Kazanova-Memoari

First topic message reminder :




KNJIGA TREĆA
I
Croce protjeran iz Venecije - Sgombro – njegova sramota i smola - Životna opasnost u kojoj se našla draga Catterina - Dobivam anonimno pismo od jedne redovnice i odgovaram na nj Ljubavna spletka
Moj kum, kako već rekoh, vješt i odlučan upravljač kartaške sreće, pravio je u Veneciji dobre poslove, pa kako bijaše prijazan i pripadaše onom što se naziva fino društvo, mogao je tako nastaviti da se držao samo igre, jer bi državni inkvizitori imali prepune ruke posla kad bi htjeli primorati sve luđake da čuvaju svoj imutak, sve lakovjernike da budu oprezni, a lopove da ne perušaju budale. Međutim, možda zbog mladenačke ludosti ili pak zbog moralne pokvarenosti, uzrok njegova protjerivanja bijaše neobičan i veoma sramotan.
Neki plemeniti Venecijanac, plemenit samo po porodu a veoma pokvaren po duši, imenom Sgombro, od obitelji Gritti, bio se zaljubio u Crocea i ovaj se zbog zabave ili sklonosti ne pokaza neumoljiv. Na nesreću ni jedan ni drugi nisu umjeli šutjeti, i javna sablazan postade tako javna da je vlada rečenom Croceu morala narediti da smjesta napusti grad i da drugdje pokuša sreću.
No besramni Sgombro poslije tog zavede svoja dva još veoma mlada sina, i da nesreća bude još gora, mlađeg tako povrijedi da je morao potražiti pomoć vidara. Sramota postade javna, i jadno dijete prizna da se nije usuđivalo uskratiti poslušnost onom koji ga je stvorio. Suci pravo presudiše da ta vrst poslušnosti ne spada u dužnosti što ih sin ima prema ocu, te državni inkvizitori zatočiše bezočnog oca u tvrđavu Cattaro gdje je poslije godine dana tamnovanja umro.
Poznato je da je zrak koji se udiše u Cattaru smrtonosan, te suci onamo šalju samo zločince kojima se ne usuđuju javno suditi iz straha da objavljivanje zločina ne izazove javno zgražanje i sablazan.
Taj je Sgombro imao dražesnu ženu koja, mislim, još i danas živi. Zvala se Cornelia Gritti, a bijaše poznata koliko po ljepoti toliko i po sjajnom duhu. Usprkos godinama bila je sačuvala ljepotu. Kad je poslije smrti besramna joj muža postala svojom gospodaricom, nije pohrlila u susret novom braku, jer je odviše voljela svoju nezavisnost, no kako nije bila hladne prirode, uslišala bi od vremena na vrijeme molbe ljubavnika koji joj bijahu po ukusu.
Jednog ponedjeljka krajem srpnja moj me sobar probudi u cik zore, rekavši da me traži Laura. Odmah sam naslutio neku nesreću i dadoh je uvesti. Evo pisma koje mi je predala:
»Ljubljeni prijatelju, sinoć me je zadesila nesreća koja me silno zabrinjuje, to više što je moram skrivati od cijelog samostana. Dobila sam strahovito krvarenje i ne znam kako da zaustavim krv, jer nemam mnogo rublja, a Laura mi kaže da će ga, potraje li krvarenje, trebati u velikim količinama. Osim tebe nemam nikoga kome da se obratim, pa te preklinjem da mi ga pošalješ koliko možeš. Kako vidiš, morala sam se povjeriti Lauri, jer samo ona može u svako doba k meni. Ako umrem, prijatelju dragi, cijeli će samostan saznati od čega sam umrla, ali ja mislim na tebe i strepim. Kako ćeš podnijeti tu bol? Oh, srce moje, kakva li je to šteta!«
Uzeh se užurbano odijevati, ispitujući pri tom Lauru. Ona mi otvoreno kaza da je to pometnuće i da treba raditi u najvećoj tajnosti da se ne ugrozi ugled i dobar glas moje prijateljice. Dodala je da će samo trebati mnogo rublja i da će sve biti dobro. No te uobičajene riječi utjehe nimalo ne ublažiše moju strepnju.
Iziđosmo zajedno i pošto kod nekog Židova kupih mnogo ponjava i dvije stotine ubrusa, koje strpasmo u veliku vreću, otisnusmo se za Murano. Putem napisah olovkom pisamce svojoj prijateljici, u kome sam joj preporučivao da se posve pouzda u Lauru i obećavao joj da neću ostaviti Murano dok ona ne bude izvan opasnosti.
Prije no što ćemo se iskrcati, Laura mi reče da bi me tkogod mogao primijetiti, pa će biti najbolje da se sakrijem kod nje. U drugim prilikama to bi bilo isto što i vuka pustiti među ovce. Uzela me je u neki bijedni sobičak u prizemlju, pošto posakriva po sobi rublja koliko je mogla, pohita do bolesnice, koju od prošle večeri nije vidjela. Nadao sam se da je izvan opasnosti i gorio sam od nestrpljenja da se Laura što prije vrati s takvom viješću.
Vratila se poslije jednog sata s lošim vijestima, žalosna i utučena: moja je prijateljica izgubila noću toliko krvi da sva iscrpljena leži u postelji i valja je preporučiti bogu jer ako krvarenje uskoro ne prestane, neće preživjeti slijedeće noći.
Kad sam vidio rublje koje je izvukla ispod suknje užasnuto ustuknuh i pomislih da ću umrijeti. To bijaše krvavo kao klaonica! Da me utješi, Laura mi reče neka budem siguran da tajna neće izbiti na vidjelo. »Što me briga! Samo neka ona poživi!« viknuo sam. »I neka čitav svijet sazna da je moja žena!«
– Naša slatka bolesnica – reče Laura – nasmiješila se čitajući vaše pismo i kazala je daneće umrijeti kad zna da ste vi blizu nje.
To me je malo umirilo, ali čovjeku je često dovoljna i najbeznačajnija riječ da ga utješi i olakša mu patnje.
– Kad redovnice sjednu za ručak – nastavi Laura – opet ću odnijeti onoliko rublja kolikoću moći ponijeti na sebi, a dotle ću ovo oprati.
– Dolaze li joj posjete?
– Svakako, cijeli samostan, ali nitko ništa ne sumnja.
– Ali po ovolikoj vrućini ona može imati samo lagani pokrivač, pa je nemoguće da se nevidi ono silno rublje ispod nje.
– Toga se ne morate bojati, jer ona sjedi u postelji.
– A što jede?
– Ništa, jer i ne smije jesti.
Uskoro Laura izađe, i ja s njom. Otišao sam nekom liječniku i uzalud izgubio novac i vrijeme da mi ispiše neki dugačak recept koji ne mogah upotrijebiti, jer bi po njem saznao za tajnu čitav samostan, a onda i cijela Venecija, jer redovničke tajne brzo prodiru kroz samostanske zidove. A možda bi je zbog zanatske ljubomore prvi razglasio sam samostanski liječnik.
Vrativši se Lauri, tužno legoh na svoj bijedni log, a za pola sata osvanu i ona i sa suzama u očima preda mi gotovo nečitljivo pisamce koje je ovako glasilo:
»Nemam više snage da ti pišem, prijatelju moj, jer sve više slabim, a krv i dalje lipti, te počinjem vjerovati da mi više nema spasa. Predajem se u božje ruke i zahvaljujem Gospodinu što mi je barem čast spašena. Ne žalosti se odviše. Jedina mi je utjeha što znam da si blizu mene. Avaj, kad bih te samo načas mogla vidjeti, umrla bih zadovoljna.«
Od pogleda na dvanaestak ubrusa što mi ih pokaza Laura opet uzdrhtah. Dobra me žena stade umirivati govoreći da bi ih se jednom bocom krvi isto toliko natopilo. U stanju u kojem sam se nalazio ne bijah sklon da primim tako uvjerljive utjehe. Pao sam u krajnje očajanje, optužujući se i predbacujući sebi što sam prouzrokovao smrt tog nevina stvorenja. Bacio sam se na postelju, gdje ostadoh satima kao obeznanjen sve dok se Laura nije vratila iz samostana donoseći dvadesetak krvlju natopljenih ubrusa. Znao sam da je neće vidjeti do jutra, jer po noći nije smjela u samostan. Morala je čekati do jutra, a i ja sam čekam: proveo sam užasnu noć, ne jedući i ne spavajući. Grozio sam se od sama sebe i odbijao sve usluge koje su mi brižno nudile Laurine kćeri.
Jedva se dobro razdanilo kadli se Laura vrati i kaza mi ožalošćena da moja sirota draga više ne krvari. Pomislivši da je umrla kriknuh:
– Ona je mrtva!
– Nije, gospodine, ali bojim se da neće preživjeti današnji dan, jer je potpuno iscrpljena,jedva otvara oči, a bilo gotovo i ne možeš napipati.
No ja sam odahnuo, jer sam znao da je moj anđeo spašen.
– Lauro – rekoh – donijela si mi dobru vijest. Glavno je da je krvarenje prestalo. Sad jojtreba samo lagane ali krepke hrane.
– Poslali su po liječnika i on će propisati što joj treba dati, ali da vam pravo kažemnemam mnogo nade.
– Daj mi riječ da je živa.
– Jest, kunem vam se, ali i sami znate da liječniku neće reći istinu, i bog neka zna što ćejoj ovaj dati. Prišapnula sam joj neka ništa ne uzima i ona me je razumjela.
– Ti si najbolje stvorenje na svijetu. Jest, ako od slabosti do sutra ne umre, spašena je.Ljubav i priroda bit će njezini liječnici.
– Dao bog! Sad idem i vratit ću se u podne.
– A zašto ne prije?
– Jer će njena soba biti puna svijeta.

VII
Gospodin de Bernis odlazi ostavljajući mi pravo da se služim njegovim kazinom - Mudri savjeti koje mi je dao - Smrtna pogibao u kojoj se nalazim zajedno s Marijom Magdalenom Gospodin Murrai, engleski poslanik - Više nemamo kazina i naši sastanci prestaju - Teška bolest Marije Magdalene Zorzi - Condulmer - Tonina
Prvog korizmenog petka nađoh u muranskom kazinu pismo od Marije Magdalene kojim mi je javljala dvije žalosne vijesti. Prva bijaše vijest o nenadanoj smrti Catterinine majke, što je djevojku očajno ražalostilo, a druga nevolja bijaše to što se sestra laikinja, pošto je ozdravila od prehlade, opet nastanila u njenoj sobi, dok je Catterinina tetka, koja također bijaše redovnica, po naročitoj milosti glavarice dobila dopuštenje da spava sa svojom nećakinjom. Poslanik se dakle više nije mogao nadati zabavnim večerama u Catterininu društvu. No sve te nesreće ne bijahu ništa prema onoj koje sam se najviše bojao. Catterina je mogla one noći lako zatrudnjeti. Premda više za nju nisam osjećao one velike ljubavi, ipak smo bili toliko povezani da je ne bih mogao prepustiti nemiloj sudbini. Marija Magdalena me drugog ponedjeljka bijaše pozvala na večeru sa svojim prijateljem. Kad sam došao, oboje me dočekaše žalosni. On što je izgubio Catterinu, a ona što je više nema uza se i što je ne može tješiti u nesreći koja ju je zadesila gubitkom majke.
Oko ponoći poslanik nas ostavi, primijetivši s tugom kako se boji da će zbog važna posla morati na nekoliko mjeseci u Beč. Ujedno se dogovorismo da ćemo svakog petka zajedno večerati.
Kad smo ostali sami, ona mi reče kako bi mi poslanik bio zahvalan kad bih ubuduće dolazio dva sata kasnije. Taj čovjek instančana duha nije se mogao podavati ljubavnoj nasladi u prisustvu treće osobe. Od te večeri pa do odlaska u Beč uvijek nas je ostavljao u ponoć. Više nije bilo govora o skrivanju u osmatračnici jer smo mi uvijek lijegali u alkovenu, a njemu uostalom više nije bilo do toga, jer je prije mog dolaska uvijek imao vremena da obavi ljubavnički posao. Marija Magdalena je vazda u meni nalazila zaljubljena poslenika, čak i vatrenija no inače, jer sam, budući da smo se viđali samo jednom nedjeljno, s grozničavom nestrpljivošću čekao petak. Catterinina pisma koja mi je donosila dirala su me do suza. Otkad je izgubila majku nije se mogla osloniti ni na koga od obitelji. Nazivala me svojim jedinim prijateljem i, govoreći mi o tuzi što je osjeća pri pomisli da me neće vidjeti dok god bude u samostanu, usrdno me je zaklinjala da ostanem vjeran njenoj dragoj prijateljici.
Kad na veliki petak dođoh u kazino, zatekoh svoje prijatelje u velikoj tuzi. Niti su jeli niti govorili. Srce mi se stezalo no pristojnost mi je branila da ih pitam za razlog. Kad se Marija Magdalena na neko vrijeme udaljila, poslanik mi reče da je s razlogom tužna jer on petnaest dana poslije Uskrsa mora krenuti za Beč.
– Povjerit ću vam i to – nadodao je – da se može desiti da se više nikad ne vratim, ali tojoj ne spominjite jer ćete je još više rastužiti.
Kad se vratila za stol, primijetih da je plakala. Poslanik joj ovako prozbori:
– Moj je odlazak neminovan, jer ja nisam svoj gospodar, ali čim završim posao koji mezove na put, vratit ću vam se zasigurno. Kazino vam ostaje, ali mi prijateljstvo i oprez nalažu da vas na nešto upozorim. Za mog izbivanja ne idite onamo, jer kad me više ne bude ovdje neću vam moći jamčiti za pouzdanost gondolijera koje sam uzeo u službu, a sumnjam da će naš prijatelj naći takve koji se ne bi dali podmititi. Reći ću vam i to da s razlogom vjerujem da su državni inkvizitori upućeni u naše odnose i da samo iz političkih obzira ne poduzimaju nikakve korake, ali ne mogu jamčiti da tajna neće biti otkrivena čim mene više ne bude, a siguran sam da će redovnica koja vam omogućuje izlaz iz samostana odmah saznati da ne izlazite više zbog mene. Jedine osobe za koje mogu odgovarati jesu vratar i njegova žena. Prije odlaska naredit ću im da našem zajedničkom prijatelju stoje u svemu na usluzi, a vi ćete se s njima o svemu dogovoriti. Nadam se da će do mog povratka biti sve u redu, ukoliko se budete oprezno i razborito ponašali. Pisat ću vam preko vratara, a pisma će vam dostavljati njegova žena kao što je radila dosada, a vi ćete mi odgovarati istim putem. Ja moram otići, mila moja prijateljice, ali moje srce ostaje zauvijek s vama. Do svog povratka povjeravam vas prijatelju kog sam eto imao sreću upoznati. On vas voli, u njega ima srca i iskustva, pa vas neće navesti na nesmotren korak.
Ta vijest tako pogodi Mariju Magdalenu da nas ona zamoli neka je pustimo da ode jer se od slabosti jedva drži na nogama. Naredni sastanak ugovorismo za četvrtak poslije Uskrsa.
Pošto se ona udaljila, poslanik me opet opomenu neka joj ni za što na svijetu ne otkrijem da on odlazi zauvijek.
– Ja ću raditi – reče on – u bečkom kabinetu na jednom ugovoru o kojem će uskorogovoriti čitava Evropa. Pišite mi o svemu, i ako je volite, pazite na njenu čast, a prije svega imajte toliko snage da se oduprete svemu što bi vas moglo izložiti posljedicama koje je lako predvidjeti, a koje bi za oboje bile više no kobne. Sjetite se samo što se dogodilo s gospođom da Riva iz samostana St. Lorenzo. Uklonili su je čim se otkrilo da je trudna, a gospodin de Frulai, moj prethodnik, poludio je i malo nakon toga umro. Jean Jacques Rousseau mi je rekao da je bio otrovan, ali to je jedan zanesenjak koji sve vidi crno. Njega je otrovao jad što nije mogao pomoći toj bijednici, koju je papa kasnije odriješio zavjeta. Ona se udala i sad živi u Parmi.
Nastojte dakle da prijateljstvo prevagne nad ljubavlju, sastanite se s njom koji puta u sobi za razgovor, ali ne vodite je u kazino jer će vas gondolijeri prokazati. Ja odlazim smireniji znajući da nijedna nije trudna, ali priznajte da ste onomadne bili strašno nesmotreni! Izazivali ste na svoju i na njihove glave najgoru nesreću! Razmislite o očajničkom koraku na koji biste se morali tada odlučiti, jer ja znam da nijednu ne biste napustili. Marija Magdalena je mislila da se pomoću nekih napitaka može lako pometnuti, ali ja sam je razuvjerio. Za ime božje, budite ubuduće oprezniji i pišite mi o svemu. Moja je dužnost da bdijem nad njezinom sudbinom.
Odvezao me je u Veneciju, a zatim se vratio kući. Proveo sam tjeskobnu noć i sutradan pohitao u kazino da ucviljenoj pošaljem pismo kojim sam je pokušao utješiti i natuknuti joj da ćemo odsele morati postupati s najvećim oprezom.
Odgovor koji sam primio drugog dana bijaše potresan opis boli koja joj je pritiskala dušu. Putene naravi od prirode koja se u uživanju raspojasala, tegobno je podnosila samostanku stegu, i ja sam predviđao žestoke borbe koje ću morati izdržati i s njom i sa samim sobom.
Vidjeli smo se ponovo u četvrtak poslije Uskrsa. Ja sam je bio obavijestio da ću doći tek u ponoć, i ona je provela četiri sata sa svojim prijateljem plačući i proklinjući svoju nesmiljenu sudbu. Poslije večere on ode, zamolivši me neka ostanem uza nju, što ja od sveg srca učinih, i ne misleći na one užitke kojima nema mjesta kad je srce prepuno boli. Ona se bijaše sva nekako utanjila i izazivala je u meni sažaljenje koje je odagnalo svaki drugi osjećaj. Dugo sam je držao u naručju, obasipajući joj tužno lice poljupcima, zadovoljan što je sve u meni poštovalo njenu bol. Uvrijedio bih je teško, mislio sam, kad bih je pokušao rastresti ljubavnom omamom kojoj se njena duša u skladu s mojom ne bi mogla podati. Kad sam odlazio, ona mi reče kako nikad kao ove noći nije tako duboko osjetila da je uistinu volim i smjerno me zamoli neka uvijek imam na umu da osim mene sad više nikog nema na svijetu.
Kad se druge sedmice nađosmo u isto vrijeme, poslanik prije večere pozva vratara i u njegovu prisustvu sačini spis koji ovaj potpisa. Tom ispravom prenio je na mene pravo korištenja kazina i svega što je u njem. Ujedno je naredio vrataru da me u svemu sluša kao što bi poslušao njega.
Posljednji put smo imali zajedno večerati za dva dana, ali kad dođoh u kazino, zatekoh Mariju Magdalenu samu, bljeđu od mramorna kipa.
– On je otišao – reče – i preporučuje tebi svoju Mariju Magdalenu. O, strašne li sudbine! Prijatelju moj, možda te nikad više neću vidjeti, a tek sad kad te gubim znam koliko sam te zavoljela. Dok te nisam poznavala, ne bijah sretna, ali se ne mogoh nazivati ni nesretnom, a sad znam da jesam.
Cijelu sam noć proveo s njom, trudeći se da joj olakšam patnju. Te duge i tužne noći razotkrila mi se cijela njezina duša, pomamna za nasladom u sreći, a klonula od boli u nesreći.
Kad sam za dva dana došao u samostansku dvoranu za razgovor u vrijeme koje bijasmo ugovorili, laknu mi vidjevši da se malo smirila. Pokazala mi je pisamce koje joj je prijatelj poslao iz Trevisa. Zatim mi reče da joj moram dolaziti dva puta nedjeljno, a ona će silaziti do rešetke uvijek u pratnji druge redovnice jer je predviđala da će o mojim posjetama zabrujati čitav samostan čim se sazna da sam ja onaj isti koji je uvijek dolazio na misu u njihovu crkvu. Stoga neka se uvijek najavim, posavjetovala me je, pod izmišljenim imenom, kako Catterinina tetka ne bi nešto posumnjala. »Unatoč tome«, dodala je, »sići ću sama kad god ti budem imala reći nešto važno. Ali još ću te nešto zamoliti. Obećaj mi, ljubljeni prijatelju, da ćeš bar jednom nedjeljno večerati i spavati u našem kazinu, i svaki put mi napiši pisamce, a vratarica će se već pobrinuti kako da mi ga dostavi.« To sam joj laka srca mogao obećati.
Tako protekoše dvije nedjelje u miru dok ju je prošla tuga, a ljubavni porivi opet osnažili. U to me je vrijeme na veliko moje olakšanje obavijestila da je Catterina izvan opasnosti.
Željni još uvijek jedno drugog, jalovo se razdraživasmo tim sastancima pred kobnom rešetkom, razapinjući duh da iznađemo put do slobodnih sastanaka.
– Ja se mogu uvijek pouzdati – govorila je Marija Magdalena – u vrtlaricu kad izlazim ivraćam se, bez straha da će me netko vidjeti, jer se mala vrata tik do samostana kroz koja izlazim u vrt ne vide ni s jednog prozora, a osim toga svi misle da su zamandaljena. Nitko me ne može vidjeti ni kad idem vrtom do malog pristaništa koje više nitko ne upotrebljava. Trebala bi nam samo gondola s jednim veslom, a valjda je moguće naći brodara čiju bi vjernost mogao kupiti novcem.
– Slušaj – rekoh joj – ja ću sam biti brodar, iskrcat ću se na žalu, ući kroz mala vrata, tićeš me odvesti u svoju sobu gdje ću ostati s tobom cijelu noć i slijedeći dan ako me budeš mogla sakriti.
Ona uzdrhta i sledi se na pomisao kakvoj bih se opasnosti time izložio, pa će reći:
– Ako dakle umiješ ploviti, dođi s barkom, no prije mi javi tačan sat i čas, ako je moguće.Pouzdana žena pazit će na tvoj dolazak. Pričekat ćeš me četiri minute, ja ću se ukrcati u barku, i zajedno ćemo u naš kazino gdje nas čekaju sretni, sati.
Obećah joj da ću se za sve pobrinuti i tako rasprših njene sumnje.
Kupio sam malu barku i, ne obavijestivši je, jedne sam noći oplovio cijeli otok da istražim samostanske zidove sa strane lagune. Opazio sam jedna mala vrata, a to su mogla biti samo ona kroz koja je ona običavala izlaziti. Međutim, da se odande dođe do kazina trebalo je oploviti pola otoka, što ne bijaše mala stvar jer se zbog plićaka valjalo držati pučine. S jednim veslom trebalo mi je za taj razmak najmanje četvrt sata.
No uvjeren da će sve ići glatko, saopćih Mariji Magdaleni svoj naum, a ona ga od srca odobri. Sastanak smo urekli za petak poslije Spasova. Tog sam istog dana otišao maskiran u samostansku sobu za razgovor gdje sravnismo naše satove, a onda odoh u kazino da naručim večeru za dvoje.
Sat poslije sunčeva zalaska otputih se do crkve San Francesco della Vigna gdje sam u jednoj cavani[11] što je bijah iznajmio držao svoju barku. Pošto je dadoh osušiti i urediti, hitro se preobukoh u gondolijera i popevši se na krmu udarih ravno prema malom pristaništu. Čim se dotakoh žala, vrata se otvoriše i propustiše Mariju Magdalenu koja se umotana u ogrtač s kapuljačom ukrca u barku. Vrata se za njom zatvoriše. Za četvrt sata po mirnom moru doplovih do kazina. Ona se u tren iskrca i utrči u kuću, a za njom i ja, pošto sam svezao barku lancem i lokotom da je osiguram od noćnih tatova koji će zabave radi ukrasti svaku barku ako je privezana običnim konopcem. Bio sam sav u znoju, ali to nije spriječilo mog anđela da mi se radosno baci u naručaj. Zahvalnost kao da se natjecala s ljubavlju, a ja sam, ponosan na svoj junački podvig, uživao u njezinoj razdraganosti. Kako sam zaboravio ponijeti drugu košulju, ona mi obuče jednu od svojih, pošto me je otrla i mirisnim puderom upila znoj s lica. Za večeru smo sjeli tek pošto utolismo ljubavnu glad koja bijaše još silnija no u počecima našeg poznanstva. Ali nisam je poslušao kad me je preklinjala i prevario sam je u onom opasnom i slatkom času, imajući sveudilj pred očima tjeskobnu sliku koju su mi u pamćenje urezale riječi našeg prijatelja. Marija Magdalena bijaše vesela i nestašna i nalazeći u mojoj brodarskoj preobrazbi novog čara, začinjala je naše rvanje golicavim dosjetkama. Ali moj žar nije trebala raspirivati jer sam je volio više no sama sebe.
[11] Cavana, u Veneciji ponajčešće natkriveni bazen gdje su vlasnici uz naplatu ostavljali svoje barke.
Noći bijahu kratke, pa se ona morala vratiti u samostan već u šest sati. Kad sjedosmo za večeru, otkucavao je četvrti sat. Ali našu radost pomuti oluja što je nadolazila sa zapada. Od prepasti nam se stade dizati kosa na glavi. Jedino smo se tješili prirodom tih oluja koje obično ne traju duže od sata, usrdno se nadajući da ova neće biti žestoka i da iza sebe neće ostaviti odveć jak vjetar kojem se ja uza svu hrabrost ne bih mogao suprotstaviti jer nisam imao ni iskustva ni snage brodara od zanata.
Za manje od pola sata oluja se prolomi, nebom zaparaše munje i zatutnjaše gromovi. Onda se izli velika kiša, i nebo se opet razvedri. Mjesečine nije bilo jer je oko Spasova i ne može biti. Odzvonilo je tek pet sati, ali je naišlo ono čega sam se bojao. Poslije oluje podigao se jak vjetar koji mi bijaše protivan. Nisam ništa govorio, ali ne bijaše mi lako pri duši. Svojoj prijateljici rekoh da zbog opreza valja žrtvovati sat užitka jer ako se vjetar pojača neću biti u stanju prijeći rt. Ona se ne usprotivi, i prije no što će poći otključa škrinjicu s novcem da uzme pedeset cekina koji su joj ustrebali. Vidjevši da ima četiri puta više zlatnika no na kraju korizme, vrlo se obradova, zahvali mi što joj nisam ništa rekao, uvjeravajući me da joj je samo do mog srca. Zatim siđe i ispruži se na dnu barke da mi ne smeta u veslanju. Pun odlučnosti ali i straha uspeh se na krmu i za pet minuta oplovih oko rta. Ali ondje je snaga vjetra uvelike nadmašivala moju. Da nisam morao veslati protiv vjetra, trebalo bi mi svega deset minuta. Uviđao sam da ću bez veslača na provi biti nemoćan protiv vjetra i struje. Veslao sam iz sve snage, ali s mjesta tako reći nisam odmicao. Poslije pola sata očajničkih napora osjetih kako gubim dah, no odmoriti se nisam usudio ni časka jer bi nas vjetar odmah potisnuo natrag. Marija Magdalena je šutjela bojeći se da progovori jer je znala da ne bih imao snage odgovoriti. Nade u spas kao da više nije bilo.
Odjednom ugledah u daljini neku barku koja se brzo približavala. U srce mi se opet vrati nada. Pričekah da nas prestigne, jer mi inače zbog protivna vjetra ne bi mogli čuti glas. Čim se nađe u ravnini s nama, svega dva hvata ulijevo, povikah iza glasa:
– Upomoć za dva cekina!
Barka odmah spusti jedro i na četiri vesla doplovi do nas. Čim nas zakvačile, zatražih da me jedan od veslača odveze do rta nasuprot otoku. Oni zaiskaše cekin, a ja im ga dadoh obećavši još jedan kad stignemo do rta. Za manje od deset minuta, veslajući jedan na krmi a drugi na provi, ugledasmo malo samostansko pristanište, ali tajna bijaše odveć dragocjena da je dovedem u pitanje. Čim stigosmo do rta, platih našem spasiocu i otpustih ga. Odande se istim putem vratismo natrag, a kako mi vjetar tad bijaše povoljan, ubrzo stigosmo do malih vrata gdje se Marija Magdalena iskrca prozborivši samo ove četiri riječi:
– Idi spavati u kazino.
To je bio pametan savjet i ja ga poslušah. Idući natrag, veslao sam niz vjetar, a da sam promijenio pravac našao bih se u istoj opasnosti. Poslije krepka sna od osam sati napisao sam joj da mi je dobro i da ćemo se vidjeti kod rešetke. Zatim odoh do San Francesca i spremivši barku u cavanu stavih krinku i otputih se na liston.
Sutradan Marija Magdalena siđe sama do rešetaka da porazgovorimo o događajima minule noći, ali umjesto da donesemo jedinu razboritu odluku, to jest da se više ne izlažemo sličnim opasnostima, smatrali smo se neobično mudrima što smo odlučili da ubuduće ne čekamo oluje već da na prvi nagovještaj sve ostavimo. Ta do male obale trebalo nam je samo četvrt sata. To je bila jedina mjera opreza koju nam je dopuštala ljubav. Naredni smo sastanak zakazali za treći dan Duhova. Da nije bilo one barke koja je išla u Torcello, morao bih se vratiti s Marijom Magdalenom u kazino, i ona bi, jer joj povratka u samostan više ne bi bilo, ostala sa mnom. Morao bih s njom otići iz Venecije, da se više nikad ne vratim, i moj bi život bio nepovratno vezan s njenim, pa po svoj prilici ne bi bilo ni ovog stjecaja okolnosti koji me u dobi od sedamdeset i dvije godine prikovao u Duxu.
Tako smo se tri mjeseca sastajali jednom nedjeljno, uvijek jednako zaljubljeni, ne doživjevši ni najmanju nepriliku. Marija Magdalena se nije mogla suzdržati da o svemu ne izvijesti poslanika, a i ja sam mu morao pisati. Odgovorio nam je da mu je drago što uživamo, ali da će se iz tog izroditi teške nevolje ako tako nastavimo.
Gospodin Murrai,[12] engleski rezident, čovjek lijep, duhovit i strasni ljubitelj lijepog spola, Bakha i dobre trpeze, uzdržavao je slavnu kurtizanu Ancillu koja me je upoznala s njim.
[12] John Murray bio je engleski rezident u Veneciji od 9. oktobra 1754. do 11. maja 1766. Opisana epizoda nije se dakle mogla dogoditi u srpnju ili kolovozu 1754, već kasnije.
Poslije nekoliko večera na koje me je bio pozvao taj prijazni čovjek postade mi prijatelj otprilike u istom smislu kao gospodin de Bernis, s tom razlikom što je Francuz volio biti gledalac, a Englezu je bilo milije da bude gledan. Ja nisam nikad bio suvišan kod njihovih ljubavnih igara u kojima se Englez, moram priznati, junački držao, a pohotna je Ancilla uživala što me ima za svjedoka. Međutim nikad im nisam priuštio zadovoljstvo da se umiješam u njihove bojeve. Volio sam Mariju Magdalenu, ali to ne bijaše glavni razlog mom uzdržavanju. Ancilla, premda lijepa, nije me privlačila jer bijaše uvijek promukla i neprestano se žalila na jake bolove u ždrijelu. Premda njen ljubavnik bijaše dobra zdravlja, ja sam se bojao da nije posrijedi francuska bolest i dobro sam slutio jer je ona od te strašne boljke u jesen izdahnula. Nekoliko minuta prije no što je ispustila dušu Murrai joj je preda mnom, na njeno navaljivanje, prinio posljednju ljubavničku žrtvu usprkos strašnom raku koji je bijaše unakazio. Za taj je događaj saznao čitav grad jer ga je sam Murrai razglasio pozivajući se na me kao na svjedoka. Bio je to jedan od najčudnijih prizora što sam ih u životu vidio. Pošto joj je uništio grlo, rak je napao lice izjevši nos i pola obraza te krasne žene kad se već smatrala izliječenom poslije živinih namaza što joj ih bijaše propisao neki vidar imenom Lucchesi koji se obvezao da će je izliječiti za sto cekina. Ali Ancilla sačini pismeni ugovor prema kojem će platiti liječniku zatraženu svotu tek pošto ovaj odigra s njom ulogu nježna ljubavnika. Poslije liječenja koje je najsavjesnije obavio, rečeni Lucchesi ne htjede ispuniti uvjet i stvar dođe pred sud. U Engleskoj bi Ancilla dobila parnicu, ali u Veneciji je izgubi. U odluci suda bijaše rečeno da neispunjavanje nečasna uvjeta ne može obesnažiti valjanost ugovora. Mudra presuda, osobito u spomenutom slučaju.
Dva mjeseca prije no što je opaka bolest izgrizla i odvratno unakazila lijepo Ancillino lice, moj prijatelj gospodin Memmo, kasnije prokurator sv. Marka, zamolio me da ga predstavim slavnoj kurtizani. Usred najživljeg razgovora stiže jedna gondola, i mi vidjesmo kako iz nje izlazi grof Rosenberg, poslanik bečkog dvora. Gospodin Memmo silno se usplahiri – jer za venecijanskog patricija susret sa stranim poslanikom, znači veleizdaju – i uteče iz Ancilline sobe, a ja za njim. No na stubama naleti na poslanika koji, videći zbunjena patricija, prasnu u grohotan smijeh. Ja se ukrcah u gondolu gospodina Memma i otpratih ga gospodinu Cavalliju, tajniku državnih inkvizitora, koji je stanovao na stotinjak koraka od Ancilline kuće. Jedini način za mog prijatelja da izbjegne ako ne baš kazni a ono strogom ukoru bijaše da odmah pohita do tajnika i da mu po istini ispripovjedi kako se stvar zbila. Bio je sretan što sam ja s njim da posvjedočim njegovu nevinost.
Gospodin Cavalli primi ga sa smiješkom rekavši da je dobro učinio što se, ne gubeći ni časa, došao ispovjediti. Začuđeni gospodin Memmo ukratko ispripovjedi o susretu, a sekretar na to ozbiljna lica izjavi da je o tom već obaviješten i da ne sumnja u istinitost njegova kazivanja jer se u svemu slaže s onim što mu je već poznato.
Izašavši uzesmo raspravljati o čitavom događaju i zaključismo da tajnik nikako nije mogao biti upoznat sa zlosretnim susretom, ali takvo već bijaše načelo državnih inkvizitora da se uvijek grade kao da sve znaju.
Poslije Ancilline smrti rezident Murrai ostao je bez stalne ljubavnice, no idući kao leptir od cvijeta do cvijeta, imao je jednu za drugom sve najljepše venecijanske milosnice. Dvije godine kasnije taj je ljubazni epikurejac otišao u Carigrad gdje je ostao dvadeset godina kao poslanik svoje zemlje. Godine 1778. vratio se u Veneciju u nakani da se ondje stalno nastani i da provede ostatak života u miru daleko od državničkih poslova, no umro je u lazaretu osam dana prije isteka karantene.
Sreća u kartama i dalje me je pratila, a život mi zaslađivahu sastanci s Marijom Magdalenom. Našu tajnu nitko više nije mogao izdati, a redovnice koje su je jedine mogle otkriti morale bi je zbog ugleda samostana ljubomorno čuvati. Vodio sam dakle vrlo ugodan život, no pribojavao sam se dana kad se gospodin de Bernis bude napokon nakanio i napisao Mariji Magdaleni da se više neće vraćati. Znao sam da će odmah povući svoje ljude iz Venecije i da više nećemo imati kazina. Osim toga, čim budu nastupila ružna vremena, znao sam da neću moći ploviti u Murano, sam u maloj barci.
Prvog ponedjeljka u mjesecu listopadu, a to je dan kad se otvaraju kazališta i počinju krabulje, otišao sam u San Francesco i popevši se na krmu svoje barke zaveslah prema Muranu, gdje me je čekala Marija Magdalena. Kako su noći postale duže, poslije večere legosmo i probudismo se na glas budilice, orni za novi megdan. Usred najslađeg ushita začusmo neku buku koja je dolazila s kanala. Sluteći neko zlo, poletjeh prozoru i ostadoh zaprepašten videći jedan veliki brod kako odvodi moju barku. Uzalud sam tatovima nudio deset cekina da mi je ostave. Oni mi odgovoriše gromkim smijehom i ne vjerujući mojim obećanjima otploviše. Znali su da u to doba ne bih mogao niti koga dozvati niti se dati za njima u trk po vodi. Taj me nemio događaj zabrinuo, a Marija Magdalena stade očajavati, ne videći kako bih mogao nesreći doskočiti. Žurno se obukoh, ne misleći više na ljubav i tješeći se samo nadom da ću u dva sata što nam još preostajahu nabaviti neku barku, pa stajala me što mu drago. Ne bih bio u neprilici da sam mogao uzeti gondolu, ali bi gondolijeri već istog jutra raznijeli cijelim Muranom glas o tom kako su odvezli jednu redovnicu u taj i taj samostan. Nije mi dakle preostalo drugo već da pronađem jednu barku koja je na prodaju.
Stavih u džep pištolje i uzevši veslo i rašlje istrčah iz kazina obećavši Mariji Magdaleni da ću se vratiti s barkom pa makar morao ukrasti prvu na koju naiđem. U tu sam svrhu ponio veslo i rašlje. No lopovi su lanac na mojoj barci prepilili turpijom, a ja takvog alata nisam imao.
Otputio sam se na glavni most, znajući da ondje uvijek ima brodica, i doista, bilo ih je napretek, svezanih bilo lancem bilo konopcem, ali na obali je bilo ljudi. Trčeći kao mahnit, ugledah na kraju mola jednu otvorenu krčmu. Uđoh i zapitah konobara da li među posjetiocima ima koji brodar. On odgovori da ih ima dvojica, ali da su mrtvo pijani. Ja ih nagovorih upitavši koji bi me za četiri livre odvezao u Veneciju. Oni se uzeše prepirati jer su obojica htjeli zaraditi. Ja ih umirih davši pijanijem četrdeset novčića i iziđoh s drugim.
– Odveć si popio – rekoh mu čim se nađosmo na ulici – posudi mi svoju barku, i ja ću tije sutra vratiti.

– Ja te ne poznajem.
– Ostavit ću ti deset cekina kao zalog. No tvoj brod ne vrijedi toliko. Tko će mi jamčiti daćeš mi vratiti novac?
On me odvede u istu krčmu, i konobar izjavi da jamči za nj. Na to me odvede na svoj brod, nataknu obje rašlje i davši mi drugo veslo ode zadovoljan što me je prevario, a ja zaveslah zadovoljan što sam se dao prevariti. Na to sam trčkaranje utrošio jedan dragocjen sat, pa polegnuh svom snagom na veslo da što prije stignem do kazina gdje me je Marija Magdalena čekala u velikoj strepnji. Čim me ugleda, u obraze joj se vrati rumen radosti. Odvezao sam je u samostan, a onda otišao do San Francesca. Čovjek koji mi je iznajmio cavanu pomisli da mu se rugam kad mu rekoh da sam svoju brodicu zamijenio ovom. Potom se maskirah i odoh kući da legnem jer me je ta zbrka silno umorila.
U to vrijeme moj zao usud htjede da sklopim poznanstvo s patricijem Marcantonijem Zorzijem, čovjekom duhovitim koji bijaše na glasu kao pisac kupleta na venecijanskom jeziku. Zorzi je volio kazalište i težio za slavom kazališnog pisca. Bio je napisao jednu komediju koju je općinstvo izviždalo. Uobrazivši da mu je komad propao zbog spletaka velečasnog Chiarija, pjesnika u kazalištu Sant' Angelo, objavi nemilosrdni rat svim komedijama rečenog velečasnog. Ja sam ubrzo postao član Zorzijeva društva jer je imao dobrog kuhara i ljepušnu ženu. Znao je da ne volim Chiarija kao pisca, a on je plaćao ljude koji su nemilosrdno izviždali svaki komad velečasnog. Ja sam se pak zabavljao ismijavajući ih u stihovima u maniri Martellija, lošim stihovima koji onda bijahu u modi.[13] Ta nelijepa rabota pribavi mi moćna neprijatelja u osobi gospodina Condulmera, koji me je zamrzio dijelom i zato što je izgledalo da sam u milosti lijepe gospođe Zorzi kojoj je on prije mog dolaska vjerno udvarao. Taj gospodin Condulmer s pravom me je omrznuo jer mu je kao vlasniku polovine kazališta Sant' Angelo neuspjeh komada pjesnika Chiarija donosio velike gubitke. Lože su morali prodavati budzašto. Imao je šezdeset godina i volio je žene, karte i lihvu, ali su ga smatrali svecem jer se svakog jutra pokazivao na misi kod Sv. Marka gdje bi proklečao plačući pred raspelom. Slijedeće godine bi imenovan za savjetnika i kao takav bio je na osam mjeseci izabran za državnog inkvizitora. Na tako moćnu i strašnu mjestu nije mu bilo teško uvjeriti ostalu dvojicu da me kao rušitelja javnog reda treba strpati u tamnicu Sotto dei piombi. No o tom će biti govora za devet mjeseci.
[13]... stihovima u maniri Martellija. – Bili su to stihovi od četrnaest slogova, sročeni po ugledu na aleksandrince. Prvi je u toj maniri pisao stihove Jacopo Martelli (1666–1727), a kasnije Goldoni i Chiari.
Početkom zime bi objavljena nevjerojatna vijest o savezu sklopljenom između austrijskog dvora i Francuske. Taj neočekivani ugovor u koji do tog časa nije mogla vjerovati nijedna iole pametna glava promijenio je politiku cijele Evrope. Toj se vijesti najviše obradovala Italija koja se tako oslobodila velike nevolje da služi kao poprište borbi pri najmanjem sukobu koji bi se zametnuo između dviju sila. No najneobičnije bijaše to što se taj slavni ugovor rodio u glavi jednog mladog državnika koji dotad bijaše poznat u političkim krugovima samo po duhovitosti. Savez koji je združio austrijsku i burbonsku kuću poslije više od dva stoljeća neprijateljstva skovale su u tajnosti tri osobe: markiza de Pompadour, grof, kasnije princ von Kaunitz, poslanik bečkog dvora, i gospodin de Bernis, za koga se saznalo tek godinu dana kasnije, kad ga je kralj imenovao za poklisara u Veneciji. Sklopljen
1750, bijaše na snazi četrdeset godina. Grof von Kaunitz, koji se tada vratio u Beč, donio je carici Mariji Tereziji pismo od markize de Pompadour, a gospodin de Bernis, još uvijek u svojstvu francuskog poslanika pri mletačkoj republici, priveo je pregovore kraju. Tri godine kasnije,[14] postavši ministar vanjskih poslova, uspostavio je Parlament, zatim bude izabran za kardinala, onda pade u nemilost, te bi poslan u Rim, gdje je umro. Mors ultima linea rerum sit.4
[14] De Bernis je postao ministar vanjskih poslova 26. svibnja 1757.
4. Smrt je posljednji redak u knjizi života; Horacije, Epistolae, I, 16, 79.
Deset mjeseci poslije svog odlaska gospodin do Bernis saopći Mariji Magdaleni da je opozvan sa svoje poslaničke dužnosti. Premda je nemilu vijest zaodjenuo u najljubaznije riječi, Mariju Magdalenu bi taj udarac možda slomio da je nisam unaprijed oprezno pripremio. Glede svih uputa gospodin de Bernis se obratio meni. Sve što se nalazilo u kazinu imalo se prodati, s time da se dobiveni novac preda Mariji Magdaleni, osim knjiga i gravira, koje mu je vratar imao donijeti u Pariz.
Dok je Marija Magdalena samo lila gorke suze, ja sam radio na izvršenju svih uputa. Polovinom siječnja 1755. ostadosmo bez kazina. Marija Magdalena je zadržala kod sebe dvije tisuće cekina, dragulje i nakit, s time da ih kasnije unovči kako bi osigurala doživotnu rentu. Meni je ostavila blagajnu dobivenu na kartama, zahtijevajući da i dalje igram upola s njom. Ja sam tada imao tri tisuće cekina.
Više se nismo mogli vidjeti osim za rešetkom u samostanskoj sobi za razgovor. Podgrizana tugom i patnjom, ona pade u tešku boljeticu. Kad sam je drugog veljače vidio kod rešetke, već je na licu nosila znake skore smrti. Predala mi je škrinjicu s draguljima, sav svoj novac osim neznatne svote koju je za svaki slučaj zadržala, zatim sve sablažnjive knjige i pisma, rekavši da ću joj sve to vratiti ako se spasi od bolesti koja joj prijeti, a ako pak umre, sve će pripasti meni. Catterina će se pobrinuti, rekla je, da mi o svemu piše, a ja neka budem milosrdan i neka je ne ostavljam bez pisama jer bude li za nju neke utjehe, bit će to samo glas od mene, a ona se usrdno nada da će ih do posljednjeg časa moći čitati. Briznuvši u plač, obećao sam joj da se neću micati iz Murana dok joj se ne povrati zdravlje. Na rastanku reče mi kako se nada da će joj Catterinina tetka prepustiti svoju nećakinju.
Rastužen do dna srca prenesoh u gondolu vreću napunjenu knjigama i pismima. Novac sam stavio u džepove, a škrinjicu pod ruku i tako se otputih u Veneciju da povjereno mi blago pohranim na sigurno mjesto u palači Bragadin. Zatim se vratih u Murano da se raspitam kod Laure gdje bih mogao naći namještenu sobu u kojoj bih bio posve nesmetan.
– Znam – rekla mi je – za jedan prikladan stan od dvije sobe i kuhinje, vrlo jeftin, gdje ćete biti slobodni i mirni. Ako platite mjesec dana unaprijed, ne morate čak kazati ni kako se zovete. Starac kojem stan pripada stanuje u prizemlju i on će vam dati ključeve, pa ako želite, ne morate se ni s kim viđati.
Ona mi dade adresu, i ja se smjesta uputih onamo. Zgodnijeg smještaja nisam mogao poželjeti, te odmah platih za mjesec dana unaprijed, i stvar bi uređena. Bijaše to skromni kazino, a nalazio se u nekoj slijepoj ulici koja se završavala kanalom. Potom se vratih Lauri i rekoh joj da bih trebao služavku koja će mi donositi hranu i spremati postelju, a ona obeća da će mi je sutradan poslati.
Vrativši se u Veneciju, spremih veliki kovčeg kao da odlazim na dugi put. Poslije večere oprostih se s gospodinom Bragadinom i njegovim prijateljima, rekavši da ih zbog jednog važnog posla moram napustiti za nekoliko nedjelja.
Drugog jutra uzeh gondolu i odvezoh se u svoj novi sićušni kazino gdje na svoje veliko iznenađenje zatekoh Toninu, dražesnu Laurinu kćer od petnaest godina koja, porumenjevši, reče s nekom otmjenošću što je od nje nikad ne bih očekivao kako se nada da će me služiti s jednakim marom kao što bi učinila i njena majka.
U mojoj prevelikoj tuzi nije bilo mjesta zahvalnosti za taj lijepi dar. Čak sam tvrdo odlučio da stvar ne okrenem onako kako je možda namislila Laura i da joj kćer pošaljem kući. Ipak sam joj se prijazno obratio:
– Ne sumnjam u vašu dobru volju, ali najprije moram porazgovoriti s vašom majkom. Nebih želio da me itko smeta jer čitav dan moram pisati, pa ću jesti tek naveče. Vi ćete se pobrinuti da mi večera bude spremna.
Ona na to izađe iz sobe, ali se odmah vrati s jednim pismom ispričavši se što mi ga nije odmah predala.
– To više nikad nemojte uraditi – ukorih je – jer da ste još malo zakasnili s tim pismom,mogli ste prouzročiti veliku nesreću.
Ona pocrveni i zamolivši me za oproštenje napusti sobu.
Pismo bijaše od Catterine, koja mi je javljala da je Marija Magdalena u krevetu s velikom ognjicom. Obećala je da će mi sutradan o svemu opširno pisati. Dan sam proveo uređujući sobu i pišući pisma Mariji Magdaleni i svojoj jadnoj Catterini. Predveče Tonina unese svijećnjake i reče da je večera spremna. Vidjevši da je postavila samo jedan pribor, poslah je da donese još jedan rekavši da uvijek želim jesti u njezinu društvu. Nisam imao nikakva teka iako sve bijaše dobro osim vina. Tonina obeća da će naći boljeg i ode na počinak u moje predsoblje.
Pošto zapečatih pisma, odoh da provjerim je li Tonina zaključala predsoblje i ustanovih da su vrata zatvorena zasunom. Tužno sam uzdisao gledajući djevojku koja se bijaše predala dubokom snu ili se samo tako gradila s nakanom koju nije teško prozreti. Ja međutim valjda nikad u životu ne bijah toliko utučen, a najbolji dokaz bijaše potpuna ravnodušnost kojom sam promatrao usnulo djevojče, duboko uvjeren da se ni ona ni ja ne izlažemo nikakvoj opasnosti.
Drugog je jutra rano pozvah i ona uđe dolično odjevena. Dadoh joj pismo za Catterinu, u kojem se nalazilo još jedno za Mariju Magdalenu, rekavši neka ga odmah odnese majci, a onda neka se vrati da mi pripremi doručak. Ujedno joj kazah da želim ručati u podne. Ona na to reče da mi je već sinoć spremila jelo, pa ako sam zadovoljan, ona će mi drage volje i dalje kuhati. Odgovorih joj da će mi to biti drago i dadoh joj još jedan cekin. Ona se stade ustezati rekavši da joj je preostalo još šesnaest livri od cekina što joj ga bijah sinoć dao, našto ja odgovorih da joj taj ostatak poklanjam i da ću tako raditi i ubuduće. Čuvši te riječi, ona mi prileti i prije no što sam je mogao spriječiti obasu mi ruku poljupcima. Dobro sam se čuvao da je ne privinem i svu ne izljubim jer bi me želja za slatkom igrom i odviše brzo savladala, a time bih obeščastio svoju bol.
I tako dan proteče kao i prethodni. Tonina je otišla spavati radosna što sam bio zadovoljan njenim služenjem i što više nisam spominjao razgovor s njenom majkom. Bojeći se da onako slab i utučen ne prespavam čas kad je trebalo odaslati pismo u samostan, pozvah Toninu, ali posve tiho, da je ne probudim ako je zaspala. Ona me je ipak čula te utrča u moju sobu odjevena u košulju preko koje bijaše prebacila samo suknjicu. Od straha da ne vidim odviše odvrnuh oči i ne gledajući je dadoh joj pismo naslovljeno na njenu majku, naredivši joj da ga odnese rano ujutro prije no što uđe u moju sobu.
Ona se vrati u krevet, a mene pri spoznaji vlastite slabosti zaokupi tuga i gorčina. Tonina bijaše tako lijepa da bi me i odveć lako mogla utješiti. Na tu pomisao silno se zastidjeh jer mi moja bol bijaše srcu prirasla. »Sutra«, rekoh samom sebi, »kazat ću Lauri neka udalji od mene tu zavodljivu dragocjenost«. S tom odlukom zaspah, ali sutradan ne imah snage da je provedem. Bojao sam se da dobru djevojku ne ponizim u onome u čemu je svaka žena najosjetljivija.

VIII
Nastavak pređašnjeg - Marija Magdalena se oporavlja - Vraćam se u Veneciju - Tonina me tješi - Slabljenje moje ljubavi prema Mariji Magdaleni - Doktor Righalini - Neobičan
razgovor što sam ga s njime vodio - Posljedice tog razgovora koji se ticao Marije Magdalene -
G. Murrai lišen obmane i osvećen
Narednih dana ona bi lijegala tek nakon što bi primila moje pismo, a ja joj bijah zahvalan jer se u toku narednih petnaest dana bolest Marije Magdalene toliko pogoršala da sam ujutro i uveče očekivao da primim vijest o njenoj smrti. Posljednjeg dana poklada Catterina mi napisa da moja draga prijateljica nije imala snage da pročita moje pismo i da će joj sutradan udijeliti posljednju pomast. Taj dan provedoh pišući i plačući, i Tonina je napustila moje uzglavlje tek u ponoć; ali nisam mogao sklopiti oka.
Sutradan ujutro Tonina mi uruči pismo od Catterine u kome mi ona kazivaše kako je liječnik predskazao da bi, između života i smrti, Marija Magdalena mogla proživjeti još petnaest dana. Sve to žešća groznica nikako je nije napuštala, bila je krajnje slaba, mogla je jesti samo juhu, a ispovjednik joj je ubrzavao smrt propovijedima koje su joj dodijavale. Grcao sam u suzama. Svoju bol mogao sam olakšati samo pisanjem, a Tonina mi svojim zdravim rasuđivanjem govoraše da se time još više pothranjujem, te da ću od toga umrijeti. I sam sam vidio da će me bol, postelja, malko hrane i neprestano pisanje natjerati u ludilo. Svoju sam tugu saopćio jadnoj djevojci koja nije više znala što da mi kaže. Njen se posao sveo na to da mi otire suze. Smilila mi se.
Osmog ili desetog dana korizme, pošto sam Catterini napisao da neću nadživjeti dulje od nekoliko dana ako Marija Magdalena umre, zamolio sam je neka zatraži od svoje prijateljice na samrti da pristane da je otmem ako ozdravi, kako bih i ja sam ostao na životu. Kazao sam joj da imam četiri tisuće cekina i njene dijamante, koji su vrijedili daljnjih šest tisuća, što je sačinjavalo dovoljan kapital s kojim bi se moglo dobro živjeti ma gdje u Evropi.
Catterina mi sutradan napisa da je bolesnica, pošto je pažljivo saslušala moj plan, bila obuzeta nekim grčenjima, a kad je to prestalo, spopala ju je jaka groznica tako da je čitava tri sata bulaznila na francuskom, što bi sablaznilo prisutne opatice da su to razumjele. Taj kobni učinak moga pisma baci me u očaj.
Vidjeh da ću i ja umrijeti ako se ne vratim u Veneciju, jer ona dva pisma od Catterine koja sam primao uveče i ujutro rastuživahu mi srce dvaput dnevno. Delirij moje drage Marije Magdalene potraja tri dana. Četvrtoga dana Catterina mi napisa da je bila u stanju da rasuđuje, nakon što je odspavala tri sata, te da joj je rekla neka mi napiše kako je sigurna u ozdravljenje kad bi se mogla pouzdati u to da ću izvesti onaj plan što sam joj ga bio predložio. Odgovorih joj da u to ne treba sumnjati, utoliko više što i sam moj život ovisi o izvjesnosti da će ona na to pristati. I tako, oboje zavarani vlastitom nadom, ozdravismo. Svako Catterinino pismo koje mi je nagoviještalo da njena prijateljica prizdravljuje bilo mi je poput melema za dušu; vratio mi se tek, te sam sa zadovoljstvom slušao naivno čavrljanje Tonine, koja se navikla da liježe tek nakon što bi vidjela da sam zaspao.
Potkraj mjeseca ožujka napisa mi i sama Marija Magdalena kako vjeruje da je izvan opasnosti i kako se nada da će, uz dobru njegu, nakon Uskrsa moći izaći iz sobe. Odgovorih joj da ću napustiti Murano tek pošto je vidim u sobi za posjete, gdje ćemo se bez žurbe dogovoriti o izvršenju plana koji treba da nas usreći do smrti. Istog dana pomislih da odem na ručak s gospodinom Bragadinom, koji se zacijelo zabrinuo što već sedam tjedana ne prima nikakvih vijesti o meni.
Pošto sam Tonini kazao neka me čeka samo do četiri sata poslije zalaza, u Veneciju sam otišao bez kaputa, jer ga nisam ni imao budući da sam u Murano pošao s maskom. Ostao sam četrdeset osam dana a da nijednom nisam izašao iz sobe, od čega sam četrdeset dana proveo u tuzi, od čega petnaest gotovo bez jela i spavanja. Upravo sam na sebi izveo pokus koji je uvelike laskao mom samoljublju. Služila me veoma zgodna djevojka, koja je imala sve da bi se svidjela, blaga kao janje, a koju sam, bez taštine, mogao smatrati ako ne baš zaljubljenom u mene a onda barem sklonom da mi pruži svaku ugodu koju bih od nje zatražio; a unatoč svemu tome umio sam se oduprijeti svoj silini što su je prvih petnaest dana njene mladenačke čari vršile na mene. Na kraju, nakon bolesti koja me morila gotovo tri sedmice, uspio sam se osloboditi straha od nje. Navika da je viđam raspršila je ljubavne osjećaje i nadomjestila ih čuvstvima i prijateljstva i zahvalnosti, jer je ona veoma revno vodila brigu o meni. Čitave bi noći provodila u naslonjaču pored moje postelje i priticala mi u pomoć kao da mi je majka.
Istina je da joj nikada nisam dao ni jedan jedini cjelov, da nikad sebi nisam dozvolio da se svlačim u njenu prisustvu i da ni ona sama nije nikada, osim prvi put, došla u moju sobu drugačije negoli dolično odjevena; ali unatoč tome znao sam da sam se borio. Osjećao sam se ponosan što sam odnio pobjedu. Moje je zadovoljstvo pomućivala jedino misao da ni Catterina ni Marija Magdalena ne bi povjerovale, kad bi nekako uspjele to saznati, pa i sama Laura, kojoj je kći zacijelo sve kazala, vjerojatno je samo hinila da u to vjeruje.
U kuću gospodina Bragadina stigoh upravo u času kad su služili juhu. Primio me s uzvicima radosti, smijući se zato što je uvijek govorio da ću ih tako zateći. Osim druge dvojice mojih prijatelja za stolom su bili de la Haye, Bavois i doktor Righelini.
– Kako, zar bez ogrtača? – obrati mi se gospodin Dandolo.
– Budući da sam otišao s maskom, ostavio sam ga u sobi.
Smijeh se udvostruči, a ja sjedoh. Nitko me ne upita gdje bijah tako dugo, jer, pošteno govoreći, to je trebalo poteći od mene samog. Ali radoznali de la Haye ne mogaše se suzdržati a da mi, premda sa smiješkom, ne dobaci sitnu žaoku.
– Toliko ste omršavjeli – kaza mi – da će zloban svijet donijeti o vama zloslutan sud.
– Šta će reći?
– Da ste poklade i gotovo čitavu korizmu možda proveli u kakvoj toploj sobi kod nekogvještog vidara.
Pošto sam pustio da se društvo ismije, odgovorih de la Hayeu da ću se vratiti još te iste večeri kako bih spriječio tako prenagljeno rasuđivanje. Zalud me odgovarao; rekoh mu da njegove riječi uzimam odviše ozbiljno a da ne bih u skladu s njima i postupio. Videći da govorim ozbiljno, moji prijatelji mu zbog toga zamjerahu te to prigovaralo ostade nijemo.
Righelini, koji bijaše prisni prijatelj Murraijev, kaza mi kako jedva čeka da mu odnese novost da sam uskrsnuo i da je sve ono što se govorilo bilo pusto naklapanje. Rekoh mu da ćemo poći k njemu na večeru i da ću ponovo otići nakon večere. Kako bih umirio gospodina Bragadina i druge prijatelje, obećah im da ću s njima ručati 25. travnja, na dav sv. Marka.
Kad me Englez Murrai vidje, srdačno me zagrli. Predstavi me svojoj ženi, lady Olderness, koja me veoma ljubazno pozva na večeru. Pošto mi je ispričao podosta priča što su nastale na moj račun, Murrai me zapita znam li za jedan mali roman[15] velečasnog Chiarija što je objavljen potkraj poklada, te mi ga pokloni uvjeravajući me da će me zanimati. Bio je u pravu. Bila je to satira koja se okomila na šurovanja gospodina Marcantonia Zorzija i u kojoj me Chiari prikazao u veoma lošem svjetlu; ali pročitao sam ga tek nešto kasnije. U međuvremenu stavih ga u džep. Nakon večere otišao sam do jednog pristaništa da se ukrcam u gondolu i vratim u Murano.
[15] To je Chiarijev roman La Commediante in Fortuna, objavljen u Veneciji 1755. godine.
Budući da je već odzvonila ponoć i da je bilo oblačno, nisam ni pogledao je li gondola u dobrom stanju. Malko je kišilo, a kad kiša postade jača, htjedoh se od nje zaštititi i zatvoriti kapke, ali ne nađoh ni kapke ni onu grubu, ceradu što obično pokriva krov gondole. Vjetrić što je duvao s boka svega me nakvasi. Nesreća nije bila velika. Stigoh do svoje kućice, popeh se pipajući put, pokucah na vrata predsoblja, gdje je Tonina već bila legla. Čekala me je sve do četiri sata, a tada je već minuo jedan sat nakon ponoći.
Čim je Tonina čula moj glas, pođe da mi otvori vrata. Nije imala svjetla, a ja sam ga trebao; potražila je kresivo, a budući da sam bio u njenoj sobi, nježno i smijući se upozori me da je u košulji. Hrabro joj odgovorih da to nije ništa samo ako nije prljava. Ona ništa ne odvrati i upali svijeću. Prasnula je u smijeh videći me mokra i više negoli je dopušteno.
Rekoh joj da mi je potrebna samo da mi obriše kosu, te ona pohita po puder i jastučić; ali kako joj košulja bijaše veoma kratka a široka pri ramenima, pokajah se odviše kasno. Razabrah da sam izgubljen, i utoliko više izgubljen što se ona od srca smijala, a budući da su joj obje ruke bile zauzete jastučićem i kutijom pudera, nije mogla držati košulju da od mene sakrije rano dozrele grudi kojih snagu jedino mrtvac ne bi mogao osjetiti. Šta da učinim kako bih odvratio pogled? Upiljih ga na njih tako otvoreno da jadna Tonina porumeni.
– Evo – rekoh joj – stavi prednji dio košulje u zube pa neću više ništa vidjeti.
Stavih joj ja sam, ali tada obnažih polovinu butina, tako da ne mogoh zatomiti usklik. Ne znajući šta da učini kako bi od mog pogleda sakrila istovremeno i gornji i donji dio, Tonina se spusti i sjedne na kanape, a ja ostadoh sav užaren ne mogavši se odlučiti ni na šta.
– No – kaza mi uzbuđeno – zar da se pođem obući kako bih vas presvukla?
– Ne. Dođi da sjedneš na me, i prekrij mi oči. Zatim ću ja prekriti tvoje, jer treba da mipomogneš pri svlačenju.
Došla je; ali ja nisam više mogao izdržati, pa je obujmih rukama i više nije moglo biti govora o igranju skrivača. Položili je na svoju postelju. Pošto sam je tamo prekrio cjelovima i zakleo joj se da ću do smrti biti njezin, raširila je ruke tako da sam uvidio da je već odavno priželjkivala taj trenutak. Ubrao sam njenu lijepu ružu nalazeći, kao i uvijek, da je bolja od svih onih koje sam ubrao u toku četrnaest godina.
Na kraju drugog boja obrva me san, a kad se probudih, uvidjeh da sam u Toninu zaljubljen kao što nisam, čini se, bio ni u jednu djevojku. Ustala je a da me nije probudila. Došla je četvrt sata kasnije. Udijelivši joj stotinu poljubaca, upitah je zašto nije pričekala da joj zaželim dobar dan. Umjesto odgovora, dade mi Catterinino pismo. Zahvalih joj, stavih pismo u stranu i obujmih je.
– Kojeg li čuda! – kaza mi smijući se. – Zar ne hitate da ga pročitate? Nepostojaničovječe! Zašto nisi htio da te izliječim još prije šest tjedana? Kako sam sretna! O, draga kiša! Ali ništa ti ne predbacujem. Voli me kao što si volio onu koja ti piše svakog dana, i ja ću biti zadovoljna.
– Znaš li tko je ona?
– To je jedna samostanska štićenica, lijepa kao anđeo; ali ona je unutra, a ja sam ovdje.Ti si moj gospodar, i samo će o tebi ovisiti da to zauvijek budeš.
Očaran što je mogu ostaviti u zabludi, obećah joj vječnu ljubav i zamolih je da ponovo dođe u postelju. Ali ona mi odgovori da i ja treba da ustanem kako bih dobro ručao, pa me pozva opisujući mi divan venecijanski ručak. Upitah je tko ga je spremio, a ona mi odvrati da je to uradila ona sama, da je već jedan sat po podne i da je ustala još pet sati ranije.
Učinilo mi se kao da se Tonina preobrazila. Lice joj likovaše kao od sretne ljubavi. Nisam shvaćao kako to da nisam razabrao njenu rijetku vrijednost još onda kad sam je prvi put vidio kod njene majke; ali tada sam bio odveć zaljubljen u Catterinu; a, uostalom, ona još nije bila oblikovana. Ustadoh, ispih kavu i zamolih je neka nam ručak odgodi za nekoliko sati.
Ustanovih da je pismo od Marije Magdalene posve nježno, ali ne onako zanimljivo kao ono sinoćnje. Najprije se latih da napišem odgovor i iznenadih se kad mi se to sada učini kao neki posao. Ipak sam četiri stranice ispunio pričom o svom kratkom putu u Veneciju.
Toninino društvo učinilo mi je ručak ugodnim. Gledajući u njoj istovremeno ženu, ljubavnicu i služavku, veselio sam se što sam se tako lako usrećio. Bio je to prvi dan što sam s njom jeo kao ljubavnik, pa je i ona utvrdila da sam se sav posvetio tome da joj ukazujem najpouzdanije znakove ljubavi. Čitav dan provedosmo za trpezom govoreći o ljubavi; po svojoj prirodi parnica nikada nije duža nego kad su i suci i tužilac ista lica. Znajući veoma dobro da se ne mogu zaljubiti u nju, jer je druga zauzela moje srce i dušu, s divnom iskrenošću priznala mi je kako se nadala da će me zadobiti samo u nekom trenutku iznenađenja, i da ga je naslutila kad sam joj rekao da nije potrebno da se oblači samo zato da zapali svijeću. Kazala mi je da je do tog časa svojoj majci govorila čistu istinu, a da joj ova nije nikako vjerovala; ali da joj odsad, za kaznu, neće više reći istinu. Tonina je imala duha, a nije znala ni čitati ni pisati. Godilo joj je što je odjednom postala bogata a da ipak nitko u Muranu nije mogao reći ni najmanju sitnicu na uštrb njene časti. S tom sam djevojkom proveo dvadeset dva dana koje danas, kad ih se sjetim, ubrajam među najsretnije u svom životu. U Veneciju sam se vratio potkraj travnja, tek pošto sam u sobi za posjete vidio Mariju Magdalenu, koja mi se učinila veoma izmijenjena; ali usprkos tome osjećaj mi je pomogao da se prema njoj ponesem tako da nije mogla zamijetiti ni to da je više ne volim kao ranije, ni to da sam napustio onaj plan koji joj je vratio život, a na što je ona još uvijek računala. Odviše sam strahovao da će ona ponovo oboljeti ako joj oduzmem tu nadu. I dalje sam zadržao svoju kućicu koja me stajala svega tri cekina mjesečno, a Mariju Magdalenu sam obilazio dvaput tjedno, pa bih tih dana tamo spavao s mojom dragom Toninom.
Pošto sam održao riječ što je zadah svojim prijateljima te sam s njima ručao na dan sv. Marka, otišao sam s doktorom Righelinijem u samostan S. Maria delle Virgini povodom svečanosti stavljanja vela. Taj samostan spada pod jurisdikciju mletačkog dužda, kojega opatice nazivaju Prosvijetlim ocem, jer sve su one venecijanske dame iz najodličnijih patricijskih obitelji.
Pošto sam Righeliniju izrazio laskavo mišljenje o majci M. E., koja je bila prava ljepotica, on mi šapnu da je spreman da mi je za novac pokaže, ako me to zanima. Cijena je bila stotinu cekina za nju i deset za posrednika; uvjeravao me da ju je Murrai imao i da je još može imati. Videći da sam iznenađen, kaza da u Veneciji nema ni jedne opatice koja se ne bi mogla imati za novac, samo ako se nađe pravi put. Murrai, rekao mi je, imao je srca da odriješi pet stotina cekina kako bi imao jednu redovnicu s Murana koja je iznenađujuće lijepa. Njen ljubavnik je bio francuski poslanik.
Iako je moja strast prema Mariji Magdaleni jenjavala, osjetih kao da mi neka ledena ruka steže srce. Snagom osjećaja moradoh se oduprijeti kako bih sačuvao onu koja mi je bila potrebna da na tu novost pokažem ravnodušan izgled. Međutim, unatoč dubokom uvjerenju da je to najobičnija izmišljotina, bio sam daleko od toga da preko tih riječi prijeđem a da ih, ukoliko je moguće, ne izvedem na čistac. Righeliniju, koji je imao duha i bio častan čovjek, mirno odgovorih kako je možda moguće za novac imati poneku opaticu, ali da je to zacijelo veoma rijetko zbog uobičajenih teškoća u svim samostanima; a što se tiče one redovnice sa Murana koja je čuvena po svojoj ljepoti, ako je to Marija Magdalena, kazao sam mu da ne samo da ne vjerujem da ju je Murrai imao nego dapače ni francuski ambasador, koji se ne bi onda morao ograničavati samo na to da je posjećuje iza rešetaka, gdje međutim ne znam šta se može učiniti.
Righelini mi hladno odgovori da je engleski izaslanik častan čovjek i da je od njega osobno doznao da ju je on imao.
– Da mi on tu stvar nije povjerio u najvećoj tajnosti, kazao je, zamolio bih ga da vam samto kaže. Molim vas da nipošto ne postupite tako da on sazna da sam vam to ja kazao.
– To je dovoljno.

