Posljednji harem

First topic message reminder :



Carigrad 1909. U skrivenom svijetu harema dvije prijateljice, Fatima i Elisa, sanjaju o svojoj budućnosti. Dok jedna čini sve kako bi postala sultanovom miljenicom, druga čezne za svijetom onkraj zidina palače, za ljubavlju i slobodom. A tada se raspada Osmansko Carstvo, raspušta se harem, i dvije mlade žene dolaze u svijet u kojem se njihovi snovi pretvaraju u noćne more. Zemlja se nalazi usred revolucije i rata, Sultan je prisiljen napustiti zemlju, i raspustiti svoj harem. Stotine žena, uključujući i Fatimu i Elizu, ostaju same u napuštenoj palači. Prepuštene samima sebi, moraju iznaći vlastite putove. Uskoro, dvije djevojke upoznaju zanimljive muškarce, Felixa, liječnika iz daleke Njemačke, i Taifuna, službenika koji radi za novu vladu. Rađaju se ljubavi koje se moraju susresti s jazom između Istoka i Zapada, između prošlosti i sadašnjosti. Prijateljice, uhvaćene u vrtloge strasti, nađu se na rubu da ugroze jedinu stvar koja ih obje veže uz njihovu prošlost: njihovo uzajamno prijateljstvo. Peter Prange napisao je roman o padu Osmanskog Carstva, roman o moći, ljubavi, bogatstvu, religiji, intrigi, ubojstvu i prijateljstvu.

11




S VRHA SARAJA ISPALJENO JE DESETAK TOPOVSKIH SALVI i mnoštvo, koje je poput uzbibanog mora ispunilo golemi trg između palače Topkapi i Sultan Ahmedove džamije, razdragano je klicalo.
Zemlja se još tresla od grmljavine, a tada se oglasio vojni orkestar – stotine šalmaja, popraćenih bubnjevima i činelama – i počeo je mimohod kojim je nova vlada slavila oslobođenje naroda od jarma starog režima. Taifun se namrštio. Koračnice su zvučale kao da pijani janjičari sviraju uvertiru neke operete. Unatoč tome bio je presretan zbog zaglušnog činta-ra-buma. Naime, na svečanim tribinama nisu se okupili samo generali Odbora za jedinstvo i napredak; pozvali su i niz žena kako bi javno demonstrirali da one odsad u turskom društvu ravnopravno trebaju zauzeti mjesto pokraj svojih muževa. Jedna od tih žena bila je i Fatima.
Enver-paša uporno je zahtijevao da je osobno upozna. Nakon povratka iz Adane Taifun je zamolio predsjednika Odbora za dozvolu da iz Soluna vrati njezina sina kako bi se ona prestala izjedati zbog njega. No Enver mu je odbio molbu. Ako se Abdul Hamida odvoji od sina, objasnio je, prijete komplikacije. Ne, rekao je, Taifun može biti sretan da mu uopće dopuštaju vezu sa Sultanovom priležnicom...
Fatima je sada sjedila pokraj Envera na tribinama dva reda ispred Taifuna. Ako se ne svidi generalu, Taifunova karijera može završiti u tren oka. Stoga ju je pripremio za taj sastanak kao kadeta za završni ispit. Hoće li ona položiti taj ispit?
Taifun ju je neupadljivo gledao. Na sebi je imala haljinu s volančićima, koju joj je kupio u Tarabiji, a umjesto vela, na glavi je imala šešir široka oboda ukrašen cijelom gredicom cvijeća. S čašom šampanjca u ruci bila je savršena Parižanka. Sam general Džemal, o kojem se pričalo da je nekoć bio pokorni paž jednog paše i da se radije zabavlja s paževima nego sa ženama, stalno joj je dobacivao zadivljene poglede.
Kada se glazba stišala, Enver se okrene kako bi porazgovorio s Fatimom. Ispit je počeo! Taifun se prigne da bolje čuje.
„Vi znate što ovdje slavimo?“ upita Enver.
„Naravno“, reče Fatima s čarobnim osmijehom. „Slavimo pobjedu novog doba. I ja sam vam na tome zahvalna. Oslobodili ste me iz zatvora čudovišta.“
„Vaše me riječi posebno raduju, madame. Volio bih da cijeli narod misli poput vas.“
„Narod vas obožava, Enver-pašo. Pa vidite kako ljudi kliču.“
„Vlada nikad ne smije vjerovati vlastitoj propagandi“, odvrati on s hinjenom skromnošću. „No, ozbiljno govoreći, ne pokazuju svi toliko razboritosti kao vi. Čuo sam da ste nedavno bili u Adani. Ondje imamo velike probleme.“
Taifun se još malo prigne. Fatima nije imala pojma zašto su ga slali u tu pokrajinu. Samo joj je neodređeno natuknuo o tamošnjim ustancima, ali je prešutio pravu zapovijed od straha da je ne izgubi ako dozna što je učinio. Njezina mržnja prema Elisi i njezinim sunarodnjacima bila je novijeg datuma, a nikad se ne zna do čega još može dovesti dotadašnje prijateljstvo tih dviju žena.
„Mislite s Armencima, zar ne?“ upita Fatima.
Enver kimne. „Pružili smo im ruku i pozvali ih da nam, u znak novog bratstva, pomognu u izgradnji društva. Naš je cilj bio i još jest svladati razlike između naroda i rasa u ovoj zemlji. No, što ti zlodusi rade? Puštaju u optjecaj slike svojih negdašnjih kraljeva. U kazalištu izvode drame iz doba križarskih ratova. Iskorištavaju našu velikodušnost pa kupuju oružje. I to samo s jednim jedinim ciljem: žele potisnuti Turke iz te pokrajine kako bi ponovno uspostavili svoje kilikijsko kraljevstvo.“
„Ja poznajem Armence“, reče Fatima. „Znam kakvi su. Razorili su selo iz kojeg potječem. Zbog njih sam izgubila roditelje.“
Taifun je uplašeno promatrao njezino lice. Poslije razgovora sa zlatarom dugo je plakala u njegovu naručju, a sada su joj opasno zadrhtale vjeđe. No, položila je i taj ispit. Umjesto da brizne u plač, iskapila je čašu.
„Vi ste hrabra žena“, reče Enver. „Hoćete li još gutljaj šampanjca?“ On pucne prstima i, dok joj je pobočnik ulijevao šampanjac u čašu, nastavi: „Hvala sudbini da u svojim redovima imamo čovjeka kakav je general Taifun. On je napravio čistku u toj pokrajini i ponovno uspostavio red.“ Fatima digne čašu i nazdravi mu. „Turska Turcima!“
„Kako je čarobno čuti našu parolu iz vaših usta, madame.“ Taifun odahne. Fatima nije napravila ni jednu jedinu pogrešku! Ni Enver nije mogao prikriti svoje divljenje. On uzme njezinu ruku i prinese je usnama. Taifun na trenutak osjeti ljubomoru. Iako su sjedili dva reda dalje, bio je uvjeren da osjeća miris Enverova losiona za brijanje.
No, kad su se kucnuli i kad je Fatima pogledala iznad ruba svoje čaše, nije gledala slavnog političara nego njega,
Taifuna, pa mu podarila smiješak koji je samo on razumio – isti onaj smiješak kojim ga je pogledala kad su se sjedinili u ljubavi.
Alah, kako li je ljubio tu ženu!
Odjednom se glazba promijenila. Umjesto zvukova koračnica začula se vedra melodija kao da se tisuću šarenih balona uzdiže u plavo ljetno nebo.
„Ah, vrhunac mimohoda!“ poviče Enver.
Stotine djece u crnim školskim uniformama marširale su pokraj tribina i veselo mahale crveno-bijelim zastavicama s polumjesecom. Enver skoči i stane mahati djeci. I Taifun se digne sa svojeg mjesta s drugim počasnim gostima. Samo je Fatima ostala sjediti. Gledala je skamenjena dječji mimohod.
„Što vam je?“ upita Enver. „Nije vam dobro?“
On zapovijedi da joj se ponovno utoči šampanjac. Ne zahvalivši mu i ne skidajući pogleda s djece kao da gleda kroz njih, Fatima iskapi i ovu čašu.
Taifun je znao što se u njoj zbiva. Ako ona sada otvori usta, sve će biti uzalud. Što da učini kako bi je u tome spriječio?
No, bilo je prekasno! Fatima je već počela govoriti.
„Kad vidim tu sretnu djecu“, reče ona otežana jezika, „moram misliti na svojeg sina. I kako ne može biti kod mene.“
Enver se namršti. „Mislite li na Abdul Hamidova sina?“
„Da“, reče Fatima. „Čudovište ga je otelo. Molim vas, pomozite mi – vi ste moćan čovjek. Ne možete li se pobrinuti da...“
Prije negoli je dorekla, Taifun se progura do ruba tribina.
„Oprostite, Enver-pašo“, upadne Fatimi u riječ. „Zar nećete pozdraviti dječje generale?“
Enver ga zbunjeno pogleda.
„Razgovarali smo o tome da ćemo ih pustiti dolje na trg i da ćete im uputiti nekoliko riječi.“
Još začuđen, Enver mu uzvrati pogled. Činilo se da je napokon shvatio. „Ne mogu se, doduše, sjetiti, Taifun-pašo, ali unatoč tome – dobra zamisao! Mladi su naša budućnost!“ On dotakne rub svoje kape kako bi se oprostio od Fatime. „Madame, preporučam se!“

12




„KAKO SI SAMO MOGLA tako izgubiti prisebnost? Pred najvažnijim čovjekom u državi! Za dlaku si sve pokvarila!“ Taifun je bio nadasve uzrujan, pa se ushodao po sobi. Fatima se naslonila na prozor i gledala na ulicu. Kao kroz maglu vidjela je tramvaj s konjskom zapregom, koji se zaustavio na postaji. Trebala joj je čaša vina, ali nije se usudila zamoliti ga za to, premda je na stolu stajala otvorena boca. Taifun je još imao na sebi uniformu i jahaće čizme, a u ruci šibu kojom je stalno, dok je govorio, udarao po sari.
„Zar ti to ne možeš razumjeti?“ upita ona. „Sva ta djeca koja su mahala zastavicama... dok je moj sin...“ Jezik joj je tako otežao da nije mogla dovršiti rečenicu.
„Naravno da to mogu razumjeti. Pa nisam blesav. Unatoč tome, moraš se obuzdati!“
„Obećao si mi da ćeš mi dovesti Mesuda.“
„A ja sam ti rekao da za to treba vremena. Moraš biti strpljiva, kvragu! Strpljiva! Strpljiva!“
Fatima se naglo okrene. „Ali, ja više nemam strpljenja!“ poviče ona. „Već tjednima govoriš isto! A ništa se ne događa! Samo pusta obećanja!“
„Znači li to da nemaš povjerenja u mene?“
„Kako ću ga imati? Ah, da smo se barem odvezli u Solun umjesto u Adanu!“
„Koliko ti puta još moram reći da Solun nema smisla?“
„Odakle to znaš? Pa nismo ni pokušali!“
„Odakle znam? Pa to ti, dovraga, mogu ponoviti. Čak istim riječima, ako baš inzistiraš.“
Podbočivši se, on stane pred nju nasred sobe. Poblijedio je od bijesa, a oči su mu iskrile.
„Onda mi, molim te, reci! Tako da shvatim.“
On otvori usta i duboko udahne. No, prije negoli je uspio bilo što izustiti, on ponovno stisne usne kao da želi progutati riječi. Iznenada spusti ruke, bijesa nestane s njegova lica koje poprimi takav ozbiljan izraz kakav Fatima još nikada nije vidjela. Taifun se nijemo ponovno ushoda po sobi, s rukama na leđima. Dugo se nije ništa čulo osim škripanja njegovih kožnatih čizama. „Daj, reci nešto. Plašiš me.“
On napokon odluči. Baci šibu na stol i uhvati je za ruku. „Sada moraš biti jaka“, reče on. „Doznao... doznao sam nešto za što moraš skupiti svu snagu. Nešto strašno.“
Bilo mu je teško govoriti, pa se morao nekoliko puta nakašljati prije negoli je nastavio. „Već ti danima to hoću kazati, ali nisam znao kako početi...“
On zanijemi. Fatima je osjećala samo stisak njegove ruke. „Nešto se dogodilo mojem sinu?“
Taifun kimne. „Da. On je... mrtav.“
„Ne!“ vikne ona i odgurne ga od sebe. „Ne vjerujem! Znam da je još živ!“ Ona nasrne na njega i stane ga šakama udarati po prsima. „Moj sin živi! Kako možeš samo tako lagati? Zašto mi to činiš?'„
„Zato što je to istina.“ On je uhvati za ruku tako čvrsto da je od bola otvorila šaku. „Evo ti... kako bi mi povjerovala. To je sve što smo od njega našli.“
On joj nešto utisne u ruku. Kad je vidjela što je to, zavrtjelo joj se u glavi.
Bile su to perle, brojanica koju je omotala Mesudu oko ručnog zgloba, u palači suza. Poluomamljena srušila se na stolac.
„Popij ovo.“
Taifun joj pruži čašu. Ona je prihvati objema rukama i prinese je usnama, ali je drhtala tako jako da je pola prolila.
„Tko je to učinio?“ šapne ona dok joj se vino slijevalo pokraj usta. „Ne znamo točno“, reče Taifun, „ali sumnjamo.“
„Onda mi reci. Želim sve znati. Cijelu istinu.“
„Svi znakovi upućuju na armensku zavjeru.“
„Na armensku zavjeru?“ ponovi ona. „Kakve Armenci imaju veze s mojim djetetom?“
„Tvoje je dijete Abdul Hamidov sin. Vjerojatno su se htjeli osvetiti. U Adani je bilo ustanaka, još i u staro doba, ustanaka Armenaca protiv sultana. Oni mrze Abdul Hamida, jer ih je desetljećima ugnjetavao.“
Fatima nije razumjela ni jednu jedinu riječ od onoga što joj je Taifun govorio. Pred očima joj je bio samo njezin sin, njezin mali, nevini sin dok se opraštala od njega, omotala mu brojanicu i blagoslovila ga, posljednji put poljubila njegovo sićušno ružičasto lice s tisućama bora i naposljetku ga predala Elisi u naručje.
„Kako sam joj samo mogla vjerovati... jednoj nevjernici... jednoj Armenki...“
Ona sakrije lice u ruke i prepusti se suzama. I Taifun je šutio. Umjesto da joj objasni što se nije moglo objasniti, on bez riječi spusti ruku na njezino rame i počne je gladiti po leđima da je umiri dajući joj samo to što joj je mogao dati – svoju blizinu i sućut.
Tek kad je prestala plakati, on ponovno progovori.
„Znam koliko patiš“, reče tiho. „Ne znam što može nadomjestiti gubitak koji si pretrpjela. Ali, znaj da sam uz tebe.“
Ona digne pogled prema njemu. Vidjela mu je lice kroz veo suza.
Iz njegovih tamnih očiju govorila je beskrajna ljubav. Činilo se da i on pati kao ona.
On se iznenada spusti na koljena pred njom, uzme joj obje ruke i prinese ih usnama.
„Udaj se za mene“, šapne on, ne prestajući joj ljubiti ruke. „Budi moja žena! Molim te! Da mogu zauvijek biti s tobom. Kao tvoj muž. Zauvijek...“

13




JESEN SE ŠIRILA ZEMLJOM. Ljeto je sa žegom pojelo sve zelenilo na zemlji i progutalo svu vodu iz potoka i rijeka. Sunce je sada manje peklo, a s nestankom žege nestajalo je i podrhtavanje zraka, pa su sjene sa svakim danom bivale sve duže. Većina polja bila je požnjevena, voće pobrano, plodine pospremljene. I dok su se na volovskim kolima i na magarcima s gospodarstva odvozila brda pamuka i žita, lubenica, dinja i buča, badema i oraha, maslina i mogranja, džepovi Grka Mikisa punili su se srebrnim pijasterima i zlatnim lirama.
Miris katrana, koji se kuhao na dvorištu u velikim kantama, dopirao je do Elise dok je iskapala posljednje slatke korijene iz prašne zemlje. Odavno se navikla na teški rad, ruke su joj bile pune žuljeva, ogrubjele i smeđe poput kože, a mišići na nadlakticama ojačali. Poput drugih žena pokrila je glavu rupcem da se zaštiti od sunca koje je još žarilo, ali na licu više nije nosila veo – na polju su svi bili jedna obitelj.
Ubrzo će završiti vrijeme žetve. Čim se iskopa slatki korijen, na imanju se više gotovo neće imati što raditi. Duhanski listovi već su bili osušeni i spremljeni u sjenik, a grožđe osušeno u grožđice. Trebalo je za zimu još samo u burad premjestiti pijavice koje su se preko ljeta hranile krvlju zaklanih životinja.
Elisa nadlanicom obriše znoj s čela. Što će raditi sljedećih nekoliko mjeseci? Mikis joj je rekao da će je trebati još samo tjedan dana. Da se vrati u grad? Ili da nastavi pješačiti zemljom u potrazi za poslom? Čula je za jedan kraj na istoku, udaljen nekoliko stotina milja, u kojemu navodno trebaju ljude i zimi za preradu makova soka u opijum kao lijek za Europu. Od novca, koji je uštedjela u ljetu i jeseni, mogla je živjeti samo nekoliko dana.
Ona digne košaru da odnese slatki korijen u sjenik. Ondje su se plodine nagomilale do krova. U jednom polumračnom kutu, u kojem je bio spremljen duhan, prepoznala je gazdu. Upravo je davao upute dvojici muškaraca koji su listove duhana vezivali u velike svežnjeve.
„Gubite se“, reče on kad je opazio Elisu.
Dok su muškarci izlazili iz sjenika, Elisa brzo isprazni košaru.
Nije htjela ostati sama s Mikisom. Čim bi ostao sam s nekom ženom, odmah bi je opsjedao. Gotovo sva djeca na imanju bila su njegova.
„Stani“, reče on i zgrabi je za ruku kad je potrčala prema vratima. „Kamo tako žurno?“
„Moram završiti svoj rad prije mraka.“
„To može pričekati“, reče Mikis. „Spusti košaru. Hoću ti nešto predložiti.“
„Kako zapovijedate, gospodine“, reče Elisa poslušavši ga. „Ti si dobra radnica“, reče on ne ispuštajući joj ruku. „Stoga sam se predomislio. Ako hoćeš, možeš ostati preko zime. Trebam nekoliko ljudi za stoku, a osim toga, možeš pomagati mojoj ženi u kuhinji.“
Elisino srce poskoči od radosti. „Hvala vam, gospodine“, reče. „Radit... radit ću sve što mi zapovjedi vaša žena.“
„Ne trebaš slušati moju ženu“, odgovori on, „nego mene. I ako mi želiš zahvaliti“, doda cerekajući se, „možeš odmah početi.“
Još dok je govorio, uhvatio ju je za obje ruke i svojim je tijelom pritisnuo uza zid. Lice mu je bilo tako blizu da mu je osjetila dah. Zaudarao je na alkohol i češnjak.
„Molim vas, gospodine“, reče Elisa, „pustite me da odem.“
„Tek kad mi zahvališ!“
On pritisne svoja usta na njezina pokušavajući je poljubiti. Ona okrene lice, ali još je osjećala njegove usne na svojoj koži dok ju je svojim tijelom držao zarobljenu i posvuda dirao.
„Nemojte, gospodine! Nisam... nisam čista! Imam... imam mjesečnicu!“
„Pa što onda?“ reče on dašćući. „Fućka se meni. Pa nisam musliman!“ Jednom rukom začepi joj usta i pritisne je uza zid, a drugu joj gurne u hlače i zgrabi je između bedara. Elisa je mislila da će umrijeti. Dotad ju je ondje dirao samo jedan muškarac – Felix.
„Sigurno si mislila da mi možeš umaknuti? No, grdno si se prevarila! Nijedna, koja kod mene radi, nije se izvukla!“
Ona ga ugrize za ruku, stane ga udarati nogama i koljenima, ali Mikis je bio prejak. Rukom se probijao sve dalje sve dok njegovi prsti nisu stigli na cilj.
„Lagala si mi, beštijo! Nema nikakve krvi. Naprotiv. Suha si k’o bunar bez vode.“
Ne puštajući je, on gurne palac u usta da ga navlaži. Zatim joj ponovno gume ruku u hlače. Kad je njegov palac prodro u nju, ona krikne od bola.
„Ne pretvaraj se! To će ti se još svidjeti!“
Njegov palac sve se dublje probijao u nju. „Što je to sada?“ začudi se on. „Netko je već bio tu u posjetu. Pa, još i bolje, ti droljo!“
On je udari tako žestoko da je pala na pod. Na trenutak nije znala što je gore a što dolje. Kad je otvorila oči, ugleda iznad sebe njegov ukrućeni ud.
„Jesi li kad vidjela nešto tako lijepo?“ On je uhvati za kosu i privuče k sebi. Njegov je ud bio tako blizu njezina lica da ju je gotovo dodirivao. Smrdio je kao stara, pokvarena riba.
„Hajde! Što čekaš? Poljubi ga!“
Elisa je ukočeno gledala taj crveni, trzavi, smrdljivi komad mesa i nije se mogla ni pomaknuti.
„Sjećaš li se Oye, žene koja je crknula kad si došla ovamo?“ upita Mikis.
Elisa odmah shvati na koga misli. Žena je iskrvarila na porođaju, a ona sama zahvalila je Bogu za to.
„Da, rađanje nije zabava“, nasmije se Mikis. On zgrabi svoj ud i još ga više približi Elisinu licu. „Ako ga poljubiš, možda ću te pustiti na miru. Od poljupca još nitko nije zatrudnio.“
Elisa je imala jak nadražaj na povraćanje – toliko joj se gadio. Sklopila je oči da više ništa ne vidi, prestala disati da više ništa ne udiše...
„Onda, hoćemo li?“
Elisa osjeti njegov ud na licu, a tada se iznenada izvana začula vika, a iz daljine bubanj.
„Kvragu, što se događa?“
Mikis se malo odmakne i pogleda prema vratima. Bubanj je bio sve glasniji. „Gdje je gazda?“ vikne netko posve blizu sjenika.
„Nemam pojma!“ odgovori drugi glas.
„Onda idi i potraži ga!“
„Sranje“, opsuje Mikis i brzo zakopča hlače posrćući prema vratima. „Nemoj se prerano veseliti“, dovikne joj preko ramena. „Kasnije ćeš doći na red!“
Zatim je nestao. Elisa odahne. No čekala je još neko vrijeme da se smiri. Tek tada priđe i ona vratima i pogleda van.
Na poljskom putu, koji je vodio iz doline prema imanju, tandrkala su šarena volovska kola s neobično odjevenim ljudima.
Kakvi su to ljudi? Cigani?
Sa svih polja hrlili su muškarci i žene te s čuđenjem gledali neznance.
Kada se Elisa odvažila izići iz sjenika, kola su već stajala ispod duda. Jedan starac s crnom kapom na glavi svirao je gajde, a nekoliko dječaka udaralo je takt nabijajući po malim bubnjevima, dok su se dvije žene smeđih, divljih fizionomija vrtjele uz glazbu kao rasplesani derviši. Mikis lupne jednog od volova po slabinama dok je razgovarao s kočijašem na sjedalu.
„Da ti pročitam budućnost iz dlana?“
Elisa se okrene. „Meni?“
Jedna Ciganka, s lulom u ustima, ohrabrujuće joj kimne. Pogledavši je, Elisa se trgne kao pogođena gromom. Jesu li joj nebesa poslala te ljude? Krajičkom oka opazi kako je Mikis promatra. Međutim, nije se dala uplašiti, već je skupila svu snagu i prišla starici.
„Tražim posao preko zime“, šapne ona. „Treba li vam još netko?“
Ciganka izvadi lulu iz usta. „Ovisi o tome što znaš“, reče ona. „U svakom slučaju, težakinje ne trebamo.“
„Znam više od rada na polju.“
„Tako? Što, na primjer?“
„Znam čitati i pisati, a i strane jezike.“
„Znaš li pjevati?“
To je pitanje postavio mladić s povezom preko oka koji se upravo pojavio iza jednog drveta.
Elisa kimne. „Da. Prije sam mnogo pjevala. U svakom slučaju, to je bilo davno.“
„Pa da čujemo!“
On izvuče flautu iz džepa širokih hlača i počne svirati. Kad je Elisa čula prve tonove, nije vjerovala vlastitim ušima. Poznavala je taj napjev kao i zvuk vlastita glasa. Je li to moguće? Ili to ona samo zamišlja? Ne, ne vara se. Bila je to ona ista melodija koju je nekoć tako često slušala, možda malo brža, ali svakako ista.
Ona sklopi oči da bi je poslušala, a tada se dogodi nešto neobično. Dok je slušala, melodija se u njezinoj glavi pretvorila u slike. Vidjela je malu kuću u kojoj se rodila, vidjela lice svoje majke i lice svojeg oca, vidjela ih ponovno nakon mnogo, mnogo godina, vidjela kako se roditelji drže za ruke i pjevaju staru armensku pjesmu. I odjednom je sve ponovno bilo tu, riječi su se same od sebe našle na Elisinim usnama, riječi kojih se prije nije mogla sjetiti, riječi pjesme koje su bile zakopane u njezinoj duši, izgubljene i zatrpane ispod ruševina sjećanja, baš kao i lica njezinih roditelja.


