Andre Brink - Trenutak na vjetru

First topic message reminder :



Ova knjiga temelji se na stvarnom povijesnom događaju.

"Godina je 1749. Elizabeth, kći imućne obitelji holandskih doseljenika u Cape Town, nastoji se osloboditi okova puritanske civilizacije prateći svog supruga u unutrašnjost zemlje gdje se uskoro izgubi svaki njegov trag. Adam, domorodac Hotentot, raskida ropske lance i bježi u divljinu nakon što premlati svog gospodara koji ga je tjerao da bičuje svoju majku. Oboje bjegunaca, stjecajem okolnosti, susreću se u divljini izloženi nemilosrdnim silama prirode. Dolazeći iz dva oprječna svijeta da bi preživjeli u divljini, imaju jedini izlaz da premoste golemi jaz koji ih razdvaja. Oslobođeni predrasuda postaju obična ljudska bića i dolaze do zaključka da će još lakše ostvariti zajednički život u civilizaciji nakon preživljavanja u divljini. Hoće li u tome uspjeti?"

Ova knjiga je studija vjere i nevjere, očaja i nade, neuništive ljudske volje za životom, na trenutke senzualna, sirova i rafinirana, postavlja nam brojna filozofska pitanja i pruža priliku da uživamo u prekrasnim opisima divljih pejzaža. Proza prožeta poetskim trenutcima koja nas vraća istinskim vrijednostima književnosti.

Knjiga je prvi put objavljena na engleskom jeziku 1976. godine i iste godine bila nominirana za prestižnu nagradu Booker Prize.

- Bio je to komičan prizor. Lav je skočio na njega i dok je bio na njemu, Booi ga je upucao izlažući se opasnosti da i sam izgubi glavu. On je ležao s lavom na sebi. Odjednom je skočio, iz sve snage počeo trčati, uzverao se na mlado drvo koje ga nije moglo držati. Svaki put kad bi stigao do vrha, drvo bi se savilo prema zemlji. Nasmijala se bez imalo radosti.
- Zašto te je to toliko potreslo?
- Ne znam, vjerojatno u to vrijeme nisam ni bila svjesna toga. Tek poslije. Taj prizor kada veliki znanstvenik, slavni istraživač čije će ime sigurno postati slavno u čitavom svijetu, eno, trči da spasi svoju guzicu. Čovjek koji je upoznao pola svijeta, koji je znao imena svih stvari, krunu postojanja, eno, vere se uz malo smiješno stabalce pokušavajući se spasiti od mrtvog lava.
Namjerno je to htjela prikazati i opisati na neki sirov i surov način, čak i doživjeti šok i pobuditi prvotnu strast.
Nešto kasnije ona nastavi pričati s više mirnoće:
- Trebaš shvatiti, kad sam se za njega udala, nisam htjela samo pobjeći. Htjela sam u njega vjerovati. Poslije mi je bilo jasno da sam to morala znati od samog početka. Zaista sam htjela vjerovati u njega. Naposljetku, ako sam prihvatila biti žena, ako sam se morala svesti na ulogu za koju su me odgojili, onda sam bar željela biti žena čovjeka kojeg poštujem. Morao je biti muškarac, pravo ljudsko biće. Ako nisam ništa drugo nego žena, onda me je morao uvjeriti da je biti žena dovoljno vrijedno da se zbog toga živi. Nisam željela da sve postane tek prosta laž. A onda se polako sve izmijenilo. Pokušala sam se toga držati, jer to je bilo sve što sam imala. Međutim, tog dana... Zato što je taj događaj ispao tako smiješan i komičan, više se nisam mogla zavaravati. - obriše znoj s lica. - Znaš, kako je to čudno, te noći on je bio taj koji je legao pokraj mene, koji me je pokušao pomilovati, bila je to jedna od rijetkih noći da je pokazao želju. Preplavila ga je nevjerojatna strast, nije se mogao kontrolirati. Tada je došao na mene red da ga odbijem.


Konačno je presudila treća ruševina, ne zato što je bila nalik prethodnima, već stoga što je bila potpuno različita. Prve dvije, čak i koliko joj je ostalo u sjećanju prilikom putovanja kolima, bile su do kraja srušene, utonule u zemlju, kao melankonija, zaboravljeni tragovi ljudi, koji su se nastavili kretati još dalje kroz taj surovi kraj, kao suhe lopte korova nošene vjetrom. Ovo treće mjesto je drukčije. Bilo je drukčije. Kad je ovuda prošla s Larssonom, tu je bilo ljudi, u to je sasvim sigurna. Ako je u pitanju ovo mjesto, tada je bilo naseljeno i logor su podignuli u njihovu dvorištu. Uvečer su za večeru imali bundevu koju su uglavnom uzimali rukom iz zajedničke zdjele i kruh umočen u mlijeko, a zatim biltong koji je narezao neki mršavko. Naokolo su se vidjela polja, divna zelena boja stvarala je zeleni krajolik - naravno, to se zbilo godinu dana ranije - zatim drveni obori za stoku i koze.
Ovi ljudi bili su spremniji za razgovor od ostalih koje su sretali na svom putovanju, siromašniji i, po svemu sudeći, plemenitiji, mnogo su se smijali iako Larsson nije u tome sudjelovao. Držao je da su prilično prljavi, a i oni su pokazali malo zanimanja za njegove pothvate. Ipak, bili su sretni kad im je poklonio malo brendija i duhana, dok su žene bile oduševljene nizom od zrna.
Muškarac je bio bijelac, a njegova žena oslobođena ropkinja. Ako je sjećanje ne vara, otac mu je bio istaknuti farmer u okrugu Stellenbosch i planirao je veliku budućnost sa svojim brojnim sinovima. Međutim, jedan od sinova, treći ili četvrti po redu, gorko ga je razočarao. Nije mu bilo dovoljno koristiti se ropkinjama koje su bile dostupne na farmi. Imao je toliko smjelosti objelodaniti da je zaljubljen u tu djevojku i da je želi oženiti. Naposljetku mu je starac to dopustio i dao mladiću predujam od njegova naslijeđa za otkup djevojčine slobode. Ne želeći se osramotiti u očima susjeda, njegov jedini uvjet bio je da napuste farmu. Tako su krenuli od jednog do drugog mjesta dok nisu stigli u ovu dolinu, dovoljno daleko od Capea, i tu se sretno smjestili. Odlučili su ostati sa četvero male djece, svojim poljima, povrtnjakom i stokom.
Onda se njihova koliba počela raspadati, dio krova se već slegnuo, a dimnjak ležao urušen na ognjištu. Još uvijek su ostali tragovi obora i sprženih polja, i ništa drugo.
Pobjegli od suše? Likvidirani od Bušmana? Ili su samo ponovno krenuli na put, nastavili zauvijek lutati?
Jedva se sjećala njihova izgleda. U sjećanju joj se zadržala jedino večernja atmosfera: svjetiljka na stolu, djeca koja spavaju kraj ognjišta stisnuta jedno uz drugo, žena s osmijehom na licu koja hrani perad iza kuće, muškarac koji nježno drži janje između nogu i uči ga sisati njegove prste.
Zar je sve to bitno? Ako se zaista radi o tom mjestu, oni su tu živjeli i sad ih više nema. To ju je više pogodilo nego promjene u krajoliku. Nema cvijeća, nema trave, ljudi su otišli. Ipak, ako padne kiša, trava i cvijeće opet će niknuti iz prašine kao i prije. A što će biti s ljudima? Ona i Alexis Larsson prošli su ovuda, sada se jedino ona vratila s Adamom. Ako se narednih godina netko vrati, tko će to biti?
- Ponekad se pitam - reče ona - jesam li ja kriva za njegovu smrt.
Nije izgovorila njegovo ime. Nije bilo potrebno.
- Zbog čega si to rekla? - upita Adam namrštena lica.
- Zar ga nisam ja natjerala na to? Time što sam se udaljila i postala ravnodušna?
- Slijedio je jednu pticu - reče on odrješito pokušavajući je izvući iz mračna raspoloženja - i izgubio se. Kako si to mogla spriječiti?
Sjedili su na pragu urušene kolibe nakon što su se odlučili zadržati jedan dan dok on ne izradi nove sandale od kože i dok ne povrate snagu odmarajući se u hladu.
Ona baci pogled prema mjestu gdje su nekad bili obori.
- Onaj Van Zyl, koji je krenuo s nama... - reče ne obraćajući se njemu - i on je jednako prošao.
- Kako misliš jednako?
- Zar ti nisam pričala o njemu?
- Samo znam da je s vama putovao. Pretvarao se da poznaje kraj. Dosađivao je drugima i svadio se s tvojim suprugom.
- Da, glupa budala. Ali bio je dobronamjeran. Još uvijek odviše mlad. Vjerojatno se zbog toga pretvarao da je vodič. Bio je željan vidjeti svijeta.
- Jesi li se slagala s njim?
- Ne baš. Bio je prilično mučaljiv. Kad je čovjek u divljini potpuno sam i nema s kime razgovarati, a Alexis stalno zaokupljen svojim kartama, dnevnikom i zbirkama...
- Je li ikad spavao s tobom? - upita on odjednom sumnjičavo.
Slegnula je ramenima.
- Što je to učinio?
- Ne toliko što je učinio... - baci pogled na njega, obrazi joj se zarumene ispod preplanule boje - tu i tamo bismo porazgovarali, pomogao bi mi nositi neke stvari, ništa posebno. Ali, primijetila sam kako me gleda. Stalno. U početku me je to uznemiravalo i dovodilo u nepriliku. Dolazilo mi je poviknuti da prestane. Međutim, postupno, dok se moj suprug sve više prepuštao svom poslu i imao sve manje vremena za mene... barem me smirivalo što nekoga zanimam i što me netko primjećuje.
Nakon male stanke:
- Možda čak i želi.
- I onda, jesi li...?
- Nisam! - brzo odgovori. - Bila sam udana žena. Imala sam svoje dužnosti. Nisam mogla iznevjeriti svog muža. Ipak, nešto je počelo gorjeti u meni - skoro s prkosom pogleda u njega. - Bila je to samo igra. Bilo mi je ugodno i dobro sam se osjećala. Možda je u svemu tome najgore što je to bila samo igra, bez ikakve ozbiljne namjere. Htjela sam vidjeti dokle ga mogu dovesti u iskušenje, kao netko koji drži upaljeni prut i ne namjerava ga odbaciti prije nego što vatra dođe do prstiju.
On joj priđe bliže.
- Znači, opekla si se?
- Ne, nisam. U biti, meni se ništa nije dogodilo. Sve je bila igra do samog kraja. Slučajno bi ga dotaknula u prolazu. Dok sam se kupala, dopuštala bih da me nakratko iznenadi. To za njega nije bilo dovoljno. Tražio je još više. U jednom trenutku igra ga više nije zadovoljavala. Jednog dana me je zgrabio. Preplašila sam se, pokušala oduprijeti i zazvala u pomoć. Moj suprug je dotrčao. Započeli su strašnu tučnjavu. Van Zyl se uspio othrvati. Pobjegao je u šumu i ondje se ustrijelio.
Ostala je na trenutak sjediti promatrajući kako se mrak sve više spušta oko njih.
- U biti, ja sam bila kriva. Nije mi bila namjera da do toga dođe, nikad to ne bih očekivala. Ali dogodilo se, i to mojom krivnjom. Stalno smo se poslije toga svađali. Nisam više trpjela da me dotakne. Kad je to shvatio, odjednom je osjetio potrebu, što ranije nije bio slučaj. Ja sam ga odbila. Svaki put bi odlutao u šumu, uvijek sam. Tražio je ptice ili insekte. Sve dok se nije izgubio. Jesam li, po tebi, i za to kriva?
- Ako ti se to stalno mota po glavi, time ne ćeš ništa promijeniti - reče on.
- Dovodiš sebe u nemoguću situaciju.
- Ali ja se bojim sebe, bojim se što ne poznajem sebe.
- Nemoj ni pokušavati. Prepusti meni da te razumijem.
Za sve druge bila sam samo žena, igra, igračka, pomisli u sebi. Ti si prvi za koga sam osoba. Zato se zbog tebe i usuđujem biti žena. Ipak, uza sve, ima nešto u meni što ne mogu dokučiti i toga se bojim.

Poslije one ruševine krajolik je postao još sušniji. Prije bi primijetili kako se grmlje sivozelene boje natiskuje iznad podzemnih voda; uski potoci nisu više tekli, ali se voda ipak zadržala između stijena. Kad se dolina počela širiti u otvorenu ravnicu, zemlja je postala ogoljela od suše. Svakog dana pojavili bi se strvinari, ponekad u daljini, ponekad sasvim blizu. Smrt je vladala čitavim prostorom. Divljih životinja bilo je sve manje. Samo kornjače, gušteri i zmije. Ponekad krik droplje ili vrisak biserki. Rijetkom prihkom pojavili bi se poneka gazela, gnu ih zebra. Zemlja se osušila, pijesak i kamen su gorjeli, a rovovi nastali erozijom, presijecali su njihov put kao otvorene rane.
Stalno su vjerovali da će teren postati zeleniji i s više raslinja, da će se nebo prekriti oblacima, donijeti kišu i promijeniti izgled terena. Na kraju krajeva, bila je prava sezona. Kiša je trebala pasti kad-tad, preostalo je jedino strpljivo čekati.
Kako su dalje napredovali, nebo je zbog žege pobijelilo poput pepela. Zemlja je danju bila toliko vruća da su im tabani gorjeli od vreline koja se probijala kroz debele kožne sandale. Samo su nekoliko sati nakon izlaska sunca mogli hodati, a zatim ponovno u sumrak. Njihovo napredovanje dolazilo je u pitanje. Nisu mogli računati da će svakog dana pronaći vodu tako da su bih prisiljeni nositi zalihu u Adamovoj kožnatoj vreći i u nekoliko glinenih posuda. Vode je bilo jako malo, nije trajala više od nekoliko kratkih etapa što je usporivalo njihovo napredovanje. To ga je brinulo jer su sve više posustajali. Nisu mogli riskirati da u jednom mahu prijeđu veću udaljenost.
Nakon puna dva dana hoda potrošili su preostalu vodu, ali nisu imali drugog izbora nego nastaviti put, bez obzira na to što ih naprijed čeka, budući da bi ionako umrli na licu mjesta.
Jutarnja zvijezda tek je izašla, a on ju je već probudio. Uzdahnula je u snu, okrenula se na drugu stranu tražeći zaštitu njegova tijela koje se nalazilo blizu nje. Tek onda je shvatila da mora ustati. Preostalo je samo nešto šakalove hrane koju je on iskopao prethodnog dana. Da bi se nahranili i ovlažili usta, žvakali su tvrdo korijenje, ali dok su uzimali svoje zavežljaje, još uvijek su osjećali prašinu na svom nepcu.
- Očekuješ li da ćemo danas naići na vodu? - upita ona.
- Nadam se.
Kad je primijetio kako stišće zube iz očaja, kratko je dotakne i, tješeći je pokuša smiriti:
- Siguran sam, naći ćemo vodu.
U razmjerno hladnom osvitu dana brzo su napredovali i dok su se iza njih dizali oblaci prašine, prešli su veći dio puta. Zatoplilo je netom se Sunce dignulo na nebu, a znoj im je curio niz leđa. No oni su se nastavili kretati. U to doba dana obično bi se znali zaustaviti radi odmora ili jela. Hranili su se u hodu žvačući tanke trake biltonga koje su ostavili za krajnju nuždu. To im je pojačalo žeđu. Jedva se skupilo dovoljno pljuvačke u ustima da progutaju komadiće mesa.
Sunce se dignulo još više, njegove zrake udarale su ih pravo u oči. Njihovo sjenke na mahove su poigravale iza njih, tamne na bijeloj prašini. On bi se povremeno zaustavio i pogledao naokolo. Daleko na sjeveru, u podnožju planina, kružili su strvinari, tek točkice na nebu. Pokušao je ne obazirati se na njih tražeći riječno korito u kojem se eventualno zadržala voda ili tragove zelenog raslinja, bilo čega što daje nadu. Ali, ničega nije bilo.
Sunce je dostiglo zenit i ona je jedva hodala. Kad je bacio pogled na nju, primijeti bljedilo ispod preplanula lica, znoj kako se slijeva na gornju usnu i pramenove kose koji se od vlage lijepe na njezinu čelu.
- Želiš li se odmoriti? - upita on.
Ona odmahne glavom.
- Mogu ja hodati.
Nastave nešto sporije, ali jednakim korakom.
Osjećala je da joj je tijelo ljepljivo i puno prašine. Kad smo ovuda prolazili Larssonovim kolima, padne joj na pamet, presvlačila bih se dva puta dnevno. Jutrom i večerom bih se prala jer nisam trpjela biti prljava. Gledaj sad prljavštinu na mom tijelu. Jesam li to stvarno ja?
Povremeno osjeti da više ne posjeduje tijelo, već da polako izlazi iz njega, klizi ispred njega, uzdiže se i s visine gleda dolje na sebe u pokretu, gleda svoje noge koje u ritmu koračaju, ruke koje mašu, dojke koje poskakuju. Zračne struje su je dizale još više i održavale u zraku, iznad planina, a ona je pogledom pratila kako se dvije točkice poput mrava kreću sve dalje.
Sunce je nastavilo svoju putanju prema drugoj strani obzorja i žarilo njihova leđa usijanim čavlima. Spotakne se o kamen. On je uhvati za ruku.
- Možeš li još?
- Mogu, ja...
Stade pokraj njega, zadihana. Kad je na trenutak zatvorila oči, zanjiše se na nogama.
- Malo dalje vidim neko grmlje. Možemo se ondje odmoriti.
- Pričekaj trenutak. Bit će mi dobro.
Trenutak zatim, kad su se sklonili u malo hlada, postane mu jasno da je umornija nego što želi pokazati. S perverznim veseljem pogleda na strvinare u daljini pitajući se kad će doletjeti na ovu stranu. Ove ravnice uvijek imaju što ponuditi.
- Pričekaj ovdje - reče on - htio bih baciti pogled s druge strane ovog grebena.
- Idem s tobom. Zapravo, ja...
- Ne, ostani ovdje. Brzo se vraćam.
Ostane ležati na boku i nasloni glavu na lakat. Povremeno podigne glavu. Eno ga, sad je na grebenu. Htjela je ustati i poći za njim. Samo da se odmori još koju minutu. Zavrti joj se u glavi i ona se prepusti sjećanju na lišće i hladovinu. Na stablo murve. Na djevojčicu koja visoko među lišćem sjedi na dvjema granama široko raskrečenih nogu, usana još uprljanih od tamnocrvenih bobica. Ispod nje lišće šušti, ruka joj kradomice dira nogu ispod suknje koju je podignula iznad koljena da bi se mogla penjati. Baci pogled dolje i ugleda ruku tamne boje, vjerojatno sina nekog roba, dječaka s kojim se uvijek igrala u vrtu ne poštujući strogo upozorenje svoje majke. Nastavila je pljačkati drvo, brala je bobice, gurala ih u usta pretvarajući da ništa ne primjećuje. Raširila je noge još više osjećajući kako se dječakova ruka kreće prema mjestu gdje se razdvajaju mekane usmine mladog spolovila. Vratila se kući umrljanih bedara i međunožja, uplašena na pomisao da se radi o tragovima krvi.
Zapadne u san. Kad se probudila, sjene kasnog popodneva prekrile su njezino tijelo. Ni znaka od njega. Njihovi zavežljaji još uvijek su se nalazili ispod grma.
Pokuša gutati. Suho grlo je nateklo, jezik otežao. Stavi se u sjedeći položaj, ali joj se u glavi nakratko zavrti i ona se ponovno spusti na koljena.
Digne se nesigurno na noge i ugleda Adama kako prilazi iz daljine. Trčećim korakom. Kako je u stanju trčati?
Nešto je dovikivao mašući rukom. Jecaj joj zastade u grlu. Voda? Je li našao vodu?
Ne, nije u pitanju voda, već dva golema nojeva jaja. Sam Bog zna kako je uspio orobiti gnijezdo, a da ga noj mužjak nije izgazio. Kako je uopće uspio otkriti gnijezdo? Bilo kako bilo, evo ga s jajima u ruci.
Na ravan kamen, usijan od vrućine, naslaže malo grančica i lišća i zapali vatru pomoću kresiva. Ona čučne nasuprot njemu promatrajući što radi. Kamen se toliko užario da vatra skoro nije ni bila potrebna. Pažljivo namjesti jaje na vršak, tako što ga je podupro kamenčićima, probuši rupu na drugom kraju, ugura unutra malo loja, zatim stisne dva kraja rascijepana pruta, stavi ga u rupu i počne trljati između dlanova. Promatrala je kao začarana, napola otvorenih ispucalih usana na kojima su se prilijepile krvave kraste.
Činilo se da je dugo prošlo dok nije rekao:
- Sad je u redu.
Iako je sklonio jaje s vatre držeći ga u komadiću kože, trebalo je još pričekati, dok se nije ohladilo. Razbio je rub oko rupe, proširio otvor i puhanjem ohladio masu koja se nalazila unutra. Premda je još bila u kipućem stanju, ona više nije mogla čekati, objema rukama uzme veliku ljusku i počne srkati masu iz napola skuhana jaja koje se treslo u njezinim rukama i žarilo joj usta dok je pohlepno gutala. Zatim jaje pruži njemu.
Sunce je bilo na zalasku. Hladan zrak ih je osvježio i osušio im znoj na ramenima i leđima.
Odjednom se zadovoljno osmjehne, kao da je nestalo brige jer se sad nahranila, ugasila žeđu, a još je preostalo nešto i za sutrašnji dan. Noć je bila ugodna i rashladila je njihova tijela. Dan je bio težak, ali s tim je svršeno. Preživjeli su i ovaj put. Život je bio dobar i ugodan; a trebalo je tako malo.
Padne joj na pamet kako se majka u Capeu, zbog gubitka dvojice sinova, stalno žalila na barbarsku zemlju, na nepodnošljivi život bez vlastite obitelji, glazbe i umjetnosti Amsterdama, kanala, zabata i zvuka crkvenih zvona, kočija na kaldrmi. Žalila se na pustoš oko te daleke postaje, na sporo umiranje. Drago dijete, moraš otići odavde, ovo mjesto nije za civilizirani svijet. Ti pripadaš Europi, u tvojim venama teče čista krv, ne bi trebala propasti u nekoj koloniji. Ovdje na kraju svatko bude slomljen.
Majko, nije baš tako, našli smo jaje, zemlja nam je blagodarna, ovdje se može živjeti.
- Što ćemo sutra? - upita on.
- Sutra nastavljamo put.
Oboje bace pogled na prostrane ravnice koje su se bibale na mjesečini.
Čuli su se šakali kako se poigravaju u daljini i jezivi smijeh hijene. Nije važno ono što su ostavili iza sebe, to je sad prošlost. Ovaj prostor se sad pružao pred njima, svaka mogućnost usmjerena je na budućnost, na granicu stvarnog svijeta. Samo su trebali reći: ja želim. Želja će otvoriti vrata, želja će to omogućiti.
- Odsad će biti bolje - reče ona i stisne se uz njega.
- Sve je još moguće.
- Nije tako, najgore je iza nas.