Ali, još te iste večeri, dok sam s Righelinijem večerao u Murraijevu kazinu, a budući da nas je bilo svega troje, zanosno sam pričao o ljepoti majke M. E. koju sam vidio u samostanu S. Maria delle Virgini.
– Među nama rečeno – kaza mi rezident – moći ćete je imati za stanovitu svotu, koja niječak ni suviše visoka, ako vam je do toga; ali valja imati pravi ključ.
– Bit će da ste nekome nasjeli.
– Uvjerili su me. Nije to tako teško kao što mislite.
– Ako su vas uvjerili, ja vam na tome čestitam i više ne sumnjam. Ne vjerujem da se uvenecijanskim samostanima može naći savršenije ljepote.
– Varate se. Majka Marija Magdalena iz samostana na Muranu još je ljepša.
– Čuo sam o njoj govoriti, i sam sam je jedanput vidio; ali zar je moguće i nju imati zanovac?
– Vjerujem da jest – reče mi nasmiješivši se – a kad ja nešto vjerujem, onda zato postojedobri razlozi.
– Čudite me. Unatoč tome kladio bih se da su vas prevarili.
– Izgubili biste. Budući da ste je samo jednom vidjeli, možda je nećete prepoznati premaslici.
– Naravno da hoću jer joj je lice izrazito.
– Pričekajte.
Ustao je od stola, otišao i vratio se minutu kasnije s nekakvom kutijom u kojoj je bilo osam ili deset portreta u minijaturi, svi u istom ruhu. Sve su to bile glave lepršave kose i razgolićenih grudi.
– Evo – rekoh mu – rijetkih ljepotica u kojima ste uživali.
– Da, i ako koju od njih prepoznate, budite diskretni.
– Budite u to sigurni. Poznajem ove tri. Ova ovdje nalikuje na Mariju Magdalenu; alimorate se složiti da vas je netko mogao i prevariti, osim ako je niste imali na taj način što ste vi sami ušli u samostan ili ako ste je vi osobno izveli napolje, jer, napokon, ima žena koje su međusobno slične.
– Kako da budem prevaren? Čitavu jednu noć imao sam je ovdje odjevenu u redovničkoruho. Ta njoj sam osobno dao kesu koja je sadržavala pet stotina cekina, a svodniku sam dao još pedeset.
– Pretpostavljam da ste je posjećivali u sobi za posjete i prije kao i nakon što ste je imaliovdje?
– Ne, nikada, jer ona se bojala da to ne sazna njen službeni ljubavnik. Vama je poznatoda je to bio francuski poslanik.
– Primala ga je u sobi za posjete.
– A njemu je odlazila odjevena u otmjenu damu, kad god je to htio. Znam to od istogčovjeka koji ju je doveo ovamo.
– Jeste li je imali više puta?
– Jednom. I to je dovoljno. Ali mogu je imati za sto cekina kad god zaželim.
– Sve je to zacijelo tačno, ali kladim se u sto pedeset cekina da su vas prevarili.
– Odgovorit ću vam za tri dana.
Ni u šta nisam vjerovao; ali sam osjećao potrebu da se i sam uvjerim. Drhtao sam pri pomisli da bi to mogla biti istina. Bio bi to zločin koji ne bi zavrijedio oproštenje i koji bi me uostalom lišio poprilično obaveza. Bio sam siguran da je nedužna; ali bih sa zadovoljstvom izgubio sto pedeset cekina kad bih morao priznati da je kriva. Konačno sam osjećao potrebu da se i sam u to uvjerim, ali jednom očevidnošću višeg stupnja. Zabrinutost mi je kidala dušu. Ako je Murrai bio prevaren, čast Marije Magdalene neminovno mi je nalagala da nađem nekakav način da čestitog Engleza lišim iluzija. Evo kako mi je i sreća pomogla.
Tri ili četiri dana kasnije, rezident mi kaza, u Righelinijevu prisustvu, da je siguran da će onu redovnicu imati za sto cekina i da se želi kladiti samo za tu svotu.
– Ako pobijedim – reče mi – imat ću je badava; ako izgubim, neću joj ništa dati. Mojposrednik mi je kazao da treba pričekati dan krabulja. Sada je stvar u tome da znamo kako ćemo učiniti da bismo se uvjerili, jer bez toga ne bismo se ni vi ni ja osjećali primoranima da isplatimo okladu; a to uvjeravanje mi izgleda teško jer mi čast ne dopušta, ako sa mnom zaista bude Marija Magdalena, da ona sazna da sam razotkrio njenu tajnu.
– Bila bi to strašna podlost. Ja imam plan koji će nas podjednako zadovoljiti, jer nakonizvedbe bit ćemo uvjereni da smo veoma pošteno pobijedili ili izgubili. Ponajprije, kad se vama učini da kod sebe imate onu redovnicu, napustit ćete je uz nekakvu izliku i sastat ćemo se negdje gdje ćete biti sigurni da vas ja čekam. Prvo ćemo zajedno otići u samostan, a ja ću u sobu za posjete dati pozvati Mariju Magdalenu. Kad je budete vidjeli, pa čak i govorili s njom, hoćete li tada biti uvjereni da ona koju ste ostavili kod kuće nije drugo do obična drolja?
– Posve uvjeren, i nikada u životu neću s većim zadovoljstvom isplatiti okladu.
– Ja vam nudim isto toliko. Kad je budem pozvao, ako nam sestra redarica kaže da jebolesna ili zauzeta, mi ćemo otići, a vi ćete biti pobjednik. S njom ćete poći na večeru, a ja ću otići kud me bude volja.
– To je krasno. Ali budući da do toga može doći samo noću, može se desiti, kad je vidadete pozvati, da vam ključarica odgovori da u takve sate neće nikoga najavljivati.
– U tom sam slučaju ipak izgubio.
– Dakle sigurni ste da će ona sići ako je u samostanu?
– To je moja stvar. Ponavljam vam, ako ne budete s njom razgovarali, izjavljujem da samuvjeren da sam izgubio sto cekina, pa čak i tisuću ako želite.
– Dragi moj prijatelju, ne može se jasnije govoriti, pa vam stoga unaprijed zahvaljujem.
– Samo vas molim da budete tačni i da dođete u vrijeme koje neće biti neprilično zasamostan.
– Sat nakon zalaska sunca. Je li tako dobro?
– Veoma dobro.
– Osim toga, uredio sam da me maska čeka ondje gdje je budem zadržao, pa bila to iprava Marija Magdalena.
– Neće dugo čekati, ako je uzmognete dovesti u kazino što ga ja imam u Muranu, gdjebez ičijeg znanja držim jednu djevojku u koju sam zaljubljen. Uredit ću tako da je toga dana ne bude, pa ću vam dati ključ. Čak ću udesiti da vas ondje čeka hladna večerica.
– To je odviše lijepo. Moram znati gdje se kazino nalazi kako bih o tome obavijestio mogposrednika.
– Tačno. Sutra ću vas pozvati na večeru; sve će biti u potpunoj tajnosti između nas troje.Gondolom ćemo poći do mog kazina, a nakon večere otići ćemo kroz ulična vrata, tako da ćete upoznati pravi put i vodom i kopnom. Vodiču Marije Magdalene treba da pokažete samo obalu i vrata. Onog dana kad vam je bude trebao dovesti imat ćete ključ, a tamo će biti samo jedan starac, što stanuje dolje u sobici, odakle neće vidjeti ni one koji budu ušli ni one koji budu izlazili. Moja mala neće ništa vidjeti niti će se pokazivati. Budite sigurni da ću sve to dobro izvesti.
– Počinjem vjerovati – kaza mi rezident očaran mojim planom – da sam već izgubiookladu; ali se ipak u to upuštam sa svim veseljem svoje duše.
Napustih ih pošto im zakazah sastanak za sutradan uveče.
Ujutro sam otišao u Murano da obavijestim Toninu da ću doći večerati s njom te da ću dovesti dvojicu prijatelja; osim toga ostavih nekoliko boca dobrog vina jer je moj dragi Englez rado i mnogo pio. Tonina, očarana što će imati goste za trpezom, nije postavljala drugih pitanja doli onog da li će moja dva prijatelja otići nakon večere; i vidjeh da je veoma vesela kad sam joj rekao da hoće. Pošto sam u sobi za posjete proveo jedan sat s Marijom Magdalenom, koja se svakodnevno oporavljala, vratih se u Veneciju, a u dva sata po podne vratio sam se u Murano, zajedno s rezidentom i Righelinijem, stigavši do mog kazina vodenim putem.
Večera je bila divna s obzirom na čari i držanje moje drage Tonine. Koliko li sam uživao videći Righelinija očaranog a rezidenta nijema od divljenja. Kad bijah zaljubljen, moje ponašanje nije hrabrilo moje prijatelje da se ulaguju predmetu moje ljubavi, koji je uostalom ostao veoma ljubazan i onda kad je vrijeme već ohladilo moj žar.
Nakon ponoći ustadosmo od stola i pošto sam Murraija izveo od vrata kazina sve do mjesta gdje ću ga čekati one noći kad ga budem vodio do samostana, vratih se u kućicu da Tonini učinim sve one komplimente što ih je zaslužila, koliko svojom finom gospodskom večerom koju bijaše priredila, toliko i svojim lijepim ponašanjem za stolom. Povoljno se izrazila o mojim prijateljima, veoma se začudivši što je izaslanik otišao svjež poput ruže mada je ispraznio šest boca. Murrai je nalikovao na kakvog lijepog Bakha što ga je naslikao Rubens.
Na Duhove dođe Righelini da mi kaže kako je rezident sve uredio s onim navodnim izaslanikom Marije Magdalene, i to za dva dana kasnije. Dadoh mu oba ključa od kazina i rekoh mu neka mu poruči da ću ga u jedan sat čekati pred vratima crkve sv. Marije. Nestrpljenje mi je izazivalo čudnu grozničavost, dvije noći provedoh ne mogavši zaspati. Iako sam bio siguran, i to veoma siguran, da je Marija Magdalena nedužna, ipak bijah zabrinut. Ali otkuda ta moja zabrinutost? Ona kanda je potjecala samo iz nestrpljenja da rezidenta vidim lišena obmane. U njegovu duhu Marija Magdalena je zacijelo bila tek kukavna plaćenica, sve do časa kad bi bio siguran da je bio nasamaren. Ta mi je pomisao kidala utrobu.
Murrai bijaše jednako nestrpljiv kao i ja, ali s tom razlikom što se on smijao, nalazeći da je ta priča veoma šaljiva, dok sam ja, nalazeći da je tragična, drhtao.
U utorak ujutro pođoh dakle u svoj kazino u Muranu da naložim Tonini da u mojoj sobi postavi hladnu večeru za dvije osobe, boce i sve što je potrebno, te da se nakon toga povuče u sobu starog kućedomaćina, odakle ne smije izlaziti sve dok gosti ne odu. Uvjerila me da će me u svemu poslušati i nije postavila nikakvo pitanje. Nakon toga odoh u sobu za posjete da pozovem Mariju Magdalenu.
Ne nadajući se mojoj posjeti, upitala me zašto nisam otišao ispratiti duždev svečani brod koji je toga dana trebao isploviti, jer je vrijeme bilo lijepo. Nakon nekoliko riječi koje sam slabo pratio, što je ona zamijetila, naposljetku dotaknuli ono važno.
– Moram – kazah joj – zatražiti od tebe jednu uslugu, a spokoj moje duše zahtijeva da mije učiniš, i to slijepo, te da ne pitaš koji je tome razlog.
– Naređuj, srce, ništa ti neću odbiti, samo ako to bude ovisilo o meni.

– Večeras ću doći u jedan sat nakon mraka, dat ću te pozvati na ove rešetke, i ti ćeš doći.Sa mnom ćeš ostati svega jedan časak. Bit ću s jednom osobom. Iz učtivosti ćeš joj reći dvijetri riječi, zatim ćeš otići. Potražimo sada nekakvu izliku da se opravda nezgodno vrijeme.
– Učinit ću što tražiš od mene. Ali ti ne možeš ni zamisliti kako je u ovom samostanunezgodno kad noću treba sići u sobu za posjete, jer u šest sati uveče sobe za posjete već su zatvorene, a ključevi su kod nadstojnice. Ali budući da se radi o pet minuta, kazat ću nadstojnici da očekujem pismo od brata, koje mi se može uručiti tek te večeri, kako bih mogla smjesta odgovoriti. Predat ćeš mi dakle jedno pismo, a to će vidjeti i redovnica koja bude sa mnom.
– Zar nećeš doći sama?
– Neću. Ne bih se čak ni usudila da to zatražim.
– Veoma dobro. To je svejedno. Samo nastoj da dođeš s nekom starom koja ima slab vid.
– Ostavit ću buktinju otraga.
– Nipošto, anđele. Naprotiv, treba da je staviš u visinu naslona rešetke, jer je neophodnoda maskirana osoba koja bude sa mnom vidi tvoje lice.
– To je neobično. Ali obećala sam ti slijepu poslušnost. Sići ću s dvije buktinje. Mogu lise nadati da ćeš mi tu zagonetku razjasniti prvi put kad se ponovo budemo vidjeli? – Dajem ti časnu riječ da ću te posve tačno o tome izvijestiti najkasnije sutra.
– Baš sam radoznala.
Nakon toga dogovora, čitalac će pomisliti da sam smirio srce. Nipošto. U Veneciju se vratih moren bojazni da će Murrai uveče doći pred vrata Crkve sv. Marije da mi kaže kako ga je njegov izaslanik došao obavijestiti da je ona redovnica spriječena da dođe. Ako se to desi, zasigurno neću povjerovati da je Marija Magdalena kriva; ali bi tada rezident bio u pravu da vjeruje kako sam ja uzrok tome što ga je redovnica iznevjerila. U tom slučaju zacijelo ga ne bih vodio u sobu za posjete. Veoma snužden, otišao bih onamo sam.
Dan mi se pričini veoma dug. U džep stavih zapečaćeno lažno pismo i u dogovoreni sat pođoh te stadoh na vrata crkve. Murrai nije dopustio da ga dugo čekam. Vidjeh ga, četvrt sata kasnije, s maskom kao što sam bio i ja, kako dugim koracima grabi prema crkvi.
– Da li je kod vas ona redovnica? – upitah ga.
– Jest, prijatelju. Pođimo, ako hoćete, u sobu za posjete, ali vidjet ćete da će vam kazatida je bolesna ili zauzeta. Ako želite, raskinimo okladu.
– Hajdemo, hajdemo. Neću raskinuti.
Pođoh do vrata, dadoh pozvati Mariju Magdalenu, a ključarica mi povrati dušu rekavši mi da me čeka te neka samo uđem u sobu za posjete. Uđoh zajedno s prijateljem i ugledah je u svjetlosti četiriju buktinja. Mogu li se ikako sjetiti tih trenutaka a da mi život ne omili? Tada nisam prepoznao nedužnost velikodušne i plemenite Marije Magdalene već pronicavost njenog božanskog duha. Ozbiljni Murrai nije se više smijao. Marija Magdalena, sva blistava, uđe s jednom obraćenicom, a obje su imale u ruci po jedan mali svijećnjak. Na veoma dobrom francuskom učini mi laskav kompliment. Predadoh joj pismo; ona pogleda adresu i pečat, zatim ga stavi u džep. Pošto mi je zahvalila, kaza mi da će odmah odgovoriti. Tada pogleda rezidenta i kaza mu da je ona možda razlog što je propustio prvi čin opere.
– Čast što vas vidim, gospo, vrijedi više negoli sve opere svijeta.
– Čini mi se da je gospodin Englez.
– Jest, gospo.
– Engleski narod danas je prvi u svijetu. Gospodo, ponizno vam stojim na službi.
Nikada je nisam vidio tako lijepu kao tog trenutka. Izašao sam iz sobe za posjete užaren ljubavlju, i s nekim posve novim zadovoljstvom. Uputio sam se prema kazinu ne obazirući se na rezidenta, koji nije više hitao, već je išao za mnom sporim koracima. Pričekah ga pred vratima.
– No – rekoh mu – jeste li sada uvjereni da su vas prevarili?
– Šutite. Imat ćemo vremena da razgovaramo. Popnimo se.
– Zar da se popnem?
– Molim vas. Šta da sam radim četiri sata s onom droljom što je gore? Osmudit ćemo je.
– Radije je izbacimo.
– Ne, jer dva sata nakon ponoći njen podvođač treba da dođe po nju. Otišla bi da gaobavijesti pa bi izbjegao mojoj osveti. Izbacit ćemo ih oboje kroz prozor.
– Smirite se. Čast Marije Magdalene zahtijeva da nitko ne sazna za ovaj slučaj. Pođimo.Popnimo se. Nasmijat ćemo se. Radoznao sam da vidim tu nevaljalku.
Murrai uđe prvi. Čim me je ugledala, pred lice stavi maramu a rezidentu kaza da je postupio podlo. Murrai joj ne odgovori.
Stajala je, nije bila tako visoka kao Marija Magdalena, a obratila mu se na lošem francuskom. Veo, ogrtač i maska bili su joj na krevetu; ali ipak je bila odjevena kao redovnica. Žudio sam da joj vidim lice. Blago je zamolih neka mi učini to zadovoljstvo.
– Tko ste vi? – upita me.
– Vi se nalazite u mojoj kući a ne znate tko sam?
– Nalazim se ovdje zato što su me izdali. Nisam vjerovala da imam posla s prostakom.
Tada joj Murrai zapovjedi da šuti nazvavši je imenom njenog časnog zanata, te nevaljalka ustade ne bi li uzela svoj ogrtač rekavši da želi otići; ali on je odgurnu kazavši joj da treba da pričeka svog podvođača i neka ne nadiže galame ako ne želi smjesta u zatvor.
– Zar ja u zatvor!
Izrekavši te riječi, ruku je prinijela otvoru svoje halje; ali je ja začas zgrabih, a rezident joj ščepa drugu ruku. Gurnusmo je na sjedalicu i oduzesmo joj pištolje što ih je imala u džepovima. Murrai joj razdera prednji dio posvećene vunene halje, a ja joj uzeh bodež od osam palaca. Nevaljalka je plakala kao kiša.
– Hoćeš li ovdje biti mirna sve do Capsucefalova[16] dolaska – kaza joj rezident – ili želiš u zatvor?
[16] Riječ je o grofu Francescu Capsucefalo de Zora, nekoć guverneru Zante, svodniku naročito dobro poznatom u patricijskim krugovima. 29. ožujka 1775. bio je osuđen na tri godine tamnice na Krfu i na doživotno zatočenje na jonskim otocima zbog špijunaže i odnosa s jednim stranim ambasadorom (vjerojatno Murrayjem).
– A kad dođe Capsucefalo?
– Obećavam ti da ću te pustiti.
– S njim?
– Možda.
– No dobro, bit ću mirna.
– Imaš li još oružja?
Na to pitanje, nevaljalka skine halju i podsuknju, a daje mi nismo spriječili, bila bi se posve svukla, nadajući se da će od grubosti dobiti ono što nije mogla očekivati od našeg razuma.
Tih trenutaka veoma me čudilo to što sam u nje nalazio tek nekakav lažni izgled Marije Magdalene. Rekoh to rezidentu i on se složi sa mnom; ali sudeći da sam čovjek od duha, uvjerio me da bi, uz takve mjere opreza, i mnogi drugi lako nasjeli.

IX
Afera s lažnom opaticom završava na zabavan način - Marija Magdalena zna da imam ljubavnicu - Osveta nad podlim Capsucefalom - Upropastio sam se u igri; podstican od
Marije Magdalene malo-pomalo prodajem sve njene dijamante kako bih ponovo okušao sreću koja mi je i dalje nesklona - Toninu prepuštam Murraiju koji joj osigurava budućnost Zamjenjuje je njena sestra Barberina
– Prije šest mjeseci – otpoče on – sa Schmitom, našim konzulom, našao sam se pred vratima samostana; ne sjećam se više po kakvu poslu. Kad sam između deset ili dvanaest opatica vidio dotičnu redovnicu, kazah Schmitu da ni časka ne bih oklijevao da dam pet stotina cekina kako bih je imao uza se dva-tri sata. Čuo me grof Capsucefalo i ništa nije rekao. Schmit mi reče da je mogu, kao i francuski poslanik, koji je često posjećuje, dobiti samo iza rešetki. Capsucefalo dođe sutradan te me upita jesam li ozbiljno govorio, i ako jesam da je siguran da može urediti da provedem noć s onom redovnicom na bilo kojem mjestu koje mi se bude svidjelo, samo ako joj zajamčim da tajna neće biti otkrivena. Rekao mi je da je upravo s njom razgovarao, a kad joj je spomenuo mene, odgovorila mu je da me je vidjela sa Schmitom i da bi rado sa mnom večerala, više iz naklonosti negoli zbog onih petsto cekina. Kazao mi je da je on jedini u koga se ona uzda i da ju je on osobno vodio u Veneciju do kazina francuskog poslanika kad mu je god ona to naređivala. Na kraju mi je rekao da se ne moram bojati prijevare jer ću njoj osobno dati onu svotu kad bude sa mnom; a nakon svega toga iz džepa izvadi onaj portret koji ste vidjeli. Kupio sam ga upravo od njega dva dana nakon što sam spavao navodno s njom. To se zbilo petnaest dana poslije našeg dogovora. Iako pod maskom, došla je u redovničkom ruhu, no ljuti me što nisam barem posumnjao videći onu njenu dugu kosu, jer sam znao da je redovnice režu. Kazala mi je da svaka redovnica može zadržati dugačku kosu ako je umije dobro sakriti ispod pokrivala, a ja sam joj glupo vjerovao.
Što se toga tiče ta je nevaljalka imala pravo, no trenutak ne bijaše pogodan da to objasnim rezidentu. Iznenađeno i pažljivo promatrao sam crte njena lica, držeći u ruci portret koji joj je pokazivao gole grudi. Primijetih da slikari često poljepšavaju grudi svog predloška, a bestidnica to iskoristi da mi pokaže kako je kopija vjerna originalu. Okrenuo sam joj leđa. Te sam se noći nasmijao aksiomu Quae sunt aequalia uni tertio sunt aequalia inter se5 jer je taj portret ličio na Mariju Magdalenu, a ličio je i onoj djevojčuri, a ova nije bila nalik na Mariju Magdalenu. Murrai se složio sa mnom, i tako smo jedan sat proveli u filozofskim mudrovanjima. Budući da je neprestano tvrdila da je nedužna, postadosmo na kraju radoznali da saznamo kako ju je onaj lupež pridobio za tu maskaradu, i evo njene priče u kojoj nazresmo zrno istine:
5. Dva predmeta koja su jednaka nekom trećem predmetu međusobno su jednaka (logički aksiom).
»Grofa Capsucefala poznajem već dvije godine, a poznanstvo s njim bilo mi je od koristi. Iako mi on nije davao novaca, omogućio mi je da lijepo zarađujem na osobama s kojima me je upoznavao. Jednog dana, potkraj prošle jeseni, dođe k meni rekavši da ću dobiti sto cekina ako pristanom da se prerušim u opaticu i ako ulogu časne majke odglumim s jednim Englezom. Odjeću će mi on donijeti. Uvjeravao me da se nemam čega bojati, da će me on sam odvesti do kazina gdje će me čekati žrtva čeznući da kao sretan ljubavnik provede noć sa mnom nasamo, te da će pred zoru doći po mene da me tobože odvede u samostan.
Ta me je spletka unaprijed zabavljala, pa mu rekoh da sam spremna. Osim toga, pitam ja vas, može li se žena mog zanata oduprijeti želji da zaradi stotinu cekina? Veseleći se pustolovini, još sam ga moljakala i uvjeravala da ću savršeno odigrati svoju ulogu. Tako je i bilo. Nije mi trebalo drugih uputa osim onih što su se odnosile na razgovor. Kazao mi je da će Englez po svoj prilici razgovarati sa mnom o mom samostanu, a možda usput i o ljubavnicima koje imam, a ja te njegove riječi moram smjesta prekinuti i u smijehu odgovoriti da ne znam o čemu govori i da mu moram dapače kazati, poigravajući se duhovitošću, da sam samo prerušena redovnica, i kako bih ga uvjerila, morat ću mu pokazati svoju kosu. 'Unatoč tome', rekao mi je, 'on će i dalje tvrdo vjerovati da si ti redovnica koju on voli i neće mu pasti ni na kraj pameti da ti možeš biti neka druga'. Shvativši smisao tog lukavog lopovluka, nije me bilo briga da saznam niti kako se zove redovnica koju sam trebala odglumiti, niti iz kojeg je samostana. Zanimali su me jedino oni cekini koje sam za to imala dobiti. To vam je kod nas uvijek tako. Unatoč činjenici što sam s vama spavala i ustanovila da ste neobično mio čovjek, i da bi bilo pravičnije da se plati vama negoli da vi platite, ipak se nisam trudila da saznam tko ste vi. To mi nije poznato ni sada dok vam ovo govorim. Dobro vam je poznato kako smo proveli noć. Učinila mi se divna, i sam bog zna s kakvim sam veseljem danas očekivala da se spusti mrak. Dali ste mi pet stotina cekina, ali morala sam se zadovoljiti samo stotinom, jer je tako zahtijevao Capsucefalo. I sinoć mi je rekao da ćete mi noćas dati stotinu koju ću morati s njim podijeliti. Vi ste sve otkrili, ali ja se ničega ne bojim, jer svak se može maskirati kako mu drago, a onima koji sa mnom spavaju ne mogu braniti da u meni vide sveticu ako ih to zabavlja. Našli ste kod mene oružje, ali zbog toga me se neće moći okriviti, jer sam ga ponijela samo zato da obranim svoj život u slučaju da tkogod zaželi da nada mnom izvrši kakvo nasilje. Smatram da nisam ni zbog čega kriva.
– Da li me poznaješ? – upitah je.
– Ne. Međutim često vas viđam kad prolazite ispod mojih prozora. Stanujem pokrajcrkve sv. Roka, u prvoj kući lijevo, odmah kad se prijeđe most.
Prema toj priči zaključismo da Capsucefalo stoput zaslužuje stup sramote i galije; ali žena nam se, u svom poslu drolje, učini nedužnom. Bila je barem deset godina starija od Marije Magdalene, ljepušna još i plavokosa, a moja draga prijateljica bijaše svijetlosmeđa i najmanje tri palca viša od nje.
Nakon ponoći sjedosmo za stol i s odličnim tekom pojedosmo ono što nam je Tonina spremila. Smogosmo snage da onu jadnu đavolicu ostavimo ondje ne ponudivši joj ni jedne jedine čaše vina. Učinilo nam se da tako valja postupiti. Za vrijeme naših razgovora za trpezom rezident mi uputi prijateljske i duhovite primjedbe o trudu što sam ga uložio kako bih ga uvjerio da nije imao Mariju Magdalenu. Kazao mi je da nije prirodno da radim sve ono što sam učinio kad ne bih bio u nju zaljubljen. Odgovorih mu da me valja žaliti jer sam osuđen samo na sobu za posjete, a on mi odvrati da bi rado plaćao i stotinu gvineja mjesečno samo za povlasticu da je može obilaziti, makar iza rešetki. Rekavši to, dade mi onih sto cekina što mi ih je dugovao, a ja ih bez krzmanja stavih u džep.
Dva sata nakon ponoći začusmo lagano kucanje na uličnim vratima.
– Evo našeg prijana – rekoh mu – budite lukavi i vidjet ćete da će sve priznati.
Ušao je i opazio Murraija i onu ljepoticu. Primijetio je da je tu i netko treći tek kad je čuo kako se zaključavaju vrata predsoblja. Osvrnuo se i ugledao mene. Poznavao me je. No nije se smeo, već je kazao:
– Ah! To ste vi. Pa ništa zato. Jasno vam je da je potrebna najveća tajnost.
Murrai se nasmije i ponudi mu da sjedne. Držeći u rukama pištolje one nevaljalke, upita ga kamo će je odvesti kad se razdani, a on mu odgovori da će je odvesti njenoj kući.
– Moglo bi vam se desiti – kaza mu rezident – da oboje dospijete u zatvor.
– Ne bi – odvratio je – jer bi ta stvar nadigla preveliku buku pa bi vam se svijet rugao.Hajdemo – obrati se djevojci – obucite se i pođimo.
Rezident mu naspe čašu vina te je podvođač ispije u njegovo zdravlje. Murrai pohvali lijepe dijamante koje je imao na prstu i, gradeći se radoznao skine mu ih. Nalazeći da su savršeni, zapita ga koliko su ga stajali.
– Stoje – smeteno kaza Capsucefalo – četiri stotine cekina.
– Zadržat ću ih za tu cijenu – odgovori mu rezident. Capsucefalo pognu glavu. Ta velikaskromnost natjera Murraija u smijeh. Rekao je onoj ženi neka se obuče i neka ode sa svojim prijateljem. To bi začas učinjeno. Odoše pošto su nam se duboko poklonili.
Tada zagrlih Murraija, čestitajući mu i zahvalivši mu što je sve to tako mirno dokrajčio, jer bi bruka naškodila trima nedužnim osobama. Odgovorio mi je da će krivci biti kažnjeni a da nikada nitko neće saznati koji je tome razlog. Zatim dozvah Toninu, koju Englez pozva da pije, ali ona se ispriča. Promatraše je užarenim očima. Otišao je pošto mi je najiskrenije zahvalio. Poslije njegova odlaska Tonina se u mom naručju uvjeri da joj nisam bio ni najmanje nevjeran. Pošto sam odspavao šest sati i s njom ručao, odoh u sobu za posjete da plemenitoj Mariji Magdaleni podnesem izvještaj o čitavoj zgodi.
Sve sam joj ispripovjedio, ne zaboravljajući ni najmanju pojedinost, ne izostavljajući ni opis svojih strepnji, a ona je slušala i ne trepnuvši okom, dok joj je lice odražavalo osjećaje što joj prolažahu lijepom dušom. Strah, srdžba, zadovoljstvo zbog mog postupka kojim sam htio raspršiti sumnje što mi se već stadoše uvlačiti u dušu, radost što je po tome razabrala da je još uvijek ljubim, sve se to ogledalo u njenim očima, u promjenljivoj igri lica, u bljedilu ili rumenilu što joj naizmjence pokrivahu čelo i obraze. Bila je zadovoljna saznavši da je ona maska koja me je pratila engleski rezident, no kad joj rekoh da bi on rado dao stotinu gvineja mjesečno da je može posjećivati kod samostanske rešetke, pokaza dostojanstveni prezir i negodovanje. Zamjerila mu je što je mogao i pomisliti da bi mu se ona tek olako predala i što je tvrdio da je portret one bijednice nalik na nju, dok po njenu sudu nema ni spomena o nekoj sličnosti. Naposljetku mi s finim osmijehom kaza kako je uvjerena da lažnu redovnicu nisam pokazao svojoj služavčici.
– Zar ti znaš da imam mladu služavku?
– Da, a znam i to da je lijepa. To je Laurina kći, i ako je uistinu voliš, ni meni ni dragojCatterini neće biti krivo. Nadam se da ćeš mi je jednom pokazati. Catterina je već poznaje.
Videći da je i predobro obaviještena, ne imadoh kud već joj iskreno ispovjedih povijest te nove ljubavi. Dok smo se opraštali, ona mi kaza kako joj dužnost nalaže da dade ubiti Capsucefala jer ju je ta hulja obeščastila. Zakleh joj se da ću ga vlastitim rukama zadaviti ako nas u roku od osam dana rezident ne osveti.
Odvjetnik Bragadin, stariji brat mog dobrog zaštitnika, umro je upravo tih dana. Tom smrću moj se zaštitnik znatno obogatio. Ali budući da je obitelj gasnula, jednu ženu, koja je bila nekad njegova ljubavnica i koja mu je na svijet donijela sina, spopade želja da postane njegovom suprugom. Tim brakom taj bi sin postao zakonit, i obitelj ne bi izumrla. Uz pomoć zbora Kolegija[17] ona bi dobila pravo građanstva, i sve bi bilo u najboljem redu. Napisala mi je pisamce zamolivši me da je posjetim. Nismo se poznavali. U trenutku kad sam izlazio da odem onamo, dade me pozvati gospodin Bragadin. Zamoli me neka zapitam proročanstvo da li u toj stvari treba slijediti de la Hayev savjet, za koji mu je bio dao obećanje da mi ga neće saopćiti, ali što je proročanstvu zacijelo dobro poznato. Proročanstvo mu odgovori da se ne treba povoditi za drugim savjetom osim za onim što mu ga daje vlastiti razum. Obavivši to, odoh do one dame.
[17] Kolegij. – Kolegij mudraca (Pien Collegio), sastavljen od dvadesetšest patricija: dužda, njegovih šest savjetnika, trojice poglavara kriminalističkog redarstva, šestorice Velikih mudraca, petorice mudraca sa Terra ferma (tj. sa kopnenog dijelu Republike) i petorice mudraca degli ordini.
Ona me sa svime upozna, predstavi mi svog sina i kaza mi, ako dođe do tog vjenčanja, da bi se pred bilježnikom za me sačinio jedan dokument kojim bih nakon smrti gospodina Bragadina ja postao gospodar jednog sela koje godišnje donosi tisuću škuda.
Razabravši da je to onaj isti posao što ga de la Haye bijaše predložio gospodinu Bragadinu, bez oklijevanja odgovorih da se ne bih htio u to miješati, budući da je već gospodin de la Haye o tome govorio gospodinu Bragadinu. Nakon tog kratkog odgovora, duboko im se naklonih i odoh.
Neobičan mi se učini taj de la Haye koji je, boz mog znanja, spletkario ne bi li oženio moje prijatelje. Još prije dvije godine, da se nisam tome usprotivio, bio bi oženio i gospodina Dándola. Nije mi bilo stalo do izumiranja obitelji Bragadin, ali mi život i mir predragog zaštitnika i odviše ležaše na srcu. Njega bi već samo to vjenčanje otjeralo u grob. Bile su mu već šezdeset tri godine, a patio je od napada apopleksije.
Otišao sam na večeru s milady Murrai. Engleskinje, kćeri lordova, zadržavaju svoj plemićki naslov. Poslije večere rezident mi kaza da je čitavu onu zgodu s lažnom redovnicom saopćio gospodinu Cavalliju, tajniku državnih inkvizitora, te da mu je ovaj prošle večeri rekao da je sve učinjeno kako bi se kaznila uvreda nanesena poštovanoj ličnosti stranog izaslanika. On je međutim saznao u kavani da je grof Capsucefalo bio poslan u svoj zavičaj Cefaloniju s nalogom da se više ne vraća u Veneciju. Ona je kurtizana netragom iščezla.
U ovakim šturim postupcima suda lijepo je to što nitko ne zna pravi razlog. Nepovrediva tajnost sačinjava dušu tog strašnog suda koji je neophodan za održanje države, iako je neustavan.
Kad sam Mariju Magdalenu izvijestio o toku događaja, ona bijaše oduševljena.
U to sam vrijeme, igrajući, srljao u gotovu propast. Povećavajući neprestano ulog, gubio sam goleme svote. Podstican od same Marije Magdalene, prodao sam sve njene dragulje, ostavivši joj samo pet stotina cekina. O bijegu iz samostana više nije bilo spomena. Izgubivši sve, opet sam igrao, ali na sitno, po mračnim krčmama, protiv siromašnih protivnika. Tako sam čekao da mi se vrati sreća.
Nakon što me pozvao u svoj kazino na večeru sa čuvenom Fanni Murrai,[18] rezident me zamoli za uzvratnu večeru u mom malom kazinu u Muranu koji sam još zadržao samo zbog Tonine. Učinio sam mu tu ljubaznost, ali se nisam poveo za njegovom velikodušnošću. Moju malu Toninu našao je nasmijanu i prijaznu, ali u granicama koje nipošto ne odgovarahu njegovu ukusu. Sutradan mi napisa pisamce, a evo i prijepisa:
[18] Fauni Murray... Koliko je poznato, čuvena englesku kurtizanu Fanny Murray nikada nije napuštala svoju domovinu.
»Neizmjerno sam zaljubljen u vašu Toninu. Ako mi je želite ustupiti, evo kakvu sam joj budućnost spreman osigurati. Uzet ću jedan kazino koji ću unajmiti na njeno ime, i namjestit ću ga poklonivši joj odmah i pokućstvo, pod uvjetom da je imam pravo posjećivati kad god me bude volja, te da s njom koristim sva prava što ih uživa sretan ljubavnik. Dat ću joj sobaricu i kuharicu, i još trideset cekina mjesečno za trpezu za dvije osobe, ne računajući vina koja ću sam dobavljati. Osim toga dat ću joj doživotnu rentu od dvjesta škuda godišnje, kojom će ona raspolagati poslije godine dana zajedničkog života. Za odgovor vam dajem rok od osam dana.«
Napisah mu da su mi potrebna svega tri, da Tonina ima majku koju poštuje i da, sudeći prema njenom izgledu, mislim da je trudna.
Uviđao sam da ću djevojci upropastiti sreću ako ne pristanem na taj prijedlog. Još istog dana odoh u Murano i sve joj ispričah.
– Ti me dakle želiš napustiti? – reče ona plačući – Po tom se vidi da me više ne voliš.

– Volim te iz sveg srca, a u to te mora uvjeriti upravo sve ovo što ti predlažem.
– Ne, ne, ja ne mogu pripadati dvojici.
– Pripadat ćeš samo svom novom ljubavniku. Pomisli da postaješ gospodarica mirazakoji ti može pomoći da se udomiš, a i sama znaš da ti ja nisam u stanju pružiti toliko bogatstvo.
– Dođi sutra k meni na večeru.
Sutradan mi je rekla da je Englez ugodan čovjek, da je nasmijava dok govori venecijanski, i da bi ga ona mogla voljeti ako joj majka na to pristane.
– Ako nam se ćudi ne bi slagale – kazala je – razići ćemo se nakon godinu dana, a ja ćuzaraditi dvjesta škuda rente. Razmislila sam i pristajem. Razgovaraj s mojom majkom.
Laura, koju nisam vidio otkako mi je dala svoju kćerku, nije ni zatražila vremena da o tome razmisli. Kazala je da će Tanina na taj način biti u stanju da je izdržava i da će napustiti Murano, gdje se već zasitila služenja. Pokazala mi je sto trideset cekina što ih Tonina bijaše zaradila u mojoj službi a koje je dala njoj na čuvanje. Njena kći Barberina, koja bijaše godinu mlađa od Tonine, priđe da me poljubi u ruku. Učini mi se veoma privlačnom, pa joj dadoh sav srebrni novac što sam ga imao uza se, a Lauri kazah da je čekam kod kćeri.
Ta dobra majka dade Tonini svoj materinski blagoslov, rekavši joj da će od nje tražiti samo tri livre na dan kako bi s obitelji otišla živjeti u Veneciju, a Tonina joj to i obeća. Imala je jednog dječaka kojega je htjela školovati za svećenika, i Barberinu, koja je trebala postati krojačica za odlične dame. Najstarija kći bila je već udata. Pošto sam obavio taj važan posao, otišao sam u sobu za posjete gdje mi Marija Magdalena učini dragocjeni poklon došavši sa Catterinom. Osjetih pravo zadovoljstvo videći da je uvijek sve ljepša, mada žalosna i u koroti zbog smrti svoje majke. Sa mnom je mogla ostati svega četvrt sata strahujući da je tkogod ne vidi i da ne bude ukorena, jer joj je još uvijek bilo zabranjeno da ide u sobu za posjete. Mariji Magdaleni ispripovjedih čitavu Tonininu priču kao i to da će otići u Veneciju gdje će živjeti s rezidentom, ali primijetih da ju je ta vijest oneraspoložila. Reče mi da je bila sigurna da će me često viđati sve dok budem imao Toninu, a kad nje više ne bude, da će to zacijelo biti mnogo rjeđe. Ali približavalo se vrijeme našeg vječnog rastanka.
Još iste večeri prenesoh novost Murraiju. Kazao mi je da za dva dana mogu s njom doći na večeru u kazino koji mi imenova, da mu je zauvijek ostavim, a ja shodno tome i postupih.
Velikodušni Englez u mom prisustvu preda Tonini u ruke ugovor o doživotnoj renti od dvije stotine venecijanskih dukata isplativoj kod pekarskog ceha. To je ravno svoti od dvjesta četrdeset florina. Jednim drugim spisom poklanjao joj je, osim posuđa, sve što se nalazilo u kazinu, pošto s njim proživi jednu godinu. Kazao joj je da će imati cekin dnevno za trpezu i poslugu, a ako je trudna, da će se pobrinuti da se sretno porodi te da će mi dati dijete. Uz to mi kaza da će me ona moći primati, i dapače ukazivati mi ljubav sve do konca babinja, te da može primati svoju majku i da je čak može posjećivati prema svom nahođenju. Tonina ga poljubi, pokazujući najdublju zahvalnost, i uvjeravajući ga da od toga časa voli samo njega a da prema meni gaji samo osjećaje prijateljstva. U čitavom tom prizoru ona je umjela suzdržati suze; ali ja ne mogoh. Murrai ju je usrećio, ali ja nisam bio dugo svjedokom te sreće. Razlog će biti uskoro poznat.
Tri dana kasnije dođe k meni Laura i, pošto mi reče da se već nastanila u Veneciji, zamoli me da je odvedem do kćeri. Odmah joj udovoljih, te bijah presretan čuvši je gdje zahvaljuje čas bogu čas meni, ni sama ne znajući kome više duguje. Tonina mi izreče čitav hvalospjev o svom novom ljubavniku, ne žaleći se što je nisam posjetio, na čemu joj bijah zahvalan. Toninin kazino nalazio se na Canal regiu, a majka joj stanovaše u četvrti Castello. Kad sam je otpratio kući, zamolila me je da iziđem iz gondole kako bih vidio njen maleni dom gdje je imala i vrt. Učinih joj to zadovoljstvo i ne sjetivši se da ću tamo zateći Barberinu.
Ta djevojka, lijepa kao i sestra, iako na drugi način, poče golicati moju radoznalost. Radoznalost čini nepostojanim muškarca naviknuta na porok. Kad bi sve žene imale isto lice i isti karakter duha, ne samo da muškarac nikada ne bi bio nepostojan već se ne bi čak ni zaljubio. Instinktivno bi uzeo jednu i njome bi se zadovoljio sve do smrti. No tad bi gospodarstvo našeg svijeta bilo posve drugačije. Novina je tiranin naše duše: iako dobro znamo da je ono što još nismo vidjeli nalik onome što smo već vidjeli, radoznalost nas goni, i da bismo se uvjerili i udovoljili želji, bacamo se u nerazumne troškove kao da je ono što tražimo neusporediva i jedinstvena dragocjenost.
Mladu Barberinu, koja je u meni gledala starog znanca, majka bijaše navikla da me ljubi u ruku. To se primamljivo djevojče više puta u mojoj nazočnosti skinulo u samu košulju, i ne sluteći što bi time moglo u meni zagolicati. Znala je da sam usrećio njenu sestru i cijelu joj obitelj, i možda je s razlogom vjerovala da je ljepša jer je bila bjelje puti i imala tamnije oči. No naslućivala je da me može osvojiti samo na prepad. Budući da nikad nisam dolazio k njoj, zdrav joj je razum govorio da se neću u nju zaljubiti osim ako ne pokaže da će sa mnom biti ljubazna kad god je poželim, i da me to neće stajati nikakve muke. Takvo rasuđivanje bijaše joj u naravi: ta majka joj nije pružila nikakva obrazovanja.
Pošto razgledah njihove dvije sobe i malenu kuhinju te pohvalih čistoću kućanstva, Barberina me upita da li bih htio vidjeti vrt. Majka joj kaza neka mi dadne zelenih smokava ako su dozrele.
U malenu vrtiću od šest kvadratnih hvati bilo je samo salate i jedno smokvino drvo. Nisam vidio smokava, ali mi Barberina kaza da ih ima na vrhu i da će ih nabrati ako joj pridržim ljestve. Popela se i, da bi dohvatila nekoliko plodova koji bijahu malo podalje, ispruži ruku, a tijelom se nagnu naprijed, držeći se jednom rukom za ljestve.
– Ah, lijepa moja Barberino, kad bi znala što vidim!
– Ono što ste zacijelo često viđali u moje sestre.
– To je istina. Ali ti si ljepša.
Ne hajući da mi odgovori i praveći se da ne može dohvatiti smokve, stavi nogu na jednu visoku granu i pruži mi sliku koju ni najveće iskustvo ne bi moglo zamisliti zamamnijom. Vidjevši da sam ushićen, nije se žurila, a ja joj na tome bijah zahvalan. Pomažući joj da siđe, upitah je dali je smokva koju sam napipao bila već brana, a ona dozvoli da se sam uvjerim, ostavši sa smiješkom u mom naručju, a mene nekakva divna milina začas baci u njene okove. Dadoh joj ljubavni poljubac koji ona uzvrati s radošću duše što joj se caklila u lijepim očima. Upitah je hoće li mi dopustiti da je uberem, a ona mi odvrati da joj sutradan majka mora ići u Murano gdje će ostati čitav dan, pa ću je zateći samu i tad mi neće ništa uskratiti.
Takav odgovor usrećuje muškarca kad izlazi iz početničkih usta, jer želje su prave muke i veliki jadi, a uživanje se voli samo zato što se u njemu tih muka oslobađamo. Iz toga jasno proizlazi da onima koji više vole malko otpora negoli veliku lakoću nedostaje zdravog razuma.
Vratio sam se u kuću pomlađena srca i zagrlih je pred majkom, koja se nasmija kad joj kazah da joj je kći neprocjenjivi dragulj. Dobrom djetetu dadoh deset cekina i odoh likujući, a u isto vrijeme žaleći se na zlu sreću što me muči i ne da mi da Barberini odmah stvorim jednako bogatstvo kao i njenoj sestri.
Moja draga Tonina bijaše mi rekla kako bi bilo lijepo da dođem k njoj na večeru, a ako dođem još iste večeri, da ću ondje zateći Righelinija.
Za vrijeme te večere zabavljala me je savršena sloga što je vladala između Tonine i rezidenta. Čestitao sam mu što je izgubio jednu od svojih sklonosti. Odgovorio mi je da bi mu bilo krivo kad bi izgubio neku od svojih sklonosti.
– Voljeli ste, rekoh mu, izvoditi ljubav ne prikrivajući njene tajne.
– Bila je to Ancillina a ne moja sklonost.
Taj me odgovor razveseli jer ne bih, bez patnje, mogao biti svjedokom izljeva nježnosti što bi ih on davao Tonini. Budući da je bilo riječi o tome da više nemam kazina, Righelini mi kaza da bih za jeftin novac mogao imati dvije sobe na Fondamente nuove. To je velika venecijanska četvrt izložena sjeveru, jednako ugodna ljeti kao što je neugodna zimi. Nalazi se sučelice Muranu, a ja sam onamo morao ići bar dvaput tjedno. Righeliniju dakle rekoh da bih sa zadovoljstvom pogledao te dvije sobe.
U ponoć se oprostih od bogatog i sretnog rezidenta i odoh na spavanje kako bih sutradan mogao rano izjutra poći u Castello, gdje sam trebao provesti dan s Barberinom.
– Sigurna sam – reče mi čim se pojavih – da će se majka vratiti tek navečer, a brat ruča uškoli. Evo hladne kokoške, šunke, sira i dvije boce skopolskog vina. Kad zaželite, ručat ćemo po vojnički.
– Kako si nabavila tako ukusan ručak?
– Majka je sve to priredila.
– Zar si joj rekla šta ćemo činiti?
– Nisam joj kazala ništa osim da ste mi vi rekli da ćete me posjetiti i dala sam joj onihdeset cekina. Odgovorila mi je da nije nikakvo zlo ako vi postanete moj ljubavnik, budući da moja sestra više ne živi s vama. Zašto ste napustili moju sestru?
– Nismo se mi napustili, jer sam sinoć s njom večerao, samo više ne živimo zajedno.Ustupio sam je jednom prijatelju koji ju je obogatio.
– Vrlo dobro. Molim vas da joj kažete da sam je ja zamijenila, i da ste me našli takvu dase možete zakleti da nikad nisam nikoga voljela.
– A ako joj ta vijest zada bol?
– To bolje. Hoćete li mi učiniti to zadovoljstvo? To je prvo što od vas tražim.
– Obećavam ti da ću joj sve reći.
Nakon tog uvoda doručkovasmo, zatim u najsavršenijoj slozi odosmo u postelju, što je više nalikovalo na vjenčanje negoli na ljubav.
Budući da je taj pir Barberini bio nov, njeni zanosi, njene nedozrele misli, koje mi je saopćavala s najvećom naivnošću, i njene ljubaznosti, začinjene dražima neiskustva, ne bi me iznenadili kad se i ja sam ne bih osjećao nekako nov. Činilo mi se da uživam u nekom voću čiju slast u protekla vremena nikada nisam tako dobro okušao. Barberina se sramila da mi prizna da sam je povrijedio, a taj isti osjećaj potaknuo ju je da učini sve samo da bi me uvjerila kako je užitak što ga osjeća veći od onoga što ga je doista osjećala. Ona još nije bila odrasla djevojka; ruže njenih mladenačkih grudi nisu se još rascvale; potpuni pubertet postojao je samo u njenom mladom duhu.
Ustadosmo da ručamo, zatim ponovo odosmo u postelju gdje ostadosmo sve do večeri. Kad se vratila, Laura nas zateče obučene i zadovoljne. Pošto sam tom lijepom djetetu poklonio dvadeset cekina, odoh uvjeravajući je u vječnu ljubav, i zasigurno bez namjere da je prevarim; ali ono što mi je spremala sudbina nije se moglo uskladiti s mojim planovima.
Sutradan sam s doktorom Righelinijem otišao pogledati one dvije sobe; svidješe mi se i odmah ih uzeh plativši tri mjeseca unaprijed. Kućedomaćica, udovica, imaše kćerku kojoj su često puštali krv. Bila je to bolesnica kojom se Righelini bavio već devet mjeseci, i koju nije mogao izliječiti. Uđoh s njim u njenu sobu i učini mi se da vidim nekakav voštani kip. Rekoh joj da je lijepa ali da joj je kipar trebao dati i boje, a taj sablasni kip se tada nasmiješi. Righelini mi kaza da me njeno bljedilo ne treba čuditi, jer joj je upravo po sto i četvrti put pustio krv. Bilo joj je osamnaest godina, a budući da nikada nije imala mjesečnog pranja, tričetiri puta tjedno osjećala se kao da će umrijeti, a zacijelo bi i umrla, kazao mi je, kad joj ne bi odmah pustili krv iz žile. Mislio je da je dade odvesti na selo, očekujući mnogo od promjene zraka. Pošto gospođi rekoh da ću još iste noći spavati kod nje, odoh s liječnikom. Govoreći mi o bolesti te djevojke, kazao mi je da bi kakav snažni ljubavnik bio pravi lijek koji bi je izliječio.
– U svojstvu njenog liječnika – odgovorih mu – mogli biste biti i njen apotekar.
– Upleo bih se u odviše veliku igru, jer ne bih mogao podnijeti da budem prisiljen naženidbu, koje se bojim više od same smrti.

