Maštarije od pijeska - Andre Brink

First topic message reminder :



Obiteljska saga, romansirana rekonstrukcija obiteljske loze Kristine Oume, ispisana kroz sudbine devet žena. Glavna junakinja je Kristina Ouma, koja se tragom svojih korijena, odnosno priča svoje (istoimene) bake iz Londona vraća zauvijek u Afriku. Osjeća da je to njen pravi dom, mjesto gdje zaista pripada. Priča o Kristininoj obitelji započinje prvom snažnom i moćnom ženom u lozi Ouma – Petronellom, majkom njene bake, koja je, potaknuta uputama Svevišnjeg, iščupala čokote vinove loze i zajedno sa svojim mužem napravila riskantni preokret posvetivši se uzgoju nojeva. To im je donijelo veliko bogatstvo kojim su izgradili palaču o kojoj su kraljica od Sabe i graditelj Taj Mahala mogli samo sanjati... Kroz priču o devet generacija žena jedan od najpoznatijih pisaca Južnoafričke Republike gradi živopisnu i dojmljivu povijest svoje zemlje.

11.

Onda je Rachel došla na svijet. Već nakon prvih pokreta u trbuhu Petronella je imala drukčiji osjećaj prema tom djetetu. Starija djeca, Eulalie, Willem, Martens i Barens, bila su samo neminovna posljedica i dokaz njezina nesmiljena rata sa svojim mužem. O njima se vodila briga i, vjerujem, bila im je ukazana ljubav kako je to od roditelja zahtijevala Biblija. S Rachelom je bilo drukčije.
Prije svega, dijete se rodilo za vrijeme produžene odsunosti Hermanusa Johannesa Wepenera koji je boravio izvan kuće sve duže i češće kako je rat između supružnika postajao sve intenzivniji. Baš to putovanje odvojilo ga je od doma više od godinu dana. Kad se na povratku neočekivano suočio s novim djetetom, toliko se razbjesnio da je Petronellu optužio da se druži sa svim živim stvorenjima, od susjeda do jaraca i đavola. Dijete se rodilo prije šest mjeseci, mirno je odgovorila. Onda je zaostalo, vikao je on, svatko može vidjeti da tom slabašnom stvorenju nema više od nekoliko tjedana. Niti jedan susjed nije mogao biti pozvan kao svjedok budući da se Petronella udaljila od svijeta za cijelo vrijeme njegova izbivanja; niti jedan radnik na farmi nije se mogao navesti, bilo nuđenjem vina, podvrgavanjem dugotrajnim prodikama ili tjelesnom kažnjavanju, da baci makar malo svjetla na ovaj slučaj. Umjesto da se na sličan način okomila na muža, što je inače bio njezin običaj, Petronella je na najgore optužbe uzvratila blagim osmijehom i jednostavno izjavila da ukoliko dijete nije njegovo (a čije bi inače moglo biti, i sam je vrlo dobro znao koliko je mrzila seksualno općenje), moglo je biti jedino rezultat bezgrješnog začeća. U biti, rekla je, i dok je govorila njezino pouzdanje i zanos postajali su vidljivo sve veći, taj čudesni prirodni događaj najavio joj je nitko drugi već sam svemogući Bog prilikom noćnih ukazivanja. Štoviše, to dodatno potvrđuje i enciklopedija. Može slobodno i sam potražiti, napravila je bilješku na strani 463.
Niti jednu riječ nije se više moglo izvući iz nje.
Jednom prigodom, kad je on ponovno pokrenuo razgovor na tu temu - sljedećih četrdeset godina to je bio najbolji način da se pokrene neka rasprava - ona je mirno uzvratila: ―A što si ti radio te godine, Hermanuse? Jesi li mi bio vjeran?‖ Gledaju
i unatrag, bilo je to prvi put, ma kako to izgledalo čudno, da mu je ona uzvratila istom mjerom; prije toga, bez obzira što bi mu bacila u lice, bilo riječima ili fizički, njegova tjelesna vjernost ili njen nedostatak nikad nisu zadirali u njihove svađe. Budući da se vjerovalo da je to ženska sudbina, u prošlosti je bila sklona to prihvatiti s osmijehom uzdajući se u milost Božju i skrivenu želju da će to Bog nekako kazniti. Ali ne više. Hermanus Johannes je razjapio usta. „Što si to htjela reći? Kako se usuđuješ!‖
„Samo pitam. Kad si ti otišao, jedna žena s troje djece došla je na farmu. Rekla je da su te došli vidjeti. Naravno, ja sam joj rekla da ode i da se vrati kad budeš kod kuće.― „Tko je to bio?‖ zagrmio je on. „Je li rekla svoje ime?― „Rekla je, ali ti neću kazati.‖ „Je li Susanna?‖ Slegnula je ramenima. „Petronella. Moraš mi re
i. Je li Lavinia?‖ Slegnula je ramenima.
„Možda Maryke? Breggie? Ulrika?‖ „Nastavi‖, - rekla je, „ slušam te.‖ „Zašto ništa ne kažeš. Petronella, ja ću...‖ „Baš razmišljam‖, rekla je, „ako jednog dana sve te žene budu došle sa svojom obitelji, morat ćemo dograditi još soba u ovoj kući.‖ Je li to jedan od razloga zašto je kuća dobila takav oblik? To svakako nije bilo rečeno tek tako. U neko vrijeme, barem prije nego što je Rachel bila zatvorena, povremeno bi se pojavile nepoznate žene u pratnji, tako su tvrdile, djece Hermanusa Johannesa Wepenera. Dakako, kao dobri sijač iz Biblije, usput bi, ne birajući, svratio na kameniti teren, područje obraslo grmljem ili pogodno tlo i negdje oplodio stostruko, a negdje tek šezdeset ili trideset puta više.
Posjetitelji bi dobili smještaj, nakon što bi se kupila njihova šutnja po prihvatljivoj cijeni da bi se u zajednici sačuvao ugled obitelji; poslije kraćeg ili dužeg boravka uspjelo bi ih se nagovoriti da otputuju što je moguće dalje.
Rachel se barem nije mogla žaliti da je odrasla u samoći. Bila je okružena vlastitom braćom i sestrama, svi su bili u dobi kad je komunikacija i međusobno druženje bili moguće; osim toga, i drugi su posjetitelji dolazili izdaleka. Unatoč tomu, Rachel se više voljela povući i posvetiti svojim igrama. Ne zbog toga što je imala poteškoća u komuniciranju s drugima, već stoga što je više voljela posvetiti se sebi. Iznad svega voljela je crtatii, a u tomu, kao i u svim ostalim stvarima, Petronella joj je udovoljivala.
Bilo je to dijete izvanredne ljepote, a to je za Hermanusa Johannesa Wepenera bio još jedan razlog da se prema njoj odnosi sa sumnjom i ljubomorom. Njegova vlastita djeca bila su većinom ružna, neka i više nego ružna, čak i previše. Rachel je bila ljepotica. Za Petronellu je to bio znak milosti s neba koja potvrđuje djevojčino božansko podrijetlo, za Hermanusa Johannesa bila je glasnik nesreće. Je li iz prikrivena bijesa, grižnje savjesti ili još više iz krivnje zbog grješne želje u srcu, postao je pretjerano posesivan prema djevojci? Je li i to bio razlog zašto je iznenada prestao trčati za suknjama kad je zašla u pubertet? Ni do grada ne bi više otišao. Petronella je preuzela veći dio poslova na farmi, dok bi on ostao kod kuće i držao Rachel na oku. Još više je čudno kako je djevojka zatrudnjela bez njegova znanja. Ako se i u tomu nije ukazala Božja ruka, ako je to uopće bila ruka? U ovom velikom okrugu, gdje su se glasine širile brzinom noja, bilo je raznih priča iako su one izašle na površinu tek godinama poslije. Ako to nije bio Bog ili Hermanus Johannes Weperner, tvrdili su neki, mogao je biti pastor koji je po službenoj dužnosti dobio odobrenje. Ili doktor kojeg su zvali jednom ili dvaput kad je bila bolesna. Ili učitelj kojeg su unajmili da podučava djecu na farmi; ali, kad su ga to pustili s njom nasamo? Najvjerojatniji krivac kojeg su u okrugu optužili, osudili i proglasili krivim, bio je jedan radnik na farmi. U biti, nije postojalo uvjerljivo objašnjenje. Naravno, ni od Hermanusa Johannesa Wepenera niti Petronelle nikad se ništa nije moglo saznati, prevelika je to bila sramota i njihovo nastojanje da sačuvaju ugled nije se moglo svladati. Tek mnogo godina poslije, onog dana kad je Jethro stupio na obiteljsku scenu, nakratko su podignuli zastor; ali toga nije bilo mnogo, tek najobičnije pojedinosti. Danas se zna, čim je Hermanus Johannes Wepener saznao za stanje svoje kćeri, htio ju je smjestiti u jednu ustanovu u Capeu. Na kraju krajeva, bio je njegov stav, ako bijela djevojka ima odnose s radnikom miješane krvi (ako se to zaista dogodilo), mora da je izgubila razum i za takvu osobu ludnica je jedino sigurno mjesto. Međutim, prevagnulo je Petronellino mišljenje i ona je djevojku zatvorila u podrum, možda iz milosrđa iako je to danas teško tako nazvati. U svakom slučaju, tako je to htjela prikazati u vrijeme kobne bolesti. Ima toliko toga što nikad nećemo otkriti.
Sasvim je sigurno da je bila trudna i utamničena, njezini crteži su nijemi dokaz koji nitko nije mogao ukloniti s podrumskih zidova - i uza sve pokušaje da se to učini, opet bi se pojavili kao stigme - kao ni njezinu smrt koja nigdje nije evidentirana. Koliko mi je poznato, do današnjeg dana, nikad nije službeno zabilježena. Izvan obiteljskog groblja ima jedan neoznačeni grob, ali jedino njezina majka tvrdi da ondje leži Rachel. Jedino objašnjenje obitelji je bilo da je „nestala‖. Možda se samo prepustila odbijaju
i hranu sve dok nije smrt nastupila? Jesu li nekoga unajmili da je ubije iz odmazde ili milosrđa? Je li se
objesila, probola nožem ili otrovala prilikom rijetkog noćnog izlaza kad bi je pustili skupljati trave ili zemlju za miješanje boja?
Mnogo poslije, na samrtnoj postelji, Petronella je otkrila, ne bez nekog perverznog osjećaja ponosa, da kad je postavila Racheli pitanje o trudnoći, djevojka se samo nasmijala
vjerojatno na isti način kao i sama Petronella kad je odgovorila Hermanusu Johannesu Wepeneru na njegovo pitanje - i rekla: „Spavala sam s kraljem Afrike‖. To je sve što znamo. Jednom davno živjela je djevojka po imenu Rachel i onda je jednog dana više nije bilo.

12.

Ja sam jedini njezin potomak - rekla je ouma Kristina gledajući ponovno u mene nakon udisaja kisika. - O njoj sam saznala tek kad sam se sukobila s Petronellom i Hermanusom Johannesom Wepenerom zbog odluke da otputujem s Jethrom. Još mnogo toga nisam saznala premda sam godinama pretraživala svaki kutak u ovoj kući u nadi da ću naići na neki trag ili znak. Ničega nije bilo. Osim crteža. I mene, njezina djeteta. Kao što sam otkrila tog znamenitog dana.
Onda si pobjegla s Jethroom?
Što sam drugo mogla učiniti? Da smo ostali, Hermanus Johannes bi me upucao, možda nas oboje. Petronella nije bila tako loša. čak mi je poslije rekla da je potajno odobravala našu vezu. Konačno, rekla je, netko će se od njezinih potomaka pridružiti židovima i vratiti na more.
Jesi li to učinila? Hoću reći, jesi li se vratila na more?
Ne baš. Otišli jesmo u Cape Town, ali samo da uhvatimo brod, sve je sredio stari Moishe uz pomoć obitelji i prijatelja, i odatle smo se zaputili u inozemstvo.
Kamo?
Krenuli smo u Perziju - rekla je ni ne trepnuvši okom. - U Bagdad.
Pretpostavljam, na čarobnom tepihu? - upitala sam zajedljivo. Mirno me je pogledala, nimalo pogođena.
Kristien, ne očekujem da mi vjeruješ. Očekujem samo da me slušaš. Pomalo ljutito odlučila sam se našaliti: - Kako je bilo?
Gledajući s visoka, izgledalo je nevjerojatno. Mnogo minareta, kupola i zvonika, sve u zlatu. Bilo je nalik na novi Jeruzalem, sav u jaspisu, rubinu i drugom poludragom kamenju. Osjećala sam se kao da dolazim kući, kao da poznajem grad iz svega što sam kao dijete čitala u Apokalipsi i knjigama koje mi je stari Moishe donosio. Najdraža mi je knjiga bila Arapske noći. I evo nas, stigli smo na to mjesto. Prosto da ne povjeruješ.
Je li Jethro imao problema? - upitah ozbiljno. - Mislim, s obzirom na to što je bio židov.
Oči su joj trepnule bilo od radosti ili prijezira, nisam bila sasvim sigurna.
Vrlo si pronicava - rekla je. - Do toga je došlo tek poslije. U početku, želim reći, kako su mogli znati? Jedino sam ga ja vidjela gola. Mogu ti još reći, zaista je bio krasan.
Ouma, još ima obrezanih ljudi na Srednjem istoku.
Tko priča ovu priču, ti ili ja? - pomalo razdražljivo zatrese joj se glava na vratiću kao tankoj peteljci. - U svakom slučaju, ne govorim o Srednjem istoku, govorim o Perziji.
Kako ste našli mjesto gdje ćete odsjesti?
Rekla sam ti kako je stari Moishe svuda imao veze jer se bavio trgovinom. Bagdad je prepun trgovaca koji putuju preko sedam mora i natrag. Međutim, onaj koji nas je prvi smjestio zvao se Sindbad. Naravno, ne onaj Sindbad, već njegov potomak. Obasipao nas je mnoštvom divnih darova i pokazao sva zanimljiva mjesta. Danju je vrlo toplo, ali noći su prekrasne. Znali smo se prošetati izvan grada zbog zalaska sunca, kad su se deve penjale između palmi i pjevale crkvene pjesme na latinskom jeziku. Svake večeri bila je zabava, bilo kod Sindbada ili njegovih prijatelja. Sa ... kako li se već zovu one djevojke, obeliskama, eunusima, plesačicama pod velom, pripovjedačima, uz najbolju hranu i piće, lulama za opijum i opojnim mirisima. Danju bismo ostali sami. Jethro je pisao pjesme i pjevao, imao je prekrasan glas, a ja sam slikala. Uvijek sam voljela crtati i slikati i kad su se Wepenerovi
uvjerili da je moje zanimanje usmjereno na dražesne sličice mrtve prirode i krajolike, ništa nalik Rachelinim groznim maštarijama, pustili su me na miru. Međutim, u Bagdadu sam postala smionija. Moj talent je uzeo maha. Vjerojatno sam napravila stotine slika s Jethroom.
Sve pokazuju njegovu židovsku osobnost?
Neke više, neke manje.
Zašto onda niste ostali ondje i zauvijek živjeli sretno?
Zato što u svakom raju ima zmija, čak i u Valhalli ili Nirvani, kako li to već zovu u Perziji. A ta zmija bio je čovjek po imenu Achim Sadi Achim. Jedan od najutjecajnijih ljudi u Bagdadu, osobni prijatelj Velikog vezira. Bio je još prilično mlad, ni četrdeset godina, vrlo lijep, nekako na perzijski način. Dobro, da skratimo dugu priču, on se zaljubio u mene. Htio se i vjenčati sa mnom. Po njemu, nije bilo preprjeke jer Jethro i ja nismo bili u braku prema perzijskom ili nekom drugom zakonu; Achim Sidi Achim imao je samo tri stotine žena, znači da je bilo još prostora i apetita za mnogo veći broj. Ah, ti muškarci iz Perzije, mogu ti reći... Achim Sidi Achim mi je počeo dolaziti u posjet kasno poslijepodne kad bi Jethro bio sa svojim prijateljima. Nastojala sam ga obeshrabriti, ali nije me poslušao. Mogao se lako riješiti Jethroa, znaju to oni učiniti na prefinjen način, ali zbog onoga što je osjećao prema meni, on je izjavio da će to učiniti na častan način tako da Jethroa izazove na dvoboj. Što je bilo u redu jer među vještinama koje je Jethro naučio u Bagdadu bilo je i mačevanje i malo tko se mogao nositi s njim. Ali nastade problem jer se, prema njihovim običajima, u dvoboju moraš boriti gol. To se zove kodeksom časti kod tih mačevalaca, kako li ih već ono zovu?
Samuraji - rekla sam mrtva hladna.
Baš tako. I onda ispred cijelog bagdadskog plemstva i dvorjana koji su se skupili na glavnom trgu, skinuta je maska s Jethroa, da se tako izrazim. Svi su glasno uzviknuli:
„Nevjernik, nevjernik!‖ Već sam rekla da je Jethro savršeno rukovao mačem. I što je učinio, jednim skoro neprimjetnim trzajem ruke pogodio je Achima Sidija Achima u njegovu muškost i vješto mu odrezao prepucij, ni manje ni više. „Sad smo jednaki‖, rekao je, „borimo se do smrti.‖ Ali, nikakvog izgleda nije imao protiv bijesne gomile. Bila sam spremna svojim tijelom ispriječiti se da bih ga zaštitila od gomile, ali to je bila bezumna hrabrost koja se samo može naći u pričama i želja da sačuvam svoj život bila mi je prva na pameti. Otrčala sam kući. Nije bilo vremena da spremim stvari. Jedino sam stigla pokriti se jednim od Jethrovih burnusa, ili kako se već zovu, i zgrabiti i ispod njega sakriti malu Jethrovu sliku. Onda sam pobjegla.
Kako si se uspjela ovamo vratiti iz dalekog Bagdada?
Neću te s time zamarati - rekla je ouma Kristina.
Pojavio se slon koji je otpuhnuo priču?
Nije bilo baš tako lako - ukorila me je. - Morala sam pješice preći stotine kilometara kroz pustinju Gobbi. Tisuće. Konačno sam se priključila jednoj karavani. I tako sam stigla u Englesku gdje sam se ukrcala na parobrod. Naravno, u međuvremenu sam otkrila da sam trudna. Tek onda sam se pitala je li bolje bilo ostati i umrijeti na tijelu svog ljubavnika. Bilo je prekasno za kajanje. Morala sam se ponovno suočiti s budućnošću. U ime savršene ljubavi koju sam upoznala. Sve što mi je ostalo bilo je to dijete u mojoj utrobi i mala slika koje danas više nemam. Kao i sve ostalo.

13.

Toliko je oslabjela da sam se pobojala kako neće preživjeti noć. Ipak se izvukla zahvaljujući svojoj neukrotivoj volji koja joj je pomogla spasiti se od bijesne rulje u Bagdadu, a potom i teških kušnja u pustinji. To kao i još nekoliko polaganih udisaja kisika pomoću maske koju sam uspjela staviti na njezino majušno majmunsko lice.
Gdje sam bila? - upitala je polako dolazeći do daha.
Sutra navečer ćemo nastaviti - rekla sam. - Molim te, sad moraš spavati.
Gdje sam bila? - ponovi ona i meni bi jasno da od odmora neće biti ništa.
Vratila si se iz Bagdada - rekla sam i uzdahnula pomirena sa sudbinom.
Tako je. Baš tako.
Koliko sam mogla dokučiti, pokušavala je pribrati misli.
Kad si se vratila kući, zar te obitelj nije odbacila?
Kad je nastavila govoriti, misli su joj bile manje zbrkane. Izgleda da joj je mala pauza pomogla smiriti se.
Vjerojatno sam ti rekla, Hermanus Johannes Wepener umro je od srčanog udara, odmah po mojem odlasku, već ga je neko vrijeme čekala takva smrt. Međutim, Petronella me je dočekala s dobrodošlicom. U biti, bila je presretna. Prilično se je postarala za vrijeme moje odsutnosti. Bilo je dirljivo vidjeti koliko je odjednom postala ovisna o meni. Posljednjih mjeseci njezina života, kad sam se vratila imala je preko osamdeset godina i nije još dugo izdržala, između nas se stvorila bliskost koja prije nije bila moguća. Nedugo prije smrti čak je pokušala da mi ponovno priča o Racheli. Međutim, toliko je već bila slaba da joj je bilo neugodno o tome pričati nakon tolikih godina šutnje. One noći kad je umrla, pokušala je, zaista je pokušala, ali više nije mogla pronaći riječi.
Znači, ti još uvijek nisi ništa znala?
Tako je, više-manje. Ali nešto je rekla, po svemu sudeći, sasvim nehotice, što je bacilo novu svjetlost. Baš prije smrti, bila je nedjelja uvečer i Lizzie je bila sa mnom pokraj nje. Iznenada se nasmiješila i rekla: „Vas dvije pripadate jedna drugoj. Kao sestre.‖ I onda je umrla.
Ne razumijem.
Ni ja nisam razumjela. Ne odmah. Ali to me je stalno mučilo. Nakon pogreba upitala sam Lizzie može li mi bar nešto objasniti. „Ne mogu‖, rekla je. Međutim, i ona je bila u čudu. Zajedno smo se suočile s njezinim starim onemoćalim djedom Salliem. Za vrijeme njegova dugogodišnjeg života nikad mi nije uputio ni dvije riječi. Uvijek se prema meni odnosio kao da bolujem od neke zarazne bolesti. Ovog puta prestao se braniti. Njegova žena Nenna umrla je dok me nije bilo kod kuće i vjerojatno je nakon Petronnelina pogreba konačno bio slobodan govoriti. Posebice kad sam ga uvjerila da nam je ona sve ispričala prije smrti.
Odakle bi on nešto znao o tome?
Jer je on mogao biti moj otac. Zablenula sam se u nju.
Nemoj, molim te, Ouma...!
Kristien, bila je to jedna od načudnijih i najstrašnijih stvari koje sam ikad čula, ali nisam imala razloga ne vjerovati. Iako za to nije bilo dokaza, morale smo se suočiti s tom mogućnošću jer konačno je rekao ono što se nikad prije nije usudio izustiti. Razumiješ, više nije imao što izgubiti.
Ali, kako ... zašto?
Trideset i jednu godinu prije, rekao nam je, Hermanus Johannes Wepener pokušao je zavesti Lidu, Salliejevu kćer koja je bila dijete od nepunih dvanaest ili trinaest godina. Pokušao ju je namamiti staklenim biserima, zlatnikom od jedne funte, pa čak i prstenom s briljantima. Ona je odbila. Strašno se prepala. On se na to nije obazirao. Imao je droit de signeur32. Silovao ju je.
Krv se povukla s mog lica; iako još uvijek nisam mogla vjerovati, konačno sam shvatila što slijedi.
Kad se Lida vratila kući krvave odjeće, Sallie je uzeo lopatu i krenuo u potragu za Hermanusom Johannesom Wepenerom. Ali farmer je očekivao takvo što i sačekao ga je s uperenom puškom. Sallie ništa nije mogao učiniti. Ne izravno. Jedina osveta koja mu je pala na pamet je bila da isto učini Weperenerovoj kćeri. Bila je to Rachel.
Dugo mi je trebalo da dođem k sebi.
Zašto Hermanus Johannes Wepener nije ubio Salliea? - upitala sam konačno. - Barem ga je mogao otjerati s farme.


32 droit de seigneur (pravo gospodara) - pravo prve bračne noći; feudalci su u srednjem vijeku imali prava spavati sa ženama svojih kmetova prvu bračnu noć.
Nikad nikome nije rekao ni riječi, sve dok nije rekao meni i Lizzie - kazala je Ouma.
A Rachel, iz osobnih razloga, zadržala je to za sebe. Ni Petronella niti Hermanus Johannes nikad nisu bili sigurni, ma koliko sumnjali ili bili u strahu. On je imao dobar razlog skrivati svoju krivnju. U konačnici, oba čovjeka su držali jedan drugoga za muda. Takvu bitku muškarci najviše vole, nije li tako?
Kako možeš biti sigurna da je Petronella na to mislila kad je razgovarala s tobom i Lizzie?
Nisam sigurna i to je problem. Nitko nikad neće biti siguran.
Možda je u njezinoj glavi to bila tek nejasna želja ili potajna sumnja. Možda je nešto pronašla u svojoj enciklopediji. Sredstva i koincidencije nisu bile bitne. Jedino priča. A ona se nastavlja.

14.

Oglasio se izvana leganj mračnjak. žutooke sove uskomešale su se u kutu. Jedna je odlepršala kroz otvoreni prozor. Začuh Trui kako stenje u snu negdje u blizini.
- Što se dogodilo s tobom? - upitala sam ouma Kristinu. - Kad si se vratila iz Europe, uz to još noseća: kako si, pobogu, uspjela nagovoriti Oupu, Cornelisa Bassona, da te primi natrag?
Nije ga trebalo uvjeravati. Netom je čuo da sam se vratila, požurio je da me posjeti. Rekao je da me je čekao. Tražio je da se vjenčamo što prije moguće, što mi je odgovaralo. Roditelji su ga, naravno, razbaštinili što je drugoj braći olakšalo posao. U svakom slučaju, ono što sam ja trebala nasljediti, bilo je dovoljno za oboje.
Ovdje si se preselila kad je Petronella umrla?
čak i prije njezine smrti. Vidiš, nismo htjeli čekati. Trbuh mi je počeo rasti. Ova kuća je dovoljno velika da sakrije mnoštvo grjehova.
Zašutjela sam i protresla si ruku da ubrzam cirkulaciju. Onda sam se usudila pitati:
Kako to da Cornells nije progovorio? Što je rekao? Možda mu ti nisi ništa rekla?
Naravno da sam rekla. Malo je problijedio, ali u njegovim očima nisam mogla biti kriva. Veće ljubavi nije bilo. žao mi je. Nisam željela ispasti bešćutna. Ipak je to bio samo praktični sporazum, on je to znao.
I onda ste živjeli zauvijek sretno?
Naravno, nikad s njim nisam spavala.
Zurila sam u nju, ali oči su joj i dalje bile zatvorene, bez treptaja. Bilo je to nalik na igru kojoj smo pribjegavali kao djeca kad bismo htjeli okončati neku svađu; s najodvratnijom grimasom na licu odvratili bismo pogled nastojeći do kraja dana ne pogledati drugoga i tako svom protivniku uskratiti zadovoljstvo da ti odgovori.
Nikad nisi spavala sa Oupom? - ponovila sam glupavo. - Ali imala si šestoro djece.
Devetoro. Troje je umrlo.
Znači, i tebe je posjećivao Sveti duh? - rekla sam sarkastično.
Kao i Zeus, Sveti duh se pojavljivao u različitim likovima.
Mislila sam da ćeš mi govoriti istinu.
Neću. Zvala sam te da dođeš da bih ti ispričala priče.
Ouma, nisam više dijete - rekla sam oštrije nego što sam namjeravala.
Bila bi velika šteta.
Onda je otvorila prozirne kapke išarane plavim venama.
Ouma Kristina - nakon što sam se podsjetila je da na samrti, napravila sam napor da se smirim; imala je slobodu smrti koja nadolazi, o kojoj ja ništa ne znam - ako si bila toliko odlučna da ne spavaš s Oupom, zašto se nisi samo posvetila Jethrovu djetetu i ostala na tomu?
Baš sam to poslije rekla sebi. Uvijek je lakše kad se gleda unatrag, zar nije tako? Ali u tom trenutku, kad sam shvatila da sam trudna, morala sam dati priliku djetetu da živi. Tada me je mučilo što će drugi misliti. Vjeruj mi, to je bio posljednji put.
Ali, imati toliko druge djece...
Tek neznatno je slegnula ramenima.
Većina žena pribjegne pobožnosti i predanosti kao da je to sudbina. Vjerojatno sam odlučila da mi sude za moje grijehe. Barem mi je to bilo manje mučno - umoran ali vragolast osmijeh pojavio se na njezinu licu. - Osim toga, otkrila sam da mi se sviđa biti trudna - rekla je zadovoljno - ali ne i podizanje djece poslije toga. A svakako da ni očeva nema u blizini. Na žalost, uglavnom sam sve ostavila Lizzie na brigu. Ali biti trudna, taj osjećaj ispunjenja, potpune neovisnosti, okretanja prema sebi samoj. Osjećati kako tvoje tijelo postaje sve teže i sazrijeva kao veliki plod, plod od mene same, osjetiti kako mi bubre grudi i ispunjaju mlijekom, obožavala sam ležati na leđima i gledati kako mlijeko curi iz mojih bradavica i slijeva se niz moje tijelo do ispod ruku, a kad bih se podignula na lakte, do mog trbuha i oko podignuta pupka, do stidnih dlaka i niz moja bedra, zamisliti da teče iz mene, preko poda, dalje kroz vrata i preko ravnice i promatrati mrave kako slijede trag i pužu po mom tijelu, taj osjećaj ispunjenja nikad ne bih doživjela na drugi način. Sasvim mi je svejedno ako to nazoveš ludošću. Svatko ima potrebu za nekom vrstom ludosti, inače bismo svi uvenuli i umrli.
Još uvijek mi je teško povjerovati da si zaista osjetila potrebu da se moraš udati za Oupu.
Iz istog razloga sam se udala za njega kao i Petronella za Hermnusa Johannesa Wepenera. Vjerojatno se većina nas udaje iz istog razloga.
A to je?
Zato što nam nije dopušteno voditi život koji vrijedi živjeti. I tako smo se prilagodile. Dokle god izvlačimo svoju vrijednost, svoj autoritet iz nekog drugog, iz nekog čovjeka, nas se prihvaća. Gospođa Cornelis Basson. Koliko sam se uporno borila protiv tog imena. Imala sam osjećaj da sam poništena. Ali što sam mogla birati 1921. godine? To ime mi je omogućilo da se suočim sa svijetom. Ono mi je moglo koristiti kao propusnica ili putovnica, a u krajnjoj nuždi i ako postanem udovica ili rastavljena žena. Nisi slobodna to učiniti sama. Nikako, nipošto. Znaj, ako sama pokušaš, možeš vikati iz petnih žila, ali nitko neće obratiti pozornost. Ne zato što ne govorimo, već zato što nitko neće slušati. Stoga pokušavamo preživjeti, milom ili silom. Najteži je prvi korak. Sve ostalo je izgovor.
Zurila sam u nju ne znajući što osjećam.
Nemoj me tako gledati - rekla je. - Zašto nešto ne kažeš?
Gdje je tu ljubav? - rekla sam razmišljajući. Kako postajemo staromodni?! Ona je to shvatila ozbiljno.
Voljela sam Jethroa. Tako bar mislim. Jednom sam bila uvjerena da sam voljela i Francoisa Bassona. Međutim, ljubav nije bez granica pa da isključuje i pomisao na druga tijela.
Ovog puta mi je dugo trebalo prije nego što sam nastavila razgovarati; strpljivo je ležala čekajući sa skoro neprimjetnim izrazom zadovoljstva na usahlu licu. (Moramo uskoro prekinuti, pomislila sam; neće moći dulje izdržati, mora se odmoriti, vjerojatno joj ponestaje snage. S druge strane, pitam se kao i ona, koliko nam je još vremena ostalo.)
Jesi li ikad spomenula Jethroa mojoj majci, odnosno da Oupa nije bio njezin otac?
Vjerojatno je to bio moj jedini stvarni propust. Neke stvari bolje je prešutjeti. Obično sam držala da je uvijek bolje reći istinu. Neki ljudi nisu spremni suočiti se s istinom. I Louisa je bila jedna od njih.
Kad si joj rekla?
U njezinoj dvanaestoj ili trinaestoj godini. U najgorem trenutku. To sam shvatila tek poslije. To sam platila. Nikad mi više nije vjerovala.
Nikad mi nije rekla. Ništa mi nije rekla - zastala sam - jesi li joj spomenula drugu djecu?
Nisam. Kad sam vidjela kako je primila prve riječi, ostalo sam prešutjela. čovjek uči, čak i kad je prekasno.
Prvi put u životu počela sam se pitati tko je moja majka, ta hladna, samozatajna, tajanstvena žena koje sam se plašila i prema kojoj sam osjećala toliku odbojnost. Ouma Kristina je spremna da mi kaže barem ono što zna o njoj.

15.

Već od najranijeg doba bilo je očito da je Louisa nadarena za glazbu. Prije nego što je napunila dvije godine imala je običaj da se u cik zore probudi pjevajući u svojoj kolijevci i nastavi i nakon izlaza sunca prije nego što bi zatražila jesti. Pjevala bi za vrijeme obroka, gosti su teško mogli čuti jedan drugoga dok bi ona pjevala. Više je voljela pjevati nego govoriti. Za Cornelisa bila je gotovo čudo, ni svoje rođeno dijete ne bi više volio. Iznad svega radovao se obilaziti polja, ograđene nojeve, rezervoare s vodom i ovce noseći na ramenu dijete koje je pjevalo. Teško mu je palo kad je krenula u školu. I njoj je bilo teško, ali lekcije iz glazbe dobrano su to nadomjestile. Klavir, magnetofon, pjevanje, sve što se nudilo. Kristina je kod kuće počela skupljati ploče - naravno, sve su bile sa sedamdeset i osam obrtaja i mogle su se čuti na starinskom gramofonu marke His Master‘s Voice koji se navijao rukom – što je bilo na razini palače izgrađene novcem od prodaje perja. Louisa je, kao i bijeli pas na naljepnici gramofona, mogla sate provesti pokraj zvučnika u obliku trube pjevajući uz pratnju glazbe.
- Ovo dijete ima i previše talenta za jedno ovako malo mjesto - upozorio je Kristinu učitelj glazbe koji je istodobno svirao orgulje u crkvi. Njegovo divljenje očito nije bilo pretjerano, time je na fini način želio dati na znanje da je Louisa prerasla svoje lakirane cipelice. Ostali nastavnici i većina školske djece dijelili su to mišljenje. Međutim, Louisa se nije na to obazirala. Kristina je donijela dobro promišljenu odluku da izgradi budućnost djeteta na njegovu glasu. Netom završi školu otići će studirati u Beč kod najboljih učitelja glazbe. Ako bude potrebno, i Kristina će biti s njom. Putujući s Jethroom, upoznala je malo Europu i odonda skupila dovoljno knjiga te je dobro znala što treba očekivati, što učiniti i kamo ići. Njezino dijete neće odrasti u sredini uskih vidika kao što je ona morala. Trebalo je posegnuti za svim mogućnostima novog doba nakon Velikog rata.
čak ni prekomjerno povećanje obitelji, u idućih sedam godina još sedmoro djece (od kojih je petero preživjelo), nije moglo smanjiti entuzijazam kojim je Kristina podizala svoje prvorođenče. Jedini razdor u njihovim odnosima, na nesreću, prilično ozbiljne naravi, nastupio je nakon što joj je priznala, iako u najboljoj namjeri, da Cornells nije bio njezin pravi otac. Po svemu sudeći, Kristina je vjerovala da će otkriće Lousina egzotičnog podrijetla, daleko od uskogrudnosti malog naselja bez mašte na ogoljelim ravnicama unutrašnjosti zemlje, djelovati kao dodatni poticaj na dijete. Međutim, za Louisu je to bio udarac od kojeg se teško mogla povratiti. Može se reći da je to bio jedini trenutak u njezinu zaštićenu djetinjstvu kad je postala svjesna vanjskog svijeta; prije toga bila je okružena s puno ljubavi svoje obitelji, na njezin talent pazilo se s toliko požrtvovanja da nije marila ni za što drugo. To objašnjava zašto zavist i zloba školskih drugova i nastavnika nisu na njoj ostavile traga. Njihov svijet nije imao ničeg zajedničkog s njezinim. Cornells je uvijek bio uvjet njezina uspjeha i otkriće da on nije bio njezin otac sručilo se na nju kao malj. To objašnjava zašto Kristina nikad više nije ponovila tu žalosnu pogrješku s ostalom djecom. Jedino, ukoliko čitava priča o fatalnom otkriću nije bila izmišljena, možda neka vrsta pokrića za sukob između majke i kćeri za koji Kristina nije bila spremna preuzeti krivnju?
Bez obzira na pravi razlog, nešto se dogodilo u ranim godinama mladosti što je potreslo Louisin izolirani i smireni svijet. Ljudi sa strane to nisu mogli otkriti; do koje mjere je to unijelo nemir u njezin život, ostalo je tajnom. Jedini znak je bio da se s još više strasti posvetila glazbi, jer glazba je sigurno nikad neće iznevjeriti. Prije toga njezina predanost bila je spontana, poput disanja, uzimanja hrane ili ispijanja vode, sad je to postala neka vrsta opsesije, a to je bilo štetno za zdravlje.
Ta sklonost k pretjerivanju pokazala se i u drugom obliku. Za vrijeme puberteta pokušala je negirati svaki dokaz promjene fizičkog izgleda tako da je kidala potkošulje u trake i čvrsto vezivala svoje grudi da ne bi bile primijećene. Svaki put prije tjelovježbe namjerno bi se razboljela samo da bi izbjegla skidanje odjeće ispred drugih. U kasnijoj dobi to je postala neka vrsta negacije sebe same; nosila je konopce s uzlovima čvrsto vezanim oko tijela koji bi se praktično usjekli u meso, kao da ga je trebala kazniti što se tu nalazi. Svu svoju energiju, čitav svoj život morala je posvetiti glazbi i poduzela je najoštrije mjere da bi sve ostalo isključila. Majka je sve otkrila tek onog dana kad se onesvjestila i kad su joj
pokušali navući pidžamu; jaz između majke i kćeri postao je toliko dubok da je djevojka odbila dati bilo kakvo objašnjenje. Kad je Cornells u najboljoj namjeri pokušao blagim glasom izvući iz nje koju riječ, uhvatila ju je histerija i u lice mu je viknula da je stari razvratnik. Njezin život se smirio krajem školskih dana, kad je studiranje u Europi postajalo sve bliže. Ali, još jedna katastrofa pojavila se na vidiku: baš kad je Louisa trebala krenuti u Beč, došlo je do Hitlerova Ansclussa33. Budući da u nikoga nije imala povjerenja, nikomu se nije ni požalila; bilo je nemoguće saznati koliko ju je to teško pogodilo. Jedina preostala mogućnost bio je konzervatorij u Stellenboschu. Nije to bio Beč, ali bolje išta nego ništa. Da nije bilo dnevnika, koje je poslije mnogo godina pronašla Kristina, nikad ne bismo saznali što je preživjela svih tih godina.
Na konzervatoriju je bila uspjela. čak i neobično uspjela, što se nikad nije moglo otkriti iz pisama pisanih u suzdržljivom tonu koje je slala svojima. Mogla je imati uspjeha i kod muškaraca, bila je lijepa i nije nedostajalo mladića kojima se sviđala. Ali njezina reakcija nije ostavljala sumnju: ili se nije obazirala na njih ili je bila osorna prema njima. Sve dok se nije pojavio Ludwig Muller, student prava. Kako uopće objasniti tu tajanstvenu kemiju? Mnogo poslije Lousini dnevnici su to otkrili oumi Kristini: kako je s njom dijelio strast prema glazbi, kako su zajedno odlazili na koncerte, kako je čak i pjevao s njom, kako ju je pratio na klaviru, jedno ili dvaput na koncertima s gradskim orkestrom Cape Towna. Osim Louise nitko nije bio upoznat da Ludwig Muller zna pjevati, a pogotovu svirati klavir; ma koliko pokušavali listati stare novine ili tražiti u arhivi gradske vijećnice Cape Towna neki komentar ili najavu koncerta na kojem su njih dvoje sudjelovali, bilo zajedno ili pojedinačno, ostali biste praznih ruku, a ouma Kristina je tvrdila da je i ona pokušala. U svakom pogledu, dnevnici su bili druga priča.
Bez obzira na prirodu ili razlog te privlačnosti, ona je postojala. Ona je na neki način učinila Louisi neko dobro jer ju je izvukla iz njezina hermetičnog svijeta glazbe i otvorila prema onoj strani života o kojoj ništa nije znala. Ludwig Muller je bio potomak siromašne ali žestoko domoljubne afrikanerske obitelji (njegov je otac uzeo u zakup jednu farmu u Slobodnoj državi Orange) koju su obilježili veliki događaji, kao što su pobuna u Slagtersneku34, Velika Selidba, dva Burska rata s Englezima, uključujući i reakcionarni pokret Ossewa-brandwag35 koji je pokušao sabotirati Smutsovu36 vladu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Dapače, netom se Ludwig počeo udvarati Louisi, njegova oca su uhitili i smjestili u koncentracijski logor jer je bio optužen za navodni pokušaj dizanja u zrak jednog poštanskog ureda. Detalji tog poduhvata nikad nisu do kraja izašli na vidjelo i moglo se samo nadati da su neke odvratne priče bile pretjerane. U svakom slučaju ostao je zatočen u logoru sve do kraja rata 1945. godine. Ovaj događaj u potpunosti je utjecao na Ludwigov život. Bio je najstariji sin i kada su internirali njegova oca, morao je napustiti studij prava da bi pomagao majci i brojnoj mlađoj braći. Zbog političke uloge svoga oca ostao je bez karijere u građanskoj službi i to je na njemu cijelog života ostavilo gorki trag.
Nakon niza pokušaja punih poniženja i razočaranja konačno mu je bio ponuđen posao na jednoj farmi u blizini Stellenboscha. Plaća je bila nikakva, ali barem se mogao skloniti od sramote; uz to, i obitelj farmera je razumjela i dijelila njegove nacionalističke osjećaje. Preprjeke s kojima se sukobio učvrstile su vezu s Louisom; vjerojatno su emocije zatomljene u njoj za vrijeme izolacije od vlastite obitelji donekle našle oduška u toj vezi. Postoje pokazatelji (opet u onim dnevnicima) da su ubrzo stupili u intimne odnose, bila je to prava ekstaza, ako je vjerovati u ono što kaže. U ovoj obitelji uvijek je postojala težnja k pretjerivanju.
Planirali su zajedničku budućnost. čim završi rat, trebali su otići u inozemstvo. On će završiti studij u Njemačkoj slijedeći stope čitave regimente nacionalnih heroja koji su onamo odlazili tridesetih godina, ona će ići u Beč. Svijet će biti pod njihovim nogama. Samo je trebalo da Njemačka pobijedi u ratu.

