Posljednji harem

First topic message reminder :



Carigrad 1909. U skrivenom svijetu harema dvije prijateljice, Fatima i Elisa, sanjaju o svojoj budućnosti. Dok jedna čini sve kako bi postala sultanovom miljenicom, druga čezne za svijetom onkraj zidina palače, za ljubavlju i slobodom. A tada se raspada Osmansko Carstvo, raspušta se harem, i dvije mlade žene dolaze u svijet u kojem se njihovi snovi pretvaraju u noćne more. Zemlja se nalazi usred revolucije i rata, Sultan je prisiljen napustiti zemlju, i raspustiti svoj harem. Stotine žena, uključujući i Fatimu i Elizu, ostaju same u napuštenoj palači. Prepuštene samima sebi, moraju iznaći vlastite putove. Uskoro, dvije djevojke upoznaju zanimljive muškarce, Felixa, liječnika iz daleke Njemačke, i Taifuna, službenika koji radi za novu vladu. Rađaju se ljubavi koje se moraju susresti s jazom između Istoka i Zapada, između prošlosti i sadašnjosti. Prijateljice, uhvaćene u vrtloge strasti, nađu se na rubu da ugroze jedinu stvar koja ih obje veže uz njihovu prošlost: njihovo uzajamno prijateljstvo. Peter Prange napisao je roman o padu Osmanskog Carstva, roman o moći, ljubavi, bogatstvu, religiji, intrigi, ubojstvu i prijateljstvu.

14




TAIFUN BIJESNO ZALUPI VRATA AUTOMOBILA i odmaršira lupajući čizmama prema kući. Dva puna dana trajala je vožnja od Soluna nakon što je zapeo u Kabali zbog slomljene osovine. No razlog njegova bijesa bio je drugi. Bio je bijesan na sebe, a još više na Fatimu. Kako je samo mogao biti takav idiot i odbiti Sultanovu želju? Njegova glupost mogla je razoriti sve njegove snove.
Je li možda bio zaljubljen?
To je bilo posljednje što mu je bilo potrebno. Još kao časnički pripravnik zakleo se da se nikada neće zaljubiti. Ljubav je bila smiješna poremećenost, izum za balavce ili starce koji više nisu imali snage u slabinama. On je bio drugačijeg kova. Sve što je dosad činio u životu, činio je za seks ili za karijeru. Nije to kanio promijeniti.
Kad je ušao u kuću, čuo je ljutite ženske glasove. Fatima i njegova majka vikale su jedna na drugu iz sveg glasa, pa je razabrao svaku riječ unatoč zatvorenim vratima.
„Proklet bio dan kad si došla u ovu kuću!“
„Učinila sam samo ono što bi učinila svaka majka! Zar vi to ne razumijete? Pa i sami ste imali djecu!“
Taifun širom otvori vrata. Obje žene stajale su poput furija jedna nasuprot drugoj.
„Što se ovdje događa?“
„Hvala Alahu da si došao!“ poviče njegova majka. „Ova ženska te sramoti! Pokupili su je na cesti s rastrganim velom! Osim toga, ukrala ti je novac!“
Prije negoli je Fatima uspjela odgovoriti, Taifun je zgrabi za ruku i odvuče u spavaću sobu. Petom čizme zalupi vrata i baci je na krevet.
„Zabranio sam ti izlaziti iz kuće! Zar te u palači nisu naučili što je poslušnost?“
„Nisam htjela biti neposlušna! Samo sam htjela ponovno vidjeti svoje dijete! Bolesno je!“
„Svoje dijete, svoje dijete“, oponašao ju je. „Što me se tiče tvoje kopile? Kad bi i umiralo, ne bi se imala pravo oglušiti o moje zapovijedi!“ reče on i pljusne je.
Gledala ga je otvorenih usta ne izustivši ni riječi. Njezine bademaste oči odražavale su samo neizmjerno čuđenje. Taj prizor oduzeo mu je razum. Te začuđene oči, ta otvorena usta... Jednim potezom razdere joj odjeću. Ležala je pred njim na jastucima, nemoćno spustivši ruke, ne pokrivajući svoju golotinju. Te bijele dojke, te ružičaste usne... Ne skidajući pogleda s nje, raskopčao je hlače.
„Obećaj mi da to više nikada nećeš učiniti!“ zapovjedi on. „Ja... ja... obećavam!“
„Glasnije!“
„Obećavam!“
On je uhvati za ruku i prinese je svojem udu.
„Zakuni se!“
„Kunem se!“
„Još jedanput!“
On je stisne oko ručnog zgloba. Ona shvati što on hoće i dotakne mu tijelo. „Kunem se!“
„Jače!“
Pod pritiskom njezine ruke njegov ud silno nabrekne. Odjednom mu se učini da vidi tajnu iskru u njezinim očima pa je ponovno udari. Ona krikne od bola i uhvati se za obraz, a on je zgrabi za kosu i zabaci joj glavu na potiljak prisiljavajući je da ga gleda u oči. Ona je još čvrsto obavijala njegov ud držeći ga uza samo lice. Njegova žudnja samo je pojačala njegov bijes. Htio se od nje otrgnuti, ali nije uspio. Sve u njemu sililo ga je da je uzme, prodre u nju, da to stalno radi sve dok je se ne zasiti.
Dugo su se tako gledali, šuteći, ispunjeni i mržnjom i žudnjom. „Reci da samo mene ljubiš!“ zapovjedi on.
„Ljubim... ljubim vas!“
„Krivo! Moraš reći: ‘Ljubim samo vas. Vi ste moj gazda i gospodar!’“
„Ljubim... ljubim samo vas. Vi ste moj gazda i gospodar!“
„I ne ljubim nikog drugog.“
„I ne ljubim nikog drugog!“
„Ni svojeg sina!“
Fatima sklopi oči. On je povuče za kosu.
„Što čekaš?“
„To... to ne mogu reći...“
„Hajde! Reci! Zapovijedam ti!“
„Ne mogu...“
„Moraš to reći!“
Ona digne pogled prema njemu puna straha, očiju vlažnih od suza. U njezinoj ruci sve je jače pulsirala njegova strast. „Hajde“, ponovi on. „Reci to konačno!“
Jedna suza otkotrlja joj se iz oka. Samo je nijemo odmahnula glavom. Njezin ga je otpor izluđivao, ali i raspirivao njegovu žudnju. Mislio je da će smjesta eksplodirati.
„Moraš reći...“, prosikće on.
Ponovno razmijeniše poglede i ponovno mu se učini da zamjećuje onu iskricu u njezinim očima. Njezine se usne otvore kao za poljubac.
„Hajde već jednom...“, šapne on. „Molim te...“
On pusti njezinu kosu kao da iz njega nestaje sva snaga. Ona se nagne nad njega i usnama obuhvati njegov ud. On uzdahne i sklopi oči, obuzet nemoćnim bijesom zbog njezine neposlušnosti, ali i beskrajno zahvalan za izbavljenje...

15




KAD SE TAIFUN PROBUDIO, vani je već bila tamna noć. Htio je ustati, ali nije mogao. Kod drugih žena svladala bi ga potreba za samoćom već nakon prvog zadovoljenja strasti. Nerijetko bi doslovce pobjegao iz kreveta i prije nego što bi mu strast posve splasnula, jer više nije podnosio blizinu osobe s kojom se s toliko žara htio sjediniti. Ali, s ovom ženom bilo je drukčije. Pet puta uživao je u Fatiminu tijelu da bi se od nje izliječio, da bi zbog uživanja u strasti s njom ubio u sebi žudnju, da bi u njoj ponovno našao sebe – radio je s njom sve što muškarac može raditi sa ženom kako bi napokon našao mir. Sada se njegova pohota ugasila, glad utažila. Unatoč tome, nije se mogao maknuti od nje. Kao da se uopće ne može nasititi njezine blizine.
Pokušavao je zaspati, ali nije uspio. Kao da ga je začarala svojom nazočnošću. Tiho je slušao njezino disanje pokraj sebe i u polumraku gledao njezino golo tijelo. Što mu se to samo događa? Nije više mogao prepoznati sama sebe. Ovu ženu doveo je iz palače suza kako bi mu pribavila Sultanov notes. Ona je to i učinila. Žudio je za njom jer je bila najdragocjeniji biser u carskom haremu. Pošla je s njim u njegovu kuću. Uzeo ju je kako bi, osvojivši je, okrunio sva svoja dotadašnja osvajanja. Bila mu je pokorna.
Što je još htio od nje? Pa, dala mu je sve što žena može dati muškarcu. „Gdje ste?“ šapne ona.
U polusnu se okrenula prema njemu, a njezina je ruka opipavala postelju kao da ga traži. Taj pokret pogodio ga je ravno u srce.
Iz njezine male geste govorilo je takvo povjerenje kakvo još nije doživio ni od jedne žene. Ležala je gola do njega, prepuštena njemu na milost i nemilost. Unatoč tome, činilo se da ga se ne boji. Naprotiv. I ona je tražila njegovu blizinu.
Je li moguće da ga ljubi? Njega ili nešto u njemu što ni on sam nije poznavao?
On se odjednom uspravi i sjedne na rub kreveta okrenuvši joj leđa. Na noćnom ormariću stajala je mala zelena knjiga koju mu je darovala majka i iz koje je uvijek prije spavanja pročitao nekoliko ajeta: Kur’an, Poslanikove svete riječi. Što je unutra pisalo? Ne ostavljam muškarcima ni jedan štetniji izvor svađa i spletaka od žena. Sjećanje na te riječi ojačalo je snagu njegove volje. Ne, neće ga smesti ni jedna žena! To što je počeo mora i dovršiti. Fatima nije bila cilj nego sredstvo njegove misije. Poslat će je u Solun i objasniti Sultanu da su ga krivo obavijestili. Abdul Hamid neće postavljati pitanja. Bit će sretan što će ponovno zagrliti svoju miljenicu, pa još je u nju zaljubljen kao tetrijeb. Tada će popustiti i staviti račune na raspolaganje, a njega, pukovnika Taifuna, promaknut će u pašu, u generala.
On začuje šuškanje iza leđa i okrene se. Fatima je ustala i stajala pred vratima koja su vodila u susjednu kupaonicu.
„Što kaniš?“ upita on.
„Htjela bih se oprati. Smijem li?“
„Zašto pitaš? Što bih ja imao protiv toga?“
„Ne znam“, odvrati ona. „Samo sam se bojala da ne budem neposlušna.“
Tijelo joj se bijelilo poput mlijeka na mjesečini koja je prodirala kroz prozor. Taifun spusti pogled jer joj nije htio gledati u oči. Ona oklijevajući zakorači, a njegov se pogled zaustavi na golom, depiliranom stidnom brežuljku. Njezine pune usne bile su još otečene od minule strasti.
Iznenada ga strese strašna pomisao. Sreća u kojoj je uživao u Fatiminu zagrljaju – zar se ona više nikada neće ponoviti?
Je li tu ženu noćas imao posljednji put? Gotovo se razbolio od predodžbe da će se Abdul Hamidov uveli ud ubrzo ugurati poput crva u njezinu slatku, sočnu šljivu. Ne, on želi tu ženu samo za sebe, nitko drugi ne smije okusiti to voće, ni Abdul Hamid, ni bilo koji drugi muškarac.
„Ja... ja te ljubim“, reče on ne znajući ni sam kako mu se to dogodilo. „Što vi to govorite?“ upita ona u nevjerici.
„Da, ja te ljubim“, ponovi on i uzvrati joj pogled.
Na njezinu licu nije se ni po čemu moglo zaključiti da mu ona vjeruje. Naprotiv. Nesigurno je ustuknula kao da se boji njegove blizine. On poput utopljenika pruži ruku prema njoj.
„Što mogu učiniti da mi povjeruješ?“ upita on.

16




KLJUČ ZAŠTROPOĆE U BRAVI I VRATA ĆELIJE OTVORE SE ŠKRIPEĆI.
„Za mnom!“ zapovjedi poručnik Mehmed.
Felix uzme jaknu i digne se sa svojeg ležaja.
„Kamo me vodite?“
„Maalesef. Anlamiyorum.“
Poručnik Mehmed ponovno je odlučio da ne razumije njemački. Felix iziđe za njim u zatvorski hodnik u kojem su zaudarale fekalije i kuhana ovčetina. Jedanput na dan imao je pravo na šetnju dvorištem, uglavnom poslije ručka. Danas su se očito predomislili.
No, umjesto na dvorište, poručnik Mehmed odveo ga je u praonicu. Felix nije vjerovao svojim očima. Takav luksuz nije vidio već cijelu vječnost. Pod i zidovi bili su obloženi bijelim pločicama, a u jednom kutu bio je ugrađen vrlo moderan tuš s desetak armatura za miješanje vode.
„Sada se možete oprati“, reče Mehmed. „Poslije tuširanja odjenite ovo!“ Bradom pokaže na stol, na kojem je bilo složeno donje rublje i odijelo. „Ostavit ću vas samog dok to ne obavite.“
Felix je čekao da se za poručnikom zatvore vrata. Nije ga zanimalo što sve to znači, nego je strgnuo sa sebe prljavu odjeću i otvorio slavine. Tuš mu je neobično godio, pa je poželio da zauvijek ostane ispod njega. Već tjednima je vodu za pranje dobivao samo na kapaljku. Otvorio je slavine do kraja kadli je začuo lupanje na vratima.
„Hajde! Požurite!“
Felix je protiv volje izišao ispod tuša i obrisao se. Unatoč kratkom vremenu koje su mu odobrili za pranje, osjećao se kao preporođen. Rublje je bilo tek oprano, odijelo novo i nenošeno, košulja izglačana i uškrobljena. Kakva li užitka!
Dok se odijevao, čuo je kako na hodniku netko tiho razgovara na turskom. Jedan se muškarac glasno nasmijao, a pridružila su mu se druga dva muška glasa. U istom trenutku negdje je odjeknula puščana paljba. Felixa odjednom obuzme strašna sumnja. Nije li sav taj luksuz samo priprema za kraj? A novo odijelo odjeća za posljednju šetnju? Ruke su mu se iznenada tako zatresle da je jedva bio u stanju zakopčati košulju.
On sklopi oči i stane duboko disati da se smiri prije izlaska na hodnik. Vani ga je već vrlo nestrpljivo čekao poručnik Mehmed.
„Naprijed!“ zapovjedi mu poručnik gurajući ga kundakom u leđa. „Naprijed, marš!“
Felix je posrtao hodnikom. Naposljetku se našao pred sivo obojenim vratima. Koljena su mu klecala od straha. Što ga je čekalo iza tih vrata? Nekakav drugi časnik koji mu objavljuje smrtnu kaznu? Ili stratište?
Kad su se vrata otvorila, Felix ugleda jednog muškarca, pa mu od olakšanja navru suze na oči.
„Barun von Wangenheim!“
„Doktore!“ reče veleposlanik. „Kako vas je lijepo ponovno vidjeti živog i zdravog!“
„I meni je to drago!“
„To vam vjerujem, najdraži prijatelju. No, dobro izgledate. Očito su korektno s vama postupali.“
„Pa“, reče Felix, „iskreno govoreći...“
Prije negoli je uspio dovršiti rečenicu, prekine ga glas iza njegovih leđa. „Turska vlada strogo se drži međunarodnog prava. Ili imate razloga za pritužbu, doktore Mobius? Ako imate, nemojte oklijevati da to kažete.“
Felix se okrene. Kod prozora je stajao drugi poznanik. „Pukovnik Taifun? Zaboga, pa gdje ste bili cijelo vrijeme? Gotovo sam umro od straha.“
„Oprostite mi, molim vas, što se nisam mogao prije zauzeti za vas. No mnoštvo mojih raznovrsnih obveza...“
„Shvaćam, shvaćam“, prekine ga Felix. „Glavno je da ste sada ovdje.“
„Stoga me još više veseli“, odvrati Taifun smješkajući se, „što vam mogu prenijeti dobre vijesti. Nadležna mjesta preispitala su vaš slučaj i zaključila da se očito radi o pogrešci.“
Felixu se učini da čuje glasan tresak – tako je velik bio kamen koji mu je pao sa srca.
„Znači da je moja nevinost dokazana?“
S Taifunova lica nestade smiješka. „Stvari, nažalost, nisu tako jednostavne.“
„Što to ima značiti?“ uzvikne Felix. „Kanite li me možda još ovdje zadržati?“
„Jedno po jedno“, reče Taifun. „Kako me izvijestio poručnik Mehmed, zahtijevali ste povrat svojeg honorara.“
„Ne mogu vam uopće reći kako mi je u međuvremenu postalo svejedno za honorar! Samo da me već jedanput pustite odavde.“
„Valjda ne mislite ozbiljno, doktore Mobius. Vaš je honorar cijeli imetak. Mnogi ljudi bili bi spremni žrtvovati za njega godine i godine svojeg života.“
„Meni je bilo dovoljno tih nekoliko tjedana.“
„Konfiscirani dijamanti moraju, dakako, ostati državno vlasništvo“, odlučno nastavi Taifun. „No, ako ste spremni za suradnju, naša se vlada obvezuje da će vam na primjeren način nadoknaditi štetu zbog nastalog gubitka.“
„Suradnja? Naknada štete?“ zbunjeno reče Felix. „Žao mi je, ali ja nemam pojma o čemu govorite. I da budem iskren, ne želim ni znati.“
„To bi bila velika pogreška“, reče barun von Wangenheim. „Pukovnik Taifun htio bi vam, naime, predložiti nešto zanimljivo. Izričito bih vam savjetovao da ga poslušate. Inače biste se poslije vjerojatno pokajali.“
Felix nije znao što da na to odgovori.
„Smijem li?“ upita Taifun.
„Izvolite.“
Felix je pokušavao zadržati pristojan izraz lica. Zanimao ga je samo izlazak iz te proklete zemlje. No, ako ne sasluša prijedlog, izložit će se opasnosti da uvrijedi Taifuna. Dakle, pomirio se s neizbježnim i stao slušati pukovnika koji je, dok je govorio, hodao amo-tamo.
„Nova je vlada poslala Abdul Hamida k vragu kako bi narodu, koji je za vladavine posljednjih sultana morao podnijeti mnoga poniženja, vratio ponos i čast i pokazala mu put u budućnost. Stari režim pokušao je spasiti ono što se više nije moglo spasiti: višenacionalnu državu, koja se mogla sačuvati samo silom i podjarmljivanjem, strahovito posvađeni Babilon Arapa i Albanaca, Židova i Armenaca, Kurda, Grka i Čerkeza, Druza i Bugara. Samo jedan je narod uvijek bio prezren, turski, premda se žrtvovao za očuvanje carstva. Stoga parola danas glasi: „Turska Turcima!“ Želimo da odgovornost za ovu zemlju napokon preuzmu oni ljudi koji je obrađuju u znoju lica svoga i koja samo njima zahvaljuje na svojem bogatstvu i veličini.“
„To je vrijedno svake hvale i priznanja“, reče Felix. „Samo... kakve veze ja imam s tim?“
„To vam želim objasniti.“ Taifun je ostao stajati i pogledao je Felixa. „Kako bismo postigli svoj cilj, moramo iz temelja promijeniti zemlju. Sagradit ćemo škole i sveučilišta, ceste i željeznice, laboratorije i bolnice. No to ne možemo sami, za to nam je potrebna pomoć – vaša pomoć, doktore Mobius.“ Felixa se to iskreno dojmilo. No nije bilo tog argumenta na svijetu koji bi ga i dan dulje zadržao u ovoj zemlji.
„Znam“, reče Taifun kad Felix nije ništa rekao, „da su vas uzrujali događaji u posljednjih nekoliko tjedana, nitko to ne razumije bolje od mene. No to je nažalost neizbježno u vremenima epohalnih prevrata koja upravo proživljavamo. Neka vas to ne zbuni. Radujemo se veličanstvenim vremenima. Nova Turska moderna je pravna država s ustavom i neovisnim parlamentom. Vjerujte mi, nismo nikakva čudovišta kojih biste se trebali bojati. Članovi nove vlade su prosvijećeni akademski građani, većina je studirala u Europi, u Parizu i u Berlinu. Oni su ljudi poput mene: turske rase, muslimanske vjere i europske kulture!“ On ponovno stane pred Felixa i pogleda ga. „Recite iskreno, prijatelju, ima li razloga da ne vjerujete takvim ljudima?“
Felix odmahne glavom. Što bi, zaboga, trebao na to odgovoriti? „Ne“, reče napokon, „ne može biti ni govora o nepovjerenju. Radi se samo o tome da ja... imam u Berlinu zaručnicu koja me čeka već mjesecima. Zapravo smo se već odavno trebali vjenčati.“
„Znam, znam“, prekine ga Taifun. „Stoga smo bili slobodni da vašu zaručnicu brzojavno obavijestimo o svojim planovima, uz prijateljsku pomoć gospodina veleposlanika. Gospođica Carla već nam je poslala kablogram.“
On mu pruži zatvorenu omotnicu. Felix je bio tako zbunjen da mu je ponestalo riječi, pa je pogledom zatražio pomoć od veleposlanika. Wangenheim mu ohrabrujuće kimne glavom.
„Samo pročitajte. Imamo vremena.“
Felix otvori kovertu i pogledom preleti pismo. No, već nakon nekoliko redaka počne iznova. Što to Carla piše? Umjesto da ga nagovara na povratak u Berlin, kako se nadao, traži od njega da prihvati prijedlog turske vlade – „i u tatino ime. Razočarao bi se u Tebi kad bi bez vidljivih rezultata dignuo sidro i otišao. Pa imali smo tako lijepe planove. Osim toga, tata želi da se u interesu kompanije Čeličane i elektrane August Rossmann svakako nastavi dokazano njemačko- tursko prijateljstvo i ponosio bi se Tobom kad bi tome aktivno pridonio...“
Felix rastreseno spusti pismo. Jesu li to bile riječi zaljubljene zaručnice? „Onda, doktore Mobius?“ upita pukovnik Taifun. „Jeste li spremni surađivati s nama?“
Felix se morao dvaput nakašljati prije negoli je prevalio odgovor preko usta. „Pa dobro“, reče napokon, „ako vam je to tako važno...“
Taifun mu sav ozaren pruži ruku. Felix je oklijevajući prihvati. „Fantastično!“ reče Taifun. „Od ovog trenutka vi ste slobodan čovjek!“

