Priče iz 1001 noći

First topic message reminder :




201. noć
Kada nastupi dvije stotine i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su Kameruzzeman i Merzuvan, uputivši se prema stepi,putovali tokom cijelog dana, sve do večeri. Zatim su sjahali, pojeli nešto i popili, nahranili stoku i malo se odmorili, pa su ponovo uzjahali konje i putovali tri dana. Četvrtog dana, pred očima im puče prostranstvo s nekakvom šumom i oni se tu zaustaviše. Merzuvan uze konja i devu zakla ih, isječe meso na komade i očisti im kosti. Onda dohvati prinčevu odjeću, pocijepa je i umrlja životinjskom krvlju, te i njegov kaftan pocijepa i umrlja krvlju. Najzad sve to pobaca na raskrsnicu. Kada se najedoše, napiše i ponovo otisnuše na put, carević upita mladića zašto je sve ono učinio, a on mu odgovori:
- Znaj, careviću, da će tvoj otac, car Šahraman, ako mu se ne vratiš ni druge noći,uzjahati konja i zaputiti se našim tragom. Kada stigne do one krvi koju sam prolio, kada vidi da ti je košulja pocijepana i krvava, pomislit će da su te presreli razbojnici ili pustinjske zvijeri. Izgubit će svaku nadu i vratit će se u grad. Tako ćemo pomoću lukavstva postići ono što želimo.
- Divno si postupio! - uskliknu Kameruzzeman.
Potom su putovali danonoćno, a Kameruzzeman je tokom cijelog puta jadikovao. Onda
ga obradova blizina njegove drage, te on izgovori stihove:

Hoćeš li surova biti premda te nisam zaboravio, Hoćeš li me odbiti, a tako sam te želio?

Radosti ne imao ako sam te varao, Ne imao te ako sam ti lagao!

Nisam kriv da bih tvoju grubost zaslužio, A ako i jesam, kajući se tebi sam došao.

Čudo je sudbe da ti ostavljaš mene,
A sudba stalno donosi događaje iznenadne.

Tek što Kameruzzeman izgovori stihove, pred njim se pojavi Otočje cara al-Gajura, te se carević silno obradova i zahvali Merzuvanu na svemu onome što je učinio... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

291. noć
Kada nastupi dvije stotine devedeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je zlatar kazivao:
- Potom se djevojka nagnu prema meni, poljubi me i povuče k sebi privinuvši mena grudi. Bio sam u takvom stanju da je djevojka shvatila kako se želim sjediniti s njom. Ona reče:
- Gospodine, želiš li se sjediniti sa mnom na grješan način? Ne bilo onoga ko činitakve grijehe i ko se zadovoljava ružnim riječima! Ja sam djevica i nije mi se niko približio, a nisam nepoznata u gradu. Znaš li ti ko sam?
- Allaha mi, ne znam, gospođice - odgovorih.
- Ja sam gospođica Dunja, kćer Jahje ibn Halida al-Barmakida,{64} a moj brat je Džafer, halifin vezir.
Kada sam to čuo, trgoh se od nje govoreći:
- Gospođice, nisam kriv što sam na te nasrnuo. Ti si me podstakla da poželim sjedinjenje s tobom!
- Ne boj se, i ti moraš ostvariti svoju želju onako kako će Allah biti zadovoljan. Jasama o sebi odlučujem, a kadija će mi sačiniti bračni ugovor. Hoću da ti budem žena, a ti meni muž.
Potom djevojka pozva kadiju i svjedoke ne žaleći truda, a kada ovi dođoše, ona im reče:
- Muhammed Ali bin Ali al-Dževheri traži da se udam za njega, pa mi je ovu ogrlicu dao na ime mehra. Primila sam je i pristajem.
Napisaše joj bračni ugovor, te ja odoh s njom u sobu, a ona naloži da donesu pribor za vino, te počeše kružiti čaše u najboljem redu. Kad nam vino zavrti glavama, djevojka naredi sviračici da zapjeva, te ona uze lutnju, zasvira i poče pjevati:

On mi dođe ko srndać, kao mjesec, kao grana Neka strada duša koja u njeg nije zaljubljena!

Ljepotom Allah htjede stišat' uzbuđenje Na licu, al otpoče drugo uzbuđenje.

Prepirem se sa zlobnicima kad govore o njemu
Jer mi nije drago da ga oni i spomenu.

Slušam kad o drugom kome razgovaraju, Al me misli o njemu stalno opsjedaju.

On je vjesnik ljepote - sva su čuda na njemu, A čudo je najveće na licu njegovu.

Na njegovom svijetlom licu Bilal objavljuje
Da rujna zora svoj dolazak najavljuje{65}

Zlobnici bi htjeli da se vratim paganstvu,
A ja neću nevjeru pošto priđoh pravom vjerovanju!

Djevojka je bila uzbuđena svirkom i tanahnom pjesmom robinje, a robinje su pjevale jedna za drugom i recitirale su stihove dok se ne izreda njih deset. Onda gospođica Dunja uze lutnju, zasvira i zapjeva stihove:

Kunem se nježnošću tvojih vitkih slabina Da me sažiže oganj tvoga odlaska.

Sažali se srcu što u ljubavi sagorijeva, Mjeseče koji u praskozorje mrak obasjava!

Daruj me tako da se s tobom sjedinim U sjaju čaše svake ja ljepotu tvoju vidim,

Što na raznobojne ruže nalikuje I ljepotom svojom mirtu zasjenjuje.

Kada završi recitiranje poezije, ja uzeh lutnju, te čudesno zasvirah i zapjevah:

Slava Gospodaru koji svu ljepotu tebi dade, Te i ja jedan od robova tvojih postade.

Ti što pogledom cijeli ljudski rod plijeniš,
Smiluj se i nemoj da nas strijelama gađaš.

Dvije krajnosti - vatra i voda - u jednom plamenu, Čudesno se spojiše na tvome obrazu.

Ti si plamen i blagodet ti si srcu mome Ah, kakav si užitak srcu zaljubljenome!

Kada je čula moju pjesmu, djevojka se silno obradova, a onda otpusti robinje, te nas dvoje ustadosmo i odosmo na najudobnije mjesto gdje je za nas bila pripremljena postelja svih boja. Djevojka skinu haljine i ja ostadoh s njom nasamo onako kako se osamljuju ljubavnici, i otkrih da je ona biser neprobušeni i ždrebica nejahana.
Radovao sam joj se i nisam u životu imao ugodnije noći od te...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

292. noć
Kada nastupi dvije stotine devedeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Muhammed ibn Ali al-Dževheri kazivao: - I pošto ostadoh nasamo sa gospođicom Dunjom, kćerkom Jahje ibn Halida al-Barmakida, otkrih da je ona biser neprobušeni i ždrebica nejahana, pa izgovorih stihove:

Kao prsten golubicu, obgrlih je rukama, A ona veo na licu načini mojim šakama.

Zaista, trijumf je to bio veliki:
Grlismo se i ne htjedosmo rastati.

