Anđelika 07

Ona instinktivno osjeti da to iz njega progovara muškarac i moli oprost u ime svih muškaraca. Ona ovije svoje ruke oko njegova lica.
Da, opraštam ti - reče sasvim tiho. - Opraštam ti. A kad se uspravio, ona se nasmije.
Zar nije smiješno?... Viši si od mene za pola glave.
Dok su tako stajali još uvijek potreseni i nastojali da se priberu, Anđeliki se učinilo da čuje kako šumom odzvanja otegnuto Cantorovo jecanje.
Neshvatljiva je bila ta pojava. Ona najprije pomisli da je žrtva vlastite iluzije, izazvane uzbuđenjem, ali malo-pomalo morala je priznati da je to realnost, iako iznenađujuća. Jer jecanje je postajalo sve glasnije umjesto da oslabi i sasvim utihne, a uskoro ga poprate i plačljivi glasovi.
Čuješ li i ti? - upita Anđelika gledajući u sina koji je bio podigao glavu.
On potvrdno kimne te gonjen instinktivnom opreznošću, skloni se s njom u jedan šumarak.
Odakle glasovi i plač na ovako zabačenom mjestu?... Nicolas Perrot bi rekao da to mogu biti samo duše prokletnika ili pak...
Pst! - dade znak Cantor.
Glasovi su se približavali i već se jasno čulo kako travom korača veći broj osoba. Na okuci rijeke pojavi se jedan Indijanac visoka rasta. Lice mu je bilo boje gline i premazano ratničkim šarama: crvenim i bijelim. Nad zatiljkom uzdignuta i uljem namazana kosa bila mu je načičkana životinjskim kožicama, perjem i dikobrazovim bodljama. U ruci je nosio pušku. Njegov preko ramena prebačeni pokrivač kao da je bio mokar i težak jer je to jutro kišilo. Mora da je hodao bez zaustavljanja, čak i po pljusku. Koračao je oborene glave, polako ali odmjereno, i izgledao je umoran. Držao se rijeke.
Već je stigao i do šumarka za kojim su se krili Anđelika i njen sin. Poznajući neobično osjetljivi njuh Indijanaca, bojali su se da se on odjednom ne zaustavi, no tada se na rubu proplanka pomole i druga lica.
Najprije još jedan Indijanac o kojega se oslanjala jedna bijela žena, raščupana i sva u dronjcima, lica uprljana blatom. Poslije nekoliko trenutaka pojavi se opet jedna žena. U naručju je nosila dijete kojemu su mogle biti dvije godine. Njega su i čuli plakati. Majka mu je bila na izmaku snage i hodala kao mjesečar. Zatim se pojave još dva Indijanca. Jedan je nosio dječaka od pet godina, drugi nešto stariju djevojčicu. Ova je spavala, ukoliko već nije bila polumrtva. Za ovima je stigao jedan bijelac podupirući još jednoga. Obojica su bili u dronjcima, poderane košulje, i lica punog ogrebotina. Onda se pojavio dvanaestogodišnji dječak zaprepaštena izgleda. Bio je kao magarac - natovaren zavežljajima i svakojakim predmetima, a na njima odozgo i jedan kositreni vrč. Najzad, kao da pred sobom goni stado, tu čudnu grupu završavao je jedan dostojanstveni Indijanac vitlajući u jednoj ruci sjekirom, a u drugoj tomahavkom.
Ta neobična i sažaljenja vrijedna povorka prođe mimo Anđelike a i Cantora i ne osvrćući se na njihovu prisutnost. Činilo se da su i Indijanci umorni.
Odjednom, ona žena s djetetom sruši se na koljena. Indijanac s puškom vrati se natrag i raspali je kundakom po leđima. Dijete stade da prodorno vrišti. Indijanac se razbjesni, ščepa mališana za nogu, zavitla njime i baci ga u rijeku.
Anđelika krikne.
Cantore! Brzo!
Mladić skoči, hitro pretrči livadu i na zaprepaštenje cijele grupe baci se u vodu. Sada izađe i Anđelika, držeći ruku na pištolju. Znala je da i najmanji incident s Abenakisima i Irokezima može lako izazvati pokolj. No on se može vrlo lako i izgladiti, sve ovisi o slučaju i diplomatskoj vještini.
Primi moj pozdrav! - reče ona obraćajući se njihovom vođi. - Zar ti nisi Scacho, veliki poglavica Etchemina?
Sudeći po njegovoj ogrlici od medvjeđih zuba i po crvenim dikobrazovim bodljama u njegovoj kosi, utvrdila je kojemu bi plemenu mogao pripadati. On odvrati:
Ne! Ja sam mu rođak.
Ovo je, dakle, Quandequina "bogu budi hvala", pomisli Anđelika. Stigla je u pravi čas!...
Cantor je sav mokar upravo izlazio iz vode, držeći dijete koje se gušilo i pljuvalo, ali se još nije bilo onesvijestilo.
Sada je šutjelo, i u njegovim plavim očima čitao se užas. Majka ga divlje pograbi i zagrli. Oboje su cvokotali zubima i tako se tresli da su se jedva držali na nogama. Zanijemili su od užasnog straha.
To su Englezi - reče Cantor skidajući košulju da je izažme. - Mora da ih je ovaj skup Indijanaca zarobio negdje na jugu.
Na ovaj neočekivani upad, Etchemini su hitro opkolili svoje zarobljenike. Onako sumnjičavi, čekali su na riječ svoga poglavice da ustanove treba li susret uzeti za zlo. Činjenica da se žena koja je banula, iz šume služi njihovim jezikom, povoljno ih je dojmila.
Ti dakle, ženo, govoriš našim jezikom? - upita poglavica kao da ne vjeruje svojim ušima.
Pokušavam! Zar žena može govoriti jezikom Pravih Ljudi?...
Bilo je to ime koje su Abenakisi rado sebi nadijevali. Nazivali su se i Djeca zore, ali i Pravi ljudi. Dakako, jedino sebe. Svi ostali, uključivši Algokine i Irokeze, bili su šugavi psi. Poglavici se, izgleda, dopalo što ona uočava tu sitnu razliku i što smatra čašću služiti se takvim jezikom. To kao da rastjera njegov gnjev.
Dok je tišinu narušavao šumor lišća i pjev ptica, oni su cvokotali zubima i pogledavali jedni druge.
U tom trenutku jedan od Engleza, onaj ranjeni kojega je drugi bio položio na zemlju, povuče lagano Anđeliku za rub suknje.
Vi... Francuz?...
Yes - odvrati Cantor - We are French.
Nesretnici smjesta priđu i bace im se pred noge salijetajući ih usrdnim molbama:
Prey! Purchase us! Prey do purchase us!...13 Vješali su se o njih svojim promrzlim rukama.
Lica su im bila blijeda i sva pomodrjela od granja koje ih je bičevalo dok su se provlačili šumom. Muškarci se već nekoliko dana nisu brijali.
Indijanci su ih gledali s prezirom.
Saslušavši s velikim razumijevanjem njihove jadikovke i preklinjanja, Anđelika pokuša nagovoriti poglavicu da s njima krenu u utvrđenje, gdje će tako hrabri ratnici kao što su oni naći odmor, duhana i kukruzne kaše, ali Indijanci odrično odmahnu glavom.
Govorili su da im se žuri da što prije izbiju na rijeku Saint-Laurenta. Kasnije će svoje zarobljenike odvesti u Montreal i prodati ih za dobru cijenu. Uostalom, zar bijelci iz utvrđenja Wapassou nisu Englezima prijatelji? Rekao je to Crna Mantija!...
