokretu, gestama, dijalogu, zapletanju i raspletanju situacija, traži svoju publiku u svakoj prilici, a nagli i neočekivani obrati – pravi coups de théâtre! – prate sve činove njegovih pelivanskih pustolovina.
16. Gérard Bauer: Préface aux Mémoires de Casanova, str. 10. izd. Pléiade, Gallimard, Pariz 1958.
Ovom napisu nije cilj da prepričava biografiju, ispričanu tako uvjerljivo u samim Memoarima: ocrtajmo samo ovlaš siluetu ličnosti, kako bismo mogli malo dublje shvatiti djelo i mit oko njega.
Turneja započinje veoma rano u životu Casanove: kad mu je bilo svega nekoliko mjeseci, roditelji su ga – zbog angažmana u Londonu – ostavili staroj baki, koja će ga odgajati sve do sedme godine. Slabašnog, u mentalnom pogledu gotovo debilnog dječačića, jedna vračara iz Murana spašava svojim »mastima« od neke čudne boljetice. Zdravlje mu se postupno vraća i njegova debilnost iščezava. Prve pouke dobiva od opata Gozzija i kao briljantan đak polazi sveučilište u Padovi. Sa 15 godina dobiva tonzuru i doskora ulazi u »niže redove«, pa već u svojoj sedamnaestoj godini ima priliku da pokaže sa propovjedaonice sav žar svoje rječitosti: ako mu slučajno nedostane riječi, hinit će nesvijest, kao glumac na sceni! Već prije zaređenja okusio je »ugodni miris« ženskog tijela, a sada mu veza s jednom mladom plesačicom, »štićenicom« nekog uglednog (i ljubomornog) senatora, donosi neprilike... Započinje karijera pustolova: pustaranje svijetom i lov na žene!
Prokrstarit će najprije Italiju – Ancona, Rim, Napulj, Martirano, Marino, Pesaro. U Rimu ostaje godinu dana kao tajnik kardinala Acquavive: prilično pogodna služba, koju će ubrzo izgubiti zbog ljubavne avanture!
Opet se odaje putovanju i osvajanju ženskih srdaca. Bilanca mu je već zavidno velika. Ne probire: uzima sve odreda. Svaka žena ima bar tu draž da je »druga«.
U svojoj dvadesetoj godini po prvi put okušava diplomatsku karijeru: boravi na Krfu i u Istambulu (ukoliko nas tu, iznimno, ne obmanjuje u svojim Memoarima – kako to misli jedan broj casanovista – povodeći se za orijentalnom modom srodnih spisa iz njegova vremena). Imao je već prilike da upozna i nedaće veneričnih bolesti (ta prilika će mu se pružiti devet puta u životu), ali njegovo savršeno zdravlje odolijeva svemu. Ništa ne može poremetiti njegov san, tek mu je – u doslovnom i u prenesenom smislu – postojan i neutaživ, živi u savršenoj suglasnosti sa svim zahtjevima svog organizma, nikakva briga duha ne opterećuje tijelo...
Vraća se – nekoliko puta uzastopno – u Veneciju, zapošljava se neko vrijeme kao violinist u orkestru Teatra San Samuele (i za muziku ima dara!). Senator Bragadin upoznat će ga (1746) kao svirača, zavoljeti i postati njegovim zaštitnikom i mecenom. Ne smiruje se ni u kom pogledu. Novi gradovi – Ženeva, Pariz, Dresden, Beč, Prag – nova poznanstva, nove žene, od kojih će mu do jedne biti posebno stalo: romaneskne i nježne Francuskinje Henriette. Intrige, prijevare, nezgode i, naročito, zgode sa zgodnim ženama (posebno s lijepom opaticom Marijom Magdalenom) – izazvat će još jednom ljubomoru, zavist i dovesti ga u zloglasnu mletačku tamnicu Pod olovnim krovovima. Nema nikakve dvojbe – autentični povijesni dokumenti potvrđuju u tom pogledu točnost glavnih navoda iz Memoara – da je Casanova jedan od rijetkih sretnika i spretnika koji se iz tog strahovitog zatvora uspio spasiti bijegom! Sam život pustolova piše stranice dostojne najpustolovnijeg romana!
