Priče iz 1001 noći

First topic message reminder :




101. noć
Kada nastupi stotinu prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Šarkan čestitao svome bratu na spasenju, zahvalio mu na podvizima, a zatim su se usrdno otisnuli na put hitajući ka svojoj vojski.
Što se tiče starice Zatuddavahi, ona izađe pred Behramovu i Rustemovu vojsku, a onda se vrati u šikaru, uzjaha konja i pojuri ne zaustavljajući se dok ne ugleda muslimansku vojsku koja je opkolila Carigrad. Zatim starica sjaha, pa povede konja do šatora u kome je bio dvorjan. Kada je ugleda, dvorjan poskoči, klimnu glavom i reče:
- Dobro došao, pobožni isposniče!
Zatim je upita šta se dogodilo, a ona mu ispriča svoju strašnu priču i opasnu laž, zaključujući:
- Bojim se za komandante Rustema i Behrama. Sreo sam ih usput s vojskom, pa sam ih uputio k caru i njegovim vojnicima. Njih je dvadeset hiljada, a nevjernika ima više. Želim da odmah pošalješ grupu svojih vojnika da ih što prije stignu, kako muslimani ne bi stradali do posljednjega. Požurite! Požurite! - podsticala ih je starica.
Kada dvorjan i ostali muslimani saslušaše staričine riječi, oni klonuše i zaplakaše, a starica reče:
- Molite pomoć od Allaha i budite trpeljivi u ovoj nesreći! Treba da se ugledate na pretke, Muhammedove sljedbenike. Uostalom, u Džennetu ima dvoraca koje je Allah pripremio za šehide. Svako mora umrijeti, ali je najpohvalnije umrijeti u džihadu.
Dvorjan sasluša staričine riječi, pa pozva zapovjednika Behrama, viteza koga su zvali Turkaš, odabra mu deset hiljada hrabrih konjanika i naredi im da krenu na put.
Turkaš krenu ne zaustavljajući se cijeli dan i noć dok ne stiže nadomak muslimanske vojske. Kad osvanu jutro, Šarkan ugleda onaj oblak prašine, poboja se za muslimane pa povika:
- Ako je ta vojska što nam prilazi muslimanska, naša pobjeda je sigurna; ako je pak nevjernička, onda se sudbini ne možemo suprostaviti!
Zatim priđe bratu Davulmekanu i reče mu:
- Nimalo se ne plaši! Ja ću te izbaviti od smrti. Ako je ovo islamska vojska, bit će veoma dobro; ako su neprijatelji, moramo se boriti s njima. Međutim, želim da prije smrti sretnem onog pobožnog čovjeka i zamolim ga da za me prouči dovu kako bih poginuo samo kao šehid.
Dok su oni tako razgovarali, odjednom se zavihoriše zastave na kojima je pisalo: Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik. Šarkan uskliknu:
- Kako ste, muslimani?
- Dobro i zdravo - odgovoriše oni. - Došli smo samo zato što se bojimo za vas.
Zatim vojskovođa sjaha, pokloni se pred Šarkanom i reče:
- Gospodaru, kako su car, vezir Dandan, Rustem i moj brat Behram? Jesu li svi dobro?
- Svi su dobro - odgovori Šarkan.
- A ko vas je obavjestio o tome šta se događa s nama?
- Isposnik. Rekao je da je sreo moga brata Behrama i Rustema, te da ih je poslao k vama. Veli da ih je opkolilo mnoštvo nevjernika, ali ja vidim da stvari stoje suprotno i da ste vi pobjednici.
- A kako je isposnik dospio do vas? - upita Šarkan Turkeša.
- Išao je pješice i za jedan dan i noć prevalio je put dug deset dana usrdnog jahanja.
- Nema sumnje da je on svetac! - reče Šarkan.
- Ostavili smo isposnika u našoj, pravovjernoj vojsci, da ih bodri u boju protiv nevjernika i tirana.
Šarkan se obradova, zahvali Allahu na tome što su se spasili oni i isposnik, te zamoliše Allaha da se smiluje poginulima i rekoše:
- Tako je bilo suđeno!
Zatim pohitaše i odjednom ugledaše oblak prašine koji prekri horizont i zamrači dan, te Šarkan pogleda u taj oblak i reče:
- Bojim se da su nevjernici razbili islamsku vojsku, jer je prašina prekrila cijeli horizont i zatamnila cijeli svijet.
Onda se ispod prašine ukaza taman stup, crn da crnji ne može biti. Taj stup im se neprekidno primicao, gori od straha na Sudnjem danu, te konjanici i pješaci pohitaše da vide otkuda je to zlo i ugledaše da je to onaj isposnik o kome je već bilo riječi. Utrkivali su se da mu ljube ruke dok je isposnik vikao:
- O, najbolji narode, bakljo u tmini! Nevjernici su prevarili muslimane! Požurite ka vojsci onih što vjeruju u jednoga Boga i izbavite ih iz ruku opakih nevjernika koji su kidisali na njih još dok su bili u šatorima. Sručila se teška kazna još dok su bili u logoru misleći da su sigurni!
Kada to Šarkan ču, srce mu zaigra od silnoga nemira, te sjaha u velikoj nedoumici. Zatim poljubi isposniku ruke, a njegov primjer su slijedili Davulmekan i ostali konjanici i pješaci - svi osim vezira Dandana koji nije sjahao s konja, nego reče:
- Allaha mi, moje srce zazire od ovoga isposnika, jer znam da su oni koji su odveć pobožni i pokvareni. Ostavite isposnika i stignite svoje saborce muslimane, jer ovaj čovjek je jedan od onih koji su otjerani s kapija milosti Gospodara svjetova. Koliko puta sam vojevao s carem Omerom an-Numanom i gazio ovim zemljama!
Šarkan reče:
- Okani se ružnih misli! Zar nisi vidio kako ovaj pobožni čovjek podstiče muslimane u boj ne mareći za sablje i strijele? Ne kleveći ga, jer je kleveta pokuđeno djelo, a meso bogougodnih ljudi je otrovno. Pogledaj samo kako nas bodri da se borimo protiv dušmana! Da ga ne voli uzvišeni Allah, ne bi mu onako prekratio daleko putovanje, već bi ga udario na teške muke.
Potom Šarkan naredi da isposniku dovedu nubijsku mazgu da je uzjaši i reče mu:
- Uzjaši, isposniče, usrdni bogomoljče!
Isposnik ne pristade i odbi da uzjaši prikazujući se kao isposnik, ne bi li tako postigao svoj cilj. Muslimani nisu znali da je isposnik razvratnik o kome je pjesnik kazao:


Molio se i postio da bi svoj cilj postigao,
A kad cilj postiže nije se više molio ni postio.


Isposnik je ustrajno pješačio među konjanicima i pješacima, kao lisica koja se dovija kako da dođe do plijena. Išao je glasno učeći Kuran i slaveći Samilosnog. Putovali su dok ne ugledaše islamsku vojsku, te Šarkan vidje da su u rasulu. Dvorjan primjeti da se spremaju za bježanje, dok mačevi nevjernika sijevaju između vojnika i kafira...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

131. noć
Kada nastupi stotinu trideset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, čestiti care, da je car Šahreman rekao veziru i Azizu:
- Pozdravite cara i recite mu da moja kćer ne želi da se udaje.
Vezir i njegova pratnja vratiše se neobavljena posla. Bez predaha su putovali do cara i o svemu ga obavijestiše. Car zapovijedi vojskovođama da hitno povedu vojsku u rat, ali mu vezir reče:
- Ne čini to, jer onaj car nije kriv. Njegova kćer je odbila, jer čim je čula za ponudu, rekla je: "Ako me otac prisili da se udam, ubit ću onoga za koga se udam, a onda ću ubiti i sebe."
Nakon vezirovih riječi, car se poboja za sina Tadžulmuluka, pa reče:
- Ako zaratim s njenim ocem i otmem mu kćer, ubit ću je.
Potom car obavijesti sina o pravom stanju stvari, a ovaj će na to:
- Babo, ne mogu više bez nje. Sam ću poći i potrudit ću se da se sretnem s njom, makar i umro. Ne preostaje mi drugo nego da tako učinim.
- Kako ćeš joj ići? - upita otac.
- Poći ću prerušen u trgovca.
- Ako već mora tako biti, povedi vezira i Aziza.
Zatim car izvadi novaca iz riznice i pripremi mu tovar vrijedan stotinu hiljada dinara. Vezir i Aziz se dogovoriše s carevićem te kada pade noć, carević i Aziz odoše u vezirovu kuću gdje prespavaše. Tadžulmulukovo srce bijaše slomljeno, pa mu nisu prijali ni hrana ni san, već su ga spopadale misli u koje je tonuo kao u more i morila ga je čežnja prema voljenoj. Ronio je suze i recitirao stihove:


O, da li ćemo se nakon daljine sresti?
Jadam se zbog ljubavi i moram kazati:

"Padaš mi na um dok noć je bezbrižna
I sna mi ne daš dok svi se predaju snovima."


Carević briznu u plač rasplakavši i Aziza koji se sjeti svoje amidžične. Jadikovali su tako do zore, a onda Tadžulmuluk ustade i ode majci obučen u putničko odijelo. Ona ga upita o čemu se radi, a kad joj carević sve ispriča, majka mu dade pedeset hiljada dinara. Zatim se oprosti s njim i carević ode dok se carica molila da ga prati sreća i da se sastane s dragom. Onda carević ode ocu da zatraži dozvolu za polazak i otac mu dopusti davši mu pedeset hiljada dinara i naredivši da mu podignu veliki šator u kome provedoše dva dana, pa krenuše na put. Sprijateljivši se s Azizom, Tadžulmuluk mu reče:
- Brate, ne bih se mogao s tobom rastati.
- Ni ja s tobom i volio bih da umrem kraj tvojih nogu - odgovori Aziz. - Međutim, moje srce je zaokupljeno ljubavlju prema majci.
- Kada postignemo cilj, bit će sve dobro - reče Tadžulmuluk.
Vezir je savjetovao Tadžulmuluka da bude uporan, a Aziz mu je recitirao stihove, pričao mu povijest i stara predanja. Putovali su danonoćno dva mjeseca. Tadžulmuluku se odulji put, dok je u njemu ljubavni oganj sve jače plamsao.
Kad se približiše gradu, Tadžulmuluk se silno obradova, te sve njegove brige i more iščiliše. Onda uđoše u grad kao trgovci. Carević je izgledao kao pravi trgovac. Stigoše do jednog mjesta poznatog po tome što su na njemu odsjedali trgovci. Bio je to jedan veliki han. Tada Tadžulmuluk reče Azizu:
- Je li ovo trgovačko odmaralište?
- Jeste - odgovori Aziz - ali nije to ono odmaralište u kome sam ja odsjeo s karavanom, premda je ljepše od njega.
Najteraše deve da kleknu, rastovariše životinje, smjestiše robu u hazne i ostadoše tu odmarajući se četiri dana. Zatim im vezir posavjetova da iznajme jednu veliku kuću. Oni pristadoše i zakupiše vrlo prostranu kuću namijenjenu za odmor. Kada useliše, vezir i Aziz počeše smišljati šta da učine za Tadžulmuluka koji bijaše izgubljen toliko da nije znao šta da radi. Smisliše jedino to da Tadžulmuluk otvori dućan na trgu za tkanine. Potom se trgovac obrati Tadžulmuluku i Azizu:
- Ako budemo i dalje ovako sjedili, nećemo postići cilj, niti ćemo se domoći onoga što tražimo. Palo mi je na um nešto od čega će biti sreće, ako Bog da.
- Uradi to što ti je palo na um - rekoše mu oni - jer starci imaju sreće, utoliko prije što si se ti bavio raznim poslovima. Reci nam šta ti je palo na um.
Vezir se obrati Tadžulmuluku:
- Najbolje bi bilo da za tebe na trgu iznajmimo jedan dućan za tkanine, da sjediš u njemu i trguješ, jer je tkanina potrebna svakome, uglednom i običnom čovjeku. Kada budeš sjedio u tom dućanu, tvoj problem će se riješiti, ako Bog da, utoliko prije što lijepo izgledaš. Uzmi Aziza za svoga pomoćnika, neka bude u dućanu da ti dodaje komade tkanina.
- To je divna zamisao! - uskliknu Tadžulmuluk koji izvadi trgovačko odijelo, obuče ga i krenu uz pratnju sluga. Jednom dade hiljadu dinara da uradi u dućanu sve što je potrebno.
Stigoše tako na trg tkanina. Kad trgovci ugledaše Tadžulmuluka i kad vidješe koliko je lijep, nađoše se u čudu i govorili su:
- Je li to Milostivi otvorio džennetske kapije pa ih zaboravio, tako da je ovaj prelijepi mladić otuda izašao?
Drugi su govorili:
- Možda je to jedan od meleka!
Kada došljaci stigoše do trgovaca, upitaše ih gdje se nalazi dućan starješine trga a oni ih uputiše. Čim dođoše do njega, starješina i trgovci koji su bili s njim ustadoše iskazujući poštovanje, naročito veziru, jer su vidjeli da je to stariji i uvažen čovjek s kojim su bili i Tadžulmuluk i Aziz. Trgovci su međusobno razgovarali:
- Nesumnjivo je starac otac ove dvojice mladića.
- Ko je od vas starješina trga? - upita vezir.
- Evo ga - odgovoriše oni.
Vezir ga odmjeri i vidje da je to stariji čovjek, dostojanstven i ozbiljan, da ima sluge i svoje momke.
Starješina ih prijateljski pozdravi ukazujući im velike počasti, pa ih posadi pored sebe i reče:
- Možemo li nešto učiniti za vas?
- Da - odgovori vezir. - Ja sam čovjek u poodmaklim godinama. Sa mnom su ova dva mladića s kojima sam obišao sve zemlje i krajeve, a u svakoj zemlji sam boravio godinu dana da bi je njih dvojica razgledali i da bi narod upoznali. Sada sam stigao u vašu zemlju i ovdje odabrao prebivalište. Želim jedan dućan na najboljem mjestu, kako bi ih smjestio u njega da trguju, da upoznaju grad, da poprime navike stanovnika, da nauče kako se trguje.
- Nije to loše - reče starješina, pa pogleda dvojicu dječaka radujući im se i zavoljevši ih svim srcem. Starješina je bio očaran njihovim strjelovitim pogledima. Više je volio dječake nego djevojčice i bio je sklon nastranosti. Starješina je mislio: "Slava Onome koji ih je stvorio i tako oblikovao od jedne kaplje!" Zatim ustade dvoreći ih kao kakav dječak. Postara se i pripremi im dućan koji se nalazio na sred trga. Nije bilo većeg ni ljepšeg dućana od toga, jer je bio prostran i ukrašen, s policama od slonovače i ebanovine. Potom predade ključeve veziru prerušenom u trgovca i reče mu:
- Neka Allah blagoslovi dućan za tvoju djecu.
Vezir uze ključeve, pa pođe u dućan s dječacima. Metnuše svoju robu naredivši slugama da u dućan donesu svu robu i platno koje su imali...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

132. noć
Kada nastupi stotinu trideset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir uzeo ključeve uputio se u dućan zajedno s dječacima. Oni staviše robu naredivši slugama da u dućan donesu svu robu, platno koje su imali i dragocjenosti kojih je bilo dovoljno za čitavu riznicu.
Prenesoše, dakle, sve u dućan i prespavaše noć. Kad osvanu jutro, vezir ih povede u hamam, te se očistiše i urediše. Oba mladića su bili izvanredno lijepi, tako da su u hamamu izgledali baš onako kako je pjesnik rekao:


Blago onom čije ruke dotiču
Tijela im što između vode i svjetlosti promiču.

Pravim majstorom u svom zanatu se čini
Čak i kad s kamfora skida mošus mirisni.


Dječaci izađoše iz hamama, a kada je starješina trga čuo da su otišli u hamam, sjede da ih čeka, te mu oni dođoše kao dvije gazele. Obrazi su im bili rumeni, oči crne, a tijela su im blistala nalik na dvije bremenite grane, ili na dva sjajna mjeseca. Starješina reče:
- Dabogda vam kupanje uvijek bilo ugodno, djeco!
- Eh, da si bio s nama! - reče mu Tadžulmuluk umiljatim glasom.
Zatim mu oba dječaka poljubiše ruku i do dućana pođoše ispred njega, iz poštovanja, jer je bio starješina trga i bio je dobar prema njima jer im je dao dućan. Kad starješina vidje kako vrckaju zadnjicama, obuze ga strast, te poče puhati i frktati. Nije mogao odoljeti, već je, zureći u njih, počeo recitirati:


Gledajuć ih, srce zna za Boga jedinoga
I ne priznaje nikog Njemu ravnoga.

Nije čudno što tako teški vrckaju
Jer u vasioni sve stvari su u kretanju.


Slušajući šejhove stihove, dječaci ga počeše zaklinjati da pođe s njima u hamam u kome je ostao vezir. Starješina pođe s dječacima i kada uđe u hamam, vezir ču da je on ušao, te izađe pred njega iz svoje prostorije, presrete ga nasred hamama i pozva ga, ali starješina odbi. Onda ga za jednu ruku uze Tadžulmuluk, a za drugu Aziz i uvedoše ga u posebnu prostoriju. Taj ogavni starješina im se prepusti i Tadžulmuluk se zakle da ga neće okupati niko drugi nego on lično, a Aziz se zakle da će ga samo on polijevati vodom. Vezir mu reče:
- To su tvoja djeca.
- Neka ti ih Allah poživi! - reče starješina. - S vašim dolaskom i dolaskom vaše pratnje u grad se useliše berićet i sreća!
Zatim starješina kaza stihove:


Priđoh i vidjeh kako su zeleni bregovi,
Na njima se posmatraču ukazuju cvjetovi;

Sve na zemlji i zemlja sama je klicala:
"O, izvjesnosti, dobro mi došla!"


Oni mu zahvališe na tim stihovima. Tadžulmuluk ga je u međuvremenu stalno kupao, a Aziz ga vodom polijevao, tako da se starješini činilo da mu je duša u Džennetu. Kada ga okupaše, on prouči dovu za njih pa sjede pored vezira, kao da bi htio razgovarati s njim, ali je zapravo silno želio posmatrati Tadžulmuluka i Aziza. Potom im sluge donesoše peškire, te se obrisaše, obukoše i izađoše iz hamama. Vezir priđe starješini i reče mu:
- Gospodine, hamam je Božija blagodat.
- Neka Allah tebi i tvojoj djeci podari zdravlje! Neka ih zaštiti od zla pogleda! Znate li štogod što su rječiti ljudi kazali o hamamu?
Tadžulmuluk odgovori:
- Ja ću ti izrecitirati stihove:


Život u hamamu život je najljepši
Iako je prostor u njemu najtješnji.

Džennet je mjesto gdje je neugodno boraviti,
A u Džehennem je lijepo ulaziti.


Kada Tadžulmuluk završi stihove, Aziz reče:
- I ja znam nešto o hamamu.
- Da čujem - zamoli starješina, te Aziz izgovori stihove:


Ah, dom gdje iz stijenja cvijeće cvjeta
Lijep je kad oko njeg vatra se razbukta.

Misliš da je pakao, al' je raj, zapravo -
U njemu se često mjesec sa suncem sastao.


Starješina je bio zadivljen stihovima i rječitošću mladića, pa im reče:
- Allaha mi, vi ste zaista rječiti i lijepi, ali poslušajte i vi mene - i uzbuđeno otpjevuši stihove:


O, ljepoto plamena, patnja u tebi je ugodna -
Ona oživljuje duše i tijela omamljena!

Divi se kući u kojoj je uvijek cvijeće svježe
Premda pod njom vrela vatra žeže!

Hajde, uživaj sa onim što pati
I što ne prestaje gorke suze liti!


Zatim je u lugu njihove ljepote napasao pogled, recitirajući:


Kad stigoh kući, vidjeh da svi vratari
Hitaju mi u susret a osmjeh im se zari.

Uđoh u Džennet i njegov Džehennem posjetih,
Te Ridvanu, a onda i Maliku zahvalih.{129}


Sada su oni bili zadivljeni stihovima. Starješina pozva mladiće k sebi, ali oni odbiše i odoše kući da se odmore od hamama. Onda se prihvatiše jela i pića i provedoše noć u kući, potpuno sretni i zadovoljni.
Kad osvanu jutro, probudiše se, uzeše abdest i klanjaše. Čim odjutri i na trgu se dućani otvoriše, oni izađoše iz kuće, uputiše se na trg i otvoriše dućan. Sluge su ga već bili uredili da ljepši ne može biti: zastrli su ga svilenim ćilimima, postavili u njega dvije klupice od kojih je svaka vrjedjela stotinu dinara, a preko njih su stavili carske sedžade opšivene zlatom. Tadžulmuluk sjede na jednu klupu, Aziz na drugu, a vezir sjede nasred dućana, dok su sluge stajale pred njima.
Ljudi dočuše za njih, pa se počeše tiskati oko došljaka, te tako prodadoše jedan dio platna. Po gradu se prenese glas o Tadžulmuluku, o njegovoj ljepoti i ljupkosti.
Provedoše oni tako nekoliko dana, i svakog dana su ljudi hrlili k njima. Jednom se vezir obrati Tadžulmuluku i preporuči mu da čuva svoju tajnu, povjeri mu Aziza i ode kući da smisli nešto što bi im bilo od koristi. Tadžulmuluk i Aziz zapodjenuše razgovor, pa carević reče:
- Možda će doći neko od princeze Dunje.
Tadžulmuluk je provodio dane i noći bez sna. Ljubav ga je obuzimala sve više, te je postajao sve mršaviji i izmučeniji. Nije mogao spavati. Najzad prestade piti i jesti i postade nalik na pun mjesec. Jednog dana dok je sjedio, iznenada se pojavi neka starica i priđe mu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

133. noć
Kada nastupi stotinu trideset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, kako je vezir Dandan pričao Davulmekanu:
- Jednog dana, dok je Tadžulmuluk sjedio, iznenada se pojavi starica i priđe mu praćena dvjema robinjama. Kad stiže do dućana, pa vidje mladićev stas i skladnost, njegovu ljepotu i dražesnost, zabezeknu se i nakvasi dimije, a onda reče:
- Slava Onome koji te je stvorio od jedne kapi! Slava Onome koji te učini iskušenjem za svijet!
Zureći u mladića, govorila je:
- Ovo nije čovjek, već plemeniti melek!
Zatim mu priđe, pozdravi ga, a on uzvrati pozdrav ustajući na noge i osmjehujući se. Sve je to mladić činio prema Azizovom savjetu. Potom posadi staricu pored sebe, pa je poče rashlađivati dok se ne odmori. Najzad, starica reče Tadžulmuluku:
- Sinko moj! Mladiću savršenog izgleda i osobina, jesi li odavde?
Tadžulmuluk odgovori tečnim i zavodljivim glasom:
- Gospođo, do sada nikad nisam bio u ovim krajevima i zadržao sam se samo zato da bih ih razgledao.
- Neka si najpočašćeniji među došljacima i dobro nam došao! Kakve si tkanine donio? Pokaži mi nešto lijepo, jer lijep i nosi samo ono što je lijepo.
Na te riječi Tadžulmuluku srce zaigra, premda nije shvaćao smisao njenih riječi. Aziz mu namignu i Tadžulmuluk reče:
- Imam sve što želiš, sve što je dostojno careva i carskih kćeri. Reci za koga želiš robu da bih ti mogao pokazati onu koja će odgovarati budućem vlasniku.
Govoreći tako, htio je otkriti smisao staričinih riječi, a ona reče:
- Hoću platno za princezu Dunju, kćer cara Šahremana.
Kada Tadžulmuluk ču da spominje ime njegove drage, silno se obradova i reče Azizu:
- Dodaj mi najljepšu robu koju imamo.
Aziz mu donese zavežljaj koji razveza pred njim, a Tadžulmuluk reče:
- Izaberi što joj odgovara, jer ovako nešto drugi nemaju.
Starica odabra robu u vrijednosti od hiljadu dinara i upita:
- Koliko košta ovo?
Dok je razgovarala s mladićem, trljala se dlanom između butina. Tadžulmuluk joj reče:
- Zar da se cjenkam za sitnicu s nekim kao što si ti? Hvala Allahu koji me je upoznao s tobom.
- Divno li lice imaš! Imaš prekrasno lice i divno tijelo. Blago onoj koja će spavati u tvome naručju, koja će stezati tvoj stas, koja će uživati u tvome svijetlom licu, naročito ako je lijepa kao ti.
Tadžulmuluk se zacenu od smijeha:
- Bože koji ispunjavaš želje požudnim staricama!
- Kako se zoveš, sinko? - upita starica.
- Zovem se Tadžulmuluk.
- To je carsko ime, a ti si u trgovačkoj odjeći.{130}
Na to Aziz reče:
- To je zato što ga je njegova porodica veoma voljela i ponosila se njime, pa su mu nadjenuli ime.
- Pravo veliš - reče starica. - Neka vas Allah sačuva zavisti! Vaša ljepota srca probada!
Potom uze tkanine i ode očarana mladićevom ljepotom i ljupkošću, njegovim stasom i skladnošću. Kada stiže princezi Dunji, reče joj:
- Gospodarice, donijela sam ti divno platno.
- Pokaži mi - zatraži princeza.
- Evo, okreni ga i razgledaj, gospodarice.
Kada princeza Dunja vidje platno, uzviknu:
- Dado, ovo je divno platno kakvo nisam vidjela u našem gradu!
- Prodavač je ljepši od njega - odgovori starica. - Kao da je Ridvan otvorio džennetske dveri i zaboravio na njih, pa je taj trgovac iz Dženneta izašao i prodaje platno. Željela bih da noćas bude uz tebe i da ti spava među dojkama. On je pravo iskušenje za onog ko ga vidi. Došao je u naš grad s platnom da bi se nauživao.
Princeza Dunja se nasmija staričinim riječima:
- Sram te bilo, pokvarena starice! Lupetaš i nemaš više pameti! Daj mi platno da ga dobro pogledam!
Starica joj pruži platno koje princeza ponovo razgleda i zaključi da ga ima malo, a da mu je cijena visoka. Bila je zadivljena platnom, jer u životu nije vidjela nešto slično. Starica joj se obrati:
- Kada bi vidjela njegovog vlasnika, gospodarice, shvatila bi da je najljepše stvorenje na zemlji.
- Jesi li mu rekla da nam se obrati ako mu šta treba pa ćemo mu to uraditi? - upita princeza. Odmahujući glavom, starica reče:
- Neka Allah čuva tvoju oštroumnost! On ima potreba. Da li uopće postoji neko bez potreba?
- Idi k njemu - reče princeza Dunja - pozdravi ga i reci: "Svojim dolaskom učinio si čast našem gradu. Kakve god potrebe imao, mi ćemo ti ih odmah zadovoljiti."
Starica se odmah vrati Tadžulmuluku i kada je ugleda, njemu srce ustrepta od radosti, te on poskoči, uze staricu za ruku i posadi je pored sebe. Pošto sova sjede i odahnu, prenese mu šta je kazala princeza Dunja. Tadžulmuluk se silno obradova, razgali se i razvedri, misleći: "Postigao sam ono što sam htio." Potom reče starici:
- Možda bi htjela ponijeti joj pismo od mene i donijeti mi odgovor?
- Sa zadovoljstvom - prihvati starica.
Na te riječi, carević reče Azizu:
- Daj mi divit i hartiju!
Kada mu Aziz donese pribor, on napisa stihove:


Uzdanico moja, pišem ti pismo
Pateći od bola što zajedno nismo.

U prvom redu: Vatra plamsa u srcu mome;
Ljubav i čežnja u redu drugome.

U trećem redu: Život i ustrajnost sam izgubio,
U četvrtom redu: Potpuno sam se zaljubio.

U petome: Kada će te vidjeti moje oči?
A u šestom: Kada će dan susreta doći?


Nakon toga, dopisa: "Ovo pismo je od sužnja čežnje zatočenog u tamnicu strasti, od onog kome nema izbavljanja bez sastanka makar i sa sjenkom, jer on trpi teška stradanja zbog rastanka s dragom." Onda napisa stihove lijući suze:


Pišem ti dok mi suze liju,
Dok mi suze teći ne prestaju.

Da mi se hoće Gospod smilovati -
Možda ću se jednom s njom i sastati.


Zatim savi pismo, zapečati ga, predade starici i reče:
- Ponesi ga princezi Dunji.
- Sa zadovoljstvom - odgovori starica.
Tadžulmuluk joj dade hiljadu dinara govoreći:
- Primi ovo kao dar od mene.
Starica uze novac i ode učeći dove za mladića, a čim stiže princezi Dunji i kada je ova ugleda, reče: - Dado, šta je tražio da mu učinimo?
- Poslao je pismo, gospođice, a ne znam šta u njemu piše - reče starica i pruži pismo koje princeza uze, pa kada ga pročita i shvati šta piše, reče:
- Kakav je to način da se jedan trgovac dopisuje sa mnom!
Zatim se poče busati po licu vičući:
- Da me nije strah Allaha, objesila bih ga ispred njegovog dućana!
- Šta te je u pismu tako uznemirilo? - upita starica. - Da li se žali na neko nasilje, ili traži novac za platno?
- Teško tebi! - naljuti se princeza. - Pismo ne sadrži to, niti bilo šta osim ljubavi i čežnje! Sve je to zbog tebe, jer kako bi mi inače taj đavo poslao pismo.
- Gospođice - reče starica - ti sjediš u svome visokom dvoru i do tebe ne može dospjeti čak ni ptica. Sigurna si od prigovora i ne tiče te se što pas laje. Ne zamjeri mi što sam ti donijela pismo ne znajući šta piše u njemu. Najbolje će biti da mu odgovoriš i da mu priprijetiš pogubljenjem. Zabrani mu ta lupetanja i neće više ponoviti tako nešto.
- Plašim se da ću probuditi strast u njemu ako mu budem otpisivala - na to će Dunja.
- Kada čuje prijetnju, odustat će od svojih namjera - reče starica.
- Dajte mi papira i bakarno pero!
Donesoše joj pribor, te princeza napisa stihove:


O, ti što tvrdiš da te ljubav mori i da nemaš sna,
Da te strast ubija i misao tegobna!

Tražiš sastanak s mjesecom, o zabludjeli;
Može li iko s mjesecom postići to što želi?!

Savjet ti dajem za ono što tražiš ti:
Prekini jer si u smrtnoj opasnosti!

Budeš li htio svoje riječi ponoviti,
Znaj da ću te na grdne muke staviti!

Tako mi Onog što je čovjeka od ugruška stvorio,
Koji je svjetlost suncu i mjesecu podario:

Ponoviš li ono što si već rekao,
Objesit ću te sigurno o stablo palmovo!


Princeza savi pismo i dade ga starici govoreći:
- Predaj mu ovo i reci neka se okani priče.
- Sa zadovoljstvom - reče starica i veselo prihvativši pismo ode svojoj kući. Ona prespava noć, a kad osvanu jutro uputi se dućanu Tadžulmuluka koga zateče kako je očekuje. Čim ugleda staricu, htjede poletjeti od radosti, a kada mu ova priđe, carević ustade prema njoj, pa je posadi pored sebe. Starica izvadi cedulju, pruži mu je i reče:
- Pročitaj! Kad je princeza Dunja pročitala tvoje pismo, naljutila se, ali sam je ja razgovarala i šalila se s njom dok je nisam nasmijala, te je malo popustila i napisala ti odgovor.
Tadžulmuluk joj zahvali i naredi Azizu da joj da hiljadu dinara. Zatim pročita pismo i kada ga shvati, briznu u plač. Starica se sažali jer joj teško pade mladićev plač i jadanje, te mu reče:
- Šta piše tu, sinko?
- Ona mi prijeti da će me umoriti, da će me objesiti, i ne dozvoljava mi da joj pišem. Ako joj budem pisao, bolje da sam mrtav nego živ. Ponesi ti odgovor na njeno pismo, pa neka čini šta hoće!
- Tvoje mi mladosti - odgovori starica - sigurno se i ja izlažem opasnosti, ali ću ti ispuniti želju i uradit ću za te ono što ti je na pameti.
- Za sve što uradiš, nagradit ću te valjano. Ti si vješta u ophođenju s ljudima i znaš svašta. Sve što je inače teško, tebi je lahko, a Allah je svemoguć.
Potom Tadžulmuluk uze papir i napisa stihove:


Ona mi smrću prijeti, tugo moja;
Suđeno mi je umrijeti, al u smrti ima spokoja.

Smrt je slađa zaljubljenom nego život dugi
Kad ga draga neće i izlaže ga porugi.

Allaha ti, dođi onome što voli
Jer ja sam tvoj rob koga su zatočili.

Smiluj se, gospo, onom što te ljubi
Jer onom što voli slobodne treba da se sudi!


Tadžulmuluk duboko uzdahnu i zaplaka rasplakavši staricu koja uze cedulju i reče:
- Smiri se, moram te dovesti do cilja...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

134. noć
Kada nastupi stotinu trideset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je starica rekla Tadžulmuluku kada je zaplakao:
- Smiri se, moram te dovesti do cilja.
Potom ustade, ostavi carevića na žeravici i uputi se princezi Dunji koja bijaše promijenila boju lica ljuteći se zbog pisma Tadžulmuluka. Kada joj starica dade pismo, ona se još više naljuti:
- Nisam li ti rekla da će me još više željeti?
- A šta piše u pismu da bi te još više mogao poželjeti?
- Idi k njemu - reče princeza Dunja - i reci da ću mu odsjeći glavu ako mi bude pisao.
- Napiši mu to i ja ću ponijeti pismo ne bi li se još više uplašio.
Princeza uze papir i napisa stihove:


O, ti što ne mariš za sudbinu,
Niti si u stanju da ostvariš vezu ljubavnu!

Uobraženi, misliš li stići do Medvjeda zvjezdanoga
A nisi dospio ni do Mjeseca svijetloga?!

Kako misliš, onda, do mene dospjeti
Da bi mogao moj vitak stas kršiti!?

Okani se toga bojeć se moje jarosti
na dan zlosretni kad ti glava može osijedjeti!


Princeza savi pismo i dade ga starici koja ga uze i odnese Tadžulmuluku. Kada je carević vidje, skoči na noge i povika:
- Blagoslovio me Allah tvojim dolaskom!
- Evo odgovora! - reče starica, a carević uze pismo, pročita ga, pa gorko zaplaka:
- Volio bih da me neko sad ubije, jer je i smrt bolja od ovoga što mi se događa.
Zatim uze papir i pero, pa napisa pismo navodeći stihove:


Željo moja, ne budi tako daleka i surova
Jer sam zaljubljenik što se u ljubav survava!

Kad si tako surova, ne mogu živjeti
I bez ljubavi duša će me napustiti.


Carević savi pismo i dade ga starici govoreći:
- Zamaram te bez ikakve koristi.
On naredi Azizu da starici da hiljadu dinara, pa dodade:
- Majko, nakon ovog pisma mora doći ili do potpunog sjedinjenja, ili do konačnog raskida.
- Sinko, želim ti samo dobro i cilj mi je da ona bude uz tebe, jer ti si mjesec što sija sjajnom svjetlošću, a ona je sunce jarko. Ako vas ne sastavim, neće biti nikakve koristi od moga života. Život sam provela u smicalicama i prijevarama doživjevši devedesetu godinu, a kako onda ne bih mogla spojiti dvoje prkoseći zabrani?!
Starica se pozdravi s mladićem umirivši ga i ode princezi Dunji. Cedulju sakri u kosu. Kad sjede pored princeze, počeša se po glavi i reče:
- Gospođice, da li bi me htjela malo biskati, jer dugo već nisam bila u hamamu?
Princeza zasuka rukave, rasplete staričinu kosu i poče je biskati, te pisamce ispade s njene glave. Dunja ugleda ceduljicu, pa upita:
- Kakva je ovo ceduljica?
- Bit će da sam sjedjela u dućanu onog trgovca, pa se za me zakačilo pisamce. Daj mi da ga vratim.
Princeza Dunja otvori pismo, pa kada ga pročita i shvati šta piše, poče galamiti:
- To je tvoja smicalica! Da me nisi odgojila, sigurno bih te sada udarila. Bog me stavi na muke s tim trgovcem i sve što mi se dogodilo s njim iz tvoje je glave. Ne znam odakle je taj čovjek došao, ali se niko nije drznuo poput njega. Bojim se da se ovaj slučaj ne otkrije, utoliko prije što je to muškarac koji ne pripada mojoj sorti, ni mome rangu.
Starica priđe i reče:
- Niko ne smije s tobom tako razgovarati zbog straha od tvoga gnjeva i zbog dostojanstva tvoga oca. Ne bi bilo loše da mu odgovoriš.
- Dado - reče princeza - kako se drznuo taj šejtan da mi tako nešto govori ne bojeći se carskoga gnjeva. Ne znam šta da radim s njim: ako naredim da ga ubiju, neće biti u redu; ako ga poštedim, bit će još drskiji.
- Napiši mu pismo, možda će te ostaviti na miru - predloži starica, te princeza uze papir i pero i napisa stihove:


Dugo te korim i glupo je dalje te progoniti,
Dokle ću ti to stihovima braniti?

Jer što ti više branim, više želiš me
I da tajnu krijem zadovoljan si kad tjeraš me.

Sakrij ljubav, nemoj je odavati
I ako kažeš nešto, neću te slušati.

Ponoviš li što si već rekao izrijekom,
I tebi će doletjeti vrana s krikom;

Brzo će smrt na te kidisati
I jedino pod zemlju moći ćeš se skloniti.

Umišljeni, kajanju si prijatelje izložio
I pod oštricu ljubavi sada si ih stavio!


Princeza savi pismo i dade ga starici koja uze cedulju i uputi se Tadžulmuluku da mu ga preda. Kada carević pročita pismo, shvati da princeza ima okrutno srce i da neće uspjeti doći do nje. Zato se požali veziru tražeći da nešto pametno smisli, a vezir reče:
- Znaj da će ti s princezom koristiti samo to da joj napišeš pismo i učiš dovu za nju.
- Azize, brate - zamoli Tadžulmuluk - napiši joj pismo umjesto mene, onako kako ti znaš. Aziz uze papir i napisa stihove:


Gospode, tako ti pet mudrih, spasi me,
Natjeraj onu što me muči da voli me.

Ti znaš da plamtim u ljubavi,
Da me draga muči i neće da se umilostivi!

Dokle ću se mučiti i milost pokazivati,
Dokle će ona nepravedna biti i mene mučiti?

Davim se u mukama, ne mogu prestati;
Nema mi spasa, Bože pomozi mi Ti!

Kako da zaboravim da je volim sada;
Kako da se utješim kad mi ustrajnost u ljubavi pada?

O, ti što mi braniš slasti veze ljubavne,
Jesi li sigurna od prevrtljive sudbine?

Zar ti ne živiš sasvim bezbrižno
Dok sam ja s domovinom i dragima raskino?


Aziz savi pismo i dade ga Tadžulmuluku koji se zadivi pročitavši ga, pa ga zapečati i dade starici. Ona uze cedulju i ode, pa kad stiže princezi Dunji, dade joj pismo. Dunja se razbjesni:
- Sve što mi se dogodilo poteklo je iz glave ove pokvarene starice!
Zatim povika robinjama i slugama:
- Držite pokvarenu staricu i udarite je nanulama do besvijesti!
Oni zaista počeše tući staricu nanulama dok se ne obeznani, a kada dođe k sebi, princeza reče:
- Allaha mi, zla starice, da me nije Boga strah, pogubila bih te! Udrite je još! - povika slugama koji je počeše iznova tući dok ne izgubi svijest, a zatim im naredi da je odvuku i bace preko kapije. Vukli su je okrenutu licem prema zemlji i baciše je preko kapije.
Kada starica dođe k sebi, ustade i pođe povremeno sjedajući dok ne stiže do svoje kuće. Sačeka jutro, a onda se uputi Tadžulmuluku i ispriča mu sve šta joj se dogodilo. Njemu je bilo teško:
- Žao mi je, majko, što ti se to dogodilo, ali sudbina sve određuje.
- Smiri se - odgovori starica. - Ipak neću odustati dok vas ne spojim, dok te ne dovedem do one razvratnice koja me je podvrgla batinanju.
- Reci mi zašto ona mrzi muškarce - upita Tadžulmuluk.
- Sanjala je jedan san koji je prouzrokovao tu mržnju.
- Kakav san?
- Jedne noći dok je spavala, u snu je vidjela lovca kako razapinje mrežu na zemlji, pa oko mreže posipa pšenicu i sjeda nedaleko od nje. Ne ostade ni jedna ptica koja nije uletjela u mrežu. Među pticama je vidjela dva goluba, mužjaka i ženku. Posmatrajući mrežu, odjednom vidje kako mužjakova noga zape za nju, pa se on poče otimati i sve ptice se razbježaše. Međutim, vrati mu se njegova ženka koja poče kružiti iznad njega, a onda se spusti u mrežu. Lovac je nije primjetio. Ženka poče kljucati čvor u kome bijaše mužjakova noga i vukla ju je kljunom dok mu ne izvuče nogu iz mreže, te obje ptice odletješe. Nakon toga, dođe lovac, popravi mrežu i sjede podalje od nje. Ne prođe mnogo vremena, a ptice ponovo sletješe i mreža se zakači za ženku, te sve ptice odletješe, među njima i mužjak koji se ne vrati svojoj ženki. Onda se pojavi lovac koji uze ženku i zakla je.
Princeza se trgne iz sna i prestravljena povika:
- Svi su muškarci kao On! U njima nema nikakva dobra! Ni u jednome muškarcu nema nikakvog dobra za žene!
Kad starica završi priču Tadžulmuluku, on joj reče:
- Majko, hoću da je vidim samo jednom, makar zbog toga morao umrijeti. Smisli neko lukavstvo kako bih je mogao vidjeti.
- Princeza ima vrt pred dvorom koji služi za to da prošeta po njemu. Svakog mjeseca jedanput izlazi kroz tajna vrata u vrt u kome provodi deset dana Sada je vrijeme da izađe u šetnju. Ako poželiš da dođeš tamo, ja ću doći i obavijestit ću te da dođeš i sretneš se s njom. Pazi da ne napustiš vrt, jer kad vidi tvoju ljepotu i ljupkost možda ćeš joj prirasti za srce. Ljubav je najveći razlog za druženje.
- Bit će mi veoma drago - reče Tadžulmuluk, pa ustade i izađe iz dućana zajedno sa Azizom. Oni povedoše staricu svojoj kući da joj pokažu gdje se nalaze. Zatim Tadžulmuluk reče Azizu:
- Brate moj, meni dućan nije potreban. On je obavio svoju svrhu i poklanjam ti ga sa svim što se nalazi u njemu, jer si sa mnom pošao u tuđinu i ostavio zavičaj.
Aziz primi poklon, a zatim sjedoše da razgovaraju. Tadžulmuluk se raspitivao o njegovoj čudesnoj sudbini i onom što mu se dogodilo. Aziz mu je pripovijedao šta je sve pretrpio, a potom odoše veziru i saopčiše mu Tadžulmulukovu odluku.
- Šta da se radi? - pitali su ga, a vezir odgovori: ..
- Hajdemo u vrt.
Obukoše najgizdaviju odjeću, pa svi izađoše, a za njima su išla tri roba. Uputiše se u vrt u kome vidješe mnoštvo drveća, obilje potoka, i vidješe čuvara koji je sjedio pored kapije. Kad ga pozdraviše, vratar otpozdravi, a vezir mu pruži stotinu dinara rekavši:
- Volio bih da ovo uzmeš i da nam kupiš nešto za jelo. Ja sam tuđinac, a sa mnom su i ova djeca s kojima sam htio malo prošetati, te oni odabraše upravo vrt.
- Uđite i prošetajte - reče vratar. - Cijeli vrt je kao vaša imovina i sjedite dok vam donesem nešto da pojedete.
Zatim vratar ode u čaršiju, a njih trojica uđoše. Vratar se brzo vrati iz čaršije noseći pečeno janje i stavi ga pred njih. Posjetioci se najedoše, opraše ruke i sjedoše da razgovaraju. Vezir se obrati vrataru:
- Reci mi nešto o ovome vrtu. Je li tvoj, ili si ga iznajmio?
- Nije moj - odgovori starac - već pripada carevoj kćeri, princezi Dunji.
- Kolika ti je mjesečna plaća?- upita vezir.
- Jedan dinar, ne više.
Vezir se osvrnu po vrtu i ugleda visoki stari dvorac, pa reče:
- Starče, hoću da ovdje učinim dobro po kojem ćeš me spominjati.
- Kakvo dobro hoćeš učiniti?
- Uzmi ovih tri stotine dinara.
Kada starac ću da se spominju zlatnici, složi se:
- Kako ti hoćeš, gospodine.
Starac uze novac, a vezir reče:
- Ovdje ćemo učiniti dobro djelo, ako Bog da.
Zatim napustiše vratara, pa odoše kući i prespavaše noć. Narednog dana, vezir uze sav potrebni alat, odvede radnike u vrt i naredi im da okreče dvorac, te da ga ukrase raznim crtežima. Onda naloži da se donese zlato i plava boja, pa reče crtaču:
- Na sredini ovog zida izradi figuru lovca kako razapinje mrežu u koju je upala golubica i zaplela kljun.
Kada crtač izradi sliku na jednoj strani zida, vezir mu reče:
- Naslikaj isto to i na drugoj strani. Naslikaj golubicu u mreži, lovca koji je uzima i prinosi joj nož pod grlo, a na drugoj strani naslikaj veliku grabljivicu kako lovi goluba mužjaka i zariva u njega kandže.
Crtač uradi tako, i kad bi završeno sve što je vezir tražio, pozdraviše se s vrtlarom, pa odoše kući i sjedoše da razgovaraju. Tadžulmuluk reče Azizu:
- Izrecitiraj mi, brate, nekoliko stihova, ne bih li se malo razgalio, da brige rastjeram. Možda će stihovi stišati oganj ljubavi u mome srcu.
Aziz poče pjevušiti stihove:


Sve jade koje su ljubavnici iskusili
Sam sam kušao i oni su me iznurili.

