Džon Grišam-Čudotvorac

First topic message reminder :



Rudy Baylor, tek završeni student prava, podnosi u ime svojih klijenata tužbu protiv moćne kompanije za prodaju polica osiguranja. Sudska drama koja se odvija pred čitateljima u detalje pokazuje funkcioniranje američkog pravnog sustava te utjecaj i beskrupuloznost novčarskih korporacija, a manje plijeni inventivnošću autorova pripovijedanja.

27

Situacija bi bila smiješna da ja nisam toliko nervozan. Siguran sam da bi slučajan promatrač opazio smiješnu stranu stvari, no nitko u sudnici se ne smješka. Naročito ne ja.
Sam sam za svojim stolom obrane, tone žalbi i spisa su uredno poslagane ispred mene. Moje bilješke i kratki podsjetnik se nalaze u dva notesa, na dohvat ruke, strateški raspoređeni. Deck sjedi iza mene, ne za stolom gdje bi mogao biti od nekakve koristi, već u stolcu neposredno uz ogradu, udaljen najmanje metar i pol, tako da izgleda kao da sam sam.
Osjećam se strašno napušteno.
Preko puta uskog prolaza, za stolom obrane, velika je gužva. Leo F. Drummond sjedi, naravno, u sredini, licem okrenut prema sudačkom stolu i okružen svojim suradnicima. Sa po dva sa svake strane. Drummond ima oko šezdeset godina, nekadašnji student prava na Yaleu s trideset šest godina iskustva u suđenjima. T. Pierce Morehouse ima trideset i devet, pravo na Yaleu, partner Trenta &Brenta, četrnaest godina rada u svim mogućim sudnicama. B. Dewey Clay Hill III. ima trideset i jednu godinu, studirao na Columbiji, još nije partner, šest godina iskustva u sudnicama. M. Alec Plunk Junior ima dvadeset i osam, dvije godine iskustva i kreće u prvi pohod na neki slučaj jer je, siguran sam, studirao na Harvardu. Časni sudac Tyron Kipler koji sada predsjeda je također studirao na Harvardu. Kipler je crnac. Plunk također. U Memphisu nema mnogo crnih odvjetnika koji su studirali na Harvardu. Dogodilo se da Trent &Brent sasvim slučajno imaju jednog takvog, i evo ga prisutnog ovdje, bez sumnje da bi pokušao uspostaviti vezu s časnim sucem. I, budu li se stvari odvijale prema očekivanjima, jednog će dana ondje sjediti porota. Polovica registriranih glasača u ovom okrugu su crnci, tako da možemo sa sigurnošću pretpostaviti da će odnos u poroti biti pola- pola. M. Alec Plunk Junior će biti iskorišten, tako se barem nadaju, da razvije prešutno razumijevanje i zadobije povjerenje određenih porotnika.
Ako se dogodi da u poroti bude neka Kambodžanka, ne sumnjam da će Trent &Brent jednostavno posegnuti duboko u registar zaposlenih, pronaći još jednu istu takvu i dovesti je u sudnicu.
Peti član pravnog tima Greata Benefit je Brandon Fuller Grone, jadnik bez broja iza imena i nevjerojatno neupućen. Zašto se ne prozove B. Fuller Grone, kao pravi odvjetnik zaposlen u velikoj tvrtki? On ima dvadeset i sedam godina, prije dvije godine je kao prvi u svojoj klasi završio pravo na Državnom sveučilištu u Memphisu ostavivši za sobom duboki trag. Kad sam ja počeo studirati on je već bio legenda i ja sam za ispite prve godina štrebao koristeći se njegovim bilješkama.
Ako zanemarim dvije godine koje je M. Alec Plunk Junior proveo obavljajući činovničke poslove za saveznog suca, za stolom obrane se nalazi lijepo upakirano pedeset i osam godina iskustva u sudnici.
Ja sam svoju dozvolu za odvjetnički rad dobio prije manje od mjesec dana. Moj namještenik je šest puta pao na pravosudnom ispitu.
Sve sam ovo izračunao jučer kasno navečer dok sam kopao po knjižnici na Državnom sveučilištu u Memphisu, mjestu koje izgleda ne mogu riješiti. Odvjetnička tvrtka Rudyja Baylora posjeduje ukupno veličanstvenih sedamnaest pravnih knjiga, sve ostaci iz škole, potpuno bezvrijedni.
Iza odvjetnika sjede dva tipa koji djeluju poput odlučnih faca iz neke korporacije. Pretpostavljam da su oni neki direktori u Great Benefitu. Jedan mi se čini poznat. Mislim da je bio ovdje kad sam obrazlagao žalbu na traženje obrane da se tužba odbije. Tada na njega nisam obratio

mnogo pažnje, a ni sada me ovi momci baš ne zabrinjavaju. Imam dosta toga na pameti.
Dosta sam napet, ali da ondje gore sjedi Harvey Hale, bio bih propao čovjek. U stvari, vjerojatno ne bih bio ovdje.
Međutim, predsjeda časni sudac Tyrone Kipler. Jučer mi je telefonom rekao, u jednom od mnogih razgovora koje smo vodili u posljednje vrijeme, da će ovo biti njegov prvi radni dan u sudnici. Potpisao je neke odredbe i obavio neke druge male rutinske poslove, no ovo je prva rasprava kojoj predsjeda.
Dan nakon što je Kipler položio sudačku zakletvu, Drummond je predao zahtjev da se slučaj prenese na savezni sud. On tvrdi da je Bobby Ott, agent koji je Blackovima prodao policu, uključen medu optužene iz potpuno krivih razloga. Ott je, mi tvrdimo, još uvijek stanovnik Tennesseeja. On je optuženik. Blackovi, stanovnici Tennesseeja su tužitelji. Da bi se ustanovila federalna jurisdikcija nad nekim predmetom potrebno je da suprotstavljene strane budu iz različitih država. Zbog Otta nema u parnici stranaka iz različitih država jer, kako mi tvrdimo, on živi ovdje, i samo i jedino zbog tog razloga slučaj ne može biti savezni. Drummond je predao ogroman spis kojim podupire svoju tvrdnju da Ott ne bi smio biti optužen.
Dok je Harvey Hale bio sudac, okružni sud je bio savršeno mjesto za traženje pravde. No čim je Kipler preuzeo slučaj, istinu i pravdu se može naći samo u saveznom sudu. Zapanjujuća stvar kod Drummondovog zahtjeva je trenutak kad je izložen. Kipler je to doživio kao osobnu uvredu. Ja sam se s njim složio, ako je to uopće važno.
Svi smo se skupili da bi raspravili neriješene zahtjeve. Osim zahtjeva za premještanje nadležnosti nad predmetom, Drummond ima svoj zahtjev za osiguravanje troškova i zahtjev za sankcioniranje. Ja sam njegov zahtjev za sankcioniranjem shvatio ozbiljno pa sam zauzvrat ja uložio svoj zahtjev za sankcioniranjem, tvrdeći da je njegov zahtjev za sankcioniranjem frivolan i zlonamjeran. Bitka oko sankcija se u većini parnica, prema Decku, pretvori u zaseban rat, i najbolje ga je ne započinjati. Malo sam oprezan s Deckovim savjetima vezanim za parničenje. On poznaje svoje granice. Kako sam voli reći, "Svatko može skuhati pastrvu, no pravo je umijeće."
Drummond odlučno i smjerno, istupa na podij. Idemo kronološkim redom, tako da on prvo govori o svom zahtjevu za osiguravanjem troškova, vrlo nevažnom stvari. On procjenjuje da bi, ako ovo dođe na sud, troškovi mogli narasti i do tisuću dolara, a k vragu, on se samo brine da ni ja ni moja stranka nećemo to moći podmiriti u slučaju da izgubimo i moramo snositi troškove.
"Dopustite tla vas na trenutak prekinem, gospodine Drummond", pažljivo kaže sudac Kipler. Riječi su mu odmjerene, glas uvjerljiv. "Imam vaš prijedlog i vaše pismo kojim potkrepljujete svoj prijedlog." On ih podiže i njima mahne prema Drummondu. "Vi ste sada govorili četiri minute, a rekli ste upravo ono što je ovdje napisano crno na bijelo. Imate li što novo za dodati?"
"Pa, časni suče, ja imam pravo..."
"Da ili ne, gospodine Drummond? Ja znam vrlo dobro čitati, a vi, mogu dodati, znate jako dobro pisati. No ako nemate ništa novo dodati, zašto smo onda ovdje?"
Siguran sam da se ovo nije nikad ranije dogodilo velikom Leu Drummondu, no on se ponaša kao da se radi o svakodnevnom događaju. "Samo nastojim pomoći sudu, časni suče", kaže uz osmijeh.
"Odbijeno", kaže odrješito Kipler."Idemo dalje".
Drummond nastavlja ne gubeći korak. "Vrlo dobro, naš idući zahtjev se odnosi na sankcioniranje. Mi se zalažemo da..."
"Odbijeno", kaže Kipler. "Oprostite?" "Odbijeno."

Deck se iza mene smijulji. Sve četiri glave za stolom preko puta mene se skladno spuštaju dok ovaj događaj marljivo zabilježuju. Pretpostavljam da svi velikim slovima pišu ODBIJENO.
"Obje su strane tražile sankcioniranje i ja odbijam oba zahtjeva", kaže Kipler, gledajući ravno u Drummonda. I ja sam pritom malo dobio po nosu. Ozbiljna je stvar prekinuti debatu odvjetnika koji govori za tri stotine i pedeset zelembaća na sat. Drummond gleda u Kiplera koji neizmjerno uživa.
No Drummond je profesionalac s debelom kožom. On nikad ne bi pokazao da ga priprosti okružni sudac razdražuje. "Vrlo dobro, nastavljajući odmah dalje, želio bih govoriti o našem zahtjevu da se slučaj prebaci na savezni sud."
"Pozabavimo se time", kaže Kipler. "Prvo, zašto niste pokušali prebaciti slučaj onda kad je bio kod suca Halea?"
Drummond je na ovo spreman. "Časni suče, slučaj je bio nov i mi smo još istraživali upletenost branjenika Bobbyja Otta. Sad kad smo imali na raspolaganju nešto vremena, smatramo da je Ott bio uključen samo da bi se pobilo saveznu jurisdikciju."
"Dakle, vi ste čitavo vrijeme željeli da ovaj slučaj bude na saveznom sudu?" "Da, gospodine."
"Čak i onda kad je bio kod Harvevja Halea?" "Tako je, časni suče", usrdno kaže Drummond.
Kiplerov izraz svima kazuje da ne vjeruje u to. Ni itko drugi u sudnici. No to je nevažna pojedinost, a Kipler je pokazao što misli.
Drummond se dalje probija sa svojim dokazivanjem, potpuno miran. On je vidio stotine sudaca što dođu i prođu i nevjerojatno je koliko se ne boji nikoga od njih. Proći će mnogo godina, mnogo parnica u mnogo sudnica prije nego što ću se ja osjećati tako neustrašivo pred momcima koji sjede tamo gore u crnim haljama.
On govori desetak minuta i upravo je kod objašnjavanja točno onih točaka koje je već iznio u svom dopisu kad ga Kipler prekida: "Gospodine Drummond, oprostite, ali sjećate li se da sam vas ja prije samo nekoliko minuta pitao imate li jutros nešto novo izložiti pred sudom?"
Drummond se, ruku zaustavljenih napola puta, otvorenih usta zagledao u Časnog suca. "Sjećate li se toga?" pita Kipler. "Dogodilo se prije manje od petnaest minuta."
"Mislio sam da smo ovdje da bismo raspravili ove zahtjeve", oštro kaže Drummond. U mirnom glasu ima nekoliko napuklina.
"O, naravno da jesmo. Ako imate nešto novo dodati, ili možda neku nejasnu stvar razjasniti, onda bih to vrlo rado čuo. No vi jednostavno prežvakavate ono što ja držim ovdje u svojoj ruci."
Bacam pogled ulijevo i krajičkom oka primjećujem nekoliko strašno ozbiljnih lica. Njihov junak je na koljenima. To nije lijepo vidjeti.
Odjednom sam shvatio da momci s druge strane prolaza shvaćaju ovu stvar malo ozbiljnije nego što je to normalno. Prošlog ljeta, dok sam bio na praksi u tvrtki koja se bavila obranom u sudskim parnicama, vidio sam mnogo odvjetnika, i svi su slučajevi bili nalik jedan drugome. Puno se radi, puno se naplaćuje, no rezultat se prihvaća u hodu. Uvijek vas čeka još desetak novih slučajeva.
Ondje se u zraku osjeća panika i siguran sam da je nije izazvala moja prisutnost. Standardan je postupak da tvrtke u parnici oko osigurnine za obranu odrede dva odvjetnika po predmetu. Uvijek dolaze u parovima. Bez obzira na slučaj, činjenice, probleme, posao koji se treba obaviti, uvijek ih je dvoje.
Ali pet? Čini mi se pretjerano. Nešto se tamo događa. Ovi su momci uplašeni.
"Vaš zahtjev za prebacivanjem predmeta na savezni sud se odbija, gospodine Drummond. Predmet ostaje ovdje", kaže Kipler odlučno, već stavljajući svoj potpis na odluku. To s druge strane

prolaza nije dobro prihvaćeno, iako se trude da to ne pokažu. "Još nešto?" pita Kipler.
"Ne, časni suče." Drummond sabire svoje papire i napušta podij. Ja ga pratim krajičkom oka. Pristupajući stolu obrane na trenutak hitro baca pogled na dva direktora i nepogrešivo vidim strah u njegovim očima. Naježio sam se po nadlakticama i nogama.
Kipler mijenja brzinu. "A sada, tužitelj ima dva preostala zahtjeva. U prvom se traži rješavanje predmeta po ubrzanom postupku, u drugom da se ubrza svjedočenje Donnyja Raya Blacka. Ova su dva zahtjeva na neki način povezana, pa, gospodine Baylor, zašto da ih ne rješavamo zajedno?"
Na nogama sam. "Naravno, časni suče." Kao da bih predložio nešto drugo. "Možete li sve to sabiti u deset minuta?"
Poučen pokoljem kojem sam upravo prisustvovao, odmah primjenjujem drugu strategiju. "Pa, časni suče, moji zahtjevi govore sami za sebe. Stvarno nemam ništa novo dodati."
Kipler mi upućuje topao osmijeh, tako bistar mladi odvjetnik, zatim odmah napada obranu. "Gospodine Drummond, vi ste se suprotstavili ubrzavanju ovog predmeta. U čemu je problem?"
Stol obrane se uskomešao da bi konačno T. Pierce Morehouse polako ustao popravljajući kravatu.
"Časni suče, ako ja na ovo mogu odgovoriti, mi mislimo da će biti potrebno određeno vrijeme za pripremanje ove parnice. Po našem mišljenju će ubrzavanje neopravdano opteretiti obje strane." Morehouse govori polako i pažljivo bira riječi.
"Glupost", kaže Kipler blistajući od zadovoljstva. "Molim?"
"Rekao sam da je to glupost. Da vas nešto pitam, gospodine Morehouse. Kao odvjetnik obrane, jeste li se ikad složili s ubrzavanjem suđenja kod tužbe?"
Morehouse je ustuknuo i prebacuje težinu. "Oh, pa sigurno, časni suče." "Dobro. Dajte mi ime slučaja i recite u kojoj se sudnici vodila parnica."
T. Pierce očajnički gleda u B. Deweyja Clayja Hilla III. koji zauzvrat upućuje čeznutljiv pogled
M. Alecu Plunku Junioru. Gospodin Drummond odbija pogledati uvis, odabravši da se umjesto toga zagleda u neki strašno važan spis.
"Pa, časni suče, morat ću vam se javiti u vezi s tim."
"Telefonirajte mi danas poslije podne do tri sata, a ako mi se ne javite do tri, onda ću ja vas nazvati. Stvarno me zanima čuti o tom slučaju koji ste pristali ubrzati.
T. Pierce se savija u struku i ispušta zrak kao da ga je netko udario u želudac. Gotovo mogu čuti kako kompjuteri u Trentu &Brentu u ponoć zuje bezuspješno tražeći takav slučaj. "Da, časni suče", jedva izusti.
"Kao što znate, ja potpuno samostalno odlučujem o ubrzavanju postupka. Zbog toga se tužiteljev zahtjev prihvaća. Branjenik treba predati odgovor u roku od sedam dana. Tada će započeti istražni postupak, a završit će sto i dvadeset dana od danas."
Ovo ih je natjeralo da poskaču oko stola obrane. Premeću i papire jedan drugom. Drummond i društvo šapuću i mršte se jedni na druge. Momci iz osiguravajućeg društva su se stisnuli i sćućili ili iza ograde. Ovo je gotovo zabavno.
T. Pierce Morehouse gotovo čuči dok mu stražnjica lebdi samo nekoliko centimetara iznad kožnog sjedala, ruku i laktova napregnutih, pripremljenih za skok kod idućeg zahtjeva. Posljednji zahtjev traži ubrzavanje svjedočenja Donnyja Rayja Blacka", kaže časni sudac, gledajući ravno prema stolu obrane. "Naravno, vi ne možete imati ništa protiv ovoga", kaže on. "Tko bi od vas, gospodo, želio na ovo odgovoriti?"

Uz ovaj prijedlog sam priložio i dvije stranice dugo očitovanje koje je potpisao dr. Walter Kord. U njemu jednostavnim jezikom izjavljuje da Donny Ray neće živjeti još dugo. Drummondov odgovor je bio zbunjujuća hrpa praznog lupetanja iz kojeg proizlazi da je jednostavno prezaposlen da bi ga se moglo gnjaviti.
T. Pierce se polako uspravlja, otvara dlanove, širi ruke, počinje nešto govoriti kad upada Kipler. "Nemojte mi reći da vi znate više o njegovom zdravstvenom stanju od njegovog liječnika."
"Ne, gospodine", kaže T. Pierce.
"I nemojte mi reći da se vi momci ozbiljno protivite ovom zahtjevu."
Dostaje očito kako će časni sudac presuditi, tako da T. Pierce vješto kreće prema sigurnijem terenu. "To je samo stvar usklađivanja obveza, časni suče. Još nismo predali niti naš odgovor na ovaj zahtjev."
"Ja točno znam kakav će biti vaš odgovor, okay? Tu nema iznenađenja. A imali ste vremena kad ste uspjeli predati sve ostalo. A sad mi recite datum." Iznenada pogleda prema meni. "Gospodine Baylor?"
"Bilo koji dan, časni suče. Bilo kada." To kažem s osmijehom. Koje li prednosti kad nemaš drugog posla.
Svih pet odvjetnika za stolom obrane poseže za svojim crnim knjižicama kao da bi bilo moguće odrediti dan kad bi svi oni bili slobodni.
"Moj kalendar suđenja je pun, časni suče", kaže Drummond ne listajući. Život jako važnog odvjetnika se vrti oko samo jedne stvari - kalendara suđenja. Drummond arogantno govori Kipleru i meni da će on u bliskoj budućnosti jednostavno biti prezaposlen da bi se gnjavio sa terminom davanja iskaza.
Sve četiri njegove ulizice se u skladu mršte, kimaju i češkaju po bradi jer i oni imaju kalendare suđenja koji su, začudo, puni obveza koje se ne mogu pomicati.
"Imate li kopiju očitovanja doktora Korda?" pita Kipler. "Imam", odgovara Drummond.
"Jeste li ga pročitali?" "Jesam."
"Dovodite li u pitanje njegovu valjanost?" "Pa, ja, hm..."
"Samo da ili ne, gospodine Drummond. Dovodite li u pitanje njegovu valjanost?" "Ne."
"Onda to znači da će taj mladi čovjek uskoro umrijeti. Slažete li se da moramo zabilježiti njegovo svjedočenje kako bi porota jednog dana mogla vidjeti i čuti što on ima za reći?"
"Naravno, časni suče. Radi se samo o tome da je, pa, upravo sada, moj kalendar suđenja..." "Što kažete na idući četvrtak?" prekida ga Kipler, a u dvorani vlada sablasna tišina.
"Što se mene tiče je u redu, časni suče", kažem glasno. Oni me ignoriraju.
"Danas tjedan dana", kaže Kipler gledajući ih jako sumnjičavo. Drummond pronalazi ono što traži u predmetu i proučava spis.
"Imam suđenje koje počinje u ponedjeljak na saveznom sudu, časni suče. Ovo je raspored svjedočenja prije suđenja, ako ga želite pogledati. Misli se da će trajati dva tjedna."
"Gdje?"
"Ovdje. U Memphisu." "Kakve su šanse za nagodbu?" "Slabe."
Kipler za trenutak proučava svoj raspored. "Što kažete za sljedeću subotu?"

"Meni odgovara", kažem opet. Svi me ignoriraju. "Subota?"
"Da, dvadeset i deveti."
Drummond gleda T. Piercea i očito je kako idući izgovor pripada njemu. On polako ustaje, podiže svoj crni kalendar kao da je od zlata i kaže, "Žao mi je, časni suče, ja taj vikend moram otići izvan grada."
"Zašto?"
"Zbog vjenčanja." "Vašeg vjenčanja?" "Ne, sestrinog."
Strateški gledano, njima ide u korist odgađati svjedočenje sve dok Donny Ray ne umre te tako spriječiti porotu da vidi njegovo iscrpljeno lice i čuje njegov izmučeni glas. I teško je posumnjati da ovih pet momaka ne može pronalaziti izgovore sve dok ja ne umrem od starosti.
Sudac Kipler to zna. "Svjedočenje će se održati u subotu, dvadeset devetog", kaže on. "Žao mi je ako to ne odgovara obrani, ali sam Bog zna da vas, momci, ima dovoljno da se pobrinete oko ovog. Jedan ili dvojica neće nam nedostajati." On zatvara knjigu, nalakćuje se prema naprijed, nasmiješi odvjetnicima Great Benefita i kaže, "No, imali još nešto?"
Gotovo je okrutan način na koji im se podsmjehuje, ali nije zlonamjeran. On je samo dosudio protiv njih u pet od šest zahtjeva, ali za to ima dobre razloge. Mislim da je savršen. I znam da će u ovoj sudnici biti i drugih dana, drugih zahtjeva i rasprava prije suđenja te sam siguran da ću i ja dobiti svoju porciju.
Drummond je na nogama, sliježući ramenima dok pregledava hrpu papira na stolu ispred sebe. Siguran sam da želi reći nešto poput, "Hvala vam, Suče, iako nam niste pomogli". Ili, "Zašto samo ne nastavite i dosudite tužiteljima milijun zelembaća?" No, kao i obično, on je savršen advokat. "Ne, časni suče, to bi bilo sve zasada", kaže kao da mu je Kipler u stvari jako mnogo pomogao.
"Gospodine Baylor?" pita mene časni sudac.
"Ne gospodine", kažem s osmijehom. Dosta za jedan dan. U mom prvom pravnom okršaju potamanio sam hrpu velikih faca i neću izazivati sreću. Ja i stari Tyron za sudačkim stolom smo isprašili nekoliko turova.
"Vrlo dobro", kaže on, lagano udarivši svojim čekićem. "Sud prekida s radom. I, gospodine Morehouse, nemojte mi zaboraviti javiti ime slučaja u kojem ste se složili s ubrzavanjem postupka."
T. Pierce bolno zaječi.

28

Prvi dan zajedničkog rada s Deckom dao je jadne rezultate. Sakupili smo tisuću i dvije stotine dolara od honorara - četiri stotine od Jimmyja Monka, sitnog lopova kojeg je Deck brzo obradio u Gradskom sudu, dvije stotine od slučaja vozača koji je vozio pod utjecajem alkohola, a Deck ga je pokupio nekom sumnjivom i još uvijek neobjašnjenom metodom te pet stotina od odštete radnicima, slučaja koji je Deck ukrao Bruiserovoj kancelariji na dan kad smo šmugnuli s posla. Preostalih stotinu dolara smo dobili kad sam pripremio oporuke za sredovječni par koji je naletio u naš ured. Bili su u kupovini antikviteta, skrenuli dolje u pogrešnom smjeru i zatekli me kako drijemam za svojim stolom. Lijepo smo porazgovarali, jedna je tema vodila drugoj pa su pričekali dok sam im otipkao oporuke. Platili su mi u gotovini o čemu sam uredno izvijestio Decka, knjigovođu. Moj prvi honorar bio je zarađen na etičan način.
Pet stotina dolara smo potrošili na najamninu, četiri stotine na uredski pribor i podsjetnice, oko pet stotina pedeset na priključke za vodu, struju itd. i pologe, osam stotina na iznajmljeni telefonski sustav i račun za prvih mjesec dana, tri stotine za prvu ratu za stolove i još nekoliko komada namještaja od vlasnika kuće iz prizemlja, dvije stotine za pristojbe odvjetničkoj komori, tri stotine za različite troškove koje je teško odrediti, sedam stotina i pedeset za faks, četiri stotine za najam jeftinog kompjutera za prvih mjesec dana plus instalacija te pedeset dolara za jedan oglas u lokalnom vodiču po restoranima.
Ukupno smo potrošili četiri tisuće dvije stotine pedeset dolara, što su većinom, na sreću, bili početni troškovi kojih više neće biti. Deck je sve izračunao do posljednjeg novčića. On predviđa mjesečne režijske troškove, nakon što počnemo s poslom, od oko tisuću i devet stotina dolara. Pravi se da je oduševljen time kako stvari teku.
Teško je ne obazirali se na njegov entuzijazam. On živi u uredu. Samac je, daleko od svoje djece i živi u gradu u kojem nema dom. Ne vjerujem da provodi mnogo vremena zabavljajući se po gradu. Jedina zabava koju je spomenuo je kasino u Mississippiju.
Na posao obično stiže sat ili više nakon mene i jutra provodi u svom uredu telefonirajući, nazivajući tko zna koga. Siguran sam da ganja nekoga, provjerava izvješća o nesrećama ili samo održava kontakte sa svojim vezama. Svako me jutro pita treba li mi što otipkati. Brzo smo shvatili da on mnogo bolje tipka i uvijek je spreman srediti moja pisma i dokumente. Polomi se odgovarajući na telefon, trčeći po kavu, čisteći ured, brinući se za rad u tiskari. Deck nema ponosa i želi da ja budem zadovoljan.
Ne uči za odvjetnički ispit. Jednom smo o tome razgovarali i brzo je promijenio temu.
Kasno prijepodne obično radi planove za odlazak na neko nedefinirano mjesto i obavljanje nekih tajnovitih poslova. Siguran sam da tamo gdje pronalazi ljude koji trebaju odvjetnike vrije od pravnih aktivnosti, možda neki bankrot ili okružni sud. O tome ne razgovaramo. Bolnice obilazi noću. Bilo je samo pitanje dana kad ćemo podijeliti našu malu kancelariju i razgraničiti svoje teritorije. Deck misli da bih ja najveći dio dana trebao provoditi u patroliranju bezbrojnim sudnicama pecajući klijente. Osjećam da je razočaran jer nisam agresivniji. Umoran je od mojih pitanja o etici i taktici. Tamo vani je grub i opasan svijet pun gladnih odvjetnika koji znaju kako se igra ova opaka igra. Samo sjedi čitav dan u uredu i umrijet ćeš od gladi. Nema šanse da dobri
slučajevi dođu u našu kancelariju.
S druge strane, Deck me treba. Ja imam dozvolu za rad. Mi možemo novac dijeliti po pola, no

naše partnerstvo nije ravnopravno. On sebe vidi kao potrošnu robu i zato dobrovoljno obavlja poslove koje nitko ne voli. Deck će vrlo rado ganjati kola hitne pomoći, tumarati po saveznim sudnicama te se skrivati na odjelima za hitnu pomoć zato što je zadovoljan s aranžmanom koji mu dodjeljuje pedeset posto. Nigdje drugdje ne može postići bolji dogovor.
Potreban je samo jedan, on ponavlja neprekidno. To stalno čujete u različitim poslovima. Jedan dobar slučaj, i možeš ići u mirovinu. 'lb je jedan od razloga zašto odvjetnici čine tako mnogo odvratnih stvari, poput reklama u boji u poslovnom telefonskom imeniku, na oglasnim panoima i gradskim autobusima te ganjanje klijenata telefonom. Začepite si nos, pravite se da ne osjećate smrad onoga što činite i ignorirajte prezir velikih odvjetničkih tvrtki - sve zato što vam je potreban samo jedan dobar slučaj.
Deck je čvrsto odlučio pronaći jedan veliki slučaj za našu malu tvrtku.
Dok on vani pretražuje Memphis, ja uspijevam biti zaposlen. Duž gradskih rubova Memphisa zbijeno je pet malih, satelitskih gradova. Svaki od ovih gradića ima svoj općinski sud i ima sustav postavljanja mladih odvjetnika za obranu siromašnih kriminalaca u prekršajnim postupcima. Suci i tužitelji su mladi i zaposleni samo dio radnog vremena, većina ih je studirala na Državnom sveučilištu u Memphisu i većina ih radi za manje od pet stotina dolara mjesečno. Imaju kancelarije u predgrađima koje se uhodavaju, a svaki tjedan nekoliko sati dijele pravdu u krivičnim slučajevima. Ja sam ih posjetio, smješkao im se i dodvoravao, objašnjavajući svoj slučaj - da mi treba nekakvog posla u njihovim sudnicama i rezultati su bili raznoliki. Sada sam određen za zastupanje šest siromašnih prijestupnika optuženih za različite prekršaje - od posjedovanja droge do sitnih krađa i javnih izgreda. Za svakog od njih dobit ću najviše sto dolara, a slučajevi bi trebali biti zaključeni unutar dva mjeseca. Dok se upoznam sa strankama, porazgovaram o tome da priznaju krivnju, nagodim s tužiteljima i odvezem u predgrađa radi pojavljivanja na sudu, na svaki ću slučaj potrošiti najmanje četiri sata. To znači da ću, bez režija i poreza, dobiti dvadeset i pet dolara na sat.
Ali to mi barem donosi posao i nešto novaca. Upoznajem ljude, dijelim posjetnice, govorim svojim novim klijentima da kažu svojim prijateljima kako ja, Rudy Baylor, mogu riješiti sve njihove pravne probleme. Zgrozim se pri pomisli na probleme koji muče njihove prijatelje. To može biti samo još veći jad. Rastava, bankrot, još krivičnih optužnica. To je odvjetnički život.
Deck želi da se reklamiramo čim ćemo si to moći priuštiti, misli da trebamo objaviti kako smo frajeri koji se bave odštetama za nanesene ozljede te uskočiti na kablovsku televiziju i puštati svoje reklame rano ujutro kako bi uhvatili radničku klasu pri doručku, prijo nego otiđu i budu osakaćeni. On isto tako sluša crnačku rap radiopostaju, ne zato što mu se sviđa muzika, već zato što je jako slušana a do sada se, začudo, ni jedan odvjetnik nije tamo ubacio. Našao je pravu oazu za nas. Rap odvjetnici!
Neka nam se Bog smiluje.
Sviđa mi se visiti u uredu tajnika oblasnog suda, očijukati s njegovim pomoćnicama, ispitivati teren. Sudski dosjei su javni dokumenti i njihova su kazala kompjuterizirana. Kad sam jednom otkrio kompjuter, pronašao sam nekoliko starih slučajeva Lea F. Drummonda. Najsvježiji je star osamnaest mjeseci, najstariji osam godina. Ni jedan nema veze s Great Benefitom, no u svim slučajevima brani različita osiguravajuća društva. Svi su bili na sudu, svi su završili povoljnim presudama za njegove klijente.
Tijekom protekla tri tjedna proveo sam mnogo sati proučavajući te spise, vadeći bilješke, radeći stotine kopija. Pomoću tih spisa sam pripravio podužu listu pitanja koja jedna strana šalje drugoj kako bi ona na njih odgovorila pod zakletvom. Ima bezbroj načina sastavljanja pismenih upita, a ja sam na kraju svoj upit napravio prema njegovom. Prošao sam kroz spise i napravio dug popis dokumenata koje kanim zatražiti od Great Benefita. U nekim slučajevima Drummondovi protivnici su

bili dosta dobri, u drugima pak vrijedni žaljenja. No činilo se da je Drummond uvijek bio za nekoliko kopalja bolji.
Proučavam njegove molbe, pisma, zahtjeve i pismene iskaze kao i njegove odgovore na iste primjeljene od tužitelja. Noću u krevetu čitam njegova zaprisegnuta svjedočanstva. Učim napamet zahtjeve koje podnosi prije suđenja. Čitam čak i njegova pisma sudu.
Nakon mjesec dana finih aluzija i laganog nagovaranja, konačno sam privolio Decka da autom ode na kratak put u Atlantu. Ondje je proveo dva dana obilazeći naokolo. Dvije noći je spavao u vrlo jeftinom motelu. Put je bio isključivo poslovan.
Danas se vratio s vijestima koje sam očekivao. Imetak gospođice Birdie je nešto veći od četrdeset i dvije tisuće dolara. Njezin drugi muž je uistinu naslijedio imetak otuđenog brata s Floride, no njegov dio je iznosio manje od milijun dolara. Prije nego je oženio gospođicu Birdie, Anthony Murdine je imao dvije žene koje su mu podarile šestero djece. Djeca, odvjetnici i porezi su progutali gotovo čitav njegov imetak. Gospođica Birdie je dobila četrdeset tisuća i iz nekog razloga ih ostavila u zakladnom odjelu velike banke Georgia. Nakon pet godina neustrašivog ulaganja, glavnica je narasla za oko dvije tisuće dolara.
Samo dio sudskog dosjea je bio zapečaćen pa je Deck uspio pronjuškati uokolo i dodijavati dovoljnom broju ljudi da bi otkrio što je želio.
"Žao mi je", reče nakon što je sažeo svoja otkrića i uručio mi kopije nekih od sudskih odluka. Ja jesam razočaran, no nisam iznenađen.
Prvo je bilo dogovoreno da iskaz Donnyja Raya Blacka bude uzet u našem novom uredu, što me dosta zabrinjavalo. Deck i ja ne radimo u prljavštini, no kancelarije su male i doslovce prazne. Na prozorima nema zavjesa. Vodokotlić u tijesnom zahodu ponekad ne radi.
Ne sramim se ureda, u stvari, gotovo je privlačan. Skroman početni ured za mladog pravničkog lava u usponu. Ali je predodređen za prezir momaka iz Trenta &Brenta. Oni su naučeni na najbolje i mrzim pomisao na to da moram trpjeti njihov snobizam dok proučavaju sirotinjske dijelove u ovom zabitom dijelu grada. Mi nemamo dovoljno stolaca za sjedenje oko uskog stola za sastanke.
U petak, dan prije uzimanja iskaza, Dot mi javlja da je Donny Ray prikovan za krevet te ne može izlaziti iz kuće. Brinuo se zbog iskaza i to ga je iscrpilo. Ako Donny Ray ne može napuštati dom, onda postoji samo jedno mjesto gdje se iskaz može uzeti. Zovem Drummonda i on kaže da se ne može složiti s prebacivanjem svjedočenja iz mog ureda u kuću mojeg klijenta. Kaže da su pravila takva te da jednostavno trebam odgoditi uzimanje iskaza i ispočetka ih sve izvijestiti o promjeni. Jako mu je zbog toga žao. On bi, naravno, želio da svjedočenje bude odgođeno nakon sprovoda. Spuštam slušalicu, a zatim zovem suca Kiplera. Nekoliko minuta nakon toga, sudac Kipler zove Drummonda i nakon nekoliko kratkih opaski uzimanje iskaza je prebačeno u dom Dot i Buddyja Blacka. Začudo, Kipler namjerava prisustvovati svjedočenju. To je izuzetno neuobičajeno, no on ima svoje razloge. Donny Ray je teško bolestan i to nam može biti jedina prilika da uzmemo njegov iskaz. Vrijeme je, stoga, od ključne važnosti. Nije neuobičajeno da tijekom uzimanja iskaza izbiju velike svađe između odvjetnika. Često je neophodno odjuriti do telefona i pronaći suca koji bi trebao srediti stvari u zajedničkom telefonskom razgovoru. Ako se suca ne bi moglo naći te se sukob ne može riješiti, onda bi se svjedočenje poništilo i odredilo za drugu priliku. Kipler misli da će Drummond i suradnici pokušati spriječiti odvijanje svjedočenja izazivajući besmisleni sukob, te zatim u bijesu odjuriti.
No, ako je Kipler prisutan, svjedočenje će se nastaviti bez smetnji. On će odlučivati o prigovorima i držati Drummonda na uzdi. Osim toga, kaže on, subota je i on nema nikakvog drugog posla.
Također, mislim da ga brine moj nastup pri mojem prvom uzimanju iskaza. Ima dobar razlog za

zabrinutost.
Noć s petka na subotu izgubio sam u nastojanju da smislim kako točno možemo uzeti iskaz kod Blackovih. Tamo je mračno, vlažno i rasvjeta je jeziva, što je vrlo važno, jer će se svjedočenje Donnyja Raya snimiti videokamerom. Porota mora biti u prilici vidjeti kako tragično on izgleda. Kuća gotovo da nema rashladni uređaj i temperatura se popne i do trideset pet stupnjeva. Teško je zamisliti da će pet ili šest odvjetnika i sudac, zajedno sa sudskom zapisničarkom i snimateljem s videokamerom te Donnyjem Rayem moći zajedno sjediti barem djelomično udobno bilo gdje u kući.
Imao sam noćne more s Dot koja nas guši ogromnim oblacima plavog dima i Buddyjem u stražnjem dvorištu koji gađa prozore praznim bocama džina. Spavao sam manje od tri sata.
Stižem u dom Blackovih sat vremena prije uzimanja iskaza. Čini mi se mnogo manjim i toplijim. Donny Ray sjedi u krevetu, raspoloženje mu se popravilo, tvrdi da je dorastao zadatku. Razgovarali snio o tome satima i prije tjedan dana sam mu dao detaljnu listu mojih pitanja i pitanja koja očekujem od Drummonda. On kaže da je spreman i otkrivam kod njega laganu tremu. Dot priprema kavu i pere zidove. Skupina odvjetnika i sudac će uskoro stići, a Donny Ray kaže da je čistila čitavu noć. Dok ja pomičem kauč, Buddy prolazi kroz dnevnu sobu. Izriban je i čist. Košulja mu je bijela i zataknuta u hlače. Ne mogu zamisliti kakvom ga je psovačkim kričanju Dot izložila da bi postigla ovaj učinak. Moje stranke nastoje pristojno izgledati. Ponosan sam na njih.
Deck stiže s hrpom opreme. Od prijatelja je posudio jednu zastarjelu videokameru. Najmanje tri puta je veća od svih sadašnjih modela. Uvjerava me da će dobro raditi. On sada po prvi put upoznaje Blackove. Oni ga sumnjičavo promatraju, posebno Buddy koji mora obrisati prašinu sa stola za kavu. Deck se ogledava po radnoj sobi, dnevnoj sobi i kuhinji i potiho mi daje na znanje da ovdje jednostavno nema dosta prostora. Dovukao je u radnu sobu tronožac, srušivši stalak za časopise, zbog čega ga je Buddy ošinuo pogledom.
Kuća je prilično zakrčena malim stolovima i podnošcima i drugim namještajem iz ranih šezdesetih s puno svakojakih jeftinih suvenira. Svake je minute sve toplije.
Stiže sudac Kipler, upoznaje se sa svima, počinje se znojiti i nakon nekoliko trenutaka kaže: "Pogledajmo kako izgleda vani." Slijedi me kroz kuhinjska vrata na mali cigleni trijem. Duž stražnje ograde, u kutu preko puta Buddyjevog Fairlanea nalazi se hrast koji je vjerojatno posađen kad je sagrađena kuća. On baca ugodnu sjenu. Deck i ja slijedimo Kiplera kroz svježe pokošenu, ali neizgrabljanu travu. Dok smo prolazili, opazio je Fairlane s mačkama na vjetrobranu.
"Što ovome nedostaje?" upitao je stojeći ispod drveta. Preko puta stražnje ograde je živica koja je toliko gusta da onemogućuje pogled na susjedno zemljište. Usred ove džungle stoje četiri visoka bora. Oni zakrivaju jutarnje sunce s istoka čineći prostor ispod hrasta donekle podnošljivim, barem sad. Ima mnogo svjetla.
"Meni izgleda dobro", kažem ja, iako u svojoj užasno ograničenoj praksi nisam nikad čuo za uzimanje iskaza na otvorenom. Kratko zahvaljujem Bogu za prisutnost Tyrona Kiplera.
"Imamo li produžni kabel?" upita on.
"Imamo. Donio sam ga", kaže Deck, već se gegajući kroz travu. "Od trideset metara."
Čitavo zemljište je široko jedva dvadeset pet i dugo možda trideset metara. Prednje dvorište je veće od stražnjeg, tako da stražnji trijem nije daleko. Niti Fairlane. U stvari, smješten je upravo ondje, nedaleko od nas. Kandža, mačka koja ga čuva, kraljevski se smjestila na njegovu krovu zabrinuto nas promatrajući.
"Idemo po nekoliko stolaca", kaže Kipler, držeći sve pod kontrolom. Zasukao je rukave. Dot, sudac i ja vučemo četiri stolca iz kuhinje dok se Deck bori s produžnim kabelom i opremom. Buddy je nestao. Dot nam dopušta da koristimo njezin namještaj s trijema, a zatim pronalazi tri zamrljana i

pljesniva vrtna stolca u ostavi.
U tih nekoliko minuta nošenja i podizanja, i Kipler i ja smo potpuno mokri od znoja. I privukli smo pažnju. Neki od susjeda su sišli sa svojih stolaca za ljuljanje i proučavaju nas s velikom znatiželjom. Crnac u traperu vuče stolce na sjenovito mjesto ispod Blackovog hrasta? Čudno malo stvorenje s prevelikom glavom se bori s električnim žicama koje je uspio omotati oko svojih članaka? Što se to ovdje događa?
Dvije sudske zapisničarke stižu nekoliko minuta prije devet, na nesreću, Buddy otvara vrata. Gotovo da su otišle prije nego ih je Dot spasila i odvela kroz kuću do stražnjeg dvorišta. Na sreću, nose hlače, a ne suknje. Čavrljaju s Deckom o opremi i struji.
Drummond i njegova ekipa stižu točno u devet, ni minutu ranije. Dovodi sa sobom samo dva odvjetnika, B. Deweya Claya Hilla III. i Brandona Fullera Gronea koji su odjeveni poput blizanaca: tamnoplavi sakoi, bijele pamučne košulje, izglačane kaki hlače i mokasinke. Jedino im se kravate ne slažu. Drummond je bez kravate.
Pronašli su nas u stražnjem dvorištu i izgledaju iznenađeni okolišem. No Kipler, Deck i ja već se kuhamo i znojimo i nije nas briga što oni misle. "Samo vas trojica?" pitam ja, brojeći ekipu obrane, no njima to nije zabavno.
"Vi ćete sjesti ovdje", kaže časni sudac, pokazujući na tri kuhinjska stolca. "Pazite na te žice." Deck je razvukao žice i kablove posvuda oko drveta, a Grone izgleda posebno zabrinut zbog mogućnosti udara električne struje.
Dot i ja pomažemo Donnyju Rayu ustati iz kreveta i proći kroz kuću u dvorište. Jako je slab i hrabro pokušava hodati bez ičije pomoći. Dok se približavamo hrastu, pažljivo motrim Lea Drummonda koji Donnyja Raya vidi po prvi put. Njegovo samozadovoljno liceje bezizražajno i želio bih mu dobaciti: "Dobro ga pogledaj, Drummond. Vidi što su tvoji klijenti učinili." No to nije Drummondova krivnja. Odluku o uskraćivanju potraživanja donijela je još uvijek neodređena osoba u Great Benefitu mnogo prije nego je Drummond znao išta o tome. On je tek slučajno prvi na udaru mržnje.
Posjeli smo Donnyja Raya u stolac za ljuljanje donesen sa trijema prekriven jastucima. Dot ga ušuškava i gladi, polagano provjerava je li mu udobno koliko god je to moguće. Disanje mu je teško, a lice vlažno. Izgleda gore nego obično.
Pristojno ga upoznajem sa svima prisutnima: sudac Kipler, obje sudske zapisničarke, Deck, Drummond i druga dvojica iz Trenta &Brenta. Preslab je da bi se mogao rukovati, tako da samo kima glavom i trudi se nasmiješiti.
Pomaknuli smo kameru da mu gleda direktno u lice, leća je udaljena oko metar i dvadeset. Deck je nastoji izoštriti. Jedna od sudskih zapisničarki ovlaštena je za snimanje te se pokušava riješiti Decka. Videosnimka će pokazivati samo Donnyja Raya, nikog drugog. Bit će snimljeni i drugi glasovi, porota će vidjeti samo njegovo lice.
Kipler me postavlja s desne strane Donnyja Raya, Drummonda s lijeve. Časni sudac osobno sjeda kraj mene. Svi zauzimamo svoja mjesta i privlačimo stolce prema svjedoku. Dot stoji metar iza kamere motreći na svaki pokret svoga sina.
Susjedi su strašno znatiželjni i naginju se na žičanu ogradu koja je udaljena jedva šest metara. Iz radija niže u ulici glasno trešti Conway Twitty, no zasada ne odvlači pozornost. Subotnje je jutro i susjedstvom odjekuje brujanje udaljenih kosilica za travu i potkresivača živice.
Donny Ray otpija gutljaj vode i nastoji ne obraćati pažnju na četiri odvjetnika i jednog suca koji se naginju prema njemu. Svrha ovog svjedočenja je očita: porota treba čuti njegov iskaz, jer će on u vrijeme kad počne suđenje biti mrtav. On bi trebao izazvati sućut. Prije ne tako mnogo godina njegov

bi iskaz bio uzet na normalan način. Sudska zapisničarka bi snimila pitanja i odgovore, natipkala uredan iskaz i na suđenju bismo ga pročitali poroti. No tehnologija je napredovala. Sada se mnogi iskazi, posebno umirućih svjedoka, snimaju na videotraku i onda prikazuju poroti. Ovaj iskaz će također snimiti stenografski uređaj standardnim postupkom, u skladu s Kiplerovim prijedlogom. Na taj način će stranke i sudac moći brzo doći do podataka bez da moraju gledati čitavu traku.
Troškovi svjedočenja će varirati, ovisno o njegovoj dužini. Sudski zapisničari naplaćuju po stranici, tako da mi je Deck rekao da budem učinkovit sa svojim pitanjima. To je naš iskaz, mi moramo za njega platiti i on procjenjuje da će troškovi iznositi oko četiri stotine dolara. Parničenje je skupo.
Kipler pita Donnyja Raya možemo li početi, zatim upućuje sudsku zapisničarku da ga zaprisegne. On obećaje govoriti istinu. Budući da je on moj svjedok, radi se o iskazu za zapisnik, suprotno uobičajenoj neobuzdanoj potrazi za tajnim informacijama, moje ispitivanje mora biti u skladu s dokaznim postupkom. Ja sam nervozan, no uvelike ohrabren Kiplerovom prisutnošću.
Pitam Donnyja Raya za njegovo ime, adresu, datum rođenja, neke podatke o roditeljima i obitelji. Osnovne stvari, jednostavno za njega i za mene. On odgovara polako gledajući u kameru, baš kako smo ga uputili. Poznato mu je svako pitanje koje ću postaviti i većina onoga s čim može izići Drummond. Leđima je okrenut prema hrastovom deblu, lijepa pozadina. Povremeno briše čelo rupčićem i pravi se da ne opaža znatiželjne poglede naše male skupine.
Iako mu ja nisam rekao da se drži bolesno i slabo koliko god je to moguće, sigurno je da se takvim doima. Ili je možda Donnyju Rayu preostalo tek nekoliko dana života.
Preko pi'ta mene, nekoliko centimetara dalje, Drummond, Grone i 1 lili pokušavaju svoje bilježnice držati na krilu i zapisivati svaku riječ koju Donny Ray izgovara. Pitam se koliko će naplatiti uzimanje iskaza subotom. Kratko nakon početka svjedočenja, plavi sportski sakoi se skidaju i kravate olabavljuju.
Tijekom duge stanke, stražnja vrata iznenada lupe i Buddy izjuruje na trijem. Promijenio je košulju i sad je odjeven u uobičajeni crveni pulover s tamnim mrljama i nosi papirnatu vrećicu zlokobna izgleda. Ja se pokušavam usredotočiti na svog svjedoka, ali ne mogu si pomoći da krajičkom oka ne pratim Buddyja kako prelazi dvorište sumnjičavo nas gledajući. Točno znam kamo ide.
Vozačeva vrata na Fairlaneu su otvorena te se baca na prednje sjedalo dok mačke iskaču kroz sve prozore. Dotino liceje postalo napeto dok mi upućuje nervozan pogled. Brzo sam kimnuo glavom kao da kažem "Samo ga pustite na miru. Bezopasan je." Ona bi ga najradije ubila.
Donny Ray i ja razgovaramo o njegovom obrazovanju, radnom iskustvu, činjenici da nikad nije otišao od kuće, nikad se nije prijavio za glasovanje, nikad nije bio u sukobu sa zakonom. Ovo nije ni približno toliko teško koliko sam zamišljao tijekom prošle noći dok sam se ljuljao u mreži za ležanje. Zvučim kao pravi odvjetnik.
Postavljam Donnyju Rayu niz pitanja koja smo dobro uvježbali, o njegovoj bolesti i liječenju koje mu je uskraćeno. Ovdje sam oprezan, jer mi on ne može ponoviti ništa što mu je rekao njegov liječnik niti može nagađati ili davati medicinska mišljenja. To bi bilo prepričavanje. Svjedočenje iz druge ruke. Na suđenju će o tome govoriti drugi svjedoci, barem se nadam. Drummondove oči se sjaje. Upija svaki odgovor, brzo ga raščlanjuje i zatim čeka idući. Potpuno je staložen.
Postoji granica koliko dugo Donny Ray može izdržati, i psihički i fizički, a postoji i granica koliko toga porota želi vidjeti. Završavam u dvadeset minuta bez ijednog prigovora od druge strane. Deck mi je namignuo, kao da sam najbolji.
Leo Drummond se predstavlja Donnyju Rayu, za zapisnik, zatim objašnjava koga zastupa i

koliko mu je žao što je ovdje. On se ne obraća Donnyju Rayu već poroti. Glas mu je sladak i ljubazan, glas čovjeka koji uistinu suosjeća.
Samo nekoliko pitanja. Lagano opipava je li Donny Ray ikad napustio svoju kuću, makar i na tjedan ili mjesec dana, da bi živio negdje drugdje. Budući da je stariji od osamnaest godina, oni bi voljeli ustanoviti da je napustio svoj dom te da ga zbog toga ne bi trebala pokrivati polica osiguranja koju su nabavili njegovi roditelji.
Donny Ray na sve odgovara ponavljajući pristojnim i bolesnim, "Ne, gospodine".
Drummond brzo pokriva druga područja vezana za opseg zaštite koji pruža polica osiguranja. Je li Donny Ray ikad nabavio vlastitu policu zdravstvenog osiguranja? Je li ikad radio za poduzeće koje je pružalo zdravstveno osiguranje? Još nekoliko pitanja u tom stilu, sva dobivaju za odgovor ljubazno "Ne, gospodine".
Iako je ambijent pomalo čudan, Drummondu je ovo vrlo dobro poznat teren. On je vjerojatno uzeo na tisuće iskaza i zna biti oprezan. Poroti se neće svidjeti grub odnos prema ovom mladiću. U stvari, ovo je prekrasna prilika za Drummonda da zaradi malu naklonost porote, da pokaže malo stvarnog suosjećanja s jadnim malim Donny Rayom. Osim toga, on zna da od ovog svjedoka neće izvući mnogo važnih informacija. Zašto ga onda gnjaviti?
Drummond je završio za manje od deset minuta. Ja nemam više pitanja. Svjedočenje je gotovo. Tako kaže Kipler. Dot brzo briše lice svojeg sina mokrom krpom. On me gleda očekujući odobravanje i ja mu pokazujem podignut palac. Odvjetnici obrane su u tišini sakupili svoje sakoe i aktovke i ispričali se. Jedva čekaju da odu. A i ja.
Sudac Kipler je počeo odvlačiti stolce natrag u kuću gledajući Buddyja dok je prolazio ispred Fairlanea. Kandža se smjestila nasred poklopca od motora, spremna za napad. Nadam se da neće biti prolijevanja krvi. Dot i ja pomažemo Donnyju Rayu da se vrati u kuću. Neposredno prije nego što smo ušli u kuću, bacam pogled nalijevo. Dobri stari Deck obraduje mnoštvo na ogradi dijeleći moje posjetnice.

29

Otvaram vrata i u mom stanu se doista nalazi neka žena, stojeći u predsoblju i držeći jedan od mojih časopisa. Kad me ugledala, naglo skače i ispušta časopis. Ostaje otvorenih usta. "Tko ste vi?" gotovo vrišti.
Ne izgleda kao kriminalac. "Ja ovdje živim. A tko ste, do đavola, vi?" "O, moj Bože", kaže ona, praveći se da teško diše i držeći se za srce.
"Što ovdje radite?" ponovno pitam stvarno ljut. "Ja sam Delbertova žena." "A tko je taj, Delbert? I kako ste ušli ovamo?" "Tko ste vi?"
"Ja sam Rudy. Ja ovdje živim. Ovo je privatan stan."
Na to ona očima brzo prelazi po sobi, kao da kaže, "A i to mi je neki stan." "Birdie mi je dala ključ i rekla da mogu pogledati uokolo." "Nije valjda!"
"Bogme je!" Izvlači ključ iz svojih uskih kratkih hlača i njime maše prema meni. Zatvaram oči i mislim o tome kako ću zadaviti gospođicu Birdie. "Zovem se Vera, s Floride sam. Došli smo samo na nekoliko dana posjetiti Birdie."
Sad se sjećam. Delbert je najmlađi sin gospođice Birdie, onaj kojeg nije vidjela tri godine, nikad ne zove, nikad ne piše. Ne mogu se sjetiti da li ovu Veru gospođica Birdie naziva droljom, ali titula joj sigurno odgovara. Ima pedesetak godina i brončanu kožu obožavatelja sunčane Floride. Narančaste usnice se sjaje u sredini uskog, bakrenog lica. Isušene ruke. Uske kratke hlače preko jako naboranih, ali savršeno preplanulih kratkih nogu. Užasne žute sandale.
"Nemate nikakvog prava biti ovdje", kažem, nastojeći se opustiti.
"Smiri se." Prolazi kraj mene i nos mi ispunja jeftin parfem koji ima miris po kokosovom ulju. "Birdie vas želi vidjeti", kaže napuštajući moj stan. Slušam kako lupka svojim sandalama niz stepenice.
Gospođica Birdie sjedi na kauču prekriženih ruku buljeći u još jednu idiotsku komediju, ignorirajući ostatak svijeta. Vera pretražuje hladnjak. Za kuhinjskim stolom je još jedna smeđa spodoba, veliki muškarac s trajno nakovrčanom, loše obojenom kosom i sijedim zaliscima u Elvisovom stilu, u obliku janjećih kotleta. Zlatno uokvirene naočale. Zlatne narukvice na rukama. Pravi svodnik.
"Vi mora da ste odvjetnik", kaže on dok ja za sobom zatvaram vrata. Ispred njega se na stolu nalaze nekakvi papiri koje proučava.
"Ja sam Rudy Baylor", kažem stojeći s druge strane stola.
"Ja sam Delbert Birdsong. Najmlađi sin." Ima skoro šezdeset godina i očajnički se trudi izgledati kao da mu je četrdeset.
"Drago mije."
"Aha, zadovoljstvo je moje." Maše prema stolcu. "Sjednite."
"Zašto?" pitam ja. Ti su ljudi ovdje satima. U kuhinji i susjednoj dnevnoj sobi u zraku se osjeća težak sukob. Vidim stražnju stranu glave gospođice Birdie. Nisam siguran sluša li nas ili televiziju. Ton je stišan.
"Samo pokušavam biti ljubazan", kaže Delbert, kao da je ovo njegovo vlasništvo.
Vera ne može ništa naći u hladnjaku pa nam se odlučuje pridružiti. "Vikao je na mene", cmizdri Delbertu. "Rekao mi je da se gubim iz njegovog stana. Stvarno nepristojno."
"To je istina?" pita Delbert.

"Pa naravno da je istina. Ja tamo živim i kažem vama dvoma da ne ulazite. To je privatan stan."
On zabacuje ramena prema natrag. Taj čovjek je sudjelovao u podosta barskih tučnjava. "To je vlasništvo moje majke."
"I ona je slučajno moja gazdarica. Ja svaki mjesec plaćam najamninu." "Koliko?"
"To se vas, gospodine, stvarno ne tiče. Vaše se ime ne nalazi na dokumentima o vlasništvu ove kuće."
"Rekao bih da vrijedi četiri, možda pet stotina dolara mjesečno." "Dobro. Još neko mišljenje?" "Aha, vi ste pravi pametnjaković."
"Dobro. Još nešto? Vaša žena je rekla da me gospođica Birdie želi vidjeti." To kažem dovoljno glasno da me čuje gospođica Birdie, no ona se ne pomiče ni za milimetar.
Vera se sjeda na stolac i primiče ga bliže Delbertu. Značajno gledaju jedno u drugo. On podiže komad papira. Popravlja svoje naočale, gleda gore prema meni i kaže, "Vi ste se petljali oko mamine oporuke?"
"To se tiče mene i gospođice Birdie." Gledam na stol i jedva vidim vrh dokumenta. Prepozanjem njezinu oporuku, najnoviju, mislim, onu koju je pripremila sa svojim posljednjim odvjetnikom. To je strašno nezgodno, jer je gospođica Birdie uvijek držala da ni jedan njezin sin, ni Delbert ni Randolph ne znaju za njezin novac. A oporuka jasno nastoji rasporediti oko dvadeset milijuna dolara. Delbert sada zna. Čitao je oporuku proteklih nekoliko sati. Odjeljak broj tri, koliko se sjećam, dodjeljuje mu tri milijuna.
Još me više muči pitanje kako se Delbert dočepao dokumenta. Gospođica Birdie mu ga nikad ne bi sama dala.
"Pravi pametnjaković", kaže on. "I vi se pitate zašto ljudi mrze odvjetnike. Dođem kući vidjeti kako mi je mama i, do đavola, kod nje živi smrdljivi odvjetnik. Ne bi li to vas zabrinulo?"
Vjerojatno bi. "Ja živim u stanu", kažem ja. "Privatnom stanu sa zaključanim vratima. Još jednom uđite unutra i zvat ću policiju."
Iznenada mi pada na pamet da kopiju oporuke gospođice Birdie držim u dosjeu ispod svojeg kreveta. Valjda je nisu tamo našli. Odjednom mi je slabo od pomisli da sam ja, a ne gospođica Birdie, otkrio tako privatnu stvar.
Nikakvo čudo da me ignorira.
Nemam pojma što je stavila u svoje ranije oporuke, tako da nema načina da ustanovim jesu li Delbert i Vera oduševljeni saznanjem da će možda postati milijunaši, ili su ljuti jer ne dobivaju više. I ni za što na svijetu ne bih im rekao istinu. A da budem iskren, to i ne želim.
Delbert prezrivo otpuhnu na moju prijetnju da ću zvati policiju. "Pitat ću vas opet", kaže loše oponašajući Branda u Kumu. "Jeste li vi napravili novu oporuku za moju majku?"
"Ona je vaša majka. Zašto nju ne pitate?" "Ne želi reći ni riječi", lanu Vera.
"Dobro. Onda neću ni ja. To je strogo povjerljivo."
Delbert to baš ne razumije, a nije dovoljno bistar da napada iz različitih aspekata. Jer, koliko on zna, mogao bi i kršiti zakon.
"Nadam se, momče, da se ne petljate u tuđe poslove", kaže on što je moguće oštrije.
Ja sam spreman otići. "Gospođice Birdie!" zovem. Ona se na trenutak ne miče, zatim polako podiže daljinski upravljač i pojačava ton.
Što se mene tiče, u redu. Prstom pokazujem prema Veri i Delbertu. "Ako se ponovno približite mojem stanu, zvat ću policiju. Jasno?"

Delbert se prvi smije na silu, a zatim se Vera hihoće. Lupam vratima.
Ne mogu reći je li netko dirao spise ispod mog kreveta. Oporuka gospođice Birdie je ovdje, mislim, točno onako kako sam je ostavio. Prošlo je nekoliko tjedana od kad sam je posljednji put pogledao. Sve izgleda u redu.
Zaključavam vrata i zaglavljujem stolac ispod kvake na vratima.
Navikao sam rano dolaziti u ured, oko sedam i trideset, ne zbog prezaposlenosti ni zato što su mi dani ispunjeni pojavljivanjem na sudu i sastancima u uredu, već zato što uživam u mirnoj šalici kave i samoći. Provodim najmanje jedan sat dnevno radeći na slučaju Black i sređujući ga. Deck i ja nastojimo po uredu izbjegavati jedan drugoga, no to je ponekad teško. Telefon malo po malo počinje češće zvoniti.
Volim mir ovog mjesta prije početka dana. U ponedjeljak Deck stiže kasno, gotovo u deset. Čavrljamo nekoliko minuta. Želi da rano odemo na ručak, kaže da je važno. U jedanaest odlazimo i hodamo dva bloka do dućana s vegetarijanskom hranom koji straga ima mali restoran. Naručujemo pizzu bez mesa i čaj od naranče. Deck je vrlo nervozan, lice mu se grči više nego inače, glava mu se trza i na najmanji šum.
"Moram ti nešto reći", kaže malo glasnije od šapta. Nalazimo se u separeu. Za drugih šest stolova nema gostiju.
"Ovdje smo sigurni, Deck", kažem, nastojeći ga umiriti. "Što je?"
"U subotu sam napustio grad, neposredno nakon uzimanja iskaza. Odletio sam u Dallas, zatim u Las Vegas, prijavio se u hotelu Pacific."
Oh, super. Opet je lumpao - kockanje i piće. Švorc je.
"Jučer ujutro sam ustao, razgovarao telefonom s Bruiserom i on mi je rekao da odem. Rekao mi je da su me neki agenti FBI-a slijedili iz Memphisa te da trebam otići. Rekao je da me netko slijedio čitavim putem ta da je vrijeme da se vratim u Memphis. Rekao mi je da ti kažem kako nam agenti FBI-a prate svaki korak jer si ti jedini odvjetnik koji je radio i za Bruisera i za Princea."
Uzimam gutljaj čaja da navlažim svoja osušena usta. "Ti znaš gdje je... Bruiser?" To kažem glasnije nego sam namjeravao, no nitko nas ne sluša.
"Ne, ne znam", kaže on, lutajući očima po sobi. "Pa je li u Vegasu?"
"Sumnjam. Mislim da me poslao u Vegas jer je želio da agenti FBI-a misle kako se on tamo nalazi. To izgleda kao mjesto gdje se Bruisera može očekivati, pa zato tamo ne bi bio."
Oči mi se ne mogu smiriti niti mi mozak ne može prestati užurbano raditi. Istovremeno mi padaju na pamet deseci pitanja, ali ih ne mogu sva postaviti. Ima mnogo toga što bih želio znati i mnogo toga što ne bih smio znati. Na trenutak smo zagledani jedan u drugoga.
Ja sam bio uvjeren da su Bruiser i Prince u Singapuru ili u Australiji te se više nikad neće javiti. "Zašto ti se javio?" pitam vrlo oprezno.
On grize usnicu kao da će svaki tren briznuti u plač. Vide se vrhovi četiri dabrova zuba. Dok minute prolaze, on se češe po glavi. Vrijeme kao da se zaustavilo. "Pa", kaže još tiše, "čini se da su za sobom ostavili nešto novaca. Sad ga žele."
"Oni?"
"Izgleda da su još zajedno, zar ne?" "Izgleda. I što žele da ti učiniš?"
"Pa, nikad nismo došli do pojedinosti. Ali izgleda da žele da im mi pomognemo da dođu do novca."
"Mi?"

"Aha."
"Ti i ja?"
"Aha."
"Koliko novaca?"
"Nikad nismo do toga došli, ali možeš pretpostaviti da se radi o popriličnoj hrpi jer se inače ne bi oko toga brinuli."
"I gdje se nalazi?"
"Nije specificirao, samo je rekao da se radi o gotovini koja je negdje spremljena." "I on želi da je mi uzmemo?"
"Tako je. Ja mislim ovako: novac je sakriven negdje u gradu, vjerojatno tu negdje, u našoj blizini. Agenti FBI-a ga dosad nisu pronašli, pa ga vjerojatno niti neće naći. Bruiser i Prince imaju u mene i tebe povjerenja, osim toga mi smo sad gotovo legalni, znaš, prava tvrtka, ne samo nekoliko uličnih lopova koji bi ukrali novac čim ga vide. Oni misle da nas dvojica možemo ukrcati lovu u kamion, dovesti im je i svi ćemo biti sretni."
Nemoguće je reći koliki dio ovoga su Deckova nagađanja, a koliko toga mu je rekao Bruiser.
Niti ne želim znati. Ali sam znatiželjan. "A što mi dobivamo za svoj trud?"
"Nismo do toga došli. Ali bilo bi dosta toga. Mogli bismo naš dio uzeti unaprijed." Deck je već sve izračunao.
"Ne dolazi u obzir, Deck. Zaboravi."
"Aha, znam", kaže tužno, predajući se nakon prvog opaljenog metka. "Suviše je opasno."
"Aha."
"Sad to zvuči odlično, no moglo bi se dogoditi da završimo u zatvoru."
"Naravno, naravno, ali morao sam ti reći, znaš", kaže mi samo da me se otarasi kao da se on o tome ne bi usudio niti razmišljati. Pred nas je stavljen tanjur s plavim kukuruznim čipsom i namazom od slanutka. Obojica promatramo konobara dok nije otišao.

