Priče iz 1001 noći

First topic message reminder :




301. noć
Kada nastupi tri stotine prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abu Muhammed kazao halifi:
- Saslušaj moju priču, zapovjedniče pravovjernih, jer tako je neobična i čudesna dabi mogla biti pouka onima kojima je do pouke kada bi bila ispisana iglama u uglovima očiju.
- Kazuj, Abu Muhammede! - reče halifa, a Abu Muhammed poče kazivati:
- Zapovjedniče pravovjernih, neka Allah učini trajnom tvoju slavu i moć. Ljudi pričaju da sam poznat po imenu Lijenčina, te da mi otac nije ništa ostavio. To je istina, jer je moj otac bio, kao što si rekao, služitelj koji je u hamamu puštao krv mušterijama, a ja sam u mladosti bio najlijenije stvorenje na zemlji. Bio sam toliko lijen da sam za vrelih dana, kada bi me sunce obasjalo, bio lijen da ustanem i pređem sa sunca u hlad. Tako sam dočekao petnaestu godinu, a onda se moj otac preseli milosti uzvišenoga Allaha ne ostavivši mi baš ništa. Moja majka je dvorila ljude, tako me prehranjivala i pojila dok sam se ja izležavao. Jednog dana, majka mi dođe s pet srebrenih dirhema i reče:
- Sine, čula sam da je šejh Abu-l-Muzaffer odlučio da otputuje u Kinu.
Taj šejh je volio siromahe, a spadao je u imućne ljude, te mi majka reče:
- Sine, uzmi ovih pet dirhema, pođimo k njemu i zamolimo ga da ti za njih kupi nešto u Kini. Možda će ti uzvišeni Allah dati da nešto zaradiš.
Bio sam lijen da pođem s njom, te se ona zakle Allahom da, ako ne pođem, neće me više hraniti ni pojiti, niti će me obilaziti, nego će pustiti da umrem od gladi i žeđi. Kada sam to čuo, zapovjedniče pravovjernih, shvatio sam da će to i učiniti, budući da je znala koliko sam lijen.
- Podigni me da sjednem - rekoh i ona me podiže dok sam ja plakao. - Donesi mipapuče - rekoh a kada mi donese papuče, zahtijevao sam dalje:
- Stavi mi ih na noge.
Pošto mi stavi papuče, nastavih:
- Podigni me sa zemlje! - i kada to majka učini, zatražih:
- Pridržavaj me da idem.
Majka me pridržavala a ja sam išao saplićući se o vlastite skute dok ne stigosmo do obale mora. Pošto pozdravismo šejha, ja mu se obratih:
- Amidža, jesi li ti Abu-l-Muzaffer?
- Ja sam taj - odgovori on.
- Uzmi ove drahme - rekoh mu - i kupi mi nešto za njih u Kini, možda će Allah dati daštogod zaradim.
- Poznajete li ovog mladića? - upita Abu-l-Muzaffer svoje ljude.
- Znamo ga - odgovoriše oni. - Poznat je po imenu Abu Muhammed Lijenčina. Nismonikad do sada vidjeli da je izašao iz kuće.
- Sinko - na to će Abu-l-Muzaffer - daj mi novac uz pomoć uzvišenog Allaha. U imeAllaha! - reče uzimajući novac od mene.
Ja se s majkom vratih kući, a Abu-l-Muzaffer ode na put sa svojim trgovcima. Kad doputovaše do Kine, šejh poče trgovati, pa se uputi natrag sa svojim pratiocima, pošto su obavili poslove. Plovili su tri dana, a onda Abu-l-Muzaffer reče trgovcima: - Zaustavite lađu!
