Pravo na žudnju -Andre Brink

First topic message reminder :



Novi roman jednog od najpoznatijih afičkih pisaca.
Kada pročitate Pravo na žudnju shvatite da je to roman koji vas zauvek promeni...

Beleška o inicijaciji žudnje. U mračnom središtu svega, nalazi se zagonetka: Šta je to žudnja? Podsticaj na kretanje, nagon da se proba zabranjeno slatko voće sa primesom gorčine. Kretanje od onoga što jeste prema onome što nije.

Glavni lik romana Pravo na žudnju je Ruben Olivije, udovac i promašeni pisac, žrtva realnosti nove demokratije u Južnoj Africi, koju pokušava da uspostavi crnačka većina posle duge borbe protiv aparthejda i vlasti manjinske bele populacije. Rubenovo mesto u fakultetskoj biblioteci preuzima crni službenik, njegovi sinovi sa svojim porodicama napuštaju ili će napustiti zemlju, dok on živi povučeno u jednoj kući u predgrađu, s osećanjem krivice zbog smrti žene koju je neizmerno voleo.

Ali pravi razlog njegove usamljenosti nalazi se u godinama njegovog detinjstva, provedenog bez ljubavi na farmi na rubu pustinje Kalahari.

To su razlozi zbog kojih se rađa njegova žudnja za hrabrom mladom ženom Tesom, koja može sve da mu nadoknadi i kojoj je sve unapred oprošteno.

Moja žudnja ostala je neutažena.