1757. stiže u Pariz. Zapanjujuća spretnost omogućava mu da se još jednom nametne: postaje čak ravnateljem Francuske lutrije, Ministarstvo financija povjerava mu različite tajne misije (u Holandiju npr.), otvara manufakturu svilenih tkanina (s čitavim haremom radnica!); bavi se magijom i kabalom i postaje slobodni zidar (slobodnozidarska internacionala bit će mu često puta od izvanredne koristi u životu); briljira u salonima i blefira na dvoru, karta se i kocka (ponekad s basnoslovnim uspjehom!);17 upoznaje niz glasovitih ličnosti (D'Alemberta, Fontenella, Crébillona); teatar – i opet u doslovnom i u prenesenom smislu – istinska mu je pasija: preveo je na talijanski komad Zoroastre, a njegovu komediju – balet Tesalijanke imala je na repertoaru Talijanska komedija u Parizu još 1752; i, posljednje ali ne najmanje važno, žene mu se izdašno smiješe... i ne ostaju samo na smiješku!
17. Kockanjem će se baviti sve do starosti s istinskom strasti. U jednom pismu Casanova se obraća Ruđeru Boškoviću tražeći njegovo mišljenje o matematičkoj hipotezi po kojoj - prilikom bacanja dviju kocaka obilježenih od 1 do 6 neparni zbir ima više šansi negoli parni: »ustanovljenje te istine ima u mom mozgu veliku važnost...« (G. Casanova: »100 Lettere« str. 160 (Edtzioni Corbaccio – Milano 1930).
No takav hohštaplerski život ne može trajati vječno. Blefovi se, makar bili i genijalni, na kraju prozru! Casanova je zatvoren zbog neplaćene mjenice i... prognan iz Pariza! (Kasnije će ga zadesiti još nekoliko puta slična sudbina: bit će protjeran i iz Londona, Beča, Firenze, Barcelone, Varšave...).
Slijede, naravno, opet putovanja, dogodovštine. Koln, Stuttgart (gdje biva zatvoren zbog kartaških dugova), Zürich, Bern... Posjećuje Voltairea koji tada prebiva nadomak švicarske granice na svom posjedu Délices: Casanova je četiri dana uzastopce Voltaireov gost na ručku, izmjenjuju mišljenja o književnosti i, po svemu sudeći, ne ostaju jedan drugom u najboljoj uspomeni.18 Zatim opet Italija uzduž i poprijeko, pa Francuska i ponovo Pariz. U međuvremenu uzima izmišljeno plemićko prezime de Seingalt, a papa mu je u Rimu uručio »zlatnu mamuzu« i naziv »apostolskog protonotara extra urbem«.
18. Nema više nikakve sumnje da su podaci koje Casanova pruža o Voltaireu vjerodostojni. Sam Georg Brandes ih koristi u svojoj biografiji francuskog filozofa i pisca, a i drugi specijalisti za ovo područje (V. Maynial: Casanova et son temps, str. 79; H. de Régnier: Casanova chez Voltaire, Revue de deux mondes 19Z8, XL VII; M. Rat: Aux Délices, quand Voltaire fit la conquete de Casanova. Figaro littéraire 31. I 1953).
1763. i 1764. je u Londonu. Tu doživljava svoj najveći sentimentalni poraz: lukava i zavodljiva kurtizana la Charpillon prevela ga je žednog preko vode i prevarila kao nitko u životu! Potresen i ponižen napušta London. 38 mu je godina, još uvijek je lijep i pri punoj snazi, ali kola kao da polako kreću nizbrdo: »To je konac prvog čina u mom životu«, priznaje on u Memoarima.