- Šta ti treba? - pitali su trgovci.
- Zaboravio sam na novac Abu Muhammeda Lijenčine. Vratimo se da mu kupim neštoza taj novac ne bi li imao kakve koristi.
- Allahom te zaklinjemo da nas ne vraćaš jer smo prevalili dosta puta pretrpjevšiveliki strah i podnoseći velike teškoće.
- Moramo se vratiti! - bio je uporan Abu-l-Muzaffer.
- Uzmi od svakog od nas višestruko veću svotu nego što on može zaraditi na pet dirhema, ali nas nemoj vraćati.
Abu-l-Muzaffer ih posluša, te mu sakupiše veliku sumu i nastaviše putovati dok ne ugledaše jedan otok na kome je bilo mnoštvo ljudi. Pristadoše uz taj otok i trgovci se iskrcaše da kupuju robu: metale, dijamante, bisere i drugo. Abu-l-Muzaffer ugleda jednog Čovjeka kako sjedi, a ispred njega je bilo mnoštvo majmuna, među kojima i majmun s počupanom dlakom. Kad god gospodar ne bi obraćao pažnju, ostali majmuni su napadali onog očerupanog, tukli ga i bacali prema gospodaru koji je ustajao i tukao ih, vezivao i mučio zbog toga. Svi su se majmuni ljutili na onoga jednog i tukli su ga.
Pošto šejh Abu-l-Muzaffer vidje majmuna, bi mu ga žao i rastuži se, pa reče vlasniku:
- Hoćeš li mi prodati ovog majmuna?
- Kupi ga! - odgovori vlasnik, a Abu-l-Muzaffer će na to:
- Imam uza se pet drahmi jednog sirotana. Hoćeš li mi ga prodati za tih pet drahmi?- Hoću, Bog te blagoslovio za to - pristade vlasnik, te Abu-l-Muzaffer uze životinju i dade novac. Svezaše majmuna na lađi, podigoše jedra i zaploviše do drugog otoka uz koji pristadoše. Tada se na njihovu lađu ukrcaše ronioci koji su iz mora vadili dragocijenosti, biserje, dragulje i slično. Trgovci su im plaćali da zarone, te oni počeše roniti. Majmun vidje kako to oni rade, pa se oslobodi sveza, skoči s lađe i zaroni s njima. Abu-l-Muzaffer uzviknu:
- Nema sile ni moći do Allahove moći! Izgubismo majmuna, na žalost sirotom mladiću kome smo ga kupili!
Svi su izgubili nadu da će vidjeti majmuna, a kada se pojavi grupa ronilaca, s njima se pojavi i majmun koji je u rukama držao drago kamenje i onda ga dobaci Abu-lMuzafferu koji se zabezeknu i reče:
- Ovaj majmun je neka velika zagonetka!
Ponovo razviše jedra i otisnuše se na put, te stigoše do jednog otoka koji se zvao Otok Zunuđa, a Zunuđi su ljudoždersko crnačko pleme.
Kada crnci ugledaše trgovce, ukrcaše se u čamac, pa doploviše do njih, pohvataše sve koji su bili na lađi, povezaše ih i odvedoše caru. Car naredi da pokolju grupu trgovaca, te ih zaklaše i pojedoše njihovo meso, a ostali trgovci provedoše noć u zatvoru u golemoj nevolji. Kad pade noć, majmun priđe Abu-l-Muzafferu odriješi mu
sveze, a čim trgovci vidješe da se Abu-l-Muzaffer oslobodio, rekoše:
- Možda će Allah dati da nas oslobodiš svojim rukama, Abu-l-Muzaffere! - Neka znate da me je Allahovom voljom oslobodio niko drugi do ovaj majmun...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