3


Vratio sam se iz Johannesburga. Nisam više mogao izdržati s Louisom, Janet i njihovim bučnim domaćinstvom, njihovim planovima i razgovorima o Kanadi i visokim zidovima s bodljikavom žicom koji okružuju Alcatraz i kojeg zovu svojim domom. Hoću li se ja moći suočiti s onim što mene ovdje čeka i što sam znao nazivati svojim domom, to je već drugo pitanje.
Promijenio sam avionsku kartu da bih se mogao ranije vratiti. Moguće je izdržati do izvjesne granice, ali preko toga nimalo više. Da sam tada znao ono što sada znam, bi li se odlučio za povratak ovog popodneva? To je sada nebitno. Bi li Adam više volio da nije zagrizao u jabuku?
Ona sada spava. Sjedim u radnoj sobi, slušam Wandu Landowski kako svira sonate Scarlatija, toliko tiho da glazba dopire do mojih ušiju kao sivo- srebrni šum. Bio sam u iskušenju sići u suteren ispod sobe da bih radio na bilješkama. Bio bih još bolje zaštićen, ali bilo bi nezgodno sjediti na zemlji i pisati na priljubljenim koljenima. Ipak, kad je to bilo jače od mene, razmišljao sam kako bi bilo dobro spustiti dolje stolac, možda i stolić za igranje šaha, pa čak i svjetlo preko produžnog kabela. To mjesto mogu pretvoriti u privatni bunker, zaštićen od svake opasnosti vanjskog svijeta. Ako na otvor postavim pravi poklopac, kad prođe praznik građevinara, mogu pozvati tesara iz Stanleyjeve ekipe radnika koji nisu osuđeni, mogu ga zatvoriti za sobom kad dolje siđem i nitko ništa neće znati. Da je jadni Johnny imao tako siguran zaklon, možda bi i preživio. Bio je ubijen, a ja ću od ubojice zatražiti da moju kuću napravi sigurnom.
Mogao bih Tessu na silu zatvoriti u svoje gnijezdo, tamo zadržati i zauvijek sretno živjeti i imati puno djece. Kolekcionar od Johna Fowlera. Izvolite u salon, rekao je pauk. Dolje ima štakora i svih vrsta vragova. Ako pronađem prsten, mogu ih držati na odstojanju. Uvjeren sam u njegovu djelotvornost kao i u raspelo u obliku T svetog Antuna. Posvećen njenim probušenim mesom. Sada zacijeljeno i bez ikakvog ožiljka. Što me je najviše iznenadilo kod njezinog abortusa, to je lakoća s kojom je sve to prebrodila. Svjestan sam svoje nepopravljive staromodnosti, ali za to zacijelo treba vremena, pomisao na to se vraća i progoni savjest. To ne znaći da ona to poriče i da se pravi kao da se nikad nije dogodilo. Ona o tome priča, ona to prihvaća. I nastavlja svoj put laganim korakom, mirne savjesti, naoko nepovrijeđena. Ne sjećam se da sam je ikad vidio uplakanu. (Osim one noći, kad je izgleda bila na rubu plača?) I ovog poslijepodneva, nakon šoka zbog mog povratka, ni okom nije trepnula.
Dva tjedna provedena s Louisom i njegovom obitelji nisu bila u svemu katastrofa. Iako sam se unaprijed plašio, i djeca su se bolje ponijela nego inače. Uvijek je postojalo neko odstojanje između mojih sinova i mene i ja sam voljan preuzeti krivnju. Kad su bili mali, bio sam s njima oduševljen, jer su za mene predstavljali nešto novo. Kadgod je Riana bila bolesna ili umorna, drago mi je bilo uzeti ih noću k sebi. To je relativno bilo lako izvodljivo, jer nakon oba porođaja, vrlo ih je brzo prestala dojiti. Bio sam odlučan preuzeti ulogu u odnosima između oca i sina dok budu rasli, raditi s njima sve što sam mrzio, podučavao ih o svemu što nisam znao. Ali ću ih isto tako uvesti i u svijet knjiga, glazbe i onog zadovoljstva kad ostaneš sam sa svojim mislima. Uvijek je postojala nada kako će se jednog dana pojaviti i kćer. Nakon Louisovog rođenja, Riana i ja smo se počeli sve više udaljavati jedno od drugoga. Barem dvije godine jedva smo i ljubav vodili. Prosto je nevjerojatno kako je ostala trudna nakon jednog od rijetkih bliskih susreta bez posebnog značaja. Nakon nekoliko mjeseci, ipak nas je njena trudnoća polako zbližila. A onda, nakon gubitka djeteta i otkrića da je bilo žensko, sjenka je nepovratno pala između nas. Dječaci su me počeli manje zanimati, s Johannom, živahnim stvorenjem anđeoskog lika, još uvijek sam mogao uspostaviti neku vezu. Međutim, Louis je bio previše sličan meni, povučen u sebe, skoro do šutljivosti.
Kad su odrasli, obitelj nikad nije za praznike bila na okupu više od tjedan dana. (Usprkos važnosti, koju pridaje obitelji, posebno našoj, Magrieta je imala čvrst stav o tome: "Obitelj ti je kao ribe, nakon tri dana, više nije zajedno.") U početku pretjerujemo u izjavama ljubavi jedni prema drugima, ali nismo u stanju voditi razgovor više od deset minuta. Izmijenili bi srdačne pozdrave, a onda razišli svaki na svoju stranu s knjigom ili novinama u ruci.
I ovog puta smo bili spremni držati se uobičajene rutine. Međutim, blizina odlaska, koji je već bio utvrđen za kraj siječnja, uklonila je neke barijere. Posebno su me mnogo hvalili kako elegantno izgledam, kako se sada oblačim s ukusom Odgovorio sam sa smiješkom na licu, jer nisam bio spreman objašnjavati riječima. Ali to nam je pomoglo razbiti led. Vodio sam djecu na užasnu predstavu "Nešto na ledu", častio mesom s roštilja, a otišli smo i na dnevni izlet do brane Hartebeespoort, kako bi Louis i Janet ostali malo sami.
Janet se mnogo trudila navesti nas na razgovor. Nova južna Afrika: tema koja se nije mogla zaobići. Iako smo uvijek imali različito mišljenje u politici, nisam bio previše oduševljen tom temom. Istina je, promatrao sam izlazak Mandele na slobodu iz zatvora Victora Verstera (bili su spremni doletjeti avionom u Cape Town, vidjeti to izbliza, stajati satima na nemilosrdnom suncu, ali nisu uspjeli dobiti karte za avion). Međutim, nisam glasovao 1994. godine, na izborima o kojima se toliko govorilo. Bilo mi je dosadno čekati satima u dugom reda Louis i Janet su proveli pet, šest sati čekajući da iz nekog nejasnog zadovoljstva ucrtaju križić u mali kvadrat. Zato je neminovno i njihovo razočaranje bilo veće od moga. Od prekomjernog oduševljenja prije skoro pet godina, sada su došli u situaciju u kojoj ne mogu naći prave riječi, žestoko osuđujući sve što je otišlo u krivom smjeru (iskustvo Janetine prijateljice, koja je bik oteta i silovana, nije se svakako moglo opravdati). Moje raspoloženje kretalo se od bijesa s razlogom, kad su me iznenada uklonili s posla, do nezadovoljstva i neodređenog gnjeva. Jednostavno, nisam mnogo pridavao važnosti vanjskom svijetu. Smatrao sam kako postoji ogromni nerazmjer u ovoj zemlji, naročito otkad sam bio zatečen Magrietinim pričama o raznim nevoljama, ali se osobno nisam osjećao ugrožen, osim nakratko ili u posebnoj prilici, kao što je Johnnyjeva smrt. Ili sam možda, pitao sam se dok smo razgovarali, suzdržavao strah, da ne bih priznao zbunjenost koju osjećam zbog buke koja sve jače i jače dopire do mene iz prostota koji me okružuje? Ili zbog najezde Tessinih beskućnika...? Ali to je bilo pa prošlo, a život teče dalje kao i prije. Je li zaista tako?
Najviše žalim, rekao sam, što smo tako dugo bili protiv nasilja i laži prethodnog režima, od Malana i Verwoerda\'7b39\'7d, pa sve do de Klerka i što smo se barem nadali kako ćemo s novom vladom imati mogućnost biti za nešto. Louis se žestoko usprotivio. Njegovo mišljenje je bilo da je -za- druga riječ za nacionalizam. Ima dovoljno oko nas zlih ljudi i za borbu ne treba zazivali u pomoć anđele. "Nema potrebe biti za nešto", bio je uporan. "Dovoljno je biti protiv."
Ipak, otkrio sam kako iza razmetanja oko odlaska u novu zemlju i želje za novim početkom, isto tako stoji i strah od neizvjesnosti. Je li moguće ponovno pustiti korijene? Hoće li preživjeti u hladnoći? Mogu li zaista napustiti zemlju o kojoj sada loše govore i koju toliko mrze, ali koja ih je stvorila onakvim kakvi jesu bilo za dobro ili zlo? To me je navelo progovoriti o vlastitim strepnjama i strahu pred starošću.
Možda nisam smio o tomu govoriti. Naime, nakon što su me u početku bockali i zadirkivali na račun nove stanarke, pokušali su me stjerati u kut svojom velikodušnošću. Zašto ne bih pošao s njima? Nisam bio vezan ni poslom ni obitelji, a niti prijateljima koji će mi nedostajati. Počeo sam stariti prije vremena, i ako emigriram, mogu sebi osigurati produžetak života. Mogu se prepustiti svojoj ljubavi prema glazbi, muzejima, knjižnicama. Dobio bih novi poticaj koji bi me ispunio zadovoljstvom. Uvijek bih imao vremena napretek raditi ono što volim, čitati, istraživati, praviti bilješke i meditirati.
Ostao sam budan cijelu noć. Kakav sam im odgovor mogao dati? Moje je mišljenje kako se obično ostaje u nekoj zemlji, jednostavno zato što si se tu zatekao, kao što ostaješ u braku s nekom ženom koju si oženio. Kao što sam ostao s Rianom. Međutim, kad se bez najave nađeš pred izborom koji ti nudi Louis i Janet, ne možeš se dugo skrivati iza navike ili praznovjerja. U takvu raspravu nisam želio ulaziti. Ne, u mojim godinama. Nisam imao razloga za to. Ali kako zatvoriti oči pred činjenicama s kojima su me suočili?
Bio sam svjestan toga kako nemam valjanih protudokaza kojima bi se obranio i od najmanjeg napada. Ali, je li zaista moguće riješiti ključne momente svog života dokazima? Prosjak je onaj, koji voli iz računa. Jesam li zato Tessu primio natrag, nakon što sam je izbacio iz kuće, jer je to bilo logična stvar? A ukoliko odlučim ne otići s djecom nego ostati ovdje je li to zatc. jer je to lakše učiniti? Ni izdaleka. Nije lako živjeti u ovoj zemlji. To je nemilosrdna, teška, o koliko teška zemlja. Nikako teška u muškom smislu riječi, već teška u smislu koji sam jedino primijetio kod žena. Onaj koji odluči ostati ovdje, ne može preživjeti bez ozljeda. Ni najmanje ovu zemlju nije briga za nas, čisti s nama prašinu, ostavlja svoje krvave tragove na nama. Nema u njoj nikakve romantike, ničega od staroga Blut-und-Boden\'7b40\'7d. Možda je to više stvar potrebe ili nužnosti. Nije mi poznato.
Možda je istina, zaključio je Louis, da su stvari otišle predaleko i ne postoji nada u popravak izlomljenog života. Ipak je to još uvijek neki život. Možda jedino treba pokušati popraviti ono što je ostalo od njega. Ali ponavljam, ja to ne znam. Možda samo nisam želio izabrati.
"Ponuda i dalje stoji", rekla je Janet. "Tata, ne morate odmah odgovoriti. Ali barem obećajte o svemu razmisliti. Doista želimo da svoje stare dane provedete u miru i spokoju."
To me je na kraju slomila Ta prevelika ljubaznost. Nisam bio spreman razmišljati o takvoj mogućnosti. Kako priznati, njima ili sebi, da se s mjesta neću pomaći dok je tu Tessa? Nije to zbog nade da će ona jednog dana promijeniti svoje mišljenje, da ću je pridobiti.; odavno sam izgubio tu nadu. Nema izgleda za nas. Na ovoj udaljenosti, na kraju sam to bio prisiljen otvoreno priznati. Niti mogu, niti je želim ostaviti. Bio bi to jedan oblik samoubojstva, ma koliko spor, toliko djelotvoran. Imao sam potrebu za njom, ne iz nekog posebnog razloga, već iz ljubavi, koja je toliko iracionalna, besmislena, suluda, pred djecom bih ispao smiješan, kad bih to spomenuo. Stara budala. Možda sam podjetinjio, ali dopustite mi — ja ju volim.
Zbog toga sam, njihovo zaprepaštenje, odlučio se vratiti kući tjedan dana ranije. Skloniti se od dobronamjernog laskanja, vratiti se Tessi.
Razgovarali smo telefonom više puta, tri puta. U želji da nakratko izmijenimo vijesti, popričamo o vremenu, postavimo par bezveznih pitanja, ali i da čujem njen glas, tamni glas, plemenit kao crno vino sazrelo u hrastovoj bačvi, a možda i njen smijeh. Posljednji put kad je nazvala, uoči Božića, usput je zapitala, dok je prepričavala neki film koji je vidjela: "Kad već pričamo, imaš li što protiv ako kući pozovem nekoliko prijatelja?"
"Naravno. Ne moraš me ni pitati."
"Hvala, ljubavi. Pravi si. Kad se vraćaš?"
"Prvog dana iza Nove godine."
Čim sam spustio slušalicu, znao sam, vraćam se kući. Nešto nepredviđeno kod kuće, objasnio sam Louisu ne govoreći potankosti. A kad je želio više saznati, izmislio sam nešto o Magrieti. Obitelj, kod koje je stanovala, izbacila ju je iz kuće, objasnio sam ne trepnuvši okom (ranije sam im ispričao najgore detalje onoga što je preživjela) i s obzirom na situaciju, bilo bi opasno da se preseli u moju kuću i ostane sama. Što učiniti pored svih tih skitnica i ubojica koji lutaju naokolo... Louis je iznio više prijedloga, a Janet čak ponudila letjeti sa mnom i pomoći u rješavanju tog problema, prije nego što se vrati u Johannesburg. Ali, ja nisam popustio. Na kraju, bio je to rastanak pun emocija.
Kad sam oko dva sata poslijepodne izašao iz taksija ispred kapije, iz kuće je treštala glazba. Nije to bila moja glazba, već nešto neopisivo. Zaustavio sam se pred ulaznim vratima, koja su bila širom otvorena, skupljajući snagu prije ulaska u kuću. Buka je dopirala iz radne sobe, ali tamo nije bilo nikoga. Sjetio sam se nečeg sličnog kad su dječaci davali sebi oduška još dok su bili u gimnaziji ili na sveučilištu, ali to je bilo u zadnjem dijelu kuće i pod strogo određenim pravilima, što se tiče vremena i glasnosti. Gromko i s vriskom, valovi ove odvratne buke širili su se iz svakog ugla vibracijama i odzvanjali od okolnih zidova. Mogao sam jedino razaznati dva besmislena stiha, koja su se stalno ponavljala:
Ali ako zatvoriš vrata
Nikad više neću vidjeti dan...
Ostavio sam prtljagu u hodniku da bih rukama zaštitio uši i probio ispred sebe put kroz gomilu svakovrsnog smeća: boca, jastuka, pribora za jelo, posuđa, obuće, jakni, naočala za sunce. Sve je to ležalo razbacano po podu sve do kuhinje. Ono što sam tamo našao, ne može se ni zamisliti. Tanjuri, posuđe, šalice, čaše svih vrsta, sve na hrpi u sudoperu, na stolu, na kuhinjskom ormaru, pa čak i na podu. Komadići razbijenih čaša i boca, posvuda naokolo. Ni znaka života, čak i u njenim sobama, gdje je nered isto tako bio nevjerojatan. Izvučene ladice, jastuci i pokrivači svuda po podu. Asirci su se kao vukovi stuštili na blago u toru.
Provala, pomislio sam. Obistinilo se zloslutno proročanstvo Magriete. Kuća je opljačkana. A Tessa, po svemu sudeći, ubijena. Jedva sam se suzdržao da ne povratim na tu pomisao. Gdje i u kakvom ću stanju njezino naći tijelo? Zaurlaj, zaurlaj iz sve snage.