X
Lijepa bolesnica - Liječim je - Spletka skovana da me uništi - Događaj kod mlade grofice
Bonafede - Erberia - Kućni posjet - Moj razgovor s gospodinom Bragadinom - Uhapšen sam po nalogu državnih inkvizitora i zatvoren u tamnicu »Pod olovnim krovovima«
Pošto sam dakle zarana večerao s gospodinom Bragadinom, pođoh u svoj novi dom da na balkonu spavaće sobe uživam u svježini. Ušavši, začudih se videći da je zauzet. Jedna gospođica, divna stasa, ustade i zamoli me za oproštenje zbog takve slobode.
– Ja sam ona – kaza mi – koja vam se jutros učinila kao voštani kip. Zbog komaraca nepalimo svjetlo sve dok su prozori otvoreni; ali zatvorit ćemo ih kad zaželite poći na spavanje, a mi ćemo otići. Ovo je moja mlađa sestra, a majka je u postelji.
Odgovorih joj neka joj balkon bude na usluzi, da je još rano, i samo je zamolih da mi dopusti da obučem kućnu haljinu te da ostanem u njenu društvu. Dva sata me zabavljala podjednako razboritim i ugodnim razgovorom, a otišla je u ponoć. Njena mlada sestra upali mi svijeću, zatim ode poželjevši mi laku noć.
Spremajući se u postelju i misleći na onu djevojku, učini mi se nemoguće da je bolesna. Govorila je razumno, bila je vesela, naobražena i puna duha. Nisam shvaćao kakvom je to slučajnošću, ako je njena bolest ovisila o lijeku koji je Righelini nazivao jedinim, mogla ostati neizliječena u gradu kao što je Venecija, jer, unatoč onoj njenoj boji, učinila mi se zaista dostojnom da ima vatrena ljubavnika, a mislio sam i da ima dovoljno zdravog razuma kako bi se na ovaj ili onaj način odlučila da primi lijek od kojeg nema ništa slađe.
Sutradan, kad je bilo vrijeme da ustanem, pozvonih, i uđe ona mlađa; u kući ne bijaše posluge, a ja nisam ništa bolje ni tražio. Zamolih je tople vode da se obrijem, upitah je kako je sestri, a ona mi odgovori da nije bolesna, da njeno bljedilo ne potječe od bolesti, osim što svaki puta kad joj ponestane daha mora dati da joj puste krv.
– To je ne sprečava – rekla mi je – da dobro jede i još bolje spava.
Dok mi je djevojčica tako govorila, začuh zvuk violine.
– To moja sestra – kaza mi – uči plesati menuet. Brzo se obukoh pa odoh da je vidim, iugledah jednu predražesnu gospođicu koja plesaše uz svirku nekog starog učitelja koji joj je dopuštao da stopala drži okrenuta prema unutra. Toj djevojci je nedostajala samo boja žive duše. Njena bjeloća odviše je nalikovala na snijeg, nedostajalo joj je rumenila.
Učitelj plesa pozove me da s njegovom učenicom otplešem menuet; ja rado pristadoh, ali ga zamolih neka ga odsvira larghissimo. On mi odvrati da bi odviše zamorio gospođicu, ali ona mu kaza da se ne osjeća slabom. Nakon tog menueta morala je otpočinuti u naslonjaču, s tračkom rumenila na obrazima. Ali je ipak onom plesačkom majstoru kazala da ubuduće želi samo tako plesati. Kad ostadosmo sami, rekoh joj da je poduka koju joj taj čovjek daje odviše kratka te da joj ne ispravlja greške. Naučio sam je da stopala drži okrenuta prema van, da graciozno pruža ruku, da u taktu prigiba koljena, a kad nakon jednog sata opazih da je malko umorna, zamolih je za izvinjenje i odoh u Murano posjetiti Mariju Magdalenu.
Nađoh je veoma tužnu. Budući da je Catterinin otac umro, odveli su joj prijateljicu iz samostana da bi je udali za nekog advokata.[19] Ostavila joj je za mene jedno pismo u kome mi kazivaše da će me čekati, u čvrstoj odluci da nijednom proscu ne da svoju ruku, samo ako joj opet obećam ženidbu kad to budem smatrao za zgodno. Bez okolišanja joj odgovorih da nemam nikakva položaja i da nema izgleda da mu se uskoro mogu ponadati, te joj ostavih slobodu, pa sam joj čak i savjetovao neka ne odbije nekog prosca za kojega vjeruje da bi je mogao usrećiti. Unatoč takvom razrješenju, Catterina se udala tek nakon mog bjekstva iz tamnice, kad se više nitko nije nadao da ću se ponovo obreti u Veneciji. Ponovo sam je vidio tek devetnaest godina kasnije. Već deset je godina udovica i nesretna. Da se sada nalazim u Veneciji, ne bih se njome oženio, jer u mojim godinama brak je tek lakrdija, ali je sigurno da bih njenu sudbu povezao sa svojom.
[19] Prema nekim istraživanjima bio je to advokat Sebastiano Marsigli, koji je umro negdje oko 1783. godine. Međutim, nije utvrđeno kada se vjenčao s Catterinom Capretta.
Smijem se kad čujem kako neke žene nazivaju podlima muškarce koje optužuju da su nepostojani. Bile bi u pravu kad bi mogle dokazati da imamo namjeru da ih iznevjerimo dok im se zaklinjemo na vjernost. Avaj! Volimo ne savjetujući se s razumom, a on se u to ne miješa ni onda kad prestajemo voljeti.
U to vrijeme primio sam pismo od poslanika koji je napisao još jedno pismo u istom stilu i Mariji Magdaleni. Kazivao mi je da bih morao napregnuti sav svoj duh da Mariju Magdalenu privedem zdravom razumu. Rekao mi je da ništa ne bi bilo s moje strane nesmotrenije od otmice kako bih je odveo u Pariz, gdje unatoč svoj njegovoj zaštiti ona ne bi bila sigurna. Ta divna nesretnica saopći mi svoju tugu.
Jedan sitni događaj nagna nas na razmišljanje.
– Upravo su sahranili – kaza mi – jednu redovnicu koja je prekjučer umrla od sušice,poput svetice, u dvadeset i osmoj godini. Zvala se Maria Concetta. Poznavala te, pa je tvoje ime kazala Catterini dok si za blagdana dolazio ovamo na misu. Catterina se nije mogla suzdržati a da je ne zamoli neka bude obazriva. Redovnica joj kaza da si ti opasan čovjek kojeg se djevojka mora čuvati. Catterina mi je sve to rekla pošto si bio otkriven u onoj maskaradi.
– Kako se zvala u svjetovnom životu?
– Marta S.
– Sada mi je sve jasno.
Tada ispričah Mariji Magdaleni čitavu priču o svojoj ljubavi s Nanettom i Martom, završivši s pismom što mi ga bijaše napisala, gdje mi je rekla da mi, iako posredno, duguje svoje vječno spasenje.
Za osam do deset dana razgovori što sam ih s gazdaričinom kćerkom vodio na balkonu sve do ponoći i poduka što sam joj je davao svakoga jutra proizvedoše dvije posve prirodne posljedice. Prva, da joj više nije ponestajalo daha, druga, da se zaljubih u nju. Nije dobila pranje, ali nije bilo potrebno zvati liječnika. Righelini ju je obilazio i, videći da joj je bolje, proricao je da će do jeseni nastupiti ono dobročinstvo prirode bez kojega se tek ljudskom umješnošću održava na životu. Njena majka u meni gledaše anđela što joj ga bog bijaše poslao da joj izliječi kćerku, a ova pak bijaše obuzeta zahvalnošću koja se u žena tek za malo razlikuje od ljubavi. Naveo sam je da otpusti svog učitelja plesa.
Ali nakon tih desetak ili dvanaestak dana povjerovah da će izdahnuti upravo u trenutku kad sam se spremao da joj održim poduku. Ponestade joj daha; bilo je to mnogo gore od astme. Kao mrtva pade mi u naručaj. Njena majka, naviknuta da je viđa u takvu stanju, smjesta dade pozvati vidara, a mlađa sestra poče joj driješiti haljinu i podsuknju. Iznenadi me jedrina njenih grudi, kojima nije ni trebalo boje pa da zaista budu neusporedive. Pokrio sam ih, rekavši da vidaru neće poći za rukom da joj pusti krv ako ih ugleda, kadli ona, pogledavši me samrtničkim očima, veoma blago odgurnu moju ruku čim je primijetila da je s užitkom držim na njima.
Dođe vidar, brzo joj pusti krv iz ruke, i začas vidjeh kako iz smrti prelazi u život. Odmah joj je stavio oblog, i sve bijaše gotovo. Budući da joj je pustio jedva četiri unce krvi, a od njene matere sam saznao da nikada nije bilo potrebno da se pušta više, uvidjeh da čudo nije onako veliko kao što ga je prikazivao Righelini. Puštajući joj na taj način krv dvaput tjedno, mjesečno je iz nje izvlačio tri livre krvi: to je ono što bi trebala izgubiti mjesečnim pranjem. Budući da su na toj strani sudovi bili začepljeni, priroda, koja uvijek vodi računa o svom održanju, prijetila joj je smrću ako se ne oslobodi viška koji joj je sputavao slobodu kretanja.
Tek što je vidar otišao, ona me malko začudi rekavši mi da će doći plesati ako je koji časak pričekam u dvorani; i zaista je došla, čila kao da ničega nije bilo.
Njene grudi, o kojima povoljan sud mogahu dati dva od mojih osjetila, bijahu mi zaokupile dušu; toliko me je zatravila da sam se vratio već u smiraj dana. Nađoh je u njenoj sobi sa sestrom. Kazala mi je da će dva sata nakon mraka doći na moj balkon uživati u svježini večeri, jer sada očekuje svog kuma koji, budući da je bio prisni prijatelj njena oca, već osam godina svake večeri dolazi da s njom provede sat i po.
– Koliko je star?
– Između pedesete i šezdesete. Oženjen je. To je grof Securo. Nježno mi je privržen, alikao otac. Danas me voli jednako kao i u najranijem djetinjstvu. Ponekad me čak posjećuje i njegova žena, pa me poziva i na ručak. Naredne jeseni poći ću s njom na selo. On zna da ste vi kod nas i ne nalazi tome nikakva prigovora. Ne poznaje vas, ali, ako želite, večeras ćete se upoznati.
Taj me razgovor, koji mi je sve objasnio, tako da nije bilo potrebe da postavljam radoznala pitanja, obradova. Prijateljstvo tog nitkova moglo je da bude samo čulno. Bio je to muž grofice s kojom sam prvi put išao Mariji Magdaleni, još prije dvije godine.
Grof bijaše veoma učtiv. Preuzevši očinski ton, zahvali mi na prijateljstvu što ga gajim prema njegovu kumčetu i zamoli me da sutradan dođem s njom k njemu na ručak, te će tako imati zadovoljstvo da me predstavi svojoj ženi. Prihvatih sa zadovoljstvom. Uvijek sam volio kazališne prizore, a moj susret sa groficom trebao je da bude jedan od njih, i to prilično zanimljiv. Postupio je kao svjetski čovjek, i vidjeh da je gospođica očarana kad ja, nakon njegova odlaska, pohvalih takav njegov postupak. Ona mi reče da on ima u svojim rukama sve dokumente koji su potrebni da se iz banke Persico povuče cjelokupno nasljedstvo njene obitelji koje se sastoji od četrdeset tisuća škuda, od čega jedna četvrtina pripada njoj, pored majčinog miraza koji će ona prenijeti na svoje kćeri, tako da će donijeti u miraz petnaest tisuća dukata onome tko se bude njome oženio, a isto toliko i njena sestra.
Ta je gospođica željela da me obrlati, a moju je vjernost htjela sebi osigurati na taj način što je škrtarila svojim milostima, jer kad god bih pokušavao da ih zadobijem, ona bi se branila primjedbama na koje se nisam usuđivao odgovarati, ali ja sam se spremao da prema njoj primijenim novu taktiku.
Sutradan je odvedoh grofu ne upozorivši je da poznajem groficu. Vjerovao sam da će se ona praviti kao da me ne poznaje, ali desi se suprotno. Dočeka me tako lijepo kao što je uobičajeno među starim znancima. Kad je njen muž, malko iznenađen, upita odakle se poznajemo, ona mu reče da smo se još prije dvije godine susreli u Miri. Taj dan provedosmo veoma veselo.
Predveče u gondoli, vraćajući se kući s gospođicom, pokušah isprositi poneku milost, no umjesto toga dobio sam samo prijekore koji me se toliko kosnuše da sam, pošto je dovedoh kući, otišao Tonini na večeru gdje sam proveo gotovo čitavu noć jer je rezident došao veoma kasno. Sutradan sam dakle spavao sve do podneva tako da joj nisam održao poduku z plesa. Kad sam je zamolio za oproštenje, ona mi kaza neka se zbog toga ne uznemiravam. Te večeri nije došla na balkon, što me je povrijedilo. Sutradan sam rano izišao, i sat plesa opet nije bio održan, a naveče, na balkonu, hinio sam ravnodušnost govoreći o najobičnijim stvarima. Ujutro me probudi velika buka. Izletjeh iz sobe da vidim što se to zbiva, a domaćica mi kaza da joj kći više ne može disati. Brzo po vidara.
Ušao sam k njoj i srce mi proplaka videći da je na umoru. Bijaše to na početku mjeseca srpnja, pa je ležala u postelji pokrivena samo plahtom. Govoriti je mogla još samo očima. Upitah je kako joj kuca srce, pa stavih ruku na pravo mjesto, poljubih sredinu, a ona ne imaše snage da se obrani. Poljubih njene usne hladne poput leda, a ruka mi brzo pođe stopu i po niže i dohvati ono na što naiđe. Ona je nemoćno odgurnu, ali u očima joj bijaše još dovoljno snage da mi kaže koliko je time ponizujem. U tom trenutku stiže vidar, pusti joj žilu, i ona smjesta poče lakše disati. Htjede ustati, ali joj ja savjetovah neka ostane u postelji i dobih njen pristanak kad joj kazah da ću poslati po ručak te da ću jesti kraj nje. Majka joj reče da će joj postelja samo koristiti. Obukla je steznik i rekla sestri neka prebaci lagani pokrivač preko plahte jer se vidjela kao da je potpuno naga.
Izgarajući od ljubavi uslijed onog što sam učinio i odlučan da bez krzmanja ugrabim trenutak sreće ako do njeg dođe, zamolih domaćicu neka poruči u kuhinju gospodina Bragadina da mi se pošalje štogod za ručak, te sjedoh pored uzglavlja lijepe bolesnice, uvjeravajući je da će ozdraviti ako uzmogne zavoljeti.
– Sigurna sam da ću ozdraviti, ali koga da volim, kad ne znam da li ću biti voljena?
Te riječi bijahu popraćene značajnim uzdahom, te ja kliznuh rukom na njeno bedro koje bijaše s moje strane, moleći je neka je tamo ostavi, ali sveudilj moleći, kliznuh prema gore i doprijeh onamo gdje joj, vjerujem, golicanjem proizvedoh vrlo ugodan osjećaj. Ali ona se izmaknu, rekavši da je možda upravo to što se spremam da joj učinim uzrokom njene bolesti. Odgovorih joj da je možda tako, a po tom priznanju prosudih da je čas sreće kucnuo i srce mi se ispuni nadom da ću je izliječiti, ako je istina ono što su svi govorili. Imao sam obzira prema njenoj stidljivosti, poštedjevši je radoznalih pitanja, no otvoreno joj izjavih da sam zaljubljen u nju, zaričući se da ću od nje zahtijevati samo ono što će mi ona sama podariti da utaži moju glad. S dobrim tekom pojela je polovicu mog ručka. Ustala je dok sam se ja oblačio za izlazak. Vrativši se dva sata nakon zalaza sunca, nađoh je kako sjedi na mom balkonu.
Dok sam sjedio sučelice njoj mameći je ljubavnim jezikom pogleda, riječi i uzdaha, ona dopusti mojim očima da se napasu svih draži, koje u noćnoj svjetlosti bijahu još zamamnije, a onda pusti da joj ih prekrijem poljupcima. U uzbuđenju što ga je njena raspaljena strast probudila u njenoj duši, čvrsto priljubljena o moje grudi i prepustivši se nagonu koji je protivan svakoj izvještačenosti, usrećila me je takvim žarom da sam jasno spoznao kako ona vjeruje da ja njoj iskazujem milost, a ne ona meni. Prinio sam žrtvu ne okrvavivši oltara.
Uskoro dođe njena sestra i rekavši da je već kasno pozva je da pođe leći. Čim ostadosmo sami, bez oklijevanja legosmo zajedno u krevet. Tako provedosmo čitavu noć, ja potaknut ljubavlju i željom da je izliječim, a ona zahvalnošću i najčudesnijim sladostrašćem. Pred zoru je otišla u svoju sobu, a ja ostadoh umoran ali nimalo iscrpljen. Bojazan da sa mnom ne zatrudni sprečavala me je da umrem, iako još nisam prestajao živjeti. Tako je tri sedmice svake noći spavala sa mnom, i nikada joj nije ponestalo daha, a nastupilo je i mjesečno pranje. Bio bih se oženio njome da me potkraj tog istog mjeseca nije snašla nesreća koju ćemo još imati prilike upoznati.
Čitalac će se možda sjetiti da sam se s pravom razljutio na opata Chiarija zbog nekog njegovog satiričnog romana što mi ga je dao na čitanje Murrai. Mjesec dana prije ovih doživljaja na jednom sam mjestu natuknuo da spremam Chiariju osvetu, pa je on bio na oprezu. Nekako u isto vrijeme primih jedno nepotpisano pismo u kome je stajalo da bi bilo bolje da mislim na sebe, budući da mi neposredno prijeti velika nevolja, umjesto da razmišljam kako ću napakostiti Chiariju. Prezira su vrijedni svi oni koji pišu takva pisma, jer ne mogu biti drugo doli izdajnici ili glupani, no savjet nikada ne valja prezreti. Ja sam tako učinio i pogriješio sam.
U to isto vrijeme neki Manuzzi, po svom prvotnom zanimanju mešetar a tada uhoda državnih inkvizitora, meni nepoznat, sklopi sa mnom poznanstvo ponudivši se da će mi urediti da na veresiju dobijem dragulje. I tako sam ga jednom pozvao u svoj novi stan da uglavimo pojedinosti posla. Razgledavajući neke knjige koje su se nalazile razbacane u sobi, zastade pri rukopisima u kojima bijaše riječi o magiji. Uživajući u njegovoj preneraženosti, pokazah mu i one u kojima se naučava kako se upoznaju elementarni duhovi.[20]
[20] Elementarni duhovi, duhovi koji određuju četiri osnovna elementa.
Čitalac može i sam zaključiti da sam takve knjige prezirao, ali ipak sam ih imao. Pet ili šest dana kasnije, taj izdajnik opet dođe k meni i reče mi da je jedna radoznala osoba, koju ne može imenovati, spremna da mi dade tisuću cekina za mojih pet knjiga, ali da bi ih ponajprije željela vidjeti kako bi se uvjerila jesu li prave. Obećao mi je da će mi ih vratiti za dvadeset i četiri sata, a kako mi, pravo govoreći, nije do njih bilo nimalo stalo, to mu ih drage volje povjerih. Sutradan ih je doista vratio, rekavši kako je ona osoba utvrdila da su krivotvorene, ali ja sam nekoliko godina kasnije saznao da ih je odnio tajniku državnih inkvizitora, koji su na taj način bili obaviješteni da sam ja opasni i vrlo ugledni čarobnjak.
Tog istog kobnog mjeseca gospođa Memmo, majka gospode Andrea, Bernarda i Lorenza, utuvivši sebi u glavu da ja njenu djecu učim bezbožništvu, povjeri se starom vitezu Antoniju Mocenigu, ujaku gospodina Bragadina, koji bijaše kivan na mene tvrdeći da sam mu svojom kabalom zaveo nećaka. To je spadalo u nadleštvo Svetog Oficija, ali budući da me ne bi lako mogli strpati u tamnice crkvene inkvizicije, odlučiše da tužbu upute državnim inkvizitorima, koji preuzeše na sebe zadatak da ispitaju moje vladanje. To je bilo dovoljno da me uništi.
Gospodin Antonio Condulmer, prijatelj opata Chiarija, a time i moj neprijatelj, i još k tome crveni državni inkvizitor,[21] iskoristi priliku da me prikaže kao narušitelja javnog reda. Nekoliko godina kasnije, jedan mi je tajnik poslanstva rekao da me je neki doušnik, koji je imao dvojicu svjedoka, optužio da vjerujem samo u đavla. Oni su tvrdili da me nikada nitko nije čuo da hulim nekog drugog osim đavla dok sam kockajući gubio novac, dakle u trenutku kad svi pravi vjernici psuju boga. Bio sam optužen da svakog dana jedem mrsno, da idem samo na pjevane mise, a bilo je i pouzdanih znakova po kojima zaključiše da sam slobodni zidar. Tome su dodali okolnost da sam se družio sa stranim poslanicima, a budući da stanujem s trojicom patricija, sigurno je da znam sve što se radi u Senatu, te da to odajem za velike svote novca koje sam gubio u igri.
[21] Crveni državni inkvizitor, onaj od trojice državnih inkvizitoru koji je ujedno i član duždevog vijeća; »crveni« zbog boje svoga plašta.
Sve te optužbe navedoše svemoćni sud da sa mnom postupi kao s neprijateljem domovine, urotnikom i zlikovcem prvog reda. Nekoliko tjedana prije strašnog događaja više mi je dobronamjernih osoba, kojima sam morao vjerovati, govorilo neka odem na put u inozemstvo jer se sud bavi mojim slučajem. Time kao da su mi sve rekli, jer u Veneciji sretno živjeti mogu samo oni o čijem postojanju nema pojma taj strašni sud. No ja sam na sva upozorenja bezbrižno odmahivao rukom. Da sam ih uzeo srcu, ona bi me onespokojila, a ja sam bio neprijatelj svakog nespokojstva. Govorio sam da ne mogu biti kriv, jer mi je savjest mirna, a ako nisam kriv, nemam se čega bojati. Baš sam bio glupan! Umovao sam kao slobodan čovjek. Uostalom, nisam ni imao vremena razmišljati o nekakvim maglovitim nevoljama, kad je nevolja koja me je morila od jutra do večeri bila i te kako stvarna. Svakodnevno sam gubio, posvuda sam imao dugova, založio sam sve svoje dragulje, pa čak i kutiju s portretima,[22] koje sam ipak izvadio i predao ih u ruke gospođe Manzoni, kod koje sam pohranjivao sve važnije spise i ljubavna pisma. Uskoro sam počeo primjećivati da me znanci izbjegavaju. Jedan mi stari senator reče kako je sudu poznato da je mlada grofica Bonafede poludjela zbog droga i ljubavnih napitaka koje sam joj ja davao. Još je uvijek bila u bolnici i u svojim je mahnitim napadajima uvijek grdila mene optužujući me s najgorih gadosti. Moram čitaocu ispripovjediti tu kratku priču.
[22]... kutiju s portretima. – U toku 17. i 18. stoljeća bile su u velikoj modi tabakere s portretom, a portret im se nalazio na poklopcu. Postojale su i razne kutije s portretima drugačije namjene. Ovdje je bez sumnje riječ o portretima što ih je Casanova dao poskidati s tabakera koje je dobio na poklon.
Ta mlada grofica, kojoj bijah dao nekoliko cekina baš nekako kad sam se vratio u Veneciju, bijaše uobrazila da će me moći privoljeti da je i dalje posjećujem, što joj je moglo biti od velike koristi u svakom pogledu. Dosađivala mi je čestim pisanjem, pa sam je nekoliko puta posjetio i uvijek sam joj ostavio nešto novca. Osim ono prvi put, nikad joj nisam pokazao nikakva znaka nježnosti. Poslije godinu dana ponijela se prema meni kao prava zločinka, što doduše nisam mogao dokazati, ali sam imao dobrih razloga da je smatram krivom.
Napisala mi je jedno pismo u kojem me uspjela nagovoriti da je dođem posjetiti u određen sat zbog nekakva veoma važna posla. Radoznalost me nagna onamo u navedeni sat. Smjesta mi je skočila oko vrata rekavši mi da je ljubav onaj važan posao. Ja se tome nasmijah. Nađoh da je zgodnija nego obično, pa i čišća. Pričala mi je o tvrđi Sant' Andrea i toliko mi dodijala da sam već bio spreman da je zadovoljim. Skinuh ogrtač i upitah je da li joj je otac kod kuće; ona mi odvrati da je izišao. Budući da sam morao poći u garderobu, iziđoh i, htijući se vratiti u njenu sobu, zabunih se i uđoh u susjednu, gdje se iznenadih videći grofa s dvojicom ljudi sumnjiva izgleda.
– Dragi moj grofe – rekoh mu – grofica, vaša kći upravo mi je kazala da niste kod kuće.
– Ja sam joj dao taj nalog, zato što sam s ovim ljudima imao jedan posao koji ću obavitidrugom zgodom.
Htjedoh otići, ali me on zaustavi. Otpusti onu dvojicu ljudi, a meni reče da je očaran što me vidi. Ispriča mi dugu pripovijest o svojim nedaćama. Državni inkvizitori bijahu mu obustavili penziju, i bio je suočen s time da ga s čitavom obitelji izbace na ulicu te da bude natjeran da prosi milostinju. Stanovao je u toj kući a parničenjem je postigao da već tri godine nije platio stanarinu; ali sada više nije imao kuda, bio je pred izbacivanjem. Kazao mi je da bi se noću odselio i otišao u neku drugu kuću, samo kad bi imao čime platiti najamninu za prva tri mjeseca. Budući da se radilo o svega dvadeset dukata, izvukoh ih džepa šest cekina i dadoh mu ih. On me zagrli, zaplače od radosti, pozva svoju kćer, kaza joj neka mi pravi društvo, uze svoj ogrtač i ode.
Pogledah vrata što su iz te sobe vodila u onu gdje sam se nalazio s njegovom kćerkom, i vidjeh da su odškrinuta.
– Vaš bi me otac – rekoh joj – zatekao na djelu, i nije teško pogoditi što bi učinio s onomdvojicom žbira koji su bili s njime. Spletka je očigledna, no sam bog me je izbavio.
Ona stade poricati, plakati, baci se na koljena, ali je ja ne pogledah, već navukoh ogrtač i pobjegoh glavom bez obzira. Više nisam odgovarao na njena pisma, niti je posjećivao. Bilo je to ljeti. Vrućina, strast, glad i bijeda okrenuše joj umom. Tako je poludjela da je jednog dana sasvim naga istrčala na Trg sv. Petra, a sve one koje bi susrela ili koji bi je zaustavili molila je neka je odvedu k meni. Čitav je grad znao za tu nesretnu zgodu, i to me je silno jadilo. Zatvorili su tu luđakinju kojoj se razum povratio tek nakon pet godina, ali iz bolnice je izišla da bi po Veneciji moljakala milostinju, jednako kao i sva njena braća, osim najstarijeg, kojeg sam, dvanaest godina kasnije, našao u Madridu gdje je služio kao garzon[23] u tjelesnoj straži Njegova veličanstva Carlosa III.
[23] Garzón, ađutant u španjolskoj tjelesnoj straži.

Od toga je događaja već bila prošla godina dana, ali optužba bi odložena za isti dan kobnog mjeseca srpnja te iste godine 1755. Nad mojom su se glavom nadvili crni i prijeteći oblaci iz kojih samo što nije udario grom. Sud je izdao nalog da me messer grande[24] uhiti živa ili mrtva. To je formula koja se nalazi na svim dekretima o hapšenju koji potječu od tog strašnog trijumvirata. Do časa izvršenja njegovi se nalozi drže u najvećoj tajnosti, a prekršitelji te odredbe kažnjavaju se smrću.
[24] Messer grande (ili: capitan grande), šef policije, koji je uživao više povlastica, među ostalima i tu da nosi crveni plašt. Od 1750. bio je to Mattio Varutti.
Tri ili četiri dana prije blagdana sv. Jakova, čije ime nosim, Marija Magdalena mi pokloni nekoliko lakata srebrne čipke koju sam trebao staviti uoči svog imendana. Otišao sam je posjetiti odjeven u lijepo odijelo, rekavši da ću je sutradan doći zamoliti neka mi posudi novaca, jer više nisam znao kome da se obratim. Ona je još imala onih petsto cekina koje je pohranila kad sam prodao njene dragulje.
Uvjeren da ću sutradan dobiti tu svotu, proveo sam dan igrajući i gubeći, a noću sam na riječ izgubio pet stotina cekina. U praskozorje, osjetivši potrebu da se smirim, pođoh do Erberije. Mjesto zvano Erberia nalazi se na obali Canala Grande koji prolazi kroz grad, a naziva se tako zato što je to zaista trg na kojem se prodaju trave, voće i cvijeće.
Oni koji tako rano odlaze na šetnju Erberijom kažu da idu onamo samo zbog nedužna uživanja da gledaju kako u dvjesta-trista barki stižu sve moguće vrste trava, svakojako voće i, ovisno u godišnjem dobu, cvijeće što ga stanovnici otočića koji okružuju prijestolnicu dovoze i jeftino prodaju krupnim trgovcima koji to uz zaradu preprodaju onim srednjima, a ovi pak skupo preprodaju onim sitnima, a ti po još skupljoj cijeni rasprodaju čitavom gradu. Ali nije istina da venecijanska mladež dolazi na Erberiju prije izlaska sunca samo zbog tog užitka. To im služi tek kao izlika.
Onamo idu muškarci i žene laka života koji su proveli noć po igračnicama, krčmama ili vrtovima, uživajući u trpezi ili bjesomučnom kockanju. Sklonost takvoj šetnji pokazuje da i jedan narod može izmijeniti svoj karakter.
Nekadašnje Venecijance, podjednako tajanstvene u bludničenju kao i u politici, potisnuli su ovi današnji koji se grade kao da za njih nema tajne. Muškarci koji dolaze na trg u društvu žena žele pobuditi zavist sebi ravnih, razmećući se svojim uspjesima. Oni koji dolaze sami nastoje štogod otkriti ili izazvati ljubomoru, a žene dolaze više zato da budu viđene negoli da one štogod vide. Njima veoma godi da pokažu kako se ni od čega ne ustručavaju. Koketeriji ondje nema mjesta, zbog otrcanosti odjeće koju oblače. Reklo bi se da se žene na tom mjestu natječu koja će biti neurednija ne bi li zagolicale radoznalost onih koji će ih vidjeti. Muškarci koji ih vode pod ruku moraju hiniti dosadu izlizane ljubaznosti i praviti se kao da ih nije briga što se nagađa da su dronjci starih haljina u kojima se šepure njihove ljepotice obilježja njihove muške pobjede. Na toj šetnji svi moraju izgledati iznureno kao da jedva čekaju da se svale u postelju.
Nakon po sata šetnje pođoh kući, gdje su svi još uvelike morali spavati. Izvukoh iz džepa ključ, ali on ne bijaše potreban. Vidjeh da su vrata otvorena, a brava razvaljena. Popeh se i nađoh čitavu obitelj na nogama, dok su prostorijom odjekivale jadikovke moje gazdarice. Ona mi reče da je messer grande s grupom žbira silom ušao u njenu kuću, da je sve isprevrtao te da je kazao da traži nekakav sanduk koji je navodno pun soli, što predstavlja znatno krijumčarenje. Znao je da je prethodne večeri unijet taj sanduk. Kazala mi je da je zaista bio iskrcan jedan sanduk, ali da je on pripadao grofu Securu, a u njemu bijaše samo odjeća. Messer grande ga je pretražio i otišao ne rekavši ništa. Pregledao je i moju sobu. Gazdarica je zahtijevala zadovoljštinu, i ja joj, znajući da je u pravu, obećah da ću o tome još istog dana razgovarati s gospodinom Bragadinom. Otišao sam spavati, ali me je uvreda nanesena toj kući toliko pekla da sam prospavao svega dva do tri sata.
Ujutro odoh gospodinu Bragadinu, ispripovjedih mu čitav događaj i zatražih osvetu. Živo mu predočih sve razloge zbog kojih moja čestita gazdarica zahtijeva zadovoljštinu u razmjeru s uvredom, jer zakoni jamče mir svakoj obitelji besprijekorna ponašanja. Pošto sam mu dakle sve iskazao, u nazočnosti njegovih prijatelja, vidjeh da su sva trojica zamišljeni. Mudri mi starac kaza da će mi odgovoriti nakon ručka.
Za tim ručkom, gdje de la Haye nije prozborio nijedne riječi, sva trojica mojih prijatelja bijahu tužni i zabrinuti. Da sam bio pametniji, razabrao bih da je toj utučenosti razlog prijateljstvo što su ga tako vjerno gajili prema meni. Druženje te trojice poštovanih ličnosti sa mnom uvijek je bilo predmet čuđenja za čitav grad. Zaključivali su da to ne može biti prirodno; to je dakle zacijelo posljedica čarolija. Svi bijahu pretjerano pobožni, a u Veneciji ne bijaše većeg slobodnjaka od mene. Kažu da vrlina može biti milostiva prema poroku, ali ga ne može voljeti.
Nakon ručka, gospodin Bragadin me povede u svoj kabinet zajedno s drugom dvojicom prijatelja, koji nikada ne bijahu suvišni. Umjesto da pomišljam na osvetu zbog uvrede što ju je messer grande nanio kući u kojoj stanujem, kaza mi hladnokrvno, neka radije razmislim kako da se sklonim na neko sigurno mjesto.
– Onaj sanduk ispunjen solju – reče – bijaše samo izlika. Oni su htjeli tebe, i mislili su daće te naći. Tvoj anđeo je udesio da te ne nađu, spašavaj se. Osam mjeseci[25] bio sam državni inkvizitor i poznato mi je kako se vrše hapšenja koja taj sud naređuje. Ne razvaljuju se vrata da bi se došlo do sanduka soli. Možda su te i namjerno propustili. Vjeruj mi, dragi sine, smjesta pođi do Fucina, a otud, poštanskim kolima, putuj danju i noću do Firence, i ostani ondje sve dok ti ne javim da se možeš vratiti. Na moju gondolu stavi četiri vesla i odlazi. Ako nemaš novaca, ja ću ti za to vrijeme dati sto cekina. Razboritost zahtijeva da odeš.
[25]... osam mjeseci; toliko je naime trajao mandat državnog inkvizitora koji se birao među članovima Vijeća (jednako kao i »crvenog« inkvizitora).
Odgovorih mu da se ne osjećam krivim ni zbog čega pa ne strahujem od suda i, prema tome, ne mogu poslušati njegov savjet, iako ga smatram veoma razboritim. On mi odvrati da sud državnih inkvizitora može utvrditi da sam kriv i za one zločine za koje ni ja sam ne znam. Potakne me da upitam svoje proročanstvo treba li ili ne treba da poslušam njegov savjet, a ja se izvukoh kazavši mu da pitam samo onda kad sumnjam. Kao posljednji razlog navedoh mu da bih, odlazeći, pokazao strah kojim bih se okrivio, jer nedužan čovjek ne može imati grižnje savjesti, pa stoga nema ni straha.
– Ako je šutnja glavna značajka tog visokog suda – rekoh mu – bit će vam nemoguće danakon mog odlaska saznate jesam li ili nisam pogriješio što sam pobjegao. Ista razboritost koja mi, prema vašim riječima, naređuje da odem, sprečavat će me i da se vratim. Treba li dakle da se zauvijek oprostim od svoga zavičaja?
On me tada pokuša uvjeriti neka barem te noći prespavam u svojim odajama u palači, a ja se još i danas stidim što sam odbio da mu učinim to zadovoljstvo.
Žbiri ne mogu ulaziti u patricijsku palaču, osim ako im sud izričito ne naredi; ali to se nikada ne dešava.
Rekoh mu da bi me ta mjera opreza, zbog koje bih spavao kod njega, štitila samo noću, a da bi me danju mogli naći posvuda, ako već imaju nalog da me uhapse.
– Saznat ćemo – rekoh mu – ali ne smijem se bojati.
Tada se dobri starac ganu rekavši mi da se možda nikada više nećemo vidjeti, a ja ga zamolih za milost neka me ne rastužuje. On na tu molbu malko razmisli, zatim se nasmiješi i zagrli me izgovarajući ovu izreku stoika: Fata viam inveniunt.6
6. Sudba umije da nas vodi. Vergilije, Eneida.
Zagrlih ga roneći suze i odoh, no njegovo se predskazivanje obistini. Nikada ga više nisam vidio. Umro je jedanaest godina kasnije. Iziđoh iz palače bez i najmanje straha u duši, ali s mnogo briga zbog dugova. Nisam smogao snage da odem u Murano da od Marije Magdalene uzmem onih pet stotina cekina koje bih smjesta morao isplatiti onome tko ih je prethodne večeri od mene zaradio; radije sam otišao da ga zamolim neka pričeka još osam dana. Nakon toga pođoh kući i legoh pošto sam, kako sam najbolje znao i umio, utješio gazdaricu i zagrlio njenu kćerku. Bijaše to uveče 25. srpnja 1755.
Sutradan u cik zore u moju sobu uđe messer grande. Jedan jedini trenutak bijaše dovoljan da se probudim, da ga vidim i čujem kako me pita jesam li ja Giacomo Casanova. Čim mu odgovorih da sam ja glavom onaj što ga bijaše spomenuo, on mi naredi da mu predam sve što imam od pismena, bilo svojih, bilo tuđih; da se obučem i da pođem s njim. Upitavši ga u čije mi ime izdaje takav nalog, on mi odvrati da to čini u ime suda.
Riječ sud skameni mi dušu ostavljajući mi samo tjelesnu sposobnost potrebnu da poslušam. Sekreter mi bijaše otvoren; svi moji papiri bijahu na stolu gdje sam pisao, pa mu rekoh da ih može uzeti. Njima je napunio torbu koju mu donese jedan od njegovih ljudi i kaza mi da bih mu također morao uručiti rukopisne knjige koje zacijelo posjedujem. Pokazah mu mjesto gdje su se nalazile, i tada mi postade jasno da je onaj mešetar Manuzzi bio podli doušnik koji me je optužio da imam te knjige, dok se uvukao k meni dodvarajući mi se zbog kupovine dijamanata i, kao što rekoh, da će udesiti da prodam te knjige. Bila je to Salomonova ključna kost, Zecorben, jedan Picatrix, jedno pozamašno uputstvo o planetarnim satima za stvaranje mirisa i prizivanja neophodnih za razgovor sa svakovrsnim demonima. Oni koji su znali da posjedujem te knjige smatrali su me čarobnjakom, a mene to nije smetalo. Messer grande mi uze i one knjige što sam ih imao na noćnom ormariću: Ariosta, Horacija, Petrarku, Vojnog filozofa,[26] Kartuzijanskog vratara i onu Arotinovu knjižicu o sladostrasnim stavovima, koju je Manuzzi također prijavio, jer messer grande zatraži i nju. Taj doušnik je izgledao kao čestit čovjek, što je za njegov poziv neophodna vrlina; sin mu se obogatio u Poljskoj oženivši se nekom Opeskom koju je, prema nekim tvrdnjama, navodno umorio, ali ja o tome ništa ne znam, pa čak i ne vjerujem, mada znam da bi bio u stanju to i učiniti.
[26] Salomonoua ključna kost, naslov jedne magijske knjige koju se lažno pripisivala kralju Salomonu. – Zecorben (Žohar). poznat i kao midraš rabi Šimuna ben Johaja, pseudoepigrafsko djelo u kome su navodno sadržana božanska otkrića što ih je rabi Ben Johaj saopćio svojim učenicima. Prvi ga je objavio kabalistički pisac Moses de Leon u Španjolskoj u 13. stoljeću. Na latinski je prevedeno 1677, a bilo je veoma rašireno među pristalicama kabale. – Picatrix, tajanstveni rukopis koji je bez sumnje služio za prizivanje đavola. (Spominje ga Rabelais u svom Pantagruelu, III, 23.) – Uputstvo o planetarnim satima, jedna od mnogobrojnih planetarnih knjiga onoga doba. U tim se knjigama govorilo o mogućnosti predskazivanja pojedinih stvari i prizivanja duhova prema konstelaciji planeta. – Vojni filozof, rukopis što ga je kasnije preradio Jacques - André Naigeon i
objavio pod naslovom: Vojni filozof ili teškoće o religiji što ih jedan bivši oficir predlaže velečasnom Malebrancheu (London, 1768).
Dok je messer grande tako žnjeo moje rukopise, knjige i pisma, ja sam se nesvjesno, ni brzo ni sporo, oblačio; umio sam se, obrijao, počešljao, te stavio na se čipkanu košulju i lijepo odijelo i ne razmišljajući, a pri tom nisam izgovorio ni jedne jedine riječi; messer, koji me ni časka nije ispuštao iz vida, nije mi se usuđivao prigovoriti što se oblačim kao da idem na pir.
Izišavši iz svoje sobe iznenadih se videći u prostoriji trideset ili četrdeset žbira. Ukazali su mi čast vjerujući da će ih toliko biti potrebno za moje hapšenje, iako bi bila dovoljna svega dvojica, prema onom aksiomu: Ne Hercules quidem contra duos7. Neobično je da u Londonu, gdje su svi hrabri, upotrebljavaju samo jednog čovjeka za hapšenje nekog drugog, dok ih u mojoj miloj domovini, gdje su ljudi kukavice, dovode čak po trideset. Razlog je možda u tome što se kukavica, prisiljen da napada, zacijelo više boji negoli napadnuti, a napadnuti, iz istoga razloga, može postati hrabar; i zaista često se dešava da se u Veneciji jedan jedini čovjek brani od dvadesetorice žbira, te da pobjegne nakon što ih je premlatio. U Parizu sam pomogao jednome od mojih prijatelja da umakne četrdesetorici redarstvenika koje smo natjerali u bjekstvo.
7. Ni Herkul se ne odupire dvojici (protivnika). Grčka uzrečica.
Messer grande me posadi u jednu gondolu gdje se smjesti pored mene, zadržavši svega četvoricu ljudi, dok je ostale otpustio. Stigavši kući, zatvori me u jednu sobu pošto me je ponudio kavom, koju sam ja odbio. Tamo sam proveo četiri sata, spavajući i budeći se svakih četvrt sata kako bih se pomokrio; veoma neobična pojava, jer nisam znao za bolesti mjehura.
Bijaše užasno vruće, a nisam ni večerao; usprkos tome, mokraćom sam ispunio dvije noćne posude. Nekoć sam već bio iskusio da iznenađenje uzrokovano potištenošću na mene djeluje poput nekog jakog narkotika, ali tek sam u toj prilici saznao da to tjera na mokrenje. Sve to prepuštam liječnicima. U Pragu, gdje sam prije šest godina objelodanio to svoje bjekstvo iz tamnice,[27] dobrano sam se nasmijao saznavši da su lijepe dame smatrale da je opis te činjenice svinjarija koju sam mogao izostaviti. Ja bih to možda izostavio kad bih govorio s nekom damom; ali općinstvo nije dama, i ja ga volim poučiti. Osim toga, to nije svinjarija; nema tu ničeg nečistog, ni smrdljivog, mada nam je to zajedničko sa svinjama, jednako kao i jedenje i pijenje, što nikada ne nazivamo svinjarijom.
[27] Povijest moga bijega iz tamnica Mletačke Republike što ih zovu Piombi, napisana u Duxu u Čečkoj 1787. godine izišla je »u Leipzigu kod plemenitog von Schonfelda« 1788. godine, a samo je štampana u Pragu. Casanova je u rukopisu precrtao »četiri godine« i zamijenio sa »šest godina«, što je dokaz da je taj dio Povijesti svoga života napisao 1792. a proširio 1794. godine.
Po svoj prilici, istovremeno dok je moj prestrašeni duh zacijelo pokazivao znake onemoćalosti zbog prezasićenja njegove sposobnosti mišljenja tako je i moje tijelo, kao da se nalazi u kakvoj preši, moralo izlučivati dobar dio tekućina koje neprekidnim optjecanjem pokreću našu sposobnost mišljenja; i evo kako jedno strašno iznenađenje može dovesti do iznenadne smrti i, očuvaj nas bože, poslati nas u raj, jer to može krvi iščupati dušu.
Na glas zvona Terze[28] uđe poglavar žbira i reče mi da ima nalog da me stavi pod olovo. [29] Pođoh za njim. Ukrcasmo se u drugu gondolu i, nakon dugog obilaženja po malim kanalima, uđosmo u veliki i iskrcasmo se na Zatvorskoj obali. Pošto smo se dugo uspinjali stubama, prijeđosmo preko jednog povišeg i zatvorenog mosta, koji spaja tamnice i duždevu palaču iznad kanala što ga nazivaju rio del palazzo. S druge strane tog mosta prijeđosmo jednu galeriju, uđosmo u jednu sobu, zatim u drugu, gdje me pokaže nekom čovjeku odjevenom u patricijsko ruho, koji me pogleda a zatim mu reče:
[28]... na glas zvona Terze. – La campana di Terza, jedno od zvona na zvoniku crkve sv. Marka, koje je pozivalo na okup gradske oce; vrijeme koje je odbijalo mijenjalo se prema godišnjem dobu, od 12 do 17 sati po talijanskom vremenu.
[29] Pod olovo. – Piombi, tamnice smještene pod krovom Duždeve palače koji je pokriven olovnim pločama, uspostavljene su 1561. godine. Oko 1850. godine još su se mogli vidjeti njihovi ostaci.
– E quello; mettetelo in deposito.8
8. To je taj, stavite ga u pritvor.
Ta ličnost bijaše tajnik gospode inkvizitora, circospetto[30] Domenico Cavalli, koji se izgleda stidio da u mom prisustvu govori venetski, jer je nalog o mom hapšenju izgovorio na toskanskom jeziku. Tada me messer grande preda tamničkom čuvaru, koji bijaše tu sa svežnjem ključeva u ruci, te me ovaj u pratnji dvojice žbira povede uza dva mala stubišta, duž jedne galerije, zatim kroz još jednu koja bijaše odvojena zaključanim vratima, pa kroz još jednu na kraju koje drugim ključem otvori vrata kroz koja uđoh u jedan velik, odvratan i prljav ćumez, dugačak šest a širok dva hvata, šturo osvijetljen svjetlom što je dopiralo kroz jedan visoki prozorčić. Pomislih da mi je to zatvor, ali se prevarih. Onaj čovjek, a bijaše to tamničar, zgrabi jedan velik ključ, otvori debela vrata okovana željezom, visoka tri i po stope, koja su u sredini imala okruglu rupu promjera osam palaca, i naredi mi da uđem, upravo u trenutku kad sam pažljivo razgledavao nekakvu gvozdenu napravu u obliku konjske potkove usađenu u čvrstu pregradu; bila je palac debela a od jednog do drugog svog usporednog završetka imala je promjer pet palaca. Razmišljao sam o njenoj namjeni, kad mi on smiješeći se kaza:
[30] Circospetto, kurtoazni naziv za tajnike Senata i Vijeća desetorice. Ostalim tajnicima davan je naslov fedelissimo. Circospetti su imali pravo da nose crni patricijski plašt iako su bili cittadini, tj. obični građani, a ne patriciji.
– Vidim, gospodine, da biste rado odgonetnuli čemu služi ova naprava, a ja vam to mogureći. Kad Njihova gospodstva narede da se netko zadavi, onda se on posadi na jedan stočić, leđima okrenutim prema toj ogrlici, a glava mu se smjesti tako da mu ova ogrlica obuhvati polovinu vrata. Jedan svileni konopac, koji mu obuhvaća drugu polovinu, svojim je krajevima provučen kroz ovu rupu i vodi do jednog točka na koji se ti krajevi pričvrste, a jedan čovjek ga okreće sve dok mušterija ne preda dušu Gospodu, jer, hvala bogu, ispovjednik ga ne napušta sve dok nije mrtav.
– To je veoma dovitljivo, i mislim, gospodine, da upravo vi imate čast okretati taj točak.
On mi ne odgovori. Budući da sam bio visok metar i osamdeset sedam centimetara, dobrano se prignuh kako bih mogao ući; i on me zatvori. Kad me je kroz rešetku upitao šta želim jesti, odgovorih mu da još nisam o tome razmislio. Otišao je zatvorivši sva ona vrata.
Snužden i pokunjen, stavih laktove na visinu oslonca rešetke. U svim je smjerovima mjerila dvije stope, a bijaše izukrštana sa šest gvozdenih sipki debljine jednog palca, koje su tvorile šesnaest četvrtastih rupa od pet palaca. Ona bi u ćeliju puštala dovoljno svjetlosti da jedna četvrtasta greda koja je, stopu i po široka, držala cijelo zdanje a ulazila je u zid ispod onog prozorčića upravo sučelice meni, nije stajala na putu svjetlu što je prodiralo u onaj ćumez. Obišavši taj grozni zatvor, prignute glave, jer bijaše visok samo pet i po stopa, gotovo pipajući utvrdih da on čini tri četvrtine kvadrata od dva hvata. Ona četvrtina koja mu je nedostajala zaista je bila nekakva komorica u koju je mogao stati jedan krevet, ali ne nađoh ni postelje, ni sjedalice, ni stola, ni bilo kakva namještaja osim jednog suda za nuždu i jedne daske, široke jednu stopu, pričvršćene o zid, četiri stope iznad poda. Onamo stavih svoj lijepi ogrtač podstavljen svilom, svoje krasno odijelo, koje obukoh prvi put u tako nezgodno vrijeme, i vezeni španjolski šešir s bijelom perjanicom. Bijaše užasno vruće. U toj obamrlosti moje duše priroda me sama nagna na rešetku, jedino mjesto gdje sam mogao otpočivati naslonjen na laktove; prozorčića nisam mogao vidjeti, ali sam vidio svjetlost što je osvjetljavala onaj ćumez, i štakore krupne poput kunića koji su onuda šetali. Te gnusne životinje, koje bez jeze nisam mogao ni gledati, dolazile su sve do moje rešetke ne pokazujući ni najmanjeg straha. Pomoću jednog unutarnjeg kapka brzo zatvorih onaj okrugli otvor usred vrata, jer njihova bi mi posjeta sledila krv. Zapavši u najdublje sanjarenje, ruku još uvijek prekrštenih na osloncu, provedoh tamo osam sati, nepomičan, u tišini, i uopće se ne pomakoh.
Na zvuk dvadeset i prvog sata počeh se zabrinjavati što nitko ne dolazi da me pita hoću li jesti, što mi ne donose postelju, stolicu, ili barem kruha i vode. Nisam imao teka, ali mi se činilo da se to ne bi trebalo znati; nikada u životu usta mi ne bijahu tako gorka; međutim uvjeravao sam sebe da će se do kraja dana ipak netko pojaviti; ali kad začuh gdje odzvanjaju dvadeset četiri sata, pomahnitah, urlajući, topćući nogama, kipteći i poprativši vikom jalovu buku na koju me nagna moj strašni položaj. Nakon više od jednog sata takvog bjesomučnog truda, ne videći nikoga, nemajući ni najmanjeg znaka po kojemu bih mogao pretpostaviti da bi tkogod mogao čuti moje mahnitanje, obavijen tminom, zatvorih rešetku, bojeći se da štakori ne uskoče u ćeliju. Ispružih se na pod umotavši kosu maramicom. Tako nemilosrdno prepuštanje nije mi izgledalo vjerojatno, čak i kad bi odlučili da me umore. Ispitivanje onoga što sam mogao počiniti kako bih zavrijedio tako okrutan postupak stvar je tek jednog trenutka, jer pravi razlog mom hapšenju nikako nisam mogao dokučiti. Ja, kao veliki slobodnjak, smioni govornik, čovjek koji misli samo o tome kako da uživa život, nisam mogao utvrditi da sam kriv, ali videći da usprkos tome sa mnom postupaju kao s krivcem, pošteđujem čitaoca svega onoga što me bijes, srdžba i očajanje nagnaše da kažem i pomislim protiv užasnog despotizma koji me ugnjetavao. Međutim, mračni bijes i tuga koja me razdirala, te tvrdi pod na kojem sam ležao, sprečavahu me da zaspim. Moje prirodno ustrojstvo trebalo je sna, a kad je pojedinac kojeg ono pokreće mlad i zdrav, ono umije sebi osigurati sve što mu treba, i bez potrebe da o tome razmišlja.
Probudi me ponoćno zvono. Grozno buđenje koje nas tjera da zažalimo za ništavnošću ili obmanama sna. Nisam mogao vjerovati da sam proveo tri sata a da nisam osjećao nikakve boli. Ne mičući se, ležeći na lijevom boku, ispružih desnu ruku da dohvatim maramicu, jer sam u sjećanju bio siguran da sam je onamo stavio. Pipajući rukom, bože! kojeg li užasa kad naiđoh na neku drugu ruku, hladnu poput leda. Strava mi proleti od glave do pete, a kosa mi se naježi. Nikada me u čitavom mom životu nije obuzeo takav strah, niti sam ikada vjerovao da je to moguće. Tako sam proveo tri-četiri minute nepomičan i kao oduzet. Vrativši se malo k svijesti, stadoh se uvjeravati da je ta ruka koju sam kanda dotaknuo tek nekakav izmišljeni predmet; s tom čvrstom nadom ponovo pružih ruku na isto mjesto i naiđoh na istu onu ruku pa je, obuzet grozom, i prodorno kriknuvši stisnuti i pustih povukavši svoju ruku. Uzdrhtah, ali postavši gospodar svoga rasuđivanja, pomislih da su to pored mene stavili neki leš dok sam spavao, jer bijah gotovo siguran da na podu ne bijaše ničega kad sam onamo legao. Odmah zamislih tijelo nekog nedužnog nesretnika kojega su zadavili, te su ga tako stavili pored mene da ga nađem kad se probudim, kao primjer sudbine koju i sam treba da očekujem. Na tu se pomisao izbezumih. Treći put prinijeh svoju ruku onoj šaci, zgrabih je i u istom trenutku htjedoh ustati kako bih k sebi privukao leš da se uvjerim u svu grozotu te činjenice; ali htijući se osloniti na lijevi lakat, ona ista hladna ruka koju sam držao oživi, povuče se i začas sam se u svom velikom čudu uvjerio da u svojoj desnici ne držim nikakvu drugu ruku doli svoju ljevicu koja je, ukočena i odrvenjela, postala nepokretna, bešćutna i hladna, a sve to zbog meke, gipke i ugodne postelje na kojoj sam jadan počivao.
Ta pustolovina, iako komična, nije me razvedrila. Ona me naprotiv navela na najcrnja razmišljanja. Primijetio sam da se nalazim na mjestu gdje stvarnost zacijelo izgleda kao san, kad laž izgleda kao istina; gdje razum mora da izgubi polovinu svojih sposobnosti; gdje uslijed poremećene mašte razum mora pasti žrtvom bilo maglovite nade bilo groznog očajanja. Odmah odlučih da u tom budem na oprezu, i prvi put u svom životu, u tridesetoj godini, prizvah u pomoć filozofiju, čije sam sve klice nosio u duši, a još mi se ne bijaše pružila prilika da o njima povedem računa niti da ih upotrijebim. Vjerujem da najveći dio ljudi umire a da nikada nisu pravo razmišljali. Do osam sati[31] ostadoh sjedeći. Javljala se svjetlost novog dana, sunce je moralo granuti u devet i četvrt, i nikako da taj dan svane. Neki predosjećaj koji mi se činio nepogrešiv uvjeravaše me da će me poslati kući. Gorio sam od osvetničkih želja koje nisam zatomljivao. Već sam se vidio na čelu naroda kako obaram vladu i istrebljujem gospoštiju. Sve je trebalo biti pretvoreno u prah i pepeo. U svojoj se mašti nisam zadovoljavao samo time da krvnicima naređujem pokolj svojih ugnjetača već sam i ja sam morao omastiti ruke njihovom krvlju. Takav je eto čovjek. On i ne sluti da to iz njega ne govori razum već srdžba, njegov najgori neprijatelj.
[31] U Veneciji se, kao što smo već napomenuli, vrijeme računalo od zalaska sunca. To treba imati na umu uvijek kad se spominju sati.
Čekao sam manje negoli sam se nadao. U osam i po sati, duboku tišinu tog mjesta, tog pakla čovječanstva, poremeti škripa zasuna u predvorjima hodnika kojima je trebalo prijeći da se dođe do moje ćelije. Pred rešetkama ugledah tamničara koji me upita jesam li imao dovoljno vremena da razmislim što ću jesti. Čovjek je veoma sretan kad se drzovitost podlaca sakrije iza krinke podrugivanja! Odgovorih mu da želim juhu s rižom, kuhano meso, pečenje, kruha, vode i vina. Vidjeh da se prostak začudio što ne čuje jadikovke koje je očekivao. Otišao je, ali se za četvrt sata vrati da mi kaže kako ga čudi što ne želim krevet i sve što mi je potrebno.
– Varate se – kaza mi – ako zamišljate da ste ovamo dovedeni samo za jednu noć.

– Donesite mi dakle sve što vam se čini da mi je potrebno.
– Kamo da pođem? Evo olovke i papira. Sve mi napišite.
Napismeno mu naznačih mjesto kamo treba da mi ode po krevet, košulje, čarape, kućni haljetak, papuče, kape, naslonjač, stol, češljeve, zrcala, britve, rupčiće, knjige koje mi messer grande bijaše oduzeo, tintu, pera i papir. Kad sam mu sve to pročitao, jer ta ništarija nije umjela čitati, kaza mi neka precrtam knjige, tintu, pera, zrcalo, britvu, jer je sve to odredbama zabranjeno u Piombima, te zatraži od mene novac kako bi mi kupio ručak. Imao sam tri cekina i dadoh mu jedan. Izišao je iz onog ćumeza, a sat kasnije čuh ga kako odlazi. U taj sat, kao što sam kasnije doznao, poslužio je sedmoricu drugih zatvorenika što su gore čamili u međusobno udaljenim ćelijama, kako bi im se spriječilo svako saobraćanje.
Oko podneva pojavi se tamničar u pratnji petorice žbira kojima je bila dužnost da poslužuju državne zatvorenike. Otvorio je ćeliju kako bi unio pokućstvo koje sam naručio i ručak. Krevet postaviše u onu komoricu, ručak mi staviše na jedan stolić. Pribor za jelo sastojao mi se od jedne žlice od bjelokosti koju je kupio za moj novac, budući da su viljuška i nož bili zabranjeni kao i svako drugo metalno oruđe.
– Naredite – reče mi – šta želite sutra jesti, zato što ovamo mogu dolaziti svega jednomdnevno, u svitanje. Presvijetli tajnik mi je naložio da vam kažem da će vam on poslati dolične knjige, jer su one koje vi želite imati zabranjene.
– Zahvalite mu na milosti koju mi je učinio zatvorivši me samog.
– Učinit ću vam tu uslugu, ali griješite što se tako izrugujete.
– Ne izrugujem se jer čini mi se da je bolje biti sam nego sa zlikovcima kojih ovdjezacijelo ima.
– Kakvi zlikovci, gospodine?! To bi mi bilo veoma krivo. Ovdje su samo čestiti ljudi, kojemeđutim treba odvojiti od društva zbog razloga koji su poznati samo Njihovim gospodstvima. Stavljeni ste sami kako bi vas se još više kaznilo, a vi želite da u vaše ime zahvaljujem!
– Nisam to znao.
Taj neznalica bijaše u pravu, a ja sam toga postao i suviše svjestan već nekoliko dana kasnije. Priznao sam da je čovjek, zatvoren sam, i u nemogućnosti da se ma čim bavi, sam samcat u gotovo sasvim mračnom prostoru, gdje ne vidi, i gdje samo jedanput dnevno može gledati onoga koji mu donosi jelo, a ne može ni uspravno hodati, najnesretniji smrtnik. On želi pakao, ako u njega vjeruje, samo da bude u društvu. Ovdje sam tako daleko dotjerao da sam priželjkivao i društvo ubojice, luđaka, bolesnika što zaudara, čak i medvjeda. U tamnici samoća tjera u očaj; ali da bi to čovjek znao, mora to iskusiti. Ako je zatvorenik književnik, neka mu se da pribor za pisanje i papira, i njegova se nesreća smanjuje za devet desetina.
Nakon tamničareva odlaska, stol postavih pored one rupe kako bih došao do malko svjetlosti i sjedoh ručati uz slabašno svjetlo što je dopiralo kroz prozorčić, no uspio sam progutati tek nešto malo juhe. Već četrdeset pet sati natašte, nije ni čudo što sam obolio. Taj sam dan proveo u naslonjaču, očekujući sutrašnji dan i pripremajući duh za čitanje knjiga koje mi bijahu milostivo obećali. Noć provedoh ne mogavši zaspati zbog neugodne buke što su je štakori stvarali u ćumezu, a u društvu sata na zvoniku Sv. Marka, koji mi se zbog zvonjave činio kao da se nalazi u mojoj sobi. Jedna vrst mučenja, o kojoj će malo mojih čitalaca moći tačno suditi, zadavaše mi nepodnošljivu muku; bijaše to milijun buha koje su davale sebi oduška po čitavom mom tijelu, željne moje krvi i kože koju su tako požudno bole da ni u snu ne bih pomislio da je to uopće moguće. Zbog tih prokletih insekata sav sam se svijao, dobivao grčeve, a uz to su mi još i trovali krv.
U cik zore pojavi se Lorenzo – tako se naime zvao tamničar – dade mi namjestiti postelju, pomesti, počistiti, a jedan od žbira doda mi vode da se operem. Htjedoh izići u onaj ćumez, ali mi Lorenzo kaza da to nije dopušteno. Dao mi je dvije debele knjige, a ja se suzdržah od toga da ih otvorim budući da nisam bio siguran da bih mogao zatomiti prvi poriv srdžbe što bi ga one mogle izazvati, a što bi doušnik sigurno saopćio. Otišao je, pošto mi je ostavio hranu i izrezao dva limuna.
Pošto sam na brzinu pojeo juhu dok je još bila topla, postavih jednu knjigu na svjetlo što je dolazilo sa prozorčića i kroz otvor, te vidjeh da ću lako čitati. Pogledah naslov i vidjeh da je to Mistični grad sestre Marije od Isusa zvane d'Agrada. Nisam imao ni pojma da postoji takva knjiga. Druga bijaše od nekakvog jezuita kome sam zaboravio ime.[32] On je osnovao nekakvo novo i naročito obožavanje, i to izravno srca našega gospoda Isusa Krista. Od svih ljudskih dijelova našeg božanskog posrednika, prema tom piscu, naročito je trebalo obožavati upravo taj dio; doista neobična pomisao jedne lude neznalice, te me to čitanje uzbuni još na prvoj stranici, jer mi srce nije izgledalo kao nekakva šupljina koja zaslužuje veće poštovanje od pluća. Onaj mistični grad više me je zanimao.
[32] Mistični grad sestre Marije od Isusa zvane d'Agrada, to je mistični napis La mistica ciudad de Dios redovnice Marije de Agreda, poznate pod svjetovnim imenom Maria Coronel (umrla 1729). U toku 17. i 18. stoljeća ta je knjiga mnogo napadana, pa je čak do 1748. bila i na indeksu. – ... jezuita kome sam zaboravio ime: na margini rukopisa sam je Casanova napisao da je to Caravita. Međutim, među Caravitinim djelima nema nijednoga na koje bi se moglo odnositi ovo što Casanova o njemu kaže. Neki misle da je zapravo riječ o knjizi jezuita Jeana Croiseta (1656–1738) Privrženost presvetom srcu (prvo izdanje 1689).
Pročitao sam sve ono što je mogla dati na svijet nastranost užarene mašte nekakve pobožne, sjetne španjolske djevice, zatvorene u samostanu, koja je za voditelje svoje savjesti imala neznalice i laskavce. Sve te maglovite i čudovišne vizije bijahu ukrašene imenom otkrivenja; kao veoma prisna prijateljica presvete djevice, a uz to i zaljubljena u nju, ona je od samoga boga primila nalog da napiše životopis njegove božanske majke. Potrebna uputstva, koja nitko nigdje nije mogao pročitati, pružio joj je Duh sveti.
Započinjala je dakle priču o Majci božjoj ne od časa njena rođenja već od časa njenog bezgrešnog začeća u utrobi svete Ane. Ta sestra Maria d'Agrada bijaše nadstojnica nekog samostana franciskanki što ga je sama osnovala u svom gradiću. Pošto je potanko opisala što je sve njezina uzvišena junakinja radila u materinoj utrobi, kazala je da je u vrijeme kad su joj bile tri godine mela kuću uz pomoć devet stotina slugu koji su svi odreda bili anđeli, a bog joj ih je namijenio, stavivši ih pod osobno zapovjedništvo njihova vlastita poglavara Mihajla, koji je služio za uzajamno saobraćanje između nje i boga. Najčudnije je pak to što i razuman čitalac, kad mu takva knjiga dopadne ruke, mora priznati da fanatični pisac nije ni na tren pomišljao da izmišlja. Jer izmišljanje ne može ići tako daleko. Sve je napisano u dobroj vjeri i s dubokim osvjedočenjem. To je vizija zanesena duha koji opijen bogom, bez trunke gordosti, vjeruje da otkriva ono što mu je nadanuo Duh sveti. Ta knjiga bijaše štampana s odobrenjem inkvizicije. Nisam mogao k sebi od čuđenja. Daleko od toga da u mom duhu pobudi iskru pobožnosti ili vjerske revnosti, to me je djelo dovodilo u iskušenje da izmišljenim smatram sve što imamo mistično i dogmatsko.
Duh te knjige i njoj sličnih ne ostaje bez posljedica. Čitajući je, čitalac duha tankoćutnija i sklonija čudesnosti no što bijaše moj dolazi u opasnost da i on, poput te djevice, postane vizionar i grafoman. Potreba da se nečim bavim nagnala me da čitavu jednu nedjelju provedem nad tim remek-djelom pomahnitalog duha. O tome ništa ne kazah priglupom tamničaru, ali me opatičine tlapnje stadoše sve strasnije opsjedati. Čim bih zaspao, zamjećivao bih kugu koju sestra d'Agrada bijaše posijala u mom duhu, onemoćalom od sjete i slabe ishrane. Kad sam ih budan opetovao, moji me neobični snovi nasmijavahu, pa me je spopadala želja da ih napišem, i da sam imao sve što mi je za to bilo potrebno, možda bih gore stvorio još gluplje djelo negoli je ono koje mi bijaše poslao gospodin Cavalli. Tada sam uvidio koliko se varaju oni koji ljudskom duhu pridaju nekakvu snagu; ona je tek relativna, a čovjek koji bi se dobro proučio našao bi u sebi samo slabost. Uvidjeh da je zaista lako poludjeti, iako se rijetko dešava da čovjek poludi. Naš um je poput topovskog baruta, koji se veoma lako može upaliti, ali se nikada sam ne upali, već jedino ako ga netko potpali; ili poput čaše, koja se nikada neće razbiti ako je netko ne razbije. Knjiga te Španjolke je upravo ono što je potrebno da čovjek poludi; ali da bi taj otrov djelovao, valja ga staviti samoga u tamnicu i lišiti svakog drugog zanimanja.
U mjesecu studenome 1767, idući iz Pamplone za Madrid, Andrea Capello, moj vozar, zaustavio se zbog ručka u nekom gradiću Stare Kastilije. Videći njegovu otužnost i ružnoću, dođe mi želja da mu doznam ime. Oh! kako li se nasmijah kad mi kazaše da je to Agrada! Dakle tu je, rekoh u sebi, glava one lude svetice dala na svijet svoje remek-djelo. Da nikada nisam imao posla s gospodinom Cavallijem, nikada ga ne bih bio upoznao! Neki stari svećenik, koji me uvelike štovao, čim ga zapitah o postojanju te sretne prijateljice majke njena tvorca, pokaza mi mjesto gdje je ona pisala, uvjeravajući me da su i otac, i majka, i sestra te božje biografkinje svi odreda bili sveci. Reče mi, a bijaše to istina, da je Španjolka zahtijevala od Rima njenu kanonizaciju, zajedno sa kanonizacijom blaženoga Pallafoxa. Možda je upravo taj mistični grad nadahnuo nadarenost oca Malagride da napiše Život svete Ane[33] koji mu je također u pero kazivao Duh svesti; ali jadni je jezuit zbog toga morao podnijeti mučeništvo a to je još bolji razlog da mu se pribavi kanonizacija ako red ponovo uskrsne i vrati se svom pređašnjem sjaju.[34] Nakon devet ili deset dana nisam više imao novaca. Lorenzo me upita kamo treba da ode po njega, a ja mu lakonski odgovorih: nikuda. Moja šutnja ne dopade se tom neznalici, lakomom i brbljavom. Sutradan mi reče da mi sud dodjeluje pedeset soldi dnevno, kojima bi on trebao biti blagajnik i o čemu bi me izvještavao svakoga mjeseca te bi prema mome nahođenju koristio te moje ušteđevine. Rekoh mu neka mi dvaput tjedno donosi Leidenske novine[35] a on mi odgovori da to nije dozvoljeno. Sedamdeset pet livri bijaše više no što mi bijaše potrebno, zato što više nisam mogao jesti. Velika vrućina i neishranjenost zbog lošeg jela iznuriše mi živce. Bijaše to doba nesnosne pasje žege; žestina sunčevih zraka što su udarale na olovo kojim je bio pokriven krov tamnice, držala me kao u kakvoj kupelji; znoj što se cijedio iz moje kože kapao je na pod lijevo i desno od naslonjača, gdje sam sjedio posve gol.
[33] Život svete Ane (La vida de gloriosa santa Ana), mistično djelo isusovca Gabriela Malagride, napisano u zatvoru (1759–1761), nikada nije štampano. Stavljeno je na indeks. Malagrida je zadavljen, a tijelo mu je spaljeno na lomači po nalogu inkvizicije godine 1761. navodno zato što je napisao to djelo. Međutim, pravi je razlog optužbe bio da je savjetovao da se izvrši atentat na portugalskog kralja (1758) i da je prorokovao kraljevu smrt.
[34] Isusovački red ukinuo je godine 1773. Klement XIV, a ponovo ga je uspostavio Pio VIII godine 1814.
[35] Leidensce novine – »Neobične novosti iz raznih krajeva«, nazvane Leidenske novine, prema imenu holandskog grada gdje su štampane još od 1680. godine.
Budući da za tih petnaest dana što sam se tamo nalazio uopće nisam imao stolicu, pođoh jednom i pomislih da ću umrijeti od boli koje su mi dotad bile nepoznate. Uzrokovali su ih hemoroidi. Tamo sam dobio tu okrutnu bolest od koje se više nisam izliječio. To je uspomena koja me s vremena na vrijeme podsjeća na njen uzrok, ali mi zbog toga nije nimalo draža. Ako nas ljekarstvo ne može poučiti lijekovima što liječe više bolesti, barem nam može pružiti pouzdane načine da ih steknemo. Međutim, tom sam bolešću u Rusiji pribavio sebi ugled. Kad sam deset godina kasnije bio tamo, o njoj se toliko govorilo, da se uopće nisam usudio potužiti na nju. Ista stvar desila mi se i u Carigradu kad sam imao hunjavicu i kad sam se na nju potužio u prisustvu jednog Turčina; on nije ništa kazao, ali je u sebi pomislio da je pseto poput mene nije dostojno.
Istog mi dana jaka drhtavica nagovijesti da sam obolio od groznice. Ostadoh u postelji, a i sutradan ne kazah ništa o tome; ali nakon dva dana, kad Lorenzo nađe netaknutu hranu, zapita me kako mi je.
– Veoma dobro.
– Ne, gospodine, jer ne jedete. Vi ste bolesni, i vidjet ćete velikodušnost suda, koji ćevam besplatno dati liječnika, ljekarstva, lijekove i vidara.
Tri sata kasnije vidjeh ga, bez ikakve pratnje, sa svijećom u ruci, kako predvodi jednu ozbiljnu osobu čija mi ružna fizionomija otkri liječnika. Držala me groznica koja mi je već tri dana žegla krv. On me ispita, a ja mu odgovorih da s ispovjednikom i s liječnikom uvijek govorim bez svjedoka. Kazao je Lorenzu neka iziđe. Lorenzo ne htjede, te doktor ode rekavši mi da se nalazim u smrtnoj opasnosti. To sam upravo i želio. Stanovito zadovoljstvo osjećao sam i zbog tog svog koraka koji je nemilosrdnim tiranima što su me ovdje držali mogao ukazati na njihov neljudski postupak.
Četiri sata kasnije začuh buku kračuna. Uđe liječnik, sam, držeći baklju u ruci, a Lorenzo ostade napolju. Bijah u najvećoj ravnodušnosti koja mi osiguravaše istinski počinak. Pravi bolesnik lišen je mučne dosade. Bi mi drago videći napolju onoga podlaca kojega nisam mogao podnositi nakon onog njegovog objašnjenja o namjeni željezne ogrlice.
U nepunih četvrt sata o svemu obavijestih liječnika.
– Ako želite ozdraviti – reče mi – valja se otarasiti tuge.
– Napišite mi za to recept i odnesite ga jedinom apotekaru koji ga može spremiti.Gospodin Cavalli je slab liječnik koji mi je dao srce Isusovo i mistični grad.
– Lako je moguće da su vam te dvije ljekarije izazvale groznicu i hemoroide. Neću vasnapustiti.
Otišao je, pošto mi je sam dugo miješao limunadu te me zamolio da je često pijem. Noć provedoh drijemajući i sanjajući mistična čudesa.
Sutradan, dva sata kasnije nego obično, vidjeh ga s Lorenzom i nekim vidarom koji mi pusti krv. Ostavio mi je nekakav lijek, za koji mi reče neka ga uzmem uveče, i jednu bocu juhe.
– Dobio sam odobrenje – reče mi – da vas dadem premjestiti u onaj ćumez, gdje nijetako vruće kao ovdje, jer tu se čovjek guši.
– Odustajem od te milosti, jer se užasavam štakora o kojima vi ne znate i koji bi zacijelodošli i u moju postelju.
– Kojeg li jada! Rekao sam gospodinu Cavalliju da vas je zamalo ubio onim svojimknjigama, a on mi kaza da mu ih vratim i umjesto njih daje vam Boecija.[36] Evo ga.
[36]... daje vam Boecija; bez sumnje traktat Dc c.omolatione philosophiae što ga je Boecije (480–524) i sam napisao u zatvoru.
– To je autor koji vrijedi više negoli Seneka, i zahvaljujem vam.
– Ostavljam vam štrcaljku i vode od ječma, pa se zabavljajte klistirima.
Četiri me je puta posjetio i izvukao iz pogibli. Ponovo sam dobio tek. Na početku rujna već sam se dobro osjećao.
Osim užasne žege, buha i dosade, jer nisam uvijek mogao čitati Boecija, nisam trpio nikakvog drugog pravog zla. Lorenzo mi kaza da imam pravo izići iz ćelije da se umijem dok mi se namješta krevet i dok se mete, što je bio jedini način da se smanji broj buha koje me izjedahu. To je bila milost. Tih sam osam ili deset minuta iskoristio da se žustro prošetam: prestrašeni štakori ne usuđivahu se pomoliti. Tog istog dana kad mi je Lorenzo dopustio to olakšanje, podnio mi je i račun o mom novcu. Izišlo je da mi duguje dvadeset pet ili trideset livri, ali mi nije bilo dopušteno da ih stavim u svoju kesu. Ostavio sam ih njemu, rekavši neka mi za to plati mise. On mi zahvali, ali tako da je on sam taj svećenik koji će ih izmoliti. Tako sam činio svakoga mjeseca, a nikada ne vidjeh nikakve potvrde ni od kakvog svećenika; sigurno je da je Lorenzo učinio ono što je najmanje nepošteno, prisvojivši moj novac, a mise mi je zacijelo on sam odslužio u krčmi.
I tako sam nastavljao, svakoga se dana iznova uvjeravajući da ću biti pušten kući; nikada nisam lijegao bez neke čudne sigurnosti da će sutradan doći da mi kažu da sam slobodan; ali, uvijek iznevjeren u tim nadama, razmišljao sam o tome da su mi možda utvrdili neki rok, te zaključih da to ne može biti kasnije od 1. listopada, dana kad počinje vladavina novih inkvizitora. Prema mome mišljenju, moje je tamnovanje trebalo dakle potrajati sve dok na vlasti budu isti inkvizitori, a to je, mišljah, i bio razlog što nikada nisam vidio tajnika koji bi, da nije bilo već tako odlučeno, došao da me sasluša, da mi dokaže moja nedjela, da mi objavi presudu;[37] to mi se činilo neizbježno zato što je bilo prirodno, no sve je to slab argument u tamnici gdje ništa ne može biti prema prirodi. Zamišljao sam sebi da su inkvizitori zacijelo uvidjeli moju nedužnost i svoju nepravdu i da me tu drže samo zbog javnog mišljenja, ali da bi me zasigurno morali pustiti na slobodu na kraju svoje vladavine. Čak sam se osjećao tako da bih im mogao oprostiti i zaboraviti nepravdu koju su mi nanijeli. Kako bi me mogli ostaviti ovdje, govorio sam sebi, prepustivši me sudu svojih nasljednika, kojima ne mogu saopćiti ništa što bi bilo dovoljno da budem osuđen? Činilo mi se nemoguće da bi me mogli osuditi i napisati presudu a da mi je ne saopće, niti mi kažu koji je tome razlog. Činilo mi se da sam ja neosporno u pravu, a tako sam i umovao; ali to je umovanje bilo neumjesno među pravilima suda koji se razlikuje od svih pravosudnih tijela svih vlada na ovome svijetu. Kad taj sud povede postupak protiv nekog prekršioca, on je već siguran da to ovaj doista i jest, pa od kakve je vajde da s njim razgovara? A kad ga osudi, zar mu treba saopćiti lošu vijest o presudi? Za njegov pristanak i tako nitko ne pita. Kažu da ga je bolje ostaviti u nadi. Ako mu saopće zašto su ga osudili, neće zbog toga ostati u tamnici ni sata manje. Onaj koji je mudar, o svojim poslovima nikome ne polaže računa, a poslovi venecijanskog suda svode se samo na to da sudi i osuđuje. Okrivljeni je stroj koji se ne treba ni miješati ni surađivati, on je kao čavao kome su potrebni samo udarci čekića da bi ušao u dasku.
[37]... da mi objavi presudu. – Zapravo je Casanova već bio zbog ateizma osuđen na pet godina tamnice.
Presuda je potpisana 12. rujna 1755.
Ja sam doduše donekle poznavao običaje strašnog diva pred čijim sam nogama nemoćno ležao, ali na zemlji postoje mnoge stvari za koje se može kazati da se dobro poznaju tek pošto ih čovjek iskusi. Ako se među mojim čitaocima nađe netko kome se ta pravila čine nepravedna, ja mu praštam, jer ona u velikoj mjeri tako zaista i izgledaju, ali on mora znati da su ona tako državom ustaljena i neophodna zato što sud te vrste može opstati samo oslanjajući se na njih. Oni koji ih drže na snazi jesu senatori izabrani između najmudrijih i onih što slove kao najkreposniji.
Posljednju noć mjeseca rujna provedoh besanu, dršćući od nestrpljenja da vidim svitanje novog dana jer bijah siguran da mi nosi slobodu. Nemilosrdnici koji su me ovamo strpali bijahu okončali svoju vladavinu. Ali osvanu i taj dan, Lorenzo mi donese hranu i ne najavi ništa nova. Pet ili šest dana provedoh u bijesu i očajanju. U jednom mi času pade na pamet da su možda iz razloga koje nisam mogao dokučiti odlučili da me tu zadrže do kraja mojih dana. Ta me jeziva pomisao natjera u smijeh jer sam znao da ću tu ostati tek kratko vrijeme, čim se jednom odlučim da se pod cijenu svog života domognem slobode. Ili ću biti ubijen ili će mi to poći za rukom.
Deliberata morte ferocior9 početkom studenoga stvorih plan da silom izađem iz mjesta gdje su me silom zadržavali; jedino sam još o tome razmišljao. Počeh tražiti, izmišljati, ispitivati stotinu načina da izvedem pothvat koji su zacijelo mnogi prije mene pokušavali, ali ga nitko nije uspio do kraja ostvariti.
9. Neumoljiviji zbog odluke da umre. Horacije, Ode, I, 37, 29.
Tih istih dana jedan mi neobičan događaj otkri bijedan položaj u kome se nalazila moja duša. Stajao sam u onome ćumezu gledajući gore prema prozorčiću, obuhvaćajući pogledom debelu gredu. Lorenzo je izlazio iz moje ćelije s dvojicom svojih ljudi, kad vidjeh golemu gredu koja se ne samo potresla nego se i okrenula u desno a zatim se nekim suprotnim pokretom, sporim i isprekidanim, vrati u svoj pređašnji položaj. U isti čas osjetih da gubim ravnotežu, te sam bio uvjeren da je ta trešnja izazvana zemljotresom, a začuđeni žbiri kazaše isto. Osjetivši radost zbog te pojave, ne izgovorih nijedne riječi. Četiri ili pet sekundi kasnije ponovo se javi to pomicanje, a ja se ne mogoh suzdržati a da ne izgovorim ove riječi: un altra, un altra, gran Dio, ma piu forte.10 Žbiri, prestravljeni onim što im je izgledalo kao bezbožnost ludog očajnika i hulnika, pobjegoše obuzeti užasom. Razmatrajući kasnije, utvrdih da sam među moguće posljedice rušenja Duždeve palače ovamo ubrojio i priliku da se dočepam slobode; srušivši se, palača bi me bez ikakve ozljede živog, zdravog i slobodnog izbacila na lijepi pločnik Trga sv. Marka. Tako počeh pokazivati znakove ludila. To je potresanje uzrokovao onaj isti zemljotres koji je tih dana razorio Lisabon.[38]
10. Još jedna, još jedna, veliki bože, ali jača!
[38] Katastrofalni potres zadesio je Lisabon 1. studenog 1755.