Za brijegom livada stala,

Sočna i zelena, mala.

Misliš da si u raju,

Gdje ruže u ljubavi sjaju...



Kad je Elisa otpjevala posljednju notu, okružili su je slušatelji. Otvorenih usta zurili su u nju. Čak je Mikis prekinuo razgovor s kočijašem i zadivljeno je gledao.
„Kakvog li prekrasnog glasa!“ Svirač joj priđe i pruži ruku. „Zovem se Aram. A kako se ti zoveš?“
„Elisa.“
„Elisa? Doista?“ Sav je blistao od radosti. „Pa onda si ti Armenka!“

14




„MORAT ĆEMO RIJEŠITI ARMENSKO PITANJE, ovako ili onako!“ kriještao je Enver- paša u slušalicu. „Nijedna turska vlada ne može od toga bježati. Što predlažete?“
Taifun je temeljito razmislio prije negoli je odgovorio. Misija u Adani bila mu je najteža zadaća u dotadašnjoj karijeri. Još prije svrgavanja Abdul Hamida mladoturski Odbor pozvao je svoje pristaše u cijelom carstvu da se suprotstave svakom otporu uvođenju ustava.
No taj poziv na vjernost ustavu naišao je kod Armenaca na odjek na koji nitko nije mogao računati. Njihova mržnja prema Sultanu pretvorila se poslije njegova svrgavanja u mržnju prema svemu turskom. U Adani je izbio ustanak, prijetila je opasnost od gubitka cijele pokrajine, pa je vojska nove vlade smatrala da mora nastaviti započeti rad Abdul Hamidovih vazala i spriječiti kaos. Te su mjere dovele u inozemstvu do nečuvenih prosvjeda, prije svega u Engleskoj i Francuskoj – prosvjeda koje nova vlada nije sebi mogla dopustiti ako se htjela priključiti modernoj Europi.
„Bitno je“, reče napokon Taifun, „događaje u Adani prikazati kao slučajni incident, kao neku vrstu Abdul Hamidova naslijeđa. Da dokažemo svoju volju za pomirenje, trebali bismo se službeno distancirati od eventualnih nepravilnosti i obećati inozemstvu da ćemo postupiti krajnje strogo prema svim elementima koji su sudjelovali u prijepornom masakru.“
„Ali, tada ćemo morati možda osuditi muslimanske časnike za ubojstva kršćana. To bi bilo prvi put u povijesti.“
„Bojim se da ćemo morati platiti tu cijenu. Istodobno bismo morali poduzeti mjere opreza i svaki budući otpor etničkih manjina ugušiti u zametku.“'
„A kako to izvesti?“
„Zakonom za sprječavanje razbojništva i separatizma. Osim toga, mogli bismo unutar kopnene vojske osnovati specijalne bataljune pa ih po potrebi angažirati protiv naoružanih manjina.“
„Znači, dvostruka strategija?“ upita Enver. Unatoč šumu u telefonskoj slušalici, iz njegova se glasa moglo razabrati koliko poštuje Taifuna. „Čestitam, sjajna ideja! U rješavanju armenskog pitanja od danas ste naš čovjek.“
Kad je Taifun spustio slušalicu, preplavi ga val sreće. Vođa Odbora nije još nikada tako s njim razgovarao.
Kao i uvijek, kad bi čuo dobre vijesti, Taifun je osjećao neodoljivu potrebu za Fatiminom blizinom. Iako joj nije smio povjeravati političke odluke, htio ju je barem zagrliti i s njom podijeliti sreću.
No, kad se okrenuo prema vratima, ugledao je majku. Strijeljala ga je bijesnim pogledima. „Jesi li zbilja odlučio oženiti se tom Sultanovom kurvom?“
Te ga riječi pogodiše kao da ga je polila hladnom vodom. „Zabranjujem vam da tako govorite o mojoj budućoj ženi!“
„Ti meni nemaš što zabranjivati. Ta će ti ženska nanijeti samo bruku i sramotu. S takvom se čovjek možda zabavlja, ali je ne bira za majku svoje djece! Ah, kad bi barem tvoj otac bio živ. On ti to nikad ne bi dopustio.“
Tih nekoliko rečenica bilo je dovoljno da mu potpuno zagorče sreću. Volio je svoju majku, volio ju je kao što svaki Turčin voli svoju majku. Muškarac može imati mnogo žena, ali ima samo jednu majku. Unatoč tome, njegova je ljubav prema Fatimi bila veća.
„Moj otac je mrtav“, reče on čvrstim glasom. „Sada sam ja gospodar u kući!“
„Ti – ti gospodar u kući? Nemoj me nasmijavati! Ti si zaljubljeni idiot, ništa drugo!“
„Recite što hoćete. Moja je odluka čvrsta. Oženit ću se Fatimom.“
„Zaboga, ti to doista ozbiljno misliš?“ Tresući glavom, ona ga potapša po obrazu. „Alah! Alah! Što li je to samo nastalo od mojeg lava...“

15




IZNAD VODE ZLATNOGA ROGA širili su se pramenovi guste magle, miljeli na obalu i valjali se prema brežuljcima kako bi prekrili Peru i Stambul svojim sivim ogrtačem sve dotle dok se iz treperave oblačne mase nisu uzdizale samo još bijele kupole džamija. No, dok su se svjetla grada gubila u gustoj magli koja je sve gutala, budila se noć u uskim lučkim ulicama u kojima su lučki radnici i pomorci pili rakiju i u kojima se širio zadah ribe i češnjaka.
Ovdje, u jednoj od starih, ruševnih drvenih kuća, koje su se nagurale u uskom, prljavom, smrdljivom pojasu uz morsku obalu, Elisa je našla utočište. Otkako se vratila u veliki grad, pjevala je svaku večer u Cabaretu, malom kazalištu u luci koje je sa susjednim kavanama nastojalo pridobiti naklonost gostiju. Aram ju je pratio dok je pjevala. To je kazalište pripadalo njegovu stricu Nareku. Zajedno su nastupali poslije sirijskog pripovjedača bajki, koji je, sjedeći prekriženih nogu, odvodio opčarane slušatelje u nepostojeći svijet. Zatim su pozornicu prepustili skupini vrlo mladih makedonskih plesača koji su za nekoliko kuruša bili voljni povesti sa sobom osamljene mornare u potkrovlje u kojem su preko zime stanovali Elisa i drugi zabavljači.


Za brijegom livada stala,

Sočna i zelena, mala.



Zvonko i nježno poput zvuka staklenog zvona dizao se refren u zraku plavom od dima nargile. Elisa dodirne strune svojeg saza i dade glavom Aramu znak da joj se pridruži. S flautom na ustima on iziđe iza drvene rešetke koja je dijelila pozornicu od stražnje prostorije. Varirao je temu njezine melodije prpošnim trilerima, pa je Elisa predočila sebi sliku vrapčića koji se ljube kljunovima. Aram opazi njezin osmijeh i namigne joj. Nisu gotovo ni trebali probati, jer su se tako dobro razumjeli kao da već godinama zajedno sviraju. Aramu je bilo blizu trideset godina, ali sa svojim svijetlim, uskim licem, crnim uvojcima i nasmijanim zelenim okom, koje bi katkada zaiskrilo kao da se nečeg uplašio, doimao se poput studenta. Studirao je filozofiju prije negoli se vratio u rodni kraj kako bi u Adani radio kao novinar. Nosio je povez preko desnog oka jer su mu na njemu na jednom saslušanju ugasili cigaretu. Elisa ga je voljela kao brata.


Misliš da si u raju,

Gdje ruže u ljubavi sjaju...



Kad su se njih dvoje naklonili, pljesak je bio tako tih da se čak čulo klokotanje nargila. Većina gostiju nije ni opazila da su prestali svirati, pa su nastavili razgovarati i piti rakiju. Tek kad su Elisa i Aram nestali iza rešetkaste pregrade i kad su mlađahni plesači skočili na pozornicu, prekinuli su razgovore.
„Hoćete li me uništiti?“ dočeka ih direktor u garderobi. „Pa ljudi zaspu uz vaše sviruckanje. Ili ćete se dosjetiti nečeg drugog ih možete potražiti drugi lokal!“
„Oduvijek sam znao, striče, da se ne razumiješ u umjetnost“, odvrati Aram. „Ne budi bezobrazan! Tko u kabareu izvodi takve uspavanke, treba ga bičevati!“
„Sada napokon znam zašto sam izgubio oko. Sultanu se nije svidjela moja glazba! Što misliš, Elisa? Ti bi to morala znati.“
„Što trabunjaš o Sultanu? I kakve Elisa ima s tim veze?“
„Nisi to znao, striče? Pa ona je bila Abdul Hamidova čitačica.“
„Prestani već jednom pričati gluposti!“ Narek se razljuti i već htjedne otići. Zatim pogleda Elisino lice. „A možda to... i nije glupost?“
Ona srdito pogleda Arama. „Zašto ne možeš držati jezik za zubima? Obećao si da to nećeš nikome reći.“
„Svetog mi Ararata – ne mogu vjerovati vlastitim ušima!“ Pritupa izraza lica, Narek se počeše po ćelavoj glavi. No, odjednom njegove male svinjske oči zablistaše. „Mislim da imam ideju...“

16




PRIVATNA ZABAVA . Ulaz samo za pozvane goste.
Dok su u dvorištu raskošne zgrade klali ovna i meso dijelili sirotinji, kako je nalagala vjerska dužnost, mala neupadljiva mjedena ploča s tim natpisom visjela je na ulazu u Pera Palace, najmoderniji i najluksuzniji hotel u gradu, kako bi se nepozvanima zabranio ulaz. Cijeli je hotel bio rezerviran već tri dana za jedno jedino slavlje – za svadbu Taifun-paše i njegove nevjeste Fatime, posljednje miljenice svrgnutog sultana.
Enver-paša, najmoćniji čovjek u novoj državi, organizirao je proslavu. Dok su gosti defilirali crvenim tepihom, iz svih je prostorija dopirala glazba. Angažirali su turske pjevače, egipatske plesačice i talijanski komorni orkestar.
U mnoštvu se čuo samo žamor kada su mladenci uz zvuke svadbene koračnice ušli u svečanu dvoranu ukrašenu cvijećem. Nepokrivena velom, Fatima je u dugoj bijeloj haljini punoj dragulja koračala držeći Taifuna za ruku prema europskim običajima. Sa smiješkom, za koji je morala skupiti svu snagu, kimala je bezbrojnim gostima, od kojih nikoga nije poznavala, dok je Taifun, u crnom fraku i s crvenim fesom na glavi, pozdravljao uzvanike i lijevo i desno. Ona je poput kraljice nosila stari, orijentalni dijadem s kojeg su se zlatne niti spuštale do poda. Iza sebe vukla je beskrajno dugu povlaku. Hoće li ikada stići do čela stola? Na dugom putu do tamo djeca su posipala klasje, starice su mrmljale čarobne formule protiv zlog pogleda i zavidno procjenjivale njezin nakit, dok su djevojke drhtavim rukama hvatale zlatne niti koje bi im trebale donijeti sreću.
Napokon je Fatima prošla kroz dvored pa je mogla sjesti do Taifuna. Kad su svi gosti sjeli, Enver-paša lagano zvecne nožem po čaši.
„Dopustite mi da nazdravim mladencima!“ On se digne u svečanoj odori i održi govor od kojeg Fatima nije gotovo ništa razumjela. Govorio je o prošlosti i o budućnosti, o susretu Istoka i Zapada, o muslimanskoj vjeri i njemačkim pjesnicima. Potom je dignuo čašu sa šampanjcem i nazdravio mladencima. „Orijent i Okcident više se ne mogu razdvojiti!“
Time je započeo niz govora i čestitaka s dobrim željama. Više od stotinu gostiju, među njima i visoki vojni i vladini dužnosnici, okupilo se oko trpeze obasjane nebrojenim lusterima i svijećnjacima. No, sa svakom minutom koja je prošla, sa svakim održanim govorom, Fatima se osjećala sve lošije, a smiješak na licu ukočio joj se u grimasu. Znala je da bi to trebao biti najsretniji dan u njezinu životu – muškarac ju je primio u svoju kuću da bi joj dao mjesto u životu. No, dok je gledala sva ta nepoznata lica, morala je stalno misliti na dvoje ljudi koji nisu bili s njom, koji su joj silno nedostajali, pa ih je morala silom potisnuti iz svijesti da ne mora na njih trajno misliti – njezin sin i Elisa.
„Još malo šampanjca?“
Konobar joj napuni čašu. Fatima ispije gutljaj zahvalna blagotvornosti alkohola. Orkestar je tiho zasvirao, a gosti su se prihvatili pribora za jelo. Mnogo manjih i većih srebrnih posuda s europskim i orijentalnim jelima prekrivalo je stol. Fatima je neprestance dizala čašu, pila u sve duljim gutljajima kako bi izdržala taj dan. S ušiju su joj visjeli teški dijamanti, pa su je boljele resice, a dijadem joj je pritiskao čelo, ali pod strogim pogledom svoje svekrve Hülyje, koja je ni sekunde nije puštala iz vida, nije se usudila ni namjestiti nakit. Nasreću, morala je samo malo nakrenuti glavu, i konobar bi odmah dolepršao da joj natoči piće.
„Masallah!“
Dok se posluživala kava, gosti su se divili mladenkinim darovima: skupocjene koprene i šalovi, kućni ogrtači u zlato-vezu, biserima ukrašene papuče, fino izvezeni molitveni ćilimi, brda ručnih radova i umjetničkih slika, i sve to u izobilju koje se moglo mjeriti s Velikim bazarom. Kod svake nove šalice kave svi su pogledi bili uprti u Fatimu – etiketa je nalagala da ona prva srkne. No, čim je zaprijetila opasnost da će djelovanje kave potisnuti djelovanje alkohola, ona se vraćala na šampanjac kako bi barem stvorila privid sreće na kojoj su joj gosti neprekidno čestitali.
Iznenada utihne orkestar te se umjesto njega oglase šalmaji i bubnjevi. „Oh là là“
Muškarci su zacmoktali jezikom, a ženama su zablistale oči. Pojavile su se egipatske plesačice! Pogleda prikovanih za nevidljiv cilj, okretale su se uz glazbu. Njihova su gotovo gola tijela drhtala i zmijolikim se pokretima približavala gostima. Sve su brže udarali bubnjevi, sve su više zavijali šalmaji, dok su se plesačice, zabacivši glavu i kružeći rukama iznad prsa, natraške približavale k stolovima gdje su im gosti, kličući od oduševljenja, lijepili novčanice na čelo.
„Ne mogu dočekati da budem s tobom nasamo“, šapne Taifun Fatimi u uho.
Nije znala ni koliko je sati ni koliko je čaša šampanjca popila kad ju je u neko doba svekrva odvela u sobu za mladence da je pripremi za drevni običaj na kojem je inzistirao Hulyjin duhovni povjerenik, hodža iz Sulejmanove džamije.
Usred sobe stajao je raskošan bračni krevet ukrašen srebrom i zlatom, čekajući da ovjekovječi sve snove koje muškarac i žena mogu zajedno podijeliti. Na pokrivaču ukrašenom atlasnim vezom bio je položen skupocjen, tanahni veo.
„Što kanite sa mnom?“ upita Fatima.
„Zar nisi ništa naučila u svojem haremu? odvrati Hulya. „Glavno je da moj sin zna što mu je činiti. Njega ćeš slušati. On ti je muž.“
Ona digne veo s kreveta i umota njime Fatimu od glave do pete. Fatima joj se bez riječi prepusti. Hulya zauzla krajeve vela, pa Fatima nestane u njemu kao u vreći. Zatim svekrva iziđe iz sobe, i Fatima ostane sama.
Ubrzo zatim Taifun uđe u sobu. Fatima je kroz prozirnu tkaninu gledala njegovo lice, visoko čelo, tamne oči, obrijane obraze. Odjednom se otrijeznila i razbudila. Ovaj čovjek joj je sve što ima na ovom svijetu – njezin jedini oslonac, njezina jedina zaštita, njezina jedina sreća.
„Pred vratima stoji hodža i moli Bismillah“, reče Taifun. „Dok on završi, ja moram razvezati čvorove i osloboditi te.“
„A što se događa ako ne uspiješ?“ upita ona.
„Onda moram otići i ostaviti te neobavljena posla“, odgovori on. „Neka te Alah sačuva od toga! Dođi, ja ću ti pomoći.“
Njezini su prsti bili mnogo spretniji od njegovih, pa je omotač pao s nje prije negoli je prestalo hodžino mrmljanje.
„Bože, kako si lijepa!“ Taifun joj rukama obuhvati lice. „Htio bih ti dati i posljednji dar.“
„Još jedan dar? Pa već si me učinio svojom ženom! Za mene uopće nema ljepšega.“
„Možda ipak ima.“ On je pogleda svečano, gotovo predano. „Ja ću se odreći svojeg prava i, osim tebe, neću se oženiti ni jednom drugom ženom.“
Fatima se zagrcne. „Doista nećeš? lako ti Poslanik dopušta četiri žene?“
„Ne, neću“, reče Taifun ozbiljnim glasom kao da izgovara molitvu. „Ti si jedina žena koju volim. Neću više ni jednu drugu.“
Zatim sklopi oči kako bi svoje obećanje zapečatio poljupcem.

17




„KUĆA RASPRODANA!“
Stric Narek, direktor Cabareta, protrlja ruke. „U Sultanovu haremu“ zvao se novi program čijeg se naslova dosjetio, i u cijelom su gradu visjeli reklamni plakati: „Pleše Elisa, miljenica iz Abdul Hamidova saraja osobno.“ Uspjeh je bio sjajan. Čim bi se smračilo, ljudi su masovno hrlili u malo kazalište, pa je direktor morao čak ukloniti stolove kako bi dobio više mjesta za stolce.
„A ja da se ne razumijem u umjetnost, što bilo!“
Dok je namještao turban za nastup, glazbenici su ugađali instrumente u prostoru za orkestar. Elisa se približi zastoru gdje je Aram već virio kroz procjep u gledalište. Dvorana je bila dupkom puna. Obavijeni duhanskim dimom, gledatelji su se gurali na balkonu i u parketu te nestrpljivo gledali pozornicu na kojoj je za nekoliko minuta trebala početi predstava.
U prvom redu bila su još samo dva mjesta slobodna. Jedan je vojnik promuknuo od deranja kako bi ih obranio od mnoštva koje se guralo od stražnjih redova prema naprijed. „Harem“, progunđa Aram. „Nasjedaju na takva sranja.“ On povuče zastor i okrene se. „Jesi li nervozna?“
Elisa kimne. „I te kako! Pa ja uopće ne znam plesati.“
Bila je već u kostimu. Haljina, koju joj je uvalio direktor, sastojala se od nekoliko krpica koje su oskudno pokrivale njezine grudi i bokove. Samo joj je lice bilo pokriveno velom. Svrbio ju je pupak od lažnog dijamanta, a oko golih gležnjeva zveckali su srebrni lančići.
„Nemoj misliti na plesanje“, reče Aram. „Osloni se potpuno na svoj glas. Ostalo će doći samo od sebe.“
Orkestar zasvira uvertiru koju je skladao Aram.
„Gdje su eunusi?“
Direktor nestrpljivo pljesne rukama. Dva glumca zacrnjenih lica nahrupe iz garderobe i požure s njim na pozornicu. Publika je divljala od oduševljenja. Kad se pljesak stišao, završila je i uvertira. Samo je još osamljeni saz svirao u prostoru za orkestar.
„Na tebi je red!“ Aram pljune Elisi na rame. „Mnogo sreće!“ Dok je on odmicao zastor, ona duboko udahne i izdahne te sklopi oči. Predočila je sebi noć u haremskom parku, staze na mjesečini, sjene stabala... Već uz prve tonove njezine pjesme gledalište je utihnulo. Sav vanjski svijet prestao je postojati, postojao je još samo njezin glas.
Zapredena u kukuljici svojih tonova, izišla je na pozornicu. Najradije bi bila nastavila stalno ovako pjevati, ali nakon samo nekoliko taktova trebao je početi njezin ples. Dvojica eunuha već su se postavili lijevo i desno na rubu pozornice prekriživši ruke na prsima, a direktor je u kostimu sultana ležao na divanu i pušio nargilu.
Nemoj misliti na plesanje. Osloni se potpuno na svoj glas.
Saz ponovi lajtmotiv, zatim upadne cijeli orkestar. Ne prekidajući pjesmu, Elisa se zavrti prema rubu pozorice. Tisuće očiju bile su uprte u nju.
Nemoj misliti na plesanje. Osloni se potpuno na svoj glas.
Ona zanjiše bokovima prvi put, i tada je iz tame pogodi pogled dvaju velikih, bademastih očiju.
Elisi otkaže glas, i ona se ukoči usred pokreta.
U prvom redu ugledala je lice koje je poznavala kao vlastiti odraz u zrcalu.