Najgore još nije prošlo. Čak je i ona to morala priznati. Bio je to samo početak, inicijacija, privremena kušnja. Danima ni oblaka na nebu, sve je bijelo i užareno, zemlja napola spržena, a tamo gdje su tekli potoci, ležalo je ispucalo blato stvarajući zamršene oblike. I uza sve to, postojala je gruba i skrivena sućut u toj zemlji koja im nije prestala priređivati iznenađenja. Jednom prilikom, kad su najmanje očekivali, ono se ukaže u obliku veće mlake vode u širokom koritu inače presahnule rijeke, između kamenitih zglobova isprženih brežuljaka. Mlaka je bila okružena gusto izraslom mimozom, koja se nakitila žutim cvjetnim lopticama oko kojih su zujale pčele. Nisu li jednom ona i Larsson na ovom mjestu podignuli logor? Bila je u to skoro sigurna. Svaki put bi je začudilo otkriće da se kreće u smjeru suprotnom od njihova kretanja, odnosno da se vraća na početak.
Ovog puta ostadoše na tom mjestu više od tjedan dana. Smjestili su se pod drvećem, u blizini vode, bez primjedbi s njezine strane. Dapače, nije bila spremna poslušati kad je jedne večeri najavio:
- Sutra idemo dalje.
Nastavili su put svježi i rasterećeni, sa spoznajom da i najveća pustoš uvijek može iznenaditi. Neko vrijeme imali su dovoljno vode - u dvjema kožnatim vrećama, u glinenim posudama i dvama nojevim jajima ispunjenima do vrha. Dobro su se oprali, snaga im se povratila.
Dovoljno je bilo da prođe jedan dan i ponovno su se našli u prašini i pustom predjelu, ovog puta bez traga vode iako su se držali korita presahnule rijeke. Unatoč tomu što su uveli drastičnu kontrolu obroka, zalihe vode su se smanjile do zabrinjavajuće granice, a nakon tjedan dana još ništa nisu pronašli. Ranije bi to bilo za dva do tri dana.
Drugog dana, nakon što su popili posljednju kap vode, oboje shvate, a da nisu izmijenili ni riječ, da su upali u još jednu krizu. Protiv najgore žeđe sačuvali su još malo vlage u šakalovoj hrani, u kambro korijenu, što ga je iskopao iz zemlje i nekoliko gorkih mesnatih listova. To nije bilo dovoljno. Time se samo odlaže neizbježno.
Kasno popodne, dok je još spavala dubokim snom, on iznenada primijeti smeđu ptičicu kako leprša i cvrkuće među suhim granama koje su pokrivale pješčanu čistinu gdje su se odlučili odmoriti prije mraka. Odmah ju je htio probuditi, ali mu se nije dalo poremetiti njezin čvrsti san. Zaključi da će se, po svoj prilici, vratiti prije nego što se ona probudi. Vjerojatno. Jedino se može nadati.
Ptičica je još uvijek cvrkutala među granjem iznad glave. Ustane, pogleda u nju kako spava na pijesku, a onda krene za cvrkutom ptice koja je uzbuđeno letjela od stabla do stabla. Sa sobom je ponio assegai, nož i, naravno, kožnate vreće. Ptica ga je vodila sve dalje od suhog riječnog korita.
Zaustavi se u jednom trenutku da pogleda iza sebe, dok je ptica izbezumljeno lepršala iznad njegove glave udarajući mahnito krilima uz histerični cvrkut. Još nikakve naznake gnijezda, ah on slegne ramenima i produži dalje.
Dug je to bio put. Znao je iz prijašnjeg iskustva koliko je teško predvidjeti udaljenost; pola sata ili pola dana, nemoguće je unaprijed znati. Ipak, nije bio spreman propustiti ovu priliku. Negdje na ovoj ravnici skriva se pčelinjak i on mora doći do njega. Najviše zbog nje.
Mrak se počeo spuštati. Pogledao je u smjeru odakle je došao. Trebalo je proći pet do šest milja da bi se vratio. Je li se već probudila? Traži li ga? Je li uplašena? Ih će prihvatiti činjenicu da će se vratiti i da treba strpljivo čekati? Očito, prije mraka neće stići do meda. Negdje na ovom mjestu treba prenoćiti. Možda će ptica ostati s njim, a možda ne će, taj rizik je morao preuzeti. Ako se sad okrene, još uvijek može stići do nje prije negoli se sasvim zamrači, ali ptica najvjerojatnije neće poći za njim i sve će biti izgubljeno. Ukoliko sutra ne pronađe hranu, sve može biti odviše kasno.
Sam pod prvim zvijezdama, nasloni se na zid kanala nastalog erozijom, gdje je odlučio prenoćiti. Negdje iznad njega u trnovitu drveću ptičica je već čvrsto spavala. Vjerojatno. Odviše je mračno za provjeru. Preostalo je samo nadati se.
Kad je u ovoj krajnjoj pustoši postao svjestan da se negdje u ovoj istoj ravnici, pod istim tamnim nebom, nalazi ona, izložena ovom prostranstvu, njegovu ljubav zahvati smrtna agonija i strašna tjeskoba. Nikad to nije htio niti očekivao. Pa ipak, ona se dogodila i čvrsto ga ščepala.
Jedva je postao punoljetan kad je sreo ženu koju se usudio zavoljeti. Bila je još mlada, izgubljena u ovoj nepoznatoj zemlji. Njezine oči prognanice bile su pune snova o Javi. Takve snove prvi put mu je otkrila baka Seli koja je očekivala da će mu se to jako urezati u sjećanje. Nekolicina starijih ljudi pokušala ju je pridobiti za sebe, ali on je uspio otkloniti tu opasnost. U početku samo ju je štitio. Više od toga nije želio jer je možda znao da bi bilo uzalud. U redu je ševiti u mraku, oslobađati se svojih frustracija, isprazniti bijes i strast na drugom tijelu. Ali ljubav nije dolazila u obzir. Bilo bi odviše strašno. Na kraju se nije mogao više suzdržati. Trudio se, ali bez uspjeha. Njezina glatka koža, obla ramena, stidljive i tek propulale grudi, naglašeni bokovi mlade djevojke, male ruke. Volim te, ne smijem, ali volim te. Gubim se u tebi, u zvuku tvoga glasa, svjestan da nema nade. Onda, jednog dana, tek tako, bez riječi ili upozorenja, ona nestane. Trebala ga je čekati na vrtnim vratima noseći iz staje vedro mlijeka, ali nije se pojavila. Kasnije je saznao sasvim slučajno: Pa, prodali su je, zar nisi znao?
Ona. U ovoj pustoj pomrčini ne usuđujem se ni pomisliti na tvoje ime. Odviše je prisno. Ona, zauvijek.
Bilo je neke čudne, opore ljepote u ovoj nenadanoj samoći. Prosuđivati, razmišljati, još više nego one noći kad se našao daleko od nje slijedeći tragove lovaca. Ranije ona, sada ti. Obje jednako ranjive, ali s nečim što se ne predaje. Pa ipak, prodali su je. Zato se bojim za tebe. Što će s tobom biti? Može li to trajati? Ima li tu budućnosti? Uvijek te iznevjere.
Naravno, postojala je druga žena, ali bila je drukčija. Nakon što ga je starica iz Hotentot plemena, koju su njezini suplemenici odbacili i ostavili za sobom, izliječila od ujeda otrovnice, on je sustigao njezino pleme i s njima proveo godinu dana lutajući naokolo. Odabrao je sebi ženu, podignuo kolibu i živio s njom kao član plemena. Ona je vodila brigu o njemu, on se starao o hrani, i to je bilo sve. Godinu dana kasnije nije mu se duže ostajalo, ponovno je morao nastaviti svojim putem. Ona ga je izgrdila, pljunula mu u lice i ogrebala ga noktima. Ostali su se samo nasmijali i slegnuli ramenima - takve su žene - ali njemu se stegnulo u srcu. Razlog je to što ne možeš imati djece, objasnio je on, ali, naravno, to nije bila istina. Samo je opet želio biti sam, opremljen svime što su ga naučili, spreman se suočiti sa svijetom oko sebe. Jedino je u srcu ostala žudnja za Capeom.
Sad mi ova nova žena, Elisabeth, otvara mogućnost povratka u Cape. Ali ovo je surova zemlja i do meda se teško dolazi.
U osvit dana primijeti da je ptica ostala s njim. Nasmija se. U redu, možemo krenuti. Sat kasnije stignu do šupljeg mravinjaka gdje su se pčele ugnijezdile. Trljanjem dviju grana zapali vatru, istjera pčele pomoću dima, razbije pčelinjak assegaijem i rukama napuni vreće medom. Malo dalje, na jednom kamenu, ostavi ptici nekoliko komada saća i zatim trčećim korakom požuri natrag s prvim zrakama Sunca koje je već zapeklo.
Kad je stigao do riječnog korita, ona je već na jednom kamenu poredala ostatke hrane. Pogleda ga nasmijana lica i potrči prema njemu.
- Toliko sam se brinula za tebe - reče uzbuđeno.
- Jesi li dobro?
- Naravno - pogleda ga vedra lica - nisam se uopće bojala. Znala sam da ćeš doći.
- Trebao sam te probuditi da ti kažem prije odlaska - snažno je stisne uz sebe - spavala si tako čvrsto, a san ti je bio potreban. Nisam očekivao da ću toliko dugo biti odsutan.
- Ipak, vratio si se - reče ona tiho.
- Donio sam ti meda.
- Znači, uspjet ćemo? - suze joj se pojave u očima.
- Tako je.
Sjeo je, otvorio vreću i izvadio komad saća. Ona se smjesti pokraj njega i počne jesti iz njegove ruke, ližući mu prste.
- Što si radila cijelo vrijeme? - upita on.
- Samo sam čekala, spavala i opet čekala.
- Zaista se nisi uplašila?
- Nisam. Ukoliko ti se nešto dogodi, ostat ću mirno ovdje dok ne umrem, pomislila sam. Ne bih se više ni za što brinula. Nikakve koristi od toga, zar ne? Bilo je tako tiho. Prekrasna noć, jesi li primijetio? Danju se ne može primijetiti koliko može biti lijepo.
- Hoćemo li danas nastaviti put? - upita on kasnije.
- Ne znam - sisala je svoje prste. Odjednom podigne glavu: - U biti, bilo mi je dobro bez tebe. Previše se naviknemo na nekoga. Prestanemo razmišljati. Budući da sam bila sama, opet sam dobro razmislila o svemu.
- O čemu si razmišljala?
- Koliko te volim.
- To je sve?
- Nije - reče ona, još uvijek ozbiljno - ali to je bilo najvažnije. Budući da te volim, ne želim da ti se išta dogodi. Moramo se izvući iz ove kotline i čitavi stići u Cape.
- To i pokušavamo.
- Hoću reći da ne možemo dalje živjeti na ovaj način. Stalno mislimo da će biti bolje. Zaista sam u to vjerovala. Ipak, riječna korita su i dalje bez vode. Što ako pretpostavimo da nema ničega ispred nas, nema meda, nema vode, korijenja, nema ničega?
- Nešto ćemo već naći.
- Ali moguće je da ništa ne nađemo.
- Vjerojatno - pogleda upitno u nju - ali što drugo možemo učiniti?
- Što se nalazi iza onih planina?
- Na toj strani je šuma - pokaže prema jugu.
- Poput one naše?
- Da, ali ne tako pristupačna. Skoro je neprohodna. Proteže se sve do Mossel Baya. Odatle će svakako biti lakše.
- Tako je, iz tog smjera smo došli - zamisli se. - A onamo, prema sjeveru?
- Tamo je Karoo.
- Kako je ondje?
- Nisam siguran, nisam bio. Koliko sam čuo, vrlo suh kraj, skoro pustinja.
- Ne može biti gore nego ovdje. Možda je ondje pala kiša. Prije nego što smo stigli do Camdebooa, upozorili su nas da je ondje pustinja. Baš kad smo stigli na to mjesto, pala je kiša, bilo je prekrasno.
- Kako znati je li bilo kiše u Karoou?
- Jesmo li sigurni da nije?
On zatrese glavom.
- Ne može biti gore nego ovdje? - bila je uporna.
- To je moguće.
- Ako je cijelim putem ravno, lakše ćemo se kretati i do Capea stići mnogo brže.
- Ili usput umrijeti.
- Ako nastavimo ovim tempom, isto tako možemo umrijeti. Ako se držimo šume, možemo se izgubiti.
- Koji je tvoj prijedlog? - upita on bez okolišanja.
- Želim se vratiti u Cape.
- Put kroz ovu dolinu više-manje poznajem - reče on. - Put nije dobar, ali znam što možemo očekivati. Nije mi poznato što se nalazi iza onih planina.
- Zar nemaš povjerenja u sebe?
- Elisabeth, to je pitanje života ili smrti!

- Zato i kažem - rekne ona - ne smijemo se kretati kao one dvije kornjače. Moramo se odlučiti.
- Tvoj izbor su planine?
- Tako je.
Pomisli: “Kako je to neobično. Štogod je Larsson onesposobio ili uništio u meni, s druge strane je razbuktao i potkrijepio žeđu za onim što se nalazi s one strane planina.”
Napuštanje doline istodobno je značilo i konačno odvajanje od Larssona. Ubuduće se ne ću boriti protiv uspomena na njega, već se kretati drugim putem na kojem ga nema. Odriče se gorljiva uzbuđenja koje je osjećala slijedeći trag koji joj je donekle ostao u sjećanju, kao i računanja, prema tajnim znakovima, kohko su napredovali. Ove planine su granična crta, most između sjećanja i nevinosti, nečeg donekle poznatog i potpuno nepoznatog, dimenzija koja je sama po sebi apsolutna.
Nakon što su ostavili iza sebe riječno korito, krenuše prema podnožju sjevernog lanca planina držeći se obronaka i padina u traženju prolaza kroz koji će se probiti. Iz blizine, planine su se činile još opasnije nego izdaleka, crvene Utiče uzdizale su se u grotesknoj formaciji na kojoj su ostali vidljivi tragovi siline bujica i sunca, vjetra i odrona. Četiri dana kasnije našli su što su tražili: klanac koji se probio kroz stijene i zemlju da bi napravio put uskoj rijeci od koje je ostalo samo suho korito.
Imali su čudan osjećaj kao da ne prolaze između planina, nego da pravo prodiru kroz njih. Dok su hodali naprijed, zidovi klanca postajali su sve strmiji; duboko dolje pradavne bujice izdubile su kanjon; na objema stranama uspinjale su se klisure u kaotičnoj masi razbacanih stijena; skoro se dodirujući, naginjale su se jedna prema drugoj i tako ispod sebe formirale nešto nalik na tunel. Ovdje je svježije i vlažnije, snijet i žućkasti lišaj, koji ovdje prekrivaju stijene, prelaze u vlažnu zelenu mahovinu. Na nekim mjestima riječnog korita zadržala se hladna i kristalno bistra voda.
Najprije su se prepustili uživanju u hladnoj vodi. Bilo je nečeg nadnaravnog u ovom probijanju kroz klanac koji je neumoljivo vijugao, neprijateljski, nimalo susretljiv. Planine u kojima su proveli zimu bile su sklonište, mirni zaklon. Ovo visoko gorje bilo je opasan protivnik. Na uskom komadiću modrog neba, koje se naziralo iznad njih, povremeno bi ugledali orlove i strvinare kako lebde nalik na sitne točkice. Nije to bilo mjesto za ljudska stvorenja.
Međutim, ona se nije pokolebala:
- Kad prođemo ovaj klanac, bit će bolje. Sad moramo trpjeti jer će s druge strane biti mnogo lakše.
- Svaki put kad nam se čini da smo prošli najgore - podsjeti je on - bude još gore.
- Ovog puta sam sigurna.
Sisala je krv na šaci gdje se ogrebla do bola.
- Jednog dana dovest ćemo našu djecu da im pokažemo ovo mjesto.
On se nasmije.
- Onda je bolje imati pavijane nego djecu.
- Izgradit ćemo lijepi ravni put tako da se može proći kolima.
- Kako bi bilo da nam izrastu krila? Lakše bi bilo preletjeti.
- Zar Biblija ne kaže da, ako vjeruješ u sebe, možeš planinu gurnuti u more?
- Zašto je onda ne gurneš? - reče on. - Može nas odvesti ravno do Capea.
Ona se nasmije, a potom uzdahne.
- Bilo bi mnogo lakše kad bi čovjek zaista vjerovao u Boga ili vraga. Onda bi mogao reći: vrag je postavio ovu planinu na naš put. Ili: Bog nas stavlja na muke ili kažnjava na ovaj način.
Zapita zatim s više žara:
- Što mishš, kažnjava li nas ili nešto slično tomu?
- Zato što smo pobjegli iz Capea?
- Ali mi se vraćamo. To bi trebala biti nadoknada.
- Ne izgleda baš tako.
- Bilo bi stvarno lakše - uzdahne ona - pomiriti se s činjenicom da je tako odlučio Bog ih vrag... neka bude volja tvoja.
Zatrese glavom i nakratko zašuti, a onda opet pogleda u njega.
- Međutim, što se nas tiče, mi se s tim moramo sami nositi, sami moramo probiti put.
Kao da ih je neobičan osjećaj osamljenosti u ovoj planini prisilio da razgovaraju o stvarima o kojima su se u dolini suzdržavali govoriti.
- U biti, zbog čega se želiš vratiti? - upita on.
- To dobro znaš kao i ja. Zato što je onamo bolje nego ovdje.
- Teško se odričeš ideje raja, zar ne?
- Ne radi se o raju, već o nečem boljem od onoga što imamo. Da to nije u pitanju...
- Zar ne vidiš? - nasmija se on kratko. - Još uvijek sve činiš da bi izmijenila svijet držeći ga boljim mjestom.
- Zato što sam ljudsko biće.
- Ili samo zato što si bijele puti? - upita on.
- Adame, nemaš pravo tako govoriti!
Naglo ispruži ruku i stavi uz njegovu.
- Pogledaj, skoro je tamna kao i tvoja.
- Ti držiš bijelo bojom? - upita on.
Ona polako ustane na noge.
- Što hoćeš time reći, počinješ li dvojiti oko povratka?
- Zar ti nikad nemaš dvojbe?
- Ali, odlučili smo...
- Naravno - stavi ruke na njezina ramena - znaš, ponekad se noću probudim misleći na Cape i više ne mogu zaspati.
- Zato što se bojiš?
- Zato što ne znam što će se dogoditi.
- Namjeravaš li me ostaviti? - upita ona tiho.
- Kako te ostaviti? Kako čovjek može sebe ostaviti? Zajedno ćemo se spasiti ili zajedno otići u pakao. To će se dogoditi samo od sebe. To više ne zavisi od nas.
- Ne želim nikad biti bez tebe - reče ona.
- Potpuno si sigurna?
Ona ga uhvati za ruke i prodrma pokušavajući ga na silu uvjeriti.
- Zašto mi ne vjeruješ?
- Vjerujem ti, ali još nismo ondje. Mi smo ovdje.
Ona pogleda prema klisurama. Orao je kružio iznad njih. Zatim je nestao bez traga i nebo ostane prazno. Stisne se uz njega, slijepo, žestoko, mlade joj dojke pritišću njegova njedra, njegovi dlanovi su na njezinim bokovima, polako se pomiču prema sićušnim dlačicama na dnu kralježnice do same stražnjice. Ona glasno zastenje, poluotvorenih usta, i navlaži njegovu ruku pljuvačkom.
- Adame - prošapta.
- Zašto me zoveš Adam?
- Tako ti je ime.

- Ime mi je Aob.
- Za mene si ti Adam. Tako sam te upoznala. Kad bih te zvala Aob, postao bi netko drugi, stranac.
- Ali tako se zovem.
- Da, ponekad, kad si u meni, odjednom znam, to je Aob. Ali, uglavnom, za mene si ti Adam.
- Za ljude iz Capea ja sam Adam.
Stidljivo i s nestašnim osmijehom na licu, neprirodno vedrih očiju i rumenih obraza, ona navlaži prst u otvoru svog spolovila i dodirne njegovo čelo između očiju.
- Ponovno te krstim - rekla je - sada se zoveš Adam. Za mene.
Još uvijek na nogama, oslanjajući se na njezine bokove, on se samo spusti i pokretom tijela prodre u nju, svom žestinom pritisne njezino tijelo na svoje dok nije počela dahtati i teturati se u njegovim rukama. Osjeti približavanje klimaksa, olakšanje, trenutačno spasenje i, dok su mu se tresle noge, osloni se na nju.
- Vjeruješ li mi sada?
- Vjerujem ti čak i kad lažeš.
Klanac se sve dublje probijao kroz crnu planinu otkrivajući sve više u njezinoj utrobi različite uzorke stijena i paprati, sve dok se nije ispriječio vodopad - tanki bijeli vodeni veo koji se spuštao niz litice i pretvarao u lelujavi mlaz pare.
Da bi se došlo do vodopada, jedini prolaz bio je uspon uz klizavu stranu klisure.
Na kraju krajeva, što ja to želim? Nešto stalno u svijetu promjena, nešto predvidivo u svijetu mogućnosti. Bezuvjetno vjerujem u sve tvoje laži. Mi smo goli, lako možemo pasti i usmrtiti se, možemo polomiti kosti na nekom kamenu. Lako je i neopasno obmanjivati: kad se pretvaraš da voliš, kratka je to utjeha, ostaješ nepovrijeđen. Nudim ti sporazum: dat ću ti ovo u zamjenu za ono, Cape u zamjenu za slobodu, s obzirom na to da... s obzirom na to da dotični Adam Mantoor, oslobođeni rob, tesar s Lion's Rumpa, nudi svoje usluge, kvaliteta zagarantirana. Vlasnici dolaze i odlaze, ali ja ostajem, obrtnik iz Capea kojeg cijene, slobodan, evo pisma s guvernerovim pečatom. Ja, Hendrick Swellengrebel, ovim potvrđujem u godini Gospodnjoj. No, je li to dovoljan razlog za povratak u Cape? Treba li se time zavaravati? Volim te, nudim ti svoj život, a tvoj štitim: evo ti ruka, uzmi je, skočimo u bezdan ma što se dogodilo. Čak ako i odemo u smrt, neka to bude držeći se za ruke.
Centimetar po centimetar veremo se uz vlažnu kamenu stranu litice. Polako, bez žurbe. Budući da sam blizu stijene, zamjećujem pukotine, izbočine, strukturu koja se ne vidi izdaleka. Ova raspuklina širine četiri prsta dobro je uporište. Treba vući zavežljaje vezane remenjem i čvrsto ih držati uza se. Svaki put kad ih poprska vodeni mlaz, zadrhte od hladnoće. Kruži li onaj orao zbog nas? Čovjek obično misli da je smrt nešto daleko i apstraktno. Ona je ovdje jednostavna i trenutačna: smrt je ovaj klizavi kamen, ovaj korijen koji puca pod mojom rukom, onaj orao gore koji čeka, ovaj mlaz vode koji mi je zaslijepio oči. Njezina blizina tako smiruje. Tako je izvjesna i sigurna, tako pouzdana, krajnje istinita.
Napredujemo glatkom stranom litice u smjeru dijagonale, od pukotine do pukotine, od izbočine do izbočine. Čvrsto se drži. Ako se oklizneš, padamo zajedno. Čak i ovdje postoje znakovi života: sitni gušteri, ptica koja leži na šarenim jajima i ne obazire se na nas.
- Možeš li?
- Mogu, samo me drži za ruku.
- Je li sad u redu? Kreni!
- Hvala ti.
Riječi su kao kamenčići.
Dugo je ostala ležati na najvišem grebenu. Sva ushićena, još uvijek se nije mogla smiriti. Zatim nastave put prema vrhu držeći se jedne uže gudure koja je bila lakša za penjanje. Prije nego što su se domogli vrha, odjednom se skamene od straha kad su primijetili neko kretanje među stijenama. Adam se smirio tek kad je do njih dopro zvuk oštra laveža.
- Pavijani.
Nakon upozorenja predvodnika pripadnici čopora dotrče sa svih strana i skupe se na visokoj stijeni da bi promatrali dolazak stranaca. Nešto kasnije, kad su se uvjerili u sigurnost, vrate se skupljanju hrane u grmlju: prevrtali su kamenje tražeći larve ili škorpione, skidali s grana mahune, bobice i stonoge, tražili uši i buhe na tijelima djece i prijatelja.
Prvi put otkad su zašli među planine, opuste se bez opterećenja, skoro im je godilo društvo pavijana.
- Jednom kad stignemo gore, bit će mnogo lakše spustiti se - reče ona.
Međutim, prije nego što su se popeli do vrha, već je pao mrak i bili su prisiljeni pronaći zaklon ispod izbočenih stijena, svega par stotina metara ispod pavijana.


Još su bili zaokupljeni jelom - ostalo je meda, mesa planinskog zeca kojeg je pogodio strijelom i par ribica iz rijeke u podnožju - kad iznad njih nastane paklena galama. Strašni krici, divlji lavež, kamenje koje se kotrljalo niz padinu takvom žestinom da su iskre vrcale, uz jeku koja je odzvanjala između klisura planinskog lanca. Žurno su se sklonili s mjesta gdje su sjedili. Pavijani nahrupiše prema njima, razletješe se na sve strane, majke s mladuncima na trbuhu, dok su mlađi pavijani ostavljali za sobom tragove izmeta.
Trebalo im je vremena dok nisu shvatili što se događa. Jedan mladi mužjak zaleti se pravo u njihovu smjeru i zaustavi tik ispred njih, zareži pokazujući goleme očnjake, naglo se okrene i pobjegne. Sljedećeg trenutka iznenada bljesne šarena sjenka pokraj stijena gdje su se nalazili i dostigne pavijana. Bili su toliko blizu da su mogli primijetiti svu jezu u njegovim očima i čuti vrisak. U tom trenutku leopard je skočio na njega i počeli su se kotrljati u oblaku prašine. U snažnom sudaru začuje se škljocaj od kojeg su vrat i kralježnica puknuli kao grana. Vidjeli su usta kako se otvaraju i krv koja šiklja iz presječene vratne žile. Uskoro leopard krene uz kosinu vukući mrtvo tijelo, dok ostali pavijani počnu galamiti i uz vrisak obasipati napasnika kišom kamenja.
Adam je to primijetio u pravo vrijeme. Povukao je Elisabeth iza stijena gdje su se sklonih izvan dosega kamenja sve dok se buka nije utišala. Zadnje kamenje prohujalo je pokraj njih i onda odjednom zavlada mrtva tišina kao da se nikad ništa nije oglasilo u planini.
Izašli su iz zaklona, ali bilo je već kasno da se išta vidi. Leopard je vjerojatno nestao iza najbližeg brežuljka ih se sakrio u guštari. Ni traga od pavijana, osim žutog izmeta koji su ostavili za sobom u bijegu i razlivene krvi na mjestu gdje je mužjak bio napadnut.
- Bilo je tako blizu nas - reče ona preneraženo buljeći u krv - da smo produžili dalje, možda bi na nas skočio.
- Otišao je - tješio ju je on, ali njegov glas odavao je strah.
- Jesi li čuo njegov krik? Baš kao u čovjeka.
- Sve je bilo gotovo za sekundu - reče on kratko i uzme je za ruku.
- Hajdemo. Pada mrak.
- Misliš li da se leopard može vratiti?
- Neće, ali ne smijemo ostati na otvorenom prostoru.
Odvede je natrag u zaklon.
- Nisi završila s jelom - reče.
Ona odmahnu glavom.
- Ne mogu. Ne, sada.
- Molim te - on nije popuštao - trebat će ti. Pred nama je još jedan težak dan.
- Sutra će pavijani opet tražiti hranu na ovom obronku - reče ona zureći u gustu pomrčinu. - Hoće li se ovoga još uvijek sjećati? Zaboravljaju li olako?
On slegne ramenima.
Malo kasnije, kad je došla sebi, ona reče:
- Možda je tako bolje i brže. Trenutak straha i bola, i tada sve je gotovo. To je bolje nego ostarjeti kao ona starica iz plemena Hotentota i zatim biti ostavljen u rupi dok ne umreš polaganom smrću.
- Misliš na onu staricu koja me je pronašla kad me je ugrizla zmija... - reče on zamišljeno. - Kad je njezin narod krenuo na put, ostavili su je za sobom da umre. Ja sam je održavao na životu. Mjesecima sam ostao uz nju hodajući polako da se odviše ne umori. Naposljetku je ipak umrla, dva dana prije nego što smo stigli u novo selo koje je podignulo njezino pleme.
Zadugo nije progovorio, a onda nastavi istim odmjerenim glasom:
- Pokušao sam učiniti sve što inače nisam mogao za svoju baku. Pa ipak, i ona je umrla, što nisam mogao razumjeti. Osjetio sam bijes i povrijeđenost i teško sam došao sebi. Dugo vremena nakon što sam je pokopao, pokušavao sam je održati na životu misleći na nju. Kakve li koristi od toga.
- Ti si ostao na životu - reče ona želeći ga ohrabriti. - Mi smo živi i nastavljamo živjeti.
- Što misliš, hoćemo li zajedno ostarjeti u Capeu? Sve do onog dana...
- Barem nas neće ostaviti u dikobrazovoj rupi, i to još žive.
- Zar je to najgore što se može dogoditi? - upita on.
- Gore je od smrti onog pavijana.
- Mi nismo pavijani.
- Rekao si to skoro kao da žališ - reče ona trudeći se pokazati bezbrižnost.
- Možda i žalim.
Potpuno se smračilo. Zavukli su se ispod pokrivača i stisnuli jedno uz drugo.
- Sutra ćemo doći do vrha - reče ona zapadajući u san.
Međutim, to nije bio vrh. Kad su stigli do tog mjesta koje je izgledalo kao vrh, iza njega se ukazala druga kosina koja je vodila do drugog, još višeg grebena, a zatim još višeg beskrajnog niza planina koje su se dizale na sve strane. Nepokolebljivo su krenuli naprijed. Naposljetku naiđu na novi klanac kroz koji se nekad probijala rijeka i, držeći se njezina korita koje se probijalo kroz planine, primijetiše kako se postupno kamene klisure smanjuju i nestaju sve dok jednog popodneva nisu iza posljednjeg zavoja ugledali pred sobom novo područje koje se pružalo pedesetak metara ispod njihovih nogu.
Očima koje istražuju nijemo su promatrali suhi, bezvodni teren gdje vihori stvaraju vrtloge bijelog pijeska koji pleše iznad zemlje i nestaje na bezbojnom nebu, skupine niskog smeđeg grmlja, crvene kamenite brežuljke nalik fosilima golemih guštera, grebene, gole predjele i udaljeni horizont izgubljen u magli.
Nisu se pogledali niti progovorili. Samo su zurili širom otvorenih očiju.
Vratiti se nazad, nije bilo moguće. Nisu imali drugog izbora. Preostalo im je samo ići naprijed.
- Udat ću se za Erika Alexisa Larssona - objavila je ona za stolom.
- To uopće ne dolazi u obzir! - rekla je majka. - Nikad nisam čula za takvu ludost.
- Udajem se.

- Marcuse, upotrijebi svoj autoritet - izdala je nalog Catharina.
- Što će pomisliti naši prijatelji? Žena u unutrašnjosti zemlje!
- Zašto nije u redu biti žena u unutrašnjosti? - upita ona uzrujano. - Što nije u redu ako je to žena? Treba li se netko sramiti zbog toga?
- Udana za čovjeka bez ambicije - reče njezina majka bez okolišanja. - Da dvoje djece nisu u grobu, moja dva sina bitno bi promijenili cijelu stvar. Ova zemlja ih je uništila, slomila. A ti, Elisabeth, ti si naviknula na ugodan život, tebe cijene, ti si primjer za druge.
- Govoriš kao da silazim u pakao. Radi se samo o unutrašnjosti zemlje.


Ruke su prekrasne, pogotovu ako se vraćaju s puteva ljubavi. Na svojim koljenima, koje je privukla k sebi, drži njegovu ruku. Leđima se naslonila na bazaltnu stijenu kamenita brežuljka gdje su se sklonili u hlad ovog popodneva. Kažiprstom prati linije na dlanu njegove ruke žaleći što ne zna čitati iz njega (što li joj je prorekla ona Ciganka u Amsterdamu?). Jedna linija bi trebala biti linija života, druga ljubavi, treća linija sreće, što znači ova koja se naglo prekida? Ispunjena ljubavlju, pritisne usne na njegov dlan spremna briznuti u plač. Sada preostaje samo sreća i patnja. Osuđeni smo na ovo putovanje, oboje beskonačni kao pustinjski krajolik, puko bespuće, bespuće u duši. Pojedinosti se odnose na one koji se zadovoljavaju činjenicama i pogrješkama.
Na kožama leže izvađeni predmeti iz njihovih zavežljaja radi inspekcije:
2 kožnata pokrivača
2 pregače
2 kožnate torbe
2 ljuske nojevih jaja
1 lovački nož
1 pištolj s vrećicom strjeljiva
6 strijela u tobolcu
1 kratki mač (assegai)
2 pruta
1 napukli lonac za kuhanje
1 kresivo
4 male zbirke školjki, neke okrnjene
3 vrećice ljekovitih trava 1 vrećica meda
izbor korijenja, gomoljika, lukovica i jestiva lišća
1 haljina iz Capea

- Može li se preživjeti u ovom kraju?
- Ako si sam, ne može. Ako se držimo zajedno...
Moramo preživjeti u ovom krajoliku koji ništa ne skriva. Iz blizine on je crvene i smeđe boje, u daljini sivooker boje, dok su kameniti brežuljci na horizontu mutne plave boje. Kamenje, nestašne vjeverice koje žive na tlu, bogomoljke nalik na suhe grančice, poneka kornjača. Uporni strvinari na nebu, spremni zaskočiti pauke koji se brzo kreću između zelenoplavih listova sočnih biljaka gorka okusa koje rastu blizu tla, zračne vijavice, poneka bijela gola kost. Krajne temperature vrućine i hladnoće. Sat nakon izlaska Sunce žari u očima kao usijani ugljen, znoj se slijeva niz prašnjava leđa, zemlja je odviše vruća dok gaziš po njoj, a jezik dodiruje suho nepce. A onda, odmah nakon zalaska Sunca, toliko zahladi da se moraš ogrnuti ogrtačem jer ti zubi cvokoću od hladnoće.
Stari Bušman ga je našao, polumrtva od žeđe, na ispucanom, od sunca ispečenom blatu isušena riječnog korita. Klečeći u gorrehu, isisao je u svoja usta prljavu vodu iz blatnjave zemlje. Okus života. Onda se s lukom u ruci i tobolcem sa strijelama preko ramena ponovno trkom izgubio u svjetlucavi svijet fatamorgane. To ga je najviše iznenadilo, ne ta čudesna voda istisnuta iz kamena i tvrde zemlje, već što se Bušman ili San, prezreni Koetsri , neprijatelj koji svojim strijelama ulijeva strah, udostojio napojiti ga vodom. Što drugo je mogao učiniti već da on preuzme na sebe zadatak i pokuša staricu vratiti svom plemenu?
Ispod slane kore presahla jezera - dragocjena sol se također skuplja i sprema u pohranu jer služi za sušenje mesa - on joj pokaže tamne krugove koje je voda za sobom ostavlja prilikom opadanja.
- Tu nema više ničega - ustvrdi ona - u tom blatu ni vlage više nema.
- Samo gledaj.
S osmijehom na licu on počne kopati koristeći kratki mač. Nakon dvadeset, pedeset, pa i sto centimetara zemlja je i dalje bila tvrda i suha kao kamen, zatim je postala mekša, počela se drobiti i naposljetku vlažiti. Cijeli dan je radio do iznemoglosti i onda iz velike dubine izvuče kornjaču koja se tu zavukla čekajući sljedeće kiše. Bila je to ženka s brojnim jajima u svom trbuhu. Opskrbili su se za još jedan dan, možda i dva s racionalnom podjelom.
Promatra ga kako, klečeći, struganjem vadi meso iz oklopa. Pravo ispred njih Sunce tone prema horizontu obliveno krvlju kao neko stvorenje koje razdiru strvinari. Ima izgled nekoga tko moli.
Preživjet ćemo, preživjet ćemo. Izvući ćemo se.To je poruka s tvoga dlana. Nada uvijek ostaje.