Postajali su opasni. Andelika se iz opreza oslanjala leđima o jedno drvo, a vidjela je da to isto radi i Cantor. Odostraga začas može doletjeti tomahavk!... Uzmičući s grupom nesretnih Engleza koji su se i dalje o nju vješali, Andelika uz Cantorovu pomoć nastavi s njima razgovor, pola na francuskom, pola na abenakiškom.

13 Oteti smo! Otkupite nas! Molim!
Govorila im je o Piksarettu i starom Massasswi, s kojima je Gromovnik bio u savezu.
Znatiželja ih ponovo dovede u iskušenje.
Je li istina da Gromovnik diže u zrak planine? - upitaju oni. - Je li istina da su Irokezi pred njim pobjegli?...
Andelika se raspriča:
Da, Gromovnik je u stanju da digne u zrak planinu. Ne, Irokezi nisu onomad pobjegli. Irokezi su sa Gromovnikom sklopili savez jer je platio krvarinu veću no što se ikad za nju čulo...
Je li istina, pitali su Abenakisi, da je među poklonima datima Irokezima bilo perla crvenih kao krv, žutih kao zlato i prozirnih kao sok što struji drvećem - perla za koje drugi trgovci i ne znaju da postoje?...
Da, istina je. Nek samo navrate do utvrđenja i vidjet će ih... Po ušću stade da udara, sitna kišica.
Odjednom se javi neki glasić, sličan mijaukanju mačke... Videći na Anđelikinu i Cantorovu licu zbunjenost, Indijanci prasnu u smijeh, zadovoljni što su i oni njih uspjeli začuditi. Jedan od njih izvuče iz nekakve torbe koju je nosio preko ramena sitno, golo i rumeno stvorenje, držeći ga naglavce za noge, i ono se odmah prodera s punim pravom nezadovoljnog novorođenčeta.
Tada jedna od žena stade plačući govoriti. Obraćala se Cantoru jer je vidjela da dobro razumije engleski. Ona reče da je dijete njezino i da se rodilo u šumi, pred šest dana...
Gospode - šapne Andelika. - Treba svakako nagovoriti Indijance da svrate u utvrđenje kako bi se tim jadnim ljudima pružila kakva-takva njega.
Najzad, obećavajući im još više perla, duhana, lijepih pokrivača i puščane municije, oni uspiju pridobiti Indijance.
Dok su tako hodali, Cantor je pridržavao ranjenog Engleza, a onaj zdravi ispričao mu je njihovu odiseju.
Svi oni žive u zaseoku Biddeford, blizu jezera Sebago, u unutrašnjosti zemlje, i graničari su, kako ih nazivaju oni s obale. Unutar malog utvrđenja ograđenog palisadama živi tridesetak obitelji. Međutim, pojedini nezavisniji farmeri, kao što su Williamovi, nastanili su se napolju. On sam, Daugherty, i njegov mladi sin Samuel bili su zaposleni kod te obitelji. Jedno jutro došao je kao i obično na posao sa svojim sinom, no čim su se kućna vrata otvorila, iz gustiša provali jedna grupa Abenakisa, koji mora da su se tamo krili cijelu noć i čekali priliku da provale u kuću.
Za tren oka urođenici su pokupili svakoga koga su tamo zatekli, čak i djecu iz kreveta, a to i objašnjava zašto su jadni mališani bosi i bez ičega na sebi doli košulje, kao i sama Mistress William koja je tek bila ustala. Opljačkali su sve do čega su došli: odjeću, posuđe, namirnice, te u trku odvukli sve sa sobom.
Zatim su se sa svojim plijenom zavukli duboko u šumu. Prepad se odigrao tako brzo i bez buke da se u utvrđenju i u selu ništa nije moglo čuti, a ni vidjeti, jer je to jutro bila tako gusta magla da se ni na deset koraka ništa nije razabiralo.
Tada su za nesretnike počele muke pješačenja.

Nastojeći da se što prije udalje od mjesta svoga podviga, Indijanci su ih požurivali i dodijavali im. Farmer, koji je imao cipelu samo na jednoj nozi - tek je bio navukao čarape kad su ga urođenici pograbili - dao je te čarape svojoj ženi koja je i sama bila bosa. Kad je to vidio jedan od urođenika - a shvatio je da je trudnica pred bliskim porođajem te u samim čarapama neće moći hodati - dobacio joj je par mokasina od losove kože. William je povrijedio onu bosu nogu kad je nagazio na trn...
Slijedeći dan stigli su na obalu rijeke Androscoggin i da bi prešli preko nje, urođenici su napravili splavi... Kad su već bili daleko od engleskih naselja, dozvolili su da se hod nešto uspori. Williamu je noga bila sva natečena i trebalo ga je pridržavati. A onda su Mistress William spopali porođajni bolovi...
Glas jadnoga nadničara, koji se zvao Phileas Daugherty, neprestano se dizao i spuštao dok je nizao svoje jadikovke, toliko mu je olakšanja donosila činjenica što
se najzad našao netko da dobrostivo sasluša njihove patnje i da ih požali. Kiša je padala sve jače pa su se mučno kretali po raskvašenoj ilovači.
Kad su bili nadomak utvrđenja Wapassou i primicali mu se puteljkom koji je vijugao uz sama jezera, iznenadni zamah vjetra savije vrhove breza i zalije ih u prolazu.
Anđelika i njeni indijanski gosti ulete najzad u dobro zagrijanu dvoranu, pa dok je Joffrey de Peyrac, koliko mu je njihov sadašnji položaj to dopuštao, s poštovanjem gostio Indijance, Anđelika se mogla posvetiti njihovim zarobljenicima. Mistress William položili su u dobro zagrijan krevet gospođe Jonas. Kako je sada bila umivena i toplo umotana, jadnoj se ženi malo zarumenjelo lice, inače bijelo poput krede. Ona druga žena, čije su dvogodišnje dijete bili bacili u rijeku, sjedila je na klupi i tresla se od hladnoće. Kad je Anđelika htjela da je odvede u jednu sobu i svuče joj mokru odjeću, poglavica Quandequina se tome usprotivio. Prema običajnom pravu Abenakisa, onaj tko prvi stavi ruku na zarobljenika, postaje njegov gospodar i vlasnik, te mu se ovaj mora pokoravati ukoliko ne želi da se s njim najsurovije postupa. Mlada žena i njen sin pripadali su, dakle, Quandequini koji, izgleda, nije bio sklon da se pokaže osobito blagim gospodarom.
Taj je Quandequina opaka gnjida - povjeri se Anđelika Nicolasu Perrotu, s kojim se povukla u stranu. Pokušajte ga vi kao Kanađanin nagovoriti da mi dopusti postarati se za ovu nesretnicu.
Bila je ozlojeđena ravnodušnošću koju je Perrot pokazivao za sudbinu tih ljudi, osobito žena. Iako čestit čovjek, bio je prije svega Kanađanin, i za njega krivovjerni Englez nije pripadao soju koji bi trebalo štedjeti.
No videći u Anđelikinim očima razočaranje pomiješano sa zgražanjem, htio je da se opravda.