17




„LA, LALA, LAAA, LAAA, LAAA...“, pjevušila je Elisa.
„La, lala, laaa, laaa, laaa...“, ponavljao je Mesud u njezinu naručju i ozareno je gledao.
„La, lala, laaa, laaa, laaa...“
„La, lala, laaa, laaa, laaa...“
„Kako si ti samo darovit, mali čovječe!“ Ona ga radosno poljubi u prćasti nosić. „Kada odrasteš, bit ćeš sigurno slavni glazbenik.“
Elisa je bila vrlo sretna što je dječačić kod nje. Inače ne bi znala kako provesti dane u palači suza. Vrijeme se vuklo poput starog, ljepljivog meda. Žene su od jutra do mraka glumile nekakvu zaposlenost, posjećivale se, rovale po odjeći i velima ili provodile beskrajne, duge sate u pljesnivoj kupaonici njegujući svoje tijelo za kojim više nije žudio ni jedan muškarac. Neke su ublažavale dosadu i dozivanjem duhova pomicanjem namještaja i „šetanjem“ poslužavnika za kavu po stolovima kako bi uspostavile vezu s nestalim prijateljicama i pokojnom rodbinom. No najgore su bile noći. Kad bi povukli zasune na vratima odaja i dvorana za kraj dana, kad bi se povukli vojnici i eunusi i kad bi u golemoj, praznoj palači ostale još samo žene, tama koja se spuštala donosila bi mukotrpnu čežnju. I koliko god one bile različite u prijašnjem životu, noću su bile sve jednake, uzajamno povezane istim željama i nadama, istim mučnim žudnjama i htijenjima koji se više nikada neće zadovoljiti.
„Imate posjet!“
Elisa uopće nije čula da je ušao Nadir. Prekriživši ruke na prsima, stajao je na vratima.
„Posjet? Za mene?“
To je mogao biti samo pukovnik Taifun. On je bio jedini čovjek izvana koji ju je dosad posjetio. Došao je prije nekoliko tjedana po notes koji je Nadir našao u Sultanovoj radnoj sobi. Što je htio danas u palači suza? Je li joj donosio poruku da je njezinim patnjama došao kraj?
Ona spusti Mesuda u kolijevku i pričvrsti veo na lice.
„Spremna sam.“
Kad se Nadir odmaknuo da propusti posjetitelja, srce joj poskoči od radosti. Istodobno osjeti takvu slabost kao da cijeli dan ništa nije jela. Naime, umjesto pukovnika, u sobu je ušao muškarac koji joj je u isto vrijeme bio i potpuno stran, ali na tajanstven način i blizak kao nitko drugi.
„Elisa“, reče on i pruži joj ruku.
U njegovoj pratnji ušla su u sobu dvojica vojnika koji su čuvali Mesuda. Pogledali su Elisu vrlo strogo, pa je nehotice provjerila stanje svojeg vela i, umjesto da prihvati ruku njemačkog liječnika, ona mu se samo lagano nakloni. On se namršti kao da su mu oduzeli nešto čemu se jako veselio.
„Vi... vi jeste Elisa, zar ne?“ upita on i sam se predstavi: „Doktor Felix Mobius.“
„Znam tko ste“, tiho odgovori ona. „Vi ste nas žene cijepili.“
„Kako je lijepo čuti vaš glas“, reče on blistavih očiju. „Poslao me je pukovnik Taifun. Trebam utvrditi što je s Fatiminim djetetom. Mesudom, zar ne? Rekli su mi da ima vrućicu.“
„Ali, to je bilo prije dva tjedna“, reče ona uzrujano. „U međuvremenu... „
„Žao mi je što dolazim tako kasno, ali tek su me sada obavijestili. Kako je malome?“
„Vrućica se povukla. Dali smo mu ljekovite biljne čajeve.“
„Smijem li ga pregledati?“
Sigurnim, spretnim pokretom podigne usnulo dijete iz kolijevke i polegne ga na stol. Brižljivo ga razmota iz pelena i pažljivo opipa. Zatim iz torbe izvuče slušalice i posluša ga.
Iako je Elisa znala da je to nedolično, promatrala je svaki njegov pokret. Nije ni pomislila da će ikada više vidjeti tog čovjeka.
Kad je Felix spustio slušalice, njihovi se pogledi susretnu. Elisa osjeti kako crveni ispod vela. Htjela je spustiti pogled, ali nije uspjela. Ni on ju nije prestao gledati, i njoj se učini da opaža tračak ružičaste boje na njegovim obrazima. Taj jedan, dragocjeni trenutak, koji su oni podijelili prije nekoliko mjeseci, još ih je opčinjavao.
„La, lala, laaa, laaa, laaa...“
Mesud se probudio. Felix se glasno nasmije i digne ga sa stola.
„Dobro mu je“, reče on. „Možda je još slabašan, ali je svakako zdrav. Ostavit ću vam prašak za jačanje. Samo ga trebate umiješati u kašicu. Hoćete li ga uzeti od mene?“
Dao joj je dijete u naručje. Ona načas osjeti njegovu ruku na svojoj koži. I on zastane u pokretu, i u jednom trenutku koji se doimao poput vječnosti postojao je samo taj dodir, vruća, goruća rana, dok ga je gledala u oči, kao onda. I odjednom bio je ponovno tu, taj osjećaj otkrivanja, taj nenadani, blistavi dar. Sa žestinom, koja ju je i samu uplašila, poželjela je da taj dodir nikada ne prestane.
Glasno nakašljavanje prekine čaroliju.
„Zaboravili ste ga ponovno previti.“
Nadir je prijekorno pogleda. Tek tada Elisa opazi da je Mesud još gol, pa ga previje i ponovno polegne u kolijevku.
Felix zatvori torbu i pozdravi se.
„Hoćete li ponovno doći da ga pregledate?“
To pitanje spontano joj se našlo na usnama. Felix joj se nasmiješi. Bilo mu je neugodno kao i njoj i bio je crven u licu kao i ona.
„Rado, ako želite.“
Elisa potvrdi glavom. „Da“, šapne ona.

18




„NE MORAŠ SE ZABRINJAVATI. Tvojem je djetetu dobro.“
„Jeste li bili u palači suza? Jeste li vidjeli mojeg sina?“
„Poslao sam mu liječnika. On ga je pregledao. Sve je u redu.“
Fatima uzme Taifunovu ruku i poljubi je puna zahvalnosti. Obećao joj je da će joj pomoći i održao je riječ. Ima li još razloga da ne vjeruje ovom čovjeku? Htjela je čuti sve što joj on ima reći o sinu.
„Koji liječnik ga je pregledao? Poznajem li ga?“
„Poznaješ. Iako ne znam da li ga se sjećaš.“
„Liječnik iz harema?“
„Ne, Nijemac.“
„Nijemac?“
„Da, onaj isti koji je i tebe izliječio.“
„To... to ste vi znali?“ iznenađeno upita Fatima.
„Znao sam sve što se u haremu događa. I to da je Elisa onamo namamila njemačkog liječnika da ti pomogne. Tada sam zapovjedio stražarima da ne interveniraju.“
Fatima je načas ostala bez riječi.
„Zašto ste to učinili?“ upita ona.
„Htio sam da ostaneš živa.“
Gledala ga je u nevjerici. „Ali, da je to doznao Abdul Hamid, bi li... bi li vas ubio?“
On joj uzvrati pogled ne odgovorivši joj. No njegova je šutnja rekla sve. Fatima od stida spusti pogled.
U ponekim tamnim noćima, u kojima nije mogla spavati, njezinu je dušu izjedala sumnja da je Taifun obmanjuje, da ju je odvojio od sina i prijateljice samo zato što ju je htio samo za sebe. Ali, bila je to zabluda.
On uzme medaljon, koji je visio oko njezina vrata, te otvori poklopac.
„Ako želiš, dat ću napraviti novu fotografiju. Da vidiš kako ti je sin već velik.“ Načas zastane pa nastavi: „U svakom slučaju... Možda ubrzo više nećemo ni trebati sliku.“
„Zašto?“ upita Fatima napola se nadajući i napola strahujući. „Zar ne možeš zamisliti?“
Fatima se gotovo nije usudila izreći pomisao.
„Vi... vi... smatrate da ću ga ubrzo smjeti vidjeti?“
Taifun se nasmiješi. „Ali samo ako mi nešto obećaš.“
On joj prihvati ruku i približi je usnama.
„Više mi se ne smiješ obratiti s vi. Molim te. Ja sam tvoj čovjek.“
Smiješak nestane s njegovih usana, i njegovo lice iznenada poprimi ozbiljan izraz. Kad je Fatima vidjela to lice, obuzme je osjećaj koji još nikada nije iskusila.
Taifun ju je ljubio, doista ju je ljubio!
Usta su joj bila suha, a ruke su se ovlažile. Ona ga uhvati za pojas hlača i privuče ga k sebi, tik do svojeg tijela.
„Dođi, dođi k meni“, šapne ona dok mu je lice prekrivala poljupcima i istodobno raskopčavala hlače. „Molim te! Trebam te, moram te osjetiti... brzo, sad odmah...“

19




FELIX SE ZAČUĐENO OSVRTAO. Kuća, ispred koje je pukovnik Taifun zaustavio svoj automobil, bila je na kraju nepopločene, uske ulice, koja je vodila kroz siromašnu četvrt, i nije se nimalo razlikovala od malih, siromašnih zgrada u susjedstvu. Ovdje bi trebao stanovati jedan od navodno najmoćnijih ljudi u cijeloj zemlji?
Dojam se gotovo nije promijenio ni kad su ušli u kuću. Primaća soba bila je namještena jeftinim pokućstvom, a jedini ukras bilo je nekoliko izblijedjelih grafika na zidovima i izlizani uski sag na podu.
Tek što su sjeli, pojavio se domaćin, tamnoputi div koji je izgledao poput Ciganina u generalskoj uniformi. Taifun ga je predstavio kao Talaat-pašu. Dok su se rukovah, gotovo je zgnječio Felixu ruku. Do njega je stajao još jedan, nevjerojatno mlad general, Enver-paša, koji je sav odisao losionom za brijanje. Na njegovu nježnom, pomalo ženskastom licu nije bilo ni jedne jedine bore, a njegovu gornju usnu krasili su prema gore zavrnuti brkovi koji su Felixa podsjetili na cara Wilhelma.
Ta dvojica zbacila su Abdul Hamida s prijestolja, te iako nisu imali nikakvu dužnost u vladi, oni su kao vođe Odbora za jedinstvo i napredak zapravo upravljali sudbinom zemlje. Felixa su pozvali k sebi kako bi se s njim dogovorili o planu za koji im je trebala njegova pomoć.
„Pretpostavljam“, počne Talaat razgovor na njemačkom, „da znate za bolnicu koju je Abdul Hamid podigao kao spomenik samom sebi, kao znak svoje tobožnje dobrotvornosti?“
„Svakako“, potvrdi Felix. „Ondje sam imao laboratorij za proizvodnju tuberkulina.“
„Htjeli bismo da je preuredite u zaraznu bolnicu – ne za nekoliko privilegiranih kao u starom režimu, za eunuhe iz palače i haremske gospođe, nego u učinkovitu ustanovu za održavanje i unapređenje narodnog zdravlja.“
„Mi smo naučili svoju lekciju“, doda Enver na također dobrom njemačkom. „Narodno zdravlje središnja je briga naše politike, praktični izraz našeg shvaćanja socijale. Mi nadomještavamo samovolju demokracijom, tlačenje pravednošću, a prije svega teror humanošću. Kaže li vam nešto pojam turanizam?
Felix odmahne glavom. „Ništa, žao mi je.“
„On potječe od starog kraljevstva Turana koje je nekoć bilo smješteno u anadolskoj stepi. To je za naš pokret simbol socijalnog i državnog napretka. Turski narod vraća se svojim najdubljim korijenima kako bi ponovno našao sebe i ojačao svoje najplemenitije sposobnosti, koje su zbog duge strane vladavine oslabjele i iskvarile se, te ih vratiti u staru čistoću. Pritom nam nije stalo do obnove davno izgubljenog. Naprotiv, turskom narodu želimo omogućiti da na osnovi vlastitog bića postigne napredak, isto onako kako su to učinili europski narodi da bi se razvili u narod najljepše čovječnosti i bratstva. Ostvarenje ljudskih prava naš je deklarirani cilj, baš kao i ravnopravnost žena.“
„Kao liječniku i znanstveniku neće vam biti teško razumjeti“, nadoveže se Talaat, „kakvu istaknutu ulogu pritom ima narodno zdravlje. Pod Abdul Hamidom zdravlje je bilo povlastica male klike, a za nas je to ljudsko pravo svakog muškarca i svake žene, prije svega svakog djeteta. Stoga je nama gradnja takve bolnice vrlo važna. Ondje treba nastali središte narodnog zdravlja kakav je vaša vlada stvorila s Kraljevskim pruskim institutom za zarazne bolesti već prije nekoliko godina.“
Felix je bio impresioniran. Činilo se da su se ti ljudi doista odlučili za priključak novom vijeku. Njihov mu je idealizam imponirao to više što su ga nepobitno potvrdili u toj skromnoj sredini. Htjeli su sve za svoj narod, ništa za sebe... Felix je ad hoc izložio u glavnim crtama planove, naveo što je potrebno za gradnju moderne zarazne bolnice, naveo potrebne medicinske aparate, laboratorije, opremu operacijskih dvorana, odjela za karantenu – sve prema najnovijim spoznajama europske znanosti.
„Mislite li da ćete nam moći pomoći pri nabavci aparata?“ upita Taifun.
„Ma svakako“, odgovori Felix. „Moj budući tast ima sve potrebne veze. Radi se samo o novcu.“
Na posljednju primjedbu dvojica se generala namršte i malo kasnije pruže Felixu ruku da se s njim pozdrave.
„Jesam li pogriješio u nečemu?“ upita Taifuna kad su izišli iz kuće.
„Novac je škakljiva tema“, odvrati pukovnik. „Abdul Hamid još drži silan novac na inozemnim računima.“
„Nema li osnove za prisilu da ga preda?“
„To je vrlo složena priča“, uzdahne Taifun i uđe u automobil. „Ipak, mnogo vam hvala na spremnosti za suradnju. Mnogo ste nam pomogli.“ On mu preda kapu i naočale za vožnju. „Usput, kako vam se svidjelo u saraju?“
„Mislite u palači suza?“ upita Felix. „Pošteno govoreći, žao mi je tih žena. One žive kao u zatvoru. Bez vaše propusnice ne bih uopće mogao ući.“
Taifun ga pozorno pogleda. „To mi gotovo zvuči kao da biste htjeli ponoviti svoj posjet onamo?“
Felix izbjegne njegov upitni pogled. Brzo pričvrsti naočale na lice kako bi sakrio zbunjenost.
Taifun kimne glavom. „Mislim da se razumijemo“, reče smješkajući se. „Ne brinite. Izdat ću vam propusnicu na neodređeno vrijeme, pa ćete u svako doba, kad god želite, imat pristup u saraj.“

20




NADIR JE IMAO KISELO LICE, dok je Elisa jedva uspijevala prikriti radost. „Želiš li mi možda nešto reći?“ upita što je nevinije mogla. „Ne morate se uopće pretvarati“, odgovori eunuh. „Vrlo dobro znate zašto sam ovdje.“
„Nemam pojma.“
„Tako? A zašto ste cijelo prijepodne odabirali odjeću? Pa to prije niste nikada činili. Što ako Fatima dozna za što zlorabite princa Mesuda? Barem prekrijte lice!“
Tek što je pričvrstila veo, doktor Mobius uđe u odaje. Sada je svaki dan dolazio u palaču suza da pregleda Fatimina sina. Pregledavao ga je ozbiljna lica i svaki put ustanovio da mu je malo bolje nego dan prije. Ne, nije bilo nikakve sumnje da liječnička briga nije bila pravi razlog njegovih posjeta. Nadir je to prozreo bolje od ikog drugog. Prekriživši ruke na prsima, postavio se i danas do vrata i ljutitim pogledima pratio svaki pokret uljeza. Elisa je bila sretna što on slabo razumije francuski i njemački, baš kao i dvojica vojnika koje je Taifun postavio za Mesudovu stražu. Iako se ona nipošto nije trebala sramiti zbog onoga o čemu je razgovarala s liječnikom, nije htjela da netko prisluškuje njihove razgovore. Ti razgovori bili su dragocjenosti koje je svakodnevno grozničavo očekivala, svijetli trenutci koji su razvedravali sav njezin život. Oni su je otimali i odvodili u svijet koji je poznavala samo iz romana, ali ga još nikada nije vidjela vlastitim očima.
„A zašto ljudi u Njemačkoj toliko rade?“ upita ona. „Zar nemaju robove?“
„Kod nas nema robova. Svaki čovjek mora raditi da bi zaradio za život.“
„Znači li to da u Njemačkoj i bogataši rade?“
„Naravno, često i više od siromašnih. Zato su i bogati. Samo nedjeljom nitko ne radi.“
„Ali, onda su u Njemačkoj svi ljudi robovi! Bili bogati ili siromašni!“
„Kako, molim?“ Felix se nasmije. „Pogrešno ste shvatili. Premda sada ne znam točno što.“
„Onda mi pričajte što ljudi rade nedjeljom. Ako ne rade.“
„Prije podne idu u crkvu, tako se kod nas zovu džamije, a poslije podne odlaze u šetnju. Pod uvjetom da ne pada kiša.“
„U šetnju? Zašto? A kamo žele ići?“
„Nikamo. Samo se žele odmarati.“
„I zato idu pješice umjesto da uzmu nosiljku?“ začudi se Elisa. „Premda su radili cijeli tjedan?“
„Ništa čovjeka ne može tako okrijepiti kao kretanje na svježem zraku!“
Elisa odmahne glavom. Zašto su Nijemci izumili automobil ako tako rado hodaju? No nije ga to pitala, jer ju je mnogo više zanimalo nešto drugo.
„Vode li muškarci i žene u šetnju?“
„Svakako. Zašto ne?“
„I žene doista ne nose koprene, kako piše u romanima?“
„Ne nose.“
„Pa onda drugi muškarci mogu vidjeti njihova lica.“
„Što onda! Bi li to doista bilo tako strašno?“ upita on. Iako su se njegove plave oči smješkale, lice mu odjednom poprimi ozbiljni izraz. Je li mislio isto što i ona? Na trenutak u onoj noći kada je vidio njezino lice? Činilo se da je njemu neugodno, brkovi su mu zadrhtali, ali gledao ju je i dalje netremice nasmiješenim očima.
Nasreću, promijenio je temu.
„Jeste li ikada smjeli izlaziti iz harema?“ upita on.
„Jesmo. Povremeno smo išle na izlete, uglavnom ljeti, na Prinčeve otoke i na slatke vode. Međutim, ja nisam nikada u njima sudjelovala.“
„Zašto niste? Pa zacijelo ste izludjeli u tom zatvoru.“
„Nisam, jer sam se bojala povratka. Bojala sam se da će mi poslije, budem li jedanput vani, biti još gore nego prije.“
„Pa onda i ne poznate grad u kojem cijelo vrijeme živite! Ništa! Baš ništa!“
„Ne, to nije istina“, usprotivi se ona. „Ipak ga malo i poznajem.“ Zastala je. Treba li mu pričati kako je sebi pomagala? Možda će je ismijati.
No, kad je vidjela njegovo lice, znala je da neće.
„Posudila sam tuđe oči. Njima sam mogla vidjeti sve što se događa s druge strane haremskih zidina.“
„Tuđe oči? Čije? Nekog eunuha?“
„Ne. Žirafine.“
„Žirafine?“
„Da. Kad god bi ona gledala preko zida, zamišljala sam što se prijeko događa. Sve sam jasno vidjela pred sobom. Kuće, ulice, ljude. Pritom su mi pomogli i zvuci koje sam čula.“ Dugo ju je gledao bez riječi. Zatim posegne za njezinom rukom i upita: „Što ste tražili na drugoj strani? Što ste htjeli ondje naći?“