Razmišljam o činjenici da sam ja sigurno jedini čovjek koji je radio za oba bjegunca, ali, da budem iskren, nikad nisam sanjao da bi me agenti FBI-a mogli pratiti. Izgubio sam tek. Usta mi postaju suha. Skačem i na najmanji zvuk.
Obojica se zadubljujemo u svoje misli i zurimo u različite predmete na stolu. Ne progovaramo ni riječ sve do dolaska pizze te jedemo u potpunoj tišini. Želio bih znati pojedinosti: Kako se Bruiser javio Decku? Tko je platio njegov put u Vegas? Je li ovo prvi put da su razgovarali otkad su bjegunci nestali? Hoće li to biti i posljednji put? Zašto se Bruiser još uvijek brine za mene?
Iz magle izranjaju dvije misli. Prvo, ako je Bruiser imao dovoljno pomoćnika da može pratiti Deckovo kretanje u Vegasu i doznati da su ga pratili čitavim putem, onda bi sigurno mogao unajmiti ljude da donesu novac iz Memphisa. Zašto se petljati s nama? Zato što ga nije briga hoćemo li biti uhvaćeni, eto zašto. Drugo, agenti FBI-a me nisu ispitivali jer me nisu željeli uzbuniti. Bilo me mnogo lakše nadzirati zato što se nisam brinuo o njima.
I još jedna misao. Nema sumnje da je moj mali prijatelj s druge strane stola želio započeti ozbiljnu raspravu o novcu. Deck zna više nego što mi je rekao i ovaj je razgovor počeo imajući na umu nekakav plan.
Nisam toliko blesav da vjerujem kako on tako lako odustaje.
Dolazak dnevne pošte je događaj kojeg sam se naučio plašiti. Deck ju je pokupio nakon ručka, kao obično, i donio u ured. Od dobrih ljudi iz Tinley Britta je stigla debela kuverta formata pravnih

spisa i zadržavam dah dok je otvaram. To Drummond pismeno traži podatke za istragu: zbir upitnika, niz zahtjeva za svakim dokumentom poznatim tužiteljima ili njihovom odvjetniku te zbir zahtjeva za potvrdom činjenica. Ovo posljednje je zgodno sredstvo za prisiljavanje protivničke strane da prizna ili zaniječe određene činjenice i to pismeno iznese u roku od trideset dana. Ako određene činjenice ne budu zanijekane, onda se zauvijek smatraju priznatima. Paket također sadrži obavijest o uzimanju iskaza od Dot i Buddvja Blacka za dva tjedna u mojem uredu. Rečeno mi je kako je uobičajeno da odvjetnici malo popričaju na telefon i dogovore se o datumu, vremenu i mjestu uzimanja iskaza. To se naziva profesionalna kurtoazija, uzima vam oko pet minuta vremena i pomaže da se stvari odvijaju mnogo lakše. Očito je Drummond ili zaboravio na pristojno ponašanje ili je usvojio oštru strategiju. Bilo kako bilo, ja sam odlučio promijeniti datum i mjesto. Ne da ne bih mogao pristati na ovo njegovo, nego je to stvar načela.
Začudo, u paketu nema nikakvih pritužbi sudu! Čekat ću do sutra. Na pismeni upit se mora odgovoriti u roku od trideset dana, a istovremeno se može predati i vlastiti. Moj je skoro gotov, a Drummondova pošiljka me potiče na djelovanje. Odlučio sam pokazati gospodinu Velikoj faci da znam voditi rat papirima. On će ili biti impresioniran, ili će još jednom shvatiti da se natječe s odvjetnikom koji nema nikakvog drugog posla.
Gotovo se smračilo kad skrećem u dvorište kuće. Do Cadillaca gospođice Birdie stoje dva nepoznata automobila, dva blistava Pontiaca s naljepnicama Avisa na stražnjim odbojnicima. Dok na prstima hodam oko kuće, čujem glasove i nadam se kako ću doći do svog stana a da ne budem viđen.
U uredu sam ostao dokasna, uglavnom jer sam želio izbjeći Delberta i Veru. Ali ja nisam te sreće. Na trijemu su s gospođom Birdie i piju čaj. Društvance je poveće.
"Evo ga", kaže Delbert glasno čim me ugledao. Zastajem i gledam prema trijemu. "Dođi ovamo, Rudy." To je više zapovijed nego poziv.
Dok ja prilazim, on polako ustaje, a na noge ustaje i drugi čovjek. Delbert pokazuje prema novom momku. "Rudy, ovo je moj brat Randolph."
Randolph i ja se rukujemo. "Moja žena June", kaže odmahujući prema još jednoj ostarjeloj djevojčuri otvrdnule kože u Verinom stilu, samo ova je umjetna plavuša. Kimnem joj glavom. Ona me prostrijeli pogledom kao zmija pile.
"Gospođice Birdie", kažem pristojno, kimajući svojoj gazdarici.
"Zdravo, Rudy", kaže ona slatko. Sjedi s Delbertom na sofi od vrbovog pruća. "Pridruži nam se", kaže Randolph, pokazujući na prazan stolac.
"Ne hvala", kažem. "Trebam otići u svoj stan i vidjeti je li netko od tamo nešto maznuo." To govorim gledajući u Veru. Ona sjedi iza sofe, udaljena od ostalih, vjerojatno što je dalje moguće od June.
June ima između četrdeset i četrdeset pet godina. Njezinom je mužu, prisjećam se, gotovo šezdeset. Sad se sjećam da ju je gospođica Birdie nazivala droljom. Randolphova treća žena. Uvijek se raspituje o novcu.
"Nismo bili u tvojem stanu", kaže Delbert mrko.
Za razliku od svojeg napirlitanog brata, Delbert stari dostojanstveno. Nije debeo, nema trajnu ili obojenu kosu, niti je pokriven zlatom. Nosi polo majicu, bermude, bijele čarape, bijele tenisice. Poput svih ostalih i on je pocrnio od sunca. Lako bi mogao proći kao umirovljeni direktor neke korporacije, zajedno s malom plastičnom ženom koju pokazuje kao trofej. "Koliko dugo ćeš ovdje živjeti, Rudy?" pita on.
"Nisam znao da odlazim."
"To nisam niti rekao. Samo sam znatiželjan. Mama kaže da niste sklopili nikakav ugovor o

najmu, pa te pitam."
"Zašto pitate?" Stvari se brzo mijenjaju. Još prošlu večer gospođica Birdie nije raspravljala o ugovoru o najmu.
"Jer od danas ja pomažem majci u vođenju njezinih poslova. Najamnina je vrlo niska." "Apsolutno", dodaje June.
"Vi se niste žalili, zar ne, gospođice Birdie?" pitam je.
"Pa, ne", kaže ona, petljajući, kao da je možda razmišljala o tome da se žali, ali nije za to našla vremena.
Mogao bih spomenuti kompostiranje i bojenje i pljevljenje korova, ali sam odlučio da neću raspravljati s ovim idiotima. "Evo ga", kažem ja. "Ako je gazdarica zadovoljna, zbog čega ste vi zabrinuti?"
"Ne želimo da se mamu iskorištava", kaže Delbert. "Daj, Delbert", kaže Randolph. "Tko je iskorištava?" pitam. "Pa, nitko, ali..."
"On pokušava reći", prekida ga Randolph, "da će stvari od sada biti drugačije. Mi smo ovdje da pomažemo mami i samo nas brinu njezini poslovi. To je sve."
Promatram gospođicu Birdie dok Randolph govori, a njezino lice blista. Njezini sinovi su ovdje, zabrinuti su za nju, ispituju, postavljaju zahtjeve, štite svoju majčicu. Iako sam siguran da prezire svoje trenutne snahe, gospođica Birdie je vrlo zadovoljna žena.
"Dobro", kažem. "Samo mene ostavite na miru. I držite se dalje od mojeg stana." Okrećem se i brzo odlazim, ostavljajući za sobom mnogo neizgovorenih riječi i mnogo pitanja koja su željeli postaviti. Zaključavam svoj stan, jedem sendvič i u tami, kroz prozor, čujem kako razgovaraju u daljini.

Nekoliko minuta nastojim rekonstruirati ovaj skup. Tijekom jučerašnjeg dana Delbert i Vera stigli sa Floride, vjerojatno nikad neću doznati iz kojeg razloga. Nekako su pronašli posljednju oporuku gospođice Birdie, vidjeli da ima za ostaviti oko dvadeset milijuna te su se jako zabrinuli za njezinu dobrobit. Doznali su da ima odvjetnika koji živi na njezinom posjedu pa ih je i to zabrinulo. Delbert je nazvao Randolpha koji također živi na Floridi, a Randolph je pojurio kući, tegleći za sobom ženu-trofej. Danas su proveli čitav dan ispitujući majku o svemu mogućem, te su se pretvorili u njezine zaštitnike.
Stvarno me nije briga. Ne mogu, a da se u sebi ne smijuljim njihovom skupu. Pitam se koliko će im trebati da otkriju istinu. Zasada je gospođica Birdie sretna. I ja ću biti sretan zbog nje.

30

Na sastanak u devet sati s dr. Walterom Kordom stigao sam ranije. Velika korist od toga. Čekam jedan sat čitajući medicinsku dokumentaciju Donnyja Raya koju sam već dobro upamtio. Čekaonica je puna ljudi koji boluju od raka. Nastojim ih ne gledati.
Sestra dolazi po mene u deset. Slijedim je u ordinaciju bez prozora, smještenu duboko u labirintu hodnika. Zašto bi netko od svih specijalizacija odabrao baš onkologiju? Valjda netko i to treba raditi.
Zašto bi itko izabrao pravo?
Sjedim na stolcu sa svojim spisom i čekam još petnaest minuta. Glasovi u hodniku, zatim otvaranje vrata. Mladi čovjek od oko trideset i pet godina žurno ulazi. "Gospodin Baylor?" kaže, pružajući mi ruku. Rukujemo se dok ja ustajem.
"Da."
"Walter Kord. Žurim. Možemo li to obaviti u pet minuta?" "Valjda."
"Ako možemo, požurimo se. Imam mnogo pacijenata", kaže uspjevši istisnuti smiješak. Potpuno sam svjestan u kojoj mjeri liječnici mrze odvjetnike. Iz nekog razloga, ne krivim ih.
"Hvala vam za vaš iskaz. Upalio je. Već smo uzeli izjavu Donnyja Raya."
"Odlično." Viši je od mene desetak centimetara i gleda dolje, na mene, kao da sam neka budala. Škrgućem zubima i kažem, "Trebamo vaše svjedočenje."
Njegova je reakcija tipična za liječnike. Oni mrze sudnice. I da bi ih izbjegli, ponekad se slože dati pismeno svjedočenje koje se koristi umjesto njihovog iskaza uživo. Ne moraju pristati. A kad ne pristanu, odvjetnici su ponekad prisiljeni koristiti ubojito sredstvo - sudski poziv. Odvjetnici imaju moć uručiti sudski poziv gotovo svakome, uključujući i liječnike. Stoga, u toj ograničenoj mjeri, odvjetnici imaju moć nad liječnicima, 'lb liječnike navodi da odvjetnike još više preziru.
"Jako sam zauzet", kaže on.
"Znam. To nije za mene, to je za Donnyja Raya."
On se mršti i teško diše, kao da mu je sve to fizički jako neugodno. "Ja svjedočenje naplaćujem pet stotina dolara na sat."
To sam očekivao pa nisam šokiran. Na pravnom fakultetu sam čuo priče o liječnicima koji su naplaćivali i više. Ja sam ovdje došao prositi. "Ja si to ne mogu priuštiti, dr. Kord. Otvorio sam kancelariju prije šest tjedana i uskoro ću umrijeti od gladi. Ovo je jedini pošteni slučaj koji imam."
Nevjerojatno je što istina može učiniti. Ovaj momak vjerojatno zarađuje milijun dolara godišnje, a moja ga je iskrenost u trenutku razoružala. Vidim mu sažaljenje u očima. Na trenutak oklijeva, možda misli na Donnyja Raya i žali jer mu nije mogao pomoći, možda mu je žao mene. Tko zna?
"Poslat ću vam račun, dobro? Platit ćete kad ćete moći." "Hvala, doktore."
"S mojom tajnicom dogovorite datum. Možemo li to obaviti ovdje?" "Naravno."
"Dobro. Moram juriti."
Kad sam se vratio, vidim da Deck ima stranku u svom uredu. Radi se o ženi srednjih godina, zdepasto građenoj, lijepo odjevenoj. Maše mi dok prolazim kraj njegovih vrata. Predstavlja me gospođi Madge Dresser koja želi razvod. Vidi se da je plakala i dok se naginjem na stol uz Decka on

mi pokazuje poruku na bilježnici: "Ima love."
Provodimo s Madge sat vremena, radi se o otrcanoj priči. Piće, batine, druge žene, kockanje, zločesta djeca, a ona nije učinila ništa krivo. Prije dvije godine je zatražila razvod i njezin je muž pucao u prozor kancelarije njezinog odvjetnika. On se igra puškama i opasan je. Dok ona to priča, bacam pogled na Decka. On me ne želi pogledati.
Plaća šest stotina dolara u gotovini i obećaje još. Sutra ćemo uložiti zahtjev za razvod. U tvrtki Rudyja Baylora se nalazi u dobrim rukama, uvjerava je Deck.
Nekoliko trenutaka nakon što je otišla, zvoni telefon. Traži me muški glas. Predstavljam se. "Da, Rudy, ovdje je Roger Rice, odvjetnik. Ne mislim da smo se imali priliku upoznati."
Dok sam tražio posao, upoznao sam gotovo svakog odvjetnika u Memphisu, no ne sjećam se Rogera Ricea. "Ne, mislim da nismo. Ja sam nov u poslu."
"Aha. Morao sam zvati telefonske informacije da dobijem vaš broj. Slušajte, nalazim se usred sastanka s dva brata, Randolphom i Delbertom Birdsongom i njihovom majkom, Birdie. Koliko sam shvatio, vi poznajete te ljude."
Mogu je vidjeti kako sjedi između svojih sinova, glupo se smješkajući i kazujući "Kako lijepo." "Naravno, dobro poznajem gospođicu Birdie", odgovaram kao da sam čitav dan čekao ovaj
poziv.
"Oni su, u stvari, u mojem uredu, jedna vrata dalje. Ja sam se išuljao iz sobe za sastanke kako bismo mogli razgovarati. Radim na njezinoj oporuci. Pa, tu se radi o gomili novaca. Oni kažu da ste joj vi pokušali napraviti oporuku."
"To je istina. Pripremio sam koncept prije nekoliko mjeseci, ali, da budem iskren, ona ga nije baš bila raspoložena potpisati."
"Zašto ne?" On zvuči dosta ljubazno, samo obavlja svoj posao, a nije njegova krivica što su oni kod njega. I zato mu pričam skraćenu verziju želje gospođice Birdie da svoje bogatstvo ostavi velečasnom Kennethu Chandleru.
"Ima li ona taj novac?" pita on.
Jednostavno mu ne mogu reći istinu. To bi bilo neetično da otkrijem bilo kakve podatke o gospođici Birdie bez njezine prethodne suglasnosti. A informacija koju Rice traži je dobivena na sumnjiv, iako ne i nezakonit način. Imam vezane ruke.
"Što vam je ona rekla?" pitam.
"Ne mnogo. Nešto o imetku u Atlanti, novcu koji joj je ostavio njezin drugi muž, no kad je pokušam natjerati da bude konkretnija, izmiče mi iz ruke."
Ovo mi zvuči jako poznato. "Zašto želi novu oporuku?" pitam.
"Želi sve ostaviti svojoj obitelji - djeci i unucima. Mene jedino zanima ima li ona taj novac." "Nisam siguran za novac. U Atlanti postoji zapečaćena, sudbeno ovjerena kopija oporuke, dotle
sam ja došao."
Još uvijek nije zadovoljan, a ja mu ne mogu mnogo pomoći. Obećajem da ću mu faksirati odvjetnikovo ime i telefonski broj u Atlanti.
Kad sam se vratio kući iza devet sati navečer, na prilazu kući se nalazi još više unajmljenih automobila. Moram se parkirati na ulici i to me stvarno živcira. Šuljam se kroz tamu i prolazim neprimijećen od društva na trijemu.
To su sigurno unuci. Sjedim u tami na prozoru svoje male dnevne sobe, jedem pitu od piletine i slušam glasove. Prepoznajem Delbertov i Randolphov glas. Povremeno vlažnim zrakom zapara kokodakanje gospođice Birdie. Ostali glasovi su mlađi.
Uvjeren sam kako se sve odvijalo nalik paničnom pozivu policiji. Brzo dođite! Puna je love!

Mislili smo da stara svraka ima nešto para, ali ne čitavo bogatstvo. Jedan je poziv vodio drugome dok se tragalo za članovima obitelji. Brzo dolazite! Tvoje je ime u oporuci i kraj njega piše milijun dolara. A ona razmišlja o tome da promijeni oporuku. Zbijmo redove. Vrijeme je da volimo bakicu.

31

U skladu sa savjetom suca Kiplera, i s njegovim blagoslovom, okupili smo se u njegovoj sudnici za uzimanje Dotinog iskaza. Nakon što ga je Drummond dogovorio za moj ured, bez dogovora sa mnom, odbio sam se suglasiti i s datumom i s vremenom uzimanja iskaza. Uključio se Kipler, nazvao Drummonda i stvar je za nekoliko sekundi bila sređena.
Kad smo uzimali iskaz Donnyja Raya, svi smo nadgledali Buddyja koji je sjedio u Fairlaneu. Objasnio sam Kipleru, a isto tako i Drummondu, kako ne mislim da bismo trebali uzeti Buddyjev iskaz. On nije dobro, kako to kaže Dot. Jadnik je bezopasan i ništa ne zna o ovoj zbrci s osiguranjem. U čitavom predmetu nema ništa što bi ukazivalo da je Buddy u to upleten na ikakav način. Ja ga nisam nikad čuo izreći čitavu rečenicu. Ne mogu zamisliti kako bi izdržao napor opširnijeg svjedočenja. Buddy može pobjesniti i izbatinati nekoliko odvjetnika.
Dot ga je ostavila kod kuće. Jučer sam s njom proveo dva sata pripremajući je za Drummondova pitanja. Ona će biti na raspolaganju za suđenje, tako da će ovo biti iskaz za istragu, ne dokazno svjedočenje. Drummond će biti prvi, postavit će praktički bilo koje pitanje i najvećim dijelom ima potpuno slobodne ruke u ispitivanju. To će trajati satima.
Kipler želi i ovome prisustvovati. Sakupili smo se oko jednog od odvjetničkih stolova, ispred sudačkog stola. On usklađuje videosnimatelja i sudsku zapisničarku. Ovo je njegov teren i on želi da sve bude kako treba.
Iskreno rečeno, mislim da se boji da bi me Drummond, ostavi li me samog, mogao pregaziti. Netrpeljivost između njih dvojice je toliko velika da jedva mogu gledati jedan drugoga. Mislim da je to divno.
Jadnoj se Dot, dok sama sjedi na jednom kraju stola, tresu ruke. Ja sam u blizini i to je vjerojatno čini još nervoznijom. Nosi svoju najbolju pamučnu bluzu i najbolje traperice. Objasnio sam joj tla se ne treba urediti jer se vidcosnimka neće pokazivati poroti. Na suđenju će, međutim, biti važno da nosi haljinu. Samo Bog zna što ćemo napraviti s Buddyjem.
Kipler sjedi na mojoj strani stola, ali toliko daleko koliko je to moguće, uz videokameru. Preko puta je Drummond i samo tri pomoćnika - B. Dewey Clay Hill Treći, M. Alec Plunk Junior i Brandon Fuller Grone.
Deck je u zgradi, negdje dolje u hodniku, prišuljava se klijentima koji ništa ne slute. Rekao je da će možda navratiti kasnije.
I tako su ovdje pet odvjetnika i sudac koji bulje u Dot Black dok ona podiže desnu ruku i priseže da će govoriti istinu. I meni bi se tresle ruke. Drummond dobacuje osmijeh pokazujući sve zube, predstavlja se Dot, za zapisnik, i prvih pet minuta provodi u dobronamjernom objašnjavanju svrhe uzimanja iskaza. Mi tražimo istinu. Nećemo je nastojati krivo usmjeriti ili zbuniti. Slobodna je savjetovati se sa svojim cijenjenim odvjetnikom i tako dalje i tako dalje. Njemu se ne žuri. Sat otkucava.
Prvi sat je potrošen na obiteljsku povijest. Drummond je, tipično, savršeno pripremljen. Polako se miče sjedne teme na drugu - obrazovanje, zaposlenje, stanovanje, hobiji - i postavlja pitanja o kojima nisam mogao niti sanjati. Većinom se tu radi o besmislenom blebetanju, ali to je ono što dobri odvjetnici rade u istražnom postupku. Postavljaj pitanja, kljucaj, još malo kopaj i tko zna što ćeš sve otkriti. I ako naiđeš na nešto nevjerojatno sočno, recimo, trudnoću u ranoj mladosti, to ne bi bilo od

apsolutno nikakve koristi. To ne bi mogao koristiti na suđenju. Potpuno je nevažno. Ali pravila dopuštaju takvu bezumnost, a njegov klijent ga plaća tonu novca da lovi u mraku.
Kipler najavljuje stanku i Dot kao sumanuta jurnu prema hodniku. Cigareta joj se našla u ustima prije nego je prošla kroz vrata. Stisli smo se uz fontanu s vodom za piće.
"Dobro ti ide", kažem joj, i stvarno joj ide dobro.
"Hoće li me taj gad pitati i o mom spolnom životu?" zareži ona.
"Vjerojatno." Pala mi je na pamet slika Dot i njezinog muža u krevetu kako rade one stvari i skoro mi je pozlilo.
Ona ubrzano dimi, kao da joj se radi o posljednjoj. "Zar ga ne možeš spriječiti?" "Ako pretjera, hoću. No on ima pravo postaviti gotovo bilo kakvo pitanje." "Znatiželjni gad."
Drugi sat prolazi jednako sporo kao i prvi. Drummond se bavi financijama Blackovih te doznajemo o kupovini njihovog doma, kupovinama njihovih automobila, uključujući Fairlane, te kupovini većih kućanskih aparata. Kipleru je sada već dosta pa kaže Drummondu da krene dalje. Doznajemo mnogo toga o Buddyju, njegovim ozljedama iz rata, njegovim zaposlenjima i njegovoj mirovini. I o njegovim hobijima i o tome kako provodi dane.
Kipler kiselo kaže Drummondu da pokuša pronaći nešto što bi bilo važno.
Dot nas obavještava da mora ići na zahod. Rekao sam joj da to napravi svaki put kad se umori.
U predvorju, dok s njom pričam i izmičem dimovima, puši tri cigarete jednu za drugom.
Na pola trećeg sata, konačno smo došli do potraživanja. Ja sam pripremio sve kopije svakog dokumenta koji se tiče predmeta, uključujući medicinsku dokumentaciju Donnyja Raya i sve je to uredno složeno u hrpu na stolu. Kipler je sve to pregledao. Mi smo u iznimnom i zavidnom položaju da nemamo sumnjivih dokumenata. Nema ništa što bismo željeli sakriti. Drummond može sve vidjeti.
Prema Kipleru, a i Decku, u ovakvim slučajevima osiguravajuća društva znaju skrivati stvari od svojih vlastitih odvjetnika. U stvari, to je dosta uobičajeno, posebno kad tvrtka ima puno prljavog rublja kojeg bi željela sakriti.
Tijekom predavanja o sudskom postupku prošle godine, čuli smo, s nevjericom, o nizu slučajeva u kojem su korporacijski prekršitelji bili uhvaćeni zato što su pokušali sakriti dokumente od svojih vlastitih odvjetnika.
Dok prelazimo na papirnati dio posla, užasno sam uzbuđen. A i Kipler. Drummond je već zatražio ove dokumente kad je predao svoj pismeni zahtjev, noja imam još tjedan dana prije nego ih moram predati. Želim mu vidjeti lice kad ugleda Glupo pismo. A to želi i Kipler.
Pretpostavljamo da je već vidio većinu, ako ne i sve, što se nalazi na stolu ispred Dot. On je od svog klijenta dobio svoje dokumente, ja sam svoje uzeo od Blackovih. No mi mislimo da ih je mnogo istih. Ja sam, u stvari, predao pismeni zahtjev za uvid u dokumente jednak njegovom zahtjevu. Kad odgovori na moj zahtjev, poslat će mi kopije dokumenata koje ja imam već tri mjeseca. Slijedim papirnate tragove.
Kasnije ću, budu li se stvari odvijale prema planu, dobiti pristup svježoj gomili dokumenata u središnjem uredu u Clevelandu.
Počinjemo s pristupnim obrascem i policom. Dot ih dodaje Drummondu koji ih brzo pregledava, zatim daje Hillu, onda ide dalje do Plunka i konačno do Gronea. Treba dosta da ti klaunovi prođu svaku stranicu. Već mjesecima tu prokletu policu i obrazac pristupnice. No, vrijeme je novac. Zatim stenografkinja bilježi da je to isprava predočena uz Dotino svjedočenje.
Idući dokument je prvo pismo kojim se odbija isplata po polici, a i ono ide iz ruke u ruku. Isti se postupak ponavlja i kod drugih pisama uskrate. Očajnički nastojim ostati budan.

Glupo pismo je slijedeće. Uputio sam Dot da ga jednostavno doda Drummondu bez ikakvog komentiranja njegovog sadržaja. Ne želim da bude upozoren u slučaju da ga nikad nije vidio. To joj je teško, jer je pismo toliko bezobrazno. Drummond ga uzima i čita:

Draga gospođo Black:
Ova kompanija već je sedam puta pismeno odbila vaš zahtjev. Sada vam ga odbijamo osmi i posljednji put. Vi mora da ste glupi, glupi, glupi!

Budući da je posljednjih trideset godina proveo u sudnicama, Drummond je odličan glumac. Odmah mi je jasno da nikad nije vidio ovo pismo. Njegov ga klijent nije uputio u dokumentaciju. To je velik šok. Usta mu se lagano otvaraju. Tri velike bore preko čela se u istom trenutku skupljaju. Ljutito stišće oči. Čita ga po drugi put.
Onda čini nešto što bi kasnije poželio da nije. Podiže oči sa pisma i pogleda me. Ja, naravno, zurim u njega podrugljivim pogledom koji kaže, "Jesam li te, Velika faco".
Zatim si dodatno otežava agoniju prebacivanjem pogleda na Kiplera. Časni sudac prati svaki pokret na njegovom licu, svaki treptaj i trzaj te vidi ono što bi svatko vidio. Drummond je zapanjen onim što mu je u rukama.
Brzo se oporavlja, no šteta je već učinjena. Dodaje pismo Hillu koji napola spava i nije svjestan da mu njegov šef dodaje bombu. Promatramo Hilla nekoliko sekundi, tada je shvatio.
"Ovo nije za zapisnik", kaže Kipler. Stenografkinja se zaustavlja i snimatelj isključuje videokameru. "Gospodine Drummond, meni je potpuno jasno da nikad prije niste vidjeli ovo pismo. A slutim da to nije ni prvi ni posljednji dokument koji vaš klijent nastoji prikriti. Radio sam na dovoljno sporova s osiguravajućim društvima i znam kako postoje načini da se dokumenti zagube." Kipler se naginje naprijed i počinje prstom pokazivati na Drummonda. "Ako uhvatim vas ili vašeg klijenta da od tužitelja sakrivate dokumente, kaznit ću vas oboje. Dosudit ću vam visoke kazne koje će uključiti troškove i odvjetničke honorare plaćane po satu koji će biti jednaki tarifi kojom vas plaća vaš klijent. Da li me razumijete?"
Jedini način na koji ću ja ikada zaraditi dvije stotine i pedeset dolara na sat je sudskim kaznama na teret obrane.
Drummond i ekipa još uvijek su ošamućeni. Mogu samo zamisliti kako će porota primiti pismo, a siguran sam da i oni misle na isto.
"Da li me vi to optužujete za prikrivanje dokumenata, časni suče?"
"Još ne." Kipler još na njega pokazuje prstom. "U ovom vas trenutku samo upozoravam." "Mislim da biste se trebali povući zbog pristranosti s ovog slučaja, časni suče."
"To je zahtjev?" "Da, gospodine."
"Odbijen. Još nešto?"
Drummond prebacuje papire i dobiva nekoliko sekundi. Napetost se smanjuje. Jadna Dot je skamenjena, vjerojatno misli da je ona učinila nešto što je izazvalo sukob. I ja sam pomalo ukočen.
"Nastavite bilježiti u zapisnik", kaže Kipler, ne skidajući oči sa Drummonda.
Još nekoliko pitanja i odgovora. Još nekoliko dokumenata je dodano duž stola. Radimo stanku za ručak u dvanaest i trideset te sat kasnije vraćamo i radimo ostatak poslijepodneva. Dot je iscrpljena.
Kipler dosta oštro upućuje Drummonda, da ubrza. On pokušava, no teško je. To je činio toliko dugo, i pritom zaradio toliko novaca, da je u stanju postavljati pitanja doslovce vječno.
Moja stranka usvaja strategiju koju obožavam. Objašnjava skupini, bez da se bilježi u zapisnik,

kako ima problema s mjehurom, ništa ozbiljno, znate, ali, dovraga, gotovo joj je šezdeset godina. I tako, kako dan ide svom kraju, ona mora sve češće ići na zahod. Drummond, tipično, ima desetak pitanja o mjehuru, no Kipler ga konačno prekida. Tako da se svakih petnaest minuta Dot ispričava i odlazi iz sudnice. Ne žuri joj se.
Siguran sam da je s njezinim mjehurom sve u redu i siguran sam da se skriva u WC kabini i puši kao lokomotiva. Ova joj strategija omogućuje da diktira ritam i vremenom iscrpljuje Drummonda.
U tri i trideset, šest i pol sati nakon što smo počeli, Kipler objavljuje da je svjedočenje završeno.
Po prvi put u više od dva tjedna svi iznajmljeni automobili su nestali. Cadillac gospođice Birdie stoji sam. Parkiram se iza njega, na svoje staro mjesto i obilazim kuću. Nema nikoga.
Konačno su otišli. Nisam razgovarao s gospođicom Birdie od dana kad je stigao Delbert, a ima stvari koje moramo raspraviti. Nisam ljut, samo želim porazgovarati.
Dolazim do stepenica koje vode u moj stan kad čujem glas. To nije gospođica Birdie. "Rudy, imate minutu?" To je Randolph koji se ustaje sa stolca za ljuljanje na trijemu. Stavljam svoju aktovku i jaknu na stepenice i odlazim do njega.
"Sjednite se", kaže. "Trebamo porazgovarati." Čini se da je odlično raspoložen. "Gdje je Miss Birdie?" pitam. Svjetla u kući su pogašena.
"Ona je, pa, ovaj, otišla na neko vrijeme. Želi provesti neko vrijeme s nama na Floridi.
Odletjela je jutros."
"Kad se vraća?" pitam. To me se uistinu ne tiče, no ne mogu odoljeti a da ne pitam.
"Ne znam. Možda se i neće vratiti. Gledajte, ja i Delbert ćemo se odsad brinuti o njezinim poslovima. Izgleda da smo u posljednje vrijeme ispustili stvari iz ruke, no ona želi da se brinemo o njezinim stvarima. A mi želimo da vi ostanete upravo ovdje. U stvari, imamo prijedlog za vas. Ostanite ovdje, brinite se za kuću, održavajte je i nema najamnine."
"Što mislite pod održavanjem?"
"Opće održavanje, ništa posebno. Mama kaže da ste se brinuli za travnjak ovo ljeto, samo nastavite činiti što ste činili i do sada. Mi smo sredili da nam prosljeđuju poštu, tako da s time neće biti problema. Ako iskrsne bilo što veće, nazovite me. Ovo je dobra pogodba, Rudy."
Uistinu jest. "Pristajem", kažem.
"Dobro. Mami se stvarno sviđate, znate, kaže da ste vi pristojan mladi čovjek u kojeg se može imati povjerenja. Iako ste odvjetnik. Ha, ha, ha."
"Što je s njezinim autom?"
"Ja ću ga sutra prevesti na Floridu." Predaje mi veliku kuvertu. "Ovdje su ključevi kuće, telefonski brojevi agenta osiguravajućeg društva, kompanije za alarme i takve stvari. Osim toga je tu moja adresa i telefonski broj."
"Gdje ona odsjeda?"
"Kod nas, blizu Tampe. Imamo lijepu malu kuću sa sobom za goste. Bit će dobro zbrinuta.
Nekoliko moje djece živi u blizini, tako da će imati mnogo društva."
Mogu ih sada vidjeti kako se trgaju da budu bakici na usluzi. Bit će im drago da je neko vrijeme paze, samo se nadaju da neće predugo živjet i. Ne mogu dočekati da ona umre i da svi postanu bogati, teško mi je suspregnuti cerenje.
"to je dobro", kažem. "Ona je bila usamljena starica."
"Stvarno ste joj dragi, Rudy. Bili ste dobri prema njoj." Glas mu je mek i iskren i ja osjećam da me zahvaća tuga.
Rukujemo se i opraštamo.

Ljuljam se u mreži za ljuljanje, tamanim komarce i zurim u mjesec. Iskreno sumnjam da ću ikad više vidjeti gospođicu Birdie i osjećam čudnu usamljenost jer gubim prijatelja. Ti će je ljudi držati pod svojim nadzorom sve dok ne umre, pobrinuvši se i te kako dobro da ne dobije priliku izvesti kakvu glupost s oporukom. Osjećam laganu grižnju savjesti jer znam istinu o njezinom bogatstvu, no radi se o tajni koju ne mogu ni s kim podijeliti.
Istovremeno, ne mogu a da se ne nasmijem njezinoj sudbini. Izvukla se iz ove samotne stare kuće i sad je okružena svojom obitelji. Gospođica Birdie je iznenada u središtu pažnje, položaju za kojim je čeznula. Sjećam je se kakva je bila u Staračkom domu "Parkovi čempresa", kako je obrađivala ekipu, vodila pjesme, držala govore, brinula se o Boscu i drugim starkeljama. Ima zlatno srce, ali isto tako je gladna pažnje.
Nadam se da joj sunce godi. Molim se da je sretna. Pitam se tko će zauzeti njezino mjesto u "Parkovima čempresa."

32

Nagađam da je Booker odabrao ovaj poznati, skupi restoran zato što ima dobre vijesti. Stol je pokriven srebrom. Salvete su lanene. Sigurno ima stranku koja plaća za ovo.
Stigao je s petnaest minuta zakašnjenja, vrlo netipično za njega, no ovih je dana vrlo zauzet čovjek, a prve riječi su mu "Prošao sam". Pijuckamo vodu dok on iznosi zanimljivu priču o svojoj žalbi Komisiji za pravosudni ispit. Njegov je ispit ponovno ocijenjen, rezultat mu je bio viši za tri boda i on je sada pravi odvjetnik. Nikad ga nisam vidio da se toliko smješka. Samo ih je još dvoje iz naše skupine imalo pozitivno riješene žalbe. Sara Plankmore nije bila jedna od njih. Booker je čuo trač kako je njezin rezultat bio tako jadan da bi joj mogao ugroziti posao u uredu javnog tužitelja.
Protiv njegove volje, naručujem bocu šampanjca i inzistiram da konobar meni dade račun. Kod mene novac je jednostavno ima krila.
Stiže hrana, nevjerojatno tanki odresci lososa, no prekrasno aranžirani, i neko vrijeme im se divimo prije nego počinjemo jesti. Shankle tjera Bookera da trči u trideset smjerova, petnaest sati na dan, ali Charlene je vrlo strpljiva žena. Jasno joj je da se on mora žrtvovati u ovim prvim godinama kako bi kasnije ubirao plodove. Trenutno sam zahvalan što nemam ženu i djecu.
Pričamo o Kipleru koji je nešto razgovarao sa Shankleom i stvari su procurile. Odvjetnicima je jako teško zadržati tajne. Shankle je spomenuo Bookeru da je Kipler spomenuo njemu kako taj momak, ja, ima slučaj koji bi mogao vrijediti milijune. Očito, Kipler se uvjerio da sam satjerao u kut Great Benefit te kako je samo pitanje koliko će nam porota dati. Kipler je čvrsto odlučio da će me bez većih nezgoda dopratiti do početka procesa. I izvesti pred porotu.
To je prekrasan trač.
Booker želi znati što još radim. To zvuči kao da je Kipler mogao spomenuti nešto o tome kako imam malo što drugoga za raditi, ili nešto slično.
Uz kolač od sira, Booker kaže da ima neke predmete koje bi ja možda želio pogledati. Objašnjava mi. Druga po veličini trgovina namještajem u Memphisu, nazvana Ruffin's, je kompanija čiji su vlasnici crnci s dućanima po čitavom gradu. Svi znaju za Ruffinsa, uglavnom jer kasnovečernji televizijski program zatrpavaju reklamama, oglasima koji agresivno nude artikle po vrlo povoljnim kreditima bez učešća. Booker kaže da godišnje zarade oko osam milijuna, a Marvin Shankle je njihov odvjetnik. Oni sami kreditiraju kupce i imaju mnogo neutjeranih dugova. Takva je narav njihovog posla. Shankleova tvrtka je postala preopterećena stotinama slučajeva utjerivanja dugova od Ruffinovih mušterija.
Da li bih ja želio nekoliko tih predmeta?
Zakon o prisilnoj naplati dugova nije razlog zašto bistri mladi studenti hrle na pravni fakultet. Optuženi su dužnici koji su za početak kupili jeftini namještaj. Stranka ne želi povrat svog namještaja, već samo novac. U većini slučajeva, nema nikakvog odgovora, optuženi se ne pojavljuje, tako da odvjetnik mora tražiti pljenidbu imovine ili plaća. To može biti opasno. Prije tri godine jednog je odvjetnika u Memphisu ranio mladić na čiju je plaću stavljena administrativna zabrana.
Da bi stvar funkcionirala, odvjetniku treba hrpa tih predmeta, jer je svaka tužba vrijedna jedva nekoliko stotina dolara. Zakon dopušta nadoknadu odvjetničkog honorara i troškova.
To je prljav posao, ali se, a to i je razlog zašto mi ga Booker nudi, iz tih predmeta mogu izvući honorari. Skromni honorari, ali veća količina može donijeti dovoljno novca za plaćanje režija i kupovinu namirnica.

"Mogu ti ih poslati preko pedeset", kaže on, "zajedno s potrebnim formularima. A ja ću ti pomoći predati prvu rundu. Postoji sistem za to."
"Koliko iznosi prosječni honorar?"
"Teško je reći, jer na nekim predmetima nećeš zaraditi ništa. Ti su ili zbrisali iz grada ili bankrotirali. Ali u prosjeku, rekao bih sto dolara po predmetu."
Sto puta pedeset je pet tisuća dolara.
"Za prosječan predmet je potrebno četiri mjeseca", objašnjava, "a ako želiš, mogu ti ih mjesečno slati preko dvadeset ili tako nekako. Sve ih predaj u isto vrijeme, na istom sudu, istom sucu, tako da mogu biti zakazani istog dana pa ćeš se morati samo jednom pojaviti na sudu. Zatraži osudu iz ogluhe, kreni od toga. Devedeset posto posla otpada na administraciju."
"Učinit ću tako", kažem. "Ima li još što čega se vi, momci, želite riješiti?" "Možda. Ja uvijek tražim."
Stiže kava, i mi ponovno zapadamo u stari grijeh - ono što odvjetnici znaju najbolje - pričati o drugim odvjetnicima. U našem slučaju, ogovaramo naše kolege s godine i kako im ide u stvarnom svijetu.
Booker je ponovno među živima.
Deck se može ušuljati kroz najmanji procijep otvorenih vrata bez da napravi ijedan zvuk. Stalno mi to radi. Ja sam za svojim stolom, duboko uronjen u misli ili zakopan ujedan od rijetkih predmeta koje imam i - Čiribu-čiriba! Evo Decka! Kad bi bar kucao, a da gaja ne moram neprestano gnjaviti zbog tog.
Evo ga, iznenada se stvorio ispred mog stola s punim rukama pošte. Opaža u kutu potpuno svježu hrpu predmeta.
"Što je to?" pita. "Posao."
Uzima jedan predmet. "Ruffin's?"
"Da, gospodine. Sad smo odvjetnici drugoj po veličini trgovini namještaja u Memphisu."
"To su prisilne metode", kaže s gađenjem, kao da je zaprljao ruke. I to mi kaže čovjek koji priželjkuje više nesreća s riječnim parobrodima.
"To je pošten posao, Deck."
"To je udaranje glavom o zid." "Daj trči za kolima hitne pomoći."
Ispušta moju poštu na stol i nestaje tiho kako se i pojavio. Duboko sam udahnuo i otvaram tešku kuvertu od Trenta &Brenta. To je svežanj papira formata pravnih dokumenata, debeo najmanje pet centimetara.
Drummond je odgovorio na moja pismene upite, odbio moj zahtjev za potvrdu činjenica i osigurao mi neke od dokumenata koje sam tražio. Trebat će sati dok iz pročešljam, ali će još više vremena trebati da otkrijem ono što nije predočio.
Od posebne su važnosti njegovi odgovori na moja pismena pitanja. Trebam uzeti zaprisegnuti iskaz glasnogovornika osiguravajućeg društva i on je odredio gospodina po imenu Jack Underhall iz sjedišta korporacije u Clevelandu. Također sam zatražio službene položaje i adrese nekoliko ljudi zaposlenih u Great Benefitu čija sam imena pronašao na više mjesta u Dotinim papirima.
Koristeći se obrascem koji mi je dao sudac Kipler, pripremio sam obavijest o uzimanju zaprisegnutog iskaza od šest ljudi. Odabrao sam datum za tjedan dana, savršeno svjestan da će se to poklapati s nekom Drummondovom obvezom. To je isto učinio sa Dotinim svjedočenjem, to je takva igra. On će odjuriti Kipleru a ovaj će opet za to imati malo razumijevanja.
Uskoro ću provesti nekoliko dana u Clevelandu u sjedištu korporacije Great Benefit. To nije

nešto što želim učiniti, no nemam izbora. To će biti skupo putovanje - put, smještaj, hrana, sudski zapisničari. Deck i ja još nismo o tome razgovarali. Iskreno rečeno, čekao sam da nabasa na neku prometnu nesreću i brzo se nagodi.
Slučaj Black se sad uselio u treći registrator. Držim ga u kartonskoj kutiji na podu, uz svoj stol. Bacim pogled na nj mnogo puta svaki dan i pitam se znam li kamo idem. Tko sam ja pa da sanjam o velikoj pobjedi u sudnici? O tome kako ću hametice poraziti velikog Lea F. Drummonda?
Nikad se nisam poroti obratio niti jednom riječju.

Donny Ray je prije sat vremena bio preslab da bi mogao razgovarati na telefon, pa se vozim do njihove kuće u Grangeru. Kraj je rujna i ne znam točan datum, no Donnyju Rayu je dijagnoza postavljena prije više od godinu dana. Dot otvara vrata i oči su joj crvene. "Mislim da će uskoro biti gotovo", kaže šmrcajući. Nisam mislio da on može izgledati gore, no lice mu je još bljeđe i još slabije. Spava u neosvijetljenoj sobi. Sunce je nisko na zapadu i sjene padaju u savršenim pravokutnicima preko bijelih plahti na njegovom uskom krevetu. Televizor je ugašen. Soba je u tišini.
"Danas nije ništa okusio", prošaputa ona dok gledamo dolje na njega. "Koliko ga boli?"
"Ne prejako. Dala sam mu dvije injekcije."
"Sjesti ću se malo", prošaputao sam sjedajući na stolac na rasklapanje. Ona izlazi iz sobe.
Čujem šmrcanje u hodniku.
Meni izgleda kao da je mrtav. Usredotočujem se na njegove grudi, čekam da se lagano podignu i spuste, no ne opažam ništa. Soba postaje sve mračnija. Palim malu svjetiljku na stolu blizu vrata i on se lagano pomiče. Oči mu se otvaraju, zatim zatvaraju.
Tako dakle umiru oni koji nisu osigurani. U društvu prepunom imućnih liječnika, blistavih bolnica, najnovijih medicinskih aparata i glavninom dobitnika Nobelove nagrade, čini se skandalozno dopustiti da Donny Ray Black polako kopni i umre bez odgovarajuće medicinske njege.
Mogao je biti spašen. Kad mu je tijelo napala ova strašna bolest, bar što se zakonske strane tiče bio je uglavnom pokriven kišobranom Great Benefita, iako je taj isti zapravo podosta prokišnjavao. U trenutku kad mu je postavljena dijagnoza, bio je pokriven policom za koju su njegovi roditelji platili dosta novaca. Prema zakonu, Great Benefit je bio ugovorom obvezan osigurati medicinsko liječenje.
Nadam se da ću jednog dana uskoro sresti osobu koja je odgovorna za njegovu smrt. On ili ona može biti niži činovnik za potraživanja koji je jednostavno slijedio zapovijedi. On ili ona može biti potpredsjednik koji je izdao zapovijedi. Želio bih da mogu upravo sada slikati Donnyja Raya, a zatim sliku dati toj bijednoj osobi kad se konačno sretnemo.
On kašlje, ponovno se pomiče, a ja mislim da mi pokušava reći da je još živ. Gasim svjetlo i sjedim u tami.
Sam sam i u manjini, preplašen i neiskusan, ali sam u pravu. Ako Blackovi ne pobijede u ovom sudskom procesu, onda u pravnom sustavu nema ništa pošteno.
Negdje u daljini se pali ulično svjetlo i zalutala zraka treperi kroz prozor i preko prsa Donnyja Raya. Sad se pomiče, lagano gore-dolje. Mislim da se pokušava probuditi.
Neće više biti mnogo trenutaka za sjedenje u njegovoj sobi. Pažljivo gledam koščate, pod plahtom jedva vidljive obrise njegovog tijela i zaklinjem se na osvetu.

33

Sudac koji sjeda na svoje mjesto, dok se oko njega sliježe crna halja, jako je ljut. Danas je Dan podnošenja zahtjeva, vrijeme predviđeno za kratka dokazivanja o mnoštvu podnesaka u desecima slučajeva. Sudnica je krcata odvjetnicima.
Mi smo prvi na redu jer je sudac Kipler uznemiren. Ja sam predao zahtjev da uzmem zaprisegnuti iskaz šest namještenika Great Benefita, počevši od idućeg ponedjeljka u Clevelandu. Drummond je uložio prigovor tvrdeći da on, naravno, nije slobodan zbog svojeg svetog rasporeda suđenja. No ne samo da je on zauzet, već je svih šest budućih davatelja iskaza previše zauzeto da bi ih se smetalo. Svih šest!
Kipler je dogovorio telefonski sastanak sa Drummondom i sa mnom i stvari su, barem za obranu, loše krenule. Drummond ima opravdane sudske obveze te nam je faksirao raspored parnica svog drugog slučaja kako bi to dokazao. Ono što je razljutilo suca bila je Drummondova izjava da će tek za dva mjeseca moći naći tri slobodna dana za Cleveland. Nadalje, šest namještenika ondje gore su jako zauzeti ljudi, te će možda trebati mjeseci da ih se sve sakupi najednom mjestu.
Kipler je zakazao ovu raspravu kako bi mogao Drummondu dolično isprašiti dupe te kako bi sve ušlo u zapisnik. Budući da sam posljednja četiri dana svaki dan razgovarao s časnim sucem, znam točno što će se dogoditi. Bit će gadno. Ja neću imati mnogo toga za reći.
"Za zapisnik", Kipler se okosi na sudsku zapisničarku, a klaunovi s druge strane prolaza se iznenada naginju prema naprijed petljajući oko svojih notesa. Danas ih je četiri. "U slučaju broj 214668, Black protiv Great Benefita, tužitelj je zakazao uzimanje iskaza od predstavnika društva kao i još pet drugih zaposlenih kod optuženog koje se treba održati idućeg ponedjeljka, 5. listopada u uredima društva u Clevelandu, Ohio. Tuženikov odvjetnik je naravno, iznio prigovor zbog preklapanja obveza. Točno, gospodine Drummond?"
Drummond polako ustaje, "Da, gospodine. Prethodno sam dao sudu na uvid kopiju pretparničnog rasporeda u slučaju pred saveznim sudom koji počinje u ponedjeljak. Ja sam glavni odvjetnik obrane u tom slučaju."
Drummond i Kipler su se barem dvaput gadno sukobili na tu temu, no sada je to važno ponoviti kako bi ušlo u zapisnik.
"A kad biste to mogli ubaciti u svoj raspored obveza?" pita Kipler s mnogo sarkazma. Ja sam sam za svojim stolom. Decka nema. Iza mene, u klupama, sjedi najmanje četrdeset odvjetnika, svi promatraju kako je veliki Leo F. Drummond na putu da bude pregažen. Sigurno se pitaju tko sam ja, taj nepoznati početnik koji je toliko dobar da se sam sudac bori za njega.
Drummond prebacuje težinu s jedne noge na drugu, zatim kaže, "Pa, časni suče, ja sam stvarno rasprodan. To bi moglo biti..."
"Čini mi se da ste rekli dva mjeseca. Jesam li to točno čuo?" Kipler govori kao da je zaprepašten jer sigurno nema odvjetnika koji je toliko zauzet.
"Da, gospodine. Dva mjeseca." "I to su sve sudski procesi?"
"Procesi, uzimanja zaprisegnutih iskaza, zahtjevi, prizivi. Rado ću vam pokazati svoj kalendar." "U ovom trenutku ne mogu zamisliti ništa gore, gospodine Drummond", kaže Kipler. "Evo što
ćemo učiniti, gospodine Drummond, i molim vas, pažljivo slušajte, jer ću vam ovo dati napismeno, u obliku naredbe. Podsjećam vas, gospodine, da je ovaj slučaj u ubrzanom postupku, a u mojoj sudnici

to znači da nema odgađanja. Ovih šest zaprisegnutih izjava će biti prvo što će se obaviti u ponedjeljak ujutro u Clevelandu." Drummond je potonuo u svoj stolac i počeo črčkati. "A ako vi na to ne možete stići, žao mi je. No na kraju krajeva, imate još četiri druga odvjetnika koja rade na ovom slučaju - Morehousea, Plunka, Hilla i Gronea, koji su svi, bit ću slobodan dodati, mnogo iskusniji od gospodina Baylora koji je, mislim, svoju dozvolu za obavljanje odvjetničke prakse dobio ovog ljeta. Meni je jasno da vi ne možete poslati samo jednog odvjetnika u Cleveland, jasno mi je da se to treba obaviti s najmanje dvojicom, ali sam siguran da možete urediti da bude prisutno dovoljno odvjetnika koji će na odgovarajući način predstavljati vašu stranku."
Ove su riječi oprljile zrak. Odvjetnici iza mene su nevjerojatno mirni i tihi. Mnogi su, osjećam, na ovo čekali godinama.
"Nadalje, šest namještenika navedenih u obavijesti bit će na raspolaganju u ponedjeljak ujutro i ostat će na raspolaganju dok ih gospodin Baylor ne otpusti. Ovo osiguravajuće društvo ima dozvolu za rad u Tennesseeju, pa se prema tome nalazi pod mojom jurisdikcijom i stoga toj šestorici naređujem da potpuno surađuju."
Drummond i društvo tonu dublje i pišu još brže.
"Nadalje, tužitelj je zatražio spise i dokumente." Kipler na trenutak radi stanku gledajući dolje, prema stolu obrane. "Slušajte me, gospodine Drummond, nema podvala s dokumentima. Inzistiram na davanju na uvid svih dokumenata, na potpunoj suradnji. U ponedjeljak i utorak ću biti blizu svog telefona i ako gospodin Baylor nazove i kaže da ne dobiva dokumente na koje ima pravo, onda ću ja sjesti za telefon i pobrinuti se da ih dobije. Razumijete li me?"
"Da, gospodine", kaže Drummond. "Možete li to objasniti svojoj stranci?" "Mislim da mogu."
Kipler se malo opušta, udiše zrak. Sudnica je još uvijek u potpunoj tišini. "Kad bolje razmislim, gospodine Drummond, rado bih vidio vaš kalendar suđenja. Naravno, ako nemate ništa protiv."
Drummond mu je to ponudio prije nekoliko minuta, tako da nema opravdanja kojim bi ga sad odbio. To je debela, crna, kožom presvučena kronika života i rada jednog vrlo zaposlenog čovjeka. Isto tako se radi o vrlo osobnoj stvari i mislim da ga Drummond nije ozbiljno nudio.
On ga ponosno nosi do sudačkog sjedala, predaje Časnom sucu i čeka. Kipler brzo prolazi kroz mjesece a da ne čita pojedinosti. Traži slobodne dane. Drummond se muva na podiju u sredini sudnice.
"Vidim ovdje da nema ništa na rasporedu za tjedan od 8. veljače."
Drummond odlazi do suca i gleda u svoj kalendar dok mu ga Kipler drži preko ruba. Nijemo kima u znak potvrde. Kipler mu vraća rokovnik i Drummond ponovno odlazi na svoje mjesto.
"Glavna rasprava za ovaj slučaj time se zakazuje za ponedjeljak, 8. veljače", objavio je časni sudac. S mukom sam progutao slinu, duboko udahnuo i nastojao izgledati samopouzdano. Četiri mjeseca izgledaju kao jako mnogo vremena, kao da su vrlo daleko, no za nekog tko nikad nije bio na sudu ni s običnom, lakom prometnom nesrećom, to je užasno zastrašujuće. Desetak puta sam prošao kroz predmet. Naučio sam napamet pravila sudskog i dokaznog postupka. Pročitao sam bezbrojne knjige o tome kako obaviti istragu, kako odabrati porotnike, kako unakrsno ispitivati svjedoke i kako pobijediti u procesu, ali nemam pojma kako će se stvari razvijati u ovoj sudnici 8. veljače.
Kipler nam dopušta da idemo i ja brzo kupim svoj nered i odlazim. Izlazeći primjećujem mnoge poglede iz skupine odvjetnika koji čekaju na svoj red. Tko je ovaj momak?
Iako mi to u stvari nikad nije povjerio, sad znam da su Deckovi najbliži poznanici dvojica sitnih privatnih detektiva koje je upoznao radeći za Bruisera. Jedan, Butch, je bivši policajac koji dijeli

Deckovu sklonost prema kockarnicama. Jednom ili dvaput tjedno putuju do Tunice na poker i ajnc.
Butch je uspio pronaći Bobbyja Otta, agenta kojeg teretimo, a koji je Blackovima prodao policu. Pronašao ga je na kaznenoj farmi okruga Shelby gdje guli deset mjeseci zbog lažnih čekova. Daljnja istraga je otkrila da se Ott upravo razveo i da je švorc.
Deck je izrazio žaljenje što je propustio ovu ribu. Ott ima fantastične pravice probleme. Tu se može zaraditi debeli honorar.
Nekakav niži činovnik na kaznenoj farmi me pokupio nakon što je debeli stražar velikih ruku temeljito pretražio moju aktovku i moje tijelo. Vodi me u sobu blizu pročelja glavne zgrade. U oblikuje kvadrata i kamere su postavljene visoko u svakom kutu. Pregrada koja ide po sredini odvaja osuđenike od njihovih gostiju. Razgovarat ćemo kroz staklo, a što se mene tiče, to je u redu. Nadam se da će ovaj posjet biti jako kratak. Nakon pet minuta s druge strane dovode Otta. Ima četrdesetak godina, naočale sa žicanim okvirima, ošišan je kao marinac, slabašan i nosi plavi zatvorski kombinezon. Pažljivo me proučava dok sjeda na svoje mjesto s druge strane pregrade. Stražar odlazi i mi ostajemo sami.
Kroz otvor na dnu pregradnog stakla mu dajem posjetnicu. "Moje je ime Rudy Baylor. Odvjetnik sam." Zašto to zvuči poput prijetnje?
Dobro je to podnio, nastoji se nasmiješiti. Ovaj je momak nekad zarađivao za život kucajući na vrata i prodajući jeftina osiguranja siromašnim ljudima, tako da je, usprkos tome što očito nije imao sreće, u duši društven, od one vrste koja razgovorom otvara vrata tuđih domova.
"Drago mije", kaže iz navike. "Što vas dovodi ovamo?"
"Ovo", kažem izvlačeći kopiju tužbe iz moje aktovke. Dodajem mu je kroz otvor. "To je tužba koju sam podnio u ime nekih vaših bivših mušterija."
"Koga?" pita uzimajući tužbu, gledajući naslovnu stranicu koja je sudski poziv. "Dot i Buddy Black i njihov sin Donny Ray."
"Great Benefit, ha?" kaže. Deck mi je objasnio da mnogi od ovih uličnih agenata zastupaju više kompanija. "Mogu li ovo pročitati?"
"Naravno. Vi ste navedeni kao optuženi. Izvolite."
Glas i kretnje su mu vrlo odmjereni. Nema gubljenja energije. Čita vrlo polako, nevoljko okreće stranice. Jadan momak. Prošao je razvod, sve ostalo izgubio u bankrotu, sad sjedi u zatvoru osuđen za krivična djela, a ja sam upravo ovamo dovukao svoju drsku stražnjicu i tužio ga za još deset milijuna.
Ali ne izgleda uznemiren. Završio je i stavio spis na stol ispred sebe. "Vi znate da sam ja zaštićen presudom o bankrotu", kaže.
"Da, /.nam". Baš i nije tako. Prema sudskim spisima, on je prijavio bankrot u ožujku, u stvari dva mjeseca prije mene, i sad je oslobođen daljnih obveza. Stari zahtjev za bankrotom neće uvijek spriječiti buduće tužbe, no stvar je bespredmetna. Ovaj je momak švorc poput izbjeglice. Siguran je. "Bili smo vas prisiljeni navesti kao optuženog jer ste vi prodali policu osiguranja."
"Ma, znam. Vi samo radite svoj posao." "Tako je. Kad izlazite?"
"Za osamnaest dana. Zašto?"
"Možda ćemo željeti uzeti vašu zaprisegnutu izjavu." "Ovdje?"
"Možda."
"Čemu žurba? Pustite me da izađem pa ću vam dati izjavu." "Razmislit ću o tome."
Ovaj mali posjet je za njega kratak odmor, pa nije u žurbi kako bi me što prije ispratio. Nekoliko minuta čavrljamo o zatvorskom životu i ja počinjem tražiti vrata.

Nisam nikad bio gore u kući gospođice Birdie, ali je isto tako prašnjavo i pljesnivo kao i dolje. Otvaram vrata svake sobe, palim svjetlo, žurno pogledam uokolo, zatim gasim svjetlo i zatvaram vrata. Dok hodam po njemu, pod u predvorju škripi. Uske stepenice vode na treći kat, no baš mi se ne ide tamo.
Kuća je mnogo veća nego što sam mislio. I mnogo usamljenija. Teško ju je zamisliti kako ovdje živi sama. Osjećam se stvarno kriv što nisam s njom provodio više vremena, što nisam s njom sjedio gledajući komedije i televizijske prijenose vjerskih službi, što nisam jeo više njezinih purećih sendviča i pio više njezine instant kave.
Izgleda da ni na gornjem ni na donjem katu nema lopova, pa iza sebe zaključavam vrata koja vode na trijem. Sad kad je ona otišla, sve je čudno. Ne sjećam se da me njezina prisutnost umirivala, ali bilo je uvijek lijepo znati da je ona ovdje, u velikoj kući, u slučaju da mi išta treba. Sad se osjećam izolirano.
U kuhinji zurim u telefon. To je jedan stari model na kojem se brojevi okreću i gotovo biram Kellyn broj. Ako se javi ona, smislu ću što ću reći. Ako se javi on, spustit ću slušalicu. Može se otkriti da je poziv došao iz ove kuće, no ja ovdje ne živim.
Danas sam o njoj razmišljao više nego jučer. Ovaj tjedan više nego prošli. Moram je vidjeti.

34

Vozim se s Deckom u njegovom minikombiju na autobusni kolodvor. Rano je nedjeljno jutro. Dan je vedar i vrijeme je prekrasno, u zraku se osjeća prvi nagovještaj jeseni. Bogu hvala, nesnosna vlaga je nekoliko mjeseci iza nas. Memphis je u listopadu čarobno mjesto.
Povratna avionska karta do Clevelanda košta nešto manje od sedam stotina dolara. Izračunali smo da će soba u jeftinom ali sigurnom motelu koštati četrdesetak dolara na noć, troškovi za hranu će biti minimalni jer meni treba malo. Mi uzimamo zaprisegnute izjave tako da sami snosimo troškove toga. Najjeftiniji sudski zapisničar s kojim sam razgovarao u Clevelandu dobiva sto dolara na dan za to da se pojavi i dva dolara po stranici uzetog i transkribiranog iskaza. Ovakvi zaprisegnuti iskazi često budu dugi sto ili više stranica. Mi bismo ih rado snimili na video, ali to ne dolazi u obzir.
A čini se, da je to slučaj i s putovanjem zrakoplovom. Odvjetnička tvrtka Rudyja Baylora si jednostavno ne može priuštiti da ja letim u Cleveland. Sigurno je da neću riskirati Toyotu na otvorenoj cesti. Ako stane, bio bih nasukan, a zaprisegnute izjave odgođene. Deck je kao ponudio svoj minikombi, ali ni u njega nemam povjerenja kad se radi o putu od tisuću i petsto kilometara.
Greyhound je dosta pouzdan, iako užasno spor. Autobusi ipak stižu na odredište. To nije ono što bih izabrao, ali k vragu. Nisam u velikoj žurbi. Mogu vidjeti malo krajolika. Štedimo nešto dragocjenog novca. Smislio sam mnoge razloge.
Deck vozi i malo govori. Mislim da mu je malo neugodno što si ne možemo priuštiti ništa bolje. A zna da bi i on trebao ići. Ja se nalazim pred suočavanjem s neprijateljski raspoloženim svjedocima i mnogo novih dokumenata koje će trebati odmah pregledati. Bilo bi lijepo imati još jedan mozak u blizini.
Opraštamo se na parkiralištu kraj postaje. Obećaje da će se brinuti o uredu i srediti neke poslove. Ne sumnjam da će pokušati. Odvozi se u smjeru bolnice Sv. Petra.
Nikad se prije nisam vozio Grayhoundom. Kolodvor je mali ali čist, vrvi putnicima koji putuju nedjeljom ujutro, većinom su stari i crni. Pronalazim odgovarajućeg činovnika i dobivam svoju rezerviranu kartu. Košta moju tvrtku 139 dolara.
Autobus kreće na vrijeme, u osam sati i upućuje se prema Arkanzasu, zatim sjeverno prema St.
Louisu. Na sreću, uspijevam izbjeći gnjavažu u liku suputnika koji bi sjedio kraj mene.
Autobus je gotovo pun, ima samo tri ili četiri slobodna mjesta. U St. Louisu bi trebali biti za šest sati, u Indianapolisu do sedam navečer, Clevelandu do jedanaest sati večeras. To znači petnaest sati u ovom autobusu. Uzimanje zaprisegnutih izjava počinje u devet ujutro.
Siguran sam da moji protivnici iz Trenta &Brenta još uvijek spavaju te da će se ustati na krasan doručak, zatim čitanje nedjeljnih novina na trijemu sa svojim ženama, možda odlazak u crkvu za nekolicinu njih, zatim lijepi ručak i partija golfa. Oko pet ili tako nekako, njihove će ih žene odvesti do zračne luke, dobit će pravi poljubac za doviđenja i zajedno biti odaslani poslovnom klasom. Sat kasnije sletit će u Cleveland, bez sumnje će ih dočekati potrčko iz Great Benefita koji će ih odvesti u najbolji hotel u gradu. Nakon ukusne večere s pićima i vinom, sastat će se u raskošnoj dvorani za sastanke i dokasna kovati planove protiv mene. U vrijeme kad ću se ja prijavljivati na recepciji Motela 6 ili nekog sličnog, oni će odlaziti na počinak, osvježeni, pripravljeni, spremni za rat.

Zgrada Great Benefita se nalazi u imućnom Clevelandskom predgrađu, jednom od onih koja su nastala odlaskom bijelaca iz četvrti u koje su se doseljavali crnci. Objašnjavam vozaču taksija kako

želim jeftin motel u blizini i on točno zna kamo treba ići. Zaustavlja se pred Plaza Innom. Do nje je McDonald's, preko puta Blockbuster Video. To nije ništa više nego niz ružnih, neplanski izgrađenih zgrada - dućani u nizu, fast food, svjetlucavi panoi, centri za kupovinu, jeftini moteli. Robna kuća sigurno nije daleko. Čini sc da je siguran kvart.
Ima mnogo praznih soba i ja plaćam trideset dva dolara u gotovini za jednu noć. Tražim račun jer me Deck tako uputio.
Dvije minute nakon ponoći ulazim u krevet, zurim u strop i shvaćam, između ostalog, da osim recepcionara nitko na svijetu ne zna gdje sam. Nemam nikoga koga bih nazvao i kome bih se javio.
I, naravno, ne mogu zaspati.
Čitavo vrijeme otkad sam počeo mrziti Great Benefit imao sam u glavi sliku sjedišta njihovog društva. Mogao sam vidjeti visoku, modernu zgradu s mnogo sjajnih stakala, vodoskokom ispred prednjeg ulaza, jarbolima za zastave, imenom i logom korporacije nakićenom u bronci. Naglašeno bogatstvo i blagostanje društva.
Nije baš tako. Zgradu je dovoljno lako naći jer je adresa napisana debelim crnim slovima na betonskom ulazu: 5550 Ulica Baker Gap. Ali ime Great Benefit se ne može nigdje vidjeti. U stvari, zgradu je s ulice nemoguće identificirati. Nema vodoskoka ni jarbola za zastave, samo veliki mišmaš od peterokatnih, četvrtastih, nezgrapnih zgrada koje su međusobno povezane i naizgled ugrađene jedna u drugu. Sve je vrlo moderno i nevjerojatno ružno. Vanjska strana je od bijelog cementa sa zatamnjenim prozorima.
Na sreću, prednji ulaz je označen i ja ulazim u malo predvorje s plastičnim biljkama u teglama uz jedan zid i slatkom recepcionarkom uz drugi. Ona nosi šarmantne slušalice s mikrofonom, sa žicom omotanom fileom koja joj je obavijena oko čeljusti i viri joj nekoliko centimetara od usta. Na zidu iza nje se nalaze imena tri neodređene kompanije: PinnConn Group, Green Lakes Marine i Životno osiguranje Great Benefit. Tko koga posjeduje? Svaka ima samosvjestan logo urezan u bronci.
"Moje je ime Rudy Baylor, a trebam se vidjeti s gospodinom Paulom Moyerom", kažem ljubazno.
"Samo trenutak, molim vas." Ona udara gumb, čeka, zatim kaže, "Gospodine Moyer, gospodin Baylor vas je došao vidjeti." Ne prestaje se smiješiti.
Njegov ured mora biti u blizini jer čekam manje od minute prije nego se baca na mene rukujući se i pitajući me kako sam. Slijedim ga iza ugla, niz hodnik do dizala. Mlad je gotovo kao i ja, neprekidno priča ni o čemu. Izlazimo na četvrtom katu i ja sam već beznadno izgubljen u ovom arhitektonskom užasu. Podovi na četvrtom katu prekriveni su sagovima, svjetla su prigušenija, na zidovima vise slike. Moyer blebeće dok hodamo niz hodnik, zatim povlači teška vrata i pokazuje mi moje mjesto.
Dobro došli u dvoranu bogataša. To je dvorana za sastanke upravnog odbora, duga je i široka, sa sjajnim pravokutnim stolom u sredini i najmanje pedeset stolaca oko njega. Kožnatih stolaca. Blistavi višekraki luster visi samo metar iznad središta stola. U kutu s moje lijeve strane je bar. S moje desne strane je pladanj za kavu s keksima i pecivom. Oko hrane je jato urotnika, najmanje njih osam, svaki je u tamnom odijelu, bijeloj košulji, prugastoj kravati, crnim cipelama. Osam protiv jednog. Nervozna gibanja u mojim probavnim organima prerastaju u ozbiljne potrese. Gdje je Tyrone Kipler sad kad ga trebam? U ovom bi trenutku čak i Deckova nazočnost bila od pomoći.
Četvorica njih su moji kompići iz Trenta &Brenta. Jedno mi je lice poznato sa saslušanja u Memphisu, druga trojica su nepoznati, a istog trenutka kad su shvatili da sam stigao sjatili su se na hrpu. U trenutku prestaju pijuckati, žvakati i govoriti te se zablenu u mene. Prekinuo sam vrlo ozbiljan razgovor.

Prvi se oporavlja T. Pierce Morehouse. "Rudy, dođite, uđite", kaže, ali samo zato što mora. Kimam glavom B. Deweyju Clayju Hillu Trećem, M. Alecu Plunku Junioru i Brandonu Fulleru Groneu, zatim se rukujem s četiri nove osobe koje upoznajem dok Morehouse istresa njihova imena, imena koja odmah zaboravljam. Jack Underhall je poznato lice iz okršaja u Kiplerovoj sudnici. On je jedan od odvjetnika koji rade u Great Benefitu te je osoba određena za glasnogovornika osiguravajućeg društva.
Moji protivnici izgledaju odmoreno i svježe, noćas su se dobro naspavali nakon kratkog leta i ugodne večere. Svi su izglačani i uštirkani, kao da im je odjeća jutros izvađena iz ormara, a ne iz putne torbe. Moje su oči crvene i umorne, košulja mi je zgužvana. Ali imam na umu mnogo važnije stvari.
Stiže sudski zapisničar i gospodin T. Pierce nas usmjerava ka kraju stola. Pokazuje ovamo i onamo, ostavljajući stolac na kraju za svjedoke, razmišljajući na trenutak o tome kako da sve razmjesti. Konačno odlučuje. Ja poslušno sjedam u svoj stolac i pokušavam ga privući bliže stolu. To je teško jer je teška k'o vrag. Preko puta mene, najmanje tri metra daleko, četiri momka iz Trenta &Brenta otvaraju svoje aktovke uz onoliko buke koliko mogu napraviti - brave škljocaju, patentni zatvarači se otvaraju, spisi naglo vade, papiri brzo listaju. U roku od nekoliko sekundi stol je zakrčen hrpama papira.
Četiri službenika u odijelima muvaju se iza sudskog zapisničara, nesigurni u svoj sljedeći potez i čekajući na T. Piercea. Kad su mu papiri i notesi konačno sređeni, on kaže, "Pa, Rudy, mislili smo da počnemo sa svjedočenjem predstavnika našeg društva, Jacka Underhalla.
To sam već predvidio i odlučio se usprotiviti. "Ne, ja ne mislim tako", kažem pomalo nervozno. Očajnički se nastojim ponašati hladnokrvno usprkos činjenici da sam na stranom terenu i okružen neprijateljima. Iz više razloga ne želim započeti s predstavnikom društva, dobrim dijelom jer to oni žele. Ovo su moja svjedočenja, stalno si ponavljam.
"Molim?" kaže T. Pierce.
"Čuli ste me. Želim početi sa Jackie Lemancyzk, činovnicom za potraživanja. Ali prije svega želim spis."
Ključ svakog slučaja utaje u osiguranju je ispleteni spis, zbir pisama i dokumenata koje čuva kontrolor u središnjem uredu. U dobrom slučaju prijevare, predmet s potraživanjem predstavlja zapanjujući prikaz cijelog niza pogrešaka. Ja na njega imam pravo i trebao sam ga dobiti prije deset dana. Drummond je tvrdio da je nedužan, da njegov klijent namjerno zavlači. Kipler je jasno rekao u sudskoj naredbi da me predmet mora čekati čim ujutro stignem.
"Mi mislimo da bi bilo najbolje započeti sa gospodinom Underhallom", kaže T. Pierce neuvjerljivo.
"Baš me briga što vi mislite", kažem zvučeći dosta uzrujano i ozlojeđeno. To može proći jer je sudac moj frend. "Hoćemo li zvati suca?" pitam, bockajući kao pravi razmetljivi gad.
Iako Kiplera nema ovdje, njegova prisutnost ipak dominira. Njegova naredba kaže, i to vrlo jasno, da mi šest svjedoka koje sam zatražio danas ujutro u devet sati trebaju biti na raspolaganju i da imam isključivo pravo određivanja reda kojim će se uzimati njihovi zaprisegnuti iskazi. Trebaju biti na raspolaganju dok im ja ne dopustim da odu. Naredba također ostavlja mogućnost za dodatno uzimanje iskaza kad jednom počnem postavljati pitanja i dublje kopati. Jedva sam dočekao da im se zaprijetim telefonskim pozivom Časnom sucu.
"Uh, mi, znate, mi, uh, imamo problem sa Jackie Lemancyzk", kaže T. Pierce nervozno gledajući u smjeru četiri djelatnika koji su se povukli prema natrag, bliže vratima. Oni grupno proučavaju svoja stopala, vrpoljeći se i grčeći. T. Pierce je točno preko puta stola i trza se.