33 Anschluss - pripojenje Austrije Hitlerovoj Njemačkoj 1938. god.
34 Slagtersnek - mjesto pobune Bura protiv Engleza 1815. godine
35 Ossewa-brandwag - udruga ljubitelja Hitlera u Južnoj Africi
36 Jan Smuts (1870. - 1950.) - predsjednik vlade Južne Afrike
Baš dobro!
Krajem 1945. godine Louisa je završila studij glazbe i dobila mjesto profesora klavira na konzervatoriju. Ludwig se zaposlio u prodavaonici pića, započeo je studij putem korespondencije. Prema dnevnicima, odlazili su na koncerte nekoliko puta tjedno, upoznali mnoge svjetske operne zvijezde, između ostalih Amelitu Gallicurci i Elisabeth Schwarzkopf koje su bile toliko zadivljene Louisinim glasom da su joj ponudile besplatne instrukcije u okviru master klase koje su vodile. Na žalost, prilikom kasnijeg istraživanja ouma Kristina nije uspjela otkriti jesu li tih godina Gallicurci i Schwarzkopf posjetile Južnu Afriku; dapače, ona je pronašla da je Gallicurci prestala pjevati već prije rata. Prema dnevnicima, par je, navodno, vodio uspio život pun ispunjenja; na žalost, ono malo podataka do kojih je obitelj došla govori o sasvim drugoj priči, punoj jada i bijede.
Nakon što je Nacionalna partija pobijedila na izborima 1948. godine, Ludwig je konačno stupio u državnu službu Ministarstva pravde. Bez namjere za podcjenjivanjem, ipak je moguće da su mu očevi ratni pothvati išli u prilog jer njegov uspon bio je meteorski. U brak su stupili godinu dana poslije izbora. Ubrzo nakon toga Ludwig je bio premješten duboko u unutrašnjosti gdje se selio se od sela do sela, najprije u Calviniju, zatim u Carnarvon, a poslije toga u Winburg, Schweizer Reneke, Lydenburg. U dnevnicima, prema Oumi, nastavlja se priča o oduševljenju s kojim je Louisa vodila prepisku s Giglijem, Richardom Tauberom, Renatom Tebaldi; navode se fantastične ponude: najprije stipendije i prilike za daljnje studiranje, zatim i recitali. A da je nikad nisu vidjeli niti čuli, donoseći odluku uglavnom na preporuku diva kao što su Schumann i Tebaldi, uprave velikih opernih kuća u Linzu, Grazu i Covent Gardenu slale su pozive Louisi; navode se čak i pisma iz Bečke državne opere, kasnije La Scale, a potom Metropolitana. Sve te pozive ljubazno je odbila. I uza sve to, a da nije otpjevala niti jednu notu, ime Louise Muller, prema dnevnicima, postalo je poznato u svakom kućanstvu civiliziranog svijeta.
Ludwig je prilikom premještaja u Carnarvon prvi put dobio mjesto suca. Iste godine Louisa je izgubila dijete i nakon toga dugo je bila bolesna (zbog čega je morala odbiti stipendije iz Salzburga i Milana); njihovo prvo dijete, Anna, rodilo se 1952. godine. Zdravlje joj se nije povratilo zbog čega je morala odbiti usrdne molbe iz Stokholma, New Yorka i Pariza.
U to vrijeme Louisa je prestala davati instrukcije iz glazbe. Njezin doprinos bio je itekako dobrodošao dok je pomagala plaćati Ludwigove studije i dopunjivala njegovu prvotnu mršavu plaću, no čim se počeo penjati društvenom ljestvicom, držao je da njegovu statusu ne odgovara supruga koja podučava bilo kakvu djecu koja nemaju interesa lupati po klaviru. Iz dnevnika se nije moglo vidjeti je li se ona tomu opirala ili je mirno udovoljila njegovoj želji, ali nisu izostale priče o tajnim posjetima Irmagard Seefried, Juliusa Patzaka, Erne Berger i drugih koji su toliko bili oduševljeni onim što su čuli o njoj da su držali čašću i privilegijeom da joj ponude instrukcije. Neki su se i zadržali neko vrijeme, tako je Birgit Nilsson ostala tri tjedna. (U posljednjem trenutku povukla je poziv Marioni Anderson kad je otkrila da je pjevačica crne puti.)
Na svu sreću, Ludwig nije imao ništa protiv želje njegove supruge da nastavi s pjevanjem. Na primjer u crkvenom zboru ili solo nastupima na nekom vjenčanju, krštenju ili pogrebu, a na poseban zahtjev i na sastancima ženske crkvene skupine, ženske poljoprivredne udruge ili Nacionalne stranke.
S vremenom je prihvatila ono što je bilo neizbježno, premda su dnevnici jasno davali na znanje da je zaslužila više od malograđanske sredine na koju ju je osudila karijera njezina supruga. Možemo pretpostaviti da se nije mogao izbjeći konflikt između sve većeg nagona za povlačenjem u vlastiti svijet i potrebe igranja uloge jedne od prvih dama nekog sela u kojem su došli živjeti. Dobiva se dojam, po oumi Kristini, da je počela klonuti duhom; 1959. godine provela je tri mjeseca u jednoj duševnoj instituciji Cape Towna da bi popravila „nervno stanje‖.
Ubrzo nakon napuštanja institucije, dok je s Ludwigom provodila tjedan dana odmora u Cape Townu (malu Annu je ostavila kod bake u Sinaiju), Lousa je jednog jutra otkrila kako sama hoda ulicama kroz maglu. Planina se nije vidjela ispod svog pokrivača, zrak je bio hladan i pun vlage, njezin dah je stvarao bijele oblačiće. Bila je duboko deprimirana.
Tih godina za vrijeme jednog od rijetkih izljeva povjerenja priznala je majci da je počela razmišljati o samoubojstvu. Onda, nenadano, neki nepoznati mladi čovjek pojavio se pokraj nje. Nije se predstavio, nije pokušao s njom zapodjenuti razgovor, jedva ju je pogledao. Samo joj se pridružio u šetnji, uhvatio za ruku i počeo pjevati Papagenovu ariju Vogelfanger, zatim Dove sono i La ci darem la mano, prelazeći bez napora s jedne arije na slijedeću improvizirajući svoje riječi na mjestima gdje je zaboravio izvorne riječi. Ugodan, poletan glas tenora, ništa posebno, ali koji vas može zaraziti. Ubrzo i ona zapjeva s njim. Sve dok joj on nekoliko stotina metara dalje, na jednom uglu, nije ni znala gdje su se nalazili, ne pusti ruku, pozdravi je sa ‘Ciao’ i krene svojim putem nestajući u maglovitom danu. Sve se dogodilo tako neočekivano da nije bila sigurna je li uopće bilo stvarno.
Posljedice su bile itekako stvarne. Louisa se vratila u malu njemačku Gasthaus u kojoj su se ona i Ludwig smjestili (on je htio da žive kod rođaka, ali ona se nije složila) i stavila ga pred odluku: spremna je krenuti na put u Europu. život prolazi pokraj nje; ako ovako nastavi, ona će poludjeti. Neće se više odricati od svega što je napustila zbog njega. (Ludwig je cijelu epizodu iskreno negodojući predočio oumi Kristini kad je došao kod nje s namjerom da produži Annin boravak, od njega se svakako nije moglo očekivati da se stara o djetetu, njegova karijera bila je itekako važna; ovog je puta bilo moguće osloniti se na nešto hitnije nego što su dnevnici.)
Louisa se zadržala na putu oko tri mjeseca ispitujući mogućnosti, pribivala je izvedbama u Londonu, Glyndebourneu, Parizu, Beču, Bayreuthu, Milanu i sve je detaljno zapisala u svom dnevniku. Ono što je privuklo pozornost, kaže ouma Kristina, bilo je to da se nigdje ne spominju u tom razdoblju privatni posjeti slavnim imenima koja su prethodnih godina postala njezini intimni prijatelji. Dobiva se dojam da se smirila, da je bila sretna; možda joj više nije bilo nužno dokazivati se, čak ni sebi samoj.
Na povratku rekla je Ludwigu da će ostati kod kuće dok Anna ne napuni deset godina; tada dijete mogu poslati bilo u internat ili kod bake (nije odobravala da se dijete povjeri Ludwigovoj rodbini), a Louisa će otići u Europu da nastavi studij glazbe što je cijeli život čekala. Nije više mlada, ali se nada da nije prekasno. Postoji mogućnost dobivanja male stipendije za Beč, ništa nalik na bajne ponude o kojima je pisala ranije u dnevnicima, ali nije ni na odmet.
Od moje plaće...? - usprotivi se Ludwig.
Tvoja plaća i akcije koje si kupovao preko tvoje rodbine, tvojih prijatelja i znanaca, bili su dovoljni da dosad preživimo.
Što ti znaš o mojim financijskim transakcijama?
Više nego što misliš. Sve sam izračunala. Moja stipendija, mali mjesečni doprinos s tvoje strane i zajam od moje majke, bez brige, vraćam do posljednjeg novčića, bit će mi dovoljno. Ovog puta ništa me neće zaustaviti.
Tri mjeseca poslije postala je trudna.
Ludwig je bio u ekstazi da će konačno dobiti muškog nasljednika. Njegovu oduševljenju nije bilo kraja. Ime je već odabrao, nimalo nije sumnjao da će biti sin.
Louisa je u nekoliko navrata skoro izgubila dijete. Možeš misliti što hoćeš, rekla je ouma Kristina, ali ništa se ne može dokazati. U konačnici, rodilo se zdravo žensko dijete i dobilo ime Kristien po svojoj baki.
Od tog dana, prema oumi Kristini, dnevnici su ponovno naširoko počeli nabrajati posjete vrhunskih majstora iz inozemstva; tijekom godina aparthejda većina najvećih imena: Victoria de los Angelos, Joan Sutherland, Janet Baker, Kiri Te Kanawa, a jednom čak i Maria Callas, u tajnosti su posjetili selo u kojem je Ludwig Muller bio sudac, odsjeli kod obitelji, upoznavali se s talentom koji je, na opću sramotu, ostao nepoznat. Spominjala je neko vrijeme čak i putovanja u inozemstvo, uglavnom u Beč, koji je Louisa, čini se, intimno upoznala, ali i u New York i Milano; poglavito su to bili posjeti prijateljima i ljubiteljima koje je činila iz pristojnosti, ali povremeno i na zahtjev Von Karajana, Soltija ili Daviesa kao i zbog recitala u privatnom krugu na koje su slušatelji dolazili s pozivnicom.
Da se radilo o biografiji Ludwiga Mullera, te godine bi bile vrlo bitne; ona bi otkrila tragove koji su povezivali njegovu osobnu karijeru s poviješću zemlje na širem planu. Najprije, u pedesetim godinama, za vrijeme postupnog uspostavljanja novog
zakonodavnog sustava i pojave pasivnog otpora koji je postajao sve veći, tijekom sudskih procesa koji se odnose na propusnice i prosvjede žena koje su remetile javni mir, Ludwig je postigao znatan ugled. Biografija bi otkrila uzbudljivu stvar da je osobno utjecao na donošenje presuda u suglasnosti s razrađenim sustavom koji se temeljio na nijansama boje kože, sastavu dlake kod ljudi ili dna nokta na palcu. Onda, godinu dana prije mog rođenja, ta prekretnica, događaji u Sharpevilleu 1960. godine, sve veća polarizacija društva, zabrana ANC-a i drugih pokreta za oslobođenje, prvi znakovi ilegalnog oružanog otpora - sve se to podudara s prvim Ludwigovim političkim procesima, procesima za sabotažu, sve je veća njegova popularnost kod policije zbog „odlučnosti‖ kod presuda koje nisu ostavljale nikakvu sumnju u potrebu zakona i reda. Sedamdesete godine: pojava Black Powera37, bojkota u školama i neredi u Sowetu, ubojstvo Bikoa, ratni okršaji na granici, porast otpora, nemir u industrijskom sektoru, sve to u vrijeme kad je Ludwig izdavao kupone za gorivo, zasjedao kao prisjednik na suđenju za terorizam, sastavljao izvještaje o subverzivnim aktivnostima u unutrašnjosti zemlje. Uzastopna proglašivanja izvanrednog stanja u osamdesetim godinama, širenje korupcije, arogancija sile bez kontrole, sve dok je Ludwig osuđivao pacifiste na zatvorsku kaznu, a istodobno kupovao akcije i imovinu na osnovi povjerljivih internih informacija te iskusnih istomišljenika u velikom sustavu. Brat među braćom, uzdignuo se na položaj predsjednika ogranka u organizaciji eminences grises38 koji su držale vlast pod kontrolom. Naprijed, kršćanski vojnici! Tajanstveni sastanci jednom mjesečno, grozničava naklada povjerljivih dokumenata radi ukazivanja na izdajice i promoviranje ideala volka39... Fasciniranost vlašću koja se može oblikovati ili izraditi svojim rukama kao što smo u djetinjstvu oblikovali volove od gline (negdje, na nekom mjestu u najdubljem kutku sjećanja, vjerojatno se pritajio dječačić kojemu su se rugali superiorni Englezi i ljudi iz grada, ponižavali ga zato što je mali Bur i što je sa sela). Imenovanje nastavnika i pastora, manipulacije položajima u gradskom, školskom i crkvenom vijeću, domišljato organiziranje proslava, prodaje u dobrotvorne svrhe, kulturnih aktivnosti i sastanaka prema moralnom kriteriju. Trijumf čovjeka koji je kao student morao napustiti sveučilište zbog nedostatka novca, sad je on postao ključna osoba u trgovinskim komorama, među brokerima i organizatorima Days of Covenant40 i Heroe‘s Days41.
Osobna svijest o nanesenoj nepravdi koja se podudarala sa sjećanjem na patnje i ponižavanje jednog naroda, neprestano izrabljivanje agonije majki i djece u engleskim koncentracijskim logorima, žena koje su bosih nogu prešle Drakensburg - sve je to na dostojan način iskorišteno za afirmaciju ideala jednog društva.
O svemu ovome ni riječi u Louisinoj priči, kao da nikad nije bila ondje, kao da nikad nije pogledala preko njegova ramena. Jedino što je ostavila za sobom bili su dnevnici, previše osobni da bi netko drugi u njih zavirio, uzleti mašte zapisani na blokovima papira njezina tajnog otpora i patnje, bez ikakve vrijednosti za vanjski svijet. Jedino ih je Ouma pročitala i razumjela (možda) bolje nego što je Louisa mogla očekivati.
Ludwig je krajem 1989. godine umro od srčanog infarkta, u pristojnoj dobi od šezdeset devet godina, nakon što je puno radno vrijeme posljednjih godina svog života posvetio političkoj kampanji. Zahvalna zajednica (bolje reći, stranka) organizirala je vjersku službu kojoj su pribivali dužnosnici čak i iz Pretorije; poslije su njegovi zemni ostatci pokopani, iz nekog nerazumljivog razloga, u obiteljsku grobnicu u Sinaiju; čak je i bivši predsjednik Botha, tresući se, bio prisutan, s ovratnikom preširokim za njegov vrat.
Louisa se s Oumom preselila u pernatu palaču. U najmanju ruku, čudna odluka. Je li na taj način htjela pokazati želju za samokažnjavanjem? Je li time htjela natjerati svoju tvrdoglavu majku na kajanje? Ili je u konačnici htjela dokazati da krv nije voda? Postoji još

37 Black Power - crna snaga, pokret crnaca za slobodu 1960. god.
38 eminence grise - siva eminencija, osoba koja drži vlast preko druge osobe
39 volk (njem.) - narod, nacija, u Hitlerovo doba često korištena riječ
40 Day of Covenant - Zavjetni dan kojim se slavi pobjeda Bura nad plemenom Zulu 18.11.1838. godine
41 Hero‘s Day - Dan heroja, rođendan burskog vođe Paula Krugera
jedna, daleko banalnija mogućnost: to je otkriće da je politička kampanju do te mjere upropastila Ludwiga da joj ništa nije ostavio osim nagomilanih dugova. Jedini način da spasi svoj ponos bio je da se preseli na farmu. Potpuno se povukla od svijeta, rijetko je bila viđena u gradu. Kao dvije sjenke, ona i ouma Kristina nastavile su živjeti jedna pokraj druge. Jako joj je bilo stalo do reda i formalnosti: tražila je da se treba „odjenuti za večerom‖, svake večeri je mijenjala svoje dvije večernje haljine, čak i kad bi se našla sama u blagavaonici na čelu stola od mahagonija, s jednim kuhanim jajem za večeru koje je servirao Jeremija u livreji. Kad se jednom Ouma usudila upitati, ona je objasnila da se tako radi u Europi. Bila je tako odjevena u Državnoj operi, kao gost Callasove na jahti Arija Onassisa ili Rainiera i Grace u ružičastoj palači. čovjek mora zadržati svoj ponos.
Nakon što je Louisa izgubila život u prometnoj nesreći - na ravnoj dionici puta koja vodi prema gradu, kazala je Ouma, bez drveta na vidiku, ni traga probušene gume ili mehaničkog kvara - Ouma je sredila imovinsko stanje. Tad je prvi put otkrila dnevnike. Razmišljala je treba li ih spaliti ili zakopati zbog uspomene na svoju kćer, ali onda ih je odlučila sačuvati za mene uvjerena da ću se jednog dana vratiti kući.
No, na žalost, izgorjeli su u vatri zajedno sa svim stvarima koje su se nalazile u njezinoj sobi.

16.

Ptice su već najranije podignule galamu u drveću oko kuće. Trui je naišla iz hodnika šuškajući bosim nogama i zijevajući, glave krcate viklera zelene i ružičaste boje.
Miss Kristien, zašto me niste zvali? - prijekorno je rekla s tonom krivnje u glasu. - Noć je skoro prošla. Mora da ste mrtvi umorni.
Ispričavam se, Trui. Imala sam namjeru, ali radile smo...
Radile? - s otvorenom nevjericom pogleda u oumu Kristinu koja je, po svemu sudeći, zapala u duboki san.
Prvi put sam shvatila koliko sam iscrpljena. Spavajući na nogama, pomogla sam Trui promijeniti infuziju i popraviti posteljinu. Krenula sam kao automat prema stolici, ali me Trui odlučno gurnu prema vratima.
Hajde, malo odspavajte. Uskoro će doći bolničarka.
Na vratima sam se u čudu okrenula, što meni nije primjereno. Na kraju krajeva, kako je to dolično, pomislih, što me Lizzieno dijete može zamijeniti. Sve ostaje u obitelji. Ali bila sam i previše umorna da bi mogla kontrolirati svoje misli. San, treba mi san.
Međutim, kad sam se u susjednoj sobi srušila u visoki krevet za jednu osobu, odviše umorna da skinem odjeću sa sebe, san mi nije dolazio na oči. Previše toga mi je na umu. Priče koje mi je ouma Kristina ispričala: one stare, nove verzije starih, nove priče; nekadašnje priče odjednom su se počele stapati u jednu povijest, njihovu, našu, moju. Ouma i njezin Jethro na magičnom ćilimu, čitav život proveden jedan pokraj drugoga, a nikad zajedno; Djevojka, koja je sad dobila ime, Rachel, crteži na zidovima koji se ljušte dolje u podrumu gdje švrlja jedan neznanac, možda opasan ili samo ustrašen; mistična Petronella, varalica ili fanatik?; njezina kćer koja je progutala staklo i izvezla datum svoje smrti na komadiću platna; moja majka i onaj neznanac, Papageno, zajedno u jutarnjoj izmaglici, hrpa dnevnika koji su nestali u požaru, istina skrivena pod brojnim jadnim lažima; bezgrješna začeća i silovanja iz osvete; izmišljene priče svijeta koji živi na rubu civilizacije, veće od samog života, koje je preuveličao jedan um na pragu smrti ili poimanje istine koja je još dublja i mračnija? Je li to važno, je li se što time mijenja? Ja sam je slušala, sve zapisala, sve prisvojila, držim je svojom.
Te priče, ta povijest, isprepletene su nizom događaja kojima sam prebrodila jučerašnji dan, od Jacoba Bonthuysa kojeg sam noću otkrila na stubištu, preko posjeta Caspera u ranu zoru do njegova pogleda na moje grudi kao da sam njegova svojina; zatim doručak u kuhinji s Trui i njezinom obitelji, prikrivena Joonnijeva agresivnost; Jeremijin povrijeđen ponos, njegov bijes stoje bio prisiljen voziti me u grad u mrtvačkim kolima, ponovni susret sa svim onim mjestima ljetnog doba za koja sam mislila da su izgubljena ili možda
izmišljena, mesnica, pekama, drogerija, crkva i sjećanje na miševe koji su grickali Kristovo tijelo, svježe smokve u prodavaonici domaćih proizvoda, vijesti o novim grozotama u domorodačkim naseljima, Casperov nemoćni bijes. Ono što se ovdje dogodilo, još uvijek se oko nas događa; ili čeka da nam eksplodira u lice danas, sutra, svakog trenutka? čitavu zemlju je zahvatilo ludilo koje nosi zahuktala bujica prema događaju koji će samo za nekoliko dana možda zapečatiti našu zajedničku budućnost. Što ja radim ovdje, usred svega toga, privučena vrtlogom historije koju bih radije voljela negirati? Ovo mjesto nije za mene, nije ni za koga tko želi sačuvati zdravu pamet. Moram se iz ovoga izvući što je prije moguće. Ipak, ne mogu se pokrenuti prije nego me ne pusti ouma Kristina, utjelovljena prošlost puna nasilja.
Spavati, spavati, možda snivati. Isuse, a Michael.

TREĆI DIO
MEĐU NEZNANCIMA

1.

Probudila sam se i ugledala Annu pokraj kreveta u vezenoj i uštirkanoj bluzi bijele boje i tamnomodroj suknji; nešto je napravila s kosom i izgledala vrlo dotjerano. Moje sanjive oči nisu mogle povjerovati.
Ispričavam se - rekla je načinom kojim se uvijek ispričava - nisam te htjela probuditi. Očito je imala potrebu za ispričavanjem.
Ali moraš znati, već je deset sati.
Je li Ouma dobro?
Ona spava. Bolničarka je s njom. Kaže da je doktor već bio.
Što je rekao? - upitala sam osjećajući se krivom.
Ona kaže da je i dalje ozbiljno, ali da je dobro s obzirom na okolnosti.
To me je smirilo. Na trenutak sam je promatrala ne znajući baš kako se postaviti.
Što si to učinila?
Zarumenjela se kao šiparica.
Nije u redu? Samo sam osjetila potrebu da se našminkam. Nisam baš stizala u posljednje vrijeme. Malo sam i kosu dotjerala.
Izgledaš deset godina mlađa. Trebaš to češće raditi.
Ag42, pa... - pokuša skloniti nevidljivu prašina s ramena - sigurna si da ne izgledam kao pijevac koji se kiti paunovim perjem?
Više mi se sviđaš kao paun - povučem se prema gornjem dijelu kreveta, zijevnem i protegnem se. - Anna, krasno izgledaš. Ja vjerojatno izgledam grozno.
Loše si spavala?
Kasno sam legla, ali nije bilo loše. Bilo je predivno. Ouma je pričala o obiteljskoj povijesti.
Lice joj se izduži.
Zar to nisi već čula stotine puta?
Ovo nisam čula. Ne ove neugodne obiteljske tajne. čak i ono što sam prije čula, sad zvuči drukčije.
Dobro, prije svega, ono što sam vjerovala da su izmišljene priče, sad ispada da su... - zastala sam, htjela sam reći „istinite‖, ali nije bilo tako. Kad se samo sjetim putovanja u Bagdad, došlo mi je da se nasmijem. Međutim, iako me je to nasmijalo, osjetila sam se zatečenom; Ouma mi je nešto pokušavala reći, ako nisam razumjela ona nije u krivu, već ja. Annin upitni pogled još više je pojačao moju dilemu. Kako braniti Oumine priče ispred ove razborite žene koja je moja sestra i koja živi u svijetu gdje su krv, nasilje i strah svakodnevna stvarnost, a ne proizvodi mašte i noćne more? Je li stvar u tomu - odaje li sama struktura tvorevina naše mašte teško stanje u kojem se nalazi jedna kultura?
Ona me je opčinila - prosvjedovala sam, ne baš uvjerljivo.
Ali njezin um vrluda. Kako znaš da joj se može vjerovati?
Moram joj vjerovati. Ovo je posljednja prilika.
čak i da je istina, kakve li vajde? Prtljaga bez ikakve koristi - onda doda malo zlobno: - Mislila sam da uvijek putuješ bez tereta.
Možda i premalo.


42 ag (afr.) - oh
Nemoj mi reći da ti se probudila savjest - na njezinom se licu odjednom ukaže zabrinutost.
Nisam tako mislila. Ja ...ja se ispričavam, Kirstien. Nisam ozbiljno mislila.
često istinu kažemo u šali...
Nastala je neugodna tišina. Osjetila sam se neizrecivo razotkrivenom.
Anna, nije mi bilo lako vratiti se. Vjerovala sam, nadala se, da sam se oslobodila svega što je ostalo iza mene. Ali, nije to baš lako.
Skoro i protiv svoje volje, tako mi se činilo, prišla je i sjela na dnu kreveta.
O čemu je pričala?
O sebi, svojim roditeljima, o djedi i baki. O majci.
A o meni? Je li i mene uključila u svoju priču?
Prije nego što sam odgovorila, dodala je žestinom koju nisam očekivala
Naravno, ja nisam dovoljno zanimljiva, o meni se nema što pričati. Rodila sam se, trudila da svakom udovoljim, okušala se malo na sveučilištu, a onda srela i udala se za Caspera.
I onda je on preuzeo kontrolu? - rekla sam namjerno. Brzo udahne i pokrije lice rukama.
Na mene je bio red re
i: „Nisam te htjela uvrijediti.‖ Odista sam se iskreno pokajala.
Za Boga miloga, Anna, zašto se uvijek tako ponašaš prema sebi? Ti imaš svoj život. Ti nisi tek dio Casperova života.
Jesi li ti uvela red u svoj život?
Ja bar pokušavam.
Tako te malo poznajem.
Primijetila sam da je njezin iskreni pogled izgubio čvrstinu. Uhvaćena ovako u krevetu, razbarušene kose, ošamućena, svjesna zadaha svojih usta, osjetila sam se u podređenu položaju. Odlučno ustanem i dovedem u red svoju zamršenu kosu.
Prije svega, moram se okupati i obući. Brzo ću biti gotova.
Idem s tobom - kazala je.
Koristi li prednost? Opet to pravo starije sestre da mi uskrati pravo na privatnost. Nastojala sam se praviti kao da se ništa nije dogodilo i počela smeteno prevrtati po ladici u koju sam, po dolasku, izručila sadržaj svog kovčega. Namjeravala sam sve dovesti u red, ali iz nekog razloga to nisam učinila. To mi se stalno događa.
Prolazeći kraj prozora pogledah kakvo je vrijeme; navika koju sam stekla u Londonu.
Nebo je bilo vedro i ravno, bez neke dubine, dan ne toliko miran koliko nepomućen.
Anna me je slijedila do kupaonice.
Ima li što novo? - upitala sam kad je voda počela puniti kadu. Dođavola, bila je hladna. Odlučila sam koristiti tuš.
U biti, ima. Uhitili su podmetače požara.
Molim? Zašto mi prije nisi rekla?
Bilo je na ranim vijestima. Casper je otišao saznati nešto više.
Koji su to ljudi? Koliko ih ima? Gdje su ih pronašli?
Skinem odjeću i ispred kade povučem plastični zastor koji je bio prekratak i pun plijesni koja se zadržala.
Policija i dalje istražuje. To je sve što su rekli. Ali i to je nešto.
Tako će se hrabri farmeri iz okruga sada smiriti?
Ne znam baš - zauzela je obrambeni stav - nakon jučerašnjeg napada u naselju još uvijek ima nereda. Sad ANC43 šalje svoje čelnike. Da neutraliziraju stanje, kako kažu. Ma što to značilo. Posljednjih nekoliko godina nastao je potpuno novi način izražavanja.
Oprala sam kosu šamponom i isprala je; nasapunala sam tijelo, uklonila sapunicu spužvom, možda malo brže nego što je trebalo. Ne samo da bih se oduprla šoku od hladne vode, već da bih u sebi pobudila gnjev zbog vijesti koje mi je prenijela Anna. Zašto mi i dalje sve izgleda toliko daleko kao da me se ništa ne tiče? Nisam umiješana; što god otkrijem, saznam preko drugih, preko Anne, onim glasom koji se ustručava. No, kako