U tami praskozorja postupno im postaje jasno da se nešto događa. U početku nikakva zvuka, tek slabo podrhtavanje, nešto muklo dopiralo je iz dubine zemlje. Adam se prvi dignuo na noge, zatim opet legao i pritisnuo uho na zemlju. Mahnuo joj rukom i ona isto učini. Malo-pomalo začuje se zvuk, daleka tutnjava, još preslaba za uho, koja se kradomice uvlači u mozak i kosti tijela.
- Što je to? - upita ona.
Adam zatrese glavom. Možda je već znao, ali još nije bio siguran. Oko njih se razdanjuje. Mukli štropot još uvijek je daleko.
Kad se Sunce pojavilo, jasno su mogli razaznati u daljini golemi, lijeni oblak kako se skoro neprimjetno širi dok nije pokrio obzorje od sjevera do juga.
- Dim? - upita ona. - Ali u ovoj ravnici nema što gorjeti.
- Prašina - kaže on.
Ponovno spusti glavu na zemlju, osluškujući toliko dugo da se zabrinula.
- Onda, o čemu se radi? - upita ona.
- Požurimo - odjednom se užurbano digne na noge - pomogni mi.
Počne vezivati njihove zavežljaje mučeći se s remenjem.
- Adame, što se događa? - upita ona.
- Selidba antilopa.
- Ali...
- Nemamo mnogo vremena. Moramo stići do onog kamenitog brdašca.
Bez doručka krenu prema uskom kamenitom grebenu, udaljenom pola kilometra, gdje su se ranije odmarali pod pokrivačem.
Crveni oblak sve više se širio na obzorju. Pokušavahu zadržati pogled na njemu, ali nisu primijetili nikakvo kretanje, a kad bi povremeno bacili pogled, uočili bi promjenu jer se oblak i dalje širio, postajao tamniji i sve gušći. Tutnjava se sad već mogla jasno čuti iako je šum još bio mukao i jednolik, kao kod podzemnog odrona zemlje.
Žurno su se uzverali uz kameni obronak do najvišeg grebena brdašca gdje Adam odloži svoj zavežljaj i počne skupljati kamenje za podizanje kratkog i debelog zida, tek dva do tri metra dužine i visine struka, ali naporni rad na suncu sve više ga je zamarao zbog toplinskog udara koji se odbija od tvrdog tla. Kamenje je bilo uglavnom veliko i odviše teško tako da su bili prisiljeni sići do podnožja grebena da bi pronašli kamenje manje težine za podizanje zida.
Nakon nekog vremena ugledaju nešto drugo ispod oblaka: nisku, neprekidnu masu smeđe boje koja se približavala ravnicom kao čvrsti zid blatnjave vode, sporo, bez žurbe, neumoljivo.
- Zar je moguće da su sve to antilope? - upita ona zapanjeno.
Nije odgovorio jer se još mučio s teškim stijenama, samo bi povremeno zastao obrisati znoj koji mu je curio niz lice ili pljunuti na posjekline i žuljeve na rukama.
Zaista su to bile antilope. Sad se sama mogla u to uvjeriti. Niska masa antilopa koja se sporo kreće ravnicom poput neprekidne smeđe vodene bujice.
Adam je skupljao drva i slagao ih uz podignuti zid, još uvijek bez objašnjenja. Tražio je suhe grane, krhke grančice, trule komadiće kore trnovitog stabla.
Onda je nepregledno krdo antilopa stiglo do njih. Kretale su se jednolikim ritmom; dok su bile još daleko, doimale su se usporeno, a onda su se odjednom našli okruženi odasvuda, kao u beskrajnom vrtlogu tjelesa boje cimeta, s prugama boje čokolade i bijela trbuha. Uporno su se kretale naprijed u široku luku rušeći sve pred sobom. Plimni val se razdvojio pred zidom, nastavio teći s obiju strana, a zatim se slijevati u kompaktnu masu netom je za sobom ostavio zaštićeno mjesto. Sve je obavijeno prašinom, sitnim smeđim prahom koji prodire u svaku poru tijela, ulazi u oči, nos i usta, lijepi se za kosu, trepavice i obrve.
Adam i Elisabeth su se najprije stisnuli jedno uz drugo iza zaštitnog zida. Međutim, kako se nesmanjena bujica smeđih tijela nastavila kretati, oni se ohrabre i podignu na noge. Mogli su prstom dotaknuti antilope u prolazu, vlažne crne oči gledale su pravo naprijed kao u misterioznom transu. Sad kad su bili tako blizu, bilo je moguće razaznati pojedine zvukove: topot oštrih kopita dvopapkara po tvrdoj zemlji, kotrljanje nizbrdice istisnuta kamenja, slabašno mukanje poneke antilope, prodorno glasanje ostalih. Zemlja se tresla pod njihovim nogama i bez zastoja podrhtavala kao da je široke ravnice zahvatila sunčanica.
- Kamo idu? - upita ona zabezeknuto.
- Idu bez cilja.
On zuri u tu bujicu koja ih još uvijek okružuje i kojoj nema kraja na vidiku.
- Možda su na vjetru osjetile miris kiše.
Malo zatim, dok je ona i dalje promatrala tu masu, on odveže svoj zavežljaj i izvadi pištolj. Strpljivo je čekao dok nije odabrao mladog mužjaka koji je prolazio tek metar dalje, nacilja, pritisne mu cijev uz samu glavu i povuče okidač. Ostale antilope nisu ni pokušale zaobići životinju na samrti. Adam je morao brzo privući tijelo prije nego što bi se pretvorilo u kašastu masu.
- Hoćeš li je isjeći? - upita pošto je oderao kožu.
- Što ćeš ti raditi?
Pokaže na pištolj i ponovno ga napuni.
- Zar jedna nije dovoljna? - pobuni se ona. - Toliko mesa nije moguće sačuvati po ovom vremenu.
- Treba nam tekućina iz trbuha - reče on zagonetno.

Proračunatom hladnokrvnošću nastavi ubijati antilope. Zatim, se više nije koristio pištoljem, nastavio je obarati životinje assegaijem sve dok uza zid nije bilo naslagano barem desetak trupala. Životinjska bujica nije se smanjivala.
Ona mu pomogne zapaliti vatru. Ni to nije poremetilo životinje koje su prolazile kraj njihova zaklona.
- Da nema zida prošle bi pravo kroz plamen - konačno progovori Adam. - Vidio sam ih na rijeci. One koje su bile na čelu, jednostavno su pregažene, druge iza njih i dalje nadolaze sve dok pravi zid od tjelesa ne zagradi rijeku.
Usred tog laganog potresa u pokretu ispekli su meso i nahranili se. Sve joj je to bilo neshvatljivo, kao da se događa izvan prostora. Nastavio je komadati ubijene životinje i skupljati tekućinu iz trbuha.
Odvratila je glavu zbog smrada tople tekućine.
- Kasnije ćeš biti zahvalna - reče on uz osmijeh.
- Vjerojatno ćemo naići na običnu vodu.
- Zar bismo napustili ovo područje da je bilo vode?
- Hoćeš reći...
Kimnuo je glavom i nastavio raditi svoj posao.
- Znači, bit će još gore ispred nas? - upita ona.
- Tako je. Ne samo zbog vode, već i stoga što su životinje sve izgazile i pretvorile u prah. Više neće biti moguće pronaći skriveni kambro ili druge lukovice. Ovo je sad pustinja.
Ustane i, dok joj je sunce bilo točno iznad glave, pogleda u smjeru juga, prema lancu planina koji se nalazio iza ravnice kojom su se kretale životinje. On je znao o čemu ona razmišlja: pa to su planine koje smo prošli.
Pokraj njih i dalje je promicalo krdo koje se sporo kretalo. Njihov zaklon tek je otočić u ravnici prekrivenoj crvenom prašinom koju je preplavio životinjski svijet. Adam je sačuvao samo meso prve životinje koju je ona izrezala na komade pokušavajući ga uzaludno od sunca sakriti ispod pokrivača naslonjena na zid. Preostala trupla bacio je natrag u gomilu koja ih je izgazila i pretvorila u prah. Naposljetku se smračilo. Zemlja se još uvijek tresla pod njima. Naslonjeni na zid, sjedili su uz vatricu i slušali tutnjavu kako odzvanja kroz noć. Zvijezde se ne mogu vidjeti od prašine. Životinje su okončale svoj pohod tek pred zoru. Kako su se iznenada pojavile, tako su i nestale. Mukli zvuk tog pohoda počeo se udaljivati, pretvarati u prigušene vibracije sve dok nije samo zemlja podrhtavala. Onda je i toga nestalo.
Probudili su se u zoru suznih očiju, prekriveni prašinom i s glavoboljom. Oko njih golem i prazan prostor, još prazniji nego prije. Oblak prašine nepokretno je visio iznad cijele pustopoljine, bez daška vjetra. Nikakvih reljefnih obilježja u ravnici, i sami brežuljci kao da su izgaženi do kraja. Ni traga od niska raslinja, skupine suha drveća ili gomila stijena: tek beskrajna monotonija sitne prašine.
- Hoćemo li nastaviti put? - upita on.
Nije odgovorila, nije čak ni kimnula glavom.
- Dok smo išli naprijed, uvijek sam vjerovala da će biti bolje - reče na kraju.
- To me je tjeralo da se krećem. Svakog dana sam čvrsto vjerovala, sutra će...
- A sada? - upita on bez uvijanja.
- Ovdje ne možemo ostati - rekla je.
- Da se pokušamo vratiti nazad? - pokaže rukom prema jugu.
- Misliš da smo u stanju ponovno ih prijeći?
On slegne ramenima.
- Bolje pođimo naprijed - reče ona.
- Iako znaš da neće biti bolje?
Stisne zube, kimne glavom i podigne svoj zavežljaj.
Nastave hodati velikim praznim prostorom potpuno ošamućeni. Strvinari su se pojavili na nebu.
Dok sunce već nemilosrdno prži, nekoliko kilometara dalje oni nailaze na izgaženi, krvavi i prašnjavi smotuljak prekriven strvinarima. Jedva se još mogu razaznati dio lubanje, zubi i čuperak kose.
- Bio je to lav - reče on skoro s poštovanjem - našao im se na putu.
- Ali...
Riječi su bile suvišne.
Prije smo o ovome pričali, sjećaš li se? Nisi mi htjela vjerovati. Još uvijek si mislila da se to događa u Capeu i da se odatle proširilo na unutrašnjost zemlje. Razumiješ li sada bolje? Život u divljini odvija se na poseban način, i nepoznati mogu patiti, a smjerni se pobuniti.
Stojiš pokraj mene bez riječi. Eno strvinara. Oko nas nema ničega. Prljava si i puna prašine, znoj je ostavio tragove na tvom preplanulom licu, kosa ti se slijepila od zemlje, oko tvojih usta linije patnje, oči ti uplašene i podlivene krvlju, dojke su se opustile, a bradavice im potamnjele. Ljudsko stvorenje svedeno na prašinu. Prepoznajem te. Nikad te nisam više volio nego sad.


Ruševina je bila nalik bubuljici naspram golog brežuljka na isprženoj i izgaženoj ravnici, ali njihovu pozornost je privukla kao orijentir. Nakon one tri male ruševine s druge strane gorja ovo je prvi put da naiđu na najmanji znak ljudske nazočnosti. Strvinari su im pokazali put.
Koliba od blata i kamena, prednja strana urušena, dijelovi krova razneseni vjetrom, niski zid od kamena, koji okružuje dvorište, srušen dopola, ali još uvijek se drži. Vjerojatno je ovaj zid natjerao antilope da skrenu u svom pohodu i tako sačuvao dvorište. Strvinari kruže iznad kućice, dva su se već spustila na razbijeni krov, dok su se ostali smjestili po kamenju urušena zida. Nigdje ljudi. Ptice je privuklo napola trulo tijelo antilope koje je ležalo dijelom na stražnjem ulazu, a dijelom u kući, kao i jedan pas.
U početku su vjerovali da je i pas mrtav, međutim, u jednom trenutku on podigne glavu - bila je donekle prevelika za mršavo tijelo koje se jedva držalo na slabašnim nogama - i svaki put zalaje slabašnim glasom na strvinare kad god bi se približili. Ovi bi odlepršali i strpljivo se pridružili crnom polukrugu ptica koji se sve više suzivao.
Kad su prošle antilope, pas je vjerojatno ostao stražariti nad trulim tijelom, povremeno bi se hranio pokušavajući jezikom navlažiti osušenu krv.
Čim su se približili, s mukom se podignuo na noge, pokazao zube, dok su mu usta i upale oči bili prekriveni rojevima muha. Pokušao ih je upozoriti slabašnim lavežom, ali samo je zacvilio i počeo mahati repom. Adam mu je prišao i potapšao ga po koščatoj glavi. Psa su vjerojatno za sobom ostavili ljudi koji su napustili kuću, ali kad je to bilo? Zbog čega nisu sa sobom poveli i psa? Zašto su ostavili namještaj koji je ležao razbijen u dijelovima razbacanim po podu od suhe balege? Po svemu sudeći, to se davno zbilo. Ipak, ne može se biti siguran, jer sunce i vjetar djeluju nasilno i brzo.
Prvo se trebalo riješiti mrtvog tijela antilope. Pas je opet zarežao i čak pokušao ugristi Adama kad je ovaj uhvatio truplo za stražnje noge i počeo ga odvlačiti. Pola kilometra dalje truplo je prepustio strvinarima koji su se okupili. Pas ga je na povratku dočekao jadnim mahanjem repa, očito odviše iscrpljen da zadrži agresivnost. Cvileći, ponjuši Adamove noge, ode nekoliko metara iza kuće, potom se vrati i isto ponovi sve dok Adam nije pošao za njim, umoran, ali znatiželjan. Pas ga odvede do nekoliko kržljavih trnovitih stabala u presušenom kanalu koji se pružao preko stražnjeg dvorišta. Ondje otkrije bunar od kamena. Za vrijeme kišnih godina vjerojatno se punio iz nekog izvora. Pas nije prestao cviljeti, pokuša skočiti na stijene koje su okruživale bunar, ali noge nisu izdržale i on se sruši na zemlju.
Napola ošamućen i ljutit, Adam zaviri u bunar, ali od mraka ništa nije mogao primijetiti. Baci unutra kamenčić, zadrži dah i na dnu začuje mukli udarac u vodu. Zajedno poveže sve komade remena i u bunar spusti kuhinjski lonac koji je propuštao vodu. Strpljivo rukama uspije izvući malo prljave i smrdljive vode. Očito je na dnu bunara ostalo tek nekoliko centimetara vode, ali od neočekivana otkrića zatomi jecaj u grlu.
Sav radostan ulije psu malo vode u šupljinu nekog kamena, a ostatak u nojeva jaja za Elisabeth.
Ona je sjela pokraj vrata unutar kuće i odmah zaspala. Ovo je prvi put, otkad su naišli na antilope, da su se uspjeli skloniti od sunca. Odonda je prošlo nekoliko tjedana i sve to vrijeme morali su svoje zavežljaje nositi na glavi radi sjene. Isto tako, da bi tijela zaštitili od nemilosrdna sunca, bili su primorani u najgore vrijeme dana nositi pokrivače iako je pod njima bilo neizdržljivo od vrućine. Zaliha smrdljive vode gurala ih je naprijed. Da bi je pročistili, procijedili su je kroz porub suknje iz Capea, inače bi ona sve povratila. Tako su neočekivano došli do dragocjene zalihe vode iz bunara.
Goreći od nestrpljenja, odlučio je ljusku jajeta ostaviti na miru dok se ne slegne prljavština, a onda je polako podigne do njezinih ispucalih i ispečenih usana nagovarajući je da pije. Primijeti kako joj se u snu pokreću usne, kako guta, a onda se odjednom uplaši, sjedne i pogleda ga sumnjičavo kao da ne vjeruje što se događa.
Zasićeni vodom, legnu na spavanje a da nisu ništa pojeli. Spavali su cijelo popodne, cijelu noć i pola idućeg dana sve dok ih konačno nije probudio pas cvileći i potežući njihova pokrivače.
Nakon spavanja osjete još veću iscrpljenost, kao da je ovaj odmor duboko u njima uzburkao talog umora i potisnuo ga da izađe na površinu njihova života.
Sjeli su na kućni prag, izgubljeno zurili u prazan prostor i uporno žvakali sasušene ostatke hrane iz pustare koje su sačuvali i zatim zasladili s malo meda. Elisabeth je dala psu malo užežena mesa koje je ostalo od ubijene antilope.
Iako još ošamućen i s glavoboljom, Adam prvi put počne istraživati kuću i okoliš. Pošto je naišao na neke kosti koje su virile iz urušena prednjeg zida, nastavi kopati po krhotinama. Ljudska lubanja. Još kostiju. Možda postoji nekoliko skeleta ispod gomile zemlje i kamenja. Ali kakve koristi od iskopavanja?
Ona ga zatekne na tom mjestu, zastade i nogom dodirne lubanju.
- Možda je vjetar srušio zid na njih - primijeti ona iako on ništa nije rekao - ih su ih, po tebi, ubili Bušmani?
- Da se dogodio nesretan slučaj, u kući bi ostalo još hrane.
S obnovljenim zanimanjem nastave čeprkati po krhotinama, ali hrana je već bila opljačkana ili uništena. Jedino su otkrili i prepoznali dva dječja kostura. Pomalo neočekivano, u stražnjem dvorištu, u malom vrtu što ga je zaštitio srušeni zid, našli su tri-četiri tikve koje su tu mjesecima ležale, a tvrda kora s donje strane sačuvala je jestivi dio, zatim šaku uvelih slatkih krumpira i grašak u osušenim mahunama, pobijelio od žestoka sunca, ali još uvijek jestiv ako se namoči u vodi. Sve je to hrana. Bilo je dovoljno, čak i za psa.


Mnogo dana je prošlo a da se nisu pomakli od kuće; spavali su ili bezvoljno ležali u hladu. Pomalo im se počne vraćati osjećaj nalik na energiju iako je to jedva potaknulo nadu u njima, već prije sumorno mirenje sa sudbinom. Umorni jesu, ali prije ili kasnije trebalo je krenuti dalje.
Pod razbijenim ostatkom krova koji se srušio iznad kućnog zida, lastavice su svile gnijezdo. Svakodnevno su promatrali kako oko njega lepršaju i vraćaju s crvićima ili kukcima. Ravnodušno su slušali kako u gnijezdu cvrkuću mladunci. Adam je čitavo vrijeme čekao suzdržavajući se skinuti gnijezdo iako je znao da će na kraju to morati učiniti. Taj odlučujući čin naznačit će nastavak njihova putovanja. Odlagao je to iz dana u dan žudeći za tom ukusnom hranom, ali i plašeći se posljedica te odluke. Naposljetku, više nije bilo odlaganja. Jedne večeri, nakon što su se oba roditelja vratila u gnijezdo, naslagao je uza zid kamenje i drva, popeo se i pohvatao jednu pticu za drugom. Palcem i kažiprstom hvatao je ptice za vrat i kratkim bi trzajem zavrtio rukom. To je bilo dovoljno.
Elisabeth ih je unijela u kuću da napravi juhu kojom će napuniti sve posude što su im bile na raspolaganju. Mali slasni obrok bio je vruć. Čak je i pas dobio svoj dio, zajedno s ptičjim kostima. Dok su sjedili na kućnom pragu hraneći se juhom, oboje su bili svjesni da je jedan dio njihova života ostao za njima. Toj dubokoj, podzemnoj sili još nije ponestalo snage.
Padne joj na pamet prva napuštena kuća na koju su naišli prije dolaska na more. Tada je stvorena odluka. Sjetila se kako je pripremala jelo na otvorenu ognjištu čekajući njegov povratak, kako ga nije bilo do zalaza Sunca, kako su divlji psi lovili zebru trgajući meso s nje dok je bježala i kako se odjednom između drveća pojavio Adam s gazelom na ramenu. Evo ga natrag, vratio se.
- Ne smijemo više ostati - rekla je te noći i sada je to ponovila:
- Sutra moramo nastaviti putovanje. Ovdje se ne vrijedi zadržavati.
Prije izlaska sunca, s novom oskudnom zalihom hrane, krenuše u golu hladnu pustoš.
Šugavi pas pođe za njima kaskajući im za petama.
Adam se okrene i pokuša ga udariti nogom. Pas se zaustavi ušiju priljubljenih uz preveliku glavu i s repom među nogama, ali čim su krenuli dalje, i on produži za njima, ovog puta na sigurnoj udaljenosti.
Adam uzme kamen i baci ga na psa. On zacvili i pobjegne, ali netom oni krenu i nastave hodati, on se trkom vrati.
- Zašto ne bi ostao s nama? - upita Elisabeth. - Odveo te je do vode. Spasio nam je život.
- Ne možemo ga hraniti.

- Ali, Adame, on nas treba, ne može preživjeti bez nas.
- Ako pođe s nama, umrijet će od gladi - reče on kratko.
- Možda nam može pomoći u traženju hrane.
- Odviše je slab, od njega nema koristi.
- Onda ću ja s njim dijeliti hranu.
- Ne budi tako glupa!
S negodovanjem pogleda u nju i osjeti zlobnu želju da zgrabi mač i zabije ga u mršavo pseće tijelo. Kao da je naslutila što smjera učiniti, ona se postavi između njega i životinje. Nitko nije izgovorio ni riječ, situacija ih je oboje iznenadila. Njezin uporan pogled natjera ga oboriti oči i pomiriti se s nečim što nije mogao shvatiti, a to je da ovo odvratno stvorenje za nju znači nešto u što se ne smije miješati a da ne povrijedi bitan dio nje ili onog što postoji između njih dvoje. Zbunjeno se okrene bez riječi i srdito nastavi hodati. Ona pođe za njim. Pas ih je slijedio na maloj udaljenosti.