XI
Različiti događaji - Sudrugovi - Pripremam bijeg - Mijenjam ćeliju
Kako bih čitaoca pripremio da dobro shvati moje bjekstvo iz takva mjesta, treba da mu opišem njegov smještaj. Ti su zatvori stvoreni da se u njima drže državni krivci, a smješteni su upravo na tavanu Duždeve palače. Budući da joj krov nije prekriven ni škriljcem ni opekom već olovnim pločama od tri kvadratne stope, debljine dvanaestine palca, nastalo je i ime Piombi, kako se već ta tamnica naziva. U nju se može ući samo kroz vrata palače, ili kroz zgradu tamnice, kamo su me uveli preko mosta što ga nazivaju Mostom uzdisaja. Do tih tamnica može se uspeti samo prolazeći kroz dvoranu gdje se okupljaju državni inkvizitori; jedino tajnik ima ključ, koji mu vratar Piomba mora predati svakoga jutra čim obavi svoju službu kod zatvorenika. To se obavlja u cik zore zato što bi, kasnije, stalno prolaženje žbira smetalo na mjestu što je puno svih onih koji imaju nekog posla s poglavarima Vijeća desetorice, koje svakoga dana zasjeda u pokrajnoj dvorani, zvanoj bussola, kuda žbiri svakako moraju proći.
Zatvori su bili odvojeni ispod vrha dviju suprotnih fasada palače. Tri su na zapadu, a među njima je bio i moj, i četiri na istoku. Žlijeb na rubu krova onih što se nalaze na zapadnoj strani vodi u dvorište palače; onaj istočni vodi okomito u kanal zvan Rio del palazzo. Na toj strani ćelije su veoma svijetle i u njima se može stajati, što nedostajaše zatvoru u kojem sam se ja nalazio i koji se nazivao U trave.11 Pod moje ćelije nalazio se tačno iznad stropa dvorane inkvizitora, gdje su se obično sastajali samo noću nakon dnevne sjednice Vijeća desetorice, kojega su članovi sva trojica.
11. Ta riječ znači »greda«. Bijaše to ona golema greda čija je sjena lišavala ćeliju svjetlosti. (Casanovina bilješka.).
Budući da bijah u sve to upućen, a imajući uz to savršenu prostornu predodžbu tog mjesta, ocijenih da je jedini put spasenju, s izgledom u uspjeh, da probijem pod svog zatvora. No za to je valjalo imati alat, što je teško pribaviti na mjestu gdje je zabranjen svaki dodir s vanjskim svijetom, gdje nisu dopušteni ni posjeti, ni bilo kakva izmjena pisama. Kako nisam imao novaca da potkupim nekog od žbira, nisam mogao ni na koga računati. Čak uz pretpostavku da će se tamničar i ona dvojica prirepaka što ga prate dati ljubazno zadaviti – jer osim golih ruku nisam imao drugog oružja – još je preostajao jedan žbir što stajaše na vratima zatvorene galerije koja je otvarao tek pošto bi mu njegov drug, kad bi želio izići, rekao lozinku. Jedina misao koja me je zaokupljala bijaše bijeg, a kako u Boeciju nisam našao nikakvih prigodnih uputa, prestadoh ga čitati. Uvijek sam samo o tom razmišljao, znajući da ću samo razmišljanjem doći do cilja. Oduvijek sam vjerovao da će čovjek kad je čvrsto naumio provesti neki cilj i kad osim te misli nema nijedne druge, u tome i uspjeti, ma kakve mu se poteškoće ispriječile na putu. Takav će čovjek postati veliki vezir, postat će papa, oborit će kraljevstvo samo ako počne još zarana, jer čovjek dospio u doba što ga Sreća prezire ne stiže ni do čega, a bez njene pomoći ne može se ničemu nadati. Valja se pouzdati u nju, a u isto vrijeme biti na oprezu, jer je ona hirovita. Ali to je jedan od najtežih političkih proračuna.
Polovinom studenoga Lorenzo mi reče da messer grande u svojim rukama ima nekog uhapšenika, te da mu je tajnik Businello, novi circospetto, zapovjedio neka ga stavi u najgoru od svih ćelija, i da će ga prema tome zatvoriti sa mnom. Povjerio mi je kako mu je dao do znanja da ja smatram milošću što sam zatvoren sam, a on mu je odgovorio da sam za četiri mjeseca što sam ih ovdje proveo već mogao postati pametniji.
Na vijest o dolasku novog supatnika ne osjetih ni radosti ni ogorčenja, ali se obradovah čuvši za promjenu tajnika. Taj gospodin Pietro Businello bijaše dobričina koga sam upoznao u Parizu, kad je išao u London u svojstvu izaslanika Republike.
Jedan sat nakon zvona Terze začuh škripanje kračuna i ugledah Lorenza, u pratnji dvojice žbira, koji su u lisičinama vodili nekog uplakanog mladića. Zatvoriše ga kod mene i odoše ne progovorivši ni riječi. Ja bijah u postelji, gdje me on nije mogao vidjeti. Njegovo me iznenađenje zabavi. Imao je sreću što je bio visok samo pet stopa te je stajao i pažljivo promatrao moj naslonjač, za koji je zacijelo vjerovao da je njemu namijenjen. U visini naslona rešetke spazi Boecija. Obrisa suze, otvori ga i prezrivo odbaci, možda rasrđen kad je ugledao latinski. Pođe na lijevu stranu ćelije i začudi se našavši prnje, onda se približi komorici i učini mu se da vidi nekakvu postelju. Ispruži ruku, dotakne me i zamoli za oproštenje. Rekoh mu neka sjedne, i evo tako se upoznasmo.
– Tko ste vi? – upitah ga.
– Iz Vicenze sam, zovem se Maggiorin,[39] otac mi je kočijaš pri kući Poggiana, do dvanaeste godine držao me u školi gdje sam naučio čitati i pisati, zatim sam ušao u radnju jednog vlasuljara, gdje sam u pet godina naučio dobro češljati. Kao sobar namjestih se kod grofa X. Dvije godine kasnije, iz samostana je izišla njegova kći jedinica, i češljajući je zaljubih se u nju, a i ona u mene. Pošto smo jedno drugom dali vjeru da ćemo se vjenčati, prepustismo se prirodi, i grofica, kojoj je, kao i meni, osamnaest godina, zatrudni. Jedna služavka u kući, veoma pobožna žena, otkri naš dosluh i grofičinu trudnoću te joj reče kako joj savjest nalaže da sve otkrije njenom ocu; ali moja žena već nekako uspije da je ušutka uvjerivši je da će u toku sedmice udesiti da to otac dozna preko njena ispovjednika. Ali, umjesto da ode na ispovijed, ona me obavijesti o svemu, i mi odlučismo da pobjegnemo. Ona se domogla znatne svote novca i nešto dijamanata svoje pokojne majke, i noću smo trebali poći za Milano; ali nakon ručka pozva me grof i predavši mi jedno pismo, kaza mi da smjesta moram krenuti, kako bih ga ovdje u Veneciji uručio u ruke osobe na koju bijaše naslovljeno. Tako je dobrostivo i mirno sa mnom govorio da nikada ne bih mogao naslutiti šta će mi se desiti. Odoh po ogrtač i usput se oprostih od žene, uvjeravajući je da je to bezazleno i da će me vidjeti sutradan kad se vratim. Onesvijestila se. Čim sam stigao ovamo, odnio sam pismo onoj osobi koja me zamoli da pričekam odgovor; pošto sam ga primio, odoh u krčmu da štogod prigrizem te da odmah zatim pođem za Vicenzu. Ali na izlasku iz krčme uhapsiše me žbiri i odvedoše me u postaju; tamo sam ostao sve do ovoga trenutka kad su me doveli ovamo. Vjerujem, gospodine, da mlađu groficu mogu smatrati svojom ženom.
[39]...zovem se Maggiorin. – Ovdje ili je zatajilo Casanovino sjećanje ili on nastoji prikriti prava imena: njegov prvi drug u tamnici (zatvoren 21. travnja 1755), sobar kod grofa Giorgia Marchesinija iz Vicenze, zvao se Lorenzo Mazzetta, a ona djevojka nije bila grofova kći jedinica već njegova nećakinja, gospođica Pagiello, također iz Vicenze.
– Varate se.
– Ali priroda...
– Ako je sluša, priroda tjera čovjeka da počinja gluposti sve dok ne bude strpan uPiombe.
– Zar sam dakle u Piombima?
– Baš kao i ja.
Briznuo je u gorki plač. Bio je to veoma zgodan mladić, iskren, pošten i zaljubljen do ušiju, a ja sam u sebi praštao onoj grofici, osuđujući nesmotrenost oca koji ju je radije mogao dati češljati nekoj ženi. U svom plaču i žalopojkama pričao je samo o svojoj jadnoj grofici. Bijaše mi ga veoma žao. Vjerovao je da će se netko vratiti i donijeti mu postelju i jelo, ali ja ga liših obmana, a pravo sam i pogodio. Dadoh mu jesti, ali nije mogao ništa progutati. Čitavog dana nijednom se nije potužio na svoju sudbinu, osim ako je to bilo u vezi s njegovom ljubavnicom koju nije mogao tješiti, te nije mogao zamisliti šta će se s njome desiti. Ona je, u mojim očima, već bila i više nego opravdana i bio sam siguran, kad bi inkvizitori nevidljivo prisustvovali svemu onome što mi je taj dečko rekao u mojoj ćeliji, ne samo da bi ga pustili već bi ga i oženili njegovom ljubavnicom, ne obazirući se ni na zakone, ni na običaje; a možda bi dali zatvoriti grofa, oca, koji je ostavio slamu pored vatre. Dadoh mu svoju slamaricu jer, mada bijaše čist, bilo je razloga da se pribojavam snova zaljubljenog mladića. Nije bio svjestan ni veličine svoga grijeha, ni grofove potrebe da ga potajno kazni kako bi spasio čast svoje obitelji.
Sutradan mu donesoše slamaricu i ručak za petnaest soldi koje mu je sud davao kao milostinju. Tamničaru rekoh da je moj ručak dovoljan za obojicu te da ono što sud daje dečku može upotrijebiti na to da mu tjedno dade odslužiti po tri mise. On to rado prihvati i još mu čestita što se nalazi sa mnom, te nam kaza da pola sata možemo šetati po onom ćumezu. Uviđao sam da mi je ta šetnja odlična za zdravlje kao i za moj plan o bijegu, koji je dozreo tek jedanaest mjeseci kasnije. U dnu tog štakorskog brloga vidjeh dosta starog pokućstva, nabacanog na pod, lijevo i desno od dviju škrinja a ispred jedne velike gomile sveski. Uzeh nekih deset-dvanaest komada ne bih li se čitajući zabavio. Sve to bijahu procesi zbog kriminala. To mi se čitanje učini veoma zabavnim jer mi bijaše dopušteno da pročitam ono što je svojevremeno bila velika tajna. Nađoh neobičnih odgovara na sugestivna ispitivanja o zavođenju djevica, upoznah neumjerene ljubavne pustolovine ljudi što su bili namješteni u djevojačkim konzervatorijima, činjenice s kojima su suočeni ispovjednici što su napastovali svoje pokajnice, učitelje kojima je dokazana pederastia i tutore koji bijahu prevarili svoje štićenike; bilo je tu spisa starih i dva-tri stoljeća, čiji mi stil i običaji pružiše nekoliko sati zabave. Među onim namještajem što bijaše na zemlji vidjeh jednu grijalicu, kotlić, lopaticu za žar, mašice, stare svijećnjake, zemljane ćupove i limenu štrcaljku. Pomislih da je nekom uglednom zatvoreniku ukazana počast time što mu je odobreno da se služi tim namještajem. Vidjeh i nekakvu polugu, debelu kao moj palac a dugačku stopu i po. Ništa od toga nisam dirao. Još ne bijaše došlo vrijeme da se za nešto od toga odlučim.
Pred konac mjeseca, jednoga lijepoga jutra, odvedoše mi druga. Lorenzo mi reče da su ga osudili na tamnicu zvanu quattro. Ona se nalazi unutar zatvorske zgrade.[40] Pripada državnim inkvizitorima. Zatvorenici što su u njoj imaju pogodnost da mogu dozvati tamničare kad im ovi zatrebaju; taj je zatvor mračan, ali imaju svjetiljku na ulje; sve je od mramora te nema bojazni od požara. Mnogo kasnije doznao sam da je jadni Maggiorin tamo ostao pet godina te da je nakon toga na još deset godina poslan na Cerigo.[41] Nije mi poznato je li tamo umro. Bijaše mi ugodno društvo, a to spoznah tek kasnije kad sam, ostavši sam, ponovo zapao u tugu. Međutim, ostala mi je povlastica da svakoga dana pola sata prošećem po onome brlogu. Ispitah sve što se u njemu nalazilo. Jedan sandučić bijaše ispunjen finim papirom, kartonima, još nezarezanim guščjim perima i navojima konopca. Drugi bijaše zakovan. Pogled mi privuče komad uglačanog crnog mramora, debeo jedan palac, dug šest i širok tri palca. Uzeh ga bez ikakva cilja i stavih ga ispod svojih košulja u ćeliji.
[40] Zatvorska zgrada. Izgradio ju je Antonio da Ponte godine 1580. S Duždevom palačom bila je povezana Mostom uzdisaja.
[41]... poslan na Cerigo. – Mazzeta je u siječnju 1762. umakao iz tamnice Sotto dei piombi, ali se ne zna je li kasnije ponovo uhvaćen. Nigdje ne postoji nikakav trag o njegovu progonstvu na Cerigo.
Osam dana nakon Maggiorinova odlaska Lorenzo mi reče da ću po svoj prilici dobiti novog druga. Taj čovjek, koji je u dnu duše bio tek jedno obično naklapalo, poče se ljutiti što mu ja nisam postavljao nikakvih pitanja. Budući da po svojoj dužnosti ne bi smio biti takav, a kako se preda mnom nije mogao dičiti svojom uzdržljivošću, zamišljao je da ga ja nikada ne ispitujem zato što mislim da on ništa ne zna. Njegovo samoljublje bijaše povrijeđeno i on, da bi me uvjerio kako se varam, bez pitanja poče naklapati.
Kaza mi da vjeruje da ću često dobivati nove posjete, jer su u ostalih šest ćelija svuda već po dvije osobe kojima mjesto nipošto ne bijaše u quattru. Nakon duge stanke, videći da ne pitam kakva je to počast, rekao mi je da se u quattru nalaze izmiješani svakojaki ljudi, čija je presuda napisana, mada im nije poznata. Nastavio je kazavši da su oni što se poput mene nalaze u Piombima, a povjereni su njemu, sve odreda veoma ugledne osobe čija zločinstva radoznalci ne mogu odgonetnuti.
– Kad biste samo znali, gospodine, koji su ti vaši sudrugovi što dijele vašu sudbinu!Čudili biste se, jer istina je što kažu da ste čovjek od duha; ali oprostit ćete mi... Znate da nije dovoljno da čovjek ima duha pa da ga dovedu ovamo... Shvaćate me... pedeset soldi dnevno, to je već nešto... tri livre daju jednom građaninu, četiri nekom plemiću, a osam nekakvom stranom grofu: ja to moram znati, jer sve to prolazi kroz moje ruke.
Tada mi izreda hvalospjev o sebi, sastavljen od samih ružnih osebina:
– Nisam ni tat, ni izdajnik, ni lažac, ni škrtac, ni zloban, ni grub poput svih mojihprethodnika, a kad popijem koju pintu više, postajem još bolji; da me je otac poslao u školu, bio bih naučio čitati i pisati, i možda bih bio messer grande; ali to nije moj grijeh. Gospodin Andrea Diedo me cijeni, a moja žena, kojoj su svega dvadeset četiri godine i koja vam svakog dana sprema hranu, odlazi k njemu na razgovor kad god to ona zaželi, a on je bez oklijevanja pušta da uđe, čak i kad je u postelji, što je milost koju ne ukazuje niti jednom senatoru. Obećavam vam da ćete pored sebe imati sve prinove što se ovdje iskrcaju, premda uvijek na kratko vrijeme, jer čim tajnik iz njihovih usta dozna ono što mu je važno, on ih odašilje onamo gdje spadaju, ili u quattro, ili u neku tvrđu, ili na Istok, ili, ako su stranci, na državnu granicu, jer vlada ne smatra da smije raspolagati podanicima drugih vladara, osim ako oni nisu u njenoj službi. Blagost toga suda, gospodine, besprimjerna je; na svijetu nema takvog koji bi svojim zatvorenicima ukazivao više blagosti; smatra se okrutnim što nije dopušteno pisati ni primati posjete, a to je glupo, jer pisanje i primanje posjeta jesu isto što i gubljenje vremena. Reći ćete mi da nemate nikakva posla, ali to se ne može reći za nas ostale koji smo ovdje.
Tako je otprilike izgledala govorancija kojom me taj krvnik počastio i koja me, zapravo, zabavila. Vidjeh da bi taj čovjek bio opakiji kad bi bio malko manje glup. Odlučih da iskoristim tu njegovu glupost.
Sutradan mi dovedoše novog druga, s kojim prvi dan postupiše jednako kao s Maggiorinom. Uvidjeh da moram nabaviti još jednu žlicu od bjelokosti, jer prvog su dana pridošlicu ostavljali bez jela; na meni bijaše da ga nahranim.
Taj čovjek, kome se odmah pokazah, duboko mi se nakloni. Moja brada, koja već bijaše duga četiri palca, bila je još veličanstvenija negoli moj stas. Lorenzo mi često posuđivaše makaze da obrežem nokte na nogama; ali mi uz prijetnju velikih kazni bijaše zabranjeno da brijem bradu. Čovjek se na sve privikne.
Došljak bijaše čovjek pedesetih godina, visok kao i ja, malko pognut, mršav, velikih usta i dugih prljavih zubi. Oči mu bijahu smeđe i malene a obrve duge i crvene, imao je okruglu i crnu periku koja je zaudarala po ulju, te odijelo od grube sive čoje. Premda je prihvatio moj ručak, bio je suzdržljiv. Čitavog dana nije mi uputio ni jedne jedine riječi, te sam i ja jednako postupio; no sutradan je promijenio ponašanje. Rano izjutra donesoše mu krevet koji mu je pripadao i rublje u jednoj vreći. Tamničar ga zapita šta želi za ručak te zatraži novaca da ga kupi.
– Nemam novaca.
– Zar čovjek bogat poput vas da nema novaca?
– Nemam ni prebite pare.
– Vrlo dobro. Smjesta idem da vam donesem tvrdog dvopeka, livru i po, i lonac izvrsnevode. To je prema nalogu.
To mu je i donio prije negoli je otišao, te me ostavi s onom sablasti.
Čuh ga kako je uzdahnuo, bi mi ga žao, te prekinuh šutnju.
– Ne uzdišite, gospodine, ručat ćete sa mnom; ali čini mi se da ste počinili velikupogrešku što ste ovamo došli bez novca.
– Imam ga, ali to ne treba reći ovim krvopijama.
– Lijepe li pronicavosti koja vas osuđuje na kruh i vodu! Smijem li vas upitati je li vampoznat razlog vašeg hapšenja?
– Jest, gospodine, poznat mi je, i da biste ga shvatili, u nekoliko riječi ispričat ću vamsvoju povijest.
– Zovem se Sgualdo Nobili. Sin sam seljaka, koji me dao naučiti čitati i pisati i koji mi jenakon svoje smrti ostavio malenu kućicu i nešto zemljišta koje je uz nju pripadalo. Zavičaj mi je Furlandija, jedan dan hoda od Udina. Jedna bujica, ikoju zovu Corno, a koja mi je prečesto uništavala moje malo gospodarstvo, dovede me da se odlučim, još prije deset godina, da to prodam te da se preselim u Veneciju. Za to mi odbrojaše osam tisuća livri, sve u lijepim cekinima. Obavijestili su me da u prijestolnici ove slavne republike svi uživaju časnu slobodu te da poduzetan čovjek, koji posjeduje glavnicu poput moje, može tamo veoma ugodno živjeti posuđujući uz zalog. Siguran u svoju ušteđevinu, u svoje rasuđivanje kao i u svoje poznavanje života, odlučih da se latim upravo tog zanata. Unajmio sam jednu kućicu u četvrti Canal regio, namjestio sam je i živeći posve sam proživjeh dvije veoma spokojne godine, te se obogatih za deset tisuća livri, jer, htijući dobro živjeti, za svoje sam uzdržavanje trošio jednu tisuću. Bijah siguran da ću za kratko vrijeme postati deset puta bogatiji. U to sam vrijeme nekom Židovu posudio dva cekina, uz zalog što se sastojao od nekoliko dobro uvezanih knjiga, među kojima nađoh i Charonovu Mudrost. Nikada nisam volio čitanje, uvijek sam čitao samo kršćanski nauk; ali ta Knjiga mudrosti ukaza mi koliko sam sretan što znam čitati. Ta je knjiga, gospodine, koju vi možda ne poznajete, pravo blago. Kad je pročita, čovjek spozna da ne mora čitati drugih knjiga, jer ona sadrži sve što je važno da čovjek zna; ona ga oslobađa svih predrasuda zasađenih još u djetinjstvu; ona ga oslobađa bojazni od budućeg života; ona mu otvara oči, pokazuje mu put sreće i čini ga učenim. Nabavite to štivo, a glupanima smatrajte one koji će vam kazati da je to zabranjeno.
Po toj besjedi spoznah kakav je taj čovjek, jer Charona sam poznavao, i ne znajući da bijaše preveden. Ali koje se knjige ne prevode u Veneciji? Charon, veliki obožavalac Montaigna, pomislio je da može poći još dalje od svog uzora, ali nije dopro ni do njega. Dao je jasniji oblik mnogim stvarima koje Montaigne nabacuje bez reda, a budući da je to zasnovao velik čovjek, mislio je valjda da to ne podliježe cenzuri. No Charon, svećenik i teolog, bijaše pravedno osuđen. Nije bio mnogo čitan. Glupi Talijan koji ga je preveo nije čak znao ni to da je sapienza prijevod riječi mudrost. Charon je svojoj knjizi drsko dao naslov Salomonova djela. Moj drug ovako nastavi:
– Budući da me je Charon oslobodio suviška savjesti i svih negdašnjih lažnih pojmova,svoj posao dotjerah tako daleko da sam za šest godina postao gospodar devet tisuća cekina. To vas ne treba čuditi, jer u ovom bogatom gradu kockanje, razvrat i nerad svakoga bace u nevolju i potrebu za novcem, a mudri iskorištavaju ono što ludi razbacuju. Prije tri godine sa mnom se upoznao neki grof Seriman i, spoznavši da sam štedljiv, zamoli me neka od njega uzmem petsto cekina, neka ih uložim u svoj posao i neka mu dadnem polovinu dobiti. Za to je zatražio tek običnu potvrdu, u kojoj sam se ja obavezao da ću mu prilikom vraćanja predati tu istu svotu. Na kraju godine dadoh mu sedamdeset pet cekina, što je iznosilo petnaest posto, a on mi dadne potvrdu, ali se pokazao nezadovoljnim. Nije bio u pravu jer se u poslu nisam služio njegovim novcem, budući da sam imao dosta svoga. Druge godine, iz same velikodušnosti, učinih to isto; ali padoše i teške riječi, tako da je on zatražio da mu vratim onu svotu. Odgovorih mu da ću od toga odbiti sto pedeset cekina koje je već primio. Ali on se razjari i pozva me na vanparničnu nagodbu, zahtijevajući vraćanje čitave one svote.
Moju obranu preuze jedan vješti odvjetnik i uspje mi da se to otegne još dvije godine. Prije tri mjeseca govorili su mi o nekakvoj nagodbi, a ja sam to odbio, ali bojeći se kakvog nasilja, obratio sam se gospodinu Giustinianiju, zastupniku markiza de Montallegre, španjolskog ambasadora, koji mi iznajmi jednu kućicu na Listi, gdje je čovjek siguran od iznenađenja. Pristajao sam da grofu Serimanu vratim njegov novac, ali sam namjeravao odbiti još stotinu cekina što sam ih potrošio na parnicu koju mi je on natovario. Moj je zastupnik prije osam dana bio kod mene zajedno s grofovim zastupnikom, a ja im u jednoj kesi pokazah dvjesta pedeset cekina koje sam im bio spreman dati, ali ni pare više. Obojica odoše nezadovoljni. Prije tri dana gospodin Giustiniani mi poruči da je ambasador našao za shodno da državnim inkvizitorima odobri da k meni pošalju svoje ljude, kako bi izvršili ovrhu. Nisam znao da je tako nešto moguće. Hrabro sam očekivao neugodni posjet, pošto sam sav svoj novac pohranio na sigurno mjesto. Nikada ne bih povjerovao da će im poslanik dopustiti da me se dočepaju, a to se, vidite, ipak desilo. U cik zore dođe k meni messer grande i zatraži trista pedeset cekina, a kad mu odgovorih da nemam ni pare, on me uhiti, i evo me sad ovdje.
Čuvši tu pripovijest, stadoh razmišljati o tom podlom skotu što su mi ga dali u društvo, te o časti što mi ju je ukazao, vjerujući da sam i ja skot poput njega, pa mi je zato sve ispričao, misleći valjda da ću mu ja pljeskati. Nakon svih onih glupih besjeda koje mi je držao tri dana uzastopce, navodeći neprestano Charona, spoznao sam svu istinitost poslovice: Guardati da colui che non ha letto che un libro solo12 Charon ga bijaše učinio bezbožnikom, i on se time hvalisao bez ikakva ustručavanja. Četvrtog dana, sat nakon Terze, dođe Lorenzo i kaza mu neka s njim siđe do tajnika koji ga želi preslušati. Brzo se obukao i umjesto da obuje svoje cipele, navukao je moje a da ja to nisam ni primijetio. Vratio se nakon pola sata i iz svojih cipela izvukao dvije kese sa trista pedeset cekina koje je, predvođen Lorenzom, odnio tajniku. Kad se po drugi put vratio, uzeo je svoj ogrtač i ponovo izišao. Lorenzo mi reče da je pušten na slobodu. Sutradan dođoše po njegove prnje. Uvijek sam vjerovao da ga je tajnik natjerao da prizna da ima novac, priprijetivši mu mukama, što kao prijetnja može još uvijek korisno poslužiti.
12. Čuvaj se onog koji je pročitao samo jednu knjigu.

Prvog dana godine 1756. primih novogodišnje darove. Lorenzo mi donese kućni haljetak podstavljen lisičjim krznom, svileni pokrivač ispunjen pamukom i jednu vreću od vučje kože da u nju stavljam noge za velike studeni koja bijaše jednako nesnosna kao i vrućina što sam je podnosio u mjesecu kolovozu. Predajući mi to, kaza mi po tajnikovu nalogu da mjesečno mogu raspolagati sa šest cekina za kupovinu svih knjiga koje zaželim, pa i novina, te da mi taj poklon dolazi od gospodina Bragadina. Zamolih ga za olovku i na komadu papira napisah: Zahvalan sam milostivosti suda i kreposti gospodina Bragadina.
Treba biti u mom položaju pa da čovjek shvati čuvstva koje je taj događaj pobudio u mojoj duši. Bijah toliko raznježen da sam praštao svojim ugnjetačima, te sam gotovo napustio naum o bijegu. Eto kako je čovjek savitljiv kad ga nevolja pritisne i ponizi. Lorenzo mi je rekao da je gospodin Bragadin osobno došao trojici inkvizitora te da ih je na koljenima i plačući molio za milost neka dozvole da primim taj znak njegove stalne ljubavi, ako se još uvijek mogu ubrajati među žive, a da su oni bili ganuti, pa ga nisu mogli odbiti. Odmah sam napisao sve naslove knjiga koje sam želio.
Šećući jednog lijepog jutra onim brlogom oči mi se zaustaviše na jednoj dugačkoj poluzi što se nalazila na podu. Odmah sam razabrao da bi mi mogla poslužiti i za obranu i za napad, te je pokupih i odnesoh u ćeliju, sakrivši je ispod odijela zajedno s onim komadom crna mramora. Ustanovio sam da je to savršeni brusni kamen jer pošto sam dugo vremena trljao jedan kraj poluge o taj kamen ugledah na željezu oštar brid.
Taj me neobičan posao u kom sam se okušao kao potpun početnik stade grozničavo zaokupljati. Na to me je poticala nada da ću posjedovati jedan predmet koji je u Piombima zacijelo strogo zabranjen, ili me pak gonila taština da se pohvalim kako sam izradio oružje bez ikakva alata, a možda bijah razdražen poteškoćama, jer sam polugu morao trljati tako reći u potpunoj tami, na naslonu rešetke, a kamen sam morao uglaviti vlastitom rukom. Nisam imao ni kapi ulja da ga nakvasim te da lakše izbrusim željezo koje sam htio zašiljiti, pa sam se služio svojom slinom. Tako sam radio petnaest dana da izoštrim osam piramidalnih ploha koje pri svome vrhu stvarahu savršen šiljak. Te su plohe bile dugačke palac i po a sama je poluga tako postala osmorokutni bodež, tako lijepo oblikovan da se bolje ne bi moglo zahtijevati ni od kakvog dobrog nožara. Čovjek ne može sebi predočiti muku, dosadu koju sam podnio i strpljenje što sam ga morao imati za taj neugodan posao, ne imajući drugoga alata doli jednog neučvršćenog kamena. Za mene to bijaše neka vrst torture quam siculi non invenere tyranni.13 Nisam više mogao pokretati desnu ruku, a rame kao da mi je bilo iščašeno. Dlan na ruci pretvorio se u veliku ranu nakon što su popucali krvni sudovi, ali unatoč bolima nisam prekinuo rad. Htio sam da on bude savršen.
13. Koju nisu izmislili sicilijanski tirani. Prema Horaciju: Epistolae, I, 2, 58: Invidia Siculi non invenere tvranni maius tormentum. (Sicilijanski tirani nisu izmislili gore muke od zavisti.).
Gord zbog svoga djela, i ne odlučivši još kako i pri čemu bih se mogao time poslužiti, pomislih da ga sakrijem na neko mjesto gdje bi moglo ostati neotkriveno čak i za vrijeme nekakve pretrage. Pomislih da ga stavim u slamu naslonjača; ali ne odozgo, jer, kad bi se podigao jastučić, opazila bi se izbočena neravnina, već sam, preobrnuvši ga, gurnuo u nj čitavu polugu, tako da je trebalo znati da je ona unutra ako se željelo do nje doći. Tako mi je bog pripremao ono što je neophodno za bijeg koji je trebao biti zadivljujući ako ne i čudesan. Priznajem da se time dičim, ali moja taština ne potječe otuda što mi je to uspjelo, jer u to se dobrano bijaše umiješala i sreća. Ona dolazi otuda što sam to smatrao izvedivim te zato što sam imao smjelosti da to poduzmem.
Nakon tri-četiri dana razmišljanja o tome kako bih mogao iskoristiti tu polugu, koja postade kopaljce debelo poput štapa i dugačko dvadeset palaca, čiji mi lijepo zašiljeni vrh pokazivaše da željezo nije uvijek nužno pretvoriti u čelik pa da se dobije oruđe, uvidjeh da mi ne preostaje drugo već da izdubem otvor u podu ispod kreveta.
Bio sam siguran da prostorija ispod ćelije može biti samo ona u kojoj sam vidio gospodina Cavallija, a kako sam znao da tu sobu otvaraju svakog jutra, bio sam uvjeren da ću se onamo, čim rupa bude spremna, lako moći spustiti iz svoje ćelije pomoću krevetskih ponjava od kojih bih napravio neku vrst užeta pričvrstivši ga za jedan kraj svog kreveta. U toj istoj sobi sakrio bih se ispod velikog stola suda, a ujutro, čim bih opazio da su vrata otvorena, izišao bih, te bih se sakrio na sigurno mjesto još prije no što bi se za mnom dali u potjeru. Pretpostavljao sam da Lorenzo u toj prostoriji ostavlja na straži jednog od svojih žbira, a ovoga bih odmah ubio zarivši mu u grlo ono svoje kopaljce. Sve bijaše dobro zamišljeno, ali pod je mogao biti dvostruk, pa i trostruk, te bi posao mogao potrajati mjesec do dva, a bit će veoma teško iznaći neki način kako da spriječim da tako dugo ne metu moju ćeliju. Ako im to zabranim, posumnjat će, to više što sam zahtijevao da mi se svakog dana mete kako bih se otarasio buha. Metla bi naišla na rupu i otkrila bi je. Stoga sam se morao osigurati da mi se ta nesreća ne desi.
U međuvremenu sam zabranio da se mete ne kazujući zašto to zahtijevam. Osam ili deset dana kasnije Lorenzo me zapita koji je tome razlog, a ja mu rekoh da je to zato što mi prašina koja se podiže ide na pluća te da mi može prouzročiti sušicu.
– Bacit ćemo – kazao je – vode na pod.
– Nipošto, jer vlaga može dovesti do prezasićenosti. Ali tjedan dana kasnije naredio jeneka se pomete. Dao je iz ćelije iznijeti postelju i pod izlikom da će dati posvuda očistiti zapali svijeću. Vidjeh da nešto sumnja, ali se pokazah ravnodušnim. Tada sam pomišljao na način da učvrstim svoj plan. Sutradan ujutro, ubo sam se u prst i okrvavih maramicu te Lorenza pričekah u postelji.
– Obuzeo me kašalj – rekoh mu – i to tako žestoko da mi je pukla žila u grudima, te sampovratio svu ovu krv što je ovdje vidite. Pozovite mi liječnika.
Dođe liječnik, prepisa mi puštanje krvi i napisa mi jedan recept. Rekoh mu da je moju nevolju izazvao Lorenzo svojom revnošću da pomete. On mu to predbaci i ispriča da je upravo umro od sušice jedan mladi vlasuljar, i to baš iz istog razloga, jer, prema njegovim riječima, udahnuta prašina nikada se ne izdahne. Lorenzo se zakle da je vjerovao kako mi time čini uslugu, te da čitavog svog života neće više davati da se mete. U sebi sam se smijao, jer liječnik ne bi mogao bolje govoriti ni da sam ga podgovorio. Žbiri, koji su prisustvovali toj pouci, bijahu očarani što su to saznali, te su među djela svog milosrđa uvrstili i to da otad još metu ćelije samo onih koji su im zanovijetali.
Nakon liječnikova odlaska, Lorenzo me zamoli za oproštenje i uvjeri me da su svi drugi zatvorenici dobra zdravlja premda im svakoga dana daje pomesti sobe. On je to nazivao sobama.
– Ali to je važna stvar – reče – i ja ću ih o tome obavijestiti, jer ja na sve vas gledam kaona svoju djecu.
Uostalom, puštanje krvi bijaše mi potrebno. Ono mi vrati san i izliječi me od grčeva koji su me plašili.
Zadobio sam veliku prednost, ali još ne bješe stiglo vrijeme da započnem svoje djelo. Bijaše jaka zima, pa rukama nisam mogao držati ono kopaljce a da se ne sledim. Moj je pothvat zahtijevao oprezan duh, kadar da izbjegava sve što se može lako predvidjeti, te smjelost i neustrašivost da se prepusti slučajnosti, koja se, unatoč predviđanju, ne mora ostvariti. Veoma je nesretan položaj čovjeka koji mora tako postupiti; ali tačan politički proračun pokazuje da za sve valja i sve staviti na kocku.
U očaj me tjerahu preduge zimske noći. Bijah prisiljen da devetnaest samrtnih sati provodim u pravoj tmini; a za maglovitih dana, koji u Veneciji nisu rijetki, svjetlost što je prodirala kroz prozor i kroz rupu na vratima nije mi dovoljno osvjetljavala knjigu da mogu čitati. Ne mogavši čitati, zapadao sam u razmišljanja o bijegu, a um koji mori jedna to ista misao može lako da poludi. I najjadnija svjetiljka na ulje bila bi me usrećila. O tome sam razmišljao i mnogo se razveselih kad mi se učini da sam našao način kako da lukavstvom dođem do nje. Trebala mi je jedna posuđa, končani ili pamučni stijenj, ulje, kremen za pušku, kresivo, šibice i guba. Posuda je mogla biti mala zemljana zdjelica, a imao sam onu u kojoj su mi pekli jaja na maslacu. Dadoh da mi se kupi ulja iz Lucce, pod izlikom da mi nije dobro od salate spremljene s običnim uljem. Iz svog popluna izvukoh dovoljno pamuka da napravim stijenj. Pravio sam se kao da me mori jaka zubobolja, te Lorenzu kazah da mi treba kamen stijenac; on ga nije poznavao, pa ga nadomjestih kremenom za pušku kazavši mu da će on imati jednako djelovanje ako se bude jedan dan močio u jakom octu i ako se zatim stavi na zub, pa da će mi to olakšati bol. Lorenzo mi reče da je moj ocat odličan i da mogu sam staviti u nj jedan kamen te mi dobaci tri-četiri komada. Čelična kopča koju sam imao na remenu od hlača trebala mi je poslužiti kao kresivo; trebalo je da još samo dobijem sumpora i gube, čija mi nabavka zada velikih briga. Ali evo kako sam smogao snage da se i tome dovinem i kako se u to umiješala Sreća.
Imao sam nekakav osip koji se sasušio ali mi je po rukama ostavio kraste koje mi izazivahu neugodan svrbež. Rekoh Lorenzu neka zamoli liječnika za neki lijek. Sutradan mi je donio ceduljicu koju je pročitao tajnik, a na kojoj je liječnik napisao: Jedan dan dijete i četiri unce ulja od slatkih badema, te će se koža izliječiti; ili jedno mazanje mašću od žutog sumpora; ali ovo posljednje je opasno.
– Baš me briga za opasno – kazah Lorenzu – kupite mi te masti i sutra mi je donesite; ili mi dajte sumpora. Ovdje imam maslaca pa ću sam napraviti tu mast. Imate li šibice?
Izvukao je iz džepa sve koje je imao te mi ih dadne. Kako se čovjek lako utješi kad je u nevolji!
Dva ili tri sata provedoh razmišljajući kako bih mogao nadomjestiti gubu, jedini sastojak koji mi još nedostajaše, a nisam znao pod kakvim izgovorom da je nabavim. Odjednom se sjetih da sam svom krojaču preporučio da mi ispod pazuha gubom podstavi odijelo od svilene tkanine, te da je prekrije voštanim platnom, kako bi spriječio širenje znojne mrlje što naročito ljeti na tim mjestima uništava sva odijela. Preda mnom bijaše moje odijelo, još sasvim novo, i srce mi zakuca. Moj krojač je mogao zaboraviti što sam mu naložio, pa sam drhtao između nade i straha. Imao sam da prijeđem svega dva koraka kako bih se u to uvjerio, a nisam se usuđivao. Bojao sam se da neću naći gubu te da ću morati napustiti tako dragu nadu. Na kraju se odlučih, približih se dasci na kojoj bijaše moje odijelo, i odjednom se nađoh nedostojnim te milosti pa se bacih na koljena moleći boga da krojač nije zaboravio moj nalog. Nakon te tople molitve odmotah kaput, rasparah voštano platno i nađoh gubu. Velika bijaše moja radost. Bijaše prirodno da zahvalim bogu, jer sam gubu potražio uzdajući se u njegovu dobrotu. To i učinih presretna srca.
Razmišljajući kasnije o tom pobožnom činu, ne zamjerih sebi što sam slijedio poriv zahvalnog mi srca, ali se moradoh sažalno nasmiješiti vlastitoj gluposti kad sam ono zaklinjao gospodara svijeta neka učini da nađem gubu. Tako nešto ne bih učinio prije dolaska u Piombe, niti bih to danas učinio, ali oduzimanje slobode tijelu otupljuje i sposobnosti duše. Boga valja moliti da udijeli svoje milosti a ne da čudesima remeti prirodu. Ako krojač nije stavio gubu ispod pazuha, mogao sam biti siguran da je neću naći. Što sam dakle htio od gospodara prirode? Smisao moje prve molitve može se svesti na ove riječi: Gospode, učini da nađem gubu, iako ju je krojač možda zaboravio, a ako ju je stavio, nemoj učiniti da ona nestane. Međutim, neki bi teolog mogao reći da je moja molitva pobožna, sveta i veoma razumna jer se zasniva na snazi vjere, i bio bi u pravu kao što sam ja, koji nisam teolog, u pravu kad tvrdim da je besmislena. Uostalom, ne moram biti vrstan teolog pa da svoje pobožno djelo smatram pohvalnim. Zahvaljujući bogu što krojača nije iznevjerilo pamćenje, postupio sam prema načelima zdrave i prirodne filozofije.
Čim se dakle domogoh gube, stavih ulja u zdjelicu i stijenj, te ugledah gotovu svjetiljku. Kojeg li zadovoljstva! Svojim sam rukama tako reći iz tame stvorio svjetlo, a uz to sam prekršio i najokrutniji propis bezočnih ugnjetavača. Zbogom, rekoh salati. Vrlo sam je volio, ali nisam žalio. Ta valjda je ulje stvoreno za osvjetljenje, a ne za jelo! Odlučio sam da pod započnem bušiti prvog ponedjeljka korizme jer sam se u metežu poklada bojao posjeta, i dobro sam predviđao. Mrsne nedjelje u podne začuh zvuk kračuna i spazih Lorenza, kojeg je dopratio neki tust čovjek, u kome odmah prepoznah Židova Gabriela Schalona, čuvenog po tome što je vješto omogućavao mladićima da lošim poslovima dođu do novaca. Društvo toga čovjeka nije bilo stvoreno da ja u njemu uživam, ali morao sam biti strpljiv. Zatvoriše ga. Kazao je Lorenzu neka ode k njemu po ručak, postelju i sve što mu je potrebno, a on mu odvrati da će o tome govoriti sutradan.
Taj Židov, koji bijaše praznoglav, neznalica, brbljavac i glup, osim u svom zanatu, započe mi čestitati na tome što su od svih drugih izabrali baš mene da bi mi njega dali u društvo. Umjesto odgovora ponudih mu pola svog ručka, što on odbi rekavši mi da jede samo ono što je čisto te da će pričekati da se dobro navečera kod kuće.
– Kada?
– Večeras, čuli ste da mi je, kad sam zatražio svoju postelju, kazao da ćemo o tomegovoriti sutra. Očigledno je time htio reći da mi to nije potrebno. Mislite li da je moguće da čovjeka poput mene ostave bez jela?
– Sa mnom su isto tako postupili.
– No dobro, ali među nama ima nekih razlika, i, neka to bude rečeno samo među nama,državni inkvizitori su pogriješili kad su me dali uhapsiti, i mora da im je sada nezgodno da ispravljaju svoju grešku.
– Možda će vam dati kakvu penziju, jer vi ste čovjek prema kojem valja biti obziran.
– Vi veoma tačno rasuđujete. Na Burzi nema nijednog mešetara koji je unutrašnjojtrgovini korisniji od mene, a petorica mudraca[42] mnogo su se okoristili savjetima koje sam im ja dao. Moje hapšenje je neobičan događaj koji će pukim slučajem i vama donijeti sreću.
[42]... petorica mudraca. – Cinque savii alla Mercanzia, neka vrst ministarstva trgovine (od 1506). U 17. stoljeću ta je institucija pretvorena u sud koji je sudio Turcima, Židovima i Armencima, turskim podanicima koji su živjeli u Veneciji.
– Meni sreću? Kako?
– Neće proći ni mjesec dana a ja ću vas izvući odavde. Znam s kime i kako moramgovoriti.
– Računam dakle na vas.
Taj je priglupi lopov vjerovao da je on značajna osoba. Htio me upoznati s onim što se o meni pričalo. Dosadio mi je prenoseći mi samo ono o čemu je moglo biti riječi samo među najvećim glupanima u gradu. Uzeh neku knjigu, a on je bio toliko drzak da me zamoli neka ne čitam. Imao je strast pripovijedanja, i to uvijek o svojoj uvaženoj osobi.
Nisam se usuđivao zapaliti svjetiljku, a kad se približila noć, odlučio je da prihvati kruh i ciparsko vino, te moju slamaricu koja bijaše postala postelja svih pridošlica. Sutradan mu od kuće donesoše jelo i krevet. Taj teret mi bijaše na vratu osam ili devet tjedana, jer je tajnik suda, prije negoli ga je osudio na quattro, morao više puta s njime razgovarati kako bi izveo načistac njegove lopovluke i primorao ga da raskine nedopuštene ugovore koje ovaj bijaše sklopio. On mi je sam priznao da je od gospodina Dominica Michelija kupio rente koje su kupcu mogle pripasti tek nakon smrti njegova oca, viteza Antonija.
– Istina je – kazao mi je – da je prodavalac pri tome gubio polovicu, ali valja imati u viduda bi kupac izgubio sve kad bi sin umro prije oca.
Kad vidjeh da se taj nezgodni drug nikako ne odlučuje na odlazak, odlučih se da upalim svjetiljku. Obećao mi je da će o tom šutjeti, ali takav je bio samo dok bijaše sa mnom, jer je to doznao i Lorenzo, mada bez ikakvih posljedica. Taj čovjek bijaše mi teško breme i sprečavao me je da radim na bijegu.
Sprečavao me i da se zabavljam čitanjem. Nametljiv, neznalica, praznovjeran, hvalisav, plašljiv, s vremena na vrijeme očajan, grcajući u suzama, htio me je navesti na to da se i ja u sav glas s njime složim dok mi je dokazivao da je tim hapšenjem izgubio svoj ugled. Uvjeravao sam ga da se nema čega bojati glede svog ugleda, a on tu moju porugu uze kao kompliment. Nije htio priznati da je škrt, i, da bih ga uvjerio, jednoga mu dana dokazah, kad bi mu državni inkvizitori davali sto cekina dnevno i kad bi mu u isto vrijeme otvorili vrata zatvora, da on više niti ne bi izišao ikako ne bi izgubio onu stotinu cekina. Morao se s time suglasiti, te se tome i sam nasmija.
Bijaše talmudist, poput svih Židova koji danas postoje, a trudio se da me uvjeri kako je, zbog svoje učenosti, veoma privržen svojoj vjeri. Budući da je bio sin rabina, bijaše upućen u sam ceremonijal, ali kad sam kasnije proučavao ljudski rod, uvidjeh da najveći dio ljudi vjeruje da je u religiji najhitnija njena disciplina.
Tom neobično tustom Židovu, koji nikada nije izlazio iz postelje i koji je danju spavao, dešavalo se da noću ne može spavati, dok je i sam mogao čuti da ja dobro spavam. Jednom mu pade na um da me probudi kad sam se najljepše odmarao.
– Tako mi boga – rekoh – šta želite? Zašto ste me probudili. Praštam vam samo ako stena samrti.