43 African National Congress - Afrički narodni kongres

ostati ravnodušna? Evo me, tek nekoliko metara od Oumine sobe, starica umire polako i s bolovima od rana koje je zadobila u jednom napadu; nalazim se u ostatcima kuće koja je praktično izgorjela u vatri. Zašto me nije spopao bijes, zašto to nije utjecalo na mene? Ni bijesa, ni nemira, ni straha, kao da se još uvijek nalazim deset tisuća kilometara daleko. Zar je moguće potpuno se isključiti? Ili je potrebno platiti ulaznicu kad se vraćaš, u naturi, bilo kojom vrsti boli ili patnje, prije nego što te prihvate ili ponovno prihvate? Ovo je svakako način rasuđivanja koji Anna može sebi priuštiti, ali ne ja. Zar sam već toliko udaljila da više nisam sigurna u svoju reakciju?
Kad sam istupila iz kade, voda se cijedila niz mene i moje tijelo, koje se sjajilo, treslo se od hladnoće. Izbjegavala sam Annin pogled dok sam se brzim pokretima brisala i oblačila. Tek mnogo poslije, kad sam navukla košulju i traperice i kad sam osušila kosu, pripremila sam u kuhinji čaj (Trui se negdje dala na proljetno čišćenje, očito u cilju da s vremenom počisti cijelu zgradu.) i onda sjela za stol, nasuprot Anni, da bih doručkovala.
Dok sam mazala kruh Ouminim džemom koji sam uspjela pronaći u smočnici, Annin pogled se s divljenjem zaustavi na Michaelovu satu na mojoj ruci, slaba sam na muške satove kao i pojaseve s velikom kopčom, prateći pokrete moje ruke.
Imaš lijepe ruke - reče ona.
Praktične.
Nakratko ih raširih: prsti prilično dugi, tupih krajeva, kratki nokti. Primjerene su, bar tako mislim.
Ovi dugi prsti nisu tako profinjeni kao prsti naše majke, sjećaš li se?
Ustala je da posluži čaj. - Što ti je Ouma rekla o njoj? - nehajno upita, ali sam primijetila pritajenu napetost.
Je si li saznala za majčine dnevnike?
O čemu to govoriš? Majka nije bila tip osobe koja će voditi dnevnik, ti to znaš.
U biti, što mi znamo o njoj?
Ako ih je vodila, gdje su sada?
Uništila ih je vatra.
Naravno.
Anna, sigurna sam da Ouma govori istinu.
Skandal. Uvijek je obožavala skandale.
Zašto pokušavaš zaštititi majku? Ona je sad mrtva. A niste ni bile baš bliske. Nikad nije dopuštala nekomu da joj se približi.
Prihvatila je uz napor. - U redu. Pričaj mi.
Ukratko sam joj prenijela Ouminu priču o dnevnicima, o neobjašnjivoj nesreći.
Na što se to sve svodi? - upita ona. - Da je sve ambicije žrtvovala zbog nas? Da bi ispunila dužnost prema obitelji? Dovraga, itekako smo to skupo platili.
Svakako. To sam joj uvijek predbacivala. Međutim, Ouma mi je odjednom pomogla da vidim i drugu stranu. Imala je tajni život o kojemu ništa nismo znali.
Pa što? Tko ga nema. Zagrizla sam mamac.
I ti ga imaš?
Uzela je malo vremena ispijajući čaj, a onda je spustila šalicu.
Je si li znala - rekla je suhim glasom koji se sam sebi ruga - da sam u jednom trenutku htjela postati liječnica.
Zašto nisi?
Otac je pozvao pastora da porazgovara sa mnom. On je objasnio da bih, ukoliko želim pomoći onima koji su bolesni i pate, trebala postati bolničarka. To više pristaje jednoj djevojci.
Je si li zbog toga htjela studirati medicinu? Da bi pomogla onima koji pate? Ona puhne kroz nos.
Ne baš. Vjerojatno sam htjela nešto učiniti da bih se udaljila od kuće. Da bih saznala nešto više o svijetu, da bih istraživala, postigla neku vrstu autoriteta.
Nakon posjeta pastora ti si odustala?
Naravno. To sam uvijek činila, zar nisam? Okrenula sam se drugoj stvari koju sam voljela, postala sam učiteljica. Lijepo je kad te vole. Majka, prije svega. Kao dijete mislila sam da je savršena. Samo sam željela biti kao ona. I postala sam njezin odani rob. činila sam bilo što samo da bih joj udovoljila. čudno je sad i pomisliti da joj je bilo potrebno moje dodvorivanje kao što je i meni trebalo njezino odobravanje.
Zastala je na trenutak. Pogleda me lukavim osmijehom.
Ni to nije bilo dovoljno. Htjela sam da me svi vole: otac, učitelji u školi, prijatelji.
Dečki - podsjetih je uz osmijeh - jer si imala grudi.
Dakako.
Iznenadila me je njezina iskrenost.
To je bilo najvažnije otkriće u mojem životu. Prva sam ih dobila u razredu. To mi je u početku strašno smetalo. Dok nisam otkrila da postoji i druga strana. Odjednom su me dečki počeli primjećivati. čak i veliki dečki. To nije bilo isto kao kad te učitelji vole zbog dobrih ocjena, ili uzorna ponašanja, ili uredno napisana domaćeg zadatka ili nečeg drugog. Imala sam utisak da prvi put ljudi gledaju baš mene, bez obzira koliko njihovi razlozi bili dvojbeni. Počela sam vjerovati da nešto značim. Bilo je neobično otkriti što su dečki bili u stanju učiniti u zamjenu za najmanju uslugu.
Koju vrstu usluge? - nisam popuštala.
Na trenutak se zbunila. Opet me pogleda pomalo prkosno. - A što bi ti rekla?
Anna, ti?
Nisam uvijek bila svetica, kako misliš - skrene pozornost na šalicu iz koje se prolilo malo čaja na stol - ali nemoj me krivo shvatiti. Možda sam jednome dopustila tek da baci pogled. Drugome da ih dodirne. Dalje nisam išla. Bila sam odviše krjeposna. Strah od Boga me je zadržao na pravom putu. Svaki put kad bih komu udovoljila, danima sam se molila nakon toga sanjajući paklene muke. Istodobno sam se divno osjećala znajući da me vole, da nisam bez vrijednosti, da sam mogla vrtjeti dečke oko prsta. To je, bez sumnje, bila dobra naknada - nervozni osmijeh pređe preko njezinih usana. - To me je na izvjesni način uvjerilo da zaista nešto ima u meni - spusti šalicu. - U biti, jedino što sam imala, to su bile moje grudi.
Mora da su i na sveučilištu bile u centru pozornosti - rekla sam veselo.
Ona ustane, ode do sudopera, uzme jednu krpu, pogleda oko sebe bez nekog cilja, vrati je na mjesto i ponovno sjede za stol.
U konačnici, poniženje je bilo tim veće - rekla je. - Nakon što sam dokučila da što god sam postigla to je bilo zahvaljujući obliku mojih grudi. Ne zato što sam žena, već što sam osjetila da igram ulogu imitatora žene.
Što se dogodilo?
Ništa posebno. Iskustvo što sam daleko od kuće, iznenadni osjećaj slobode, suočivanje s toliko novih stvari, sve mi je to udarilo u glavu. Vjerovala sam da sam kraljica na dvoru. Skoro doslovno kad su me izabrali za kraljicu Jacarande... - posprdno se nasmija.
Možeš li zamisliti osobu čije je najveće životno postignuće izbor za kraljicu Jacarande? Kakvu sam budućnost imala iza sebe? U to vrijeme srela sam Caspera.
Uvijek sam se pitala u kojem trenutku se on pojavio.
Na balu krunidbe. Odveo me kući. Zapravo, idućeg jutra. To je bilo prvi put da sam s jednim muškarcem išla do kraja. Iako moram priznati da sam dotad često bila sasvim blizu. Ali znaš kako je to: uvjeravaš sebe da je sve u redu sve dok ta mala opna ostaje čitava. Ali, tako je to bilo. Naravno, morala sam se udati za njega.
Pod prisilom?
Ne, nipošto. Nije bilo nikakve melodrame. Vjenčali smo se poslije dvije godine. Međutim, nije stvar u tome. Vjerovala sam da nisam imala drugog izbora. Spavaš s čovjekom, udaš se za njega. Inače, pravo u pakao.
Nisi ga sasvim ni izbjegla.
Pozorno namjesti žličicu na ručicu šalice.
Nisam - reče konačno jedva čujno. - Međutim, tu je i odgovornost, zar ne? Pogriješiš i moraš platiti. Ne možeš očekivati da ćeš ostati nekažnjen.
To su gluposti.
Gluposti su stvarnost.
Anna, moraš se izvući iz tog ustaljena života.
Lako je tebi kazati.
Zaista tako misliš?
Uvijek si sve činila na svoj način - nije mogla suzdržati osmijeh. - Sjećaš li se kad si bila mala, onog ljeta kad smo bili kod Oume i kad si se penjala na stablo? Majka ti je rekla da prestaneš. Htjela si znati zašto, uvijek si htjela. Rekla je da ne smiješ dopustiti dečkima da ti vide gaćice.Ti si onda smjesta skinula gaćice, sakrila da ih dečki ne nađu i ponovno se popela na stablo.
Nasmijala sam se na to.
Kad si bila na prvoj godini, je li to bilo tada, nastavnica glazbe došla je zbog tebe kod majke. žalila se da za vrijeme nastave nisi htjela izustiti niti glasa.
Što si drugo očekivala? Kod kuće su nas prisiljivali da po čitav dan pjevamo.
Onda je nastavnica odlučila da te kazni. Naložila ti je da stojiš na nogama i rekla da ćeš ostati na nogama čitav dan sve dok ne pristaneš pjevati.
Onda sam joj rekla, još uvijek sam šuštala u govoru, šad ćete vidjeti, ja ću štajati. Ne šelim pjevati. Ostala sam na nogama do posljednjeg zvona.
Možeš li zamisliti kako je to majku zaboljelo. Ona je znala, svi smo znali da imaš talenta. Jednom sam načula kako netko kaže da imaš glas ugodan ne samo za uho već i trticu. Ali ti si odbijala pjevati. Tako neugodnu osobu još nisam srela. Eto, ja nisam bila talentirana, ali sam vježbala do iznemoglosti samo da bih zadovoljila majku.
Uporno su pokušavali da nam slome duh. Za naše dobro, govorili su, u ime ljubavi i Boga, Oca, Sina i Svetoga Duha. U biti, njihova prljava mala tajna bila je u tome da su nas na taj način lakše držali pod kontrolom. Ti si im to dopustila, ja nisam.
To nije pravedno - rekla je. - Zaista sam pokušavala i što sam imala od toga? A ti...
Anna, nemoj misliti da sam time mnogo dobila.
Ti si barem slobodna. Sama donosiš odluke. Možeš raditi što hoćeš.
Ti također.
Ne mogu, u tome je razlika. Ja sam udana žena.
Kako je praktično imati izgovor za sve - rekla sam možda oštrije nego što sam htjela. U nekoj drugoj prilici ovo bi pokrenulo prepirku u kojoj bi sve bilo dopušteno; čitav naš odnos je godinama, sve dok nisam otišla, bio obilježen takvim svađama. Danas je to drukčije. Nismo li se jednostavno umorile od prepiranja? Ili smo obazrivije? Ili možda
dolazi do duboke, korjenite promjene?
Nisam tražila izgovor - rekla je Anna. - Ako već spominješ izgovor, kako onda objašnjavaš svoju odluku da napustiš zemlju, kad je to bilo, prije jedanaest godina? Je li u pitanju bio revolt, otpor, neka poruka - ili bijeg?
Voljela bih znati - rekla sam i zaista sam tako mislila.
Je li ti teško govoriti o tome?
Oklijevala sam. Nalih još čaja. Pogledah u nju.
Mogu pokušati. U biti, ni s kim nisam ni razgovarala o tome. Htjela samo jednom, a i to iz očaja, kad sam izgubila dijete. Nakon pobačaja, hoću reći. Pisala sam ti o tome, sjećaš li se? U jednom trenutku osjetila sam potrebu za starijom sestrom.
Nisam ti odgovorila - rekla je tiho. Obuhvatila je šalicu s obje ruke i pogledala u nju.
Iznevjerila sam te, zar ne?
Tad sam tako mislila. Sad više nisam sigurna.
Tvoje pismo je stiglo baš kad sam saznala da me Casper vara. Sjećam se svake pojedinosti. Upravo sam se vratila iz bolnice s trećim djetetom u rukama. Bila je organizirana zabava za dobrodošlicu. Morala sam otići do spavaće sobe nahraniti dijete. S djetetom na grudima ponovno sam čitala tvoje pismo. Pismo me je toliko uznemirilo, bila sam bijesna na tebe, da sam prije povratka u dnevnu sobu izašla van da bih se smirila. Našla sam ih na maloj verandi.
Zurila sam u nju bez riječi.
Znaš li što mi je prvo palo na pamet? Htjela sam se vratiti u spavaću sobu i jastukom ugušiti dijete. Htjela sam ga ubiti. Nakon toga osjetila sam toliku krivnju da nisam bila sposobna odgovoriti na tvoje pismo.
Toliko stvari još trebamo srediti.

2.

Nisam se zaputila prema Damasku, nije došlo do velikog skoka za ljudski rod (ili ženski rod, ako hoćete), tek niz malih promjena, svaka neznatna sama po sebi, ali svaka je omogućila sljedeću promjenu. Revolt koji ponekad poprima čudne i iskrivljene oblike. Borila sam se protiv ideje poslušne kćeri, ali radila sam to vješto, premda uvijek uz veliki rizik, da ne budem uhvaćena; krala sam male predmete od učenika u razredu, stvari koje su cijenili, a onda ih bacala jer mi nisu ništa značili. Sjećam se, jednom sam ukrala keramičku figuricu pijevca, prekrasne boje, a onda nisam znala što učiniti s njom. Konačno, čitavo popodne sam provela praveći toaletni stolić od kutije za šibice, pokrila ga papirom svijetle boje i dodala ogledalce od srebrnog papira; na stolić sam postavila pijevca, prodala ga na crkvenom sajmu i time sprala krivnju sa sebe. Takve i slične stvari.
Sjećam se jednog dana, kad sam već bila u Londonu, prolazila sam pokraj velikog znaka upozorenja na vratima neke garaže, pisalo je:
NEMOJTE NI DA VAM PADNE NA PAMET PARKIRANJE NA OVOM MJESTU.
Odjednom sam mislila samo na to kako se parkirati baš tu iako ni auto nisam imala. Tako sam provela dane, ako ne i tjedne, pokušavajući doći do auta samo da bih se parkirala na onom mjestu. Je li jasno što hoću reći?
Kad smo se igrali kao djeca, uvijek sam htjela biti kradljivac, a nikako policajac; ili vitez, a ne slatka gospođica koja čeka spas; netko tko se bori protiv čudovišta, a ne netko koga treba osloboditi. Već u gimnaziji počela sam dvojiti o svojoj ženskoj sudbini; ne samo
o tome da se moram udati, već da će, imajući supruga i djecu, to značiti da sam postigla sve i da je to moj krajnji životni cilj. Vjerujem da je naša majka zaslužna za takav stav. Zbog onoga što nam je učinila, ali i zbog onog što je dopustila da joj učini naš otac. Mnoge moje prijateljice bile su oduševljene što im se dopušta udvaranje, stavljaju svoje strasti na kušnju isprobavajući svoja krila jer su sa sigurnošću znale da će se kasnije smiriti jednom zauvijek, amen. Kao da vas uzbuđenje što su muške želje usmjerena na vas toliko zaslijepi da niste ni svjesni što time postižete. Meni je to bilo odvratno.
Jednom je kod nas na ručku bio očev prijatelj. Bila je nedjelja, nakon crkve, i svi smo za tu prigodu bili utegnuti u lijepoj odjeći. Prethodno su nas upozorili da se radi o vrlo važnoj osobi, da se moramo pristojno ponašati i biti tihi kao miševi. Tako je i bilo. Međutim, dvoje djece tog čovjeka bilo je još malo, imali su tri ili četiri godine, i prilično bučno. Sredinom ručka čovjek je pogledao u svoju suprugu, dao joj znak pokretom glave, ona je djecu izvela van u vrt da se igraju da ne bi uznemirivali supruga i goste. Poslije je sama ručala dok su ostali pili kavu u dnevnoj sobi. I ja sam, sjećam se, i ja sam izletjela van da bih se s njima igrala u vrtu iako sam imala negdje između osam ili deset godina i trebala znati što radim, ali mi se činilo da je zabavnije biti van. Međutim, strašno sam se osjećala kad sam ugledala uplakanu ženu kako sjedi na ljuljački i pokušava sakriti suze.
Prišla sam joj, stisnula se uz nju i odlučila odati svoju ―tajnu― da bih je utješila - a to je da neću imati djece kad odrastem - ali ona se još više rasplakala.
Na neki način moj život na sveučilište postao je bolji, ali na drugi još gori. Bolji zato što sam prvi put okusila neku vrstu slobode, gori jer sam bila svjesna da se približava trenutak odluke. Praznici su bili grozni osim kad bismo ljeti došli ovamo u Sinai. Uvijek je bilo rasprava s ocem: o tome kako ne učim dovoljno, kako biram predmete od kojih nema
„koristi‖, kako čitam pogrješne knjige, okre
em leđa „svojem narodu‖ ili nosim nedoličnu odjeću. Isuse Bože, jednom prilikom izbila je svađa koja je trajala danima samo zato što mi je otac predbacio da sam navukla bluzu kroz koju su se vidjele bradavice, a jedino sam bluzu imala na sebi. On je držao da djevojka koja pokazuje svoje sise srozava svoj ugled i
otvoreno daje na znanje da je na raspolaganju. Majka je, barem ovog puta, bila na mojoj strani premda su njezini argumenti bili donekle dvosmisleni: ionako nisam imala što pokazati, zašto se onda podignula tolika prašina? Pokušala sam ostati suzdržana, podrugljivo se nasmijala, podignula glas na njega, onda od sebe napravila budalu tako što sam od bijesa briznula u plač i onda mi je konačno pozlilo (ali bluzu sam odbila promijeniti). Ono što me je zapeklo u duši bila je njegova posljednja opomena: „Nemoj mi se žaliti ako te netko siluje.‖ Nisam mogla a da mu glasno ne odvratim: „Ni ti se nemoj meni žaliti ako te netko udari u jaja.‖ To me je koštalo posljednjeg poniženja jer sam dobila batine iako sam u to vrijeme već bila prestara za to.
Pri kraju moje karijere na sveučilištu - studirala sam u Stellenboschu, ne u Pretoriji kao Anna, moj je jedini razlog bio da budem što dalje od roditelja, bilo je tu i ironije, jer kako su i oni bili na tom sveučilištu, moju odluku primili su sa oduševljenjem - otišli smo na obiteljsko putovanje kod daleke rodbine u Namibiji (koja se onda još uvijek zvala Jugozapadna Afrika), otac je uvijek održavao obiteljske veze. Jedino što je bilo vrijedno spomena na tom jadnom putovanju bili su posjeti pustinji Namib i pokretnim dinama nedaleko od Walvis Baya, koje su svakim dolaskom mijenjale oblik premda su davale utisak vječnosti i nepromjenjivosti. činilo mi se da bih ondje mogla ostati. Zaljubila sam se u pustinju, prvi put sam stvorila sliku nečeg što odgovara imenu Afrike i sve do današnjeg dana ostala mi je u živom sjećanju. Ostali dio putovanja jadno je prošao. Uglavnom zato što je cijelo putovanje bilo organizirano radi lovačke ekspedicije, što je u početku bilo primamljivo, ali ni malo uzbudljivo.
Glavni dio vremena proveli smo na velikoj farmi, sjeverno od Okahandja, koja se prostirala preko horizonta. čitava armija rođaka i prijatelja nahrupila je ondje, većina je podignula logor izvan kuće budući da je niska, siva, depresivna zgrada bila premala za smještaj svih nas. Samo po sebi to nije bilo problem, osim što su šatore, podignute u pješčanom koritu isušene rijeke ispod trnovita drveća, ubrzo napale ptičje uši, vrlo otrovne vrste, a majka se stalno žalila na to što nema zahoda. Isto tako, noću se bojala svakog šuma. Kad se jednom u blizini oglasio magarac, bila je uvjerena da se radi o lavu i natjerala je oca da izađe četveronoške, navodno da bi golim rukama ubio zvijer.
Svakog dana prije zore muškarci su s oružjem odlazili džipom, dok bi žene ostale i radile svoje poslove. Itekako su radile, počele bi mnogo prije zore pa sve do sumraka kad bi se muškarci vratili, jer su jedino teškim radom mogle opravdati svoje postojanje. Preko rezanja biltonga44, pripreme marinade i punjenja kilometara kobasica mogla sam se uvjeriti kako sustav neumoljivo napreduje.
Nakon nekoliko dana meni je bilo dosta. I tako sam pobjegla, pridružila sam se muškarcima u straženjem dijelu džipa gdje se na metalnom podu zgrušana krv od prethodnog dana pretvorila u želatinu pokrivenu crvenom prašinom. Sobom sam ponijela naranču, pivo u konzervi, komad žilava biltonga i jednu knjigu. Većinu dana bila sam ošamućena od nesnosne vrućine pokušavajući čitati Jungovu knjigu Uspomene, snovi i razmišljanja. Treća godina psihologije. Sve dok se kroz mutno popodnevno svjetlo nisu pojavili muškarci, skoro totemski prizor, noseći na ramenu krvava tijela ubijene divljači.
Nakon toga opet sam ostala na farmi i, ostavljajući žene da obave svoju mučnu zadaću i ne mareći za zastrašujuće majčino upozorenje na lavove, leoparde i brojne nepoznate užase Afrike, odlučno sam krenula pješice u divljinu noseći sa sobom dalekozor, naprtnjaču s hranom i Robertsovu knjigu Ptice Južne Afrike u namjeri da promatram ptičji svijet (premda bi i drugi izgovor bio dovoljno dobar). Naravno, bila sam zalutala, pojela sendviče i suhe kobasice, popila mlaki sok i počela vjerovati da ću umrijeti od žeđe kad me je, daleko nakon sumraka, na moju veliku sramotu, pronašla skupina ljudi predvođenih mojim ocem i našim domaćinom.
Teško je reći jesam li bila bijesna na njega što me je pronašao ili što sam zbog njega zalutala. Možda sam već onda postala svjesna da će doći vrijeme kad više neću moći izdržati. Nije bilo budućnosti za mene u ovoj prokletoj zemlji. čak i pod takvim okolnostima nije bilo lako odlučiti se na korjenitu promjenu. Na sveučilištu sam pristupila

44 biltong (afr.) - osušeni fileti raznih vrsta mesa
političkoj grupi umjerene lijeve orijentacije (radikalnije opcije nije bilo na kampusu). Moja motivacija, bar dijelom, bilo je uvjerenje da će to iritirati moga oca. Toliko je bio pun sebe zbog svoje predanosti velikoj političkoj ulozi Afrikanera (što je po meni, u praktičnom smislu, jedino značilo njegovo vlastito promicanje) da sam skoro uvijek osjećala potrebu za pronalaženjem nekog novog načina da ga povrijedim.
Međutim, nije se samo radilo o osobnom interesu. Budući da takve odluke nikad nije moguće odrediti vremenom ili prostorom, prisjetila sam se krajem svoje druge godine jedne zabave u uzornom predgrađu Dalsiga priređene u prijateljevoj kući - u lažnom stilu španjolske arhitekture, s planiranim vrtovima nasada od lokalnog drveća i grmlja i vrijednostima pobjedonosne srednje klase. Vjerojatno je bio nečiji rođendan. Vrijeme je bilo idealno i mi smo se smjestili oko osvijetljena bazena nakon previše hrane i još više pića, bilo je negdje blizu ponoći. Poveo se razgovor, Bog zna kojim razlogom, kao što i dolikuje ushićenoj skupini studenata koji imaju visoko mišljenje o svojim intelektualnim sposobnostima, ni manje ni više nego o stanju ljudskog roda. Sve je bilo čvrsto postavljeno na europskoj tradiciji, na Hegelu i Heideggeru, Sartreu i Camusu, donekle Foucaultu i naravno potpuno steriliziranom Marxu. Usred ove napola kuhane erudicije dogodio se iznenadni upad u naš ugodni, izdvojeni svijet kad se jedan čovjek, crni čovjek u otrcanom radnom odijelu, probio kroz živicu od kaline, pretrčao travnjak, sudario sa stolicama, prevrnuo pladnjeve i stolove, projurio rubom bazena i sjurio preko suprotne živice u susjedov vrt. Nismo još ni došli k sebi kad, jureći za njim, dva policajca u plavoj uniformi preskočiše preko živice s pištoljem u ruci. Bum, bum, mrtav si. Ne osvrćući se na nas, jedino zaokupljeni bjesomučnim progonom, projuriše pokraj bazena i nestadoše preko grmlja u susjednom vrtu. Kako se naglo dogodilo, tako je i završilo. Sve se odvilo tako nestvarno da je teško bilo povjerovati da se uopće nešto zbilo. Kao da se iznenadni nalet vjetra obrušio na nas, ostavio za sobom pustoš i onda nestao.
Nekoliko nas otišlo je do susjeda da se raspita, ali oni nisu ništa primijetili. (Idućeg dana provjerili smo i u novinama, ali nikakva traga o tom događaju.) Nekoliko hrabrijih pokušalo je oživiti razgovor, ali ni iskre nije ostalo, riječi su uskoro presušile i svi su otišli kući. Nemam pojma je li još netko pomislio na ovaj događaj; koliko se sjećam, nitko o tome više nije poveo razgovor. Međutim, za mene je to bila još jedna promjena, kao da je najsiromašniji dio stanovništva, njih četiri petine, iznenada nasilno provalio u našu ugodnu malu enklavu u kojoj sam odrasla. Kao da je onaj čovjek, koji je jednom došao kod oca tražiti pomoć, krvave glave, odjednom uskrsnuo da me progoni. Možda je moja reakcija bila jalova i sentimentalna i svakako neugodna reakcija „bijele žene―. Nakon što sam se neočekivano našla oči u oči s tim tajnim i mračnim dijelom života u ovoj zemlji na kojem sve počiva, nisam se bezbrižno mogla vratiti uobičajenom blaženstvu svog neznanja. Da sam imala sklonosti prema religiji, možda bih mirne savjesti, kao i većina mojih kolega na sveučilištu, dobila pobudu za sudjelovanjem u nekoj crkvenoj misiji. U biti, nisam imala mnogo izbora. Ipak sam se pridružila lijevim političkim aktivnostima, koliko je to bilo dopušteno na sveučilištu gdje se i sama ideja preispitivanja „tradicionalnih
vrijednosti‖ držala potencijalnim terorističkim činom, komunistički nadahnutim.
Prema tomu, nije postojao neki rizik. Ipak, stekla sam osjećaj da sudjelujem u nečemu daleko većem, u kretanju sa sve većim ubrzanjem, dijametralno suprotnom od onoga što je otac s velikom strašću nazivao „borba našeg naroda za priznanje‖. To mi je pomoglo idućih nekoliko godina. Ključno i najugodnije otkriće za mene bilo je to da se naš položaj, ma koliko u biti bio nesiguran i zahtijevao oprez, na sveučilištu držao vrlo opasnim.
Osobito se krivim okom gledao moj odnos na četvrtoj godini s Ericom Olivierom kojeg su u Stellenboschu držali čudakom, umjetnikom i nonkonformistom s ljutitim i ironičnim nastupom koji se nije sviđao igračima ragbija, koji su dominirali među studentima. Eric se isticao svojim sudjelovanjem u antiratnoj kampanji, paljenju poziva za vojsku i pridruživanjem pokretu za ukidanje novačenja. Bilo je začudno vidjeti tog stidljivog i mucavog mladića kako se iznenada zapali zbog nekog uvjerenja, ponekad me je to znalo zaplašiti. Bila sam fascinirana Ericom. Međutim, naš odnos nije dugo trajao. Jednog dana dok je izlazio sa sata književnosti, pokupilo ga je neko vozilo i ja ga nikad više nisam vidjela. Mi smo, barem neki među nama, organizirali demonstracije, pisali novinama,
oblijepili administrativne zgrade plakatima tražeći od sveučilišta pomoć da ga puste na slobodu, ali uzalud.
Onda je na mene došao red.
U mojoj rezidenciji pozvala me je odgovorna osoba, na osnovu prigovora kućnog odbora stanara, a konačno mi je i rektor javno izrekao strogi ukor. Moje vladanje je nazvano neprihvatljivim za jednog Afrikanera, posebice kažnjivo jer je u pitanju bila mlada žena. Od mene su tražili da istupim iz Studenskog odbora i bila sam izbačena iz redakcije studentskih novina. Ljude su upozorili da se ne druže sa mnom. Zastrašujuće.
Ostatak mog studentskog života držao se standardnog modela studenta Afrikanera- komu-se ukazalo-svjetlo: izgubila sam nekoliko prijatelja, stekla nove prijatelje, posebno obojene, drugove iz Unije demokratskog fronta. Među njima i Jasona. Bio je profesor miješane boje kože, dvanaest godina stariji od mene, jedan od organizatora Unije, već dvaput u pritvoru. U drukčijim okolnostima lako bih se mogla zaljubiti u njega, ali naš odnos bio je strogo platonske naravi. Znala sam da je njegov rad u Uniji bio odviše važan i da bi riskirao dodatne komplikacije.
Bilo je i drugih koji su mogli zadovoljiti moje fizičke prohtjeve kad bi se ukazala potreba. Muškarci su mi se prilično sviđali, kao i spavanje s njima kad bi mi to odgovaralo, ali nisam osjećala potrebu za vezom osim ako se meni to prohtjelo. Nekoliko avantura nije dobro završilo, postala sam opreznija, ali udovoljivala sam potrebama i željama svog tijela i bila ponosna što sam mogla uglavnom, bar tako mislim, razumno prosuđivati. Ako velika strastvena ljubav u koju sam, priznajem, vjerovala, još bila nisam osjetila, bila sam sigurna da je to samo pitanje vremena.
Rasplet je bio sasvim neočekivan. Na početku godine magisterija posjetila su me u predvorju rezidencije dvije sterotipne osobe u sportskim jaknama i hlačama od poliestera nakon nekoliko neduhovitih šala objasnili su što žele. Tražili su od mene da držim na oku određen broj studenata i da redovito izvješćujem te dva krasna gospodina. Sve je bilo toliko prosto da sam jedva mogla vjerovati. Istina ili ne, u svemu sam vidjela očeve prste. Na žalost, iskreno sam se nasmijala njihovu prijedlogu. Smjesta su promijenili svoje dobroćudno ponašanje. „Prvo razmislite‖, rekao je stariji od dvojice. „Ne tražimo odgovor danas. Sve zavisi o vama.‖ Samo malo je zastao prije negoli je dodao: „Naravno, drugi bi mogli snositi posljedice vaše odluke. Na primjer osoba po imenu Jason Smith? Siguran sam da biste željeli sačuvati vaše roditelje od sramote zbog kršenja zakona o moralu?‖
Nisam im dopustila da primijete koliko me je to pogodilo.
Na mene je ovaj posjet imao efekt potresa, podvodne detonacije koja je na površinu izbacila stare otpatke i uginulu ribu. Prvo mi je palo na um da se odvezem do Jasonove male četvrtaste kućice u Belharu da bih ga upozorila ali time bih ga izvrgla dodatnoj opasnosti. Donijela sam odluku, kako zbog njega, tako i sebe - nisam je ni trebala donositi jer već sam je u sebi prije donijela - da napustim zemlju.

3.

Ustala sam i odnijela svoju i Anninu šalicu do sudopera. Kroz prozor je sunčano svjetlo nacrtalo ravnu liniju na pločicama poda.
Začuo se zidni sat oume Kristine. Sat nikad nije nosila na ruci; u kući je postojao znatan broj satova; no, iako bi ih povremeno navijala, kazaljke nije dirala tako da su svi satovi, njih petnaest, šesnaest, a možda i više, pokazivali i otkucavali različito vrijeme. Jedino pouzdano vrijeme očitavalo je sunčano svjetlo klizanjem po kuhinjskom podu; znala je točno pogoditi vrijeme, s pogrješkom od desetak minuta, jednim pogledom na pločice (naravno uzimajući u obzir mjesec u godini, što je već bilo složenije računanje vremena). Za vrijeme oblačnih dana našla bi se u nedoumici, ali bi približno odredila, nije bila opterećena matematikom.
Hoćemo li do grada? - upitala je Anna.
Imaš li vremena?
Imam, nedjelja je. Pomislila sam, evo dobrog izgovora da se ovog jutra maknem od djece.
Sjajno - složila sam se.
Prije nego što smo krenule, dogodila se u dvorištu iznenadna invazija praćena zaglušnim žamorom ptičjih glasova. Upravo smo stigle do kuhinjskih vrata kad se pred nama u oblaku crvene prašine zaustavi policijski kamionet u pratnji još pet-šest drugih vozila. Kroz sve otvorene prozore virile su cijevi pušaka tako da je ova procesija bila nalik kohorti golemih dikobraza u pokretu. čim su se prateća kola zaustavila uz galamu muških glasova, dvadesetak naoružanih ljudi u plavoj odori iskobeljali su se van i napravili krug oko kamioneta. Iz prednjeg dijela vozila pojavila su se dva policajca u odori i s izvučenim pištoljima otrčala do stražnjeg dijela, otključala i otvorila vrata te se povukla unatrag poput krotitelja opasnih zvijeri u nekoj cirkuskoj točkci.
Slijedio je niz glasnih zapovijedi: „Izlazi! Izlazi! Izlazi!‖ a nekoliko ljudi iz pratnje počelo je lupati po bočnim stranama kamioneta kundacima pušaka i prednjim dijelom golemih čizama. Prišla sam znatiželjno nekoliko koraka očekujući da će kroz otvorena vrata istrčati barem čopor lavova ili tigrova, ako ne i slon. Kad su postali svjesni prisutnosti ženske osobe, prikaz muške moći dostigao je vrhunac histerije. Potom se iz stražnjeg dijela kamioneta izmigoljiše četiri osobe čupave kose. Oko njih polako se slegnula prašina. Tajac je zavladao među vojnicima. Straga se ptičji prosvjed utišao.
Jedan od dvojice ljudi u odori, bez sumnje zapovjednik, sudeći po epoletama na košulji, udari petama i napravi pokret rukom (još uvijek stežući pištolj) kao da želi reći: „Voila!‖45
Njihov plijen, neznatna tijela zbijena jedno uz drugo od straha, bila je u stvari skupina momaka od kojih je najmlađi, dječak koščatih koljena i lakata, imao jedva dvanaest godina. Lisičine, koje su vezivale njegove ruke, izgledale su prevelike za ručne zglobove. Pomokrio se u svoje smeđe hlače, njegovo lice bilo je obliveno suzama i slinom na koju se zalijepila prašina, a prsni koš povremeno bi mu zadrhtao od jecaja. Muškarci su i dalje stajali oko dječaka uzdignutih pušaka.
Trebalo mi je neko vrijeme da dokučim značenje cijelog prizora. Očito su svi očekivali moju reakciju, poput djece spremne na pohvalu roditelja zbog svog junačkog djela.
Dovraga, kakav je ovo cirkus? - uspjela sam konačno izustiti.
časnik se zbuni, otvori usta no, na kraju je jedino uspio pokazati rukom. Iza mene Anna me je upozoravala jedva čujnim glasom, ali nisam obraćala pozornost.
Onda - upitah - kaplare, generale ili koji već čin nosite, za Boga miloga, što je sve ovo?
Gospođice - rekao je - mi smo ih sve uhitilii.
Tko su oni?
Pogledao me je kao da mi nešto fali u glavi.
To su oni - rekao je. - Oni su zapalili vaše zdanje, čovječe. Na mene je došao red da se zbunim.
Ja sam mislila, tako se govorilo, da su to vjerojatno bili otpadnici MK-a ili neki takvi?
Dopustite, gospođice, oni nikad nisu dovoljno mladi da im se priključe - rekao je. - Hoću reći, na kraju krajeva, mladi su najgori od svih. Bez ikakva upozorenja, a da ni glavu nije okrenuo, on odalami pljusku lijevom rukom po glavi najbližeg zarobljenika , dječaka mršavog kao trstika, od koje se ovaj sruči na zemlju uz krik prodoran kao u djevojčice.
Ustaj! - naredi časnik i ja primijetih kako se sprema na udarac kao da će šutnuti prema golu (jedan od prvih mladića koje sam imala na Stellenboschu igrao je na poziciji srednjeg bočnog).
Stanite! - zaurlah punim plućima koristeći operni glas naslijeđen od majke. On je zinuo ne vjerujući. čak je i dječak zastao usred jecanja.
Ali, oni su to! - ponovi časnik bespomoćno šireći ruke. - Je li vam jasno?
To je samo grupa dječaka.
Među okupljenim ljudima nastane komešanje bez riječi.

45 voila (fr.) - evo
Ali, rekao sam vam... - osjeti se pobjedonosna nota u časnikovom glasu - oni su već priznali.
Okrene se najvišem dječaku i drekne na njega:
Hej, Georgie?
Mladac promrmlja nešto nerazumljivo. Primijetila sam da su njegova usta bila toliko natečena da je s poteškoćom govorio.
Jeste li čuli? - upita časnik. - Pjevali su kao kanarinci, mogu vam reći.
Zbog čega bi zapalili ovo zdanje?
Iz čistog bijesa. Zato što im je to bilo zadovoljstvo. Jer nisu imali ništa drugo raditi - pogleda u mene likujući, onda se okrene prema svojim ljudima. - Hajde momci, dovedite ih ispred zgrade.
Pogleda preko ramena i reče kratko, kao da sam dijete komu sve treba objasniti:
Doveli smo ih zbog još jedne provjere - a onda se jačim glasom obrati svojoj družini:
Pokret!
Okrenem se prema Anni.
Hoćeš li doći? - upitala sam.
Ona kimne glavom naslonivši se na okvir vrata. Iza nje se pojavi crveni rubac na Truinoj glavi, a nešto podalje Jonnie.
časnik se iznenadi i čak pokaže nelagodu kad sam se našla pokraj njega. Pošli smo iza kuće prema razorenoj verandi na kojoj su zjapili prazni prozorski okviri kao iščupane oči.
Zaista nije nužno, gospođice, reče on uslužno.
Ono što se dogodilo već je dovoljno strašno - rekla sam odsječno - želim biti sigurna da se ne dogodi ništa nepoželjno.
Stara gospođa je skoro izgubila glavu - reče on već pomalo bijesan.
Ona je moja baka - rekla sam.
Dobro - osmjehne se zavjerenički - onda ćete razumjeti.
Nije mi jasno zašto su djeca u ovakvom stanju.
Gospođice, kad se radi o životu ili smrti, ne nose se uvijek rukavice. žao mi je. To ne znači da nam se to sviđa. Ali posao moramo obaviti - dopuni, naglasivši: - Tako da noću možete mirno spavati.
Mnogo bolje ću spavati ako znam da su oni na sigurnom.
Slušajte - reče on odjednom - što vi hoćete? Je li nas okrivljujete što smo uhitili skupinu terorista?
Skupinu terorista?
Osjetila sam kako se na mojim usnama rađa namješteni osmijeh i rukom pokazah na četiri dječaka okružena policajcima.
Očito ne poznajete ove osobe. Dopustite mi da vam kažem...
Nemojte - prekinuh ga - dopustite da ja vama kažem, ja ću se pobrinuti da se provjere ova djeca. Ako im se nešto dogodi, razumijete li me, ako im se nešto dogodi, vi ćete završiti tamo gdje se oni sada nalaze.
Molim? - pogleda me s podsmijehom. (Prođe mi kroz glavu da je ovaj čovjek možda zaista drag. Vjerojatno,dobar otac koji voli igru i zabavu.) - Vi ćete se pobrinuti ...?
Grlo mi se stegnulo, ali rekla sam:
Tako je. Za tjedan dana ova zemlja će dobiti novu vladu. Vi nećete više donositi odluke. A ja imam veze.
Oči mu se suze dok se zabuljio u mene. Nadao se, bila sam sigurna, da će stati na kraj mojem blefiranju.
Ja sam član ANC-a, - rekla sam čvrstim glasom - za nekoliko dana razgovarat ću s nekim predstavnicima.
Ovo ga je sasvim dotuklo.
Zar vi niste Afrikanerka? - upitao je.
Naravno, jesam.
Onda ne razumijem.
Idućeg tjedna bit će mnogo toga što ćete morati razumjeti - rekla sam - bilo bi dobro da odmah počnete.
Neobično zanimljivo bilo je vidjeti kako se mijenja izraz na njegovu licu. Do ovog trenutka pokazivao je susretljivost, zlovolju ili bijes, jer se morao bahtati sa ženom koja nije u stanju razumjeti, ali mi smo na istoj strani, vjerojatno je mislio. Izraz njegova lica mijenjao se u rasponu od zaprepaštenja do sumnjičavosti i zbunjenosti. Onda je došao k sebi vrlo jasno pokazujući mržnju intenzivnu kao laser. Bilo je zabavno promatrati kako čista i usmjerena emocija može navesti čovjeka na izvršenje najgorih djela.
Oni su zapalili ovu kuću - rekao je smekšanim glasom.
Ušla sam u krug koji su napravili policajci. Noge su mi klecale, ali ako nešto znam, onda je to kako pokazati odlučnost, naučili smo to još u djetinjstvu.
Slušajte me - obratih se četvorici dječaka - ako netko ovdje - pokazah rukom oko sebe - bilo tko, bez obzira tko, ako vas itko povrijedi, ja sam ovdje da to provjerim - pogled mi skrene na časnika. - Bit će đavla.
Laser se usmjeri na mene.
Pokušala sam završiti izlaskom sa scene kao ponosna kći svoje majke, ali kasno otkrih da je prednji ulaz zatvoren daskama zbog izgorjelih vrata. Nije se moglo izaći na toj strani. Ali ja se pretvaram da je to i bila moja namjera i okrenem se prema njima s uzdignuta položaja na verandi, prekrižim ruke na prsima da bih sakrila kako se tresem i raširenih nogu, kao Wonder Woman46, ostanem u tom položaju sve dok se čitava ekipa u tišini nije okrenula i nestala iza ugla porušene kuće. Nekoliko trenutaka potom vrata se na vozilima lupom zatvore, motori prorade i kolona se pokrene. Uskoro vozila prođu pokraj mene, nastave rubom tratine, ružičnjaka i drveća dok nisu izašla na stazu koja vodi prema kapiji koja se razmetljivo šepirila na ulazu u farmu. Trebalo je dugo vremena da se prašina slegne.

4.