Danonoćno je stari Roloff izrađivao zemljopisne karte u rasklimanoj daščari sklepanoj od krhotina brodova koji su pogrješno procijenili lokaciju zaljeva ili se nasukali na stijenama ili pješčanom prudu. Imao je bijelu grivu zapuštene kose, upale, zakrvavljene oči, suzne i užarene od noćiju provedenih pod svjetlom žute lampe, tri preostala zuba, dva gornja i jedan donji, i artritične ruke kvrgave kao kandže strvinara. Rukavi košulje bili su izlizani, iz nepravilno skraćenih hlača virile su gole noge. Kad je ispred nekoga ulazio u mračnu daščaru, listovi nogu bi mu nabreknuli. Živio je s jednom starom Hotentotkom koja je lovila ribu, spremala hranu i s njim na podu dijelila ležaj, dok je on čitavo vrijeme provodio s kartama. Razgovor s njim svodio se na mutno sjećanje na Njemačku koju je napustio kao mladić, na putovanja morem kao mornar Holandske kompanije za Istočnu Indiju, na luke i žene (namignuo bi na nju), na svjetlucave noći na dalekim morima, na smrad donjeg brodskog prostora na surovi lov na robove na Madagaskaru i obali Gvineje i dugo putovanje, prije dvanaest godina, kroz unutrašnjost provincije Cape sve do područja gdje žive crni narodi s one strane Great Fish River (Velike riblje rijeke).
- Aber zur Sache , gospodine Larsson, vidite, na povratku s tih putovanja nacrtao sam kartu koja detaljno prikazuje ovu zemlju, vollstandig . Pretpostavljam da poznajete Kolbovu kartu? Mo'š mislit! Taj čovjek je čitavo vrijeme visio u krčmama Capea pijući dok nije bio kaput, nikad nije kročio dalje od Stellenboscha. Jeste li ikad vidjeli nekoga o kome govori, sličan je nekom stvorenju iz Offenbarung Johannisa . Njegovi ortaci u piću nacrtali su te karte i ispričali priče koje je on opisao. Schandlich . A što se tiče Abbe' de la Callea, verflixt Ne želim govoriti protiv Božjeg čovjeka, ali kad pogledaš njegovu kartu, više zna o Bogu nego Capeu. No, glauben sie mir , moj zemljovid jedini je koji pokazuje ovu zemlju onakvom kakva jest.
Nun , uz to, odnio sam je guverneru s najljepšim željama misleći da ću za stare dane zaraditi vreću rix dolara. Gott im Himmel ! Pozvao me je tajnik vijeća. Po nalogu njegove ekscelencije, uzmite natrag vašu kartu. Ako je ikad komu pokažete ili se usudite napraviti kopiju, sofort će vas dopasti trideset godina u lancima.
Schen sie mal , gospođo Larsson. Odatle sam se sklonio ovamo i ništa drugo ne radim nego bez predaha kopiram ovu kartu was sonst , čak i da sve ode u vjetar. Uberzeugen Sie Sich , čitava kuća ispunjena je kartama i nitko ih ne smije pogledati. Možda će se jednoga dana, kada umrem i kad me stara Eva zakopa na žalu, ova daščara urušiti, a vjetar raznijeti karte weit und breit i negdje u ovoj pustari neki stranac će naići na jednu i otkriti kako izgleda ovo područje. Hoću reći, kako netko može biti sit diesseits ove planine, a ne znati kako izgleda jenseits ? Ali, sada se moram ispričati, gospođo Larsson - liebe schone Frau ! Ne mogu vam ni jednu dati. Pomislite samo ako vijeće dozna za to? Poslat će me na otok Robben dreissig Jahre . Nikako, bolje je strpjeti se. Nije mi ostalo još mnogo od života, radije ću ga proživjeti u miru. Zato ako zaista želite saznati kakva je ovo zemlja, treba učiniti samo jedno, furwahr , krenite i sami otkrijte. Nacrtajte vlastitu kartu. Možda će guverner imati milosti za vas. Aber nehmen Sie Sich in Acht , ovdje se ljudi boje svoje zemlje, radije ne žele znati kako ona izgleda. Što oko ne vidi... das verstehen Sie doch,ja ?
Bez zemljovida kroz prostranstvo, sve dalje prema horizontu, bez jasna smjera, samo slijediti zalazak Sunca u potrazi za gnijezdom u kojem zlatna vuga nese zlatna jaja nađe li ga itko dosad? U nedostatku orijentira nije moguće ni procijeniti prevaljeni put. Jedini pokazatelj napredovanja su sve umornije noge, teškoće pokretanja udova, grčevi u trbuhu, stalna bol koja je ščepala utrobu dugim tankim prstima, sve više je stišće i nikad ne popušta. Jedino se mehanički možeš dalje kretati, uporno se odupirati gladi, žeđi i samom sebi, pokoravati se neukrotivoj volji koja čovjeka tjera naprijed. Mnogo bi lakše bilo leći i nikad se više ne dignuti.
Najprije: promatranje. Sada: patnja. Lakše je kretati se krajobrazom istine nego ga shvatiti ili objasniti.
On, ona i mršavi pas.
Povremeno nailaze na kosti uginulih životinja napola pokrivenih pijeskom.
- Možda ćemo nas dvoje jednog dana ovdje ležati? Hoće li nas tada ova zemlja prihvatiti?
- Ne misli na to - reče on oštro - razmišljaj o Capeu.
Ona bespomoćno odmahne glavom.
- Na Cape sam zaboravila. Više ga se ne sjećam. Ponekad mi se čini da je to samo mašta. Sve što je preostalo, nalazi se ovdje. Ne znam koliko još mogu izdržati.
- Moramo izdržati.
- Znam da moramo. Pokušavam. Je li to zaista moguće?
Pogleda u njega. Oči su mu duboko u šupljini. Ona pokušava natečenim jezikom oblizati naslage krvi na popucalim usnama, ali dodir vlage samo pojačava bol. Zbog zasljepljujućeg svjetla s teškoćom zadržava pogled na njemu. Oblik njezina prsnog koša jako je naglašen, bedrene kosti su iskočile, njezina koljena i laktovi kao da su nerazmjerno široki u odnosu na tanke ruke i noge.
- Da, moguće je - kaza on.
Mršav je kao i ona i od žege je još više potamnio.
- Mi ćemo se vratiti.
Pas ide za njima hramajući na bolnoj nozi. Primijetila je kako kriomice hrani psa, kada nije znao da ga promatra. Ćešće su se zaustavljali da bi poštedjeli psa i tako su najtopliji dio dana proveli pod improviziranim šatorom koji su napravili od pokrivača prebačenih preko motki.
Čak i prije nego što su skrenuli s tragova pustoši koje su za sobom ostavile antilope, pas je, s jednog tajnog izleta, ulovio vjevericu koja živi pod zemljom, donio je i odložio ispred Adamovih nogu te ga pogledao mašući lagano repom. Toliko ju je to pogodilo da je okrenula glavu ne bi li sakrila suze. Pomalo zbunjeno je kleknula i pomilovala psa po glavi. Dok je pas promatrao dahšćući, Adam je životinju oderao i ispekao na vatri.
Osim vjeverica, pas je idućih dana uspijevao doći i do drugih životinja, npr. kornjača, a jednom je ulovio i pticu sekretara. Nakon što su skrenuli s prašnjave staze, to se redovito događalo. U biti, pas je postao prijeko potrebit za njihovo preživljavanje, čudan katalizator njihovih odnosa.
Osim toga, Adam je opet bio u stanju usput pronaći i iskopati rijetke korijene barroe, ngaap ih kambro . Nalazio je i sočne biljke čije lišće se moglo koristiti, jaja ili larve u mravinjacima, smolu s trnovitog stabla, bobice ghivarrie od kojih se zavrti u glavi. U zoru bi ponekad lizali rosne kapi s širokog lišća xerophita ili skupljali nakupljenu vlagu sa treperavih mreža pauka lovaca. Međutim, to je bilo malo, nije bilo dovoljno. Tek toliko da izbjegnu smrt, sve više su gubili na težini, svaki korak bio je bolan, svaki dan mali zajam na život ponovno obnovljen, još jedan dan izgubljen da se dostigne horizont. Počela je misliti da je ovaj predio još gori od potpune pustinjske praznine. Ondje čovjek barem može zaključiti da je smrt neizbježna, da je gorka samilost sve bliža. Ovdje nije tako. Ovdje sve ostaje nedorečeno, stalno se odlaže, stalno si u pokretu. Nikakve nade u spasenje, tek nastavak mučna kretanja po tvrdoj užarenoj zemlji, u susret obzorju kojega nisi u stanju dosegnuti, kojeg se nikad ne možeš odreći. Makar koliko daleko došli, najviše se možemo nadati pitanju: obzorje koje vidimo, je li uistinu jest kraj.
U jednom trenutku činilo se da je ništa više neće spriječiti da umre. Na beskrajnoj pustopoljini dva puna dana apsolutno ničega nije bilo. Zaustavili su se odmah nakon izlaska Sunca. Adam je kamenjem podupro dvije motke, na njima raširio pokrivače i sklepao mali šator u kojem će provesti dan. Sjeo je na rub hlada. Ona je legla. Nije mu pokušala uputiti ni jednu riječ jer se plašila da će je pokušati spriječiti u onome što je naumila. Jednostavno je legla mirne duše s odlukom da više neće ustati. Ne vrijedi truda. Stalno mislimo da smo u stanju ići naprijed, ali tomu jednoga dana dođe kraj. Taj kraj je sada došao.
Začuje kako pas laje u daljini, a onda na to zaboravi. Ošamućena, nagonski podigne glavu i odjednom joj postane jasno da joj se Adam obraća držeći nešto, što je pas donio. Zmija. Odmahne glavom jer nije dokučila što hoće reći. Uz jaku koncentraciju razabere njegove riječi:
- Možemo je pojesti. Samo glava je otrovna.
Ona ponovno odmahne glavom.
- Ne mogu.
- Kao i kod svake životinje, to je samo meso.
- To je grijeh. Ne mogavši se svladati, ona se počne smijati vlastitim riječima ne znajući pravi razlog. Tek nešto kasnije shvati da se više ne smije, već plače ispuštajući suhe jecaje iz užarena grla.
Adam izreže zmiju na male komade i nakratko ih ispeče na plamenu vatre koju je zapalio, tek toliko da zatvori krv u mesu. Međutim, ona odbije okusiti.
- Molim te - nagovara je on.
- Ne želim.
- Umrijet ćeš ako ne budeš jela.
- Želim umrijeti. Nemoj me spriječiti.
- Elisabeth - podigne je s naporom i na sebe nasloni njezino koščato tijelo - nemoj tako govoriti. Jedi. To je hrana.
- Ne mogu.
Kao djetetu kojem treba dati lijek, on silom otvori njezinu čeljust. Na trenutak se opirala, a onda popustila, odviše slaba da ustraje. On utisne komadić mesa kroz stisnute zube.
- Jedi, mila moja.
Ona i dalje odmahuje glavom, ali isto tako žvače zatvorenih očiju.
Progutala je.
- Odlično - reče on. - Odlično, pokušaj još jedan komad.
Prije nego što je odgovorila, počne povraćati. Zbog gorčine žuči komad mesa joj izađe iz usta.
- Ponovno pokušaj.
Njezin želudac opet odbije hranu, ona nastavi povraćati kao onog dana kad su naišli na truplo, čak i gore jer joj je nutrina bila suha. Samo komadići mesa izlaze iz nje. Toliko je iscrpljena da nema snagi ni zaplakati.
Konačno, ovo je ipak kraj, pomisli ona. S gustim tragovima sluzi koja se zadržala na njezinim usnama, nasmija se u sebi na pomisao spasenja.
Prepuštajući se svemu, obuzme je nepodnošljiva tuga, prevelika da potjera suze.
- Umirem - promrmlja kroz ispucale usne - a još uvijek ništa nisam shvatila. Nije mi jasno što radim ovdje.
On je zagrli i ispruži se pokraj nje.
- Sjećaš li se onog dana - upita tiho - kad si se raspitivala o moru? Kad sam te odveo na onaj otočić?
- Sjećam se. Kako ne, sjećam se ribica, nanara, rakova u bistroj vodi i crvene hobotnice. Svuda oko nas more je udaralo o stijene. Kako osjetiti more ako se ne izložiš opasnosti? Natjerao si me leći na bijeli pijesak i silovito si ušao u mene, a more svuda oko nas, i dok su valovi prelazili preko nas, svršio si u meni. Iste noći nadošla je velika plima i potopila otočić. Sjećam se, kako ne.
- Sjećaš li se kad smo sjedili na kamenom brdašcu i osluškivali antilope kako prolaze pokraj nas?
Čak su i lava koji se našao na njihovom putu pregazile očiju slijepo uprtih ispred sebe. Smrt je bila predivna i mogla se opipati.
- Ako se toga sjećaš, bit će ti lakše. Samo mirno lezi. Osluhni zemlju. Nemoj slušati ušima. Čuj zemlju.
- Hoćeš li opet leći na mene? - prošapta ona.
- Hoću ako želiš.
- Nemoj me ostaviti.
Pažljivo se podigne i legne na njezino tijelo. Ovog puta nisu se ni pomaknuli. Ležali su potpuno mirno. Jedino se njezina ruka pomakne tražeći, kao da postavlja pitanja, njegove stare brazgotine na leđima i bedrima.
Čuje kako diše blizu nje. Njezine uši čuju zvuk vlastite joj krvi. Čini joj se da zapada u san, samo to nije san. Pričinilo joj se da napušta svoje tijelo, diže se u visine, vrlo visoko kao strvinar, i gleda dolje na njih koji leže u hladu na tom malom mjestu usred ravnice. Zvukovi u njihovoj blizini polako su nestajali. Nakon cikada ona sada čuje nešto drugo, zvuk je mnogo širi i strašniji.To je tišina koja se izražava kroz stijene i zemlju, izrovane jarke, kamene brežuljke, drveće izloženo vjetru.
Ponekad pomislim jesam li te sanjala. Spavam na pijesku kao morska zvijezda koju su van izbacili morski valovi, ta misao je rođena u vodi s pijeskom koji blista na tvojim leđima - spavam pokraj morske majke koja diše, tvoji prsti lagano stišću nerješivu tajnu školjke. Noge ti se tresu kao bambus u stjenovitu jezercu. Želim te dodirnuti, najprije stidljivo, nježno, zatim s više strasti, želim te proždrijeti, u potpunosti posjedovati. Probudio si se u mojim ustima. Nestala sam u zelenoj boji mora. U glavi mi se vrti, sve dublje i dublje povlačiš me u sebe kao plima u tihoj ekstazi ljepote podmorja. Kao ribica grickam te po vratu i ramenima, bradavicama, trbuhu, bedrima i nabreklom udu. Tako si blizu i više ne znam gdje završavaš, a gdje ja počinjem dok zajedno plutamo u vodi bez dna. Sada se rastvaram, isparavam kao pjena, mlaz ili magla, kao oblačić koji raste dok ne postane golem i raspadne u kišne kapljice.
Nastojiš me spriječiti da umrem. Pokrio si me svojim tijelom da me zaštitiš od strvinara. Zaglušna tišina u potpunosti me ispunja. Bila je ovdje prije nas, ostat će kad nas više ne bude. Da, svega se sjećam. Sve se slijeva u moje ništavilo. To je ono što znam, to je ono što čujem: bez mene ovaj kraj neće znati za svoje postojanje. Zahvaljujem ti. Zbog ovog sjećanja morat ću nastaviti put s tobom. Zar nisam sama rekla, krug se mora zatvoriti? U meni je sve od značenja ili je ništavno. Na menije odluka. Tu slobodu mi dopuštaš. Želiš da iskusim patnju, a ne da me ona uništi.
Patnja je kao nebo kojim ptica leti. Tek povremeno, vrlo rijetko - trenutak na vjetru - dopušteno joj je sletjeti na granu ili užarenu stijenu da bi se odmorila, ali ne zadugo.
Ti si sa mnom. Dotaknula sam te. Kao u moru među stijenama, kao one večeri kad si rekao: želim te nagu. Samo na trenutak. Nikad više od trenutka. Možda ni ne možemo svaki put trpjeti više od trenutka. Sjećam se. Pokušat ću ići dalje. Ovo strahotno prostranstvo koje nas okružuje stvara tišinu u kojoj se rijetko, vrlo rijetko usudimo prepoznati jedno drugo.
Podignula je glavu - kad je to ustao s nje i vratio se na ulaz zaklona? - i smjesta primijeti, ali i shvati, da se i on zagledao. Na obzorju, baš ispod nazupčane linije posljednjih kamenitih grebena, ukaže se dugačko, svjetlucavo jezero. Isprva nije povjerovala. Zašto to ranije nisu primijetili? Kad su jutros stigli na ovo mjesto, bili su odviše umorni da bi nešto primijetili. Gledali su ne više od nekoliko metara ispred sebe. Stalni izazov horizonta škodi očima i dok ideš naprijed, tvoji zahtjevi postaju sve skromniji. Bila je sasvim iscrpljena da bi nešto uočila, a i on je bio previše zauzet oko nje da bi gledao naokolo. Sad je bilo sasvim jasno: cijelo vrijeme se ondje nalazilo. Jezero, nalik velikom ogledalu, pružalo se prema istoku okruženo drvećem i zelenim brežuljcima, kolibama i ljudskim bićima. Znači, bila je u pravu. Nakon što prijeđu planine, naći će se pred rajem. Nisu tako rano smjeli izgubiti pouzdanje. Zbog toga su se posramili.
Puzeći na rukama i nogama približi se Adamu i dotakne ga.
- Vidiš li ti to? - postavi ona nepotrebno pitanje.
- Je li ovo stvarno?

- Sam se uvjeri - teško je disala. - Hajde, pokupi stvari i krenimo.
- Zar nije bolje pričekati dok ne prođe žega?
- Bit će mi dobro - pokušava ga uvjeriti. - Što prije krenemo, prije ćemo ondje stići. Počne spremati svoj zavežljaj.
- Koliko bi moglo biti udaljeno?
- Teško je procijeniti na ovim ravnicama. Moramo stići prije zalaska Sunca.
Pas je lizao šape pune rana. Pojeo je veći dio onoga što je ostalo od zmije.
- Hajdemo - reče ona.
- Moramo polako hodati - upozorava je on - iscrpljena si, a ništa nam nije ostalo od hrane.
- Ondje će biti dovoljno za jesti i piti.
Nasmija se, a uzvik radosti zastade joj u grlu. Samo da opet stigne do vode, skoči u nju, zaroni cijelim tijelom i dobro se opere, da joj tijelo osjeti hladnoću i vlagu i popije koliko joj treba. Da živi.
Svaki put kad ona požuri, on je mora zadržati. Dug put treba prijeći, a žega je nesnosna. Treba sačuvati snagu, a ona nije svjesna napora.
Jedino bi reagirala pokazujući ispred sebe: onamo, onamo, zar ne vidiš?
Zar je važno ako stignemo iscrpljeni? Ondje se možemo zadržati koliko hoćemo, sve dok se u potpunosti ne odmorimo. Vidjet ćeš, odsad će sve biti mnogo lakše. Prekretnica je iza nas. Ostali smo na životu, pomogao si mi preživjeti.
Prvi je naslutio pravu istinu, ali nije ju joj imao snage priopćiti. Kroz znoj koji se hvatao za njegove užarene kapke ugleda jezero kako se svjetluca i treperi, kako se zelena stabla njišu, a ljudi se vrzmaju oko koliba. Zašto nije mislio na to prije negoli su krenuli? Čovjek to ne želi. Možda su ovakve erupcije pouzdanja potrebne da bi se održali na životu.
Gleda u nju kako hoda s posljednjim atomima snage da bi se održala na mršavim nogama. Čuje kako gubi dah. Nastoji joj nešto reći, ali glas je samo promukli šapat u njegovu grlu. Pas ih slijedi neusklađenim ritmom, trčkara od jednog do drugog suhog grma i odmara šape u škrtoj hladovini grančica sličnih dikobrazovim bodljama prije negoli skupi snagu da ponovno izađe na sunce.
Dođe mu da zaplače. Dođe mu da opsuje. Prvi put otkad su zajedno, osjeti grčeve u trbuhu.
Kasno popodne konačno se zaustave, tijelo joj se njihalo pokriveno znojem i prašinom.
- Je li još daleko? - upita ona. Glas joj napuknuo, krvari iz grla.
- Ondje nećemo nikad stići - reče i ne usudi joj pogledati u oči.
- Naravno da hoćemo. Zašto ne bismo stigli?
- Jezero ne postoji.
Ona podigne ruku da bi mu pokazala, a onda je spusti teško dišući.
- Adame, to nije moguće.
- Ne, ne postoji. To je samo fatamorgana.


- Ako nema drugog izbora osim smrti - reče ona jedva čujno - zašto mora biti nasilna kao smrt onog pavijana u planinama? Zašto mora biti tako?
- Nećemo mi umrijeti - pokušaje on utješiti.
- Ne želim više živjeti. Premorena sam. Jednostavno ne želim.
- Ni jutros nisi željela, a ipak smo produžili živjeti.
- Zato što smo ugledali jezero, zato što sam odjednom imala u što vjerovati, što mi je pomoglo da nastavim hodati.
Sjedne na užareno tlo.
- Eno jednog brežuljka - reče on - hajdemo do njega. Ondje će biti lakše provesti noć.
- Ne ću, želim ostati baš ovdje - odgovori ona tvrdoglavo.
Prihvati je za ruku da joj pomogne ustati, ali ona ljutito odbije i zajeca. Nije bila u stanju plakati, pluća i grlo skoro su joj potpuno suhi, nema suza, ali ona sjedi sklupčana i jeca, cijelo joj se tijelo trese.
- Nije tako daleko - preklinje je on.
- Zašto ti ne ideš? - reče ona zadihano. - Vrati se u Cape Town. Ispričaj im... - ništa više nije izustila, čak je i jecanje prestalo.
Raspakirao je sve njihove stvari, ali nema joj što ponuditi, ni list, ni usahli korijen za žvakanje, ništa. Došao je u iskušenje da legne uz nju, da se više ne pomakne i da tako bez pokrivača zajedno ostanu izloženi svježem noćnom zraku i sutrašnjem žarkom suncu. Međutim, sama snaga iskušenja stvori u njemu otpor. Oko motki naslaže hrpice kamenje, iznad motki postavi pokrivač, zapali vatru, sjedne uz nju i baci pogled na tamu koja se spuštala. Pas je, dahšćući, legao nasuprot njemu. Ona se nije ni pomaknula.
U daljini se začuje štektanje i smijeh šakala. Ako ima šakala, onda nečega mora biti. Zec, antilopa ih gnu. Pojavio se mjesec. Stisne zube i, osjećajući bol, ustane na noge.Tijelo mu se povije od grčeva, pluća su gorjela.
Nju pokrije drugim pokrivačem.
- Ostani ovdje - reče - pokušat ću štogod naći za hranu.
- Ničega nema.
- Obećavam, nešto ću naći.
Ona odmahne glavom.
- Ostavljam ti psa - reče on - i kratki mač. Ne znam dokad ću biti odsutan. Možda do sutra, možda prekosutra. Ali, vratit ću se, Elisabeth, čuješ li me? Vratit ću se s nečim za jelo.
- Nemoj ići - prošapta ona.
- Moram, to nam je posljednja nada.
Klekne pokraj nje, dobro je umota pokrivačem i poljubi. Na usnama nema vlage, nalik su mahunama koje stružu jedna o drugu.
Pratila ga je pogledom pokušavajući zapamtiti što je rekao, boreći se da razmrsi svoje misli. Ide li prema Capeu? Pozdravi moje roditelje. Ispričaj im sve. Ima li ljudi i vode u blizini? Nabujala rijeka. Ne, vola je odnijela rijeka, ja sam ga natjerala da se baci u rijeku. Pripazi na kamenje. Ne smiješ ubiti onu gazelu, ona je spazila da se kupam u rijeci, ona nam vjeruje, došla je tražiti zaštitu. Vani pada snijeg, ne osjećaš hladnoću?
Što taj pas radi ovdje? Znači, nije uginuo? Mislila sam da ga je ujela zmija. Jedna stara Hotentotka isisala je otrov, ali i ona je umrla. Zakopana je u dikobrazovu rupu. U mojoj haljini. Imala je smjelosti kopati po mojim stvarima i ukrasti haljinu ne znajući kako se nosi ako imaš stara osušena vimena koja vise. Mlade djevojke imaju izdužene, vlažne usmine koje strše iz njihova spolovila, pokazala mi je vrlo ponosna na sebe. Ovdje se nitko ne srami, samo se treba pokriti zbog strvinara. Prije ili kasnije iskopat će ga ispod stijena. Kad bi samo čovjek bio čist, gol kao kostur, kao kamen bez nanara. Svjetiljka sa žutim svjetlom danima se njiše iznad mene: presvlačimo se triput dnevno, donesi vode. Hoćeš li me poslušati? Naviknula sam da me se sluša. Drago dijete, robu nikad ne vjeruj. Ti misliš da je rob nitko drugi do žena, a žena samo rob. Želim vam najaviti: namjeravam se udati. Ne radi se o silasku u pakao, već u unutrašnjost zemlje. Sami ćemo izraditi zemljovid predjela kroz koji budemo prolazili. Sehen sie mal moj jedini posao je kopiranje iste mape. Aber nehmen Sie sich inAcht, ljudi se ovdje plaše vlastite zemlje. Negdje na pustari neki će stranac naići na jednu koju je odnio vjetar.
Pojavili su se u vašoj blizini i protutnjali dalje kao vjetar pogleda uprta ispred sebe, očito ne vide kuda idu, još uvijek vjeruju u raj. Pogledaj, nije me strah. To je samo umor. On može bez mene nastaviti put, ne znam kamo, ali bit će mu dobro, kretat će se u krugu, kao na otoku.
Vjerojatno je zadrijemala jer kad je ponovno otvorila oči, Mjesec se već pomaknuo iza druge strane zaklona. Šakali su se još uvijek glasali u mraku, ali u daljini. Nije vidjela psa. Ona jadna djeca koja su izgubila život u ruševini. Je li to odista djelo Bušmana? Ali zbog čega uništiti jedno cijelo domaćinstvo zbog nekoliko komada stoke? To nema smisla.
Evo me. Uništite i mene. Pošaljite još jedno krdo antilopa da me izgazi i pretvori u prah. Položite djecu pokraj mene, te mršave kosture. Čovjek se rađa s mnogo muke, čovjek je neuništiv.
Osjećajući bol sjedne da bi vidjela izlazak Sunca. Adam se još nije pojavio. Sjeti se onog dana kad je rijeka odnijela vola. I ona je htjela skočiti u nabujalu rijeku, uvjerena da više neće imati snage. Kako je to smiješno! Danas je svakako imala razloga prekratiti muke, a ipak se nije ni pomaknula da nešto učini. Kako to da se uz sve veći očaj u čovjeku istodobno stvara i otpor prema činu koji sve može okončati?
Umorna sam. Umorna sam. Nemam želju nastaviti put, a ipak bih krenula dalje. Kako sam mu dopustila da luta noću, a možda i nekoliko dana, da bi mi pronašao hranu, a ukoliko se vrati, može me naći mrtvu? Ti si mi protiv moje volje rekao da pričekam.
Koliko si više razloga imao da onog dana kad ti je gospodar naredio da bičuješ svoju majku, sebi skratiš život? Nisi to učinio. Danima si zurio u tu veliku planinu preko puta mora koja je značila slobodu, ali nisi poludio, nisi se ubio. Staviše, uspio si toliko mjeseci izdržati na tom otoku.
Sjećam se šuma vode koja se slijevala s vesla te noći kad sam na tankoj splavi pobjegao s otoka. Nije me se najviše dojmio udar valova niti škripa balvana, već šum vesla u vodi, prvi, najradosniji, zvuk slobode. Isto sam se tako osjećao i pred Utvrdom. U sjećanje mi se nisu prvo urezali okovi niti bič s osam krakova, a niti to što sam bio izložen očima svih tih ljudi koji su podrugljivo dovikivali, već krik galebova iznad moje glave i njihov let na vjetru. Pa i sada kad me misli odvedu iz ove žedne zemlje kroz koju se probijamo, ja čujem krik galebova, a kad noću utonem u san, čujem šum vesla u vodi.
Ovog puta nema vode, samo fatamorgana. Hoće li ona to preživjeti? Čini se da je izgubila svaku volju. Moram naći nešto bolje od zmijskog mesa, kornjače ili divlje dinje. Možda bi lakše bilo pomoliti se za pomoć? Ali komu? Alahu moje bake Seli, Heitsi-Eibibu moje majke ih Bogu, odnosno Isusu Kristu? Imena, samo imena. U pomoć će mi priteći male stvari koje me okružuju: stijene, neuništivo korijenje, zemlja, ravnica, kameniti brežuljci, zvijezde ili Mjesec.
Uporno kao pas slijedio je štektanje šakala. Kretao se brzo, sam, po hladnoj mjesečini. Skoro ga obuzme veselje - iako stišano zbog bolova - što se nalazi potpuno sam u prostoru. Kao da su se u pomrčini granice svijeta još više proširile, postale još udaljenije, a crne sjenke stijena i grmova stvarnije od ostalih stvari. Istodobno, sve je nekako pitomije nego danju. Ne nježnije, već pristupačnije, nije tako odbojno.
Nemoguće je bilo odrediti dolaze li šakali prema njemu, obilaze li oko njega ili ga zvuk vara na otvorenu prostoru. Bilo kako bilo, imao je utisak da se u svom naporu vrti u krug. Približio im se tek pred zoru. Došao je do zaključka da je njegov trud možda isto obmana kao i fatamorgana jer glasanje šakala ne mora ništa značiti. Možda se samo poigravaju, bore među sobom ili pare. Na to se spremio. Međutim, kad se razdanilo, uzbuđeno otkrije da njegova upornost nije bila uzaludna. Tri-četiri šakala stjerali su jednu ženku gazelu uz kameni zid brežuljka. Od njihova napada pokušala je zaštiti tek rođeno mladunče. Po svemu sudeći, otkrili su je upravo nakon okota jer posteljica je ostala još netaknuta.
Kad je prišao bliže, šakali su odstupili režeći i cvileći, a onda su pokušali lažno prijetiti vrteći se sasvim blizu oko njega. Povukli su se kad je Sunce izašlo. Gazela ih je pratila pogledom sumnjičavo frkćući. Svaki put kad bi mladunče pokušalo stati na kao stabljika duge noge, ona bi ga brzo njuškom gurnula natrag. Na najmanji Adamov pokret spustila bi duge svinute rogove i frktanjem bi ga upozorila. Očito je bila iscrpljena okotom i dugim noćnim bdjenjem, ali Adam je znao da lako može pobjeći. Budući da je bila prevelika da bi upotrijebio pištolj, uzeo je strijelu iz tobolca, pritisnuo je na tetivu luka i odapeo. Strijela ju je pogodila u rame. Uznemireno je zameketala, poskočila i polako počela odmicati, ali nakon nekoliko metara zaustavila se i vratila svom janjetu. Bijesnim trzajem stražnje noge uspjela je ukloniti strijelu. Adam je znao da je dovoljna i najmanja ogrebotina, strijela je otrovna. Međutim, sati mogu proći do djelovanja otrova, a on nije izdržljiv kao Bušman da bi je pratio ukoliko odluči pobjeći. U stanju je čak i s mladuncem prevaliti velik dio puta prije zalaska Sunca.
U jednom trenutku je shvatio da nije sam. Uzbuđeno lajući, mršavi pas projurio je mimo njega, začudo, poduzetan unatoč umoru. Gazela je smjesta spustila glavu i okrenula smrtonosne rogove prema njemu. Skoro je probola psa. On zacvili i skoči u stranu, ali trenutak kasnije brzo se vrati natrag.
Adam je sad mogao upotrijebiti pištolj ciljajući joj u rame da bi je onesposobio. Ona se zatetura, padne i dašćući ponovno digne na noge. Taj kratki zastoj bio je dovoljan da pas projuri mimo nje i zgrabi mladunče za vrat. Jedan trzaj bio je dovoljan.
Gazela se opet spustila na koljena. Trebalo ju je što prije dokrajčiti. Adam više nije htio trošiti strjeljivo, ostalo ga je malo, a već su se dočepali mladunca. Njemu je trebalo više od toga. Dok je pas dalje napadao gazelu, Adam joj se privuče s leđa, uhvati je za vrat i s nožem u ruci napipa vratnu žilu.
Posljednjim trzajem gazela iznenada široko zamahne vratom i jednim rogom bijesno raspori njegovu ruku od šake do lakta. Na trenutak on ispusti žrtvu. Pas je tada zgrabi za nos. To je bio kraj.
Adam ostane bez daha ležati pokraj mrtve životinje, u glavi mu se vrtjelo od umora i gubitka krvi. Ova noć bila je preteška za njegovo oslabljeno tijelo. Nakon dugog vremena, tražeći naslijepo, uspije gazelu okrenuti na leđa i pronaći malo nabreklo vime. Uhvati bradavicu i istisne tanki mlaz mlake tekućine u svoja osušena, razjapljena usta, pijući i s mukom gutajući bez zastoja. Naposljetku se zaustavi, ustane na noge tresući se od napora, uzme kožnu vreću i u nju isprazni mlijeko iz gazelina vimena.
Ruka mu je još gadno krvarila. Sjeti se paučine. U ovo doba dana laku ju je pronaći kako sjaji na grmlju puna rose. Ranu pokrije paučinom i omota kožnatom vrpcom koju odreže sa svoje pregače.
Osjetio je da mu se vrti u glavi i odluči se najprije odmoriti. Nešto kasnije krv počne curiti oko poveza, ali je na kraju prestala. U ruci je još osjećao muklo udaranje, ali više nije smio gubiti vrijeme. Nespretno petljajući lijevom rukom, raspori trbuh mladunčeta i s krajnjom mukom izvadi crijeva i iscijedi tekućinu. Malo je promislio i zatim odsjekao stražnji dio gazele. Više od toga nije mogao nositi. Ponovno je legao da se odmori i pustio psa da se naždere preostalog mesa. Kasnije ga baš i neće biti.
Kad je ustao, Sunce je već bilo visoko na nebu. Kretati se po toj žegi bit će pravi pakao, ali nije se smio dalje zadržavati. Visoko nad njim primijeti strvinare kako kruže i srce mu počne kucati od straha. Zar je već prekasno? Tjerajući nemilosrdno svoje tijelo, počne kaskati u smjeru ptica.
Počela se tresti kad je ugledala strvinare. Je li mu se što dogodilo?
Ubrzo je shvatila da kruže oko malog zaklona. Zašto se to ranije nije dogodilo? Nevjerojatno je kako mogu nešto naslutiti. Nije imala drugog izbora nego se zavući ispod raširena pokrivača i uz viku mahati rukama sve dok se nisu povukli i postali udaljene, ah još uvijek vidljive mrlje. Ponovno je legla. U glavi joj se vrtjelo. Povremeno, dok je ležala, sve bi joj se zamračilo pred očima. Prije gutanja s mukom je pokušala u ustima skupiti pljuvačku, ali usta su joj ostala suha, a grlo toliko nateklo da je jedva mogla disati. Nema koristi. On će stići prekasno. Bila sam tako tvrdoglava, primijeti uz kiseli osmijeh, odbijala sam biti nekome na raspolaganju, postati nečije vlasništvo kao krava, zaprežna kola ih neka bačva. Sad će me preuzeti smrt ne pitajući dopuštenje. Više se ne mogu odupirati. Voljela bih zbog Adama, ali to više neće biti moguće.
Kad je njegova sjena pala na nju, ona ga je zamijenila za strvinara. Pokušala je pokrenuti usne i otjerati ga, ali nije bilo ni glasa.
- Elisabeth - reče on.
Otkad ta stvorenja govore?
- Donio sam ti hrane - reče on i sjedne pokraj nje.
Čula je kako teško diše gubeći dah. Osjeti njegov miris.
- Meso i mlijeko - reče i prinese vreću njezinim ustima. Poradi velike žege postalo je mlako i kiselkasto. Gutala je s teškoćom. On ju je nukao i s beskrajnim strpljenjem hranio kao malo dijete. Malo kasnije otvori oči.
Pogleda gore. Ničega nema. Bog je praznina beskrajnog neba.