Ako se želiš mojih suza napiti,
Imam more suza za one što će ožednjeti.

Zaželiš li vidjeti šta ljubavniku učini
Ruka ljubavi, tad tijelo moje osmotri.

Prolijevajući suze, on izrecitira i ove stihove:

Ko je samo ono što je najbolje volio
I tvrdi da je slast kušao, nije istinu govorio.

Nedosegnuti smisao ima u ljubavi,
Doseže ga samo onaj ko zaista zavoli.

Neka mi Allah ne olakša breme ljubavi
I neka me nesanice ne oslobodi!


Zatim istim tonom izgovori stihove:


Ibn Sina tvrdi u Osnovama medicine
Da muzika je lijek za zaljubljene;

Kad se dragi s bliskom dragom sjedinjuje,
To je isto što voće i potoci za perivoje.

Jednom sam se htio drugom liječiti
I sudba me poče u tome pomagati,

Al' tada shvatih da ljubav je ubica
I da Ibn Sina kao ljekar bunca.


Pošto Aziz završi recitiranje poezije, Tadžulmuluk je bio zadivljen njegovom rječitošću i govorništvom, pa reče:
- Jedan dio mojih briga si odagnao. Ako ti padne na pamet još nešto slično, daj da čujem tako lijepu poeziju i tako lijepe riječi.
Aziz opet poče pjevušiti stihove:


Mislio sam da se ljubav tvoja može kupiti
Novcem, il' onim što se da naslutiti.

Ne znajući, mislio sam da se ona može steći,
Iako su mnogi zbog nje u grob znali leći.

Onda vidjeh da daruješ voljenoga
Darovima srca svoga milosnoga.

Tad saznah da te lukavstvom neću dobiti
I da tugom glavu svoju moram pokriti.

I smjestih se u gnijezdu ljubavi
U kom danju i noću moja duša boravi.


Tako su se događaji odvijali s njima.
U međuvremenu, starica se povuče u svoju kuću. Princeza se zaželje šetnje po vrtu, ali je izlazila samo sa staricom. Zato Dunja posla po nju, izmiri se s njom umirujući je i reče:
- Želim poći u vrt da pogledam drveće i plodove i da me razgali cvijeće.
- Drago mi je - prihvati starica - ali bih htjela poći kući da se obučem, pa ću doći k tebi.
- Idi kući, ali se nemoj zadržavati.
Starica ode Tadžulmuluku i reče mu:
- Spremi se, obuci najljepše odijelo pa dođi u vrt. Otiđi vrtlaru, pozdravi ga i sakrij se u vrtu.
- Sa zadovoljstvom - prihvati carević i dogovori se sa staricom kakvi će im znaci biti. Zatim starica ode princezi, a odmah za njom Aziz i vezir ustadoše i obukoše Tadžulmuluku najljepše, kraljevsko odijelo vrijedno pet hiljada dinara. Opasaše ga zlatnim pojasom ukrašenim draguljima, pa pođe u vrt. Kada stigoše do kapije, zatekoše vrtlara kako sjedi, ali čim ugleda carevića, skoči na noge iz poštovanja prema njemu, otvori mu vrata i reče:
- Uđi i razgledaj vrt.
Vrtlar nije znao da će princeza toga dana izaći u vrt. Tadžulmuluk uđe i ne prođe mnogo vremena, kad začu galamu. Ne stiže ni da se snađe, a robinje i evnusi uđoše kroz tajna vrata. Kad ih vrtlar ugleda, priđe Tadžulmuluku i reče mu da princeza stiže.
- Šta da radim sada, gospodaru? Dolazi princeza! - uznemiri se vrtlar.
- Ne boj se - odgovori carević. - Ja ću se sakriti negdje u vrtu.
Vrtlar mu savjetova da se sakrije što bolje može, a onda ga ostavi i ode. Princeza, njene robinje i starica uđoše u vrt, te starica pomisli: "Dok su evnusi s nama, nećemo ništa postići!" Zatim se obrati princezi:
- Gospođice, reći ću ti nešto što će ti srce razgaliti.
- Reci - odgovori joj princeza Dunja, a starica nastavi:
- Evnusi ti nisu potrebni u ovo vrijeme i nećeš uživati dok su oni s nama. Reci im da idu.
- Pravo veliš - saglasi se princeza Dunja, te udalji evnuhe i pođe u šetnju. Tadžulmuluk je posmatrao njenu ljepotu i ljupkost, a da ona toga nije ni bila svjesna. Kad god bi je pogledao njena ljepota ga je omamljivala, a starica je, lukavo razgovarajući s njom, vodila je dok je ne dovede do dvorca na kome su bili izrađeni crteži po vezirovom naređenju. Dunja priđe dvorcu, razgleda crteže, pa ugledavši ptice, lovca i goluba, uzviknu:
- Slava Allahu! To je upravo ono što sam vidjela u snu!
Ona se zagleda u ptice, lovca i mrežu i zabezeknuta reče:
- Dado, ja sam grdila muškarce i mrzila ih, ali pogledaj lovca kako kolje ženku a mužjak se oslobodio pa hoće da dođe svojoj ženki da je spasi, ali ga presreće grabljivica i rastrže ga!
Starica se pravila nevještom i zagovarala je princezu dok ne dođoše blizu mjesta na kome se sakrio Tadžulmuluk. Starica mu dade znak da dođe pod prozore dvorca. U tom času, princeza Dunja baci pogled i vidje mladića uočivši njegov vitak stas i skladnost. Onda princeza reče:
- Dado, odakle je ovaj lijepi mladić?
- Ne poznajem ga, ali mislim da je to sin nekog velikog cara, jer je savršeno lijep i mio.
Princeza Dunja se pomami za njim, tako da popustiše njeni okovi. Pamet joj zamutiše mladićeva ljepota, stas i skladnost i u njoj se probudi želja, te se obrati starici:
- Prekrasan je taj mladić!
- Imaš pravo, gospođice - složi se starica koja dade znak Tadžulmuluku da ide kući, dok je u njemu buktao plamen ljubavi i strasti prema princezi. Mladić pođe, pozdravi se sa vrtlarom i ode kući ne suprotstavljajući se starici. On ispriča Azizu i veziru kako mu je starica dala znak da ide kući, a njih dvojica su ga bodrili, govoreći:
- Kad starica ne bi znala da je bolje da se vratiš, ne bi ti ni dala takav znak.
U međuvremenu, princezu Dunju ophrva ljubav. Strast i zanos sve više su je obuzimali, tako da se ona požali starici:
- Znam da me samo ti možeš sastaviti s onim mladićem.
- Utječem se Allahu od prokletog šejtana! - reče starica. - Ali ti ne voliš muškarce, i kako onda da te spopadne ljubav baš prema njemu?! Tako mi Boga, niko ne priliči tvojoj mladosti kao on!
- Dado, pomozi mi da se sretnem s njim pa ću ti dati hiljadu dinara i haljinu koja vrijedi hiljadu dinara. Ako mi ne pomogneš da se sastanem s njim, sigurno ću presvisnuti.
- Pođi ti u svoj dvorac - reče starica - a ja ću se pobrinuti da vas spojim. Učinit ću sve da vas zadovoljim.
Princeza Dunja ode u dvorac, a starica se uputi Tadžulmuluku. Kada je carević ugleda, skoči na noge i pođe joj u susret s poštovanjem, pa je posadi pored sebe.
- Lukavstvo je uspjelo! - reče starica.
Zatim ispriča careviću šta je bilo s princezom Dunjom, a on upita:
- Kada ćemo se sresti?
- Sutra - odgovori starica, a Tadžulmuluk joj dade hiljadu dinara i haljinu vrijednu još toliko. Ona to pokupi i ode pravo princezi Dunji koja joj reče:
- Dado, kakve mi vijesti donosiš o dragome?
- Saznala sam gdje boravi, a sutra ću ga dovesti k tebi.
Princeza Dunja se obradova, pa dade starici hiljadu dinara i haljinu vrijednu još toliko. Starica pokupi darove pa ode kući gdje prespava do jutra. Onda izađe i uputi se Tadžulmuluku, obuče ga u žensku odjeću i reče mu:
- Idi za mnom i hodaj njišući se. Ne žuri i ne osvrći se ako ti neko nešto kaže.
Pošto ga starica posavjetova, carević izađe i pođe za njom u ženskoj odjeći, a starica ga je usput poučavala kako da se osokoli. Kada stigoše do kapije dvorca, starica uđe i carević za njom. Prolazili su kroz vrata i hodnike dok ne prođoše sedam vrata. Na sedmim vratima, starica reče Tadžulmuluku:
- Okuraži se, pa kada ti doviknem: "Prođi, djevojko!", nemoj oklijevati, već pohitaj, a kad
uđeš u prolaz, pogledaj na lijevu stranu i vidjet ćeš prostoriju s mnoštvom vrata. Odbroj pet vrata i uđi na šesta. Tamo ćeš naći ono što želiš.
- A kamo ćeš ti? - upita je Tadžulmuluk.
- Neću nikuda. Možda ću se malo zadržati razgovarajući sa glavnim evnuhom.
Starica pođe dalje, a za njom je išao carević dok ne stiže do vrata na kojima je stajao glavni evnuh. Kad vidje da je sa staricom Tadžulmuluk, koji bijaše prerušen u žensko, evnuh reče:
- Šta hoće ova djevojka s tobom?
- Za tu je djevojku princeza čula da zna svašta raditi pa hoće da je kupi.
- Ne znam ja ništa ni za robinje, niti za koga drugog - reče evnuh. - Neće ući niko dok ga ne pretražim, kao što je car naredio...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

135. noć
Kada nastupi stotinu trideset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vratar rekao starici:
- Ne znam ja ništa ni za robinje, niti za koga drugog. Neće ući niko dok ga ne pretražim, kao što je car naredio.
Starica mu uzvrati ispoljavajući bijes:
- Ja znam da si pametan i dobro odgojen čovjek. Ako si se promijenio, kazat ću princezi i reći ću joj da si zaustavio njenu robinju. Prođi ti, djevojko! - doviknu Tadžulmuluku koji uđe u prolaz kako mu je govorila starica, a evnuh ušutje, ni riječi ne govoreći.
Tadžulmuluk odbroja pet vrata, pa uđe na šesta vrata i zateče princezu Dunju kako stoji očekujući ga. Kad ugleda carevića, princeza ga prepozna, pa ga zagrli, te i on nju privi na grudi. Onda uđe starica koja nađe načina da udalji robinje, a princeza Dunja joj reče:
- Budi ti vratarka!
Princeza ostade nasamo s Tadžulmulukom. Grlili su se i milovali, i do jutra noge preplitali. Kad osvanu jutro, princeza zatvori vrata i uđe u drugu sobu, pa tu sjede kao i obično. Zatim dođoše robinje s kojima obavi što je bilo potrebno, zapodjenu razgovor s njima i reče im:
- Sad idite od mene, želim da se raskomotim.
Robinje odoše, a princeza pohita Tadžulmuluku noseći mu hranu, te se prihvatiše jela. Potom se prepustiše ljubavnoj igri do zore, kada princeza ponovo zatvori vrata i izađe, kao i prethodnog dana.
Tako su radili mjesec dana.
Što se tiče vezira i Aziza, oni shvatiše, pošto Tadžulmuluk uđe u princezin dvorac i ostade tako dugo, da više neće ni izaći i da će zasigurno stradati. Aziz reče veziru:
- Šta da radimo, babo?
- To je težak problem, sinko. Ako se ne vratimo njegovom ocu i ne obavijestimo ga, on će nas grditi.
Odmah se spremiše i pođoše u Zemlju zelenila i dva stupa u kojoj bijaše prijestonica cara Sulejman-šaha. Danonoćno su jezdili dolinama dok ne stigoše caru Sulejman-šahu i obavijestiše ga šta se dogodilo s njegovim sinom, te da nema nikakvog glasa od njega otkako je ušao u princezin dvorac.
Caru kao da dođe Sudnji dan i gorko se pokaja. Onda naredi da u zemlji objave džihad. Vojska se pojavi u okolini grada i podiže se logor. Car je sjedio pod svojim šatorom dok se ne okupi vojska iz svih krajeva. Podanici su ga voljeli zbog velike pravičnosti i milosti. Car se stavi na čelo svoje vojske i pođe da traži sina Tadžulmuluka.
Dotle su Tadžulmuluk i princeza Dunja proveli pola godine u slasti, voleći se iz dana u dan sve više. Tadžulmuluka obuzeše takva strast i ljubav da se odade princezi:
- Miljenico moga srca i duše! Što sam duže s tobom, to moja strast i ljubav bivaju veći, a nisam postigao baš sve što sam želio.
- A šta to želiš, svjetlosti mojih očiju i plode moga srca? Ako želiš nešto osim zagrljaja, stisaka i preplitanja nogu, učini ono što će te zadovoljiti, jer mi pred Allahom nemamo trećega.
- Nije to - reče carević - već želim da ti kažem ko sam ja u stvari. Ja nisam trgovac, već car, carev sin, a moj otac se zove veličanstveni car Sulejman-šah. On je poslao svoga vezira kao glasnika tvome ocu da te isprosi za me. Kada si čula tu vijest, nisi pristala.
Potom joj ispriča sve, od početka do kraja, a ponavljati ne vrijedi.
- Sada želim poći babi da on pošalje izaslanika tvome ocu, da te isprosi i da budemo rahat.
Te riječi veoma obradovaše princezu jer su se podudarale s njenom željom. Zatim prespavaše noć, pošto su se dogovorili. Sudbina htjede da ih te noći savlada san, za razliku od drugih noći, te su spavali do sunčeva izlaska. U to vrijeme je car Šahreman sjedio na prijestolju dok su ga dvorili emiri. Iznenada se pojavi starješina zlatara noseći veliku seharu. Priđe i otvori je pred carem, izvadi iz nje malu kutiju vrijednu stotinu hiljada dinara, jer je u njoj bilo toliko dijamanata, bisera, smaragda, kakve nije imao ni jedan car na svijetu.
Kad ih Šahreman vidje, zadivi se ljepoti i obrati se glavnom evnuhu s kojim je svojevremeno starica razgovarala:
- Kafure, uzmi ovu kutiju i nosi je princezi Dunji!
Evnuh uze kutiju i ode. Pošto stiže do odaje careve kćeri, vidje da su vrata zatvorena i da starica spava na pragu, te evnuh reče:
- Zar do ovih doba spavate?
Starica se trgnu iz sna, uplaši se i reče:
- Pričekaj da ti donesem ključ.
Zatim odjuri kud je oči vode. Evnuh vidje da se ona zbunila, pa razvali vrata i kad uđe u sobu zateče princezu Dunju u Tadžlumulukovom zagrljaju. Spavali su. Evnuh se smete i htjede se vratiti caru, ali se princeza Dunja probudi, pa problijedi kad ga ugleda i reče:
- Kafure, sakrij ono što je Allah sakrio!
- Ja ne mogu ništa sakriti od cara - odgovori evnuh, pa zatvori vrata i vrati se caru koji ga upita:
- Jesi li dao kutiju svojoj gospodarici?
- Uzmi kutiju, evo ti je - reče sluga. - Ja ne mogu ništa sakriti od tebe. Kod princeze Dunje vidio sam jednog lijepog mladića kako spava s njom u istoj postelji. Bili su zagrljeni.
Car naredi da ih dovedu, te povika:
- Kako se to ponašate!
Car je bio tako bijesan da uze bič i htjede udariti Tadžulmuluka, ali se princeza Dunja baci prema njemu moleći:
- Najprije mene ubij!
Car naruži princezu, pa naredi da je vode u njenu sobu, a onda se obrati Tadžulmuluku:
- Odakle si, nesretniče? Ko ti je otac i kako si se usudio posegnuti za mojom kćerkom?
- Care - odgovori Tadžulmuluk - ako me pogubiš, stradat ćeš i kajati se zajedno sa svojim podanicima.
- Zašto? - upita car.
- Zato što sam ja sin cara Sulejman-šaha i dok se okreneš on će ti doći s konjicom i pješacima.
Kada to ču, car Šahreman htjede odgoditi mladićevo pogubljenje i zatvoriti ga u tamnicu dok ne vidi da li je tačno ono što mu je mladić rekao, ali mu vezir reče:
- Čestiti care! Po mome mišljenju, treba što prije ubiti tu lopužu zbog njegove drskosti da poseže za carskim kćerima.
- Odrubite mu glavu, on je varalica! - povika car krvniku.
Krvnik zgrabi Tadžulmuluka, pritegnu na njemu konopce i podiže ruku očekujući odobrenje od emira prvi i drugi put, jer je priželjkivao da se pogubljenje odloži. Car viknu na njega:
- Dokle ćeš čekati odobrenje? Ako to još jednom uradiš, pogubit ću tebe.
Krvnik podiže ruku tako da su se ukazaše dlake pod pazuhom i htjede odsjeći glavu mladiću...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

136. noć
Kada nastupi stotinu trideset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je krvnik podigao ruku tako da su mu se vidjele dlake pod pazuhom namjeravajući da odsiječe mladiću glavu, kad se odjednom začu prava galama i ljudi počeše zatvarati dućane. Car povika krvniku:
- Ne žuri!
Zatim posla čovjeka da izvidi o čemu se radi i kada se izaslanik vrati, reče:
- Vidio sam vojsku poput uzburkanog mora na kome se valovi sudaraju. Konjica tako juri da se zemlja trese. Ne znam što se zbiva.
Car se nađe u čudu i uplaši se da mu ne otmu carstvo, a onda se obrati svome veziru:
- Zar niko od naših vojnika nije izašao pred tu vojsku?
Tek što je izgovorio te riječi, pojavi se njegov dvorjan s glasnicima cara koji je stizao, a među njima bijaše i vezir koji najprije pozdravi cara. Car ustade, pozva ih da priđu bliže i upita ih zašto dolaze. Vezir priđe caru i reče:
- Znaj da ovaj što ulazi u tvoju zemlju nije nalik na ranije careve, niti je sličan pređašnjim sultanima?
- Ko je on? - upita car.
- To je pravedni i pouzdani car o čijoj znamenitosti putnici pronose glas, to je car Sulejman-šah, gospodar Zelene zemlje i dva stupa, te Isfahanskih planina. On je odan pravičnosti i poštenju. Poručuje ti da se njegov sin nalazi kod tebe, u tvome gradu. Taj sin je samo srce njegovo i plod njegove duše. Ako ga nađe zdravog, bit će sve u redu i tebi ćemo biti zahvalni. Ako je pak nestao iz tvoje zemlje, ili mu se nešto dogodilo, onda se nadaj rušenju i pustošenju, jer će tvoja zemlja biti pretvorena u pustaru. Prenosim ti obavijest i to je sve.
Na te glasnikove riječi, caru Šahremanu srce zadrhta. On se uplaši za carevinu, te pozva svoje dostojanstvenike, vezire, dvorjane i namjesnike. Kad ovi dođoše, car im reče:
- Teško vama! Idite i potražite onog mladića!
Mladić je bio u krvnikovim rukama i bio se izobličio od straha. Utom se glasnik osvrnu i ugleda sina svoga cara na stratištu. Prepozna ga, te pojuri careviću zajedno s ostalim poslanicima. Priđoše mu, oslobodiše ga sveza, pa mu počeše cjelivati ruke i noge. Tadžulmuluk otvori oči, prepozna očevog vezira i prijatelja Aziza, te se onesvijesti od silne radosti. Car Šahreman je bio zbunjen i prestravljen, jer se uvjerio da je vojska došla zbog toga mladića. Zato ustade, pođe prema Tadžulmuluku, poljubi ga u glavu suznih očiju i reče mu:
- Ne zamjeri mi, sinko! Ne zamjeri grješniku zbog njegovih djela. Smiluj se mojoj sijedoj kosi i nemoj mi razoriti carstvo.
Tadžulmuluk mu priđe, poljubi mu ruku i reče:
- Ne boj se! Ti si mi kao roditelj, ali ipak pazi da se šta ne dogodi mojoj dragoj princezi Dunji.
- Gospodine - odgovori car - ne boj se za nju. Ona će se samo radovati.
Car se izvinjavao mladiću. Umoljavao je i vezira cara Sulejman-šaha obećavajući mu mnogo novaca ako sakrije od cara ono što je vidio. Potom Šahreman naredi svojim dostojanstvenicima da vode Tadžulmuluka u hamam, da mu obuku jedno od najboljih carskih odijela i da ga što prije dovedu. Oni tako i učiniše, te odvedoše carevića u hamam i obukoše mu odijelo koje je za njega odvojio car Šahreman. Zatim ga dovedoše u divan i čim carević uđe caru Šahremanu, ustadoše pred njim car i svi dostojanstvenici stavljajući se u njegovu službu. Tadžulmuluk sjede i poče pričati očevom veziru i Azizu o tome šta mu se dogodilo. Vezir i Aziz rekoše:
- Mi smo u međuvremenu pošli tvome ocu i kazali mu da si ušao u dvorac careve kćeri, a pošto se nisi pojavljivao, nismo znali šta se dogodilo s tobom. Kad je to car čuo, sakupio je vojsku, pa smo došli ovamo, na svu sreću i radost.
- S vama dvojicom uvijek stiže dobro, na početku i na kraju - reče carević.
Za to vrijeme, car ode svojoj kćeri, princezi Dunji, i zateče je kako plače za Tadžulmulukom. Uzela je sablju, balčak joj zabola u zemlju, a vršak stavila na srce, među grudi. Nagela se nad sablju i govorila je:
- Moram se ubiti! Ne mogu živjeti bez dragoga!
Čim uđe otac i vidje je u takvom stanju, on povika:
- Prva među carskim kćerima, nemoj to činiti! Smiluj se svome ocu i sugrađanima. Ne daj Bože da se tvome ocu dogodi nešto zbog tebe!
Zatim joj sve kaza zaključivši da je njen dragi sin cara Sulejman-šaha koji želi da se oženi njome.
- Prosidba i udaja zavise od tebe - dodade otac.
Princeza se osmjehnu:
- Nisam li ti rekla da je on carski sin i da ću mu dopustiti da te razapne na dasci vrijednoj jedva dva dirhema?
- Zaklinjem te Bogom, imaj milosti prema ocu!
- Idi i dovedi mi ga!
- Odmah! - reče car, te istog časa ode Tadžulmuluku i tiho mu prenese njene riječi. Potom obojica odoše princezi i kad ona vidje Tadžulmuluka, zagrli ga pred ocem i obisnu mu se oko vrata:
- Nedostajao si mi! - povika djevojka pa se obrati ocu: - Zar neko može biti ravnodušan prema ovom divnom mladiću? On je car i carski sin!
Car Šahreman izađe zatvorivši vrata na njihovoj odaji. Pošto stiže do vezira, Tadžulmulukova oca i njegove pratnje, naredi im da obavijeste sultana Sulejman-šaha da je njegov sin dobro i zdravo i da uživa. Zatim car Šahreman zapovijedi da se iznesu đakonije i hrana za vojsku cara Sulejman-šaha, oca Tadžulmuluka. Kada bi izneseno sve što je naredio, Šahreman izvede stotinu rasnih konja, stotinu deva, stotinu bijelih robova, stotinu naložnica, stotinu crnih robova i stotinu robinja, i sve ih posla kao dar caru Sulejman-šahu. On sam s državnim velikodostojnicima i svitom izađe izvan grada.
Pošto je car Sulejman-šah čuo da mu dolaze u susret, on pođe malo prema njima. Silno se radovao kada mu vezir i Aziz rekoše o čemu se radi:
- Hvala Allahu koji je omogućio da moj sin dostigne cilj!
Potom car Sulejman-šah zagrli cara Šahremana, posadi ga pored sebe i zapodjenuše razgovor. Donesoše im hranu te se oni prihvatiše jela dok se siti ne najedoše. Zatim ih poslužiše slatkišima i uskoro se pojavi Tadžulmuluk u divnoj odjeći i sa ukrasima. Kada ga otac vidje, ustade i poljubi ga, a ustadoše i svi prisutni. Carević sjede među njih, te provedoše neko vrijeme u razgovoru. Car Sulejman-šah reče:
- Hoću da se obavi vjenčanje moga sina i tvoje kćeri pred svjedocima.
- Sa zadovoljstvom - odgovori Šahreman, pa posla po kadiju i svjedoke. Kada ovi dođoše, obaviše vjenčanje. Vojska poče slaviti, a Šahreman prionu da oprema kćer. Onda se Tadžulmuluk obrati ocu:
- Aziz je častan čovjek koji mi je učinio veliku uslugu. Trudio se i putovao sa mnom. Pomogao mi je da dospijem do cilja neprekidno me bodreći dok nisam ostvario želju. Već dvije godine je sa mnom, daleko od svoje zemlje. Želio bih da mu ovdje pripremimo trgovački tovar, jer je njegova zemlja blizu.
- Dobro si to smislio - složi se otac.
Potom pripremiše Azizu stotinu tovara najskupocjenijeg platna, pa Tadžulmuluk dođe prijatelju, pozdravi se s njim i reče:
- Brate moj, uzmi ove tovare kao dar.
Aziz ih primi, poljubi tlo pred carevićem i njegovim ocem, carom Sulejman-šahom, te Tadžulmuluk uzjaha konja i isprati Aziza tri milje. Zaklinjao je Aziza da mu se nekada vrati, a ovaj mu reče:
- Da mi nije majke, ne bih ni imao snage da te ostavim. Tako ti Boga, ne uskraćuj mi vijesti o sebi.
Oprostiše se i Aziz ode u svoj grad gdje zateče majku koja je usred kuće podigla mezar da ga posjećuje. Kad Aziz uđe u kuću, vidje da je majka rasplela kosu raspustivši je po mezaru, da roni suze i recitira:


Molim te, mezare, da li se promijenio;
Je li se njegov lijepi lik izobličio?

Mezare, ti ne možeš vrt ni svemir postati,
Pa kako će se u tebi mjesec i cvijet sastati?

Zatim poče uzdisati recitirajući:

Uvijek pozdravim kad prođem pored groba
Al nemam odgovora od svog dragoga.

Dragi veli: "Kako mogu odgovoriti
Kad ću sa stijenjem u zemlji tuhinjati?

Ljepotu moju zemlja jede i vas sam zaboravio,
Od prijatelja i dragih sam se sklonio."


Tek što je izrecitirala stihove, priđe joj Aziz, a majka ga ugleda, pa skoči, zagrli ga i upita zašto ga nije bilo. Aziz joj ispriča od početka do kraja šta mu se zbivalo. Reče joj da mu je Tadžulmuluk dao novaca i stotinu tovara platna, te se majka obradova. Aziz ostade s njom žaleći zbog onoga što mu je učinila njegova draga Delila Lukavica koja ga je kastrirala.
Toliko o Azizu.
Što se tiče Tadžulmuluka, on uđe u đerdek svojoj dragoj, princezi Dunji, i uze joj nevinost. Car Šahreman prionu da oprema kćer na put s njenim mužem i njegovim ocem. Pripremi im hranu i darove, a oni sve to natovariše i pođoše. Car Šahreman je s njima putovao tri dana, u znak pozdrava, a car Sulejman-šah ga je zaklinjao da se vrati i on posluša. Tadžulmuluk, njegova žena i otac putovali su bez predaha dok ne ugledaše svoju zemlju. Grad je bio ukrašen u njihovu čast...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

137. noć
Kada nastupi stotinu trideset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su Sulejman-šah, njegov sin i snaha najzad ugledali svoju zemlju i da je grad bio ukrašen radi njih. Oni uđoše u grad. Car Sulejman-šah sjede na prijestolje, a sin mu Tadžulmuluk sjede pored njega. Car je obilno darivao i oslobađao zatočene, te sinu priredi još jednu svadbu. Pjesme i pir trajali su cijeli mjesec, dok su se žene gurale oko princeze Dunje koju nije zamaralo paradiranje, niti ženama dodija da je posmatraju. Onda Tadžulmuluk ode svojoj ženi, pošto se prije toga sastade s ocem i majkom. Živjeli su dugo najslađim i najugodnijim životom.

PRIČA O KANMAKANU, UNUKU CARA OMERA AN-NUMANA
Davulmekan reče veziru Dandanu:
- Čovjek kao što si ti umije besjediti s carevima i navoditi ih na najbolji put.
Sve se to događalo dok su opsjedali Carigrad tokom četiri godine. Onda se zaželješe zavičaja i vojsku zamori opsjedanje, te danonoćno zatvaranje. Zato car Davulmekan naredi da dođu Behram, Rustem i Turkaš, a kada dođoše, car im reče:
- Proveli smo ovdje godine, a nismo postigli cilj. Štaviše, naše brige i neraspoloženje postali su još veći. Došli smo da osvetimo cara Omera an-Numana, a poginuo je moj brat Šarkan, te umjesto jednog imamo dva teška gubitka. Uzrok svemu tome je starica Zatuddavahi, jer je ona ubila cara u njegovoj carevini i odvela mu ženu Sufiju. Ni to joj nije bilo dovoljno, već je smislila varku protiv nas i zaklala mi brata. Zakleo sam se tvrdom vjerom da se moram osvetiti. Šta vi velite na to? Shvatite šta vam pričam i odgovorite mi.
Oni poniknuše, a onda rekoše:
- To je problem za vezira Dandana.
Vezir Dandan priđe caru Davulmekanu i reče mu:
- Čestiti care, od našeg boravka ovdje više nema koristi. Najbolje bi bilo da pođemo u domovinu i da tamo ostanemo izvjesno vrijeme, a onda ćemo se vratiti i potući idolopoklonike.
- To je ispravno mišljenje, jer su ljudi poželjeli da vide svoje porodice - reče car. - Mene također mori čežnja za sinom Kanmakanom i kćerkom moga brata Kudijom Fakan. Ona je u Damasku i ne znam šta je s njom.
Vojnike obradova vijest i počeše blagosiljati vezira Dandana. Car naloži telalu da objavi vojsci polazak za tri dana. Vojnici se počeše spremati, a četvrtog dana udariše u talambase i razviše bajrake. Vezir Dandan krenu s prethodnicom, a car bijaše u sredini, dok se uz njega nalazio i veliki dvorjan. Vojska je jezdila usiljeno i bez zastoja dok ne stigoše do Bagdada. Narod se obradova njihovom dolasku, tako da nestadoše brige i nevolje. Zapovjednici odoše svojim kućama, a car se pope u dvorac i uđe sinu Kanmakanu koji je već imao četiri godine, te je počeo izlaziti i jahati konje. Kada se car odmori od putovanja, ode sa svojim sinom u hamam i čim se vrati, zasjede na prijestolje svoje carevine. Vezir Dandan stade pred njega, te dođoše emiri i državni prvaci koji mu se staviše na raspolaganje. Car naredi da dođe njegov prijatelj ložač koji mu je činio ona dobročinstva dok je bio u tuđini. Ložač se pojavi i čim ga Davulmekan ugleda, ustade u znak poštovanja prema njemu i posadi ga pored sebe. Car je već bio ispričao veziru kakvo mu je sve dobro učinio ložač, tako da je ložačev ugled porastao u očima vezira i emira. Od jela i nerada ložač se bijaše toliko udebljao da mu je vrat ličio na vrat slona, a trbuh na delfinov stomak Bio je otupio, jer nije izlazio s mjesta na kome je boravio, pa čak ni cara nije prepoznao. Car mu se obrati s osmjehom na licu, pozdravi ga na najljepši način i reče mu:
- Kako si me brzo zaboravio!
Ložač se zagleda u njega i kada se uvjeri da je to car, kada ga prepozna, skoči na noge i povika:
- Prijatelju moj, ko te načini carem?!
Car se nasmija, a vezir priđe ložaču objašnjavajući mu o čemu se radi:
- On je bio tvoj drug i prijatelj, a sada je postao car i sigurno će ti učiniti veliko dobro. Savjetujem ti: kada kaže da poželiš nešto od njega, ti poželi nešto veliko zato što si mu drag.
- Strah me da bih mogao poželjeti nešto što mi neće htjeti ili neće moći ispuniti - reče ložač, a vezir dodade:
- Sve što poželiš, ispunit će.
- Allaha mi, moram poželjeti ono što mi je na pameti. Svakodnevno se molim za to.
- Saberi se - na to će vezir. - Kad bi poželio da postaneš namjesnik Damaska umjesto njegovog brata, dao bi ti grad.
Ložač skoči na noge, a Davulmekan mu dade znak da sjedne. Ložač odbi da sjedne, već reče:
- Bože sačuvaj! Prošlo je vrijeme kada sam sjedio pred tobom.
- Ne, to vrijeme nije prošlo, jer sam živ zahvaljujući tebi. Allaha mi, ma šta tražio od mene dat ću ti. Poželi, s Božijom pomoći.
- Bojim se, gospodaru, da ne poželim nešto što mi nećeš htjeti ili nećeš moći ispuniti.
Car se nasmija:
- Kad bi poželio pola moga carstva, podijelio bih ga s tobom. Poželi šta hoćeš.
- Bojim se da ne poželim nešto što nećeš moći ispuniti.
- Poželi već jednom šta hoćeš! - ljutnu se car.
- Želim da me dekretom postaviš za starješinu svih ložača u Jerusalemu.
Svi prisutni i car nasmijaše se, a onda car reče:
- Poželi nešto drugo.
- Ne rekoh li ti da se bojim da poželim nešto što mi nećeš htjeti, ili nećeš moći ispuniti.
Vezir mu namignu drugi, pa treći put, te ložač reče:
- Želim da me postaviš za starješinu svih čistača u gradu Jerusalemu ili u Damasku.
Prisutni se povaljaše od smijeha, a vezir ga udari tako da se ložač okrenu veziru i povika:
- Zašto me tučeš kad nisam kriv? Ti si mi rekao da poželim nešto veliko. Pustite me da idem u svoju zemlju.
Car pomisli da se on šali pa pričeka malo, a onda reče:
- Brate, poželi nešto veliko što priliči mome položaju.
- Želim da mi daš vlast nad Damaskom, umjesto tvoga brata.
Car mu napisa ukaz o tome, pa reče veziru Dandanu:
- Ti ćeš ići s njim, a kada se budeš htio vraćati, dovedi kćer moga brata, Kudiju Fakan.
- Sa zadovoljstvom - reče vezir pa povede ložača i pripremi se za put. Car Davulmekan naredi da ložaču daju novu nosiljku i sultansku odoru. Zatim reče emirima:
- Onaj ko mene voli neka mu da velike poklone.
Davulmekan ga nazva carem al-Ziblkanom{131} i al-Mudžahidom.{132} Nakon mjesec dana, spremiše sve što im je trebalo, a onda al-Ziblkan i pratnja vezira Dandana izađe i odoše Davulmekanu da se pozdrave s njim. Car ustade, zagrli ložača savjetujući mu da bude pravičan prema podanicima i naredi mu da se sprema za sveti rat za dvije godine. Zatim se oprosti s njim i ode. Car al-Mudžahid, zvani al-Ziblkan, koga car Davulmekan posavjetova da bude pravičan prema podanicima i koga emiri darovaše sa pet hiljada robova, krenu na put. S njim pojahaše veliki dvorjan, zapovjednik Dejlemićana Behram, zapovjednik Turaka Rustem i arapski zapovjednik Turkaš. Ispraćali su ga jašući tri dana, a onda se vratiše u Bagdad.
Sultan al-Ziblkan i vezir Dandan nastaviše putovati dok ne stigoše do Damaska. Ptice- pismonoše već su bile donijele vijesti da je car Davulmekan postavio na vlast u Damasku cara po imenu al-Ziblkan, te da mu je dao nadimak al-Mudžahid.
Kad stiže ta vijest, narod okiti grad i pođoše mu u susret svi stanovnici Damaska. Onda on uđe u Damask, pope se u tvrđavu i sjede na prijestolje. Vezir Dandan ga je dvorio upoznajući ga s emirima i govoreći mu o njihovim položajima. Emiri su mu dolazili, ljubili ruke i učili za njega dove. Sultan im je izlazio u susret, darivao ih i častio. Zatim otvori riznice i razdijeli novac ratnicima, velikim i malim. Sudio je i vodio poslove. Al-Ziblkan prionu da oprema kćer cara Šarkana, princezu Kudiju Fakan. Načini joj nosiljku od zlata, spremi za put vezira i ponudi mu novaca, ali vezir Dandan odbi govoreći:
- Ti si odnedavno sultan i možda će ti biti potreban novac. Mi ćemo slati tebi po novac za džihad ili za nešto drugo.
Kada se vezir Dandan spremi za put, sultan al-Mudžahid uzjaha konja da ga isprati. On dovede Kudiju Fakan, smjesti je u nosiljku i posla s njom deset robinja da je dvore.
Vezir Dandan ode, a sultan al-Mudžahid se vrati carevanju, da upravlja i brine se o naoružanju očekujući vrijeme kada će mu car Davulmekan poslati nekoga po njega.
Toliko o caru al-Ziblkanu.
Što se tiče vezira Dandana, on nije prekidao putovanje s Kudijom Fakan dok ne stiže do ar-Ruhbe, nakon mjesec dana putovanja. Zatim nastavi put i ugleda Bagdad, te posla glasnika Davulmekanu da ga obavijesti o vezirovom dolasku. Car uzjaha konja i pođe mu u susret. Vezir Dandan htjede sjahati, ali ga car zamoli da to ne učini, te vezir nastavi jahati pored cara koji ga je pitao za al-Mudžahida. Vezir reče da je dobro i obavijesti cara da je stigla Kudija Fakan, kćer njegovog brata Šarkana. Car se obradova, pa reče:
- Sada se odmaraj tri dana od napornog puta, a onda dođi k meni.
- Sa zadovoljstvom - odgovori vezir.
Nakon toga, vezir ode kući, a car se pope u dvorac, uđe u odaju kćeri svoga brata, Kudiji Fakan, koja je imala osam godina. Kada je vidje, obradova se, ali je istovremeno žalio njenog oca. Dade joj haljine i skupocjen nakit i naredi da je odvedu tamo gdje je boravio njen amidžić Kanmakan. Djevojčica je bila najljepša i najhrabrija u to vrijeme. Bila je razborita i pametna, svjesna posljedica svojih djela. Kanmakan je rastao kao plemenit čovjek, ali nikada nije razmišljao o posljedicama. Kada napuniše deset godina, Kudija Fakan je već jahala konje i odlazila s bratom u polje gdje su učili da se bore sabljama i kopljem, dok ne navršiše dvanaest godina. Tada car objavi pripreme za rat, pozva vezira Dandana i reče mu:
- Odlučio sam nešto i hoću da ti kažem šta je to, a ti mi odgovori što prije.
- Šta je to? - upita vezir.
- Hoću da postavim za cara svog sina Kanmakana i da mu se radujem dok sam živ, da se borim pred njim dok me smrt ne stigne. Šta misliš o tome?
Vezir Dandan se pokloni pred carem Davulmekanom i reče:
- Znaj, sretni care, da je divna zamisao koja ti pade na um, ali za nju nije vrijeme zbog dva razloga. Prvo, tvoj sin Kanmakan još je mlad, a drugo obično onaj ko ustoliči svoga sina za života ne živi dugo. To bi bio moj odgovor.
- Povjerit ćemo ga prvom dvorjanu s kojim smo se orodili, jer se oženio mojom sestrom, tako da mu je kao brat.
- Radi kako hoćeš, mi se pokoravamo tvome naređenju - reče vezir.
Car posla po prvog dvorjana koji dođe zajedno sa državnim velikodostojnicima i reče im:
- Ovo je moj sin Kanmakan. Vi znate da je on izvrstan vitez i da mu nema premca u ratovanju. Postavljam ga za vašeg cara, a prvi dvorjan je njegov staratelj.
- Čestiti care - na to će dvorjan - ja sam samo sjeme tvoga blagorodstva, a Davulmekan mu odgovori:
- Moj sin Kanmakan i bratična Kudija Fakan su amidžići i ja sam je udao za njega. Pozivam prisutne da budu svjedoci.
Zatim car predade sinu takva blaga da se opisati ne mogu, pa ode svojoj sestri Nuzhatuzzemani i obavijesti je o tome. Ona se radovala, govoreći:
- Oboje su moja djeca. Neka te Allah dugo poživi radi njih.
- Sestro moja - reče car. - Ja sam za života ispunio svoj cilj i ne brinem za svoga sina, ali ti treba da motriš na njega i njegovu majku.
Zatim car povjeri sina i svoju ženu dvorjanu i Nuzhatuzzemani jer je čvrsto vjerovao da mu je smrt blizu, te nije napuštao jastuk. Dvorjan preuze vođenje poslova. Godinu dana kasnije, car pozva sina i vezira Dandana i reče:
- Sine, ovaj vezir će ti biti roditelj poslije mene. Znaj da ja s ovog prolaznog svijeta odlazim u vječno boravište. Postigao sam sve što sam htio na ovome svijetu, ali mi je u srcu ostala tuga koju će Allah otkloniti svojom moći.
- Kakva je to tuga, babo? - upita sin.
- Umrijet ću ne osvetivši tvoga djeda, cara Omera an-Numana i tvoga amidžu Šarkana za čije smrti je kriva starica po imenu Zatuddavahi. Ako ti Allah podari pomoć, ne zaboravi da se osvetiš i spereš ljagu. Čuvaj se staričine podmuklosti i slušaj šta će ti govoriti vezir Dandan, jer je on stup našeg carstva od vajkada.
- Slušam i pokoravam se - reče sin. Careve oči zasuziše i nakon toga se njegova bolest pogorša, tako da carstvo preuze dvorjan vodeći državne poslove.
Potraja to godinu dana, a Davulmekan je bio ophrvan bolešću četiri godine. Dvorjan je obavljao carske poslove, tako da su njime bili zadovoljni podanici i za njega se molila cijela zemlja.
Toliko o Davulmekanu i dvorjanu.
Što se tiče Kanmakana, on nije imao drugog posla do jahanja konja, poigravanja kopljem i odapinjanja strijela. Njegova amidžična Kudija Fakan izlazila je s njim od jutra do večeri, a onda su odlazili svako svojoj majci. On je zaticao majku kako plačući sjedi kraj očevog uzglavlja. Dvorio je oca po cijelu noć, a ujutro bi, po običaju, izlazio s amidžičnom. Davulmekanove muke potrajaše dugo, te je on plakao i recitirao stihove:


Minu vrijeme i nestade moje moći,
Sad sam takav kakvog vide tvoje oči.