Nemojte misliti, gospođo, da te žene valja toliko sažaljevati. Dakako, Indijanci će ih možda tjerati da im rade kao sluškinje, no za njihovu se čast ne bojte. Indijanci ne siluju svoje zarobljenice14. Drže da silovana žena donosi vigvamu nesreću. Osim toga, mislim da prema bijelim ženama osjećaju neku odvratnost. Pokažu li se te Engleskinje i njihova djeca poslušni, neće biti nesretni. A budu li imali sreće da ih otkupi neka čestita montrealska obitelj, bit će uz to i pokršteni, i duše će im biti spašene. Tako se tim Englezima pruža prilika da se izvuku iz hereze.
On je još podsjeti kako su Kanađani mnogo prepatili od Irokeza koji su također otimali bijelce, ali zato da ih podvrgavaju groznim mučenjima, dok Abenakisi - saveznici Francuza - to nikako ne čine.
Nakon te male uspomene, on ode da potraži Quandequina i nagovori ga neka svojoj zarobljenici omogući da se odmori i nahrani, jer umre li mu na putu, kakvu će korist imati od ovoga pohoda, izuzme li onih nekoliko prnja i lonaca, što ih je vukao nekoliko stotina milja.
Ugodno omamljen virđinskim duhanom Quandequina najzad pristane.
Mlada žena bila je sestra Mistress William. Živjela je u Biddefordu, no kako joj je muž bio otputovao na nekoliko dana u Portland, ona je iskoristila tu priliku i sa svojim sinčićem posjetila sestru. Što će reći njen muž, jadni James Darwin, kad zatekne prazan dom? Neprestano je plakala. Uz pomoć Elvire, Anđelika joj pripremi parnu kupelj, dade joj suho rublje i odjeću, počešlja joj kosu i ona se najzad nasmiješi videći kako joj je mališan zaspao na grudima, pošto se prethodno nasitio i ugrijao.
Strahovala je za njega. Cijelim putem dijete je jako plakalo, a to je Indijance ljutilo, te su dvaput dolazili u iskušenje da ga se otresu. Da nije bilo Cantora, danas bi s njim bilo svršeno. Ljubila je Anđeliki ruku i preklinjala neka ih otkupe a onda je najzad zaspala pored sestre. Gospođa Jonas dođe da pita što će s

14 Ti Indijanski običaji o poštivanju žene, sveopći u XVII stoljeću, iščezli su malo-pomalo zbog primjera bijelaca i pod utjecajem rakije. Pokraj XVII stoljeća, mnogi se Indijanci nisu ustručavali da siluju bijele žene.
natečenom nogom farmera Williama koja se močia u lavoru, u otopini izmirne i gaveza. Sudeći po mlohavoj oteklini, Anđelika je zaključila da je skalpel jedini izlaz ako se želi spriječiti gangrena. Indijanci su je s udivljenjem gledali kako spretno i bez ustručavanja rukuje blistavim nožićem što joj ga je gospodin Jonas iskovao za ovako delikatne zahvate.
Urođenici su bili zadovoljni srdačnim prijemom. Williamov gospodar zahvali Anđeliki što će njenom pomoći zarobljenik opet moći pješačiti.
Na mahove, čuo se sitni plač novorođenčeta, a dopirao je iz lovačke torbe jednog od Indijanaca, u kojoj ga je ovaj držao kao oderanog zečića koji bi mu u potrebi poslužio za večeru. I opet je Anđeliki trebalo mnogo diplomatske vještine da dobije to malo stvorenje. Najzad, ona ga uzme u ruke i odnese na krevet u kojemu je ležala njegova majka. Tamo ga opere i presvuče.
Bogu budi hvala! Žensko je i ostat će na životu... Djevojčice su otpornije od dječaka...
Ona joj suncokretovim uljem namaže nježnu kožu a zatim je povije i stavi na majčine grudi u kojima je, srećom, još bilo malo mlijeka. Jadna žena stade da opisuje strahote što ih je proživjela: bezumnu jurnjavu šumom, hladnoću, glad, strah, izudarane noge. Gospođa Jonas, koja je kao i svaka ugledna trgovkinja u La Rochelleu znala engleski, služila je kao tumač.
Engleskinja je pričala kako je već vidjela svoj smrtni čas kad su je spopali porođajni bolovi. Tom prilikom, međutim, Indijanci su se pokazali čovječni. Podigli su kolibicu i omogućili njenom mužu i sestri da joj pomognu, a ostalu djecu odveli su u stranu. Poslije poroda, koji je protekao bez većih poteškoća, kao da su se i razveselili, te su događaj proslavili plesom i strahovitim urlanjem. Pristali su da se putovanje prekine na jedan dan kako bi se porodilja mogla odmoriti, a za to su vrijeme izradili nosiljku od granja. Tako su je dva dana nosili njen muž i onaj nadničar bijelac, dok se nisu sasvim iscrpili, osobito William kojemu se ozljeda na nozi bila inficirala. Indijanci su odbili da se prihvate nosila jer je to bilo ispod njihova dostojanstva. Kako su se već dogovarali da ženu i dijete dotuku sjekirom i ostave ih u šumi, Mistress William je, usprkos svojoj obamrlosti, našla snage da hoda. Tako se njihov križni put nastavio. Sadašnji položaj bio je za njih raj, no sutra če ponovo nastupiti kalvarija.
Anđelika se zgražala na pomisao da bijele žene mora ostaviti u rukama urođenika. Ona ode da porazgovara sa svojim mužem o mogućnosti da ih se otrgne od njihove žalosne sudbine. Grof de Peyrac je već nudio otkupninu za sve zarobljenike, no Abenakisi su se pokazali nepopustljivima. Spremno su prihvatili poklone zato što su pristali da se zaustave u utvrđenju, a kad su im pridodali nekoliko punih čaša perla, šest noževa i svakome po jedan pokrivač, pristali su da se zadrže još jedan dan kako bi se zarobljenici malo oporavili.
No i suviše su držali do toga kako će, namazani živim bojama, pobjedonosno ući u svoje selo, goneći pred sobom zarobljenike, i unaprijed se veselili oduševljenom klicanju a da bi se s tako opasnog pohoda vratili praznih ruku. Uz to, u Montrealu imadu među Kanađanima prijatelja koji će se neobično radovati što su oni pridonijeli da se tolike duše spase za njihov, francuski raj.
I tko bi tako nešto mogao da plati? Francuzi su uvijek bili široke ruke kad se radilo o tome da za svoju vjeru pridobijaju duše. Bez sumnje, zato što su bili malobrojni, trebala im je pomoć nevidljivih sila. A na tom polju raspolagali su lijepom četom: svecima, anđelima, dušama svojih pokojnika i dušama obraćenika...
Eto zašto će Francuzi u Kanadi izići kao pobjednici nad Irokezima i Englezima, usprkos svojoj malobrojnosti. Quandequina ih ne smije izdati, lišavajući ih tih duša na koje oni toliko računaju. Može li Peyrac jamčiti da će "Yennglije" predati Crnoj Mantiji da ih ovaj pokrsti?... Ne! čemu onda uzaludni razgovori...
Kad je pala noć, Anđelika je počela osjećati razumijevanje, ako ne i praštanje, u pogledu španjolskih osvajača koji su dobar dio crvenokožaca žive spalili na golemim lomačama. Mora da su u izvjesnim trenucima nalazili i nekakvo opravdanje. Anđelika bi se rado bila latila oružja, no usprkos njihovoj zajedničkoj
tuzi što bijelce moraju ostaviti u rukama urođenika, Peyrac zbog šačice radinih Engleza nije smio da riskira rat s Novom Francuskom i abenakiškim plemenima.