Još jednom je izgnan! No, primit će ga Fridrik II i ponuditi mu posao u pruskoj službi: Casanova dakako odbija odviše striktne obaveze. Iste godine prima ga i Katarina II, kojoj predlaže da usvoji za Rusiju gregorijanski kalendar... Iz Petrograda i Moskve dolazi u Varšavu, gdje je opet primljen na dvoru, ali zbog dvoboja u kojem ranjava grofa Branickog (opet se, naravno, radi o »lijepom spolu«) mora napustiti Poljsku. Bratislava, Dresden, Leipzig, Beč (odakle je izgnan zbog varanja na kartama) pa onda još jednom Pariz (otkud je istjeran po kraljevoj naredbi!). 1768. je u Španiji, gdje će također dopasti tamnice i biti izgnan! Vrluda opet Francuskom, Italijom i 1772. dolazi u Trst: tu poduzima sve moguće mjere da mu se dozvoli povratak u Veneciju. U ljubavi još uvijek nije bez sreće. 1774. dobiva napokon dozvolu da se vrati u rodni grad. U Trstu se, uoči polaska, završavaju Memoari, ili bar onaj dio koji je od njih ostao...
U Veneciji ostaje prilično dugo, bavi se književnošću, uređuje kazališni tjednik Vjesnik
Talije (na francuskom). Postaje confidente, tajni agent Mletačke republike.19
19. Ilustracije radi evo nekoliko naslova djela koja su mu izašla tih i slijedećih godina: Istoria delle turbulenze di Pologna (Gorica 1774): Scrutinio del libro – Eloge de M. de Voltaire, (Venecija 1779 – oštar napad na Voltairea),Opuscoli miscelanei (7 svezaka, Venecija 1779–1780), Ne amori, ne donne – ovvero la stalla ripulita (djelo koje izaziva skandal, objavljeno 1783. u Veneciji).
1883. nakon skandala prisiljen da napusti Veneciju, ponovno putuje, i zaustavlja se u Beču. Životari jedno vrijeme od male špijunske gaže koju dobiva od mletačkog ambasadora za obavljene usluge. Ali to je odviše malo za njegove goleme apetite! 1885 – u svojoj šezdesetoj godini – koristi svoje poznanstvo s grofom od Waldsteina i postaje njegovim bibliotekarom u dvorcu Dux, u današnjoj Čehoslovačkoj.
Tu se konačno skrasuje. Neizmjerno mnogo čita, piše različite rasprave i, napokon, negdje oko 1790. započinje rad na Memoarima. Postao je preosjetljiv, u dvorcu je dosadno, posluga je zla, nedostaje mu publiko na kakvu je navikao... Održava prepisku s nekolicinom prijatelja, pokazuje čak ambiciju da postane drugim Voltaireom (koga, uzgred budi rečeno, napada u svojim spisima!)20
20. Evo nekoliko naslova iz tog perioda: Soliloque d'un penseur (Prag, 1785); Histoire de ma fuite des prisons de la Republique de Venise, qu'on appelle Plombs (Prag, 1788. Ova Historija mog bijega iz zatvora Mletačke republike predstavlja jedini dio memoara objavljen za autorova života); Icosameron (Prag, 1788; to je vrsta filozofske persiflaže po ugledu na Voltairea); te Zaključak o udvostručenju heksaedra i Geometrijski dokaz duplikacije kocke – oboje objavljeno u Dresdenu, 1790. na francuskom jeziku) itd.
Sav se predaje radu na Memoarima. U tom nalazi više negoli običnu razbibrigu: sve pustolovine, ljubavi, užitke ponovo proživljava, cio stari svijet ponovo je scena na kojoj je on glavni akter. Francusku revoluciju dočekuje s antipatijom: ona narušava aristokratski poredak kojeg je on – mada plebejac – bio maženi parazit! Piše protestno pismo Robespierreu i redigira lingvističku raspravu o prodoru neologizama (revolucionarnih!) u francuski jezik. Mlada Cecile de Roggendorf (u dvadeset drugoj godini!) veže se preko pisama nekom posebnom nježnošću za starog zavodnika!