Proveo sam kod nje cijeli mjesec dana ostavivši dućan, porodicu i zavičaj. Jednog dana, Dunja mi reče:
- Očinji vide, gospodine Muhammede, odlučila sam da danas odem u hamam, a tiostani u ovoj postelji i ne miči se dok se ja ne vratim.
Tražila je da se u to zakunem, te joj rekoh:
- Sa zadovoljstvom.
Pošto, dakle, zatraži da se zakunem da se neću micati s toga mjesta, ona povede djevojke i ode u hamam. Allaha mi, braćo, ona nije bila još stigla ni na ulicu, kad se
otvoriše vrata i uđe jedna starica koja mi se obrati:
- Gospodine Muhammede, zove te gospođa Zubejda.{66} Čula je da si obrazovan, otmjen i da lijepo pjevaš.
- Bogami, ne mogu poći s ovoga mjesta dok ne dođe gospođa Dunja.
- Gospodine - na to će starica - nemoj dopustiti da se gospođa Zubejda naljuti na tebei da ti postane neprijatelj. Nego, ustani, porazgovaraj s njom i vrati se na svoje mjesto.
Ja istog časa ustadoh i pođoh dok je starica išla ispred mene vodeći me do gospođe Zubejde.
- Očinji vide - upita me Zubejda - jesi li ti dragi gospođe Dunje?
- Tvoj sam rob i sluga - rekoh.
- Imao je pravo onaj koji te je opisao kao lijepog i milog, obrazovanog i savršenog. Tičak nadmašuješ taj opis i priče o tebi. Otpjevaj mi nešto da čujem. Dade mi lutnju, te ja zapjevah:

Srce zaljubljenog ljubav je ophrvala, A tijelo mu ruka bola poharala.

I svi ljudi što jašu konje zauzdane Vole i dragog vode u te karavane.

Allahu povjeravam mjesec u vašem taboru Kojeg srce moje voli i suze mi zbog nje liju.

Ah, kako je zadovoljna, bijesna ili zadovoljna, Jer sve što voljeni čini za srce nam prijanja!

Kada završih pjesmu, žena uskliknu:
- Neka Allah da da ti tijelo bude zdravo i dah mirisan! Zaista si savršeno lijep, obrazovan i muzikalan! Sad ustani i idi na svoje mjesto prije nego što dođe gospođa Dunja. Ako te ne nađe, naljutit će se.
Duboko se poklonih pred gospođom i predvođen staricom pođoh do vrata na koja sam izašao. Uđoh prema onom ležaju, ali vidjeh da je Dunja već stigla iz hamama i da spava na krevetu. Sjedoh kraj njenih nogu i počeh joj ih trljati, a Dunja otvori oči, vidje me podno svojih nogu i odgurnu me s kreveta govoreći:
- Nevjerniče! Pogazio si zakletvu! Obećao si mi da nećeš ići odavde, a pogazio si
obećanje i otišao si gospođi Zubejdi. Allaha mi, da me nije strah bruke, dvorac bih joj srušila na glavu! Savvabe - pozva jednog roba - ustaj i odrubi glavu lažljivom vjerolomniku! Nije nam više potreban! Rob mi priđe, otkinu jedan komad svojih skuta, pa mi zaveza oči namjeravajući da me pogubi...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

293. noć
Kada nastupi dvije stotine devedeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Muhammed al-Dževheri kazivao:
- Priđe mi rob, otkinu jedan komad svojih skuta, pa mi zaveza oči namjeravajući dame pogubi. Tada ustadoše stare i mlade robinje i rekoše:
- Gospođo, on nije prvi koji je pogriješio ne znajući tvoju narav! Nije toliko zgriješioda ga treba ubiti!
- Allaha mi - odgovori Dunja - moram mu se osvetiti!
Onda naredi da me tuku, te me izbatinaše po rebrima. To su tragovi tih udaraca koje ste vidjeli. Djevojka naloži da me izbace, pa me odvedoše daleko od dvora i baciše me.
Vukao sam se i išao malo-pomalo dok ne stigoh do svoje kuće. Pozvah ljekara i pokazah mu tragove udaraca, te me ljekar poče njegovati trudeći se da me izliječi. Kada se zaliječih, odoh u hamam i tu moji bolovi sasvim minuše. Nakon toga, pođoh u dućan, pokupih sve što je bilo u njemu i prodadoh, a za dobiveni novac kupih četiri stotine robova kakvih nije imao nijedan car. Dvije stotine njih svaki dan su odlazili sa mnom u šetnju. Sagradio sam ovu lađu na koju sam potrošio pet hiljada zlatnika. Prozvao sam se halifom i svakom svome slugi sam dao položaj odgovarajući onome iz halifinog okruženja, zahtijevajući i da nalikuju na njih. Naredio sam da se izvikuje da će biti odrubljena glava svima koji plove Tigrisom, i to bez odlaganja. Tako radim već punu godinu dana, a o Dunji nemam nikakvog glasa, niti joj ima traga. Zatim mladić proli suze i izgovori stihove:

Allaha mi, nikada je neću zaboraviti
I blizak ću biti onom ko će me s njom zbližiti!

Slična je mjesecu po svome izgledu Slava njenom Tvorcu, njenom Stvoritelju!

Skolila me sjeta i spopala me nesanica Jer ljepotom naruši mir mojega srca.

Kada Harun ar-Rešid sasluša mladićeve riječi i saznade da je zaljubljen, da je obuzet ushićenjem i strašću, halifa se osjeti zbunjenim i začuđenim, te reče:
- Slava Allahu koji je stvorio uzrok svakoj stvari!
Potom zatražiše mladićevo dopuštenje da odu i on im dade dozvolu, a halifa odluči da pravično postupi prema njemu i da ga daruje što je moguće bolje.
Zatim odoše od mladića u halifin dvor, sjedoše, pa promijeniše odjeću i obukoše svečano ruho. Oružnik Mesrur stade pred halifu, a on se obrati Džaferu:
- Vezire, dovedi mi onog mladića...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

294. noć
Kada nastupi dvije stotine devedeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se halifa obratio veziru:
- Dovedi mi onog mladića kod koga smo bili prošle noći!
- Slušam i pokoravam se - odgovori vezir, pa ode mladiću, pozdravi ga i reče:
- Povinuj se zapovjedniku pravovjernih, halifi Harunu ar-Rešidu.
Mladić pođe s vezirom u dvorac, okružen stražom. Kada dođe halifi, poljubi tlo pred njim, prouči mu dovu za dugovječnost, slavu i ostvarenje nade, za trajnu darežljivost, da daleko od njega budu nesreća i bolest. Zatim biranim riječima kaza:
- Es-selamu alejkum, zapovjedniče pravovjernih i čuvaru časne vjere! Onda mladić izgovori stihove:

Neka tvoja vrata budu Kaba uvijek željena
I tlo pred njom neka bude znamenje na čelima

Da bi se o tebi moglo po svijetu vikati:
“Ovo je Ibrahimov hram, a Ibrahim si ti!”{67}

Halifa se osmjehnu mladiću odgovorivši mu na pozdrav i gledajući ga s poštovanjem. Dovede ga k sebi, posadi ga preda se i reče:
- Muhammede Ali, hoću da mi ispričaš šta ti se dogodilo noćas, jer je to zaista čudonad čudima.
- Oprosti mi, zapovjedniče pravovjernih, ali daj mi mahramu sigurnosti da bi splasnuomoj strah i da bi se moje srce smirilo.
- Siguran si - reče halifa. - Nemoj strahovati ni tugovati!
Onda mu mladić poče pričati sve što mu se dogodilo, od početka do kraja. Halifa
shvati da je mladić zaljubljen i da je odvojen od drage, te ga upita:
- Da li bi volio da ti je vratim?
- To bi bila dobrota zapovjednika pravovjernih - odgovori mladić i kaza stihove:

Ljubi mu prste jer to i nisu prsti njegovi,
Već blagu silnome to su ključevi;

Zahvali na blagodatima koje nisu blagodati Već ljepoticama o vratu đerdani nanizani.