Sličnost oblika u prirodi: snježna pahuljica - hrbat kamenitog brežuljka, jaruge nastale erozijom - listovi paprati - skelet gmaza.


Još jedan kredit na život, mnogo bitniji nego prije. Put su u stanju nastaviti, ali s mukom. On se nikad ne žali, ali ona je primijetila da ga rana muči. Zagnojila se, jedva se može rukom poslužiti. Rijetko govore. I to je naporno.
Nešto se dogodilo: izgubili su Cape kao neki predmet koji su usput negdje ispustili. Ništa više nisu očekivali, nikakve nade da stignu do grebena i ugledaju nešto drugo od onoga što su dosad gledah. Horizont je preuzeo svu kontrolu.
Preostalo je hodanje, tek kretanje bez nekog cilja: teturanje na nogama, krutim poput drveta, veslanje bolnim rukama, mučno klipsanje na stopalima omotanim u debelu kožu, disanje, znojenje koje na njihovoj prljavoj koži pravi različite šare i šepavi pas koji za njima hramlje.
Nekad si me znao optužiti da sam odviše bijela za istinu. Pogledaj me sada. Crna sam i izgorjela od sunca. Je li ovo istina - ova patnja bez kraja, ovo naprezanje kroz prostor samo zbog kretanja, da ne bismo opet legli na zemlju?
Ako sad netko odustane, druga osoba neće moći sama nastaviti put.
Sve veća bezvoljnost. I neobični osjećaj čuđenja zbog tišine i prostora. Sve se događa po prvi put u ovom bespuću. Rijetke riječi koje izmijenimo, svaki put su prve riječi. Svaka zora prva je pojava bijele svjetlosti koja obasjava ovaj prazni svijet. Evo zrna praha: sve je rođenje.
One noći u planinama pomislila sam: ma kako izgledalo jezivo, bilo je neke ljepote u nasilnoj smrti pavijana. Poput bezočna ubijanja bika ili oluje u Biskajskom zaljevu. U takvim trenutcima svjestan si da si živ. Ma kako to izgledalo grozno, ipak je prijeko potrebno. Takvi teški trenutci tjeraju nas da se održimo na životu.
Možda sam onda bila mlađa. Nenadana okrutnost proizvela bi šok i ja bih došla svijesti. Sada sam manje zahtjevna. Potrebe su mi skromnije prirode. U tihoj patnji koja ne popušta, s očajanjem ponovno otkrivam sebe. Ja idem dalje. Jedino to. Horizont je izvan dohvata, s tim sam se pomirila. Inače ne bih znala da sam živa. Zbog ovog očaja ja te volim.
Jednom je postojao raj pokraj mora. Bili smo u njemu, sjećaš li se? Budući da smo ga izgubili, možemo u njega vjerovati.
Unatoč svemu, nastavljaju se kretati kroz hladne noći i žarke dane. Noću hodaju kad izađe Mjesec, danju se odmaraju - premda je to na neki način teže - na jarkoj svjetlosti spavati je nemoguće, po mraku je mnogo teže doći do hrane.
Samo ne odustati. Nastaviti put, izdržati, preživjeti, to je naša sudbina. Nema trenutaka ekstaze, samo skromna ustrajnost takve trenutke čini podnošljivim.
Hodamo se sve sporije i sporije. Stanje njegove ruke sve je gore, vući za sobom noge, postaje skoro nemoguće. Ni pas ne može izdržati. Iako se čini nevjerojatnim, Sunce svakim danom sve više prži i bliješti. Pri dnevnoj svjetlosti nisu se više u stanju kretati. Što s hranom? Jedino im pas nešto može pronaći.
Pokušati ostvariti cilj, sve više se pretvara u jezovitu igru. Koliko još ovako? Meso i krv ne traju vječno. Jedva je ostalo nešto mesa i krvi, tek kosti, žile i koža. Gdje si, horizonte?
Naviknuta na umor, ne misleći ni na šta, ona je i dalje koračala pokraj njega. Jedini odgovor patnji - zbog toga je još na životu - bila je spremnost na patnju. Umjesto otpora, treba joj se prepustiti, dopustiti da ti polako, prožimanjem svega što još nije postojalo, pruži spoznaju i tako da kroz bol, lišavajući se svega, doneseš sebe na svijet.
Još jedan predah, stanka koja se nije mogla izbjeći.
Znači, dovde smo stigli? Ova pješčana kotlina će biti kraj našeg puta. Pomogla mu je da kamenjem pričvrsti motke - ruka mu zadaje mnogo muke - i na njih raširi kožnati pokrivač. Kad je pala noć, a on nije ni pokušao ustati da bi nastavili prevaliti još dio puta, ona prihvati činjenicu da je zaista došao kraj. Skoro s olakšanjem legne i zatvori oči.
Međutim, nije računala na njegovu snažnu volju. Samo je čekao da ona utone u san jer to je već unaprijed smislio. On odbija prihvatiti da su prešli toliki put i da na kraju skončaju u ovoj pustoši kao dvije životinje. Netom se uvjerio da je zaspala, on tiho pozove psa. S teškom mukom, na šapama koje su krvarile, šugavo stvorenje dogega se do njega. Adam mu protrlja uši i pogladi ga po velikoj glavi, pas mahne repom i poliže ga po licu i rukama.
- Legni dolje - reče on i pokaže svoje krilo.
Pas legne položivši glavu na Adamova koljena.
Držeći nož u lijevoj ruci, on desnom rukom nastavi gladiti psa po glavi, a onda prstima zatvori njegovu njušku.
Ne će dugo trajati.
Kad je Adam zategnuo njegovu glavu i pripremio vrat za nož, pas prigušeno zalaje, pokušavajući se osloboditi.
I za tebe je bolje.
Krv je šiknula iz prerezanih arterija. Adamova ruka bila je preslaba da drži tijelo koje je udaralo nogama pokušavajući se izmigoljiti. Morao je svojim tijelom pritisnuti njegova prsa i trbuh dok se nije smirio. Doima se kao žena, kao ljubav.
Ne plače, ali suze mu klize niz obraz. Sad sam digao ruku na vlastitu majku pomisli on, što god slijedi, to sam zaslužio, bilo bičevanje, okove pod kricima galebova ili lance, otok, pustinju. Ja sam sebi pakao.
Sudbinu one antilope u špilji još nekako je prihvatila, makar protiv svoje volje. Ali, smrt psa ona neće prihvatiti.
- Oh, Bože, Adame! - prošapta promuklo kad se u zoru probudila u groznici i ugledala kako peče meso na vatri.
- Nemoj govoriti - rekao je - gotovo je. Samo jedi, treba nam.
- To je kao da jedemo sami sebe.
- Molim te ne govori tako.
Odbila je otvoriti usta. Pokušao ju je prisiliti kao sa zmijskim mesom. Ali ona izgubi kontrolu i bijesnim udarcem izbije mu meso iz ruke.
- Neću - zajeca - prije bih umrla.
- Ne budi glupa. To je meso, to je život.
- Bio je s nama čitavo vrijeme.
- Pokušao sam ga otjerati, nije htio otići.
- Kad je ulovio mlado od gazele, spasio nam je život.
- Danas nas opet može spasiti. Ionako bi uginuo od gladi, kao i mi. Nije više mogao loviti.
- Bio je dio nas, sve što smo imali.
- Moraš jesti.
- Samo naprijed, ti ga jedi ako možeš - zaplače sva očajna - ali nemoj mene siliti. Ja neću jesti. Nakon toga kreni sam, mene ostavi ovdje.
- Zbog tebe sam to učinio - molio je gubeći nadu.
- Ostavi me na miru.
- Pokušaj, makar malo.
- Neću.
- Pogledaj.
Stavio je komadić mesa u usta, s mukom ga žvakao, a onda progutao.
- Ti si običan divljak - rekla je tresući se od tihog bijesa - mrzim te!
- Nema koristi od toga što se trudiš biti bjelkinja - plane on - samo se pogledaj!
Zatvorila je oči drhteći od uzbuđenja.
- Jedi ako želiš ostati na životu.
- Što nam se to događa? - prošapta ona sva u šoku. - Ne smijemo se uništavati na ovaj način.
- Jedi, inače ćeš sebe uništiti.
- Ne mogu jesti njegovo meso.
- Za Boga miloga - reče on umorno - na kraju ćeš morati jesti. Drugog izbora nemaš.
Ona samo odmahne glavom.
Ovo postaje komično, pomisli ona na ivici nervnog sloma: svaki put krajnost, zatim predah, pa novi napor koji nas sve dublje vodi u ništavilo. Prije ili kasnije, jednom treba pokazati dostojanstvo i reći: “Sad odbijam.”
Majka je rekla: “Elisabeth, svi te visoko cijene, ti služiš drugima kao uzor.”
A ti mi sad govoriš: “Kako ćeš preživjeti ako nisi spremna biti životinja?”
- Dodaj mi jedan komad - prošapta ona kad je pao mrak.
Nije se usudila pogledati ga u oči iako je znala da neće biti zlobe na njegovu licu. Tijelo se usprotivi komadiću mesa. Nakon što je prvi odbacilo, ona ipak sebe natjera da uzme novi komad. Želudac joj se stegne, ali pukom snagom volje uspije ga progutati ležeći nepokretno na zemlji, odviše bolesna da se pomakne.
Ovo je ludost, prava ludost. Zašto se trudimo ostati na životu kad je tako lako odustati? To nije prirodno. To nije ljudski.
Zašto se vraća životu? Zašto se suočuje s još jednom njegovom značajkom, nakon što je zaklao psa? Zašto se trudi živjeti sa svojom novom značajkom?
- Želim umrijeti, zaista želim - promrmlja ona tihim glasom.
Nasilu u grlo ugura još jedan komad mesa, zadrži ga unutra, trese se i diše ubrzano - odvratno, iscrpljeno, suncem opaljeno, sklupčano biće, tek hrpica golih kostiju i sasušene kože, čuperaka dlaka, očiju koje prijeteći zure: ljudsko, živo stvorenje.

Tri dana kasnije, kad su naišli Hotentoti, nađoše ih na istom mjestu. Meso im je vratilo snagu, ali, svladani umorom i apatijom, nisu se još bih pokrenuli, nemoćno su se osjećali na samu pomisao da se na putu ponovno suoče s novim gubitkom snage, oteklim grlom, očima koje nestaju u očnoj šupljini, vrtoglavicom, prvim gubitcima svijesti, a zatim novim obrocima od mesa i biljaka, traženjem hrane na mravinjaku, ubijenim gušterom s novim odvratnim početkom.
U daljini su primijetili oblak prašine koji se dizao naspram popodnevnog Sunca i prilazio sve bliže.
- Antilope? - upita ona. Nije bila sigurna treba li se radovati zbog eventualnog spasa ili očajavati zbog još veće patnje na vidiku.
- Ne vjerujem - reče on i usmjeri pogled - možda tek malo krdo, ili možda...
- Što je?
Nije odgovorio. Njegov pogled bio je čitav sat uperen prema horizontu. Oblak, još uvijek crvene i smeđe boje, približavao se zaklonivši Sunce.
- To su ljudi - konačno izjavi - vjerojatno Hotentoti koji se sele.
- A sva ta prašina?
- To je stoka - govorio je tako tiho da odmah nije shvatila značenje te riječi.
Kad su shvatili da će ljudi proći kilometar dalje, smjesta su pripremili svoje zavežljaje i krenuli prema ravnici s istom gorljivošću kao kad su ugledali fatamorganu. U jednom trenutku ona zastade s osjećajem praznine u trbuhu, samo da bi se uvjerila da opet nije neka obmana, a onda trkom krene za njim dašćući otvorenih usta.
Bila je to skupina od pedeset do šezdeset ljudi, slabašnih, mršavih muškaraca, žena i djece, posivjelih od prašine, u pratnji krda stoke, ovaca i gomile pasa. Stoka je bila u jadnom stanju, ali ovce debela repa još uvijek su imale odakle crpiti snagu.
Skupina je najprije oklijevala i sumnjičavo gledala dvoje stranaca nasred ravnice. No kad ih je Adam oslovio na njihovu jeziku, njihova suncem spržena lica naborala su se od veselja i razvukla u osmijeh. On joj je prevodio, a nekolicina, koja je poznavala osnovne riječi holandskoga jezika, stane brbljati s njom.
Da, bili su u Capeu: pogledaj, evo ogrlica i bakra koje su trampili. Dobili su i brendija i duhana za žvakanje, ali toga je već nestalo. Sad se sele i prolaze ovom pustoši bez vode. Čuli su da se dalje prema sjeveru, na mjesec dana hoda, nalazi dobra zemlja za ispašu.
- Što nam se ne pridružite? - upita jedan od govornika. - Ondje dolje ne dobra zemlja.
- Nećemo - brzo odgovori Elisabeth - ne možemo. Moramo ići u Cape.
- Zašto mora? - izgledah su pomalo zbunjeno.
- Već dugo putujemo - pokuša ona objasniti.
- Ali mi se vratiti u Cape jednog dana - uvjeravao ju je Hotentot - čim dođu kiše. Onda lako proći ovo područje, ti vidjeti. Kolika razlika između jedan mjesec i nekoliko mjeseci?
- Ne, mi moramo...
On ravnodušno slegne ramenima.
- Vi ne razumijete - reče ona.
- Je, istina - prizna on - ja ne razumjeti.
Onda malo bolje pogleda:
- Kako to bijela žena ići pješke ovakva zemlja?
Ne skrivajući znatiželju, zurio je u njezine usahle grudi, rebra i bedrene kosti koje su se vidjele. Njegove oči nisu pokazivale želju. Nije osjetila potrebu pokriti se. Zbog čega bi to bilo važno?
- U redu - reče on konačno, klikne jezikom i pljune na zemlju - ti misli i reci što mi učiniti. Ostajemo ovdje noćas.
Žene pođu skupljati drva. Prije sumraka psi su se vratili trkom iz pustare, neki s prizemnim vjevericama, drugi sa zečevima i kornjačama. Ovog puta im dopuste zadržati plijen budući da su u čast ove prigode velikodušno zaklali najslabije govedo. Skupili su se oko vatre, jeli i brbljali, smijali se i pili.


Elisabeth je sjedila sa strane, povukla se u sebe i odsutno slušala kako govore svojim jezikom.
Kad su završili jesti, izvuku instrumente i na mjesečini se razlegne piskutavi zvuk svirala u pratnji tužnog, monotonog tona ghoere i muklog klopota rommelpota . Uz glasan smijeh pljesak ruku, posude s opojnim pivom počnu kružiti od ruke do ruke. Mlađi svijet plesao je i dizao prašinu na starije koji su sjedili oko vatre, promatrali i sokolili ih, dok su se njihove pregače njihale i lepršale u divljem zanosu plesa. Zemlja se tresla pod njihovim nogama.
Ona je sjedila i sa zanimanjem promatrala snažno iskazivanje radosti, što se činilo nestvarnim na ovim pustim ravnicama gdje se sve moglo predvidjeti i gdje caruje potpuna tišina. Ove ljude je iznurila vrućina i prašina dok su hodali po žestokom suncu, a sada su se, u mraku uz ples, vratili u život ispunjujući tišinu glazbom i smijehom, pijući velikim gutljajem kiselo pivo koje je izražavalo njihovo blaženstvo. Jer sutra - sutra ih opet čeka napor.
Sutra će nastaviti putovanje. Ona će stajati s Adamom i gledati kako se na ravnici oblak prašine smanjuje, buka udaljuje i nestaje u daljini. Onda će se i prašina slegnuti i bit će kao i prije: ona i on u strahu od svjetlosti i prostora. Jedino što će biti još gore nego prije jer će ih sjećanje na ovu noć progoniti u njihovoj samoći.
Zašto se ne okrenemo i pođemo za plemenom? U njihovoj sredini će preživjeti. Ima mesa, kiselog mlijeka i meda u velikim količinama, tu se razgovora i smije. Što će se promijeniti ako u Cape stignu tek za godinu dana? Pred njima je cijeli život.
Trebaju li se okrenuti i ponovno suočiti s groznim putovanjem? Odviše je umorna da i pomisli na to. Nije htjela razmišljati o tom izboru. Cape je sada mnogo bliži nego prije. Više nije izgubljen, Hotentoti su ga na čudesan način vratili u život. One ogrlice i bakarna žica dolaze iz Capea. Ondje su bili prije mjesec dana. Vidjeli su Utvrdu s pet masivnih uglova, s vješalima na trgu pod otvorenim nebom, kanalima kojima s Heerengrachta teče voda prema moru. Vidjeli su planinu iznad grada s koje se pruža nevjerojatan pogled na plavetnilo oceana i kuće, sa zidovima obijeljenim vapnom i slamnatim krovovima, koje su požutjele ili potamnjele od duge izloženosti suncu. One su pružale zaklon od bjesomučnog jugoistočnog vjetra. Vidjeli su ribarske brodove kako se vraćaju u luku s tovarom galjoena , lososa, red romana i snoeka . Vidjeli su brodove koji donose slatke crvene smokve i kao kristal bistru vodu iz bunara na otoku i s tovarom plavog kamena za nove kuće, povorke guvernera i državnog vijeća, njezina oca u kočiji, Phoenicopterus ruber; mlinove za mljevenje žita, stabla murvi.
To je realnost, to postoji, nalazi se tek mjesec dana hoda od ovog mjesta. Sve su to vidjeli i, evo ih, sad plešu, u očima im je još uvijek njezin Cape.
Mnogo kasnije svi su grupno otišli na spavanje. Oko nje i Adama stisnula se u mraku masa nepoznatih tijela. Udisala je miris užežena sala i praha od buchua kojim se mažu. Je li taj miris gori od mirisa njezina tijela? Stisnula se uz tijelo tik do nje, nesvjesna u polusnu čije može biti. Svi su ležali zajedno, grijali jedan drugoga da bi se zaštitili od hladne noći - snoplje ljudskih tjelesa.
Među svim tim crnim tijelima u crnom mraku on ju je prepoznao i privio k sebi. Više te volim od sebe samog. Ovaj dragocjeni trenutak zajedništva što nam ga noć dopušta, to je sve što imamo: evo mog tijela, evo me, uzmi me. Šapći mi u uho, zagrizi moje rame svojim zubićima da prigušiš krik zadovoljstva. Podari mi sina koji će jednog dana biti slobodan. Ti, s očima u obliku badema, koja si zadržala sjećanje najavu i nazive njezinih obala na svom vlažnom brzom jeziku, u tvom imenu leži moj spas, u tvojoj tami sve postaje razumljivo i nadoknadivo. Sutra ću te čekati kod kapije i potom saznati da su te prodali za lijepu svotu novca. Sve će se to sutra dogoditi i ja ću te izgubiti zauvijek. Ali u ovoj noći koja brzo prolazi, zauvijek ćeš biti moja.
- Onda, idete s nama? - pita predstavnik plemena kad su se sljedećeg jutra počeli spremati i okupljati goveda i ovce.
Ona odmahne glavom.
- Moramo nastaviti put. Nismo više daleko.
- Ali to za tebe teško.
- Uspjet ćemo ako nam pomognete s malo hrane.
- Ti se trampiš?
Ponovno su otvorili svoje zavežljaje. Malo što je ostalo. Njezine školjke? To nikako, možda pištolj i strjeljivo? To nam treba. Žao mi je, ništa od posla. U redu, uzmi. Uzmi sve, ništa nemamo. Ostavi samo haljinu iz Capea, naše pregače i pokrivače, ručno izrađen kratki mač, motke, luk i strijele.
U zamjenu su dobili nekoliko vrećica s mlijekom, pola ovce i trave za Adamovu ranu.
- Koji je najkraći put do Capea?
Svi odjednom počnu objašnjavati pokazujući prstom. Putem kojim smo došli, pravo.
- Ima li čega u tom smjeru? - upita Adam.
- Pojilo, na dva dana odavde - reče sugovornik - u podnožju kamenita brdašca nalik lavu koji spava. Stoka ga je zamutila, ali može uzeti vodu.
- To je sve?
- Jedna farma, deset dana odavde.
- Ima li ljudi?
- Ima ljudi. Honkhoikwa. Farmer pucao na nas - reče on mrzovoljno. - On kaže nema vode za toliko ljudi. Psovao nam mater.
Onda dignu galamu, počnu se dovikivati i pozdravljati mahanjem ruku. Sunce se pojavilo nalik vatrenoj ploči. Skupina ljudi na ravnici postajala je sve manja. Crvena prašina ih je pratila sve do horizonta. Adam i Elisabeth ostadoše sami.
- Sad ćemo uspjeti - reče on.
Za deset dana naiđu na farmu i ljude.

Nekoliko dana kasnije, kad su napustili pojilo koje je zamutila stoka, ponovno su primijetili strvinare. Adam je prvi prepoznao veliku gomilu kamenja u ravnici, jedan od bezbrojnih grobova Heitsi-Eibiba. Međutim, strvinari su bili bliže od njih, rojili su se iznad jednog izrovanog jarka. Čak se i iz daljine osjećao smrad.
Budući da je znao što ih čeka, Adam je htio mimoići to mjesto, ali Elisabeth je bila previše radoznala.
- Netko od Hotentota - reče on kratko.
- Kojih Hotentota? - uporno će ona. Vraćalo joj se sjećanje, pojavila se sumnja.
Zaustave se na ivici jarka i bace pogled na tvrdu zemlju. Dno se crnjelo od strvinara. Nisu se ni trudili ostaviti trupla kojima su se gostili. Grane i kože, kojima su bila pokrivena tijela, bile su razbacane svuda naokolo. Plitki grobovi na silu su otvoreni, po svoj prilici, radi se o dvije-tri odrasle osobe, starijih ljudi, koliko je Adam mogao razaznati, i nekoliko djece koji su bili preslabi za nastavak puta.
Uhvati ga za ozlijeđenu ruku:
- Kako ćemo otjerati strvinare? - upitala je - nešto moramo učiniti.
- Ljudi su već mrtvi - odgovori on.
- Jesu li bih mrtvi kad su ih ostavili?
- Vjerojatno nisu svi.
- Ali, Adame...
- Zbog čega se uzrujavaš, već smo o tome razgovarali.
- Rekao si da to rade sa starijim ljudima.
- Isto rade i s djecom ako su odviše slaba.
Htjela je sići u jarak i rastjerati ptičurine, ali on ju je zaustavio.
- Previše ih ima - upozorio ju je - rastrgat ćete u komade.
- Ali, Adame, što će biti s djecom?
- I ona su mrtva - povukao ju je za ruku - idemo odavde.
Humak podignut u spomen boga lovca nalazio se preko puta jarka, s tikvama i kožnim vrećama položenima na stijene. Kad su se približili, primijetili su u njima usireno mlijeko i med, žrtvene darove koji su vrvjeli mravima.
Gledala je zgranuto.
- Ljude su ostavih tako blizu humka - izjavi ona. - Zašto nisu jeli ovu hranu da prežive?
- Hrana pripada Heitsi-Eibibu.
Nasloni se na gomilu kamenja. Tanka kolona mravi obilazi njezine ruke, ali postupno postaju sve hrabriji, smanjuju udaljenost dok nisu počeli prelaziti preko nje u smjeru prosuta meda. Ona zatrese glavom.
- Što se tiče starijih osoba, to mogu razumjeti - reče ona. - Što se tiče djece, to ne mogu, bila su tako mala, još ništa nisu znala, ništa nisu razumjela, ništa nisu imala.
Nije odgovorio.
- Zajedno smo već dugo vremena - reče ona iznenada - zašto se u meni još ništa nije dogodilo? Misliš da sam jalova?
- One noći kad smo se zadržali s njima, trebala si tražiti trave od starih žena.
- Ne želim zanijeti pomoću trava. Želim od tebe dobiti djecu.
- Ipak, možda su ti mogle pomoći.
- U meni ostaje praznina - reče ona - možda je u meni sunce sve isušilo.
Spusti se niz humak, čučne u njegovoj sjeni i nasloni glavu i leđa na stijene.
- Što bi bilo s nama da smo na ovom putu imali dijete? - upita je on mirno.
- To je istina - složi se ona malo kasnije - ali kad se vratimo u Cape...
- Što će se ondje dogoditi našoj djeci? - upita on.
- Ništa! - reče ona silovito.
- Pričala si mi jednom o tvojoj prijateljici - podsjeti je on.
- To je drugo. Otac njezina djeteta bio je rob. Kad se vratimo kući, ja ću...
- Na sebe preuzimaš veliku odgovornost - reče on ganuto.
Prekrižila je ruke na prsima.
- Kad bih samo mogla biti sigurna da mogu imati dijete. Djecu. Toliko se plašim.
Zatrese glavom i tijelo joj se malo zatetura.
- Neplodna sam. Sterilna.
- Za to ima vremena napretek.
- Toliko smo puta vodili ljubav...
Bila je gola. Pogleda u njega.
- Zbog čega bi htio da ti rodim dijete? Takva sam rugoba. Postala sam odvratna.
- Ja te volim.
Prije nekoliko dana rekao si mi:
- Pogledaj sebe...!
- Nisam na to mislio.
- Ipak, to je istina. Dobro me pogledaj. Ogavna sam. Sva sam izgorjela. Koža mi se naborala i postala stara i suha. Prljava sam. Zaudaram.
- Što je sa mnom? Zar sam ja drukčiji?
Svojim velikim mršavim šakama zgrabi njezine mršave ruke. Ona pogleda u ružnu gnojnu ranu na njegovoj ruci koja je bila natečena i upaljena bez obzira na ljekovite trave Hotentota.
- Toliki put smo prevalili - reče on - i još smo zajedno. Možemo uspjeti. Sad si u to sigurna.
- Koliko je uopće moguće biti siguran? - oglasi se ona umorno.
- Još samo pet dana do farme.Tako su nam rekli.
Farma. Ljudi. Nikakve radosti u njezinim očima, samo strah.
- Ne mogu ovakva pred njihove oči.
- Zbog čega?
- Ne mogu. Morat ću...
Skoro u panici, otvori svoj zavežljaj i izvadi prljavu zelenu haljinu, koju je cijelim putom nosila sa sobom.
- Ne moraš - reče on.
- Ti to ne razumiješ. Moram.