"Kakav problem?" pitam. "Ona ovdje više ne radi."
Nastojim zadržati usta koja mi se širom otvaraju. Stvarno sam zapanjen i na trenutak ne mogu smisliti ništa za reći. Buljim u njega i nastojim sabrati misli. "Kada je otišla?" pitam.
"Krajem prošlog tjedna."
"Kada točno? Bili smo na sudu prošli četvrtak. Jeste li tada to znali?" "Nismo. Otišla je u subotu."
"Bila je otpuštena?" "Ne, dala je otkaz." "Gdje je sada?"
"Nije više naš namještenik, okay? Mi je ne možemo predočiti kao svjedoka."
Na trenutak proučavam svoj notes, tražeći druga imena. "Okay, što je s Tonyjem Krickom, nižim činovnikom za potraživanja?"
Još više grčenja, vrpoljenja i trzanja.
"I on je otišao", kaže T. Pierce. "On je otišao zbog smanjenja broja zaposlenih." Drugi udarac me pogađa ravno u lice. Muka mi je jer ne znam što mi je dalje činiti. Great Benefit je u stvari otpustio ljude kako bi ih spriječio da sa mnom razgovaraju.
"Kakva slučajnost", kažem zapanjen. Plunk, Hill i Grone odbijaju dići pogled sa svojih notesa.
Ne mogu zamisliti što to zapisuju.
"Naša stranka je u razdoblju periodičnog smanjivanja broja zaposlenih", kaže T. Pierce, uspijevajući zadržati ozbiljan izraz.
"A što je s Richardom Pellrodom, višim činovnikom za potraživanja? Pustite me da pogađam, i on je otpušten zbog smanjenja broja zaposlenih."
"Nije. On je ovdje." "A Russell Krokit?"
"Gospodin Krokit je prešao u drugo poduzeće." "Dakle on nije otpušten kao višak radne snage?" "Nije."
"On je dao otkaz poput Jackie Lemansvzk." "Tako je."
Russell Krokit je bio viši nadzornik za potraživanja kad je napisao Glupo pismo. Koliko god da sam bio nervozan i preplašen zbog ovog putovanja, u stvari sam se radovao njegovom davanju zaprisegnutog iskaza.
"A Everett Lufkin, potpredsjednik Odjela za potraživanja? Otpušten kao višak?" "Ne, on je ovdje."
Uslijedilo je nevjerojatno dugo razdoblje tišine u kojem se svatko zabavio nečim bezveznim dok se slijegala prašina. Zbog moje tužbe zaredali su otkazi. Pažljivo zapisujem u svoj notes, navodeći koje sljedeće stvari trebam napraviti.
"Gdje je predmet?" pitam.
T. Pierce poseže iza sebe i uzima hrpu papira. Dodaje ih preko stola. Uredno su kopirani i vezani debelim gumenim trakama.
"Poslagani su kronološkim redom?" pitam. Kiplerova naredba to traži.
"Mislim da jesu", kaže T. Pierce gledajući u četiri tipa iz Great Benefita kao da bi ih mogao zadaviti.
Predmet je debeo desetak centimetara. Iako još nisam maknuo gumene trake kažem, "Dajte mi sat vremena. Onda ćemo nastaviti."
"Naravno", kaže T. Pierce. "Evo tamo je mala prostorija za sastanke."

Ustaje i pokazuje na zid iza mene.
Slijedim njega i Jacka djelatnika u susjednu prostoriju gdje me brzo ostavljaju. Sjedam za stol i odmah počinjem rovati po dokumentima.
Sat vremena kasnije, ponovno ulazim u sobu upravnog odbora. Oni piju kavu i muče se nevezanim razgovorom. "Trebamo nazvati suca", kažem i T. Pierce se pretvara u uho. "Ovamo", kažem, pokazujući u moju malu prostoriju.
S njim na jednom telefonu i sa mnom na drugom, nazivam broj Kiplerovog ureda. On se javlja na drugo zvono. Predstavljamo se i želimo dobro jutro. "Imamo ovdje nekih problema, časni suče", kažem pazeći da razgovor počnem dobrim tonom.
"Kakvih problema?" pita on. T. Pierce sluša i bezizražajno zuri u pod.
"Pa, od šest svjedoka navedenih u mojoj obavijesti i u vašoj naredbi, troje ih je iznenada nestalo. Ili su dali ostavku, ili su otpušteni kao višak radne snage, ili su imali nekakvu sličnu sudbinu, no nisu ovdje. To se zbilo krajem prošlog tjedna."
"Tko?"
Siguran sam da spis ima ispred sebe te da gleda imena.
"Jackie Lemancyzk, Tony Krick i Russell Krokit više ovdje ne rade. Pellrod, Lufkin i Underhall, predstavnik, čudom su preživjeli pokolj."
"Što je s predmetom?"
"Imam predmet potraživanja i prelistao sam ga." "I?"
"Nedostaje najmanje jedan dokument", kažem pažljivo promatrajući T. Piercea. On se jako mršti na mene, kao da to ne može vjerovati.
"Što to?"pita Kipler.
"Glupo pismo. Nije u predmetu. Nisam imao vremena provjeriti sve ostalo."
Odvjetnici Great Benefita su Glupo pismo po prvi put vidjeli prošli tjedan. Kopija koju je Dot pokazala Drummondu tijekom svjedočenja imala je na vrhu tri puta otisnutu riječ KOPIJA. To sam namjerno učinio tako da, pojavi li se pismo kasnije, znamo odakle je došlo. Original je spremljen na sigurno među mojim spisima. Za Drummonda i ostale bilo bi preopasno proslijediti svoju označenu kopiju pisma Great Benefitu da ga sa zakašnjenjem doda predmetu.
"Je li to istina, Pierce?" želi znati Kipler.
Pierce je u velikoj neprilici. "Žao mi je, časni suče, ne znam. Ja sam prošao kroz dokumente, ali, pa, valjda, znate, nisam sve provjerio."
"Vi ste, momci, u istoj prostoriji?" pita Kipler. "Da, gospodine", odgovaramo jednoglasno.
"Dobro. Pierce, izađite iz prostorije. Rudy, vi ostanite pri telefonu."
T. Pierce je zaustio nešto reći, ali se predomislio. Zbunjen, spušta svoju slušalicu i napušta prostoriju.
"Okay, suče, samo sam ja tu", kažem. "Kako su raspoloženi?" pita. "Prilično su napeti."
"Nisam iznenađen. Evo što ću učiniti. Rješavajući se svjedoka i skrivanjem dokumenata dali su mi ovlasti da naredim da se svi iskazi uzimaju ovdje dolje. To je moje diskreciono pravo i oni su si zaradili kaznu. Mislim da trebaš uzeti iskaz gospodina Underhalla i nikog drugog. Ispitaj ga o svemu i svačemu, no pokušaj ga prikliještiti u vezi sa sređivanjem tri svjedoka koja nedostaju. Koristi se svim mogućim protiv njega. Kad završiš s njim, dođi kući. Odredit ću raspravu za kraj ovog tjedna i riješiti tu stvar. Nabavi i spis o izdavanju police."

Radim bilješke najbrže što mogu.
"Daj mi da sad razgovaram sa Pierceom", kaže, "a ovoga šatri".
Jack Underhall je nabijeni mali čovjek kratkih brkova. Govori o samom osiguravajućem društvu. Great Benefit je vlasništvo PinnConna, privatne korporacije čije je vlasnike teško doznati. Nadugo ga ispitujem o podružnicama i vezama tri kompanije koje ovo mjesto zovu domom, i stvari postaju beznadno zbrkane. Sat vremena razgovaramo o strukturi korporacije, počevši od generalnog direktora nadolje. Razgovaramo o proizvodima, plaćama, tržištima, odijelima, osoblju, svemu zanimljivom u određenoj mjeri, ali većinom beskorisnim. Pokazuje mi dva pisma s ostavkama svjedoka koji nedostaju i uvjerava me da njihovi odlasci nemaju apsolutno nikakve veze s ovim slučajem.
Mučim ga tri sata, onda odustajem. Već sam se bio pomirio s činjenicom da ću u Clevelandu morati ostati najmanje tri dana, zatvoren u istoj prostoriji s momcima iz Trenta &Brenta, svađajući se s nizom neprijateljski raspoloženih svjedoka, a noću kopajući po arcima dokumenata.
Noja napuštam ovo mjesto neposredno prije dva, umiren saznanjem da će sada ove guzice biti prisiljene doći na moj teren i dati svoje zaprisegnute iskaze u mojoj sudnici, s mojim sucem u blizini.
Vožnja autobusom natrag u Memphis izgleda mnogo kraća.

35

Deck ima posjetnicu koja ga opisuje kao pomoćnog odvjetnika, novu vrstu zvjerke meni dosad nepoznatu. Krstari hodnicima ispred Gradskog suda i na brzinu obrađuje sitne kriminalce koji čekaju na svoje prvo pojavljivanje pred različitim sucima. Odabire momka koji izgleda preplašen i u ruci drži komad papira, zatim kreće u akciju. Deck to naziva Dva jastrebova koraka - brzo, kratko namamljivanje koje su usavršili mnogi ulični odvjetnici koji vise oko Gradskog suda. Jednom me pozvao da idem s njim kako bih naučio postupak. Odbio sam.
Derrick Dogan je prvotno trebao biti žrtva Dva jastrebova koraka, no obrada je pala u vodu kad je pitao Decka, "A što je to, k vragu, pomoćni odvjetnik?" Deck, koji inače uvijek ima spreman odgovor, propustio je odgovoriti na ovo pitanje te naglo otišao. Ali Dogan je zadržao posjetnicu s njegovim imenom. Kasnije istog dana, Dogana je udario tinejdžer koji je vozio nedopuštenom brzinom. Oko dvadeset i četiri sata nakon što je pred Gradskim sudom rekao Decku da se izgubi, nazvao je broj sa posjetnice iz svoje poluprivatne sobe u Sv. Petru. Deck se javio na telefon u uredu gdje sam se ja koprcao u neprobojnoj mreži osiguravajućih dokumenata. Nekoliko minuta kasnije jurili smo niz ulicu prema bolnici. Dogan je želio razgovarati s pravim odvjetnikom, ne pomoćnim odvjetnikom.
Ovo je poluzakonita posjeta bolnici, moja prva. Dogana smo zatekli samog, sa slomljenom nogom, slomljenim rebrima, slomljenim ručnim zglobom, posjekotinama na licu i modricama. Mlad je, dvadesetak godina, nema vjenčani prsten. Ja se postavljam kao pravi odvjetnik, prodajem mu uobičajene, dobro uvježbane rečenice nek izbjegava osiguravajuća društava i nikome ništa ne govori. Radi se samo o nama protiv njih, a moja tvrtka ima više slučajeva automobilskih nezgoda od bilo kog drugog u gradu. Deck se smješka. Dobro me podučio.
Dogan potpisuje ugovor i ovlaštenje koji će nam omogućiti da dobijemo njegov zdravstveni karton. Ima jake bolove, tako da ne ostajemo dugo. Njegovo ime je na ugovoru. Opraštamo se i obećajemo da ćemo doći sutra.
Do podneva Deck ima kopiju izvješća o nesreći i već je razgovarao s ocem tinejdžera. Osigurani su kod Državne farme. Otac, premda nedovoljno, iznosi Decku svoje mišljenje da je gornja granica police dvadeset i pet tisuća dolara. Njemu i malom je zbilja žao zbog svega ovoga. Nema problema, kaže Deck, podosta zahvalan da se nesreća dogodila.
Jedna trećina od dvadeset i pet tisuća je osam tisuća i nešto. Ručamo na mjestu zvanom Dux, prekrasnom restoranu u Peabodyju. Ja pijem vino. Deck naručuje desert. Tri sata brojimo i trošimo svoj novac.
U četvrtak, nakon ponedjeljka provedenog u Clevelandu, nalazimo se u Kiplerovoj sudnici u pet i trideset poslije podne. Časni sudac je odabrao ovo vrijeme kako bi veliki Leo F. Drummond mogao dojuriti nakon dugog dana na sudu i dobiti još jednu jezikovu juhu. Njegovim dolaskom je ekipa obrane potpuna - prisutna su sva petorica i izgledaju dosta samozadovoljno, iako svi znaju da ih čeka najgore. Jack Underhall, jedan od odvjetnika koji radi u Great Benefitu je ovdje, no ostatak odijela iz osiguravajućeg društva je odlučio ostati u Clevelandu. Ne krivim ih.
"Upozorio sam vas u vezi s dokumentima, gospodine Drummond", časni sudac grmi sa svojeg mjesta. Počeo je zatraživši mir u sudnici prije nekoliko minuta, a Drummond već krvari. "Mislio sam da sam bio dosta jasan, čak sam sve dao napismeno, u obliku naredbe, kao što znate. I, što se dogodilo?"

Vjerojatno to nije Drummondova greška. Njegov se klijent igra s njim, i prilično sam siguran da su momci u Clevelandu od njega čuli svoje. Leo Drummond je primjer napuhanog ega i poniženje ne podnosi dobro. Gotovo da mi ga je žao. Nalazi se usred tužbe na saveznom sudu vrijedne milijune dolara, vjerojatno spava tri sata na noć, ima stotine stvari na pameti, a sad su ga dovukli preko ulice da brani sumnjive postupke svog mušičavog klijenta.
Gotovo da ga žalim.
"Nema opravdanja, časni suče", kaže, a njegova je iskrenost uvjerljiva. "Kad ste prvi put doznali da ova tri svjedoka više ne rade za vašu stranku?" "U nedjelju poslije podne."
"Jeste li pokušali o tome obavijestiti odvjetnika tužitelja?"
"Jesam. Nismo ga mogli pronaći. Čak smo zvali i zrakoplovne tvrtke u nastojanju da ga pronađemo. Bezuspješno."
Trebali su nazvati Greyhound.
Kipler radi veliku predstavu od odmahivanja i iskazivanja odvratnosti. "Sjednite, gospodine Drummond", kaže. Mene tek čeka veliko iznenađenje.
"Evo plana, gospodo", kaže časni sudac. "Tjedan dana iza slijedećeg ponedjeljka sastat ćemo se ovdje radi uzimanja iskaza. Sljedeći ljudi će se pojaviti u ime optuženog: Richard Pellrod, viši referent za potraživanja; Everett Lufkin, potpredsjednik Odjela za potraživanja; Kermit Aldy, potpredsjednik odjela za izdavanje polica; Bradford Barnes, potpredsjednik za upravu i M. Wilfred Keeley, generalni direktor". Kipler mi je rekao da napravim popis onih koje želim.
Mogu gotovo osjetiti kako su momci s druge strane prolaza usisali sav zrak iz prostorije u svoja pluća.
"Nema isprika, nema odgađanja, nema prekidanja. Ovamo će, naravno, doći o svom trošku. Bit će na raspolaganju za davanje iskaza u skladu s tužiteljevom procjenom i bit će slobodni tek kad tako kaže gospodin Baylor. Sve troškove uzimanja iskaza, uključujući honorare stenografa i kopiranja, snosit će Great Benefit. Planirajmo da će uzimanje iskaza trajati tri dana.
Nadalje, kopije svih dokumenata bit će predane tužitelju ne kasnije od idućeg četvrtka, pet dana prije uzimanja iskaza. Dokumenti trebaju biti uredno kopirani i poslagani kronološkim redom. Ako se to propusti učiniti, bit će oštrih sankcija.
I, kad smo već koti sankcija, ovime naređujem da optuženi, Great Benefit, plati gospodinu Bayloru, kao kaznu, troškove njegovog uzaludnog puta u Cleveland. Gospodine Baylor, koliko košta povratna avionska karta do Clevelanda?"
"Sedam stotina dolara", kažem, odgovarajući istinito. "Da lije to poslovna ili ekonomska klasa?" "Ekonomska."
"Gospodine Drummond, vi ste, momci, poslali četiri svoja odvjetnika u Cleveland. Jeste li letjeli poslovnom ili ekonomskom klasom?"
Drummond baca pogled na T. Piercea koji se skutrio poput djeteta ulovljenog u krađi i kaže, "Poslovnom."
"Tako sam i mislio. Koliko košta karta poslovne klase?" "Tisuću i tri stotine dolara."
"Koliko ste potrošili na smještaj i hranu, gospodine Baylor?"
U stvari, manje od četrdeset dolara. Ali bilo bi mi užasno neugodno to javno priznati u sudnici.
Želio bih da sam odsjeo u predsjedničkom apartmanu.
"Oko šezdeset dolara", kažem, malo sam izmislio, no nisam pohlepan. Siguran sam da su njihove

sobe koštale sto i pedeset dolara na noć.
Kipler to zapisuje s mnogo dramatičnosti, računalo mu kucka u mozgu. "Koliko ste vremena potrošili na putovanje? Dva sata u oba smjera?"
"Valjda", kažem ja.
"Ako računamo dvije stotine na sat, to je osam stotina dolara. Jeste li imali još kakvih troškova?"
"Dvije stotine i pedeset za sudskog zapisničara."
Zapisuje to, sve zbraja, provjerava brojke i kaže, "Naređujem da optuženi plati gospodinu Bayloru iznos od dvije tisuće četiri stotine i deset dolara, kao kaznu, u roku od pet dana. Ako gospodin Baylor taj iznos ne primi u roku od pet dana, automatski će se udvostručavati svaki dan do primitka čeka. Je li vam to jasno, gospodine Drummond?"
Ne mogu zadržali smiješak.
Drummonđ polako ustaje, lagano se sagiba u struku, ruke su mu raširene. "Prigovaram ovome", kaže on. U sebi gori, ali se kontrolira.
"Vaš prigovor je zabilježen. Vaša stranka ima pet dana." "Nema dokaza da je gospodine Baylor letio prvom klasom." U naravi je odvjetnika koji se bavi obranom da sve osporava.
Cjepidlačenje im je urođeno. Također je i unosno. Ali to nisu nikakvi novci njegovoj stranci i Drummonđ bi trebao shvatiti kako s ovime neće dospjeti daleko.
"Očito je da put u Cleveland i natrag košta tisuću i tri stotine dolara, gospodine Drummonđ.
Određujem da vaš klijent to mora platiti."
"Gospodin Baylor nije plaćen po satu", on odgovara. "Želite li reći da njegovo vrijeme nije dragocjeno?" "Ne."
Ono što on želi reći jest da sam ja samo zeleni ulični odvjetnik te da moje vrijeme nije niti približno toliko dragocjeno kao njegovo ili njegovih frendova.
"Onda ćete mu vi platiti dvije stotine na sat. Smatrajte se sretnim. Razmišljao sam o tome da vam naplatim svaki sat koji je proveo u Clevelandu."
Uh, za dlaku!
Drummond razočarano odmahuje rukama i ponovno zauzima svoje mjesto. Kipler bijesno gleda prema dolje. Nakon nekoliko mjeseci sudačkog rada, već je poznat po tome da ne voli velike tvrtke. Bio je brz u određivanju kazni i u drugim slučajevima, a u pravnim krugovima o tome puno bruji. Nije potrebno mnogo.
"Još nešto?" zareži u njihovom smjeru.
"Ne, gospodine", kažem glasno, tek da svima dam na znanje kako sam još uvijek ovdje. Dolazi do općeg odmahivanja glavama među urotnicima preko puta prolaza te Kipler udara svojim čekićem. Žurno sakupljam svoje papire i napuštam sudnicu.
Za večeru jedem s Dot sendvič sa slaninom. Sunce se polako spušta iza drveća u njezinom stražnjem dvorištu, iza Fairlanea u kojem sjedi Buddy i odbija doći jesti. Kaže da on sve više i više vremena provodi vani - zbog Donnyja Raya. Sada je pitanje dana kada će umrijeti i Buddy se s time nosi tako da se skriva tamo vani u autu i pije. Svako jutro sjedi nekoliko minuta sa svojim sinom, obično sobu napušta u suzama, a zatim preostali dio dana nastoji sve izbjegavati.
Osim toga, obično ne ulazi ako su u kući gosti. Što se mene tiče, nemam ništa protiv. Ni Dot nema ništa protiv. Pričamo o tužbi, o postupcima Great Benefita i nevjerojatnoj pravednosti suca Tyrona Kiplera, no nju to više ne zanima. Čini se da je ona ratoborna žena, koju sam prvi put upoznao prije šest mjeseci u "Parkovima čempresa", odustala od borbe. Tada je stvarno mislila da odvjetnik,

bilo koji odvjetnik, čak i ja, može preplašiti Great Benefit i navesti ih da učine što trebaju. Još je bilo vremena za čudo. Sada su sve nade potonule.
Dot će sebe uvijek kriviti za smrt Donnyja Raya. Rekla mi je više nego jednom da je odmah, kad joj je Great Benefit prvi put odbila zahtjev, trebala otići odvjetniku. Umjesto toga, odlučila je sama pisati pisma. Ja sada naslućujem da bi se Great Benefit, nakon prijetnje tužbom, brzo trgnuo i osigurao liječenje. To vjerujem iz dva razloga: prvo, oni su potpuno krivi i to znaju. I, drugo, ponudili su sedamdeset i pet tisuća dolara kao nagodbu kratko nakon što sam ih ja, poprilično zeleni novajlija, tužio. Preplašeni su. Njihovi odvjetnici su preplašeni. Momci u Clevelandu su preplašeni.
Dot me poslužuje šalicom instant kave bez kofeina, zatim odlazi provjeriti što joj radi muž. Uzimam svoju kavu i odlazim u stražnji dio kuće, u sobu Donnyja Raya, gdje on, savijen na desnom boku, spava pod plahtama. Mala lampa u kutu je jedino svjetlo. Sjedam blizu nje, leđima okrenut otvorenom prozoru, hvatajući svježi povjetarac. Susjedstvo je u tišini, soba je mirna.
Njegova oporuka je jednostavan dokument od dva pasusa kojim sve ostavlja svojoj majci. On niti što duguje, niti što posjeduje, i oporuka je nepotrebna. Ali pomogla mu je da se osjeća bolje. Također je isplanirao svoj pogreb. Dot je sve dogovorila. Želi da budem jedan od onih koji će nositi lijes.
Uzimam istu knjigu koju s prekidima čitam već dva mjeseca, debelu knjigu s četiri romana. Stara je trideset godina i jedna je od nekoliko u kući. Ostavljam je na isto mjesto i pri svakoj posjeti pročitam nekoliko stranica.
On se oglasi i lagano trgne. Pitam se što će ona učiniti kad jednog jutra tiho ude, a on se ne probudi.
Kad sjedim s Donnyjem Rayom, ona nas ostavlja same. Mogu je čuti kako pere suđe. Mislim da je Buddy sada u kući. Čitam sat vremena, povremeno pogledavajući Donnyja Raya. Ako se probudi, popričat ćemo ili ću možda upaliti televizor. Sto god on želi.
Čujem strani glas u predsoblju, a zatim kucanje na vratima. Polako se otvaraju i treba mi nekoliko sekundi da prepoznam mladog čovjeka koji ondje stoji. To je doktor Kord, došao je u kućnu posjetu. Rukujemo se i tiho razgovaramo uz podnožje kreveta, zatim se odmičemo tri koraka prema prozoru.
"Samo sam u prolazu", kaže, još uvijek šapćući, kao da stalno prolazi kroz ovaj dio grada. "Sjednite", kažem, pokazujući mu još jedini preostali stolac. Sjedimo leđima okrenuti prema
prozoru, koljena nam se dotiču, oči nam počivaju na umirućem klincu, u krevetu udaljenom dva metra. "Koliko ste dugo ovdje?" pita on. "Nekoliko sati. Večerao sam s Dot." "Je li se budio?". "Nije."
Sjedimo u polutami dok nam blagi povjetarac dodiruje vratove. Satovi upravljaju našim životima, no u ovom trenutku kategorija vremena ne postoji.
"Razmišljao sam", kaže Kord, gotovo ispod glasa. "Što se tiče suđenja. Imate li pojma kad će se održati?"
"Osmog veljače." "To je konačno?" "Izgleda da je."
"Ne mislite li da bi bilo učinkovitije da ja osobno svjedočim umjesto da se poroti obratim putem videosnimke ili pismenog iskaza?"
"Naravno da bi bilo."
Kord radi kao liječnik nekoliko godina. Poznata su mu suđenja i davanje iskaza pod prisegom. Naginje se naprijed, laktovima oslonjen na koljena. "Onda zaboravimo uzimanje iskaza. Bit ću tamo uživo, i neću poslati račun."

"To je vrlo velikodušno."
"Nemojte to spominjati. To je najmanje što mogu učiniti."
Dugo vremena razmišljamo o tome. Povremeno se iz kuhinje čuje lagana buka, no kuća je u tišini. Kord je tip čovjeka kojeg ne smetaju duge stanke u razgovoru.
"Znate li što ja radim?" konačno zapita. "Što?"
"Postavljam ljudima dijagnoze, a onda ih pripremam za smrt." "Zašto ste odabrali onkologiju?"
"Želite znati istinu?" "Naravno. Zašto ne?"
"Onkolozi su traženi. Lako za pogoditi, zar ne? Manja je navala nego na većinu drugih specijalizacija."
"Valjda netko i to treba raditi."
"U stvari, nije tako loše. Volim svoj posao." Na trenutak zastaje i gleda svog pacijenta. "Premda je ovo teško. Promatrati pacijenta kojeg se ne liječi. Da presađivanje moždine nije tako skupo, možda smo mogli nešto učiniti. Ja sam bio spreman darovati svoje vrijeme i rad, ali to i dalje ostaje postupak od dvije stotine tisuća dolara. Niti jedna bolnica ili klinika u zemlji ne može si priuštiti da izgubi toliki novac."
"To vas navodi da mrzite osiguravajuća društva, zar ne?" "Da, stvarno." Duga stanka, zatim - "Sredimo ih."
"Ja se trudim."
"Jeste li oženjeni?" pita, sjedajući uspravno i pogledavajući na sat. "Nisam. A vi?"
"Ni ja. Razveden sam. Idemo na pivo." "Može. Kamo?"
"Znate Murphy's Oyster Bar?" "Naravno."
"Tamo ćemo se naći."
Na prstima prolazimo kraj Donnyja Raya, opraštamo se od Dot koja se njiše i puši na prednjem trijemu te ih ostavljamo na neko vrijeme.

Kad je telefon zazvonio u tri i dvadeset ujutro, ja sam slučajno spavao. Ili je Donny Ray mrtav, ili se srušio avion, pa Deck ima pune ruke posla. Tko bi drugi zvao u ovo vrijeme?
"Rudy?" dobro poznati glas zatreperi s druge strane. "Gospođice Birdie!" kažem, sjedajući i paleći svjetlo. "Žao mi je da zovem ovako kasno."
"Ureduje. Kako ste vi?"
"Pa, zločesti su prema meni."
Zatvaram oči, duboko dišem i ponovno padam na krevet. Zašto me ovo nije iznenadilo? "Tko je zločest?" pitam reda radi. U ovom je trenutku teško suosjećati.
"Najgora je June", kaže ona, kao da su rangirani. "Ona me ne želi u kući." "Vi živite s Randolphom i June?"
"Da, i užasno je. Jednostavno užasno. Bojim se jesti hranu." "Zašto?"
"Jer može biti otrovana." "Ma dajte, gospođice Birdie."

"Mislim ozbiljno. Oni svi samo čekaju da ja umrem. Potpisala sam novu oporuku kojom im dajem ono što žele, potpisala sam u Memphisu, znaš, a kad smo došli ovamo dolje u Tampu bili su stvarno slatki, nekoliko dana. Unuci su stalno navraćali. Donosili mi cvijeće i čokolade. Zatim me Delbert odveo liječniku na sistematski pregled. Liječnik je sve pregledao i rekao im da sam odličnog zdravlja. Mislim da su se nadali čuti nešto drugo. Izgledali su jako razočarani onim što im je liječnik rekao i preko noći su se promijenili. June je ponovno postala ono što i jest - zločesta mala drolja. Randolph je ponovno počeo igrati golf i nikad ga nema doma. Delbert ide na utrke pasa. Vera mrzi June i June mrzi Veru. Većina unuka nije zaposlena, znaš, samo se ustanu i nestanu."
"Gospođice Birdie, a zašto me zovete u ovo doba?"
"Zato što se, ovaj, moram potajice služiti telefonom. Jučer mi je June rekla da ga više ne mogu koristiti i ja sam otišla k Randolphu, a on mi je rekao da mogu telefonirati dvaput dnevno. Rudy, nedostaje mi moja kuća. Je li s njom sve u redu?"
"Sve je u redu, gospođice Birdie."
"Ne mogu ovdje još dugo ostati. Zatvorili su me u malu spavaonicu s jako malom kupaonicom.
Ti znaš, Rudy, kako sam naviknuta na mnogo prostora."
"Da, gospođice Birdie." Ona očekuje da predložim kako ću doći po nju, ali to nije nešto što sad mogu učiniti. Nema je manje od mjesec dana. To je za nju dobro.
"A Randolph me proganja da mu potpišem punomoć koja bi mu dopustila da čini stvari u moje ime. Što ti misliš?"
"Ja nikad ne preporučam mojim strankama da potpisuju takve stvari, gospođice Birdie. To nije dobra zamisao." Nisam nikad imao stranku s takvim problemom, no u njenom slučaju to bi bio pogrešan potez.
Jadan Randolph. Pretrgava se da se dočepa njezinog bogatstva od dvadeset milijuna dolara. Što će učiniti dozna li istinu? Gospođica Birdie misli da sada stvari stoje loše. Samo čekaj.
"Pa, ja jednostavno ne znam." Riječi joj se gube. "Nemojte to potpisati, gospođice Birdie."
"I još nešto. Jučer je Delbert, opa...netko dolazi. Moram ići." S druge strane je slušalica poklopljena. Mogu vidjeti June kako kožnim remenom tuce gospođicu Birdie zbog nedozvoljenog telefonskog poziva.
Telefonski poziv ne registriram kao važan događaj. Gotovo da je komičan. Ako gospođica Birdie doista želi doći doma, otići ću po nju.
Uspijevam zaspati.

36

Okrećem telefonski broj kaznene farme i tražim istu gospođu s kojom sam razgovarao kad sam prvi put posjetio Otta. Pravila zahtijevaju da se s njom dogovaraju sve posjete. Želim ga ponovno posjetiti prije nego uzmemo njegov iskaz.
Mogu je čuti kako lupka po tastaturi. "Bobby Ott više nije ovdje", kaže ona. "Što?"
"Pušten je prije tri dana."
"Meni je rekao da mu je ostalo još osamnaest dana. A to je bilo prije tjedan dana." "Žao mi je. Otišao je."
"Kamo je otišao?" pitam s nevjericom.
"Mora da se šalite", kaže ona i zaklopi slušalicu.
Ott je izgubljen. Lagao mi je. Imali smo sreće kad smo ga prvi put pronašli, a sad se opet skriva. Telefonski poziv kojeg sam se bojao konačno stiže u nedjelju ujutro. Sjedim na trijemu gospođice Birdie kao da sam ja vlasnik, čitam nedjeljne novine, pijuckam kavu i uživam u prekrasnom danu. To je Dot, kaže mi da ga je našla prije sat vremena. Jučer navečer je otišao na
spavanje i više se nije probudio.
Glas joj lagano treperi, ali kontrolira svoje osjećaje. Kratko razgovaramo, osjećam kako mi se suši grlo i vlaže oči. U njezinim riječima osjeća se trag olakšanja. "Ovako mu je bolje", rekla je više nego jednom. Kažem joj da mi je žao i obećajem da ću doći danas poslije podne.
Prelazim preko stražnjeg dvorišta do mreže za ljuljanje gdje se naslanjam na hrast i otirem suze s obraza.
Sjedam na rub mreže za ljuljanje, stopala su mi na tlu, glava mi visi nisko dolje i izgovaram posljednju od mojih brojnih molitava za Donnyja Raya.
Telefoniram doma sucu Kipleru da mu javim novosti o smrti. Sprovod će biti sutra poslije podne u dva, što predstavlja problem. Predviđeno je da uzimanje iskaza namještenika iz matičnog ureda počne u devet sati ujutro i traje najveći dio tjedna. Siguran sam da su djelatnici iz Clevelanda već u gradu, vjerojatno upravo sjede u Drummondovom uredu i imaju probu pred videokamerama. Ništa se ne prepušta slučaju.
Kipler me traži da ipak dođem u devet u sudnicu, a on će tamo srediti stvari. Kažem mu da sam spreman. I trebam biti. Natipkao sam svako moguće pitanje za svakog od svjedoka, a sam časni sudac je dao svoje primjedbe. I Deck ih je pregledao.
Kipler daje naslutiti da bi mogao odgoditi uzimanje iskaza jer i on sam sutra ima dvije važne rasprave.
Što bi bilo kad bi bilo. U ovom me trenutku baš briga.
Dok sam stigao do Blackovih, čitavo je susjedstvo došlo izraziti sućut. Na ulici i prilaznom putuje gusta kolona parkiranih automobila. Starci se muvaju po prednjem dvorištu i sjede na trijemu. Smješkam se, kimam i probijam kroz gužvu prema kuhinji gdje nalazim Dot kako stoji kraj hladnjaka. Kuća je pretrpana ljudima. Kuhinjski stol i ormarići su prekriveni pitama, plitkim zdjelama i jeftinim plastičnim posudama punim pečene piletine.
Dot i ja se nježno grlimo. Izražavam sućut jednostavno rekavši da mi je žao, a ona mi se zahvaljuje što sam došao. Oči su joj crvene, no osjećam da je umorna od plakanja. Pokazuje mi na

svu tu hranu i kaže da se poslužim. Ostavljam je sa skupinom gospođa iz susjedstva.
Odjednom sam ogladnio. Punim veliki papirnati tanjur piletinom, pečenim grahom i salatom od zelenog kupusa te odlazim na mali trijem gdje jedem u samoći. Buddy, Bog ga blagoslovio, nije u svom autu. Vjerojatno ga je zaključala u spavaću sobu, gdje ju ne može sramotiti. Polako jedem i slušam tiho čavrljanje koje se kroz otvorene prozore širi iz kuhinje i dnevne sobe. Kad mi se tanjur ispraznio, punim ga po drugi put i ponovno se skrivam na trijemu.
Ubrzo mi se pridružio mladi čovjek koji mi izgleda čudno poznat. "Ja sam Ron Black", kaže sjedajući u stolac do mojega. "Blizanac."
Tanak je i u dobroj formi, nije jako visok. "Drago mi je", kažem. "Dakle vi ste taj odvjetnik." On drži bezalkoholno piće u konzervi. "To sam ja. Rudy Baylor. Žao mi je zbog vašeg brata." "Hvala."
Potpuno sam svjestan kako su malo Dot i Donny Ray pričali o Ronu. On je napustio kuću ubrzo nakon srednje škole, otišao jako daleko i ostao udaljen. U određenoj mjeri mogu to razumjeti.
Nije raspoložen za razgovor. Rečenice su mu kratke i usiljene, no konačno dolazimo na presađivanje koštane moždine. On potvrđuje ono što sam već i sam vjerovao da je istina, da je bio spreman i voljan dati svoju koštanu moždinu kako bi spasio svog brata i da mu je doktor Kord rekao da savršeno odgovara. Objašnjavam mu da će biti prijeko potrebno da on to za nekoliko mjeseci koji će brzo proći, objasni poroti, a on kaže da će mu biti drago. Ima nekoliko pitanja o tužbi, ali niti u jednom trenutku ne pokazuje zainteresiranost za to koliko bi novaca od toga mogao dobiti.
Siguran sam da je žalostan, no dobro se nosi sa svojom tugom. Otvaram vrata njihovog djetinjstva i nadam se da ću čuti nekoliko toplih priča koje svi blizanci moraju imati o psinama i štosevima koje su izvodili. Ništa. On je ovdje odrastao, u ovoj kući i ovom susjedstvu, a očito je da ga njegova prošlost mnogo ne zanima.
Sprovod je sutra u dva i kladim se da će Ron Black do pet biti u zrakoplovu za Houston.
Gužva se smanjuje pa se povećava, ali hrana ostaje. Pojeo sam dvije šnite čokoladne torte dok je Ron pijuckao toplu fantu. Nakon dva sata sjedenja sam iscrpljen. Ispričavam se i odlazim.

U ponedjeljak uobičajena gomila mrkih muškaraca u tamnim odijelima sjedi oko Lea F. Drummonda u udaljenom kraju sudnice.
Ja sam spreman. Tresem se, preplašen sam i iscrpljen, no pitanja su napisana i samo čekaju. Ako se potpuno spetljam, još ću uvijek moći pročitati pitanja i zatražiti odgovore na njih.
Zabavno je vidjeti ove šefove osiguravajućeg društva kako drhte od straha. Mogu samo zamisliti što su sve rekli o Drummondu i meni i Kipleru i općenito o svim odvjetnicima, a posebice za ovaj slučaj, kad su bili obaviješteni da se moraju danas ovdje pojaviti eh masse, te ne samo da se trebaju pojaviti i svjedočiti, nego sjediti i čekati satima i danima dok ja s njima ne završim.
Kipler zauzima svoje mjesto i prvo proziva naš slučaj. Iskaze uzimamo u prostoriji do ove, u sudnici koja je ovaj tjedan prazna, i prigodno blizu, tako da časni sudac može povremeno proviriti i držati Drummonda na oku. Poziva nas naprijed jer nam ima nešto reći.
Ja zauzimam svoje mjesto s desne strane. Četiri momka iz Trenta &Brenta zauzimaju svoja s lijeve.
"Ovo ne treba unositi u zapisnik", reče Kipler sudskoj zapisničarki. Ovo nije unaprijed dogovorena rasprava. "Gospodine Drummonđ, je li vam poznato da je Donny Ray Black umro jučer ujutro?"
"Ne, gospodine", ozbiljno odgovara Drummond. "Jako mi je žao.“
"Sprovod je danas poslije podne i to predstavlja problem. Gospodin Baylor nosi lijes. U stvari,

on bi u ovom trenutku trebao biti s obitelji."
Drummonđ je zapanjen, gleda mene, a zatim Kiplera.
"Morat ćemo odgoditi ovo davanje iskaza. Neka vaši ljudi budu ovdje idući ponedjeljak, u isto vrijeme, na istom mjestu." Kipler se zagleda u Drummonda očekujući pogrešan odgovor.
Petorica važnih muškaraca iz Great Bcncfita bit će se prisiljeni reorganizirati te ponovno izvesti čarolije u svojim zauzetim životima i doputovati u Memphis idući tjedan.
"Zašto ne počnemo sutra?" pita Drummond, zapanjen. To je savršeno valjano pitanje.
"Ja vodim ovaj sud, gospodine Drummond. Ja upravljam prikupljanjem dokaza i zasigurno namjeravam upravljati procesom.
"Ali, časni suče, ako dopuštate, i ne želim se svađati, vaša prisutnost nije nužna kod davanja iskaza. Ova četiri gospodina su se izložila velikim poteškoćama da bi danas bili ovdje. Idući tjedan to možda neće biti moguće."
To je upravo ono što je Kipler želio čuti. "Oh, oni će biti ovdje, gospodine Drummond. Bit će upravo ovdje u devet sati ujutro idući ponedjeljak."
"Pa, ja mislim da to nije pošteno, uz svo dužno poštovanje."
"Nepošteno? Ovi su iskazi mogli biti uzeti u Clevelandu prije dva tjedna, gospodine Drummond.
No vaš je klijent počeo vrdati."
Sudac ima neograničeno diskreciono pravo u ovakvim slučajevima i nema načina da se uloži žalba višem sudu. Kipler kažnjava Drummonda i Great Benefit i, po mojem skromnom mišljenju, mislim da je malo prevršio mjeru. Za samo nekoliko mjeseci ovdje će se održati suđenje i sudac želi učvrstiti svoju poziciju. On kaže jako važnom odvjetniku kako će on, časni sudac, upravljati suđenjem.
Što se mene tiče, može.
Iza male seoske crkve nekoliko kilometara sjeverno od Memphisa pokopan je Donny Ray Black. Budući da sam jedan od osam nositelja lijesa, rečeno mi je da stojim iza stolaca na kojima je smještena obitelj. Hladno je pod oblačnim nebom, pravi dan za sprovod.
Posljednji sprovod na kojem sam bio je onaj moga oca te očajnički pokušavam o tome ne razmišljati.
Mnoštvo se zajedno miče korak po korak ispod grimiznog baldahina dok mladi svećenik čita iz Biblije. Zurimo u sivi lijes oko kojeg je cvijeće. Čujem kako Dot tiho plače. Mogu vidjeti Buddyja kako sjedi uz Rona. Odvraćam pogled nastojeći u mislima napustiti ovo mjesto i sanjariti nešto ugodno.
Po povratku u ured zatičem Decka strašno nervoznog. Njegov prijatelj Butch, privatni detektiv, sjedi na stolu, njegovi glomazni bicepsi strše ispod uske dolčevite. On je neuredan tip crvenih obraza, špičastih čizama, izgleda kao čovjek koji uživa u tučnjavama. Deck nas upoznaje, o Butchu govori kao o stranci, te mi zatim dodaje notes s porukom "Nastavi pričati bez veze, okay", načrčkanom crnim flomasterom na prvoj stranici.
"Kakav je bio sprovod?" pita Deck, dok me uzima za ruku i vodi do stola gdje čeka Butch. "Sprovod kao sprovod", kažem, buljeći zbunjeno u ova dva muškarca.
"Kako je obitelj?" pita Deck.
"Dobro, valjda." Butch brzo odvija poklopac telefonske slušalice i pokazuje mi unutrašnjost. "Bolje za klinca, zar ne?" kaže Deck dok ja gledam unutra. Butch pokazuje bliže na malu,
okruglu, crnu spravicu uguranu s unutrašnje strane poklopca. Mogu u nju samo buljiti. "Ne misliš li da je malom sada bolje?" Deck se glasno ponavlja i trka me u rebra. "Naravno, aha, tako je. Sigurno mu je sada bolje. Iako je sve to stvarno tužno."

Gledamo dok Butch stručno ponovno sklapa telefon, zatim sliježe ramenima u mom smjeru, kao da ja točno znam što trebamo slijedeće učiniti.
"Idemo se odšetati dolje na kavu", kaže Deck.
"Dobra ideja", kažem dok mi veliki čvor raste u želucu.
Na kolniku se zaustavljam i zagledam u njih. "Što je to, do vraga?"
"Krenimo u ovom smjeru", kaže Deck, pokazujući niz ulicu. Jedan i pol blok dalje ima jedan nadriumjetnički kafić te pješačimo do njega ne izustivši više ni jednu riječ. Skrivamo se u kutu kao da nas prati plaćeni ubojica.
Priča se brzo razmotava. Decka i mene su, od kada su nestali Bruiser i Prince, brinuli agenti FBI-a. Očekivali smo da će u najmanju ruku navratiti i postaviti neka pitanja. Mnogo smo puta o njima razgovarali, no, što je meni bilo nepoznato, on se o tome povjerio i Butchu. Ja ne bih u Butcha imao mnogo povjerenja.
Butch je prije sat vremena navratio u ured i Deck ga je zamolio da zaviri u telefone. Butch priznaje da nije stručnjak za sredstva za prisluškivanje, ali nešto o tome zna. Lako ih je opaziti. U sva tri telefona nalaze se iste spravice. Htjeli su potražiti još stjenica, ali su odlučili čekati na mene.
"Još stjenica?" pitam.
"Aha, poput malih mikrofona skrivenih po uredu kako bi pohvatali sve što ne ulove telefoni", kaže Butch. "To je prilično lako. Samo trebamo povećalom pregledati svaki centimetar prostora."
Deckove ruke se doslovce tresu. Pitam seje li s naših telefona razgovarao s Bruiserom. "Što ako ih nađemo još?" pitam. Nismo takli naše kave.
"Zakonski, možete ih maknuti", objašnjava Butch. "Ili možete jednostavno paziti što govorite.
Pričajte mimo njih".
"Što ako ih uklonimo?"
"Onda agenti FBI-a znaju da ste ih pronašli. Postat će još sumnjičaviji, vjerojatno pojačati druge oblike praćenja. Po mom mišljenju, najbolje je ponašati se kao da se ništa nije dogodilo."
"Lako je to tebi reći."
Deck briše čelo i izbjegava me pogledati. Čini me jako nervoznim. "Poznaješ li Bruisera Stonea?" pitam Butcha.
"Naravno. Obavljao sam neke stvari za njega."
Sigurno je da nisam iznenađen. "Dobro", kažem, zatim prebacujem pogled na Decka. "Jesi li ti s naših telefona razgovarao s Bruiserom?"
"Nisam", kaže on. "Nisam razgovarao s Bruiserom od dana kad je nestao." Izgovarajući mi ovu laž, rekao mi je da zavežem pred Butchom.
"Želio bih znati ima li drugih stjenica", kažem Butchu. "Bilo bi lijepo znati koliko toga oni čuju tamo vani."
"Morat ćemo pročešljati ured." "Idemo."
"Što se mene tiče, može. Počet ćemo sa stolovima, kancelarijskim stolom i stolcima. Pregledajte smeće, kante, knjige, satove, klamericu, sve. Te stjenice mogu biti manje od grožđica."
"Mogu li oni znati da ih mi tražimo?" pita Deck, na smrt preplašen.
"Ne mogu. Vi momci nastavite s uobičajenim uredskim čavrljanjem. Ja neću izustiti ni riječ, neće znati da sam tamo. Ako nešto pronađete, dajte znak rukom."
Kavu nosimo natrag u naš ured, mjesto koje je iznenada postalo sablasno i odbojno. Deck i ja započinjemo banalan razgovor o slučaju Derricka Dogana dok pažljivo pretražujemo stolove i stolce. Svatko s imalo mozga, ako ovo sluša, znat će da smo se uzmuvali nastojeći nešto prikriti. Puzimo

naokolo na sve četiri. Kopamo po kantama za smeće i pregledavamo spise. Provjeravamo ventile grijanja i obrubnike parketa. Po prvi put sam sretan što imamo tako malo namještaja.
Pretraživali smo četiri sata i ništa nismo našli. Samo su nam telefoni ozvučeni. Za večeru Deck i ja vodimo Butcha na špagete u bistro malo dalje niz ulicu.
U ponoć ležim u krevetu, već sam odavno zaboravio na mogućnost spavanja. Čitam jutarnje novine i povremeno bacam pogled na telefon. Sigurno, stalno si ponavljam, sigurno se ne bi mučili prisluškivati ga. Čitavo poslije podne i večer vidio sam sjene i čuo šumove. Skakao sam na nepostojeće zvukove. Koža mi se ježila. Ne mogu jesti. Slijede me, to znam, pitanje je koliko su blizu?
I koliko blizu kane doći?
S izuzetkom oglasa, u novinama čitam svaku riječ. Sara Plankmore Wilcox je jučer rodila tri kilograma tešku djevojčicu. Drago mi je zbog nje. Više je ne mrzim. Od kada je Donny Ray umro, otkrio sam da sam prema svima blaži. Osim, naravno, prema Drummondu i njegovom odvratnom klijentu.
PFX Terminali je neporažen u zimskom dijelu prvenstva. Pitam se tjera li je da ide na sve utakmice.
Provjeravam bilješke iz društvenog života.
Posebnu pažnju obraćam na zahtjeve za razvod, iako nisam optimist. Također pratim uhićenja da vidim nije li Cliff Riker opet pokupljen zbog batinanja svoje žene.

37

Četiri iznajmljena stola na sklapanje poslagana jedan uz drugi u prednjoj sobi našeg ureda, prekrivena su dokumentima. Raspoređeni su u uredne hrpe, poslagani kronološkim redom, svi su označeni, pobrojani, imaju kazalo i čak su kompjuterizirani.
I upamćeni. Tako sam često proučavao te papire da sada znam sve što se nalazi na svakoj stranici. Dokumenti koje mi je dala Dot ukupno obuhvaćaju 221 stranicu. Polica osiguranja će se na suđenju, na primjer, smatrati samo jednim dokumentom, no sadrži 30 stranica. Dokumenti koje je do sada izručila Great Benefit iznose sve skupa 748 stranica, no neke od njih predstavljaju kopije dokumenata Blackovih.
Deck je također proveo bezbrojne sate radeći na papirima. Napisao je detaljnu analizu potraživanja osigurnine. Najveći dio kompjuterskog posla je pao na njega. On će mi pomagati tijekom uzimanja zaprisegnutih iskaza. Njegov je posao da sređuje dokumente i brzo pronađe one koji nam trebaju.
Nije baš oduševljen ovom vrstom posla, ali mu je stalo da me usreći. Uvjerenje kako smo uhvatili Great Benefit na djelu, ali je isto tako uvjeren kako ovaj slučaj nije vrijedan truda koji ja u njega ulažem. Deck, bojim se, ne vjeruje da sam sposoban za suđenje. On zna da će bilo kojih dvanaest odabranih porotnika smatrati kako je pedeset tisuća zelembaća čitavo bogatstvo.
Nedjelja je kasno navečer, pijuckam pivo u uredu te još jednom prelazim po stolovima. Ovdje nešto nedostaje. Deck je siguran da Jackie Lemancvzk, činovnica za potraživanja, nije mogla imati ovlasti da odmah odbije potraživanje. Ona je obavila svoj posao, a zatim predala spis Odjelu za izdavanje polica. Postoji neka interna igra između Odjela za potraživanja i Odjela za izdavanje polica, neke poruke koje su se slale amo-tamo unutar ureda i upravo ovdje se gubi trag dokumenata.
Postojanje scenarij za odbijanje potraživanja Donnyja Raya i vjerojatno tisuća drugih poput njega. Mi ga trebamo otkriti.
Nakon mnogo promišljanja i rasprava s članovima moje tvrtke, odlučio sam prvo uzeti iskaz M. Wilfreda Keeleya, generalnog direktora. Odlučio sam početi s najnapuhanijim egom i onda ići naniže. On ima pedeset i šest godina, od onih je zdravih i aktivnih starijih ljudi s toplim osmijehom, čak i za mene. Zahvaljuje mi što sam mu dopustio da bude prvi. Užasno mu je važno da se što prije vrati u glavni ured.
Prvih sat vremena kopao sam po nevažnim stvarima. Ja se nalazim sa svoje strane stola, odjeven u traperice, flanel košulju, mokasinke i bijele čarape. Mislio sam da bi to bio lijep kontrast ozbiljnim nijansama crne boje koje toliko dominiraju na drugoj strani. Deck kaže da sam nepristojan.
Nakon dva sata svjedočenja, Keeley mi daje financijski izvještaj i neko vrijeme razgovaramo o novcu. Deck pregledava izvještaj i dodaje mi jedno pitanje za drugim. Drummond i njegovi dečki si dodaju nekoliko zabilješki, ali se inače čini da se strašno dosađuju. Kipler je u prostoriji do nas, danas je dan za podnošenje zahtjeva.
Keeley zna za još nekoliko drugih tužbi protiv Great Benefita koje su sada u tijeku širom zemlje. Neko vrijeme razgovaramo o njima: imena, sudovi, drugi odvjetnici, slične činjenice. On nije bio prisiljen svjedočiti ni za jednu od njih. Jedva čekam porazgovarati s drugim odvjetnicima koji su tužili Great Benefit. Možemo usporediti dokumente i strategiju za suđenje.
Glamurozni dio vođenja osiguravajućeg društva sigurno nije običan posao prodavanja polica i rješavanja potraživanja. To je uzimanje premija i ulaganje. Keeley zna mnogo više o ulaganjima, kaže

da je on tamo i počeo te izgradio svoju karijeru. O potraživanjima malo zna.
Budući da ja ne plaćam za ova svjedočenja, ne žuri mi se. Postavljam tisuće beskorisnih pitanja, samo kopam i pucam u prazno. Drummondu je izgleda dosadno i na momente je zdvojan, ali on je napisao knjigu o tome kako čitav dan uzimati iskaz, a osim toga, plaćen je po satu. Povremeno bi želio uložiti prigovor, ali zna da ću ja jednostavno odjuriti u susjednu prostoriju i dovući suca Kiplera koji će presuditi u moju korist, a njega ukoriti.

Poslijepodne donosi još tisuću pitanja, a kad prekidamo u pet i trideset, fizički sam iscrpljen. Keeleyjev smiješak je nestao kratko nakon ručka, no odlučio je odgovarati toliko dugo koliko ja mogu postavljati pitanja. Još jednom mi zahvaljuje što sam mu dopustio da prvi bude gotov te mi zahvaljuje što sam ga oslobodio daljnjeg ispitivanja. Sprema se na put natrag u Cleveland.
Stvari su se malo ubrzale u utorak, dijelom jer sam seja umorio od gubljenja vremena, dijelom jer svjedoci, ili znaju malo, ili se ne mogu sjetiti mnogo toga. Počinjem s Everettom Lufkinom, potpredsjednikom Odjela za potraživanja, čovjekom koji neće istisnuti nijedan slog ukoliko se ne radi o odgovoru na izravno pitanje. Natjerao sam ga da pogleda neke dokumente te tijekom jutra konačno priznaje kako je politika osiguravajućeg društva da radi ono što je poznato kao "verificiranje police nakon potraživanja osigurnine", omražen ali ne nezakonit postupak. Kad osiguranik potražuje osigurninu, prva osoba koja se time bavi traži uvid u svu medicinsku dokumentaciju, pet godina unatrag. U našem slučaju, Great Benefit je nabavio sve dokumente od obiteljskog liječnika Blackovih koji je Donnyja Raya prije pet godina liječio od gadne gripe. Dot nije navela gripu u svom zahtjevu za izdavanje police osiguranja. Gripa nema nikakve veze s leukemijom, ali Great Benefit je jedno od svojih prvih odbijanja opravdavao time da je gripa bila prethodno postojeće stanje.
U napasti sam da ga ovaj čas dokrajčim, što bi bilo lako. Ali isto tako ne bi bilo mudro. Lufkin će svjedočiti na suđenju i najbolje je do tada ostaviti brutalno unakrsno ispitivanje. Neki odvjetnici vole iskušati koliko im je čvrst slučaj pri uzimanju zaprisegnutih iskaza, noja znam iz svog bogatog iskustva da ono što je dobro trebam sačuvati za porotu. U stvari sam to pročitao u nekakvoj knjizi. Osim toga, to je strategija kojom se služio Jonathan Lake.
Kermit Aldy, potpredsjednik Odjela za izdavanja polica je jednako mrk i suzdržljiv kao i Lufkin. Izdavanje police je proces zaprimanja i ocjenjivanja zahtjeva za osiguranjem kojeg im je dostavio agent te konačno donošenje odluke hoće li se ili neće polica izdati. Tu ima mnogo papirologije za malo novca i Aldy izgleda kao savršen tip da to nadgleda. Završio sam s njim za manje od dva sata i nisam mu zadao nijednu dublju ranu.
Bradford Barnes je potpredsjednik uprave i potreban je gotovo čitav sat da se ustanovi što on točno radi. Tek je početak srijede. Zlo mi je od tih ljudi. Mučno mi je od pogleda na iste momke iz Trenta &Brenta koji sjede metar i po dalje preko puta stola, u istim prokletim tamnim odijelima, s istim mrgodnim podsmijehom koji imaju na licima već mjesecima. Čak mi je odvratna i sudska zapisničarka. Barnes nema pojma ni o čemu. Ja udaram, on se sklanja, nisam ga ni okrznuo. On neće svjedočiti na suđenju jer ništa ne zna.
U srijedu poslije podne pozivam posljednjeg svjedoka. Richard Pellrod, viši referent za potraživanja koji je napisao najmanje dva pisma uskrate Blackovima. On sjedi u predvorju od ponedjeljka ujutro, i zato me mrzi. Zalajao je na mene nekoliko puta kad sam počeo s ispitivanjem, što me je osvježilo. Pokazujem mu njegova pisma uskrate i stvari se zakuhavaju. Njegov je stav, kao i stav kojeg se Great Benefit još uvijek drži, da je presađivanje koštane moždine isuviše eksperimentalna tehnika da bi je se moglo uzeti ozbiljno kao metodu liječenja. No jednom je odbio potraživanje na temelju toga što Donny Ray nije naveo prethodno postojeće zdravstveno stanje. Za to

krivi nekog drugog, jednostavan previd. On je lažljivi gad, i odlučujem da će za to platiti. Dodajem mu svoju hrpu dokumenata te ih pregledavamo, jedan po jedan. Tjeram ga da mi ih objašnjava i da preuzme odgovornost za svaki od njih. On je, konačno, bio zadužen za nadzor, on je bio nadređen Jackie Lemencyzk koja, naravno, više nije s njima. On kaže da misli kako se vratila u svoj rodni grad, negdje u južnoj Indijani. Povremeno postavljam ciljana pitanja o njezinom odlasku, što Pellroda stvarno razdražuje. Još više dokumenata. Još više krivnje prebačene na druge. Nemilosrdan sam. Mogu pitati što god želim, kad god želim, a on nikad ne zna što slijedi. Nakon četiri sata neprekidne paljbe, on traži odmor.
S Pellrodom smo završili u srijedu u pola osam navečer, time su završena svjedočenja osiguravajućeg društva. Tri dana, sedamnaest sati, vjerojatno tisuću stranica svjedočenja. Iskaze će se, kao i dokumente, trebati pročitati desetak puta.
Dok njegovi momci pune svoje aktovke, Leo F. Drummond me povlači na stranu. "Dobro obavljen posao, Rudy", kaže tihim glasom, kao da sam svojim nastupom doista na njega ostavio dojam, no radije bih da to ostane među nama.
"Hvala."
On diše duboko. Obojica smo iscrpljeni i umorni od toga da se gledamo. "Onda, tko nam je ostao?" pita.
"Ja sam gotov", kažem i stvarno se ne mogu sjetiti nikog drugog čiji bi iskaz želio uzeti. "Što je s doktorom Kordom?"
"On će svjedočiti na suđenju."
To predstavlja iznenađenje. Pažljivo me proučava, bez sumnje se pita kako si ja mogu priuštiti da doktor dođe uživo pred porotu.
"Što će on reći?"
"Ron Blac je bio savršeni davatelj za svog brata blizanca. Presađivanje koštane moždine je rutinsko liječenje. Momak je mogao biti spašen. Vaš ga je klijent ubio."
On ovo dobro prima i očito je da mu to nije iznenađenje. "Mi ćemo vjerojatno uzeti njegov zaprisegnuti iskaz", kaže. "Pet stotina na sat."
"Aha, znam. Gle, Rudy, da odemo na piće? Ima nešto o čemu bih popričao s tobom." "Što?" U ovom trenutku ne mogu smisliti ništa gore od odlaska na piće sa Drummondom.
"Posao. Mogućnosti nagodbe. Bi li mogao navratiti u moj ured, recimo, za petnaestak minuta?
Mi smo odmah iza ugla, znaš."
Riječ "nagodba" dobro zvuči. Osim toga, uvijek sam želio vidjeti njihove urede. "To će morati biti kratko", kažem kao da me čekaju prekrasne i važne žene.
"Naravno. Idemo sada."
Kažem Decku da me čeka na uglu, a Drummond i ja pješačimo tri bloka do najviše zgrade u Memphisu. Trtljamo o vremenu dok se vozimo na četrnaesti kat. Prostorije su sve u mesingu i mramoru, pune ljudi, kao da smo usred dana. To je ukusno uređena tvornica. Tražim svog starog kompu Loyda Bečka, neotesanca iz Broadnaxa i Speera, i nadam se da ga neću vidjeti.
Drummondov ured je elegantno uređen, ali nije izuzetno velik. Ova zgrada ima najvišu najamninu u gradu i prostor je dobar. "Što ćeš popiti?" pita on, bacajući svoju aktovku i jaknu na stol. Ja ne volim žestoka pića, a i toliko sam umoran da se bojim da bi me jedno piće moglo oboriti. "Samo coca-colu", kažem, a to ga je na trenutak razočaralo. Miješa sebi piće u malom baru u uglu,
scotch i vodu.
Čuje se kucanje na vratima i na moje iznenađenje ulazi gospodin M. Wilfred Keeley. Nismo se

vidjeli otkad sam ga u ponedjeljak ispitivao osam sati. Ponaša se kao da je oduševljen što me opet vidi. Rukujemo se, pozdravljamo poput starih prijatelja. On odlazi do bara i miješa sebi piće.
Oni pijuckaju svoje whiskeye dok sjedimo oko malog, okruglog stola u uglu. To, što se Keeley ovamo vratio tako brzo, znači samo jedno. Žele se nagoditi u ovom slučaju. Sav sam se pretvorio u uho.
Prošli mjesec izvukao sam šest stotina dolara od mog mukotrpnog odvjetničkog posla. Drummond zarađuje najmanje milijun godišnje. Keeley vodi kompaniju koja ima milijardu u policama i vjerojatno je više plaćen nego njegov odvjetnik. I oni žele sa mnom razgovarati o poslu.
"Sudac Kipler me jako brine", kaže iznenada Drummond. "Ja nisam nikad takvo što vidio", brzo dodaje Keeley.
Drummond je poznat po svojim savršenim pripremama i siguran sam da je ovaj mali duet dobro uvježban.
"Da budem iskren, Rudy, bojim se toga što on može učiniti na suđenju", kaže Drummond. "Na nas se vrši pritisak", kaže Keeley, odmahujući glavom u nevjerici.
Zbog Kiplera su opravdano zabrinuti, ali oni se preznojavaju zato što su uhvaćeni na djelu. Ubili su mladog čovjeka i njihovo ubojstvo će uskoro biti otkriveno. Odlučio sam biti ljubazan, pustiti ih da kažu što žele.
Skladno otpijaju gutljaj, zatim Drummond kaže, "Želimo se nagoditi, Rudy. Imamo povjerenja u našu obranu i to mislim ozbiljno. Kad bi igra bila poštena, sutra bismo bili spremni za borbu. Ja već jedanaest godina nisam izgubio. Volim dobar okršaj u sudnici. Međutim, ovaj je sudac toliko pristran da je to zastrašujuće."
"Koliko?" pitam, prekidajući blebetanje.
Vrpolje se u savršenom skladu, kao da oba imaju hemoroide. Jedan bolan trenutak, zatim Drummond kaže, "Udvostručit ćemo. Sto i pedeset tisuća. Vi dobivate pedeset i nešto, vaša stranka dobiva..."
"Znam računati", kažem. Njega se ne tiče koliki će biti moj honorar. On zna da sam švorc i da će me pedeset tisuća učiniti bogatim.
Pedeset tisuća dolara!
"Što bih ja trebao učiniti s ovom ponudom?" pitam. Oni izmjenjuju zbunjene poglede.
"Moja je stranka mrtva. Njegova ga je majka pokopala prošli tjedan i sad očekujete da ću joj ja reći kako je ponuda povećana."
"Etički, ti si joj dužan reći..."
"Nemojte mi držati predavanja o etici, Leo. Reći ću joj. Prenijet ću joj ponudu, a kladim se da će je ona odbiti."
"Nama je jako žao zbog njegove smrti", kaže Keeley tužno.
"Vidim da ste stvarno slomljeni, gospodine Keeley. Prenijet ću vaše izraze sućuti obitelji." "Slušaj, Rudy, mi se ovdje nastojimo nagoditi u dobroj vjeri", kaže Drummond.
"Odabrali ste za to krivi trenutak."
Nastaje stanka dok svi otpijamo svoja pića. Drummond se prvi počinje smiješiti. "Što gospođa želi? Reci nam, Rudy, što je potrebno da joj se ugodi?"
"Ništa." "Ništa?"
"Ništa ne možete učiniti. On je mrtav i tu se ništa ne može učiniti." "Zašto onda idemo na sud?"
"Da bi objelodanili što ste učinili."
Još više vrpoljenja. Još više bolnih izraza. Još više naglo progutanog whiskeya.

"Želi objelodaniti vaša nedjela, a zatim vas uništiti", kažem. "Mi smo preveliki za to", samodopadno kaže Keeley.
"Vidjet ćemo." Ustajem i uzimam svoju aktovku. "Sam ću pronaći izlaz", kažem i ostavljam ih da tamo sjede.

38

Naš ured polako sakuplja dokaze o našoj poslovnoj aktivnosti, bez obzira na to koliko je skromna i neprobitačna. Tanki spisi su ovdje i ondje, uvijek izloženi pogledu, tako da ih, navrati li slučajno koja stranka, može vidjeti. Imam gotovo desetak krivičnih slučajeva, koje mi je dodijelio sud, sve ozbiljni prekršaji ili lakša krivična djela. Deck tvrdi da ima trideset aktualnih slučajeva iako mi se taj broj čini malo previsok.
Sada i telefon češće zvoni. Potrebno je mnogo discipliniranosti da se razgovara telefonom na kojem je prislušni uređaj i to je nešto s čime se borim svaki dan. Stalno si govorim da je, prije nego su postavljeni prislušni uređaji na telefon, potpisan sudski nalog koji je dopustio takav prekršaj. Sudac je to morao odobriti, tako da u tome mora biti elemenata zakonitosti.
Predsoblje je još uvijek puno iznajmljenih stolova koji su prekriveni dokumentima slučaja Black, a njihova prisutnost daje izgled stvarno monumentalnog rada u tijeku.
Barem ured izgleda kao da ima više posla. Nakon nekoliko mjeseci u poslu, naši režijski troškovi iznose u prosjeku jadnih tisuću i sedam stotina dolara mjesečno. Naš ukupni dohodak iznosi u prosjeku tri tisuće i dvije stotine, tako da Deck i ja, na papiru, dijelimo po tisuću i pet stotina dolara prije odvajanja poreza i davanja.
Preživljavamo. Naš najbolji klijent je Derick Dogan i ako se nagodimo u njegovom slučaju za dvadeset i pet tisuća, što je gornja granica police, onda ćemo lakše disati. Nadamo se da će se to dogoditi do Božića, iako nisam siguran zašto. Ni Deck ni ja nemamo nikoga na koga bismo željeli potrošiti novac.
Ja ću progurati praznike radeći na slučaju Black. Veljača nije daleko.
Današnja postaje uobičajena, s dvije iznimke. Nema ništa od Trenta &Brenta. To se događa tako rijetko da sam stvarno oduševljen. Drugo iznenađenje predstavlja takav šok da moram hodati po uredu kako bih se sabrao.
Kuverta je velika i četvrtasta, moje ime i adresa su napisani rukom. Unutra se nalazi tiskana pozivnica da dođem na fantastičnu predbožićnu rasprodaju zlatnih lančića, narukvica i ogrlica u draguljarnicu u obližnjem trgovačkom centru. To je pošta za bacanje u smeće i ja bih je inače, da je imala naljepnicu s otipkanom adresom, bacio.
Na dnu, ispod radnog vremena dućana, prilično lijepim rukopisom napisano je ime: Kelly Riker.
Bez poruke. Ništa. Samo ime.
Nakon što sam stigao, šetam po trgovačkom centru sat vremena. Promatram kako se djeca kližu na ledu na zatvorenom, unutrašnjem klizalištu. Promatram skupinu tinejdžera kako u velikoj hrpi krstari s jedne strane na drugu. Kupujem pliticu s podgrijanom kineskom hranom i jedem je na šetalištu iznad klizača.
Draguljarnica je jedna od preko stotinu trgovina pod ovim krovom. Vidio sam je kako lupa po blagajni kad sam se prvi put prošuljao.
Ulazim iza mladog para i polako hodam do dugog, staklenog, izložbenog pulta gdje Kelly Riker pomaže mušterijama. Ona diže pogled, ugleda me i nasmiješi se. Ja se malo opuštam, laktovima naslanjam na tezgu, proučavam zamamnu izložbu zlatnih lanaca debelih poput užeta za preskakivanje. U dućanu je gužva. Pola tuceta prodavača čavrlja i vade predmete iz izloga.
"Mogu li vam pomoći, gospodine?" pita ona stojeći ispred mene, udaljena samo pola metra.
Gledam je i topim se.

