Priče iz 1001 noći

First topic message reminder :




301. noć
Kada nastupi tri stotine prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abu Muhammed kazao halifi:
- Saslušaj moju priču, zapovjedniče pravovjernih, jer tako je neobična i čudesna dabi mogla biti pouka onima kojima je do pouke kada bi bila ispisana iglama u uglovima očiju.
- Kazuj, Abu Muhammede! - reče halifa, a Abu Muhammed poče kazivati:
- Zapovjedniče pravovjernih, neka Allah učini trajnom tvoju slavu i moć. Ljudi pričaju da sam poznat po imenu Lijenčina, te da mi otac nije ništa ostavio. To je istina, jer je moj otac bio, kao što si rekao, služitelj koji je u hamamu puštao krv mušterijama, a ja sam u mladosti bio najlijenije stvorenje na zemlji. Bio sam toliko lijen da sam za vrelih dana, kada bi me sunce obasjalo, bio lijen da ustanem i pređem sa sunca u hlad. Tako sam dočekao petnaestu godinu, a onda se moj otac preseli milosti uzvišenoga Allaha ne ostavivši mi baš ništa. Moja majka je dvorila ljude, tako me prehranjivala i pojila dok sam se ja izležavao. Jednog dana, majka mi dođe s pet srebrenih dirhema i reče:
- Sine, čula sam da je šejh Abu-l-Muzaffer odlučio da otputuje u Kinu.
Taj šejh je volio siromahe, a spadao je u imućne ljude, te mi majka reče:
- Sine, uzmi ovih pet dirhema, pođimo k njemu i zamolimo ga da ti za njih kupi nešto u Kini. Možda će ti uzvišeni Allah dati da nešto zaradiš.
Bio sam lijen da pođem s njom, te se ona zakle Allahom da, ako ne pođem, neće me više hraniti ni pojiti, niti će me obilaziti, nego će pustiti da umrem od gladi i žeđi. Kada sam to čuo, zapovjedniče pravovjernih, shvatio sam da će to i učiniti, budući da je znala koliko sam lijen.
- Podigni me da sjednem - rekoh i ona me podiže dok sam ja plakao. - Donesi mipapuče - rekoh a kada mi donese papuče, zahtijevao sam dalje:
- Stavi mi ih na noge.
Pošto mi stavi papuče, nastavih:
- Podigni me sa zemlje! - i kada to majka učini, zatražih:
- Pridržavaj me da idem.
Majka me pridržavala a ja sam išao saplićući se o vlastite skute dok ne stigosmo do obale mora. Pošto pozdravismo šejha, ja mu se obratih:
- Amidža, jesi li ti Abu-l-Muzaffer?
- Ja sam taj - odgovori on.
- Uzmi ove drahme - rekoh mu - i kupi mi nešto za njih u Kini, možda će Allah dati daštogod zaradim.
- Poznajete li ovog mladića? - upita Abu-l-Muzaffer svoje ljude.
- Znamo ga - odgovoriše oni. - Poznat je po imenu Abu Muhammed Lijenčina. Nismonikad do sada vidjeli da je izašao iz kuće.
- Sinko - na to će Abu-l-Muzaffer - daj mi novac uz pomoć uzvišenog Allaha. U imeAllaha! - reče uzimajući novac od mene.
Ja se s majkom vratih kući, a Abu-l-Muzaffer ode na put sa svojim trgovcima. Kad doputovaše do Kine, šejh poče trgovati, pa se uputi natrag sa svojim pratiocima, pošto su obavili poslove. Plovili su tri dana, a onda Abu-l-Muzaffer reče trgovcima: - Zaustavite lađu!
- Šta ti treba? - pitali su trgovci.
- Zaboravio sam na novac Abu Muhammeda Lijenčine. Vratimo se da mu kupim neštoza taj novac ne bi li imao kakve koristi.
- Allahom te zaklinjemo da nas ne vraćaš jer smo prevalili dosta puta pretrpjevšiveliki strah i podnoseći velike teškoće.
- Moramo se vratiti! - bio je uporan Abu-l-Muzaffer.
- Uzmi od svakog od nas višestruko veću svotu nego što on može zaraditi na pet dirhema, ali nas nemoj vraćati.
Abu-l-Muzaffer ih posluša, te mu sakupiše veliku sumu i nastaviše putovati dok ne ugledaše jedan otok na kome je bilo mnoštvo ljudi. Pristadoše uz taj otok i trgovci se iskrcaše da kupuju robu: metale, dijamante, bisere i drugo. Abu-l-Muzaffer ugleda jednog Čovjeka kako sjedi, a ispred njega je bilo mnoštvo majmuna, među kojima i majmun s počupanom dlakom. Kad god gospodar ne bi obraćao pažnju, ostali majmuni su napadali onog očerupanog, tukli ga i bacali prema gospodaru koji je ustajao i tukao ih, vezivao i mučio zbog toga. Svi su se majmuni ljutili na onoga jednog i tukli su ga.
Pošto šejh Abu-l-Muzaffer vidje majmuna, bi mu ga žao i rastuži se, pa reče vlasniku:
- Hoćeš li mi prodati ovog majmuna?
- Kupi ga! - odgovori vlasnik, a Abu-l-Muzaffer će na to:
- Imam uza se pet drahmi jednog sirotana. Hoćeš li mi ga prodati za tih pet drahmi?- Hoću, Bog te blagoslovio za to - pristade vlasnik, te Abu-l-Muzaffer uze životinju i dade novac. Svezaše majmuna na lađi, podigoše jedra i zaploviše do drugog otoka uz koji pristadoše. Tada se na njihovu lađu ukrcaše ronioci koji su iz mora vadili dragocijenosti, biserje, dragulje i slično. Trgovci su im plaćali da zarone, te oni počeše roniti. Majmun vidje kako to oni rade, pa se oslobodi sveza, skoči s lađe i zaroni s njima. Abu-l-Muzaffer uzviknu:
- Nema sile ni moći do Allahove moći! Izgubismo majmuna, na žalost sirotom mladiću kome smo ga kupili!
Svi su izgubili nadu da će vidjeti majmuna, a kada se pojavi grupa ronilaca, s njima se pojavi i majmun koji je u rukama držao drago kamenje i onda ga dobaci Abu-lMuzafferu koji se zabezeknu i reče:
- Ovaj majmun je neka velika zagonetka!
Ponovo razviše jedra i otisnuše se na put, te stigoše do jednog otoka koji se zvao Otok Zunuđa, a Zunuđi su ljudoždersko crnačko pleme.
Kada crnci ugledaše trgovce, ukrcaše se u čamac, pa doploviše do njih, pohvataše sve koji su bili na lađi, povezaše ih i odvedoše caru. Car naredi da pokolju grupu trgovaca, te ih zaklaše i pojedoše njihovo meso, a ostali trgovci provedoše noć u zatvoru u golemoj nevolji. Kad pade noć, majmun priđe Abu-l-Muzafferu odriješi mu
sveze, a čim trgovci vidješe da se Abu-l-Muzaffer oslobodio, rekoše:
- Možda će Allah dati da nas oslobodiš svojim rukama, Abu-l-Muzaffere! - Neka znate da me je Allahovom voljom oslobodio niko drugi do ovaj majmun...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

361. noć
Kada nastupi tri stotine šezdeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je carević rekao:
- Kad osvane, dovedi ih k meni i reci im: “Ovaj prosi moju kćer pod uvjetom da mu svi izađete na mejdan. On tvrdi da će vas pobijediti i da mu se ne možete oduprijeti.” Onda me pusti da se borim s njima i ako me ubiju, time će se na najbolji način prikriti tvoja tajna i sačuvati tvoja čast. Ako ja njih pobijedim, onda će car poželjeti da ima zeta kao što sam ja.
Caru se svidje mladićevo mišljenje i učini mu se da su njegove riječi zaista krupne, a uz to - užasnula ga je careva riješenost da se bori protiv sve njegove vojske koju mu je opisao.
Potom njih dvojica sjedoše da razgovaraju, te car pozva slugu i naredi mu da odmah pođe njegovom veziru s naredbom da sakupi vojsku kojoj treba narediti da se naoružaju i uzjašu konje. Sluga ode veziru i prenese mu ono što mu je naređeno, a onda vezir sazva vojnike, starješine i državne velikodostojnike, naredi im da uzjašu konje i krenu pod punom ratnom opremom.
Što se tiče cara, on je neprestano pričao s carevićem jer je bio zadivljen njegovom rječitošću, pameću i obrazovanjem. Dok su oni tako razgovarali, osvanu jutro, te car ustade i uputi se na svoje prijestolje naredivši vojnicima da uzjašu konje. Careviću dade jednog od najboljih svojih konja i zapovijedi da ga osedlaju što bolje mogu, ali mu mladić reče:
- Care, neću uzjahati dok ne vidim vojsku!
- Kako ti drago! - na to će car i pođe, a mladić je išao ispred njega dok ne stigoše dojednog trga. Mladić ugleda mnoštvo vojske, a car povika:
- Ljudi! Došao mi je jedan mladić koji prosi moju kćer. Nisam vidio ljepšeg mladićaod njega, niti odlučnijeg i britkijeg. On tvrdi da će vas sam pobijediti i veli kada bi vas bilo i stotinu hiljada, za njega bi to bilo malo. Kada se budete borili s njim, dočekujte ga na vrhove kopalja i na oštrice sablji, jer se on zaista upustio u nešto krupno.
Zatim se car obrati careviću:
- Sinko moj! Eto ti ih pa čini s njima šta hoćeš.
- Care - na to će mladić - nisi pravedan prema meni. Kako ću dijeliti mejdan s njimakad ja idem pješice, a tvoji vojnici jašu konje.
- Govorio sam ti da uzjašeš, ali si ti odbio. Eno ti konja, pa izaberi kojeg hoćeš.
- Ne dopada mi se nijedan tvoj konj. Jahat ću jedino svoga konja na kome sam idojahao.
- Gdje ti je konj? - upita car.
- Na tvome dvorcu - odgovori carević.
- Gdje na mome dvorcu?
- Na krovu.
- Eto prvog znaka da ti je pamet poremećena! Teško tebi! Kako konj može biti nakrovu?! Međutim, odmah ćemo razabrati istinu od laži.
Potom se car obrati jednom svome dvorjaninu:
- Pođi u moj dvor i donesi mi to što budeš našao na krovu.
Ljudi su se čudili mladićevim riječima, govoreći jedni drugima:
- Kako će taj konj sići s krova niz stepenice?! Tako nešto nikada nismo čuli.
Čovjek koga je car poslao u dvorac pope se na vrh i ugleda konja koji je stajao, a ljepšega nikada nije vidio. Priđe mu, zagleda ga dobro, pa uoči da je načinjen od ebanovine i slonovače. S tim čovjekom je bio još jedan carev dvorjanin. Kada ugledaše konja, njih dvojica se počeše smijati, govoreći:
- Zar će se na takvom konju događati sve ono o čemu je mladić govorio? Bit će da jeon poludio. No, uskoro će se pokazati o čemu se radi, jer možda je posrijedi nešto krupno...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

362. noć
Kada nastupi tri stotine šezdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su carevi dvorjani, ugledavši konja, počeli se smijati govoreći:
- Zar će se na takvom konju događati sve ono o čemu je mladić govorio? Bit će da jepoludio. No, uskoro će se pokazati o čemu se radi, jer možda je posrijedi nešto
krupno.
Potom podigoše konja i ponesoše ga caru. Kada ga staviše pred cara, ljudi se okupiše oko konja posmatrajući ga i čudeći se kako je lijepo napravljen, njegovom lijepom sedlu i uzdi. Konj se svidje i samom caru koji je bio potpuno očaran njime, te on reče careviću:
- Je li ovo tvoj konj, mladiću?
- Jest, care - odgovori mladić. - Ovo je moj konj i uskoro ćeš vidjeti čudo od konja.
- Uzmi svoga konja i uzjaši ga.
- Uzjahat ću ga tek onda kada se vojnici odmaknu od njega.
Car naredi vojnicima koji su bili oko njega da se odmaknu na domet strijele, a carević reče:
- Evo, care, ja ću uzjahati svoga konja i navalit ću na tvoju vojsku, te ću ih rastjeratina sve strane i dovest ću ih dotle da im srca prepuknu.
- Čini šta hoćeš - na to će car - i nemoj ih štedjeti, jer ni oni tebe neće.
Onda carević pođe prema svome konju i uzjaha ga, a vojnici se postrojiše naspram njega, te rekoše jedni drugima:
- Kada mladić dospije među naše redove, dočekat ćemo ga vrhovima kopalja i oštricama sabalja.
Jedan vojnik reče:
- Allaha mi, to je prava nesreća! Kako da ubijemo mladića tako lijepog lica i kršnogastasa!?
- Možete ga se domoći tek nakon velike muke - oglasi se drugi vojnik. Mladić se takoponaša samo zato što je svjestan svoga junaštva i iskustva.
Pošto se mladić uspravi na svome konju, on okrenu zavrtanj za podizanje i svi pogledi se uperiše prema njemu iščekujući šta će učiniti. Konj se zabatrga i uznemiri čineći neobične kretnje kakve već čine konji. Unutrašnjost mu se napuni zrakom, pa se prope i poletje u vis. Kada car vidje da se konj prope i poletje, on pozva svoju vojsku:
- Teško vama! Držite ga dok vam nije pobjegao!
- Care - odgovoriše mu veziri i zapovjednici - može li neko stići pticu koja leti? Ovajmladić nije ništa drugo do veliki čarobnjak! Sami Allah te je spasio od njega. Zahvali Allahu što te je otrgnuo iz njegovih šaka.
Pošto vidje šta mladić učini, car pođe u svoj dvor, pa čim stiže tamo, ode kćeri i reče joj šta mu se s carevićem dogodilo na trgu. Car primjeti da njegova kćer veoma žali što se rastala s mladićem, te se ona teško razbolje i pade u postelju. Vidjevši je u takvom stanju, car je privi na grudi, poljubi je među oči i reče:
- Kćeri moja, zahvali uzvišenome Allahu što nas je spasio od onog podmuklog čarobnjaka!
Car joj ponovi sve što je vidio da mladić radi, reče joj kako je poletio uvis, ali ona nije slušala očeve riječi, već je sve gorče plakala i kukala. Djevojka je razmišljala: “Allaha mi, neću ništa okusiti, ni popiti dok me opet Allah s njim ne sjedini!”
Njen otac, car, bio je veoma zabrinut zbog toga. Bilo mu je teško zbog položaja u kome se našla njegova kćer, pa je tugovao zbog nje. Što je on bio obazriviji prema njoj, to je djevojčina strast postajala veća...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

363. noć
Kada nastupi tri stotine šezdeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car tugovao zbog kćeri i što je on bio obazriviji premanjoj, to je djevojčina strast postajala veća.
Toliko o caru i njegovoj kćeri.
Što se tiče carevića, on se vinu u visine i osamivši se, prisjeti se djevojčine ljepote. Već se bio raspitao kod carevih ljudi kako se zove taj grad, kako se zovu car i njegova kćer. Grad se zvao Sana.
Hitao je carević do očevog grada, pa poče kružiti oko njega. Onda se usmjeri prema očevom dvorcu, spusti se na krov i ostavi tamo konja, pa siđe ocu kojeg zateče tužnog i ojađenog zbog odlaska svoga sina. Kada ga otac ugleda, ustade, zagrli ga i stisnu na grudi radujući mu se bezmjerno.
Čim se sastade s ocem, carević upita šta je s onim mudracem koji je napravio konja:
- Šta sudbina učini s njim, babo?
- Ne blagoslovio Bog mudraca, niti čas kada sam ga vidio, jer on je kriv što sam sebio rastao s tobom! Zatočen je sine, od dana kada si otišao.
Carević naredi da oslobode mudraca i da mu ga dovedu iz zatvora. Čim ga dovedoše, carević dariva mudraca u znak naklonosti dajući mu nebrojene darove, ali mu car ne dade svoju kćer za ženu. To mudraca silno naljuti i on se pokaja zbog onoga što je učinio, znajući da je carević shvatio u čemu je tajna konja i kako se njime putuje. Onda car reče svome sinu:
- Mislim da će biti najbolje da nakon ovoga ne prilaziš konju i da ga od danas nikadane jašeš, jer ne znaš sve o njemu i možeš se prevariti.
Carević ispriča ocu šta mu se dogodilo sa kćerkom onoga cara, gospodara grada, te kako je tekao susret s njenim ocem.
- Da te je car htio ubiti, ubio bi te - reče mu car - ali ti još nije suđeno da umreš.
Carević je bio uznemiren ljubavlju prema djevojci, kćeri onog cara i gospodara grada Sane, te priđe konju, uzjaha ga i okrenu zavrtanj za uspinjanje. Konj ga ponese uvis noseći ga nebu pod oblake. Kad osvanu jutro, car potraži sina, ali ga ne nađe, pa se pope na dvorac ophrvan tugom. Tad ugleda sina kako leti uvis. Bi mu žao što se rastaje s njim i silno zažali što nije uzeo konja i sakrio ga. Mislio je: “Allaha mi, ako mi se sin vrati, neću poštedjeti toga konja, jer hoću da mi srce bude mirno zbog djeteta!” I car poče plakati i naricati...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