Kad sam se vratio u kuhinju, zaustavio sam se i zbunjeno bacio pogled oko sebe i zatim iz ormara zgrabio valjak za tijesta Nije baš neko oružje, ali barem je dobro za obranu. Nisam bio sasvim spreman imitirati ulogu policajca na televiziji, stari leđima uz dovratak, pogledati čas lijevo, čas desno, podići oružje i uskočiti unutra, raširenih nogu kao Kozak dok pleše i bang, bang, ali sam bacio pogled u svaku sobu duž hodnika. Svugdje ludnica. Pravi kaos se sručio na ovaj svijet. Među poznatim predmetima koji su bili razbacani po raznim dijelovima kuće, nalazili su se uglavnom razni komadi ženske odjeće. Nisu pripadali Tessi, hvala Bogu, osobno sam ih upoznao kad su se sušili na konopcu. U mojoj sobi je isto tako bilo sve ispreturano, vjerojatno su tamo spavali, zabavljali se, naganjali i bludničili. Da je u pitanju bila samo obična provala, možda bi se i pomirio sa sudbinom. Međutim, ovdje su prošli vandali, način, na koji su razorili ovu kuću, koja je bila dio mene, prelazilo je svaku mjeru. Još uvijek ni traga života, ljudskog ili bilo kakvog drugog. Kao da su i mačke pobjegle.
Netko je sjedio u mom naslonjaču, jeo za mojim stolom, spavao u mojoj postelji.
A onda sam ju našao. Ipak se nalazila u radnoj sobi, nije se mogla vidjeti s vrata, ležala je na podu iza radnog stola, pokraj njenog lakta, prolivena čaša vina.
Nije bila mrtva. Spavala je, zapravo, hrkala. Glazba je i dalje treštala, vjerojatno namješteno da se ponavlja.
Tada mi je palo na pamet, glazba je trebala isključiti mogućnost provale. Međutim, toliko je bila glasna, da je sve bilo moguće.
Pošao sam isključiti gramofon, a onda sam otkrio da je već bio isključen, a umjesto njega uključen nečiji CD player. Trebalo mi je vremena dok sam ga isključio. Iznenadna tišina odzvanjala je u mojim ušima kao otkucaji srca.
Pomakla se i sjela. Gledala me je trepćući bunovnim očima, ispod kojih su se nazirali tamni podočnjaci. Nikad nije izgledala tako grozno. Pa ipak pomislio sam: "Kako si lijepa!" I postalo mi je jasno, za mene više nema spasa.
Onda je mirnim glasom rekla brižljivo razdvajajući svaki slog: "Oh, Bože".
I to je bilo sve za neko vrijeme.
Činilo mi se kao da je prošla vječnost, kad je opet progovorila. "Što ti radiš ovdje?"
"Baš sam te to htio pitati", rekao sam. "Što si tu radila do sada?"
Ustala je i zateturala se. Pognute glave, morala se rukama pridržati za stol. Nisam se pomaknuo. Minutu kasnije, opet je podignula glavu, pokušavajući uz očigledan napor zadržati pogled na meni primijetio sam njene raširene zjenice, i nesigurno mi je prišla. Kao što se moglo i očekivati, nosila je samo izblijedjelu majicu kratkih rukava i ništa drugo.
"Kako mi je drago što te vidim", rekla je.
Bez razmišljanja, skinuo sam jaknu, tamno smeđe boje, koju mi je ona izabrala i omotao je oko njezinog struka. Pokušala ju je zadržati. Bilo je nesnosno vruće, ali ona se tresla.
Primio sam je u naručje. Da to nisam učinio, izgubila bi ravnotežu. Osjetio sam miris dima, znoja, alkohola i ustajale sperme.
"Za ime Boga, kakva je to glazba?" zapitao sam.
"Dobra, zar ne?" bilo je njezino pitanje. "To se zove ljubav grupe Velvet Underground (Podzemlje od baršuna). Stara stvar iz šezdesetih."
"Nimalo baršunasta."
Kao da nije čula moju primjedbu. "Koji je danas dan?" upitala je.
"Nedjelja. Skoro tri poslijepodne."
"Nisi me trebao zateći u ovakvom stanju", rekla je, pokušavajući se osmjehnuti.
"Što si to uradila, mila moja?" pokušao sam upitati mirnim glasom.
"Priredili smo tulum za Božić."
"Sa nekoliko prijatelja koje si pozvala?" nisam namjeravao biti sarkastičan, jednostavno, nisam mogao shvatiti.
Kimnula je potvrdno glavom. "Trajalo je duže nego što sam očekivala."
"Dva dana?" pokušao sam sugerirati.
"Tako nešto. Ali drago mi je što te opet vidim. Je li sve ispalo u redu? Kako su djeca?"
"Hajdemo", rekao sam odlučno, držeći ju ispod ruke. Usput je izgubila jaknu.
"Bit će mi dobro. Jedino..." Neodređeni blaženi osmijeh.
"Jesi li drogirana?"
"U ovom momentu sam sve što ti može pasti na pamet"
Prošli smo hodnikom, kroz moju spavaću sobu i došli do moje kupaonice. Zahod je bio neuredan, kao i sve ostalo. Pustio sam vodu, spustio poklopac i pomogao joj sjesti. Jednom rukom sam je držao, a drugom otvorio vodu. Namjeravao sam je staviti u kadu ne skidajući majicu, ali ju je ona nekako uspjela skinuti.
"Možeš li sama, utopit ćeš se?"
"Voljela bih da me ti okupaš."
"Donijet ću ti kavu", rekao sam stroga "Kad se vratim, očekujem da si se već oprala i osušila." U tom momentu nisam bio spreman suočiti se s njenim nagim tijelom.
Prošao je otprilike jedan sat, a možda i više, prije nego što smo se smjestili u radnoj sobi, ona na kauču, a ja u mom naslonjaču gdje sam pokušao staviti stvari na svoje mjesto. Ranije sam je otpratio do njene spavaće sobe, gdje je uzela par tableta da bi došla k sebi. Samo sam se mogao moliti Bogu hoće li znati što uzima. Brzo je ispila dvije šalice jake crne kave. (Osjećao sam se kao moj otac kad je zalivao tratinčice s brendijem.
Tessa je bolje reagirala od tratinčica. Ubrzo je živahno razgovarala. Tamni podočnjaci se nisu izgubili, ali nakon dobrog sna nestat će svaki trag. Ipak sam želio da tome priđe postupno.
"Sjedi ovdje", rekao sam joj. "Idem malo dovesti kuću u red."
"Može li to čekati do sutra?"
Pomislio sam, pod sličnim okolnostima baš bi ovo zatražio od Riane. Jedino, dok smo bili u braku, ova kuća ne bi bila ni izdaleka ovako opustošena. Bio sam u iskušenju popustiti, k vragu, zašto ne? Bilo bi tako dobro, neopisivo dobro, nakon dva tjedna daleko od nje, u miru provesti samo sat s njom, bez razmišljanja voditi duge razgovore o svemu i svačemu, možda je primiti u zagrljaj, gledati kako spava s glavom u mom krilu, a zatim sam otići u krevet. Ali moram priznati sebi i dozu osvetoljubljivosti. Prešla je sve dozvoljene granice i to sam joj na neki način trebao dati na znanje. Ako se ponijela kao dijete, moja je očinska dužnost i ponašati se tako prema njoj...
Ali ako je tako, zašto joj jednostavno nisam naložio da sama počisti? Odakle ta perverznost da ju kažnjavam preuzimajući na sebe ono zašto sama snosi odgovornost?
"Ne možemo sve ostaviti u ovakvom stanju", mirno sam rekao. (Riana bi rekla, "Što će reći susjedi? Što će misliti Bog ako svrati noćas?") "Ti se odmori. Ja ću počistiti."
"Ne dolazi u obzir. Nećeš bez mene."
"Kuću ne mogu ostaviti u ovakvom stanju", rekao sam strogo, "a sada baš nije uputno da nešto radiš".
"Sad ćeš vidjeti."
Nisam mogao jednostavno doći k sebi kad sam vidio koliko je metodična i djelotvorna u obavljanju svog dijela posla. Prvo smo počeli odlagati sve boce na stražnju verandu, zatim smo sklonili komade stakla i opuške cigareta i napunili stroj za pranje posuđa, dok smo veće komade ručno oprali. Onda smo napali sve sobe, jednu po jednu, vratili na svoje mjesto sve što se moglo vratiti, na gomilu stavili sve ono što je trebalo vratiti na drugo mjesto, cd diskove, tanjure, zdjele, čaše, komade odjeće i cijelu kuću prešli usisavačem. Dok smo radili, nismo mnogo pričali. U početku sam mislio kako se uplašila, osjećala krivom ili bila samo pokunjena. Međutim, iz nekoliko primjedbi koje mi je dobacila tu i tamo, bilo je jasno da se ni za što ne kaje. Možda joj je zbog svega bilo žao, ali na kraju krajeva, nisam li ja kriv što sam vrati tjedan dana prije očekivanja. Izgledala je skoro sretna dok je radila, pjevušeći i zviždeći meni nepoznate melodije i napadajući požrtvovno i s ushitom svaku sobu kao bojno polje na kojem treba izvojevati pobjedu.
"Da znaš, nas dvoje smo dobra ekipa", rekla je kad je njena soba došla na red. "Trebao si se ranije vratiti."
"Bolje da nisam", rekao sam.
"Ljutiš li se na mene?"
"Kad sam stigao, bio sam potpuno zbunjen", rekao sam. "Nisam vjerovao što sam vidio. Ili čuo." Morao sam zastati. "Otvoreno priznajem, ni na šta nisam mislio, jedino sam se bojao naći te mrtvu."
"Pokušala sam im zabraniti pristup u tvoju radnu sobu", rekla je. "Zaista sam pokušala. Ali poslije nekog vremena vjerojatno sam se i ja sasvim otkačila."
"Jesi li malo pretjerala?" rekao sam, osjećajući kako mi se na tijelu, u svakoj kosti i svakom mišiću, sve više širi umor.
"Ti se zaista ljutiš na mene", rekla je mirno, kao da utvrđuje činjenice, u njezinom glasu nije bilo prkosa, optuživanja, niti prenemaganja
"Da je bar tako", odgovorio sam. "Bilo bi mi mnogo lakše. Upravo sada, ne znam uopće što osjećam." Dok su me njene oči mirno promatrale, pokušao sam srediti misli, što nije bilo lako. "Da, ljutim se na tebe. U isto vrijeme, nigdje drugdje ne bih volio biti noćas osim s tobom.
"Rubene, ja te ne zaslužujem."
"Dosta smo uradili", iznenada sam odlučio. "Vratimo se malo u radnu sobu. Samo ćemo sjediti. Bojim se, ne mogu ti ponuditi piće. Možda još kave?"
"Dobro bi došla čaša hladne vode", rekla je. Onda je u njenim očima zaiskrio nestašni pogled, koji sam tako dobro poznavao. "A ja imam nešto za tebe."
Ono što je donijela u sobu, tako mi Boga, bio je smotuljak marihuane. Ne bih znao da mi nije rekla.
Mogao sam jedino zavrtiti glavom u nevjerici.
"Nikad nisi probao?"
"Ni u snu. Nemam ni namjeru u ovim godinama."
"Samo par dimova. Ne budi budala!"
I dalje sam ostao na oprezu. Međutim, njena zavodljivost i moje olakšanje što sam ponovno s njom, navelo me je da učinim ono, što bi u drugoj prilici, pogotovo usred dana, odlučno odbio. Da je tražila da zaplešemo, a na to me je najteže natjerati, vjerojatno bih ju uzeo za ruke i zaplesao valcer, boogie, jive ili neki drugi moderni ples.
Nažalost, cigareta nije djelovala na mene, iako sam na njenu radost, a moju nevolju, popušio cijeli smotuljak. Osjetio sam tek potmulu glavobolju i lagano lupanje srca. S druge strane, ona se uspjela opustiti, nakon bogzna koliko istih doza, a možda i većih u posljednja dva dana i noći. Dražesna mačkica, koja se sve više i više vraćala životu iz polutame.
"Laknulo mi je što si preživjela", izjavio sam kroz prve dimove.
"Nije bilo tako loše."
"Ne mislim samo na tulum. Mislim na ova dva tjedna."
"Snimali smo film do pred sam Božić. Praktički sam radila dan i noć."
"Jesi li još uvijek zadovoljna s poslom?"
"Jesam." Malo se zamislila. "I nisam. Posao je fantastičan, ali neki ljudi su prava govna. Vjerojatno ću ih napustiti."
"Imaš li što konkretno u planu?"
"Tek je u začetka Jedna žena iz ekipe poznaje nekoga koji se kreće u krugu ljudi iz produkcije Nicky. Osim toga, poznaje nekoga koji je spreman ući u investicije Vjeruju da imam ideja. Ako od toga bude nešto, može biti uzbudljivo. A ako ne bude..." Slegla je ramenima. "Ali, prije svega želim završiti ovaj projekt. Posebno, ako je u pitanju i putovanje do Pariza krajem siječnja."
"To tako dobro zvuči, to ne treba propustiti", rekao sam bolestan od zavisti. Suzdržavao sam se postaviti pitanje koje se očekuje: "S kime?" Usudio sam se jedino zapitati, što sam mogao ležernije: "Kako je Zolani?"
"Sve bolje i bolje."
"Mislio sam na njegov rad s kamerom."
"U svemu je sve bolji." Nasmijala se preko puta mene, kroz laganu izmaglicu koju je stvorio dim cigarete.
"Viđaš li se još s Derekom?" postavio sam direktno pitanje.
"Tako nekako."
"Nisi baš sigurna?"
"Pa, viđamo se. Međutim, on traži ekskluzivnost, a ja na to nisam spremna. U zadnje vrijeme dosta sam u pokretu. Rubene, nisam baš sigurna s kime sam sada" Podignula se na lakat Umor je nestao, ali čulnost je ostala. (Spremio sam riječi u memoriju, uz nejasnu nadu da ću jednog dana spoznati što one znače.) "Moram priznati kako u ovom trenutku moj ljubavni život nije baš uredan. Znaš, prošle noći, čini mi se da je to bilo prošle noći, spavala sam s dva muškarca Nikad to prije nisam uradila."
Bio je to grubi udarac tupim predmetom. Pokušao sam ne pridati tome važnost. Sigurnost je možda u broju?" Vjerojatno sam jedino ja bio svjestan sarkazma u tom pitanju.
Kao da je to shvatila ozbiljno. "Nije stvar u tome. Nikako. To je... Nisam sigurna. Znaš , na neki način, kad sam s nekim, kad je netko u meni..., to me nekako smiruje. To mi daje osjećaj da postojim, da moje tijelo postoji, da je sve u redu." A onda s potpunom iskrenošću, koja se nije mogla izbjeći. "Mislim da me je abortus malo prodrmao. Nisam više imala povjerenja u sebe. Hoću reći, drago mi je bilo znati što mogu imati djecu. S druge strane sam se nekako pustila. A sada... ne ponosim se sobom. Ali, niti se sramim."
Neko vrijeme sam šutio. Opet se ispružila na kauču.
"Je li se pojavila Antje?" zapitao sam.
"Nije ovog puta", rekla je Tessa. "Čudno. Misliš, šokirala se?"
"Vjerojatno zbog velike buke"
Nasmijala se i zatvorila oči. Primijetio sam kako je svladava san. Međutim, još je bilo stvari o kojima je trebalo razgovarati prije nego što se izmigolji iz mojih ruku. Prišao sam kauču i uhvatio je za ruke. "Tessa, nadam se da razumiješ što želim reći."
"Zabrinut si zbog mene."
"Dvije me stvari brinu", rekao sam s onoliko snage koliko sam mogao skupiti uz prvi nagovještaj glavobolje. "Prvo, možeš se povrijediti."
"S time se mogu nositi"
"Drugo", bio sam uporan, "da se ne povrijediš."
Dugo me je promatrala. Ne puštajući njene ruke, poljubio sam je u bore između obrva.
"Nisam baš sigurna jesam li te razumjela."
"Brinem se da hodanjem po konopcu moraš ostaviti emocije po strani i tako izgubiti sposobnost osjećanja. To bi bilo užasno."
Prišla je u moje naručje. S jedne strane, bio je to zagrljaj prepun kreposti. Bila je ogrnuta mojim velikim, neurednim kućnim haljetkom (sjetio sam se opisa svetog Antuna u mojoj knjizi o Boschu, "pokriven ogrtačem, kao da se nalazi u nekoj pećini"), s druge strane, senzualnost tog čina me je uznemirila, jer sam u svojoj agoniji bio svjestan, pogotovo nakon dugog rastanka, da je ispod haljetka bila potpuno naga.
Jedino mi je preostalo izustiti najstarije i najbeskorisnije riječi, bez kojih se ipak ne može: "Volim te", rekao sam.
Ona je rekla: "Imam osjećaj kako ulazim u period potpune kreposti."
"Uvjeren sam kako još ima nade za tebe", rekao sam veselo, a radije bih zaplakao.
"Nada", nasmijala se, "je li to ona riječ s perjem"?
Onda sam je odveo do njene postelje i ponovno se vratio mom pisanju. Ne želim objašnjavati ili izvlačiti neko značenje iz toga, niti se pitati, niti razglabati. Samo želim staviti na papir.
Kako je ova duga noć odmicala, tako su se i mace vraćale u sobu, jedna za drugom, prvo Amadeus, a zatim i ostale, kao sjenke, kao jedine mogućnosti sebe samih. Sada je već kasno sići u podrum. Bit će sutra vremena. Treba nastaviti s traženjem. Nada je ona stvar s perjem.