U slavne dane najslavniji sam bio
I od svih najprije svoje želje ostvario.

Nakon slave carstvo sam napustio,
Jadan i nevolji se sasvim prepustio.

Prije smrti evo sina gledam svoga
Ne bi l on naslijedio prijestolja moga.

Na dušmane kidiše da bi se osvetio,
Siječe ih mačem i kopljem koje je naoštrio.

Ja sam nujan i ništa ne mogu preduzeti
Ako mi Gospod moju dušu ne povrati.


Nakon stihova, car klonu glavom na jastuk i zaspa. U snu je čuo nekoga kako mu govori: "Raduj se, jer će tvoj sin vladati zemljom pravedno i robovi će mu biti pokorni!"
Car se probudi radostan, a nedugo zatim preminu. Bagdađane pogodi velika žalost, tako da ga je oplakivalo i veliko i malo. Malo-pomalo, vrijeme učini kao da ga nikada nije ni bilo. Kanmankanov položaj se promijeni, jer ga stanovnici Bagdada svrgnuše, te zatvoriše njega i njegovu porodicu u jednu kuću u kojoj su sami živjeli. Kanmakanova majka to doživi kao najveće poniženje i reče:
- Moram otići prvom dvorjanu i zamoliti za milost Blagog i Sveznajućeg.
Ona ode u kuću dvorjana koji je postao car i zateče ga kako sjedi na ćilimu. Zatim ode njegovoj ženi Nuzhatuzzemani i reče:
- Preminuli nema prijatelja. Neka vas Allah ne ometa tokom dugog vremena da pravično vladate uglednim ljudima i narodom. Svojim ušima ste čuli i svojim očima vidjeli kakvu smo imali moć, ugled, slavu, novac i lagodan život. Sada se sudbina okrenula protiv nas kidišući kao da smo dušmani. Došla sam da tražim tvoju milost, jer sam i sama bila milostiva. Kada muškarac umre, njegove žene i kćeri izvrgavaju se poniženju.
Zatim ona izgovori stihove:


Od tebe je dosta što nam smrt lijepu učini,
Al nas život zauvijek ne napusti.

Ovi dani su tek odmorišta prolazna
Čija su vrela tegobama zamućena;

Srce najviše boli gubitak velikana
Na koga su nevolje navalile sa svih strana.


Te riječi podsjetiše Nuzhatuzzemanu na njenog brata Davulmekana i njegovog sina Kanmakana, te reče ženi da priđe, prigrli je i reče:
- Sada sam ja bogata, a ti siromašna. Allaha mi, nismo ti dolazili samo zbog straha da ne zadajemo bol tvome srcu, da ne bi pomislila kako je ono što ti dajemo milostinja, premda sva dobra koja uživamo potječu od tebe i tvoga muža. Zato je naša kuća i vaša kuća, što mi imamo i vi imate, i sve ćete s nama dijeliti.
Potom joj pokloni gizdave haljine, dade joj zasebnu odaju u dvorcu koja se nalazila naspram njene odaje, te je živjela kod njih lagodnim životom zajedno sa sinom Kanmakanom kome Nuzhatuzzemana također darova carsko ruho. Dade im robinje da ih služe, a onda Nuzhatuzzemana, nakon kratkog vremena, prepriča mužu svoj razgovor sa ženom njenog brata Davulmekana. Njemu oči zasuziše, pa povika:
- Ako hoćeš da vidiš kakav će svijet biti poslije tebe, onda pogledaj kakav je poslije drugih ljudi! Primi ih s poštovanjem...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

138. noć
Kada nastupi stotinu trideset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemani njen muž rekao:
- Ako hoćeš da vidiš kakav će svijet biti poslije tebe, onda pogledaj kakav je poslije drugih ljudi! Primi ih s poštovanjem i učini ih bogatim onako siromašne.
Toliko o Nuzhatuzzemani i njenom mužu, te o Kanmakanu i njegovoj majci.
U međuvremenu, Kanmakan i njegova amidžična Kudija Fakan odrastoše i postadoše nalik na dvije rodne grane, ili na dva blistava mjeseca. Imali su petnaest godina. Kudija Fakan je bila jedna od najljepših djevojaka koje su se pokrivale: imala je divno lice, vitak stas, teška bedra, usne slatke kao džennetsko vrelo, baš kao što pjesnik reče:


Kao da najbolje vino potiče iz njenih usta,
Kao da joj u ustima niska bisera blista.

Sagne li se, kovrdže joj padnu kao grožđe što zri -
Slava Onom ko je tako lijepu stvori!


Allah je u njoj sabrao svu ljepotu: njenog stasa su se grane stidjele, ruže su tražile milost od njenih obraza, njena usta su srca radovala, a pogled joj je bio kao da je baš njega pjesnik opjevao:


Divnog je izgleda i ljepote savršene,
Oči joj zbunjuju čak i one našminkane.

Njeni pogledi na srce padaju onog što se zaljubljuje
Kao mač u ruci pravovjernog halife Alije.


Drugi pjesnik je rekao:


Duše ljubavnika njenim obrazima se opijaju,
Jer takvi su da na krv rumenu podsjećaju.

Očarani vide stanište u tome plamenu,
Il' u njoj vide svoju odoru zelenu.


Jednog dana, Kudija Fakan pođe nekim svojim rođacima. Robinje su bile oko nje, a ona sva prelijepa. Ruža na njenim obrazima zavidjela je njenom madežu, i hrizanteme su se osmjehivale s njenih usana. Kanmakan je obigravao oko nje i posmatrao je jer je bila poput sjajnog mjeseca. Krijepio je svoju dušu i recitirao stihove:


Kada će se srce nakon rastanka susretom iscijeliti
I usta na sastanku nakon daljine kad će se spojiti?

Da mi je znati hoću li makar noć prenoćiti
S dragom s kojom ću ljubav dijeliti!


Kada je čula stihove, Kudija Fakan poče ispoljavati negodovanje i koriti ga obećavajući mu tešku kaznu, a Kanmankan se naljuti i vrati u Bagdad. Kudija Fakan ode u svoj dvorac i potuži se majci na daidžića, a majka joj reče:
- Kćeri moja, možda ti on nije htio učiniti ništa loše! Zar on nije siroče? Uostalom, nije ti rekao ništa ružno. Pazi da za to ne sazna neko, jer može dočuti car, pa će mu skratiti život i ugasiti svaki spomen na njega.
Po Bagdadu se ipak pronese glas o ljubavi Kanmakana prema Kudiji Fakan i žene počeše govorkati o tome. Kanmakanu bijaše teško i jedva je izdržavao. Bio je zabrinut i nije pred svijetom tajio svoj jad, čak je želio otkriti kakav bol mu je na srcu. Međutim, plašio se njenog gnjeva i recitirao je:


Da me nije strah prijekora njenoga,
One što nekad bijaše srca čistoga,

Postojano trpio bih zbog nje
Kao mladić oprženi što traži zdravlje...


Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

139. noć
Kada nastupi stotinu trideset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su prvog dvorjana, kada se ustoličio, nazvali carem Sasanom. Jednom do njega dopre glas o ljubavi Kanmakana prema Kudiji Fakan, te zažali zbog onoga što je učinio i ode svojoj ženi Nuzhatuzzemani, pa reče:
- Zaista je sastavljanje slame i vatre jedna od najvećih opasnosti! Muškarci ne smiju vjerovati ženama dok očima gledaju! Tvoj bratić Kanmakan već je zreo čovjek i treba mu zabraniti da odlazi onima što nose grivne na nogama, a još je važnije da zabranimo tvojoj kćeri pristup muškarcima, jer takve kao što je ona treba kriti.
- Pravo veliš, mudri care i savršeni dostojniče - odgovori ona.
Kad osvanu jutro, Kanmakan kao i obično dođe tetki i pozdravi je, a ona mu odgovori na pozdrav, pa reče:
- Imam ti reći nešto što mi nije drago. Kazat ću ti mimo svoje volje.
- Šta ćeš mi kazati? - upita on.
- Car je čuo za tvoju ljubav prema Kudiji Fakan i naredio je da je krijemo od tebe. Ako ti šta bude potrebno, dostavit ću ti iza vrata. Okani se Kudije Fakan.
Kada sasluša tetku, Kanmakan ostade bez riječi. On saopći majci šta mu je kazala tetka, a majka mu reče:
- Sve se to dogodilo zbog tvoje brbljivosti. Znao si da se posvuda pronio glas o tvojoj ljubavi prema Kudiji Fakan. Kako možeš jesti njihov kruh, a onda se zaljubiti u njihovu kćer?
- Hoću se oženiti, jer je ona moja tetična i ja imam najveće pravo na nju.
- Šuti - reče mu majka - jer ako dočuje car Sasan, to će biti dovoljan razlog da te udari na grdne muke! Noćas nam nisu ništa poslali za večeru. Da živimo u nekom drugom gradu, umrli bismo od gladi, ili bismo bili poniženi kao prosjaci.
Kada Kanmakan ću majčine riječi, njegovo srce obuze još veća tuga i on izgovori stihove:


Prekini prijekore svoje neprestane
Jer srcu je stalo do drage neprebolne.

Ni mrve strpljenja od mene nemoj tražiti
Jer ona me, bogami, sasvim napusti.

Zabrane neprijatelja svojih ne slušam
I iskreno ljubav svoju, evo, ispovijedam.

Ne daju mi se s dragom viđati;
Milostivog mi, neću razvratnik postati.

I kosti moje kada čuju njeno ime
Liče na jato ptica što od jastreba gine.

Malo je onih što ljubav moju osuđuju
Jer amidžići na amidžične pravo imaju.


Nakon tih stihova, Kanmankan reče majci:
- Za mene više nema mjesta pored strine i pored tih ljudi! Štaviše, otići ću iz dvorca i nastaniti se na periferiji grada, sa skitnicama.
Zatim ode i uradi onako kako je rekao. Majka je dolazila u dvor cara Sasana i uzimala hrane da se prehrani sa sinom. Kudija Fakan se nađe s Kanmakanovom majkom i upita je:
- Daidžinice, kako ti je sin?
- Suznih očiju i slomljena srca. Ne može se izvući iz okova ljubavi. Uhvaćen je u mrežu ljubavi prema tebi.
Kudija Fakan zaplaka:
- Allaha mi, nisam ga ostavila zato što ga mrzim, već zato što se bojim da mu dušmani ne učine kakvo zlo. Ja čeznem za njim više nego on za mnom. Da nije pričao koješta i da nije strahovao, moj mu otac ne bi uskratio milost, ne bi mu ništa zabranio, niti bi ga u čemu sprječavao. Međutim, ljudi vremenom postanu nepouzdani, a strpljenje je u svemu najljepše. Možda će nas darovati susretom Onaj koji nam je dosudio rastanak.
Zatim djevojka proli suze izgovarajući stihove:


Amidžiću, evo čežnja vlada mnome
Slična onoj što u srcu počiva tvome,

Ali sam pred svijetom ljubav tajila,
A zašto se ljubav u tebi nije pritajila?


Kanmakanova majka joj zahvali, pa ode i sve ispriča sinu u kome strast još jače buknu, te on reče: - Nikada je ne bih zamijenio drugom djevojkom!
Zatim kaza stihove:


Bogami, riječi prijekora neću slušati,
Niti ću tajnu koju sam krio sada otkriti!

Ali ode ona s kojom sam se htio sastati,
Ona sniva a ja oka ne mogu sklopiti.


Prolazili su dani i noći, a Kanmakan se prevrtao kao na žeravici dok ne navrši sedamnaest godina i njegova ljepota postade savršena. Jedne noći dok nije mogao spavati, razmišljao je: "Dokle ću ovako kopniti, a da ne mogu postići cilj? Moja jedina mahana je što nisam ugledan ni bogat. Međutim, o ostvarivanju želja stara se Allah. Meni nema druge nego da odem iz svoje zemlje dok ne umrem ili dok želju ne ostvarim." Odlučivši se na to, mladić kaza stihove:


Pustite neka mi duša još jače drhti -
Pred svijetom se ona ne da poniziti!

Oprosti jer duša mi je kao knjiga ispisana
Čiji naslov je ispisan mojim suzama.

Moja amidžična pojavi mi se kao hurija
Koja mi dođe jer je Ridvan pusti iz raja.

Ako bi je neko poprijeko pogledao,
Sigurno se ne bi od njenog bijesa spasio.

Prostranom ću zemljom izbavljenju broditi
I drugom, a ne njome svoju dušu darivati.

Zadovoljan i sretan onda ću se vratiti
I za dragu ću se s junacima boriti.

Vraćajući se, plijen ću dotjerati
I svom silom ću na suparnike nasrnuti.


Nakon toga, Kanmakan pođe iz dvora. Išao je pješice i bosonog, u kratkoj košulji, a na glavi je nosio vunenu kapu staru sedam godina. Ponio je samo jednu pogaču staru tri dana. Putovao je po mrklome mraku dok ne stiže do bagdadske kapije. Tu zastade, pa kada otvoriše gradsku kapiju, on prvi izađe i toga dana je išao pustinjom. Čim pade noć, majka ga poče tražiti i pošto ga ne nađe, smrači joj se pred očima, tako da više ni u čemu nije uživala. Čekala je jedan dan, pa drugi, treći, i tako deset dana, ali o njemu ne bijaše ni traga. Bilo joj je veoma teško, plakala je i kukala govoreći.
- Razgovoru moj, silno si me rastužio kada si me ostavio i napustio zavičaj! Gdje da te tražim? Koji grad ti je pružio utočište?
I dok su joj se otimali duboki uzdasi, recitirala je:


Znala sam: Poslije tebe će mi teško biti
I rastanak će na me strijelu uperiti.

Spremivši se za put, oni mene staviše
Na smrtne muke, a sami pustinjom krenuše.

Golubica ukrašenog vrata kroz noć kriknu.
"Tiše!" u mrkloj noći ja poviknuh.

Života mi, kad bi ona poput mene tužna bila,
Ne bi ogrlicu, nit bi grivnama noge krasila.

Moj mili nesretnu mene ostavi
I poslije njega stalno ću jade kušati.


Zatim majka prestade jesti i piti plačući i kukajući sve više pred svijetom, tako da se nadaleko proču njena žalost. Ljudi su govorili: "Gdje su ti oči, Kanmakane? Šta li mu se dogodilo da je otišao iz zavičaja, iako je njegov otac hranio gladne, te zagovarao pravičnost i dobročinstvo?!"
Glas o Kanmakanu dopre do cara Sasana....
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

140. noć
Kada nastupi stotinu četrdeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su caru Sasanu njegovi velikodostojnici prenijeli vijest o Kanmakanu rekavši da su obaviješteni o tome da je napustio zavičaj sin našega cara, te potomak cara Omera an-Numana.
Kada to ču, car Sasan se razgnjevi, jer se sjećao dobročinstva Kanmakanovog oca prema njemu, te da mu je povjerio svoga sina. Cara Sasana obuze tuga zbog Kanmakana, pa reče:
- Moramo ga tražiti po cijelom svijetu!
Zatim posla u potragu za njim emira Turkaša sa stotinu konjanika i njega ne bi deset dana, a kada se vrati reče:
- Nisam našao ni traga o njemu, niti sam čuo glasa.
Caru Sasanu bijaše veoma žao zbog toga. Njegova majka se nije smirivala i više nije mogla podnositi to stanje, jer je tako proteklo već dvadeset dana.
Toliko o njima.
U međuvremenu, Kanmakan se nađe u nedoumici kada izađe iz Bagdada ne znajući kamo da krene. Putovao je pustinjom sam puna tri dana, ne vidjevši ni pješaka ni konjanika. San mu nije dolazio na oči. Razmišljao je o porodici i zavičaju. Hranio se biljem, pio iz potoka, a u vrijeme najveće žege odmarao se pod drvećem. Skrenuo je s puta na jedan drugi put kojim je išao tri dana, a četvrtog dana ugleda zemlju sa dolinama obraslim travom. Ta zemlja se napajala iz pehara oblaka uz tutnjavu grmljavine i gukanje golubova, tako da su brežuljci bili zeleni i ravnice veoma zamamne. Kanmakan se sjeti zemlje svoga oca i u golemoj tuzi izgovori stihove:


Ja odoh, u nadi da ću se vratiti,
Ali ne znam kad će se to dogoditi.

Pobjegoh od kuće jer nisam mogao naći
Puta kojim ću do svoje drage doći.


Nakon tih stihova, mladić se nahrani biljem, pa uze abdest i klanja propisani namaz. Zatim se odmarao cijeli dan, a kad pade mrak, zaspa i prespava cijelu noć. Ujutro se prenu čuvši glas čovjeka koji je recitirao:


Život je samo u tome da možeš vidjeti
Osmijeh s usta drage i njenom se licu diviti.

Lakše je umrijeti, nego dragu ostaviti
Čiji me lik iz sna neće probuditi.

O, vi što trpite, evo vaše radosti
Na mjestu gdje će se ljubavnik i voljena sresti!

Proljeće i cvijeće zaista će prijati;
Onom ko mu hita vrijeme će goditi!

Pogledajte, vi što se opijate zlaćanim vinima,
Zemlju procvjetalu i sa bujnim vodama!


Kada ću stihove, Kanmakan osjeti navalu tuge i suze mu linuše niz obraze, dok mu je srce vatrom plamtjelo. On ustade da vidi ko govori te stihove, ali ne vidje nikoga u mrkloj tami, te ga obuze nemir i on se spusti u dolinu. Zaputi se obalom rijeke i onda začu kako neko uzdiše i recitira stihove:


Ako si ljubavne jade nekada tajio,
Proljevaj suze na dan kad se rastanak objavio.

Ja sam s dragom ljubavni dogovor sklopio
I zato sam oduvijek samo za njom čeznuo.

Ona mi srce smiruje i ona me osvježava
Poput lahora kad kroz žbunje popuhiva.

Da l se sjeća ona što grivne nosi
Sad kad sam daleko, obećanja i zakletvi svojih?

Hoćemo li se opet noću sastajati
I o patnjama jedno drugom pričati?

Ona mi veli: "Već si zbog ljubavi šenuo";
Ja joj kažem: "Mnogi je zbog tebe pameću skrenuo."

Neka mi Allah ljepotu njenu uskrati
Budem li, daleko od nje, mogao usniti!

Slasti moga srca, ja nisam spasa vidio
Osim vlage usana njenih koje bih ispio.


Pošto Kanmakan po drugi put ću stihove čovjeka koga nije vidio, bi mu jasno da je taj čovjek zaljubljen kao i on i da ne može biti s onom koju voli. Mislio je: "Ako ga sretnem, možda ćemo se jedan drugom izjadati i možda će mi on biti sapatnik u tuđini." Zatim Kanmakan pročisti glas i povika:
- Hej, ti što ideš kroz mrklu noć! Priđi mi i ispričaj svoju nevolju! Možda ću ti moći pomoći!
Onaj što je recitirao ču njegove riječi, pa odgovori:
- Ti što me zoveš i slušaš moje recitiranje! Koji si ti vitez? Jesi li čovjek ili džin? Brzo mi odgovori prije nego što stradaš, jer već dvadeset dana idem kroz ovu pustaru i nisam nikoga vidio ni čuo osim tebe!
Kanmakan pomisli: "Ovaj je slučaj poput moga, jer i ja već dvadeset dana idem, a nikoga nisam čuo." Onda onaj što je recitirao reče:
- Ako si džin, idi s mirom, a ako si čovjek, pričekaj dok jutro svane i dok mrkla noć mine!
Kad osvanu dan, Kanmakan vidje da je onaj čovjek beduin. Priđe mu i pozdravi ga, a beduin uzvrati pozdrav, primi ga s poštovanjem, ali kad vidje koliko je mlad i kako jadno izgleda, reče mu:
- Mladiću, iz kojeg si plemena i od kojeg Arapina potječeš? Šta ti bi da noću putuješ kad to samo junaci čine? Noćas si mi govorio riječi kakve govore samo vrli junaci. Sad si u mojim šakama, ali ću ti se smilovati zbog tvoje mladosti. Bit ćeš moj prijatelj i bit ćeš mi pri ruci.
Kada je Kanmakan čuo tako osorne riječi, iako je prije toga slušao njegove lijepe stihove, bi mu jasno da ga beduin potcjenjuje i da je drzak prema njemu. Zato mu reče blago:
- Beduinski starješino! Ostavimo moje godine i to što ću te služiti! Nego, reci mi zašto noću ideš po pustinji i recitiraš stihove? Šta te tjera na to?
- Slušaj, dječače - odgovori beduin - ja sam Sabah ibn Rimah ibn Hamam, sirijski beduin. Imam amidžičnu po imenu Nedžma. Ko god je nju vidio, blagodat ga je zadesila. Otac mi je umro, pa sam odgojen u amidžinoj kući. Kada smo odrasli, amidža odvoji Nedžmu od mene, budući da me je smatrao siromašnim. Potužih se na njega beduinskim velikašima i plemenskim starješinama, pa se amidža postidje pred njima i dopusti mi da se oženim djevojkom, ali mi postavi uvjet da mu dam pedeset konja, pedeset deva, deset robova i deset robinja, zatim pedeset tovara pšenice, pedeset tovara ječma. Tako navali na me nepodnošljiv teret i nemoguć otkup, pa evo idem iz Sirije u Irak i već dvadeset dana nisam sreo nikoga osim tebe. Namjeravam otići u Bagdad da pratim koji će od trgovaca izaći iz grada, a ja ću poći za njim, opljačkati ga, pobiti mu ljude i rastjerati im deve. A u kakve ljude ti spadaš?
- Moja priča je poput tvoje - reče Kanmakan. - Međutim, moja bolest je opasnija, jer je moja amidžična careva kćer i njena porodica neće se zadovoljiti tako nečim o čemu si upravo govorio.
- Možda si ti blesav, ili si zbog velike ljubavi pomahnitao - reče Sabah. - Kako može tvoja amidžična biti careva kćer kad na tebi nema nikakvog carskog znamenja? Ti nisi ništa drugo do skitnica.
- Starješino beduinska! - nato će Kanmakan. - Ne čudi se tome jer je sudbina prevrtljiva. Ako ti je stalo do objašnjenja, onda znaj da sam ja Kanmakan, sin cara Davulmekana, sina cara Omera an-Numana, gospodara Bagdada i zemlje Horasana. Sudbina mi nije bila naklonjena jer je vlast preuzeo car Sasan, te sam krišom napustio Bagdad, da me niko ne vidi. Putovao sam ovom zemljom dvadeset dana ne vidjevši nikoga osim tebe. Tvoj slučaj je poput mog slučaja, i tvoja nevolja je ista kao moja.
Na te riječi, Sabah povika:
- O, radosti moja! Želja mi se ostvarila! Danas mi više ništa nije potrebno osim tebe, jer si ti carski potomak iako izgledaš kao prosjak. Tvoja familija sigurno te neće napustiti, a kada saznaju gdje se nalaziš, otkupit će te blagom. Okreni leđa, mladiću, i pođi ispred mene!
- Ne čini to, brate beduine, jer moja porodica neće me otkupiti ni za zlato, ni za srebro. Ja sam siromašan čovjek i nemam ništa. Okani se toga i primi me kao prijatelja. Hajdemo u Irak da hitamo uzduž i poprijeko, možda ćemo sakupiti mehr, pa ćemo uživati grleći i mazeći svoje amidžične.
Sabaha te riječi rasrdiše. On planu:
- Teško tebi! Zar ćeš mi odgovarti?! Pseto jedno šugavo! Okreni leđa, ili ću te na muke udariti!
- Kako da okrenem leđa? - nasmija se Kanmakan. - Zar u tebi nema nimalo pravednosti i zar se ne bojiš bruke pred beduinima ako zarobiš jednog mladića ponižavajući ga i zlostavljajući i ne ogledavši se s njim na mejdanu? Ne znaš čak ni da li je vitez ili kukavica.
- Allaha mi - nasmija se Sabah - začuđujuće je to što si dječak, ali govoriš kao odrastao, jer takve riječi može izgovoriti samo junak koji ne uzmiče.
- Pravedno bi bilo - reče Kanmakan - ako hoćeš da me imaš kao roba i svoga slugu, da odložiš oružje i da se svučeš pa da se pohrvemo. Neka onaj ko pobijedi ostvari svoje želje i neka suparnika pretvori u svog slugu.
- Tvoja brbljivost pokazuje da si nadomak pogibije - nasmija se beduin, pa odbaci oružje, zasuka rukave i priđe Kanmakanu. Počeše se nositi i beduin vidje da mladić preteže kao što preteže dinar na vagi. Pogleda kako mu noge stoje na zemlji i vidje da su poput dva čvrsto sagrađena minareta, ili dva stamena brijega. On shvati da su mu ruke kratke i bi mu teško što će ga Kanmakan uskoro pobijediti. Mislio je: "Eh, da mi se protiv njega boriti s mojim oružjem!" Tada ga Kanmakan ščepa, savlada ga i prodrma tako da beduin osjeti kako mu se kidaju crijeva u trbuhu, te povika:
- Sklanjaj ruke, mladiću!
Kanmakan nije obraćao pažnju na njegove riječi, već ga podiže sa zemlje i ponese ga prema rijeci, a Sabah viknu:
- Šta to namjeravaš učiniti sa mnom, junače?
- Hoću da te bacim u rijeku, ona će te odnijeti u Tigris, Tigris će te donijeti u kanal Isa, kanal Isa u Eufrat, a Eufrat će te izbaciti u tvoju zemlju. Tu će te vidjeti tvoj narod, prepoznat će te, saznat će kakva si junačina i koliko je iskrena tvoja ljubav!
Sabah zapomaga:
- O, viteže dolina! Ne čini tako ružne stvari! Pusti me, tako ti života tvoje amidžične!
Kanmakan ga položi na zemlju, a kada beduin vidje da je slobodan, priđe svom štitu i sablji, uze ih i poče razmišljati kako da napadne Kanmakana. Mladić prozre njegove misli i reče mu:
- Znam šta ti je u srcu čim si uzeo sablju i štit. U hrvanju ti ruke nisu duge. Da si se na konju poigravao i sabljom na me napadao, davno bi poginuo. Dajem ti da izabereš kako ti u srcu ne bi žal ostao: daj mi štit i navali na me sabljom, pa ćeš ti ubiti mene, ili ću ja ubiti tebe.
Beduin baci štit pa isuka sablju i jurnu na Kanmakana koji uze štit u desnu ruku i poče se njime braniti. Sabah je udarao govoreći:
- Ostaje još ovaj odlučujući udarac.
Međutim, Kanmakan je dočekivao udarce koji nisu imali nikakvog učinka. Mladić nije imao ništa čime bi tukao beduina koji je neprekidno udarao sabljom dok mu ruka ne malaksa. Kanmakan vidje da je beduin izgubio snagu i odlučnost, pa jurnu na njega, prodrma ga i baci na zemlju. Zatim mu sveza kaišom noge za sablju pa ga poče vući prema rijeci.
- Šta ćeš to učiniti sa mnom, vrli junače? - upita Sabah.
- Nisam li ti rekao da ću te rijekom poslati tvome narodu da ne bi brinuli za te i da ne zakasniš na svadbu svoje amidžične?
Uznemireni Sabah zapomaga:
- Ne čini to, vrli junače! Bit ću ti sluga!
Zatim proli suze i izgovori stihove:


Napustih svoju milu i koliko ću još lutati,
Da mi je znati hoću li kao tuđin umrijeti?

Umrijet ću, a draga mi za grob neće znati;
Skončat ću u tuđini a dragu neću vidjeti.


Kanmakan se sažali i pusti ga, pošto mu Sabah čvrsto obeća da će ga pratiti na putu, da će mu biti dobar drug. Sabah htjede poljubiti mladićevu ruku, ali mu ovaj ne dopusti. Beduin razveza svoju torbu, otvori je i izvadi tri ječmene pogače, položi ih pred Kanmakana, pa sjede pored njega na obalu i zajedno ih pojedoše. Zatim uzeše abdeset i klanjaše, pa sjedoše i zapodjenuše razgovor o tome šta su pretrpjeli zbog prevrtljive sudbine. Kanmakan upita beduina:
- Kamo ćeš poći?
- Namjeravam poći u Bagdad, u tvoj grad, i ostat ću u njemu toliko dugo dok mi Allah ne omogući da zaradim otkup.
- Put je pred tobom - reče Kanmakan. Beduin se oprosti s njim i zaputi se u Bagdad, a Kanmakan ustade misleći: "Dušo moja, kako se mogu vratiti ovako jadan i siromašan? Allaha mi, neću se vratiti obmanjujući samog sebe i mora mi lahnuti, s Božijom pomoći." Zatim priđe rijeci, uze abdest i poče klanjati. Kada pade ničice stavivši čelo na zemlju, prizva svoga Gospodara:
- Bože moj koji daješ kišu i hranu crvima na stijenju! Molim te da svojom moći i milošću i meni daš moju nafaku!
Zatim završi namaz predavši selam i svi putevi učiniše mu se preuskim. Dok je sjedio razgledajući lijevo i desno, ugleda kako mu na konju prilazi jedan vitez pognuvši leđa i opustivši uzdu. Kanmakan se pridiže, a nedugo zatim priđe mu konjanik koji bijaše na izdisaju jer je bio teško ranjen. Prilazeći mladiću, lio je suze niz obraze kao vodu kroz otvor na mješini, te on reče Kanmakamu:
- Arapski poglavico, uzmi me za svog prijatelja dok sam živ, jer nećeš naći nekog kao što sam ja, i daj mi malo vode iako nije dobro da ranjenici piju vodu, naročito kada je rana otvorena. Ako poživim, dat ću ti nešto što će te izvući iz bijede. Ako umrem, tvoja lijepa namjera donijet će ti sreću.
Pod vitezom bijaše takav konj koji je čovjeka ostavljao zbunjenim i koga nije moguće opisati. Noge su mu bile poput mramornih stupova, spremne za odsudnu bitku. Kada vidje konja, Kanmakana obuze uzbuđenje i on pomisli: "Zaista takav konj danas ne postoji!"
On spusti konjanika pažljivo se ponašajući prema njemu, dade mu da pije vode, zatim pričeka da se malo odmori, pa mu priđe i upita ga:
- Ko ti je to uradio?
- Reći ću ti istinu - odgovori namjernik. - Ja sam kradljivac. Cijelog života kradem konje, otimam ih danju i noću. Zovem se Gasan, napast za sve konje. Čuo sam da se ovaj konj nalazi u zemlji Bizantinaca, kod cara Afriduna. Pravo ime konju je al-Katul, a nazvao ga je al-Međnun. Zbog njega sam otišao u Carigrad i počeo ga pratiti. Dok sam ja motrio na konja, odjednom se pojavi starica koja uživa veliko poštovanje Bizantinaca i čije zapovijesti svi smjerno izvršavaju. Zove se Šavahi Zatuddavahi. Vodila je ovog konja u pratnji deset robova koji su pazili na njega. Bila je pošla u Bagdad, caru Sasanu da kod njega zatraži mir i utočište. Pratio sam ih želeći konja. Uporno sam išao za njima, ali nisam mogao prići konju, jer su ga robovi veoma dobro čuvali. Najzad stigoše u tu zemlju, te se ja pobojah da ne uđu u Bagdad. Dok sam smišljao kako da ukradem konja, odjednom se podiže prašina koja zakloni obzorje, a kada se prašina raziđe, ukaza se pedeset konjanika koji se bijahu okupili da presretnu trgovce. Njihov starješina zvao se Kahardaš koji je u ratu bio pravi lav što rastjeruje junake kao leptire...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

141. noć
Kada nastupi stotinu četrdeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je ranjeni konjanik pričao Kanmakanu:
- Kahardaš izađe pred staricu i njenu pratnju, opkoli ih vičući i za jedan tren sveza deset robova i staricu, uze im konje i sav radostan ode. Ja pomislih. "Propade mi trud i nisam postigao cilj!" Strpljivo sam čekao da vidim šta će biti. Kada starica shvati da je zarobljena, zaplaka i reče Kahardašu:
- O, vrli junače i hrabri ratniče! Šta će ti starica i robovi? Postigao si cilj domogao si se konja.
Ona ga prevari umilnim riječima, zakle se da će mu dotjerati konje i ovce, te Kahardaš oslobodi staricu i robove i ode sa svojom družinom. Ja sam ih slijedio dok ne stigoh u ove krajeve ne ispuštajući konja iz vida. Kada mi se pruži prilika, ukradoh ga i uzjahah, izvadih kandžiju iz bisaga i udarih konja. Razbojnici me osjetiše i opkoliše me sa svih strana. Počeše na me bacati strijele i koplja, ali sam se čvrsto držao na konju koji me je branio i prednjim i zadnjim nogama. Zatim me odnese između njih poput komete, ili odapete strijele. Međutim, kada se borba rasplamsala, dopadoh nekoliko rana i već tri dana sam na konju ne okusivši hrane. Veoma sam oslabio i svijet mi se počeo ukradati, ali si mi ti dobro učinio sažalivši se na me. Vidim da si go i da očigledno tuguješ, ali se na tebi vide znaci blagostanja. Kako se zoveš?
- Zovu me Kanmakan, sin sam cara Davulmekana koji je sin cara Omera an-Numana. Otac mi je umro, pa sam odrastao kao siroče, a poslije njega je vlast prigrabio jedan zao čovjek koji je postao car i nejakim i moćnima.
Zatim mu Kanmakan ispriča svoju povijest od početka do kraja, a konjokradica se raznježi i povika:
- Ti si zaista čovjek visoka roda i velikog ugleda! Od tebe će biti nešto i postat ćeš najbolji vitez svoga vremena! Ako si u stanju podići me, uzjahati iza mene i odvesti me u moju zemlju, bit će ti ukazana velika počast na ovome svijetu i nagrada na Dan prozivke. Ja nemam ni toliko snage da dušu zadržim. Ako umrem usput, ovaj konj pripada tebi i preče je da ga uzmeš ti nego bilo ko drugi.
- Allaha mi - odgovori Kanmakan - kad bih te mogao na leđima ponijeti, učinio bih to, i kada bih svojim životom raspolagao, dao bih ti pola života i bez konja, jer ja spadam u ljude koji čine dobra djela i koji pomažu unesrećenima. Dobro djelo učinjeno radi uzvišenog Allaha otklanja sedamdeset nevolja od onoga što ga čini.
Kanmakan riješi da ga podigne na konja oslanjajući se na Samilosnog i Sveznajućeg, ali mu konjanik reče:
- Pričekaj malo! - pa zažmiri, podiže ruke i nastavi: - Očitujem da nema boga osim Allaha i očitujem da je naš gospodin Muhammed, Bog mu se smilovao i spasio ga, Božiji poslanik!
Zatim konjanik izgovori stihove spremajući se za smrt:


Ljude sam vrijeđao i zemljom jezdio;
Pijuć vino, život sam provodio.

Bujice sam gazio da bih konje uhvatio
I leđa sam lomio da bih lopovluke činio.

Strašna su mi djela i grijesi mi veliki bili,
Al s Katulom podvizi se moji okončali.

Nadah se da ću svoj cilj dosegnuti
S tim konjem, al sve uzalud protutnji.

Cijelog života znao sam konje krasti,
A ipak ću, evo, kraj rijeke skončati.

Na kraju sam se najzad umorio
Da bi bijednog tuđinca opskrbio.


Kada završi recitiranje stihova, konjanik zatvori oči i otvori usta, pa samo jednom jauknu i rastade se s ovim svijetom. Kanmakan mu iskopa mezar, zatrpa ga zemljom, zatim obrisa njušku konju koji je izgledao tako dobro da mu nije bilo ravnog ni u konjušnici cara Sasana.
Nakon toga, Kanmakan je čuo od trgovaca vijesti o tome šta se sve u njegovom odsustvu dogodilo između cara Sasana i vezira Dandana. Vezir Dandan je, naime, otkazao poslušnost caru Sasanu zajedno s polovinom vojske zaklevši se da ne priznaju za cara nikoga osim Kanmakana. Vezir zatraži od vojnika da mu polože zakletvu, pa ih povede na indijske otoke, Berberima i u Sudan, te mu se pridružiše vojske nalik na sinje more kome se ne vidi početak ni kraj.
Vezir odluči da se vrati s vojskama u zemlju i da pogubi sve robove koji mu se budu suprotstavljali. Zakle se da neće sablju vratiti u korice dok ne zavlada Kanmakan.
Kad do njega stigoše te vijesti, Kanmakan utonu u more misli. Car Sasan saznade da se u carevini protiv njega okrenulo veliko i malo, te se veoma zabrinu. On otvori riznice i razdijeli državnim velikodostojnicima blago. Želio je da mu dođe Kanmakan da ga primami laskanjem i dobročinstvima, te da ga postavi za zapovjednika vojske koja mu je još bila lojalna. Htio je da uz njega ojača.
Kada je Kanmakan sve to čuo od trgovaca, pohita u Bagdad na onome konju. Car Sasan je bio izgubljen, jer je čuo da stiže Kanmakan kome u susret pođe vojska i bagdadski uglednici. Izađoše svi Bagdađani da ga dočekaju, pa pođoše ispred njega prema dvorcu. Robinje odnesoše vijest njegovoj majci koja stiže, pa poljubi sina među oči, a on reče:
- Majko, pusti me da odem caru Sasanu koji me je obasuo blagodatima i dobročinstvom.
Državni velikodostojnici su bili zapanjeni kada su vidjeli onoga konja i njegovog izvrsnog jahača, te rekoše caru Sasanu:
- Care, još ne vidjesmo takvog čovjeka!
Car Sasan izađe i pozdravi ga, a kada Kanmakan vidje kako car ustaje prema njemu, poljubi mu ruke i noge i dade mu konja na poklon. Car mu poželi dobrodošlicu riječima:
- Dobro došao, sine moj Kanmakane! Allaha mi, zemlja mi je bila tjeskobna dok tebe nije bilo. Hvala Allahu što si dobro.
Zatim car pogleda konja zvanog al-Katul i shvati da je to onaj konj koga je vidio te i te godine, u vrijeme kada je zajedno s njegovim ocem, Davulmekanom, opsjedao poklonike križa i kada je ubijen njegov amidža Šarkan. Sasan reče Kanmakanu:
- Da ga je tvoj otac mogao uzeti, sigurno bi za njega dao hiljadu konja, ali se, eto slava vratila njegovoj porodici. Primam konja i poklanjam ga tebi, jer si ti dostojniji da ga imaš nego bilo ko drugi i jer si nenadmašan vitez.
Car naredi da donesu Kanmakanu skupocjenu odoru, da mu dovedu nekoliko konja i da mu daju najveću odaju u dvoru. Kanmakan opet poče živjeti u slavi i radosti. Car mu dade mnoštvo novaca i ukaza mu najveće poštovanje, jer se bojao posljedica onoga što je preduzeo vezir Dandan. Kanmakan se radovao, tako da sva njegova nujnost i poniženje iščezoše. Zatim ode svojoj kući i obrati se majci:
- Kako je moja amidžična, majko?
- Bogami, sine, otkako si bio odsutan nisam razmišljala o tvojoj dragoj.
- Idi k njoj i postupi lijepo, možda će mi pokloniti jedan pogled.
- Prohtjevi ljudima povijaju šiju - reče majka. - Okani se toga da te ne snađe kakva nevolja! Neću poći, niti ću joj prenijeti poruku.
Na majčine riječi, Kanmakan kaza kako mu je rekao onaj konjokradica da je starica Zatuddavahi ušla u zemlju i odlučila je da dođe u Bagdad, te mladić dodade:
- Ona je ubila moga amidžu i djeda. Moram oprati ljagu i osvetiti se.
Zatim ostavi majku, pa ode jednoj starici koja je bila razvratna, lukava i pokvarena. Zvala se Sadana. On joj se požali kako ga muči ljubav prema Kudiji Fakan i zamoli je da ode djevojci i da je odobrovolji za njega.
- Sa zadovoljstvom - prihvati starica, pa ostavi mladića i ode u dvorac Kudiji Fakan, omekša joj srce i vrati se mladiću rekavši mu da ga Kudija Fakan pozdravlja i da mu je obećala doći u ponoć... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

142. noć
Kada nastupi stotinu četrdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se starica vratila Kanmakanu i obavijestila ga da ga Kudija Fakan pozdravlja i obećava da će mu doći u ponoć. Kad mu stiže vijest, Kanmakan se obradova obećanju svoje amidžične Kudije Fakan. U ponoć, ona dođe u crnom svilenom ogrtaču, uđe mu, probudi ga i reče:
- Kako možeš tvrditi da me voliš kad tako bezbrižno spavaš, kao da ti je sve potaman?
On se probudi i reče:
- O, željo srca moga, spavam samo zato ne bih li tebe usnio!
Djevojka ga poče blago koriti i kaza stihove:


Da iskreno me voliš ti,
Oka ne bi mogo sklopiti!

O, ti što si spreman tvrditi
Da ćeš zbog strasti beskraj prevaliti -

Amidžiću, Allahom ću se zakleti
Da ljubavnik ne može oka sklopiti!