364. noć
Kada nastupi tri stotine šezdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car žaleći sina ponovo počeo plakati i naricati.
Što se tiče njegovog sina, on je letio dok ne stiže do grada Sane. Spusti se tamo gdje se spustio i prvi put i pođe prikradajući se do mjesta na kome je bila princeza. Međutim, ne nađe nju, robinje, ni slugu koji je čuvao djevojku i to mu pade teško. Carević poče obilaziti zdanje tražeći je i nađe je u jednoj odaji, ne u onoj gdje se s njom sastao prvi put. Djevojka je ležala u postelji, a oko nje su bile robinje i njegovateljice. Carević uđe i pozdravi ih, a kada djevojka ču njegov glas, ustade, zagrli ga i poče ljubit među oči privijajući ga na grudi.
- Gospođice - reče carević - nedostajala si mi za sve ovo vrijeme.
- Ti si meni nedostajao i da si još bio odsutan, zasigurno bih umrla.
- Gospođice - na to će carević - šta misliš o onome što se dogodilo između mene itvoga oca i onom što mi je uradio? Da ja ne volim tebe koja si iskušenje za cijeli svijet, sigurno bih ga ubio i od njega bih ibret načinio. Međutim, poštujem ga upravo zbog tebe.
- Kako si mogao otići od mene? - upita princeza. - Život bez tebe mi ne može bitilijep.
- Hoćeš li slušati što ti kažem? - upita carević, a princeza odgovori:
- Reci šta hoćeš i ja ću te potpuno slušati, neću ti se ni u čemu suprotstavljati.
- Pođi sa mnom u moju zemlju i carevinu - reče mladić.
- S velikim zadovoljstvom! - prihvati djevojka, a carevića silno obradovaše njeneriječi, te on uze djevojku za ruku i zatraži da se zakune uzvišenim Allahom. Zatim se popeše na krov dvorca, pa mladić uzjaha konja, a djevojku posadi iza sebe, pripije je uza se i čvrsto veže, pa okrenu zavrtanj koji se nalazio na plećki konja i konj ih ponese u visinu. Djevojke ciknuše i obavijestiše njenog oca i majku o tome šta se događa, te oni pohitaše na krov dvorca. Car pogleda naviše i vidje konja od ebanovine koji je letio noseći ih po zraku, te se on veoma uznemiri i povika:
- Careviću, zaklinjem te Bogom da se smiluješ meni i mojoj ženi: ne rastavljaj nas snašom kćerkom!
Carević mu ne odgovori. Mislio je da se djevojka kaje zbog rastanka s roditeljima, pa joj reče:
- Čarolijo vremena, hoćeš li da te vratim majci i ocu?
- Gospodine moj - odgovori ona - ne želim to, tako mi Boga, već samo želim da sam stobom ma gdje bio. Ljubav prema tebi važnija mi je od svega, čak i od moga oca i majke.
Kada carević ču njene riječi, plaho se obradova, te pusti konja da leti polahko, kako se djevojka ne bi uzbuđivala. Letio je tako s njom dok ne ugleda jedan zeleni lug u kome je bio izvor vode. Oni se tu spustiše, najedoše se i napiše, a onda carević uzjaha konja, stavi djevojku iza sebe i priveza je strahujući za nju. Letjeli su bez prestanka dok ne stigoše do očevog grada i mladić se razdraga. Pokazivao je djevojci očevo stanište i carstvo, govoreći joj kako je carstvo njegovog oca veće od carstva njenog oca. Zatim je spusti u jedan vrt po kome je šetao otac, pa je uvede u zasebnu odaju pripremljenu za njegovog oca. Konja od ebanovine ostavi pred vratima zdanja i reče djevojci da pazi na njega:
- Sjedi ovdje dok ti ne pošaljem glasnika. Ja odoh ocu kako bih pripremio dvor zatebe i pokazao ti svoju moć.
Slušajući te riječi, radosna djevojka reče:
- Čini kako ti je volja...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

365. noć
Kada nastupi tri stotine šezdeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se djevojka obradovala kada je čula mladićeve riječi, te jerekla:
- Čini kako ti je volja.
Zatim je mislila kako će u gradu naići samo na raskoš i počast, kao što i priliči djevojci poput nje. Carević je ostavi i ode u grad, svome ocu, a kada ga otac vidje, obradova se njegovom dolasku i primi ga s dobrodošlicom. Onda carević reče ocu: - Doveo sam carevu kćer o kojoj sam ti govorio i ostavio sam je izvan grada, u jednome vrtu. Došao sam da te obavijestim o tome kako bi mogao organizirati ljude, poći joj u susret pokazujući svoju moć, vojsku i saradnike.
- Drage volje! - uskliknu car pa istog časa naredi građanima da na najbolji način ukrase grad, a on zajedno sa svojim vojnicima, državnim velikodostojnicima i ostalim uglednicima carstva i slugama, okićenim i obučenim u najljepše uniforme, izađe da je dočeka. Carević iznese iz dvora ukrase, dragocijenosti i ostalo čime se diče carevi. Pripremi za djevojku jednu odaju svu u zelenoj, crvenoj i žutoj svili, a zatim dovede u nju djevojke iz Indije, Bizanta i Abisinije, i unese u nju čudesne rijetkosti. Potom carević napusti to zdanje sa svim što je u njemu i prije ostalih ode u onaj vrt. Uđe u zdanje u kome je ostavio djevojku i potraži je, ali ne nađe ni nju, niti konja. On se poče busati po licu i cijepati odjeću, a onda se dade u potragu po vrtu, gotovo izbezumljen. Zatim se pribra i pomisli: “Kako je mogla otkriti tajnu konja kad joj to nisam rekao? Možda je onaj perzijski mudrac koji je načinio konja naišao na nju, pa ju je uzeo sveteći se ocu za ono što mu je učinio!”
Carević pozva čuvare vrta i upita ih je li neko prošao pored njih. Pitao je:
- Jeste li vidjeli nekoga da je prošao pored vas i ušao u vrt?
- Nismo vidjeli nikoga da je ušao u vrt osim perzijskog mudraca. On je došao da bereljekovito bilje...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

366. noć
Kada nastupi tri stotine šezdeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je carević, kada je čuo riječi stražara, bio siguran da jemudrac uzeo djevojku. Bilo je suđeno da carević ostavi djevojku u ljetnikovcu u vrtu i pođe u očev dvor da ga pripremi, a perzijski mudrac uđe u vrt da bere ljekovito bilje. On namirisa ugodni mošus koji se širio tim prostorom, a ugodni miris je dolazio od careve kćeri. Mudrac pođe za mirisom i stiže u onu odaju, te ugleda konja koga je sam načinio. Konj je stajao na vratima zdanja i čim ga mudrac vidje, srce mu zaigra od radosti, jer je plaho žalio za njim otkako mu je izmakao iz ruku. On priđe konju, dobro zagleda sve njegove dijelove i utvrdi da je ispravan. Htjede ga uzjahati i poletjeti, ali pomisli: “Moram vidjeti šta je to donio carević i ostavio ovdje zajedno s konjem!” Mudrac uđe i zateče djevojku kako sjedi. Bila je kao jarko sunce na vedrome nebu i čim je vidje, mudrac shvati da je ta djevojka nešto izuzetno, da ju je carević doveo na konju i ostavio u tome zdanju, a sam je otišao u grad da joj pripremi doček i uvede je u grad uz izraze poštovanja i počasti. Onda mudrac uđe, duboko se pokloni pred djevojkom, a ona ga pogleda uočivši da je veoma ružan, te ga upita:
- Ko si ti?
- Ja sam carevićev glasnik - odgovori mudrac. - Poslao me k tebi i naredio mi da teprevedem u drugi vrt nedaleko od grada.
Djevojka ga sasluša, pa upita:
- Gdje je carević?
- U gradu je kod svoga oca i samo što nije došao s velikim svatovima.
- Hej, ti! Zar nije mogao carević da mi pošalje nekog drugog?
Mudrac se nasmija:
- Gospođice, neka te ne prevari moje ružno lice i odvratna pojava. Da si ti dobila od mene ono što je dobio carević, hvalila bi me. Carević je mene izabrao i poslao me k tebi i zbog mog ružnog izgleda i odvratne pojave, jer je ljubomoran na te i zato što te voli. Inače, on ima nebrojeno mnogo crnih i bijelih robova, slugu i evnuha.
Kada djevojka ču njegove riječi, ona ih prihvati i povjerova mu, te pođe s njim... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

367. noć
Kada nastupi tri stotine šezdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mudrac ispričao djevojci o okolnostima u kojima senašao carević, pa mu je djevojka povjerovala i pošla s njim držeći ga za ruku.
- Jesi li mi doveo nešto za jahanje? - upita djevojka.
- Gospođice - na to će mudrac - doveo sam ti konja na kome si dojahala ovamo.- Ne mogu ga sama jahati - odgovori djevojka, a mudrac se osmjehnu shvaćajući da je se domogao. On reče:
- Ja ću lično jahati s tobom.
Zatim mudrac uzjaha konja i posadi djevojku iza sebe, pribi je uza se i priveza je. Djevojka nije znala šta namjerava s njom. Mudrac okrenu zavrtanj, te se utroba konja napuni zrakom i on se pokrenu i zadrhta pa poletje uvis noseći ih izvan grada.
Djevojka povika:
- Hej, ti! Šta bi od onoga što si mi govorio o careviću da te je poslao k meni?
- Neka Allah nagradi carevića! - odgovori mudrac. - On je odvratan i nevaljao.- Teško tebi! - povika djevojka. - Kako se usuđuješ suprotstavljati naređenju svoga gospodara?
- On nije moj gospodar. Znaš li ti ko sam?
- Znam samo ono što si mi rekao o sebi.
- To što sam ti kazao bilo je samo lukavstvo kojim sam želio prevariti tebe i carevića.Cijelo vrijeme sam tugovao za ovim konjem pod tobom. On je moje djelo, a carević ga je bio preoteo. Sada sam se domogao i konja i tebe i na taj način sam ranio srce carevića kao što je on bio ranio moje srce. Nikada više neće imati ovoga konja.
Nemoj brinuti, od mene ćeš imati veću korist nego od njega.
Kada djevojka ču njegove riječi, poče se busati po licu i zapomagati:
- Jao meni! Nisam dospjela do svoga dragog, niti sam ostala kod oca i majke!
Plakala je neutješno zbog onoga što joj se dogodilo, a mudrac ju je i dalje vodio u Bizant dok se ne spustiše u jedan zeleni lug s rijekama i drvećem. Taj lug nalazio se nedaleko od jednog grada, a u gradu je živio vrlo moćan car.
Slučaj htjede da je car upravo toga dana izašao u lov i šetnju, pa naiđe kraj toga luga i ugleda mudraca kako stoji, a kraj njega su bili konj i djevojka. Mudrac nije stigao ni
da se pribere, a na njega kidisaše carevi robovi, te zgrabiše njega, djevojku i konja i sve ih odvedoše caru. Kada car vidje koliko je mudrac ružan, a djevojka lijepa, on se obrati djevojci:
- Gospođice, u kakvom si odnosu s ovim starcem?
- To je moja žena i moja amidžična - požuri mudrac s odgovorom, ali kada djevojkaču njegove riječi, ustvrdi da on laže, govoreći:
- Niti ga poznajem, niti je on moj muž, već me je silom i na prijevaru oteo!
Čuvši djevojčine riječi, car naredi da istuku mudraca, te ga nasmrt izudaraše. Onda car naredi da ga odnesu u grad, pa ga tamo baciše u zatvor. Car mu oduze djevojku i konja, ali nije znao tajnu konja, niti kako se na njemu putuje.
Toliko o mudracu i djevojci.
Što se tiče carevića, on obuče putničko ruho, uze novaca koliko mu je potrebno i u očajnom stanju otisnu se na put. Putovao je što je brže mogao tražeći djevojku od jednog do drugog grada i raspitivao se o konju od ebanovine. Ko god je čuo priču o tome konju od ebanovine čudio se smatrajući to koještarijama. Carević je putovao tako jedno vrijeme, stalno se raspitujući i tragajući za djevojkom i konjem, ali ne bi o njima nikakvoga glasa. Zatim stiže u grad djevojčinog oca, raspita se i tu, ali ne saznade ništa. Zateče princezinog oca kako tuguje zbog gubitka kćeri, pa se carević vrati i uputi se u zemlje Bizanta tragajući i raspitujući se o njima... Šeherzadu zateče noć, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

368. noć
Kada nastupi tri stotine šezdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se carević zaputio u zemlje Bizanta tragajući i raspitujućise o djevojci i konju. Slučaj htjede da odsjedne u jednom hanu i vidje grupu trgovaca kako sjede i razgovaraju, te carević sjede blizu njih i ču kako jedan veli:
- Prijatelji, vidio sam čudo nad čudima.
- A šta to? - upitaše ga.
- Bio sam u jednome kraju, u tome i tome gradu - i on spomenu ime grada u kome jebila djevojka. - Čuo sam kako stanovnici toga grada vode neobičan razgovor. Naime, jednog dana je car toga grada pošao u lov zajedno s grupom prijatelja i državnih velikodostojnika. Kada se nađoše na otvorenom prostoru, naiđoše pokraj zelenog luga i naiđoše tamo na nekog čovjeka koji je stajao, a kraj njega je sjedjela djevojka i imao je konja od ebanovine. Taj čovjek je bio ružan da ružniji ne može biti, a žena je bila prelijepa, očaravajuća, savršeno lijepa, vitka i skladna. Što se tiče konja od ebanovine, on je bio pravo čudo, takvo da niko nije vidio nešto slično njemu načinjeno.
Prisutni upitaše besjednika:
- I šta car uradi s njima?
- Što se tiče čovjeka, njega car poče ispitivati o djevojci, a on ustvrdi da je to njegovažena i amidžična. Djevojka pak reče da muškarac laže, te car nju uze, a naredi da izbatinaju muškarca i da ga bace u tamnicu. O konju od ebanovine ne znam ništa. Kada carević ču riječi trgovca, priđe mu bliže i poče se obazrivo i ljubazno raspitivati dok mu ovaj ne kaza ime grada i njegovog cara. Pošto saznade ime grada i cara, mladić provede noć sav sretan, a sutradan se otisnu na put. Putovao je bez zastoja dok ne stiže do toga grada. Kad htjede ući u grad, uhvatiše ga čuvari kapija namjeravajući ga odvesti caru da ga on pita ko je, zašto dolazi u grad i šta najbolje zna raditi. Car je, naime, imao običaj ispitivati strance ko su i čime se bave.
Carević u grad stiže uvečer, a to je vrijeme kada niko nije mogao ući caru, niti se savjetovati s njim. Zato ga vratari povedoše u zatvor da ga tamo smjeste. Međutim, pošto tamničari vidješe kako je lijep, ne nađoše snage da ga odvedu u tamnicu, već ga ostaviše da sjedi s njima izvan zatvora. Čim stiže jelo, carević se najede zajedno s njima, a nakon jela zapodjenuše razgovor. Tamničari upitaše mladića:
- Iz koje si zemlje?
- Ja sam iz Perzije, iz zemlje drevnih careva - odgovori carević. Na te riječi, oni senasmijaše i jedan reče:
- E, careviću! Slušao sam šta ljudi kazuju i kako pripovijedaju. Posmatrao sam prilikeu kojima su se nalazili, ali nisam vidio ni čuo većeg lažova od ovog carevića u našoj tamnici!
- Ja nisam vidio ružnije stvorenje, ni gadniju njušku! - reče drugi.
- Šta vam je taj čovjek slagao? - upita mladić.
- Tvrdi da je on mudrac. Car ga je vidio na putu u lov. S tim čovjekom je bila divnažena, zanosna, vitka i skladno građena, a bio je tu i jedan konj od crne ebanovine. Ljepšega nikad nisam vidio. Što se tiče djevojke, ona je kod cara i on je voli, ali je ta žena poludjela. Da je taj čovjek mudrac kao što tvrdi, sigurno bi je izliječio. Car se upinje da je izliječi. Konj od ebanovine je u carskoj riznici. Što se tiče onog odvratnog čovjeka koji je bio s djevojkom, on je kod nas u tamnici. Čim padne noć, kuka i plače nad samim sobom ne puštajući nas da spavamo...
Šeherzadu zateče noć, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

369. noć
Kada nastupi tri stotine šezdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su čuvari tamnice ispričali careviću sve o perzijskom mudracu koji je bio kod njih u tamnici, te kako je kukao i plakao nad samim sobom.
Careviću pade na um da valja smisliti nešto kako bi postigao cilj.
Kada se vratarima prispava, odvedoše mladića u zatvor i zaključaše vrata, te je mogao čuti kako mudrac na perzijskom jeziku jadikuje i kuka nad samim sobom: - Teško meni zbog nesreće koju sam navukao na se i na carevića, i zbog onog što sam učinio djevojci, jer je nisam ostavio, a nisam ni svoj cilj postigao! Sve se to dogodilo zato što sam loše planirao: tražio sam što mi ne pripada! Ko traži ono što mu ne priliči, upada u nevolje poput mene!
Kada carević ču mudračeve riječi, on započe s njim razgovor na perzijskom jeziku: - Dokle ćeš kukati i jadikovati? Zar misliš da je samo tebe zadesila nevolja kakva druge ne može zadesiti?
Slušajući sabesjednika koji se također žali na svoje jade, mudrac osjeti bliskost prema njemu. Čim osvanu jutro, vratari uzeše carevića, odvedoše ga caru i obavijestiše ga da je jučer stigao u grad, u vrijeme kada nije moguće ući caru. Onda car upita mladića:
- Iz koje si zemlje, kako se zoveš i čime se baviš? Zašto si došao u ovaj grad?
- Što se tiče moga imena - odgovori carević - ono na perzijskom glasi Hardža. Domovina mi je Perzija. Naučnik sam, po specijalnosti sam ljekar. Liječim bolesne i poludjele. Obilazim oblasti i gradove da bih sticao nova znanja. Kada vidim nekog bolesnika liječim ga. Eto, to je moje zanimanje.
Car se plaho obradova mladićevim riječima, te mu reče:
- Vrli mudrače, došao si upravo u vrijeme kada si nam potreban - i car mu ispričacijelu priču o djevojci, te zaključi: - Ako je izliječiš i spasiš ludila, dat ću ti sve što zatražiš.
Na te careve riječi mladić odgovori:
- Neka te Allah učini moćnim, care. Podrobno mi opiši njeno ludilo i reci mi od kadajoj se pojavilo, te kako si uhvatio nju, konja i mudraca.
Car mu ispriča sve potanko, dodajući:
- Mudrac je u tamnici.
- Sretni care, šta si uradio s konjem koji je bio uz djevojku?
- Još uvijek ga čuvam u jednoj od svojih odaja.
Carević pomisli: “Čini mi se da bi najbolje bilo da pregledam konja i da njega vidim prije svega ostalog. Ako bude u ispravnom stanju i ukoliko mu se ništa nije dogodilo, onda ću imati sve što sam htio. Ukoliko vidim da se više ne može kretati, smislit ću nešto kako da se spasim.” Potom se mladić obrati caru:
- Treba da vidim konja o kome je riječ. Možda ću na njemu naći nešto što će mipomoći pri liječenju djevojke.
- Drage volje - odgovori car, pa ustade i povede mladića za ruku do konja.
Carević ga poče obilaziti i zagledati ispitujući u kakvom je stanju. Tako ustanovi da je konj u ispravnom stanju i da mu se ništa nije dogodilo. On se silno obradova zbog toga i reče:
- Neka ti Allah podari moć! Sada bih htio poći djevojci da vidim šta joj je. Molim Allaha da je izliječim pomoću onoga konja.
Zatim carević naredi da čuvaju konja, a car ga povede kući u kojoj je bila djevojka. Mladić uđe i zateče djevojku kako se busa i pada. Ona nije bila luda, već je tako postupala zato da joj se ne bi neko približio. Kada je carević vidje u takvom stanju, reče joj:
- Ne boj se, ti koja svijet očaravaš!
I mladić se poče obazrivo i ljubazno ponašati prema djevojci dajući joj na znanje da je to on. Kada ga djevojka prepozna, ciknu i pade bez svijesti zbog silne radosti. Car pomisli da je napad dobila zbog straha od mladića, a carević stavi usta na njeno uho i šapnu joj:
- Čarolijo svijeta, čuvaj da se ne prolije moja i tvoja krv. Strpi se i istraj, jer senalazimo u položaju koji zahtijeva strpljenje i vješto planiranje da bismo se iščupali od cara tiranina. Ja ću poći njemu i reći ću mu: “Djevojka je zaista poludjela, a ja ti jamčim da ću je izliječiti pod uvjetom da je oslobodiš okova,” i bit ćeš izliječena. Kada car dođe k tebi, ljubazno razgovaraj s njim kako bi vidio da te mogu izliječiti.
Tako ćemo imati sve što želimo.
- Sa zadovoljstvom - odgovori djevojka.
Carević ode od nje i uputi se caru sav sretan i radostan, pa mu reče:
- Sretni care, uz tvoju pomoć otkrio sam lijek za djevojku i izliječio sam je za tebe.Sada ustani i pođi k njoj. Blago i obazrivo razgovaraj s djevojkom, obećaj joj ono što će je obradovati i tako će se ostvariti sve što želiš od nje...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