4


Polako smo zakoračili u novu godinu. Prijelazni period, koji se po ničemu neće posebno pamtiti i koga će vrlo brzo zasjeniti događaji u sljedeća dva tjedna. Ono što sam predosjećao, to se i obistinilo. Jučer, kasno poslijepodne, Magrieta me je napustila. Moj život kao da se otrgnuo sa svog sidrišta, gdje je bio vezan. Pitao sam se koliko je Tessa u stanju izmjerio dubinu moje duševne boli. Izgubiti nekoga koji je s tobom dijelio život trideset i osam godina. Magrieti predstoji svjetlija strana života. Njenim odlaskom kao da sam doživio smrt u obitelji. Vjerojatno će povremeno svratili u posjet, možda ću ju i ja obići i s njom popiti čaj. Ali, uviđam, to više nije isto. Još jedan dio mog života je otrgnut od mene. Dugi, produženi oproštaj.
Dakle, kao što smo se dogovorili, vratila se nakon praznika, u ponedjeljak, odmah iza Nove godine. Sve je prošlo tako brzo (možda zato što se nalazim na silaznoj putanji). Sve teže održavam korak. I tako iznenada, jednog običnog ljetnog dana, gubim nešto što me još više slabi.
Kad se vratila tog ponedjeljka, prvo je na stol odložila veliku crnu torbu, podignula nos uvis, onjušila zrak kao lovački pas i upitala, "Što se to ovdje događa?"
"Zbog čega mislite da se nešto događa? Tessa je na poslu. Ja sam se vratio nakon praznika, ima već deset dana. Uredili smo cijelu kuću prije vašeg povratka."
"Vidim da je ispreturala cijelu kuću."
"Odakle vam sad to, Magrieta?"
"Možda ste malo počistili po površini, ali ovo mjesto je nalik na gnijezdo vrapca. Dok nije bilo Meneera, ona je opet kolo vodila."
"Što se mene tiče, nisam ništa primijetio."
"Meneer, vi nikad ništa ne primijetite."
"Nadam se da ste se dobro odmorili?" promijenio sam namjerno temu.
"Kako se odmoriti u kući kao što je Jessina? Osim toga, i Stanley ju je počeo tući."
"Zbog čega?"
"Trebate njega pitati, on je takav čovjek. Bez posla, po cijeli dan se izležava, dobar za ništa. Teško je stanje u toj kući, Meneer. Ne mogu to više podnijeti."
"Raspitat ću se ponovno telefonom oko vašeg stana. Podsjećam vas, obećali su mi da će se stvari počeli odvijati poslije Nove godine."
"Oni i njihova obećanja!" Počela je navlačiti radnu haljinu. Izgledalo je kako se sada više muči sastaviti sprijeda dva kraja. Sva se zadihala od napora. "Vi znate koliko dugo ovo traje? Još od vremena kad su nas istjerali iz Šestog okruga i iskrcali na Flatse. Odonda ni dana mira. Sjećate li se, Meneer, kad su poslali buldoždere? Miss Riana je još bila živa, jadna žena, koliko je to sve tužno."
"Itekako se sjećam, Magrieta", rekao sam. Mogao sam još dopuniti. Od tada je sve krenulo naopako za nas. Toliko su me potresle riječi koje je doviknuo onaj mladi skorojević. Rianina želja je bila da nešto učinim. Moja jedina želja je bila što prije sve zaboraviti. Svađali smo se cijelim putem do kuće. Obećao sam napisati protestno pisma Još više se razbjesnila. "Kakva korist od toga? Obrisat će guzicu tvojim pismom. Nemaš hrabrosti braniti ono u što vjeruješ. Ako uopće nešto postoji u što vjeruješ. Da te nisam natjerala, ne bi ovdje ni došao. Kad sam te prvi put srela, odavao si utisak čovjeka koji se ničega ne boji. Suprotstavio si se čak i mom ocu. Što se dogodilo sa svim tim? Kao ostali ljudi i ti imaš skrivene mane."
Koja potreba od uzrujavanja, stalno izgovaramo riječi koje kasnije žalimo. Međutim, Rianine riječi, kao i one koje nam je dobacio onaj bubuljičavi kržljavac -bijele crnčuge- duboko su se usadile u mom sjećanju. Između nas se podignula barijera kako mi se sada čini, tako je i ostalo, kad sam joj, nakon jedne naše beskrajne svađe zbog gubitka djeteta i lud zbog njenih stalnih optužbi da nisam dovoljno muškarac, uzvratio najnižim i najsramotnijim udarcem koji mi je došao na pamet. "A kakva si n to žena? Ni kćer mi nisi u stanju dati."
To je vjerojatno najgore što se dogodilo medu nama. To je neoprostivo, nisam to ni mogao tražiti od nje, riječi su mi zapele u grlu. Ni Alison to nije mogla izbrisati. Niti Tania, puno godina kasnije. I jedna i drugu su me još više ugurale u moju ljušturu. Da, imaš pravo, Magrieta. Sve je to počelo na dan buldoždera. Sravnili su me sa zemljom kao i tvoju kuću.
"Izvući ćemo se mi, Meneer", rekla je iznenada s mnogo topline. "Navikli smo na teške dane. Pokazat ćemo im." (Tko li su to "oni"?) Izvukla je usisivač iz ormara i promijenila temu: "A kako ste vi proveli praznike, Meneer?"
"Louis i Janet vam šalju pozdrave. I dar čeka na vas."
Okrenuo sam se i uputio prema radnoj sobi, ona je pošla za mnom. Dar se sastojao od para papuča, moja ideja, i čeka na poveći iznos u žutoj koverti, što ju je odmah smekšalo. Latila se čišćenja novom žestinom, a ja sam se otišao okupati i odjenuti za novi dan. Poslije sam pokušao dobiti telefonom gosp. Jacobsa, ali, kao što sam i očekivao, nije se još vratio s odmora. Početak Nove godine, koji baš ne obećava.
Ipak me je iznenadio. Pred kraj tjedna, u petak, odjednom se javio, a da ga nisam ni zvao. "Gosp. Olivier, imam vijesti za vas."
"Nećete mi valjda reći da ste nešto našli za gospođu Daniels?" našalio sam se.
"Pogodak", rekao je. "Ako je dovedete u ponedjeljak, možemo potpisati dokumente." Bio sam tako zatečen, da nisam odmah odgovorio. Upitao je, "Gosp. Olivier, čujete me?"
"Da, dobro čujem." Možda se nisam trebao toliko iznenaditi. Na kraju krajeva, zar ga nisam dobro platio. Ustvari, ja sam se pripremio da će još proteći vremena prije nego se stvar ne pokrene. Skupio sam snagu i pribrao se. Pročistio sam grlo i rekao: "Doći ćemo, računajte na nas." Ostao sam dugo sjediti sa slušalicom u krilu, sve dok me Magrieta nije pronašla.
"Zašto tu sjedite, Meneer? Loše vijesti?"
"Vrlo loše, Magrieta". Morao sam se suzdržati da se ne počnem smijati kao hijena "U ponedjeljak ćemo potpisati papire za vašu novu kućicu."
"Rugate se sa mnom?"
"Ne vjerujem dok ne vidim ključeve u vašoj ruci", rekao sam. "Međutim, gosp. Jacobs je to upravo potvrdio."
I tako je ispalo, dogodilo se prije četiri dana.
"Konačno je izbrisana uspomena na Šesti okrug", rekao sam.
"Ne govorite unaprijed, Meneer", upozorila me je. "Nije tek tako moguće otkupio trideset godina."
Pomislio sam: "niste vi ćuli ni pola priče." Ali, zadržao sam jezik. Kad bi saznala za mito, bila bi u stanju vratiti kućicu.
"Ali to je bar početak", popustila je i svečano mi pružila ruku. "Meneer je za sve zaslužan."
"Treba zahvaliti gosp. Jacobsu", rekao sam ozbiljna lica.
Bilo je krajnje vrijeme i za jedan radostan trenutak. Ne bi se moglo red da su dva posljednja tjedna bila povoljna za Magrietu. Uglavnom zbog Tesse.
Prvih nekoliko dana su se ustručavale. Međutim, Tessa je imala problema na poslu i bila je razdražljivija nego inače. Kako je Zach bio velika kukavica, umjesto da se s njom direktno suoči, više mu je odgovaralo raditi iza njenih leđa. Kad je našao izliku i najurio Zolanija (vjerojatno je posumnjao da tu nešto ima), došlo je do provale osjećaja. Uvjeren sam kako je Magrieta doprinijela promjeni Tessinog raspoloženja, jer se već neko vrijeme spremala za okršaj. I kad se Zolani slobodno uselio kod Tesse da bi došao sebi nakon otkaza, to je bila posljednja kap.
"Nije dobro da ostane preko noći", rekla je Magrieta. "Ali da se po kući vrti dan i noć, to je već previše. Nisu oni na našoj razini, Meneer."
"Magrieta, moramo se naučiti strpljenju."
Nije se udostojila ni odgovoriti. Ali, postalo mi je jasno kako gubi strpljenje. I onda jednog jutra, za doručkom, sve je puklo.
"Gospođice Tessa!" Magrieta se pojavila na vratima s krpom za prašinu u ruci. Tessa i Zolani su sjedili za stolom. Ja sam se upravo vratio iz svoje sobe s poslužavnikom. "Vaša je stvar koga ovdje dovodite, ali to ne bi trebala biti stvar i drugih ljudi."
"Što je sad, Magrieta?" pokušao sam se umiješati.
Nacrtala se između njih i mene: "Molim Meneera da se ne miješa u ovo." Ispod kućne haljine izvuče zamotuljak rublja i okrene se prema Zolaniju. Jedino sam primijetio kako Tessino lice poprima izraz gnjeva. "Ako ova zatraži da perem njegovo rublje, onda se ta stvar tiče mene. Onda će moj odgovor biti: sada je dosta, ni makac dalje." I s teatralnim gestom baci rublje na podne pločice.
Umjesto da Zolani iskoristi priliku i spasi situaciju, on je učini još gorom. Zanjihao se na stražnjim nogama stolca i nadmeno rekao: "Ne očekujete valjda da ću ih ja oprati?"
Tessa je skočila na noge i počela skupljati rublje s poda. "Nema trke, ja ću ih oprati", rekla je, sva crvena u licu, nisam mogao dokučiti, od bijesa ili zbunjenosti.
Odjednom, sve se usmjerilo prema meni. Magrieta se polako okrenula: "Žao mi je, Meneer. Ova kuća postaje pretijesna za sve nas. Na vama je odluka: ili ovo dvoje odlazi ili ja?"
"Nemojte, molim vas, Magrieta..." rekla je Tessa još uvijek skupljajući rublje s poda.
Magrieta me je i dalje gledala pravo u oči.
"Vi to sigurno možete sami riješiti", rekao sam zbunjeno i potišteno, i brzim se koracima uputio prema radnoj sobi. U glavi su mi odzvanjale Rianine riječi prijekora svih onih godina.
Nekoliko minuta kasnije, začuo sam Zolanija kako žuri hodnikom. Prvi, rekao sam u sebi.
Ubrzo nakon toga i Tessa je došla na red. Prišla je ulaznim vratima, zastala, malo oklijevala na vratima i potom ušla u sobu. Bila je sva blijeda. Digao sam glavu, bez riječi.
"Žao mi je Rubene", prošaptala je. Kao toliko puta ranije, prošla je prstima kroz moju kosu i lagano me poljubila u glavu. "Možemo li o svemu popričati malo kasnije?"
Nakon nekoliko trenutaka začuo se bučni motor Volkswagena.
Ostao sam u radnoj sobi, čekajući pojavu Magriete. Međutim, kako se cijelog života držala jednog ustaljenog reda, čekala je sve do podne i onda se pojavila na vratima, ispunjavajući ih svojim tijelom.
"Je li Meneer u poslu?"
"Očekivao sam vas."
"Žao mi je, Meneer. Ovo se nije dogodilo mojom voljom. Uostalom i Meneer je bio prisutan", a onda zajedljivo dodala, "sve dok nije odlučio da sami raspetljamo cijelu stvar".
Osjetio sam se krivim, ali nije bilo pravo vrijeme da o tome razgovaramo. "Zaključio sam kako je bolje izbjeći međusobni okršaj."
"Imam ja svoj ponos, Meneer."
"Znam ja to, Magrieta", i dodao uz tračak nade: "Jeste li se uspjeli dogovoriti?"
"Dajem otkaz, Meneer."
Osjetio sam kako me obuzima nemoć. "To nije moguće, Magrieta", izustio sam.
"Prije današnjeg dana, Meneer, to nije bilo moguće. Ali, ne želim primati naloge od... od nekog neznanca." Znao sam, htjela je reći nešto drugo. "Ja nisam njegova sluškinja, Meneer."
I stao sam, donijevši odluku. "Magrieta, ja ću s njim razgovarati. Razgovarat ću i s Tessom. Znam da joj je krivo zbog svega ovoga, već mi je to rekla."
"Meneer, cijelo jutro o tome razmišljam. Odlučila sam, to je najbolje za sve nas. Došlo je u pravo vrijeme, a sada imam i krov nad glavom. Niste sami u kući. Između Tesse i mene nikad neće ići. Dugo sam o tome razgovarala s Antje u stražnjoj sobi, i ona se složila sa mnom. Vrijeme je povući se u mirovinu."
"Ostavimo to malo po strani, Magrieta. Neka prođe ovaj vikend. Moramo to prespavati. Predugo se poznajemo da bi sad nešto rješavali na brzinu."
"Ja za to nemam potrebe, Meneer. Razgovarala sam s Antje i to je to. I ako Meneer nema ništa protiv, ne bih čekala kraj mjeseca. Voljela bih završiti ovog tjedna. Vratit ću se sutra, iako je subota i tako kuća neće ostati u neredu."
Nastavio sam preklinjati. Strpljivo je čekala, dok se nisam uvjerio u čvrstinu njene odluke. Bio je to dan pun uzbuđenja, naročito poslijepodne, kad je otišla kući. Moj dan je tek počeo, u što sam se i uvjerio.
Večer sam proveo u radnoj sobi u poslu. Riječ posao baš i ne priliči, pošto su moje misli bile sasvim na drugoj strani. Pustio sam ploču Telemanna, ali me nije smirila njegova magija. Zatim sam stavio Mozartove sonate za flautu i prepustio se nostalgičnim mislima. Ni taj izbor nije bio baš najbolji, jer je u meni pobudio previše uspomena. Nisam se baš mogao koncentrirati na glazbu. Očekivao sam svaki čas zvuk njenih koraka ili ključa u vratima, ili pojavu njezinog lica iz mraka, nalik na noćnog leptira.
Poslije ponoći, kad više nije imalo smisla čekati, izvadio sam iz poda četiri daske i spustio se u podrum s novom lampom na produžnom kabelu. Nastavio sam s podzemnim istraživanjem s jedinom zadaćom, nedavno iskustvo me je tome naučilo, zadržati misli na okupu. Moja koncentracija je bila toliko jaka, da sam izgubio osjećaj za vrijeme. Pogledao sam na sat tek nakon otkrića i shvatio u očaju da je bilo skoro šest sati. Vani su se mogle već čuti jutarnje ptice.
Nisam našao prsten, našao sam Antje iz Bengala.
Prije toga pretražio sam cijelu površinu podruma, jedino još ostao je neistražen najudaljeniji kut podruma pokraj vanjskog zida kojeg sam ostavio za sam kraj. Bilo je najmanje vjerojatno da ću na tom mjestu naći prsten, jer je u tom smjeru pod u usponu, i zato što je taj dio podruma bio prekriven hrpom kamenja svili dimenzija, neki komadi toliko veliki da sam ih jedva mogao pokrenuti. Zbog moga srca, nisam baš ni bio spreman pokušati. Zidari iz Engleske koji su se doselili u prošlom stoljeću i koji su ponovno gradili kuću na starim temeljima, vjerojatno su smatrali kako nema potrebe ukloniti preostalo kamenje, te su ga ostavili između debelih zidova.
Zaustavio sam se tek onda kad sam među kamenjem ugledao razbacane kosti. Osjetio sam kako mi jeza silazi niz kralježnicu, kao neka dlakava gusjenica. Nije to bio strah. Ne, ništa tako jednostavno. Načas sam se dosjetio da je to ona, iako ni po čemu nisam mogao ustvrditi, ni traga neke odjeće, niti čega drugog. Sigurno je Willem Mostert sklonio svu odjeću prije nego što ju je ovdje položio. Možda je skinuo s vješala tijelo bez odjeće. Sve vrste bestidnih misli su mi došle na um, ali sam ih pokušao potisnuti. Umjesto toga, pažljivo i odmjereno sklanjao sam kamenje i stavljao u stranu sve dok se nije pojavio kostur.
Jedini znak koji je ukazivao na to čiji bi to kostur mogao biti, bila je činjenica što se lubanja nalazila u trbušnoj šupljini prekrivena kostima jedne ruke Moju pažnju su prvo privukle kosti druge ruke, po svoj prilici, one koju je krvnik otkinuo.