391. noć
Kada nastupi tri stotine devedeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je zlatareva žena rekla:
- Neka Allah oprosti i meni i tebi, i neka nam da lijepo zdravlje.
Sutradan dođe vodonoša, baci se pred ženu i poče se valjati po prašini izvinjavajući
se i govoreći:
- Gospođo, oprosti mi zbog onoga na što me šejtan nagovorio navodeći me na stranputicu i u zabludu!
- Idi svojim putem - odgovori žena. - Nije to bila tvoja greška, već je kriv moj muž jerje uradio to i to. Allah ga je kaznio već na ovome svijetu.
Vele da je zlatar, pošto mu je žena ispričala kako je prema njoj postupio vodonoša, rekao:
- Bilo je to milo za drago! Da sam ja učinio nešto više, sigurno bi i vodonoša višeučinio.
Te riječi kasnije su se prepričavale kao poslovica među ljudima. One kazuju da žena treba da bude sa svojim mužem javno i tajno, te da bude zadovoljna njime makar i s malim, ako nije u stanju da joj pruži mnogo. Ona treba da se ugleda na istinoljubivu Aišu i na cvijetnu Fatimu{104} neka uzvišeni Allah bude zadovoljan njima, kako bi žena bila sljedbenica svojih predaka.

PRIČA O HUSREFU, ŠIRINI I RIBARU
Priča se da je car Husref volio ribu. Jednog dana dok je u odaji sjedio sa svojom ženom Širinom, naiđe ribar noseći veliku ribu i pokloni je Husrefu kome se riba dopade pa naredi da ribaru isplate četiri hiljade dirhema.
- Loše si uradio - reče žena.
- Zašto? - upita car.
- Jer nakon ovoga svaki tvoj sluga će takvu sumu, ako mu je daš, smatrati ništavnom ireći će: “Meni daje istu sumu koju je dao i ribaru.” Ako mu daš manje, reći će: “Omalovažava me dajući mu sumu manju od one koju je dao ribaru.”
- Pravo veliš - na to će Husref - ali je ružno da car traži natrag ono što je darovao. Toje već gotovo.
- Ja ću smisliti kako da povratiš poklon od njega - reče Širina.
- Kako ćeš to izvesti?
- Kad budeš htio, ti pozovi ribara i pitaj ga: “Je li ova riba mužjak ili ženka?” Akokaže da je mužjak, reci: “Mi smo htjeli ženku”, a kaže li da je ženka, reci mu: “Mi smo htjeli mužjaka.”
Car posla čovjeka za ribarom koji se vrati. Ribar je bio oštrouman čovjek koga car upita:
- Je li ova riba mužjak ili ženka?
Ribar poljubi tlo pred carem i reče:
- Riba je dvospolna, niti je mužjak niti ženka.
Husrev se nasmija njegovim riječima i naredi da mu daju još četiri hiljade dirhema, te ribar ode carskom blagajniku i uze od njega osam hiljada dirhema. Ubaci novac u torbu koju je imao, stavi je oko vrata i htjede izaći, ali mu iz torbe ispade jedan dirhem. Ribar spusti torbu s ramena, pa se sage za dirhemom i uze ga dok su to car i Širina posmatrali. Onda Širina reče:
- Vidje li ti, care, koliko je škrt i nizak taj čovjek kada mu ispade dirhem? Nije mu bilo lahko da ga ostavi da ga ne bi uzeo neko od carevih slugu.
Kada car ču njene riječi, on osjeti gađenje prema ribaru i reče:
- Imaš pravo, Širina.
Potom car naredi da vrate ribara kome reče:
- Odvratni čovječe! Ti i nisi čovjek! Kako si mogao skinuti novac s ramena i sageti seradi jednog dirhema sa zemlje? Toliko si škrt da ga nisi mogao ostaviti! Ribar se duboko nakloni pa reče:
- Neka Allah poživi cara! Taj dirhem nisam podigao sa zemlje zato što mi nešto znači,već sam ga podigao sa zemlje zato što je na jednoj njegovoj strani carev lik, a na
drugoj strani je njegovo ime. Bojao sam se da neko nogom stane na njega, a to bi bilo nipodaštavnaje carevog lika i imena, pa bih ja mogao biti odgovoran za taj grijeh.
Car se zabezeknu ribarevim riječima, smatrajući da je lijepo sve što je rekao, pa naredi da mu daju još četiri hiljade dirhema, a onda izdade i naredbu da telal oglašava po carstvu:
- Niko ne treba da sluša ženu! Ko se povodi za njihovim mišljenjem izgubit će nasvaki dirhem dva dirhema!

PRIČA O JAHJI AL-BARMAKIDU I SIROMAHU
Priča se da je Jahja ibn Halid al-Barmakid izašao jednom iz halifinog dvora i pošao kući. Pred vratima svoje kuće ugleda nekakvog čovjeka i kada mu priđe, čovjek poskoči, pozdravi ga i reče:
- Jahja, ja oskudijevam u onome što ti imaš i zato uzimam Allaha za svoga zastupnika pred tobom.
Jahja naredi da čovjeku daju zasebno mjesto u njegovom domu, a haznadaru izdade naredbu da mu svakog dana nosi hiljadu dirhema i da mu se daje specijalna hrana. Ostade čovjek tako cijeli mjesec, a po isteku mjeseca, već je bio dobio trideset hiljada dirhema. Poboja se da mu Jahja ne oduzme novac jer ga je imao mnogo, pa se izvuče... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

392. noć
Kada nastupi tri stotine devedeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je siromašni čovjek uzeo novac i krišom otišao. O tomeobavijestiše Jahju koji reče:
- Allaha mi, da je kod mene proveo cijeli svoj vijek, ne bih mu uskratio naklonost, nebih ga prestao poštovati i pružati gostoprimstvo. Dobročinstva Barmakida ne daju se izbrojati, niti njihove vrline mogu presahnuti, naročito Jahje ibn Halida, jer on je pun pohvalnih svojstava, kao što je pjesnik o njemu rekao:

Darežljivost pitali: “Jesi li slobodna?”
“Nisam”, reče “već sam robinja Jahjina.”