Smješkamo se jedno drugome toliko dugo koliko se usuđujemo. "Samo gledam", kažem. Nitko nas ne gleda, nadam se. "Kako si?"
"Dobro, a ti?" "Odlično."
"Mogu li ti nešto pokazati? Ovi su na rasprodaji."
Pokazuje mi ili i iznenada gledamo lance koji bi odgovarali nekom svodniku. "Lijepo", kažem, toliko glasno da me ona može čuti. "Možemo li razgovarati?"
"Ne ovdje", kaže, naginjući se još bliže. Zapuhnuo me njezin parfem. Ona otključava stakleni pult, otvara klizna vrata i vadi zlatni lanac od dvadesetak centimetara. Drži ga kako bih ga mogao vidjeti i kaže, "Dolje u centru je kino. Kupi kartu za film s Eddiejem Murphyjem. Sredina, zadnji red. Bit ću dolje za trideset minuta."
"Eddie Murphy?" pitam držeći lanac i diveći mu se. "Lijep je, zar ne?"
"Moj omiljeni. Stvarno lijepo. Ali dajte da još malo pogledam." Uzima mi ga, kaže "Dođite nam opet skoro", poput savršene prodavačice.
Koljena mi klecaju dok lebdim niz trgovački centar. Znala je da ću doći i sve je isplanirala - kino, film, mjesto i red. Pijem kavu blizu prezaposlenog Djeda Božićnjaka, nastojim zamisliti što će ona reći, što ima na umu. Da bih izbjegao davež od filma, čekam do posljednjeg trenutka na kupnju karte.
Unutra je manje od pedeset ljudi. Nešto djece, premlade za takav film, sjede blizu ekrana, smijuljeći se kod svake prostote. Još nekoliko jadnika raštrkano je u tami. Zadnji red je prazan.

Ona stiže s nekoliko minuta zakašnjenja i sjeda do mene. Prekrižila je noge, suknja joj se diže malo iznad koljena. Ne mogu a da ne primijetim.
"Često dolaziš ovamo?" pita i ja se nasmijem. Ne izgleda nervozna. Ja sigurno jesam. "Jesmo li ovdje sigurni?" pitam.
"Sigurni od koga?" "Tvog muža."
"Aha, on je večeras vani s dečkima." "Opet pije?"
"Da."
To bi moglo imati dublji smisao.
"Ali ne mnogo", kaže postoje razmislila. "Dakle, nije te..." "Nije. Pričajmo o nečem drugom."
"Oprosti. Samo brinem za tebe. To je sve." "Zašto brineš za mene?"
"Zato što stalno razmišljam o tebi. Razmišljaš li ti ikad o meni?" Buljimo u ekran, no ništa ne vidimo.
"Stalno", kaže ona, a meni se srce zaustavlja.
Na ekranu momak i djevojka iznenada trgaju jedno drugom odjeću. Padaju na krevet, jastuci i rublje lete po zraku, a zatim se strastveno zagrle i krevet se počinje tresti. Dok ljubavnici ljubuju, Kelly provlači ruku ispod moje i primiče mi se malo bliže. Ne govorimo do kraja scene. Zatim ponovno počinjem disati.
"Kad si počela raditi?" pitam.
"Prije dva tjedna. Treba nam malo dodatne love za Božić."
Ona će vjerojatno do Božića zaraditi više od mene. "On ti dozvoljava da radiš?"
"Radije ne bih razgovarala o njemu." "O čemu bi razgovarala?"
"Kako tvoj posao?"
"Imam puno posla. U veljači imam veliko suđenje." "Dakle, ide ti dobro?"
"To nije lako, no posao raste. Odvjetnici gladuju, a onda, posreći li im se, zarade para." "A ako im se ne posreći?"
"Onda i dalje gladuju. Radije ne bih razgovarao o odvjetnicima." "Dobro. Cliff želi dijete."
"Što bi se time postiglo?" "Ne znam."
"Nemoj to učiniti, Kelly", kažem sa strašću koja me iznenađuje. Pogledamo se i stisnemo za

Zašto sjedim u mračnoj dvorani držeći za ruku udanu ženu? 'lb je pitanje dana. Što bi bilo da se

Cliff iznenada pojavi i uhvati me kako se grlim s njegovom ženom? Koga bi prvo ubio? "Rekao mi je da prestanem uzimati pilule."
"Jesi li?"
"Nisam. Ali brine me što bi se moglo dogoditi kad shvati da nisam ostala trudna. Ranije je to bilo dosta lako, ako se sjećaš.
"To je tvoje tijelo."
"Aha, i on ga stalno želi. Postao je opsjednut seksom." "Čuj, hm, ja bih radije razgovarao o nečem drugom, dobro?" "Dobro. Ponestaje nam tema." "Da."
Puštamo si ruke i nekoliko trenutaka gledamo film. Kelly se polako okreće i naslanja na lakat. Lica su nam udaljena samo nekoliko centimetara. "Samo sam te željela vidjeti, Rudy", kaže, gotovo šaptom.
"Jesi li sretna?" pitam, dodirujući joj obraz gornjim dijelom ruke. Kako može biti sretna? Ona odmahuje glavom. "U stvari nisam."
"Što ja mogu učiniti?"
"Ništa." Grize usnicu i čini mi se da su joj oči vlažne. "Moraš se odlučiti", kažem.
"Da?"
"Ili me zaboravi, ili zatraži razvod." "Mislila sam da si mi prijatelj."
"I ja sam to mislio. Ali nisam. Ovo je više od prijateljstva i mi to oboje znamo." Na trenutak gledamo film.
"Moram ići", kaže ona. "Stanka mi je skoro gotova. Žao mi je što sam te gnjavila."
"Nisi me gnjavila, Kelly. Drago mi je vidjeti te. Ali neću se ovako skrivati uokolo. Ili zatraži razvod ili me zaboravi."
"Ne mogu te zaboraviti."
"Onda, uložimo zahtjev za razvod. Možemo to učiniti sutra. Pomoći ću ti da se riješiš te protuhe, tako da možemo zaboraviti na brige."
Ona se naginje, lagano me poljubi u obraz i nestaje.
Bez da se sa mnom posavjetovao, Deck je prošvercao svoj telefon iz ureda i odnio ga Butchu, zatim su zajedno otišli do jednog poznanika koji je nekad navodno radio za neku vojnu službu. Po mišljenju poznanika, vrsta prislušne naprave, još uvijek sakrivene u našim telefonima, bitno se razlikuje od onih koje koristi FBI i druge agencije za provođenje zakona. Proizvedena je u Čehoslovačkoj, srednje je veličine i kvalitete, a napaja transmiter koji se nalazi negdje u blizini.

Gotovo je siguran da je nisu postavili ni policajci ni agenti FBI-a.
Ovo izvješće dobivam za kavom, jedan tjedan prije Dana zahvalnosti.
"Netko drugi sluša", nervozno kaže Deck. Ja sam previše iznenađen da bih reagirao. "Tko bi to bio?" pita Butch.
"Otkud bih, do đavola, ja to znao?" ljutito se otresam na njega. Ovaj tip nema pravo postavljati takva pitanja. Čim ode, izružit ću Decka što ga je toliko upetljao. Bacam pogled na svog partnera koji gleda u stranu, vrpolji se iščekujući da nepoznati napadnu.
"E pa, to nisu agenti FBI-a", kaže Butch s velikim autoritetom. "Hvala."
Plaćamo kavu i pješačimo natrag u naš ured. Butch ponovno pregledava telefone, tek tako. Iste male, okrugle napravice su unutra.
Pitanje sada glasi, tko sluša?
Odlazim u svoj ured, zaključavam vrata, ubijam vrijeme čekajući da Butch ode i za to vrijeme smišljam briljantnu zavjeru. Deck konačno kuca na moja vrata, lupka tek toliko glasno da ja čujem.
Raspravljamo o mom malom planu. Deck odlazi automobilom u grad, do zgrade suda. Pola sata kasnije, naziva me s novim podacima o nekoliko izmišljenih klijenata. Samo se javljam, kaže, trebam li štogod iz grada?
Nekoliko minuta čavrljamo o ovom i onom, tada ja kažem, "Pogodi tko se sada želi nagoditi?" "Tko?"
"Dot Black."
"Dot Black?" pita, sumnjičavo i patvoreno. Deck ima malo glumačkog dara.
"Aha, jutros sam navratio do nje, da vidim kako je, odnio sam joj voćni kolač. Kaže da jednostavno nema snage izdržati suđenje, želi se odmah nagoditi."
"Za koliko?"
"Kaže da bi pristala na sto i šezdeset. Razmišljala je o tome, a budući da je njihova najviša ponuda sto i pedeset, računa kako će izboriti malu pobjedu ako joj plate više nego što žele. Ona misli da je rođeni pregovarač. Pokušao sam joj objasniti kako stvari stoje, ali znaš koliko je tvrdoglava."
"Nemoj to učiniti, Rudy. Ovaj slučaj vrijedi čitavo bogatstvo."
"Znam. Kipler misli da ćemo dobiti veliku odštetu, ali kao što znaš, imam etički obvezu da pristupim Drummondu i pokušam se nagoditi. To je ono što stranka želi."
"Nemoj to učiniti. Sto i šezdeset je malo." Deck je dosta uvjerljiv u ovom dijelu, iako sam se ulovio kako se cerim. Računar zuji dok on računa svoj dio od sto i šezdeset tisuća dolara. "Misliš li da će oni platiti sto i šezdeset?" pita on.
"Ne znam. Imao sam dojam da je sto i pedeset maksimum. Ali ja nisam nikad tražio više." Ako Great Benefit hoće platiti sto pedeset da bi se nagodili u ovom slučaju, dat će nam i sto šezdeset.
"Razgovat ćemo o tome kad dođem", kaže on.
"Naravno". Završavamo razgovor i pola sata kasnije Deck je s druge strane mog stola.

Slijedeće jutro, pet minuta prije devet, zvoni telefon. Deck ga grabi u svom uredu, zatim juri u moj. "To je Drummond", kaže.
Naša mala tvrtka je postala rasipna i kupila od Radio Shacka kasetofon za četrdeset dolara. Priključen je na moj telefon. Čvrsto se nadamo da neće djelovati na prislušni uređaj. Butch je rekao da misli kako ne bi smjelo biti problema.
"Halo", kaže, nastojeći kontrolirati svoje živce i nemir. "Rudy, Leo Drummond ovdje", kaže on toplo. "Kako si?"

Bilo bi etično da mu sad kažem kako kasetofon snima te mu pružim priliku da reagira. Iz očitih razloga, Deck i ja smo odlučili to ne učiniti. Jednostavno ne bi upalilo. Što znači etika među partnerima?
"Dobro, gospodine Drummond. A vi?"
"Dobro je. Slušaj, trebali bismo se sastati radi dogovora za uzimanje iskaza doktora Korda. Razgovarao sam s njegovom tajnicom. Kako ti se čini 12. prosinac? U njegovom uredu, naravno, u 10 sati ujutro."
Mislim da će Kordovo svjedočenje biti posljednje, osim ako se Drummond ne sjeti još nekog drugog tko je makar i najmanje zanimljiv za slučaj. Ipak, čudno da se potrudio nazvati me unaprijed i raspitati se što bi mi odgovaralo.
"To je, što se mene tiče, u redu", kažem. Deck se vrzma i naginje nad moj stol, samo stvara napetost.
"Dobro. To ne bi smjelo dugo trajati. Nadam se da neće, za pet stotina dolara na sat.
Bezobrazno, zar ne?"
Nismo li mi sada frendovi? Mi odvjetnici, sami protiv liječnika. "Stvarno bezobrazno."
"Aha, pa, u stvari, znaš, Rudy, znaš što moj klijent stvarno želi?" "Što?"
"Pa, oni nipošto ne žele provesti tjedan dana u Memphisu pateći se na suđenju. Ti su momci direktori, znaš, lovaši s napuhanim egom i karijerama koje moraju štititi. Žele se nagoditi, Rudy, i rečeno mi je da to prenesem. Ovo je samo razgovor o nagodbi, a ne priznanje odgovornosti, to ti je jasno."
"Aha." Namigujem Decku.
"Vaš stručnjak kaže da bi troškovi presađivanja koštane moždine bili između sto pedeset i dvije stotine tisuća, i mi ne osporavamo te brojke. Pretpostavimo, i to je samo pretpostavka, da je moj klijent u stvari odgovoran za presađivanje. Recimo da je to bilo pokriveno osiguranjem, samo kao pretpostavku, dobro? U tom je slučaju moj klijent trebao isplatiti negdje oko sto sedamdeset pet tisuća."
"Ako vi tako kažete."
"Onda ćemo mi, evo sada, toliko ponuditi za nagodbu. Sto sedamdeset pet tisuća! Nema više svjedočenja. Ček ćeš dobiti u roku od sedam dana."
"Ne bih se složio."
"Gledaj, Rudy. Ni sav novac ovog svijeta ne može tog momka vratiti natrag. Trebaš urazumiti svoju stranku. Mislim da se ona želi nagoditi. Postoje trenuci u kojima se odvjetnik treba ponašati kao odvjetnik i preuzeti odgovornost. Ova jadna bakica pojma nema što će se dogoditi na suđenju."
"Razgovarat ću s njom."
"Nazovi je sad odmah. Pričekat ću ovdje još sat vremena, prije nego što moram otići. Nazovi je." Ljigavi gad vjerojatno ima mikrofon priključen za svoj telefon. On bi volio da je sad nazovem pa da može prisluškivati.
"Javit ću vam se, gospodine Drummond. Do viđenja."
Spuštam slušalicu, vraćam unatrag traku kasetofona i puštam je glasno.
Deck se opušteno zavalio u stolac, usta su mu širom otvorena, njegova četiri sjajna zuba svjetlucaju. "Oni prisluškuju naše telefone", kaže s potpunom nevjericom kad se traka zaustavila. Buljimo u kasetofon, kao da on može ovo objasniti. Ja sam nekoliko minuta doslovce obamro i paraliziran šokom. Ništa se ne miče. Ništa ne radi. Iznenada zvoni telefon, no niti jedan od nas ne

poseže za njim. Na trenutak nas strašno plaši.
"Mislim da bismo trebali reći Kipleru", konačno kažem, riječi su mi teške i spore. "Ja ne mislim", kaže Deck skidajući svoje debele naočale i brišući oči.
"Zašto ne?"
"Razmislimo o tome. Mi znamo, ili barem mislimo da znamo da su Drummond i/ili njegov klijent stavili prislušne uređaje u naše telefone. Drummond sigurno zna o prislušnim uređajima jer smo ga upravo uhvatili. Ali nema načina da to sa sigurnošću dokažemo, nema načina da ih uhvatimo na djelu."
"On će to poricati do smrti."
"Tako je. I onda, što će Kipler učiniti? Optužiti ga bez čvrstog dokaza? Još ga više zezati?" "Do sada se na to navikao."
"I to neće imati nikakvog učinka na suđenje. Poroti se ne može reći da su gospodin Drummond i njegov klijent tijekom istražnog postupka igrali prljavo."
Još malo buljimo u kasetofon, obojica sve to probavljajući i nastojeći pronaći izlaz iz gabule. Najednom satu etike prošle godine, čitali smo o odvjetniku koji je zaradio oštar javni ukor jer je potajice snimio telefonski razgovor s drugim odvjetnikom. Ja jesam kriv, no moj sitni grijeh je ništa u usporedbi sa Drummodovim prezira vrijednim postupkom. Nevolja je da me mogu pritisnuti ako predam ovu traku. Drummondu nikad neće biti dokazana krivnja jer mu se to nikad neće moći pripisati. U kojoj je mjeri on umiješan? Je li to bila njegova ideja da nam prisluškuju telefon? Ili on samo koristi ukradenu informaciju koju mu je dao njegov klijent?
Ni to, nećemo nikad znati. A iz nekog razloga, to nije niti važno. On zna. "Možemo to upotrijebiti u našu korist", kažem ja.
"Upravo to sam i ja mislio."
"Ali moramo biti oprezni, ili će postati sumnjičavi."
"Aha, sačuvajmo to za suđenje. Pričekajmo savršen trenutak kad će nam trebati da te klaunove navedemo na krivi trag."
Obojica se polako počinjemo cerekati.
Čekam dva dana, onda zovem Drummonda s tužnom vijesti da moja stranka ne želi njegov prljavi novac. Povjeravam mu da se ona ponaša malo čudno. Jedan se dan boji ići na suđenje, drugi dan želi svojih pet minuta u sudnici. Ovaj se čas želi boriti.
On nije niti najmanje sumnjičav. Vraća se svom uobičajeno grubom načinu ophođenja, prijeteći mi velikom vjerojatnošću da će ponuda biti bespovratno povučena i da će to biti gadno suđenje koje će gorko završiti. Siguran sam da to zvuči dobro prisluškivačima u Clevelandu. Pitam se koliko im dugo treba da čuju ove razgovore.
Novac bi trebalo uzeti. Dot i Buddy bi zadržali preko sto tisuća, više novaca nego što će ikad moći potrošiti. Njihov bi odvjetnik dobio gotovo šezdeset tisuća, pozamašnu lovu. Novac, međutim, Blackovima ne znači ništa. Oni ga nikad nisu imali i ne sanjare o tome da se sada obogate. Dot jednostavno želi da se negdje službeno zabilježi što je Great Benefit učinio njezinom sinu. Ona želi konačnu presudu koja će obznaniti da je ona bila u pravu, da je Donny Ray umro jer ga je ubio Great Benefit.
Što se mene tiče, iznenađen sam svojom sposobnošću ignoriranja novca. Primamljiv je, to je sigurno, ali nisam njime opsjednut. Ne gladujem. Mlad sam i bit će drugih slučajeva.
I siguran sam u ovo: ako je Great Benefit dovoljno preplašen pa mi zato prisluškuje telefone, onda stvarno skrivaju mračne tajne. Iako sam zabrinut, hvatam se kako sanjarim o suđenju.
Booker i Charlene me pozivaju na Dan zahvalnosti kod Kaneovih. Njegova baka živi u maloj

kući u južnom Memphisu, a očito je da je čitav tjedan kuhala. Vrijeme je hladno i vlažno, tako da smo prisiljeni čitavo poslije podne ostati unutra. Ima najmanje pedesetero ljudi, u rasponu od šest mjeseci do osamdeset godina, a ja sam jedini bijelac. Satima jedemo, muškarci su se nakrcali oko televizora u dnevnoj sobi, gledajući jednu utakmicu za drugom. Booker i ja jedemo pitu od hikori-lješnjaka i pijemo kavu na haubi automobila, u garaži, drhtureći dok nadoknađujemo tračeve koje smo propustili. Njega zanima moj ljubavni život i ja ga uvjeravam da ga trenutno nemam. Posao je dobro, kažem mu. On stalno radi. Charlene želi još jedno dijete, ali to će biti teško izvesti. Nikad ga nema doma.
Život zauzetog odvjetnika.

39

Znali smo da je poslan, no po teškim koracima znam da je i stigao. Deck upada kroz moja vrata mašući kuvertom. "Ovdje je! Ovdje je! Bogati smo!"
Dere kuvertu, pažljivo vadi ček i nježno ga stavlja na moj stol. Divimo mu se. Dvadeset i pet tisuća dolara od Državne farme. Božić je.
Budući da je Derrick Dogan još na štakama, jurimo k njegovoj kući da obavimo papirologiju. On potpisuje gdje mu se kaže. Mi isplaćujemo novac. On dobiva točno 16.667 dolara, a mi točno
8.333. Deck mu je želio prilijepiti neke troškove - kopiranje, poštarinu, telefonske račune, uglavnom iscjepidlačene stvari koje većina odvjetnika nastoji iscijediti iz klijenata kod nagodbe - ali ja mu nisam dao.
Opraštamo se od njega, želimo mu sve dobro, nastojimo se ponašati pomalo malodušno zbog čitavog ovog tužnog događaja, lb nam teško polazi za rukom.
Odlučili smo da će svaki uzeti po tri tisuće, a da će ostatak ostati u tvrtki, za neizbježne teške mjesece pred nama. Tvrtka nas časti ukusnim ručkom u pomodnom restoranu u istočnom Memphisu. Tvrtka sada ima zlatnu kreditnu karticu koju je izdala neka očajnička banka, očito impresionirana mojim odvjetničkim statusom. Muljao sam u formularu kod pitanja u vezi s prethodnim stečajevima. Deck i ja smo se čvrsto dogovorili da se kartica nikad neće koristiti dok se obojica s tim ne složimo.
Uzimam svoje tri tisuće i kupujem auto. Sigurno je da nije nov, ali je to auto o kojem sam sanjao otkad je nagodba za Dogana postala sigurna. To je Volvo dizel iz 1984. godine, plav, pet brzina, u odličnom stanju sa samo dvjesto tisuća kilometara. To za Volvo nije puno. Prvi i jedini vlasnik auta bio je bankar koji ga je volio sam servisirati.
Bavio sam se mišlju da kupim nešto novo, ali ne mogu podnijeti pomisao na zaduživanje.
To je moj prvi odvjetnički auto. Toyota postiže tri stotine dolara i tim novcem kupujem mobitel.
Rudy Baylor polako stupa na scenu.
Prije više tjedana odlučio sam da Božić neću provesti u ovom gradu. Sjećanja iz prošle godine su još uvijek previše bolna. Bit ću sam i bit će lakše ako jednostavno odem. Deck je spomenuo da bi se možda našli, no to je bio neodređen prijedlog bez ikakvih pojedinosti. Rekao sam mu da ću vjerojatno otići do svoje majke.
Kad moja majka i Hank ne putuju u svom Winnebagu, onda točno parkiraju iza male kuće u Toledu. Kuću nisam nikad vidio, a ni Winnebago, i ne želim provesti Božić s Hankom. Majka je nazvala nakon Dana zahvalnosti s dosta mlakim pozivom da dođem i blagdane provedem s njima. Odbio sam rekavši da sam prezauzet. Poslat ću čestitku.
Nije da ne volim svoju majku. Mi smo jednostavno prestali razgovarati. Raskol je bio postupan, za razliku od nekog konkretnog, gadnog incidenta s teškim riječima za koji trebaju proći godine da bi ga se zaboravilo.
Prema Decku, pravosudni sustav prekida s radom od 15. prosinca do Nove godine. Suci ne zakazuju procese i rasprave. Odvjetnici i njihove tvrtke su zauzeti zabavama u uredima i ručkovima za zaposlene. To je prekrasno vrijeme za napuštanje grada.
Spremam slučaj Black u prtljažnik mog sjajnog, malog Volva, zajedno s nešto malo odjeće. I krećem na put. Besciljno lutam sporednim cestama u smjeru sjevera i zapada, sve do snijega u Kanzasu i Nebraski. Spavam u jeftinim motelima, jedem gotovu hranu, razgledavam što god ima za razgledavanje. Mećava je prohujala sjevernim ravnicama. Uz ceste su strmi snježni nanosi. Prerije su

bijele i mirne poput kumulusa.
Okrepljuje me samoća na cesti.

Konačno, 23. prosinca stižem u Madison, Wisconsin. Pronalazim mali hotel, ugodan lokal s toplom hranom i hodam ulicama u centru grada poput obične osobe koja tapka od jednog dućana do drugog. Ima nekih stvari vezanih za normalan Božić koje mi ne nedostaju.
Sjedam na zamrznutu klupu u parku, snijeg mi je pod nogama i slušam kako gromki zbor pjeva božićne pjesme. Nitko na svijetu ne zna gdje se sada nalazim, ni grad, ni državu. Volim ovu slobodu.
Nakon večere i nekoliko pića u hotelskom baru, nazivam Maxa Leuberga. On se vratio na svoj stalni položaj profesora prava na ovdašnjem sveučilištu i ja sam ga zvao po prilici jednom mjesečno radi savjeta. Pozvao me da ga posjetim. Poslao sam mu kopije većine važnih dokumenata, zajedno s kopijama molbi, rezultatima istražnog postupka i većinom zaprisegnutih iskaza. Paket koji sam poslao Federal Expressom težio je sedam kilograma i koštao gotovo trideset dolara. Deck je odobrio.
Max zvuči stvarno sretan što sam u Madisonu. Budući da je Židov, nije mu previše stalo do Božića i neki dan mi je telefonom rekao da je to prekrasno vrijeme za rad. Da je mi upute kako da dođem.
Iduće jutro u devet sati, dok sam ulazio u pravni fakultet, bilo je devet stupnjeva ispod nule. Otvoreno je, ali pusto. Leuberg me čeka u svom uredu s vrućom kavom. Sat vremena pričamo o stvarima koje mu nedostaju iz Memphisa pravni fakultet nije jedna od njih. Njegov ured ovdje je jako sličan njegovom uredu tamo - u neredu, bez polica, s provokativnim političkim posterima i naljepnicama za branike automobila nalijepljenim po zidovima. Izgleda isto - dosta neukroćena kosa, traperice, bijele tenisice. Nosi čarape, no samo zato jer vani ima trideset centimetara snijega. Vrlo je uzbuđen i energičan.
Slijedim ga niz hodnik u malu prostoriju za seminare, u sredini koje je dugi stol. On ima ključ. Spis koji sam mu poslao čeka na stolu. Sjedamo na stolce, jedan nasuprot drugog i on toči još kave iz termosice. Zna da je suđenje za šest tjedana.
"Je li bilo kakvih ponuda za nagodbu?"
"Aha. Nekoliko. Popeli su se na sto i sedamdeset pet tisuća, ali moja stranka odbija." "To je neobično, no nisam iznenađen." "Zašto niste iznenađeni?"
"Zato što ih imaš u šaci. Ovdje će sve izići na vidjelo, Rudy. To je jedan od najboljih slučajeva prijevare koji sam vidio, a ja sam ih vidio na tisuće."
"Ima još", kažem, te mu zatim ispričam o prisluškivanju telefona i velikoj vjerojatnosti da i Drummond prisluškuje.
"Ja sam u stvari i prije za to čuo", kaže on. "Bio je jedan slučaj dolje u Floridi, ali tužiteljev odvjetnik je pregledao svoje telefone tek nakon suđenja. Postao je sumnjičav jer je izgledalo kako obrana zna što je smjerao. Ali, ovo je sasvim drugačije."
"Mora da su preplašeni", kažem ja.
"Oni su prestravljeni, ali nemojmo se previše zanositi. Oni su ondje dolje na prijateljskom terenu. Tvoj okrug ne vjeruje u kaznene odštete."
"I što ti onda misliš?" "Uzmi novac i briši."
"Ne mogu. Ne želim. Moja stranka ne želi."
"Dobro. Vrijeme je da te ljude dovedemo u dvadeseto stoljeće. Gdje je tvoj kasetofon?" On skače sa svog mjesta i mota se po sobi. Na zidu je ploča s kredom i profesor je spreman za predavanje. Vadim kasetofon iz aktovke i stavljam ga na stol. Moja olovka i notes su spremni.

Max kreće, a ja tijekom jednog sata živo zapisujem i obasipam ga pitanjima. On govori o mojim svjedocima, njihovim svjedocima, dokumentima, različitim strategijama. Max je proučio materijale koje sam mu poslao. On uživa u pomisli da će ti ljudi biti raskrinkani.
"Najbolje ostavi za kraj", kaže profesor. "Pusti traku na kojoj to jadno dijete svjedoči neposredno prije smrti. Pretpostavljam da izgleda jadno."
"I gore."
"Odlično. To je prekrasna slika koju poroti treba ostaviti za kraj. Ako će suđenje ići dobro, možeš biti gotov za tri dana."
"I što onda?"
"Onda ili sami) gledaj kako pokušavaju objasniti što se dogodilo." Iznenada se prekine i posegne za nečim na stolu. Dodaje mi to preko stola.
"Što je to?"
"To je nova polica Great Benefita, izdana prošlog mjeseca jednom od mojih studenata. Ja sam za nju platio i poništit ćemo je idući mjesec. Samo sam želio pogledati kakvim se jezikom služe. Pogodi što je sada isključeno, masnim slovima."
"Presađivanje koštane moždine."
"Sva presađivanja, uključujući moždinu. Zadrži je i iskoristi na suđenju. Mislim da bi trebao pitati generalnog direktora zašto je polica promijenjena samo nekoliko mjeseci nakon što su Blackovi podnijeli tužbu. Zašto sada poimence isključuju koštanu moždinu? A ako nije bila isključena u polici Blackovih, zašto onda nisu platili što se od njih tražilo? Dobar materijal, Rudy. K vragu, možda ću morati doći pratiti to suđenje."
"Molim te, dođi." Bilo bi umirujuće imati još jednog prijatelja, osim Decka, s kojim se može posavjetovati.
Max ima nekih problema s našom analizom potraživanja i ubrzo smo izgubljeni u papirima. Dovlačim četiri kartonske kutije iz svog prtljažnika u sobu za seminare i dopodne mjesto sliči na smetlište.
Njegova je energija zarazna. Tijekom ručka dobivam prvih nekoliko predavanja o knjigovodstvu osiguravajućih društava. Budući da je ta djelatnost izuzeta od saveznog zakona protiv trustova, razvila je svoje vlastite računovodstvene metode. Praktički niti jedan kompetentan revizor ne može razumjeti financije jednog osiguravajućeg društva. Njih se niti ne treba razumjeti zato što niti jedno osiguravajuće društvo ne želi da vanjski svijet zna što ono radi. Ali Max ima nekoliko sugestija.
Great Benefit je vrijedan između četiri i pet stotina milijuna dolara, oko polovica toga je skrivena u novčanim rezervama i viškovima. To je ono što se treba objasniti poroti.
Ne usuđujem se predložiti nezamislivo, to jest da radimo na sam Božić, no Max je oduševljen. Njegova žena je u New Yorku, u posjeti kod svoje obitelji. On nema nikakvoga drugog posla i stvarno želi da prođemo kroz preostale dvije kutije dokumenata.
Ispunio sam tri notesa bilješkama i pet ili šest kaseta njegovim mišljenjima o svemu. Kad je konačno rekao da smo gotovi, malo pošto je pao mrak, 25. prosinca, ja sam na kraju snaga. Pomaže mi ponovno složiti kutije i odvući ih u moj auto. Snijeg opet jako pada.
Max i ja se opraštamo na glavnom ulazu u pravni fakultet. Beskrajno sam mu zahvalan. On mi želi sve dobro, tjera me da mu obećam kako ću ga zvati najmanje jednom tjedno prije suđenja i jednom dnevno tijekom suđenja. Ponovno kaže da postoji vjerojatnost da će skočiti dolje, na suđenje.
Mašem mu opraštajući se kroz snijeg.
Trebaju mi tri dana da si prokrčim put u Spartanburgu, Južnoj Karolini. Volvo se prekrasno ponaša na cesti, posebno na snijegu i ledu dok vozimo preko Gornjega Srednjeg zapada. Jednom

zovem Decka s mog telefona u autu. U uredu je sve mirno, kaže on. Nitko me ne traži.
Protekle tri i pol godine sam proveo jako mnogo vremena učeći kako bih stekao diplomu prava te radeći kod Yogija kad god sam stigao. Imao sam malo slobodnog vremena. Ovo jeftino putovanje po zemlji većini ljudi bi možda izgledalo dosadno, no za mene je to luksuzan odmor. Pročišćava mi um i dušu, dopušta mi da mislim i o drugim stvarima, ne samo o pravu. Riješio sam se nekih stvari koje su me mučile. Na primjer Sare Plankmore. Na nikoga se više ne ljutim. Život je prekratak da bi se preziralo ljude koji jednostavno ne mogu promijeniti što su učinili. Bolni grijesi Loyda Bečka i Barry X. Lancastera su oprošteni negdje u Zapadnoj Virginiji. Obećajem si da ću prestati razmišljati i brinuti se o gospođici Birdie i njezinoj bijednoj obitelji. Oni mogu bez mene riješiti svoje probleme.
Kilometrima sanjarim o Kelly Riker i onim savršenim zubima, tamnim nogama i slatkom glasu.
Kad se dogodi da razmišljam o pravnim problemima, usredotočujem se na suđenje koje se primiče. U mom uredu postoji samo jedan predmet koji može doći makar blizu sudnice, tako da postoji samo jedno suđenje o kojem mogu razmišljati. Uvježbavam svoje uvodne riječi za porotu. Ispitujem lopove iz Great Benefita. Gotovo da sam zaplakao dok sam iznosio svoju završnu riječ.
Nekoliko vozača koji su prolazili kraj mene čudno su me pogledali, ali nitko me ionako ne poznaje.
Razgovarao sam s četiri odvjetnika koja su tužila ili trenutno tuže Great Benefit. Prva trojica nisu bila od pomoći. Četvrti odvjetnik je u Spartanburgu. Zove se Cooper Jackson i ima nešto čudno u njegovom slučaju. Nije mi mogao reći telefonom (zvao sam ga iz svojeg stana). Ali mi je rekao da slobodno navratim u njegov ured i pogledam njegov predmet.
On je u centru grada, u zgradi banke, tvrtka od šest odvjetnika u modernim uredima. Jučer sam nazvao sa svojeg mobitela negdje iz Sjeverne Karoline i on je danas slobodan. Oko Božića nema puno posla, rekao je.
To je krupan muškarac širokih pleća i velikih udova, tamne brade i vrlo tamnih očiju koje nemirno sjaje dajući živost svakom njegovom izrazu lica. Ima četrdeset šest godina i kaže mi da je novac zaradio na kompenzacijama za robu s greškom. Provjerava jesu li vrata ureda zatvorena prije nego kaže išta više.
Ne bi mi smio reći većinu ovoga što će mi reći. On se nagodio s Great Benefitom, te su on i njegova stranka potpisali strogi ugovor o povjerljivosti koji predviđa teške sankcije za onoga tko otkrije uvjete nagodbe. Njemu se ti ugovori ne sviđaju, ali nisu neuobičajeni. Podnio je tužbu prije godinu dana za gospođu kojoj su se javile ozbiljne tegobe sa sinusima te je bila potrebna operacija. Great Benefit je odbio njezin zahtjev tvrdeći da gospođa nije navela u svojoj molbi za izdavanje police činjenicu kako joj je izvađena cista na jajniku pet godina prije nego što je kupila policu. Pismo uskrate je tvrdilo da je cista već postojeća bolest. Potraživanje se popelo na jedanaest tisuća dolara. Još pisama, još odbijanja, zatim je zatražila usluge Coopera Jacksona. On je svojim vlastitim zrakoplovom četiri puta otišao u Cleveland i uzeo osam iskaza.
"Najgluplja i najodvratnija gomila gadova koju sam ikad sreo", kaže on, pričajući o ljudima u Clevelandu. Jackson voli gadna suđenja i koristi se svim mogućim sredstvima. Jako je navalio da dođe do suđenja i Great Benefit se iznenada želio brzo nagoditi.
"Ovo je povjerljiv dio", kaže on, uživajući u ideji da krši dogovor i sve mi otkriva. Kladim se da je to ispričao stotinama ljudi. "Platili su nam jedanaest tisuća, zatim nam dali još dvije stotine tisuća da nas natjeraju da odustanemo." Oči mu sijevaju dok čeka na moj odgovor. To je stvarno odlična nagodba, jer je Great Benefit u stvari platio hrpu novaca u obliku kaznene odštete. Nije čudo kako su inzistirali da se to ne objelodani.
"Zapanjujuće", kažem ja.

"Da, jest. Ja osobno nisam želio nagodbu, ali moja jadna klijentica je trebala novac. Uvjeren sam da smo ih mogli opaliti s gadnom presudom." Ispričao mi je nekoliko lovačkih priča kako bi me uvjerio da je namlatio hrpu para, zatim ga slijedim u malu sobu bez prozora s poslaganim policama punim identičnih kutija za pohranu. Pokazuje mi njih tri, zatim naginje svoje teško tijelo na police. "Ovdje je njihov scenarij", kaže dodirujući kutiju kao da su u njoj pohranjene velike tajne. "Kad im dođe potraživanje, ono se predaje činovniku, sitnom birokratu. Ljudi koji se bave potraživanjima su najnižeg obrazovanja, najmanje plaćeni. Tako je u svakom osiguravajućem društvu. Atraktivne su investicije, a ne potraživanja i izdavanja osiguravajućih polica. Činovnik ga pregleda i odmah počinje proces provjere police nakon primitka potraživanja. On ili ona osiguraniku šalje pismo kojim se potraživanje odbija. Siguran sam da imate takvo pismo. Činovnik zatim naručuje medicinsku dokumentaciju za posljednjih pet godina. Zatim se dokumentacija pregleda. Onda osiguranik dobiva još jedno pismo od Odjela za potraživanja u kojem se kaže "Zahtjev odbijen do daljnjeg." Ovdje postaje zabavno. Zatim činovnik za potraživanja šalje spis na Odjel za izdavanje polica, a Odjel za izdavanje polica šalje memorandum Odjelu za potraživanja u kojem kaže nešto poput "Ne udovoljavajte zahtjevu dok vam se mi ne javimo". Ima još korespondencije između Odjela za potraživanja i izdavanje polica, pisma i memorandumi idu amo-tamo, papirologija se gomila, slijede neslaganja, klauzule i potklauzule u polici postaju goruće točke rasprave dok ova dva odjela stupaju u ral. Imajte na umu, ti ljudi rade u istoj tvrtki, u istoj zgradi, ali rijetko poznaju jedni druge. Niti znaju išta o tome što drugi odjel radi. loje sve namjerno tako napravljeno. U međuvremenu, vaš siromašan klijent sjedi u svom domu i prima ova pisma, neka od ()djela za potraživanja, neka od Odjela za izdavanje polica. Većina ljudi odustane, i to je, naravno, ono na što oni računaju. Po prilici, jedan od dvadeset i pet će se posavjetovati s odvjetnikom."
Dok mi Jackson ovo govori, ja se prisjećam dokumenata i fragmenata svjedočenja i odjednom, sve dolazi na svoje mjesto. "Kako to možete dokazati?" pitam.
On lupne po kutijama. "Sve je upravo ovdje. Većinu ovih stvari ne trebate, ali imam upute za

rad.


"I ja."
"Slobodno možete proći kroz ovo. Sve je savršeno poslagano. Imam odličnog stručnog

suradnika, dva u stvari."
Da, ali ja, Rudy Baylor imam pomoćnog odvjetnika!
Ostavlja me s kutijama i ja se odmah bacam na tamnozelene upute za rad. Jedne su za potraživanja, druge za izdavanje polica. Prvi tren se čine gotovo iste kao one koje sam dobio u istražnom postupku. Procedure su poslagane po odjeljcima. Ima sadržaj naprijed, rječnik na kraju, tek uputstva za rad za birokrate.
A onda opažam nešto drugo. U stražnjem dijelu priručnika za zahtjeve opažam odjeljak U. Moja kopija nema ovog odjeljka. Pažljivo ga čitam i urota počinje izlaziti na vidjelo. Upute za izdavanje polica također imaju Odjeljak U. To je druga polovica scenarija, točno kao što je Cooper Jackson opisao. Priručnici, kad se čitaju zajedno, upućuju svaki odjel da odbije zahtjev, do daljnje revizije, naravno, zatim da pošalje predmet drugom odjelu uz nalog da se ne plati do daljnjih obavijesti.
Daljnja obavijest nikad ne stigne. Ni jedan odjel ne može isplatiti potraživanje dok to ne dopusti drugi odjel.
Oba Odjeljka U razlazu mnoge upute o tome kako dokumentirati svaki korak, u osnovi kako da se ostavi trag od papira koji će pokazivati, bude li jednog dana neophodno, sav težak rad koji je uložen u odgovarajuće procjenjivanje potraživanja prije nego je odbijeno.
Ni jedna od mojih uputa za rad nema Odjeljak U. Oni su vrlo prikladno odstranjeni prije nego

što su mi bili dani. Oni - lopovi iz Clevelanda i možda njihovi odvjetnici u Memphisu - namjerno su od mene sakrili Odjeljak U. To je, da budem umjeren, nevjerojatno otkriće.
Šok brzo popušta i hvatam se kako se smijem pri pomisli na naglo izvlačenje ovih odjeljaka tijekom parnice i mahanje njima pred porotom.
Provodim sate u kopanju po ostatku spisa, no ne mogu skinuti oči s uputa za rad.
Cooper voli piti votku u svom uredu, ali samo nakon osamnaest sati. Poziva me da mu se pridružim. Bocu drži u malom hladnjaku u ormaru koji mu služi kao bar i pije je čistu, bez leda, bez vode. I ja pijuckam. Dvije dobre doze po rundi, a žeže čitavim putem prema dolje.
Nakon što je iskapio svoju prvu čašicu, kaže "Siguran sam da imaš kopije različitih državnih istraživanja vezanih za Great Benefit."
Osjećam se kao potpuna neznalica i nema smisla lagati. "Ne, u stvari nemam."
"Trebaš ih provjeriti. Ja sam prijavio kompaniju javnom tužitelju Južne Karoline, mojem prijatelju s fakulteta i oni sad istražuju. Isto je i u Georgiji. Državni povjerenik za osiguranja na Floridi je započeo službenu istragu. Čini se da je u kratkom vremenskom razdoblju odbijen pretjeran broj potraživanja."
Prije nekoliko mjeseci, u vrijeme kad sam još bio student prava, Max Leuberg je spomenuo ulaganje tužbe vladinoj agenciji za osiguranja. On je također spomenuo da vjerojatno od toga ne bi bilo koristi jer se zna da su osiguravajuća društva u vrlo dobrim odnosima s onima koji ih pokušavaju nadzirati.
Ne mogu a da ne osjećam kao da sam nešto propustio. Hej, pa ovo je moj prvi slučaj prijevare. "Priča se o grupnoj tužbi, znaš", kaže on, oči mu blistaju i sumnjičavo žmirkaju prema meni. On
zna da ja ništa ne znam ni o kakvoj grupnoj tužbi. "Gdje?"
"Neki odvjetnici u Raleighu. Imaju pregršt malih tužbi zbog prijevara Great Benefita, ali čekaju.
Kompaniju tek čeka udarac, a mislim da su se oni u tišini nagodili s onima koji ih zabrinjavaju." "Koliko je izdano polica osiguranja?"Ja sam, u stvari, postavio to pitanje u istražnom postupku i
još uvijek čekam na odgovor.
"Nešto manje od sto tisuća. Ako računaš da potraživanja iznose deset posto, to je deset tisuća zahtjeva godišnje, što je prosjek za osiguravajuća društva. Recimo da oni odbijaju, rasprave radi, pola zahtjeva. Spustili smo se na pet tisuća. Prosječno potraživanje iznosi deset tisuća dolara. Pet tisuća puta deset tisuća je pedeset milijuna dolara. I recimo da potroše deset milijuna, govorim napamet, za nagodbe u nekoliko tužbi koje su isplivale na površinu. Svojom malom zavjerom dižu četrdeset milijuna, a onda će možda iduće godine početi ponovno isplaćivati opravdana potraživanja. Preskoče jednu godinu, vrate se na praksu odbijanja. Izmisle drugu shemu. Oni zarađuju tako mnogo novaca da si mogu priuštiti da zaribaju bilo koga."
Zurim u njega dugo vremena, zatim pitam, "Možeš li to dokazati?"
"Ne. To je samo slutnja. Vjerojatno je nemoguće dokazati zato što je to toliko inkriminirajuće. To društvo radi neke nevjerojatno glupe stvari, ali sumnjam da su toliko glupi da bi nešto tako loše dali napismeno."
Počinjem spominjati Glupo pismo, ali se predomišljam. On je priznati odvjetnik. Nadvladat će svakoga protivnika u neposrednom sučeljavanju.
"Jesi li aktivan u bilo kojoj skupini sudskih odvjetnika?" pita on. "Nisam. Ja sam počeo raditi kao odvjetnik tek prije nekoliko mjeseci."
"Ja sam dosta aktivan. Postoji neka vrsta mreže nas odvjetnika koji uživamo tužiti osiguravajuća društva zbog prijevare. U vezi smo, znaš. Ima mnogo tračeva. Čujem svašta o Great Benefitu. Mislim

da su odbili previše potraživanja. Svi na neki način čekaju da ih prvo veliko suđenje raskrinka. Jedna velika presuda će pokrenuti stampedo."
"Nisam siguran za presudu, ali mogu garantirati da će biti suđenja."
On kaže da bi mogao nazvati svoje prijatelje, pokrenuti mrežu, razmijeniti mišljenja, sakupiti tračeve, vidjeti što se sprema širom zemlje. I možda će u veljači biti u Memphisu da prati suđenje. Jedna velika presuda, kaže opet, pokrenut će lavinu.
Pola idućeg dana provodim u proučavanju Jacksonova predmeta, zatim mu se zahvaljujem i odlazim. Inzistira da ostanemo u vezi. On ima predosjećaj da će mnogi odvjetnici pratiti naš proces.
Zašto me to plaši?
Dovezao sam se do Memphisa za dvanaest sati. Dok praznim Volvo iza mračne kuće gospođice Birdie, snijeg počinje lagano padati. Sutra je Nova godina.

40

Dogovor pred suđenje se održava sredinom siječnja u sudnici suca Kiplera. On nas raspoređuje oko stola obrane i postavlja sudskog poslužitelja na vrata kako bi vani zadržao zalutale odvjetnike. Sjeda na jedan kraj, bez svoje halje, njegova tajnica s jedne strane, njegova sudska zapisničarka s druge. Ja sam mu zdesna, leđima okrenut sudnici, a s druge strane stola je čitava ekipa obrane. To je prvi put da vidim Drummonda od Kordovog svjedočenja 12. prosinca i teško je biti uglađen. Svaki put kad podignem telefonsku slušalicu mogu vidjeti tog dobro odjevenog, savršeno njegovanog i visoko cijenjenog razbojnika kako sluša moj razgovor.
Obje su strane predale predložene rasporede svjedočenja i danas ćemo se pozabaviti problemima. Konačni raspored će poslužiti kao plan za suđenje.
Kipler je bio samo malo iznenađen kad sam mu pokazao upute za rad koje sam posudio od Coopera Jacksona. Pažljivo ih je usporedio s uputama koje mi je predao Drummond. Prema Časnom sucu, nisam dužan obavijestiti Drummonda da znam kako su zatajili dokumente. Pravila dopuštaju da čekam do suđenja i onda to istresem na Great Benefit pred porotom.
To bi trebalo biti kobno. Strgnut ću im hlače pred porotom i onda ih promatrati kako bježe u zaklon.
Prelazimo na svjedoke. Napravio sam popis imena gotovo svih koji su povezani sa slučajem. "Jackie Lemancyzk više ne radi za moju stranku", kaže Drummond.
"Znate li gdje je ona?" pita me Kipler.
"Ne." To je istina. Stotinu puta sam zvao Cleveland i nisam pronašao ni jedan trag Jackie Lemancvzk. Čak sam uvjerio Butcha da je pokuša pronaći putem telefona, ali je bio iste sreće.
"A vi?" pita on Drummonda. "Ne."
"Dakle, ona nije sigurna." "To je točno."
Drummond i T. Pierce Morehouse misle da je to smiješno. Kiselo se smiješe jedan drugome. To ne bi baš bilo zgodno - da je uspijemo naći i navesti da svjedoči. Za to, međutim, postoji mala vjerojatnost.
"Što je sa Bobbyjem Ottom?" pita Kipler.
"Još jedan nesiguran", kažem ja. Obje strane mogu navesti ljude koje opravdano očekuju pozvati na suđenje. Ottovo pojavljivanje je pod znakom pitanja, no želim ga imati pravo pozvati kao svjedoka u slučaju da se pojavi. I opet, Butch nam se uokolo raspituje za Bobbyja Otta.

Raspravljamo o stručnjacima. Ja imam samo dvojicu. Doktora Waltera Korda i Randalla Gaskina, ravnatelja Klinike za rak. Drummond je naveo jednog, doktora Miltona Jiffyja iz Syracuse. Odlučio sam da neću uzeti njegov iskaz iz dva razloga. Prvo, bilo bi previše skupo putovati tamo gore i to učiniti i, što je još važnije, znam što će reći. On će svjedočiti kako je presađivanje koštane moždine previše eksperimentalna tehnika da bije se smatralo odgovarajućim i razumnim medicinskim postupkom. Waltera Korda je ovo raspalilo pa će mi pomoći pripremiti unakrsno ispitivanje.
Kipler sumnja da će Jiffy uopće svjedočiti.
Sat vremena se prepiremo oko dokumenata. Drummond uvjerava suca da oni igraju čisto i da su predali sve dokumente. Svakom drugom bi izgledao uvjerljivo, ali ja mislim da laže. A i Kipler.
"A što je sa zahtjevom tužitelja da dobije podatke o ukupnom broju polica osiguranja koje su

izdane tijekom posljednje dvije godine, ukupnom broju potraživanja predanih u istom razdoblju te ukupnom broju odbijenih potraživanja?"
Drummond duboko udahne i zbunjeno gleda prema dolje. "Radimo na tome, časni suče, kunem se da je tako. Ti podaci su razbacani u različitim regionalnim uredima po čitavoj zemlji. Moj klijent ima trideset i jedan ured po saveznim državama, sedamnaest okružnih ureda, pet regionalnih ureda, jednostavno je teško..."
"Ima li vaš klijent kompjutere?"
Potpuna isfrustriranost. "Naravno. Ali nije dovoljno kao pritisnuti nekoliko tipki negdje i gotovo! - evo isprintanih podataka."
"Suđenje počinje za tri tjedna, gospodine Drummond. Želim te podatke." "Trudimo se, časni suče. Svaki dan na to podsjećam svog klijenta."
"Nabavite ih!" inzistira Kipler, čak prstom pokazuje na velikog Lea F. Drummonda. Morehouse, Hill, Plunk i Grone kolektivno tonu nekoliko centimetara, ali i dalje nastavljaju piskarati.
Prelazimo na manje osjetljive stvari. Slažemo se oko toga da za suđenje treba ostaviti dva tjedna, iako mi je Kipler povjerio kako on namjerava isforsirati da proces traje pet dana. Nakon dva sata završavamo sastanak.
"A sada, gospodo, što je s pregovorima o nagodbi?" Naravno, ja sam mu rekao da je njihova posljednja ponuda iznosila sto i sedamdeset pet tisuća. On isto tako zna da Dot Black nagodba uopće ne zanima. Ne želi ni novčić. Želi krv.
"Koja je vaša najviša ponuda, gospodine Drummond?"
Njih petorica izmjenjuju zadovoljne poglede, kao da će se dogoditi nešto dramatično. "Pa, časni suče, mene je jutros moj klijent ovlastio da za nagodbu ponudim dvije stotine tisuća dolara", kaže Drummond uz dosta slabi pokušaj dramatiziranja.
"Gospodine Baylor."
"Žao mi je. Moja me stranka uputila da se ne nagodim." "Bez obzira na sumu?"
"Tako je. Ona želi da u onom odjeljku tamo sjedi porota i da svi doznaju što se dogodilo njezinom sinu."
Šok i smetenost na drugoj strani stola. Nikad nisam vidio toliko odmahivanja glavom. Sam sudac uspijeva izgledati iznenađen.
Ja jedva da sam od sprovoda razgovarao s Dot. Nekoliko kratkih razgovora koje sam pokušao voditi nisu tekli dobro. Ona je tužna i ljuta, što je potpuno razumljivo. Okrivljuje Great Benefit, sustav, liječnike, odvjetnike, ponekad čak i mene za smrt Donnyja Raya. Ja i to razumijem. Niti treba, niti želi njihov novac. Želi pravdu. I posljednji put kad sam navratio rekla mi je na prednjem trijemu, "Želim te gadove uništiti."
"To je nečuveno", dramatično kaže Drummond. "Suđenja će biti, Leo", kažem ja. "Pripremite se."
Kipler pokazuje na spis i njegova tajnica mu ga dodaje. I Drummondu i meni dodaje nekakav popis. "A sada, ovdje su imena i adrese potencijalnih porotnika. Devedeset i dva, mislim, iako sam siguran da su se neki odselili ili nešto slično." Grabim popis i odmah počinjem čitati imena. U ovoj zemlji žive milijuni ljudi. Zar ja stvarno očekujem da ću poznavati neke od ovih ljudi? Sami stranci.
"Porotu ćemo izabrati tjedan dana prije suđenja, tako da budete spremni početi 1. veljače.
Možete ispitati tko su i što su, ali, naravno da je svaki izravan kontakt ozbiljan prekršaj."
"Gdje su upitnici?" pita Drummond. Svaki potencijalni porotnik ispunjava upitnik u kojem navodi osnovne podatke kao što su dob, rasa, spol, gdje je zaposlen, kakvom vrstom posla se bavi,

obrazovanje. Često su to jedini podaci koje odvjetnik ima o porotniku kad započne postupak odabira. "Radimo na njima. Sutra će biti poslani poštom. Još nešto?"
"Ne, gospodine", kažem ja. Drummond odmahuje glavom.
"Gospodine Drummond, želim brzo dobiti te podatke o policama osiguranja i potraživanjima." "Trudimo se, časni suče."

Ručam sam u restoranu Zdrave hrane blizu našeg ureda. Crni grah i rižoto, biljni čaj. Svaki put kad ovamo dođem, osjećam se zdravije. Polako jedem, miješajući svoj grah i zureći u devedeset i dva imena na listi porotnika. Drummond će sa svojim neograničenim sredstvima koristiti tim istraživača koji će pronaći te ljude i do detalja ispitati njihove živote. Oni su u stanju potajno fotografirati njihove domove i automobile, otkriti jesu li bili upleteni u kakav sudski spor, nabaviti izvješća o njihovim kreditima i zaposlenjima, tragati za prljavštinama u obliku mogućih razvoda, stečaja ili krivičnih gonjenja. Pretražit će službene podatke i doznati koliko su ti ljudi platili za svoje kuće. Jedina zabrana je osobni kontakt, bilo direktan, bilo putem posrednika.
Do vremena kad ćemo se svi sakupiti u sudnici kako bi se odlučili za dvanaestero odabranih, Drummond i ostali će imati popriličan dosje o svakom od tih ljudi. Dosjee neće procijeniti samo on i njegovi prijatelji, nego će ih temeljito analizirati ekipa profesionalnih savjetnika za porotu. U povijesti američkog pravosuđa, savjetnici za porotu su relativno nove zvjerke. Obično su to odvjetnici s određenim stupnjem vještine i stručnosti u proučavanju ljudske naravi. Mnogi su također psihijatri ili psiholozi. Oni krstare zemljom i prodaju svoje stravično skupe usluge onim odvjetnicima koji si ih mogu priuštiti.
Na fakultetu sam čuo priču o savjetniku za porotu kojeg je zaposlio Jonathan Lake za honorar od osamdeset tisuća dolara. Porota je donijela presudu od nekoliko milijuna, tako da je honorar predstavljao sitniš.
Drummondovi savjetnici za porotu će u stvari biti nazočni u sudnici za vrijeme odabiranja porotnika. Neupadljivo će promatrati te ljude koji ništa ne sumnjaju. Proučavat će lica, govor tijela, odjeću, ponašanje i Bog zna što.
Ja ću, s druge strane, imati Decka koji je na svoj način studij ljudske naravi. Popis ćemo dati Butchu, Bookeru i svakom drugom tko može prepoznati jedno ili dva imena. Obavit ćemo nekoliko telefonskih poziva, možda provjeriti nekoliko adresa, ali naš posao je mnogo teži. Naš će se posao uglavnom svesti na pokušaj biranja porotnika na temelju njihova izgleda u sudnici.

41

Sada odlazim u trgovački centar najmanje tri puta tjedno, obično u vrijeme ručka. U stvari, imam svoj stol na šetalištu, odmah uz ogradu iznad klizališta, gdje jedem chow mein piletinu iz Wongovog restorana i promatram kako se mala djeca ispod kližu. Stol mi također pruža siguran pogled na rijeku pješaka, tako da neću biti otkriven. Ona je prošla samo jednom, sama, a izgledalo je kao da ne ide nikamo određeno. Očajnički sam želio doći do nje, primiti je za ruku i odvesti u mali šarmantni butik gdje bismo se mogli sakriti između polica i pričati o bilo čemu.
Ovo je najveći trgovački centar u široj okolici i ponekad je stvarno velika gužva. Promatram ljude kako se žure i pitam se bi li itko od njih mogao biti u mojoj poroti. Kako da u milijun ljudi pronađem njih devedeset i dvoje?
Nemoguće. Učinit ću najbolje što mogu s onim što mi je na raspolaganju. Deck i ja smo od upitnika porotnika brzo napravili kartice i jednu hrpicu stalno nosim sa sobom.
Večeras sjedim ovdje, na šetalištu, gledajući ljude koji hodaju po centru, zatim vadim još jednu kartu iz svoje hrpe: R. C. Badley je ime napisano masnim slovima. Četrdeset i sedam godina, bijelac, vodoinstalater, srednja stručna sprema, živi u jugoistočnom predgrađu Memphisa. Okrećem karticu kako bih se uvjerio da mi je pamćenje savršeno. I je. Ovo sam učinio toliko puta da mi je već slabo od tih ljudi. Njihova su imena pričvršćena na zid u mojem uredu i stojim ondje najmanje jedan sat dnevno proučavajući ono što sam već naučio napamet. Iduća kartica: Lionel Barton, dvadeset i četiri godine, crnac, izvanredno studira i radi kao prodavač u dućanu automobilskim dijelovima, živi u stanu u južnom Memphisu.
Moj idealni porotnik je mladi crnac s najmanje srednjoškolskom naobrazbom. Svatko zna da su crnci bolji porotnici za tužitelja. Oni suosjećaju sa slabijim i ne vjeruju bijeloj korporacijskoj Americi. Tko ih za to može kriviti?
Nisam siguran tko je bolji - muškarci ili žene. Zdrav razum kaže da su žene škrti je s novcem jer osjećaju pritisak obiteljskog budžeta. Za njih je manje vjerojatno da će dodijeliti veliku odštetu zato što ništa od tog novca neće ići na njihov čekovni račun. Međutim, Max Leuberg je u ovom slučaju skloniji ženama jer su one majke. One će osjetiti bol zbog smrti djeteta. One će se poistovjetiti s Dot te ako ja svoj posao obavim dobro i zapalim ih na pravi način, pokušat će uništiti Great Benefit. Mislim da ima pravo.
Tako, da kad bi bilo po mome, odabrao bih dvanaest crnkinja, po mogućnosti da sve imaju djecu.
Deck, naravno, ima drugu teoriju. On se boji crnaca jer je Memphis jako rasno polariziran.
Bijeli tužitelj, bijeli optuženi, svi su ovdje bijelci osim suca. Zašto bi crnce bilo briga?
Ovo je savršen primjer koliko je pogrešno stereotipno svrstavati porotnike po rasi, klasi, dobi, obrazovanju. Činjenica je da se ne može predvidjeti kako će se netko ponašati pri vijećanju. Pročitao sam svaku knjigu iz pravničke biblioteke o odabiru porote i jednako sam nesiguran sada kao što sam bio i prije nego što sam ih pročitao.
Postoji samo jedan tip porotnika koje treba izbjegavati u ovom slučaju: bijeli direktor u nekoj korporaciji. Ti su momci užasni u slučajevima kad se plaća kaznena odšteta. Obično uzmu glavnu riječ u vijećanju porote. Oni su obrazovani, prodorni, organizirani i nije im jako stalo do sudskih odvjetnika. Na sreću, oni su obično prezaposleni za obavljanje dužnosti porotnika. Ja sam izdvojio

samo njih pet na svom popisu i siguran sam da će svaki od njih imati desetak razloga za izuzeće. Kipler bi im pod drugim okolnostima stvarao poteškoće. Ali opravdano sumnjam da ni Kipler ne želi te momke. Okladio bih se u svoju fantastičnu neto zaradu da časni sudac u poroti želi crna lica.
Siguran sam da ću, ostanem li u ovom poslu, jednog dana smisliti prljaviji trik, ali sad mi ga je teško izmisliti. Razmišljam o tome četiri tjedna i konačno sam to prije nekoliko dana spomenuo Decku. On je otkvačio.
Ako Drummond i njegova banda žele prisluškivati moje telefonske razgovore, onda smo odlučili da ćemo im dati nešto dobro za prisluškivanje. Čekamo do kasnog poslijepodneva. Ja sam u uredu. Deck je iza ugla u govornici. Telefonira mi. Nekoliko puta smo to uvježbavali, čak imamo i scenarij.
"Rudy, Deck na telefonu. Konačno sam pronašao Deana Goodlowa."
Goodlow je bijelac, star trideset i devet godina, srednja stručna sprema, posjeduje obrt za čišćenje tepiha. Dali smo mu ocjenu nula, sigurno je porotnik kakvog mi ne želimo. Drummond bi ga volio imati.
"Gdje?" pitam ja.
"Ulovio sam ga u uredu. Bio je tjedan dana izvan grada. Super momak. Potpuno smo ga krivo procijenili. On uopće ne voli osiguravajuća društva, kaže da se sa svojim stalno prepire, misli da ih se treba strogo regulirati. Upoznao sam ga s činjenicama o našem slučaju i, Bože, što se razljutio. Bit će odličan porotnik." Deckov nastup je malo neprirodan, ali neupućenom zvuči uvjerljivo. Vjerojatno sve čita.
"Kakvo iznenađenje", kažem čvrsto i odrješito u telefonsku slušalicu. Želim da Drummond uhvati svaki slog.
Pomisao da odvjetnici razgovaraju s potencijalnim porotnicima prije postupka odabira je nevjerojatna, graniči s fantastikom. Deck i ja smo se brinuli da bi naša smicalica mogla zvučati tako apsurdno da će Drummond znati kako glumimo. Ali tko bi pomislio da bi jedan odvjetnik prisluškivao svog protivnika nezakonitim telefonskim prislušnim uređajima? Također, zaključili smo da će Drummond pasti na naš trik zato što sam ja samo novajlija koji pojma nema, a Deck je, pa, Deck nije ništa drugo nego jadni pomoćni odvjetnik. Mi jednostavno nemamo pojma.
"Je li mu bilo neugodno razgovarati?" pitam.
"Malo. Rekao sam mu ono što sam rekao i ostalima. Da sam samo istražitelj, da nisam odvjetnik.
I ako nikom ne kažu o našem razgovoru, onda nitko neće imati problema." "Dobro. I ti misliš da je Goodlow na našoj strani?"
"Nesumljivo. Moramo ga pridobiti".
Šuškam nekim papirima kraj telefona. "Tko je ostao na mojem popisu?" pitam glasno.
"Čekaj da vidim." Čujem kako Deck šuška papirima na svojoj strani. Dobar smo tim. "Razgovarao sam sa Dermontom Kingom, Jan DeCell, Lawrenceom Perottijem, Hildom Hinds i Ratildom Browning."
Izuzimajući Ratildu Browning, to su bijelci koje ne želimo u svojoj poroti. Ako uspijemo dovoljno oblatiti njihova imena, Drummond će pokušati isključiti svakog od njih.
"Što je s Dermontom Kingom?" pitam ja.
"Solidan je. Jednom je morao izbaciti iz svoje kuće namiritelja osiguranja. Ocijenio bih ga s minus pet."
"A što je sa Perottijem?"
"Odličan momak. Nije mogao vjerovati da bi osiguravajuće društvo doslovno ubilo neku osobu.
On je uz nas."
"Jan DeCell?"

Još šuškanja papirom. "Da vidim. Vrlo draga gospođa koja nije željela puno razgovarati. Mislim da se bojala kako to nije u redu ili tako nešto. Razgovarali smo o osiguravajućim društvima i sličnom, rekao sam joj da je Great Benefit težak četiri stotine milijuna. Mislim da će biti za nas. Daj joj dvojku."
Teško je ostati ozbiljan. Utiskujem si telefonsku slušalicu dublje u meso. "Ratilda Browning?"
"Radikalna crna cura, od nje nikakve koristi za bijelce. Zatražila je da napustim njezin ured, radi u crnačkoj banci. Neće nam dati ni pare."
Duga stanka dok Deck šuška papirima. "A što je s tobom?" pita on.
"Esther Samuelson sam prije sat vremena ulovio kod kuće. Vrlo ugodna gospođa od šezdeset i koju godinu. Dosta smo razgovarali o Dot i kako je to strašno izgubiti dijete. Ona je za nas."
Pokojni muž Ester Samuelson je mnogo godina radio kao državni činovnik u Trgovačkoj komori. To mi je rekao Marvin Shankle. Ne mogu zamisliti parnicu u kojoj bih nju želio za porotnika. Ona će učiniti sve što Drummond želi.
"Onda sam pronašao Nathana Buttsa u njegovom uredu. Bio je malo iznenađen kad sam mu rekao da sam ja jedan od odvjetnika na ovom slučaju, ali se smirio. Mrzi osiguravajuća društva."
Ako Drummondovo srce u ovom trenutku još uvijek kuca, onda mu je puls jako slab. Pomisao na mene, odvjetnika, a ne mojeg istražitelja, kako vani obilazim potencijalne porotnike i s njima raspravljam o slučaju, dovoljno je da izazove prskanje arterije. Do sada je, međutim, shvatio da tu ništa ne može učiniti. Ma što poduzeo spoznat će činjenicu da može slušati moje telefonske razgovore. Njemu bi zbog toga odmah oduzeli pravo zastupanja klijenta. Vjerojatno bi podigli i optužnicu.
Njegov jedini izlaz je da šuti i nastoji izbjeći ljude čijim se imenima mi razbacujemo. "Imam ih još nekoliko", kažem. "Pokušajmo ih uloviti negdje, a onda se nađimo ovdje." "Okay", kaže Deck, umoran, sada glumi mnogo bolje.
On spušta slušalicu i petnaest minuta kasnije zvoni telefon. Jedva prepoznatljiv glas kaže, "Molim vas Rudyja Baylora."
"Rudy Baylor kraj telefona."
"Ovdje je Billy Porter. Danas ste navratili u dućan."
Billy Porter je bijelac, na poslu nosi kravatu i upravlja Western Autom. On zauzima nisko mjesto na našoj ljestvici s ocjenama od nula do deset. Ne želimo ga.
"Da, gospodine Porter, hvala što ste se javili."
To je u stvari Butch. Pristao nam je pomoći s ovom malom ulogom. On je s Deckom, vjerojatno se obojica guraju u telefonskoj govornici nastojeći se zagrijati. Butch, uvijek do kraja profesionalan, otišao je u Western Auto i razgovarao s Porterom o garnituri guma. Nastoji što bolje može oponašati njegov glas. Nikad se više neće vidjeti.
"Što vi želite?" Billy/Butch želi znati. Rekli smo mu da zvuči zlovoljno, a onda se brzo promijeni.
"Da, pa, to je u vezi s procesom, znate, onim za koji ste dobili sudski poziv. Ja sam jedan od odvjetnika."
"Je li ovo zakonito?"
"Naravno da je zakonito, samo nemojte nikome reći. Gledajte, ja zastupam tu sitnu staricu čijeg je sina ubilo osiguravajuće društvo po imenu Životno osiguranje Great Benefit."
"Ubilo?"
"Aha. Malome je trebala operacija, ali je društvo bespravno uskratilo liječenje. Umro je prije

otprilike tri mjeseca od leukemije. Zato smo ih tužili. Stvarno nam je potrebna vaša pomoć, gospodine Porter."
"To zvuči strašno."
"Najgori slučaj koji sam ikad vidio, a imao sam ih mnogo. I oni su, oprostite na izrazu, gospodine Porter, do grla u govnu. Već su nam ponudili dvije stotine tisuća zelembaća da se nagodimo, ali mi želimo mnogo više. Mi tražimo kaznenu odštetu i potrebna nam je vaša pomoć."
"Hoću li ja biti izabran? Ja stvarno ne mogu izostati s posla."
"Izabrat ćemo dvanaest od sedamdeset, to je sve što vam mogu reći. Molim vas da nam pokušate pomoći."
"U redu. Učinit ću što mogu. Ali je ne želim biti porotnik, razumijete?" "Da, gospodine. Hvala."
Deck dolazi u ured gdje jedemo sendvič. Još dva puta tijekom večeri odlazi i naziva me. Nabacujemo se s imenima, ljudi s kojima smo navodno razgovarali, a koji svi jedva čekaju kazniti Great Benefit za njihova nedjela. Ostavljamo utisak kao da smo obojica vani u gradu i idemo od vrata do vrata, iznosimo svoje molbe, kršeći dovoljno etičkih kanona da bi nam do kraja života mogli oduzeti pravo bavljenja odvjetničkom praksom. I sav taj užas se događa večer prije nego što će se porotnici sastati kako bi bili ispitani!
Od šezdesetak ljudi koji će se naći u idućoj rundi naše borbe i biti na raspolaganju za ispitivanje, uspjeli smo baciti ozbiljnu sjenu sumnje na jednu trećinu od njih. A pažljivo smo odabrali one kojih se najviše bojimo.
Kladim se da Leo Drummond noćas neće oka sklopiti.