S dubokom tugom u srcu Anđelika je morala da uvaži te razloge. Još će mnogo toga imati da nauči o Americi.
Slijedeće jutro provela je uz bolesnu englesku djevojčicu. Usprkos najvećoj njezi, nije bilo izvjesno da li će se ona spasiti. Majka nije imala iluzija u pogledu zdravstvenog stanja svoje starije kćerke koja se zvala Rose-Anna. S tugom u očima pratila je Anđelikino dolaženje i odlaženje.
Mora da je razumjela razgovor između Anđelike i gospođe Jonas dok su raspravljale kako urođenici neće da popuste ni ustupe svoje zarobljenike, te misleći na šumu i na hladne i vlažne noći kojima će mala bolesnica opet biti izložena kada ponovo krenu na put, puritanska farmerica brizne u plač.
My daughter will die!15 - promrmlja ona.
Poslije podne Anđelika ugleda onoga Indijanca koji je bio vlasnik male Rose-Anne. Sjedio je uz ognjište i pušio lulu. Ona priđe i sjedne pored njega.
Jesi li ikada vidio kako planina leti u zrak? - upita ga. - Jesi li ikad vidio kako s neba silazi zelena gusjenica? I kako pada kiša zvijezda?...
Indijanac napne uši. Bolje je reći da su mu kroz poluzatvorene vjeđe malo bljesnule zjenice. Anđelika je bila naučila da tumači te znakove, zato se nije dala zbuniti njegovim, poput drva ravnodušnim licem.
A Irokezi su sve to vidjeli.. I ničice popadali na zemlju.
Urođenik, koji se zvao Squanto, izvuče iz usta dugi kamiš svoje lule i malo se nagne naprijed.
Kako bi bilo da i ti to vidiš, ali samo ti - nastavi Anđelika - pa da kasnije pričaš svojima. Neće ti trebati zarobljenica pa da ti čestitaju i pokažu za tebe veliko zanimanje... Naprotiv! Prizor koji ćeš jedino ti ugledati zaista zavređuje - vjeruj mi
da nam prodaš svoju zarobljenicu. Uostalom, dobro znaš da će uskoro umrijeti! Dakle?...
Te zavodljive i vješto smišljene riječi izazovu između Squanta i njegovih prepirku koja umalo da se ne izrodi u tučnjavu. Ostali su bili ljubomorni na to da Squanto sam prisustvuje tom magijskom prizoru. Osim toga, nisu se htjeli odreći svoga plijena. U pitanju je bila i savjest!...
Joffrey de Peyrac ih izmiri govoreći da ako Squanto sam i vidi, oni će i pored toga moći čuti i potvrditi ono što su čuli. Squanto će im ispričati sve što bude vidio, a ni Kanađanima neće biti na odmet da saznaju što se događa u Wapassouu. U sumrak, povedu Squanta s druge strane planine. Mogao je da vidi kako se strma obala rastvara, cijepa, i uz užasnu buku bljuje svoju utrobu. A kad je pala noć, tri- četiri praskave bombice koje su usprkos vlazi uspjele da polete, dokraja su ga zanijele. Vratio se među svoju subraću s takvim izrazom na licu kakav je morao imati Mojsije kad je silazio sa Sinaja.
Jest, vidio sam kako s neba padaju zvijezde!
Sutradan u zoru, Mistress William zagrli svoju djevojčicu koja je bila u nesvijesti, ali ipak spašena. Bez sumnje, više je nikada neće vidjeti.
Ona dade Anđeliki upute kako se dolazi do naseobine Brunschwick Falls, na rijeci Androscoggin, gdje su djevojčici živjeli djed i baka. Možda joj jednoga dana uspije da je onamo i odvede.
Privijajući na grudi svoje novorođenče, ona se hrabro zaputi za svojim nedruževnim pratiteljima.
Anđelika je gledala kako u sitnoj kiši nestaje mala povorka. Površinu jezera stala je da zastire gusta magla. Teške i zasićene oblake probijali su vrhovi stabala.
Indijanci i njihovi sužnji krenu uz jezero. Djecu su nosili njihovi gospodari, a za njima je išao Samuel Daugherty, pa dvanaestogodišnji dječak, ponovo natovaren kao magarac, te nadničar, pridržavajući Williama koji je šepao.


15 Kćerka će mi umrijeti.
Majke koje su sada bile toplije odjevene i imale na nogama cipele, nosile su svoju malu djecu. Anđelika je ljekarijom omamila cmizdravog Corneliusa ne bi li bio mirniji, a bočicu je predala majci.
Dvije zarobljenice gazile su hrabro i uzdignute glave kako bi održavale korak s hitrim Indijancima i tako izbjegle njihovoj zlovolji.
Gledali su za malom povorkom sve dok nije iščezla u zelenkastoj šumi i kao utonula u neku nejasnu, spužvastu i tekuću tvar.

86.
TRIJUMFALNI DOLAZAK PLAĆENIKA
Što se dublje ulazilo u proljeće, sve više su odasvud stizali Indijanci radi trampe. Ulazili su bez okolišanja, bacali krzna na stol, i, kao da su kod svoje kuće, zavaljivali se na krevete, onako u blatnjavim mokasinama i s lulom u ustima. Tražili su da im se dade "vatrene vode" i u sve su dirali. Gospođa Jonas je bila očajna.
Krznena groznica spopadala je i one najravnodušnije. Peyrac je ponavljao da ne želi takvu trgovinu i da će se korist koju iz nje budu izvukli ubrza pokazati fiktivnom. Znao je, naime, da za Francuze iz Nove Francuske postoje dvije svetinje: križ i monopol na dabrove, zato je držao nepotrebnim da na sebe navlači neprijateljstvo vlade u Quebecu zbog trgovine koja mu nije potrebna. Ipak je bilo teško držati se sasvim po strani od takve trgovine. Bila je to ujedno bolest i te zemlje i proljeća, pa je kao prolazna groznica potresala ljude.
Kako da se odoli draži tih raskošnih i toplih krzna, njihovoj nedostižnoj mekoći? Kako odoljeti savršenoj čistoći hermelina, nježnom krznu vidre, ljupkosti sivih, blijedoljubičastih ili plavkastih bizona, a osobito zagasitozlatnim dobrovima, tim savršenim medaljonima - ponekad jedva deset palaca širokim - i najzad krznima crnih medvjeda, vukova, ružičastih lasica i prugastih skunksa...
Navalili su i kanadski divljačari, kova Romain l'Aubignerea, natovareni krznima koja su sakupili u gornjačkim krajevima, na suprotnoj obali Saint-Laurenta. Drznuli su se na taj put bez znanja svojih zemljaka i došli moliti Peyraca da krzna rasproda po engleskim ili holandskim gradovima, što oni sami ne mogu jer bi ih optužili za izdaju. No znali su da će tako zaraditi dvostruko više i da se kod Engleza dobija u zamjenu dvaput jeftinija i bolja željeznarija nego u Kanadi.
Peyrac pristade na to posredništvo, a zauzvrat zatraži da mu pomažu i budu u potrebi prijatelji.
Poslije Aubignereove posjete, stari Eloi Maeollet više nije mogao da odoli. Usred svih onih mirisa dlake i životinja, bilo mu je kao bojnom konju kad začuje zvuk trube i doboša.