Zapitah je: “A je li te on kupio?"
“Ne, već me je s koljena na koljeno naslijedio.”

PRIČA O DŽAFERU I ROBINJI PJEVAČICI
Priča se da je Džafer ibn Musa al-Hadi imao robinju koja je svirala na lutnji, a zvala se al-Bedrulkebir. U njeno vrijeme niko nije imao ljepše lice, skladniji struk, nije bilo nježnije od nje, bolje pjevačice, ni vještije sviračice. Bila je savršeno lijepa, veoma otmjena i uopće savršena.
Čuo je za nju al-Amin, sin Zubejdin, pa poče moliti Džafera da mu je proda, a Džafer mu reče:
- Ti znaš da čovjeku kao što sam ja ne priliči da prodaje robinje i da određuje cijenu za svoje naložnice. Da nije odgojena u mojoj kući, dao bih ti je kao poklon i ne bih bio škrt prema tebi.
Potom Muhammed al-Amin, sin Zubejdin, dođe jednom prilikom u Džaferovu kuću namjeravajući da se proveseli. Džafer naredi da mu daju ono što čovjek treba da ima kad je među prijateljima i reče djevojci al-Bedri da mu pjeva i svira.
Djevojka udesi instrumente, pa otpjeva najuzbudljivije pjesme. Al-Amin poče piti i šenlučiti naređujući peharnicima da Džaferu daju što više pića ne bi li se opio. Oni uradiše kako im je rečeno, te al-Amin povede djevojku i ode kući, ali je nije rukom dodirnuo. Kad osvanu jutro, on naredi da pozovu Džafera i čim ovaj stiže, al-Amin stavi pred njega vino, a robinji naredi da mu pjeva iza zavjese.
Džafer ču njen glas, prepozna ga i naljuti se, ali ne ispolji bijes, jer je imao plemenitu dušu i uzvišene misli, tako da se u njegovom ponašanju nije uočavala promjena. Kada prestadoše piti, al-Amin naredi jednom svom pratiocu da čamac kojim se vozio Džafer napuni dirhemima i dinarima, dijamantima i rubinima, gizdavom odjećom i drugim skupocjenim darovima. Sluga uradi kako mu je naređeno: stavi u čamac hiljadu kesa novca, hiljadu zrna bisera i dvadeset hiljada dirhema. Stavljao je u njega dragocjenosti dok veslači ne povikaše:
- Čamac više ništa ne može ponijeti!
Al-Amin naredi da sve to odnesu u Džaferovu kuću.
Eto, to su djela znamenitih ljudi, Bog im se smilovao.
PRIČA O VELIKODUŠNOSTI AL-BARMAKIDA
Priča se da je Said ibn Šalim al-Bahili{105} kazivao:
- U doba Haruna ar-Rešida bio sam zapao u težak položaj i bili su me pritisli dugovikao teško breme na plećima, a nisam ih mogao isplatiti. Dovijanje mi nije pomagalo, te sam se našao u nedoumici ne znajući šta da radim. Bilo mi je veoma teško da isplatim dugove, a pred vratima su se iskupljali povjerioci tražeći novac i opsjedajući me. Nisam mogao ništa smisliti i sve više sam brinuo. Kad vidjeh da situacija postaje veoma složena i da se ništa ne mijenja, pođoh Abdullahu ibn Maliku al-Huzaiji{106} i zamolih ga da mi pomogne, da me svojim sjajnim planiranjem izvede na kapiju spasa.
Abdullah mi reče:
- Niko te ne može izvući iz briga i jada osim al-Barmakida.
- Ali ko može podnijeti njihovu oholost i izdržati njihovu tiraniju?
- Podnesi to da bi popravio svoj položaj - odgovori al-Huzai...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