370. noć
Kada nastupi tri stotine sedamdeseta noć, ona reče.
- Čula sam, sretni care, da je carević, predstavivši se kao mudrac-ljekar, došao djevojci, otkrio joj se, upoznao je s planom koji je smislio.
- Pristajem drage volje - reče mu djevojka na to, a carević se uputi caru i reče mu: - Ustani i pođi djevojci. Blago razgovaraj s njom i obećaj joj ono što će je radovati, pa ćeš tako dobiti sve što želiš.
Car ustade i pođe djevojci. Čim ga ona ugleda, skoči na noge, duboko se pokloni i poželi mu dobrodošlicu. Car se plaho obradova, pa naredi robinjama i slugama da je dvore, da je vode u hamam, a da u međuvremenu pripreme nakit i odjeću. Robinje
odoše princezi, pozdraviše je, a ona im odgovori na pozdrav najljubaznije što je mogla. Potom joj staviše nakit i obukoše carsko ruho. Oko vrata joj staviše dijamantsku ogrlicu i povedoše je u hamam dvoreći je. Potom izvedoše iz hamama djevojku koja je bila poput punog mjeseca.
Kada stiže pred cara, princeza ga pozdravi i poljubi tlo pred njim, što ga je silno radovalo, te on reče careviću:
- Sve ovo događa se tvojom zaslugom, neka te Allah poživi.
- Ona će potpuno ozdraviti ako pođeš sa svojom vojskom i gardom na mjesto na komesi je našao - na to će carević. - Neka uza te bude konj od ebanovine koji je tada bio kraj nje. Tamo ću savladati duha u njoj, zatočiti ga i ubiti, tako da se više neće moći u nju vratiti.
- Sa zadovoljstvom - odgovori car, pa naredi da odnesu konja u lug u kome ga jenašao zajedno sa djevojkom i mudracem Perzijancem. Dakle, car uzjaha zajedno sa svojom vojskom i povede djevojku, a njegovi ljudi nisu znali šta smjera.
Kada stigoše u lug, carević koji se predstavi kao mudrac naredi da djevojku i konja stave daleko od cara i vojske koliko pogled seže, a onda reče caru:
- Dopusti mi! Želim zapaliti anduz, pa ću izgovoriti zakletve i ovdje ću zatočiti demona kako joj se nikada više ne bi mogao vratiti. Zatim ću uzjahati konja od ebanovine i posaditi djevojku iza sebe. Kada to uradim konj će se uznemiriti i poći će do tebe. Time će sve biti okončano, a ti zatim radi šta hoćeš.
Car sasluša njegove riječi silno se radujući. Potom carević uzjaha konja, posadi djevojku iza sebe dok su ga car i njegova vojska posmatrali. Mladić pribi djevojku uza se, priveza je, pa okrenu zavrtanj za dizanje. Konj ih uznese uvis, a vojnici su ih posmatrali dok im ne izmakoše iz vida.
Pola dana car je čekao carevića da se vrati, ali njega ne bi i car izgubi svaku nadu. Silno je žalio i očajavao zbog rastanka s djevojkom, a onda povede svoju vojsku u grad.
U međuvremenu je carević letio prema očevom gradu sav sretan. Letio je bez prestanka dok se ne spusti na carev dvorac, te onda djevojku smjesti na sigurno mjesto. Zatim ode ocu i majci, pozdravi ih i reče im da dolazi djevojka, čemu se roditelji veoma obradovaše.
Toliko o careviću, konju i djevojci.
Što se tiče bizantskoga cara, on se vrati u grad, pa se zatvori u svoj dvorac, tužan i čemeran. Dođoše mu veziri koji ga počeše tješiti, govoreći mu:
- Taj koji je oteo djevojku čarobnjak je. Hvala Allahu koji te je spasio njegovih čarolija i lukavstva!
Bili su stalno uz cara dok on ne zaboravi djevojku.
Carević u međuvremenu priredi veliku svetkovinu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

371. noć
Kada nastupi tri stotine sedamdeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je carević priredio veliku svetkovinu za građane.
Veselili su se cijeli mjesec dana, a zatim carević odvede djevojku u ložnicu i bezmjerno su uživali jedno u drugome. Što se tiče njegovog oca, on razbi konja od ebanovine, tako da više nije mogao da se pokreće. Onda carević napisa pismo djevojčinom ocu opisujući mu kako su i obavijesti ga da se oženio njegovom kćerkom, te da je ona s njim u izvrsnom raspoloženju. On posla pismo po svome glasniku, a otpremi i skupocjene darove. Kada glasnik stiže u grad djevojčinog oca, u jemenski grad Sanu, predade pismo i darove tome caru koji pročita pismo i plaho se obradova. Car primi darove ukazujući glasniku veliko poštovanje, a zatim i sam otpremi darove svome zetu i careviću po tome glasniku koji ih donese careviću obavijestivši ga o tome da se car, djevojčin otac, radovao kada je čuo da je njegova kćer dobro, te da je bio izvanredno veseo.
Carević je svake godine pisao svome puncu i slao mu darove. Tako su činili sve dok ne umre car, mladićev otac, koga carević naslijedi na prijestolju. Novi car je bio pravičan prema podanicima, vodeći ih putem sreće i zadovoljstva, te mu se potčiniše zemlje i pokoriše robovi. Živjeli su tako najsretnijim i najlagodnijim životom, sigurni, dok im ne dođe Rušiteljica Užitaka i Razbijačka Skupova koja ruši dvore i naseljava mezarja.
Slava Živome, koji ne umire i u čijoj vlasti je carstvo nebesko!
PRIČA O UNSULVUDŽUDU I NJEGOVOJ DRAGOJ ALVARDI FI-L-AKMAM
Priča se da je u davno doba i u minulim vjekovima bio jedan moćni i veliki car koji je imao vezira po imenu Ibrahim. Taj vezir imao je prelijepu kćer, zanosnu i savršeno dražesnu. Djevojka je bila veoma pametna, divno obrazovana, ali je voljela razgovor, vino, tanahnu poeziju, rijetke priče koje svojom finom sadržinom plijene umove. Kao da je o njoj rekao pjesnik opisujući je:

Zavoljeh onu koja je Turke i Arape očarala
Dok je o pravu, jeziku i književnosti raspravljala.

Veli mi: “Ja sam objekt, a stavljaš me u genitiv;
Kad sam subjekt neću biti akuzativ!”

Rekoh joj: “Dušu i cijelog ću sebe dati; Ne znaš li da sudba hoće prevariti.

Ako to nekada htjedneš nijekati -
Gledaj kako će se glava u repu smjestiti!”

Ta djevojka se zvala al-Varda fi-l-Akmam,{94} a tako su je nazvali zbog izvanredne nježnosti i blistave ljepote. Car je volio razgovarati s djevojkom zbog njenog savršenog obrazovanja. Imao je i običaj da svake godine okuplja uglednike carstva i da se igra kuglom.
I pošto dođe taj dan kada se ljudi okupljaju da bi se igrali kuglom, vezirova kćer sjede pored prozora da posmatra. Dok su se uglednici igrali, djevojka baci pogled i među vojnicima ugleda mladića lijepog da ljepšeg nikad nije vidjela. Izgledao je divno, svijetlog lica, nasmijan, dugonog i širokih ramena. Djevojka ga osmotri nekoliko puta, ali ga se nije mogla nagledati, pa reče svojoj njegovateljici:
- Kako se zove onaj lijepi mladić među vojnicima?
- Kćeri moja - odgovori njegovateljica - svi su oni lijepi. Koji je to među njima?
- Pričekaj da ti ga pokažem - reče djevojka, pa uze jabuku i baci je na njega tako damladić podiže glavu i ugleda vezirovu kćer na prozoru, nalik na mjesec u mrklome mraku. Tek što je bacio pogled na nju, mladića sasvim obuze ljubav prema djevojci, te on izgovori stihove:

Tvoje oči il' strijele me pogodiše
Usred srca zaljubljenog dok te gledaše.

Je li to strijelu britku vojska poslala Ili je s tvoga prozora doletjela ?

Kada se igra završi, djevojka reče njegovateljici:
- Kako se zove mladić koga sam ti pokazala?
- Zove se Unsulvudžud.{95}
Djevojka samo klimnu glavom. Kasnije je legla u postelju da spava, ali su joj se misli vrzmale po glavi, te ona poče uzdisati i recitirati stihove:

Ko te nazvao Radošću Svijeta nije pogriješio, Jer si zaista svu radost svijeta sjedinio.

Mjeseče sjajni, licem svojim si obasjao, Svjetlošću si svijet cijeli opasao.

Među svim ljudima ti si jedini
Sultan o čijoj ljepoti svjedoče meni

Obrva poput nuna izvijena;
Oči poput slova sad{96} ljubavlju ispisana;

Viti struk ti je kao nježna grana -
Pozove li je neko, nagne mu se sama.

Sve si vitezove nadmašio jarošću Trajnom ljepotom i darežljivošću.

Pošto izrecitira pjesmu, djevojka je ispisa na komadu papira koji umota u parče svile izvezene zlatom i stavi to pod jastuk. Jedna njena njegovateljica je posmatrala, pa joj priđe i poče je zabavljati dok ne zaspa, a onda joj ukrade cedulju ispod jastuka, pročita je i saznade da se zaljubila u Unsulvudžuda.
Pošto pročita pismo, njegovateljica ga vrati na mjesto, a kada se gospodarica al-Varda
probudi, njegovateljica joj reče:
- Gospođice, ja sam tvoja savjetnica i zastupnica. Znaj da je ljubav snažna, da može iželjezo topiti. Ako je čovjek krije, može izazvati bolest i jade, te se ne može ništa prigovoriti onome ko javno ispoljava ljubav.
- Kako se može izliječiti strast, dado? - upita djevojka.
- Lijek za to je ljubavno sjedinjenje.
- A kako je moguće ostvariti sjedinjenje?
- Do toga se može doći prepiskom, nježnim riječima, čestim izručivanjem pozdrava iželja. Eto, to sjedinjuje ljubavnike i olakšava im poteškoće. Ako se s tobom tako nešto događa, gospodarice, ja ću najbolje čuvati tvoju tajnu, zadovoljavati tvoje želje i nositi tvoja pisma.
Kada al-Varda ču njene riječi, pamet joj se pomuti od radosti, ali se suzdrža da bilo šta kaže zazirući od posljedica. Mislila je: “O ovome mom osjećanju niko ništa nije
saznao, pa neću ni ovoj ženi odati ljubav dok je ne iskušam.” Onda njegovateljica reče:
- Gospođice, usnila sam da mi je došao jedan čovjek i rekao: “Tvoja gospodarica iUnsulvudžud vole jedno drugo. Pobrini se za njih, nosaj njihova pisma i nađi im se na usluzi. Čuvaj njihovu tajnu, pa ćeš dobiti veliku nagradu.” Eto, ispričah ti što sam usnila, a na tebi je da odlučiš.
Onda al-Varda reče svojoj njegovateljici, pošto joj je ova ispričala što je usnila... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

372. noć
Kada nastupi tri stotine sedamdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je al-Varda rekla svojoj njegovateljici, pošto joj je ovaispričala što je usnila:
- Umiješ li čuvati tajne, dado?
- Kako ne bih umjela čuvati tajne kad sam ja najbolja među slobodnima! - odgovorinjegovateljica.
Djevojka izvadi cedulju na kojoj je napisala stihove i reče:
- Odnesi ovo pismo Unsulvudžudu i donesi mi odgovor na njega.
Žena uze pismo i odnese ga Unsulvudžudu. Kad dođe k njemu, poljubi mu ruke i najljubaznije ga pozdravi, pa mu dade svitak papira. Mladić ga pročita i shvativši njegovu poruku, napisa na poleđini ove stihove:

Srce bih da zabavim i ljubav bih htio sakriti, Ali ljubav moju lice će mi svima odati.

Poteku li suze, reći ću: “Rana je u očima" I da ljubav moja nije dostupna zlobnicima.

Bio sam sam i za ljubav nisam znao,
A sad mi je srce puno jer zaljubljen sam postao.

Svoju povijest ti pričam na nju se žaleći, Na ljubav se jadam tvoju milost tražeći.

Suzama sam je pisao jer sam se nadao
Da ćeš saznati koliko sam zbog tebe stradao.

Allah neka čuva ljepotom zaodjenuto lice:
Mjesec mu robuje, a sluškinje su njegove zvijezdice

Što služe ljepotu kakvu niko nije vidio, Niti je vitkiju granu od nje upoznao.

Molim te bez ikakva zazora i usrdno -
Dođi mi na sjedinjenje ljubavno;

Dušu ću darovati - možda ćeš je primiti; Sastanak mi je raj, a pakleno se rastati.

Mladić savi pismo, poljubi ga, pa ga dade ženi rekavši:
- Dado, omekšaj dušu svoje gospodarice!
- Slušam i pokoravam se! - odgovori njegovateljica, pa uze pismo, vrati se gospodarici i dade joj svitak. Al-Varda ga poljubi i podiže iznad glave. Zatim otvori pismo, pročita ga i, shvativši poruku, u dnu napisa ove stihove:

Ti, čije srce moju ljepotu počinje ljubiti, Strpi se - možda ćeš u ljubavi sreće imati.

Kada saznam da me ljubiš iskreno,
Da je i tvoje srce ljubavlju kao i moje pogođeno.
Ljubavnim sastankom tada ću te darivati, Premda nam se čuvari ne daju sastati.

Kada se noć na zemlju počne spuštati U našim srcima će buktinja ljubavi planuti.

Iz postelje naše san će se odagnati I naprezanje će naša tijela iznuriti.

Da ljubavnik ljubav taji šerijat nalaže Zato zavjesa sa nas neka se ne diže.

Ljubav prema gazelici dušu nije ispunila Ah, kad sa staništa naših ne bi odlazila!

Pošto napisa stihove, djevojka savi papir i dade ga njegovateljici koja ponese pismo Unsulvudžudu (miljeniku carevom), ali je srete jedan dvorjanin i upita:
- Kamo ideš?
- U hamam - odgovori žena koja se uplašila dvorjanina, tako da joj ispade pismo dok je izlazila na vrata.
Kasnije jedan sluga ugleda cedulju koja je ležala na podu i uze je. U međuvremenu, vezir izađe iz harema i sjede na sećiju, a taj sluga pođe k njemu da mu da pismo. I dok je vezir sjedio na sećiji, priđe sluga s pismom u ruci i reče:
- Gospodaru, našao sam ovu cedulju bačenu u kući, pa sam je uzeo.
Sluga predade veziru savijeno pisamce, te ga vezir otvori i vidje napisane stihove koji su već navedeni. On ih pročita, dobro zagleda rukopis i vidje da je to rukopis njegove kćeri. Vezir ode djevojčinoj majci plačući tako gorko da je bradu kvasio, a žena ga upita:
- Zašto plačeš, gospodaru?
- Uzmi ovaj papir i pogledaj ga - odgovori vezir.
Žena uze cedulju i čim je pročita, shvati da je to pismo njene kćeri al-Varde Unsulvudžudu, te i njoj dođe da zaplače, ali se savlada i reče veziru zadržavajući suze:
- Gospodaru moj, nema koristi od plača, već bi najbolje bilo smisliti kako da sačuvamo obraz i kako da prikrijemo šta se događa s našom kćeri.
Zatim žena poče tješiti vezira ublažavajući mu tugu.
- Bojim se za našu kćer zbog ljubavi - govorio je vezir. - Zar ne znaš da car veomavoli Unsulvudžuda, te me strah zbog dva razloga. Prvo, bojim se zato što je ona moja kćer, a drugo - bojim se zbog toga što je Unsulvudžud carev miljenik i moglo bi se nešto krupno izleći iz toga. Šta misliš ti...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

373. noć
Kada nastupi tri stotine sedamdeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam sretni care, da je vezir obavijestio ženu o tome što se događa s njihovom kćeri, pa ju je upitao: - Šta misliš ti o tome?
- Sačekaj da klanjam istiharu.{97}
Žena klanja dva rekata istihare, a onda reče svome mužu:
- Nasred mora s blagom ima jedan otok-brdo koji se zove Otok majke bez djeteta, akasnije ćeš čuti zašto je tako nazvan. Na to brdo ne može niko dospjeti bez velike muke. Tamo sagradi boravište za našu kćer.
Tako se vezir dogovori sa ženom da za kćer sagrade na brdu nepristupačan dvorac, da je tamo nastane i šalju joj hranu svake godine, te da ostave nekoga ko će joj praviti društvo i biti joj na usluzi.
Potom vezir okupi drvodelje, zidare i inženjere i posla ih na to brdo, te oni sagradiše nepristupačan dvorac kakvog oči nisu vidjele. Onda vezir pripremi zalihe hrane i devu, pa noću ode svojoj kćeri i naredi joj da pođe. Djevojka je osjećala da će se rastati s dragim. Kada izađe i vidje da je sve pripremljeno za putovanje, ona gorko zaplaka i na vratima napisa obavještenje za Unsulvudžuda o tome šta joj se dogodilo zbog ljubavi. Obavještenje je bilo takvo da se kosa dizala na glavi, da je moglo tvrdo stijenje topiti i suze su se morale liti. Ona napisa stihove:

Allaha ti, kućo, kada dragi jutrom prođe
Pozdravljajući znacima što život znače,

Isporuči mu moje pozdrave mirisne Jer ne zna gdje ću biti u sabate večernje.

Ni ja ne znam kamo će me odvesti
Jer će me krišom i hitro otpremiti
Pod okriljem noći dok su se ptice sklonile U granje da bi me neutješno oplakivale.

O tome onda kazuje jezik sudbine:
“O, propasti kad rastavljaju zaljubljene!”

Vidjeh da se čaša drumovanja napunila Sudba me pićem svojim silom napojila.

S tim pićem sam trpeljivost divnu pomiješala, Al' me trpeljivost bez tebe nije utješila.