Kanmakan se postidi, a onda se počeše grliti i jadati se jedno drugom na patnje zbog rastanka, na veliku ljubav i strast. Potraja to do zore, a kad jutro osvanu, Kanmakan gorko zaplaka, poče uzdisati i recitirati:


O, ti što mi dolaziš poslije duga rastanka,
U tvojim ustima nalazi se biserna niska!

Poljubih te hiljadu puta i grlih ti stas viti -
Cijelu noć moj obraz će uz tvoj obraz biti,

Do ranog jutra čija nas svjetlost razdvaja
Ko oštrica britka kad bljesne iz kanija.


Pošto izrecitira te stihove, Kudija Fakan se pozdravi s njim i vrati se u svoju odaju. Povjeri tajnu nekim robinjama, a jedna ode caru Sasanu i prenese mu vijest. Car se uputi Kudiji Fakan, trgnu nad njom sablju i htjede je pogubiti, ali se pojavi njena majka Nuzhatuzzemana i reče:
- Allaha ti, nemoj joj nanijeti zlo, jer ako joj naneseš zlo, to će se pročuti u narodu i bit ćeš osramoćen među carevima. Kanmakan je častan i uljudan i neće učiniti ništa zbog čega bi mu se moglo prigovoriti. Strpi se i nemoj žuriti, jer među dvorjanima i Bagdađanima pronio se glas da vezir Dandan vodi vojske iz svih zemalja zato da bi Kanmakana proglasio carem.
- Moram ga podvrgnuti jadima - reče car - i to tako da ni u jednoj zemlji ne može ostati i da ga sunce ne grije. Postupao sam lijepo prema njemu i darivao ga samo zbog svojih podanika, da ne bi bili uz njega. Vidjet ćeš šta će se uskoro dogoditi.
Car ostavi Nuzhatuzzemanu i izađe razmišljajući o svojoj carevini.
Toliko o caru Sasanu.
U međuvremenu, Kanmakan narednog dana ode majci i reče joj:
- Odlučio sam da se odam pljački, da presrećem, otimam konje, stoku, crne i bijele robove, a kada se obogatim i popravim svoje stanje zaprosit ću Kudiju Fakan od amidže Sasana.
- Sine moj - odgovori mu majka - tuđe blago nije nebranjeno i njega nema bez borbe sabljom i kopljem protiv ljudi koji love lavove i hvataju pantere.
- Ne mogu odustati od svoje namjere dok mi se želja ne ostvari!
Potom posla staricu Kudiji Fakan da joj javi kako on želi otputovati da bi zaradio mehr dostojan nje.
- Moraš mi donijeti odgovor - reče još starici.
- Sa zadovoljstvom - prihvati starica, pa ode djevojci i vrati se sa odgovorom:
- Ona će u ponoć biti kod tebe.
Kanmakan je bdio do ponoći i zbog uzbuđenja nije ni primijetio kad je djevojka ušla i obratila mu se:
- Moja duša ti je naknada za bdijenje.
Kanmakan ustade i reče:
- Željo moga srca, moja duša je naknada tebi za sva zla.
Zatim joj reče šta je odlučio i kad djevojka zaplaka, poče je tješiti:
- Ne plači! Molit ću Onoga koji nam je dosudio rastanak da nam osigura sastanak i da nam pomogne.
Kanmakan se spremi za put, pa ode majci, oprosti se s njom i izađe iz dvorca pripasavši sablju, navukavši kalpak i vizir. Uzjaha konja al-Katula i pođe gradskim ulicama poput puna mjeseca. Kad stiže do bagdadske kapije, uz njega se nađe Sabah ibn Rabah koji je izlazio iz grada. Vidjevši Kanmakana, on pritjera konja uz njega i pozdravi ga. Kanmakan mu uzvrati pozdrav, a beduin reče:
- Brate, kako si došao do ovoga konja i novca, a ja nemam ništa osim svoga mača?
- Lovac se vraća samo s onim ulovom kakav je naumio uloviti - odgovori Kanmakan. - Nedugo nakon tvoga odlaska mene je poslužila sreća. Hoćeš li poći sa mnom čista srca, da zajedno putujemo kroz ovu pustaru?
- Tako mi Gospodara Kabe, od sada ću te zvati samo svojim gospodarom!
Beduin pohita ispred Kanmakanovog konja sa sabljom u ruci i torbom na leđima. Išli su pustinjom četiri dana, hraneći se ulovljenim gazelama i pijući vodu na izvorima, a petog dana ugledaše jedno visoko brdo pod kojim su bili pašnjaci, a na njima deve, ovce, goveda i konji što su prekrivali brežuljke i doline dok su se njihova mladunčad igrala unaokolo. Kanmakan se veoma obradova prizoru, grudi mu se ispuniše radošću i odluči se za bitku kako bi oteo deve. On se obrati Sabahu:
- Napadnimo ovu stoku koja nema gospodara i borimo se protiv onih koji su blizu ili daleko da bismo preoteli ono što nama pripada!
- Gospodaru - odgovori Sabah - ta stoka pripada mnoštvu ljudi među kojima ima junaka, vitezova i pješaka. Ako se upustimo u taj opasni posao, izložit ćemo se prevelikoj opasnosti.
Kanmakan se nasmija misleći da je beduin kukavica, te ga ostavi i siđe s brežuljka, riješen da napadne i recitirajući:


Odvažni smo, tako mi porodice Numanove,
Vitezovi smo što odsijecaju vratove.

Takvi smo ako nam borba predstoji;
Svaki od nas čvrsto na bojištu stoji;

Siromah među nama bezbrižno spava,
Zbog užasa ništavnosti ne boli ga glava.

Molim i nadam se da će mi pomoći
Gospodar careva što sazda rod ljudski.


Zatim mladić navali na blago, pa potjera sve deve, krave, ovce i konje. Prema njemu pojuriše robovi s teškim sabljama i dugim kopljima, a predvodio ih je jedan turski konjanik vičan ratovanju, udaranju tamnim kopljima i bijelim sabljama. On jurnu na Kanmakana vičući:
- Jao tebi! Kada bi znao kome pripada ova stoka, ne bi to nipošto učinio! Stoka pripada jednom odredu bizantske vojske i čerkeskom puku u kome su sve sami junaci. Ima tu stotinu vitezova koji su otkazali poslušnost bilo kojem caru. Ukraden im je jedan konj i zakleli su se da neće otići odavde bez njega.
Na te riječi Kanmakan povika:
- Evo konja kojeg tražite i zbog koga se hoćete sa mnom boriti! Izađite svi koliko vas ima i radite šta vam je volja!
Zatim kriknu iznad al-Katulovih ušiju, pa se poput oluje stušti prema njima. Okrenu se prema jednom konjaniku kojeg udari kopljem tako da mu iščupa bubrege, zatim kidisa na drugog, trećeg, četvrtog, i sve ih usmrti. Robovi se uplašiše, a on povika:
- Kurvini sinovi! Potjerajte stoku, ili će vrh moga koplja ogreznuti u vašoj krvi!
Robovi potjeraše stoku i pojuriše, a Sabah se spusti prema njemu vičući i radujući se, ali se u tom času visoko podiže prašina, tako da prekri horizont, pa se ispod nje pojavi stotinu konjanika sličnih ljutim lavovima. Kad ih Sabah vidje, pobježe na brijeg iz doline i poče posmatrati borbu, govoreći:
- Ja sam vitez samo za igru i šah.
Stotinu konjanika opkoliše Kanmakana sa svih strana. Jedan konjanik izađe pred njega i reče mu:
- Kamo ćeš s ovom stokom?
- Bori se i znaj da pred stokom stoji strašni lav i junak plemenit, te mač koji sasijeca sve na što naiđe!
Konjanik malo bolje pogleda Kanmakana i vidje da je to vitez poput srčanog lava, ali da ima lice nalik na pun mjesec. Konjanik je bio vođa onih stotinu jahača, a zvao se Kahardaš. On uoči Kanmakanovo savršeno junaštvo, ali i to da je izuzetno lijep, poput njegove drage po imenu Fatin koja je bila jedna od najljepših žena. Bog joj je dao takvu ljepotu, ljupkost i plemenitost da se ne mogu opisati i opčinjavali su svakog čovjeka. Vitezovi su zazirali od njenoga gnjeva, junaci iz te zemlje plašili su se djevojke jer se bila zaklela da će se udati samo za onoga ko je pobijedi. Kahardaš je bio jedan od mnogih njenih prosaca, ali je ona rekla ocu:
- Prići će mi samo onaj ko me pobijedi na mejdanu.
Kada je to dočuo Kahardaš, ustručavao se borbe s djevojkom plašeći se sramote, ali mu je neko od njegovih prijatelja rekao:
- Ti si veoma lijep i uopće savršen. Ako se budeš borio s njom i ona bude jača od tebe, ipak ćeš je pobijediti, jer kad vidi tvoju ljepotu i ljupkost, bit će poražena, tako da ćeš je imati. Žene čeznu za muškarcima, i to nije tajna za te.
Međutim, Kahardaš odbi i ne htjede da se bori s njom. Stalno je izbjegavao borbu s Fatin dok mu se ne dogodi ovo s Kanmakanom. Učini mu se kao da je to njegova draga Fatin koja ga je zavoljela, jer je čula za njegovu ljepotu i odvažnost. Kahardaš istupi prema Kanmakanu i reče:
- Drži se, Fatin! Došla si da mi pokažeš svoju hrabrost! Sjaši s konja da porazgovaramo. Ja sam tjerao ovu stoku i presretao vitezove, i sve to zbog tvoje ljepote kakve nigdje nema. Udaj se za me, pa će te dvoriti carske kćeri, a ti ćeš postati carica ovih oblasti!
Na te riječi, buknu gnjev u Kanmakanu i on povika:
- Teško tebi, pseto tuđinsko! Okani se Fatin i tih primisli, nego izađi na junački mejdan pa ćeš se uskoro naći u prašini!
Zatim poče jezditi i kružiti tražeći kavgu. Gledajući to, Kahardaš shvati da je Kanmakan plemenit i junačan vitez i bi mu jasno da je pogriješio kad je pomislio da je to djevojka, jer su mu se na licu vidjele mladićke malje nalik na mirtu izraslu među crvenim ružama. Kahardaš se obrati svojoj družini:
- Neka neko od vas nasrne na njega, neka mu pokaže britku sablju i koplje što podrhtava! Znajte da je napad gomile na jednoga sramota, makar njegovo koplje bilo poput munje!
Onda na mladića kidisa jedan vitez pod kojim bijaše vranac s bijelim pjegama na nogama i biljegom na čelu poput metalnog novčića, tako da je zanosio razum i oko - kao da je o njemu pjesnik kazao:


I dojuri konj iz jednoga boja
Što radosno zemlju s nebom spaja.

Kao da mu kora na čelu počiva
I ko da mu se ona u cijelom tijelu sakriva.


Konjanik jurnu prema Kanmakanu, te počeše kružiti jedan oko drugog boreći se neko vrijeme i tukući se tako žestoko da je pamet zastajala i gledati se nije moglo. Kanmakan ga preduhitri junačkim udarcem od koga konjaniku spade turban i čelenka, te se on sruši s konja poput deve koja se spušta na koljena. Zatim na Kanmakana jurnu drugi, treći, četvrti, pa peti vitez, i on sa svima završi kao i s prvim. Onda na njega navališe preostali. Bili su veoma zbunjeni i uznemireni i ne prođe mnogo vremena, a Kanmakan ih potamani svojim ubojitim kopljem.
Vidjevši to, Kahardaš se uplaši da se i on ne preseli na drugi svijet i bi mu jasno da je Kanmakan izuzetno odlučan čovjek. Vjerujući da se pred njim nalazi junak nad junacima, on reče Kanmakanu:
- Opraštam ti tvoju krv i krv svojih drugova. Uzmi koliko hoćeš stoke i idi svojim putem. Opraštam ti zbog tvoje lijepe mladosti, jer je dobro da još živiš.
- Dabogda uvijek bio tako velikodušan! Ali okani se tih riječi i spašavaj se! Ne boj se prigovora, ali ne žudi za tim da povratiš stoku! Drž se puta spasenja!
Kahardaša te riječi razbjesniše i obuze ga osjećanje koje će ga skupo stajati, te on doviknu Kanmakanu:
- Teško tebi! Kad bi znao ko sam, ne bi tako govorio u ljutome boju! Raspitaj se o meni. Ja sam lav ljuti, poznat kao Kahardaš koji je poharao velike careve, presretao sve putnike i otimao blago trgovcima. Konj pod tobom je ono što ja tražim i htio bih da mi kažeš kako si došao do njega.
- Znaj - odgovori mu Kanmakan - da je ovaj konj bio na putu ka mom tetku caru Sasanu. Vodila ga je znamenita starica kojoj se moram osvetiti zbog svog djeda, cara Omera an-Numana, i mog amidže, cara Šarkana.
- Ko ti je otac i zar nemaš majku? - upita Kahardaš.
- Ja sam Kanmakan, sin cara Davulmekana i unuk cara Omera an-Numana.
- Zato nije nikakvo čudo odkud ti ta savršena ljepota i junaštvo! Idi i ne boj se, jer je tvoj otac bio pravi dobročinitelj!
- Allaha mi, ja te ne uvažavam, beštijo! - odgovori Kanmakan.
Beduin se razbjesni, te kidisaše jedan na drugoga. Njihovi konji naćuliše uši i podigoše repove, te se junaci počeše boriti dok se obojici ne učini da se samo nebo prolomilo. Borili su se kao ovnovi rogovima i razmjenjivali su udarce kopljima. Kahardaš hitnu koplje, a Kanmakan se izmače, pa se okrenu i kopljem udari beduina u prsa tako da mu vršak zasja na leđima. Kanmakan pokupi konje i ostali plijen, pa viknu robovima:
- Potjerajte brže!
Sabah se spusti s brda do Kanmakana i reče mu:
- Dobro si učinio, čestiti viteže! Proučio sam dovu za tebe i Gospodar mi je uslišao molitvu.
Zatim Sabah odsiječe glavu Kahardašu, a Kanmakan se nasmija:
- Bolan, Sabah! Mislio sam da si ti vitez od rata i bojišta!
- Ne zaboravi dati nešto svome robu od toga plijena. Možda ću se pomoću njega uspjeti oženiti amidžičnom Nedžmom.
- Ti ćeš svakako dobiti svoj dio, ali pripazi na plijen i robove.
Potom se Kanmakan uputi u zavičaj putujući danonoćno dok ne ugleda grad Bagdad. Svi vojnici ga prepoznaše i gledali su kakav ima plijen i blago, dok je Kahardaševa glava bila na Sabahovom koplju. Trgovci prepoznaše tu glavu, obradovaše se i rekoše:
- Allah spasi narod od njega, jer je ljude presretao!
Iščuđavali su se njegovoj smrti i učili su dove onome koji ga je smaknuo. Bagdađani su pohodili Kanmakana i pošto im ispriča šta mu se sve dogodilo, ljudi ga se počeše plašiti, a vitezovi i junaci od njega zazirati. On dotjera stoku do ispod dvorca pred čijom kapijom pobode koplje na kome bijaše Kahradaševa glava. Ljudima je darivao konje i deve, te ga Bagdađani zavolješe i naprosto im za srce priraste. Potom obrati pažnju na Sabaha i smjesti ga u jednu prostranu odaju, pa ode majci i obavijesti je o tome šta je sve doživio na putu.
Vijest o Kanmakanu stiže do cara koji ustade s prijestolja, izdvoji se sa svojim doglavnicima i reče im:
- Želim vam povjeriti jednu svoju tajnu, kazati vam ono što je do sada utajeno. Neka znate da je Kanmakan uzrok što ćemo otići iz domovine, jer je pogubio Kahardaša iako su njemu potčinjena kurdska i turska plemena. S njim ćemo zasigurno stradati i zato što većinu naših odreda čine ljudi koji su njemu bliski. Poznato vam je šta je učinio vezir Dandan. On se odmetnuo uprkos svim mojim dobročinstvima i iznevjerio me. Čuo sam da je sakupio vojsku iz raznih zemalja i namjerava ustoličiti Kanmakana, budući da su njegov otac i djed bili carevi. Nema nikakve sumnje da će me on pogubiti.
Kada doglavnici saslušaše te riječi, rekoše mu:
- Care, Kanmakan nije dorastao tome. Kad ne bismo znali da si ga ti podigao, ne bi ga niko od nas ni pogledao. Znaj da smo ti na raspolaganju: ako hoćeš da ga ubijemo, ubit ćemo ga; ako hoćeš da ga protjeramo, protjerat ćemo ga.
- Bilo bi najbolje da ga ubijete, ali mi se morate zakleti.
Doglavnici položiše zakletvu da će svakako pogubiti Kanmakana, jer kada stigne vezir Dandan i čuje da je Kanmakan pogubljen, njegova moć će splasnuti i neće više biti tako odlučan.
Pošto mu položiše takvu zakletvu, car ukaza doglavnicima najveće počasti, pa ode u svoje odaje. Starješine pođoše svojim putem, a vojnici odbiše da priđu konjima dok ne vide šta će se dogoditi, jer su vidjeli da je većina vojske uz vezira Dandana.
Vijest o tome stiže do Kudije Fakan, te djevojku spopade velika tuga. Ona posla po staricu koja joj je obično donosila vijesti od amidžića. Čim starica stiže, Kudija Fakan joj naloži da ode Kanmakanu i da mu sve ispriča, te ova ode, pozdravi mladića koji joj se obradova i ona mu saopći vijest. Mladić na to reče:
- Prenesi mojoj amidžični pozdrave i reci joj: Zemlja pripada uzvišenome Allahu, a On je daje svojim robovima kojima On hoće. Divno li je rekao pjesnik:


Allah je gospodar jedini koji pohlepne
Odbija i tjera u muke paklene.

Kad bih ja U neko zemlje mah imao,
S Allahom bih je zasigurno dijelio.


Starica se vrati amidžični i prenese joj njegove riječi. Saopći joj da je Kanmakan u gradu. Dotle je car Sasan očekivao da će Kanmakan napustiti Bagdad kako bi za njim poslao nekoga ko će ga ubiti.
Dogodi se da Kanmakan pođe u lov. S njim se zaputi i Sabah koji se ni danju ni noću nije odvajao od mladića. Kanmakan ulovi deset gazela. Među njima bijaše jedna gazela crnih očiju koja se poče osvrtati lijevo i desno. Kanmakan je pusti, a Sabah ga upita:
- Zašto si pustio tu gazelu?
Kanmakan se nasmija, pa pusti i ostale gazele i reče:
- Plemenito je pustiti gazele koje imaju mladunčad. Ta gazela se osvrtala samo zato što ima mladunčad, te sam je oslobodio, a ostale sam pustio u njenu čast.
- Pusti i mene da odem svojim rođacima - reče Sabah.
Kanmakan se nasmija kucnuvši ga zadnjim dijelom koplja po srcu, te Sabah pade na zemlju uvijajući se kao zmija. U tom času podiže se prašina, pojaviše se konji u trku i ratnici. Uzrok tome bijaše što su ljudi obavijestili cara Sasana da je Kanmakan otišao u lov, pa je car poslao zapovjednika Dejlemićana, po imenu Džami, i s njim dvadeset konjanika, dobro im platio i naredio da smaknu Kanmakana. Kada mu se približiše, kidisaše na mladića, ali i on jurnu na njih i pobi ih do posljednjega.
Car Sasan uzjaha konja i pođe za svojim vojnicima koje nađe pobijene. On se začudi pa se vrati, ali ga građani ščepaše i svezaše. Zatim Kanmakan napusti to mjesto. S njim pođe i beduin Sabah i dok su išli, odjednom ugledaše nekog mladića pred vratima kuće. Kanmakan mu nazva selam, a mladić otpozdravi. Onda uđe u kuću i iznese dvije zdjele. U jednoj je bilo mlijeka, a u drugoj čorba na čijoj površini se vidjela masnoća. Mladić stavi obje zdjele pred Kanmakana i reče mu:
- Učini nam čast tako što ćeš se poslužiti našom hranom.
Kanmakan ne htjede da jede, pa mladić reče:
- Zašto nećeš da jedeš, čovječe?
- Zavjetovao sam se - odgovori Kanmakan.
- Zašto si se zavjetovao?
- Car Sasan mi je preoteo carstvo, premda je to carstvo prije mene pripadalo mome ocu i djedu. Silom ga je preuzeo nakon smrti moga oca ne mareći za me zato što sam mlad. Zarekao sam se da neću jesti ničiju hranu dok osvetom ne zacijelim svoju dušu.
- Raduj se - reče mu mladić - jer je Allah ostvario ono radi čega si se zavjetovao. Znaj da je zatočen na jednome mjestu i mislim da će uskoro umrijeti.
- U kojoj kući je zatočen? - upita Kanmakan.
- Pod onim visokim kubetom.
Kanmakan pogleda prema visokom kubetu i vidje da tamo ulaze ljudi i tuku cara Sasana koji je podnosio smrtne muke. Kanmakan ustade i pođe do kubeta i kad vidje šta je pod njim, vrati se na pređašnje mjesto, pa malo pojede, a ostatak mesa metnu u torbu. Zatim je sjedio na tome mjestu dok ne pade noć i dok ne zaspa mladić koji ga je ugostio, a onda ode onom kubetu pod kojim je bio Sasan. Oko kubeta su bili psi koji su ga čuvali. Jedan pas skoči na Kanmakana, ali mu on baci komad mesa koji je imao u torbi. Bacao je meso psima dok ne stiže do kubeta i tako se probi do cara Sasana, pa mu položi ruku na glavu. Sasan ga upita visokim tonom:
- Ko si ti?
- Ja sam Kanmakan koga si htio ubiti, pa je Allah uvalio tebe u nevolju koju si meni planirao. Zar ti nije bilo dovoljno što si oteo moje carstvo, carstvo moga oca i djeda, već si me htio i ubiti?
Sasan se poče krivo zaklinjati da ga nije htio ubiti i da nije istina to što govori. Kanmakan mu velikodušno oprosti i reče:
- Pođi za mnom!
- Ne mogu ni jedan korak kročiti, toliko sam oslabio - jadao se Sasan.
- Kad je već tako, uzećet ćemo konje, uzjahati ih i poći u pustinju.
Tako i učiniše. Mladić i Sasan uzjahaše konje i putovahu sve do jutra, zatim klanjaše sabah pa nastaviše putovati dok ne stigoše do jednog vrta. Tu zapodjenuše razgovor i Kanmakan se obrati Sasanu:
- Da li ti je zbog nečeg ostalo krivo na me?
- Ne, bogami - odgovori Sasan. Zatim se dogovoriše da se vrate u Bagdad, a beduin Sabah reče:
- Ja ću poći prije vas da obrađujem ljude.
Sabah ode naprijed i obradova narod koji izađe s defovima i flautama. Pojavi se i Kudija Fakan nalik uštapu u punome sjaju usred mrkle noći. Kanmakan joj pođe u susret: duše poletješe jedna drugoj, tijelo se pomami za drugim tijelom i niko nije razgovarao ni o čemu drugom osim o Kanmakanu. Vitezovi su izjavljivali da je on najhrabriji čovjek toga vremena, i govorili su:
- Nije pravo da nam car bude bilo ko osim Kanmakana! Treba mu vratiti vlast njegovog djeda, kao što je nekada bilo.
Što se tiče Sasana, on ode Nuzhatuzzemani koja mu reče:
- Vidim da ljudi ne govore ni o čemu osim o Kanmakanu pripisujući mu osobine koje se ne daju opisati.
- Nije isto čuti što i vidjeti - reče Sasan. - Ja sam ga vidio, ali nisam uočio na njemu nijedno svojstvo savršenstva, a sve ono što se čuje ne kazuje se. Ljudi oponašaju jedni druge hvaleći ga i iskazujući ljubav prema njemu. Allah je htio, da ga ljudi toliko hvale da je prirastao za srce Bagdađanima. Odvratni i vjerolomni vezir Dandan sakupio je vojsku iz svih krajeva, ali ko će vladati tim krajevima i ko će pristati da nad njim vlada siroti vladar koji nema ugleda?
- Šta namjeravaš učiniti? - upita Nuzhatuzzemana.
- Namjeravam ga ubiti, pa će se vezir Dandan vratiti ne postigavši cilj i pokorit će se meni. Neće imati izbora osim da meni služi.
- Ružno je varati i tuđine, a kamoli one koji su ti bliski! - reče Nuzhatuzzemana. - Najbolje će biti da udaš za njega svoju kćer Kudiju Fakan. Poslušaj šta je davno rečeno:


Uzdigne li nad tobom sudbina drugoga
Jer si dostojniji mada je i on ranga visokoga,

Daj mu ono što mu pripada po činu -
Dat će i on tebi bio daleko il blizu.

Što znaš o njemu ne kazuj drugima -
Bit ćeš od onih koji ne teže ljepotama.

Jer koliko ih ima ljepših od nevjeste,
Al' su nevjesti ispružene ruke sudbine!


Sasan sasluša njene riječi i stihove, te srdito ustade i povika:
- Da ne znam da se šališ, glavu bih ti odsjekao sabljom i dušu bih ti uzeo!
- Ti znaš da se šalim kad si ljut na me - reče ona, pa skoči, poče mu ljubiti glavu i ruke i nastavi: - Tvoje mišljenje je ispravno i nas dvije ćemo smisliti kako da ga smaknemo.
Sasan se obradova:
- Požuri s tim lukavstvom i poštedi me patnji! Za podvale ja nemam smisla.
- Smislit ću kako ćeš ga upropastiti.
- Čime? - upita Sasan.
- Uz pomoć naše robinje koja se zove Bakuna, jer ona je pravi majstor za smicalice.
Ta robinja bila je jedna od najodvratnijih starica kojoj je karakter dopuštao da čini najogavnije stvari. Ona je podizala Kanmakana i Kudiju Fakan, te joj je Kanmakan bio veoma naklonjen i zbog velikog milja koje je osjećao prema starici spavao je podno njenih nogu.
Kada je čuo riječi svoje žene, car Sasan reče:
- To je pravo rješenje! - i onda pozva robinju Bakunu, ispriča joj o čemu se radi i naredi joj da se potrudi da smakne Kanmakana. Pri tom joj obeća sve najljepše, a robinja će na to:
- Pokoravam se tvojoj zapovijesti. Želim samo, gospodaru, da mi daš handžar natopljen vodom smrti i požurit ću da ga smaknem.
- Bravo! - obradova se Sasan, pa joj donese handžar koji bijaše skoro britkiji od sudbine. Robinja je pamtila priče i stihove, učila je anegdote i predanja, te ona uze handžar i izađe iz kuće razmišljajući o smaknuću.
Kad stiže Kanmakanu, robinja ga zateče kako sjedi očekujući da gospođica Kudija Fakan ispuni obećanje. Te noći razmišljao je o amidžični Kudiji Fakan i zbog ljubavi prema njoj u srcu mu je plamtio pravi oganj. Dok je on tako razmišljao, pojavi se robinja Bakuna i reče mu:
- Kucnuo je čas da se sastanete i prošlo je vrijeme rastanka.
- Kako je Kudija Fakan?
- Opsjednuta je ljubavlju prema tebi.
Kanmakan ustade, pokloni joj haljine i obeća joj sve najljepše, a Bakuna reče:
- Noćas ću spavati kod tebe i pričat ću ti ono što sam čula. Zabavljat ću te pričama o onima što su se razboljeli zbog ljubavi.
- Pričaj mi to što će mi srce razgaliti i jad mi otkloniti.
- Sa zadovoljstvom - reče Bakuna, pa sjede pored njega s onim handžarom u odjeći. Zatim mu se ponovo obrati:

PRIČA O ČOVJEKU KOJI JE JEO HAŠIŠ
- Znaj da je ovo ljepše od svega što su čule moje uši.
Bijaše jedan čovjek koji je volio ljepotice i trošio je novac na njih dok nije osiromašio i ostao bez ičega. Smučio mu se život, te on poče obilaziti trgove tražeći nešto čime bi se prehranio. Dok je jednom tako išao, ubode ga ekser u prst i poteče mu krv. On sjede, obrisa krv i zamota prst, a zatim se podiže vičući. Kad naiđe pored hamama, uđe u njega, pa svuče odjeću i pošto zađe duboko u hamam, vidje da je čist, te sjede pored fiskije i poče se poljevati vodom po glavi dok se nije umorio...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

143. noć
Kada nastupi stotinu četrdeset i treća noć, ona reče:
Čula sam, sretni care, da je robinja pričala Kanmakanu kako je onaj čovjek sjeo pored fiskije i počeo se poljevati po glavi dok se nije umorio. Zatim priđe hladnom bazenu i kako ne bijaše nikoga, on sam uđe u njega, otkinu komad hašiša i proguta ga. Hašiš ga omami, tako da se čovjek svali na mramor. Zahvaljujući hašišu, halucinirao je da mu neki ugledni čovjek trlja noge, dok mu dva roba stoje pored glave - jedan s posudom, a drugi s priborom za kupanje i svim što je potrebno hamamdžiji. Vidjevši to, čovjek pomisli: "Ovi ljudi kao da su pogriješili, ili uzimaju hašiš kao i ja!"
Potom ispruži noge i učini mu se da mu hamamdžija veli:
- Vrijeme je da ustaneš, gospodine. Danas je red na tebe da dežuraš.
Čovjek se nasmija misleći: "Divno, hašišu!" Onda sjede i ušuti. Hamamdžija ustade, uze ga za ruku, pa mu sveza oko pasa crnu svilenu mahramu, a za njim pođoše dva roba s posudama i njegovim stvarima. Uvedoše ga u halvat u kome zapališe tamjan, a u halvatu bijaše raznovrsnog voća i cvijeća. Odrezaše mu komad lubenice i posadiše ga na stolicu od ebanovine. Hamamdžija ga je kupao, a robovi su sipali vodu. Onda ga dobro istrljaše i rekoše mu:
- Gospodaru naš, neka si zauvijek blagoslovljen!
Oni izađoše i zatvoriše vrata za sobom. Dok mu se sve to pričinjavalo, čovjek ustade, razveza mahramu oko pasa i zacenu se od smijeha. Smijao se dugo, a onda pomisli: "Šta im je, te sa mnom razgovaraju kao s vezirom, i vele mi: 'Gospodaru naš? Možda im se sada nešto pričinjava, a poslije će me prepoznati i reći će: 'To je bijednik, pa će me tući po zatiljku."
Čovjek se okupa, pa otvori vrata i učini mu se da mu dolaze jedan mladi rob i evnuh. Rob je nosio nekakav zavežljaj koji razveza i izvadi iz njega tri svilena peškira. Jedan peškir prebaci čovjeku preko glave, drugi preko ramena, a treći mu sveza oko pasa. Evnuh mu dodade nanule i čovjek ih obuje, a onda mu priđoše robovi i evnusi koji ga počeše pridržavati. Sve se to "događalo" dok se čovjek smijao. On zatim izađe i ode u jednu odaju u kojoj vidje divan namještaj, dostojan careva. Paževi su se utrkivali oko njega, pa ga posadiše na divan i počeše mu masirati noge dok ga san ne savlada. Čovjek usni u svom zagrljaju mladu djevojku koju je mazio, pa je stavi sebi među butine i namjesti je baš kao što muškarac namješta ženu. Onda uze svoju kitu u ruku, navuče djevojku na njega podastirući je poda se...
Utom mu neko reče:
- Probudi se ništarijo! Već je podne, a ti još uvijek spavaš!
Čovjek otvori oči i vidje da se nalazi u hladnom bazenu. Oko njega je bila gomila ljudi koji su se smijali dok je njegova kita stajala uspravno, a peškir oko pasa bio mu se odriješio. Čovjek shvati da su sve to bili pusti snovi i tlapnje pod djelovanjem hašiša. On se rastuži, pa pogleda onog što ga je probudio i reče mu:
- Pričekaj malo da ga uguram! - a ljudi povikaše:
- Zar te nije stid, narkomane?! Spavaš s podignutom kitom!
Pljeskali su ga sve dok mu vrat nije pocrvenio. Bio je gladan i barem u snu je okusio sreću.
Kanmakan se od srca smijao robinjinoj priči, pa joj reče:
- To je zaista čudesna priča! Tako nešto nisam čuo! Znaš li još kakvu priču?
- Znam - reče Bakuna i poče mu nadugo pripovijedati priče i zgode, te Kanmakana savlada san. Robinja je sjedjela uz njegovo uzglavlje dok ne prođe znatan dio noći, a onda pomisli: "Sad je prilika! " Ona ustade, isuka handžar, pa priđe Kanmakanu namjeravajući da ga zakolje, ali iznenada uđe njegova majka. Kad je Bakuna vidje, ustade i pođe joj u susret, sva obuzeta strahom. Drhtala je kao da ju je uhvatila groznica. Kanmakanova majka se začudi kad je vidje, te probudi sina koji ugleda majku kako sjedi uz njegovo uzglavlje ne znajući da mu je spasila život.
Majka je došla zbog toga jer je Kudija Fakan čula kada su se dogovarali da ga ubiju i ona je kazala Kanmakanovoj majci:
- Daidžinice, idi sinu prije nego što ga ubije ona rospija Bakuna - i ispriča joj sve, od početka do kraja. Strina izađe ne shvaćajući ništa i stiže baš u vrijeme kada je njen sin spavao i kad je Bakuna pošla prema njemu u namjeri da ga zakolje. Kanmakan se probudi i reče majci:
- Došla si, majko, u pravo vrijeme. Noćas je kod mene i Bakuna.
Zatim se mladić obrati Bakuni:
- Života ti, znaš li neku priču ljepšu od one koju si mi ispričala?
- Priča koju sam ti ispričala nije ništa prema onoj koju ću ti ispričati. Ona je ljepša i čudesnija, ali ću ti je ispričati nekom drugom prilikom.
Zatim Bakuna ustade ni sama ne vjerujući da se spasila, a Kanmakan joj reče:
- Idi s mirom.
Lukava žena je slutila da je Kanmakanova majka obaviještena o tome šta se događa. Ona ode svojim putem, a Kanmakanova majka reče sinu:
- Sine moj, ovo je blagoslovljena noć, jer te je uzvišeni Allah spasio od one prokletnice.
- Kako to? - začudi se mladić.
Majka mu ispriča cijelu priču, a mladić reče:
- Majko, nema ubice za onoga kome je suđeno da živi, a ako ga neko i pogubi, on neće umrijeti. Međutim, najbolje će biti da odemo od ovih dušmana, a Allah će učiniti onako kako On hoće.
Kad osvanu jutro, Kanmakan napusti grad i nađe se s vezirom Dandanom. Nakon njegova odlaska između cara Sasana i Nuzhatuzzemane dogodiše se neobične stvari koje prisiliše i Nuzhatuzzemanu da napusti grad. Ona se sastade s njima, a oko njih se okupiše svi velikodostojnici cara Sasana koji su bili na njihovoj strani. Sjedoše da nešto smisle i dogovoriše se da napadnu bizantskoga cara i osvete se. Kad odoše da vojuju protiv bizantskoga cara, padoše u ropstvo Rumzana, cara Bizantinaca, i to nakon događaja čije izlaganje zahtijeva mnogo vremena, kao što će se iz priče vidjeti.
Čim osvanu jutro, car Rumzan naredi da dovedu Kanmakana i vezira Dandana s njihovim ljudima, a pošto ovi dođoše, posadi ih pored sebe i zapovijedi da postave sto. Postaviše im sofru te oni jedoše, popiše i smiriše se jer su bili uvjereni da će umrijeti čim car naređuje da ih dovedu. Govorili su jedan drugome:
- Šalje po nas samo zato što nas namjerava ubiti.
Kada se smiriše, car im reče:
- Usnio sam san koji sam ispričao monasima, a oni mi rekoše da mi niko ne može protumačiti san osim vezira Dandana.
- Jesi li dobro usnio, care? - upita vezir.
- Vezire - poče car - sanjao sam da sam u nekoj rupi nalik na mračan bunar. Neki ljudi su me zlostavljali i htio sam ustati, ali sam uvijek padao na noge kad god bih ustao i nisam bio u stanju izaći iz rupe. Onda sam se okrenuo i ugledao u rupi zlatan pojas. Pružio sam ruku da ga uzmem i kad ga podigoh sa zemlje, vidjeh da su to dva pojasa. Opašem se njima i odjednom se pretvoriše u jedan pojas. To je taj san, vezire, koji sam slatko usnio.
- Znaj, gospodaru i care - odgovori vezir Dandan - da tvoj san govori o tome kako imaš brata, ili sina od brata, sina od amidže, ili nekoga iz porodice, od tvoje krvi i mesa, i on je u svakom slučaju čovjek od uticaja.
Kada car ču te riječi, on pogleda Kanmakana, Kudiju Fakan, Nuzhatuzzemanu, vezira Dandana i ostale koji su bili s njima zarobljeni, pa pomisli: "Ako ove pogubim, srca njihovih vojnika će prepuknuti zbog smrti starješina, a ja ću se uskoro zatim vratiti u svoju zemlju da mi carstvo ne izmakne iz ruku."
Odlučivši se na to, car pozva krvnika i naredi mu da odmah odrubi glavu Kanmakanu, ali u tom trenutku uđe careva dadilja i upita cara:
- Sretni care, šta to namjeravaš učiniti?
- Odlučio sam da pogubim ove zarobljenike koje sam ščepao, a onda ću im glave baciti njihovim drugovima. Potom ću sa svojim saborcima jurnuti na njih da neke pobijemo, a neke natjeramo u bijeg. To će biti odsudni čas, a onda ću se vratiti u svoje carstvo prije nego što se nešto ružno dogodi u njemu.
Kada dadilja ću te riječi, ona se obrati caru na stranom jeziku:
- Kakvo ti je zadovoljstvo da ubiješ bratića, sestru i kćer svoje sestre?
Car se na te riječi silno razgnjevi:
- Prokletnice, zar ne znaš da je moja majka ubijena, da mi je otac otrovan, a ti si mi dala hamajliju i rekla: Ovo je hamajlija tvoga oca. Zašto mi nisi istinu rekla?
- Sve što sam ti kazala bila je istina, ali je naš slučaj čudan i naš problem neobičan. Ja se zovem Merdžana, a tvoja majka se zove Abriza. Bila je lijepa i dražesna, a njeno junaštvo je poslovično. Proslavila se hrabrošću među junacima. Što se tiče tvoga oca, to je car Omer an-Numan, gospodar Bagdada i Horasana. To je ono što je sigurno i u šta nema sumnje. On je poslao svoga sina Šarkana u jedan pohod zajedno s ovim vezirom Dandanom i s njima se zbi ono što se zbilo. Tvoj brat, car Šarkan, bijaše odmakao ispred vojske i osamio se. Tako se obreo na dvoru tvoje majke, carice Abrize. Mi smo se odvojile s njom da se borimo, te on naiđe na nas dok smo se hrvale, pa se ogleda s tvojom majkom i ona ga pobijedi zahvaljujući izvanrednoj ljepoti i hrabrosti. Zatim ga tvoja majka pozva u goste, u svoj dvorac, na pet dana. Vijest dospije do njenog oca zahvaljujući starici Šavahi, zvanoj Zatuddavahi. Tvoja majka primi islam zbog tvog brata Šarkana koji je uze i krišom odvede u grad Bagdad. S njom smo bile ja, Rejhana i još dvadeset robinja, i primismo islam zahvaljujući caru Šarkanu.
Kada stigosmo tvome ocu, caru Omeru an-Numanu, i čim on vidje tvoju majku, caricu Abrizu, odmah mu pade na srce, te joj ode jedne noći, ostade nasamo s njom i ona zače tebe. Majka ti je imala tri draga kamena koje je dala tvome ocu, a on jedan kamen pokloni svojoj kćeri Nuzhatuzzemani, drugi tvome bratu Davulmekanu, a treći drugom bratu, caru Šarkanu. Carica Abriza uze dragulj i sačuva ga za te, a kad dođe vrijeme porođaja, tvoja majka se zaželje porodice i povjeri mi svoju tajnu želju. Ona se nađe s jednim crnim robom koji se zvao al-Gadban, potajno mu ispriča sve i pridobi ga da pođe s nama. Rob nas povede iz grada iz koga smo bježali dok je tvoja majka bila uoči samog porođaja. Kada stigosmo do jednog osamljenog mjesta na ulazu u našu zemlju, tvoja majka dobi trudove. Robu padoše na um crne misli, te on priđe Abrizi i poče je sablažnjavati, a ona vikne na njega iz svega glasa plašeći ga se. Zbog prevelike uzrujanosti, ona odmah rodi tebe. U tom času, iz pravca naše zemlje u pustinji se podiže velika prašina koja se uskovitla toliko da zamrači cijeli horizont. Rob se uplaši da će stradati, pa udari sabljom Abrizu i pogubi je, obuzet velikim gnjevom. Zatim uzjaha konja i ode. Nakon toga, raziđe se prašina i pojavi se tvoj djed Hardub i bizantski car, te on ugleda tvoju majku a svoju kćer mrtvu na tome mjestu. Bilo mu je veoma teško. Upita me zašto je ubijena i zašto je krišom otišla iz očeve zemlje. Ja mu ispričah sve od početka do kraja, i to je uzrok neprijateljstva između stanovnika bizantskih zemalja i podanika bagdadske carevine. Potom odnesosmo tvoju ubijenu majku i sahranismo je u njenom dvorcu. Ja sam ponijela tebe i odgojila te, oko vrata sam ti objesila onaj dragulj koji je imala tvoja majka, carica Abriza.
Kada si odrastao i postao zreo čovjek, nisam ti mogla reći istinu, jer da sam ti je kazala otpočeli bi među vama ratovi. Tvoj djed mi je naredio da to tajim i nisam imala hrabrosti da se suprotstavim naređenju bizantskoga cara Harudba. Eto zašto sam to krila i zašto ti nisam kazala da je car Omer an-Numan tvoj otac. Kada si počeo samostalno vladati, sve sam ti kazala. Tek sada ti mogu sve ispričati, čestiti care. Otkrila sam tajnu i objelodanila činjenice, čestiti care. Toliko imam da ti kažem, a ti najbolje znaš šta treba činiti.
Zarobljenici su slušali sve što je kazivala robinja Merdžana, careva dadilja. U tom trenutku Nuzhatuzzemana vrisnu iz sveg glasa:
- Taj car Rumzan je moj brat po ocu Omeru an-Numanu, a njegova je majka carica Abriza, kćer Harduba, bizantskoga cara. Ja veoma dobro poznajem ovu robinju Merdžanu!
Kada car Rumzan ču te riječi, obuze ga takav gnjev da nije znao šta da radi. Istog trena on zapovijedi da mu dovedu Nuzhatuzzemanu, a kad je ugleda, krv privuče krv i on je upita kakva je njena povijest. Žena mu sve ispriča, tako da su se njene riječi podudarale s Merdžaninom pričom. Car saznade da je on nesumnjivo Iračanin i da mu je otac car Omer an-Numan. Tog časa, on ustade i odriješi svoju sestru Nuzhatuzzemanu koja mu priđe i poljubi mu ruke dok su joj oči suzile. Car se i sam rasplaka gledajući je kako plače, obuze ga bratska nježnost i za srce mu prionu bratić, car Kanmakan. On skoči na noge, zgrabi sablju iz dželatove ruke i zarobljenici pomisliše da će stradati kada to vidješe. Car naredi da ih privedu k njemu, pa im pokida sveze i reče Merdžani:
- Ispričaj ovim ljudima ono što si ispričala meni!
- Znaj, care, da je ovaj starac vezir Dandan i on je najbolji svjedok za ono što sam rekla, jer on zna punu istinu - odgovori Merdžana.
Zatim se Merdžana obrati prisutnim bizantskim i franačkim plemićima ispričavši im cijelu priču, a carica Nuzhatuzzemana, vezir Dandan i ostali zarobljenici koji su bili s njima potvrdiše da je to istina. Na kraju priče, robinja Merdžana baci pogled i vidje na vratu cara Kanmakana treći dragulj, a dva su bila kod carice Abrize. Ona prepozna kamen i vrisnu tako snažno da sve odjeknu. Zatim reče caru:
- Sine moj, sada sam još više uvjerena jer dragulj na vratu ovoga zarobljenika isti je kao dragulj koji sam tebi stavila oko vrata. On je par onome dragulju. Ovaj zarobljenik je sin tvoga brata, Davulmekana.
Onda se robinja Merdžana obrati Kanmakanu:
- Pokaži mi taj dragulj, čestiti care - i on ga skinu s vrata, pruži ga robinji, dadilji cara Rumzana, te ona uze dragulj i upita za treći, a Nuzhatuzzemana joj ga dade. Kada se oba dragulja nađoše u robinjinim rukama, ona ih pruži caru Rumzanu koji se potpuno uvjeri u istinitost priče, uvjeri se da je on amidža cara Kanmakana, da je njegov otac car Omer an-Numan, pa istog časa priđe veziru Dandanu, zagrli ga, zagrli cara Kanmakana i onda se od silne radosti podiže graja. Telali oglasiše radosnu vijest, počeše udarati talambasi, zasviraše svirale, i veselje je bilo preveliko.
Ratnici iz Iraka i Sirije začuše galamu bizantskih vojnika, pa svi do jednoga uzjahaše. Uzjaha i car al-Ziblkan koji pomisli: "Zašto li je ova radosna vika bizantskih i franačkih vojnika?" Irački vojnici pođoše riješeni da se bore, stadoše na ljuto bojište, a kada car Rumzan vidje te vojnike spremne za vojevanje, upita šta je uzrok tome. Rekoše mu o čemu se radi i on naredi Kudiji Fakan, kćeri svoga brata Šarkana, da odmah pođe vojnicima Sirije i Iraka i obavijesti ih o tome da je postignut sporazum, da se ispostavilo kako je car Rumzan amidža caru Kanmakanu.
Kudija Fakan ode sama rastjeravši žalost i tugu, a kada stiže caru al-Ziblkanu, pozdravi ga i reče mu kako je postignut sporazum, da se pokazalo kako je car Rumzan njen amidža i amidža Kanmakana. Ona primjeti kako car plače bojeći se za svoje emire i uglednike, te mu Kudija Fakan ispriča povijest od početka do kraja. Oni se veoma obradovaše i rasteretiše. Car al-Ziblkan uzjaha konja zajedno sa svim svojim velikašima i uglednicima, a ispred njih pođe Kudija Fakan dok ih ne dovede do šatora cara Rumzana. Kad uđoše, zatekoše cara kako sjedi pored svoga bratića Kanmakana savjetujući se s vezirom Dandanom o tome šta da urade s carem al-Ziblkanom. Dogovoriše se da mu daju grad Damask i postave ga za cara toga grada, kao što je red, a da oni odu u Irak.
Tako odredište da al-Ziblkan upravlja Damaskom i naložiše mu da krene tamo, te on pođe s vojskom i oni ga ispratiše jedan dio puta opraštajući se s njim. Onda se vratiše i pozvaše vojsku da krene u Irak. Dvije vojske se okupiše i carevi rekoše jedan drugome:
- Duše nam se neće smiriti niti ćemo svoj bijes utoliti dok se ne osvetimo i speremo sramotu, dok se ne odužimo starici Ševahi, zvanoj Zatuddavahi!
Nakon toga, car Rumzan ode sa svitom i velikodostojnicima, a car Kanmakan se obradova svome amidži, caru Rumzanu, i prouči dovu za robinju Merdžanu koja im je kazala što su jedan drugome. Zatim su putovali bez predaha dok ne stigoše u svoju zemlju.
Prvi dvorjan Sasan saznade što se dogodilo s njima, pa izađe i poljubi ruku caru Rumzanu koji mu pokloni svečano odijelo. Potom car Rumzan sjede i posadi svoga bratića, cara Kanmakana, koji reče amidži:
- Amidža, ovo carstvo je dostojno samo tebe.
- Bože sačuvaj! - odgovori amidža. - Ne želim preuzimati od tebe vlast.
Vezir Dandan im dade savjet da ravnopravno vladaju obojica, tako što će naizmjenično vladati po jedan dan. Oni pristadoše na to...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