Za pola sata Anna i ja krenule smo istim putem.
Oni su pokušali raditi svoj posao - rekla je uz šalicu čaja za kojim smo osjetile potrebu kad se strka smirila.
Njihov posao nije u tome da premlate djecu.
Njihov posao je da uhite ljude koji su ubili Oumu.
Ona nije mrtva.
Još nije, ali oni su je ubili. Bez obzira imaju li dvanaest, dvadeset ili pedeset godina.
Koga pokušavaš uvjeriti?
Kristien, ti ne poznaješ ove ljude. Glede godina možda su djeca, ali oni odrastu na ulici. Oni pripadaju generaciji koja je vikala: Prvo sloboda, onda obrazovanje. Njihov jezik je nasilje. Oni drugo ne razumiju. Pogledaj ovu kuću, pogledaj što su učinili - popije jedan gutljaj. - Dugo vremena si bila odsutna. Već sam ti rekla da nemaš pojma što se ovdje događa. Nema nikakve koristi ponašati se kao liberalna djevojka nježna srca. Ovo je stvarnost, seko.
I ja sam stvarnost - rekla sam osjećajući mučninu.
Osmjehnula se sućutno i pokroviteljski, spustila je šalicu na stol.
Dobro, idemo li?
Kamo?
Mislila sam da ćemo do grada?
Oh, da, naravno - duboko sam udahnula. - Moram uzeti torbu i neke papire za banku. Hoćeš li me pričekati u autu? Neću se dugo zadržati.
Ipak jesam. Morala sam osvježiti lice hladnom vodom. Svratila sam do Oume, ali ona je još spavala. Pokraj kreveta sjedila je stidljiva bolničarka, nalik insektu s mnogo nogu, držeći časopis u ruci kao žrtvu. Uzela sam stvari i izbjegla Trui koja je jasno davala na znanje da želi porazgovarati. (Poslije ćemo razgovarati, obećavam, u redu?) S kuhinjskog prozora provjerila sam je li Anna u kamionetu ispod stabla papra. U daljini ugledam


46 Wonder Woman - čudesna žena, poznati film prema popularnom stripu
Jonnieja koji se još uvijek vrzmao naokolo. Vratila sam se u mračniji dio ruševnog zdanja i žurno sišla niz stube u podrum.
Jacob Bonthuys još uvijek je sjedio na mjestu gdje sam ga jučer posljednji put vidjela, zurio je u mene ošamućeno, nimalo iznenađen, prepušten sudbini. Izgledao je stariji. Naslonila sam se na vrata.
Što se dogodilo? - upitao je. - Tko je to bio?
Policija.
Ustao je na noge ustuknuvši.
Gosp. Bonthuys, nisu vas tražili. Rekli su da su pronašli ljude koji su bacili bombu na kuću. Znači, sad se nemate čega bojati.
Pogledao me je oprezno.
Nisu li to samo riječi, gospođice?
Nisu, uvjerena sam. Ovdje možete ostati koliko želite.
Hvala, gospođice - rekao je - Gospod će blagosloviti gospođicu.
Ne miješajte u ovo Gospoda - odgovorih ljutito, a onda se sabrah. - Treba li vam što?
Ne treba, gospođice. Trui mi je već donijela doručak, rano, vrlo rano.
Možda biste željeli nešto čitati?
Spusti glavu zbunjeno. Odjednom mi sine da možda ne zna čitati. Ako je istina, prekasno je bilo povući pitanje. Na trenutak sam prekorila sebe. Kad ću naučiti promisliti prije negoli nešto kažem?
Onda je on rekao:
Ako mi gospođica može donijeti nešto od Langenhovena47? Ima jedna knjiga koja se zove Loeloeraai.
Promrmljala sam nešto umjesto odgovora. Odakle to zanimanje za starog Afrikanera, tvrdokornog domoljuba? Ništa ne pitaj, odlučila sam i otišla.
Gdje si se to zadržala? - upita Anna kad sam konačno sjela pokraj nje; u tom pitanju bilo je više rezignacije nego bijesa.
Samo sam svratila do Oume - još uvijek sam pokušavala srediti misli. - Postoji li slučajno neka knjižara u gradu?
Postoji knjižara CNA.
Imaju li možda nešto od Langenhovena?
Pogledala me je i slegnula ramenima. Prošli smo kroz kapiju, Anna je rukom mahnula čuvaru, ja sam gledala ispred sebe.
Vozimo se cestom kojom se dolazi na farmu. Nema vjetra i malo prašine iza policijskih vozila još uvijek se zadržalo u zraku i dražilo sluznicu.
Sjećam se kad sam bila na farmi posljednji put prije odlaska u inozemstvo. Spomenula sam to Anni. Nisam mogla otići prije nego što porazgovaram s Oumom.
Ona se samo osmjehnula.
Jesi li došla tražiti dopuštenje ili samo priopćiti svoju odluku?
Samo priopćiti, - mislim.
Onda, to moraš učiniti.
Što ako ne ispadne dobro?
Uvijek se može dogoditi. Važno je odlučiti se za promjenu. Ouma je imala sposobnost da ustaljenom iskazu udahne uvjerenost, svaka joj je riječ bila obogaćena vlastitim iskustvom.
To posljednje popodne satima sam naslijepo hodala ovom cestom. Oumin teritorij. Moj posvojenjem, prisvajanjem. U jednom trenutku stigla sam do ograde. Zastala sam, ali ne zadugo, plavi komadić moje haljine uhvatila je bodljikava žica i ostao je iza mene kao znak prijestupa, i produžila dalje. Duboko me se dojmilo to iskustvo: dosegnuti graničnu liniju farme, rub poznatog, dopuštenog, susjedni farmer je stari skot nagle naravi koji puca bez upozorenja, i otkriti da to nije kraj svijeta. Kraj jednog prostora nije ništa nego početak novog, moguće je ići dalje od toga. Tada sam stvarno spoznala da moram otići. Napustit ću

47 Jacobus C. Langehoven (1873. - 1932.) - veliki pjesnik Južne Afrike, mnogo doprinio za razvoj književnosti na afrikaans jeziku
granicu poznatog prostora i zaći u drugi teritorij. To se naziva historija. Slatka samosvjesnost mladosti, ako ne više nevinosti.

5.

Prvih nekoliko mjeseci u Londonu živjela sam kao u transu. Tjerana potrebom da se stvari pokrenu, da im pokažem, da se uključim, kako sam lakoumno vjerovala, u povijesna zbivanja, a iznad svega da bih sebi dokazala kako mogu uspjeti. Htjela sam razoriti što više mostova. Dok su oni postojali, povratak i sama prošlost uvijek su bili opcija, a to nisam željela. Prvo sam dospjela u Earls Court, ali ugođaj nije bio dobar, previše Južnoafrikanaca krivog tipa. Zahvaljujući nekim preporukama, prešla sam u Stockwell, a onda sam pronašla ili me je pronašao sunarodnjak u egzilu, sumnjivi odvjetnik za kojeg se poslije ispostavilo da je tek obična varalica, i preselila se u sjeverni London. Prije nego što sam otišla iz zemlje, nisam se ustručavala prodati mali automobil koji mi je otac kupio za dvadesetprvi rođendan, a koji sam prihvatila preko volje; tako sam imala nešto novca i mogla preživjeti prve mjesece. Ipak, morala sam pronaći posao, koliko zbog novca toliko i da postanem nezavisna.; isto tako, skitnja i besposlica bi me ubili.
Preko poznanika iz UDF-a48 srela sam izbjeglice iz ANC-a i ljude iz Pokreta protiv aparthejda i Amnesty Internationala. Obavljala sam povremene i neredovite poslove, većinom bez dozvole, radila na oglasima, organiziranju sastanaka, pisanju članaka za manje poznate novine i čak bila pomoćnica u montaži nekoliko niskobudžetnih dokumentaraca o Trećem svijetu. No u ovoj vrsti poslova nije bilo neke sigurnosti bez obzira na zaštitu pobornika pokreta protiv aparthejda i izvjesne naklonosti GLC-a49, budući da je bilo poznato da vlada gospođe Thatcher, u dosluhu s režimom u Južnoj Africi, nije gledala blagonaklono na strance u mojoj situaciji. Morala sam pronaći sigurnije temelje. Prije svega, trebala sam imati bolje, prihvatljivije, kvalifikacije. Netom sam osigurala najosnovnije i materijalne uvjete u borbi za opstanak, prijavila sam se za diplomu iz obrazovanja. Nije to baš iskustvo koje nadahnjuje ili obogaćuje, ali išla sam na predavanja s predanošću koje iziskuje svaku pohvalu.
A sad o vjenčanju. Na žalost, u njemu nije bilo ni sjaja ni romantike. Bilo je to, prije svega, sasvim praktično rješenje za nekoliko neugodnih problema. Prvo, nakon lošeg početka s lažnim odvjetnikom ja sam se povukla, prilično dugo, u sigurnu luku celibata, ali prirodna sklonost i posebno hladna zima naveli su me da preispitam situaciju. U krugovima u kojima sam se kretala ljudi su se prilično ševili i kako je temperatura padala i samoća noću bila sve bolnija, ja sam se okoristila mogućnostima koje su mi se nudile. Nije bilo loše, ni nešto posebno, ali svakako bez potresa. Neko vrijeme poslužilo je svrsi u sklapanju prijateljstva i upoznavanju ljudi od utjecaja, ali u dogledno vrijeme -
„srednjoročno‖, kao što bi rekli bistri i gorljivi politički analitičari oko mene - na taj način su se stvarali i neprijatelji i tako bi se sve svelo na jedan začarani krug. Dok sam uvijek bila sklona složiti se s oumom Kristinom da onaj koji se usuđuje stvarati neprijatelje zaslužuje prijatelje, nije bilo nikakva smisla bezrazložno gomilati zlobnike. Isto tako, otkrila sam, iskreno iznenađena i donekle zadovoljna, ali ne i bez bojazni, da sam u biti sklonija monogamiji više nego što sam vjerovala. I kako sam baš u to vrijeme imala prilično zadovoljavajuće odnose s jednim od čelnika pokreta protiv aparthejda, ponudila sam vjenčanje i dobila pristanak. Zvao se Jean-Claude Thompson, ili JC u užim krugovima, a ime mu je dala majka Francuskinja koja ga je obožavala. Ovoj vezi doprinijelo je njegovo iskustvo u ljubavnim igrama, posebno u oralnom dijelu; neću kriti da je to donekle prevagnulo u mojoj odluci, koju nisam donijela baš tako lako kao što izgleda, ali najvažniji razlog je bio da se ovim brakom najbrže moglo doći do radne dozvole.


48 UDF (UNITED DEMOCRATIC FRONT) - Ujedinjeni demokratski front - jedan od pokreta protiv aparthejda u Južnoj Africi
49 GLC (Greater London Council) - Vijeće većeg Londona
Ako ovo zvuči bešćutno, moram reći, nismo varali jedno drugo, oboje smo bili svjesni uloga; prije svega, to je bila strategija opstanka, a u to vrijeme stanovati u Londonu značilo je držati se te strategije. Dobila sam diplomu; uhvatila se nastave, prvo u školskom centru općeg usmjerenja u Hackneyu koji me je izludio i u kojem su mirniji dani značili totalni rat, zatim u školi u Camden Townu gdje je bilo lakše raditi i konačno u jednoj školi u blizu Paddingtona (zbog čega je stan u Sussex Gardensu bio vrlo pogodan); uz to sam malo pokušala i osobno doprinijeti našoj borbi. Uglavnom se to odnosilo na sudjelovanje u demonstracijama i marševima, skupljanje novčanih priloga, stvaranje kontakata u javnosti (JC je izjavio da moja stražnjica može napraviti razliku u donaciji između dvjesto pedeset i pet stotina funti, zbog toga sam konačno i prestala), članstvo u odborima koji su se bavili problemima žena. Svakako dovoljno da budem uposlena četrdeset i osam sati dnevno. Stvarna nagrada bila je spoznaja da svakom akcijom zadajem udarac svemu što je predstavljao moj otac.
život se promijenio kad sam postala trudna. Oboje smo, i JC i ja, bili zatečeni, ni u bilo kojem smislu nismo bili spremni; jednog ljetnog vikenda, na livadi blizu Stowe-on-Wyea nadjačao nas je nagon, JC je potvrdio svoju reputaciju i rezultat nije mogao izostati. Bez obzira na sve, morala sam se prizemljiti. Jesam li se još uvijek plašila da neću biti u stanju kontrolirati svoje emocije? Možda je to samo bila odbojnost prema melodrami u obitelji koja je godinama vidjela previše toga. U to vrijeme nisam napravila scenu, sad pogotovu ne bih trebala.
Zašto me je onda taj događaj toliko pogodio? Možda je to počelo onog dana kad sam, nakon tjedan dana zakašnjenja, otišla na pregled. Osjećala sam se kao da sam bila uhvaćena u nekoj manjoj nečasnoj radnji, ali kad sam te večeri, glumeći nehajnost, priopćila rezultat, jedina reakcija JC-a, a da nije podignuo glavu s novina, bila je:
Onda, kada ćeš ići?
Nije bilo razloga započeti svađu, ali njegova nebriga, automatsko zaključivanje da se nema o čemu razgovarati, mene je isprovocirala.
Ići, kamo? - upitala sam.
Da to učiniš.
Što da učinim?
Što se praviš glupa? Pa da pobaciš.
Davno prije toga smo se složili da nikad nećemo imati djecu, to nije bilo sporno. Bio je to način kojim je zaključio kao gotovu činjenicu da to treba učiniti, kao da nije bilo drugog izbora, kao da mi krivo raste nokat na nožnom palcu ili čukalj.
Zašto me tako gledaš? - upitao je pomalo ljutito. - Nemoj mi reći...
Dogovorit ću termin za idući tjedan - rekla sam i napustila sobu.
Jedino sam tog tjedna, kao i nekoliko tjedana nakon kratkog i bezličnog posjeta klinici, osjetila da mi nedostaje obitelj. Ne, nikako moja obitelj. Naravno, moja sestra. I ouma Kristina. Iz nekog razloga odlučila sam se javiti Anni. Znala sam da s Oumom mogu razgovarati za vrijeme njezinih noćnih posjeta. U dogledno vrijeme samo ću spomenuti roditeljima da sam izgubila dijete. Ono što mi je bilo potrebno, bila je sestrina bliskost. Na neki način, dobro mi je došlo što nisam dobila odgovor. To me je konačno navelo, kao da je sumnja uopće postojala, da neću, da se ne mogu, nikad vratiti. Ništa, čak ni rušenje mostova iza sebe svojim sudjelovanjem u pokretu protiv aparthejda nije toliko djelovalo u donošenju neopozive odluke.
Sve sam to mogla podnijeti. Teže mi je pala osamljenost tijekom noći pokraj JC-a koji je mirno spavao; ili mučnina u želudcu, svaki put kad bih u autobusu ili metrou, u prolazu pokraj stambenih zgrada ili iza zelene živice nekog vrta na ovalnom trgu začuli dječji plač. To je bila neka vrsta sentimentalnosti kojoj se nikad prije nisam prepuštala. Nekoliko mjeseci nisam prestala plakati. Imala sam ružne snove. čak sam neko vrijeme odlazila na terapiju. Konačno, na kraju kojemu nije dugo trebalo da dođe, došlo je do razlaza između JC-a i mene. Prihvatila sam svoj dio odgovornosti. Najviše me je pogodilo to što mi više nije vjerovao, kao da je to iskustvo u meni otkrilo nedostatak prave vrijednosti i pouzdanja, čak i vjerodostojnosti, neku vrstu ženske nestabilnosti koja ugrožava njegovu mušku sigurnost, čak i čitav niz mogućnosti koje mu pruža budućnost. Zato sam mu rekla, istim
poslovnim tonom kojim sam tražila da se oženi sa mnom, da mi se gubi s očiju; onda smo prošli kroz sve pravne petljanije i jednog posebice divnog rujanskog dana dobili smo rastavu.
JC je bio dovoljno obziran da prijeđe u predstavništvo u Parizu, ili je možda dobio povoljniju ponudu. Ono što je važno, njegov mi je potez omogućio nastaviti političke aktivnosti, iako bi ―prtljanje― bio pogodniji izraz. To je bila prilika, možda i nužda, da sebe uvjerim kako me očekuje bolja budućnost; još važnije, imala sam potrebu za angažiranjem, za solidarnošću i krugom prijatelja koji su uvijek pri ruci kad se treba braniti od samoće; u dogledno vrijeme mogla sam se nositi s onim što se dogodilo jer uvijek postoji način da se nastavi živjeti, iako sumnjam da bih se mogla suočiti s poniženjem kad bih priznala svojoj obitelji da je moj izlet u inozemstvo pretrpio neuspjeh. Postojala je ta žarka želja dokazati da mogu uspjeti.
Veze s Južnom Afrikom (nisam više mogla sebe natjerati da kažem „moj dom―) svele su se na formalne božićne čestitke i nekoliko riječi prilikom rođendana. Jedino sam se s Oumom redovito dopisivala - pismo od dvije-tri, možda četiri stranica, dva puta godišnje. Jasno mi je davala na znanje da joj nedostajem, ali me nikad nije poticala na povratak; ako do toga dođe, kao što je vjerovala da će doći, onda će doći. Odviše me je dobro poznavala, kao i sebe, da bi na tome ustrajavala. Na mudar i spokojan način, u rukopisu čija slova su s godinama postajale sve krupnija i nepravilnija gmižući po papiru nepravilnim tragovima nepoznatog insekta, ona me je podupirala u svakom mojem pothvatu a da nikad nije detaljno propitivala o čemu se radi.
Važniji od pisama bili su njezini posjeti. Znam, to je kao živi pijesak; međutim, među svim čudnovatim stvarima u našoj obitelji ova i nije bila tako neobična. Drugi bi to zvali priviđanjem za mene su to bili noćni posjeti tijekom kojih mi je pomagala da olakšam sebi uvjeravajući me u svoju priprostu ali duboku solidarnost. Nije se uvijek slagala, ali stalno je bila uz mene. „Ako to zaista želiš učiniti, onda to svakako učini.― Ni najmanje je nije bilo briga ako je to drugima izgledalo ludo ili neodgovorno. ―Jedino ti znaš prosuditi, Kristien. Samo naprijed.‖ Ništa me nije toliko hrabrilo tih jedanaest godina.
Više se nije imalo što reći. Poneka ljubavna pustolovina. Jedne su me prilično ispunile, druge znatno manje; ponekad su trajale samo jednu noć, neke su bile zabavne, jedne pune ushita, druge odvratne. Onda sam se skućila, ako ovaj izraz smijem upotrijebiti, s Michaelom čija je najgora ekscentričnost u tri godine zajedničkog života bila kad se jedne noći probudio uz prigušeni krik pošto je na dnu kreveta vidio jednu fusnotu.
Jedini izuzetak bio je Sandile Hlati. Jedini put u životu - do sada jedini, premda zadržavam pravo da opet iznenadim sebe - bila sam zaljubljena. Slijepo, bezuvjetno, preko ušiju, u pravom smislu riječi. Da nismo morali otići tog jutra nakon prve noći, izvisila bih plahte vani. Sandile je bio u uredu ANC-a, nedavno je na to mjesto bio raspoređen poslije kratka boravka u Pragu. Zgodan čovjek, ali neću se prepustiti lirici. Bio je pažljiv prema meni, o svemu je sa mnom razgovarao, zanimalo ga je moje mišljenje, zarazan je bio njegov smijeh, njegova životna radost zagrijala me je u trbuhu; hvala Bogu, bio je humano biće, što znači da je znao biti ponekad tvrdoglav, krajnje iritantan, pretjerano aktivan, pedantan ili iznenada mrzovoljan; bili smo u stanju razgovarati jedanaest sati bez prestanka, a onda voditi ljubav - nisam brojila koliko puta. Znam koliko sam bila iznenađena kad je sve bilo gotovo, bez obzira je li bilo prekasno ili prerano. Sandile je bio nepresušni izvor mog čuđenja. Bio je neizmjerno pažljiv; s druge strane, kad je trebalo nešto učiniti, ništa, ni najveća provokacija nije mu mogla odvratiti pozornost. Bio je predan. Bio je pun strasti. Volio je moja stopala. Kao i ja, bio je ljevoruk. Potajno, bio je pjesnik. Bio je briljantan. Bio je, prije svega, oženjen.
Posebice se ne ponosim svojim vezama s muškarcima. Međutim, iz staromodnog i možda atavističkog osjećaja svojine, brižljivo sam izbjegavala oženjene muškarce, imala sam nepogrješiv instinkt za otkrivanje bračne veze. U nekom drugom životu možda sam bila pas koji traži drogu na carini.
Kad sam prvi put srela Sandilea u bezbojnom uredu jednog bezbojnog dana što ga je odjednom ozarilo svjetlo, svi znakovi su bili prisutni; on nije ni pokušao to prikriti. čak kad sam, kao što bi ouma Kristina to objasnila, osjetila da postajem vlažna, odlučila sam ga se kloniti. Ubrzo smo postali dobri prijatelji. Zaključila sam da će biti kao i s Jasonom, iako iz
sasvim drugih razloga. Međutim, ni Jason nije bio dorastao Sandileu. Nisam to mogla predbaciti ni zvijezdama, ni sudbini ili jadnom dobrom Bogu. Radilo se o nama. Nakon što smo uklonili neke prjepreke između nas, odbili smo dulje odolijevati. Nismo ni pokušali tražiti izgovor niti objašnjenje: pritisak na poslu, stvarne prijetnje pod kojima smo živjeli (čak i u Londonu bilo je tajnih agenata i ubojica, nedavno je u Lusaki cijela sigurna kuća ANC-a odletjela u zrak), stvarna ili zamišljena bijeda života u egzilu, kratkoća života ili neka druga izlika koja je mogla poslužiti svrsi tijekom ljudskih događanja, ali kad je došlo vrijeme, prepoznali smo našu ljubav, a ja tvrdim da se radilo o ljubavi, i mi smo zaronili u nju kao što bi zaronili u klišej bazena bez dna.
Unatoč svemu zadržali smo potpunu diskretnost, to je uvjetovala naša ljubav i mislim da nitko ni najmanje nije posumnjao.
Trajalo je to pet mjeseci, sedamnaest dana i trinaest sati.
Tad sam srela njegovu suprugu. Nozipho. Upravo se vratila s dužeg posjeta obitelji koja je doputovala u Botswanu da se ondje nađe s njom, očito zbog zabrane u Južnoj Africi. Pričao mi je o njoj, ja sam pitala. Nikad se nismo pretvarali da ne postoji. Ali sve je promijenio susret s njom i dvoje bistrooke djece od šest i četiri godine. Nozipho je bila vitka i lijepo odjevena, ne baš lijepa, ali osmijeha puna povjerenja i očiju koje su pokazivale zadovoljstvo sa svijetom, bez obzira koliko svijet bio strašan. Bila je opuštena s djecom, još više sa Sandileom, svoje tijelo nosila je lakoćom, bez tajni za druge, a u biti je zadržalo svoju tajnu, ako to ne zvuči previše otrcano.
Provodili bismo zajedno svega sat ili dva, s nama je bilo nekoliko pripadnika pokreta ANC-a. Bilo je to čudesno iskustvo. Prvi put sam otkrila, a tu računam i jake grčeve koji su me spopali nakon pobačaja, što zaista znače kontrakcije u maternici, bol jači od fizičke prirode. Istovremeno sam bila suzdržana, rezervirana, na distanci, jer sam znala sasvim jasno što trebam učiniti. Kad mi je dao oproštajni poljubac na odlasku sa zabave, stisnula sam mu ruku i on je razumio.
Istinska bol, suze, njegove i moje, došle su poslije. Ono najgore već je prošlo. Bili smo dovoljno jaki da to prebrodimo. Reći da je to bilo zbog njegove obitelji, zvučilo bi licemjerno ili otrcano, ako ne oboje. Nismo imali osjećaj da smo učinili nešto plemenito ili veliko, jedino neminovno. Ono što su imali u obitelji nije trebalo ugroziti nešto sebično ili intimno kao što je strast. Nakon nekoliko mjeseci, najcrnjih i najočajnijih mjeseci u mom životu, on je sve olakšao molbom za premještaj na drugo mjesto. Direkcija je oklijevala, njegova stručnost bila je potrebna u Londonu. S druge strane, budući da nije mogao otkriti pravi razlog svog zahtjeva, nije ih bilo lako uvjeriti. Međutim, Sandile je otišao vidjeti samog predsjednika i vjerujem da je u razgovoru dvojice muškaraca mogao objasniti čitavu situaciju, jer njegovu zahtjevu bilo je udovoljeno i dobio je premještaj u Washington. Ostali smo u vezi, ne baš redovitoj, naša pisma bila su sputana uspomenama koje su nam se nužno nametnule. Konačno, kao što se obično događa, žestina strasti svela se na muklu bol, dok sve nije bilo ugašeno - osim u rijetkim ali dragocjenim trenutcima nepažnje.
Nastavila sam raditi za ANC, uglavnom preko vikenda, ali zanos prijašnjih dana postupno je splasnuo. Bez želje da to priznam, došlo je vrijeme za inventuru i ispit savjesti. Nisam imala ništa protiv Borbe, naprotiv. Njezini ciljevi bili su stvarni, urgentni i određeni. U tome je i bio moj problem. Vjerujem da je kontekst britanske politike, toliko prozaičan i predvidiv (barem na površini), djelomično oslabio moj entuzijazam, natjerao me dovoditi u sumnju svako pitanje koje omogućuje manihejski50 izbor. Što je bilo još važnije, u meni se sve više stvarao osjećaj, bio točan ili ne, da se ne nalazim blizu oka oluje, već da šeprtljam negdje postrani, da sam dio sustava potpore, a ne prave stvari, da izvršavam zadatke dodijeljene ženama od kojih se očekuje da nesebično rintaju u sjeni muškaraca. Daleko, dolje na jugu, pod bučnim glasom ludog predsjednika i prstom koji prijeti bijeli režim grčio se na kraju opasne agonije šaljući svijetu mračne i očajne valove: masakre, ubojstva, nestanke ljudi, mučenje, zatvor, korupciju, kažnjavanje ogrlicom51. Na sve ovo trebalo je

50 manihejstvo - tradicionalno vjerovanje u Iranu koje izražava sintezu dobra i zla
51 kažnjavanje ogrlicom (necklacing) - način smaknuća stavljanjem oko vrata i paljenjem autogume ispunjene benzinom
naći odgovor, sastaviti planove i programe, pripremiti kontranapade i infiltracije, organizirati konferencije i tajne sastanke. Sve više sam se osjećala kao beskorisni prirepak, a ne vitalni organ. Ako je ikad postojala jedna duga nade, ja sam pripadala onoj drugoj zamagljenoj i nejasnoj slici istinske duge u punom spektru slave. Krivnja je na meni, ne na ANC-u. Jer bilo je žena u prvim redovima. Ja nikad nisam bila jedna od njih i moj entuzijazam je postupno oslabio. Historija je prošla pokraj mene; u najboljem slučaju, bila mi je dodijeljena lakša alternativa. Na vijest o očevoj smrti digla sam od svega ruke. Nije u tome bilo neke drame, jednostavno nisam više vidjela nekog smisla, predugo je to trajalo. Nisam u tome vidjela kraja - ona užasna izvanredna stanja, jedno za drugim, ubojstva, kažnjeničke ekspedicije u susjedne zemlje, čitav donji dio kontinenta kao usisan u spirali besmislena nasilja. Jesam li izdala našu stvar? Nipošto. Samo mi nije preostalo dovoljno energije za nadu, za vjeru; suprotno onima koji su čitav život posvetili borbi, ja sam se polako nasukala na pješčanom prudu gdje sam i ostavljena, pomalo umorna, pomalo cinična, pomalo u krivu, ništa od toga potpuno.
Kad mi je Sandile posljednji put pisao, bilo je prošlo više od godinu dana, rekao je da se vraćaju kući. Nije više bilo potrebe zadržavati se u inozemstvu; izbjeglice su se vraćale, dana je amnestija, trebao je sudjelovati u prijelaznom procesu koji vodi k ovim izborima idućeg tjedna koje su svi očekivali s mnogo neizvjesnosti, bilo glasno ili šutnjom. Odonda ni riječi premda bi se njegovo ime često pojavilo u tisku, ponekad s fotografijom. Sandile, ljubavi moja. Dio prošlosti koja nije riješena. Ne, Anna, ne putujem ja laka srca.

6.

Nakon što smo završile s kupnjom, sjele smo u čajanu na glavnoj ulici. Pogledala sam naokolo potaknuta uspomenama na vrijeme kad je naša obitelj zajedno s Oumom dolazila ovamo nedjeljom ujutro, prilikom našeg ljetnog posjeta farmi, kada smo se Anna i ja svađale oko sladoleda ili milk-shakea52, dok su otac i majka sjedili i zurili u prazno jer su već godinama prije jedno drugom sve rekli, i sjetivši se živog razgovora i glasnog smijeha s Oumom kada bismo ostale nasamo. (Ovdje smo proslavili kupnju prsluka kod Shapira; već sam ga nosila, s neizrecivim osjećajem ponosa i zrelosti, ispod potkošulje gdje se mogao najviše primijetiti kao slabo stavljeni povez.) Salon je preuređen na predvidiv način: čvorasta jelovina, šperploča, crveni zastori obješeni na šinama s girlandama i vrpcama domaće izradbe, golemim jelovnicima presvučenim plastikom, već uprljanim upljuvcima muha.
Netom je nespretna ali dobronamjerna konobarica u ružičastoj kecelji s flekama i kapici s naborima naglo spustila na stol čaj i pogačice, primijetila sam kako se pogled na Anninu licu ukočio; pogledala sam u pravcu gdje zuri i ugledala nepoznata čovjeka kako prilazi s vrata. Visok, vitak, skoro mršav, preplanula lica, zavrnutih rukava košulje i u trapericama. Izgledalo je da će zastati kad je primijetio njezin izraz, ali ipak se odlučio prići.
Da, Anna.
Ispružena ruka pojavi se pokraj mog ramena. Trenutak nelagode prođe prije nego što je prihvatila njegovu ruku.
Jesam li vas prekinuo?
Moja sestra, Kristien - reče ona jednoličnim glasom - upravo je stigla iz Londona.
Vidim.
Prodoran pogled plavih očiju usmjeri se na mene. Njegova crna kosa, kratko ošišana, počela je već sijedjeti. Pruži mi čvrsto ruku.
Potrebno vam je sunce. Sličite na nekog tko je živio ispod kolica - kimnuo je glavom uz široki osmjeh - Abel Joubert.
Na trenutak sam promislila i onda se sjetih Casperova odbojna lica kad je bilo spomenuto ovo ime.

52 milk-shake - napitak od mlijeka izmiješana s voćnim sirupom i si.
Na vašoj farmi došlo je do pucnjave.
Ja - izvuče stolicu. - Smijem li sjesti na trenutak?
Anna mi je namjeravala nešto reći, ali on je već sjeo postrani, s uže strane stola.
Hoćete li nešto naručiti? - upitala sam.
Ne, hvala - odmahnuo je glavom. - Trebam se naći sa suprugom. Može se pojaviti svakog trenutka.
Njegove plave oči upitno me pogledaju.
Došli ste na izbore?
Nisam. Moja baka...
Naravno - kimne potvrdno glavom. - žao mi je. Svi smo bili šokirani. Strašno je to što se dogodilo. Kako je ona?
Nisam pomislila da bi vas to interesiralo - reče Anna odrješito ne dižući pogled s pogačice.
Zašto ne bi?
Zato što je bjelkinja.
On je pogleda iskreno iznenađen.
Zašto bi mi to smetalo?
Zato što uvijek mislite da smo mi za sve krivi, nije li tako? Kad se dogodi nešto slično ovome, vi držite da to zaslužujemo, da smo to tražili. Dok netko crne kože nikad ne može biti kriv.
čekajte malo - nasmije se, ali ja sam primijetila kako su se njegove čeljusti stegnule.
Po meni, nije to baš tako jednostavno. Moramo drukčije gledati, nije sve crno ili bijelo.
Ovo je Južna Afrika - podsjeti ga ona.
Tim prije moramo razbiti stereotipe. Ova zemlja nije više ono što je bila.
Promjena na gore.
Nije tako, ne slažem se. Znam, preživjeli smo gadno razdoblje. Toliko nasilja. Svi smo bili izgubili živce. Ali neka vas to ne zavara. Onog trenutka kad izbori budu iza nas...
Ispričavam se, ali moram ići.
Ona odgurne stolicu, brzo ustane i upitno me pogleda.
Ideš li?
No, ja nisam dopustila da se sa mnom tako postupa.
Nisam još završila - rekla sam i pokazala na čaj - ti pođi i završi što imaš. Ja ću te ovdje čekati.
Dobro, kako hoćeš.
Izađe odlučno podignute glave.
Strašno mi je žao - reče Abel i napola se podigne - ako želite poći...
želim završiti s čajem - napunih šalicu. - Ne obraćajte pozornost na Annu. Razdražljiva je - pokušavam biti pravedna - ne sasvim bez razloga.
Nije lako biti Casperova žena.
Slegnula sam ramenima ne želeći se opredijeliti, odanost prema obitelji na trenutak je prevagnula i bila jača od istine. Onda, vjerna sebi, ne mareći za posljedice, otkine mi se iz usta:
Ljudi kao što je on prijete urušiti cijeli proces.
Nemojte ih precijeniti.
Kako to mislite? Zar ih niste vidjeli kako se naokolo šepire s pištoljem, opasačem i walkie-talkiejem?
Znam. I ja sam imao problema s njima.
Naravno - osjetila sam se glupo - ona pucnjava... Nije im puno trebalo da i vas ubiju. A ako idućeg tjedna počnu pucati bez razloga?
Krik i bijes.53
Ne zavaravajte se.
Ne zaboravite, i ja sam Afrikaner. Mogu razumjeti njihov očaj jer se moraju suočiti s nečim za što su mislili da nije moguće, čak ni u najgorim snovima. Ali kad shvate jednog

53 Krik i bijes (The Sound and Fury) - roman američkog pisca W. Faulknera

dana da to nije kraj svijeta i da mogu nastaviti živjeti, oni će se smiriti i opet postati ispravni građani.
Previše vjerujete u to.
Samo pokušavam razumjeti što se događa. Zašto je, po vama, ljude kao Casper zahvatilo takvo ludilo? Zbog straha. Boje se izgubiti ono što imaju. A što je to? Ne samo udobnost, privilegiji i sve ono što posjeduju. U biti svega to je ovo područje. To je Afrika. Nemaju gdje otići. Više od svega žele ostati ovdje. čim otkriju da je prihvaćanje vlade većine jedini način da do toga dođe, oni će biti spremni pružiti ruku drugima. Posebice ako shvate da druga strana, kako nazivaju crni narod, ima iste osjećaje prema istoj zemlji. Svi mi volimo ovu zemlju. Stoga zajedno počnimo u njoj uživati umjesto da se tučemo zbog nje.
Vi ste optimist. U sadašnjim okolnostima to može biti opasno.
Radije sam optimist koji se vara nego pesimist koji ima pravo.
Odakle vam te riječi?
Pomalo sam putovao po svijetu. U neko doba čak sam bio spreman naseliti se u Kanadi - njegov osmijeh otkrio je bijele zube naspram preplanula lica s tek izniklom bradom. - Ipak, ovo je moja zemlja. U dobru ili u zlu.
Što ste radili u Kanadi?
Putovao sam. Studirao. čak sam se bio zaposlio u Torontu. Onda sam došao do jedinog zaključka: nikad ne možeš otići. Onamo su isti problemi. Zato sam odlučio da ću se radije ovdje suočiti s njima. Isto tako, ni klima mi nije odgovarala. Nama je potrebno sunce.
Nama?
Vama isto tako. Ili možda griješim?
Griješite. Samo sam došla... ispratiti Oumu. Nakon toga ja se vraćam.
Dobrom životu?
Ne! - iznenadila me je vlastita žestina. - Ali... - odgurnula sam šalicu - imam svoje razloge.
Imate, bez sumnje.
Odlučila sam promijeniti temu.
Ona pucnjava na vašoj farmi. Oni ljudi ništa nisu imali s napadom na kuću moje bake.
Ja to znam.
Kako možete biti sigurni?
Godinama poznajem većinu tih ljudi.
A Jacoba Bonthuysa?
Što je s njim?
On je ranjen.
Odakle ste čuli za njega?
Na trenutak sam osjetila da sam u klopci, ali sam ostala smirena.
Priča se.
Svi smo se zabrinuli za njega - rekao je - nestao je nakon te noći.
Pitala sam se trebam li reći ili ne, ali nisam mogla reći istinu, još ne. Iznevjerila bih jedno povjerenje.
Policija je uhitila neke ljude - rekla sam igrajući se žličicom.
Znam, bilo je na vijestima.
Jutros su ih doveli na farmu - pogledala sam ga u oči - četvoricu mladih ljudi, tek momaka. Najmlađi nema više od dvanaest godina.
Gledao je u mene bez riječi.
Prebili su ih.
Jedan mišić je zatitrao na lijevoj strani njegove čeljusti.
Moramo nešto poduzeti - bila sam uporna.
Ima jedan dobar odvjetnik u gradu - zamislio se. - On je crnac. Sam Ndzuta. On je i lokalni predsjednik ANC-a. Neki su ga zbog toga pokušali bojkotirati, ali on je tvrde kože. Vodi bitku sa svima od autoriteta, ali dobar je.