42

Prvi dojmovi su ključni. Porotnici stižu između osam i trideset i devet. Nervozno prolaze kroz dvostruka drvena vrata, zatim se vuku kroz prolaz buljeći oko sebe, gotovo preplašeni. Za mnoge je ovo prvi posjet sudnici. Dot i ja sjedimo zajedno, sami na kraju našeg stola, licem okrenuti prema redovima tapeciranih klupa ispunjenih porotnicima. Leđa su nam okrenuta prema mjestu gdje sjedi sudac. Na našem stolu je samo jedan notes, ništa drugo. Deck sjedi na stolcu blizu odjeljka za porotnike, udaljen od nas. Dot i ja šapućemo i nastojimo se smješkati. Želudac mi je stisnut u čvor.
U oštrom kontrastu prema nama, s druge strane prolaza je stol obrane oko kojeg je pet muškaraca u crnim odijelima, oni se ne smiješe i svi su se udubili u hrpe papira koje potpuno prekrivaju stol.
Motiv Davida protiv Golijata je ključan i počinje u ovom trenutku. Prva stvar koju porotnici vide je da sam u manjini, slabije naoružan i očito nemam dovoljno sredstava. Moja jadna mala klijentica je krhka i slaba. Mi nismo par onim bogatašima preko puta.
Sad kad smo završili istražni postupak, shvatio sam koliko je nepotrebno imati pet odvjetnika u obrani ovog slučaja. Pet vrlo dobrih odvjetnika. Čudi me da Drummond ne shvaća koliko to prijeteći izgleda porotnicima. Njegov klijent mora da je za nešto kriv. Zašto bi inače koristili pet odvjetnika protiv mene samog?
Jutros odbijaju sa mnom razgovarati. Na distanci smo, no njihovi prezrivi osmijesi i mrštenje mi kazuju da im je moje stupanje u direktan kontakt s porotnicima odvratno. Oni su šokirani i zgranuti te ne znaju što bi u vezi s tim učinili. Uz potkradanje stranke, stupanje u dodir s potencijalnim porotnicima je vjerojatno najteži grijeh koji odvjetnik može počiniti. Jednako je velik kao i ilegalno prisluškivanje protivnikovog telefona. Izgledaju glupo u nastojanju da djeluju ogorčeno.
Sudski činovnik sakuplja potencijalne porotnike na jednoj strani, zatim ih nasumce stavlja da sjednu s druge strane, ispred nas. S popisa od devedeset i dvoje, ovdje je šezdeset i jedna osoba. Neki nisu pronađeni. Dvoje je umrlo. Nekoliko ih je tvrdilo da su bolesni. Troje su kao izgovor naveli svoju dob. Kipler je ispričao još nekoliko drugih zbog različitih osobnih razloga. Dok činovnik proziva svako ime, ja radim bilješke. Čini mi se da te ljude poznajem mjesecima. Broj šest je Billy Porter, upravitelj Western Auta koji me jučer navečer tobože nazvao. Bit će zanimljivo vidjeti što će mu Drummond učiniti.

Jack Underhall i Kermit Aldy predstavljaju Great Benefit. Sjede iza Drummonda i njegovog tima. Tih sedam tipova u odijelima, sedam ozbiljnih i odbojnih lica zure u porotu. Razvedrite se, momci! Ja i dalje imam ljubazan izraz lica.
Kipler ulazi u sudnicu i svi ustaju. Sud zasjeda. On pozdravlja potencijalne porotnike, drži kratak i efektan govor o vršenju dužnosti porotnika i važnosti dobrog građanina. Na njegovo pitanje ima li tko valjanu ispriku, podiže se nekoliko ruku. On ih upućuje da mu pristupe jedan po jedan i ondje mu iznose svoje slučajeve tihim glasovima. Četvorica od petorice direktora s moje crne liste šapuću sa sucem. On ih, nimalo iznenađujuće, ispričava.
To dosta dugo traje, no omogućava nam da proučavamo moguće porotnike. S obzirom na način na koji sjede, vjerojatno nećemo doći dalje od prva tri reda. To ih je trideset i šest. Nama su potrebna samo dvanestorica plus dvije zamjene.
Na klupama, odmah iza stola obrane, opažam dva vrlo dobro odjevena stranca. Savjetnici za porotu, pretpostavljam. Oni prate svaki pokret tih ljudi. Pitam se što je naša mala zavjera napravila

njihovim detaljnim psihološkim analizama? Ha, ha, ha. Kladim se da nikad nisu morali uzeti u obzir faktor dvojice luđaka koji večer prije odabira čavrljaju s potencijalnim porotnicima.
Časni sudac otpušta još sedmoricu, tako da smo se spustili na pedeset. Zatim u kratkim crtama sažima naš slučaj te predstavlja stranke i odvjetnike. Buddy nije u sudnici. Buddy je u Fairlaneu.
Nakon toga Kipler počinje postavljati ozbiljna pitanja. Moli porotnike da podignu ruku ako na nešto trebaju odgovoriti. Da li itko od vas poznaje bilo koju stranku, bilo koga od odvjetnika, bilo koga od svjedoka? Ima li tko od vas policu osiguranja Great Benefita? Vodi li itko od vas kakvu parnicu? Je li netko od vas ikada tužio neko osiguravajuće društvo?
Nekoliko odgovora. Podižu ruke, zatim ustaju i govore Časnom sucu. Nervozni su, ali nakon što ih je nekoliko to učinilo, led je probijen. Čuje se šaljivi komentar i svi se malo opuštaju. Povremeno, u vrlo kratkim razmacima kažem sebi da mi je tu mjesto. Ja to mogu. Ja sam odvjetnik. Naravno, tek trebam otvoriti usta.
Kipler mi je dao popis svojih pitanja i on će pitati sve što ja želim znati. U tome nema ništa loše. Isti je popis dao Drummondu.
Radim bilješke, promatram ljude, pažljivo slušam ono što govore. Deck radi istu stvar. To je okrutno, ali gotovo da mi je drago da porotnici ne znaju da je on sa mnom.
Kipler se probija kroz pitanja i sve se nastavlja u beskonačnost. Ponovno osjećam grozan čvor u želucu. Vrijeme je da Rudy Baylor prozbori svoje prve riječi na pravom suđenju. To će biti kratak nastup.
Ustajem, odlazim do porote, upućujem im topao smiješak i izgovaram riječi koje sam uvježbavao tisuću puta. "Dobro jutro. Moje je ime Rudy Baylor i ja zastupam Blackove." Zasad je dobro. Nakon što ih je sudac rešetao dva sata, spremni su za nešto drugačije. Gledam ih toplo, iskreno. "Dakle, sudac Kipler vam je postavio mnogo pitanja i ona su jako važna. On je pokrio sve što sam ja želio pitati, tako da neću gubiti vrijeme. U stvari, imam samo jedno pitanje. Može li se itko od vas sjetiti kakvog razloga zbog kojeg ne biste smjeli biti u ovoj poroti i sudjelovati u ovom slučaju?"
Ne očekujem nikakav odgovor te nikakav niti ne dobivam. Oni su me gledali preko dva sata i ja ih samo želim pozdraviti, uputiti im još jedan lijepi osmijeh i biti vrlo kratak. Malo je toga na svijetu gore od dosadna odvjetnika. Osim toga, imam predosjećaj da će Drummond na njih žestoko navaliti.
"Hvala vam", kažem uz osmijeh, zatim se polako vraćam do suca i glasno kažem, "Što se mene tiče, potencijalni porotnici su u redu, časni suče." Vraćani se na svoje mjesto, tapšući Dot po ramenu dok sjedam.
Drummond je već na nogama. Pokušava izgledati smireno i ljubazno, no u njemu sve kipi. Predstavlja se i počinje govoriti o svojoj stranci i činjenici da je Great Benefit velika kompanija s pozitivnom bilancom. To nije zločin. Zbog toga ih se ne treba kazniti, razumijete? Hoće li to utjecati na ikoga od vas? On u stvari izlaže slučaj, što nije u redu. Ali je dovoljno daleko od crte da ga se zbog toga ne prozove. Nisam siguran trebam li prigovoriti. Zakleo sam se da ću to učiniti samo kad sam siguran da sam u pravu. Ovaj način ispitivanja je vrlo učinkovit. Njegov meki glas preklinje za povjerenje. Njegova prosijeda kosa sugerira mudrost i iskustvo.
Pokriva još neka područja bez ijednog odgovora. Priprema teren. A onda počinju neugodnosti. "Ono što ću vas sad pitati je najvažnije pitanje dana", kaže on ozbiljno. "Molim vas da me
pažljivo slušate. Ovo je od ključne važnosti." Duga, dramatična stanka. Duboko udiše. "Je li itko od vas bio kontaktiran u vezi s ovim slučajem?"
U sudnici se ništa ne pomiče dok njegove riječi lebde u zraku, a zatim polako sjedaju. To je više optužba nego pitanje. Bacam pogled na njihov stol. Hill i Plank bulje u mene. Morehouse i Grone

promatraju porotnike.
Drummond je nekoliko sekundi zaleđen, spreman navaliti na prvu osobu koja bi bila dovoljno hrabra podići ruku i reći, "Da! Tužiteljev odvjetnik je jučer navečer navratio do mene!" Drummond zna da će se to dogoditi, jednostavno zna. On će izvući istinu, raskrinkati mene i mojeg pokvarenog partnera - pomoćnog odvjetnika, zatražiti da me se ukori, kazni i da mi se konačno oduzme pravo odvjetnikovanja. Slučaj će biti odgođen na puno godina. Evo, sad će se dogoditi!
Ali ramena mu se polako spuštaju. Zrak mu tiho izlazi iz pluća. Hrpa lažljivih kretena! "Ovo je vrlo važno", kaže on. "Mi to moramo znati." Ton mu je nepovjerljiv.
Ništa. Nigdje ni pokreta. No oni ga neprestano gledaju, on ih zbunjuje. Samo nastavi, veliki frajeru.
"Da postavim pitanje na drugi način", kaže on vrlo hladnokrvno. "Je li jučer itko od vas razgovarao bilo s gospodinom Baylorom koji sjedi ovdje ili gospodinom Deckom Shiffletom koji sjedi ondje?"
Ja skačem na noge. "Prigovor, časni suče! Ovo je apsurdno!"
Kipler se sprema skočiti sa svog mjesta. "Prihvaćen! Sto to radite, gospodine Drummond!" Kipler se zaderao direktno u svoj mikrofon i zidovi se tresu.
Drummond pristupa sucu. "Časni suče, postoji osnovana sumnja da se sa ovim skupom potencijalnih porotnika kontaktiralo."
"Aha, i on mene okrivljuje", kažem ja ljutito.
"Meni nije jasno što vi to radite, gospodine Drummond", kaže Kipler.
"Možda da o tome raspravimo u vašim prostorijama", kaže Drummond gledajući u mene. "Idemo", ispalim ja, kao da jedva čekam borbu.
"Kratki prekid", kaže Kipler sudskom službeniku.
Drummond i ja sjedimo za stolom preko puta Časnog suca. Preostala četvorica iz Trenta &Brenta stoje iza nas. Kipler je strašno uzrujan. "Jao vama ako nemate opravdane razloge", kaže on Drummondu.
"Na ovu se skupinu potencijalnih porotnika utjecalo", kaže Drummond. "Kako to znate?"
"Ne mogu vam reći. Ali znam sigurno." "Nemojte se sa mnom igrati, Leo. Želim dokaz."
"Ne mogu vam reći, časni suče, bez da otkrijem povjerljivu informaciju." "Glupost! Recite mi."
"To je istina, časni suče."
"Vi mene optužujete?" pitam ja. "Da."
"Poludjeli ste."
"Ponašate se dosta čudno, Leo", kaže časni sudac. "Mislim da to mogu dokazati", kaže on samozadovoljno. "Kako?"
"Dopustite mi da završim s ispitivanjem potencijalnih porotnika. Istina će izići na vidjelo." "Kako kad dosad nisu ni obrvu digli?"
"Zato jer još nisam ni počeo." Kipler misli na trenutak. Kad slučaj završi reći ću mu istinu. "Želio bih se obratiti nekim porotnicima ponaosob", kaže Drummond. To se obično ne radi, ali
sudac to može dopustiti. "Što ti kažeš, Rudy?"
"Nemam prigovora." Osobno, jedva čekam da Drummond počne masirati one na koje smo mi

navodno utjecali. "Ja ništa ne skrivam." Nekoliko govnara iza mene se na to zakašljalo. "Vrlo dobro. Kopate si grob, Leo. Samo nemojte pretjerati."
"Što ste svi vi tamo radili?" pita me Dot kad sam se vratio za stol. "Samo neke odvjetničke fore", šapćem ja. Drummond je došao do odjeljka za porotnike. Porotnici su prema njemu jako sumnjičavi.
"A sada, kao što sam rekao. Vrlo je važno da nam kažete je li vas itko kontaktirao i jeste li s ikim razgovarali o ovom slučaju. Molim vas da podignete ruku ako se to dogodilo." Zvuči kao učitelj u prvom razredu osnovne škole.
Ruku niotkud.
"Ako bilo koja od stranaka u suđenju kontaktira porotnika, bilo direktno bilo indirektno, to je vrlo ozbiljna stvar. U stvari, moglo bi biti ozbiljnih reperkusija za oboje - i osobu koja je inicirala kontakt i porotnika, ako on to ne prijavi." Ovo zvuči opasno po život.
Ni ruke. Ni pokreta. Ništa do gomile ljudi koji se sve više ljute.
On prebacuje težinu s jedne noge na drugu, trlja si obraz i obrušava se na Billyja Portera. "Gospodine Porter", kaže on dubokim glasom, a Billy se osjeća kao da je udaren. Uspravlja se,
kima. Obrazi su mu pocrvenjeli.
"Gospodine Potter, postavit ću vam direktno pitanje. Molim vas da mi pošteno odgovorite."
"Vi postavite pošteno pitanje i ja ću vam dati pošteni odgovor", ljutito kaže Porter. Ovaj se momak lako razbjesni. Iskreno rečeno, ja bih ga pustio na miru.
Drummond je na trenutak zaustavljen, onda nasrće dalje. "Da, dakle, gospodine Porter, jeste li ili niste jučer navečer telefonski razgovarali s gospodinom Rudyjem Baylorom?"
Ustajem, širim ruke i blijedo gledam u Drummonda kao da sam ja potpuno nedužan, a on je izgubio zdrav razum, ali ništa ne govorim.
"Naravno da nisam", kaže Porter.
Drummond se naginje na ogradu stisnuvši s obje ruke šipku od mahagonija. Zagledao se prema dolje, u Billyja Portera koji sjedi u prvom redu, manje od metar i pol od njega.
"Jeste li sigurni, gospodine Porter?" zahtijeva on. "Pa naravno da sam siguran!"
"Ja mislim da jeste telefonirali", kaže Drummond koji je sada izgubio kontrolu i poživčanio. Prije nego stižem uložiti prigovor i prije nego ga Kipler stiže pozvati da pristupi, gospodin Billy Porter je jurnuo sa svog mjesta i udario velikog Lea F. Drummonda.
"Ne nazivaj me lažljivcem, gade!" vrišti Porter dok Drummonda grabi za vrat. Drummond pada preko ograde, njegove mokasine ukrašene resama lete kroz zrak. Žene vrište. Porotnici skaču sa svojih mjesta. Porter je povrh Drummonda koji se otima, hrve i rita i pokušava zadati par udaraca.
T. Pierce Morehouse i M. Alec Plunk Junior pojuriše sa svojih mjesta i prvi stižu do gužve. Drugi slijede. Sudski stražar se brzo pojavljuje na licu mjesta. Dvojica porotnika ih pokušavaju razdvojiti.
Ja ostajem na svom mjestu, istinski uživajući u tučnjavi. Kipler stiže do odjeljka za porotnike po prilici u trenutku kad su Portera odvukli, a Drummond se uspravlja te su borci sigurno razdvojeni. Mokasinka s resicama je nađena pod drugom klupom i vraćena Leu koji si otresa odjeću dok zabrinuto prati Portera. Porter je savladan i brzo se smiruje.
Savjetnici za porotu su šokirani. Njihovi kompjuterski modeli su rastureni. Njihove pomodne teorije su neupotrebljive. U ovom su trenutku potpuno beskorisni.
Nakon kratkog prekida, Drummond ulaže službeni zahtjev da se svi potencijalni porotnici raspuste. Kipler odbija.

Gospodin Billy Porter je dobio izuzeće od obavljanja porotničke dužnosti i ljutito odlazi.
Mislim da još nije završio s Drummondom. Nadam se da će ga pričekati vani i dokrajčiti.

Rano poslije podne provodimo u sučevim prostorijama u zamornom procesu odabira porotnika. Drummond i njegova banda odlučno izbjegavaju sve osobe od ljudi koje smo Deck i ja spomenuli jučer navečer na telefonu. Uvjereni su da smo nekako došli do tih ljudi i da smo ih nekako uvjerili da o tome šute. Toliko su ogorčeni da me uopće neće gledati.
Rezultat je porota iz mojih snova. Šest crnkinja, sve majke. Dva crnca, jedan sa završenom srednjom školom, drugi invalid, nekadašnji vozač kamiona. Tri bijelca, od kojih dvojica rade u sindikatu. Treći živi dva bloka od Blackovih. Jedna bjelkinja, žena uglednog posrednika za prodaju nekretnina. Nju nisam mogao izbjeći, a i ne brine me. Potrebno je da ih se samo devet od dvanaest složi oko presude.
Kipler ih je posjeo u šesnaest sati te su položili zakletvu. On je objasnio da suđenje počinje za tjedan dana. O slučaju ne smiju ni s kim razgovarati. Onda je učinio nešto što me prvi tren prestravilo, a zatim sam shvatio da je to prekrasna ideja. Pitao je oba odvjetnika, mene i Drummonda, želimo li reći nešto kratko poroti, neslužbeno i neformalno. Jednostavno ispričati nešto malo o svom slučaju. Ništa naročito.
Ja, naravno, nisam to očekivao, ponajprije jer za to nisam nikad čuo. No, bez obzira na to, oslobađam se straha i stajem pred porotu. Malo im pričam o Donnyju Rayu, o polici osiguranja i zašto mi mislimo da je Great Benefit u krivu. Gotov sam za pet minuta.
Drummond odlazi do odjeljka za porotu, a i slijepac bi mogao vidjeti koliko je nepovjerenje kod njih stvorio. Ispričava se za izgred, ali za većinu toga vrlo glupo okrivljuje Portera. Stvarno je pun sebe. Priča svoju verziju činjenica, kaže da mu je žao zbog smrti Donnyja Raya, ali je smiješno sugerirati da je njegov klijent za to odgovoran.
Promatram njegov tim i momke iz Great Benefita i to je, vidim, preplašena gomila. Nemaju se za što uloviti. Imaju tužiteljevu porotu. Sudac je neprijatelj. A njihova zvijezda ne samo da je izgubila sav kredibilitet kod porote, već je dobio i po guzici.
Kipler nas raspušta i porota odlazi kući.

43

Šest dana nakon što smo izabrali porotu i četiri dana prije nego je suđenje započelo, Deck u uredu prima poziv od odvjetnika iz Clevelanda koji želi razgovarati sa mnom. Smjesta postajem sumnjičav, jer ne poznajem ni jednog jedinog odvjetnika u Clevelandu pa s tipom čavrljam tek toliko da saznam njegovo ime. Nakon deset sekundi ga obzirno prekidam usred rečenice i, po običaju, kažem da nam se linija nekako prekida. To se u zadnje vrijeme stalno događa, kažem Decku dovoljno glasno da se čuje u slušalicu. Sa sva tri uredska telefona dižemo slušalice pa trčim na ulicu gdje je parkiran Volvo. Butch je provjerio moj mobitel i čini se da, za divno čudo, na njemu nema uređaja za prisluškivanje. Uz pomoć Službe informacija nazivam odvjetnika u Cleveland.
Ispada da je to izuzetno značajan telefonski poziv.
Zove se Peter Corsa. Njegova specijalnost su radni odnosi i sve vrste diskriminacije na radnom mjestu, a zastupa mladu gospođu imenom Jackie Lemancyzk. U njegovu kancelariju je stigla nakon što je iznenada otpuštena iz Great Benefita bez očitog razloga, a zajedno namjeravaju potražiti zadovoljštinu za brojne nepravde. Suprotno od onoga što mi je bilo rečeno, gospođa Lemancyzk nije napustila Cleveland. Nalazi se u novom stanu, a telefon joj nije u imeniku.
Objašnjavam Corsi kako smo već desetke puta zvali u Cleveland, no nismo našli ni traga od Jackie Lemancyzk. Jedan od ljudi iz korporacije, Richard Pellrod, kazao mi je kako se vratila doma, nekamo u južnu Indianu.
Nije istina, kaže Corsa. Nikad nije napustila Cleveland, iako se bila skrivala. Ovo se razvija u vrlo pikantnu priču, a Corsa ne štedi na pojedinostima.
Njegova stranka je imala seksualne odnose s nekoliko svojih šefova u Great Benefitu. Uvjerava me kako je vrlo privlačna. Promaknuća i povišice su joj bile davane ili odricane već prema njenoj spremnosti da uskoči u krevet. U jednom trenutku bila je viši nadzornik potraživanja, jedina žena koja je postigla taj položaj, ali su je degradirali nakon što je prekinula vezu sa šefom Odjela za potraživanja, Everettom Lufkinom, za kojeg se pokazalo da nije ništa više nego ljigavac sa sklonostima prema nastranom seksu.
Slažem se s tim da se pokazalo kako nije ništa više nego ljigavac. Ispitivao sam ga već četiri sata i sljedećeg tjedna ću ga napasti dok će svjedočiti.
Njihova tužba će biti za seksualno zlostavljanje i druge kažnjive radnje, ali ona također mnogo zna o prljavom rublju Great Benefita u Odjelu za potraživanja. Pa spavala je sa šefom odjela! Predviđa kako će biti još tužbi.
Konačno ispaljujem veliko pitanje. "Hoće li doći svjedočiti?"
On ne zna. Možda. Ali je uplašena. To su opasni ljudi s mnogo novca. Ona je sada na terapiji, stvarno je krhka.
Pristaje da razgovaram s njom preko telefona pa se dogovaramo kako ću kasno navečer nazvati iz svojeg stana. Objašnjavam mu da nije dobra ideja zvati me u ured.
Nemoguće je razmišljati o bilo čemu osim o procesu. Kada Decka nema u uredu, hodam uokolo razgovarajući sam sa sobom, pričajući poroti koliko je stvarno odvratan Great Benefit, unakrsno ispitujući njihove ljude, obzirno postavljajući pitanja Dot, Ronu i doktoru Kordu te apelirajući na porotu prilično očaravajućom završnom riječju. Ipak je teško hladnokrvno zatražiti od porote deset milijuna kaznene odštete. Možda, kad bih imao pedeset godina i za sobom stotine slučajeva te znao što, dovraga, činim, onda bih eventualno imao pravo tražiti od porote deset milijuna. Ali za

početnika, koji je tek prije devet mjeseci završio fakultet, to izgleda smiješno.
Ali svejedno tražim. Tražim u uredu, u autu, a posebno u svom stanu, često u dva ujutro kad ne mogu spavati. Razgovaram s tim ljudima, s dvanaest lica koja sada mogu povezati s imenima, tim divnim poštenim ljudima koji me slušaju, kimaju glavama i jedva čekaju da se povuku u odaje za vijećanje podijeliti pravdu.
Ick što nisam zagrabio po zlatnoj žici i uništio Great Benefit pred cijelim sudom, pa se svakog trena borim ne bi li obuzdao te pomisli. Kvragu, to je teško. Činjenice, porota, sudac, preplašeni odvjetnici na drugoj strani - kad se sve zbroji ispada prilična suma novca.
Nešto mora poći ukrivo.

Razgovaram s Jackie Lemancyzk čitav sat. Ponekad zvuči snažno i prodorno, ponekad se može jedva kontrolirati. Nije htjela spavati s tim ljudima, stalno ponavlja, ali to je bio jedini način da napreduje. Razvedena je i ima dvoje djece.
Pristaje doći u Memphis. Nudim joj da doleti ovamo dolje, s tim da joj ja pokrijem troškove, a to uspijevam izreći s takvom hladnokrvnom sigurnošću kao da moja tvrtka ima obilje novca. Tjera me da obećam, bude li svjedočila, kako će to biti potpuno iznenađenje za Great Benefit.
Od njih je nasmrt preplašena. Mislim da će iznenađenje biti divno.
U uredu provodimo vikend, odrijemavši samo nekoliko sati svaki u svom stanu, a zatim se, kao izgubljene ovčice, vraćamo u ured da bi se još malo pripremili.
Za moje rijetke trenutke opuštenosti zaslužan je Tyrone Kipler. Tisuću puta sam mu potiho zahvalio zato jer je izabrao porotu tjedan dana prije suđenja te zato što mi je dozvolio da im se obratim s nekoliko spontanih riječi. Porota je prije bila velika nepoznanica, čimbenik kojeg sam se strahovito plašio. Sada im znam imena i lica, a čavrljao sam s njima ne služeći se bilješkama. Sviđam im se. A ne sviđa im se moj protivnik.
Koliko god veliko bilo moje neiskustvo, iskreno vjerujem da će me sudac Kipler spasiti od mene samoga.
Deck i ja kažemo jedan drugome laku noć u nedjelju oko ponoći. Snijeg lagano pada dok izlazim iz ureda. Lagani snijeg u Memphisu obično znači da tjedan dana nema škole te da se zatvaraju svi državni uredi. Grad nije nikad nabavio ralicu. Jednim dijelom priželjkujem snježnu mećavu tako da se sutrašnji dan odgodi. Drugi dio mene želi završiti s tim.
Kad sam se dovezao do stana, snijeg je prestao. Ispijem dva topla piva i molim se za san.
"Ima li kakvih preliminarnih primjedaba?" pita Kipler napetu grupu u svom uredu. Ja sjedim uz Drummonda, a nas obojica gledamo preko stola Časnog suca. Oči su mi crvene od nemirne noći, boli me glava, a u mozgu mi se javlja dvadeset stvari istovremeno.
Iznenađen sam koliko umorno izgleda Drummond. Za tipa koji je proveo život u sudnicama, djeluje izuzetno izmoždeno. Fino. Nadam se da je i on radio čitav vikend.
"Ne mogu se ničega sjetiti", kažem. Nikakvo čudo, rijetko dajem svoj obol ovim kratkim sastancima.
Drummond odmahuje glavom.
"Je li moguće da se dogovorimo oko cijene presađivanja koštane moždine?" pita Kipler. "Ako možemo, onda bismo eliminirali Gaskina kao svjedoka. Čini se da je cijena oko stotinu sedamdeset pet tisuća."
"Što se mene tiče, u redu", kažem.
Zastupnici obrane zarade više ako dogovore manju cijenu, ali Drummond tu ne može ništa dobiti. "Zvuči razumno", kaže nezainteresirano.

"Znači li to - da?" pita Kipler osorno. "Da."
"Hvala. A što ćemo s drugim troškovima. Čini se da iznose oko dvadeset pet tisuća. Možemo li se složiti oko toga da je iznos stvarne štete koju potražuje tužitelj ravno dvije stotine tisuća? Možemo li to?" Netremice zuri u Drummonda.
"Što se mene tiče, u redu je", kažem, a siguran sam da to stvarno nervira Drummonda. "Da", kaže Drummond.
Kipler nešto bilježi u svoj blok. "Hvala. Ima li još što prije nego počnemo? Kakve su mogućnosti za nagodbu?"
"Časni suče", odlučno kažem. Ovo sam pažljivo isplanirao. "U ime svoje stranke, volio bih ponuditi nagodbu u ovom slučaju za jedan cijela dva milijuna dolara."
Odvjetnici obrane su uvježbani da izraze svoj šok i nevjericu na svaki prijedlog nagodbe koji podnesu odvjetnici optužbe, tako da se moja ponuda dočekuje s očekivanim odmahivanjem glava, pročišćavanjem grla, pa čak i tihim smijuljenjem negdje iza mene, tamo gdje su okupljene ulizice.
"To možete sanjati", otrovno kaže Drummond. Ozbiljno vjerujem da se Leo nalazi na rubu živaca. Kada je ovaj proces započeo, bio je pravi gospodin, vrlo uglađen profesionalac, kako u sudnici, tako i izvan nje. Sada se ponaša kao naduren student druge godine.
"Nemate svoj prijedlog, gospodine Drummond?" pita Kipler. "Naša ponuda ostaje na dvije stotine tisuća."
"Vrlo dobro. Hajdemo započeti s ovim predmetom. Svaka strana će dobiti petnaest minuta za uvodnu riječ, ali, naravno, ne morate ih sve iskoristiti."
Moja uvodna riječ je već desetak puta mjerena, a iznosi šest i pol minuta. Porota je uvedena unutra, časni sudac joj je poželio dobrodošlicu, dao nekoliko uputa, a zatim riječ predao meni.
Budem li se ovakvim stvarima bavio vrlo često, onda ću, možda, jednog dana postati teatralan. Ali za to ću se još morati načekati. Ovoga trenutka samo želim s tim što prije završiti. Držim svoj notes, pogledavam u njega jednom ili dvaput i pričam poroti o svojem slučaju. Stojim uz podij, a nadam se da djelujem kao odvjetnik u svojem novom sivom odijelu. Činjenice idu tako snažno meni u prilog da ih ne želim forsirati. Imali smo policu, premije su bile plaćane svakog tjedna na vrijeme, pokrivala je Donnyja Raya, on je obolio, a onda su ga prešli. Zna se zašto je umro. Vi, porotnici, upoznat ćete Donnyja Raya, ali samo posredstvom videotrake. On je mrtav. Svrha ovog suđenja nije samo da se od Great Benefita dobije ono što su trebali isplatiti na početku, nego također da ih se kazni zbog njihovog nedjela. To je vrlo bogato društvo, a novac je zaradilo ubirući premije, a ne isplaćujući potraživanja. Pošto svi svjedoci kažu svoje, ja ću se vratiti i zatražiti od vas porotnika veliku svotu novca da se kazni Great Benefit.
Bitno je na vrijeme pripremiti teren. Želim da znaju kako idemo na lovatore te da Great Benefit zavređuje biti kažnjena.
Uvodna riječ prolazi glatko. Ne mucam, ne tresem se, Drummond ne ulaže prigovore. Pretpostavljam da će Leo zadržati stražnjicu u svojem stolcu veći dio procesa. Ne želi da ga Kipler osramoti, još jednom pred ovom porotom.
Sjedam uz Dot. Sami smo za našim dugim stolom.
Drummond čvrsto i velikim koracima prilazi poroti, drži primjerak police. Počinje s dramatičnim uvodom: "Ovo je polica izdana gospodinu i gospođi Black", kaže, podižući je tako da je svi vide. "I nigdje u ovoj polici ne piše da Great Benefit mora platiti presađivanja." Duga pauza dok im to dobro ne sjedne. Porotnicima se on ne sviđa, ali privlači njihovu pažnju. "Ova polica košta osamnaest dolara tjedno, ne pokriva presađivanje koštane moždine, pa je ipak tužitelj očekivao da

moja stranka isplati dvije stotine tisuća dolara za što, pogodili ste, presađivanje koštane moždine. Moja stranka je to odbila učiniti, ne zbog neke zlobe prema Donnyju Rayu Blacku. Za moju stranku to nije bilo pitanje života i smrti, već onoga što ova polica pokriva." Dramatično maše policom, vrlo uspješno. "Ne samo da oni žele dvije stotine tisuća dolara na koje nemaju pravo, oni također u tužbi zahtijevaju i deset milijuna dolara kao dodatnu odštetu. Oni kažu da je to kaznena odšteta. Ja kažem da je to smiješno. Ja kažem da je to pohlepa."
Dobro sročeno, ali riskantno. Polica izričito izuzima presađivanje svakog organa koji se može presaditi, ali ne spominje koštanu moždinu. Sastavljači su zaribali i izostavili je. Nova polica koju mi je dao Max Leuberg sadrži riječi kojima se izuzima koštana moždina.
Strategija obrane postaje jasna. Umjesto laganog uzmicanja, da prizna pogrešku koju je počinio nepoznati neznalica negdje duboko unutar goleme kompanije, Drummond ne priznaje ništa. Proglasit će presađivanje koštane moždine za vrlo nesigurnu i šarlatansku, a svakako ne prihvaćenu i rutinsku metodu liječenja akutne leukemije.
Zvuči poput liječnika govoreći kako je mala vjerojatnost naći prikladnog davatelja, milijun prema jedan u nekim slučajevima te kako je mala vjerojatnost uspješnog presađivanja. Stalno se ponavlja govoreći, "To jednostavno nije u polici."
Odlučuje me provocirati. Kada drugi put spominje riječ "pohlepa", skačem na noge i ulažem prigovor. Uvodna riječ nije mjesto za argumentaciju. Neka to ostane za kraj. Poroti smije reći samo ono što misli da će svjedočenja dokazati.
Obožavani Kipler, brzo kaže, "Prihvaća se." Prva krv i moja mala pobjeda.
"Žao mi je, časni suče", iskreno kaže Drummond. Govori o svojim svjedocima, tko su oni i što će reći. Gubi tempo i treba završiti nakon deset minuta. Kipler ga nakon petnaest minuta upozorava na vrijeme te se Drummond zahvaljuje poroti.
"Pozovite svojeg prvog svjedoka, gospodine Baylor", kaže Kipler. Nemam vremena za strah.
Dot Black nervozno prilazi sjedalu za svjedoke, polaže prisegu, sjeda i gleda u porotnike. Nosi običnu pamučnu haljinu, vrlo staru, no djeluje uredno.
Imamo scenarij, Dot i ja. Dao sam joj ga prije tjedan dana, a prošli smo ga deset puta. Ja postavljam pitanja, ona odgovara na njih. Preplašena je nasmrt, s punim pravom, tako da joj odgovori zvuče grozno ukočeno i uvježbano. Kažem joj da je u redu to što je napeta. I porotnici su samo ljudi. Imena, muž, obitelj, zaposlenje, polica, život s Donnyjem Rayem prije bolesti i za vrijeme bolesti, do njegove smrti. Nekoliko puta otire oči, ali ne gubi prisebnost. Kazao sam Dot da bi suze trebalo izbjegavati. Svi mogu zamisliti njenu bol.
Opisuje očajanje majke koja nije mogla osigurati liječničku njegu svojem umirućem sinu. Mnogo puta se Great Benefitu obraćala pismima i telefonom. Obraćala se pismima i telefonom kongresmenima, senatorima i gradonačelnicima, sve u uzaludnom naporu da pronađe pomoć. Dodijavala je mjesnim bolnicama da osiguraju besplatno liječenje. Organizirala je prijatelje i susjede u pokušajima sakupljanja novca, ali su neslavno propali. Prepoznaje policu i molbu. Odgovara na moja pitanja kako ju je otvorila, o tome kako je Bobby Ott svakog tjedna dolazio po uplate.
Tada dolazimo do prave stvari. Dajem joj prvih sedam pisama kojima su odbili njen zahtjev, a Dot ih čita poroti. Zvuče gore nego sam se nadao. Naprosto odbijanje, bez obrazloženja. Odbijanje Odjela za potraživanja, neka policu pregleda Odjel za izdavanje polica. Odbijanje Odjela za izdavanje polica, neka policu pregleda Odjel za potraživanja. Odbijanje Odjela za potraživanja na temelju prethodno postojećeg stanja. Odbijanje Odjela za izdavanje polica na temelju činjenice da

Donny Ray više nije član domaćinstva budući da je punoljetan. Odbijanje Odjela za potraživanja na temelju mišljenja kako presađivanje koštane moždine nije pokriveno policom. Odbijanje Odjela za potraživanja na temelju mišljenja kako je presađivanje koštane moždine još eksperimentalno pa stoga neprihvatljivo kao metoda liječenja.
Porotnici upijaju svaku riječ. Osjeća se da nešto smrdi.
A onda Glupo pismo. Dok ga Dot čita poroti, netremice promatram njihova lica. Nekoliko ih je vidljivo zaprepašteno. Nekoliko trepće u nevjerici. Nekoliko gleda prema stolu obrane gdje, gle čuda, svi članovi obrambene momčadi zure u pod, duboko razmišljajući.
Kada završava, sudnica je tiha. "Molim, pročitajte ga ponovo", kažem.
"Prigovor", kaže Drummond, hitro skačući na noge. "Odbija se", zareži Kipler.
Dot ga ponovo čita, ovaj put s više odlučnosti i osjećaja. Upravo tu želim stati s Dot, tako da prepuštam svjedokinju. Drummond izlazi na podij. Pogriješio bih kad bi s njom bio grub, a to bi me stvarno i začudilo.
Počinje s nekim neodređenim pitanjima o policama koje je prije imala te kako joj se dogodilo da otvori baš ovu policu. Što je imala na umu kada ju je kupila? Dot je samo htjela osiguranje za svoju obitelj, to je sve. A to joj je agent i obećao. Je li joj agent garantirao da polica pokriva presađivanja?
"Nišani razmišljala o presađivanjima", kaže. "Nikad mi to nije trebalo." To izaziva nekoliko smiješaka kod porote, ali nitko se ne smije naglas.
Drummond je pokušava pritisnuti da kaže je li namjeravala otvoriti policu koja bi pokrivala presađivanje koštane moždine. Nije nikad čula za to, stalno mu ponavlja.
"Znači, niste izričito zahtijevali policu koja bi to pokrila?" pita je.
"Nisam mislila na te stvari kada sam kupila policu. Samo sam se htjela osigurati protiv svega."
Drummond ovdje bilježi slabašan poen, ali mislim i nadam se kako će to porota ubrzo zaboraviti.
"Zašto ste tužili Great Benefit za deset milijuna dolara?" pita je. Ovo pitanje može izazvati katastrofalne učinke na početku suđenja jer čini da tužitelj ispada pohlepan. Odštete koje se traže u tužbama su često brojevi koje odvjetnici ispale napamet i nisu potekli od stranaka. Svakako da nisam pitao Dot na koliko želi da podnesemo tužbu.
Alija sam znao da je ovo pitanje neminovno, jer sam proučio zapisnike starih Drummondovih suđenja. Dot je spremna.
"Deset milijuna?" ona pita.
"Tako je, gospođo Black. Vi od moje stranke potražujete deset milijuna dolara." "I to je sve?" ona ga pita.
"Molim?"
"Mislila sam da je više od toga." "Zaista?"
"Aha. Vaša stranka ima milijardu dolara i vaša stranka je ubila mojeg sina. Do vraga, htjela sam tražiti daleko više."
Drummondova koljena se lagano lecnu dok prebacuje težinu s noge na nogu. I dalje se smješka, zadivljujući talent. Umjesto da se zakloni iza bezazlenih pitanja, ili čak da se vrati na mjesto, čini posljednju pogrešku s Dot Black. Još jedno od njegovih standardnih pitanja. "Što ćete učiniti s novcem ako vam porota dodijeli deset milijuna dolara?"

Zamislite odmah pokušati odgovoriti na ovo pitanje, pred cijelim sudom. Dot je, međutim, sasvim spremna. "Dat ću ih Američkom društvu za leukemiju. Svaki novčić. Ne želim ni pare vašeg smrdljivog novca."
"Hvala vam", kaže Drummond i brzo sjeda za svoj stol.
Dva porotnika se stvarno smijulje dok Dot odlazi sa stolca za svjedoke i sjeda uz mene.
Drummond mi izgleda blijed. "Kakva sam bila?" šapuće mi.
"Bila si super, Dot", šapućem joj. "Moram zapaliti."
"Prekinut ćemo za minutu."

Pozivam Rona Blacka da svjedoči. I on ima scenarij, a iskaz mu traje manje od trideset minuta. Sve što trebamo od Rona je činjenica da su ga pregledali, da je bio savršen davatelj za svojeg brata blizanca te kako je čitavo vrijeme bio spreman da to i učini. Drummond ga ne želi unakrsno ispitivati. Skoro je jedanaest pa Kipler određuje desetminutni odmor.
Dot trči u zahod te se skriva u kabinu i puši. Upozorio sam je da ne puši pred porotnicima. Deck i ja saginjemo glave nad stolom i uspoređujemo bilješke. Sjedi iza mene, a promatrao je porotnike. Pisma odbijenice su privukla njihovu pažnju. Glupo pismo ih je razjarilo.
Drži ih i dalje bijesne, kaže. Drži ih ljute. Kaznene odštete se dosuđuju samo kad je porota ljuta. Doktor Walter Kord izgleda izvrsno dok sjeda na sjedalo za svjedoke. Nosi sportski sako sa škotskim uzorkom, tamne hlače i crvenu kravatu, izgleda kao uspješan mladi liječnik. Rođen je u Memphisu, išao je u gimnaziju, a zatim u koledž Vanderbilt i Medicinski fakultet Duke. Savršene preporuke. Prolazim kroz njegov životopis i bez problema ga prikazujem kao stručnjaka za onkologiju. Predajem mu bolesnički karton Donnyja Raya, a on iznosi poroti lijep sažetak njegovog liječenja. Kord koristi laičke izraze kad god je to moguće, a rado objašnjava medicinske termine. On
je liječnik, naučen da mrzi sudnice, ali je vrlo opušten s porotom. "Možete li objasniti ovu bolest poroti, doktore Kord?" pitam.
"Naravno. Akutna mijelocitna leukemija ili AML, je bolest koja pogađa dvije dobne skupine. Prvi su mlađi odrasli u dobi od dvadeset do trideset godina, a drugi su stariji ljudi, obično iznad sedamdeset. Bijelci dobivaju AML češće od nebijelaca, a iz nekog nepoznatog razloga, osobe židovskog porijekla obolijevaju češće od drugih. Muškarci obolijevaju češće od žena. U većini slučajeva uzročnik bolesti je nepoznat.
Tijelo svoju krv proizvodi u koštanoj moždini, koju napada AML. Bijela krvna zrnca, koja su zadužena za borbu protiv infekcija, kod akutne leukemije postaju maligna, a broj bijelih krvnih zrnaca često postane i do stotinu puta viši od normalne. Kada se to dogodi, crvena krvna zrnca se više ne stvaraju pa pacijent postaje blijed, slab i anemičan. Kako broj bijelih krvnih zrnaca nekontrolirano raste, ona također sprečavaju normalnu proizvodnju krvnih pločica, treće vrste stanica koje se nalaze u koštanoj moždini. To vodi do lakog nastanka modrica, krvarenja i glavobolje. Kada je Donny Ray prvi put došao u moju ordinaciju, žalio se na vrtoglavicu, gubitak daha, malaksalost, groznicu i simptome nalik na gripu."
Kada smo Kord i ja ovo uvježbavali prošlog tjedna, zamolio sam Korda da ga oslovljava kao Donnyja Raya, ni kao gospodina Blacka, niti pacijenta ovog ili onog.
"A što ste vi učinili?" pitam. Ovo je lako, kažem samome sebi.
"Obavio sam rutinski dijagnostički postupak, poznat kao aspiracija koštane moždine." "Možete li to objasniti poroti?"

"Svakako. Kod Donnyja Raya je testiranje obavljeno na njegovoj bedrenoj kosti. Polegao sam ga na trbuh, dao mu lokalnu anesteziju, učinio sićušan otvor, a zatim uveo veliku iglu. Igla se u stvari sastoji od dva dijela, vanjski dio je šuplja cijev, a unutra je puna cijev. Nakon što sam iglu uveo do koštane moždine, unutarnju cijev sam izvadio, a na kraj igle sam stavio usisnu cijev. Ona otprilike funkcionira kao šprica, tako da sam uzeo malu količinu tekuće koštane moždine. Nakon što je koštana moždina bila aspirirana, to jest izvađena, provjerili smo broj bijelih i crvenih krvnih zrnaca. Nije bilo nikakve sumnje da ima akutnu leukemiju."
"Koliko košta taj test?" "Oko tisuću dolara."
"A kako je Donny Ray to platio?"
"Kada je prvi put došao u ordinaciju, ispunio je uobičajene formulare i kazao da ima zdravstveno osiguranje preko Osiguravajućeg društva Great Benefit. Moje osoblje je provjerilo kod Great Benefita i potvrdilo kako ta polica zaista postoji. Nastavio sam s liječenjem."
Dodajem mu primjerke dokumenata u vezi s tim, a on ih prepoznaje. "Je li vam Great Benefit platio?"
"Ne. To društvo nas je obavijestilo da je potraživanje osigurnine odbijeno zbog više razloga. Šest mjeseci kasnije, račun smo otpisali. Gospođa Black je otplaćivala po pedeset dolara mjesečno."
"Kako ste liječili Donnyja Raya?"
"To zovemo indukcijska terapija. Pošto je primljen u bolnicu, uveli smo mu kateter u veliku venu ispod ključne kosti. Prva indukcija kemoterapije je bio lijek koji se zove ara-C, on se daje intravenozno dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dana za redom. Drugi lijek, Idarubicin, daje se prva tri dana. Naziva se 'crvena smrt' zbog svoje crvene boje i izuzetne uspješnosti u uništavanju stanica u koštanoj moždini. Primao je Allopurinol, sredstvo protiv kostobolje, česte kada se ubije veliki broj krvnih zrnaca. Primio je intravenozno velike količine tekućina da se isperu nusproizvodi njegovih bubrega. Dali smo mu antibiotike i terapije protiv gljivica jer je bio podložan infekcijama. Dali smo mu lijek koji se zove Amfotericin B, kojim se liječe gljivične bolesti. To je vrlo toksičan lijek, tako da mu se temperatura popela do 40. Također je izazvao i nekontroliranu drhtavicu, zato se Amfotericin B i zove 'peče-trese'. Unatoč svega ovog, dobro je sve podnio, s vrlo pozitivnim stavom za tako bolesnog čovjeka.
Teoretska pozadina indukcijske terapije je da ubije svaku stanicu koštane moždine te pokuša uspostaviti uvjete u kojima bi zdrave stanice rasle brže od onih zaraženih leukemijom."
"Događa li se to?"
"Za kratak vremenski period. No mi svakog pacijenta liječimo sa saznanjem da će se leukemija ponovo javiti, naravno, ako se pacijentu ne presadi koštana moždina."
"Doktore Kord, možete li objasniti poroti, kako vi izvodite transplantaciju koštane moždine?" "Naravno. To nije tako strašno kompliciran postupak. Nakon što pacijent završi s kemoterapijom
kako sam upravo opisao, te ako je on ili ona te sreće da nađe genetski dovoljno bliskog davatelja, onda davatelju isišemo moždinu i unesemo je intravenoznom cjevčicom primatelju. Cilj je da od jednog pacijenta na drugog prenesemo čitavu populaciju stanica koštane moždine."
"Je li Ron Black bio prikladan davatelj za Donnyja Raya?"
"Apsolutno. Oni su jednojajčani blizanci i s njima je najlakše. Obavili smo preglede na oba mladića i presađivanje bi bilo lako. Uspjelo bi."
Drummond skače na noge. "Prigovor. Nagađanje. Liječnik ne može svjedočiti o tome bi li presađivanje uspjelo ili ne."
"Odbija se. Sačuvajte to za unakrsno ispitivanje."

Postavljam još nekoliko pitanja o postupku, a dok Kord odgovara, ja promatram porotnike.
Pažljivo slušaju i sve prate, ali je vrijeme da završim.
"Sjećate li se približno kada ste bili pripravni izvesti presađivanje?"
Gleda u svoje bilješke, ali zna odgovor. "U kolovozu '91. Prije otprilike osamnaest mjeseci." "Bi li to presađivanje povećalo mogućnost preživljavanja akutne leukemije?"
"Svakako." "Koliko?"
"Osamdeset do devedeset posto."
"A vjerojatnost za preživljavanje bez presađivanja?" "Nula."
"Predajem svjedoka."

Podne je prošlo, vrijeme je za ručak. Kipler saziva nastavak za pola dva. Deck se dobrovoljno javlja da nam donese sendviče iz trgovine gotovim jelima, a Kord i ja se pripremamo za iduću rundu. Uživa u pomisli na borbu s Drummondom.
Nikad neću saznati koliko je medicinskih savjetnika angažirao Drummond da se pripremi za ovaj proces. Nije dužan to otkriti. Naveo je samo jednog vještaka kao mogućeg svjedoka. Doktor Kord me opetovano uvjeravao kako je presađivanje koštane moždine danas tako široko rasprostranjeno kao omiljena metoda liječenja, da nitko osim šarlatana neće tvrditi suprotno. Dao mi je desetke članaka, radova, čak i knjiga koje podržavaju stav da je to jednostavno najbolji način liječenja akutne leukemije.
Očito, Drummond je otkrio više-manje istu stvar. On nije liječnik, tu je u slabijem položaju, tako da se ne prepire isuviše s Kordom. Okršaj je kratak. Njegova osnovna misao je kako je vrlo malo oboljelih od leukemije kojima je bila presađena koštana moždina, u usporedbi prema onima kojima nije. Manje od pet posto, kaže Kord, ali samo zato jer je teško pronaći davatelja. U čitavim Sjedinjenim Državama izvede se oko sedam tisuća presađivanja godišnje.
Oni koji su te sreće da pronađu davatelja, imaju znatno veće šanse da prežive. Donny Ray je bio takav sretnik. Imao je davatelja.
Kord djeluje gotovo razočarano kada se Drummond predaje nakon nekoliko kratkih pitanja. Ja više nemam pitanja pa je Kord otpušten.
Idući trenutak je vrlo napet, jer ću objaviti kojeg od šefova korporacije želim pozvati za svjedoka. Drummond me to zapitao jutros, a ja sam mu rekao kako još nisam odlučio. Požalio se Kipleru koji je rekao da to ne moram otkriti sve dok ne budem spreman. Izdvojeni su u sobi za svjedoke na kraju hodnika, tamo čekaju i puše od bijesa.
"Gospodin Everett Lufkin", objavljujem. Dok sudski poslužitelj odlazi po njega, naglo nastaje komešanje za stolom obrane, uglavnom, koliko mogu reći, bez nekog značenja. Samo kruže papiri, dodaju se bilješke, traže spisi.
Drummond je poznat po tome što svoje svjedoke priprema tako da ih podvrgava nemilosrdnom unakrsnom ispitivanju, ponekad uz pomoć četiri ili pet svojih odvjetnika koji svjedoka zatrpaju pitanjima, a sve to snima na video. Tada provede sate sa svjedokom gledajući vrpcu i usavršavajući tehniku, pripremajući se za ovaj trenutak.
Znam da će ovi ljudi iz korporacije biti besprijekorno pripremljeni.
Lufkin gleda mene, gleda porotu, pokušava djelovati smireno, ali zna da ne može odgovoriti na sva pitanja koja slijede. Ima oko pedeset pet godina, sivu kosu koja mu raste malo iznad obrva, zgodne crte lica, tih glas. Mogli biste mu povjeriti da predvodi mjesne izviđače. Jackie Lemancyzk

mi je rekla kako ju je htio imati vezanu.
Ni ne sanjaju da će ona sutra svjedočiti.
Pričamo o Odjelu za potraživanja i njegovoj ulozi u poretku stvari u Great Benefitu. On je tamo osam godina, šef je odjela posljednjih šest, čvrsto kontrolira odjel, tip šefa čvrste ruke. Pred porotom želi zvučati važno i za samo nekoliko minuta smo ustanovili kako je njegov posao nadgledati sve u vezi s potraživanjem osigurnina. On ne pregledava svaki pojedini zahtjev, ali je odgovoran za vođenje odjela. Uspijevam ga uljuljkati u dosadnu raspravu isključivo o birokraciji unutar korporacije, kada ga iznenada pitam, "Tko je Jackie Lemancyzk?"
Ramena mu se zaista malo tržnu. "Bivša činovnica za potraživanja." "Je li ona radila u vašem odjelu?"
"Da."
"Kada je prestala raditi za Great Benefit?"
Sliježe ramenima, jednostavno se ne može sjetiti datuma. "Možda trećeg listopada prošle godine?"
"Tu negdje."
"A nije li to bilo dva dana prije nego je trebala dati iskaz u ovom procesu?" "Zaista se ne sjećam."
Osvježavam mu sjećanje pokazujući mu dva dokumenta; prvi je njeno pismo u kojem daje otkaz, datirano trećeg listopada, drugo je moja obavijest da bih uzeo njen iskaz petog listopada. Sada se prisjeća. Nevoljko priznaje kako je ona napustila Great Benefit dva dana prije nego je morala svjedočiti u ovom procesu.
"A ona je bila osoba odgovorna za rješavanje ovog potraživanja u ime vašeg društva?" "Tako je."
"Ivi ste je otpustili?" "Naravno da ne."
"Kako ste je se riješili?"
"Dala je otkaz. Sve je napisala u ovom pismu." "Zašto je dala otkaz?"
Uzima pismo bliže poput pravog pametnjakovića i čita ga poroti: "Ovime dajem otkaz zbog osobnih razloga."
"Znači to je bila njena ideja da napusti posao?" "Tako ovdje piše."
"Koliko ste joj dugo vi bili šef?"
"Ima mnogo ljudi u odjelu. Ne mogu se sjećati svih tih pojedinosti." "Znači, ne znate?"
"Nisam siguran. Nekoliko godina." "Jeste li je dobro poznavali?"
"Ne baš. Ona je bila samo činovnica za potraživanja, jedna od mnogih."
Sutra će ona posvjedočiti kako je njihova nemoralna mala veza trajala tri godine. "A vi ste oženjeni, gospodine Lufkin?"
"Da, sretno." "Imate djece?"
"Da. Dvoje odrasle djece."
Puštam ga da tamo čeka minutu dok odlazim do svojeg stola i donosim hrpu dokumenata. To su potraživanja Blackovih, a ja ih dodajem Lufkinu. Ne žuri mu se, prolazi kroz njih, a zatim kaže kako

mu se čini da su to svi papiri. Želim da izjavi kako su tu sva njihova potraživanja i da ništa ne nedostaje.
Da olakšam poroti, vodim ga nizom suhoparnih pitanja s jednako suhoparnim odgovorima, zamišljenih da pruže osnovna objašnjenja o tome kako bi se trebalo postupati sa zahtjevima za isplaćivanje osigurnine. Naravno, u ovom hipotetičnom slučaju, Great Benefit sve radi propisno.
Sada dolazimo do svinjarija. Tjeram ga da čita, u mikrofon i za zapisnik, svako od prvih sedam pisama kojima su odbili potraživanje. Tjeram ga da objasni za svako pismo: Tko ga je napisao? Zašto je napisano? Je li pisano u skladu s uputama za rad njihovog odjela? Kojim člankom uputa? Je li on osobno vidio pismo?
Tjeram ga da poroti pročita svako od Dotinih pisama. Ona vape za pomoći. Njen sin umire. Sluša li netko tamo gore? Ispitujem ga na svakom pismu: Tko je primio ovo pismo? Što je s njim učinjeno? Što zahtijeva pravilnik? Je li ga on osobno vidio?
Čini se da porota s nestrpljenjem čeka da stignemo do Glupog pisma. No, naravno, Lufkin je bio pripremljen. Čita ga poroti, a zatim objašnjava, prilično suhoparno i monotono, bez i najmanjeg tračka suosjećanja, kako je pismo napisao čovjek koji je kasnije napustio tvrtku. Čovjek je pogriješio, tvrtka je pogriješila, a sada, u ovom trenutku, pred cijelim sudom, tvrtka se ispričava za pismo.
Puštam ga da trtlja. Tko pod drugim jamu kopa, sam pada u nju.
"Ne mislite li da je malo kasno za ispriku?" konačno pitam prekidajući ga. "Možda."
"Decko je mrtav, zar ne?" "Da."
"A za zapisnik, gospodine Lufkin, nije bilo nikakve pismene isprike za pismo. Točno?" "Koliko ja znam, ne."
"Nikakve isprike do sada, točno?" "Tako je."
"Prema vašim saznanjima, je li se Great Benefit bilo kada ispričala bilo za što?" "Prigovor", kaže Drummond.
"Prihvaća se. Idemo dalje, gospodine Baylor."

Lufkin svjedoči gotovo dva sata. Možda se porota umorila od njega. Ja svakako jesam. Sada je trenutak da budem okrutan.
Namjerno sam posebno inzistirao na uputstvima za rješavanje potraživanja, pozivajući se na njih kao da se njima propisana poslovna politika tvrtke strogo poštuje. Predajem Lufkinu primjerak uputa kojeg sam dobio istražujući slučaj. Postavljam mu niz pitanja na koja sva odgovara savršeno, ustanovljujući da je to, naravno, Sveto pismo u postupanju s potraživanjima. Testirane su, probane i točne. Periodično se pregledavaju, modificiraju, osuvremenjuju i nadopunjuju prema zahtjevima vremena, sve u naporu da se njihovim strankama pruži najbolja usluga.
Kad smo u opasnosti da postanemo dosadni s tim prokletim uputama, pitam ga: "Gospodine Lufkin, jesu li ovo potpune upute za rješavanje potraživanja?"
Brzo ih prelistava kao da poznaje svaki članak, svaku riječ. "Da." "Jeste li sigurni?"
"Da."
"A od vas se zahtijevalo da mi date ovaj primjerak za vrijeme istraživanja ovog slučaja?" "Tako je."
"Zahtijevao sam primjerak od vaših odvjetnika, a oni su mi dali ovo?"

"Da."
"Jeste li vi osobno izabrali ovaj primjerak uputa i poslali mi ga?" "Jesam."
Duboko udišem i radim nekoliko koraka do svojeg stola. Ispod njega je mala kartonska kutija puna spisa i papira. Kopam po njoj trenutak, a zatim se naglo uspravljam, praznih ruku, i kažem svjedoku, "Možete li uzeti upute i okrenuti odjeljak U, molim vas?" Nakon te zadnje riječi gledam ravno u Jacka Underhalla, pravnika osiguravajućeg društva koji sjedi iza Drummonda. Sklapa oči. Glava mu pada naprijed, a zatim je naslanja na laktove, zureći u pod. Kermit Aldy uz njega izgleda kao da će se zadaviti.
Drummond nema pojma o čemu se radi.
"Kako ste rekli?" kaže Lufkin, a glas mu je za oktavu viši. Dok me svi promatraju vadim primjerak uputa kojeg mi je dao Cooper Jackson i stavljam ga na stol. Svi u sudnici zure u njega. Pogledavam Kiplera, a on baš uživa u ovome.
"Odjeljak U, gospodine Lufkin. Prelistajte malo i nađite ga. Volio bih popričati o njemu."
On stvarno uzima upute i ponovo lista po njima. U ovom presudnom trenutku, siguran sam da bi prodao svoju djecu, samo da se dogodi čudo i da se stvori lijep, krasan odjeljak U.
To se ne događa.
"Nemam odjeljak U", kaže žalosno i skoro nesuvislo. "Kako ste rekli", kažem glasno. "Nisam vas čuo."
"Ovaj, pa, ovdje nema odjeljka U." Potpuno je zaprepašten. Ne toliko činjenicom da nema tog odjeljka, nego činjenicom da je uhvaćen. Stalno bijesno pogledava Drummonda i Underhala, kao da bi oni nešto trebali učiniti, recimo, tražiti tajm-aut!
Leo F. Drummond nema pojma što mu je stranka učinila. Prepravili su upute, a nisu rekli svom odvjetniku. Šapuće Morehouseu. Što se to, dovraga, događa?
Radim veliku predstavu od svojeg dolaska do svjedoka s drugim uputama. Izgledaju baš kao one koje on drži. Naslovna stranica ima isti datum prepravljenog izdanja: 1. siječanj 1991. Jednake su, osim što jedne imaju posljednji odjeljak U, a druge nemaju.
"Prepoznajete li ovo, gospodine Lufkin?" pitam ga dodajući mu Jacksonov primjerak i uzimajući svoj natrag.
"Da."
"Dakle, što je to?"
"Primjerak uputa za rješavanje potraživanja." "A sadrži li ovaj primjerak odjeljak U?" Okreće stranice pa kima glavom.
"Što je to bilo, gospodine Lufkin? Sudska zapisničarka ne može ubilježiti pokrete vaše glave." "Ima odjeljak U."
"Hvala. Recite, jeste li osobno izvadili odjeljak U iz mojeg primjerka ili ste nekog drugog uputili da to učini?"
Lagano odlaže upute na ogradu oko sjedala za svjedoke i prilično neodlučno prekriži ruke na grudima. Zuri u pod između nas i čeka. Mislim da gubi svijest. Trenuci prolaze dok svi čekaju na odgovor.
"Odgovorite na pitanje", oštro će Kipler odozgo. "Ne znam tko je to učinio."
"Ali to je učinjeno, zar ne?" pitam. "Očito."
"Znači, priznajete da je Great Benefit zatajila dokumente."

"Ništa ja ne priznajem. Siguran sam da je to bio previd."
"Previd? Molim vas, budite ozbiljni, gospodine Lufkin. Nije li istina da je netko iz Great Benefita namjerno uklonio odjeljak U iz mojeg primjerka uputa?"
"Ne znam. Ja, ovaj, pa, to se dogodilo slučajno, valjda. Znate već."
Vraćam se natrag do stola ne tražeći ništa posebno. Želim da nekoliko trenutaka visi sam u stolcu za svjedoke, da ga porota može dovoljno mrziti. Prazno zuri u pod, izmožden, poražen, želi da bude bilo gdje, samo ne ovdje.
Samouvjereno odlazim do stola obrane i dajem Drummondu primjerak članka U. Zločesto mu se nasmijem, pokazujući zube, a i Morehouseu dajem jedan primjerak. Onda dajem primjerak i Kipleru. Ne žurim se, tako da porota može gledati i čekati s velikim nestrpljenjem.
"Dakle, gospodine I.ulkin, hajdemo popričati o tajanstvenom odjeljku U. Objasnimo ga poroti.
Hoćete li ga pogledati, molim vas?" Uzima upute i okreće stranice.
"Stupile su na snagu 1. siječnja 1991, točno?" "Da."
"Jeste li ih vi sastavili?" "Ne." Naravno da ne. "Okay, tko onda?"
Još jedna sumnjiva stanka dok se trga da nađe prikladnu laž. "Nisam siguran", kaže.
"Niste sigurni? Ali, mislio sam da ste baš svjedočili kako to spada striktno pod vašu nadležnost u Great Benefitu?"
Ponovo zuri u pod i nada se da ću nestati.
"Dobro", kažem. "Preskočimo članke jedan i dva te pročitajmo članak tri."
Članak tri propisuje činovniku da odmah odbaci svako potraživanje za isplatom osigurnine u roku od tri dana pošto ga primi. Bez iznimke. Svako potraživanje. Članak četiri dopušta naknadni pregled nekih potraživanja i propisuje papirologiju potrebnu da se ustanovi je li potraživanje maleno i čvrsto utemeljeno pa zato isplativo. Članak četiri kaže činovniku da sva potraživanja koja bi mogla biti veća od pet tisuća pošalje u Odjel za izdavanje polica, a osiguraniku pismo u kojem se odbija potraživanje te ga se upućuje da se, dakako obrati Odjelu za izdavanje polica.
I tako dalje. Tjeram Lufkina da čita iz svojih uputa, a zatim ga obasipam pitanjima na koja ne može odgovoriti. Neprestano koristim riječ "scenarij", posebno kad Drummond ulaže prigovor, a Kipler ga odbija. Članak jedanaest čak uspostavlja čitav sustav tajnih znakova radi signaliziranja činovnicima koji rade na slučaju očekuje li se snažna reakcija osiguranika. Očito je scenarij prilagođen prilikama. Ako osiguranik prijeti odvjetnicima i tužbama, spis smjesta pregleda nadzornik. Ako je osiguranika lako prijeći, uporno ga se odbija.
"Dakle, što je to?"
"Primjerak uputa za rješavanje potraživanja." "A sadrži li ovaj primjerak odjeljak U?" Okreće stranice pa kima glavom.
"Što je to bilo, gospodine Lufkin? Sudska zapisničarka ne može ubilježiti pokrete vaše glave." "Ima odjeljak U."
"Hvala. Recite, jeste li osobno izvadili odjeljak U iz mojeg primjerka ili ste nekog drugog uputili da to učini?"
Lagano odlaže upute na ogradu oko sjedala za svjedoke i prilično neodlučno prekriži ruke na grudima. Zuri u pod između nas i čeka. Mislim da gubi svijest. Trenuci prolaze dok svi čekaju na odgovor.
"Odgovorite na pitanje", oštro će Kipler odozgo. "Ne znam tko je to učinio."