393. noć
Kada nastupi tri stotine devedeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abdullah ibn Malik al-Huzai rekao Saidu ibn Salimu:
- Podnesi to da bi popravio svoj položaj.
Ja odoh od njega pa pođoh al-Fadlu i Džaferu, sinovima Jahje ibn Halida. Ispričah im svoj slučaj i obrazložih položaj u kome sam se našao, a oni mi odgovoriše:
- Neka ti Allah pomogne i neka te On spasi potrebe prema Njegovim stvorenjima! Neka te On obaspe svojom velikom dobrotom, i neka ti On da koliko ti treba, a ne neko drugi. Sve što hoće, On i može učiniti. On je prema svojim robovima dobar i milostiv.
Nakon toga, ja odoh od njih i vratih se Abdullahu ibn Meliku potišten, zbunjen, zabrinut i slomljena srca i ponovih mu ono što su oni meni kazali. Abdullah ibn Malik mi reče:
- Treba da današnji dan provedeš kod nas, pa da vidimo što će uzvišeni Allah dati.
I ja sjedoh kod njega neko vrijeme, kad dođe moj sluga i reče mi:
- Gospodine, pred našim vratima je mnogo natovarenih mazgi a uz njih je jedan čovjek koji kaže: “Ja sam opunomoćenik al-Fadla, sina Jahjinog, i Džafera, također sina Jahjinog”.
- Nadam se da će to biti rješenje - reče ibn Malik. - Idi i vidi šta je to!
Ustadoh i požurih kući, te zatekoh na vratima jednog čovjeka s ceduljom na kojoj je pisalo:
“Kada si bio kod nas i pošto smo saslušali tvoje riječi, uputili smo se, čim si otišao, halifi i obavijestili ga o položaju u kome si se našao i koji te je nagnao da se poniziš i moliš. Halifa nam je naredio da ti iz državne blagajne damo milion dirhema. Mi smo mu rekli: “On će ovaj novac podijeliti svojim povjeriocima i isplatit će dugove. Odakle mu novac za njegove troškove?” Tada halifa naredi da ti isplate tri stotine hiljada dirhema, a svaki od nas šalje ti po milion dirhema, tako da sve to iznosi tri miliona i tri stotine hiljada dirhema koji će ti popraviti položaj i riješiti probleme”. Pogledajte kako su bili plemeniti ti velikodušni ljudi, neka im se smiluje uzvišeni Allah.

NEVJERA JEDNE ŽENE
Priča se da se jedna žena poslužila lukavstvom da bi prevarila muža, a evo kako.
Muž joj u petak donese ribu, rekavši da je isprži i iznese na sto poslije džume namaza. Potom čovjek ode svojim poslom, a ženi dođe njen prijatelj moleći je da pođe s njim na neku svadbu. Žena ga posluša, pa ribu stavi u posudu s vodom i ode s prijateljem. Nije dolazila kući do narednog petka, dok ju je muž tražio po kućama i raspitivao se, ali mu niko ništa nije mogao reći. Ona dođe drugog petka, izvadi živu ribu, pa okupi ljude i ispriča im sve...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

394. noć
Kada nastupi tri stotine devedeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je žena, vrativši se mužu narednog petka, izvadila živu ribu iz zdjele, okupila ljude i sve im ispričala, tako da ljudi proglasiše lažovom njenog muža i rekoše mu:
- Nije moguće da riba ostane živa za sve to vrijeme.
Ljudi ustvrdiše da je lud, te ga zatvoriše ismijavajući ga, a čovjek zaplaka i poče kazivati:

Kad se starica bavi ružnim poslovima Na licu joj je dokaz svim rospijama.

Kad ima menstruaciju podvodi, a kad nema bludniči Cijeli život svoj ih podvodi ili bludniči.

PRIČA O PROROKU DANIJELU I LAŽLJIVIM STARCIMA
U davna pradavna vremena bila jedna žena među Izraelićanima. Bila je vrlo pobožna i svakog dana je odlazila na musallu,{107} a pored musalle nalazio se jedan vrt. Kada bi odlazila na musallu, žena je navraćala u taj vrt i tu uzimala abdest.
U vrtu su bila dva šejha koji su ga čuvali i oni se zaljubiše u ženu, pa je počeše na grijeh navoditi, ali je ona odbijala, te joj šejhovi rekoše:
- Ako nam se ne podaš, mi ćemo ustvrditi da si učinila blud.
- Mene će Allah izbaviti od vašeg zla - reče žena.
Dva šejha otvoriše vrata vrta i počeše vikati, te im priđoše ljudi sa svih strana pitajući ih:
- Šta se dogodilo?
- Zatekli smo ovu ženu kako bludniči s jednim mladićem, ali nam je taj mladić izmakao iz šaka.
Ljudi su u ono doba imali običaj da tri dana izvikuju sramotu o preljubi, a onda preljubnika kamenuju. Tako su tri dana izvikivali sramotu te žene, a šejhovi su joj svakog dana prilazili i stavljali joj ruke na glavu govoreći:
- Hvala Bogu koji je dao da te stigne osveta!
Kada je htjedoše kamenovati, za njima pođe Danijel koji je tada imao dvanaest godina, i to je bilo njegovo prvo čudo, Bog mu se smilovao i spasio ga. Išao je, dakle, za njima dok ih ne stiže, pa im reče:
- Ne žurite da je kamenujete dok ja ne presudim!
Ljudi mu donesoše jednu klupicu, te on sjede razdvojivši svjedoke, a Danijel je bio prvi koji je razdvajao svjedoke. Onda upita jednog od njih:
- Šta si ti vidio?
Čovjek mu ispriča šta se dogodilo, a Danijel upita:
- Na kojem mjestu u vrtu se to dogodilo?
- Na istočnoj strani, pod kruškom.
Zatim upita drugog šta je vidio i kada mu ovaj ispriča, Danijel ga upita:
- U kojem dijelu vrta se to dogodilo?
- Na zapadnoj strani, pod jabukom.
Za sve vrijeme žena je stajala podignute glave i ruku upravljenih prema nebu moleći se Bogu da je spasi. Uzvišeni Allah gromom za kažnjavanje osinu i sažeže oba šejha.
Tako uzvišeni Allah dokaza nevinost žene.
Bilo je to prvo čudo Božijeg poslanika Danijela, Bog mu se smilovao.