21




SUSRET JE DJELOVAO NA ELISU do duboko u noć. Ne samo riječi koje su razmijenili nego i pogledi... Zašto ju je zbunjivala predodžba da u njegovoj nazočnosti ne nosi koprenu? Pa nije se sramila pokazati lice pred rođacima haremskih žena, kurdskim i čerkeskim seljacima kad su došli u palaču suza.
Pale su joj na um Fatimine riječi koje je jednom davno izrekla: Što ti znaš o ljubavi? Jesi li ikada osjetila kako ti srce počinje lupati samo zato što je ON ušao u sobu? Kako se ono grči od boli samo zato što te ON napušta na jedan sat? Znaš li za one noći u kojima misliš da ćeš umrijeti od čežnje pa ništa usrdnije ne želiš osim pogleda na rub njegova ogrtača? Ne, ništa ti ne znaš, baš ništa. Nisi još nikada imala takve osjećaje...
Sada je Elisa znala što je Fatima time mislila, shvatila bol koja je ujedno bila slađa od svih osjećaja što ih je ikad oćutjela. Ti su se osjećaji gomilali i nagomilali u njezinoj duši, u njezinu tijelu, tražili izbavljenje. Hoće li ikada doživjeti da se ti osjećaji oslobode? Gledala je van u noć kroz rešetke, koje je grčevito obuhvatila, u nebo na kojem su milijuni zvijezda svjetlucali u beskonačnosti.
Kad ju je Felix posjetio sutradan ujutro, donio je sa sobom jedan paketić. „Što je to?“ upita ona.
„Pa otvorite ga.“
Ona ga oprezno otvori. Ispod papira ugleda jednu knjigu, knjigu punu fotografija.
„To je Carigrad“, reče on, „grad u kojem živite. Jer više nema žirafe koja vam posuđuje oči.“
Elisa u nevjerici pogleda blago koje je držala u ruci.
„Odakle vam ova knjiga?“ upita ona.
„Kupio mi ju je pukovnik Taifun. Pogodite tko je naručio fotografije? Kladim se da nikada nećete doći na to!“
„Onda mi vi to okrijte!“
„Abdul Hamid! Zapovjedio je da se naprave kako bi dobio predodžbu o glavnom gradu svojega carstva. Očito ga je slabo poznavao kao i njegove žene. Taifun kaže da u posljednje vrijeme gotovo nije izlazio iz palače. Kakva li dokaza bijede – vladar se više ne usuđuje među vlastiti narod i ne može vidjeti zemlju kojom vlada. Smijem li sjesti do vas?“
Felix primakne jedan stolčić do nje, pa su se oboje nagnuli nad slike. Kao da su zajedno prolazili ulicama i uličicama kako bi istražili svijet koji će se Elisi ubrzo otvoriti. Strčali su se niz brežuljak prema Bosporu, prešli most Galatu i popeli se s druge strane do visokoga, veličanstvenog tornja koji je stoljećima bdio nad tjesnacem. Vozili su se fijakerom i vlakom na konjsku zapregu, čak su se usudili ući u električni tramvaj. Pili su čaj u jednoj kavani, jeli burek i pirzolu, janjeće kotlete i imam bayildi, punjenje patlidžane, u jednom restoranu, polagano šetali obalom mora i promatrali brodove kako isplovljavaju iz luke, na pučinu, na slobodu. Parobrodom lopatarom plovili su uzvodno Zlatnim rogom do ribarskih sela na sjeveru i vratili se željeznicom ponovno u Stambul u kojem su razgledali veličanstvene hramove Aju Sofiju, Plavu džamiju i Sulejmaniju. Šetali su poslovnim ulicama i kroz stambene četvrti. Iza svakog prozora, iza svakih vrata, mimo kojih su prolazili, živjeli su ljudi s vlastitim sudbinama, posebnim tajnama. Ulazili su u strane kuće i palače, razgledali da vide kako su namješteni stanovi u kojima su živjeli stari paše sa svojim haremima ili male moderne obitelji.
„O čemu sada razmišljate?“ zanimalo je Felixa kad je Elisa na trenutak zašutjela.
„Nisam sigurna“, objasni ona oklijevajući, „smijemo li ovo raditi.“
„Što? Gledati fotografije? Zašto bi to bilo zabranjeno?“
„Ne znam“, reče ona. „Svi ljudi na slikama ipak doista žive. No mi se ponašamo kao da nam oni pripadaju, kao da smo njihovim fotografijama prisvojili njihova lica. Nije li to krađa?“
„Nisam još nikada došao na tu pomisao“, odvrati Felix. „No, pokušajte zamisliti obratno – možda bi i te ljude zabavljalo da ih budimo za novi život.“
„Mislite li?“
„Svakako! U svakom slučaju, mene bi to silno zabavljalo. I strahovito bi me zanimalo da čujem kakve priče drugi o meni izmišljaju. Vas to ne bi zanimalo?“
„Baš naprotiv“, reče ona. „I te kako!“
Oni se ponovno nagnu nad knjigu da nastave svoje istraživačko putovanje.
Koliko je imala djece žena u crnom ogrtaču, koja je prelazila preko trga? Što će napraviti mladić s jabukom u ruci... Hoće li je ponovno zagristi ili je baciti za onim psom na uglu? Zašto je brijač tako jako iskrivio glavu svojoj mušteriji? Hoće li joj prerezati vrat? Mesar ispred svoje mesnice, koji je krivo zakopčao kaputić... Je li popio previše rakije? A seljak koji je na suncu šetao pod kišobranom... Je li se bojao da mu nebo ne padne na glavu? Katkada se Elisa morala nasmijati tako glasno da bi joj Nadir s vrata dobacivao ljutite poglede. Da, ta igra zabavljala je i nju, još više od nekadašnje igre sa žirafom. Možda zato što je to bila igra udvoje?
„Imate li i sliku kuće u kojoj stanujete?“ upita ga ona u jednom trenutku. „Mojeg hotela? To biste htjeli vidjeti? Trenutak!“
On brzo prelista nekoliko stranica. Zatim joj prstom pokaže veliku modemu zgradu.
„Ovdje. Pera Palace. Tu stanujem.“
„Koja je vaša soba?“
„Ova ovdje.“ On pokaže jedan prozor na drugom katu. „Odanle se može vidjeti preko mora drugi dio grada. Sve dovde, do starog saraja.“
„Zbilja?“ začudi se ona, a zatim upita: „Gledate li katkada ovamo prijeko?“
„O da, čak vrlo često jer...“ Odjednom zapne i on. „Jer smatram da je pogled vrlo lijep.“
„I ja“, reče ona tiho. „Mislim... pogled na more. Uvijek uživam u njemu.“
„Onda su nam se pogledi možda već i sreli“, reče on smješkajući se. „Ne, ne vjerujem“, odgovori Elisa izbjegavajući njegov pogled.
Ili možda ipak jesu? I te kako bi rado znala vidi li se njegov hotel iz njezinih odaja. Najradije bi odmah otrčala k prozoru da to provjeri. No, zbog nečega to nije učinila. Zašto? Jer se bojala da bi čarolije moglo nestati ako stvarnost usporedi s fotografijom?
„Je li vam već netko rekao da imate prekrasne oči?“ upita Felix. Elisa osjeti kako joj krv šiklja u lice.
„Molim vas, nemojte tako sa mnom razgovarati“, šapne ona.
„Ali, zašto? Pa to je istina!“ On joj podigne bradu, pa ga je morala pogledati. „Vaše oči su kao dno jezera, ali katkad blistaju poput zvijezda. Ja bih im tako rado pokazao cijeli svijet. Carigrad, London, Berlin!“
„Prestanite“, reče ona. „Molim vas. Ne smijete tako govoriti. To... to nije dobro.“
Šuteći ju je gledao ne ispuštajući joj bradu. Bila je sretna što ima veo, pa nije mogao vidjeti kako joj je neugodno, kako je zbunjena.
„Što ćete raditi kad napokon budete smjeli napustiti ove stare zidine?“
Njegovo ju je pitanje zateklo pa isprva uopće nije znala što treba reći. Toliko je puta sanjala o tome kako će pobjeći iz harema, iz te tamnice u kojoj je tako dugo bila zatvorena. Tisuću odgovora palo joj je na um, no ni jedan joj se nije činio pravim.
„Nadam se da će me Fatima ubrzo pozvati k sebi“, reče napokon samo to.
„A zatim?“ upita on. „Zacijelo postoji i nešto drugo što želite raditi kad budete slobodni. Vjerojatno imate nekakav cilj ili želju! Nešto što želite učiniti iz svojeg života?“
Ona bez odgovora sklopi oči. Njegova su je pitanja zbunila... Još joj nitko nije postavljao takva pitanja, a kamoli muškarac. Ispred sebe na stolu vidjela je sliku Velikog bazara, splet uličica i prolaza, lukova i stupova, dućana i roba – jedan veliki, zbunjujući labirint.
„Nemam... nemam pojma“, reče ona tihim glasom. „Naprotiv, imate“, reče on. „Znam točno da imate.“
„Onda znate više od mene. Što... pa, što bi to moglo biti?“
„Trebate samo odgovoriti na pitanje koje sam vam jučer postavio.“
„Koje pitanje?“
„Jeste li doista zaboravili? Pričali ste o svojoj žirafi, a mene je zanimalo što ste tada tražili s druge strane zida.“
Elisa se sjeti tog pitanja. Da, sada je znala odgovor, jedini pravi odgovor na sva njegova pitanja. Unatoč tome, skanjivala se izgovoriti ga.
„Zašto ne kažete?“ upita Felix. „Čega se bojite?“
„Ne bojim se“, odgovori ona. „To je samo zato što...“
„Onda mi jednostavno recite što ste to tražili. Molim vas. Inače ću sam izmisliti nekakvu priču.“
„Ne, zaboga“, nasmije se ona. Zatim se ponovno uozbilji. „Reći ću vam samo ako mi obećate da me nećete ismijati.“
„Časnu riječ!“
„U redu“, reče Elisa. „Flautu. Svirala je neko vrijeme svaki dan u Yildizu. Kratku, jednostavnu melodiju. Bila je ljepša od ičeg što sam čula. Ne znam zašto, ali u crno vrijeme htjela sam svakako znati tko svira.“
Kad je podigla glavu, vidjela je njegove svijetle plave oči. „Sjećate li se još melodije?“ upita on.
Ona kimne.
„Hoćete li mi je otpjevati?“
Elisa se gotovo zagrcne. To ju je pitanje dirnulo poput poluzaboravljene uspomene.
„Vi biste je htjeli čuti?“ šapne ona.
„Da“, reče on vrlo tiho, pa je ona samo naslutila odgovor.
Brčići su mu podrhtavali dok su se njihovi pogledi stapali. Bilo je to poput nadahnuća.
Ne razmišljajući što radi, ona skine veo s lica. Zatim obujmi rukama njegovo lice i utone s njim u poljubac.

22




RAZGOVORI SU SE VODILI U UREDU ENVER-PAŠE. Na zidu su visjele tri slike u ulju koje su izražavale vojnu, političku i osobnu važnost koju je sebi pridavao šef ureda: slika Napoleona Bonapartea, Friedricha Velikog i samog Enver-paše – u uniformi i s brkovima zavrnutim prema gore.
„Vi ipak želite postati general, ili se možda varam?“ upita on. „Ako mislite da sam dorastao toj zadaći“, odvrati Taifun. „Da, to svakako mislim. Ali, morate se odlučiti. I to sada.“
„Oprostite, bojim se da vas ne razumijem potpuno...“
„Smatrate li nas idiotima?“ upadne mu Talaat-paša u riječ. „Ne smijemo više dopustiti da vaša sentimentalnost ugrožava naše ciljeve. Trebamo Abdul Hamidov novac, nedostaje nam za sve, za ceste, za škole, za bolnice, a samo o vama ovisi hoće li nam on napokon dati svoje inozemne račune na raspolaganje. Što još čekate?“
Taifun je promatrao čas jednog, čas drugog generala. Talaat je bio div čiji su ručni zglobovi bili dvaput deblji od zglobova običnog čovjeka, a njegova se uniforma pri svakom pokretu napinjala od samih mišića. Uz njega se Enver, nježna stasa i profinjena lica, doimao gotovo kao preplašen momčić. No, u važnoj situaciji mogao je biti vrlo nemilosrdan i krut. Imao je bijednu mladost, njegova je majka radila najniži mogući posao: prala je mrtvace. Nikoga se u cijeloj zemlji nisu bojali kao njega.
„Činim što mogu“, reče Taifun. „No stvar je složenija nego što sam u početku pretpostavljao.“
„O čemu vi to govorite?“ upita Enver sa svojim nadaleko poznatim smiješkom. „O uvjetima koje postavlja starac u Solunu? Ili o vašim malodušnim, uskogrudnim skrupulama da ispunite te uvjete?“
Taifun se ugrize za usnu. Kad bi se Enver tako smiješio, prijetila bi neposredna opasnost. Nije to bilo pitanje, Enver je vrlo dobro znao u kakvoj je Taifun situaciji kao što je i prije vrlo dobro znao sve o Sultanovu privatnom životu.
„Onda? Čekamo odgovor.“
Taifun je grozničavo razmišljao. Sve je tako savršeno počeo... Doveo je Abdul Hamidovu posljednju miljenicu u svoju kuću kako bi na čudovište izvršio pritisak, i štoviše, čak mu je uspjelo dobiti tu dragocjenu taokinju bez njezina kopileta zahvaljujući maloj Armenki. No tada... Nikada nije ni u snu pomislio da će se baš njemu takvo što dogoditi. Ispuni li Abdul Hamidove uvjete i novac doteče, njegovoj karijeri neće biti granica. No, ako mu se pritom potkrade i najmanja pogreška, izložit će se opasnosti da izgubi ženu čija mu je ljubav trebala kao zrak za disanje. Sve se svodilo na jedno jedino pitanje: kako zadovoljiti Abdul Hamida, a da Fatima za to ne dozna?
„Dajte mi tjedan dana“, reče napokon. „Tada će to pitanje biti riješeno.“
„Sigurno?“ upita Enver s poznatim smiješkom.
Taifun opipa mali Kur'an koji je nosio u unutrašnjem džepu gornjeg dijela uniforme.
„Posve sigurno“, izjavi čvrstim glasom. „Možete se pouzdati u mene.“

23




NAVEČER ISTOGA DANA DOGODILE su se neobične stvari u palači suza. Nadir je upravo donio Elisi iz kuhinje vrč čaja za spavanje, a žene i djevojke već su se povukle u svoje spavaonice, kadli se iznenada pojavi Murat, Sultanova dvorska luda. Stražari su se odmah okupili oko njega nadajući se da će im rastjerati dosadu. Za šaku cigareta izveo je nekoliko majstorija te ispričao kamo je dospio nakon raspuštanja saraja Yildiz. Smjestili su ga u jednu palaču na Bosporu, među dvorane sultan valide koja je ondje uzalud čekala povratak svojeg sina te patuljka nagrađivala jednim pijasterom i za najbeznačajniju vijest o Abdul Hamidu. Stoga je njegova iznenadna pojava Nadira još više začudila. Zašto se Murat vratio u palaču suza? Pa ovamo još nikada nije navraćao... S osjećajem tjeskobe Nadir se sjetio one noći kad je patuljak po Taifunovu nalogu stražarima odvratio pažnju kako bi njemački liječnik ušao u harem.
Pri pomisli na liječnika Nadirove se oči ispuniše suzama. On spusti vrč na policu u zidu te iziđe na dvorište za miljenice. Gledao je more da se smiri. Iznad crne vode već se izdizao mjesec. Žuti srp ravnodušno je osvjetljavao zemlju ne zabrinjavajući se za nesreću jednog eunuha.
Kakva li je samo bio budala! Vlastitim rukama nevjerniku je otvorio vrata carskog harema. I Elisa je poljubila tog stranog muškarca pred njegovim očima, kao da je on zrak, kao da uopće ne postoji... Ne bi mu to ništa značilo da ju je našao u Sultanovu zagrljaju. Svaka je žena morala činiti sve po volji gospodara harema, takvo je bilo slovo zakona. No poljubiti se s tim uljezom bilo je nešto drugo, bio je to poljubac iz dubine njezina srca – poljubac ljubavi. Kako mu je mogla tako nešto učiniti? Zar nije slutila što on prema njoj osjeća? U kakav ga je pakao ljubomore bacila? Zar on nije bio muškarac, čovjek? Ili je bila vrlo okrutna, pa se nije obazirala na njegove osjećaje? Ah, što bi dao da je mogao s njom razmijeniti takav poljubac. Sve, sve bi bio spreman učiniti za to. Zašto joj se nikada nije otvorio, nikada rekao kakvu ljubav osjeća prema njoj?
Nadir osjeti na usnama sol svojih suza. Kako li je samo mrzio svoje tijelo koje ga je je učinilo vječnim robom! Kako li je samo mrzio svoju nemoć da pobjegne od toga tijela! I kako li je samo mrzio tog stranog čovjeka koji je uživao u ljubavi za kojom je sam čeznuo i koja ga je izjedala. Kako li je mučna, strašna pomisao da taj muškarac smije zagrliti Elisu, da ona uzvraća njegov zagrljaj, da mu usnama dotiče lice i daje mu nježan poljubac...
Sjećanje na to gorjelo je u Nadirovoj duši poput pustinjskog pijeska u koji su ga zakopali kad su ga uškopili, prije mnogo, mnogo godina...
Glavu mu je tresla vrućica, a između bedara pulsirala je tupa, žestoka bol. No, tek je danas shvatio što mu se dogodilo u ono doba, shvatio to ne samo svojim tijelom nego i dušom, shvatio neopozive posljedice zločina koji su mu bili nanijeli, pa je zauvijek ostao bogalj, uškopljenik, čudnovato groteskno biće, karikatura muškarca – eunuh.
„Je li Elisa u odajama?“
Nadir se okrene. U tami prepozna poručnika Mehmeda, pobočnika pukovnika Taifuna. Do njega je stajao njemački liječnik.
„Odgovori!“ zapovjedi poručnik. „Nešto sam te pitao!“ Nadir nije uspio izustiti ni riječi. Pulsirajući bol u donjem dijelu njegova tijela zamijenio je iznenada strašan pritisak. Očajnički je napinjao mišiće zatvarače, ali bili su preslabi da izdrže taj pritisak – svakog trenutka mogla se dogoditi nesreća.
Nadira zahvati panika. Samo da se ne obruka, ne pred tim Nijemcem! On je bez riječi oteturao pokraj liječnika u palaču i na jedvite jade uspio stići do konačišta crnih eunuha. Dok je trčao, izvukao je iz fesa srebrnu cjevčicu, koju je uvijek nosio sa sobom, skinuo hlače tek što je ušao u nužnik i uvukao je u ožiljak od rane na donjem dijelu tijela, upravo na onom mjestu na kojem su drugi, neozlijeđeni, pravi muškarci imali svoju muškost.
Nadir pusti vodu tresući se cijelim tijelom od jecanja.

24




ELISA JE UPRAVO IZLAZILA IZ SOBE u kojoj je odnijela Mesuda na spavanje kadli se iznenada našla oči u oči s Felixom. „Ti?“ upita ona i posegne za velom.
Felix je zadrži uhvativši je za ručni zglob.
„Pusti da te pogledam, molim te, još jedanput.“
Držao ju tako čvrsto kao da je nikad ne želi pustiti. U toj sekundi stalo je vrijeme. Taj stisak oko njezine ruke, taj pogled njegovih plavih očiju...
Čekala ga je cijeli dan, trčala svake dvije minute na hodnik ne bi li čula njegove korake. Sada je napokon bio tu. Najradije bi ga zagrlila i poljubila. No nije mogla, nisu bili sami. Dvojica vojnika pokraj Mesudova kreveta mogli su svakog trenutka ući iz susjedne sobe. Pričvrstila je veo, premda se u njoj sve borilo protiv toga.
„Tko te je pustio unutra? U ovo doba? Usred noći?“
„Poručnik Mehmed.“
„Poručnik Mehmed? Kako to? Zar nije bilo Nadira?“
„Sada to nije važno.“ On je pogleda ozbiljna lica. „Danas... danas sam posljednji put ovdje.“
„Zaboga, što se dogodilo?“
„Ne znam. To mi je rekao pukovnik Taifun. I sam je bio iznenađen... Nekakva naredba odozgo. U palaču ne smije više nijedan stranac. Samo pukovniku mogu zahvaliti da sam te ove noći još jedanput smio posjetiti.“
„Znači li to da si se došao – oprostiti?“
Felix potvrdi glavom.
Elisa se uhvati za jednu konzolu. Pomisao da tog čovjeka više nikada neće vidjeti bilo je više negoli je mogla podnijeti. On je bio otkrivenje o kojem je sanjala, blistav dar koji ju je napokon osvojio, melodija koju je nosila u sebi otkako je mogla osjećati.
„Molim te, pričekaj ovdje samo jedan trenutak.“
Izišla je da potraži Nadira. Eunuh je čekao na hodniku. Izgledao je kao da je plakao. No ona sada nije imala vremena da se zbog toga zabrinjava.
„Moraš mi pomoći!“
Nadir prekriži ruke na prsima i nakloni se.
„Što god mi zapovjedite!“
„Pošalji stražare odavde.“
„Koje stražare?
„U Mesudovoj sobi. Hoću biti sama.“
„Ali, stražari ne smetaju. Oni su u susjednoj sobi.“
„Usprkos tome, hoću biti sama.“
Nadir je pogleda ne shvaćajući. Elisa je oklijevala. Kako da mu kaže? Postojala je još samo ta jedna noć, malobrojni dragocjeni sati.
„Imam... imam gosta“, reče napokon.
„Gosta?“ Nadirovo lice zadrhti. „Koga? Njemačkog liječnika?“ Elisa kimne. „Zašto morate s njim biti sami?“ upita Nadir. „Uvijek je netko bio u sobi dok je pregledavao princa Mesuda.“
„Nije došao pregledati Mesuda.“
Nadirovo se lice skameni.
„Zašto me ne razumiješ?“ upita ona sva zdvojna. „Moram s njim biti sama. Moram!“
„Zašto?“
„Zato što ja... zato što mi...“. Ona zanijemi.
„Nemojte se zabrinjavati“, reče Nadir. „Pa niste prva žena u haremu koja se pokušava oduprijeti naredbama.“ On zastane, a zatim nastavi: „No ja to ne mogu dopustiti. Odgovoran sam za vas. Za vas i princa Mesuda. Ne smijem otpremiti stražare.“
„Molim te, Nadire, samo na nekoliko sati. Samo za tu jednu noć.“
„Morat ćete to sami učiniti ako pritom ostajete.“
„Oni me neće poslušati. Oni ne slušaju žene.“
Nadir odmahne glavom. „Jeste li zaboravili što ste obećali Fatimi? Rekli ste joj da ste princu Mesudu druga mama. Da ga nećete ni trenutka ostaviti samog.“
Elisa ga je nemoćno promatrala. Svaku riječ koju je izrekao izgovorila je ona sama kako bi Fatimi olakšala odluku da pođe s Taifunom. No, odakle je ona tada mogla znati što će se događati ove noći?
„Ne bih niti pomislila da si tako nezahvalan“, reče ona gorko. „Spasila sam ti život, a ti mi odbijaš ovu malu uslugu?“
Mrzila je samu sebe čim je izgovorila te riječi. No na Nadirovu licu vidjela je da je time probila zid njegove obrane.
„Ako te to smiruje“, doda brzo, „možeš sam ostati kod Mesuda dok nema stražara. Kako bi bio posve siguran da mu se ništa neće dogoditi.“
Nadir je pogleda u nevjerici. „Mislite da vam ja neću smetati?“
„Ma nećeš“, uzvikne ona, „pred tobom nemam tajni! Pa ti si mi kao brat, kao prijatelj.“
Nadir je stajao ondje kao da je nagluh, otvorenih usta i prazna pogleda. „Molim te“, ponovi ona. „To mi je najveća želja. Ako je ispuniš, možeš od mene dobiti sve, što god želiš!“
Ona pruži ruku da mu dotakne lice. No on je naglim pokretom odmakne. Okrenuo se dostojanstveno koliko god je mogao. Pred vratima, koja su vodila u Mesudovu spavaću sobu, on se još jednom osvrne.
„Otpremit ću stražare kako vas ne bi smetali. Vas – i...“
Nije dovršio rečenicu. Dugo ju je gledao šuteći, zatim joj se posljednji put naklonio i prekrižio ruke na prsima u znak odanosti, kako je nalagao ceremonijal.
„Hvala ti, Nadire“, šapne ona kad je nestao u tamnoj prostoriji. „To ti nikada neću zaboraviti.“

25




NAPOKON SU BILI SAMI. Felix je stajao kod prozora i gledao je pun očekivanja. Iz susjedne sobe prodirali su tihi šumovi: Nadirov glas, koraci vojnika koji su se udaljavali, lupanje vratima. Zatim je oko njih zavladala potpuna tišina.
Elisi se odjednom učini da čuje glasno kucanje vlastitog srca, šum svoje krvi, svoj dah. Cijela je soba bila ispunjena samo sadašnjošću, i sve u njoj sililo ju je da tu sadašnjost podijeli s tim čovjekom kojega poslije ove noći više nikada neće vidjeti. Obuzela ju je jedna jedina želja, želja za predavanjem, za uzimanjem, za svladavanjem čežnje, samoće u svojem srcu, koju je osjećala jače nego ikada prije, za izlaskom iz zatvora u kojem je bilo zatočeno njezino tijelo. Kako da pokida lance? Bila je sputana, tužna, a istodobno i vrlo sretna kao nikada u životu, samo zbog njegove blizine.
Tražila je riječi, ali ih nije našla.
„Pssst, vrijeme je predragocjeno za pričanje“, reče Felix i rukom joj dade znak da mu priđe. „Samo udiši taj miris.“
Ona stane pred prozor do njega. Zavjese su se lagano nadimale na vjetru. Kroz rešetke dopirao je u sobu težak, slatkast noćni zrak, ispunjen miomirisom bezbrojnih cvjetova.
Felix je uhvati za ruku, i dok je Elisa udisala tamne mirise noći, oboje su gledali u vrt. Omamljena tisućama aroma, jedva je razlikovala ono što vidi. Je li to doista vrt oko njezinih odaja? Ili je to san, slika u njezinu srcu? Na srebrnoj mjesečini cvjetala su narančina stabla uz rub staze kojom još nikada nije prošla.
Felix se okrene prema njoj i pogleda je. Ne skidajući pogleda s nje, on približi njezinu ruku svojim usnama i poljubi joj vrške prstiju. Zatim skine veo s njezina lica.
„Hvala“, šapne ona.
I on je bio zbunjen kao i ona, njegova je Adamova jabučica podrhtavala dok ju je milovao očima, nježno poput noćnog povjetarca, njezinu golu kožu, obraze, vrat. Elisa osjeti kako je uzbuđuje njegov pogled, ozbiljna pozornost kojom ju je promatrao stapajući se s njezinim pogledom. Osjeti kako je podilaze trnci po leđima. Odjednom joj je sve bilo suvišno, svaki komad tkanine, svako vlakno na tijelu. Htjela je pred njim biti gola, razodjenuti se pred njim, potpuno, otkriti mu sve na sebi, ne samo lice.
„Volim te... volim te...“
Stalno mu je šaputala u uho te riječi koje su značile sve i nisu značile ništa, značile su samo taj poriv za sjedinjenjem, stapanjem, taj najjači i najneizbježniji osjećaj u životu, tu neutaživu, neodoljivu glad nezasitne čulnosti. Bila je to strast koja sama sebe oživljava, želja koja se rađa vlastitim nagonom, žar koji se sam raspiruje. Elisa još nikada nije osjetila takvu žudnju koja je skupila sve pucketave iskre, sve palucave plamene jezike da održi požar. Otela je miris te noći, lupanje njihova srca, otela nikad izgovorene riječi iz njihova sjećanja, otela strast iz najskrivenijih dubina njihove uzburkane krvi, zakopala se u njihova tijela, živim, stalnim pulsiranjem kružila i rovala po pregradama njihovih duša sve dok ta žudnja na najdubljem, tamnom dnu nije pronašla iscrpljujuću strast koja ju je jedina mogla ublažiti...
„Volim te... volim te...“
Elisi su se vraćale te riječi poput jeke vlastita priznanja. Svojim usnama napipala je njegove. I tada se otvore vrata, i ništa od onoga što se sada događalo više nije bila svjesna radnja niti ostvarena nakana nego čudo koje se spontano dogodilo. On je uzme za ruku i povede je kroz vrata koja su otvorili svojim poljupcima. Slijedila ga je bez opiranja. Nije bilo oklijevanja, nije bilo dvoumljenja. Osjećala je samo njegovu ruku u svojoj dok je uz njega koračala kroz blistavilo, po tom putu kojim još nikada nije prolazila, u zemlju koju još nikada nije vidjela. Živo je doživljavala taj san, htjela je uvijek ići tim putom, sve dalje i dalje, kroz taj omamljujući, slatki miris, kroz tu blistavu mjesečinu, sve do kraja svijeta, do kraja života. Krv joj se uzburkala, koža gorjela. Više nije bila sama, raskinula je lance, svladala samoću, napustila tamnicu u sebi. Napokon, napokon su njezina duša i tijelo bili istodobno dvoje i jedno. Elisa je bila obuzeta grozničavom slutnjom da će vječno ostati nezadovoljena, uznemirujućom spoznajom da sve više daje nego što dobiva, da se sve više nepovratno gubi što se osjeća sigurnijom...