"Ali to je učinjeno, zar ne?" pitam. "Očito."
"Znači, priznajete da je Great Benefit zatajila dokumente." "Ništa ja ne priznajem. Siguran sam da je to bio previd."
"Previd? Molim vas, budite ozbiljni, gospodine Lufkin. Nije li istina da je netko iz Great Benefita namjerno uklonio odjeljak U iz mojeg primjerka uputa?"
"Ne znam. Ja, ovaj, pa, to se dogodilo slučajno, valjda. Znate već."
Vraćam se natrag do stola ne tražeći ništa posebno. Želim da nekoliko trenutaka visi sam u stolcu za svjedoke, da ga porota može dovoljno mrziti. Prazno zuri u pod, izmožden, poražen, želi da bude bilo gdje, samo ne ovdje.
Samouvjereno odlazim do stola obrane i dajem Drummondu primjerak članka U. Zločesto mu se nasmijem, pokazujući zube, a i Morehouseu dajem jedan primjerak. Onda dajem primjerak i Kipleru. Ne žurim se, tako da porota može gledati i čekati s velikim nestrpljenjem.
"Dakle, gospodine Lufkin, hajdemo popričati o tajanstvenom odjeljku U. Objasnimo ga poroti.
Hoćete li ga pogledati, molim vas?" Uzima upute i okreće stranice.
"Stupile su na snagu 1. siječnja 1991, točno?" "Da."
"Jeste li ih vi sastavili?" "Ne." Naravno da ne. "Okay, tko onda?"
Još jedna sumnjiva stanka dok se trga da nađe prikladnu laž. "Nisam siguran", kaže.
"Niste sigurni? Ali, mislio sam da ste baš svjedočili kako to spada striktno pod vašu nadležnost u Great Benefitu?"
Ponovo zuri u pod i nada se da ću nestati.
"Dobro", kažem. "Preskočimo članke jedan i dva te pročitajmo članak tri."
Članak tri propisuje činovniku da odmah odbaci svako potraživanje za isplatom osigurnine u roku od tri dana pošto ga primi. Bez iznimke. Svako potraživanje. Članak četiri dopušta naknadni pregled nekih potraživanja i propisuje papirologiju potrebnu da se ustanovi je li potraživanje maleno i čvrsto utemeljeno pa zato isplativo. Članak četiri kaže činovniku da sva potraživanja koja bi mogla biti veća od pet tisuća pošalje u Odjel za izdavanje polica, a osiguraniku pismo u kojem se odbija potraživanje te ga se upućuje da se, dakako obrati Odjelu za izdavanje polica.
I tako dalje. Tjeram Lufkina da čita iz svojih uputa, a zatim ga obasipam pitanjima na koja ne može odgovoriti. Neprestano koristim riječ "scenarij", posebno kad Drummond ulaže prigovor, a Kipler ga odbija. Članak jedanaest čak uspostavlja čitav sustav tajnih znakova radi signaliziranja činovnicima koji rade na slučaju očekuje li se snažna reakcija osiguranika. Očito je scenarij prilagođen prilikama. Ako osiguranik prijeti odvjetnicima i tužbama, spis smjesta pregleda nadzornik. Ako je osiguranika lako prijeći, uporno ga se odbija.
Članak osamnaest b. zahtijeva od činovnika da nakon toga što izda ček na iznos potraživanja, pošalje ček i spis Odjelu za izdavanje polica s uputama da ček ne šalju do daljnjih uputa iz Odjela za potraživanja. Upute, naravno, nikad ne dolaze. "Pa što se dogodi s čekom?" pitam Lufkina. Ne zna.
Druga polovica scenarija je u odjeljku U Odjela za izdavanje polica, zato ću ovo sutra ponoviti s drugim šefovima.
Ali to stvarno nije potrebno. Da prekinemo u ovom trenutku, porota bi mi dala što god da zatražim, a nisu čak ni vidjeli Donnyja Raya.
Prekidamo nakratko, do pola pet. Držao sam Lufkina dva i pol sata i vrijeme je da završim s njim. Dok izlazim na hodnik, na putu do zahoda primjećujem Drummonda kako bijesno pokazuje

prema sobi u koju hoće da uđu Lufkin i Underhall. Rado bih čuo to ribanje.
Dvadeset minuta kasnije, Lufkin se vraća na stolac za svjedoke. Zasada sam završio s uputama.
Porota ih može sve čitati čak i ono pisano sitnim slovima, ako baš hoće.
"Samo nekoliko kratkih pitanja", kažem sav nasmijan i osvježen. "Tijekom 1991, koliko je, u stvari, polica zdravstvenog osiguranja izdala Great Benefit?"
Ljigavac ponovo gleda bespomoćno u svojeg odvjetnika. Ovu informaciju mi je dužan već tri tjedna.
"Nisam siguran."
"A koliko je bilo potraživanja osigurnine 1991?" "Nisam siguran."
"Vi ste šef Odjela za potraživanja i ne znate?" "To je velika tvrtka." "Koliko je potraživanja uskraćeno 1991? "Ne znam."
U ovom trenutku, baš u pravi čas, sudac Kipler kaže, "Svjedok može biti otpušten za danas. Mi ćemo nastaviti za nekoliko minuta, a porota može ići doma."
Pozdravlja porotu, ponovo im zahvaljuje i daje im upute. Neki od porotnika mi se smješkaju dok prolaze uz naš stol. Čekam da odu, a čim je zadnji prošao kroz dvostruka vrata, Kipler kaže, "Ponovo za zapisnik. Gospodine Drummond, vi i vaš klijent omalovažavate sud. Inzistirao sam da se ta informacija proslijedi tužitelju prije nekoliko tjedana. To nije bilo učinjeno. To se odnosi na predmet i vrlo je relevantno, a vi ste odbili pružiti informaciju. Jeste li vi i vaša stranka pripravni biti pritvoreni dok ta obavijest ne stigne?"
Leo je na nogama, vrlo je umoran, naglo stari. "Časni suče, pokušao sam doći do te informacije. Stvarno sam dao sve od sebe." Jadni Leo. Još uvijek pokušava probaviti odjeljak U. A u ovom trenutku, savršeno je uvjerljiv. Njegov klijent je upravo dokazao svijetu da će prikriti dokumente pred njim.
"Je li gospodin Keely u blizini?" pita časni sudac. "U sobi za svjedoke", kaže Drummond.
"Idite po njega." Za nekoliko trenutaka sudski poslužitelj uvodi generalnog direktora u sudnicu. Dot je dosta. Mora na zahod i mora popušiti cigaretu.
Kipler pokazuje na stolac za svjedoke. Osobno zaprisegne Keelvja, a zatim ga pita ima li neki valjan razlog zbog kojeg je njegova tvrtka odbila pružiti informacije koje sam tražio.
Muca, petlja, pokušava to svaliti na područne i okružne urede. "Je li vam poznato što znači omalovažavanje suda?" pita Kipler. "Možda, ovaj, ne baš."
"To je vrlo jednostavno. Vaša tvrtka omalovažava sud, gospodine Keely. Ja mogu ili globiti vašu tvrtku, ili vas, kao generalnog direktora, smjestiti u zatvor. Što ćemo?"
Uvjeren sam da su neki od njegovih frendova gulili po saveznim rekreacijskim centrima, ali Keely zna da se ovdje radi o gradskom zatvoru, s dosta uličnih tipova. "Stvarno ne bih želio ići u zatvor, časni suče."
"Nisam ni mislio. Ovime kažnjavam Great Benefit globom u iznosu od deset tisuća dolara, koja mora biti plaćena tužitelju do 5 sati sutra popodne. Nazovite svoj ured i osigurajte da ček bude poslan federal expressom, okay?"
Keely ne može ništa nego kimnuti.
"Nadalje, ne bude li ta informacija faksirana ovamo do devet ujutro, bit ćete odvedeni u Gradski zatvor Memphisa u kojem ćete ostati do udovoljenja zahtjevu. Osim toga, dok budete unutra, vaša tvrtka će biti kažnjavana s pet tisuća dolara dnevno."
Kipler se okreće i pokazuje prema Drummondu. "Opetovano sam vas upozoravao na te

dokumente, gospodine Drummond. Ovakvo ponašanje je potpuno neprihvatljivo." Lupa ljutito batom i napušta sudačko sjedalo.

44

Pod normalnim okolnostima, možda bih se osjećao glupo noseći uz odijelo plavo-sivu kapu s tigrom, naslonjen na zid čekaonice A aerodroma u Memphisu. No, ovaj dan je sve, samo ne normalan. Kasno je, mrtav sam umoran, ali adrenalin mi skače. Bio je to savršen prvi dan suđenja, bolji nisam mogao zamisliti.
Avion iz Chicaga stiže na vrijeme, a po kapi sam brzo prepoznat. Žena skrivena iza tamnih sunčanih naočala prilazi, odmjerava me od glave do pete i konačno kaže, "Gospodin Baylor?"
"Ja sam." Rukujem se s Jackie Lemancyzk i njenim pratiocem, čovjekom koji se predstavlja samo kao Carl. Putnu torbu nosi u ruci, spremni su da odmah krenemo. Prilično su nervozni.
Razgovaramo na putu za hotel, Holiday Inn u centru, šest ulica dalje od zgrade suda. Ona sjeda naprijed, uz mene. Carl vreba sa stražnjeg sjedala, ništa ne kaže, samo je čuva poput rotvajlera. Prepričavam im veći dio današnjih uzbuđenja. Ne, ne znaju da dolazi. Ruke joj se tresu. Krhka je i lomna, boji se sjene. Osim osvete, ne mogu pretpostaviti iz kojeg je razloga ovdje.
Hotelska rezervacija glasi na moje ime, na njen zahtjev. Nas troje sjedimo za malim stolom u njenoj sobi i prolazimo kroz ispitivanje. Pitanja su natipkana i numerirana.
Ako u njoj ima ljepote, dobro je skrivena. Kosa joj je odsječena i obojena u neku tamnocrvenu nijansu. Njen odvjetnik je rekao da je bila na terapiji, a ja ne postavljam pitanja. Oči su joj zakrvavljene i tužne, nimalo naglašene šminkom. Ima trideset jednu godinu, dvoje male djece, jednom razvedena, a po njenom vanjskom izgledu i držanju, teško je povjerovati da je svoju karijeru u Great Benefitu provela seleći se iz kreveta u krevet.
Carl se ponaša poput zaštitnika, tapša je po ramenu, ponekad savjetuje u vezi s ponekim odgovorom. Želi svjedočiti ujutro, što je ranije moguće, a potom se vratiti na aerodrom i napustiti grad.
Ostavljam ih u ponoć.

U utorak u devet ujutro, sudac Kipler nas saziva, ali sudskog stražara upućuje da porotu zadrži u njihovoj sobi još nekoliko trenutaka. Pita Drummonda jesu li zatražene informacije stigle. Po cijeni od pet tisuća zelembaća na dan, gotovo se nadam da nisu.
"Došle su prije otprilike sat vremena, časni suče", kaže s vidnim olakšanjem. Daje mi urednu hrpu dokumenata, debelu nekoliko centimetara, a čak se malo i smješka kada pruža Kipleru njegovu hrpu.
"Gospodine Baylor, trebat će vam nešto vremena", kaže časni sudac. "Dajte mi trideset minuta", kažem.
"Dobro. Porotu ćemo uvesti u devet i trideset."
Deck i ja odlazimo niz hodnik, do male sobe za sastanke javnog tužitelja i prolazimo kroz ispise.
Nimalo neočekivano, nerazumljive su i gotovo ih je nemoguće dešifrirati. Zažalit će oni to.
U devet i trideset je porota uvedena u sudnicu gdje je toplo pozdravlja sudac Kipler. Izjavljuju da se dobro osjećaju, nema bolesnih, ni s kim nisu sinoć kontaktirali u vezi sa slučajem.
"Vaš svjedok, gospodine Baylor", kaže Kipler i tako započne drugi dan. "Željeli bismo nastaviti s Everettom Lufkinom", kažem.
Lufkin ponovo dolazi iz sobe za svjedoke i sjeda na stolacr" Nakon jučerašnjeg fijaska s odjeljkom U, nitko mu neće vjerovati niti riječ. Siguran sam da je Drummond noćas imao raspravu s

njim do ponoći. Izgleda prilično izmučeno. Pružam mu službeni primjerak informacija koje smo tražili u vezi s potraživanjem i pitam ga prepoznaje li to.
"To je kompjuterski ispis sažetaka raznih informacija u svezi s potraživanjima osigurnina." "Pripravljen na kompjuterima Great Benefita?"
"Točno."
"Kada?"
"Jučer kasno popodne i navečer."
"Pod vašim nadzorom kao šefa Odjela za potraživanja?" "Moglo bi se tako reći."
"Dobro. Sada, gospodine Lufkin, molim vas da kažete poroti koliko je polica medicinskog osiguranja postojalo 1991."
Oklijeva, zatim se počinje igrati s ispisom. Čekamo dok on traži po stranicama. Jedini zvuk u ovom dugom, neugodnom prekidu je listanje papira u Lufkinovom krilu.
"Uvaljivanje" papira je omiljena taktika osiguravajućih društava i njihovih odvjetnika. Vole čekati do zadnjeg trenutka, najradije dan prije suđenja, a onda istovariti čitavo skladište kutija punih papirologije na prag tužiteljeva odvjetnika. To sam izbjegao zahvaljujući Tyroneu Kipleru.
Ovo je samo sjena toga. Valjda su mislili da mogu ovamo jutros ušetati, dati mi sedamdeset stranica ispisa, očito uglavnom besmislenoga i riješiti se toga.
"Stvarno je teško reći", jedva čujno kaže. "Kad bih imao malo vremena."
"Imali ste dva mjeseca", glasno kaže Kipler, a mikrofon mu radi odlično. I ton i glasnoća riječi su zapanjujući. "Odgovorite sada na pitanje." Za stolom obrane već se vrpolje.
"Htio bih znati tri stvari, gospodine Lufkin", kažem. "Broj postojećih polica, broj potraživanja na račun tih polica i broj potraživanja koja su odbijena. Sve to za godinu 1991. Molim."
Još lista stranice. "Ako se dobro sjećam, imali smo negdje oko devedeset sedam tisuća polica." "Ne možete provjeriti brojke i reći nam sigurno?"
Očito je da ne može. Glumi da je tako zaokupljen podacima da ne može odgovoriti na moje pitanje.
"I vi ste šef Odjela za potraživanja?" "Tako je!" odgovara.
"Da vas pitam ovo, gospodine Lufkin. Koliko vi znate, je li informacija koju tražim sadržana u ispisu?"
"Da."
"Znači, samo je treba naći."
"Ako ušutite na sekundu, naći ću je." Reži na mene poput ranjene zvijeri, a to ispada vrlo loše. "Od mene se ne očekuje da ušutim, gospodine Lufkin."
Drummond ustaje, moli sklopljenih ruku. "Časni suče, budimo pošteni, svjedok pokušava naći informaciju."
"Gospodine Drummond, svjedok je imao dva mjeseca da sakupi informacije. On je šef Odjela za potraživanja, sigurno zna čitati brojeve. Odbija se."
"Zaboravite ispis na sekundu, gospodine Lufkin", kažem. "U jednoj prosječnoj godini, koliki je udio polica na koje se potražuje isplata? Samo nam dajte postotak."
"Prosječno, potražuje se isplata osigurnine na osam do deset posto naših polica." "A koji postotak potraživanja se konačno odbacuje?"
"Oko deset posto svih zahtjeva se odbija", kaže. Iako odjednom zna odgovore, nimalo nije voljan s nama podijeliti svoje znanje.

"Koliki je novčani iznos prosječnog potraživanja, bilo ono isplaćeno ili ne?"
Slijedi duga pauza dok razmišlja o tome. Mislim da se predao. Samo želi završiti, otići s mjesta za svjedoke i iz Memphisa.
"Prosječno, negdje oko pet tisuća dolara po potraživanju." "Neka potraživanja glase na tek nekoliko stotina dolara, točno?" "Da."
"A neka vrijede desetke tisuća, točno?" "Da." "Pa je teško reći prosjek, je li?" "Da."
"Znači, ovi prosjeci i postoci koje ste mi upravo dali, jesu li prilično tipični za sve osiguravatelje, ili su specifični za Great Benefit?"
"Ne mogu govoriti za druge." "Znači, ne znate?"
"To nisam rekao."
"Znači, znate? Samo odgovorite na pitanje."
Ramena su mu malo klonula. Čovjek samo želi otići odavde. "Rekao bih da su sasvim prosječni."
"Hvala." Zastajem radi efekta, trenutak proučavam bilješke, mijenjam brzinu, namigujem Decku koji tiho izlazi iz sudnice. "Još samo nekoliko pitanja, gospodine Lufkin. Jeste li vi sugerirali Jackie Lemancyzk da da otkaz?"
"Nisam."
"Kako biste opisali njen radni učinak?" "Prosječan."
"Znate li zašto je degradirana s položaja više nadzornice za potraživanja?" "Koliko se sjećam, zato što nije znala s ljudima."
"Je li primila kakvu otpremninu nakon prekida radnog odnosa?" "Ne. Dala je otkaz."
"Bilo kakvu nadoknadu?" "Ne."
"Hvala vam. Časni suče, završio sam s ovim svjedokom."

Drummond ima dvije mogućnosti. Može Lufkina iskoristiti sada, direktno ga ispitati, bez uvodnih pitanja, ili ga ostaviti za kasnije. Nemoguće je osokoliti ovog tipa, tako da ne sumnjam da će ga Drummond izvući odavde što je prije moguće.
"Časni suče, ostavit ćemo Lufkina za kasnije", kaže Drummond. Porota ga više neće vidjeti. "Vrlo dobro. Pozovite svojeg sljedećeg svjedoka, gospodine Baylor."
To izgovaram na sav glas. "Optužba poziva Jackie Lemancyzk."
Brzo se okrećem da vidim reakciju Underhalla i Aldyja. Oni upravo nešto šapuću jedan drugom, a smrznu se na spomen njezinog imena. Oči su im izbuljene, a usta otvorena u potpunoj zatečenosti.
Jadni Lufkin je negdje napola puta prema dvostrukim vratima kada začuje novost. Ukipi se na mjestu, raskolačenih očiju okreće se prema stolu obrane, a zatim još brže izlazi iz sudnice.
Dok se njegovi momci komešaju oko njega, Drummond skače na noge. "Časni suče, možemo li vam pristupiti?"
Kipler nam domahuje prema sebi, da se skupimo podalje od mikrofona. Moj protivnik se pravi da je razbješnjen. Siguran sam da je iznenađen, ali nema pravo tražiti faul. Sav dahće. "Časni suče, ovo je potpuno iznenađenje", šapuće. Važno je da porota ne čuje njegove riječi i ne primijeti njegovu zatečenost.

"Zašto?" pitam lukavo. "Navedena je kao potencijalni svjedok prije procesa." "Imamo pravo biti unaprijed obaviješteni. Kada ste je pronašli?"
"Nisam znao da je bila izgubljena."
"To je regularno pitanje, gospodine Baylor", kaže časni sudac, po prvi put se mršteći na mene.
Obojicu ih promatram nedužno kao da hoću reći, "Hej, tek sam početnik. Smilujte mi se."
"Navedena je kao svjedok prije procesa", inzistiram, a iskreno, sva trojica znamo da će ona svjedočiti. Možda sam sinoć trebao obavijestiti sud da se ona nalazi u gradu, ali, dajte, pa to je moj prvi proces.

Ona ulazi za Deckom u sudnicu. Underhall i Aldy je ne žele pogledati. Pet propalica iz Trenta &Brenta prate svaki njen korak. Lijepo je uređena. Komotna plava haljina pada s njezinog mršavog tijela do malo iznad koljena. Lice joj je znatno drugačije nego sinoć, dosta zgodnije. Priseže, sjeda u stolac za svjedoke, s mržnjom pogleda momke iz Great Benefita i spremna je svjedočiti.
Pitam se je li spavala s Underhallom ili Aldyjem. Sinoć je spomenula Lufkina i još jednog, ali znam da ne znam cijelu priču.
Brzo prelazimo osnovno, a onda krećemo na glavno. "Koliko dugo ste radili za Great Benefit?"
"Šest godina."
"A kada vam je završio radni odnos?" "Trećeg listopada."
"Kako je završio?" "Bila sam otpuštena." "Niste sami dali otkaz?"
"Ne. Bila sam otpuštena." "Tko vas je otpustio?"
"Bila je to urota. Everett Lufkin, Kermit Aldy, Jack Underhall i nekoliko drugih." Glavom pokazuje okrivljene stranke i sve se glave okreću prema momcima iz Great Benefita.
Prilazim joj i dajem kopiju njezinog pisma u kojem daje otkaz. "Prepoznajete li ovo?" pitam. "To je pismo koje sam otipkala i potpisala", kaže.
"U ovom pismu piše da dajete otkaz iz osobnih razloga."
"Pismo je laž. Bila sam otpuštena zbog mojeg angažiranja u potraživanju Donnyja Raya Blacka te zato što sam trebala dati izjavu petog listopada. Bila sam otpuštena samo da tvrtka može objaviti kako tamo više ne radim."
"Tko vas je natjerao da napišete ovo pismo?" "Ovi isti. Bila je to urota."
"Možete li nam to pojasniti?"
Prvi put pogleda porotnike, a oni svi gledaju u nju. Teško guta, a onda počinje pričati. "U subotu prije nego sam bila određena da dam izjavu, zatražili su da dođem u ured. Tamo sam se našla s Jackom Underhallom, čovjekom koji ondje sjedi u sivom odijelu. On je jedan od pravnika osiguravajućeg društva. Rekao mi je da odmah odlazim te da imam alternativu. Mogu to nazvati otkaz, u tom slučaju odlazim bez ičega. Ili mogu napisati ovo pismo, nazvati to sporazumni prekid radnog odnosa, a u tom slučaju tvrtka će mi dati deset tisuća dolara u kesu da šutim. Odluku moram donijeti smjesta, tu pred njima."
Sinoć je o tome mogla govoriti bez emocija, ali drugačije je pred cijelim sudom. Grize usnicu, bori se minutu, a zatim može dalje. "Samohrana sam majka s dvoje djece a imam dosta računa.

Iznenada ostajem bez posla. Napisala sam pismo, uzela keš i potpisala sporazum da neću nikada ni s kim pričati o bilo kojem od mojih predmeta."
"Uključujući predmet Blackovih?" "Naročito predmet Blackovih." "Ako ste potpisali sporazum i uzeli novac, zašto ste ovdje?"
"Kad sam prebrodila prvi šok, razgovarala sam s odvjetnikom. Vrlo dobrim odvjetnikom.
Uvjerio me kako je sporazum koji sam potpisala nezakonit." "Imate li primjerak sporazuma?"
"Ne. Gospodin Underhall mi nije dao da ga zadržim. Ali, možete pitati njega. Uvjerena sam da ima original." Polako se okrećem i zagledam u Jacka Underhalla, kao i svi ostali u sudnici. Vezice su mu odjednom postale središte života, prtlja po njima, naizgled nesvjestan njezinog svjedočenja.
Promatram Lea Drummonda i po prvi put u očima mu vidim potpuni poraz. Njegova stranka mu, naravno, nije rekla za podmićivanje i sporazum potpisan pod prinudom.
"Zašto se otišli odvjetniku?"
"Jer sam trebala savjet. Nepravedno sam otpuštena. Ali prije toga sam bila diskriminirana zato jer sam žena, a i seksualno su me zlostavljali različiti šefovi u Great Benefitu."
"Poznajemo li nekog?"
"Prigovor, časni suče", kaže Drummond. "O ovome može biti zabavno čavrljati, ali je nevažno za slučaj."
"Hajde da vidimo kamo vodi. Zasada odbijam prigovor. Molim, odgovorite na pitanje, gospođo Lemancvzk."
Duboko udiše i kaže, "Imala sam odnose s Everettom Lufkinom tri godine. Sve dok sam udovoljavala svim njegovim željama, plaća mi je rasla i dobivala sam promaknuća. Kada sam se umorila od toga i prekinula, degradirana sam s položaja više nadglednice na običnu činovnicu. Plaća mi je smanjena za dvadeset posto. Zatim je i Russell Krokit, tada viši nadglednik, ali otpušten kad i ja, također zaključio da bi želio ljubavnu vezu. Natjerao me, rekao mi da će me otpustiti ne budem li se složila s njim. Ali, budem li mu ljubavnica neko vrijeme, onda će se pobrinuti da dobijem unapređenje. Bilo je, ili se pokloniti, ili se ukloniti."
"Oba ta muškarca su oženjena?"
"Da, imaju obitelji. Poznati su po tome da vrebaju na mlade djevojke u svojem odjelu. Mogu vam dati mnoga imena. I to nisu jedine dvije face koje su za seks davale unapređenja."
Ponovo se sve oči okreću prema Underhallu i Aldyju.
Zastajem da bih nešto provjerio na stolu. To je samo mali odvjetnički manevar kojeg sam usvojio kako bih dopustio da pikantno svjedočenje sjedne u uši prije nego krenem dalje.
Gledam Jackie, a ona briše oči maramicom. Oči su joj crvene. Porota je na njenoj strani, spremni su ubiti za nju.
"Popričajmo o predmetu Blackovih", kažem. "Bio je dodijeljen vama."
"Tako je. Prvobitno potraživanje gospođe Black bilo je dodijeljeno meni. Prema tadašnjoj poslovnoj politici tvrtke, odbila sam u pismu njen zahtjev."
"Zašto?"
"Zašto? Zato jer su sva potraživanja bila automatski odbijana, barem 1991." "Sva potraživanja?"
"Da. Naša politika je bila da smjesta odbijemo svako potraživanje, a zatim ponovo pregledamo ona manja koja se čine opravdana. Eventualno bismo isplatili neka od njih, ali velika potraživanja ne bismo isplatili dok se ne bi angažirali odvjetnici."
"Kada je to postala politika tvrtke?"

"1. siječnja 1991. Bio je to eksperiment, neka vrsta scenarija." Kimam joj. Neka nastavi. "Osiguravajuće društvo je odlučilo da odbije svako potraživanje veće od tisuću dolara u vremenskom periodu od dvanaest mjeseci. Nema veze koliko je opravdan zahtjev, jednostavno se odbija. Mnogi od manjih zahtjeva su također bili automatski odbijeni ako se mogao naći ikakav razlog. Vrlo malo većih potraživanja je isplaćeno, a i to, ponavljam, tek kad je osiguranik angažirao odvjetnika i počeo prijetiti."
"Koliko je trajalo takvo poslovanje?"
"Dvanaest mjeseci. Bio je to jednogodišnji eksperiment. Nikad nešto slično nije bilo poduzeto u osiguranju, a uprava je to općenito smatrala kao izvrsnu ideju. Ne isplaćuj godinu dana, zbroji ušteđeni novac, oduzmi iznos potrošen na brze sudske nagodbe i ostaje ti gomila love."
"Koliko love?"
"Scenarij je donio čistih četrdeset milijuna dolara, ili tako nešto." "Kako to znate?"
"Kad ste dovoljno dugo u krevetu s ovim bijednicima čujete razne gadosti. Sve će vam ispričati. Pričat će vam o svojim ženama, o poslu. Ne ponosim se time, okay? Ni jedan trenutak nisam u tome uživala. Ja sam bila žrtva." Oči su joj ponovo crvene, a glas joj pomalo podrhtava.
Još jedna duga pauza dok pregledavam svoje bilješke. "Kako se postupalo s predmetom Blackovih?"
"Na početku, bio je odbijen kao i svi drugi. Ali to je bilo veliko potraživanje pa je drugačije tretiran. Otkad su bile primijećene riječi 'akutna leukemija', sve što sam činila nadzirao je Russell Krokit. Odmah na početku su ustanovili da polica ne isključuje transplantaciju koštane moždine. To je postao vrlo značajan spis iz dva razloga. Prvo, odjednom je vrijedio masu novca, novca kojeg tvrtka očito nije željela isplatiti. A drugo, osiguranik je bolovao od neizlječive bolesti."
"Znači da je Odjelu za potraživanja bilo poznato kako će Donny Ray Black umrijeti?"
"Naravno. Njegov liječnički karton je bio jasan. Sjećam se jednog izvješća u kojem je liječnik rekao kako je kemoterapija prošla dobro, ali će se leukemija vratiti, vjerojatno unutar godinu dana, tako da bi mogla biti fatalna ako se pacijentu ne presadi koštana moždina."
"Jeste li ga pokazali nekome?"
"Pokazala sam ga Russellu Krokitu. On ga je pokazao svome šefu, Everettu Lufkinu. Negdje gore je bila donijeta odluka da se nastavi s odbijanjem potraživanja."
"No vi ste znali da potraživanje treba biti isplaćeno?"
"Svi su to znali, ali se tvrtka ponašala prema okolnostima." "Možete li to pojasniti?"
"Ovisno o tome je li se osiguranik posavjetovao s odvjetnikom." "Jesu li vama bile poznate okolnosti tada?"
"Opće je mišljenje bilo da će tek jedan od dvadeset i pet otići odvjetniku. To je jedini razlog koji je potaknuo ovaj eksperiment. Znaju da se mogu s tim provući. Prodaju police ljudima koji nisu obrazovani i računaju da će ovi zbog svojeg neznanja prihvatiti odbijanje."
"Što bi se dogodilo kada biste dobili pismo od nekog odvjetnika?"
"Onda je to sasvim druga situacija. Ako je potraživanje ispod pet tisuća dolara i legitimno, onda ga isplaćujemo smjesta uz pismenu ispriku. Došlo je do male zbrke u birokraciji, znate, taj tip pisma. Ili su možda krivi naši kompjuteri. Poslala sam sto takvih pisama. Ako je potraživanje preko pet tisuća dolara, onda predmet odlazi iz mojih ruku i ide nadgledniku. Mislim da su skoro uvijek bili isplaćeni. Ako je odvjetnik podnio tužbu ili je na putu da je podnese, tvrtka bi dogovorila nagodbu u povjerenju."

"Koliko često se to događalo?" "Stvarno ne znam."
Odstupam s podija i kažem, "Hvala", zatim se okrećem Drummondu i s ljubaznim smiješkom kažem, "Svjedokinja je vaša."
Sjedam uz Dot koja je sva u suzama i tiho jeca. Uvijek je sebe krivila zato što nije prije potražila odvjetnika, tako da je za nju ovo svjedočenje bilo posebno bolno. Bez obzira na ishod, nikad neće sebi oprostiti.
Srećom, nekoliko porotnika primjećuje da plače.
Jadni Leo hoda do mjesta što daljeg od porote, a da još uvijek može postavljati pitanja. Ne mogu zamisliti što bi on mogao pitati, ali jamačno je već i prije upadao u zasjede.
Predstavlja se, vrlo srdačno, kaže Jackie da se njih dvoje nije, naravno, nikad srelo. To je pokušaj da obavijesti porotu kako on nema pojma što bi ona, za ime svega, mogla reći. Ona ga plamteći pogleda. Ne samo da mrzi Great Benefit, već i svakog odvjetnika koji je spao na to da ih zastupa.
"Dakle, je li istina, gospođo Lemancyak, da ste nedugo bili upućeni u neku ustanovu zbog različitih problema?" To pitanje postavlja vrlo delikatno. Na suđenju ne postavljate pitanja na koja već ne znate odgovor, ali slutim da Leo nema pojma što ga čeka. Njegov izvor je očajničko šaputanje u zadnjih petnaest minuta.
"Ne! To nije istina." Nakostriješila se na njega. "Pardon. Ali vi ste bili na liječenju?"
"Nisam bila upućena. Sama sam otišla u tu ustanovu i ostala tamo dva tjedna. Nisu mi dopustili da ostanem koliko sam željela. Troškove mojeg liječenja je trebala pokriti zajednička polica koju imaju svi zaposleni kod Great Benefita. Trebala me je pokrivati još godinu dana od mojeg odlaska s posla. Oni su, dakako, odbili podmiriti potraživanje."
Drummond grize nokat i zuri u svoj blok kao da je to prečuo. Iduće pitanje, Leo. "Jeste li zato ovdje? Zato jer ste ljuti na Great Benefit?"
"Mrzim Great Benefit, kao i većinu bijednika koji tamo rade. Je li to odgovor na vaše pitanje?" "Je li vaše svjedočenje danas potaknuto vašom mržnjom?"
"Ne. Ovdje sam zato jer znam istinu o tome kako su namjerno zeznuli tisuće ljudi. To treba svima reći."
Bolje odustani, Leo.
"Zašto ste se uputili na liječenje?"
"Borim se s alkoholizmom i depresijom. Ovoga trenutka sam okay. Idućeg tjedna, tko zna? Šest godina su vaši klijenti postupali sa mnom kao s komadom mesa. Dodavali su me po uredu kao kutiju bombona, a svatko je uzimao što je htio. Vrebali su na mene jer sam razvedena i sama s dvoje djece i jer imam zgodno dupe. Oduzeli su mi samopoštovanje. Sada im se suprotstavljam, gospodine Drummond. Pokušavam se spasiti, a ako će mi trebati i liječenje, neću oklijevati. Samo bih htjela da vaša stranka plati proklete račune."
"Nemam više pitanja, časni suče." Drummond brzo odjuri nazad za svoj stol. Pratim Jackie kroz ogradu i gotovo do vrata.
Zahvaljujem joj još jednom i obećajem da ću nazvati njezinog odvjetnika. Deck izlazi da je odveze na aerodrom.

Skoro je pola dvanaest. Želim da porota razmišlja o njenom iskazu tijekom ručka pa molim suca Kiplera da ranije prekine. Moj službeni razlog je da mi treba vremena za kompjuterski ispis prije

nego pozovem još kojeg svjedoka.
Deset tisuća dolara globe je stiglo dok smo bili u sudnici, a Drummond je predaje u pohranu, zajedno sa žalbom obrazloženom na dvadeset stranica. Namjerava se žaliti na globu, tako da će novac ležati, nedirnut, na sudskom računu i čekati ishod. Ali meni su na pameti druge brige.

45

Nekoliko porotnika mi se smješka dok se vraćaju na svoja mjesta poslije ručka. Oni ne bi smjeli raspravljati o slučaju sve dok im službeno nije predan, ali svi znaju da o njemu šapuću svaki put kad napuste sudnicu. Prije nekoliko godina, dva su se porotnika potukla dok su raspravljali o vjerodostojnosti nekog svjedoka. Problem je bio u tome što je to bio drugi svjedok u procesu koji je trebao trajati dva tjedna. Sudac je poništio suđenje i započeo iz početka.
Imali su dva sata da u sebi kuhaju i ključaju zbog Jackienog iskaza. Sada je vrijeme da im pokažem kako da isprave neke od tih nepravdi. Vrijeme je da pričamo o novcu.
"Časni suče, optužba poziva za svjedoka gospodina Wilfreda Keelevja." Keeley je u blizini i upada u sudnicu jedva čekajući da svjedoči. Djeluje poletno i prijateljski, u oštroj suprotnosti prema Lufkinu i unatoč svih neizbrisivih laži koje su dosad razotkrivene na uštrb njegove tvrtke. On očito želi uvjeriti porotu kako je on taj koji zapovijeda te da je čovjek kojem se može vjerovati.
Postavljam mu nekoliko uopćenih pitanja, ustanovljavam činjenicu kako je on generalni direktor, šef broj jedan Great Benefita. On to rado priznaje. Onda mu predajem primjerak posljednjeg financijskog izvještaja njegovog osiguravajućeg društva. Ponaša se kao da ga čita svakog jutra.
"Dakle, gospodine Keeley, možete li reći poroti koliko vrijedi vaša tvrtka?" "Što mislite pod vrijednošću?" uzvraća mi.
"Mislim na neto vrijednost." "To nije baš tako jasno."
"O, je. Pogledajte u vaš financijski izvještaj ovdje, stavite aktivu na jednu stranu, oduzmite potraživanja na drugoj i recite poroti što je ostalo. To je neto vrijednost."
"Nije to tako jednostavno."
Odmahujem glavom u nevjerici. "Biste li se složili da vaša tvrtka ima neto vrijednost od približno četiri stotine milijuna dolara?"
Osim očitih prednosti, još jedna dodatna pogodnost kada uhvatite lupeža iz korporacije u laži je ta da sljedeći svjedok mora reći istinu. Keeley mora biti osvježavajuće pošten i siguran sam da mu je Drummond to dobro utuvio u glavu. Siguran sam da je to bilo teško.
"To je prilično dobra procjena. Složio bih se s tim."
"Hvala vam. Recite, koliko novca ima vaša tvrtka u gotovini?"
Ovo pitanje nije bilo očekivano. Drummond ustaje i ulaže prigovor, Kipler ga odbija.
"Pa, to je teško reći", kaže mi i hvata ga panika svojstvena Great Benefitu koju smo i očekivali. "Ma hajde, gospodine Keelev, vi ste generalni direktor. U svojoj tvrtki ste već osamnaest
godina. Došli ste iz računovodstva. Koliko vam novca leži uokolo?"
Lista stranicama kao lud, a ja strpljivo čekam. Konačno mi daje brojku, a ja u tom trenutku zahvaljujem Maxu Leubergu. Uzimam svoj primjerak i molim ga da posebno objasni pričuvni fond. Kada smo ih tužili za deset milijuna dolara, oni su taj iznos stavili u pričuvu da mogu isplatiti potraživanje. Isto je sa svakom tužbom. To je još uvijek njihov novac, još uvijek se investira i donosi dobre kamate, ali je sada označen kao opterećenje. Osiguravajuća društva obožavaju kada ih netko tuži na bezbroj milijardi zelembaća, jer onda mogu pričuvati novac i tvrditi kako su u biti propali.
I to je sve savršeno zakonito. To poslovanje nije regulirano zakonima i ima svoj vlastiti niz mutnih knjigovodstvenih postupaka.
Keeley počinje koristiti duge ekonomske izraze koje nitko ne razumije. Radije će zbuniti porotu

nego priznati istinu.
Ispitujem ga o još jednom pričuvnom fondu, a zatim prelazimo na račune na kojima su viškovi.
Ograničeni viškovi. Neograničeni viškovi. Obasipam ga pitanjima i zvučim prilično inteligentno.
Koristeći Leubergove bilješke, uspoređujem brojke i pitam Keeleyja ima li njegova tvrtka oko četiri stotine i osamdeset pet milijuna dolara u gotovini.
"Da bar", kaže smijući se grohotom. Nitko drugi se nije niti osmjehnuo. "Onda, koliko novca imate, gospodine Keeley?"
"O, ne znam. Rekao bih, negdje oko sto milijuna."
To je dovoljno zasada. Za vrijeme moje završne riječi, mogu ispisati znamenke na ploču i objasniti gdje se novac nalazi.
Pružam mu primjerak ispisa koji mi je poslao Odjel za potraživanja, a on djeluje iznenađeno. Tijekom ručka sam odlučio da ću ga zaskočiti dok svjedoči, a da Lufkina neću zvati na bis. Pogledom traži pomoć od Drummonda, ali ovaj ništa ne može učiniti. Gospodin Keeley je generalni direktor, a on bi sigurno trebao biti sposoban pomoći nam u našoj potrazi za istinom. Pretpostavljam kako misle da ću dovući natrag Lufkina da objasni ove podatke. Koliko god volio Lufkina, s njim sam završio. Neću mu dati prilike da pobija izjave Jackie Lemancyzk.
"Prepoznajete li ovaj ispis, gospodine Keeley? To je onaj kojeg mi je vaša tvrtka dala jutros." "Svakako."
"Dobro. Možete li reći poroti koliko polica za zdravstveno osiguranje je, u stvari, imala vaša tvrtka 1991.?"
"Ovaj, ne znam. Samo da vidim." Okreće stranice, jednu diže, zatim je spušta, diže drugu pa treću.
"Zvuči li vam brojka od devedeset osam tisuća manje-više točno?" "Možda. Svakako, aha, mislim da je tako."
"A koliko je bilo potraživanja na te police 1991?"
Ista stvar. Keeley petlja po ispisu, mrmljajući brojke sam za sebe. To je gotovo neugodno. Minute prolaze i ja konačno kažem, "Zvuči li vam brojka od jedanaest tisuća četiristo manje-više točna?"
"Zvuči blizu, valjda, ali morao bih to provjeriti, znate." "Kako biste to provjerili?"
"Pa, trebao bih ovo još malo proučiti." "Znači ta informacija je upravo ondje?" "Mislim." "Možete li reći poroti koliko je tih potraživanja vaša tvrtka odbila?"
"Pa, opet bih, morao sve ovo proučiti", kaže podižući ispis s obje ruke.
"Znači ta informacija je sadržana u ovome što sada držite." "Možda. Da, mislim."
"Dobro. Pogledajte stranice jedanaest, osamnaest, trideset tri i četrdeset jedan." Brzo sluša, sve samo da ne mora svjedočiti. Stranice šušte i šušte.
"Zvuči li vam brojka od devet tisuća sto manje-više točno?"
On je potpuno šokiran tom nečuvenom primjedbom. "Naravno da ne. To je apsurdno." "Ali ne znate?"
"Znam da nije tako visoka."
"Hvala vam." Prilazim svjedoku, uzimam ispis i dajem mu policu Great Benefita koju mi je dao Max Leuberg. "Prepoznajete li ovo?"
"Naravno", kaže radosno, samo da se makne od tog nesretnog ispisa. "Što je to?"
"Polica liječničkog osiguranja koju je izdala moja tvrtka." "Kada?"

Proučava je trenutak. "U rujnu 1992. Prije pet mjeseci."
"Molim vas, pogledajte stranicu jedanaest, odjeljak F, četvrti članak, potčlanak C, alinea trinaest. Vidite li to?"
Slova su tako sitna da policu mora privući gotovo do nosa. Smijuljim se tome i pogledavam porotnike. Shvatili su poantu.
"Našao sam", konačno kaže. "Dobro. Sada to pročitajte, molim."
Čita zirkajući i mršteći se, kao da je to uistinu zamorno. Kada je završio, uspijeva se nasmijati. "U redu."
"Koja je svrha te klauzule?"
"Izuzima iz osiguranja određene kirurške postupke." "Poimence?" "Poimence sva presađivanja."
"Spominje li se i koštana moždina među izuzecima?" "Da. Spominje se koštana moždina."
Prilazim svjedoku i predajem mu kopiju police Blackovih. Molim ga da pročita taj odlomak.
Sitna slova mu ponovo naprežu oči, ali smiono prolazi kroz njih. "Sto ova polica izuzima u smislu presađivanja?"
"Sve veće organe; bubreg, jetru, srce, pluća, oči, svi su tu spomenuti." "Što je s koštanom moždinom?"
"Ne spominje se."
"Znači, ne izuzima se izričito?" "Tako je."
"Kada je podnesena ova tužba, gospodine Keely? Sjećate li se?"
Gleda u Drummonda, koji mu, naravno, ne može biti ni od kakve pomoći u ovom trenutku. "Negdje sredinom ljeta, koliko se sjećam. Možda u srpnju?"
"Tako je", kažem. "Bio je srpanj. Znate li kada je tekst police izmijenjen tako da je ubačeno izuzimanje presađivanja koštane moždine?"
"Ne. Ne znam. Ja nisam uključen u sastavljanje polica." "Tko sastavlja police? Tko smišlja sva ova sitna slova?" "To se radi u pravnom odjelu."
"Aha. Bi li se moglo reći da je polica izmijenjena nekako pošto je podnesena ova tužba?"
Proučava me trenutak, a onda kaže, "Ne. Mogla je biti izmijenjena prije nego je podnesena ova tužba."
"Je li bila promijenjena pošto je stiglo ovo potraživanje?" "Ne znam."
Njegov odgovor zvuči sumnjivo. Ili se ne brine za svoju tvrtku, ili laže. Menije to stvarno svejedno. Dobio sam što sam želio. Mogu argumentirati poroti kako su ove izmjene jasan dokaz da nije bilo namjere isključiti koštanu moždinu iz police Blackovih. Izuzeli su sve ostalo, a sada izuzimaju sve, tako da ih je raskrinkala njihova vlastita formulacija.
Još mi je ostala samo jedna sitnica za Keelevja. "Imate li kopiju sporazuma kojeg je Jackie Lemancyzk potpisala na dan kad je dobila otkaz?"
"Ne."
"Jeste li ikada vidjeli taj sporazum?" "Ne.".
"Jeste li vi dali ovlaštenje da se Jackie Lemancyzk isplati deset tisuća dolara u gotovini?" "Ne. Ona laže o tome."

"Laže."
"Tako sam rekao."
"A što je s Everettom Lufkinom? Je li on lagao poroti u vezi s uputama za rješavanje potraživanja?"
Keeley započinje nešto govoriti, a onda samog sebe zaustavlja. Nijedan odgovor mu neće koristiti u ovom trenutku. Porotnici jako dobro znaju da im je Lufkin lagao pa im ne može reći da nisu čuli ono što su čuli. A sigurno ne može priznati da je jedan od njegovih šefova lagao poroti.
Nisam planirao ovo pitanje, samo je došlo. "Nešto sam vas pitao, gospodine Keely. Je li Everett Lufkin lagao ovoj poroti o uputama za rješavanje potraživanja?"
"Ne mislim da trebam odgovoriti na ovo pitanje." "Odgovorite na pitanje", Kipler kaže strogo.
U toj mučnoj pauzi Keeley zuri u mene. Sudnica je tiha. Svaki pojedini porotnik ga promatra i čeka. Istina je svima očita pa odlučujem biti pristojan dečko.
"Ne možete odgovoriti na to, zar ne, jer ne možete priznati da je šef u vašoj tvrtki lagao ovoj poroti?"
"Prigovor." "Prihvaća se."
"Nemam više pitanja."
"Ni ja nemam pitanja u ovom trenutku, časni suče", kaže Drummond. Očito želi da se prašina slegne prije nego vrati ove tipove da svjedoče za obranu. Sada Drummond želi da Jackie Lemancyzk bude prostorno i vremenski daleko od naše porote.
Ke'rmit Aldy, šef Odjela za izdavanje polica je moj predzadnji svjedok. U ovom trenutku mi zaista ne treba njegovo svjedočenje, ali trebam nekako popuniti vrijeme. Pola tri je drugog dana suđenja i lagano ću završiti ovog popodneva. Želim da se porota vrati doma razmišljajući o dvoje ljudi, Jackie Lemancyzk i Donnyju Rayu Blacku.
Aldy je preplašen i škrt na riječima, plaši se da ne kaže više nego je nužno potrebno. Ne znam je li i on spavao s Jackie, no momentalno je svatko iz Great Benefita sumnjiv. Osjećam da i porota misli tako.
Brzo prikazujemo najnužniju pozadinu. Izdavanje polica je tako užasno dosadno da sam odlučio kako ću poroti pružiti samo najosnovnije pojedinosti. Aldy je također dosadan pa je tako dorastao zadaći. Ne želim izgubiti porotu pa se žurim.
A tada dolazi vrijeme za zabavu. Predajem mu upute za izdavanje polica koje su mi dali za vrijeme mojeg istraživanja. U zelenom su uvezu i uvelike sliče uputama za rješavanje potraživanja. Ni Aldy ni Drummond ni itko drugi ne zna posjedujem li još jedan primjerak uputa za izdavanje polica i to onoga koji sadrži čitav odjeljak U.
Gleda ga kao da ga nikad prije nije vidio, ali ga prepoznaje kad to od njega tražim. Svi znaju koje je iduće pitanje.
"Jesu li to čitave upute?"
Polako ih prelistava, ne žuri mu se. Očito je izvukao pouke od jučerašnjeg Lufkinovog iskustva. Ako kaže da su potpune, a ja izvučem primjerak kuji sam posudio od Coopera Jacksona, onda je gotov. Ako prizna da nešto nedostaje, onda će za to platiti. Kladim se da se Drummond opredijelio za ovo drugo.
"Dakle, da vidimo. Izgledaju kompletne, ali, ne, samo malo. Jedan odjeljak nedostaje na kraju." "Je li to možda odjeljak U?" pitam u nevjerici.
"Čini mi se, da."

Pretvaram se da sam začuđen. "Zašto bi, za ime svega, netko htio odstraniti odjeljak U iz ovih uputa?"
"Ne znam."
"Znate li tko ga je odstranio?" "Ne."
"Naravno da ne. Tko je odredio da mi se baš ovaj primjerak pošalje?" "Zaista se ne sjećam."
"Ali je očito odjeljak U odstranjen prije nego su upute dane meni?" "Nije ovdje, ako to hoćete čuti."
"Hoću čuti istinu, gospodine Aldy. Molim vas, pomozite mi. Je li odjeljak U odstranjen prije nego su ove upute dane meni?"
"Tako izgleda." "Znači li to da?"
"Da. Odjeljak je odstranjen."
"Slažete li se kako su upute za izdavanje polica veoma važne za rad vašeg odjela?" "Naravno."
"Znači da ste vrlo dobro upoznati s njima." "Da."
"Znači da će vam biti lako iznijeti ukratko osnove odjeljka U poroti, zar ne?" "O, ne znam. Prošlo je dosta otkad sam ih pogledao."
On još uvijek ne zna imam li kopiju odjeljka U uputa za izdavanje polica. "Zašto ne pokušate?
Samo dajte poroti kratak pregled onoga što se nalazi u odjeljku U."
Razmišlja trenutak a zatim objašnjava kako taj odjeljak govori o sustavu provjere i uravnoteženja između polica i isplaćivanja osigurnina. Oba odjela trebaju provjeriti određena potraživanja. Treba dosta papirologije da bi se osiguralo pravilno rješavanje potraživanja. Petlja nešto, skuplja malo hrabrosti, a kako još uvijek nisam izvukao kopiju odjeljka U, mislim da počinje vjerovati kako ga nemam.
"Znači da je svrha odjeljka U garantirati kako će svako potraživanje biti riješeno na pravi način."
"Da."
Posižem pod stol, vadim upute i odlazim do svjedoka. "Objasnimo onda to poroti", kažem predajući mu kompletne upute. On malo klone. Drummond pokušava očuvati samouvjereno držanje, ali je to nemoguće.

Odjeljak U u uputama za izdavanje polica je isto tako gnjusan kao i odjeljak U uputa za rješavanje potraživanja, a nakon jednog sata neugodnosti za Aldyja, vrijeme je da prekinem. Scenarij je razotkriven pred porotom i mogu se nad njim zgražati.
Drummond nema pitanja. Kipler daje pauzu od petnaest minuta tako da Deck i ja možemo postaviti televizore.

Naš posljednji svjedok je Donny Ray Black. Sudski poslužitelj prigušuju svjetla u sudnici, a porotnici se naginju naprijed u želji da vide lice na pedeset centimetarskom ekranu pred njima. U montaži smo skratili njegov iskaz na trideset i jednu minutu. Sada porotnici upijaju svaku njegovu škripavu i slabašnu riječ.
Umjesto da to gledam po stoti put, sjedam uz Dot i proučavam lica u odjeljku za porotu. Vidim dosta suosjećanja. Dot briše nadlanicom svoje obraze. Pred kraj i mene steže u grlu.

Sudnica je vrlo tiha još čitavu minutu pošto je slika nestala s ekrana i sudski poslužitelj krenuo prema svjetlima. U polumraku se iz smjera našeg stola čuje tih, ali prepoznatljiv zvuk uplakane majke.
Nanijeli smo im svu štetu koju sam mogao zamisliti. Dobio sam proces. Sada jc izazov ne izgubiti ga.
Svjetla se pale i ja svečano objavljujem, "časni suče, optužba je završila."
Dugo postoje porota otišla, Dot i ja sjedimo u praznoj sudnici i pričamo o izvrsnim iskazima koje smo čuli u prošla dva dana. Očito je dokazano kako je ona u pravu, a oni u krivu, iako je u tome malo zadovoljstva. I u grob će ponijeti svoju grižnju savjesti zato što se nije jače borila onda kad je trebalo.
Kaže mi kako ju nije briga što će se dalje dogoditi. Ona je uspjela na sudu. Sada bi otišla doma i više se nikad ne vratila. Objašnjavam joj da to nije moguće. Tek smo napola puta. Još samo nekoliko dana.

46

Neobično me zanima što će Drummond pokušati u svojoj obrani. Riskira dalju štetu bude li dovukao druge iz tvrtke i pokušao opravdati njihove spletke oko odbijanja potraživanja. Zna da ću jednostavno izvući odjeljak U i postaviti sva moguća neugodna pitanja. Po svemu sudeći, tamo negdje mora biti zakopanih drastičnijih laži i prikrivanja. Jedini način da ih se razotkrije će biti u otvorenom unakrsnom ispitivanju.
Naveo je osamnaestero ljudi kao moguće svjedoke. Ne mogu zamisliti koga će prvog pozvati. Kada sam ja izlagao naš slučaj, imao sam privilegiju znati što će se dalje dogoditi, tko je sljedeći svjedok, koji je sljedeći dokument. Sada je to sasvim drugačije. Morat ću reagirati i to brzo.
Kasno navečer nazivam Maxa Leuberga u Wisconsin te mu s velikim gustom prepričavam događaje prva dva dana. Daje mi nekoliko savjeta i mišljenja o tome što bi se moglo dalje dogoditi. Strašno se uzbuđuje i kaže kako bi možda mogao doletjeti.
Šećem unaokolo do tri ujutro, razgovarajući sam sa sobom, pokušavajući zamisliti što će Drummond pokušati.
Ugodno sam iznenađen vidjeti Coopera Jacksona da sjedi u sudnici kada stižem u pola devet. Upoznaje me s druga dva odvjetnika, oba iz Raleigha, Sjeverna Carolina. Doletjeli su da bi pratili moje suđenje. Kako ide, pitaju. Dajem im oprezan sažetak onoga što se dogodilo. Jedan od odvjetnika je bio ovdje u ponedjeljak, pratio je dramu s odjeljkom U. Njih trojica imaju do sada dvadesetak slučajeva, oglašavaju se u novinama, a slučajevi se neprestano pojavljuju. Namjeravaju uložiti tužbu vrlo brzo.
Cooper mi daje novine i pita me jesam li ih vidio. To je Wall Street Journal, jučerašnji, a na naslovnoj stranici je članak o Great Benefitu. Kažem im da nisam čitao novine već tjedan dana, čak ne znam ni koji je dan. Znaju kako je to.
Brzo čitam članak. Govori o rastućem broju prigovora Great Benefita i njihovoj sklonosti k odbijanju potraživanja. Mnogi javni tužitelji to sada istražuju. Ulaže se mnoštvo žalbi. Na kraju, članak kaže kako se prati jedan mali proces dolje u Memphisu jer bi mogao rezultirati prvom značajnom presudom protiv osiguravajućeg društva.
Pokazujem članak Kipleru u njegovom uredu, ali njega to ne zabrinjava. Jednostavno će pitati porotnike jesu li ga vidjeli. Bili su upozoreni da ne čitaju novine. Obojica duboko sumnjamo da se Wall Street Journal baš čita medu našim porotnicima.
Obrana prvo poziva André Weeksa, zamjenika povjerenika za osiguranje države Tennessee. On je činovnik na visokom položaju u Vladinoj agenciji za osiguranje, svjedok kojeg je Drummond već koristio prije. Njegova je zadaća pokazati kako je država potpuno na strani obrane.
Veoma je zgodan čovjek, star oko četrdeset godina, ima lijepo odijelo, ljubazan smiješak, pošteno lice. Uz to, u ovom trenutku ima bitnu prednost: ne radi u Great Benefitu. Drummond mu postavlja mnoštvo prozaičnih pitanja o regulativnim dužnostima njegove službe, pokušava da to zvuči kako oni tiraniziraju osiguravajuća društva, uz fijuk biča. Kako je Great Benefit još uvijek ugledni osiguravatelj u ovoj državi, očito je da se pristojno ponašaju. U suprotnom, André i njegovi psi čuvari bi im bili za petama.
Drummondu treba vrijeme. Treba mu brdo svjedočenja koje bi istovario na naše porotnike pa da možda zaborave nešto od grozota koje su upravo čuli. Radi to sporo. Hoda sporo, govori sporo,

uvelike nalik postarijem profesoru. I vrlo je dobar. Da su mu na raspolaganju druge činjenice, bio bi ubojit.
Daje Weeksu policu Blackovih i provode pola sata objašnjavajući poroti kako svaku, baš svaku policu, treba odobriti Vladina agencija za osiguranje. Glavni naglasak je stavljen na riječ "odobriti".
Budući da nisam na nogama, mogu provesti više vremena gledajući uokolo. Proučavam porotnike, nekoliko njih ne skreće pogled. Ti su na mojoj strani. Primjećujem neznance u sudnici, mlade ljude u odijelima koje nisam nikad prije vidio. Cooper Jackson je sa svojim trendovima u zadnjem redu, uz vrata. Ima manje od petnaest gledatelja. Zašto bi itko pratio građansku parnicu?
Nakon sat i pol zaista iscrpljujućeg svjedočenja o zamršenostima državne regulative osiguranja, porotnici padaju u san. Drummonda nije briga. On očajnički želi razvući proces do idućeg tjedna. Konačno mi predaje svjedoka oko jedanaest, uspješno protrativši jutro. Prekidamo na petnaest minuta i sada je moj red da pucam u prazno.
Weeks kaže da trenutačno u državi posluje šest stotina osiguravajućih društava te da njegova služba ima četrdeset jednog zaposlenog, od čega samo osamnaestero zaista pregledava police. Nerado procjenjuje da svaki od osiguravatelja u stvari posjeduje bar desetak različitih polica, tako da njegova agencija rješava barem šest tisuća polica. I priznaje da se police stalno mijenjaju i nadopunjuju.
Još malo računamo, pa uspijevam dati na znanje kako je nemoguće bilo kojem uredu pratiti more sitnih slova koje proizvode osiguravajuća društva. Dajem mu policu Blackovih. Izjavljuje da ju je pročitao, ali priznaje da je to učinio tek kad se pripremao za ovo suđenje. Pitam ga kako je u polici regulirano bolovanje od tjedan dana zbog nezgode bez primanja u bolnicu. Polica odjednom djeluje teže, a on brzo prevrće stranice u nadi da će naći taj odjeljak i ispaliti odgovor. To se ne događa. Lista, šuška, žmirka i mršti se, konačno kaže da ga je našao. Odgovor mu je korektan, pa ga puštam. Onda ga pitam na koji način se mogu izmijeniti uvjeti osiguranja u polici i osjećam gotovo samilost za njega. Proučava policu vrlo dugo dok svi čekaju. Porotnici se zabavljaju. Kipler se smijulji. Drummond bjesni, ali ne može mu pomoći.
Daje odgovor čija točnost nije bitna. Svrha je postignuta. Stavljam dvije zelene knjige uputa na svoj stol kao da ćemo se Weeks i ja ponovo s njima baktati. Svi gledaju. Držeći upute u rukama, pitam ga provjerava li periodično interne postupke rješavanja potraživanja u osiguravajućim društvima koja tako revno kontrolira. Želi reći da, ali je očito čuo za odjeljak U. Zato kaže ne, a ja sam, naravno, očito zaprepašten. Bockam ga s još nekoliko sarkastičnih pitanja, a onda pa puštam s udice. Šteta je nanesena i po propisu unesena u zapisnik.
Pitam ga je li mu poznato da Vladina agencija za osiguranje u Floridi istražuje Great Benefit. Nije mu poznato. A što je s Južnom Carolinom? Čini mu se da je načuo nešto o tome, ali nije još ništa vidio. Kentucky? Georgia? Ne, a za zapisnik, zaista ga nije briga što rade druge države. Na tome sam mu zahvalan.

Ni Drummondov sljedeći svjedok ne radi u Great Benefitu. Zove se Payton Reisky, a njegova zastrašujuća titula je predsjednik Nacionalne udruge osiguravatelja. Ponaša se i izgleda poput vrlo važne osobe. Ubrzo saznajemo da je njegovo poduzeće politička organizacija smještena u Washingtonu, a osnovale su je osiguravajuća društva da ih predstavlja na Capitol Hillu. Samo hrpa lobista, bez sumnje s debelim budžetom. Oni čine mnogo divnih stvari, tako nam kažu, sve u naporu da promiču pošteno poslovanje osiguravatelja.
Ovaj kratak uvod uzima dosta vremena. Počinje u pola dva popodne, a do dva smo uvjereni kako je NUO na putu da spasi čovječanstvo. Kakvi divni ljudi!

Reisky je u branši proveo trideset godina, a ubrzo smo upoznati s njegovim životopisom i školovanjem. Drummond ga želi okvalificirati kao stručnjaka za područje postupaka s potraživanjima i njihovog rješavanja. Nemam prigovara. Proučio sam njegovo svjedočenje s jednog drugog procesa i mislim da ga mogu srediti. Samo bi izuzetno nadaren stručnjak uspio stvoriti dojam da odjeljak U zvuči dobro.
Bez ikakva poticanja, vodi nas kroz čitav postupak kako bi se s takvim potraživanjem trebalo postupiti. Drummond ozbiljno kima glavom, kao da su stvarno nekom pokazali svoje. Pogodite što? Great Benefit se u ovom slučaju držao propisa. Možda nekoliko neznatnih pogrešaka, ali što je to za veliku tvrtku s mnoštvom potraživanja. Sve je bilo u granicama prihvatljivog.
Srž mišljenja Reiskog je kako je Great Benefit imala sva prava odbiti ovo potraživanje zbog veličine novčanog iznosa. Vrlo ozbiljno objašnjava poroti kako nije razumno očekivati da polica koja se otplaćuje osamnaest dolara mjesečno pokrije presađivanje koje košta dvije stotine tisuća dolara. Svrha takve police je da pruži samo najnužnije, ne sve čega se možete sjetiti.
Drummond načinje temu uputa i nedostajućih odjeljaka. Nesretno, vjeruje Reisky, ali ne tako važno. Upute se stalno mijenjaju, a iskusni činovnici obično ne obraćaju pažnju na njih jer znaju svoj posao. Ali, kad je to već postala takva tema, hajde da popričamo o tome. Rado uzima jedne upute i tumači razne odsječke poroti. Sve ovdje piše, crno na bijelo. Sve divno funkcionira!
S uputa prelaze na brojke. Drummond ga pita je li imao prilike pregledati informacije u svezi s policama, potraživanjima i odbijanjima. Reisky ozbiljno kima, a zatim prihvaća kompjuterski ispis od Drummonda.
Great Benefit je svakako imala visok postotak odbijanja potraživanja 1991, ali za to može biti mnogo razloga. Za to se već čulo među osiguravateljima. I ne možete uvijek vjerovati brojkama. U stvari, pogledate li posljednjih deset godina, Great Benefit ima prosječni postotak odbijenih potraživanja malo ispod dvanaest posto, što je svakako unutar prosjeka svih osiguravatelja. Iza brojeva slijedi još brojeva i ubrzo smo zbunjeni, što je Drummond i htio.
Reisky silazi sa sjedala za svjedoke i počinje pokazivati ovdje i ondje na višebojnom dijagramu. Priča poroti poput vještog predavača i pitam se kako često to čini. Brojevi su dobrano unutar prosjeka.
Kipler nam milostivo određuje odmor u pola četiri. Sastajem se u hodniku s Cooperom Jacksonom i njegovim prijateljima. Svi su sudski veterani i puni savjeta. Slažemo se da Drummond zavlači i priželjkuje vikend.
Ne izgovaram ni jednu jedinu riječ tijekom popodnevne rasprave. Reisky svjedoči do kasna, a na kraju nas zasipa mišljenjima kako je sve učinjeno pošteno. Sudeći po licima porotnika, sretni su da je čovjek završio. Ja sam zahvalan za dodatne sate da se pripremim za unakrsno ispitivanje.
Deck i ja uživamo u dugoj večeri s Cooperom Jacksonom i tri druga odvjetnika u starom talijanskom restoranu Grisanti. Veliki John Grisanti, živopisni vlasnik, smješta nas u odvojenu blagovaonicu koja se zove Noymaiska loža. Donosi nam izvrsno vino koje nismo naručili i točno nam kaže što bismo trebali jesti.
Vi no je umirujuće, tako da se po prvi put poslije dugo vremena gotovo opuštam. Možda ću noćas i spavati.
Račun iznosi preko četiri stotine dolara, a Cooper Jackson ga brzo grabi.
Hvala Bogu. Odvjetnička tvrtka Rudyja Baylora je možda na putu do velikog novca, ali je zasada još uvijek švorc.

47

Odmah pošto je u četvrtak ranim i bistrim jutrom Payton Reisky zauzeo sjedalo za svjedoke, dajem mu kopiju Glupog pisma i molim ga da ga pročita. Onda ga pitam, "Dakle, gospodine Reisky, prema vašem stručnom mišljenju, je li ovo pošten i razuman odgovor Great Benefita?"
Unaprijed je bio upozoren. "Naravno da ne. Ovo je grozno." "Strašno, zar ne?"
"Da. Koliko ja razumijem, autor ovog pisma nije više u tvrtki." "Tko vam je to rekao?" pitam, vrlo sumnjičav. "Pa, nisam siguran. Netko iz tvrtke."
"Je li vam ta nepoznata osoba rekla zbog čega gospodin Krokit više nije u tvrtki?" "Nisam siguran. Možda je to u nekoj vezi s pismom."
"Možda? Jeste li sigurni, ili tek nagađate?" "Zaista nisam siguran."
"Hvala. Je li vam ta nepoznata osoba rekla da je gospodin Krokit napustio tvrtku dva dana prije nego je trebao dati iskaz u ovom procesu?"
"Ne vjerujem u to."
"Ne znate zašto je otišao, zar ne?" "Ne."
"Dobro. Učinilo mi se da pokušavate poroti sugerirati da je napustio tvrtku zato što je napisao ovo pismo. Niste to pokušavali, zar ne?"
"Ne."
"Hvala."

Dok smo sinoć pili vino, zaključili smo kako bi bilo pogrešno umlatiti Reiskog uputama. Ima više razloga za takvo mišljenje. Prvo, dokazi su već pred porotom. Drugo, prvi put su prikazani na vrlo dramatičan i efektan način, to jest, uhvatili smo Lufkina kako naočigled laže. Treće, Reisky je brz na riječima i bit će ga i eško prikliještiti. Četvrto, imao je vremena pripraviti se za napad i bolje će braniti svoje stajalište. Peto, dobit će priliku da dodatno zbuni porotu. I, najvažnije, uzet će nam vremena. Bilo bi lako provesti čitav dan s Reiskym naganjajući se oko uputa i statističkih podataka. Protratio bih dan, a ne bih nikamo stigao sa suđenjem.
"Tko vas plaća, gospodine Reisky?"
"Moj poslodavac. Nacionalna udruga osiguravatelja." "Tko financira NUO?"
"Osiguravajuća društva."
"Doprinosi li Great Benefit u NUO?" "Da."
"A koliko doprinosi?"
Gleda u Drummonda koji je već na nogama. "Prigovor, časni suče, ovo je nevažno." "Odbija se. Mislim da je prilično važno."
"Koliko, gospodine Reisky?" uslužno mu ponavljam.
Očito ne želi reći i djeluje uvrijeđeno. "Deset tisuća dolara godišnje." "Znači, plaćaju vam više nego su platili Donnyju Rayu Blacku?" "Prigovor!"