144. noć
Kada nastupi stotinu četrdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se carevi dogovoriše da svaki od njih vlada po jedan dan. Zatim prirediše slavlje i zaklaše stoku bezmjerno se radujući. Živjeli su tako izvjesno vrijeme i Kanmakan je prekraćivao noći s amidžičnom Kudijom Fakan. Dok su oni tako sjedili i radovali se zbog sretnog svršetka, odjednom se ukaza prašina koja se uzvitla tako da prekri horizont. Prema njima je dolazio jedan trgovac dozivajući u pomoć:
- Čestiti carevi! Kako sam mogao ostati čitav u kafirskoj zemlji, a pljačkaju me u vašem carstvu, iako je to zemlja pravde i sigurnosti?!
Car Rumzan ga upita šta mu je, a trgovac odgovori:
- Ja sam trgovac, već dugo sam daleko od zavičaja. Jezdim svijetom skoro već dvadeset godina. Imam pismo iz grada Damaska koje mi je napisao rahmetli car Šarkan povodom toga što sam mu poklonio jednu robinju. Kada sam ušao u ove krajeve, imao sam stotinu paketa skupocjenih stvari iz Indije, a ponio sam ih u Bagdad koji je vaš prvi grad, mjesto sigurnosti i vaše pravičnosti. Onda nas napadoše beduini uz pomoć Kurda koji se okupiše iz svih krajeva. Moje ljude pobiše i opljačkaše mi imovinu. Eto šta mi se dogodilo!
Trgovac zaplaka pred carem Rumzanom žaleći se i kukajući. Caru ga bi žao, sažali se i njegov bratić, car Kanmakan, i zakleše se da će uhvatiti razbojnike.
I zaista - povedoše stotinu konjanika od kojih je svaki vrijedio hiljade ljudi. Taj trgovac je išao ispred njih vodeći ih pravim putem. Putovali su cijeli dan i noć do zore, dok ne ugledaše jednu dolinu s bujnim rijekama i mnoštvom drveća. Vidješe da su se neki ljudi razmiljeli po dolini podijelivši pakete onog trgovca, a neki su ostali. I navali na njih stotinu konjanika koji ih opkoliše sa svih strana. Car Rumzan i njegov brat Kanmakan povikaše na njih i ne prođe mnogo vremena, a oni ih sve zarobiše. Bilo ih je tri stotine konjanika sakupljenih među beduinskim otpadnicima. Pošto ih zarobiše, oduzeše im trgovčevu robu, pa ih čvrsto svezaše i odvedoše u grad Bagdad. Car Rumzan i njegov bratić Kanmakan sjedoše na isto prijestolje, pa izvedoše sve razbojnike, upitaše ih ko su i ko su im starješine. Razbojnici odgovoriše:
- Naše starješine su tri osobe koje su nas sakupile iz svih krajeva.
- Pokažite nam ih!
Razbojnici im pokazaše harambaše i carevi narediše da ih uhvate, a ostale pustiše pošto im oduzeše sve što su imali i predaše to trgovcu. Trgovac pogleda svoje platno i ostalu robu i ustanovi da mu je propala četvrtina. Obećaše mu da će nadoknaditi sve što je propalo, a onda trgovac izvadi dva pisma od kojih je jedno bilo napisano Šarkanovim rukopisom, a drugo rukopisom Nuzhatuzzemane. Taj trgovac je bio kupio Nuzhatuzzemanu od jednog beduina još dok je bila mlada, pa ju je dao njegovom bratu Šarkanu i među njima bi ono što je bilo. Kanmakan pogleda oba pisma, prepozna rukopis svoga amidže Šarkana i sasluša povijest svoje tetke Nuzhatuzzemane. Zatim ode tetki s drugim pismom koje je ona napisala trgovcu što je izgubio imovinu i kaza joj sve o trgovcu, od početka do kraja. Nuzhatuzzemana prepozna trgovca, prepozna i svoj rukopis, te naredi da trgovcu iznesu zijafete i prepusti ga svome bratu, caru Rumzanu, i bratiću caru Kanmakanu koji zapovijedi da trgovcu daju robove i sluge da ga dvore. Nuzhatuzzemana mu posla stotinu hiljada dirhema i pedeset paketa robe. Dariva ga, dakle, i posla po njega, a kada trgovac dođe, ona izađe pred njega, pozdravi ga i reče da je ona kćerka cara Omera an-Numana, da je njen brat car Rumzan, te da joj je bratić Kanmakan. Trgovcu bi veoma drago, te joj čestita na sretnom svršetku i susretu s njima. Ljubeći joj ruke, zahvali joj na dobročinstvu i reče:
- Allaha mi, tvoje dobro djelo će te nadživjeti.
Nuzhatuzzemana ode u svoju odaju, a trgovac ostade kod njih tri dana, pa se pozdravi s njima i otputova u Siriju. Nakon toga, carevi narediše da im dovedu trojicu uhvaćenih razbojnika koji su bili hajdučke vođe. Carevi ih upitaše ko su, a jedan istupi i reče:
- Ja sam beduin, presrećem na putu da bih otimao nejač i nevine djevojke koje prodajem trgovcima. Već dugo radim taj pisao, sve do današnjih dana, ali me đavo nagovori da se uortačim s ovom dvojicom jadnika i da okupim sav ološ kako bih pljačkao ljudima imovinu i presretao trgovce na putu.
- Ispričaj nam najneobičniju zgodu koju si doživio otimajući nejač i djevojke.
- Najčudnije je bilo ovo, čestiti carevi - poče beduin. - Prije dvadeset i dvije godine ukrao sam jednu jerusalemsku djevojku. Bila je lijepa i dražesna, ali je bila sluškinja. Nosila je poderanu haljinu, a na glavi je imala komad tkanine. Ugledao sam je kada je izlazila iz hana i zgrabih je na prijevaru. Stavih je na devu i povedoh je u nadi da ću stići s njom do svoje porodice u pustinji i zadržati je da mi napasa deve i sakuplja đubre po dolini. Ona je gorko plakala, te joj priđoh i žestoko je izudarah. Zatim je odvedoh u grad Damask, a kada je jedan trgovac vidje sa mnom, zabezeknu se i zadivi ga njena rječitost, pa je htjede kupiti nudeći mi sve veću svotu dok mu je ne dadoh za stotinu hiljada dirhema. Pošto mu je dadoh, uvjerih se da je veoma rječita, a onda dočuh da je trgovac lijepo obukao djevojku i ponudio je caru, gospodaru Damaska, koji mu za nju dade dva puta više nego što je on platio meni. Čestiti carevi, to je najčudnije što mi se dogodilo i, života mi, bijaše to mala cijena za tu djevojku.
Carevi se začudiše pripovijesti, a kada Nuzhatuzzemana ću beduinovu priču, smrači joj se pred očima, pa povika bratu Rumzanu:
- To je onaj beduin što me je oteo u Jeruzalimu! U to nema sumnje!
Onda im Nuzhatuzzemana ispriča sve nesreće koje su je zadesile zbog njega dok je bila u tuđini, spomenu batine, glad, poniženje i sramotu, a zatim reče:
- Sada imam pravo da ga ubijem! - pa trgnu sablju i pođe prema beduinu da ga ubije, a on povika:
- Čestiti carevi, ne puštajte je da me ubije dok vam ne ispričam još neke čudne događaje!
Bratić Kanmakan reče:
- Strina, pusti ga da nam ispriča jednu priču, a poslije čini s njim šta hoćeš.
Nuzhatuzzemana se vrati, a carevi rekoše beduinu:
- Ispričaj nam sada priču.
- Čestiti carevi - reče beduin - hoćete li mi oprostiti ako vam ispričam neobičnu priču?
- Hoćemo - rekoše carevi.
- Znajte - započe im beduin pričati najčudnije što mu se dogodilo - da me je ne tako davno morila teška nesanica, toliko da nisam vjerovao da će jutro svanuti. Kad osvanu dan, ja odmah ustadoh, pripasah sablju, uzjahah konja, privezah koplje i pođoh u lov. Na putu me srete grupa ljudi koji me upitaše kuda sam pošao, a kada im rekoh, oni povikaše:
- I mi ćemo s tobom.
Pođemo zajedno i dok smo putovali, odjednom se pred nama pojavi noj. Pođosmo prema njemu, ali noj pobježe ispred nas šireći krila i neprekidno jureći. Tjerali smo ga do podne, dok nas ne odmami u neku pustaru u kojoj uopće nije bilo rastinja ni vode, gdje se čulo samo šištanje zmija i urlanje džina. Kada stigosmo na to mjesto, noj se sakri, tako da nismo znali da li je u nebo odletio, ili je u zemlju propao. Okrenusmo konje i htjedosmo otići, ali ja shvatih da ne bi bilo dobro vraćati se po takvoj vrućini. Žega je bivala sve veća, te veoma ožednjesmo. Naši konji stadoše i pomislismo da ćemo sigurno umrijeti. Dok smo tako stajali, odjednom u daljini ugledasmo livadu po kojoj su skakutale gazele. Tu je bio razapet jedan šator, a pored šatora bijaše privezan konj. Blistao je i vrh koplja pobodenog u zemlju. Duše nam živnuše nakon očajanja, te okrenusmo konje prema tome šatoru u namjeri da stignemo do livade i vode. Moji pratioci se uputiše prema šatoru, a ja sam ih predvodio, i tako smo išli dok ne stigosmo na onu livadu. Zaustavismo se na izvoru, napismo se i napojismo konje. Mene spopade nerazumna groznica, te pođoh prema ulazu u onaj šator i ugledah mladića koji još ni malja nije imao, a ličio je na pun mjesec. Desno od njega bila je jedna tanušna djevojka, kao vrbova grana. Čim sam je vidio, pade mi na srce. Pozdravih mladića, a kada mi uzvrati pozdrav, rekoh mu:
- Brate Arapine, reci mi ko si i šta ti je ta djevojka pored tebe?
Mladić obori glavu gledajući u zemlju jedno vrijeme, a onda podiže glavu i reče:
- Reci mi ko si ti i kakvi su to konjanici s tobom?
- Ja sam Hammad ibn al-Fazari, glavni vitez koga Arapi smatraju vrijednim koliko pet stotina konjanika. Pošli smo iz svog logora u lov, pa smo ožednjeli i ja sam se uputio prema ulazu u ovaj šator ne bih li kod vas našao vode za piće.
Kada ću te riječi, mladić se obrati lijepoj djevojci:
- Donesi ovom čovjeku vode i ono hrane što ima.
Djevojka ustade vukući skute a zlatne grivne su joj zveckale na nogama dok se ona spoticala o vlastitu kosu. Ne bi je neko vrijeme, a onda se pojavi noseći u desnoj ruci srebrenu posudu punu hladne vode, a u lijevoj činiju punu hurmi, zatim mlijeka i mesa od divljači koje se zateklo. Zbog silne ljubavi prema njoj, nisam bio u stanju uzeti od djevojke ni jelo ni piće, kao da se predstavljala ovim stihovima:


Kao da je kna na njenome dlanu
Nalik u snijegu zastalom gavranu;

Na licu ćeš joj sunce i mjesec vidjeti:
Sunce se tu krije, a mjesec će se pritajiti.


Pošto se najedoh i napih vode, rekoh mladiću:
- Čestiti Arapine, rekao sam ti istinu o sebi, pa želim da i ti meni kažeš istinu o sebi.
- Ova djevojka je moja sestra.
- Želim da mi je dobrovoljno daš za ženu, inače ću te ubiti i uzeti je silom.
Mladić obori glavu gledajući u zemlju izvjesno vrijeme, a onda podiže pogled prema meni i reče:
- Bio si iskren kada si tvrdio da si poznati vitez i slavni junak, da si pustinjski lav, ali ako nasrnete na me, ubijete me i uzmete mi sestru, bit će to vaša sramota. Ako ste, pak, kao što tvrdite, konjanici koji se smatraju junacima i ne boje se boja ni mejdana, dajte mi malo vremena da obučem ratnu opremu, da pripašem sablju, da privežem koplje i uzjašem konja, pa da s vama mejdan podijelim. Ako vas pobijedim, pobit ću vas sve do jednoga, a ako vi mene pobijedite, ubijte me, a ova djevojka, moja sestra, pripast će vama.
Na te riječi, ja mu rekoh:
- To je pravedno. Nemamo ništa protiv.
Okrenuh konja nazad, sve više zaluđen onom djevojkom. Vratih se svojim drugovima, opisah im njenu ljepotu i ljupkost, ljepotu mladića s njom, njegovu hrabrost i srčanost, te kako je rekao da će se ogledati s hiljadu konjanika. Također rekoh svojim ljudima kakvo se sve bogatstvo i dragocjenosti tamo nalaze i dodah:
- Taj mladić je osamljen u ovoj zemlji samo zbog svoje velike hrabrosti. Kažem vam da će onaj ko ubije mladića uzeti njegovu sestru.
- Pristajemo - rekoše oni. Zatim uzeše ratničku opremu i uzjahaše konje. Pođoše prema mladiću i vidješe da je on već uzeo opremu i uzjahao konja. Djevojka mu priskoči pa mu se obisnu oko vrata kvaseći suzama svoj veo, vičući i zapomažući zbog straha za brata. Onda izgovori stihove:


Allahu se jadam u nevolji svojoj i sućuti
Neće li im On s prijestolja strah uliti.

Oni hoće, brate moj, da te pogube,
Iako im za to nisi dao povode.

Al saznaše junaci da si vitez najsilniji,
Od svih na Istoku i Zapadu da si hrabriji.

Štitiš sestru koja je nemoćna sada,
Jer si joj brat, a ona za te moli Gospoda.

Ne daj dušmanima da mi dušu uzmu,
Da me silom vode i u ropstvo gurnu.

Tako mi Allaha, nigdje neću ostati,
Bez obzira na blago ako tu ne budeš i ti.

Zbog ljubavi prema tebi ja ću se ubiti,
Otići ću u grob i u prah se pretvoriti.


Kada brat ću stihove, gorko zaplaka, pa okrenu konja prema sestri i odgovori joj stihovima:


Čekaj i gledaj - čuda ćeš od mene vidjeti
Kad se s njima suočim i počnem ih lomiti.

Čak i ako se lav među njima prvi pojavi
Hrabriji srčaniji nego što su svi,

Ubit ću ga jednim udarcem lavovskim
Ostavljajući ga s kopljem duboko zarivenim.

Ako, sestro, sada ne odbranim tebe,
Neka poginem i tijelo mi ptice razgrabe.

Borit ću se za te dok me služi snaga,
Poslije će se o nama ispredati saga.


Nakon stihova, brat reče sestri:
- Slušaj šta ću ti reći, sestro, i šta ću ti u amanet ostaviti.
- Slušam i pokoravam se - reče sestra, a mladić nastavi:
- Ako poginem, ne daj se nikome.
Djevojka se poče udarati po licu govoreći:
- Ne dao Allah, brate, da te vidim kao žrtvu i da me dušmani osvoje.
Tada mladić pruži ruku prema njoj, skinu joj veo s lica i pred nama se pojavi lik kao sunce iza oblaka. On je poljubi među oči i pozdravi se s njom, pa se okrenu prema nama i povika:
- Jeste li vi u gostima, konjanici, ili se hoćete boriti? Ako ste u gostima, uživajte u čašćavanju, a ako hoćete sjajni mjesec, neka mi izlazi na mejdan jedan po jedan vaš konjanik, da se ogledamo.
Onda se pojavi jedan vitez kome mladić reče:
- Kako se zoveš i kako ti se otac zove? Zaklinjem se da neću ubiti onoga čije ime je isto kao moje i kao ime moga oca. Ako si ti takav, dat ću ti djevojku.
- Zovem se Bilal - odgovori konjanik, a mladić izgovori stihove:


Kad reče da se zoveš Bilal, slagao si;
S lažju i glupostima meni izašao si.

Ako si razuman, slušaj šta ću reći:
Ja obaram junake na junačke pleći.

Sablja mi na polumjesec liči -
Borit ćeš se s onim što će i planine sjeći.


Zatim kidisaše jedan na drugoga i mladić udari Bilala kopljem u prsa tako da mu vršak na leđima zablista. Kada mu izađe sljedeći ratnik, mladić izgovori stihove:


O, odvratni psu i proklet bio
Što si vrijedno s jeftinim izjednačio!

Hrabar je samo i čestita roda
Onaj ko ne želi da dušu na bojištu da.


Mladić ne dade vremena svom neprijatelju, već ga ostavi ogrezla u krvi, a onda povika:
- Hoće li još neko izaći?
Na mejdan izađe jedan borac koji jurnu na mladića govoreći:


Na te jurišam dok mi srce plamti
I zovem drugove da se pođu boriti.

Harambaše si dosad uspio ubiti,
Al' danas te ništa neće spasiti.


Mladić ga sasluša, pa odgovori stihovima:


Lažeš, gade jedan šejtanski,
S lažju na mejdan izašao si!

Danas ćeš na oštro koplje naletjeti
Na bojnom polju kad se počneš boriti!


Nakon toga, mladić ga udari u prsa tako da mu vršak koplja izađe na leđa, pa povika:
- Hoće li još neko?
Izađe i četvrti konjanik koga mladić upita kako se zove, a on odgovori:
- Zovem se Hilal! - a mladić izgovori stihove:


Kad u moje more htjede ući, pogriješio si
I suštu laž o tome rekao si.

Ja sam taj od koga ćeš stihove čuti;
Ni osjetit nećeš, dušu ću ti iščupati!


Borci kidisaše i zadaše jedan drugome po dva udarca, a onda mladić preduhitri viteza i ubi ga. Tako je ubijao sve koji su mu izlazili na mejdan, i kada vidjeh da su moji ljudi pobijeni, pomislih: "Ako mu izađem na mejdan, neću ga pobijediti, a ako pobjegnem, obrukat ću se pred Arapima."
Mladić nije oklijevao, već jurnu na me, povuče me rukom i svali sa sedla. Padoh obeznanjen, a on podiže sablju i htjede mi glavu odsjeći, ali se uhvatih za njegove skute i on me ponese na ruci kao da sam ptica. Kada djevojka vidje šta uradi njen brat, priđe mu i poljubi ga među oči, a on me predade sestri govoreći:
- Eto ti ga! Smjesti ga, jer je sada u našoj vlasti!
Djevojka me ščepa za stražnji dio oklopa, pa me povede kao pas što se vodi. Zatim odriješi bratu bojni oklop i obuče mu odijelo. Donese mu stolicu od slonovače, te on sjede, a djevojka mu reče:
- Neka ti Allah osvjetla obraz i neka te učini našim braniocem.
Mladić joj odgovori stihovima:


Sestra mi veli da je u boju vidjela
Kako mi je na čelu pobjeda blistala.

Allaha si dostojan po svojoj hrabrosti
Pred kojom uzmiču i lovci pustinjski.

Rekoh joj: "Pitaj za mene junake
Što bježe ispred moje oštrice britke.

Poznat sam po sreći i zrelosti,
Moja odlučnost će velika postati. "

Protiv lava si se borio, Hammade,
Gledajuć smrt što ti se ko zmija prikrade.


Kada čuh njegove stihove, izgubih se. Vidjevši kako sam dopao ropstva, padoh u veliku tugu, a onda pogledah djevojku, mladićevu sestru, uočih njenu ljepotu i pomislih: "Ona je uzrok svemu." Divio sam se djevojčinoj ljepoti, ronio suze i kazivao stihove:


Prijatelju, nemoj me sada koriti
Jer se na prijekore neću osvrtati.

Zaljubih se u djevojku koja mi oka dopade
I odmah me ljubav prema njoj spopade.


Zatim djevojka donese bratu jelo. On me pozva da jedem s njim i ja se obradovah pomislivši kako mi ne prijeti opasnost od smrti. Kada brat završi s jelom, djevojka mu donese krčag i mladić se prihvati vina pijući dok mu se ne poče mantati u glavi i dok mu krv ne jurnu u lice. Tada mi se obrati:
- Bolan, Hammade! Ja sam Abad ibn Tamim ibn Salaba! Sami Allah ti je poklonio život i sačuvao te za svadbu.
Nazdravi mi peharom vina, pa drugim, trećim, četvrtim. Ispijao sam ih sve, ali i on ispi svoje zaklinjući me da ga ne iznevjerim. Položih mu hiljadu i pet stotina zakletvi da ga neću izdati nikada, već da ću mu pomagati. Tada mladić naloži sestri da mi donese deset svilenih odijela, i jedno od njih je ovo što je sada na meni. Također joj naloži da mi dovede jednu od najboljih deva, te mi dovede devu natovarenu dragocjenostima i zalihama hrane. Naredi joj da mi dovede riđana i ona ga dovede. Mladić mi sve to pokloni.
Provedoh kod njih tri dana jedući i pijući. Sve što mi je dao i sada je kod mene. Nakon tri dana, mladić mi reče:
- Brate Hammade, hoću da malo odspavam, da dušu odmorim. Tebi svoj život povjeravam. Ako vidiš konjanike koji jure, nemoj se plašiti. Znaj da su to pripadnici plemena Salaba koji hoće da ratuju sa mnom.
Potom stavi sablju pod glavu i zaspa, a kad utonu u san, Iblis mi poče došaptavati da ga ubijem. Hitro ustadoh, izvukoh mu sablju ispod glave i udarih ga jednom tako da mu glava odletje s tijela. Njegova sestra to ču, pa skoči iz šatora, baci se po bratu cijepajući odjeću na sebi i recitirajući stihove:


Glas najcrniji porodici mojoj saopći
Da se presuda Suca nije mogla izbjeći.

Na zemlju si, brate, kao žrtva pao,
A ljepotom si nekad kao mjesec sjao.

Zloslutan je dan kad si na njeg naletio
I goneći dušmane koplje si lomio.

Nakon tebe konjanik se konju neće radovati,
Niti će žena sina kao tebe roditi.

Danas je Hammad tvoj ubica postao
I tvrdi zavjet svoj pod noge bacao.

Da će tako cilj postići on se nadao,
Ali mu je đavo sve što je rekao slagao.


Kada kaza stihove, djevojka ciknu:
- Proklet bio ti i tvoji preci! Zašto mi ubi brata i zašto si ga izdao? On je imao namjeru da te vrati u tvoju zemlju sa zalihama hrane i sa darovima. Želio je čak da me uda za te početkom mjeseca!
Zatim djevojka trgnu sablju koju je imala, stavi balčak na zemlju, a vršak na svoje grudi i nagnu se tako da joj vršak sablje izađe na leđa. Djevojka pade mrtva na zemlju. Meni je bi žao i pokajah se, ali od kajanja nema koristi. Plakao sam, a onda brzo uđoh u šator, pa uzeh ono što se moglo lahko nositi a što je od velike vrijednosti i odoh svojim putem. U strahu i žurbi, ne osvrnuh se ni na jednog svoga druga, ne sahranih djevojku ni mladića.
Ta priča je čudnija od one prve priče o djevojci sluškinji koju sam zarobio u Jerusalemu.
Kada Nuzhatuzzemana sasluša beduinove riječi, pade joj mrak na oči...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

145. noć
Kada nastupi stotinu četrdeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemani, kada je čula beduinove riječi, pao mrak na oči, te je ustala, trgnula sablju i udarila beduina Hammada pod plećku i probola ga do pod vrat. Prisutni je upitaše:
- Zašto si žurila da ga ubiješ?
- Hvala Allahu koji mi je dosudio da živim toliko da mu se osvetim svojom rukom - odgovori Nuzhatuzzemana i naredi robovima da ga vuku za noge i bace psima.
Nakon toga obratiše pažnju na drugu dvojicu razbojnika. Jednom crnom robu rekoše:
- Kako se zoveš? Reci nam istinu!
- Ja se zovem Gadban - odgovori rob i ispriča im šta mu se dogodilo s princezom Abrizom, kćerkom Harduba, bizantskoga cara, kako ju je ubio, a onda pobjegao. Tek što je rob završio priču, car Rumzan mu odrubi glavu sabljom i reče:
- Hvala Allahu koji me je poživio da se svojom rukom osvetim!
Car ispriča prisutnima šta mu je Merdžana kazivala o tome robu po imenu Gadban. Onda se obratiše trećem zarobljeniku. Bio je to onaj gonič koga su iznajmili stanovnici Jerusalema da odnese Davulmekana i preda ga u bolnicu u Damasku, a on ga je bacio pored ložišta i otišao svojim putem. Carevi mu rekoše:
- Ispričaj nam ti svoju priču, ali budi iskren.
Gonič im ispriča sve što mu se dogodilo s carem Davulmekanom, kako ga je bolesna za novac ponio iz Jerusalema da bi ga donio u Damask i ostavio ga u bolnici; kako su mu stanovnici Jerusalema donijeli novac, a on ga je uzeo pa pobjegao čim je Davulmekana ostavio pred ložionicom hamama.
Pošto gonič završi priču, car Kanmakan uze sablju i odrubi mu glavu, govoreći:
- Hvala Allahu koji me je poživio, pa sam vratio ovome prevarantu za ono što je učinio mome ocu. Istu tu priču čuo sam od oca, cara Davulmekana.
Onda carevi rekoše:
- Ostala nam je još starica Ševahi, poznata po imenu Zatuddavahi. Ona je uzrok svim nevoljama, jer nas je izvrgla nesrećama. Ko će nam pomoći da joj se osvetimo i speremo ljagu?
Car Rumzan, amidža cara Kanmakana, reče:
- Moramo je dovesti!
Onda car Rumzan istog časa napisa pismo i posla ga svojoj neni, starici Ševahi, zvanoj Zatuddavahi. Napisa joj da je osvojio damaško, mosulsko i iračko carstvo, da je rastjerao muslimansku vojsku i da je zarobio muslimanske careve. I napisa joj:
"Želim da mi svakako dođeš s princezom Sufijom, kćerkom Afriduna, cara Carigrada. Dođite s kojim hoćete od kršćanskih velikaša, ali bez vojske, jer je sigurno u ovim zemljama, pošto su pale u naše ruke."
Kad pismo stiže i carica ga pročita, ona prepozna rukopis cara Rumzana i silno se obradova, pa se odmah spremi za put zajedno sa Sufijom, majkom Nuzhatuzzemane i s pratnjom.
Putovali su bez predaha do Bagdada, a onda poslaše glasnike da obavijesti careve o njihovom dolasku. Car Rumzan reče:
- U našem je interesu da se prerušimo u franačku odjeću i tako dočekamo staricu kako bismo bili sigurni od njenih smicalica i podvala.
- Tako je - složiše se ostali, pa obukoše franačku odjeću, a kada to vidje Kudija Fakan, ona uzviknu:
- Tako mi Gospoda koga obožavamo, da vas ne poznajem, rekla bih da ste Franci!
Car Rumzan pođe ispred ostalih u susret starici, vodeći hiljadu konjanika. Kada se pogledaše oči u oči, Rumzan sjaha s konja i pohita prema starici, a pošto ona njega prepozna, požuri k njemu i obisnu mu se oko vrata. Rumzan joj tako snažno stisnu rebra da ih je mogao polomiti, te starica reče:
- Šta to radiš?
Samo što je to izustila, priđe im Kanmakan i vezir Dandan, a vitezovi povikaše na djevojke i sluge koji su bili s njom. Sve ih pokupiše i vratiše se u Bagdad. Car Rumzan naredi da okite Bagdad, te je grad bio okićen tri dana. Zatim izvedoše Ševahi, zvanu Zatuddavahi, koja je na glavi imala crveni kalpak obrubljen magarećom balegom. Ispred nje je išao glasnik vičući:
- Ovako prolaze oni koji se drznu protiv careva i protiv carskih potomaka!
Zatim je razapeše na bagdadskoj kapiji i kad njeni pratioci vidješe šta se dogodilo sa staricom, svi primiše islam. Kanmakan, njegov amidža Rumzan, Nuzhatuzzemana i vezir Dandan zadiviše se toj čudesnoj povijesti, te narediše hroničarima da sve zapišu u knjige kako bi mogli čitati oni koji će doći poslije njih. Ostatak vijeka provedoše živeći najslađim i najugodnijim životom, dok im ne dođe Rušiteljica Uživanja i Razbijačica Skupova. I to je kraj onoga što smo čuli o prevrtljivosti sudbine prema caru Omeru an-Numanu, njegovom sinu Šarkanu i Davulmekanu, njihovoj djeci Kanmakanu, Nuzhatuzzemani i unuci Kudiji Fakan.
Nakon toga, car reče Šeherzadi:
- Želim da mi ispričaš neku priču o pticama.
- Sa zadovoljstvom - reče Šeherzada, a njena sestra uskliknu:
- Za sve ovo vrijeme nisam vidjela da je car tako raspoložen kao noćas i nadam se da će tvoj odnos prema njemu biti dostojan hvale...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

146. noć
Kada nastupi stotinu četrdeset i šesta noć, ona reče:


PRIČE O PTICAMA I DRUGE BASNE

PRIČA O PAUNU, GUSKI, LAVIĆU I GAZELI
- Čula sam, sretni care, da je u davno doba i u minula vremena bio jedan paun koji se sa svojom ženkom sklanjao pored mora. Na tome mjestu je bilo mnoštvo lavova i drugih zvijeri, ali je bilo i mnogo drveća i rijeka. Noću su paun i ženka tražili sklonište na drveću strahujući od zvijeri, a danju su tragali za hranom. Živjeli su tako dok ih ne obuze još veći strah, pa počeše tražiti neko drugo mjesto gdje bi se sklonili.
Dok su tragali za takvim mjestom, neočekivano ugledaše otok s mnoštvom drveća i s rijekama, te oni dođoše na taj otok, najedoše se plodova, napiše se vode na rijeci i dok su se odmarali, pojavi se jedna guska veoma prestrašena. Jurila je dok ne dođe do drveta na kojem su bili paun i njegova ženka i tek onda se smiri. Paun nije sumnjao da guska ima čudesnu priču, te je upita šta joj je i čega se boji, a guska odgovori:
- Bolesna sam od tuge i straha od čovjeka. Ljudi se treba čuvati, i samo čuvati!
- Ne boj se kad si već dospjela do nas - reče paun.
- Hvala Allahu koji mi je otjerao brigu i strah uz vas! Došla sam u želji da budemo prijatelji.
Kada je čula guskine riječi, paunova ženka siđe s drveta i reče joj:
- Dobro došla! Neće ti se dogoditi ništa loše. Kako može do nas doći čovjek kad smo na otoku koje se nalazi nasred mora? S kopna ne može dospjeti do nas, a ne može nam prići ni s mora. Budi vesela i ispričaj nam šta te je snašlo od čovjeka.
- Znaj, paunice, da sam na ovom otoku provela svoj vijek sigurno i bez ikakve opasnosti. Jedne noći zaspah i usnih čovjeka kako mi govori i ja mu odgovaram. Čujem kako mi neko kaže: "Gusko, čuvaj se čovjeka! Neka te ne prevare njegove riječi, niti ono što će ti ponuditi, jer on je veoma prepreden i lukav. Dobro se čuvaj čovjekove podmuklosti kojoj nema kraja, kao što o njemu reče pjesnik:


Vrhom jezika daje ti komad ukusan -
Hoće da te prevari, ko lija je prepreden.


Znaj da čovjek lukavstvom vadi ribu iz mora, na ptice baca glinenu tanad, obara slona svojom lukavošću, i niko se ne može spasiti od čovjekova zla, bio ptica ili zvijer. Eto, kazala sam ti šta sam čula o čovjeku."
Ja se probudih prestrašena i do ovog časa nisam se mogla smiriti bojeći se da me čovjek lukavstvom ne namami i ne uhvati u svoje zamke. Još nije ni kraj dana, a ja sam potpuno malaksala i izgubila sam sigurnost. Onda sam poželjela da jedem i pijem, pa sam pošla da prošetam onako smetena i nujna. Kada stigoh do one planine, nađoh na ulazu u špilju žutog lavića. Lavić se veoma obradova kada me vidje, zadivi se mojoj boji i izgledu, te riknu prema meni i pošto mu priđoh, reče mi:
- Priđi bliže! Kako se zoveš i od kojeg si roda?
- Ja sam guska i pripadam rodu ptica. Zašto ti stalno sjediš na tome mjestu?
- Sjedim zato što me otac lav već danima upozorava da se čuvam čovjeka.
Zatim mi lavić ispriča nešto slično onome što sam ja ispričala tebi. Saslušavši njegovu priču, rekoh mu:
- Lave, ja sam pobjegla tebi ne bi li ti ubio čovjeka i ne bi li čvrsto riješio da ga smakneš. Ja se čovjeka veoma plašim, a tvoj strah je uvećao moj strah od čovjeka, premda si ti car životinja.
Neprekidno sam, sestro, upozoravala lavića da se čuva čovjeka i nagovarala ga da ga ubije dok on ne ustade i pođe. Pođoh i ja za lavićem koji se udarao repom po leđima, i tako je on išao naprijed, a ja za njim dok ne stigosmo do raskršća. Tu vidjesmo kako se digla prašina, a kada se prašina raziđe, ukaza se jedan zalutali magarac bez samara. Čas je skakao i trčao, a čas se valjao. Kad ga lav vidje, riknu na njega, te magarac ponizno priđe, a lav ga upita:
- Ćaknuta životinjo, od kojeg si roda i zašto dolaziš ovamo?
- Carski sine - reče magarac - ja sam magarećeg roda, a ovamo dolazim bježeći od čovjeka.
- Bojiš li se da će te čovjek ubiti? - upita lavić.
- Ne, carski sine, već se bojim da se ne posluži lukavstvom pa da me ne uzjaši, jer on ima nešto što naziva samarom, pa mi to veže kolanom ispod stomaka, a ima i nešto što naziva podrepnjakom, pa mi to stavi pod rep. Zatim ima nešto što zove uzdom koju mi stavi u usta. Napravit će za me stremene kojima će me podbadati tjerajući me da trčim brže nego što mogu. Kada se spotaknem, proklinje me; kad zanjačem, psuje me. Kad ostarim i ne budem mogao trčati, napravit će mi samar i izručit će me vodonošama koji će mi na leđa tovariti vodu u mješinama i krčazima, te ću živjeti u stalnom poniženju, jadu i umoru, dok ne umrem, a onda će me baciti psima na brežuljak. Ima li većeg jada od toga, i koja je nesreća gora od te nesreće?
Kada sam čula magarčeve riječi, paunice, meni se perje nakostriješi na tijelu zbog čovjeka, pa rekoh laviću:
- Gospodaru, magarac ima pravo. Mene obuze još veći strah nakon tih njegovih riječi.
- Kamo ideš? - upita lavić magarca koji odgovori:
- Prije nego što je sunce ugrijalo, u daljini sam ugledao čovjeka, pa sam u strahu pobjegao. Eto, bježim i bježat ću još više zbog silnog straha. Možda ću naći mjesto gdje ću se skloniti od čovjeka. Dok je lavić tako razgovarao s magarcem i kad se već htio oprostiti s nama i pobjeći, pred nama se podiže prašina, te magarac zanjaka u pravcu prašine i poče ispuštati snažne vjetrove. Nedugo zatim, sleže se prašina i ukaza se vranac s biljegom nalik na metalni novčić. Konj je bio prekrasan, s bijelim biljegama na nogama i vrlo ugodno je hrzao. Trčao je dok ne stiže pred lavića. Kada ga ugleda, ushićeni lavić mu reče:
- Kojeg si roda, plemenita životinjo i zašto skitaš ovom prostranom stepom?
- Gospodaru zvijeri, ja sam konj. Skitam i bježim od čovjeka.
Lavić se začudi riječima konja i reče:
- Ne govori tako, sramota je. Tako si dugačak i debeo, a bojiš se čovjeka, iako imaš ogromno tijelo i brzo trčiš. Ja sam odlučio, premda mi je tijelo sitno, da se suočim s čovjekom, da navalim na njega i pojedem njegovo meso. Tako ću smiriti ovu sirotu gusku i poslati je u njen zavičaj. Međutim, ti dođe i iskida mi srce takvim riječima. Odvratio si me od onoga što sam namjeravao učiniti. Čovjek te je pokorio uprkos tvojoj veličini, ne plašeći se tvoje dužine ni širine, i bez obzira na to što bi ga sigurno ubio ako bi se ritnuo; on ne bi mogao izaći nakraj s tobom, već bi poginuo.
- Daleko bilo, careviću! Neka te ne zavarava moja dužina i širina, niti moja masivnost u poređenju s čovjekom! Čovjek je toliko lukav i podmukao da napravi nešto što zovu putilo, pa mi na četiri noge stavi po dva putila od palminog pruća, a glavu mi veže za jedan visoki klin i tako stojim privezan da nisam u stanju sjesti ni zaspati. Kada hoće da me uzjaši, stavi svoje noge u nešto od željeza što se zove stremen, a na leđa mi stavi nešto što zove sedlom, pa ga sa dva kolana veže oko moga trbuha. U usta mi stavi neku željeznu stvar koju zove žvale, a na to veže nešto od kože što zove uzdom. I kada sjedne u sedlo na mojim leđima, uzima uzdu u ruku i vodi me njome tjerajući me stremenima kojima me ubada u slabine dok ne okrvave. Nemoj me ni pitati, careviću, šta sve trpim od čovjeka! Kada ostarim i omršavim, kada ne budem u stanju brzo trčati, prodat će me mlinaru da okrećem mlinsko kolo, da ga okrećem bez prestanka po cijeli dan i noć, sve dok sasvim ne oronem. Onda će me prodati mesaru koji će me zaklati, kožu mi oderati, rep mi iščupati, pa će to dvoje prodati za rešeta i sita, a loj će mi istopiti.
Kada lavić ću šta konj ispriča, još više se naljuti i zabrinu, te reče:
- Kad si otišao od čovjeka?
- Ostavio sam ga prije podneva i on mi je za petama - odgovori konj.
Dok je lavić razgovarao s konjem, podiže se prašina, a kada se slegnu, ispod nje se pojavi jedna uznemirena deva koja je rikala i udarala nogama o zemlju, radeći to neprekidno dok ne stiže do nas. Pošto lavić vidje koliko je velika i masivna, pomisli da je to čovjek, htjede skočiti na njega, ali mu ja rekoh:
- Careviću, ovo nije čovjek, već deva, a izgleda kao da i ona bježi od čovjeka.
I dok sam ja razgovarala s lavićem, sestro moja, deva priđe laviću, pozdravi ga, a ovaj odgovori na pozdrav i upita:
- Zašto ti dolaziš ovamo?
- Bježim od čovjeka - odgovori deva.
- Kako se možeš plašiti čovjeka tako krupna, duga i široka? Kada bi se samo jednom ritnula, sigurno bi ga ubila.
- Careviću - odgovori deva - znaj da se s čovjekom dovitljivošću ne može izaći nakraj i ne može ga pobijediti ništa osim smrti. On mi kroz nos provlači halku koju naziva uzdom, za glavu mi veže povodac, ili me daje svom najmlađem djetetu koje me vuče za uzdu iako sam tako velika. Stavljaju na me najteže tovare, pa me vode na duga putovanja i koriste me za obavljanje teških poslova tokom noći i cijeloga dana. Kad ostarim, malaksam i iznemognem, neće me držati uza se, nego će me prodati kasapinu koji će me zaklati, kožu prodati kožarima, a meso krčmarima. Nemoj ni pitati šta sve trpim od čovjeka!
- Kada si otišla od njega?
- Otišla sam kad je sunce zalazilo i vjerujem da će požuriti da me traži čim se vrati i ne nađe me. Pusti me, careviću, da bježim pustarama i stepama.
- Pričekaj malo - reče lavić - da vidiš kako ću ga rastrgati i nahraniti te njegovim mesom. Njegove ću kosti oglodati i krv mu popiti.
- Careviću - na to će deva - strah me za tebe, jer je čovjek odveć lukav i dovitljiv.
Zatim deva izgovori pjesnikove riječi:


Vrlo je težak kad odluči negdje boraviti,
Jer svi moraju odmah odjezditi.