PRIČA O DŽAFERU AL-BARMAKIDU I BEDUINU
Priča se da je zapovjednik pravovjernih Harun ar-Rešid pošao jednog dana sa svojim bliskim prijateljem Abu Ishakom, Džaferom al-Barmakidom i Abu Nuvasom. Izađoše oni u pustinju, pa ugledaše jednog starca oslonjenog na magarca.
- Upitaj tog starca odakle je - reče halifa Džaferu.
- Odakle dolaziš? - upita Džafer.
- Iz Basre - odgovori starac...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

395. noć
Kada nastupi tri stotine devedeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Džafer al-Barmakid pitao starca odakle dolazi, a ovajmu je odgovorio:
- Iz Basre.
- Kamo ideš? - upita Džafer.
- U Bagdad.
- Šta ćeš raditi tamo?
- Tražit ću lijek za oči.
- Džafere, našali se s njim - reče halifa.
- Ako se budem šalio, čut ću nešto ružno od njega.
- Zaklinjem te da se našališ s njim - navaljivao je halifa, a Džafer reče starcu:
- Ako ti ja propišem djelotvoran lijek, čime ćeš me nagraditi?
- Uzvišeni Allah će te nagraditi nečim boljim od moje nagrade.
- Poslušaj me, a ja ću ti propisati lijek kakav neću propisati nikome osim tebi.
- Kakav je to lijek? - upita starac.
- Uzmi tri mjerice vjetrovog daha, tri mjerice sunčevih zraka, tri mjerice mjesečine, trimjerice mjesečine od svijeće. Sve to promiješaj i drži na vjetru tri mjeseca, a zatim stavi u posudu bez dna, onda to tucaj tri mjeseca, pa kad istucaš, stavi to u jednu razbijenu šolju, a šolju drži tri mjeseca na vjetru. Onda svakog dana uzimaj po tri drahme lijeka, i to prije spavanja. Radi tako tri mjeseca, pa ćeš s Božijom pomoći ozdraviti.
Kada starac ču Džaferove riječi, on se opruži na svome magarcu pa odvratno pusti vjetar i reče:
- Uzmi ovaj prdež kao nagradu za lijek koji si mi propisao. Kada budem koristio lijek i kada mi Allah da zdravlje, dat ću ti robinju koja će te cijelog života tako služiti da će ti Allah pomoću nje skratiti vijek. Čim umreš i kada Allah požuri da tvoju dušu pošalje u Džehennem, ona će ti lice namazati izmetom tugujući za tobom. Plakat će, naricati i udarati se po licu, govoreći: “Ledenobradi! Kako ti je ledena brada!” Harun ar-Rešid se tako nasmija da se zavali od smijeha i naredi da daju tome čovjeku tri hiljade dirhema.