– Avaj! dragi moj prijatelju, ne mogu spavati, smilujte mi se pa da malko porazgovorimo.
– I još me nazivate dragim prijateljem?! Pogani čovječe! Vjerujem da je vaša besanicaprava muka, i žalim vas; ali ako vam još koji put padne na um da me zbog olakšanja vaše muke lišite najvećeg dobra što mi ga priroda pruža na uživanje u velikoj nevolji koja me snašla, izići ću iz postelje da vas zadavim.
– Molim vas oprostite, i budite sigurni da vas ubuduće nikada više neću buditi.
Možda ga ne bih zadavio, ali je sigurno da sam često dolazio u iskušenje da to učinim. Čovjek u tamnici koji se nalazi u okrilju blagog sna nije više u zatvoru, a rob koji spava ne osjeća verige ropstva, baš kao što ni kraljevi tada ne vladaju. Zatvorenik dakle, u nametljivoj osobi koja ga budi, mora vidjeti krvnika koji dolazi da ga liši slobode kako bi ga ponovo gurnuo u bijedu; a dodajmo i to da zatvorenik koji spava obično sanja da se nalazi na slobodi, te da mu ta obmana nadomješta stvarnost. Bilo mi je veoma drago što svoj rad nisam započeo prije dolaska tog čovjeka. Zatražio je da se mete, a uslužni žbiri nagnaše me u smijeh kad mu rekoše da me to tjera u smrt. Ali on je to i dalje zahtijevao. Pravio sam se kao da sam od toga obolio, te žbiri ne bi izvršili njegov nalog da sam mu se suprotstavio, ali u mom je interesu bilo da budem ljubazan.
U Veliku srijedu Lorenzo nam kaza da će se nakon Terze k nama popeti gospodin circospetto, tajnik, da nas prema običaju obiđe prigodom uskršnjih praznika, što se koristi kako bi se ulio spokoj u dušu onih koji žele primiti sveto otajstvo, kao i zato da sazna imaju li štogod da kažu protiv tamničareva ponašanja.
– I tako, gospodo – reče nam – požalite se ako imate razloga da se na me žalite. Potpunose obucite, jer takav je red.
Naredih Lorenzu da mi za sutradan dadne pozvati ispovjednika.
Potpuno se dakle obukoh, a Židov učini isto oprostivši se od mene, zato što se osjećao sigurnim da će ga circospetto poslati na slobodu čim bude s njim razgovarao. Kazao mi je da ga njegov predosjećaj nikada ne vara. Ja mu na tome čestitah. Tajnik stiže, otvoriše ćeliju, Židov iziđe i baci se na koljena; čuo sam samo plač i uzvike, što je potrajalo četiri-pet minuta, ali tajnik nije progovorio nijedne riječi. On se vrati, a Lorenzo mi reče neka iziđem. S bradom starom osam mjeseci i u odijelu prikladnom za srpanjske vrućine, tog dana kad bijaše jako studeno, predstavljao sam osobu koja je zacijelo nagonila na smijeh i koja nije mogla pobuditi samilost. Od užasne hladnoće podrhtavao sam poput ruba sjene što je stvara sunce na zalasku, a to mi nije bilo drago samo zato što bi tajnik mogao povjerovati da drhtim od straha. Budući da sam iz ćelije izišao prignut, naklon već bijaše izveden. Uspravih se, pogledah ga bez oholosti i bez poniznosti, ne mičući se i ne govoreći. Nepomični circospetto također je šutio. Ta obostrana nijema scena potraja dvije minute. Videći da mu ništa ne kazujem, on mi se nakloni pola palca i ode. Vratih se, svukoh i zavukoh u postelju da oživim svoju prirodnu toplinu. Židov se čudio što nisam govorio s tajnikom, međutim, moja je šutnja kazivala daleko više negoli je on izrekao svojim kukavnim uzvicima. Zatvorenik moje vrsti, u prisustvu svog suca, treba da otvori usta samo zato da odgovori na pitanja.
Narednog dana dođe jedan jezuit da me ispovjedi, a u Veliku subotu jedan svećenik Sv. Marka dođe da mi udijeli svetu pričest. Moja ispovijed učinila se suviše lakonskom tome misionaru, koji je sasluša, a zatim nađe za shodno da mi prije odrješenja uputi nekoliko prijekora.
– Molite li se bogu? – upita me.
– Molim mu se od jutra do večeri, i od večeri do jutra, čak i onda kad spavam, jer upoložaju u kakvom se nalazim, sve što se u meni zbiva, čak i moja uzbuđenja, moja nestrpijenja i gubljenja duha, ne može biti drugo doli molitva pred božanskom mudrošću, koja jedina vidi moje srce.
Jezuit to moje ne baš uvjerljivo izlaganje o molitvi poprati laganim osmijehom i uzvrati mi jednom metafizičkom besjedom koja se nikako nije slagala s mojom. U svemu bih ga pobio da nije bio onako spretan u svom poslu, te je smogao vještine da me začudi i učini manjim od buhe nekom vrsti proročanstva koje me se dojmilo.
– Budući da ste od nas naučili vjeru koju ispovijedate, – reče mi – činite to kao i mi, imolite boga kao što vas mi bijasmo naučili, i znajte da ćete odavde izići samo na dan posvećen vašem svetom zaštitniku.
Nakon tih riječi dadne mi odrješenje i ode. Dojam što su ga one proizvele na mene bijaše nevjerojatan. Uzalud sam se trudio, ali one nikako da mi iziđu iz glave. Redom sam nabrojio sve svece koje sam našao u kalendaru.
Taj jezuit bijaše dušobrižnik gospodina Flaminia Cornora, starog senatora, tada državnog inkvizitora. Taj senator bijaše čuveni književnik, velik političar, veoma bogobojazan i pisac djela što su sva odreda bila pobožna i izvanredno napisana na latinskom. Njegov ugled bijaše bez ikakve mrlje.
Obaviješten da iz tamnice treba da iziđem na dan svog svetog zaštitnika, i to od čovjeka koji je to možda mogao znati, poveselih se zbog toga što sam znao da imam zaštitnika i što sam doznao da ga zanimam, ali, budući da mi bijaše dužnost da mu se molim, morao sam ga poznavati? Tko je dakle taj svetac? Čak ni jezuit mi to ne bi mogao reći kad bi i znao, jer bi prekršio tajnu. Ali da vidimo, rekoh u sebi, mogu li to pogoditi. To nije mogao biti sv. Jakov od Compostele, čije sam ime nosio, jer upravo je na njegov god messer grande razvalio moja vrata. Uzeh kalendar i proučavajući one najbliže nađoh sv. Jurja, sveca stanovitog ugleda, ali na kojega nikada nisam ni pomišljao. Priklonih se dakle sv. Marku, koji je slijedio dvadeset petoga u istom mjesecu i od kojeg sam kao Venecijanac mogao zahtijevati zaštitu; uputih mu dakle svoje molitve, ali uzalud. Njegov svetak prođe, a ja sam još bio uvijek ondje. Uzeh drugog, sv. Jakova, brata Isusa Krista, koji ide zajedno sa sv. Filipom; ali i tu se prevarih, te se otad uzdah u sv. Antuna, koji, prema onome šta se priča u Padovi, čini trinaest čudesa dnevno; no također uzalud. Tako sam prelazio s jednoga na drugoga, te se neosjetno privikoh na uzaludnu nadu u pokroviteljstvo svetaca. Bijah uvjeren da je samo ona moja zašiljena poluga svetac u koga se mogu uzdati. Unatoč tome jezuitovo proročanstvo se obistini. Otuda sam izišao na dan Svih svetih, kao što će čitalac to vidjeti, i ako sam imao kojega, sigurno je da je toga dana moj pokrovitelj zacijelo dokoličario, jer su taj dan svi na djelu.
Dva ili tri tjedna nakon Uskrsa oslobodiše me onoga Židova; ali taj jadnik nije pušten kući; osuđen je na quattro, gdje je ostao dvije godine, a zatim je otišao da svoje dane završi u Trstu.
Čim ostadoh sam, dadoh se najvećim žarom na posao. Trebalo je da požurim prije dolaska nekog novog gosta koji bi mogao zaželjeti da se mete. Pomakoh krevet, upalih svjetiljku i bacih se na pod s kopaljcem u ruci, pošto sam pored sebe rasprostro jedan ručnik da u njega skupim sitno iverje drveta što sam ga nagrizao šiljkom poluge. Zabijajući u nju željezo, valjalo je uništiti dasku. Na početku rada ti komadići nisu bili veći od zrna žita, ali kasnije postadoše velike trijeske. Pod je bio od smrekova drveta širine šesnaest palaca. Načeh ga na mjestu gdje su se daske spajale; tamo nije bilo ni čavala ni željezne pločice, te mi je sav posao bio jednolik. Nakon šest sati rada, zavezah ručnik i stavih ga na stranu da bih ga sutradan otišao isprazniti iza one hrpe sveski što se nalazila u dnu onog brloga. Komadići nastali probijanjem tvorili su zapreminu četiri-pet puta veću od otvora iz kojeg sam ih izvukao. Krivulja je mogla imati trideset stupnjeva kružnice, a promjer joj je bio gotovo deset palaca. Vratih postelju na mjesto, a sutradan, prazneći ručnik, uvidjeh da ne moram strahovati da će tkogod vidjeti ono iverje.
Drugoga dana, ispod prve daske, koja bijaše debela dva palca, naiđoh na drugu, za koju sam sudio da je jednaka prvoj. Nisam imao nesreću da dobijem posjete, a neprestano me morila bojazan da ih ne dobijem, te sam u roku od tri tjedna uspio savršeno rastaviti tri daske, ispod kojih sam naišao na pločnik s inkrustiranim komadićima mramora, što se u Veneciji naziva terrazzo marmorin. To je popločenje uobičajeno u stanovima svih venecijanskih kuća koje ne pripadaju siromašnom svijetu. Čak i sama visoka gospoštija više voli taj terrazzo negoli parket. Bio sam preneražen videći da ga moja poluga ne nagriza. Uzalud sam pritiskao i gurao, moj je šiljak klizio. Taj događaj mi skrha duh. Sjetih se Hanibala koji je, prema Titu Liviju, sebi prokrčio put kroz Alpe na taj način što je udarcima sjekire razbio stijenu koju je omekšao pomoću octa. To mi se činilo nevjerojatno, ne toliko zbog snage octa koliko zbog goleme količine octa koju je zacijelo morao imati. Vjerovao sam da je to Hanibalu pošlo za rukom ne uz pomoć aceta već ascete, što je u padovanskoj latinštini moglo biti isto što i ascia, te da bi ta pogreška mogla potjecati od prepisivača. Ipak sam u otvor izlio bocu jakoga octa što sam ga imao, a sutradan, bilo zbog djelovanja octa bilo zbog većeg strpljenja, vidjeh da ću to privesti kraju, jer se moj rad nije sastojao u tome da lomim komadiće mramora već da vrškom svog oruđa smrvim žbuku koja ih je povezivala. Bio sam veoma zadovoljan vidjevši da velika poteškoća postoji samo na površini; za četiri dana uništio sam čitavo ono popločenje a da nisam oštetio šiljak kopaljceta. Njegove su plohe dapače još ljepše sjale.
Pod mramornim popločenjem, kao što sam i očekivao, naiđoh na još jednu dasku; to je zacijelo bila posljednja, to jest prva počev od svoda odaja čije grede podržavaju strop. Tu dasku načeh s nešto više teškoća zbog toga što je moj otvor već bio dubok deset palaca. Neprestano sam se preporučivao božjoj milostivosti. Nevjernici koji kažu da molitva ničemu ne koristi ne znaju šta govore. Znam da sam se uvijek osjećao jači nakon što bih se pomolio bogu, i to je dovoljno da se dokaže njena korisnost, bilo da povećanje snage dolazi neposredno od boga, bilo da je ono tjelesna posljedica povjerenja što se ima u njega.
Dvadeset i petog lipnja, dana kad jedino Mletačka Republika slavi čudesnu pojavu evangelista sv. Marka koji se po predaji objavio u liku krilatog lava, u duždevoj crkvi negdje potkraj jedanaestog stoljeća, a taj je događaj ukazao preuzvišenim mudracima Senata da je vrijeme da se zahvale sv. Teodoru, čiji ugled bijaše postao odveć neznatan za njihove sve silnije osvajačke težnje, te da za svog pokrovitelja uzmu tog svetog učenika sv. Pavla, ili, prema Euzebiju, sv. Petra, koga je poslao sam bog – toga dana dakle, u tri sata po podne, dok sam posve gol i sav u znoju, ležeći potrbuške, radio na otvoru, uz koji sam, da bolje vidim, postavio upaljenu svjetiljku, začuh na svoj užas resko škripanje kračuna na vratima prvog hodnika. Kakvog li trenutka! Dunuh i ugasih svjetiljku, kopaljce ostavih u rupi, bacih unutra ručnik, žurno postavih u komorici nogare i daske kreveta i bacih se na slamaricu. Budući da nisam imao vremena prostrijeti ponjave, svalih se na sve to kao mrtav upravo u času kad je Lorenzo već otvarao ćeliju. Da je ušao samo časak ranije, bio bih zatečen. Da nisam bolno zastenjao, tamničar bi bio nagazio na moje tijelo. On, još uvijek pognut, ustuknu i razdragano povika:
– Avaj, bože moj! žalim vas, gospodine, jer ovdje se izgara od vrućine kao u kakvoj peći.Ustanite i zahvalite bogu koji vam ovamo šalje odlično društvo. Uđite, uđite, presvijetli gospodine – obrati se nesretniku koji ga je slijedio.
Ne obazirući se na moju golotinju, taj prostak uvede presvijetlog, koji, vidjevši me u tom stanju, odvrnu pogled, dok sam ja uzalud tražio košulju, koju sam iz pristojnosti morao navući. Došljaku se učini kao da je ušao u pakao i on uzvikne:
– Gdje sam? Kamo me to stavljaju? Koje li vrućine! Kojeg li smrada! S kime sam to?
Lorenzo ga tada pozva napolje, a mene zamoli da obučem košulju i da iziđem u onaj brlog. Obrativši se novom uzniku reče mu da će po zapovijedi otići njegovoj kući po krevet i po ostale potrepštine, te da se do njegova povratka smije šetati onim prljavim predsobljem, a da će se dotle ćelija, otvorenih vrata, izvjetriti od smrada koji potječe samo od ulja. Kako li sam se iznenadio čuvši ga gdje kaže kako taj zadah potječe od ulja! To je zaista dolazilo od svjetiljke koju sam utrnuo ne obrisavši stijenj. Lorenzo me nije dalje ispitivao, po čemu zaključili da mu je sve poznato i da me je onaj Židov izdao. Kako li sam bio sretan što mu nije mogao reći i nešto više od toga! U tom sam trenutku osjetio stanovito poštovanje prema Lorenzu.
Pošto sam navukao košulju i kućni haljetak, iziđoh iz ćelije. Novi je zatvorenik olovkom ispisivao ono što je želio imati. Spazivši me, on povika:
– Gle, pa to je Casanova!
Odmah sam prepoznao grofa Fenarola iz Bresciana. Bijaše to čovjek od pedeset godina, srdačan i bogat, omiljen u svakom otmjenom društvu. Priđe da me zagrli, a kad mu rekoh da bih se ovdje svakom prije nadao no njemu, nije mogao zatomiti suze. Na to se i moje oči ovlažiše.
Čim ostadosmo sami, kazah mu da ću mu ustupiti komoricu dok ne stigne njegova postelja, ali da će mi učiniti uslugu ako to odbije. Ujedno ga zamolih neka ne traži da se mete ćelija, ostavljajući objašnjenje za kasnije. Objasnih mu odakle onaj zadah ulja, a on, pošto se zareče da će čuvati tajnu, kaza koliko je u toj nesreći sretan što su ga zatvorili sa mnom. Spomenuo mi je i to da nikome nije poznat moj zločin, te da ga svi žele odgonetnuti.
Neki su govorili da sam poglavar nekakve nove religije, drugi pak da je gospođa Memmo uvjerila sud da njene sinove učim bezbožništvu. Govorilo se da me je gospodin Antonio Condulmer, državni inkvizitor, dao zatvoriti kao narušioca javnog reda i mira, zato što sam izviždao komedije velečasnog Chiarija, te da sam se spremao poći u Padovu da ga ubijem.
Sve su te optužbe imale nekakvu osnovu što ih je činilo vjerojatnima; ali sve bijahu izmišljene. Religijom se nisam toliko zanimao da bi mi palo na pamet da izgradim neku novu. Trojica sinova gospođe Memmo, puni duha, lakše su zavodili negoli bivali zavođeni, a gospodin Condulmer imao bi prepune ruke posla kad bi htio pozatvarati sve koji su zviždali velečasnom Chiariju. Što se tiče tog velečasnog, koji bijaše jezuit, već sam mu davno oprostio. Čuveni otac Origo, također jezuit, bijaše me naučio da se osvećujem govoreći o njemu dobro u velikim društvima. Na moje hvalospjeve prisutni odgovarahu zajedljivim satirama na račun velečasnog a ja sam bio osvećen a da se nisam u to petljao.
Predveče donesoše postelju, naslonjač, rublje, mirisave vodice, dobar ručak i dobrih vina. Grof Fenarol nije mogao ništa jesti, ali ja se ne povedoh za njim. Postaviše mu krevet ne mičući moga, te nas zatvoriše.
Najprije iz rupe izvukoh svjetiljku i ručnik koji se nakvasio uljem jer je pao u zdjelicu. Tome sam se jako nasmijao. Pravo je nasmijati se događaju koji ima bezazlene posljedice, a zbio se zbog razloga čije bi posljedice mogle biti tragične. Sve sam lijepo sredio i upalio svjetiljku, o kojoj je priča lijepo nasmijala grofa. Noć provedosmo ne spavajući, ne toliko zbog mnoštva buha što su nas izjedale koliko zbog stotine zanimljivih razgovora koji nisu nikako prestajali. Evo priče o njegovu hapšenju onako kako mi ju je on sam ispričao:
– Jučer u dvadeset sati gospođa Alessandri, grof Paolo Martinengo i ja ukrcasmo se u gondolu, u dvadeset jedan sat stigosmo u Fucino, a u dvadeset četiri u Padovu da vidimo operu i da se odmah zatim vratimo ovamo. U drugom činu moja me zla kob nagna da odem u igračnicu gdje sam vidio grofa Rosenberga, bečkog poslanika, podignute maske, a deset koraka od njega gospođu Ruzzini, koje se muž upravo sprema da kao poslanik Republike pođe na taj isti dvor. Poklonili im se oboma i spremih se da iziđem, kad mi poslanik glasno kaza: »Vi ste veoma sretni što možete udvarati tako ljubaznoj dami. U takvim trenucima zbog ličnosti koju zastupam najljepši kraj na zemlji postaje za me robija. Recite joj, molim vas, da u Beču neće važiti zakoni koji me ovdje sprečavaju da s njom govorim, te da ću je tamo vidjeti idućeg ljeta pa ću se s njom upustiti u ratovanje.« Gospođa Ruzzini, koja je vidjela da je riječ o njoj, upita me šta je grof kazao, a ja joj sve prenijeh riječ po riječ. Ona mi reče: »Odgovorite mu da prihvaćam objavu rata te da ćemo vidjeti tko će od nas dvoje biti u tome vještiji.« Nisam vjerovao da prenijevši taj odgovor, koji je bio tek obični kompliment, počinjam zločin. Nakon opere, pojeli smo kokošku i ovamo se vratismo u četrnaest sati. Spremao sam se da legnem i spavam do dvadeset sati kad mi uručiše pisamce u kojem mi je naređeno da u devetnaest sati budem u bussoli, da čujem ono što mi ima kazati circospetto Businello, tajnik Vijeća desetorice. Začuđen tim nalogom, koji uvijek predskazuje neko zlo, i veoma ljutit što mu se moram pokoriti, u zakazano vrijeme dođoh k ministru koji bez ijedne riječi naredi da me odvedu ovamo.«
Ništa ne bijaše tako nedužno kao ta greška, ali na svijetu ima zakona koji se mogu i nedužno kršiti, a ipak njihovi prekršioci nisu zato ništa manje krivi. Čestitah mu što zna za svoj zločin, kao i na samom zločinu i na postupku pri hapšenju. Budući da je njegova greška bila veoma laka, kazah mu da će sa mnom ostati samo osam dana, i da će mu zatim reći neka na šest mjeseci ode u svoj zavičaj. On mi iskreno odgovori kako ne vjeruje da će ga tu ostaviti osam dana: čovjek koji se ne osjeća krivim ne može zamisliti da može biti kažnjen. Pustih ga neka se veseli, ali desilo se ono što sam mu rekao. Čvrsto sam odlučio da mu budem ugodno društvo, kako bih mu što više olakšao veliku bol koju mu je uzrokovalo njegovo hapšenje. Tako sam prigrlio njegovu nevolju da sam potpuno zaboravio svoju, i to za sve vrijeme što ga je proveo sa mnom.
Sutradan u cik zore Lorenzo donese kave, a u velikoj košari ručak za grofa, koji nije mogao zamisliti da čovjeka u takav sat može spopasti želja za jelom. Dopustiše nam da jedan sat šetamo, a zatim nas zatvoriše. Zbog buha što su nas morile zapitao me je zašto ne dajem mesti. Nisam mogao podnijeti da me smatra svinjom ni da pomisli da je moja koža tvrđa od njegove. Zato mu sve kazah, dapače i pokazah. Vidjeh da je iznenađen, te da mu je čak neugodno što me je na neki način prisilio da mu povjerim to važno otkriće. Ohrabrio me da radim i dovršim otvor u toku dana kako bi me on sam spustio, ako je to moguće, i izvukao moje uže, jer on nije želio bijegom otežavati svoj položaj. Pokazah mu model jedne naprave pomoću koje sam kanio privući k sebi plahtu što će mi poslužiti umjesto užeta, nakon što se spustim. Bijaše to jedan mali prutić, jednim svojim krajem privezan za dugo uže. Plahta je trebala biti učvršćena uz nogare moje postelje samo tim prutićem, koji je ispod nogara s obje strane trebao ulaziti u uže, a ovo je od prutića moralo ići sve do poda dvorane inkvizitora, gdje bih ga odmah, čim bih bio na nogama, privukao k sebi. On nije posumnjao u njegovo djelovanje pa mi je čestitao na tome, to više mi je ta mjera opreza bila neophodno potrebna, jer kad bi plahta morala ostati ondje, odmah bi privukla Lorenzov pogled budući da se on nije mogao popeti do mjesta gdje smo se mi nalazili a da ne prođe kroz onu prostoriju. Smjesta bi me potražio, pronašao i uhapsio. Moj plemeniti drug bijaše uvjeren da bih trebao prekinuti rad da ne budem zatečen, to više što mi još bijaše potrebno nekoliko dana da dovršim taj otvor koji je Lorenza trebao stajati života. Ali zar je pomisao na to da svoju slobodu iskupljujem nauštrb njegovih dana mogla usporiti moju hitnju da se dočepam slobode? Tako bih postupio čak i onda kad bi posljedica moga bjekstva bila smrt svih žbira Republike, pa čak i same države. Ljubav prema domovini postaje prava utvara u duhu čovjeka kojega ona ugnjetava.
Moje dobro raspoloženje nije međutim mog dragog druga sprečavalo da zapada u tugu od po četvrt sata. Bio je zaljubljen u gospođu Alessandri, koja bijaše pjevačica i ljubavnica ili supruga njegovog prijatelja Martinenga, i zacijelo je bio sretan; ali što je sretniji onaj koji voli on postaje utoliko nesretniji ako mu se iz ruku otme predmet koji voli. Uzdisao je, suze mu navirahu iz očiju. Priznavao je da voli ženu koja je u sebi sakupila sve kreposti. Ja sam ga iskreno žalio, ali mi na kraj pameti nije padalo da mu, za utjehu, kažem da je ljubav tek tričarija; to je očajnička utjeha kakvu samo glupani pružaju zaljubljenima, uostalom nije čak ni to istina da je ljubav tek obična tričarija.
Veoma brzo prođe onih osam dana što sam ih predskazao. Izgubio sam to drago društvo, ali nisam imao vremena da ga prežalim. Nikada se nisam drznuo tom čestitom čovjeku preporučiti da čuva moju tajnu: najmanja moja sumnja uvrijedila bi njegovu čistu dušu.
Trećeg srpnja Lorenzo mu kaza neka bude spreman da iziđe kad se oglasi Terza, koja tog mjeseca zvoni u dvanaest sati. Zato mu nije donio ručak. Za tih osam dana hranio se samo juhom, voćem i kanarskim vinom. Ja sam se pak odlično hranio, na veliko zadovoljstvo moga prijatelja koji se divio mojoj zgodnoj ćudi. Tri posljednja sata provedosmo u izjavama najnježnijeg prijateljstva. Pojavi se Lorenzo, siđe s njime i ponovo se pojavi četvrt sata kasnije odnijevši sa sobom sve što je pripadalo tom ljubaznom čovjeku.
Sutradan mi Lorenzo podnese račun troškova za mjesec srpanj, i raznježi se kad, ustanovivši da mi ostaju četiri cekina, rekoh neka ih pokloni svojoj ženi. Nisam mu kazao da je to najamnina za moju svjetiljku, ali možda je i on to pomislio.
Potpuno se posvetivši radu, 23. kolovoza zaključili da sam djelo dotjerao do savršenstva. To odugovlačenje bijaše uzrokovano jednim posve prirodnim događajem. Dubeći posljednju dasku, uza sve to veći oprez, učinih je veoma tankom; dospjevši veoma blizu suprotnoj površini, stavih oko na jednu malenu rupu kroz koju sam trebao gledati u dvoranu inkvizitora kao što sam zaista i gledao, ali sam istovremeno, na veoma maloj udaljenosti od te iste rupice, koja ne bijaše veća od muhe, ugledao nekakvu okomitu plohu od kojih osam palaca. Bijaše to ono čega sam se oduvijek bojao: bila je to jedna od greda što su podržavale strop. Uvidjeh da ću rupu morati proširiti na strani koja je bila suprotna gredi, jer ona je prolaz činila tako uskim da kroz njega nikada ne bih mogao proći. Otvor sam morao proširiti za jednu četvrtinu, svejedno strahujući da razmak između dviju greda nije dovoljan. Nakon tog proširenja, jedna druga rupica istog promjera pokaza mi da je bog blagoslovio moje djelo. Začepio sam rupice kako bih spriječio da sitno trunje pada u onu prostoriju, ili da kroz nju zraka svjetlosti od moje svjetiljke nekome, tko bi je mogao zamijetiti, ne ukaže na moj potajni rad.
Čas svog izlaska utvrdio sam za noć što prethodi svetku sv. Augustina, zato što sam znao da na taj svetak zasjeda Veliko vijeće i da, prema tome, neće biti svijeta u bussoli što se nalazi pokraj sobe kroz koju sam svakako morao proći prilikom bijega. Odlučio sam se dakle da iziđem u noći 27. kolovoza.
Na dan 25. u podne desilo mi se ono od čega dršćem još i sada dok ovo pišem. Tačno u podne čuo sam škripu kračuna. Povjerovah da ću umrijeti. Mahnito lupanje srca, koje je kucalo tri ili četiri palca niže nego obično, ispunjalo me je stravom da mi je kucnuo posljednji čas. Izbezumljen bacih se u naslonjač. Lorenzo, ušavši u onaj brlog, pomoli glavu na rešetku i radosno mi kaza:
– Čestitam vam, gospodine, na dobroj vijesti koju vam upravo donosim.
Povjerovavši najprije da je to vijest o slobodi, jer nisam niti mogao znati za neku bolju, pomislih da sam izgubljen. Otkrivanje one rupe zacijelo bi dovelo do toga da se opozove moje pomilovanje.
Lorenzo uđe i reče mi neka pođem s njime.
– Pričekajte da se obučem.
– Nije važno, jer ćete iz ove ružne ćelije samo prijeći u jednu drugu, svjetliju i posvenovu, odakle ćete kroz dva prozora vidjeti čitavu Veneciju, gdje ćete moći stajati, gdje...
Ali ja nisam mogao više izdržati, osjećao sam da umirem.
– Dajte mi octa – rekoh mu. – Pođite gospodinu tajniku i kažite mu da zahvaljujem suduna toj milosti i da ga u ime božje preklinjem neka me ostavi ovdje.
– Jeste li šenuli? Žele vas izvući iz pakla da bi vas smjestili u raj, a vi odbijate! Hajde,hajde, valja poslušati. Ustanite. Ja ću vas pridržati i dat ću da donesu vaše stvari i vaše knjige.
Zaprepašten, videći da mi je otpor uzaludan, ustadoh, iziđoh iz ćelije i začas osjetih malo olakšanje kad sam ga čuo kako jednome od svojih naređuje da pođe za njim s mojim naslonjačem. Kopaljce mi bijaše kao i uvijek sakriveno u slami, a to je ipak još uvijek nešto vrijedilo. Rado bih vidio da za mnom ide i ona lijepa rupa koju sam stvorio s tolikom mukom, a koju sam morao napustiti; ali to bijaše nemoguće. Moje je tijelo išlo, ali moja je duša ostala ondje.
Ruku naslonjenih na rame tog čovjeka, koji je mislio da će me svojim cerekanjem osokoliti, prođoh kroz dva uska hodnika i, pošto sam sišao niz tri stepenice, uđoh u jednu veliku i veoma svijetlu prostoriju, a pri njenom kraju, u lijevom kutu, kroz malena vrata uđoh u hodnik koji bijaše širok dvije i dugačak dvanaest stopa, a s desne su se strane nalazila dva prozora s rešetkama, kroz koje se jasno vidio gornji dio čitavog tog velikog grada koji se na toj strani proteže sve do Lida. Ali ja tog časa nisam bio kadar da se tješim lijepim pogledom.
Vrata ćelije bila su u kutu tog hodnika; vidjeh prozor s rešetkama što se nalazio sučelice jednome od onih što su osvjetljavali hodnik, tako da je zatvorenik, iako zatvoren, mogao dobrim dijelom uživati u toj ugodnoj perspektivi. Najvažnije bijaše to što je taj isti prozor, dok je bio otvoren, dopuštao prodor blagom i svježem povjetarcu koji je ublažavao neizdrživu vrućinu, a to bijaše pravi melem za jedno biće koje je tu trebalo disati, pogotovu u to godišnje doba.
Kao što čitalac može zamisliti, toga časa nisam to primijetio. Čim Lorenzo vidje da sam u ćeliji, dade onamo postaviti moj naslonjač, i ja smjesta sjedoh u nj; zatim je otišao rekavši da će mi začas dati prenijeti postelju sa svim onim što mi pripada.
Stoicizam Zenonov, ataraksija pironovaca[43] pružaju rasuđivanju veoma neobične slike. Slave ih, ismijavaju ih, dive im se, izruguju im se, a mudraci priznaju snagu te filozofije samo uz stanovite ograde. Ja ipak mislim da svaki čovjek koji bi da rasuđuje o moralnoj mogućnosti ili nemogućnosti mora poći od sama sebe, jer ako je pošten on neće ustvrditi postojanje unutarnje snage ukoliko njen zametak ne nosi u sebi. Ono što ja, sudeći po sebi, mogu u tom pogledu tvrditi jest samo to da čovjek može stečenom snagom i dugim naukovanjem postići da ne vapi glasno od boli i da se odupre provali prvih poriva. No to je sve. Abstine i sostine14 značajke su dobrog filozofa, ali tjelesne boli koje kinje stoika neće biti manje od onih koje razdiru epikurejca, a tuga će biti još teža onom tko je prikriva negoli onome koji, žaleći se, dolazi do pravog olakšanja. Čovjek koji se gradi ravnodušan prema događaju koji odlučuje njegovom sudbinom samo je naoko takav, osim ako nije glupan ili mahnitac. Laže onaj koji se hvali savršenim spokojstvom, i neka mi Sokrat na tome tisuću puta oprosti. Sve ću vjerovati Zenonu kad mi bude kazao da je pronašao tajnu kako će spriječiti prirodu da ne problijedi i ne porumeni, da ne zaplače i ne nasmije se.
[43] Ataraksija, »potpuni spokoj duše«, etički ideal, prema učenju Epikura i Pirona Elejskog, osnivača stare skeptičke škole (360–271 pr. n. e.).
14. Podnosi i uzdrži se.
Izbezumljen sjedio sam u naslonjaču, nepomičan poput kipa, mučen strašnom pomisli da su sve one muke koje sam podnio bile uzaludne, a da zbog toga nisam mogao sebe kriviti. Osjećao sam se lišenim nade, te nisam oćutio drugog olakšanja doli onog što mi ga je mogla pružiti zaborav budućnosti.
Budući da se moja misao uzdizala do boga, stanje u kojem sam se nalazio činilo mi se kao neka kazna koja dolazi neposredno od njega, zato što mi je ostavio vremena da dovršim svoje djelo, a ja sam zloupotrebio njegovu milost odgodivši za tri dana svoj bijeg. Bijaše istina da sam mogao sići tri dana ranije, ali mi se činilo da nisam zaslužio takvu kaznu samo zato što sam to odgodio zbog najrazboritije od svih pomisli, prihvativši opreznost koju mi nalagaše predviđanje, što je naprotiv zasluživalo nagradu jer, kad bih se morao povesti za svim svojim prirodnim nestrpljenjem, srljao bih u sve opasnosti.
Da bih odbacio razlog zbog kojega sam svoj bijeg odgodio do 27. kolovoza, bilo bi mi potrebno neko otkrivenje, a čitanje Marije od Agrade ipak me nije natjeralo u ludilo.

XII
Podzemne tamnice zvane Pozzi - Lorenzova osveta - Započinjem prepisku s drugim jednim zatvorenikom, ocem Balbijem; njegov karakter - S njim ugovaram bijeg - Način kojim se
služim kako bih mu doturio svoju šipku - Uspjeh - Daju mi jednog podlog druga - Njegov opis
Čas zatim, dvojica žbira donesoše mi postelju i odoše da bi se odmah zatim vratili sa svim mojim stvarima, ali protekoše dva sata a da nisam nikoga vidio, iako su vrata moje ćelije bila otvorena. To zakašnjenje probudi u meni sijaset misli, ali ništa nisam mogao odgonetnuti. Prije svakog strahovanja nastojao sam se dovesti u stanje spokojnosti, kako bih bio kadar da se oduprem svemu onome što bi mi moglo biti neugodno.
Osim Plomba i quattra, državni inkvizitori imaju i devetnaest drugih groznih tamnica, pod zemljom, u samoj Duždevoj palači, na koje osuđuju zločince što su zaslužili smrt. Svi ovozemaljski suci oduvijek su mislili, ostavivši na životu onoga koji je zaslužio smrt, da mu se time ukazuje milost, ma koliko strašne bile muke kojima se to nadomješta. Čini mi se da to može biti milost samo onda ako se to tako doima i samoga krivca, ali oni mu je nameću a da ga ništa ne pitaju. Takva milost postaje nepravda.
Tih devetnaest podzemnih tamnica posve su nalik na grobnice, ali nazivaju ih pozzi[44] zato što ih uvijek preplavljuju dvije stope morske vode koja ulazi unutra kroz onu istu rešetku kroz koju im prodire malko svjetlosti; ti su otvori veliki tek jednu kvadratnu stopu. Ukoliko radije čitav dan ne stoji u kupelji od slane vode što seže sve do koljena, zatvorenik je prisiljen da sve vrijeme provodi sjedeći na jednom uzvišenju, gdje mu se nalazi i slamarica, a onamo mu u cik zore stave vodu, juhu i hljepčić koji mora odmah pojesti, jer ako okasni, iz ruku će mu ga oteti veoma krupni morski štakori. U toj groznoj tamnici, u koju obično šalju one što su osuđeni na doživotnu robiju, čak i uz takvu ishranu neki od njih dozive i duboku starost. Neki zlikovac koji je umro u takvoj dobi bačen je unutra kad su mu bile četrdeset četiri godine. Budući da je bio uvjeren da je zaslužio smrt, možda mu se ta tamnica učinila prava milost. Postoje ljudi koji se boje smrti, čovjek o kojemu govorim zvao se Beguelin, a bio je Francuz. Kao kapetan služio je u vojsci Republike za vrijeme posljednjeg rata što ga je ova 1716. vodila protiv Turaka, i to na Krfu pod zapovjedništvom maršala i grofa Schulemburga, koji je velikog vezira prisilio da prekine opsadu otoka. Taj je Beguelin maršalu služio kao uhoda, prerušavajući se u Turčina i smjelo odlazeći među neprijateljsku vojsku; ali istovremeno je služio kao uhoda i velikom veziru. Budući da je bio okrivljen za to dvostruko doušništvo, zavrijedio je smrt, i sigurno je da mu je učinjena milost što je poslan da umire u pozzima; a to je jednako tačno kao i to da je tamo proživio trideset sedam godina. Zacijelo se samo dosađivao i uvijek bio gladan. Mogao je kazati: Bum vita superest bene est.15 Ali tamnice koje sam vidio u Spielbergu u Moravskoj, kamo se iz milostivosti stavljaju osuđenici na smrt, takve su da zlikovac nikada nije uspio proživjeti niti jednu godinu, tako da smrt što je one uzrokuju Siculi non invenere tyranni.
[44] Pozzi, tamnice koje su tajnim stubištem bile izravno povezane sa prostorijama inkvizitora i poglavara Vijeća desetorice. Neki misle da ih je bilo osamnaest, devet na malo povišenom katu, a devet pod zemljom; prema drugima, postojalo je deset mračnih tamnica (camerotti), a devet su bile pozzi na donjem katu, ali nisu bile pod vodom.
15. Dobro je dokle god preostaje života. Mecena, citirao Seneka.
U ta dva sata čekanja ne jednom me je prostrijelila strašna pomisao da će me možda baciti u pozze. Na mjestu gdje se nesretnik pothranjuje maglovitim nadama mora i da tjeskobno i mahnito strahuje. Sud, gospodar potkrovlja i podzemlja Duždeve palače, mogao je vrlo lako poslati u pakao onoga tko je pokušao pobjeći iz čistilišta.
Konačno začuh bijesne korake nekoga tko je dolazio prema mojoj ćeliji. Ugledah Lorenza izbezumljenog od srdžbe. Pjeneći se od bijesa, psujući boga i sve svece, započeo je tako što mi je naredio da mu dam sjekiru i oruđa kojima sam se služio da probijem pod te da mu kažem koji mi je od njegovih žbira sve to donio. Ne trepnuvši odgovorih mu da ne znam o čemu govori. Tada naredi da me pretraže. Ali na taj nalog ja brzo ustadoh, priprijetih onim prostacima i, skinuvši se do gola, kazah im neka obavljaju svoj posao. Dao je pregledati moje madrace i isprazniti slamaricu, a dao je pretražiti čak i smrdljivo vedarce. Uzeo je u ruke jastučić s mog naslonjača, i ne nalazeći u njemu ništa što bi pružalo neki otpor, srdito tresne njime o zemlju.
– Nećete mi reći – kaza mi – gdje su oruđa pomoću kojih ste napravili otvor, ali netko ćevas već prisiliti da progovorite.
– Ako je istina da sam napravio rupu u podu, kazat ću da sam oruđa dobio upravo od vaste da sam vam ih vratio.
Taj odgovor izazva odobravanje njegovih ljudi, koje je izgleda kinio, a on zaurla, udari glavom o zid, zatopta nogama. Pomislih da je pomahnitao. Onda izjuri, a njegovi mi ljudi donesoše stvari, knjige, boce i sve ostalo osim svjetiljke i kresiva. Prije nego je napustio hodnik, zatvorio je okna na oba prozora odakle sam dobivao malo zraka. Tako sam se našao zatvoren u malom prostoru kamo zrak nije mogao doprijeti ni kroz jedan drugi otvor. Priznajem da sam nakon njegova odlaska utvrdio da sam dobro prošao. Unatoč tome što je bio majstor svog zanata, nije ni pomislio na to da prevrne moj naslonjač. Budući da sam još uvijek posjedovao polugu, zahvalih providnosti, tješeći se da na to još uvijek mogu računati kao na oruđe bijega.
Velika vrućina i uzbuđenja tog dana ne dadoše mi spavati. Sutradan rano ujutro donio mi je vina koje se već pretvorilo u ocat, smrdljive vode, trule salate, pokvarena mesa i veoma tvrdog kruha. Uopće nije dao čistiti, a kad sam ga zamolio da otvori prozore, nije mi ni odgovorio. Tog dana poče jedna ceremonija koja se sastojala u tome što je jedan žbir sa željezno šipkom obilazio po mojoj ćeliji i posvuda lupao po podu i zidovima, a naročito ispod kreveta. Primijetih da onaj žbir što je lupao šipkom nikada ne udara po stropu. To me zapažanje navede da smislim plan o tome da iziđem preko krova; ali da bi taj plan dozreo bio je potreban sticaj okolnosti koje nisu ovisile o meni; jer ja nisam bio u stanju da poduzmem išta što ne bi bilo izloženo pogledima. Ćelija bijaše posve nova, pa bi i najmanja ogrebotina upala u oči svakome žbiru čim bi ušao u nju.
Provedoh jedan težak dan. Oko podneva poče jaka žega. Zaista sam pomislio da ću se ugušiti. Nalazio sam se u pravoj parnoj kupelji. Nisam mogao ni jesti ni piti, jer sve bijaše pokvareno. Slabost uzrokovana vrućinom i znojem što je debelim kapljama navirao iz čitavog mog tijela nije mi dopuštala ni da hodam, ni da čitam. Sutradan mi ručak bijaše isti; prvo mi je do nosa dopro zadah teletine koju mi je donio. Upitah ga ima li nalog da me glađu i vrućinom natjera u smrt, a on ode bez odgovora. Isto je učinio i narednog dana. Kazah mu neka mi da olovku, jer da hoću nešto napisati tajniku. Nije mi odgovorio. Iz prkosa pojedoh juhu i namočili kruh u ciparsko vino, kako bih ostao pri snazi pa da ga sutradan ubijem zarinuvši mu u grlo ono kopaljce. To postade tako ozbiljno da mi se činilo da mi ne preostaje nikakav drugi izlaz; ali sutradan, umjesto da izvedem svoj plan, zadovoljih se time da mu se zakunem kako ću ga ubiti kad me puste na slobodu. On se tome nasmija i ode ništa ne odgovorivši. Počeh vjerovati da on tako postupa po nalogu tajnika, kome je možda rekao ono o otvoru. Nisam znao šta da činim, strpljenje mi se borilo s očajanjem. Osjećao sam da ću umrijeti od izgladnjelosti.
Osmoga dana, gromkim glasom, i to u prisustvu njegovih žbira, zatražih od njega, nazivajući ga podlim krvnikom, da mi položi račun o mom novcu. Odgovorio mi je da će mi račun donijeti sutradan, ali prije nego je zatvorio ćeliju, žestoko zgrabih vedro s nečisti i kretnjom mu pokazah da ću ga izliti u hodnik. On tada reče jednom od žbira neka ga uzme, i budući da je zrak postao kužan, otvorio je jedan prozor; ali kad mi je onaj žbir promijenio vedro, on ga ponovo zatvori i ode ne obazirući se na moju viku. Takav bijaše moj položaj; ali videći da je to što sam postigao uslijedilo kao posljedica pogrda što sam mu ih uputio, odlučih da ga sutradan još gore izružim.
Sutradan se moj bijes smiri. Prije nego mi je podnio račun, dadne mi košaru limunova što mi je poslao gospodin Bragadin, i vidjeh veliku bocu vode koja mi se učini dobra, a za ručak dobih kokošku koja je sasvim lijepo izgledala. Osim toga jedan žbir otvori oba prozora. Kad mi je podnio račun, bacih pogled samo na zbroj i kazah mu neka ostatak dadne svojoj ženi, osim jednog cekina za koji mu rekoh da ga podijeli svojim ljudima koji bijahu tamo i koji mi zahvališe. Ostavši sam sa mnom, upusti se u prilično miran razgovor, koji ovdje prenosim:
– Već ste mi rekli, gospodine, da sam ja taj od koga ste dobili sve što vam je bilopotrebno da napravite onu golemu rupu što ste je ostavili u onoj drugoj ćeliji, pa me to više ne zanima. Ali mogu li, molim vas, doznati tko vam je dao ono što vam je potrebno da napravite svjetiljku?
– Upravo vi.
– Zaista nisam vjerovao da se duhovitost sastoji od bezobraznika.
– Ne lažem. Vi ste mi vlastitim rukama dali sve što mi je bilo potrebno: ulje, kremen zapušku i šibice, a ostalo sam imao.
– U pravu ste. Možete li me isto tako lako uvjeriti da sam vam dao i ono što vam jetrebalo da napravite rupu?
– Da, jednako lako. Sve što sam primio, primio sam samo od vas.
– Bože, smiluj mi se! Šta to čujem? Recite mi dakle kako sam vam dao sjekiru.
– Ako hoćete, sve ću vam kazati, ali u nazočnosti tajnika.
– Ništa više neću da znam, i vjerujem vam. Šutite i imajte na umu da sam ja siromahčovjek, i da imam djece.
Otišao je držeći se za glavu.
Ostadoh veoma zadovoljan što sam pronašao način da utjeram strah u kosti tom nitkovu, kome je bilo suđeno da ga stojim života. Tada razabrah da je zbog vlastite koristi bio prisiljen da ništa ne kaže ministru o onom što bijah uradio.
Naložio sam Lorenzu da mi kupi sva djela markiza Maffeia; taj mu se trošak nije dopao, a nije se usuđivao da mi to kaže. Upitao me čemu mi knjige kad ih već ionako imam mnogo.
– Sve sam ih pročitao i trebam nove.
– Dat ću da vam netko tko je ovdje posudi knjige, ako i vi želite posuditi vaše, a tako ćeteuštedjeti novac.
– Te knjige su nekakvi romani koje ja ne volim.
– To su naučne knjige, i varate se ako mislite da ste vi jedina bistra glava koja se ovdjenalazi.
– Veoma rado. Vidjet ćemo. Evo knjige koju posuđujem toj bistroj glavi. A vi mi donesitejednu od nje.
Dadoh mu Petauov Rationarium,[45] a četiri minute kasnije donio mi je prvi svezak Wolffa.[46] Prilično zadovoljan, povukoh nalog da mi kupi Maffeia, a on ode, veoma radostan što me je urazumio u toj važnoj stvari.
[45] Rationarium temporum, knjiga jezuita Denisa Pétaua zvanog Petavius (1583–1652), francuskog kroničara, filologa i teologa, objavljena u Parizu 1633. godine.
[46]... prvi svezak Wolffa. – Budući da nikada nije štampano neko izdanje Wolffovih sabranih djela, nije moguće znati o kojoj je knjizi ovdje riječ. Vjerojatno se radi o tada najnovijem djelu: Philosophia moralis sive etilica meth. scientif. per tract., 5 svezaka, Haag, 1750–1753.
Ne toliko oduševljen što ću se zabaviti tim učenim štivom koliko prilikom da započnem prepisku s nekim tko bi mi mogao pomoći u mom planu za bijeg što sam ga već skovao u glavi, otvorivši knjigu nađoh jedan papir na kome pročitah, u šest dobrih stihova, parafrazu ovih Senekinih riječi: Calamitosus est animus futuri anxius16. Ja od toga odmah sastavih još šest stihova. Bijah pustio da mi izraste nokat na malom prstu desne ruke kako bih mogao čistiti uho, te ga tada šiljato izrezah i od njega napravih pero, a umjesto tinte poslužih se memlom sa crnih zidova, pa na onom istom papiru napisah svojih šest stihova. Osim toga napisah popis knjiga koje sam imao, te ga stavih u hrbat iste knjige. U Italiji sve tvrdo uvezane knjige odostraga pod uvezom tvore neku vrst džepa. Na hrptu te iste knjige, tamo gdje stoji naslov, napisah latet.17 Nestrpljiv da dobijem odgovor, već sutradan rekoh Lorenzu da sam pročitao čitavu knjigu, te da bi mi ona ista osoba učinila zadovoljstvo kad bi mi poslala neku drugu. Smjesta mi je donio drugi svezak.
16. Nesretna je duša koja brine o budućnosti. Seneka: Epistolae, XCVIII, 6.
17. Krije se.
Na jednom listiću, na latinskom, između stranica knjige, stajalo je ovo: Nas dvojica što smo zajedno u ovom zatvoru, osjećamo najveće zadovoljstvo zbog toga što nam neznanje jednog škrca pruža besprimjernu povlasticu. Ja, koji pišem, zovem se Marino Balbi, venecijanski sam plemić i redovnik. Moj drug je grof Andrea Asquini iz Udina, glavnog grada Furlandije. On mi naređuje da vam kažem da slobodno možete raspolagati svim njegovim knjigama, popis kojih ćete naći u šupljini uveza. Gospodine, potreban je najveći oprez kako bismo od Lorenza prikrili naše sitno dogovaranje.
Istovetnost naše zamisli da pošaljemo popis i da pismo stavimo u šupljinu hrpta knjige nije me iznenađivala, jer mi se učinilo da to ovisi o zdravom razumu; ali ono preporučivanje opreza učini mi se neobično budući da je pismo, u kome sve bijaše rečeno, bilo dostupno. Lorenzo ne samo da je mogao već je zacijelo i otvorio knjigu, i videći to pismo, a budući da nije znao čitati, mogao ga je staviti u džep i dati da mu ga na ulici na talijanskom pročita prvi svećenik na koga bi naišao, te bi sve bilo otkriveno još na samom početku. Odmah sam se uvjerio da je taj otac Balbi zacijelo neki puki nesmotrenjak.
Pročitah onaj popis i na polovini lista napisah im tko sam, kako sam bio uhapšen, da ne znam koji je moj zločin kao i to da se nadam da će me uskoro pustiti kući. Primivši novu knjigu, otac Balbi mi napisa pismo od šesnaest stranica. Grof Asquini nije nikada pisao. Onoga je redovnika zabavljalo da mi napiše čitavu povijest svoje nevolje. Već se četiri godine nalazio u Piombima zato što je s trima siromašnim djevojkama, sve odreda djevicama, imao tri kopileta te ih je dao krstiti nadjevši im svoje prezime. Otac njegov nadstojnik prvi put ga je ukorio, drugi put mu je zaprijetio a treći je put podnio tužbu sudu, koji ga je dao zatvoriti. Otac nadstojnik svakoga mu je jutra slao ručak. Njegova obrana zauzimala je polovinu pisma, gdje je izrekao stotinu kukavnih trica. Kazao mi je da je njegov nadstojnik jednaki tiranin kao što je i sud, te da oni nemaju nikakva prava nad njegovom savješću. Rekao mi je da je siguran da ona kopilad pripada njemu te da ih nije mogao lišiti ugleda što će ga steći njegovim prezimenom, kao i to da su njihove majke čestite iako siromašne, jer prije njega nisu poznavale nijednog muškarca.

Zaključio je da mu savjest nalaže da javno prizna svojom tu djecu što su mu je te poštene djevojke dale, kako bi spriječio klevetnike da ih pripisuju drugima, te da uostalom ne može poricati očinsku narav i utrobu, što je sve osjećao prema toj jadnoj i nedužnoj djeci. Nema opasnosti, kazivao mi je, da i njegov nadstojnik počini isti grijeh, jer se njegova pobožna ljubav očituje samo prema njegovim učenicima.
Više mi nije ni trebalo da upoznam tog čovjeka; bio je osebujan, pohotan, nepromišljen, zao, glupav, neoprezan, nezahvalan. Pošto mi je u svom pismu kazao da bi bio veoma nesretan bez društva grofa Asquinija, kojem je sedamdeset godina, a ima knjiga i novaca, upotrijebio je dvije stranice kako bi mi o njemu rekao nezgodne stvari oslikavši mi njegove mane i smiješne strane. Izvan zatvora ne bih odgovarao čovjeku takva karaktera, ali tamo sam morao sve iskoristiti. U hrptu knjige nađoh olovku, pera i papira, što mi je omogućilo da sasvim lako pišem.
Čitav ostatak njegova dugog pisma sadržavao je povijest svih zatvorenika što su se nalazili u Piombima, a koji su tamo proveli već četiri godine, koliko je tu proveo i on sam. Kazao je da je Niccolo onaj žbir što mu potajno kupuje sve što hoće i koji mu kazuje imena svih onih što su uhapšeni, i pripovijeda o onome što se dešava u drugim ćelijama. Da bi me u to uvjerio, kazao mi je sve što mu bijaše poznato o rupi koju sam napravio. »Otud su vas izvukli da bi tamo smjestili patricija zvanog Gran Can, te je Lorenzo trebao dva sata kako bi dao da stolar i bravar, kojima je pod cijenu života naredio da šute, jednako kao i žbirima, začepe rupu koju ste vi napravili. Niccolo me uvjerio da biste vi, samo jedan dan kasnije, kroz nju otišli na način koji bi izazvao veliku buku, te da bi zacijelo zadavili Lorenza jer, mada se pravio iznenađen kad je ugledao rupu i premda je hinio da se na vas ljuti, posve je jasno da vam je samo on mogao dati oruđe da razorite pod, a vi ste mu to zacijelo vratili. Niccolo mi je također kazao da mu je gospodin Bragadin obećao tisuću cekina ako vam uzmogne pomoći da pobjegnete, te se Lorenzo raduje da bi ih mogao zaraditi a da, uz pomoć gospodina Dieda, prijatelja svoje žene, ipak ne ostane bez službe. Rekao mi je i to da se nijedan žbir nije usudio tajniku prijaviti što se desilo, iz straha da će se Lorenzo izvući te da će se potkazivaču osvetiti tako da ga dadne otjerati iz službe. Molim vas da imate u me povjerenja te da mi podrobno ispričate priču o tom događaju, a naročito kako ste došli do neophodnog oruđa. Obećajem vam da će moja diskrecija biti jednaka mojoj radoznalosti.«
Nisam nimalo sumnjao u njegovu radoznalost, ali sam i te kako sumnjao u njegovu diskreciju, budući da ga je već samo to pitanje prikazivalo kao najindiskretnijeg čovjeka. Međutim uvidjeh da s njima moram biti obazriv, jer biće takve sklonosti izgledalo mi je upravo kao stvoreno da izvede sve što mu budem kazao, i koje će mi poslužiti da se domognem slobode, čitav taj dan provedoh odgovarajući mu, ali me neka jaka slutnja opomenu da odgodim slanje odgovora. Mišljah da bi takva pismena veza mogla biti Lorenzu smicalica kako bi doznao tko mi je dao oruđe za provalu i kamo sam ga stavio. U malo riječi napisah mu da se veliki nož, pomoću kojega sam napravio onu rupu, nalazi ispod oslonca prozora u hodniku ćelije gdje se nalazim, kamo sam ga prilikom ulaska ja sam stavio. To lažno povjeravanje u manje od tri dana smiri moj duh, jer Lorenzo nije obišao oslonac prozora, a bio bi ga obišao da je uhvatio moje pismo.
Otac Balbi mi napisa da je znao da bih ja mogao imati taj veliki nož, jer mu je Niccolo kazao da me nisu pretražili prije zatvaranja; to bijaše poznato i Lorenzu, i ta bi okolnost možda Lorenzu spasila život da mi je bijeg uspio, jer bi on tvrdio da je, primajući čovjeka iz ruku messera granala, mogao pretpostaviti da je on već pretražen. Messer granale bi kazao da me je vidio kako izlazim iz postelje te da je bio siguran da nemam uza se nikakva oružja. Svoje je pismo završavao moleći me neka mu nož pošaljem po Niccolou, u kojega se mogu uzdati.
Iznenađivala me lakovjernost tog redovnika. Kad sam vjerovao da sam siguran da moja pisma ne idu u krive ruke, napisan mu kako nemam snage da se uzdam u njegova Niccoloa te da svoju tajnu ne mogu povjeriti čak ni papiru. Međutim, njegova su me pisma zabavljala. U jednom od njih obavijestio me je o razlogu zbog kojeg u tamnici drže grofa Asquinija koji bijaše nepokretan, jer osim sedamdeset godina, smetao mu je i veliki trbuh te noga koja nekoć bijaše slomljena a kasnije je slabo zarasla. Kazao mi je da se taj grof, budući da nije bio bogat, u Udinama bavio advokaturom te da je u gradskom savjetu branio seljački stalež od plemstva koje ga je željelo lišiti prava glasa u pokrajinskim skupštinama. Budući da su seljački zahtjevi narušavali javni mir, plemstvo se obrati sudu državnih inkvizitora koji grofu Asquiniju naredi neka napusti svoje klijente. Grof Asquini odgovori da ga gradski statut ovlašćuje da brani ustav, pa se nije pokorio; ali inkvizitori ga ščepaše unatoč statutu i baciše ga u tamnicu gdje se nalazio već pet godina. On je kao i ja imao pedeset soldi dnevno, ali je uživao tu povlasticu da je sám raspolagao svojim novcem. Redovnik, koji nikada nije imao ni prebite pare, kazao mi je mnogo zla o svom drugu i njegovoj škrtosti. Rekao mi je da se u ćeliji s druge strane dvorane nalaze dvojica plemića iz sedam općina[47] koji su također uhapšeni zbog nepokornosti, a stariji od njih je poludio pa je stoga vezan. U nekoj drugoj ćeliji bijahu dvojica bilježnika.
[47] Sedam općina, enklava talijanskog jezika na visoravni Asiago između rijeke Astico i Brenta. Oni »plemići« bijahu braća Berardo i Domenico Marcolongo, a bilježnici Giovanni i Pietro Zuccoli.
Tih dana zatvoren je jedan markiz iz Verone, iz obitelji Pindemonte, zato što se nije pokorio naređenju da se odazove. Taj je vlastelin uživao velike povlastice, pa čak i tu da je njegovim slugama bilo dopušteno da mu vlastoručno predaju pisma. U zatvoru je ostao samo osam dana.
Kad sam odagnao svoje sumnje, moje me duševno stanje navede na ovakvo umovanje: Htio sam se domoći slobode. Šipka koju sam imao bijaše u odličnom stanju, ali nikako ne bijaše moguće da se njome poslužim, zato što se svakoga jutra moja ćelija udarcima gvozdene poluge provjeravala po svim zakucima osim na stropu. Nisam dakle mogao ni pomišljati na drugo osim da izađem preko stropa, na taj način da ga dam probiti izvana. Onaj koji bi ga probio mogao bi pobjeći sa mnom pomogavši mi da napravim otvor u velikom krovu palače, još u toku iste noći. Mogao sam se ponadati da će mi to poći za rukom ako na otvoru budem imao druga. Kad se nađem na krovu, vidjet ću šta se tamo bude moglo učiniti; valjalo se dakle na to odlučiti i poći. U obzir je dolazio samo taj redovnik, koji je sa svojih trideset osam godina, mada nije baš bistro rasuđivao, ipak mogao izvršavati moja uputstva. Moradoh se dakle odlučiti da mu sve povjerim te da razmislim o tome kako da mu pošaljem svoju šipku. Započeh tako što sam ga zapitao da li želi slobodu i da li se osjeća sklon da poduzme sve ne bi li je se dočepao bježeći zajedno sa mnom. Odgovorio mi je da su i on i njegov drug spremni da učine sve samo da skrše svoje lance, ali da je jalovo razmišljati o onome što je nemoguće. Pri tome mi je potanko nabrojio teškoće, čime je ispunio četiri stranice, što nikada ne bih dovršio da sam ih htio izvesti načistac. Rekoh mu da me se ne tiču općenite teškoće i da, učinivši svoj plan, nisam mislio na drugo doli na rješavanje onih posebnih teškoća koje ne mogu povjeriti papiru. Obećah mu slobodu ako mi da časnu riječ da će slijepo izvršavati moje naloge. On mi obeća da će sve učiniti.
Tada mu napisah da imam zašiljenu željeznu šipku dugačku dvadeset palaca, koja bi mu trebala poslužiti da probije strop svoje ćelije kako bi iz nje izišao; a kad jednom iziđe, morao bi probiti zid koji nas odvaja, kroz taj otvor prijeći da dođe nad moju ćeliju, pa je odozgo probiti i izvući me napolje. Kazah mu da neće više imati šta da radi čim to učini, jer ću ja učiniti ostalo. Izvukao bih napolje i njega i grofa Asquinija.
On mi odgovori, da ću se, kad me bude izvukao iz ćelije, ipak još uvijek nalaziti u zatvoru, koji će se od onoga prvoga razlikovati samo veličinom. Napisao mi je da ćemo se naći u brlozima koji su također iza trostrukih zaključanih vrata. Velečasnom ocu odgovorih da mi je to poznato te da ne želim da bježim kroz ta vrata. Moj plan bijaše učinjen, i bijah siguran u njega, te od njega zatražih samo tačnost u izvođenju a nikakve primjedbe. Trebalo je samo da razmisli o tome kako da u njegove ruke dostavim moju šipku dugačku dvadeset palaca, a da onaj tko mu je bude predavao za nju ne dozna, te da mi javi šta on o tome misli. U međuvremenu trebalo je da mu Lorenzo kupi četrdesetak-pedesetak slika svetaca, dovoljno velikih da se njima pokrije čitava unutrašnja površina njegove ćelije. Sve te vjerske slike neće u Lorenza pobuditi sumnju da mu služe samo za to da bi njima prekrio otvor što će ga napraviti u stropu, i kroz koji će izići. Za pravljenje tog otvora bit će mu potrebno nekoliko dana, a Lorenzo ujutro neće moći vidjeti što je prethodnog dana urađeno, zato što će slike biti vraćene na mjesto gdje su se ranije nalazile. Ja to nisam mogao učiniti zato što sam bio sumnjiv, a nisu me smatrali toliko pobožnim da bih mogao imati sve te slike. Rekoh mu neka to učini i neka razmisli o tome kako da dođe do moje šipke.
Misleći na to, naredih Lorenzu da mi kupi jednu Bibliju infolio koja bijaše nedavno štampana, gdje bijaše i Vulgata I Septuaginta.[48] Pomislio sam na tu knjigu nadajući se da ću iza uveza moći staviti polugu te je na taj način poslati redovniku; ali kad sam je primio, vidjeh da je šipka dva palca dulja od Biblije, koja je imala tačno stopu i po. Redovnik mi napisa da je njegova ćelija već prekrivena slikama; a ja mu saopćih svoju nakanu s Biblijom, kao i to da je iskrsla velika teškoća zbog duljine šipke koju nisam mogao skratiti bez kovačkog alata. On mi odgovori, izrugujući se jalovosti moje mašte, neka mu šipku pošaljem u svojoj lisičjoj bundi. Kazao mi je da im Lorenzo bijaše rekao da imam tu lijepu bundu, te da grof Asquini ne bi mogao izazvati nikakvu sumnju kad bi zatražio da je vidi kako bi dao da mu se kupi ista takva. Kazao mi je da je dovoljno da je pošaljem smotanu; ali ja sam bio siguran da bi je Lorezo putem razmotao, jer smotana bunda onoga tko je nosi više smeta negoli onda kad je razmotana. Ali, da ga ne obeshrabrim te da ga u isto vrijeme uvjerim da nisam tako brzoplet kao on, napisah mu neka samo pošalje po bundu. Slijedećeg jutra Lorenzo je zatražio, a ja mu je dadoh smotanu, ali bez šipke. Vratio mi ju je četvrt sata kasnije, kazavši mi da im se svidjela.
[48] Vulgata, prijevod Biblije na latinski, koji je bio u službenoj upotrebi u katoličkoj crkvi. Preveo ju je sveti Jeronim. – Septuaginta, grčki prijevod Starog zavjeta. Dobio je ime po tome što ga je s hebrejskog prevelo sedamdeset egipatskih Židova po nalogu Ptolomeja Filadelfa (282. ili 283. god. pr. n. e.).
Sutradan mi redovnik napisa pismo u kojem je priznao da je kriv što je dao loš savjet, ali mi je također kazao da sam pogriješio što sam ga poslušao. Prema njegovim riječima, poluga bijaše izgubljena, jer je Lorenzo bundu donio već razmotanu, a šipku je zacijelo stavio u džep. Sva nada bijaše dakle izgubljena. Ja ga utješih i razuvjerih te ga zamolili neka ubuduće bude manje brzoplet u svojim savjetima. Tada odlučih da redovniku šipku pošaljem u Bibliji, ali tako da upotrijebim siguran način kako bih Lorenza spriječio da pogleda krajeve debele knjižurine. Kazah mu dakle da želim proslaviti Miholje, i to uz dva velika pladnja makarona na maslacu i s parmezanskim sirom. Htio sam dva pladnja zato što sam jedan htio pokloniti dičnoj osobi koja mi je posuđivala knjige. Tada mi Lorenzo reče da ta ista dična osoba želi pročitati onu debelu knjigu što je stajala tri cekina. Odgovorih mu da ću je poslati zajedno s pladnjem makarona, ali mu rekoh da želim najveći pladanj što ga ima u kući, te da bih sam to htio začiniti. On mi obeća da će sve doslovce učiniti. U međuvremenu sam u papir zamotao polugu i stavio je u hrbat uveza Biblije. Ona dva palca jednoliko sam podijelio tako da je na obje strane iz Biblije virio po jedan palac poluge. Stavivši na Bibliju onaj veliki pladanj makarona ispunjen maslacem, bio sam siguran da će Lorenzove oči ostati prikovane uz maslac iz straha da ga ne prospe po Bibliji, te da stoga neće imati vremena da se nagledava na krajeve knjižurine. Oca Balbija obavijestih o svemu, preporučivši mu neka bude spretan dok iz Lorenzovih ruku bude primao makarone, te neka dobro pripazi da ne uzme pladanj a nakon toga Bibliju, već jedno i drugo zajedno, jer ako uzme pladanj, otkrit će Bibliju, pa bi Lorenzo lako mogao ugledati ona dva preduga završetka.
Na Miholje, rano izjutra, pojavi se Lorenzo s velikim sudom u kome su kipjeli makaroni; odmah stavih maslac na grijalicu da se rastopi i spremih dva pladnja posipana parmezanom, kojeg mi je donio već izribanog. Uzeh rupičastu žlicu i počeh ih puniti, nakon svakog rukohvata stavljajući na to maslaca i sira, a završio sam tek onda kad u veliki pladanj namijenjen redovniku nije moglo više ništa stati. Makaroni su plivali u maslacu koji je dodirivao rubove pladnja. Promjer toga pladnja bijaše gotovo dvostruko veći od širine Biblije. Uzeh pladanj i postavih ga na knjižurinu što se nalazila pored vrata moje ćelije i, uzevši je na ruke, poleđine okrenute prema Lorenzu, kazah mu neka ispruži ruke i pruži dlanove, te mu sve to veoma oprezno utrapih, i to polako, da maslac, koji je izlazio iz pladnja, ne poteče po Bibliji. Povjeravajući mu taj važni teret upiljio sam svoje oči u njegove, pa s najvećim zadovoljstvom vidjeh da ih on ne odvraća s maslaca bojeći se da ga ne prospe. Htio je odnijeti makarone a zatim se vratiti po Bibliju, ali ja mu smijući se kazah da bi tada moj poklon izgubio svu svoju ljepotu. Napokon ga uze žaleći se da sam stavio odviše maslaca i govoreći da neće biti njegova krivnja ako ga prolije po Bibliji. Bio sam uvjeren u pobjedu čim sam vidio Bibliju u njegovim rukama, jer ona dva kraja šipke, koji od mojih očiju bijahu udaljeni za čitavu širinu knjige, njemu, koji ju je držao, postadoše nevidljivi. Nalazili su se pored njegovih ramena, a on nije imao nikakva razloga da skrene pogled te da zaviri prema bilo kojoj strani, gdje ga ništa nije moglo zanimati. Jedina mu je briga bila da ravno drži pladanj. Pratio sam ga pogledom sve dok nisam vidio kako se spustio niz one tri stepenice da bi ušao u predsoblje redovnikove ćelije. Ovaj se triput useknuo i time mi dao ugovoreni znak da je sve stiglo u redu. Lorenzo se vrati da mi kaže kako je sve ispravno uručeno.
Ocu Balbiju trebalo je osam dana da u svom stropu napravi dovoljno velik otvor, što ga je svakodnevno lako prikrivao slikom koju bi odlijepio i ponovo prilijepio mrvicama kruha.
Osmog listopada napisa mi da je čitavu noć proveo radeći na zidu koji nas je razdvajao, te da je uspio iz njega izvući samo jednu ploču; pretjeravao je ocrtavajući mi teškoće oko odvajanja opeka što su bile spojene suviše čvrstom žbukom. Obećao mi je da će nastaviti, a u svim svojim pismima ponavljao je da ćemo sebi otežati položaj jer da nećemo uspjeti. Odgovorih mu da sam siguran u suprotno.
Na žalost, nisam bio ni u šta siguran, ali valjalo je tako postupiti ili sve napustiti. Kako sam mu mogao reći da ni ja sam ne znam? Htio sam otud izići, to je bilo sve što sam znao; i mislio sam samo o tome kako da poduzmem neke korake i da pođem naprijed te da se zaustavim tek onda kad naiđem na nešto nepremostivo. U velikoj knjizi iskustava pročitao sam i naučio da velike pothvate ne valja proučavati već ih izvoditi, ne osporavajući sreći vlast nad svim onim što ljudi poduzimaju. Da sam te uzvišene misterije saopćio moralnoj filozofiji oca Balbija, on bi mi rekao da sam lud.
Njegov rad bijaše težak samo u toku prve noći, ali kasnije, što je izvlačio više opeka, utoliko mu je bilo lakše izvlačiti druge. Na kraju svog posla ustanovio je da je iz zida uklonio trideset šest opeka.
Šesnaestog litopada oko jedan sat poslije podne, u trenutku kad sam se zabavljao prevodeći jednu Horacijevu odu, začuh neko toptanje iznad svoje ćelije i tri lagana udarca šakom. Odmah odgovorih s tri jednaka udarca; bijaše to dogovoreni znak kako bismo bili sigurni da se nismo prevarili. Radio je do večeri, a sutradan mi napisa da će još istoga dana dovršiti posao ako se strop moje ćelije sastoji samo od dva reda dasaka, jer daske bijahu debele svega jedan palac. Uvjeravao me da će učiniti mali kružni kanal kao što sam ga poučio, te da će jako paziti da nipošto potpuno ne probije posljednju dasku. Upravo to sam mu mnogo preporučivao, zato što bi najmanji znak trunja u mojoj ćeliji ukazao na provalu izvana. Uvjeravao me da će otvor biti tako dotjeran da će ga biti moguće dovršiti za četvrt sata. Taj čas sam već odredio za preksutradan, kako bih iz ćelije izišao noću, da se u nju više ne vratim, jer, imajući druga, bio sam uvjeren da ću u roku od tri-četiri sata napraviti otvor u velikom krovu Duždeve palače, da ću se popeti na sam krov pa da ću zatim već nekako potražiti najbolji način, što će mi ga slučaj ukazati, da siđem.
Tog istog dana, a bijaše to ponedjeljak, dva sata nakon podneva, baš u vrijeme kad je otac Balbi radio, začuh kako se otvaraju vrata prostorije što se nalazila pored moje ćelije. Krv mi se sledi, ali nisam izgubio snagu pa dvaput pokucah, što bijaše dogovoreni znak uzbune. Na taj znak trebalo je da se otac Balbi brzo prebaci kroz rupu u zidu i vrati u svoju ćeliju. Čas kasnije spazih Lorenza koji me zamoli za oproštenje što mi dovodi u društvo nekog odrpanca i nepoćudnika. Vidjeh nekog čovjeka od četrdesetak-pedesetak godina, sitna, mršuljava, ružna, slabo odjevena, s crnom i okruglom vlasuljom, kojega odvezivahu dvojica žbira. Nisam posumnjao u to da je to nekakav prostak, budući da mi ga je Lorenzo kao takva najavio, i to u njegovu prisustvu, a da takvo oslovljavanje nije začudilo tu osobu. Lorenzu odgovorih da je sud gospodar. Otišao je, pošto mu je dao donijeti slamaricu, kazavši da mu sud daje deset soldi dnevno. Moj mu novi drug odvrati:
– Neka mu ih bog vrati.
Razočaran tim nepredviđenim događajem, pogledah tog prostaka kojeg je otkrivala i sama njegova fizionomija. Mislio sam kako da ga navedem na razgovor, kad on sam započe zahvalivši mi na slamarici koju sam mu dao donijeti. Rekoh mu da će jesti sa mnom, a on mi poljubi ruku zapitavši me može li ipak udesiti da mu daju onih deset soldi što mu ih je sud odredio, a ja mu odgovorih da može. Tada je kleknuo i iz džepa izvukao krunicu, obazirući se posvuda po ćeliji.
– Šta tražite, prijatelju?
– Tražim, da prostite, neku sliku dell immacolata Vergine Maria,[49] jer ja sam kršćanin, ili barem kakvo ubogo raspelo, jer mi nikada nije bilo toliko potrebno da se preporučim sv. Franji Asiškom, čije ime nedostojno nosim, kao ovoga trenutka.
[49] tj. slike prečiste Djevice Marije.
S mukom sam se suzdržavao da ne prasnem u smijeh, ne zbog kršćanske pobožnosti, koju sam štovao, već zbog njegova prijekorna prizvuka. Iz njegove molbe za oproštenjem razabrao sam da me on smatra Židovom, pa pohitah da mu dadnem Službu presvete djevice, [50] čiju je sliku poljubio, pa mi je vrati skromno rekavši da je njegov otac, robijaški nadzornik, zanemario da ga dade naučiti čitati. Kaza mi da štuje presvetu krunicu, o kojoj mi ispriča mnoštvo čudesa, što sam saslušao s anđeoskim strpljenjem, te me zamoli za dopuštenje da mi to ispripovjedi, postavivši pred oči svetu sliku što se nalazila na naslovnoj stranici mog molitvenika. Nakon krunice koju sam izmolio zajedno s njim upitah ga je li ručao, a on mi odgovori da umire od gladi. Dadoh mu sve što sam imao, a on je sve progutao proždrljivo kao vuk, ispio je svo vino što sam ga imao, a kad je bio pripit, poče plakati a zatim naklapati o svemu i svačemu. Upitah ga za razlog njegovoj nevolji, i evo što mi je ispričao:
[50] Služba presvete djevice (Officium parvum), knjiga molitava u slavu Bogorodice koju su počev od 11. stoljeća naročito upotrebljavale bratovštine i pobožni laici.
– Moja jedina strast na tom svijetu, dragi moj gospodaru, oduvijek bijaše slava ove svete Republike kao i tačno pokoravanje njenim zakonima. Uvijek budan na lopovluke varalica, čiji se zanat sastoji u tome da varaju i svog vladara lišavaju njegovih prava, kao i to da skrivaju ono što poduzimaju, nastojao sam otkriti njihove tajne i uvijek sam messeru grandu vjerno prenosio sve što sam uspio otkriti. Istina je da su me za to plaćali, ali novac što su mi ga davali nikada mi nije pričinjao toliko zadovoljstva kao što bijaše ono koje sam osjećao videći da sam od koristi slavnom evangelistu sv. Marku. Uvijek sam se rugao predrasudama onih koji imenu doušnika pridaju zle primisli. To ime zvuči loše samo ušima onih koji ne vole vladu, jer doušnik nije drugo doli prijatelj državnog dobra, pošast zločinaca i vjerni podanik svoga vladara. Kad je riječ o tome da pokrenem svoju revnost, osjećaj prijateljstva – koji može imati stanovitog djelovanja na druge – na mene nije nikada utjecao, a još manje ono što se naziva zahvalnost, te sam se često zaklinjao da ću šutjeti samo da bih od nekoga izvukao kakvu važnu tajnu, a čim bih je saznao, tačno bih je prenio, budući da me je moj ispovjednik uvjeravao da je mogu otkriti, ne samo zato što – kad sam je davao – nisam imao namjeru da je održim, već i zato što nikakve zakletve, kad je riječ o općem dobru, ne važe.
Moja je revnost tolika da bih odao i vlastitog oca, a umio bih ušutkati i prirodu. Ima tome tri sedmice kako sam na Isoli, malenom otočiću gdje sam prebivao, zamijetio veliko šurovanje četvoro ili petoro uglednih osoba iz grada, za koje sam znao da su nezadovoljne vladom zbog nekakve otkrivene i zaplijenjene krijumčarske robe, a zbog toga su glavni krivci morali ispaštati kaznu zatvora. Prvi kapelan župe, rođen kao podanik Njenog carskog veličanstva, bijaše umiješan u tu spletku, koju sam ja odlučio rasvijetliti. Ti su se ljudi uveče skupljali u jednoj prostoriji krčme gdje se nalazila nekakva postelja. Pošto bi nešto popili i porazgovarali, oni su se razilazili. Jednoga dana kad sam sobu našao otvorenu i praznu, te kad sam bio siguran da me nitko nije opazio, hrabro odlučih da se sakrijem pod onu postelju. Predveče dođoše oni moji ljudi pa su razgovarali o gradu Isoli, za koju su kazali da ne spada pod nadleštvo sv. Marka već pod Tršćansku kneževinu jer na nju se nikako ne može gledati kao na dio mletačke Istre. Vođi urote, koji se nazivao Pietro Paolo, kapelan kaza, ako on i ostali žele potpisati jedan spis, da će ga on osobno podastrijeti carskom poslaniku, te da će se carica ne samo domoći grada već da će ih i nagraditi. Svi rekoše kapelanu da su spremni, a on preuze na se da sutradan odnese spis, te da odmah krene u Veneciju kako bi ga što prije podnio poslaniku. Odlučio sam da osujetim taj njihov podli plan, iako je jedan od urotnika bio moj krsni kum, što je duhovno srodstvo koje mu je kod mene stvaralo nepovrediv položaj, svetiji negoli da mi je rođeni brat. Nakon njihova odlaska, izvukoh se posve lako, prosudivši da je beskorisno da se sutradan ponovo izlažem novoj opasnosti krijući se ispod istog kreveta. Dosta sam otkrio. U ponoć odoh čamcem i sutradan sam prije podneva bio ovdje, gdje sam dao da mi napišu imena šestorice buntovnika, te popis odnesoh tajniku državnih inkvizitora ispričavši mu sve o toj stvari. On mi naloži da sutradan zarana odem do messera, koji će mi dati jednog čovjeka s kojim ću poći na Isolu kako bih mu pokazao tog kapelana, koji vjerojatno još nije otišao. Nakon toga se nisam više trebao ni u šta miješati. Izvršio sam njegov nalog. Messer mi dade onog čovjeka, povedoh ga na Isolu, pokazah mu kapelana i pođoh za svojim poslom. Poslije ručka, dade me pozvati onaj moj krsni kum da ga dođem obrijati, jer ja sam brijač. Pošto sam ga obrijao, dao mi je čašu odličnog refoška i nekoliko kriški kobasice s bijelim lukom. Tad mi dušu obuze kumovska ljubav, uhvatih ga za ruku i plačući iz svega srca savjetovah mu neka napusti prijateljevanje s kapelanom, a osobito neka ne potpisuje onaj papir koji mu bijaše poznat. On mi tada kaza da on nije s kapelanom veći prijatelj negoli s drugima i zakle se da ne zna o kakvom to spisu govorim. Ja se na to počeh smijati i kazah mu da sam se šalio, te ga napustih, pokajavši se što sam poslušao glas svog srca. Sutradan ne vidjeh ni onoga čovjeka ni kapelana, a osam dana kasnije napustih Isolu i dođoh ovamo. Otišao sam posjetiti messera grandea, koji me smjesta dade zatvoriti, i evo me s vama, dragi moj gospodaru. Zahvaljujem sv. Franji što se nalazim u društvu dobra kršćanina koji je ovdje iz razloga za koje me nije briga jer nisam radoznao. Prezime mi je Soradaci a ženino ime je Legrenzi; ona je kći tajnika Vijeća desetorice i pošla je za me prezrevši sve predrasude. Bit će da je zdvojna ne znajući što se sa mnom desilo, ali se nadam da ću ovdje ostati samo kraće vrijeme. Tu se sigurno nalazim samo zbog tajnikove udobnosti, jer me on mora preslušati.
Nakon te drske pripovijesti, koja mi je pokazala kojoj vrsti pripada to čudovište, napravih se kao da ga žalim i pohvalivši njegovo rodoljublje predskazah mu da će za nekoliko dana biti slobodan. Pola sata kasnije on je zaspao, a ja ocu Balbiju sve napisah, upozorivši ga da smo dolaskom tog nametnika prisiljeni obustaviti posao i odgoditi ga za povoljniju priliku. Sutradan naredih Lorenzu da mi kupi drveno raspelo i sliku Bogorodice, te da mi donese bočicu svete vode. Soradaci od njeg zatraži svojih deset soldi, a Lorenzo mu prezrivo dade dvadeset. Naložih mu neka mi donese četiri puta više vina i bijelog luka, jer to bijahu poslastice za mog druga. Nakon njegova odlaska, iz knjige vješto izvukoh pismo oca Balbija koji mi je oslikao svoj strah. U ćeliju se vratio više mrtav nego živ te je brzo stavio svetu sliku preko otvora. Razmišljao je o tome kako bi zacijelo sve bilo izgubljeno da je Lorenzu palo na um da Soradacija stavi u njegovu ćeliju umjesto da ga zatvori sa mnom. Tamničar ga ne bi zatekao u ćeliji, a opazio bi i onu rupu.
Saslušavši Soradacijevo kazivanje, zaključih da će on zacijelo biti podvrgnut preslušavanjima jer ga je tajnik po svoj prilici dao zatvoriti ili zbog sumnje da je klevetao ili zbog netačnog izvještavanja. Odlučih dakle da mu povjerim dva pisma koja mi ne bi prouzrokovala ni zla ni dobra ako bi ih odnio onima na koje bi bila naslovljena, a moglo bi mi biti od velike koristi ako ih taj izdajnik preda tajniku da bi mu time dokazao svoju vjernost. Provedoh dva sata pišući olovkom ta dva pisma. Sutradan mi Lorenzo donese raspelo, sliku Bogorodice, bocu svete vode i sve ostalo što mu bijah naložio.
Pošto sam dobro nahranio onog prostaka, rekoh mu da bih ga htio zamoliti za uslugu o kojoj zavisi moja sreća.
– Dragi moj Soradaci, računam na vaše prijateljstvo i na vašu hrabrost. Evo dva pisma zakoja vas molim da ih odnesete na pravu adresu čim vas puste na slobodu. O vašoj vjernosti ovisi moja sreća, ali morate ih dobro sakriti jer smo obojica izgubljeni ako ih, kad budete odavde izlazili, nađu kod vas. Stoga morate na ovo raspelo i na ovu Bogorodicu priseći da me nećete iznevjeriti.
– Spreman sam, gospodaru, da se zakunem na što god vi hoćete. I odviše sam vamzahvalan a da bih vas mogao odati.
Na to poče plakati i nazivati sebe nesretnikom što sam mogao i načas posumnjati u njegovu vjernost i iskrenost. Pošto sam mu poklonio jednu košulju i kapu, otkrih se, ćeliju poškropih svetom vodicom, te pred dvjema svetim slikama izgovorih riječi zavjetovanja, uz prizivanja koja nisu imala nikakva smisla, ali koja su baš zato strašno djelovala na njega, a nakon nekoliko znakova križa natjerah ga da klekne i da se uz proklinjanja od kojih bi čovjek zadrhtao zakune da će odnijeti ona pisma. Zatim mu ih dadoh, a on reče da će ih ušiti na leđima kaputa, između tkanine i podstave.
Bio sam uvjeren da će ih predati tajniku i stoga sam se poslužio svom svojom vještinom kako ne bi iz načina pisanja razabrali moje lukavstvo. Bila su sastavljena tako da su mi mogla pribaviti blagonaklonost suda, a možda čak i njegovo poštovanje. Pisao sam gospodinu Bragadinu i velečasnom Grimaniju, te im kazah neka budu spokojni i neka ne tuguju nad mojom sudbinom jer se s razlogom nadam skoroj slobodi. Kazao sam im da će prilikom mog izlaska ustanoviti da mi je ta kazna donijela više dobra nego zla, jer u Veneciji takav popravak ne bijaše nikom potrebniji nego meni. Molio sam gospodina Bragadina neka mi za zimu pošalje podstavljene čizme, budući da mi je ćelija dovoljno visoka da u njoj mogu stajati i šetati. Nisam htio da Soradaci sazna da su moja pisma tako nedužna, jer bi mu moglo pasti na pamet da se poigra čestita čovjeka i da ih odnese na pravo mjesto.

