Priče iz 1001 noći

First topic message reminder :




201. noć
Kada nastupi dvije stotine i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su Kameruzzeman i Merzuvan, uputivši se prema stepi,putovali tokom cijelog dana, sve do večeri. Zatim su sjahali, pojeli nešto i popili, nahranili stoku i malo se odmorili, pa su ponovo uzjahali konje i putovali tri dana. Četvrtog dana, pred očima im puče prostranstvo s nekakvom šumom i oni se tu zaustaviše. Merzuvan uze konja i devu zakla ih, isječe meso na komade i očisti im kosti. Onda dohvati prinčevu odjeću, pocijepa je i umrlja životinjskom krvlju, te i njegov kaftan pocijepa i umrlja krvlju. Najzad sve to pobaca na raskrsnicu. Kada se najedoše, napiše i ponovo otisnuše na put, carević upita mladića zašto je sve ono učinio, a on mu odgovori:
- Znaj, careviću, da će tvoj otac, car Šahraman, ako mu se ne vratiš ni druge noći,uzjahati konja i zaputiti se našim tragom. Kada stigne do one krvi koju sam prolio, kada vidi da ti je košulja pocijepana i krvava, pomislit će da su te presreli razbojnici ili pustinjske zvijeri. Izgubit će svaku nadu i vratit će se u grad. Tako ćemo pomoću lukavstva postići ono što želimo.
- Divno si postupio! - uskliknu Kameruzzeman.
Potom su putovali danonoćno, a Kameruzzeman je tokom cijelog puta jadikovao. Onda
ga obradova blizina njegove drage, te on izgovori stihove:

Hoćeš li surova biti premda te nisam zaboravio, Hoćeš li me odbiti, a tako sam te želio?

Radosti ne imao ako sam te varao, Ne imao te ako sam ti lagao!

Nisam kriv da bih tvoju grubost zaslužio, A ako i jesam, kajući se tebi sam došao.

Čudo je sudbe da ti ostavljaš mene,
A sudba stalno donosi događaje iznenadne.

Tek što Kameruzzeman izgovori stihove, pred njim se pojavi Otočje cara al-Gajura, te se carević silno obradova i zahvali Merzuvanu na svemu onome što je učinio... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

261. noć
Kada nastupi dvije stotine šezdeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je halifa rekao robinji po imenu Kutulkuluba:
- Hoću da mu odsviraš nešto čudesno na tamburi da odagna brige i tugu.
Djevojka odsvira zaista čudesnu melodiju, te halifa upita:
- Šta misliš o glasu ove djevojke, Alauddine?
- Zubejda je imala ljepši glas od njenog, ali ona vještije svira, tako da bi i stijenu uzbudila.
- Sviđa li ti se? - upita halifa.
- Sviđa mi se, zapovjedniče pravovjernih - odgovori mladić, a halifa reče:
- Života mi i mezarja mojih djedova, ona ti je dar od mene, ona i njene djevojke.
Alauddin je mislio da se šali s njim, ali halifa sutradan reče djevojci Kutulkulubi:
- Darovao sam te Alauddinu.
Djevojka se obradova jer je vidjela mladića i dopao joj se. Potom halifa pređe iz saraja u divan, pozva hamale i naredi:
- Prenesite stvari Kutulkulube, a nju i njene djevojke prenesite u nosiljkama u Alauddinovu kuću!
Hamali prenesoše i djevojke i njihove stvari u Alauddinovu kuću, odnosno smjestiše je u njegov dvor. Halifa je do kraja toga dana sjedio u divanu, a kada se divan raspusti, on ode u svoj dvor. Pošto Kutulkuluba uđe u Alauddinove dvore zajedno sa svojim djevojkama kojih bijaše četrdeset, ne računajući evnuhe, ona reče dvojici evnuha:
- Jedan od vas neka sjedi na klupi desno od vrata, a drugi neka sjedi na lijevoj strani.Kada Alauddin dođe, poljubite mu ruke i recite: “Naša gospodarica Kutulkuluba moli
te da dođeš u dvor. Halifa ti poklanja nju i njene djevojke.”
- Slušamo i pokoravamo se - rekoše evnusi i učiniše kako im je naredila.
Kada Alauddin dođe, zateče dva halifina evnuha kako sjede pored vrata. To ga
iznenadi, pa pomisli: “Možda ovo i nije moja kuća! Ako jest, šta li se to događa?!” Čim ga evnusi ugledaše, skočiše, poljubiše mu ruke i rekoše:
- Mi pripadamo halifi, a služimo Kutulkulubu. Ona te pozdravlja i poručuje da ti halifapoklanja nju i njene djevojke, te moli da joj dođeš.
- Recite joj da je dobrodošla, ali dok je ona tu neću ući u dvor u kome je i ona, jer onošto pripada gospodaru nije za sluge. Pitajte je koliki su bili njeni dnevni troškovi kod halife.
Evnusi odoše, prenesoše to djevojci, a ona odgovori:
- Dnevni troškovi su iznosili stotinu dinara.
- Nije baš trebalo da mi halifa daruje Kutulkulubu pa da toliko trošim na nju - rečeAlauddin. - Međutim, nema se kud!
Kutulkuluba provede kod njega nekoliko dana i on joj je svakog dana davao stotinu dinara. Jednog dana, Alauddin ne dođe u divan, te halifa upita vezira Džafera: - Ja sam Kutulkulubu darovao Alauddinu samo zato da ga tješi zbog žene i šta je sad uzrok što nam ne dolazi?
- Zapovjedniče pravovjernih, neko je pravo rekao: Ko sretne svoje drage, zaboraviprijatelje - reče vezir, a halifa će na to:
- Možda ima neko opravdanje što nam ne dolazi. Posjetit ćemo mi njega.
Nekoliko dana prije toga, Alauddin je rekao veziru:
- Žalio sam se halifi na tugu zbog svoje žene Zubejde, a on mi je darovao Kutulkulubu.
- Da te ne voli, ne bi ti je darovao - odgovori vezir. - Jesi li spavao s njom?
- Ne, tako mi Allaha! Ne razlikujem njenu dužinu od širine!
- Zašto? - upita vezir.
- Ono što valja za gospodara nije za slugu.
Nakon toga, halifa i Džafer se prerušiše i posjetiše Alauddina. Kad uđoše u njegovu kuću, Alauddin ih prepozna, pa skoči i poljubi halifi ruku. Halifa uoči tragove tuge na njemu, pa mu reče:
- Zašto tuguješ, Alauddine? Zar nisi spavao s Kutulkulubom?
- Zapovjedniče pravovjernih - odgovori mladić - ono što je dobro za gospodare nezaslužuju sluge. Do sada nisam bio s njom i ne razlikujem njenu dužinu od širine. Uzmi je od mene.
- Htio bih se vidjeti s njom da je upitam kako je - reče halifa, a Alauddin odgovori:
- Slušam i pokoravam se, zapovjedniče pravovjernih.
I halifa ode djevojci...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

262. noć
Kada nastupi dvije stotine šezdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je halifa otišao Kutulkulubi i kada ga ona ugleda, ustade,duboko se pokloni, a halifa je upita:
- Je li bio s tobom Alauddin?
- Nije, zapovjedniče pravovjernih - odgovori ona. - Slala sam po njega s molbom dadođe, ali nije pristao.
Halifa naredi da se djevojka vrati u saraj, a Alauddinu reče:
- Nemoj prestajati da nam dolaziš.
Potom halifa ode kući, a Alauddin prebrodi nekako noć i kad osvanu jutro, on uzjaha i ode u divan, te sjede na mjesto zapovjednika šezdeseterice. Halifa naloži haznadaru da veziru Džaferu da deset hiljada dinara i on mu isplati tu sumu, a onda halifa reče veziru:
- Naređujem ti da odeš na trg robija i da za deset hiljada dinara kupiš Alauddinu jednu djevojku.
Vezir se pokori halifinom naređenju, te povede Alauddina na trg robija. Sticajem okolnosti, bagdadski valija koga je postavio halifa i koji se zvao al-Emir Halid, dođe toga dana na trg da kupi djevojku svome sinu. Evo zbog čega je to činio.
Halid je imao ženu po imenu Hatuna i rodila mu je ružnog sina kome je bilo ime Habazlam Bazaza. Imao je dvadeset godina, a nije znao jahati konje, dok je njegov otac bio hrabar i odvažan čovjek koji je jahao konje i ronio po moru. Jedne noći je Habazlam Bazaza spavao i u snu je imao poluciju, pa je o tome obavijestio majku.
Ona se obradova i ispriča njegovom ocu, zaključivši:
- Želim da ga oženiš, jer sada to zaslužuje.
- Ružno izgleda, smrdi, prljav je i divlji, tako da ga neće htjeti nijedna žena.
- Kupi mu djevojku - reče žena.
Voljom uzvišenog Allaha, toga dana kada su vezir i Alauddin pošli na trg došao je i valija Halid sa svojim sinom Habazlamom Bazazom. I dok su oni bili na trgu, pojavi se jedna lijepa i dražesna djevojka, lijepa struka i skladne građe. Vodio ju je jedan posrednik.
- Traži za nju hiljadu dinara, posredniče - reče vezir.
Posrednik provede djevojku pored valije i čim je Bazaza vidje, izmami mu hiljadu uzdaha, te se zaljubi u nju.
- Babo - reče Bazaza - kupi mi ovu robinju.
Posrednik poče izvikivati, a valija upita kako se djevojka zove. - Zovem se Jasmina odgovori ona.
- Sine - obrati se valija Bazazi - ako ti se dopada, nadmeći se za nju. Posredniče,koliko tražiš za djevojku?
- Hiljadu dinara - odgovori on.
- Ja dajem hiljadu i jedan dinar - ponudi valija.
Onda dođe Alauddin i ponudi dvije hiljade dinara. Kad god bi valijin sin dodao dinar, on bi dodao hiljadu dinara. Na to se valijin sin naljuti i reče:
- Posredniče, ko se to nadmeće sa mnom oko ove robinje?
- Vezir Džafer želi da je kupi za Alauddina Abu-š-Šamata - odgovori posrednik.Alauddin ponudi za djevojku deset hiljada dinara, te mu je vlasnik dade. Alauddin je preuze i reče:
- Oslobađam te radi uzvišenog Allaha.
Zatim sklopi brak s njom i ode kući. Posrednik pođe sa svojom posredničkom provizijom, a onda ga pozva valijin sin i reče mu:
- Gdje je djevojka?
- Kupio je Alauddin za deset hiljada dinara, oslobodio je i vjenčao se s njom.Mladić se rastuži. Bio je veoma nesretan, te se vrati kući bolestan zbog ljubavi prema njoj. Baci se u postelju i prestade jesti. Ljubav i strast su ga sve više spopadale. Kada majka vidje da je bolestan, reče mu:
- Neka te Allah sačuva, sinko, zašto si bolestan? - a sin odgovori:
- Majko, kupi mi Jasminu!
- Kada bude prolazio čovjek s jasminima, kupit ću ti jednu košaricu - na to će majka.
- Nije to jasmin koji miriše, već robinja po imenu Jasmina. Otac mi je nije kupio.
Žena zatim upita muža:
- Zašto mu nisi kupio tu robinju?
- Ono što je za gospodare nije za sluge. Nisam je mogao uzeti, jer ju je kupio Alauddin, zapovjednik šezdeseterice.
Sin im je bivao sve bolesniji, tako da više nije mogao spavati ni jesti, te njegovu majku obavi tuga. Dok je ona tako tužna sjedjela u kući, dođe joj jedna starica po imenu Um Ahmed Kamakim as-Sarik.{46}
Njen sin Sarik probijao je srednje i gornje zidove, čak je surmu krao sa očiju. Od malih nogu je imao te ružne osobine. Kasnije su ga postavili za starješinu straže, a on je nešto ukrao i pao u klopku. Valija ga je ščepao i poslao pred halifu koji je naredio da ga pogube na stratištu. Međutim, Ahmed je tražio da se vezir zauzme za njega, a halifa nikada nije odbijao vezira kada se za nekog zauzimao. Pošto se vezir prihvati toga, halifa ga upita:
- Kako se zauzimaš za nešto što šteti ljudima?
- Zapovjedniče pravovjernih - odgovori vezir - zatvori ga u tamnicu. Onaj ko je gradio tamnicu bio je mudar, jer je tamnica grob za žive i radost za dušmane.
Halifa naredi da ga okuju i da mu napišu na okovima: “Zauvijek i do smrti; bit će
skinuti tek na krvnikovoj klupi.” Staviše ga tako okovanog u tamnicu. Njegova majka je navraćala u kuću emira Halida, odlazila je sinu u tamnicu i govorila mu:
- Nisam li ti govorila da ne radiš ono što je zabranjeno! - a on odgovori:
- Tako je Allah dosudio. Majko, kada odeš valijinoj ženi, zamoli je da se zauzme zamene kod valije.
Eto, ta starica stiže valijinoj ženi koju zateče sa obilježjem tuge, pa je upita:
- Zašto tuguješ?
- Tugujem zbog svoga sina Bazaze.
- Neka ti ga Bog čuva - na to će starica. - Šta mu se dogodilo?
Žena joj ispriča cijelu priču, a starica reče:
- Šta veliš na to ako neko uspije izvući tvoga sina?
- Šta ćeš to učiniti?
- Ja imam sina po imenu Ahmed Kamakim-Kradljivac. Okovan je u tamnici i na njegovim okovima je napisano: “zauvijek i do smrti.” Ti sada ustani, obuci najljepšu odjeću koju imaš i nagizdaj se najljepše što možeš, pa dočekaj muža radosna i s osmjehom. Kada zatraži od tebe ono što muškarci traže od žena, odbij ga i ne daj mu, već reci: “Božijeg li čuda! Kad muškarcu treba nešto od njegove žene, on insistira dok to ne dobije. Međutim, kada ženi treba nešto od muža, on joj to ne ispunjava.” Muž će ti reći: “A šta tebi treba?” Traži da ti se najprije zakune. Kada ti se zakune svojim životom ili Bogom, reci: “Zakuni mi se razvodom.” I ne daj mu dok ti se ne zakune razvodom. Tek kada se tako zakune, reci mu: “Kod tebe u zatvoru ima jedan starješina po imenu Ahmed Kamakim. On ima sirotu majku koja je klečala preda mnom i poslala me k tebi govoreći: “Zamoli ga da se zauzme kod halife da mu oprosti. To mu je sevap.”
- Sa zadovoljstvom - reče mladićeva majka, a kada valija dođe ženi...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

263. noć
Kada nastupi dvije stotine šezdeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je valiji, kada je ušao, njegova žena ispričala sve.
Pošto joj se zakleo razvodom, ona mu je dopustila da bude s njom. Valija je tu noć prespavao, a kad osvanu jutro, okupa se i klanja sabah, pa ode u tamnicu i reče:
- Ahmede Kamakime, kaješ li se zbog onog što si učinio?
- Kajem se Allahu i stidim se onog što sam učinio. Govorim srcem i jezikom. Bože,molim Tvoj oprost! - odgovori Ahmed.
Valija ga pusti iz zatvora, pa ga odvede okovanog u divan. Valija stupi pred halifu, duboko se pokloni pred njim, a halifa ga upita:
- Šta hoćeš, emire Halide?
On izvede pred halifu okovanog Kamakima, pa ga halifa upita:
- Zar si još živ, Kamakime?
- Zapovjedniče pravovjernih - odgovori on - nesretnikov život sporo prolazi.
- Emire Halide - na to će halifa - zašto si ga doveo ovamo?
- Ima sirotu i samohranu majku koja nema nikog osim njega. Pala je na koljena pred tvojim robom moleći ga da se zauzme kod tebe da joj, zapovjedniče pravovjernih, oslobodiš sina okova. On se kaje za ono što je učinio, pa ga možeš postaviti za starješinu straže, kao što je i ranije bio.
- Kaješ li se za ono što si učinio? - upita halifa Kamakima koji odgovori:
- Kajem se pred Allahom, zapovjedniče pravovjernih.
Halifa naredi da dovedu kovača koji mu skinu okove, pa mu halifa preporuči da se lijepo ponaša i vlada. Ahmed poljubi halifinu ruku i izađe u uniformi starješine straže, dok je telal izvikivao njegovo postavljenje.
Ahmed provede neko vrijeme na svojoj dužnosti, a onda njegova majka ode valijinoj ženi koja joj reče:
- Hvala Allahu koji je oslobodio tvoga sina tamnice i koji je još uvijek zdrav i čio! Zašto mu nisi rekla da nešto smisli i dovede onu robinju Jasminu mome sinu Habazlamu Bazazi?
- Reći ću mu - odgovori žena i ode sinu koga nađe pijanog pa mu reče:
- Sine, iz zatvora te nije izvukao niko drugi nego valijina žena koja želi da smisliškako da ubiješ Alauddina Abu-š-Šamata i dovedeš djevojku Jasminu njenom sinu Bazazi.
- To je vrlo lahko - odgovori Ahmed. - Moram još noćas nešto smisliti.
Ta noć bijaše prva u mjesecu i halifa je imao običaj da je provodi s gospođom Zubejdom, a u vezi sa oslobađanjem robinja, robova ili nečeg sličnog. Halifa je također imao običaj da skida carsko ruho, da odlaže tespih, jatagan i carski prsten. Sve je to stavljao na prijestolje u odaji za primanje. Halifa je imao zlatnu lampu sa tri dragulja nanizana na zlatni lančić. Veoma je volio tu lampu. On ostavi evnuhe da čuvaju carsko ruho, lampu i ostale stvari, pa uđe u odaju gospođi Zubejdi.
Ahmed Kamakin-Kradljivac pričeka do ponoći dok ne zasija zvijezda Kanopus i dok sva stvorenja ne zaspaše, te Tvorac spusti na njih svoj zastor. Tada Ahmed uze sablju u desnu ruku, a u lijevu uze kuku i priđe halifinoj odaji za primanje. Namjesti ljestve i baci kuku prema toj odaji u kojoj se kuka zaustavi. Pope se uz ljestve na terasu, podiže kapak od odaje i spusti se. Zateče usnule evnuhe, opi ih bunikom, a onda uze halifino ruho, tespih, jatagan, mahramu, prsten i lampu s dijamantima. Potom napusti mjesto na koje se bio spustio i pođe Alauddinovoj kući.
Alauddin je te noći bio zauzet radostima s djevojkom. Spavao je s njom i ona ostade trudna. Ahmed Kamakim uđe u Alauddinovu sobu, odvali jednu mramornu ploču u dnu odaje, pa pod njom iskopa rupu u koju stavi jedan dio pokradenih stvari, a drugi dio zadrža. Potom namjesti mramornu ploču kako je i bila i napusti sobu razmišljajući: “Sada ću sjesti i napiti se. Lampu ću staviti ispred sebe i pri njenoj svjetlosti ću ispijati čaše.” Zatim ode kući.
Sutradan, halifa ode u odaju i zateče opijene evnuhe. Probudi ih, pa poče pipati rukom, ali ne nađe odjeću, prsten, jatagan, mahramu, ni lampu. Halifa se silno naljuti, pa obuče odijelo jarosti koje bijaše crvene boje i sjede u divan. Tada pristupi vezir, duboko se pokloni i reče:
- Neka Allah sačuva zla gospodara pravovjernih!
- Veliko je zlo! - reče halifa.
- Šta se dogodilo? - upita vezir, a halifa mu ispriča sve šta je bilo. U tom času dojahavalija, a uz njegov stremen bio je Ahmed Kamakim. On vidje da je halifa veoma ljut.
Kada halifa ugleda valiju, reče mu:
- Emire Halide, šta ima novo u Bagdadu?
- Sve je u redu i sigurno.
- Lažeš! - odbrusi mu halifa.
- Zašto, zapovjedniče pravovjernih?
Halifa mu ispriča šta se dogodilo, pa dodade:
- Naređujem da mi sve ono doneseš!
- Zapovjedniče pravovjernih - reče valija - crvi u octu potječu iz njega i u njemu ostaju. Stranac nikako nije mogao dospjeti na to mjesto.
- Ako mi ne doneseš te stvari, pogubit ću te - bio je uporan halifa.
- Prije nego što pogubiš mene, pogubi Ahmeda Kamakima-Kradljivca, jer niko nepoznaje lopove i varalice kao zapovjednik straže.
Ahmed Kamakim ustade i reče:
- Zauzmi se za me kod halife, a ja ti garantiram da ću uhvatiti lopova. Tragat ću zanjim dok ne saznam ko je. Daj mi samo dvojicu kadija i dvojicu svjedoka. Onaj ko je to učinio ne boji se tebe, ni valije, niti bilo koga drugog.
- Dat ću ti što tražiš, ali ćeš najprije pretražiti moj saraj, zatim vezirov, pa sarajzapovjednika šezdeseterice - složi se halifa.
- Pravo govoriš, zapovjedniče pravovjernih - reče Ahmed. - Možda je onaj koji je toučinio neko ko je odrastao u saraju zapovjednika pravovjernih, ili neko iz njegovog bliskog okruženja.
- Života mi - na to će halifa - onaj kod koga se nađu te stvari mora biti pogubljen,makar bio i moj sin!
Tako Kamakim dobi ono što je htio - on uze ferman da može upadati u kuće i pretresati ih...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