Rekla sam im da sam u ANC-u i moram biti sigurna da netko pazi na njih. Stoga nešto moram učiniti.
Jeste li vi u ANC-u?
Tako nekako - osmjehnem se kao da se želim opravdati. - Bila sam. Godinama. U Londonu. Onda sam se odmakla. Kao što kršćani rade.
Vi niste kršćanka?
Nisam.
Šteta.
A vi?
Da. Ja jesam. Ali sad nije riječ o tome. Pričali ste o ANC-u. U ponedjeljak šalju jednu delegaciju.
čula sam za to.
Poznajem Monganea Yayu koji je na čelu te skupine. Posljednjih godina sudjelovao sam u nekoliko pregovora s njim. Pitanja zemljišta, programi preseljenja i slično. Ako želite, mogu srediti da se vidite s delegacijom.
Bila bih vam zahvalna.
U međuvremenu, taj odvjetnik - pogleda na svoj Seiko sat - ako hoćete, mogu vas odvesti do njega. Radi subotom. To je odmah iza ugla.
čekali ste na suprugu.
Reći ću onima za šankom.
Deset minuta poslije bijela tajnica oštrih crta lica mahne nam da uđemo u ured Sama Ndzute ispred gomile ljudi, svih crne boje kože, koji su čekali u oskudno namještenoj čekaonici. U jednom trenutku bilo mi je neugodno poradi očita privilegija koji smo dobili zbog bijele boje kože, ali ubrzo se pokazalo da je prioritet bio temeljen na prijateljstvu, a ne na boji kože. Sam Ndzuta je bio krupan čovjek očinskog tipa, razvezao je malo šarenu kravatu oko bikovskog vrata. Abel i on dugo su se grlili i udarali jedan drugoga po leđima prije nego što se blagi pogled pomalo zakrvavljenih očiju nije usmjerio u mom pravcu; dvostruki stisak ruke na afrički način silno ga je obradovao, što je mene kao ženu nakratko naljutilo. Ali u tom čovjeku bilo je toliko neobuzdana humora da sam mu ubrzo oprostila.
Koja nevolja ovog puta? - upita on pokazujući nam rukom dvije otrcane fotelje. Ukratko sam objasnila. Moj susret s policijom, koji za mene nije bio nimalo zabavan,
razveselio ga je toliko da se presavijao od smijeha dok je lice brisao umrljanim zelenim papirom za upijanje tinte.
Postoji li mogućnost zastrašivanja policije?
U biti, nikakva - uslijedio je novi napad smijeha. - Međutim, njih je sad zahvatila nervoza. Posjet idućeg ponedjeljka je ono čega se boje kao vraga. Prema tomu, po meni, postupili ste potpuno ispravno - njegove oči su se suzile - samo nemojte da vas to previše ponese, jeste li razumjeli? Ti dečki su zaista pokušali zapaliti zgradu. U stanju su počiniti ubojstvo. Pripadaju generaciji koja je spremna na sve. Ali ne brinite, ja ću nastaviti s pritiskom - nagne se prema naprijed.
Kako ste to stupili u vezu sa ANC-om?
Iznijela sam mu kratak pregled mog boravka u Londonu.
S kim ste radili?
Je li ovo ispitivanje?
Njemu se ovo činilo vrlo smiješnim i prošlo je neko vrijeme prije nego što je odgovorio:
Nipošto, draga moja. Pomislio sam da možda imamo zajedničke prijatelje.
I vi ste ondje bili?
Nekoliko puta. Uglavnom potajno, za UDF - osmjehne se. - Jeste li poznavali Johnnyja Mphalelea?
To je bio tek početak.
Možda ste upoznali, ili poznavali, sreli, ili se sjećate? Izgleda da nije postojao netko koga nije poznavao na ovaj ili onaj način.
A onda, ne znam koja me je perverzna misao na to nagnala, nagnuh se naprijed i upitah pokušavajući ostati mirna:
A Sandile Hlati?
Mili Bože, Sandile! Vidio sam ga prošlog tjedna u Johannesburgu.
Prošlog tjedna? - upitah glupavo.
Dakako. Bio sam gore zbog jedne parnice.
Je li on ... dobro?
Sasvim dobro. Radi kao lud. Znate, bio je velika budža u prijelaznom vijeću. Svatko drugi na njegovu mjestu bi se umorio, ali on, izgleda, najviše voli rješavati hitne probleme. Obožavam tog čovjeka.
I ja.
Je li što primijetio? Ispod vesele vanjštine postala sam svjesna oštroumnosti kojoj ništa ne izmiče.
Dobro ste ga poznavali? - upita on.
Zastah trenutak da bih ga pribrano mogla pogledati u oči.
Radila sam s njim. Prije nego što je otišao u Washington.
Svakako. Moramo se zajedno naći.
Što - grlo mi se osušilo i morala sam ga ovlažiti prije nego sam nastavila - što ste htjeli reći?
Nadam se da će idućeg ponedjeljka doći s delegacijom. Pogledala sam ga zaprepašteno.
U čemu je problem? - upita on.
Ni u čemu - odmahnula sam glavom, ali se nisam usudila sresti njegov pogled koji je unosio nemir u mene. - Nema problema. Bilo bi lijepo, bilo bi lijepo vidjeti ga opet.
U biti, možda ću ga večeras nazvati telefonom. Hoću li mu reći da ste ovdje?
Ne! - uzviknula sam, a onda sam došla k sebi, ne bez napora. - Molim vas, ništa nemojte reći. Kad sam shvatila da bi to moglo biti čudno, brzo sam dodala:
Više bih voljela da to bude iznenađenje. U redu?
U redu - ustao je, velika figura koja zrači iza stola puna ogrebotina. - Pa, dobro, vidimo se.
Dok smo se vraćali prema kavani, Abel Joubert mi reče:
Taj Sandile Hlati čini se kao nešto posebno.
Bacih pogled na njega, ali njegovo lice nije ništa pokazalo.
Jest. Ili, bio je. Nisam ga vidjela pet godina.
Pitala sam se zašto sam onda tako smušena? Sve je bilo gotovo već dugo vremena. Tu je Michael. Tu je ... pa, sve. Ali sada sam ovdje i to mijenja stvar. Moj život ovdje nema veze s onim drugim životom. Bilo bi ne samo bolje, već i nezamislivo da se nas dvoje sretnemo.

7.

Na povratku kući Anna je u početku šutjela, duboka, teška, neugodna šutnja, koja samo njoj dolikuje, kojom se zaogrnula kao neprobojnim karossom54, ali nakon nekoliko minuta upita ne okrećući glavu:
Vjerojatno me kriviš što sam zbog Abela onako bijesno otišla? Ovo je bilo nešto novo, prije se znala danima duriti.
Pogledala sam u nju kroz veliki buket cvijeća koi sam kupila u gradu. Upitala sam zlobno: - Voliš li da te se drži krivom?
Naravno, ne volim - usprkos sebi, ona se nasmije, bio je to kukavički smijeh - ali bilo ti je neugodno, zar ne?
Da ti pravo kažem, tako smo lijepo razgovarali da nisam ni pomislila da nekoga krivim ili ne. Nikad nisam ni pomislila da bih na ovakvom mjestu mogla naići na nekoga kao što je Abel.
Što si očekivala naći na ovom mjestu? - kratak i mučan trenutak šutnje. - Ljude kao što sam ja i Casper?
Nisam htjela zagristi.

54 kaross (hot.) - pokrivač od životinjske kože
On ne živi u strahu. On je optimist. S druge, strane realan je. Nije u sukobu sa svojom sredinom.
Samo se ulizuje novim vladarima.
Je li ti tako razmišljaš ili tako govori Casper?
Ti me zaista držiš za nižu vrstu bića, zar ne? - rekla je to tek tako, ali glas joj je zadrhtao.
Samo kad se ponašaš kao otirač - odvratih. - Zato si onako i napustila kafić? Jer nisi mogla slušati što Abel govori? Ili što si se unaprijed bojala ako Casper sazna da si bila u društvu s neprijateljem?
Ti ne znaš na što je sve spreman?
Riskiram da zvučim kao stara tetka, ali možda će te početi poštovati kad otkrije da znaš misliti svojom glavom.
čovjek se navikne.
Već si dokazala da si u stanju sama odlučivati.
Na primjer.
Nasmijah se.
Kad si me jutros posjetila, kladim se da mu to nije bilo drago.
Ipak, ti si moja sestra.
Je li ti žao?
Malo uspori da bi skrenula prema Sinaiju.
Znaš, mislim da nikad kao danas nismo bile tako iskrene jedna prema drugoj. Nakon što je promijenila brzinu, nakratko položi ruku na moje koljeno.
Mnoge stvari si mi povjerila. Nikad to nisam očekivala.
Naša obitelj uvijek je bila tajnovita - nisam mogla suzdržati uzdah. - Otac, a i majka. Nikad nisam vidjela tako neskladan par. Ona sa svojom glazbom, on sa svojim pričama o narodu i domovini, trebao je živjeti u doba Burskih ratova ili Velike selidbe kad se moglo ubijati neprijatelje i osvajati zemlje. Kad je sve postalo banalno, nije se s tim mogao nositi.
Znaš li za njegove političke ambicije?
Koje ambicije?
Kad se povukao u mirovinu, kandidirao se za parlament na posljednjim izborima.
I izgubio?
Odakle znaš?
Nagađam. Možda mi je to bila želja.
Nije samo izgubio. Bio je potučen do nogu, i to za mjesto koje je trebalo biti sigurno. Naravno, krivio je svakoga osim sebe. To je bio kraj svih njegovih ambicija i niti dva mjeseca poslije dobio je infarkt. U cijeloj stvari škakljivo je bilo to što je majka glasovala protiv njega.
Ne mogu vjerovati!
Učinila je to. Nikad mu nije rekla, u to možeš biti sigurna. Rekla je meni nakon njegove smrti. Jedino joj je bilo žao što je izgubio s tolikom razlikom. Nadala se da će izgubiti za samo jedan glas, njezin glas. Tako se jedini čin njezine pobune sveo ni na što. Jadan čovjek. Jadna žena.
Sigurna sam da mi možemo bolje.
Posljednjih nekoliko stotina metara od ulazne gotičke kapije pratio nas je oblak ptica.
Kad je u dvorištu Anna naglo zaustavila auto, zaštitila sam cvijeće rukama.
Nije ugasila motor.
Bolje da odmah krenem. Kod kuće me čekaju gladne horde.
Jednom se mogu sami snaći.
Ali...
Što ako Casper dođe ručati? To zapravo želiš reći. Nije odgovorila.
Ako se dobro sjećam, on ima oko osam stotina slugu koji slušaju svaki njegov mig. Zar moraš i ti?
Ali ... što će učiniti?
Zar to ne bi bilo divno otkriće? čitav novi svijet će mu se ukazati.
Ugasila je motor.

8.

Ouma je upravo počela dolaziti k sebi kad sam ušla u sobu, ali još uvijek je bila ošamućena. Prepustila sam je bolničarkinoj brizi dok smo Anna i ja pripremale salatu za ručak. Poslije mi je pomogla smjestiti cvijeće u malu vazu za Ouminu sobu. Ostatak, čitav pregršt cvijeća, odnijele smo na groblje i razmjestile po grobovima. Dio cvijeća namijenila sam za neoznačeni komad zemljišta izvan ograde groblja. Anna me je upitno pogledala, ali ništa nije komentirala. Nisam ni ja. Na trenutak, to se ticalo mene i njih. Godinama prije odbila sam Oumin poziv da joj se ovdje pridružim u noćnim razgovorima s mrtvima. Sad sam bila prisiljena da ih jedino sretnem kao imaginarna bića iz njezinih priča. Više ih ne mogu izbjegavati. Možda je ovo neka vrsta kajanja.
Na povratku smo Oumu zatekli budnu. Znala je, a da joj nismo rekli, da smo bili na groblju.
Je li moj spreman? - mirno je upitala.
čekaj, Ouma... - ukori je Anna, ali ja joj dah znak glavom. Ona se zbuni i zastane.
Hoću da mi donesete sanduk iz potkrovlja - reče Ouma. - Takve stvari se ne ostavljaju na samom kraju. čeka me dug san i želim se uvjeriti da će mi biti ugodno.
Sčepa me za ruku.
Ili je možda izgorio u vatri?
Vatra je poštedjela najveći dio potkrovlja - uvjeravala sam je - još jedan je ostao. Provjerila sam.
Bilo ih je za čitavu obitelj. Ali, toliko ih je umrlo.
Tebi će biti dobro, obećavam ti.
Kristien, meni treba više od obećanja. želim ga sama isprobati. Hoćeš li mi to učiniti?
Anna iskolači oči od zgražanja. Što sam mogla? Kimnula sam glavom i stisnula joj ruku.
Sredit ćemo mi to, Ouma.
Moram ići - reče Anna. Odjednom joj se žurilo. Možda je zažalila zbog odluke da ostane na ručku. Ja sam je zagrlila kad smo se opraštale. Neočekivano, bila je na rubu suza.
Nakon što je otišla, dugo sam ostala u dvorištu. Onda sam se okrenula i vratila Oumi.
Svega nekoliko minuta nakon što sam zamijenila bolničarku, opet je netko upao u sobu. Trui je najavila pastora koji je došao u posjet.
Nije pravo vrijeme, Trui - rekla sam joj strogim glasom, ali on se već bez poziva pojavio.
Svako vrijeme je pravo za Božje djelo - rekao je veselo budući da nas je očito čuo što govorimo.
To je bio čovjek četrdesetih godina, ružičaste boje, punašan, malih, mekanih, vlažnih ruku, drastično prorijeđene kose kroz koju se nazirala okrugla lubanja (odjednom sam se sjetila posljednje četvrti mjeseca), nekoliko vlasi kose zalijepio je preko ćele u stilu koji je Ouma nazivala „morska trava na stijeni‖. Njegovo lice odavalo je dobroćudnost i spasenje. Ispod jednog lakta, uz punašno tijelo, držao je Bibliju kao prsluk za spašavanje.
Vi ste sigurno Katrien - rekao je s osmijehom kao da je primio vijesti izravno od Boga.
Kristien - rekla sam mu.
To je isto - rekao je. - želim vam dobrodošlicu. Kako je to lijepo doći izdaleka.
Iz dalekih zemalja nevjernika - rekla sam i ustuknula nakon dodira njegove mekane i vlažne ruke.
A kako je danas naša djevojka? - osmjehne se on Oumi.
Umire - odgovori ona mirno.
Hajdete, molim vas, bakice - usprotivi se on uz blaženi osmijeh na licu koji se polako ugasio pred njezinim bijesnim pogledom.
Pastore - rekla sam čvrstim glasom - ne vjerujem da...
Ali zaštitivši se u potpunosti Božjim oklopom, odgurnu me ustranu. čitava površina njegove ćelave glave zasja obasjana mutnom svjetlošću koja se probijala kroz prozor.
Došao sam vas malo ohrabriti za put koji vas čeka - reče on i uzme bolničarkinu stolicu pokraj kreveta.
Sa mnom je sve u redu - reče Ouma.
On očito nije osjetio znak upozorenja u njezinu glasu.
Molim vas, pastore! - pokušala sam se umiješati što sam opreznije mogla.
Kćeri moja, ne miješajte se u Božje djelo - upozori me on strogim glasom koji me je iznenadio.
Što vi znate o Bogu? - odjednom ga upita Ouma.
Ali, bakice
Da sam na vašem mjestu, ne bih se u ovo miješala - rekla je mirno zureći spokojno u strop - Bog može biti vrlo svadljiva žena.
S obzirom na okolnosti, ovaj je razgovor mogao vrlo brzo postati neugodan. Nisam sigurna kako je došlo do zaokreta; pričinilo mi se da je Ouma ispustila visok, prodoran, hripav zvuk koji je možda samo bio znak da se nije dobro osjećala. Idućeg trenutka stigle su ptice. Nisu sve došle, tek njih nekoliko, ali očito su bile dobro odabrane za tu priliku: škanjci na vrhu i dnu kreveta, red ždralova sa strane i jedna potpuno bijela čaplja koja je lepršala naokolo dok nije ispustila kakicu na ćelavi dio svećenikove lubanje i opet izletjela van kroz prozor.
Nježna ružičasta boja na njegovu licu promijenila se u crvenu boju višnje, a onda zažarila do jarkocrvene. Brisanjem vrha lubanje velikim vlažnim rupcem samo je još više raširio mrlju po čitavoj glavi; pastor je konačno dignuo ruke od svega i odstupio prema hodniku.
Kristien, hoćeš li ispratiti ovog glupavka? - zamoli me Ouma nevinim glasom trudeći se da on to čuje.
Ponovno ću pokušati nekom drugom prilikom - promrmljao je kad smo stigli do prizemlja.
Dobro bi bilo da prvo nazovete telefonom - rekla sam - Ouma nije uvijek u stanju primati posjetitelje.
Na njegovu licu pojavio se bijes.
Slušajte, ispričavam se što ću ovo reći - izusti on - ali kolikogod je strašno što joj se dogodilo, u tome moramo vidjeti Božju ruku.
Pastore, nisam baš sigurna da sam vas razumjela.
Bog ne spava - glas mu se povisio za nekoliko nota. - Vaša baka je, bojim se, godinama Bogu prkosila na više načina. Nadao sam se, molio, da će se pojaviti neki znak kajanja kako se približava kraj. Ali ono što se danas dogodilo... - ton glasa opet se spustio - Katrien, strašno je pasti u ruke Boga živoga.
Vani, nesumnjivo ohrabren danjim svjetlom (premda je sa strahom bacao pogled prema nebu), pokušao se suspregnuti iako se i dalje mogla osjetiti primjesa prijekora.
Kao što sam čuo s više strana, izgleda da ste vani imali vrlo zanimljiv život.
Ne znam što ste mogli čuti.
Oh, znate, glasine se brzo šire - lice mu se ozari. - Tako nam je drago što ste se vratili. Bog više voli jednu zalutalu ovcu nego njih devedeset devet koji su se zadržale u stadu.
Pastore, nisam baš sigurna da sam zalutala. Niti je točno da sam se vratila stadu. Nije čuo, ili se pretvarao.
U ovakvim vremenima - rekao je - konačno možemo slobodno disati. Nakon strašnih godina aparthejda, poniženja, nepravde...
Vi ste se zaista borili protiv aparthejda?
- Pa...
Razne nijanse boje ponovno se ukažu na glatkoj površini njegova lica, kao što bombon, dok ga sišemo, mijenja boju, sloj po sloj.
Morate znati, uvijek sam bio na prvoj liniji kad se osuđivala nepravda.
Je li crnom narodu bio dopušten pristup vašoj crkvi?
Bože mili! Zar ne shvaćate u kakvim smo vremenima živjeli...
Sigurna sam, pastore, da ste mnogima bili primjer - rekla sam.
činilo se da mu se žurilo što prije otići. Iznad glave pratilo ga je jato ptica, nesumnjivo da nadgleda njegovo kretanje i ubrza njegov odlazak. Nadala sam se da će poštedjeti njegov šešir.

9.

Kad sam se vraćala u kuću, toliko sam bila zadubljena u misli da sam primijetila Trui tek kad je bilo kasno da je izbjegnem. Zauzela je položaj preko puta kuhinjskih vrata i presjekla mi put.
Gospođice Kristien, htjela bih znati što se događa u ovoj kući - rekla je sušeći tanjur rukom.
Zašto meni ne ostaviš posuđe? - upitala sam. - Potreban ti je odmor.
Ja ću se odmoriti kad budem morala. - rekla je - a posuđe je ionako skoro oprano. Htjela bih znati što se to jutros dogodilo. Stalno netko dolazi ili odlazi, a meni se ništa ne kaže. Prvo onaj čovjek u podrumu, onda policija, a sada i pastor.
Pastor je došao vidjeti Oumu.
Ali ja sam čula kako se svađate, a s Božjim čovjekom se ne svađa.
Počeo je prigovarati Oumi, on nema poštovanja prema njezinim godinama i ona mu je pokazala zube.
Ta jadna gospođica otići će pravo u pakao.
Stavila je tanjur na kredenc i počela vraćati posuđe na svoje mjesto, ja sam joj pomogla.
A onaj čovjek dolje?
Sve je razjašnjeno, Trui. Djeca, koja su jutros došla s policijom, zapalila su ovu kuću. Pogledala me je u nevjerici.
Je li to istina, gospođice Kristien?
Istina je, Trui.
Znači, policija nas je toliko uznemirila zbog te slinave djece?
Razgovarala sam s njima. Neće se usuditi to ponoviti. Ni s kim, a to uključuje i djecu.
Gospođice Kristien, strašno je to što su učinili.
Trui, mi ne znamo zašto su to djeca učinila.
Cijela zemlja ide u propast.
Važno je da ubuduće ti, mi svi, možemo noću slobodno disati. čovjek u podrumu je nevin. Zar ti to odmah nisam rekla?
Nije on loš čovjek - priznala je pomalo nevoljko, a onda zatresla glavom. - Gdje sve ovo vodi? Iduće nedjelje imat ćemo crnu vladu i sve će nas pobiti u krevetu.
To su gluposti,Trui.Trebalo bi te biti sram.
Crnce nikad nisu zanimali mješanci, gospođice Kristien. Prvo smo trpjeli zbog bijelaca, a sada zbog crnaca. Za nas koji se nalazimo između dvaju naroda, ništa se neće promijeniti.
Uvjeravam te,Trui... - na trenutak sam htjela oprezno odgovoriti; onda sam rekla bez mnogo razmišljanja: - Na obje strane ima dobrih i loših ljudi. Vani sam upoznala mnoge dobre ljude. Mogu ti reći, za jednog sam se skoro udala.
Mili Bože, gospođice Kristien, što mi to govorite?
Možda ću se ponovno vidjeti s njim. Dolazi ovamo u ponedjeljak - uzela sam je za ruku - ti si jedina kojoj ovo mogu reći.
Zbog čega? - upitala je s opravdanom sumnjom.
Ti si uvijek imala razumijevanja.
Kakve li sramote! - uzdahnula je. - O mrtvima ne bi trebalo loše govoriti, ali vaša majka nikad se nije baš brinula o vama, nije li tako?
Baš kad sam mislila da će početi popuštati, dopuni strogim glasom:
Međutim, još dok ste bili ovoliki, uvijek ste zadavali probleme - spustila je ruku prema podu. - Ostali ste mala nevaljalica, ma koliko vas često tukli remenom - nasmijala se. - S druge strane, nismo vas mogli ne voljeti.
Ove majčinske riječi vratile su me mnogo godina u prošlost i ja se malo sažalim nad sobom; primih je u svoj naručaj. Ona se brzo otrgne.
Kakve su ovo gluposti?
Ti si trebala biti moja majka.
Gospođica Kristien opet ne zna što govori.
Trui, to sam ozbiljno rekla. Zašto joj ne bih rekla?
Ouma mi je prošle noći pričala priče iz starih vremena: o svojoj majci i baki, od prije mnogo godina.
Stara gospođica puna je priča, ne možeš svakoj vjerovati.
Znaš li što o svojim i mojim predcima?
Što se tu ima znati? Nemam ja vremena za takve gluposti.
Ja govorim o Oumi i tvojoj majci.
Okrenula mi je leđa, čučnula ispred kredenca i počela užurbano slagati porculansko posuđe.
Znači, ti znaš? - rekla sam.
Nemam ja pojma ni o čemu. Ostavimo mrtve na miru.
Ali mi, mi smo još na životu, Trui.
Gospođica Kristien mora prestati s tim pričama. Ja imam svoj narod, vi imate vaš. U ovoj zemlji uvijek je tako bilo.
Sad se stvari mijenjaju.
Za mene se ništa ne mijenja - iznenada ustane i okrene se prema meni. - Zar vam nije jasno, gospođice Kristien? Gospodin nas je stvorio ovakve kakvi jesmo, i to je to.
Gospodin je od nas skoro stvorio obitelj. Moj i tvoj djed obojica su pasli s druge strane ograde.
Nije na meni da to kažem, gospođice Kristien. Davno je to bilo.
Trui, i ja sam tako mislila. Ali prošle noći Ouma mi je otvorila oči i sad drukčije gledam.
čak da je i istina - upita ona bespomoćno i ljutito - kakve li koristi? Što se tu može?
Možemo se naučiti živjeti kao obitelj.
Tko može biti siguran u to što se dogodilo? - bila je uporna. - Uvijek smo se lijepo slagali onako kako smo živjeli.
Tako da su tvoji živjeli malo podalje u maloj kućici nalik na kutiju, a Oumina obitelj u ovoj palači? I ti to nazivaš lijepom slogom?
Ne treba se suprotstavljati Božjoj volji.
Malo je trebalo da izustim: ―Jebeš Božju volju‖. Ali zbog nje ja sam rekla:
Ne, Trui. Neke stvari zavise od njegove volje, ali neke mi moramo ispraviti. Počela je skidati kecelju. Pomnjivo ju je složila i odložila u donju ladicu.
Gospođice Kristien, mi smo kršćani. Radimo što nam Biblija kaže. Nije na nama da se žalimo - u nastupu bijesa naglo zalupi ladicom. - Postoji jedna stvar zbog koje ću se žaliti Gospodinu, a to je crna vlada.
Baš zbog toga što ćemo dobiti novu vladu, možemo početi pokapati jučerašnje nepravde, Trui - uzela sam je za ruku. - Molim te, pomogni mi!
Ona se polako oslobodi.
Treba mi više vremena, gospođice Kristien. Ovo je previše za jedan dan. Krenula je prema stražnjim vratima. Onda se okrenula.
Obećajte mi jednu stvar - rekla je - nemojte Jonnieju pričati o ovome. Iskočit će iz kože.
Ostaje između nas dvije - obećala sam joj - pod jednim uvjetom: ne smiješ me nikad više zvati „gospođice‖.
Učinit ću što je najbolje - rekla je, ali nije mogla supregnuti osmijeh.
Razmisli o tome, Trui. Opet ćemo razgovarati.
Vjerojatno - rekla je - Kristien.

10.

Prije nego što sam se vratila u sobu, Ouma je opet utonula u san, spavala je s izrazom zadovoljstva na pustopoljini svog uvenula lica. Upozorila sam bolničarku da ne pretjera sa sedativima, Ouma će zaželjeti biti budna ove noći. Onda, s mješavinom radoznalosti i krivnje, uzela sam debeli svezak Longehovena, prvi dio Cjelokupnih djela, s kuhinjskog stola gdje sam ga ostavila za vrijeme ručka, i odnijela u podrum. U knjižari nisam mogla naći Loeloeraai („Koji Lulu?‖ upitao je prodavač. „žao mi je, gospođice, ali imamo lijepu knjigu o leopardima.‖) tako da smo morali otići do biblioteke čiji član je, na svu sreću, bila Anna.
Kada sam ušla, John Bonthuys je ležao na klimavom željeznom krevetu, ali brzo je ustao trljajući oči.
Ispričavam se, nisam vas htjela probuditi - ispričala sam se.
Sve je u redu, gospođice.
Našla sam Loeloeraai u biblioteci. Njegove crvene oči zasjaše.
Ag, gospođice.
Prihvati knjigu skoro s poštovanjem, otvori je i počne listati. Bila je pomalo prašnjava, vjerojatno je godinama stajala na polici a da je ljudska ruka nije ni dirnula. Međutim, ponašao se kao da je sreo starog prijatelja.
Gospodine Bonthuys - nisam znala kako zadovoljiti svojoj znatiželji - kako to da vas zanima Langehoven? On je tako staromodan. Nitko ga više ne čita.
Ag, gospođice - rekao je ponovno - dugi put smo prešli nas dvojica.
Pogladio je hrbat knjige, bila je to gesta pomalo i previše intimna za nečije oči.
Kad sam otkrio ovog čovjeka, bio sam tek mladi boytjie. Učiteljica je u razredu čitala jednu njegovu priču. O onoj dvojici gadnih ljudoždera. Gospođica to zna, o Brolloksu i Bittergalu. Nakon nekoliko nastavaka morala je prekinuti čitanje jer je direktor izjavio da se moramo spremati za ispite, nije mu bilo po volji da gubimo vrijeme na stvari koje se ne nalaze u nastavnom programu. Mnogo nezgodan čovjek, svi smo ga se bojali, učiteljica isto tako. Zamolio sam je da mi posudi knjigu, ali je rekla da bi imala mnogo problema kad bi direktor saznao za to. Osim toga, knjigu je već vratila u biblioteku. To me je rastužilo, gospođice. Jednostavno sam morao saznati što se događa u nastavku priče. Vidite, tek smo stigli do onog mjesta kad se lijepa djevojka, koja je živjela s čudovištem, spremala spasiti dvoje djece koju je htio uhvatiti. Postao je sumnjičav i onda ju uhvatio u stupicu zajedno s djecom. Učiteljica je prekinula čitanje baš na tom mjestu. Gospođica može razumjeti, morao sam doći do knjige. Ali, nije bilo lako.
Zar je niste mogli uzeti u biblioteci?
Bojao sam otići onamo i pitati. Ona je namijenjena samo za bijelce, nama crncima to je zabranjeno. Osim toga, odlazili bismo u grad samo jednom tjedno, subotom, kad bi nas otac Abela Jouberta odveo kamionom u kupnju. Tri ili četiri tjedna samo sam hodao oko zgrade, nisam se usudio ući. Ona priča me je mučila. Imao sam noćne more zbog starog Brolloksa i djevojke. Znao sam da se neću smiriti dok ne saznam što se dogodilo. Konačno sam jedne subote skupio hrabrost, ušao unutra i zatražio knjigu. Gospođa iza pulta nije me ni pogledala, samo me je otjerala van. Isuse, gospođice, bila je pomalo nalik na Brolloksa s naočalima na nosu i kosom vezanom u punđu tako čvrsto da je sličila ispljuvku neprobavljene kravlje hrane.Tri puta sam se vraćao i tri puta me je izbacila van. Posljednji put je rekla da će zvati policiju.
Što ste onda učinili?
Obratio sam se gospođi na farmi gdje je radila moja majka. Ona je sad majka Abela Jouberta. Znao sam da petkom odlazi u biblioteku nakon što pokupi djecu iz škole. Bila je to dobra, stvarno dobra žena. Kao što je danas i Abel Joubert. U svemu je na nju. Isto tako i na oca. Ali više na nju, moram priznati. Također i zbog toga što voli knjigu, ako gospođica želi znati.
Kad je več odlučio govoriti, nastavio me je zasipati neobuzdanom bujicom riječi, nije mi bilo spasa. To je bila toliko zatomljena želja za govorenjem da nisam imala drugog izbora već se s tim pomiriti.
Znači, ona ti je nabavila knjigu Brollocks en Bittergal?
Tako je, gospođice - rekao je uz širok osmijeh otkrivajući rupu između gornjih zubi koji su nedostajali. - Konačno sam završio čitati priču o Brolloksu, djevojci i djeci. A zatim i priču o starom Bittergalu. Znate, bilo je i drugih priča u knjizi o Božićnoj djeci i sve sam ih pročitao. Nisam spavao skoro cijeli tjedan. Majka mi je govorila da će mi oderati kožu sa stražnjice ukoliko ne prestanem čitati.
Ali vi niste prestali?
Kako sam mogao, gospođice? Tjedan poslije zamolio sam gospođu da mi donese drugu knjigu od tog Langenhovena. Tog puta radilo se o pričama s duhovima, najstrašnije što sam ikad čuo. želim reći, gledamo ovaj svijet, a nemamo pojma što se skriva iza njega. Skoro sam od straha prestao čitati, ali ni zaustaviti se nisam mogao. Onda sam se zagrijao. Gospođa mi je poslije donosila i druge knjige, jednu za drugom, bilo ih je četrnaest, koliko se sjećam. Neke su mi bile bez glave i repa. Jednostavno, preteške za mene ma koliko ih pokušavao razumjeti. Iz nekih sam čak kopirao čitave stranice u jednu bilježnicu koju sam kupio novcem zarađenim prodajom nojevih jaja koja sam ukrao od starog gospodina Jouberta. Bio je to grijeh, ali čitanje je bilo važnije. Ipak, morao sam odustati od nekih knjiga. Bilo ih je i dosadnih. Vjerojatno sam bio glup, ali što sam tu mogao. Stoga sam se vratio pričama. Onu koju sam najviše zavolio bila je ova o Loeloeraai. Poznaje li je gospođica?
Je li to priča o svemircu koji je sišao na zemlju i zatim odveo Langenhovena i njegovu obitelj na Mjesec?
Tako je. Možete li, gospođice, to zamisliti? Došao je s planeta Venere i sletio u vrt obične kuće u Oudtshoornu, baš ovdje usred Malog Karooa. Priča je posebno zanimljiva zbog toga što je od svih ljudi on izabrao baš gosp. Langenhovena koji je sve mogao napisati i prenijeti cijelom svijetu. Jedva čekam ponovno pročitati tu knjigu.
Trebalo mu je još petnaestak minuta da završi. Istodobno je čitavo vrijeme gladio knjigu kao što se miluje mačka u krilu. U tom trenutku počele su mi se zatvarati oči od pretjerana umora, ostavila sam ga njegovu Langenhovenu i nekako se dovukla stubištem do svoje sobe. Ukoliko Ouma bude spremna ispričati mi još koju priču, bolje će biti da malo odspavam.

11.