Antje je bila mnogo manja nego što sam očekivao. Više dijete nego žena To je potpuno odgovaralo Magrietinom opisu. Jedini put kad sam ju ja ugledao, onda, kad me je u polumraku iznenadila u Tessinoj sobi, bio sam u takvom stanju, da mi nije ni palo na pamet procijeniti kako izgleda ni koliko je velika. Bila je nježne građe. Ručni zglobovi i gležnjevi fino oblikovani, kao da se radi o kostima neke ptice.
Blagi Bože! Nikad se do sada nisam našao licem u lice s temeljnom suštinom kostiju koja prkosi, ali u isto vrijeme i definira čovječji rod. Koliko malo značimo, kad se svedemo na to. Ali ipak tako neuništivi, tako tvrdokorni, tako čvrsti, baš kao od kosti.
Nesvjestan što radim, počeo sam vrhom prsta pratiti konture kostura. Mnogo kasnije, kad sam se sjetio tog trenutka, palo mi je na um da sam je tada milovao kao neki ljubavnik. Samo, ništa nije ostalo što bi šarmiralo tog ljubavnika Ovdje je bio list noge, taj delikatni, ranjivi, čudesni dio tijela. Ovdje istančana linija lista, koljena i bedra. Tanki prsti, krhki ručni zglob, oštri rub lakta Ovdje su bile uši koje su pretvarale svijet u zvukove ljubavnih šaptanja, zvona koje budi robove u osvit dana, Susarinih kletvi, batinanja s jambokom. Ovdje su bile oči koje su davale oblik ogoljeloj svjetlosti: plažama i džungli Bengala, tigrovima koji plamte u noći, lijanama, silovitim udarima morskih valova, ushićenim očima kupaca na nekoj dražbi, neobuzdanoj pohoti starog Willema Mosterta. Ovdje je bio nos, nježna usta, usne. Ovdje su se nalazile grudi djevojke koje bi se ukrutile pod rukom njezinog gospodara. U istom krevetu gdje je ležala Susara, usnula ili budna, u strahu od pakla ili pak na malom tepihu pored kreveta. Ovdje se nalazio mekani trbuh, pupčano udubljenje, donji dio trbuha koji se lagano izdizao, a ovdje brežuljak koji je postupno prelazio u spolovilo. Ništa se ne primjećuje osim konkavne šupljine, izložene dodiru udubljenog dlana ruke. Ništa od svega toga nije ostalo. Sva patnja, užitak, strah, je li to samo iluzija? Ostale su samo bešćutne kosti. Gle, kako si lijepa ljubavi moja. Gle, kako si lijepa među uvojcima kose, oči kao u košute, usne kao grimizna vrpca, govor tako ljubak, tvoje sljepoočnice kao šipak koji viri kroz uvojke. Tvoje grudi kao blizanci koji pasu nasred polja ljiljana. Moja sestro, moja ženo, ti si ograđeni vrt, zatvoreni izvor, zapečaćeno vrelo. Neosvojiva si, van moga dosega. Taštino svih taština, prozbori propovjednik — sve je taština. Ili je možda krivo rekao. Možda se čudo ne može pokoriti. Zato što je izloženo raspadanju, zato što je smrtno, zato što ništa nije trajno osim kostiju. Zauvijek je sve nestalo, ovdje i sada. Ništa se ne može usporediti sa sjećanjem ljubavnika. Ništa ne traje kao žudnja.
Ovako dalje ne ide. Postajem sam sebi čudan, dosadni starkelja Pokušavam se koristiti riječima da bih kao crv prodro do čiste realnosti koju predstavljaju kosti. Koliko te samo volim, ljubljena moja Ali, opasna je ta ljubav koju ti nudim. Ne slušaj me. Kloni me se. Požuri, ljubljena, budi kao gazela gore u planini mirisnoj od začina. Evo ga! Opet sam počeo. Požuri, ljubljena!
Ostavio sam ju, na trenutak, onako kako sam i našao Jedino sam pokupio sitne kosti otkinute ruke, što sam mogao pažljivije i nježnije, i vratio lubanju poviše vratnih kralježaka, na mjesto koje joj i pripada. Bar toliko sam mogao učiniti. I to je bilo previše za mene.
Uz veliki napor provukao sam se nazad kroz otvor u podu. Na licu sam osjetio svježi zrak. Bio sam sav u znoju. Grlo mi je bilo suho. Osjetio sam potrebu za nifedipinom. Rupa u podu ostala je otvorena. Skoro mehanički otišao sam napuniti kadu s vodom. Cijelo tijelo mi je bilo pokriveno prašinom, paučinom i smrću. Kad sam prolazio pokraj ogledala, pomislio sam, ovako je vjerojatno izgledao Lazar kad je posrćući ustao iz mrtvih. Čudi me kako ga nisu odmah vratili u grob. Što je takav čovjek mogao raditi među živim neznalicama?
Okupao sam se, obrijao i obukao, zatim sjeo na rub kreveta koji je ostao neraspremljen i pričekao dolazak Magriete.
Zaustavila se u hodniku kad me je ugledala. "Što se to zbiva, Meneer?" upitala je, očigledno zabrinuta. "Nešto se dogodilo?"
"Našao sam Antje iz Bengala."
"Meneer ju je vidio?"
"Ne samo vidio Našao sam njezino tijela Njen kostur. Ispod poda radne sobe. Dođite sa mnom, treba mi vaša pomoć. Moramo ju iznijeti iz podruma i propisno pokopati."
Tek kad smo stigli do otvora, shvatio sam kako uopće ne dolazi u obzir da se Magrieta provuče. Predložio sam ukloniti nekoliko dasaka, ali je odlučno odmahnula glavom. "Možda i mogu ući, Meneer, ali ne i izaći." Pomislio sam, je li zaista u pitanju kako sići i izaći ili se bojala susreta s mrtvima. Duh je jedna stvar, ali realnost susreta s kosturom je sasvim druga stvar.
Nije mi se svidjela pomisao iznijeti Antje u dijelovima. Bilo bi bestidno. S druge strane, otići u grad, nabaviti sanduk, dovesti ovdje nepoznate ljude i izazvati javni skandal koji će privući medije, bilo je još gore rješenje.
"Da je samo još živ moj muž Barney, izradio bi za nju najljepši sanduk koji možete zamisliti", rekla je Magrieta. "Taj čovjek znao je sve uraditi svojim rukama."
Prešli smo u kuhinju zbog dogovora. Prvo sam provjerio jesu li vanjska vrata zaključana. Odjednom je kuća postala vrlo ranjiva.
Magrieta je odbijala svaku pomisao premještanja Antjeinih ostataka. "Meneer, ovo joj mjesto pripada. Nikad neće imati mira ako ju sahranimo medu nepoznate ljude."
"Ni ovdje nije imala mira, Magrieta", pokušao sam se usprotiviti.
"Je li Meneer stavio njenu glavu na mjesto gdje je i trebala biti?"
Nesvjesno sam obrisao ruke o hlače i kimnuo potvrdno glavom.
"Onda će se sada smiriti."
"Ali tako otkrivena?" Sada, u po bijela dana, zgrozio sam se pred tom činjenicom
"Meneer ju treba pokriti. Ostalo je još par novih plahti u ormaru koje ste nabavili za naše stanare. Nismo ih nikad upotrijebili."
"Što ću s njima učiniti?"
"Meneer će ju pokriti, a zatim opet staviti kamenje."
Ideja mi nije sasvim legla. Međutim, to je svakako bolje nego od svega napraviti javnu predstavu. Magrieta je otišla po jednu plahtu djevičanski bijele boje koja je bila namijenjena Tessi, prije nego što sam je i upoznao i njom sam pokrio cijeli sklop kostiju, zamršen i delikatan kao fosil paprati. Prije nego što sam podvio plahtu ispod kostiju, Magrieta me je dozvala do otvora. Čučnula je nad otvorom držeći u ruci malu crnu Bibliju koju je toliko puta otvarala.
"Želim da joj Meneer preda ovo. Stavite je pažljivo između ruku kao što se radi prilikom pokopa."
"Ali što čete vi bez Biblije? Ovom se služite još od prvog braka."
Ljutito je kliknula jezikom. "Drugu uvijek mogu nabavio. Osim toga njoj više treba nego meni. Nas dvoje smo toliko dugo zajedno i nešto joj želim pokloniti što je moje. To će joj biti uspomena na mene."
Znao sam, uzalud je protiviti se. Uspio sam nekako položiti Bibliju na uski koš kostura — lijepa si, ljubavi moja, kao Tirzah, ljupka kao Jerusalem, strašna kao armija pod barjacima, i na nju složio ostatke ruku. Kad sam prethodne noći ispitivao kosti i vratio lubanju na svoje mjesto, nije me uznemirio osjećaj stvarnosti. Ovog puta sam se osjećao bijedno, kao da diram u tuđi posjed, kao da sam nešto oskrvnuo. Nekoliko sitnih kostiju desne ruke ispustio sam na tlo i bio prisiljen ponovno složiti tu strašnu piramidu, prije nego što sam sve pokrio velikom plahtom i malo pomalo izgradio grobni humak, bez micanja ili gnječenja kostiju.
Kad sam bio gotov, Magrieta mi je pružila ruku. Izašao sam vani kroz otvor, a onda sam pod njenim budnim okom vratio daske na svoje mjesto, vjerujući da je to posljednji put.
Pravi cilj, pokušaj nalaza malog prstena s pupka, nije se ostvario. Možda sam mogao, pomislio sam s gorčinom, staviti prsten na jedan Antjein prst. Eto, oboje smo propustili svoju priliku.
Magrieta je ranije pripremila ručak. Poslije toga sam otišao malo zadrijemati. Zaspati nisam mogao, iako sam bio umoran, takoreći do kostiju. Na kraju mi je flaster s nitroglicerinom pomogao opustiti se To je bilo potrebno, jer me je još čekao oproštaj s Magrietom. Pokušao sam je još jednom odgovoriti, ali me je brzo prekinula. Donijela je odluku.
Ni ona ni ja nismo osjetili potrebu razgovarati o praktičnim detaljima. Predložila je da će zbog toga svratiti sljedećeg tjedna, jednom kad se situacija smiri. Obećao sam joj isporučiti na njenu adresu nekoliko komada namještaja. Ostalo je još srediti nešto oko njene mirovine i par drugih sitnici. Međutim, kad bih nešto spomenuo, ona bi odgovorila: "Kasnije, kasnije, to može pričekati." Postoji vrijeme za dolazak i vrijeme za odlazak, vrijeme za razgovor i vrijeme za šutnju.
Skuhala je kavu. Ozbiljno, kao da se radi o nekoj ceremoniji, sjeli smo za kuhinjski stol, jedno nasuprot drugoga. Jedina prilika da ona sebi dozvoli mali izliv osjećaja.
"Što li smo sve doživjeli u ovoj kući, Meneer. I tome je sada kraj."
"To će ostati u našim srcima", rekao sam školski pedantno. "Nikad se neće izbrisati."
"Sjećate se onog dana kad je Louis, dok je još bio mali, donio iz vrta živu žabu i kad je njegova majka iz ruku ispustila poslužavnik s priborom za čaj!"
"A onog dana kad je pas ušao u kuću i odnio božićnu pečenku."
"Ili onog dana kad sam se udala za Reggija i kad smo priredili prijem u vrtu."
"Ili onog dana kad je nožem proboden Verwoerd i kad smo sjedili pored radioaparata. Nismo znali treba li plakali ili zahvaljivati Svevišnjemu."
"Ili onog dana kad je policija zalila narod crvenom bojom iz blindiranih kola i kad su doveli ovdje Mannija. Bio je sav uplakan."
"Ili onog dana kad su tukli školsku djecu bičevima pa i malu Mabel, kojoj je bilo tek osam godina. Bila je prekrivena modricama, a Meneer ju je nečim namazao da joj prođe bol."
"Ili onog dana kad je Mabel došla s mladićem i kad mi je rekla da se stidi što ima tako prostu majku, a onda strašno uvrijedila Meneera."
"Ili onog dana kad je Miss Riana poginula, a Meneer bio daleko u Johannesburgu, mi smo satima zvali telefonom dok vas nismo dobili."
"Ili onog dana kad smo Meneer i ja sjedili s gosp. MacFarlaneom i gledali preko televizije Mandelu kako izlazi iz zatvora s onom ženom pokraj njega."
Sveobuhvatna priča koju smo dijelili, privatna i javna, njena i moja, Rianina, naše djece, zemlje u kojoj živimo. Kao da je sve, na neki neobjašnjivi način, bilo usmjereno na ovu kuću, kao što zrake sunca kroz povećalo stvaraju dim, a ovaj se pretvara u plamen. Je li to plamen koji će progutati sve što je preostalo ili tek plamen koji ostavlja za sobom garež i smeće, prerano je reći. Ono što sam znao, više nego ikad prije, ova je žena uvijek držala moj život u svojim rukama i ma koliko je to teško vjerovati, bila predstavnica Antje od Bengala na ovom svijetu, od krvi i mesa, čuvarica moje sudbine.
Nisam bio svjestan trenutka kad smo u razgovoru promijenili temu. U razgovoru smo se dotakli i prisnijih stvari. Spomenuli smo i Antje. Magrieta je rekla u jednom trenutku:
"A onog dana kad me je Antje zvala, a ja sam došla i zatekla Meneera s drugom ženom, onom zgodnom malom..." Bilo je to prvi put, nakon toliko godina, kako je spomenula Alison.
"Bio je to nikakav dan, Magrieta."
"Bila mi je uvijek draga", rekla je Magrieta.
"Ali vi je niste ni poznavali?"
"Naravno da sam je poznavala. Koliko je puta dolazila s Miss Rianom. Tako lijepo su svirale, Miss Riana na klaviru, a ona na srebrnoj flauti".
"Sigurno ste bili strašno ljuti na mene. Riana je bila vrlo bolesna u to vrijeme." Prešao sam rukom preko lica, kao da želim ukloniti paučinu prethodne noći ili svih proteklih godina. "Gubitak djeteta doista nas je strašno pogodio."
"Sudbina tog djeteta nije bila da preživi", rekla je sa žestinom koja me je iznenadila.
Rekao sam, pokušavajući prigovoriti, "Vi ste uvijek mogli naći utjehu u volji Višnjega. Ja nisam."
"Ne govorim o Njegovoj volji", rekla je. "Govorim o načinu kojim joj je oduzeo život. Nije imao ništa protiv jadnog djeteta. Njegova meta je bila Riana."
"Nemojte tako, Magrieta. Dobro znate koliko sam želio tu djevojčicu."
"Ta djevojčica ne bi bila vaša kćer, Meneer."
Pogledao sam je zaprepašteno. Ništa nisam razumio.
"Nikad o tome nisam pričala van ove kuće, Meneer", rekla je mirno, "ali sada, kad je došlo vrijeme mog odlaska, mogu to reći."
"O čemu vi to pričate?"
"Meneer, to je bilo dijete drugog čovjeka."
"Kako to možete reći za Rianu?"
"Bog mi je svjedok, Meneer. Vidjela sam ih vlastitim očima, u sobi gdje sada spava Miss Tessa, u sobi gdje su nekada kao djeca spavali Louis i Johann. Daj Bože, da sam tada oslijepila. Ona i taj ljepotan koji podučava glazbu. Profesor, koji je često dolazio ovamo, obično sa svojom ženom, ponekad sam."
Nastavila je govoriti, ali ja više nisam slušao.
Vratio sam se k sebi kad sam čuo: "Nikad nije željela to dijete."
"Pokušavate mi reći...?"
"Ne tvrdim da je namjerno ubila to dijete. Ali ga je izgubila snagom svoje volje."
"Odakle znate?"
"Antje mi je rekla."
Pokušao sam je zaustaviti, ali me nije slušala. "I tako onog dana kad me je Antje pozvala i kad sam ovdje zatekla Meneera s onom zgodnom djevojkom, skoro mi je laknulo. Vjerojatno je to grijeh, ali sam pomislila, pravedno je to što Meneer čini."
"A cijelo vrijeme sam mislio, nikad mi nećete oprostiti."
"Opraštanje je u Božjim rukama", rekla je tonom pravednika.
Pomislio sam: "Kako bi sve drukčije ispalo da nas tog dana Magneti nije zatekla, upravo dok sam se svlačio kod kauča, s Alisoninom muzikalnom rukom na mom spolovilu. (A što je ono već bilo s njenim madežom?) Jer smo bili zaljubljeni. Kao što bi Tessa tekla, nije se trebalo dogoditi, a dogodilo se. Mjesecima smo se borili protiv toga. A onda je došlo poslijepodne tog vikenda, kad smo trebali biti sami kod kuće. Počeli smo razgovarati o ozbiljnom koraku kojeg je trebalo poduzeti, priznati sve Riani i tražiti razvod. Ali sve se promijenilo zbog načina kako se dogodilo, ispalo je banalno i beznačajna Alison je posebno u tome vidjela neki znak. O Antje, Antje, kako si se stoljećima znala osvećivati. Zbog toga što si bila žena, robinja druge boje kože Ne mogu te osuđivati. U ime koliko drugih, godinama lutaš? Isto tako, kakva šteta. Koliko je toga otišlo po zlu. Uvijek treba platiti neku cijena Samo zato što smo ljudi."
Ubrzo nakon toga Magrieta je otišla. Odveo sam ju kolima do postaje. Zagrlio. Bilo mi je kao da se opraštam s majkom. Oboje smo bili u suzama.