Venecija je pala pod austrijsku vlast. Svijet se izmijenio. Na pomolu su Napoleonovi ratovi. Povratka nazad više nema.
Casanova umire 1798. u dvorcu Dux, u sedamdeset trećoj godini života. Svom nećaku Carlu Angioliniju ostavio je na samrtnoj postelji rukopis Memoara...
Ovdje počinje mit. Na čovjeka se, uostalom, brzo zaboravilo. Evropa je imala toliko važnijih stvari, aristokracija mnogo težih briga!
Dvadeset i dvije godine nakon smrti svog ujaka, Carlo Angiolini će ponuditi (1820) rukopis Memoara njemačkom izdavaču F. H. Brockhausu u Leipzigu. Brockhaus je naslutio vrijednost djela mada nije mogao ni pomisliti kakvu će sudbinu doživjeti. Već 1822. izlaze u njemačkom prijevodu prve epizode. Doista, jedinstven pothvat u povijesti književnosti: autor je Talijan, piše na francuskom jeziku – onoj njegovoj »univerzalnoj« varijanti koja se govorila na evropskim dvorovima – a djelo izlazi najprije na njemačkom! Njemački prijevod Wilhelma von Schutza prevodi se natrag na francuski i polučuje jednak uspjeh u Parizu. Mnogi se pitaju ne radi li se o običnoj mistifikaciji, ali to pitanje ne ide nauštrb – bar komercijalno – prođe ovog djela. Talijanski pisac Ugo Foscolo, i sam Venecijanac, u to vrijeme nastanjen u Londonu, sumnjičavo tvrdi da knjiga ne »baca ni tračka svjetla na okolnosti koje je autor naumio ispričati« te da nije važno da li je »stvarna ili imaginarna«.21 Heine, međutim, po samom izlasku Memoara, nalazi za njih riječi odobravanja: »Svaki redak ove knjige pročitao sam s užitkom, mada nijedan od njih nije u suglasnosti s mojim osjećajima«.22
21. Osvrti Foscola objavljeni su u Westminster Review, IV, 1827. i Edinburgh Review, VI, 1827.
22. Reinisch-Westphälische Anzeiger 19. VII, 1822. i A. de Müsset: Le Temps, 20. III, 1831.
Uvidjevši uspjeh djela, Brockhaus povjerava Jeanu Laforgueu, profesoru francuskog jezika u Dresdenu, da korigira manuskript. Tako dolazi do prvog izdanja na francuskom. Laforgue je obavio posao prilično korektno, ispravio je jezične greške, izbacio mnoge italijanizme, izglačao stil, mjestimice otklonio ponavljanja i – to mu se jedino može zamjeriti – ispustio ona mjesta koja su svojim erotskim sadržajem mogla isuviše šokirati ukus koji je publici nametnuo romantizam. Ta verzija, često puta konfrontirana sa Schützovim prvim njemačkim prijevodom i dopunjavana, kolala je svijetom sve do prije nekoliko godina. No, budući da je Casanova svojedobno slao raznim korespondentima poneka poglavlja, u opticaj su ušle brojne preinake pa čak i nekoliko apokrifnih izdanja.
Publika je primila Laforgueov prijevod s oduševljenjem: »Svi koji su ga čitali vele isto: da
to djelo ostavlja neizbrisiv dojam«, piše francuski romantički pjesnik Alfred de Musset. No, dvojba oko autorstva i sumnja u autentičnost još dugo ostaju. Paul Lacroix iznosi 1857. hipotezu da autor Memoara nije nitko drugi doli Stendhal...