18




FATIMl ZASTANE DAH.
„Vidjela te je“, šapne joj Taifun koji je sjedio pokraj nje.
Nedvojbeno, vidjela ju je. Znači, to je bilo iznenađenje koje joj je obećao... Čim je čula prve tonove iza pozornice, Fatima je prepoznala taj glas koji je čula tako često, uz koji je tako često plesala, i ona osjeti kako joj leđima prolaze trnci.
U prvoj bračnoj noći, u trenutku strasti, izrazila je ružnu želju da je Elisa jednom vidi u njezinoj sreći, kao kaznu za bol koju joj je nanijela. I Taifun se doista pobrinuo da joj se želja ostvari.
Što će se sada dogoditi?
Glazba se nastavila, orkestar je prihvatio melodiju koju je Elisa zapjevala, ali ona je zanijemjela. Debeli čovjek s turbanom na glavi, koji je ležao na divanu i trebao glumiti sultana, dobaci joj sikćući: „Hajde! Što čekaš? Nastavi!“
No Elisina su usta ostala zatvorena, i nijedan ton nije prešao preko njezinih usana. Stajala je kao ukopana, polugola u smiješnom kostimu.
„Počni plesati! Pleši, kvragu!“
Lažni sultan lamatao je rukama, a iz gledališta se oglase prvi povici. No Elisa se nije micala s mjesta. Izvan sebe od bijesa, debeljko odbaci turban s glave. Jedan eunuh posrćući priđe da ga digne s poda.
Fatima pogleda Taifuna. On se smijao od uha do uha.
„Samo gledaj!“ uzvikne on i pokaže na pozornicu.
Eunuhu je skliznuo ogrtač, pa se otkrilo njegovo bijelo rame. Bio je našminkan samo do vrata. Gledatelji su vikali i vrištali.
„Onda, jesam li ti previše obećao?“
Sve više gledatelja se smijalo, neki su zviždali, a glumci su se očajnički nastojali snaći. A nasred pozornice stajala je Elisa, osamljena i bespomoćna kao da je jedina osoba na svijetu. Iako je bila pod velom, Fatima je vjerovala da joj vidi lice. Dijelilo ih je samo nekoliko koraka. Fatima se još nikada nije osjećala tako blizu, ali i tako daleko od nje. Isti život, koji ih je nekoć povezivao kao dvije sestre, sada je bio poput ponora između njih.
Iznenada nešto proleti zrakom. Neki gledatelji dignuli su se sa svojih mjesta i stali bacati trulo voće na pozornicu. Jedna rajčica pogodi Elisu u ruku i raspadne joj se na koži.
Taj prizor pogodi Fatimu kao da je i sama žrtva. Elisa je tolike godine sanjala o tome da ode iz harema, a sada je stajala tu, u tom lažnom haremskom kostimu, izložena pogledima stranih ljudi, njihovoj poruzi i ismijavanju. Fatima je znala da bi jedna Taifunova riječ bila dovoljna da je izbavi iz tog pakla.
„Suosjećaš li možda s njom?“ Taifun je pogleda kao da joj čita misli. „Čemu? Sjeti se zlatara. Ta armenska kurva nije drugo zaslužila.“
Kada se na pozornici pojavio flautist, Taifun joj pruži čašu i nazdravi joj. No Fatima je oklijevala.
„Hajde... Za nas dvoje! Pa sama si htjela da ona vidi kako smo nas dvoje sretni.“
Te su riječi malo-pomalo kapale u njezinu dušu, brisale ondje osjećaje, kao što limunska kiselina briše mrlje s lanene tkanine, sve dok nije ostala čista, nepatvorena istina. Da, Taifun je imao pravo... Elisa je kurva koja ju je izdala zbog jedne ljubavne noći i lišila je sve njezine sreće. Dakle, zašto je žaliti? I dok je flautist klečao pred stranom ženom, koja joj je nekoć bila prijateljica, Fatima zabaci glavu, odgovori na zdravicu svojeg muža i otpije gutljaj.
Druga rajčica pogodi Elisu u nepokrivene grudi. Gledatelji skoče sa svojih mjesta i zaplješću. No, tek kad ju je flautist primio za ruku, Elisa se trgne iz ukočenosti te uz povike i zvižduke publike otetura iza zastora.
No Fatima se smijala – smijala i smijala sve dotle dok se nije zagrcnula i ostala bez zraka.

PETA KNJIGA

Flautist – 1914.-1915.




1




RAT! RAT! RAT!
Poput bureta baruta, na kojem je već desetljećima tinjao fitilj, Europa je eksplodirala u ljetu 1914. godine. Jedan jedini pucanj, koji je ispalio srpski atentator i od kojega je poginuo austrijski prestolonasljednik, bio je dovoljan da izazove eksploziju. Napokon se pružila prilika da se podmire prastari računi između naroda! Postavljali su se ultimatumi, aktivirali savezi, tenkovi i strojnice, avioni i bojni otrovi pripremali su se za borbu. Rat je bio nastavak politike drugim sredstvima, i još nikada prije ljudski kreativni duh nije izumio takvo djelotvorno oružje kako bi vojnom silom riješio političke sukobe koji su se nagomilali između europskih vladara i njihovih naroda. Njemački i austrijski car zaklinjali su jedan drugome na nibelunšku vjernost, Englezi i Francuzi svladali su svoju neizmjernu uzajamnu odbojnost, pa su se zajedno svrstali na stranu Srbije i ruskog cara. Vlade su provodile mobilizaciju, i milijuni mladih, vojno sposobnih muškaraca, kao da su jedva čekali, odbacili su posao, napustili škole, tvornice i fakultete kako bi pjevajući otišli u rat, prožeti vjerom u Božju providnost i domovinsku čast.
Nisu prošla ni četiri tjedna kad je udarni val zahvatio i Carigrad, glavni grad Turske. Mlada vlada, koja je već vodila dva rata na Balkanu, našla se pred dotad najtežom odlukom: na koju stranu se svrstati? Na stranu Centralnih sila – Nijemaca i Austrijanaca? Ili na stranu Antante – Francuza, Engleza i Rusa? Najuži krug Odbora za jedinstvo i napredak sastao se radi rasprave o tom škakljivom pitanju u uredu Enver-paše, nedavno imenovanog ministra rata.
„Bit politike je u tome“, docirao je čelnik Odbora ispod svojeg portreta u ulju, „da treba razlikovati prijatelja od neprijatelja. Moramo se odlučiti.“
„Moramo li doista?“ odvrati Talaat i pritom mu krenu zglobovi na golemim rukama. „Ako nešto možemo naučiti od Abdul Hamida, onda je to umijeće balansiranja.“
„Znači li to da se vi zalažete za neutralnost?“ upita Enver dignutih obrva. Talaat kimne. „Englezi obučavaju našu mornaricu, Francuzi našu žandarmeriju a Nijemci našu kopnenu vojsku. Ta se ravnoteža već desetljećima pokazala opravdanom. Zašto da je remetimo?“
„Kako bismo se svrstali uz pobjednike“, odgovori Enver frčući brk. „Posljednjih desetljeća izgubili smo goleme dijelove teritorija, na Balkanu i na Krimu. Sada nam se pruža mogućnost da nadoknadimo gubitke. Polazim od pobjede Centralnih sila. Kao vojni ataše mogao sam se u Berlinu uvjeriti u stanje njemačkog naoružanja. Ono daleko nadmašuje englesko i njemačko.“
„To nije u pitanju“, složi se Talaat. „Bili bismo budale kad bismo se zamjerili Nijemcima. No, moramo li stoga nahuškati na sebe Engleze i Francuze? Na njih smo također upućeni. U administraciji, u obnavljanju flote, u razvoju naše teške industrije – da i ne spominjemo aktualne zajmove. Ako nam zatvore zlatnu pipu, bankrotirat ćemo.“
„A što je s Armencima?“ Sve su oči bile uperene u Taifuna koji je postavio to pitanje. „Car im je obećao da će im u slučaju ruske pobjede dati vlastitu državu. Ako se udružimo s ruskim saveznicima Englezima i Francuzima, potpomoći ćemo otpor naših unutarnjih neprijatelja.“
„Upravo tako“, reče Enver. „Armenci će učiniti sve kako bi pomogli Rusima da pobijede. Samo će sabotirati i nanositi nam štetu gdje god mogu... Stvorit će drugu frontu u našoj vlastitoj zemlji.“
„Armensko pitanje“, objasni Talaat, „riješit će se tako da se riješimo Armenaca. Tako je bilo i u doba Abdul Hamida. To ne znači da moramo staviti glavu na panj. Već desetljećima negdje ratujemo, a nismo dobili ni jedan jedini rat. Treba nam razdoblje mira da izgradimo zemlju.“
Vrata se naglo otvore, i u prostoriju uđe pobočnik.
„Što se dogodilo?“ upita Enver.
Pobočnik salutira i pruži mu brzojav. Enver slomi pečat i pogledom preleti sadržaj. Kad ga je pročitao, bio je još bljeđi nego inače.
„Englezi su zaplijenili naše topovnjače“, objasni on.
„Topovnjače Osman i Resadiye?“ zaprepašteno uzvikne Talaat. „To je zacijelo zabuna!“
Enver odmahne glavom. „Zabuna je isključena. Britanski ministar rata Churchill osobno je zapovjedio... u interesu nacionalne sigurnosti.“
„Ali... ali... to znači...“
Talaat zanijemi. No i bez riječi svatko je u prostoriji znao što znači ta novost. Osman i Resadiye bili su dva ratna broda koje je Turska naručila u jednom britanskom brodogradilištu. Ta kupnja bila je čin koji je zahtijevao velik nacionalni napor, i svaki je domoljub dao prilog. Škrabice su bile postavljene na ulazu svih džamija, na mostu Galata i u Velikom bazaru kako bi se namaknuo novac. Organizirane su dobrotvorne večeri i seoske svečanosti, povjerenici su išli od kuće do kuće moleći za dobrovoljne priloge. Žene su prodavale kosu vlasuljarima. Ta dva broda pripadala su turskom narodu, a turski mornari već su bili u Engleskoj kako bi ih morem otpremili u Carigrad. Zapljena nije bila samo raskid ugovora, nego i napad na ponos nacije, na čast svakog pojedinog Turčina.
„A sada?“ upita Talaat.
Umjesto odgovora, Enver uzme upaljač i zapali brzojav. „Treba li još što pitati?“ reče on dok je plamen gutao papir. Strpljivo je čekao da mu u ruci ostane još samo malo pepela. „Gospodo moja“, reče on ozbiljna lica i pogledom obuhvati nazočne, „kocka je bačena!“

2




„DEUTSCHLAND, DEUTSCHLAND ÜBER ALLAH!“
S bocom u ruci Elisa je izišla iz engleske ljekarne prekoputa carinarnice. Morala se požuriti, jer ju je za nekoliko minuta čekala sljedeća predstava u kazalištu. No u luci se gotovo nije mogla probiti. Njemački mornari urlali su na pristaništu. Bili su to članovi posade dviju topovnjača, Goeben i Breslau, koje je car Wilhelm poslao u Carigrad kao zamjenu za engleske ratne brodove. Već tri mjeseca bile su usidrene na Bosporu i moglo bi se pomisliti da su odonda Nijemci osvojili glavni grad Osmanskoga Carstva. Njemački automobili s orlom na haubi vozikali su se zavojitim ulicama, a pruski mornari nosili su fesove umjesto svojih kapa, kao znak da sada oni zapovijedaju turskom mornaricom. Elisa je pognula glavu da izbjegne njihove poglede. Otkako je živjela u gradu, odbacila je veo. Prvo, zato što je Aram pokrivanje velom ismijavao kao glupost i drugo, zato što su nove vlasti razriješile žene te obveze. No to je vjerojatno bilo jedino u čemu se Aram slagao s vladom.
Jedan kamen proleti zrakom i udari u izlog ljekarne neposredno iza Elisinih leđa.
„Dolje Engleska! Smrt nevjernicima!“
Horda turskih prosvjednika, noseći zelenu Poslanikovu zastavu, jurila je pristaništem i razbijala izloge svih zgrada na kojima je visjela britanska zastava. Elisa sakrije bocu na prsa. Kupila ju je po Aramovu nalogu. On je vodio kazalište poslije stričeve smrti. U boci je bio glicerin, i Aram ju je poslao baš u englesku ljekarnu jer ga je ona jedina u gradu imala u velikim količinama. Elisa nije imala pojma ni što je to, ni zašto Aramu treba.
„Posebno izdanje! Kalif objavljuje džihad! Poziv na sveti rat!“ Jedan dječak s hrpom novina na ruci izvikivao je vijest. Prolaznici su nahrupili na njega sa svih strana i trgali mu novine iz ruku. I Elisa kupi jedan primjerak da pročita kalifov poziv.


Naši neprijatelji tlače milijune muslimana. Prisiljeni smo radi obrane svojih interesa latiti se oružja u savezu s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Rusija je našoj uzvišenoj državi stoljećima nanosila štetu. Stoga objavljujemo sveti rat ruskom caru i njegovim saveznicima. Došao je dan obračuna! Muslimani cijelog svijeta – u ruskim, engleskim i francuskim zemljama – dignite se! Borite se svim snagama, pandžama i zubima, tijelom, dušom i duhom! Kažnjavajte nevjernike, zarobljavajte ih i ubijajte gdje god ih nađete!


Elisa spusti novine i pogleda na pučinu. Iako je već bio studeni, iznad Bospora se još plavio nebeski svod. Valovi su svjetlucali na toplom jesenskom suncu, a čamci i brodovi križali su se na starom vodenom putu – kao i uvijek. Sve se doimalo vrlo spokojno, pa čovjek nije mogao sebi ni predočiti što znači riječ „rat“.
Mujezin je pozivao na molitvu. Elisa stisne novine pod rukom i nastavi put.
Iako ju je od kazališta dijelilo samo nekoliko stotina koraka, ulice i trgovi bili su tako zakrčeni da joj je trebalo više od pola sata. Prosvjednici koji su mahali zastavama posvuda su se bratimili s njemačkim mornarima kako bi slavili džihad. Kad je Elisa napokon stigla, predstava je već odavno počela.
„Još! Još!“ U kazalištu je vladala prava ludnica. Gledatelji su od oduševljenja lupali nogama. Aram je marširao pozornicom u uniformi mladoturske vojske, a na licu je imao masku Abdul Hamida. Dok je drvenim pištoljem pucao u ruske vojnike, lijevo i desno od njega padali su glumci prerušeni u armenske seljake. Elisi nije trebala ni sekunda da shvati poruku.
„Jesi li poludio?“ upita ona kada je Aram poslije aplauza došao u garderobu. „Kalif poziva na sveti rat, a ti Vladu proglašavaš zločinačkom? Hoćeš li da te zatvore?“
„Tako... Rat je sada čak svet? Onda se više i ne moraju ustručavati. Vidjet ćeš, poklat će Armence kao u Sultanovo doba.“
„Neću ja uopće ništa vidjeti! Osim da to prekineš! Budi sretan što te nisu pozvali u vojsku.“
„Misliš zbog mojeg oka? Kakve li štete! A ja sam savršen snajperist. Drugi moraju zažmiriti na jedno oko dok ciljaju, a ja ne moram! Zahvaljujući njima!“
„Ako nastaviš ovako pričati, više te uopće neću slušati. Bože moj, kako samo možeš biti tako blesav! S takvim nastupima dovodiš u opasnost svoj život!“
Aram joj se nasmiješi naivnim smiješkom nevina mladića, koji se njoj neobično sviđao i koji je istodobno mrzila. Živjeli su zajedno pet godina, više ne kao brat i sestra nego kao muž i žena. Elisa ga je u međuvremenu dobro upoznala pa je znala da joj najčešće nešto skriva kad god bi joj se tako smiješio.
„Zašto se jednostavno ne zadržavamo na glazbi?“ upita ona.
Njegov je smiješak postao još naivniji. „Misliš li zbilja na glazbu? Ili misliš na ovo?“
Ne čekajući njezin odgovor, on joj rukama obuhvati lice i poljubi je.
Kad god bi je poljubio, činilo joj se da čuje staru, poznatu melodiju na pogrešnom instrumentu. Ne, s Aramom je nije povezivala velika ljubav, ne ono iznenadno otkrivenje, neočekivani dar. Tu je ljubav doživjela samo jedanput, prije mnogo, mnogo vremena, i ona je nestala preko mora, na drugom kraju svijeta da se nikad ne vrati... Ipak je sklopila oči i uzvratila poljubac. Aram joj je bio prijatelj, čovjek koji ju je spasio i s kojim sada dijeli život.
„Nemoj to više ponoviti“, šapne ona. „Molim te! Ne želim izgubiti ovo malo što imamo.“
„Obećajem ti“, odvrati on. „Svetog mi Ararata!“ Ponovno joj se nasmiješi. „No, reci mi... Jesi li dobila glicerin?“

3




VAN JE BIO STARA PRIJESTOLNICA armenskog kralja Tigrana Velikog. Stoljeće prije Krista on se nastanio na obali istoimenog jezera u Anadoliji kako bi ondje vladao svojim narodom.
Okružen velikim planinama, grad opasan zidinama bio je okrunjen zamkom na klisuri, golemom utvrdom sa zupčastim kruništima, koja se okomito uzdizala iznad visoravni i čija je strana okrenuta prema jezeru bila ispisana drevnim klinastim pismom.
Iako se vanjska slika grada sačuvala dvije tisuće godina, njegov se karakter tijekom nekoliko prošlih desetljeća iz temelja promijenio. U proljeće 1915. godine Van je bio europski otok na dalekom istoku Osmanskoga Carstva. Na ulicama je prevladavao europski način odijevanja, posvuda su vozili bicikli i automobili, prodavale su se novine, a funkcionirala je i telefonska mreža. Imao je pedeset tisuća stanovnika, od toga su tri petine bili Armenci a dvije Turci.
„Ne bi smjela toliko piti“, reče Taifun.
„Zašto?“ upita Fatima. „Što bih inače radila ovdje? Smrtno se dosađujem.“
„U Carigradu si učila francuski. Zašto ne nastaviš? Mogu ti se pobrinuti za profesoricu?“
„Non, monsieur. Merci...“
„Osim toga, Van je jedan od najljepših gradova u Turskoj. Samo moraš izići i pogledati ga! Ali, ne, ti samo sjediš cijeli dan u zamračenoj sobi i mozgaš!“
Fatima otpije gutljaj vina. Vrtovi ispod njezina prozora bili su u punom cvatu, a vinogradi i voćnjaci protezali su se od gradskih zidina kilometre i kilometre daleko. No, prije bi sebi odgrizla jezik nego Taifunu dala za pravo.
„Hoću natrag u Carigrad. Ovdje je hladno i sirotinjski i sve je u istom stanju kao prije stotinu godina.“
„Glupost! Ovdje ima svega kao i u Carigradu – kavana i čajana, bazara i dućana, kina, kazališta i kabarea. Čak imaju djevojački licej i dječji vrtić.“
„Što bih ja s dječjim vrtićem? Možeš li mi odati tu tajnu?“
„Oprosti, nisam ti to trebao reći. Glupo od mene.“ Taifun joj poljubi ruku. „Shvati, ljubavi. Ja se ne mogu vratiti u glavni grad. Znaš i sama zašto sam ovdje.“
Dakako, znala je. Samo nekoliko tjedana poslije početka rata Enverpaša, ministar rata, imenovao je njezina muža guvernerom te pokrajine kako bi tim prokletim Armencima stao na put. Njegova zadaća mogla je jedina koliko-toliko opravdati njezin boravak ovdje. Ta pokrajina bila je zona prikupljanja turske vojske ispred ruske granice. Taifun je trebao razoružati bezbožnu armensku bandu i onemogućiti je kako bi vlastite postrojbe zaštitio od sabotaža. Uz to su mu čak povjerili i zapovjedništvo nad organizacijom Teskilati Mahsusa i nad njihovim samoubilačkim jurišnim postrojbama stacioniranim u Vanu, koje su bile odgovorne samo Odboru i bez pogovora izvršavale zapovijedi. No, je li to utjeha ako je čovjek nesretan?
Fatima povuče ruku. „Zašto nije sve onako kako je bilo prije?“ upita ona. „Možda zato?“ odgovori Taifun i glavom pokaže na njezinu čašu. „Ne“, reče ona, „to nije razlog. Ti me više ne voliš – to je pravi razlog.“
„Kako možeš tvrditi tako nešto? Volim te i više nego prije!“
„Možda. Ali, pritom se mrštiš kao da se u isto vrijeme i kaješ zbog toga.“ Ona okrene glavu i nadlanicom pritisne čelo. „Strahovito me boli glava. Jesi li već bio u ljekarni?“
Taifun se ugrize za usnu. „Aspirina je nestalo. Dobit će ga tek idući tjedan.“ Fatima mu dobaci prezriv pogled. „Vidiš li? Ovdje nemaju ni toga!“
„Smiri se sada, pa nećemo ovdje zauvijek ostati. Hoćeš li još malo vina?“ Ona kimne. On digne bocu i natoči joj vina.
„Ako imaš bilo kakvih želja, reci mi. Sve ću učiniti da ti ih ispunim.“
Ona otpije gutljaj i razmisli. „Htjela bih jazz orkestar“, reče napokon. „U Carigradu sada svugdje sviraju jazz. Kad bismo imali jazz orkestar, mogli bismo pozivati goste, organizirati proslave, prirediti bal. Glavno je da sam među ljudima!“
„Ako te to usrećuje...“ Taifun zastane. Zatim izvadi jedno pismo iz džepa uniforme i pokaže joj ga. „Možda će te ovo razvedriti. Od starog znanca koji je najavio posjet.“
„Daj ovamo!“ Fatima mu zgrabi pismo iz ruke. No, kad je vidjela ime pošiljatelja, problijedi. Drhteći od uzrujanosti, zgužva omotnicu i baci je na pod. „Ni za što na svijetu! Ne želim vidjeti tog čovjeka! Čuješ li? Nikada!“

4




„DOKTORE MOBIUS! Drago mi je što vas mogu ponovno pozdraviti ovdje!“
„I meni je drago, gospodine barune.“
Kad se Felix rukovao s njemačkim veleposlanikom von Wangenheimom, osjetio je neobičnu toplinu zbog prisnosti tog čovjeka. Dugo se opirao povratku u Carigrad. Pet godina nije bilo dovoljno da zacijele rane koje mu je nanio njegov prvi boravak u toj zemlji. No nije se više mogao oduprijeti argumentima koji su ga s nekoliko strana prisilili da krene na taj put.
„Kako vidim, sada nosite vjenčani prsten“, reče Wangenheim. „Znači, gospođica Rossmann je sada supruga doktora Mobiusa?“
„Profesora Mobiusa, da se točnije izrazim.“
„Čestitam, čestitam! Jeste li se pobrinuli i za potomstvo?“
„Da, imamo djevojčicu.“ Felix otvori novčarku i pokaže veleposlaniku fotografiju. „Elisabeth, za mjesec dana imat će tri godine.“
„Kakvo lijepo ime! A lice... preslatko! Isti tata!“ Wangenheim načas pogleda sliku i zamoli Felixa da sjedne. „Vaš je tast pokrenuo nebo i zemlju u Berlinu kako bi vas otpremio ovamo. Kako čujem, intervenirao je čak kod Njegova Veličanstva.“
„Svakako“, uzdahne Felix. „Kada je posrijedi posao, ne preza ni od čega. Ipak se bojim da je precijenio moje turske veze.“
„Ne bih bio baš tako siguran u to. Vi ste ovdje sada kao i prije na izvrsnom glasu.“
„Doista?“
Wangenheim kimne. „Osim toga, vaš gospodin tast ima potpuno pravo što se tako odlučno angažira u ovoj lijepoj zemlji. Otkako su Turci raskinuli veze s Francuzima i Britancima, naši ovdje mogu zaraditi milijune, prije svega u poslovima s naftom. Ministar rata Enver upravo je kaspijska naftna polja proglasio ratnim ciljem. A naftno bogatstvo koje skriva Mosul ulazi na određeni način u naknade koje Reich može legitimno očekivati nakon završetka rata, da ne govorimo o mogućim poslovnim ugovorima u rudarstvu i prometnoj infrastrukturi. Deutsche Bank već sada zarađuje silne novce na Bagdadskoj željeznici.“
„Možda. Meni ipak nije jasno kakav može biti moj doprinos svemu tome.“
„Vi se ponovno podcjenjujete, dragi prijatelju. Ovdje se još sklapaju poslovi kao na bazaru. Dat ću ti dvije deve, a ti ćeš štititi čast moje žene... Jedno ne mora bezuvjetno biti povezano s drugim. Kad već govorimo o tome, što zapravo kaže vaša cijenjena supruga za vaš put? Gotovo ne mogu zamisliti da vas je dragovoljno pustila da odete.“
To pitanje zaboli Felixa. Nadao se da će se Carla usprotiviti pritiscima svojeg oca. Naprotiv, nije se usprotivila, lako su se tek prije pola godine uselili u vilu u Charlottenburgu, udružila se s ocem i nije Felixu dala mira dok nije popustio. Čini se da joj je rast kompanije Čeličane i elektrane August Rossmann više ležao na srcu nego rođenje sina kojega je Felix toliko želio.
„Moja se žena odlikuje“, reče napokon, „izvanredno jakim osjećajem dužnosti. I kad me zatim Njegovo Veličanstvo osobno imenovalo višim stožernim liječnikom u rangu bojnika...“, Felix nemoćno digne ruke.
Wangenheim ga pogleda s razumijevanjem. „U svakom slučaju, drago mi je što ste ovdje“, reče on. „I ako mi dopustite osobnu primjedbu... Uniforma vam izvrsno stoji, gospodine bojniče!“
„Iskreno govoreći, sam sebi sam u tome prilično smiješan. Nisam nikada imao posla s vojskom, a sada bih trebao našim turskim suborcima pomoći u organizaciji saniteta. Ali, nemojte me više mučiti. U čemu se sastoji moja misija? U Berlinu su mi rekli da ćete mi vi uručiti zapovijed za pokret.“
„Tako je“, reče veleposlanik i preda mu papir. „Siguran sam da će vam se svidjeti ta misija. To je u cijelosti humanitarna zadaća.“
„Van?“ upita Felix kad je bacio pogled na ispravu. „Nikad čuo. Gdje je to?“
„Nekoliko tisuća kilometara istočno odavde“, odgovori Wangenheim. „No, nemojte se bojati“, doda on kad je vidio izraz Felixova lica. „Pa zato imamo svoju Bagdadsku željeznicu. Osim toga, mlad čovjek poput vas uvijek je spreman za malu pustolovinu. Nije li tako?“