Odjene haljinu. Nikakva oblika, visjela je na njoj kao vreća. Koščate ruke, ispečeno i iskrivljeno lice izgledalo je groteskno prema haljini, prljavština se skorijenila u njezinoj kosi. Dolje su virila stopala omotana u prljavu kožu
- Kako izgledam? - upita bezbrižno kao mlada djevojka koja se sprema izaći na ples.
Htio je zatvoriti oči ili okrenuti se, dođe mu da plače. Samo prošapta promuklim glasom:
- Prekrasna si.
Pogleda ga sa smiješkom na licu. Njezine oči su preklinjale. Radost se polako istopila. Smeđa ruka povuče vrpce prsluka.
- Znam, užasno izgledam - reče jedva čujno. - Što ne kažeš?
- Hajdemo - reče on žurno - moramo ići dalje, vrijeme odmiče. Sigurno ne bi voljela da nas noć ovdje zatekne.
- Ne bih - u glasu joj se osjeti zgroženost.
- Onda krenimo.
Podignuo je svoj zavežljaj pa ga opet spustio. Pogleda u nju, a zatim spusti pogled. Privuče vrećicu meda k sebi i počne tjerati mrave. Bez riječi je gledala što radi. Digne još jednu vrećicu s groba, a zatim i ostale žrtvene darove.
- Zar se ne bojiš da će te progoniti što si orobio njegov grob? - naruga se ona i priguši smijeh.
- To se događa samo u pričama moje majke.
- Svaki put kad sretneš bogomoljku, široko je obiđi - podsjeti ga ona.
- To je u tvojoj mašti.
- Svaki put sam to primijetila.
Podigne svoj zavežljaj i vrećice s hranom.
- Krenimo - reče mrzovoljno.
Nastave put, sunce im je tuklo u oči. Nisu ni bacili pogled na strvinare i kamenu gomilu. Uvijek treba nadmašiti krajnu milost, smoći snage i konačno reći ne.
Trudila se priviknuti hodati u haljini koja joj je plesala oko mršavih nogu. Pri dodiru glatkog materijala, osjetila bi kako su joj ruke grube i nespretne.
Još pet dana, pomisli. Na pet dana odavde postoje farma i ljudska bića.


Dolazak i boravak na farmi. Zamislimo kako su sa sjajem u očima svakog dana ispitivali horizont u očekivanju nekog znaka. Kako se ova pustoš i dalje pružala u svakom smjeru. Kako su se rano tog jutra počeli skupljati bijeli oblaci iza planina netom su se pojavile u daljini. Kako nakon toga više nisu ni pomislili na odmor niti na strah od žege. A onda su, po svoj prilici, ugledali stado koza i ovaca koje pasu među suhim niskim raslinjem, dok pastir leži u hladovini jarka i čvrsto spava s kapom preko očiju. Vidjeli su i spržena polja, obore od kamena i grana, a u daljini nisku farmersku kuću s dimnjakom na suženom kraju, jednim vratima i dva mala otvora umjesto prozora. Nekoliko zakržljalih stabala oko dvorišta. Perad.
Psi zalajaše. Na strani kuće koja se nalazila u hladu ustade neki čovjek s riempie stolice, gurne šešir široka oboda s čela na kojem su godine provedene u sjenci ostavile bijeli krug. Mirno je promatrao kako prilaze.
Elisabeth se zaustavi nekoliko metara ispred čovjeka, dok se Adam zadržao iza nje. S šeširom na glavi i lulom čvrsto među zubima, farmer se nije ni pomaknuo. Ispod stolice stajala je napola ispijena šalica čaja bez tanjurića. Na košulji je nedostajalo nekoliko puceta, kroz otvor na prsima izvirivale su dlake. Imao je tanak koščat nos, oči svijetloplave boje, sasvim blizu nosa, dok su mu usta bila tek vlažni prorez u bradi. Mogao je imati trideset, ali i pedeset godina.
- Dobar dan - izusti ona konačno nesigurnim glasom držeći se za vrpcu na prsluku.
- Da, dobar dan - odgovori on ispitujući je pogledom - odakle dolazite?
- Moja kola su se slomila u unutrašnjosti - reče ona, malo s visine, kao nekada. Iako se bijedno osjećala, držala je glavu visoko.
- Bušmani su nam ukrali zaprežne volove, a Hotentoti nas napustili. Preostalo mi je vraćati se pješice.
- Nema toga koji može proći pješice kamenjar Karoo.
- Jedino mi je to preostalo - obriše znoj sa čela i zabaci unatrag prljave pramenove kose.
Farmer se nije ni pomaknuo.
- Prije nekoliko dana naišli smo na kolonu Hotentota. Oni su nam rekli za vašu farmu.
- Ta lopovska banda. Htjeli su ovdje prenoćiti, možete li zamisliti? Da izgaze sve što imamo, da popiju svu vodu. Rekao sam im...
- Pomislili smo možda ne biste imali ništa protiv... - zastade kad je primijetila kako su mu se oči suzile kad je usmjerio pogled prema Adamu.
- On je, on je moj...
- Da - reče odsječno čovjek - neka ode straga prema kuhinji.
- Ali, ja... Podigne ruku da bi se usprotivila, ali farmer pogrješno shvati njezinu gestu i uhvati je za ruku. Ispalo je skoro smiješno.
- De Klerk - reče on.
- Ja sam Elisabeth Larsson.
- Dobro - reče on kruto.
Ona pogleda iza sebe. Adam je već krenuo iza kuće.
- Gosp. De Klerk, ja...
- Sve je u redu - reče on - možete ostati ovdje dok ne napravimo neki plan. Okrene se i vikne:
- Lettie!
Na kućnom pragu pojavi se žena u blijedoj plavoj haljini, bosonoga, bez podsuknje ili obruča, kose jako zategnute iza ušiju, lica otvrdnula od vremena, bez obzira na šešir s obodom koji je očito stalno nosila. Njezine, kao i njegove, godine bilo je nemoguće pogoditi. Bila je noseća, s trbuhom od najmanje osam mjeseci; prema tomu, ne mnogo stara.
- Ova žena prešla je cijeli Karoo - objasni on. Zove se Larsson. Ovo je moja supruga. Možeš li se pobrinuti za nju?
- Mogu. Uđite, molim vas, u kuću.
Elisabeth se okrene na vratima.
- Onaj čovjek, Adam, koji je otišao iza kuće...
- Sluge će se pobrinuti za njega - reče kratko farmer i vrati se svojoj sjedalici, gdje nastavi puniti lulu.
Htjela je objasniti, ali pomisli da ih može smjesta otjerati ako dozna. Za oboje će biti bolje ako...
- Hajdemo - reče žena - vruće je na suncu.
Ušli su direktno u spavaću sobu u kojoj su se nalazili veliki željezni krevet, niz pušaka naslonjenih uz zid, nekoliko škrinja od žutog drva i zebrina koža na podu od balege. Bilo je hladnije ispod slamnatog krova s golim gredama, ali zagušljivo, bez zraka.
- Dolazite li izdaleka? - upita žena.
- Da.
Ukratko ponovi svoju priču, veći dio je prešutjela, budući da nije bila sigurna kako bi to primila farmerova žena.
- Nemate ništa sa sobom?
Zatrese glavom i spusti se na kraj kreveta. Na njemu se nalazio pokrivač od šakalovih koža.
- Nemam, ovo je sve što posjedujem.
- Mogu vam prepustiti jednu haljinu.

- Hvala vam. Mogu li dobiti vode?
- Svakako.
- Leah, donesi vode! - povikne kreštavim glasom kroz otvorena vrata.
Osjećajući se nelagodno, ona pričeka dok nije došla starija robinja zdepasta stasa sa zemljanim vrčem i šalicom bez ručice.
Elisabeth je malo oklijevala, zatim uzme šalicu, napuni je drhtavim rukama, prinese ustima i isprazni jednim gutljajem. Popije još dvije šalice i reče:
- Hvala. Mogu li se okupati?
- Idem pitati supruga.
Ehsabeth nasloni glavu na stup kreveta i pričeka ženu da se vrati. Kad je ušla u sobu, kao i prije, vikne s vrata prodornim glasom:
- Leah! Donesi kadu s vodom.
Ne čekajući odgovor, otiđe do jedne kutije u udaljenom kutu, klekne, potraži nešto unutra i izvadi haljinu od smeđe svile, zgužvanu, ali očito novu novcatu.
- Hoće h vam ovo odgovarati?
- Ali prekrasna je - Elisabeth se pobuni - nemate li nešto starije?
- Što ću ja ovdje s tom haljinom? - upita žena i ustane stenjući.
- Čuvala sam je za krštenje. Ali pod onim brežuljkom već sam pokopala četvero djece.
- Uskoro ćete dobiti drugo dijete. Što ne pričekate?
- Neću - trudna žena zatrese glavom - Već tjedan dana dijete se nije pomaknulo u trbuhu.
Pokaže prema vratima.
- Mnogo se bojim to mu kazati, ali ja to znam.
- Možda će ipak biti u redu.
Žena ponovno odmahne glavom, skoro tupo, bez ljutnje ili žaljenja.
- I ja sam izgubila dijete u unutrašnjosti - reče odjednom Elisabeth - ne znam ni gdje je pokopano.
- Ovaj kraj nije za bijele ljude - reče ravnodušno žena - ovdje mogu živjeti samo Hotentoti, Bušmani i divlje zvijeri. Ali moj muž niti da čuje.
Skoro sa strahom baci pogled prema vratima.
Uđe robinja teturajući pod težinom drvene kade napola ispunjene vodom. Prebacila je preko ramena prljavi ručnik, a u džep na kecelji nagurala komad sapuna.
- Onda dobro - reče trudna žena - sad se možete okupati. Moram do kuhinje. Ovim stvorenjima ne možeš vjerovati kad nisi na vidiku. Hajdemo, Leah.
Kad su otišle, ona primijeti da je voda već bila upotrijebljena, bila je mutna i ostavljala prljave tragove na rubu kade. Nije bitno, ipak, to je voda.
Otkopča haljinu. Na trenutak bojažljivo zastade pitajući se treba li zatvoriti vanjska vrata. Onda bi unutra bilo odviše mračno. Izvuče ruke iz rukava, skine haljinu i izvine bokove da bi kliznula na pod; haljina bješe bezoblični dronjak podno njezinih nogu. Oslobodi je se udarcem noge i uđe u kadu. Bila je široka i plitka i mogla je sjesti bez ikakve muke. Ugodno se osjeti okružena hladnom i prljavom vodom. Zatvori oči. Na trenutak ostane mirno sjediti s laktima na koljenima i glavom naslonjenom na ruke. Voda. Voda. Bože.
Naposljetku se natrlja sapunom i počne prati. Lice, kosu, tijelo, ponavljala je to nekoliko puta sve dok nije ostalo tek malo sapuna, a debeli sloj pjene smeđe boje pokrio vodu.
Kad je ustala dohvatiti ručnik, primijeti okruglo ogledalo naslonjeno na kutiju kraj kreveta. Poprječno je napuknulo, ali moglo se koristiti. Sa strahom osjeti čudno uzbuđenje, golim i mokrim nogama prijeđe preko poda i sagne se da bi se pogledala u ogledalu. Bore su se duboko usjekle u suhu preplanulu kožu.Tamnoplave oči povukle su se u očne šupljine. Prćasti nos se suzio. Usta se izdužila, usne, pokrivene krastama, popucale. Jagodice su sada bile više ispupčene nego prije, koliko je pamet služi. Oko ključnih kostiju velike uleknine, lakti zašiljeni, glomazne šake na kraju koščatih ruku. Dojke spuštene, s naborima na koži, a velike bradavice pokrivene krastama, trbuh, tek duboka šupljina među izbočenim kukovima. Zgrozila se kako joj strše čupave stidne dlačice i koliko je sužena kapica spolovila. Čaške na koljenima su vidljive, a stopala stisnuta. Blagi Bože, ako sam to ja, tko sam onda ja?
Dok je još bila pod strašnim dojmom, ali i sažaljenjem nad samim sobom, odjednom se ukoči na mjestu zbog pojave na vratima. Kad je podignula glavu - dok su joj se niz ramena i leđa još cijedile kapljice vode iz kose od čega su je prožimah trnci - ugleda na vratima muškarca, farmera De Klerka, još uvijek sa šeširom na glavi i lulom u ustima.
Stajao je i potpuno mirno gledao u nju iako je bio svjestan da ga je zamijetila. Sitne oči zurile su blijedim pogledom, dok je lulu grizao tako jako da mu je vilica pobijeljela.
Otvorenih usta gledala je u njega nekoliko sekundi, a zatim se, budući da nije znala što bi, nagne naprijed i rukama pokrije dojke.
On se smjesta okrene i nestane u žutoj svjetlosti zalazećeg Sunca.
Uzela je ručnik i počela se brisati. Uhvatila ju je mučnina. Osjeti se starom i umornom.
Naposljetku uđe u drugu prostoriju u novoj svilenoj haljini. Ništa nije rekla. Kad ga je ugledala kako za stolom sjedi sa svojom ženom, samo su joj se nozdrve malo raširile. Sunce je vani već bilo zašlo. Mlada ropkinja palila je fenjere. Blizu ognjišta crna masa, robovi koji čuče na podu - sedam-osam odraslih osoba, nešto djece i Adam. Pogleda ga letimično u oči i dođe joj da zaplače. Nakon toga sjedne.
Iz spavaće sobe, se pojavi zdepasta ropkinja s kadom, iznese je vani i isprazni u korito. Sjedeći, Elisabeth ju je promatrala kroz otvorena kuhinjska vrata dok se nije ponovno pojavila s kadom i napunila je svježom vodom iz velike bačve kraj ognjišta. Onda donese kadu do stola, klekne ispred farmera da mu opere noge i zatim na koljenima priđe trudnoj ženi.
- Hajdemo jesti.
Na sredini golog, ispranog stola stajala je posuda s kuhanim mesom. Domaćin je umočio komad kruha u posudu i počeo jesti. Njegova žena ponovi isto. Zatim Elisabeth. Nitko nije progovorio, čak ni onda kad je posuda ostala prazna i kad su ropkinje, koje su se nečujno kretale bosih nogu, prišle očistiti stol i poslužiti sve za stolom šalicom biljnog čaja i vrčem mlijeka.
- Hajdemo čitati - reče naposljetku farmer.
Mali rob donese iz velike kuhinje golemu smeđu Bibliju i stavi je na stol ispred domaćina. Dugo je sjedio listajući stranice i tražio dok nije našao mjesto gdje se zaustavio prošle noći.
Do kraja usredotočen, domaćin počne čitati, prateći svaku riječ žuljevitim prstom koji je zastajkivao kao kukac balegar.
- Kakvu korist ima čovjek od svog rada obavljena pod ovim Suncem?
- Jedna generacija nestaje, druga dolazi, ali samo zemlja zauvijek ostaje.
- Sunce se diže i Sunce zalazi i žuri k mjestu odakle se pojavilo.
- Vjetar ide prema jugu i skreće prema sjeveru, stalno se u vrtlogu kreće i opet vraća u krugu.
Malo je zastao i podignuo glavu. Kad ju je pogledao, Elisabeth je spustila glavu. Pomalo zbunjen, vratio se Bibliji pokušavajući pronaći mjesto koje je izgubio, usne su mu se razdvojile, a kapljice pljuvačke pojavile na kraju usta. Konačno nastavi čitati izgovarajući svaki slog odvojeno:
- Ono što je bilo i dalje će biti, ono što je obavljeno i dalje će se obavljati i ničega novog pod ovim Suncem neće biti.
- Postoji li neka stvar za koju možemo reći, pogledaj, evo nečeg novog? Već je postojala u prošlosti, a to je bilo prije nas.
- Nema sjećanja na ono što se prije dogodilo, niti će biti na ono što će se dogoditi, kao i na ono nakon toga.
Duboko uzdahne, sklopi debelu knjigu i zatvori je kopčama.
- Pomolimo se.
Slušali su ga kako se moli klečeći na podu, laktova naslonjenih na tvrde klupe. Vani u daljini zatutnji nešto nalik na grmljavinu, ali zasigurno nije bilo moguće da se radi o grmljavini.
Ne sklanjajući pogled s nje ni na trenutak, Adam je čučao među robovima i slugama. Po svoj prilici je Elisabeth bila toga svjesna jer je čvrsto držala zatvorene oči. Ruke, kojima je pokrila lice, drhtale su, ili je to možda bila iluzija pri svjetlosti fenjera.
Eto nje, kleči s vama pod istim svjetlom: ona vam pripada, ona se vraća.
U mojim ustima je okus smrti. Volim te, ali u ovom trenutku te mrzim. Jesam li te zbog ovoga doveo iz zemlje strvinara? Samo da bi zatvorenih očiju ponovno klečala dok ti tijelo skriva svilena haljina iz Capea? Dobro mi je poznato koliko možeš biti otporna i gruba, koliko grozna, koliko mila. Dopustio sam da me zoveš imenom koje samo moja majka poznaje. Što bi se dogodilo kad bih iznenada ustao, stavio ruku na tvoje rame i objavio: “Ostavite je na miru. Ona meni pripada.”
Molitvi kao da nije bilo kraja. S horizonta se opet začuje mukla tutnjava kao da negdje u daljini prolazi golemo krdo antilopa. Naposljetku je prestala. Dignuli su se na noge uz škripu klupa na neravnu podu. Svjetiljka na stolu mirno je gorjela.
- Vaš rob može spavati u kuhinji s ostalim robovima - reče farmer. Nije ga ni pogledao.
- Ja... - opet je zastala, zatomila riječi i zašutjela.
Iza njega se na okrečenom zidu ukaže njegova golema sjenka dosežući skoro do slamnatog krova, iskrivljena i groteskna. Pognula je glavu sva očajna. Skoro je zaspala za vrijeme molitve. Svaka nit u njezinu tijelu bila je prožeta umorom.
- Vi ćete s nama spavati - reče on bez uvijanja.
- Bit će mi dobro i na podu.
- Ima dovoljno mjesta, krevet je velik - pogleda u svoju ženu.
- Lettie, povedi je sa sobom - naredi on.
Onda izađe van, vjerojatno pregledati obore i dvorište ili pomokriti se.

- Hajdemo - reče žena. Upali svijeću na plamenu fenjera i krene prema spavaćoj sobi.
- Zaista mogu...
- On je tako rekao.
Okrene se na vratima. Ispred ognjišta pokrene se nekoliko tijelesa u mraku. Među njima nije mogla prepoznati Adama.
Trudna žena s teškoćom sjedne na rub kreveta uzdišući kao i prije. Dok je otkopčavala i svlačila haljinu, a zatim odvezivala kosu, njezina sjenka na zidu je oponašala svaki pokret. Odjednom je u spavaćici izgledala mlađe i ranjivije. Zavuče se ispod kožnatog pokrivača na samom kraju kreveta.
Elisabeth ostane na nogama s prstima na gornjem dijelu nove haljine. Nije se počela otkopčavati.
- Zašto ne legnete?
Okrene se prema malenu oknu. Vani je bilo vrlo mračno. Osjećao se miris hladnog i svježeg zraka, za razliku od mirisa plijesni u sobi. Netko se spotakne u dvorištu.
- Skidajte odjeću - reče on s vrata iza njezinih leđa.
Okrenula je glavu. Stajao je raširenih nogu, s rukama na bokovima i gledao u nju.
Onda joj priđe. Na mjestu gdje se kupala ostala je na podu velika vlažna mrlja od prolivene vode.
- Što čekaš? - upita on.
- Pusti, Hanse - reče tiho žena iz kreveta.
- Tebi nisam ništa rekao - odbrusi on.
Ona okrene lice prema zidu. Kao i uvijek do sada.
- Onda - upita on - zašto se ne skidaš?
Pruži ruku i zgrabi prednji dio haljine. Ona ga pokuša zaustaviti.
- Što vam je? - upita ona naglo. - Ovdje sam došla tražiti pomoć. Nisam...
On povuče haljinu. Ona osjeti kako se kida.
- Mili Bože! - poviče ona bijesno zbog svoje nemoći. - Da sam muškarac, ukazali biste mi gostoprimstvo. Prepustili biste mi mjesto za spavanje. Ali budući da sam žena...
Glas joj je zadrhtao.
- Skidaj tu haljinu!
Ona se otrgne od njega, krene prema vratima sobe ali, smijući se kroz zube, on joj jednim pokretom presiječe put.
- Adame! - poviče ona iz sveg glasa.
On zbunjeno zastade. Onda začuje šum iza svojih leđa i okrene se.
- Izlazi van! - naredi on.
- Ne diraj ga - reče Elisabeth pokušavajući se pribrati - on je moj muž.
- To je laž!
- Ajde, Hanse - zaječi žena i nalakti se u velikom krevetu.
- On je moj muž - ponovi Elisabeth - zajedno smo prevalili čitav put.
- Ostavi je na miru - reče Adam.
De Klerk zine i pogleda u njega bez riječi. Ona nikad neće zaboraviti izraz na njegovu licu: nevjericu i nijemi bijes. Nešto neshvatljivo prostruji mu kroz glavu.
Elisabeth ih je gledala skoro bez daha. Znala je da nema nade ukoliko farmer odluči započeti tučnjavu, mogao je pozvati radnike u pomoć. Sve je visjelo u zraku, a oko njih noć.
Vani je opet zagrmjelo.
- Trebao sam pogoditi - iznenada čovjek plane - nijedna pristojna žena ne bi se ovdje pojavila. Prokleta kurva, to si ti. S takvim osobama mi se ne miješamo. Mi smo ovdje kršćani.
- Tražila sam samo prenoćište - htjela ga je podsjetiti.
- Uzmi tvog crnog pastuha i bježi odavde - povikne on.
- Hans, nemoj dok je noć - požali ih žena, gurne pokrivač sa sebe i prebaci noge preko ruba kreveta.
- Ti se nemoj miješati! - naredi on.
- Izgubila je dijete - reče žena.
- Kako mislite da nastavimo put? - upita Elisabeth u nastupu bijesa.
- Onako kako ste stigli dovde. Pješice. Ili jaši na njegovim leđima.
- Moj otac je upravnik skladišta kompanije u Capeu! - reče ona i podigne glavu.
- K vragu i prokleta kompanija! - reče on. - Što me briga za Cape. Ja sam s druge strane planina.
- Ako se pritužim, ljudi iz Capea bi mogli doći ovamo po tebe.
- Hans, zašto im ne daš konja? - upita žena. - To nije mnogo. Pogledaj jadnu ženu.
- Jebe me se za nju! Vucara se naokolo s bilo kime.
U tom trenutku Adam ga zgrabi za košulju. Pokret nije bio snažan, ali je bio neočekivan i De Klerk je bio potpuno zatečen. Umjesto da prihvati borbu, blijed od straha, on odjednom počne zapomagati.
- Nemoj me ubiti - molio je Adama - misli na moju ženu. Ona čeka dijete.
- Hoćeš li nam dati konja?
- Hoću - zacvili on - što god hoćeš. Lettie će vam pripremiti hranu za put. Samo me pusti.
Adam je teško disao pokušavajući se smiriti. Malo kasnije gurne čovjeka tako snažno da je skoro pao na pod. Prije nego što je ustao, Adam skine jednu pušku sa zida.
- Odvedi me do konja.
- Ta stvar nije napunjena - reče De Klerk pokušavajući se oduprijeti.
- Gdje je konj?
Farmer ga pogleda, onda se okrene Elisabethi. Ona okrene glavu.
- Idem po hranu - reče žena užurbano.
Kad su galopom odjahali iz dvorišta, začuju pucanj iza sebe. Psi su bijesno zalajali. Provala zbunjenih i bijesnih glasova. Zatim nastade muk. Adam natjera konja da ide ravnomjernim korakom i izabere smjer kojim će se noću kretati. Čeka ih dug put, nije imalo smisla previše zamarati konja.
Sve se zbilo tako brzo da dugo nisu progovorili ni riječi. Sad je tomu kraj. Bila je to jedna promjena. Početak.
Zrak je ovlažio njihova lica.
- Barem si me pozvala kad sam ti trebao - reče Adam, nakon dužeg vremena, glasom koji je u mraku neobično zvučao.
Ona se zgurila iza njega želeći odgovoriti, ali glas je bio odviše napet da bi išta mogla izustiti. Jedino je kimnula glavom naslonjenom na njegova prsa.
- Cape je ispružio dugu ruku do nas - reče on nakon šutnje s izljevom takve gorčine da je ona osjeti kao udarac biča.
- Nemoj, Adame. Nije tako. Ne smiješ tako govoriti - borila se da ne zaplače. - Rekla sam da si moj muž.
Nije odgovorio. Sjedeći na konju iza njegovih leđa, osjeti kako su mu se leđa ukočila.
- Učinila sam to zbog tebe - sad je otvoreno preklinjala. - Zar ti nije jasno? Plašila sam se što ti može učiniti ako nešto kažem. Nisam bila spremna suočiti se s tim da te vrijeđa ili ponižava.
- Zbog toga me je poslao samo u kuhinju.

- Postupila sam tako da ostanemo živi. Oboje. Da se ondje nismo zaustavili zbog odmora ili hrane, što bi bilo s nama? Sam znaš da nismo imali snage nastaviti put.
- Bila si spremna platiti koliko je tražio.
- Bila sam spremna sebe uništiti da bih tebe zaštitila.
Ništa nije rekao.
Nasloni se na njega i prepusti suzama. Nikad je nije vidio da plače s toliko očajanja.
Kad je konačno uspjela izgovoriti nešto suvislo, bilo je to kroz jecaje:
- Mili Bože! Mili Bože! Nemoj dopustiti da nam se ovo opet dogodi. Pomogni mi. Pomogni Adamu. Ne mogu više izdržati.
Bila je u takvu stanju da nije ni primijetila da je zaustavio konja, spustio je na zemlju i, držeći uzde u ruci, privio k sebi pun ljubavi i bojazni.
- Što se to događa? - prošapta naposljetku. - Što će s nama biti ako se ne držimo zajedno?
Primijeti da i on plače, njegovo mršavo, izranjavano tijelo grozno su razdirali jecaji iako nije puštao glasa.
- Adame, Adame - preklinjala je - Aobe, Aobe, Aobe.
Stisnuti jedno uz drugo, do zore su ostali sjedinjeni na zemlji. I dalje je bilo mračno jer je nebo bilo prekriveno oblacima.
- Ne smijemo dopustiti da se ovo ponovi - rekla je s glavom na njegovu ramenu - nikad. Moramo biti dobri jedan prema drugome inače ne ćemo izdržati. Mi smo mladi ljudi. Odviše ranjivi. Ništa neće ostati od nas.
- Hajdemo - rekao je nakon dužeg vremena ovdje ne smijemo ostati.
Jer još nisu stigli do cilja. Pred njima su planine koje treba prijeći. A onda ići još dalje. Cape je sve bliži, ali još nisu stigli.
Nastavili su put na mršavim leđima starog kljuseta koje im je farmer nevoljko prepustio. Pred njima su se planine sve više uzdizale. Nisu osjetili olakšanje ni radost, samo su se kretali naprijed kroz pejzaž gole patnje: slijepi, nijemi, iscrpljeni, bez iluzija.
Vlaga je u zraku sve veća. Ubrzo su osjetili miris. Sprema se kiša.