Pošto napisa stihove, djevojka uzjaha i povedoše je prevaljujući stepe i pustare, ravnice i jaruge, dok ne stigoše do mora s blagom. Podigoše logor na obali mora, pa sagradiše veliku lađu za djevojku u koju je ukrcaše zajedno sa ženskom poslugom. Vezir naredi ljudima da plove do onog otoka-brda, da u tamošnjem dvorcu ostave djevojku s njenom čeljadi, a da se onda vrate s lađom i čim se iskrcaju, neka je razbiju. Ljudi odoše i postupiše kako im je naređeno, pa se vratiše žaleći zbog svega što se dogodilo.
U međuvremenu, Unsulvudžud se probudi, klanja sabah, pa uzjaha konja i pođe u službu sultanu. Put ga nanese pored vezirove kapije kuda je obično prolazio u nadi da će vidjeti nekog od vezirovih pratilaca koje je inače viđao. On pogleda kapiju i vidje već navedene stihove napisane na kapiji.
Čim pročita stihove, mladiću se smrači pred očima i u duši mu planu oganj. Vrati se kući, ali se nije mogao smiriti, niti se mogao sabrati. Bio je uzrujan sve dok ne pade noć, a onda, krijući svoju muku, preruši se i izađe u mrklu noć lutajući bespućima i ne znajući kamo da pođe.
Putovao je cijelu noć i naredni dan dok ne upeče sunce i dok se ne ugrijaše planine. Mladića poče moriti žeđ, te on ugleda jedno stablo ispod koga je tekao potok. Pođe prema tome stablu, pa sjede u hlad na obali potoka i htjede se napiti, ali mu voda nije imala nikakvog ukusa. Mladić se promijeni, požutje, a noge su mu bile otekle od umora i hodanja, te on gorko zaplaka i lijući suze izgovori stihove:

Ljubav prema dragoj ljubavnika opija Sve što više ga plam čežnje osvaja.
Zbog ljubavi bludi i neprestano luta, Bez ugodne hrane i bez utočišta.

Kako onom što voli život može prijati Kad je morao - o čuda! - drage ostaviti?!

Topim se dok strast u meni plamti I ne prestajem suze niz obraze liti.

Da li ću nekog u njenom staništu vidjeti Ko bi mi nujno srce mogao izliječiti?

Nakon stihova, mladić zaplaka tako gorko da nakvasi zemlju, a onda odlučno ustade i pođe s toga mjesta. Dok je putovao stepama i jarugama, odjednom se pred njim pojavi lav koga je gusta griva naprosto gušila. Glava mu je bila velika kao kakva kupola, usta šira od vrata i očnjaci kao slonove kljove.
Kada ga vidje, Unsulvudžud je bio siguran da će stradati, pa se okrenu prema kibli, izgovori kelime šehadet i spremi se da umre. Nekada je u knjigama čitao da se lav može smiriti tako što se čovjek smiri pred njim, jer lava smiruju blage riječi i gode mu pohvale. Zato mladić poče govoriti:
- O, lave iz čestara, pustinjski junače, viteže, junače nad junacima i životinjski care! Ja sam bezmjerno zaljubljen. More me ljubav i rastanak s dragom, i otkako sam se rastao s njom, izgubio sam pravi put. Poslušaj moje riječi i smiluj se mojoj ljubavi i strasti!
Kada lav ču šta mladić govori, odstupi, pa čučnu, podiže glavu prema njemu, te se poče poigravati repom i šapama. Vidjevši te pokrete, Unsulvudžud izgovori stihove:

Pustinjski lave, zar me hoćeš ubiti Prije nego što ću se sa dragom sastati?

Ta ja nisam divljač dostojna i gojazna Jer me ljubavlju iznurila moja dragana.

Otkad ona ode srce mi je klonulo
I tijelo mi je sada za pokrove stasalo.
Gospodaru pustinje, o ratniče lavlji,
Ne priređuj radost mom zlobniku u nevolji!

Mene, evo, rijeka suza zagušuje
I rastanak s dragom mene uznemiruje,

Žal za dragom usred noćne tmine U ljubavi, a bez svijesti ostavlja me.

Kada mladić izgovori stihove, lav ustade i pođe prema njemu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

374. noć
Kada nastupi tri stotine sedamdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Unsulvudžud izgovorio stihove, a onda lav ustade i pođe prema njemu lagahno, očiju punih suza. Priđe mladiću, liznu ga jezikom, pa pođe ispred njega dajući mu znak da ga slijedi. Tako je lav išao naprijed, a mladić ga je slijedio neko vrijeme dok ga ne dovede na jednu planinu. Zatim ga povede s te planine i mladić ugleda tragove ljudi koji su prošli kroz stepu. On shvati da su to tragovi ljudi koji su odveli al-Vardu. Pošto lav vidje da mladić ide tragom ljudi koji su odveli njegovu dragu, on ode svojim putem.
Unsulvudžud je pratio tragove danima i noćima dok ne stiže do bučnoga mora čiji su se talasi sudarali. On se nađe na morskoj obali i tu se izgubiše tragovi, te mladiću bi jasno da su otplovili morem. Unsulvudžud izgubi svaku nadu, pa proli suze i izgovori stihove:

Daleko je moj cilj, a nestaje mi ustrajnosti, Jer kako ću ih morskom pučinom pratiti?

Kako da se strpim kad mi duša strada I zbog ljubavi san mi na oči ne pada?

Otkako je draga iz zavičaja odjezdila Srce mi je neugasivim plamom zapalila.

Kao Sejhun i Džejhun, ili Eufrat, počinju suze teći I samo potop s neba od njih je veći.

Oči me bole od suza što se prolijevaju, Srce ognjem gori i iskrama što sijevaju.

Vojska ljubavi i strasti na me nasrnu, A vojska strpljenja razbijena uzmaknu.

Voleći je, dušu sam opasnosti izložio I za dušu svoju najmanje sam mario.

Bože, ne kazni oči što su mogle gledati
Tu ljepotu kakvom ni mjesec ne može blistati.

Sada me oči moje drage obaraju
Strijelama što bez tetiva srce mi pogađaju.

Svojom podatnošću me prevarila ona Kao što biva podatna vrbova grana.

Ah, kako sam želio s njome se zbližiti U svojoj ljubavi i čemeru i u mučnini.

Sjetan sam opet kao što sam nekad bio Očaralo me sve to što sam iskusio.

Kada završi pjesmu, mladić zaplaka tako da se obeznani i ostade bez svijesti neko vrijeme, a onda dođe k sebi pa se osvrnu lijevo i desno, ali ne vidje nikoga u stepi. Uplaši se zbog zvijeri, te se pope na jedno visoko drvo i dok je boravio na tome drvetu, začu ljudski glas koji je govorio u nekoj pećini. Unsulvudžud osluhnu i odjednom vidje da je to neki pobožni čovjek koji se odrekao ovoga svijeta i posvetio se bogosluženju. Mladić tri puta pokuca na ulaz u njegovu pećinu, ali mu čovjek ne odgovori, niti izađe, te Unsulvudžud poče uzdisati i recitirati:

Kojim putem svoj cilj dosegnuti,
Kako se briga i nevolja osloboditi?

Od silnoga straha ja ču osijediti:
Iako mlad, srce i kosa će mi pobijeliti.

Nikog nema da mi u tuzi pomogne, Ni prijatelja da mi u ljubavi oblakne.

Ah, koliko sam zbog čežnje prepatio, Kao da sam se samoj sudbi zamjerio!

Kad bi se neko nemirnom ljubavniku smilovao, Jer on je žuč rastanka već kušao!

Vatra mi u srcu i duši već jenjava
I pamet mi zbog rastanka bolnog malaksava.

Najveći dan bijaše kada sam kraj kuće prošao I njen napis na kapiji kad sam pročitao.

Plakah tako da sam vrelu zemlju orosio, Ali sam se od prolaznika i nepoznatih sakrio.

A bogomoljac u pećini za me nije mario -
Kao da je ljubav kušao i njen rob postao.

Ako nakon svega što sam dosad pretrpio Cilj postignem - moj umor je nestao!

Kada Unsulvudžud završi pjesmu, ulaz u pećinu se otvori i on ču kako neko veli:
- Ah, milosti!
Mladić uđe u pećinu, pozdravi čovjeka koji mu odgovori na pozdrav i upita ga:
- Kako se zoveš?
- Zovem se Unsulvudžud.
- Zašto si došao ovamo?
Mladić mu sve ispriča. Kaza mu šta se sve dogodilo, te pobožni čovjek zaplaka:
- Unsulvudžude, ja sam ovdje već dvadeset godina i nikoga nisam vidio do jučer. Tadasam čuo plač i galamu i kada sam pogledao u tom pravcu, ugledao sam mnoštvo ljudi i logor podignut na morskoj obali. Ti ljudi sagradiše lađu na koju se neki ukrcaše i otploviše. Kasnije se lađa vrati s nekima koji su se bili ukrcali, te ljudi razbiše lađu i odoše svojim putem. Mislim da su ljudi koji su otplovili, a nisu se vratili upravo oni koje ti tražiš, Unsulvudžude. Velika je tvoja nevolja i nije ti zamjeriti. Međutim, ne može se voljeti, a da se patnja ne kuša.
Zatim pobožni čovjek kaza stihove:

Unsulvudžud misli da bezbrižan sam ja Dok me strast i ljubav širi i savija.

Oduvijek sam ljubav i strast poznavao Otkad sam dijete bio i mlijeko sisao.

Dugo sam za nju znao i u njoj uživao; Pitaš li nekog za me - svak me je poznavao.

Čašu strasti, bola i patnje sam ispijao, Te sam izmožden i satrven postao.

Nekada sam imao snage i trpeljivosti
Al' britki pogledi uspješe mi strpljenje razbiti.

U ljubavi spajanja nema bez okrutnosti, Jer oduvijek se privlače suprotnosti.

Ljubav je ljubavnicima svim presudila Zaborav im je kao herezu zabranila.

Kada pobožni čovjek završi pjesmu, priđe Unsulvudžudu i zagrli ga...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

375. noć
Kada nastupi tri stotine sedamdeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je pobožni čovjek izrecitirao pjesmu, pa je prišao Unsulvudžudu i zagrlio ga, a onda su obojica tako zaplakali da su planine zatutnjale od njihovog plača. Plakali su dok se ne obeznaniše, a kada dođoše k sebi, pobratimiše se u ime uzvišenog Allaha. Zatim se čovjek obrati Unsulvudžudu:
- Noćas ću klanjati i zamoliti Allaha da mi posavjetuje šta da radiš.
- Bit će mi drago - odgovori mladić.
U međuvremenu, al-Vardu dovedoše na brdo, pa je uvedoše u dvorac i kada vidje kako je sagrađen, djevojka zaplaka govoreći:
- Allaha mi, ovo je divno mjesto, ali mu nedostaje samo to što u njemu nema moga dragog!
Djevojka je na ostrvu vidjela ptice, pa naredi jednom čovjeku da postavi zamke i ulovi nekoliko ptica, te da svaku ulovljenu pticu metne u kafez u dvorcu. Čovjek naredi kako mu je naređeno, a djevojka sjede kraj prozora, pa se sjeti svega što joj se dogodilo i njena strast i ljubav bijahu još veći, te proli suze i izgovori stihove:

Kome ću se na ljubav svoju žaliti,
Na rastanak s dragim zbog kojeg ću patiti,

Na plamen što mi u njedrima bukti, Koji, plašeći se doušnika, neću ti odati?

Ja sam poput čačkalice postala
Zbog rastanka, vatre i što sam kukala.

Kad bi dragom sada na očima bila Da vidi kako sam neutješna postala!

Dušman me sada, evo, zatoči
Na mjestu gdje mi dragi ne može doći.

Molim sunce da bezbroj selama izrazi
U vrijeme kad izlazi i kada zalazi

Mom dragome što ljepotom mjesec postiđuje A tanahnošću vitku granu nadmašuje.

Reći ću ako me ruža na obraz mu podsjeti:
“Ne podsjećaj me nećeš li meni pripasti!”

U njegovim ustima nalazi se vinsko vrelo Što rashlađuje kad sve je usplamtjelo.

On mi je srce i duša - kako ga zaboraviti; On mi je bol i lijek, dragi što će me viđati!

Kada pade mrak, njena strast postade još veća i sjećajući se prošlosti ona poče recitirati:

Pade tama i osjetih strast bolnu i nemirnu, Strast u meni sav bol moj pokrenu.

Nemir zbog rastanka u duši mi se nastani I mislima odagnaše u svijet ništavni.

Zbog ljubavi sam nemirna, strast me sažiže, Te tajnu koju skrivah suze mi otkriše.

Sva su mi stanja u ljubavi odavno znana:
Tanahnost tijela, slabost i bol neprebolna.

Pakao mog srca već odavno gori U plamenu žarkom srce će da mi izgori,

Nisam se mogla s dragim oprostiti Na dan rastanka - ah, jade vječiti!

Šta je sa mnom bilo ko će mu kazati I da ću trpeljivo pisma mu pisati.

Allaha mi, nikad neću prestati ga voljeti, A u ljubavi se lijepo zaklinjati.

O, noći, dragog mi pozdravi i saopći
Da i sama si svjedok kako ne mogu zaspati.

Toliko o al-Vardi fi-l-Akmam.
Što se tiče Unsulvudžuda, njemu pobožni čovjek reče:
- Siđi u dolinu i donesi mi like s palmi!
Mladić se spusti pa donese like, a čovjek je uze i načini od nje mrežu sličnu onoj za nošenje slame, a onda reče mladiću:
- Unsulvudžude, duboko u dolini ima žbunja koje raste i suši se u korijenju. Pođi tamonapuni ovu mrežu žbunjem. Zaveži ga i onda baci u more, pa se popni na njega, a ono će te odnijeti na pučinu, možda ćeš tako doći do cilja. Inače, ko ne rizikuje ne može postići cilj.
- Slušam i pokoravam se - prihvati mladić, pa se oprosti s pobožnim čovjekom i odeda uradi onako kako mu je rekao, a čovjek prouči dovu za njega.
Unsulvudžud stiže usred doline i uradi kako mu je rekao pobožni čovjek. Kad na mreži dospije na pučinu, puhnu vjetar koji ga potjera na mreži dok ne izmače iz vida pobožnom čovjeku.
Mladić je neprestano plovio pučinom dok su ga valovi čas dizali, a čas spuštali. Posmatrao je čuda i užase mora dok ga sudbina ne dovede do Otoka majke bez djeteta gdje stiže nakon tri dana. On se iskrca na obalu kao ošamućeno pile, moren glađu i žeđu, i tu naiđe na potoke koji su hitali, vidje ptice raspjevane u granju, drveće bremenito plodovima, koje je raslo u parovima ili odvojeno. On se najede plodova i napi iz potoka, pa pođe naprijed i ugleda nešto bijelo u daljini. Zaputi se prema onom što je vidio i kada stiže tamo, vidje da je to nepristupačan i utvrđen dvorac, te mladić stiže na kapiju dvorca koja je bila zatvorena. Sjedio je pred kapijom tri dana i najzad se ona otvori, pa izađe jedan sluga koji ugleda Unsulvudžuda kako sjedi, te ga upita:
- Odakle si i ko te je doveo ovamo?
- Ja sam iz Isfahana. Plovio sam morem s trgovačkom robom. Razbila se lađa na kojojsam plovio i valovi me izbaciše na ovaj otok.
Sluga zaplaka, zagrli ga i reče:
- Neka te Allah poživi, prijatelju! I ja sam iz Isfahana. Imam tamo amidžičnu koju sam volio još od malih nogu. Našu zemlju osvojiše jači od nas, pa me oteše zajedno s ostalima još dok sam bio mali. Uškopiše me i prodadoše kao evnuha i sada sam, eto, u takvom stanju...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

376. noć
Kada nastupi tri stotine sedamdeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je evnuh koji je izašao iz al-Vardinog dvorca kazivao Unsulvudžudu o svemu što mu se dogodilo, zaključujući:
- Ljudi koji su me oteli uškopiše me i prodadoše kao evnuha i sada sam, eto, u takvome stanju.
Potom evnuh uvede mladića u dvorište i čim uđe, Unsulvudžud ugleda veliko jezero oko koga je raslo drveće i žbunje, a u dvorištu je bilo ptica u srebrenim kafezima sa zlatnim vratima. Kafezi su bili obješeni na grane, a ptice u njima su cvrkutale slaveći Gospoda.
Unsulvudžud priđe prvoj ptici, pogleda je pažljivo i vidje da je to grlica. A ptica podiže glas ugledavši mladića i progovori:
- O, plemeniti!
Unsulvudžud se onesvijesti, a kada dođe k sebi, poče uzdisati i stihove kazivati:

Ah, grlice, jesi li kao i ja bezumna?
Govoreći: “Blagi!” moli onda Gospoda!

Kličeš li od zanosa da mi je znati, Ili strasti što u srcu zna prebivati!

Pjevaš li od bola što si dragog izgubila, Ili te zaboravio pa si se razboljela?

Jesi li bez ljubavi kao i ja ostala -
Okrutnost je znak da je ljubav minula?

Neka Allah čuva one što iskreno vole
Zaboravit ih neću makar im i kosti istruhle!

Nakon tih stihova, mladića uhvati vrtoglavica, a kada dođe k sebi, on priđe slijedećem kafezu u kome vidje goluba grivaša. Grivaš ga vidje, pa zaguka:
- O Vječni, neka Ti je hvala!
Unsulvudžud duboko uzdahnu i poče recitirati:

Golub mi reče sjetno gučući:
“Vječni, tugujem Tebi zahvaljujući.

Možda će me Allah u svojoj milosti S dragom mojom na putu sjediniti.

Gospodar mednih usta me posjetio
I strast u meni još veću pobudio. ”

A ja rekoh dok je vatra plamtjela
U srcu mome i dušu mi palila,

Niz obraze krvave suze mi tekle, Kao bujica niz lice se slivale:

“Svak' će ovdje nevolju iskusiti, A ja ću svoju nevolju podnijeti.

Bogom se kunem: kada me sastavi
Jednog svijetlog dana s mojom ljubavi

Da mile ugostim sve ću učiniti,
Jer smo tako s njima naviknuti,

I ptice će iz tamnica pustiti
I tugu ću radošću zamijeniti. ”

Kada izgovori stihove, mladić priđe trećem kafezu i vidje u njemu slavuja koji, ugledavši mladića, zacvrkuta, te Unsulvudžud izgovori stihove:

Nježni glas slavuja mi se dopada,
Jer podsjeća na glas ljubavnika što propada.

Ah, za ljubavnike imajte milosti Koliko noći nemirnih morali su bdjeti!

Kao da se od silne strasti stvaraju,
Pa zbog žala ni jutra ni sna nemaju.

Pamet izgubih zbog nje što me okovala, Ljubavlju i strašću za se me vezala.

Rekoh dok mi je suza suzu gonila:
“Dugim lancem suza mene si vezala.”

Dok daljina je sve dalja, čežnja mi sve veća je, Čežnja mi mira ne da i strpljenje nestaje.

Bude li sudba pravedna, ona će me sastaviti S dragom mojom i Allah će nas zakloniti.

Odjeću skinut ću da bi draga vidjela Kako me je rastanak i daljina iznurila.