5




NEKOLIKO MJESECI NAKON POČETKA RATA Osmansko je Carstvo proživljavalo najtežu krizu otkako je nova vlada preuzela vlast. Stanje je na svim frontama bilo katastrofalno. Enver-paša, koji je sanjao o napoleonskim ratovima sve do Afganistana i Indije, izdao je usred zime zapovijed za veliku tursku ofenzivu kako bi jednom zauvijek pobijedio Rusiju. No bitka na Kavkazu završila je strahovitim porazom. Sedamdeset i pet tisuća turskih vojnika našlo je smrt kod Sarikamiša po najgoroj zimi. U isto vrijeme Britancima je uspjelo, nakon prodora preko Šatel-Araba, osvojiti Basru, dok su im propali planovi za brz prodor u Egipat preko Sinaja. A kad su u proljeće Saveznici pripremali napad na Dardanele kako bi Carigrad odsjekli od mora, počela su kolati apokaliptička proročanstva prema kojima Alah želi na nevjernike prenijeti vlast nad svijetom kako bi kaznio svoj narod. „Kršćani će se ujediniti na vodi“, govorili su hodže u džamijama. „Tada će doći i uništiti nas...“
Još brže od straha od propasti carstva Carigradom se širila glad. Prijestolnica je bila upućena na isporuke žita iz Rusije kako bi prehranila svoje stanovništvo. Isporuke su sada otpale, pa je od početka zime vladala velika oskudica, glad i bijeda... Prilike su se pogoršale s golemim priljevom izbjeglica iz svih dijelova zemlje, pa je sve više ljudi moralo dijeliti sve manje hrane. Gradom je harao tifus, a cijene za najobičnije stvari penjale su se do neba.
Dok su krijumčari, prevaranti i korumpirani činovnici punili svoje džepove, narod se borio za preživljavanje. Gotovo nitko više nije imao novca za kazalište, sve manje gledatelja zalutalo bi u Aramov Cabaret u luci, pa je Elisa ubrzo bila prisiljena prodavati sve što je mogla odvojiti kako bi dobila nekoliko kuruša za hranu.
Hoće li morati i svoju brojanicu odnijeti u zalagaonicu? Skinula ju je s ruke i promatrala zrna na svjetlu petrolejke. Nisu mnogo vrijedila, dobila bi za njih upravo onoliko koliko bi bilo dovoljno za nekoliko hljebova kruha. A Aramova flauta? Bila je od pravog srebra, a on je već mjesecima nije svirao. Vjerojatno će mu manje nedostajati negoli njoj brojanica.
Elisa ga odluči upitati za to kad se vrati. Nakon večernje predstave, kojoj je prisustvovalo samo desetak gledatelja, ponovno je otišao na sastanak s nekakvim prijateljima koje Elisa nije poznavala – kako je to često činio u posljednje vrijeme. Uzdahnuvši, ona otvori ormar u kojem je držao flautu. Neće škoditi ako je malo ulašti. Sagne se i odmakne odjeću, a tada u jednom kutu otkrije crnu kutiju, nalik na kutiju za instrumente. Oho, nije ni znala da Aram ima još jedan istrument...
Kad je otvorila kutiju, nije vjerovala svojim očima. U crvenoj baršunastoj futroli nije bilo ni flaute ni drugog glazbala, nego je tu bio pištolj.
„Hoćeš li nas ubiti?“ uzvikne ona kad se napokon vratio.
„Kako dolaziš na to da njuškaš po mojim stvarima?“ uzvikne i on.
„Vlada trpa Armence u radne bataljune, a ti? Umjesto da budeš sretan i zahvalan što nas puštaju na miru, ti skrivaš pištolj! „
Aram joj rukom zatvori usta. „Hoćeš li da nas čuje policija?“ prosikće on. Elisa ga ugrize za ruku, ali on ju nije puštao.
„Obećaj da ćeš prestati vikati. Obećaješ li?“
Tek kad je kimnula, on spusti ruku s njezinih usta. Nogom je zatvorio vrata i poveo je u najdalji kut prostorije kako ih nitko ne bi čuo.
„Zašto trebaš pištolj?“ upita ga ona.
„Zar ne shvaćaš? Sila je jedini jezik koji te svinje razumiju.“ On strgne povez s oka i pokaže joj ranu. „Bio sam u Adani. Meni su iskopali samo oko. Drugima su odrezali nos i uši, šake i ruke, stopala i noge. Trudnicama su rasijecali trbuhe i trgali im iz utrobe nerođenu djecu, djevojke su silovali, a mladiće kastrirali. Ulice su bile crvene od krvi. U rijeku su bacali trupla kao mrtvu stoku. A ti pitaš što će mi pištolj.“
„Vlada u to doba nije htjela pokolj. Zločinci su bili osuđeni i pogubljeni! To točno znaš!“
„To su bili fiktivni procesi, u mirno doba, kako bi se inozemstvo smirilo, Englezi i Francuzi. A sada imamo rat, pa više ne moraju imati obzira! Ako se ne budemo branili, iskorijenit će čitav naš narod.“
„I ti ćeš to spriječiti svojim pištoljem? Ti si lud!“
„Mi nemamo samo pištolje. Imamo i eksploziv. Sama si kupovala glicerin za to. Sjećaš li se?“
Elisa osjeti kako joj se suše usta. „Što to namjeravate?“ upita ona. Aram ponovno stavi povez preko oka. „Možeš li šutjeti?“ Elisa kimne. „Onda dobro“, reče on tiho. „Napast ćemo Osmansku banku i uzeti onoliko talaca koliko budemo mogli. Vjerojatno već idući tjedan.“
„I što želite time postići?“
„Uzdrmati svjetsku javnost. Neka Nijemci vide kakvi su zločinci njihovi saveznici. To nam je jedina šansa.“
„Doista ste ludi!“ Elisi je to bilo neshvatljivo. „Nijemci će vidjeti kakvi su zločinci neki Armenci. Sve ćete samo pogoršati!“
Aram odmahne glavom. „Osim toga, treba nam novac“, reče on. „Za pripadnike našega pokreta otpora u Anadoliji.
Oni atentatima i sabotažom pomažu Rusima u zoni prikupljanja. Rusi su naša nada. Ako dobiju rat, mi ćemo biti slobodni. Tada ćemo napokon ponovno dobiti vlastitu zemlju.“
„Dobit ćemo vlastiti grob“, reče Elisa. Rukama obuhvati Aramovo lice i stane ga zaklinjati pogledom. „Molim te! Ne čini to! Nasilje rađa samo još više nasilja! Ja sam to doživjela kao dijete. Više neću. Čuješ li me?“
„Pssst!“ Aram stavi prst na usta. U kući su se čuli uzvici i koraci u čizmama. „Tko je to?“ upita Elisa sva ustrašena.
„Nemam pojma“, šapne Aram, uplašen kao i ona.
„Pištolj!“
Oružje je stajalo na stolu. Elisa bez razmišljanja uzme pištolj iz futrole i sakrije ga ispod haljine, a Aram baci kutiju kroz prozor.
Zatim se širom otvore vrata, i u sljedećem trenutku žandari upadnu u prostoriju.

6




VANI SU ČEKALA KOLA S REŠETKAMA. Pijani mornari urlali su njemačke parole u tami na pristaništu kad su žandari ugurali Elisu i Arama u kavez u koji su već strpali mnogo uhićenika, pa su unutra morali stajati. Očito je te večeri bila velika racija. Jedan naoružani žandar popeo se k njima u kavez prije nego što su izvana zabravili čelična vrata.
„Kakav smo zločin počinili?“ upita Aram kad su kola krenula. „Zaveži gubicu!“ odgovori žandar. „Ili hoćeš da ti razbijem njušku?“
„Inzistiram na svojem pravu! Hoću znati što nam...“
„Prestani već jednom!“ prosikće Elisa osjećajući hladan pištolj između bedara. „Molim te!“
Vožnja je trajala otprilike jedan sat, i tada se kola zaustave ispred velike, rasvijetljene zgrade. Vrata se otvore, a žandar zapovjedi uhićenicima da se iskrcaju.
„Znaš li gdje smo?“ šapne Elisa.
„Sirkeci“, šapne i Aram. „Središnji zatvor.“
U hodnicima i prolazima vrvjelo je od uhićenika. Gotovo su svi bili Armenci. Aram ih je nekoliko prepoznao i došapnuo Elisi njihova imena. Činilo se da su ovamo dotjerali sve važne Armence u prijestolnici: zastupnike u parlamentu, novinare, liječnike, bankare, pisce, muzičare, profesore, trgovce, ljekarnike, glumce, učitelje... Neke su očito dignuli iz kreveta... U pidžamama, kućnim ogrtačima i papučama sjedili su na klupama čekajući zabrinutih lica što će se s njima dogoditi.
Elisa i Aram proveli su noć s desetak drugih uhićenika u sićušnoj ćeliji s dva kreveta na kat samo za četiri osobe.
„Što da radim s pištoljem?“ šapne Elisa Aramu.
„Ne boj se“, odgovori on. „Ti si najbolje skrovište. Pa ne mogu nas sve pregledati, ima nas previše.“
„A ako ipak pregledaju?“
„U najgorem slučaju, pregledat će muškarce.“ On je obujmi i privuče. „Pokušaj spavati. Tko zna kada će nam se ponovno pružiti prilika.“
Elisa se priljubi uz njegovo rame. No nije mogla ni pomisliti na spavanje. Odozgo ju je osvjetljavala električna svjetiljka, a kad bi joj se na trenutak, unatoč svjetlu i strahu, sklopile oči, trgnula bi se od škripanja i lupanja željeznih vrata u hodnicima. I drugi bi se zatvorenici svaki put trgnuli. Vjerojatno su mislili isto što i ona.
„Što kane učiniti s nama?“
„Biste li to uistinu htjeli znati?“ odvrati čovjek s niklenim naočalama i rijetke crne kose. „Ja radije ne bih, ako mene pitate.“
„Zašto? Tko ste vi?
„Krikoris Balkakian“, predstavi se on. „Urednik Asadamarta.“
Elisa je znala za te novine, bile su to najveće armenske novine u gradu. „Morate nam reći ako znate.“
„Mogu samo nagađati“, reče urednik. „Bojim se da je ovo gore od uobičajenih pokušaja zastrašivanja. Sada je ozbiljno.“
„Zašto? Što se dogodilo?“
„Vlada nas smatra odgovornim za svoj poraz na Kavkazu. Upravo jučer Talaat je održao govor tvrdeći da su armenski izdajice napali turske vojnike podmuklo sleđa. Osim toga, zarobili su armenske vojnike koji su se kao dragovoljci borili na ruskoj strani.“
„Ali, kakve mi s tim imamo veze?“ upita Elisa.
„Nikakve!“ Urednik slegne ramenima. „Osim što moramo za to ispaštati. Prije uhićenja dobio sam popis imena dvadeset i dvojice armenskih političara koje je navodno, po nalogu Vlade, trebalo pogubiti. No, to još nije sve. Šire se glasine o ukazu prema kojem treba eliminirati sve Armence. Žele jednom zauvijek riješiti armensko pitanje. Kad završi rat, u Carigradu neće biti ni jednog jedinog kršćanina, kao ni u Meki!“
„Kako možete tvrditi nešto tako strašno?“ pobuni se sijeda učiteljica Mariam, jedina žena u ćeliji, osim Elise. „To je nečuveno! Ljudi poput vas huškaju Turke i Armence jedne na druge!“
„Samo vjerno prepričavam ono što znam.“
„Ne znate vi ništa! Radi se samo o strašnom nesporazumu. Vidjet ćete – sutra ujutro ponovno će nas pustiti. Posve sigurno! Nova vlada zna da smo im mi najodaniji pristaše. Pomogli smo im da svrgnu Abdul Hamida!“
„Molim Boga da imate pravo“, reče urednik. „Samo sumnjam da je Bog na našoj strani. Jučer ujutro Englezi su se iskrcali na Galipolju.“
„Galipolje? A gdje je to?“
„Poluotok na ulazu u Dardanele. Žele zatvoriti tjesnac kako bi spriječili ulazak njemačkih i turskih brodova u Carigrad.“
„To bi bilo fantastično!“ uzvikne Aram. „Ako izgube glavni grad, izgubili su i rat!“
„Fantastično?“ začudi se urednik. „Bože, to bi bilo nezamislivo! Uhvatio bi ih takav bijes da...“
Uto zaškripi ključ, i vrata ćelije se otvore. Na hodniku su stajala dvojica žandara.
„Svi za nama!“
Odveli su ih u dvoranu obloženu keramičkim pločicama, koja se doimala poput velike kupaonice. Elisa je odmah znala: sada će ipak pregledati sve, koliko god ih ima... Temeljito, ravnodušno i strpljivo žandari su ih pregledavali i tražili da isprazne torbe. Zaplijenili su im sve što je nalikovalo oružju – džepne nožiće, olovke, čak kišobrane i štapove za hodanje. Elisi se srce spustilo u pete. Što će se dogoditi ako nađu pištolj? Očajnički je tražila Aramov pogled, ali on je spustio oči.
Uto mlađi žandar upre prst u nju. „Ti tamo!“
Elisa istupi korak naprijed. Bila je spremna na sve. Žandar se prigne da je počne pregledavati. No nije ju ni dotaknuo kadli ga prekine kolega.
„Stani! Ne žene!“
Elisa odahne. Aram je s olakšanjem pogleda dok su je s Mariam odvodili u susjednu prostoriju u kojoj ih je dočekala jedna policajka.
„Stanite obje leđima uza zid i stavite ruke na zatiljak!“
Mariam posluša. Elisa se ne pomakne. Baš kad je povjerovala da je opasnost prošla...
„Ti nemaš uši?“
Policajka joj priđe posve blizu, i Elisa je mogla vidjeti svaku poru na njezinu licu. Žena je na bradi imala madež iz kojeg su rasle crne dlake.
„Što je to?“ upita ona kad je napipala pištolj.
Elisa se tresla cijelim tijelom. Od straha nije mogla izustiti ni riječi. „Jesi li luda?“
Policajka posegne rukom između Elisinih bedara i izvuče pištolj.
Elisa joj se nije usudila pogledati u oči. Što će se sada dogoditi? Hoće li je tući? Mučiti? Strijeljati? Mariamino lice ukočilo se od straha.
„Znaš li da je za to predviđena smrtna kazna?“ upita policajka.
Elisa je i dalje šutjela, kao da joj je netko zavezao jezik. Policajka strpa pištolj u džep. Zatim zgrabi Elisu za ramena i gurne je tako snažno da je glavom udarila o zid.
„Van! Napolje odavde!“ naredi ona. „Jedna i druga! Natrag k ostalima!“ Dok je Mariam žurila prema vratima, Elisa je ostala stajati kao skamenjena. „Gubi se!“ prosikće policajka. „Prije nego što se predomislim.“ Elisa napokon shvati i u nevjerici pogleda ženu.
„Hva...hvala“, promuca i posrćući iziđe.
Stotine zatvorenika izišle su u dvoredu na hodnik. Mjesto pokraj Arama bilo je još prazno.
„Bogu hvala“, šapne on kad se svrstala uz njega. „Već sam pomislio da više nećeš...“
„Zaveži!“ uzvikne netko. „Trčećim korakom marš!“
Vani se već danilo. Pod nadzorom naoružanih vojnika, koji su na uzici vodili ovčare, otpremili su ih u konvoju vojnih teretnih vozila na brod koji ih je prevezao u Hajdar-pašu. Na kolodvoru Anadolske željeznice dočekao ih je zamračen i strogo čuvan posebni vlak. Lokomotiva je već bila pod parom.
„Prebrojte ih!“
Raspodijelili su ih po stotinu u svaki vagon.
„... osamdeset osam, osamdeset devet...“
Elisa zgrabi Arama za ruku i stisne je što je jače mogla. Neće je ispustiti, odluči ona, pa makar ih morali razdvojiti sjekirom.
„...devedeset pet, devedeset šest...“
Imali su sreću jer su ih strpali u isti vagon u kojem nije bilo odjeljaka, samo klupa, ali one su već sve bile zauzete. Elisa i Aram stisnuli su se stojeći u jednom kutu, držeći se za ruke.
Zalupili su vrata, a zatim je zavladao mrak kao da je noć.
„Kamo nas voze?“ upita Elisa.
„Ne znam“, odgovori Aram. „Ne znam ništa kao ni ti.“
Izvana se začuo rezak zvuk pištaljke. Jedan trzaj – i vlak je krenuo.

7




GUVERNEROVA PALAČA U VANU imala je, kako se pronosio glas, više od stotinu prozora, a te noći svaki je od njih bio osvijetljen. Zgrada je poput golema kristala blistala u anadolskom mraku, ali glazba koja je dopirala iznutra bila je strana i skandalozna, pa su se ljudi na ulici osvrtali da vide odakle dolazi. Glazba je zvučala kao da horda divljih životinja divlja po stepi. Ne, takvi tonovi mogli su se možda čuti u Americi, možda i u Carigradu – ali ovdje?
Taifun-paša, guverner pokrajine, pozvao je u palaču gradske uglednike, sve časnike stacionirane u Vanu i njihove žene, i nitko se nije usudio odbiti poziv. Svečana dvorana bila je prepuna bijelih i ružičastih karanfila iz kojih se širio slatkast, težak miris, dok je dvanestočlani jazz orkestar, sastavljen od najboljih glazbenika u garnizonu, svirao najnovije ragtime šlagere. A guverner je note za njih nabavio posebno iz New Yorka kako bi razveselio svoju ženu.
S njima za stolom sjedio je profesor doktor Felix Mobius, počasni gost večeri. Odjeven u bojničku odoru, koja mu je savršeno pristajala, nastojao je zanemariti buku orkestra. Stigao je vlakom tek prije nekoliko sati i još je bio sav prebijen od puta. Drmusao se beskrajna četiri dana Bagdadskom željeznicom i svaki trzaj na putu duljem od tri tisuće kilometara osjećao je u svakoj kosti svojeg tijela.
Neupadljivo je gledao u Fatimu koja je, njemu nasuprot, sjedila u polusjeni. Izgledala je nadasve zavodljivo, ali nije se usudio pogledati je kako treba, jer s turskim se muževima nikad ne zna... Gusta, kestenjasta, kovrčava kosa padala joj je na ramena, a na sebi je imala večernju haljinu s dubokim izrezom koja je mogla potjecati samo iz neke pariške modne kuće. Dignula je čašu i nazdravila mu.
„U vaše zdravlje, doktore!“ uzvikne ona na lošem francuskom.
„Vrlo ste ljubazni, milostiva gospođo“, glasno odvrati Felix da nadglasa buku. „Prekrasna svečanost!“
„Čini vam se? Mislila sam da ste u Berlinu naviknuti na bolje.“
„Nipošto! Ne sjećam se da sam ikad bio na veličanstvenijem balu.“ Felix je morao vikati tako glasno da mu je prepukao glas. Taifun se smilovao i dao orkestru znak. U istom trenutku prag buke spustio se na podnošljivu mjeru.
„Je li tako bolje?“
Felix ga zahvalno pogleda.
„Šteta je samo što niste poveli i svoju suprugu“, reče Fatima dok je konobar u elegantnoj livreji točio piće. „Pretpostavljam da ste oženjeni?“
Felix kimne.
„I sigurno imate mnogo dražesne djece, nije li tako?“ Zatim je nastavila govoriti prije negoli je stigao otvoriti usta. „Barem je mene sudbina sačuvala od toga. Hvala nebesima!“
„Oprostite? Kakva sudbina?“ upita Felix.
„Djeca“, odvrati ona i kreštavo se nasmije. „Presretna sam što ih nemam. Muškarcima su možda djeca slatka, ali nama ženama? Samo nam unište stas.“ Ponovno digne čašu i nasmi je se kao da se divno zabavlja. „U Salihino zdravlje!“
Kad se prignula, gornji dio njezina tijela iziđe iz polusjene. Felix ju je tek tada prepoznao, a zaprepaštenje što ga je njezin izgled izazvao u njemu bilo je tako veliko da ga je jedva uspio sakriti. Zaboga, pa tako izgledaju alkoholičari... Njezino lice, nekoć tako lijepo, bilo je podbuhlo, debeli sloj šminke jedva je prikrivao bore i podočnjake, a prsti s kandžama premazanim krvavocrvenim lakom, kojima je čvrsto obuhvatila čašu, bili su jako natečeni, pa vjerojatno više nije mogla skinuti debelo zlatno prstenje. No najgore su bile oči. Iako se Fatima stalno smijala, pogled joj je bio nadasve tužan kao da je upravo čula za smrt bliskog rođaka.
„Strašno mi je žao zbog onoga što se dogodilo u ono doba“, reče Felix. Riječi su mu izletjele same od sebe i najradije bi ih povukao.
„Ali, zbog toga ne treba crvenjeti!“ Fatima se ponovno nasmije, još glasnije i reskije nego prije. „Hoćete li da vam povjerim tajnu? Malu, slatku tajnu koju nitko ne smije znati?“
„Molim te, nemoj“, reče Taifun i spusti svoju ruku na njezinu. „Bojim se da se naš gost dosađuje.“
„Nemam taj dojam.“ Ne skidajući oči s Felixa, izvukla je ruku ispod Taifunove. „Kad je moj suprug rekao da ćete doći u Van, najprije vas nisam htjela vidjeti. Naposljetku me ipak nagovorio da vas primim. A znate li čime me je pridobio?“
„Nemam ni najmanjeg pojma.“ Felix je ispod oka promatrao kako Taifun daje rukom znak jednom časniku.
„Onda ću vam to povjeriti.“ Ona se nagne prema njemu i primakne mu se tako da je vidio čak crvene žilice u njezinim bjeloočnicama dok mu je objašnjavala zavjereničkim glasom: „Otkrio mi je kako ćete nam pomoći da raskrinkamo prave zločince.“
„Čini mi se da vas baš i ne razumijem.“
„Armence“, uzvikne Fatima, „tu bandu i njihove proklete laži. Ne mogu vam uopće reći koliko ih mrzim. Uopće ne zaslužuju što pripadaju ovoj prekrasnoj zemlji. Vlada je za njih učinila sve, a oni nam zabadaju nož u leđa gdje god mogu.“ Stolu je prišao časnik, kojega je pozvao Taifun, te se naklonio. „Smijem li zamoliti?“ upita Fatimu.
Ona se trgne, i sva njezina nadmoć splasne. Pogleda Taifuna plaho, gotovo uplašeno. No on joj ohrabrujuće kimne. „Nemoj se obazirati na mene, draga. Samo idi i zabavi se.“
„Misliš li to ozbiljno?“
„Ma naravno! Zašto ne? Ionako se moram nešto dogovoriti s profesorom Mobiusom.“
Ona se digne gotovo nevoljko i dok se s časnikom udaljavala prema plesnom podiju, okrenula se nekoliko puta. Felixu se učini da je nesigurna na nogama.
„Molim vas, nemojte se čuditi ako je moja supruga katkada malo egzaltirana“, reče Taifun. „Ona još pati zbog gubitka sina. Pretpostavljam da se sjećate?“
„Naravno.“ Felix zastane. „Hoćete li mi dopustiti jedno osobno pitanje?“
„Samo izvolite.“
„Zašto vi i vaša supruga...“
„... nemamo djece?“ Taifun odmahne glavom, a na licu mu se vidjelo kako ga strašno tišti odgovor. „Sve smo pokušali, ali...“
Felix je shvatio. „Posljedica otrova?“
„Vjerojatno. Barem tako tvrde liječnici.“
Felix je šutio. Jesu li to doista suze svjetlucale u Taifunovim očima? Kako bi bilo što učinio, Felix pripali cigaretu i usmjeri pogled na plesni podij. Brzim koracima, kao da marširaju, parovi su se kretali po parketu. Poznavao je taj novi ples još iz Berlina, u berlinskom Wintergartenu svi su bili ludi za tim. Samo se ondje nije zvao one-step nego Schieber.
„Jeste li već dobili upute od našeg prijatelja Wangenheima?“ upita Taifun nakon nekog vremena.
„Samo vrlo općenite“, odgovori Felix, sretan što su promijenili temu. „Veleposlanik je govorio o humanitarnoj misiji.“
„Da, zapravo bi se to moglo tako nekako nazvati“, reče Taifun, a kad je i on pripalio cigaretu, doda: „Znate, prijatelju, tražili smo vas, doduše, kao vojnog liječnika kako bi uz vašu pomoć poboljšali medicinsku skrb za naše postrojbe. No nije to pravi problem zbog kojeg ste nam potrebni. Glavni je problem međunarodni tisak.“
„Tisak?“
„Svakako. Kao što možda znate, u inozemstvu se o nama šire ružne laži koje mogu imati fatalne posljedice za našu zemlju. Prema toj propagandi, turska vlada zlostavlja armenski narod, a to se protivi međunarodnom pravu. Lako možete zamisliti kako takve vijesti djeluju na države koje su još neutralne – primjerice, na Amerikance. Da ne duljim: prisiljeni smo najoštrije se suprotstaviti tim klevetama. I nadam se da ćete nam u tome pomoći.“
„Otvoreno govoreći“, odvrati Felix, „ne mogu zamisliti što bih baš ja...“
Urlanje i ritmičko pljeskanje prekine njihov razgovor. Felix se okrene. Parovi na parketu odvojili su se jedni od drugih i stali u krug u čijoj je sredini plesala još samo Fatima. No kakav je to bio prizor! S bocom šampanjca u ruci kružila je kukovima teškim, polaganim kretnjama dok joj se tresao cijeli gornji dio tijela – od polugolih grudi koje su se prelijevale preko izreza pa sve do struka. Ne prekidajući ples, ona prinese bocu ustima. Šampanjac je tekao mimo kuta njezinih usta.
Taifun je bio blijed od zaprepaštenja. „Ispričavam se, oprostite!“ reče on i skoči na noge.