PRIČA O HALIFI OMERU I BEDUINU
Priča Husein ibn Rejjan da je zapovjednik pravovjernih, halifa Omer ibn alHattab{108} sjedio jednog dana presuđujući ljudima i vodeći poslove među svojim podanicima. Pored njega su bili uglednici, njegovi saradnici, ljudi koji su umjeli pravilno prosuđivati.
Dok je halifa tako sjedio, priđe mu jedan veoma lijep mladić u čistoj odjeći, a vodila su ga dva još ljepša mladića vukući ga za vrat. Dovedoše ga pred halifu Omera ibn alHattaba koji pogleda dvojicu mladića, a zatim i onoga koga su doveli, pa im naredi da ga puste. Halifa naloži mladiću da priđe, a onoj dvojici reče:
- Šta vam se dogodilo s njim?
- Zapovjedniče pravovjernih - odgovoriše oni - mi smo rođena braća i priliči nam samo istina. Imali smo starog oca koji je bio veoma pametan, te se tako proslavio među plemenima. Izbjegavao je svaku podlost, a bio je poznat po vrlinama. Odgajao nas je od malehna, a kada smo odrasli, činio nam je dobročinstva...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

396. noć
Kada nastupi tri stotine devedeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su mladići rekli zapovjedniku pravovjernih Omeru ibn alHattabu:
- Nas otac je bio poznat među plemenima po tome što je izbjegavao svaku podlost, abio je čuven po vrlinama. Odgajao nas je od malehna, a kada smo odrasli, činio nam je dobročinstva. Imao je mnoštvo kvaliteta i vrlina, uistinu kao što pjesnik reče:

Pitaju me: “Je li Abu Sakr sin Šejbana?”
“Ne, života mi, već je Šejban soja njegova!"

Mnogi sin je oca čašću svojom nadmašio Kao što je Allahov Poslanik Adnana nadvisio.

Jednog dana otac pođe u svoju bašču da prošeta između drveća i da ubere zrelog voća, a ovaj mladić ga ubi skrenuvši ga s pravog puta. Molimo odmazdu za prijestup koji je učinio i da mu presudiš po Božijoj zapovijesti.
Halifa pogleda mladića zastrašujućim pogledom i reče mu:
- Jesi li čuo ova dva mladića i šta možeš odgovoriti na to?
Taj mladić je bio odvažan i rječit, te on skinu sa sebe ruho nespokojstva i rječito
progovori pozdravljajući zapovjednika pravovjernih najljepšim riječima, a zatim reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, svjestan sam da njih dvojica istinu govore, te da su tipravo kazali šta se dogodilo, ali je to bila Allahova odredba. Međutim, ja ću ti ispričati svoj slučaj, a ti presudi.
Znaj, zapovjedniče pravovjernih, da sam ja jedan od čistokrvnih Arabljana koji su najplemenitiji pod kapom nebeskom. Odrastao sam pod pustinjskim šatorima. Moje pleme je pogodila jedna od uobičajenih zlih godina, pa sam došao u predgrađe ovog grada zajedno sa svojom ženom, stokom i djecom. Išao sam nekim putem, te naiđoh kroz bašče gdje su bile deve plemenitog soja, a koje ja veoma cijenim. Među njima je bio jedan mužjak, lijep i vrlo plodan, također veoma plemenitog soja. Kretao se među devama kao car krunisani. Jedna ženka pobježe u bašču oca ovih mladića, a drveće u bašči vidjelo se kroz ogradu. Deva dohvati zubima jedno drvo i ja je otjerah iz bašče, kad se iza ograde pojavi nekakav starac toliko bijesan da su varnice sijevale. U desnoj ruci je imao kamen i klatio se kao lav kada hoda. Taj starac udari devu kamenom i ubije je zadavši joj smrtonosni udarac. Vidjevši da se deva sruši pored mene, osjetih kako mi u srcu buknu bijes, pa uzeh onaj isti kamen i udarih njime starca, te on umre. Tako mu je vraćeno zlo, jer čovjeka ubijaju onako kako je on ubio. Kada ga kamen pogodi, on bolno povika iz sveg glasa, te ja požurih s tog mjesta, ali ova dva mladića pojuriše, ščepaše me i dovedoše k tebi. Onda Omer, neka je Bog zadovoljan njime, reče:
- Priznao si ono što si uradio i sada se teško možeš izvući. Odmazdu treba izvršiti inije čas za spašavanje.
- Slušam i pokoravam se onome što presudi Imam, i zadovoljan sam onim što mi sepresudi po Šerijatu. Međutim, imam malog brata koji je imao starog oca, pa mu je otac prije smrti ostavio mnogo novaca i suhoga zlata, a njegove poslove povjerio je meni uzevši Allaha za svjedoka i rekavši mi: “Ovo pripada tvome bratu. Neka bude kod tebe i čuvaj to koliko možeš.” Uzeo sam novac od njega i zakopao ga, tako da niko ne zna za njega osim mene. Ako sada presudiš da me pogube, propast će novac i ti ćeš biti kriv za to, a mališan će tražiti od tebe svoje pravo onog dana kada Allah bude sudio svojim stvorenjima. Ako me pričekaš tri dana, postavit ću nekoga da vodi mladićeve poslove, pa ću se vratiti i izvršiti svoju obavezu. Imam jednog čovjeka koji će jamčiti za ovo što govorim.
Halifa obori glavu, a onda pogleda prisutne i upita:
- Ko će mi jamčiti da će se mladić vratiti ovamo?
Mladić pogleda lica onih koji su tu sjedjeli, pa upre prstom u Abu Zarra{109} i reče:
- Ovaj će odgovarati i jamčiti za me...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