26




„PROBUDI SE! ČUJEŠ LI? Moraš se probuditi!“
Fatima žmirkajući otvori oči. Bila je još tamna noć. Samo je mjesečina sjala kroz prozor. Iznad nje dizala se velika, moćna sjena.
„Taifun?“ upita ona. „Što je?“
Njezino golo tijelo bilo je još toplo i tromo od spavanja. Ona se s užitkom protegne ispod pokrivača. Još je osjećala njegovo uzbuđeno tijelo između bedara, i cijela je soba još odisala mirisom strasti. Želi li je on ponovno? Ona odmakne pokrivač i pruži ruke prema njemu. Htjela ga je poljubiti, još ga jedanput osjetiti u sebi – sad odmah, smjesta! No on je čvrsto uhvati za ramena i protrese je.
„Hajde, ustani! Moraš se obući!“
Mjesec obasja njegovo lice. Kad ga je pogledala u oči, uplašila se. „Što se dogodilo?“
„Tvoje je dijete nestalo! Netko ga je ukrao iz kolijevke!“
Njegov automobil s pokrenutim motorom stajao je spreman pred vratima. Prohladan noćni vjetar puhao je Fatimi u lice dok su jurili niz brežuljak prema mostu Galata. Kuće su još bile zamračene, ulice puste. Samo su tu i tamo pospana lica virila s prozora, nekoliko pekarskih pomoćnika žurilo je na posao. Tvoje je dijete nestalo... Tvoje je dijete nestalo... Neprekidno joj se vrtjelo po glavi tih nekoliko riječi koje nisu imale veze sa stvarnošću dok se pred njom otvarala crna morska površina. Na obali je stražar izišao iz svoje kućice, visoko uzdignutog ovratnika i s gorućom cigaretom između usana. Taifun stane na kočnicu, dobaci čovjeku kovanicu i ponovno dade gas. Kupole velikih džamija dizale su se poput vrhunaca planinskog lanca u nebo na kojem su se gasile posljednje zvijezde.
„Miči se!“
Ispred dvorišta crnih eunuha Taifun iskoči iz automobila i vojnika, koji je čuvao stražu na ulazu, odgurne u stranu. Nemoćna da bilo što shvati, Fatima je, dok je slijedila Taifuna, promatrala stvari kao iz velike daljine, kao da gostuje u tuđem tijelu. Hodnici i prolazi bili su rasvijetljeni, na svim uglovima gorjele su baklje na čijem su se drhtavu svjetlu vojnici množili kao sablasti. Izlazili su iz sjene i kutova, kuljali mimo nevidljivih vrata, a niski stropovi odjekivali su od njihovih povika. Sve se raspadalo, nestale se granice između vanjskog i unutarnjeg okruženja kao da više nema razdvajanja harema od ostalog dijela svijeta.
Taifun se zaustavi na malom, natkrivenom dvorištu od kojega se granalo nekoliko prolaza.
„Po dva stražara na svaka vrata!“ zapovjedi on. „Tajne prolaze zakračunati! Nitko ne smije napustiti zgradu!“
Zapovijedao je mirnim, sigurnim glasom. Odabrani vojnici postrojili su se i počeli izlaziti da sustavno pretraže stari labirint. Fatima je to vidjela i nije vidjela. Tvoje je dijete nestalo... Tvoje je dijete nestalo...
Jedan poručnik priđe Taifunu i pruži mu nekakav predmet. „Izvolite, kako ste zapovjedili“, reče on.
„Hvala, Mehmede.“ Predmet, nalik na staklene perle, zasvjetluca na svjetlu baklju prije negoli je nestao u Taifunovoj uniformi. „I pobrinite se da se poštuju i moje druge naredbe.“
Dok je poručnik salutirao, Fatima je netremice gledala džep Taifunove uniforme. Nije li to lančić s perlama što ga je sama... Tvoje je dijete nestalo... Tvoje je dijete nestalo... Uzalud je pokušavala srediti misli i iz njih odagnati te podle, nepojmljive riječi kadli su dva vojnika dovukla Nadira. Eunuh se tresao cijelim tijelom od straha. Ruke su mu bile vezane konopcem.
„Njega smo uhvatili na dvorištu konkubina. Upravo se htio popeti preko zida.“
„Ima li kakvih tragova o djetetu?“
„Nažalost, nema.“
„Odvedite ga!“ zapovjedi Taifun. „Zaključajte ga u podrum i ne ispuštajte ga iz vida. Njemu ću kasnije natrljati nos.“
Vojnici su gurnuli Nadira između sebe. Fatima odjednom spazi da mu je lice obliveno suzama.
„Princ... princ Mesud...“, promuca on, „Elisa... ona... nije kriva...“
Kad je Fatima čula te riječi, napokon se trgnula iz svoje omamljenosti.

27




„GDJE JE MOJE DIJETE?“
Elisa je stajala ispred prazne kolijevke kad je Fatima uletjela u sobu. Još nikada nije vidjela prijateljicu u takvom stanju. Fatima je nosila francusku haljinu iznad turskih hlača, kosa joj je bila spuštena, a veo nezategnut.
„Gdje je moje dijete?“
„Ne znam.“
„Ne znaš? Što to znači?“
„Nemam... nemam pojma. Zaprepaštena sam kao i ti.“
„Ja sam ti povjerila svoje dijete, najvrjednije što imam. A ti... ti...“, Fatima je zgrabi za ramena i protrese je. „Kako se to moglo dogoditi? Što se zbilo?“
„Nahranila sam ga i odnijela na spavanje, kao i svaku večer, i onda...“ Elisa zanijemi.
„Zašto si stala? Kaži nešto! Što je bilo onda? Reci mi istinu!“
Elisa nije uspjela izustiti ni riječi. Istina je bila tako grozna da ju je bilo nemoguće izgovoriti. Ona je otpremila stražare kako bi s Felixom bila sama, i kad je ponovno ušla u djetetovu sobu, našla je praznu kolijevku. To je bilo sve. Ali, kako da to kaže? Propala bi u zemlju od stida.
Fatimino lice iznenada se promijeni. Njezina usta i nos drhtali su kao da će svakog trenutka briznuti u plač, ali iz njezinih očiju nestalo je gnjeva. Ostali su samo strah i očaj.
„Pomozi mi, molim te“, jecala je i čvrsto se uhvatila za Elisu. „Zagrli me čvrsto, molim te, čvrsto. Trebam te.“
Elisa ju je htjela utješiti, ali nije mogla. Nije ju uspjela ni pomilovati po leđima koja su se neprekidno tresla pod jecajima.
„Nisam smjela ni otići odavde. Kako sam to samo mogla učiniti? Bez svojeg djeteta...“
Elisi se stezalo grlo. Sva skamenjena, osjećala je pod rukama patnju svoje prijateljice. Radije bi bila podnijela Fatimine prijekore nego te samooptužbe.
„Ostavila sam ga na cjedilu, vlastita sina. Za sve sam ja kriva...“
Elisa je poželjela da je Fatima udari, da joj pljune u lice, da joj nanese svu sramotu koju je zaslužila. No, umjesto toga, Fatima je samo jecala u njezinu zagrljaju, bespomoćna kao dijete.
Elisa skupi svu snagu. „Moram... moram ti nešto reći. Sinoć, kad se to dogodilo, nisam bila...“ Nije još ni dovršila rečenicu kadli se širom otvore vrata i Taifun uđe u sobu.
„Saslušali smo nekoliko svjedoka.“
Fatima se oslobodi iz Elisina zagrljaja. „I? Zna li netko gdje je moje dijete?“ Taifun odmahne glavom. „Ne zna. No, otkrili smo nešto drugo.“ On zastane.
„Elisa je otpremila stražare koji su trebali čuvati tvojeg sina.“
„Što ti to govoriš?“ poviče Fatima.
„Da, ni ja to nisam mogao vjerovati, ali pitaj je to sama.“ Fatima je pogleda sa suzama u očima. Pod njezinim pogledom Elisa izgubi svu snagu. Bilo je prekasno... prekasno za priznanje. Ona, duboko postiđena, spusti pogled.
„Molim te“, šapne Fatima, „reci da to nije istina... Ti si moja prijateljica. Uvijek sam ti vjerovala.“
Taifun pucne prstima prema vratima. „Uvedite ga!“ Poručnik Mehmed i jedan vojnik uvedu Nadira u sobu. Eunuh je imao otečeno oko, a iz jedne razderotine tekao je tanak mlaz krvi preko sljepoočnice. Ruke su mu bile sputane na leđima.
Taifun mu priđe. „Hoćeš li nam pomoći da razjasnimo što se dogodilo?“ upita on blagim, ljubaznim glasom.
Nadir kimne.
„Onda nam reci zašto si htio pobjeći?“
Eunuh je šutio.
„Ne boj se. Nitko ti neće ništa učiniti.“
Nadir se okrene prema Elisi kao da od nje traži pomoć. Zatim ponovno pogleda pukovnika. „Htio... htio sam da pomislite kako... kako sam ja oteo princa Mesuda.“
„Tako? A zašto si to htio?“
„Bojao... bojao sam se da ćete... inače... misliti nešto pogrešno.“
„Pogrešno? Što hoćeš time reći?“
Nadir nije odgovorio.
„Zar ne čuješ? Nešto sam te pitao!“
U eunuhovim očima nazirala se panika. „Ona... ona... nije kriva“, poviče on, „nije ništa... ništa učinila!“
„Tko nije kriv?“ upita Taifun. „Tko nije ništa učinio? Elisa?“ Nadir je kimao glavom tako snažno da je više nije mogao zaustaviti.
„Vrlo lijepo.“ Taifun se zadovoljno nasmiješi. „Sada nam još samo reci jedno. Je li ona otpremila stražare?“
Nadir ga zapanjeno pogleda. Zbog ruku na leđima skuti njegova stambulina potpuno se rastvoriše. Iako se od straha tresao cijelim tijelom, žestoko je odmahnuo glavom.
„Otvori usta, crnče!“ izdere se Taifun.
„Molim... molim vas, pustite me da odem.“
Taifun ga pljusne. „Prvo odgovor!“
„Molim... molim...“, mucao je. „Ja... ja... Pustite me...“ Taifun ga ponovno pljusne.
„Van s istinom! Je li otpremila stražare? Da ili ne?“
Nadir izbulji oči tako da su mu gotovo ispale dok je u panici i očaju gledao u Elisu. Iznenada sklopi oči i okrene glavu. U istom trenutku Elisa opazi kako se na Nadirovim hlačama, između rastvorenih skuta, širi vlažna, tamna mrlja, sve veća i veća.
„Prekinite!“
Taifun se naglo okrene prema njoj. „Tako?“ upita. „Zašto? Hoćete li nam to sami reći?“
„Da“, poviče ona. „Ja sam to učinila! Ja sam otpremila stražare! „
„Eto vidite!“ reče on i pusti Nadira. „Zašto niste odmah priznali, umjesto što ste pustili jadnog eunuha da tako pati.“ Na Fatiminu licu vidjelo se da gubi prisebnost. „Znači da je doista istina...“
Elisa je šuteći podnijela njezin preneraženi pogled.
„Zašto? Kako si samo mogla učiniti tako nešto?“
Elisa je morala skupiti svu snagu da joj odgovori.
„Znam da to zvuči grozno, ali... ne bih nikada pomislila da će se tako nešto dogoditi. Pa cijela je palača pod stražom, a osim toga, Nadir je bio u Mesudovoj sobi umjesto vojnika.“
„Zašto?“ ponovi Fatima. „Hoću znati, zašto?“
Elisa se ugrize za usne. Taifun odgovori umjesto nje. „Mislim da nam to nitko ne može bolje objasniti od Nadira.“
On se još jednom obrati eunuhu. „Što je radila Elisa kad su stražari otišli?“
Nadir je još imao sklopljene oči od stida. „Ne znam“, reče tiho. „Zato... zato što sam i ja tada otišao.“
„Pa ti si bio u susjednoj sobi!“ poviče Elisa. „Uz kolijevku! Obećao si!“
Nadir otvori oči. Blistale su od suza. „Ne“, reče, „nisam bio. Zato... zato što nisam izdržao. Morao... morao sam sve slušati, svaku riječ koju ste izgovorili, vi i liječnik.“
Nastala je zloslutna tišina. Vani, na hodnicima, odzvanjali su povici vojnika koji su pretraživali palaču.
„Što sam to rekao?“ promrmlja Nadir. „Neka me Alah kazni.“ Taifun pucne prstima. „Odvedite ga!“
Poručnik Mehmed uhvati eunuha i odvede ga.
„Molim vas, oprostite mi“, dovikne Nadir Elisi na odlasku. „Nisam... nisam vas htio izdati.“
Mehmed ga izgura kroz vrata. Zatim ponovno zavlada šutnja. „Kakav liječnik?“ upita Fatima u tišini. „Nijemac?“
Elisa nijemo kimne.
„On je bio kod tebe? Muškarac? Usred noći?“ Fatima se prekine kao da joj treba još malo vremena da i sama shvati tih nekoliko riječi prije negoli je uspjela nastaviti. „Zato si žrtvovala moje dijete?“
Taifun je uhvati za ruku. „Dođi“, reče on. „Bolje je da odemo.“
„Ne. Hoću znati istinu.“ Ona ga se oslobodi i priđe Elisi. „Je li on tvoj ljubavnik? Jesi li zbog toga otpremila stražu? Kako bi s njim bila sama?“ Ona ponovno zastane. „Zato što si njegova kurva?“
Njezin prazni pogled počeo je postupno dobivati izražaj. Sve što je Elisa u njemu pročitala bila je mržnja. Ona otvori usta, ali ne izusti ni riječi. Istina joj je zapela u grlu poput riblje kosti koju nije mogla ni progutati ni ispljunuti.
„Je li bilo tako?“ upita ponovno Fatima. „Jesi li ti njegova kurva?“
Elisa se nakašlje. No samo je šapat uspjela procijediti kroz usta. „Bio je ovdje da se oprosti sa mnom. Zauvijek. Stoga je došao u saraj.“
„Jesi li ti luda?“
„Taifun je to znao, on mu je dao dozvolu.“ Ona pogleda pukovnika. „Molim vas, recite joj da je to istina. Pa ja nisam mogla znati da...“
Fatima joj pljune u lice. „Kako si samo mogla učiniti tako nešto?“ Elisa je htjela obrisati pljuvačku, ali ruka joj je bila kao oduzeta. „A ja sam ti vjerovala“, reče Fatima puna prijezira. „Kako sam samo mogla biti tako glupa? Pa ti si uvijek mislila samo na sebe otkako znam za sebe. Uvijek si znala sve namjestiti onako kako je za tebe najbolje.“
„Beskrajno mi je žao“, prošapće Elisa dok joj se pljuvačka cijedila niz obraz. „Kad bih to barem nekako mogla popraviti.“
„Jezik za zube! Planirala si to, od samog početka. Ja sam htjela ostati ovdje, sa svojim djetetom, ali ti nisi imala mira sve dok nisam otišla. Jer nisi mogla dočekati da odeš odavde.“
„Ali, to s tim nema nikakve veze!“
„Ima, i te kako! Što ti je liječnik obećao? Je li te htio povesti sa sobom u Njemačku?“
„Fatima, vjeruj mi, nije bilo tako... Preklinjem te!“
„I stoga si žrtvovala moje dijete...“ Iznenada se obruši na Elisu i stane je udarati objema rukama. „Ti kurvo, ti đubre! Ti besramna, nevjernička kurvo!“
„Nemoj, Fatima!“ zaustavi je Taifun. „Ona toga nije vrijedna.“
On je zagrli i odvede. Elisa je pogleda dignutih ruku, ali Fatima više nije obraćala pozornost na nju dok je poput djeteta slijedila pukovnika koji joj se obraćao tihim, nježnim glasom i neprestance je umirujuće gladio po glavi.
„Molim vas, Taifune“, uzvikne Elisa. „Morate joj reći kako je bilo! Pa vi ste sve znali! Pa vi ste to dopustili!“
Fatima još jedanput zastane na pragu i okrene se. Dugo je netremice gledala u praznu kolijevku. Zavjesica iznad košarice bila je odmaknuta, a jedan je jastučić ležao na podu. Kao da joj je to bilo beskrajno teško, ona napokon digne glavu da pogleda Elisu. Njezine velike bademaste oči suzile su se u dva uska proreza.
„Samo se nadam da je moje dijete još živo. Ako nije, proklet ću te za sva vremena!“
Zatim se okrenula i izišla na hodnik. Tresući glavom, Taifun pođe za njom. Elisa je ostala sama pokraj kolijevke.
Negdje u staroj palači odjekne hitac.
Elisa se nije ni trgnula.

28




ČUDO, ČUDO SE DOGODILO!
Svemoćni Alah kao da je rastjerao teške sive oblake koji su se tako dugo nadvijali nad Solunom, a sunce je zasjalo s bijeloplavog neba kako bi svojim zlatnim zrakama preplavilo grad u kojem je Abdul Hamid provodio svoje tužno progonstvo. Mračne su se misli raspršile! Život je bio svečanost. Na brežuljku iznad mora čula se glazba od jutra do večeri, a kadune i miljenice plesale su u vrtu. Čak je Abdul Hamid, koji nije prekoračio prag kuće otkako je živio u progonstvu, izišao u vrt kako bi uživao u prekrasnom vremenu ranog ljeta i svježem morskom vjetru. Dobro raspoložen, šetao je u vrtu u kojem su ruže cvjetale gotovo isto tako lijepo kao u Yildizu. Bio je srdačan prema svojim čuvarima, ljubazan sa svojim ženama. Izgubljeni sin bio je naime nađen, posljednji izdanak osmanske dinastije vratio se ocu, rodio mu se drugi put.
U vili je vladalo izvrsno raspoloženje koje nije mogao pokvariti ni Enver-paša koji je došao u Solun kao predstavnik nove vlade da sredi jednu važnu formalnost. Ne obraćajući pažnju na svojega gosta, Abdul Hamid igrao se sa svojim sinom, dizao ga i bacao uvis sve dok dječačić nije uskliknuo od užitka. Samo su bijele angora-mačke prolazile zgrbljene i nakostriješene između zavjesa od cica i namještaja od mahagonija i znatiželjno promatrale nepoznatog generala koji je vrlo nestrpljivo frkao brk dok je gledao igru oca i sina.
„La, lala, laaa-laaa-laaa...“, oglasio se mali Mesud.
„La, lala, laaa-laaa-laaa“, oglasio se i Abdul Hamid.
Saliha, koja je pod koprenom sjedila u kutu salona i vezla, gotovo nije shvaćala tu promjenu. Činilo se da se Abdul Hamid mnogo godina pomladio. Njegovi su obrazi poprimili prirodnu ružičastu boju, a oči su mu bile blistave i živahne. Kao da je u tom gugutavom djetetu ponovno otkrio budućnost za koju je mislio da ju odavno izgubio. Pogled na tu promjenu ispunjavao ju je srećom koju nije osjetila od rođenja vlastita sina.
„Kad bismo se sada posvetili poslovnim stvarima...“, reče napokon Enver- paša.
Abdul Hamid domahne Salihi da mu priđe i preda joj dijete. „Dobro pripazite na njega“, reče on. „Sada ste vi njegova majka.“
„Nemojte se zabrinjavati, Vječno Veličanstvo. Bit će mu dobro sa mnom kako dolikuje sinu Vječnog Veličanstva.“
Dok je Saliha uzimala dijete, Enver-paša je otvarao mapu. „Pripremili smo za vas dva pisma.“
„Pokažite ih!“
Njih dvojica prišli su pisaćem stolu na kojem je Enver-paša rasprostro spise. „Jedan je dopis za Credit Lyonnais i jedan za Deutsche Bank. Time dajete nalog da se svi vrijednosni papiri deponirani na vaše ime transferiraju na podružnice obiju banaka ovdje u Solunu.“
„A koju mi protuuslugu jamčite?“ upita Abdul Hamid čije se lice ponovno smrači.
„Vlada se obvezuje da će vam isplaćivati mjesečnu apanažu od tisuću turskih funta. Hoćete li ovdje i ovdje potpisati?“
Saliha je upravo pregledavala crvenu mrlju oko Mesudova ručnog zgloba, koja se doimala poput traga narukvice ili lančića kadli osjeti na sebi Sultanov pogled. Abdul Hamid sjeo je za pisaći stol, s perom u ruci. Pogledao ju je ispitivački, s nepovjerenjem na izboranu licu.
„La, lala, laaa-laaa-laaa“, oglasi se mali Mesud.
Sam glas njegova sina bio je dovoljan da se na Abdul Hamidovo lice kao čarolijom vrati smiješak. Ne oklijevajući dulje, on uroni pero u tintarnicu i potpiše dopise. Saliha odahne. Kakve li koristi od bogatstva u inozemstvu kad je u duši ostao zarobljenik?
„Hvala“, šapne Saliha i poljubi malog Mesuda u čelo.
On naprći nosić, zatim joj se nasmiješi u svoj svojoj blaženoj nevinosti. „La, lala, laaa-laaa-laaa...“