Onda se halifa obrati veziru:
- Džafere, dovedi mi svoju sestru Dunju, kćer vezira Jahje ibn Halida al-Barmakida! - Slušam i pokoravam se, zapovjedniče pravovjernih - odgovori vezir i ode istog časa. Kada se Dunja nađe pred halifom, on joj reče:
- Znaš li ti ko je ovo?
- Kako žena može poznavati muškarce, zapovjedniče pravovjernih? - odgovori ona, ahalifa se osmjehnu i nastavi:
- Dunja, ovo je tvoj dragi, Muhammed ibn Ali al-Dževheri. Znamo šta je bilo s vama ičuli smo cijelu priču. Shvatili smo i ono što je tajna i što nije tajna. Stvari se ne daju sakriti.
- Zapovjedniče pravovjernih - na to će Dunja - tako je bilo pisano u Knjizi. Molim velikog Allaha da mi oprosti zbog onoga što se dogodilo i molim tvoju milost da mi halali.
Halifa se nasmija, pa pozva kadiju i svjedoke i ponovo vjenča Dunju s njenim mužem Muhammedom ibn Ali al-Dževherijem. Nakon toga su bili veoma sretni, u inat pakosnicima. Halifa postavi Muhammeda za svoga sabesjednika, i tako su dugo živjeli u radosti, veselju i blagostanju, dok im ne dođe Rušiteljica Užitaka i Razbijačica Skupova.
PRIČA O HARUNU AR-REŠIDU I ALI AL-ADŽEMIJI
Priča se da je halifa Harun ar-Rešid jedne noći bio nespokojan, pa pozva svog vezira i kada ovaj dođe, halifa mu reče:
- Džafere, noćas sam veoma nemiran i teško mi je na duši, pa bih htio da učiniš neštošto će mi olakšati i dušu mi razgaliti.
- Zapovjedniče pravovjernih - na to će vezir - ja imam jednog prijatelja po imenu Alial-Adžemi. On zna uzbudljive priče koje razgaljuju dušu i iz srca nemir tjeraju.
- Dovedi mi ga! - reče halifa.
- Slušam i pokoravam se - odgovori Džafer i ode od halife da potraži al-Adžemija. On posla ljude po njega i kada ovaj dođe, vezir mu reče:
- Odgovaraj zapovjedniku pravovjernih!
- Slušam i pokoravam se - na to će al-Adžemi...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

295. noć
Kada nastupi dvije stotine devedeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je al-Adžemi rekao:
- Slušam i pokoravam se - i zatim je s vezirom pošao halifi.
Kada je stigao pred njega, halifa mu reče da sjedne i čim je sjeo, halifa mu se obrati: - Ali, noćas se ne osjećam dobro. Čuo sam da ti znaš priče i predanja, te hoću da čujem od tebe nešto što će mi odagnati brige i razvedriti misli.
- Zapovjedniče pravovjernih - odgovori Ali - hoćeš li da ti pričam o onome što sam svojim očima vidio, ili o onome što sam čuo?
- Ako si nešto vidio, pričaj mi.
- Slušam i pokoravam se. Znaj, zapovjedniče pravovjernih - poče kazivati Ali - dasam jednoga dana krenuo na put iz svoga grada, iz Bagdada, i sa mnom je bio sluga koji je nosio malu vreću. Stigosmo u jedan grad i dok sam ja trgovao, neki kurdski siledžija nasrnu na me i ote mi vreću govoreći:
- Ovo je moja vreća i sve što je u njoj moja je imovina!
- Muslimani, oslobodite me iz šaka najgoreg napasnika! - povikah, a ljudi odgovoriše:
- Idite kadiji i zadovoljite se njegovom presudom!
Pođosmo kadiji pristajući na njegovu presudu. Kada stigosmo i poklonismo se, kadija upita.
- Zašto ste došli? U čemu je problem?
- Mi smo u sporu, pa smo došli da nam presudiš pristajući na tvoju presudu.
- Ko je tužilac? - upita kadija, a Kurd istupi i reče:
- Neka Allah podrži našega gospodina kadiju! Ova vreća je moja i sve što se u njojnalazi moja je imovina. Bila mi je nestala i našao sam je kod ovoga čovjeka.
- Kada ti je nestala? - upita kadija.
- Jučer, i nisam mogao spavati zbog toga.
- Ako ti je poznata, opiši mi šta je u vreći - reče kadija.
- U ovoj vreći su dvije srebrene igle, surma za oči, peškir, stavio sam u nju dvapozlaćena lonca i dva svijećnjaka; u njoj se nalaze dva šatora, dvije zdjele, dvije kašike, jedan jastuk, dva otirača, dva ibrika, sofra, dva umivaonika, kazan, dvije šolje, kutljača, jedna velika igla, dvije torbe, mačka, dva psa, drvena činija, dvije bunde, ogrtač, krzno, krava, dva teleta, dvije ovce, dva jareta, dva zelena šatora, jedna deva mužjak i dvije ženke, bivolica, dva vola, lavica, dva lava, medvjedica, dvije lisice, klupica, dva ležaja, dvorac, dvije odaje, hodnik, dvije sobe za sjedenje, kuhinja s dvoja vrata i grupa Kurda koji će posvjedočiti da je vreća moja.
- A šta ti veliš? - upita me kadija, te ja istupih ošamućen riječima toga Kurda:
- Neka Allah učini slavnim našega gospodina kadiju! Ja u toj vreći imam samo jednu trošnu kuću, jednu kuću bez vrata i jednu pseću kolibu, mekteb za djecu i omladinu koji se igraju bacanja kocke, tu imam šator i užad, logor, grad Basru, Bagdad, dvorac Šeddada ibn Ada, kovački nakovanj, ribarsku mrežu, štapove, drvene klinove, djevojke i mladiće, te hiljadu podvodača koji će posvjedočiti da je vreća moja.
Kada je to čuo, Kurd gorko zaplaka i reče:
- Gospodine kadijo, ova moja vreća je poznata i sve što se nalazi u njoj opisao sam. U ovoj mojoj vreći su još: utvrđenja i kule, ždralovi i lavovi, ljudi koji igraju šaha, trgovi, kobila s dvoje ždrebadi, pastuh, dva velika konja, dva duga koplja, u njoj je jedan lav, dva zeca, jedan grad, dva sela, jedna djevojka i dva spretna podvodača, jedan muškarac u ženskoj odjeći, dva obješena čovjeka, jedan slijepac i dva žbira, jedan hrom čovjek i dva starca, jedan svećenik s dva đakona, jedan patrijarh i dva monaha, kadija i dva svjedoka koji će posvjedočiti da je vreća moja.
- Šta ti veliš, Ali? - upita kadija, a mene obuze bijes, zapovjedniče pravovjernih, papriđoh kadiji i rekoh mu:
- Neka Allah pruži podršku našem čestitom kadiji...
Šeherzadu zateče noć, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