8




VLAK SE ZAUSTAVIO UZ ŠKRIPANJE KOTAČA. Posljednji razvučeni zvižduk, posljednji trzaj, a zatim je vožnji bio kraj.
„Misliš li da smo stigli na odredište?“, upita Elisa. „Ili je to možda ponovno samo međupostaja?“
„Odakle da znam?“ reče Aram.
Putovanje je trajalo pet dana, pet dana i četiri noći što su oni, njih po stotinu, proveli u zamračenim vagonima, u kojima je bilo samo po trideset sjedećih mjesta. Svaka dva sata mijenjali su se, pa je svatko dva sata stajao, dva sata proveo na podu i dva sata sjedio. Smjeli su triput na dan napustiti vagon na nekoliko minuta samo da dobiju jelo i obave nuždu.
Vani su lajali psi, izvikivale se zapovijedi. Približavali su se koraci u čizmama, željezo je strugalo po željezu, a zatim su se vrata vagona otvorila.
„Hvala Bogu!“
Blještavo svjetlo reflektora obasjalo je unutrašnjost vagona zadržavajući uhićenike poput rampe. Elisa je prvi put nakon mnogih sati mogla ponovno raspoznati lica. Bili su iscrpljeni i preznojeni, izgledali su kao sjene iz svijeta duhova.
Vani su stajali vojnici uperenih pušaka.
„Svi van! Ali polako! Samo dvoje po dvoje!“
Elisa uhvati Arama za ruku, i oni se iskrcaše ukočenih udova. Vani je bilo tako hladno da im se dah raspršio u bijele oblačiće.
„Što misliš, gdje smo?“ upita Elisa.
„Nemam pojma“, reče Aram. „Sudeći prema hladnoći, negdje u brdima.“
„U svakom slučaju, daleko od Carigrada“, doda Krikoris, novinski urednik. „Naših ljudi ima svugdje“, gnjevno reče Aram. „Pokušat će nas osloboditi.“
„Bože sačuvaj!“ reče urednik. „Onda ćemo mi biti prvi koji ćemo poginuti.“
„Pa što?“ reče Aram. „Radije ću crknuti nego biti izložen Turcima na milost i nemilost.“
„Daj se napokon smiri“, prosikće Elisa. „Hoćeš li da nas odmah strijeljaju?“ Na peronu su posvuda bili vojnici s puškama, a neki su držali pse na uzici.
Elisa se osvrtala nadajući se kako će otkriti bilo kakvu naznaku kamo su stigli. No nigdje nije bilo ploče s imenom mjesta. Zacijelo su bili u velikom gradu, jer inače ne bi bilo kolodvora. Ali, u kojem? Nebo je bilo zastrto gustim oblacima. S druge strane reflektorskog svjetla nazirali su se u tami samo nejasni obrisi brda.
„Muškarci lijevo! Žene desno!“
U dvije odvojene kolone odveli su ih u nekakvo skladište uz kolodvorsku zgradu. Uniformirane stražarice dočekale su žene u velikoj kupaonici i zapovjedile im da se skinu. Elisa je drhtala cijelim tijelom kad se skinula, ali na njezino veliko iznenađenje iz tuševa je tekla topla voda. Kakve li blagodati! Zajedno sa svim tim golim ženama, koje su se posvuda protezale u pari iznad vode, tih nekoliko dragocjenih minuta osjećala se kao i prije u haremu.
Što li će se sada s njima dogoditi? Umjesto u spavaonicu, kako se Elisa nadala, odveli su ih nakon kupanja u blagovaonicu u kojoj su se već skupili muškarci – oko postavljenih stolova! Ona tek tada osjeti kako je gladna. Za vrijeme putovanja dobivali su samo bijeli grah, dvaput na dan, s komadićima ovčetine, tako neukusnim da su ih jedva mogli jesti. No u zdjelama koje su sada pred njima stajale pušio se đuveč s povrćem i piletinom, i sve je to zamamno mirisalo.
S nevjericom i čuđenjem Elisa okusi jedan zalogaj. „Nešto tako ukusno nisam pojela već cijelu vječnost.“
„Nisam li vam odmah rekla?“ odgovori Mariam, učiteljica. „Turci nemaju ništa protiv nas. Oni samo žele zaštititi sebe. Napokon, rat je!“
„Možda imate pravo“, reče urednik i umoči kruh u jelo. „Možda će nas samo strpati u radni logor dok sve ne prođe.“
No Aram odmahne glavom. „Ništa ja Turcima ne vjerujem. Topli tuš, ukusno jelo...Tu nešto smrdi, samo još ne znam što.“

9




BOJNIK DR. FELIX MOBIUS BIO JE duboko impresioniran. Tko bi rekao... Kad je o tome riječ, Turci su bili dobri organizatori, gotovo kao Prusi!
Taifun je pokrenuo nebo i zemlju kako bi što savršenije izrežirao međunarodnu tiskovnu konferenciju, na koju je na trošak svoje vlade pozvao novinare iz cijele Europe i Amerike. Sada je područje vanskog kolodvora izgledalo kao golemo kazalište na otvorenom, veće od berlinske Waldbuhne! Na peronima su, kao u lazaretu, posvuda bili postavljeni moderni stolovi za pregled do kojih su dovodili Armence i Armenke, nahranjene i u čistoj odjeći, te ih pokazivali desetcima liječnika pod budnim okom brojnih predstavnika Međunarodnoga crvenog križa. Došlo je mnogo izvjestitelja koji su marljivo pravili bilješke, fotografi su postavljali svoje aparate i nestajali pod crnim tkaninama svojih glomaznih drvenih kutija kako bi za potomstvo ovjekovječili taj događaj u slikama, dok je Taifun s jednog podija objašnjavao smisao akcije i strpljivo odgovarao na sva postavljena pitanja, i na njemačkom i na francuskom, ne dajući se smetati od magnezijskih bljeskalica koje su bljeskale i slijeva i zdesna. Poslije svakog odgovora upro bi prst u izvjestitelja koji je smio postaviti sljedeće pitanje.
Za riječ se javio novinar iz Italije. „Ima li ikakvih razloga kojima turska vlada može opravdati mjere prisile protiv armenskog stanovništva?“
„Uzroci su u našoj bolnoj vezi s vašim kontinentom“, odgovori Taifun. „Oduzimanjem Grčke i Rumunjske Europa je turskoj državi odrezala noge. Gubitkom Bugarske, Srbije i Egipta odrezala joj je ruke. Sada nam se agitacijom u Armeniji žele iščupati vitalni organi i utroba. To bi bio početak potpunog uništenja, a od toga se moramo obraniti svim snagama.“
„Dakle, vi priznajete“, zanimalo je švedskog reportera, „da su Armenci deportirani?“
„O tome ne može biti ni govora. Naši armenski zemljaci, koji predstavljaju jedan od osmanskih naroda, imaju pogrešne predodžbe kojima ometaju javni red i rezultat su dugogodišnjih utjecaja. Osim toga, prolili su krv i povrh toga još su se usudili udružiti se s neprijateljima naše zemlje. S obzirom na sve veću opasnost, turska vlada žali što je prisiljena deportirati dijelove armenskog stanovništva do kraja rata u takozvane sigurnosne zone. To je naposljetku i radi njihove zaštite od mogućih nekontroliranih napada. Neugodna, ali potrebna mjera da se sačuva sigurnost zemlje, te život i dobrobit armenskih općina.“
„Imam informacija o zlostavljanjima! Što kažete na to?“
„Za razliku od određenih kleveta zainteresirane strane, za tursku je vladu od najveće važnosti utvrđivanje činjenica, to jest da sve što se događa u okviru te potrebne mjere odgovara najvišim humanitarnim zahtjevima međunarodne zajednice. Pozvali smo vas da se ovdje i danas vlastitim očima uvjerite u to.“
„Čemu toliki medicinski izdatci? Jesu li se ljudi razboljeli od vaših mjera?“
„Naprotiv. Kako bi se osiguralo zdravlje deportiranih, prije nastavka putovanja modernim vlakovima svakog muškarca i svaku ženu temeljito pregledavamo i cijepimo protiv epidemija koje bi se mogle pojaviti u sigurnosnim zonama. Upravljanje tom akcijom povjerili smo profesoru doktoru Mobiusu, specijalistu za zarazne bolesti, koji uživa međunarodni ugled. Ali, molim vas, pitajte ga sami!“
Svi se novinari okrenu prema Felixu koji je već počeo raditi, i fotografi usmjere svoje kamere prema njemu.
„Kakav je vaš dojam, profesore?“ upita jedan Amerikanac. „Možete li potvrditi generalove izjave?“
„Svakako“, reče Felix. „Napori koji se ovdje poduzimaju zadivljujući su dokaz humanitarnog stava turske vlade. Ona bi mogla poslužiti kao primjer ponekoj europskoj vladi. Upravo u ratno doba.“
„Kakve veze ima humanost s ratom?“
„Mislim da se prava humanost očituje tek u ratu. Mi Europljani s pravom se ponosimo što je od nas potekla ideja o ljudskim pravima, kao doprinos naše kulture civilizaciji čovječanstva. No, pritom ne smijemo zaboraviti što smo sami jedni drugima činili u prošlosti na bojnim poljima našeg kontinenta. Kako smo često povrijedili vlastite vrijednosti i ogriješili se o vlastita načela! Time hoću reći da su, za razliku od toga, međunarodno pravo i ljudsko dostojanstvo ovdje sačuvani na uzoran način.“
„Tko vas plaća?“ upita Amerikanac. „Turska ili njemačka vlada?“
„Ne shvaćam smisao vašeg pitanja“, odgovori Felix, iziritiran magnezijskim bljeskalicama koje su posvuda blicale ispred njega. „Pa vidite moju uniformu. Ja sam njemački vojni liječnik u rangu bojnika i moja je zadaća da našim turskim saveznicima pomognem u organizaciji saniteta. A sada me, molim vas, ispričajte“, doda on kad mu je Amerikanac htio postaviti još jedno pitanje, „imam posla.“
On ljutito okrene reporterima leđa. Stotine muškaraca i žena, koji su već otkrili nadlaktice, čekale su da dođu na red. Bolničarke Crvenog križa, kojima su pomagale turske kolegice, prihvatile su se cijepljenja. Felix je vodio glavni nadzor. Pokušavao je zaboraviti Amerikanca i usredotočiti se na posao, ali njegova oštra pitanja ugnijezdila su se u njegovu mozgu kao crvi u truloj jabuci. Nije li možda prenaglo sudio kad je tako izrazito hvalio držanje Turaka? No, nije se moglo isključiti da su ga zloupotrijebili kako bi se oprali pred svjetskom javnošću zbog nekih stvari o kojima on ništa nije znao.
Felix je pozorno promatrao dugu rijeku ljudi koja je prolazila mimo njega i čvrsto odlučio da će smjesta objaviti svaku nepravilnost bez obzira na to čije interese zastupa njegov stari prijatelj Taifun. Kao liječnik bio je vezan za Hipokratovu zakletvu, i ona je bila važnija od bilo koje vojničke dužnosti.
Međutim, što je više Armenaca vidio, bio je sve smireniji. Deportirani ljudi ostavljali su potpuno normalan dojam, samo je nekoliko muškaraca imalo ozljede koje su mogle biti posljedica zlostavljanja. No to su bile iznimke kojih je bilo svugdje na svijetu, pa i u Berlinu.
„Imamo li dovoljno cjepiva?“ upita poručnika Willschiitza, vojnog savjetnika, nadležnog za organizaciju opskrbe, s kojim se izvrsno slagao.
„Bez brige, profesore! Imamo ga toliko da se u njemu možemo kupati!“ Felixu se zatim obrati bolničarka Crvenoga križa. „Na trećem kolosijeku je muškarac s izbijenim zubom.“
Felix pođe za njom. Čovjeku je bilo blizu trideset godina. No nije imao samo izbijen zub, nego i modrice na objema rukama i ramenima koje su mogle potjecati od udaraca. Osim toga, na palcu jedne ruku nije imao nokat, a ozljeda je bila još posve svježa.
Što se dogodilo tom čovjeku?
Felix mu je upravo htio postaviti pitanje, jer se čovjek doimao kao da razumije strane jezike, kadli mu se pogled zaustavi na dva oka, i od tog se prizora ukoči. Samo nekoliko koraka od njega, s druge strane kolosijeka, stajala je Elisa u redu za cijepljenje. Upravo je oslobodila nadlakticu.
Felix ostavi muškarca i skoči na drugi peron.
„Bože moj! Što radiš ovdje?“
„Felix! Jesi li to doista ti?“
Na trenutak je ostao bez riječi. Zvuk njezina glasa dirnuo ga je poput glazbe, baš kao i prije, a i njezino lice nije se gotovo ni promijenilo.
Njezin je pogled još je zastirala ona sjeta.
„Jesi... jesi li sama?“ promuca on. Prije negoli je stigla odgovoriti, on uhvati jednog turskog časnika za ruku. „Izdvojite odmah ovu ženu iz transporta! Osobno je poznajem. Radi se o pogrešci!“
Časnik ga nije razumio.
„Willschutz!“ vikne Felix. „Trebam vas!“
Pritrčao im je poručnik koji je tečno govorio turski. Felix mu objasni o čemu se radi, a zatim između dvojice časnika izbije oštra prepirka, no Felix nije razumio ni riječi. Međutim, što su se časnici dulje svađali, Turčin se sve više mrštio. Naposljetku je jednostavno odgurnuo Willschutza i odveo Elisu.
„Što je rekao, dovraga?“ upita Felix.
„Da treba odlučiti zapovjednik.“
„Taifun-paša?“
Felix pogleda prijeko prema podiju na kojem je govorio njegov prijatelj. No na podiju nije bilo nikoga.

10




FATIMA NIJE ZNALA KAKO JE DUGO u tom napola budnom stanju. Nije mogla ni ponovno zaspati, a ni ustati. Vjerojatno je već odavno prošlo podne, i kroz zavjese od zlatnog činca prodirala je jaka sunčeva svjetlost. Ona zlovoljno okrene glavu. Imala je migrenu, a lubanja joj je bila duboka tamna špilja s čijih su zidova odjekivali bolovi.
Ona odluči brojiti do sto, a zatim ustati, ali se prekinula već kod dvadeset i tri. Ipak to neće učiniti... I ležati joj je bilo teško, a na ustajanje nije mogla ni pomisliti. Zašto je toliko pila? Mutno se sjećala večeri, svojeg „nastupa“ na plesnom podiju, pljeskanja i urlanja gostiju, Taifunove bjesomučne ljubomore... Iako je bila pijana, točno je znala kako ga je povrijedila svojim plesom. Zašto ga je morala stalno izazivati? Pa nije to uopće htjela. Bio je tako bijesan da bi je najradije bio istukao. Gotovo je željela da jedanput izgubi vlast nad sobom i doista je istuče – to je itekako zaslužila. No nije to učinio jer ju je volio.
Je li ona zla?
Netko pokuca na vrata.
Fatima skupi svu snagu volje, ustane i odjene svileni kućni ogrtač, pariški model.
„Entrez!“
Suna, njezina sluškinja, uđe s poslužavnikom na kojem je bila samo jedna čaša. Bila je to lijepa djevojka crvenih obraza iz jednog sela u okolici. U gradu su živjele same Armenke, i Taifun je morao dugo tražiti kako bi našao Turkinju koja je mogla donekle zadovoljiti Fatimine zahtjeve. Većina tih seoskih trapavica još se sramila pokazati nepokriveno lice. Osim toga, jedva su znale napisati vlastito ime, a kamoli izgovoriti neku francusku riječ.
„Vaš doručak, madame!“ Poklonivši se na europski način, Suna stavi poslužavnik na toaletni stolić.
„Već je bilo vrijeme!“
Fatima uzme čašu i otpije gutljaj. Prvi je uvijek bio strašan – mješavina vina i aspirina koju bi popila svako jutro prije negoli bi se uopće odvažila izići iz sobe. No, dok je još pila, sjetila se da je Taifun njemačkog liječnika pozvao na ručak. Na tu pomisao stala se tako tresti da je s mukom držala čašu u ruci. Ne, ona ne može još jednom podnijeti nazočnost tog čovjeka! Sinoć joj je bilo više nego dosta! Ispričat će se i ostatak dana provesti u svojoj sobi. U ormaru je srećom sakrila još dvije boce vina.
„Da otvorim prozor?“
„Ako baš ne možeš bez toga.“
Izvana je dopirao do nje gore glasan žamor.
„Kakva je to buka?“
„Zar ne znate? Danas je Taifun-pašin veliki dan!“
Fatima se nastojala sjetiti. Kakav veliki dan? Taifun je uvijek imao nekakav veliki dan, nipošto nije mogla zapamtiti svaki. Unatoč tome, grizla ju je savjest, jer ga je sigurno spominjao. Izlet s doktorom Mobiusom? Ili možda vojna parada?
Ah, da, Armenci... Ona stane pred prozor i trepćući pogleda van.
Dolje na kolodvoru vladala je gužva. Stotine muškaraca i žena stajale su u dugim redovima između kolosijeka i čekale da im bolničarke daju tko zna kakve injekcije. Taj prizor ispuni Fatimu mrzovoljom kao da gleda u jamu punu gamadi. Prokleta banda... Nisu uopće zaslužili da se oko njih toliko trude...
„Imate li još kakvu želju, madame?“
Prignuvši koljeno, Suna se ponovno pokloni i napusti sobu. Tek što je za sobom zatvorila vrata, Fatima se okrene od prozora kako bi se uvjerila da je dvije boce vina doista čekaju u ormaru.
Pogledavši ponovno kroz prozor, Fatima ugleda ženu koja je izgledala baš kao Elisa. Dva vojnika tjerala su je ispred sebe pokraj pruge prema otvorenom vagonu.
Fatima sklopi oči. Je li već do toga došlo da vidi stvari koje uopće ne postoje?
Dugo je tako stajala ispunjena strahom od istine. Što bi bilo gore, pitala se. Da se prevarila – ili da se nije prevarila?
Napokon otvori oči.
Ne, dvojbe nije bilo. Ta žena dolje, žena koju su dva vojnika upravo ugurala u vagon, bila je Elisa.
Mržnja je pogodi poput munje. Ta žena bila je uzrok sve nesreće u njezinu životu.
Fatima od uzbuđenja zagrebe noktima po prozorskoj klupčici. No, prije negoli su se vrata vagona zatvorila iza Elise, njezina mržnja nestane, i Fatimu preplavi val čežnje.
Ta je žena bila njezina sestra – osoba koja joj je nekoć bila bliska kao da je dio nje.