29




„POZVAO SAM VAS DANAS OVAMO, doktore Mobius, kako bih vam zahvalio uime svoje vlade za izvanrednu pomoć koju ste nam ukazali za ustrojstvo zdravstva u našoj zemlji. Vaša je misija gotova. Možete se vratiti u domovinu.“
„Ne shvaćam vas potpuno“, zbunjeno odgovori Felix. „Do sada smo imali samo projekte. Pa nismo ni počeli s prenamjenom bolnice, a kamoli s daljnjim mjerama.“
Taifun je sjedio na rubu svojeg pisaćeg stola, gladio je epolete svoje nove uniforme koju je dao sašiti poslije promaknuća u generala te uvukao dim cigarete.
„Ja bih rado nastavio surađivati s vama“, reče on dok mu je dim izlazio iz usta, „ali nažalost, sada druge zadaće imaju prednost, hitne zadaće koje je stari režim zanemario. Možda ste čuli za ustanke Armenaca u Adani? Nezgodna stvar. Zadužili su me da ondje sredim situaciju.“
„Ali, kakve to ima veze s mojim poslom?“ upita Felix. „Osim toga“, nastavi Taifun kao da uopće nije čuo njegovu primjedbu, „u Berlinu vas željno čeka zaručnica. Mislim da više ne bismo trebali iskušavati vaše strpljenje.“
„Ako dopustite, generale, otvoreno govoreći, teško mi je razumjeti vaše obrazloženje. Najprije činite sve da me zadržite u svojoj zemlji, a sada...“
„Očekivao sam takvu vašu reakciju“, reče Taifun smješkajući se. „No dobro, neću vam prešutjeti istinu.“ On se spusti s pisaćeg stola i zatvori vrata. „Stvar je u tome“, objasni on tihim glasom, „da su Fatimina sina oteli onoga dana kada ste vi bili u saraju.“
„Pa to je strašno!“ poviče Felix.
„Ne tako glasno, molim vas!“ Taifun stavi prst na usne. „Zbog toga se digla velika prašina, napokon radi se o jednom sinu bivšeg sultana. Provodi se istraga. Zainteresirat će se i strane vlade, možda i njemačka...“
„Hoćete li time možda natuknuti da sam možda ja...?“
„Ne, zaboga! Znam da vi s tim nemate nikakve veze. No bit ćete osumnjičeni, nema dvojbe. U dotično vrijeme bili ste na mjestu zločina. Ako to doznaju nadležni istražni organi, naći ćete se u grdnoj nevolji, pa bi vam se moglo dogoditi nešto od čega vas više ni ja ne bih mogao zaštititi. Ako vam smijem dati savjet: otiđite iz ove zemlje što prije možete!“
„No, možda vam ja mogu pomoći! Ako me policija želi ispitati kao svjedoka, ja sam spreman. Nemam... nemam sebi što predbaciti.“
„Zbilja?“ Taifun ugasi cigaretu i značajno ga pogleda. Felix osjeti kako mu krv navire u lice. „Možda... možda sumnjate u to?“ promuca.
„Ne sumnjam, naravno“, odvrati Taifun smješkajući se. „Vaša je savjest čista. Unatoč tome, ne bih inzistirao na saslušanju. Jeste li možda zaboravili svoje uhićenje? I onda je posrijedi bio samo nesporazum. Takvo što ne može se posve isključiti.“ On posegne u džep na prsima i pruži Felixu omotnicu. „Ovdje imam nešto što će vam vjerojatno olakšati odlazak.“
„Što je to?“ upita Felix i uzme omotnicu.
„Vaš honorar, ček Deutsche Bank. U zlatnim markama. Mislim da je to za vas najjednostavnije.“
Felix otvori omotnicu. Kad je ugledao mnoge nule na papiru, nije vjerovao svojim očima.
„Za što?“ upita. „Čime sam to zaslužio?“
„Podcjenjujete ono što ste učinili, doktore. Nama vaši projekti zlata vrijede. Međutim, ne smijemo zahtijevati daljnju pomoć. Ostalo moramo obaviti sami, vlastitim snagama i vlastitim sredstvima ako se želimo suočiti s budućnošću. Hoćete li mi, molim vas, potvrditi primitak?“
Felix uzme nalivpero koje mu je pružio Taifun i potpiše potvrdu. Zatim se digne. No, umjesto da iziđe iz ureda, on je ostao neodlučno stajati ispred stolca.
„Leži li vam još što na srcu?“ upita Taifun.
„Zapravo ne“, reče Felix. „U svakom slučaju – ako vam smijem postaviti još jedno osobno pitanje?“
„Samo naprijed!“
„Znate li možda kako je Elisa?“
Taifunovo lice poprimi ozbiljan izraz. „U skladu s okolnostima. Možete zamisliti da ju je sve to, dakako, jako umorilo.“ On ispitivački pogleda Felixa. „Hoćete li da joj nešto poručimo?“
Felix zastane, a zatim odmahne glavom.
„Eto, zasad se dijele naši putovi, prijatelju.“
Taifun mu spusti ruku na rame i otprati ga do vrata. „Oprostite što ću se s vama već ovdje oprostiti, ali znate, posao...“ On otvori vrata i još jednom stisne Felixu ruku. „Kad god posjetite našu zemlju, molim vas, javite se. Vi ste mi uvijek dobrodošli!“

30




FELIX JE KAO OMAMLJEN posrtao niza stube vladine zgrade. Na izlasku već ga je spremno čekao Taifunov vozač da ga odveze u hotel. No, Felix ga otpremi. Htio je biti sam kako bi sredio misli. Osim toga, do Pera Palacea bilo je samo nekoliko minuta hoda.
Na ulici ga je zaglušila buka koja u ovom gradu nije, čini se, nikad prestajala. Kako god mu je u početku bio neobičan glasan život i vreva, pozivi trgovaca i mujezina, gužva na trgovima i na ulicama, mirisi tržnica i bazara, tako mu je u međuvremenu sve to postalo blisko. No sada se trebalo oprostiti, koliko god taj rastanak bio iznenadan i neočekivan. Taifun mu je nedvosmisleno objasnio kakva mu opasnost prijeti ako odluči produljiti boravak. Ne, rastanak je bio neizbježan, ne bi još dva tjedna preživio u zatvoru. U džepu njegove jakne šuškala je omotnica s čekom. Bi li odmah otišao u Deutsche Bank i dao nalog da ga odmah prebace na njegov račun? Ili da pričeka povratak u Berlin? Carla će biti više nego zadovoljna. Od te svote moći će sagraditi vilu u najotmjenijoj stambenoj četvrti glavnoga grada, u Dahlemu ili Charlottenburgu, a možda će ostati novca i za automobil. On posegne u džep kako bi se uvjerio da ne sanja. No, kad je osjetio omotnicu među prstima, osjećao se poput Jude koji je za nekoliko srebrnjaka izdao sve što mu je bilo drago i dragocjeno.
Ne, nije mogao otići iz Carigrada, a da još jednom ne vidi Elisu. Poslušat će Taifunov savjet samo ako ga ona pošalje natrag u Njemačku.
Ne razmišljajući što čini, Felix mahne jednom kočijašu.
„U Topkapi saraj!“
Glavni ulaz u palaču nadzirala su dva stražara. Felix im pokaže propusnicu, ali nisu ga pustili. Obratio im se na njemačkom i na francuskom, upotrijebio i nekoliko turskih riječi, koje je u međuvremenu naučio, kako bi ih uvjerio u svoje pravo. No, kao da je govorio zidu. Stražari su stajali kamena lica, s puškama na prsima s nataknutim bajunetama kako bi mu se odmah ispriječili na putu čim napravi prvi korak prema ulazu.
„Što želite, doktore Mobius?“
Poručnik Mehmed iznenada se pojavio ispred njega.
„Htio bih razgovarati s Elisom. Moram joj reći nešto nadasve važno. General Taifun odobrio mi je ulazak u palaču u svako doba.“
Felix pokaže propusnicu, ali poručnik odmahne glavom.
„Nije u tome problem“, reče on i povuče Felixa u stranu. „Elisa ne želi vas vidjeti. Osobno je naredila da vas držimo podalje od nje.“
„To bih htio čuti od nje same“, odvrati Felix.
„Bojim se da to neće biti moguće. Zapravo, kršim svoje ovlasti kad vam to govorim, ali ona vas nipošto ne želi primiti. Uvjerena je da će to svima donijeti još više nesreće.“
„To ne mogu vjerovati!“
„Hoćete li dokaz?“
„To izričito tražim!“
Poručnik Mehmed pruži mu kartonsku kutiju. Kad je Felix vidio sadržaj, riječi mu zapnu u grlu. U kutiji su bili razderani ostatci fotomonografije koju je darovao Elisi, fotografije koje su im pomogle da zajedno prokrstare gradom – svi njihovi zajednički snovi. Na samom vrhu Felix prepozna sliku svojeg hotela, svoj apartman i prozor s kojega je prvi put s Elisom gledao preko mora, još prije prvog poljupca.
„Vjerujete li mi sada?“ upita poručnik Mehmed.
Felix kimne ne skidajući pogleda s komadića slika. Kao da je tim činom uništenja htjela prekinuti sve osjećaje prema njemu, izraziti bijes, tugu ili povrijeđenost... Ništa mu nije bilo jasno. Bio je beskrajno razočaran.... razočaran kao nikad prije u životu.
„Imate li možda nešto za pisanje?“ upita.
„Svakako, doktore.“
Poručnik Mehmed izda zapovijed i odmah zatim jedan vojnik donese papir i olovku. Felix je na trenutak razmislio, zatim napisao nekoliko redaka, presavio papir i predao ga časniku.
„Hoćete li joj to predati, molim vas?“

31




NALIK NA CRVENU VATRENU LOPTU, sunce je zašlo u more i za sobom povuklo u ponor svoje svjetlo, a sumrak je rasprostro svoj sivi plašt iznad svijeta i obavio ga noćnom šutnjom. U prolazima i hodnicima palače suza eunusi su upalili svijeće, pa su ubrzo, umjesto živih duša, između ruševnih zidova hitale njihove drhtave sjene.
Ravnodušna prema promjenama dana, Elisa je stajala u svojim odajama i zurila skamenjena u praznu kolijevku, kao opčinjena Fatiminom kletvom. Kada je to bilo? Jučer? Prije tjedan dana? Prije vječnosti?
Dvojica vojnika postave je između sebe i odvedu u praonicu u kojoj ju je za pisaćim stolom čekao poručnik Mehmed.
„Za vas!“ reče on i preda joj pismo.
Ona ga otvori drhtavim rukama. Bilo je to samo nekoliko redaka napisanih na francuskom.


Draga Elisa,


Podarili ste mi najljepši trenutak u životu. Nikome se ne može dodijeliti više sreće od one koju sam doživio s Vama.
Stoga mi je još bolnija Vaša odluka da me više ne primite. Iako mi Vaši razlozi nisu poznati, poštovat ću ih i pokoriti se Vašoj volji.
Ostaje mi još samo da Vam na rastanku uputim posljednji pozdrav i da napustim Carigrad.
Ostajte zbogom! Uvijek ću Vas se sjećati s velikom zahvalnošću.


Dok su joj slova plivala pred očima, Elisa spusti pismo. „Ljubav je jača od kismeta“, mislila je nekoć.
Poručnik Mehmed domahne joj da mu priđe. Kad je stala pred njegov stol, on joj gurne pred oči papir na kojem su plesali desetci stupaca s brojkama.
„Što je to?“
„Popis troškova koje ste nam prouzročili i koje dugujete vladi. Radi jednostavnosti dopustili smo sebi da ih odbijemo od vaših prijašnjih prihoda.“
„Kojih prihoda?“
„Od vašeg bašmaklika.“ On otvori jednu kasetu i pruži joj nekoliko novčanica i pregršt kovanica. „To je svota koja vam pripada nakon odbitka svih troškova. Hoćete li prebrojiti novac? Da bude sve po propisu?
„Što... što da s tim radim?“ upita Elisa i pogleda novac u svojoj ruci.
„Za životne troškove, što drugo?“ On zatvori kasetu i ustane od pisaćeg stola. „Odlučeno je da vas se udalji iz saraja. Niste dostojni i dalje uživati zaštitu države.“
„Trebam... trebam li napustiti palaču?“ upita Elisa.
„Tako je.“
„Ali... kamo da odem?“
„Vaša stvar“, odvrati poručnik. „Imate jedan sat vremena da spakirate stvari.“

32




HOPEFUL ENTERPRISE, PAROBROD engleske brodarske kompanije Cunard, isplovio je iz carigradske luke s otegnutim zvucima sirene.
Felix je stajao uz ogradu i dignuo pogled prema Topkapi saraju koji je sa svojim blistavim kupolama obasjanim mjesečinom promicao mimo njega poput palače iz Tisuću i jedne noći. Rezervirao je kartu za prvi brod koji će ga vratiti u Europu. Ne samo zbog toga što mu je Taifun savjetovao da ode iz zemlje što je prije moguće, nego i zbog Elise. Bila mu je nepodnošljiva pomisao da ne vidi Elisu a da ostane u tom gradu još jedan dan. Na nebu iznad Kule pravednosti, koja je svojim šiljastim zabatom nadvisivala sve druge zgrade u saraju, blistale su dvije zvijezde. Tako su blistale i njezine oči dok su zajedno sanjali... Bi li bilo bolje da nije nikada vidio te oči? Kad je stigao, nadao se maloj, bezopasnoj pustolovini, baciti pogled u carski harem da vidi je li svijet iza koprena doista onakav kakav je poznavao iz muzeja, sa slika velikih europskih slikara. No, umjesto da otkrije strani svijet, izgubio se u vlastitoj duši. Njezin glas probudio je u njemu davno zakopani san, san o nekom drugom životu koji još nije proživio.
Svjež noćni vjetar puhao je nad morem dok je Enterprise ubrzavao. „A zašto ljudi u Njemačkoj toliko rade? Zar nemaju robove?“ Felix se morao nasmiješiti. Nikada neće zaboraviti pitanja koja mu je postavila Elisa kako bi doznala nešto o njegovoj zemlji i životu, njezino bezgranično čuđenje svemu iz njegove svakodnevice, svemu što mu je do susreta s njom bilo posve prirodno kao promjena godišnjih doba. „Ali, onda su u Njemačkoj svi ljudi robovi! Bili bogati ili siromašni!“ On obriše s lica pjenu, doprskanu s pramca. Hoće li se ikada moći ponovno uklopiti u ovaj život? U svakodnevicu iz koje su nestali snovi? Još je u sebi čuvao Elisinu melodiju, poljubac koji su razmijenili.
„Znate li čemu se najviše veselim u domovini?“ – iznenada upita netko iza njega na njegovu jeziku.
Felix se okrene. Dva zemljaka šetala su palubom nedaleko od njega. „Njemačkom točenom pivu!“
Muškarci se nasmiju. Dok su se udaljavali prema krmi, Felix ponovno digne pogled na brežuljak s crnom palačom. Udaljenost koja ga je dijelila od Elise bila je sve veća, pa je već jedva razabirao zgrade. Što li radi u ovom trenutku? Je li spava? Ili, poput njega, gleda preko vode tražeći njegov pogled negdje u nekoj stvarnosti koja više nije bila njezina?
Ne, to neće učiniti, odbila ga je, prognala iz svojeg života. Jer je bila pametnija od njega.
Jedan se oblak navukao i prekrio dvije zvijezde iznad Kule pravednosti. Felix otvori kartonsku kutiju koju mu je dao poručnik Mehmed. I dok su mu suze tekle niz obraze, rasuo je u more komadiće slika, posljednje ostatke svojih snova.

33




ELISA JE SPAKIRALA U DVIJE TORBE ono najnužnije što joj je bilo potrebno za život. Nedostajala je samo knjiga s fotografijama, Felixov dar. Iako se sjetila gdje ju je ostavila, nigdje ju nije mogla naći. Da je nije netko uzeo? Nije joj ostalo vremena da je potraži. Na vratima ju je već čekao vojnik.
„Jeste li spremni?“
Elisa kimne.
Vojnik ju je doveo do izlaza iz palače suza. Još jedanput prošla je kroz ruševni labirint škrto osvijetljenih prolaza, taj grob svih robinja koje su pale u nemilost.
Osvrtala se nadajući se da će vidjeti jednu od žena s kojima je ovdje živjela. No, na vidiku nije bilo ni jedne da se oprosti od nje. Izbjegavali su je i eunusi kad se pojavila i tiho nestajali prije negoli im je stigla uputiti pokoju riječ. Međutim, slutila je da je ispitivački pogledi iza rešetkastih prozora prate na njezinu putu, čula uzbuđene šapate.
Na dvorištu crnih eunuha, na pragu vanjskog svijeta, još su je jednom zaustavili. Nadala se da će tu naići na poručnika Mehmeda, ali zamjenjivao ga je stariji časnik kojega nije poznavala.
„Gdje je Nadir?“ upita ona. „Htjela bih se od njega oprostiti.“
„Nadir je mrtav“, odvrati časnik. „Strijeljali su ga odmah poslije saslušanja. Za kaznu zbog sudioništva.“
„Zaboga... Što to govorite?“
Prije negoli je shvatila što te riječi znače, netko je gurne u leđa. Pred njom se otvore vrata, i ona se ponovno nađe na slobodi.
„I da se više nikada niste ovdje pojavili!“
Vani je vladala tamna noć. Iza nje su se vrata škripeći zatvorila i zakračunala. Elisa duboko udahne. Nadaleko i naširoko nije bilo ni žive duše, samo se drveće dizalo u tamno nebo poput prijetećih divova. Prošla je kroz park do velikih vanjskih vrata, omeđenih dvjema kulama, iza kojih ju je čekao strani, nepoznati svijet.
Tamnica vjernika i raj nevjernika – tako je Nadir nazvao taj svijet.
Elisa je tek sada shvatila što je časnik rekao. Nadira više nije bilo... Ubili su ga... jer ju je pokušao zaštititi...
Objema rukama čvrsto je obuhvatila torbe u kojima je bila sva njezina imovina i prošla kroz posljednja velika vrata. Nijedan stražar nije ju zaustavio. U daljini je vidjela svjetla grada, prozore na kućama, male, osvijetljene četverokute, iza kojih su živjeli ljudi, muškarci i žene, sestre i braća, roditelji i djeca... Svi su pripadali jedni drugima, zaštićeni u svojim obiteljima, u svojim kućama, domovima...
Elisa spusti torbe da bolje pričvrsti veo pred licem. Naježila se unatoč blagom noćnom zraku. Kolike li je godine sanjala o tome da prođe kroz ta vrata i vidi svijet na drugoj strani, život onkraj zidina, iza kojih je tako dugo bila zatočena, da istraži ulice i putove, sve mogućnosti, slutnje i nade koje su za nju predstavljale slobodu. Sada kada se ostvario, kada je otpuštena iz harema, taj je san bio gori od svake kazne, gori od svake kletve. Sloboda je značila nemati krov nad glavom, nemati konačište. Bila je tako sama na svijetu kao ni jedan drugi čovjek.
Kamo da se okrene?
Mogla je ići kamo je htjela. No još nikada u životu nije učinila ni koraka, a da je netko drugi nije vodio. Sledila se od te spoznaje. I čeznula je za povratkom u harem tako snažno da su joj noge otkazale poslušnost.
Odnekud se oglasio ćuk, a odmah zatim zavijanje psa kao odgovor. Elisa iznenada stane drhtati cijelim tijelom ispunjena strahom kakav još nikada nije osjetila.
Taj strah bio je dublji nego strah od bilo kojeg ljudskog bića, čak dublji nego strah od Boga, vraga ili smrti. Bio je to strah od samog života.

ČETVRTA KNJIGA

Zlatar – 1909.