Kiša pada. U biti, nije više ni važno. Prije mjesec dana, čak i tjedan dana prije, sve bi bilo drukčije, više ne. Kamenjar Karoo ostao je za njima, a sad su zašli u planine. Nije više u pitanju iskupljenje, u najboljem slučaju, tek donekle milosrđe. Pa ipak, prepustili su mu se s iskonskom žudnjom. Nisu se ni pomislili skloniti od nje. Jedna za drugom, sve su planine bile strme, nije bilo im lako pristupiti. Ali bilo je naznaka da su i drugi ljudi prolazili ovim putom, čak s kolima i stokom. Isto su tako slijedili široki trag između brda i klanaca. On je vodio konja za uzdu. Zaustavili bi se u jednakim razmacima, podignuli lice prema kiši da upiju kapljice i osjete kako se slijevaju niz njihovo tijelo. Duga haljina pripila se uz nju i otežavala joj kretanje, ali dodir raskvašene haljine na njenu tijelu pričinjavao joj je veliko zadovoljstvo.
Dok je konj pasao travu, oni su se kao nestašna djeca naganjali po kiši. Pljuštala je po njima i potpuno ih promočila, a oni su se lovili, hvatali se pa bi izmigoljili jedan drugom, valjali se u blatu i travi, među vrijeskom i protejama, i ostali ležati kad bi izgubili dah.
Kad ih je naposljetku svladao umor, otvorio je svoj zavežljaj mučeći se s mokrim remenjem i izvadio kambro koji je iskopao iz zemlje s druge strane planinskog masiva. Ostrugao je nožem vanjski sloj kore, pružio joj strugotine i pokazao kako se trljanjem dobije pjena. Namučila se dok nije skinula haljinu koja se zaljepila za njezino tijelo, nogama ju je stresla sa sebe i ostavila u neredu na zemlji. Dok je kiša i dalje u potocima lila po njima, oni su nasapunali svoja tijela i prali ih trljajući se i milujući iz čiste radosti. Njihova klizava i glatka tijela sjajila su se kao u vidre, vodili su ljubav na travi po kiši osjećajući kako se rastvaraju u blatu i vodi, u ovoj ničijoj zemlji između prošlosti i budućnosti, između jalovih ravnica i plodnih dolina Capea. Ovdje ničemu ne pripadaju i ničim nisu određeni, nedužnom igrom i gibanjem svojih tijela svedeni su na obične elemente prirode. Kad su se umorili i ostali bez daha, prestali su svi pokreti i oni ostanu ležeći na zemlji isprepleteni kao korijenje drveća, otvorenih usta, sve dok kiša nije s njih isprala blato i travu.
Položio je glavu između njezina vrata i ramena, s olakšanjem se nasmijao i izustio:
- Imaš okus zemlje i vode. Prekrasna si, Bože, odista si čarobna.
- Bilo bi divno ovako umrijeti - reče ona - osjećam se kao da istodobno umirem i živim.
Nakon dužeg vremena on se odmakne od nje, a ona podigne bokove pokušavajući ga zadržati jer joj je došlo da se zaplače zbog nenadana osjećaja gubitka i praznine. Kose rasute po travi, s tragovima blata na leđima, ona privuče noge k sebi i ostane ležati sklupčana kao jež pokušavajući u sebi zadržati osjećaj topline.
- Uskoro će pasti mrak - upozori je on i pomogne joj ustati.
Oboje su osjetih šok: u što im prođe dan? Već je sumrak, a negdje moraju prenoćiti. Međutim, u blizini nije bilo zaklona niti na kiši nisu mogli pronaći neku špilju, a drveće i grmlje bilo je mokro od kiše. Stisnuli su se ispod neke izbočene stijene, a konja ostavili ispred sebe da ih zaštiti od kiše. Ipak, vlaga se nije mogla izbjeći. Uz to, bilo je sve hladnije. Disanje konja stvaralo je bijele oblačiće u polutami. Ogrnuti pokrivačem, pokušavali su cijele noći grijati jedno drugo. Nije bilo suhih grana, nigdje topline osim u njihovim tijelima koja su drhtala i znojila se ispod teških koža. Sad su se kajali zbog svog nemara, u svemu su pretjerali i ispali djetinjasti. Taj trenutak koji je sam po sebi bio savršen i prepun života, sad je izgledao nestvaran i maglovit. Zanos kojim je u sebe primila njegovo sjeme, sad se činio nezamisliv i nepovratan. Sve je izgledalo vječno, a sada tako daleko.
Zar to neće trajati više od trenutka, pitala se osjećajući u plućima nadražaj na kašalj. Trenutak za koji smo vjerovali da će nadoknaditi patnju koja traje cijeli život, sad je prošao i ostaje samo ova noć u planinama, samo na sjećanje ne možemo se osloniti, ono je obavijeno maglom. Trenutak je bio cjelovit, sad jedino preostaje znanje i vjera da se to zaista dogodilo. A sutra?
Tresući se od hladnoće, promatrali su kako se rađa bezbojan dan i, ne čekajući, požure niz obronak da bi se zagrijali. Spuste se sve do brzog potoka punog mutne vode i bijele pjene, a onda otrče do suprotnog obronka. Treba se kretati, nema zaustavljanja. Kasno poslijepodne konačno su otkrili špilju s niskim svodom u kojoj su našli malo suhih drva.
Kad je uspio zapaliti vatru, nastavi je održavati vlažnim granama. Bilo je više dima nego topline, ali ovo je svakako bolje od izlaganja noćnoj hladnoći na otvorenom prostoru. Još ju je mučio kašalj, ali ne toliko kao u špilji u kojoj su proveli zimu. Njegova ruka loše je izgledala, možda na hladnoći i gore nego prije.
Kiša je nastavila padati još dva dana, a onda se sunce probilo kroz magličaste oblake koji su se razilazili i obasjalo travu i njihova vlažna tijela. Stigli su na kraj uskog prolaza gorskog lanca. Ispod njih prostrla se široka dolina otvorena prema jugoistoku. U daljini se uvis dizala tanka linija dima na nekom imanju. Evo, približili smo se na domak obećane zemlje. Još jedan do dva tjedna, ne više od toga.


Onda je uginuo konj. To je od otrovne trave irid koja niče nakon kiše, objasnio je Adam. U jadnom stvorenju preostalo je jedva nešto snage, pa ipak, dok je bila na njegovim leđima, osjetila je znatnu razliku prilikom kretanja. I sad je usred tek izniknulih ljiljana ležao izvaljen na boku, golema, naduta trbuha.
Sjeli su na travu blizu mrtvog konja. Bila je u smeđoj svilenoj haljini koja se osušila, ali je nakon kiše ostala zgužvana. Ova mala nezgoda potpuno ih je dotukla.
- Baš nam je krenulo nabolje - reče ona s gorčinom - zar nismo imali dovoljno nevolja?
- Možda smo se previše žurili - reče on neodređeno.
- Zašto se ne bismo žurili? - upita ona. - Nakon toliko mjeseci putovanja.
- Elisabeth, kamo mi zapravo idemo? - upita on bez okolišanja.
Ona ga pogleda u čudu.
- Odakle to čudno pitanje?
- Je li zaista čudno? Čitavo vrijeme ponavljamo: te Cape ovo, te Cape ono, te ovaj dom, te onaj dom.
Skoro s ljubavlju pomiluje grivu mrtvog konja.
- Kojem Capeu mi to idemo?
- Postoji samo jedan Cape.
- Tako je izgledalo dok smo bili još daleko. To je bila naša želja. Sad kad smo došli bliže...
Dugo je šutio, a onda pogleda pravo u njezino lice. Kosa joj je lepršala na vjetru.
- Tvoj i moj Cape nisu isti.Ti to dobro znaš.
- Ni za mene ni za tebe to neće biti onaj isti Cape koji smo poznavali - pokušala ga je uvjeriti prodornim pogledom - bit će to sasvim novo mjesto. Od samog početka.
- Vjeruješ da je moguće početi iznova?
- Ali o tome smo već razgovarali - reče ona - zbog čega ponovno unosiš sumnju?
- Nije to “ponovno”. Cijelo vrijeme to postoji. S one strane planina nije izgledalo važno. Bilo je važno preživjeti. Sad moramo znati.
- Čim se vratimo, tražit ću za tebe pomilovanje od guvernera. Zar se nismo tako dogovorili?
- Ali recimo da sam ja zaista ubio Lewiesa one noći kad me je pokušao zaustaviti? Za ubojicu nema milosti.
- Čak da si ga i ubio, njegovu smrt platio si mojim životom - pogleda ga upitno. - Adame, zašto mi ne vjeruješ?
- Tebi svakako vjerujem. Ali volio bih imati više pouzdanja u Cape.
- Govorio si da više ne bi mogao živjeti bez Capea.
- Znam. Sad moram znati mogu li živjeti s njim.
- Bit ćeš slobodan - podsjeti ga ona - slobodan kao i ja. Moći ćeš po svojoj želji dolaziti i odlaziti. Nitko ti neće braniti. Još uvijek ti je prošlost previše u mislima. Sad si nova osoba.
- Hoće li Cape biti novi Cape? Bez tebe ne idem.
- Što ti onda želiš? - upita ona ljutito.
- Bez tebe ne idem, ali ni ovdje ne mogu ostati.
- Ni ja ne idem bez tebe - reče on usiljenim smiješkom. - Kad bi samo mogla razumjeti...
- Adame, moraš mi vjerovati.

- Jesi li na sebe mislila? Možda će za tebe biti još gore. Tvoji vlastiti ljudi ćete se odreći.
- Ti si važniji za mene od njih. Ako budem prisiljena birati, ja sam već izabrala.
- Što ako jednog dana, kada godine prođu, primijetim kako si izolirana, kako te izbjegavaju na ulici, kako podignu glavu kad ugledaju našu djecu, kako svakim danom postaješ sve osamljenija? Zar misliš da ću to moći progutati kad znam da je to sve zbog mene?
- Ali ima i drugih bijelih ljudi koji se nalaze u braku s crnim ljudima!
Oči joj se zažare.
- Čak se i za starog guvernera Van der Stela priča da je i njegova majka, ili baka, bila obojene puti.
- To je bilo prije pedeset godina. Vremena se mijenjaju. Sad je lakše za crnu ženu i bijelog čovjeka. Ali kad se radi o bijeloj ženi...!
- Adame, ja ti obećavam...! Molim te, vjeruj mi.
- Nikad ti neće oprostiti - nije on popuštao - ako njihove bijele žene počnu činiti takve stvari, to ruši sve u što moraju vjerovati ako žele ostati gospodari ove zemlje. Zar ti nije jasno?
- Ti si taj koji ne može zaboraviti svoju patnju iz prošlosti. Rana je u tebi toliko duboka da ne želiš priznati da je moguće drukčije živjeti.
- Zaista misliš da ne želim? - upita on. - Bože moj, zaista to misliš?
Polako je pognula glavu. Konj je nepomično ležao na zgaženim bijelim cvjetovima. Pčele su zujale u travi.
- Uzmimo da će sve ispasti onako kako ti vjeruješ - reče on konačno. - Uzmimo da će nas prihvatiti i da ćemo zauvijek sretno živjeti, da ću zaista biti slobodan čovjek i da ću sve to tebi dugovati. Hoće li se išta promijeniti za moju majku? Ona će i dalje ostati ropkinja na farmi svog gospodara. Hoće li se išta promijeniti za bar jednog roba u ovoj zemlji? Ti i ja ne možemo ništa učiniti da promijenimo njihovu sudbinu. Cape će zauvijek ostati isti. U najboljem slučaju, prema njihovim propisima, ja ću biti iznimka.
- Onda se nikad ne bi trebao vratiti - reče ona.
- Što drugo učiniti?
- Zar me želiš dovesti ondje, a zatim sam lutati ovim područjem kao i prije?
- To bi bilo gore od smrtne kazne. Radije bih im se predao.
- Što onda trebamo učiniti? - preklinjala je ona. - Što nam preostaje?
- Ništa. To je ono što je strašno. Zar nisi znala da čovjek postavlja većinu pitanja samo zato što je svjestan da na njih nema odgovora?
Pogleda svoju ruku i već dugo zagnojenu ranu, tamnoljubičasto meso raširilo se oko nje. Sve što se dogodilo ovih posljednjih mjeseci, bilo dobro ili loše, nismo željeli niti izabrali. Čak smo se i suzdržavali od ljubavi. Ništa nismo htjeli da se dogodi. Pa ipak, dogodilo se, i sad smo uhvaćeni i samo to je bitno. Zato što se dogodilo, zato što su naše mogućnosti postale činjenice, moramo se nositi s onim što imamo i što nas još čeka. Od krivnje ne možemo pobjeći. Ne možemo pobjeći od biča s devet repova i okova i krika galebova na vjetru koji ne prestaje puhati. A onda jednoga dana, ponovno šum vesla u crnoj vodi i novi početak? Možda je to najviše čemu se možemo nadati.
- Hajdemo - reče on nježno - moramo nastaviti put prema Capeu.
Međutim, nisu računali na njegovu ranu. Neko vrijeme djelovanje otrova su zaustavile trave koje su dobili od Hotentota, ali rana nije zarasla kao što bi se moglo očekivati. Naporno putovanje kroz planine vjerojatno je pogoršalo stanje, ili kiša ili, pak, nešto drugo. Bez obzira na to što je bilo po srijedi, ubrzo nakon što je konj klipsao, stanje je bilo opasno. Jedne duge noći uopće nije mogao zaspati, ali nije ju htio probuditi. I njoj je bio potreban odmor. Ali, čim je svanulo, ona otvori oči i zaprepasti se vidjevši njegovo posivjelo lice u grču. Bez obzira na to koliko se trudio, jaukne kroz stisnute zube. Ruka mu je natekla i pocrnjela od upale. Na čelu mu se pojavio znoj. U nekim trenutcima kao da je bio svjestan svog stanja.
Slijedeći njegove upute, razbila je jednu ljusku od nojeva jajeta, izmrvila je između dvaju kamenova u prah i podignula njegovu glavu da ga poliže s njezine ruke. Ipak, groznica se nije smirila.
U ranu je lagano utrljala med, što je on stalno radio, no, ni tada nije došlo do vidljive promjene.
- Zar se ništa drugo ne može staviti na ranu? - upita ona sva očajna.
- Herb-of-grace izusti on s mukom - ili divlji wormwood ili nedirak. To bi smanjilo vrućicu.
- Gdje to mogu naći?
- Poći ću s tobom.
Međutim, nekoliko minuta kasnije, on ponovno legne na zemlju.
Ošamućen od groznice, nije mogao ići dalje. Kad joj je nekako uspio opisati kako izgleda grmlje i lišće, ona ga ostavi ispod stabla i krene u potragu skupljajući usput sve što je moglo biti od koristi.
Posljednjih nekoliko dana često su putom prolazili pokraj raznih imanja, ali su ih namjerno izbjegavali bojeći se kako će ih primiti. Daleko od organa vlasti iz Capea, farmeri su bili veća opasnost od same divljine. Unatoč svemu, poželjeli su da barem jedna farma bude na vidiku. Ali, ničega nije bilo.
Cijeli dan donosila je razno lišće, ali nije bilo ni od kakve pomoći. Naposljetku su pokušali iskoristiti sve nađeno. Stukli su lišće, skuhali u ljusci od jaja i obložili ranu tom smjesom. Bila je vruća koliko je mogao podnijeti. Nakon toga ona se opet dade u potragu.
Ostao je pod drvetom, pokriven kožom, koljena privučenih k sebi. Dlanovima je stiskao čelo i stisnuo zube.
Da mu se sad nešto dogodi, pomisli, bilo bi bolje za nju. Dovoljno su blizu da sama dođe do Capea. Ali njegov buntovni duh ustane protiv te pomisli. Nije tijekom svih ovih godina prevalio toliki put da bi praktično ispustio dušu na pragu odredišta! Uvijek uspijeva preživjeti. Kad ga je zmija ujela, bio je bliže smrti nego sada. Kad ih je oborila žeđa, bio je blizu kraj. Ipak, svaki put bi se našao netko pri ruci da pomogne, netko tko poznaje ovu zemlju. Sad je jedino Elisabeth ostala. Kako da ona prepozna herb-of-grace ili nedirak?
Ti bi to znala, bako Seli. Svi obronci Padanga pokriveni su tim biljem, govorila si, lišćem koje zadrhti i savije se na dodir prsta. Nije iste vrste kao ovo iz Capea, drukčije je i ljepše. Sve što si vidjela, bilo je drukčije i ljepše: vulkani, žala s palmama, koraljni grebeni, hibiskus, cimet i jasmin. Sada ležiš pod planinom na malajskom groblju. Barem su ti dopustili umrijeti. Jadno stvorenje, izloženo na vjetru ondje kraj drvoreda, što je sasvim drukčije od debelog zida koji okružuje groblje Hotentota.
Je li sve počelo onog dana kad su stigle vijesti o njezinoj smrti i kad se moja majka iskrala i otišla na pogreb, a gospodar me pozvao u dvorište iza kuće? Ti si me do tada, majko, i nikad više, uvjeravala sve te godine da moram prihvatiti bijele ljude i njihove zakone: jedne za njih, druge za nas. Jedino nam je bilo dopušteno klečati i kazati: hvala, Božji gospodaru. Ništa više. Ovo je kraj. Ne ću dignuti ruku na tebe. Nikad nisam upoznao ni oca ni djeda - jedan je umro, drugog su prodali, ali tebe sam poznavao. Ti si njegovala moje rane, ti si me tješila kad sam bio dijete, bila si mi majka. Uzet ću sad ovaj komad drveta, lijepi glatki komad stinkvrooda koji sam mnogo strpljenja izblanjao (pomiriši strugotine, nema u Capeu boljeg majstora od mene) i zviznut ću ga po glavi. U redu, neka dođu i odvedu me. Neka me zavežu ispred kamene Utvrde nad kojom kriče galebovi. Zao mi je jedino što su me osudili samo na bičevanje i žigosanje. Moj djed, Afrika, bio je veći buntovnik od mene. Umro je ovdje, možda vezan uz isti stup, a njegove kosti su izlomljene na kotaču: svojom smrću postajem čovjek. Djede moj, Afrika, nisam te dostojan. Sad još manje: evo, vraćam se u Cape, glumim bijelca, otvorit ću radnju i izrađivati namještaj. Pripitomili su me i stavili u jaram. Djede, bako Seli, oče, majko, oprostite mi. Svi mi oprostite. Ne znam višeg gdje mi je pravo mjesto. No, ja je volim.
Je li to bio moj vlastiti izbor kad sam napustio stabla divljih smokava i prišao kolima nakon što sam dugo išao za njima i promatrao kako se polako uništavaju između sebe? Ili sam bio odabran? Je li sve davno bilo odlučeno?
Tada je još bilo moguće odustati. Zašto bih se trudio oko bijele žene koja se izgubila u divljini? Koliko drugih smeđih, crnih, bijeloputih, leži razbacano po ovim pustim prostorima? Bi li nešto promijenilo još jedno tijelo?
Što sam od nje očekivao? Njezino tijelo, to nikako. Jedno sam u mraku već volio i izgubio, i to je dovoljno. Povrh toga, Elizabeth još koristi jalovost kao izliku. Što sam onda očekivao od nje? Sjećam se one prve večeri, kada se prala u kolima. Iza nje je fenjer žutim svjetlom bacao njezinu sjenku na platnenu ceradu, ruke je podignula iznad glave, vidjele su se čvrste grudi i blage linije trbuha. Ne, nije u pitanju bila žudnja. Ne samo žudnja. Čovjek se nauči suzdržavati. Žudnja je prirodna stvar i brzo se stiša. Onda, što drugo?
A onog dana kraj rijeke, kad se pojavila na ravnoj stijeni: što me je natjeralo da zagazim u rijeku i krenem prema njoj, skinem sa sebe odjeću i rastrgam je u komade - ne moju, već njezina supruga - te prostrem preko grana našeg skloništa? Zar mi je namjera bila rugati se, vrijeđati ili prijetiti? U biti, nije se to odnosilo na nju. Odnosilo se na mene. Koliko prkosa treba za dokazivanje: evo me, to sam ja, ljudsko biće. Kako se lako možemo prevariti!
Je li još uvijek bilo izbora kad sam onog dana otišao iz napuštene kolibe u potragu za antilopom i lutao bez cilja prolazeći pokraj divljači na koju sam nailazio, s čvrstom odlukom da se neću vratiti? Ili je sve već bilo odlučeno? Bilo me je strah vratiti se svemu i od svoje volje reći: evo me, uzmite me, lišite me slobode.
Zar sve to može nestati samo zato što u ovoj dolini ne raste nedirak?
Vratila se u sumrak s listovima nedirka ne znajući da je pronašla ono što je tražila. Opet su lišće stukli u prah, zagrijali ga na vatri i još u kipućem stanju stavili na ranu. Dok je on ležao buncajući u snu, ona je te noći ostala bdjeti nad njim.
Kad sam umirala od gladi i žeđe u kamenjaru, ti si otišao i ulovio antilopu koja je cijelu noć branila svoje mlado od šakala. Otjerao si grabežljivce. Vjerojatno je očekivala da si je došao spasiti. Međutim, ubio si mladunče, a i nju da bi moju žeđu utažio njezinim mlijekom. Da bi se osvetila za tvoju nevjeru, rogovima je rasporila tvoju ruku. Sad je na tebe red. Znam, zakasnila sam. Da sam znala što tražim, vratila bih se mnogo prije jer ovo grmlje raste po čitavoj dolini. Učim polako i sa zakašnjenjem.
Ležiš ovdje nepomično, na milost i nemilost meni i šaci ovog lišća. Odavde mogu sama produžiti. Za dva do tri dana srest ću ljude koji će me lijepo dočekati ili zlostavljati. Na kraju će me odvesti do Capea, mojoj majci, koja je kivna na ovaj svijet, i mom jadnom ocu, vjernom sluzi kompanije čiji život nema perspektive. Opet će se organizirati zabave, banketi u Utvrdi, piknici na planini, izleti do Stellenboscha ili Drakensteina, druženje s časnicima i istraživačima iz drugih zemalja. Koje nedjelje možda i borba s bikovima. Život će se nastaviti kao i prije, nikad kao prije. Ali kako te ostaviti ovdje? Kako te napustiti, čak i da noćas umreš na mojim rukama? Ti si ostao sa mnom. Ti si me oslobodio. Ti si me zarobio u sebi.
Krstio si me krvlju, ja tebe sokom svoje ljubavi. Na ovom putovanju prevalili smo dugi put kroz nas same: previše suše je bilo, premalo toga da se ugasi žeđa, bilo je mrtve djece. Ali uspjeh smo pronaći hranu skrivenu od šakala i ngaap i slonovo stopalo , bilo je nojevih jaja, meda na žrtveniku mrtvog boga, bilo je mlijeka antilope i mesa ubijenog, tek rođenog mladunca. Vidjeli smo šumu i more. Nemoj to nikad zaboraviti. Doživjeli smo raj. On zaista postoji. Zbog toga, Adame, moraš i dalje živjeti u znoju lica svog. Ja također. Tako se to zbilo. Tako je bilo. Mi zaista postojimo.
Ako se oporaviš, tvoj život će mi prirasti srcu. Ne ću više biti tašta ili se boriti samo zbog sebe. Bit ću poslušna i pokušat ću te zaštititi od razočaranja i svakidašnje mržnje. Dok nas smrt ne rastavi. Nemoj umrijeti.

- Čovječe, prije ili kasnije moraš umrijeti, htio ti ili ne - rekao je starac nosa i lica izbrazdana ljubičastim venama i zelenih očiju koje su nju s osmijehom promatrale. Sjedio je na riempie stolici raskrečenih nogu da bi oslobodio mjesto za okrugli trbuh u skupocjenu prsluku od brokata što ga je prije mjesec dana donio iz domaje. - Stoga i treba kreposno živjeti. Vrag bdije danju i noću. Ako te zatekne u grijehu, odvest ćete do jezerca vatre i sumpora, vječnog uništenja uz lelek i škripanje zubi.
- Ujko Jacobse, ne ide mi se onamo - rekla je blijeda lica i stegnuta grla - iako mi ne bi bilo mrsko da kradomice bacim pogled.
- Užasan je to prizor - izjavi on - jednoglava zvijer koja na leđima nosi bludnicu. Čuje se vrisak i plač prokletih. Mnogo jači od plača kriminalaca koje muče u Utvrdi. I tako će biti zauvijek.
- Nemoj plašiti dijete na taj način - strogo ga ukori njezin otac koji je sjedio s druge strane stolića što su ga postavili ispod dudova stabla - Stephanuse, na tebe je red.
- Ali, oče, ja želim znati sve o tome.
- Nije to za malu djecu - uporno će i ljutito otac.
- Bolje je znati i biti na oprezu - reče Jacobs i stavi ruku na njezino rame - slažeš se, Elisabeth?
Kimnula je glavom. Njegova ruka spusti se niz njezina leđa i na trenutak zadrži na stražnjici. Budući da joj je bilo jasno što slijedi, počne brže disati i u očekivanju, pomalo uplašena, malo razdvoji stopala.
- Uskoro, jednog dana, počet će ti se udvarati mladi momci - reče on dok mu se ruka spuštala niz njezine noge. Stajala je pritisnuta uz njegovu stolicu. Otac je preko puta usmjerio svu pozornost na šahovsku tablu.
- Elisabeth još ne razmišlja o tim stvarima - rekao je razdražljivo ne dižući glavu.
- Ti si u godinama kada mlada djevojka lako pada u iskušenje, zato je bolje unaprijed znati što te očekuje - nastavi mirno Jacobs. S donjeg ruba haljine, njegova ruka polako je krenula prema gore, preko lista i iza koljena. - Elisabeth, sad je na tebe red. Želim se uvjeriti jesi li zapamtila što sam te učio prošlog puta.
Ona pomakne konja.
- Morala si pripaziti na očeva lovca - blago je prekori stari čovjek. Ruka krene još više i uštine je s unutrašnje strane bedra.
- Ne budu li se mladi momci pristojno ponašali prema tebi, smjesta ćeš im pokazati gdje im je mjesto, zar ne? - nastavi on.
- Hoću - kimnula je glavom skoro bez daha.
Njezin otac pomakne figuru.
- Elisabeth, opet je na tebe red.
Promatrala je tablu grizući donju usnu, a onda pomakne jednog pijuna.
- To je bolje - ujak je nježno pomiluje. - Nevinost je najvrjednije što ima mlada djevojka. Nikad to nemoj zaboraviti, drago dijete. Znaš li što je najbolje učiniti? Pusti sve te skorojeviće koji ti se udvaraju i dođi se brinuti za svog starog ujaka. S tobom ću postupati kao s malom princezom - ruka je stigla do vrha i dodirnula tetivu na preponama.
- Dobro, ujko Jacobse.
Nije se odmaknula od njegova koljena, lice joj se zarumenjelo kao ruža, nije mogla sebi objasniti zašto mu dopušta takvo ponašanje. Ne zbog straha, taj dragi starac uvijek je bio nježan prema njoj. Nije ga smjela obeshrabriti otvorenim protestom ili nekim pokretom, najmanji pomak tijela ili skupljanje nogu ne samo da bi ga odvratilo od daljeg istraživanja, već bi ga, bez svake sumnje, i obeshrabrilo. Radilo se o nečem sasvim drugom, nije joj bilo nezgodno zbog nazočnosti njezina oca, već što je osjetila ushit baš u njegovoj blizini. Sjedio je preko puta nje i oglasio bi se kad bi oklijevala povući potez, nesvjestan iskušenja koje ju je ostavilo bez daha, zbog blizine vatre i sumpora. Još jednom povuče figuru na tabli svjesna prsta koji je očešao usmine njezina spolovila.
- Sad pripazi na očevu kulu. Na ovom svijetu uvijek moraš biti budna, inače ćeš upasti u zamku opet polako pomiluje njezin brežuljak i nježno je opomene - i svi će tvoji pješaci upasti u jezero puno ognja.
- Stephanus, ovo je samo igra - reče njezin otac.
- Šah je vrlo ozbiljna igra, Marcuse. Zato i želim da je Elisabeth nauči još dok je mlada. To je priprema za život, uči čovjeka da drži oči otvorenim. Moraš priznati da mladoj djevojci nije lako proći kroz život bez ozljeda.


- A kako ste uspjeli proći bez ozljeda? - upita stari farmer gledajući svoju ženu kako ih služi čajem što ga je donijela ropkinja.
Elisabeth slegne ramenima.
- Tako se dogodilo - reče - ovaj čovjek me je štitio. S nama je već godinama, na njega se u svemu može osloniti.
- Imali ste sreće - reče starac miješajući čaj - danas se robovima ne može više vjerovati. Nezahvalna banda.
Sjedila je oborena pogleda. (Oprosti što opet moram igrati ovu igru - sve je to zbog tebe da bih te neozlijeđena dovela kući.) Sama se iznenadila s kojom se lakoćom naučila lagati, pitanje iskustva.
- Kažete, to se dogodilo odmah iza ovih planina?
- Da, tamo su nas Bušmani napali - potvrdi ona.
- Tada ste i muža izgubili. Jadno dijete.Tako mladi.
Elisabeth nije podignula glavu. Starica uzdahne i raširi otežale noge da bi udobnije sjedila. Nekoliko muha zujalo je oko njezine glave, ali nije ih ni pokušavala otjerati.
- Da - reče suprug - svi mi zavisimo od milosti Božje. On zaista strogo kažnjava. Mi se ne žalimo osim kad stoka gine u gomilama, otrovana iridom, to vam je tako. Kad prestanu kiše, razumijete.
- I mi smo tako izgubili konja.
- Ako te Gospodin traži, ne možeš se skloniti s njegova puta. I dalje mislim da nas teško osuđuje zbog Kompanijinih grijeha. Što dalje od Capea, to bolje. Pogledajte nas. Moja supruga i ja smo se ovdje naselili sa sedam sinova, a danas smo sami. Djeca su otišla preko planina, što je dalje moguće. Ništa ih nije moglo zaustaviti. Prije ćeš vidjeti mrava kako sjedi na stražnjici.
- Zapravo, htjela sam vas pitati...
- Da, već ste rekli. Htjeli biste da vam pomognemo doći do Capea. Razumjeli smo - uzdahne i otpije jedan gutljaj - problem je u tome što je sada ružno doba godine. Zaista ne znam.
Ustane, pođe prema vratima i baci pogled na svoje oranice i planine na kraju doline, obasjane sunčanom svjetlošću na zalazu, ljubičaste boje jorgovana.
- Sad je sezona voća, a grožđe je upravo počelo sazrijevati. Radnici su na nogama već prije zore i ostaju u poslu i poslije zalaza Sunca. Vjerujte, čitavo vrijeme moramo paziti što rade.
- Možda poznajete neku drugu osobu...
- Ne, nemojte me krivo shvatiti. Mi ćemo vam pomoći. Jadno dijete, tako mlada, a već udovica. Samo, u ovom trenutku teško je nekoga odvojiti od posla.
- Platit ću vam - ponudi ona strpljivo.
- Blagi Bože, to nikako. Ni govora. Kako mogu tražiti novac za učinjenu uslugu? - vrati se svojoj stolici. - A ionako, čime biste platili? - upita ne skrivajući znatiželju.
S poda, blizu stolice, ona podigne pištolj koji je Adam ukrao one noći kad su otišli na konju.
- Hm - reče on zamišljeno i uzme pištolj, pomno ga pregleda, zaviri u cijev, ispita kresivo i pogladi kundak. - Hm, ovaj pištolj uopće nije loš. Vjerojatno nemate ništa drugo osim ovoga?
Ona bez riječi uzme svoj zavežljaj i odriješi remen. Dvoje staraca napeto su iščekivali dok je ona odmotavala prljavu kožu, a onda se zavale u stolicu, očito razočarani.
- Ništa drugo? - upita starac.
Ona ustane na noge i podignute glave stane ispred njega, onako mršava u izgužvanoj haljini i s pletenicama na ramenu.
- Imam samo sebe - reče ona.
- Ne, nikako, nema veze - brzo on odgovori izbjegavajući upitan pogled svoje supruge. - Rekao sam, ništa ne tražimo. Zar ne bismo trebali pomagati svoje susjede? U svakom slučaju, vjerojatno bismo poslali kola u Cap za tjedan-dva. Imam perja, jaja, slonovače i drugih stvari koje je moj najstariji sin nedavno donio s druge strane planine. Prema tomu, poslat ćemo kola malo ranije. Nema problema. Ipak, zahvaljujem na pištolju.