On stade da sa breza skida koru, da obruča, šiva, lijepi, začepljuje, a kad je čamac bio gotov, stavi ga na glavu i krene u potragu za kakvom rječicom koja će ga odvesti do rijeke Saint-Frangois, a odande u zemlju Outaouaisa. Anđelika i djeca pratili su ga koliko god su mogli i dugo mu mahali na pozdrav, sve dok nije veselo jurnuo čamcem u virove jedne brzice.

Mlada Engleskinja Rose-Anna već je ozdravila. Bila je to visoka, lomna i blijeda djevojčica, i kao da ju je plašila bučna živahnost Honorinina. Ova ju je zaštitnički nazivala "malom" iako je Rose-Anna bila dvostruko starija od nje. Slagale su se dobro u igri s predivnom lutkom i satima toj princezi spremali bućkuriše koje bi zatim progutao Lancelot.
Anđelika je opazila da Cantor više ne izaziva Honorinu i da je prema njoj ponekad i dobar. Čitav dan vrzao se po planini, ponekad čak i noću, a pratio ga je njegov mrki debeljuškasti nesit. Otac se nije protivio. O tim svojim noćnim šetnjama
kazivao je čudne priče i obećavao Honorini kako će je jedne noći povesti da na mjesečini promatra vuka, vučicu i njihove mlade.
Postao je govorljiviji i otvorenije iznosio svoje misli.
Volim vukove - znao bi reći. - Oni su osjetljivi, inteligentni. Pas je okrutan, a vuk nije. On se brani. Pas računa na čovjeka, vuk ne. On zna da je sam i da nema prijatelja.
Posvuda oko utvrđenja bili su podignuti šatori iz kojih se lijeno izvijao dim, a uokolo se razlijegala vika djece i lavež pasa.
Jednoga dana stigne i oholi Piksarett. Bio je potpuno sam, a došao je stazom koja vodi uz jezero. U njegovoj zakićenoj kosi ponosno su poigravala gavranova pera, pomiješana s nizovima perla.
Smiješkom je ušao u dvorište i drsko se ogledavao. Kao da i ne primjećuje uzbuđenje izazvano njegovim dolaskom, uputio se ravno k onima koji su se, kao Elvira i Anđelika, tamo zatekli. Indijanac srdačno pozdravi dizanjem ruke a zatim prema tesaru Vignotu pruži pregršt nečega što su u prvi mah svi uzeli kao krzna, a više je sličilo na dosta prljave repove štakora.
Hoćete li skalpova "Yeunglija"?... Skalpova Engleza?... Da ne bi povratila, Elvira prinese ruku ustima i pobjegne.
Hoćete li skalpova Yeunglija? - ponovi urođenik. - Čitavi su! Sam sam ih u Jamestooku odrezao sa glava onih prljavih kojota koji su ubili našega gospodina Isusa... Hej! Zar ih nećete objesiti iznad vaših vrata, ako ste dobri kršćani?...
I prasnuvši u smijeh pred zaprepaštenim licima svojih sugovornika, veliki Abenakis zavrti se nekoliko puta oko sebe, a onda se oholo udalji kako je i došao, mašući svojim groznim trofejima.

Početkom lipnja stade kružiti glas kako rijekom Kennebecom plove uzvodno čamci s nekim naoružanim ljudima. Izvjesno vrijeme uživali su i suviše mira. Ponekad bi se nasmijali kad bi se sjetili s kakvim su se nadama spremali da prezime u utvrđenju. Vjerovali su da mjesecima neće nikoga vidjeti. Tko bi se usudio zaći u smrtonosnu pustoš? Ali kanadski se Francuzi usuđuju na sve. U to ih je uvjerila zima, i posjeta im nije nedostajalo!
A sada, kad snaga imaju napretek, te baruta i sačme iz vlastite proizvodnje, e pa neka ih! Sada slobodno mogu dolaziti i nove posjete.
No uskoro, sudeći po nekim detaljima što su ih ispričali Indijanci koji su tu vijest i donijeli, ispostavilo se da se radi o plaćenicima koje je regrutirao Curt Ritz. Njega je Peyrac, kao svoga pouzdanika, bio ostavio u Novoj Engleskoj da obavi upravo taj zadatak.
Uzbuđenje je ostalo, samo mu se izmijenio razlog. Nicolas Perrot krenuo je kao glasnik, a stalo se požurivati i s radovima na izgradnji nastamba za taj novi kontigent.
Nekoliko dana kasnije stigne Panis, sluga Nicolasa Perrota.
Dolaze!... ONI DOLAZE!...
Sve su napustili. Stanovnici Wapassoua i Indijanci trčali su obalama. Kad su stigli na kraj trećeg jezera, već se prvi čovjek pomolio iz vododerine nadsvođene gustom krošnjom. Bio je to plećat Nijemac, čekinjaste kose, a pod gustim obrvama sjale su mu plave oči. Nosio je oklop i pružao savršenu sliku ratnika kakvi se susreću po bojištima Europe, a sada, evo, kroči svojom teškom nogom na tlo Novoga svijeta. Oni ga okruže i pozdrave ne krijući uzbuđenje. On odzdravi na njemačkom.
Stanu pristizati i drugi, u pratnji Nicolasa Perrota. Bilo ih je tridesetak: Engleza, Šveđana, Nijemaca, Francuza i Švicaraca.
Joffrey de Peyrac odmah opazi da među njima nema Curta Ritza, no njegov vjerni prijatelj, poručnik se predstavi. Bio je to plemić, Švicarac iz francuskog kantona, a zvao se Marcel Autine. On pozdravi grofa de Peyraca i uruči mu podebelo pismo u kojemu se, kako reče, nalazi objašnjenje za odsutnost zapovjednika trupe. On sam da je preuzeo tu dužnost i veseli se što su sretno stigli. Kazao je i to da je s
njima doplovila i jedna jedrilica, a da će za njom prispjeti i druge. Posada je sa sobom donijela hranu i municiju. Svatko je ponio i bačvicu rakije ili vina, jer se dolazak mora proslaviti veselicom.
Na Peyracova pitanja nije li Riza bolestan ili možda ranjen, odgovarao je uvijeno i rekao da se u pismu nalaze sva potrebna obavještenja, a ako monsinjor želi, o tome će moći porazgovoriti kasnije.
Grof prizna da ima pravo; Bolje je bilo ne mutiti radost ovih prvih nekoliko sati nakon susreta.
U Wapassouu su pidošlice dočekali dugi stolovi na nogarima i gozba započe pod očima iznenađenih Indijanaca. Anđelika je išla od jednog do drugoga i i posluživala ih ili sjedala da sa svakim izmijeni nekoliko riječi.
Srce joj je skakalo od veselja i pjevalo od radosti.
Pobijedili smo! Pobijedili smo!...
I ona stade da sa starosjediocima Wapassoua izmjenjuje značajne i ozarene poglede i da svakome u prolazu snažno stišće ruku. Najradije bi ih sve bila izgrlila, čak i Clovisa, i plačući im se zahvalila. Sjetila se što joj je muž bio rekao prije no što su se svi zatvorili u utvrđenje da dočekaju zimu, i onoga što je želio da ona shvati kad je u nju upirao vatreni pogled svojih crnih očiju: ishod će ovisiti o hrabrosti svakoga pojedinca.
A zima je, eto, prošla.
I svi su bili tu. Svaki stanovnik Wapassoua znao je da dokaže koliko vrijedi, čak i djeca i žene!...