1




BUBNJEVI SU GRMJELI U NOĆI. Na jednom brežuljku iznad Zlatnog roga, koji se odnedavna zvao „Brežuljak slobode“, postrojila se jedna satnija pri svjetlu stotina baklji. Vojnici su zauzeli stav pozor i salutirali kako bi odali posljednju počast pedesetorici mrtvih drugova koji su pred njima ležali na odru – poginulima iz Treće armije, koji su u hodnji od Soluna do Carigrada oslobodili Osmansko Carstvo od jarma starog režima. Njihovi bjesovi, ukrašeni zastavom s polumjesecom nove vlade, bili su bez iznimke okrenuti prema istoku, prema Meki.
Kad je bubnjanje prestalo, Enver-paša stane pokraj spomen-grobnice, iskopane na vrhu golog brežuljka, kako bi uputio nekoliko riječi nijemim vojnicima.
„Braćo! Ovdje leže muževi svih naroda u Carstvu, Turci i Armenci, Židovi i Kurdi, Grci i Bugari, Arapi i Albanci. No oni su zajedno dali svoje živote, istoga dana, zajedno se boreći pod istom zastavom za budućnost naše zemlje i naše djece.
I mi, koji smo se ovdje skupili, različitog smo podrijetla -muslimani, kršćani i Židovi. I mi imamo zajedničku zastavu i molimo se istom Bogu.“ On zastane i spusti glas. „Sada ću se pomoliti, i dok se ja molim, morate se moliti i vi, svatko na svojem jeziku i na svoj način.“
Enver digne ruke onako kako to čine muslimani. Njegovi is to vjernici slijedili su njegov primjer, Židovi su se udarali po prsima, kršćani su skinuli kape i prekrižili se. I dok se u tami čuo samo tih, dalek šum mora, njihove su se molitve dizale u nebesa na desetcima jezika i načina zagovarajući molitvom mrtve drugove pred sudom jedinoga svemoćnog Boga.
„Amen!“ glasno reče Enver u tišinu nakon molitve. I svi vojnici, bez obzira na vjersku pripadnost, sjedinili su se u toj jednoj, svepomirujućoj riječi koja je odjeknula brežuljkom poput zajedničke poruke mira i opraštanja: „Amen!“

2




FATIMA JE SJEDILA NA DOKSATU i gledala kroz prozor u noć. Cijeli grad kao da je utonuo u san. Samo je negdje u daljini, s one strane mora, nemirni plamen baklje osvjetljavao brežuljak. Taifun joj je bio pokazao taj brežuljak prije negoli je otišao od kuće kako bi znala gdje je i kako se ne bi osjećala tako osamljenom.
Iako je bila beskrajno umorna, nije mogla zaspati. Doksat je bio njezino utočište kada Taifun nije bio s njom, pa je na njemu provodila beskrajne sate. Baš kao i žene prijašnjih vlasnika ove kuće, koje su generacijama ovako sjedile da svojim pogledima sudjeluju u vanjskom životu. Danju se kroz pomične rešetke na prozoru vidio tramvaj s konjskom zapregom koji je prolazio pokraj kuće, te bujica prolaznika koji su odlazili u dućane u susjedstvu. No najvažnije je to da se odavde vidjela palača suza, stari saraj na drugoj obali mora, u kojem je nekoć živio Mesud, njezin sin.
U neko doba noći, kad su baklje već davno bile ugašene, Fatima začuje korake. Vrata se otvore, i u kuću uđe Taifun u odori.
„Jesi li još budna?“ On se prigne i poljubi je u čelo. „Oprosti što nisam mogao doći prije.“
Fatima digne pogled prema njemu, s iskricom nade u srcu. „Ima li što novo? Jesi li što čuo o njemu?“
Taifun skine kapu i odmahne glavom. „Vjerujemo da je u Solunu, kod Abdul Hamida. Sve upućuje na to.“
„Zar nitko ne može otputovati onamo? Da napokon budem sigurna?“
„Ne bi ništa koristilo. Čudovište bi ga sakrilo od nas.“ Taifun je uhvati za ruku. „Nemoj se toliko zabrinjavati. Siguran sam da mu je dobro. Pa Abdul Hamid mu je otac.“
„Kada će ponovno biti sa mnom?“
„To je samo pitanje vremena. Moraš imati povjerenja u mene, učinit ću sve što je u mojoj moći. Vrijeme radi za nas. Da nisi izgubila vjeru u svoj kismet?“
„Kismet?“ reče ona gorko. „Ne, to što se dogodilo s mojim sinom nema nikakve veze s kismetom. To nije bila sudbina, to je bila Elisa. Samo je ona kriva.“
Taifun se namršti. „Hoćeš li time reći da je ona možda sudjelovala u otmici? Sa svojim ljubavnikom, njemačkim liječnikom?“ On pusti njezinu ruku, a lice mu je odavalo zaprepaštenje. „Bi li se to doista moglo očekivati od nje?“ Fatima odmahne glavom. „Ne, ne vjerujem. Nije to učinila namjerno. Samo zato što... pa to nije njezino dijete... ona i njemački liječnik...“ Svladao ju je očaj, pa nije mogla nastaviti. Rukama prekrije lice i prepusti se suzama.
Kad se malo smirila, Taifun je uzme za ruku i povede prema divanu. „Lezi. Ja ću odmah doći.“
Zatim iziđe iz sobe. Vratio se odmah s bocom i čašom. On natoči čašu i pruži joj je.
„Što je to?“
„Vino. Popij gutljaj. Godit će ti.“
Ona oprezno srkne malo vina. Sada je prvi put u životu pila alkohol. Već kod prvog gutljaja osjeti djelovanje. U njoj se širila blaga, ugodna toplina i ona popije još jedan gutljaj. Osjeti kako joj ugodni trnci naviru sve do vrhova prstiju na rukama i nogama. Zatim iskapi cijelu čašu. Taifun joj natoči i drugu. Ponovno je pila u dugim, mirnim gutljajima. Zatim sklopi oči i nasloni se. Odjednom joj se učini da je posve laka, kao na oblaku, kao da divan ispod nje lebdi.
„Je li ti bolje, jadna moja ljubavi?“ upita Taifun.
Umjesto odgovora samo je kimnula. Bilo je to poput čuda. Bockava toplina kao da je spužvom prebrisala njezine brige i bojazni. Ružne misli, koje su je danima mučile, još su bile prisutne, ali više je nisu boljele. Činilo se da joj je cijeli svijet, cijeli život, ponovno bio sklon i blag prema njoj.
„Dođi, odnijet ću te u krevet.“
Taifun je obzirno digne s divana. Jednostavno se prepustila ne otvarajući oči. „Hvala“, šapne ona i priljubi se poput djeteta na njegova prsa. Zaspala je na njegovim rukama još prije nego što su stigli do stubišta.

3




U NEPOSREDNOJ BLIZINI TAIFUNOVE KUĆE Elisa je stajala u sjeni jednog stabla i promatrala ulaz u Pera Palace. Iako je ponoć odavno prošla, kočije su se još zaustavljale ispred rasvijetljenog portala. Ljudi, koji su Elisi bili poznati samo iz europskih časopisa, nestajali su, smijući se, kroz staklena okretna vrata, muškarci u fraku i cilindru vodeći za ruku nepokrivene žene u elegantnim večernjim haljinama.
Bi li se usudila ući u tu nepoznatu palaču? Možda se dogodilo čudo, pa Felix nije otputovao.
Adresa tog hotela bila je jedina adresa koju je Elisa znala u cijelom Carigradu. Gotovo i nije znala kako je uopće došla ovamo. Samo je znala da joj je to bilo mnogo lakše nego što je očekivala. Kad je napustila saraj, koljena su joj tako klecala od straha da je jedva hodala. Međutim, hvala Bogu, s druge strane mora, u starom Stambulu, gotovo nije bilo ljudi na ulici, pa se nije morala bojati, a ovdje u Peri, europskom dijelu grada, činilo se da nitko ne obraća pozornost na nju. Put do hotela opisao joj je čuvar na mostu Galata. Čak joj nije naplatio mostarinu.
Pas, koji je izgledao kao vuk, prošao je mimo nje onjušivši joj ruku. Elisa je to shvatila kao poziv. Ne oklijevajući ni trenutka, ona uđe u hotel. U predvorju ju je dočekao muškarac koji je u odori ukrašenoj zlatnim gajtanima sjedio iza drvenoga poliranog pulta kao na prijestolju. Na njegovoj kapi pisala je jedna riječ koju je već bila pročitala u jednom romanu: Portier. On je zaprepašteno pogleda:
„Što želite?“
„Tražim njemačkog liječnika, doktora Mobiusa. On stanuje u ovom hotelu. Mogu li, molim vas, razgovarati s njim?“
„Trenutak.“ Još uvijek dignutih obrva, portir stane listati veliku knjigu u kožnom uvezu. „Soba broj 36. Da ga pozovem?“ Elisa zahvali nebesima. Ispunilo se čudo kojem se nadala! Međutim, prije negoli je uspjela odgovoriti, portir još jednom pogleda u knjigu.
„Pardon, upravo vidim da je doktor Mobius već otputovao.“
„Ali, rekli ste...“
„Žao mi je, ali previdio sam da se odjavio“, reče on i sklopi knjigu. Umjesto čuđenja, na licu mu se ocrtavala nestrpljivost. „Mogu li još nešto učiniti za vas?“
Elisi zapne riječ u grlu. Sićušna nada koja se načas probudila u njoj, ugasila se brže od krijesnice u tami.
„Mogu li možda ovdje prenoćiti?“ upita napokon.
„Svakako“, odgovori portir. „Što želite? Sobu ili apartman? Soba stoji tri, apartman pet engleskih šilinga.“
Dok je on prstima lupkao po pultu, Elisa se osvrne tražeći pogledom pomoć. Koliko je jedan šiling? Pokraj kamina sjedila je upadljivo lijepa žena koja se doimala poput Turkinje, premda je na sebi imala francusku haljinu i otkriveno lice. Bila je savršeno našminkana poput sultanove miljenice pozvane da s njim provede noć. Ona je očito zapazila njezinu nevolju, pa se dignula iz naslonjača i prišla joj.
„Koliko novaca imaš, sestro?“ upita ona.
Elisa joj pokaže novčanice i kovanice koje su joj ostale od bašmaklika.
Neznanka odmahne glavom. „S tim ne možeš ovdje stanovati ni dva dana, a kamoli jesti.“
Elisa osjeti kako u njoj ponovno raste strah. „Ne poznajem nikoga u gradu“, reče tiho. „Možete li mi savjetovati gdje mogu danas prenoćiti?“
Portir se nakašlje i strogo je pogleda. „A kad bi dame negdje drugdje nastavile razgovor?“
Neznanka uhvati Elisu za ruku i odvuče je na ulicu. Pred ulazom je još tumarao vučjak. Neznanka ga otjera da je ne bi dotaknuo.
„Zašto nemaš dom?“ upita ona. „Pa gdje si dosad stanovala?“
„U Sultanovu haremu“, reče Elisa.
„A ja sam francuska princeza!“ prasne neznanka u smijeh. „Poznajem mnoge djevojke, i svaka ima svoju izmišljenu priču kako bi bila zanimljiva. No, ovo je zbilja najluđa laž koju sam ikad čula.“
Nasmijala se tako glasno da su se dvojica muškaraca, koji su upravo izlazili iz kočije, znatiželjno okrenuli. Iako žena ni vani nije pokrila lice, činilo se da joj njihovi pogledi ništa ne znače. Elisu je sve to tako smutilo da je briznula u plač.
„To nije laž“, reče tiho.
„Alah! Alah! Iz Sultanova harema! Valjda ni sama ne vjeruješ u to!“ Žena iznenada ustukne. „Ali, reci... pa ti plačeš? Da ti ipak nisi zbilja...?“ Bila je tako zaprepaštena da nije dovršila rečenicu.
Elisa kimne.
„Prestani plakati, sestro“, reče žena i zagrli je. „Bože moj, kako ti zavidim.“
„Zavidite? Zašto?“
„Pa zar ne znaš kakvu sreću imaš? Ako je doista istina to što tvrdiš, možeš zaraditi imetak! Prije svega kod Europljana. Kad to oni čuju, morat ću te skrivati od njih, tako će biti ludi za tobom.“
Elisa je dobro promotri. Na stožastom svjetlu ulične svjetiljke žena se doimala mnogo starijom... Lice joj se jedva razabiralo od debelog sloja šminke.
„Mislite li“, upita Elisa nesigurnim glasom, „da bih mogla raditi za vas?“
„Dakako, sestro!“
„Ali, nisam naučila mnogo. Znam zapravo samo pjevati.“
„To uopće nije važno. Pazi, objasnit ću ti to.“ Ostavila je Elisu i obratila se dvojici muškaraca koji su u međuvremenu platili kočijašu i prilazili hotelu. „Bon soir, messieurs“, reče na na lošem francuskom. „Hoćete li možda upoznati damu iz Sultanova harema?“
„Iz Sultanova harema?“ odvrati niži od dvojice i drškom štapa odmakne cilindar na zatiljak. „Oh là là!“
„Tvoju prijateljicu s velom?“ upita drugi. „Koliko košta taj užitak?“
„Tri engleska šilinga!“
„Za jednu noć?“
„Za jedan sat!“
„Paprena cijena! No dobro, da vidimo. Dođite ovamo, vas dvije ljepotice!“
Neznanka gurne Elisu u bok. „Eto vidiš! Hajde da pozdravimo gospodu!“ Ona joj zavjerenički namigne.
Elisa odjednom shvati što se događa. Ona bi s tim muškarcima trebala... Brzo se okrenula na peti i otrčala.
„Pa kamo ideš?“ poviče žena za njom. „Vrati se!“
No Elisa je nije poslušala. Samo što dalje od tog mjesta! Što brže i što dalje! „Ne budi blesava! Gospoda čekaju!“
Što je brže mogla posrtala je niza stubište, koje je između kuća vodilo prema moru, pa je razabirala samo dijelove njihovih riječi. Ulica je bivala sve uža, sve mračnija... Jedva je vidjela prst pred nosom. Iznenada je začula tihe glasove. Sva zastrašena, ona stane. Dok je jedan oblak zastirao mjesec, ona je zurila u tamu. S donjeg dijela stubišta približavala su se dva muškarca, išli su ravno prema njoj. Prije negoli su im se ukrstili putovi, šmugnula je kroz prolaz nadsvođen lukom.
Naslonjena na zid, ona zaustavi dah osluškujući korake. Bogu hvala – nisu je vidjeli i prošli su mimo nje... Elisa se oprezno osvrne i raspozna kuće oko sebe. Bilo je očito da je dospjela u nečije dvorište. Tek je tada osjetila strahovit smrad izmeta i mokraće.
Uto nešto zašuška iza njezinih leđa. Mjesec potpuno polako izađe iza oblaka i osvijetli dvorište.
Elisi zastane dah. Činilo joj se da gleda u pakao. Sablasti u prnjama izvlačile su se iz sjene, kamo god je pogledala, prilazili su joj iz svih kutova...
Tko su bili ti likovi? Prosjaci? Bolesnici?
Zurili su u nju, crnih lica i nacerenih usta, pružajući ruke prema njoj... Jedna ruka posegne za njom.
„Dođi ovamo, golubice! Dođi k nama...“
Tako se uplašila da joj je krik zastao u grlu. Osjećala je samo paničan strah. Ona se bezglavo istrgne, potrči prema nadsvođenom prolazu, pa niza stubište, prema moru, sve dalje, dalje i dalje...
Stala je tek kad je potpuno ostala bez daha. Koljena su joj tako drhtala da se skljokala na jedan kamen. Kao nekim čudom još je čvrsto držala svoje torbe.
Iscrpljena, ona sklopi oči drhteći cijelim tijelom od straha. Što da sada radi?
„Nemojte se zabrinjavati“, sjetila se Nadirovih riječi. „Pa niste prva žena u haremu koja se pokušava oduprijeti naredbama.“
Elisa nije znala kako dugo je tako sjedila kadli odjednom osjeti dodir nečega vlažnog.
Ona otvori oči.
Ispred nje je sjedio vučjak i gledao je.

4




KAD SE FATIMA SUTRADAN UJUTRO probudila, osjećala se kao da joj je netko u noći ugurao glavu u škripac. Udovi su joj bili teški poput olova, vrat ju je bolio, pa ga je jedva mogla pokrenuti. Iako je oči držala zatvorene, sunčevo ju je svjetlo nepodnošljivo zasljepljivalo.
„Ljubavi, jesi li već budna?“
Taifunov glas dopre do njezina uha kao kroz zid od oblaka. Ona rukom pokrije čelo i žmirkajući ga pogleda. Sjedio je na rubu kreveta i istresao joj nekakav bijeli prašak u čašu s vodom.
„Što je to?“ šapne ona kad joj je pružio čašu.
„Aspirin. Lijek iz Njemačke.“ Pomogao joj je da se uspravi u krevetu. „Vidjet ćeš, odmah će se osjećati kao preporođena.“
Nije to bilo prazno obećanje. Tek što je uzela prašak, svi su bolovi nestali kao rukom odneseni, a nakon zajutarka od svježeg jogurta i soka od naranče, koju joj je Taifun sam iscijedio, više je nije smetalo ni jarko sunčevo svjetlo kad ju je izveo na ulicu na kojoj ih je već čekao automobil. On otvori vrata i pomogne joj da uđe.
„Kamo idemo?“
„Iznenađenje. Imamo za sebe cijeli dan.“
„Zar imaš vremena?“
„Zapravo nemam“, reče on stavljajući na glavu kožnu kapu s naočalama, „ali, već jučer sam te ostavio samu. To moram malo ispraviti.“
Fatima mu šuteći stisne ruku. Nitko ne bi mogao naslutiti da se iza njegova ratničkog lica krije takva briga i sućut.
„Jesi li spremna?“
Ona potvrdi glavom.
Bio je prekrasan ljetni dan. Zrak je bio poput svile. Koprene su joj milovale lice na vjetru suprotnog smjera dok su se vozili obalnom cestom uz Bospor prema sjeveru. Fatima se prisiljavala da ne misli na Mesuda. Kako li život može biti lijep kada misli šute. U daljini je vidjela bijeli Yildiz. Ondje gore, u raskoši, zaključanoj, zagrađenoj rešetkama, pokopana je njezina prošlost. Iza debelih zidina, gdje su sve zgrade i vrtovi služili samo njezinu zatočeništvu, gdje su živjele legije crnih eunuha da bi je čuvali, ondje je podnosila olovnu težinu svojeg zatočeništva, ne pobunivši se ni jedan jedini put. Nije znala za drugo, uljuljala se u istu zabludu kojom su bile obuzete i mnoge žene prije nje – u svim tim desetljećima i stoljećima otkako je postojao sultanov harem. No nekoliko tjedana s Taifunom bilo je dovoljno da njezine zaslijepljene oči progledaju, da godinama potiskivana čežnja oživi i u njoj probudi želje za koje nije ni slutila da uopće postoje.
Je li to bila sloboda o kojoj je Elisa uvijek govorila?
Taifun je skrenuo s glavne ceste. Pred njima se pružao zaljev, a pošumljeni obronci okruživali su plavo more kao da je jezero. U maloj luci bile su usidrene bijele jahte, dok su se na kopnenoj strani pristaništa, na zelenim travnatim površinama, uokvirenim rascvjetalim, ružičastim magnolijama, smjestile drvene dvokatnice koje kao da su od vjetra i sunca blistale srebrnastim sjajem. Između njih šetali su Europljani, muškarci u bijelim odijelima i nepokrivene žene sa suncobranima ližući sladoled i gledajući izloge.
„To je Tarabya“, reče Taifun. „Ovdje su ljetne rezidencije inozemnih veleposlanika.“
„Jesmo li ovdje radi Mesuda?“ upita Fatima. Na trenutak je pomislila da bi ta vožnja mogla imati veze s njezinim sinom.
Međutim, Taifun odmahne glavom. „Ne, veleposlanici nam ne mogu pomoći. No nadam se da ću te ipak moći razvedriti.“
Parkirao je automobil ispred samog ulaza u najveću trgovinu na trgu. Očito su ih već čekali, jer su dotrčali vlasnik i dva pomoćnika te im, klanjajući se, pomogli da iziđu iz automobila. Iako je vlasnik govorio turski, Fatimi je njegov način govora bio potpuno stran.
„Gospodine generale, vrlo mi je drago što vas vidim. Milostiva gospođo, čast nam je!“
Nastavljajući se klanjati, ljubazno ih je poveo u svoju trgovinu čiji su zidovi i stropovi bili obloženi drvorezbarijama i u čijoj je sredini romonila mramorna fontana. Tu su proveli nekoliko sati odabirući odjeću i krzna, steznike i kapute, pojasove i kopče, cipele i čarape. Vlasnik trgovine neprestance je pljeskao rukama, i njegovi su pomoćnici stalno iznova dovlačili brda odjeće i obuće.
„Kao prava Parižanka!“ oduševljeno usklikne Taifun kad mu se Fatima pokazala u opravi od tisuću volančića. „Ljudi će te smatrati Francuskinjom!“
Fatima se promatrala u zrcalu. Nikada ne bi ni pomislila da može tako izgledati. Slika koju je vidjela ispred sebe sviđala joj se više no što je sama sebi priznala.
„Pa mogu li takva izići na ulicu?“ upita ona nesigurno. „Bez vela?“
„Što hoćeš s velom? To je samo znak podjarmljivanja koje smo ukinuli. Nema razlike između muškarca i žene. Zašto bi se neke zamatale ako druge otvoreno pokazuju svoje lice?“
„Doista tako misliš?“
„Da!“ uzvikne Taifun dok su mu tamne oči blistale. „Više nikada nećeš morati nositi veo. Neka svatko vidi kakvu lijepu ženu imam!“
Prije mnogo godina Fatima se jedne noći iskrala u park Yildiza i skinula se da se gola okupa u jezercu, potpuno sama na mjesečini. Isto uzbuđenje obuzelo ju je i sada kada je, nepokrivena, pokraj Taifuna u novoj opravi izišla iz dućana. Zavidni pogledi pratili su je do automobila. Bila je gotovo sretna kad je spazila ponos na Taifunovu licu.
„Ti si moja glavna miljenica“, šapne joj nježno na uho dok su se kasnije toga dana vozili čamcem na rijeci Kiathaneu.
Poput svjetlucave vrpce rijeka je vijugala zelenom dolinom dok je večernje sunce nestajalo iza brežuljaka a livade uranjale u zlatno, gotovo nestvarno svjetlo. Fatima se digne s Taifunova krila i uzvrati mu poljubac.
„Tako si dobar prema meni“, reče ona. „Ah, kad bi barem moj sin bio s nama...“
Lice mu se na sekundu ukoči, ali samo na sekundu. „Pssst“, reče on i stavi joj prst na usne. „Sada jednostavno želimo biti sretni.“