Pošto izgovori te stihove, mladić priđe četvrtom kafezu i vidje u njemu bulbula koji tužno zapjeva ugledavši Unsulvudžuda, a mladić, čuvši njegovu pjesmu, proli suze i izgovori:

Divni glas bulbula u zoru ranu
Lijep je tako da ljubavnici zaborave strunu.

Unsulvudžud vam se na ljubav žali I jade ljubavne što su ga satirali.

Koliko puta smo napjeve slušali Što su ushitom željezo i kamen topili!

Jutrom nam je lahor pripovijedao O cvijetnim vrtovima koje je pohodio.

S ushićenjem smo udisati i slušali
Jutarnji poj i lahore što su ćarlijali;

Sjećali se voljenih koji su otišli, Te smo bujicama suze prolijevali.

U duši nam vreli plamen buknu, Zapali se od iskre jedne koja sijevnu.

Ne da Allah strasno zaljubljenima Da se vide i sastanu s voljenima.

Zaljubljeni jasno opravdanje imaju Koje samo pronicljivi ljudi razumiju.

Kada izrecitira stihove, mladić pođe malo naprijed i ugleda jedan lijep kafez da ljepšeg nije bilo, i kada mu priđe vidje u njemu divljeg goluba, veoma poznatog među pticama po tome što tuži o svojoj ljubavi. Na vratu je imao divno nanizanu dijamantsku ogrlicu. Mladić pažljivo zagleda goluba i uoči da smušen i zanesen čuči u svome kafezu. Vidjevši ga u takvom stanju, mladić zaplaka i izgovori stihove:

Pozdravljam te, o šumski golube, Brate ljubavnika i svih što se ljube!

I ja sam vitku gazelu zavolio
S pogledom što je britku sablju nadmašio.

Srce i duša mi u ljubavi izgaraju, Mršavost i bolest mi tijelom caruju.

Slatkog užitka ja sam se lišio I ugodnog sna sam se oslobodio.

Strpljenje i utjeha mene su napustili A ljubav i radost su me ophrvali.

Kako će mi život bez njih prijati
Kad će oni moja želja i cilj ostati?

Pošto Unsulvudžud izgovori te stihove...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

377. noć
Kada nastupi tri stotine sedamdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Unsulvudžud kazivao stihove, te se golub prenuo iz svoje obamrlosti slušajući recitaciju, pa je počeo gukati i tužiti, sve jače pjevajući i jecajući, tako da je malo falilo da pjevajući progovori. Kao da su o njegovim jadima kazani stihovi:

Ljubavniče, ti si me podsjetio Na vrijeme kad sam zaljubljen bio.

Na dragu čiju sam pojavu ljubio, Lijepu toliko da sam očaran bio.

Sa grane je tako divno pjevala Ni flauta joj nježnošću nije ravna bila.

Jedan lovac je mrežu svoju razapeo
Govoreći: “Kad bih u slobodu poletio!”

Za milost ja sam ga molio
Ne bi l' mi se kao ljubavniku smilovao.

Allah dragi njega je ustrijelio Jer me je grubo od drage odvojio.

U svojoj čežnji ću sve više plamtjeti Na vatri rastanka ja ću sagorjeti.

Bože koji štitiš strasne ljubavnike, Daj ljubavi i otkloni muke!

Kad bi me draga u kafezu vidjela
Ona bi se smilovala pa bi me pustila.

Nakon toga, Unsulvudžud se obrati svome prijatelju iz Isfahana:
- Kakav je ovo dvorac? Ko je u njemu i ko ga je sagradio?
- Sagradio ga je vezir toga i toga cara za svoju kćer bojeći se da je ne zadesi zlasudbina i nesretan slučaj. Smjestio je ovdje djevojku zajedno s njenom pratnjom.
Kapija dvorca otvara se samo jednom godišnje, kada se donose namirnice.
Unsulvudžud pomisli: “Dospio sam do svoga cilja, ali je dugo čekati!”
Što se tiče al-Varde, njoj nisu prijali piće ni hrana, ležanje ni spavanje. Njena strast je bivala sve jača, pa je obilazila dvorac, ali nigdje nije našla izlaza, pa zaplaka i poče recitirati:

Od dragog me bezdušno zatvoriše I bol da kušam oni me natjeraše.

Plamenom ljubavi srce mi zapališe Jer mi pogled od mog dragog odvratiše.

Zatočiše me u jednoj tvrđavi Sagrađenoj na otoku na pučini.

Da ga zaboravim ako su htjeli, Time su mi ljubav samo povećali.

Kako da ga zaboravim kad sve u meni Potrese se na njegov pogled jedini?

Cio dan provodim tugujući I noć bdijem o dragom misleći.

S mislima o njemu drugujem u samoći I da ću ga sresti sve se nadajući.

Da li će nakon svega - da mi je znati Voljom sudbe želja mi se ostvariti!

Pošto izgovori te stihove, djevojka se pope na terasu dvorca pa sveza oko sebe balbešku odjeću i poče se spuštati dok ne dosegnu zemlju. Imala je najgizdavije haljine na sebi, a oko vrata dijamantsku ogrlicu. Zatim pođe kroz šipražje i jaruge dok ne stiže do morske obale i ugleda jednog ribara u čamcu koji je plovio morem. I dok je ribar lovio, vjetar ga baci na otok, te se on osvrnu i ugleda al-Vardu na otoku. Ribar se uplaši i pobježe u čamcu. Djevojka ga poče dozivati dajući mu silne znake, a onda poče recitirati stihove:

Ribare, nemoj se zla bojati Ja sam žena kao ljudi svi!

Zar se nećeš mom pozivu odazvati I moju priču cijelu saslušati?

Bog te čuvao, smiluj se mojoj ljubavi Kad vidiš dragog kako žuri meni.

Volim dragog čije divno lice
Sjajem nadmašuje i mjesec i sunce.

Čim mu pogled vidi, gazela će reći:
“Tvoj rob sam ” - za blagost moleći.

Ljepota ispisa na njegovim obrazima Jedan redak s čudesnim porukama.

Na pravom je putu ko svjetlo ljubavi ugleda, A nevjernik je i bezbožnik ko zaluta.

Ah, možda će se moja molba uslišati
I sve jade ću svoje najzad naplatiti

Dijamantima i svakojakim rubinima.
Možda će mi dragi želju ispuniti,

Jer će mi se srce u ljubavi istopiti.

Ribar ču njene riječi, pa zaplaka i zakuka sjećajući se šta mu se dogodilo u mladosti, kada ga je ljubav bila savladala i strast ga mučila, kada je silno volio i ushićen bio i kada ga je plam ljubavi grijao, te on poče recitirati:

Tako mi strasti i očigledne nedužnosti:
Udari me bol, suze ne prestajem liti;

Oči mi bdiju u mraku mrklome I srce je nalik kremenu tvrdome.

Od malehna sam ljubav osjetio, Bol i nevolju sam odavno iskusio.

Cijelu dušu svoju ja sam zalagao Da bih se s dalekom dragom sastao.

U opasnost sam tada srljao misleći:
Možda ću ućariti nešto pazareći,

Jer pravilo je da ljubavnici dobivaju Kad naklonost voljenih kupuju.

Pošto izgovori stihove, ribar ukotvi čamac uz obalu i reče djevojci:
- Siđi u čamac i odvest ću te kamo god želiš.
Al-Varda se ukrca u čamac i ribar zaplovi, ali kada malo odmaknu od kopna, na čamac puhnu vjetar sa zadnje strane, te čamac brzo zaplovi dok putnicima obala ne izmače iz vida. Ribar nije znao kamo plovi, a vjetar je sve jače puhao tri dana. Onda se, voljom uzvišenog Allaha, smiri. Čamac je i dalje plovio dok ne stiže do jednoga grada na morskoj obali...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

378. noć
Kada nastupi tri stotine sedamdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je čamac s ribarom i al-Vardom doplovio do jednoga grada na morskoj obali i ribar je namjeravao ukotviti čamac kraj njega.
U gradu je bio jarosni car po imenu Dirbas koji je u to vrijeme sjedio sa svojim sinom u carskome dvorcu. Gledali su kroz prozor na more, pa ugledaše čamac koji zatim pažljivo osmotriše i vidješe u njemu djevojku nalik na mjesec na obzorju. U ušima je imala menđuše sa skupocjenim rubinima, a oko vrata vrijednu dijamantsku ogrlicu, te car shvati da je djevojka kćer nekog uglednika ili cara. On siđe iz dvorca na kapiju prema moru i vidje ukotvljeni čamac na obali. Djevojka je spavala, a ribar je bio zauzet privezivanjem čamca. Car probudi djevojku koja se prenu i zaplaka, te je car upita:
- Odakle si? Čija si kćer i zašto si došla ovamo?
- Ja sam kćer Ibrahima, vezira cara Šamiha, a došla sam zbog jednog čudnog razloga ipod neobičnim okolnostima.
I djevojka ispriča caru sve, od početka do kraja, ne bojeći ga se nimalo. Potom poče uzdisati i recitirati:

Oči mi ranjava suza, a tuga neobična Obuze me dok iz oka mi je tekla ona.

To je zbog prijatelja što mi se u duši nastani Zauvijek, a ne uspjeh se s njime zbližiti.

Crte lica mu divne, blistave i zanosne Ljepotom je nadmašio Turke i Arabljane;

Sunce i mjesec pred njim su se pognuli, Zaljubljeni i uljudni, njemu se priklonili.

Oči su mu čarolijom čudesnom osjenčene, Nad njima je luk odakle se strijela odapinje.

Ti kome sam moleći se sve kazao o sebi, Smiluj se onoj koju strast ljubavi ubi!

Ljubav me dovede tačno u tvoje dvorište, Pa slaba, a odlučna za poštovanje molim te.

Kada se na obalu plemenitih pristane,
Došljaci misle da zaštita treba da im pripadne.

Nado moja, sakrij bruku ljubavnika
I budi, Gospodaru, uzrok njihovog sastanka!

Nakon tih stihova, djevojka ispriča caru sve o sebi, pa opet poče roniti suze i kazivati stihove:

Živjesmo dok ne vidjesmo čuda ljubavi,
A kaže se: “Uvijek kao u redžepu živi!”{98}

Nije li čudno što jutrom kada pođoše
Mojim suzama u srcu mi plamen zapališe;

Što mi je iz očiju suza kao srebro teklo Pa mi na livadi lica zlato je niklo?

Kao da se šafran boja po njemu razlila S Jusufove košulje što se krvlju natopila.

Kada je car sasluša i uvjeri se da su je strast i ljubav obuzeli, reče joj:
- Ne boj se! Postigla si ono što želiš; moram te dovesti do tvoga cilja, do onoga što tražiš. Poslušaj sada moje riječi:

Kćeri uglednika, postigla si što si htjela ti:
Evo radosne vijesti i nemoj se bojati -

Danas ću blago sakupiti pa ga poslati Šamihu, a vitezovi će ga pratiti.

Poslat ću vreće mošusa, a bit će i svila, Poslat ću mu zlata i srebra bijela.

Da, u pismu svome ja ću mu kazati Da ću mu zet biti i s njim se oroditi.

Sav trud svoj ja ću uložiti
Neće li se tvoja želja brzo ostvariti.

Dugo sam ljubav kušao i tako je iskusio, Te razumijem svakog ko je čašu ljubavi ispio.

Car izgovori stihove, pa ode svojoj vojsci, pozva vezira kome spremi nebrojeno blago i naredi mu da ga nosi caru Šamihu, te reče:
- Moraš mi dovesti od njega čovjeka po imenu Unsulvudžud. Reci caru: “Car hoće dauda kćer za Unsulvudžuda, tebi bliskog čovjeka, i zato ga moraš sa mnom poslati da bi se vjenčala u carevini svoga oca.”
Car Dirbas napisa pismo caru Šamihu takve sadržine, dade ga svome veziru i još jednom mu naglasi da obavezno dovede Unsulvudžuda, te mu reče:
- Ne dovedeš li ga, skinut ću te s položaja!
- Slušam i pokoravam se - odgovori vezir, pa sa darovima ode caru Šamihu.
Pošto stiže tome caru, vezir mu uruči selam cara Dirbasa, pa mu predade pismo i darove koje je donio. Car ga vidje i pročita pismo naišavši u njemu na ime Unsulvudžuda, te gorko zaplaka i reče veziru-poslaniku:
- Gdje je Unsulvudžud? Otišao je i ne znamo gdje se nalazi. Dovedi mi ga, pa ću tidati poklone veće od onih koje si donio!
Car je zatim ronio suze recitirajući stihove:

Vratite mi miloga,
Bogatstvo mi ne treba;

Ja neću darova, Dragulja ni bisera.

Kod mene je bio kao mjesec puni Lijep kao dar nebeski.

Od svih on bolji i ljepši je Ni srndać ravan mu nije.

Stas mu je kao grana vita
Što je plodovima bremenita,

Al' karakter ima koji grana nema, Te razum plijeni svim ljudima.

Kao dijete sam ga odgajao, Pazio ga i njegovao.

Zbog njega sad, evo, tugujem I samo njemu misli upućujem.

Onda se car obrati veziru koji je donio darove i pismo:
- Idi svome gospodaru i reci mu da je već godina dana otkako je Unsulvudžud otišao,a njegov gospodar ne zna kamo je otišao, niti ima kakvih vijesti o njemu.
- Gospodaru - na to će vezir - moj car mi je rekao da će, ne dovedem li mu ga, skinutime s vezirskog položaja i da ne dolazim u njegov grad. Kako onda mogu poći bez njega?
Tada se car Šamih obrati svome veziru Ibrahimu:
- Pođi s njim i povedi grupu ljudi pa svuda tražite Unsulvudžuda.
- Slušam i pokoravam se - odgovori vezir Ibrahim, pa uze grupu svojih ljudi i pođe u društvu vezira cara Dirbasa, te se dadoše u potragu za Unsulvudžudom...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

379. noć
Kada nastupi tri stotine sedamdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ibrahim, vezir cara Šamiha, poveo grupu ljudi i pošao u društvu vezira cara Dirbasa, te da su se dali u potragu za Unsulvudžudom.
Kad god bi naišli pored beduina ili sjedjelačkog stanovništva, raspitivali su se za Unsulvudžuda:
- Da li je pored vas prošao taj i taj čovjek, koji izgleda tako i tako? - a ljudi su odgovarali:
- Ne poznajemo ga.
Raspitivali su se po gradovima i selima, tražili ga po ravnicama i jarugama, po stepama i pustinjama, dok ne stigoše na morsku obalu. Tu nađoše lađu, ukrcaše se i zaploviše dok ne stigoše do Otoka majke bez djeteta i tada vezir cara Dirbasa upita vezira Ibrahima:
- Zašto je ovo brdo nazvano tako?
- Zato što je u davna vremena bila jedna žena-džin iz Kine. Ona je zavoljela čovjeka istrast ju je obuzela. Međutim, bojala se da joj ne učine nešto nažao njeni rođaci. Kada je obuze još veća ljubav, ona potraži neko mjesto na zemlji gdje bi se mogla skloniti od rođaka i nađe ovo brdo odsječeno od ljudi i džina, i na koje ne dolazi nijedan čovjek, niti džini. Dakle, ona zgrabi svoga dragog i donese ga na otok, pa poče odlaziti svojima i krišom se vraćati njemu. Dugo je tako radila dok nije izrodila s njim više djece na otoku. Svi trgovci i putnici koji su plovili oko otoka čuli su plač djece, kao i plač majke koja je ostala bez njih, odnosno koja ih je izgubila. Tada su govorili: “Je li ovdje neka žena ostala bez djeteta?”
Vezir cara Dirbasa zabezeknu se priči, a onda nastaviše put, te stigoše do dvorca. Pokucaše na vrata i ona se otvoriše, pa se pojavi jedan sluga koji prepozna Ibrahima, vezira cara Šamiha, i poljubi mu ruke. Onda vezir uđe i u dvorištu ugleda jednog sirotog slugu koji je bio, zapravo, Unsulvudžud.
- Odakle je ovaj? - upita vezir.
- To je jedan trgovac čija imovina je potonula, a on se spasio, ali je izgubljen.Vezir ga ostavi i pođe u dvorac, ali ne nađe ni traga od svoje kćeri, pa upita djevojke koje su tu bile. One mu rekoše:
- Ne znamo kako je otišla. S nama je provodila malo vremena.Vezir zaplaka i izgovori stihove:

O, kućo u kojoj je jato ptica pjevalo, Na čijem je pragu cvijeće cvjetalo!

Gonjen čežnjom do nje dođe onaj što voli, Vidje da su joj kapije otvorili.

Da mi je znati gdje mi se duša izgubila Iz kuće što bez gospodara je ostala!

U toj kući sve je bilo raskošno I vratari su imali porijeklo znamenito.

U tanahnoj odjeći bili su prefinjeni Da mi je znati gdje su domaćini!

Kada završi pjesmu, vezir se nastavi jadati i tužiti, pa uzviknu:
- U Božijem određenju nema nikakvog lukavstva, niti se sudbina može izbjeći! Zatim se vezir pope na dvorac i nađe balbečku odjeću koja je bila privezana za puškarnice dvorca i dosezala je do zemlje. On shvati da se djevojka na tome mjestu spustila i otišla kao osoba u nevolji i skitnica. Zatim se osvrnu i ugleda na krovu dvije ptice - gavrana i sovu. Shvaćajući da su to ptice zloslutnice, vezir poče uzdisati i recitirati:

U kuću mile uđoh u velikoj nadi:
Kad vidim njene tragove, minut će me jadi,

Al' milu ne vidjeh, već vidjeh na kućnom krovu Dvije ptice zloslutnice - gavrana i sovu.

I sudba mi reče: “Okrutan si bio
Kad si zaljubljene jedno s drugim rastavio!

Sada kušaj bol koji su oni kušali;
Te izmeđ' suza i vatre živeći cvili!”