Bili su vjerni sami sebi i onomu koji im je bio stavio u zalog da ostanu na životu. Sada, najzad, slave trijumf i pobjedu.
Jer trideset ljudi predstavlja zaista snagu u Novom svijetu, u kojemu se najveći dio utvrđenja može pohvaliti prisutnošću tek pet-šest vojnika.
Koji će narod odsada moći da iznese pobjedu nad utvrđenjem na Srebrnom jezeru? Sutra će se najamnici dati na posao, obarat će drveće i podići će neosvojive bedeme. Oni su pobijedili.
Ta Amerika, varljivo pusta u trenutku njihova iskrcavanja, čime im se ona - kad se dobro promisli - može suprotstaviti? Šest tisuća Kanađana na sjeveru, dvjesta tisuća Engleza na jugu, rasutih duž riječnih obala i ušća, na zapadu dvjesta tisuća pro-engleskih Irokeza, a na istoku gotovo isto toliko pro-francuskih Abenakisa, Algonkina i Hurona. Zbilja malo, kad se uzme u obzir da je zemlja golema, a stanovništvo podijeljeno i uvučeno u neprestane i iscrpljujuće svađe.
Borbeni duh svima ovlada i zato šezdeset odlučnih ljudi predstavlja nepobjedivu snagu. Već su to dokazali Kanađani iz Nove Francuske. Trideset puta ih je manje od ostalih, a već im je uspjelo da drže u strahu čitav sjeverni dio Amerike, sve do New Yorka, a uskoro možda i do Kineskog mora.
Današnjim danom Joffrey de Peyrac je stekao svoju slobodu i nezavisnost.
Do kasno u noć jelo se, pilo, pjevalo i plesalo uz gitaru na kojoj je svirao Cantor i uz raspojasanu violinu jednog priđošlice Irca, a iz indijanskog logora dopiralo je udaranje bubnjeva i praporaca od kornjačevine te davalo takt farandolama, overnjskim kolima i tarantelama koje je plesao Enrico Enzi, žonglirajući bodežima. Tri žene Wapassoua nisu se mogle potužiti da im nedostaju kavaliri. Te noći Anđelika i Elvira ogledale su se u plesovima iz svih krajeva Francuske, čak je i gospođa Jonas morala otplesati svoj rigodon.
Obale su neobično odzvanjale smijehom i pjesmom, muzikom i pljeskanjem, dok je mjesec lagano plovio iznad Triju jezera.
Nešto iza ponoći Anđelika se, na poziv svoga muža, vratila u nastambu. Zatekla ga je u njihovoj sobi, pred nekakvim telećakom od izrađene kože, koji je stigao s vojničkim prtljagom. Kad su ga otvorili, ukazala se predivna haljina od svijetloplavog satena, s malim ovratnikom od srebrnog filigrana. Dao ju je donijeti iz Gouldsboroa, a i za sebe jedan kostim od zelenog velura sa svom potrebnom opremom.
Anđelika obuče toaletu gotovo sa strahom.
Kad su prekoračili prag utvrđenja i oboje se pojavili na uzvisini, prolomi se snažan pljesak s livade na kojoj su bili okupljeni posada i Indijanci.
U njihovu klicanju bdio je ponosa, zadovoljstva, radosti zbog uspjeha, ali i ljubavi tolikih srca prema bračnom paru koji im se obraćao sa drugarskim smiješkom, najvrednijom naknadom za sve što su prepatili...
Anđelikina haljina blistala je na mjesečini srebrom, a prosuta kosa blijedim zlatom.
Sto mu gromova! - reče jedan od Francuza koji se bio sprijateljio sa Jacquesom Vignotom. - Prava princeza! Ni sanjao nisam da se i nešto takvo može naći tu među vama...
Nije to princeza, već KRALJICA! - odvrati tesar gledajući ga s prezirom...
Zatim skrene pogled na Anđeliku koja im je prilazila s rukom položenom na zglavak Joffreya de Peyraca.
To je naša kraljica! - prošapta on. - Kraljica Srebrnog jezera.

87.
NAKON LJUBAVNE EKSTAZE, PLANOVI ZA NOVU EKSPEDICIJU
Te noći, u naručju Joffrey de Peyraca, Anđelika se prepustila ljubavi s takvom radosti i lakoćom kakvu nije osjetila, čini joj se, od svoje mladosti.
Po njenom osmijehu on je pogađao da se oslobodila one napetosti koja je predugo sputavala njen spontani zanos. Sada je bila kao preporođena.
Zora je počela rudjeti i u krošnjama su zažagorile ptice. Uz obalu jezera još su tu i tamo plamsale vatre uz koje su muškarci pušili lule. Kroz mali prozor dopirali su do njih glasovi šuma i žubor voda.
Taj priprosti krevet, koji bi toliko toga mogao da ispriča o njihovim zanosima, bio je čamac što ih je prevezao na drugu obalu zime. U njemu je ona spavala pored Joffreya tako blizu da je ponekad osjećala na licu njegov dah. Još i u snu ju je draškao miris njegove kože, a u zoru bilo je dovoljno da razmakne usne pa da im se već dodirnu jezici. A onda bi uslijedili jedva primjetni pokreti, pa milovanja i najzad vatrena pomama. Izliječili su je upravo ti ljubavni snovi.
Danas su opet pronašli Arijadninu nit i nastavili dijalog što ga je prije petnaest godina bila prekinula lomača inkvizicije i ostracizam francuskog kralja.

Sutradan, Joffrey de Peyrac pročita pismo što mu ga je uputio gazda Berne. Rošeljski trgovac javljao mu je novosti iz naseobine Gouldsboro i izvještavao ga o tome kako su proveli zimu. Uglavnom, sve je u redu, no u posljednje vrijeme zadaje im brige neki gusar poznat pod imenom Zlatobradi, koji pljačka po Zalivu Francuza. Progonjen od jednih i drugih, sklonio se na otoke Gouldsboro i upravo je on oteo - đavo bi ga znao zašto - nekog Curta Ritza čim se ovaj sa svojim ljudima iskrcao u luci.
Usprkos tom mučnom incidentu, Manigault i Berne ipak su ohrabrili vojnike, koji su iz Nove Engleske doputovali malim grofovim lađama, da nastave predviđeni put do Gornjeg Kennebeca, jer gospodinu de Peyracu može ustrebati njihova pomoć. Međutim, obojica žele da gospodin de Peyrac dođe kako bi riješili pitanje toga gusara, a i mnoga druga.
U post-scripturnu Berne je javljao da se njegova supruga Abigaela osjeća dobro, ali da u ljeto očekuje dijete i da je taj događaj malo plaši, pa bi željela da uza nju bude gospođa de Peyrac kad taj trenutak dođe. Svi bi se neobično radovali kad bi gospođa de Peyrac mogla pratiti svoga muža kad krene da obiđe Gouldsboro...
Grof je dugo razmišljao.
Što je sada ovo? - govorio je u sebi, misleći na otmicu Nijemca Ritza.
Iako su upadi gusara na obalu obična pojava, nalazio je u toj otmici nečeg neobičnog. On porazgovori s Marcelom Autineom o okolnostima pod kojima je do otmice došlo. Sve je bilo zagonetno. Jedne večeri Curt Ritz je pošao da malo prošeta žalom, a kasnije su došli Indijanci i izvijestili da su vidjeli kako su se sa Zlatobradova broda iskrcali mornari, bacili na Ritza, isprebijali ga i onda odveli svojim čamcem.