5




„HOĆETE LI SADA KUPITI VOZNU KARTU? Da ili ne?“
„Zar nema nikakve jeftinije mogućnosti?“ upita Elisa zdvojno. Službenik na šalteru ravnodušno slegne ramenima. „Možete se priključiti i karavani. U subotu navodno kreće jedna ponovno u Adanu. No ne znam da li primaju i žene. Žene samo stvaraju probleme.“
„A vlak kreće sutra rano ujutro?“
„Točno u sedam. Znate li uopće očitati sat?“
Elisa kimne.
„Onda dobro. Do tada još možete razmisliti.“
Ona se odmakne kako bi propustila sljedećeg u redu. Platila je sedam kuruša za trajekt, više nego što stoji topli obrok, samo da preko Bospora stigne u Űsküdar odakle su vozili vlakovi prema Aziji. Kupi li voznu kartu, imat će novca još najviše za tri dana. A nije imala ni pojma ima li u njezinu zavičaju još ikoga tko je poznaje. No, ako se ne vrati u svoje selo, kamo da ode?
Već četiri dana živjela je na ulici, i ta četiri dana bila su joj najgora otkako je izgubila roditelje. Više ništa nije bilo kao prije. Najjednostavnije stvari bile su iznenada tako teške, pa nije znala što bi učinila.
Još nikada se nije osjećala tako osamljenom kao u ovom golemom gradu koji je, kako se činilo, bio prepun ljudi. Gotovo ni jedna žena nije izlazila iz kuće bez muške pratnje. Svaki neznanac, na kojeg je Elisa naišla, svaki pogled ulijevao joj je strah. Premda je stalno nosila veo na licu, muškarci su zurili u nju kao da je gola, a golobradi mladci pozivali su je da pođe s njima. Još je nosila istu odjeću u kojoj je otišla iz harema. Zaudarala je na znoj i bila je tako prljava da se šare na njoj gotovo nisu raspoznavale. No nije se nigdje mogla oprati i presvući.
Samo pas, koji joj je prišao u Peri, nije se micao od nje. Njega je prve noći slijedila u dvorište u kojem su se noću skupljale stotine pasa lutalica. Otad je svake večeri tražila ondje utočište. Psi su bili nečisti – svaki je musliman izbjegavao njihovu blizinu. Pod njihovom zaštitom uspjelo bi joj prebroditi noći u polusnu popraćenom morama. Sve dotle dok se ujutro ne bi ponovno probudila u stvarnosti s mnogo strašnijim morama.
„Svježa jetra! Svježi bubrezi!“
Njezin je pas njuškao zrak mašući repom. Jedan je albanski ulični trgovac prelazio ulicu ispred njih. Preko ramena je nosio željeznu motku s koje su visjele pržene iznutrice. Na komadima mesa rojile su se muhe, no iz njih se širio takav miris da se Elisi grčio želudac. Da kupi porciju jetre? Kako bi uštedjela novac, priuštila bi sebi samo večernji obrok. Bilo joj je gotovo mučno od gladi. No bilo je poslijepodne, i ako već sada nešto pojede, cijelu noć krulit će joj u želudcu.
Prvog dana još je sebi priuštila tri obroka. Pritom joj je novac poput vode curio kroz prste. Nije imala pojma o cijenama, a ulični trgovci tako su je izvarali da joj se polovina novca rastopila do večeri. Odakle bi i znala koliko što stoji? Nije nikada učila kako se postupa s novcem. U palači je, doduše, ponešto zaradila, ali nije za to nikada ništa kupila. Ondje je u izobilju bilo svega što joj je u životu bilo potrebno. Naprotiv, u gradu je novac bio prijeko potreban kao zrak za disanje. Novca je trebalo za jelo i piće, za prelazak preko mostova ili vožnju trajektom. Čak je i bijeli mastiks, koji je Elisa žvakala da očisti zube, stajao novca, baš kao i gutljaj vode. No potroši li sada sav svoj novac na te stvari, kako će ikada stići u svoj zavičaj? lako su joj usta bila puna sline, odustala je od jetre. Ne, čekat će do večeri, pa makar se srušila od gladi. Otišla je s kolodvorskog trga u pravcu karavansaraja koji bi, prema opisu službenika, trebao biti iza džamije. Putovanje karavanom stajalo je samo desetinu cijene vozne karte, a možda su primali i žene.
Baš kad je prolazila mimo ulaza u džamiju, netko je povuče za ruku. „Udijeli milostinju! Molim! Mali milodar!“
Njezin pas zareži na prosjakinju, ženu crnih uvojaka, gotovo iste dobi kao Elisa. Nepokrivena lica, sjedila je na stubištu džamije i pružala joj ruku. Elisa se ljutito odmakne. Ni sama nije imala novca! Mimo nje protrči pekarski pomoćnik noseći poslužavnik svježih pereca posutih sezamom. Miris koji je osjećala u nosu bio joj je poput napasti. No jedan perec stajao je dva kuruša... Pomisao da još mora izdržati sate bez jela potpuno ju je iscrpla. Zastala je i okrenula se. Prosjakinja je još gledala za njom.
Zašto jučer nije pošla za onom neznankom da pozdravi onu dvojicu Europljana? Pa, učinila bi samo ono što su činile sve žene u haremu. Bi li to bila kakva velika razlika?
Napokon je pronašla karavansaraj – pred vratima su hranili nekoliko deva. Ubrzala je korake, ali nije stigla ni do vrata kadli na tren osjeti miris maslinova ulja i pečenih patlidžana. Dopirao je iz dvorišta ispred jedne kuhinje, u kojem su dva starca pretraživala otpatke koje je kuharski pomoćnik upravo istresao iz jednog čabra. Elisa je morala pomisliti na obilne obroke koje su joj servirali u palači, na sva ona brda mesa i povrća, ribe i riže, voća i slatkiša. Kako li je često ostavljala jela i ne dotaknuvši ih. Muškarci su se svađali za kost kao dva psa. Elisa je bila zaprepaštena. Hoće li i ona jednoga dana kopati po otpatcima da nađe hranu? Okrenuo joj se želudac od te pomisli.
Baš kad je htjela ući u dvorište karavansaraja, ugledala je nešto od čega joj je zastao dah. Na jednom otvorenom prozoru, ni metar od nje, stajala je tepsija s uštipcima koji su se pušili. U želucu joj je glodalo kao da u njemu sjedi štakor. A nije bilo nikoga da pazi!
Je li to bila ona sama ili je to bila glad? Iznenada joj se u ruci našao uštipak. Nije se ni okrenula i već joj je nestao u ustima.
„Hej, ti tamo! Što to radiš?“
Elisa je još žvakala toplo, slatko tijesto kadli kroz vrata iziđe pekar. U istom trenutku ona se okrene i pobjegne.
„Krala je moje uštipke!“
„Kradljivica!“
„Drš’te je!“
Elisa se trčeći osvrne. Za petama joj je s pekarom bilo još desetak progonitelja. Vikali su, vikali i prijetili šakama. Elisa stane na rub svojeg ogrtača i posrne. Pekar pojuri prema njoj s batinom u ruci. Uto se niotkud, kao grom iz vedra neba, stvori siva munja, te režeći i iskešenih zubi skoči pekaru na prsa.
Pekar se opruži na ulici, a Elisa skupi ogrtač i nestane u uskoj uličici. „Ovuda!“
Jedna žena pokrivena velom otvori joj vrata koja su vodila u tamni hodnik. Na kraju tunela bljesnula je svjetlost. Ne razmišljajući, Elisa utrči unutra. S druge strane kuće našla se na lončarskoj tržnici na kojoj je vrvjelo ljudima. Ona stane u sjenu jednog dućana pretrpanog vrčevima i posuđem, okrene se i kradomice pogleda u hodnik. Žena je držala za ruku djevojčicu i zajedno su zaključale ulaz. Iznad djevojčičine glave Elisa opazi crveno pekarevo lice.
Negdje u blizini oglasi se zvono. Tek tada Elisa spazi malu armensku crkvu na drugom kraju trga. Suze joj navru na oči. Od djetinjstva nije vidjela crkvu.
Okružila ju je sumračna svježina kad je ušla u hram. Crkva je bila vrlo mala, pa je okrečenu unutrašnjost ispunilo samo pet redova klupa. Nije bilo ni žive duše. Samo je na oltaru gorjela osamljena svijeća.
Čudesan osjećaj bliskosti iz davnih vremena ispunio joj je srce. Uronila je ruku u škropionicu i ušla u red klupa kako bi kleknula.
„Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje...“
Te riječi spontano su se našle na njezinim usnama. Ona sklopi oči kako bi se potpuno prepustila zaštiti molitve.
„... budi volja tvoja, kao na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svgdanji daj nam danas...“
Još je osjećala okus slatkog uštipka na jeziku, ali joj se dizao i želudac od gorčine. Ni tjedan dana na slobodi, i što je od nje postalo?
„I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla...“
Tek tada zamijeti da je skinula brojanicu s ručnog zgloba i zrna držala među prstima. Je li brojanica bila njezina ili Fatimina? Nije znala – često su ih razmjenjivale.
„Amen.“
Dugo je još ostala klečati pred oltarom. Bojala se napustiti zaštitu hrama, bojala se izići na ulicu, bojala se da će je netko vidjeti. No nije se mogla zauvijek zavući ovamo – morala je otići do karavansaraja. Uzdahnuvši, ona primakne brojanicu usnama, prekriži se i digne se iz klupe.
Na izlazu još jednom uroni ruku u škropionicu, a zatim otvori crkvena vrata. Vani su je čekale žena pod velom i djevojčica.
„Zašto si ukrala uštipak?“ upita žena.
Elisa se skanjivala ponovno ispričati svoju priču – već ju je bila ispričala.
„Zar nemaš usta? Ili ćeš mi reći sve ili ću obavijestiti pekara! Nešto mi ionako duguješ. Napravila sam ti uslugu.“ Djevojčica je Elisi prištedjela odgovor.
„Kakav to imaš smiješni ogrtač?“ upita ona i stane ga čupkati. „Mislila sam da tako šarene ogrtače nose samo Sultanove žene?“
„Doista, imaš pravo...“ začudi se žena. Ona priđe Elisi da je promotri kroz prorez svojeg vela.
„Je li to istina? Jesi li ti doista iz saraja?“
„Zašto pitate?“ odvrati Elisa. „Ja... ja...“
„Nemoj mi lagati“, reče druga žena. „Ogrtač te odaje. Samo u Sultanovu haremu žene nose takvu odjeću. Ali, zašto to tajiš? Pa to nije zločin! Pa nisi ti kriva što je Abdul Hamid, to čudovište, Bog ga prokleo... „Žena se prekine usred rečenice, bore se izgube s njezina čela, a njezin kruti, strogi pogled odjednom se potpuno smekša. „Dobri Bože! Jesi li ti jedna od onih jadnih stvorenja koja nisu mogla naći rodbinu?“
Elisa kimne.
„Onda nije čudno što moraš krasti.“ Žena je puna sućuti potapša po obrazu. „Dođi, dijete moje. Noćas si naša gošća.“

6




„VIŠE SE NE MORAŠ BOJATI“, reče Tereza. „Mi smo kršćani, baš kao i ti. Sada ti se više ništa ne može dogoditi, na sigurnom si.“
„Naša obitelj potječe iz Bugarske“, doda Boris, njezin muž. „Moja se baka čak isto zvala.“
„Kao ja?“ iznenadi se Elisa.
„Da, mnoge se žene u Bugarskoj zovu Elisa. No, jedi sada! Da budeš sita.“ Elisa uzme hljeb i odreže komad. Kao da je Bog uslišio njezinu molitvu.
Tereza ju je primila kao vlastitu kćer, premda joj je kuća do tavana bila puna rodbine. Nakon što se Elisa prvi put nakon mnogo dana oprala i presvukla, sada je s potpuno nepoznatim, ali ljubaznim ljudima sjedila za golemim drvenim stolom. Kao kršćani, muškarci i žene jeli su zajedno. Tereza je iznijela na stol sve što je imala u smočnici: masline i sir, kruh i kobasice, pa i komad svinjske šunke koju Elisa nije jela od djetinjstva. Osjećala se gotovo kao nekoć kod kuće, kod svojih roditelja, kad bi ih posjetili stričevi i ujaci, strine i ujne, bratići i sestrične. Samo njezin pas nije smio u kuću.
„I sada se želiš vratiti u svoje selo?“ upita Boris punim ustima. „Da, imam upravo toliko novca da platim voznu kartu.“
„Jesi li se već vozila vlakom?“
„Jesam, kao dijete. S trgovcem robljem koji me je odvukao...“
„Kakav trgovac robljem?“ zanimalo je Borisa.
„Kada ti polazi vlak?“ upita Tereza prije negoli je Elisa stigla odgovoriti. „U sedam.“
„Onda moraš rano ustati. Sutra polaze hadžije u Meku, pa će biti teško probiti se kroz grad. Ali, reci mi – zar doista želiš već otići? Pa ostani još nekoliko dana kod nas.“ Tereza pogleda svojeg muža koji je upravo popio gutljaj mlijeka. „Može, zar ne?“
„Svakako“, kimne Boris i obriše usta. „Može pomoći u lončariji. A i prodavati na tržnici. Posla ima dovoljno.“
„Uopće ne znam kako bih vam zahvalila“, reče Elisa. „No želim se vratiti u svoje selo i doznati ima li ikog živog iz moje obitelji.“
Tereza joj stisne ruku. „Razumijem. Svatko želi k svojoj obitelji.“
Elisa je oklijevala ne znajući kako da to kaže. „Nemam mnogo novca“, napokon objasni, „ali rado bih vam nešto dala, za jelo i noćenje.“
„Želiš li nas uvrijediti?“ Tereza odmahne glavom. „Ti doista ne znaš s novcem. Gdje ga zapravo čuvaš?“
„Među svojim stvarima, ispod rublja.“
„Onda neka Boris ponese tvoje torbe, on ih može pričuvati. No, izgledaš umorno, Elisa. Već zijevaš.“ Tereza se digne od stola. „Dođi, pokazat ću ti tvoj krevet.“ Odvela ju je u jednu sobicu u kojoj je spavalo nekoliko djece na čistim slamaricama. Pod jedinim prozorom u prostoriji, kroz koji je prodiralo blago mjesečevo svjetlo, još je jedna postelja bila prazna. Tereza ju je tek protresla za nju.
„Tu je tvoje mjesto. Sada ću te ostaviti samu.“
„Laku noć, Tereza. I hvala na svemu.“
Tek kad je legla na slamaricu, Elisa osjeti kako je umorna. S užitkom se protegnula. Kakve li blagodati da može zaspati bez straha... Proteklih noći prenula bi se iza sna pri svakom šumu, svakom koraku što bi ga čula, pri svakom cviležu svojega psa. Naprotiv, zvukovi koji su ovdje dopirali do nje samo su pojačavali njezin osjećaj sigurnosti. Tihi glasovi iz kuhinje, jednakomjerno disanje djece...
Ona sklopi oči i stane osluškivati samu sebe. Prvi put nakon vječnosti mogla je ponovno misliti na Felixa. Zašto joj je napisao ono pismo? Podarili ste mi najljepši trenutak u životu. Nikome se ne može dodijeliti veća sreća od one koju sam doživio s Vama... On je mislio da ga ona više ne želi vidjeti, pa je otputovao. Hoće li ikada doznati razlog? U tami je vidjela njegovo lice, plave oči, lijep osmijeh, lagano podrhtavanje njegovih brkova. Te slike duboko su se urezale u njezinu dušu, baš kao i njegove riječi i poljupci. I gdje god bile te slike, te riječi i poljupci, njih dvoje ostat će sjedinjeni ma što se dogodilo. Ona priljubi obraz na slamaricu. Da, on je bio s njom, u njezinu srcu, pa makar se vratio u svoju zemlju, tisuće kilometara daleko. Sve što su ikad uzajamno podijelili, nastavilo je živjeti u njoj, neizbrisivo, za sva vremena... „Hoćeš li rakiju ili čaj?“
„Rakiju.“
Elisa iznenada začuje muške glasove. Otvori oči i podboči se na laktove. Je li već bila zaspala? Puni mjesec svijetlio je gore na nebu. Na njegovoj žutoj svjetlosti spavala su djeca kao da ih ništa na svijetu ne može zasmetati.
„Osim toga, ona je Armenka“, reče netko u kuhinji.
„Da, i?“
„Samo zato da ne očekuješ previše. Ljepotica nije.“
Elisa se trgne. Razgovaraju li ti muškarci o njoj? Ona tiho ustane i priđe vratima. Kroz odškrinuta vrata opazi Borisa za kuhinjskim stolom s nekim neznancem u bogato izvezenom bumusu. Na stolu je bio rasprostrt sadržaj njezinih torbi. „Ništa i ne posjeduje, samo malo novca“, reče on. „Ali, nije važno - glavno je da doista potječe iz Abdul Hamidova harema.“
„U to možeš biti siguran“, reče Boris.
„Upozoravam te ako me kaniš prevariti! Iza Sulejmanove džamije, u jednoj čajdžinici, smjestili su se Abdul Hamidovi eunusi. Samo trebam otići onamo i pitati za nju.“
„Što se mene tiče – samo naprijed! No, imam bolju ideju. Kako bi bilo kad bismo je ponudili zajedno s jednim uškopljenikom? Postigli bismo bolju cijenu.“
Dok su se ta dvojica smijala, Tereza uđe s bocom.
„Što misliš, koliko ćemo dobiti za nju?“ upita ona i stavi bocu na stol. „Ovisno o tome da li ću je prodati kazalištu ili za privatni harem. Harem bi bio bolji. Tada mogu tražiti deset zlatnih lira. No za to mi treba vremena, nije to bezopasno. Koliko je još možete ovdje zadržati?“
Elisa osjeti kako je oblijeva hladan znoj. Nije bilo dvojbe -Tereza i Boris su je izdali! A bili su kršćani kao i ona! Kad je to shvatila, sve slike iz djetinjstva ponovno su joj došle pred oči – trgovac robljem sa svojim magarcem, hodanje po snijegu do koljena, noći u smrdljivim svratištima, vožnja vlakom, paša i njegovi sinovi...
Ne, Bog nije uslišio njezinu molitvu – bio je daleko od nje kao i Felix.
Elisa posljednji put baci pogled na svoju skromnu imovinu, koju su muškarci raširili ispred sebe. Ona se odjene što je tiše mogla. Morala je sve ostaviti. Osim života, mogla je spasiti još samo to što je imala na sebi.
Na prstima se odšulja do prozora, popne na njega i spusti na ulicu.

7




MOTOR AUTOMOBILA PRASKAO JE poput puške. U nizu sve užih serpentina, s kojih su se litice okomito obrušavale u ponor, penjala se prašna cesta na prijevoj preko kojega su stoljećima prelazili seljaci s magarcima i volovskom zapregom, trgovci s konjima ili devama i vojnici s topovima kako bi kroz Taurus stigli u Adanu, glavni grad pokrajine. Taifun vrati mijenjač u prvu brzinu. Kada će napokon stići na vrh? Iza svakog zavoja slijedio je novi zavoj, kao da cesta vodi u nebo čiji se plavi svod bez ijednog oblačka uzdizao iznad golemih planina. Nadao se da će imati dosta benzina do vojne postaje u dolini. Ljekarnik u posljednjem selu prije prijevoja imao je na zalihama još samo deset litara, a Taifun je prije nekoliko minuta napunio spremnik posljednjom bocom.
„Zašto nismo ostali u Carigradu?“ upita Fatima. „Možda je stigla kakva vijest o Mesudu, a nas nema da nešto poduzmemo.“
Taifun se morao svladati da ne prasne. Na cijelom putovanju nije progovorila gotovo ni riječi, puna tri dana. Pokazao joj je najljepše gradove u zemlji, prekrasne krajolike, poglede od kojih staje dah, ali ništa joj nije moglo izmamiti uzbuđenje. Šutjela je dok su se vozili beskrajno dugim cestama, šutjela je kad bi navečer svratili u konačište, šutjela je dok su sjedili za jelom, šutjela je dok ju je on ljubio. A kad bi otvorila usta, činila je to samo zato da pita za svoje dijete – svako pitanje jedan prijekor, a na to ništa nije mogao odgovoriti.
Ta su ga pitanja ispunjavala strahovitim bijesom. Odavno su prošla vremena kada su ga zanimali samo seks i karijera. Volio je Fatimu, volio ju je do granice izdržljivosti: ona je bila jedina žena u njegovu životu, i nadao se da i ona njega voli. Njezina vjera u njega dala mu je snage da vjeruje u sebe. Osim toga, ona je bila jamstvo njegova uspjeha – otkako ju je doveo u svoju kuću, njegov je uspon bio nezaustavljiv. Stoga je imao samo jednu želju – usrećiti je. Poklanjao joj je odjeću i krzna kako bi prebrodila gubitak sina. Svaki slobodni sat provodio je s njom i zanemarivao svoju službu da joj odvrati pozornost s njezine nevolje. Štoviše, nije se ni osvrtao na sve prigovore i poveo ju je na taj put, koji je odlučivao o njegovoj sudbini, kako je ne bi morao ostaviti u Carigradu. No, umjesto da mu bude zahvalna, umjesto da mu uzvrati ljubav, tu bezuvjetnu ljubav koja ga je tjerala u ludilo, koja je diktirala sve njegovo ponašanje, ona je samo govorila o Mesudu, svojem sinu. Malo-pomalo počeo je mrziti to dijete. Iako nije bio s njima, Fatimin se sin u sve upletao, osporavao mu mjesto u njezinu srcu, širio se njezinom dušom kao da je sam u njoj, bivao sve veći, sve moćniji, pretvarao se u diva kako bi njega, Taifuna, što više potisnuo iz njezina srca i duše.
Napokon su stigli na prijevoj i pred njima se pružao pogled na dolinu. Na horizontu su ugledali grad, smješten između livada i polja. Motor je prestao praskati i ubrzo je zadrndao poput šivaćeg stroja dok su se spuštali grbavom cestom.
„Navečer ćemo stići u hotel“, reče Taifun. „Rezervirao sam najljepše sobe. Ondje je već prenoćio Enver-paša.“
„Bilo bi bolje da smo otišli u Solun“, odvrati Fatima. „Abdul Hamid ne bi mi se usudio lagati u lice.“
„Ne smiješ uvijek na to misliti, ljubavi. To će te inače uništiti.“
„Ali, ako ni na što drugo ne mogu misliti?“
„Sada je dosta!“
„Zašto vičeš na mene? Jesam li nešto pogriješila?“
„Nisi, zaboga. Nisi, naravno. Kako dolaziš na to?“ promuca on. „Molim te, oprosti mi. Samo... samo sam malo razdražljiv.“ Taifun nije sam sebe razumio. Je li poludio? Čekala ga je najteža zadaća u cijeloj njegovoj karijeri, a on nema drugih briga nego smirivati tu ženu. Pogledao ju je ispod oka. Činilo se da Fatima nije ni registrirala da je on prestao govoriti – tako je u svojoj duši bila daleko od njega. Praznim pogledom zurila je u dolinu. Taifun je znao da je tu negdje provela djetinjstvo pa pokuša ponovno.
„Hoćeš li da se odvezemo u tvoje selo?“ upita on. „Propitao sam se da doznam gdje je. Mora biti negdje tu u blizini. Zove se Karaköy, zar ne?“
„Tako je“, reče Fatima, „ali što ću ja ondje? Od mojih rođaka više nitko nije živ.“
„Svejedno. Možda te to ipak razveseli.“
„Kad bi Mesud bio s nama, bilo bi drukčije, mogla bih mu sve pokazati. Ali ovako...“
Taifun se ugrize za usnu. U svakoj riječi koju je prozborio našla bi povoda da govori o svojem prokletom sinu. Kako dugo će to još izdržati? Odlučio je šutjeti da izbjegne provalu bijesa.
Nastavili su vožnju bez riječi. Strmine su postupno prelazile u pitom brežuljkasti krajolik, a puste stjenovite klisure ustupile su mjesto zelenim livadama sa stablima trešanja. Grane su visjele, teške od krvavocrvenih plodova, pa se činilo da će puknuti pod tim teretom.
Baš kad se vojna postaja, koju je čekao Taifun, ukazala na vidiku, Fatima iznenada spusti svoju ruku na njegovu.
„Zaustavi auto, molim te!“
„Zašto?“ upita on i stisne kočnicu.
Umjesto odgovora, ona iskoči iz auta i potrči uz malu uzvisinu. Taifun je pošao za njom. Kad su došli na zaobljeni vrh, Fatima sjedne na jedan panj koji se poput prijestolja uzdizao na tlu. Okolo naokolo istjecali su izvori iz stjenovitog tla i u dolini se sjedinjavali u potoku. Inače se ništa posebno nije moglo vidjeti. Malo šume, malo stepe, jedno selo i u daljini karavansaraj.
„Zašto si izišla iz auta?“ upita on.
Fatima ga uhvati za ruku. „Ovdje sam nekoć sjedila s Elisom“, reče ona. „Prije mnogo, mnogo godina. Bile smo još djeca. A to je bila noć ostvarenja želja – kadir gecesi – i ciča zima. Ovamo smo se potajno došuljale da doživimo čudo.“
Glas joj je bio sablasno ozbiljan, pa je Taifunu bilo gotovo neugodno. „Kakvo čudo?“ upita on.
„Čudo noći kadir“, reče Fatima. „Htjele smo vidjeti kako se stvoreni svijet klanja Alahu kako bi napokon prestao rat koji je vladao u našem selu...“