XIII
Soradacijeva izdaja - Način kojim se služim da ga zaslijepim - Otac Balbi sretno završava svoj posao - Izlazim iz svoje ćelije - Nezgodna razmišljanja grofa Asquinija - Čas odlaska
Dva ili tri dana kasnije, kad je odbijala Terza, pope se Lorenzo i sa sobom povede Soradacija. Videći da se ne vraća, povjerovah da ga više neću ni vidjeti; ali dovedoše mi ga natrag predveče, što me malko iznenadi. Nakon Lorenzova odlaska kaza mi da ga je tajnik osumnjičio da je upozorio onoga kapelana, zato što taj svećenik nikada nije otišao do poslanika, a kod njega nije nađen nikakav dokument. Kazao mi je da su ga poslije duga ispitivanja stavili posve samog u neku veoma malu tamnicu, gdje je ostavljen sedam sati, a zatim su ga ponovo svezali i tako ga opet odveli tajniku, koji ga je tjerao da prizna da je nekome na Isoli rekao neka se svećenik više onamo ne vraća, što dakako nije mogao priznati jer to nikome nije kazao. Naposljetku je tajnik pozvonio pa su ga ponovo odveli k meni[51].
[51] Soradaci, koji je uhapšen 1. rujna te je možda bio zatvoren negdje drugdje do 18. listopada, otpušten je
31. prosinca 1756. Prema zapisnicima s tog procesa, razlozi njegova hapšenja razlikuju se od onih koje mu Casanova pripisuje.
S ogorčenjem spoznah da je moguće da ga još zadugo ostave sa mnom. Noću napisah ocu Balbiju o čitavom tom događaju. Upravo sam se tamo naviknuo na pisanje u tmini.
Sutradan, pošto sam progutao juhu, htjedoh se uvjeriti u ono u što sam već sumnjao.
– Želim – obratih se doušniku – nešto dodati u onom pismu što sam ga napisaogospodinu Bragadinu. Dajte mi ga, a poslije toga ponovo ćete ga ušiti.
– To je opasno – odvrati mi on – jer ovog trenutka mogao bi netko naići i zateći nas.
– Neka dođe. Vratite mi pisma.
Tada se ono čudovište baci preda me na koljena i zakle mi se da ga je, kad se drugi put pojavio pred onim strašnim tajnikom, obuzelo nekakvo jako drhturenje i neizdrživo tištanje u leđima, upravo na onom mjestu gdje su se nalazila pisma, a kad ga je tajnik upitao što mu je, nije se mogao suzdržati a da mu ne kaže istinu. Ovaj je tada pozvonio i, nakon što ga je Lorenzo odvezao i skinuo mu kaput, rašio je ona pisma, koja je tajnik pročitao a zatim ih stavio u jednu ladicu. Dodao je da mu je tajnik kazao da bi se već doznalo da je kojim slučajem odnio ona pisma te da bi ga ta njegova greška stajala života.
Ja se tada napravih kao da mi je pozlilo. Prinesoh ruke licu, na koljenima se bacih na postelju pred raspelo i Bogorodicu, pa ih zamolih za osvetu protiv čudovišta koje me izdalo prekršivši najsvečaniju od svih zakletvi. Nakon toga legoh na bok, lica okrenuta prema zidu, i bijah toliko uporan da sam čitav dan ostao u tom položaju, ne progovorivši ni jedne jedine riječi, praveći se da ne čujem plač, krikove i pokajničke izjave onog podlaca. Divno sam odglumio ulogu u komediji čiju sam cjelokupnu radnju već imao u glavi. U toku noći napisah ocu Balbiju neka dođe tačno u devetnaest sati, ni minutu prije ni minutu kasnije, kako bi dovršio svoj posao te neka radi samo četiri sata, tako da ode upravo onda kad začuje da izbijaju dvadeset tri sata. Rekoh mu da naša sloboda ovisi upravo o toj tačnosti te da se nema čega bojati.
Bijaše dvadeset i peti listopada, i približavahu se dani kad sam trebao ostvariti svoj plan, ili ga zauvijek napustiti. Državni inkvizitori, pa čak i tajnik, svake su godine odlazili da prva tri dana mjeseca studenoga provedu u nekom selu na kopnu. U ta tri praznična dana svojih gospodara Lorenzo bi se uveče opio, odspavao do Terze, pa bi se tek veoma kasno pojavljivao u Piombima. Sve sam to doznao još prije godinu dana. Iz opreza sam za bijeg morao odabrati jednu od te tri noći, kako bih bio siguran da to neće biti otkriveno rano ujutro. Drugi razlog mojoj hitnji, što me navelo da tu odluku donesem u vrijeme kad više nisam mogao sumnjati u zločinaštvo onog svog druga, bijaše također veoma jak i čini mi se da zavređuje da ga potanje opišem.
Najveće olakšanje što ga može oćutjeti čovjek u nevolji jest nada da će uskoro iz nje izaći; on već vidi onaj sretni trenutak kad će ugledati kraj svojoj nevolji, raduje se da to neće okasniti i učinio bi sve samo da dozna tačno vrijeme kada će se to desiti. Ali nitko ne može znati kada će se desiti nešto što ovisi o tuđoj volji, osim ako mu to onaj drugi ne kaže. Međutim, čovjek postavši nestrpljiv i slab, naposljetku povjeruje da je na neki okultni način moguće otkriti taj trenutak. Bog to zacijelo zna, kaže on, i može milostivo dopustiti da mi slučaj otkrije tačno vrijeme žuđenog trenutka. Dok radoznao čovjek tako umuje, on ne oklijeva da zapita sudbinu, bilo da je sklon ili nesklon da povjeruje kako je neumitno sve što mu ona uzmogne reći. Takav bijaše duh onih što su nekoć tražili savjete od proročanstava; takav je i duh onih što još dan-danas zapitkuju kabale i koji otkrića traže u kakvom odlomku Biblije ili nekom Verligijevu stihu, što je toliko proslavilo one sortes virgilianae[52] o kojima nam pričaju toliki pisci.
[52] Sortes virgilianae; vergilijevske sudbine, vrst proricanja što se izvodilo tako da se nasumce otvaralo neko Vergilijevo djelo i tumačio odlomak na kojem bi se pogled prvo zaustavio.
Ne znajući kojim načinom da se poslužim kako bih sudbinu prisilio da mi pomoću
Biblije otkrije trenutak kad ću se domoći slobode, odlučih se da zapitam božanski ep Bijesnog Orlanda od meštra Ludovica Ariosta, kojega bijah stoput pročitao a koji mi, tu u tamnici, još uvijek pružaše tolike užitke. Obožavao sam njegov božanski dar, te sam vjerovao da je on mnogo pogodniji od Vergilija da mi predskaže sreću.
S tom pomisli postavih jedno kratko pitanje kojim sam onu tobožnju inteligenciju zapitao u kojem se to Ariostovu pjevanju nalazi predskazanje o mojem oslobođenju. Nakon toga stvorih jednu obrnutu piramidu sastavljenu od brojeva što bijahu rezultat riječi mog pitanja, te oduzimanjem svakog para znamenki od brojke devet ustanovih da mi je posljednji broj devet. Tada utvrdih da mi se traženo predskazanje nalazi u devetom pjevanju. Jednakim sam postupkom saznao u kojem se odlomku nalazi isto predskazanje, a tada rezultat bijaše brojka sedam. Radoznao da napokon saznam u kojem se stihu tog istog odlomka nalazi ono proročanstvo, istim postupkom dođoh do broja jedan. Imajući dakle brojke 9, 7, 1, uzeh spjev i uzbuđena srca pronađoh deveto pjevanje, sedmu stranicu, prvi stih:
Tra U fin d'Ottobre, e U capo di Novembre18 Tačnost tog stiha te njegova određenost učiniše mi se toliko divni da neću reći da sam u to sasvim povjerovao, ali čitalac će mi oprostiti ako sam odlučio da i ja sa svoje strane učinim sve što je ovisilo o meni kako bih tom proročanstvu pomogao da se obistini. Pri tome je neobično to što tra U fin d'ottobre, e U capo di novembre može da bude samo ponoć, a ja sam odonud izišao, kao što će čitalac i sam vidjeti, tačno na znak ponoćnog zvona trideset prvog listopada. Uz to molim čitaoca neka se ne prevari, nakon tog vjernog pripovijedanja, smatrajući me praznovjernim. Ja o tome pripovijedam zato što je to istinito i neobično, kao i zato što se možda ne bih spasio da se nisam na to obazirao. Ta činjenica poučit će sve one koji još ne bijahu iskusili da se štošta nikada ne bi zbilo da nije bilo predskazanja. Sam čin pravi uslugu proročanstvu time što ga obistinjuje. Ako do tog čina ne dođe, predskazanje postaje bezvrijedno; ali dobrostiva čitaoca upućujem na opću povijest, gdje će naći mnoga zbivanja koja se nikada ne bi odigrala da nisu bila predskazana. Molim da mi se oprosti na ovom udaljavanju.
18. Između konca listopada i početka studenoga. Ariosto: Bijesni Orlando, IX, strofa 7, stih 1.
Evo kako provedoh čitavo to jutro, sve do devetnaest sati, kako bih utjecao na duh one opake životinje, kako bih u njegov slabašni razum zaprepašćujućim slikama unio pomutnju, te da ga time onesposobim da mi napakosti. Ujutro, pošto nas je Lorenzo napustio, rekoh Soradaciju neka dođe jesti juhu. Podlac je ležao, a Lorenzu bijaše kazao da je bolestan. Ne bi se usudio doći da ga nisam pozvao. Ustade i pruživši se potrbuške do mojih nogu, poljubi ih i grcajući u suzama kaza mi da će još istog dana umrijeti ako mu ne oprostim, te da već osjeća početak prokletstva zbog osvete Bogorodice koju bijah prizvao protiv njega. Osjećao je grčeve što mu kidahu utrobu, a jezik mu bijaše prekriven mjehurima. Pokaza mi ga, i vidjeh da je zaista pokriven oteklinama, no nije mi poznato da li ih je imao prethodne večeri. Nisam se mnogo trudio da ga pregledam, pa da vidim govori li istinu. Za mene bijaše probitačnije da se pričinim kako mu vjerujem, pa čak i da mu dadnem nadu u oproštenje. Trebalo mu je dakle dati da jede i pije. Izdajnik je možda nakanio da me prevari, ali kako sam ja odlučio da prevarim njega, preostajalo je još samo da se vidi tko je od nas dvojice vještiji. Spremio sam mu takav napad od kojeg se neće moći obraniti.
Začas poprimih izgled čovjeka nadahnuta milošću božjom i zapovjedih mu da sjedne.
– Pojedimo ovu juhu – rekoh mu – a zatim ću vam objaviti sreću. Znajte da mi se upraskozorje ukazala Bogorodica od krunice te da mi je naredila da vam oprostim. Vi nećete umrijete i odavde ćete izići zajedno sa mnom. Preneražen, pojeo je sa mnom juhu ostavši na koljenima budući da nije bilo stolica, zatim sjede na slamaricu kako bi me saslušao. Evo moje besjede:
– Tuga što ste mi je nanijeli svojom izdajom prouzrokovala je to da sam čitavu noćproveo ne spavajući, zato što će ona pisma koja ste vi dali tajniku, budući da su ih pročitali državni inkvizitori, zacijelo dovesti do toga da me osude na doživotno zatočeništvo. Priznajem da mi je jedina utjeha bila da ćete za tri dana sigurno umrijeti pred mojim očima. Budući da mi glava bijaše puna osjećaja nedostojna jednog kršćanina, jer bog nam nalaže da praštamo, u praskozorje mi drijem podari pravo priviđenje. Ugledah ovu Bogorodicu, čiju sliku ovdje vidite, kako je oživjela, kako se miče, stavši preda me, otvorivši usta i ovako mi progovorivši: »Soradaci vjeruje u moju svetu krunicu, ja ga štitim, želim da mu oprostiš, pa će prokletstvo što ga je na se navukao odmah prestati da djeluje. U ime nagrade za tvoje velikodušno djelo, naredit ću jednome od mojih anđela da poprimi ljudsko obličje, da odmah siđe s neba i da razvali strop tvoje ćelije pa da te za pet-šest dana izvuče napolje. Taj anđeo će svoje djelo započeti danas u devetnaest sati, a radit će sve do pola sata prije zalaska sunca, jer se još za dana mora vratiti na nebo. Izlazeći odavde u pratnji mog anđela, povest ćeš i Soradacija; pobrinut ćeš se za njega pod uvjetom da se okani doušničkog poziva. Sve ćeš mu kazati.« Završivši tu besjedu Bogorodica nestade, a ja se probudih.
Zadržavši najveću ozbiljnost, promatrah lice tog izdajnika koji se kanda skamenio. Uzeh tada svoj molitvenik, svetom vodom poškropih ćeliju i počeh se praviti kao da se molim bogu, cjelivajući s vremena na vrijeme sliku Bogorodice. Jedan sat kasnije ona životinja, koja uopće nije progovorila, iznebuha me upita u koliko sati onaj anđeo treba da siđe s neba i hoćemo li ga čuti dok bude razvaljivao ćeliju.
– Siguran sam da će doći u devetnaest sati, da ćemo ga čuti dok bude radio te da će otićiu dvadeset tri sata; a čini mi se da je anđelu dovoljno četiri sata rada.
– Možda ste sanjali.
– Siguran sam da nisam sanjao. Jeste li odlučili da napustite špijunski poziv?
Umjesto da mi odgovori, on zaspi, a probudio se tek dva sata kasnije upitavši me može li odgoditi svoju zakletvu o tome da će napustiti svoj zanat.
– Možete to odgoditi – odgovorih mu, – sve do časa kad anđeo uđe ovamo da me povedesa sobom; ali upozoravam vas da ću vas ostaviti ovdje ako zakletvom ne odustanete od onog vašeg opakog zanata, jer takav je nalog što sam ga primio od Bogorodice.
Tada zamijetih njegovo zadovoljstvo, jer on bijaše tvrdo uvjeren da anđeo neće doći. Izgledao je kao da me žali. Nikako da dočekam da odzvoni devetnaesta ura, a ta me je lakrdija jako zabavljala jer bijah siguran da će dolazak onoga anđela zauvijek pomutiti nesretni um te životinje. To bi, na na moju veliku žalost, moglo biti promašeno samo u slučaju ako je Lorenzo zaboravio odnijeti knjigu.
U osamnaest sati htjedoh ručati i napih se vode. Soradaci je ispio sve vino a za desert izjede sav češnjak što sam ga imao; to bijaše njegova poslastica. Kad začuh da izbija devetnaest sati, bacih se na koljena i glasom od kojeg je uzdrhtao natjerah i njega da učini isto. Posluša me, gledajući u me kao luđak svojim prestravljenim očima. Kad sam čuo laganu buku koja je ukazivala na to da netko prolazi kroza zid, rekoh mu:
– Dolazi anđeo.
Tada se ispružih potrbuške a u isto vrijeme udarih ga po ramenima, što i njega baci u isti položaj. Za vrijeme lomljenja nastade jaka buka, te ostadoh tako ispružen dobrih četvrt sata. Nisam li se imao čemu smijati primijetivši da je onaj nitkov ostao nepomičan u istom stavu? Ali nisam se smijao. U pitanju bijaše bogougodno djelo da ga natjeram u ludilo ili barem u stanje bjesomučnosti. Njegova prokleta duša mogla je postati ljudska tek onda kad bi bila utopljena u strahu. Ja tri i po sata provedoh čitajući a on moleći krunicu, zadrijemavši s vremena na vrijeme, ali se nikako nije usuđivao štogod zaustiti i samo bi pogledavao u strop kad god bi čuo škripanje daske koju je redovnik raskidao. U svojoj gluposti glavom je pokazivao prema slici Bogorodice, te ništa ne bijaše smješnije od toga. Kad zazvoniše dvadeset tri sata, kazah mu neka se povede za mnom, jer anđeo treba da ode; prostresmo se, otac Balbi ode te više nismo čuli nikakve buke. Ustavši, na licu tog opakog čovjeka ugledah više smetenost i stravu a manje razumno čuđenje.
Malko sam se zabavljao razgovarajući s njim da čujem kako on umuje. Govorio je još uvijek plačući, a riječi mu bijahu sumanute; bijaše to niz misli od kojih nijedna nije imala svoj slijed. Pričao je o svojim grijesima, o svojim naročitim sklonostima, o svojoj revnosti prema sv. Marku, o svojim dužnostima prema vladaru, te je toj zasluzi pripisivao milost koju mu je tada ukazala Bogorodica, pa sam na to morao podnijeti dugu pripovijest o čudesima krunice koju mu je ispričala njegova žena, čiji ispovjednik bijaše neki dominikanac. Kazao mi je da ne može odgonetnuti šta bih mogao s njime učiniti, budući da je bio puka neznalica.
– Bit ćete u mojoj službi, i imat ćete sve što vam bude potrebno te se više nećete moratibaviti opasnim i prljavim zanatom doušnika.
– Ali nećemo više moći ostati u Veneciji.
– Naravno da nećemo. Anđeo će nas odvesti u neku državu koja neće pripadati sv.Marku. Pristajete li da mi se zakunete na to da ćete napustiti taj zanat? A ako se i zakunete, hoćete li ponovo postati krivokletnik?
– Ako se zakunem, neću više iznevjeriti datu zakletvu, to je sigurno; ali priznajte da bez
mog krivokletstva vi ne biste dobili milost koju vam je Bogorodica ukazala. Moja je nevjera uzrok vašoj sreći. Morate mi dakle biti zahvalni i voljeti tu moju izdaju. – Volite li vi Judu koji je izdao Isusa Krista?
– Ne volim.
– I sami dakle vidite da čovjek mrzi izdajnika i da u isto vrijeme obožava providnost kojaumije iz zla izvući dobro. Dragi moj, vi ste dosad bili zlikovac. Uvrijedili ste boga i Bogorodicu, i ovoga časa ne želim od vas više primiti zakletvu, osim ako ispaštate svoj grijeh.
– Kakav sam to grijeh počinio?
– Zgriješili ste ohološću, pretpostavivši da vam moram biti zahvalan zato što ste tajnikupredali moja pisma.
– Kakva je dakle pokora za taj grijeh?
– Evo je. Sutra kad dođe Lorenzo, morate ostati nepomični na slamarici, licem okrenutiprema zidu i uopće ne smijete pogledati u Lorenza. Ako vam on štogod kaže, morate mu odgovoriti, i ne svrnuvši pogled na njega, da niste mogli spavati. Obećavate li mi da ćete poslušati?
– Obećavam vam da ću uraditi sve što mi kažete.

– Obećajte to ovoj svetoj slici. Brzo.
– Obećavam vam, presveta Bogorodice, da prilikom Lorenzova dolaska neću u njegapogledati te da se neću maknuti sa slamarice.
– A ja vam se, presveta Bogorodice, utrobom Isusa Krista, vašeg Boga i sina, zaklinjemda ću, čim opazim da se Soradaci okrenuo prema Lorenzu, smjesta pritrčati i zadaviti ga u vašu čast i slavu.
Upitah ga ima li nešto protiv takve moje zakletve, a on mi odvrati da je zadovoljan. Tada mu dadoh jesti i rekoh mu neka legne jer sam se trebao naspavati. Dva sata utroših pišući redovniku čitavu tu priču i kazah mu, ako je otvor dovršen, da ne mora više dolaziti na strop moje ćelije, osim za to da sruši dasku i uđe. Rekoh mu da ćemo izići noću trideset prvog listopada te da će nas biti četvoro, računajući njegova i mog druga. Bijaše to dvadeset osmoga. Sutradan me redovnik zarana obavijesti da je maleni žlijeb napravljen te da se na moju ćeliju mora popeti samo da je otvori, a bio je siguran da će to moći učiniti u četiri minute. Soradaci je divno izveo svoju pokoru. Pravio se da spava, pa ga Lorenzo nije čak niti oslovio. Ja sam prikovao pogled na njega i vjerujem da bih ga zaista zadavio, samo da sam vidio da je okrenuo glavu prema Lorenzu, jer za izdaju bi mu bilo dovoljno da namigne.
Taj dan provedoh nižući mu uzvišene besjede koje ulijevahu fanatizam, ostavivši ga na miru tek kad vidjeh da je opijen i spreman da zaspi, ili gotov da dobije grčeve zbog snage metafizike koja bijaše posve tuđa i nova njegovoj glavi, što je svoje sposobnosti razvijala samo zato da izmišlja lukavstva doušnika.
Smeo me kazavši mi da nikako ne može shvatiti da je jednom anđelu potrebno toliko mnogo rada da provali u moju ćeliju; ali ja ga odmah razuvjerih rekavši mu da on ne radi kao anđeo već kao čovjek, a uz to mu kazah da je njegova zlobna pomisao tog istog časa uvrijedila Bogorodicu.
– I vidjet ćete – rekoh mu – da zbog toga grijeha anđeo danas neće doći. Vi još uvijekmislite ne kao čestiti, pobožan i bogobojazan čovjek, već kao okorjeli grešnik koji vjeruje da ima posla s messer grandeom i žbirima.
On tada brižne u plač. Razveselio sam se videći ga očajnog kad je odzvonilo devetnaest sati, i kad se ne začu dolazak anđelov. Ja tada počeh jadikovati, što ga baci u očajanje, i ostavih ga da čitav taj dan provede u snuždenosti. Sutradan nije otkazao poslušnost, i kad ga Lorenzo upita je li zdrav, odgovorio mu je a da ga nije ni pogledao. Tako prođe i naredni dan, sve dok napokon Lorenza ne ugledah posljednji put trideset prvoga ujutro, kad mu dadoh knjigu u kojoj sam redovnika obavijestio neka u sedamnaest sati dođe srušiti pokrov na otvoru. Sada više nisam strahovao od nekog nepredviđenog događaja, budući da sam od samoga Lorenza doznao da su i inkvizitori i tajnik otišli na ladanje. Nisam morao strahovati zbog dolaska nekog novog gosta te nije više bilo potrebe da budem obazriv prema tom podlom nitkovu.
Ali evo opravdanja koje mi je možda neophodno pred nekim čitaocima koji bi mogli krivo suditi o mojoj religiji i moralu, prema mom zloupotrebljavanju naših svetih otajstava, kao i prema zakletvi što sam je zahtijevao od onoga glupana te zbog laži koje sam mu napričao o Bogorodičinom ukazivanju.
Moj je cilj da ispričam priču o svom bijegu, sa svim njenim istinitim okolnostima što su ga popratile, pa vjerujem da mi je dužnost da ništa ne sakrijem. Ne mogu reći da se ispovijedam, jer ne osjećam da me mori bilo kakvo pokajanje, a ne mogu kazati niti to da se hvalim jer sam se nerado služio lažima. Da sam na raspolaganju imao neke bolje načine, sigurno je da bih njima dao prednost. Osjećam da bih i danas učinio to isto, a možda i više, kako bih se domogao slobode.
Priroda mi je nalagala da se spasim, a religija mi nije mogla to zabraniti. Nisam mogao gubiti vrijeme. Doušnika, koji je bio sa mnom i koji mi je dao očit primjer svoje podlosti, morao sam moralno onemogućiti da obavijesti Lorenza o tome da je probijen krov ćelije. Što sam mogao učiniti? Postojala su samo dva načina, pa se valjalo odlučiti; ili učiniti ono što sam i učinio sputavši strahom dušu toga nitkova, ili ga zadaviti, što bi učinio svaki drugi razborit čovjek koji bi bio okrutniji od mene. To bi mi bilo lakše, a ne bih se imao čega bojati jer bih kazao da je umro prirodnom smrću te se nitko ne bi potrudio da sazna je li to tačno ili nije. No koji će čitalac pomisliti da bi bilo bolje da sam ga udavio? Ako takav postoji, neka ga bog izvoli prosvijetliti; njegova vjera nikada neće biti moja. Vjerujem da sam učinio svoju dužnost, a pobjeda koja je okrunila moj podvig može biti dokaz da vječna providnost nije prijekim okom gledala na taj moj postupak. Što se tiče one zakletve da ću se uvijek o njemu brinuti, bogu hvala, on me je sam toga oslobodio jer nije smogao hrabrosti da pobjegne sa mnom; ali da je to čak i učinio, priznajem čitaocu da se ne bih osjećao krivokletnikom kad se toga ne bih pridržavao. Tog čudovišta bih se otarasio u prvoj pogodnoj prilici, pa makar bio prisiljen da ga objesim o drvo. Kad mu se zakleh na vječno pomaganje, znao sam da će njegova vjera trajati samo toliko koliko i njegov slijepi fanatizam, kojeg bi zacijelo nestalo čim bi uvidio da je anđeo u stvari redovnik. Non merta je chi non la serba altrui19. Čovjek ima mnogo više prava da žrtvuje sve zbog vlastitog održanja nego što ga imaju vladari da održe državu.
19. Ne zaslužuje vjeru onaj koji je krši drugom.
Nakon Lorenzova odlaska Soradaciju kazah da će u sedamnaest sati anđeo doći napraviti otvor na stropu ćelije; donijet će škare, rekoh mu, pa će on anđelu i meni potkresati brade.
– Zar anđeo ima bradu?
– Da, vidjet ćete ga. Nakon toga ćemo izići pa ćemo poći provaliti krov palače, a noćućemo se spustiti na Trg sv. Marka i otići u Njemačku.
Nije mi odgovorio, jeo je sam, jer meni srce i duh bijahu odviše zaokupljeni tako da nisam mogao jesti. Nisam mogao čak ni spavati.
Odbije sedamnaest sati, i eto anđela. Soradaci se htjede baciti ničice, ali ja mu rekoh da to nije potrebno. U manje od tri minute probio je onaj žlijeb, do nogu mi pade lijepi okrugli komad daske i otac Balbi kliznu mi u naručje.
– Evo – rekoh zagrlivši ga – vaš posao je završen; a moj tek započinje.
Vratio mi je šipku i dao mi škare, koje ja predadoh Soradaciju da nam odmah podreže brade. Zaista nisam više mogao suzdržati smijeh videći kako ona životinja zaprepašteno gleda anđela, koji je više nalikovao na đavla. Sav izvan sebe, obojici nam savršeno škarama podreže brade.
Nestrpljiv da razgledam okoliš, kazah redovniku neka ostane sa Soradacijem, jer ga ne htjedoh ostaviti sama. Iziđoh i utvrdih da je rupa u zidu preuska, ali se ipak provukoh i nađoh se na krovu grofove ćelije. Uđoh i srdačno zagrlih tog nesretnog starca. Ugledao sam čovjeka kojem stas nije dopuštao da srlja u teškoće i opasnosti kojima smo se u toku takvog bijega morali izlagati na prostranom i nagnutom krovu što sav bijaše prekriven olovnim pločama. On me odmah zapita kakav je moj plan, rekavši mi da sam odviše brzopleto poduzeo te korake.
– Ja želim – odgovorih mu – samo to da kročim naprijed, sve dok ne nađem slobodu ilismrt.
Stegnuvši mi ruku reče da on ne vidi nikakva izlaska, ako sam nakanio probiti krov i potražiti put za silazak, hodajući po olovu, osim ako nemam krila.
– Nemam hrabrosti – dodao je da pođem s vama. Ostat ću ovdje i moliti boga za vas.
Tada iziđoh da obiđem veliki krov, približivši se što sam više mogao bočnim rubovima tavana. Uspjevši dotaknuti donji dio krova u najužem uglu, sjedoh između greda što drže krovište, a toga su prepuni tavani svih velikih palača. Šiljkom šipke opipah daske koje mi se učiniše kao da su trule. Nakon svakog udarca polugom sve što sam probijao padalo je pretvoreno u prašinu. Uvjerivši se da ću u manje od jednog sata napraviti dosta širok otvor, vratih se u svoju ćeliju gdje sam četiri sata utrošio režući plahte, ručnike, madrace i sve što sam imao, kako bih od toga učinio uže. Sam sam povezivao komade čvrstim uzlovima, jer slabo stegnuti uzao mogao bi se odvezati, pa bi se strovalio čovjek koji bi se tog časa našao viseći na takvu konopu. Raspolagao sam stotinom hvati konopa. U velikim pothvatima postoje pojedinosti koje odlučuju o svemu, a vođa koji zavređuje uspjeh je samo onaj koji se ne uzda ni u koga.
Pošto sam napravio uže, od svog odijela, ogrtača, košulja, čarapa i maramica učinih zamotuljak, pa sva trojica pođosmo do grofove ćelije ponijevši sa sobom svu tu prtljagu. Grof odmah Soradaciju čestita na tome što je imao sreću da ga stave sa mnom, i to upravo u trenutku kad me može slijediti. Njegov smeteni izgled natjera me u glasni smijeh. Nisam se više ustručavao. Poslao sam do đavola onu masku licemjerja što sam je već čitav tjedan zadržavao kako bih tog dvoličnog nitkova spriječio da me izda. Vidjeh da je uvjeren da sam ga prevario; ali ništa od toga nije shvaćao, jer nije mogao dokučiti u kakvoj sam to vezi bio s tobožnjim anđelom kad sam ga mogao dovesti i otpraviti u koji god sat sam želio. Čuo je kad nam je grof rekao da ćemo se izložiti očitoj pogibelji da izginemo, a budući da je bio kukavica, u glavi je već skovao plan da se okani tog opasnog putovanja. Redovniku kazah neka spremi svoj svežanj dok ja budem pravio rupu na rubu tavana.
Nisam trebao nikakve pomoći te moj otvor bijaše završen u dva sata u noći. Smrvio sam daske. Razvaljeni dio bijaše dvaput širi nego što je trebalo, pa sam dodirivao čitavu olovnu ploču. Redovnik mi je pomogao da je pridignem, jer bijaše pričvršćena ili zavinuta na rubu mramornog žlijeba; ali ja je oslobodih gurajući šipku između žlijeba i ploče, a zatim je ramenima previnusmo onoliko koliko bijaše potrebno da otvor kroz koji smo se morali provući bude dovoljno širok. Pomolivši glavu kroz rupu, na svoju veliku žalost ugledah jasnu svjetlost mladoga mjeseca, koji je sutradan trebao napuniti prvu četvrt. Bijaše to nepredviđeni događaj koji je valjalo strpljivo podnijeti i izlazak odgoditi do ponoći, naime do vremena kad mjesec odlazi osvijetliti stanovnike suprotnog pola zemlje. U krasnoj noći, kad je sav bolji svijet zacijelo šetao Trgom sv. Marka, nisam se mogao izložiti opasnosti da budem viđen kako ondje gore šećem. Na pločniku trga ugledali bi naše jako izdužene sjene; podigli bi oči pa bismo im pružili veoma neobičan prizor, koji bi izazvao veliku radoznalost; no najveću bi zacijelo pokazao messer granale, čiji žbiri, jedina straža velikoga grada Venecije, bdiju čitave noći. Odmah bi našao neki način da gore pošalje jednu njihovu grupu, što bi omelo čitav moj lijepi plan. Hitno dakle odlučih da ćemo otud izići tek kad zađe mjesec. Prizivao sam pomoć božju i nisam tražio čudesa. Izložen hirovima Sreće, morao sam joj davati što manje ustupaka. Da se moj pothvat izjalovio, ne bih smio sebi predbacivati nijedan pogrešan korak. Mjesec je morao zaci u pet sati, a sunce je trebalo da grane u trinaest i po; preostajalo nam je sedam sati potpune tame, za koje vrijeme bijaše moguće nešto poduzimati.
Ocu Balbiju kazah da ćemo tri sata provesti u razgovoru s grofom Asquinijem, no najprije njega samog poslah da zamoli grofa neka mi posudi trideset cekina što bi mi moglo postati isto tako prijeko potrebno kao što mi ona šipka bijaše prijeko potrebna za sve što sam dotad učinio. Obavio je zadatak, i vratio se nakon četiri minute rekavši neka pođem sam, jer da grof hoće sa mnom govoriti bez svjedoka. Onaj jadni starac najprije mi blago kaza da mi za bijeg nije potreban novac, da ga on nema, da ima brojnu obitelj, da će novac koji mi bude dao biti izgubljen ako poginem, i još mi nabroji mnogo drugih razloga koji svi odreda bijahu kao stvoreni da prikriju škrtost. Moj odgovor potraja pola sata. Bijahu to sve same lijepe riječi, ali otkako svijet postoji one nikada nisu imale snage jer govornik ne može iskorijeniti tu najdublju od svih strasti. To je slučaj nolenti baculus20 ali ja nisam imao srca da se nad tim nesretnim starcem poslužim nasiljem. Na kraju mu kazah da ću ga na svojim ramenima nositi kao što je Eneja nosio Ankiza, ako želi sa mnom bježati, ali ako želi ostati da se za nas moli bogu, njegova će molitva biti nedosljedna jer će moliti za uspjeh stvari kojoj nije pridonio najobičnijim sredstvima. Upitao me jesu li mi dovoljna dva cekina, a ja odgovorih da mi sve mora biti dovoljno. Dade mi ih zamolivši da mu ih vratim ako se nakon šetnje po krovu velike palače razborito odlučim da se vratim u svoju ćeliju. Obećah mu to, malo začuđen što misli da bih se ja mogao vratiti istim stopama. Bijah siguran da se više neću vraćati.
20. Neposlušnome batinu.
Pozvah svoje drugove te pored rupe stavismo svu svoju opremu. Razdvojih u dva svežnja onih sto hvati užeta, i dva iduća sata provedosmo pripovijedajući i spominjući se, ne bez zadovoljstva, svih obrata sudbine. Otac Balbi prvi put pokaza svoju lijepu narav kad mi je deset puta ponovio da sam iznevjerio datu mu riječ, budući da sam ga u svojim pismima uvjeravao da je moj plan dorađen i siguran, međutim da od toga nema ništa, i još mi bezobrazno kaza kako me ne bi izvukao iz ćelije da je to predviđao. Grof mi s ozbiljnošću svojih sedamdeset godina kaza da bi bilo najmudrije da ne srljam u to, jer je očito nemoguće sići s krova, te da bi me ta opasnost mogla stajati života. Ja mu blagim glasom rekoh da mi se te dvije očiglednosti ne čine baš očiglednima, no budući da je on po zanimanju bio advokat, bijaše to govorancija kojom me namjeravao uvjeriti. Poticala su ga ona dva cekina, koje bih mu morao vratiti kad bi me uvjerio da ostanem.
– Zbog kosine krova – kaza mi – koji je pokriven olovnim pločama, nećete moći hodati, jedva da ćete moći i stajati. Na tom krovu ima sedam-osam prozorčića, no na svima su željezne rešetke, osim toga su nepristupačni, jer su svi daleko od rubova. Užeta što ih imate bit će vam beskorisna zato što nećete naći ni jednog zgodnog mjesta da čvrsto privežete jedan kraj; čak i ako ga pronađete, čovjek koji se spušta s tolike visine ne može se održati viseći na rukama niti se sam spuštati sve do dolje. Jedan od vas trojice trebao bi dakle istovremeno onu drugu dvojicu vezati oko pasa i spustiti ih kao što se vedro spušta u bunar; a onaj koji bi učinio taj posao morao bi ostati i vratiti se u svoju ćeliju. Koji je od vas trojice kadar da učini to milosrdno djelo? Pretpostavivši da se jedan od vas i junački zadovolji time da ostane, recite mi s koje ćete strane sići? Ne sa strane trga prema stupovima, jer bi vas vidjeli. Ne sa strane crkve, jer biste se našli u zatvorenom. Ne sa strane dvorišta palače, jer onuda neprestano obilazi straža. Mogli biste dakle sići samo sa strane kanala. Tamo vas ne čega ni gondola ni čamac; bili biste dakle prisiljeni da se bacite u vodu i da otplivate do Sv. Apolonija,[53] kamo biste stigli u jadnom stanju, ne znajući kud da u toj noći pođete kako biste se toliko oporavili da odmah produžite bijeg. Pomislite da se po olovu kliže te da se ne možete nadati da ćete izbjeći smrt ako padnete u kanal, čak i ako znate plivati, jer visina je tolika a kanal tako plitak da biste se prije zdrobili od pada negoli se utopili. Tri ili četiri stope vode nisu dovoljna zapremina tekućine da bi to ublažilo silinu uranjanja krutog tijela koje unutra padne. Najmanja nesreća koja vam se može desiti jest da ostanete slomljenih nogu ili ruku.
[53] Sv. Apolonija, gradska četvrt koja je dobila ime po Bratovštini Linaroli, koja bijaše posvećena sv.
Apoloniji, čije je ime uostalom i nosila počev od 15. stoljeća.
Saslušah tu besjedu, nerazumnu u ovakvim okolnostima, i to sa strpljenjem koje me inače nije resilo. Redovnikova predbacivanja, izlanuta bez ikakva obzira, rasrdiše me i potakoše da ih grubo odbacim; ali time bih uništio svoju građevinu, jer sam imao posla s kukavicom koji bi mi bio u stanju odgovoriti da još nije toliko očajan da bi prkosio smrti, te da prema tome mogu poći sam, a sam samcat nisam se mogao nadati uspjehu. S tim krhkim duhovima postupao sam obazrivo i blago. Kazah im da sam siguran da ćemo se spasiti, iako nisam bio u stanju da im podrobno saopćim na koji način. Grofu Asquiniju kazah da će njegovo mudro zaključivanje pridonijeti da budem što oprezniji, te da je povjerenje što ga imam u boga tako veliko da će mi ono nadomjestiti sve ostalo.
Često sam pružao ruku da vidim je li tu i Soradaci, jer taj uopće nije progovarao. Smijao sam se pomislivši što je sve morao preturati svojim opakim umom, koji je zacijelo spoznao da sam ga prevario. U četiri i po sata rekoh mu neka pođe vidjeti na kojem se kraju neba nalazi mlađ. Vrativši se, kaza mi da ga se za pola sata neće više vidjeti te da je veoma gusta magla zacijelo učinila olovo jako opasnim.
– Dovoljno mi je, dragi moj, i to da magla nije ulje. Stavite svoj ogrtač u zamotuljak sjednim dijelom naših konopa, koje moramo ravnomjerno podijeliti.
Tada se iznenadih osjetivši kako me taj čovjek, na koljenima, hvata za ruke, ljubi ih i plačući preklinje neka mu ne želim smrt.
– Siguran sam – kaza mi – da ću pasti u kanal; ne mogu vam biti ni od kakve koristi.Avaj! ostavite me ovdje, pa ću čitavu noć provesti moleći se za vas sv. Franji. Možete me ubiti, ali nikada se neću odlučiti da pođem s vama.
Glupan nije znao da ja vjerujem da mi njegovo društvo donosi nesreću.
– U pravu ste – rekoh mu – ostanite; ali pod uvjetom da se molite sv. Franji, no prijetoga pođite po sve moje knjige, koje želim ostaviti gospodinu grofu.
Začas me posluša. Moje su knjige vrijedile najmanje sto škuda. Grof mi reče da će mi ih vratiti nakon mog povratka.
– Budite sigurni – odgovorih mu – da me ovdje nećete više vidjeti, kao i to da mi je dragošto ona kukavica nema hrabrosti da pođe sa mnom. Smetao bi mi, a uostalom kukavica nije dostojan da s ocem Balbijem i sa mnom dijeli čast tako lijepog bijega. Zar ne, hrabri moj druže? – rekoh redovniku, također kukavici, kojeg sam htio ispuniti čašću.
– Istina je – odgovori on – samo ako sutra ne bude imao razloga da likuje.
Tada od grofa zatražih pero, tinte i papira, što je ovaj posjedovao unatoč zabrani, jer zakoni o zabrani nisu značili ništa za Lorenza, koji bi za jednu škudu prodao i sv. Marka. Zatim napisah ovo pismo, koje nisam mogao još jednom pročitati, jer ga bijah napisao u tmini. Zaglavlje započeh sažetom izrekom koja mi se u toj prilici učini veoma umjesnom: Non moriar sed vivam, et narrabo opera domini.21
21. Neću umrijeti, već živjeti, i pričat ću o djelima Gospodnjim; Psalam 117, 17.
»Naša gospoda državni inkvizitori moraju poduzeti sve kako bi krivca silom držali u zatvoru, a krivac pak koji je sretan što nije zatvorenik na svoju riječ, mora također sve poduzeti da se domogne slobode. U osnovi njihovog prava nalazi se pravosuđe, a u krivca je to priroda. Baš kao što njima nije bio potreban njegov pristanak da bi ga strpali u zatvor, tako ni njemu nije potreban njihov pristanak da bi se spasio. Giacomo Casanova, koji ovo piše s ogorčenjem u srcu, zna da mu se može desiti nesreća da bude ponovo uhvaćen još prije negoli iziđe iz države, te da bude ponovo predan u ruke onih istih kojima je nakanio umaknuti ispod mača, pa u tom slučaju na koljenima preklinje čovječnost svojih velikodušnih sudaca neka mu ne izvole sudbinu učiniti okrutnijom, kažnjavajući ga zbog onog što je počinio samo zato što ga na to nagnaše razum i priroda. Preklinje da mu se vrati, ako bude uhvaćen, sve ono što mu pripada i što ostavlja u ćeliji koju je napustio. Ali ako ga posluži sreća te umakne, sve ono što ostavlja ovdje poklanja Francescu Soradaciju, koji ostaje zatvorenik zato što se boji opasnosti kojima ću se ja izložiti, i kome nije kao meni vlastita sloboda draža od života. Uzvišenu krijepost Njihovih ekscelencija Casanova preklinje neka tom nesretniku ne osporavaju dar što mu ga on čini. Napisano jedan sat prije ponoći, bez svjetlosti, u ćeliji grofa Asquinija, dne 31. listopada 1756.« Castigans castigava me Deus, et morti non tradidit me.22
22. Bog me strogo kaznio, ali me nije izručio smrti; Psalam 117, 18.
Dadoh mu to pismo upozorivši ga neka ga ne daje Lorenzu već samom tajniku, koji zacijelo neće propustiti da se popne gore. Grof reče Soradaciju da će djelovanje tog pisma biti veliko, ali da će mi morati sve vratiti ako se budem ponovo našao ovdje. Onaj mu glupan odgovori da me želi ponovo vidjeti i sve mi vratiti.
Ali bijaše vrijeme da se krene. Mjesec se više nije vidio. Ocu Balbiju vezah oko vrata polovinu užadi s jedne strane, a zavežljaj njegovih bijednih prnja objesih mu o drugo rame. To isto učinih i sa sobom. Obojica u prslucima, sa šeširima na glavi, upustismo se u pustolovinu.
E quindi uscimmo a rimirar le stelle.23
23. A zatim iziđosmo da promatramo zvijezde. Dante, Božanska komedija, Pakao, XXXIV, 139.

XIV
Moj izlazak iz ćelije - Opasnost da na krovu izgubim život - Izlazim iz Duždeve palače, ukrcavam se u barku i stižem na kopno - Opasnost kojoj me izlaže otac Balbi - Taktika kojom sam se prisiljen poslužiti kako bih se odvojio od njega
Iziđoh prvi, a otac Balbi dođe za mnom. Soradaciju kazah neka ploču opet namjesti kao što je i bila pa ga poslah neka se pomoli sv. Franji. Klečeći četvoronoške, zgrabih svoje kopaljce i pruživši ruku gurnuh ga ukoso na mjesto gdje su se spajale ploče, tako da sam sa četiri prsta uhvatio rub ploče koju bijah podigao i odupirući se uspio sam se podignuti do sljemena krova. Pošavši za mnom, redovnik četiri prsta desne ruke gurne meni za pojas od hlača na mjestu gdje se nalazila kopča, tako da sam doživio žalosnu sudbinu životinje koja nosi i tegli, i to još uspinjući se kosinom vlažnom od magle.
Na polovini tog prilično opasnog uspona redovnik mi reče neka stanem, zato što mu se jedan od smotuljaka odriješio s vrata i otkotrljao se, možda ne dalje od žlijeba. Prvi moj pokret bijaše pokušaj da ga odalamim nogom, a više nije ni trebalo da ga svom brzinom pošaljem za onim njegovim zavežljajem; ali bog mi dade snage da se suzdržim. Kazna bi bila prevelika za obojicu, jer se sam zaista nikada ne bih uspio spasiti. Upitah ga da li je to bio omot s užadi; ali kad mi on odgovori da je to bio onaj u kojem je imao svoj crni ogrtač, dvije košulje i neki dragocjeni rukopis što ga je našao u tamnici, a koji ga je prema njegovu tvrđenju trebao obogatiti, ja mu mirno kazah da treba biti strpljiv i nastaviti svojim putem. On uzdahnu, i, još uvijek viseći na mojoj stražnjici, pođe za mnom.
Pošto sam prešao preko petnaestak-šesnaestak ploča, nađoh se posve na sljemenu krova gdje sam, razmaknuvši noge, udobno sjeo kao na konju. Redovnik učini to isto iza mene. Leđa nam bijahu okrenuta prema malenom otočiću Sv. Giorgio Maggiore, a na dvije stotine koraka ispred nas uzdizale su se brojne kupole Crkve sv. Marka, koja je dio Duždeve palače. To je duždeva kapelica, i nijedan se vladar na svijetu ne može pohvaliti da ima takvu. Prvo poskidah sa sebe teret, a svom drugu rekoh da može učiniti isto. Dosta je dobro smjestio između butina svoju hrpu užadi ali mu šešir, koji htjede također onamo staviti, izgubi ravnotežu i, nakon nekoliko okretaja što bijahu potrebni da dođe do žlijeba, pade u kanal. Moj drug na to zapade u očajanje.
– Loše proročanstvo – reče mi – evo već na početku pothvata ostao sam bez košulje, bez šešira i bez rukopisa koji je sadržavao dragocjenu i svima nepoznatu povijest svih svečanosti palače Republike.
Manje okrutan nego onda dok sam se penjao, mirno mu kazah da ove dvije nezgode što su mu se upravo desile ne sadrže ništa neobična, tako da ih niti praznovjeran čovjek ne bi mogao nazvati proročanstvima, da ih ja ne smatram takvima te da me to ne obeshrabruje; ali da mu to treba poslužiti kao posljednja pouka da bude oprezan i razborit; kao i to neka promisli, da mu je šešir, umjesto da padne na desnu stranu, pao na lijevu stranu, da bismo bili izgubljeni jer bi pao u dvorište palače, gdje bi ga pokupili stražari, i, pretpostavljajući da se netko muva po krovu Duždeve palače, ne bi propustili da obave svoju dužnost te bi već našli načina da nas pohode.
Pošto sam se nekoliko minuta ogledavao desno i lijevo, rekoh redovniku neka ostane tamo s omotima i neka se ne miče sve dok se ja ne vratim. Otišao sam s tog mjesta bez ikakvih teškoća samo sa šipkom u ruci, pomičući se na stražnjici i sveudilj jašući na sljemenu. Trebao mi je gotovo jedan sat da prođem svuda, da obiđem, da osmotrim, proučim, i ne videći ni na jednom rubu ništa na što bih mogao pričvrstiti kraj konopca kako bih se spustio na neko mjesto gdje bih bio u sigurnosti, bio sam veoma utučen. Više se nije moglo pomišljati ni na kanal, ni na dvorište palače. Gornji dio crkve ukazivao je pogledu samo provalije između kupola, koje ni s jedne strane nisu vodile ni do kakvog otvorenog prostora. Da bih došao onkraj crkve prema Canonicama,[54] morao bih prijeći krivudave kosine, a ja sam posve prirodno odbacivao kao nemoguće sve što nisam smatrao izvodljivim. Morao sam biti smion, no bez nesmotrenosti. Bijaše to ona zlatna sredina, a težeg pitanja moral ne poznaje.
[54] La Canonica, predio odmah do Crkve sv. Marka; nazvan je tako zbog kuća koje su pripadale kanonicima.
Pogled mi se zaustavi na jednom prozorčiću koji se nalazio s iste strane s koje je bio i rio de palazzo, na dvije trećine kosine. Bio je prilično udaljen od mjesta odakle sam izašao, tako da sam bio siguran da tavan što ga on osvjetljava ne pripada nizu tamnica koje bijah provalio. Mogao je osvjetljavati samo neku komoricu, nastanjenu ili možda nenastanjenu, iznad nekih odaja palače, gdje bih u zoru sigurno našao otvorena vrata. Posluga palače ili duždeve obitelji koje bi nas mogle vidjeti, vjerojatno bi požurila – u to bijah gotovo posve siguran – da nas izvede napolje te bi učinila sve samo da nas ne preda u ruke inkvizitorskoj pravdi, čak i kad bismo bili na glasu kao najveći državni zločinci. U toj misli htjedoh razgledati prednji dio tog prozorčića, i stoga odmah krenuh, podigavši jednu nogu, i spustih se kližući sve dok se ne nađoh sjedeći na njegovu vodoravnom kroviću, koji bijaše dug tri stope a širok jednu i po. Tada se prilično nagnuh držeći se čvrsto rukama za rubove, te ispružih i približih glavu. Vidjeh ili bolje reći napipah tanku željeznu rešetku, a iza nje prozor od okruglih okana koja među sobom bijahu spojena olovom. Iako je prozor bio zatvoren, ja se nisam mnogo na to obazirao, ali premda je rešetka bila posve tanka, ipak je zahtijevala pilu, a ja nisam imao drugog alata osim one šipke.
Zamišljen, žalostan i smeten, nisam znao što da učinim, kad jedan posve prirodni događaj izazva pravo čudo u mojoj utučenoj duši. Nadam se da me moja iskrena ispovijed neće uniziti u očima mog čitaoca, dobra filozofa, ako ima na umu da je čovjek u stanju zabrinutosti i nevolje tek polovica onog što može biti u času spokojnosti. Zvono Sv. Marka koje tog časa odzvoni ponoć bijaše ono čudo što mi pogodi duh, pa ga snažnim potresom oslobodi opasnog dvoumljenja koje ga je morilo. To me zvono podsjeti da upravo započinje dan Svih svetih, a tada mi se trebao naći pri ruci moj sveti zaštitnik, ako sam ga uopće imao. Ali mi hrabrost najviše podiže i poveća tjelesne sposobnosti ono svjetovno proročanstvo koje sam primio od dragog mi Ariosta: Tra U fin d'Ottobre, e U capo di Novembre. Ako neka velika nevolja nevjernički duh preobrati u bogobojazan, gotovo je nemoguće da se u to ne umiješa i praznovjerje. Zvuk tog zvona govorio mi je, kazivao neka djelujem, obećavajući mi pobjedu. Ležeći potrbuške sve do vrata, glave nagnute prema onoj maloj rešetki, gurnuh šipku u okvir kojim bijaše okružena i odlučih da ga slomim i da je čitavu izvadim. Trebalo mi je samo četvrt sata da u komadiće pretvorim sve drvo od kojeg bijahu napravljena ona četiri nosača. U rukama mi ostade čitava rešetka, te je odložih pokraj prozorčića. Nikakvih teškoća nisam imao ni dok sam razbijao čitav prozor s oknima, ne obazirući se na krv što mi je tekla iz lijeve ruke, koju sam malko povrijedio dok sam kidao staklo.
Uz pomoć šipke poslužio sam se istim načinom kako bih se vratio i ponovo uzjahao na sljeme krova, a onda se uputih prema mjestu gdje bijah ostavio svoga druga. Nađoh ga očajna, bijesna, zajedljiva; sasuo je na me bujicu psovki što sam ga ostavio puna dva sata samog. Uvjeravao me je da je samo čekao sedam sati pa da se vrati u svoju tamnicu.
– Šta ste pomislili o meni?
– Pomislio sam da ste pali u neku provaliju. – I zar se ne radujete videći da nisam pao?– Ta šta ste tako dugo radili?
– Vidjet ćete. Pođite za mnom.
Privezah oko vrata opremu i užad pa pođoh prema onom prozorčiću. Kad bijasmo lijevo od njega, tačno mu ispričah šta sam sve učinio, posavjetovavši se s njim o načinu kako da obojica uđemo u tavan. Vidio sam da će to biti lako jednome od nas, kojega bi drugi spustio uzetom; ali nisam znao kako da se spusti i onaj drugi, jer nisam pronašao ništa gdje bih mogao učvrstiti uže. Uvukavši se i skočivši unutra mogao sam slomiti nogu, jer nisam znao koliko bi bio visok taj smioni skok. Nakon te sasvim mudre besjede izgovorene prijateljskim glasom, redovnik mi odgovori neka ga ja samo spustim pa da ću zatim imati dovoljno vremena da razmislim o tome kako da i sam doprem do mjesta na koje ga budem spustio. Bio sam dovoljno sabran da mu ne predbacim sav kukavičluk tog njegovog odgovora, jer to još ipak ne bijaše dovoljno da ga se već tada otarasim. Odmah razmotah svoj omot užadi, vezah mu ga ispod pazuha i oko grudi, položih ga potrbuške i s nogama prema dolje spustih ga sve do krovića nad onim prozorčićem. Ja sam sjedio na sljemenu krova držeći konop, a kad on stiže rekoh mu neka uvuče noge sve do bokova podupirući se laktovima o krov. Tada kliznuh niz kosinu kao što sam učinio i prvi put, pa mu, ležeći na kroviću, rekoh neka se pusti i neka se ničega ne boji jer sam uže čvrsto držao. Kad je dospio do tavanskog poda, odvezao se, a ja privukoh uže i utvrdih da razdaljina između prozorčića i poda iznosi oko osam metara. Bio bi to odviše opasan skok. Kazao mi je da mogu baciti unutra konopce, ali ja nisam poslušao taj glupi savjet. Vratih se na sljeme krova i ne znajući šta da činim pođoh prema jednom mjestu, pored neke kupole, koje još ne bijah obišao. Ugledah zaravnjenu terasu, popločenu olovnim pločama, kraj velikog prozora zatvorenog dvostrukim kapcima, a u jednoj posudi ugledah živo vapno, zidarsku žlicu i dovoljno duge ljestve da bih se njima mogao spustiti do svog druga. Zanimale su me samo te ljestve. Ispod prve prečke provukoh uže i ponovo objahah krov pa ih odvukoh do prozorčića. Zatim ih je valjalo uvući unutra. Ljestve bijahu duge oko devet metara.
Teškoće na koje sam naišao dok sam ih ugurao bijahu tako velike da sam se pokajao što sam se odrekao redovnikove pomoći. Ljestve sam gurnuo prema žlijebu tako da je njihov kraj dodirivao otvor prozorčića, dok je drugi kraj ljestava jednom svojom trećinom stršao izvan žlijeba. Tada kliznuh na krov prozorčića, ljestve povukoh u stranu i, privukavši ih k sebi, privezah konop na šestu prečku. Nakon toga ponovo ih gurnuh dolje i tako ih postavih da budu usporedne s prozorčićem; zatim povukoh za konop; ali ljestve sam uvukao samo do pete prečke; jedna njihova strana naišla je na krov prozorčića, i nikakva ih snaga ne bi mogla dublje gurnuti. Trebalo ih je podići s druge strane. To bi podizanje na suprotnoj strani dovelo do spuštanja, pa bi čitave ljestve ušle unutra. Ljestve sam mogao postaviti i poprijeko iznad otvora, privezati za njih uže i pustiti se bez ikakve opasnosti, ali bi one ostale na istom mjestu, te bi žbirima i Lorenzu pokazale mjesto gdje bih se možda još uvijek nalazio.
Trebalo je dakle u prozorčić uvući čitave ljestve, a budući da nisam imao nikoga, morao sam se sam odlučiti da pođem do žlijeba i da podignem onaj njihov kraj. Ono što sam učinio izlagalo me opasnosti koja bi me bez neobične pomoći providnosti stajala života. Usudih se ostaviti ljestve, ispustivši uže, ne bojeći se da će pasti u kanal jer su trećom prečkom bile zakvačene za žlijeb. Lagano dakle kliznuh, sa šipkom u ruci, do žlijeba pored ljestava; odložih šipku i vješto se okrenuh tako da budem sučelice prozorčiću i da mi ljestve budu nadohvat desnice. Mramorni je žlijeb pružao uporište vršcima mojih nogu, budući da nisam stajao nego ležao potrbuške. U tom sam stavu smogao snage da pridignem ljestve pola stope te da ih istovremeno gurnem prema naprijed. Zadovoljno vidjeh da su ušle dobru stopu. Čitaocu je jasno da su one time postale mnogo lakše. Trebalo ih je podići još za dvije stope kako bi isto toliko ušlo, i tada sam bio siguran da ću ih potpuno uvući, čim se vratim na krov prozorčića i privučem konopac što sam ga vezao za prečku. Da bih ih podigao za te dvije stope, pridigoh se na koljena, ali zbog siline koju sam pri tome htio upotrijebiti nožni mi se prsti okliznuše tako da mi je tijelo, sve do grudi, bilo bačeno iz ravnoteže i oslanjalo se samo na laktove. Tog istog strašnog trenutka upotrijebih svu svoju snagu, pomažući se laktovima, da se uprem i zaustavim na boku. I uspio sam. Pazeći da se ne pustim, uspio sam se, ostatkom ruku sve do zglavaka, potrbuške učvrstiti na žlijebu. Nisam morao strahovati zbog ljestava koje u dva pokušaja bijahu ušle za više od stope, a sada bijahu nepomične. Našavši se na samome žlijebu, oslanjajući se samo na šake, slabine i gornji dio bedara, uvidjeh da ću biti potpuno izvan opasnosti ako uspijem podići desno bedro i jedno a zatim i drugo koljeno staviti na žlijeb. Napor što sam ga učinio da izvedem svoju nakanu izazva grč, čija je bol u stanju da obori i najsnažnijeg čovjeka. To me obuze upravo u času kad mi je desno koljeno već dodirivalo žlijeb; ali to bolno stezanje koje se naziva grčem ne samo da mi uze udove već me natjera da nepomično čekam dok ne prođe samo od sebe, kao što već ranije bijah iskusio. Strašnog li trenutka! Dvije minute kasnije pokušah i, hvala bogu, uspjelo mi je da se jednim a zatim i drugim koljenom oduprem od žlijeba, i čim mi se učinilo da sam skupio dovoljno daha, iako na koljenima, pridigoh ljestve koliko sam god mogao, a to je bilo dovoljno da ih dovedem u položaj usporedan s otvorom prozorčića. Kao dobar poznavalac zakona poluge i ravnoteže, uzeh tada šipku i, služeći se uobičajenim načinom, uspuzah do prozorčića gdje sam sasvim lako ugurao ljestve, kojih kraj moj drug čvrsto prihvati u svoje ruke. U tavan bacih užad, svoje stvari i sve otpatke provale te siđoh srdačno dočekan od redovnika, koji je pažljivo uklonio ljestve. Držeći se za ruke, obišli smo mračno mjesto gdje smo se nalazili. Ono nije moglo biti dulje od trideset stopa ni šire od deset stopa.
Na jednom njegovu kraju nađosmo vrata s dvjema vratnicama, sastavljena od gvozdenih sipki; otvorih ih okrenuvši kvaku što se nalazila u sredini. Tapkajući obiđosmo zidove i, htijući proći kroz tu prostoriju, naiđosmo na neki velik stol okružen stolicama i naslonjačima. Vratismo se onamo gdje smo napipali prozore; otvorih jedan od njih, zatim kapke i na svjetlosti zvijezda ugledasmo provalije između kupola. Nisam se ni jednog jedinog časka zaustavio na pomisli da siđemo. Htio sam samo znati kamo idem, a ono mjesto ne bijaše mi poznato. Ponovo zatvorih kapke. Iziđosmo iz te dvorane i vratismo se na mjesto gdje smo ostavili svoju prtljagu. Mrtav umoran spustih se na pod, ispružih se stavivši pod glavu omot s užadi. U potpunoj onemoćalosti tjelesnih i duševnih snaga čitavo moje biće obuze blagi sanak. Tako sam neodoljivo zaspao da bih pristao i na smrt. Čak i kad bih bio siguran da je to ona, ne bih se branio, jer nevjerojatan bijaše užitak što sam ga osjetio kad sam zaspao.
Moj san potraja tri i po sata. Prodorni krici i snažno redovnikovo potresanje napokon me ipak probudiše. Kaza mi da je upravo odzvonilo dvanaest sati te da je u našem položaju spavanje nezamislivo. Njemu zaista i bijaše, ali moj san nije bio namjeran. Priuštila ga je sebi moja progonjena narav i izgladnjelost jer već dva dana nisam ni jeo ni spavao. Ali taj mi san vrati svu snagu i bilo mi je drago što se tama tavana malko razrijedila.
Ustadoh kazavši:
– Ovo mjesto nije zatvor, mora da ima nekakav jednostavan izlaz koji ćemo zacijelo lako pronaći.
Tada se uputismo prema strani što bijaše nasuprot onim željeznim vratima, te mi se učini da sam u jednom zakutku naslutio vrata. Napipah otvor ključaonice, gurnuh unutra šipku poželjevši da to ne bude neki ormar. Nakon tri-četiri pokušaja otvorih, ugledah neku sobicu i na jednom stolu nađoh neki ključ. Isprobah taj ključ u vratima i vidjeh da ih zaključavam. Ponovo ih otvorih i redovniku rekoh neka brzo pođe po naše omote, i čim mi ih preda, iznova zaključah ona vratašca, a ključ vratih na mjesto gdje se i ranije nalazio. Iziđoh iz te sobice i nađoh se u nekakvoj galeriji s udubljenjima ispunjenima sveskama. Bijaše to arhiv. Nađoh neko kratko i usko kameno stubište, siđoh, naiđoh na još jedno na čijem jednom kraju ugledah staklena vrata; otvorih ih i napokon se nađoh u dvorani koju sam već poznavao; nalazili smo se u duždevoj kancelariji. Otvorih jedan prozor i vidjeh da bih lako mogao sići, ali bih se našao u labirintu sitnih dvorišta što okružuju Crkvu sv. Marka. Bog me očuvao toga. Na jednom pisaćem stolu ugledah željeznu napravu s drvenom drškom i zaobljenim šiljkom, onu kojom se tajnici kancelarije služe za probijanje pergamenata, na koje uzicom pričvršćuju olovne pečate. Uzeh je. Otvorih onaj pisaći stol i pronađoh prijepis pisma kojim se generalnom providuru na Krfu obećavalo tri tisuće cekina za obnavljanje stare tvrđave. Pogledah ne bih li našao i tu svotu, ali nje nije bilo. Sam bog zna s kakvim bih je zadovoljstvom uzeo i kako bih se narugao redovniku da mi se usudio kazati da je to krađa. Smatrao bih to darom providnosti, a osim toga, ja bih to prisvojio pravom pobjednika.
Pođoh do vrata kancelarije, stavih šipku u ključanicu, ali u manje od jedne minute uvjerih se da je moje kopaljce neće moći provaliti, pa se odlučih da brzo napravim otvor u jednoj od dviju vratnica. Izabran mjesto gdje je daska imala najmanje čvorova. Dasku načeh u prorezu što mi ga pružaše spoj sa drugom vratnicom, i sve bijaše u redu. Redovniku dadoh da pomoću one naprave s drvenom drškom širi rupe koje sam ja bušio šipkom; zatim sam, koliko sam god mogao, gurao lijevo-desno, raskidao, parao, trgao drvo, ne obazirući se na jaku buku koju je ta lomljava stvarala. Redovnik je drhtao jer nas se zacijelo moglo čuti izdaleka. Znao sam za tu opasnost, ali bijah prisiljen da joj prkosim.
Za pola sata otvor je bio dovoljno velik. Sva sreća, jer bih ga teško mogao učiniti širim. Čvorovi zdesna, slijeva, gore i dolje zahtijevali bi pilu. Rubovi te rupe izazivahu strah jer bijahu načičkani šiljcima koji kao da su bili stvoreni da isparaju odjeću i izrežu kožu. Nalazila se na visini od pet stopa. Ispod nje postavih stolicu na koju se pope redovnik. U otvor gurne obje ruke i glavu, a ja ga odostraga, stojeći na drugoj stolici, uhvatih za butine, zatim za noge, i gurnuh ga napolje, gdje bijaše veoma mračno. Ali nisam se zabrinjavao, jer sam poznavao to mjesto. Kad je moj drug bio napolju, bacih mu sve što mi je pripadalo, a u kancelariji ostavih samo užad.
Tada ispod rupe postavili dvije stolice jednu pored druge, a treću stavih odozgo te se popeh na nju; tako mi se otvor našao u visini butina. Teško sam se unutra uvukao do trbuha, osim toga sam se i oderao jer otvor bijaše uzak, a odostraga ne bijaše nikoga tko bi mi pomogao da bolje uđem. Redovniku kazah neka me obujmi i neka me nemilosrdno izvuče napolje, pa čak i u komadima ako bude potrebno. On izvrši moj nalog a ja u tišini zatomih svu bol koju sam osjećao zbog oderane kože na bokovima i bedrima.
Čim sam se našao napolju, brzo pokupih svoje stvari, siđoh niz dva stubišta i bez ikakve teškoće otvorih vrata što vode u aleju gdje se nalaze velika vrata stepenica divova, a pored njih imao je svoj ured savio alia scrittura. Ta velika vrata bijahu zatvorena, kao i ona na dvorani, četvorim vratima. Vrata stubišta bijahu debela poput gradskih vrata; bijaše mi potreban samo jedan pogled pa da vidim da su ona neprobojna bez ovna ili petarde; moja šipka mi tog trenutka kanda kaza hie fines posuit24 ja ti više ničemu ne služim; bijaše to oruđe moje drage slobode, dostojno da kao zavjetni dar bude obješeno na oltar pokroviteljskog božanstva. Spokojan i miran, sjedoh rekavši redovniku da je moj posao završen i da je sada na bogu ili sreći da naprave ostalo:
24. Postavio je ove mede. (Usporedi Plasam 147, stih 14: qui posuit fines tuos.). Abbia ehi regge U ciel cura del resto
O la Fortuna se non tocea a lui.25
25. Onaj koji vlada nebom neka brine o ostalom. Ili Sreća, ako se to njega ne tiče. Ariosto: Bijesni Orlando, XXII, strofa 57, 3–1.
– Ne znam – rekoh mu – hoće li pometačima palače danas, na dan Svih svetih, ili sutra, na Dušni dan, pasti na um da dođu ovamo. Ako netko dođe, bježat ću čim ugledam ova vrata otvorena, a vi ćete me u stopu pratiti. Ali ako nitko ne dođe, ne mičem se odavde, makar i umro od gladi, jer ne znam šta da činim.
Kad sam mu to rekao, onaj se jadnik rasrdi. Nazva me luđakom, očajnikom, zavodnikom, lašcem i još mnogim drugim imenima. Ja sam to junački otrpio. Odzvoni trinaest sati. Prošao je samo jedan sat od trenutka kad sam se probudio na tavanu. Najprije sam se pozabavio važnom stvari oko svog potpunog presvlačenja. Otac Balbi je izgledao poput nekog seljaka, ali bijaše nedirnut. Na njemu se nisu vidjele ni podrtine ni krv; nije rasparao ni svoj prsluk od crvenog sukna ni hlače od ljubičaste kože. Ali ja sam pobuđivao samilost i stravu. Bio sam sav poderan i krvav. Kad sam s rana što sam ih imao na oba koljena strgnuo svilene čarape, one prokrvariše. U takvo su me stanje doveli onaj žlijeb i olovne ploče. Rupa na vratima kancelarije rasparala mi je prsluk, košulju, hlače, bokove i bedra; posvuda sam imao strašne ogrebotine. Poderao sam maramice i kako sam najbolje znao i umio od njih napravih zavoje povezavši ih uzicom, koje sam u džepu imao čitavo jedno klupko. Obukoh svoje lijepo odijelo koje je tih prilično hladnih dana postalo smiješno. Koliko sam mogao uredio sam kosu stavivši je u kesicu, a onda navukoh bijele čarape i čipkastu košulju, budući da sam imao samo tu i još dvije druge košulje. Maramice i čarape stavih u džepove, a hlače i poderanu košulju kao i sve ostalo bacih iza nekog naslonjača. Preko redovnikovih ramena prebacih svoj lijepi ogrtač, koji je na njemu izgledao kao da ga je ukrao. Bio sam nalik na čovjeka koji je nakon plesa svratio u neku mračnu krčmu gdje su ga operušali. Svu moju eleganciju kvarili su zavoji što su mi se vidjeli na koljenima.
Tako dotjeran, s lijepim i zlatom izvezenim španjolskim šeširom na glavi, s bijelom perjanicom, otvorih jedan prozor. Moju pojavu odmah zamijetiše neki dokoličari što su se nalazili u dvorištu palače i, ne shvaćajući kako se netko nakinđuren poput mene može tako rano zateći na tom prozoru, pođoše obavijestiti onoga tko je imao ključ od tih prostorija. Onaj čovjek pomisli da je možda prethodne večeri, ne primijetivši, nekoga ondje zaključao i dođe, pošto je otišao po ključeve. To sam saznao tek u Parizu, pet-šest mjeseci kasnije.
Ljutit što su me vidjeli na prozoru, sjedoh kraj redovnika koji mi je govorio bezobraštine, kadli začuh zveckanje ključeva i nekoga kako se penje stubištem divova. Uzbuđeno ustadoh, pogledah kroz jedan procijep velikih vrata i ugledah samo jednog čovjeka, sa crnom perikom i bez šešira, koji se polako penjao držeći u ruci svežanj ključeva. Redovniku najozbiljnijim glasom rekoh neka ne otvara usta, neka stane iza mene i neka me u stopu slijedi. Dohvatih onu šipku, sakrivši je pod odjeću, i postavih se pored vrata, da bih čim se ona otvore, mogao jurnuti prema stubištu. Bogu uputih svoje želje da taj čovjek ne pruži nikakva otpora, jer bih u suprotnom slučaju bio prisiljen da ga zadavim. Ali na to sam se odlučio.
Čim se vrata otvoriše, vidjeh kako se skamenio opazivši me. Ne zaustavljajući se i ne kazavši mu nijedne riječi, siđoh najvećom brzinom, a za mnom i redovnik. Ne idući ni polako ni trčeći, krenuh tim divnim stubištem ne obazirući se na glas oca Balbija koji me slijedio neprestano govoreći i ponavljajući.
– Pođimo u crkvu.
Vrata crkve bijahu na desnoj strani, dvadeset koraka od stubišta.
Venecijanske crkve ne uživaju nepovredivost koja bi štitila bilo kojeg krivca, bilo zbog zločinačkih bilo zbog građanskih prijestupa. Stoga se nitko onamo više i ne povlači ne bi li time postavio zapreku žbirima koji imaju nalog da ga uhite. Redovniku to bijaše poznato, ali nije imao snage da se odupre tom iskušenju. Kasnije mi je kazao da ga je vjerski osjećaj, koji sam trebao poštovati, nukao da se uteče oltaru.
– Zašto niste sami onamo otišli?
– Zato što nisam imao srca da vas napustim.
Nepovredivost kakvu sam ja tražio nalazila se izvan granica Presvijetle Republike. Tog se trenutka već bijah uputio onamo, duhom već bijah tamo, ali trebalo je da onamo i prevezeni tijelo. Pođoh ravno prema kraljevskim vratima palače, zvanim Porta della Carta, i ne gledajući ni u koga (a to je najbolji način da i sam budem manje gledan) prijeđoh piazzette, uputih se prema obali i uđoh u prvu gondolu koju sam našao i naglas kazah gondolijeru koji se nalazio na krmi:
– Želim ići u Fuskio, pozovi brzo još jednog čovjeka.
Onaj drugi čovjek odmah stiže, i gondola se ubrzo odmaknu od obale. Ja se bezbrižno zavalih na srednji jastuk, a redovnik sjede na klupicu. Videći onog redovnika bez šešira i s mojim ogrtačem, a mene u neprikladnoj odjeći svak bi pomislio da sam nekakav šarlatan ili astrolog.
Tek što smo zamakli iza carinarnice, moji gondolijeri počeše snažno sjeći vodu velikog kanala Giudccca kojim treba podjednako prijeći kad se ide u Fusino ili u Mestre, kamo sam zapravo htio poći. Kad vidjeh da smo nasred kanala, pomolih glavu i rekoh lađaru na krmi:
– Misliš li da ćemo u Mestre stići prije četrnaest sati?
– Kazali ste mi da pođem u Fucino.
– Ti si lud, kazao sam ti u Mestre.