Joffrey de Peyrac najavi svoj odlazak u Gouldsboro.
Domaći se život u Wapassouu odjednom poremeti. Peyrac kao da nije ni namjeravao krenuti bez Anđelike, a ona opet nije mogla ni zamisliti da bude odsutna najmanje dva puna mjeseca. Rado bi prisustvovala izgradnji novog utvrđenja, a osim toga, nije li nesmotreno ostavljati za sobom ovakvu četu vojnika?...
A morala je da razvrsta i uskladišti sve zalihe hrane koje su stigle rijekom, pa odatle na leđima prenošene do rudnika. Uz to, trebalo je sakupljati ljekovito bilje i ukuhavati voće.
No i nju je spopadala želja da opet vidi Gouldsboro i svoje prijatelje... da razgovara s Abigaelom, da izljubi Severinu, Laurieta i malog Charles-Henrija, a konačno, da ponovo ugleda more i najede se ostriga i jastoga...
Ne bih mogao krenuti sam, ljubavi moja! Bez vas više ne mogu živjeti...
A što će biti s Wapassouom?...
Joffrey de Peyrac reče da je Wapassou u izvrsnim rukama. Starosjedioci će se pobrinuti da prihvate i smjeste novajlije, i da im nametnu "brodsku" disciplinu. On da se potpuno pouzdaje u djelotvorni utjecaj dvaju bračnih parova, Jonasovih i Malapradeovih, a također u švicarskog plemića Marcela Autinea koji s lakoćom govori i njemački, talijanski, španjolski i engleski. Svoja će ovlaštenja prenijeti na Talijana Porguanija u čije se poštenje, marljivost i odlučnost bezbroj puta uvjerio. Taj neženja lijepih crnih očiju bio je za Anđeliku zagonetka, ali je znala da njen muž ukazuje povjerenje pravom čovjeku.
Sa sobom će povesti sve usijane glave: Vignota, Clovisa, O'Connela, pa i Cantora. No Peyrac stade odvraćati Anđeliku od nauma da uzme i Honorinu. Usprkos prividnoj ravnodušnosti s kojom Berne izvještava o gusaru što sada krstari Francuzovim i Gouldsborovim zalivom, moglo bi tamo doći i do teških trenutaka. Peyrac neće olako prijeći preko otmice čovjeka kojega je uzeo u službu još za svoga prvog putovanja u Ameriku, i koji mu odonda vjerno služi.
Međutim, kako se njemu čini, utvrđenje u zaleđu ne treba se bojati nikakva iznenadnog prepada. Ograda od kolja bit će ubrzo podignuta, pa će s visokih bedema dobro naoružana četa odoljeti bilo kojem Kanađaninu, Irokezu ili Abenakisu koji bi se usudio da zemeće kavgu.
Očito, s tom bagrom nikad ne znaš na čemu si, no čini se da bar za sada nema nikakva razloga za sukob. U Quebecu guverner je zauzet Cavelierovom ekspedicijom, do koje dolazi zahvaljujući Peyracovoj darežljivosti. Irokezi su pružili dokaze o svom prijateljstvu, dok Abenakisi, spopadnuti groznicom trgovine, kreću na jug.
Anđelika je bila malo razočarana, a i bojala se ostaviti svoju kćerku. Dosada se nikada nije od nje odvajala. Srećom, Honorina je mirno primila tu vijest. I suviše je bila zauzeta svojim medom i promjenama što ih je sa sobom donio dolazak najamnika. Istina, s malom Rosa-Annom izgubit će drugaricu u igri, ali joj ostaju Barthelemy i Thomas od kojih se ionako ne odvaja, a dok joj roditelji budu odsutni, za nju će se zdušno brinuti Elvira i Malaprade.

88.
ANĐELIKINA SREĆA I PEYRACOV STRAH: HRABRO NAPRIJED
Nad Wapassou se spuštala večer, nova zbog mira u razbujaloj prirodi. - Pobjedonosna plima gustog lišća i trave osvajala je zemlju. I vode i nebo kao da su upijali njihov zeleni odsjev.
Joffrey de Peyrac obujmi oko pasa Anđeliku i privijajući je uza se, odvede je u šumu. Najprije prijeđu indijanski logor, zatim se lijevom obalom jezera uspnu do borove šume. Uskladili su svoj korak i hodali hitro i veselo.
Čim su prešli liniju grebena, opet zavlada mir narušen jedino snažnim dahom vjetra u krošnjama. Litica je na tom mjestu bila u razini sa zemljom i prekrivena mahovinom, pa su hodali bez napora, instinktivno slijedeći poznatu im stazu. Ova je vodila do jedne uzvišice s koje je pucao vidik na daleke planine. Boja im se opet bila izmijenila: vrhunci im se ogrnuli plavim krznom kroz čije su se otvore nazirale krpice zelenila, u stvari proplanci ili travom obrasle obale nekog potoka u kakvoj dolini.
Šuma se ukrasila svojim ljetnim, raskošno smaragdnim nakitom. U suhoj i poput čelične prašine sitnoj izmaglici razvlačile su se linije i sav je pejzaž utonuo u neku tešku mlitavost. No posvuda su se sunčevi zraci blistavo odbijali od mnogobrojnih jezera.
Oni se zaustave. Večeras im je to posljednja šetnja do ovoga mjesta.
Sutra će se pridružiti karavani. Pješice će do Kennebeca, a odande čamcima nizvodno, do samog oceana.
Prije no što će se udaljiti, Joffrey de Peyrac i Anđelika su uživali da tako u sumrak promatraju zemlju koju im je sudbina namijenila.
Ovdje sam bila sretna - reče Anđelika. Srce joj je ponavljalo nježnu riječ: SREĆA... Jer opasnosti i zajedničke patnje... također su sreća!
Neki misteriozni kvasac iznenada može da se pomiješa sa grubim tijestom života, i nedokučiva SREĆA je onda tu, više nas ne ostavlja...
Sa slašću je i s punim plućima udisala opojni mirisavi zrak.
Ljubavi moja mala! Drugo moja - ponavljao je u sebi gutajući je očima. - Sa mnom si dijelila život, i nikad te nisam vidio slabu. Nikakve sićušnosti u tebi. Spremno si prihvatila breme dužnosti i ponijela ga na svojim leđima...
Bili su sretni. Iznijeli su pobjedu nad zimom, porušili ograde koje su ih dijelile.
Morat ću izdržati još jednu godinu - reče Peyrac.
A već se moglo utvrditi kako moć njihovih neprijatelja nije više toliko opasna. Preostao je još jedan jedini.
I dok su im misli slijedile isti tok, nikako da otrgnu oči od daleke šume koja je pod navalom pomrčine neprestano mijenjala izgled i boju.
Bojim se toga svećenika - šapne Anđelika. - Sve više mi se nameće uvjerenje kako je zaista vidovit i u duhu svuda prisutan. Iz svoje šumske zabiti on sve pogađa i vidi. Odmah je shvatio da smo mi oličenje svega onoga protiv čega se sam bori.