Onda vezir siđe sa dvorca tugujući i naredi slugama da se popnu na brdo i da traže svoju gospodaricu. Sluge postupiše po naređenju, ali je ne nađoše.
Toliko o njima.
Što se tiče Unsulvudžuda, on se uvjeri da je al-Varda otišla, pa poče vikati iz svega glasa i pade u nesvijest. Kako ostade dugo u nesvijesti, ljudi pomisliše da je pao u trans u kome se utapa u ljepotu Gospoda.
Pošto vezir cara Dirbasa izgubi nadu da će naći Unsulvudžuda i vidjevši da je srce vezira Ibrahima skrhano zbog gubitka kćeri, on htjede poći caru Dirbasu i uputiti se u svoju zemlju, bez obzira što nije postigao cilj zbog kojeg je krenuo na put. Vezir Ibrahim, otac al-Varde, poče se opraštati s njim, a Dirbasov vezir mu reče:
- Želim povesti ovog sirotana, možda će uzvišeni Allah dati da se carevo srce smilujena me, jer mladića je ionako Allah uzeo sebi. Kasnije ću ga poslati u Isfahan koji je blizu naše zemlje.
- Radi kako ti je volja - reče vezir Ibrahim, pa svaki pođe u svoju zemlju, a Dirbasovvezir povede Unsulvudžuda...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

380. noć
Kada nastupi tri stotine osamdeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir cara Dirbasa poveo Unsulvudžuda kome je svijest bila pomućena. Nosili su ga tri dana obeznanjena i natovarena na mazge, tako da nije ni znao da ga nose.
Kada dođe k sebi, Unsulvudžud upita:
- Gdje se nalazim?
- Ti si s vezirom cara Dirbasa - odgovoriše mu, pa odoše veziru i obavijestiše ga daje mladić došao k sebi. Vezir mu posla đulsiju i šerbe, pa ga napojiše i vratiše u život.
Onda su putovali bez zastoja dok ne priđoše gradu cara Dirbasa, te car poruči veziru:
- Ako nije s tobom Unsulvudžud, ne dolazi mi u grad!
Vezir pročita carevu naredbu i bi mu teško zbog toga. On nije znao da je al-Varda kod cara, niti je znao zašto ga je car poslao po Unsulvudžuda. Također nije znao zašto se car želi oroditi s carem Šamihom, a Unsulvudžud nije slutio kamo ga vode, niti da je vezir poslat da njega traži. Vezir pak nije znao da je upravo to Unsulvudžud.
Helem, kada vezir vidje da je Unsulvudžud došao k sebi, reče mu:
- Car me je poslao jednim poslom koji nisam obavio i kada je saznao da stižem,uputio mi je pismo u kome kaže: “Ako nisi obavio zadatak, ne ulazi mi u grad.” - A šta je to trebalo caru? - upita mladić. Onda mu vezir sve ispriča, a Unsulvudžud ga je tješio:
- Ne boj se! Pođi caru i povedi mene, a ja ti jamčim da će Unsulvudžud doći.
Vezir se obradova mladićevim riječima pa reče:
- Je li istina to što kažeš?
- Jest - odgovori Unsulvudžud, a vezir uzjaha konja i povede mladića caru koji upitavezira:
- Gdje je Unsulvudžud?
- Care - na to će mladić - ja znam gdje je Unsulvudžud.
Car reče mladiću da priđe bliže, pa ga upita:
- Gdje se nalazi?
- On je sasvim blizu - odgovori mladić. - Kaži mi šta želiš od njega i ja ću ti gadovesti.
- Vrlo rado, ali to zahtijeva da budemo sami - odgovori car pa naredi ljudima da odu,a on se sa Unsulvudžudom odvoji na jedno osamljeno mjesto i car ispriča mladiću cijelu priču, od početka do kraja. Unsulvudžud mu reče:
- Donesi mi gizdavu odjeću i obuci me, a ja ću ti uskoro izručiti Unsulvudžuda.
Car donese sjajnu odjeću koju mladić obuče, pa se predstavi:
- Ja sam Unsulvudžud, na žalost zlobnicima.
Zatim mladić poče kao strijelama pogađati srca pogledima i recitirati:

Uspomene na dragu u samoći sa mnom druguju.
I premda je daleko moju samotnost razgaljuju.

Samo su suze u mojim očima I kad poteku lakše mi je u prsima.

Moja čežnja je velika da joj ravne nema, Moja ljubav je pravo čudo nad čudima.

Noću bdijem, oka ne mogu sklopiti, U ljubavi ću između vatre i raja juriti.

Svoju divnu trpeljivost ja sam izgubio Pa sam u sve veću ljubav i jad tonuo.

Tijelo mi vehne zbog bolnog rastanka, Čežnja promijeni izgled i opis moga lika.

Suze mi oči počinju ranjavati, A nisam u stanju suzu vratiti.

Srce sam izgubio i ne mogu se ničeg dosjetiti Dokle će mi jedan bol drugi sustizati?

Moje srce i kosa jednako su osijedjeli Zbog kraljice ljepote kakvu niste vidjeli.

Oni nas nagnaše da se rastanemo, A ne žele da se ikad više sastanemo.

Ah, da li će nakon daljine i rastanka Sudbina me udostojiti ljubavnoga sastanka?

Da li će zatvoriti knjigu koju je otvorila
Da bi rane sastankom i radošću zacijelila?

Da li će mi draga za stolom boraviti, Hoće li radosti sjete zamijeniti?

Kada Unsulvudžud izgovori stihove, car mu reče:
- Allaha mi, vi se iskreno volite, vi ste na nebu ljepote dvije sjajne zvijezde; vašaljubav je čudesna; vaš slučaj je neobičan!
Potom car ispriča al-Vardin slučaj u cjelosti, a mladić upita:
- Gdje je ona, čestiti care?
- Ona je sada kod mene - odgovori car koji pozva kadiju i svjedoke i vjenča djevojku s mladićem kome ukaza sve počasti i obasu ga dobročinstvima.
Nakon toga, car Dirbas posla izaslanika caru Šamihu obavještavajući ga o svemu što mu se dogodilo sa Unsulvudžudom i al-Vardom. Car Šamih se plaho obradova i posla caru Dirbasu pismo u kome je pisalo: “Pošto je brak zaključen kod tebe, svadba i prva bračna noć treba da bude kod mene.”
I car Šamih opremi deve, konje i ljude, i posla po Unsulvudžuda i al-Vardu. Kada stiže pismo caru Dirbasu, on im darova veliko blago i posla ih u pratnji velikog broja vojnika koji ih dovedoše do njihovog grada. Pošto mladenci stigoše, bi svetkovina od koje ljudi veću nisu vidjeli. Car Šamih okupi sve svirače i pjevače, i priredi pir koji potraja sedam dana, a svakog dana bogato je darivao ljude i činio im dobročinstva. Onda Unsulvudžud odvede djevojku u đerdek, pa se zagrliše i sjedoše plakati od silne radosti i veselja, te al-Varda kaza ove stihove:

Dođe radost, te sjete i brige odnese I uprkos radosti mi opet nađosmo se.

Na nas puhnu lahor zbliženja mirisavi
Pa nam srce, duše i tijela opet oživi,

I sjaj prijateljstva nad nama bijesnu I bubnjevi biju šireć' vijest radosnu.

Ne mislite da sad od tuge plačemo, Već od radosti mi suze sad lijemo.

Silne strahote smo podnijeli i ispratili, Nemirno more bola mi smo podnijeli.

U času sastanka sve smo zaboravili Sve strahote zbog kojih smo osijedjeli.

Kada djevojka završi pjesmu, oni se zagrliše, i grlili su se sve dok svijest ne izgubiše...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

381. noć
Kada nastupi tri stotine osamdeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam sretni care, da su se Unsulvudžud i al-Varda, kada se sastadoše grlili neprestano dok se nisu obeznanili uživajući u susretu. Pošto se pribraše, Unsulvudžud izgovori stihove:

Ništa mi slađe u noćima ljubavnim Nego kad omrknem s dragim pravednim.

Od sada smo mi zauvijek zajedno I čas rastanka prošao je konačno.

Sada sudbina prema nama hita Pošto nam je bila leđima okrenuta.

Sreća nam daje svoje stijegove I nudi da pijemo pehare blistave.

Sastasmo se i na nevolju se žalimo, Na noći u kojima tugu kušamo.

Zaboravismo sve što je prošlo, gospodo Milostivi nam oprosti što je minulo.

Divan li i ugodan život živimo
I svakim susretom sve više se volimo!

Nakon tih stihova, oni se opet zagrliše, pa legoše osamljeni. Razgovarali su, poeziju recitirali, fine priče pričali, dok ne utonuše u more strasti, i tako provedoše sedam dana ne znajući kada je noć, a kada dan, obuzeti silnom radošću i veseljem. Tih sedam dana bijaše kao jedan jedini dan, poslije kojeg drugog dana i nema. Ne bi znali da je sedmi dan nastao da ne dođoše robinje sa instrumentima. Al-Varda se nije mogla načuditi, pa izgovori stihove:

U inat zlobnicima i uhodama mnogim Postigoh što sam željela sa svojim dragim:

Najzad se sastasmo i zagrlismo,
Na svilu zlatotkanicu padosmo,

Na kožnu postelju koja je napunjena Mehkim perjem ptica porijekla neobična.

Vina neću jer sada mogu piti, Sokovima ljubavi mogu se sladiti.

Zbog slasti sastanka ja i dragi ne znamo, Blisko od dalekog ne možemo da razaznamo.

Sedam noći tako smo proveli
I gle čuda - nismo ni osjetili.

Čestitajući tu nedjelju, vi recite:
“Neka Allah da s dragim da ostanete!”

Pošto djevojka završi pjesmu, Unsulvudžud je poljubi više od stotinu puta, pa izgovori stihove:

Uz čestitke dođe dan radosni,
Dođoše ljubavnici rastanka spašeni.

Draga me zabavi slatkim pričama,
I napoji me pitkim besjedama

Tako da me piće njeno ošamutilo, Te legosmo, a srce mi se uzbudilo.

I dalje smo pili pjesme pjevajući
I u silnoj radosti svojoj ne znajući

Kada dan počinje, a kada prestaje Sastanak s dragim sretan neka je!

Dragi mi gorčinu rastanka ne poznaje, Gospod njega kao i mene usrećuje.

Kad mladić završi pjesmu, oni ustadoše, izađoše iz odaje i počeše ljude obasipati poklonima. Onda al-Varda naredi da joj pripreme hamam, pa reče Unsulvudžudu:
- Očinji vide, hoću da te vidim u hamamu gdje ćemo biti sami, bez ikoga.
Zatim je njihova radost postajala još veća, dok je al-Varda izgovarala stihove:

O, ti što odavno vladaš mnome A novo nije od pomoći starome!

O, ti što te niko ne može zamijeniti,
Kraj tebe prijatelja neću poželjeti;

Pođimo u hamam, oka mog svjetlosti, I usred pakla džennet ćemo vidjeti.

Po grani aloje mi ćemo ga slijediti
A miris će nas u sveopćoj vlagi zapahnuti.

Tad sudbini ćemo grijehe oprostiti I Milostivom Gospodu se zahvaliti.

Kad te u banji vidim ja ću kazati:
“Prijatno, dragi, uz sve blagodati!”

Pošto djevojka izgovori pjesmu, oni ustadoše pa odoše u hamam u kome su se grlili. Onda se vratiše u dvorac gdje su uživali u najvećoj radosti dok im ne dođe Rušiteljica Užitaka i Razbijačica Skupova.
Slava Onome koji se ne mijenja i koji je vječan! Njemu se sve vraća.

PRIČA O ABU NUVASU I HARUNU AR-REŠIDU
Priča se da je pjesnik Abu Nuvas jednoga dana ostao sam u dvoru i pripremao jednu raskošnu odaju u koju je donio raznovrsna jela i poslastice kakva se samo poželjeti mogu. Zatim pjesnik izađe da prošeta i potraži prikladnoga gosta za tu odaju, i pri tome je govorio:
- Bože moj, Gospodaru, molim te da mi dovedeš nekoga prikladnog za onu odaju, nekog s kim mogu danas objedovati!
Nije valjano ni izgovorio te riječi, kad ugleda tri golobrada lijepa mladića, kao da su džennetska djeca. Bili su različitog tena, ali su bili jednako čudesno lijepi. Njihovi udovi su budili nadu, kao što pjesnik reče:

Prolazeći kraj golobradih mladića, ja sam rekao:
“Baš sam vas zavolio”, a jedan je odgovorio:

“Spadate li u darežljive i bogate?”
“Bogat sam, ” rekoh, a oni će: “To dobit ćete.”

Abu Nuvas je praktikovao da se sa lijepim mladićima zabavlja i ushićuje, te da ubire ruže njihovih svježih obraza, kao što pjesnik reče:

I starac stari ima nagon prema mladosti:
Voli mladiće i želi se zabaviti;

Ujutro je s mladićem iz Mosula nedužnoga A poslije spominje onog iz Alepa, ne drugoga.

Dakle, Abu Nuvas priđe tim mladićima, pozdravi ih, a oni mu uzvratiše na najljepši način i iskazujući poštovanje. Zatim htjedoše poći jednim putem, ali ih pjesnik zaustavi stihovima:

Nemojte drugome trčati,
U mene je blago veliko -

Divno piće mogu vam nabaviti
Što ga sprema umijeće manastirsko.

Pečenja imam ovunjskoga,
Čak i ptica svake vrste;

Jedite i pijte vina rujnoga, Drevnog kao da je od pozlate.

Jedan s drugim ljubav vodite, A moju čunu izmeđ' sebe stavite!

Pjesnik zavede mladiće svojim stihovima, te oni osjetiše sklonost da ga zadovolje i odgovoriše mu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

382. noć
Kada nastupi tri stotine osamdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abu Nuvas zaveo mladiće svojim stihovima, te oniosjetiše sklonost da ga zadovolje i odgovoriše mu:
- Sa zadovoljstvom.
Zatim pođoše s pjesnikom njegovoj kući i u jednoj odaji zatekoše sve što je opisao u stihovima. Sjedoše da jedu i piju, da se naslađuju i sviraju, te zatražiše da Abu Nuvas presudi koji od njih je ljepši i dražesniji, koji ima ljepši struk i skladniju građu. Abu Nuvas pokaza na jednog od njih pošto ga prije toga dva puta poljubi, pa izgovori stihove:

Za madež na obrazu njegovom dušu ću dati, Al' otkud mi novac da bih ga mogao kupiti?

Slava Onom ko mu obraz od malja očisti I svu ljepotu u taj njegov madež smjesti!

Potom pokaza drugog poljubivši ga u usta i izgovori stihove:

Dragi moj ima madež na obrazu svome
Kao mošus što je na komforu sjajnome;

Oko mi se zadivi čim ga ugleda,
A madež reče: “Blagoslovite Muhammeda!”{99}

Onda pjesnik pokaza trećeg mladića koga poljubi deset puta i kaza stihove:

U srebrenoj čaši topi zlato momče fino, Taj mladić kom je ruke obojilo vino.

S čašom i peharnicima je kružio, A pogled je na drugu dvojicu uperio.

Srndać fini, to prelijepo Turče, Slabine mu brdo Hunejn privlače!

Kad bi se moja duša u Bagdadu nastanila, Srce bi mi njih dvojica pokretala.

Jedna ljubav bi me u Dijerbekr vodila,
A druga bi me u zemlju dviju džamija povukla.

Svaki mladić popi po dva pehara, a kada dođe red na Abu Nuvasa, on uze pehar i kaza stihove:

Ne uzimaj vino osim iz ruku jedne gazele Čije su nježnost i tanahnost na vino ličile.

U vinu se istinski jedino onda uživa Kad ga mladić blistavih obraza naliva.

Onda Abu Nuvas ispi svoju čašu pa poče kružiti po kući, a kada ponovo dođe red na njega, ponese ga radost, te on kaza stihove:

Drug za stolom pehar nek ti bude, Pehari nek se sustižu i neka se slijede.

Iz ruke slatkoustog, čudesno lijepoga,
Nalik na mošus il' voće kad ga vidiš usnuloga,

Samo iz ruku tog srndaća uzimaj vina A draže mi je sladiti se njegovim obrazima.

Kada alkohol omami Abu Nuvasa toliko da nije znao gdje mu je glava, a gdje noge, on se nagnu prema mladićima, pa ih poče ljubiti, grliti, preplitati svoje noge s njihovima, ne mareći za grijeh i sramotu, već recitirajući:

Potpuno uživam samo s mladićima Što piju u društvu s ljepotanima.

Jedan od njih počinje da pjeva
A drugi mu s peharom u ruci nazdravlja.

Kad osjetim potrebu da poljubim, Ja jednoga u usta cjelivam.

Blaženi bili! Kako je dan ugodan s njima I čudesan li je sa izvrsnim slastima!

Ispijamo vino i bistro i miješano Pod uvjetom: ko zaspi da ga tucamo.

Dok su se oni tako zabavljali, neko zalupa na vrata. Pustiše došljaka unutra i kada uđe, vidješe da je to zapovjednik pravovjernih Harun ar-Rešid. Svi skočiše na noge pa poljubiše zemlju pred njim, a Abu Nuvas se otrijezni iz strahopoštovanja prema halifi koji se obrati pjesniku:
- Abu Nuvase!
- Evo me, zapovjedniče pravovjernih, Allah ti pomogao!
- Šta se ovo događa? - upita halifa.
- Nesumnjivo je situacija takva da ne treba ni pitati - odgovori Abu Nuvas.
- Abu Nuvase - na to će halifa - molio sam Allaha da me posavjetuje pa sam te postavio za kadiju podvodača.
- Da li ti je drago zbog toga postavljenja, zapovjedniče pravovjernih?- Jest.
- Imaš li onda kakvu predstavku da mi podneseš, zapovjedniče pravovjernih? - upitapjesnik, a halifa se naljuti, pa ode pucajući od bijesa.
Kad pade noć, zapovjednik pravovjernih je provede ljuteći se na Abu Nuvasa koji, međutim, provede noć u sjajnom raspoloženju i radosti.
Kad osvanu jutro i granu sunce, Abu Nuvas okonča sjedeljku i otpusti mladiće, pa odjenu svečano ruho i izađe iz kuće uputivši se zapovjedniku pravovjernih. Halifa je imao običaj da poslije raspuštanja carskog vijeća odlazi u odaju za prijem u koju zatim poziva pjesnike, svoje sabesjednike, muzičare, te oni svi posjedaju na svoja mjesta ne griješeći u tome. Kada halifa toga dana dođe iz divana u odaju za prijem, on pozva sagovornike i reče im da zauzmu svoja mjesta. Onda stiže Abu Nuvas i htjede da sjedne na svoje mjesto, a halifa pozva oružnika Mesrura i naredi mu da svuče Abu Nuvasa, te da mu na leđa priveže magareće sedlo, da mu na glavu stavi ular, a na zadnjicu podrepnjak, pa da ga tako voda po odajama robinja...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

383. noć
Kada nastupi tri stotine osamdeset i treća noć ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je zapovjednik pravovjernih naredio oružniku Mesruru dasvuče Abu Nuvasa, te da mu na leđa priveže magareće sedlo, da mu na glavu stavi ular, a na zadnjicu podrepnjak, pa da ga tako voda po odajama robinja, po haremu i ostalim mjestima da bi ga ismijavali, a nakon toga da mu odsiječe glavu i donese je. - Slušam i pokoravam se - reče Mesrur i uradi kako mu je halifa naredio. On poče vodati pjesnika po ženskim odajama kojih je bilo koliko i dana u godini.
Abu Nuvas ispade smiješan i ko god ga je vidio davao mu je novac, tako da se vrati s punim džepom novaca. I dok se to s njim događalo, naiđe Džafer al-Barmakid i uđe halifi, a bio je odsutan zbog nekog važnog posla za zapovjednika pravovjernih. Džafer ugleda Abu Nuvasa u takvom stanju, prepozna ga i uskliknu:
- Abu Nuvase!
- Evo me, gospodaru! - odazva se pjesnik.
- Šta si zgriješio, pa te snađe takva kazna?
- Sva moja greška je u tome što sam gospodinu halifi poklonio svoje najljepše stihove,a on mi je darovao svoju najljepšu odjeću.
Kada to ču zapovjednik pravovjernih, nasmija se od sveg srca koje bijaše puno gnjeva i srdžbe, te mu oprosti i naredi da mu daju punu kesu novaca.