Ali, od druge polovice 19. stoljeća naovamo pronalaze se po raznim arhivima, u prepisci suvremenika, u zapisima svakojake naravi, argumenti koji nepobitno dokazuju da su temeljne činjenice iz Memoara autentične! U svijetu je sve više casanovista koji su provjerili itinerere, utvrdili postojanje osoba s kojima se Casanova susretao, pronašli po sudovima zapisnike o kaznama, presudama, iznijeli na vidjelo navode (npr. policijskih doušnika) koji se suglašavaju s tokovima Memoara, došli čak do pisama žena upućenih nevjernom i lakokrilom ljubavniku...
Danas, stoga, nije više opravdano sumnjati u autentičnost općih tokova i glavnih navoda Memoara: tek ovdje-ondje pojedini datumi su izmijenjeni (ili zaboravljeni!), poneki detalji su možda dotjerani ili pridodani, kao što je to sklon da učini svaki glumac na sceni.
Izdanja ovog djela u svijetu bilo bi nemoguće pobrojati, a i broj poklonika koje je steklo nije manje impozantan. Jedan Stefan Zweig nije se ustručavao napisati: »Casanova je jedinstven uspjeh u svjetskoj književnosti... Ništa ga više ne može lišiti besmrtnosti... Od 1798. do 1822. nitko ne izgleda definitivnije mrtav od tog čovjeka, najživljeg od svih živih... Ta lijenčina, pustolov, mangup, spadalo, često pokazuje više iskrenosti negoli i najveći pjesnici, oslikavajući svijet kao smjesu ljepote i rugobe, rafiniranosti i seksualne grubosti... Giacomo Casanova je u svjetskoj književnosti zauzeo mjesto pored jednog Villona i mnogih drugih spadala koja će živjeti duže od brojnih autora manje sumnjiva ponašanja... Casanova je dokazao da čovjek može napisati najzabavniju povijest a da pritom ne bude romansijer, da može dati najtačniju sliku epohe a da pri tom ne bude historičar... Besmrtnosti nije važno što je moralno a što nemoralno: njoj je dovoljno da odvaže djela i odmjeri im snagu.«23
23. Stefan Zweig: Drei Dichter ihres Lebens, citirano prema: J. Rives Childs, A Biography based on new Documents, London 1961. uvod.
Iz pera jednog Edmunda Wilsona potekao je ovaj, još laskaviji, sud: »Nikad još nisam pročitao knjigu – bilo autobiografiju ili fikciju – koja bi na potpuniji način restituirala život.«24
24. Citirano također prema J. Rives Childesu, op. cit., ibid.
Mit i sudbinu ove knjige pratilo je – i prati – pitanje njene potpunosti: je li Casanova namjerno zaustavio svoje kazivanje na 1774. godini u Trstu, ili ga je u tom omela smrt, ili je opet izgubljen dio koji govori o potonjim događajima... Postoji o tom niz hipoteza, koje Bruno Brunelli Bonetti veoma znalački predočuje u studiji: »Jesu li Casanovini Memoari imali nastavak.«25 Meissner u svom djelu Rokoko Bilder smatra da je posljednji Casanovin gostoprimac, grof Waldstein, imao u rukama i posljednji dio Memoara, ali ga je uništio – vjerojatno iz bojazni da ga neki detalji o njegovu domu ili životu ne kompromitiraju. Prema doktoru Guiđeu, međutim, dio koji bi odgovarao razdoblju od 1774. do 1797. nije nikad ni napisan, iz jednostavnog razloga što sam Casanova nije želio da otkriva svoje fizičko osipanje, što uostalom potvrđuje i jedan izričit navod iz pisma koje je uputio svom prijatelju Opizu (20. VII 1793): »Što se tiče Memoara, mislim da ću se zaustaviti na pedesetoj godini, jer od te dobi nadalje ostalo bi da pričam samo tužne stvari, a to me rastužuje. Pisao sam da se razveselim zajedno s čitaocima, a sad bih ih rastužio, a to ne vrijedi truda...« Upoznamo li malo bolje Casanovu, ova će nam se hipoteza učiniti najvjerojatnijom.