5


I sada sjedim na stepenicama prednje verande, čekam, pišem. Danas je nedjelja, 17. siječnja Klonim se, nadam se nakratko, moje radne sobe ispod koje su pokopane kosti. Tessa je izašla nekoliko sati ranije. Ukoliko uspije napustiti mjesto gdje treba provesti dan (u ovom trenutku ni njen život nije bez krize), pristala bi sa mnom prošetati poslijepodne šumom Newlandsa, kao što smo to nekad radili.
Čekao sam do kasno u noć, ali još jednom nije se vratila. Nakon one scene u petak, osjećao sam silnu potrebu razgovarati s njom. Ako na moju sramotu pogrešno tumačim to što se nije pojavila, period njezinog suzdržavanja od seksa još nije počeo. Nada visoko leti, dok izdrže krila.
Pokušao sam usmjeriti pažnju na čitanje. Biografija Prousta od Paintera koju sam čitao šezdesetih kad je upravo izašla. Tiskana sitnim slovima, svakog dana ponovno otkrivam s ljutnjom da ne vidim čitati kao prije.
Postoji jedno mjesto u knjizi koje mi se urezalo u srce. Nisam bio od volje ustati i tražiti gdje se nalazi, pa sam se radije oslonio na sjećanje. Ako se ne varam, glasi: Ljubav je jedini osjećaj koji se nikad ne uzvraća. Nakon toga, nije mi više bilo do čitanja. Utonuo sam u san, vjerojatno zbog umora. Jutro je već davno bilo prošlo, kad sam čuo da se vraća. Požurio sam do kuhinje i našao kako već priprema doručak za dvoje. Na trenutak sam pomislio, netko je u njezinoj sobi, možda Zolani, dok nisam otkrio na moju radost i sramotu, to je doručak za nas dvoje. Prethodne večeri spremao sam se biti vrlo strog ili barem rezerviran. Ali doručak, praćen bezbrižnim poljupcem, smekšao je moju čvrstu odluku.
"Jesi li umorna?" upitao sam je. Izgledala je iznureno. Ne samo — ponovno ta ljubomora — zbog besanih noći, možda nečeg mnogo dubljeg (Radi što hoćeš, pomislio sam, samo nemoj reći da si opet trudna.)
"Može proći", bio je njen odgovor. Sjela je preko puta mene i počela miješati kavu.
"Nedostajala si mi."
Podignula je oči prema meni. "Zadnjih nekoliko dana bio je pravi kaos. U petak, kad sam izašla vani, skoro sam se raspametila. Potražila sam Zacha i sasula mu u lice ono što možda nisam trebala reći, a zatim zalupila vrata za sobom. Bolje i tako nego da me sami najure Međutim, Nicky i ja još nismo spremni pokrenuti naš projekt. Tako je sve još u neredu Radili smo do kasno u petak navečer, tako sam i prespavala kod nje. Jučer smo nastavili tamo gdje smo stale. Još nismo gotove, ali morala sam doći ovdje promijeniti ulje"
"Dokle ste došle?"
"Projekt je dobio formu, da kucnem u drvo." Dodirnula je dlanom stol — ti stvaralački prsti puni iskustva. "Ali Gavina nije lako zadovoljiti. To je tip koji je spreman uložiti novac"
"A tvoj zadatak je kako ga smekšati?"
Osmjehnula se na način koji se mogao različito protumačiti. "Ne baš kako ti misliš."
"Ne baš?"
"Ne", rekla je ne trepnuvši okom. A onda je brzo promijenila temu "Kako je ovdje?"
"Magrieta me je napustila", rekao sam što sam mogao mirnije.
"Isuse Bože!" Na trenutak je pokrila lice rukama. "Zbog mene?"
"Prije zbog Zolanija." Pokušao sam pokazati malo odlučnosti koju sam skupljao prije njezinog povratka. "Poželjno bi bilo da ga više ne dovodiš."
Kimnula je glavom, spuštenog pogleda. "Tako mi je žao, Rubene. Toliko sam toga sjebala."
"Ova kuća je pretrpjela mnogo potresa u zadnje vrijeme", rekao sam. Ispričao sam joj kako sam našao Antje iz Bengala.
Bila je sva ustreptala od uzbuđenja. Morao sam sve ispričati do detalja.
Izrazila je spremnost smjesta sići u podrum, ali sam ju odvratio od toga.
"Tesso, ona sada počiva u miru. Bolje je ne remetiti taj mir."
"Bilo bi mi drago da sam bila ovdje." Namrštila se malo. "Kako je to čudno koliko se možeš za nekoga vezati, a da ga i ne poznaješ. Nekoga koji je mrtav i koji je živio prije stotine godina. Mogla mi je biti sestra. Mogla sam to biti ja"
"Teško", rekao sam. "Imaš ti drugih duhova koje trebaš smiriti."
"Jedino svog oca." Izletjelo joj je tako spontano, bila je isto tako iznenađena kao i ja
"Nisi se s njim još pomirila?" Htio sam dodirnuti njenu ruku.
Nije reagirala.
"Još držiš njegovu sliku na zidu", nastavio sam smireno. "I u bolnicu si je ponijela." Prvi put sam to spomenuo.
Kimnula je glavom, ali i dalje nije progovorila.
"Otkad te je ostavio, nikad nisi pokušala stupiti s njim u vezu?"
Njen pogled se sreo s mojim. "Previše je to zamršeno, bar za mene. Vidiš, mrzim ga zbog onoga što nam je učinio. Ali sam mu se na neki način divila zbog hrabrosti, jer čini ono što želi. Ipak je bio vrhunski odvjetnik i ostala."
"Zar nije bio profesor?"
Na trenutak je skupila oči, pogledala u mene, a zatim slegla ramenima. "Ne zaboravi, bila sam još mala, kad se to dogodilo. Odvjetnik ili profesor, svejedno. Međutim, ostaje činjenica, najviše je volio slikanje. I onda je jednog dana sve to napustio. Zamijenio je svoju obitelj kistom i slikarskim platnom."
"Nije bilo druge žene?"
"Nije, ali zar bi se tu što promijenilo? Žena ili slikanje... uvijek je u pitanju strast Kad je otišao, nastavio mi je povremeno slati knjige. Pretpostavljam, kupovao ih je zbog grižnje savjesti. Posljednju sam dobila na moj dvadeseti rođendan. Nosila je žig iz Pariza. Nakon toga, nemam pojma što se zbilo s njim. Je li doživio neuspjeh, je li umro, je li postigao uspjeh? Ali prepustio se svojoj strasti."
"Ni tebi ne ide loše."
"Nisam baš sigurna, Rubene. Možda sam popustila zadnjih dana."
"Obično ti baš dobro ide kad imaš problema ili kad si u krizi."
Na trenutak je umukla. "Zbunjena sam", priznala je na kraju. "Sada si mi potrebniji više nego ikad."
"Ja ili moj očinski savjet?"
"Ti si mi potreban."
"Nisam dovoljno nepristran, objektivan ili nezainteresiran."
"Zato mi i jesi potreban." Iznenada je postala sva napeta. "Ma što se dogodilo, nikad te ne želim povrijediti. Ne želim da o meni misliš loše"
"Previše te volim da bi mi to palo na pamet."
Neko vrijeme opuštenije smo razgovarali, jer smo mijenjali teme. Onda je ustala. "Idem se okupati, a onda u akciju. Nicky me čeka, danas je za nas dan odluke."
"Tebe i Nicky? Ili tebe i Gavina?"
"Za sve troje. U pitanju je projekt."
Tada sam rekao, "Ako se vratiš na vrijeme, možemo se opet prošetati šumom."
Oči su joj zasjajile. "Bilo bi divno. Pokrenut ću nebo i zemlju."
"Dovoljno je zemlju, što se mene tiče."
Nasmijala se i otišla. Na meni je ostalo oprati suđe poslije doručka. Nisam imao ništa protiv.
Prije nego što je izašla iz kuće, nakratko je svratila i pozdravila me "Vraćam se prije mraka", obećala je. "Oboma je potrebna ta šetnja. Da se barem uvjerimo kako je svijet ipak lijepo mjesto."

6


Prošao je tjedan dana, a još uvijek sam užasnut i ne mogu vjerovati. Međutim, više ne mogu odgađati. Moram doći sebi i pokušati isključiti emocije, ako je to moguće. Pomozi Bože!
Tog nedjeljnog poslijepodneva, 17. siječnja, vratila se kući ranije nego što sam očekivao. (Kakav li značaj ima taj datum od 17. siječnja? Zašto se trudim zapisati ga?) Sjedio sam vani s jutarnjim novinama pokušavajući nadoknaditi tjednu kvotu ubojstava, napadanja, otimanja, silovanja, pljačke i drugih grozota. Kao što tvrdi naslovna stranica, Cape Town će preteći Johannesburg i uskoro postati glavni grad zločina u zemlji. Sve je to izgledalo nestvarno, pomalo besmisleno, u tišini moga vrta, koji je s tamnim hrastovima, srebrnim krošnjama drugih drveća, hibiskusom, protejama i ružama, postao prijamo mjesto, otkad o njemu vode brigu Parkovi i Nasadi. Johnny se vjerojatno obradovao u svom grobu. Upravo je prošlo šest sati. Sunce je bilo još visoko na nebu, iako ga je zaklanjao Ðavolji vrh. Skoro nepodnošljiva dnevna žega počela je popuštati, osim na mjestima gdje je još uvijek snažno vibrirala sunčana svjetlost, spremna okomiti se na neoprezne prolaznike. Vlažna od znoja i razdražljiva zbog vrućine, Tessa je prvo otišla pod tuš. Vratila se odjevena u izblijedjele traperice, bijelu majicu kratkih rukava i tenisice. Zlatni lančić bio je vidljiv na grudima u otvoru majice. Primijetio sam kako joj pulsira grlo između ključnih kostiju i njenih grudiju. Nije stavila grudnjak. Naglašavam ove detalje, ne da bih kao obično pothranio patetičnu žudnju nekog starca, nego da bih bolje objasnio ono što kasnije slijedi. Nisam samo ja bio svjestan njene fizičke privlačnosti.
Koliko me sjećanje služi, držali smo se iste staze kao i prošlog puta. Možda su isti bili i ljudi koje smo sretali u grupama od dvoje, troje ili šest, sedam. I psi. Kao prošlog puta, oni su znatno usporavali našu šetnju. Morala je svakoga pozdraviti, pomilovati, protrljati njihove uši, poljubiti. Čini mi se da smo na kraju ipak otišli dalje nego prošli put. Dalje. Prešli smo i na drugu stazu koja se rjeđe koristi. Osjećao se jaki miris borovih iglica. Posvuda su se širili još opojniji mirisi raznog drveća, raslinja i plodne crne zemlje.
U jednom trenutku, zaustavio sam ju kod jednog drveta i poljubio. Odgovorila je sa strašću koja me je iznenadila i uzbudila. Njen jezik se našao u mojim ustima, njene ruke iza moje glave pritisnule su moje lice uz njezino. Njen miris se pomiješao s mirisom borova, kore drveta i smole. Zastali smo kad je jedan drugi par prošao pored nas vraćajući se s vrha i zbunjeno se osmjehnuo. Pričekala je da prođu, a onda nakratko, smiono i bez ustručavanja dodirnula moj nabrekli ud ispod hlača, podignula ruku do svojih ustiju i poljubila je. Želio sam se zadržati još malo, ali odsječno je rekla: "Produžimo dalje." I nastavili smo šetnju držeći se za ruke isprepletenih prstiju.
Vjerojatno nas je oboje uhvatio mali zanos. Zato smo i otišli tako daleko i jedva obratili pažnju na magiju i misterije šume koja nas je okruživala. Tako ih i nismo vidjeli kad su nam prišli. Bilo ih je petorica, iako mi u tom trenutku nije palo na pamet brojati ih. Mlađi ljudi od osamnaest do trideset godina. Tako sam kasnije izjavio pred policijom. Jedan je vukao nogu za sobom, drugi je imao ožiljak na lijevom obrazu, treći je nosio vunenu kapu preko očiju, ostali su bili gologlavi.
Kad smo postali svjesni njihovog prisustva, iskrsli su iz šumarka koji se nalazio iza nas . Okrenuli smo se na zvuk glasova i pucketanja suhog granja.
Napravili su polukrug oko nas i tako presjekli put kojim smo došli. U tom trenutku nismo još ništa posumnjali. Tessa ih je veselo pozdravila. Dvojica, trojica su odgovorili mrmljajući nešto.
Okrenuli smo se s namjerom nastaviti šetnju uzbrdo, iako mi u tom trenutku nije bilo baš svejedno što se nalaze iza nas. Tada nas je jedan od njih oslovio oštrim glasom. Nisam razabrao što je rekao, ali sam se okrenuo i primijetio kako prilaze bliže i zatvaraju krug oko nas.
Tessa me je uhvatila pod ruku. Pomislio sam, trebao sam ponijeti štap. Nismo uzeli ništa sa sobom. Na naš užas, iznenada su izvadili noževe. Noževe na trzaj i još jedan duži, lovački nož strašnog izgleda.
"Je li vam što treba?" upitao sam uz mali napor. Nisam prepoznao zvuk svog glasa.
Jedan od njih se nacerio i pokazao lijevi ručni zglob.
I ja sam se pokušao osmjehnuti u nadi da ću ukloniti zle namjere koje su možda prikrivali i brzo strgnuo i pružio ručni sat. Drugi je pokazao na Tessu. Zakoračio sam u namjeri da je zaštitim, barem djelomično. I Tessa je skinula sat.
Onaj s kapom je rekao: "Cipele."
Pomislio sam, čudnog li zahtjeva. Ali, ako su cipele ono što žele, sretan sam bio što im mogu udovoljiti. Bio sam spreman dati bilo što. Dok sam ih na brzinu skidao, malo sam se spotaknuo. Tessa je odvezala i predala svoje tenisice. Načas mi je došla ideja, zavukao sam ruke u džepove i spremno izvadio i predao svu gotovinu. Allegro conbrio. Onda sam prevrnuo džepove da bih pokazao da su prazni.
"To je sve", rekao sam i pokušao pročistiti grlo. "To je zaista sve."
Nisu pokazali namjeru da će nas ostaviti na miru. Po prvi put sam se počeo plašiti. Stavio sam Tessi ruku oko ramena i privukao bliže
Mladić s kapom pokazao je prstom na Tessin vrat. Bacio sam pogled na nju. Ne i lančić, pomislio sam.
"Slušajte", rekao sam, "molim vas..."
"Pusti, Rubene!" Podignula je obje ruke iza glave da bi skinula lančić. Osjetio sam lagani miris znoja, iako se skoro okupala.
Odložila je lančić na dlan ispružene ruke mladića u kapi.
"Eto, to je zaista sve što imamo", rekao sam mirno i odsječno izgovarajući svaku riječ jasno i razumljivo.
Nije mi poznato kako smo dospjeli u sljedeću fazu. Samo se sjećam kako se jedan nasmijao ili nešto rekao. Nisam još mogao naslutiti nikakvo zlo. Iznenada me je netko zgrabio za ruke i stavio iza leda. Nekoliko njih se našlo između nje i mene takvom brzinom koja me je zatekla nespremnog. Prije toga izgledali su uspavani, skoro ravnodušni. Pritisnuli su me uz jedno stablo. Onda sam osjetio nož ispod grla. Vrh oštrice mi je probio kožu.
"Nemojte, molim vas", pokušao sam nešto reći.
"Začepi gubicu!" prekine me moj mučitelj. To je bio onaj s ožiljkom.
Gurnuo mi je glavu prema deblu. Pokušao sam se osloboditi njegovih ruku. Nastojao sam iz sve snage okrenuti glavu i potražiti pogledom Tessu. U blizini sam začuo komešanje. Ispustila je oštri krik, a onda je uslijedio zvuk šamara. Onaj s ožiljkom se malo okrenuo da bi vidio što se događa i potom se zacerekao. Spustili su je na zemlju. Udarala je nogama i rukama svuda oko sebe i borila se kao štakor stjeran u kut.
"Prekinite!" izustio sam promuklog glasa. "Nemojte je dirati!"
Osjetio sam ponovno nož ispod grla kao zmijski ubod. Mogao sam vidjeti bjeloočnice onoga koji me je držao i osjetiti njegov dah. Ovog puta me je vjerojatno posjekao nožem, jer sam osjetio kako nešto toplo klizi niz moje grlo.
"Ako opet pisneš", rekao mi je na uho, "priklat ću te".
Čuo sam Tessu kako se i dalje bori, pokušava othrvati, miče tijelom, udara nogama oko sebe. Barem jedan udarac je pogodio cilj, jer sam začuo jednog napadača kako jauče Nakon toga opet žestok šamar. Začuo sam kako se guši.
"Ne deri se", zasiktao je jedan, "ne vići ili ću te ubiti".
Opet je nož pritisnuo moju žilu kucavicu. U glavi mi je bučilo. Pomislio sam, izgubit ču svijest Moram se boriti protiv toga, moram se kontrolirati. Ako ne uspijem, oni će je ubiti.
Onda se začuo vrisak. Nisam vjerovao da može ispustiti takav zvuk. Dok su mi suze navirale na oči, prvo što sam pomislio bilo je: "oni nju siluju." Onda sam shvatio, nije to krik bola ili straha. Bio je to krik bijesa.
Netko ju je opet udario. Pomislio sam, pokušavaju joj zatvoriti usta, prigušiti glas. Ali ona je vrištala i vrištala, kao da se neće zaustaviti. Vrisak je odzvanjao od planina, jeka se vraćala nazad. Vrištala je i vrištala.
Na kraju su je pustili. Odmakli su se od nje. Onaj s ožiljkom se zaletio prema meni s nožem u ruci. Ne mislim da sam uradio nešto pametno, niti spretno. Spontano sam se sagnuo. Nije me dohvatio. Lovački nož se zabio čitav centimetar u drvo.
Ona nije prestala vrištati.
Nisam siguran je li nas to baš spasilo. Povukli su se nekoliko koraka, činilo se oklijevaju, a onda su opet stvorili grupu. Znao sam, ako uspiju, ništa ih neće zaustaviti. Tessa je bila na koljenima. Majica je bila poderana na jednom ramenu. Traperice su bile spuštene do bedara. Još uvijek je vrištala i da bi skupila snagu, savila se do zemlje.
Onda se začuo lavež pasa. Ljudski glasovi. Pojavili su se šetači s donje strane, zadihani od trčanja. Napadači su se razbježali po šumi. Nekoliko sekunda kasnije, ni traga od njih. Ispustili su jednu Tessinu tenisicu i ništa drugo. Lančić je nestao.
Prestala je vrištati. Ostala je savijena, s rukama na licu, bez daha. Teško sam disao. Ukočenom rukom pipnuo sam vrat i u nevjerici se zablenuo u krvave prste.