11




ČIM SU DVOJICA VOJNIKA UGURALI ELISU U VAGON, odmah su izvana zatvorili i zakračunali vrata.
Elisa na trenutak izgubi orijentaciju. Unutra je bilo tamno kao u rogu. Osjetila je samo strahovit smrad, kao u toru.
Zatim osjeti da nije sama. Oko nje se sa svih strana nešto kretalo, čula je glasove koji su tiho psovali i molili i stenjali i plakali, ali nikoga nije mogla raspoznati.
Njezine su se oči malo-pomalo priviknule na tamu, i ona napokon shvati gdje je. Strpali su je u stočni vagon s desetcima drugih zatvorenika. Neki su se naslanjali na oplate, ali većina je sjedila ili ležala na podu koji je bio pokriven samo slamom.
„Arame? Arame! Jesi li ovdje?“
Osvrtala se, ali odgovora nije bilo. Uska, svijetla pruga obilježavala je jedini otvor. Elisa se progurala natrag do vrata i izvirila kroz pukotinu.
Na peronima je sve išlo svojim tokom kao da se ništa ne događa. Stotine zatvorenika čekale su strpljivo da ih bolničarke u bijelom cijepe, beskrajna procesija koja se ponavljala na svim peronima.
Odjednom u daljini ugleda muškarca koji je trčao kolodvorom. „Felix!“ vikne što je glasnije mogla. „Ovamo! Ovdje sam! U vagonu!“ No bio je predaleko da bi je čuo. Trčao je dalje, ne okrećući se, sve dalje od nje, prema velikoj, raskošnoj palači na drugoj strani osunčanog trga koji se nastavljao na kolodvor.
Kada je vidjela kako on nešto dovikuje stražaru ispred stubišta i nestaje kroz portal, učini joj se kako s njim nestaje i sva njezina nada.
„Ne zabrinjavajte se, sve će biti dobro.“
Elisa se okrene. Mariam je stajala ispred nje.
„To je zacijelo samo privremeno. Ne mogu nas nipošto ovdje držati zatvorene. Pa nismo stoka!“
„Jeste li vidjeli Arama?“
„Nisam. Ali, sigurna sam da ne može biti daleko. Razdvojili su žene od muškaraca da sve bude u redu. Vidjet ćete, ubrzo...“
„Pssst!“ upozori je Elisa.
Čula je svoje ime u neposrednoj blizini. Sada ga je ponovno čula. „Elisa?“
Bilo je to nalik na zov iz davnih vremena, blizak poput njezina glasa. „Ja sam! Fatima! Odgovori! Jesi li tu negdje?“
„Jesam!“ uzvikne ona. „Ovdje sam!“
Elisa se okrene od Mariam i odgurne jednu ženu koja joj se ispriječila na putu.
U idućem trenutku ugleda je svoju prijateljicu koja je zbunjena hodala duž kolosijeka – upravo je hitala mimo velike ploče s obavijestima o dolascima i odlascima vlakova. Elisa pruži ruku kroz procjep na vratima kako bi joj nekako privukla pažnju.
„Fatima, ovdje sam! Ovdje!“
Prijateljica ju je napokon čula i smjesta se okrenula. Elisa ugleda njezino lice, ni pedlja od nje, i njihove se ruke na sekundu dotaknu, ali samo na sekundu.
„Makni se tamo! Miči se od vagona!“ zaurla netko.
Jedan vojnik uperenom puškom gurne Fatimu u stranu, ali Elisa je još jednom čula njezin glas.
„Ne boj se, pomoći ću ti... Ja ću te... ja ću te... izvući odavde!“
U istom trenutku vagon se zatrese od snažnog trzaja i Elisa padne.

12




FELIX SE USPINJAO STUBIŠTEM GUVERNEROVE PALAČE po dvije stube odjednom. Ako itko može pomoći, onda može Taifun! Felix uđe u njegov ured bez kucanja.
Činilo se kao da ga Taifun već očekuje.
„Što vam pada na pamet da se miješate u odluke naše vlade?“ napao je Felixa i prije negoli je uspio otvoriti usta.
„Vi... već ste obaviješteni?“
„Naravno! Za koga me držite?“
„A zašto onda nište ne poduzmete?“
„Što bih ja to, po vašem mišljenju, trebao učiniti?“
„Još pitate?“ uzvikne Felix. „Izvucite Elisu iz transporta! Smjesta!“
„Zbog čega?“ hladno upita Taifun. „Ne vidim za to ni najmanjeg povoda.“
„Kako, molim? Pa Elisina deportacija može biti samo nesporazum!“
„Sumnjate li u ispravnost mojih naloga?“
„Kako dolazite na to? Ne! Ali... ali...“
„Ali što?“
„Vi poznajete Elisu! Ona je prijateljica vaše žene!“
„Kakve veze ima jedno s drugim?“ odvrati Taifun. „U Berlinu sam čuo rečenicu koju sam zapamtio za cijeli život: Ne miješaj prijateljstvo s obvezama. Čuvajmo se brkanja različitih stvari. Kamo bi nas odvelo kad bismo odluke važne za rat donosili prema osobnim stajalištima? Ne“, reče on i digne ruke kad se Felix htio usprotiviti. „Sve mora ići svojim redom. I ako u to sumnjate, htio bih vas podsjetiti na ono što ste jutros sami izjavili pred čitavim svijetom kako je naša akcija zadivljujući dokaz humanitarnog stava moje vlade i kako bi mogla poslužiti i kao primjer ponekoj europskoj. Jeste li već zaboravih te riječi? Ili se možda osobno zanimate za tu ženu, gospodine profesore?“
Dok je Felix hvatao dah, otvore se vrata i Fatima uđe, izvan sebe i zadihana. Taifun se okrene od Felixa kako bi je pozdravio s poljupcem u ruku.
„Što te dovodi ovamo, draga? U ovo doba?“
„Elisa“, reče ona zadihano. „Dolje je, u jednom vagonu.“
„Znam. Naš prijatelj i ja upravo smo o njoj razgovarali.“
„Moraš zapovjediti svojim ljudima da zaustave vlak!“
„Nipošto ne moram“, odvrati Taifun. „S njom će se dogoditi isto što i s tisućama njezinih zemljaka. To je odluka Ministarstva rata koju moram provesti.“
„A ako te je za to zamolim? Vlak će svakog časa krenuti!“
„Zaboga, učinite nešto, generale“, uzvikne Felix, „prije nego što bude prekasno!“
Taifun ga nije slušao. „Tvoja molba najdublje me dira, draga“, nastavi se obraćati Fatimi kao da Felixa nema, „i ona mi je još jedan dokaz kako imaš veliko srce. Ali, reci, je li ta Armenka zaslužuje tvoju sućut? Moram li te podsjetiti što ti je učinila?“ Uzme joj ruku i ponovno je prinese usnama. „Nemoj više misliti na nju, nije toga vrijedna. Ona je samo živi dokaz podmuklosti njezina cijelog naroda. Ako je itko zaslužio deportaciju, onda je to ona...“
Fatima povuče ruku i odstupi jedan korak.
„Ako me ljubiš, moraš joj pomoći“, reče ona.
„Što te je spopalo? Pa sama si rekla...“
„Moraš joj pomoći!“ ponovi Fatima.
Taifun je pogleda uzdignutih obrva. „Što ako neću?“
Ona izdrži njegov pogled, ali uspije samo promucati: „Onda... onda... te više neću... više te neću...“ Ne dovršivši rečenicu, ona brizne u plač.
Felix je htio nešto reći, ali Taifun ga pretekne.
„No dobro, ljubavi“, uzdahne on. „Budući da ti je toliko stalo do toga, neka bude po tvojoj volji... Pobočnice!“
Dok je potpisivao papir, jedan časnik uđe salutirajući. „Sredite to“, reče i pruži časniku naškrabani pismeni nalog.

13




FATIMA POŽURI S ČASNIKOM natrag na kolodvor. Ondje su još stajale stotine žena i muškaraca strpljivo čekajući da dođu na red za cijepljenje dok su novinari i predstavnici Crvenog križa bilježili svoja promatranja. No, u međuvremenu je na kolodvoru zavladala grozničava užurbanost. Lokomotive su ranžirale vagone ovamo-onamo; neke su vagone otkvačili, iznova slagali vlakove, a cijepljene su Armence posvuda brojili i raspoređivali u vagone.
„Na kojem peronu je stajao vlak?“ upita časnik.
Fatima se stane panično osvrtati. Jedan je peron bio kao i drugi. Posvuda isti repovi ljudi, posvuda iste bolničarke, posvuda... Odjednom otkrije veliku ploču s obavijestima o odlascima i dolascima vlakova.
„Tamo! Tamo prijeko mora biti!“
Prelazili su kolosijeke između vlakova i vagona, ali kad su stigli na peron, na kojem je prije nekoliko minuta stajao Elisin vagon, ondje je sada stajala još samo osamljena lokomotiva.
„Elisa! Elisa! Gdje si?“
Fatimu oblije hladan znoj. Izbijao joj je iz svih pora, pa joj se odjeća, poput druge kože, lijepila na tijelo. Očajnički se dala u potjeru, trčala između tračnica i vlakova amo-tamo, neplanski i dezorijentirano, izvikivala prijateljičino ime, drmala vrata svakog vagona pokraj kojeg bi prošla. U jednom trenutku smračilo joj se pred očima pa je pomislila da će se onesvijestiti.
Vina! Trebala joj je čaša vina... Ali, gdje da ga dobije?
Ona se sabere kako se još nikad nije sabrala. Ne, ona ne smije biti slaba! Već je jedanput Elisu ostavila na cjedilu kada joj je mogla pomoći – onda, u kazalištu. Držeći se za jedan rukohvat da svlada vrtoglavicu, vidjela je kako na prijateljicu bacaju trulo voće dok je gledalište urlalo. Jedna njezina riječ bila bi dovoljna, ali ona nije ni prstom maknula, samo se smijala i pila i smijala... Morala je naći Elisu, morala joj je pomoći, makar je to stajalo vlastita života.
„Elisa! Elisa! Gdje si?“
Odjednom začuje odgovor, u neposrednoj blizini.
„Fatima? Ovdje... ovdje sam!“
Bio je to njezin glas! Prepoznala bi ga među tisućama...
Fatima se iznenada okrene. „Elisa?“
Napokon ugleda prijateljicu, vrlo blizu. Pružala je ruke prema njoj kroz procjep na vagonu.
„Elisa! Čekaj! Dolazim!“
Svaka sekunda bila je važna. Lokomotiva je već bila pod parom, a prometnik je već stajao na peronu s uzdignutim signalnim loparićem u ruci. Ne obraćajući pažnju na ranžirne vlakove, Fatima skoči preko kolosijeka, zajedno s časnikom.
„Otvorite vrata!“
„Na zapovijed!“
Časnik objema rukama zgrabi zasun, ali se on i ne pomakne, pa dozove jednog vojnika da mu pomogne. Zajedno su zapeli da pomaknu zasun. Fatima zadrži dah, netremice gledajući muškarce i vrata, zavjetujući se da više nikada neće popiti ni gutljaj vina samo ako...
Zasun zaškripi, pomakne se i – popusti.
„Hvala Alahu!“
Fatima je mogla vidjeti Elisu, koja je stajala tik do procjepa na vratima. „Samo još trenutak! Odmah ćeš biti slobodna!“
U tom trenutku začuo se strašan prasak. Fatima se zanese kao da ju je netko udario šakom, i dok je padala, vidjela je kako je pred njezinim očima eksplodirao jedan vagon. Grede i metalni dijelovi letjeli su zrakom poput igračaka, ljudi su navirali iz vagona, posrtali i padali kad su vojnici otvorili vatru na muškarce i žene koji su vrištali.
„U pomoć...“, krkljao je jedan glas pokraj Fatime i jedna je ruka uhvati za nadlakticu.
Trebala joj je sekunda da se uspije ponovno orijentirati. Zatim prepozna časnika pokraj sebe. Bila je to njegova ruka koja joj je čvrsto obuhvatila nadlakticu – na njega je pala greda i pokopala ga pod sobom. Iz njegovih usta tekao je tanak mlaz krvi.
„U pomoć...“, zakrklja on ponovno.
Zatim mu se oči izokrenu, ali je još čvrsto stiskao Fatimu, pa su joj trebale obje ruke da se oslobodi njegova stiska.
Posrćući od slabosti i straha, ona se uspravi dok je pakao bjesnio lijevo i desno od nje.
Gdje je Elisa?
Kad se Fatima okrenula, oglasi se pištaljka tako glasno i prodorno da je nadglasala svu buku.
Fatima se ukoči i samo joj se krik otme iz prsa. „Ne!“
Vlak krene s hukom i lupom.

14




„NADAM SE DA STE ZADOVOLJNI?“ reče Taifun.
„Neobično cijenim vašu susretljivost“, odvrati Felix i uhvati kvaku na vratima. „No, ispričajte me, trebao bih se vratiti...
„Samo još trenutak!“ Taifun mu upadne u riječ.
Felix je bio na iglama. Htio je konačno otići odavde, vratiti se k Elisi. No generalov izraz lica nije trpio otpor. Felix je slutio zašto Taifun stalno nalazi razloge da ga zadrži. Koliko je guverner bio tašt, toliko je bio i inteligentan – vjerojatno je kod svojih podčinjenih htio izbjeći dojam da ispravlja svoje zapovijedi po uputi jednog Nijemca.
„Svakako“, reče Felix ne ispuštajući kvaku. „Doduše, novinarima ću možda nedostajati ako ubrzo...“
U tom trenutku eksplodirala je bomba s takvom silinom da se Guvernerova palača iz temelja zatresla.
Muškarci se načas pogledaju, a zatim se obojica sjure niza stube.
Na kolodvoru je izgledalo kao na bojnom polju. Svi su bezglavo trčali i kričali – vojnici, novinari, bolničarke Crvenog križa. J pucalo se sa svih strana. Armenci su tražili spas između perona poput životinja u bijegu.
Dok je Taifun izdavao svojim ljudima zapovijedi na turskom, Felix je trčao trgom prema kolosijecima.
Gdje je Elisa? Gdje je njezin vlak?
Zatim se začuo zvižduk.
U sljedećem trenutku ugleda Fatimu, ali i lokomotivu koja je s hukom i lupom odlazila s kolodvora. Felix potrči bez razmišljanja, ali nije stigao ni do kraja perona kadli je morao shvatiti da je sve uzalud. Vlak je već predaleko odmakao. Iscrpljen i potpuno bez daha, nemoćno je gledao kako se lokomotiva s vagonima sve više udaljava.
„Bogu hvala! Ovdje ste!“ Poručnik Willschutz pojavi se ispred njega kao da je pao s neba. „Već sam se bojao da ste...“
„Što se ovdje dogodilo?“ prekine ga Felix.
Willschutz slegne ramenima. „Nemam pojma. Vjerojatno armenski napad. Ovdje stalno nešto leti u zrak, a u većini slučajeva stoje iza toga ti vragovi orlovskog nosa.“
Felix prstom upre u vlak koji je bivao sve brži. „Kamo ide?“ Poručnik ga začuđeno pogleda. „Zar ne znate?“
„Dovraga, ne znam! Zar bih vas inače pitao?“
Umjesto odgovora, Willschutz dlanom prijeđe preko grla kao da si želi prerezati grkljan.
Vidjevši tu gestu, Felix problijedi: „Što... što hoćete time reći?“
„Pa... kako ne znate?“ Poručnik je bio vidljivo zbunjen. „Mislio sam, hoću reći, polazio sam od toga da vi znate... Do sto đavola, zar vas nitko nije obavijestio?“
Felix odmahne glavom.
„Kakva svinjarija!“ razljuti se poručnik.
Felixa kao da je netko udario mokrom krpom po glavi. Ono što je naslutio bilo je tako strašno da to njegov mozak nije mogao prihvatiti. „I... i...“, promuca on, „čemu onda sva ta akcija? Ti pregledi? Ta cijepljenja? Novinari?“
Poručnik stane u stav pozor. „Naša je zadaća“, zakriješti on kao da podnosi prijavak, „ušutkati svjetski tisak. U ovoj zemlji nema povreda ljudskih prava, Turci su naši suborci. Nijedan narod nema im prava bilo što prigovoriti...“
Napokon istina prodre u Felixa, procuri kroz fuge i pukotine zida kojim je opasao svoj um.
„Tko vas plaća?“ bio ga je pitao američki izvjestitelj. „Njemačka. ili turska vlada?“ To ga je pitanje sada pogodilo do srži. Da, iskoristili su ga da civiliziranom svijetu odigra farsu, odurnu, groznu predstavu o tobožnjoj humanosti, a on je bio tako glup da...
Ostavi je poručnika Willschiitza i pritrčao teretnom vozilu Crvenog križa, parkiranom na trgu ispred Guvernerove palače.
„Idemo! Vozite!“ vikne vojniku za upravljačem.
„Na zapovijed, gospodine bojniče! Kamo?“
Felix upre prst u kolosijeke koji su vodili iz grada.
„Vozite za onim vlakom! Moramo ga sustići!“ uzvikne on. „Hajde! Što čekate, čovječe? Dajte gas! Brže! Brže!“

15




VANjSKA TVRĐAVA, ISKLESANA u ŽIVOM KAMENU, bila je labirint zgrada, vojarna i barutana. Na samom vrhu uzdizala se bijela džamija u koju je Taifun-paša, guverner pokrajine i vojni upravitelj garnizona, nakon bombaškog napada preselio svoj glavni stožer radi sigurnosti. S minareta, nalik na mramornu iglu uzdignutu prema nebu, vidio se grad i okolna sela kao na zemljopisnoj karti. Nekoliko milja prema zapadu bijele su kuće Ekelekoya obrubile jezero poput jata golubova dok su se prema istoku, na tamnoj zemlji, protezala naselja Artsakh, Hazeran i Susans, niz smeđih mrlja, koje su u obliku polumjeseca okruživale glavni grad.
Nije bilo smirenijeg prizora, a zapravo je bjesnio pakao. Svakog božjeg dana ujutro signalni je rog pozivao na osvetu armenskim pobunjenicima, koji su bili osvojili velik dio grada opasanog zidinama, dok su vladini vojnici i njihovi njemački saveznici gospodarili još samo tvrđavom i okolicom. Topovi su neprekidno pucali s tvrđave na zgrade u podnožju, a konjica je stvarala željezni obruč oko četvrti koje su zauzeli kršćani, palila kuće i pucala na sve što se kretalo ulicama. Armenci su u paničnom strahu bježali amo-tamo, ali nisu mogli pobjeći. Samo malobrojni mladi ljudi branili su se s očajničkom hrabrošću sve dok ne bi pali pod udarcima kundaka i noža. Neki su samo sjeli na tlo, te pokorno i apatično čekali smrt poput žrtvenih životinja prikovanih na oltar. Taifunovi vojnici obijali su vrata, skakali preko ograda i prodirali u svako sklonište u kojem su pretpostavili da će naći pobunjenike. Pretraživali su bunare i jame tražeći skrovišta, a kad bi u njima našli ljude, rascijepali bi im glavu ili prerezali vrat. Svoje su žrtve klali bez milosti i prisiljavali njihove žene, majke i kćeri da trupla odvuku na ulicu. Pljačkaši bi trgali s mrtvaca odjeću i ostavljali njihova gola, nepomična tijela bilo gdje. Gomile mrtvih tijela sve su više rasle, a jata kreštavih crnih gavrana pokušavala su psima lutalicama preoteti plijen koji se raspadao.
Sve do kasno u noć grmjele su topničke salve iz utvrde na grad. Iz svih dijelova grada dizali su se stupovi dima i plamenova. U odsjaju vatre žarilo se noćno nebo koje se treslo od grmljavine topovskih granata. Kršćanska je katedrala odavno bila u plamenu, živi plameni vulkan koji je rigao žar i pepeo usred vatrenog mora koje je gutalo sve oko sebe. Poput golemih zmija vatreni su snopovi dizali svoje glave između gorućih ruševina hrama Božjeg u kojem su tisuće ljudi, koji su ovdje našli posljednje utočište, živi izgorjeli pred svojim Bogom.
Njihovi su krikovi odjekivali od neba poput krikova prokletih na Sudnji dan. No, Fatima ih nije čula, baš kao ni muklu grmljavinu topova ili neprekidno praskanje pješačkih pušaka. Stajala je kod jednog prozora u tvrđavi i gledala dolje poharani grad. Cijele ulice planule bi pred njezinim očima, ljudi su padali iz kuća poput gorućih baklji dok je ona pila da utopi sjećanje, pila i pila i pila, ali ni u jednom trenutku nije mogla zaboraviti ono što joj se neizbrisivo urezalo u srce: sve je to bilo Taifunovo djelo. I dok su joj se oči utapale u plamenom moru, činilo joj se da gleda u dušu svojeg muža.
Odjednom osjeti dodir i okrene se. Ispred nje stajao je Taifun. Njegove su oči gorjele kao užareni ugljen. Pogledala ga je s gađenjem.
„Što si to učinio?“
Taifun joj se nasmiješi.
„Alah je s nama...“
Više ništa nije rekao. Još se smješkajući, nagnuo nad nju.
„Nemoj! Molim te, nemoj!“
Jednim trzajem on joj razdere haljinu, zgrabi je za stražnjicu i stisne uza se, pa prodre u nju kao da je želi nabiti na kolac. Prepustila mu se kao stotinama, tisućama puta prije, nemoćna da se suprotstavi njegovoj volji. I dok je osjećala njegov ud u sebi, njegovu strast koja se razlijevala u njezinoj utrobi, gledala je van u gorući grad. Vidjela je to plameno more poput crvene, rasplesane magle, vatru što ju je on razjario, uvjerena na grozan način da je tom đavlu, tom paklu izložena i Elisa, njezina sestra, negdje izvan tih zidina, negdje u noći, negdje u pustoši...