ANEGDOTE O VELIKODUŠNIMA, PRIJAZNIMA I PRIVRŽENIMA
Priča o čovjeka iz Basre i njegovoj robinji
Priča se da je neki čovjek iz Basre kupio robinju koju je lijepo obrazovao, obučio je i plaho volio. Potrošio je sav novac uživajući i veseleći se s njom, tako da je ostao bez ičega. Kada mu dojadi život u bijedi, robinja mu reče:
- Gospodaru, prodaj me jer ti je potreban novac, a meni je žao što si u tako jadnom stanju. Ako me prodaš i počneš trošiti novac koji dobiješ za me, bit će bolje nego da ostanem kod tebe. Možda će ti Allah pomoći da staneš na noge.
Zbog teškog položaja u kome se našao, gospodar pristade na to, pa uze djevojku i odvede je na trg. Posrednik je ponudi emiru Basre koji se zvao Abdullah ibn Muammer at-Tajmi. Djevojka se svidje emiru, te je on kupi za pet stotina dinara i dade novac njenom gospodaru koji, primivši novac, htjede poći, a djevojka zaplaka i izgovori stihove:

Nazdravlje nek ti je novac koji si dobio, A meni si samo jad i brigu ostavio.

Duši svojoj velim koja se tuzi predala:
Dodao il oduzeo - dragog si izgubila!

Kada gospodar ču njenu recitaciju, on duboko uzdahnu i poče kazivati stihove:

Ako u ovome lukavstvo ne koristi I ako smrt samo ostaje - oprosti.

I jutrom i uvečer nje ću se sjećati, Teška srca s njom ću besjediti.

Pozdravljam te, al' se ne možemo posjećivati Samo voljom Ibn Muammera možemo se sastati.

Kada Abdullah ibn Muammer ču stihove i vidje njihovu tugu, on reče:
- Allaha mi, neću dopustiti da se mojom zaslugom rastanete, jer mi je jasno da se
volite. Uzmi i novac i djevojku, čovječe, i neka vas Allah blagoslovi. Rastanak teško pada ljubavnicima.
Poljubiše mu ruku oboje, pa odoše i ostadoše zajedno dok ih smrt ne rastavi.
Slava Onome koga smrt ne može sustići!
Priča o uzritskom ljubavniku i njegovoj dragoj
Priča se da je u plemenu Banu Uzra bio jedan oštroumni čovjek koji nijedan dan nije provodio bez ljubavi. Desi se da zavoli jednu lijepu ženu u naselju i nekoliko dana joj je slao pisma, ali je ona bila gruba prema njemu izbjegavajući ga dok čovjeka ophrvaše ljubav i strast, te se on veoma razbolje i dopade postelje. Nije mogao spavati, tako da ljudi shvatiše o čemu se radi i pronese se glas o njegovoj ljubavi... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

384. noć
Kada nastupi tri stotine osamdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je čovjek pao u postelju, ali mu san nije dolazio na oči, teljudi shvatiše o čemu se radi i pronese se glas o njegovoj ljubavi. Bolest mu se pogoršavala i bol je bivao sve jači, tako da zamalo nije umro. Njegovi i njeni rođaci počeše je moliti da ga obiđe, ali je ona odbijala sve dok se čovjek ne suoči sa smrću. Ženu obavijestiše o tome, te se ona sažali i podari ga posjetom. Čim je čovjek vidje, oči mu zasuziše, te on skrhana srca poče recitirati:

Kad me mrtva budu nosili, života ti
(Četiri čovjeka će me na ramenima nositi)

Hoćeš li za njima poći i pozdraviti Mezar u kome ću mrtav počivati?

Žena gorko zaplaka kada ču njegove riječi, pa reče:
- Allaha mi, nisam znala da si toliko zaljubljen da si se suočio sa smrću! Da sam toznala, pomogla bih ti i naslađivala bih se tvojom blizinom. Na te riječi, čovjek proli suze kao kišu i izgovori stihove:

Ona dođe kada se smrt ispriječi međ' nama Htjela bi biti sa mnom, ali koristi nema.

Nakon toga, čovjek jauknu i izdahnu, a žena pade po njemu ljubeći ga i plačući. Plakala je do besvijesti, a kada dođe k sebi, ona ostavi u amanet svojoj familiji da je ukopaju u njegovu grobnicu kada umre.
I lijući suze, žena je recitirala:

Na zemlji smo tako slatko živjeli, Svome domu i domovini dika smo bili.

Zla sudbina ipak nas rastavi
I u zemljinoj utrobi hoće da nas sastavi.

Pošto izgovori stihove, žena briznu u plač ne prestajući dok ne izgubi svijest. Tri dana je bila obeznanjena, a onda preminu i ukopaše je u grobnicu uzritskog ljubavnika.
To je jedna od čudesnih stvari u ljubavi.
Priča o jemenskom veziru i njegovom bratu
Priča se da je gospodin Bedruddin, jemenski vezir, imao čudesno lijepog brata i da je mnogo brinuo o njemu. Bedruddin poče tražiti nekoga ko će ga poučavati, te nađe jednog dostojanstvenog šejha, krepkog i pobožnog, pa ga smjesti u kuću koja se nalazila pored njegove kuće. Šejh provede nekoliko dana u toj kući odlazeći svakog dana u kuću gospodina Bedruddina da poučava njegovog brata, a zatim se vraćao svojoj kući.
U šejhovom srcu se zače ljubav prema mladiću. Njegova ljubav bivala je sve veća, te on jednoga dana odade mladiću svoja osjećanja, a mladić ga upita:
- Kakvim lukavstvom da se poslužim kad ni danju ni noću ne mogu ostaviti brata, jerje, kao što vidiš, stalno uza me.
- Moja kuća se nalazi pored vaše kuće - reče šejh. - Kada tvoj brat zaspi, možeš ustatii poći u zahod, a ljudi će misliti da spavaš. Onda se popni uza zid, a ja ću te dočekati s druge strane. Ostani kod mene nakratko, pa se vrati, tako da tvoj brat ništa ne osjeti.
- Drage volje - pristade mladić.
Kasnije šejh pripremi mnoštvo lijepih stvari dostojnih mladićevog ranga.
Što se tiče mladića, on pođe u zahod i pričeka da mu brat zaspi. Prođe jedan dio noći i brat mu utonu u san, te mladić pođe do zida i zateče šejha kako stoji čekajući ga. On pruži mladiću ruku, pa ga povede u odaju. Bila je to noć punog mjeseca. Njih dvojica su sjedjeli i razgovarali ispijajući čaše vina. Onda šejh poče pjevati, dok ih je puni mjesec obasjavao.
Sjedjeli su neko vrijeme u radosti i veselju, uživajući u sreći i blaženstvu koje pamet pomućuje i koja se ne da opisati. U to vrijeme probudi se gospodin Bedruddin i kad ne vidje brata ustade preplašen, ugleda otvorena vrata i izađe. Načuvši tihi razgovor, on se pope uza zid na terasu, pa vidje upaljeno svjetlo u šejhovoj kući. Bedruddin proviri iza zida i vidje njih dvojicu s čašom koja je kružila. Šejh osjeti prisustvo Bedruddina, dok mu je čaša bila u ruci, pa zasvira i zapjeva:

Vinom svojih usta mladić me napajao, Brčićima i ostalim meni je nazdravljao.

Obraz uz obraz, sa mnom je zagrljen bio Ljepotan u snu kakvog nisam vidio.

Puni mjesec nas je obasjavao Kad bi ga pitao, on brata ne bi odao.

Gospodin Bedruddin je bio toliko blag da je, saslušavši stihove, rekao:
- Allaha mi, neću vas odati!
Gospodin Bedruddin ode ostavljajući ih u neizmjernoj radosti.
Priča o ljubavi dvoje učenika
Priča se da su jedan dječak i jedna djevojčica zajedno učili u školi i dječak se zaljubi u djevojčicu... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

385. noć
Kada nastupi tri stotine osamdeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se dječak veoma zaljubio u djevojčicu. Jednoga dana, dok druga djeca nisu obraćala pažnju, dječak uze njenu ploču i napisa stihove:

Šta ćeš reći o onom koga je ljubav smoždila, Koga je ljubav prema tebi izbezumila?

Na svoju ljubav i na patnju on ti se žali; Na jade koji u srce mu ne bi stali.

Djevojčica uze svoju ploču, vidje napisane stihove, pa kada ih pročita i shvati njihov smisao, ona zaplaka iz sažaljenja prema dječaku i ispod dječakovog pisma napisa stihove:

Kad vidiš da ljubavnik će malaksati
Zbog ljubavi, valja se smilovati;

Svoj cilj u ljubavi on će postići Makar će sve na njega se dići.

Dogodi se da učitelj naiđe kraj njih, pa pogleda ploču kad oni nisu obraćali pažnju, pročita šta piše i bi mu žao učenika, te na ploči dometnu stihove:

Ne kažnjavaj, već dobar spram zaljubljenog budi, Jer on od ljubavi ionako glavu gubi.

A učitelja svoga nemojte se plašiti Više puta je ljubav i on znao iskusiti.

Igrom slučaja, gospodar te djevojčice-robinje uđe u školu, vidje njenu ploču, pa pročita šta su napisali djevojčica, dječak i učitelj. Onda on u dnu ploče, ispod svega dopisa:

Dok ste živi, neka vas Allah ne razdvoji nikada,
A snaga neka izda vašeg klevetnika,

A od učitelja - Allaha mi mojega Nikad ne vidjeh podvodača boljega.

Onda njen gospodar posla po kadiju i svjedoke, vjenča ih u toj odaji. Zatim priredi pir i bogato ih darova, te su njih dvoje živjeli sretni i zadovoljni dok im ne dođe Rušiteljica Uživanja i Razbijačica Skupova.
Priča o pjesniku al-Mutelemmisu i njegovoj ženi
Priča se da je pjesnik al-Mutelemmis{100} pobjegao od an-Numana ibn al-Munzira i nije ga bilo dugo, tako da su ljudi pomislili da je umro. Pjesnik je imao lijepu ženu po imenu Umejma kojoj su rođaci savjetovali da se uda. Ona je to odbijala, ali su mnogi prosci navaljivali, te ju je rodbina prisiljavala na udaju i ona najzad pristade, premda nerado. Udadoše je za jednog čovjeka iz njenog plemena, ali je ona i dalje veoma voljela svog muža al-Mutelemmisa.
I upravo one noći kada je trebalo da je odvedu čovjeku za koga su je silom udali pojavi se njen muž al-Mutelemmis. On ču u naselju svirale i defove, i vidje znakove svadbe, pa upita djecu kakvo je to veselje, a oni mu odgovoriše:
- Al-Mutelemmisovu ženu Umajmu udali su za toga i toga, i upravo noćas on će je obljubiti.
Kada to ču, al-Mutelemmis se posluži lukavstvom i uđe u nevjestinu sobu s grupom žena, te mladence zateče u postelji i vidje da je mladoženja već prišao nevjesti koja duboko uzdahnu, zaplaka i poče recitirati:

Ah, da mi je znati - a slučajnosti ima Mutelemmise moj, gdje živiš sada!

Kako je njen muž al-Mutelemmis bio jedan od najčuvenijih pjesnika, on izrecitira:

U najbližu kuću, Umejmo, ja sam stigao I dok sam putovao za tobom sam čeznuo.

Mladoženji u hipu postade sve jasno, te on hitro izađe recitirajući:

Dobro mi bijaše, a sad sam nadrljao Jer ovaj dom sretno vas je sastavio.

Mladoženja ih ostavi i ode, te njen muž al-Mutelemmis ostade nasamo s njom. Živjeli su najsretnijim i najugodnijim životom dok ih smrt ne rastavi.
Neka je slava Onome po čijoj zapovijedi zemlja i nebesa opstoje.
Priča o Harunu ar-Rešidu i Zubejdi
Priča se da je halifa Harun ar-Rešid veoma volio gospođu Zubejdu, pa joj je uredio posebno mjesto za razonodu gdje je načinio jezerce, ogradio ga drvećem i doveo vodu sa svih strana. Drveće se isplelo iznad jezera, tako da kad bi se čovjek kupao u njemu niko ga nije mogao vidjeti od gustog lišća. Jednog dana, gospođa Zubejda dođe na to mjesto i priđe jezeru... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po
carevom dopuštenju.

386. noć
Kada nastupi tri stotine osamdeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je gospođa Zubejda jednog dana došla na to mjesto, prišlajezercetu i počela posmatrati njegovu ljepotu. Dopade joj se njegovo bljeskanje i kako je drveće nad njim ispleteno. Pošto je bila velika vrućina, Zubejda se svuče, uđe u jezerce i stade, a jezero nije sakrivalo onoga ko je stajao u njemu. Ona poče puniti srebreni ibrik i poljevati se vodom.
Halifa saznade za to, pa izađe iz dvorca i poče je uhoditi kroz lišće, te ugleda golu Zubejdu, kojoj se vidjelo i ono što je inače sakriveno. Zubejda osjeti da je halifa iza lišća i da je posmatra golu, te se ona okrenu prema njemu, ugleda ga i postidi se. Zato pokri rukama picu, ali je bila toliko zamašna da je naprosto kipila iz njenih ruku. Zadivljeni halifa se okrenu i izgovori stihove:

Nešto sramotno moje oči vidješe I ljubavnu halatku mi uspraviše.

Nakon toga halifa nije znao šta da kaže, pa posla po Abu Nuvasa i kada ovaj dođe, halifa mu reče:
- Izrecitiraj mi pjesmu koja počinje stihovima:

Nešto sramotno moje oči vidješe I ljubavnu halatku mi uspraviše.

- Slušam i pokoravam se - na to će Abu Nuvas, pa za tren oka sroči i poče recitirati:

Nešto sramotno moje oči vidješe
I ljubavnu halatku mi uspraviše

Na gazelu koja me zarobila
U hladu gusto prepletena bilja

Dok se vodom poljevala,
Iz ibrika vodu posipala;

Kad mene ugleda, nju je pokrila
Ali joj je iz ruku naprosto kipjela -

Ah, da mi je na njoj ostati, Te sabat il' dva ne ustati!

Zapovjednik pravovjernih se osmjehnu na pjesnikove stihove i dariva ga, a pjesnik ode zadovoljan.

PRIČA O HARUNU AR-REŠIDU I TRI PJESNIKA
Priča se da je zapovjednik pravovjernih Harun ar-Rešid bio jedne noći veoma uznemiren, pa je počeo šetati po dvorcu i ugleda jednu robinju koja je teturala od pijanstva. Halifa je veoma volio tu djevojku, te se poče poigravati s njom. Privuče je k sebi, a s nje spade ogrtač i razveza joj se zar, te halifa zatraži da vode ljubav, a djevojka mu reče:
- Ostavi me do sutra uvečer, zapovjedniče pravovjernih. Sada nisam spremna za te, jernisam znala da ćeš doći.
Halifa je ostavi i ode, a kad osvanu i sunce ogrija, on posla slugu toj robinji da javi da će joj halifa doći u sobu, ali mu djevojka uzvrati porukom:
- Ono što noć kaže, dan izbriše.
Tada ar-Rešid reče svojim sabesjednicima:
- Recitirajte mi pjesmu koja će sadržavati stihove:
Ono što noć kaže, dan izbriše!
- Slušamo i pokoravamo se - odgovoriše oni, pa istupi ar-Rakaši i izgovori:

Allaha mi, kad bi za moju ljubav znala, I ti bi bez svog spokoja ostala!

I tebe je ljubav zaista izbezumila
Žene koja ti ne dolazi, nit' bi te primila.

Kada ti obeća, ode, al ti kaže:
“Ono što noć kaže, dan izbriše!”

Nakon toga izađe Abu Musab i reče:

Kada će se probuditi tvoje srce što leti Dok mira nemaš i ne možeš zaspati?

Zar ti nije dosta što mi suze liju I dušu mi vrele uspomene griju?

A on reče gordeći se previše:
“Ono što noć kaže, dan izbriše”.

Potom Abu Nuvas istupi i poče kazivati stihove:

Ljubav dugo traje, a posjete se prekratiše Otkrismo se, al' uzalud nam i to bijaše.

U dvorac mi dođe pijana te noći, A pijanstvo uz ozbiljnost će proći.

I ogrtač joj pade tada sa ramena Ona sinu ispod žara razvezana,

Pa hodajuć' zanjiha teškim bokovima I s dva nara na svojim grudima.

Rekoh: “Daj mi ljubav obećanu, istinitu”,
Ona veli: “Sutra mi dođi u posjetu. ”

Sutra dođoh: “Evo me da ištem!”
Ona veli: “Ono što noć kaže dan izbriše!”

Halifa naredi da svakom pjesniku daju kesu novaca osim Abu Nuvasu, a zatim zapovijedi da Abu Nuvasu odsijeku glavu, govoreći mu:
- Ti si sinoć bio s nama u dvoru!
- Allaha mi, spavao sam u svojoj kući, ali su me tvoje riječi uputile na to šta treba dasadrži pjesma. Uzvišeni Allah je rekao, a niko ne govori istinu kao On: “A zavedeni slijede pjesnike. Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude i da govore ono što ne rade.”{101}
Halifa oprosti Abu Nuvasu i naredi da mu daju kesu novaca, te pjesnici odoše iz dvora.
ŽENIDBA MUSABA IBN AZ-ZUBEJRA AIŠOM BIN TALHA
Priča se da se Musab ibn az-Zubejr sreo u Medini sa Azzom, jednom od najpametnijih žena, i da joj je rekao:
- Odlučio sam da se oženim Aišom, Talhinom kćerkom, pa bih volio da pođeš do nje ida pogledaš kako izgleda.
Aazza ode Aiši, a onda se vrati Musabu i reče mu:
- Vidjela sam njeno lice ljepše od zdravlja, krupne oči ispod kojih je povijen nos,ovalne obraze, usta poput nara, vrat nalik na srebreni ibrik, a ispod svega toga nalaze se dvije dojke kao dva nara, zatim zaobljeni stomak s pupkom nalik na kutiju od slonovače, zadnjica joj je kao pješčani brijeg, bedra okrugla i puna, koljenica kao dva mramorna stupa. Uočila sam da su joj noge dugačke i ti ćeš se naprosto gubiti u njoj kada se budeš zadovoljavao.
Pošto Azza tako opisa Aišu, Musab se oženi njome, odvede je u đerdek...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

387. noć
Kada nastupi tri stotine osamdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Azza tako opisala Aišu, kćer Talhinu, te se Musab oženinjome i odvede je u đerdek. Potom Azza pozva u svoju kuću Aišu i druge žene iz plemena Kurejš, pa pred Musabom zapjeva:

Mirisom mirišu djevojačka usta, Za slast poljupca ona su osmjehnuta.