"Prihvaća se."
"Oprostite, časni suče. Povlačim svoju primjedbu."
"Tražimo da se primjedba izbriše iz zapisnika, časni suče", kaže Drummond ljutito. "Neka se izbriše."
Kratak predah da se strasti umire. "Oprostite, gospodine Reisky", kažem ponizno s iskrenim izrazom kajanja.
"Dolazi li sav vaš novac iz osiguravajućih društava?" "Nemamo druge izvore financiranja."
"Koliko osiguravajućih društava doprinosi u NUO?" "Dvije stotine i dvadeset."
"A koliko je ukupno uplaćeno prošle godine?" "Šest milijuna dolara."
"A taj novac koristite za lobiranje?" "Ponešto i lobiramo, da."
"Jeste li posebno plaćeni za svjedočenje u ovom slučaju?" "Ne." "Zašto ste ovdje?"
"Jer su mi se javili iz Great Benefita. Zamolili su me da dođem svjedočiti."
Vrlo polako se okrećem i pokazujem Dot Black, "I, gospodine Reisky, možete li pogledati gospođu Black, pogledati je ravno u oči i reći joj da je potraživanje osigurnine za njezinog sina Great Benefit riješila pošteno i propisno?"
Treba mu tren ili dva da se usredotoči na Dotino lice, ali nema izbora. Kima, a onda konačno kaže jasnim glasom, "Da. Jamačno jest."
Ja sam to, naravno, planirao. Htio sam da to bude dramatičan način kojim ću brzo okončati Reiskyjev iskaz, ali sigurno nisam planirao da to bude smiješno. Gospođa Beverdee Hardaway, krupna pedesetjednogodišnja crnkinja, čiji je broj u poroti tri, a sjedi u sredini prvog reda, stvarno se počela smijati na apsurdni Reiskyjev odgovor. To je nagla provala smijeha, a očito spontana, jer je prekida čim prije može. Obje ruke joj polijeću na usta. Grize zube, steže čeljusti i uznemireno gleda uokolo da vidi koliko je prouzročila štete. Njeno tijelo, međutim, lagano podrhtava.
Na žalost gospođe Hardaway, a na našu sreću, trenutak je zarazan. Gospodin Ranson Peak, koji sjedi točno iza nje, počinje se zbog nečega hihotati. Isto tako i gospođa Ella Faye Salter koja sjedi uz gospođu Hardaway. Nekoliko trenutaka od prvotne provale, smijeh se proširuje čitavom porotom. Neki porotnici pogledavaju gospođu Hardaway, kao da je ona započela ovu psinu. Ostali gledaju ravno u Reiskog i odmahuju glavama od veselosti i zbunjenosti.
Reisky naslućuje najgore, kao da je on taj kome se smiju. Glava mu klone dok proučava pod. Drummond odlučuje sve jednostavno ignorirati, iako mu to mora biti užasno bolno. Ni jedno lice ne mogu vidjeti od grupe bistrih mladih lavova. Svi su zabili nosove u spise i knjige. Aldy i Underhall proučavaju svoje čarape.
I Kipler bi se rado smijao. Tolerira komediju zakratko, a kada počinje jenjavati, lupa svojim batom, kao da želi službeno potvrditi činjenicu da je porota stvarno prasnula u smijeh na svjedočenje Paytona Reiskoga.
Sve se brzo dogodilo. Smiješan odgovor, provala smijeha, utišavanje, smijuljenje, cerekanje i odmahivanje glavama u nevjerici, sve je trajalo tek nekoliko sekundi. Primjećujem, ipak, da se neki porotnici ne smiju od srca. Oni se žele smijati kako bi izrazili nevjericu, a time mogu, makar samo na sekundu, reći Reiskome i Great Benefit točno što misle o onome što slušaju.
Ma koliko kratak, to je vrlo značajan trenutak. Smješkam im se. Oni se smješkaju meni. Oni

vjeruju svemu što čuju od mojih svjedoka, a ničemu od Drummondovih.
"Ništa više, časni suče", kažem s gađenjem, kao da mi je dosta tog lažljivog nitkova.
Drummond je očito iznenađen. Mislio je kako ću provesti ostatak dana maltretirajući Reiskoga uputama i statistikama. Prevrće papire, šapuće Tinley T. Priceu, a zatim ustaje i kaže, "Naš sljedeći svjedok je Richard Pellrod."
Pellrodu je, kao višem referentu u Odjelu za potraživanja, Jackie Lemancyzk bila podređena. Pokazao se groznim svjedokom dok je davao iskaz, bio je svadljiv sa svima, no njegovo pojavljivanje sada nije neočekivano. Moraju učiniti nešto da se nabace blatom na Jackie. Pellrod je bio njen neposredan šef.
Ima četrdeset šest godina, srednje je građe, ima mješinu od piva, malo kose, ružne crte lica, smeđe pjege i štreberske naočale. Na tom jadnom čovjeku nema ništa fizički privlačno, a njega za to očito nije briga. Bude li rekao da Jackie Lemancyzk nije bila ništa drugo nego kurva koja se htjela dočepati njegovog tijela, kladim se da će se porota opet početi smijati.
Pellrod ima naprasitu narav kakvu biste i očekivali od čovjeka koji dvadeset godina rješava tuđa potraživanja. Tek je malo ljubazniji od prosječnog inkasatora i jednostavno ne može izazvati kod porote bilo kakvu toplinu ili povjerenje. On je birokratski štakor na niskom položaju koji vjerojatno radi u istoj sobi koliko god ga pamćenje služi.
A on je najbolje što imaju! Ne mogu natrag dovesti Lufkina, Aldyja ili Keeleyja jer su već izgubili sav kredibilitet kod porote. Drummond ima još pet, šest ljudi iz korporacije na popisu svojih svjedoka, ali sumnjam da će ih sve pozvati. Što oni mogu reći? Da upute ne postoje? Njihova kompanija nije lagala i prikrivala dokumente?
Drummond i Pellrod pola sata prolaze kroz dobro uvježban scenarij pitanja i odgovora, još više neumornog rada Odjela za potraživanja, još više herojskih napora Great Benefit da pošteno postupa prema svojim osiguranicima, još više zijevanja u poroti.
Sudac Kipler odlučuje se ubaciti u dosadu. Prekida ovu malu štafetu i kaže, "Branitelju, možemo li ići dalje?"
Drummond djeluje šokirano i povrijeđeno. "Ali, časni suče, imam pravo provesti do kraja ispitivanje ovog svjedoka."
"Svakako da imate. Ali veći dio ovog što je rekao do sada, već je bilo pred porotom. Ponavlja
se."
Drummond ovo jednostavno ne može vjerovati. Zapanjen je, a pretvara se, prilično bezuspješno,
kao da ga je sudac uzeo na zub.
"Ne sjećam se da ste ikad rekli zastupniku optužbe da požuri."
Nije to smio reći. Pokušava produžiti ovu prepirku, ali svađu zapodijeva s krivim sucem. "To je zato jer je gospodin Baylor održavao porotu budnom, gospodine Drummond. Idemo sada dalje."
Provala smijeha gospođe Hardaway i njeno smijuljenje je očito oslobodilo porotnike. Sada su življi, spremni da se ponovo nasmiju na račun obrane.
Drummond zuri u Kiplera kao da će kasnije raspraviti i raščistiti stvari. Vraća se Pellrodu koji sjedi poput žabe, očiju napola otvorenih, glave nagnute na stranu. Pogreške su počinjene, priznaje Pellrod u slabašnom pokušaju pokajanja, ali ništa bitno. I, vjerovali ili ne, većina pogrešaka se može pripisati Jackie Lemancyzk, problematičnoj mladoj ženi.
Malo se vraćaju potraživanju Blackovih dok Pellrod objašnjava neke od manje inkriminirajućih dokumenata. Nikako se ne približava pismima u kojima se odbijalo potraživanje, ali zato provodi dosta vremena na bezveznoj i nevažnoj papirologiji.
"Gospodine Drummond", prekida ga Kipler ozbiljno, "već sam vas zamolio da idete dalje. Ovi

dokumenti su poroti na raspolaganju da ih pregleda. Ovaj iskaz smo već čuli od drugih svjedoka. Sad idemo dalje."
Drummondovi osjećaji su ovime povrijeđeni. Napada ga i proganja nepravedan sudac. Treba mu vremena da se sabere. Ne glumi to baš najbolje.
Odlučuju upotrijebiti novu strategiju u vezi s uputama. Pellrod kaže da je to samo obična knjiga. On sam nije zavirio u tu glupost već godinama. Toliko je često mijenjaju da je većina starijih činovnika jednostavno ignorira. Drummond mu pokazuje odjeljak U, a on ga, vrag ga dao, nikad prije nije vidio. Ništa mu ne znači. Ništa ne znači mnogim činovnicima pod njegovim nadzorom. Osobno, ne zna ni jednog činovnika koji bi se zamarao tim uputama.
Pa kako se onda potraživanja zaista rješavaju? Pellrod nam to odaje. Pod Drummondovim vodstvom, uzima hipotetično potraživanje i vodi ga uobičajenim kanalima. Korak po korak, formular po formular, dopis po dopis. Pellrodov glas ostaje u istoj oktavi, a porota se nasmrt dosađuje. Lester Days, porotnik broj osam u zadnjem redu, pada u san. Porotnici zijevaju, kapci su im otežali i očajnički pokušavaju ostati budnima.
Svatko to može vidjeti.
Ako je Pellrod utučen svojim neuspjehom da očara porotu, to ne pokazuje. Glas mu se ne mijenja, ponašanje mu ostaje isto. Završava s nekim zabrinjavajućim otkrićima o Jackie Lemancyzk. Znalo se da ima problema s pićem i često bi dolazila na postao sa zadahom na alkohol. Izostajala je s posla više nego ostali činovnici. Postajala je sve neodgovorni ja, tako da je njen otkaz bio neizbježan. Što je s njenim seksualnim izletima?
Pellrod i Great Benefit moraju ovdje biti oprezni, jer će se o ovoj temi raspravljati ponovo jednog dana u drugoj sudnici. Sve što se ovdje kaže, bit će zabilježeno i sačuvano za buduću upotrebu. Zato, umjesto da je prikaže kao kurvu koja je spremno spavala s bilo kime, Drummond mudro izabire plemenitiji put.
"Zaista ne znam ništa o tome", kaže Pellrod i bilježi mršav bod kod porote.
Trate još malo vremena, sve do podneva, a tek tada mi predaju Pellroda. Kipler hoće napraviti pauzu za ručak, ali uvjeravam ga da neću dugo. Nevoljko pristaje.
Počinjem tako da Pellrodu dajem kopiju pisma koje je on osobno potpisao i poslao Dot Black. To je bilo četvrto odbijanje, opravdano time da je leukemija Donnyja Raya već postojala u času zaključivanja police. Prisiljavam ga da pročita pismo poroti i prizna da je njegovo. Dopuštam mu da pokuša objasniti zašto ga je poslao, ali, naravno, nema načina da to objasni. Pismo je bilo privatna stvar između Pellroda i Dot Black, nije bilo namijenjeno da ga čita bilo tko drugi, a pogotovo ne u ovoj sudnici.
Priča o formularu kojeg je zabunom ispunila Jackie, o nesporazumu s gospodinom Krokitom, a, pa, dovraga, radi se o greški. I vrlo mu je žao zbog toga.
"Malo je kasno da se žali, zar ne?" pitam. "Valjda."
"Kada ste poslali pismo, niste znali da će slijediti još pisama odbijanja gospođe Black, točno?" Pismo sadrži riječi "posljednje odbijanje."
"Valjda ne."
"Što je izazvalo smrt Donnyja Raya Blacka?" Sliježe ramenima. "Leukemija."
"A koje medicinsko stanje je izazvalo potraživanje osigurnine?" "Leukemija."
"U vašem pismu ovdje, na koje ste prethodno postojeće stanje mislili?"

"Gripu."
"A kada je imao gripu?" "Nisam siguran."
"Mogu donijeti spis ako želite da ga zajedno prođemo."
"Ne, okay je." Sve, samo da me drži podalje od spisa. "Mislim da je imao petnaest ili šesnaest godina", kaže.
"Znači, imao je gripu u dobi od petnaest ili šesnaest godina, prije nego je polica bila izdana, a to nisu spomenuli kad su vadili policu."
"Tako je."
"A sada, gospodine Pellrode, prema vašem bogatom iskustvu na rješavanju potraživanja, jeste li ikada vidjeli slučaj u kojem je zaraza gripom bila nekako povezana s nastupom akutne leukemije pet godina kasnije?"
Postoji samo jedan odgovor, ali on ga jednostavno ne može dati. "Ne bih rekao." "Znači li to - ne?"
"Da, to znači ne."
"Znači, gripa nema nikakve veze s leukemijom?" "Ne." "Znači da ste lagali u svom pismu, zar ne?"
Naravno da je lagao u svom pismu, a slagat će i sada ako kaže da nije lagao tada. Porota će to uočiti. Ulovljen je u zamku, ali Drummond ga je imao vremena pripremiti.
"Pismo je bilo pogreška", kaže Pellrod. "Laž ili pogreška?"
"Pogreška."
"Pogreška koja je pomogla da se ubije Donny Ray Black?" "Prigovor!" zagrmi Drummond sa svojeg sjedala.
Kipler razmišlja o tome trenutak. Očekivao sam prigovor i očekujem da će biti prihvaćen. Časni sudac, međutim, misli drugačije. "Odbija se. Odgovorite na pitanje."
"Želim uložiti trajan prigovor na sva dalja takva pitanja", kaže Drummond ljutito. "Uzeto na znanje. Molim, odgovorite na pitanje, gospodine Pellrod."
"Bila je to pogreška, to je sve što mogu reći." "Ne laž?"
"Ne."
"A što je s vašim iskazom pred ovom porotom? Je li on ispunjen lažima ili pogreškama?" "Nijednim."
Okrećem se i pokazujem na Dot Black, a zatim pogledam svjedoka. "Gospodine Pellrod, kao viši referent za potraživanja, možete li pogledati gospođu Black ravno u oči i reći joj kako je potraživanje njezinog sina vaša služba riješila pošteno? Možete li to učiniti?"
Trepće, žmiga, mršti se i pogledava u Drummonda tražeći upute. Pročišćava grlo, pokušava djelovati uvrijeđeno i kaže, "Ne vjerujem da me na to možete prisiliti."
"Hvala vam. Nemam daljnjih pitanja."

Završio sam s njim za manje od pet minuta pa se obrana uskomešala. Pretpostavljali su da ću provesti dan s Reiskym, a zatim utuci sutrašnji dan s Pellrodom. Ali ne želim gubiti vrijeme na te klaunove. Želim doći do porote.
Kipler proglašuje dvosatni odmor za ručak. Povlačim Lea na stranu i dajem mu popis sa šest dodatnih svjedoka.
"Što je to, dovraga?" kaže.

"Šest liječnika, svi su odavde, sve onkolozi, i svi su spremni svjedočiti uživo ako dovedete svojeg šarlatana." Waltera Korda je razbjesnila Drummondova strategija kojom želi prikazati presađivanje koštane moždine kao eksperimentalnu metodu. Pritisnuo je svoje partnere i prijatelje, tako da su spremni doći svjedočiti.
"On nije šarlatan."
"Znate da je šarlatan. To je idiot iz New Yorka ili neke druge strane zemlje. A ja imam šest ljudi odavde. Samo ga dovedite. Moglo bi biti zabavno."
"Ovi svjedoci nisu navedeni prije procesa. Neugodno sam time iznenađen."
"Ti svjedoci trebaju pobiti tvrdnje izrečene u međuvremenu. Idite se isplakati sucu, okay." Ostavljam ga da stoji uz sudački stolac i zuri u moj popis.
Poslije ručka, dok nas Kipler još nije sazvao na nastavak, čavrljam uz svoj stol s doktorom Walterom Kordom i njegova dva partnera. Sam, u prvom redu, iza stola obrane, sjedi doktor Milton Jiffy, Drummondov šarlatan. Dok se odvjetnici pripremaju za popodnevnu raspravu, pozivam Drummonda i upoznajem ga s Kordovim partnerima. Škakljiva situacija. Drummond je naočigled malodušan zbog njihove prisutnosti ovdje. Njih trojica zauzimaju mjesta u prvom redu, iza mene. Petorica iz Trenta &Brenta ne mogu a da ne zure.

Porota je uvedena, a Drummond poziva Jacka Underhalla da svjedoči. Polaže prisegu, sjeda i kretenski se ceri poroti. Već tri dana zure u njega i ne mogu shvatiti zbog čega Drummond misli da će tom tipu vjerovati.
Njegova uloga postaje savršeno jasna. Sve je u vezi s Jackie Lemancyzk. Lagala je da je dobila deset tisuća dolara u kesu. Lagala je da je potpisala sporazum, jer nije bilo nikakvog sporazuma. Lagala je o scenariju za odbijanje svih potraživanja. Lagala je da je spavala sa svojim šefovima. Čak je lagala da joj tvrtka nije htjela podmiriti liječničko osiguranje. Underhallov ton je na početku dosta dobronamjeran, ali postaje osoran i osvetoljubiv. Nemoguće je reći tako grozne stvari s osmijehom, ali njemu izgleda posebno stalo da je ogadi.
To je hrabar i rizičan manevar. Činjenica da lupež iz korporacije optužuje svakoga za laž, više je nego ironična. Zaključili su kako je ovo suđenje daleko važnije od bilo čega što će Jackie Lemancyzk poduzeti. Drummond je očito spreman riskirati da potpuno izgubi porotu, sve u nadi kako će u njih usaditi dovoljno sumnje da zamuti cijelu stvar. Vjerojatno smatra kako nema što izgubiti ovim prilično prljavim napadom na mladu ženu koja nije prisutna i ne može se braniti.
Jackie je imala slabi radni učinak, kaže Underhall. Pila je i imala poteškoća u surađivanju s kolegama na radnom mjestu. Nešto se moralo poduzeti. Ponudili su joj da da otkaz kako joj to ne bi pokvarilo radni dosje. To nije imalo nikakve veze s činjenicom da je morala svjedočiti, uopće nikakve veze sa slučajem Blackovih.
Njegov iskaz je zapanjujuće kratak. Nadaju se da će ga dovesti i odvesti s mjesta za svjedoke bez veće štete. Ja tu ne mogu puno napraviti, mogu se samo nadati da ga porota prezire koliko i ja. On je odvjetnik, nije netko s kim se želim sukobiti.
"Gospodine Underhall, vodi li vaša tvrtka osobni dosje za svakog zaposlenog?" pitam, vrlo uljudno.
"Vodi."
"Jeste li vodili jedan za Jackie Lemancyzk?" "Jesmo."
"Imate li ga sa sobom?" "Ne."

"Gdje je?"
"U uredu, pretpostavljam." "U Clevelandu?"
"Da. U uredu."
"Znači, ne možemo ga vidjeti?"
"Ne, nemam ga ovdje. I nije mi rečeno da ga donesem." "Uključuje li dosje ocjenu radne sposobnosti i slično?" "Uključuje."
"Ako zaposleni dobije strogi ukor, premještaj na drugo ili niže radno mjesto, hoće li to biti u osobnom dosjeu?"
"Vjerujem, da."
"Ima li u Jackienom dosjeu išta od toga?" "Da."
"Ali morat ćemo vam vjerovati na riječ o sadržaju dosjea, točno?" "Nije mi bilo rečeno da ga donesem, gospodine Baylor."
Pogledavam u svoje bilješke i pročišćujem grlo. "Gospodine Underhall, imate li kopiju sporazuma kojeg je Jackie potpisala kada ste joj dali novac, a ona obećala da više nikad neće progovoriti?"
"Vi mora da ne čujete dobro." "Molim?"
"Već sam rekao da nije bilo nikakvog sporazuma." "Hoćete reći da ne postoji?"
Odrješito odmahuje glavom. "Nikad nije ni postojao. Ona laže."
Djelujem iznenađeno, a onda polako odlazim do svojeg stola prekrivenog papirima. Nalazim onog kojeg sam tražio, pažljivo ga pregledavam dok svi čekaju, a onda se vraćam s njim na podij. Underhallova leđa se ukrućuju, bijesno gleda u Drummonda koji u ovom trenutku zuri u papir kojeg držim. Sjećaju se odjeljka U! Baylor je ponovo uspio! Našao je sakriven dokument i uhvatio nas u laži.
"Ali Jackie Lemancyzk je bila sasvim izričita kada je poroti kazala da je bila prisiljena staviti svoj potpis. Sjećate li se njezinog iskaza?" mašem papirom, skroz na prednjoj strani podija.
"Da, čuo sam njeno svjedočenje", kaže, a glas mu je malo viši, zvuči napetije.
"Rekla je da ste joj dali deset tisuća dolara u gotovini i natjerali da potpiše dogovor. Sjećate li se toga?" pogledavam na papir, kao da čitam iz njega. Jackie mi je rekla kako je dolarski iznos zaista naveden u prvom odlomku dokumenta.
"Čuo sam je", kaže mi, a gleda u Drummonda. Underhall zna da nemam kopiju sporazuma, jer je negdje sakrio original. Ali ne može biti siguran. Kako sam, za ime svega, našao odjeljak U?
Ne smije priznati da postoji sporazum. A ne smije to niti zanijekati. Ako zaniječe, a ja odjednom izvučem kopiju dogovora, onda se šteta neće moći ustanoviti sve dok se porota ne vrati sa svojim pravorijekom. Vrpolji se, okreće, briše znoj sa čela.
"I vi nemate kopiju sporazuma koju biste mogli pokazati poroti?" pitam, mašući papirom u svojoj ruci.
"Nemam. To ne postoji."
"Jeste li sigurni?" pitam trljajući prstom rubove papira kao da ga milujem. "Siguran sam."
Zurim u njega još nekoliko trenutaka, uživam ga gledati kako pati. Porotnici nisu ni pomislili

zaspati. Čekaju da sjekira padne, da izvučem dogovor i da ga gledaju kako crkava.
Ali ne mogu. Gužvam beznačajni komad papira i dramatično ga bacam na stol. "Nemam više pitanja", kažem. Underhall teško izdiše. Izbjegnut je srčani udar. Skače sa svojeg stolca i nestaje iz sudnice.

Drummond traži odmor od pet minuta. Kipler zaključuje da poroti treba više pa nas raspušta na petnaest.
Strategija obrane da razvlači svjedočenja u nadi kako će zbuniti porotu, očito ne djeluje. Porotnici su se smijali Reiskome i spavali dok je Pellrod govorio. Underhall samo što sve nije zabrljao, jer se Drummond prepao kako imam kopiju dokumenta za kojeg ga je njegova stranka uvjeravala da ne postoji.
Drummondu je dosta. Stavit će sve na jaku završnu riječ, nešto što može držati pod kontrolom.
Nakon odmora objavljuje da obrana više nema svjedoka.
Suđenje je skoro gotovo. Kipler zakazuje naše završne riječi za petak u devet ujutro. Obećaje porotnicima da će im slučaj biti predan na razmatranje do jedanaest.

48

Dugo nakon što je porota otišla i nakon što je Drummond sa svojom momčadi žurno otišao u ured na nešto što će se, bez sumnje, razviti u još jednu raspravu tipa 'što je pošlo ukrivo', mi sjedimo u sudnici oko stola optužbe i raspravljamo o sutrašnjem danu. Cooper Jackson i dva odvjetnika iz Raleigha, Hurley i Grunfeld, paze da ne bi dali previše savjeta koje nisam tražio, no ja rado slušam njihova mišljenja. Svi znaju da mi je to prvi proces. Djeluju zadivljeno onim što sam postigao. Umoran sam, još uvijek prilično nervozan i prilično realan prema onom što se dogodilo. Išli su mi naruku divan splet činjenica, pokvaren i bogat okrivljenik, izuzetno naklonjen sudac i niz sretnih okolnosti u suđenju. I porota mi odgovara, ali to se tek treba pokazati.
Kažu da takvu parnicu nikad više neću imati. Uvjereni su da će dosuđena odšteta biti sedmeroznamenkasti iznos. Jackson je vodio parnice dvanaest godina dok nije dobio svoje prve milijunske odštete.
Prepričavaju lovačke priče da potaknu moje samopouzdanje. Ugodan način da se provede poslijepodne. Deck i ja ćemo raditi čitavu noć, ali momentalno uživam u bodrenju srodnih duša koje sve iskreno žele da sredim Great Benefit.
Jackson je pomalo obeshrabren novostima iz Floride. Tamo se odvjetnik istrčao i uložio tužbu protiv Great Benefita jutros. Nadali su se da će se tip pridružiti njihovoj zajedničkoj akciji, ali je očito postao pohlepan. Do danas, ova tri odvjetnika imaju devetnaest slučajeva neisplaćenih potraživanja osigurnine od Great Benefita i planiraju ih tužiti početkom drugog tjedna.
Pokušavaju mi pomoći. Žele nas počastiti dobrom večerom, ali imamo posla. Najmanje što mi večeras treba je teška večera s vinom i žestokim pićima.
Tako da u uredu večeramo sendviče uz bezalkoholna pića. Smještam Decka na stolac u mojem uredu i uvježbavam svoju završnu riječ poroti. Zapamtio sam toliko različitih verzija da su mi se sve pomiješale. Na maloj ploči uredno ispisujem kredom najhitnije brojke. Apeliram na poštenje, a ipak tražim nečuvene svote novca. Deck me često prekida pa se svadimo poput školaraca.
Ni on ni ja nismo nikada držali završnu riječ, ali ih je on vidio više od mene pa je, dakako, on stručnjak. U nekim trenucima se osjećam nepobjedivo, upravo bahato, jer sam tako lagodno dogurao tako daleko. Deck primjećuje takvo držanje i smjesta ga sasijeca u korijenu. Opetovano me podsjeća da se proces sutra ujutro može i dobiti i izgubiti.
Veći dio vremena sam, međutim, jednostavno uplašen. Strah mogu kontrolirati, ali me nikad ne napušta. Potiče me i nadahnjuje da se probijam naprijed, no bit ću vrlo sretan kada konačno nestane.
Gasimo svjetla u uredu oko deset i odlazimo doma. Ispijam jednu pivu kao sredstvo za spavanje, što pomaže. Negdje oko jedanaest, padam u san dok mi slike uspjeha plešu po glavi.
Manje od sata kasnije, zvoni telefon. Nepoznat glas, ženski, mladi i vrlo uplašen. "Ne poznajete me, ali ja sam Kellyna prijateljica", kaže, gotovo šapćući.
"Što se dogodilo?" kažem, smjesta razbuđen. "Kelly je u gabuli. Treba joj vaša pomoć." "Što se dogodilo?"
"Opet ju je pretukao. Vratio se doma pijan, uobičajeno."
"Kada?" Stojim u mraku uz svoj krevet, pokušavam pronaći prekidač od svjetiljke. "Sinoć. Treba joj vaša pomoć, gospodine Baylor."
"Gdje je ona?"

"Ovdje je, sa mnom. Nakon što je policija odvela Cliffa, otišla je u hitnu pomoć kod doktora.
Srećom, ništa joj nije slomljeno. Pokupila sam ju, a sada se skriva ovdje kod mene." "Koliko jako je ozlijeđena?"
"Prilično gadno, ali ništa nije slomljeno. Posjekotine i modrice."

Pišem njeno ime i adresu, spuštam slušalicu i brzo se odijevam. To je veliki stambeni kompleks u predgrađu, nedaleko od Kellynog stana, a ja nekoliko puta kružim jednosmjernim ulicama prije nego uspijem pronaći pravu zgradu.
Robin, prijateljica, odškrine mi vrata ne skidajući lanac te provjerava niz podataka prije nego me pusti unutra. I Robin je tek klinka, vjerojatno razvedena, a radi za jedva malo više od minimalne plaće. Ulazim u dnevnu sobu, malu prostoriju s unajmljenim namještajem. Kelly sjedi na kauču, uz glavu pritišće vrećicu s ledom.
Pretpostavljam da je to žena koju poznajem. Lijevo joj je oko potpuno nateknuto i zatvoreno, otečena koža počinje poprimati plave tonove. Iznad okaje povez na kojem je krvava mrlja. Oba obraza su joj otečena. Donja usnica joj je rasječena i strši groteskno. Nosi dugu majicu, ništa više, a iznad koljena, na oba bedra, vide joj se velike modrice.
Naginjem se i ljubim je u čelo, a potom sjedam njoj nasuprot, na stoličicu za noge. U desnom oku se već pojavljuje suza. "Hvala što si došao", mumlja, riječi joj prigušuju ozlijeđeni obrazi i ranjene usnice. Vrlo nježno je potapšam po koljenu. Gladi nadlanicu moje ruke.
Mogao bih ga ubiti.
Robin sjeda uz nju, kaže, "Ne smije govoriti, okay. Liječnik je rekao što je moguće manje pokreta. Ovaj put je upotrijebio šake, nije mogao naći baseball palicu."
"Što se dogodilo?" pitam Robin, ali stalno gledam Kelly.
"Svađa zbog kreditne kartice. Stigli su računi od Božića. Dosta je pio. Znate ostalo." Kratko priča pa sumnjam da je Robin bila u blizini. Ne nosi vjenčani prsten. "Tuku se. On pobjeđuje kao i obično, susjedi zovu policiju. Njega vode u zatvor, ona ide liječniku. Hoćete li colu ili nešto?"
"Ne, hvala."
"Dovela sam je ovamo sinoć, a jutros sam je odvela u grad, u centar za žrtve nasilja. Razgovarala je sa savjetnikom koji joj je rekao što joj je činiti, dao joj je hrpu brošura. Oni su tamo bude li ih zatrebala. Sve u svemu, mora zatražiti razvod i pobjeći što dalje od njega."
"Jesu li te fotografirali?" pitam, još uvijek joj milujući koljeno. Kima. Suze su našle put iz natečenog oka pa sad teku niz oba obraza.
"Aha, napravili su hrpu slika. Ima dosta toga što ne vidite. Pokaži mu, Kelly. To ti je odvjetnik.
Mora vidjeti."
Uz pomoć Robin, oprezno staje na noge, okreće mi leđa i zadiže majicu iznad struka. Nema ništa ispod, ništa osim poštenih modrica na leđima i nogama. Podiže majicu još više i otkriva još modrica na leđima. Spušta majicu i pažljivo sjeda na kauč.
"Izmlatio ju je remenom", objašnjava Robin. "Prebacio ju je preko koljena i jednostavno izmlatio na mrtvo ime."
"Imate li maramicu?" pitam Robin dok nježno otirem suze s Kellynih obraza. "Naravno." Dodaje mi veliku kutiju maramica i ja vrlo oprezno brišem Kellyne obraze. "Što ćeš učiniti, Kelly?" pitam.
"Šalite se?" kaže Robin. "Treba zatražiti razvod. Ako neće, ubit će je."
"Je li to istina? Hoćemo li zatražiti razvod?" Kelly kima i kaže, "Da. Što je prije moguće." "Učinit ću to sutra." Steže mi ruku i zatvara desno oko.

"Što povlači drugi problem", kaže Robin. "Ne može ovdje ostati. Cliff je jutros izašao iz zatvora i već naziva prijatelje. Danas nisam išla na posao, nešto što ne mogu ponoviti sutra, a nazvao me oko podneva. Rekla sam mu da ne znam ništa. Nazvao je sat kasnije i prijetio mi. Jadna Kelly, nema mnogo prijatelja i neće mu trebati dugo da je nađe. Osim toga, imam cimericu, tako da to jednostavno neće ići."
"Ne mogu ovdje ostati", Kelly kaže tiho i bespomoćno. "A kamo možeš ići?" pitam.
Robin je o tome promislila. "Pa, savjetnik s kojim smo jutros razgovarale nam je rekao za sklonište za zlostavljane žene, neko tajno mjesto koje nije službeno registrirano ni u okrugu, niti u državi. Neka vrsta doma ovdje u gradu, čija se adresa prenosi od usta do usta. Žene su tamo sigurne jer ih njihovi voljeni muževi ne mogu naći. Problem je što košta sto zelembaća dnevno i što može tamo ostati samo tjedan dana. Ja ne zarađujem sto dolara dnevno."
"Je li tako želiš ići?" pitam Kelly. Kima s bolom. "Dobro. Odvest ću te sutra." Robin uzdahne s olakšanjem. Odlazi u kuhinju po posjetnicu s adresom skloništa. "Da ti vidim zube", kažem Kelly.
Otvara usta što više može, taman dovoljno da joj vidim prednje zube. "Nisu slomljeni?" pitam. Odmahuje glavom. Dodirujem povez iznad njezinog zatvorenog oka. "Koliko šavova?"
"Šest."
Naginjem se bliže i stežem joj obje ruke. "Ovo se više nikad neće ponoviti, razumiješ?" Kima i šapće, "Obećaješ?"
"Obećajem."
Robin se vraća na svoje mjesto uz Kelly i daje mi posjetnicu. Ima još savjeta. "Gledajte, gospodine Baylor, vi ne znate Cliffa, ali ga ja znam. Lud je, gadan i podivlja kada je pijan. Molim vas, budite pažljivi."
"Bez brige."
"Možda je tu vani i motri na ovaj stan."
"Ne brinem se." Ustajem i ponovo ljubim Kelly u čelo. "Podnijet ću zahtjev za razvodom ujutro, a potom doći po tebe, okay. Nalazim se usred velikog suđenja, ali ću to obaviti."
Robin me prati do izlaza i zahvaljujemo jedno drugom. Zatvara vrata za mnom, slušam škljocanje lanaca, brava i zasuna.

Skoro je jedan ujutro. Zrak je bistar i vrlo hladan. Nitko ne vreba iz sjene.
O spavanju nema trenutačno ni govora, zato odlazim u kancelariju. Parkiram uz pločnik točno ispod mog prozora i trčim do vrata svoje zgrade. Ovaj dio grada nije siguran poslije mraka.
Zaključavam vrata za sobom i odlazim u svoj ured. Koliko god užasan bio, razvod je relativno lako zatražiti, bar u pravnom smislu. Počinjem tipkati, gnjavaža koja mi zadaje muke, ali lakše mi je kad znam zašto. U ovom slučaju, iskreno vjerujem da pomažem spašavanju života.
Deck stiže u sedam i budi me. Negdje poslije četiri sam zaspao u stolcu. Kaže mi da izgledam iscrpljeno i umorno, pa što se to dogodilo zasluženom noćnom počinku?
Ispričam mu sve, a on reagira ljutito. "Proveo si noć radeći na bezveznom razvodu? Tvoja završna riječ je za manje od dva sata!"
"Opusti se, Deck, bit će u redu." "Kakav je to glupav smiješak?"
"Sredit ćemo ih. Great Benefitu je odzvonilo."
"Ne, nije to. Konačno ćeš se domoći ženske, zato se smješkaš."

"Besmislica. Gdje mi je kava?"
Deck se grči i trza. Živci su mu otišli. "Donijet ću je", kaže i izlazi iz ureda.
Razvod mi je na stolu, samo ga treba predati. Treba mi netko da ga ulovi prijatelja Cliffa dok je na poslu, inače bi ga moglo biti teško pronaći. Uz razvod, tražim i momentalnu sudsku zabranu da joj se približi.

49

Jedna velika prednost toga što sam početnik je što od mene očekuju da budem preplašen i živčan. Porota zna da sam tek klinac bez iskustva. Tako da i ne očekuje mnogo. Nisam razvio ni vještinu, niti talenat kako bih izveo veliki pledoaje.
Bila bi pogreška pokušati biti nešto što nisam. Možda ću u svojim poznijim godinama, kada mi kosa posijedi, a glas bude pitkiji, kada ću imati stotine sudskih pobjeda za leđima, možda ću tada moći stati pred porotu i pružiti im velebnu predstavu. Ali ne danas. Danas sam samo Rudy Baylor, nervozni klinac koji od svojih prijatelja iz porote traži pomoć.
Stajem pred njih, prilično napet i uplašen, pokušavam se opustiti. Znam što ću reći, jer sam to već rekao stotinu puta. Ali bitno je da ne zvučim uvježbano. Počinjem objašnjavanjem kako je ovo veoma važan dan za moje stranke, jer im je to jedina prilika da dočekaju pravdu od Great Benefita. Nema popravnog dana, nema porote osim ove, ne čeka ih druga porota da im pomogne. Molim ih da razmisle o Dot i o tome kroz što je bila prošla. Malo govorim o Donnyju Rayu, a i to bez pretjerane dramatičnosti. Molim porotnike da zamisle kako je to sporo i bolno umirati, a znati da imaš pravo na liječenje. Riječi su mi spore i odmjerene, vrlo iskrene i pronalaze svoj cilj. Govorim opušteno i gledam ravno u lica dvanaestero ljudi koji su spremni na akciju.
Sumiram osnovno o polici, bez mnogo pojedinosti i ukratko razjašnjavam presađivanje koštane moždine. Ističem kako obrana nije pružila dokaze protiv iskaza doktora Korda. Taj medicinski postupak uopće nije eksperimentalan, a vrlo vjerojatno bi spasio život Donnyju Rayu.
Glas mi se malo podiže kada dolazim do zabavnih tema. Podsjećam ih na skrivanje dokumenata i laži koje je izgovorio Great Benefit. To se odigralo tako dramatično na suđenju da bi bilo pogrešno to preforsirati. Kod četverodnevnog suđenja je dobro to što su bitni iskazi još svježi. Koristim se svjedočenjem Jackie Lemancyzk i statističkim podacima Great Benefit te ispisujem neke brojke na ploču: broj polica 1991; broj potraživanja osigurnine i, najvažnije, broj odbijanja. Radim to brzo i uredno tako da i netko s osmogodišnjom školom to može shvatiti i zapamtiti. Poruka je jasna i nepobitna. Neznane sile koje vladaju Great Benefitom odlučile su primijeniti scenarij po kojem će odbijati opravdana potraživanja u razdoblju od dvanaest mjeseci. Prema Jackienim riječima, bio je to eksperiment koji je trebao pokazati koliko će se novca zaraditi u jednoj godini. Bila je to hladnokrvna odluka potaknuta samo pohlepom, bez ikakve primisli na ljude poput Donnyja Raya Blacka.
Kad smo već kod novca, uzimam financijske izvještaje i objašnjavam poroti kako ih proučavam već četiri mjeseca i još uvijek ih ne razumijem. Osiguravajuća društva imaju svoje vlastite čudne računovodstvene postupke. Ipak, prema njihovim vlastitim podacima, imaju dosta novca uokolo. Na ploči zbrajam dostupan novac, pričuve i neraspodijeljene viškove te dolazim do brojke od četiri stotine sedamdeset pet milijuna. Osiguravajuće društvo je priznalo da im je neto vrijednost četiristo pedeset milijuna.
Kako kazniti kompaniju koja je tako bogata? Postavljam to pitanje i vidim kako sjajnih očiju zure u mene. Jedva čekaju!
Dajem im primjer koji se koristi već mnogo godina. Omiljen je među sudskim odvjetnicima, a ja sam ga pročitao u desetak verzija. Efikasan je zato jer je tako jednostavan. Kažem poroti kako sam ja mladi odvjetnik koji će se tek osoviti na svoje noge, jedva uspijevam platiti svoje račune, ne tako davno sam stigao s fakulteta. Sto ako ću raditi mnogo, biti vrlo štedljiv, čuvati novac i za dvije

godine imati deset tisuća dolara u banci? Teško sam zaradio taj novac i želim ga zaštititi. I što ako učinim nešto krivo, recimo, izgubim strpljenje te opalim nekoga po nosu i slomim mu ga? Ja ću, naravno, morati platiti stvarnu štetu liječenja moje žrtve, ali trebat će me također kazniti da to ne učinim ponovo. Imam samo deset tisuća dolara. Koliko će trebati da to osjetim. Jedan posto bi bio stotinu dolara, to bi me možda moglo pogoditi, ali ne nužno. Ne bih rado platio stotinu zelembaća, ali ne bih se zbog toga previše brinuo. A što je s pet posto? Bi li globa od pet stotima dolara bila dovoljna da me kazni zato što sam čovjeku slomio nos? Bih li dovoljno patio pri ispisivanju čeka? Možda da, možda ne. Što je s deset posto? Kladim se da bi mi se dvije stvari dogodile ako bih bio prisiljen platiti tisuću dolara, dvije bi mi se stvari dogodile. Broj jedan, bilo bi mi iskreno žao. Broj dva, promijenio bih ponašanje.
Kako ćete kazniti Great Benefit? Na isti način kako biste kaznili mene ili nekog iz susjedstva. Pogledate na bafikovni račun, vidite koliko ima novaca i odrapite kaznu koja će biti teška, ali ga neće upropastiti. Isto je s bogatim korporacijama. Nisu one bolje nego mi ostali.
Kažem poroti kako je najbolje odluku ostaviti njima. U tužbi smo tražili deset milijuna, ali oni nisu vezani tim brojem. Mogu izaći s iznosom koji god žele, a nije na meni da im to određujem.
Završavam sa zahvalnim smiješkom i kažem im da, ako ne zaustave Great Benefit, oni mogu biti sljedeći. Neki kimaju, a neki se smješkaju. Neki gledaju brojke na ploči.
Odlazim za svoj stol. Deck je u kutu, ceri se od uha do uha. U zadnjem redu Cooper Jackson podiže palac. Sjedam uz Dot i jedva čekam da vidim hoće li Leo F. Drummond pretvoriti poraz u pobjedu.

Počinje s bljutavom isprikom za svoj nastup prigodom izabiranja porote, kaže kako se boji da je ustao na krivu nogu te kako želi da mu se sada vjeruje. Isprika se nastavlja dok priča o svojoj stranci, jednom od najstarijih i najuglednijih osiguravajućih društava u Americi. Ali je počinilo pogreške u vezi s ovim potraživanjem. Velike pogreške. Ona strašna pisma odbijanja su užasno bezosjećajna i upravo prostačka. Njegova stranka je kobno pogriješila. Ali njegov klijent ima preko šest tisuća zaposlenih i teško je pratiti djelovanja svih tih ljudi, teško je provjeravati svu korespondenciju. Ne ispričava se, ali i ne poriče. Bile su to pogreške.
Nekoliko minuta razvlači tu temu i vrlo uspješno oslikava postupke svojeg klijenta kao uglavnom slučajne, a svakako ne namjerne. Ne dotiče se predmeta, uputa, skrivenih dokumenata, razotkrivenih laži. Činjenice su za Drummonda minsko polje, zato želi poći u drugim smjerovima.
Otvoreno priznaje da je potraživanje trebalo biti isplaćeno, svih dvije stotine tisuća dolara. To je ozbiljno priznanje i porotnici ga prihvaćaju. Pokušava ih smekšati i u tome uspijeva. A sada pređimo na pitanje odštete. On je upravo zaprepašten mojim prijedlogom da bi porota trebala nagraditi Dot Black postotkom neto vrijednosti Great Benefita. To je šokantno! Kakva korist od toga? On je priznao da je njegova stranka pogriješila. Odgovorni za tu nepravdu su uklonjeni. Great Benefit je ispravio pogrešku.
Što bi se, dakle, velikom odštetom postiglo? Ništa, apsolutno ništa.
Drummond glatko prelazi na raspravu o nepravednom bogaćenju. Mora paziti da ne uvrijedi Dot, jer će tako uvrijediti i porotu. Ustanovljava neke činjenice o Blackovima; gdje žive, otkada, kuća, susjedstvo i tako dalje. Pri tome ih prikazuje kao sasvim prosječnu obitelj srednje klase koja živi jednostavnim, ali sretnim životom. Vrlo je velikodušan. Norman Rockwell ne bi naslikao bolju sliku. Gotovo mogu vidjeti sjenovite ulice i ljubaznog raznosača novina. Njegova slika je savršena, a porotnici slušaju. Opisuje ili način kojim oni žive, ili način kojim bi željeli živjeti.
Zašto biste vi, porotnici, željeli uzeti novac Great Benefitu i dati ga Blackovima? To bi

pokvarilo ovu ugodnu sliku. To bi unijelo kaos u njihove živote. To bi ih učinilo znatno drugačijim od susjeda i prijatelja. Ukratko, to bi ih upropastilo. Ima li itko pravo na toliki novac koliki ja, Rudy Baylor, tražim? Naravno da nema. Nepravedno je i nepošteno uzeti novac korporaciji jednostavno zato što se tamo nalazi.
Odlazi do ploče i ispisuje iznos od 746 dolara i kaže poroti da je to mjesečni prihod Blackovih. Uz to ispisuje iznos od 200 000 i množi ga sa šest posto te dobija iznos od 12 000 dolara. Zatim kaže poroti što zaista hoće, a to je da udvostruči mjesečni prihod Blackovih. Ne bismo li to svi željeli? To je lako. Nagradimo Blackove s 200 000 dolara koliko bi presađivanje koštalo, a ako ulože novac uz šestpostotnu kamatu u obveznice oslobođene poreza, tada će imati 1 000 dolara mjesečnog prihoda oslobođenog poreza. Great Benefit bi čak pristala uložiti taj novac za Dot i Buddyja.
Koja pogodba!
Već počinje djelovati. Izlaganje je vrlo dojmljivo i, dok promatram lica, primjećujem da ga razmatraju. Proučavaju ploču. To izgleda kao tako dobar kompromis.
U ovom trenutku se nadam i molim da se sjećaju Dotinog obećanja kako će novac dati Američkom društvu za leukemiju.
Drummond završava pozivajući porotu na razbor i poštenje. Glas mu se produbljuje, a riječi usporavaju. Sušta je iskrenost. Molim vas, učinite što je pošteno, to traži od njih i sjeda na mjesto.

Kako sam ja tužitelj, dobivam zadnju riječ. Odredio sam deset minuta od dozvoljenih pola sata za odgovor i prilazim poroti smješkajući se. Kažem im da se nadam kako ću jednog dana biti sposoban učiniti ono što je gospodin Drummond upravo učinio. Odajem mu poštovanje kao vještom sudskom odvjetniku, jednom od najboljih u zemlji. Baš sam pristojan klinac.
Imam tek nekoliko primjedbi. Prvo, Great Benefit sada priznaje da je kriv i u stvari nudi dvije stotine tisuća dolara kao nagodbu. Zašto? Zato jer upravo grizu nokte i usrdno se mole da se izvuku sa samo dvije stotine tisuća. Drugo, je li gospodin Drummond priznao te pogreške i ponudio novac kada se obratio poroti u ponedjeljak ujutro? Ne, nije. Znao je sve što zna i sada, pa zašto vam nije odmah rekao da mu je stranka u krivu? Zašto? Zato jer su se tada nadali da nećete spoznati istinu. A sada, kada znate istinu, odjednom su jako ponizni.
Završavam, u stvari, provocirajući porotu. Kažem, "Ako je dvije stotine tisuća dolara najbolje što možete, onda ih slobodno zadržite. Ne želimo ih. To je za operaciju koja nikad nije izvedena. Ako vjerujete da postupci Great Benefita ne zaslužuju kaznu, onda zadržite dvije stotine tisuća dolara i svi možemo ići doma." Polako gledam u oči svakog porotnika dok koračam uz njihov odjeljak. Neće me iznevjeriti.
"Hvala vam", kažem i sjedam u stolac do moje stranke. Dok im sudac Kipler daje posljednje upute, preplavljuje me opojni osjećaj opuštanja. Opuštam se kao nikad do sada. Nema više svjedoka, dokumenata, prijedloga ni elaborata, nema više saslušanja ni rokova, nema više briga zbog ovog ili onog porotnika. Duboko udišem i tonem u svoj stolac. Mogao bih danima spavati.
Ovo zatišje traje oko pet minuta, dok se porotnici povlače na svoje vijećanje. Skoro je pola jedanaest.
Sada počinje čekanje.

Deck i ja odlazimo na drugi kat zgrade suda i podnosimo zahtjev za razvod Rikerovih, potom idemo ravno u Kiplerov ured. Sudac mi čestita na dobrom držanju, a ja mu zahvaljujem po stoti put. Imam, dakako, nešto drugo na umu i pokazujem mu kopiju zahtjeva za razvodom. Brzo mu ispričam o Kelly Riker, batinama i ludom mužu te ga pitam bi li se složio s izvanrednom sudskom mjerom kojom

bi se gospodinu Rikeru zabranilo približavanje gospođi Riker. Kipler mrzi razvode, ali me pažljivo sluša. Ovo je uglavnom uobičajeno u slučajevima nasilja u obitelji. Ima povjerenja u mene i potpisuje sudske mjere. Ni riječi o poroti. Vani su već petnaest minuta.
Butch nas čeka u hodniku i uzima primjerak zahtjeva za razvodom, sudsku mjeru koju je Kipler upravo potpisao, te sudske pozive. Složio se s tim da ih Cliffu Rikeru uruči na poslu. Ponovo ga molim da to pokuša učiniti tako da mladića ne dovede u neugodnu situaciju.
Čekamo u sudnici još sat vremena, Drummond i njegova banda stisnuti na jednoj strani. Ja, Deck, Cooper Jackson, Hurley i Grunfeld smo okupljeni na drugoj. Zabavno mi je promatrati kako se svita iz Great Benefita drži na distanci od svojih odvjetnika, ili je možda obrnuto. Underhall, Aldy i Lufkin sjede u zadnjem redu, lica su im potištena. Čekaju na streljački vod.
U podne odnose ručak u sobu porote, a Kipler nam daje odmor do pola dva. Ne bih nikako mogao zadržati hranu u želucu, tako mi se okreće i prevrće. Pozivam Kelly na mobitel dok jurim kroz grad do Robininog stana. Kelly je sama. Odjevena je u široku trenirku i posuđene tenisice. Nema ni odjeće niti toaletnog pribora sa sobom. Hoda jako oprezno jer ima jake bolove. Pomažem joj do mojeg auta, otvaram vrata, polažem je unutra, podižem joj noge i zavrtim ih unutra. Steže zube i ne žali se. Modrice na njenom licu i vratu su mnogo tamnije na sunčevom svjetlu.
Dok napuštamo stambeni kompleks, primjećujem kako gleda uokolo, kao da očekuje Cliffa da iskoči iz grmlja. "Ovo smo upravo predali na sud", kažem dodajući joj primjerak zahtjeva za razvodom. Približuje ga licu i čita dok se probijamo kroz promet.
"Kada će ga on dobiti?" pita. "Baš u ovo vrijeme." "Poludjet će."
"Već je lud." "Potražit će te."
"Nadam se da hoće. Ali neće, jer je kukavica. Muškarci koji tuku svoje žene su najbjednije kukavice. Ne brini. Imam pištolj."
Kuća je stara, neobilježena i ne izdvaja se od ostalih u ulici. Tratina ispred kuće je duboka, široka i u dubokoj sjeni. Susjedi bi se trebali napregnuti da išta vide. Zastajem na kraju prilaznog putića i parkiram iza dva druga auta. Ostavljam Kelly u autu i kucam na pokrajnja vrata. Glas preko portafona traži od mene da se predstavim. Sigurnost je ovdje na prvom mjestu. Svi prozori su potpuno zastrti. Dvorište iza kuće je obrubljeno drvenom ogradom visokom skoro dva i po metra.
Vrata se napola otvaraju, a krupna mlada žena me gleda. Nisam raspoložen za sukobljavanje.
Već sam pet dana na sudu i spreman sam gristi. "Tražim Betty Norvelle", kažem. "Taj sam. Gdje je Kelly?"
Kimnem prema autu. "Uvedite je."
Mogao bih je lako unijeti, ali su joj noge tako osjetljive da joj je lakše hodati. Milimo stazom do trijema. Osjećam se kao da pratim devedesetogodišnju baku. Betty joj se smješka i vodi je do male sobe. To je neka vrsta ureda. Sjedamo za stol jedno do drugog, a Betty nama nasuprot. Razgovarao sam s njom rano jutros i tražila je primjerke papira za razvod. Brzo ih pregledava. Kelly i ja se držimo za ruke.
"Znači, vi ste odvjetnik", kaže Betty, primjećujući da se držimo za ruke. "Da. I prijatelj, također."
"Kada biste trebali ponovo posjetiti liječnika?" "Za tjedan dana", kaže Kelly.

"Znači da ne trebate liječničku njegu?" "Ne."
"Lijekovi?"
"Samo neke pilule protiv bolova."
Papirologija izgleda u redu. Ispisujem ček na dvije stotine dolara - polog, plus naknadu za prvi

"Naša ustanova nije registrirana", objašnjava Betty. "Ovo je sklonište za pretučene žene čiji

životi su u opasnosti. U vlasništvu je privatne osobe, koja je jednom i sama bila zlostavljana žena, a ima ih još nekoliko u ovom kraju. Nitko ne zna da se ovdje nalazimo. Nitko ne zna čime se bavimo. Željeli bismo da tako bude i nadalje. Slažete li se oboje da se ovo zadrži u tajnosti?"
"Naravno." Oboje kimnemo, a Betty nam pruža formular na potpis.
"Ovo nije protuzakonito, je li?" pita Kelly. Umjesno pitanje s obzirom na zloslutni okoliš.
"Ne baš. Najgore što nam se može dogoditi je da nas zatvore. Onda bismo se jednostavno preselili negdje drugdje. Ovdje smo već četiri godine i nitko nije rekao niti riječ. Vi uviđate kako možete ostati najduže sedam dana?"
To nam je jasno.
"Morate početi raditi planove za svoju iduću postaju." Rado bih da to bude moj stan, ali o tome još nismo govorili. "Koliko je žena ovdje?" pitam.
"Danas, pet. Kelly, imat ćeš vlastitu sobu s kupaonicom. Hrana je dobra, tri obroka na dan. Možeš jesti u sobi ili s ostalima. Ne pružamo ni liječničke ni pravne savjete. Ne održavamo ni sastanke ni savjetovanja. Sve što nudimo je ljubav i zaštita. Ovdje si prilično sigurna. Nitko te neće naći. A negdje u blizini imamo i naoružanog čuvara."
"Može li me doći posjetiti?" pita Kelly, kimajući prema meni.
"Dopuštamo posjetitelje jednog po jednog, a svaki posjet mora biti odobren. Nazovite unaprijed radi provjere i osigurajte se da vas nitko ne prati. Zao mi je, međutim, ne mogu vam dopustiti da ostanete preko noći."
"To je u redu", kažem.
"Ima li još pitanja? Ako nema, željela bih Kelly provesti naokolo. Vi slobodno dođite u posjet večeras."
Shvaćam što mi time želi reći. Pozdravljam Kelly i obećajem joj da ću je kasnije večeras doći obići. Moli me da joj donesem pizzu. Naposljetku, petak je uvečer.
Dok odlazim autom, imam osjećaj da sam je izručio u podzemlje.
Izvjestitelj novina iz Clevelanda hvata me u hodniku pred sudnicom i želi razgovarati o Great Benefitu. Jesam li znao da se priča kako državni javni tužitelj u Ohiu vodi istragu o osiguravajućem društvu? Ništa ne kažem. Slijedi me u sudnicu. Deck je sam za stolom tužitelja. Odvjetnici obrane pričaju viceve na drugoj strani dvorane. Kipleru ni traga. Svi čekaju.

Butch je Cliffu Rikeru uručio papire dok je ovaj išao na kratak ručak. Riker je bio drzak. Butch se nije uplašio, dao mu je do znanja kako je i on spreman na tuču pa se Riker žurno udaljio. Moje ime je na sudskim pozivima, tako da ću od sada biti na oprezu.
Ostali nailaze kako se približavaju dva sata. Pojavljuje se Booker i sjeda s nama. Cooper Jackson, Hurley i Grunfeld se vraćaju s dugog ručka. Popili su nekoliko pića. Izvjestitelj sjeda u zadnji red. Nitko ne želi s njim pričati.
Ima mnogo teorija o vijećanjima porota. U slučajevima poput ovoga, pretpostavlja se da brzi pravorijek ide u korist tužitelja. Protjecanje vremena znači da je porota podijeljena. Slušam ta

neutemeljena nagađanja i ne mogu mirno sjediti. Izlazim van popiti vode, zatim na zahod, pa do snack bara. Šetnja je bolja od sjedenja u sudnici. U mojem želucu se žestoko komeša, a srce mi mahnito lupa.
Booker me poznaje bolje od ikoga i pridružuje mi se u šetnji. I on je nervozan. Muvamo se po mramornim hodnicima, bez nekog cilja, tek ubijamo vrijeme. I čekamo. U trenucima velikih previranja, važno je biti s prijateljima. Zahvaljujem mu što je došao. Kaže da to ne bi propustio nizašto na svijetu.
U pola četiri sam uvjeren da sam izgubio. To je trebala biti brza i laka odluka, radi se o jednostavnom odabiru postotka i izračunavanju rezultata. Možda sam bio previše samouvjeren. Sjećam se, jedne za drugom, očajnih priča o bijedno niskim presudama u ovoj oblasti. Još malo i postat ću statistički podatak, još jedan primjer zbog čega odvjetnik u Memphisu treba prihvatiti bilo koju pristojnu nagodbu koju mu ponude. Vrijeme prolazi nesnosno sporo.
Odnekud, iz daleka, čujem kako me netko zove. To je Deck, pred ulazom u sudnicu, očajnički doziva. "O, Bože", kažem.
"Samo mirno", kaže Booker, a onda obojica praktički trčimo u sudnicu. Duboko udišem, brzo se pomolim i uđem unutra.
Drummond i ostala četvorica su na svojim sjedalima. Dot sjedi sama za našim stolom. Svi drugi su na svojim mjestima. Porota se smješta u svoj odjeljak dok prolazim kroz vratašca u ogradi i sjedam uz svoju stranku. Lica porotnika ništa ne otkrivaju. Pošto su se smjestili, časni sudac kaže, "Je li porota donijela pravorijek?"
Ben Charnes, mladi vioskoobrazovani crnac i predsjednik porote, kaže, "Jesmo, časni suče." "Je li ispisan na papiru prema mojim uputama?"
"Da."
"Molim vas, ustanite i pročitajte ga."
Charnes polako ustaje. Drži list papira koji se očigledno trese. Ne trese se tako divlje kao moje ruke. Disanje mi je otežalo. Vrti mi se u glavi, tako da osjećam nesvjesticu. Dot je, međutim, izuzetno mirna. Ona je već izvojevala svoju pobjedu nad Great Benefitom. Pred cijelim sudom su priznali da su bili u krivu. Ništa drugo joj nije važno.
Odlučan sam da zadržim ozbiljno lice i ne pokažem nikakve osjećaje, bez obzira na pravorijek.
Činim to na uvježban način.
Črčkam po notesu. Brz pogled nalijevo otkriva mi da istu strategiju primjenjuju svih pet odvjetnika obrane.
Charnes pročišćava grlo i čita, "Mi, porota, odlučujemo u korist tužitelja i dodjeljujemo mu dvjesto tisuća dolara za podmirenje stvarne štete." Slijedi stanka. Sve oči su uprte u list papira. Do sada, ništa neočekivano. Ponovo pročišćava grlo i kaže, "Mi, porota, odlučujemo u korist tužitelja i dodjeljujemo mu kao kaznenu odštetu pedeset milijuna dolara."
Iza mene se začuje uzdah, za stolom obrane su ukočeni, ali sve je mirno još nekoliko trenutaka. Bomba je pala, eksplodirala, i svi sa zadrškom brzo tražimo smrtonosne rane. Nakon što ih ne nalazimo, možemo opet disati.
U stvari, ispisujem te iznose na svoj blok, mada je moj švrakopis nečitljiv. Ne želim se smješkati, a da to postignem, prisiljen sam izdupsti rupu u donjoj usnici. Mnoštvo je stvari koje bih želio učiniti. Rado bih se popeo na stol i vrtio poput blesavog nogometnog igrača kada poentira bod. Rado bih pojurio do odjeljka gdje su porotnici i počeo im ljubiti noge. Rado bih se odšepirio do stola obrane i onako iritantno narugao u lice. Rado bih skočio za sudački stol i zagrlio Tyronea Kiplera.

Ali zadržavam sabranost i jednostavno šapnem, "Čestitam", svojoj stranki. Ona ne kaže ništa. Gledam za sudački stol gdje časni sudac pregledava napisani pravorijek kojeg mu je predao činovnik. Gledam porotu, a većina gleda mene. Tu se moram nasmiješiti. Kimam i tiho kažem hvala.
Naginjem se nad svoj notes i ispisujem ime - Donny Ray Black. Zatvaram oči i dozivam svoje najdraže sjećanje na njega; vidim ga kako sjedi u preklopnom stolcu na utakmici softballa, jede kokice i smješka se jednostavno zato što se tamo nalazi. Grlo mi se steže, a oči postaju vlažne. Nije trebao umrijeti.
"Pravorijek je u redu", kaže Kipler. I više nego u redu, rekao bih. Obraća se poroti, zahvaljuje im na obavljenoj građanskoj dužnosti, kaže im kako će im mršave plaće za to biti poslane poštom idući tjedan, umoljava ih da ni sa kim ne pričaju o suđenju te da mogu otići. Pod vodstvom sudskog stožera napuštaju sudnicu posljednji put. Nikad ih više neću vidjeti. Ovoga trenutka, svakom bih volio dati čitav milijun.
I Kipler se trsi zadržati ozbiljan izraz lica. "Raspravit ćemo o žalbi na presudu za otprilike tjedan dana. Moja tajnica će vam poslati obavijest. Još nešto?"
Odmahujem glavom: Što bih još mogao tražiti?
Ne ustajući, Leo kaže tiho, "Ništa, časni suče." Njegova momčad je odjednom zabavljena guranjem papira u torbe i spisa u kutije. Jedva čekaju da odu odavde. To je daleko najveća odšteta u povijesti Tennesseeja, a oni će zauvijek biti obilježeni kao tipovi koji su do nogu poraženi. Da nisam tako umoran i zaprepašten, mogao bih otići preko i rukovati se s njima. To bi bilo otmjeno učiniti, ali jednostavno mi se ne da. Mnogo je lakše sjediti ovdje uz Dot i zuriti u ime Donnyja Raya na mojem bloku.
Nisam baš bogat. Žalba će potrajati još godinu, možda dvije. A odšteta je tako enormna da će se suočiti sa žestokim osporavanjem. Tako da me čeka još posla.
Međutim, trenutačno mi je dosta rada. Želim otići na avion i pronaći si plažu.
Kipler lupa batom i suđenje je službeno gotovo. Gledam Dot i vidim suze. Pitam je kako se osjeća. Deck brzo stiže k nama s čestitkama. Blijed je, ali se ceri, njegova četiri savršena zuba svjetlucaju. Moja pažnja je usmjerena na Dot. Ona nije sentimentalna i rijetko se rasplače, ali polako popušta. Potapšam je po ruci i dodajem joj rupčić.
Booker me steže straga za vrat i kaže da će me nazvati idući tjedan. Cooper Jackson, Hurley i Grunfeld zastaju uz stol, radosni i puni hvale. Žuri im se na avion. Razgovarat ćemo u ponedjeljak. Izvjestitelj prilazi, ali ga tjeram. Napola ignoriram ove ljude, jer sam zabrinut za svoju stranku. Sada popušta, jecanje postaje glasnije.
Također ignoriram Drummonda i njegove momke dok se tovare poput tegleće marve i brzo izlaze. Nismo razmijenili ni riječ. Što bih dao da sam u ovom trenu muha na zidu Trenta &Brenta.
Sudska zapisničarka, poslužitelj i službenik sakupljaju svoju kramu i odlaze. U sudnici nema nikoga osim mene, Dot i Decka. Moram se zahvaliti Kipleru zato što me je vodio za ruku i sve ovo omogućio. Učinit ću to kasnije. Sada držim Dot za ruku dok se iz nje izlijeva bujica. Deck sjedi iza nas, ništa ne govori. Ja ništa ne govorim. Oči su mi vlažne, srce me boli. Nju nije briga za novac. Ona samo hoće natrag svojega sina.
Netko, vjerojatno sudski poslužitelj, pritišće prekidač negdje u uskom hodniku uz sobu porote i svjetla se gase. Sudnica je polumračna. Nitko od nas se ne pomiče. Plač jenjava. Briše svoje obraze rupčićem i ponekad prstima.
"Oprosti", kaže promuklo. Želi izaći odavde, pa odlučujemo otići. Tapšam je po ruci dok Deck skuplja naš krš i trpa ga u tri torbe.
Izlazimo iz zamračene sudnice i stupamo u mramorni hodnik. Skoro je pet sati, petak popodne, i

nema mnogo aktivnosti. Nema kamera, nema izvjestitelja, nema mnoštva koje čeka na mene da bi čulo i vidjelo trenutačno najvažnijeg odvjetnika.
U stvari, nitko ne obraća pažnju na nas.

50

Posljednje mjesto kamo želim ići je moj ured. Preumoran sam i previše ošamućen da bih slavio u kafiću, a moj jedini prijatelj u ovom trenutku je Deck, antialkoholičar. Od dva žestoka pića bih ionako pao u komu, tako da nisam u napasti. Trebalo bi negdje održati divlji tulum i proslaviti, ali teško je planirati te stvari kada imaš posla s porotama.
Možda sutra. Siguran sam da će šok proći do sutra i da ću imati zakašnjelu reakciju na pravorijek. Stvarnost će mi sjesti do tada. Sutra ću slaviti.
Pozdravljam Decka ispred zgrade suda, kažem mu da sam mrtav umoran i obećajem da ćemo se naći kasnije. Obojica smo još u šoku i treba nam vremena da razmislimo u samoći. Vozim se do gospođice Birdie i ponavljam svakodnevno provjeravanje svih soba u njenoj kući. To je samo još jedan običan dan. Ništa posebno. Sjedim na njenoj terasi, zurim u svoj stančić i po prvi put počinjem trošiti novac. Kad ću kupiti ili sagraditi svoj prvi krasan dom? Koji novi auto ću kupiti? Pokušavam otresti te misli, no to je nemoguće. Što da radite sa šesnaest i pol milijuna zelembaća? Ne mogu to shvatiti. Znam da mnogo toga može krenuti naopako: presuda može biti odbačena i suđenje vraćeno na početak; presuda može biti odbačena i poništena, tako da mi ništa ne preostane; kaznena odšteta može biti drastično smanjena na prizivnom sudu, a može biti i potpuno ukinuta. Znam da se mogu zbiti sve te gadne stvari, ali u ovom trenutku, novac je moj.
Sanjarim dok sunce zalazi. Zrak je bistar, ali vrlo hladan. Možda ću sutra uvidjeti veličinu onoga što sam postigao. Zasada me grije pomisao da mi je duša uglavnom očišćena od gnjeva. Gotovo godinu dana sam gorio od mržnje prema tajanstvenom entitetu koji se zove Great Benefit Life. U meni se skupila otrovna gorčina prema ljudima koji tamo rade, ljudima koji su pokrenuli lanac događaja što je oduzeo život nedužnoj žrtvi. Nadam se da Donny Ray počiva u miru. Svakako će mu anđeo javiti što se danas dogodilo.
Razotkriveni su i dokazano je kako su bili u krivu. Ne mrzim ih više.
Kelly vilicom razrezuje svoju tanku krišku pizze i stavlja u usta male zalogaje. Usne su joj još natečene, a obrazi i čeljusti vrlo bolne. Sjedimo na njenom krevetu, leđima oslonjeni o zid, ispruženih nogu, jedemo pizzu iz iste kutije. Gledamo vestern s Johnom Wayneom na Sonyjevom televizoru ekran četrdeset pet, postavljenom na komodi s druge strane male sobe.
Nosi istu sivu trenirku, bez čarapa ili cipela, tako da mogu vidjeti mali ožiljak na desnom gležnju, onom kojeg joj je slomio prošlog ljeta. Oprala je kosu i stegnula je u rep. Lakirala je nokte u svijetlocrveno. Pokušava biti sretna i voditi razgovor, ali je u takvom šoku da se vrlo teško zabavljati. Ne pričamo puno. Nikad me nitko nije premlatio, pa mi je teško zamisliti šok poslije toga. Bol i osjetljivost je još i lako zamisliti, ali ne i duševnu bol. Pitam se u kojem je to trenutku odlučio stati, prekinuti i diviti se djelu svojih ruku.
Pokušavam ne razmišljati o tom. O tome svakako nismo raspravljali, a ja ne planiram to potezati. Ni glasa od Cliffa otkad su mu uručeni papiri.
Upoznala je jednu gospođu u skloništu, kako to mjesto nazivaju, sredovječnu majku troje tinejdžera koja je preplašena, u šoku i teško sastavlja i običnu rečenicu. Vrata do nje. Kuća je sablasno tiha. Kelly je izašla iz sobe samo jednom, da sjedi na terasi iza kuće i udahne svježeg zraka. Pokušala je čitati, ali to je teško. Lijevo oko joj je još uvijek doslovno zatvoreno, a na desno ponekad ne vidi dobro. Liječnik je rekao da neće biti trajnih posljedica.
Nekoliko puta je zaplakala, a ja sam joj obećavao kako su to bile posljednje batine. To se više

neće ponoviti, pa makar morao osobno ubiti gada. Ozbiljno to mislim. Ako joj se približi, stvarno vjerujem da bih mu mogao raznijeti glavu.
Uhapsite me. Optužite. Sudite mi. Dajte mi dvanaestero ljudi u porotu. Spreman sam.
Ne spominjem joj sudsku presudu. Sjedeći ovdje s njom, u ovoj mračnoj sobici, gledajući kako John Wayne jaše svojeg konja, čini mi se da sam danima i kilometrima udaljen od Kiplerove sudnice.
A upravo ovdje želim biti.
Završavamo pizzu i primičemo bliže jedno drugom. Držimo se za ruke poput dvoje klinaca.
Jasno, moram biti oprezan, jer je plava doslovno od glave do koljena.
Film završava i počinju vijesti u deset sati. Odjednom postajem znatiželjan hoće li biti spomenut slučaj Blackovih. Nakon obvezatnih silovanja i ubojstava, te nakon prvog predaha za reklame, voditelj najavljuje, pomalo svečano, "Danas je povijesni dan u sudnici Memphisa. Porota je u građanskoj parnici dodijelila rekordnih pedeset milijuna dolara kaznene odštete protiv Osiguravajućeg društva Great Benefit Life iz Clevelanda, Ohio. Imamo izvještaj Rodneyja Fratea." Ne mogu a da se ne nasmijem. Smjesta ugledamo Rodneyja Fratea kako uživo stoji i drhturi pred Zgradom suda kotara Shelby, koja je, dakako, prazna već nekoliko sati. "Arnie, razgovarao sam prije sat vremena s Pauline Mac-Gregor, oblasnom činovnicom, koja mi je potvrdila da je oko četiri sata danas popodne, porota u Odjelu osam, suca Tyronea Kiplera, donijela s pravorijekom od dvije stotine tisuća dolara za stvarnu odštetu i pedeset milijuna za kaznenu. Također sam razgovarao sa sucem Kiplerom, koji nije želio govoriti pred kamerama, a rekao je da se u suđenju radilo o potraživanju osigurnine od Great Benefita. To je sve što je htio reći, uz to što misli da je to najveća odšteta do sada u Tennesseeju. Razgovarao sam s nekoliko sudskih odvjetnika u gradu i nitko od njih nije čuo za toliku odštetu. Leo F. Drummond, zastupnik obrane, nije imao komentara. Rudyja Baylora, zastupnika tužitelja, nismo mogli pronaći da nam da izjavu. To bi bilo sve, Arnie."
Arnie brzo prelazi na sudar kamiona na međudržavnoj autocesti broj 55. "Pobijedio si?" pita me. Nije zadivljena, tek nije sigurna. "Pobijedio sam." "Pedeset milijuna dolara?"
"Aha. Ali novac još nije u banci." "Rudy!"
Sliježem ramenima kao da je to sasvim uobičajeno. "Imao sam sreće", kažem. "Ali tek si završio fakultet."
Što mogu reći? "Nije to tako teško. Imali smo super porotu, a činjenice su nam išle u prilog." "Aha, dobro, tako se to događa svaki dan."
"Da bar."
Uzima daljinski i utišava televizor. Hoće to istjerati. "Tvoja skromnost ne pali. Lažna je." "Imaš pravo. Momentalno sam najveći odvjetnik na svijetu."
"To je već bolje", kaže, pokušavajući se osmjehnuti. Skoro sam se već navikao na njeno naruženo i plavo lice. Ne buljim više u njene rane kao danas popodne u autu. Ne mogu dočekati da prođe taj tjedan pa da opet bude zanosna.
Časna riječ, mogao bih ga ubiti. "Koliko ćeš dobiti?" pita. "Prelaziš ravno na stvar, zar ne?"
"Samo sam znatiželjna", kaže glasom koji je skoro djetinji. Duhom smo sada ljubavnici, pa nam paše hihotati se i gugutati.
"Jednu trećinu, ali još je daleko do toga."
Okreće se prema meni, ali je iznenada presiječe takva bol da zastenje. Pomažem joj da legne na

trbuh. Bori se sa suzama, a tijelo joj je ukočeno. Ne može spavati na leđima zbog masnica.
Mrsim joj kosu i šapućem u uho, sve dok nas interfon ne prekine. To je Betty Norvelle od dolje.
Vrijeme mi je isteklo.
Kelly mi čvrsto steže ruku dok joj ljubim poplavljeli obraz i obećajem da ću se sutra vratiti.
Moli me da ne odem.