Drugi gondolijer mi kaza da sam se zabunio, a otac Balbi, kao dobar kršćanin, revan kad je u pitanju istina, također mi reče da sam pogriješio. Tada prasnuh u smijeh, suglasivši se da sam se mogao zabuniti, ali da mi je namjera ipak bila da naredim da se ide u Mestre. Ne dobih nikakva odgovora. Gondolijer mi reče da je spreman odvesti me i u Englesku.
– U Mestre ćemo stići za tri četvrt sata, jer idemo niz vodu i niz vjetar.
Pogledah tada iza sebe čitav onaj lijepi kanal, i ne videći ni jednog jedinog čamca, diveći se najljepšem danu što ga čovjek može poželjeti, prvim zracima divnog sunca što je izlazilo na obzorju, promatrajući onu dvojicu mladih gondolijera koji su hitro veslali, u isto vrijeme razmišljajući o okrutnoj noći koju sam proveo, o mjestu gdje sam se prethodnog dana nalazio kao i o svim okolnostima što mi bijahu povoljne, dušu mi obuze osjećaj koji se uzdiže do milostivog boga. Sve to ganu moju zahvalnost, raznježi me neobičnom snagom i u tolikoj mjeri da mi odjednom obilato navriješe suze i tako mi olakšaše srce, koje se gušilo od pretjerane radosti. Jecao sam, plakao poput djeteta koje silom vode u školu.
Moj mili drug, koji je dotad progovorio samo da bi gondolijerima dao za pravo, pomisli da mu je dužnost da smiri moj plač, kojeg mu lijepi uzrok ne bijaše poznat, a način na koji se toga latio zaista mi odjednom pretvori plač u smijeh, i to tako neobičan da mi je on, ništa ne shvativši, nekoliko dana kasnije priznao da bijaše povjerovao da sam poludio. Taj redovnik bijaše glup, a zloban bijaše zbog svoje gluposti. Našao sam se u teškom položaju kad sam to morao iskoristiti, ali on me je gotovo uništio, premda nije imao takvu namjeru, zato što je bio glup. Nikako nije htio povjerovati da sam naložio da se ide u Fucino u namjeri da pođemo u Mestre; govorio je da mi je ta pomisao zacijelo pala na um tek onda kad sam već bio na Velikom kanalu.
Stigosmo u Mestre. U postaji nisam našao konje, ali u krčmi K zvonu bijaše dosta vozara koji služe istoj svrsi kao pošta. Uđoh u konjušnicu i, videći da su konji dobri, vozaru dadoh sve što je tražio samo da za sat i četvrt budem u Trevisu. Za tri minute konji bijahu spremni i ja, misleći da je otac Balbi iza mene, osvrnuh se da mu kažem: Uđimo. Ali ne vidjeh ga. Potražih ga pogledom, upitah gdje je, nitko o njemu ništa ne zna. Konjušaru kazah neka ga pođe potražiti te odlučih da ga ukorim čak i u slučaju da je otišao zadovoljiti svoje prirodne potrebe, jer bijasmo u položaju kad je i to valjalo odgoditi. Kazaše mi da ga nigdje ne mogu naći. Bio sam kao uklet. Pomislih da krenem sam, a to sam i trebao učiniti; ali poslušah nekakav slabi osjećaj koji nadjača moj razum i istrčah napolje, zapitkivah, svatko mi kaza da ga je vidio, ali mi nitko nije znao reći kamo je mogao otići; obletjeh arkade glavne ulice, odlučih se da pomolim glavu i u jednu kavanu, i za tezgom ugledah njega gdje stoji, pijući čokoladu i čavrljajući sa poslužiteljicom. Opazio me, reče da je ljubazna i pozva me da i ja popijem šalicu čokolade. Kazao mi je neka platim, jer on nije imao ni prebite pare. Ja se svladah i odgovorih mu da neću čokoladu, te mu kazah neka požuri, a uz to mu tako stegoh ruku da je pomislio da sam mu je slomio. Platio sam, i on pođe za mnom. Drhtao sam od srdžbe. Uputih se prema kolima koja su me čekala pred vratima krčme; ali jedva da sam učinio deset koraka kad susretoh jednog građanina iz Mestre, nekog Balba Tomasija, dobričinu, ali koji je bio na glasu kao doušnik suda inkvizitora. Spazi me, priđe mi i uzviknu:
– Kako to da ste ovdje, gospodine? Veoma mi je drago što vas vidim. Dakle upravo stepobjegli. Kakvo vam je to pošlo za rukom?
– Nisam utekao, gospodine, već su me otpustili.
– To nije moguće, jer sam sinoć bio u kući Grimani u S. Polu, pa bih saznao o tome.
Čitalac može zamisliti moje duševno stanje tog trenutka. Već mi se učinilo da me otkrio čovjek za kojega sam vjerovao da je plaćen da me dade uhapsiti, a dovoljno mu je bilo da namigne prvome žbiru, kojih Mestre bijaše prepun. Rekoh mu neka govori potiho i neka dođe sa mnom iza krčme. Došao je i kad vidjeh da nas nitko ne gleda, kao i to da se nalazim pored nekog malog jarka, a s druge njegove strane bijaše prostrano polje, desnicu stavih na ono kopaljce a ljevicu na njegov ovratnik; no on bijaše veoma hitar te mi umaknu, preskočio je jarak i svom brzinom uzeo bježati u suprotnom smjeru od grada Mestre, povremeno se osvrćući i šaljući mi rukoljube kojima je kanda htio reći: Sretan put, sretan put, budite spokojni. Izgubih ga iz vida i zahvalih bogu što mi je uspio umaknuti iz ruku te me na taj način spriječio da počinim zločin, jer bio bih ga ubio, a on nije imao zlih namjera. Moj položaj bijaše strašan. Bio sam sam, u otvorenom ratu protiv svih snaga Republike. Sve sam morao žrtvovati oprezu i razboritosti. Šipku ponovo stavih u džep.
Natmuren poput čovjeka koji je upravo izbjegao neku veliku opasnost, dobacih jedan prezriv pogled kukavici koja je vidjela u što me je uvalila, i uniđoh u kočiju. On sjede pokraj mene i ne usudi se progovoriti. Razmišljao sam o načinu na koji bih se otarasio tog nesretnika. Stigosmo u Treviso, gdje sam gazdi postaje naredio neka mi spremi dva konja koji bi bili gotovi da krenu sat prije podneva; ali nisam imao namjeru da putovanje nastavim poštanskom kočijom; prvo zato što nisam imao novaca, a drugo zato što sam se bojao praćenja. Krčmar me upita hoću li doručkovati, a meni je to trebalo kako bih se održao na životu jer sam umirao od gladi; ali nisam imao hrabrosti da prihvatim. Izgubljenih četvrt sata moglo bi mi postati kobno. Bojao sam se da ne budem ponovo uhvaćen i da se zbog toga sramim sve do kraja života, jer mudar čovjek na otvorenom polju mora prkositi sili od četiristo tisuća ljudi koja ga traži. Ako se ne umije sakriti, onda je glupan.
Iziđoh kroz Vrata sv. Tome kao čovjek koji se uputio u šetnju. Pošto sam glavnim drumom prevalio jednu milju, skrenuh u polja namjeravajući da iz njih više ne izlazim dokle se god budem nalazio u mletačkoj državi. Najkraći put da se iz nje iziđe vodio je preko Bassana, ali ja sam krenuo onim duljim, jer mogli bi me čekati na najbližem mjestu gdje bih se pojavio, a bio sam siguran da nitko neće pomisliti da bih, izlazeći iz države, mogao krenuti putem preko Feltre, što bijaše najdulji put koji je vodio do jurisdikcije biskupa u Trentu.
Pošto sam hodao tri sata, svalih se na tvrdu zemlju jer zaista dalje više nisam mogao. Morao sam ili nešto pojesti ili se pomiriti s time da tu i umrem. Redovniku rekoh neka pored mene stavi ogrtač i neka pođe do seoske kuće koju sam vidio, te neka za novac uzme nešto hrane, pa neka mi sve to donese na ono mjesto. Dadoh mu potreban novac. Pošto mi je rekao da me je smatrao bodrijim, otišao je izvršiti moj nalog. Taj nesretnik bijaše snažniji od mene. Nije spavao ali se prethodne večeri dobro nahranio, ispio je čokoladu, bijaše mršav, razbor i čast nisu mu morili dušu, a uz to bijaše redovnik.
Iako ona kuća nije bila krčma, dobra gazdarica mi po nekoj seljanki posla obilat ručak koji me je stajao samo trideset soldi. Kad sam osjetio da će me obuzeti san, ponovo nastavih put. Četiri sata kasnije zaustavih se iza nekog zaselka i saznah da sam od Trevisa udaljen dvadeset četiri milje. Bijah iznuren, gležnjevi su mi naotekli a cipele mi bijahu poderane. Za jedan sat spremao se sumrak. Ispružih se usred jednog gaja, a redovnika posjedoh pored sebe.
– Treba da pođemo – rekoh mu – u Borgo di Valsugana, prvo mjesto što se nalazi izvangranica mletačke države. Tamo ćemo biti jednako sigurni kao i u Londonu, pa ćemo se odmoriti; ali da bismo stigli do toga grada koji pripada nadbiskupu od Trenta, moramo poduzeti osnovne mjere opreza, od kojih je prva da se razdvojimo. Vi ćete ići kroz šumu Mantello, ja preko planina, vi lakšim i kraćim putem, ja težim i duljim; vi s novcem, ja bez prebijene pare. Poklanjam vam svoj ogrtač, koji ćete zamijeniti za pelerinu i šešir, pa će vas tada svi smatrati za seljaka, jer, srećom, tako i izgledate. Evo sveg novca što mi još preostaje od ona dva cekina što sam ih uzeo od grofa Asquinija, to je sedamnaest livri, uzmite ih. Prekosutra uveče bit ćete u Borgu, a ja ću stići dvadeset četiri sata kasnije. Čekat ćete me u prvoj krčmi s lijeve strane. Noćas treba da se naspavam u dobroj postelji, a providnost će mi pomoći da je pronađem, ali potrebno je da tamo budem miran, a s vama ne mogu biti nigdje na miru. Siguran sam da nas sada posvuda traže i da je naš opis tako dobro dan da bi nas uhapsili u svakoj krčmi u koju bismo se usudili ući zajedno. Vidite u kakvom se jadnom stanju nalazim i kako mi je potrebno deset sati odmora. Zbogom dakle. Pođite i pustite da sam u ovom okolišu potražim sebi konačište.
– Već sam očekivao – odgovori mi on – sve što ste mi upravo kazali, ali umjesto svakogodgovora podsjećam vas na ono što ste mi obećali kad sam dopustio da me nagovorite da vam provalim u ćeliju. Obećali ste mi da se više nećemo razdvajati; stoga se nemojte nadati da ću vas napustiti, vaša sudbina bit će i moja, moja će biti i vaša. Za taj naš novac naći ćemo dobro konačište, i nećemo ići u krčme, pa nas neće uhapsiti.
– Vi ste dakle odlučili da ne poslušate dobar savjet što sam vam ga dao.
– Jesam.
– Vidjet ćemo.
Tada ustadoh, i to ne bez muke. Izmjerih koliko je visok pa to označih na tlu, zatim iz džepa izvukoh šipku, legoh na lijevi bok i posve hladnokrvno počeh praviti malu iskopinu, ništa ne odgovarajući na sva pitanja koja mi je on postavljao. Nakon četvrt sata rada, tužno ga pogledavši, kazah mu da mi se kao kršćaninu čini da ga moram upozoriti neka se preporuči bogu.
– Jer – kazah mu – živog ću vas ovdje zakopati, a ako vi budete jači od mene, vi ćetezakopati mene. Vaša gruba tvrdoglavost tjera me u tu krajnost. Međutim možete još pobjeći jer neću za vama trčati.
Videći da mi ništa ne odgovara, nastavio sam da radim. Počeo sam strahovati da me ta životinja, koje sam se pošto-poto odlučio otarasiti, zaista ne natjera na ono posljednje.
Napokon, bilo razmišljanjem bilo iz straha, baci se on pored mene. Ne znajući koje su mu namjere, okrenuh prema njemu šiljak šipke, ali nisam imao razloga da strahujem. Kazao mi je da će učiniti sve što želim. Tada ga zagrlih, dadoh mu sav novac što sam ga imao, i potvrdih mu ono svoje obećanje da ću se s njim ponovo sastati u Borgu. Iako sam ostao bez novaca, a trebalo je da prijeđem i dvije rijeke, bio sam veoma radostan što sam se oslobodio društva čovjeka takve ćudi. Tada sam bio siguran da ću uspjeti izaći iz države.

XV
Idem u kuću poglavara žbira na konak - U njoj provodim divnu noć i tu sasvim povratim snagu i zdravlje - Idem na misu, neugodan susret - Prisiljen da nasilnim putem dođem do
šest cekina - Izvan opasnosti - Dolazak u München - Zgoda s Balbijem - Odlazim u Pariz Dolazak u taj grad, ubojstvo Ljudevita XV
Na nekom brežuljku što bijaše udaljen pedesetak metara spazih jednog pastira koji je pasao stado od desetak, dvanaestak ovaca. Obratih mu se kako bih došao do potrebnih obavještenja. Zapitali ga kako se zove selo, a on mi reče da sam u Val de Piadene, što me iznenadi zbog puta što ga bijah prevalio. Zapitah ga za imena gospodara nekolikih kuća što sam ih vidio izdaleka; ustanovih da su svi oni koje mi je naveo moji znanci, te da ih ne bih smio svojim dolaskom dovoditi u nepriliku.
Vidio sam i palaču Grimani u kojoj se sada sigurno nalazi glava kuće, a tada je bio on državni inkvizitor, pa se nisam smio pokazati.
Upitah pastira kome pripada crvena kuća što se nazirala malo dalje, i na svoje veliko iznenađenje doznah da je to kuća samog pokrajinskog kapetana koji je glavar žbira.
Oprostivši se od pastira, siđoh nesvjesno niz brežuljak. Ni sam ne znam što me je nukalo da se uputim prema toj strašnoj kući koje bih se prirodno i po zdravom razumu morao kloniti. Otišao sam ravno onamo, bez zaobilaženja, i mogu reći da me nije gonila neka svjesna volja.
Ako je istina da svatko od nas ima svoje nevidljivo biće, genija dobročinitelja, koji nas goni prema sreći, kao što se to – iako rijetko – događalo Sokratu, uvjeren sam da me je upravo ono vodilo toj kući. Priznajem da nikada u životu nisam poduzeo nešto smionije.
Ušao sam bez oklijevanja, gotovo bezbrižno. U dvorištu se neko dijete igralo loptom. Zapitah ga za oca, a ono umjesto odgovara otiđe po majku. Začas preda mnom osvanu veoma lijepa žena, trudna, i zapita me vanredno uljudno što želim od njena muža koji nije kod kuće.
– Koliko mi je žao, gospođo, što mog kuma nema, toliko sam očaran što samistovremeno upoznao njegovu lijepu suprugu.
– Vaš kum? Pa onda ja razgovaram s Njegovom jasnosti Vitturijem. Muž mi je rekao daste mu izvoljeli obećati da ćete biti kum djetetu što ga nosim. Zaista mi je drago što sam vas upoznala, a moj će muž biti očajan što ga nije bilo kod kuće.
– Nadam se da će se uskoro vratiti, jer sam ga htio zamoliti konačište za noćas. Neusuđujem se nikamo otići u ovakvu stanju.
– Bez obzira na to što ga nema, priredit ćemo vam udoban krevet i pristojnu večeru, amoj će vam se muž sa svoje strane zahvaliti na časti što ste nam je ukazali. Prije jednog sata izjahao je sa svojim ljudima, i ja ga očekujem tek za tri ili četiri dana.
– A zbog čega ga neće biti tako dugo?
– Zar vam nije poznato da su dvojica zatvorenika pobjegli iz tamnice Piombi? Jedan jeplemić, a drugi neki čudaković imenom Casanova. Messer grande poslao mu je pisanu zapovijed da ih traži. Ako li ih pronađe, odvest će ih u Veneciju, a ne nađe li ih, vratit će se kući, ali tragat će za njima barem tri dana.
– Veoma mi je žao, draga moja kumo, ali ja vas ne bih želio smetati, to više što bih želioodmah leći na počinak.
– Za tren sve će biti u redu, a poslužit će vas moja majka. Što vam je to s koljenima?
– Pao sam za vrijeme lova u gori, ogrebotine su znatne, a izgubio sam i prilično krvi.
– O, jadni gospodine! No moja će vas majka izliječiti. Ona je pozove i ode pošto joj jerekla što mi je sve potrebno.
Ova zgodna redarstvenikova ženica nije imala nimalo njuha muževa zanata, jer ništa nije bilo toliko nalik na izmišljotinu kao priča što sam joj je netom ispričao. Na konju u bijelim čarapama! U lov u svilenom odijelu! Bez ogrtača, bez sluge! Kad joj se vrati muž, dobrano će joj se narugati.
Njena majka njegovala me je s toliko uglađenosti kakvu bi čovjek očekivao samo od najotmjenijih osoba. Počela je govoriti majčinskim tonom, pa me je, viđajući mi rane, neprestano nazivala svojim sinom. Da nisam bio u takvu položaju, ja bih joj, na njenu ljubaznost, uzvratio žarkom zahvalnošću, ali mjesto gdje sam se nalazio i opasna uloga što sam je zaigrao, odviše su me ozbiljno zaokupili, pošto je pregledala moja koljena i bedra, rekla mi je da ću morati malko otrpjeti, ali da ću sutra osvanuti zdrav. Samo je valjalo držati na sebi vlažne ubruse što ih je starica privila na moje rane, i ostati nepomičan čitave noći.
Dobro sam večerao i zatim se predao njenoj brizi. Usnuo sam dok se još bavila mnome, jer se i ne sjećam kad je otišla. Mora da me je svukla kao dijete. Ja niti sam govorio, niti na išta mislio. Jeo sam da utažim silnu potrebu za hranom i zaspao sam popustivši neodoljivoj želji. Razum kao da bijaše u meni zaspao.
Bio je jedan sat večeri kad sam utolio glad. Kad sam se izjutra probudio i čuo kako odbija trinaest sati, sve mi je izgledalo kao čaroban san, jer mi se učinilo da sam usnuo u času kad sam se probudio.
Trebalo mi je više od pet minuta da mi se razbude osjetila, da mi se duh vrati u obično stanje, pa da se uvjerim kako je moj položaj stvaran, jednom riječju da se od sna sasvim razbudim. Čim sam došao k sebi, oslobodili se ubrusa i sa čuđenjem ustanovih da su se moje rane sasvim dobro zatvorile.
Odjenuh se za tren oka, sam uredih kosu i iziđoh iz sobe koja uopće nije bila zatvorena. Siđoh niza stube, prijeđoh dvorište i napustih kuću, ne obazirući se na to što su tamo stajala dva čovjeka koji očito bijahu žbiri.
Udaljio sam se od mjesta gdje sam naišao na uljudnost, dobru hranu, zdravlje, potpuni oporavak svih svojih snaga, udaljio sam se s osjećajem groze od koje su me prošli srsi, jer sam shvatio da sam se veoma nerazborito izložio najvećoj od sviju opasnosti. Začudilo me da sam ušao upravo u tu kuću, a još više što sam iz nje izišao. Jednostavno nisam mogao vjerovati da me nitko ne slijedi.
Hodao sam pet sati bez odmora po šumama i planinama, a da nisam susreo nijednog seljaka, a da se nisam nijednom obazreo za sobom.
Još nije bilo podne kad sam, idući tako svojim putem, začuo zvuk zvona. Gledajući s uzvišice na kojoj sam se nalazio, spazih u nizini malu crkvu odakle je dopirala zvonjava i budući da sam vidio kako ljudi ulaze u nju, zaključih da idu na misu. Podiđe me želja da joj prisustvujem. Kad je čovjek u nevolji, sve što mu padne na pamet smatra nadahnućem.
Bio je upravo Dušni dan. Siđoh, uđoh u crkvu i iznenadih se kad u njoj spazih gospodina Marcantonija Grimanija, nećaka državnog inkvizitora, i njegovu suprugu gospođu Mariju Pisani. Ugledavši me, zgranuše se. Poklonio sam im se i prisustvovao misi.
Kad sam izlazio iz crkve, gospodin pođe za mnom, a gospođa ostade u crkvi. On mi pristupi i reče:
– Što radite ovdje? Gdje vam je drug?
– Dao sam mu sedamnaest livri da se spašava drugim, lakšim putem, a ja idem dogranice ovim, težim, i nemam ni prebijene pare.
– Ja vam doduše ne mogu ništa dati, ali putem ćete susresti jednog pustinjaka koji nećedopustiti da umrete od gladi. No pričajte mi kako vam je uspjelo probiti se iz tamnice.
– To je veoma zanimljivo, ali i dugačko, a pustinjaci bi mi dotle mogli sve pojesti.
Rekavši to, duboko mu se poklonih. Usprkos krajnjoj nevolji u kojoj sam se nalazio, obradovalo me što sam mogao dobiti milostinju. Smatrao sam se daleko većim gospodinom od njega. U Parizu sam doznao da ga je žena grdila zbog bezdušnosti. Nema sumnje, osjećajnost je češća u žena no u muškaraca.
Hodao sam do sunčeva zalaska. Umoran i gladan zaustavih se kod neke usamljene kuće pristojna izgleda. Zatražio sam da govorim s gospodarom, a vratarica mi reče da je otišao u svadbu s onu stranu rijeke gdje će provesti noć, ali da joj je naredio da lijepo primi njegove prijatelje. I kao dokaz tome dade mi izvrsnu večeru i veoma udoban ležaj. Prema adresama na nekolikim pismima razabrao sam da se nalazim kod gospodina Rombenchija, konzula, zaboravio sam već koje zemlje.
Napisao sam mu pismo i ostavio ga zapečaćena. Nakon krepka sna brzo se odjenuh, prijeđoh rijeku obećavši lađarima da ću im prijelaz platiti na povratku, i nakon pet sati hoda jeo sam u nekom kapucinskom samostanu.
Poslije ručka hodao sam do dvadeset i dva sata da bih stigao do kuće čovjeka koji mi bijaše prijatelj. Bijaše to jedan od poznatih mi seljaka u tom kraju.
Uđoh, upitah za gazdu i ukućani mi pokazaše vrata sobe u kojoj se bio, sasvim sam, udubio u pisanje. Pohrlih da ga zagrlim, ali on tek što me spazi ustuknu i reče mi neka se smjesta udaljim, pravdajući se ništavnim i uvredljivim razlozima.
Ja mu objasnih svoj položaj, izloživši svoju nevolju, i zatražili šezdeset cekina uz svoj potpis koji mu jamči povratak tog novca kod gospodina Bragadina. On mi odvrati da mi ne može pomoći, čak ni ponuditi čašu vode, jer dok sam kod njega strepi od straha da ga ne stigne nemilost Suda. Bio je to čovjek šezdesetih godina, trgovački posrednik koji mi je mnogo dugovao. Njegova bezobzirnost i kukavičluk djelovali su na me posve drugačije no odbijanje Grimanija. Bilo iz bijesa ili gađenja, ili iz prava što mi ga davahu razum ili priroda, zgrabih ga za kaput i pokazavši mu bodež zaprijetih mu smrću ako pisne ijednu riječ. Dašćući i podrhtavajući cijelim tijelom, on izvadi iz džepa ključ i pokaza na pisaći stol u kome se nalazio novac, promucavši neka uzmem koliko želim. No ja mu zapovjedih da ga otvori on sam. Uradi tako i otvori mi ladicu stola u kojoj je bilo zlatnika. Tad mu rekoh da mi odbroji šest cekina.
– Vi ste kazali šezdeset.
– Da, onda kad sam ih namislio dobiti prijateljski, ali kad moram na silu – uzet ću samošest i neću ti potpisati potvrdu. Vratit ću ti ih u Veneciji kamo ću već sutra pisati na što si me natjerao, ti bijedniče nedostojan života.
– Oprostite, zaklinjem vas, uzmite sve!
– Neću. Odlazim i savjetujem ti da me pustiš s mirom, ili ću se vratiti da ti potpalim kuću.

Hodao sam dva sata i kako se stala spuštati noć, zaustavili se kod neke seljačke kuće, gdje nakon loše večere prespavah na slami. Ujutro sam kupio stari redengot i produžio put na magarcu pošto sam u okolici Feltra kupio par čizama.
Tako sam prošao stražarnicu zvanu La Scala. Stražar me ne upita ni za ime. Tu sam sjeo na taljige s dva konja i stigao rano u Borgo de Valsugana gdje u krčmi nađoh oca Balbija. Da mi se nije javio, ne bih ga uopće prepoznao. Zeleni ogrtač i šešir nabijen povrh pamučne kape posvema su mu izmijenili izgled. Reče mi da mu je sve to dao neki zakupnik u zamjenu za moj kaput i još jedan cekin priđe, i da je stigao jutros i dobro se najeo. Završivši svoju govoranciju reče mi veoma dostojanstveno da me uopće nije očekivao, jer se nije odviše pouzdavao u iskrenost mog obećanja da ću održati zadanu riječ.
U toj sam krčmi proveo čitav naredni dan i napisao, ne izlazeći iz kreveta, više od dvadeset pisama za Veneciju, od čega dvanaestak u kojima sam opisao što sam morao učiniti da bih dobio onih šest cekina. Redovnik je pisao bezobrazna pisma svom superioru, ocu Barbarigu, i svojoj patricijskoj braći, a galantna služavkama koje bijahu uzrokom njegova pada. Skinuo sam ukrasne vrpce s odijela i prodao šešir, jer je takva raskoš bila upadljiva.
U ponedjeljak sam spavao u Perginu, gdje me je posjetio neki mladi grof d'Alberg, budući da je čuo – nikad nisam saznao kako – da smo mi ljudi kojima je uspjelo umaći iz Mletačke Republike.
Prešao sam u Trento a odatle u Bolzano, i kako sam trebao novaca da se odjenem i kupim košulju, predstavih se jednom starom bankaru koji se zvao Mench. On mi pronađe povjerljiva čovjeka kojeg sam poslao u Veneciju s kreditnim pismom na gospodina Bragadina. Trgovac Mench odveo me u jednu gostionicu, u kojoj sam proveo šest dana u krevetu, upravo koliko je trebalo onom čovjeku da ode i da se vrati.
Vratio se s mjenicom od pet cekina koja je glasila na istog Mencha. Tim sam se novcem odjenuo, ali najprije sam, što se tiče odijevanja, izvršio svoju dužnost prema svom drugu koji mi je danomice postajao sve nepodnošljiviji. Neprestance mi je govorio kako se bez njega ne bih spasao, podsjećao me kako sam obećao da ću s njime dijeliti napola sve što možda steknem. Zaljubljivao se u sve služavke, a budući da nije bio ni takva stasa, ni takva obličja da bi mu se dragovoljno predavale, nagrađivale su njegova udvaranja zvonkim ćuškama, koje je on podnosio s primjernom strpljivošću. I to je za mene bilo jedino zadovoljstvo.
Otputovali smo poštanskim kolima i trećeg dana stigosmo u München. Ukonačio sam se u gostionici Kod jelena gdje sam odmah saznao da tu već neko vrijeme stanuju dva mlada brata iz Venecije od obitelji Contarini i da su u društvu veronskog grofa Pompeja. No kako me oni nisu poznavali i kako više nije bilo potrebe da susrećem pustinjake da bih preživio, nisam se potrudio da im iskažem svoje poštovanje. Ali sam to učinio grofici Coronini koju sam bio upoznao u Veneciji, u samostanu sv. Justine. Ona bijaše osoba veoma utjecajna na dvoru. Ta otmjena gospođa, tada već sedamdesetih godina, primila me veoma lijepo i obećala mi da će odmah razgovarati s izbornim knezom kako bi mi isposlovala siguran azil.
Sutradan, izvršivši svoje obećanje, reče mi da vladar nema ništa protiv mene, i da se mogu smatrati sigurnim u Münchenu i čitavoj Bavarskoj, što međutim ne vrijedi i za Balbija, budući da je on redovnik i bjegunac, pa bi minhenski nadstojnik njegova reda mogao zahtijevati njegovo izručenje, a da on kao vladar ne želi nikakvih neprilika s redovnicima.
Grofica mi savjetova neka ga što prije odvedem iz grada i neka se skloni negdje drugdje, pa će tako izbjeći možebitnim neugodnostima, što bi mu ih mogla prirediti njegova subraća.
Kako su mi savjest i čast nalagali da se brinem za tog nesretnika, otiđoh dušobrižniku izbornog kneza da ga zamolim neka bijednom redovniku napiše preporuku za neki od gradova u Švapskoj. Taj me je dušobrižnik, inače jezuit, primio da ne može gore. Rekao mi je prezirnim tonom da me u Münchenu i te kako dobro znaju. Zapitao sam ga odlučnim glasom daje li mi taj savjet kao dobru ili lošu vijest, a on mi ne odgovori i prezirno me ostavi, a jedan mi svećenik reče da je otišao provjeriti čudo o kome je govorio čitav München.
– Carica – objasni on – udova Karla VII, koje je tijelo u dvorani još izloženo pogledu pobožne javnosti, ima tople noge, iako je nedvojbeno mrtva.
Reče mi da mogu i ja otići da vidim to čudo svojim očima. Bio sam veoma radoznao i sav ponosan što ću se moći pohvaliti da sam bio očevidac jednog čuda, za me neobično zanimljivog, jer su moje noge bile uvijek ledene. Stoga odoh da vidim uzvišenu pokojnicu koja je zaista imala tople noge, no tome bila je uzrokom užarena peć koja se nalazila veoma blizu mrtvog carskog veličanstva.
Tu je bio i neki plesač koji me je dobro poznavao, te mi on priđe i čestita na sreći o kojoj je već govorio čitav grad. Taj me je plesač pozvao na večeru, i ja sam poziv prihvatio sa zadovoljstvom.
Zvao se Michele da l'Agata, a njegova žena bila je ista ona Gardela što sam je upoznao šesnaest godina ranije, kod starog Malipiera, koji me je onako izlupao trskovačom kad sam se bio šalio s Teresom. Gardela je postala slavna plesačica, i još uvijek jednako lijepa, bijaše očarana što me vidi i što će iz mojih usta saznati sve potankosti o čudesnom bijegu. Pokazala je brigu i za redovnika, ponudivši se da mi napiše preporuku na svog prijatelja, Bolonjca, kanonika Bassija u Augsburgu, biskupu kaptola sv. Morica. Odmah napisa pismo, uvjeravajući me da neću više morati voditi brigu o redovniku, jer je sasvim sigurna da će se biskup pobrinuti čak i za to da zataška njegovu aferu u Veneciji.
Oduševljen što sam ga se otarasio na tako častan način odjurih u krčmu, sve mu ispripovjedih i dadoh mu preporuku, obećavši da ga neću ostaviti ako ga biskup ne primi dobro.
Već sutradan, u sam cik zore, poslao sam ga na put u dobrim kolima. Pisao mi je nakon četiri dana da ga je biskup krasno primio, da se ukonačio kod njega, da ga je odjenuo kao svećenika i predstavio kardinalu, koji je jedan od d'Armestatovih. Biskup mu je među inim obećao da će ga zadržati kod sebe sve dok ne dobije iz Rima sekularizaciju za svećenika i dopuštenje da se vrati u Veneciju, jer će, kad prestane biti redovnik, ugasnuti i njegova krivica pred sudom državne inkvizicije.
Na kraju pisma otac Balbi zamolio me da mu pošaljem nekoliko cekina za njegova omiljela jela, jer je odviše plemenit a da bi zatražio novac od biskupa, koji se nije sjetio da mu ga punudi. Nisam mu odgovorio.
Ostavši sam i miran odlučih da njegujem zdravlje, jer mi od napora i pretrpljenih muka živci bijahu napeti kao strune, što je moglo imati ozbiljnih posljedica.
Za manje od tri sedmice, miran način života i brižljivo liječenje posve mi povratiše zdravlje.
Baš tih dana dođe iz Dresdena gospođa Riviére sa sinom i dvjema kćerima, od kojih se starija namjeravala udati u Parizu. Sin joj je s uspjehom učio na sveučilištu i bio besprijekoran u svakom pogledu, a starija joj kći, koju je namjeravala udati za nekog glumca, bijaše i lijepa i nadarena, divno je svirala klavesen, voljela društvo i blistala svim čarima mladosti. Čitava je ta obitelj bila ushićena što me je susrela.
Veoma sam se obradovao kad mi je gospođa Riviére, pogađajući moje želje, dala na znanje da bi joj bilo milo ako bih je pratio na putu u Pariz. O plaćanju puta nisu htjeli ni da čuju. Budući da sam se i onako kanio nastanili u Parizu, taj mi je mig Fortune predskazao da me sreća čeka na mom pustolovnom putu kojem ću se posvetiti u gradu u kojem jedinom na svijetu slijepa božica dijeli svoju naklone onima koji joj se utječu. I nisam se prevario, kao što će se čitalac uvjeriti kad dođe vrijeme za to, ali milost Fortunina bila je uzaludna, jer sam sve pokvario svojim ludim postupcima.
Za petnaestomjesečnog zatvora u strašnoj tamnici imao sam vremena da upoznam sve slabosti svog duha, no mislih da sam u njoj trebao duže proboraviti, pa bih tek onda došao do takvih zasada koje bi me mogle izliječiti.
Gospođa Riviére, kojoj je zaista bilo stalo da je pratim, nije mogla odgoditi svoj odlazak, a ja sam morao čekati na odgovor i novac iz Venecije, koji je morao stići svakog dana. Ona mi kaza da će se zadržati u Strasburgu osam dana, te se ja čvrsto ponadah da ću joj se ondje pridružiti.
Dva dana nakon njena odlaska primih iz Venecije novčano pismo, te poplatih sitne dugove. Potom odoh u Augsburg, ne toliko da se vidim s ocem Balbijem koliko da upoznam ljubaznog biskupa koji se tako kraljevski ponio prema njemu.
Stigao sam sedam sati nakon odlaska iz Münchena i odmah pošao do biskupa. Biskupa nije bilo. Našao sam oca Balbija odjevena u velečasnog, kosa mu bijaše napudrana, zbog čega mu je put izgledala još tamnija. Taj čovjek, kome još ne bijaše četrdeset godina, izgledao je ne samo ružan već mu i crte lica odavahu niskost, podlost, drskost i glupavu zlobu. Ustanovio sam da je dobro smješten, da ga dobro poslužuju, da ima knjiga i sav potrebni pribor za pisanje. Čestitao sam mu, rekavši kako je zaista sretan, kao i ja što sam, zbog toga što sam ishodio sve ove povlastice i što će uskoro postati svećenik. Nije mu ni na pamet palo da mi zahvali, već reče da sam ga se naprosto otarasio i da je čuo da odlazim u Pariz, pa bi mnogo radije pošao sa mnom, jer da se u Augsburgu smrtno dosađuje. – Što biste vi u Parizu?
– A vi?
– Iskoristit ću svoje sposobnosti.
– I ja svoje.
– Hajte, molim vas! Nisam vam više potreban. Osim toga, osobe s kojima putujemmožda bi me prezrele ako biste me vi pratili.
– Obećali ste da me nećete napustiti.
– Zar to smatrate napuštanjem, ako vas ostavljam u milosti i obilju?
– U obilju? Nemam ni pare.
– Novac vam i ne treba. Ali ako mislite da ga trebate za svoje užitke, e pa potražite ga uvaše braće.
– Ali oni nemaju novaca.
– Onda kod prijatelja.
– Nemam ih.
– To gore po vas, što znači da nikad nikome niste bili prijatelj.

– Valjda ćete mi ostaviti nekoliko cekina?
– Ni ja nemam ništa.
– Pričekajte biskupa, doći će sutra. Govorite s njim, nagovorite ga da mi pozajmi novaca.Recite mu da ću mu ih vratiti.
– Neću ga čekati, jer odmah polazim, a nikad ne bih bio toliko bezočan da mu tako neštokažem.
Nakon tog oporog razgovora otišao sam do pošte i otputovao nimalo zadovoljan što sam priskrbio takvu sreću čovjeku koji je ne zaslužuje.
Krajem ožujka primio sam u Parizu pismo od plemenitog i časnog biskupa Bassija u kome me je obavještavao da je otac Balbi pobjegao od njega s jednom služavkom pošto mu je ukrao stanovitu svotu novaca, zlatni sat i srebrni pribor za jelo.
Njegove nevaljalštine dovele su ga naposljetku dotle da su ga u lancima izručili venecijanskom tribunalu. Dvije je godine proveo u tamnici Piombi, zatim su ga poslali u jedan samostan iz kojeg je pobjegao i otišao u Rim da se baci pred noge papi koji ga je odriješio redovničkog zavjeta, i on se vratio u svoj kraj kao običan svećenik, gdje je živio u bijedi i umro godine 1785.
U Strasburgu sam se pridružio gospođi Riviere i njenoj prijaznoj obitelji.
U Pariz smo stigli u srijedu 5. siječnja 1787. Ja sam otišao svom prijatelju Ballettiju, koji me je primio raširenih ruku govoreći kako me je očekivao unatoč tome što mu nisam javljao ni slovca o sebi, jer sam nakon bijega morao zacijelo napustiti Veneciju i potražiti sklonište, a bio je uvjeren da neću izabrati drugi grad doli onaj u kojem sam proveo dvije godine uživajući u svim radostima života.
Pošto sam unajmio sobu u istoj ulici, otišao sam u Burbonsku palaču da se predstavim gospodinu de Bernisu, koji je bio ministar vanjskih poslova, nadajući se s razlogom lijepom prijemu. Rekoše mi da je u Versaillesu. U svom nestrpljenju pohitah na Pont Royal, uzeh kola zvana »sobni lonac« i stigoh u Versailles u šest i po.
Ondje mi rekoše da se gospodin de Bernis vratio u Pariz s grofom Cantillanom, napuljskim poslanikom.
Vraćam se, dakle, istim kolima. Ali tek što stigosmo do gradskih vrata vidjeh gomilu kako trči na sve strane u najvećoj pometnji i začuh odasvud krikove: »Kralj je ubijen, ubili su Njegovo veličanstvo!«
Moj se kočijaš uplaši i pogna konje, ali kola bjehu zaustavljena, a meni narediše da siđem i odvedoše me u stražarnicu kamo su za nekoliko minuta doveli još dvadesetak osoba što su drhtale od straha pred hapšenjem. Nisam znao što da mislim, i budući da nisam vjerovao u čarolije, mislio sam da sanjam. Stajali smo, gledali se, ne usuđujući se prozboriti. Svaki od nas, iako nevin, bio je u strahu, ukočen od prepasti.
Nakon nekoliko minuta uđe jedan časnik i pošto nas uljudno zamoli za oproštenje, reče da možemo otići.
– Kralj je ranjen – rekao je – i odnijeli su ga u njegove odaje. Atentator,[55] kojeg nitko ne poznaje, uhapšen je. Posvuda traže gospodina de la Martinierea, vidara Njegova veličanstva.
[55] Atentat na Ljudevita XIV. izvršio je Robert Francois Damiens 5. siječnja 1757; mučen je i pogubljen iste godine.
Uspeh se u kočiju presretan što sam opet u njoj, kadli me neki čovjek, veoma dobra izgleda i lica koje ulijeva povjerenje, zamoli da ga uzmem sa sobom s time da će platiti polovicu. No unatoč zakonima uljudnosti ja sam ga odbio, jer ima trenutaka kad ne valja biti uljudan.
Za tri sata, koliko mi je trebalo da se vratim u Pariz, jer ti »sobni lonci« idu veoma polagano, najmanje dvije stotine glasnika projahalo je mimo nas i svaki je vikao i objavljivao javnosti novosti koje je nosio. Prvi su rekli što sam već znao. Nakon četvrt sata čuo sam da su kralju pustili krv, zatim da rana nije smrtna, i nakon jednog sata da je rana tako laka da njegovo veličanstvo može čak otići u Trianon ako mu je volja.
S tom zanimljivom viješću osvanuh kod Silvije, koju zatekoh s obitelji za stolom, jer još nije bilo jedanaest sati. Ušavši, opazih da su svi zaprepašteni.
– Dolazim iz Versaillesa – rekoh.
– Kralj je umoren.
– Ni govora. Može se odšetati u Trianon, ako mu se prohtije. Gospodin de la Martinierepustio mu je krv, atentator je uhapšen i bit će spaljen pošto ga kliještima živa raščetvore.
Na tu vijest što ju je Silvijina služinčad odmah razglasila, dohitaše svi susjedi da je čuju od mene i tako sam postao zaslužan za to što je čitava četvrt tu noć mirno spavala.
U to doba Francuzi su zamišljali da vole svog kralja, i to su pokazivali na sve moguće načine. No u biti Francuzi su uvijek isti. To je narod rođen za nasilje, ništa u njem nije istinito, sve je prividno. To je brod koji bi uvijek da zaplovi, koji hoće vjetra, a svaki mu je vjetar koji duva uvijek dobar. Stoga u grbu grada Pariza i stoji brod.

XVI
Ministar vanjskih poslova - Gospodin de Boulogne, ministar financija - Gospodin vojvoda de
Choiseul - Otac Laville - Gospodin Paris du Vernai - Osnivanje lutrije - Moj brat dolazi iz Dresdena u Pariz i postaje član Likovne akademije
Eto me dakle opet u velikom Parizu gdje mi je, otkad sam izgubio domaju, valjalo potražiti sreću. U njem bijah proveo dvije godine, no kako u ono doba nisam imao drugog cilja već da uživam u mladosti i životu, nisam ga ozbiljnije proučio.
Za ovog drugog boravka morao sam izučiti veliko umijeće ulagivanja onima kod kojih se nastanila slijepa božica sreće. Znao sam da ću, budem li htio nešto postići, morati pokrenuti sve svoje duševne i tjelesne sposobnosti, sklapati poznanstva s velikima i moćnima, biti uvijek hladne i trezvene glave i poput kameleona mijenjati boje da ugodim onima kojima se, zbog svoje probiti, moram svidjeti. Da bih udovoljio tim načelima, morat ću se, to sam jasno uviđao, kloniti onoga što se u Parizu zove loše društvo, odricati se svih starih navada i čuvati se svake preuzetnosti koja bi mi mogla stvoriti mnogog neprijatelja i iznijeti me na glas kao čovjeka kome se ne mogu povjeriti ozbiljni poslovi.
Promozgavši tako o svemu, odlučih da budem odmjeren i suzdržan kako u ponašanju tako i u govoru, ne bih li stekao glas čovjeka sposobna za pothvate, čak i zamašnije no što sam ih ikad mogao zamisliti. Što se pak tiče uzdržavanja, mogao sam računati na stotinu dukata koje će mi gospodin Bragadin redovito slati svakog mjeseca. To će mi biti dovoljno. Morao sam se pobrinuti samo za pristojnu odjeću i doličan stan, ali za to mi je bila potrebna stanovita svota, jer nisam imao ni košulje ni ikakve pristojne odjeće.
Sutradan sam dakle opet otišao u Burbonsku palaču. Kako sam i predviđao, Švicarac na straži kaza mi da je ministar zauzet, pa mu zato predadoh jedno pisamce u kojem sam se ministru najavio i označio gdje stanujem. Više nisam trebao kazati. Tog sam dana, gdje god bih se pojavio, morao ponoviti pripovijest o svom bijegu, što bijaše dozlaboga mučno, jer bi opis uvijek potrajao više od dva sata, no jesam li se mogao pokazati neljubaznim prema radoznalcima kad ih je na to nukalo samo živo zanimanje za moju osobu?
Na večeri kod Silvije prisebnije sam no prošlog dana osjetio sve ono toplo prijateljstvo koje mi je ta obitelj oduvijek iskazivala. No od svega me je najviše očarala dražest, ljepota i čednost Silvijine kćeri. Sa petnaest godina nju su već resile sve vrline koje zadivljuju duh muškarca. Čestitao sam majci koja ju je tako odgojila.
Tada nisam ni pomišljao da bi pred tim blistavim dražima valjalo biti na oprezu, jer mi se još nije vratilo moje staro samopouzdanje, pa nisam vjerovao da mi od tog lijepog djevojčeta prijeti opasnost.
Povukao sam se rano, nestrpljivo očekujući ministrov odgovor. Primio sam ga drugog jutra u osam sati. Ministar mi je saopćavao da ću ga u dva sata poslije podne naći sama.
Primio me je kako sam i očekivao. Pokazao je veliko zadovoljstvo što me vidi slobodna, rekavši kako se raduje što će mi u svemu moći biti na usluzi. Kaza mi kako je istog onog časa kad je pročitao pismo u kojem mu je Marija Magdalena javljala o mom bijegu bio tvrdo uvjeren da ću doći u Pariz i da ću prvo potražiti njega. Pokazao mi je pismo u kojem mu je pisala o mom hapšenju, a onda mi pruži i ono u kojem mu je opisala moj bijeg onako kako su joj ga drugi prikazali. Pisala je kako joj je život omrznuo otkad je izgubila svaku nadu da će još kad vidjeti jednog od nas dvojice, jedine na koje se mogla osloniti. Gorko se tužila što ne može naći utjehe u vjeri i pobožnosti. Catterina, koja je često posjećuje, napomenula je, nije sretna s čovjekom za kojeg se udala.
Kako su u opisu Marije Magdalene sve okolnosti mog bijega bile krivo prikazane, obećah ministru da ću mu poslati vjeran i potpun prikaz moje velike pustolovine. On me odmah uhvati za riječ, obećavši da će ga poslati našoj nesretnoj prijateljici. Potom mi na najdobrohotniji način pruži svitak od stotinu lujdora. Na rastanku mi kaza da će misliti na mene i da će poslati po me kad mi bude imao nešto reći.
Tim sam se novcem dolično opremio i nakon osam dana poslao mu obećanu povijest svog bijega uz napomenu da je može umnožiti i poslužiti se njome kad nađe za shodno da pobudi zanimanje onih koji bi mi po njegovu sudu mogli biti od koristi.
Nakon tri tjedna on pošalje po mene i obavijesti me da je razgovarao s mletačkim poklisarom gospodinom Erizzom. Iz razgovora je razabrao da poklisar neće ništa poduzimati protiv mene, no da me ne može primiti, jer se ne želi zamjeriti državnim inkvizitorima. Meni je to bilo svejedno, jer mi njegova pomoć nije bila potreba.
Ministar mi još kaza da je povijest moga bijega dao gospođi markizi,[56] koja me već otprije poznaje, a on će nastojati da mi ugovori razgovor s njom. Naposljetku reče da će me gospodin Choiseul dobro primiti kad mu budem predstavljen, a isto tako i ministar financija gospodin de Boulogne, s kojim bih, ako imam malo pameti, mogao uglaviti nešto povoljno.
[56]... gospođi markizi, tj. gospođi de Pompadour.
– On će vam sam – nadovezao je – to natuknuti, a vi gledajte da izmislite nešto za povećanje kraljevskih prihoda, no klonite se zamršenih i maglovitih planova. Ako ono što napismeno izložite ne bude odviše dugačko, ja ću vam reći svoje mišljenje.
Oprostio sam se ispunjen zahvalnošću, ali i u velikoj nedoumici kako da iznađem način
za povećanje kraljeva dohotka. Nisam se nimalo razumijevao u novčarstvo, pa sam razbijao glavu smišljajući razne putove i načine, no sve se uvijek svodilo na udaranje raznih poreza, a to sam odbacivao smatrajući takve mjere besmislenima i narodu mrskima.
Gospodinu de Choiseulu najavio sam se čim sam doznao da je u Parizu. Primio me kod jutarnjeg uređivanja. Dok su ga češljali, on nije prestajao pisati. Sva njegova učtivost sastojala se u tom što bi ponekad prekidao pisanje da mi se obrati kakvim upitom na koji sam ja spremno odgovarao, no to bijaše uzalud, jer umjesto da me sasluša do kraja on bi se opet laćao svog pisma. Ponekad bi me čak i pogledao, ali to nije značilo ništa, jer oči gledaju, a ne slušaju. Ali uza sve to vojvoda bijaše čovjek mudar i pun duha.
Pošto je napokon završio svoje pismo, reče mi na talijanskom kako mu je gospodin de Bernis djelomice ispripovijedao povijest moga bijega.
– Recite mi kako vam je to pošlo za rukom?
– Ta povijest, monsinjore, traje dva sata, a rekao bih da se Vašoj jasnosti žuri.
– Ispričajte mi je ukratko.
– U najsažetijem obliku traje dva sata, kako sam već spomenuo Njegovoj jasnosti.
– Pojedinosti ćete mi ispričati drugi put.
– Bez pojedinosti pripovijest nije zanimljiva.
– Imate krivo. Sve se može skratiti, i to koliko god se hoće.
– Kad Vaša jasnost tako želi, reći ću joj slijedeće: državni inkvizitori dali su me zatvoritipod olovne krovove, ali nakon petnaest mjeseci ja sam probušio krov i kroz jedan tavanski prozorčić ušao u sudsku dvoranu. Raznio sam vrata, sišao na trg, ukrcao se na gondolu kojom sam se odvezao do kopna, odakle sam krenuo za München. Iz Münchena sam došao u Pariz, gdje sam doživio čast da vam se poklonim.
– Ali... što su to olovni krovovi?
– Objašnjenje bi potrajalo četvrt sata, Vaša jasnosti.
– Kako ste uspjeli probušiti krov?
– To bi potrajalo pola sata.
– Zašto su vas ondje zatočili?
– To je još daljnjih pola sata.
– Mislim da imate pravo. Draž i ljepota svake pripovijesti ovise o pojedinostima. No sadamoram u Versailles. Učinit ćete mi zadovoljstvo ako me ponekad posjetite. A u međuvremenu razmislite u čemu bih vam mogao pomoći.
Otišavši od gospođina Choiseula, dadoh se najaviti kod gospodina de Boulognea. Ugledao sam čovjeka posve različita od vojvode, po izgledu, po odijelu, po držanju. On mi odmah uze čestitati na ugledu što ga uživam kod gospodina de Bernisa i na mojoj velikoj umješnosti u novčarskim poslovima. Čuvši to, umalo što nisam prasnuo u grohotan smijeh. S njim se nalazio neki osamdesetogodišnjak kojem se na licu vidjelo da je čovjek velikog uma.
– Izložite mi – reći će gospodin de Boulogne – bilo pismeno bilo usmeno, svoje zamisli;ja ću vas rado poslušati i spremno prihvatiti vaše prijedloge. Ovdje je gospodin Pariš du Vernai koji treba dvadeset milijuna za svoju vojnu školu. Valjalo bi ih pronaći bez opterećivanja države i bez posezanja u kraljevsku riznicu.
– Samo je bog, gospodine, kadar iz ničega stvarati.
– Ja nisam bog – primijeti na to gospodin du Vernai – a ipak sam ponekad ni iz čegastvarao, no danas se sve promijenilo.
– Sve je postalo teže – odgovorih mu – i ja to dobro znam, no ipak imam u glavi jedanpothvat koji će kruni donijeti sto milijuna.
– A koliko bi krunu stajao taj pothvat?
– Ništa osim troškova ubiranja.
– Platio bi ga, znači, narod?
– Da, ali dobrovoljno.
– Znam na što mislite.
– Divim se gospodinovoj pronicavosti, jer ja svoj naum nisam nikom saopćio.
– Ako ste slobodni, dođite sutra k meni na ručak, pa ću vam izložiti vaš vlastiti naum,koji je vrlo lijep, no koji bi pri provođenju u djelo naišao na nepremostive poteškoće. Ipak ćemo još porazgovoriti. Hoćete li dakle doći?
– Imat ću tu čast.

– Čekat ću vas. Ja stanujem u dvorcu Plaisance. Poslije njegova odlaska ministarfinancija stade hvaliti novčarevu sposobnost i poštenje. Bio je to brat Parisa de Montmartela, za kojeg jedna tajna kronika tvrdi da je otac gospođe de Pompadour, jer je vodio ljubav s gospođom Poisson u isto vrijeme kad i gospodin Le Normand.
Otišao sam prošetati u Tuilerije da na miru razmislim o neobičnom stjecaju okolnosti koji mi je nudila sudbina. Rekli su mi da trebaju dvadeset milijuna, ja sam se pohvalio da mogu nabaviti stotinu, nemajući ni pojma na koji način, a jedan me ugledan i u poslovima iskusan čovjek poziva na ručak da mi dokaže kako mu je moj naum poznat. Ako misli da će nešto izvući iz mene, samo neka pokuša: najprije će mi on saopćiti taj naum, a onda ću ja već vidjeti što da mu kažem: je li pogodio ili nije. Ako od stvari budem išta razumio, nadodat ću nešto svoga, a ako li ne budem, zatvorit ću se u tajanstvenu šutnju.
Gospodin de Bernis predstavio me kao novčara samo da mi isposluje razgovor s tim važnim ličnostima. Uzalud sam žalio što ne poznam barem jezik te struke.
Sutradan sam unajmio jednu kočiju iz spremišta, te ozbiljna i tužna izraza rekoh kočijašu neka me odveze gospodinu du Vernaiju.
Dvorac Plaisance nalazio se malo dalje od Vincennesa. I tako se nađoh pred vratima tog slavnog čovjeka koji je prije četrdeset godina bio spasio Francusku od propasti u koju umalo što je nije strovalio Lawov sistem.
Zatekao sam ga kako, okružen nekolicinom gospode, stoji ispred velike vatre. On me najavi pod mojim imenom predstavljajući me kao prijatelja ministara vanjskih poslova i ministra financija. Potom mi predstavi prisutnu gospodu, poprativši imena trojice ili četvorice naslovom intendanta financija. Ja sam im se svima poklonio, zavjetujući se u tom trenutku Harpokratu, bogu šutnje.
U općem razgovoru koji se bijaše poveo bilo je spomena o ledu debelom gotovo stopu koji je okovao Senu, o nedavnoj smrti gospodina de Fontenellea, o Damiensu, koji ništa ne priznaje, i o pet milijuna koje će taj krivični proces stajati kralja. Govorilo se i o ratu, te neki od prisutnih uzeše hvaliti gospodina de Soubisea, koga je kralj imenovao za vrhovnog zapovjednika. Na to se prirodno nadovezaše rasprave o izdacima i o sredstvima kako da se za sve to namakne novac.
Tako sam proveo sat i po slušajući i dosađujući se, jer sva ta njihova umovanja bijahu tako nadjevena stručnim izrazima da nisam ništa razumio. Pošto smo sat i po proveli za stolom gdje osim za jelo nisam otvarao usta, prijeđosmo u drugu dvoranu. Gospodin du Vernai ostavi društvo i povede me u svoj kabinet zajedno s jednim čovjekom pedesetih godina, pristojna izgleda, kog mi predstavi pod imenom Calsabigi. Ćasak kasnije uđoše i dva intendanta. S uglađenim smiješkom gospodin du Vernai pruži mi jednu bilježnicu i reče:
– Evo vašeg plana.
Bacivši pogled na naslovnu stranu, pročitah ovaj naslov: Lutrija od 90 srećaka u kojoj samo pet brojeva mogu dobiti zgoditke što se na sreću izvlače svakog mjeseca itd., itd.
Vratih mu bilježnicu i ne dvoumeći se ni časa izjavih da je to moj plan.
– Ja sam vas upozorio, gospodine: plan je predložio ovdje prisutni gospodin de Calsabigi.
– Očaran sam što mislim jednako kao i gospodin, ali ako ga niste prihvatili, bih li smiozapitati za razlog odbijanju.
– Protiv plana iznose se mnogi opravdani prigovori na koje se daju tek maglovitiodgovori.
– Ja znam samo za jedan – hladno sam odgovorio – koji bi mogao da mi zatvori usta. Tobi naime bilo kad bi kralj zabranio svojim podanicima da igraju.
– To uopće ne dolazi u obzir. Kralj će dopustiti podanicima da igraju, samo je pitanjehoće li oni htjeti igrati?
– Toj sumnji neće biti mjesta od trenutka kad narod bude siguran da će mu se isplatitieventualni dobitak.
– Pretpostavimo dakle da će igrati ako budu zasigurno znali da postoji blagajna. Noodakle da se namakne taj novac?
– Iz kraljevske blagajne. Odlukom Vijeća. Dovoljno mi je da narod vjeruje da je kralj ustanju isplatiti sto milijuna.
– Sto milijuna?
– Da, gospodine. Ljude valja zabliještiti.
– Vi dakle mislite da bi kralj taj novac mogao doista izgubiti?
– Ja to ne isključujem, ali će prije toga zaraditi stotinu i pedeset. Ako poznajete političkuračunicu, u što ne sumnjam, možete poći od te tačke.
– Gospodine, ja nisam jedini koji odlučuje. I vi ćete se složiti da kod prvog izvlačenjakralj može izgubiti golemu svotu.
– Između mogućnosti i stvarnosti neizmjerni je razmak, no vi ste u pravu. Ako kralj kodprvog izvlačenja izgubi veliku svotu, uspjeh je lutrije osiguran. To je čak poželjna nesreća. S moralnim učinkom valja računati jednako kao i s vjerojatnostima. Vi znate da su sva osiguravajuća društva bogata. Ja ću vam pred svim matematičarima Evrope dokazati da je nemoguće, ukoliko se ne umiješa bog, da kralj na toj lutriji ne zaradi jedan na pet. U tome je tajna. Priznajete li da se razum mora pokloniti pred matematičkim dokazom?
– Priznajem. Ali recite, zar castelletto26 ne može osigurati kralju dobitak?
26. Talijanski: granica rizika.
– Nema na svijetu castelletta koji bi vam mogao s potpunom i nedvojbenom sigurnošćujamčiti da će kralj uvijek dobivati. Castelletto služi samo za održavanje privremene ravnonteže nad jednim, dva ili tri broja koji su namjerno preopterećeni pa bi, izađu li, mogli priređivaču donijeti velike gubitke. U takvu slučaju castelletto ustanovljuje da je broj iscrpljen. Castelletto bi vam sa stanovitom vjerojatnosti mogao osigurati dobitak jedino tako da odgađa izvlačenje dok se svi izgledi ne izjednače, a onda lutrije ne bi tako reći ni bilo, jer bi do tog izvlačenja trebalo čekati deset godina. Osim toga, reći ću vam da bi takva lutrija postala pravi pravcati lopovluk. A od tog je pogrdnog naziva može sačuvati jedino redovito izvlačenje određenog dana u mjesecu, jer su korisnici tada sigurni da i onaj koji je priređuje može izgubiti.
– Biste li pristali da govorite pred cijelim Vijećem?
– Sa zadovoljstvom.
– I odgovorit ćete na sve prigovore?
– Na sve.
– Hoćete li mi donijeti svoj nacrt?
– Nacrt vam, gospodine, neću dati dok ne budem siguran da će biti prihvaćen i dok mine bude zajamčena dobit koju ću zahtijevati.
– Ali vaš plan ne može biti drugačiji od ovog koji ste maločas imali u rukama.
– U to sumnjam. U svom planu ja sam u grubim crtama procijenio koliko će kraljdobivati godišnje, i to sam računski dokazao.
– Mogli bismo ga prodati nekom društvu koje bi kralju, u ime otkupa, platilo određenusvotu.
– Oprostit ćete, ali s time se ne bih mogao složiti. Lutrija može uspijevati samo akopočiva na predrasudi koja neodoljivo djeluje na duh puka. Ova lutrija, ako se ja upustim u nju, bit će ili kraljevska, ili je neće biti. – Gospodin de Calsabigi misli isto.
– To mi je neobično drago.
– Imate li osoblje kadro da vodi castelletto?
– Trebaju mi samo razumni strojevi, a na tome Francuska zacijelo ne oskudijeva.
– Na koliko ste procijenili zaradu?
– Na sedamdeset posto kod svakog ulaganja. Onaj koji će kralju donijeti zlatnik od šestfranaka, dobit će natrag pet, i zanimanje će biti toliko da će čitav narod plaćati vladaru najmanje petsto tisuća franaka mjesečno. Ja ću to uvjerljivo dokazati Vijeću pod uvjetom da u njem sjede članovi koji, pošto priznaju nepobitne činjenice što proizlaze bilo iz političkog, bilo iz matematičkog računa, ne budu okolišili ili se kolebali.
Zadovoljan što sam imao gotov odgovor na svako pitanje, digoh se i načas iziđoh. Kad sam se vratio, zatekao sam ih gdje stoje i živo raspravljaju o stvari. Calsabigi mi prijateljski priđe i zapita me jesam li u svom planu predvidio i kvaterno. Odgovorio sam mu da općinstvo ima pravo igrati čak i na kvinto, ali da sam u svom planu predvidio mnogo veći ulog, jer igrač neće moći igrati ni na kvaterno ni na kvinto ako ne igra preko terna. On mi zauzvrat reče da je u svoj plan unio obični kvaterno i da je za jedan predvidio dobitak od pedeset tisuća.
Blago sam ga podsjetio da u Francuskoj ima izvrsnih matematičara koji će, čim ustanove da dobitak na istim kombinacijama nije uvijek jednak, iznijeti na javu naš sumnjivi dosluh.
On mi nato stegnu ruku i reče da bi želio da o svemu porazgovorimo. Ostavivši gospodinu du Vernaiju svoju adresu, otišao sam kad se stala hvatati noć. Bio sam zadovoljan i uvjeren da sam se povoljno dojmio mudra starca.
Nekoliko dana kasnije osvanu kod mene Calsabigi. Prijazno sam ga primio uvjeravajući ga da nisam zakucao na njegova vrata samo zato što se nisam usudio. On mi bez okolišanja reče da se sigurnost kojom sam neki dan govorio neobično dojmila gospode novčara.
– Ako vi zatražite u gospodina de Boulognea pristanak, siguran sam da ćemo unajskorije vrijeme otvoriti lutriju koja će nam donositi velike dobiti.
– U to ne sumnjam – odgovorio sam – samo što će oni iz toga izvlačiti još veće koristi, aipak se, kako vidite, nimalo ne žure. Dosad još nisu poslali po mene. Uostalom, ja imam važnijih poslova u vidu.
– Vidjet ćete da će vas još danas pozvati.