296. noć
Kada nastupi dvije stotine devedeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam sretni care, da je al-Adžemi kazivao:
- Mene obuze bijes, zapovjedniče pravovjernih, pa priđoh kadiji i rekoh mu:
- Neka Allah pruži podršku našem čestitom kadiji. U toj mojoj vreći nalaze se oklopi isječiva, magacini oružja, hiljadu ovnova koji bodu rogovima, pašnjaci za stoku, hiljadu pasa koji laju, vrtovi, vinogradi, cvjetovi, mirisi, smokve, jabuke, kipovi, slike, brežuljci, čaše, nevjeste, pjevačice, taština i vika, prostrane oblasti, sretna braća i divni drugovi sa sabljama i kopljima, strijelama i lukovima, prijatelji i voljena bića, drugovi, kafezi za orlove, društvo za pijanke i tambure, svirale i zastave, stjegovi i djeca, djevojke i nevjeste bez žarova, robinje i pjevačice, pet Abisinki, tri Indijke, četiri Medinjanke, dvadeset Bizantinki, pedeset Uirkinja, sedamdeset Perzijanki, osamdeset Kurdistanki, devedeset Džurdžijanki, Tigris i Eufrat, ribarska mreža, kresivo i kremen, Irem grad na stupovima, hiljadu razvratnica i jedan podvodač, trkališta, konjušnice, džamije i hamami, zidar i stolar, daska i ekser, crni rob s flautom, starješina i konjušar, gradovi i oblasti, stotinu hiljada dinara, Kufa i alAnbar, dvadeset sanduka punih platna, pedeset magacina hrane, Gaza i Askalan, oblasti od Damijate do Asuana, dvor cara Anuširvana, Sulejmanovo carstvo, oblasti od doline Namana do zemlje Horasana, Balh i Isfahan, prostor od Indije do Sudana, i u vreći se nalazi - neka Allah pozivi našega gospodina kadiju - veš, komadi platna, hiljadu oštrih britvi koje će odsjeći bradu kadiji ako ga nije strah da me kazni i ako ne presudi da je vreća moja.
Kada je čuo moje riječi, kadija se zbuni i reče:
- Vidim da ste obojica obični hrsuzi, ili dva bogohulnika koji se poigravaju kadijom isudom ne zazirući od prijekora. Niko nije mogao opisati ili čuti nešto čudnije od toga što ste vi opisali, niti je neko mogao napričati nešto slično tome što ste vi kazali. Allaha mi, od Kine do drveta Um Gajlana, od Perzije do Sudana, od doline Namana do Horasana ne može stati sve što ste nabrojali. Niko neće povjerovati u to što tvrdite! Zar je ta vreća more bez dna, ili je to Dan smotre{68} na koji će se okupiti pravednici i lopuže?
Potom kadija naredi da se vreća otvori i ugleda u njoj hljeb, limun, sir i masline. Ja bacih vreću Kurdu i odoh.
Kada je halifa čuo al-Adžemijevu priču, zavali se od smijeha i bogato ga nagradi.
PRIČA O HARUNU AR-REŠIDU, DŽAFERU, ROBINJI I IMAMU ABU JUSUFU
Priča se da je Džafer al-Barmakid sjedio jedne noći sa Harunom ar-Rešidom koji mu je rekao:
- Džafere, čuo sam da si kupio robinju koju ja dugo već tražim jer je prelijepa i srcemi je osvojila. Prodaj mi je.
- Neću je prodati, zapovjedniče pravovjernih.
- Pokloni mi je!
- Neću je ni pokloniti.
- Ja ću se tri puta razvesti sa Zubejdom, ako mi ne prodaš robinju ili ako mi je nepokloniš.
- Ja ću se tri puta razvesti sa svojom ženom ako ti prodam ili poklonim robinju.Kada se malo otrijezniše i shvatiše da su otišli predaleko, te da nisu u stanju da smisle nešto pametno, ar-Rešid reče:
- Ovo je situacija u kojoj nam ne može pomoći niko osim Abu Jusufa.{69}
Potražiše Abu Jusufa iako je već bila ponoć i kad glasnik stiže Abu Jusufu, on ustade preplašen i pomisli: “U ovo doba me zovu samo zbog nečeg što je opasno po islam!” Zatim brzo izađe, uzjaha mazgu i reče slugi:
- Ponesi zobnicu za mazgu, možda nije pojela cijeli obrok, pa kad stignemo u halifin dvor, daj joj da pojede ostatak zobi dok ja ne izađem, ako joj večeras nije dat pun obrok.
- Slušam i pokoravam se - odgovori sluga.
Kada Abu Jusuf stiže u halifin dvor, halifa ustade i posadi ga na sećiju pored sebe, a samo njemu je dopuštao da tu sjedi. Halifa mu reče:
- U ovo doba te tražimo samo zbog nečeg važnog, zbog toga i toga. Nismo u stanju dasmislimo nešto pametno.
- Zapovjedniče pravovjernih - odgovori Abu Jusuf - nema ništa lakše od toga. Džafere, polovinu robinje prodaj zapovjedniku pravovjernih, a polovinu mu pokloni, pa će te obojica moći održati zakletvu.
Halifa se obradova tome i učiniše kako im je rekao Abu Jusuf, a onda halifa reče:
- Odmah dovedite robinju...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

297. noć
Kada nastupi dvije stotine devedeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je halifa Harun ar-Rešid rekao:
- Odmah dovedite robinju, jer sam je veoma poželio!
Kada dovedoše robinju, halifa reče kadiji Abu Jusufu:
- Hoću da je odmah obljubim. Ne mogu bez nje do isteka roka za čišćenje.{70} Šta se tu može smisliti?
- Dovedite mi jednog halifinog roba koji još nije oslobođen - reče Abu Jusuf. Kad mu dovedoše roba, pravnik nastavi: - Dopusti mi da je udam za njega, a on će se razvesti s njom prije nego što je obljubi, tako da ćeš je ti sada moći obljubiti ne čekajući zakonski rok za čišćenje.
Halifa se začudi više nego maločas, i kada dođe rob, halifa reče kadiji:
- Dopuštam ti da sklopiš brak - te kadija sklopi brak koji rob prihvati, a onda kadijareče robu:
- Sada se razvedi s njom i dobit ćeš stotinu dinara.
- Neću to učiniti.
Kadija mu je davao sve više novaca, a rob je odbijao dok mu kadija ne ponudi hiljadu dinara i tada on reče kadiji:
- Da li o razvodu odlučujem ja, ili odlučuje zapovjednik pravovjernih?
- Ti odlučuješ, naravno - odgovori Abu Jusuf.
- Allaha mi, neću to učiniti! - odbi rob.
Halifa se veoma naljuti i povika:
- Šta da se radi, Abu Jusufe?
- Ne boj se, zapovjedniče pravovjernih. Nije to ništa. Samo daj ovog roba robinji.
- Predajem joj ga - reče halifa, a onda se kadija obrati djevojci:
- Reci mi da li pristaješ.
- Pristajem - odgovori djevojka.
- Odlučujem da ih rastavim, jer je rob postao vlasništvo djevojke i brak se raskida.
Zapovjednik pravovjernih ustade i reče:
- Niko osim tebe ne može biti kadija dok sam ja živ!
Halifa naredi da donesu zlato na poslužavnicima, te sluge izručiše zlato pred njega, a halifa reče kadiji:
- Imaš li nešto u šta ćeš staviti zlato?
Abu Jusuf se sjeti zobnice za mazgu, pa zatraži da mu je donesu i napuniše je zlatom. Kadija uze zobnicu i ode kući, a sutradan reče prijateljima:
- Ne može se do vjere i ovosvjetskih dobara doći lakše i brže bilo čime nego naukom.Ja sam ovaj silni novac dobio zbog dva-tri problema. Zato, ti koji se obrazuješ, pogledaj kako je zanimljiv ovaj događaj. U njemu ima lijepih stvari, kao što je slobodno ponašanje vezira prema ar-Rešidu, halifina i još veća kadijina mudrost neka im se svima smiluje uzvišeni Allah.