- Ovog puta moramo se vratiti još dalje u prošlost? - rekla je ouma Kristina.
Zašto ne počnemo od samog početka?
A gdje je, po tebi, pravi početak?
Dolazak prvog Mullera u Cape - predložila sam - ili prvog Bassona, ili prvog Wepenera - bila sam svjesna da je u mojem odgovoru bilo provokacije, ali jedini mi je cilj bio da nastavi pričati.
Što Mullerovi imaju s time? - upitala je ljutito. - Ostavimo muškarce izvan ovoga. Oni su se pojavili sa spremnim odgovorima. Naša priča je drukčija, ne drži se ravne linije, kao što si vjerovatno već primijetila. Ti i Anna ste Louisini potomci, ona je moj potomak. Već sam ti pričala o onima koji su živjeli prije mene.
Rachel. Petronella Wepener. Wilhelmina, kako se prezivala?
Prezimena nisu ni od kakva značenja. Ona su samo dodatak, na njih se ne možeš osloniti. Svaki put kad muškarac postane otac, jedva čeka da svoje prezime stavi u prvi plan. Odakle je toliko siguran da je njegovo prezime isto kao i ono kojeg više nema? Jedino smo mi sigurne, ali ponekad više volimo da to ostane tajna. Govorim o nama. O nama ženama. Rekla sam ti da je to moj testament. I sada, na pragu smrti, za mene je jedino to važno.
Koliko daleko u prošlost seže tvoja priča?
Dovoljno daleko. Imali smo sreću u našoj obitelji da je uvijek bilo osoba koje su voljele pričati. Ti imaš mene, ja sam imala Petronellu, ona je imala Wilhelminu, i tako dalje unatrag sve do žene s dva imena, Kamma i Maria. Ako me sjećanje još dobro služi, sve skupa nas je bilo devet.
Znači, prva je bila Kamma-Maria?
Ma, nikako. Zar me ne slušaš? Nitko ne zna gdje nam je početak. Vraćamo se u davna vremena. Po meni, uvijek smo postojali. Postoje neke stare priče o ženi iz srca Afrike koja je došla s nekog jezera s djetetom na leđima i kravom koju je gonila pred sobom. Ili o onoj ženi s rijeke, ženi-zmiji s draguljem na čelu. Ili o onoj s mora. Jednog dana mali val razlio se po žalu i za sobom ostavio pjenu koja se na suncu pretvorila u ženu. Ali o tome ne znamo mnogo i radije bih govorila o stvarima koje poznajem.
Ova Maria o kojoj si govorila..
To je izvrstan početak.
Je li to ista Maria o kojoj si nam pričala prije mnogo godina?
Ista.
Kad si to pričala, nikad nam nisi rekla da je ona dio obitelji! Mislila sam da je to samo priča.
Trebala si malo bolje promisliti. Ništa nije samo priča.
Trebalo mi je vremena da dokučim što je htjela reći; počela sam shvaćati zbog čega je toliko žudjela za mojim povratkom. Zbog proricanja prošlosti, onakva kakvim proroci najavljuju budućnost.
Zbog toga si se morala vratiti kući - rekla je kao da je pročitala moje misli - da bi saznala odakle potječeš. Da bi mogla nešto ponijeti sa sobom. Možda da ti pomogne razumjeti.
Njezina deformirana ruka zgrči se u malu šaku, a onda opet popusti.
Ouma, kada je živjela Maria?
Odakle znam? Zar je to važno? Moje sjećanje ne drži se vremena ni prostora. Ako odista želiš znati, rekla bih da je to bilo negdje duž zapadne obale, gdje počinje pustinja, gdje se spajaju nebo i zemlja. U davno doba. U vrijeme kad su prvi doseljenici počeli ploviti uz obalu zbog razmjene robe, lova, ubijanja i pustošenja. Tražeći zemljište za svoje farme sve dalje od Capea, ti znaš kako su to činili, jahali su na konjima u širokom krugu od zore do mraka i vraćali na mjesto odakle su krenuli.
Polako je počela pričati svoju priču. Ja sam pisala dok je ona govorila. Tog popodneva, nakon što sam sišla vidjeti Jacoba Bonthysa, spavala sam jedan sat, bila sam spremna.
- Bijelci su je nazvali Marijom tek kasnije. U početku ime joj je bilo Kamma, to je riječ kojom su Khoikhoi55, Narod naroda, nazivali vodu. Zbog toga vjerujem da se na ovaj ili onaj način ona rodila iz vode, ali ne možemo biti sigurni, možda je to bila neka žena od njezinih predaka. Prvi put se počela spominjati kad su neki farmeri lutalice došli do naselja njezina naroda. Došli su iz dalekog Cape Towna sa zaprežnim kolima do same cerade punima nizama staklenih kuglica, bakarnom žicom, brendijem, duhanom i drugom robom koju su razmjenjivali za nojevo perje i jaja, slonovaču, mošus, kornjačin oklop, štavljenu kožu, med i, naravno, onoliko stoke širokih rogova i ovaca debela repa koliko su mogli dobiti. Isto tako, podrobno su se raspitivali o području s dobrom ispašom izvan granica kolonije i rijekama gdje uvijek ima vode.
Na ovom putovanju došlo je do sukoba između Khoikhoija i farmera, bande primitivaca, ako mene pitaš, duge brade i gadne naravi, uvijek spremnih na svađu, uporabu šaka ili oružja. Moraš znati, postojala su razna plemena među Khoikhoima, dobrih namjera i prilično razmaženih unosnom trgovinom s ljudima iz Capea; međutim, što si išao dalje od Cape Towna, teže je bilo slagati se s njima. Posljednjih mjeseci tog putovanja situacija je postajala sve gora, jer je pitomim Hotentotima, koje su farmeri poveli sa sobom, bilo svega dosta i koristili bi svaku priliku da potajno umaknu; uz to, stoka je ugibala od žeđe. Takvo je manje-više bilo stanje kad su farmeri naišli na pleme


55 Khoikhoi - narod na koji su naišli Holanđani dolaskom u Afriku i nazvali ga Hotentotima

koje nikad nije bilo u dodiru s bijelcima. Jezik nije bio od koristi. Nesporazum je bio na vidiku.
Koliko znam, ti su Khoikhoi tražili od farmera da ostanu na što većoj udaljenosti što ovi nisu htjeli prihvatiti prije negoli im dadu veliko krdo stoke; Khoikhoi na to nisu pristali. Da bi stvar bila još zamršenija, nekoliko ljudi, umornih i nezadovoljnih zbog višemjesečna putovanja, postali su seksualno agresivni, a Khoikhoi su bili vrlo ljubomorni na svoje žene. Ne bez razloga, pleme je bilo poznato po najljepšim ženama među urođenicima.
Najzanosnija od svih bila je glavarova kći. Ona Kamma o kojoj smo govorili. Bila je poznata, s pravom, kao Malena koja pjeva, ali sam zaboravila kako se to kaže na jeziku njezina plemena. Kamma je bila djevojka u čiju čast su se skladale pjesme uspoređujući je s t’kamkhab, mladim Mjesecom, ili khanoes, jutarnjom zvijezdom, djevojkom gracioznom kao gazela, tanahnom kao trstika i drugim poetskim izrazima koji ti padnu na pamet. Možemo razumjeti koliko su se farmeri zagrijali za nju, danima su salijetali njezina oca sve primamljivijim ponudama, ali ona nije bila na prodaju. Ne samo zato što im otac nije htio udovoljiti, već što je i sama Kamma bila odviše ponosna. Muškarac koji bi joj se svidio trebao je biti posebna kova, a ne jedan od tih odvratnih grubijana.
To je ispunilo ljude još većim nabojem i možeš samo zamisliti kakve su snove sanjali noću oko logorske vatre, priča se da godinama poslije ništa nije moglo rasti na tom mjestu. Međutim, ljeti, u sušnom predjelu, žudnja bi se, prije ili poslije, pretvarala u plamen i tako je dolazilo do nevolje.
Jedne večeri nekoliko je farmera otelo jednu ženu iz kolibe koja se nalazila malo podalje od ostalih. Uz to, i drukčije je izgledala. Dok su se ostale sastojale od kostura izrađenag od granja pokrivena crvenom hasurom, ova koliba bila je pokrivena kožama. Farmeri nisu znali da je ova koliba bila tabu, odnosno t'nau, kako su je zvali, što znači koliba namijenjena ženama s mjesečnim pranjem. To je svakako samo pogoršalo situaciju.
Malo podalje nalazio se potočić s gustim raslinjem na obali. Zbog te vode farmeri su se i odlučili zaustaviti na tom mjestu, a voda je bila i jedan od razloga zašto Khoikhoi nisu željeli da se farmeri tu zadrže. Otmičari su na istom mjestu izvršili nasilje nad ženom i zatim je jednostavno ostavili.
Tijekom noći žena se s mukom uspuzala uz obalu, pronašla put do svog plemena i opisala što se dogodilo. Nekolicina ljudi htjela je na licu mjesta napasti farmere i sve ih poubijati zajedno s njihovom stokom. Moraš znati da je za njih smrtni grijeh imati seksualne odnose sa ženom koja je t'nau. Ostali su smislili bolji plan. Svladali su jednog farmera koji je spavao malo podalje od ostalih, odvukli ga na mjesto gdje je žena bila silovana i lišili ga muškosti.
Sad je na njega bio red da otpuže do kola, a kad je svanulo, sve je bilo spremno da bukne rat. Počelo je iskazivanje bijesa s obiju strana sve dok se jedan farmer nije toliko razbjesnio da je zgrabio pušku i ustrijelio jednog Khoikhoija. Nekolicina njih slijedila je njegov primjer, ali su ih drugovi uspjeli smiriti. Primirje se poštovalo, barem dok nije pala noć. U mraku, bio je mladi mjesec, a svjetlost slaba, Khoikhoi su se došuljali do kola i podmetnuli vatru. Dvoja kola potpuno su izgorjela s trojicom ljudi koji su unutra spavali.
Sljedećeg dana ponovno su započeli žučni pregovori, s mnogo poteškoća i malim izgledima za uspjeh. Farmeri su zahtijevali odštetu. Ali Khoikhoi se nisu dali: ako treba platiti, onda treba početi od žene koja je bila silovana. Tu nije pomogla ekonomska računica, ali možda je za početak dovoljno deset grla stoke i trideset ovaca? ―A što s kastriranim čovjekom?‖ upitali su farmeri. Dvadeset grla stoke i pedeset ovaca. Ishod se nije mogao izbjeći i ponovno je došlo do nasilja, još pet-šest Khoikhoija bilo je ubijeno. Iduće noći farmeri su ostali budni želeći izbjeći novo iznenađenje. Nisu znali da su Khoikhoi u tajnosti zatrovali pojilište gdje je stoka farmera obično pila vodu i rezultat je bio zastrašujući. Osim toga, farmer kojemu su ugasili svijeću prosvirao je sebi glavu pištoljem, ne toliko od muke, kažu, koliko od srama. To je ponovno razbjesnilo ostale farmere.
Ako je ikad rat bio tako blizu, to je bilo tog dana. Zvali su to kharab, krvna osveta. Bilo je više nego vjerojatno da bi se svi, farmeri i Khoikhoi, međusobno poubijali da se nije ispriječila jedna žena. Bila je to vrlo mlada žena, zapravo, skoro još dijete, pomislio bi
čovjek u prvi mah budući da su Khoikhoi malena rasta. Ta žena nije bila nitko drugi nego Kamma, glavarova kći.
Ne očekuj od mene da ponovim sve što je rekla, ja nisam bila ondje; međutim, bitno je što je rekla, što je poslije preneseno njezinim potomcima, a to je da se svi ljudi, bijeli, smeđi, muškarci, žene i djeca, moraju prestati sukobljivati prije nego što se međusobno ne poubijaju. Ako se može izbjeći masakr, bila je spremna sebe ponuditi; farmeri mogu izabrati jednoga među sobom koji će kwekwa s njom, to je riječ kojom su Khoikhoi označivali polni odnos, nakon toga svaka skupina treba pokupiti svoje stvari i krenuti što je dalje moguće od tog mjesta: Khoikhoi prema sjeveru od mjesta gdje zalazi Sunce, ljudi s glatkom kosom, honkhoikwa, prema jugu od mjesta gdje izlazi Sunce.
Među Khoikhoima je nastala zaprepaštenost. Za takvo što se još nije čulo. Kamma je bila ponos svog kraja, njezino kretanje po mraku bilo je nalik ogrlici vatrenih žeravica, niži krijesnica, poput tsaoba, kako su zvali Mliječnu stazu. Izgubiti nju bilo je gore nego prepustiti se gnjevu Gaunaba, zločestog boga crnog neba. Ali Kamma je ostala neumoljiva. Preživljavanje cijelog plemena svakako je vrjednije od djevičanstva jedne djevojke. Stare su je žene savjetovale da pazi što govori, ne smije se olako govoriti o tim stvarima; snošaj s djevojkom može plemenu privući Mračna stopala, hei noen. Pogledaj u daljinu, sares je, vihor i glasnik smrti je podignuo prašinu, a visoko na nebu kružila je ptica smrti. Poslije žena riječ su preuzeli stari ljudi. Onda mlade osobe. Međutim, nitko nije mogao uvjeriti Kammu da promijeni svoju odluku. S druge strane, farmeri su već počeli gubiti strpljenje, daljnje otezanje moglo je voditi u propast.
Ponovno je došlo do komešanja kad su farmeri odabrali svog čovjeka. Bio je to Adam Oosthuizen, najviši od svih, čovjek nalik drvetu na ravnici, neuredne čupave kose i crvene brade, gorostas koji je jednom golim rukama zadavio leoparda. Ne, nikako, rekao je Kammin otac, to bi bilo umorstvo. Njegova kći ne bi preživjela tu muku.
Da je Kammino lice moglo problijedjeti, moglo bi se usporediti s Mjesecom u posljednjoj četvrti. Ostala je uporna. „Moja riječ je moja riječ―, rekla je, „ako mogu pomoći da se izbjegne rat, neka tako bude.―
Ouma je prešutjela ono što se dogodilo te noći. Ovakvu je još nisam doživjela. Sjećam se jedne druge prigode kad je pričala ovu priču, doduše, nakon nekoliko čaša jerepiga56, kad se sve pretvorilo u neobičan opis Khoikhoija i farmera koji su stvorili krug oko njih dvoje i kako je slijedila epska noć. Pričala je o tomu kako je djevojka, zbog specijalnog efekta, kako bi rekli u Hollywoodu, posegnula za vrećom punom krijesnica koje je pomalo oslobađala, svaki put tek jednu ili dvije kako je noć odmicala, uz oduševljeni pljesak gledatelja koji su vjerovali da se radi o zvjezdicama. U posljednjem klimaksu pustila je sve koje su ostale u vreći; bila je već mrkla noć i jedino što se vidjelo bila je kiša iskrica nalik na deblo koje je zahvatio plamen. Okupljeni narod je uz poduže klicanje pozdravio dotad neviđenu predstavu.
U svojim pričama Ouma je često znala pretjerati. Ove večeri bila je odmjerena. Tako je rekla da kad je krupni farmer zgrabio Kammu, ona mu je počela pjevati, i to pjesme koje je pokupila u djetinjstvu, onako kako druga djeca skupljaju oblutke u boji, ptičja jaja ili perje. Pjesme o Mjesecu i Zori, o Kameleonu, Zecu i Smrti, o Vodenim nimfama i Mračnim stopalima koji lutaju noću, o djevojci koja je stvorila Mliječnu stazu ispuštajući iskre iz svog spolovila dok je vodila ljubav s velikim lovcem-bogom Heitsi-Eibibom, o Tsui-Goabu, bogu rujne zore. Melodioznost njezina glasa toliko je očarala Adama Ousthuizena da je zapao u san, ništa drugo se nije dogodilo. Za to vrijeme već se toliko smračilo da se ništa nije moglo vidjeti. Jedino su se čuli Khoikhoi koji su pjevali Tsui-Goabu najtužnije pjesme ne bi li poštedio njihovo dijete.
Idućeg jutra djevojka se vratila svojem plemenu. Ali, dogodilo se ono najgore - odbili su je primiti natrag. Nije bila kriva za ono što se dogodilo, priznali su, ali budući da je provela noć sa strancem, ona je, po plemenskim običajima, postala t’nau na sedam zima.




56 jerepigo (port.) - gusto slatko vino

12.

Jesu li farmeri poveli sa sobom Kammu iz čiste samilosti, inata ili trenutačna osjećaja trijumfa? Nitko to neće znati. Sa sobom je ponijela samo jedan par krunastih ždralova, znaš, to su one ptice dugih nogu s prekrasnom zlatnom krestom. Ponekad su slijedile kola Adama Ousthuizena, inače bi se smjestile na djevojčinoj lijevoj i desnoj strani čuvajući stražu. Ozbiljno se razboljela. Uzrok bolesti zavisio je od verzije priče koja vam se više sviđa: ako je Adam Ousthuizen zaista postigao svoj cilj te noći kad su vrcale iskre, ona je vjerojatno patila od neizbježnih posljedica; njezina bolest mogla je biti i njezino stanje duha prouzročeno time što ju je pleme odbacilo. Bez obzira na uzrok, bila je blizu smrti i dva ždrala su je čuvala.
Putovanje je sporo napredovalo. Stoka preostala nakon trovanja vode morala je ići ukorak s kolima, a goveda su bila iznurena. Poslije nekoliko tjedana farmeri su se počeli razdvajati. Oni koji su došli izravno iz Cape Towna, nastavili su put. Ostali, koji su već izmjerili teren za svoje farme duž obale, vratili su se svojim kućama u divljini. Jedan od njih bio je Adam Ousthuizen, on je Kammu poveo sa sobom.
Da ga je tijekom putovanja uhvatila želja da ponovno bude s njom, njezino stanje ne bi to dopustilo. Jednom ili dvaput bilo joj je toliko loše da su je iznijeli iz kola namjeravajući tijelo prepustiti ravnici; visoko na nebu, strvinari boje kiselog mlijeka, oštrog vida, već su počeli kružiti.
Međutim, taj put su se prevarili. Svojim mršavim rukama Kamma je čvrsto držala za noge čovjeka koji je pokušavao da je se oslobodi, nije uspio da je se otrese. Prilijepila se uz njega kao balega uz obuću. Istodobno su ga i ždralovi napali, a na vedrom nebu pojavile su se i druge ptice: jastrebovi, škanjci, sokoli, klikavci, čak razne vrste orlova, sekretari, i obrušivali na kola praveći takav metež da je Adam bio prisiljen dignuti ruke i djevojku povesti sa sobom na farmu. Možda je to bilo na obali rijeke Olifants, ali nemojte me držati za riječ.
Adam Ousthuizen je doveo djevojku u obitelj u kojoj je situacija bila složena. Imao je ženu i nekih trinaestero djece, ali nije bilo stroge granice između generacija. Nije znao čitati, što mu je omogućilo da se lakše nosi s Božjom riječi. Dok je stara službena Biblija, koju je dobio u naslijeđe od svojih ili ženinih predaka, ležala kao svetinja na grubo izrađenoj škrinji u voorhuisu s bakarnim kopčama sklopljenim na tamno smeđem kožnom povezu, Adam je s puno žara posjećivao svoje kćeri isto tako često kao i svoju ženu. Nije to bilo tako neobično u to doba; priča kaže da je i sam Adam bio najstariji sin svoje sestre. Svi su među sobom imali neke odnose, sve je ostajalo u obitelji; nije ni čudo da su se na nekoj od njegove djece već vidjele posljedice. Nakon još jedne takve generacije moglo se dogoditi da ponovno prohodaju na četiri noge. U čemu je bio problem? U onim vremenima jedino muškarčevo bogatstvo bile su zemlja i stoka, možda i polje pšenice pokraj rijeke; trebale su ruke, a jeftinije i lakše je bilo sam ih stvoriti nego nekoga unajmiti ili kupiti.
Kamma je najprije bila smještena s radnicima u kolibu od trske gdje su je žene mogle njegovati. Uistinu nitko nije očekivao da će preživjeti, ali život joj je spašen zahvaljujući sadržaju steenbokova trbuha57, još toploj cibetkinoj koži, sedam krpelji u ovčjem loju, gorkim korijenima i gomoljikama, prstohvatu praha od nosorogova roga, osušenim očima ptice jacopevera58, zdrobljenim stražnjim nogama mužjaka skakavca crvenih krila, trima kapima krvi iz kreste crnog pijetla, tek izleglom poljskom mišu progutanom u cijelosti, mokraći svisca i maternici trudnog dikobraza.
Netom je mogla stajati na nogama i više-manje povratila snagu, dali su joj posao na farmi, čuvanje ovaca. U početku su je slali s najstarijim Adamovim sinom, zatim s drugima, ali to je značilo izazivati nevolje zato što su braća imala prohtjeve kao i njihov otac, a Kamma je bila privlačna djevojka, tim više neodoljiva za muškarce što je naokolo hodala gola kao moj prst, s izuzetkom sićušne pregače. Na neki način još je bila ljepša nego prije, a njezin običaj da pjevuši pjesme po cijeli dan bio je dovoljan da čovjeku zavrti glavu. Ali sve

57 steenbok (afr.) - vrsta male antilope
58 jacopever (afr.) - vrsta vrlo ukusne morske ribe
je bilo uzalud, barem što se sinova tiče. Ne zato što je nešto učinila da ih spriječi, nikad se nije ponašala tako da bi na sebe navukla nevolju. Svaki put bi to bila čista slučajnost. Barem je tako izgledalo. Sve dok se ne počne zbrajati.
Prvo je pokušao najstariji sin. Preplavila ga žudnja baš nasred polja. Međutim, ona ga je zaludila mameći ga svud naokolo, plešući i pjevajući bez zastoja, sve dok nije stigla do jednog mravinjaka na čijem se ravnom vrhu ispružila. Na tom mjestu veliki crni mravi, poznati s pravim razlogom kao žderači testisa, prionuše na posao i natjerahu ga da se vrati kući šepajući raskrečenih nogu; s druge strane, ni jedan mrav nije ni dotaknuo Kammu. Drugi put istog tvrdoglavca odostraga je napao jarac baš kad se spremao obljubiti Kammu klečeći. Odletio je zrakom i tri metra iza Kamme strmoglavio u dikobrazovu rupu gdje ga je životinja tako žestoko napala da mjesec dana nije znao gdje se nalazi. Treći ga put ga je za stražnjicu ugrizla zmija s ogrlicom baš kad je ciljao u metu. To je bio kraj priče o ovom jadniku.
Drugi brat bio je upozoren ubrzo nakon pogreba prvog brata. Dok je klečao na koljenima ispred djevojke koja je ležala i pjevala, jedan orao bradan, koji je letio visoko iznad njih, ispusti kornjaču na njegovu glavu. Drugi put, ni mjesec dana potom, bijesni svizac zarije zube u mladićev ud baš u ključnom trenutku, bez namjere da ga ispusti. Vratio se kući posrćući, sa sviscem koji je visio ispred njega, dok je djevojka išla za njim pjevajući pjesmu koju je izmislila prethodnog dana. Poslije tri dana za svaki slučaj su iskopali novi grob u stražnjem dvorištu, ali u posljednji čas spasio ga je napitak koji je Kamma pripremila. Mladi čovjek nikad više nije čuvao ovce, i dobro je učinio.
Treći brat bio je još vrlo mlad i manje žestok nego ostali, ali ga je izludila žudnja koju su pobudile djevojčine pjesme. Dugi bijeli trn neobjašnjivo se zario u njegovo lijevo mudo i tako je završila cijela stvar.
četvrti brat ... ali ovog puta moramo razjasniti neke stvari. Kamma je ubuduće sama vodila ovce na pašu. Ali za nekoga kao ona, koja je voljela imati slušatelje oko sebe kad je pjevala svoje pjesme, nije to bio baš neki život. čuvanje stada ovaca jedva da je bio neki izazov. Stoga je uzela običaj da stado prepusti brizi svojih ždralova i nekoliko ptica sekretara koje su joj ponekad pravile društvo, kao i risu s kojim se sprijateljila. Jednom je pozvala i leoparda, ali to nije ispalo kako treba, jer kad se vratila kući bez tri ovce, dobila je batine. Adam Ousthuizen imao je tešku ruku kad bi se koristio svojim sjambokom59 koji je napravio, volio se hvaliti, od bivoljeg penisa. Nakon toga, da bi sačuvala svoju kožu, pretvarala je ovce u stijene kad bi joj se prohtjelo da malo odluta sama.
Nije bilo životinje ili ptice na toj ravnici s kojom nije razgovarala. U svojim pjesmama tako dobro je oponašala pjev ptica da se nije mogla primijetiti razlika: kliktanje kiewieta60 ili kelkiewyna,61 zov zebe, čvorka i bokmakierija,62 sokola ili planinskog orla, cvrkut biserke i ševe, manični smijeh katlagtera63. čitave dane provodila je zabavljajući se na taj način dok su velika jata ptica lepršala naokolo na nebu i spuštala se prema njoj. Obraćala se i životinjama i vodila beskrajne razgovore sa šakalima, sviscima, risovima i divljim mačkama. Izvjesno je da je dobro govorila jezike i u konačnici to je bila njezina propast.

13.

Nakon nekog vremena, mjesec dana, nekoliko mjeseci ili godina, ima li razlike, Adam Ousthuizen je vratio Kammu u svoju kuću na farmi. To je vjerojatno bio njegov plan od samog početka. Jer negdje u njegovoj tvrdoj kromanjonskoj lubanji zadržala se uspomena na daleku noć krijesnica i zvjezdica kojih će se sjećati do kraja života, a možda i nakon toga.


59 sjambok (afr.) - korbač od nosorogove kože
60 kiewiet (afr.) - južnoafrička zviždovka
61 bokmakierie (afr.) - vrsta svračka
62 kelkiewyn (afr.) - pješčana lještarka
63 katlagter (afr.) - vrsta crvendaća
Adam je mnogo puta odlazio na ravnicu i iz daljine u tajnosti pratio njezino kretanje, hod njezinih dugih nogu, zavodljivi ritam male pregače koja se gibala na njezinim bedrima, sve ono što može privući misli ili oko jednog muškarca. Ona je sigurno bila svjesna njegove blizine, ali to nikad nije dala primijetiti nekim znakom; on je oklijevao prići bliže očekujući bez ikakve sumnje da će, čim primijeti njegov dolazak, kao duiker64 hitro nestati na obzorju. Stoga je čekao taj trenutak kad će postati dovoljno krotka da je dovuče do kućnog ognjišta koje se od bijedne potleušice od jedne prostorije izrađene od pletera i žbuke postupno proširila u svakom smjeru kao gnijezdo ptice pletilje u cilju da unutra smjestiti što veći broj potomaka. Jednom u kući Kamma je morala zamijeniti kožnu pregaču s haljinom. Mnogo riječi je trebalo i poneka batina, ali malo po malo ona se na nju navikla i naučila nositi s izvjesnom elegancijom. Međutim nikakve prijetnje nisu pomogle da bi nosila obuću.
Je li Adamova žena Johanna bila previše umorna da se suprotstavi ili ni u što nije posumnjala, teško je reći; ali ne samo da je prihvatila Kammu, već joj se čak počela sviđati i zajedno s kćerkama dala se na to da je nauči vještinama koje mlada žena mora poznavati: šivanje, krpanje i izradba odjeće od moleskina65, osnovna načela u kuhanju, čak i nešto malo čitanja iz službene Biblije. Adamu i njegovim sinovima nije bilo stalo do učenja, u rijetkim prilikama kad su trebali potpisati neku ispravu u Capeu zbog potvrde o rođenju ili nečijoj smrti, dovoljan je bio jedan križ nalik na pauka. Međutim, od djevojaka se očekivalo da znaju čitati; ponekad bi uvečer pjevale bi neku crkvenu pjesmu i zabavljale se nagovarajući Kammu da im se pridruži. (Njezine pjesme s klikom66 za njih su bile preteške.) Nakon nekog vremena dovoljno je tečno naučila jezik te su je prilikom jednog od godišnjih putovanja u Cape poveli sa sobom i krstili u crkvi. Otad se zvala Maria, ne više Kamma.
Bio je to potpuno novi život na koji se morala priviknuti. Ćak je i hrana bila drukčija: umjesto divlje hrane s kojom je rasla na ravnici: dinje tsamma, korijena kambro, letećih mrava, jarebica, nojevih jaja, skakavaca, kiselog mlijeka, meda i sličnih stvari, počela je s obitelji Ousthuizen dijeliliti obroke koji su se sastojali od kruha pečena u mravinjaku i namočena u kiselom mlijeku, bundeva, slatkog krumpira i zdrobljene pšenice. Jedina obilnija hrana na oba jelovnika kod Ousthuizenovih bilo je meso, i to kozletina, ovčetina, govedina ili divljač poput biserke, fazana ili jarebice. Najteže od svega bilo je privikavanje na rutinu uzimanja obroka u vremenskim razmacima od jutra, podneva i večeri. Maria se pokazala kao nadarena učenica i za nekoliko mjeseci moglo bi se reći da je odrasla u kući.
Samo jedan predmet u kući nije ju prestao uznemiravati, a radilo se o jedinom ogledalu koje se nalazilo u dnevnoj sobi. Johanna ga je naslijedila od svoje majke koja ga je kupila u Holandiji, odbila se od njega odvojiti čak i prilikom preduga bračnog putovanja od Cape Towna do Zapadne obale. Sad je visjelo na grubo obijeljenu zidu kao jedini ukrasni predmet u kući. Kad je Maria prvi put prošla pokraj njega, zaustavila se u hodu, oprezno vratila nazad nekoliko koraka i ponovno bacila pogled; okrenula je glavu ustranu i primijetila da je osoba na zidu oponaša; onda je isplazila jezik i vidjela da se i to ponovilo; u pomoć je pozvala boga-lovca Heitsi-Eibiba i pobjegla glavom bez obzira. Bio je mrak i kad su je konačno doveli natrag iz doline, odbila je prijeći preko kućnog praga.
Prošli su mnogi dani prije nego što su je uspjeli nagovoriti da opet uđe kuću. Ovog je puta vrlo oprezno prišla ogledalu držeći se leđima zida; kad je došla sasvim blizu, prvo je pažljivo odmaknula teško ogledalo od zida, a zatim povirila iza njega. Ničega nije bilo osim grubo obijeljene površine ožbukana zida. To ju je smirilo. S tijelom još uvijek uza zid zbog sigurnosti, polako je primaknula glavu do ruba okvira i brzo bacila pogled unutra. Još jednom je u pomoć pozvala Heitsi-Eibiba i odjurila. Na ulaznim vratima svom snagom se sudarila s Adamom Ousthuizenom koji je upravo ulazio u kuću.




64 duiker (afr.) - vrsta male antilope
65 moleskin - krtičje krzno
66 click langueage - način izražavanja Hotentota kliktanjem jezika
Udario ju je vanjskom stranom ruke i ona je odletjela do suprotnog zida. Nekoliko minuta ostala je na mjestu, sklupčana i, zagrlivši koljena, tiho jecala što je navelo Adama da se sjeti nemirnih vremena.
Koji ti je vrag? - upita ne odviše ljutit. Još više se zaštitila rukama.
Maria, nešto sam ti rekao!
Ovog puta napravila je mali pokret rukom nemajući snage podignuti glavu.
Adam nije odmah shvatio. Onda je uz grohotan smijeh jednom rukom podigne na noge, odvede preko zemljanog poda do ogledala i priljubi njezino čelo uz hladnu glatku površinu. Uz bolan krik pokušala se osloboditi, ali bila je nemoćna u Adamovoj šaci. Otvorila je oči i zabuljila se u nevjerici.
- Ammase! - izgovorila je bez daha što je u grubom prijevodu bilo nešto kao: „Za Boga miloga!‖
Ispred sebe nije samo vidjela, kao prije, mladu nepoznatu ženu-duh već i poznato široko lice Adama Ousthuizena okruženo plavom kosom i crvenom bradom. Treba se sjetiti da nikad prije nije vidjela sebe, ali njezin um brzo zaključi da je ono lice pokraj pogane glave Adama Ousthuizena moglo biti samo njezino. Doduše, bez tijela, jedino glava i ramena. Nekoliko dana poslije otkrila je da se i ostatak tijela mogao dobro uočiti, ukoliko se bliže priđe i pogleda nadolje. Još uvijek bi s vremena na vrijeme bacila pogled iza ogledala, samo da bi bila sigurna, i ubuduće se nikad više nije osramotila ispred drugih. Pa ipak, nikad se nije osjećala sasvim ugodno ispred ogledala.
Istodobno, ogledalo ju je toliko privlačilo da se nije mogla odvojiti od njega. Toliko je zaokupilo njezinu pozornost da je zapuštala svoje dužnosti, a to je neizbježno vodilo ka kažnjavanju. U kuću je dovela i ptice da bi im pokazala to čudo, u početku su to bili ždralovi, ali uskoro su se pojavile i druge ptice što je poslije zahtijevalo drastično čišćenje prostorije.
Jednog dana ogledalo je nestalo. Johanna je izludjela, sumnja je pala samo na jednu osobu. Slijedile su još jedne batine, nakon čega ih je Maria odvela do šupljeg mravinjaka gdje ga je skrila. Unatoč tomu, iste noći nakon kažnjavanja ogledalo je ponovno nestalo. Ovog puta pronađeno je u jednoj od dograđenih soba, koju je Adam Ousthuizen izgradio za sebe da bi u njoj ispunjao svoje patrijarhalne dužnosti prema ženi i kćerima. Maria je stajala šćućurena ispred njega, a njezino tijelo još uvijek se treslo od isprekidana jecanja; ovoga puta Adam ju je ostavio na miru i naredio ostalima u obitelji da učine isto. Te noći otišao je do sobe da joj ugodi na svoj način. Otkad je Maria bila dovedena u kuću, bilo je to prvi put da je to učinio bez ustručavanja. Ubrzo mu je to postala navika. Obitelj je to pokorno prihvatila kao neumitnu činjenicu. Neke kćeri, koje su istodobno bile trudne, to su možda doživjele kao olakšanje.

14.

Jednog dana veća skupina farmera iz regije Stellenboscha, koja je krenula u unutrašnjost radi razmjene robe, svratila je na farmu s kolonom zaprežnih kola. Znali su da je Adam već prije prolazio tim putem i pozvali su ga da im se pridruži kao vodič. Adam je to jedva dočekao jer mu je bila puna kapa kuće krcate sitnom djecom i već je postao prekomjerno nemiran zato što se predugo zadržao najednom mjestu. Radi sigurnosti sa sobom je poveo i Mariu. Međutim, ona je odbila maknuti se bez ogledala. Zbog toga se Johanna toliko razbjesnila da je doživjela udar od kojeg joj se paralizirala jedna strana tijela. Nikad više nije mogla zatvoriti lijevo oko. Ostalo je otvoreno danju i noću i njegovu neprestanom zurenju ništa nije moglo promaknuti. Preko dana bilo je zakrvavljeno, a noću, tako se pričalo, sjajilo je kao da iznutra dopire svjetlost. Nikakvo čudo što je Adam s velikim olakšanjem prepustio svoju ženu brizi brojnih kćeriju, dok je sinove poveo sa sobom.
Loveći i zamjenjujući robu usput, skupina putnika zalazila je sve dublje u unutrašnjost. Maria se dobro vladala. čim su prešli preko rijeke Gariep, bez okolišanja je skinula svoju
čednu haljinu i ponovno stavila pregačicu koju je nekad nosila. Adam je prosvjedovao, ne zato što mu se to nije svidjelo, već zbog načina na koji su drugi gledali u nju. Ipak, nitko se nije usudio ići dalje od gledanja, svi su se bojali tog gorostasa.
Uskoro su stigli do graničnih naselja Khoikhoija. Nepoznata i daleka plemena, koja nikad prije nisu srela bijelce, govorila su nerazumljivim jezikom. Tad je postalo jasno zbog čega je Adam poveo mladu ženu. čak i farmeri, kojima je bila odbojna njezina blizina (ma koliko razlozi bili nejasni ili zabrinjavajući), shvatili su da ona više vrijedi nego koralji, rubini ili sve ono o čemu je mudri Salomon nekad govorio. Khoikhoi, koji su na prvi pogled izgledali mrzovoljni i sumnjičavi, promijenili su ponašanje čim im se Kamma, koja je bjelačko ime odbacila zajedno s europskom haljinom, obratila na njihovom jeziku. Nitko ne može reći jesu li svi razumjeli jezik s kojim je ona bila odrasla; međutim, odlično se snalazila sa svakim zvukom koji jezik može proizvesti. Što se tiče trampe, to je ispalo najunosnije putovanje dotada.
Kamma je učinila čak i više nego što su tražili od nje. Ako bi stigli u neko naselje s mršavom stokom koja nije zaslužila ni da se pogleda, potajno bi upozorila Adama:
Doveli su bolesna goveda i ovce samo da vas zavaraju. Dobru stoku sklonili su iza onih brežuljaka sve dok ne budete više na vidiku.
Onda je Adam poslao svoje ljude iza brežuljaka da dognaju pravu stoku. Kad bi se otkrila njihova lukavština, znalo se dogoditi da bi se Khoikhoi toliko razbjesnili da bi zaprijetili ratom, ali bi ih farmeri svojim puškama dokončali. Ova sposobnost ubijanja iz daljine bila je dovoljna da uvjere Khoikhoije kako imaju posla s vračevima; na taj način farmeri bi prošli bez posljedica.
Kako to da ti ne smeta što izdaješ vlastiti narod? - Adam jednom dobaci Kammi.
Oni nisu moj narod.
Možda nisu tvoje pleme, ali ipak pripadaju narodu Khoikhoija. Samo je slegnula ramenima. Ali kad je Adam ostao uporan, rekla je:
Moj narod me je odbacio. Nakon što sam kwekwa sa tobom, oni više nisu htjeli da ostanem s njima.
čovjek nikad ne bi očekivao da to slabašno tijelo može skrivati toliko zlopamćenja. Adam je više nije gnjavio.

15.

Po povratku kući dočekao ih je novi grob iza kuće. Johanna je preminula. Crveno oko noću je i dalje tinjalo na njezinu krevetu, ostali njezini ostatci bili su pod zemljom. Adam je riješio problem tako što je izbjegavao tu sobu i za stalno se preselio kod Marie. Ako mu savjest nije bila mirna, s druge strane prevladala je radost kad je otkrio da je Maria zatrudnjela. Dijete se trebalo roditi sredinom zime, sedme zime njezina boravka na farmi.
U kasnu jesen, dva mjeseca prije dijetetova rođenja, Maria je nestala. Jednog jutra kad su se probudili, njezina haljina na cvjetove uredno je bila složena u škrinji dnevne sobe, ni ogledala više nije bilo na kuki.
Adam je pozvao brojne sinove i na konjima su krenuli u potragu tako da je svatko galopom jahao u drugom smjeru. Tražili su je čitav dan sve do obzorja, pa i dalje, ali ni traga ni glasa od nje. Kao da se pretvorila u mravinjak, stijenu, stablo ili pticu, a možda i jest. Adam Ousthuizen je bio uvjeren da ju je zauvijek izgubio i bilo je strašno gledati njegovu tugu.
Ipak, poslije šest mjeseci ona se vratila, bezbrižna, u maloj pregači i s ogledalom u rukama. Nikomu ni riječi nije rekla, prošla je pokraj svih, ušla u kuću, izvukla haljinu iz škrinje i navukla je na sebe. Ogledalo je objesila na staro mjesto. Zatim, kao da se ništa nije dogodilo, upitala želi li netko kavu.
čak ni Adam nije mogao doći k sebi i tek nakon nekoliko dana usudio se pitati za dijete.
Maria je sleglnula ramenima. To je bio njezin jedini odgovor.
Ubuduće je uzela naviku otići krajem svakog ljeta, nekad trudna, nekad ne, poslije šest mjeseci kasnije vratila bi se sama i gola kao od majke rođena. Zatim bi navukla haljinu koju je spremila u škrinju i nastavila živjeti s Oosthuizerovima kao da nije bilo prekida.
A ogledalo? Koliko je Adam mogao dokučiti, nakon što ju je pitao više puta, uzimala ga je sa sobom da bi Khoikhoima mogla pokazati odraz Oosthuizenovih koji su je prisvojili. Ostala je tajna je li u tome uspijevala. Naravno, kad je pokušala pokazati Adamu odraze ljudi kod kojih je bila, u ogledalu ničega nije bilo osim njegova lica.
Nakon trećeg ili četvrtog povratka, Adam i njegova djeca dobro su znali da je bolje bilo ne pitati gdje je bila, sa sobom je dovela manju skupinu Khoikhoija koji su donijeli slonove kljove, nojevo perje, kože gazela, oklope kornjača i drugu robu.
- Što ovo znači - upitao je Adam.
Kamma je objasnila da se radi o plemenu drukčijem od onih s kojima su farmeri trgovali. Došli su tražiti pomoć. Došlo je do rata u unutrašnjosti i neko je drugo pleme iz daleka odvelo svu njihovu stoku. Očekivali su od Adama da im pomogne vratiti njihovo vlasništvo.
Adam nije bio baš spreman da se upleće u svađe drugih naroda. Ali Maria, još blijeda od prašine nakon duga hodanja, odvela ga je ustranu i s njim ozbiljno i dugo razgovarala. Objasnila je da se radi o važnom narodu. Ako ih pridobije na svoju stranu, put u unutrašnjost zemlje će mu se otvoriti. On je sa svojim sinovima samo trebao pratiti to pleme u njihovu ratu protiv zlotvora i tako postati najmoćniji stočar u čitavoj unutrašnjosti.
Idućeg jutra Oosthuizenovi su krenuli s Khoikhoijima u Kamminoj pratnji, bez nje sporazumijevanje je bilo nemoguće. Mnoge večeri provela je s Khoikhoijima uz logorsku vatru, a Oosthuizenovi su izdaleka promatrali i slušali kako s njima razgovara i veselo se zabavlja do sitnih sati. Adama je to pogodilo. Mogao se zakleti da ona kuje tajne planove s tim neznancima. Kad god bi je pokušao pitati, izbjegavala je izravno odgovoriti uvjeravajući ga da su ti ljudi i za nju neznanci. Upozorila je Adama da se ne miješa jer bilo je vrlo važno da se zadobije blagonaklonost plemena.
Na ovom mjestu skratit ću priču o tom dugom putovanju. Konačno je sve završilo bitkom u kraju gdje su živjeli neprijatelji Khoikhoija koji, naravno, ništa nisu mogli protiv baruta i metaka njihovih napadača. Dvojica Oosthuizenovih bila su ubijena i još nekolicina ranjena, ali malo je ostalo neozlijeđenih kod Khoikhoija. S velikim krdom zarobljene stoke pobjednici su se vratili u svoje naselje koje se nalazilo na sedam dana udaljenosti, u uskom klancu između visokih stijena. Ondje su se odmarali nekoliko dana. Pivo od meda teklo je kao voda, noću se na mjesečini slavilo do zore, sve je bilo prekriveno prašinom.
Nakon poduže rasprave stoka je bila podijeljena na dva krda, jedno za Khoikhoije, drugo za farmere. Pregovori su trajali čitav dan, do sumraka svi su bili zadovoljni i Oosthuizenovi su najavili da će krenuti idućeg jutra s prvim tracima zore.
Te noći Kamma je ponovno slavila sa svojim narodom, ukoliko je to uopće bio njezin narod, no krv nije voda, dok su se Oosthuizenovi povukli da se dobro odmore prije duga putovanja. Neobična tišina probudila ih je u ranu zoru.
Možeš li vjerovati? U klancu ni znaka od naselja. Muškarci, žene, djeca, svi su nestali. Nijedne dlake ili balege od stoke ni brabonjaka od ovaca. Po Adamu Oosthuizenu, najgore od svega bilo je to što je većina stoke dodijeljene njegovoj obitelji, daleko najbolje životinje, također nestala.
Bio je spreman dati se u potragu i povratiti stoje njegovo. Nakon svih problema: višemjesečna putovanja, rata i nakon što je izgubio dva sina! Ali ni jednog traga koji bi mogli slijediti. Mogao se zakleti da je za sve kriva Kamma, bio ju je spreman ubiti. U najskrovitijem kutu njegova uma već ranije se nastanila crna sumnja da joj se ne smije vjerovati, da sve te priče kako je odbačena od svog naroda nisu bile ništa drugo nego dobro smišljena lukavština s ciljem da mu se osveti za onu nezaboravnu i strašnu noć od prije mnogo godina. Istodobno, bio je zaluđen tom ženom. Jedno je sigurno, u tom trenutku ništa nije mogao učiniti. Obuzela ga je slutnja da ukoliko i prst podigne protiv nje, ni on ni njegovi sinovi nikad neće stići do svog doma.