16




ZAUDARALO JE NA IZMET I MOKRAĆU.
„Možeš li što raspoznati?“ upita Elisa.
„Ništa“, reče Mariam vireći kroz procjep. „Nema kuća, nema kolodvora. Ama baš ničega. Samo malo grmlja.“
„Čudno. Što bi to moglo značiti?“
U vagonu su bile samo žene. Njihova odiseja trajala je već tjedan dana. Svakih nekoliko sati vlak bi se negdje zaustavio kako bi primio još zatvorenica, pa je u vagonu bilo sve tjesnije i zagušljivije. Žene su bile iz svih mogućih sela i gradova Anadolije. Neke su bile uhićene u svojim domovima, poput Elise i Mariam, a druge su bile pozvane u vijećnicu kako bi im priopćili da će biti deportirane na jug zemlje. Često su imale samo jedan sat vremena do odlaska. Ti ljudi nisu smjeli ni prodati svoje vlasništvo niti ponijeti bilo što na put. U većini mjesta armenski dućani i skladišta bili su zapečaćeni, a posjedi prognanika povjereni Vladi. Tko se suprotstavio tim zapovijedima, bio je strijeljan. Neke žene pješačile su danima kako bi stigle na kolodvor na kojem su ih uključili u transport. Mariam je, prema položaju nebeskih tijela, uzalud nastojala otkriti u kojem pravcu vodi transport. Čas su se vozili na jug, zatim na sjever, pa na istok ili zapad i naposljetku se ponovno vraćali prema jugu. Samo dvaput na dan smjele su obavljati nuždu. Kad bi negdje vani odjeknuli hitci, strah bi ponekad bio veći od stida.
Iznenada se vrata vagona otvore.
„Svi van! Brže, brže!“
Vani se danilo. Vlak se zaustavio usred stepe u kojoj su tračnice završavale negdje u pijesku, poput rijeke koja presuši u pustinji. Svugdje su izvikivali zapovijedi. Zatvorenici su u beskrajnim redovima izlazili pred vagone, muškarci i žene odvojeno.
„Vidiš li negdje Arama?“ upita Elisa Mariam koja je stajala do nje. Ljudi su navirali iz vagona. No, koliko god je Elisa protezala vrat, Aramu nadaleko i naširoko nije bilo traga. Iznenada osjeti kako je Mariamina ruka stišće oko nadlaktice.
„Zaboga! Samo pogledaj! Straga!“
Stepom su prema njima galopirale horde konjanika. Elisa takve vojnike nije vidjela od djetinjstva. Odjeveni u neobične, šarene odore, doimali su se kao da su srasli s konjima dok su se sve više približavali paklenskim tempom mašući sabljama i puškama iznad glave. Načas je ponovno vidjela stare slike, crne ruševine, osakaćena tijela...
„Kurdi“, šapne ona.
Uzela je brojanicu i nebu uputila kratku usrdnu molitvu i nadu da ti konjanici nisu ovdje zbog njih. Konji su se uplašili lokomotive iz koje se dimilo i stali se propinjati, ali jahači su ih prisilili da priđu vlaku. Kad su stigli do otvorenih vagona, sjahali su i pozdravili turske časnike koji su ih očito očekivali. Počelo je beskrajno raspravljanje, no vjetar je do žena donosio samo djeliće razgovora.
„O čemu govore?“ upita Mariam.
„Ne znam“, odvrati Elisa. „Mislim da hoće novac.“
Nije krivo čula. Nakon nekog vremena jedan časnik stane pred redove armenskih muškaraca. Kad mu je Elisa vidjela lice, smrtno se uplašila. Poznavala je tog čovjeka, poznavala ga je mnogo godina... Kradomice ga je gledala. Ne, nije bilo dvojbe, taj muškarac nije bio nitko drugi nego – Taifun... Od straha da je ne prepozna, pokrila je lice velom.
„Zahtijevam od vas da prikupite novac!“ dovikne on zatvorenicima. „Naši kurdski prijatelji dobit će tri tisuće funta! Za zaštitu vaše sigurnosti! Da možete neozlijeđeni prijeći preko njihove zemlje!“
„Ne!“ usprotivi se jedan zatvorenik. „To nećemo nikada učiniti, nipošto...“
Nije sve ni izgovorio kadli Taifun potegne pištolj i ustrijeli ga kao bijesnog psa. Ostali muškarci uplašeno ustuknu. Pognute glave, nisu se usudili ni disati.
„Ima li još kakvih želja?“
Nekoliko minuta kasnije novac je prikupljen i uručen.
„Eto vidite!“
Muškarci su se morali postrojiti po dvojica, zatim su krenuli. Taifun je jahao na čelu kolone. Skupina se udaljila, pod pratnjom turskih vojnika, prema istoku gdje je svijetla pruga navijestila skori izlazak sunca. Elisa je nemoćno gledala za muškarcima. Jedan od njih, jedan od tih umornih, poniženih likova bio je zacijelo Aram...
„Pazi!“ šapne Mariam. „Sada dolaze k nama.“
Jedan Kurd, visok kao drvo, sa žuto-crvenom čalmom oko glave, očito vođa družine, stao je koračati duž redova Armenki. Slijedilo ga je desetak muškaraca na određenoj udaljenosti. Elisa je žurno zgužvala novčanice, koje je bila sakrila u rukav bluze, te ih strpala u usta.
„Nemoj to činiti!“ prosikće Mariam. „Ako opaze da ih varaš...“ Međutim, Kurdima više nije bilo do novca, sada im je bilo do žena. „Ti!“ Vođa upre prst u djevojčicu kojoj je bilo najviše dvanaest godina. „Ideš s nama! I ti iza nje!“
Ocjenjivao je žene kao na bazaru i odabrao najljepše. Elisu nije počastio ni pogledom, a ispred Mariam pljunuo je pun prijezira.
„Bogu hvala!“
Zatim su na red došli muškarci iz njegove pratnje.
„Onda, moja golubice? Zašto se skrivaš?“
Muškarac gomoljasta nosa i guste brade strgne Elisi veo s lica. Kad joj je vidio lice, nasmiješi se. „Hoćeš li biti moja žena?“ upita i potapša je po obrazu.
Elisa osjeti njegov smrdljivi dah, opazi njegove smeđe, pokvarene zube dok se mučila da ne proguta novčanice u ustima.
„Onda, što kažeš? Bogat sam. Imam dvjesto ovaca.“
On je uhvati za dojke. Elisa se ukoči ne mogavši skinuti pogled s njegovih usta, goleme brade, smeđih zubi, debelih usana slijepljenih od sline i sluzi. Ona zadrži dah da ne udiše oblak smrada i truleži koji je iz njegovih usta kuljao prema njoj. No, kad se nagnuo da je poljubi i kad je osjetila vrhove njegove brade na svojoj koži, počela se gušiti od gađenja. Morala se zakašljati, pa mu je u luku povratila novac u lice.
Kurd je tako iskolačio oči kao da će mu iskočiti iz duplji, pa zamahnuo rukom da je udari. No tada mu oko zapne za zgužvane novčanice. Iznenađeno ih je dignuo, a kada je shvatio što drži u žuljevitim prstima, nasmijao se od uha do uha.
„Ma, vidi ti nju! Pa ti si koka koja nese zlatna jaja! Dođi ovamo, milo moje.“ Zgrabio ju je za bedra i privukao k sebi.
„Što hoćeš s njom?“ dovikne mu zapovjednik. „Ta ti je prestara! Uzmi radije ovu!“ On izvuče jednu preplašenu djevojčicu i gurne je prema njemu. „To je cura i pol! S njom možeš imati mnogo djece!“
Kurd na trenutak zastane tupo gledajući pred sebe kao da su mu njegove riječi zavezale jezik. Zatim pruži Elisi novčanice.
„Je li to sve što imaš?“ upita on.
Ona potvrdi glavom tresući se cijelim tijelom od straha.
„Evo, uzmi!“ On joj ugura novac u ruku. „Zadrži to. Meni ne treba. Ja sam bogat.“
On prasne u grohotan smijeh nalik na riku. Dok je Elisa skrivala novac u rukav, on uzme drugu djevojku, podigne je na konja pa se i sam vine u sedlo.
„Điha!“ viknuo je i udaljio se u galopu.
Elisa sklopi oči i poljubi brojanicu u svojoj ruci.

17




„ŽIVIO PAŠA!“ USKLIKNE TAIFUN.
„Živio paša!“ ponove žene u zboru.
Poslije podnevne molitve Taifun ih je prisilio da kleknu i zahvale Enver-paši, vođi Odbora za jedinstvo i napredak u dalekom Carigradu, što su još žive. Kao i uvijek kad je Taifun bio u blizini, Elisa bi pokrila lice velom. General se ponovno pojavio prije nekoliko sati. Što se dogodilo s muškarcima?
„Hajde! Diži se! Nastavi!“
Uz zvuke nadzornikova pucketanja bičem žene se dignu. Turski su časnici preuzeli čelo kolone, a kurdski su konjanici osiguravali bokove i zaštitnicu. Elisa je bila posve iscrpljena pa gotovo nije gospodarila svojim nogama. Prošao je već dan i pol otkako je kurdski zapovjednik s ugrabljenim ženama nestao u brdima, i u tih dan i pol, pa ni u noći koju su provele pod vedrim nebom, nisu dobile ni hrane ni pića.
Sunce je nemilosrdno pržilo žene dok su se vukle po pustinjskom pijesku. Nisu imale pojma kamo ih vode. Kružile su proturječne glasine. Spominjao se armenski Taurus te da bi ondje u gorju trebali dobiti novu domovinu... Zatim se pričalo i to da idu prema sirijskoj granici, u Aleppo, gdje će ih ostaviti u pustinji...
„Nećeš li mu dati do znanja?“ upita Mariam.
„Kome?“ odvrati Elisa. „Taifunu?“
„Da! Ako dozna tko si, možda će nam dati vode!“
„Taj zloduh? Nikada!“
Ona zanijemi. Nekoliko koraka od nje dvije su se žene srušile, a jedan Kurd prisiljavao ih je batinom da se dignu. Jedna djevojčica, gotovo dijete, pala je, pa su je dvojica tukla dok se nije uspravila. Pokraj nje hodala je majka s dojenčetom na rukama. Malo dalje posrnula je starica i pala na pijesak. Jedan čuvar udari je batinom po boku. Nije se maknula. Stao ju je bijesno gaziti čizmama, jedanput, dvaput, pa još, sve dok se poput komada mesa nije otkotrljala u jarak. Elisa nije imala ni snage ni hrabrosti da joj pomogne. Samo se nadala da je žena mrtva i da više ništa ne osjeća. Sva postiđena prošla je pokraj jarka. Kad ju je jedan vojnik udario, bila mu je gotovo zahvalna. Kao da je zaslužila tu kaznu.
Sunce je sve dublje tonulo na nebu kako bi se stopilo s pustinjom dok je šutke nastavljala hodati uz Mariam, preslaba za razgovor. Vrućina još nije popuštala. Zrak se nakupljao kao u krušnoj peći, bez daška koji bi donio osvježenje. Elisi se odjeća lijepila za tijelo. Stopala su joj bila izranjena. Jezikom je lizala isušene usne. Iz sata u sat žeđ je bivala sve nepodnošljivija. Put ih je doveo do jednog jedinog bunara, ali je on odavno presušio. U međuvremenu su joj se usta pretvorila u suhu kožu.
Elisa je morala stalno misliti na Felixa. Vidjela mu je lice, čula njegov glas, dotaknula mu ruke – baš kao i Fatimine. Kada je to bilo? Kad bi pokušala sebi predočiti njihova lica, ona bi pred njom zaplesala poput treperave fatamorgane, njihove bi se crte zamutile i rasplinule, i ona bi je pred sobom vidjela samo beskrajno pustinjsko prostranstvo ne znajući točno poznaje li uopće to dvoje ljudi, čija su joj imena upravo dala potporu i nadu, ili ih je samo usnila. Samo je Aram bio stvaran, jedini čovjek kojem se smjela nadati, jedini čovjek koji joj je mogao pružiti oslonac. Sama pomisao da će ga ponovno zagrliti dala joj je snage da noge gura jednu ispred druge.
„Voda! Voda!“
Taj je uzvik odjeknuo u pustinji poput izbavljenja. Elisa digne pogled. Sunce je zašlo, stepa se prostirala u sivom sumraku, no ispred nje, ni četvrt milje dalje, vijugao je potočić kroz krajolik koji je na horizontu prelazio u gorje.
„Bogu hvala!“ Žene su automatski ubrzale korake. „Voda! Voda!“
I Elisa odjednom osjeti novu snagu. Kao da je nestala sva iscrpljenost. No, kad je stigla na potok, ukoči se. U udolini ugleda Taifuna i tisuće muškaraca, armenskih muškaraca koji su došli prije i sada se gurali prema vodi.
Na obali je stajao vojnik dižući pehar uvis.
„Voda stoji jednu liru!“ uzvikne Taifun. „Tko ne plati, bit će strijeljan!“
„A čime da platimo?“ poviče netko. „Više nemamo novaca!“
„Da! Sve ste nam oduzeli!“
„Tišina! Nitko neće popiti ni gutljaja ako ne plati!“
Nekoliko vojnika priđe Taifunu i stane uz njega s uperenim puškama kako bi istaknuli važnost njegove naredbe. Muškarci su zastali kao pred nevidljivim zidom, s bijesom i očajem na izmrcvarenim licima.
A tada su se iz reda probila dva lika i pohrlila na obalu.
„Arame!“ krikne Elisa. „Nemoj!“
U istom trenutku prasne hitac i jedan od dvojice muškaraca skljoka se na zemlju. Bio je to Krikoris, urednik. Aram uzdignutih ruku stane pokraj njegova mrtva tijela.
„Evo“, reče Elisa i pruži Taifunu novac. „Za njega i za mene.“
Uzevši novčanicu, Taifun je stane odmjeravati stisnutih očiju, i u jednom strašnom trenu imala je osjećaj da ju je prepoznao unatoč velu. No zatim joj rukom dade znak da prođe.
„Eto vidiš! Zašto to nisi odmah učinila?“
Elisa nije ni pogledala Arama. Umjesto da ga zagrli ili poljubi, ona se pokraj potoka spustila na koljena i počela piti, pohlepno i u velikim gutljajima, poput životinje koja skapava od žeđi, kao da na svijetu više ništa nije važno osim sljedećeg gutljaja koji će popiti, osim vode koja joj je vlažila usne, jezik, nepce, ždrijelo.

18




„OTVORENO GOVOREĆI, JA SAM PESIMIST“, reče konzul Scheubner. „Lakše će se naći igla u stogu sijena.“
„Ovdje je posrijedi vojna operacija!“ odgovori Felix. „Zacijelo bi se još moglo ustanoviti koja je osoba u kojem transportu! Moraju postojati popisi, dokumentacija!“
Danima je jurio uzduž i poprijeko po Anadoliji u potrazi za Elisom. Njezin je vlak nestao pred njegovim očima u tunelu, i kada je teretnim vozilom Crvenoga križa napokon prešao cestu na prijevoju i stigao u dolinu s druge strane brda, vlak je već odavno otišao. Otad su ga slali od Poncija do Pilata, ali čini se da nitko nije znao kamo su odveli Elisu, ni turske, ni njemačke službe. Sada se skrasio kod njemačkog konzula u Urfi, pruskog bojnika koji nije mogao biti pruskiji, s monoklom i vilhelmovskim brkovima. Scheubner je navodno prije radio za tajnu službu pa je poznavao turske prilike bolje od ijednog drugog časnika. Ako je itko mogao pomoći, onda je to bio on.
„No, varate se, profesore“. Konzul odmahne glavom. „To nije nikakva vojna nego potpuno civilna operacija. Stoga nema ni dokumenata ni popisa.“
„Ali, ja sam osobno vidio kako turski vojnici...“
„Imam i ja oči u glavi“, prekine ga Scheubner i pričvrsti monokl u očnu šupljinu. „Samo s našeg kolodvora šalje se svakodnevno više od tisuću ljudi u transport. Unatoč tome, deportacija Armenaca jest i ostat će unutarnja stvar Turske. Osim toga“, nastavi on dignutim glasom kad se Felix htio usprotiviti, „treba gledati stvari i njihovim očima. Armenci pušu u isti rog s našim ruskim neprijateljima i pomažu im gdje god mogu. U svojim crkvama skrivaju dinamit i oružje i svugdje eksplodiraju njihove bombe. U mnogim vojnim skladištima navodno su čak otrovali kruh.“
„Ali, tu se odvlače ljudi, puni su ih vlakovi... Sami ste to rekli! Ne mogu razumjeti da Njemačka dopušta takvu svinjariju. Kvragu, naša je dužnost da poduzmemo sve kako bismo spasili te nevine ljude, ali umjesto toga...“
„Divim se vašoj plemenitosti, gospodine profesore. Pastor Lepsius bio bi oduševljen.“
„Pastor Lepsius? Tko je to? Može li mi on možda pomoći?“
„Ne vjerujem. Samozvani vječni optimist i borac za bolji svijet, koji ovdje samo bezrazložno stvara paniku. Prihvatio je sudbinu Armenaca kao svoju, još od Abdul Hamidova vremena. No, oprostite mi ako se varam, niste li i sami nedavno izjavili u Vanu da bi se mnoge europske vlade mogle, glede moralnog integriteta, ugledati na naše turske prijatelje? Tako sam čuo. Odakle ta iznenadna promjena mišljenja?“
„Prevarili su me, odglumili mi stvari koje su, ako se točnije razmotre...“
„Da, da, fatamorgana.“ Scheubner se pogladi po bradi. „Među nama govoreći, prijatelju, ni meni ne odgovara ta odvratna akcija. Možete misliti kako psuju naši visoki časnici! General von der Goltz zaprepašten je zbog rasipništva s vlakovima. Mogli smo ih, sam Bog zna, iskoristiti za pametnije stvari. Već smo nekoliko puta intervenirali, ali Turci su nas odbili. Uvijek s istim obrazloženjem kako se radi o potpuno civilnoj zadaći.“ On digne ruke. „Vjerujte mi, činimo što možemo, ali moramo se prilagoditi onome što se ne može promijeniti.“
Felix zanijemi. Ispod prozora prolazila je kolona Armenaca. Žandari su ih bičevima tjerali ispred sebe. Muškarci su međusobno bili vezani konopima, a na određenoj udaljenosti slijedile su ih žene s djecom. Iz jedne kuće prekoputa, označene slovom „A“, dvojica su policajaca vukla na ulicu jednu trudnicu.
Felix se okrene. „Morate mi pomoći, gospodine konzule“, reče. „Vi ste mi posljednja nada.“
Scheubner ispravi monokl i zagleda se u njega.
„Dopustite mi da vas nešto pitam. Kao muškarac muškarca?“
„Da. svakako...“
„Je li riječ o ženi?“
Felix kimne.
„Zašto mi to niste odmah rekli, dragi moj? Dovoljno sam dugo oženjen pa znam da nismo svi anđeli.“ Scheubner se digne od pisaćeg stola i priđe telefonu koji je visio na zidu pokraj vrata. „Turci su svoj ured za deportaciju prebacili u Aleppo, ondje ću se raspitati. Možda oni nešto znaju.“ On digne slušalicu, okrene ručicu i vikne nekoliko turskih riječi u mikrofon.
Felix pripali cigaretu.
„Zašto se zapravo niste raspitali na licu mjesta?“ upita konzul čekajući da ga spoje. „Ured za deportaciju bio je sve donedavno u Vanu, a šef je tada bio tamošnji guverner.“
„Kako, molim? General Taifun je...“
„... šef ureda za deportaciju, da. Ali, sada je prekasno. Van je u ruskim rukama.“
„Od kada?“
„Već dva dana. Turci su gotovo već ugušili ustanak, ali tada su umarširab Rusi da podrže Armence. Shvaćate li sada? Strahovanja naših suboraca nisu bez razloga... No, sada tiho, imam liniju!“
Scheubner je ponovno na turskom urlao u slušalicu, pa zašutio i pribilježio nešto na ceduljicu. Felix ugasi cigaretu. Ako je istina to što Scheubner kaže, onda je Taifun bio osobno odgovoran za sve što se ovdje događalo... Vani na ulici vojnik je bajunetom rasporio trudnicu. Prašina se obojila njezinom krvlju. Felix je šaptao Očenaš.
„Imate sreću, profesore“, reče Scheubner.
Felix se okrene od prozora. „Jeste li što doznali?“
„U svakom slučaju.“ Konzul spusti slušalicu.
„Kaže li vam nešto ime Gaziantep?“
„Žao mi je, nikad čuo. Je li to grad?“
„Jest, otprilike dvije stotine milja zapadno odavde. Prema svemu sudeći, transport koji tražite ondje je registriran.“