25. I 'Mémoires' de Casanova ebbero un seguito? (»Atti dell'Istituto Veneto di Scienze, Lettere ed Artl«, tomCHI, II dio, Venecija 1944). Navodi koji slijede uzeti su iz te studije.
Kakav je, napokon, Casanova pisac i zašto on piše? Ako odgovorimo na to, sagledat ćemo u isto vrijeme i zašto ne piše, to jest zašto i kada prestaje pisati o sebi.
U samotnoj dokolici dvorca Dux, okružen zlonamjernom i podrugljivom poslugom, u nemogućnosti da čak čuje koju francusku ili talijansku riječ, bez publike, kako rekosmo, kakvu mu je decenijama pružala aristokratska Evropa, a isuviše kompromitiran po svim njenim prijestolnicama da bi ponovo pokušao svoje nekad tako uspješne blefove, bez para, prevalivši dob kad se mogu osvajati mlada ženska srca – što mu drugo ostaje doli da se vrati unazad, da uroni u sjećanje i pothranjuje se njim?! Otud ona naslada koja naprosto izbija sa stranica Memoara: »Ja se volim«, kaže autor. Sav ostatak svoje rasne vitalnosti, svoga unatoč svemu dobro sačuvanog zdravlja, Casanova će utrošiti uživajući ponovo u svem onom što je već jednom prošao, osjetio, doživio. Eto mu ponovo prilike, usprkos njegovu sadašnjem položaju i okolini, da bude glavni akter na sceni, da sam režira vlastitim sjećanjem tok radnje... Glumačko dijete glumi s profesionalnim zadovoljstvom svoju ulogu, razmješta oko sebe svoje suigrače, namješta se pred promatračima, igra za publiku i, od vremena do vremena, s ponosom joj namiguje.
Tekst Memoara je razvučen na preko 2.500 strana: zato da bi uloga – i užitak koji ona donosi – bili što dulji i potpuniji. No i kad se raspriča, ovaj vreli Mediteranac nije dosadan. On jednako zabavlja i sebe i nas! I kad u svojim turnejama obilazi sve krajeve Evrope, Casanova nigda ne piše putopis: on nema vremena za opise prirode, gradova, fasada, jednom riječju, za dekor; sav se predaje odnosima s okolinom, ljudima, ženama, svojoj igri. I vjerojatno zbog toga razvučenost ne vuče nikad za sobom dosadu.
Svaki iole bolji poznavalac 18. stoljeća lako će osjetiti da svjedočanstvo koje iznosi Casanova o svom vijeku kao takvom nije tu ni najuvjerljivije ni najrelevantnije. On često vidi to svoje vrijeme kroz jednu operetnu (opet kazalište!) predodžbu. Postoji samo aristokracija i, eventualno, služinčad: da li je to, doista, epoha koja je nosila u njedrima klice Francuske revolucije?
Njegovu istinu moramo potražiti na jednoj drugoj razini. U kakvoj su međusobnoj vezi ovdje čovjek i pisac! U savršenoj: bez uzajamnih proturječja, bez ostataka! I tamo gdje Memoari vjerojatno pomalo lažu – radi parade ili zbog potreba režije – to je ona ista laž koju je Giacomo unosio u svoj život, kojom je varao Evropu, od koje je živio: to je dakle istina o njegovu karakteru, njegova istina.