Dok je deva razgovarala s lavićem, podiže se prašina koja se uskoro raziđe i pojavi se onizak starac mehke kože. Na ramenu je nosio korpu sa stolarskim alatom, a na glavi jednu granu i osam dasaka. Za ruku je vodio malu djecu i žurio je dok ne dođe blizu lavića. Kad ga ugledah, sestro moja, padoh od silnoga straha. Lavić ustade, pođe prema njemu i suoči se s njim. Međutim, stolar mu se nasmija u brk i obrati mu se rječito:
- Veličanstveni care široke ruke. Neka Allah učini sretnim tvoje večeri i tvoje pute, neka te učini još hrabrijim i moćnijim! Zaštiti me od onoga što me zadesilo, od zla koje me snašlo, jer mi nema ko pomoći osim tebe.
Zatim stolar stade pred lava, poče plakati i stenjati, a kada lavić ću njegovo jadanje i zapomaganje, reče:
- Zaštitit ću te od toga čega se bojiš. Ko te je uvrijedio i ko si ti, jer takvu zvjerku u životu nisam vidio, tako lijep izgled i takvu rječitost? Šta je s tobom?
- Gospodaru zvijeri - odgovori stolar - ja sam stolar. Zlo mi je nanio čovjek koji će ujutro, nakon ove noći, biti kod tebe, na ovome mjestu.
Kada lavić ću te riječi, smrači mu se pred očima, te poče režati i frktati i očima sijevati. Onda povika:
- Allaha mi, ovu ću noć probdjeti do jutra i neću se vratiti ocu dok svoj cilj ne postignem!
Zatim se okrenu stolaru i nastavi:
- Vidim da su ti koraci kratki i ne mogu ti srce slomiti, jer sam plemenit. Mislim da ne možeš ići ukorak sa životinjama. Zato mi reci kamo ideš.
- Idem veziru tvoga oca, panteru, jer kada je on čuo da je čovjek kročio na ovu zemlju, veoma se uplašio i poslao mi glasnika, jednu zvijer, tražeći da mu sagradim kuću u kojoj bi mogao živjeti i naći utočište, ali tako da do njega ne može dospjeti njegov dušman čovjek. Kad mi stiže taj glasnik, ja uzeh ove daske i pođoh k njemu.
Lavić pozavidje panteru slušajući stolareve riječi, pa mu reče:
- Života mi, od tih dasaka moraš meni sagraditi kuću prije nego što je sagradiš panteru. Kada meni završiš posao, onda idi panteru i pravi mu šta god hoće.
- Gospodaru zvijeri - odgovori čovjek - ne mogu ti napraviti ništa dok ne napravim panteru ono što želi. Onda ću se staviti tebi na raspolaganje i sagradit ću ti kuću koja će te štititi od neprijatelja.
- Bogami, neću te pustiti da odeš odavde dok mi od ovih dasaka ne napraviš kuću! - uzviknu lavić, pa jurnu prema stolaru i skoči na njega želeći da se našali s njim. Udari stolara šapom i zbaci mu korpu s ramena, te stolar pade onesviješćen. Onda se lavić nasmija:
- Jao tebi! Tako si slab i nemoćan, pa ti se može i oprostiti što se plašiš čovjeka.
Kada se nađe na leđima, stolar se veoma naljuti, ali sakri to od lavića koga se bojao. On se samo osmjehnu laviću i reče mu:
- Dobro, napravit ću ti kuću.
Potom stolar uze daske koje je donio i sagradi mu kuću, baš prema njegovoj mjeri. Vrata ostavi otvorena. Sagradi kuću u obliku sanduka, napravi veliki poklopac, izbuši mnoštvo rupa, pa izvadi nekoliko klinova i reče laviću:
- Uđi kroz ovaj otvor da je mogu izmjeriti prema tebi.
Lavić se obradova, dođe do otvora a kad vidje da je uzak, stolar mu reče:
- Klekni pa uđi.
Lavić učini kako mu reče, te uđe u sanduk, a rep mu ostade napolju. On htjede da se vrati i izađe, a stolar mu se obrati:
- Pričekaj da vidim može li se smjestiti i tvoj rep, ili ne može.
Lavić ga posluša, te mu stolar gurnu rep u sanduk, zatvori ga hitro stavivši dasku na otvor i zakuca je. Lavić povika:
- Kako si mi ovako tijesnu kuću napravio? Pusti me da izađem!
- Ni govora! - reče stolar. - Nema kajanja poslije učinjenoga! Odatle nećeš izaći.
Stolar se zatim smijao govoreći:
- Upao si u kafez i ispao si najodvratnija životinja!
- Šta to govoriš, brate?! - čudio se lavić.
- Znaj, psu stepski, da si upao upravo tamo gdje si se bojao da ne upadneš. Tamo te je sudbina zatočila i oprez ti nije bio od koristi.
Kada je lavić čuo te riječi, sestro moja, on shvati da je to čovjek na koga ga je upozoravao njegov otac na javi i onaj glas u snu, a i ja se uvjerih da je to on van svake sumnje. Spopade me veliki strah za me i za lavića, te se malo odmakoh od njega gledajući šta će se desiti s lavićem. Vidjeh, sestro, kako čovjek kopa jamu na tome mjestu, nedaleko od sanduka u kome je bio lavić, pa ga baci u tu jamu, nabaca odozgo suho granje i zapali ga. Mene spopade još veći strah, sestro, i evo već dva dana bježim od čovjeka bojeći ga se.
Kada paunica ću guskine riječi...
Šeherzadu zateče jutro te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

147. noć
Kada nastupi stotinu četrdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se paunica začudila guskinoj priči, te joj je rekla:
- Sestro moja, ti si sigurna od čovjeka, jer se nalazimo na jednom otoku gdje čovjek nema pristupa. Ostani kod nas dok Allah ne oslobodi te nesreće i tebe i nas.
- Strah me da mi se šta ne dogodi, a od sudbine se ionako ne može pobjeći.
- Smjesti se kod nas - reče paunica - svakako si slična nama.
Nagovarala je gusku dok ova ne sjede i reče:
- Sestro, ti znaš da ne mogu mnogo trpjeti. Da te nisam vidjela ovdje, ne bih ni sjela.
- Ako nam je nešto upisano na čelo, mi ćemo to iskusiti; ako nam se suđeni čas približi, ko će nas spasiti?! Duša neće izaći dok ne podnese ono što joj je suđeno i dok joj ne dođe određeni čas.
Dok su one tako razgovarale, podiže se prašina, te guska gačući siđe u more i reče:
- Čuvaj se! Čuvaj se čak i ako ne možeš pobjeći od sudbine!
Velika prašina se raziđe i pojavi se gazela, te se guska i paunica umiriše. Onda paunica reče:
- Sestro moja, to što si vidjela i od čega si se uplašila samo je gazela. Evo je, dolazi. Neće nam se ništa loše dogoditi, jer gazela pase travu. Ti spadaš u rod ptica, a ona spada u drugi rod. Smiri se i ne brini, jer briga iscrpljuje.
Tek što je paunica izgovorila te riječi, priđe im gazela tražeći hlada pod drvećem. Kad vidje paunicu i gusku, pozdravi ih i reče:
- Danas sam stigla na ovaj otok i nisam vidjela plodnije zemlje niti podesnijeg staništa.
Zatim im gazela predloži da žive zajedno i da budu prijatelji. Kada guska i paunica vidješe
kako ih voli, prihvatiše je i poželješe da se sprijatelje s njom. Zakleše se da će biti prijatelji. Živjele su na istome mjestu, spokojne, jedući i pijući dok ne dođe jedna lađa koja je zalutala na moru. Lađa pristade blizu njih, te se ljudi iskrcaše i razidoše po otoku. Ugledaše na okupu gazelu, paunicu i gusku, pa pođoše prema njima. Gazela odjuri u stepu, paunica odletje u zrak, a guska ostade bespomoćna. Ljudi su je ganjali dok je ne uloviše, i guska zagaka:
- Nije mi pomogao oprez protiv sudbine!
Ljudi odnesoše gusku na lađu, a kad paunica vidje šta joj se dogodilo, ode s otoka i reče:
- Očigledno, nesreća vreba svakoga. Da nije bilo te lađe, ne bih se rastala s guskom, a bila mi je jedna od najboljih prijateljica.
Zatim paunica odletje, nađe se s gazelom koja je pozdravi i čestita na izbavljenju, pa je upita za gusku, a paunica reče:
- Uhvatili su je dušmani i nisam željela da poslije nje ostanem na tome otoku.
Zatim zaplaka zbog rastanka s guskom i izgovori stihove:


Dan rastanka srce mi slomi -
Neka Allah njemu srce slomi!


Onda još kaza:


Ah, kad bismo se opet jednom sreli
Da joj kažem kako me rastanak boli!


Gazelu to veoma zabolje, te nagovori paunicu da odustane od odluke da napusti otok. Ostadoše jedna s drugom na tome otoku, sigurne, jedući i pijući, ali su neutješno žalile zbog rastanka s guskom. Onda gazela reče paunici:
- Sestro moja, jasno mi je da su oni što su se iskrcali s lađe uzrok našeg rastanka i guskne propasti. Zato ih se čuvaj i dobro se pazi čovjekove podmuklosti i dovitljivosti.
Paunica odgovori:
- Ja pouzdano znam da ju je ubilo samo to što je prestala slaviti Allaha. Rekla sam joj da se bojim za nju zato što je prestala slaviti Allaha, jer Njega slavi sve što je stvorio. Ko prestane slaviti Allaha, posljedica će biti njegova vlastita propast.
Na te riječi, gazela odgovori:
- Neka ti Allah da najljepši oblik! - te poče slaviti Allaha ne prestajući ni jednoga časa.
Priča se da je gazela ovako slavila Allaha: "Neka je slava Gospodaru Sudnjega dana, Onome koji ima moć i vlast!"

PRIČA O POBOŽNOM ČOVJEKU I GOLUBOVIMA, TE O POBOŽNOM ČOVJEKU KOGA JE ALLAH DOVODIO U KUŠNJU
Kažu da se neki pobožan čovjek molio Bogu na nekoj planini gdje je par golubova bio našao utočište. Pobožni čovjek je dijelio svoju hranu na dva dijela...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

148. noć
Kada nastupi stotinu četrdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je pobožni čovjek dijelio svoju hranu na dva dijela. Jedan dio je ostavljao za se, a drugi je davao paru golubova. Čovjek je molio Boga da golubovima da brojno potomstvo i njihovo potomstvo se zaista umnoži. Golubovi su tražili utočište samo na toj planini na kojoj je bio pobožni čovjek. Razlog što su se golubovi okupljali oko njega bijaše taj što golubovi mnogo slave Allaha. Kažu da oni ovako slave Allaha: "Neka je slava Onome koji je stvorio sva stvorenja, koji daje hranu, koji je podigao nebesa i prostro zemlju!"
Taj par golubova živio je vrlo ugodnim životom zajedno sa svojim potomstvom, sve do smrti pobožnog čovjeka. Nakon njegove smrti, raspršiše se golubovi, razidoše se po gradovima, selima i planinama.
Kažu da je na jednoj planini živio pastir koji bijaše pobožan, razuman i darežljiv, imao je ovce koje je napasao, a od njih je dobijao mlijeko i vunu. Na toj planini gdje je boravio pastir bilo je mnogo drveća, pašnjaka i lavova. Zvijeri nisu mogle ništa učiniti pastiru ni njegovim ovcama. Stalno je boravio na planini, siguran, i ne mareći za ovosvjetske probleme; on je bio sretan i predan svojim dovama.
Jednom se dogodi da se pastir teško razbolje, te uđe u neku pećinu na planini, dok su ovce danju same odlazile na pašnjak, a uvečer se sklanjale u pećinu.
Allah htjede da stavi na kušnju toga pastira i da ispita njegovu predanost i trpeljivost, te posla pastiru meleka u obliku lijepe žene koja sjede pred njega. Kada pastir vidje ženu kako sjedi blizu njega, veoma se uznemiri i upita je:
- Ženo, šta te je dovelo ovamo? Ja ti nisam potreban. Među nama nema ničeg što bi zahtijevalo tvoj dolazak.
- Čovječe, zar ne vidiš kako sam lijepa i dražesna, kako lijepo mirišem? Zar ne znaš kako su žene potrebne muškarcima? Zašto se suzdržavaš kad sam se ja odlučila da budem uz tebe i kad želim da se sjedinim s tobom? Dolazim ti kao podatna žena, i ne postoji ništa zbog čega bi se trebao suzdržavati. Nema nikog s nama koga bismo se trebali bojati. Hoću da budem s tobom dokle god si u ovoj planini. Bit ću tvoja prijateljica. Nudim ti se, jer su ti potrebne ženske usluge. Ako me obljubiš, nestat će tvoje bolesti i povratit će ti se zdravlje, pa ćeš se kajati što si propustio da ranije budeš sa ženama. Ja ti tako savjetujem. Primi moj savjet i uzmi me.
- Odlazi od mene, lukava i prevrtljiva ženo! - uzviknu pastir. - Ne vjerujem ti i neću ti prići. Ne treba mi tvoja blizina, ni sjedinjenje s tobom, jer onaj ko želi tebe oskudijevat će na budućem svijetu, a onaj ko želi drugi svijet odreći će se tebe, jer si ti sve ljude dovodila u kušnju. Uzvišeni Allah drži na oku svoje robove i teško onome ko dođe u iskušenje da bude s tobom.
- Ti si zašao s pravoga puta i krenuo stranputicom. Okreni se prema meni, pogledaj kako sam lijepa i uživaj u meni, kao što su prije tebe uživali mudri ljudi. Oni su bili iskusniji od tebe i pravilnije su razmišljali, ali nisu odbijali, naslađivanje ženama, kao što ti odbijaš. Štaviše, oni su žudili za obljubom koju ti odbijaš. Njihova vjera i pobožnost nisu zbog toga postali gori. Okani se takvog mišljenja, pa ćeš hvaliti posljedice vlastite odluke.
- Ja mrzim sve o čemu govoriš i odrekao sam se svega o čemu pričaš, jer si ti lukava i prevrtljiva. Ne znaš za dogovor ni za vjernost. Koliko ružnog si zatajila pod svojom ljepotom! Koliko si dobrih ljudi dovela u iskušenje, pa su se kajali i žalostili zbog onog što su učinili! Odlazi od mene, ženo čiji je interes samo u tome da kvari druge!
Pastir stavi preko svoga lica ogrtač da ne bi gledao djevojčino lice i poče prizivati Božije ime. Kada melek vidje kako je divna njegova predanost Bogu, on se vrati na nebo.
U pastirovoj blizini bilo je selo u kome je živio jedan od vrlih ljudi, a koji nije znao za pastira. I on u snu ću kako mu neko kaže: "Nedaleko od tebe, na tome i tome mjestu, ima jedan vrli čovjek. Idi k njemu i pokoravaj se onome što ti kaže."
Kad osvanu jutro, vrli čovjek se uputi pastiru. Pošto ga savlada žega, on se skloni pod jedno stablo pod kojim je bilo vrelo. Sjede da se odmori, i dok je sjedio, odjednom se pojaviše zvijeri i ptice koje su dolazile na izvor da piju. Čim ugledaše pobožnog čovjeka kako tu sjedi, razbježaše se i odstupiše. Pobožni čovjek pomisli: "Ja se ovdje odmaram samo na štetu tih zvijeri i ptica!" Zatim ustade koreći samog sebe: "Danas sam oštetio životinje sjedeći na tome mjestu. Kako se mogu opravdati pred svojim Tvorcem i Tvorcem tih zvijeri i ptica? Zbog mene su se razbježale s pojila i svojih pašnjaka. Stidit ću se pred Bogom na dan kada On bude uzvraćao rogatoj ovci umjesto šutoj!"
Zatim čovjek proli suze i izgovori stihove:


Tako mi Boga, kada bi ljudi znali
Zašto su stvoreni, oni ne bi spavali!

Ljudi će umrijeti, oživjeti i na suđenju se okupiti -
Tada će biti kuknjave i u strahu će patiti

A mi ćemo slušajući zabrane i naredbe spavati
Kao ljudi koji dugo ostadoše u pećini snivati.{133}


Čovjek je plakao pod stablom pored izvora zato što je spriječio zvijeri i ptice da piju. Zatim nastavi ići svojim putem dok ne stiže do pastira kome priđe i pozdravi ga. Pastir mu odgovori na pozdrav, zagrli ga pa zaplaka:
- Šta te dovede ovamo gdje čovjek nije kročio?
- Usnio sam da mi neko opisuje tvoje mjesto, naređuje mi da pođem k tebi i da te pozdravim. Došao sam pokoravajući se toj zapovijesti.
Pastir primi vrlog čovjeka i bijaše mu milo da se druži s njim. Boravili su u planini, u jednoj pećini, obožavajući uzvišenoga Allaha. Tako je njihova pobožnost bila besprijekorna. Živjeli su na tome mjestu bogoslužeći svoga Gospodara, hranili se bravetinom i mlijekom, odričući se blaga i poroda, dok im se ne objavi istina u koju nema sumnje.
To je kraj priče o njima.
Tada car reče:
- Šeherzado, ti si mi oduzela želju za vlašću i navela me da se kajem što sam ubijao žene i djevojke. Znaš li još koju priču o pticama?
- Znam - odgovori Šeherzada.

PRIČA O VODENOJ PTICI I KORNJAČI
- Priča se, sretni care, da je jedna ptica poletjela i podigla se u visinu. Zatim se spustila na stijenu usred tekuće vode. Dok je ptica stajala na stijeni, odjednom ugleda ljudski leš koji je voda donijela i nasukala ga na stijenu. Leš je bio naduhan i nekako uvećan. Vodena ptica priđe lešu, osmotri ga i vidje da je to ljudski leš na kome su se uočavali tragovi udaraca sabljom i kopljem. Ptica pomisli: "Ubijeni je bio zao čovjek, tako da se okupila grupa ljudi koji su ga ubili oslobodivši se njega i njegova zla."
Dok se vodena ptica silno čudila lešu, jastrebovi i orlovi ga okružiše sa svih strana i kada to vodena ptica vidje, obuze je velika tuga, te reče:
- Ne mogu više izdržati na ovome mjestu!
Zatim odletje tražeći mjesto gdje bi se mogla skloniti dok leš ne nestane i dok ga grabljivice ne napuste. Ptica je letjela dok ne ugleda jedan potok usred koga je bilo drvo. Ona sletje na njega, tužna što je daleko od zavičaja, te pomisli: "Stalno me tuga prati. Taman sam se smirila kada sam ugledala leš i obradovala mu se misleći kako je to hrana koju mi je sami Allah poslao, ali se moja radost preobrazi u tugu, veselje u žalost i brigu. Grabljivice mi oteše leš i ne dadoše mi da dođem do njega. Kako se onda mogu nadati da ću uspjeti u životu i sigurna biti?! Poslovica kaže: Ovaj svijet je kuća onome ko nema kuće; on vara onoga ko nema pameti, tako da mu povjerava svoju imovinu i porod, svoj narod i porodicu. I čovjek koga je život prevario ne prestaje se uznositi po zemlji dok ne dospije ispod nje i dok ga prahom ne zatrpaju najdraži ljudi i oni koji su mu najbliži. Za čovjeka nema ničeg boljeg od strpljivog podnošenja životnih nedaća. Ja sam napustila svoje stanište i zavičaj, a mrzila sam rastanak s braćom i prijateljima."
Dok je ptica tako razmišljala, odjednom se pojavi kornjačin mužjak koji se spusti u vodu, priđe vodenoj ptici, pozdravi je i upita:
- Šta je to tebe otjeralo iz tvog mjesta?
- Otjeralo me je to što su se tamo nastanili dušmani. Razumno biće ne može podnijeti blizinu neprijatelja. Kako je divno rekao pjesnik:


Vrlo je težak kad odluči negdje boraviti,
Jer svi moraju odmah odjezditi.


- Ako je tako kako ti opisuješ i ako je baš tako kako kažeš - reče kornjača - ja ću uvijek biti uz tebe, neću te napuštati, udovoljavat ću tvojim potrebama i bit ću ti uvijek na usluzi. Kaže se: "Nema veće čežnje od čežnje tuđinca otrgnutog od porodice i zavičaja." Također vele: "Najveća nesreća je rastanak s dobrim ljudima; najbolja utjeha za dušu pametna čovjeka jest kad nađe prijateljstvo u tuđini, zatim podnošenje nevolje." Molim te da rado prihvatiš moje društvo, a ja ću ti biti sluga i pomagač.
Na te kornjačine riječi, ptica odgovori:
- Pravo govoriš. Života mi, zbog rastanka sam trpila bol i brigu za sve vrijeme otkako sam daleko od svoga staništa, otkako sam se rastala s dragima i milima. U rastanku ima pouke za onoga kome je do pouke, ima povoda za razmišljanje za onoga kome je do razmišljanja. Ako čovjek ne nađe prijatelje koji će ga tješiti, neće nikada uživati dobro, a zlo će ga stalno pratiti. Pametnom čovjeku ne preostaje ništa nego da se tješi s prijateljima kad god ga more brige, te da se drži trpeljivosti i ustrajnosti. To su pohvalna svojstva koja pomažu da se izbjegne zla sudbina i koja u svakoj prilici mogu otkloniti strah i tugu.
- Čuvaj se tuge - reče kornjača - jer će ti ona život zagorčati i plemenitost će ti oduzeti.
Tako su razgovarali, a onda vodena ptica reče kornjači:
- Ja se stalno plašim prevrtljive sudbine i nesretnog slučaja.
Na te ptičije riječi, kornjača joj priđe, poljubi je među oči i reče:
- Savjetujući se s tobom, ptičiji rod će uvijek znati samo za dobro. Zašto si, onda, tužna i zabrinuta?
Kornjača se uporno trudila da vodenoj ptici rastjera strah dok se ona zaista ne smiri i ne odletje onome lešu. Kada stiže na to mjesto, ne vidje ni jednu grabljivicu, niti leš, već samo kosti. Ona se vrati da obavijesti kornjaču o tome kako je neprijatelj nestao. Stigavši do kornjače, kaza joj šta je vidjela i dodade:
- Drago mi je da se vratim u svoje stanište i da uživam u svojim prijateljima, jer razumno biće ne može podnijeti rastanak sa zavičajem.
Kornjača pođe s njom do toga mjesta i ne nađoše ništa čega bi se trebali bojati. Vodena ptica sa zadovoljstvom poče govoriti stihove:


U mnoge nevolje čovjek će upasti,
Ali ga Allah može od njih spasiti.

Stežu snažno i tek što halkama stegnu,
Popustit će, a čini ti se neće da puknu.


Njih dvoje se nastaniše na otoku. Dok je vodena ptica živjela radosna i spokojna, sudbina dovede gladnog sokola koji je usmrti jednim udarcem kandži. Oprez joj nije pomogao kad joj sudnji čas dođe. Uzrok njene pogibije bijaše to što je zapustila slavljenje Allaha. Vele da je ona ovako slavila Allaha: "Slava našem Gospodaru za ono što nam je dosudio i namijenio! Slava našem Gospodaru koji je nekima darovao bogatstvo, a nekima siromaštvo!"
Eto, to je priča o ptici.
- Šeherzado - reče car - svojom pričom si me još više poučila i savjet mi dala. Znaš li kakvu priču o zvijerima?

PRIČA O LISICI, VUKU I ČOVJEKU
Znaj, care, da su lisica i vuk nastanili se u jednoj jazbini. Tu su se oboje sklanjali i provodili izvjesno vrijeme. Vuk se nasilnički ponašao prema lisici i jednog dana lisica ga posavjetova da bude blaži, te da se okani kavge. Lisica mu još reče:
- Umrem li zbog tvoje oholosti, možda će ti Allah poslati čovjeka, a on je toliko lukav i podmukao da lovi ptice u zraku i kitove u moru, presijeca brda i prenosi ih, i sve to čini zahvaljujući svojoj dovitljivosti. Zato budi pravedniji, okani se zla i pomažimo se. Inače će se čovjek naslađivati tvojim mesom.
Međutim, vuk nije prihvaćao njen savjet, već joj grubo odgovori:
- Tvoje riječi nemaju nikakve veze sa ozbiljnim stvarima! - i tako snažno udari lisicu da ona pade u nesvijest. Kad dođe k sebi, lisica se osmjehnu vuku i poče mu se izvinjavati zbog ružnih riječi, te izgovori stihove:


Ako sam ranije prema tebi griješila
Voleći te i ako sam ružno činila,

Kajem se i molim da mi oprostiš,
Jer kad se pokaje griješniku praštaš.


Vuk primi lijino izvinjavanje i prođe ga zla volja, pa reče:
- Ne govori o onome šta te se ne tiče, jer ćeš čuti nešto što ti neće biti milo...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

149. noć
Kada nastupi stotinu četrdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vuk rekao lisici:
- Ne govori o onome što te se ne tiče, jer ćeš čuti nešto što ti neće biti ugodno.
- Tako je - reče lisica. - Ne pada mi na pamet ako šta tebi nije drago. Jedan mudrac je rekao: "Ne govori o onome za šta te ne pitaju, i ne odgovaraj na ono za šta nisi pozvan; okani se onoga što te se ne tiče radi onoga što te se tiče, i ne dijeli savjete zlima jer će ti oni zlom uzvratiti."
Vuk se osmjehnu na lijine riječi, ali podmuklo pritaji osjećanja, misleći: "Moram se potruditi da uništim ovu lisicu!" Lisica je pak trpjela vukova ponižavanja, ali je mislila: "Oni koji su nadmeni i drski gube i u zamke padaju, jer vele: 'Ko je nadmen bio, izgubio je; neznalica se kaje, a plašljivac se spašava. Pravednost je odlika plemenitih, a lijep odgoj zaslužuje najveće poštovanje. Najbolje će biti da budem učtiva prema ovome zlikovcu, a on mora stradati." Zatim se obrati vuku:
- Gospodar oprašta svome robu ako je pogriješio, a ja sam samo nejaki rob. Nanijela sam ti uvredu savjetujući te. Da znaš kako me je zaboljelo kad si me udario, shvatio bi da to ni slon ne može podnijeti. Međutim, ja se ne žalim na bol od toga udarca zbog radosti koju mi je pričinio. Od udarca sam imala veliku korist, jer su njegove posljedice radosne. Jedan mudrac je rekao: "Učiteljev udarac je u početku veoma težak, ali je na kraju slađi od čistog meda."
- Opraštam ti grijeh i nesmotrenost - reče vuk. - Čuvaj se moje snage i ropski mi se pokoravaj, jer ti je sada jasno kako potčinjavam one koji mi se suprotstavljaju.
Lisica ničice pade pred vukom govoreći:
- Neka ti Allah da dug život i da uvijek potčinjavaš one koji ti se suprotstavljaju!
Lisica je stalno zazirala od vuka i lijepo se ophodila prema njemu. Jednoga dana, lisica pođe u vinograd i vidje pukotinu u zidu, koja joj se učini sumnjivom, te pomisli: "Sigurno postoji neki razlog zbog kojeg je ova pukotina ovdje! Poslovica veli: 'Ko vidi pukotinu u zemlji, pa je ne izbjegne i ne zazire da joj priđe, s njim nešto nije u redu i stradat će. Poznato je da neki ljudi prave figuru lisice u svome vinogradu, pa pred nju stavljaju grožđe u zdjeli ne bi li je vidjela prava lisica, došla do nje i tako stradala. Čini mi se da je ova pukotina neka smicalica, a poslovica veli: 'Oprez je pola umješnosti. Oprez mi nalaže da ispitam pukotinu i pogledam neću li otkriti nešto što upućuje na prijevaru. Ne smije me pohlepa navesti da samu sebe odvedem u propast."
Lisica priđe rupi, oprezno je obiđe i odjednom vidje da je tu velika jama koju je iskopao vlasnik vinograda za lov zvijeri što nanose štetu vinogradu. Ona otkri da je preko rupe postavljen tanki prekrivač, pa odstupi uskliknuvši:
- Hvala Allahu što sam se sačuvala te jame! Molim Boga da u nju padne moj dušman vuk koji mi život zagorčava. Tek tada vinograd će biti samo moj i u njemu ću živjeti spokojno.
Zatim lisica odmahnu glavom, grohotom se nasmija i kaza stihove:


Da mi je sad vidjeti u toj jami
Vuka kako u njoj čami!

Dugo mi je dušu mučio,
Gorčinom me stalno napajao!

Da mi je poslije njega ostati,
A da vuk hoće ovdje skončati!

Vinograd bi bez njega opustio
I sav ulov moj bi bio!


Kada završi stihove, lisica potrča vuku i povika:
- Allah ti je omogućio da lahko uđeš u vinograd! To je tvoja sreća. Čestitam ti što ti je Allah pomogao da s lahkoćom dođeš do plijena i obilne hrane!
- Otkud znaš za to o čemu govoriš? - upita vuk.
- Došla sam do vinograda - odgovori lisica - i primjetila sam da je njegov vlasnik umro. Ušla sam u voćnjak i vidjela da su plodovi zreli na drveću.
Vuk ne posumnja u lijine riječi. Obuze ga pohlepa, te ustade i dođe do one jame vođen pohlepom. Lisica se pravila da je mrtva, ali je recitirala:


Želiš da se nađeš s Lejlom -
Stradaju ljudi vođeni pohlepom!


Kada vuk dođe do one rupe, lisica mu reče:
- Uđi u vinograd! Ne moraš se penjati i rušiti zid oko voćnjaka. O konačnom dobru Allah odlučuje.
Vuk pođe u namjeri da uđe u vinograd. Kada stiže do sredine onog prekrivača na rupi, on
upade u rupu, a lisica sva zatreperi od radosti i veselja što nestadoše njene brige i jadi. Zatim pjevušećim tonom izgovori stihove:


Sudbina se meni smilovala
I jer dugo tugujem ona mi se sažalila.

Dočekah ono što sam željela
I nestade ono čega sam se bojala.

Spremna sam mu sada oprostiti
Grijehe koje mi je htio učiniti.

Njemu u grješne zasluge pripada
I to što mi je kosa sada sijeda.

Vuku najzad spasa nema
Od propasti što mu se sprema.

Vinogradi sad su samo moji,
U njima nijedan glupak više ne postoji.


Zatim lisica pogleda u rupu i vidje vuka kako plače kajući se i tugujući nad samim sobom, te se i lisica rasplaka s njim. Vuk podiže glavu prema njoj i upita je:
- Plačeš li zato što ti je žao mene, Abu-l-Husejne?{134}
- Ne, tako mi onoga koji te baci u tu jamu - odgovori lisica. - Plačem zato što si do sada tako dugo živio i žalim što prije današnjeg dana nisi pao u tu rupu. Da si pao prije nego što sam te srela, bila bih mirna i uživala bih, ali si ostao do svog suđenog časa i određenog vremena.
- Zločesta lijo - reče vuk - pođi mojoj majci i kaži joj šta mi se dogodilo, možda će smisliti kako da me izvuče.
- Tvoja prevelika pohlepa i lahkomost u propast su te odveli, pa si pao u rupu iz koje se nećeš izvući! Zar ne znaš, glupi vuče, da poslovica kaže: "Ne može biti siguran od sudbine onaj ko ne misli na posljedice"?
- Abu-l-Husejne - na to će vuk - pokazivala si da me voliš, da želiš moje prijateljstvo i da se plašiš moje snage. Ne budi pakosna prema meni zbog onoga što sam ti učinio. Allah će nagraditi onoga ko je u stanju da prašta. Pjesnik je rekao:


Posij dobro i tamo gdje mu mjesto nije,
Dobro propast neće gdje god se zasije.

Dobro će požnjet, iako mu valja dugo rasti,
Samo onaj ko dobro umije posijati.


- Ti, najgluplja zvijeri! Najbedastija životinjo u stepi! - reče lisica. - Zar si zaboravio kako si me zlostavljao, kako si se oholio i gordio? Nisi mario za prijateljske obaveze, niti si slušao pjesnikove riječi:


Kad si moćan nemoj zlo nanositi,
Jer će ti se zlo sigurno vratiti.

Dok ti mimo spavaš, povrijeđeni bdije
Moleći za kaznu, jer Bog nikada ne snije.


- Abu-l-Husejne - reče vuk - ne zamjeri mi zbog ranijih grijeha. Plemeniti praštaju, a činiti dobra djela predstavlja najveće blago. Kako je divno kazao pjesnik:


Kad god možeš, hitaj dobro djelo učiniti
Jer za to nećeš uvijek kadar biti.


Vuk se i dalje ponižavao pred lisicom govoreći joj:
- Možda me nekako možeš spasiti smrti.
- Lukavi i vjerolomni vuče - odgovarala je lisica - ne nadaj se izbavljenju. Ovo ti je nagrada i osveta za sva tvoja ružna djela! - I ona se nasmija kezeći zube, pa izgovori stihove:


Dosta je bilo prijevara -
Nećeš postići cilja;

To što želiš ne može biti,
Što si sijao moraš požnjeti.


- Krotka životinjo - molio je vuk - ja imam odveć povjerenja u tebe da bi me mogla ostaviti u ovoj jami. - Vuk je zatim ronio suze i recitirao stihove:


Ti, koji si mi više puta ruku pružio
Ti, što si mi brojne usluge učinio

Nikada me zla sudba nije zadesila
A da tvoja ruka nije moju prihvatila.


- Glupi dušmane - naslađivala se lisica - otkud sad to moljakanje i skrušenost, poniznost i pokornost, nakon one naduhanosti i oholosti, nakon nepravde i tlačenja?! Bila sam u tvom društvu zbog straha od tvog dušmanluka. Nadala sam se dobročinstvu, a sada te je stigla kazna i snašla te osveta - i lisica izgovori stihove:


O, ti što smišljaš gnusnu prijevaru,
Sam si pao u svoju odvratnu namjeru!

Kušaj sada najgoru i najveću nevolju
I ostani s vucima vječno u čoporu!


- Milostiva lijo - reče vuk - ne govori tako neprijateljskim jezikom i ne gledaj me tako dušmanskim pogledom. Budi mi prijatelj do suđenog časa i konačnog rastanka. Idi i nabavi mi neko uže, pa jedan kraj sveži za drvo, a drugi spusti meni da se popnem uz njega, možda ću se tako spasiti nevolje u koju sam upao. Dat ću ti sva blaga koja imam.
- Već si previše govorio o onome što ti neće pomoći. Ne nadaj se da ću te ja spasiti, već se prisjeti kakvo si zlo činio, kakve si mi gadosti krišom pripremao. Misli na to da ćeš biti kamenovan. Znaj da se opraštaš s ovim svijetom i da odlaziš s njega. Duša će ti otići u ništavilo i u carstvo zla.
- Abu-l-Husajne, budimo opet prijatelji i ne istrajavaj na mržnji i pakosti. Znaj da je duši podario život onaj ko ju je spasio propasti, a onaj ko joj je život dao, kao da je sve ljude oživio. Nemoj zla biti, jer mudri to osuđuju. Nema očiglednijeg mučenja od mog boravka u ovoj jami gdje kušam gorku smrt i gledam u oči vlastitoj propasti. Ti me možeš izbaviti iz zamke.
- Pokvareni i surovi vuče - reče lisica - upoređujem tvoje lijepe riječi i ružne namjere sa sokolom i jarebicom.
- Šta se dogodilo sa sokolom i jarebicom? - upita vuk.
- Jednoga dana, ušla sam u vinograd da jedem grožđe i dok sam bila tamo, ugledah sokola koji se ustremio na jarebicu. Kad ju je već bio ščepao, jarebica se izmigolji, pobježe u svoje gnijezdo i sakri se u njemu. Soko je letio za njom vičući:
- Neznalico, vidio sam te u stepi gladnu pa mi te bilo žao. Nakupio sam ti zrnja i uhvatio sam te zato da bih ti dao da jedeš. Međutim, ti bježiš od mene i ne vidim da taj bijeg može imati bilo kakvu posljedicu osim oskudice. Izađi i uzmi zrnje koje sam ti donio. Pojedi ga uslast.
Kada jarebica ću sokolove riječi, povjerava mu i izađe, a on zari kandže u nju i čvrsto je uhvati. Jarebica ga upita:
- Zar je to ono što si mi donio iz stepe govoreći: "Pojedi ga uslast"? Slagao si, neka Allah pretvori u smrtonosni otrov moje meso u tvojoj utrobi!
Kad pojede jarebicu, sokolu opade perje, izgubi snagu i pade mrtav.
- Znaj, vuče - nastavi lisica - da onaj ko kopa jamu svome bratu sam u nju brzo pada. Ti si mene u samom početku obmanuo.
Onda vuk reče lisici:
- Okani se te priče i navođenja poslovica! Ne spominji mi moja ranija ružna djela! Dosta mi je ove nesreće u koju sam upao tako da bi se i neprijatelj na me sažalio, a kamoli prijatelj. Smisli nešto da se izvučem odavde. Ako ti je to teško, treba da znaš da prijatelj za prijatelja podnosi i najteže muke i sve čini ne bi li ga spasio. Kažu da je pažljiv prijatelj bolji od rođenog brata. Ako me uspiješ spasiti, nakupit ću ti hrane koja će dugo trajati, a onda ću te naučiti rijetkim lukavstvima pomoću kojih ćeš moći otvarati plodne vinograde i kidati plodove s drveća. Zato budi mirna i spokojna.
- Kako divno rekoše učeni o mnoštvu glupaka kao što si ti - odgovori lisica smijući se.
- Šta su kazali? - upita vuk.
- Učeni vele da su oni koji imaju grubo tijelo i grubu narav daleko od razuma, odnosno da su blizu gluposti, jer tvoje riječi da se prijatelj izlaže poteškoćama zato da bi izbavio prijatelja tačne su, kao što si rekao, glupi prevrtljivče, ali u tom smislu što su mi pokazale da si neznalica i malouman. Kako ti mogu biti prijatelj kad si me varao? Zar si me smatrao prijateljem i onda kada sam bila tvoj zluradi neprijatelj? Te riječi su ubojitije od strijela, ako bolje razmisliš. Što se tiče tvojih riječi da ćeš mi dati toliko hrane da mi može dugo trajati, te da ćeš me poučiti lukavstvima pomoću kojih ću ulaziti u plodne vinograde i sa drveća ubirati plodove, zašto, vjerolomniče, ne znaš nikakvo lukavstvo kojim bi se spasio od smrti?! Ti si veoma daleko od toga da pomogneš sam sebi, kao što sam ja daleko od toga da prihvatim tvoje savjete. Ako već znaš neka lukavstva, posluži se lukavstvom da sebe spasiš nevolje, a ja ću moliti Allaha da te iz nje ne izbavi. Vidi, glupane: Ako znaš neko lukavstvo, spasi sebe od smrti, pa tek onda drugoga poučavaj! Ti si poput čovjeka koji je obolio, pa mu je došao drugi čovjek sa istom bolešću da ga liječi, i upitao ga: "Hoćeš li da te izliječim?" "Bolje bi bilo da počneš liječiti sama sebe", odgovori ovaj, te pridošlica ode. Ti si isti takav, vuče. Ostani tu gdje si i trpi to što te snašlo.
Kada vuk ću lijine riječi, bi mu jasno da od nje ne može očekivati nikakvo dobro, te poče kukati nad svojom sudbinom:
- Bio sam tako nepažljiv! Ako me Allah spasi ove nesreće, sigurno ću se kajati što sam zlostavljao slabije od sebe. Odjenut ću se vunom{135} i popet ću se u planinu da slavim uzvišenog Allaha bojeći se Njegove kazne. Izbjegavat ću zvijeri i hranit ću borce za vjeru i siromahe.
Slušajući vučije molbe i riječi iz kojih se vidjelo da će se pokajati zbog oholosti i nadmenosti, lisici bi žao i poskoči od radosti. Ona stade na ivicu jame, čučnu na zadnje šape, te pruži rep u jamu. Vuk se podiže, pruži šapu prema lisičijem repu i povuče ga tako da se lisica nađe u jami zajedno s vukom.
- Bezdušna lisico! - reče joj tada vuk. - Kako si mogla biti zlurada kad si bila u mom društvu i pod mojom vlašću?! Pala si u rupu zajedno sa mnom i posljedice će brzo uslijediti. Mudraci su rekli: "Ako neko smatra sramnim svoga brata zato što je sisao pasije mlijeko, i sam će ga sigurno sisati." Kako je divno rekao pjesnik:


Kada sudba krene na ljude
Ona drugima konje dovede.

Kažite zluradima da se osvijeste,
Jer što mi podnesemo i vi morate.


Zatim vuk reče lisici:
- Požurit ću da te ubijem prije nego što ti vidiš moju pogibiju - a lisica je mislila: "Upala sam zajedno s ovim siledžijom u takav položaj koji neodložno zahtijeva neko lukavstvo. Vele: 'Žena sprema ukrase za svoj praznik, a poslovica kaže: 'Štedio sam te, suzo moja, za nevolju. Ako ne nadmudrim ovu okrutnu zvijer, sigurno ću stradati. Lijepo je rekao pjesnik:


Živi od prijevare - sada je vrijeme
U kome se smještaju lavovi kao u jazbine.

Iskazi sada lukavstva sva
Da pokrene se snaga životnih točkova.

Ubiri plodove, a ako ih nema
Zadovolji se onda šakom sijena!