19




POPUT UŽARENE LOPTE SUNCE JE PRŽILO karavanu ispod sebe: stotine ljudi koji su apatično koračali s noge na nogu, pregladnjeli i skapavajući od žeđi, preznojeni i zaprljani – karikature Božjih stvorenja. Elisa je šuteći klipsala uz Mariam. Sasušeni jezik lijepio joj se na nepce. Cijelu vječnost nije dobila ni kap vode, i ni na što drugo nije mogla misliti, pa ni na Arama koji je negdje nestao u beskrajnoj koloni. Je li uopće još živ? Stalno je netko posrtao i padao, a samo je malobrojnima uspijevalo ponovno se dignuti pod udarcima batina i bičeva svojih čuvara kako bi nastavili put bez odredišta. Većina je ostala ležati na rubu ceste, već mrtva ili bezvoljna za nastavak života.
Krajolik se malo-pomalo mijenjao, i gorje, koje se već danima uzdizalo na horizontu poput lažne nade i nije se približavalo, napokon je postalo stvarnost. Stepa je prešla u dolinu, iz pijeska je raslo grmlje dok su se brda lijevo i desno sve više dizala u nebo pružajući osvježavajuću sjenu, a drveće je ubrzo posvuda na rubovima sve više sužavalo prolaz sve dok se naposljetku dolina nije preobrazila u klanac. Serpentinama su se uspinjali sve užim putom, pa su se stijene u neko doba gotovo okomito rušile u ponor.
„Čuješ li ovo?“ upita Mariam.
„Čujem“, odgovori Elisa. „Voda!“
Karavana se zaustavila na šumovitom ravnjaku. Ispod njih, u vrtoglavoj dubini, žuborila je rijeka koja se ispred jedne gudure zbila u brzicu i pjeneći se nadirala kroz rascjep u stijeni. Je li to Eufrat? Elisa nije imala pojma. Samo je čula šum vode, poput obećanja.
Odjednom je Taifun stao pred žene. Dok je Elisa brzo prekrivala lice, zapovjedio im je da predaju dragocjenosti.
„Zlato, novac, nakit!“
On pošalje svoje ljude da provedu njegovu zapovijed. Otkako se pojavio, zatvorenici su se pitali zašto on osobno vodi tu akciju. On je ipak bio general, a takvi ljudi obično ne prljaju ruke. Je li to zbog toga što nije zapovijedao regularnom vojskom nego vojnicima postrojba smrti Teskilati Mahsusa, zloglasne specijalne organizacije, koja je sijala strah u cijeloj zemlji?
„Sve ćemo to skupiti“, objasni Taifun, „pa poštom poslati u Aleppo u kojem ćemo vam sve vratiti kad stignemo onamo.“
Nitko mu nije vjerovao. Gdje bi tu bila pošta? Nadugo i naširoko nije bilo ni jednog jedinog sela, a kamoli grada! Unatoč tome, nitko se nije glasno usprotivio kad su vojnici počeli pretraživati žene i djevojke. Glavno je da im napokon daju piti.
Jedan mladi poručnik zatraži od Elise da isprazni džepove. Dok je pogledom tražila Arama, dala mu je sav novac što ga je imala, sretna što je Taifun prepustio pretraživanje svojim podređenima.
„To je sve što imam“, reče ona. „Ali, molim vas, pustite nas da za to pijemo!“
„U to se možeš pouzdati!“ odvrati časnik i nasmije se kao da je rekao nešto šaljivo. „Kada ovo završimo, smjet ćete lokati koliko hoćete! Časnu riječ! Ali, što je ovo?“ upita on i pruži ruku prema njezinoj brojanici. „Pa to je narukvica! Daj to ovamo!“
„Ne dam“, odgovori ona. „To nije nakit. To je brojanica... za molitvu.“
Vojnik ustukne kao da se bojao dodirnuti brojanicu. Elisa ponovno stane u red ne čekajući da se on predomisli. Dok su pretraživali žene jednu za drugom, Taifun se okrenuo prema muškarcima. Elisa ga je slijedila pogledom nadajući se da će negdje otkriti Arama. Osjećala se strahovito samom, a zabrinutost da je on možda već mrtav opsjela ju je poput sablasti. Nastojala je odagnati tu misao usredotočujući se na žuborenje vode koja je neprekidno prodirala iz gudure. Kada će vojnici održati obećanje da smiju piti? Gotovo je poludjela od žeđi i što je dulje slušala žubor vode, bivalo joj je sve gore. Posljednji bunar pokraj kojeg su prošli bio je pretrpan golim, krvavim ženskim tijelima kojima su odrubili glave.
Gdje je Aram?
Taifun je, dosađujući se, hodao s noge na nogu uz redove muškaraca poput nekoga tko traži zabavu, pa napokon stao pred sjedobradog starca.
„Što to imamo?“ upita on. „Je li to možda Biblija?“
Starac je imao na sebi crnu tuniku i ljubičastu beretku na glavi – zacijelo je bio svećenik, možda biskup. Na prsima je objema rukama čvrsto stiskao jednu knjigu.
„Mogu li je uzeti?“ upita Taifun. „Unutra je priča o jednoj ženi koja me je oduvijek očaravala – mislim da se zove Magdalena. Pa, je li ona bila svetica ili kurva?“
„Molio bih vas da mi ostavite knjigu“, reče svećenik uljudnim, ali čvrstim glasom. „To je knjiga moje vjere.“
Taifun dade glavom znak jednom vojniku. On shvati i istrgne knjigu svećeniku iz ruku. „To je luksuzni primjerak, čak sa zlatorezom“, reče Taifun kad mu je vojnik pružio Bibliju. „No mislim da bismo je trebali pošteno posvetiti.“
On je vrati vojniku i došapne mu nekoliko riječi. Vojnik se naceri i nestane iza grmlja dok je Taifun pleo nekoliko čičkovih grančica.
„Zaboga“, šapne Elisa kad se vojnik vratio.
Biblija je bila sve premazana izmetom.
„Što čekate?“ Taifun gume svećenika kad je oklijevao uzeti knjigu u ruke. „Pa to je vaše Sveto pismo. Zar ga više ne želite?“ Starac se prekriži i dostojanstveno, kao na liturgiji, napokon udovolji Taifunovu zahtjevu. „Možda možete okaljati stranice ove knjige“, reče, „ali ne i istinu u njoj.“
Taifunove oči zlokobno zatrepere, ali u sljedećem trenutku ponovno se smješkao. „Svaka čast, preuzvišeni“, reče on. „Smijem li?“ Ne čekajući odgovor, skinuo je starcu beretku s glave i utisnuo mu trnovu krunu na čelo. „Idi, sine moj...“, reče i digne ruke kao za blagoslov. „A što ja to vidim? Pa vi uopće nemate cipele! Ne, to ne mogu podnijeti. Svećenik ne smije hodati bos. Gdje je kovač?“
Javi se Kurd s kožnatom pregačom.
„Da, gospodine?“
„Imaš li par cipela za ovog čovjeka?
Kovač pogleda Taifuna ne shvaćajući i počeše se po čupavoj bradi, a tada odjednom shvati što Taifun želi. „Kao onda u Malatiji?“
„Upravo tako.“
Elisa nije mogla vjerovati svojim očima. Pred njezinim očima kovač je zakovao čavlima dvije potkove na svećenikova stopala, kao konju. Iz starčevih prsa oteo se samo jedan krik. Stisnutih usana, lica blijeda kao u mrtvaca, nijemo je izdržao bolove. Samo krv, koja mu je tekla iz čela ispod trnove krune, svjedočila je o njegovoj neizrecivoj patnji. Dok je krv kapala niz njegove blijede obraze, činilo se da se te kapi pretvaraju u suze.
Elisa okrene glavu. Bojala se da će se onesvijestiti. Taifun je stajao samo nekoliko koraka od nje. Jednom rukom držeći cigaretu, a s drugom u džepu hlača, promatrao je svećenika i kovača kao da je u kazalištu. Taj je čovjek živio s njom u saraju, bio je odgovoran za njezinu sigurnost... Uplašeni kao životinje, muški su zatvorenici ustuknuli pred njim, premda nije ni nosio oružje. Zašto se ne bace na njega i ne zatuku ga? Bili su brojniji! Stotine armenskih muškaraca protiv šačice vojnika i desetak Kurda... No nijedan se nije pomaknuo niti dignuo ruku.
Elisa odjednom izgubi hrabrost. Opsjela ju je strašna pomisao, gora od straha, da Aram više nije među živima. Nikada i nipošto ne bi prihvatio to što se ovdje događa, pa makar ga to stajalo života.
Uto odjekne očajnički uzvik iza njezinih leđa.
„Lailaheillallah!“
Zaboga, je li izgubila razum?
Čini se da se i Taifun začudio kao Elisa. Okrenuo je kovaču leđa, poput gledatelja u kazalištu koji je dovoljno dugo uživao u osrednjoj drami i sada se okreće novoj, zanimljivijoj predstavi.
„Što to kaže ta nevjernica?“ upita jednog vojnika. „Jesam li je dobro čuo?“
„Jeste“, potvrdi čovjek. „Ona se izjašnjava za pravu vjeru. No bojim se da to čini samo da bi nam se dodvorila.“
„Misliš? E pa da vidimo.“
Taifun pruži Mariam ruku. „Dobro došla u dženet“, reče on i pomogne joj da se digne. „Iza vas je dug put. Putovanje vas je sigurno umorilo.“
Mariam ga nesigurno pogleda. On joj ljubazno uzvrati pogled.
„Ne trebate se bojati“, reče on. „Htio bih vam pomoći. Pa vi ste sada moja sestra. Uz pretpostavku, dakako, da to s priznavanjem vjere mislite ozbiljno.“
„Lailaheillallah!“ tiho ponovi Mariam.
„Ne mogu vam uopće reći kako se tome radujem“, reče Taifun. „Što da učinim za vas? Jeste li možda žedni? Hoćete li nešto popiti?“
Mariam kimne s tračkom nade na licu.
„Tada ne smijete više trpjeti. Iznenadit ćete se kakva čuda stvara prava vjera.“ Taifun pucne prstima prema jednom Kurdu. „Odvedi je na izvor. Neka je Alah spasi!“
„S najvećim užitkom, gospodine.“
Kurd gurne Mariam u leđa i potjera je ispred sebe, do ruba ravnjaka. Elisa odjednom shvati sve.
„Ne!“ krikne i skoči da zadrži Mariam.
Čovjek je udari šakom i sruši ne zaustavljajući se ni trenutka dok je tjerao Mariam dalje prema ponoru.
„Lailaheillallah!“
Mariam još jednom uzvikne kako nema drugog boga osim jedinog Alaha, s takvom zdvojnošću da se u Elisinim žilama sledila krv. Kurd je urlao od smijeha kao da je to najveća šala na svijetu.
Zatim pusti svoju žrtvu. „Tako, sada smiješ piti.“
Udarac čizmom, i Mariam padne u bezdan.
Njezin se krik pomiješao sa smijehom muškaraca.
Taifun odbaci opušak. „Vrlo dobro!“ reče i uzjaši. Kad su i njegovi vojnici uzjahali, on se uspravi na sedlu i dovikne Kurdima: „Ostalo prepuštam vama. Vi znate što vam je činiti!“
Umjesto odgovora, Kurdi se prihvatiše oružja. Kad je Elisa vidjela izraze njihova lica, opsjedne je panika. Bile su to iste horde koje su ubile njezine roditelje... Ona se stane očajnički osvrtati. Gdje li je Aram? No vidjela je samo poručnika koji joj je uzeo novac. „Kad ovo završimo, smijete lokati koliko hoćete! Časnu riječ!“ Elisi se zavrti u glavi od straha. Čim Taifun ode, Kurdi će ih sve utopiti.
Ne znajući što čini, ona pohrli k njegovu konju i obuhvati mu čizmu. „Molim vas, ostanite!“ preklinjala ga je. „Nemojte nas ostaviti! To sam ja, Elisa!“
„Elisa?“ On začuđeno baci pogled dolje na nju.
„Zar me ne prepoznajete?“ Ona skine veo s lica. „Elisa, ona koja je Abdul Hamidu čitala Kur'an... Fatimina prijateljica...“
„Alah! Alah!“ Taifun je u nevjerici tresao glavom. „Da, to ste doista vi.“
„Hvala nebesima“, šapne Elisa i poljubi mu čizmu. „Kakva li nevjerojatnoga ponovnog susreta! Kada i gdje su vas uhitili?“
„24. travnja, u Carigradu.“
„Ah, za vrijeme velike čistke?“
Dignuvši obrve, on joj uzvrati pogled.
„Molim vas! Nemojte me pustiti samu s ovim muškarcima!“ Na njegovim usnama zaigra zlokoban osmijeh. „Što imate protiv društva? Svakome je potreban netko tko će se za njega brinuti.“ Iznenada nestane smiješka i lice mu poprimi zamišljen izgled. „Ili da vas možda povedem sa sobom?“ reče on više za sebe nego njoj.
„Da me povedete? K Fatimi?“ Elisi navru suze na oči. „Ne znam kako da vam zahvalim.“ Ona mu ponovno poljubi čizmu. „Sve... sve ću učiniti za vas... Sve... sve...“
Još dok je govorila, izraz njegova lica ponovno se promijenio. Pogled mu je postao krut, a crte lica se zategnule.
„Ah, što bilo! Zbog čega?“ reče. „Samo bi opet bilo problema.“
Zatim je udari čizmom u prsa tako žestoko da je posrnula, podbode konja ostrugama i odgalopira.

20




ZVJEZDANO NEBO NADVILO SE NAD STEPU U noći. Svaki grm, svako drvo ocrtavali su se na mjesečini poput siluete. Negdje je zavijao šakal, a ušata sovuljaga odgovarala je dugim, dubokim hukanjem.
„Prokletstvo!“ Felix stane pokraj teretnog vozila s osjećajem nemoći i bijesa. „Dovraga i vrijeme!“
Te noći bilo je vrlo hladno, i Felix se smrzavao u svojoj tankoj odori. Stalno se udarao po ramenima i tapkao na mjestu da se zgrije, a prije svega zato da skrene misli.
Auto Crvenog križa stajao je već više od tri sata jer mu je pukla osovina samo nekoliko kilometara od mjesta na kojem su željeznički kolosijeci završavali u pijesku. Slijediti odande karavanu bilo je i jednostavno i stravično. Svakih nekoliko metara trupla su označavala put. Kod svakog pojedinog Felix bi se trgnuo u strahu da bi to mogla biti Elisa.
Gdje li je vozač?
Felix se popeo u kola kako bi imao bolji pregled i spazio čovjeka. Negdje na horizontu treptalo je nekoliko osamljenih svjetala. Ondje je zacijelo bilo to selo. Trebalo je odlučiti tko će od njih ići, a tko ostati pokraj automobila. Felix je poslao vozača nadajući se da će naići na kakve tragove u stepi. Sada je proklinjao svoju odluku. Ništa nije bilo gore od tog pasivnog načekivanja. U neposrednoj blizini projurile su sjene dviju životinja, poput velikih pasa. Felix ih je pokušavao raspoznati. Jesu li to hijene? S njuškama do zemlje kružile su jedna oko druge. Bilo mu je mučno od predodžbe onoga što su tražile u pustinji.
Njegov džepni sat tiho je kucao. Prošao je još jedan sat. Htio je pripaliti cigaretu da ne poludi, ali je kutija bila prazna. Ljutito ih je zgužvao i bacio. Možda u toj selendri imaju kovača. Ako nemaju, vozač se uzalud uputio onamo i potratio dragocjeno vrijeme... Možda bi bilo bolje da su se vratili u Gaziantep? Ondje bi u bojničkoj odori sigurno mogao iskamčiti novi auto.
Vjerojatno... možda... sigurno... zacijelo... valjda... ako... ali...
Sada su se još ugasila i svjetla u selu. Felix sklopi oči. Tišina oko njega bila je crna kao noć. Njegove su usne šaptale samo jednu riječ: „Elisa...“ Odjednom kao da je ugledao njezino lice... Smješkala mu se kao iz drugog svijeta. Činila mu se tako blizu, trebao je samo pružiti ruku da je dotakne. Vidio je crte njezina lica, njezine sive, sjetne oči, činilo mu se da čuje njezin glas, taj prekrasni glas koji ga je uvijek tako bolno dirao, do najskrovitijih dubina njegove duše... Kad bi se nasmijala nekoj njegovoj primjedbi... Kad bi mu šaptala nježne riječi u uho... Riječi koje su mogle biti poput molitve, ali i lagane i prpošne poput neke Mozartove melodije...
Suze su mu navirale na oči. Možda više nikada neće vidjeti Elisu, više nikada čuti njezin glas. Ta pomisao boljela ga je poput noža koji mu je probadao srce. Zašto se onda vratio u Njemačku? Zašto se nije borio za Elisu? Pa rodio se da ljubi tu ženu, ona je bila jedini razlog što uopće živi...
Iznenada je začuo u daljini nekakvu buku, tiho, ritmičko toptanje. Otvorio je oči. S horizonta, iz pravca sela, kretale su se prema njemu dvije-tri crne točke.
Felix obriše suze. Stisnutih očiju netremice je gledao u noć sve dok te točke nisu malo-pomalo poprimile lik.
On osjeti kako ga podilazi jeza. Tako su zacijelo izgledali jahači Apokalipse.

21




KAKO SE MOŽE DOGODITI da malobrojni zločinci steknu takvu moć u jednom narodu i da u njegovo ime počine nedjela kojih se još stide njihova djeca i djeca njihove djece? Kako se može dogoditi da se u ljudima, koji su generacijama živjeli u slozi i miru, zapali takva mržnja da susjed ubije susjeda, prijatelj usmrti prijatelja, samo zato što su druge vjere? Kako se može dogoditi da oni, premda u neznatnoj manjini, zavedu skupine drugih ljudi tako da zaborave i obesnaže sve što ih povezuje s Bogom sve dok u njima ne ostanu samo demoni? I kako se može dogoditi da se ta kob ponavlja, u svim vremenima, u svim narodima, u svim kulturama čovječanstva koje u tim stravičnim trenutcima povijesti sami sebi pljuju u lice...
Stravične događaje neizrecivo su razjarili kurdski konjanici nakon odlaska Taifuna i njegovih vojnika. Od izlaska do zalaska sunca trajalo je zatiranje, sat za satom, minutu za minutom stijene klanca odjekivale su od urlanja krvnika i vrištanja njihovih žrtava, a da se pritom nebo nije smračilo niti dignula oluja da dokrajči klanje i davljenje. Neometane od zemaljskih i nebeskih sila, razularene horde opljačale su i orobile stotine ljudi prije nego što su ih ustrijelili ili dotukli. Mase mrtvih i polumrtvih tijela bacali su u ponor u kojem se sraz smrskanih tijela miješao s vapajima još živih ljudi koji su čekali smaknuće. Mnogi su u tom paklenom užasu izgubili razum i spasili se u ludilu. Muškarci i žene gledali su kako im komadaju djecu prije nego što bi iskrvarila ili im se tijela smrskala na stijeni. Podivljale od tih prizora, majke su dobrovoljno skakale za njima u smrtnu dubinu ili se bacale u rijeku da skrate patnju. Muškarci su preklinjali za milost i nudili koljačima vlastite žene u zamjenu za svoj život. Kako bi grozota bila veća, neki su mučitelji katkada pristali na trampu i pustili nekoliko svojih žrtava. I dok se voda u rijeci crvenjela od krvi zaklanih ljudi, a na obali se gomilale barijere mesa, očajna ljudska bića, koja više nisu znala tko su, kao da nikad nisu imali imena, klečala su ispred krvnika s kojih se cijedila krv i zaklinjala ih da ih već jednom ubiju.
„Tko voli Alaha i Poslanika, neka mi pomogne!“ dovikne zapovjednik u predahu svojim ljudima koji su se odmarali u sjeni jednog drveta. „Ruke su mi otežale, jedva se mičem.“ Odmahujući glavama, nijemi od iscrpljenosti, pušili su cigarete.
„Ako nas hoćete sve poubijati“, reče Elisa, „zašto to niste odmah učinili? Zašto ste nas kroz pola zemlje dovukli ovamo?“ Dotad je nisu dirali – ali ne zato da joj prištede patnje nego zato da bi je mučili više od drugih žrtava. Kao Taifunova „počasna gošća“ trebala je gledati masakr do kraja. Nekoliko se puta onesvijestila, ali njezini su je mučitelji stalno vraćali u pakao. Čak su je hranili i pojili kako bi skupila snagu.
„A što bismo s vašim truplima?“ odvrati starješina. „Samo bi zaudarala i zagadila zrak u našim selima!“ On protrlja umornu ruku. „A zašto da sami obavimo cijeli posao? Hajde!“ zapovjedi on i upre prst u gomilu mrtvih i polumrtvih tijela na zemlji. „Prihvati se posla s nama!“
Elisa se s nevjericom zagleda u njega. „Ne“, reče ona kad je shvatila što on od nje traži. „Neću to raditi.“
„Hoćeš li da te umjesto njih bacim u rijeku?
„Molim Boga da to napokon učinite.“
„Vraga ću to učiniti!“ Uhvatio ju je za vrat i strgnuo joj odjeću. „Već se veseliš, ha?“ reče i rastvori hlače ne ispuštajući je iz ruku.
Kurdi su to gledali sa strane i smijali se. Elisa je pokušavala objema rukama pokriti svoju golotinju. Zapovjednikov ud protezao se prema njoj prijeteći poput koplja.
„Sagni se, kurvo!“
Zavrtio ju je tako da se našla okrenuta leđima ispred njega. U sljedećem trenutku osjetila je njegovo spolovilo među nogama i nemoćno sklopila oči. U njoj je sve bilo crno i prazno. Ne, ona uopće nije ovdje, ona nije Elisa, ona nema imena, ona nije čovjek, nije žena, ona je nekakvo drugo biće, drvo o koje se trlja pas, ništa više...
„Sviđa ti se to?“ Kurd pljune u šaku i gurne je među njezine noge. „Moraš doživjeti raj prije nego što zauvijek odeš u pakao...“
„Ne...“, krikne on iznenada i u istom se trenutku sruši.
Kad je Elisa dignula pogled, bila je među mrtvima. Ispred nje je stajao Aram okružen tucetom crnih anđela. Njegovo je lice bilo sniježnobijelo, a oko mu je plamtjelo kao živa žeravica.
U ruci je držao kamen crven od krvi.

22




KOBILA JE FRKTALA I POIGRAVALA NA MJESTU. Felix ju je energično tjerao naprijed, ali ona je, raširenih nozdrva od straha, uporno stajala ispred jednog grma i nije htjela ni koraka dalje. Nečega se uplašila, nečeg nevidljivog – čega, Felix nije mogao otkriti.
„Hajde, ooo“, reče on i potapša je po vratu. „Budi dobra, ljepotice, budi dobra...“
Vozač teretnog vozila Crvenog križa nije našao nikoga tko je mogao popraviti slomljenu osovinu pa se, umjesto s kovačem, vratio iz sela s dva konja.
Felix je nasreću bio vješt jahač, pa su mogli nastaviti potragu u sedlu. U međuvremenu se njihova nezgoda pokazala čak korisnom. Kroz klanac, u koji je prešla stepa, ne bi nipošto prošli autom.
Felix iznenada osjeti kako se životinji ispod njega napinje svaki mišić. Kobila se stanjila, doslovce se skupila između njegovih bedara, a u sljedećem se trenutku propela.
„Ooo... miiiir... Dobro je...“
Jedva se uspio održati u sedlu. Čvrsto držeći noge u stremenu, gornjim se dijelom tijela priljubio uz kobilin vrat da se ne prevrnu te je udario bičem. Ona se naglo pokrene i s krajnjim naporom preskoči grm.
Felix se iznenada našao na ravnjaku koji se dizao iznad ponora. Odlučno uspori konja kako preko ruba litice ne bi pali u dubinu u kojoj je šumila divlja rijeka.
Zavrtjelo mu se u glavi kad je pogledao u ponor. Ispod njegovih nogu, u divljim vodama, posvuda su plivala trupla – stotine mrtvih... Bili su uklinjeni poput naplavljenog drvlja, svežnjevi ljudi, osakaćenih ili smrskanih tijela, koja su se vrtložila prema brzici gdje su se gomilala ispred stjenovitog suženja ili ih je rijeka naplavila na obalu.
Felix je zaprepašteno okrenuo glavu od tog prizora. No krv mu se ponovno sledi u žilama. Kao da je Bog sav svoj gnjev izlio na ovaj komadić zemlje. Sve je bilo prekriveno truplima – u jamama, pod drvećem, među grmljem ležala su mrtva tijela, poput ljudskog otpada nakon sablasne svečanosti: silovane žene u razderanim haljinama, rasporena muška tijela, između njih raskomadani leševi staraca i djece. Jedna djevojčica s lutkom u ruci zurila je otvorenih, staklenih očiju u nebo kao da ondje traži spas. Samo korak dalje na travi, pokraj trupla jednog Kurda smrskane lubanje, ležala je Biblija obmazana izmetom, a zlatni je križ svjetlucao između smeđih pruga.
Felix sjaši i preda uzde svojem pratiocu koji je u međuvremenu također stigao na ravnjak.
„Ostanite s konjima. Ja ću malo pogledati okolo.“
„Ne bi li bilo bolje da pođem s vama? Konje možemo privezati.“
„Ne“, odbije Felix. „To moram sam učiniti.“
Zrakom se širio pakleni smrad. Felixu se stezao želudac, od mučnine i straha... Nije li bolje ostati u neizvjesnosti i smjeti se nadati nego doznati nešto stravičnije od svakog straha, ma kako velik bio? Najradije bi pobjegao, ali ako to učini, kako će preboljeti slike koje je ovdje vidio? Ne, nije imao izbora. Mora naći Elisu, mora znati što se s njom dogodilo. Na ovaj ili onaj način...
Dao se u potragu premda ga je to stajalo nadljudske snage. Sve muke, sve ljudske patnje što ih je vidio kao liječnik nisu bile ništa u usporedbi s paklom koji mu se pružao pred očima. Svladao bi ga iznova strah pri svakom pogledu na žensko lice, pokraj svakog ženskog tijela koje bi okrenuo na leđa. Strah da će istini pogledati u lice bio je jači od njega.
„Bože moj... ne!“
Pregledao je desetke mrtvih tijela, a tada ju je iznenada ugledao – golu, u jami, poput uginule životinje. On se sagne, položi je na svoje krilo, šapne joj ime.
„Elisa...“
Nije se micala, njezina je glava nepomično mirovala na njegovoj ruci. Gladio ju je po licu, dozivao je, ponavljao njezino ime kao čarobnu formulu kao da je time može dozvati u život. Oči su joj bile sklopljene, usta otvorena kao da će mu nešto reći, posljednji put. Felixu se učini da čuje njezin glas i obuzme ga tuga, a srce mu se stegne tako snažno da nije mogao zaplakati.
„Oprosti mi“, promuca on. Riječi mu se učiniše besmislenima kao i život. „Molim te, oprosti mi... gdje god bila... ljubim te... zauvijek i za sva vremena...“
Lice joj je zatreptalo, jedva zamjetno, a tada je otvorila oči i pogledala ga. Njezine su se usne pokrenule, stale šaptati pojedine glasove, slogove, riječi.
„Fe...lix... jesi... jesi li... to... doista... ti...?“
Glas joj je bio tako tih da je jedva razabirao riječi. Ipak, nije bilo dvojbe: ona je živa... živa! Suze su mu navrle na oči i potekle licem dok se naginjao nad nju da joj lice prekrije poljupcima.
„Da, Elisa, to sam ja... Zaboga... Elisa... Anđele moj...“
Neprekidno je mucao te riječi, riječi izbavljenja i sreće.
Iznenada Felix začuje jedan glas.
„Kimsiniz? Tko ste vi?“
Felix se okrene. Iznad njega stajao je muškarac koji se doimao kao da je ustao iz carstva mrtvih. Njegovo blijedo, upalo lice bilo je grimasa boli, tuge i gnjeva. Nije imao desno oko, a na njegovu mjestu visio je nabor uvele kože.
„Tko ste vi?“ upita ga Felix na francuskom.
Neznanac ga je gledao tim svojim jednim okom poput sablasti. Je li razumio pitanje?
Umjesto odgovora, čovjek se okrene i ode.
„Felix“, šapne Elisa i nasmiješi se.