Tako je! Ja težim za zlatom i bogatstvom, a on za križem i žrtvovanjem. Ja sam na strani bezbožnika, heretika, buntovnika, a on uz pokorne pravednike. I najzad, ono najgore: njemu smeta što strastveno ljubim vas i klanjam se ženi. Uza me je predivna žena. Ona je moja radost, moje tijelo, moj život... A za njega je to upravo ono najgore... Ljubim vas, ženo, i u vama vječnu napast, majku svih zala. Ja sam na strani stvorenja, a on je uz Stvoritelja. Sada jasno vidim da među nama ne može doći do izmirenja. Propast ćemo mi ili on. Ustao je da brani kršćanstvo koje širi među Indijancima, zato će se boriti do posljednjeg daha! A ja ga i shvaćam... Njemu se radi o tome da brani sam smisao i potku svoga života, zato će se boriti do kraja i neće praviti ustupaka. E, pa neka bude! I ja ću se
boriti... Dosta je kukavičluka, Adame... Prihvati svijet koji si zavrijedio! Borit ću se za bezbožnike, heretike, zlato, za sve što je stvoreno... dakle i za ženu koja mi je dana za druga.
Dok je izgovarao te riječi, odjednom mu munjevito sijevne misao i svega ga potrese tako snažno da od nje osjeti gotovo fizičku bol.
A što ako je to - pomisli - onaj bodež kojim će me probosti?... Da mi otme ženu koja mi je dana za druga.
U njegovim ušima stade da odzvanja zadahtani i promukli glas de Pont-Brianda:
Razdvojit će vas, vidjet ćete!... On mrzi ljubav.
U tom trenutku, Joffrey de Peyrac, trezven čovjek i prožet kritičkim kartezijanskim duhom, poboja se nevidljive i podmukle magije koja bi mogla da u Anđelikinu srcu ugasi ljubav. Već je vidio kako ona postepeno otječe iz njena srca, i bi mu kao da iz njegova vlastita tijela, kap po kap, otječu i snaga i život. Ne, on to ne bi nadživio.
Čudno je to - pomisli. - Kad sam jesenas stigao ovamo, nisam se bojao. Nisam mogao znati hoće li mi dani koji su bili pred nama donositi razočaranje, ili će nas sve više zbližavati. Pa ipak, nisam se plašio iskušenja... A danas je sve drukčije... Sada je upoznao i strah. Gledao ju je i pokušavao da zamisli kako bi se jednoga dana osjećao kad bi te plave nježne oči planule ljubavlju za nekog drugog muškarca... Prožme ga tolika bol da Anđelika primijeti kako se trgnuo, i u čudu ga pogleda.
U tom trenutku razlijegne im se za leđima skladno i tiho zavijanje, a dopiralo je sa strme crne litice koja se dizala nad njima. Bio je to isprekidani zov koji je malo- pomalo jačao u iznemoglom tremolu pa se pretvarao u otegnutu, jednoličnu pjesmu, prožetu i zanosom i tugom.
Poslušajte! - reče Anđelika. - To vučići pjevaju u koru.
Pred oči joj iskrsne slika koju je opisivao Cantor - po troje vučića sjedi sa svake strane odrasla vuka. Pružili su svoje okrugle, rumene njuškice i pošteno se trude da oponašaju svog oca, dok ovaj prema mjesečini okreće svoj izduženi, tragični profil.
Reklo bi se da pjeva šuma - šapne Anđelika. - Ne znam da li imam pravo, no sve mi se čini da sam i ja kao Cantor. I meni su vukovi dragi.
On ju je uporno promatrao, uzbuđujući se svakom nijansom njena glasa, svakom riječi koju je izgovarala.
Čudno! - ponavljao je u sebi. - Nekad sam je ludo volio, a ipak sam godinama mogao živjeti daleko od nje, odavati se užicima i osjećati nasladu s drugim ženama... Odsada to više neće moći... Svaki pokušaj da je od mene odvoje, značit će istovremeno i trganje mog živog mesa... Bez nje će mi život postati nesnošljiv... A kako je do toga došlo? ... Ne znam čak ni to...
Na pomisao da netko može pokušati da mu je otme, ne tako da je ubije, nego nekako prepredenije, stiskao je pesnice. Jer kad bi to utjelovljenje ljepote i svjetlosti sišlo sa pijedestala na koji ga je on podigao te se srozalo u pakao izdajstva i nevjere, i on bi u nj propao. Njegove žive snage bile bi pokošene, pa bi opijen gnjevom i osvetom zaboravio na svaku razboritost i plemenito djelovanje, koje daje smisao čovjekovu životu. Strelice odapete na nju, a u stvari namijenjene njemu, sve će biti otrovane.
Nabravši obrve, čvrsto joj je stezao ruku, dok je nju gotovo opčinjavao čeznutljivi zov vukova. A onda Peyrac odvrati od nje pogled i zagleda se u daleki, zamračeni čestar, kao da su inu oči upravo otkrile neprijatelja koji se onamo krio.
A onda se dogodilo slijedeće: na horizontu, prema jugu, odjednom je stala treperiti neka svjetlost. Postajala je sve veća i postepeno se dizala iznad drveća i planina, sve dok nije ocrtala golemi svijetleći oval od nabranih i spiralno naslaganih koprena. Ove su najprije bile ružičaste, zatim zelene, a onda su se stale raskidati prskajući uokolo svjetlucavim iverjeim.
Što je to? - upita uzbuđeno Anđelika.
Polarna svjetlost - reče Peyrac.
On mirnim glasom objasni kako je u tim krajevima vrlo česta u to doba godine ta još neobjašnjiva pojava. Anđelika, koja je stajala kao ukopana, odahne s olakšanjem.
Prepala sam se. Načas sam pomislila da se, eto, i nama ukazuje neko nebesko znamenje... To bi me... neću da tajim, bilo prilično uznemirilo.
Oboje se nasmiju.
Grof se sagne i ogrne je skutovima svoga ogrtača, jer kao da se iz provalije odjednom stala dizati studen. On je brižljivo omota prelazeći joj nekoliko puta rukom preko ramena, a onda dlanovima primi njeno hladno lice i stade da je dugo ljubi u usta. Na mahove ih je obasjavala prolazna svjetlost, dok se kiša ružičastih i zelenih krijesnica gubila u mraku nebeskog svoda.
Stajali su tako nijemi, prožeti neopisivim osjećajem da kroz život koračaju udvoje, da su i suradnici i ljubavnici. Toliko su bili svjesni vrijednosti onoga što su dobili svojom uzajamnom ljubavi, da su i shvaćali što im drugi zavide.
Na trenutke, oboje je podilazio neki potajni strah, a tada je Peyrac još jače privijao Anđeliku k sebi.
Gledajući prema jugu, oboje su mislili na jednog usamljenog čovjeka, opruženog na ležaju od granja radi kratkog odmora. Kad odbije ponoć, on će ustati i, okružen mrmljajućom svjetinom, poći do kolibe s podom od utabane zemlje da se pokloni pred oltarom na kojemu bdi crvena svjetiljka. Desno od oltara je zastava sa po četiri crvena srca i jednim mačem u svakom uglu. U sredini oltara, ispod raspela, nalazi se puška iz križarskog rata.
Raspelo je drveno.
Joffrey de Peyrac je sada bio miran. Pomalo je postajao i radoznao. Kakav će oblik poprimiti pritajena i uporna borba koja se počela voditi između njega i njih, a nikada se još nisu ni susreli?
Peyrac je bio vješt u svim mogućim načinima borbe, no imao je utisak da će ova njihova biti sasvim drukčija.
Ipak je postojala nada. U svakom neprijateljstvu postoji trenutak susreta, mogućnost da se protivnici sastanu...
Vrijednosti koje su uložile i jedna i druga strana bile su dosta velike a da im ta milost ne bi bila udijeljena.
E pa hrabro naprijed! - promrmlja on.