Iz tog ugla otkrivaju nam se prave vrijednosti Casanovina djela, njegovo istinsko svjedočanstvo. Kroz autora ovdje otkrivamo u isto vrijeme jednog izuzetnog čovjeka, dakle jednu osobenu dimenziju ljudskog, ali i čovjeka jednog vremena, što će reći ljudsko historijsko vrijeme u njemu samom! Casanova je u mnogočemu i sam površan, kao što je to bilo i njegovo stoljeće: kod njega jednako nalazimo onaj spoj šarlatanstva i naučnog duha, racionalizma i praznovjerja. Ovaj nesuđeni pop je skeptik i ne obazire se na prijetnju božje kazne, ali ipak vjeruje u boga (kao i Voltaire). Uživa da dijeli savjete ili čak propovijeda – kao toliki francuski književni uzori njegova vremena – ali je pritom duboko svjestan da je to tek privid: »Moje djelo je ispunjeno«, piše on Opizu, »izvrsnim moralnim poukama, ali kakva korist kad zanosni opisi mojih grijeha više pobuđuju čitaoca da i on čini isto, negoli da se pokaje.«
Sve su to proturječja koja jednako nalazimo u čovjeku, njegovu djelu a i vremenu. Uz to, ima nešto u tom čovjeku samom – vjerojatno onaj isti šarm koji je osvojio tolike ženske žrtve i prevario tolike vjerovnike – prema čemu osjećamo čudnovatu simpatiju dok ga čitamo. Lako mu praštamo nepodopštine, čak i kad su doista skandalozne: recimo kad zavodi maloljetne djevojčice ili ih dobiva za novac.
Ljubavi kod njega uostalom ne traju dugo: tri dana do – najviše – tri mjeseca, a ponekad, na putu, jedva koju minutu...
Što je istinsko a što mitsko – ili mistificirano – u ovom velikom ljubavniku. O tome da je imao napretek ljubavnih pustolovina nema nikakve sumnje. Koliko? Zar je tu važan broj?
No, prijeđimo na ozbiljnije stvari: je li Casanova libertin u smislu evropske, posebno francuske tradicije 17. i 18. stoljeća? U kojoj se mjeri njegova ličnost podudara s Don Juanom? – Nije jednostavno odgovoriti na ta pitanja. »Ludo sam volio žene«, priznaje on, »ali sam im uvijek pretpostavljao slobodu«! Od same pomisli na brak »podilazili su ga trnci«... »Moj život je povijest neženje čiji je glavni posao bio da podgrijava nasladu vlastitih čula«: ništa mu nije bilo važnije od toga. Osjećajući da je stvoren za suprotni spol, on ga je volio i činio je sve da bude voljen od njega samog«, kaže jedna od varijanti Predgovoru »Memoara.«26 No, unatoč svemu, mada je bio kadar da ide svojim postupcima i dalje od najokorjelijeg »slobodnjaštva«, Casanova nije »libertin«. »Libertinage« je u svojoj biti jedan svjesno determiniran odnos prema životu, jedan oblik protesta, (a) moralni i u neku ruku filozofski stav naspram stvarnosti uopće i ljubavi posebno. Casanova je, naprotiv, determiniran samo svojim čulima, on je, kako točno primjećuje Robert Abirached u svojoj inteligentnoj studiji, »epikurejac... koji sklopljenih očiju srlja ka nasladi, ne gubeći pritom vrijeme da postavlja pitanja«.27 Njegova filozofija je veoma pojednostavnjena i mogla bi se, shodno postupku koji često susrećemo u Memoarima, svesti na latinski uzrečicu »Fata viam inveniunt« (sudbina uvijek sama nađe svoj put) – umjerena doza jatalizma koja nas olako rješava brige i razmatranja o višnjim uzrocima i nasušnim posljedicama. Slučaj, to je njegovo vrhovno geslo!
26. Variante de la Préface, Mémoires éd. Gallimard, Collection Pléiade, str. 114.
27. Robedt Abirasched: Casanova – ou la dissipation, éd. Grasset, str. 153.
Casanovu je jednako pogrešno uspoređivati s Don Juanom. Don Juan progoni sam sebe kroz vlastite žrtve, njegovu nasladu zagorčava osveta nad sobom pomiješana s oštrom željom za uništenjem: on u stvari zauzima naspram života odrican stav, tražeći egzaltaciju u prijepornosti, oporosti, otporu... S Casanovom je sasvim drugačije: njegovi stavovi ništa ne niječu, ništa ne odbacuju, ničem ne proturječe. Njegov egotizam (ova stendhalovska riječ je ovdje na pravom mjestu) afirmira sebe sama i prihvaća objeručke – bez igre riječi – stvarnost, oporim elementima pretpostavlja glatke, rezistenciji popuštanje. On se ničim ne opterećuje i – izmiren s fatumom – uzima život onakav kakav jeste. Nasuprot Don Juanu, on najpotpunije uživa tek kad pruža užitak onoj s kojom uživa: dakle kad daje! Njime ne rukovode principi ni promišljenost, nego refleksi i fiziologija. On je čovjek od akcije – i te kakve – a ne filozof.