Zatim lisica reče vuku:
- Ne žuri da me ubiješ, jer ćeš se pokajati, moćna zvijeri. Ako malo pričekaš i razmotriš ono što ću ti ispričati, shvatit ćeš šta sam namjeravala. Ako pak požuriš da me ubiješ, nećeš imati nikakve koristi i oboje ćemo ovdje skončati.
- Podla vjerolomnice! - povika vuk. - Kako se nadaš da ćeš nas paziti kad moliš da malo pričekam? Reci mi šta smjeraš.
- Što se tiče onog što sam naumila, nije potrebno da mi za to dobrim uzvraćaš. Kada sam čula tvoje obećanje i priznanje da si ranije zlo činio, da ti je žao što se nisi ranije pokajao i dobro činio; kada sam čula da si se zavjetovao da više nećeš ponižavati prijatelje niti ostale, da nećeš jesti grožđe ni drugo voće, da ćeš biti skrušen i da ćeš podrezati kandže, da ćeš polomiti svoje očnjake, da ćeš se odjenuti vunom i da ćeš uzvišenom Allahu prinositi žrtvu ako te spasi nevolje u kojoj si se našao - tada me obuzelo sažaljenje prema tebi, premda sam željela da stradaš. Kada sam, dakle, čula tvoje pokajanje i zavjete ako te Allah spasi, osjetila sam potrebu da te izvučem iz nevolje, pa sam ti pružila rep da se uhvatiš za njega i izvučeš se. Međutim, ti se nisi okanio svoje uobičajene grubosti i surovosti i nisi prihvatio spasenje u blagosti, već si me tako povukao da sam pomislila da će mi duša izaći. Tako se oboje nađosmo suočeni sa stradanjem i smrću. Nas može spasiti samo jedna stvar. Ako se složiš sa mnom, spasit ćemo se oboje. Nakon toga, treba da ispuniš svoje zavjete, pa ću ti biti prijateljica.
- S čim da se složim? - upita vuk.
- Ti se uspravi - reče lisica - a ja ću ti se popeti na glavu pa ću biti blizu površine zemlje. Kada budem gore, otići ću i donijet ću ti nešto za šta ćeš se uhvatiti i izvući se.
- Ne vjerujem ti - odgovori vuk - jer mudraci su rekli: "Ko povjeruje u korist tamo gdje je mjesto mržnji, griješi." Također kažu: "Ko vjeruje onome što ne zaslužuje povjerenje, bit će prevaren; ako neko proba ono što je već probao, kajat će se; onaj ko ne pravi razliku među situacijama, postupajući u svakoj na isti način, taj će imati malo uspjeha i mnogo nevolja." Kako je divno rekao pjesnik:


Nek zla bude misao tvoja,
Jer hrđava misao je najrazumnija.

Najveća je nevolja za čovjeka
Kad čini dobro vjerujuć u drugoga.

Drugi je rekao:
Drži se zle misli, ona će te spasiti;
Ko je uvijek oprezan malo će nevolja imati.

Dušmana svog sa osmijehom sretni,
A u duši vojsku spremaj i boj zametni.

Još jedan pjesnik je rekao:

Najveći dušman je onaj kome vjeruješ,
Čuvaj se ljudi i pazi s kim druguješ.

Zabluda je dobru se od sudbine nadati,
O zlu misli i sudbini se prepusti.


- U svakom slučaju, nije pohvalno zlo misliti - reče lisica. - Misliti o dobru odlika je savršenih, a posljedica takvog razmišljanja je spasenje od užasa. Vuče, treba da se nekim lukavstvom spasiš ovoga što te snašlo i bolje je da se zajedno spasimo smrti. Okani se zlih misli i mržnje. Ako budeš lijepo postupio sa mnom, moguća su dva rješenja ove situacije: ili ću ti donijeti nešto za šta ćeš se uhvatiti i spasiti se iz nevolje, ili ću te prevariti i sebe spasiti, a tebe ostaviti. Međutim, to nije moguće, jer nisam sigurna da me neće snaći ono što je snašlo tebe, i to bi bila posljedica moje prijevare. Poslovica kaže: "Odanost je divna, a nevjera je odvratna." Treba da mi vjeruješ, jer mi nije nepoznata prevrtljivost sudbine. Ne odugovlačimo s lukavstvom koje će nas spasiti. Naš položaj je odveć težak da bismo vodili duge razgovore.
- Iako imam malo povjerenja u tvoju odanost, jasno mi je šta si naumila, odnosno da hoćeš da me spasiš kada si čula moje pokajanje. Mislim: Ako je tačno ono što lisica tvrdi, to znači da je shvatila kakvo je zlo učinila. Ako to nije tačno, Gospod će je za to kazniti. Dakle, pristajem na to što savjetuješ, a ako me prevariš, glavom ćeš platiti.
Potom se vuk uspravi u jami, a lisica mu se pope na ramena tako da se izravna s površinom zemlje. Ona skoči s njegovih ramena na površinu i onesvijesti se.
- Prijatelju moj - reče vuk - ne zaboravi mene i ne oklijevaj da me spasiš.
Lisica se grohotom nasmija:
- Ti, obmanuti! Pala sam ti šaka samo da bih se našalila s tobom i narugala ti se. Kada sam čula tvoje pokajanje, bila sam toliko ushićena da sam počela skakati i igrati, te mi je upao rep u jamu, a ti si me povukao tako da sam pala k tebi. Onda me je uzvišeni Allah spasio, i zašto ne bih pridonijela tvojoj propasti kad ti spadaš u đavolje društvo. Jučer sam usnila da igram na tvojoj svadbi. Taj san sam ispričala jednom koji tumači snove i on mi reče: "Past ćeš u klopku, ali ćeš se spasiti." Znala sam da je tumačenje sna to što sam ti pala šaka i spasila se. Ti znaš, prevareni glupače, da sam ti neprijatelj, pa kako onda hoćeš, uprkos svojoj maloumnosti i gluposti, da te baš ja spasim, bez obzira na to što si čuo moje osorne riječi? Kako da se trudim da te spasim kad su učeni kazali da grješnikova smrt predstavlja rasterećenje za ljude i pročišćenje zemlje. Da me nije strah da ću zbog svoje odanosti tebi podnijeti veći bol nego što bih propatila zbog prijevare, sigurno bih smislila kako da te spasim.
Kada vuk ču lijine riječi, on se ujede za šapu zbog silnog kajanja...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

150. noć
Kada nastupi stotinu pedeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se vuk, saslušavši lijine riječi, ujeo za šapu zbog silnog kajanja. Zatim je počeo govoriti blagim tonom, ali od toga nije imao koristi, te reče lisici tiho:
- Vi, lisičiji soj, vrlo ste slatkorječivi i šaljivi. I ovo je neka tvoja šala, ali nije svako vrijeme pogodno za šalu.
- Glupane, šala ima granice koje se ne prelaze - odgovori lisica. - Nemoj misliti da će me Allah opet izručiti tebi kad me jednom već spasio tvojih šaka!
- Trebalo bi da me želiš spasiti zbog našeg nekadašnjeg bratskog druženja. Ako me spasiš, ja ću ti sigurno uzvratiti dobrim - reče vuk, a lisica odgovori:
- Mudraci su rekli: "Ne bratimi se s grješnim glupakom, jer će te on unakaziti, a neće te uljepšati; ne bratimi se s lažljivcem, jer ako učiniš dobro djelo, on će to utajiti, a ako učiniš zlo, on će ga razglasiti." Također su mudraci rekli: "Za sve se može naći neko lukavstvo, osim za smrt; sve je moguće popraviti osim pokvarene suštine; sve se može izbjeći osim sudbine." Što se tiče nagrade za koju tvrdiš da je zaslužujem, ja tebe i tvoju nagradu upoređujem sa zmijom koja bježi od lovca. Jedan čovjek je ugledao uplašenu zmiju i upitao je: "Šta ti je, zmijo?" "Bježim od lovca", odgovori zmija, "on me lovi, pa ako me zaštitiš i skloniš, sigurno ću te nagraditi i učinit ću ti svako dobro." Čovjek uze zmiju željan nagrade i dobra i stavi je u džep. Kada je lovac prošao i kada je minula opasnost, čovjek upita zmiju: "Gdje je nagrada? Spasio sam te od onoga čega si se bojala i od čega si zazirala." Zmija odgovori: "Reci mi u koji dio tijela da te ujedem, jer ti znaš da mi ne nagrađujemo dobrim." I zmija ujede čovjeka, te on umre. Ja tebe, glupače, poredim s tom zmijom i čovjekom. Nisi li čuo pjesnikove riječi:


Ne vjeruj onom koga si naljutio
Nadajući se da ga je bijes minuo.

Kada se zmija u fino klupko svija
Izgleda nedužno, al smrtni otrov skriva.


Na to vuk reče lisici:
- Rječita lijo divnoga lica, ne zaboravi ko sam i da me se ljudi boje. Ti znaš da jurišam na utvrde i da kršim vinograde. Učini onako kako sam ti naredio i stoj preda mnom kao što rob stoji pred gospodarom!
- Glupače! - povika lisica. - Ti težiš za nemogućim! Čudim se tvojoj gluposti i tvrdoglavosti kad mi naređuješ da te služim i da pred tobom stojim kao da sam ti rob. Uskoro ćeš vidjeti šta će te snaći. Razbit će ti glavu kamenjem i polomit će ti izdajničke zube!
Potom se lisica pope na brežuljak koji je gledao na vinograd i poče mamiti vinogradare, te je ovi ugledaše i radosni pohitaše k njoj. Lisica je stajala dok se ljudi ne približiše rupi u kojoj je bio vuk. Tada lisica pobježe, a vinogradari ugledaše vuka u rupi, pa počeše na njega bacati veliko kamenje. Tukli su ga bez prestanka kamenjem i drvljem i probadali ga kopljem dok ga nisu ubili.
Pošto ljudi odoše, lisica se vrati jami, stade pored mjesta gdje je bio ubijeni vuk i kada ga vidje mrtva, zaklima glavom od velike radosti i izgovori stihove:


Sudbina vuka presrete i usmrti,
Duša mu daleko od nas odleti.

Koliko si me, Abu Sirhane{136} želio ubiti,
Al' nesreća danas tvoj život prekrati.

U jamu si pao iz koje ne izađe niko,
Već je u njoj na samrtni vjetar sviko.


Nakon toga, lisica ostade sama u vinogradu, spokojna i ne bojeći se nikakvih nevolja. To je priča o vuku i lisici.

PRIČA O MIŠU I LASICI
Priča se da su miš i lasica živjeli u kući nekog siromašnog čovjeka. Jedan njegov prijatelj se razbolje i ljekar mu propisa očišćeni sezam, te siromašnom čovjeku dadoše sezam da ga očisti. Taj čovjek dade sezam svojoj ženi i reče joj da ga pripremi. Žena očisti sezam i pripremi ga, a kada ga lasica vidje, poče ga prenositi u svoju rupu i radila je to cijeli dan dok nije prenijela najveći dio. Onda dođe žena i primjeti da nedostaje mnogo sezama, pa poče vrebati da vidi zašto nedostaje sezam.
Već po navici, lasica dođe da ga prenosi i kad vidje ženu kako sjedi, bi joj jasno da je ona u zasjedi, te pomisli: "Moj postupak može imati teške posljedice. Bojim se da ta žena mene čeka u zasjedi, a onome ko ne misli na posljedice sudbina nije saveznik. Moram učiniti nešto pozitivno čime ću pokazati svoju nedužnost za sve ružno što sam učinila."
I lasica poče vračati sezam koji bijaše u njenoj rupi. Kada žena vidje šta radi, pomisli: "Nije ona kriva što nedostaje sezam, jer ga donosi iz rupe nekoga ko ga je tamo odnio i stavlja ga uz preostali sezam. Ona nam dobro čini vraćajući sezam, a onome ko dobro čini valja samo dobrim vratiti. Dakle, nije lasica kriva što nema sezama, ali ja ću vrebati dok ga ne uhvatim i dok ne saznam ko je."
Lasica je shvatila o čemu razmišlja ta žena, te ode mišu i reče mu:
- Brate, nije dobro kad čovjek ne brine o komšijama i ako nije postojan u svojoj ljubavi.
- Tako je, prijatelju - reče miš. - Blago tebi i tvojim susjedima. Ali, zašto mi o tome govoriš?
- Domaćin je donio sezama, pa su se on i njegova porodica siti najeli. Imaju ga mnogo, tako da su ga ostavili, te je svako živo biće uzimalo. Ako i ti uzmeš sezama, učinit ćeš to s većim pravom od ostalih koji su uzimali.
Mišu se to dopade i on zaigra, zavrti repom osjetivši želju da jede sezam. On istog časa ustade, izađe iz svoje rupe i vidje očišćeni sezam kako sija bjelinom. Žena je sjedila u zasjedi, a miš nije mislio na posljedice. Žena je bila pripremila toljagu. Miš se nije mogao suzdržati, već uđe u sezam, zavuče se u njega i poče jesti. Žena ga udari onom toljagom i razbi mu glavu, tako da miš strada zbog pohlepe i zbog toga što nije razmišljao o posljedicama.
- Šeherzado - reče car - Allaha mi, to je divna priča! Znaš li neku o ljepoti prijateljstva i bdijenju nad njime, čak i onda kada se prijatelj teško može spasiti od propasti?
- Znam - odgovori Šeherzada.

PRIČA O GAVRANU I MAČKU
- Čula sam da su se sprijateljili gavran i mačak. Dok su boravili pod jednim drvetom, iznenada ugledaše pantera kako ide prema tome stablu pod kojim su se oni nalazili. Primjetiše ga tek kada je bio blizu stabla. Gavran odletje na vrh drveta, a mačak ostade paralisan i doviknu gavranu:
- Prijatelju, znaš li nešto što bi me moglo izbaviti, nadam se tome od tebe?
- Braća traže jedni druge kada je potrebno nešto pametno smisliti da bi se izvukli iz nevolje. Divno li je rekao pjesnik:


Pravi prijatelj je ko s tobom uvijek ostaje
I štetu trpi ako tebi od koristi je;

I onaj koji će za te dušu svoju kidati
Ako zla sudba nekada te uhvati.


Nedaleko od drveta bili su pastiri i psi. Gavran odletje i poče lupati krilima po zemlji i graktati. Zatim priđe pastirima i udari krilom jednog psa po njušci, pa se malo podiže, a psi potrčaše za njim. Pastir podiže glavu i vidje pticu kako leti nisko iznad zemlje, te pođe za njom. Gavran je letio tek toliko da umakne psima mameći ih da ga rastrgnu. Zatim se malo podiže, a psi su ga slijedili dok se gavran ne nađe na stablu pod kojim je bio panter. Kada psi ugledaše pantera, jurnuše prema njemu, te se on dade u bijeg, a mislio je da će pojesti mačka. Tako se mačak spasi zahvaljujući domišljatosti gavrana.
Ovo ti pričam, care, da bi znao kako prava bratska ljubav izbavlja od smrti.

PRIČA O GAVRANU I LISICI
Priča se da je jedna lisica živjela u planini. Kad god bi okotila mladunče i kad bi ono ojačalo, lisica bi ga pojela zbog gladi. Da nije jela mladunčad, glad bi je umorila. Na vrhu te planine sklanjao se jedan gavran i lisica pomisli: "Željela bih se sprijateljiti s ovim gavranom, da mi bude drug u samoći i da mi pomaže u potrazi za hranom, jer on je u stanju učiniti ono što ja nisam."
Lisica priđe gavranu i stade blizu njega ne bi li mogao čuti njene riječi. Zatim ga pozdravi i reče:
- Komšija! Zaista komšija musliman ima dvostruko pravo na svog komšiju muslimana: pravo po susjedstvu i pravo po islamu. Ti si moj komšija i moram ispuniti jednu obavezu prema tebi, utoliko prije što smo dugo već komšije i što mi ljubav koju nosim u srcu za te nalaže da budem pažljiva prema tebi i podstiče me na bratimljenje s tobom. Šta mi možeš odgovoriti na to?
- Najbolje riječi su one koje su najiskrenije - reče gavran. - Možda tvoj jezik govori o onome čega nemaš u srcu. Bojim se da se tvoje prijateljstvo ispoljava samo u riječima, a da si mi u duši neprijatelj, jer ti si proždrljivica, a ja sam plijen. Zato treba da se klonimo uzajamne ljubavi i neposredne blizine. Šta te nuka da tražiš ono što ne možeš dosegnuti i da želiš ono što ne može biti? Ti spadaš u familiju zvijeri, a ja u familiju ptica, te takvo prijateljstvo ne bi bilo valjano.
Lisica na to odgovori:
- Onaj kome je poznat značaj čestitosti i ko bira prave prijatelje može imati koristi od prijatelja. Meni se dopada da budem blizu tebe i biram te za prijatelja da bismo mogli pomagati jedno drugome pri postizanju ciljeva. Naše prijateljstvo bit će uspješno. Ja znam neke priče o ljepoti prijateljstva. Hoćeš li da ti ispričam jednu?
- Dopuštam da mi ispričaš. Kazuj, dakle, da čujem njihovu poruku - složi se gavran.
- Slušaj, prijatelju! - poče lisica - Priča o buhi i mišu ukazuje upravo na ono o čemu sam ti pričala.
- Kako to? - upita gavran, a lisica odgovori:


* * *
- Pričaju da je jedan miš živio u kući nekog vrlo bogatog trgovca. Buha je noću tražila utočište u postelji toga trgovca i osjeti da mu je tijelo mehko. Kako je buha bila žedna, ona se napi trgovčeve krvi. Trgovac osjeti bol, probudi se, sjede i poče dozivati sluge, te oni pohitaše k njemu, zasukaše rukave i počeše prebirati tražeći buhu. Kada buha osjeti da je traže, dade se u bijeg i naletje na mišiju rupu pa uđe u nju. Miš je ugleda i upita:
- Šta te dovodi ovamo kad ne pripadaš mome rodu ni vrsti? Zbog toga nisi, sigurna od grubosti i nanošenja uvreda.
- Pobjegla sam u tvoje sklonište spašavajući se od smrti: došla sam da tražim tvoju zaštitu. Ne želim tvoju kuću, niti će te snaći kakvo zlo od mene zbog kojeg bi morao napustiti stanište. Nadam se da ću te moći nagraditi za dobro koje mi činiš i uskoro ćeš hvaliti posljedice onoga o čemu govorim. Kada je miš čuo buhine riječi...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

151. noć
Kada nastupi stotinu pedeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je miš, saslušavši buhine riječi, rekao:
- Ako je sve tako kako si mi kazala, onda se osjećaj sigurnom ovdje. Neće ti se ništa loše dogoditi. Imat ćeš samo ono što će te radovati i snaći će te samo ono što će i mene snaći. Nudim ti svoje prijateljstvo. Nemoj žaliti za trgovčevom krvlju i ne tuguj što se nećeš hraniti njome. Budi zadovoljna svojim životom, jer tako je bolje za tebe. Čuo sam, buho, da je neki savjetnik govorio stihove:


Stazama samoće i skromnosti sam hodio
I život dosuđeni tako sam provodio.

Od kore hljeba i gutljaja vode sam živio,
Te malo soli dok dronjke sam nosio.

Bit će dobro bude li mi Allah lagodnost podario,
Inače ću biti zadovoljan onim što mi je udijelio.


Buha na miševe riječi odgovori:
- Brate, slušam tvoje pouke i tebi se potčinjavam. Ja nemam moći da ti se suprotstavljam, već hoću život da provedem u toj divnoj namjeri.
- Iskrena ljubav je dovoljno lijepa namjera - reče miš.
Tako se zače prijateljstvo među njima. Buha se sklanjala u trgovčevu postelju, ali nije pretjerivala s njim, a danju se sklanjala kod miša u njegovom staništu.
Jedne noći, trgovac donese kući mnoštvo novaca, pa ih poče brojati. Kada miš ću zveket novca, promoli glavu iz rupe i poče posmatrati trgovca dok je dinare stavljao pod jastuk i najzad je zaspao. Tada se miš obrati buhi:
- Zar ne misliš da je ovo zgodna prilika i velika sreća? Znaš li nešto pametno što će nas dovesti do tih dinara?
- Nije dobro kad neko nešto želi ako nije u stanju i da dođe do toga. Ako je nejak za to, izložit će se upravo onome od čega zazire i neće postići cilj, čak i ako je u stanju smisliti neko lukavstvo. To je kao kad vrabac sakuplja zrnje pa pada u stupicu i lovac ga hvata. Dakle, ti nemaš snage, kao ni ja, da uzmeš te dinare i izneseš ih iz kuće. Ja to nisam u stanju, ne mogu čak ni jedan jedini dinar iznijeti.
- Pripremio sam u ovoj svojoj rupi sedamdeset izlaza na koje mogu izaći ako budem htio, a za blago sam pripremio sigurno mjesto. Ako ti smisliš kako da izvedeš trgovca iz kuće, onda ne sumnjam u uspjeh, uz pomoć sudbine.
- Preuzimam obavezu da ga izvedem iz kuće - reče buha, pa ode u trgovčevu postelju i ujede ga tako žestoko kako se trgovcu nikada nije dogodilo. Zatim se skloni na sigurno mjesto na kome joj nije prijetila nikakva opasnost od trgovca. Probuđeni trgovac poče tražiti buhu, ali ne nađe ništa, te leže na drugu stranu. Onda ga buha ujede jače nego prvi put, tako da se trgovac rasani, ustade iz postelje, pa ode do jedne klupe pored kućnih vrata i tu zaspa ne budeći se do jutra.
Onda miš poče prenositi dinare dok ih ne prenese sve. Kad osvanu jutro, trgovac poče optuživati ljude i nagađati kako se to moglo dogoditi.
I lisica reče gavranu:
- Znaj, oprezni, pametni i iskusni gavrane, da ti sve ovo pričam samo zato da bi bio nagrađen za dobro djelo koje mi činiš, kao što je miš nagrađen za dobro koje je učinio buhi. Vidiš kako ga je divno nagradila i uzvratila mu na najljepši način.
- Ako je dobročinitelju stalo do dobrih djela, on će ih činiti, ili ih neće činiti. Dobročinstvo nije za onoga ko misli prekidati vezu. Ako ti iskažem naklonost, premda si mi neprijatelj, onda ću time upropastiti samog sebe. Ti si, lijo, lukava i prevrtljiva, a onaj ko je podmukao i ko vara ne drži se dogovora. Ne treba vjerovati onome ko se ne drži dogovora. Ne tako davno, čuo sam da si prevarila jednog svog prijatelja, vuka. Postavljala si mu smicalice dok ga nisi upropastila svojim lukavstvom i podmuklošću. Sve si mu to priredila premda pripada tvome rodu. Iako ste dugo bili prijatelji, nisi ga poštedjela. Kako onda da vjerujem u tvoje prijateljstvo kad tako postupaš s prijateljem iz svoje familije? Šta bi tek učinila neprijatelju koji ne pripada tvome rodu? Ja i ti smo poput sokola i gladnih ptica.
- Kakva je to priča o sokolu i gladnim pticama? - upita lisica, a gavran reče:
- Tvrde da je jedan soko bio nepopravljivi siledžija...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

152. noć
Kada nastupi stotinu pedeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je gavran rekao:
- Tvrde da je jedan soko bio nepopravljivi siledžija u vrijeme kada je bio mlad, tako da su ga se plašile ptice grabljivice, a i grabljive zvijeri na kopnu. Od njegova zla niko se nije mogao spasiti. Ima mnogo priča o sokolovom nasilnom i tlačiteljskom ponašanju, o tome da je uporno maltretirao ptice. Međutim, kada ostari, snaga ga izdade, te on poče gladovati. Morao je ulagati sve više truda, pošto je onemoćao, pa zaključi da će biti najbolje da ode tamo gdje se okupljaju ptice i da jede ono što ostane iza njih. Tako se služio lukavstvom, pošto je prije toga bio snažan i moćan.
Ako i tebe izda snaga, lijo, neće te izdati lukavstvo. Ne sumnjam da je to, što tražiš moje prijateljstvo, pribjegavanje lukavstvu umjesto sili. Ja ne spadam u one koji će ti pružiti ruku jer mi je Allah dao snagu u krilima, oprez u duši i vid očinji. Znaj da onaj ko se upoređuje s jačima od sebe zamara se, a može i da strada. Bojim se da ti se ne dogodi ono što se dogodilo vrapcu ako se budeš upoređivala s moćnijima od sebe.
- Šta se dogodilo vrapcu? Allaha ti, ispričaj mi! - zamoli lisica, a gavran reče:
- Čuo sam da je vrabac letio iznad pašnjaka na kome su pasle ovce. Posmatrao je pašnjak i odjednom ugledao velikog orla kako se ustrijemio na jedno malo janje, zgrabio ga kandžama i poletio.
Kada to vidje, vrabac raširi krila govoreći:
- Ja ću učiniti isto što i on!
Zanoseći se i poredeći s većim od sebe, on istog časa poletje i spusti se na jednog debelog ovna s bujnim runom koje se bijaše zamrsilo jer je ovan ležao na mokraći i izmetu, tako da mu je vuna ličila na pljuvačku. Kada se spusti na ovnova leđa, vrabac zamahnu krilima, ali mu se noge zapletoše u vunu. On htjede poletjeti, ali nije mogao. Sve se to događalo pred pastirom koji je bio ljut zbog orla pa priđe vrapcu, uhvati ga, počupa mu perje iz krila i sveza mu za nogu konac. Onda ga odnese svojoj djeci i baci im ga, a jedno dijete upita:
- Šta je to?
- Ovaj se poredio s većim od sebe i stradao je - odgovori pastir.
Tako i ti, lijo, čuvaj se upoređivanja s jačima od sebe jer ćeš stradati. Toliko od mene, a sad idi s mirom.
Izgubivši nadu da će se sprijateljiti s gavranom, lisica se vrati tugujući, stenjući i škrgućući zubima. Kada gavran ću kako plače i jeca, kada vidje kako je neutješno tužna, on reče:
- Zašto škrgućeš zubima, lijo?
- Škrgućem zubima zato što vidim da si lukaviji od mene - odgovori lisica.
Potom se lisica dade u trk i vrati se u svoju jazbinu.
To je priča o lisici i gavranu, care.
- Šeherzado - reče car - divne su ove priče. Znaš li još neku sličnu basnu?

PRIČA O JEŽU I DIVLJEM GOLUBU
Priča se da je jedan jež odabrao sebi stanište pored palme na kojoj su divlji golub i ženka sagradili gnijezdo. Ugodno su živjeli na palmi. Jež je mislio: "Grivnjaš jede palmine plodove, a ja nemam puta do njih. Moram nešto smisliti."
Zatim jež iskopa rupu ispod palme i u njoj načini stanište sebi i svojoj ženki. Pored rupe sagradi bogomolju u koju se povuče ispoljavajući pobožnost, predanost Bogu i odricanje od ovosvjetskih užitaka. Grivnjaš je posmatrao kako se jež moli i klanja i bi mu ga žao zbog njegovog prevelikog lišavanja, pa ga upita:
- Koliko godina tako živiš?
- Trideset godina - odgovori jež.
- Čime se hraniš? - upita grivnjaš.
- Onim što padne s palme.
- Kako se odijevaš?
- Bodljama, i dobro me služi njihova grubost.
- Zašto si odabrao baš ovo mjesto? - upita golub.
- Izabrao sam ga upravo zato da bih upućivao na pravi put zabludjelog i da bih poučavao neznalice.
- Nisam znao da si takav, ali bih sada i ja volio imati ono što ti imaš - reče golub.
- Strah me - odgovori jež - da tvoje riječi ne budu u suprotnosti sa tvojim djelima, te bi mogao biti poput onog zemljoradnika koji je, ne žureći, rekao kada je došlo vrijeme sjetve: "Bojim se da je vrijeme sjetve već prošlo i da ću izgubiti imovinu srljajući da posijem." Kada dođe vrijeme žetve i kad vidje kako ljudi žanju, on se pokaja zbog onog što je propustio i zato što je zaostao za drugima, te umre od tuge i žalosti.
- Šta treba da radim da bih se oslobodio robovanja ovome svijetu i da bih se predao samo obožavanju svoga Gospodara? - upita golub, a jež mu odgovori:
- Počni se pripremati za budući život i zadovoljavaj se s malo hrane.
- Kako to mogu kad sam ja ptica i nisam u stanju letjeti dalje od palme na kojoj se nalazi moja hrana? Kada bih to mogao, ne bih se smirivao na jednome mjestu.
- Možeš nabrati s palme hurmi koliko je dovoljno za godinu dana tebi i tvojoj ženki, pa se nastani u gnijezdu ispod palme da bi se mogao posvetiti bogosluženju. Nakon toga, uzmi sve one plodove koje si pokidao, prenesi ih i skloni kako bi se mogao njima hraniti u vrijeme oskudice. Ako potrošiš plodove a još poživiš, drži se suzdržljivog života.
- Neka ti Allah da dobro kad si me upozorio na budući život i kada si me uputio na pravi put! - uskliknu golub, pa se on i njegova ženka prihvatiše posla i počeše brati hurme dok na palmi ne ostade ništa. Jež otkri hranu za sebe, obradova joj se, napuni hurmama svoje sklonište i pohrani je kao svoju hranu. Pri tom je mislio: "Kada golub i njegova ženka ustrebaju hrane, tražit će od mene i žudit će za onim što ja imam polažući nade u moju suzdržljivost i pobožnost. Dok budu slušali moje pouke i savjete, približit će mi se, a ja ću ih uhvatiti i pojesti, tako da ću ostati sam na ovome mjestu i sve što padne s palme bit će mi dovoljno."
Nakon toga, golub i njegova ženka siđoše s palme, pošto prethodno pokidaše plodove na njoj, i vidješe da ih je jež sve prenio u svoju rupu. Onda golub reče:
- Dobri ježu, savjetniče i učitelju, nismo našli ni traga od hurmi, a za drugu hranu osim hurmi ne znamo.
- Možda ih je odnio vjetar. Međutim, treba se odricati hrane radi Onoga koji hranu daje, to je osnova uspjeha. Onaj koji je prorezao usta neće ih ostaviti bez hrane.
Jež im je ustrajno davao takve pouke, predstavljao se kao pobožan govoreći biranim riječima dok mu ptice ne povjeravaše i ne priđoše. Uđoše na ulaz u jazbinu ne bojeći se prijevare, a jež skoči na ulaz i škripnu zubima. Kad golubu bi jasno da ga je jež prevario, on povika:
- Kako je bilo juče, a kako je danas! Zar ne znaš da imaju pomagača oni kojima se čini nepravda? Okani se prijevara i smicalica da te ne bi snašlo ono što je snašlo prevarante koji su pleli zamku trgovcu!
- Kako se to dogodilo? - upita jež.
- Čuo sam - odgovori golub - da je bio jedan trgovac u gradu koji se zvao Sinda. Taj trgovac je bio vrlo bogat. Jednom je spremio tovare i robu i otpremio ih u neki grad da ih tamo proda. Pratila su ga dva podmukla čovjeka koji natovariše nešto svoje robe pretvarajući se da su i sami trgovci. Oni pođoše s njim i kada se zaustaviše na prvom odmaralištu, dogovoriše se da ga prevare i da mu otmu sve što je imao. Svaki od njih tajio je svoje nakane prema onom drugom, misleći: "Ako prevarim svoga druga, pošto prije toga prevarimo trgovca, meni će lahnuti i svu imovinu ću ja uzeti." Krili su, dakle, zle namjere jedan od drugoga. Obojica uzeše jela, staviše u njih otrova i ponudiše ih jedan drugome, te se tako poubijaše. Ti ljudi su inače sjedili s trgovcem i razgovarali s njim, a kako ih ne bi neko vrijeme, trgovac ih poče tražiti ne bi li saznao šta je s njima i nađe ih mrtve. Znao je da su bili prepredeni i da su mu smišljali podvalu, ali se njima samima podvala vratila. Trgovac se spasi i uze ono što su oni imali.
- Upozorila si me, Šeherzado, na nešto što sam zanemarivao - reče car. - Ispričaj mi još koju takvu priču.
Šeherzada reče:

PRIČA O LOPOVU KOJI JE IMAO MAJMUNA TE O VRAPCU I PAUNU
- Čula sam, sretni care, da je neki čovjek imao majmuna. Taj čovjek je bio lopov koji nikad nije otišao na pijacu u gradu u kome je živio a da se ne bi vratio bez velike zarade. Jednoga dana, neki čovjek je nosio skrojena odijela da ih proda, i dođe s njima na pijacu, pa poče izvikivati, ali ga niko ne zapita za cijenu. Kome god bi ponudio odijelo, ovaj bi odbio da ga kupi.
Dogodi se da onaj kradljivac koji je imao majmuna ugleda čovjeka sa skrojenim odijelima koja je pakovao u jedan paket i sjeo da se odmori. Majmun poče igrati pred njim, tako da se čovjek zabavi posmatrajući ga, a lopov mu ukrade paket, pa uze majmuna i ode na jedno osamljeno mjesto. Onda otvori paket, pa kad vidje da se u njemu nalaze skrojena odijela, spakova ih u skupocjeno platno i odnese na drugu pijacu. Izloži cijeli paket na prodaju postavljajući uvjet da se paket ne otvara. Ljudi se polahkomiše zbog niske cijene. Jednom čovjeku se dopade paket zbog njegove vrijednosti, te ga on kupi pod postavljenim uvjetom i odnese ga svojoj ženi. Kad ona vidje paket, upita muža:
- Šta je to?
- To je vrijedna roba koju sam kupio ispod cijene da bih je prodao i zaradio.
- Lahkovjerni čovječe! - reče žena. - Zar se takva roba prodaje ispod cijene ako nije ukradena? Zar ne znaš da griješi i da je sličan tkalcu onaj ko kupuje nešto što nije vidio?
- A šta je to bilo s tkalcem? - upita muž.
- Čula sam da je u jednom selu živio neki tkalac i radio je, ali je s mukom zarađivao komad hljeba. Pored njega je živio bogataš koji priredi gozbu i pozva narod, tako da s ljudima dođe i tkalac i uoči da najbolju hranu nude onima koji su imali najbolju odjeću, te da im domaćin iskazuje posebno poštovanje videći da su lijepo obučeni. Tkalac pomisli: "Kad bih se bavio nekim drugim zanatom, lakšim i bolje nagrađenim od ovoga, sakupio bih mnogo novaca, pa bih kupio gizdavu odjeću i podigao vlastiti ugled, a porastao bih i u očima drugih ljudi." Onda se osvrnu i vidje jednog zabavljača među prisutnima na gozbi. Taj zabavljač se bio popeo na visok zid s kojeg se baci na zemlju i ostade na nogama. Tkalac pomisli: "Moram učiniti isto što i on! Nisam ja gori od njega!" Zatim se pope na zid i baci se, a kad pade na zemlju slomi vrat i umre.
Pričam ti ovo zato da te ne spopadne zlo i da ne poželiš nešto što ti ne priliči.
Muž joj odgovori:
- Ne spašava svakog čovjeka njegovo znanje, niti svaki neznalica strada zbog neznanja. Viđao sam iskusnog lovca na zmije, koji ih dobro poznaje, pa ga je zmija ujela i usmrtila, a može izaći na kraj s njima čovjek koji o zmijama ništa ne zna, niti šta zna o njihovim navikama.
Muž se ne složi sa ženom, već kupi robu. Zatim postade njegov običaj da u bescijenje kupuje robu od kradljivaca, dok ga najzad ne osumnjičiše i dok ne propade.
U njegovo vrijeme bijaše jedan vrabac koji je svakog dana dolazio jednom od ptičijih careva. Dolijetao mu je svakodnevno, tako da je bio prvi koji je dolazio, a posljednji je od njega odlazio: Jednom, okupi se jato ptica na visokoj planini, te rekoše jedne drugima:
- Namnožile smo se, pa su se namnožile i nesuglasice. Moramo imati cara koji će rješavati naše sporove. Tada ćemo se slagati i nestat će naših razmirica.
Onda doletje onaj vrabac i posavjetova im da za cara izaberu pauna kome je on stalno odlazio. I ptice se odlučiše za pauna, postaviše ga za cara i on bijaše milostiv prema njima. Paun odredi vrapca za svoga pisara i vezira. Vrabac je ponekad napuštao svoje obaveze i posvećivao se nekim drugim stvarima. Jednom se vrabac ne pojavi kod pauna cijeli dan i paun se veoma uznemiri. Dok je on brinuo, vrabac se pojavi i paun mu reče:
- Zašto si se zadržao iako si mi ti najbliži podanik?
- Vidio sam nešto sumnjivo, pa sam se uplašio - odgovori vrabac.
- Šta si vidio?
- Vidio sam kako je čovjek postavio mrežu pored moga gnijezda, učvrstio klinove, a u sredini stavio zrnje. Onda je sjeo podalje od mreže. Ja sam također sjeo i posmatrao šta će uraditi. Dok sam ja tako sjedio, odjednom se pojaviše ždral i njegova ženka vođeni svojom sudbinom. Oni upadoše u mrežu i počeše vapiti, te lovac ustade i uze ih. To me je uznemirilo i zato sam bio odsutan, čestiti care. Više neću živjeti u onome gnijezdu, jer me strah mreže.
- Ne idi s toga mjesta - reče paun. - Oprez te neće zaštititi od sudbine.
Vrabac se povinova njegovoj zapovijedi i reče:
- Strpit ću se i neću se preseljavati. Pokoravam se caru.
Vrabac se svejednako plašio, te je donosio hranu do pauna i tu je jeo dok se ne bi najeo, a onda je pio vodu. Nakon toga je odlazio. Jednoga dana dok je hitao, ugleda kako se dva vrapca tuku na zemlji i vrabac pomisli: "Kako mogu biti carski vezir i posmatrati kako se preda mnom tuku dva vrapca?! Tako mi Allaha, izmirit ću ih."
Zatim poletje prema vrapcima da ih izmiri, ali ih lovac sve poklopi mrežom i taj vrabac se nađe usred nje. Lovac priđe, uze vrapca, dade ga svom drugu i reče:
- Dobro ga drži jer je tako debeo da nisam vidio boljeg od njega.
Vrabac pomisli: "Snašlo me upravo ono čega sam se bojao. Siguran je samo paun. Oprez me nije spasio od sudbine. Ni oprezan ne može pobjeći od onoga što mu je suđeno. Divno je rekao pjesnik:


Nemoguće se ni lukavstvom ne može postići,
A ono što mora biti ne može se izbjeći.

Ono što ima biti u pravi čas će se dogoditi
I neznalicu to će uvijek varati.


- Šeherzado - reče car - ispričaj mi još koju takvu priču.
- Naredne noći - odgovori ona - ako me poštedi car, neka ga Allah slavnim učini...
Šehezradu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

PRIČA O ALI IBN BEKARU I ŠEMSUNNEHARI
153. noć
Kada nastupi stotinu pedeset i treća noć, Šeherzada reče:
- Čula sam, sretni care, da je u davna vremena, za vladavine Haruna ar-Rešida, bio jedan trgovac koji je imao sina po imenu Abu-l-Hasan Ali ibn Tahir. Taj čovjek je bio veoma bogat. Bio je široke ruke, lijep i omiljen kod svih koji su ga vidjeli. Ulazio je u halifin dvor bez najave. Voljele su ga sve halifine naložnice i robinje. Sjedio je za halifinim stolom, recitirao mu poeziju i pričao mu neobične priče, a danju je trgovao na pijaci.
U njegovom dućanu je sjedio jedan mladić porijeklom od persijskih careva, a zvao se Ali ibn Bekar. Mladić je imao lijep stas, fini izgled, savršenu vanjštinu, rumene obraze, sastavljene obrve, privlačan govor, osmjehnute usne, a volio je veselje i zabavu.
Jednom su njih dvojica sjedili, razgovarali i šalili se, kad se neočekivano pojavi deset mjesecolikih robinja. Svaka se odlikovala ljepotom, stasom i skladnošću, a među njima bijaše jedna djevojka na mazgi na kojoj je bilo izvezeno sedlo sa zlatnim stremenima. Djevojka je nosila tanki zar, a oko struka svileni pojas prošiven zlatom. Kao da je nju opjevao pjesnik:


Njena koža nalik je na tkaninu svilenu
A govor na besjedu odmjerenu.

Ima oči kakve samo Allah može stvoriti
I u stanju su svaki razum opiti.

Ljubav prema njoj sve više me mori,
Utjehu u ljubavi naći ću na dan sudnji.


Kada stigoše do Abu-l-Hasanovog dućana, ta žena sjaha s mazge, sjede pred dućan i pozdravi ga. On uzvrati pozdrav, a čim je Ali ibn Bekar vidje, pomami se i htjede otići, ali mu ona reče:
- Sjedi tu! Kako možeš otići kad smo mi došle? To nije pravo!
- Bogami, gospođo, ja bježim od onoga što sam vidio. Divno je rekao pjesnik:


Ona je slična sjajnom nebeskom suncu -
Tom ljepotom daj utjehu svome srcu.

Do nje se niko ne može uspeti,
Niti će se ona tebi spustiti.


Žena se osmjehnu i upita Abu-l-Hasana:
- Kako se zove ovaj mladić i odakle je?
- On je stranac - odgovori Abu-l-Hasan. - Zove se Ali ibn Bekar, sin je perzijskog cara. Strancu valja ukazivati poštovanje.
- Kada ti dođe moja robinja, pošalji ga meni.
- Naravno - prihvati Abu-l-Hasan.
Zatim mlada žena ustade i ode svojim putem. Toliko o njoj.
Što se tiče Ali ibn Bekara, on nije znao šta da kaže. Nakon izvjesnog vremena, stiže robinja Abu-l-Hasanu i reče:
- Moja gospodarica traži da dođete ti i tvoj prijatelj.
Abu-l-Hasan ustade i povede Ali ibn Bekara, te se uputiše dvoru Haruna ar-Rešida. Robinja ih uvede u jednu zasebnu odaju i reče im da sjednu, te im donesoše i sofru. Oni jedoše, zatim opraše ruke, pa im donesoše piće i napiše se. Robinja ih pozva da ustanu i oni pođoše za njom, te ih uvede u jednu odaju sagrađenu na četiri stupa, zastrtu raznim ćilimima i ukrašenu najljepšim ukrasima, kao da je džennetska odaja.
Muškarci se začudiše raskoši, i dok su oni razgledali ta čuda, pojavi se deset robinja zanosno se njišući. Onako mjesecolike, mamile su poglede i paralisale misao, pa se poredaše nalik na džennetske hurije. Za njima se pojavi drugih deset robinja noseći lutnje i druge instrumente za zabavu i uveseljavanje. Djevojke pozdraviše dvojicu muškaraca, pa počeše svirati na lutnje i govoriti stihove, pri čemu je svaka predstavljala pravo iskušenje za Božije robove.
Zatim se pojavi još deset sličnih robinja, istih godina, crnookih, rumenih obraza, sastavljenih obrva i vitkih nogu. Predstavljale su pravo iskušenje za pobožne ljude i užitak za one koji su ih posmatrali. Nosile su haljine od raznobojne svile pred kojom je pamet zastajala. Djevojke stadoše pored vrata, a za njima se pojavi još deset robinja ljepših od prethodnih, u divnim haljinama. Djevojke se također zaustaviše pored vrata, a onda se na vratima pojavi dvadeset mladica među kojima je bila djevojka po imenu Šemsunnehara, nalik mjesecu među zvijezdama. Krasila ju je bujna kosa, nosila je plavu haljinu i svileni zar, a oko struka pojas ukrašen raznim vrstama dragulja. Kretala se gordo dok ne sjede na divan. Kada je vidje, Ali ibn Bekar izgovori stihove:


Ona je zametak moje bolesti,
Zbog nje traju moja ljubav i strasti;

Pred njom se moja duša topi
I zato mi se već naziru kosti.