Putovanje kolima bilo je pomalo nestvarno. Možda je to bio najčudniji dio njihova puta. Toliko mjeseci pješice, kroz šumu, preko planina i užarenih ravnica. Čak i onda kad su njihovi pokreti izgledali mehanički, od njih je zavisilo hoće li nastaviti put, donijeti odluku o predahu, kada ubrzati ili usporiti. Sada su sjedili u kolima prepušteni ritmu volova koji se sporo kreću naprijed i više ne odlučuju o brzini kretanja. Nošeni su vremenom kao sudbinom kojoj su se unaprijed prepustili. Elisabeth u haljini koju je ropkinja na farmi tek oprala, uštirkala i ispeglala i Adam u lanenoj košulji i hlačama do koljena koje su starcu postale premale. Odjeća ih je nekako otuđila. Bilo ih je sram pogledati jedno drugo, kao da su upravo otkrili svoju golotinju.
Na mjestu vozača sjedio je stari rob, Januarie, držeći na koljenima dugi bič od kože vodenkonja, očiju djelomično zaklonjenih obodom šešira. Volovi kao da su napamet poznavali put kojim su se kretali kroz uski klanac prema bujnoj dolini zemlje Waverena . Malo zatim promijenili su smjer ravno prema sjeveru držeći se široke kolotečine uz vijugavu rijeku koja ih je dovela do tamnih i žućkastih brežuljaka Swartlanda koji su se prostirali u valovima. Na tom su mjestu skrenuli prema jugu u smjeru goleme granitne kupole Pearl Mountaina. Na kraju im preosta nekoliko dana da prijeđu pusto područje Cape Flatsa gdje se plave konture Table Mountaina jasnije naziru naspram nebeskog plavetnila.
Nestvarno. Noću je morala spavati u kolima, dok se Adam pridružio kočijašu ispod trupa kola. Čak i danju njihovi susreti bili su smišljeni kao posljedica slučaja. Nisu smjeli dopustiti da starac nešto posumnja. Je li to zaista bilo važno? Dok se on ne vrati na farmu i ispriča što je vidio, oni će već biti na sigurnom mjestu, a njegova sloboda potvrđena. Pa ipak, nešto ih je zadržavalo. Možda iz bojazni da Januarie nešto ne otkrije na tržnici u Capeu, ali i zbog potrebe da ostane netaknuto sve ono što je cijelo vrijeme samo njima pripadalo. Što se nje tiče, vladala se kao suzdržljiva mlada, prije vjenčanja. Sada su tako blizu i sve je tako neizbježno. U ovih nekoliko delikatnih dana htjela je sačuvati san o nevinosti. Svemu će uskoro doći kraj. Možda i za njega. S tim sam se pomirila na ovom posljednjem dijelu puta jer to nisam mogla spriječiti. Nazočnost starog kočijaša učinila ju je nedodirljivom. Moram zadržati tu iluziju. Moram makar samo trenutačno vjerovali u nju. Uskoro ću te ponovno prepoznati u zagrljaju. Zasada je potrebno održavati distancu između nas dvoje. To nas brine, ipak je čudno i neugodno.
Nestvarno. Taj osjećaj kao da se kreću naprijed dok zemlja ispod njih polako klizi unazad, vraća se u prošlost, odupire budućnosti, koja ih dodiruje kao vjetar iako je u zraku sve mirno. Ovo je nalik antilopama, pomisli on, koje kao bujica hrle mimo njih na prostranoj ravnici, široko otvorenih očiju koje ne vide, žureći svojoj sudbini.
Nestvarno: povratak. Evo pred nama brežuljaka pokrivenih tamnim grmljem koje obožavaju nosorozi, ali već sutra i oni će postati prošlost.
- Ideš li često ovim putom? - upita Adam starog kočijaša.
Ovaj prvo završi žvakati komad duhana, ispljune sok preko križa zadnjeg vola i onda odgovori:
- Tu i tamo.Tri-četiri puta godišnje.
- Sviđa li ti se život u unutrašnjosti?
- Sviđa, imam dobrog gospodara. On i ja smo zajedno odrasli. Zbog toga uvijek mene šalje u Cape da obiđem svoju ženu. Nju su prodali prije negoli smo napustili grad. Ona je sada sve starija i dobro mi dođe da je vidim. Nikad se ne zna kad će to biti posljednji put.
- Da si slobodan...?
Januarie se nakratko nasmije kao konj koji njišti:
- Što bih imao od slobode? Gospodar se brini za mene. Da sam slobodan, ne bih znao što sa sobom.
- Jesi li rođen u Capeu?
Nije sebi mogao objasniti zašto i dalje ispituje ovog čovjeka. Možda samo da ispuni vrijeme koje sporo prolazi dok ona leži straga i drijema.
- Ne, nisam - odgovori Januarie - s majkom sam došao s Madagaskara. Ničega se ne sjećam, bio sam odviše mali. Tako je bolje.
Opet se nasmije, a onda zapita:
- Pa, mora ti biti drago što se vraćaš kući?
- Kući?
- U Cape?
- Oh, da, svakako - zurio je ispred sebe i polako ponovi:
- Da, kući.
- Dugo te nije bilo?
- Vrlo dugo, skoro sam zaboravio kako izgleda Cape.
- Uvijek je isto, mos . Svake godine ga vidim. Nove kuće, ulice, crkve i ostalo. Sljedeći put nova vješala. Ali grad ostaje isti.
- Jesi li bio na otoku?
- Otoku Robben? Nikad, niti želim.
Adam začuje šum vode koja se u mraku slijeva s vesla.
- Ti bio u problemu? - iznenada zapita starac znatiželjno.
- Nisam - brzo odvrati Adam - bio sam samo... zbog utovara voća i vode.
Januarie se nasmije i mudro ga pogleda:
- Hej mladiću, zašto se trudiš sakriti što se dogodilo?
U usta ugura novi komad duhana.
- Ha, ha, ha, i ja sam bio veliki mangup kad sam bio mlad. Ne brini. Kakve sam samo batine dobio. Ali čovjek se s godinama promijeni. Krv ti se smiri. Nema tu koristi.
- Moja krv se nikad neće smiriti - reče Adam mrko.
- Još si mlad. Vidjet ćeš.
- Dopuštaju ti da sam ideš tako daleko - Adam će iznenada - zar nikad nisi pokušao pobjeći?
- Pobjeći? - vodnjikave oči začuđeno ga pogledaju. - Kamo ići? Ja pripadam gospodaru.
Adam ništa nije rekao.
- Reci mi - upita Januarie - a ti, namjeravaš li ti pobjeći od gospođe?
Dugo vremena nije bilo odgovora. Onda reče kratko:
- Ne, naravno.
- Eto vidiš - reče starac samodopadno i nasmija se.
Kola su išla naprijed nepravilno se njišući poradi utrtih brazda na puteljku kojeg su se držali.
- Ajde na čelo i vodaj malo volove - naredi Januarie - ovi se volovi danas kreću kao da imaju sopie, a ja nastojim prije mraka stići do Srebrne planine.
Osjećajući se neudobno zbog nove odjeće, Adam ode ispred da povuče zapregu. Dani već postaju kraći, pomisli u sebi. Je li mu majka još uvijek na farmi? Je li živa? Što je s gospodarom i Lewiesom? Sjećaju li ga se još u Capeu. Oni nikad ne zaboravljaju. Ako je Lewies mrtav, tražit će njegovu krv. Platit će to njezinim životom, rekla je. Adame, molim te, imaj povjerenja u mene. Želim da budeš sretan. Sad smo tako blizu.
- Tako si šutljiva - reče skoro s nelagodom kad je malo kasnije otišao na začelje i sjeo pokraj nje. Platnena cerada bila je sprijeda spuštena i vozač ih nije mogao vidjeti.
- Ne osjećam se dobro - reče ona izbjegavajući odgovor.
- Jesi li bolesna?
Ona odmahne glavom. Bila je nekako blijeda.
- Nisam, vjerojatno je to zbog truckanja u kolima. Presporo se kreću. Bez zaustavljanja.
- Kočijaš je izjavio da želi stići do planine prije noći.
- Znači, nismo više tako daleko?
- Sad smo tek na Cape Flats. Sutra ćemo ugledati planinu. S ovakvim teretom možda će nam trebati još tri do četiri dana.
Ona kimne glavom i obori oči. Noge su joj se njihale na kraju kola. Ispod kotača dizali su se oblačići prašine i zadržali se u zraku iza njih.
- Jesi li tužna? - upita on.
- Nisam. Naravno da nisam.
Nije skidao pogled s nje očekujući da digne glavu i pogleda u njega.
- Vidim da nisi baš sretna.
Ništa nije rekla.
- Elisabeth.
Ona zatrese glavom. Oči su joj gorjele. Postoji li onda sreća? Ili je to samo nešto za čim čezneš? Nipošto! Ja sam je osjetila do kraja, ona postoji, znam to u duši. Raj postoji. Iako to primijetimo u rijetkim trenutcima, iako si u njemu uvijek u opasnosti.
- Žao mi je - šapne ona i nasloni glavu na njega - neobično se osjećam ovih nekoliko dana koliko živimo odvojeno. Jednom kad budemo ondje...
Sretna sam. Zaista sam sretna.
- Ne, djevojko moja - reče njezin otac - nije ti do ove igre, misli su ti daleko. Njegova se ruka na trenutak zadržala iznad table prije nego što je oborio sve figure.
- Što je to s tobom? - upita.
- Uzbuđena sam što sam mladenka - izbjegne ona odgovor pokušavajući se nasmijati.
- Ne izgledaš nimalo uzbuđeno. Prošlog tjedna tvoja majka se morala smirivati desetak puta dnevno. A ti...
- Htjela sam još ovog puta biti s tobom - priznala je. - Zato sam htjela igrati šah. Ti si uvijek u poslu.
- Od sutrašnjeg dana morat ćeš voditi brigu o svom suprugu-
- Tako je.
- On je dobar čovjek. Ja sam zadovoljan. Naravno, ti ćeš mi nedostajati.
- Nećemo zauvijek biti odsutni.
- Ali kad se vratiš... - tužno se nasmija - sjećaš se što Biblija kaže o jednom tijelu...
- Je li to istina? - prekine ga ona - je li i s tobom tako bilo? Je li to zaista toliko vrijedno da smo zbog toga spremni žrtvovati sve na svijetu?
- Ne smiješ to držati žrtvom - usprotivi se on - na kraju krajeva, čovjek slobodno bira.
- Koliko uopće imamo slobode u svom izboru? - upita ona bez mnogo razmišljanja.

- Pa ti si ta koja nas je suočila s činjenicom da ćeš se udati za Larssona - podsjeti je on.
- Nisam na to mislila - reče ona srdito.
- Htjela bih znati je li to moguće, događa li se to? Da postajemo jedno tijelo. I da od nas ništa ne ostaje.
- Draga djevojko... - zastade malo.
- Što se događa ako jednog dana otvorimo oči i otkrijemo da je sve bilo pogrješno? Da nikad nismo bili zajedno? Da smo čitavo vrijeme živjeli jedno pokraj drugoga kao dvije utrte staze koje se paralelno kreću u istom smjeru i nestaju na obzorju...?
- Svakidašnja je pojava da se kod mladenke uoči vjenčanja rađaju sumnje - pokuša je on smiriti - tvoja majka je bila ista.
- Zašto nisi iskren prema meni? - upita ona.
- Ali kažem ti...
- Kad nešto činiš, otvori oči. Moraš biti potpuno sigurna da su ti oči otvorene. Kad si budna, to je kao san. Na kraju se zaista probudiš i shvatiš da je sve bilo san... - ona se zamisli. - To činiš, jer u to vjeruješ, jer misliš da je to ispravno. Čak i ako to traži da se suprostavljaš ostatku svijeta. Uvjerena si da za sebe stvaraš novi svijet. Zajednički, za njega i sebe, kao jedno tijelo. A onda jednog dana... Što se događa kad otvorimo oči i shvatimo da smo još uvijek sami? Mogu nam samo reći: Eto vidiš, mi smo te upozorili, ali nisi htjela slušati. Sad moraš snositi posljedice...
- Elisabeth, sad si ga baš pretjerala - on se skoro naljuti - uzet ću ti nešto kod doktora.
- Što si ti učinio onog dana kad si se probudio? - upita ona s promišljenom surovošću.
On baci pogled na nju i spusti glavu.
- Kako si došla do tog zaključka? - upita on jedva čujno.
- Zar misliš da se to ne vidi?
On odmahne glavom.
- Htjeli smo biti sretni. Trudili smo se. Kunem se. Njezina obitelj se protivila, rekli su da ne pripadam njihovoj klasi. Ona je naviknula na bolji život. Ja sam tek čovjek iz Capea, a moj otac se bunio protiv guvernera. Odlučili smo se dokazati. Nećemo dopustiti miješanje u našu sreću.
- Zbog čega nisi uspio ako si najozbiljnije mislio?
- Ne znam.
Uzdahne. Izgledao je mnogo starije.
- Mora li se dogoditi nešto posebno? Jednostavno, dogodi se. Jednog dana otkriješ da svijet nije onakav kakav bi trebao biti.
Ona spusti glavu i baci pogled na šahovsku tablu.
On naglo ustane, obiđe stolić, priđe joj i uhvati njezino rame rukama.
- Elisabeth, molim te. Ne želim da tobom ovladaju takve sumnje. Ne smiješ pretrpjeti neuspjeh. Primijetio sam, još dok si bila djevojčica, da u tebi ima prave snage. To je u krvi hugenota moje majke. U revoltu mog oca. Nemoj dopustiti da te slome. Vjerujem u tebe, čuješ li me? - ruke mu zadrhte na njezinim ramenima. - Dovoljno je što sam ja zabrljao. Ti možeš uspjeti. Neka ti život u braku bude lijep i vrijedan truda. Moraš uspjeti, ne samo zbog sebe, već i zbog mene.
Ona stisne njegovu ruku zureći ispred sebe.
- Postiže li se to na ovaj način? Udajom. Stapanjem u jedno tijelo. Što ostaje od mene?
On odmahne glavom i suho se nasmije.
- Uvijek si sve htjela raditi na svoj način. Baš si tvrdoglava.
- Ali, u pitanju je moj život! - reče ona. - Ne mogu dopustiti da mi netko zapovijeda. I ja sam netko. Želim nešto značiti. Ne želim jednog dana pred smrt otkriti da je sve bilo uzalud.
- Drago moje, zar si do te mjere nesretna?
Ponovno je spustila pogled na tablu.
- Možda bi bolje bilo da završimo igru - reče ona i uzdahne - razgovorom ništa nećemo postići, slažeš li se?
Digne se na noge i pogleda ga u oči.
- Molim te, nemoj se obazirati na mene. Ja sam tek luckasta djevojka koja se sutra udaje. Sretna sam, zaista sam sretna.
Kola su i dalje išla svojim putom. Sjedili su i šutjeli. Malo kasnije Adam pruži ruku i stavi je u njezino krilo. Ona je pokrije svojim rukama. Uz škripu i tandrkanje kola su se držala svog puta.
Za ovo ću se boriti, pomisli ona. Da očuvam netaknuto. To nama pripada. Do današnjeg dana pripadalo je samo nama, za koji dan cijelom svijetu ćemo otkriti. Borit ću se za to. Da budemo jedno tijelo. Zašto smo inače napravih toliki put? Ne može sve biti uzalud. Zajedno ćemo preživjeti. Čitavo vrijeme bili smo tek čovjek i žena, dvoje ljudi, sami u divljini. Odsada će Cape sve učiniti da nas smjesti među bijele ili crne ljude. Ona čvrsto sklopi oči. Ovaj čovjek koji sjedi do mene, to je čovjek kojeg volim, neznanac kojeg tako dobro poznajem.
Ne, nećemo se više pitati ili biti u dvojbi je li sve moglo ispasti drukčije.To nije važno, to nije bitno. Sve što se dogodilo, to je zato što si ti ti, a ja ja. Da smo bih drukčiji, drukčije bismo se ponašali. Sami smo odlučili da nam se dogodi što se dogodilo i što će se ubuduće događati. Ovaj predio to je omogućio. Zbog toga nemamo pravo žaliti ni za čim.
Nevinost djevojke na dudovu stablu.


- Slaže li se gospođa da ovdje prenoćimo i odmorimo volove? Rano ujutro zaputit ćemo se prema tržnici - rekao je stari Januarie držeći šešir u ruci.
Tri dana je tjerao volove da bez zaustavljanja pređu Cape Flats. Sada se, dok Sunce upravo zalazi iza gorja, već nalaze na prilazu gradu. U daljini se naziru sive zidine Utvrde. Tu i tamo bljesne bjelina kuća među voćnjacima, malo dalje ljubičastozeleni klanci i klisure Devil’s Mountaina, Table Mountaina i Lion Mountaina. Dolje, u podnožju, široki luk zaljeva. Posljednjih nekoliko dana planine su se neprimjetno uzdizale na obzorju, sve više plave, impresivne i samodopadne u svojoj tišini. Eto, sada smo blizu.
- Sigurni ste da noću ne možemo nastaviti put? - upita Elisabeth, željno, ali ne baš uvjerljivo.
- Ali, gospođo, gdje ću se smjestiti preko noći? Nikoga nemam u gradu.
- Odavde možemo pješice - reče Adam i stane pokraj nje - nismo daleko. Ako se slažeš.
- Ni sama ne znam - odjednom osjeti zbunjenost - tako smo blizu. Dosad sam jedva čekala da stignem ovdje, a sada...
- Znam, ali ne možemo ni ostati na otvorenom prostoru.
Pogleda ga. Njezine oči su ga ispitivale. On pokretom glave pokaže prema moru. Nije odmah shvatila što ima na umu, ali prihvati njegovu odluku. Udovi su joj se ukočili, osjeti težinu i mučninu u želudcu.
- Ako hoćete, odvest ću gospođu do grada - strpljivo se ponudi Januarie.
- Nije potrebno - reče ona - možemo hodati.
- Hoće li gospođa pronaći put? Ima mnogo kuća.
- Bit će u redu - ona se kratko nasmiješi. - Zaboravio si, ja sam iz ovog grada.
- Dakako, gospođo.
Počne prevrtati među stvarima u kutiji koja se nalazila ispod sjedišta i izvadi komad biltonga.
- Ponesite ovo za put. Žvaćite. Dalje je nego što gospođa misli i možete ogladnjeti.
- Je li tebi nešto ostalo? - upita ona.
- Nije, ali nije važno. Jest ću ujutro na tržnici.
- Naviknula sam na glad - reče ona - zadrži to za tebe.
- Gospođa je žensko.
- Januarie, zadrži hranu. Mi ćemo se snaći.
Stari rob se zahvalno nakloni.
Krenuli su pješice. Ovog puta ništa nisu ponijeli, ni zavežljaje ni kožne pokrivače. Ništa im ne treba. Bez riječi su hodali između grmova. Odjednom su opet bili sami.
Vječnost je prošla otkad sam odavde krenula s dvojim pokrivenim zaprežnim kolima, svaka s deset volova za vuču i dvanaest kao rezervom, četirima konjima, osam pasa, petnaest kokoši, šest Hotentota i s Hermanusom van Zylom i Erikom Alexisom Larssonom. Evo me, stižem sama. Jadni Erik Alexis Larsson. Jadni Hermanus van Zyl. Niste izdržali više od jedne žene. Nosim li to prokletstvo sa sobom?


Sam je grad pravilno izgrađen. Nije velik, svega tisuću toises u dužinu i širinu, zajedno s voćnjacima kojima se završava. Ulice, koje su grad presijecale pod pravim kutom, bile su široke, ali ne popločene što nije bilo potrebno zbog čvrste strukture terena. Uz mnoge su posađeni hrastovi. Nijedna ulica nema ime, osim jedne, Heerengracht, koja ide duž prostrane ravnice koja se nalazi preko puta Utvrde. Kuće su većinom istog stila, lijepe i prostrane, uglavnom na dva kata, većinom presvučene štukom i s vanjske strane okrečene vapnom, neke su obojene u zeleno. Ova boja najviše se sviđa Holanđanima. Nekoliko najboljih kuća izgrađeno je od posebne vrste plavog kamena što su ga isklesali zatvorenici u kamenolomu na otoku Robben. Veći dio kuća pokriven je trskom tamne boje (Restio tectorem) koja raste na suhom i pješčanom terenu. Donekle je čvršća od slame, ali prilično tanka i lomljiva. Popularnost izradbe ove vrste krova u Cape Townu treba pripisati pokušaju da se izbjegnu nesreće ozbiljnije prirode do kojih može doći ako težu konstrukciju krova razori zloglasni crni jugoistočnjak koji bjesni u ovom kraju.

Čim su kola nestala iz vida, iza grmlja, skrenuli su desno ostavljajući za sobom ugaženu stazu i uputili se prema moru. Sumrak se brzo spuštao nad njima. Jato flamingosa preletjelo je u bhzini kao ružičasti oblak i nastavilo letjeti u smjeru močvarnog zemljišta iza Devil' s Mountaina.
Evo me opet na žalu gdje sam se rodio one noći kad me je more izbacilo zajedno s ostatcima splavi. Rekla si jednom: Čovjek mora zatvoriti krug. Rekla si također: Neka bude što biti mora.
Plima je nadolazila, mali valovi izdisali su na vlažnom pijesku koji je mirisao na morsku travu i bambus. Kretali su se po plićaku ne ostavljajući traga za sobom i slijedili krivudavu hniju zaljeva. Mrak je bio sve gušći. Bez mjesečine. Pojavile su se zvijezde, najprije Khanoes. Zatim su prekrile cijelo nebo: Mliječna staza, Južni križ, šest zvijezda Khoesetija.
Konačno su stigli na čistinu, upravo niže grada. Hodali su držeći se za ruke. Voda je oplakivala njihova stopala, hladna kao led unatoč blagoj večeri. Mogle su se nazreti žute mrlje svjetlosti, mutna okna osvijetljena svjetiljkama. Je li to glazba, jedva čujna, koja pulsira negdje u noći? Možda je to bal u Utvrdi, časnici u svečanim odorama, dame u krinolinama, napudrane i s ružama, robovi koji naokolo nose srebrne pladnjeve i kristalno posuđe uz najbolji burgundac iz uvoza. Jedina stvarnost je ovdje, uz vlažni šum mora i sitne školjke koje se mrve pod njihovima tabanima.
Dovoljno su se približili. Izašli su na žalo, držeći se još uvijek za ruke da se ne izgube u mraku, i sjeli malo poviše na suh i mekan pijesak, još uvijek topao od zraka Sunca koje je upravo zašlo.
Sjećaš li se one noći kad su se pojavili lavovi, a beskrajno prostranstvo se nadvilo nad naše malo sklonište? Izgladnjeli do ludila, probili su ogradu unatoč trnju i vatri, sve naokolo pogazili i natjerah volove da pobjegnu u mrak gdje su jednog uspjeli zgrabiti i požderati. Ove iste zvijezde bile su nad nama.
Sjeli su jedno pokraj drugoga. Nije bilo potrebe ni želje za razgovorom. Tišina je bila zaglušujuća.
Sjeti se onog dana na rijeci kad si naišao na mjesto gdje sam se kupala, kako si prišao bez odjeće. Htio si me natjerati da te pogledam i priznam tvoje postojanje. Plašila sam te se i željela te, plašila se same sebe. Uvijek ta neizvjesnost u meni, to tajanstveno, neistraženo unutarnje područje.
Sjećam se i one borbe s bikom, u Utvrdi, kojoj je prethodila molitva. Bio je pun životne snage, napetih mišića, a potom svuda krv i izmet. Otišla sam kući pročišćena od svake strasti.
Sada smo nas dvoje ogoljeni kao zmijski kostur.
Počela ga je milovati, tek laganim dodirom tako da je jedva razaznao prijelaz od mirnoće do nježnih pokreta njezinih ruku po njegovu tijelu. Kad je to osjetio, prošapta:
- Skini odjeću.
Nisu mogli vidjeti jedno drugo. Potpuni mrak. Opet su bili goli, bez strane odjeće. Privuče je k sebi, dok su njezine ruke nastavile lagano istraživati njegovo tijelo. Malo kasnije gurnula ga je na leđa i pritisnula njegove nemirne ruke na pijesak Nije se odupirao, jer je znao što hoće. Očito je bilo jasno da mora zadržati pasivni položaj i pokoriti se njezinoj ljubavnoj igri.
Što je ljubav? Bliskost i noć.
Dok je u svojoj igri unosila sve više žara i žestine, u podsvijesti osjeti nadiranje plime. Želim zauvijek zadržati u sebi cijeloga tebe. Bez obzira na to što donosi budućnost, ovo će nam ostati, ovo će biti trajno.
Divno je umrijeti.
- Aobe - prošapta ona uz njegovo lice.
Dok tako sjedinjeni ležimo bez pokreta, putujemo s više žara nego ikada dosada.
Tko si ti? Nikad boljeg nisam upoznala. Do kraja si mi ostao nedostupan.
U ranu zoru otrče do vode, operu jedno drugo i ostanu bez daha od strašne studeni. Drhteći, vrate se na žalo i osuše na sunčanoj svjetlosti. Zatim su se odjenuli i krenuli prema donjem obronku Lion’s Rumpa, ondje su zašli u grmlje gdje će on pričekati njezin povratak. Sama će otići i sve srediti. Zatim će se vratiti po njega. Ništa neće biti lakše nego potvrditi već stečenu slobodu.


One zime mala gazela je uletjela u našu špilju potražiti zaklon od hladnoće ili grabežljivih zvijeri. Ti si je ubio, ubio si i psa, naše dijete. Moramo se priviknuti živjeti s izdajom. To je meso, to je hrana, bez nje ćemo umrijeti, rekao si. U početku nisam htjela. Na kraju sam jela s tobom. Uvjerena sam da bez toga ne bismo preživjeli. Bio si potpuno u pravu.


Zamislimo kako satima sjedi i čeka u grmlju s mirisom biljnog sjemena na suncu. Kako promatra oblake koji lijeno prilaze planini i formiraju klobuk oko vrha. Kako se vjetar pokreće i postaje sve jači dok se nije okomio na grančice grmlja u kojem čuči i čeka.
Nešto kasnije kroz mahniti vjetar do njega će doprijeti zvuci iz daljine i sve će se više približavati. On će zabrinuto ustati i očekivati.
Onda će ih ugledati kako dolaze iz udaljenog grada s vjetrom i planinom u zaleđu. Njegov pogled će je potražiti među njima, ali bit će uzalud. Na trenutak mu neće biti jasno. Onda će shvatiti i prihvatiti. neće više ni razmišljati o drugoj alternativi, od samog početka nije ni postojala.
Uspravno će stajati na tom divljem vjetru, prekrižiti ruke na prsima i pričekati dok ne stignu i zgrabe ga svi ti ljudi, vojnici na konjima u pratnji pasa.
U njemu će vladati mir dok čeka da mu postave pitanje, kao i ona na početku: Tko si ti?
Priđite, pomislit će u sebi, bez daha, na vjetru. Ono područje koje smo ispitali u sebi nitko nam neće oduzeti, pa ni mi sami. Bože moj, koliki nas dugi put još čeka, tebe i mene. Ne radi se o mašti, već o povjerenju.


Rujan 1973.1975