Znam naime da je gospodin de Boulognerazgovarao o vama s gospodinom de Courteilom.
– Ja ga, vjerujte, nisam za to molio.
Calsabigi me nato najljubaznije zamoli da pođem s njim na ručak i ja pristadoh.
Baš kad smo izlazili uručiše mi pismo od gospodina de Bernisa. Ministar mi je pisao neka sutradan dođem u Versailles gdje će mi on ishoditi prijem kod gospođe markize, a moći ću razgovarati i s gospodinom de Boulogneom.
Pismo sam pokazao Calsabigiju ne toliko iz taštine koliko iz poslovna lukavstva. Pročitavši ga, on primijeti da sad imam u rukama moćno oružje kojim mogu prisiliti čak i du Vernaija da pristane na osnivanje lutrije.
– Uspjeh vam je zajamčen – nastavi on – ukoliko niste toliko bogati da ga prezrete. Miveć dvije godine muku mučimo ne bismo li posao priveli kraju, i zauzvrat dobivamo samo glupe prigovore koje ste vi prošli put u tili čas oborili. Vaš se plan ne može mnogo razlikovati od moga. Zato se udružimo, jer tako će biti najprobitačnije, vjerujte mi. Imajte na umu da ćete, ostanete li sami, nailaziti na nepremostive poteškoće i da razumnih strojeva o kojima ste onomadne govorili, nećete naći u Parizu. Moj će brat preuzeti na se sav teret vođenja poslova. Pristanite i zadovoljite se time što ćete uživati polovinu dobiti koja pripada upravi, a to neće biti malo.
– Po tome sudim da je tvorac plana vaš gospodin brat, zar ne?
– Da, to je moj brat. On je bolestan tijelom, no zato mu je duh zdrav i neobično pronicav.Pođimo do njega.
Ugledao sam jednog čovjeka u postelji, kože pokrivene ružnim lišajem. To ga međutim nije smetalo da obavlja sve radnje kao i svaki zdrav čovjek. Jeo je s odličnim tekom, pisao, čitao i razgovarao. Među svijet nije nikad izlazio ne samo zbog lišaja već i zato što se neprestano morao grepsti sad na jednom sad na drugom mjestu, a to se u Parizu smatra odvratnom navadom, pa takva čovjeka preziru.
On mi reče da provodi dane u sobi, ne primajući nikoga, jer ga koža nepodnošljivo svrbi, a te muke može donekle ublažiti samo češanjem i grebanjem.
– Zato nam je bog i dao nokte – našalih se.
– Vi dakle vjerujete u svrsishodne uzroke? To je po mom sudu lijepo, no ja bih rekao dabiste se vi češali i da vam je bog zaboravio dati nokte.
On se nasmiješi i zapodjenu razgovor o poslu. Za manje od sata osvjedočio sam se da pred sobom imam čovjeka velika uma. Bio je stariji od svog brata i neoženjen. Razumijevao se odlično u novčarsku praksu i teoriju, bio je vrstan računarac, poznavao je trgovinu sviju zemalja, izvrsno je poznavao povijest, a uz to bijaše gorljiv poštovalac lijepog spola, duhovit govornik i pjesnik. Rodio se u Livornu, radio je u Napulju, u ministarstvu, odakle je s gospodinom de l'Hopitalom došao u Pariz. Premda njegov brat bijaše također veoma sposoban, ipak je u svemu zaostajao za njim.
On mi pokaza čitavu gomilu ispisanih listova gdje je bilo tačno opisano čitavo poslovanje lutrije.
– Ako mislite – rekao mi je – da ćete moći sve uraditi bez moje pomoći, ja ću vamčestitati, no rekao bih da ćete se uzalud obmanjivati, jer ako nemate iskustva i povjerljivih ljudi vičnih tom poslu, teorija vam neće mnogo pomoći. Da li znate što ćete uraditi kad dobijete dozvolu? Kad budete plan izlagali pred Vijećem, dobro ćete učiniti ako im odredite rok po isteku kojeg skidate sa sebe svaku odgovornost. Bez toga će neprestano odugovlačiti sve do sudnjeg dana. Mogu vam reći i to da bi gospodinu du Vernaiju bilo veoma milo kad bi doznao da smo se udružili.
S tim sam se i ja u sebi slagao, no nisam ni jednom riječju spomenuo da će mi njihova pomoć i te kako ustrebati.
Potom siđoh s njegovim bratom, koji me je prije ručka želio predstaviti svojoj ženi. Ugledao sam neobično žensko društvo: jednu staricu poznatu u Parizu pod imenom generalice La Mothe, koja bijaše znamenita zbog svoje nekadašnje ljepote kao i zbog svojih »zlatnih kapljica«, u ono vrijeme mnogo kupovanog lijeka, zatim još jednu oronulu staricu koju su u Parizu zvali barunica Blanche, a u ono je vrijeme još uvijek bila ljubavnica gospodina de Vauxa, i jednu treću, koju su nazivali predsjednikovicom. Bijaše tu i jedna mlada žena iz Piemonta, lijepa poput anđela. Zvali su je gospođom Razzetti, bila je udata za jednog guslača iz Opere, a tada je živjela u nježnom prijateljstvu s gospodinom Fondpertuisom, intendantom kraljevske blagajne za zabave i još nekih drugih blagajni.
Za tim se ručkom nisam osobito iskazao. Na pameti mi bijaše samo taj prvi ozbiljan posao u koji sam se upuštao, pa nisam imao volje za razgovor. I na večeri kod Silvije bijahu zapazili da sam rastresen, usprkos sve jačoj ljubavi kojom me je osvajala mlada Ballettijeva.
Dva sata prije svanuća otišao sam u Versailles, gdje me ministar de Bernis razdragano primi, rekavši kako bez njega ne bih nikad primijetio da se razumijem u novčarstvo.
– Gospodin de Bouiogne mi je rekao da ste svojom oštroumnošću zadivili gospodina du
Vernaija, a to je jedan od najvećih ljudi u Francuskoj. Otiđite odmah k njemu i poklonite mu se sa zahvalnošću. Lutrija će biti osnovana, a na vama je da se njome što bolje okoristite. Čim kralj pođe u lov, postavite se kod malih stanova[57], a ja ću vas, kad trenutak bude pogodan, pokazati gospođi markizi. Zatim ćete otići u ured ministarstva vanjskih poslova i predstavit ćete se gospodinu de Lavilleu, glavnom povjereniku, koji će vas lijepo primiti.
[57]... postavite se kod malih stanova. Takozvani »mali stanovi« (petits appartements) zapremali su dva krila Versajskog dvorca: u lijevom krilu stanovala je u prvom katu Marija Antoinetta, a u prizemlju prijestolonasljednik; u desnom krilu stanovao je Ljudevit XV, a njegove su odaje bile malim stepenicama povezane s odajama gospođe Pompadour.
Gospodin de Bouiogne mi je obećao da će izdati rješenje o osnivanju lutrije čim mu gospodin du Vernai javi da je Vijeće vojne škole dalo svoj pristanak. Ujedno mi je napomenuo neka mu bez kolebanja saopćim i druge zamisli ako ih imam.
Oko podneva markiza de Pompadour pođe prema malim stanovima u pratnji princa de Soubisea i mog zaštitnika, koji me odmah predstavi uzvišenoj gospođi. Pošto mi se po dvorskom običaju poklonila reče da je s velikim zanimanjem čitala povijest moga bijega.
– Ta su gospoda odozdo – nadoveza smiješeći se – veoma opasna. Da li posjećujeteposlanika?
– Najveći dokaz poštovanja koji mu mogu dati, gospođo, jest da mu ne dolazim.
– Nadam se da ćete se sad nakaniti da se stalno nastanite kod nas.
– To bi za me bila najveća sreća, no morao bih imati moćnu zaštitu, a ta se, kako mikažu, u ovoj zemlji ukazuje samo sposobnim i nadarenim ljudima.
– Ja mislim da vas ni najsmionije nade neće iznevjeriti, jer vi imate dobrih prijatelja.Meni će biti drago ako vam u nečem budem od koristi.
Velečasni Laville primio me je veoma prijazno i otpustio me tek pošto mi je tvrdo obećao da će misliti na mene čim se ukaže povoljna prilika.
Potom sam otišao na objed u svratište gdje mi se pridružio neki velečasni dobroćudna izgleda koji me upitao bih li htio da zajedno objedujemo. Pristao sam iz puke pristojnosti. Kad sjedosmo za stol, on mi čestita na lijepom prijemu kojim me je udostojao velečasni de Laville.
– Bio sam ondje – nastavio je – i premda sam bio zabavljen pisanjem, čuo sam gotovosve što vam je ljubazno kazao. Da li bih vas smio zapitati tko vam je ishodio pristup toj uvaženoj ličnosti?
– Ako ste baš toliko radoznali, gospodine velečasni, reći ću vam bez predomišljanja.

– Oh, ne, nisam radoznao. Oprostite mi, molim vas. Poslije te upadice govorio je samo oobičnim i ugodnim stvarima. Odvezli smo se zajedno i stigli oko osam sati u Pariz, gdje se rastadosmo pošto smo se jedan drugome predstavili i obećali da ćemo se uzajamno posjećivati. On je sišao u Ulici Bons Enfants, a ja sam otišao na večeru Silviji, u Ulicu Petit Lion.
Ta jedinstvena žena čestita mi na novim poznanstvima, preporučivši mi da ih brižljivije njegujem.
Kod kuće nađoh pismo od gospodina du Vernaija u kojem me molio da sutradan u jedanaest sati budem u Vojnoj školi.
U devet sati izjutra osvanu Calsabigi. Donio mi je od svog brata velik arak papira na kojem bijaše ispisana matematička tablica cijele lutrije koju sam imao izložiti Vijeću. Bijaše to proračun vjerojatnosti u odnosu na sigurne izglede, koji sam ja u prvom razgovoru obrazložio samo u općim crtama.
Odlučivši da ne odstupam od tog nacrta, uputih se dakle, oboružan uputama, u Vojnu školu gdje sastanak odmah započe. Bio je pozvan i gospodin d'Alembert kao najveći poznavalac opće aritmetike. Njegovo sudjelovanje ne bi se smatralo za potrebno da je gospodin du Vernai bio sam, ali ondje je bilo i takvih glava koje i pored nepobitne očiglednosti nisu priznavale tačnost izrađenog proračuna.
Poslije mog izlaganja, koje je potrajalo svega pola sata, gospodin de Courteil ukratko ponovi ono što sam ja rekao. Čitav su mi sat postavljali neosnovane prigovore koje sam s velikom lakoćom pobijao. Rekao sam im da je umijeće računanja, općenito uzevši, umijeće pronalaženja jedinstvenog odnosa koji proizlazi iz kombinacija više odnosa, a to vrijedi kako za moralni tako i za matematički račun. Kad bi bilo drugačije, tumačio sam im, na svijetu ne bi nikad bilo osiguravajućih društava koja su sva bogata i napredna, pa se smiju zlom udesu i ludim glavama koje ga se pribojavaju. Na kraju im rekoh da na svijetu nema pametna i časna čovjeka koji bi se primio vođenja lutrije uz obavezu da će ona pri svakom izvlačenju dobivati, pa ako bi se netko tako preuzetan i našao, morali bi ga smjesta protjerati, jer ili ne bi održao riječ, ili bi se služio lopovskim sredstvima.
Gospodin du Vernai ustade prvi, izjavivši da se lutrija, ukoliko pođe po zlu, uvijek može ukinuti. Gospoda se raziđoše pošto su potpisali neki spis koji im je predočio gospodin du Vernai.
Calsabigi dođe sutradan k meni i saopći mi da je stvar gotova i da se samo čeka na potpisivanje rješenja. Obećao sam mu da ću svakog dana ići gospodinu de Boulogneu i da ću isposlovati da on, Calsabigi, bude imenovan za upravitelja čim saznam kakvu su ulogu meni dodijelili.
Ponudili su mi, a ja sam to odmah prihvatio, šest ubiračkih ureda i četiri tisuće franaka u ime same lutrije, koje sam bio vlastan povući ukoliko ustupim urede. Taj mi je iznos naime služio umjesto jamčevine.
Rješenje bi donijeto osam dana kasnije. Za upravitelja imenovaše Calsabigija, uz nagradu od tri tisuće franaka po izvlačenju i godišnju plaću od četiri tisuće franaka, jednako kao i meni. Uz to mu dodijeliše i glavni ured u zgradi lutrije, u Ulici Montmartre. Ja sam od svojih šest ureda odmah prodao pet, i to po dvije tisuće franaka svaki, a šestog sam ostavio u ulici Saint-Denis, raskošno ga opremivši. U svojstvu činovnika namjestio sam ondje svog sobara. Bio je to jedan mladi Talijan, neobično bistar, koji je nekad kao sobar služio kod princa de La Catolica, napuljskog poklisara.
Odrediše dan prvog izvlačenja i objaviše da će sve srećke koje dobiju biti isplaćene osam dana po izvlačenju, u glavnom uredu lutrije.
Ja sam pak dvadeset i četiri sata kasnije dao objaviti da će sve srećke koje dobiju, a nose moj potpis, biti isplaćene dva dana po izvlačenju u mom uredu, u Ulici Saint-Denis. Posljedica toga bijaše da su svi dolazili kupovati u moj ured. Ja sam dobivao šest posto na ubranu svotu. Pedesetak ili šezdesetak povjerenika iz ostalih ureda bijahu toliko glupi da su me kod Calsabigija optužili zbog mog poslovanja. On im je mogao odgovoriti samo to da im nitko ne brani da se nadmeću sa mnom, čineći isto, no za to im je trebalo novaca.
Kod prvog izvlačenja ubrao sam 40 tisuća franaka. Sat po izvlačenju moj mi povjerenik donese poslovni upisnik koji je pokazivao da imamo isplatiti osamnaestak tisuća livri na ime dobitaka izvučenih isključivo u kombinacijama amba. Novac sam mu odmah dao. I moj je namještenik dobro prolazio, jer iako nije ništa tražio, često je dobivao od zahvalnih dobitnika nagrade o kojima ja nisam vodio računa. U općem dohotku, koji je iznosio dva milijuna, lutrija je zaradila 600 tisuća franaka. Samo u Parizu bilo je ubrano 400 tisuća franaka.
Drugog sam dana s Calsabigijem objedovao kod gospodina du Vernaija. Sa zadovoljstvom smo ga slušali kako se u šali tuži da je previše zaradio. U Parizu je bilo izvučeno samo oko dvadesetak terna, koji, iako sitni, pribaviše lutriji ugled i veliko povjerenje. Strast za igranjem bijaše već počela hvatati maha, pa smo predviđali da ćemo kod narednog izvlačenja ubrati dvostruko.
Za stolom sam bio meta šaljivih napada zbog onog svog poteza, no podnosio sam ih sa zadovoljstvom. Calsabigi je izračunao da sam tim nesmotrenim činom osigurao sebi godišnju rentu od 120 tisuća franaka, na štetu drugih ubirača. Gospodin du Vernai odgovori da je slične nesmotrenosti i on nekad počinjao i da, uostalom, i drugi ubirači mogu uraditi isto, jer će to samo povećati ugled lutrije.
Pri drugom izvlačenju morao sam zbog isplate jednog terna od 40 tisuća posuditi novaca. Ubrao sam doduše šezdeset tisuća, ali sam blagajnu uoči izvlačenja morao po zakonu predati bankovnom povjereniku.
Kamo god bih dolazio, u kazalištima, u otmjenim kućama, svi bi mi, čim bi me spazili, davali novac, moleći me da igram za njih i da im ja sam dam srećku, jer ovi se u to ništa ne razumiju. Zato sam po džepovima uvijek nosio sitnije i krupnije srećke, pa sam im davao da izaberu i svake se večeri vraćao kući pun zlatnika. Drugi ubirači nisu imali te povlastice. Nisu to bili ljudi za koje bi netko jamčio. Ja sam se jedini vozio kočijom, a to mi je stvaralo ugled i otvaralo blagajne. Pariz je bio i još je uvijek grad u kojem se o svemu sudi prema vanjskom izgledu, i možda nigdje na svijetu nije vanjštinom lakše obmanuti ljude. Međutim, budući da je čitalac sad upoznat s tim mojim pothvatom, o lutriji će biti tek povremeno spomena.
Mjesec dana nakon mog dolaska u Pariz doputovao je iz Dresdena moj brat François, s kojim bijah napustio Francusku godine 1752. U Dresdenu je proveo četiri godine, preslikavajući najljepše slike bitaka iz slavne galerije. Srdačno smo se zagrlili, no kad mu htjedoh ponuditi pomoć svojih utjecajnih znanaca da mu osiguram prijem na Akademiju, odgovorio mi je da mu ne treba zagovora.
Izradio je jednu sliku koja je predstavljala bitku, izložio je u Louvru i bio jednodušno primljen. Akademija mu je za otkup slike isplatila dvanaest tisuća franaka. Poslije prijema u tu visoku ustanovu moj je brat postajao sve slavniji i u dvadeset i šest godina zaradio je gotovo milijun franaka, ali ga je upropastila pretjerana raskoš i dvije nesretne ženidbe.

XVII
Otac Laville Otac Galiani - Značajke napolitanskog narječja - Odlazim u Dunquerque u tajnoj misiji - Odličan uspjeh - Vraćam se u Pariz preko Amiensa - Moje smiješne budalaštine -
Gospodin de la Bretonniere - Moj izvještaj je dobro primljen - Dobivam pet stotina lujdora Razmišljanja
Jednog dana, kad sam došao u Versailles, ministar vanjskih poslova upitao me imam li sklonosti i dara za tajne misije. Odgovorio sam mu da imam sklonosti za svaki pošten posao koji mi obećava dobru zaradu, a što se tiče dara, na mene se može sa sigurnošću osloniti. Reče mi da odem na razgovor s velečasnim ocem Lavilleom.
Otac Laville, prvi pomoćnik ministra vanjskih poslova, bijaše čovjek hladan, rođen za političara, duša i pokretač svog odjela, veoma cijenjen. Vjerno je služio državi obavljajući povjerene mu poslove u Haagu. Kralj ga je u znak zahvalnosti nagradio podijelivši mu biskupiju istog dana kad je umro, što bijaše malo prekasno. Nasljednik svih njegovih dobara postade neki Garnier, pravi srećković, nekadašnji kuhar kod gospodina d'Argensona, koji se obogatio koristivši prijateljstvo što mu ga je otac de Laville vjerno iskazivao.
Ta dva prijatelja koji bijahu otprilike iste dobi pohranili su kod nekog notara oporuku u kojoj su se uzajamno imenovali za isključive nasljednike svega što posjeduju. A nadživio je Garnier.
Pošto mi održa pravo predavanje o značenju tajnih misija i o tome kako mudri moraju biti oni koji ih se laćaju, zadrža me na večeri. Za stolom sam upoznao tajnika napuljskog poslanstva, velečasnog Galianija. Bio je to neobično duhovit čovjek. Imao je poseban dar da svemu što kaže, pa bilo to i najozbiljnije, dade šaljiv prizvuk, a da se sam pri tom nikada ne nasmije. Govorio je veoma dobro francuski, ali s neizbježnim napuljskim naglaskom, zbog čega je bio veoma omiljen u svakom društvu.
Otac Laville reče mu kako se gospodin de Voltaire požalio što su njegovu Henrijadu preveli u napuljskim stihovima i to tako da se čitaoci moraju smijati. On mu odgovori da Voltaire nema pravo, jer da je priroda napuljskog govora takva da ga je nemoguće pretočiti u stih a da ne pobudi smijeh.
– Zamislite – reče – mi imamo prijevod Biblije i Ilijade koji djeluju neodoljivo smiješno.
– Što se Biblije tiče, možda, ali za Ilijadu to ne bih nikad rekao.
Vratio sam se u Pariz upravo uoči odlaska gospođice de la M-re[58] koja je postala gospođa P. Stoga sam se mirne savjesti predao savršenoj ljubavi s Manon Balletti, koja mi je danomice davala dokaza da sve više napredujem u njenu srcu. Prijateljstvo i poštovanje što sam ih gajio prema njenoj obitelji gonili su od mene i samu pomisao da je zavedem, ali budući da sam se danomice sve vatrenije zaljubljivao, i ne misleći da je zaprosim, nisam ni sam znao što zapravo smjeram.
[58] Gospođica M-re, koja nije identificirana, bila je jedna od Casanovinih prolaznih ljubavi u Parizu.
Početkom mjeseca svibnja dobih od gospodina de Bernisa pismo da odem u Versailles na razgovor k ocu Lavilleu. Ovaj me upita bih li se prihvatio toga da razgledam osam do deset ratnih brodova u zalivu Dunquerque, pošto se na vješt način upoznam s njihovim zapovjednicima. Potom bih mu morao podnijeti podrobni izvještaj o svemu što se tiče opreme, broja mornara, svih vrsta municije, uprave i policije.
Odgovorio sam da sam pripravan pokušati, da ću mu po povratku dati pismeni izvještaj i da će onda biti na njemu da prosudi jesam li dobro izvršio zadatak.
– Budući da se radi o tajnoj misiji, ne mogu vam dati nikakvo pismo. Mogu vam samopoželjeti sretan put i opskrbiti vas novcem.
– Nikako, novac neću primiti. Kad se vratim, dat ćete mi onoliko koliko mislite da samzaslužio, a da bi mi put bio doista sretan, dajte mi rok od tri dana, jer moram pribaviti nekoliko pisama.
– Nastojte barem da se vratite prije kraja mjeseca. To je sve.
Istog dana razgovarao sam kojih pola sata u Burbonskoj palači sa svojim zaštitnikom i on se nije mogao dovoljno nahvaliti moje razboritosti što nisam htio novac unaprijed, te mi opet – plemenit kao uvijek – dade svitak sa stotinu lujdora.
Od tog dana nisam više nikada bio primoran da posegnem u kesu tog plemenitog čovjeka, pa ni četrnaest godina kasnije u Rimu.
– Budući da je riječ o tajnoj misiji – reče mi on – žao mi je, ali vam ne mogu datiputnicu, no mogli biste je nabaviti, recimo, kao tobožnji kraljev komornik, u čemu vam može pomoći Silvia. Neophodno je da se vladate vrlo razumno, a naročito se čuvajte korupcionaških afera, jer vam je jasno, nadam se, ako vam se bilo što desi, da ćete se uzalud pozivati na svog nalogodavca, jer vas on neće priznati. Poslanici su jedini službeni špijuni. Prema tome vi morate biti daleko obazriviji i mnogo pažljiviji od njih. Ako mi, kad se vratite, pokažete svoj izvještaj prije no što ga podnesete ocu Lavilleu, reći ću vam što se po mom mišljenju može izostaviti.
Posve sam se predao tom poslu, u kome bijah novajlija. Rekao sam Silviji da bih htio otpratiti neke Engleze do Calaisa i zatim se vratiti u Pariz, pa da bi mi učinila uslugu ako bi mi pribavila putnicu vojvode od Gesvresa. Smjesta je pristala da mi učini tu uslugu i napisa pismo vojvodi, upozorivši me da moram vlastoručno predati njeno pismo, jer se takve putnice daju samo uz osobni opis onih kojima se izdaju. One su doduše vrijedile samo za Ile de France, ali su ih uvažavali u čitavoj sjevernoj Francuskoj.
Otišao sam vojvodi s njenim mužem. Vojvoda je bio na svom posjedu u Saint-Toinu. Tek što me je vidio i pročitao pismo, naredi da mi se izda putnica. Zatim sam otišao do bankara Cornemana i predao mu sto lujdora da mi izda na istu svotu kreditno pismo na neku od pouzdanih banaka u Dunquerqueu s naročitom preporukom, jer da idem onamo da se pozabavim. Corneman je to učinio sa zadovoljstvom, i ja sam otputovao istog dana predveče.
Tri dana kasnije stigoh u Dunquerque i potražih bankara kome me je gospodin Corneman preporučio. Tek što je pročitao pismo, izbroja mi sto lujdora i zamoli me da ga predveče pričekam u svom svratištu kako bi me mogao predstaviti zapovjedniku. To je bio gospodin du Barail, veoma uljudan čovjek, kao uostalom i svi Francuzi. Pošto mi je postavio nekoliko uobičajenih pitanja, pozove me da večeram s njegovom suprugom. I ona me je primila jednako srdačno.
Uzdržao sam se od kartanja kako bih imao vremena da upoznam sve kopnene i pomorske časnike. Pripovijedao sam o mornarici uopće, gradeći se kao poznavalac, jer sam tobože služio u mornarici svoje republike, i za cigla tri dana pođe mi za rukom da upoznam kapetane svih brodova, s kojima se ubrzo srdačno sprijateljili. Govorio sam nepovezano o građi brodova, o venecijanskom načinu upravljanja i opazio sam da me ti valjani pomorci slušaju s više zanimanja kada bih izvaljivao gluposti nego kad bih govorio razumne stvari. Jedan od kapetana pozvao me četvrtog dana na svoj brod, nakon čega su me pozivali i svi drugi, bilo na doručak, bilo na zakusku. Svaki od posjeta potrajao bi čitav dan.
Pokazivao sam živo zanimanje za sve, silazio do dna broda, postavljao stotinu pitanja i posvuda bih nailazio na mlade časnike koji su se upravo natjecali u tom da se prave važni, tako da sam ih lako navodio da se razbrbljaju. Poticao sam ih da mi u povjerenju kažu sve što mi je trebalo za pojedinosti mog izvještaja.
Prije no što bih legao zapisivao bih sve što sam tog dana vidio dobro ili loše na dotičnom brodu. Spavao sam samo četiri ili pet sati. Za petnaestak dana zaključih da sam dovoljno doznao.
Za vrijeme tog puta nijednom se nisam dao zavesti nekom lakomislenošću ili željom za ništavnim razonodama, jer me je moja misija i odveć zaokupljala.
Jednom sam bio gost kod gospođe P. u maloj vili izvan grada. Bio sam nasamo s njom ali sam se ponio samo kao prijatelj, iako je prošlo tek nekoliko sedmica od našeg ljubavnog doživljaja. Sam sam se čudio svojoj hladnoći, ali ja se i odviše dobro poznajem a da bih taj svoj postupak pripisao vrlini. Pa kako to onda?
Jedna talijanska poslovica tumači veoma dobro prirodu čovjeka, i evo što bijaše pravi razlog: »Cazzo non vuol' pensieri«.27
27. K... neće briga.
Pošto sam obavio svoju misiju i oprostio se od sviju, sjedoh na svoje mjesto u poštanskoj kočiji da se vratim u Pariz, ali, da se malo razonodim, pošao sam drugim putem.
Oko ponoći, više ne znam na kojoj stanici, naredih da se upregnu konji za put do slijedeće stanice. Kočijaš me upozori da je slijedeća stanica Aix, zaraćen grad u koji se ne može ući noću. Odgovorih da ću već znati ući i ponovo zapovjedih da se upregnu konji, i evo me u Aixu.
Kočijaš pokuca na gradska vrata i reče:
– Glasnik!
Pustili su me da čekam pun sat, zatim otvore i saopće mi da moram poći zapovjedniku. Kunući odoh do njega. Uvedoše me u spavaonicu gdje je u alkovenu neki čovjek u elegantnoj noćnoj kapi spavao sa ženom dražesnog lica.
– Čiji ste glasnik? – upita.
– Ničiji, ali budući da se žurim...
– Ništa me se ne tiče. Razgovarat ćemo sutra. A dotad ćete ostati u stražarnici. Dajte mimira da spavam. Odlazite.
Odveli su me u stražarnicu gdje provedoh ostatak noći sjedeći na podu. Kad je svanulo, počeh vikati, psovati i zahtijevati da me puste. Nitko ne odgovori. Kad je bilo deset sati, izderah se na časnika straže da njihov zapovjednik može i da me ubije, ali mi ne može odbiti da napišem pismo i pošaljem ga u Pariz. Upita me za ime. Ja mu ga pokazah na svojoj putnici. On mi odgovori da će je predočiti zapovjedniku. Istrgoh mu je iz ruku, a on mi na to reče neka pođem zajedno s njim zapovjedniku.
I mi smo pošli. Časnik uđe prvi i nakon četiri minute izađe da me uvede. Predočih zapovjedniku putnicu, on je pogleda ispitujući u isti mah odgovara li mom opisu, zatim mi je vrati rekavši da sam slobodan i zapovjedi časniku da mi dopusti da se ukrcam u poštanska kola.
– Sad se više ne žurim – rekoh mu. – Moram nekome poslati glasnika i pričekati njegovpovratak. Zaustavivši me na putu, povrijedili ste prava čovjeka.
– Tome ste sami krivi, jer ste se izdavali za glasnika.

– Pa rekao sam vam da nisam glasnik.
– Rekli ste kočijašu, a to je dovoljno.
– Kočijaš je lagao. Ja sam mu samo rekao da ću se već pobrinuti da mi otvore vrata.
– Zašto mi niste pokazali vašu putnicu?
– Zašto mi niste dali prilike za to?
– Za tri-četiri dana znat ćemo tko od nas ima krivo.
– Kako vas volja.
Odveli su me do pošte koja je bila u isti mah i gostionica. Čas zatim spazih pred vratima svoju poštansku kočiju. Zatražih od gazde da mi pošalje skoroteču, spremnog da ode na moju zapovijed, a potom naručih sobu s dobrim krevetom, pribor za pisanje, naredivši da mi odmah donesu juhu, a ručak neka bude spremljen za dva sata. Naredio sam također da skinu moj kovčeg i sve što sam imao u kočiji. Zatim se svukoh, umih i pripremih da pišem, ni sam ne znam kome. Uviđao sam da imam krivo, ali kad sam se već počeo praviti važan, morao sam do kraja izdržati u toj ulozi. Ljutio sam se sam na sebe što sam se tako nerazborito prisilio da ostanem u Aixu do povratka teklića kojeg sam naručio. Odlučio sam ipak da ostanem, da se barem odmorim. Bijah u samoj košulji i upravo sam srkao juhu, kadli preda mnom osvanu zapovjednik glavom.
– Zbilja mi je žao – reče mi uljudno – što mislite da sam vam dao razloga za žaljenje. Jasam samo vršio svoju dužnost, jer nisam mogao drukčije misliti no da je kočijaš postupio prema vašem naređenju.
– Možda, ali dužnost vam nije nalagala da me istjerate iz svoje sobe.
– Bio sam dremovan.
– Kao i ja sad, samo meni uljudnost ne dopušta da postupim kao vi.
– Smijem li vas zapitati, jeste li ikada bili vojnik?
– I na kopnu i na moru, a prestao sam onda kada mnogi drugi tek započinju.
– Ako je tako, onda morate znati da noću zaraćeni grad nikada ne otvara vrata osimkraljevu glasniku ili vrhovnom vojnom zapovjedniku.
– No prije nego se vrata otvore, ima vremena i mjesta za uljudnost.
– Ne biste li se odjenuli i pošli na šetnju sa mnom? Taj mi se prijedlog svidio, jer me jenjegova nadutost silno razdraživala. Zavodnička pomisao da izmijenim s njime koji udarac mačem za tren mi smuti razum. Odgovorih mu mirno i s puno poštovanja da ta čast ima za mene prednost pred svim ostalim poslovima. Zamolih ga da sjedne dok se ne odjenem. Obukoh hlače bacivši na krevet pištolje koji su bili u džepovima. Zatim pozvah brijača da mi na brzu ruku uredi periku, a onda izvukoh iz platnenog toka mač i opasah ga.
Zaključah sobu i gazdi predadoh ključ. Zatim izađosmo.
Pošto smo prošli dvije ili tri ulice, uđosmo kroz neku vežu u dvorište za koje sam mislio da je prolaz, no on se zaustavi na njegovu kraju pred otvorenim vratima, i ja spazih mnogobrojno društvo žena i muškaraca. Nije mi ni načas palo na pamet da uzmaknem.
– Ovo je moja žena – reče mi zapovjednik i odmah se ovako obrati svojoj supruzi: –Gospodin Casanova došao je da ruča s nama.
– Tako zaista i treba – reče lijepa gospođa digavši se od stola pošto je odložila karte –inače vam ne bih nikad oprostila što ste nas noćas probudili.
– Za tu sam grešku ispaštao, gospođo. Nakon takva čistilišta dopustite mi da vam kažemda zaslužujem ovakav raj.
Na to se ona nasmije i, pošto me je posjela pored sebe, nastavi partiju.
Priznajem da sam se osjećao sasvim nadigran i nije mi preostalo drugo no da hinim dobro raspoloženje, to više što mi je ta zgodna komedija omogućila da časno uzmaknem i pružila izliku da odem ne šaljući teklića ni sam ne znam kome.
Zapovjednik je uživao u svojoj pobjedi govoreći raspoloženo o svemu i svačemu, o dvoru, o dnevnim poslovima, obraćajući se često meni kao da nikad među nama nije bilo nikakve razmirice. Uživao je u ulozi junaka, a ja sam nastojao sačuvati držanje mladog čovjeka koji je umio nagnati jednog starog časnika da mu dade zadovoljštinu, a to uistinu bijaše zadovoljština koja mi je služila na čast.
Poslužiše ručak i budući da i uspjeh uloge zavisi o načinu na koji se igra, bio sam duhovit kao rijetko kad. Razgovor bijaše začinjen duhovitim besjedama i lijepim riječima, a ja sam nastojao da razigram duhovitost lijepe zapovjednikovice.
Ona je bila barem trideset godina mlađa od svog muža. Ni jednom se riječi nije spominjao onaj qui pro quo zbog kojeg sam odsjedio šest sati u stražarnici. Međutim za vrijeme deserta sam zapovjednik butanu glupost koju zaista nije trebao počiniti.
– Vi ste bili toliko naivni – reče mi – da povjerujete kako ću se tući s vama. Baš sam vasnadmudrio.
– Ne znam da li sam povjerovao – odgovorih mu – no znam da sam odjednom postaojako radoznao da vidim što će biti od te naše šetnje, i divim se vašoj duhovitosti. Daleko sam od toga da se osjećam nadmudren, zadovoljan sam, naprotiv, pa čak sam vam i zahvalan.
On mi ne odgovori i mi se digosmo od stola. Gospođa me je uzela za trećeg u partiji, zatim smo otišli u šetnju, a predveče sam se oprostio. No otišao sam tek sutradan pošto sam u čisto prepisao svoj izvještaj.
U pet sati izjutra spavao sam na svom sjedalu u poštanskoj kočiji, kadli me netko probudi. Bili smo na ulazu u Amiens, a probudio me je činovnik ureda koji ubire carine za robu koja se prevozi. Taj me činovnik zapita nemam li nešto što je protiv kraljevskog zakona. Zlovoljan kao i svatko koga ovakva jedna životinja liši blaženstva sna da bi mu dodijavala dosadnim pitanjima, odgovorih mu, uz psovku, da nemam ništa i neka me, dovraga, pusti spavati.
– Budući da ste naprašiti, pokazat ću ja vama – odgovori on. Zatim zapovjedi kočijašu da uđe s kolima u grad, dade skinuti moju prtljagu, a meni reče neka siđem. Pošto mi uzeše ključeve, prisiliše me da čekam dok se nije sve pregledalo.
Odmah sam postao svjestan greške što sam je počinio, ali natrag se više nije moglo. Budući da ništa nisam imao, nije trebalo da se bojim, no moja će me neobuzdanost stajati dva duga sata, sve dok te hulje ne iskoriste sva prava koja su im dana. Vidio sam kako im se lica žare slašću osvete. Činovnici u Francuskoj koji su u to vrijeme pregledavali putnike na gradskim vratima pripadali su najgorem ološu. Ali kad bi otmjene osobe postupile s njima uljudno, onda bi se, polaskani time, ponašali podnošljivo. Ako biste im dali napojnicu od dvadeset i četiri sua, postajali bi čovječni. Poklonili bi se putniku, zaželjeli sretan put ne prouzročivši mu nikakve neprilike. Znao sam to, ali ima časova kad se čovjek prepušta raspoloženju i zaboravlja ili ne mari za ono što zna.
Ali stvar ne bijaše time okončana. Preostala su još kola. Hulja koja ih je pretraživala poviče pobjedonosno, našavši ostatak livre duhana što sam je kupio u St. Omeru na putu za Dunquerque. Šef bande likujući naredi da se zaplijene moja kola i reče mi da sam dužan platiti dvjesta franaka globe.
Na tren sam izgubio strpljenje, i čitalac može zamisliti što sam sve izgovorio tim žbirima. Rekao sam im neka me vode intendantu, a oni odgovoriše neka sam pođem ako želim. Okružen gomilom nitkova koja se sve više povećavala, uđoh u grad pješice, grabeći kao mahnit. Ušao sam u prvu otvorenu radnju i zamolih gazdu da me odvede intendantu. Ispričah mu svoj slučaj, a neki dobroćudni čovjek koji se tu zatekao reče mi da će me on odvesti do njega, ali da ga neću zateći, jer su ga već sigurno obavijestili, i da ću se teško izvući iz neprilike ako ne platim ili barem ne položim kauciju.
Zamolih ga da me odvede, a ostalo je moja briga. No on mi reče da se prije svega moram osloboditi gomile koja me je slijedila: neka joj dadem jedan lujdor pa neka ide nešto popiti. Dadoh mu novac i zamolih ga da to obavi umjesto mene.
I zaista, čudesno mu je uspjelo: svjetina se raziđe kličući od veselja. To je, eto, puk koji danas sebe smatra kraljem Francuske.
Taj mi čovjek – koji je pošao sa mnom do intendanta – reče da je po zanimanju prokurator.
Stigosmo do intendantove kuće, no vratar nam kaza da je gospodin izašao sasvim sam i da će se vratiti tek kasno u noći i da ne zna gdje će ručati i večerati.
– Ovaj je dan, dakle, izgubljen – reče mi prokurator.
– Potražimo ga ondje gdje bi mogao biti, sigurno ima prijatelje, ima neke navike. Dat ćuvam jedan lujdor za izgubljen dan.
– Stojim vam na usluzi.

Četiri smo ga sata posvud tražili i obišli deset ili dvanaest kuća. U svima sam razgovarao s gazdama ili gazdaricama, preuveličavajući posvuda nevolju koju su mi natovarili na leđa. Slušali su me, žalili i jedino što su mi utješljivo mogli reći bilo je to da će se zacijelo k njima svratiti da prespava, i da će me tada morati saslušati.
U jedan i po prokurator me doveo k nekoj staroj gospođi koja je uživala velik ugled u gradu. Bila je za stolom sasvim sama. Pažljivo je slušala, a onda najhladnokrvnije reče kako ne misli da će se ogriješiti o zakone diskretnosti ako meni, strancu, kaže gdje bih mogao naći čovjeka koji zbog svog položaja mora nastojati da bude nedohvatljiv.
– Zato ću vam, gospodine, otkriti nešto što nije tajna. Moja mi je kći rekla sinoć da ju jepozvala gospođa XX na ručak kojemu će prisustvovati i intendant. Otiđite dakle onamo i naći ćete ga za stolom zajedno s najotmjenijim amijenskim društvom. Savjetujem vam – doda smijući se – da uđete bez najave. Sluge koje dvore za stolom i idu iz kuhinje u blagovaonicu pokazat će vam put a da ih za nj i ne upitate. Tamo ćete moći s njim razgovarati htio on to ili ne htio, makar ga i ne poznajete, i tako će čuti sve strahote što ste mi ih iznijeli u svom pravednom gnjevu. Žao mi je što neću prisustvovati tom krasnom i iznenadnom obratu stvari.
Užurbano sam joj se poklonio i trkom odjurio do označene kuće, s prokuratorom satrvenim od umora.
Ušao sam sa slugom i mojim vođom bez i najmanje poteškoća u dvoranu gdje spazih za stolom dvadesetak osoba u odličnom raspoloženju.
– Oprostite, gospođe i gospodo – rekoh – što sam u ovako užasnom stanju, u kakvom mevidite, prisiljen da pomutim mir i radost vašeg blagovanja.
Svi ustadoše, jer sam taj kompliment gromoglasno dreknuo. Bio sam razbarušen, sav u jednoj vodi, lica izobličena od gnjeva. Možete zamisliti zaprepaštenje društva koje se sastojalo od najotmjenijih dama i isto takvih udvarača.
– Od sedam sati izjutra tražim – nastavih – po svim kućama ovoga grada gospodinaintendanta, da bih ga napokon pronašao ovdje. Znam da je tu i da me ovog časa sluša ako ima uši. Došao sam da mu kažem da odmah naredi svojim sluganima, koji su zaplijenili moju kočiju, da je vrate kako bih slobodno nastavio putovanje. Ako katalonski zakoni[59] nalažu da za sedam unci duhana što ga imam za osobnu upotrebu moram platiti dvjesta franaka, onda ih ja ne priznajem i izjavljujem da neću platiti ni pare. Ostat ću ovdje, poslat ću tekliča svom poslaniku, a on će se požaliti samom kralju da su pogazili prava čovjeka ovdje u Ile de Franceu, na mojoj osobi, i dobit ću zadovoljštinu. Ljudevit XV doista je odveć velik vladar a da bi dopustio da bude smatran za sukrivca ove neobične vrste zločina. U svakom slučaju ova će se afera, ako mi se uskrati nadoknada za počinjenu štetu, pretvoriti u veliku državnu aferu, jer odmazda moje republike neće biti doduše takva da će biti pobijeni svi Francuzi na njenom području, ali će im svima narediti da napuste zemlju. Evo tko sam, čitajte!
[59] To je vjerojatno aluzija na zakonske propise u Kataloniji koji su bili veoma strogi.
Pjeneći se od bijesa, bacih nasred stola svoju putnicu. Jedan je od gostiju podigne, pročita, po svoj prilici intendant. I dok je moja putna isprava išla od ruke do ruke zaprepaštenih gostiju, on mi kaza, sačuvavši svoj naduti stav, da je on u Amiansu zato da se brine kako bi se izvršavali propisi i da prema tome mogu otputovati samo ako platim ili položim kauciju.
– Ako vam je to dužnost, onda morate smatrati i moju putnicu kao naredbu. Budite viosobno moj zalog, ako ste plemić.
– Da li je kod vas običaj da plemstvo bude zalogom prekršiteljima?
– Plemstvo kod nas ne pada nikada tako nisko kao što je vršenje nečasnih službi.
– U kraljevoj službi nema nečasnih službi.
– Krvnici to isto kažu.
– Pazite što govorite!
– Pazite vi što radite. Znajte, gospodine, da sam slobodan čovjek, osjetljiv i k tomeuvrijeđen, i da se ničega ne bojim. Ako ste kadri, dajte me izbaciti kroz prozor.
– Gospodine – umiješa se na to jedna gospođa, a po tom sam znao da je to gospodaricadoma – kod mene se ljudi ne bacaju kroz prozor.
– Gospođo, čovjek u gnjevu često izgubi razum. Padam vam pred noge moleći zaoproštenje. Udostojte se uvidjeti da sam po prvi put u životu postao žrtvom jedne takve podvale, i to u kraljevstvu u kojem sam smatrao da se moram čuvati samo nasilja drumskih razbojnika. Za njih imam pištolje, za ovu gospodu imam putnu ispravu, ali čini se da to njima ništa ne znači. Zbog sedam unci duhana što sam ga kupio prije tri sedmice u St. Omeru ovaj me je gospodin opljačkao i prekinuo moje putovanje, a sam mi je kralj jamac da se to nitko neće usuditi. Traži da platim pedeset lujdora, izručuje me bijesu neobuzdane svjetine koje me je oslobodio ovaj pošteni čovjek što ga vidite uza me. Postupaju sa mnom kao sa zločincem, a čovjek koji bi me morao braniti bježi i skriva se. Njegovi su žbiri na vratima ovoga grada isprevrtali moju odjeću, čak i košulje, da bi se osvetili što im nisam dao dvadeset četiri sua napojnice. Za ono što mi se desilo saznat će sutra cio diplomatski zbor u Versaillesu i Parizu, a za malo dana čitat će se u mnogim novinama. Neću da platim ni pare. Govorite, gospodine intendante, moram li poslati teklića vojvodi od Gesvresa?
– Platite. A ako nećete, radite što vas je volja.
– Onda zbogom, dame i gospodo!
Baš kad sam sav bijesan izlazio iz dvorane, povika mi jedan glas na talijanskom da malo pričekam. To bijaše neki stariji čovjek koji uputi intendantu ove riječi:
– Naredite smjesta da puste ovog gospodina. Ja jamčim za njega. Čujete li me,intendante? Vi ne razumijete vatrene glave talijanske. Čitavog prošlog rata bio sam u Italiji, pa sam ih dobro upoznao. Držim uostalom da je gospodin u pravu.
– Vrlo dobro – reče tada intendant – onda platite samo trideset ili četrdeset franaka uuredu, jer su već napisali račun.
– Ponavljam vam, neću da platim. Ali tko ste vi, pošteni čovječe, da jamčite za mene i neznajući tko sam?
– Ja sam vojni povjerenik,[60] zovem se Bretonniere. Živim u Parizu i stanujem u hotelu Saxe u Ulici Colombier. Prekosutra me možete tamo naći. Učinit ćete mi čast i posjetite me, pa ćemo zajedno do gospodina Britarda, koji će me, pošto mu sve objasnim, osloboditi jamstva koje sam vam ponudio s najvećim zadovoljstvom.
[60] Vojni povjerenik (commissaire de guerre); to je bio naziv funkcionara kojima bijaše dužnost da nadgledaju čete i vojnu službu uopće; vršili su smotre, provjeravali brojno stanje vojske, njenu opremu, nastambe itd.
Pošto sam mu se od srca zahvalio i obećao da ću ga posjetiti čim budem mogao, zamolih društvo da mi oprosti i otiđoh na ručak u gostionicu, povevši sa sobom valjanog prokuratora koji bijaše izvan sebe. Bez njega i čestitog povjerenika teško bih se izvukao iz neprilike, jer – premda sam imao novaca – nikad se ne bih odlučio da ostavim lopovima pedeset lujdora.
Budući da je moja kočija bila spremna pred vratima krčme, uđoh u nju, a u taj čas osvanu jedan od onih činovnika koji su me pregledavali i reče mi da ću naći sve u redu kako sam ostavio.
– To me iznenađuje – odgovorih mu – i svoj duhan ću naći?
– Gospodaru, duhan je zaplijenjen.
– Žao mi je. Bio bih vam dao jedan lujdor.
– Donijet ću vam ga odmah.
– Nemam vremena da čekam. Naprijed, kočijašu! Sutradan stigoh u Pariz. Nakon četiridana otišao sam gospodinu Bretonniereu koji me odvede do vrhovnog povjerenika Britarda, te ga ovaj riješi kaucije.
Bio je to mlad i veoma ljubazan čovjek koji se zacrvenio od stida i bijesa kad je čuo što sam sve morao pretrpjeti.
Svoj sam izvještaj najprije podnio ministru u Burbonskoj palači, te on provede sa mnom dva sata kako bi mi ukazao na sve ono što je u njemu, po njegovu mišljenju, bilo suvišno.
Noć sam proveo prepisujući ga u čisto, i sutradan ga odnesoh ocu Lavillu u Versailles. Ovaj ga mirno pročita i reče mi da ću na vrijeme saznati ocjenu.
Nakon mjesec dana primio sam pet stotina lujdora i na moje veliko zadovoljstvo poručiše mi da ministar mornarice, gospodin de Cremille, smatra moj izvještaj ne samo tačnim nego i poučnim. Iz opravdane bojazni nisam želio biti predstavljen toj visokoj ličnosti kako mi je predlagao moj zaštitnik. Kad sam mu ispričao one dvije pustolovine u Aixu i Amiensu, nasmijao se, ali me je upozorio da se najveća umješnost čovjeka u tajnoj misiji mora sastojati u tome da se nikad ne da uvući u neprilike, jer i kad ima toliko duha i sposobnosti da se iz njih izvuče, ipak se onda o njem govori, a to je ono čega se valja najviše kloniti.
Ta je misija stajala ministarstvo mornarice 12.000 franaka. Ministar je lako mogao saznati sve što sam ja iznio u svom izvještaju a da ne potroši ni franak. I najmlađi bi mu časnik isto rekao i uz malo pameti dobro bi izvršio zadatak samo da stekne zasluge. Ali takva su bila sva ministarstva francuske državne uprave za monarhističke vladavine. Rasipali su novac, jer ih to ništa nije stajalo, na svoje udvorice i miljenike. Bijahu despoti, a narod potlačen, država prezadužena, a financije u tako lošem stanju da bi neminovno došlo do općeg sloma: znači – moralo je doći do revolucije. Tako govore predstavnici naroda koji danas vladaju Francuskom, kao tobože vjerni sluge naroda – gospodara Republike. Jadni narod, glupi narod što umire od gladi i bijede ili se daje ubijati po čitavoj Evropi da obogati one koji su ga prevarili.
Silvia je smatrala da su pustolovine u Aixu i Amiensu veoma zabavne, a njena me je kći uvelike žalila zbog one mučne noći provedene u stražarnici u Aixu.
Odgovorio sam joj da bih očajavao da sam uza se imao ženu, a ona mi odvrati da bi ta žena, ako bi bila dobra, morala sa svojim mužem i u zatvor.
– Ni govora, draga kćeri – reče joj mudra Silvia – u takvim slučajevima mudra bi žena najprije spremila kočiju na sigurno, a zatim bi potražila osobu koja bi bila kadra da joj muža oslobodi iz zatvora.

XVIII
Grof de la Tour d'Auvergne - Gospođa d'Urfé - Camille - Strast prema grofovoj ljubavnici i smiješna zgoda koja me je izliječila - Grof Saint-Germain.
Usprkos nježnoj ljubavi koja se u meni rađala za mladu Ballettijevu, nisam ostajao ravnodušan prema plaćenim ljepoticama koje su blistale u prvim redovima i o kojima se govorilo, ali najviše sam se bavio onima koje je netko uzdržavao i kojima nije bilo stalo da se za njih zna u javnosti osim kad su pjevale, plesale ili igrale u kazalištu. Uživajući u slobodi i nezavisnosti, predavale su se bilo zbog ljubavi ili novca, a katkada za oboje u isti mah. Bilo mi je vrlo lako da se spetljam sa svakom od njih.
Kazališna su predvorja otmjeno tržište na koje dolaze ljubitelji da daju maha svom umijeću u sklapanju ljubavnih poslova. Znao sam se dobro okoristiti tom ugodnom školom, a počinjao sam tako da sam se sprijateljio s njihovim službenim ljubavnicima i uspijevao sam ponajviše zato što nisam pokazivao nikakve preuzetnosti, a nada sve time što sam izgledao, neću reći nestalan, već bezopasan. Trebalo je, ako se desi prilika, imati uvijek kesu pri ruci, no budući da su obično posrijedi bile sitnice, gubitak je bio uvijek manji od užitka. Uostalom, bio sam siguran da ću na ovaj ili onaj način doći na svoj račun.
No ponajviše me je privlačila lijepa pjevačica i plesačica u talijanskom kazalištu, Camille, koju sam već prije sedam godina bio zavolio u Fontainebleauu. Uživao sam sve ugode i naslade u njenoj kućici u kojoj je živjela sa svojim ljubavnikom grofom d'Egrevilleom, koji me je neobično cijenio i volio moje društvo.
Grof bijaše brat markiza de Gamachea i grofice du Rumain, inače vrlo mio i prilično bogat. Volio je da se kod njegove ljubavnice okuplja što više ugodna svijeta. Ona je ljubila samo njega, ali kako je bila mudra i snalažljiva nije nikad ostavljala u očaju one koji bi je žarko poželjeli. Ni škrta, ni rasipna u podarivanju svojih milosti, umjela je postići da je svi obožavaju, ne strepeći ni od izdaje, ni od sramotna napuštanja. Osim svom ljubavniku najviše je pažnje poklanjala grofu de la Tour d'Auvergneu. Bijaše to plemić visoka roda koji ju je obožavao, no kako nije bio dovoljno bogat da je ima samo za se, morao se zadovoljiti onim dijelom koji mu je ona dodijelila. Reklo bi se: ljubavnik broj dva.
Ona je za nj uzdržavala, uz mali trošak, jednu djevojčicu koju mu je tako reći dala kao dar pošto je vidjela da se zaljubio u nju kad je bila u njenoj službi. La Tour d'Auvergne smjestio ju je u Parizu, u sobi s najotmjenijim pokućstvom, u Ulici Taranne. Govorio je da je voli, jer mu ju je poklonila njegova draga Camille i često ju je vodio na večeru u Camillinu kuću.
Imala je petnaest godina, a bijaše prostodušna i jednostavna, ne hlepeći ni za čašću ni za bogatstvom. Znala je govoriti svom ljubavniku kako mu ne bi nikada oprostila da je prevari, izuzev s Camilleom. Njoj ga je, govoraše, morala prepuštati, jer joj duguje svoju sreću. Tako sam se zaljubio u tu djevojku da sam često odlazio Camilli s potajnom nadom da ću je tamo zateći i da ću uživati u bezazlenim dražima kojima je krasila svoju koketeriju. Skrivao sam svoju strast od svih pogleda, no bijah toliko zaljubljen da bih često u velikoj tuzi odlazio poslije večere, jer sam jasno uviđao da tu žudnju ne mogu izliječiti običnim putem. Učinio bih samog sebe smiješnim kad bih dopustio da se otkrije, a Camille bi mi se nemilosrdno narugala. No, evo što se desilo i kako sam se izliječio.
Budući da se Camillina kuća nalazila daleko od središta grada, jedne večeri kad smo se već svi stali razilaziti, poslah lakaja da mi negdje potraži fijaker. Ali kako smo se za stolom zadržali sve do jednog sata poslije ponoći, fijakera nije mogao naći. La Tour se ponudi da me poveze sa sobom rekavši da ga to neće nimalo smetati, iako je njegova kočija samo za dvoje.
– Moja mala – nadoveza – sjedit će na vašim koljenima.
Prihvatio sam objeručke, i evo me u kočiji. Slijeva mi grof, a Babet sjedi na koljenima obojice. Izgarajući od žudnje, namislih da iskoristim sretnu okolnost. Ne gubeći vremena, jer je kočijaš vozio brzo, uzeh je za ruku, stegoh je, ona stegnu moju. Za hvalu prinesem je ustima obasipajući je nijemim poljupcima. Nestrpljiv da joj dadem opipljiviji dokaz svog žara gurnuh joj stvar u ruku u najvećem ushitu svoje duše, ali upravo u odsudnom trenutku javi se La Tour d'Auvergne:
– Zahvalan sam vam, dragi prijatelju, za ljubaznost uobičajenu u vašoj zemlji, mislio samda je više nisam vrijedan. Nadam se da nije zabuna.
Na te strašne riječi ispružih ruku i napipah rukav njegove odjeće.
U takvim časovima gubi se sasvim prisutnost duha, to više što je te riječi popratio takvim gromkim smijehom da bi zbunio i samog vraga. Žurno povukoh ruku, no niti sam se mogao smijati, niti poricati. Babet zapita svog prijatelja čemu se toliko smije, i kad joj htjede odgovoriti, opet ga spopade smijeh. Nisam propisnuo ni slovca, osjećao sam se beskrajno glupo.
Na sreću, kola su se zaustavila, lakaj mi otvori vrata, i ja siđoh, zaželjevši im laku noć. La Tour mi uzvrati istom željom smijući se od sveg srca. A ja sam se počeo smijati tek pola sata kasnije, jer zgoda bijaše uistinu smiješna, no za mene će biti neugodna i žalosna, jer zadirkivanjima i šalama kojima ću biti metom neće biti kraja.
Tri ili četiri dana nakon tog događaja nakanih se da pozovem ljubaznog gospodina na doručak oko devet sati, budući da je Camille poslala k meni da čuje kako sam. Ta nezgoda ne bi me smjela spriječiti da je posjećujem, ali htjedoh prije znati kako je stvar odjeknula.
Čim me je dragi La Tour ugledao, prasnu u smijeh i pošto se dobro ismijao, zagrli me, smiješno izigravajući nježnu gospođicu. Zamolio sam ga, pola u smijehu pola u zbilji, da zaboravi na tu glupost, jer ne znam kako bih se opravdao.
– Zašto da se pravdate? – reći će on. – Mi vas svi volimo, ta je zgoda veoma smiješna,uživali smo u njoj i još uvijek svake večeri uživamo.
– Dakle, svi znaju za to?
– Dakako! Camille se umalo nije ugušila od smijeha. Morate doći večeras, dovest ću iBabet. I tek ćete se onda nasmijati, jer Babet tvrdi da se vi ipak niste prevarili.
– Ima pravo.
– Kako, ima pravo? Recite vi to nekom drugom. Time mi iskazujete veliku čast, no ja uto ne vjerujem. Znači – tako ste se naumili braniti?
I zaista, za stolom sam glumio iznenađenje zbog La Tourove brbljavosti, govoreći kako me je to izliječilo od strasti što sam je osjetio prema njemu.
Babet me nazva najobičnijom svinjom i ne povjerova u to moje ozdravljenje.
Ta je zgoda iz neshvatljivih razloga moju želju za tom djevojkom preobratila u odvratnost i – što je još čudnije – iskrenim prijateljstvom vezala me uz La Toura, koji je, uostalom, imao sve osobine potrebne da ga svi vole. Ali to prijateljstvo umalo da se zlosretno ne izrodi.
Jednoga ponedjeljka u predvorju Talijanskog kazališta zamoli me taj prijazni čovjek da mu pozajmim sto lujdora uz obećanje da će mi ih vratiti u subotu.
– Nemam toliko. Evo vam moje kese – rekoh mu; – u njoj ima deset do dvanaest lujdora.
– Treba mi stotina, i to odmah. Sinoć sam ih izgubio na riječ kod princese d'Anhalt.[61]
[61] Princesa d'Anhalt došla je u Pariz u srpnju 1758. i stanovala je u Ulici Enfer. Međutim, kako se radnja ove epizode događa ranije, očito je da je Casanova pobrkao imena. Na margini rukopisa gdje spominje princezu d'Anhalt napisao je: To je bila majka ruske carice Katarine. – Zaista nemam toliko.
– Zakupac lutrije morao bi imati više od tisuću lujdora.
– Slažem se, ali u blagajnu ne smijem dirnuti. Danas osam dana moram agentumjenjačnice predočiti tačno stanje.
– To ćete i učiniti, jer ću vam u subotu vratiti novac. Uzmite iz blagajne sto lujdora imjesto njih stavite moju časnu riječ. Ne vrijedi li ona sto lujdora?
Čuvši to, rekoh mu neka pričeka. Otiđoh u svoj ured u Ulicu Saint Denis, uzeh sto lujdora i donesoh mu ih.
Dođe subota, a njega nema. U nedjelju ujutro založih svoj prsten i pokrih manjak u blagajni koju sam sutradan predao agentu mjenjačnice.
Nakon nekoliko dana opazih La Toura u gledalištu Comédie-Française. On mi priđe i ispriča se. Odgovorio sam, pokazavši mu ruku bez prstena, da sam ga založio kako bih spasio svoju čast. On mi snuždeno odvrati da mu nisu isplatili obećani novac, no da će mi dug sigurno vratiti naredne subote.
– Dajem na to časnu riječ – izjavio je.
– Vaša je časna riječ već u mojoj blagajni. Zato dopustite da na nju više ne računam,vratit ćete mi tih stotinu lujdora kad budete mogli.
Na te riječi odlični gospodin problijedi kao mrtvac.
– Dragi moj Casanova – istisnu napokon – moja časna riječ draža mi je od života i ja ćuvam vratiti tih sto lujdora sutra u devet sati ujutro na sto koraka od kavane koja je na kraju Champs-Elysées. Dat ću vam ih nasamo, nitko nas neće vidjeti, te se nadam da nećete izostati i da ćete ponijeti sa sobom i svoj mač, kao što ću ponijeti i ja svoj.
– Zaista je nezgodno, gospodine grofe, da mi želite tako skupo naplatiti običnu šalu. Zamene je to, doduše, neobična čast, no više volim da vas zamolim za oproštenje, ako time možemo izgladiti tu mučnu stvar.
– Ne. Ja sam kriv mnogo više od vas, ali ta se krivica može isprati samo krvlju jednog odnas dvojice. Da li ćete doći?
– Doći ću.
Večerao sam kod Silvije u veoma sumornom raspoloženju, jer sam volio tog valjanog čovjeka, a ni sebe nisam manje volio. Znao sam da sam pogriješio i uviđao sam da je moja primjedba bila doista preoštra, ali ipak nisam ni pomišljao da ne dođem na sastanak.
Stigao sam u kavanu trenutak poslije njega. Najprije smo doručkovali, on plati, i mi iziđosmo, upravivši korake prema Etoileu. Kad bijasmo sigurni da nas nitko ne može vidjeti, on mi gospodskom kretnjom preda svitak sa stotinu lujdora, rekavši mi da jedan pogodak s bilo čije strane dostaje, i zatim potegnu mač uzmaknuvši za četiri koraka. Umjesto odgovora i ja potegoh mač i tek što smo ukrstili oštrice, zadah mu udarac fintom u desno, i pošto sam bio siguran da sam ga ranio u prsa, odskočih upozorivši ga na prethodni dogovor.
Krotak kao janje, on spusti mač, stavi ruku u njedra i izvadi je svu krvavu rekavši da je sad zadovoljan.
Obratio sam mu se s puno počitanja, dok je on privijao maramicu na ranu. Obradovao sam se kad sam vidio da je oštrica mog mača ušla u njegova prsa samo vrškom. Ponudio sam mu da ga otpratim. Nije htio. Zamolio me je samo da o tome šutim i da ostanemo prijatelji. Zagrlio sam ga lijući suze.
Vratio sam se kući veoma tužan zbog ove nove vilike pouke u školi života. Za tu zgodu nikad nitko nije doznao. Nakon osam dana zajedno smo večerali kod Camille.
Tih sam dana primio dvanaest tisuća franaka iz ruku gospodina Lavillea kao znak priznanja za misiju koju sam obavio u Dunquerqueu. Camille mi reče da La Tour leži u krevetu zbog išijasa, pa ako želim, posjetit ćemo ga zajedno u ponedjeljak.
Pristao sam. Otišli smo dakle k njemu i poslije doručka ja mu s najozbiljnijim izrazom lica rekoh da ću ga izliječiti ako mi dopusti da s njegovim bedrom radim što hoću, jer njegova bolest nije ono što se zove išijas, već prehlada koju ću istjerati pomoću Salamonova pečata i pet riječi. Stade se smijati, no reče neka radim što me je volja.
– Onda idem da kupim jednu kičicu – rekoh.