Kušao ga nisam, al sam na nj' mislio Zamisli bi sudac među nama sudio.

One noći kada Musab odvede Aišu u đerdek, nije je ostavljao dok je nije imao sedam puta, a ujutro ga sretne jedna žena i reče mu:
- U svemu si savršen, pa i u tome!
Druga žena je kazivala:
- Bila sam kod Aiše, Talhine kćeri, kad uđe njen muž. Aiša mu priđe, te muž pade ponjoj, a ona zakrklja i zastenja praveći neke sasvim neobične pokrete. Sve sam to slušala. Kad muž ode, upitah Aišu: “Kako možeš tako nešto raditi kad sam ti ja u kući, a i sama si časna i ugledna žena?” “Žena čini sve da bi uzbudila svoga muža, čak i najneobičnije kretnje. Šta ima loše u tome?” “Ja više volim da se to radi noću”, odgovorila sam, a Aiša će na to: “Ja tako radim danju, a noću radim nešto veličanstvenije, tako da moga muža počinje obuzimati strast i savladavati pohota. Tada on pruža ruke prema meni i ja mu se podajem, te se zbiva ono što si vidjela.”

ANEGDOTA O RAZROKOJ ROBINJI
Priča se da je Abu-l-Esved kupio jednu razroku mulatkinju koja mu se dopadala. Međutim, njegova robinja je kudila djevojku, čemu se Abu-l-Esved čudio, pa okrenu dlanove i izgovori stihove:

S mahanama, ona za me nema mahane
Osim što su joj oči pomalo prijetvorne

Ako su joj mahana oči razroke -
Vrlo je nježna i bujna tamo gdje oči ne vide.


PRIČA O HARUNU AR-REŠIDU I ROBINJAMA
Priča se da je zapovjednik pravovjernih Harun ar-Rešid jedne noći ležao između dvije djevojke. Jedna je bila iz Medine, a druga iz Kufe. Kufljanka mu je trljala ruke, a Medinjanka mu je tako trljala noge da mu se počela dizati ona stvar. Tada Kufljanka reče:
- Vidim da si sama uzela glavnicu. Daj mi moj dio!
Medinjanka na to odgovori:
- Pričao mi je Malik, prenoseći od Hišama ibn Urve, koji opet prenosi od svoga oca,da je Božiji Poslanik rekao: “Ko oživi ono što je mrtvo, to pripada njemu i njegovom potomstvu.”
Onda Kufljanka dohvati Medinjanku i odgurnu je, pa ga sama zgrabi objema rukama govoreći:
- Meni je kazivao al-Amaš, prenoseći od Hajsume koji je slušao od Abdullaha ibn Mesuda, da je Poslanik govorio: “Divljač pripada onom ko je ulovi, a ne onome ko je potjera.”
Priča se i to da je Harun ar-Rešid ležao sa tri robinje - Mekankom, Medinjankom i Iračankom. Medinjanka posegnu za njegovom čunom i dovede je u stanje erekcije. Onda Mekanka skoči i povuče ga k sebi, a Medinjanka joj reče:
- Kakvo je to ponašanje! Pričao mi je Malik da mu je rekao az-Zuhri, prenoseći od Abdullaha ibn Salima, koji je opet čuo od Saida ibn Zejda, da je Božiji Poslanik, Bog
mu se smilovao i spasio ga, rekao: “Ko mrtvu zemlju oživi, njemu pripada.” Na to će Mekanka:
- Meni je kazivao Sufjan da mu je rekao Abu-z-Zinad, prenoseći od al-Ardže koji jeopet čuo od Abu Hurejre, da je Božiji Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga,
rekao: “Divljač pripada onome ko je ulovi, a ne onome ko je potjera.” Iračanka ih odgurnu obje od halife i reče:
- Ovo će biti moje dok vi ne okončate svađu!
PRIČA O MLINARU I NJEGOVOJ ŽENI
Priča se da je neki čovjek imao mlin i uz mlin magarca koji je mljeo. Imao je i zlu ženu koju je volio, ali ona njega nije trpjela, već je voljela komšiju koji je opet nju mrzio i izbjegavao je. Njen muž usni kako mu neko govori:
- Kopaj na tom i tom mjestu, gdje magarac okreće mlinski kamen i naći ćeš blago. Kada se mlinar probudi, on ispriča ženi san i reče joj da čuva tajnu, ali je ona kaza svome komšiji...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

388. noć
Kada nastupi tri stotine osamdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mlinareva žena odala tajnu svome komšiji koga je voljela i kome se željela tako približiti. Komšija obeća da će joj doći noću. I on zaista dođe noću, pa počeše kopati u krugu oko mlina i nađoše blago. Kada ga izvadiše, komšija upita:
- Šta da uradimo s njim?
- Podijelit ćemo ga na dva jednaka dijela - odgovori žena. - Ti se raziđi sa svojom ženom, a ja ću nešto smisliti kako da se oslobodim muža, pa uzmi mene za ženu. Kada budemo zajedno, i blago ćemo sastaviti. Tako će sve biti u našim rukama.
- Bojim se - reče komšija - da te šejtan ne zavede, pa da ne uzmeš nekog drugog, jerzlato u kući je isto što i sunce za dunjaluk. Mislim da bi bilo najbolje da svo blago bude kod mene, a ti se potrudi da se otarasiš muža i dođi k meni.
- Ja se bojim toga istog čega se ti bojiš, pa ti zbog toga neću dati svoj dio blaga.Uostalom, ja sam ti kazala gdje se blago nalazi.
Kada ču te riječi, pohlepa ga podstaknu da ubije ženu. On je smaknu i baci na mjesto gdje je bilo blago, a onda ga zateče dan, te on onako ostavi ženu u krugu, uze blago i ode.
Mlinar se probudi i ne nađe ženu, pa ode u mlin, priveza magarca za kamen i viknu na njega. Magarac pođe pa stade. Mlinar ga poče žestoko tući i kad god bi ga udario, magarac je uzmicao jer se plašio mrtve žene i nije mogao poći naprijed. Mlinar nikako nije shvaćao zašto je magarac stao, te uze nož i poče ga ubadati, ali se magarac nije micao. Mlinar ga je toliko ubadao u slabine da magarac pade mrtav.
Kad osvanu dan, mlinar vidje da mu je magarac mrtav i da je mrtva njegova žena koju nađe na mjestu gdje je bilo blago. Obuze ga još veći gnjev kad vidje da je izgubio blago, ženu i magarca. Bio je veoma zabrinut. Sve mu se to dogodilo zato što je odao tajnu svojoj ženi i što je nije znao čuvati.



PRIČA O BUDALI KOME SU UKRALI MAGARCA
Priča se da je jedan budalast čovjek išao držeći za uzdu magarca koga je vodio za sobom. Vidješe ga dva prepredenjaka i jedan reče:
- Ja ću uzeti magarca onome čovjeku.- Kako ćeš mu ga uzeti? - upita drugi.
- Pođi za mnom i pokazat ću ti.
Onda mangup priđe magarcu, odveza uzdu i dade je svome drugu koji je stavi sebi na vrat i pođe za budalom dok nije bio siguran da je njegov drug odveo magarca. Onda mangup stade, a budala povuče uzdu, ali ovaj nije išao. Budala se osvrnu i vidje da je uzda na glavi čovjeka, pa ga upita:
- Ko si ti?
- Ja sam tvoj magarac, a moja povijest je čudesna. Naime, imao sam staru dobru majku i jednog dana joj dođem pijan, a ona mi reče: “Sine moj, pokaj se uzvišenome Allahu zbog toga grijeha!” Ja dohvatih štap, pa istukoh majku koja me prokle. Zato me Allah pretvori u magarca i stavi tebi u ruke. Sve ovo vrijeme bio sam kod tebe, a na današnji dan sjetila me se majka kojoj Allah omekša srce prema meni, te ona uputi Allahu dovu i on me vrati u ljudsko obličje u kakvom sam i bio.
- Ja čuda, Bože dragi! - uskliknu budala. - Tako ti Allaha, brate, oprosti sve što sam tiradio, jahanje i ostalo.
Budala pusti čovjeka da ode svojim putem, a on stiže kući slomljen brigama i tugom. Žena ga upita:
- Šta te mori i gdje ti je magarac?
- Ti ništa ne znaš o onome magarcu i ja ću ti ispričati.
Muž joj ispriča cijelu priču, a žena zakuka:
- Teško nama od uzvišenog Allaha! Kako smo mogli za sve ovo vrijeme koristiti ljudsko biće!
Potom žena poče dijeliti sadaku i moliti Allaha da joj oprosti. Čovjek je jedno vrijeme sjedio besposlen u kući, te ga žena upita:
- Dokle ćeš sjedjeti tako besposlen u kući? Pođi na pijacu, pa nam kupi magarca i radis njim!
Čovjek ode na pijacu i zaustavi se pored jednog magarca, kad vidje da je to onaj njegov magarac koga prodaju. Pošto ga prepozna, budala priđe magarcu i šapnu mu: - Teško tebi, nesretniče! Izgleda da si se opet počeo opijati i svoju majku tući! Neću te nikada više kupiti!
Budala ostavi magarca i ode.


PRIČA O ABU JUSUFU, HARUNU AR-REŠIDU I ZUBEJDI
Priča se da je zapovjednik pravovjernih Harun ar-Rešid jednog dana oko podneva otišao da legne. Kada se dizao iz postelje u kojoj je spavao, halifa u njoj primjeti svježu spermu. To ga užasnu i pokvari mu raspoloženje toliko da zapade u veliku brigu i on pozva gospođu Zubejdu. Kad mu žena stiže, halifa je upita:
- Šta je ovo na postelji?
Ona priđe, pa reče halifi:
- To je sperma, zapovjedniče pravovjernih.
- Iskreno mi reci otkuda tu sperma, inače ću te ovog časa ščepati!
- Zapovjedniče pravovjernih - odgovori Zubejda - ja ne znam otkuda to. Sigurno sam nedužna.
Halifa pozva kadiju Abu Jusufa, ispriča mu o čemu se radi i pokaza mu spermu. Kadija podiže glavu prema stropu, vidje jednu rupu i reče:
- zapovjedniče pravovjernih, šišmiš ima istu spermu kao i čovjek. To je sperma šišmiša. Kadija zatraži jedno koplje, uze ga, gurnu u rupu i šišmiš ispade. Tako Harun ar-Rešid prestade sumnjati...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

389. noć
Kada nastupi tri stotine osamdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je kadija Abu Jusuf uzeo koplje, sjurio ga u rupu, pa jeispao šišmiš i Harun ar-Rešid je prestao sumnjati. Tako se dokazala Zubejdina nedužnost. Ona coknu jezikom radujući se što je nevina i naredi da Abu Jusufa bogato daruju. Zubejda je imala jednu krupnu voćku sazrelu u nevrijeme, a znala je za još jednu voćku u vrtu koja je također sazrela u nevrijeme. Za to ona reče kadiji:
- Časni čovječe vjere, kakvu voćku više voliš: onu koja je ovdje ili onu koja nijeovdje?
- Po našem učenju, ne može se suditi o odsutnome. Kad bude prisutan, može mu sesuditi. Zubejda mu donese obje voćke, te on pojede i jednu i drugu, a Zubejda ga upita:
- Kakva je razlika među njima?
- Kad god sam htio pohvaliti jednu, mamila me druga svojim argumentima.
Harun ar-Rešid se nasmija na te riječi, te dariva kadiju, a i Zubejda mu dade nagradu koju je bila obećala i on ode od njih radostan.
Vidite kakve je zasluge imao taj imam, kako je zahvaljujući njemu dokazana Zubejdina

nevinost i kako je objašnjen cijeli slučaj.

PRIČA O HALIFI AL-HAKIMU I TRGOVCU
Priča se da je al-Hakim bi Emrillah jednoga dana izjahao sa svojom svitom. Prolazeći pored jednog vrta, on ugleda čovjeka oko koga su bili robovi i sluge. Halifa zatraži vode i čovjek mu dade da pije, govoreći:
- Možda će mi zapovjednik pravovjernih učiniti čast tako što će odsjesti u mome vrtu.Halifa i njegovi vojnici sjahaše i odsjedoše u vrtu, a onaj čovjek iznese stotinu ćilima, stotinu kožnih prostirača, stotinu jastuka, stotinu zdjela s voćem, stotinu tanjira sa slatkišima i stotinu činija punih šerbeta.
Al-Hakim se zabezeknu i reče:
- Čovječe, to je zaista čudno! Zar si znao da ćemo doći, pa si sve to pripremio za nas.- Ne, bogami, zapovjedniče pravovjernih. Nisam znao da ćete doći, ja sam trgovac u mnoštvu tvojih podanika, ali imam stotinu naložnica. Kada mi zapovjednik pravovjernih ukaza čast time što je odsjeo kod mene, zatražio sam da mi svaka pošalje ručak u vrt. Poslale su i poneki čilim, ponešto od viška jela i pića. Svaka mi šalje dnevno po tanjir hrane, zdjelu voća, osvježavajućeg pića, pladanj slatkiša. To je moj svakodnevni ručak, a za tebe nisam dodao ništa.
Halifa pade ničice zahvaljujući uzvišenome Allahu:
- Hvala Allahu koji je među mojim podanicima stvorio takvog čovjeka dajući mu takvu imovinu da može nahraniti halifu i njegovu vojsku ne pripremajući ništa za njih, nego ih hraneći samo onim što mu pretekne.
Zatim halifa naredi da mu iz državne blagajne daju sve dirheme iskovane te godine, a bilo ih je tri miliona i sedam stotina hiljada. Nije htio uzjahati konja dok ne donesoše novac i predadoše ga tome čovjeku. Halifa mu još reče:
- Neka ti se ovo nađe. Tvoja plemenitost je veća od toga.
Potom halifa uzjaha konja i ode.
PRIČA O ANUŠIRVANU I OŠTROUMNOJ ŽENI
Priča se da je pravedni car Kisra Anuširvan{102} jednoga dana odjahao u lov i odvojio se od svojih vojnika goneći gazelu. Tjerajući tako gazelu, odjednom ugleda selo u blizini. Kako ga je morila žeđ, car se uputi u selo i pođe prema vratima jedne kuće koja mu je bila na putu.
Izađe jedna žena i car zatraži vode, a ona kada ga vidje, vrati se u kuću, iscijedi mu šećernu trsku i pomiješa iscijeđeni sok s vodom. Onda stavi malo mirisa nalik na prah i najzad ga predade Anuširvanu. Car pogleda čašu i vidje u njoj nešto nalik na prah, otpi malo, a onda iskapi čašu i reče:
- Ženo, baš je divna ova voda! Tako je slatka! Samo da u njoj nije bilo onog trunja štoju je zamutilo!
- Goste - na to će žena - ja sam namjerno stavila to trunje što je zamutilo piće.
- Zašto si to uradila? - upita car.
- Jer sam vidjela da si plaho žedan, pa sam se bojala da ćeš je popiti naiskap, a to biti naudilo. Da u vodi nije bilo onog trunja, popio bi je brzo i odjednom, a naškodilo bi ti kada bi je tako popio.
Pravednom caru Anuširvanu se dopadoše njene riječi i mudrost. Bilo mu je jasno da tako govori zato što je oštroumna i mudra.
- Iz koliko stabljika si iscijedila sok? - upita car.
- Iz jedne - odgovori ona.
Anuširvan se začudi pa zatraži dokument o porezu koji je razrezan na to selo. Vidje da je porez mali, pa pomisli kako će, kada se vrati na prijestolje, povećati porez tome selu. Zatim car reče:
- Kako može plaćati tako mali porez selo u kome iz jedne trske mogu iscijediti tolikosoka?
Potom car ode iz sela u lov, a krajem dana se vrati, naiđe sam pored onih vrata i zatraži vode. Izađe ona ista žena koja vidje cara, prepozna ga i vrati se da mu donese vode. Kako se dugo zadrža, car je poče požurivati pitajući zašto se zadržala... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom naređenju.

390. noć
Kada nastupi tri stotine devedeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Anuširvan požurivao ženu pitajući je zašto se zadržala, aona mu reče:
- Zato što nisam iz jedne stabljike mogla iscijediti soka koliko ti je potrebno, pa sam iscijedila tri stabljike, ali ni iz njih nisam iscijedila koliko iz jedne.
- Kako to? - upita car.
- Zato što je car promijenio svoju namjeru.
- Otkud to znaš?
- Čuli smo od pametnih ljudi da blagostanje ljudi prestaje kada car promijeni namjerei da se smanjuje njihovo dobro.
Anuširvan se nasmija odagnavši intimnu odluku i odmah se oženi tom ženom, toliko mu se dopala njena oštroumnost, razboritost i rječitost.

PRIČA O VODONOŠI I ZLATAREVOJ ŽENI
Priča se da je u gradu Buhari bio jedan vodonoša koji je nosio vodu u kuću nekog zlatara. Radio je to trideset godina. Zlatar je imao ženu izvanredne ljepote, krasnu i zanosnu, a opisivali su je i kao pobožnu, radinu i čestitu.
Jednom vodonoša po običaju dođe, pa je uze za ruku koju joj protrlja i stisnu pa ode.
Kada ženin muž dođe s trga, ona reče:
- Hoću da mi kažeš šta si to danas radio na trgu što je razgnjevilo uzvišenog Allaha.
- Nisam učinio ništa što bi razgnjevilo uzvišenog Allaha.
- Jesi, bogami - na to će žena. - Ipak si nečim naljutio Allaha. Ne budeš li mi istinu govorio, neću više sjedjeti u tvojoj kući i više se nećemo vidjeti.
- Ispričat ću ti uistinu šta sam danas radio. Sjedio sam u dućanu kao i obično, kad u dućan uđe neka žena i naredi mi da joj iskujem grivnu od zlata. Ona ode, a ja joj napravih zlatnu grivnu i okačih je. Kad žena dođe, donesoh grivnu, te ona izvuče ruku i stavi grivnu na nju. Bio sam zapanjen bjelinom njene ruke, ljepotom njene šake za koju se pogled prikiva, te se prisjetih pjesnikovih riječi:

Njene ruke poput grivni blistaju, Kao vatra nad vodom se ogledaju.

Njenu ruku sjajno zlato obuhvaća, Kao vodu što plam ljubavi zahvaća.

Ja uzeh tu ruku pa je malo gnječih i okretah...
- Allahu ekber!{103} - uzviknu zlatareva žena. - Zašto si činio taj grijeh? Vodonoša koji nam ulazi u kuću već trideset godina i koji nikad nije prevario danas je uzeo moju ruku pa je počeo stiskati i prevrtati.
- Zamolimo Allaha da nam oprosti, ženo! - reče zlatar. - Ja se kajem za ono što sam učinio, a i ti moli Allaha da ti oprosti.
- Neka Allah oprosti i meni i tebi i neka nam da lijepo zdravlje...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.