7


Ne znam ni kako se zovu ljudi koji su nas spasili. Čini mi se bilo ih je četvoro, ali moglo ih je biti troje, petoro ili šestoro. Je li to važno? Nekako smo se s njima spustili niz padinu Netko je Tessi ponudio trenirku. Odveli su nas do policijske postaje u Claremontu. Mučili su nas s bezbroj pitanja. "Ljudi moji, zašto ne pazite?" zapitao je policajac, koji je prethodno uzeo naše podatke. "Zar ne znate koliko je opasno?" Nešto kasnije, vjerojatno u želji da pokaže razumijevanje, izjavio je, "Ipak, nitko nije ubijen niti silovan i nije loše završilo." Kad sam ga upitao namjeravaju li poslati ophodnju na planinu, bio je pomalo zatečen. "Kombi nije sada slobodan", slegnuo je ramenima. "Uostalom, sad su pobjegli. Dobro znate, ti ljudi žive u šumovitom kraju i odlično se snalaze na takvim mjestima. Ujutro ćemo vjerojatno nekoga tamo poslati. Je li u redu?" Dvojica, od nekolicine ljudi koji su nam pomogli i dopratili do policijske postaje, nakon toga su nas odveli kući svojim kolima. Vrijeme se počelo mijenjati, primijetio sam odsutno. Vjetar, koji je u šumi bio tek povjetarac, postajao je sve jači, gomile oblaka su se skupljale nad glavom, spuštajući se niz Ðavolji vrh prema nama.
Tessa je bila vrlo napeta, ali naizgled neobično mirna. Ja se još uvijek nisam mogao smiriti. Poslao sam je neka se opere u toploj vodi, a zatim sam učinio isto. Poslije sam u blagovaonici pripremio dva čista viskija i odnio u radnu sobu. Pridružila mi se obučena u dugu haljinu od lakog indijskog platna ili nešto slično, s dugim rukavima, zakopčana do grla i koja je dosezala do golih stopala. Tjedan dana ranije, kupila ju je na Greenmarket Squaru i kad je došla kući pokazala sva oduševljena.
"Nalik si na nevjestu", rekao sam pokušavajući bezuspješno biti veseo.
"Ne osjećam se kao nevjesta." Glas joj je bio skoro otresit.
Tek tada sam primijetio da je iz svoje sobe donijela dva jointa marihuane Ponudila mi je jedan, ali sam odbio. Sjela je i počela polako uvlačiti dim, povremeno bacajući pogled prema meni kroz spirale dima, kao da se nalazi daleko od mene. Ono što nam se dogodilo, već je izgledalo nevjerojatno, daleko, nemoguće.
Palo mi je na pamet što je negdje zapisao Henry James: "Nikad više nećemo biti ono što smo bili."
Stavio sam ploču, podignuo zvučnicu i uhvatio njen pogled. Polako je zavrtila glavom. Vratio sam zvučnicu na svoje mjesto i opet sjeo u naslonjač.
Nešto se pomaklo na vratima. Pojavio se Amadeus s repom visoko u zraku, bacio pogled po sobi, mirno se okrenuo i izgubio negdje u kući. Osim tada kad je Tessa napustila kuću, ne sjećam se da je ikad prije s takvim prezirom odbacio mene, Tessu ili nas oboje. Međutim, prešutjeli smo to. Bilo je opasno povesti razgovor čak i o tako maloj temi.
Dugo smo tako sjedili u tišini, potpuno prazni. Pomislio sam, ipak smo još tu. Nešto strašno se moglo dogoditi, ali nije se dogodilo.
"Nisam vjerovao koliko možeš vrištati", rekao sam na kraju.
"To sam naslijedila od majke."
"Mislio sam prerezat će mi vrat", rekao sam nakon duge stanke.
"Izgledaš kao da si se porezao prilikom brijanja", primijetila je.
I to je sve što smo imali reći o događaju. Kasnije, možda više. Sada, ne.
Bio sam mrtav umoran. Izgleda to joj je palo u oči, jer je izjavila: "Moraš na spavanje, Rubene!"
"Ideš li i ti?"
"I ja ću, kad popušim travu."
"Jesi li sigurna da možeš ostati sama?"
"Naravno. Laku noć!"
Podignula je glavu da primi formalan poljubac. Na trenutak sam se prisjetio našeg poljupca u šumi, prišao sam s namjerom zagrliti je, ali nije bilo reakcije. Njezino lice, sve manje vidljivo od dima, počelo je nestajati kao da se nalazi u vodi. Nisam bio siguran je li još uvijek tu. A ona je bila ta koja puši marihuanu, a ne ja.
U kući je vladala sablasna tišina. Isto kao i tada po povratku iz Johannesburga kad sam je našao u kući i kad sam isključio gramofon. Ona pjesma, koja mi se vraćala u mislima, kad sam se najmanje nadao. "Some kinda love". Ako zatvoriš vrata, nikad više neću ugledati dan.
Otišao sam na spavanje i zatvorio vrata za sobom Nije još bilo ni deset sati. Pokušao sam malo čitati, ali život Prousta nije više mogao zaokupiti moju pažnju. Život bez kontakta sa stvarnošću, suviše samozatajan. Odložio sam knjigu, ugasio svjetlo i ostao ležati s rukama ispod glave. Nisam aktivirao misli na nešto posebno, jednostavno sam pustio neka slobodno lutaju u mojoj glavi.
Rekao sam sebi: "ona je vrištala tražeći pomoć." Vikala je upomoć, ljudi su čuli i spasili nas. Nisam ih ni pitao za imena. Ali, došli su. I pomogli su.
Sljedeći val misli počeo se odmotavati u tom pravcu Koliko je još glasova u mom životu vikalo upomoć? Riana, više nego itko drugi. Vikala je i vikala na više načina. Moji sinovi, isto tako. Alison. Možda i Tania. Moja majka s one strane svijeta, moj otac iz njegove stolarske radionice u Boosensu. Magrieta i njena tri muža, njena djeca, mala Mabel. Antje iz Bengala. Johnny McFarlane, s koliko upornosti. Moj dragi prijatelj, koji je ležao na cesti, bez snage pustiti glas, jedino je smogao snage podići ruku, dok sam prolazio pokraj njega. Možda je i prepoznao moj auto. Međutim, nikad to nije davao na znanje. A ja sam samo produžio svojim putem. Ne zaustavljaš se zbog skitnica. Jednostavno, ne smiješ se zaustaviti. Svi ti povici koji dopiru iz tog bučnog svijeta. A ja, ja sam odlučio ne čuti. Nisam sebi dozvolio miješati se u nečiji život. Za razliku od onih nepoznatih ljudi ovog popodneva. Često se žalim, kao i moji znanci, osim možda Tesse, kako ova zemlja sve više propada. Bijeda, nasilje, teror, sve zajedno. Svi ti glasovi, glasovi bez kraja. A meni više odgovara ne čuti, ne odgovoriti. (I Tessinim beskućnicima sam pokazao vrata.) I time što nisam želio čuti, pomogao sam društvu u zemlji stvoriti uvjete da svijet potone u močvaru. I stanje duha koje omogućava grozote. Čak i stari svetac Antun, koga sam mrzio zato što je svijetu okrenuo leđa i samo se prepustio snovima, maštanju, posjećivanju, priviđenjima onih ljudi i nagih žena i sam Sveti Antun se usudio zaći u kanal prepun krokodila da bi posjetio svoje monahe. A ja želim biti izvan svega toga. Svijet je za mene previše nazočan. Ne mogu ga podnijeti. Da je Tessa bila i silovana, ja bih snosio krivnju. Ne bih imao hrabrosti umiješati se, čak i da nisam imao nož ispod grla. Ja pišem pisma, pravim bilješke. Ne volim vikati.
Na kraju sam zaspao, Prije je to bila koma nego san. Ne znam što me je probudilo. Što više mislim na to, to više mi se nameće jedini odgovor -
Antje iz Bengala. Zar Magrieta nije izjavila da će se sada smiriti? Ja to bolje znam. Je li to neka sjenka proletjela pokraj prozora, tamni mjesec koji lebdi nad prozorom, ženska prikaza? Bit će tu još dokaza.
Upalio sam svjetlo, tek je prošlo dva sata, a osjećao sam se kao poslije dubokog sna, dugačkog sna. Digao sam se i na trenutak sjeo na rub kreveta da svladam trenutnu vrtoglavicu S gađenjem su moje oči zapazile golotinju starog čovjeka, ne baš privlačnu za oko. Noge kao u mrtvaca s koščatim koljenima, slabunjava dlakava bedra, kvrgava stopala, penis koji je ušao u sebe s neosjetljivim glavićem koji je poplavio, trbuh pun nabora. Obukao sam stari vjerni ogrtač. Zaista je vrijeme nabaviti novi. Ovaj mi je služio preko svakog očekivanja.
Kad sam izašao u hodnik, primijetio sam kako još uvijek svijetli u radnoj sobi. Istovremeno sam osjetio miris dima. Spavala je na kauču, sklupčana kao fetus i kao dijete s palcem u ustima. Po svemu sudeći, pepeo iz cigarete, iz jointa, pao je na novine na podu, vatra se proširila do hrpe otvorenih knjiga na kojima sam radio. Vatra je tek tinjala, plamen bio mali, nije još bilo značajnije štete Zgrabio sam jastuk s kauča i počeo udarati po vatri. Trebalo mi je samo pet minuta.
Otrčao sam do kuhinje po četku i lopaticu za smeće da bih počistio čađ i pepeo. Sjedila je na kauču, nogu savijenih ispod sebe i očiju još bunovnih od sna.
"Što se to događa?" zapitala je
"Pokušala si zapaliti kuću", rekao sam u šali. "Stari demon opet u akciji?"
"Kvragu!" Bila je deprimirana. "Treba li pomoć?"
"Nije bilo štete." Uspravio sam se s lopaticom u ruci i malo zastao dok mi se kralježnica nije otkočila, a onda letimično dodirnuo njezino lice. Ostala je crna mrlja "Moraš ići u krevet gdje ćeš se dobro naspavati."
Kad sam ispraznio smeće u kuhinjsku kantu, zatekao sam je pri povratku kako se oslanja na dovratak radne sobe.
"Hoćeš li nešto za spavanje?" zapitao sam.
Iznenada je počela govoriti kao da joj se mnogo žuri. "Molim te, ne mogu sama spavati ove noći. Bojim se, mogu zapaliti cijelu kuću ovog puta." Dodirnula mi je ruku. Upitala je, kao nekad, u nekom drugom svijetu, u nekom drugom vremenu: "Primi me u svoj naručaj. Treba mi netko".
Netko, pomislio sam kao da promatram drugu osobu koja razmišlja, ne ja. Taj netko to niti ti.
Odveo sam je u svoju sobu. Iz nekog razloga, o kojem nisam bio spreman razmišljati, zatvorio sam vrata za nama. Večeras ne smije nitko doći. Ni ubojice, ni silovatelji, ni gladne skitnice, pa ni Antje iz Bengala.
"Žedna sam", rekla je kao dijete koje očekuje da ga se ušuška u postelji. Koliko sam to puta čuo od Johanna i Louisa kad su bili mali?
Na noćnom ormariću stajala je boca s vodom. Natočio sam čašu, brzo je ispila vodu i vratila čašu natrag.
Kad sam je vratio na svoje mjesto, digla se i počela otkopčavati dugu bijelu haljinu, beskrajni niz dugmadi, sve do samog dna haljine.
"Treba li pomoć?" ponadao sam se. lagano je slegla ramenima. Oklijevao sam neko vrijeme. Udaljeno zavijanje sirene hitne pomoći doprlo je do moje svijesti.
Kleknuo sam ispred nje i počeo otkopčavati haljinu od članaka noge prema gore, dok je ona nastavila otkopčavati prema dolje. Ritual, koji se sporo i složeno odvija u tišini. Sreli smo se negdje na sredini. Ispod haljine bila je naga. Podignuo sam ruke, dodirnuo njene, pogledao u lice, u njene zamagljene oči.
Pomogla mi je ustati, onda se okrenula i pustila haljinu neka sklizne s njezinog tijela, a zatim je odložila na pod. Po pm put sam ugledao masnice koje su pokrivale cijelo tijelo: vrat, ruke, trbuh, bedra Zato je i obukla dugu haljinu sada ništa ne skriva Podignula je glavu i lagano usnama dotakla mali ožiljak na mom vratu, koji je još uvijek bio bolan. Sagnuo sam se i razgrnuo postelju. Uvukla se unutra. Pokrio sam je i ostao na nogama pored kreveta, ne znajući što dalje činiti.
Načas se malo pridigla. "Moraš skinuti taj stari ogrtač", rekla je.
"Nemam ništa ispod njega."
"Znam." Raspetljala je čvor koji sam labavo vezao. Kao i Alison u dalekoj prošlosti, ispružila je ruku i dodirnuh moje spolovila Nije rekla: "Kako je lijep."
Ugasio sam svjetlo i legao pored nje. Približila se i sklupčala uz mene kao da joj je hladno.
"Zagrli me", rekla je.
Pokušavam se opustiti i odagnati sve misli. Ne mogu naredio svom tijelu kako reagirati, što činiti, a što ne činiti. A i ne želim posredovati. Početni žar prepustio je mjesto laganoj osmozi njene hladnoće i moje topline. Počeo sam se opuštati i mirno prilagođavati obrisima njenih leđa i nogu, a jednom rukom sam zaštitio dojku. Vani se vjetar pretvarao u oluju, žestoko se obrušavajući surovom snagom na drveće. Grane su bučno strugale po krovu, kod nas u sobi, potpuna tišina.
Ostala je i dalje ukočena, opuštajući se načas kao da prisiljava smanjiti napetost u sebi. Onda ponovno osjetim grčenje njenih mišića na leđima i bedrima. Među nama je nastao tanki sloj znoja. Odjednom, uz prigušeni krik, nađe se u sjedećem položaju.
Naslonio sam se na lakat "Sve je u redu", prišapnuo sam joj na uho. "Ja sam tu. S tobom."
Promijenila je položaj, okrenula se prema meni. Više nije skrivala nervozu. U mraku sam osjećao kako me promatraju njene oči. Počela me milovati, bez nježnosti, bez ljubavi, samo nekom žudnjom koja se ne može utažiti.
"Ne mogu to izbiti iz glave", rekla je tiho. "Čim zatvorim oči, sve se vraća natrag. Oni ljudi nisu došli..."
"Reci sve što ti prolazi glavom", rekao sam. "Izbaci sve iz sebe."
"Ne želim razgovarati o tome. Sto reći? Bio si tamo, sve si vidio."
"Nisam ti pomogao."
"A što si mogao učiniti. Bili bi te ubili. Rubene, za Boga miloga."
Žestoko me potezala za penis. Stavio sam ruku na njenu, da bih je zaustavio, ali ju je ona nestrpljivo sklonila. Vratila se u sjedeći položaj, ljutito digla plahte s nas i ponudila mi se u mutnoj svjetlosti.
"Hoćeš li voditi ljubav sa mnom?" prošaptala je očajnički.
"Prvo se moraš smiriti", rekao sam. "Tessa, pričajmo. Još bolje, ispružimo se i mirujmo."
"Zar ne želiš?" upitala je pomalo bijesno. "Sada ti se gadim?"
"Ljubavi, ljubavi moja", rekao sam. "Nikad te toliko nisam volio."
"Zaboga, onda mi pomozi! Vodi ljubav sa mnom. Jebi me!"
Zgrabila me za ruku i na silu je stavila između svojih nogu. Bez obzira na moj jad, spolovilo se ukrutilo, kao bešćutna životinja, svojom voljom, neosjetljivo na strah ili bol. Ruku sam čvrsto priljubio uz njen brežuljak, savršenstvo bez perja. Ostavi svaku nadu.
"Tessa", zastenjao sam, "Bože moj, Tessa!" Je li to bilo preklinjanje i što sam htio time ili izraz žudnje?" nisam znao.
"jebi me!" dahtala je. "Jebi me, proklet bio!"
Povukla me je na sebe. Kao da je bila opsjednuta nekim bijesom kojeg nije mogla kontrolirati. Je li to sad ono za čim sam mjesecima i mjesecima strastveno žudio, što mi je nedostajalo, o čemu sam sanjao, fantazirao? Ovaj čin uzimanja, posjedovanja, ovo jebanje? Jesam li drugima zavidio zbog ovog? Jesam li ih zbog ovog proklinjao? Jesam li zbog ovog želio da se vječno prže u paklu?
Pritisnuo sam lice između njezinog vrata i ramena. Rukama držim njenu glavu, malu glavu kratko ošišane kose kao u ratno vrijeme, a pod prstima osjećam jasne obrise njene lubanje. Zamišljam strukturu njenih kostiju pod težinom svoga tijela. Lubanja i čeljust. Grudni koš, lopatica, ključna kost, kralješci, nadlaktična i lakatna kost, zapešće izbočene kosti u slabini, duga bedrena kost i goljenica, gležanj i stopalo, članci prstiju na rukama i nogama.
Podignuo sam svoje tijelo i rukama pritisnuo njena ramena.
"Tessa!" skoro sam zavikao ovog puta.
Na trenutak je njen divlji zanos popustio. Zurila je u mene. "Uđi u mene", zacvilila je. "Molim te, uđi u mene!"
"Ne mogu ti to učiniti", skoro sam molio. "Možeš li to razumjeti?"
"Ti me ne želiš", izustila je kroz stisnute zube. Ležala je sasvim mimo ispod mene.
"Nikad nisam više želio nekoga ili nešto kao tebe sada", čujem sebe kako govorim. "Ali, ne možemo to učiniti. Ne sada. Ne, na ovaj način."
Dižem se s nje. Bili smo ljepljivi od znoja
Nepomično leži pokraj mene. Sjeo sam, dohvatio plahte i pokrio naša tijela. Šutimo. Tišina traje do vječnosti. Nakon dužeg vremena pružio sam ruku tražeći njenu. Načas sam se pobojao da će je odgurnuti, ali njeni prsti su je čvrsto prihvatili. Još uvijek nije izgovorila ni riječi. Onda sam osjetio kako se njezino tijelo polako opušta. Krajnja napetost ju je napuštala. Vani je nevrijeme bjesnilo. Olujna noć je vitlala sve pred sobom i jurila u bogzna kojem smjeru. Uhvaćeni smo u samom središtu, u ovoj neprirodnoj tišini, van dosega nade.
Nešto kasnije, vani se začuo cvrkut ptica uznemirenih vjetrom.
"Ne mogu ovdje više ostati", izustila je na kraju, tako tiho da nisam bio siguran je li to ona ili je to samo moja mašta, pokušao sam razmišljati ili je to Antje od Bengala. To ne može biti Tessa. Pa ipak to je ona. "Ne mogu nakon onoga što se dogodilo", dodala je.
"Misliš na ono na planini?" zapitao sam. "Ili ovdje, noćas?"
Nije odgovorila, nisam se usudio ponovno zapitati.
Slabašno svjetlo prodrlo je u sobu kao nadolazeća plima.
"Moraš me se osloboditi", rekla je. "Trebam stati na vlastite noge."
"Ne razumijem", rekao sam, osjećajući se kako me zahvaća obamrlost.
Okrenuo sam glavu i pogledao ju. Prestrašene oči na jastuku pokraj mene.
"Kako to možeš od mene tražiti?" zapitao sam.
"Ne mogu to učiniti sama."
"Želim da ostaneš", izustio sam bez razmišljanja.
"Ne radi se samo o meni", rekla je žurno. "Radi se i o tebi, i o svemu što dodirnem, o svakome na koga naletim. Sve sam ti uzela." Naslonila je čelo na moje grudi. "Razorila sam tvoj život. Natjerala Magnetu da ode. Srušila sam tvoj svijet. I kuću sam skoro zapalila. Molim te, reci mi neka odem?"
Zavrtio sam odlučno glavom.
"Ništa ne kažeš što si mi ti dala?" upitao sam na kraju.
"A što je to?"
Iznenada sam ostao bez odgovora. Ne zato što sam mislio da sam pogriješio, već što nisam mogao pronaći riječi. Kako joj zahvaliti na pustinji, na tjeskobi, pa i na beznađu? Kako može razumjeti, kako i ja mogu razumjeti da pustinja u sebi nosi obećanje cvijeća, da tamna noć bez mjeseca uvjetuje svjetlost, da jedino u samoći otkrivamo potrebu za drugima, da i poslije oluje koja je vani prohujala, ptičice ponovno pjevaju? Uostalom, ničega tu nema novog S time sam odrastao. Kiša, koja se kao čudo pojavi nakon tri sušne godine. Cvijeće koje izbija iz spržene zemlje. Leteći mravi. Nakon divljanja moje braće, mala Lucie u ambaru iza snopova djeteline.
Zadržao sam pogled na njoj, uhvatio čvrsto za ruku i rekao: "Onda, otiđi ljubavi moja!"
Nešto kasnije tog jutra, izašla je iz kuće. Vratila se sa Zolanijem koji joj je pomogao spakirati i odnijeti stvari: kofere i kutije, mnoštvo razne odjeće, knjige i cd ploče, cipele, abažure, tablu sa zida sa svim bilješkama i slikama (osim jedne vrio stare, skoro sve su bile novijeg datuma), računalo, natučenu gitaru na kojoj nije nikad svirala. (Jadni instrument, ni ne zna što je propustio.)
I onda je otišla. Vrata su se zatvorila i ja sam ostao suočen sa stvarnošću toga dana. Moram pozvati neku ženu da pospremi kuću. Prije nego što se detaljno ne očisti, ne želim se vratiti u sobe gdje je živjela Tessa. Nikakvog traga od nje ne smije ostati, ispod kreveta, stolca ili ormara. Imam svoje uspomene, imam od čega živjeti.
Sada sam ostao sam, u bučnoj pustinji u kojoj me je Tessa ostavila, nakon što je uzburkala jednoličnu površinu moga svijeta. Međutim, nisam sasvim sam. Tu je i Antje iz Bengala. Ona će mi pomoći, a isto tako, siguran sam i odmoći, suočiti se s onim, čemu sam cijelog života okretao leda. Postoji vanjski svijet kako ga je već Rilke nazvao "kome sam potreban i koji me zanima na neki čudan način." Antje će se pobrinuti da ga ne izbjegavam.
Više ne sumnjam u njenu prisutnost u ovoj kući. Kad sam posljednji put otpratio pogledom odlazak malog Volkswagena u oblacima dima, vratio sam se s verande u radnu sobu i zauzeo mjesto za pisaćim stolom. A na njemu, na gomili knjiga koje sam spasio od vatre, koju je nehotice zapalila Tessa, našao sam na vidnom mjestu izložen mali prsten s pupka, koji je bio izgubljen, s pravim rubinom blistavim kao kapljica krvi. Moja žudnja ostala je neutažena.