264. noć
Kada nastupi dvije stotine šezdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ahmed Kamakim dobio ono što je htio - uzeo je ferman po kome može upadati u kuće i pretresati ih. I on pođe kući noseći štap čija je jedna trećina bila od bronze, jedna od bakra i jedna od željeza. Ahmed pretraži halifin dvorac, zatim dvorac vezira Džafera, pa obiđe kuće dvorjana i vratara dok ne naiđe na Alauddinovu kuću.
Kada ču buku ispred svoje kuće, Alauddin ustade od žene Jasmine pa siđe i čim otvori vrata, ugleda valiju koji je bio u velikoj nedoumici.
- Šta ima novo, emire Halide? - upita Alauddin.
Valija mu ispriča cijeli problem, a mladić reče:
- Uđite u kuću i pretresite je!
- Izvinjavam se, gospodine - pravdao se valija. - Ti si pouzdan i ne dao Bog da pouzdan čovjek ispadne varalica.
- Treba svakako da pretražite moju kuću - bio je uporan Alauddin.
Valija uđe sa kadijama i svjedocima, a onda Ahmed ode u dno sobe, priđe mramoru pod koji je stavio stvari i energično spusti štap na mramornu ploču. Ploča se razbi i pod njom se ukaza nešto sjajno, te starješina uskliknu:
- U ime Allaha i ako Bog da! Sretan je naš dolazak jer nam se otvorilo skrovište! Sićiću da vidim šta ima tamo.
Kadije i svjedoci pogledaše na to mjesto i ugledaše sve nestale stvari. Sastaviše zapisnik navodeći da su našli sve stvari u Alauddinovoj kući. Staviše pečat na zapisnik i narediše da se uhapsi Alauddin. Skinuše mu čalmu s glave, popisaše na jedan spisak svu njegovu imovinu, a Ahmed Kamakim zgrabi robinju Jasminu koja je bila zatrudnjela s Alauddinom. Ahmed je predade svojoj majci govoreći:
- Predaj je al-Hatuni, valijinoj ženi!
Ona preuze Jasminu i odvede je valijinoj ženi. Čim je ugleda Habazlam Bazaza, vrati mu se zdravlje, te on istog časa ustade silno se radujući. Priđe ženi, ali ona trgnu nož iza pojasa i povika:
- Odbij, inače ću ubiti tebe, pa sebe!
Njegova majka Hatuna ciknu:
- Rospijo, pusti mog sina da se tobom zadovolji!
- Kujo! - uzvrati Jasmina. - Po kojem mezhebu se žena može udati za dvojicu
muškaraca, i ko smije pustiti pse da uđu u boravište lavova?!
Mladićeva strast bivala je sve veća. Ljubav i brige iscrpiše ga, tako da prestade jesti i spavati. Onda valijina žena reče Jasmini:
- Rospijo! Ti me tjeraš da tugujem nad svojim sinom! Moram te kazniti! Alauddina ćesigurno objesiti!
- Umrijet ću ljubeći ga! - uzvrati Jasmina. Onda valijina žena ustade, skinu sa Jasminedragocjenosti i svilene haljine i obuče joj odjeću od kostrijeti, pa je postavi u kuhinju da radi kao i ostale sluškinje. Još joj reče:
- Nagradit ću te tako što ćeš cijepati drva, čistiti luk i ložiti vatru ispod lonca!
- Pristajem na svaku kaznu i na svaki posao, ali ne pristajem da vidim tvoga sina!
Allah omekša srca robinjama koje podijeliše njen posao u kuhinji. Toliko o Jasmini. U međuvremenu Alauddina odvukoše zajedno s halifinim stvarima i stigoše s njim u divan.
Dok je halifa sjedio na prijestolju, dovedoše Alauddina sa stvarima.
- Gdje ste našli stvari? - upita halifa.
- Usred kuće Alauddina Abu-š-Šamata - odgovoriše.
Halifu obuze gnjev i on primi stvari, ali ne nađe među njima lampu, pa povika:
- Gdje je lampa, Alauddine?
- Ja nisam krao, nisam ništa uradio ni vidio, niti znam nešto o tome - odgovori Alauddin, ali halifa povika:
- Vjerolomniče! Ja hoću da te približim sebi, a ti me odbijaš; ja ti ukazujem povjerenje, a ti me varaš!
Zatim halifa naredi da objese Alauddina. Valija ga odvede, a telal poče vikati:
- Ovo je nagrada! Ovo je najmanja nagrada za one koji varaju pravovjerne halife!
Ljudi se počeše okupljati oko vješala.
Dotle je Ahmed ad-Denef, Alauddinov starješina, sjedio sa svojim društvom u vrtu. Dok su oni uživali i veselili se, pojavi se jedan vodonoša koji je služio u divanu. On poljubi Ahmedovu ruku i reče:
- Starješino Ahmede, ti bezbrižno sjediš, a gori ti pod nogama!
- Šta se dogodilo? - upita Ahmed.
- Alauddina, tvoga sina po Božijoj volji, odveli su na vješala.
- Kakvo lukavstvo možete smisliti, Hasane Šumane?
- Alauddin nije kriv! To je smicalica nekog dušmana protiv njega - reče Hasan.
- Imaš li kakvu ideju? - upita ad-Denef.
- Treba da ga spasimo s Božijom pomoći - odgovori Hasan Šuman, pa ode u tamnicu ireče tamničaru:
- Daj nam nekoga ko je zaslužio smrt.
Tamničar mu dovede zatočenika koji je više od svih ličio na Alauddina. Hasan mu pokri glavu, a onda ga Ahmed ad-Denef i Ali az-Zejbak iz Kaira preuzeše držeći ga između sebe. U međuvremenu, Alauddina privedoše vješalima, kad Ahmed priđe pa stade na nogu krvniku koji povika:
- Daj mi mjesta da uradim svoj posao!
- Prokletniče, - odgovori ad-Denef - uzmi ovoga čovjeka i njega objesi umjesto Alauddina aš-Šamata. Njemu je učinjena nepravda. Ismaila ćemo iskupiti ovnom.{47}
Dželat preuze onog čovjeka i objesi ga umjesto Alauddina. Potom Ahmed ad-Denef i Ali az-Zejbak uzeše Alauddina među se i odvedoše ga u Ahmedove dvore. Kad stigoše, Alauddin reče:
- Bog te dobrim nagradio, staratelju!
- Alauddine - reče Ahmed - šta si to uradio...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

265. noć
Kada nastupi dvije stotine šezdeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ahmed ad-Denef pitao Alauddina:
- Šta si to uradio? Neka se Allah smiluje onome ko je rekao: “Ne varaj čovjeka kojiima povjerenja u tebe, čak i ako si varalica!” Halifa ti je dao mjesto pored sebe, poklonio ti povjerenje, a ti se tako ponašaš prema njemu i uzimaš njegove stvari! - Najuzvišenijeg mi imena, starješino - reče Alauddin - nisam to ja učinio! Nisam kriv, niti znam ko je to uradio!
- To je učinio neki pravi dušmanin - odgovori Ahmed. - Onaj ko je to uradio dobit ćešto je zaslužio. Međutim, Alauddine, sada više ne možeš ostati u Bagdadu. Carevi ne trpe neprijatelje, sinko. Koga carevi traže, njegovo stradanje dugo traje.
- Kamo da krenem, starješino?
- Odvest ću te u Aleksandriju, jer to je blagoslovljeni grad. Oko njega je zelenilo iklima je ugodna.
- Slušam i pokoravam se, starješino - na to će Alauddin. Onda Ahmed ad-Denef rečeHasanu Šumanu:
- Pazi, kada halifa upita za me, reci da sam otišao u obilazak zemlje.
Zatim izvede Alauddina iz Bagdada i putovali su dok ne stigoše do vinograda i vrtova. Tu ugledaše dva Židova, halifine radnike koji su jahali na mazgama. Ahmed im doviknu:
- Platite čuvarinu!
- Zašto da ti platimo?
- Ja sam čuvar ove doline - odgovori Ahmed i Židovi mu dadoše po stotinu dinara.
Onda ih Ahmed pogubi, uze njihove mazge, pa uzjaha jednu, a drugu dade Alauddinu.
Pošto stigoše u grad Ajas, odvedoše mazge u han u kome i sami prespavaše. Kad osvanu jutro, Alauddin, prodade svoju mazgu, a Ahmedovu povjeri vrataru pa se ukrcaše na jednu lađu u ajaškom pristaništu i stigoše u Aleksandriju. Iskrcaše se s lađe i pođoše na trg. Tu su čuli kako jedan posrednik oglašava prodaju dućana i sobe iznad njega za devet stotina i pedeset dinara.
- Dajem hiljadu dinara - ponudi Alauddin i vlasnik mu prodade. Alauddin uze ključeve i otvori dućan. Zatim otključa sobu i vidje da je prostrta ćilimima i jastucima. Otkri i jednu ostavu u kojoj su bila jedra, katarke, užad, sanduci, vreće pune ljuske i školjki, stremeni, sjekire, noževi, korice za noževe i druge stvari, jer je vlasnik radnje bio antikvar.
Alauddin sjede u dućan, a Ahmed mu reče:
- Sinko, dućan i soba sa svim stvarima sada su tvoje vlasništvo.
Sjedi tu, trguj i nemoj brinuti, jer je uzvišeni Allah blagoslovio trgovinu. Ahmed ostade tu još tri dana, a četvrtog dana pozdravi se s mladićem i reče:
- Ostani ovdje, a ja ću poći i vratit ću se s halifinim pomilovanjem. Vidjet ću i ko ti jenamjestio onu igru.
Zatim otputova u Ajas, pa u hanu uze svoju mazgu i krenu u Bagdad. Kada stiže tamo, srete se s Hasanom Šumanom i njegovom družinom, pa upita:
- Hasane, je li halifa pitao za me?
- Nisi mu bio ni na kraj pameti! - odgovori Hasan.
Ahmed opet stupi u halifinu službu usput se raspitujući. Jednog dana, pratio je kako se halifa obraća veziru Džaferu:
- Vidje li ti, Džafere, šta mi učini Alauddin?!
- Zapovjedniče pravovjernih - odgovori Džafer - nagradio si ga vješanjem, i dobio jeono što je zaslužio.
- Vezire, htio bih poći i pogledati ga obješena.
- Čini kako ti je drago, zapovjedniče pravovjernih - odgovori vezir.
Halifa pođe s vezirom Džaferom na gubilište, pa podiže pogled i vidje obješenog drugog čovjeka, a ne pravog, istinskog Alauddina. Zato reče veziru:
- Ovo nije Alauddin, vezire!
- Kako znaš da to nije on? - upita vezir.
- Alauddin je nizak, a ovaj je visok.
- Obješeni je zaista visok - složi se vezir.
- Alauddin je imao svijetao lik, a ovaj je crn - dodade halifa.
- Zar ne znaš, zapovjedniče pravovjernih - upita vezir - da je smrti svojstveno crnilo?
Halifa naredi da ga skinu s vješala i kada ga skinuše, on vidje da su mu na petama
ispisana imena dvojice šejhova.
- Vezire, reče halifa, Alauddin je bio sunit, a ovo je rafidija.{48}
- Slava Allahu kome je znano i onostrano, a mi ne znamo ni da li je ovo Alauddin ilineko drugi! - čudio se vezir.
Halifa naredi da ga sahrane i kada ga sahraniše, Alauddin pade u duboki zaborav. Za to vrijeme, trajali su ljubav i strast valijinog sina Habazlama Bazaza sve dok nije preminuo i dok ga u zemlju ne sahraniše.
Jasmininoj trudnoći dođe kraj, te ona dobi trudove i rodi mjesecolikog dječaka.
- Kakvo ćeš mu ime nadjenuti? - upitaše je robinje.
- Da je sve u redu s njegovim ocem, on bi mu ime nadjenuo, a ovako ću mu ja nadjenuti ime Arslan.{49}
Jasmina ga je dojila pune dvije godine, a onda ga odbi od sise, te dječak poče puzati i hodati.
Jednog dana, Jasmina je nešto radila u kuhinji, a dječak izađe, ugleda stepenice i pope se uz njih u sobu u kojoj je sjedio emir Halid. On uze dječaka, stavi ga sebi u krilo veličajući Boga zbog onoga što je stvorio i lik mu dao. Zagledavši se u dječakovo lice, emir Halid primjeti da je sličan Alauddinu više nego bilo koje drugo stvorenje. Jasmina se dade u potragu za djetetom, ali ga ne nađe, pa se pope u sobu i vidje emira Halida kako sjedi dok se dječak igrao u njegovom krilu. Allah zasija sjeme ljubavi prema dječaku u emirovom srcu. Dječak se osvrnu, vidje majku i pohrli k njoj, ali ga emir zadrža u naručju govoreći njegovoj majci:
- Priđi, djevojko!
Kada djevojka priđe, valija joj reče:
- Čije je ovo dijete?
- To je moje dijete i plod moga srca - odgovori ona.
- Ko mu je otac?
- Otac mu je Alauddin Abu-š-Šamat, a sada je tvoj sin.
- Alauddin je bio varalica.
- Neka ga Allah sačuva od varanja! Ne dao Bog! - povika Jasmina. - Nemoguće je dapouzdan čovjek bude varalica!
- Kada ovo dijete odraste i upita ko mu je otac, reci mu: “Ti si sin emira Halida,valije i policijskog komandira.”
- Slušam i pokoravam se - odgovori Jasmina.
Nakon izvjesnog vremena, valija Halid priredi sunetluk i odgoji dijete na najbolji mogući način. Zatim dovede dječaku učitelja kaligrafije, učitelja da ga uči čitanju Kur'ana, tako da dječak prouči cijeli Kur'an. Za sve to vrijeme je emira Halida oslovljavao babom.
Valija poče priređivati trke, pa je okupljao konje i učio je dječaka borilačkim vještinama, udaranju mačem i kopljem, dok dječak nije sasvim savladao vještinu jahanja i dok nije postao hrabar. Kada mu bi četrnaest godina, on dobi čin emira. Jednog dana, Arslan se srete s Ahmedom Kamakimom-Kradljivcem i sprijateljiše se. Dječak je odlazio s njim u krčmu, kad jednom vidje kako Ahmed izvadi onu lampu s dijamantima koju je bio uzeo iz halifinih stvari. Ahmed stavi lampu ispred sebe, dohvati čašu i pri sjaju lampe poče piti.
- Starješino, daj mi ovu lampu - reče Arslan.
- Ne mogu ti je dati - odgovori Ahmed.
- Zašto?
- Zato što su zbog nje neki ljudi stradali.
- Ko je stradao zbog lampe? - upita Arslan.
- Bijaše jedan čovjek stigao ovamo i radio je kao zapovjednik šezdeseterice. Zvao seAlauddin Abu-š-Šamat i on je stradao zbog lampe.
- Šta je bilo s njim i zašto je stradao?
- Ti si imao brata po imenu Habazlam Bazaza. U šesnaestoj godini je trebalo da seženi i tražio je od oca da mu kupi djevojku...
Zatim mu Ahmed ispriča cijelu priču, od početka do kraja. Reče mu kako se razbolio Bazaza i šta se dogodilo Alauddinu kome je učinjena nepravda. Arslan pomisli: “Možda je ta robinja Jasmina moja majka, a otac mi može biti samo Alauddin Abu-šŠamat!” I Arslan ode tužan od Ahmeda pa usput srete Ahmeda ad-Denefa. Kada ga adDenef vidje, uskliknu:
- Bože moj, kako samo liči na njega!
- Čemu se tako čudiš, starješino? - upita Hasan Šuman, a ovaj mu odgovori:
- Čudim se izgledu ovog dječaka Arslana. Nevjerovatno liči na Alauddina Abu-šŠamata! - i onda ad-Denef pozva Arslana:
- Arslane!
Dječak se odazva, a Ahmed ga upita:
- Kako ti je ime majci?
- Ime joj je robinja Jasmina.
- Smiri se, Arslane - na to će ad-Denef - jer tvoj otac nije niko drugi nego Alauddin Abu-š-Šamat. Ipak pođi, sinko, svojoj majci i pitaj je ko ti je otac.
- Slušam i pokoravam se - odgovori Arslan, pa ode majci koja na njegovo pitanjeodgovori:
- Tvoj otac je emir Halid - a sin joj reče:
- Moj otac nije niko drugi nego Alauddin Abu-š-Šamat!
Plačući, majka ga upita:
- Ko ti je to rekao, sine?
- Ahmed ad-Denef mi je to rekao - odgovori Arslan i sve joj ispriča.
- Treba da znaš da je tvoj otac Alauddin Abu-š-Šamat. Međutim, nije te on podigao,već emir Halid koji te primio kao svoje dijete. Ako se sretneš s Ahmedom adDenefom, reci mu: “Starješino, Allahom te zaklinjem da se umjesto mene osvetiš ubici moga oca Alauddina!”
Arslan ode od majke i pođe...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

266. noć
Kada nastupi dvije stotine šezdeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Arslan otišao od majke i pošao starješini Ahmedu adDanefu. Kad mu Arslan poljubi ruku, starješina upita:
- Šta je, Arslane?
- Saznao sam i uvjerio se da je moj otac Alauddin. Želim da se umjesto mene osvetišnjegovom ubici.
- Ko ti je ubio oca?
- Ahmed Kamakim - odgovori Arslan.
- Ko ti je to rekao?
- Vidio sam u njega lampu s dijamantima koja je nestala s drugim halifinim stvarima.Kada sam mu tražio da mi da lampu nije pristao, već je rekao: “Zbog nje su neki ljudi stradali”, te mi je ispričao da se on spustio u halifinu sobu, pokrao stvari i stavio ih u kuću moga oca.
- Kad vidiš da emir Halid oblači ratničko ruho, reci mu: “Obuci i mene tako!” Kad pođeš s njim i pred halifom ispoljiš neku vrstu odvažnosti, halifa će ti reći: “Poželi nešto od mene, Arslane!” “Želim da se osvetiš ubici moga oca”, reći ćeš, a halifa će ti kazati: “Tvoj otac je živ. To je emir Halid, valija.” “Moj otac je Alauddin Abu-šŠamat”, odgovorit ćeš,“ a valija Halid me zadužio tako što me je odgojio. ”Potom ispričaj halifi sve što ti se dogodilo s Ahmedom Kamakimom. Zatim kaži: “Zapovjedniče pravovjernih, naredi da ga pretresu, a ja ću mu iz džepa izvući lampu.” - Slušam i pokoravam se - reče Arslan koji zatim nađe emira Halida kako se sprema da pođe u divan, pa mu reče:
- Htio bih da i meni obučeš ratničko ruho kao što je tvoje i povedi me u halifin divan.Halid ga obuče i povede u divan, a halifa s vojskom izađe iz grada. Postaviše logor i svrstaše se u redove, a onda izađoše konjanici s kuglom i topuzima. Jedan vitez udari kuglu topuzom, a drugi vitez mu je vrati.
Među vojnicima se nalazio jedan uhoda koji je bio skovao zavjeru da ubije halifu. On
uze kuglu i udari je topuzom prema halifinom licu, ali je Arslan odbi od halife i onoga što ju je bacio udari njome među pleća, tako da čovjek pade na zemlju, a halifa reče:
- Allah te blagoslovio, Arslane!
Potom svi sjahaše s konja i posjedaše, te halifa naredi da dovedu onoga što je bacio kuglu. Kad ga dovedoše, car upita:
- Ko te je nagovorio na to? Jesi li neprijatelj, ili si lojalan?
- Ja sam neprijatelj - odgovori čovjek - i odlučio sam da te ubijem.
- Zašto? Zar ti nisi musliman?
- Ne, ja sam rafidija.
Halifa naredi da ga pogube, a onda se obrati Arslanu:
- Poželi nešto od mene!
- Želim da se osvetiš ubici moga oca - reče Arslan.
- Tvoj otac je živ i na nogama je.
- Ko je moj otac?
- Emir Halid, valija - odgovori halifa, a Arslan će na to:
- Zapovjedniče pravovjernih, on mi je otac samo po tome što me je podigao, a mojpravi otac nije niko drugi nego Alauddin Abu-š-Šamat.
- Tvoj otac je bio varalica - reče halifa.
- Ne dao Bog da pouzdan čovjek bude varalica! U čemu te je prevario?
- Ukrao mi je ruho i sve s njime.
- Zapovjedniče pravovjernih, ne dao Bog da je moj otac varalica! Kada si ostao bez odijela i kada ti je ono vraćeno, gospodaru, da li si primjetio da ti je vraćena lampa?
- Nismo je našli - odgovori halifa.
- Ja sam je vidio kod Ahmeda Kamakima i tražio sam mu je, ali mi nije dao, već jerekao: “Radi nje su neki ljudi stradali”. Zatim mi je ispričao kako se razbolio Habazlam Bazaza, sin emira Halida, pričao mi je o njegovoj ljubavi prema robinji Jasmini, o tome kako se oslobodio okova, te da je on ukrao odjeću i lampu.
Zapovjedniče pravovjernih, osveti se ti ubici moga oca umjesto mene!
- Uhvatite Ahmeda Kamakima! - povika halifa, a kada ga uhvatiše, halifa upita:
- Gdje je starješina Ahmed ad-Denef?
Ad-Denef stupi pred halifu koji mu zapovijedi:
- Pretresi Kamakima!
On mu stavi ruku u džep i izvadi lampu s dijamantima, a halifa reče:
- Varalico, otkuda ti ova lampa?
- Kupio sam je, zapovjedniče pravovjernih - reče Kamakim.
- Gdje si je kupio? Ko je mogao imati takvu lampu da bi je tebi prodao?
Zatim istukoše Ahmeda Kamakima koji priznade da je ukrao carsko ruho i lampu, te ga
halifa upita:
- Zašto si sve to uradio, varalico? Upropastio si Alauddina koji je bio pouzdan iprovjeren!
Halifa naredi da sprovedu Kamakima i valiju, a valija mu reČe:
- Zapovjedniče pravovjernih, ja sam nedužan, a ti si mi naredio da ga objesim. Nisam znao da je to uradio ovaj prokletnik. Sve su smislili starica, Ahmed Kamakim i moja žena. Ja o tome ništa nisam znao! Zaštiti me, Arslane!
Arslan se zauze za njega kod halife, a onda zapovjednik pravovjernih upita:
- Šta je Allah učinio s majkom ovog dječaka?
- Ona je kod mene - odgovori valija.
- Nalažem ti da narediš svojoj ženi da joj obuće vlastitu odjeću i nakit, te da joj vratipoložaj gospođe. Skini pečat s Alauddinove kuće, a njegovu imovinu vrati njegovom sinu.
- Slušam i pokoravam se - reče valija, pa ode i naredi svojoj ženi koja obuče Jasmininjenu haljinu, a on skide pečat s Alauddinove kuće i predade Arslanu ključeve. Onda halifa reče:
- Poželi nešto od mene, Arslane.
- Želim da me sastaviš s ocem.
- Najvjerovatnije je tvoj otac onaj koga su objesili - rastuži se halifa. - Kunem se daću dati sve što zatraži onome ko me obraduje viješću da je Alauddin još u životu.
U tom času priđe Ahmed ad-Denef, poljubi tlo pred halifom i reče: - Daj mi pomilovanje, zapovjedniče pravovjernih.
- Imaš ga - odgovori halifa.
- Donosim ti radosnu vijest da je Alauddin još uvijek siguran i živ.
- Šta kažeš?! - uzviknu halifa.
- Kunem se tvojom živom glavom da govorim istinu i da sam ga zamijenio drugim čovjekom koji zaslužuje pogubljenje. Njega sam poslao u Aleksandriju i otvorio mu antikvarni dućan.
- Naređujem ti da ga dovedeš! - reče halifa...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

267. noć
Kada nastupi dvije stotine šezdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je halifa rekao Ahmedu ad-Denefu:
- Naređujem ti da ga dovedeš!
- Slušam i pokoravam se - reče Ahmed, a halifa naredi da mu se isplati deset hiljadadinara, te on ode u Aleksandriju. Toliko o Arslanu.
U međuvremenu je Alauddin prodao skoro sve što je bilo u dućanu, tako da ostade vrlo malo robe, između ostalog i jedna kesa. Alauddin razveza kesu i iz nje ispade jedan kamen velik kao šaka. Kamen je bio na zlatnom lančiću i imao je pet krakova s nekim imenima i zapisima nalik na mrave što hmile. Alauddin protare svih pet krakova, ali nije bilo nikakve reakcije, te mladić pomisli: “Možda je to samo običan oniks!”
Alauddin objesi kamen u dućanu i u tom času neki konzul naiđe putem, pa podiže pogled i vidje onaj obješeni kamen. On sjede pred Alauddinov dućan i upita:
- Gospodine, je li ovaj kamen za prodaju?
- Sve što imam za prodaju je - odgovori Alauddin.
- Hoćeš li mi prodati kamen za osamdeset hiljada dinara?
- S Božijom pomoći - odgovori Alauddin, a onda konzul reče:
- Hoćeš li ga prodati za stotinu hiljada dinara?
- Dajem ti ga za stotinu hiljada dinara. Isplati mi novac.
- Ne mogu ti donijeti novac - reče konzul - jer u Aleksandriji ima lopova i stražara.Pođi sa mnom na moju lađu i platit ću ti. Dat ću ti i balu angorske vune, jednu trubu atlasa, trubu kadife i trubu čohe.
Alauddin ustade, zatvori dućan, pošto dade konzulu kamen i predade ključeve komšiji govoreći mu:
- Uzmi ključeve i čuvaj ih, a ja ću poći na lađu s ovim konzulom i donijet ću novac zadragulj. Ako se zadržim, a dođe ti starješina Ahmed ad-Denef koji me je smjestio ovdje, daj njemu ključeve i prenesi mu to.
Zatim Alauddin ode s konzulom na lađu i kada ga ovaj ukrca, posadi ga na stolicu i reče:
- Donesite novac.
Konzul dade Alauddinu pet svežnjeva novčanica koje mu je obećao, pa mu se obrati: - Gospodine, pričini mi zadovoljstvo tako što ćeš pojesti neki zalogaj i popiti malo vode.
- Ako imaš vode, daj mi da pijem.
Konzul naredi da donesu piće u kome bijaše bunika i kada Alauddin popi, opruži se na leđa. Mornari podigoše most, spustiše kuke i razapeše jedra, pošto vjetar bijaše povoljan, te se začas nađoše nasred mora. Kapetan naredi da iznesu Alauddina iz donjeg dijela lađe, te ga iznesoše i dadoše mu da ušmrkne neko sredstvo protiv bunike. Nakon toga, Alauddin progleda i upita:
- Gdje se nalazim?
- Sa mnom si, svezan. Da si kazao: “Allah će pomoći”, još bolje bih te sredio.
- Čime se baviš? - upita Alauddin.
- Ja sam kapetan i hoću da te vodim onoj koja mi je draga srcu.
Dok su oni tako razgovarali, pojavi se lađa na kojoj je bilo četrdeset trgovaca muslimana. Kapetan usmjeri svoju lađu prema njima, pa baci kuke na njihovu lađu, ukrca se na nju sa svojim ljudima i opljačkaše je. Prisvojiše lađu i odvezoše je u grad Ðenovu. Kapetan s kojim je bio Alauddin priđe kapiji dvora, kad se pojavi jedna pokrivena djevojka i upita:
- Jesi li donio kamen i doveo njegovog vlasnika?
- Dovezao sam ih - odgovori kapetan.
- Donesi kamen.
Kapetan joj dade kamen, pa ode u luku gdje poče pucati iz topova u čast sretnog dolaska, te vladar toga grada saznade da je kapetan stigao i pođe mu u susret.
- Kako je bilo na putu? - upita ga vladar.
- Bilo je vrlo ugodno. Na putovanju sam stekao i jednu lađu na kojoj je bilo četrdeset i jedan muslimanski trgovac.
- Izvedi ih u grad u željeznim okovima - reče vladar i kapetan izvede trgovce među kojima je bio i Alauddin. Car i kapetan pojahaše konje ispred njih dok ne stigoše u carsko vijeće. Dovedoše prvog zarobljenika koga car upita.
- Odakle si, muslimane?
- Iz Aleksandrije - odgovori on.
- Pogubi ga, krvniče! - naredi car, a krvnik ga udari mačem i odrubi mu glavu.
Tako bi sa drugim, trećim, i sa svih četrdeset ljudi. Alauddin je bio posljednji. Duboko pateći zbog njih, mislio je: “Neka ti se Allah smiluje, Alauddine. Došao ti je kraj!”
- Iz koje si ti zemlje? - upita car.
- Iz Aleksandrije - odgovori Alauddin.
- Odrubi mu glavu, krvnice! - reče car i dželat podiže ruku s mačem namjeravajući daudari po vratu Alauddina, kad se u tom času pojavi jedna starica dostojanstvenog izgleda. Ona dođe pred cara koji ustade iz poštovanja prema njoj, a starica reče: - Zar ti nisam rekla, care, kada dođe kapetan sa zarobljenicima, da se sjetiš manastira s jednim ili dva zarobljenika koji bi posluživali u crkvi?
- Kamo sreće da si malo ranije došla, majko! Ali, uzmi ovoga zarobljenika što jepreostao.
Ona se okrenu prema Alauddinu:
- Hoćeš li ti posluživati u crkvi, ili da te ostavim caru da te ubije?
- Posluživat ću u crkvi - odgovori Alauddin, a ona ga uze i odvede iz divana uputivšise prema crkvi. Alauddin je upita:
- Šta ću raditi?
- Ujutro ćeš uzeti pet mazgi, odvesti ih u šumu, usjeći ćeš drva i donijeti ih u manastirsku kuhinju. Poslije toga ćeš smotati tepihe, pomesti i obrisati tepihe i mramorne ploče, pa ćeš onda vratiti tepihe tamo gdje su bili. Uzet ćeš pola mjere žita, očistiti ga, samljeti i zamijesiti, pa ćeš napraviti dvopek za manastir. Potom ćeš uzeti mjeru leće, očistiti je, samljeti i skuhati. Onda ćeš napuniti četiri cisterne vode ulijevajući vodu iz bačvi i napunit ćeš tri stotine šezdeset i šest posuda i u njima ćeš natopiti dvopek koji ćeš preliti kuhanom lećom. Onda ćeš odnijeti po jednu zdjelu svakom monahu ili patrijarhu.
- Vrati me caru da me ubije, jer je i to bolje od takvog služenja - reče Alauddin.- Budeš li obavljao tu službu kako valja, spasit ćeš se smrti - odgovori starica. - Ako je pak ne budeš obavljao valjano, prepustit ću te caru da te pogubi.
Alauddin sjede moren brigama. U crkvi je bilo deset sakatih slijepaca i jedan od njih reče mu:
- Donesi mi posudu!
Alauddin mu donese posudu u koju slijepac obavi veliku nuždu i reče mu:
- Izbaci izmet! - i Alauddin izbaci, a slijepac reče:
- Isus te blagoslovio, crkveni slugo!
Tada se pojavi starica koja upita Alauddina:
- Zašto ne radiš svoj posao u crkvi?
- Koliko ruku treba da imam da bih obavio sav taj posao?
- Luđače! - reče starica. - Nisam te dovela ovamo da služiš. Nego, sinko, uzmi ovajštap koji je od bakra i na vrhu ima križ, pa izađi na ulicu i kada te sretne gradski valija reci mu: “Pozivam te da služiš u crkvi radi Isusa Krista.” Neće ti se suprotstaviti. Neka uzme pšenicu, neka je očisti i samelje, pa neka umijesi dvopeke. Ko god ti se bude suprotstavljao, udri ga i nikoga se ne boj."
- Slušam i pokoravam se - reče Alauddin i uradi kako mu je kazala starica. Tjerao jena rad malo i veliko punih sedamnaest godina. Dok je on jednom sjedio u crkvi, uđe starica i reče mu:
- Izlazi iz samostana!
- Kamo da idem? - upita Alauddin.
- Prenoći u krčmi, ili kod nekog od svojih prijatelja.
- Zašto me tjeraš iz crkve?
- Marija, kćer cara Jovana, vladara ovoga grada, želi doći u crkvu da je posjeti i netreba da joj se neko nađe na putu.
Alauddin se povinova staričinim riječima, pa ustade pretvarajući se da odlazi iz crkve, ali je mislio: “Bože, da li je carska kćer poput naših žena, ili je ljepša? Neću otići dok je ne vidim.” I on se sakri u jednu sobu čiji prozor je gledao u crkvu.
Dok je on osmatrao, pojavi se carska kćer. Čim je vidje, izmami mu hiljadu uzdaha, jer mu se učini da je poput punog mjeseca kada se pojavi iza oblaka. U njenoj pratnji je bila jedna djevojka...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

268. noć
Kada nastupi dvije stotine šezdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Alauddin, posmatrajući carevu kćer, ugledao jednu djevojku u njenoj pratnji. Princeza je govorila toj djevojci:
- Baš si nas zabavila, Zubejdo!
Alauddin pažljivo pogleda ženu i uoči da je to njegova žena Zubejda al-Udijja koja je bila umrla. Onda princeza reče Zubejdi:
- Hajde, odsviraj nam nešto na tamburi!
- Neću ti svirati ništa dok mi ne ispuniš želju i ne održiš obećanje koje si mi dala reče Zubejda.
- Šta sam ti obećala?
- Obećala si da ćeš me sastaviti s mojim mužem Alauddinom Abu-š-Šamatom, vjernim i pouzdanim.
- Smiri se, Zubejdo, i odsviraj nam nešto kako bi nam bio još slađi susret s tvojim mužem Alauddinom.
- Gdje je on? - upita Zubejda.
- On je tamo, u onoj sobi, i sluša kako razgovaramo.
Zubejda tako zasvira na tamburu da bi nepomično stijenje zaigralo, a kada to ču Alauddin, u njemu se nešto uzburka, te on izađe iz sobe i pohrli prema dvjema ženama. Zagrli svoju Zubejdu koja ga prepozna, pa se zgrabiše i padoše na zemlju omamljeni. Princeza Marija priđe, poprska ih ružinom vodicom i osvijesti ih, pa reče:
- Bog vas je sjedinio.
- Tvojom ljubavlju, gospođice - reče Alauddin, pa se obrati ženi Zubejdi: - Ti siumrla, Zubjedo, i sahranili smo te! Kako si oživjela i došla ovamo?
- Nisam umrla, gospodine, već me je ugrabio jedan zli džin i donio me ovamo. Što setiče one koju ste sahranili, to je demonica koja je poprimila moje obličje pretvarajući se da je mrtva. Pošto ste je sahranili, ona je razvalila mezar, izašla iz njega i otišla da služi svoju gospodaricu Mariju, carevu kćer. Ja sam pak bila ošamućena, a kada sam otvorila oči, otkrila sam da se nalazim pored Marije, careve kćeri, evo ove. Pitala sam je: “Zašto si me dovela ovamo?”, a ona mi je odgovorila: “Obećan mi je brak s tvojim mužem Alauddinom Abu-š-Šamatom. Pristaješ li, Zubejdo, da mu uz tebe budem druga žena; da on sa mnom bude jednu noć, a jednu s tobom?” “Vrlo rado, gospođice, ali gdje je moj muž?” “Njemu je na čelu zapisano ono što mu je Allah odredio, i kada se ispuni što mu je na čelu zapisano, on mora doći na ovo mjesto. Mi ćemo se tješiti što nismo s njim pjevajući i svirajući na instrumente dok nas Allah ne sastavi s njim.” Ostala sam kod nje toliko dugo dok me Allah nije sjedinio s tobom u ovoj crkvi.
Onda se Marija obrati Alauddinu:
- Gospodine Alauddine, prihvaćaš li da ti budem druga žena i da ti budeš moj muž?
- Ti si kršćanka, a ja sam musliman. Kako onda da se oženim tobom?
- Ne dao Bog da sam nevjernica! - uskliknu Marija. - Ja sam muslimanka i već jeosamnaest godina kako se čvrsto držim islama kloneći se svake druge vjere.
- Gospođice, ja želim da idem u svoju zemlju.
- Na tvome čelu sam vidjela napisano ono što moraš ispuniti i postići ćeš svoj cilj.Tako vidim, Alauddine, da imaš sina po imenu Arslan. On sada sjedi na tvome mjestu pored halife i ima osamnaest godina. Znaj da je istina izbila na vidjelo i laž je ustuknula. Naš Gospodar je podigao zastor sa onog koji je pokrao halifine stvari. To je Ahmed Kamakim-Kradljivac, varalica koji je sada zatočen u tamnicu u okovima. Znaj da sam ti ja poslala onaj kamen i stavila ga u kesu koja je bila u tvome dućanu. Ja sam poslala kapetana koji je doveo tebe i donio kamen. Taj kapetan me voli i hoće da me obljubi, ali mu se nisam dala, već sam mu rekla: “Podat ću ti se tek onda kada mi doneseš kamen i dovedeš njegovog vlasnika!” Dala sam mu stotinu kesa novaca i poslala ga kao trgovca, a zapravo je kapetan. Kada su te doveli na gubilište, pošto su pogubili četrdeset zarobljenika s kojima si bio, poslala sam ti ovu staricu.
- Bog ti dao svako dobro! - reče Alauddin.
Potom Marija (Merjema) pred njim potvrdi svoj prelazak na islam i pošto se Alauddin uvjeri u njenu iskrenost, reče:
- Kaži mi kakvu vrijednost ima ovaj kamen i odakle je?
- On je iz jednog posebnog blaga i ima pet svojstava koja će nam biti od koristi u nevolji. Moja nena, majka moga oca, bila je čarobnica koja je odgonetala simbole i prisvajala ono što se nalazi u blagu. Tako se dočepala i ovog kamena, a kada sam ja odrasla i ušla u četrnaestu godinu života, proučila sam Evanđelje i druge knjige, te sam naišla na ime Muhammeda, Bog mu se smilovao i spasio ga, u četiri knjige: u Tori, Evanđelju, Zeburu i Kur'anu. Povjerovala sam u Muhammeda i primila sam islam spoznavši vlastitim razumom da treba obožavati samo uzvišenog Allaha, te da Gospodar ljudi ne prihvaća ni jednu vjeru osim islama. Kada se moja nena razboljela, poklonila mi je ovaj kamen i upoznala me sa njegovih pet svojstava. Prije nego što je umrla, moj otac joj je rekao: “Pogledaj mi dasku u pijesku{50} i vidi kakav će mi život biti, te šta će mi se dogoditi.” “Onaj koji je daleko{51} poginut će od ruke jednog zarobljenika koji će doći iz Aleksandrije.” Tada se car zakle da će pogubiti svakog zarobljenika koji dođe iz Aleksandrije i obavijesti kapetana o tome, pa mu još reče: “Moraš napadati muslimanske lađe i svakoga ko je iz Aleksandrije treba da ubiješ ili da ga meni dovedeš.” Kapetan se povinova njegovom naređenju, tako da je pobio ljudi koliko ima vlasi u glavi. Moja nena umre, a ja počnem gledati svoju sudbinu u pijesku i pomislih: “De da vidim ko će se oženiti sa mnom!” Ispade da me neće oženiti niko drugi nego Alauddin Abu-š-Šamat, pouzdani i povjerljivi. To me veoma iznenadilo i čekala sam vrijeme kada ću se naći s tobom.
Alauddin se zatim oženi njome i reče:
- Želim poći u svoju domovinu.
- Ako je već tako, povedi i mene - reče Merjema, pa ga sakri u jednu sobu u dvoru iode svome ocu koji joj reče:
- Kćeri moja, danas sam veoma neraspoložen. Sjedi da se zajedno opijemo!
Car zasjede, poruči piće, a ona mu poče puniti čaše i pojiti ga dok više nije znao za se. Zatim mu stavi buniku u čašu koju car ispi i opruži se koliko je dug. Nakon toga, Merjema ode Alauddinu, izvede ga iz sobe i reče:
- Tvoj neprijatelj se opružio i sad čini s njim šta hoćeš. Napila sam ga i omamilabunikom.
Alauddin ode i vidje omamljena čovjeka, pa ga čvrsto sveza i okova i dade mu sredstvo protiv bunike, te on dođe k sebi...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

269. noć
Kada nastupi dvije stotine šezdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Alauddin dao caru, Merjeminom ocu, sredstvo protivbunike, te on dođe k sebi i vidje kako Alauddin i njegova kćer sjede na njegovim grudima.
- Kćeri moja - reče joj car - zar tako postupaš sa mnom?!
- Ako sam ti kćer, primi islam jer sam ga ja primila. Meni se ukazala istina i ja jeslijedim, a bježim od neistine. Okrenula sam svoje lice Allahu, gospodaru svjetova. Odbijam svaku vjeru koja je u suprotnosti sa islamom, bilo na ovome ili na onom svijetu. Ako primiš islam, bit će to sjajno, a ako ne primiš islam, bolje ti je da pogineš nego da živiš.
Alauddin mu poče isto to savjetovati, ali car odbi buneći se, te Alauddin potegnu handžar i prekla ga od uha do uha. Potom na jednom komadu papira napisa šta se dogodilo i stavi mu papir na čelo. Najzad uze ono što je bilo lahko za nošenje i što je bilo skupocjeno, pa njih dvoje izađoše iz dvorca uputivši se u crkvu. Merjema donese
kamen, stavi ruku na onu njegovu stranu na kojoj je bila urezana postelja i protrlja je, kad se pred njom nađe postelja. Merjema, Alauddin i njegova žena Zubejda sjedoše na krevet, pa Merjema izgovori:
- Zaklinjem te imenima zapisanim na ovome kamenu, njegovim zapisima i učenim knjigama da nas podigneš!
Krevet se podiže i ponese ih do jedne doline u kojoj je bilo sitnog rastinja. Onda Merjema podiže prema nebu četiri preostale strane kamena, a stranu na kojoj je bio urezan krevet okrenu prema zemlji, te se krevet spusti na tlo. Zatim stranu na kojoj je bio urezan šator protrlja rukom i izgovori:
- Neka se u ovoj dolini podigne šator!
I šator se podiže, te oni posjedaše u njega. Ta dolina bijaše, zapravo, neplodna, bez bilja i vode, te Merjema okrenu one četiri strane kamena prema nebu i izgovori: - Zaklinjem te Allahovim imenima da ovdje bude drveća i neka se uz njega mreška more!
Istog trena stvori se drveće, a kraj njega šumno more čiji su se valovi sudarali. Na tome moru oni uzeše abdest, pa klanjaše i napojiše se. Zatim Merjema okrenu druge tri strane kamena na kojima je bila urezana sofra s hranom i izgovori:
- Zaklinjem te Allahovim imenima da se postavi sofra!
I postavi se sofra na kojoj su bile sve vrste najbolje hrane. Oni se najedoše i napiše radujući se i veseleći.
U međuvremenu, carev sin dođe da probudi oca, ali ga zateče ubijenog i nađe pisamce koje je napisao Alauddin. Carević pročita pismo i shvativši šta piše u njemu, dade se u potragu za sestrom, ali je ne nađe, pa ode starici u crkvu i upita je za sestru.
- Od jučer je nisam vidjela - odgovori starica, a carević ode vojnicima i povika:
- Svi na konje!
Zatim im reče šta se dogodilo, te oni uzjahaše konje i putovali su dok se ne približiše onom šatoru. Merjema se osvrnu i vidje prašinu kako je zakrila obzorje, a kada se prašina sleže, iz nje se pojavi njen brat i vojska koja je vikala:
- Kamo ćete? Mi smo vam za petama!
Tada žena upita Alauddina:
- Jesi li čvrst u borbi?
- Kao drveni klin u mekinjama: ne znam se boriti ni ratovati, ne znam ništa o sabljamai kopljima.
Merjema izvadi onaj kamen, protrlja stranu na kojoj je bio urezan znak konja i viteza, kad se s kopna pojavi vitez koji se mačem borio s vojnicima dok ih nije razbio i dok se ne dadoše u bijeg.
- Hoćeš li da putujemo u Kairo ili Aleksandriju? - upita zatim Merjema Alauddina.
- U Aleksandriju - odgovori on, te sjedoše na krevet. Žena izgovori one riječi i u tren oka nađoše se u Aleksandriji. Alauddin ih smjesti u jednu pećinu, a on ode u Aleksandriju. Donese im odjeću i obuče ih, pa ih odvede u svoj dućan, u sobu. Onda im donese ručak, kad se pojavi starješina Ahmed ad-Denef koji je dolazio iz Bagdada. Alauddin ga ugleda na putu, pa ga zagrli, pozdravi i poželje mu dobrodošlicu. Ahmed ad-Denef mu saopći radosnu vijest da ima sina Arslana koji je već ušao u dvadesetu godinu. Alauddin zatim ispriča njemu sve što mu se sve zbivalo, od početka do kraja, pa ga povede u svoj dućan. Ahmed je bio zabezeknut.
Prespavaše tu noć, a sutradan Alauddin prodade dućan i novac stavi uz onaj koji je već imao. Potom Ahmed kaza Alauddinu da ga traži halifa.
- Ja idem u Kairo - reče Alauddin. - Hoću da pozdravim oca, majku i rođake.
Onda svi posjedaše na onaj krevet i odletješe u sretni Kairo. Spustiše se u Žutu ulicu, jer je njihova ulica bila u tome kvartu. Alauddin pokuca na vrata svoje kuće, a majka upita:
- Ko bi mogao biti pred vratima kad smo izgubili voljene?
- Ja sam, Alauddin!
Rođaci izađoše i zagrliše ga, a onda on uvede svoje žene i unese stvari koje je imao. Uvede i Ahmeda ad-Denefa, te ostadoše tu da se odmaraju tri dana. Nakon toga, prohtje mu se da ide u Bagdad, a otac mu reče:
- Ostani kod mene, sine.
- Ne mogu bez svoga sina Arslana - odgovori Alauddin, pa uze oca i majku i povedeih u Bagdad. Ahmed ad-Denef ode halifi i obradova ga viješću o Alauddinovom dolasku. Ispriča halifi sve o njemu, te mu halifa pođe u susret vodeći Alauddinovog sina Arslana. Pošto izgrliše Alauddina, halifa naredi da dovedu Ahmeda KamakimaKradljivca i kada ovaj stiže, halifa reče:
- Alauddine, tvoj dušman ti je na raspolaganju!
Alauddin potegnu sablju, udari Ahmeda Kamakima i odrubi mu glavu. Nakon toga, halifa priredi veliku gozbu u Alauddinovu čast, dovede kadije i svjedoke i vjenča Alauddina s Merjemom. Kada Alauddin ode s njom u đerdek, otkri da je Merjema biser još neprobušeni. Potom halifa postavi njegovog sina Arslana za zapovjednika šezdeseterice i sve ih bogato dariva. Živjeli su najsretnijim i najugodnijim životom dok im ne dođe Rušiteljica Užitaka i Razbijačica Skupova.
PRIČE O VELIKODUŠNIMA
Hatim al-Taija
Ima veoma mnogo priča o velikodušnima. Jedna od njih je ona koja se pripovijeda o Hatimu at-Taiji.
Kada je Hatim umro, sahraniše ga na vrhu planine i na njegovom mezaru podigoše dva vodoskoka od kamena u obliku djevojaka sa raspuštenim kosama, također od kamena. Podno te planine tekla je rijeka i putnici bi, silazeći, po svu noć čuli neku viku, od večeri do jutra. Ujutro nisu nalazili nikoga osim djevojaka načinjenih od kamena. Kada kroz tu dolinu naiđe Zu-l-Kurra, car Himjarita,{52} napuštajući svoje pleme, on zanoći na tome mjestu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

270. noć
Kada nastupi dvije stotine sedamdeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Zu-l-Kurra, nailazeći kroz dolinu, zanoćio na tome mjestu. Kada je prišao bliže, začuo je krik i upitao je:
- Kakva je to kuknjava na planini?
- Tamo je mezar Hatima at-Taije, a na mezaru su dva kamena vodoskoka i figure djevojaka od kamena s raspuštenom kosom, također od kamena. Na tome mjestu prolaznici svake noći čuju krike.
Onda Zu-l-Kurra, car Himjarita, rugajući se Hatimu-at-Taiji, reče:
- Hatime, noćas smo tvoji gosti, a prazni su nam želuci!
Poslije ga savlada san, pa se probudi, preplašen, i povika:
- Arapi, dolazite ovamo da vidite moju devu!
Kada ljudi dođoše, vidješe kako se njegova deva batrga, pa je preklaše, isjekoše je i pojedoše meso, a zatim ga upitaše zašto se to dogodilo. Zu-l-Kurra odgovori:
- Zaspao sam i onda ugledao Hatima at-Taiju kako mi u snu dolazi sa sabljom i veli: “Došao si mi, a ja nemam ništa!” Onda udari sabljom moju devu i da je niste preklali, sigurno bi crkla.
Kad osvanu jutro, Zu-l-Kurra uzjaha devu jednog od svojih prijatelja koga posadi iza sebe.
Kada bi podne, on ugleda jahaČa na devi, a u ruci je vodio drugu devu.
- Ko si ti? - upitaše jahača.
- Ja sam Adi, sin Hatima al-Taije - odgovori on. - A gdje je Zu-l-Kurra, zapovjednik Himjarita?
- Evo me - odgovori Zu-l-Kurra.
- Uzjaši ovu devu umjesto svoje, jer tvoju devu je zaklao moj otac za tebe.
- Ko ti je to rekao? - upita Zu-l-Kurra.
- Dok sam noćas spavao, došao mi je otac u snu i rekao mi: “Adi, došao mi je u gostecar Himjarita, Zu-l-Kurra, pa sam mu zaklao njegovu devu. Zato ga stigni s devom i neka je uzjaše. Učinio sam to jer nisam imao ništa.”
Zu-l-Kurra uze devu čudeći se darežljivosti Hatima, živog i mrtvoga.
Man ibn Zaida
Priča se da je Man ibn Zaida jednoga dana bio u lovu, pa je ožednio, ali njegovi momci nisu mogli naći vodu. I dok su oni tražili vodu, odjednom se pojaviše tri djevojke koje priđoše Manu ibn Zaidu noseći tri mješine vode...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

271. noć
Kada nastupi dvije stotine sedamdeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su djevojke prišle Manu noseći tri mješine vode.On zamoli da mu daju vode da se napije, te ga djevojke napojiše, a zatim zatraži od svojih momaka nešto što bi mogao dati djevojkama, ali oni nisu imali novaca. Zato Man dade svakoj djevojci po deset strijela iz svog tobolca. Strijele su imale zlatne vrhove. Onda jedna djevojka reče svojoj drugarici:
- Tako velikodušan može biti samo Man ibn Zaida. Neka mu svaka od vas kao pohvalnicu izgovori nekoliko stihova.
I prva djevojka reče:

Zlatne vrhove on napravi svojim strijelama Da darežljiv i plemenit ratuje s dušmanima.

Strijele lijek donose ranjenima, A one u grobu on oblaže pokrovima.

Druga djevojka reče:

To je ratnik čije darežljive ruke Plemenitošću i dobrotom grle druge.

Vrhove strijela svojih od zlata je salio Da ga ni rat od dobrote ne bi odvratio.

Zatim treća djevojka reče:

U darežljivosti svojoj dušmane gađa strijelama
Sa čistim zlatom na njihovim vrhovima

Da ih za liječenje ranjeni može trošiti I da se poginulim pokrov može kupiti.

* * *

Pripovijeda se da je Man ibn Zaida sa svojim ljudima pošao u lov, pa im se približio čopor gazela. Lovci se raspršiše tjerajući gazele i Man se izdvoji za jednom gazelom. Kada je ulovi, sjaha s konja i zakla je, a onda ugleda nekog čovjeka kako iz stepe stiže prema njemu jašući na magarcu. Man uzjaha svoga konja i sačeka čovjeka, pozdravi ga, pa upita:
- Odakle dolaziš?
- Iz zemlje Kudaa. U njoj su već nekolike godine bile nerodne, ali je ova ponijela.Posijao sam krastavce koji su rodili prije vremena, pa sam obrao one za koje sam mislio da su najbolji i pošao sam emiru Manu ibn Zaidu, jer je on poznat po plemenitosti i dobroti, o čemu se pripovijeda.
- Koliko se nadaš da ćeš dobiti od njega? - upita Man.
- Hiljadu dinara.
- A ako ti kaže da je to mnogo?
- Onda pet stotina dinara - odgovori došljak.
- Ako ti kaže da je i to mnogo?
- Onda tri stotine dinara.
- A ako kaže: mnogo je?
- Dvije stotine dinara.
- Ako ti kaže da je i to mnogo?
- Stotinu dinara.
- Ako kaže da je mnogo?- Pedeset dinara.
- Ako kaže da je mnogo?
- Onda trideset dinara.
- Ako kaže da je i to mnogo?
- Onda ću ja utjerati svog magarca u njegov harem i vratit ću se porodici praznih šaka.Man se nasmija beduinovim riječima, pa podbode konja dok ne stiže vojnike, sjaha pred svojom kućom i reče stražaru:
- Kada ti dođe jedan čovjek na magarcu noseći krastavce, uvedi mi ga.
Nedugo zatim, taj čovjek dođe i stražar ga pusti da uđe. Kad stiže emiru Manu, nije prepoznao da je to onaj čovjek koga je sreo u stepi zbog njegovog veličanstvenog izgleda i zbog mnoštva slugu, te zbog toga što je sjedio na prijestolju svoga carstva, dok su sluge stajale s njegove desne i lijeve strane, te ispred njega.
Pošto došljak pozdravi emira, ovaj mu reče:
- Šta te dovodi ovamo, brate Arapine?
- Uputio sam se emiru i donio sam mu krastavce kada im nije vrijeme.
- Koliko očekuješ da dobiješ od mene?
- Hiljadu dinara - odgovori došljak.
- To je mnogo - reče Man.
- Pet stotina dinara - na to će došljak.
- Mnogo je.
- Tri stotine dinara.
- Mnogo je.
- Dvije stotine dinara.
- Mnogo je.
- Stotinu dinara.
- Mnogo je.
- Pedeset dinara.
- Mnogo je.
- Trideset dinara.
- Mnogo je.
- Tako mi Boga - najzad će došljak - onaj čovjek što me je sreo u stepi bio je baksuz! Zar ćeš mi dati manje od trideset dinara?
Man se nasmija i ušuti. Beduin shvati da je upravo to onaj čovjek koji ga je sreo u stepi, pa reče:
- Gospodine, ako mi ne daš trideset dinara, magarac je, eno, svezan pred kapijom, aevo i Mana koji sjedi!
Man se zavali od smijeha, pa pozva pomoćnika i reče mu:
- Daj mu hiljadu dinara, i pet stotina dinara, i tri stotine dinara, i dvije stotine dinara, istotinu dinara, i pedeset dinara, i trideset dinara, a magarac neka ostane svezan na
svome mjestu.
Beduin je bio izvan sebe, jer je dobio dvije hiljade stotinu osamdeset dinara. Neka im se Allah smiluje svima!
Neki gradovi Andaluzije koje je osvojio Tarik ibn Zijad*
* Tarik ibn Zijad je 711. godine prešao sa afriČkog na evropsko tlo (preko moreuza koji je po njemu dobio ime) i započeo osvojenje Španije (Andaluzija) koja je vijekovima bila pod arapskomuslimanskom upravom.

- Čula sam, sretni care, da je bio jedan grad koji se zvao Labta. Bio je to centar vlastiEvropljana, a u njemu se nalazio jedan dvorac koji je uvijek bio zatvoren. Kad god bi umro jedan car, a na vlast stupio drugi, stavio bi čvrst katanac na dvorac, tako da se na kapiji našlo dvadeset i četiri katanca - od svakog cara po jedan.
Nakon svih njih, na vlast stupi jedan čovjek koji nije bio iz carske kuće i on htjede otključati te katance da vidi šta ima u dvorcu, ali ga spriječiše državni velikodostojnici koreći ga i grdeći. Međutim, on je sve to odbijao govoreći:
- Moram otvoriti taj dvorac!
Prvaci uložiše sve dragocjenosti, novac i blago ne bi li ga nagovorili da ne otvara dvorac, ali car nije odustajao...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

272. noć
Kada nastupi dvije stotine sedamdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su podanici toga carstva, davali caru sve blago i dragocjenosti koje su imali da ne otvara dvorac, ali on nije odustajao. Najzad on skinu katance, otvori kapiju i ugleda likove Arabljana na konjima i devama, sa turbanima, opasani sabljama i sa dugim kopljima u rukama. Zatim car nađe jednu knjigu u dvoru, poče je čitati i vidje da u njoj piše: “Kada se otvore ova vrata, ovu zemlju će osvojiti Arapi koji izgledaju kao na ovim slikama. Čuvajte se, i još jednom se čuvajte da dvorac otvorite!”
Taj grad nalazio se u Andaluziji i te godine osvojio ga je Tarik ibn Zijad, u vrijeme vladavine Velida ibn Abdulmelika koji je pripadao dinastiji Umajada. Car u tome gradu umoren je najgorom smrću, zemlja mu je opljačkana, zarobiše im mladiće i žene i pokupiše sva njena blaga.
Tarik nađe u tome gradu velika blaga, između ostalog stotinu sedamdeset kruna s biserima i draguljima, nađe drago kamenje i jedan dvor u kome bi se konjanici mogli kopljima dobacivati; nađe zlatno i srebreno posuđe koje se ne da ni opisati; nađe sofru
koja je pripadala Božijem poslaniku Sulejmanu, sinu Davudovu, neka ga Allah spasi, i ta sofra, prema predanju, bila je od zelenog smaragda, a čuva se i dan-danas u gradu Rimu; na sofri su bile zlatne posude, tanjiri od topaza i skupocjeni dijamanti. Tarik u dvoru nađe Zebur{53} napisan grčkim pismom na zlatnom papiru, ukrašen dragim kamenjem; nađe jednu knjigu u kojoj se govori o koristima od kamenja, bilja, o gradovima i selima, o hamajlijama, o hemijskim procesima uz pomoć zlata i srebra; nađe knjigu u kojoj se govori o vještini izrade dijamanata, o sastavljanju otrova i protivotrova; u knjizi je bio oblik zemlje, karta mora, zemalja, rudnika. Također je našao jednu veliku odaju punu eliksira čija jedna drahma može hiljadu srebrenih dirhema pretvoriti u zlatne. Nađe i jedno veliko, okruglo, čudesno ogledalo načinjeno od neke smjese za Allahovog poslanika Sulejmana, sina Davudovog - Bog im se smilovao. Kada čovjek pogleda u to ogledalo, vidi svih sedam zemaljskih oblasti{54} vlastitim očima. Zatim nađe jednu odaju u kojoj je bilo toliko drugog kamenja da to nije moguće opisati. Tarik sve to ponese Velidu ibn Abdulmeliku, a Arapi se razidoše po gradovima te zemlje koja je jedna od najvećih zemalja.
Hišam ibn Abdulmelik i mladi beduin
Priča se također da je Hišam ibn Abdulmelik ibn Mervan{55} pošao jednog dana u lov. Ugledao je gazelu i potjerao je sa psima. Dok je tjerao gazelu, iznenada vidje beduinskog mladića koji je napasao stoku, pa mu reče:
- Mladiću, eto ti ta gazela što je pobjegla od mene!
Mladić podiže glavu i reče:
- Neznalico, gledaš me s omalovažavanjem i govoriš ponižavajući me! Ti govoriš kaokakav silnik, a ponašaš se kao magarac!
- Jao tebi! Zar ti ne znaš ko sam ja?!
- Prepoznajem te po neotesanosti, jer si mi sve to ispričao prije nego što si me pozdravio!
- Teško tebi! Ja sam Hišam ibn Abdulmelik!
- Ne dao ti Bog da budeš u svome zavičaju, ni da se smiriš u mezaru! - odgovori mladibeduin. - Kako samo mnogo pričaš, a malo poštovanja pokazuješ!
Tek što je izgovorio te riječi, opkoliše ga vojnici sa svih strana i svi su vikali:
- Es-selamu alejkum, zapovjedniče pravovjernih!
- Jezik za zube, a ovog mladića pričuvajte! - reče Hišam, te mladića ščepaše, a Hišam ode u svoj dvorac, pa sjede na prijestolje i reče:
- Dovedite mi beduinskog mladića.
Mladića dovedoše i kada on vidje mnoštvo dvorjana, vezira i državnih
velikodostojnika nije obraćao pažnju na njih, niti je pitao ko su, već je oborio glavu na grudi pazeći kuda će nogom stupiti dok ne stiže pred Hišama. Stade pred njega, obori glavu ne pozdravivši i ništa ne govoreći. Jedan sluga povika:
- Pseto beduinsko! Zašto ne pozdraviš zapovjednika pravovjernih?
Mladić se srdito okrenu slugi:
- O, sedlo magareće! Smeta mi što je put dug pa sam se zamorio penjući se uz stepenice.
Hišam koji je bio izvan sebe od bijesa, vrisnu:
- Mladiću, došao si na dan kada će te stići tvoja sudbina, kada više nema nade za tebei kada se tvoj život okončao!
- Allaha mi, Hišame - odgovori dječak - ako je suđeno da se moj život prekrati, ondase to ne može odložiti i tvoje riječi mi uopće ne mogu nauditi!
- Zar si dotle dogurao, odvratni beduine - povika jedan dvorjanin - da na svaku halifinu riječ odgovaraš?!
- Grom te ubio! Nevolja i jadi te snašli! - uzvrati mladić žustro. - Zar ne znaš da jeuzvišeni Allah rekao: “I doći će dan kada će se svaki čovjek samo o sebi brinuti”?{56} Hišam se sasvim razbjesni, pa povika:
- Krvniče, daj mi glavu ovoga mladića! Previše priča i nimalo se ne plaši!
Krvnik povede mladića na gubilište, isuka sablju nad njegovom glavom i reče: - Zapovjedniče pravovjernih, ovo je tvoj rob koji se ponosi sobom i koji svome grobu teži! Da li da mu odsiječem glavu, a da ne odgovaram za njega?
- Da! - odgovori halifa.
Krvnik još jednom zatraži odobrenje i halifa mu odobri, a onda on i po treći put zatraži dopuštenje, te mladić vidje da će ga pogubiti ako mu halifa i ovaj put da pristanak. Mladić se tako nasmija da mu se ukazaše očnjaci, a Hišamov bijes dođe do vrhunca, te on povika:
- Ja mislim, mladiću, da si ti lud! Zar ne vidiš da ćeš napustiti ovaj svijet? Kako seonda možeš smijati i sam sebi se rugati?!
- Zapovjedniče pravovjernih - odgovori mladić - ako mi je suđeno da duže živim,onda mi ništa ne može nauditi. Pali su mi na um neki stihovi. Poslušaj ih jer ćeš me svakako pogubiti!
- De da čujem, ali skrati! - reče Hišam, a mladić izgovori stihove:

Pričaju mi da je soko jednom ulovio Vrapca što je u pustinju zalutao.

Vrabac je u njegovim kandžama govorio
Dok ga je soko čvrsto držao i letio:

“Takva ptica neće se mnome zasititi Odveć sam mali da bi se mogla najesti!”

Soko se osmjehnu prepun svoje gordosti, Te zato sirotog vrapca iz kandži ispusti.

Hišam se osmjehnu:
- Tako mi moga srodstva sa Allahovim Poslanikom, Bog mu se smilovao i spasio ga,da je odmah izgovorio ove riječi i da je tražio nešto što je manje od carstva, sigurno bih mu dao! Slugo, napuni mu usta dijamantima i još ga preko toga nagradi!
Sluga bogato dariva mladića koji zatim ode svojim putem.
Ibrahim ibn al-Mehdi i al-Memun*
* Ibrahim al-Mehdi je samoproglašeni halifa (774-839), a al-Memun (813-833) je halifa abasidske dinastije. Sin je Haruna ar-Rešida i jedne robinje Perzijanke.

U lijepe priče spada i ova.
Ibrahim al-Mehdi, brat Haruna ar-Rešida, nije položio zakletvu na vjernost alMemunu, sinu svoga brata Haruna ar-Rešida, kada je preuzeo vlast u hilafetu, već je otišao u ar-Rej{57} i proglasio se halifom. Proveo je tako jednu godinu, jedanaest mjeseci i dvanaest dana, a njegov bratić al-Memun je očekivao da mu se potčini i da se priključi ostalim članovima zajednice, dok sasvim ne izgubi nadu da će se vratiti. Onda al-Memun pođe s konjicom i pješadijom i stiže u ar-Rej. Kada Ibrahim dobi vijest o tome, ne preosta mu ništa drugo nego da se uputi u Bagdad i da se sakrije, strahujući da će stradati. Al-Memun obeća stotinu hiljada dinara onome ko mu kaže gdje je. Tada je Ibrahim rekao:
- Pošto sam čuo za takvu nagradu, bilo me je strah...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

273. noć
Kada nastupi dvije stotine sedamdeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ibrahim rekao:
- Pošto sam čuo za takvu nagradu, bilo me je strah i bio sam u nedoumici šta da radim.
Izašao sam iz kuće negdje oko podneva ne znajući kuda da krenem. Ušao sam u jednu
slijepu ulicu i na kraju nje ugledao berbera kako stoji pred vratima svoje kuće. Priđoh mu i upitah:
- Imaš li neko mjesto gdje se mogu nakratko sakriti?
- Imam - odgovori čovjek, pa otvori vrata i ja uđoh u jednu čistu kuću. Kada me uvedeu kuću, čovjek zatvori vrata i ode, a ja povjerovah da je čuo za onu nagradu, pa pomislih: “Izašao je da me potkaže!” U meni je kuhalo kao u loncu na vatri. Dok sam razmišljao o svojoj sudbini, onaj čovjek se pojavi s nosačem koji je nosio svega i svačega. Zatim se obrati meni:
- Ja sam zalog za tebe. Ja puštam krv i znam da ti se ne gadi to što radim da bih preživio. Uzmi ove stvari koje nisam rukom dodirnuo.
Morao sam jesti, pričao je Ibrahim, pa sam skuhao sebi nešto što ne pamtim da sam jeo. Kada sam se zadovoljio hranom, berber mi reče:
- Gospodine, nisam u stanju voditi razgovor s tobom. Ako hoćeš da učiniš čast svomerobu, kazuj nešto uzvišeno!
Misleći da me je prepoznao, pitao sam ga:
- Zašto misliš da sam ja najbolji sabesjednik?
- Bože dragi! Naš gospodar je veoma poznat po tome! Ti si gospodin Ibrahim alMehdi za koga je al-Memun obećao stotinu hiljada dinara onome ko kaže gdje je.
Kada mi to reče, berberov ugled poraste u mojim očima i bio sam siguran u njegovu čestitost. Pristadoh da mu ispunim želju. Pade mi na um sin i moja porodica, pa počeh kazivati:

Možda će onaj koji je Jusufu porodicu vratio
I koji ga je kao roba u tamnici uzvisio

Uslišiti molbu i sve nas opet sastaviti Allah, gospodar svjetova nedosegnuti!

Kada to ču, berber reče:
- Gospodine, dopuštaš li da kažem šta mi je palo na pamet?
- Da čujem - rekoh, a on kaza ove stihove:

Dragoj se žalih da mi se noć oduljila,
Al' reče: "Ah, kako je meni kratka bila!”

To je zato što joj san na oči brzo pada,
A na moje oči ne dolazi nikada.

Kad noć padne za ljubavnike je mučenje Oni su radosni, a noć je za me tuženje.

Kad bi i ona sve što sam ja morala podnijeti, Poput mene morala bi u postelju dospjeti.

- Sjajno si se pokazao! - rekoh mu - i odagnao si mi tugu. Da čujem još neku pjesmu! I berber nastavi kazivati:

Ona nas kori zato što nas malo ima,
A ja velim: “Malo je plemenitih međ' ljudima. ”

Dobro je što nas je malo i naš susjed je dostojni Dok ih je veći dio bijedni, poniženi.

Mi smo ljudi koji bitku ne preziru
Kad Salul na mejdan izađe Atniru{58}

Zbog ljubavi prema smrti stiže nam čas suđeni A oni je ne vole pa su im zadnji dani odgođeni.

Htjednemo li, možemo ljudima ne vjerovati A oni vjeruju kad mi počnemo govoriti.

Bio sam zabezeknut kada sam čuo te stihove, pričao je Ibrahim, i bio sam ushićen. Uzeh kesu koju sam nosio napunjenu dinarima i bacih je berberu govoreći mu: - Prepuštam te Allahu, a ja sada odlazim. Molim te da iz ove kese trošiš na svoje nevolje, a još ću te nagraditi kada budem na sigurnom i bez straha.
On mi vrati kesu i reče:
- Vi ne cijenite bijednike kao što sam ja, ali kako ja mogu, držeći se svoje čestitosti, uzeti novac koji mi poklanjaš tek radi toga što me je sudba zbližila s tobom i što si se sklonio kod mene. Ako mi to budeš i dalje govorio i ako mi još jednom dobaciš kesu, sigurno ću se ubiti!
Ja stavih kesu u njedra osjećajući teret što je nosim...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

274. noć
Kada nastupi dvije stotine sedamdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ibrahim ibn al-Mehdi kazivao:
- Ja stavih kesu u njedra osjećajući teret što je nosim i pođoh. Kad stigoh do kapije,berber mi reče:
- Gospodine, ovo mjesto je najskrovitije za tebe, a meni nije teško da te izdržavam.
Ostani kod mene dok ti Allah ne pomogne.
- Pod uvjetom da trošiš iz ove kese - rekoh.
Berber se složi s tim uvjetom, te ostadoh kod njega nekoliko dana, ali on nije ništa trošio iz one kese. Onda se ja preruših u žensko - obukoh ženske cipele i stavih zar, pa izađoh iz njegove kuće. Čim se nađoh na putu, obuze me silan strah, te htjedoh preći most i nađoh se pored neke kaljuže. Tada me ugleda jedan vojnik koji me je služio, prepozna me, pa povika:
- Evo onog što treba al-Memunu!
Zatim me zgrabi, a ja odgurnuh i njega i njegovog konja u ono blato, tako da je mogao poslužiti kao pouka onome kome je do pouke. Ljudi pohrliše k njemu, a ja pohitah i pređoh most. Uđoh u ulicu, naiđoh pored jednih vrata, a u prolazu je stajala neka žena kojoj rekoh:
- Spasi mi život! Plašim se!
- Ne boj se! - odgovori žena i povede me u sobu koju mi prostre, pa mi donese jelo ireče:
- Nemoj se plašiti!
U tom času neko snažno pokuca na vrata, te žena ode, otvori vrata i ugleda onog koga sam gurnuo na mostu. Glava mu je bila povijena i krv mu je tekla na odjeću. Nije imao konja.
- Šta ti bi, čovječe? - upita supruga.
- Bio sam zgrabio onog momka, ali se izvuče.
Vojnik ispriča ženi šta se dogodilo, te ona izvadi jednu krpu, zamota mu glavu, namjesti mu ležaj i on zaspa onako bolestan. Potom žena dođe meni i reče:
- Mislim da se to dogodilo zbog tebe.
- Da - odgovorih, a ona će na to:
- Ne boj se - i ponovo mi ukaza veliku pažnju.
Ostadoh kod te žene tri dana, a onda ona reče:
- Bojim se za tebe od onoga čovjeka. Mogao bi te otkriti i dogodit će se upravo onočega se plašiš. Zato se spašavaj!
Zamolih je da me ostavi do noći, te žena reče:
- Nema ničeg lošeg u tome.
Kad pade noć, obukoh žensku odjeću i pođoh od nje. Stigoh kući jedne oslobođene robinje koja je bila u nas i kada me vidje, ona zaplaka i zakuka zahvaljujući uzvišenom Allahu što sam živ. Zatim izađe iz kuće, kao da će na tržnicu da se pripremi za gosta, ali u tom času pojavi se Ibrahim Mosulski koji je išao sa svojim slugama i vojnicima, a ispred njih je išla jedna žena. Kad bolje pogledah, vidjeh da je to ona bivša robinja, domaćica kuće u kojoj sam bio. Išla je, dakle, ispred njih, te me izruči i odvedoše me al-Memunu u onoj odjeći koju sam nosio. Halifa je sjedio i pošto me uvedoše k njemu, pozdravih ga kao halifu, a on reče:
- Ne dao ti Allah života ni spokoja!
- Zapovjedniče pravovjernih - rekoh mu - ti vladaš i sudiš o odmazdi, odnosno opraštanju, ali je praštanje bliže bogobojaznosti. Zahvaljujući Allahu, tvoje praštanje je veće od bilo čijeg, kao što je i moj grijeh veći od bilo čijeg grijeha, zapovjedniče pravovjernih. Ako me kazniš, to je tvoje pravo, a ako mi oprostiš to je tvoja vrlina. Zatim mu odrecitirah stihove:

Moj grijeh je prema tebi veliki A još veći od njega si ti.

Imaš pravo mene kazniti, Al se nadam blag ćeš biti.

Ako sam djelom nedostojan bio, Ti bi meni valjda oprostio.

Al-Memun podiže pogled, pričao je Ibrahim, te ja brže-bolje izgovorih i ove stihove:

Prevelik sam grijeh učinio, Al' ti si uvijek plemenit bio.

Ako mi oprostiš milostiv ćeš biti; Kazniš li me, pravo ćeš imati.

Al-Memun obori pogled i izgovori stihove:

Kada prijatelj hoće da me naljuti Ja sav zadrhtim od silne jarosti.

Ja ću mu grijehe počinjene oprostiti Bojeći se da bez njega ne mogu živjeti.

Kada sam čuo halifine stihove, osjetih kako me zapahnjuje miris milosti. Potom se halifa okrenu svome amidžiću, bratu Abu Ishaku i svim prisutnima, te im reče:
- Šta vi mislite o njegovom slučaju?
Svi mu posavjetovaše da me pogubi, ali su se razilazili oko toga kako da me pogubi. Onda al-Memun upita Ahmeda ibn Halida:
- Šta ti veliš, Ahmede?
- Zapovjedniče pravovojernih - odgovori Ahmed - ako ga pogubiš, znaj da ima ljudikao što si ti koji su ubijali ljude poput njega; ako mu oprostiš, onda nema čovjeka poput tebe, jer si oprostio čovjeku kao što je on.
Tada Dunjazada reče sestri Šeherzadi:
- Kako divno i zanosno pripovijedaš!
- Nije to ništa prema onome što ću vam pripovijedati naredne noći, ako poživim i akome car poštedi - odgovori Šeherzada.
“Allaha mi”, pomisli car, “neću je pogubiti dok ne čujem kraj priče!”
I Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

275. noć
Kada nastupi dvije stotine sedamdeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je zapovjednik pravovjernih al-Memun, kada je čuo riječi Ahmeda ibn Halida, oborio glavu i izgovorio stihove:

Brata mi Umejma moj narod je dao pogubiti, I mene će strijela, kada je odapne, pogoditi!

Zatim izgovori i ove stihove:

Prijatelju svome valja oprostiti Kad počne pravo s pogrešnim brkati.

Ti milostiv prema njemu budi,
Ma bio on zahvalan il' ne znao biti.

Nemoj prijatelja svoga grditi Kad jednom skrene i počne lutati!

Zar ne vidiš kako u istoj postelji Lijepo s ružnim zajedno se meškolji?

I kako su dugovjeke slasti Čvrsto vezane uz sijede vlasi?

I trnje mi na granama vidimo Uz voće slatko koje beremo.

Ko je taj koji nikad nije zgriješio I ko je samo dobra djela činio?!

Kad bismo međ' svim ljudima birali Vidjeli bi da su mnogi posrnuli!

Pošto sam čuo te stihove, skinuh turban s glave i proučih tekbir svim srcem, te uskliknuh:
- Neka i Allah tebi oprosti, zapovjedniče pravovjernih!
- Ne boj se, amidža - reče halifa.
- Zapovjedniče pravovjernih, moj grijeh je odveć veliki da bih se mogao pravdati, atvoje praštanje je suviše veličanstveno da bih mogao izgovoriti riječi zahvalnosti! Zatim sam pjevušeći kazivao stihove:

Zaista onaj koji je sve dobrote sakupio,
Iz rebra Ademova u sedmom imamu{59} ih stavio.

Srca ljudska pred tobom su strahom ispunjena, Al' smjernom dušom svojom brineš se o svima.

Griješio sam prema tebi i u zabludi bio Samo zato što sam visoko stremio.

Oprostio si i onom kom se ne može oprostiti, A nije se niko mogao za njeg zauzeti.

Mojim si se pilićima tako smilovao I na sjetno srce majčino ti si pogledao.

Onda al-Memun reče:
-I kazat ću, po ugledu na našeg poslanika Jusufa, Bog mu se smilovao i spasio ga: “Danas vam ne prigovaram. Neka vam Allah oprosti, jer on je najmilostiviji.” Vraćam ti tvoju imovinu i sve što si izgubio, amidža. Neće ti se ništa ružno dogoditi. Ja se pomolih za njega od sveg srca i izgovorih stihove:

Ne žaleći za njom, ti mi imovinu vrati, A prije neg' što je vrati i krv mi oprosti.

Kad bih život za te svoj morao dati
I novac i obuću kad bih morao skinuti,

To bi dug moj bio za tvoje blagodati
Premda sam ukor zaslužio, a ne dar tvoj plemeniti.

Tako al-Memun ispolji velikodušnost prema Ibrahimu, dariva ga i reče mu:
- Amidža, Abu-l-Ishak i al-Abbas savjetovali su mi da te pogubim.
- Oni su ti dobri savjetnici, zapovjedniče pravovjernih - rekoh - ali si ti učinio onočega si dostojan, a odbacio si ono čega sam se plašio i što sam očekivao.
- Ja sam svoju mržnju ubio tvojom životnošću - na to će halifa - i oprostio sam ti bez ičijeg zauzimanja.
Nakon toga, al-Memun pade na sedždu na kojoj ostade dugo, a onda podiže glavu i upita:
- Znaš li zašto sam pao na sedždu, amidža?
- Možda si zahvaljivao Allahu zato što ti je omogućio da se domogneš svog dušmana.- Nisam to htio - odgovori halifa - nego sam zahvaljivao Allahu koji me je nadahnuo da ti oprostim.
Zatim sam, pripovjedao je Ibrahim, ispričao halifi sve što mi se dogodilo, šta je bilo s onim što pušta krv, s vojnikom i njegovom ženom i oslobođenom robinjom koja me je potkazala.
Halifa naredi da dovedu tu robinju koja je u kući iščekivala da joj pošalju nagradu.
Kada dođe pred halifu, on joj reče:
- Šta te je nagnalo da tako postupiš prema gospodinu?
- Želja za novcem - odgovori žena.
- Imaš li sina ili muža?
- Nemam.
Halifa naredi da joj udare stotinu udaraca bičem i da zauvijek ostane u tamnici. Potom naredi da dovedu onog vojnika, ženu i berbera. Kada ih sve privedoše, halifa upita vojnika zašto je onako postupio, a on odgovori:
- Zbog želje za novcem.
- Treba da se baviš puštanjem krvi - reče halifa i odredi čovjeka koji će ga odvesti u radnju gdje se pušta krv da uči taj zanat. Prema vojnikovoj ženi ispolji velikodušnost i uvede je u dvor govoreći:
- To je pametna žena koja će valjati za važne poslove.
Onda se obrati berberu:
- Ti si imao toliko čestitosti da zaslužuješ najviše poštovanje - i halifa naredi da mu daju vojnikovu kuću, pa mu još dade petnaest hiljada dinara.

PRIČA O ABDULLAHU IBN ABI KILABI I IREMU, GRADU NA STUPOVIMA*
* Legendarni grad o kome govori i Kur'an kao o mnogostupnom gradu bez premca po sjaju i raskoši. Allah ga je uništio (89:5-7).

Priča se da je Abdullah ibn Abi Kilaba pošao da traži deve koje su mu bile pobjegle. Dok je išao jemenskim pustinjama i po zemlji Saba, naiđe na jedan veliki grad oko koga je bila ogromna utvrda, a oko utvrde dvorci što su strjemili u visinu.
Pošto pođe prema gradu, pomisli kako će stanovnike pitati za svoje deve. On priđe gradu i kad stiže u njega, vidje da je prazan i da nema ni žive duše.
- Ja tada sjahah s deve - pripovijedao je Abu Kilaba...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

276. noć
Kada nastupi dvije stotine sedamdeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abdullah ibn Abi Kilaba pripovijedao:
- Ja tada sjahah s deve, sputah je, okuražih se i uđoh u grad, pa priđoh onoj utvrdi.Primijetih da ima dvije velike kapije kakvima nije bilo ravnih na svijetu po veličini i visini. Bile su ukrašene raznim vrstama dragog kamenja i dijamantima: bijelim, crvenim, žutim i zelenim.
Kada sam to vidio, zabezeknuh se i shvatih da se radi o nečem krupnom. Uđoh u utvrdu, prestrašen i ošamućen, i vidjeh da je to duga tvrđava, da je poput grada prostrana i da se u njoj nalaze visoke kule, a u svakoj kuli su bile sobe i sve su bile sagrađene od zlata i srebra, te ukrašene dijamantima, topazima, biserima i raznobojnim draguljima. Krila na kapijama tih kula bila su po ljepoti slična krilima na samoj utvrdi. Tlo je bilo prekriveno krupnim biserima, kuglicama mošusa, ambre i šafrana.
Pošto prodrijeh u taj grad i ne vidjeh u njemu živog stvora, zamalo ne umrijeh od straha. Onda pogledah iz najviših soba i s kule, i ugledah kako kroz grad teku rijeke, da su ulice obrasle drvećem bremenitim plodovima i visokim palmama, a zdanja su građena tako da su se smjenjivale zlatne i srebrene cigle. Mislio sam: “Nema sumnje da je to Džennet koji nam je obećan na budućem svijetu!” I ja ponesoh dragulja iz pijeska, mošusa sa tla, i to koliko god sam mogao ponijeti, pa se vratih u svoju zemlju. Obavijestih ljude o tome šta sam vidio i vijest dospije do Muavije ibn Abi Sufjana{60} koji je u to vrijeme bio halifa u Hidžazu. On napisa pismo svome namjesniku u jemenskoj Sani naredivši da me privede i da me pita o čemu se tu radi, te šta mi se
dogodilo.
Ja mu ispričah šta sam vidio, a namjesnik me posla Muaviji, pa i njemu kazah šta sam vidio. Kako Muavija nije vjerovao, pokazah mu dio onih bisera, kuglice mošusa, ambre i šafrana. Oni su još odavali ugodan miris, ali su biseri bili požutjeli i nekako promijenili boju...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

277. noć
Kada nastupi dvije stotine sedamdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abdullah ibn Abi Kilaba kazivao:
- Međutim, biseri su bili požutjeli i nekako promijenili boju. Muavija ibn Abi Sufjan se čudio kada je u Abu Kilaba vidio bisere, loptice mošusa i ambre, te posla po Kabulahbara i kada mu ga dovedoše, Muavija reče:
- Pozvao sam te, Kabulahbare, radi nečeg što hoću provjeriti i nadam se da ćeš mi datitačna obavještenja.
- O čemu je riječ, zapovjedniče pravovjernih?
- Znaš li da postoji grad sagrađen od zlata i srebra, stupovi su mu od topaza i dijamanata, a pijesak od biserja, kuglica mošusa, ambre i šafrana?
- Znam, zapovjedniče pravovjernih. To je Irem na stupovima kakav nigdje sagrađen nije. Sagradio ga je Šeddad ibn Ad al-Ekber.
- Ispričaj mi nešto o njemu - reče halifa, a Kabulahbar poče kazivati:
- Ad al-Ekber je imao dva sina, Šedida i Šeddada. Kada im otac preminu, vlast preuzeše Šedid i Šeddad, i na zemlji nije bilo cara koji se nije njima pokoravao. Šedid ibn Ad umre, te svu vlast uzme Šeddad. Strasno je volio čitati drevne knjige, pa je u njima naišao na opis budućeg svijeta i Dženneta, palača u njemu, odaja, drveća, plodova i ostalog. Šeddada duša povuče da sagradi nešto slično na ovome svijetu, onako kako je ranije opisano. Njemu je bilo potčinjeno stotinu hiljada careva, a svaki car je pod svojom vlašću imao stotinu hiljada upravitelja, svaki upravitelj je komandovao armiji od stotinu hiljada vojnika. Car Šeddad ih sve okupi i reče: - Čitam u drevnim knjigama i predanjima da se opisuje Džennet koji postoji na onome svijetu i ja bih htio da napravim nešto slično na ovome svijetu. Pođite u najbolju i najprostraniju ravnicu na svijetu i tu mi sagradite grad od zlata i srebra, pješčanu podlogu načinite od topaza, dijamanata i biserja. Ispod svodova toga grada podignite stupove od topaza. Grad ispunite palačama, a u njima neka budu odaje. Podno dvorova, zasadite po ulicama i sokacima raznovrsno drveće sa svakojakim plodovima, i neka vode teku zlatnim i srebrenim kanalima.
- Kako da načinimo to što si nam opisao i kako da dođemo do topaza, dijamanata ibiserja? - upitaše ga.
- Zar ne znate da su mi zemaljski carevi pokorni i da se niko na zemlji ne suprotstavljamojim naređenjima?
- Da, znamo to - odgovoriše prisutni.
- Idite u rudnike topaza, dijamanata...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

278. noć
Kada nastupi dvije stotine sedamdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Šeddad rekao prisutnima:
- Idite u rudnike topaza, dijamanata, srebra i zlata i kopajte ih. Sakupite koliko god ih ima na zemlji, ne štedeći truda. Sve što ima na svijetu pokupite, nemojte nikoga ostaviti ni poštedjeti.
Potom car napisa pismo svakom caru na svijetu naredivši im da sakupljaju od svijeta sve vrste dragocjenosti, da idu u rudnike i da ih tamo vade, ako treba i sa dna mora. Sakupljali su blago dvadeset godina, a tih careva koji su vladali svijetom bilo je tri stotine šezdeset.
Onda car Šeddad izvede inženjere, mudrace, radnike i zanatlije iz svih zemalja i oblasti, te se oni razmilješe po stepama i pustinjama, svuda po svijetu, dok ne dospješe u jednu pustinju u kojoj je bila velika dolina, veličanstvena, bez brežuljaka i brda. U njoj su bili izvori i tekle su rijeke.
- Ova zemlja ima sve što nam je car naredio da nađemo i zbog čega nas je sakupio!
Zatim počeše podizati grad onako kako im je naložio car Šeddad, car cijeloga svijeta. Gradili su ga uzduž i poprijeko, provedoše rijeke kroz kanale i postaviše temelje onako kako je već opisano. Carevi su slali u taj grad skupocjene dijamante, sitno i krupno biserje, kornalin i plemenite metale na devama koje su prevaljivale stepe i pustinje; slali su ih velikim lađama preko mora, te je izvođačima stiglo toliko građe da se ni opisati ne može, ne može se prebrojati, niti riječima iskazati.
Gradili su grad tri stotine godina, a kada okončaše, odoše caru da ga izvijeste da je sve završeno. Car im reče:
- Sada idite, pa ispred grada sagradite visoku i nepristupačnu utvrdu, a oko utvrdepodignite hiljadu dvoraca i uz svaki dvorac istaknite hiljadu zastava, i neka u svakom dvorcu bude po jedan vezir.
Graditelji odmah odoše i to što im je rečeno sagradiše za dvadeset godina, a onda dođoše caru Šeddadu i obavijestiše ga da je sve urađeno. Car naredi svojim vezirima kojih je bilo hiljadu, svojoj sviti, povjerljivim vojnicima i drugima da se pripreme za putovanje i preseljenje u grad Irem na stupovima, i to pod vodstvom svjetskoga cara Šeddada ibn Ada. Isto naređenje izdade i svojim ženama u haremu koje su htjele poći, robinjama i slugama, zapovjedivši im da se spreme. Spremali su se dvadeset godina, a onda Šeddad pođe sa svojom armijom...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

279. noć
Kada nastupi dvije stotine sedamdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Šeddad ibn Ad krenuo sa svojom armijom, sretan što jepostigao cilj. Putovao je dok između njega i Irema ne ostade jedan dan hoda. Tada
Allah na cara Šeddada i sve njegove nevjernike koji su Allaha poricali posla s neba strašni glas od koga svi stradaše, tako da ni Šeddad niti bilo ko iz njegove pratnje nije stigao u taj grad niti ga je vidio. Zatim Allah zametnu sve puteve prema njemu, a grad će ostati na svome mjestu do Sudnjeg dana. Muavija je bio zapanjen pričom Kabulahbara kome reče:
- Da li ljudsko biće može stići u taj grad?
- Da - odgovori Kabulahbar. - To je jedan od družbenika Muhammeda, Bog mu sesmilovao i spasio ga, i on izvan svake sumnje izgleda kao ovaj čovjek što sjedi ovdje.
Aš-Šabi je pripovijedao:
- Učeni Himjariti iz Jemena kazuju da su od strašnog glasa stradali car Šeddad i njegovi pratioci. Poslije njega je zavladao Šeddad Mlađi, sin Šeddada Starijeg, i vladao je zemljama Hadramavta i Sabe, pošto je njegov otac s vojskom i pratnjom otišao ka Iremu na stupovima. Kada mu stiže vijest da mu je otac stradao na putu prije nego što je stigao u grad Irem, on naredi da mu donesu oca iz tih pustara u Hadramavt. Zatim naloži da mu iskopaju mezar u jednoj špilji. Iskopaše mu mezar u koji ga položiše na zlatnu postelju i pokriše ga sa sedamdeset plahti satkanih od zlata i ukrašenih dijamantima. Kraj glave mu stavi zlatnu ploču na kojoj su bili ispisani stihovi:

Nek ti bude pouka, ti zavedeni, Koji živiš život dugovječni:

Ja sam Šeddad ibn Ad Moćnih utvrda gospodar.

Bio sam moćan i silni,
Nenadmašan u svojoj silini;

Sav rod ljudski meni se pokoravao
Jer je od moje moći i gnjeva podrhtavao;

Istokom i Zapadom sam vladao I pomoć bezmjernu sam imao.

Al' na pravi put nas je pozvao
Onaj što s Uputom pravom je došao.{61}

Mi smo se ogriješili jer smo govorili:
“Izlaza iz nesreće ima li?”

A tada nas sustiže glas strašni
Što zagluši svod nebeski

I sve nas razbaca poput sjemena Sred pustinje i po stijenama.

Pod zemljom sada čekamo Na Sudnjem danu da ustanemo.

As-Saalibi{62} je kazivao:
- Jednom su neka dva čovjeka ušli u tu pećinu. Nađu u njenom vrhu stepenice kojima se spuste i otkriju mezar dugačak stotinu lakata, širok četrdeset, a visok stotinu lakata. Usred mezara bio je ležaj i na njemu ogromno ljudsko tijelo koje je zauzimalo cijelu dužinu i širinu ležaja. Na tom čovjeku nalazili su se ukrasi i odjeća satkana od zlata i srebra, a kraj glave mu je bila zlatna ploča s nekakvim natpisom. Uzeli su ploču, zlato, srebro i ostalih dragocjenosti koliko su mogli ponijeti.
PRIČA O ISHAKU MOSULSKOM I AL-MEMUNOVOJ ŽENIDBI HATIDŽOM, KĆERKOM HASANA IBN SEHLA
Priča se da je Ishak Mosulski kazivao:
- Jedne večeri pođem od al-Memuna svojoj kući i dođe mi da moram mokriti. Skrenuh u jedan sokak i počnem mokriti strahujući da će mi se nešto loše dogoditi ako čučnem uz zidove. Tada ugledah nešto obješeno o tu kuću i dotakoh ga ne bih li vidio šta je. Otkrih da je to velika korpa sa četiri ručke, pokrivena svilom. Pomislio sam: “Mora da ima neki razlog zašto je to ovdje!” Bio sam zbunjen. Potaknut pijanstvom, sjednem u tu korpu, kad se pojavi vlasnik kuće i povuče me zajedno s njom misleći da sam upravo ja taj koga su očekivali. Podigoše korpu do vrha zida i odjednom začuh četiri robinje koje su mi govorile:
- Izađi na komociju!
Jedna djevojka pođe ispred mene noseći svijeću dok ne uđosmo u kuću u kojoj su sobe bile tako lijepo namještene da takvih nisam vidio nigdje osim u halifinom dvoru. Ja sjedoh i nisam se stigao ni pribrati, kad se podigoše zavjese na jednoj strani zida i pojaviše se dvorkinje koje su išle sa svijećama u rukama i kadionicama od kakulinskog aloja. Među njima je bila jedna djevojka nalik na mjesec u punome sjaju. Ja ustadoh, a djevojka reče:
- Dobro došao, posjetioče!
Zatim me posadi i upita ko sam, te joj rekoh:
- Dolazim iz kuće jednog svog prijatelja. Vrijeme me prevari prisilivši me da mokrim usput. Skrenuo sam u ovaj sokak i našao jednu spuštenu korpu. Potaknut vinom, sjeo sam u korpu, te sam zajedno s korpom donesen u ovu kuću. Eto šta je bilo sa mnom. - Neće ti se nikakvo zlo dogoditi, a ja se nadam da ćeš hvaliti posljedice ovog događaja - reče žena. - Čime se baviš?
- Ja sam trgovac na jednom bagdadskom trgu.
- Znaš li recitirati kakve stihove?
- Znam nešto malo - odgovorih.
- Da čujem. Odrecitiraj nam nešto!
- Gost je sramežljiv, i zato počni ti.
- Pravo veliš - na to će žena pa poče kazivati finu staru poeziju, ali i noviju koja jebila izvanredna.
Slušajući je, nisam znao da li da se više divim njenoj ljepoti i ljupkosti, ili njenoj zanosnoj recitaciji. Onda djevojka upita:
- Je li te sada prošla sramežljivost?
- Jest, tako mi Boga.
- Odrecitiraj mi nešto, ako hoćeš - reče djevojka.
- Ja joj izrecitirah podosta pjesama starih pjesnika i njoj se to dopade, te uskliknu:
- Allaha mi, nisam znala da tako nešto postoji među trgovcima!
Potom naredi da donesu jela...
- Kako je divna, zanosna i zanimljiva tvoja priča! - reče Dunjazada sestri.
- Nije to ništa prema onome što ću vam ispričati naredne večeri, ako poživim i ako mecar poštedi...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

280. noć
Kada nastupi dvije stotine osamdeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ishak Mosulski kazivao:
- Potom djevojka naredi da donesu hranu. Kada donesoše jela, ona se poče posluživatii mene nutkati. U odaji je bilo svih vrsta mirisa i čudesnog voća kakvo se moglo naći samo kod careva. Potom naredi da nam donesu vina, pa ispi jedan pehar a drugi dade meni govoreći:
- Sad je vrijeme da pripovijedamo!
Upuštajući se u razgovor s njom, rekoh:
- Čuo sam to i to... Bio jednom jedan čovjek...
Ispričah joj nekoliko lijepih priča, tako da se žena razveseli i reče:
- Ne mogu se načuditi kako jedan trgovac može pamtiti takve priče! To su prave carske priče.
- Imao sam jednog komšiju koji je razgovarao s carevima i družio se s njima odgovorih. - Kada je bio dokon, odlazio sam mu u kuću i često mi je kazivao to što si čula.
- Života mi - uzviknu žena - lijepo si sve to zapamtio!
Potom smo nastavili pripovijedati, i kad god bih ja ušutio, ona bi započinjala, te tako provedosmo veći dio noći dok je miris anduza ispunjavao sobu. Bio sam u takvom stanju da bi ga i al-Memun silno poželio da je znao za njega.
- Ti spadaš u najprefinjenije i najotmjenije ljude, jer si tako fino odgojen kao rijetkoko. Preostaje nam još jedna stvar.
- Šta to? - upitah je.
- Kada bi mi htio otpjevati neke stihove uz saz!
- Davno sam to radio, ali pošto nisam imao uspjeha, digao sam ruke, premda mi za tim još srce bije. Baš bih volio nešto lijepo otpjevati ovdje kako bi ova noæ bila savršena.
- Kao da predlažeš da donesemo saz?
- Ti odluči - odgovorih. - Tako si dobra i to bi bilo lijepo od tebe.
Djevojka naredi da donesu saz i kad ga donesoše, ona zapjeva tako lijepim glasom kakav nisam čuo. Lijepo se držala, lijepo svirala i bila je upravo savršena. - Znaš li čija je to pjesma i čiji su stihovi?
- Ne znam. Čiji su?
- Stihovi su toga i toga, a melodija je Ishakova - reče žena.
- Zar je Ishak tako spretan čovjek?
- Ah, Ishak je nenadmašan! - na to će žena. - Slava Allahu koji je tome čovjeku daoono što nikome drugom nije!
- Šta bih tek rekao kada bih tu pjesmu čuo od njega!
Zabavljali smo se tako sve do praskozorja, kad djevojci priđe neka starica koja je izgledala kao da je jedna od njenih dadilja, i reče djevojci:
- Vrijeme je!
Na te riječi, djevojka ustade rekavši:
- Taji ono što je bilo, jer sjedeljke ostaju u povjerenju...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

281. noć
Kada nastupi dvije stotine osamdeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je djevojka rekla:
- Taji ovo što je bilo među nama, jer sjedeljke ostaju u povjerenju.
- Kunem ti se da mi nije potrebno davati savjete u tom pogledu - rekoh.
Potom se oprostih s djevojkom koja posla jednu robinju da ide ispred mene do kućne kapije. Robinja mi otvori vrata, te ja izađoh i uputih se kući. Klanjah sabah i legoh da spavam. Onda mi dođe al-Memunov izaslanik, te pođoh k njemu i ostadoh tamo cijeli dan. Kad pade večer, počeh razmišljati o onome što mi se jučer dogodilo, a što samo glup čovjek može potisnuti. Izađoh od halife i pođoh do one korpe. Sjedoh u nju i podigoše me na isto mjesto na kome sam jučer bio.
- Uobičajio si - reče mi djevojka.
- Mislim da sam ranije bio nemaran - odgovorih.
Potom zapodjenusmo razgovor kao i prethodne noći pripovjedajući priče i recitirajući pjesme - ona meni, a ja njoj. Kad se približi zora, ja odoh svojoj kući, klanjah sabah i legoh da spavam. Onda mi halifa al-Memun posla glasnika, te ja pođoh s njim i ostadoh kod halife cijeli dan. Kad pade večer, zapovjednik pravovjernih mi reče:
- Zaklinjem te da sjediš dok ne obavim neki posao i dok se ne vratim.
Kada halifa ode i ostavi me, spopadoše me nemirne misli i počeh se prisjećati šta sam doživio: Učini mi se nevažnim ono što će biti sa halifom, pa pun planova skočih i
trčah dok ne stigoh do one korpe u koju sjedoh i podigoše me na moje mjesto. Djevojka upita:
- Možda si ti naš prijatelj?
- Jesam, Allaha mi! - odgovorih.
- Od naše kuće si načinio svoje prebivalište.
- Pravo na gostoprimstvo traje tri dana. Ako vam i nakon toga dođem, prosta vam bilamoja krv.
Zatim smo sjedjeli kao i prethodnih noći, a kada se približi određeno vrijeme, znao sam da će me halifa neizbježno pitati šta je bilo i neće biti zadovoljan sve dok mu potanko ne ispričam priču.
- Vidim da spadaš u one koji se oduševljavaju pjesmom - rekoh - a ja imam amidžićakoji izgleda ljepše od mene, ugledniji je, obrazovaniji i bolje od svih Božijih stvorenja poznaje Ishaka.
- Zar si ti parazit?
- Ti o tome presuđuješ.
- Ako je tvoj amidžić kao što ga opisuješ, nemam ništa protiv da ga upoznam.
Onda dođe vrijeme da odem, te ustadoh i pođoh kući. Nisam ni stigao do nje, kad na me navališe al-Memunovi ljudi i silom me ponesoše...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

282. noć
Kada nastupi dvije stotine osamdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ishak Mosulski kazivao:
- Nisam ni stigao do kuće, kad na me navališe al-Memunovi izaslanici i silom mepodigoše, te me odvedoše halifi. Zatekoh halifu kako sjedi na prijestolju veoma ljut na me. Onda mi se obrati:
- Ishače, jesi li mi to otkazao poslušnost?
- Ne, tako mi Allaha, zapovjedniče pravovjernih! - povikah. - Šta imaš da mi kažeš?Govori istinu!
- Hoću, ali nasamo.
Halifa dade znak onima koji su bili pred njim, te se oni udaljiše, a ja mu sve ispričah, pa dodadoh:
- Obećao sam joj da ćeš i ti doći.
- Dobro si učinio - reče halifa.
Taj dan smo proveli uživajući i djevojka priraste halifi za srce. Nismo mogli vjerovati da je došlo vrijeme da pođemo, ali ipak pođosmo. Ja sam halifu poučavao govoreći mu:
- Izbjegavaj da me oslovljavaš imenom pred njom. U njenom prisustvu, ja sam tvojpratilac.
Tako se dogovorismo i pođosmo do mjesta gdje je bila ona korpa, te nađosmo dvije korpe.
Sjedosmo u njih i podigoše nas. Djevojka izađe, pozdravi nas i čim je halifa vidje, bio je zbunjen njenom ljepotom i ljupkošću. Djevojka mu poče pričati drevna predanja i recitirati mu poeziju, a onda naredi da donesu vino, te se mi prihvatismo pića, pri čemu je djevojka ispoljavala naklonost halifi i radovala mu se, kao i on njoj.
Onda djevojka uze lutnju i otpjeva jednu pjesmu, pa se obrati meni pokazujući na alMemuna:
- Je li i tvoj amidžić trgovac?
- Da - odgovorih.
- Vi ste veoma slični jedan drugome.
- Tako je - rekoh.
Kada halifa popi tri ritla,{63} spopadoše ga radost i uzbuđenje tako da poče vikati:
- Ishače!
- Ovdje sam, zapovjedniče pravovjernih - odgovorih.
- Otpjevaj onu pjesmu.
Kada shvati da je to halifa, djevojka ode u jednu sobu i ostade u njoj. Pošto ja završih pjesmu, al-Memun mi reče:
- Pogledaj ko je domaćin ove kuće!
Jedna starica požuri s odgovorom:
- Ovo je kuća al-Hasana ibn Sehla.
- Dovedi mi ga - na to će halifa.
Starica ode i ne bi je jedno vrijeme, a onda se pojavi al-Hasan.
- Imaš li ti kćer? - upita halifa.
- Imam i zove se Hatidža - odgovori domaćin.
- Je li udata?
- Nije, bogami.
- Onda je ja prosim od tebe - reče halifa.
- Ona je tvoja robinja i tebi pripada - odgovori al-Hasan.
- Smatraj da sam se oženio njome, a tebi pripada trideset hiljada dinara koje ću tiujutro poslati. Kad primiš novac, uvečer mi pošalji djevojku.
- Slušam i pokoravam se - reče domaćin.
Potom izađosmo i halifa mi reče:
- Nemoj o ovome govoriti nikome, Ishače!
Ja sam to krio sve do al-Memunove smrti. Nije se nikome dogodilo nešto slično što se
dogodilo meni tokom ta četiri dana dok sam sjedio s halifom al-Memunom i dok sam se noću družio sa Hatidžom. Tako mi Allaha, nisam vidio muškarca kao što je bio alMemun, niti sam vidio ženu kao što je bila Hatidža. Štaviše, nije bilo ni slične Hatidži po razboritosti, pameti i rječitosti, a Allah sve najbolje zna.

PRIČA O ČISTAČU I VELIKAŠEVOJ ŽENI
Priča se da je bilo vrijeme hadža i da su ljudi obilazili sveta mjesta. I dok su se oko tih mjesta tiskali ljudi, odjednom se jedan čovjek uhvati za zastor na Kabi govoreći svim srcem:
- Molim te, Bože, da se ona naljuti na svoga muža, pa da je ja obljubim!
Slušala ga je grupa hadžija koji ga zgrabiše i odvedoše emiru hadžiluka, pošto ga dobro izudaraše, te rekoše emiru:
- Zatekli smo ovoga čovjeka kako na časnim mjestima viče to i to!
Emir naredi da objese čovjeka, a on reče:
- Tako ti Allahovog Poslanika, Bog mu se smilovao i spasio ga, saslušaj moju priču, aposlije toga radi sa mnom šta hoćeš.
- Pričaj! - reče emir, a čovjek poče kazivati:
- Emire, ja sam čistač koji radi u klaonici. Odnosim krv i otpatke na smetljište. Jednog dana vodio sam natovarenog magarca i vidjeh kako ljudi bježe, a jedan od njih mi reče:
- Ulazi u ovaj sokak da te ne ubiju!
- Zašto ljudi bježe? - upitah, a jedan sluga mi odgovori:
- Ono je harem nekog velikaša, pa evnusi tjeraju ljude s puta ispred žena, tukući sveredom, ne štedeći nikoga.
I ja s magarcem skrenuh u sokak...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

283. noć
Kada nastupi dvije stotine osamdeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je čovjek kazivao:
- I ja skrenuh s magarcem iščekujući da se gomila raziđe. Tada ugledah evnuhe saštapovima u rukama i s njima tridesetak žena. Među ženama je bila jedna poput vrbove grane, savršeno lijepa i otmjena. Sve žene su je dvorile. Kada stiže do ulice u koju sam skrenuo i gdje sam stajao, žena se osvrnu lijevo i desno, pa pozva jednog evnuha koji joj priđe, a ona mu nešto šapnu, te evnuh dođe k meni, ščepa me i ljudi se razbježaše. Drugi evnuh uze moga magarca i povede ga, a onda mene sveza užetom i povuče za sobom. Nisam znao šta se događa. Ljudi su za nama vikali:
- Tako nešto Allah ne dopušta! To je siroti čistač! Zašto ste ga svezali konopcima?Smilujte se - dovikivali su evnusima - pa će se uzvišeni Allah smilovati vama! Pustite ga!
Ja sam mislio: “Sigurno su me evnusi uhvatili samo zato što je njihova gospođa
namirisala otpad i to joj se zgadilo jer je trudna, ili joj je neka muka došla. Nema moći ni sile do Allahove moći!”
Išao sam tako za njima dok ne stigoše do jedne velike kapije, te oni uđoše i ja za njima. Vodili su me do neke velike odaje čije ljepote ne umijem opisati. Odaja je bila zastrta veličanstvenim ćilimima.
U tu odaju uđoše žene dok sam ja bio onako svezan uz evnuhe i mislio sam: “Sigurno će me do smrti zlostavljati u ovoj kući i za moju smrt niko neće znati.”
Potom me odvedoše u jedan lijepi hamam koji se nalazio u kući. Dok sam ja bio u hamamu, uđoše tri robinje, posjedaše oko mene i rekoše mi:
- Skidaj svoje prnje!
Skidoh dronjke koji su bili na meni, a onda mi jedna djevojka dođe kraj nogu, druga mi poče glavu prati, a treća mi je trljala tijelo.
Kada to obaviše, staviše ispred mene zavežljaj s odjećom i rekoše:
- Obuci to!
- Allaha mi, ne znam kako ću to obući!
Djevojke mi priđoše i obukoše me smijući se. Onda donesoše ibrike pune đulsije, poškropiše me i ja pođoh s njima u drugu odaju. Tako mi Allaha, nisam u stanju opisati njene ljepote, jer je u njoj bilo toliko skupocjenih stvari i ćilima.
Kada uđoh u tu odaju, ugledah jednu ženu koja je sjedjela na krevetu od bambusove trske...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

284. noć
Kada nastupi dvije stotine osamdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je onaj čovjek kazivao:
- Kada uđoh u tu odaju, ugledah ženu koja je sjedjela na krevetu od bambusove trske,a krevet je imao noge od slonovače. Pred njom je bilo mnoštvo robinja. Čim me ugleda, žena ustade i pozva me, te ja priđoh, a ona mi naredi da sjednem. Pošto sjedoh pored nje, žena naredi robinjama da donesu jelo, te one donesoše razne vrste najukusnije hrane kojoj nisam znao ni nazive, niti sam je kada u životu vidio.
Najedoh se a kad odnesoše posuđe i pošto oprah ruke, žena reče da donesu voće koje istog trena donesoše i ona mi naloži da jedem. Pošto završismo s jelom, žena naredi nekim robinjama da donesu boce vina, te donesoše piće u raznim bojama i zapališe anduz. Jedna mjesecolika robinja poče nas pojiti vinom svirajući nam na strune, tako da se opismo ja i ona gospođa što je sjedjela.
Dok se sve to događalo, mislio sam da sanjam. Onda žena dade znak jednoj djevojci da nam pripremi postelju da spavamo u jednoj sobi i djevojke nam pripremiše postelju u odaji gdje im je ona naredila. Zatim žena ustade, uze me za ruku i povede u tu namještenu odaju. Ona leže da spava i ja spavah s njom sve do jutra. Kad god bih je privio na grudi, osjećao sam kako me zapahnjuju miris mošusa i drugi ugodni mirisi. Vjerovao sam da sam upravo u Džennetu, ili da mi se to događa u snu.
Ujutro me žena upita gdje stanujem i ja joj odgovorih da stanujem na tom i tom mjestu. Zatim mi reče da idem i dade mi jednu mahramu izvezenu zlatom i srebrom za koju je bilo nešto privezano. Reče mi:
- Idi s tim u hamam!
Radovao sam se misleći: “Ako je u mahrami pet novčića, bit će mi dovoljno danas za ručak.”
Potom izađoh od žene kao da izlazim iz Dženneta. Kada stigoh u podrum u kome sam živio i razvezah onu mahramu, nađoh pedeset miskala zlata koje zakopah i sjedoh kraj vrata, pošto prije toga kupih za dva felsa hljeba i začina, te ručah. Razmišljao sam o onom što mi se dogodilo sve do kasnog popodneva, kad se pojavi jedna robinja koja mi priđe i reče:
- Traži te moja gospođa!
Pođoh s djevojkom do kapije one kuće i robinja zatraži dopuštenje da me puste, te ja uđoh duboko se poklonivši pred ženom. Ona mi reče da sjednem, pa zapovijedi da donesu jelo i piće, kao i ranije. Potom sam spavao s njom kao i prethodne noći. Ujutro mi dade drugu mahramu, u kojoj je bilo pedeset miskala zlata. Uzeh zlato, pa pođoh do svog podruma i zakopah ga.
Živio sam tako osam dana odlazeći ženi svakog dana u kasno popodne, a od nje sam se vraćao u osvit dana. Kada sam spavao kod nje osme noći, iznenada dotrča jedna robinja i reče mi:
- Ustaj i penji se u onu sobu!
Ja se popeh i vidjeh da soba gleda na put. Dok sam sjedio tu, odjednom začuh veliku buku i topot konjskih kopita niz sokak. U toj sobi prozor se nalazio iznad vrata, te ja provirih i ugledah jednog mladića koji je jahao konja, a bio je poput sjajnog mjeseca u noći uštapa. Ispred njega su išli robovi i vojnici i služili ga. Mladić dojaha do kapije, pa sjaha i uđe u odaju. Tu vidje ženu koja je sjedjela na ležaju, pa poljubi tlo pred njom, a onda joj priđe i poljubi joj ruku. Ona nije ni riječi prozborila, a mladić se neprestano ponižavao dok se nije pomirio s njom i uz nju prespavao noć...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

285. noć
Kada nastupi dvije stotine osamdeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se ona žena izmirila s mužem i da je on tu noć prespavao s
njom. Sutradan dođoše po njega vojnici, te on uzjaha i izađe na kapiju, a žena dođe u moju sobu i upita me:
- Jesi li ga vidio?
- Jesam - odgovorili.
- To je moj muž. Ispričat ću ti šta mi se s njim dogodilo. Jednog dana sjedjela sam snjim u vrtiću, u dvorištu, kad on odjednom ustade i ode od mene ne pojavljujući se dugo. Čekala sam razmišljajući: “Možda je u zahodu!” Pođem tamo, ali ga ne nađoh. Onda odoli u kuhinju, vidjeh jednu djevojku i upitah je za muža, a ona mi ga pokaza ležao je s jednom djevojkom zaposlenom u kuhinji. Zakleh se čvrstom zakletvom da ću ga prevariti sa najprljavijim čovjekom. Onoga dana kada su te uhvatili evnusi bio je već četvrti dan kako sam obilazila grad tražeći nekog ko bi tome odgovarao. Nisam našla prljavijeg i odvratnijeg od tebe. Našla sam te i bi šta je Bog odredio. Tako sam se oslobodila zakletve. Kada se moj muž opet svali na neku djevojku i kad bude ležao s njom, ja ću te opet pozvati da mi isto ono radiš.
Dok sam slušao te riječi i dok me je žena pogledima kao strijelama probadala, potekoše mi suze, tako da su me oči boljele, te ja izrecitirah stihove:

Poljubaca deset daj mi lijevom rukom I znaj da je bolje nego da ih daješ desnom.

Lijevoj ruci bliže je ono mjesto stidno, Jer ti njome pereš svoje milo runo.

Nakon toga, žena mi naredi da idem i ja dobih četiri stotine miskala zlata koje sada trošim. Došao sam ovamo da molim uzvišenog Allaha da muž one žene još jednom ode djevojci ne bih li ja opet doživio ono što sam doživio.
Kada emir sasluša čovjekovu priču, oslobodi ga i reče prisutnima:
- Allaha vam, proučite za njega neku dovu, jer mu se može oprostiti.
PRIČA O HARUNU AR-REŠIDU I MUHAMMEDU IBN ALI DŽEVHERIJI
Priča se da je halifa Harun ar-Rešid bio jedne noći vrlo nespokojan, pa je pozvao vezira Džafera al-Barmakida i rekao mu:
- Teško mi je na duši, pa bih htio da noćas prošetam bagdadskim ulicama i da vidim šta je potrebno podanicima, ali pod uvjetom da se prerušimo u trgovce kako nas niko ne bi prepoznao.
- Slušam i pokoravam se - odgovori vezir, te odmah skinuše svečanu odjeću i obukošese kao trgovci.
Bilo ih je trojica: halifa, Džafer i oružnik Mesrur. Išli su od mjesta do mjesta dok ne stigoše do rijeke Tigris. Tu ugledaše jednog starca koji je sjedio u čamcu. Priđoše mu, pozdraviše ga i rekoše:
- Starino, željeli bismo da budeš tako dobar i pažljiv da se provozamo tvojim čamcem. Dajemo ti dinar kao nagradu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

286. noć
Kada nastupi dvije stotine osamdeset i šesta ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su njih trojica kazali starcu kako bi voljeli da se provozaju njegovim čamcem i za nagradu mu dadoše dinar, a starac im reče:
- Ko se može vozati Tigrisom kad halifa Harun ar-Rešid svake noći plovi njime u jednom malom čamcu, a s njim je i telal koji viče: “Narode! Veliki i mali, ugledni i priprosti, djevojke i mladići! Svakome ko se ukrca u čamac i zaplovi Tigrisom odsjeći ću glavu, ili ću ga objesiti o katarku njegovog čamca!” Kao da će vas sada ugledati! Kao da upravo sad njegov čamac stiže!
Halifa i Džafer rekoše:
- Starče, uzmi ova dva dinara, pa nas odvezi pod jednu od ovih nastrešnica dok neprođe halifin čamac.
- Dajte mi zlato i neka nam je Allah na pomoći! - odgovori starac, pa uze zlato i tek što zaplovi s njima, pojavi se jedna lađa sa sredine Tigrisa. Na njoj su bile upaljene lampe i svjetiljke.
- Nisam li vam rekao - uplaši se starac - da se halifa vozi svake noći? O, Zaštitniče,ne ostavljaj nas bez svoje zaštite! - vikao je starac, pa ih uvede pod jednu nastrešnicu i baci na njih crn ogrtač. Oni su posmatrali ispod tog ogrtača i ugledaše na pramcu čovjeka koji je držao buktinju od suhoga zlata a u kojoj je sagorijevala kakulijska aloja. Na čovjeku je bio ogrtač od crvenog atlasa, na jednom ramenu žuti vez, a na glavi mosulski turban. Na drugom ramenu je nosio torbu od zelene svile punu kakulijskog aloja kojim je raspaljivao buktinju umjesto drvetom. Ugledaše još jednog čovjeka, na zadnjem dijelu lađe. Bio je obučen kao i prvi čovjek i držao je baklju kakvu je držao i prvi čovjek. Na lađi su vidjeli dvije stotine robova koji su stajali s lijeve i desne strane. Zatim vidješe prijestolje od suhoga zlata na kome je sjedio jedan lijep mladić nalik na mjesec, obučen u crnu odjeću izvezenu žutim zlatom. Pred njim je stajao neki čovjek - kao da je vezir Džafer, a kraj njega je bio jedan sluga poput Mesrura, sa isukanom sabljom u ruci. Tu je bilo još dvadeset gostiju. Kada ih vidje, halifa se oglasi:
- Džafere!
- Ovdje sam, zapovjedniče pravovjernih.
- Možda je ovo jedan od mojih sinova, al-Memun ili al-Emin.
Halifa poče pažljivije zagledati onog mladića koji je sjedio na prijestolju i uoči da je savršeno lijep, stasit i skladno građen. Pošto ga dobro osmotri, halifa se obrati veziru: - Vezire!
- Ovdje sam! - odgovori Džafer.
- Allaha mi, onaj što sjedi nije propustio ništa što priliči halifinom položaju. Onaj štoje pred njim liči na tebe, Džafere, a sluga što stoji kraj njega kao da je Mesrur. Oni gosti su poput mojih gostiju. Ovo me potpuno zbunjuje.
Onda Dunjazada, Šeherzadina sestra, reče:
- Kako divno, dražesno i zanimljivo pripovijedaš!
- Nije to ništa prema onome što ću vam ispričati naredne noći ako poživim i ako mecar poštedi!
Car pomisli: “Allaha mi, neću je pogubiti dok ne čujem kraj njene priče”.
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

287. noć
Kada nastupi dvije stotine osamdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je halifa, vidjevši to, zbunjeno uzviknuo:
- Allaha mi, zapanjen sam ovim, Džafere!
- Ja također, zapovjedniče pravovjernih - na to će Džafer. Lađa je plovila dok im neizmače iz vida, a onaj starac izvuče svoj čamac i reče:
- Hvala Allahu što smo dobro prošli i što nas niko nije sreo!
- Starče - upita ga Harun ar-Rešid - da li halifa svake noći dolazi na Tigris?
- Da gospodine - odgovori starac. - To traje već cijelu godinu.
- Molimo te, starče, da nas sačekaš ovdje naredne noći, pa ćemo ti dati pet zlatnih dinara. Mi smo stranci i gledamo da se malo zabavimo. Odsjeli smo u al-Hendeku.
- Sa zadovoljstvom - odgovori starac.
Potom halifa, Džafer i Mesrur odoše u dvor, svukoše trgovačku odjeću i obukoše carsko ruho, te sjedoše svaki na svoje mjesto. Onda uđoše emiri, veziri, dvorjani i namjesnici, tako da se odaja ispuni ljudima. Kada se zasjedanje završi, kada se svi ljudi razidoše i svako ode svojim putem, halifa Harun ar-Rešid reče:
- Džafere, ustaj da idemo gledati onoga halifu!
Džafer i Mesrur se nasmijaše, pa obukoše trgovačko ruho i pođoše inkognito, veoma raspoloženi. Izađoše na tajna vrata i kada stigoše do Tigrisa, zatekoše onoga starca, vlasnika čamca, kako sjedi očekujući ih. Ukrcaše se u njegov čamac i tek što su sjeli sa starcem, kad se pojavi halifina lađa i zaplovi prema njima. Oni se okrenuše i počeše zagledati lađu, te ugledaše dvije stotine robova, ali ne onih od prethodne večeri, a zubljonoše su izvikivali što i uvijek.
- Vezire - tada će halifa - ovo je tako čudesna stvar da ne bih vjerovao da sam o njojčuo, ali sam vlastitim očima vidio! Starče - obrati se halifa zatim vlasniku čamca u kome su bili - uzmi ovih deset dinara pa potjeraj čamac naporedo s njihovom lađom. Oni su na svjetlu, a mi u tami, pa ćemo ih dobro osmotriti, a oni nas neće vidjeti. Starac uze deset dinara, pa potjera čamac uporedo s lađom. Plovili su tako u sjenci njihove lađe...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

288. noć
Kada nastupi dvije stotine osamdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je halifa Harun ar-Rešid rekao starcu:
- Uzmi ovih deset dinara i potjeraj čamac naporedo s njihovom lađom.
- Slušam i pokoravam se - odgovori starac koji uze novac i poveze ih.
Plovili su u sjenci lađe dok ne stigoše do vrtova gdje ugledaše ograđenu poljanu. Tu ukotviše lađu i ugledaše neke momke kako stoje, a uz njih je bila osedlana i zauzdana mazga. Lažni halifa izađe, uzjaha mazgu i pođe između svojih gostiju, dok su zubljonoše vikale i dok su sluge bile zauzete poslovima oko lažnog halife. Tada se Harun ar-Rešid, Džafer i Mesrur iskrcaše na kopno probijajući se između robova i pođoše ispred njih. Zubljonoše se osvrnuše i ugledaše tri čovjeka obučena kao strani trgovci. Nezadovoljni time, zubljonoše dadoše znak, te ih zgrabiše i odvedoše pred lažnog halifu. Kada ih taj halifa ugleda, upita:
- Kako ste dospjeli ovamo i šta vas dovodi u ovo doba?
- Gospodaru naš - odgovoriše oni - mi smo trgovci iz stranih zemalja. Stigli smo bašdanas, pa smo izašli da prošetamo noću i naišli smo na vas. Ovi su nas uhvatili i doveli pred tebe. To je sve što se tiče nas.
- Neće vam se dogoditi ništa loše - reče lažni halifa - jer vi ste stranci. Da ste iz Bagdada, odrubio bih vam glave.
Zatim se obrati veziru:
- Povedi ove ljude, oni će nam biti gosti noćas.
- Slušam i pokoravam se, gospodaru! - odgovori vezir i povede ih u jedan velikidvorac, izvanredno građen, kakav nije imao ni sultan. Protezao se od tla i vezao se za oblake. Vrata su mu bila od tikovog drveta ukrašena žeženim zlatom. S vrata se ulazilo u jednu dvoranu s fiskijama i šadrvanima, sa ćilimima i jastucima od svile, te malim minderlucima. Tu su bile spuštene zavjese i prostirka pred kojima je pamet zastajala i koje ni rječiti nisu mogli opisati. Na vratima su bili ispisani stihovi:

To je dvorac, nek je mir i radost s njime,
Svojom ljepotom obdari ga vrijeme;

U njemu su svakojaka čuda i rijetkosti Najbolja ih pera ne mogu opisati!

Lažni halifa uđe u dvor s grupom ljudi, pa sjede na zlatno prijestolje optočeno dijamantima, a na prijestolju je bila sedžada od žute svile. Halifini sabesjednici sjedoše, a nosilac mača osvete stade ispred halife. Onda postaviše sofre i jedoše, pa odnesoše posuđe i opraše ruke. Zatim donesoše pribor za vino, te se poredaše ibrici i čaše koje poče kružiti dok čaša ne stiže do halife Haruna ar-Rešida koji odbi da pije. Lažni halifa se obrati Džaferu:
- Zašto tvoj prijatelj ne pije?
- Gospodaru, on već odavno ne pije vino - odgovori Džafer.
- Imam ja i drugih pića koja će odgovarati tvome prijatelju. Na primjer, jabukovača.Lažni halifa naredi da donesu jabukovaču i odmah je donesoše, pa taj halifa priđe Harunu ar-Rešidu i reče mu:
- Kad god dođe na tebe red, ti pij ovoga pića.
Tako su se veselili i izmijenjivali čaše vina dok im se od pića ne zavrti u glavama i dok ih ne omami...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

289. noć
Kada nastupi dvije stotine osamdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su halifa i njegovi sabesjednici pili dok im se od pića nezavrti u glavama i dok ih ne omami. Tada halifa Harun ar-Rešid reče veziru Džaferu:
- Allaha mi, Džafere, mi nemamo ovakav pribor! Da mi je znati ko je ovaj mladić! Dok su oni tako krišom razgovarali, mladić baci pogled i vidje kako se vezir došaptava s halifom, te reče:
- Došaptavanje je nepristojno.
- Nije to ništa nepristojno - reče Džafer - nego mi moj prijatelj govori: “Proputovaosam veći dio zemalja i družio se sa najvećim carevima, prijateljevao s vojnicima, ali nisam vidio ljepšeg stola od ovoga, niti sjajnije noći od ove, ali Bagdađani kažu: Piće bez muzike može samo glavobolju donijeti.”
Kada je lažni halifa to čuo, osmjehnu se i razgali. U ruci je držao trsku kojom poče udarati po jednom okruglom jastuku, te se otvoriše vrata i na njih uđe sluga koji je nosio stolicu od slonovače ukrašenu suhim zlatom, a za njim je išla robinja čudesne ljepote i ljupkosti, divna, savršena. Sluga postavi stolicu, a na nju sjede djevojka poput jutarnjeg sunca na vedrome nebu. U ruci je imala lutnju indijske izrade koju stavi na krilo i nagnu se nad nju kao majka prema djetetu. Pošto je odsvirala dvadeset i četiri melodije, ona zapjeva na takav način da je pamet stajala. Potom opet zasvira onu prvu melodiju i zapjeva ove stihove:

Jezik ljubavi u srcu mome kazuje tebi
Da sam u te zaljubljena, a i kako ne bi;

Svjedok mi je moja duša napaćena Vreli kapci očni i suze u bujicama.

Šta je ljubav prije tebe nisam znao Neka bude što je Allah ljudima namijenio!

Kada lažni halifa ču robinjinu pjesmu, on ciknu, pa do skuta pocijepa odjeću na sebi, te ga zakloniše paravanom i donesoše mu još ljepše odijelo koje on obuče i sjede kao ranije što je sjedio. Pošto čaša stiže do njega, on udari štapom po onom okruglom predmetu, kad se otvoriše vrata i uđe sluga koji je nosio zlatnu stolicu a za njim je bila robinja ljepša od prve. Ona sjede na stolicu, a u ruci joj bijaše lutnja koja je žalostila zlobnikovo srce. Djevojka zapjeva:

Kako da trpim kad mi u srcu oganj plamti, A suza za suzom iz oka mi ko bujica lipti.

Allaha mi, život mi ne prija kada njega nije; Kad me tuga mori, kako srce da se raduje?!

Kada mladić ču te stihove, on opet vrisnu i do skuta pocijepa odjeću na sebi, te ga zakriše paravanom i donesoše mu drugu odjeću koju on obuče, pa sjede vrativši se u prvobitno stanje i sasvim smireno razgovarajući. Pošto čaša stiže do njega, on udari štapom, pa izađe sluga, a za njim djevojka ljepša od prethodne. Sluga je nosio stolicu na koju djevojka sjede držeći lutnju uz koju zapjeva ove stihove:

Učini kraj rastanku i surovosti Kunem se da te srce neće zaboraviti.

Na tužnog i na sjetnoga se sažalite Koji strasno voli i bezmjerno ga ljubite.

Muče ga boljke i iscrpljuju strasti I Boga moli da budeš zadovoljna ti.

O, mjeseci, kome ću mjesta sad u srcu dati; Kako mogu drugo biće sada odabrati?!

Kada mladić ču te riječi, vrisnu iz sveg glasa i pocijepa odjeću na sebi, pa ga zakriše paravanom i donesoše mu drugu odjeću, te se on poče ophoditi prema svojim sabesjednicima kao i ranije. Čaša je kružila i kada stiže do njega, on udari po onom okruglom predmetu, pa se vrata otvoriše i izađe mladić noseći stolicu, a za njim je bila jedna djevojka. Mladić postavi djevojci stolicu, ona sjede na nju, uze lutnju i naštima je, pa zapjeva:

Kada će se rastanak i mržnja prekratiti I kada će mi se prošlost opet vratiti?

Još jučer smo u svom utočištu skriveni bili, Radovali se, a zlobnici nisu marili.

Al' sudba nas obmanu i društvo razjuri,
Te naše skrovište u pravu pustoš pretvori.

Želiš li, zlobniče, da ih sad zaboravim, Al' srce se zlobniku ne pokorava, vidim.

Ne kori me i ostavi me s mojom ljubavi Jer moje srce neće nikad da ga ostavi.

Gospodo, vi ste se promijenili i zavjet pogazili, Al' bez vas srcu nema utjehe, ako ste to mislili!

Kada lažni halifa ču robinjinu pjesmu, viknu iz sveg glasa i pocijepa sve na sebi... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

290. noć
Kada nastupi dvije stotine devedeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je drugi halifa, pošto je čuo robinjinu pjesmu, viknuo iz sveg glasa, pocijepao odjeću na sebi i onda pao bez svijesti. Htjedoše ga zakloniti paravanom kao i obično, ali se zamrsiše užad, te Harun ar-Rešid baci pogled i uoči na njegovom tijelu tragove udaraca bičem. Pošto dobro pogleda i uvjeri se u to, Harun ar-Rešid reče:
- Allaha mi, Džafere, to je divan mladić, ali je odvratni lopov.
- Otkud znaš to, zapovjedniče pravovjernih? - upita Džafer.
- Zar nisi vidio na njegovim butinama tragove biča?
Ispred mladića spustiše paravan, pa mu donesoše drugu odjeću koju on obuče i sjede sa svojim sagovornicima kao što je i ranije sjedio. Onda mladić baci pogled i vidje da se halifa i Džafer došaptavaju, pa im reče:
- O čemu se radi, momci?
- Sve je u redu, gospodaru. Za tebe nije tajna da je ovaj moj prijatelj trgovac koji jeproputovao mnoge zemlje i oblasti, družio se s carevima i uglednim ljudima i on mi sada govori: “Ono što noćas radi naš halifa pravo je rasipništvo. Nisam nikog vidio da tako nešto radi u cijelome svijetu, jer je pocijepao toliko i toliko odjeće, a svako odijelo vrijedi hiljadu dinara.' To je pravo rasipništvo.” Lažni halifa na to odgovori:
- Vidi ti njega! Novac je moj, a i odjeća je moja. To je jedan vid darivanja slugu ievnuha. Svako odijelo koje sam pocijepao pripasti će nekom od mojih prisutnih sagovornika, a odredio sam da im uz svako odijelo dam po pet stotina dinara.
- Divno je to što si učinio, gospodaru - reče Džafer i izgovori stihove:

Na tvome dlanu sagradi se dom vrlinama, Da troše tvoj novac dao si ljudima.

Kad vrline jednom kapije svoje zatvore,
Tvoje ruke će u ključeve za katance da se pretvore.

Pošto je mladić čuo stihove vezira Džafera, naredi da mu daju hiljadu dinara i ruho.
Potom poče kružiti čaša i vino im je godilo. Onda ar-Rešid reče:
- Džafere, pitaj ga za tragove udaraca po slabinama, da vidimo šta će odgovoriti.
- Ne žuri, gospodaru! Pazi, bolje će biti da se strpiš.
- Tako mi života i al-Abbasova mezara, budi siguran da ću te zadaviti ako ga ne upitaš!
U tom času mladić se obrati veziru:
- O čemu se došaptavaš sa svojim prijateljem? Reci mi ko ste vi!
- Sve je u redu - odgovori vezir, ali mladić nastavi:
- Zaklinjem te Allahom da mi kažeš ko ste i da mi ništa ne tajite.
- Gospodaru - odgovori Džafer - on je vidio na tvojim slabinama tragove udaracabičem i to ga je veoma začudilo, pa je upitao: “Kako halifa može dobiti batine?!” Želio bi saznati šta je uzrok tome.
Mladić se na te riječi osmjehnu:
- Znajte da je moja priča čudna i da je moj slučaj neobičan toliko da bi mogao poslužiti kao pouka onima kojima je do pouke, ako bi se ispisao iglama u uglovima očiju.
Zatim mladić duboko uzdahnu i izgovori stihove:

Moja priča je čudna da je sva čuda nadmašila; Ljubavlju se kunem da mi se staza zatvorila.

Kad već hoćete čuti, onda poslušajte I svi prisutni sada mukom umuknite!

Poslušajte moje riječi, one će vam kazati Da istinu govorim i da neću lagati.

Ja sam žrtva ljubavi i velike strasti
A ona što me zgromi sve djevojke nadmaši.

Njeno oko sa surmom slično je indijskim sabljama, A s lukova obrva svojih pogađa strijelama.

Srcem osjećam da naš je vođa među nama, Potomak vrsnih i halifa svog vremena.

Drugi međ vama je onaj kog Džaferom zovu, Vezir halifin, u gosposnom potomstvu.

Treći je Mesrur što nosi sablju halifinu
I ako ne lažem sada već govorim istinu

Postigoh sve čemu sam s ovim težio
I radošću sam srce svoje od svuda ispunio.

Kada je čuo mladićeve riječi, Džafer se zakle, ali dvosmislenom zakletvom, da oni nisu ti o kojima govori, a mladić se nasmija i reče:
- Znajte, gospodo, da ja nisam zapovjednik pravovjernih, već sam se tako prozvaozato što hoću da od žitelja ovoga grada dobijem ono što želim. Zovem se Muhammed Ali ibn Ali al-Dževheri. Moj otac je spadao u ugledne ljude. Umro je i ostavio mi veliko bogatstvo u zlatu, srebru, biserima, merdžanima i dijamantima, topazima i drugom dragom kamenju; ostavio mi je spahiluke, hamame, gajeve, vrtove, dućane, pekare, robove, robinje, sluge. Jednog dana sam sjedio u dućanu, okružen slugama, kad se pojavi jedna djevojka koja je jahala mazgu, a dvorile su je tri robinje, sve nalik na mjesec. Kada mi priđe, sjaha pored dućana, sjede kod mene i reče mi:
- Jesi li ti Muhammed al-Dževheri?
- Jesam - odgovorih. - Tvoj sam rob i sluga.
- Imaš li dragulja koji bi mi odgovarali?
- Gospođo, ono što imam donijet ću ti i pokazati, pa ako ti se nešto dopadne, bit će tosreća za tvoga roba. Ako ti se pak ne dopadne, bit ću nesretan zbog toga.
Imao sam stotinu dijamantskih ogrlica i sve joj ih pokazah, ali joj se ništa ne dopade, te djevojka reče:
- Htjela bih nešto ljepše od toga što sam vidjela!
Imao sam jednu malu ogrlicu koju je kupio moj otac za stotinu hiljada dinara. Takvu nije imao nijedan veliki car.
- Gospođo - rekoh joj - ostala mi je još jedna ogrlica od dijamanata i dragulja kakvu nema niko ni među velikim, ni među sitnim ljudima.
- Pokaži mi je - reče žena, a kada je vidje, uskliknu: - To je ono što tražim! Za tim žudim cijelog života! Koliko košta?
- Moj otac ju je platio stotinu hiljada dinara.
- Dajem ti pet hiljada dinara preko toga.
- Gospođo, ogrlica i njen vlasnik su ti na raspolaganju. Nemam ništa protiv.
- Zarada je obavezna, a time ćeš mi učiniti veliku uslugu. Potom žena ustade, hitrouzjaha mazgu i reče mi:
- Allaha ti, gospodine, budi dobar pa pođi sa mnom da uzmeš novac. Tvoj današnjidan zbog susreta sa mnom nalik je na mlijeko.
Ja ustadoh, zaključah dućan i pođoh s njom, siguran, te stigosmo do njene kuće. Vidjeh da je to kuća sa očiglednim znacima blagostanja. Kapija je bila ukrašena zlatom, srebrom i lazurom, i bili su na njoj napisani ovi stihovi:

O kućo, neka tuga nikad ne uđe u tebe, Nek domaćina sudba nikad ne obmane!

Divna si, kućo, za sve goste Kad drugdje neće da ih ugoste!

Djevojka sjaha i uđe u kuću naredivši mi da sjednem na klupu pred kapijom dok ne dođe mjenjač. Sjedio sam tu izvjesno vrijeme, kad se pojavi jedna djevojka i reče mi: - Gospodine, uđi u hodnik, jer je ružno da sjediš pred kapijom. Ustadoh, uđoh u hodnik i sjedoh na jednu klupicu, a onda se pojavi djevojka i reče mi:
- Gospodine, moja gospođa ti poručuje da uđeš i sjedneš pred vrata odaje dok nedobiješ novac.
Ustadoh i uđoh u kuću, te posjedih kratko vrijeme, kad odjednom ugledah stolicu od zlata i na njoj zastor od svile. Neočekivano se zavjesa diže i iza nje se pojavi djevojka koja je kupila od mene onu ogrlicu. Ona otkri lice koje je bilo kao mjesečev krug, a na vratu joj je bila ogrlica. Pamet mi stade i bijah zabezeknut kad sam ugledao tu djevojku, tako lijepu i zanosnu. Čim ona mene ugleda, ustade sa stolice i pohita k meni govoreći mi:
- Oči moje, zar se neće sažaliti na svoju dragu neko ko je lijep kao ti?
- Gospođo, sva ljepota je u tebi, i ona je samo jedno od tvojih svojstava.
- Zlataru, znaj da te volim i ne mogu povjerovati da sam te dovela k sebi.
Potom se djevojka nagnu prema meni, poljubi me i privuče privinuvši me na grudi... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.