PRIČA O HALIDU IBN ABDULLAHU AL-KASRIJU I MLADIĆU KRADLJIVCU
Priča se da je Halid ibn Abdullah al-Kasri{71} bio emir Basre i da mu je došla grupa ljudi koji su čvrsto držali jednog mladića, čudesno lijepog, sjajno obrazovanog i veoma pametnog. Mladić je lijepo izgledao, ugodno je mirisao i bio je staložen i dostojanstven. Tog mladića ljudi predaše Halidu koji upita šta je mladić uradio, a oni mu odgovoriše:
- To je lopov koga smo sinoć uhvatili u našoj kući!
Halid pogleda mladića diveći se njegovoj ljepoti i izgledu, te njegovoj urednosti i reče:
- Pustite ga! - pa priđe mladiću i upita ga šta je uradio, a mladić odgovori:
- Ovi ljudi pravo govore. Sve je onako kako su kazali.
- Šta te je natjeralo na to kad si tako lijep i mio? - upita emir.
- Nagnala me je pohlepa za novcem, i tako je odredio uzvišeni Allah.
- Dabogda te majka oplakala! - povika emir. - Kako te od lopovluka nije odvratilatvoja ljepota, pamet i obrazovanje?!
- Okani se toga, emire - odgovori mladiæ - već radi onako kako je uzvišeni Allah odredio. Bit će to nagrada koju sam zaradio vlastitim rukama, a Allah nije nepravedan prema svojim robovima.
Halid je šutio jedno vrijeme razmišljajući o mladićevom slučaju, a onda mu priđe i reče:
- Zbunjuje me tvoje priznanje pred svjedocima, jer ja ne mislim da si kradljivac.Možda nije krađa u pitanju? Kaži mi o čemu se radi.
- Emire - odgovori mladić - nećeš saznati ništa osim onog što sam ti već priznao.Nema ništa što bih mogao ispričati, osim da sam ušao u kuću ovih ljudi i pokrao što sam mogao, a oni su me uhvatili, oduzeli mi ukradene stvari i doveli me k tebi.
Emir naredi da ga uhapse, te da telal izvikuje po Basri:
- Ko želi gledati kako će se taj i taj lopov kažnjavati i kako će mu se ruka odsjeći nekasutra dođe na to i to mjesto!
Čim se mladić nađe u tamnici, staviše mu na noge željezne okove, te on poče duboko uzdisati, suze roniti i recitirati:

Da će mi ruku odsjeći Halid zaprijeti Ako ne odam šta s njome uradi?

Nikada neću odati, ne rekoh li, Što taji srce koje nju voli.

Da mi ruku odsijeku za ono što priznajem Bit će lakše nego dragu da osramotim.

Kada su to čuli oni koji su čuvali mladića, odoše Halidu i obavijestiše ga o tome šta se dogodilo. Čim pade noć, Halid naredi da mu dovedu mladića koga poče ispitivati i vidje da je mladić obrazovan, oštrouman, otmjen i razborit. Naredi da mladiću donesu jelo, te se on prihvati jela razgovarajući s emirom neko vrijeme. Halid mu je govorio: - Saznao sam da ima još nešto osim krađe. Kad osvane jutro, i kad dođu ljudi i kadija, pa te upita za krađu, ti poriči i reci šta se dogodilo da bi izbjegao odsijecanje ruke. Jer Allahov poslanik, Allah mu se smilovao i spasio ga, rekao je: “Izbjegavajte kazne za presude pod sumnjivim okolnostima.” Zatim emir naredi da mladića vode u tamnicu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

298. noć
Kada nastupi dvije stotine devedeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Halid razgovarao s mladićem, a zatim je naredio da gavode u tamnicu u kojoj je mladić proveo noć. Kad osvanu jutro, okupiše se ljudi očekujući da mladiću odsjeku ruku, tako da u cijeloj Basri nije ostalo ni muško ni žensko a da nije došlo posmatrati kažnjavanje mladića. Halid sa basranskim uglednicima i ostalima uzjaha konja, pa pozva kadije da dovedu prijestupnika. Mladić se pojavi hramljući u okovima, a među svijetom nije bilo nikoga ko ga je vidio, a da nije zaplakao zbog njega. Žene su glasno kukale.
Kadija naredi da žene ušute, a onda reče mladiću:
- Ovi ljudi tvrde da si ušao u njihovu kuću i pokrao im imovinu. Možda ipak nisi sveto pokrao?
- Naprotiv, sve sam pokrao.
- Možda su te stvari bile zajedničko vlasništvo tvoje i ovih ljudi?
- Ne, sve je njihovo, a ja nemam nikakva prava na tu imovinu.
Halid se naljuti, pa lično priđe mladiću, udari ga bičem po licu izgovarajući stihove:

Svoju želju čovjek bi htio ostvariti, A Allah će mu samo što On hoće dati.

Zatim Halid pozva krvnika da odsječe ruku mladiću, te ovaj dođe i izvadi nož, ali odjednom istrča jedna djevojka koja je bila među ženama. Nosila je prljave haljine. Djevojka vrisnu i pojuri prema mladiću, a onda skinu zar s lica koje je bilo poput mjeseca. Ljudi podigoše veliku galamu, te zamalo ne dođe do meteža. Onda djevojka povika iz sveg glasa:
- Allaha ti, emire, ne žuri sa sječenjem dok ne pročitaš ovu ceduljicu! Djevojka dade Halidu pisamce koje on otvori i pročita stihove:

Halide, evo ljubavnika kog je ljubav spopala, Iz lukova očiju strijelama sam ga pogodila.

I strijela mog pogleda njega pogodi, Te pateći zbog ljubavi ne može dahnuti.

Priznao je što nije učinio - kao da misli Da je to bolje nego reći da mene voli.

Ne žuri tužnog mladića kazniti Od svih je bolji i on neće ukrasti.

Kada Halid pročita stihove, povuče se i izdvoji naredivši da dovedu ženu koju upita šta se to dogodilo. Žena mu kaza da je mladić zaljubljen u nju i da ona njega voli. Htio je samo da je posjeti, pa je pošao njenoj kući i bacio kamen u nju stavljajući joj tako na znanje da je došao. Njen otac i majka čuli su udar kamena, pa su pošli prema mladiću koji je, osjetivši da dolaze, pokupio sve platno u kući predstavljajući im se kao lopov i istrajavajući na tome kako bi prikrio svoju dragu.
Kada su ga vidjeli u takvoj situaciji, roditelji ga zgrabiše vičući: “Ovo je lopov!” Onda su ga doveli k tebi i on je priznao krađu insistirajući na tome da ne bi mene obrukao. Sve je to počinio onaj koji je sam sebe optužio za krađu zbog svoje izuzetne plemenitosti i čestitosti.
- Zaista on zaslužuje da mu se pomogne da izbjegne ono što hoće.
Zatim pozva mladića, poljubi ga među oči i naredi da dovedu djevojčinog oca kome reče:
- Starino, mi smo bili odlučili da izvršimo presudu nad ovim mladićem odsjecanjem ruke, ali ga je uzvišeni Allah sačuvao. Naredio sam da mu se da deset hiljada dirhema jer je založio vlastitu ruku čuvajući čast tvoje kćeri i da ne osramoti njene roditelje.
Naredio sam također da se tvojoj kćeri da deset hiljada dirhema zato što mi je kazala istinu. Sada te molim za dopuštenje da je udam za toga mladića.
- Emire - na to će starac - imaš moje dopuštenje.
Halid zahvali Allahu izgovarajući jednu vrlo lijepu besjedu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

299. noć
Kada nastupi dvije stotine devedeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Halid zahvalio Allahu izgovarajući jednu vrlo lijepu besjedu i obraćajući se mladiću:
- Oženio sam te ovdje prisutnom djevojkom uz njenu dozvolu i pristanak, te uz dopuštenje njenog oca. Uz to, dajem ti deset hiljada dirhema.
- Pristajem na brak - reče mladić, a Halid naredi da novac odnesu u mladićevu kuću,te ga odnesoše na poslužavnicima. Ljudi se razidoše radosni.
Nisam doživio čudesniji dan od toga: počeo je sa suzama i naopako, a završio se sretno i veselo.

PRIČA O JEDNOM BEDUINU NAKON VJEŠANJA DŽAFERA AL-BARMAKIDA
Priča se da je Harun ar-Rešid, objesivši Džafera al-Barmakida, naredio da objese svakoga ko ga žali i oplakuje, tako da su se ljudi suzdržavali od žaljenja. Jedan beduin koji je živio u dalekoj pustinji svake godine je donosio pjesmu Džaferu al-Barmakidu koji mu je davao hiljadu dinara nagrade. Beduin je uzimao novac i trošio ga na porodicu do kraja godine.
Po običaju, taj beduin donese pjesmu i kada stiže, nađe Džafera obješena. Priđe mjestu na kome je bio obješen, pa natjera devu da klekne i gorko zaplaka tugujući cijelim bićem. Zatim izrecitira pjesmu i zaspa. U snu je vidio Džafera al-Barmakida koji mu reče: “Umorio si se da bi mi došao i našao si me u ovom stanju. Nego, pođi u Basru i raspitaj se za čovjeka koji se tako i tako zove, a jedan je od basranskih trgovaca i reci mu: Pozdravlja te Džafer al-Barmakid i poručuje ti da mi daš hiljadu dinara na riječ bob."
Kada se beduin probudi, pođe u Basru, raspita se za tog trgovca i nađe se s njim. Reče mu onako kako ga je Džafer u snu uputio, te trgovac gorko zaplaka i zamalo da umre od plača. Potom ukaza počasti beduinu, posadi ga pored sebe i dade mu lijepo boravište. Beduin ostade kod trgovca tri dana uživajući najveće poštovanje. Kada htjede poći, trgovac mu dade hiljadu i pet stotina dinara i reče:
- Hiljadu dinara ti dajem jer mi je tako naređeno, a pet stotina je znak moga poštovanja. Svake godine ću ti davati hiljadu dinara.
Na odlasku beduin reče trgovcu:
- Allaha ti, ispričaj mi priču o bobu da bih znao kako je nastala.
- U početku sam bio siromašan - poče kazivati trgovac - pa sam kuhani bob nosiobagdadskim ulicama i prodavao ga izdržavajući se na taj način. Jednog hladnog i kišovitog dana, bio sam bez ičega na sebi što bi me zaštitilo od hladnoće. Čas sam drhtao od studeni, a čas je kiša pljuštala po meni, i bio sam u tako bijednom stanju da bi se čovjeku koža naježila. Džafer je toga dana sjedio u dvoru koji gleda na ulicu. Kraj njega su bili svita i miljenici. Pogled mu pade na me i sažali se, pa mi posla jednog svog čovjeka koji me povede Džaferu. Čim me ugleda, Džafer reče:
- Prodaj bob koji imaš ljudima oko mene.
Počeh mjeriti bob mjericom koju sam imao, a svaki koji je uzimao mjericu boba napunio bi je zlatom. Tako sam prodao sve i u korpi mi ne ostade ništa. Onda pokupih zlato koje sam dobio, a Džafer mi reče:
- Je li ti ostalo još boba?
- Ne znam - odgovorih mu, pa počeh pretraživati korpu, ali u njoj nađoh samo jedan bob. Džafer ga uze i razdvoji na dvije polovine. Jednu polovinu on uze, a drugu dade svojoj miljenici i upita je:
- Pošto ćeš kupiti polovinu boba?
- Za dvije takve količine zlata.
Bio sam zbunjen i mislio sam: “Ovo je nemoguće!” Dok sam ja bio tako zabezeknut, Džaferova miljenica naredi jednoj svojoj djevojci i ova joj donese dva puta veću količinu od sakupljenog zlata. Onda Džafer reče:
- Ja ću svoju polovinu platiti dva puta većom količinom od sakupljenog zlata.Zatim Džafer reče da pokupim zlato za svoj bob i naredi jednom slugi da sakupi sve zlato koje on stavi u moju korpu, a ja je uzeh i odoh u Basru. Trgovao sam novcem koji sam imao, a Allah mi je bio od pomoći, neka Mu je velika hvala. Ako ti budem davao svake godine hiljadu dinara, koji su samo dio Džaferovog dobročinstva, to mi neće nimalo nauditi. Dakle, vidiš kakve su bile Džaferove vrline, hvala mu i živom i mrtvome, i neka mu se smiluje uzvišeni Allah.

PRIČA O ABU MUHAMMEDU LIJENČINI I HARUNU AR-REŠIDU
Priča se da je Harun ar-Rešid sjedio jednog dana na prijestolju hilafeta, kad uđe jedan evnuh noseći krunu od žeženog zlata ukrašenu biserjem i dijamantima. Na njoj su bile sve vrste dragulja i dijamanata, tako da nije bilo novca kojim bi se mogle platiti.
Sluga poljubi tlo pred halifom i reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, gospođa Zubejda...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju. Njena sestra joj reče:
- Kako divno, zanosno i zanimljivo pripovijedaš!
- Nije to ništa prema onome što ću vam ispričati naredne noći, ako poživim i ako mecar poštedi! - reče Šeherzada, a car pomisli: “Allaha mi, neću je pogubiti dok ne čujem kraj njene priče!”