16.

Nije prošlo ni mjesec dana, farmu je iznenada, poput skakavaca, napala brojna gomila Khoikhoija koji su u potpunoj tišini prišli na mjesečini i isto tako brzo nestali sa svom stokom koju su Oosthuizenovi posjedovali. Nije bilo sumnje tko su pljačkaši, to su jedino mogli biti nedavni neprijatelji, vjerojatno udruženi s drugim plemenima, odlučni da se osvete za poraz u unutrašnjosti. Baš toga se bojao Adam Oosthuizen i zato se nije želio miješati. Odjednom je postao siromašan kao Job, ni klipa kukuruza da počeše guzicu. Međutim, nije imao izbora, očito je bila Božja volja da se vrati u unutrašnjost i osveti svoju mušku čast. Kamma je trebala s njima poći kao vodič i tumač jer je poznavala teren kao blijedi dlan svoje uzane smeđe ruke.
U početku se skanjivala, ali Adam je imao načina kako postupati s neposlušnima. Zajedno je sa sinovima odjahao niz obalu, ne dalje od Saldanhe, prikupio farmere koji su bili slobodni, veći dio njih nije trebalo uvjeravati, i uskoro se jedinica komandosa vrijedna strahopoštovanja uputila prema sjeverozapadu preko još nepoznatih ravnica.
Na tom putovanju još troje Adamovih sinova su pokopani u tvrdu zemlju, kao i još deset do dvanaest farmera. Nije se radilo o običnom ratu, o sukobu čovjeka s čovjekom, Khoikhoi su bili odviše prepredeni za takvo što. Iznenadnim napadima, zasjedama i noćnim prepadima stalno su ih mamili da zađu sve dublje u divljinu. Najgori od svih bio je sukob jednog kišnog dana u pustom planinskom kraju. Kao i obično, prethodnog dana poslali su Kammu u izvidnicu; vratila se s pokisnulom skupinom Khoikhoija voljnih sklopiti mir. Satima se pregovaralo. Onda je počela padati kiša. Delegacija je bez upozorenja zgrabila lukove, strijele i kieries67 i neočekivano napala komandose. Farmeri su instinktivno posegnuli za svojim puškama, ali one su bile beskorisne po kiši, a to su Khoikhoi predvidjeli.
Nemili rat mjesecima je trajao i iznurio je ljude. Naposljetku su pobjedu odnijeli zakon i red, jer ako je Bog uz tebe, nitko ti se ne može oduprijeti, i konačno se jedinica komandosa vratila s dovoljno stoke, ovaca, slonovače, perja i kože da sebi osigura bogatstvo za cijeli život.
Ali nije prošao ni mjesec dana, dok je Maria bila najednom od njezinih samotnih lutanja, sve je opet bilo oduzeto.
Ovoga puta, kad ju je Adam Oosthuizen vidio da dolazi iz daleka, krenuo je dočekati je na ulazu u farmu. Iako je bio ushićen što vidi tu figuru nježnu poput trske, u pregači koja se lelujala, u sjeni zeba u letu iznad nje, osjetio je neku težinu u svom srcu. Imao je dovoljno vremena za razmišljanje što ni u najboljim okolnostima njemu nije bilo lako. Probijajući se sporo kroz tamnosive nabore njegova mozga, misao se zgrušala u veliku grudu: zašto se pljačka dogodila dok nje nije bilo na farmi? Zašto je ona bila ta koja je dovela prvu skupinu zainteresiranih mušterija? Kako su Khoikhoi saznali da strjeljivo neće biti od koristi farmerima po vlažnom vremenu? Zašto ovo? Zašto ono?
Nije ju tukao. Samo joj je zagradio put svojim krupnim tijelom i rekao da ode - zauvijek. Više joj nije mogao vjerovati. Nikad je više nije želio vidjeti.
Plakala je dok je odlazila.
Ni riječi nije izustila. Nije mogla. Odsjekli su joj jezik.

17.

Nitko neće sa sigurnošću znati je li Adam to učinio da bije kaznio za izdaju, tako da više nikad ne bude u dosluhu s Khoikhoima? Ili je već bila bez jezika kad je stigla na farmu, u tom slučaju Khoikhoi su to napravili da bije spriječili da otkrije njihove tajne i mjesto gdje se nalaze krda stoke i pojilišta?




67 kierie (afr.) - štap
Ona sama to nije mogla reći. Stoga i nećemo nikad dobiti odgovor: je li svoj život posvetila osveti Khoikhoima zbog toga što su je odbacili? Ili farmerima zbog onog što joj je učinio Adam Oosthuizer?
Ovo još nije bio kraj priče.
Adam Oosthuizen je gledao za njom dok je nestajala u daljini, onda se, spuštenih ramena, umornim korakom uputio prema kući. Kad je prolazio pokraj ogledala u dnevnoj sobi, zaustavio se. Ono što je ugledao u ogledalu zaista nije bilo moguće. Pa ipak, on je to vidio: Marijino lice. Kammino. Nije imalo jasne i izrazite crte kao njegovo, već je bilo nalik nekoj nejasnoj mrlji, kao da ga promatra iz velike daljine, kao lice koje se nazire u vodi, ali nedvojbeno njezino.
S uzdahom je skinuo ogledalo sa zida i odnio ga u udaljenu sobu gdje je obično spavao s njom. Kako su mjeseci sporo prolazili, sve češće se povlačio u malu prostoriju. Osoran i zlovoljan, Adam Oosthuizen se udaljio od svoje djece, opasan kao osamljeni slon. Ni s kim nije htio razgovarati.
Osamljenost ga je konačno svladala. Izveo je iz tora najjačeg vola, u međuvremenu njegovi sinovi još jednom su obnovili krdo stoke, i odjahao u beskrajno prostranstvo. U naprtnjači, koju je sam napravio od dobro stavljene kože gnua, ponio je ogledalo. Kako je vrijeme prolazilo, slika je počela blijedjeti, ali je još bila vidljiva. Kad bi se noću zaustavio da negdje prenoći, izvadio bi ogledalo i zurio u njezino lice. Duge je razgovore vodio s njom. Naravno, odgovora nije bilo.
Kad god bi stigao do nekog naselja, raspitivao bi se o njoj, mladoj ženi nježna izgleda koja se kao sjenka kretala pustopoljinom. Ako ljudi ne bi razumjeli, izvadio bi iz naprtnjače ogledalo i pokazao sliku.
Neizostavno bi nastalo veliko komešanje. Kad bi radoznalost prevagnula, uplašeni ljudi bi se približili da bolje pogledaju. Naposljetku bi zatresli glavom i izjavili da o njoj ništa ne znaju.
Izgleda da ju je godinama tražio. Malo-pomalo kosa mu je posijedjela, vjerojatno zbog patnje; njegovo tijelo, nekad ponosno i visoko kao stablo, zgrčilo se i smežuralo kao naplavljeno drvo. Nastavio je putovati na volovskim leđima sve dalje i dalje, s naprtnjačom na ramenu, putem se raspitujući. Na žalost, nitko mu nije mogao pomoći.
Osim jedne ptice pčelarice, jednog dana. Iznuren od gladi, cijeli danje slijedio maleno stvorenje. Prišla mu je dok je sjedio na nekom sjenovitom mjestu i zurio u ono što je ostalo od blijede slike u ogledalu; začuo je ushićen cvrkut, podignuo glavu, ugledao pticu i krenuo za njom. Naravno, nije shvatio da je ptica prepoznala sliku. I tako, umjesto do obilja meda, put je Adama doveo do nekoliko razbacanih koliba Khoikhoija.
Prepoznao ju je iz daljine. Kad je ugledao djecu oko nje, bila je to šarena skupina, ali najstarija djevojka, možda od trinaest ili četrnaest godina, bila je upadljivo plavokosa, smjesta mu je bilo jasno da su to bila njegova djeca, djeca koju iz godinu u godinu nikad nije vidio.
Priča se kako su mu suze počele teći sve do čupave brade, svoje osjećaje jedino je mogao izraziti dizanjem sjamboka visoko iznad glave, tog strašnog bivoljeg penisa kojim je vladao svojim svijetom, i riknuo je kao ranjeni bik. Tko bi znao je li time izrazio svoj bijes ili ushit? Okružena djecom, Kamma je skočila na noge kad je začula urlik. Prepoznala ga je i počela se tresti. Naravno, ljude nije mogla upozoriti jer je bila bez jezika. Jedino je,
prestrašena, smogla snage za jedan uzdah.
Onda se odjednom pretvorila u stablo, malo trnovito stablo s mnogo mjesta na granama za ptice i sa sjenom u podnožju za dva ždrala.
Adam je potrčao prema njoj što je brže mogao. Izvan sebe, najvjerojatnije ne znajući što čini, počeo je bičem udarati po stablu. Stablo je počelo plakati, suze su kao guma curile niz deblo. Ptice su u razgranatoj krošnji počele lepetati krilima i pred Adamovim očima odlepršale zajedno sa stablom prema obzorju i ondje nestale; zatim su krenula dva ždrala trčeći na tankim nogama. I Adam je krenuo na leđima vola, ali nije daleko odmaknuo.
Poslije mnogo godina pronašli su na pustoj ravnici njegov izbijeljeni kostur. Prepoznali su ga po ogledalu koje se nalazilo u naprtnjači.
Onda je naišao slon i otpuhnuo cijelu priču.

čETVRTI DIO
MRTVAČKI LIJES

1.

Prepustimo se sadašnjici. Razmišljam nakon buđenja: kako li to zbunjuje kad dokučimo da ničeg nema stvarnog u sadašnjici, da se jedino može shvatiti ako je već otkliznula u prošlost. S vremena na vrijeme mi izmakne. Pišem: „Ustala sam, pogledala kroz prozor, sjena oblaka vuče se na obzorju.― Evo što sam zapravo trebala napisati: „Pišem da sam ustala, pogledala kroz prozor; pišem da se sjena oblaka vuče na obzorju i već dok pišem ona nestaje.‖ Prije ili poslije napisat
u: „Ouma je na samrti - ali ona
e već biti mrtva.‖ Pišem: „Danas iz potkrovlja moramo spustiti mrtvački lijes. Uopće mi se ta ideja ne sviđa, ali ovog puta Oumine upute barem imaju nekog praktičnog smisla, nije to samo pitanje nekog hira. Ako taj lijes nakon toliko godina može nečemu poslužiti, barem počnimo danas.‖
Nedjelja je. Iz vanjskog svijeta bit će manje zahtjeva. (Radije ne bih još razmišljala o sutrašnjem danu jer se mogu razočarati, kao što se često događalo. Zato ću napisati Sandilino ime, ali se neću na njemu zadržati.) Od mojeg dolaska prošlo je već tjedan dana. Toliko se toga dogodilo; a ništa se nije dogodilo. Na neki način, to je život u neizvjesnosti u kojem, začudo, Oumine priče izgledaju skoro stvarnije od događanja oko mene, iako mi još nije sasvim jasno zbog čega je osjetila toliku potrebu sve ispričati prije smrti. U isto vrijeme, ne mogu postavljati pitanja, ona neće odgovoriti, uvijek je bila takva. Tajnovita primjedba, upitni pogled, blagonakloni osmijeh. Saznat ćeš; ne brini, saznat ćeš. Ponovno se povlači u svoju unutarnju pustinju, mjesto gdje pokretne dine mijenjaju položaj svakog dana, neprestano oblikuju svoj pejzaž i ponovno određuju svoj prostor.
Prije tuširanja pregledam jučerašnju odjeću, brzo odlučim što ću složiti i staviti na svoje mjesto, a što ću odložiti u prljavo rublje (danas moram naći vremena za pranje). Ja to vjerojatno nesvjesno činim svakog dana, prešlo mi je u naviku, ne toliko zbog higijenske mjere koliko iz životinjskog atavizma; ali ovog jutra uhvatih sebe kako prinosim k svjetlu i njušim svoje gaćice, grudnjak, košulju i jednu čarapu. Nije me iznenadilo što tražim nestali miris jučerašnjeg dana: losiona, kolonjske vode, deodoranta, svog tijela, sebe, već činjenica što to radim iz potrebe koja mi se nameće da na ovaj način provjerim sebe, da se smirim i potvrdim fizičko postojanje, da se odredim u vremenu i prostoru. To otkriće me je uznemirilo (zbog čega?) i skoro sam u ljutnji prekinula razdvajanje odjeće.
Nakon što sam se istuširala, odabrala sam haljinu za današnji dan. Iako sam sa sobom ponijela samo najnužniju odjeću, ipak mi je trebalo vremena za odluku. Osjećaj za boju, teksturu, miris koji uspostavlja odnose. Kod kuće u Londonu Michael je redovito promatrao iz kreveta ili s vrata kupaonice kako prolazim kroz proces odabiranja u kojem bi se obično izgubila, bio je to ritual koji bi ga, zavisno od raspoloženja, zabavljao, napalio ili razdražio; a opet, to nije bila, ili tek rijetko, predstava koju sam izvodila radi njega. Mnogo važnija je bila potreba da za taj dan pronađem, odredim svoju osobnost tako da razrađenim pokretima prođem kroz sve mogućnosti koje mi se pružaju, sve dok se jedna ne kristalizira i taj dan postane ako ne predvidiv, onda barem lakši za podnijeti. Kako da krenem u ovaj dan, teško je procijeniti. Dobila sam menstruaciju koja me je, po običaju, zatekla nespremnu (negdje imam nekoliko tampona, ali rješenje moram brzo pronaći). Osim toga, danas je nedjelja, a to je dan kad se uvijek osjećam pomalo izgubljenom, pogotovu danas kad moram ugoditi Anni koja me je pozvala na ručak; nisam baš oduševljena, posebice zbog Caspera, ali ja joj to dugujem.
Pošto sam odložila haljinu na krevet, navukla sam kućni ogrtač koji mi je Anna svakako željela posuditi i krenula u jutarnji obilazak; provjerila sam Oumino stanje (upravo se budila iz sna uz povremeno prigušeno stenjanje i teško disanje), porazgovarala o prognozi s bolničarkom (učinilo mi se kako sam je zatekla u žurbi da završi svoje dužnosti kako bi se mogla vratiti svojim ljubićima), potražila Trui zbog dogovora oko glavnih poslova toga dana, čak sam sišla do podruma provjeriti jesu li Jacob Bonthuys i Langenhoven dobro proveli noć (Langohoven je, izgleda, bio u formi, ali Jacob Bonthuys se osjećao grozničavo i slabo). Konačno sam se vratila u svoju sobu gdje sam odustala od haljine, odabrala dugu suknju i bluzu i brzo se odjenula osjećajući se ispunjenom.
Nakon doručka (počela sam osjećati nadutost od obilna Truina doručka; moram je uvjeriti, a da se ne osjeti uvrijeđenom, da smanji količinu na krišku kruha i malo voća, kao što sam naviknula) morala sam skupiti preostalu snagu da bih svladala odbojnost i bila u stanju otići po lijes u potkrovlje. Bolničarka je sasvim opravdano držala da je to preuranjeno i ispod razine dobrog ukusa. Trui je glatko odbila pomoći.
Taj lijes je već korišten, Kristien. To donosi nesreću.
Nije se pokolebala ni kad sam joj rekla da se radi o Ouminoj želji, a načinom kojim se dala na ribanje kuhinjskog poda, što je već uradila pola sata prije, samo mi je dala na znanje da ostaje pri svojoj odluci. Preostali su samo Jeremiah i Jonnie; vjerojatno je ton moga glasa kojim sam ih pozvala, već spremna, ako oni odbiju, da sama spustim dolje tu prokletu stvar, bio je dovoljan da postigne svrhu. Nakon što smo iz njega prvo ispraznili pljesnivi sadržaj, oprezno smo se iz potkrovlja spustili niz usko klimavo stubište i unijeli teški lijes pokriven prašinom u Ouminu sobu gdje sam provela sat vremena u čišćenju prašine i poliranju. Bolničarka je odmaknula stolicu do prozora, tobože da bi uz više svjetla mogla čitati svoje magazine, a zapravo, kako mi se čini, da se udalji od onog što sam radila. Što se tiče Oume, ona je sve to promatrala sa zadovoljstvom, dapače, uživanjem.
Bez obzira na tragove ogrebotina, pa i na spaljena mjesta (vjerovali smo kao djeca da je lijes dopremljen iz pakla), bez obzira na uleknuća i rezove nepoznata podrijetla, drvo je zasjalo svom ljepotom patine mnogih godina. Svila je bila propala i požutjela, na mjestima poderana i izlizana, puna mrlja koje se nisu mogle ukloniti, ne samo od perja i sušena voća, nego i od izmeta ptica i šišmiša koji su u lijesu našli sklonište možda i više od stotinu godina, a uz to, zbog blata, vode, plijesni, a možda i krvi, svila je bila nalik zaprljanoj verziji Torinskog platna.
Drugi su lijesovi bili u boljem stanju - rekla sam - što se njima dogodilo?
Ljudi imaju običaj umrijeti. Pomogla sam koliko sam mogla. Tvoja majka dobila je posljednji.
Bolničarka je kraj prozora upadljivo šmrknula kroz nos.
Kad smo bili mali, ti si nam rekla da je ovaj već u upotrebi.
Tako je.
Ruka joj se na trenutak stegnula, a onda opet opustila.
Je li to istina? - bila sam uporna.
Bolničarka se pretvarala da ne sluša, ali sam doslovno mogla vidjeti kako je naćulila svoje šiljaste uši.
Zar je to važno? - upita Ouma - nasmijala se jedva čujno. - Voljela sam znati tko je umro - nastavila je ona ne vodeći brigu ima li to veze s onim što je rekla. - Kad čovjek ostari, to je jedno od zadovoljstava koje ti preostaju. Posebno kad se radi o ljudima koji su mlađi od tebe. Naravno, prije ili poslije i na tebe dolazi red. Zato sam ovaj i sačuvala.
Pokazala sam na unutrašnjost lijesa.
Morat ćemo ovo ukloniti i staviti novu podstavu. Ouma zatrese glavom.
Mrlje mi ne smetaju. Samo dobro očisti prašinu. Ne bih voljela da me uhvati kihanje kad pristupim prijestolju. Mogla bih propustiti neku zanimljivu primjedbu.
Bolničarka je zašuškala časopisom u znak neslaganja, okrenula je stranicu s toliko žestine da ju je rasparala. Bacila je pogled preko ramena kao da sam ja za to kriva.
Udoban je, to je najvažnije - rekla je Ouma - dug je to san. Prijeđoh rukom preko podstave na dnu.
Prilično je mekana, s ponekom izbočinom.
Isprobaj ga - rekla je tiho, nije bilo dvojbe na što je mislila. Bolničarka je podignula glavu.
Nisam sigurna je li mogu - jedva sam izustila.
Naravno da možeš. Stalno ste to radili kad ste bili mala djeca.
Drukčije je to bilo, to je bila igra.
Kliknula je jezikom, nisam mogla dokučiti je li time htjela iskazati zlovolju ili samilost.
Hajde, ulazi unutra - rekla je.
Skinuh cipele i duboko uzdahnuvši, ispružih se u lijesu kao što smo nekad naizmjence radili u vrijeme ljetnih praznika, kad je smrt bila još daleko, nešto nestvarno, ranjivi dio naše igre i naših priča. To je bilo najbolje mjesto za skrivanje. Noću smo se takmičili tko će najdulje izdržati pod spuštenim poklopcem. Jednom su stariji rođaci zaboravili na mene i kad su me izvukli, idućeg dana bila sam već potpuno iznemogla. To me je trebalo dovesti pameti, ali nije. Danas je ovo nešto drugo, igra koja je prestala biti igra.
Onda? - upitala je Ouma.
Nije loše, ali malo pretijesno.
Meni ne treba mnogo prostora.
U takvu stanju našao nas je liječnik. Vidjela sam ga već kad se pojavio na vratima buljeći u mene s izrazom gađenja na licu. Već sam primijetila da pripada ljudima koji nemaju smisla za humor.
Bolničarka je ustala spremna poreći svaku krivnju i prokazati krivce.
Gospođice Muller!
Glas koji dopire iz moje mladosti; svi ti glasovi: oca, učitelja, župnika, muškaraca.
Za Boga miloga, što radite unutra?
Samo ga za mene isprobava - rekla je ouma Kristina iz kreveta umilnim glasom djevojke koji nije odgovarao njezinu bijednom izgledu.
Sinulo mi je makar na trenutak koliko je morala biti neodoljiva u cvijetu mladosti.
Crvena lica, ne baš na otmjen, ali prkosan način, izvukla sam se iz lijesa.
Pogledao je u mene kao da sam neka rijetka zarazna bolest, a onda je očito odlučio potpuno me ignorirati i s torbicom i stetoskopom u ruci prišao bliže postelji.
Onda, kako smo ovog jutra?
Spremamo se za susret sa Stvoriteljem - rekla je ouma Kristina - ali nekima od nas još treba vaša pomoć.
Gospođo Basson, molim vas. Pogledao je prema bolničarki.
Je li dobro provela noć?
Osjetila se povrijeđenom zbog njegove pogrješke.
Doktore, ja sam dnevna bolničarka.
Dva puta sam joj dala kisik - rekla sam - dobro se osjeća, ali mi se čini da su bolovi još jaki.
Nije se obazirao na mene i sagnuo se prema Oumi.
Ako je moguće, voljela bih vidjeti kraj tjedna - rekla je Ouma.
Gospođo Basson, vi biste se zaista trebali vratiti u bolnicu.
Doktore, samo vi učinite što možete da preživim još nekoliko dana.
On nestrpljivo uzdahne i rukom da znak bolničarki da mu pomogne. Trebalo je promijeniti zavoje, što je zahtijevalo bolno čišćenje Dettolom, zatim izmjeriti krvni tlak i ponovno umotati njezino grozno opaljeno tijelo, nalik maloj vreći od brašna ispunjenoj zdrobljenim kamenjem, u nove zavoje obložene kremom. Prišla sam ponuditi pomoć, ali me je on namjerno izbjegao; u biti, jasno mi je dao na znanje da mu smetam. Pomalo ljutito, ali donekle i s olakšanjem, okrenula sam leđa i pričekala kraj prozora. Bolje je da ne vidim previše, ona zaslužuje da joj se ne oduzme ono malo dostojanstva što joj ga je preostalo. Ali njezino teško dahtanje i prigušeno stenjanje parali su mi uši.
Liječnik joj je dao injekciju morfija. Obratio mi se tek kad je uzeo svoju torbicu i spremio se otići.
Molim vas, uklonite ovu stvar što je prije moguće?
Ta stvar ostaje na svom mjestu - rekla je Ouma - donijeli su je zato što sam ja tako naredila. Kristien ju je isprobala jer sam to tražila od nje. želim da tu ostane da mi bude pred očima.
Gospođo Basson, doći će vrijeme za to.
Doktore, boljeg vremena nema nego što je sad. Ne želim da pogrebnik, stari Piet Malan, prčka po mojem truplu.
On je odavno u mirovini, gospođo Basson - uzvrati on tonom strpljiva čovjeka kojim se obraćamo potpuno mladim i vrlo starim osobama - njegov sin ga je naslijedio. U svakom slučaju, ne mogu razumjeti...
Ali on je još uvijek ovdje - reče ona mirno - čeka na moj odlazak da bi me pokopao.
Zašto bi mu to bilo toliko važno?
Više nego što biste mogli i pomisliti, doktore. On čini neke stvari sa ženskim tijelima.
Gospođo Basson! - uzvikne on sa zgražanjem. - Gospodin Malan je vrlo cijenjeni član naše zajednice.
Naravno. Zbog toga nitko u njega ne sumnja. Ali kad umrem, ne želim ga ni blizu sebe i zato poduzimam mjere opreza.
Kad dođe vrijeme, učinit ćemo sve što treba.
Dok sam još u stanju, sama ću napraviti sve što je potrebno. Pogleda ga pravo u oči.
A sutra, ako budem imala malo više snage, možete pomoći Kristien da me stavi u taj kovčeg. Htjela bih se priviknuti na taj osjećaj.
Jadničak, budući da se našao u nezavidnom položaju, bio je prisiljen pozvati se na mene kao saveznika.
Gospođice Muller, biste li je vi mogli razuvjeriti da...
Potisnuo je svoj bijes i uzeo me za ruku namjeravajući nastaviti razgovor izvan sobe.
Dok smo prilazili stubištu, rekao je:
Možda griješim, ali mi se čini da joj pomažete i potičete u ovoj groznoj priči.
Doktore, ako je to čini sretnom, svakako je najbolje da joj se pridružimo u toj igri.
Ali to je izvan svake pameti!
Pa što onda? Ona umire, ugađajmo joj koliko možemo.
Pa, dobro! - naprćio je usta u obliku šljive.
Ima još nešto - rekla sam na dnu stubišta. Pogleda me oprezno.
Imam za vas još jednog pacijenta. Ako se mogu pozvati na vašu diskreciju.

2.

Rano poslijepodne, nakon što sam se vratila s nedjeljnog ručka kod Anne, našla sam Oumu kako me budna čeka.
Bolničarka je s druge strane kreveta napravila grimasu.
Gospođice, nije htjela primiti drugu injekciju. Kaže da želi s vama razgovarati. Rekla sam joj...
Onda u redu. Ako se želite malo odmoriti...
Ni meni ne bi bilo na odmet, ali Ouma je nemirna i želi razgovarati sa mnom.
Vjerojatno je lijes uzrok tomu. Postoje neke stvari koje želi objasniti, kaže mi ona.
Toliko si tog već objasnila - pokušala sam je smiriti.
Još nisam ni počela. Mali, ali ljutiti pokret ruke.
Kristien, toliko ti stvari još moram kazati.
Spremna sam na sve - rekla sam blagim glasom.
Moraš znati, nikad nismo bili u Bagdadu - rekla je neočekivano - mislim na Jethroa i mene, onda kad smo pobjegli.
Stvarno? - hinila sam iznenađenje. - Vjerovala sam u svaku riječ.
Nikad nismo išli dalje od Cape Towna - rekla je kao da me nije čula.
Najprije smo boravili u Sea Pointu, kod rodbine starog Moishea. Bilo nam je tijesno i stalno su nam predbacivali da nismo vjenčani. Zato smo krenuli dalje. U mali stan u Woodstocku. Onda u jednu sobu u nečijem dvorištu u Gardensu. U početku smo se toliko voljeli da to nije bilo važno. Ali ubrzo nije više bilo zanimljivo. Ostali smo bez novca. Neko vrijeme Jethro je radio u nekom baru, ja sam tipkala na stroju. Međutim, nismo bili stvoreni za takav život. Ja sam još uvijek mogla nastaviti takav život, ali on je počeo pokazivati zlovolju. Ovo nije život za jednog umjetnika. Počeli smo se prepirati i svađati. Sve češče je izlazio sam a da mi ne kaže kamo ide ili kad će se vratiti. Počela sam sumnjati na neku ženu. Kad bi se vratio, osjetila bih miris. Onda sam doznala da sam trudna. Opet je izašao vani ali ja sam ga čekala da mu prenesem novost. Nije se pojavio prije dva ili tri sata ujutro. Kad sam ga poljubila, ponovno sam osjetila miris. Pitala sam ga što je jeo.‖Jastoga‖, rekao je. „Gdje si mogao na
i jastoga?‖ upitala sam. U trenutku kad sam ga pitala, shvatila sam. To je bio kraj. Kad je idućeg dana izašao, uzela sam ono malo novca što sam bila uštedjela, otišla do postaje i vratila se vlakom kući.
A ona slika koju si donijela sa sobom?
Nabavila sam je na buvljaku. Nikad se nisam bavila slikarstvom.
Sagnula sam se i pritisnula usne na njezino vrelo čelo. Nisam htjela da primijeti kako plačem. Ali nikad nisam mogla ništa sakriti od nje i iz načina kako sam gladila njezine obraze, znala sam da je znala.
Za Boga miloga, sjedi na svoje mjesto - otresla se na mene - ne želim se utopiti u ovim godinama. Uz to, čeka nas posao.
Uspjela sam se nekako smiriti i izustila:
Reci mi.
Ovo mjesto - rekla je - podignuto je uz mnogo nepravde. Moraš mi pomoći da to ispravim.
Ouma, kako?
Moja oporuka.
Mislila sam da je to davno učinjeno?
Hoću biti sigurna. Ne želim da Casper preuzme farmu.
A Anna?
Anna je dobro zbrinuta.
Onda, tko?
Ti, naravno.
Ouma, ja ne mogu prihvatiti ovo mjesto u naslijeđe.
Ja tako želim.
To nije dovoljan razlog.
Za mene jest. Ti si se vratila i moraš ga imati.
Vratila sam se jedino... - naravno, nisam to mogla reći, pribrala sam se. - Moj život je u Engleskoj, Ouma, uskoro ću se vratiti.
To ti misliš.
Ouma, molim te. Ne možeš me nagovoriti. Nemoj ni pokušavati.
Kristien, ne smije se proturječiti mrtvima i onima koji su na samrti.
Ni ja ne volim da me se ucjenjuje, Ouma - žurno prođoh pokraj anđela čuvara. - Osim toga, postoje i drugi, koji to zaslužuju više od mene.
Tko, na primjer?
Na primjer, Trui.
To mi je ime prvo palo na pamet, ali s pravim razlogom.
Na kraju krajeva, ona je dio obitelji. Njezine oči su me nijemo promatrale.
Naravno, ako je istina ono što si rekla.
Na svoj iritantan ali osebujan način, jednostavno je promijenila temu.
Moraš pripaziti da pogrebnik, stari Piet Malan, onaj govnar, ne priđe ni blizu mene.
Što imaš toliko protiv njega?
Taj čovjek...!
Na trenutak sam se prepala da se previše ne uzbudi, onda se smirila i kratko nasmijala.
Toliko da znaš, prije šezdeset godina taj mali čovjek bio mi je stalno za petama. Htio me je smotati.
Ali, Ouma...!
Treba priznati, tada je bio prilično zgodan. Naravno, upola mlađi od mene. S četrdeset godina bila sam u naponu snage, čak ako to i sama kažem. Da mi je prišao kao častan čovjek, možda bih i pristala - zastane - ali, znaš što je učinio? Pokušao me je ucjenom pridobiti da spavam s njim.
Zašto... kako...?
Saznao je istinu, o mojoj djeci. Njihovim očevima. Je li ti jasno? Jedan od njih mu je rekao. Prokletnik. Ne možeš vjerovati muškarcima, nije li tako? Zato je i mladi Piet Malan okušao svoju sreću. Izbacila sam ga odavde i otišao je podvinuta repa. Znaš što mi je tada rekao? „Kristina, doći
u do tvog tijela makar čekao sto godina.‖ Zaklela bih se da je zbog toga i postao pogrebnik. Stekao je prljavu naviku da posjeti potencijalne mušterije svake godine uoči Nove godine, uvijek točan kao sat. Nekima bi to išlo u prilog. Zato što netko vodi računa o njima, što se brine o njima, ako možeš shvatiti. Ja mu nikad nisam dopustila da dođe ovamo. Unatoč tomu, budi uvjerena, svake godine u posljednjih dvadeset godina pojavi se na ulaznim vratima, i to tridesetprvog prosinca. Samo me pogleda, pogledom koji uzima mjeru, kao da želi reći „metar i pedeset četiri‖, a onda otiđe. Prema tomu, kako mogu vjerovati tim vlažnim i ljepljivim rukama?
Ali, Ouma, on bi trebao imati skoro devedeset godina - nisam joj smijela pokazati koliko sam bila zgranuta.
Pa što onda? Može čekati. I kunem ti se, on će čekati. Zato mi je i potrebno tvoje obećanje da mu nećeš dopustiti da se pojavi na ovoj farmi.
Možeš biti sigurna - rekla sam ozbiljno - ali voljela bih znati...
Onda je stvar riješena - prekine me ona - ali ima još nešto.
Što je to, Ouma?
Ono što ne bih htjela da ljudi pronađu kad umrem. Hoću da to uništiš.
Gdje je to ? O čemu se radi?
Hoćeš li mi obećati?
Prvo moram znati.
Onda ti neću reći - pogledala me je kao zločesto ostarjelo naborano dijete. Uzdahnula sam.
U redu.
Stavi ruku između nogu i zakuni se.
Ouma!
Dijete moje, samo to trebaš učiniti kad se zaklinješ.
Osjećajući kako mi se lice crveni, više od bijesa nego zbunjenosti, učinila sam što je tražila.
To se nalazi na gornjem katu. Naći ćeš jednu sobicu u malom hodniku koji vodi prema crvenoj sobi u kojoj su spavali tvoji roditelji. Sa zelenim vratima. Pokraj vrata nalazi se slika Široki i uski putovi. 68
Ona vrata na kojima se nalazi Božje oko69? Koja su uvijek bila zaključana?
Znači, ti znaš.
Ne mogu ti reći koliko sam sati provela za vrijeme svih onih praznika pokušavajući ući unutra. Nijedan ključ nije odgovarao. Jednom sam čak pokušala ući s vanjske strane tako što sam se iz potkrovlja spustila pomoću dviju plahta koje sam vezala, ali prozorski kapci nisu se ni pomaknuli. Jednom prilikom ponijela sam gore ljestve i džepnu lampu da bih provirila kroz prozorčić iznad vrata u hodniku, ali jedino sam uspjela razabrati neke

68 U Evanđelju po Mateju govori se o uskom putu kojim se dolazi do raja i širokom do pakla. Protestantske obitelji su imale običaj držati poster na kojima se slikovito prikazani ti putovi.
69 Božje oko je simbol Boga koji sve vidi po vjerovanju starih Egipćana, a danas kršćana i masona (trokut s okom u sredini)
hrpe velikih nepoznatih predmeta prekrivenih prašinom. Kad sam spustila ljestve sudarila sam se s golemom kineskom vazom koja se nalazila u udubini na stubišnom odmorištu i batine koje sam dobila od oca smirile su moju radoznalost.
Ključ je na poleđini slike u gornjem desnom kutu. U okviru je ugrađen jedan klizni poklopac.
Što se nalazi u toj prostoriji?
Moj život - rekla je bez imalo melodrame, prirodno kao da je rekla „šaka perja‖.
Trebam li sad ići onamo? - rekla sam nestrpljivo.
Ne, poslije. Ne želim znati kad budeš išla. Osim toga, moram ti ispričati jednu priču. Skrene pogled prema lijesu gdje se smjestilo nekoliko sova dok sam bila izvan sobe.
Nijemo su buljile u nas kao sukrivci.
O kome je riječ ovoga puta?
O ženi Samuel.

3.