Premise za ove zaključke nudi nam sam pisac Casanova, pisac koji je na izuzetan, gotovo jedinstven način naslikao istoimenog čovjeka, kumujući pritom – nehotice – svom vlastitom mitu: pisac, čovjek i mit se tu više ne mogu razlučiti u njihovim mnogostranim suučesništvima. Dakako da nema ničeg lošeg u tome: da je pisac bio vještiji i govorio o svom objektu-subjektu s više distance, ne bi mu se do te mjere primakao; da je čovjek bio drugačiji dao bi manje povoda i građe i piscu i mitu; da je, napokon, štivo imalo drugačiju sudbinu, manje bi bio poznat čovjek i još manje proširen mit!
Izuzetan čovjek i još izuzetnije djelo: knjiga koja se afirmirala i stekla popularnost na jedinstven način: bez vlastitog stila – do jučer je takoreći bila poznata samo u tuđem, dotjeranom ruhu! A kad danas uzmemo u ruke autentični, izvorni tekst, otkrivamo u njem savršen obrazac tzv. stila bez stila, umijeća koje je imenovala tek suvremena stilistika.
Da je, kojim slučajem, Casanova tražio više stilskih efekata i nijansi, bio bi sigurno manje prirodan i s manje bi uvjerljivosti možda svjedočio o svemu onom što je njegova priroda, ljudska priroda.
I na kraju riječ-dvije o našem izboru, koji obuhvaća po prilici dvije trećine integralnog teksta. Zasnovan je, kako smo naglasili, na izvorniku, koji je izdavač Brockhaus napokon izvadio iz svog trezora i objavio u zajednici s pariškom kućom Plon prije nekoliko godina.
Kako u izvorniku ima dosta stilskih ili gramatičkih odstupanja, konzultirali smo paralelno i autoritativno francusko izdanje Pleiade – Gallimard (1558), zasnovano na ispravkama Jeana Laforguea i radovima većeg broja najmeritornijih casanovista: sasvim je razumljivo da nismo mogli dopustiti da stanovite nekorektnosti iz originala prijeđu u prijevod. Insistirali smo da u prijevodu bude sačuvana patina, ali da u njem ne bude previše kitnjastosti – jer je izvorni »stil« Casanove – mada mjestimice podložan konvencijama manirizma francusko-evropskog sabira 18. stoljeća – u biti neposredan i funkcionalan, kao uostalom i sam čovjek.
Smatrali smo da danas više nije potrebno bilo što ispuštati ili, još manje, preinačavati iz bojazni da bi to moglo šokirati uho suvremenog čitaoca, kao što je to morao učiniti početkom prošlog stoljeća Jean Laforgue imajući pred sobom publiku romantizma: danas smo naviknuti na tolike »gore« stvari! Stoga smo ostavili i ona mjesta u kojima pisac daje sebi najviše oduška... No, pritom smo nastojali da ovaj izbor ne bude jednostran, da ne simplificira ličnost Casanove predstavljajući ga samo kao ljubavnika. Željeli smo da se u njegovim putovanjima od prijestolnice do prijestolnice osjeti duh tadašnje kozmopolitske Evrope, da se kroz susrete (od kojih smo dali sve one najvažnije, kao npr. s Voltaireom), događaje i suočavanja osvijetle sve najrelevantnije veze ove osebujne ličnosti s vremenom u kome je živjela.
Dr Predrag Matiejević

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39207
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu