Priče iz 1001 noći

First topic message reminder :




201. noć
Kada nastupi dvije stotine i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su Kameruzzeman i Merzuvan, uputivši se prema stepi,putovali tokom cijelog dana, sve do večeri. Zatim su sjahali, pojeli nešto i popili, nahranili stoku i malo se odmorili, pa su ponovo uzjahali konje i putovali tri dana. Četvrtog dana, pred očima im puče prostranstvo s nekakvom šumom i oni se tu zaustaviše. Merzuvan uze konja i devu zakla ih, isječe meso na komade i očisti im kosti. Onda dohvati prinčevu odjeću, pocijepa je i umrlja životinjskom krvlju, te i njegov kaftan pocijepa i umrlja krvlju. Najzad sve to pobaca na raskrsnicu. Kada se najedoše, napiše i ponovo otisnuše na put, carević upita mladića zašto je sve ono učinio, a on mu odgovori:
- Znaj, careviću, da će tvoj otac, car Šahraman, ako mu se ne vratiš ni druge noći,uzjahati konja i zaputiti se našim tragom. Kada stigne do one krvi koju sam prolio, kada vidi da ti je košulja pocijepana i krvava, pomislit će da su te presreli razbojnici ili pustinjske zvijeri. Izgubit će svaku nadu i vratit će se u grad. Tako ćemo pomoću lukavstva postići ono što želimo.
- Divno si postupio! - uskliknu Kameruzzeman.
Potom su putovali danonoćno, a Kameruzzeman je tokom cijelog puta jadikovao. Onda
ga obradova blizina njegove drage, te on izgovori stihove:

Hoćeš li surova biti premda te nisam zaboravio, Hoćeš li me odbiti, a tako sam te želio?

Radosti ne imao ako sam te varao, Ne imao te ako sam ti lagao!

Nisam kriv da bih tvoju grubost zaslužio, A ako i jesam, kajući se tebi sam došao.

Čudo je sudbe da ti ostavljaš mene,
A sudba stalno donosi događaje iznenadne.

Tek što Kameruzzeman izgovori stihove, pred njim se pojavi Otočje cara al-Gajura, te se carević silno obradova i zahvali Merzuvanu na svemu onome što je učinio... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

231. noć
Kada nastupi dvije stotine trideset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je al-Emdžed shvatio na što žena cilja: znao je da ona želipoći s njim. On htjede da zbog nje potraži neko mjesto. Bilo ga je stid da je vodi kod krojača kod koga je inače boravio. Mladić pođe ispred žene, a ona za njim, i tako su išli od sokaka do sokaka, s jednog mjesta na drugo, dok se žena ne umori i reče mu:
- Gdje je tvoja kuća, gospodine?
- Pred nama je. Ostalo je još malo pješačenja - reče al-Emdžed, pa skrenu u jedan slijepi sokak i pođe njime dok ga je žena pratila. Kada stiže do kraja, vidje da je to slijepa ulica, pa uzviknu:
- Nema moći ni sile do Allahove moći!
Onda baci pogled i vidje na vrhu sokaka jednu veliku kapiju sa dvije klupe. Kapija je bila zatvorena, te al-Emdžed sjede na jednu klupu, a žena na drugu obraćajući se mladiću:
- Koga očekuješ, gospodine? - a on obori glavu dugo gledajući ispred sebe. Zatim podiže glavu i odgovori:
- Čekam svoga roba, jer kod njega je ključ. Rekao sam mu da nam spremi jela, pića ivina dok ja odem u hamam.
Onda mladić pomisli: “Možda će joj se oduljiti, pa će otići svojim putem i ostaviti me.” Pošto se ženi učini da dugo čeka, ona reče:
- Gospodine, tvoj rob nas ostavi da dugo čekamo i sjedimo na sokaku.
Ona priđe kapiji noseći kamen, a al-Emdžed joj reče:
- Nemoj žuriti! Strpi se da dođe rob!
Ne slušajući šta joj govori, žena udari kamenom po rezi koja se slomi i vrata se otvoriše.
- Šta ti bi da to uradiš! - povika al-Emdžed, a ona odgovori:
- Šta je bilo, gospodine? Zar ovo nije tvoja kuća?
- Jest, ali ne treba razbijati rezu.
Djevojka uđe u kuću dok je al-Emdžed stajao zbunjen i plašeći se vlasnika kuće. Nije znao šta da preduzme. Djevojka ga upita:
- Zašto ne ulaziš, gospodine, očinji vide, otkucaju moga srca?
- Sa zadovoljstvom - prihvati mladić. - Međutim, rob se dugo zadržao i ne znam je liučinio ono što sam mu naredio.
Mladić uđe za djevojkom veoma zabrinut i u strahu od vlasnika kuće. Kad uđe u kuću, vidje jednu odaju s četiri galerije okrenute jedna prema drugoj. Tu su bili ormari i sećije prekrivene skupocjenom svilom, a nasred odaje nalazio se skupocjeni šadrvan oko koga su bili poredani sahani ukrašeni biserima i dijamantima. Bili su puni voća i mirisnog cvijeća. Pored njih su stajale posude s pićem i svijećnjak sa svijećom. Odaja je bila prepuna skupocjenih tkanina, sehara i naslonjača. Na svakom naslonjaču nalazio se po jedan zavežljaj, a na zavežljaju kesa puna dinara i dirhema. Kuća je odavala sretnog vlasnika. Pod je bio prekriven mramorom.
Kada al-Emdžed vidje sve to, bio je potpuno zbunjen i mislio je: “Propao sam! Allahu pripadamo i njemu se vraćamo!”
Vidjevši kuću, djevojka je bila izvan sebe od radosti, te reče:
- Gospodaru, tvoj sluga nije dangubio. Počistio je kuću, skuhao hranu i pripremiovoće, tako da sam došla u najpogodnije vrijeme.
Al-Emdžad se nije osvrtao na nju, jer mu je srce bilo prepuno straha od domaćina.
Djevojka reče:
- Zašto stojiš tako? - i ona ciknu, pa mu dade jedan poljubac koji puče kao orah. Zatim dodade: - Gospodine, ako si se dogovorio s drugom, ja ću je uspravnih leđa služiti. Al-Emdžed se nasmija, premda mu je srce bilo puno gnjeva, a onda uđe i sjede otpuhujući. Mislio je: “O, kakvo će se zlo dogoditi kada dođe domaćin!” Djevojka je sjedjela pored njega igrajući se i smijući, ali je al-Emdžed bio zabrinut i mračan, ophrvan silnim mislima: “Mora doći vlasnik ove kuće i šta da mu onda kažem?
Sigurno će me ubiti!”
Djevojka ustade, zasuka rukave, pa donese stolić, postavi sofru, najede se i reče:
- Jedi, gospodine.
Al-Emdžed priđe da jede, ali mu hrana nije prijala, već je gledao prema vratima dok je djevojka jela. Kada se najede, ona diže sofru, pa donese posudu s voćem. Hodala je s jednog mjesta na drugo. Najzad donese piće, otvori krčag i napuni pehar, pa ga pruži al-Emdžedu. On uze pehar misleći: Ah, kad dođe domaćin i vidi me!” Pogled mu skrenu prema vratima dok je držao čašu u ruci.
Dok je on tako stajao, pojavi se domaćin. Bio je to mameluk, jedan od gradskih velikaša, glavni carev konjušar koji je tu odaju pripremio za svoje zadovoljstvo, da se odmara i da bude nasamo s kim je htio. Tog dana je poslao po jednog od svojih miljenika da mu dođe i za njega je pripremio to mjesto.
Mameluk se zvao Behadur. Bio je darežljiv, široke ruke i milostiv. I kada mameluk stiže blizu odaje...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

232. noć
Kada nastupi dvije stotine trideset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vlasnik Behadur, prišavši kući, našao otvorena vrata.Nastupao je polahko, a kada je razgledao, vidje al-Emdžeda i djevojku. Pred njima su bili tanjiri s voćem, pribor za vino, a upravo u tom času al-Emdžed je držao čašu gledajući prema vratima. Pošto mu se pogled srete s domaćinovim, mladić poblijedi i koljena mu zaklecaše, a kada Behadur vidje kako je poblijedio, dade mu znak stavljajući prst na usta, što je značilo da treba da šuti i da mu priđe. Al-Emdžed ostavi pehar i dok je išao prema domaćinu, djevojka upita:
- Kamo si pošao?
On odmahnu glavom i dade joj znak da ide pustiti vodu. Mladić izađe bos u hodnik i čim vidje Behadura, bi mu jasno da je to domaćin. Al-Emdžed mu pohita, poljubi mu ruke i reče:
- Tako ti Allaha, gospodine, prije nego što me osudiš, poslušaj što ti imam reći.Potom mu ispriča sve, od početka do kraja. Reče mu zašto je otišao iz svoje zemlje i carevine, te da u kuću nije ušao svojom voljom, već da je djevojka slomila rezu, otvorila vrata i učinila to što je učinila.
Saslušavši al-Emdžeda, Behadur shvati da je on carević, te osjeti prema njemu naklonost i samilost, i reče mu:
- Slušaj šta ću ti reći, al-Emdžede, i pokoravaj mi se. Ja ti jamčim da te neće snaćiono čega se bojiš. Ako mi se suprostaviš, ubit ću te.
- Zapovijedaj šta hoćeš - reče al-Emdžed. - Neću ti se suprotstavljati ni u kom slučaju,jer si me velikodušno oslobodio.
- Uđi u odaju i sjedi na mjesto na kome si bio. Ne boj se. Onda ću doći ja, Behadur, ikad uđem, počni me grditi i psovati vičući: “Zašto si ovoliko zakasnio?” Ne prihvaćaj moje isprike, nego ustani i počni me udarati. Ako se sažališ na mene, ubit ću te. Uđi i uživaj. Sve što budeš tražio od mene, dobit ćeš odmah. Provedi ovu noć onako kako
želiš, a sutra idi svojim putem. To je izraz moje plemenitosti prema tebi kao strancu. Ja volim strance i valja im ukazivati počasti.
Al-Emdžed mu poljubi ruku, pa uđe u odaju, čas crveneći, a čas blijedeći. Čim uđe, reče djevojci:
- Učinila si čast ovome mjestu i ova noć je blagoslovljena.
- Čudno je da sada pokazuješ prijateljsko raspoloženje prema meni - na to će djevojka.
- Allaha mi, pomislio sam da je moj rob Behadur uzeo dijamantske ogrlice, a svakavrijedi desetine hiljada dinara. Odmah sam izašao razmišljajući o tome i tražio sam ih. Našao sam ogrlice na svome mjestu. Ne znam zašto je rob ovoliko zakasnio. Morat ću ga kazniti.
Djevojku odobrovoljiše al-Emdžedove riječi, te se oni počeše maziti, jesti i veseliti se. Uživali su tako do pred zalazak sunca, a onda se pojavi Behadur koji je u međuvremenu promijenio odjeću, zategao pojas i obukao papuče, kako već imaju običaj robovi. Behadur se pokloni, stavi ruke na leđa i obori glavu kao čovjek koji priznaje da je kriv.
Al-Emdžed ga ljutito pogleda, pa viknu:
- Zašto si zakasnio, odvratni robe?
- Gospodaru - odgovori Behadur - bio sam zauzet pranjem odjeće i nisam znao da siovdje, jer je trebalo da se sastanemo uvečer, a ne danju.
- Lažeš, odvratni robe! - vikao je al-Emdžed. - Tako mi Allaha, moram te istući!
I al-Emdžed ustade, povali Behadura, pa uze batinu i poče ga oprezno udarati. Međutim, skoči djevojka koja mu istrgnu štap iz ruke i poče tako bolno udarati Behadura da mu suze potekoše. On je dozivao u pomoć škrgućući zubima, a alEmdžed je vikao djevojci:
- Nemoj tako!
- Pusti me da iskalim bijes na njemu! - odgovarala je ona.
Al-Emdžed istrgnu štap iz njenih ruku i odgurnu je. Behadur ustade, obrisa suze s lica i stade pred mladića dvoreći ga. Potom obrisa odaju i zapali svijećnjak. Kad god bi Behadur ušao ili izašao, djevojka ga je psovala i proklinjala, a al-Emdžad se ljutio na nju vičući:
- Allaha ti, ostavi moga roba, jer on nije navikao na to.
Njih dvoje su jeli i pili, a Behadur ih je dvorio do ponoći dok se nije zamorio od posluživanja i batina. On zaspa nasred sobe hrčući i krkljajući. Žena se opi, pa reče al-Emdžedu:
- Uzmi onu obješenu sablju i odrubi glavu robu, a ako to ne učiniš, postarat ću se da teuništim.
- Zašto ti pada na pamet da ubiješ moga roba?
- Naša sreća neće biti potpuna ako ga ne ubijemo.
- Nemoj to činiti, Allaha ti!
- Moram - bila je uporna djevojka koja uze sablju, izvadi je iz korica i htjede pogubitislugu. Al-Emdžed pomisli: “Ovaj čovjek nam je učinio dobro, prikrio nas i bio dobar prema nama. Čak je postao moj rob i kako onda da ga nagradim ubistvom? To se ne smije dogoditi!” Onda al-Emdžed reče djevojci:
- Ako već mora stradati moj rob, ja više imam prava da ga ubijem nego ti!
I on uze sablju iz njene ruke, podiže je i udari djevojku tako da joj glava odletje s tijela i pade na domaćina. Behadur se probudi, sjede i kada otvori oči, vidje alEmdžeda kako stoji držeći u ruci sablju umrljanu krvlju. Zatim pogleda prema djevojci i vidje da je mrtva. On upita al- Emdžeda šta se to dogodilo s njom, a ovaj mu ispriča šta je sve govorila, dodajući:
- Nije ništa prihvaćala osim da tebe pogubi. Ovo joj je nagrada.
Behadur ustade, pa poljubi al-Emdžeda u glavu i reče:
- Kamo sreće da si joj oprostio, gospodine! Ne preostaje nam ništa nego da je iznesemo odmah, prije svanuća.
Behadur zategnu pojas, uze djevojku, umota je u kućni ogrtač, pa je stavi u korpu i ponese je govoreći al-Emdžedu:
- Ti si stranac i nikoga ne poznaješ. Sjedi tu i pričekaj me do izlaska sunca. Ako sevratim, sigurno ću ti učiniti veliko dobro i potrudit ću se da otkrijem što je s tvojim bratom. Međutim, ako se ne vratim kada sunce izađe, znaj da je sa mnom gotovo, a tebe neka sreća prati. Ova kuća će pripasti tebi sa svim novcem i robom u njoj. Potom Behadur ponese korpu i izađe iz kuće. Probijao se preko trgova idući putem prema slanome moru da bi bacio djevojku u njega. Kad stiže nadomak mora, osvrnu se i vidje da su ga opkolili valija i stražari. Prepoznavši ga, oni se zabezeknuše. Otvoriše korpu i nađoše u njoj žrtvu, pa ščepaše Behadura i okovaše ga u željezne lance u kojima ostade do jutra. Onda ga odnesoše zajedno s korpom caru koga o svemu obavijestiše. Car se veoma naljuti i reče Behaduru:
- Teško tebi! Ti stalno tako radiš: ubijaš ljude i bacaš ih u more, a onda im uzimaš svu imovinu! Koliko si ljudi ubio do sada?
Behadur obori glavu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

233. noć
Kada nastupi dvije stotine trideset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Behadur oborio glavu stojeći pred carem koji je na njega
vikao:
- Jao tebi! Ko je ubio ovu djevojku?
- Ja sam je ubio - odgovori Behadur. - Nema moći ni sile do Božije moći!
Bjesneći, car naredi da ga objese i krvnik ga odvede, kako je car naredio. Valija zapovijedi telalu da izvikuje po gradskim ulicama da narod izađe i gleda Behadura, carskog konjušara, kako ga vode sokacima i trgovima.
U međuvremenu, kad osvanu dan i kad odskoči sunce a Behadur se ne pojavi, alEmdžed uskliknu:
- Nema moći ni sile do Allahove moći! Šta li mu se dogodilo?
Dok je on tako razmišljao, začu telala koji je pozivao da narod gleda Behadura koga će objesiti u podne. Kada to al-Emdžed ču, zaplaka govoreći:
- Mi Allahu pripadamo i Njemu se vraćamo! Behadur je htio da zbog mene strada, jerja sam pogubio djevojku. Allaha mi, to se ne smije dogoditi!
I mladić izađe iz kuće zatvorivši je, pa se uputi gradom dok ne stiže do Behadura. Tada stade pred valiju i reče:
- Gospodine, nemoj pogubiti Behadura, jer on nije kriv. Allaha mi tu ženu nije ubioniko drugi nego ja.
Kada ču te riječi, valija povede al-Emdžeda i Behadura caru koga obavijesti o svemu što je čuo od al-Emdžeda. Car pogleda mladića i reče mu:
- Ti si ubio djevojku?
- Jesam.
- Reci mi zašto si je ubio, ali budi iskren.
Al-Emdžed ispriča sve što se dogodilo njemu i njegovom bratu, te se car veoma začudi i reče:
- Vidim da ti se može oprostiti. Hoćeš li, sinko, da budeš moj vezir?
- Sa zadovoljstvom - prihvati al-Emdžed, te car dade skupocjene darove njemu i Behaduru. Dade mu lijepu kuću, sluge i robove. Dade mu sve što mu je bilo potrebno, pa mu odredi plaću i nagradu, i naredi da se traži njegov brat al-Esad.
Al-Emdžed zasjede na vezirski položaj, pa poče presuđivati i upravljati, postavljati i otpuštati, uzimati i davati. Posla telala da izvikuje gradskim ulicama tražeći njegovog brata al-Esada. Nekoliko dana je telal vikao po ulicama i trgovima, ali nije stizala nikakva vijest, niti je bilo ma kakvog traga.
Dotle su poklonici vatre danonoćno zlostavljali al-Esada, jutrom i večeri, cijelu godinu dana, dok se ne približi praznik maga. Tada se mag Behram spremi za put pripremivši lađu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

234. noć
Kada nastupi dvije stotine trideset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mag Behram spremio lađu za put. Al-Esada je stavio u sanduk, zatvorio ga i ponio na lađu. Upravo u tom času dok se Behram bavio sandukom u kome je bio al-Esad, al-Emdžed je, voljom sudbine, stajao posmatrajući more. Gledao je kako stvari ukrcavaju na lađu i srce mu ustrepta, pa naredi slugama da mu dovedu konja. On uzjaha s grupom svojih ljudi i uputi se prema moru. Zaustavi se pored magove lađe, naredi pratiocima da se ukrcaju na lađu i pretraže je. Ljudi se ukrcaše i pretražiše cijelu lađu, ali ne nađoše ništa. Onda dođoše i obavijestiše o tome al-Emdžeda koji uzjaha konja i zaputi se kući. Kad stiže tamo, uđe u dvorac stegnuta srca. Razgledao je po kući, pa vidje dva reda ispisana na zidu, zapravo dva distiha:

Mili moji, ako ste se mojim očima sakrili, U mom srcu i duši vi ste ostali.

Jadna ste me i namučena ostavili; San ste mi odagnali, a sami ste zaspali.

Kada pročita stihove, al-Emdžed se sjeti brata i zaplaka.
Što se tiče maga Behrama, on se ukrca na lađu i povika na mornare naređujući im da što prije razapnu jedra, te ih oni razapeše. Putovali su danonoćno, a svaka dva dana iznosili su al- Esada, malo ga nahranili i dali mu malo vode da pije. Pošto se primakoše Ognjenoj planini, puhnu jak vjetar i uzburka se more, tako da lađu skrenu s puta. Plovili su drugim kursom dok ne stigoše do jednog grada na obali. U gradu je bila tvrđava s prozorima koji su gledali na more. U tome mjestu vladala je žena po imenu carica Merdžana.
I kada stigoše, kapetan reče Behramu:
- Gospodine, skrenuli smo s puta i moramo ući u ovaj grad da se odmorimo, a onda ćesve biti po Božijoj volji.
- Divna je ta odluka! Uradi kako si naumio - reče Behram.
- Ako carica pošalje nekog da pita ko smo, šta da joj odgovorimo?
- S nama je onaj musliman. Obući ćemo ga kao roba i izvesti ga. Kada ga vidi, caricaće pomisliti da je rob, a ja ću reći: “Trgujem robovima. Imao sam mnogo robova koje sam prodao i ostao mi je samo ovaj.” - To su prave riječi - složi se kapetan.
Onda stigoše do grada, spustiše jedra i baciše sidro, te lađa pristade. Utom se pojavi
carica Merdžana koja im priđe s vojskom, pa se zaustavi kraj lađe i pozva kapetana.
On izađe pred caricu i duboko se pokloni, a ona upita:
- Šta imaš na toj lađi i ko je s tobom?
- Čestita carice, sa mnom je jedan trgovac koji prodaje robove.
- Dovedi mi ga - reče carica, te dođe Behram vodeći za sobom al-Esada kao roba.Kada Behram stiže do carice i kapetana, duboko se pokloni, a carica reče: - Ko si ti?
- Trgovac robljem.
Carica pogleda al-Esada, pa misleći da je rob, upita:
- Kako se zoveš?
Grcajući u plaču, mladić odgovori:
- Zovem se al-Esad?
- Znaš li pisati? - sažaljivo upita carica.
- Znam - odgovori al-Esad, a carica mu dade tintu i pero govoreći:
- Napiši nešto, da vidim.
Mladić napisa stihove:

Šta može smisliti rob kada mu sudba vječna, Gledaoče, nikad nije naklonjena?

Ona ga je bacila na pučinu i čvrsto ga svezala
Govoreć: “Pazi da te voda ne bi poprskala!”

Carici bijaše žao al-Esada kada vidje cedulju, pa reče Behramu:
- Prodaj mi ovoga roba.
- Ne mogu ga prodati, gospodarice, jer sam prodao sve robove. Ostao mi je samoovaj.
- Moram ti ga uzeti, bilo da mi ga prodaš, ili da ga pokloniš - bila je uporna caricaMerdžana.
- Neću ti ga ni prodati, ni pokloniti - reče Behram, ali carica zgrabi al-Esada i odvedega u tvrđavu. Behramu posla glasnika s porukom:
- Ako noćas ne otploviš od našeg grada, zaplijenit ću ti svu imovinu i potopiti lađu.
Kad stiže poruka, Behram se natušti i reče:
- Zaista je ružno ovo putovanje!
Potom ustade i poče se spremati. Uze sve što je želio i sačeka noć da zaplovi, a onda reče mornarima:
- Spremite se, napunite mješine vodom i pred kraj noći razapnite jedra.
Mornari prionuše na posao.
Carica Merdžana uze al-Esada i povede ga u tvrđavu. Otvori prozore koji su gledali na more i naredi djevojkama da donesu hranu. One ih poslužiše i njih dvoje se najedoše, a onda im carica naloži da donesu vino...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

235. noć
Kada nastupi dvije stotine trideset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je carica Merdžana naložila djevojkama da donesu vino. Robinje donesoše vino, te carica poče piti sa al-Esadom i uzvišeni Allah u njenom srcu zasija ljubav prema mladiću. Punila mu je pehare i pojila ga dok se mladić ne omami. On ustade da obavi nuždu i izašavši iz odaje, ugleda jedna otvorena vrata, uđe na njih i put ga dovede do velikog vrta s obiljem voća i cvijeća. Mladić čučnu ispod jednog stabla pa obavi nuždu, a onda pođe do šadrvana koji se nalazio u vrtu. On se opruži razvezanih čakšira i pošto ga vazduh ošamuti, mladić zaspa ne budeći se sve do noći.
U međuvremenu, kada pade noć, Behram povika mornarima:
- Dižite jedra i krenimo!
- Slušamo i pokoravamo se! - odgovoriše mornari. - Samo malo pričekaj da napunimomješine, pa ćemo podići jedra.
Mornari odoše s mješinama i obiđoše tvrđavu, ali vidješe samo zidove vrta. Popeše se na njih pa se spustiše u vrt i pođoše tragom nečijih stopa prema šadrvanu. Kad stigoše do šadrvana, zatekoše al-Esada kako leži na leđima. Prepoznavši ga i radujući se, ponesoše ga pošto napuniše mješine. Skočiše sa zida i hitro ga odnesoše magu Behramu kome rekoše:
- Raduj se ispunjenju svoje želje i iscjeljenju svoje duše: Tvoj bubanj se oglasio itvoja frula je zasvirala, jer zarobljenika koga ti je oduzela carica Merdžana pronašli smo i donijeli ti ga.
I mornari baciše al-Esada pred Behrama koji se silno obradova ugledavši ga. On nagradi mornare i naredi im da brzo razapnu jedra, te ih oni razapeše i zaploviše prema Ognjenoj planini. Bez zastoja su plovili do jutra.
U međuvremenu je carica Merdžana čekala al-Esada jedno vrijeme pošto bijaše otišao, ali kako se nije vraćao, ona ustade i poče ga tražiti. Međutim, nije ga našla, pa zapali svijeće i naredi robinjama da ga traže. Potom i sama pođe u potragu i kada vidje da je vrt otvoren, ona shvati da je mladiće tamo ušao. Carica uđe u vrt i pronađe mladićeve nanule pored šadrvana, pa ga poče tražiti po cijelom vrtu ne odustajući do jutra. Onda se raspita za lađu i rekoše joj da je otplovila u prvoj trećini noći. Carica shvati da su oni poveli mladića. Bi joj teško i veoma se naljuti, pa naredi da odmah spreme deset velikih lađa koje pripremiše za borbu. Ona se ukrca na jednu od tih deset lađa, ukrca se i njena vojska sa sjajnom ratnom opremom. Razviše jedra, te se carica obrati kapetanima:
- Kada sustignete lađu onoga maga, bogato ću vas nagraditi. Ako je ne stignete, pobit ću vas do posljednjeg!
Mornare obuze veliki strah, te su plovili cijeli dan i cijelu noć, pa još jedan i još jedan dan, a četvrtog dana ukaza se lađa maga Behrama. Prije kraja toga dana, opkoliše Behramovu lađu, koji u to vrijeme bijaše izveo al-Esada da ga tuče i zlostavlja. Al-Esad je vapio i dozivao upomoć, ali mu niko nije pomagao. Boljeli su ga žestoki udarci. Dok je mučio al-Esada, Behram baci pogled i vidje lađe koje su opkolile njegovu kružeći oko nje, kao što beonjača okružuje crnu zjenicu. Bio je siguran da će stradati i da mu nema spasa. Očajni Behram reče:
- Teško tebi, al-Esade! Sve je ovo poteklo iz tvoje glave!
Zatim ga uze za ruku i naredi mornarima da ga bace u more.
- Allaha mi, ubit ću te prije nego što ja umrem! - vikao je Behram, a mornari ponesošemladića uhvativši ga za ruke i noge i baciše ga usred mora.
Uzvišeni i preslavni Allah htjede da ga spasi i da ga mimoiđe suđeni čas. Al-Esad zaroni, pa izađe na površinu batrgajući rukama i nogama dok mu Allah ne donese olakšanje i ne priteče mu upomoć: al-Esada udari jedan val odbacivši ga daleko od magove lađe. Donese ga do kopna na koje on izađe ni sam ne vjerujući da se spasio. Pošto se nađe na kopnu, al-Esad svuče odjeću, iscijedi je i razgrnu. Sjede onako nag, plačući zbog jada koji su ga zadesili. Onda izgovori stihove:

Bože moj, više nemam lukavstva i istrajnosti, Teško mi je i sveze mi neće popustiti!

Kome ću se jadan žaliti nad svojim jadima Osim Gospodaru, Vladaru nad vladarima?!

Nakon tih stihova, al-Esad ustade i obuče se ne znajući kamo da krene. Jeo je plodove sa zemlje i voće sa drveća, a vodu je pio iz potoka. Putovao je noću i danju dok ne ugleda jedan grad kome se obradova i pohita prema njemu. Kad stiže do grada, uhvati ga noć...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

236. noć
Kada nastupi dvije stotine trideset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je al-Esada zatekla noć kada je stigao do grada. Gradskakapija je bila zatvorena, a to je bio upravo onaj grad u kome je on zarobljen i u kome je njegov brat al-Emdžed bio vezir.
Kada al-Esad vidje da je grad zatvoren, vrati se prema mezarju i nađe na njemu jedno turbe bez vrata, te uđe unutra i zaspa u turbetu pokrivši lice vlastitim skutom.
Za to vrijeme, carica Merdžana stiže do lađe maga Behrama koji razbi njene lađe posluživši se lukavstvom i činima, te odmah sretno zaplovi prema svome gradu likujući zbog pobjede. Dok je plovio pored groblja, sudbina htjede da se iskrca i prošeta kroz mezarje. Tako ugleda ono otvoreno turbe u kome je bio al-Esad. Mag se začudi i reče:
- Moram zaviriti u ovo turbe!
Kad pogleda unutra, vidje al-Esada kako spava prekrivši glavu skutom. Pogleda mu lice, prepozna ga i reče:
- Zar si još uvijek živ?
Zatim ga povede svojoj kući pod kojom je, u zemlji, bila jedna prostorija pripremljena za mučenje muslimana. Mag je imao kćer po imenu Bustana. On okova al-Esadove noge teškim okovima i spusti ga u tu podzemnu prostoriju povjerivši svojoj kćeri da zlostavlja mladića danju i noću, do smrti. Bolno ga udari, pa zatvori podrum i ključeve predade svojoj kćeri. Magova kćer, Bustana, siđe da tuče mladića, ali vidje na njemu znake otmjenosti, da lijepo izgleda, da ima izvijene obrve i crne oči, tako da se djevojka naprasno zaljubi u mladića koga upita:
- Kako se zoveš?
- Zovem se al-Esad.
- Sretan si ti i sretan ostani!{21} Ne zaslužuješ mučenje. Odmah sam shvatila da ti je učinjena nepravda.
Zatim poče tješiti mladića i oslobodi ga okova raspitujući se o islamu. Al-Esad joj reče da je to istinska i prava vjera, da je naš gospodin Muhammed imao sjajna čudesa i očigledne dokaze, da vatra nanosi štetu, a ne korist. Upozna je sa osnovama islama, te mu se djevojka potčini prihvaćajući vjeru s ljubavlju i punim srcem. Allah ispuni njeno srce ljubavlju prema al-Esadu, te ona izgovori šehadet{22} stupivši u zajednicu sretnika.
Djevojka je hranila i pojila mladića, razgovarala s njim i klanjali su zajedno. Pripremala mu je kokošiju supu dok nije ojačao i otarasio se bolesti, povrativši zdravlje kakvo je nekada imao.
Jednom, Behramova kćer ode od al-Esada, zastade kraj vrata i začu telala kako viče:
- Kod koga je jedan lijepi mladić, takvih i takvih osobina? Onaj ko kaže gdje je dobit
će koliko god traži novaca. Onaj ko ga sakrije bit će obješen na vratima vlastite kuće, a imovina će mu biti zaplijenjena. Takvome će krv biti prolivena.
Al-Esad bijaše ispričao djevojci Bustani, kćeri Behramovoj, sve što mu se dogodilo. Kada je čula telala, djevojka shvati da upravo njega traže, te uđe mladiću i saopći mu vijest. Mladić izađe i zaputi se vezirovom dvoru, pa čim vidje vezira reče:
- Allaha mi, ovaj vezir nije niko drugi do moj brat al-Emdžed!
Mladić uđe u dvorac, a za njim je išla djevojka i kad ugleda brata al-Emdžeda, pohrli k njemu, a i vezir prepozna svoga brata pa mu pohrli. Zagrliše se okruženi robovima. Al-Esad i al-Emdžed su bili neko vrijeme ošamućeni, a kad dođoše k sebi, al-Emdžed povede brata caru i sve mu ispriča o njemu. Car naredi da se zaplijeni Behramova kuća...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

237. noć
Kada nastupi dvije stotine trideset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car naredio al-Emdžedu da se zaplijeni Behramova kuća,te vezir posla grupu ljudi da to urade. Oni odoše Behramovoj kući, zaplijeniše je, a veziru dovedoše njegovu kćer kojoj vezir ukaza počasti.
Al-Esad je ispričao svome bratu sve patnje koje je pretrpio, te kakvo mu je dobročinstvo učinila Behramova kćer. Al-Emdžed joj zbog toga iskaza još veće počasti, a onda ispriča bratu šta se sve njemu dogodilo s onom djevojkom, kako se spasio vješanja i kako je postao vezir. Jadali su se jedan drugome na patnju zbog rastanka. Onda car naredi da dovedu maga i zapovijedi da ga pogube, a Behram reče: - Veliki care, jesi li čvrsto odlučio da me pogubiš?
- Jesam - odgovori car.
- Strpi se samo malo, care - na to će Behram pa obori glavu i podiže je izgovarajućišehadet i primajući islam pred carem. Svi se obradovaše tom prelasku na islam. Zatim braća ispričaše Behramu šta su sve preživjeli, a Behram uskliknu:
- Gospodari moji! Spremite se za put, ja ću vas povesti!
Braća se obradovaše tome i Behramovom prelasku na islam, te zaplakaše.
- Ne plačite, gospodari - tješio ih je Behram. - Suđeno vam je da se ipak sastanete,kao što su se sastali Nima i Numa.
- Šta se dogodilo s Nimom i Numom? - upitaše braća.
Priča o Nimi i Numi
- Pripovijeda se, a Allah sve najbolje zna - reče Behram - da je u gradu Kufi biojedan čovjek koji je pripadao uglednim građanima. Zvao se ar-Rabi ibn Hatim. Bio je
veoma bogat i živio je lagodnim životom. Imao je jednog sina koji se zvao Nimetullah.
{23}
Jednoga dana, nađe se na trgu gdje trgovci prodaju roblje i odjednom ugleda robinju izloženu na prodaju. Držala je jednu malu robinju čudesne ljepote. Ar-Rabi dade znak trgovcu i reče mu:
- Pošto su ona robinja i njena kćer?
- Pedeset dinara - odgovori trgovac.
- Napiši ugovor, uzmi novac i predaj ga vlasniku robinje - na to će ar-Rabi pa dadenovac za robinju i trgovcu za posredovanje. Onda preuze robinju i njenu kćer i odvede ih kući.
Kada njegova amidžična vidje djevojku, upita:
- Kakva je to robinja, amidžiću?
- Kupio sam je radi one male koju drži na rukama. Kad odraste, znaj da ni u arapskim ni u drugim zemljama takve neće biti!
- Kako ti je ime, robinjo? - upita amidžična.
- Gospodarice - odgovori robinja - zovem se Teufika.
- A kako ti se zove kćer?
- Sada.
- Pravo veliš: sretna si ti i onaj ko te je kupio!{24}
- Amidžiću, kakvo ćeš joj ime dati? - upita ga potom.
- Ono koje ti odabereš.
- Zvat ćemo je Numa.
- Nije loše - na to će ar-Rabi.
Mala Numa odraste sa Nimom, sinom ar-Rabia. Bili su istovremeno u jednoj kolijevci i odgajali se zajedno do desete godine. Nije se znalo koje je ljepše. Dječak je Numu zvao sestrom, a ona njega bratom.
Kada Nima zađe u izvjesne godine, pozva ga otac ar-Rabi i reče:
- Sine, Nima nije tvoja sestra, već je ona tvoja robinja. Kupio sam je na tvoje ime jošdok si bio u kolijevci. Od danas je nemoj zvati sestrom.
- Ako je već tako, ja ću se oženiti njome - odgovori Nima, pa ode majci i obavijesti jeo svemu. Majka reče:
- Sine moj, ona je tvoja robinja.
Nima ostade s tom robinjom koju zavolje i minu tako još devet godina. U cijeloj Kufi nije bilo djevojke ljepše od Nume, nije bilo slađe od nje ni otmjenije. Rasla je i učila Kur'an, te razne nauke. Naučila je svakojake vrste igre i svirke, savladala je pjevanje i zabavno muziciranje, tako da je nadmašila sve svoje savremenike.
Dok je sjedjela jednog dana sa svojim mužem Nimom u odaji gdje se pilo piće, uzela
je tamburu, zategla strune i otpjevala:

Ako si ti gospodar u čijoj živim milosti
I ako si mač što odsijeca glavu prevrtljivosti -

Pomoć mi nije potrebna baš ničija Osim tvoja kad dospijem u tjeskobu ja.

Nimu obuze veličanstveno osjećanje, te reče:
- Života ti, Numa, otpjevaj mi nešto uz daire i druge instrumente! - a ona zapjevaslijedeće stihove:

Tako mi onog što drži moj povodac u rukama Ja ću se suprostaviti svojim zlobnicima!

Kudioce ću srditi tebi se pokoravajući,
Užitak i miran san svoj napuštajući;

Za ljubav tvoju u duši ću grob iskopati A da za to srce moje neće ni znati.

- Divna si, Numo! - povika mladić.
Dok su oni tako živjeli najugodnijim životom, al-Hadždžadž{25} iznenada reče u svome namjesničkom dvoru:
- Moram smisliti kako da dođem do one robinje po imenu Numa, pa ću je poslatizapovjedniku pravovjernih, Abdulmeliku ibn Mervanu,{26} jer na njegovom dvoru nema joj slične i koja umije ljepše pjevati od nje.
Potom namjesnik pozva jednu staricu i reče joj:
- Idi u ar-Rabiovu kuću, nađi se sa robinjom Numom i nekako je izvuci, jer na zemaljskoj kugli nema takve kao što je ona.
Starica primi al-Hadždžadžovu naredbu i kad osvanu jutro ona obuče vunenu odjeću, stavi oko vrata ogrlicu s hiljadama zrna...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

238. noć
Kada nastupi dvije stotine trideset i osma noć, ona reče:
Čula sam, sretni care, da je starica primila namjesnikovo naređenje, a kada je jutro osvanulo, obukla je vunenu odjeću, stavila oko vrata ogrlicu sa hiljadama zrna, te uzela u ruke štap i jemensku mješinu i pošla govoreći:
- Slava Allahu! Hvala Allahu! Nema boga osim Allaha! Allah je najveći! Nema moćini sile do Allahove moći!
Bez prestanka je slavila Allaha i molila se dok joj je srce bilo puno spletki i lukavstva. U Nimovu kuću stiže oko podnevnog namaza. Pokuca na vrata koja vratar otvori i upita:
- Šta hoćeš?
- Ja sam pobožna sirotica. Zatekao me je namaz, pa bih htjela klanjati na ovom blagoslovljenom mjestu.
- Ovo je kuća Nime, sina ar-Rabia, a nije džamija, starice - reče vratar.
- Znam da nema džamije slične kući Nime ibn ar-Rabia. Ja sam nadzornica s dvorahalifinog. Pošla sam da se Bogu molim i obilazim svijet.
- Ne mogu te pustiti da uđeš - reče vratar.
Tako oni zapodjenuše prepirku, kad starica zgrabi vratara vičući:
- Zar me neko može spriječiti da uđem u kuću Nime ibn ar-Rabia kad dolazim iz dvoraemira i velikaša?!
Utom izađe Nima i čuvši te riječi, nasmija se pa reče starici da pođe za njim. Nima je išao naprijed, a starica za njim dok ne stigoše do Nume koju starica ljubazno pozdravi. Vidjevši Numu, starica se zadivi njenoj izvanrednoj ljepoti i reče joj: - Gospođo, neka te zakloni Allah koji te je ljepotom i ljupkošću izjednačio s tvojim gospodarom!
Potom starica ode u mihrab, poče se pregibati u molitvi i ničice padati, te učiti dove sve dok se dan ne okonča i dok tamna noć ne pade. Tada djevojka reče:
- Majko, odmori malo noge! - a starica odgovori:
- Gospođo, kome je stalo do onog svijeta, umorit će se na ovome svijetu; ko se nijeumorio na ovome svijetu, neće dobiti pravo prvenstva na budućem svijetu.
Potom Numa ponudi staricu hranom govoreći joj:
- Jedi malo i moli da mi Allah oprosti i smiluje mi se.
- Gospođo, ja postim, a ti si mlada, pa ti priliče jelo, piće i uzbuđenje, a Allah će tioprostiti. Uzvišeni Allah je rekao: “Osim onih koji se kaju i učine dobro djelo.” Djevojka je sjedjela sa staricom neko vrijeme razgovarajući s njom, a onda se obrati Nimi:
- Gospodine, zamoli ovu staricu da ostane kod nas jedno vrijeme, jer na licu joj seogleda pobožnost.
- Oslobodi joj neko mjesto za bogosluženje i ne puštaj nikoga da joj uđe. Možda će
nam uzvišeni Allah pomoći zbog njenog blagoslova i neće nas rastaviti.
Starica provede noć klanjajući i učeći Kur'an sve do jutra. Kad osvanu jutro, ona ode Nimi i Numi, poželje im dobro jutro i reče:
- Ostavljam vas Allahu na amanet.
- Kamo ideš, majko? - upita Numa. - Gospodar mi je naredio da ti pripremim jednomjesto samo zato da bi se na njemu molila.
- Neka ga Allah čuva i neka vas dugo obasipa blagodatima - reče starica. - Međutim,molim vas da kažete svom vrataru da mi ne zabranjuje ulaziti k vama. Ja ću, ako Bog da, obići neka časna mjesta i moliti se za vas tokom obavljanja namaza, svakog dana i svake noći.
Potom starica ode iz kuće, a Numa zaplaka zbog rastanka s njom, premda nije znala zašto je starica dolazila. Starica ode al-Hadždžadžu koji je upita:
- Šta si učinila?
- Vidjela sam djevojku i primjetila sam da nijedna žena nije rodila ljepšu od nje.
- Ako učiniš ono što sam ti naredio, dobit ćeš veliku nagradu.
- Htjela bih da mi daš vremena mjesec dana.
- Dat ću ti mjesec dana - pristade al-Hadždžadž.
Potom starica poče navraćati u kuću Nime i djevojke Nume...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

239. noć
Kada nastupi dvije stotine trideset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je starica počela navraćati u kuću Nime i djevojke Numekoji su joj ukazivali sve veće počasti. Starica je bila kod njih jutrom i večeri. Svi u kući izražavali su joj dobrodošlicu. Jednoga dana, starica ostade nasamo s djevojkom i reče joj:
- Gospodarice, Allaha mi, obilazila sam sveta mjesta i molila se za te. Želim da tibudeš sa mnom da vidiš šejhove koji su se s Bogom sjedinili i koji bi se Allahu molili za ono što ti hoćeš.
- Allaha ti, majko, povedi me! - zamoli žena, a starica odgovori:
- Zamoli svoju svekrvu za dopuštenje, a ja ću te povesti.
Onda se Numa obrati svekrvi:
- Gospođo, zamoli gospodara da pusti mene i tebe da pođemo jednoga dana s majkastaricom na molitvu sa siromasima u svetim mjestima.
Kada stiže Nima i sjede, priđe mu starica i poče ljubit ruke, ali on to ne dopusti. Starica prouči dovu za njega i izađe iz kuće. Narednog dana, ona se opet pojavi u vrijeme kada Nima nije bio u kući i obrati se Numi:
- Jučer smo se molili za tebe. Sad ustani i prošetaj pa se vrati prije nego što dođe tvojgospodar.
- Zaklinjem te Allahom - reče žena svekrvi - dopusti mi da pođem s ovom dobrom ženom da vidim bogougodne ljude na svetim mjestima. Vratit ću se brzo, prije nego što dođe gospodar.
Nimova majka odgovori:
- Bojim se da će saznati gospodar.
- Allaha mi, neću joj dopustiti ni da sjedne. Gledat će stojeći na nogama i tako nećezakasniti.
Starica se, dakle, posluži lukavstvom i odvede Numu u al-Hadždžadžov dvorac. Obavijesti ga da je stigla, pošto je ostavila ženu u jednoj odaji. Al-Hadždžadž stiže i čim vidje djevojku, uoči da je ljepša od svih svojih savremenika, te da nije vidio nešto slično. Ugledavši namjesnika, Numa pokri lice, ali je al-Hadždžadž nije ostavljao, već odmah pozva dvorjanina. Onda naredi da s dvorjaninom pojaše pedeset konjanika, da uzme ženu, stavi je na brzu devu, da je povede u Damask i preda halifi Abdulmeliku ibn Mervanu. Napisa mu pismo i dvorjaninu reče:
- Daj ovo pismo halifi, uzmi njegov odgovor i brzo se vrati k meni.
Dvorjanin ode, posadi djevojku na devu i povede je dok je ona plakala zbog rastanka sa svojim gospodarem. Kada stiže u Damask, dvorjanin zatraži dozvolu da uđe halifi, a čim dobi dopuštenje, dvorjanin uđe i ispriča mu sve o djevojci. Halifa joj dodijeli jednu sobu, a on ode u harem, sastade se sa svojom ženom i reče joj:
- Al-Hadždžadž mi je kupio djevojku od jednog kufanskog velikaša, i to za deset hiljada. Poslao mi je i ovo pismo uz koje je stigla djevojka.
Žena mu na to reče...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

240. noć
Kada nastupi dvije stotine četrdeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je halifa obavijestio svoju ženu o kupovini robinje, a ženamu je rekla:
- Allah te daruje svojom dobrotom.
Zatim halifina sestra ode robinji i kad je vidje, uskliknu:
- Allaha mi, neće biti prevaren onaj u čijoj si kući, makar ti vrijedjela i hiljadu dinara!
- Kojeg cara je ovo dvorac i koji je ovo grad, svjetlolika? - upita robinja.
- Ovaj grad je Damask, a dvorac pripada mome bratu, zapovjedniku pravovjernih,
Abdulmeliku ibn Mervanu. Kao da to nisi znala.
- Allaha mi, gospođice, nisam znala.
- Onaj koji te je prodao i uzeo novac za te zar ti nije rekao da te je halifa kupio?
Saslušavši te riječi, djevojka proli suze misleći: “Prevarila me je! Ako budem pričala, neće mi vjerovati niko. Zato ću šutjeti i strpiti se, znajući da će mi uskoro Allah pomoći.” Robinja postiđeno obori glavu, obraza pocrvenjelih od puta i sunca. Toga dana, halifina sestra nije više dolazila, a sutradan joj donese odjeću i dijamantske ogrlice, te je obuče. Onda dođe zapovjednik pravovjernih, sjede pored nje, a sestra mu reče:
- Pogleda; ovu djevojku koju je Allah obdario savršenom ljepotom i ljupkošću.- Skini veo s lica - reče halifa Numi, ali ona ne htjede skinuti veo, tako da joj halifa nije vidio lice, nego samo ruke. Halifi se dopade djevojka, te on reče sestri:
- Doći ću joj tek za tri dana, kada se sprijatelji s tobom. Halifa ustade i ode, a robinjaostade razmišljajući o sebi i tugujući zbog rastanka s gospodarom Nimom. Kada pade noć, djevojku uhvati groznica. Nije jela ni pila, već preblijedi i njena ljepota se izmijeni. Obavijestiše halifu i njemu to teško pade, pa joj dovede ljekare i vidare, ali niko nije mogao naći lijeka za nju.
Njen gospodar Nima u međuvremenu stiže kući, sjede na sećiju i pozva Numu, ali mu se ona ne javi. On brzo ustade dozivajući je, ali mu se niko ne pojavi. Sve robinje u kući bile su se sakrile plašeći ga se, te Nima ode majci koju zateče kako sjedi metnuvši ruku na obraz.
- Gdje je Numa, majko? - upita je.
- Ona je s onom koja je pouzdanija od mene - odgovori majka. - S dobrom staricom je. Povela ju je da vide siromahe, pa će se vratiti.
- Kakav joj je sad to običaj?! Kada će se vratiti?
- Otišla je rano jutros.
- Zašto si joj dopustila?
- Tako mi je savjetovala starica, sine.
- Nema moći ni sile do Božije moći! - povika Nima, pa ode iz kuće potpuno ošamućen. Stiže do policijskog komandira i reče mu:
- Zar se ti služiš lukavstvom da bi uzeo djevojku iz moje kuće?
Moram otići i požaliti se na te zapovjedniku pravovjernih.
- Ko ju je odveo? - upita komandir.
- Jedna starica - odgovori Nima i opisa je: nosi vunenu haljinu, a u ruci je imalatespih s hiljadama zrna.
- Dovedi mi tu staricu i ja ću ti osloboditi robinju - reče komandir.
- A ko poznaje staricu!?- povika Nima.
- Onostrano je poznato samo uzvišenom Allahu - reče komandir shvativši da je to alHadždžadževa lukava starica.
- Ja svoju robinju tražim samo od tebe, a između mene i tebe je al-Hadždžadž.
- Idi ti kome hoćeš! - odgovori komandir.
Nima pođe u al-Hadždžadžov dvor, jer je njegov otac bio jedan od kufanskih uglednika. Kada stiže dvoru, vratar ode al-Hadždžadžu i upozna ga s problemom, a namjesnik će na to:
- Dovedi mi ga!
Nima se nađe pred al-Hadždžadžom koji ga upita:
- Šta hoćeš?
- Dogodilo mi se to i to - odgovori Nima, a namjesnik će:
- Dovedite komandira straže!
Pretvarajući se, namjesnik naredi komandiru da traži staricu. I još mu reče:
- Hoću da potražiš robinju Nime ibn ar-Rabia!
- Nikome osim Allahu nije poznato onostrano! - odgovori komandir, ali je alHadždžadž bio uporan:
- Moraš uzjahati konja, potražiti robinju po drumovima, ili vidjeti da nije u nekim gradovima... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

241. noć
Kada nastupi dvije stotine četrdeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je al-Hadždžadž rekao komandiru straže:
- Moraš uzjahati konja, pogledati po gradovima i drumovima i potražiti djevojku.
Zatim reče Nimi:
- Ako ti se ne vrati robinja, ja ću ti dati deset robinja iz kuće komandira straže. A ti obrati se komandiru - idi i traži robinju!
Komandir ode, a Nima je bio mračan i sit života. Bilo mu je četrnaest godina i na obrazima još nije imao malja. Plakao je sve do jutra osamivši se u svojoj kući. Onda mu dođe otac i reče:
- Sine moj, al-Hadždžadž se zaista poslužio lukavstvom i uzeo ti djevojku, ali svakog časa Allah nam može pomoći.
Nima se brinuo sve više ne znajući šta da kaže i ne prepoznajući ko mu dolazi. Bolovao je tri mjeseca i onda mu se bolest pogorša, te njegov otac poče očajavati.
Dolazili su mu ljekari i govorili:
- Ništa ga ne može izliječiti osim žene.
Dok je jednog dana njegov otac sjedio, čuo je za nekog iskusnog stranog ljekara koga su ljudi opisivali kao vrlo sposobnog liječnika, astrologa i čovjeka koji gata u pijesku. Ar-Rabi ga pozva, a kada liječnik stiže, on ga posadi, počasti i reče:
- Pogledaj šta je s mojim sinom.
- Pruži ruku - reče liječnik Nimi, pa mu opipa bilo i pogleda mu lice. Zatim se nasmijai obrati njegovom ocu:
- Tvome sinu je samo srce bolesno.
- Tako je, mudri čovječe. Razmisli o slučaju moga sina kao vješt i iskusan čovjek, pami reci sve o njegovom stanju. Nemoj tajiti ništa.
- Tvoj sin je vezan za jednu ženu - reče Perzijanac - a ta žena je u Basri ili Damasku.Njega jedino može izliječiti sastanak sa ženom.
- Ako ih sastaviš - na to će ar-Rabi - imat ću te čime obradovati i sav život ćešprovesti u izobilju i blagodatima.
- To ćemo brzo i lahko obaviti - odgovori stranac, pa se obrati Nimi:
- Neće ti ništa biti! Samo se ti smiri! - a onda reče ar-Rabiu:
- Odvoji četiri hiljade dinara.
Ar-Rabi odvoji novac i dade ga Perzijancu koji reče:
- Hoću da tvoj sin pođe sa mnom u Damask i, ako Bog da, vratit ću se s djevojkom.Kako se zoveš? - upita zatim mladića.
- Nima - odgovori on.
- Sjedi, Nima, i neka te Allah čuva. Allah će dati da se nađeš sa svojom dragom.
Mladić se pridiže, pa sjede, a Perzijanac mu reče:
- Osokoli se, jer ćemo poći još danas! Najedi se i napij da ojačaš za put.
Perzijanac poče pripremati sve što mu je bilo potrebno. Uze deset hiljada dinara od Niminog oca, uze od njega konje, deve i ostalo što mu je bilo potrebno za nošenje tereta tokom putovanja. Potom se Nima oprosti s ocem i majkom i pođe s liječnikom u Alep. Tamo nisu ništa čuli o djevojci, pa stigoše u Damask u kome odsjedoše tri dana. Nakon toga, Perzijanac iznajmi dućan, napuni police skupocjenom kineskom keramikom, ukrasi rafe zlatom i komadima skupocjenih tkanina. Ispred sebe stavi sudove i boce s raznim uljima i napicima, a oko boca poreda kristalne pehare, postavi i astrolab, pa obuče ljekarsko ruho. Preda se dovede Nimu kome obuče košulju i svileni ogrtač opasavši ga svilenim pojasom prošivenim zlatom. Zatim Perzijanac reče:
- Nima, od danas si moj sin. Ne zovi me nikako drukčije nego babom, a ja ću tebezvati samo sinom.
- Slušam i pokoravam se - odgovori Nima.
Nedugo zatim, stanovnici Damaska okupiše se oko Perzijančevog dućana posmatrajući
Niminu ljepotu, divotu dućana i robe u njemu. Perzijanac je razgovarao s Nimom na persijskom, a ovaj mu je odgovarao na tom jeziku koji je poznavao, kao što ga obično znaju djeca uglednih ljudi.
Po Damasku se pronese glas o Perzijancu kome su opisivali ljudi bolove, a on im je davao lijekove. Donosili su mu posude napunjene mokraćom bolesnika koju je gledao i govorio:
- Onaj čija je mokraća u ovoj posudi boluje od toga i toga - a bolesnik je odgovarao:
- Ovaj ljekar zaista istinu govori!
Izlazio im je u susret, tako da se stanovnici Damaska sjatiše oko njega. Proču se za Perzijanca po gradu i kućama velikaša. Dok je on tako jednog dana sjedio, priđe mu starica jašući na magarcu, na kome bijaše zlatotkanica ukrašena draguljima. Ona zastade pored Perzijančevog dućana, zategnu uzdu i dade išaret Perzijancu, govoreći mu:
- Daj mi ruku!
Perzijanac je uze za ruku, te ona sjaha i upita:
- Jesi li ti ljekar Perzijanac koji je došao iz Iraka?
- Jesam - odgovori on.
- Ja imam bolesnu kćer - i starica izvadi posudu. Perzijanac pogleda sadržinu posude,pa reče:
- Kako se zove djevojka, gospođo? Treba da izračunam koja je njena zvijezda i kojevrijeme joj najviše odgovara da pije lijekove.
- Brate Perzijanče, zove se Numa...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

242. noć
Kada nastupi dvije stotine četrdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Perzijanac, čuvši ime Numa, počeo računati i pisatinešto na ruci, a onda reče starici:
- Gospođo, ne mogu joj propisati lijek dok ne saznam iz koje je zemlje, zbog razlike u klimi. Zato mi reci u kojoj zemlji je odrasla i koliko godina ima.
- Ima četrnaest godina, a odrasla je u Kufi - na to će starica.
- Koliko mjeseci boravi ovdje?
- Jedva nekoliko mjeseci.
Kada Nima ču staričine riječi i saznade ime djevojke, srce mu ustrepta, pa reče starici:
- Odgovaraju joj ti i ti lijekovi.
- Daj mi to što si opisao, s blagoslovom uzvišenog Allaha! - reče starica bacivši mu deset dinara u dućan. Ljekar pogleda Nimu i naredi mu da pripremi starici ljekovito bilje. Za to vrijeme je starica posmatrala Nimu govoreći:
- Neka te Allah, čuva, sinko! Ona je tako slična tebi!
Onda se starica obrati Perzijancu:
- Brate Perzijanče, je li ovo tvoj rob ili sin?
- To mi je sin.
Nima joj stavi lijekove u jednu kutiju, uze komad papira i napisa stihove:

Ako mi Numa makar jedan pogled daruje,
Suda neće biti sretna, ni Džumel{27} ljepotom da likuje!

Kažu: “Zaboravi je i dvadeset ćeš takvih dobiti!” Ali joj nema ravne, niti je mogu zaboraviti!

Potom metnu pisamce u kutiju, zatvori je i na poklopcu napisa kufi pismom:{28} “Ja sam Nima, sin ar-Rabia, Kufanac.” Nima stavi kutiju pred staricu koja je uze, pozdravi se s njima i ode u halifin dvor.
Starica donese lijekove djevojci, stavi ih pred nju i reče:
- Znaj da je u naš grad stigao jedan ljekar Perzijanac. Nisam vidjela nekog ko se boljerazumije u bolesti. Rekla sam mu tvoje ime kad je vidio posudu. Odmah je znao od čega boluješ i propisao ti je lijek. Zatim je naredio sinu da ti pripremi ovaj lijek. U Damasku nema ljepšeg ni otmjenijeg od njegovog sina, niti gizdavije obučenog. Ne postoji ni dućan kao što je njegov.
Numa uze kutiju pa vidje da je na poklopcu napisano ime njenoga gospodara i ime njegovog oca. Djevojka poblijedi i reče:
- Nema sumnje da je vlasnik dućana došao radi mene. Opiši mi toga dječaka! - obratise starici, a ona odgovori:
- Zove se Nima, iznad desne obrve ima madež. Krasno je obučen i savršeno lijep.- Daj mi lijek s blagoslovom i pomoću Božijom - na to će djevojka, pa uze lijek i popi ga smijući se i govoreći starici:
- To je zaista blagoslovljen lijek!
Zatim pregleda kutiju i nađe ceduljicu. Otvori je i pročita, pa kad shvati šta piše i uvjeri se da je od njenog gospodara, bi joj milo i drago. Videći da se djevojka smije, starica reče:
- Ovo je blagoslovljen dan! - a Numa će na to:
- Nadzornice, hoću da jedem i pijem!
- Donesite svojoj gospodarici sofru s najboljim jelima! - doviknu starica sluškinjama,te one donesoše hranu. Tek što je djevojka sjela da jede, pojavi se Abdulmelik ibn
Mervan. On uđe, vidje djevojku kako sjedi i jede, pa se obradova, a nadzornica reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, čestitam ti na ozdravljenju tvoje robinje Nume. Ozdravila je zahvaljujući tome što je u grad došao jedan ljekar od kojeg nisam vidjela vičnijeg bolestima i lijekovima. Od njega sam joj donijela lijekove. Uzela ga je samo jednom i odmah je ozdravila, zapovjedniče pravovjernih.
- Uzmi hiljadu dinara - reče halifa - i pobrini se za njeno liječenje.
Halifa ode radostan zbog ozdravljenja robinje, a starica pođe u Perzijančev dućan noseći hiljadu dinara koje mu dade, rekavši da je ona djevojka halifina robinja. Pruži mu i cedulju koju je napisala Numa. Perzijanac je uze i dade Nimi koji, vidjevši cedulju, prepozna rukopis i pade bez svijesti. Kad dođe k sebi, otvori cedulju i vidje da na njoj piše: “Od djevojke koju su sreće lišili, kojoj su razum obmanuli i od dragog je odveli.” Zatim: “Dobila sam tvoje pismo, te mi je na duši lahnulo i srce mi se obradovalo, kao što reče pjesnik:

Pismo je stiglo - nek ne ostanem bez prstiju Kojim je napisano i nek mi se u dušu upiju.

I kao da su Musaa majci vratili,{29}
Ili Jusufovu košulju kao da su Jakubu donijeli{30}

Kada Nima pročita stihove, suze mu udariše na oči, a nadzornica ga upita:
- Zašto plačeš, sinko? Ne dao Allah da tvoje oči plaču!
- Kako da mi ne plače sin, gospođo - reče Perzijanac - kad je ta djevojka njegovarobinja, a on je njen gospodar, Nima ibn ar-Rabi iz Kufe? Ozdravljenje djevojke zavisi od susreta s njim, i ona ne boluje ni od čega osim od ljubavi prema njemu... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

243. noć
Kada nastupi dvije stotine četrdeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Perzijanac rekao starici:
- Kako da mi ne plače sin kad je ta djevojka njegova robinja, a on njen gospodar,Nima ibn ar-Rabi iz Kufe? Ozdravljenje djevojke zavisi od susreta s njim, a i ona ne boluje ni od čega osim od ljubavi prema njemu. Zato, gospođo, uzmi tih hiljadu dinara, a ja ću ti dati još više, pa nam se smiluj. Ne znamo kako da riješimo problem osim uz tvoju pomoć.
- Jesi li ti njen gospodar? - upita starica Nimu.
- Jesam - odgovori on.
- Istinu govoriš - na to će starica - jer ona te neprestano spominje.
Nima joj ispriča sve što se dogodilo, od početka do kraja, a starica reče:
- Dječače, možeš se sastati s njom samo uz moju pomoć.
Starica uzjaha i odmah ode, pa uđe robinji, pogleda je u lice i nasmija se:
- Kćeri, s razlogom plačeš i boluješ zbog rastanka sa svojim gospodarem Nimom,sinom er-Rabia iz Kufe.
- Prozrela si i otkrila istinu - reče Numa.
- Smiri se i raduj - na to će starica - jer ću vas sastaviti, tako mi Boga, makar za toživotom platila!
Onda starica ode Nimi i reče:
- Bila sam kod tvoje robinje i vidjela sam da čezne za tobom više nego ti za njom. Toje zato što zapovjednik pravovjernih hoće da bude s njom, a ona ga ne prihvaća. Ako imaš čestitu dušu i jako srce, ja ću vas sastaviti rizikujući svoj život zbog vas. Smislit ću nešto i izvesti neku majstoriju kako bi ti ušao u halifin dvor i našao se s djevojkom. Ona nije u stanju da izađe.
- Allah ti dobro dao! - kliknu Nima, a starica se pozdravi s njim pa ode djevojci i rečejoj:
- Tvoj gospodar je već izgubio dušu zbog ljubavi prema tebi. Hoće da se nađe stobom, ali nemoj o tome govoriti.
- Dobro - složi se Numa. - Ja sam također dušu izgubila zbog ljubavi prema njemu ihoću da se sretnemo.
Starica uze zavežljaj u kome su bili nakit i dragocjenosti, te ženska odjeća, pa ode Nimi i reče mu:
- Pođimo na neko osamljeno mjesto.
Nima uđe s njom u sobu u dnu dućana i starica ga uredi, ukrasi mu ruke, uveza mu u kosu trake i obuče ga kao djevojku uredivši ga upravo onako kako se djevojke najljepše uređuju. Izgledao je kao džennetska hurija. Kada ga nadzornica vidje takvog, ona povika:
- Neka Allah blagoslovi najljepše stvorenje! Tako mi Boga, ljepši si od djevojke! Sada pođi i u hodu izbacuj lijevu, a zadržavaj desnu nogu i vrckaj zadnjicom. Mladić je hodao ispred starice kako mu je bila naredila i kad vidje da on hoda kao žensko, reče mu:
- Ostani tu dok ti ne dođem sutra uvečer, ako Bog da. Tada ću te povesti u dvorac.
Kada vidiš dvorjane i sluge, osokoli se, pogni glavu i nemoj ni s kim razgovarati. Dovoljno je da razgovaraš sa mnom. Neka nam Allah pomogne!
Narednog dana, dođe nadzornica i povede ga u dvorac. Išla je ispred mladića koji ju je slijedio. Dvorjanin ga htjede spriječiti da uđe, ali starica reče:
- Odvratni robe! To je djevojka Nima, miljenica zapovjednika pravovjernih! Kako danjoj zabraniš ulazak?! Ulazi, djevojko!
On uđe sa staricom i išli su bez zastoja do kapije koja vodi u dvorište ispred dvorca. Tada starica reče:
- Drži se, Nima, i stegni srce. Uđi u dvorac, skreni na lijevu stranu i odbroj pet vrata,a na šesta uđi. To su vrata odaje pripremljene za te. Nemoj se plašiti. Ako ti se neko obrati, nemoj razgovarati.
Zatim ga povede do vrata. Pred njom se nađe dvorjanin određen da čuva ta vrata, i on reče:
- Kakva je to djevojka?
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

244. noć
Kada nastupi dvije stotine četrdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je dvorjanin izašao pred staricu i upitao je:
- Kakva je to djevojka?
- Tvoja gospodarica hoće da je kupi - odgovori starica.
- Ne može ući niko bez dozvole zapovjednika pravovjernih - odbrusi sluga. - Vrati je,jer neću dopustiti da uđe. Tako mi je naređeno.
- Veliki dvorjanine - na to će nadzornica - gdje ti je pamet? Numa je robinja halifekome je prirasla za srce. Zdravlje joj se vratilo. Halifa naprosto ne može da vjeruje da je ozdravila. On hoće da kupi ovu robinju. Zato je nemoj sprječavati da uđe jer bi se Numa mogla naljutiti, a ako se ona naljuti, glavu ćeš izgubiti. Uđi ti, djevojko, i ne slušaj šta govori! Nemoj govoriti svojoj gospodarici da ti je dvorjanin branio ući.
Nima obori glavu i uđe u dvorac. Htjede poći na lijevu stranu, ali pogriješi i pođe na desnu. Želeći da odbroji pet vrata i da uđe na šesta, on odbroja šest vrata pa uđe na sedma. Kad uđe na ta vrata, vidje jednu odaju prostrtu svilom, a na zidovima su bile svilene zavjese izvezene zlatom. Tu su se nalazile i kadionice, ambra i mirisni mošus. U pročelju se nalazio ležaj prekriven svilom. Nima sjede na njega ne znajući šta mu je sudbina namijenila.
Dok je on tako sjedio razmišljajući o svojoj sudbini, uđe halifina sestra s robinjom.
Kad vidje mladića kako sjedi, učini joj se da je djevojka, te priđe i upita:
- Ko si ti, djevojko, i šta radiš? Zašto si ušla ovamo?
Nima ništa ne reče, niti odgovori, te sestra nastavi:
- Ako si jedna od bratovljevih miljenica i ako se on naljutio na te, ja ću ga odobrovoljiti.
Nima ne odgovori, a onda se halifina sestra obrati robinji:
- Stani pored vrata i ne puštaj nikog da uđe.
Zatim ona priđe Nimi, vidje kako je lijep i reče:
- Kaži mi ko si, djevojko, i kako se zoveš, te zašto si ušla ovamo. Nisam te viđala u našem dvoru.
Pošto Nima i dalje nije odgovarao, careva sestra se naljuti pa stavi ruku Nimi na grudi, ali ne napipa dojke. Htjede mu skinuti odjeću da vidi šta je, ali Nima progovori:
- Gospođice, ja sam rob. Kupi me, jer mi treba tvoja zaštita. Zaštiti me.
- Neće ti se ništa loše dogoditi. Ko si i ko te je doveo u moju odaju?
- Ja sam, princezo, poznat po imenu Nima ibn ar-Rabi, Kufanac. Izložio sam se opasnosti zbog svoje robinje Nume koju je prevario al-Hadždžadž, uzeo je i poslao ovamo.
- Ne boj se - reče princeza, pa dozva robinju:
- Pođi u Numinu odaju.
U međuvremenu je nadzornica došla u Numinu odaju i pitala je:
- Je li stigao tvoj gospodar?
- Ne, bogami - odgovori ona.
- Možda je pogriješio, pa je ušao u drugu sobu.
- Nema moći ni sile do Božije moći! Došao nam je suđeni čas i svi ćemo stradati! uplaši se Numa.
Dok su one sjedjele i razmišljale, uđe robinja halifine sestre, pozdravi Numu i reče:
- Moja gospodarica poziva te da budeš njena gošća.
- Sa zadovoljstvom - odgovori Numa, a nadzornica dodade:
- Možda je tvoj gospodar kod halifine sestre. U tom slučaju, tajna je otkrivena.
Numa istog časa skoči i pođe halifinoj sestri koja reče:
- Evo, tvoj gospodar sjedi kod mene, kao da je ušao u pogrešnu sobu. Ne bojte se ni ti,ni on, s Božijom pomoći.
Kada Numa ču riječi halifine sestre, smiri se, pa priđe svome gospodaru Nimi. Ovaj je ugleda, ustade...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

245. noć
Kada nastupi dvije stotine četrdeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Nima, ugledavši svoju robinju, ustao i da su priviti jednodrugo na grudi, a onda su pali obeznanjeni. Čim dođoše k sebi, halifina sestra im reče:
- Sjedite da smislimo kako ćemo se izvući iz ove situacije u kojoj smo se našli.
- Sa zadovoljstvom - odgovoriše njih dvoje. - Sve prepuštamo tebi.
- Allaha mi, nećemo vam učiniti nikakvo zlo! Donesi jela i pića! - obrati se robinjikoja to donese, te se najedoše i sjedoše da piju. Kružile su čaše i minuše njihovi jadi.
Onda Nima reče:
- Da mi je znati šta će se desiti! - a halifina sestra upita:
- Nima, voliš li ti svoju robinju Numu?
- Gospođice, ljubav prema njoj nagnala me je na ovakvo izlaganje opasnosti - a ondase princeza obrati Numi:
- Voliš li ti svoga gospodara Nimu?
- Gospođice, zbog ljubavi prema njemu kopni mi tijelo i sva sam se izmijenila.- Allaha mi, vi se zaista volite i ne bilo onog koji će vas rastaviti! Smirite se i uživajte!
Oni se obradovaše, te Numa zatraži saz i kad joj ga donesoše, ona ga uze, naštima i svirajući zapjeva ove stihove:

Dušmani nas uporno htjedoše rastaviti, A nemaju nam se za šta svetiti.

Uši su nam raznim gadostima punili A malo je ljudi koji su nas braniti mogli.

Napadao sam ih tvojim pogledima i svojim suzama, Mačem vlastite duše, ognjem i bujicama.

Potom Numa dade saz svome gospodaru Nimi i reče mu:
- Otpjevaj nam neku pjesmu.
Nima uze saz, zategnu strune i zapjeva:

Mjesec bi na te ličio da ne zalazi;
Sunce na tvoje lice, al se pjega na njem nalazi.

Čudim se, a u ljubavi toliko čudesa ima, Bremenita je strašću, stradanjem i brigama.

Kad dragoj idem put mi se kratak čini, A kad vraćam se sav je u daljini.

Nakon tih stihova, Numa napuni pehar i pruži mu ga, te ga on uze i popi. Djevojka napuni drugi pehar i dade halifinoj sestri koja ispi, uze saz, zategnu strune i zapjeva:

Jad i sjeta u srcu mome stanuje Velika strast u mojim grudima je.

Svi već vide da tijelo moje mršavo je Jer ono od ljubavi odavno boluje.

Ona dade saz Nimi koji ga uze, naštima i zapjeva stihove:

O, ti kome sam dušu dala pa se mučila,
Htjedoh je spasiti od tebe, ali nisam uspjela!

Zaljubljenog sada spasi od propasti Prije smrti jer uskoro ću umrijeti!

Pjevali su tako recitirajući stihove i ispijali čaše uz melodije sa struna, puni blaženstva, radosti i veselja. I dok su se oni tako zabavljali, uđe zapovjednik pravovjernih. Čim ga ugledaše, oni skočiše, pa se duboko pokloniše. On pogleda Numu u koje bijaše instrument i reče:
- Hvala Allahu koji je od tebe odagnao nevolju i jad!
Zatim se obrati prerušenom Nimi:
- Sestro, ko je ova robinja pored Nume?
- zapovjedniče pravovjernih - odgovori sestra - među robinjama ima jedna zabavnarobinja bez koje Numa neće ni da jede, ni da pije.
Zatim princeza izgovori stihove:

Različite su i rastače se zbog različitosti Ljepota se tek ispoljava u nesličnosti.

- Tako mi uzvišenog Allaha - kliknu halifa - lijepa je kao i Numa! Sutra ću joj datisobu pored Numine, dat ću joj ćilime i haljine, i sve što treba. Čak više nego Numi!
Halifina sestra pozva da donesu hranu i posluži svoga brata koji se najede, pa sjede s njima u toj odaji. Onda napuni pehar i dade znak Numi da mu nešto odrecitira. Ona uze saz i pošto popi dvije čaše, izrecitira stihove:

Kad mi dragi da da pijem i da pijem
Tri pehara ću puna da ispijem,

Skute ću svoje tad vući ponosno
Kao da sam zapovjednik pravovjernih postao.

Zapovjednik pravovjernih je bio ushićen, pa napuni još jedan pehar koji pruži Numi naredivši joj da zapjeva. Ona najprije ispi pehar, pa udari u strune i zapjeva:

U našem vremenu najčasniji čovječe, Niko kao ti se proslaviti neće!

Jedini čije je slavno prijestolje na visini, Gospodaru i care naš proslavljeni!

Gospodar si carevima svima bez izuzetka, Bogato darivaš bez zamora i prestanka!

Gospod nek te čuva u inat dušmanima,
Tvoja zvijezda nek se krasi pobjedom i uspjesima!

Kada je čuo Numine stihove, halifa uzviknu:
- Divno, Numa! Kako si rječita i obdarena!
Veselili su se do ponoći, a onda halifina sestra reče:
- Slušaj, zapovjedniče pravovjernih. U knjigama sam naišla na priču o jednom uglednom čovjeku.
- Kakva je to priča? - upita halifa.
- Zapovjedniče pravovjernih - poče njegova sestra - u gradu Kufi bio je jedan mladićpo imenu Nima ibn ar-Rabi. Imao je robinju koju je volio, a i ona je njega voljela. Rasla je s njim u jednoj kolijevci. Kada su odrasli i zavoljeli jedno drugo, na njih je kidisala prevrtljiva sudbina donoseći im nesreće i dosudivši im rastanak. Dušmani se poslužiše lukavstvom, tako da djevojku izvedoše iz kuće i ukradoše je. Taj koji je ukrade, prodade je nekom caru za hiljadu dinara. Robinja je voljela svoga gospodara isto kao što je i on nju volio, te mladić ostavi porodicu i dom i krenu na put da je traži i da se sretne s njom...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

246. noć
Kada nastupi dvije stotine četrdeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Nima ostavio porodicu i zavičaj, izložio se opasnosti izaložio cijelo svoje biće da bi se sastao sa svojom robinjom koja se zvala Numa. Kad se našao s njom, tek što su sjeli, pojavi se car koji ju je kupio od kradljivca i odmah naredi da ih pogube ne ispoljivši pravičnost prema njima i ne odgađajući presudu.
- Šta veliš, zapovjedniče pravovjernih o tako nepravičnom caru?
- To je zaista čudno - odgovori halifa. - Trebalo je da taj car oprosti kad je većmogao, jer je morao imati na umu tri stvari: prvo, da se njih dvoje vole; drugo, da su oni u njegovoj kući i pod njegovom vlašću; treće, car ne treba da žuri kad presuđuje ljudima, naročito u onome što se tiče njega. Taj car je učinio nešto nedostojno careva. - Brate - reče halifina sestra - tako ti Onoga koji vlada zemljom i nebesima, naredi Numi da zapjeva i poslušaj njenu pjesmu.
- Zapjevaj mi, Numo - reče halifa, a ona zasvira i zapjeva:

Sudba me prevari i još uvijek me obmanjuje,
Ona srca rastavlja i misli se zbog nje roje;

Ona drage rastavlja što zajedno su bili, Te su potocima niz obraze suze lili.

Živjeli su i ja živio sam u blagodati, A sudba odluči da će nas rastaviti.

Plakat ću i krv ću sa suzama liti, Za tobom ću danju i noću tugovati.

Halifa je bio ushićen stihovima, a sestra mu reče:
- Brate, kad neko sam sebe osudi na nešto, mora to i izvršiti i postupati prema onomešto je rekao, a ti si sam sebi izrekao takvu presudu. Nima - obrati se zatim mladiću ustani, a ustani i ti, Numa!
Oni ustadoše, a halifina sestra reče:
- zapovjedniče pravovjernih, ova što stoji je ukradena Numa koju je ukrao alHadždžadž ibn Jusuf as-Sakfi. Doveo ju je tebi lažući u pismu da ju je kupio za deset
hiljada dinara. Ovaj što stoji jest Nima, sin ar-Rabia, njen gospodar. Zaklinjem te tvojim časnim precima da im oprostiš i daruješ jedno drugome ne bi li za njih dobio nagradu, jer oni su u tvojoj vlasti. Jeli su tvoju hranu i pili tvoje piće. Ja se zauzimam za njih i molim da mi pokloniš njihovu krv.
Tada halifa reče:
- Pravo veliš! Ja sam tako presudio, i neću da nešto odlučujem, pa da to povlačim.Numa - obrati se djevojci - je li ovo tvoj gospodar?
- Da, zapovjedniče pravovjernih.
- Ne bojte se! Darujem vas jedno drugome. A ti, Nimo, kako si saznao gdje se onanalazi i ko ti je opisao ovo mjesto?
- Zapovjedniče pravovjernih, poslušaj moju priču i moju povijest. Kunem se tvojim očevima i časnim precima da ti neću zatajiti ništa.
Zatim mu ispriča sve o sebi: šta mu je uradio ljekar Perzijanac, a šta nadzornica, kako ga je uvela u dvorac i kako je pogriješio s vratima. Halifa se iščuđavao, a onda reče:
- Dovedite mi Perzijanca!
Kad ga dovedoše, halifa postavi Perzijanca u svoju svitu, dariva ga, naredi da mu se da lijepa plaća i reče:
- Onoga ko je sve ovo smislio treba unaprijediti u moje odabranike.
Zatim halifa obasu dobročinstvima Nimu i Numu ispoljavajući svoju milost prema njima, a dariva i nadzornicu. Nima i Numa ostadoše kod njega sedam dana, u sreći i zadovoljstvu, živeći najugodnijim životom. Zatim Nima zatraži dopuštenje da otputuje sa svojom robinjom, te car dozvoli da s njom otputuje u Kufu. Mladić i djevojka otputovaše i Nima se nađe s ocem i majkom. Živjeli su sretno dok im ne dođe Rušiteljica Života i Razbijačica Skupova.
* * *
Kada al-Emdžed i al-Esad saslušaše Behramovu priču, bili su sasvim zabezeknuti, te uzviknuše:
- To je zaista nešto neobično...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

247. noć
Kada nastupi dvije stotine četrdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su se al-Emdžed i al-Esad čudili priči maga Behrama kojije prešao na islam. Oni prespavaše noć, a kad osvanu jutro, al-Emdžed i al-Esad uzjahaše konje želeći da pođu caru. Zatražiše dozvolu da uđu i car im dade dopuštenje. Čim uđoše, car im ukaza poštovanje i zapodjenuše razgovor. Dok su oni tako razgovarali, građani odjednom počeše vikati, kukati i u pomoć dozivati. Uđe caru jedan dvorjanin i reče:
- Jedan car se s vojskom ulogorio oko grada. Zveckaju oružjem i ne znamo šta hoće.Car reče svome veziru al-Emdžedu i njegovom bratu al-Esadu šta je čuo od dvorjanina, te al-Emdžed reče:
- Otići ću tome caru da vidim ko je i šta hoće.
Al-Emdžed izađe iz grada i dođe do cara s kojim bijaše silna vojska i mamelučka konjica. Kad vidješe al-Emdžeda, shvatiše da je on poslanik cara toga grada, te ga odvedoše svome caru. Našavši se pred carem, al-Emdžed se duboko pokloni, ali neočekivano primjeti da je car zapravo žena prekrivena velom. Carica mu reče: - Znaj da od ovog grada ne želim ništa do jednog golobradog roba. Ako ga nađem kod vas, neće vam se ništa nažao dogoditi, ali ako ga ne nađem povest ćemo s vama ljuti boj, jer sam došla samo zbog njega.
- Carice - na to će al-Emdžed - kako izgleda taj rob i ko je on?
- Zove se al-Esad, a ja sam Merdžana. Taj rob mi je došao zajedno s magom Behramom. Behram nije htio da ga proda, pa sam mu ga silom uzela. Onda ga je mag napao i tokom noći mi ga ukrao. Što se tiče njegovog izgleda, on je takav i takav.
Al-Emdžedu je bilo jasno da se radi o njegovom bratu al-Esadu.
- Čestita carice - reče al-Emdžed - hvala Allahu koji nam je poslao olakšanje! Taj robje moj brat.
Vezir joj zatim ispriča sve što im se zbilo u tuđini, te zašto su napustili Otočje ebanovine.
Carica Merdžana se čudila i radovala susretu sa al-Esadom. Njegovog brata alEmdžeda obilno dariva. Al-Emdžed se vrati caru i reče mu šta se dogodilo, te se svi obradovaše. Onda car, al-Emdžed i al-Esad pođoše carici i kad stigoše, do nje, sjedoše da porazgovaraju.
U vrijeme dok se to događalo, odjednom se podiže prašina i zakrili obzorje. Nedugo zatim, prašina se sleže i ukaza se vojska u pokretu, poput mora. Bili su naoružani i spremni za boj. Kretali su se prema gradu koji opkoliše kao prsten što okružuje prst, isukavši sablje. Al-Emdžed i al-Esad uzviknuše:
- Allahu pripadamo i Allahu se vraćamo! Kakva li je ovo silna vojska?! Nema sumnje da su to neprijatelji. Ako se ne dogovorimo s caricom Merdžanom da se zajedno s njom borimo, osvojit će nam grad i pobiti nas. Nema druge nego da pođemo k njima i vidimo šta hoće.
Al-Emdžed ustade, ode do gradske kapije i prođe pored vojske carice Merdžane. Kad stiže do one vojske, otkri da je to vojska njegovog djeda, cara al-Gajura, oca njegove majke, carice Budure... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

248. noć
Kada nastupi dvije stotine četrdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je al-Emdžed, stigavši do one vojske, otkrio da je to vojskanjegovog djeda, cara al-Gajura, gospodara otočja mora i Sedam utvrda.
Kada stiže pred njega, al-Emdžed se duboko pokloni i dade mu pismo, a car reče:
- Ja sam car al-Gajur i prevalio sam mnoge puteve jer mi je zla sudba uzela kćerBuduru. Ostavila me je nikada se ne vrativši. Nisam čuo ništa o njoj i njenom mužu Kameruzzemanu. Znate li vi šta o njima?
Kada ču te riječi, al-Emdžed obori glavu razmišljajući neko vrijeme dok se ne uvjeri da je car njegov djed, otac njegove majke. Onda podignu glavu, poljubi zemlju pred njim i reče mu da je on sin njegove kćeri Budure.
Čuvši da je to sin njegove kćeri Budure, car pohrli k njemu i obojica briznuše u plač. Onda car al-Gajur reče:
- Hvala Allahu što si dobro, sinko, i što sam se sreo s tobom. Al-Emdžed ga obavijesti da je njegova kćer Budura dobro, kao i njegov otac Kameruzzeman. Reče mu da se oni nalaze u zemlji koja se zove Otočje ebanovine. Ispriča mu kako se Kameruzzeman naljutio na njega i njegovog brata i naredio da ih pogube. Haznadar ih je oslobodio ne pogubivši ih.
Al-Gajur reče:
- Vratit ću se s tobom i tvojim bratom tvome ocu. Izmirit ću vas i ostat ću s vama.Al-Emdžed poljubi tlo pred njim. Car al-Gajur dariva al-Emdžeda koji se s osmjehom vrati onom caru i ispriča mu sve o al-Gajuru. Čudeći se, car posla al-Gajuru sve što je potrebno za doček: konje, deve, ovce i ostalu hranu. Isto tako postupi i prema carici Merdžani i pošto je obavijestiše o tome šta se dogodilo, carica reče:
- Ja ću poći s vama vodeći svoju vojsku i pomoći ću da se izmirite.
Dok se to događalo, odjednom se podiže prašina koja zakloni obzorje i danje svjetlo potamni. Iz prašine su dopirali uzvici, pokliči i hrzanje konja. Ukazaše se i sjajne sablje i podignuta koplja. Kad priđoše gradu i ugledaše dvije vojske, oglasiše se bubnjevi. Car uzviknu:
- Ovo je zaista blagoslovljen dan! Hvala Allahu koji nas je izmirio s onim dvjemavojskama!
On će nas izmiriti i s ovom vojskom. Al-Emdžede - povika zatim car - pođi sa svojim bratom al-Esadom i izvidite kakva je to vojska, jer je zaista tako velika da ja veće nisam vidio.
Dva brata odoše i kada car zatvori gradsku kapiju bojeći se vojske koja je opkolila grad, išli su dok ne stigoše do nadolazeće vojske, te otkriše da je to vojska cara
Otočja ebanovine i da je s njom njihov otac Kameruzzeman. Kada ga vidješe, braća se duboko pokloniše i zaplakaše, a Kameruzzeman, vidjevši mladiće, pohrli k njima i gorko zaplaka. On im se izvini, privi ih na grudi i ispriča kakvu je sve čamotinju trpio nakon njihovog odlaska.
Potom al-Emdžed i al-Esad rekoše da im je došao car al-Gajur, te Kameruzzeman uzjaha konja zajedno sa svojom svitom, povede sinove i nije se zaustavljao dok nije stigao blizu cara al-Gajura. Jedan od njih pođe naprijed, k caru al-Gajuru, i obavijesti ga da stiže Kameruzzeman. Al-Gajur mu pođe u susret, te se sretoše čudeći se svemu tome, pa i svome susretu na tome mjestu. Stanovnici grada prirediše gozbe, pripremiše najraznovrsniju hranu i slatkiše, dadoše vojsci konje, deve i raznorazne đakonije.
Dok se sve to zbivalo, iznenada se podiže prašina koja zakloni nebo, zadrhta zemlja pod konjskim kopitama, razlijegoše se bubnjevi kao olujni vjetrovi, i pojaviše se ratnici, svi u crno obučeni. Predvodio ih je starac s bradom koja mu je sezala do prsa.
I on je bio u crnoj odjeći.
Kada građani vidješe tu silnu vojsku, vladar toga grada reče carevima:
- Hvala Allahu s čijim dopuštenjem smo se svi okupili istoga dana i što se svi poznajemo. Kakva je ovo silna vojska koja je obzorje prekrila?
Carevi mu odgovoriše:
- Ne boj se! Nas smo tri cara, i svaki car ima veliku vojsku! Ako se pokaže da su dušmani, borit ćemo se protiv njih uz tebe, makar ih bilo i tri puta toliko.
Dok su oni tako razgovarali, pojavi se izaslanik te vojske koji je bio pošao u grad. Dovedoše ga pred Kameruzzemana, cara al-Gajura i caricu Merdžanu, te cara toga grada. Izaslanik se duboko pokloni i reče:
- Ovo je car perzijskih zemalja. Izgubio je sina prije više godina i stalno ga traži posvijetu. Ako ga nađe kod vas, neće vam ništa nažao učiniti, a ako ga ne nađe, planut će rat između vas i njega i grad će vam razoriti.
Kameruzzeman mu odgovori:
- Do toga neće doći. Ali, kako zovu toga cara u perzijskim zemljama?
- Zovu ga car Šahraman, gospodar Otočja Halidat - odgovori izaslanik. - Ovu vojsku sakupio je u raznim zemljama kroz koje je prošao dok je tražio svoga sina.
Kada Kameruzzeman ču poslanikove riječi, on vrisnu iz svega glasa i pade u nesvijest. Ležao je onesviješćen neko vrijeme, a onda dođe k sebi, gorko zaplaka i reče al-Emdžedu, al-Esadu i njihovoj sviti:
- Djeco moja, pođite sa izaslanikom i pozdravite vašeg djeda a moga oca, cara Šahramana! Obradujte ga vijestima o meni, jer on je tužan što me je izgubio. Sada nosi crnu odjeću zbog mene.
Zatim Kameruzzeman ispriča prisutnim carevima sve što mu se dogodilo u mladosti.
Carevi su se čudili, a onda s Kameruzzemanom pođoše njegovom ocu. Kameruzzeman pozdravi oca, zagrliše se i obeznaniše zbog silne radosti. Kad dođoše k sebi, car ispriča sinu sve što se dogodilo. Onda ga pozdraviše i ostali carevi. Merdžanu vratiše u njenu zemlju, pošto je udadoše za al-Esada i staviše joj u amanet da im stalno piše. Al-Emdžeda oženiše Bustanom, Behramovom kćerkom, a ostali pođoše na Otočje ebanovine. Kameruzzeman ostade nasamo sa svojim puncem koga obavijesti o svemu što mu se dogodilo, te kako se našao sa sinovima. Car se obradova i čestita Kameruzzemanu na sretnom okončanju svega. Onda car al-Gajur, otac carice Budure, ode svojoj kćeri, pozdravi je i zatomi svoju čežnju. Ostadoše u Gradu ebanovine cijeli mjesec, a potom car al-Gajur sa svojom kćerkom otputova u svoju zemlju... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

249. noć
Kada nastupi dvije stotine četrdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car al-Gajur otputovao sa kćerkom i pratnjom u svoju zemlju. Povede i al-Emdžeda. Tek što stiže u svoju carevinu, postavi al-Emdžeda da vlada umjesto njegovog djeda. Kameruzzeman otputova sa svojim ocem, carem Šahramanom, i stigoše na Otočje Halidat. U njegovu čast okitiše grad i udarali su u talambase cijeli mjesec dana. Kameruzzeman sjede na prijestolje umjesto svoga oca, i tako je bilo sve dok im ne dođe Rušiteljica Uživanja i Rastavljačica Skupova. Allah sve najbolje zna.
Nakon toga, car reče Šeherzadi:
- To je zaista čudesna priča!
- Care - na to će Šeherzada - ta priča nije nimalo čudesnija od priče o Alauddinu Abuš-Šamatu.
- Kakva je to priča o Alauddinu Abu-š-Šamatu? - upita car.
PRIČA O ALAUDDINU ABU-Š-ŠAMATU
- Čula sam, sretni care - reče Šeherzada - da je u davna pradavna vremena u Kairu živio jedan trgovac po imenu Šemsuddin. Bio je jedan od najboljih i najiskrenijih trgovaca. Imao je bijele robove, robinje i crne robove, ali nije imao djece.
Jednog dana, trgovac je sjedio u svom dućanu i posmatrao trgovce koji su imali jedno, dvoje, ili više djece. Većina djece sjedjeli su u radnjama kao i njihovi očevi. Bio je petak i taj trgovac pođe u hamam, opra se i uze abdest onako kako to ljudi čine petkom, a kad izađe, uze berberovo ogledalo i pogleda svoj lik u njemu, pa reče:
- Očitujem da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji poslanik!
Potom osmotri svoju bradu i vidje da su sijede nadvladale crne vlasi, pa se sjeti da sjedine nagovještavaju smrt. Njegova žena je znala kada će doći pa se prala i pripremala za njega, a kada trgovac dođe, žena mu reče:
- Dobra večer!
- Nisam vidio nikakvo dobro! - odbrusi muž, a ona se obrati robinji:
- Donesi sofru da večeramo!
Robinja donese jelo i reče:
- Večeraj, gospodine.
- Neću ništa jesti! - odbi trgovac okrenuvši se od sofre.
- Zašto se tako ponašaš? - upita ga žena. - Šta te je oneraspoložilo?
- Ti si me oneraspoložila - odgovori trgovac...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

250. noć
Kada nastupi dvije stotine pedeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Šemsuddin rekao svojoj ženi:
- Ti si uzrok mome neraspoloženju - a ona ga je na to upitala:
- Zašto?
- Danas sam otvorio dućan i razmišljao kako svaki trgovac ima po jedno, dvoje, iliviše djece i da sjede u dućanima kao i njihovi očevi. Mislio sam: “Onaj koji ti je oca uzeo neće te ostaviti na miru.” One noći kada sam bio s tobom, zakleta si me da se ne ženim drugom, da ne uzimam za konkubinu abisinsku robinju, bizantsku ili bilo koju drugu. Nisam provodio noći daleko od tebe, a činjenica je da si ti nerotkinja, pa je život s tobom nalik klesanju u kamenu.
- Za ime Boga! - uzviknu žena. - Ti si kriv za to, a ne ja, jer je tvoje sjeme providno.
- Šta je s čovjekom čije je sjeme providno?
- S takvim čovjekom žena ne može zatrudnjeti i roditi.
- Čime se može zamutiti sjeme da to kupim, možda će se i moje zamutiti?
- Potraži to kod prodavača lijekova - odgovori žena.
Trgovac prespava noć, a ujutro se kajao što je korio ženu koja se također kajala što je njemu prigovarala. Onda trgovac pođe na trg, nađe jednog prodavača lijekova i reče mu:
- Es-selamu alejkum!
Prodavač mu uzvrati pozdrav, te trgovac upita:
- Imaš li nešto za zamućivanje sjemena?
- Imao sam i prodao. Upitaj moga komšiju.
Trgovac je obilazio raspitujući se kod svih prodavača koji su mu se podsmijavali. Potom se čovjek vrati u svoj dućan i sjede. Na trgu je bio starješina posrednika koji je volio hašiš i bavio se njegovom preprodajom. Koristio je zeleni hašiš. Taj starješina zvao se Muhammed Simsim i bio je siromašan. Obično je ujutro navraćao trgovcu, te je i toga jutra, po običaju, svratio i rekao:
- Es-selamu alejkum!
Trgovac mu ljutito uzvrati pozdrav, pa ga posrednik upita:
- Gospodine, zašto si ljut?
Trgovac ispriča šta mu se sve dogodilo sa ženom i reče:
- Već je četrdeset godina kako sam oženjen njome, a nije mi rodila sina ni kćer. Velimi da ne može zatrudnjeti sa mnom zato što mi je sjeme providno, pa tražim nešto čime bih ga zamutio, ali nisam ništa našao.
- Gospodine - na to će posrednik - ja imam nešto čime se zamućuje sjeme. Što ćešučiniti čovjeku uz čiju će pomoć tvoja žena zatrudnjeti s tobom nakon četrdeset godina?
- Ako to postigneš - reče trgovac - bogato ću te nagraditi.
- Daj mi jedan dinar.
- Uzmi dva dinara - ponudi trgovac, a posrednik ih uze i reče: - Daj mi onu porculansku posudu.
Trgovac mu dade posudu, a posrednik je uze i ode prodavaču hašiša, uze od njega dvije mjerice bizantskog mukarera i malo kineske kubabe, cimeta, karanfila, gronice, džumbira, bijelog bibera i planinskog guštera. Sve to istuca i promiješa u kvalitetnom ulju. Zatim uze tri mjerice anduza i čašu gare, sve to izmiješa s pčelinjim medom i stavi u onu posudu, pa se vrati trgovcu i dade mu to rekavši:
- Ovo je zamučivać sjemena. Treba da uzmeš ovoga na vrhu kašike, pošto prethodnopojedeš ovnujskog mesa i pitomog goluba. Svemu tome treba dodati paprene začine.
Večeraj toga, pa zalij razmućenim šećerom.
Trgovac naredi da mu donesu sve to što posla svojoj ženi rekavši:
- Skuhaj to dobro, uzmi zamučivać sjemena i čuvaj pažljivo dok ti ne zatražim.Žena učini kako joj je naređeno. Pripremi mužu hranu, te on večera i zatraži onu posudu. Pojede malo, pa mu se dopade i pojede ostatak. Zatim obljubi ženu koja te noći ostade u drugom stanju. Prođe jedan mjesec, pa drugi, a ona nije krvarila i tako saznade da je trudna. Kad se završi trudnoća, spopadoše je trudovi i ona se oglasi kricima. Babica se namučila pri porođaju, te djetetu uzviknu ime Muhammedovo i Alijino. Zatim prouči tekbir i ezan djetetu na uho,{31} pa ga povi i dade majci. Ona ponudi djetetu dojku i dijete poče sisati dok se ne zasiti i . zaspa. Babica ostade kod njih tri dana dok ne napraviše halvu i sedmog dana je razdijeliše. Onda prosuše so, te dođe trgovac i čestita svojoj ženi na sretnom porođaju.
- Gdje je Allahov dar? - upita trgovac, a žena mu pruži novorođenče čudesne ljepote,djelo Onog koji cijeli kosmos planira. Bilo mu je sedam dana, ali svako ko bi ga vidio rekao bi da ima godinu dana. Posmatrajući njegovo lice, trgovcu se činilo da gleda pun sjajni mjesec. Dijete je na obrazima imalo madeže, te trgovac upita ženu:
- Koje si mu ime nadjenula?
- Da je djevojčica, ja bih joj nadjenula ime, ali je sin i ime mu neće nadjenuti nikodrugi nego ti.
U to doba ljudi su nadijevali imena djeci po nekom predznaku. I dok su se oni savjetovali koje ime da mu daju, neko reče: Alauddin! - Dat ćemo mu ime Alauddin Abu-š-Šamat - reče otac.
Trgovac mu odredi dojilje i dadilje. Dojilo je dijete dvije godine, a onda ga odbiše od sise. Raslo je i prohodalo. Kada mu bi sedam godina, odvedoše ga u podrum bojeći se uroka i trgovac reče:
- Neće izaći iz podruma dok mu ne izraste brada.
Odredi robinju i roba koji će ga čuvati. Robinja mu je spremala hranu, a rob mu je donosio. Onda trgovac obavi obrezivanje, pa priredi veličanstvenu gozbu i nakon toga dovede mu učitelja da ga uči. Učio je kaligrafiju, Kur'an i druge nauke dok dječak ne postade vješt i učen.
Jednog dana, rob mu donese jelo i zaboravi zatvoriti podrum, te Alauddin izađe i dođe majci kod koje su se bile okupile žene uglednih ljudi. Dok su žene razgovarale s njegovom majkom, uđe dječak koji je svojom izvanrednom ljepotom bio nalik na pijanog mameluka. Čim ga žene ugledaše, pokriše lica govoreći njegovoj majci: - Neka ti Allah naplati! Kako možeš k nama puštati ovoga stranca mameluka! Zar nemaš vjerskog obzira?!
- Pobogu! - uzviknu majka. - Ovo je moje dijete i plod moga srca. On je sin trgovačkog starješine, Šemsuddina, čedo dadilje, othranjeno koricama hljeba.
- U životu nismo vidjele da imaš dijete - rekoše žene, a trgovčeva žena im odgovori:
- Njegov otac se plašio uroka, pa je odredio da se odgaja u podrumu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

251. noć
Kada nastupi dvije stotine pedeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Alauddinova majka rekla ženama:
- Njegov otac plašio se uroka, pa je odredio da se odgaja u podrumu. Možda je slugaostavio otvoren podrum, te je dječak izašao. Mi nismo htjeli da izađe dok mu brada ne poraste.
Žene joj čestitaše, a dječak ode u dvorište, pope se na klupu i sjede. Dok je on sjedio, pojaviše se robovi s mazgom njegovog oca. Alauddin im reče:
- Gdje je bila ova mazga?
- Odveli smo na njoj tvoga oca u dućan i sada je vraćamo.
- Čime se bavi moj otac?
- Tvoj otac je starješina trgovaca u Kairu i on je jedan od najuglednijih Arapa.
Alauddin ode majci i upita je:
- Majko, čime se bavi moj otac?
- Tvoj otac je trgovac, sinko. On je starješina trgovaca u Kairu i jedan od najuglednijih Arapa. Njegovi robovi savjetuju se s njim o trgovini samo kada se radi o trgovini koja ne iznosi manje od hiljadu dinara. Što se tiče trgovine u vrijednosti od devet stotina dinara i manje, ne savjetuju se s njim o tome, već je sami prodaju. Roba iz stranih zemalja, bilo je malo ili mnogo, ne dolazi a da ne prođe kroz očeve ruke i on odlučuje šta će s njom biti. Isto tako, ne pakuje se roba i ne otprema u druge zemlje, a da ne prođe preko ruku tvoga oca. Uzvišeni Allah je dao tvome ocu nebrojeno mnogo novaca.
- Majko - na to će sin - hvala Allahu koji me je učinio sinom jednog od najuglednijih Arapa, te što mi je otac trgovački starješina. Ali, zašto me, majko, držite u podrumu kao zatočenika?
- U podrum smo te stavili, sine, samo zbog straha od ljudskih uroka, jer uroci su stvarnost i mnogi koji su sada u mezarima umrli su od uroka.
- Kako pobjeći od sudbine, majko? Oprez neće spriječiti ono što je suđeno, niti se od predodređenja može pobjeći. Onaj koji je uzeo moga djeda neće ostaviti moga oca, jer ako on živi danas neće živjeti sutra. Kada mi umre otac, a ja se pojavim i kažem: “Ja sam Alauddin, sin trgovca Šemsuddina”, neće mi niko povjerovati, a ugledni ljudi će reći: “Boga mi, mi nismo vidjeli da Šemsuddin ima sina ili kćer!” Naići će poreznik i uzeti očevu imovinu. Neka se Allah smiluje onome koji je rekao: “Umrijet će čovjek i otići će njegov novac, a najoprezniji muškarci uzet će mu žene.” Ti, majko,
razgovaraj s ocem da me povede na trg, da mi otvori dućan i da sjedim u njemu uz robu. On će me naučiti da prodajem i kupujem, da uzimam i nudim.
- Sine moj - reče majka - čim ti dođe otac, reći ću mu to.
Kad trgovac stiže kući, zateče sina Alauddina kako sjedi kod majke, te upita:
- Zašto si ga izvela iz podruma?
- Amidžiću moj, nisam ga ja izvela, već je sluga zaboravio da zatvori podrum i dok sam ja sjedjela sa ženama uglednih ljudi, on je ušao k nama.
Zatim ispriča mužu šta je rekao njegov sin.
- Sine - obrati mu se otac - sutra, ako Bog da, povest ću te na trg. Međutim, boravak natrgu i u dućanima zahtijeva lijepo ponašanje i savršenstvo u svakoj prilici.
Alauddin provede noć obradovan očevim riječima. Kad osvanu jutro, otac odvede sina u hamam i obuče mu odijelo koje je vrijedjelo gomilu novca. Pošto doručkovaše i popiše napitke, otac uzjaha mazgu posadivši sina na drugu mazgu i povede ga na trg. Ljudi na trgu vidješe trgovačkog starješinu kako stiže vodeći dječaka čije je lice bilo poput mjeseca u četrnaestoj noći. Jedan od tih ljudi reče prijatelju:
- Pogledaj onog dječaka s trgovačkim starješinom! Mi smo imali lijepo mišljenje onjemu, a on je kao praziluk: sijed je, a srce mu zeleno.
Tada reče već spomenuti šejh Muhammed Simsim, starješina trga:
- Više nećemo da nam on bude starješina! Nipošto!
Kada bi ujutro starješina trgovaca pošao od kuće i sjeo u svoj dućan, starješina trga je imao običaj da trgovcima prouči Fatihu,{32} a zatim bi svi ustajali i odlazili s njim da starješini trgovaca prouče Fatihu i da mu požele dobro jutro. Potom je svaki odlazio u svoj dućan.
Pošto trgovac toga dana sjede u svoj dućan, kao i obično, ne dođoše mu trgovci kako su inače činili. On pozva starješinu trga i upita ga:
- Zašto se ne okupljaju trgovci kao i obično?
- Ja ne umijem spletkariti - odgovori on. - Trgovci su se dogovorili da te uklone spoložaja starješine i zato ti ne uče Fatihu.
- A zašto? - upita trgovac.
- Kakav to dječak sjedi pored tebe? - na to će starješina trga. - Pa ti si odabraničovjek i starješina trgovaca! Je li ovo dijete tvoj rob, ili je rođak tvoje žene? Čini se da ga voliš i da si naklonjen dječaku.
Trgovac povika na starješinu trga:
- Šuti, Allah te nagradio! To je moj sin!
- Nikad nismo vidjeli da imaš sina!
- Kada si mi donio onaj zamućivač sjemena, moja žena je ostala u drugom stanju irodila je ovog dječaka. Međutim, strahujući od uroka, podizali smo ga u podrumu.
Htio sam da ne izlazi iz podruma dok mu brada ne poraste. Njegova majka nije bila zadovoljna time, te je mladić tražio da mu otvorim dućan, da stavim robu pored njega i učim ga kako će trgovati.
Starješina trga ode trgovcima i reče im o čemu se radi. Oni svi pođoše s njim starješini trgovaca, stadoše pred njega, proučiše Fatihu i čestitaše mu dječaka, govoreći:
- Neka naš gospodar sačuva korijen i granu! Međutim, kad neki siromah među namadobije sina ili kćer obavezno svojim drugovima napravi zdjelu kaše, pa pozove poznanike i rođake. Ti nisi tako postupio!
- Imate pravo na to i okupit ćemo se u vrtu - reče trgovac...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

252. noć
Kada nastupi dvije stotine pedeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je trgovački starješina obećao trgovcima gozbu rekavši:
- Okupit ćemo se u vrtu.
Kad osvanu jutro, on posla slugu u kuću i ljetnikovac koji su se nalazili u vrtu naredivši mu da ih zastre. Posla i sve što je bilo potrebno za kuhanje: ovunjskoga mesa, masla i ostalo što je prilika zahtijevala. Priredi dvije gozbe - jednu u ljetnjikovcu, a drugu u onoj kući. Trgovac Šemsuddin se spremi, a spremi se i njegov sin Alauddin. Onda otac reče sinu:
- Kada uđe neki sijed čovjek, ja ću ga dočekati i posaditi za sto, a kada uđe golobradidječak, ti ga uvedi u kuću i posadi za sto.
- Čemu to, babo? - upita sin. - Zašto priređuješ dvije gozbe, jednu za odrasle ljude, adrugu za djecu?
- Golobradi se ustručavaju da jedu pred odraslima - odgovori trgovac i njegov sin pomisli kako je u pravu.
Kada počeše dolaziti trgovci, Šemsuddin ih je primao i vodio u ljetnjikovac, a njegov sin je sačekivao djecu i smještao ih u onoj kući. Onda serviraše hranu, te se prihvatiše jela i pića, naslađujući se i veseleći. Pili su i palili anduzu. Stariji su sjedjeli i pričali o nauci i predanjima. Među njima je bio trgovac po imenu Mahmud al-Balhi koji se predstavljao kao musliman, a u potaji je bio poklonik vatre. Bio je pokvaren i volio je dječake. Posmatrao je Alauddina pogledom koji mami hiljadu uzdaha. U njegovim očima, šejtan ukrasi draguljima dječakovo lice, tako da trgovca spopade strast i vatrena ljubav prema njemu. Taj trgovac, Mahmud al-Balhi, uzimao je tkanine i neku drugu robu od Alauddinovog oca. Al-Balhi ustade kao da će prošetati i ode dječacima koji ustadoše da ga dočekaju. Alauddinu bijaše mučno, te ustade da obavi nuždu, a
trgovac Mahmud se obrati dječacima:
- Ako nagovorite Alauddina da pođe sa mnom na put, svakom od vas dat ću poklon vrijedan gomilu novaca.
Potom ode od njih i pridruži se odraslima. Dok su dječaci sjedjeli, pojavi se Alauddin, te oni ustadoše da ga dočekaju i posadiše ga među se, u pročelje. Jedan dječak ustade i obrati se svom prijatelju:
- Hasane, reci mi otkuda ti dolazi kapital kojim trguješ?
- Kada sam odrastao i postao zreo čovjek, rekao sam ocu: “Babo, spremi mi robu”, aon mi je odgovorio: “Sine, ja nemam ništa, ali ti pođi nekom trgovcu i pozajmi od njega novac, pa uči kako se trguje, uzima i nudi.” Pošao sam jednom trgovcu, pozajmio hiljadu dinara i za taj novac kupio sam tkanine, pa sam se uputio u Siriju. Zaradio sam dva puta više novaca, a onda sam kupio robu u Siriji i otputovao u Bagdad. Prodao sam je i zaradio još dva puta toliko. Tako sam trgovao dok moja glavnica nije dostigla otprilike deset hiljada dinara.
Svaki djeČak je pričao sličnu priču dok ne dođe red na Alauddina Abu-š-Šamata. Dječaci ga upitaše:
- A ti, gospodine Alauddine?
- Ja sam odrastao u podrumu i tek ove sedmice izašao sam otuda. Odlazim u dućan ivraćam se iz njega kući.
- Ti si navikao da sjediš kod kuće i ne poznaješ draže putovanja. Muškarci treba daputuju - rekoše mu dječaci.
- Meni nije potrebno putovanje - reče Alauddin - i ne držim do njega.
- On je poput ribe: umire čim nije u vodi - reče neko, a onda nekoliko njih rekošeAlauddinu:
- Trgovačka djeca se diče jedino putovanjem radi zarade.
Alauddin se naljuti zbog toga, te ode od dječaka suznih očiju i slomljena srca, pa uzjaha mazgu i ode kući. Vidjevši da je veoma ljut i plačnih očiju, majka ga upita:
- Zašto plačeš, sine?
- Sva trgovačka djeca me brukaju govoreći da se diče samo time što putuju radi zarade...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

253. noć
Kada nastupi dvije stotine pedeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Alauddin rekao svojoj majci:
- Trgovačka djeca me brukaju govoreći kako se diče samo time što putuju radi zarade.
- Sine - reče mu majka - želiš li putovati?
- Da - odgovori on.
- U koju zemlju bi putovao?
- U Bagdad, čovjek može dva puta više zaraditi na onome što ima.
- Tvoj otac ima mnogo novaca, sine, i ako ti on ne nabavi robu od svog novca, ja ću tije nabaviti.
- Najbolje dobročinstvo je ono koje stiže odmah. Sad je vrijeme za dobročinstvo.Dječakova majka pozva robove i posla ih onima koji pakuju platno, otvori kesu i odvoji mu za tkanine, tako da mu spakovaše deset tovara. Toliko o Alauddinu. U međuvremenu, njegov otac se osvrtao, ali ne nađe sina u vrtu. Raspita se o njemu, te mu rekoše:
- Uzjahao je mazgu i otišao kući.
Trgovac uzjaha svoju mazgu i pođe za sinom. Čim stiže kući, vidje pripremljene tovare i kada se poče raspitivati o njima, žena mu reče šta se zbivalo s trgovačkom djecom i njegovim sinom. Otac reče:
- Neka te Allah sačuva tuđine. Božiji poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, rekaoje: “Čovjekova sreća je u tome da privređuje u svojoj zemlji.” Stari su kazali: “Okani se putovanja, makar i milju daleko!” Jesi li ti, sine, čvrsto odlučio da putuješ i ne odustaješ od toga?
- Moram otputovati u Bagdad s tovarom, inače ću skinuti ovo odijelo, pa ću obućidervišku odjeću i lutati svijetom.
- Meni ništa nije potrebno i nisam u oskudici. Naprotiv, imam mnogo novaca - rečetrgovac i pokaza sinu sav novac, tkanine i drugu robu koju je imao. Zatim dodade: Sine, uzmi četrdeset tovara i još onih deset od tvoje majke pa pođi na put uz pomoć uzvišenoga Allaha. Međutim, bojim se, sine, da ti se ne dogodi nešto loše u jednoj šumi na putu koju zovu Lavljom šumom i strah me jedne doline koju zovu Pasijom dolinom. Tamo ljudi stradaju bez milosti.
- Zašto, babo?
- Zbog jednog beduina, drumskog razbojnika, koga zovu Adžlan.
- Kako Allah bude htio! - reče Alauddin - Ako bude tako suđeno, neće mi se dogoditinikakvo zlo.
Potom Alauddin uzjaha s ocem i odoše na pijacu tovarnom stokom. Odjednom jedan gonič sjaha s mazge, poljubi ruku trgovačkom starješini i reče:
- Allaha mi, gospodine, dugo nas nisi unajmljivao za trgovačke poslove.
- Svako doba ima svoju vlast i svoje ljude - odgovori trgovac. - Neka se Allah smiluje onome ko je rekao:

Jedan starac po svijetu luta sada
S bradom što mu do koljena pada.

Pitah ga: “Zašto si se pognuo tako?”, A on reče pružajuć mi ruke lahko:

“Mladost mi je u prahu nestala,
Pa se sageh tražeći je sada. ”

Kada završi recitiranje, trgovac reče:
- Starješino, nikom nije do putovanja osim mome sinu.
- Neka ti ga Allah čuva! - reče gonič.
Potom Šemsuddin sklopi ugovor između goniča i svoga sina koga povjeri goniču i reče:
- Uzmi ovih stotinu dinara za svoje momke.
Zatim trgovac kupi šezdeset mazgi i pokrivač za gospodina Abdulkadira al-Džejlanija, pa reče:
- Sine, kad ja nisam tu, ovo ti je roditelj umjesto mene. Pokoravaj se u svemu što tibude kazao.
Zatim ode sa slugama i mazgama. Te noći organiziraše učenje hatme{33} i mevlud{34} šejhu Abdulkadiru al-Džejlaniju.{35} Čim osvanu jutro, trgovački starješina dade sinu deset hiljada dinara i reče:
- Kad stigneš u Bagdad i vidiš da tkanine dobro idu, prodaj ih, a ako vidiš da posaone ide, troši svoj novac.
Nakon toga natovariše mazge, pozdraviše se i krenuše na put, te izađoše iz grada. Mahmud al-Balhi bijaše se spremio za put u Bagdad, te iznese svoje tovare i podiže logor izvan grada. Mislio je: “S tim mladićem mogu uživati samo u samoći, tamo gdje nema dostavljača i uhoda da me uznemire.” Dječakov otac je bio pozajmio hiljadu dinara Mahmudu, što je bio kusur od jednog posla. Trgovac ode Mahmudu i oprosti se s njim rekavši:
- Onih hiljadu dinara daj mome sinu Alauddinu - i reče mu da brine o njemu, naglašavajući: - On ti je kao sin.
Tako se Alauddin srete s Mahmudom al-Belhijem...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

254. noć
Kada nastupi dvije stotine pedeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care da se Alauddin našao s Mahmudom koji reče Alauddinovom kuharu da ništa ne kuha, već on sam poče mladiću pripremati jela i piće, nudeći i njegove pratioce.
Trgovac Mahmud je imao četiri kuće: u Kairu, Damasku, Alepu i Bagdadu. Putovali su kroz pustare i stepe dok ne stigoše u Damask. Tada Mahmud posla slugu Alauddinu koga zateče kako sjedi i čita. Rob mu priđe i poljubi ruke, a mladić upita:
- Šta tražiš?
- Moj gospodar te pozdravlja i poziva da te ugosti u svojoj kući.
- Posavjetovat ću se sa svojim starateljem, goničem Kemaluddinom.Mladić se posavjetova s njim o tome da li da ide, a ovaj mu reče:
- Nemoj ići.
Zatim su putovali iz Damaska do Alepa, te Mahmud priredi gozbu i posla po Alauddina.
Mladić se posavjetova sa starateljem koji mu reče da ne ide. Nakon toga, nastaviše putovati i kada stigoše nadomak Bagdada, Mahmud priredi gozbu i posla po Alauddina. On se posavjetova sa starateljem koji mu zabrani da ide, a Alauddin reče:
- Moram otići.
Mladić ustade, pripasa sablju ispod odijela i stiže Mahmudu koji ustade da ga dočeka i pozdravi. Mahmud naredi da donesu veličanstvenu sofru, te se najedoše, napiše i opraše ruke. Onda se Mahmud nagnu prema Alauddinu da ga poljubi, ali ga Alauddin dočeka rukom i reče:
- Šta to hoćeš da uradiš?
- Pozvao sam te i hoću da uživam s tobom na ovome mjestu. Tumačit ćemo riječionoga što je rekao:

Je l' moguće da si me došao kratko vrijeme pohoditi
Što traje dok se jaje ispeći može il koza pomusti

Da s nama pojedeš hljeba koliko ga imamo I novca da poneseš koliko ti damo?

Ako hoćeš, možeš ponijet ne osjećajući muku Dlan ili jednu šaku, ili punu ruku.

Nakon toga, Mahmud htjede napastvovati Alauddina, ali on skoči, isuka sablju i povika:
- Srami se svoje sijede kose! Zar se ne bojiš Allaha koji teško kažnjava? Zar nisi čuostihove:

Čuvaj sjedim da je mrlje ne uprljaju Sijede vlasi se lahko uprljati daju!

Kada Alauddin završi recitiranje stihova, reče Mahmudu:
- Ova roba je povjerena Allahu u amanet i nije za prodaju. Ako bih je nekom drugom prodavao za zlato, tebi bih je prodavao za srebro, ali, lopužo jedna, tebi nikada neću biti prijatelj!
Zatim Alauddin ode staratelju Kemaluddinu i reče:
- Onaj čovjek je pokvaren! Nikada se neću družiti s njim, niti ćemo ići istim putem.- Sinko - na to će staratelj - nisam li ti rekao da mu ne ideš? Međutim, ako se odvojimo od njega, bojim se da ćemo stradati. Zato pusti da ostanemo u istom karavanu.
- Neću da putujem s njim! - povika Alauddin, pa natovari svoj teret i pođe sa svojom pratnjom. Putovali su dok ne stigoše u jednu dolinu i htjedoše se zadržati tu, ali Kemaludin reče:
- Ne zadržavajte se ovdje. Nastavite put i požurite, možda ćemo stići u Bagdad prijenego što se zatvore kapije. Bagdadske kapije zatvaraju čim sunce zađe jer se boje da im grad ne osvoje rafidini{36} i da naučne knjige ne pobačaju u Tigris.
- Staratelju moj - na to će mladić - ja nisam pošao s tovarom u ovu zemlju zbog trgovine, već da razgledam tuđe zemlje.
- Strah me za te i za tvoju imovinu od beduina - reče staratelj, a Allauddin uzviknu: - Čovječe, jesi li ti sluga, ili tebe služe?! Ja neću ući u Bagdad u bilo koje doba osim ujutro, kako bi bagdadski mladići mogli vidjeti moju robu i kako bi me mogli zapaziti!
- Radi kako hoćeš - reče gonič. - Ja sam te savjetovao, a ti znaš kako ćeš se izvući.Alauddin naredi da se skinu tovari s mazgi, te pratioci rastovariše deve, podigoše šator i ostadoše na tom mjestu do ponoći. Tada Alauddin izađe da obavi nuždu i vidje kako nešto sija u daljini. On reče goniču:
- Šta ono sija, starješino?
Gonič se zagleda i primijeti da to blistaju vrhovi kopalja, čelično oružje i beduinske sablje. Bili su to beduini čiji se starješina zvao Adžlan Abu Naib, beduinski šejh. Kada im beduini priđoše i vidješe tovare, rekoše:
- Prava noć za plijen!
Putnici su slušali šta govore, a onda Kemaluddin reče:
- Odlazite, ništavni beduini!
Abu Naib ga udari kopljem u grudi tako da mu se zasja na leđima i gonič pade mrtav kraj ulaza u šator. Onda vodonoša povika:
- Odlazite, gadni beduini!
Neko ga udari sabljom u pleća i probi ga, te i on pade mrtav. Sve se to događalo pred Alauddinom koji je stajao i posmatrao. Onda beduini kidisaše na karavan i pobiše sve, ne poštedjevši nikog iz Alauddinove grupe. Zatim natovariše prtljag na mazge i odoše. Alauddin pomisli: “Tebe će ubiti samo tvoja mazga i ovo tvoje odijelo!” On ustade, skinu odijelo i baci ga na mazgu, tako da ostade samo u košulji i gaćama. Onda pogleda prema ulazu u šator i ugleda lokvu krvi koja se tu salijevala od ubijenih. Poče se valjati po lokvi onako u košulji i gaćama dok nije dobio izgled stradalog čovjeka, ogrezlog u krvi. Toliko o Alauddinu.
Što se tiče beduinskog starješine Adžlana, on se obrati svojoj družini:
- Beduini, ovaj karavan ili dolazi iz Kaira, ili izlazi iz Bagdada...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

255. noć
Kada nastupi dvije stotine pedeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je beduin rekao svojoj družini:
- Beduini, ovaj karavan ili dolazi iz Kaira, ili izlazi iz Bagdada.
- Dolazio je iz Kaira u Bagdad - odgovoriše.
- Vratite se ubijenima - povika starješina - jer mislim da vlasnik karavana nije poginuo.
Beduini se vratiše pobijenima i počeše leševe udarati kopljima dok ne stigoše do Alauddina koji se bio bacio među stradale. Kada beduini stigoše do njega, rekoše:
- Ti se pretvaraš da si mrtav, ali ćemo te mi zaista ubiti!
Jedan beduin potegnu koplje i htjede njime udariti u grudi Alauddina koji uzviknu:
- Blagoslovi, gospodine Abdulkadire al-Džejlani!
U tom trenutku on vidje jednu ruku kako odnosi koplje od njegovih grudi prema grudima staratelja Kemaluddina, goniča koga beduin probode kopljem, poštedjevši Alauddina. On skoči da potrči i u tom času beduin Abu Naib reče svojoj družini:
- Vidim nešto! - a jedan beduin se pridiže, pa ugledavši Alauddina kako trči, povika:
- Nema ti koristi od bježanja, mi smo ti za petama! - pa podbode konja i pojuri zaAlauddinom koji ispred sebe ugleda jednu baru pored koje je bila nekakva cisterna.
On se pope na mrežu te cisterne, opruži se pretvarajući se da spava, a mislio je: “O, Dobri Zaštitniče! Zaštiti me pokrovom koji se ne može skinuti!”
Utom se pojavi beduin, zaustavi se pod cisternom i pruži ruku da dohvati Alauddina koji je govorio: “Pomozi mi, draga Nefiso,{37} sad je čas!” I odjednom beduina ugrize
škorpion za ruku, te on kriknu:
- Beduini, dolazite ovamo! Ujeo me škorpion!
On sjaha s konja, a kad stigoše njegovi drugovi, ponovo ga posadiše na konja i rekoše:
- Šta ti se dogodilo?
- Ujeo me škorpion.
Beduini uzeše plijen i odoše. Alauddin ostade pretvarajući se da spava na mreži cisterne.
Što se tiče Mahmuda al-Balhija, on naredi da se natovare svežnjevi i krenu na put pa stiže do Lavlje šume gdje nađe pobijene Alauddinove momke. On se obradova prizoru, pa požuri putem dok ne stiže do one cisterne i lokve. Kako mu je mazga bila veoma žedna, pođe prema lokvi da pije pa ugledavši Alauddinov odraz, ustuknu, a Mahmud podiže pogled i vidje Alauddina kako spava, onako samo u košulji i gaćama. - Ko ti je to učinio i doveo te u tako grozno stanje? - upita ga Mahmud.
- Beduini - odgovori mladić.
- Spasile su te mazge i imovina, sinko. Tješi se riječima:

Kada ljudi glavu spase od propasti Imovina im ne znači više nego nokti.

Siđi, sinko, nemoj se ničeg plašiti - dodade Mahmud.
Alauddin siđe s mreže na cisterni, a Mahmud ga posadi na devu pa dođoše u Bagdad, u Mahmudovu kuću. On naredi slugama da Alauddina odvedu u hamam rekavši mu: - Novac i tovari su te spasili, sinko. Ako me budeš slušao, dat ću ti dva puta više novaca i robe.
Kad mladić izađe iz hamama, Mahmud ga odvede u jednu odaju ukrašenu zlatom i sa četiri galerije, pa naredi slugama da donesu sofru sa svim vrstama jela. Najedoše se i napiše, a onda se Mahmud nagnu Alauddinu da ga poljubi u obraz, ali ga mladić dočeka rukom, govoreći:
- Zar još uvijek živiš u zabludi? Nisam li ti rekao da bih tebi prodao robu za srebroako bih je drugom prodavao za zlato?
- Dat ću ti robu, mazgu, odjeću, samo da mi to učiniš! Gorim od strasti za tobom! Divno li je rečeno:

Od jednog šejha do nas je prenijeto
Da je Abu Belal šejh naš od Šerika prenosio:

“Ljubavnici svoju ljubav ne mogu utažiti
Zagrljajem i poljupcima kad se valja rastati. ”

- To je apsolutno nemoguće! - reče Alauddin. - Uzmi ti svoje odijelo i mazgu, a meniotvori vrata da idem.
Mahmud mu otvori vrata i Alauddin izađe a psi su lajali za njim.
Dok je mladić išao, pažnju mu privukoše vrata jedne džamije, te on uđe u džamijsko predvorje, smjesti se u njemu i odjednom ugleda neko svjetlo kako mu se približava. Razgledavši malo bolje, dječak ugleda dva fenjera koje su nosila dva roba idući ispred dvojice trgovaca od kojih je jedan izgledao kao starac, a drugi je bio mlad.
Alauddin je čuo kako mlađi govori starijem:
- Allaha ti, amidža, vrati mi amidžičnu!
- Zar te nisam više puta obuzdavao, a ti si srljao da se rastaviš s njom?
Zatim se stariji čovjek osvrnu na desnu stranu i ugleda dječaka koji je bio nalik na mjesec pa mu reče:
- Es-selamu alejkum!
Mladić uzvrati pozdrav, a stariji čovjek upita:
- Ko si ti, dječače?
- Ja sam Alauddin, sin Šemsuddina, starješine trgovaca u Kairu. Zatražio sam od ocatrgovačke robe, a on mi je pripremio pedeset tovara...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

256. noć
Kada nastupi dvije stotine pedeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Alauddin rekao:
- Otac mi je spremio pedeset tovara robe i dao mi deset hiljada dinara, te sam krenuona put i stigao do Lavlje šume. Tu su me napali beduini, oteli mi novac i robu, pa sam stigao u ovaj grad. Ne znajući gdje ću prespavati, ugledao sam ovo mjesto i tu se sklonio.
- Šta misliš, sinko, da ti dam hiljadu dinara i odjeće u vrijednosti od hiljadu dinara.
- A zašto bi mi to dao, amidža? - upita mladić.
- Ovaj dječak sa mnom je moj bratić. On je u svog oca jedinac, a ja imam kćer jedinicu. Zove se Zubejda al-Udisa i vrlo je lijepa. Udao sam je za njega. On je voli, ali ona njega mrzi. Jednom je prekršio zakletvu koju je dao zaklevši se tri puta razvodom, pa ga je žena ostavila ne vjerujući mu. Tjerao je sve ljude k meni da mu vratim ženu, ali sam mu rekao:
- To je moguće tek uz pomoć muhallila.{38}
Dogovorismo se da za muhallila uzmemo nekog stranca kako niko ne bi prigovarao mom zetu. Budući da si ti stranac, pođi s nama da obavimo vjenčanje, pa ćeš provesti noć s njom, a ujutro ćemo obaviti razvod i dat ću ti ono što sam rekao.
Alauddin pomisli: “Allaha mi, bolje mi je da provedem noć u kući, s nevjestom u postelji nego na ulici ili u predvorjima!” I pođe s njima dvojicom do kadije. Čim kadija vidje Alauddina, dopade mu se, te reče djevojčinom ocu:
- Šta vi hoćete?
- Hoću da ovaj bude muhallil mojoj kćeri i napisat ćemo njegovu obavezu da mi dadeset hiljada dinara. Ako provede noć s njom, a ujutro joj da razvod, dat ćemo mu darove, hiljadu dinara i mazgu vrijednu hiljadu dinara, a ako joj ne da razvod, položit će deset hiljada dinara.
Napisaše ugovor pod tim uvjetima i nevjestin otac uze pisanu garanciju. Potom povede Alauddina, lijepo ga obuče i odvedoše ga nevjestinoj kući. Kad stigoše, njen otac zaustavi mladića na kućnim vratima, pa ode kćeri i reče joj:
- Uzmi ovu garanciju. Vjenčao sam te s jednim lijepim mladićem koji se zove Alauddin Abu-š-Šamat. Pobrini se za njega kako valja.
Trgovac joj dade garanciju i ode kući.
Što se tiče amidžića nevjestinog, on je imao domaćicu koja je navraćala Zubejdi alUdijji, njegovoj amidžični, i on je bio dobar prema njoj.
- Majko - reče joj amidžić - kada moja amidžična vidi onog lijepog mladića, nećepoći za me. Zato te molim da smisliš nešto i da djevojku odvratiš od njega.
- Tako mi tvoje mladosti - odgovori žena - neću mu dopustiti da joj se približi.
Potom žena ode Alauddinu i reče mu:
- Sine moj, dat ću ti savjet radi uzvišenog Allaha. Prihvati moj savjet i ne prilazi tojdjevojci. Pusti je da sama spava i ne dotiči je. Ne prilazi joj blizu!
- Zašto? - upita mladić.
- Gubava je po cijelom tijelu pa me strah da ne zarazi tvoju prelijepu mladost.- Nije mi ni stalo do nje - na to će Alauddin, a žena ode djevojci i reče joj isto što je rekla mladiću, te djevojka kaza:
- Nije mi ni stalo do njega! Pustit ću ga da spava sam, a ujutro nek ide svojim putem.Potom djevojka pozva robinju i reče joj:
- Postavi mu sofru da večera!
Robinja postavi sofru, te se mladić sit najede, a onda sjede i lijepim glasom poče učiti Jasin{39} Djevojka ga je slušala i činilo joj se da je njegov glas nalik na Davudovu flautu, te pomisli: “Bog ubio onu staricu što mi reče da mladić boluje od gube. Čovjek s tom bolešću ne može imati takav glas. Ona laže kad tako govori o njemu.” Onda djevojka uze lutnju načinjenu u Indiji, zategnu strune i zapjeva glasom koji bi pticu
zaustavio nasred neba:

Srndaća sam s crnim i garavim okom zavoljela,
Grana bi zavidjela mu kad bi ga vidjela;

On s drugom uživa a mene odbacuje To je Božija milost jer On tako odlučuje.

Kada je čuo djevojčine riječi, a pošto bijaše proučio suru, Alauddin zapjeva:

Pozdravljam onu čiji stas haljine služe I kojoj u vrtovima obraza cvjetaju ruže!

Djevojka ustade obuzeta još većom ljubavlju prema njemu i podiže paravan. A kada je vidje, Alauddin izgovori stihove:

Kao mjesec izgleda i kao vrba se povija; Kao gazela gleda, a od ambre je mirisnija.

Čini mi se da mi tuga srce obuzima
I u času rastanka htjelo bi s njom da se sažima.

Nakon toga, djevojka prođe treskajući zadnjicom, vrckajući, kao stvorenje dostojno Boga čija je milost skrivena, te oni pogledaše jedno drugo pogledima koji mame hiljadu uzdaha. I kada ga strijela njenih pogleda pogodi posred srca, mladić izgovori stihove:

Izgledajuć kao mjesec na nebu, ona me podsjetila Na noći kada mi je tako bliska bila.

Oboje smo tada mjesec posmatrali -
Ona mojim, a ja njenim okom mi smo ga gledali.

Kad djevojka priđe mladiću i kada ih nije razdvajalo više od dva koraka, ona izgovori stihove:

Tri uvojka kose svoje ona je raspustila
Kao noći tamne, te mi se četvrta noć ukazala.

Prema mjesecu na nebu ona lice okrenu tada
Te dva mjeseca u trenu na nebu ja ugleda'

Djevojka priđe mladiću koji joj reče:
- Ne prilazi mi da me ne zaraziš!
Ona otkri ruku na kojoj se ukaza bjelina nalik na srebro i reče mu:
- Odmakni se da me ne zaraziš, jer ti boluješ od gube!
- Ko ti je rekao da sam gubav? - upita mladić.
- To mi je rekla starica.
- Meni je isto to rekla za tebe - reče Alauddin i pokaza podlakticu. Djevojka primijetida mu je tijelo poput srebra, pa ga privi na grudi. Grlili su se, a onda djevojka leže na leđa i raskopča odjeću. Alauddinu se pokrenu ono što je od oca naslijedio, te mu djevojka uskliknu:
- Ah, šeiče Zekerijja! Ti žilavi!
Alauddin stavi ruku na njenu slabinu, pa joj metnu žilu slasti u vrelu kapiju. Gurnu ga i stiže do kapije sa zavjesom, a bijaše ušao na trijumfalnu kapiju. Zatim je njen trg pohodio drugi, treći, četvrti i peti put, otkrivajući da je ćilim uvijek na trijemu. Tako je njena kutija tražila poklopac dok ga najzad nije našla.
Kad osvanu jutro, mladić reče djevojci:
- O, nedovršena radosti! Gavran te je ščepao i odletio!
- Šta znači to? - upita djevojka.
- Gospođo moja, s tobom mogu ostati još vrlo malo.
- Ko to kaže?
- Tvoj otac je uzeo od mene priznanicu na deset hiljada dinara na ime mehra i ako mu novac ne dam u toku dana, uhapsit će me i zatvoriti u kadijinu kuću. Ja sada nemam ni prebijene pare, a kamoli deset hiljada dinara.
- Gospodine moj, je li odluka u tvojim ili u njihovim rukama?
- Odluka je u mojim rukama, ali ja nemam ništa drugo.
- To je jednostavan problem - reče djevojka. - Nemoj se plašiti. Uzmi ovih stotinu dinara. Da imam i više, sigurno bih ti dala, ali je moj otac iz ljubavi prema bratiću odnio sav novac odavde u svoju kuću, čak i moj nakit je sav pokupio. Kada sutra pošalje k tebi nekoga radi provođenja zakona...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

257. noć
Kada nastupi dvije stotine pedeset i sedma noć ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je djevojka rekla Alauddinu:
- Kada ti sutra pošalju nekoga od strane vlasti, te kada ti kadija i moj otac kažu: “Razvedi se!”, pitaj ih: “Po kojem je to mezhebu{40} dopušteno da se uvečer oženim, a ujutro razvedem?” Zatim ćeš poljubiti kadiji ruku i dat ćeš mu poklon. Poljubit ćeš ruku i svim svjedocima i dati im po deset dinara, pa će svi govoriti u tvoju korist. Kada te budu pitali zašto se ne razvedeš i ne uzmeš hiljadu dinara, mazgu i odijelo, prema uvjetu koji smo ti postavili, reci im: “Svaka njena dlačica meni vrijedi hiljadu dinara. Nipošto se neću razvesti, neću uzeti odjeću, niti bilo što drugo!” Pošto ti kadija kaže da platiš mehr, reci mu: “Sada imam problema.” Tada će ti kadija i svjedoci dati izvjestan rok.
Dok su oni tako razgovarali, pojavi se kadijin izaslanik koji pokuca na vrata.
Alauddin izađe, a čovjek mu reče:
- Treba da porazgovaraš s efendijom. Traži te punac.
Alauddin mu dade pet dinara i reče:
- Sprovodniče, po kojem zakonu se mogu oženiti uvečer, a razvesti ujutro?
- Po mome mišljenju, to je sasvim nemoguće. Ako ti ne poznaješ zakon, ja ću te zastupati.
Njih dvojica odoše u sud i tamo upitaše Alauddina:
- Zašto se ne razvedeš sa ženom i uzmeš ono što ti pripada prema postavljenom uvjetu?
Mladić priđe kadiji, poljubi mu ruku, pa položi u nju pedeset dinara i reče:
- Gospodine kadijo, po kojem se to mezhebu mogu oženiti uvečer, a razvesti ujutroprotiv svoje volje?
- Razvod pod prisilom nije dopušten ni u jednom muslimanskom mezhebu - reče kadija.
- Ako nećeš da se razvedeš - na to će nevjestin otac - plati mi deset hiljada dinara.
- Daj mi vremena tri dana - odgovori mladić.
- Rok od tri dana nije dovoljan - reče kadija. - Dat će ti vremena deset dana.
Tako se dogovoriše i uvjetovaše Alauddinu da nakon deset dana plati mehr, ili da se razvede. Alauddin ode od njih pod tim uvjetom, pa uze mesa, riže, masla i drugih stvari koje su mu trebale za jelo i ode kući. Uđe nevjesti, ispriča joj kako je sve teklo, a ona mu reče:
- Od večeri do jutra čuda se događaju. Divno li je neko rekao:

Budi blag kada te bijes spopadne I strpljiv kada te nesreća ophrve:

U naše vrijeme noći bremenite postaju I tako bremenite one čuda rađaju.

Nevjesta ustade, pripremi hranu, pa postavi sofru, te se oni prihvatiše jela i pića naslađujući se i veseleći. Potom je mladić zamoli da nešto odsvira, a ona uze lutnju i zasvira tako da bi se i kamen uzbudio. Strune su u odaji naprosto vapile: “Davude!”, a nevjesta je zanosno pjevala.
Dok su se oni tako zabavljali, uživali i šalili se, pokuca neko na vratima.
- Ustani i pogledaj ko je na vratima - reče nevjesta.
Mladić pođe, otvori vrata i ugleda četiri derviša koji su tu stajali.
- Šta tražite? - upita ih mladić.
- Gospodine, mi smo derviši iz stranih zemalja, a naša duševna hrana su muzika itanahni stihovi. Htjeli bismo se noćas odmoriti kod vas, a ujutro bismo pošli svojim putem. Uzvišeni Allah će te nagraditi za to. Mi volimo muziku, a među nama nema ni jednoga koji ne zna napamet kaside, pjesme i muveššehate.{41}
- Treba da se posavjetujem - odgovori Alauddin, pa ode ženi i obavijesti je o tome, aona mu reče:
- Otvori im vrata!
Alauddin otvori vrata dervišima, uvede ih i smjesti, poželjevši im dobrodošlicu. Zatim reče da im se donese hrana, ali derviši ne htjedoše jesti, već rekoše:
- Gospodine, naša hrana je spominjanje Božijeg imena u srcima i slušanje pjesamaušima. Divno li je neko rekao:

Naša je želja samo da s tobom budemo, A stoci do jela stalo je jedino.

- Kod tebe smo čuli tako ugodnu muziku, a kada smo ušli prestala je. Možemo lividjeti onu koja je svirala: je li to bijela ili crna robinja, ili je kćer nekog uglednika? - To je moja žena - odgovori mladić i ispriča im što se sve zbilo. - Punac me je opteretio dugom od deset hiljada dinara na ime mehra i dali su mi rok od deset dana. - Ne tuguj i ne brini - reče jedan derviš. - Misli samo na dobro. Ja sam šejh tekije i rukovodim sa četrdeset derviša. Od njih ću ti sakupiti deset hiljada dinara da platiš mehr koji ti je odredio punac. Ali, naredi ženi da nam svira kako bismo uživali i
ugodno se osjećali, jer muzika je za neke ljude kao hrana, za neke je lijek, a nekima je kao lepeza.
Ta četiri derviša bili su, zapravo, halifa Harun ar-Rešid,{42} vezir Džafer al-Barmakid, Abu Nuvas al-Hasan ibn Hani{43} i Mesrur, krvnik. Prolazili su pored te kuće zato što je halifi zbog nečeg bilo teško pa je rekao veziru:
- Vezire, htio bih prošetati gradom, jer se ne osjećam dobro.
Prerušili su se u derviše i pošli u grad. Kada su stigli do te kuće, čuli su muziku i poželjeli su da vide šta se tu radi. Proveli su tu noć u sreći i zadovoljstvu, u razgovoru, sve do jutra. Ujutro, halifa stavi stotinu dinara pod sedžadu, a onda se oprostiše i odoše svojim putem.
Kad nevjesta podiže sedžadu, ugleda stotinu dinara pod njom pa reče mužu:
- Uzmi ovih stotinu dinara koje sam našla pod sedžadom. Ostavili su ih derviši prijepolaska, a da ništa o tome nismo znali.
Alauddin uze novac, pa pođe na pijacu, kupi mesa, riže, masla i ostalo što mu je bilo potrebno. Naredne noći, on upali svijeće i reče:
- Derviši ne donesoše deset hiljada dinara koje su mi obećali. Ipak su to samo siromasi.
Dok su oni razgovarali, derviši pokucaše na vrata, te nevjesta reče:
- Idi i otvori im.
Alauddin otvori vrata i kada derviši uđoše, reče im:
- Jeste li donijeli deset hiljada dinara koje ste mi obećali?
- Nismo mogli - odgovoriše derviši. Ali, ne boj se, sutra ćemo ti s Božijom pomoćinapraviti jednu hemijsku smjesu. Naredi ženi da nam svira onu veličanstvenu muziku koja nam srca bodri, jer mi volimo muziku.
Ona im je svirala tako da bi i kamen zaigrao. I tu noć provedoše u dobrom raspoloženju i veselju, sve do jutra. Kad osvanu novi dan, halifa stavi stotinu dinara pod sedžadu, a onda se derviši pozdraviše i odoše svojim putem.
Dolazili su tako Alauddinu devet noći, i svake noći je halifa pod sedžadu stavljao stotinu dinara. Kada bi deseta noć, oni ne dođoše, a razlog njihovom nedolasku bio je taj što je halifa bio poslao po jednog uglednog trgovca kome je rekao:
- Spremi mi pedeset tovara platna koje dolazi iz Kaira...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

258. noć
Kada nastupi dvije stotine pedeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je zapovjednik pravovjernih rekao trgovcu:
- Spremi mi pedeset tovara platna koje dolazi iz Kaira, ali tako da cijena svakog
tovara bude hiljadu dinara. Na svakom tovaru napiši njegovu cijenu, a onda mi pošalji abisinskog roba.
Trgovac pripremi sve što mu je naređeno, a onda halifa dade robu posudu za pranje ruku, ibrik od zlata, dar i pedeset tovara. Napisa pismo u ime Šemsuddina, starješine trgovaca u Kairu, oca Alauddinovog, i reče robu:
- Uzmi tovare i ostalo, pa pođi u taj i taj dio grada u kome se nalazi kuća starješinetrgovaca i pitaj gdje je kuća Alauddina Abu-š-Šamata. Ljudi će te uputiti na mjesto gdje se nalazi ta kuća.
Rob preuze tovare i ostalo, pa pođe kako mu je naredio halifa. Toliko o njemu.
Što se tiče ženinog amidžića, on pođe nevjestinom ocu i reče mu:
- Hajdemo Alauddinu da ga razvedemo od amidžične.
Oni pođoše Alauddinu i kada stigoše do njegove kuće, zatekoše pedeset mazgi s pedeset tovara platna i jednog roba koji je jahao mazgu, pa ga upitaše:
- Čiji su ovi tovari?
- Moga gospodara Alauddina, Abu-š-Šamata - odgovori rob. - Otac mu je spremiorobu i poslao ga u Bagdad, ali su ga napali beduini, oduzeli mu svu robu i novac. Ta vijest stigla je do njegovog oca koji je poslao mene s drugim tovarima. Poslao mu je po meni mazgu s pedeset hiljada dinara i paket s odjećom koja vrijedi mnoštvo novaca, zatim bundu od samurovine, umivaonik i zlatan ibrik.
Nevjestin otac tada reče:
- To je moj zet i ja ću te uputiti njegovoj kući.
I dok je Alauddin sjedio u kući, mračan i zabrinut, neko pokuca na vratima, te Alauddin reče:
- Zubejdo! Bog sve najbolje zna, ali izgleda da je tvoj otac poslao glasnika od kadije,ili od valije.
- Idi i vidi šta je - reče Zubejda, te Alauddin siđe, otvori vrata i ugleda svoga punca,starješinu trgovaca. Vidje i jednog tamnoputog abisinskog roba, lijepog izgleda, na mazgi. Rob sjaha, poljubi mu ruku i reče:
- Ja sam rob gospodina Alauddina Abu-š-Šamata, sina Šemsuddina, trgovačkog starješine u Kairu. Poslao me je otac s ovom porukom.
Rob mu dade pismo koje Alauddin uze, otvori i vidje da u njemu piše:

“Poslanico moja, kada te moj dragi ugleda, Ljubi mu obuću i tlo kojim hoda!

Pričekaj i nemoj se tada žuriti,
Jer će moja duša i odmor s njim ostati.

Uz srdačne pozdrave i izraze poštovanja, od Šemsuddina njegovom sinu Alauddinu Abu-š-Šamatu. Znaj, sine, da je do mene stigla vijest o pogibiji tvojih ljudi, o pljački novca i imovine. Umjesto toga, šaljem ti ovih pedeset tovara egipatskog platna, odjeću, bundu od samurovine, umivaonik i zlatan ibrik. Ne boj se ničega. Novac će te izvući, sine. Nipošto se nemoj žalostiti. Tvoja majka i ostala familija su dobro i zdravo i srdačno te pozdravljaju. Javili su mi, sine, da su te uzeli kao muhallila djevojci Zubejdi al-Udiji, te da su ti odredili mehr u iznosu od pedeset hiljada dinara.
Taj novac šaljem ti zajedno s tovarima i tvojim robom Salimom.”
Kad pročita pismo, Alauddin preuze tovare, a onda se okrenu puncu i reče mu: - Uzmi pedeset hiljada dinara na ime mehra za svoju kćer Zubejdu, uzmi i sve tovare i radi s njima šta hoćeš. Sva zarada neka bude tvoja, a meni vrati glavnicu.
- Allaha mi, neću uzeti ništa - reče punac. - Što se tiče mehra za tvoju ženu, dogovorise s njom.
Alauddin ustade i pođe s puncem u kuću, pošto smjestiše tovare. Onda Zubejda reče ocu:
- Za koga su ovi tovari, oče?
- Ovo su Alauddinovi tovari. Poslao mu ih otac umjesto onih koje su mu oteli beduini.Poslao mu je još pedeset hiljada dinara, tovar odjeće, bundu od samurovine, mazgu, umivaonik i zlatan ibrik. Što se tiče mehra, ti ćeš odlučiti o tome.
Alauddin ustade, otvori sanduk i dade Zubejdin mehr. Onda amidžić progovori:
- Amidža, neka se Alauddin razvede s mojom ženom! - ali mu amidža odgovori:
- To više nikako ne može biti, jer je odluka u muževljevim rukama.
Mladić ode pogružen i kaharli, te bolestan leže u kući. Desi se suđeno i mladić umre. Alauddin preuze tovare i ode na trg, kupi šta mu je trebalo za jelo i piće, te maslo, i priredivši gozbu kao i svake večeri, reče Zubjedi:
- Vidiš li kakvi su lažovi oni derviši! Obećali su mi, pa su porekli!
- Ti si sin starješine trgovaca, pa nisi imao ni prebijene pare, a kako će ih tek imatisiroti derviši?
- Uzvišeni Allah nas je obogatio i bez njih i neću im više otvarati vrata ako nam dođu! - Zašto? - čudila se Zubejda. - Dobro nas je i snašlo tek s njihovim dolaskom, i svake noći su nam ostavljali po stotinu dinara pod sedžadom. Zato im moraš otvoriti vrata ako dođu!
Kada danje svjetlo bi na izmaku i nastupi noć, Alauddin reče:
- Dede, Zubejdo, sviraj malo!
Ona poče svirati, kad neko pokuca na vrata i Zubjeda reče:
- Idi da vidiš ko je pred vratima.
Alauddin otvori vrata i ugledavši derviše, reče im:
- Dobro došli, lažovi! Uđite!
Oni uđoše s njim, te im Alauddin dade da sjednu i donese im sofru, pa se oni najedoše. Uživali su i veselili se, a onda rekoše:
- Gospodine, naša srca su zaokupljena tobom. Šta je bilo s tvojim puncem?
- Allah nam je dao više nego što smo željeli.
- Bogami, plašili smo se za te...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

259. noć
Kada nastupi dvije stotine pedeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su derviši rekli Alauddinu:
- Bogami, bojali smo se za te, a ustručavali smo se da dođemo samo zato što nismoimali novaca.
- Mene je moj Gospodar brzo rasteretio. Naime, otac mi je poslao pedeset hiljadadinara i pedeset tovara platna od kojih svaki vrijedi hiljadu dinara, zatim odjeću, bundu od samurovine, mazgu, roba, umivaonik i zlatan ibrik. Tako sam se izmirio s puncem, a moja žena meni pripada, hvala Allahu.
Halifa ustade da obavi nuždu, a vezir Džafer se nagnu prema Alauddinu i reče mu:
- Budi pristojan, jer se nalaziš u društvu zapovjednika pravovjernih!
- Šta sam to nepristojno učinio u društvu zapovjednika pravovjernih, i ko je od vaszapovjednik pravovjernih?
- Onaj što je s tobom razgovarao i što je upravo otišao da obavi nuždu. To je zapovjednik pravovjernih, halifa Harun ar-Rešid. Ja sam vezir Džafer, ovo je Mesrur oružnik, a ono je Abu Nuvas al-Hasan ibn Hani. Misli svojom glavom, Alauddine, i reci: koliko dana putovanja je daleko Kairo od Bagdada?
- Četrdeset i pet dana - odgovori mladić.
- Tvoja roba je opljačkana tek prije deset dana. Kako je onda mogao stići glas tvomeocu, kako ti je mogao spremiti robu i prevaliti razdaljinu od četrdeset i pet dana za svega deset dana?
- Odakle mi je to, onda, došlo, gospodine? - upita mladić.
- Od halife, zapovjednika pravovjernih, zbog njegove velike ljubavi prema tebi.Dok su oni tako razgovarali, pojavi se halifa. Alauddin skoči, poljubi tlo pred njim i reče:
- Neka te Allah čuva, zapovjedniče pravovjernih! Neka te učini dugovječnim i nekaljude ne liši tvoje milosti i dobročinstva!
- Alauddine - reče halifa - neka nam Zubejda nešto odsvira da nam bude još slađe i
ugodnije.
Zubejda zasvira nešto čudesnije od svega što postoji, tako da bi se i kamen uzbudio i činilo se da lutnja Davuda doziva. Provedoše tu noć u velikom veselju, a kad jutro svanu, halifa reče Alauddinu:
- Sutra dođi u divan.{44}
- Slušam i pokoravam se, zapovjedniče pravovjernih - odgovori Alauddin. - Neka tesluži dobro zdravlje.
Potom Alauddin uze deset poslužavnika, stavi na njih vrijedne darove i sutradan ih odnese u carsko vijeće. Dok je halifa sjedio na carskom prijestolju u divanu, odjednom na vrata uđe Alauddin recitirajući stihove:

Svakog jutra ti nam sretan osvitao,
Slavom se, a ne zlobom ogrtao;

Neka su ti uvijek svijetli dani
A dušmanima tvojim neka budu crni!

- Dobro došao, Alauddine - reče halifa.
- Zapovjedniče pravovjernih - na to će Alauddin - Božiji Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, primao je poklone, i ovih deset pladnjeva s poklonima je za tebe.
Halifa primi darove, pa naredi da mu daju počasnu odjeću, postavi ga za starješinu trgovaca i dade mu da sjedi u carskom vijeću. Dok je on tu sjedio, iznenada se pojavi njegov punac, Zubejdin otac, koji, vidjevši Alauddina kako sjedi na visokom položaju i u svečanoj odjeći, reče zapovjedniku pravovjernih:
- Čestiti care, zašto ovaj sjedi na mome položaju u ovoj odjeći?
- Postavio sam ga za trgovačkog starješinu. Položaji se daju na određeno vrijeme, a nezauvijek. Ti si smijenjen.
- Od nas uzimaš i nama daješ! - na to će Zubejdin otac. - Divno je to što si učinio,zapovjedniče pravovjernih! Allah postavlja na vlast najbolje među nama. Koliko je malih koji su postali veliki!
Potom halifa napisa ferman Alaudinu i dade ga valiji, a valija ga predade zubljonoši koji oglasi u divanu:
- Alauddin Abu-š-Šamat je starješina trgovaca! Njegova riječ se mora slušati i poštovati! Njemu pripadaju počasti, poštovanje i ugledno mjesto!
Kada divan okonča zasjedanje, valija i telal provodaše Alauddina po gradu, dok je telal vikao:
- Starješina trgovaca je samo gospodin Alauddin Abu-š-Šamat!
Sutradan, Alauddin otvori jednom robu dućan i postavi ga da tu trguje. Alauddin uzjaha konja i ode na svoju dužnost u divan...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

260. noć
Kada nastupi dvije stotine šezdeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Alauddin uzjahao konja i pošao u halifin divan.
Jednog dana je, kao i obično sjedio na svome mjestu, kad neko reče halifi:
- Zapovjedniče pravovjernih, nek je živa tvoja glava nakon toga i toga čovjeka! On sepreselio milosti uzvišenog Allaha, a neka nam ti vječno živiš?
- Gdje je Alauddin? - upita halifa.
Mladić dođe pred njega i kad ga halifa vidje, bogato ga dariva i postavi za svoju trpezu. Zatim izdade pisanu naredbu da mu se isplaćuje po hiljadu dinara mjesečno. Tako je Alauddin živio u halifinom bliskom okruženju. Dok je jednog dana, kao i obično, sjedio na svome mjestu služeći halifi, u divan uđe jedan emir sa sabljom i štitom i reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, neka je živa tvoja glava nakon smrti zapovjednika šezdeseterice! On je danas preminuo!
Halifa naredi da daruju Alauddina koga postavi za zapovjednika šezdeseterice na mjesto preminulog. Kako bivši zapovjednik nije imao poroda, ni žene, Alauddin preuze njegovu imovinu, a halifa mu reče:
- Pokopaj ga i uzmi svu imovinu koju je ostavio: novac, robove, robinje, sluge.Onda halifa mahnu mahramom i divan se raziđe. Alauddin također izađe i kraj svoga stremena zateče Ahmeda ad-Denefa, starješinu one strane koja je bila desno od halife. S Ahmedom je bilo četrdeset pomoćnika. Lijevo od njega stajao je Hasan Šuman, zapovjednik koji se inače nalazio na lijevoj halifinoj strani. Uz njega je bilo njegovih četrdeset pomoćnika.
Alauddin se okrenu zapovjedniku Hasanu Šumanu i njegovim ljudima i reče im: - Zauzmite se za mene kod zapovjednika ad-Denefa, možda će me uzeti za sina po Božijoj volji.
Starješina ga prihvati govoreći:
- Ja i mojih četrdeset pomoćnika ići ćemo svakog dana ispred tebe u divan.
Alauddin ostade u halifinoj službi više dana. Jednog dana, napusti divan i uputi se kući, pošto je pustio Ahmeda i njegove pratioce da idu svojim putem. Sjede sa svojom ženom Zubejdom koja je bila zapalila svijeće. Nedugo zatim, ona ustade da obavi nuždu i dok je mladić sjedio, odjednom začu strašan krik. On istog časa skoči da vidi
ko je kriknuo i shvati da je to njegova žena Zubejda al-Udijja koja je ležala opružena. Mladić joj stavi ruku na grudi i utvrdi da je mrtva.
Kuća njenog oca bila je do Alauddinove kuće, tako da je i on čuo njen krik, pa upita Alauddina:
- Šta se događa, gospodine Alauddine?
- Nek ti je živa glava, oče! Tvoja kćer Zubejda je mrtva. Zbog poštovanja premamrtvima, treba ih ukopati.
Sutradan sahraniše Zubejdu. Alauddin je tješio njenog oca koji je, opet, tješio Alauddina. Eto šta se dogodilo sa Zubejdom al-Udijjom.
Alauddin obuče odjeću žalosti i prestade odlaziti u divan. Bio je uplakan i slomljena srca. Onda halifa upita Džafera:
- Vezire, zašto Alauddin ne dolazi u divan?
- zapovjedniče pravovjernih - odgovori vezir - tužan je zbog žene Zubejde i zauzet jeprimanjem saučešća.
- Treba da mu izrazimo saučešće - reče halifa, a vezir odgovori:
- Slušam i pokoravam se.
Zatim halifa, vezir i nekoliko slugu uzjahaše konje i pođoše Alauddinovoj kući. Dok je on sjedio, pojaviše se halifa i vezir s pratnjom, te on skoči da ih dočeka. Duboko se pokloni pred halifom koji reče:
- Neka ti Allah dobrim nadoknadi gubitak!
- Neka nam Allah tebe poživi, zapovjedniče pravovjernih - odgovori Alauddin.
- Zašto si prestao dolaziti u divan, Alauddine? - upita halifa.
- Zbog žalosti za ženom, zapovjedniče pravovjernih.
- Odbaci brigu! - na to će halifa. - Ona se preselila u milost uzvišenog Allaha. Od tugenemaš nikakve koristi.
- Mogu prestati žaliti samo kada umrem i kada me pored nje ukopaju.
- Allah nadoknađuje sve što prolazi, ali od smrti se pobjeći ne može. Divno li jerečeno:

Svako koga majka rodi, ma i dugo sretan bio, Na neudobni tabut jednoga se dana opružio.

Kako da se veseli i kako da uživa Onaj kom se zemlja na lice obrušava?!

Kada halifa izrazi saučešće Alauddinu, preporuči mu da ne prestaje dolaziti u divan i ode u svoj dvor. Alauddin nekako prebrodi tu noć, a sutradan pođe u divan, dođe pred halifu i duboko se pokloni. Halifa se pomaknu na prijestolju poželivši mu dobrodošlicu i pozdravljajući ga. Zatim ga postavi na njegovo mjesto i reče:
- Alauddine, noćas si moj gost!
Potom halifa ode s mladićem u svoj saraj, pozva djevojku po imenu Kutulkuluba{45} i reče joj:
- Alauddin je imao ženu po imenu Zubejda al-Udijja. Ona mu je brige i tugu odagnavala. Preselila se u milost Allahovu, a ja sada hoću da mu nešto odsviraš na tamburu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.