Kada završi stihove, mladić se obrati Abu-l-Hasanu:
- Da si mi želio dobro, sve bi mi ovo ispričao prije nego što sam došao ovamo da bih osokolio vlastitu dušu i pripremio je da podnese ono što će je snaći.
Mladić poče kukati i jadati se, a Abu-l-Hasan mu reče:
- Brate moj, želio sam ti samo dobro, ali sam se bojao da ti to kažem kako te ne bi ljubav ophrvala toliko da bi izbjegavao susret s njom. Smiri se i uživaj, jer ona se okreće prema tebi i želi se sresti s tobom.
- Kako se zove ta žena? - upita Ali ibn Bekar, a Abu-l-Hasan odgovori:
- Zove se Šemsunnehara i jedna je od ljubimica zapovjednika pravovjernih, Haruna ar-Rešida. Ovo mjesto je halifski dvor.
Šemsunnehara sjede, osmotri draži Ali ibn Bekara, i on osmotri njene draži, te osjetiše ljubav jedno prema drugom. Djevojka naredi robinjama da svaka sjedne na svoje mjesto na divanu, te one posjedaše naspram prozora, a ona im reče da zapjevaju. Jedna od djevojaka uze lutnju i poče recitirati:


Ti opet poslanicu pošalji mi
I odgovor otvoreno primi.

Pred tobom stojim, care lijepi,
Jadajuć se šta mi srce trpi.

Gospodaru, milo srce moje,
Moj živote i sve najvrijednije!

Poljubac jedan sada daj mi,
Daruj ga, il mi ga pozajmi.

Vratit ću ga, neću dužna biti,
Isti takav ja ću ti vratiti.

Ako još ushtjedneš ljubiti,
Rado ću ti to dopustiti.

O, ti što me tugom odijeva,
Neka tebe sreća ukrašava.


Ali ibn Bekri zatreperi:
- Kaži mi još koji takav stih - te robinja udari u strune i izgovori:


Zbog toga što si često u daljini
Naučila sam plaču vid očinji.

Oči moje imaju radosti,
Čežnjo najveća i moja svetosti,

Sažali se onaj čije oči tonu
U suze i u tugu neprebolnu!


Nakon toga, Šemsunnehara reče drugoj robinji:
- Otpjevaj nam ti nešto - a djevojka zasvira i poče recitirati:


Od njegova pogleda se opijam, a ne od vina
I zbog hoda njegova nemam više sna.

Ne tješi me vino, već njegovi uvojci;
Ne opija me vino, već njegovi postupci.

Te kovrdže naprosto me slomiše,
A čari pod plaštom zaista me smoriše.


Slušajući robinjine stihove, Šemsunnehara je uzdisala jer joj se dopade poezija. Potom naredi sljedećoj robinji da pjeva, a ona izgovori stihove:


Lice mu je suparnik svjetlu nebeskome;
Kapi rose vide se na licu mu mladome.

Brčići mu dva reda ispisali
I smisao ljubavi strasne su zapisali.

Čim ga sretoh, njegova krasota uskliknu:
Gle ljepotu Allahovom rukom vezenu!


Onda Ali ibn Bekar reče djevojci koja je bila uz njega:
- Odrecitiraj i ti nešto, djevojko! - a ona dohvati lutnju i otpjeva stihove:


Ljubavni sastanak odveć kratko traje
Pred lutanje i pred odlaske tvoje.

Ah, kako se često rastajemo
Umjesto da se ljubavlju naslađujemo!

U trenutku sreće zato uživajte,
Ljubavnim sastancima vi se opijajte!


Kada djevojka završi recitaciju, Ali ibn Bekar uzdahnu i suze ga obliše, a Šemsunnehara vidje da on plače, te je zahvati plamen strasti i potonu u bezumlje ljubavi. Ona ustade s divana i pođe prema sobnim vratima. Odmah ustade i Ali ibn Bekar koji krenu za njom, te se zagrliše i padoše obeznanjeni pored sobnih vrata.
Priđoše im robinje koje ih unesoše u sobu i poprskaše đulsijom. Kada se osvijestiše, ne vidješe Abu-l-Hasana koji se bijaše sakrio pored postelje.
- Gdje je Abu-l-Hasan? - upita djevojka, a on se pojavi iza postelje. Pozdravljajući ga, djevojka reče:
- Molim Allaha da mi omogući da te nagradim, dobročinitelju!
Zatim se obrati Ali ibn Bekaru:
- Gospodaru moj, još te nije zahvatila ljubav u mjeri u kojoj je mene zahvatila. Ne preostaje nam ništa drugo nego da podnosimo ono što nas je snašlo.
- Allaha mi, moja gospo, tako mi je lijepo što sam s tobom! Moj plamen neće zgasnuti, niti će usahnuti ljubav prema tebi što će mi srce obuzimati dok je duše u meni.
Mladić zaplaka i suze mu linuše niz obraze kao kiša. Kada Šemsunnehara vidje kako plače, rasplaka se i ona, a Abu-l-Hasan uzviknu:
- Allaha mi, divim vam se i zbunjujete me! Zaista je čudesno i neobično to što se zbiva s vama! Kakav je to plač kada ste zajedno? Šta li će tek biti kada se rastanete?! Nije vrijeme za plač i tugovanje, već je ovo vrijeme za radost i veselje.
Šemsunnehara dade znak jednoj robinji koja izađe pa se vrati s dvorkinjama što su nosile sofru sa srebrnim posudama, a u njima svakovrsna jela. Dvorkinje postaviše sofru ispred njih, te Šemsunnehara poče jesti i hraniti Ali ibn Bekara. Jeli su dok se ne zasitiše, a onda odnesoše sofru. Zatim opraše ruke, pa im djevojke donesoše razne vrste anduza, aloju i ambru s đulsijom. Kada se namirisaše, donesoše im izrezbarene zlatne poslužavnike na kojima su bile razne vrste pića, voća i suhih plodova - sve što duša i oko mogu poželjeti. Najzad im donesoše pehar od ahata, pun vina. Šemsunnehara odabra deset dvorkinja i zadrža ih kod sebe, zadrža i deset robinja pjevačica, a ostale odoše na svoja mjesta. Onda naredi nekim djevojkama da sviraju na lutnju, te one učiniše kako im je naredila i jedna poče recitirati:


Na duši mi je onaj što će mi osmijehom otpozdraviti
I moja ljubav će nakon očajanja oživjeti.

Najzad je strast moju tajnu otkrila,
Te se zlobnicima moja ljubav objavila.

Među nama su sada suze moje -
Kao da s njim u ljubavi i suze stoje.


Nakon tih stihova, Šemsunnehara ustade, napuni pehar i ispi ga, zatim ga ponovo napuni i pruži Ali ibn Bekaru...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

154. noć
Kada nastupi stotinu pedeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Šemsunnehara napunila pehar i pružila ga Ali ibn Bekaru, zatim je naredila jednoj robinji da pjeva ona izgovori stihove:


Kada teku, suze mi na vino nalikuju:
Ovo u peharu isteklo je iz mojih očiju.

Allaha mi, ne znam jesu l to suze ili vino;
Pijem li suze, il sam vino ispio.


Kada djevojka završi pjesmu, mladić ispi pehar i vrati ga djevojci, a ona ga ponudi Abu-1-Hasanu koji ispi pehar. Potom Šemsunnehara uze lutnju i reče:
- Poslije moje čaše samo ću ja pjevati! - i ona zategnu strune, pa poče kazivati stihove:


Mlaz suza titra mu na obrazima
Zbog ljubavi i vatre mu u grudima.

On plače kad si blizu bojeć se rastanka;
On plače i kad si blizu i kad si daleka.


Zatim:


Mi smo tvoj zalog, o peharniče
Što se u ljepotu zvjezdanog sjaja obuče!

Iz tvojih ruku, evo, sunce obasjava,
Vlašići na ustima, a iznad vrata Mjesec progledava.

Tvoje čaše koje si mi ostavio
Kao da su oči tvoje, pa sam ih popio.

Zar nisi divan poput uštapa
Što zaljubljenog u zanos utapa?!

Kao božanstvo si što će život ili smrt dati
Rastajuć se s kim hoće, a s kim hoće se sastati.

Sve ljepote je Allah od tebe sazdao,
Mehkoću lahoru od tebe je dao.

Ti nisi biće od svijeta ovoga,
Već melek Allahov sa svoda nebeskoga.


Kada su Ali ibn Bekar, Abu-l-Hasan i ostali čuli stihove koje izgovori Šemsunnehara, zamalo što ne poletješe od ushićenja. Oni zaigraše i počeše se veseliti. Dok su se tako zabavljali, priđe im jedna djevojka drhteći od straha i reče:
- Stigao je zapovjednik pravovjernih! Evo ga na vratima, s njim su Afif, Mesrur i drugi.
Kada čuše te riječi, robinje zamalo da pomru od straha, a Šemsunnehara se nasmija:
- Ne bojte se! - Onda naredi robinji: - Zagovaraj ih dok mi ne izađemo odavde!
Šemsunnehara naloži da se zatvore vrata od sobe i da se na njih spuste zavjese dok su još u odaji. Najzad, ona zatvori vrata od te odaje, izađe u vrt, sjede na svoje mjesto i zapovijedi robinji da joj trlja noge, a ostalima reče da idu na svoja mjesta. Onda djevojci koja je bila s njom reče da ostavi otvorena vrata kako bi halifa mogao ući. I pojavi se Mesrur sa dvadeset pratilaca od kojih je svaki držao sablju u ruci. Oni pozdraviše Šemsunneharu koja im reče:
- Zašto ste došli?
- Selami te zapovjednik pravovjernih - rekoše . - Poželio je da te vidi i poručuje ti da je danas kod njega bila prava svetkovina. Htio bi da sada svetkovinu završi s tobom. Hoćeš li ti poći k njemu, ili da on dođe k tebi?
Djevojka ustade, poljubi zemlju, pa reče:
- Slušam i pokoravam se naređenju zapovjednika pravovjernih - pa naredi da pozovu paziteljice i robinje. Kada ove dođoše, djevojka im stavi do znanja da je spremna izvršiti halifino naređenje. Njena odaja je bila potpuno spremna i ona reče evnusima:
- Idite zapovjedniku pravovjernih i recite mu da ga čekam nakon kratkog vremena koliko mi je potrebno da mu pripremim postelju i ostalo.
Evnusi brzo odoše zapovjedniku pravovjernih, a Šemsunnehara skinu svoju odjeću, pa ode ljubavniku Ali ibn Bekaru, privi ga na grudi i oprosti se s njim. On gorko zaplaka, govoreći:
- Gospo moja, ovaj rastanak mi teško pada. Možda će on doprinijeti da mi duša strada, ali molim Allaha da mi podari sabur u ovome ljubavnom iskušenju.
- Allaha mi - odgovori Šemsunnehara - niko drugi se ne izlaže opasnosti nego ja. Ti ćeš otići na trg i sastat ćeš se s onima koji će ti pružiti utjehu. Bit ćeš zaštićen i tvoja strast će ostati skrivena. Ja ću, pak, imati problema, utoliko prije što sam obećala halifi da ću se sresti s njim. Možda se izlažem velikoj opasnosti zbog toga što te strasno volim, što čeznem za tobom i žalim što ću se s tobom rastati. Kojim riječima ću pjevati, kakvim srcem ću halifu sresti, kako ću besjediti sa zapovjednikom pravovjernih, kako ću pogledati mjesto na kome tebe više nema?! Kako da budem na gozbi na kojoj ti nisi; kako mogu vino piti kad tamo tebe neće biti?!
Na to Abu-l-Hasan reče:
- Ne daj se smesti i strpi se! Ne budi nepažljiva kada se noćas nađeš sa zapovjednikom pravovjernih. Budi brižna prema njemu.
Dok su oni tako razgovarali, dođe jedna robinja i reče:
- Gospođo, stigle su halifine sluge.
Šemsunnehara ustade obraćajući se djevojci:
- Povedi Abu-l-Hasana i njegovog prijatelja i ostavi ih u najvišoj sobi koja gleda na vrt dok ne padne mrak. Tada smisli nešto da ih izvedeš.
Djevojka odvede dvojicu muškaraca u tu svijetlu odaju, zatvori za njima vrata i ode svojim putem. Oni su posmatrali vrt i odjednom se pojavi halifa pred kojim je išlo stotinjak evnuha sa sabljama u rukama, a oko njega bijaše dvadeset robinja nalik na mjesece. Svaka je nosila najgizdavije haljine, a na glavama su imale krune obrubljene dijamantima i ahatom. U rukama su držale upaljene svijeće.
Halifa je išao među njima, a one oko njega sa svih strana. Naprijed su išli Mesrur, Afif i Vasif, dok je on išao njišući se među djevojkama. Šemsunnehara ustade prema njemu i cijela njena pratnja, te ga sačekaše na kapiji vrta. Duboko se nakloniše pred halifom, pa pođoše ispred njega dok on ne sjede na divan. Djevojke i evnusi koji su bili u vrtu stadoše oko halife sa upaljenim svijećama i muzičkim instrumentima na koje su svirali, dok im ne naredi da se razmaknu i da posjedaju na svoja mjesta. Šemsunnehara sjede pored halife i zapodjenu razgovor s njim.
Abu-l-Hasan i Ali ibn Bekar sve su to posmatrali i slušali, a halifa ih nije vidio. Onda se halifa poče igrati sa Šemsunneharom, pa naredi da se otvori odaja, te je otvoriše i širom raskriliše prozore. Zapališe i svijeće, tako da mjesto koje je bilo u mraku sinu kao usred dana. Zatim evnusi počeše donositi pribor za piće i Abu-l-Hasan reče:
- Ovakav pribor, piće i luksuz još nisam vidio. To je od neke vrste dijamanata za kakve nisam čuo. Čini mi se kao da sam u snu. Zapanjen sam i srce mi treperi.
Što se tiče Ali ibn Bekara, on je ležao opružen zbog silne ljubavi još od onog časa kada ga ostavi Šemsunnehara. Kada dođe k sebi, poče posmatrati sve ono što nikada ranije nije vidio, pa reče Abu-l-Hasanu:
- Strah me, brate, da nas halifa ne ugleda, ili da ne sazna za nas. Najviše se bojim za te. Što se tiče mene, znam da sam zasigurno propao, i neće me ubiti ništa drugo nego ljubav i strast, zanos i čežnja. Molim Allaha da me spasi toga.
Njih dvojica su i dalje iz svijetle sobe posmatrali halifu i njegovo zabavljanje sve dok veselje ne dostiže vrhunac pred njim. Tada se halifa obrati jednoj robinji:
- Odsviraj nam nešto uzbudljivo, Guramo!
Ona poče svirati i pjevajućim tonom kazivati:


Silna je ljubav beduinkina kad je mili ostave,
Kada čezne za mirtom i vrbom Arabije.

Kad ugleda putnike, ona će im dati
Suze za mješine i čežnjom će ih ogrijati.

Nema ništa veće od moje ljubavi
Iako misli da ga ljubim griješeći.


Kada ću stihove, Šemsunnehara se svali obeznanjena i izgubi svijest, a robinje priđoše i podigoše je. Ali ibn Bekar to vidje iz svoje odaje, pa se i on obeznani, a Abu-l-Hasan reče:
- Sudbina vam je dodijelila istu strast!
Dok su oni razgovarali, pojavi se robinja koja ih je dovela u tu sobu i reče:
- Ustani, Abu-l-Hasane, ti i tvoj prijatelj, i odlazite. Svijet je postao pretijesan za nas. Bojim se da se sve ne otkrije. Zato odmah ustajte, inače ćemo izginuti.
- Kako ovaj mladić da pođe sa mnom kad nije u stanju ni ustati? - upita Abu-l-Hasan, a robinja ga poče prskati đulsijom po licu dok ne dođe k sebi. Onda ga Abu-l-Hasan podiže uz pomoć djevojke, te ga izvedoše i odmakoše malo. Djevojka otvori mala željezna vrata i izvede Abu-l- Hasana i Ali ibn Bekara. Kad se nađoše pored jedne klupe, djevojka pljesnu rukama, te se pojavi čamac u kome je neki čovjek veslao. Djevojka ih uvede u čun i reče čamdžiji:
- Prevezi ih na kopno.
Pošto se nađoše u čamcu i napustiše vrt, Ali ibn Bekar pogleda u dvorac i vrt opraštajući se s njima ovim stihovima:


U znak praštanja podigoh ruku klonulu,
A druga mi bijaše na srcu, u pepelu.

Nek nam ovo ne bude sastanak posljednji
I nek nam ovo ne bude zalogaj najzadnji


Onda djevojka reče veslaču:
- Brzo ih vozi!
Čovjek poče žurno veslati, dok je djevojka bila s njima...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

155. noć
Kada nastupi stotinu pedeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je čamdžija žurno zaveslao dok je robinja bila uz njih, te stigoše na drugu obalu. Zatim se robinja oprosti i htjede poći, ali dok su se muškarci penjali na obalu, djevojka reče:
- Namjeravala sam da se ne rastajem s vama. Nisam u stanju poći odavde.
Potom se djevojka vrati, a Ali ibn Bekar ostade na rukama Abu-l-Hasana, ne mogavši ustati. Abu-l-Hasan reče:
- Ovo mjesto nije sigurno. Strah me da ne nastradamo od lopova i siledžija.
Ali ibn Bekar ustade i pođe malo naprijed jedva hodajući. Abu-l-Hasan je na toj obali imao prijatelje, pa pođe jednom odanom čovjeku da se sakriju kod njega. On pokuca na vrata toga čovjeka koji odmah izađe i kad ih vidje, poželi im dobrodošlicu i uvede ih u kuću. Ponudi ih da sjednu pa zapodjenuvši razgovor s njima, upita ih gdje su bili, a Abu-l-Hasan reče:
- Izašli smo u ovo doba jer nas je na to naveo jedan čovjek s kojim sam imao nekih novčanih poslova. Dočuo sam da namjerava otputovati s mojim novcem, pa sam baš noćas izašao i pošao k njemu. Poveo sam ovog prijatelja Ali ibn Bekara ne bismo li ga vidjeli. Međutim, sakrio nam se, te ga ne vidjesmo. Tako smo se vratili praznih šaka. Teško nam bi da se vraćamo u ovo doba noći i nismo vidjeli drugog izlaza nego da svratimo k tebi znajući za tvoje lijepe navike.
Trudeći se da im iskaže poštovanje domaćin im poželi dobrodošlicu, te oni provedoše kod njega ostatak noći. Kad osvanu jutro, oni odoše od domaćina idući sve dok ne stigoše u grad. Pošto uđoše u grad, stigoše Abu-l-Hasanovoj kući i on poče zaklinjati svog prijatelja Ali ibn Bekara da uđe u njegovu kuću. Prilegoše malo, pa se probudiše i Abu-l-Hasan naredi slugama da lijepo zastru kuću, te oni izvršiše naređenje. Onda Abu-l-Hasan pomisli: "Moram utješiti ovog mladića i skrenuti mu pažnju s njegovih jada. Ja znam kako mu je."
Kada se mladić osvijesti, zatraži vode, te mu donesoše vodu i on ustade, uze abdest i klanja namaze koje je propustio proteklog dana i noći. Zatim se poče tješiti razgovorom, a kad Abu-l-Hasan vidje u kakvom je stanju, priđe mu i reče:
- Gospodine, s obzirom na tvoje stanje, najbolje je da noćas ostaneš kod mene da se razgališ i rasteretiš ljubavnih jada. Proveseli se s nama.
- Čini kako misliš da je najbolje, brate. U svakom slučaju, ja se ne mogu spasiti od onoga što me je snašlo, a ti čini kako ti je volja.
Abu-l-Hasan ustade, pozva sluge i posla ih po svoje prijatelje. Naruči pjevačice i svirače, a kad oni dođoše, svi se prihvatiše jela i pića i veseliše se ostatak dana, do večeri. Onda upališe svijeće, počeše kružiti čaše prijateljstva, tako da su se lijepo provodili. Jedna pjevačica dohvati lutnju i poče kazivati:


Sudbina me strijelom pogodila
I od najmilijih me tako odvojila.

Ja s malo strpljenja, a uporna je sudbina;
Sve sam predviđao prije ovog vremena.


Kada Ali ibn Bekar ću kako pjevačica recitira, on se obeznani i nije dolazio k sebi do jutra. Abu-l-Hasan je očajavao zbog toga.
Mladić se osvijesti u osvit dana i htjede poći kući, ali mu Abu-l-Hasan ne dade, bojeći se posljedica zbog njegovog stanja. Ipak, sluga mu dovede mazgu, te on posadi mladića na nju i Abu-l-Hasan pođe s njim dok ga ne dovede njegovoj kući. Mladić se smiri u kući, a Abu-l-Hasan je zahvaljivao Allahu što ga je spasio nevolje. Zatim poče tješiti mladića koji više nije vladao sobom zbog silne strasti. Najzad se Abu-l-Hasan oprosti s njim...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

156. noć
Kada nastupi stotinu pedeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se Abu-l-Hasan pozdravio s mladićem, a Ali ibn Bekar mu reče:
- Ne ostavljaj me bez vijesti, brate.
- Naravno - odgovori Abu-l-Hasan, pa ustade, ode u svoj dućan, otvori ga i stade očekivati vijesti od djevojke.
Ne dođe mu niko s vijestima i on provede tu noć u svojoj kući, a kad osvanu jutro, zaputi se kući Ali ibn Bekara. Uđe i zateče ga kako leži u postelji, dok su oko njega bili prijatelji i ljekari od kojih mu je svaki nešto propisivao i bilo opipavao.
Kad Abu-l-Hasan uđe, mladić ga ugleda i osmjehnu mu se. Abu-l-Hasan ga pozdravi i upita kako mu je, pa sjede pored njega dok svi ljudi ne izađoše. Tada upita mladića:
- Šta se ovo događa?
- Pronio se glas da sam bolestan - odgovori mladić. - Čuli su to moji prijatelji. Nemam snage da ustanem i hodam kako bih utjerao u laž one koji tvrde da sam bolestan. Kao što vidiš, stalno ležim ovdje, a moji prijatelji dolaze da me posjete. Nego, brate, jesi li vidio djevojku, ili si možda čuo nešto o njoj?
- Nisam je vidio od onog dana kada smo se rastali na obali Tigrisa. Brate moj - dodade Abu-l-Hasan - čuvaj se bruke i okani se te kuknjave!
- Ja ne vladam sobom, brate - odgovori Ali ibn Bekar, zatim duboko uzdahnu i izgovori stihove:


Na ruci joj je ono što nisam postići mogao -
Te linije na njenoj ruci nisam podnio.

Bojala se za ruke od strjelovita pogleda,
Pa je na njih navukla pletenog oklopa.

Ne sluteći ništa, ljekar mi ruku pipa,
Pa mu rekoh: "Mene srce boli, a ne ruka."

Ona pita utvaru što posjeti me pa ostavi:
"Bože, kakav li je? Pravo reci mi."

On reče: "Kad bi ga molila, a on žedan umirao
Da prestane piti, on bi odmah prestao.

Narcis bi svoje bisere kao kišu prosuo
I svaku biljku bi u ružu pretvorio."


Kada je završio stihove, Ali ibn Bekar reče:
- Snašla me je nevolja od koje sam bio siguran i najrahatniji bih bio kad bih umro.
- Strpi se, možda će te Allah izliječiti - odgovori Abu-l-Hasan, pa ode u svoj dućan, otvori ga i sjede. Malo zatim, dođe mu ona robinja i pozdravi ga. Abu-l-Hasan odgovori na pozdrav, pogleda je i uoči da je uzbuđena, da se na njoj vide tragovi tuge. On joj reče:
- Dobro došla! Kako je Šemsunnehara?
- Ispričat ću ti kako je. Kako je Ali ibn Bekar?
Abu-l-Hasan joj kaza sve šta je bilo s njim. Djevojci bi žao, te poče uzdisati čudeći se. Onda reče:
- Moja gospodarica je u još čudnijem stanju. Čim ste otišli, ja sam se vratila strepeći za vas jer nisam vjerovala da ćete se spasiti. Kad sam se vratila, zatekla sam gospođu opruženu u sobi. Nije ništa govorila, niti je kome odgovarala. Halifa je sjedio pored njenog uzglavlja ne nalazeći nikog ko bi mu rekao šta joj je, a ni sam nije znao šta se događa. Šemsunnehara je bila obeznanjena do ponoći, a onda je došla k sebi i halifa je upita:
- Šta ti se dogodilo, Šemsunneharo? Šta te noćas snašlo?
Saslušavši halifine riječi, ona mu poljubi noge pa odgovori:
- Zapovjedniče pravovjernih, neka me Allah učini tvojim zalogom. Nešto me je zadesilo i oganj mi je planuo u tijelu, te sam se onesvijestila od bolova i ne znam šta je bilo sa mnom.
- Šta si danas jela?
- Doručkovala sam nešto što nikad ranije nisam jela.
Zatim se poče pretvarati da je malo ojačala, pa zatraži da nešto popije i kada otpi, zamoli halifu da opet bude veseo. Car sjede na svoje mjesto pod kupolom i kad ja priđoh Šemsunnehari, ona me upita za vas dvojicu. Rekoh joj kako sam postupila s vama i prenesoh joj recitaciju Ali ibn Bekara, a ona ušuti. Onda halifa koji je sjedio naredi jednoj robinji da pjeva i ona izrecitira ove stihove:


Poslije tebe ne mili mi se živjeti;
Kako ti je bez mene, da mi je znati!

Mogla bih krvave suze sada liti
Ako si za mnom znao zaplakati.


Kada je gospodarica čula te stihove, ona se obeznani...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

157. noć
Kada nastupi stotinu pedeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je robinja pričala Abu-l-Hasanu:
- I saslušavši te stihove, moja gospodarica se obeznani. Uhvatih je za ruku i
poškropih joj lice đulsijom, te ona dođe k sebi i rekoh joj:
- Ne odaji sebe i one što su u tvome dvoru. Strpi se radi života svoga dragog.
- Zar u svemu ovome može biti nešto gore od smrti? Ja želim smrt, jer ću tek u njoj biti rahat.
I dok smo tako razgovarale, robinja zapjeva pjesnikove riječi:


Kažu: "Možda će strpljenje mir donijeti."
Rekoh: "Kako ću rastanak s njim podnijeti?"

Čvrstu vezu nismo med sobom utvrdili;
Al strpljenje puca, jer bismo se grlili.


Gospodarica opet pade u trans, a halifa to vidje i hitro joj priđe, pa naredi da se skloni piće i da sve djevojke idu u svoje sobe. On provede pored nje ostatak noći, do osvita jutra. Onda pozva ljekare i naloži im da je liječe, ne znajući za njenu strast i ljubav. Ja također ostadoh uz nju dok se nisam uvjerila da se oporavila. To me je spriječilo da dođem k vama. Uz Šemsunneharu sam ostavila grupu bliskih osoba, a ona mi naloži da dođem k vama, da čujem vijesti o Ali ibn Bekaru pa da se vratim.
Abu-l-Hasan se začudi njenoj priči, pa uskliknu:
- Allaha mi, ispričat ću ti sve šta je bilo s njim! Ti se vrati svojoj gospodarici, pozdravi je i nagovaraj da bude strpljiva. Reci joj da čuva tajnu i kaži da sam upoznat s njenim velikim problemom koji zahtijeva da se razmisli.
Robinja zahvali Abu-l-Hasanu, zatim se pozdravi s njim i ode gospodarici.
Abu-l-Hasan ostade do kraja dana u dućanu, a kada dan izmaknu, on ustade, zaključa dućan i ode kući Ali ibn Bekara. Pokuca na vrata i izađe jedan sluga koji ga uvede. Kada mu prijatelj uđe, Ali ibn Bekar se osmjehnu radujući se njegovom dolasku i reče mu:
- Nedostajao si mi danas, Abu-l-Hasane. Do kraja života duša će mi biti uz tebe.
- Okani se priče! - na to će Abu-l-Hasan. - Kad bih mogao, svojom dušom bih te iskupio. Danas je dolazila ona Šemsunneharina robinja. Reče mi da jučer nije mogla doći, jer je halifa sjedio kod njene gospodarice. Ispričala mi je šta se događalo s gospodaricom.
Abu-l-Hasan mu zatim prenese sve što je čuo od robinje, a Ali ibn Bekar se silno rastuži i rasplaka. Onda se obrati Abu-l-Hasanu:
- Allaha ti, pomozi mi u nevolji i reci šta da smislim. Molim te, budi dobar i prenoći kod mene da me razgovaraš.
Abu-l-Hasan prihvati da prenoći kod njega, te oni provedoše noć razgovarajući. Ali ibn Bekar je jadikovao i recitirao:


Pogledom je kao sječivom čelenku mi probila
I oklop odolijevanja mi kopljem prostrijelila.

Pokazala mi u mirisu svog mošusa čudesnoga
Kamfor zore u pohodu protiv mirisa noćnoga.

Ona se prepala pa je koraljne usnice ugrizla
Biserima kojim je šećerno jezerce obrubila.

Uzdahnula je i nemirno ruku položila
Na grudi i tako mi neviđen prizor pokazala:

Koraljni nokti mirisnom ambrom ispisuju
Kristalno bijelu stranicu sa pet prstiju.

O, ratniče koji britku sablju opasuje,
Kad te njeno pogubno oko pogleduje,

I ti što uznosiš se kopljem ubojitim,
Čuvajte se kad ona nasrne svojim stasom vitim!


Pošto izgovori te stihove, Ali ibn Bekar kriknu i onesvijesti se, tako da Abu-l-Hasan pomisli da mu je duša napustila tijelo. Ostao je tako obeznanjen do jutra, a onda dođe k sebi i poče razgovarati s Abu-l-Hasanom koji je sjedio uz njega do ranog prijepodneva. Tada ode u svoj dućan i otvori ga, kad se pojavi ona robinja koja se zaustavi pored njega i pozdravi ga. On joj uzvrati, te mu djevojka prenese selame svoje gospodarice, govoreći:
- Kako je Ali ibn Bekar?
- Ne pitaj za njega, djevojko, jer njime je strast ovladala, tako da noću ne spava, a danju nema mira. Nesanica ga je izmorila i tuga ga savladala, te je zapao u stanje koje neće obradovati onoga ko ga voli.
- Moja gospodarica vas pozdravlja - reče djevojka - i napisala je pisamce za njega. Ona je u gorem stanju nego on. Dala mi je pisamce i rekla: "Ne dolazi mi bez odgovora! Učini kako sam ti naredila!" Evo pisma. Hoćeš li me povesti Ali ibn Bekaru i uzeti njegov odgovor?
- Sa zadovoljstvom - prihvati Abu-l-Hasan, te požuriše mladićevoj kući. On djevojku zaustavi pored vrata, pa uđe...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

158. noć
Kada nastupi stotinu pedeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abu-l-Hasan s djevojkom pošao kući Ali ibn Bekara, da ju je zaustavio na vratima, a on je ušao. Mladić se obradova kad ga vidje, a Abu-l-Hasan reče:
- Došao sam ti zato što je izvjesna osoba poslala robinju s pismom u kome ti šalje pozdrav, te da ti ne može doći zbog izvjesne zapreke. Robinja čeka pred vratima. Dopuštaš li da uđe?
- Uvedi je - odgovori Ali ibn Bekar, a onda mu Abu-l-Hasan dade znak da je to Šemsunneharina robinja. Mladić shvati znak pa, kad ugleda djevojku, obradova se i upita je išaretom:
- Kako je tvoja gospodarica, Bog joj zdravlje dao?
- Dobro je - odgovori robinja vadeći pismo i pružajući mu ga. On prihvati pismo, pa ga poljubi i pročita, a onda ga dade Abu-l-Hasanu koji vidje napisane stihove:


Moj glasnik će ti kazati novosti
I njegove će riječi susret zamijeniti.

Ostavio si me zbog ljubavi oboljelu
I već dugim noćima neusnulu.

Trudim se da budem jaka u nesreći,
Jer čovjek udarac sudbe ne može izbjeći.

Budi sretan i mene ne zaboravi,
Ah, kad bi vječno na očima bio mi!

Vidi kako ti je tijelo sada oslabilo,
I meni se nešto slično dogodilo.


Zatim je čitao:
"Bez prstiju ti napisah pismo i bez jezika govorim s tobom. Ukratko da ti kažem kako sam: na oči mi ne dolazi san i misli mi ne ostavljaju srce na miru. Kao da nikada nisam bila zdrava i kao da nikada nisam mira imala; kao da nisam lijep prizor vidjela i kao da nisam lijepih dana imala. Čini mi se da sam sazdana od ljubavi i bola; nesreća i strast se u meni smjenjuju; strast mi slabi, a čežnja se povećava. Postala sam upravo onakva kako pjesnik reče:


Srce mi je stegnuto a misao nemirna;
Tijelo mi je umorno, a oči mi bez sna.

Strpljenje me izdaje, rastanak je sve bliže;
Pamet mi se muti, a srce mi ukrase.


Znaj da jadanja neće ugasiti plam iskušenja, ali jadanje liječi bolove onoga koga mori čežnja i ko pati zbog rastanka. Tješit ću se izgovarajući riječi ljubavni sastanak. Kako je lijepo rekao pjesnik:


"Ako ni srdžbe, ni oproštaja nema u ljubavi,
Kako bez slasti pisama onda da se živi?!"


Abu-l-Hasana uznemiriše i pogodiše riječi u tome pismu čiji smisao ga kosnu. Potom Ali ibn Bekar dade robinji odgovor i reče joj:
- Prenesi gospodarici moje pozdrave i upoznaj je s mojom strašću i ljubavlju. Reci joj da mi je ljubav prodrla u meso i kosti; kaži da mi je potreban neko ko će me izbaviti iz mora stradanja, ko će me iščupati iz ove mreže.
Robinju rasplaka mladićeva jadikovka, te se ona oprosti s njim i ode. Abu-l-Hasan je isprati, pa se i on oprosti s njom i ode u dućan...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

159. noć
Kada nastupi stotinu pedeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se Abu-l-Hasan pozdravio s robinjom i da je otišao u svoj dućan. Tek što je sjeo, osjeti kako mu se srce steže, kako ga nešto pritiska i u nedoumicu dovodi. Razmišljao je tokom preostalog dijela dana i noći, a sutradan ode Ali ibn Bekaru, posjedi kod njega dok se ljudi ne razidoše, a onda ga upita kako se osjeća. Mladić se poče žaliti na ljubavne jade, pa izgovori stihove:


I prije su ljudi zbog ljubavi patili;
Živi il mrtvi, rastanka su se bojali.

Ali ono što se u mom srcu krije
Niko čuo ni vidio nije.


Zatim:


Takva me ljubav sada prema tebi grije
Kakvu ni Kajs Medžnun prema Lejli osjećao nije,{137}

Ali nisam samotan pustarama hodio
Kao Kajs koji je sasvim bio poludio.


Abu-l-Hasan reče:
- Nisam čuo ni vidio da neko ljubi kao ti! Kako uz takvu ljubav nisi u stanju da se krećeš kad si zavolio dragu koja ti odgovara! Šta bi tek bilo da si se zaljubio u ženu drukčiju od sebe i uz to još vjerolomnu, pa se to otkrilo?!
Mladiću se dopadoše Abu-l-Hasanove riječi na čemu mu zahvali. Abu-l-Hasan je imao jednog prijatelja koji je znao za njihov slučaj. Znao je da se dobro slažu i niko drugi nije bio upućen u to šta se među njima događa. Taj čovjek je dolazio Abu-l-Hasanu i raspitivao se za Ali ibn Bekara. Malo kasnije, upita ga za onu robinju i Abu-l-Hasan reče:
- Žena je pozvala Alija k sebi i među njima bi ono od čega ništa veće ne može biti. To je sve što znam. Međutim, smislio sam nešto i želim ti to izložiti.
- Šta to? - upita prijatelj.
- Treba da znaš - odgovori Abu-l-Hasan - da sam ja poznat po tome što obavljam mnoge poslove između muškaraca i žena. Bojim se da se ne sazna za njih, jer bih zbog toga stradao, izgubio bih imovinu i čast. Došao sam do zaključka da treba da sakupim svoj novac, spremim se i pođem u grad Basru, te da ostanem tamo dok ne vidim šta će biti s njima, ali tako da niko ne zna za me. Uhvatila ih je ljubav, pa su se počeli dopisivati. Problem je u tome što od jednog do drugog ide ista robinja i ona čuva njihovu tajnu, ali me strah da joj ne dosadi, pa će nekome sve odati i glas će puknuti. To bi mene odvelo u propast. Glave bi me stajalo i ne bih imao nikakvog opravdanja pred svijetom.
Prijatelj mu reče:
- Ispričao si mi opasnu stvar koje se plaši razuman i iskusan čovjek. Neka te Allah sačuva zla od koga strepiš i neka te spasi od posljedica onoga čega se pribojavaš. Odluka koju si mi rekao ispravna je.
Abu-l-Hasan ode kući, poče sređivati svoje poslove i spremati se za put u grad Basru. Za tri dana on obavi sve pripreme i otputova u Basru. Kada mu nakon tri dana dođe onaj prijatelj, ne nađe ga, pa upita komšije za njega, a oni mu odgovoriše:
- Otputovao je prije tri dana u Basru, jer ima nekog posla s trgovcima. Otišao je da traži dug i uskoro će se vratiti.
Čovjek se nađe u nedoumici ne znajući kamo da krene, pa uskliknu:
- Ah, da se nisam rastao s Abu-l-Hasanom!
Zatim smisli kako da dođe do Ali ibn Bekara. Pođe njegovoj kući i reče jednom mladićevom slugi:
- Zamoli gospodara da mi dopusti da uđem i pozdravim ga.
Sluga ode i obavijesti gospodara, pa se vrati s dopuštenjem da uđe. Posjetilac uđe i zateče domaćina opruženog na jastucima. Pozdravi ga, a Ali ibn Bekar uzvrati pozdrav poželivši mu dobrodošlicu. Čovjek se izvini što mu nije dolazio tako dugo, pa reče:
- Gospodine, ja i Abu-l-Hasan smo prijatelji. Povjeravao sam mu svoje tajne i nisam se nikada rastajao s njim. Odsustvovao sam tri dana radi nekih poslova s grupom prijatelja, a kada sam se vratio zatekao sam zatvoren njegov dućan. Pitao sam komšije i rekoše mi da je otputovao u Basru. Ne znam da ima boljeg prijatelja od tebe, pa te zaklinjem Allahom da mi kažeš šta je s njim.
Kada to ču, Ali ibn Bekar promijeni boju lica, te uzbuđeno reče:
- Do danas nisam čuo da je otputovao. Ako je tako kako kažeš, onda je mene snašla nevolja.
Mladićeve oči se orosiše suzama i on izgovori stihove:


Plakao sam zbog propuštenih radosti
Dok su uz mene najmiliji ostali boraviti.

Danas me sudba s njima rastavi,
Pa plačem zbog svoje ljubavi.


Ali obori glavu razmišljajući, a onda se obrati slugi:
- Idi Abu-l-Hasanovoj kući i pitaj za njega: je li tu, ili je otputovao. Ako ti kažu da je otputovao, pitaj na koju stranu.
Sluga ode i ne bi ga jedno vrijeme, a onda se vrati gospodaru i reče:
- Kad upitah za Abu-l-Hasana, njegovi rođaci mi rekoše da je otputovao u Basru, ali sam zatekao jednu robinju kako stoji na vratima. Ona me prepozna, a ja nju nisam, te me upita: "Jesi li ti sluga Ali ibn Bekara?" "Jesam", odgovorih. "Imam jedno pismo za njega od nekoga ko mu je najmiliji." Došla je sa mnom i eno stoji pred vratima.
- Uvedi je - reče Ali ibn Bekar, a sluga ode i uvede robinju. Čovjek koji je došao Aliju osmotri robinju i uoči da je lijepa. Ona priđe Ali ibn Bekaru i pozdravi ga...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

160. noć
Kada nastupi stotinu šezdeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je robinja, ušavši, prišla Ali ibn Bekaru, pozdravila ga i počela mu nešto došaptavati. Za vrijeme razgovora, on se zaklinjao da nije tako govorio. Zatim se robinja pozdravi s njim i ode.
Abu-l-Hasanov prijatelj bijaše zlatar. Kada robinja ode, on nađe priliku za razgovor te reče:
- Nema sumnje, traže te u halifin dvor. Ima nešto između tebe i nje.
- Ko ti je to rekao? - upita mladić.
- Ja poznajem djevojku, to je Šemsunneharina robinja. Davno jednom donijela mi je pismo u kome je pisalo da Šemsunnehara želi ogrlicu od dijamanata, te sam joj poslao jednu skupocjenu ogrlicu.
Ali ibn Bekar se uznemiri kada ću te riječi, jer se plašio da ne strada, a onda se pribra i reče:
- Tako ti Boga, prijatelju, otkuda je poznaješ?
- Ne insistiraj na pitanju - odgovori zlatar, ali je ovaj navaljivao:
- Neću te ostaviti na miru dok mi ne kažeš istinu.
- Reći ću ti da ne bi nešto sumnjao i da bi miran bio. Neću kriti tajnu nego ću ti reći punu istinu pod uvjetom da ti meni kažeš istinu o sebi i zašto si bolestan.
Ali mu ispriča sve i dodade:
- Allaha mi, brate, na prikrivanje tajne nagnao me strah, jer ljudi inače odaju tuđe tajne.
- Želio sam se sastati s tobom samo zato što si mi veoma drag. Žao mi je tvog srca što pati zbog rastanka. Možda ti mogu biti prijatelj umjesto mog prijatelja Abu-l-Hasana dok je odsutan. Smiri se.
Ali ibn Bekar mu zahvali izgovarajući stihove:


Kad bih rekao da sam čvrst poslije rastanka
U laž bi me utjerale kuknjava i suza gorka.

Kako da sakrijem suze što mi liju
Niz obraze jer ostavih dragu svoju?


Ali ibn Bekar ušuti neko vrijeme, a onda reče zlataru:
- Znaš li šta mi je prišapnula robinja?
- Ne znam, bogami, gospodine.
- Tvrdi da sam ja savjetovao Abu-l-Hasanu da otputuje u Basru i da sam ja to smislio kako bih prekinuo dopisivanje i sastanke. Kleo sam se da to nije tačno, ali mi nije povjerovala, već je otišla svojoj gospodarici sumnjičeći me i misleći loše, jer se povodila za Abu-l-Hasanom.
- Brate - reče zlatar - vidio sam to po ponašanju one robinje. Međutim, uz pomoć uzvišenog Allaha, pomoći ću ti da ostvariš cilj.
- Kako ćeš to učiniti kad ona bježi kao zvijer po pustinji?
- Moram uložiti truda da ti pomognem. Smislit ću kako da dođeš do nje, a da se tajna ne otkrije i da ne bude nikakva zijana.
Zatim zlatar zamoli za odobrenje da ode, a Ali ibn Bekar mu reče:
- Brate, dužan si čuvati tajnu.
Mladić se rasplaka, a zlatar se oprosti s njim i ode...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.