BILJEŠKA O PISCU

André Brink je jedan od tri najpoznatija pisca Južne Afrike (ostalo dvoje su nobelovci Nadine Gordimer i J. M. Coetzee). Rođen je u malom mjestu provincije Orange Free State, 1935. godine, u obitelji Afrikanera, protestantskih doseljenika, koji su u 17. stoljeću napustili Holandiju i Francusku i naselili južni dio Afrike. Nakon što je završio studij engleskog i afrikaans jezika (jezik Afrikanera čije podrijeklo je Holandija), otišao je u Francusku gdje je na Sorbonni studirao komparativnu književnost (1959 — 1961). Po povratku u domovinu postaje profesor književnosti na holandskom i afrikaans jeziku na sveučilištu Rhodes u Grahamstownu. Ponovno se vraća u Francusku (1967 — 1968) gdje donosi odluku o svom političkom angažiranju u književnosti. Doktorira na sveučilištu Rhodes 1975. godine. Potom prelazi u Cape Town gdje od 1991. godine predaje kao profesor engleskog jezika i književnosti. Sada je u mirovini i živi u Cape Townu.
André Brink je počeo pisati vrlo rano. Pjesme, novele, kazališne komade, knjige za djecu pisao je na svom materinskom afnkaans jeziku. Preveo je više djela svjetske književnosti (Shakespeare, Cervantes, Camus itd). Njegov rani period, koji se oslanja na tradicionalni izričaj, rijetko se navodi u njegovom stvaralačkom opusu.
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća postaje jedan od utemeljitelja Sestigersa (pisaca šezdesetih), novog pravca u književnosti svoje zemlje, koji krši dotadašnje tabue u religiji, seksualnim, društvenim i političkim odnosima i dolazi u sukob s krutim okvirima koje su odredile institucije Holandske reformirane crkve i totalitarni sustav koji se temelji na rasnim zakonima apartheida. Ovaj pokret uključuje književnost u borbi za bolje društvene odnose u zemlji.
Njegovi romani su prevedeni na više od 30 svjetskih jezika. Bijela sezona suše i pravo na žudnju su prvi Brinkovi romani objavljeni na hrvatskom jeziku.

notes


\'7b1\'7d Kalahari — pustinja na jugu Afrike, proteže se od Botswane do Namibije i Južne Afrike.

\'7b2\'7d Bur, Afrikaner, potomak doseljenika iz Holandije.

\'7b3\'7d Vygie — mesnata biljka raskošnih cvjetova.

\'7b4\'7d Rooibos- "crveni grm", tradicionalni biljni čaj u J. Africi.

\'7b5\'7d Outa- način oslovljavanja starije crne osobe, prije s poštovanjem, sada pogrdno.

\'7b6\'7d Landbouweekblad-"Poljoprivredni tjednik", najpoznatiji tjednik farmera Bura.
\'7b7\'7d Koppie-kameni brežuljak u savani.
\'7b8\'7d Veld-ravnica, prostrana ravan.
\'7b9\'7d Moer-prebiti, pretući.

\'7b10\'7d Bakkie — kamionet.
\'7b11\'7d Doek — marama za glavu.

\'7b12\'7d Devil's Peak — Ðavolji vrh, planina iznad Cape Towna.
\'7b13\'7d Meneer - gospodin.

\'7b14\'7d Slams - "islamski", tradicionalni malajski vrač za koga se vjeruje da ima magičnu moč.

\'7b15\'7d Doepa - čarobni napitak
\'7b16\'7d Stoep - veranda.

\'7b17\'7d Harders - cipal.
\'7b18\'7d Middag - poslijepodne.

\'7b19\'7d Jentoe - djevojka lošeg morala, djevojčura.

\'7b20\'7d Moerkoffie - mljevena kava.
\'7b21\'7d Bobotie - tradicionalno jelo malajskih potomaka u provinciji Cape (riža sa mljevenim mesom).

\'7b22\'7d Cape Flats - naselje na jugu Cape Towna, gdje su za vrijeme apartheida nasilno preseljeni crni stanovnici Šestog okruga, da bi bijeli stanovnici imali više prostora.

\'7b23\'7d Nooi - gospođa, način kako obojeni zaposlenici oslovljavaju bijelu ženu.
\'7b24\'7d 2Masbieker - osoba podrijetlom iz Mozambika.

\'7b25\'7d Groote Kerk - "Velika crkva", najstarija crkva holandskih reformista u Cape Townu.
\'7b26\'7d Memorie - memorandum, uspomene.
\'7b27\'7d Kad je kod nas ljeto u Južnoj Africi je zima.

\'7b28\'7d Karoo - kamenita visoravan u južnom dijelu Južne Afrike.
\'7b29\'7d Free State - Slobodna država, jedna od provincija Južne Afrike.
\'7b30\'7d Društvena igra kod koje ispada onaj koji OSTANE BEZ STOLCA KAD PRESTANE GLAZBA.
\'7b31\'7d Biduur - molitveni sastanak (u protestantskoj crkvi).

\'7b32\'7d Galjoen - vrlo ukusna moska riba Južne Afrike.

\'7b33\'7d Borriepatats - slatki krompir s kurkumom i cimetom.

\'7b34\'7d Impimpi - policijski doušnik, izdajnik.
\'7b35\'7d Khoisan - zajednički naziv za prve stanovnike Južne Afrike, Hotentote i Bušmane.

\'7b36\'7d Xhosa - najmnogobrojniji narod Južne Afrike.

\'7b37\'7d Tjoekie - zatvor.

\'7b38\'7d Sub judice - pred sucem, u toku postupka.
\'7b39\'7d Verwoerd - predsjednik Južne Afrike u vrijeme apartheida.

\'7b40\'7d Blut-und-boden - krv i rodna gruda (izraz nastao u njemačkom romantizmu, ko|i je dobio posebno značenje pod nacizmom.