300. noć
Kada nastupi tri stota noć, Šeherzadi reče njena sestra:
- Sestro, završi priču.
- Sa zadovoljstvom, ako mi dopusti car - odgovori Šeherzada, a car će na to:
- Kazuj, Šeherzado!
- Čula sam, sretni care - poče kazivati Šeherzada - da je onaj sluga rekao halifi: - Gospođa Zubejda ti se duboko klanja i poručuje: Ti znaš da je ona načinila ovu krunu. Potreban joj je jedan veliki dragi kamen koji će stajati na vrhu krune. Pretražila je svoje riznice, ali nije našla odgovarajući veliki dragi kamen.
Onda se halifa obrati dvorjanima i namjesnicima:
- Potražite jedan veliki dragi kamen koji je potreban Zubejdi!
Oni pretražiše, ali ne nađoše ništa što bi joj odgovaralo, te obavijestiše o tome halifu kome teško pade vijest, pa uzviknu:
- Kakav sam ja halifa, car nad carevima, a nisam u stanju naći jedan dragi kamen!
Teško vama! Pitajte trgovce!
I oni su se raspitivali kod trgovaca koji su im odgovarali:
- Naš gospodin halifa neće naći takav dijamant nigdje osim kod jednog čovjeka iz Basre koji se zove Abu Muhammed Lijenčina.
Obavijestiše o tome halifu koji naredi svome veziru Džaferu da pošalje povelju Muhammedu az-Zubejdi, guverneru Basre, da opremi Abu Muhammeda i da ga dovede zapovjedniku pravovjernih. Vezir napisa povelju takve sadržine i posla je po Mesruru. Helem, Mesrur stiže s poveljom u Basru i stupi pred emira Muhammeda az-Zubejdija
koji mu se obradova i ukaza mu velike počasti. Mesrur mu pročita povelju zapovjednika pravovjernih, Haruna ar-Rešida, te emir reče:
- Slušam i pokoravam se!
Zatim posla Mesrura sa grupom svojih ljudi Abu Muhammedu. Kada dođoše njegovoj kući, pokucaše na vrata i čim se pojavi jedan sluga, Mesrur mu reče:
- Kaži svome gospodinu da ga traži zapovjednik pravovjernih.
Sluga ode, obavijesti gospodara koji se pojavi pred Mesrurom, halifinim dvorjaninom i ljudima Muhammeda az-Zubejdije. Abu Muhammed se duboko pokloni i reče:
- Slušam i pokoravam se zapovjedniku pravovjernih. Ipak, uđite kod mene.
- Možemo samo nakratko, kako je naredio zapovjednik pravovjernih, jer on očekujeda dođeš.
- Strpite se malo da se spremim.
Pošto ih je Abu Muhammed i dalje molio, oni uđoše u njegovu kuću i već u prolazu ugledaše zavjese od plave svile izvezene žeženim zlatom. Abu Muhammed naredi nekolicini slugu da odvedu Mesrura u hamam koji se nalazio u kući, te Mesrur vidje da su zidovi i mramorni pod hamama čudesno lijepi, ukrašeni zlatom i srebrom, a voda u hamamu bila je oplemenjena đulsijom.
Sluge se pobrinuše za Mesrura i njegovu pratnju dvoreći ih na najbolji mogući način, a kada izađoše iz hamama, obukoše im svilenu odjeću izvezenu zlatom. Onda Mesrur i njegovi pratioci uđoše Abu Muhammedu al-Keslaniji{72} koji je sjedio u svome dvoru. Nad glavom su mu visile svilene zavjese izvezene zlatom, ukrašene biserima i draguljima, a dvorac je bio prekriven jastucima prošivenim žeženim zlatom. AlKeslani je sjedio na jednoj uzdignutoj klupici ukrašenoj dijamantima.
Kada Mesrur uđe, al-Keslani mu poželje dobrodošlicu, pođe mu u susret, pa ga posadi pored sebe. Potom naredi da donesu sofru. Vidjevši sofru, Mesrur reče:
- Allaha mi, ni kod zapovjednika pravovjernih nisam vidio takvu sofru!
Na sofri su bile sve vrste jela servirane u pozlaćene kineske tanjire.
- Jeli smo, pili i veselili se do kraja dana - pričao je Mesrur - a onda al-Keslani dadesvakom po pet hiljada dinara. Sutradan, obukoše nam pozlaćenu zelenu odjeću i ukazaše nam najveće počasti. Onda se ja - veli Mesrur - obratih al-Keslaniju:
- Ne možemo više dugo sjediti, jer se bojimo halife.
- Gospodine - na to će al-Keslani - strpi se do sutra da se spremim i pođem s vama.Tog dana ostadoše i noć prespavaše, a ujutro sluge osedlaše al-Keslanijevu mazgu zlatnim sedlom ukrašenim raznim vrstama biserja i dijamantima. Mesrur pomisli: “Vidi ti njega! Kada se Abu Muhammed takav pojavi pred halifom, da li će ga halifa pitati otkud mu toliko bogatstvo?”
Nakon toga, pozdraviše se sa Abu Muhammedom az-Zubejdijem i pođoše iz Basre.
Putovali su bez predaha do grada Bagdada, a kada dođoše halifi stadoše pred njega, te halifa naredi al-Keslaniji da sjedne. Ovaj sjede i poče pristojno govoriti:
- Zapovjedniče pravovjernih, donio sam ti jedan poklon kako bih ti bio na usluzi.Mogu li ga, s tvojim dopuštenjem, donijeti?
- Ne bi bilo loše.
Al-Keslani naredi da donesu jedan sanduk koji otvori i izvadi dragocijenosti među kojima je bilo zlatno drveće s lišćem od zelenog smaragda, s plodovima od crvenih i bijelih safira, te bijelih bisera. Halifa je bio zabezeknut.
Potom al-Keslani naredi da donesu drugi sanduk iz koga izvadi šator od svile okićen biserjem, safirima, smaragdima, te raznim vrstama dijamanata. Kočići su bili od mladog indijskog aloja, a podnožja krila bila su ukrašena zelenim smaragdima. Na šatoru su bile naslikane sve vrste životinja, ptice, zvijeri, i sve su bile okićene dijamantima, safirima, smaragdima, balhaškim rubinima i raznim metalima. Halifa se silno obradova kada to vidje, a onda al-Keslani reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, nemoj misliti da sam ti ovo donio zbog nekog straha, ilizato što nešto želim, već to činim samo zbog toga što smatram da sam ja tek jedan običan čovjek, te da je ovoga dostojan samo zapovjednik pravovjernih. Ako mi dopustiš, pokazat ću ti dio svoje moći.
- Radi šta hoćeš, da vidimo - odgovori halifa.
- Slušam i pokoravam se - na to će al-Keslani, pa pokrenu usne i prstima poče davatiznake prema vrhovima dvorca koji mu se počeše primicati. Zatim im dade znak i oni se vratiše na svoje mjesto. Na njegov mig, pojaviše se kafezi sa zatvorenim vratima, a kada nešto izgovori, odgovoriše mu ptičiji glasovi. Halifa je bio začuđen svim tim, te upita:
- Otkuda ti sve to kad si poznat kao običan Abu Muhammed Lijenčina i rekli su mi dati je otac služio u hamamu ispuštajući krv ljudima? Otac ti nije ništa ostavio.
- Saslušaj moju priču, zapovjedniče pravovjernih - reče al-Keslani...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