- žena Samuel. Udala se u čudnu obitelj. Ona je majka one koju su zvali Debela iz Transvaala. Bila je jedna od osamnaestoro djece koja su sva preživjela. Ne pravi takve grimase, to je istina. Ništa neobično. Ono što je u svemu tome jedinstveno to je da je svih osamnaestoro djece, jedanaest sinova i sedam kćeri, nosilo isto ime. Samuel. Tako se i Samuel zvala Samuel.
S pravom ćeš se pitati zašto. Razlog je potpuno razumljiv. Naravno, bila je to očeva zamisao. U to doba obitelj se prezivala Grobler. Otac se zvao Bart, prvi od bogzna koliko generacija Groblera koji se nisu zvali Samuel. Bila je to sramota za njihov klan jer se trebao prezivati Samuel Grobler i to ime je trebalo zauvijek prenositi s oca na sina, navodno zbog zavjeta prema Bogu kad je prvi Samuel Grobler bez tuđe pomoći stjerao u pećinu i uništio jedno pleme naroda San70 zato što su ubili jedno njegovo dijete. On je tako zamišljao osvetu oko za oko. To njegovo dijete moralo je imati vraški broj očiju, ali ništa to ne mijenja na stvari. U svakom slučaju, ovaj se Samuel zakleo na Bibliju da će dok bude svijeta i vijeka i dok Dobro ne pobijedi Zlo, tako je gledao na cijelu stvar budući da je ipak bio samo čovjek, jedan Samuel u obitelji treba slaviti uspomenu na taj događaj. Međutim, za vrijeme treće ili četvrte generacije, najstariji sin, kršten kao Samuel, poginuo je od ujeda zmije ljutice kad mu je bilo tri godine.
Šteta se mogla nadoknaditi tako što su bogobojazni roditelji propisno krstili idućeg sina imenom Samuel da bi tako ispunili zavjet. Ali Samuel drugi, prije svog prvog rođendana, umro je od gušobolje. Rodile su se zatim tri kćeri i otac je potajno počeo sumnjati da mu se Bog namjerno suprotstavlja, sve dok se konačno nije rodio još jedan sin, Samuel treći. Blagoslovljen od Boga, ovaj je sin izrastao u snažna i zdrava dječaka.
Obitelj se povećala s još mnogo drugih sinova i kćeri, svatko s imenom iz Biblije jer je to bilo dobro i propisno, ali kad je Samuelu trećem bilo šesnaest godina i kad je počeo razmišljati o ženidbi, ubio ga je u divljini jedan Filistejac71. Samo Bog zna što se stvarno dogodilo, ali u obiteljskoj tradiciji se održalo da je napadač bio Filistejac, a tradicija je uvijek na pravoj strani. U to vrijeme plodno razdoblje žene oca Samuela već je bilo prošlo i nije postojala mogućnost da se zamijeni dragog pokojnika. Bog je odbio uslišiti molitve kao što je već jednom učinio u Starom zavjetu s Abrahamovom ženom Sarom. Otac se marljivo prionuo na posao koliko je mogao uzimajući redom priležnice, koje je krstio kao Billah, Silpah, Orpa i Hagar, uza sve neugodnosti koje je doživio prije nego što ih je upoznao, ali novi Samuel nije ugledao svjetlo dana. Priča se da je postao spreman na sve uzimajući sve što mu je palo pod ruku, pa i koze, ovce, divlje dinje, kao pravi pobožni čovjek, ali nijedan


70 San - pravo ime za Bušmane kako su ih pogrdno nazvali Holanđani
71 Filistejci - narod nastanjen u Filisteji (sada Palestina i Izrael) protiv kojeg su se borila izraelska plemena
nasljednik nije mogao ponijeti ime Samuel. U trenutku smrti najstariji sin koji je preživio, a to je bio naš Bart, morao ga je naslijediti u poniženju i sramoti.
Njegova žena zvala se Lottie, žena-sjenka. O njoj ćemo poslije. Stalno je bila trudna jer ako je Bart na nešto mislio, onda je to da obnovi zavjet koji su njegovi predci utvrdili s Gospodinom da stvori još jednog Samuela u nastavljanju loze. Takvo što čovjek mora držati važnim. Prema tomu, svakoje dijete, netom se našlo u ovom tužnom svijetu punom krvi i suza, dobilo ime Samuel. Za svaki slučaj. Nijedno nije umrlo. Jednom prilikom došlo ih je istvoremeno četvero na svijet. Te noći na dužnosti je bila jedna vrlo iskusna primalja, a te stvari se uvijek događaju noću, vjerojatno zbog tajnog Božjeg plana da ženi oteža život kako bi se osvetio zato što je zagrizla onu jabuku za koju se poslije utvrdilo da je u pitanju samo smokva. Ali, gdje sam ono stala? A da, primalja. Prvo je uhvatila dok je Bart držao fenjer, upravo ga je prala kad se i drugo pojavilo. Nije još završila ni s ovim kad Bart, dok je još visoko držao fenjer, ugleda i treće dijete kako izlazi. I, Bože mili, kad je primalja pljusnula bebu da se prvi put oglasi, Bart uzviknu:
- Moj Bože, tetka Sysie, požurite, evo još jedno.
Kad je stara žena požurila da ga prihvati, upravo na vrijeme, okomi se na Barta:
„Sklonite taj prokleti fenjer, izgleda da ih svjetlo privlači.―
Sve sam ti ovo ispričala da bi shvatila koliko je obitelj bila napredna. Sve u svemu, bilo je osamnaest Samuela. Kad Lottie nije dalje mogla, i Bart se počeo bolje osjećati.
Trebalo je pronaći nadimke da bi se raspoznavali u tom roju Samuela. Postojao je Bijeli Samuel kao i Crni Samuel (vjerojatno su neki naslijedili odlike svojih predaka), zatim Glupi Samuel, Zrikavi Samuel, Debeloguzi Samuel, Samuel-mješina, a isto tako i Samuel-kamen, Marljivi Samuel, Samuel-zora, Samuel-vrpca, ali jedino ih je uz Božju pomoć bilo moguće razlikovati jednog od drugoga. Za nas je najvažniji bio prvorođeni Samuel, naš Samuel, djevojka koja je postala naš predak.
Od samog početka ona je bila posebna. Ljudi su dolazili iz daleka da bi vidjeli njezinu kosu. Od svih Samuela skoro je bila mrtvorođenče, napola zadavljena vlastitom kosom koja je već pri rođenju bila duga koliko i pupčana vrpca. Dovoljno ju je bilo pogledati pa da ti dođe slabo. Okolne žene glasno su se pitale nije li to isto kao da je dijete rođeno s košuljicom, možda čak i gore? Svi su vjerovali da će joj kosa ubrzo otpasti, ali to se nije dogodilo. Samo je postala još duža i gušća, plave i zlatne boje kao planinski divlji med. Dijete izvanredne ljepote. Nije imala još ni šest godina, a kosa je već dosezala do njezinih bedara i rasla je još dalje, do listova i gležnjeva.
Majka joj je u početku plela kosu, pravila od nje dvostruku petlju prije nego što bije pričvrstila. Kad je kosa narasla do same zemlje, savila ju je oko djevojčine glave, bio je to nevjerojatan prizor. Subotom uvečer kosu bi rasplela i spavala bi pokrivena zlatnim runom kao pokrivačem koji je bio raširen preko cijelog kreveta sve do samog poda.
Bilo je to vrlo ozbiljno dijete. Već od rođenja otac se nije mnogo obazirao na djecu, bitno je bilo da ima dovoljno Samuela, budućnost je bila sigurna. Najčešće nije bio kod kuće, odlazio je u lov ili sa svojom družinom išao u potragu za divljači ili domorodcima, što je dio životnog zadovoljstva jednog muškarca. Vratio bi se samo kad bi se djeca rađala i tu priliku iskoristio da sve osigura za iduću žetvu. Lottie se prepuštala njegovoj strasti, možda je bila zadovoljna spoznajom da je toliko potrebna svojem suprugu. Unatoč tomu što se uvijek bojala djece. Netom bi se novo dijete odvojilo od sise, ona bi ga prepustila prvorođenom Samuelu na čuvanje, a onda bi se posvetila budućem djetetu koje je nosila ili bi uronila u svoj unutarnji svijet. Petoro pojedinačne djece, tri para blizanaca, jedne trojke i, naravno, četvorke. Kroz neko dogledno vrijeme svi bi naučili da paze jedan na drugoga; međutim, Samuel je uvijek vodila glavnu brigu sve dok konačno, Bogu hvala, majka nije prestala rađati.
čim je Samuel navršila četrnaest godina, pojavili su se potencijalni prosci raspitujući se za njezino zdravlje i hvaleći se svojim budućim planovima. Međutim, Grobleri su odmah svima dali na znanje da Samuel nije slobodna, njezine dužnosti su zahtijevale da ostane kod kuće. Nekoliko mladića poslije su oženili njezine mlađe sestre. Samuelu je bilo svejedno. Omotana svojom kosom, kao zlatni vihor na pustari, išla je svojim putom pazeći na roditelje i svoju braću i sestre jedva izustivši koju riječ.
Još manje je govorila kad su ostali bez majke, ali to je već druga priča. Onda je Bart umro od strijele koju je neki San odapeo u njegovo lijevo plućno krilo, što je u to doba bio čest događaj. Otišao je u miru znajući da će poštovati zavjet njegova plemena s Bogom. Samuel je tek tad počela razmišljati o svom životu. Ostalo je još nekoliko braće i sestara o kojima je trebala voditi brigu, ali, na veliko zaprepaštenje braće i sestara, jednog dana mirno ih je izvijestila da joj je bilo dosta i da će ih smjesta prepustiti njihovim vlastitim planovima.
Najviše je vremena provodila lutajući pustarom potpuno sama, a njezina raspuštena kosa vukla se po prašini kao rep dug nekoliko metara; nevjerojatan prizor. Sve više se pretvarala u divlje stvorenje.
Ne zadugo. Kad se vijest proširila da stari Gobleri više ne stoje na putu, sve veći broj muškaraca, ne samo iz susjedstva, već i iz velike daljine, obnovio je zanimanje za djevojku zlatne kose. Moram dodati da su se nevjerojatno ustručavali budući da nisu bili sigurnije li ona stvarno biće ili fotomorgana na ravnici, snop žita koji se giba, sunčani trak koji se kreće pustarom, bila je odviše lijepa da bi bila stvarna. Kad su otkrili da je ipak ljudsko biće, postupno su postali sve otvoreniji u svom pristupu. I Samuel je dala pristanak prvom koji se usudio zatražiti njezinu ruku.
Nisu mnogo razgovarali, tek toliko dok se Samuel nije uvjerila da dolazi izdaleka. Možemo samo nagađati da se htjela što više udaljiti od te glasne gomile koja nije od ranog jutra, prestajala bučiti poput jata ptica pa i poslije sumraka; najvjerojatnije je željela otići nekamo gdje nije bilo nikakve mogućnosti opet sresti osobu koja bi se zvala Samuel. Otišla je s čovjekom koji se zvao Harm Maree tek kad joj je to obećao. Putovali su sve od teritorija Princa Alfreda do budućeg okruga Cradock u Istočnom Capeu.
Harma je potpuno opčinila njezina kosa. Najviše je volio da je uopće ne veže i osobno bije s ljubavlju svake večeri češljao i čistio od grančica, trave i mrava koji bi se u njoj zapleli tijekom dana; češljao bi i češljao, četkao i četkao i ponovno četkao, gladio cijelom dužinom i kao vodu propuštao kroz prste, mogao je plivati u njezinoj kosi kao u dugoj rijeci sa zlatnim valovima. Više od svega volio ju je odvesti do potoka koji je tekao na njegovoj farmi da bi u njemu oprao njezinu kosu. Satima bi sapunao dok se ne zapjeni i ispirao sve dok se ne bi namreškala i pretvorila u sjajne valiće. Dopuštala mu je samo tu vrstu milovanja. Strogo mu je zabranila prići ostalom dijelu tijela.
On se s tim potpuno zadovoljio. Za njega ona nije bila žena, tek igračka, neka vrsta čuda o kojem se mogao brinuti i u njemu uživati, čak mu nije ni smetalo što je rijetko govorila. Jedino je želio njegovati njezinu kosu.
Njoj je to savršeno odgovaralo. U njegovim rukama postala je dijete, što joj nikad nisu priuštili. Igrala se lutkama, oblačila ih i svlačila po čitav dan. Harmu je postalo veliko zadovoljstvo donositi uvijek nove lutke iz Algoa Baya, svaki put kad bi ondje išao trgovati. Lutke i ogledala. Samuel je mogla satima stajati ispred ogledala a da joj nikad ne dosadi. U početku je imala samo jedno ogledalo, jedan slomljeni komad, tek krhotinu koju je ponijela sa sobom iz roditeljskog doma u Karoou. Kad je otkrio tu njezinu strast, počeo je donositi nova ogledala. Za nekoliko godina svaki zid u kući, vanjski i unutarnji, bio je ukrašen ogledalima u svim oblicima i veličinama. Dok se ona dotjerivala, okrećući se lijevo-desno da bi vidjela svoj odraz iz svakog kuta, Harm bi s udaljenosti zurio opčinjen svježinom raskošne kose.
Je li tako moglo zauvijek trajati? Pitanje ostaje otvoreno. Teško je reći s ovim odmakom u kojem trenutku su stvari krenule po krivu. Možemo nagađati da je u konačnici njegova muška priroda tražila da se dokaže. Ili je o tomu odlučila njezina ženska priroda. Priča samo otkriva da se nakon više od deset godina braka jedne noći zbila svečana seansa od nekoliko sati kad je Harm beskrajnom mrežom kose omotao njihova tijela u kojoj su se ona savijala, okretala, spajala i razdvajala čas na krevetu, čas na podu, u svakoj pojedinoj sobi, okretala i grčila od užitka koje je postupno postalo nepodnošljivo. Taj put on je prekršio pravila, do kraja je zaronio i zapao u san kao brodolomnik kojeg je more izbacilo na kopno. Samuel je ostala ležati bez pokreta, dok je njezino tijelo bilo napola pokriveno njegovim tijelom. Je li bila zapala u letargiju? Ilije tek smišljeno čekala da se uvjeri u njegov čvrst san?
Tek kad je bila sigurna da mu nema pomoći, oprezno se odvojila od njega; još uvijek naga nadvila se nad njim i počela uvijati kosu oko njegov vrata sve više stišćući omču. Jedva da se i pomaknuo. Mirno je nastavila stiskati sve dok njegovo tijelo nije klonulo, dok nije izdahnuo.
Onda je ustala, zagrijala vodu, pomno oprala svoje tijelo, kao da je sa sebe željela zatrti svaku uspomenu na njega. Kad je bila gotova, stala je ispred najvećeg ogledala u kući, u kojem se mogla vidjeti u svoj veličini od glave do pete, i polako i sustavno počela šišati svoju kosu škarama kojima se strižu ovce. Završila je posao manjim, oštrijim škarama. Oko njezinih nogu, sve do koljena, ležala je kosa koja ju je okružila kao nepomični zlatni val na jezercu iz kojeg se pojavila naga kao nikad prije.
Dugo je stajala ispred ogledala promatrajući se - nije li već znala kako je to posljednji put u životu da to čini? - i zatim otišla po odjeću svog supruga koju je mogla nositi. Bio je mnogo viši od nje, ali nježna stasa i kad je malo skratila rukave košulje i nogavice hlača od velura i odabrala prsluk, sve joj je pristajalo kao po mjeri. Uz to je dodala i šešir široka oboda. Postala je muškarac, mladi čovjek dječačke građe.
Iza kuće je iskopala rupu u mekanoj zemlji, gdje je inače raslo povrće, i u njoj zakopala Harmsovo tijelo, prekrila ga kosom, zatim zatrpala rupu i pomno posula lišćem i gnojivom da ne bi privukla pozornost. Ispod kreveta koji je Harms sam izradio, bio je vješt s rukama, izvukla je metalni kovčeg u kojem je čuvao novac. Budući da su bili imućni, radilo se o zamašnoj hrpi zlatnih kovanica; novcem je natrpala bisage, dodala svoju zbirku lutaka i zalihu hrane za nekoliko dana, osedlala najboljeg konja u štali i odjahala na put. Zora je upravo rudjela na istoku, zvijezde su počele gubiti svoj sjaj, jedino je jutarnja zvijezda još uvijek bila vidljiva.

4.

- Jahala je Samuel danima i tjednima sve dok nije stigla do mora koje nikad nije vidjela i koje joj se učinilo toliko lijepim da je odlučila ostati na tom mjestu.
U početku je, doslovno, živjela u šikari, u skloništu grubo podignutu od grana koje je namjestila uz pomoć nekoliko ljudi iz plemena Xhosa. Pripadali su prethodnici crnog vala koji se prelio preko Velike riblje rijeke zauzimajući dijelove područja koje su napustili uznemireni bijeli farmeri. Bila su to vremena zategnutih odnosa i neprestanih sukoba između bijelih i crnih ljudi: iznenadnih upada na teritorij s obiju strana istočne granice, duljih ratnih pohoda, pravih ratova i glasina o pripremama za rat. Jedino u kraju gdje se Samuel naselila nikad nije bilo nereda; u biti, nije ni bila svjesna tih nevolja jer se bavila vlastitim problemima. Jedino je ljudima iz plamena Xhosa povjerila da je žena; to je bila garancija njezine sigurnosti jer njihov narod nikad nije nanosio zlo ženama ili djeci. Zadržala se na tom mjestu za vrijeme svoje trudnoće. Ako bi joj nešto bilo potrebno, prijatelji iz plemena bi otišli u Algoa Bay zbog nabave. Naučila je govoriti njihov jezik. Kad je došlo vrijeme za porod, doveli su svoje žene da joj pomognu.
Porod nije bio lak. Samuel je skoro umrla, ali su je žene održale na životu pomoću svojih lijekova; kad joj je postalo zaista loše, dovele su svojeg vrača, igqiru, koji ju je izvukao iz čeljusti smrti svojim praškom od noktiju mošutne mačke, kornjačina oklopa, trpkog korijena gli i otrova siktajuće ljutice, kao i drugih mješavina koje se ne mogu opisati. Nakon toga brzo se oporavila, ali nije bila u stanju hraniti dijete. Ispalo je da to nije bio problem budući da je jedna žena iz plemena dojila vlastito dijete i bez mnogo priče primila je na svoja prsa i bijelu djevojčicu.
Da je to zavisilo od Samuel, cijeli život bi vjerojatno provela na tom mjestu. Naposljetku je ipak odlučila krenuti dalje, vjerojatno da ne bi izlagala svoje dobročinitelje nepotrebnoj opasnosti ili možda zato što je prema svojoj kćeri osjetila neku vrstu nove odgovornosti. Dok je Samuel bila u ranim tridesetim, djetetu je, Wilhelmini, bilo četiri ili pet godina. Ako to vrijeme označimo datumom, onda je to bilo 1810. godine ili tu negdje.
Samuel je našla posao učiteljice kod farmerske obitelji na rijeci Riet, neposredno uz morsku obalu, gdje je mogla biti blizu mora. Imala je sasvim kratku kosu koju je sama

podrezivala ne koristeći ogledalo jer ga nikad više nije htjela imati u svojoj kući. Wilhelmina je dobila jedne od rijetkih batina u svom životu kad je jednog jutra utrčala u kuću s ručnim ogledalcem koje joj je poklonio neki putujući trgovac. Samuel ga je čekićem razbila u sto komada, a zatim u jednom lončiću smrvila u prah i natjerala djevojčicu da proguta s gorkim sokom od aloje. To ju je naučilo pameti.
Kao što sam rekla, u to vrijeme živjeli su kod obitelji Steenkamp na rijeci Riet. Samuel nije bila plaćena kao učiteljica, zadovoljila se jednom sobom i najpotrebnijim namirnicama u zamjenu za osnovne lekcije koje je davala djeci iz susjedstva. Kad god bi se nalazila u društvu, Samuel je govorila šapatom da ne bi otkrila svoj spol, za ostalo se pobrinula muška odjeća i pušenje lule. Objašnjavala bi da dijete pripada njoj jer je majka umrla na porodu. Rukom bi pokazala na svoj vrat da bi ljudi shvatili kako je izgubila glas nakon obiteljske tragedije.
Obitelj Steenkamp nije imala nego sinove, i to znatan broj, tako da je Wilhelmina od najmlađeg doba imala mnogo muke da se održi na životu. Samuel je bila rezervirana osoba koja kao da nije pripadala ovom svijetu i nikad se nije obazirala na Wilhelminu kad bi ova dotrčala tražiti pomoć tako da je djevojčici samo žestoki instinkt pomogao da se obrani od divlje bande dječaka.
To je trajalo samo nekoliko godina. Farma Steenkampovih, udaljena od granice ni sat vremena jahanja, izložena je čestim napadima plemena Xhosa. Farmer i njegovi sinovi bili su nepokorna družina koja je prkosila svakom zakonu ili propisu, prelazili su granicu u potrazi za ukradenom stokom i prisvajali ono što su držali pristojnom odštetom. Zbog toga su zasmetali ne samo Xhosama, već i britanskim jedinicama stacioniranim u utvrdama duž rijeke Great Fish River. Istodobno, zbog okrutna ponašanja prema slugama i radnoj snazi često su bili pozivani na sud. Na Crnom okružnom sudu72 osuđivani su na teške novčane kazne. Nekoliko dana po njihovu povratku na farmu novi val bijesnih Xhosa prešao je granicu i sa sobom odveo sve životinje pronađene u oboru ili na otvorenom. Na konjima koje su im posudili ljubazni susjedi, Steenkampovi su krenuli u potjeru za njima, ali su ih, po svemu sudeći, Xhose sačekali jer je mala skupina komandosa uletjela u zasjedu u gustom raslinju s one strane rijeke Great Fish i trojica Steenkampovih sinova izgubila su glavu. To je bila kap koja je prelila čašu. Otac je natovario obitelj u unajmljena zaprežna kola i krenuo dublje u unutrašnjost kolonije, što je moguće dalje od granice. Samuel je upotrijebila svu snagu ne bi li ga uvjerila da prije odlaska ne zapali čitav posjed sa zgradama i njivama. Ona je preuzela imanje.
Kao i prije, uspjela je nagovoriti nekoliko Xhosa da joj se pridruže na farmi, ne kao radnici, već kao partneri. I dok je većina farmera u regiji Suurveld jedva preživljavala zbog stalnih gubitaka, Samuel je sve više napredovala. Za pravo reći, nije to bilo ništa posebno, ali dovoljno za pristojan život. Ako je bila osamljena, to joj je odgovaralo, ali mala Wilhelmina teško je podnosila takav život i više puta je pokušala pobjeći od kuće. Međutim, pokazalo se to s vremenom, izgleda da nije imala drugog izbora već da svoj život prilagodi čudnom ritmu majčina života u toj mračnoj kućici bez ogledala. Samuel bi se noću igrala sa svojim lutkama (Wilhelmina je bila odviše robusna za takvo što), a danju, nakon što bi prepustila poslove svojim Xhosa partnerima, lutala bi naokolo tražeći meerkate ili rušila mravinjake da vidi što se unutra događa.
Kad bolje promislimo, čudno je, kako je ostala neosjetljiva za sve što se događalo u tim nemirnim vremenima. Ni dan ne bi prošao bez neke drame ili neke vrste nasilja. Unatoč svemu, to nije utjecalo na njezin život. Držala se neprimjetno svog puta i ostala izvan dosega povijesnih događanja. Da posljednjih nekoliko dana prije smrti nije ispričala svoju životnu priču, ništa se od toga ne bi sačuvalo.

72 Crni okružni sud (Black Court) - u devetnaestom stoljeću okružni sud koji je kratko vrijeme povremeno zasjedao u pojedinim mjestima J. Afrike.

5.

Ubrzo nakon što su se britanski doseljenici pojavili u tom kraju, dogodio se još jedan, posljednji, poremećaj u njezinu kasnijem životu. Na farmi se pojavila neka mlada žena. O njoj nitko ništa nije znao. Wilhelmina, jedina osoba koja se nečega mogla sjetiti, ostavila je za sobom tek zbrkani opis. Posljedično, isplele su se o toj strankinji sve vrste prekrasnih priča. Jedni su govorili da je došla s nekog broda koji se razbio o obalu, drugi da je propješačila cijelu Afriku; ili da je bila neželjeno, nezakonito dijete neke vrlo važne osobe iz Capea koja ju je pokušala ostaviti u divljini; ili da je jedina preživjela nakon što je krdo slonova, koje je uporno slijedilo njezinu obitelj na putu u unutrašnjost zemlje zato što je otac ubio jedno slonče, jedno za drugim ubilo svako živo biće koje se nalazilo u zaprežnim kolima; ili da je žena iz vode koja se pojavila iz dubokog dijela rijeke i zatim zalutala pokušavajući se vratiti natrag. Najvjerojatnije je objašnjenje bilo da je njezina obitelj bila poubijana od strane lutajućih pljačkaša i da se izgubila i skrenula s uma zbog pretrpljene boli i osame, iscrpljena zbog gladi i žeđe; sve dok ju Samuel nije našla u divljini na izmaku snage i dovela kući gdje su je spasili lijekovi plemena Xhosa.
Zar su važne te priče? Djevojka, Marga, nekih pet godina starija od Wilhelmine, ali nježnija, čudnija i na svoj način odsutna duhom, došla je kod njih i ostala. Sad možemo od svega stvoriti jednu romantičnu priču: Marga se zaljubila u Samuela i pokušavala iskazati svoje emocije na više-manje domišljat način; Samuel ima slične osjećaje prema djevojci, ali ih se ne usuđuje pokazati i sve češće se otresito ponašala prema njoj. A onda otkriće koje se nije moglo izbjeći: kako? gdje? kada? Je li Marga iznenada naišla na nju dok je ova gazila kroz rogoz poslije kupanja? Ili je iznenadila na bijelom žalu kad se gola pojavila iz mora? Ili je bilo nešto sasvim prozaično? Samuel se svlačila u svojoj sobi ili se kupala u kadi koja se nalazila u kuhinji baš kad se Marga sva rastresena pojavila i otkrila da njezin domaćin nije muškarac nego žena?
Više se prešućuje nego govori o ovom dijelu priče. Moramo se poslužiti s nekoliko tragova koje imamo, a oni su dovoljno bitni. Bilo bi razumljivo da je Marga napustila mjesto svog otkrića isto tako potajno kao i kad je došla. Međutim, ona to nije učinila. Ne samo što je ostala sa Samuel, već su jednog dana dvije žene posudile zaprežna kola i zajedno s Wlhelminom krenule na put u Cape Town, tako bi objasnile svakom koji bi postavio neko pitanje. Nakon šest ili sedam mjeseci vratile su se s vijestima o svojem vjenčanju. Mnogo poslije, nakon Samuelove smrti, Wilhelmina je otkrila da nikad nisu bile u Cape Townu, nisu čak došle ni do šume Knysna. Sve je to bila pomno smišljena šala da bi se spriječila ogovaranja jer svi su u tom kraju i dalje vjerovali da je Samuel muškarac, muškarac koji tiho govori. Nisu imale mnogo posjetitelja, a oni koji bi se povremeno pojavili, nisu baš bili dočekani gostoljubivo, nitko nije bio pozvan u kuću kao gost. Pa ipak, nikad dovoljno opreza i zato su i razradile taj plan.
Da bi se još više izolirale, napustile su farmu na rijeci Riet i smjestile mnogo dalje, s druge strane granice, kod plemena Xhosa, na oštroj okuci rijeke Keiskamma, nedaleko od mora. To se dogodilo sredinom dvadesetih godina.
Ima toliko toga što bismo željeli znati. Zašto ne bismo isto tako imali razumijevanja za prijateljstvo dviju žena tjelesno kao i prema smrti kad se radi o odnosima između starijih osoba? Od svega onog što je Wilhelmina zapazila kao dijete, samo jedna slika je dospjela do nas. Radi se o nečemu što je jedne noći vidjela kroz pukotinu na vratima spavaće sobe. U konačnoj analizi ta slika ništa ne govori. Ili kaže sve što se može kazati? Samuel i Marga u krevetu pod slabim narančastim svjetlom svjetiljke i Marga koja miluje glavu s kratkom kosom koja se nalazi pokraj njezine, isto kao što je Harm gladio Samuelovu kosu prije mnogo godina. Onda je Samuel sklopila oči i odlutala u svojim snovima, daleko od te potleušice na obali Keiskamme, uljuljkana šumom mora, u svojim mislima slijedila je pramenove kose koji su lepršali u svim pravcima i kretala se sve dalje, preko svih obzorja, prekrivajući čitavu zemlju svojim nježnim zlatnim zadovoljstvom, lelujajući se na svjetlu, kosa bez kraja, svijet bez kraja. Kad se u toj polutami probudila prije zore, svjetiljka je još uvijek gorjela, ali svjetlo je bilo pri kraju, na njezinu uzglavlju nalazila se Margina glava i ona zaplače; izvukla se iz kreveta tako da ne probudi Margu i krenula besciljno lutati po
kući, duž slijepih i golih zidova, sve dok danje svjetlo nije brutalno prodrlo kroz prozore, konačno se našla ispred mlinca za kavu, počela je mljeti i mljeti kao opsjednuta zloduhom.
Vjerojatno su to bila teška vremena za Wilhelminu. Do krajnosti je bila odana svojoj majci. Margu nije podnosila. Kako održavati odnose u zatvorenom svijetu u kojem su živjele, teško je dokučiti. Nikakve koristi ako nagađamo; kako žaliti nju ili nekog drugog. Jedino trebamo znati da se sve više povlačila u sebe. Kad je napunila dvadeset godina, već se toliko oslobodila majke da se odlučila pridružiti nekom starom njemačkom trgovcu na putovanjima između Cape Towna i najudaljenijih mjesta u zemlji Xhosa. Ubrzo je upoznala nekog pobožnog prostaka koji je promijenio njezin život. Zar nije sramota što u tim presudnim životnim trenutcima žena zavisi od muškarca? Ali, ostavit ću to za poslije.
Samuel je to prihvatila mireći se sa sudbinom. Podarimo nekome život, onda dijete odraste i napusti gnijezdo. U mnogo čemu i mi smo neka vrsta ptica. I to rijetka.

6.

Samuel je davno odlučila da ne želi ostarjeti. Tu odluku je brižljivo donijela, kao što je donosimo i kad se radi o braku, kupnji konja ili gradnji kuće. Htjela je već otići u tridesetoj godini, ali u to vrijeme njezina kosa je bila na vrhuncu ljepote, a Harm je njome bio toliko obuzet da je odlučila odložiti svoju smrt. Ubrzo nakon toga dijete se neplanirano pojavilo, a kad je napunila četrdesetu, Wilhelmina je bilo još odveć mlada da bi je ostavila samu. U pedesetoj godini pojavila se Marga. Pedeset i pet godina se činilo kao povoljno doba i ona je to objasnila Margi i Wilhelmini. Nijedna to nije uzela za ozbiljno, a Wilhelminin pobožni suprug učinio je sve da bi je odgovorio od njezina nauma. Po njemu, nitko ne zna unaprijed ni dan ni sat, a, uz to, čovjek se ne smije protiviti Božjoj volji.
Nijedna žučna rasprava zbog nje nimalo nije utjecala na Samuel. Mnogo teže je izlazila na kraj s Marginim suzama, prijetnjama i preklinjanjem. Kao što je Samuel već jednom bila odlučna skratiti svoju kosu, tako je sad bila odlučna umrijeti u utvrđeno vrijeme. Oba su događaja, na neki način, bila povezana. Skraćivanje kose bio je grijeh kojim se želila iskupiti za drugi grijeh. Došlo je vrijeme da opet dobije svoju kosu. S obzirom na njezine odnose s Margom, nije dolazilo u obzir da to učini naočigled sviju. (Možeš li zamisliti reakciju Wilhelminina supruga?) Umrijeti, bilo je jedino rješenje. Ona je, naime, čula da nakon smrti kosa i dalje raste. Kad dođe Sudnji dan, konačno će biti u prikladnom stanju da bezbrižno stane ispred svojeg Stvoritelja.
Marga je trebala opremiti tijelo za odar da bi bila sigurna da će njezina tajna otići s njom u grob. Ostalo je samo pronaći pristojan lijes. To je bila Wilhelminina odgovornost. Baveći se trgovinom, uspostavila je potrebne veze. Lijes je trebao biti poseban, ne jedan od onih sanduka od žutog ili smrdljivog drva koji je svaki nazovimajstor u pograničnom području mogao sklepati. Trebao je doći iz Cape Towna, grada koji Samuel nije nikad vidjela, ali koji je za nju bio po mjeri novog Jeruzalema.
Leendort Pretorius, Wilhelminin suprug, i dalje je uporno pokušavao odvratiti Samula od grješne odluke, ali njezinu odluku nije mogao promijeniti. Podsjetila je Leendorta da službeno nikad nije bio zaređen, što je za njega bila zaista bolna točka, stoga nije bila spremna slušati naloge jednog svjetovnjaka. Wilhelmina je s beskrajnim strpljenjem uspjela nagovoriti svog supruga da, za Boga miloga, krene na put u Cape Town i on konačno pristane kad je zaključio da će mu biti potrebno novo crno odijelo od lanene tkanine.
Složili su se da lijes treba odložiti u Samuelovoj sporednoj prostoriji dok ne bude potreban. Samuel ih je podsjetila da je 6. ožujka 1831. godine bilo zakazano vrijeme smrti. Odlučili su radije ne raspravljati, ali svi su duboko vjerovali da je čeka još dobar broj godina života.
Jedino se Marga nastavila buniti.
Ako ti odeš - prijetila je - onda odlazim i ja.
Ne budi smiješna, ti si još dijete - ukorila ju je Samuel.
Tebi je tek pedeset i četiri - možeš živjeti još dvadeset godina.
Marga, to smo već raspravili.
Ti možda jesi, ja nisam.
Smrt jedne osobe je privatna stvar - mirno je rekla Samuel. - Više bih voljela da poživiš. Možeš se brinuti o mojem grobu. Imat ćeš mnogo posla. Ukoliko odlučiš drukčije, to je tvoj izbor. Ne mogu se upletati u tvoje stvari, kao ni ti u moje.
Lijes je stigao četiri mjeseca prije utvrđena roka, što je bio pravi pothvat s obzirom na put koji je morao prijeći od Cape Towna, zatim duž jugoistočne obale i od Algoa Baya sve do unutrašnjosti. Jedini problem bio je u tome što je Samuel još uvijek bila izvanredna zdravlja. Dapače, od onog dana kad je lijes smješten u sporednu prostoriju, kao da je stekla još više snage i bila sretnija nego prije.
Nećeš valjda izvršiti samoubojstvo? - upitala je ustrašeno Marga..
Naravno da neću, to bi bio grijeh.
Marga se donekle smirila; svatko se mogao uvjeriti da Samuel još uvijek posjeduje veliku životnu rezervu i ukoliko se ne namjerava ubiti, moglo se očekivati da će još mnogo godina provesti zajedno. Lijes u onoj prostoriji, svakodnevno ulašten i ukrašen svježim cvijećem, postao je komad namještaja.
Uvečer 5. ožujka Samuel se oprala u kuhinji neuobičajenom količinom tople vode, podšišala kosu tako da raste ravnomjerno, otvorila lijes, ušuljala se unutra, smjestila se udobno i pozvala Margu da pričvrsti poklopac mjedenim vijcima.
Naravno, Marga je to odbila. Nije htjela biti sudionik u njezinu gušenju. Međutim, kad joj je pokazala mali otvor s poklopcem iznad lica, mlada žena je poslušala preko volje, jedino se na taj način mogao sačuvati mir. Bila je uvjerena da nakon što Samuel provede jednu noć u tom uskom prostoru, postat će joj jasno koliko je to sve glupo i cijeli taj nemili događaj završit će se na primjeren način.
Samuel je sklopila ruke na grudima i rekla:
Zbogom, Marga.
Marga se sagnula i poljubila je.
Laku noć, Samuel.
Došlo joj je zaplakati, ali se suzdržala.
Bila je vedra, mirna noć. Dvije zvijezde na nebu sjale su kao krijesnice.
Nešto prije ponoći, nevjerojatno brzo, došla je oluja. Takva oluja se doživi možda jednom u životu. Kiša je pljuštila kao da se nebo prolomilo. Od jake grmljavine tresli su se zidovi. Munja je udarila u kuću. Plamen je sve zahvatio. Onda se iza kuće rijeka izlila. Nadošla voda odnijela je lijes. čitav izgled zemljišta drastično se promijenio i bilo je skoro nemoguće utvrditi gdje se kuća nalazila.
Nitko nije znao kako su Wilhelmina i njezin suprug saznali za to, možda je neki od Samuelovi crnih susjeda došao na njihovu farmu koja se nalazila daleko od Keiskamme. Stigli su dva dana poslije. Njihovo prvo dijete već se bilo rodilo, a drugo je bilo na putu. Počeli su pretraživati okolinu, ali prošao je cijeli tjedan dana prije nego što su pronašli lijes na žalu gdje su ga izbacili valovi na sigurno mjesto i, začudo, u jednom komadu. O Samuelu ni trga ni glasa. Ni tada ni poslije.
Margino tijelo našli su među naplavinama s druge strane rijeke.

7.

Onda se pojavio jedan slon - rekla je Ouma - i otpuhnuo cijelu priču.
Sklopila je oči, napor ju je iznurio. Povratila sam je u život pomoću kisika. Brzo se oporavila.
Je li to baš ovaj lijes o kojem si pričala? - upitala sam.
Da, naravno. Još uvijek se vide tragovi koje je voda ostavila. Vidiš li?
Ti misliš da ga je Samuelova kćer, Wilhelmina, vukla sa sobom preko čitavog područja za vrijeme Velike selidbe?
Zar je važno što ja mislim? Lijes se nalazi ovdje, ni je li tako?
Voljela bi nešto više saznati o Wilhelmini. čini mi se da je ona ključna osoba.
Svi su oni ključni.
Očni kapci joj zatrepere i sklope se.
O njoj ćemo govoriti kad dođe pravo vrijeme.
Kako je lijes dospio ovdje?
Preko Petronelle, Wilhelminine kćeri, naravno.
Sama si rekla da je njezina arka pretrpjela brodolom. Kako je onda spašen lijes?
Slegnula je ramenima. Jedina zdrava ruka ležala je na plahti kao neki predmet izbačen na žalu.
O, ti ženo koja si izgubila vjeru.73
Toliko je toga da se vjeruje - rekla sam oprezno.
Tako je - rekla je - u tome i je stvar.
Iz lijesa, gdje su se sove smjestile, začulo se predenje, tihi šum nalik na kašalj. U polumračnoj sobi, zavjese su navučene, njihove oči sjajne su kao fosfor. Ali njihova nazočnost smiruje, nije zlokobna.
Ouma Krisitna ponovno me pogleda.
Je li tebi jasno zašto ti sve ovo govorim? - upita ona. Njezine oči isto tako su postale sjajne.
Prepredene li starice iz pustinje!
- Ako potvrdim, nećeš mi pričati; ako kažem ne, onda ćeš mi pričati da bih shvatila, je li tako?
Glava joj se pokrenula, možda je kimnula. Izgleda da je bila zadovoljna. Ubrzo potone u san.