8




OGLASILA SE FANFARA i, predvođena trubačima i konjanicima, pokrene se golema povorka koja je već od jutra zakrčila ulice. Hodočasnici su, kao i svake godine, polazili na hadž u Meku, muslimansko najsvetije mjesto, i cijeli je Carigrad pohrlio u luku da se oprosti od njih. Raskošno okićene deve nosile su na klimavim grbama darove nove vlade, zamotane skupocjenim svilenim tkaninama. Okruživali su ih visoki dostojanstvenici sa srebrnim buhurdarima iz kojih su najbiraniji miomirisi ispunjavali jutarnji zrak. Iza konja, čije su uzde i sedla bili urešeni zlatnom dugmadi i dragim kamenjem, slijedili su „glavni nadzornik“ i „donositelj dobrih vijesti“, koji je držao u ruci kalifovo pismo šeihu u Meki. Dostojanstvenici u svjetlucavim odorama i raskošnim kijafetima vodili su na uzdama tri mule s bogato izvezenim šatorima na leđima, a slijedila ih je beskrajna povorka jednostavnih hodočasnika. Dok se čelo povorke malo-pomalo približavalo pristaništu gdje su lađe spremno čekale da isplove, Elisa se probijala kroz gužvu, protiv struje ljudi koji su se još gurali prema moru, te stigla na uzvisinu do Sulejmanove džamije. Imala je sreću što se na dan te svetkovine nije plaćala vozarina na trajektu, pa je bez ijednog kuruša morskim putem stigla od Üsküdara do Stambula. Htjela je potražiti čajdžinicu u kojoj su se navodno smjestili haremski eunusi. Oni su bili jedini ljudi kojima se još mogla obratiti.
Džamija se na blještavom suncu doimala tako napuštenom kao da je izumro cijeli grad. Na trgu nije bilo ni žive duše, samo je nekoliko golubova pognutih glava tražilo mrvice kruha u prašini. Ta praznina plašila je Elisu više od maloprijašnje gužve usred mnoštva nepoznatih ljudi. Kad bi barem pas bio još s njom. Kad je pobjegla iz Terezine kuće, nadala se da je on vani čeka. No on je nestao.
Bespomoćno se osvrne. Gdje da potraži čajdžinicu? Nije znala kako će preživjeti ne nađe li eunuhe. Skinula je brojanicu s ruke da se pomoli. No, ima li smisla moliti Boga za pomoć? Kršćani su je izdali, ljudi koji su vjerovali u istog Boga kao ona, a taj je Bog to dopustio. Dok su zrnca klizila kroz njezine prste, zahvatio ju je takav strah da je pobjegla u prvu ulicu koja je s trga vodila u stambeno naselje.
Odjednom se našla ispred čajdžinice. Vrata su bila zaključana. Ona priđe prozoru i pogleda unutra. A što ako je trgovac robljem lagao, pa eunusi uopće ovdje ne stanuju? Čajdžinica je bila prazna i napuštena kao i trg pred džamijom, nije bilo ni jednog jedinog gosta koji bi sjedio na jastucima uz rubove zidova. Ipak, morat će pokušati. Nesigurnom rukom ona udari zvekirom.
Ubrzo zatim začuje korake. Ona sklopi oči i izmoli Zdravo-mariju. „Elisa? Vi?“
Pred njom je stajao crni patuljak. Kad je vidjela naborano staračko lice, najradije bi mu pala oko vrata.
„Murate! Bogu hvala da si ti ovdje!“ Bila je tako sretna da ga je doista čvrsto zagrlila. „Ne možeš ni zamisliti kako sam se bojala. No sad sam vas našla, sad će sve biti dobro. – Oh, oprosti mi“, reče ona kad mu je vidjela na licu kako je zbunjen, pa ga pusti. „Samo sam se razveselila što te ponovno vidim.“
Murat se povuče korak natrag i odmjeri je od glave do pete. „Što tražite ovdje?“ upita hladno kao da je uopće ne pozna.
„Ah, to je druga priča“, reče Elisa. „Potjerali su me iz palače suza, pa sada ne znam kamo da pođem. No, kad sam čula da ovdje stanujete, pomislila sam, ako me primite da bih možda mogla kod vas...“
Dok je govorila, sve više eunuha prilazilo je vratima. Stvorili su zid iza patuljka. Elisa ih je većinu poznavala. No svi su izražavali istu, nijemu, hladnu odbojnost.
„Da biste što mogli kod nas?“ upita Murat.
„Da bih se možda mogla smjestiti kod vas, privremeno, samo na neko vrijeme...“
Patuljak odmahne glavom. „Ne, to ne može. Mi vas ovdje ne želimo.“
„Ali, zašto ne želite?“ uzvikne Elisa. „Što sam vam učinila?“ Jedan stari eunuh slijede kose, nekoć dvoranin prve kadune, stane pred nju.
„Zar doista ne znate?“ upita on.
Elisa odmahne glavom.
„Onda ću vam ja reći.“ U njegovim starim očima zablistale su suze. „Vi ste krivi za Nadirovu smrt. On je bio naš prijatelj i svi smo ga voljeli kao brata. Izgubili smo ga zbog vas. Da nije bilo vas, on bi još bio živ.“
Elisa je bila sva zaprepaštena, pa su joj riječi zapele u grlu. Što da odgovori na tu objedu? Prije negoli je stigla odgovoriti, pred njom se zatvore vrata i koraci se tiho udalje.
Elisa je dugo netremice gledala u vrata, nesposobna da sredi misli. Zatim se okrene i ode.
Ne misleći ništa i ne hoteći ništa, besciljno je lutala gradom. Koračala je, bezvoljno stavljajući nogu ispred noge, slijepih očiju i gluhih ušiju, kao da joj noge odlučuju, prolazila ulicama i uličicama kako bi sve ostavila iza sebe, svoj život i svoja sjećanja, sama na podnevnoj vrućini, bez ijednog glasa ili sjene u pratnji, sve dalje od ljudi, iz toga velikoga, stranog grada, sve dotle dok u jednom trenutku nisu nestale kuće, pa je ispred sebe vidjela još samo daleku, pustu zemlju, suhu stepu u kojoj se izgubila poput zrna pijeska u pustinji...

9




POPUT EUROPLJANKE UZ SVOJEGA MUŽA, Fatima je hodala, držeći Taifuna za ruku, seoskom cestom Karakoya. Samo veo na njezinu licu povezivao ju je s drugim ženama koje su na poslijepodnevnoj vrućini odlazile u trgovine. Nije htjela doći ovamo od straha da povratak kući ne bude bolniji od zaborava. No, kad je prepoznala mjesto, na kojem su joj se ukazale sablasti noći kadir, izvor, šumicu, panj na kojem je nekoć sjedila, prije mnogo, mnogo godina, srce joj je jače zakucalo. Taifun je osjetio što se u njoj događa, pa je svojim ljudima izdao nekoliko zapovijedi kako bi je mogao dovesti ovamo. Kako li mu je bila zahvalna!
Sada ga je čvrsto držala za ruku dok je kroz veo ispitivački promatrala lica ljudi.
Vidjela je stara i mlada lica, okrugla i duguljasta, naborana i glatka, lijepa i ružna, prijeteća i prijateljska, ozbiljna i nasmijana, bahata i skromna, poštena i lukava. Malobrojna su bila svijetla i blijeda; neka su imala kose oči, mnoga su bila tamno-smeđa, neka gotovo crna. No sva su svjedočila o teškom životu u napornom radu, a koža im se doimala poput štavljene.
„Prepoznaješ li nekoga?“ upita Taifun.
Fatima odmahne glavom. Čak su joj zgrade lijevo i desno bile nepoznate. Gotovo ni jedna od starih kuća nije preživjela uništenje. Na mjestu, na kojem je jednom zacijelo stajala kuća njezinih roditelja, uzdizala se nova, okrečena džamija. Male armenske crkve više nije bilo. No tada, između pekarnice i šupe, ona iznenada otkrije jednu radionicu koja je ostala netaknuta.
„Zlatar!“
Srce joj jače zakuca kad je ušla u polumračni dućan u kojem ju je dočekalo tiho tiktakanje i zveckanje satova.
Fatima se osvrne. U izlogu je bio nakit, samo nekoliko komada. Uglavnom brojanice. Bile su iste kao i prije.
„Ima li nekoga?“ vikne Taifun u tišinu.
Fatima je začula kako netko dolazi vukući noge, zatim se odmakne zavjesa od pamučnih vrpca, koja je odvajala dućan od susjedne radionice, i tada u dućan uđe nizak, pogrbljen starac s cvikerom na nosu i fesom na sijedoj glavi.
„Dobro došli, plemenita gospodo“, reče on i spremi alat u pregaču. „Kakve li časti što vas mogu primiti u svojoj kući. Čime vas mogu uslužiti?“
Fatima uzme jednu brojanicu iz izloga i pokaže je zlataru. „Za koga ih radite?“ upita ona.
„Ni za koga određenog“, odvrati on. „Za svakoga tko ih želi kupiti. Hoćete li da vam ponudim povoljnu cijenu?“
„Što će ti to?“ upita Taifun. „Ako želiš suvenir, naći ćeš sigurno nešto ljepše.“ Fatima je prečula taj prigovor. „To su molitvene brojanice, zar ne?“ Zlatar kimne.
„A tko se njima moli? Armenci ili Kurdi?“
„Kakvog li velikog pitanja za jedan takav mali lančić“, reče zlatar. „Bilo bi možda bolje da se ne postavlja? Samo nanosi štetu.“
„Ali, čovjek mora znati čime se moli!“
„Mora li doista?“ Zlatar ju je gledao tajanstveno se smješkajući. „Mnogi misle da je brojanica najvažnija kad se mole. Kao da moraju samo premetati kuglice kroz prste kako bi njihove molitve stigle do neba. No, vjeruj mi, kćeri moja, sama brojanica ne može ništa, mnogo je važnije srce. Samo ako molitve dolaze iz čistog srca, nebo će ih uslišiti. I tada je svejedno je li netko Armenac ili Kurd, musliman ili kršćanin. Dok broje kuglice, jedni kažu Bismillahrirahmanirahim, a drugi Oče naš, koji jesi na nebesima... No jedni i drugi misle isto.“
Dok je starac govorio, Fatimi navru sjećanja poput suza. „I ja sam nekada imala takvu brojanicu“, reče ona tiho, „i čvrsto sam u nju vjerovala, svim srcem. Ipak mi nije pomogla. Naprotiv.“
Zlatar skine cviker s nosa i pogleda je umornim očima. Fatima gotovo poželi da je poslušala Taifuna pa je prije odlaska skinula veo kako bi je starac prepoznao.
No iznenadila se, jer je on iznenada izgovorio njezino ime. „Ti si Fatma, zar ne? Kći kurdskog pastira Arasa i njegove žene Hakidje?“
Suze joj poteku iz očiju, a glas joj zataji. Starac je uhvati za obje ruke i čvrsto ih pritisne na svoja prsa.
„Kako je lijepo što si ponovno ovdje, kćeri moja“, reče on, a i njegove se oči ovlaže. „Ne bih ni pomislio da ću te ponovno vidjeti.“
On odvede nju i Taifuna kroz radionicu u stan ispunjen ćilimima i dekama. U samovaru, na bakrenom stalku, ključala je voda. Dok su njegovi gosti sjedili na jastucima, on je pripravljao čaj. S čašama im je pružio i zdjelicu s trešnjama koje su trebali umakati u čaj.
„A sada mi moraš sve ispričati“, zatraži od Fatime kad je popila prvi gutljaj. „Što je s tvojom prijateljicom? Kako je ona? Vas dvije ste u ono doba zajedno nestale. Kako li se ono zvala? Ne mogu joj se sjetiti imena, pa ni lica, ali znam da je imala prekrasan glas.“
Njegova pitanja zabadala su se u Fatimino srce poput trnja. Kako da objasni starcu što se dogodilo? Ni sama to nije shvaćala. Ona uroni trešnju u čaj, ali je ne stavi u usta. U ruci je još držala brojanicu koju je uzela iz izloga.
„Raz... razdvojili su nas“, reče napokon. „Tako je htio kismet.“
„Allahu ekber“, reče zlatar i digne ruke. „Bog je velik.“ Fatima je oklijevala upirući pogled u šarene kuglice koje su u sumraku svjetlucale poput dragulja. „Imam još jedno pitanje“, reče zatim.
„Samo pitaj, kćeri moja.“
„Zašto ste pravili samo tu jednu vrstu brojanica? Ne mogu se sjetiti drugih.“ Ona se nagne i vrati mu je. „Pa i danas. Iste su kao i prije.“
„Ali, zašto?“ Zlatar uzme brojanicu i stane promatrati kuglice. „Većina misli da ne znam napraviti druge, a ja ih puštam u tom uvjerenju. Međutim, to nije pravi razlog. Radio sam samo tu jednu vrstu jer sam se uvijek nadao da ću time unijeti malo mira u selo. Ako se Kurdi i Armenci mole istim brojanicama, mislio sam, jedni ‘brojeći’ sure Kur'ana, a drugi dekade krunice, neće se ubijati. No, to je bila pusta želja. Tvoji roditelji i roditelji tvoje prijateljice imali su iste brojanice, pa ipak...“ On zastrese sijedom glavom. „No ja sam stari tvrdoglavi magarac i ne mogu drukčije. Možda i zato što je nada danas još važnija nego u ono doba.“ On zastane i pogleda je. „Jesi li bila u Adani? Ondje se zacijelo događaju strahote.“
„Tome će ubrzo doći kraj“, reče Taifun i digne se. „Hajde, Fatima, mislim da polako moramo ići.“
Međutim, Fatima je ostala sjediti. „Pričekaj, molim te, samo još trenutak“, reče ona, a zatim se ponovno obrati zlataru. „Što se tada dogodilo s mojim roditeljima?“
„Želiš li to zbilja znati, kćeri moja?“
Fatima kimne.
Zlatar duboko udahne. „To je strašna priča. Napali su skladište oružja što su ga Kurdi imali na kraju sela. Cijeli je sjenik odletio u zrak. Zatim je nastala pucnjava na ulicama. A još iste noći došli su vojnici da se osvete. Sve su spalili. Preživjeli smo samo ja, dvije žene i nekoliko djece.“
Fatima spusti svoju čašu s čajem promatrajući krvavo-crvenu trešnju u ruci.
Morala je postaviti još jedno, posljednje pitanje, premda se neizrecivo bojala odgovora.
„A tko je napao?“
„Ne zna se posve točno“, reče zlatar. „No pokraj sjenika nađeno je tijelo jednog muškarca koji je možda...“, on zašuti.
„Tko je bio taj muškarac?“ upita Fatima.
Zlatar spusti glavu da izbjegne njezin pogled. „Armenski učitelj“, reče tako tiho da se jedva čulo. „Otac tvoje prijateljice.“
U radionici zazveči jedan sat koji odmah zatim počne kucati.
Fatima sklopi oči. Činilo joj se kao da joj je netko izvukao tlo pod nogama. „Armenci“, reče Taifun. „Stalno oni. Te bezbožne svinje...“ Te su riječi odjekivale u njezinu srcu dok je stiskala šaku. Sada je znala cijelu priču, premda bi voljela da ju nikad nije čula.
Neko vrijeme nije uspijevala dignuti pogled. Taifun je stajao kod vrata čekajući je. Dignula se s jastuka s mukom, kao da su joj tijelo otežali utezi, kako bi se oprostila od zlatara.
„Moraš mi još nešto reći, kćeri moja“, reče starac. „Da nastavim raditi brojanice? Usprkos svemu što se dogodilo?“
„Mene pitate?“
Zlatar kimne. Nada je u njegovim očima drhtala poput jedva vidljive iskre koja se gubila iza njegovih naočala. Kad je Fatima pogledala u te oči, htjela je nešto reći kako se ta iskra ne bi ugasila. No, prije negoli je stigla otvoriti usta, Taifun je zgrabi za ruku.
„Zaboga – što si to učinila? Pa ti krvariš!“
Fatima otvori šaku i pogleda dlan. Izgledao je poput otvorene rane.

10




JARKOCRVENO SUNCE SJALO JE na vedrom nebu i pržilo zemlju, smeđu pustinju od kamenja i prašine, koja se pružala do horizonta. Zrak je podrhtavao od vrućine, a beskrajnu prazninu ispunjavalo je samo cvrčanje cvrčaka. Elisa digne kamen kojim se htjela koristiti kao oružjem. Nekoliko koraka od nje bilo je logorište na kojem se nedavno odmarala karavana, vjerojatno tek prošle noći, tragovi su bili još svježi. Sada je jedan pas njuškao po otpadcima koji su bili porazbacani oko ognjišta.
Elisa je otišla iz Carigrada prije nekoliko tjedana, ali još je besciljno lutala zemljom. Cipele su joj se odavno istrošile i raspale, pa je umjesto njih stopala omotala krpama. Njezina je koža, unatoč svilenoj odjeći, izgorjela na suncu i izboli su je komarci.
Prošla je kroz desetak sela i seoskih imanja. Svugdje je kucala, ali nitko nije htio s njom imati posla. Naučila je prositi i krasti. Hranila se onim što je raslo na rubovima putova, bobicama, travama i korijenjem, a kad bi joj se posrećilo, povrćem i voćem. Iskapala je gomolje iz zemlje, brala u šumi gljive i jela ih prijesne. Pritom se morala oslanjati na opise iz knjiga koje je prije čitala. Noću se penjala na drveće da se zaštiti od nepoznatih ljudi i divljih životinja, a pod krovom, umjesto pod vedrim nebom, mogla je spavati samo kad bi naišla na nečuvanu šupu ili prazan sjenik.
Ne ispuštajući psa iz vida, Elisa uzme kamen, zamahne njime i zavitla ga. Pas zacvili od bola. Dok je bježao podvijena repa, ona pohrli na odmorište da potraži nešto jestivo među otpadcima. U pepelu je našla nekoliko nagorjelih kosti. No bile su potpuno oglodane, pa joj se među zubima nije našlo gotovo ništa dok je tražila posljednja vlakna.
Ona se razočarana odmakne. Ljudi koji su se ovdje odmarali obavljali su nuždu iza jednog stabla, i to su mjesto obilježili rojevi plavih muha. Elisa odjednom ustukne. Ispod jedne hrpe suhe kukuruzovine, tik ispred njezinih nogu, virilo je nešto tamnocrveno. Je li zbilja vidi to što je mislila da vidi? Doista – sagnula se i uzela je u ruku komad pastrme, sušene govedine natrljane koncentratom rajčice. Jedva je shvaćala koliko ima sreće. Kada je posljednji put jela tako nešto? Predano je onjušila svoje blago. Kako li joj je bio poznat taj miris! U palači bi pastrmu uvijek začinili češnjakom, paprikom i kimom te prstohvatom cimeta. Ovaj miris bio joj je malo slatkastiji od onoga kojeg je poznavala.
Ona pohlepno odgrize komad. Žvačući punim ustima, ona pogleda meso. Za koliko bi to obroka bilo dovoljno? Bit će zadovoljna s malim, tko zna kada će ponovno naići na takav nalaz. No iznenada joj se zgrči želudac. Meso u njezinoj ruci bilo je živo, iz tisuća pora izvirali su bjelkasti crvi. Od gađenja baci meso na tlo, ali prije negoli je uspjela ispljunuti zalogaj iz usta, okrene joj se želudac i ona povrati bujicu hrane te zaprlja ruke sve do laktova.
Iza ognjišta bio je drveni most. Elisa požuri niz padinu. Ispod mosta tekao je potok, jedva širi od potočića, koji se gubio u isušenom riječnom koritu. Ipak je u njemu bilo dovoljno vode da opere ruke do laktova i ispere usta. Kako se osjećala prljavom, najradije bi se skinula dogola da opere cijelo tijelo. No nije se usudila. Gdje ima putova i mostova, ima i ljudi.
Kada se oprala onoliko koliko je mogla, sjedne na stijenu u sjeni mosta da se odmori i u vodi rashladi izranjene noge. Prema položaju sunca bilo je zacijelo podne. Kad prođe najgora vrućina, ponovno će omotati stopala krpama i dati se na put. Do večeri će zasigurno stići u neko selo i možda ondje naći posao. Pokušavala je čvrsto vjerovati u to kako je ne bi obuzeo očaj, ali nije uspjela. Prekjučer je tražila posao kod trojice seljaka, jučer kod četvorice, a jutros kod dvojice – bez uspjeha. Voda je blago oplakivala njezine noge i osvježavala ih, i bila je to najveća blagodat koju je dotad osjetila. Neopazice je utonula u nekakav polusan u kojem ništa drugo nije osjećala osim nogu i osvježenja.
Zašto da ide dalje? Zašto jednostavno ne ostane ovdje sjediti sve dotle dok u neko doba ne umre?
Odjednom su nekakva kola zatandrkala preko mosta. Elisa se trgne od buke iznad glave. Ona poravna odjeću i potrči uz padinu.
Jedan starac, lica kao od ilovače, tjerao je ispred sebe dva vola upregnuta u kola prepuna bijelih pamučnih pahulja.
„Odakle je taj pamuk?“ upita Elisa.
Starac pokaže štapom uzvodno gdje su na vrućini podrhtavali obrisi lanca brežuljaka. „Zemlja iza njih pripada Grku Mikisu“, reče on bezubim ustima. „On je nadaleko i naširoko najbogatiji seljak.“
„Mislite li da on ima posla za mene?“
„Mikis uvijek treba ljude“, reče starac. „U svakom slučaju, možeš pokušati. Ali, pazi da ne bude sam kad ga sretneš. Ima neke čudne hirove.“
„Hirove?“
„Pa, vidjet ćeš i sama“, zahihoće starac i potjera dalje svoje volove.
Sunce je već zašlo kad je Elisa stigla do lanca brežuljaka. Gledajući dolje u dolinu, prvi put nakon dugo vremena vratila joj se nada. Činilo joj se da je Bog tek ovdje obavio svoj pravi posao. Umjesto pustinje, ispred nje se pružao raj. Rijeka je tekla svom širinom svojeg korita, na obali su pasle uhranjene krave, a druga strana rijeke graničila je s golemim poljem pamuka. Desetci žena i djece sagibali su nad beskrajno dugim redovima grmova, s kojih su čupali bijele pahulje i trpali ih u košare. Nedaleko od polja uzdizao se majur.
Ispod duda sjedio je seljak i jeo bučine sjemenke, a jedna žena nepokrivena lica, s crnom bradavicom na obrazu, upravo mu je donijela čašu čaja kad mu je Elisa prišla. Jedna druga žena pumpala je vodu iz bunara u dvorištu i znatiželjno ih gledala.
„Jeste li vi Grk Mikis?“ upita Elisa.
„Jesam. Što hoćeš?“
„Tražim posao.“
„Onda mi pokaži ruke.“
Elisa mu pruži ruke. No, kad ih je Mikis vidio, odmahne glavom. Poput svih seljaka kojima se Elisa dotad obraćala. „Takve ruke mi ne trebaju“, reče on. „Gubi se!“
Elisa se i ne pomakne. On zdrobi zubima jednu sjemenku ne udostojivši je više ni jednim jedinim pogledom. Dok je grozničavo razmišljala kako ga navesti da se predomisli, s polja dotrči bosonog dječak.
„Što je sad opet?“ upita Mikis.
„Oya je dobila dijete.“
„Da, i? Neka odnese derište u sjenu i nastavi raditi.“
„Ne može.“
„Zašto ne može?“
„Iskrvarila je – mrtva je.“
„Mrtva? Prokleta joj utroba!“ Mikis ispljune koru. „A što će sada biti s mojom žetvom?“
Elisa molitvom zahvali nebesima što je Bog pustio tu ženu da umre. Prvi put joj je pomogao otkako su je protjerali iz saraja.
„Ako dopustite“, reče ona, „mogu ja zauzeti njezino mjesto.“
„Ti?“ Seljak je prezirno pogleda. „Pa ti cijelog života nisi radila. Odakle uopće dolaziš? Je li te mu; odbacio?“
„Molim vas“, reče Elisa. „Pustite me da pokušam. Samo jedan dan. Ako budete nezadovoljni, možete me otjerati.“ Mikis pregrize još jednu sjemenku, prožvače jezgru i ostatak ispljune. „Pa dobro“, reče napokon. „Ali, samo jedan dan.“ Pritom se počeše između nogu i dobaci joj pogled od kojeg se Elisa naježi unatoč vrućini.