{9} Tradicionalna i omiljena sredstva u Arapa za predskazivanje budućnosti.
{10} Neprevodiva igra riječi: siwaq znači “čačkalica”, ali i: “nisam uz tebe”; erak znači “arak papira”, ali i: “gledam te”.
{11} Ibn Zaid je državnik i vojskovođa (umro u drugoj polovini 7. stoljeća) poznat po darežljivosti.
Muavija je poznati državnik dinastije Umajada koji je vladao u Siriji (634-644).
{12} U ovom distihu upotrijebljena su dva termina teško prevodiva na naš jezik: Hddet (poček od tri mjeseca da bi se nakon razvoda moglo ponovo stupiti u brak) i trostruko zaklinjanje pri samome razvodu braka.
{13} Drevna prijeislamska plemena o kojima postoje mitovi i koja Kur'an spominje na više mjesta.
{14} Jedan od Božijih poslanika.
{15} Kur'an, 51:8. Aluzija na perverzno seksualno ponašanje.
{16} Posebno mjesto u džamiji na koje staje imam za vrijeme obavljanja namaza.
{17} Neprevodiva igra riječi: ad-Duha (jutro) je 93. Kur'anska sura, a Ihlas (iskrenost) je 112. sura koja govori o monoteizmu.
{18} Aluzija na Kabu.
{19} Aluzija na Sudnji dan.
{20} Kur'an, 4:34.
{21} Mladićevo ime znači sretni.
{22} Šehadet je prvi uvjet očitovanja pripadnosti islamu, a glasi: Očitujem da nema drugog boga osim Allaha i očitujem da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik.
{23} U prijevodu: Božija blagodat.
{24} Igra riječi: sad znači “sreća”. Arapska ženska imena često se završavaju na suglasnik. Mi im
dodajemo samoglasnik zbog primjerenosti našoj sredini i radi lakše deklinacije.
{25} Znameniti i svemoćni Umajadski namjesnik u Iraku (umro 714. godine). Bio je vrlo energičan, a pošto je bio veoma odan svojoj dinastiji, naredna (abasidska) dinastija neopravdano mu je pripisala nečuvene okrutnosti.
{26} Peti Umajadski halifa (685-705).
{27} Igra riječi: ime Suda znači “sretna”, a Džumel znači “lijepa”.
{28} Posebna vrsta krasnopisa.
{29} Kada se rodio budući Božiji poslanik Musa, majka ga je stavila u korpu i pustila niz Nil. Korpu je našla kćer jednog faraona i uzela ga da ga sama odgoji.
{30} Poznata priča saopćena i u Kur'anu po kojoj su Jusufova braća, radeći protiv njega, odnijeli ocu Jakubu Jusufovu košuju kao lažni dokaz da je stradao.
{31} Tekbir je veličanje Allahovog imena (Allah je najveći i td.). Ezan je oglašavanje namaza s minareta. Kod muslimana je običaj da se tiho uče na uho novorođenoj djeci.
{32} Prvo Kur'ansko poglavlje koje su uči u raznim prigodama.
{33} Učenje cijelog Kur'ana za dušu umrlome.
{34} Hvalospjev poslaniku Muhammedu u čast njegovog rođenja. Izvodi se vrlo svečano i u raznim prigodama.
{35} Čuveni perzijski mistik, osnivač derviškog reda kaderija (XII vijek).
{36} Jedna od šiitskih sekti.
{37} Praunuka četvrtog halife Alije.
{38} Prema šerijatskom pravu, ako je muž tri puta saopćio odluku o razvodu, može se oženiti istom ženom tek poslije njene udaje za nekog drugog i poslije razvoda od tog drugog muža koji se zove muhallil.
{39} Jedna Kur'anska sura.
{40} Mezhebi su šerijatsko-pravne škole kojih ima četiri.
{41} Poetska forma nastala u arapsko-muslimanskoj Španiji (Andaluzija) naročito podesna za pjevačko izvođenje.
{42} Peti halifa dinastije Abasida (786-809).
{43} Jedan od najpoznatijih pjesnika abasidske epohe. Savremenik i čest gost Haruna ar-Rešida.
{44} Carsko vijeće.
{45} U prijevodu: hrana srdaca.
{46} Sarik znači “kradljivac”. Cijelo ime u prijevodu znači Majka Ahmeda Kamakima - Kradljivca.
{47} Aluzija na Kur'ansku priču o kurbanu: Božiji poslanik Ibrahim riješio je zaklati sina Ismaila kao kurban. Nagrađujući njegovu odanost, Allah mu je poslao ovna.
{48} Jedna od šiitskih sekti.
{49} Na turskom jeziku: lav.
{50} Omiljeni način gatanja i proricanja sudbine na Istoku.
{51} U znak poštovanja i zazirući od neposrednog oslovljavanja, proročica govori “onaj koji je daleko” misleći na cara pred kojim proriče njegovu sudbinu.
{52} Vrlo moćno južno-arapsko pleme koje je puni uspon doživjelo u prvim vijekovima naše ere. Pod njegovom dominacijom bio je dio Južne Arabije i neke oblasti u Istočnoj Africi.
{53} Davidovi Psalmi.
{54} Prema tadašnjoj nauci, Zemlja se dijelila na sedam oblasti.
{55} Halifa iz dinastije Umajada (724-743).
{56} Kur'an, 16:111.
{57} Grad nedaleko od Teherana.
{58} Arapska plemena.
{59} Halifa je u to vrijeme bio duhovni i politički vođa (imam). Ovdje se misli na al-Memuna kao sedmog halifu iz dinastije Abasida.
{60} Umajadski halifa (634-644).
{61} Misli na Božijeg poslanika koji je upozoravao Šeddadov narod, ali su oni odbili da ga slušaju i zato su stradali.
{62} Znameniti književnik, lingvist i historičar (961-1038).
{63} Mjera za tekućinu približna polovini litre.
{64} Barmakidi su jedna od najmoćnijih i najuticajnijih (perzijskih) porodica u doba dinastije Abasida (750-809).
{65} Igra riječi: Bilal je bio mujezin u Muhammedovo doba koji je objavljivao dnevne namaze; u ovom slučaju namaz je sabah koji pada u svitanje.
{66} Najmilija žena halife Haruna ar-Rešida.
{67} Misli se na Kabu u kojoj se nalazi malo zdanje koje je podigao Božiji poslanik Ibrahim, inače osnivač Kabe.
{68} Sudnji dan.
{69} Čuveni poznavalac zakona (umro 728. godine).
{70} Vrijeme u koje razvedena žena ili robinja, koja je imala odnos s muškarcem, ne može stupiti u novi brak dok ne prođu dva mjeseca i pet dana, i to radi eventualnog utvrđivanja očinstva.
{71} Namjesnik u Iraku od 724. do 738. godine. Umro je 739. godine.