Prednosti izvojevanja tolike odštete pri mojem prvom procesu su očite. Jedini nedostatak kojeg sam zadnjih nekoliko sati uspio uočiti je da odavde mogu ići samo naniže. Od sada će svaka stranka očekivati istu čaroliju. O tome ću brinuti kasnije.

U subotu ujutro nalazim se sam u uredu, čekam novinara i fotografa, kada telefon zazvoni. "Cliff Riker ovdje", promukao glas kaže, a ja smjesta pritišćem gumb za snimanje.
"Što hoćeš?" "Gdje mi je žena?"
"Imaš sreće da nije u mrtvačnici." "Dohvatit ću ti guzicu, velika faco." "Samo ti pričaj, stari. Snimam te."
Brzo prekida, a ja zurim u telefon. To je drugi aparat, jeftini model kojeg je tvrtka nabavila kod Kmarta. Za vrijeme suđenja, ponekad smo ga koristili, kada nismo željeli da nas Drummond sluša.
Nazivam Butcha doma i kažem mu o svom kratkom i ugodnom razgovoru s gospodinom Rikerom. Butch želi srediti maloga još od njihovog jučerašnjeg sukoba, kada mu je predao papire za razvod. Cliff mu je svašta opsovao, čak i majku. Prisutnost dvojice Cliffovih kolega u blizini, na parkiralištu, spriječila je Butcha da ga zgrabi. Butch mi je sinoć rekao da bi se želio uključiti budem li dobivao ikakvih prijetnji. Ima partnera koji se zove Rocky, radi pola radnog vremena kao izbacivač, a zajedno su fenomenalan par, uvjeravao me Butch. Tjeram ga da obeća kako će klinca samo uplašiti, ne i ozlijediti. Butch mi kaže da namjerava Cliffa presresti negdje nasamo, spomenuti telefonski poziv, reći mu da su moji tjelohranitelji te da će se nakon još jedne prijetnje nemilosrdno obračunati. Volio bih to vidjeti. Odlučio sam da ne živim u strahu.
To je Butchova predodžba o dobrom provodu.

Novinar iz Memphis Pressa stiže u jedanaest. Malo pričamo dok fotograf ispucava rolu filma. Želi čuti sve o slučaju i suđenju, a ja udovoljavam njegovoj znatiželji. To je sada javna informacija. Govorim pristojno o Drummondu, divno o Kipleru, veličanstveno o poroti.
To će biti veliki članak u nedjeljnim novinama, uvjerava me.
Muvam se po uredu, čitam poštu i preslušavam nekoliko telefonskih poruka koje su stigle proteklog tjedna. Nemoguće mi je raditi, a podsjećam se koliko malo klijenata i slučaja imam. Pola vremena provodim prisjećajući se suđenja, pola sanjareći o svojoj budućnosti s Kelly. Zar bih mogao biti sretniji?
Nazivam Maxa Leuberga i pričam mu pojedinosti. Mećava je zatvorila O'Hare aerodrom pa nije mogao stići u Memphis na vrijeme za suđenje. Pričamo sat vremena.

Naš čvenk u subotu navečer uvelike sliči onom u petak, osim što su hrana i film različiti. Ona voli kinesku kuhinju pa donosim punu vrećicu. Gledamo komediju i malo se smijemo dok sjedimo na krevetu u istom položaju.
Međutim nije nimalo dosadno. Polako izlazi iz svojeg osobnog košmara. Tjelesne rane

zacjeljuju. Smijeh joj je malo slobodniji, pokreti malo brži. Više se dodirujemo, ali ne mnogo više. Ni približno dovoljno.
Silno želi izaći iz trenirke. Peru joj je jednom dnevno, ali joj je dojadila. Čezne da ponovo bude lijepa i želi svoju odjeću. Razgovaramo kako bismo se ušuljali u njezin stan i izvukli joj stvari.
Još uvijek ne razgovaramo o budućnosti.

51

Ponedjeljak ujutro. Sada, kada sam milijunaš i dokoličar, spavam do devet, oblačim se ležerno, kaki hlače, mokasinke, bez kravate, a u ured stižem u deset. Moj partner pakira dokumente Blackovih i miče preklopne stolove koji su nam mjesecima zakrčivali ured. Obojica se cerimo i smijemo svemu. Pritisak je nestao. Na odmoru smo i vrijeme je da uživamo. Juri dolje niz ulicu po kavu i ponovno oživljavamo najdivnije trenutke rasprave.
Deck je izrezao članak iz jučerašnjeg Memphis Pressa, za slučaj da mi treba još jedan primjerak. Zahvaljujem mu, mogao bi mi dobro doći, iako u stanu imam desetak primjeraka. Zauzeo sam naslovnu stranu gradske rubrike s dugim, dobro napisanim člankom o mojem trijumfu, kao i mojom prilično velikom fotografijom za radnim stolom. Jučer nisam mogao čitav dan skinuti oči sa sebe. Novine su otišle u tri stotine tisuća domova. Nema novca koji može platiti tu reklamu.
Stiglo je nekoliko faksova. Nekoliko kolega sa studija s čestitkama, u šali pitaju za pozajmicu. Sladak od Madeline Skinner s pravnog fakulteta. I dva od Maxa Leuberga. Prvi je kopija kratkog članka iz jednih novina iz Chicaga o presudi. Drugi je kopija članka s jučerašnjim datumom iz novina iz Clevelanda. Naširoko opisuje proces Blackovih, a zatim prelazi na sve veće poteškoće Great Benefita. U najmanje sedam država se vodi istraga o osiguravajućem društvu, uključujući i Ohio. Osiguranici podižu tužbe po čitavoj zemlji, a još više ih se očekuje. Očekuje se da će presuda iz Memphisa pokrenuti lavinu tužbi.
Ha, ha, ha. Uživamo u nevolji koju smo izazvali. Smijemo se pri pomisli na M. "Wilfreda Keeleyja kako ponovo prečitava financijske izvještaje i pokušava naći još novca. Sigurno je tu negdje!
Cvjećar stiže s divnim aranžmanom, darom Bookera Kanea i društva iz tvrtke Marvina Shanklea.
Očekivao sam da će telefon zvoniti kao lud, a stranke tražiti dobrog pravnog zastupnika. To se još ne događa. Deck kaže da je bilo nekoliko poziva prije deset, od kojih je jedan bio krivi spoj. Nisam zabrinut.
Kipler zove u jedanaest, a ja prebacujem na čisti telefon, za slučaj da Drummond još prisluškuje. Ima zanimljivu priču, a u nju bih i ja mogao biti umiješan. Prije nego je suđenje počelo prošlog ponedjeljka, dok smo svi bili okupljeni u njegovom uredu, rekao sam Drummondu kako bismo se nagodili za milijun i dvjesto tisuća. Drummond se tome narugao i otišli smo na sud. Očito, tu ponudu je zaboravio prenijeti svojem klijentu, koji sada tvrdi kako bi ozbiljno uzeo u obzir da mi plati koliko sam tražio. Bi li društvo pristalo na nagodbu u tom trenutku ili ne, nije poznato, ali gledajući unazad, jedan zarez dva milijuna je lakše probaviti nego pedeset zarez dva. Bilo kako bilo, društvo sada tvrdi da bi se nagodilo, a krivi svojega odvjetnika, velikog Lea F. Drummonda, kako je počinio tešku grešku kada je propustio prenijeti moju ponudu.
Underhall, pravnik u osiguravajućem društvu, cijelo jutro je proveo na telefonu s Drummondom i Kiplerom. Osiguravajuće društvo je bijesno, poniženo i uvrijeđeno, a očito traži žrtvenog jarca. Drummond je isprva negirao da se to zbilo, što je Kipler odmah opovrgnuo. Tu sad ja upadam. Možda će im trebati moj iskaz u kojem bih iznio činjenice kako ih pamtim. Rado, kažem. Smjesta ću jedan napisati.
Great Benefit je već otpustila Drummonda i Trenta &Brenta, a stvari se mogu još pogoršati. Underhall je spomenuo tužbu zbog nesavjesnosti protiv odvjetničke tvrtke. Implikacije toga su znatne.

Kao i sve tvrtke, Trent &Brent su osigurani za takve slučajeve, no polica ima limit. Polica koja bi pokrivala pedeset milijuna dolara je nezamisliva. Pogreška Lea F. Drummonda vrijedna pedeset milijuna dolara dovela njegovu tvrtku u tešku financijsku situaciju.
Ne mogu a da se ne nasmijem na to. Pošto spuštam slušalicu, prepričavam razgovor Decku.
Pomisao da osiguravajuće društvo tuži Trenta &Brenta vrlo je zabavna.
Idući poziv je od Coopera Jacksona. On i njegovi prijatelji podnijeli su tužbu jutros u okružnom sudu u Charlottu. Zastupaju preko dvadeset osiguranika koje je Great Benefit prešla 1991, one godine kada su uveli scenarij. Kada mi bude odgovaralo, rado bi me posjetio u uredu i proučio sudski spis. Kad god želite, kažem, Kad god želite.
Deck i ja odlazimo na ručak u Moe, stari restoran u centru, u blizini sudnica, gdje rado jedu odvjetnici i suci. Nekoliko pogleda, jedno rukovanje, kolega sa studija me tapša po leđima. Trebao bih ovdje češće jesti.
Večeras, u ponedjeljak, krećemo u pohod jer je tlo suho, a temperatura oko četiri stupnja. Zadnje tri utakmice su bile otkazane zbog lošeg vremena. Koji luđaci igraju softball zimi? Kelly ne odgovara. Očito je s kakvim luđakom imamo posla. Uvjerena je da će večeras igrati, jer im je to tako važno. Patili su dva tjedna bez lopte, bez čašćenja pivom poslije utakmica i bez bombastičnih hvalisanja. Cliff se ne bi usudio propustiti utakmicu.
Počinje u sedam, a da bismo bili sigurni, odvozimo se do terena za softball. PFX Terminali je zaista na terenu. Ubrzavam. Nikada nisam radio nešto slično pa sam prilično nervozan. U stvari, oboje smo uplašeni. Ne govorimo puno. Što se više približavamo stanu, brže vozim. Imam pištolj kalibra 0.38 pod sjedalom i namjeravam ga zadržati uz sebe.
Ako nije promijenio brave, Kelly misli da bismo mogli ući i izaći za manje od deset minuta. Želi pokupiti veći dio svoje odjeće i nekoliko drugih stvari. Deset minuta je maksimum, kažem joj, zato što možda susjedi motre. A ti susjedi mogu možda pozvati Cliffa i, tko zna...
Ozljede su joj nanesene prije pet dana i bol je uglavnom nestala. Može hodati bez bolova. Kaže kako je dovoljno snažna da pokupi odjeću i brzo obiđe stan. Za to ćemo biti potrebni oboje.
Stambeni kompleks je petnaest minuta od softball terena. Sastoji se od pet-šest trokatnica razbacanih oko bazena i dva teniska igrališta. Šezdeset osam stanova, piše na natpisu. Bogu hvala, njen stan je u prizemlju. Ne mogu parkirati nigdje u blizini vrata, zato odlučujem da ćemo prvo ući u stan, tiho sakupiti stvari koje želimo, potom ih spustiti na travu, baciti sve na stražnje sjedalo i nestati odavde.
Parkiram auto i duboko udišem. "Bojiš li se?" pita me.
"Da." Posižem ispod sjedala i uzimam pištolj.
"Smiri se, na igralištu je. Ne bi to propustio nizašto na svijetu." "Kad ti tako kažeš. Obavimo to."
Šuljamo se kroz mrak do njezinog stana a da nikoga ne vidimo. Njen ključ odgovara, vrata se otvaraju, unutra smo. Upaljeno je svjetlo u kuhinji i jedno u hodniku, tako da daju dovoljno svjetla. Odjeća je prebačena preko dva stolca u dnevnoj sobi. Prazne pivske limenke i vrećice kukuruznog čipsa su zasvinjile stolove i pod ispod njih. Samac Cliff je pravi neuredni prasac. Ona zastaje trenutak, gleda uokolo s gađenjem, kaže, "Oprosti."
"Požuri, Kelly", kažem. Spuštam pištolj na uski šank koji dijeli dnevnu sobu od kuhinje. Odlazimo u spavaću sobu u kojoj palim malu svjetiljku. Krevet već danima nije napravljen. Još pivskih konzervi i kutija od pizze. I Playboy. Pokazuje prema ladicama male jeftine komode. "Tu su moje stvari", kaže. Šapućemo.

Skidam jastučnice i počinjem ih puniti ženskim rubljem, čarapama i pidžamama. Kelly izvlači odjeću iz ormara. Uzimam tovar haljina i bluza, odlazim u dnevnu sobu i prebacujem ih preko stolca, zatim se vraćam natrag u spavaću sobu. "Ne možeš sve uzeti", kažem gledajući u pun ormar. Ništa ne kaže, dodaje mi sljedeći tovar i ja ga odnosim u dnevnu sobu. Radim brzo i tiho.
Osjećam se kao lopov. Svaki pokret stvara previše buke. Srce mi tuče dok natovaren jurim gore- dolje po dnevnoj sobi.
"Sada je dosta", konačno kažem. Ona nosi punu jastučnicu, a ja, s nekoliko haljina na vješalicama, idem za njom prema dnevnoj sobi. "Idemo odavde", kažem, nervozan k'o pas.
Pred vratima se začuje tiha buka. Netko pokušava ući unutra. Ukočili smo se i gledamo jedno u drugo. Ona zakorakne prema vratima, kada se ova iznenada širom otvaraju, udarajući je i prignječivši uza zid. Cliff Riker upada u sobu. "Kelly! Doma sam!" urla dok je gleda kako pada preko stolca. Stojim točno nasuprot njega, ni tri metra daleko, a on se kreće brzo, nejasan mi je, sve što vidim je njegov žuti dres PFX Terminali, njegove crvene oči i oružje koje je izabrao. Ukočen sam od straha dok on podiže aluminijsku softball palicu i snažno zamahuje i ciljajući moju glavu. "Ti kurvin sine!" dere se i zamahne svom snagom. Koliko god sam ukipljen, uspijevam se ukloniti baš milisekundu prije nego je palica proletjela iznad mene. Čujem kako zviždi. Osjećam njenu snagu. Njegov pobjednički udarac pada na nesretni drveni stupić na kraju šanka, smrska ga u milijun komadića i sruši na hrpu neopranog posuđa. Kelly vrisne. Zamah je trebao smrskati moju lubanju, a kako je promašio, tijelo mu se zavrtjelo tako da mi je sada okrenut leđima. Nasrćem na njega kao luđak i obaram ga preko stolca punog vješalica i odjeće. Kelly ponovo vrisne negdje iza nas. "Dohvati pištolj!" viknem.
On je brz i jak, a na nogama je prije nego uspijevam ponovo uspostaviti ravnotežu. "Ubit ću te!" viče, ponovo zavitlavši i ponovo promašivši, jer zamalo izmičem novom udarcu. Drugi zamah pogađa tek zrak. "Ti kurvin sine!" urla dok vitla palicom uokolo.
Neće dobiti treću priliku, brzo odlučujem. Prije nego uspijeva podići palicu, udaram ga desnim krošeom u lice. Kroše ga pogađa u čeljust i omamljuje, taman dovoljno dugo da ga opalim među noge. Stopalo mi savršeno sjeda. Mogu čuti i osjetiti kako mu testisi prskaju, kako mu se otima vrisak u agoniji. Spušta palicu, a ja je grabim i zamahujem njome.
Udaram snažno i pogađam ga točno preko lijevog uha, a od tog zvuka mi je umalo pozlilo. Kosti se drobe i lome. On pada na sve četiri, glava mu se ljulja za trenutak, a tada se okreće i gleda u mene. Podiže glavu i počinje se uspravljati. Moj idući udarac započinje kod stropa i obrušava se svom snagom koju uspijevam smoći. Spuštam palicu dolje, svom snagom i mržnjom koja se može zamisliti, a ona mu snažno pada na tjeme.
Zamahujem ponovno, kada me Kelly zgrabi. "Stani, Rudy!"
Stajem, zurim u nju, a tada pogledam Cliffa. Leži na trbuhu, tresući se i stenjući. Promatramo ga užasnuti dok se on umiruje. Tu i tamo se još trzne, a onda pokuša nešto reći. Iz grla mu izlazi užasan zvuk. Pokušava pomaknuti glavu koja krvari kao luda.
"Ubit ću gada, Kelly", kažem teško dišući, još uvijek uplašen, još uvijek bijesan. "Ne."
"Da. On bi nas ubio." "Daj mi palicu", kaže. "Što?"
"Daj mi palicu i odlazi."
Zaprepašten sam koliko je sabrana u ovom trenutku. Točno zna što treba učiniti. "Što...?" pokušavam pitati, gledajući nju, gledajući njega.

Uzima mi palicu iz ruku. "Već sam prošla kroz to. Idi. Sakrij se. Nisi bio ovdje noćas. Javit ću ti se kasnije."
Ne mogu ništa učiniti, samo ukočeno stajati i gledati čovjeka koji se muči i umire na podu. "Molim te, idi, Rudy", kaže, blago me odgurujući prema vratima. "Javit ću ti se kasnije."
"Okay, okay." Odlazim u kuhinju, uzimam pištolj i vraćam se nazad u dnevnu sobu. Gledamo jedno drugo, a onda nam se pogledi spuštaju na pod. Izlazim van. Tiho zatvaram vrata za sobom i gledam okolo tražeći znatiželjne susjede. Ne vidim nikoga. Oklijevam trenutak, ali ne čujem ništa iz stana.

Osjećam mučninu. Šuljam se van u tamu, koža mi je iznenada sva oznojena.
Prvom policijskom autu treba deset minuta da stigne. Drugi ga brzo slijedi. Potom bolnička kola. Sjedim polegnuto u Volvu na punom parkiralištu i sve promatram. Bolničari se probijaju u stan. Još jedan policijski auto. Crvena i plava svjetla osvjetljavaju noć i privlače veliko mnoštvo. Prolaze minute, ali nema ni traga od Cliffa. Na vratima se pojavljuje bolničar i polako uzima nešto iz bolničkih kola. Ne žuri mu se.
Kelly je tamo sama i preplašena, a odgovara na stotine pitanja o tome kako se to dogodilo, dok ja ovdje sjedim, gospodin Usranac, sagnut iza volana, u nadi da me nitko ne vidi. Zašto sam je tamo ostavio? Trebam li ići tamo i spasiti je? U glavi mi se divlje vrti, ne vidim dobro, mahnito bljeskanje crvenih i plavih svjetala me zasljepljuje.
Ne može biti mrtav. Osakaćen, možda. Ali ne mrtav. Mislim da ću se vratiti tamo.
Šok prolazi i snažno me obuzima strah. Želim da Cliffa iznesu van na nosilima i odjure s njim, odvezu ga u bolnicu i zakrpaju. Odjednom želim da živi. Mogu izaći na kraj s njim živim, makar i ludim. Hajde, Cliff. Hajde, stari. Ustani se i išeći van odatle.
Sigurno nisam ubio čovjeka.
Mnoštvo se povećava, a policajac sve odguruje.
Gubim osjećaj za vrijeme. Pristižu mrtvačka kola, što izaziva val uzbuđenog tračanja među promatračima. Cliff se neće voziti u bolničkim kolima. Cliffa će odvesti u mrtvačnicu.
Odškrinem vrata i, što tiše mogu, povraćam na auto do mojeg. Nitko me ne čuje. Potom otirem usta i umiješam se među mnoštvo. "Konačno ju je ubio", čujem da netko kaže. Policajci ulaze i izlaze iz stana. Udaljen sam petnaest metara, utopljen u moru lica. Policija rasteže žutu traku oko čitavog kraja zgrade. Fleš fotoaparata iznutra zabljesne na prozoru svakih nekoliko sekundi.
Čekamo. Moram je vidjeti, ali nema ničega što bih mogao učiniti. Još jedna glasina se širi gomilom, ovaj put točna. On je mrtav. I misle da ga je ona ubila. Slušam pažljivo ono što je rečeno, jer ako je netko vidio neznanca kako napušta stan nedugo nakon vike i krike, onda to želim znati. Ne čujem ništa. Polako se krećem uokolo, stalno pažljivo slušam. Ne čujem ništa. Povlačim se na nekoliko trenutaka i ponovo povraćam iza nekog grmlja.
Na vratima je nekakvo uskomešano kretanje, bolničari izlaze vukući nosila. Tijelo je u srebrnastoj vreći. Pažljivo ga nose na pločnik, do mrtvačkih kola i smještaju unutra. Nakon nekoliko minuta izlazi Kelly s dva policajca, jedan sa svake strane. Djeluje sićušno i uplašeno. Bogu hvala, nema lisice. Uspjela se presvući, sada nosi traperice i jaknu.
Smještaju je na stražnje sjedalo policijskog auta i odvoze se. Brzo odlazim do svojeg auta i krećem u policijsku postaju.

Obavještavam narednika za prijamnim pultom da sam odvjetnik, da je moja stranka upravo

uhićena i da inzistiram na tome da budem s njom tijekom ispitivanja. To kažem dovoljno silovito, tako da naziva tko zna koga. Drugi narednik dolazi po mene i odvodi me na drugi kat gdje Kelly sjedi sama u sobi za ispitivanje. Istražitelj za ubojstva, imenom Smotherton, promatra je kroz jednosmjerni prozor. Pružam mu jednu od svojih posjetnica. Neće se rukovati sa mnom.
"Vi, tipovi, brzo putujete, ha?" kaže s potpunim prijezirom. "Nazvala me odmah pošto je nazvala policiju. Što ste našli?"
Obojica je gledamo. Nalazi se na kraju dugog stola, briše rupčićem oči.

Smotherton gunđa dok razmišlja koliko mi smije reći. "Našli smo njezinog muža mrtvog na podu dnevne sobe, fraktura lubanje, čini se od baseball palice. Nije pričala mnogo, rekla je da su se trebali razvesti, ušuljala se u kuću da uzme svoju odjeću, našao ju je, potukli su se. Bio je prilično pijan, nekako je dohvatio palicu, a sada je u mrtvačnici. Ti im vodiš razvod?"
"Aha. Donijet ću vam kopiju. Prošlog tjedna mu je sudac naredio da se drži podalje od nje. Tuče je već godinama."
"Vidjeli smo masnice. Mogu li joj postaviti nekoliko pitanja?"
"Svakako." Zajedno ulazimo u sobu. Kelly je iznenađena što me vidi, ali se uspijeva praviti mirna. Zagrlimo se pristojno, kao odvjetnik i klijent. Smothertonu se pridružuje još jedan istražitelj u civilu, časnik Hamlet, koji ima kasetofon. Nemam primjedbi. Pošto ga je uključio, ja preuzimam inicijativu. "Za zapisnik, ja sam Rudy Baylor, branitelj Kelly Riker. Danas je ponedjeljak, 15. veljače, 1993. Nalazimo se u Središnjem policijskom stožeru u centru Memphisa. Nazočan sam zato jer sam primio poziv od moje stranke, otprilike u sedam četrdeset pet večeras. Upravo je bila nazvala policiju (911) i rekla kako smatra da joj je muž mrtav."
Kimam Smothertonu da može sada nastaviti, a on me gleda kao da bi me najradije zadavio.
Murjaci mrze branitelje, a momentalno me je baš briga za to.
Smotherton počinje s gomilom pitanja o Kelly i Cliffu - osnovne informacije poput datuma rođenja, vjenčanja, o zaposlenju, djeci, i tako dalje, i tako dalje. Ona strpljivo odgovara, odsutnog pogleda. Otekline su joj splasnule s lica, ali lijevo oko joj je još crno i plavo. Povez joj je još preko obrve. Skoro nasmrt je preplašena.
Opisuje kako ju je maltretirao, tako podrobno da smo se sva trojica snuždili. Smotherton šalje Hamleta da izvuče dosje o tri Cliffova uhićenja zbog premlaćivanja. Priča o napadima za koje nema službenih zapisnika, iza kojih nisu ostali papiri. Priča o softball palici i o tome kako joj je njome slomio zglob. Također ju je nekoliko puta izudarao, kada joj nije želio slomiti kosti.
Priča o posljednjem mlaćenju, zatim o odluci da ode i sakrije se, a zatim zatraži razvod.
Beskrajno je uvjerljiva zato jer je to sve istina. Brinu me laži koje će uslijediti. "Zašto ste išli doma večeras?" pita Smotherton.
"Da uzmem odjeću. Bila sam sigurna da nije ondje." "Gdje ste bili odsjeli zadnjih nekoliko dana?"
"U skloništu za zlostavljane žene." "Kako se zove?"
"Radije ne bih rekla."
"Je li ovdje u Memphisu?" "Da."
"Kako ste večeras došli u svoj stan?"
Srce mi zastaje na to pitanje, ali već je promislila o tome. "Dovezla sam se svojim autom." "A koje marke je auto?"
"Volkswagen Rabbit."

"Gdje je sada?"
"Na parkiralištu ispred mojeg stana." "Možemo li ga pogledati?"
"Ne prije mene", kažem, odjednom se prisjećajući da sam ja ovdje odvjetnik, a ne suučesnik. Smotherton odmahuje glavom. Kad bi pogledi ubijali...
"Kako ste ušli u stan?" "Imam svoj ključ."
"Što ste napravili pošto ste ušli?"
"Otišla sam u spavaću sobu i počela pakirati odjeću. Napunila sam tri ili četiri jastučnice sa svojim stvarima i dovukla hrpu odjeće u dnevnu sobu."
"Kako dugo ste bili tamo prije nego se gospodin Riker vratio doma?" "Desetak minuta, možda."
"Što se dogodilo potom?"
U tom trenutku upadam. "Neće odgovoriti na to dok ja ne dobijem priliku istražiti tu stvar. Ovo ispitivanje je sada završeno." Naginjem se naprijed i na kasetofonu pritišćem crveni gumb na kojem piše stop. Smotherton neko vrijeme ključa od bijesa i pregledava svoje bilješke. Hamlet se vraća s kompjuterskim ispisom kojeg onda zajedno proučavaju. Kelly i ja ne obraćamo pažnju jedno na drugo. Naša stopala se, međutim, dodiruju ispod stola.
Smotherton nešto zapisuje na list papira i daje mi ga. "Ovo ćemo voditi kao ubojstvo, ali će slučaj biti upućen Odjelu za nasilje u obitelji pri uredu javnog tužitelja. Ime gospođe je Morgan Wilson. Ona će odavde voditi slučaj."
"Ali ćete nju zadržati?"
"Nemam izbora. Ne mogu je jednostavno pustiti." "S kojom optužbom?"
"Ubojstvo iz nehaja."
"Možete je predati meni pod nadzor."
"Ne, ne mogu", odgovara ljutito. "Kakav si ti to odvjetnik?" "Onda je pustite uz jamčevinu."
"Neće ići", kaže, nemoćno se smješkajući Hamletu. "Imamo ovdje mrtvo tijelo. Jamčevinu mora odrediti sudac. Nagovorite ga na puštanje uz jamčevinu, onda ona ide van. Ja sam samo običan istražitelj."
"Idem u zatvor?" kaže Kelly.
"Nemamo izbora, gospođo", kaže Smotherton, odjednom mnogo ljubaznije. "Ako vaš odvjetnik išta vrijedi, izvući će vas već sutra. To jest, ako ćete moći položiti jamčevinu. Ali ja vas ne mogu pustiti samo zato što to želim."
Naginjem se naprijed i primam je za ruku. "Sve je u redu, Kelly. Izvući ću te sutra, što je prije moguće." Kratko kimne glavom, stišće zube, pokušava biti jaka.
"Možete je smjestiti samu u ćeliju?" pitam Smothertona.
"Gledaj, pederu, ja ne upravljam zatvorom, razumiješ? Imaš bolji način za sređivanje stvari od pričanja sa zatvorskim čuvarima. Oni obožavaju kad im se javljaju odvjetnici."
Nemoj me izazivati, druškane. Već sam večeras slomio jednu lubanju. S mržnjom fiksiramo jedan drugoga. "Hvala", kažem.
"Nije vrijedno spomena." On i Hamlet odguruju svoje stolce nazad i stupaju prema vratima. "Imaš pet minuta", kaže mi preko ramena. Zalupe vratima.
"Nemoj ništa učiniti, okay", kažem ispod glasa. "Gledaju nas kroz prozor. A soba je vjerojatno

ozvučena, zato pazi što ćeš reći." Ona ništa ne govori.
Nastavljam sa svojom ulogom odvjetnika. "Žao mi je da se ovo dogodilo", kažem ukočeno. "Što znači ubojstvo iz nehaja?"
"Znači mnogo stvari, ali u osnovi je to ubojstvo koje ne uključuje namjeru." "Koliko mogu dobiti?"
"Moraš prvo biti osuđena, a to se neće dogoditi." "Obećaješ?"
"Obećajem. Bojiš li se?"
Pažljivo si briše oči i razmišlja dugo vremena. "On ima veliku obitelj, a svi su poput njega. Svi puno piju, nasilni ljudi. Nasmrt ih se bojim."
Ne znam što bih rekao na to. I ja ih se bojim.
"Ne mogu me natjerati da idem na sprovod, zar ne?" "Ne."
"Dobro."
Dolaze po nju za nekoliko minuta, ovaj puta s lisicama. Gledam dok je odvode niz hodnik. Staju kod dizala, a Kelly se naginje iza jednog od policajaca da me vidi. Lagano joj mahnem, zatim je nestala.

52

Kada počiniš ubojstvo, napraviš dvadeset pet grešaka. Ako se možeš sjetiti njih deset, tada si genij. Barem sam tako čuo u nekom filmu. Ovo nije bilo pravo ubojstvo, više čin samoobrane. Svejedno, greške se počinju množiti.
Koračam oko svojeg uredskog stola, prekrivenog urednim nizovima žutog papira iz moga bloka. Nacrtao sam stan, tijelo, odjeću, pištolj, palicu, pivske limenke, sve čega se mogu sjetiti. Skicirao sam položaj mojeg auta, njezinog auta i njegovog kamioneta na parkiralištu. Ispisao sam stranice prisjećajući se svakog koraka i svakog događaja te večeri. Moja pretpostavka je da sam u stanu proveo manje od petnaest minuta, ali na papiru to djeluje kao mali roman. Koliko povika i vriskova se moglo čuti vani? Ne više od četiri, mislim. Koliko susjeda je vidjelo nepoznatog čovjeka kako se udaljava odmah nakon vriskova? Tko zna.
To je, mislim, pogreška broj jedan. Nisam smio otići tako brzo. Trebali smo pričekati deset minuta ili tako nešto i vidjeti jesu li susjedi štogod čuli. Potom sam trebao klisnuti u mrak.
Ili sam možda trebao pozvati policiju i reći istinu. Kelly i ja smo imali svako pravo biti u stanu. Očito je vrebao negdje u zasjedi u vrijeme kada se trebao nalaziti na drugom mjestu. Ja sam imao svako pravo uzvratiti, razoružati ga i udariti vlastitim oružjem. Obzirom na njegovu nasilničku narav i prošlost, ni jedna porota me ne bi osudila. Osim toga, jedini svjedok bi bio sasvim na mojoj strani.
Pa zašto nisam ostao? Kao prvo, ona me izgurala van, a činilo se da je to najbolje što mogu učiniti. Tko može misliti razumno kada se, u vremenskom rasponu od petnaest sekundi, od nekoga tko je brutalno napadnut - pretvoriš u ubojicu?
Pogreška broj dva je laž o njenom autu. Odvezao sam se na parkiralište pošto sam napustio policijsku postaju te našao njezin Volkswagen Rabbit i njegov kamionet s pogonom na sva četiri kotača. Ova laž će upaliti ako nitko ne kaže policajcima da je njen auto tamo stajao danima.
Ali što ako je Cliff s prijateljem nekako onesposobio njen auto dok je bila u skloništu, a taj prijatelj se pojavi za nekoliko sati i popriča s policijom? Mašta mi radi k'o luda.
Najgora pogreška, koja me progoni zadnjih nekoliko sati, je laž o navodnom Kellyjevom telefonskom pozivu nakon što je nazvala policiju. To je bio moj izgovor zašto sam se tako brzo našao u policijskoj postaji. To je nevjerojatno glupa laž jer ne postoji zapis poziva. Ako policija provjeri listu poziva, ja sam u gabuli.
Druge pogreške iskrsavaju kako noć prolazi. Srećom, većina je produkt uplašenog uma, većina nestaje nakon pažljive analize i ponešto črčkanja po bloku.
Puštam Decka spavati do pet prije nego ga budim. Sat kasnije je u uredu s kavom. Pričam mu svoju verziju događaja, a njegova prva reakcija je divna. "Ni jedna porota na svijetu je neće proglasiti krivom", kaže bez imalo sumnje.
"Suđenje je jedno", kažem. "Izvući je iz zatvora, nešto sasvim drugo."
Radimo plan. Trebam papire - izvješća o uhićenju, sudske zapisnike, liječničke kartone i kopiju njezinog prvog zahtjeva za razvod. Deck jedva čeka da počne kopati po prljavštini. U sedam, Deck odlazi po još kave i novine.
Članak je na trećoj strani gradske rubrike, tri kratka odlomka bez fotografije preminulog. Dogodilo se prekasno sinoć da bi preraslo u senzaciju. ŽENA UHIĆENA ZBOG SMRTI MUŽA, to je naslov, ali u Memphisu ima tri takva slučaja mjesečno. Da ga nisam tražio, ne bih ga primijetio.
Nazivam Butcha i dižem ga iz mrtvih. On je noćna ptica, samac nakon što se triput razveo, a voli

ostajati u barovima do fajrunta. Kažem mu da je njegovog prijatelja Cliffa Rikera zadesila prerana smrt, što ga izgleda razbuđuje. U ured stiže malo poslije osam te mu objašnjavam kako želim da ispita teren oko stana i ustanovi je li tko vidio ili čuo štogod. Neka vidi rade li policajci tamo istu stvar. Butch me prekida. On je istražitelj. Zna što treba raditi.
Nazivam Bookera u ured i objašnjavam mu kako je stranka kojoj vodim razvod ubila sinoć muža, ali je zaista draga djevojka i želim je izvući iz zatvora. Treba mi njegova pomoć. Brat Marvina Shanklea je sudac za krivično pravo i želim da je pusti uz obvezu da se odazove pozivu ili odredi smiješno malu jamčevinu.
"Spao si sa pedeset-milijunske odštete na smrdljivi razvod braka?" pita me Booker u šali. Uspijevam se nasmijati. Kad bi samo znao.

Marvin Shankle nije u gradu, ali Booker obećaje kako će početi nazivati. Napuštam ured u pola devet i jurim prema gradu. Tijekom noći sam pokušavao izbjeći pomisao na Kelly u zatvoru.
Ulazim u Palaču pravde okruga Shelby i krećem ravno prema uredu Lonnieja Shanklea. Dočekuju me vijesti kako sudac Shankle, poput svojeg brata, nije u gradu te će se vratiti tek kasno popodne. Obavljam nekoliko poziva i pokušavam locirati Kellyn dosje. Ona je samo jedna od desetaka uhićenih sinoć i siguran sam da je njen spis još u policijskoj postaji.
Nalazim se s Deckom u pola deset u auli. Ima dosje o uhićenjima. Šaljem ga u policijsku postaju da locira njen spis.
Ured okružnog tužitelja kotara Shelby je na trećem katu zgrade. Ima više od sedamdeset tužitelja u pet odjela. Odjela za nasilje u obitelji samo su dva, Morgan Wilson i još jedna žena. Srećom, Morgan Wilson je u svom uredu, no do nje nije lako doći. Očijukam s tajnicom tridesetak minuta i, na moje iznenađenje, upalilo je.
Morgan Wilson je zapanjujuća žena, u dobi oko četrdeset godina. Ima čvrst stisak ruke i osmijeh koji kaže, "Puna sam posla. Da čujemo." Ured joj je nevjerojatno zakrčen gomilom spisa, ali je vrlo uredan i dobro organiziran. Postajem umoran samo od pogleda na sav taj posao koji čeka. Sjedamo, a tada joj sijevne.
"Vi ste tip od pedeset milijuna dolara?" kaže, sada s bitno drugačijim smiješkom. "Taj sam." Sliježem ramenima. Bio je to jedan običan dan.
"Čestitam." Očito je zadivljena. Ah, cijena slave. Pretpostavljam da radi isto što i svaki odvjetnik - izračunava jednu trećinu od pedeset milijuna.
Ona godišnje zarađuje najviše četrdeset tisuća, zato želi pričati o mom uspjehu. Ukratko joj prepričavam suđenje i kako je to bilo čuti pravorijek. Brzo joj to iznosim, a potom kažem zašto sam ovdje.
Ona pažljivo sluša i radi mnogo bilježaka. Dodajem joj kopije sadašnjeg zahtjeva za razvod braka, starijeg zahtjeva i dosje o tri Cliffova uhićenja zbog premlaćivanja supruge. Obećajem da ću nabaviti Kellyn liječnički karton do kraja dana. Opisujem joj ozljede koje je Kelly zadobila prilikom nekoliko najstrašnijih premlaćivanja.
Doslovno u svim ovim predmetima oko mene radi se o muškarcima koji su tukli svoje žene, djecu ili djevojke, zato je lako predvidjeti na čijoj je strani Morgan. "To jadno dijete", kaže, a ne misli na Cliffa.
"Kolika je ona?" pita me.
"Metar šezdeset pet, tako nešto. Nema više od pedeset kila."
"Kako ga je uspjela umlatiti?" U glasu joj se osjeća gotovo strahopoštovanje, a ni trag optuživanja.

"Bila je uplašena. On je bio pijan. Nekako se dočepala palice." "Bravo", kaže, a bedra mi se naježe. I to je tužitelj!
"Volio bih je izvući iz zatvora", kažem.
"Moram dobiti spis i proučiti ga. Nazvat ću činovnika za jamčevine i reći da nemamo primjedbi na nisku jamčevinu. Gdje ona ŽIVI?
"U skloništu je, jednom od onih bezimenih domova iz podzemlja." "Dobro ih poznajem. Stvarno su vrlo korisna."
"Tamo je sigurna, ali jadno dijete je sada u zatvoru, a još je puna modrica od posljednjih batina."
Morgan pokazuje na spise koji nas okružuju. "To je moj život." Dogovaramo sastanak za sutra u devet ujutro.

Deck, Butch i ja se sastajemo u uredu gdje jedemo sendvič i pripremamo iduće korake. Butch je pokucao na vrata svih stanova uz Rikerove i pronašao samo jednu osobu koja je možda čula neku lomljavu. Živi točno iznad i sumnjam da me je mogla vidjeti kako izlazim iz stana. Pretpostavljam da je čula stup koji se raspao kada je veliki igrač baseballa zamahnuo i promašio svoj prvi udarac. Policajci nisu s njom govorili. Butch je u zgradi proveo tri sata i nije primijetio nikakve znakove policijske aktivnosti. Stan je zaključan i zapečaćen, a čini se da privlači mnoštvo. U jednom trenutku se dvojici krupnih mladića, koji su izgleda u srodstvu s Cliffom, pridružio kamionet nakrcan tipovima s posla, tako da je društvo stajalo ispred policijske trake, psovalo i obećavalo osvetu. Bučna i opasna gomila, uvjerava me Butch.
Također je našao i jamca, prijatelja koji će nam učiniti uslugu i uplatiti jamčevinu uz samo pet posto provizije, za razliku od uobičajenih deset. To će mi uštedjeti nešto novca.
Deck je proveo veći dio jutra u policijskoj postaji u potrazi za dosjeom o uhićenjima i Kellynim spisom. On i Smotherton se dobro slažu, najviše zbog toga što Deck pokazuje izuzetnu odbojnost prema odvjetnicima. Sada je samo istražitelj, daleko od toga da bude stručni suradnik odvjetniku. Zanimljivo, Smotherton je prijavio sredinom jutra da Kelly prijete smrću preko telefona.
Odlučujem otići u zatvor i provjeriti kako joj je. Deck će pronaći slobodnog suca da odredi jamčevinu. Butch će biti spreman sa zajmodavcem. Dok izlazimo iz ureda, zazvoni telefon. Deck ga zgrabi i pruži meni.
To je Peter Corsa, Branitelj Jackie Lemancyzk u Clevelandu. S njim sam zadnji put govorio poslije njezinog svjedočenja, razgovor u kojem sam mu silno zahvaljivao. Tada mi je rekao kako je samo pitanje dana kada će i on podnijeti tužbu.
Corsa mi čestita na presudi, kaže da je to velika vijest ondje gore u nedjeljnim novinama. Moja slava se širi. Zatim mi kaže da se nešto čudno zbiva s Great Benefitom. FBI, je u suradnji s javnim tužiteljem države Ohio jutros započeo s pretresom ureda korporacije i odnošenjem spisa. Osim kompjuterskih operatera i računovođa, svim zaposlenima je rečeno da odu doma i ne vraćaju se dva dana. Prema svježim novinskim člancima, PinnConn, matična tvrtka, nije isplatila neka dugovanja pa se sada oslobađa balasta zaposlenih.
Nemam što reći. Prije osamnaest sati sam ubio čovjeka i teško mi je usredotočiti se na nešto drugo. Čavrljamo. Zahvaljujem mu. Obećaje da će me izvještavati.
Treba sat i pol da nađu Kelly negdje duboko u labirintu i dovedu je u sobu za posjete. Sjedimo na suprotnim stranama stakla i razgovaramo preko telefona. Kaže mi da izgledam umorno. Ja joj kažem da izgleda sjajno. Sama je u ćeliji i na sigurnom, ali je bučno i ne može spavati. Stvarno želi izaći. Kažem joj da činim što mogu. Pričam joj o posjeti Morgan Wilson. Objašnjavam joj kako

funkcionira jamčevina. Ne spominjem prijetnje smrću.
Imamo pričati o toliko toga, ali ne ovdje.

Nakon što se pozdravljamo i dok odlazim iz sobe za posjete, uniformirana čuvarica proziva moje ime. Pita me jesam li odvjetnik Kelly Riker, a potom mi predaje kompjuterski ispis. "To je naš registar telefonskih poziva. Imali smo četiri poziva u vezi djevojke u zadnja dva sata."
Ne mogu čitati prokleti ispis. "Kakve pozive?" "Prijetnje smrću. Neki luđaci."

Sudac Lonnie Shankle stiže u svoj ured u pola četiri, a Deck i ja čekamo. Ima sto stvari za obaviti, ali je Booker nazvao i smekšao sučevu tajnicu, tako da su kotači podmazani. Predajem sucu hrpu papira, u pet minuta ispričam slučaj i završim s molbom za nisku jamčevinu jer ću je ja, odvjetnik, morati položiti. Shankle određuje jamčevinu na deset tisuća dolara. Zahvaljujemo mu i odlazimo.
Pola sata kasnije, svi smo u zatvoru. Pouzdano znam da Butch ima pištolj u koricama ispod ramena, a pretpostavljam da je i jamac, tip imenom Rick, također naoružan. Spremni smo na sve.
Ispisujem Ricku ček na petsto dolara za jamčevinu i potpisujem sve papire. Ako se optužnica protiv nje ne povuče, a ona ne pojavi kada će rasprava biti zakazana, Rick tada može birati hoće li utjerati preostalih devet tisuća petsto dolara ili je pronaći i fizički dovući nazad u zatvor. Uvjerio sam ga da će optužnica biti povučena.
Treba im vječnost da je dovedu, ali konačno je vidimo kako dolazi prema nama, bez lisica, sva nasmiješena. Brzo je pratimo do mojeg auta. Zamolio sam Butcha i Decka da nas prate nekoliko blokova, da budemo sigurni.
Ispričam Kelly o prijetnjama smrću. Pretpostavljamo da je to njegova luda obitelj i prijatelji rednecki s posla. Govorimo malo, žurno napuštamo centar i jurimo prema skloništu. Ne želim pričati o prošloj noći, a ni ona nije za to spremna.
U utorak u pet ujutro, odvjetnici Great Benefita traže u saveznom sudu u Clevelandu zaštitu prema Zakonu o stečajevima. Peter Corsa naziva ured dok ja skrivam Kelly te Deck prima vijest. Kada se vraćam nekoliko minuta kasnije, Deck izgleda kao sablast.
Sjedimo u mojem uredu s nogama na stolu, dugo ne progovorivši ni riječ. Potpuna tišina. Ni glasa. Ni telefona. Ni buke od prometa ispod nas. Stalno smo odgađali razgovor o tome koliki će dio honorara Deck dobiti, zato sada ne zna koliko je izgubio. Obojici je jasno da smo od milijunaša na papiru gotovo bankrotirali. Naši jučerašnji vrtoglavi snovi sada djeluju smiješno.
Postojao je tračak nade. Još prošlog tjedna bilanca Great Benefita je djelovala dovoljno solidno da uvjeri porotu kako imaju pedeset milijuna viška. M. Wilfred Keely je procijenio da tvrtka ima sto milijuna u gotovini. Sigurno u tome ima nešto istine. Prisjećam se upozorenja Maxa Leuberga. Nikad ne vjeruj ciframa osiguravajućih društava jer oni sami određuju pravila knjigovodstva.
Ali sigurno će tamo negdje biti milijunčić viška za nas. No u biti ne vjerujem u to. A ni Deck.

Corsa je ostavio svoj kućni broj i ja konačno uspijevam smoći snage da ga nazovem. Ispričava se na lošim vijestima, kaže da tamo bruje svi pravni i novčarski krugovi. Još je prerano da bi se vidjela istina, ali izgleda da se PinnConn jako zadužio trgujući stranim valutama. Potom je počeo skretati velike novčane rezerve svojih podružnica, uključujući i Great Bencfit. Stvari su se pogoršale, a PinnConn je jednostavno pokupio novac i prebacio ga u Europu. Većinu dionica PinnConna

kontrolira iz Singapura skupina američkih gusara. Zvuči kao da se čitav svijet urotio protiv mene.
To se brzo pretvara u pravu zbrku, mogu proći mjeseci dok se ne rasplete, ali je mjesni savezni tužitelj bio danas popodne na televiziji i obećao podizanje optužnica. No, to će nam jako pomoći.
Corsa će me nazvati ujutro.
To sve prenosim Decku i obojici nam je jasno da je stvar beznadna. Novac su pokupili vješti lopovi koje nikad neće uhvatiti. Tisuće osiguranika, koji su imali opravdana potraživanja, koje su već jednom prešli, prijeći će ponovo. Decka i mene će prijeći. Dot i Buddyja isto. Najviše su prešli Donnyja Raya. Drummonda će prijeći kada im bude podnio debele račune za pravne usluge. To spominjem Decku, ali teško se nasmijati.
Zaposlene u Great Benefitu i njihove agente će prijeći. Ljudi poput Jackie Lemancyzk će platiti
dug.
Nevolja nikad ne dolazi sama, ali zbog nečega mi se čini da sam izgubio više od tih drugih ljudi.
Činjenica da će i drugi ispaštati, od slabe je utjehe.
Ponovo mislim na Donnyja Raya. Vidim ga kako sjedi ispod drveta, junački pokušavajući biti snažan za vrijeme davanja iskaza. On je platio najveću cijenu lopovluka Great Benefita.

Zadnjih šest mjeseci uglavnom sam proveo radeći na tom slučaju, a sada je to vrijeme protraćeno. Tvrtka je donosila oko tisuću dolara neto prihoda otkad smo započeli, ali motivirala nas je pomisao na golemu naplatu Blackovog slučaja. U našim spisima nema dovoljno honorara da preživimo iduća dva mjeseca, a ne da mi se otimati za stranke. Deck ima jedan pristojan sudar, ali se neće nagoditi dok pacijent ne bude otpušten s liječničke njege, što će biti vjerojatno za šest mjeseci. U najboljem slučaju, nagodba će iznositi dvadeset tisuća dolara.
Telefon zvoni. Deck se javlja, a zatim brzo spušta slušalicu. "Neki tip kaže da će te ubiti", kaže mrtav-hladan.
"To nije danas najgori telefonski poziv." "Ne bi me smetalo da me sada ubiju", kaže.
Pogled na Kelly mi popravlja raspoloženje. Ponovo jedemo kinesku hranu u njenoj sobi, iza zatvorenih vrata, moj pištolj je na stolcu, pokriven kaputom.
Za vratom nam je toliko osjećaja koji se nameću da razgovor nije lagan. Ispričam joj za Great Benefit, a ona je razočarana samo stoga jer sam tako obeshrabren. Novac joj ništa ne znači.
Na tren se smijemo, na tren bismo najradije zaplakali. Zabrinuta je za sutra i prekosutra, što bi policija mogla učiniti ili pronaći. Cliffov je klan ispunja strahom. Ti ljudi love od svoje pete godine. Oružje im je način života. Zastrašena je mogućnošću povratka u zatvor, iako joj obećajem da se to neće dogoditi. Ako je tužitelji i policajci opasno pritisnu, ja ću istupiti i reći istinu.
Spominjem prošlu noć, ali ona to ne može podnijeti. Počinje plakati i zadugo ne razgovaramo. Otključavam vrata i tiho prolazim tamnim hodnikom kroz ogromnu kuću sve dok ne pronađem
Betty Norvelle kako sama gleda televizor u dnevnoj sobi. Zna tek pojedinosti onoga što se sinoć dogodilo. Tumačim joj kako Kelly trenutačno nije u stanju biti sama. Moram ostati uz nju i spavat ću na podu bude li potrebno. Sklonište ima striktnu zabranu da muškarci unutra provode noć, ali u ovom slučaju radi iznimku.
Liježemo zajedno na uzak krevet, povrh plahti i pokrivača, zagrljeni i priljubljeni. Sinoć nisam spavao, kratko sam odrijemao danas popodne, a osjećam se kao da čitav tjedan nisam spavao ni deset sati. Ne smijem je stisnuti jer se bojim da čuje ozlijediti. Padam u san.

53

Propast Great Benefita je možda važna vijest u Clevelandu, ali Memphis nije zabrinut. Nema ni riječi o tome u novinama od srijede. Ima kratak članak o Cliffu Rikeru. Obdukcija je pokazala da je umro od opetovanih udaraca u glavu tupim predmetom. Njegova udovica je bila uhićena i puštena. Njegova obitelj traži pravdu. Sprovod je sutra, u malom gradu iz kojeg su on i Kelly pobjegli.
Dok Deck i ja prelistavamo novine, stiže faks iz ureda Petera Corse. To je kopija dugačkog članka s naslovne stranice novina iz Clevelanda, a pun je najnovijih događaja u skandalu oko PinnConna. Barem dvije istražne porote stupaju u akciju. Podignut je pun kamion optužnica protiv kompanije i podružnica, a najviše Great Benefita, čiji ulazak u stečajni postupak sam zauzima znatan dio članka. Odvjetnici se jagme na sve strane.

M. Wilfred Keely je jučer popodne zadržan na newyorkskoj zračnoj luci, dok je čekao na let za London. Njegova žena je bila s njim, a tvrde da su htjeli šmugnuti na kratak odmor. Međutim, nisu mogli navesti ime niti jednog hotela u Europi gdje ih očekuju.
Čini se da je kompanija bila opljačkana u zadnja dva mjeseca. Novac je isprva otišao na pokrivanje loših ulaganja, a zatim je bio zadržan i prebačen u porezna skloništa širom svijeta. U svakom slučaju, nestao je.

Prvi današnji poziv stiže od Lea Drummonda. Priča mi o Great Benefitu kao da ja ništa ne znam. Kratko čavrljamo, a teško je reći tko je od nas potišteniji. Nitko od nas neće biti plaćen za rat koji smo vodili. Ne spominje prepirku sa svojom bivšom strankom oko moje ponude za nagodbu, ali to je u ovom trenutku nebitno. Njegova bivša stranka nije u stanju podići tužbu zbog nesavjesnog rada. Uspješno su izbjegli presudu u slučaju Blackovih pa ne mogu tvrditi da su oštećeni zbog Drummondovog nesavjesnog pružanja pravnih usluga. Trent &Brent su se izvukli.
Idući poziv je od Rogera Ricea, novog odvjetnika gospođice Birdie. Čestita mi na presudi. Kad bi samo znao. Kaže da je o meni razmišljao otkad me je vidio u nedjeljnim novinama. Gospođica Birdie ponovo pokušava promijeniti oporuku i svi su je siti u Floridi. Delbert i Randolph su konačno uspjeli dobiti njen potpis na dokumentu kojeg su sastavili na kuhinjskom stolu pa odnijeli odvjetnicima u Atlantu i zahtijevali od njih da im u potpunosti otkriju imetak njihove drage mame. Odvjetnici su to odbili. Braća su opsjedala Atlantu dva dana. Jedan od odvjetnika je nazvao Rogera Ricea i istina je izašla na vidjelo. Delbert i Randolph su tog odvjetnika bez uvijanja pitali ima li njihova majka dvadeset milijuna dolara. Odvjetnik se na to nasmijao, što je uzrujalo sinčiće. Na koncu su zaključili kako ih gospođica Birdie zeza i odvezli se nazad u Floridu.
U ponedjeljak kasno navečer gospođica Birdie je nazvala Rogera Ricea doma i obavijestila ga da je na putu za Memphis. Rekla je kako me pokušavala nazvati, ali izgleda da sam vrlo zaposlen. Gospodin Rice joj je ispričao o procesu i odšteti od pedeset milijuna dolara, što ju je izgleda uzbudilo. "Kako lijepo", rekla je. "Nije loše za vrtlara." Djelovala je jako uzbuđeno zato što sam sada bogat.
Uglavnom, Rice me želi upozoriti da bi ona mogla svaki čas stići. Zahvaljujem mu.
Morgan Wilson je skroz proučila spis Rikerovih i nije sklona podizanju optužnice. Međutim, njen šef, Al Vance, je neodlučan. Slijedim je u njegov ured.
Vance je već dosta godina okružni tužitelj i lakoćom uvijek ponovo pobjeđuje na izborima. Ima

oko pedeset godina, a svojedobno je želio preći u visoku politiku. Prilika se nije nikad ukazala i zadovoljan je što je ostao u ovom uredu. Posjeduje kvalitetu vrlo rijetku među tužiteljima - ne voli kamere.
Čestita mi na pobjedi. Blagonaklono prihvaćam pohvale i ne želim o tome govoriti, iz razloga koje je sada najbolje zadržati za sebe. Pretpostavljam da će se novost o Great Benefitu objaviti na vijestima u Memphisu za manje od dvadeset četiri sata, što će smjesta raspršiti strahopoštovanje koje me sada okružuje.
"Ti ljudi nisu normalni", kaže bacajući spis na stol. "Nazivaju ovamo kao ludi, dvaput od jutros.
Moja tajnica je razgovarala s Rikerovim ocem i jednim od braće." "Što oni žele?" pitam.
"Smrt vašoj stranki. Zaboravi suđenje i odmah je sveži na električni stolac, danas. Je li izašla iz zatvora?"
"Da."
"Skriva li se?" "Da."
"Dobro. Tako su strašno glupi da joj prijete. Ne znaju da je to protuzakonito. Ti ljudi su stvarno bolesni."
Svo troje smo jednodušni u mišljenju da su Rikerovi prilično zatucani i vrlo opasni. "Morgan ne želi podizati optužnicu", nastavlja Vance. Morgan kima glavom.
"To je vrlo jednostavno, gospodine Vance", kažem. "Možete je odvesti pred istražnu porotu i možda vam se posreći da podignu tužbu. Ali ako je izvedete pred sud, izgubit ćete. Mahat ću prokletom aluminijskom palicom pred porotom i dovesti deset stručnjaka za nasilje u obitelji. Učinit ću od nje simbol, a vi ćete djelovati grozno pokušavajući je osuditi. Nećete dobiti ni jedan od dvanaest glasova u poroti."
Nastavljam. "Briga me što radi njegova obitelj. Ali ako vas oni natjeraju da podignete optužbu, zažalit ćete. Zamrzit će vas još više kad porota začas donese odluku i oslobodi nas."
"U pravu je, Al", kaže Morgan. "Nema šanse da je osude."
Al je bio spreman baciti ručnik prije negoli smo uopće ušli, ali trebao je to čuti od nas dvoje. Pristaje da se sve optužbe povuku. Morgan obećaje da će mi tijekom prijepodneva faksirati pismo u tom smislu.
Zahvaljujem im i brzo odlazim. Raspoloženje mi se ubrzano popravlja. Sam sam u dizalu i ne mogu a da se ne osmjehnem samome sebi u ulaštenoj mjedenoj pločici iznad numeriranih tipki. Sve optužbe će biti povučene! Zauvijek!
Praktički trčim kroz parkiralište do svojeg auta.
Metak je bio ispaljen s ulice, pogodio je prozor u prednjem uredu, ostavio urednu rupu centimetar široku, ostavio još jednu rupu u žbuci, a putovanje završio duboko u zidu. Deck se zatekao u prednjem uredu kada je začuo pucanj. Metak ga je promašio za manje od tri metra, što je bilo dosta blizu. Nije smjesta pojurio na prozor. Sakrio se pod stol i pričekao nekoliko minuta.
Potom je zaključao vrata i čekao da netko dođe po njega. To se nije dogodilo. Bilo je to oko pola jedanaest, dok sam ja bio na sastanku s Alom Vanceom. Očito, nitko nije vidio strijelca. Je li tkogod čuo pucanj, nikad nećemo saznati. Zvukovi povremenih pucnjeva nisu rijetki u ovom dijelu grada.
Deck je prvo nazvao Butcha koji je spavao. Dvadeset minuta kasnije, Butch je bio u uredu i, teško naoružan, počeo umirivati Decka.
Proučavaju rupu u prozoru kada stižem, a Deck mi priča što se dogodilo. Siguran sam da se

Deck trese i trza i kada je u dubokom snu, ali sada stvarno treperi. Kaže da je dobro, ali glas mu je kreštav. Butch kaže da će čekati točno ispod prozora i uloviti ih budu li se vratili. U autu ima dvije skraćene sačmarice i strojnicu AK-47. Bog pomogao Rikerovima ako planiraju još jednom pucati iz jurećeg automobila.
Ne mogu dobiti Bookera na telefon. Nije u gradu, uzima neke iskaze s Marvinom Shankleom, zato mu pišem kratko pismo u kojem obećajem da ću nazvati kasnije.
Deck i ja se odlučujemo na privatni ručak, daleko od mnoštva obožavatelja, izvan dometa zalutalih metaka. Kupujemo sendviče i jedemo u kuhinji gospođice Birdie. Butch je parkiran u dvorištu iza mojeg Volva. Ako danas ne dobije priliku da zapuca iz svoje AK-47, bit će očajan.
Tjedni pospremači su bili jučer, tako da je kuća svježa i privremeno bez zadaha po plijesni.
Spremna je za gospođicu Birdie.
Dogovor koji sklapamo bezbolan je i jednostavan. Deck dobiva spise koje želi, ja dobivam dvije tisuće dolara koje će mi isplatiti unutar devedeset dana. Udružit će se s drugim odvjetnicima bude li trebao. Također, prodat će sve moje tekuće slučajeve koje ne želi. Ruffinovaće utjerivanja vratili Bookeru. Ovom se to neće svidjeti, ali već će preživjeti.
Dijeljenje slučajeva je lako. Žalosno je koliko smo malo pronašli slučajeva i stranaka za šest mjeseci.
Tvrtka ima tri tisuće četiristo dolara u banci i nekoliko nepodmirenih računa.
Dogovaramo se o pojedinostima dok jedemo, a poslovni dio razlaza je lagan. No, privatni dio nije. Deck nema budućnosti. Ne može proći pravosudni ispit, a nema kamo. Provest će nekoliko tjedana raščišćavajući moje predmete, ali ne može poslovati bez Bruisera ili Rudyja. Obojica to znamo, ali to ne spominjemo.
Priznaje mi da je švorc. "Kockanje?" pitam.
"Aha. To su te kockarnice. Ne uspijevam ih se kloniti." Opušten je sada, gotovo staložen. Uzima veliki zalogaj kiselog krastavca s koprom i glasno žvače.
Kada smo otvorili tvrtku prošlog ljeta, upravo smo dobili jednake dijelove nagodbe u slučaju Van Landela. Svaki je imao pet i pol tisuća dolara, a obojica smo uložili po dvije tisuće. Nekoliko puta sam bio prisiljen posegnuti u svoju ušteđevinu, ali još imam dvije tisuće osamsto dolara na banci, novac kojeg sam uštedio skromno živeći i stavljajući na stranu kad god sam mogao. Ni Deck ga nije potrošio. Profućkao ga je za stolovima s ajneom.
"Sinoć sam razgovarao s Bruiserom", kaže, a nisam iznenađen. "Gdje je?"
"Na Bahamima."
"Je li Prince s njim?" "Aha."
To je dobra vijest i primio sam je s olakšanjem. Siguran sam da Deck to već neko vrijeme zna. "Znači, uspjeli su", kažem gledajući kroz prozor, pokušavajući ih zamisliti sa slamnatim
šeširima i sunčanim naočalama. Obojica su ovdje živjela u takvom mraku.
"Aha. Ne znam. Neke stvari ne pitaš." Deckov pogled je prazan. Duboko je zamišljen. "Novac je još ovdje, znaš."
"Koliko?"
"Četiri milijuna, keš. To je ono što su pobrali iz noćnih klubova." "Četiri milijuna?"
"Aha. Na jednom mjestu. Zaključani u podrumu skladišta. Ovdje, u Memphisu." "A koliko nude tebi?"

"Deset posto. Ako ga uspijem donijeti u Miami, Bruiser može obaviti ostalo." "Ne čini to, Deck."
"Sigurno je."
"Uhvatit će te i strpati u zatvor."
"Sumnjam. FBI više ne motri. Nemaju pojma za novac. Svi pretpostavljaju da je Bruiser ponio dovoljno sa sobom i da više ne treba."
"Treba li ga?"
"Ne znam. Ali ga sigurno i te kako želi." "Ne radi to, Deck."
"To je prava šala. Novac će stati u malu prikolicu za auto. Bruiser kaže da će trebati najviše dva sata da se ukrca. Odvesti prikolicu u Miami i čekati upute. Trebat će dva dana, a obogatit ću se."
Glas mu je nekako dalek. Ne sumnjam da će Deck to i pokušati. On i Bruiser su to isplanirali.
Dovoljno sam rekao. Ne sluša me.

Izlazimo iz kuće gospođice Birdie i odlazimo do mojeg stana. Deck mi pomaže odnijeti nešto odjeće do auta. Punim prtljažnik i pola stražnjeg sjedala. Ne vraćam se više u ured, zato se pozdravljamo pred garažom.
"Ne krivim te što ideš", kaže. "Čuvaj se, Deck."
Trenutak ili dva se nespretno grlimo, samo što nisam zaplakao. "Ušao si u povijest, Rudy, znaš li to?"
"Ušli smo zajedno."
"Aha, i što imamo od toga?" "Možemo se uvijek hvaliti."
Rukujemo se, a Deckove oči su vlažne. Gledam ga kako šepajući i trzajući se odlazi niz dvorište i ulazi u auto s Butchem. Odlaze.

Pišem dugo pismo gospođici Birdie i obećajem da ću se javiti. Ostavljam ga na kuhinjskom stolu jer sam uvjeren da će se brzo vratiti doma. Još jednom provjeravam kuću i kažem zbogom svojem stanu.
Skoro je noć kada kucam na ulazna vrata Blackovih. Dot otvara i gotovo da se smješka što me
vidi.
Kuća je tamna i tiha, još uvijek uvelike u žalosti. Sumnjam da će se to ikad promijeniti. Buddy je
u krevetu zbog gripe.
Dok pijem instant kavu, oprezno načinjem temu kako je Great Benefit otegnuo papke i da su je prešli još jednom. Osim ako se ne desi neko čudo, nećemo dobiti ni pare. Ne iznenađuje me njena reakcija.
Čini se da postoji nekoliko složenih uzroka smrti Great Benefita, ali ovoga trenutka za Dot je važno da vjeruje kako je ona povukla obarač. Njene oči se sjaje, a lice blista od sreće dok uživa u vijesti. Ona ih je uništila. Jedna malena, odlučna žena iz Memphisa, savezne države Tennessee, otjerala je kurvine sinove u stečaj.
Sutra će otići na grob Donnyja Raya i to mu ispričati.

Kelly me željno očekuje u dnevnoj sobi s Betty Norvelle. Čvrsto steže kožnu torbu koju sam joj jučer kupio. U njoj ima nešto higijenskog pribora i malo odjeće, dar skloništa. Torba sadrži sve što

ona posjeduje.
Potpisujemo papire i zahvaljujemo Betty. Držimo se za ruke dok brzo odlazimo do auta. Kako smo sjeli uz dubok uzdah olakšanja palimo automobil i odlazimo.
Pištolj je ispod sjedala, ali više se ne brinem.
"Draga, u kojem smjeru?" pitam kada stižemo na petlju obilaznice. Smijemo se tome, jer je to tako divno. Svejedno je kamo idemo!
"Rado bih vidjela planine", kaže. "I ja. Istok ili zapad?" "Velike planine." "Znači, zapad." "Želim vidjeti snijeg." "Mislim da ćemo ga naći."
Privija se bliže i naslanja glavu na moje rame. Milujem joj noge.
Prelazimo rijeku i ulazimo u Arkansas. Obrisi Memphisa nestaju iza nas. Nevjerojatno je koliko malo smo ovo planirali. Do jutros nismo znali hoće li ona moći napustiti državu. Ali optužbe su povučene, a ja imam pismo od okružnog tužitelja osobno. Jamčevina joj je dokinuta u tri popodne.
Smjestit ćemo se negdje gdje nas nitko neće naći. Ne plašim se da će me slijediti, ali jednostavno želim da me puste na miru. Ne želim čuti o propasti Great Benefita. Ne želim da me gospođica Birdie zove zbog pravnih savjeta. Ne želim se brinuti zbog Cliffove smrti i svega s tim u svezi. Kelly i ja ćemo o tome razgovarati jednog dana, ali ne tako skoro.
Izabrat ćemo mali grad s koledžem jer ona želi ići u školu. Tek joj je dvadeset godina. I ja sam još klinac. Ovdje ostavljamo nešto teške prtljage, sada je vrijeme da se zabavljamo. Volio bih predavati povijest u gimnaziji. To ne bi smjelo biti teško. Konačno, imam sedam godina fakulteta.
Nikada, ni u kojim okolnostima, neću se baviti pravom. Pustit ću da mi istekne dozvola za rad. Neću se upisati u birački popis pa me neće moći natjerati da sjedim u poroti. Neću nikada dobrovoljno stupiti u sudnicu.
Smijemo se i hihoćemo dok zemlja postaje sve ravnija, a promet slabiji. Memphis je trideset kilometara iza nas. Zaklinjem se da se više nikad neću vratiti.

OBJAŠNJENJA NEKIH POJMOVA

SQUARE DANCE - ples koji plešu dva para čineći četverokut WINNEBAGO - marka kombija uređenog za kampiranje ROOK - popularna dječja kartaška igra "lažeš"
IVY LEAUGUE - osam ekskluzivnih sveučilišta sjeveroistočnog dijela SAD WASP - bijeli anglosaksonac protestant - "čisti" Amerikanac PAISLEY - vunena tkanina s raznobojnim uzorcima u obliku kaplje KEČ - jedrenjak s dva jarbola
BRUISER-boksač
WHEELS AND DEALS - doslovno kotači i poslovi, pren. meštri WILD TURKEY - vrsta whiskeya s crvenim puranom na etiketi LAW REWIEV - sveučilišni pravni časopis
SOFTBALL - baseball u kojem je lopta veća i sporije se baca. Igraju ga i žene. REDNECK- pogrdni naziv za bijelce s juga, dosi, crveni vrat
BLUEGRASS - kentuckyjski stil izvođenja country glazbe
GUMBO - gusta juha s okrom, biljkom sličnom mahuni, te mesom ili ribom GREYHOUND - autobusna kompanija
BABE RUTH - jedan od najvećih američkih igrača baseballa u povijesti sporta.