397. noć
Kada nastupi tri stotine devedeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić upro prstom u Abu Zarra i rekao:
- Ovaj će odgovarati i jamčiti za me.
- Abu Zarre - obrati mu se halifa Omer, neka je Allah zadovoljan njime - jesi li čuoovo i hoćeš li mi jamčiti da će ovaj mladić doći?
- Hoću, zapovjedniče pravovjernih, jamčit ću za njega tri dana.
Halifa pristade i dopusti mladiću da ode. Nakon tri dana, kad je već bilo skoro isteklo vrijeme, mladić se ne pojavi pred Omerom i njegovim saradnicima koji su se okupili oko njega kao zvijezde oko mjeseca. Pojavi se i Abu Zarr, a dva mladića tužioca čekali su govoreći:
- Gdje je onaj što nam je zlo učinio, Abu Zarre? Kako se može vratiti neko ko jepobjegao? Ipak nećemo otići odavde dok nam ga ne dovedeš da se osvetimo.
- Tako mi sveznajućeg Gospodara - reče Abu Zarr - ako zaista prođu tri dana, a mladić se ne vrati, ja ću ispuniti jamstvo i predat ću se imamu.
- Ako mladić zakasni - reče halifa - bogami ću postupiti prema Abu Zarru onako kakoislamski propisi nalažu.
Prisutnima bijaše veoma žao i svima se oteše uzdasi, te se podiže veliki žamor i uglednici ponudiše mladićima otkup ne bi li na taj način bili pohvaljeni, ali oni odbiše ne pristajući ni na šta osim na osvetu.
Dok su se ljudi komešali i žamorili žaleći Abu Zarra, pojavi se onaj mladić koji stade pred imama, pozdravi ga na najljepši način, ozarena lica i orošena znojem. Mladić reče:
- Dječaka sam predao njegovim daidžama, upoznao ih sa svim okolnostima i rekao im za njegov novac. Onda sam pojurio kroz žegu i ispunio zadanu riječ dostojnu slobodnih ljudi.
Prisutni se zadiviše njegovoj iskrenosti i držanju do zadate riječi, njegovom srljanju u smrt i njegovoj odvažnosti. Tada neko reče:
- Kako si plemenit mladić, kako držiš do zadane riječi i obaveze!
- Zar se niste uvjerili da niko suđeni čas ne može izbjeći? Ja ispunjavam zadanu riječda se ne bi reklo: “Među ljudima više nema onih od riječi.”
- Allaha mi, zapovjedniče pravovjernih - reče Abu Zarr - ja sam jamčio za ovog mladića ne znajući ni iz kojeg je plemena, niti sam ga vidio prije onoga dana. Međutim, kada se među svima obratio meni rekavši: “Ovaj će odgovarati i jamčiti za me”, mislio sam da ne bi bilo lijepo odbiti ga. Moja čestitost mi nije dopuštala da iznevjerim njegova očekivanja, jer nema ničeg lošeg u tome da se izađe u susret namjerama, kako se ne bi kazalo: “Nestalo je vrline među ljudima.” Tada dva mladića rekoše:
- Zapovjedniče pravovjernih, opraštamo ovome mladiću krv svoga oca koji je našu odbojnost pretvorio u prijateljstvo, kako se ne bi reklo: “Nema više milosti među ljudima”.
Imam se obradova njihovom oproštenju, mladićevoj iskrenosti i držanju do riječi. Smatrao je da je čestitost Abu Zarra izvanredna, za razliku od ostalih koji su sjedjeli s njim. Također je smatrao pohvalnom namjeru dvojice mladića da učine dobro djelo. Hvalio ih je od sveg srca i recitirajući stihove:

Ko dobro ljudima učini, nagradu će dobiti
Jer dobro međ' ljudima i kod Boga neće propasti.

Potom halifa ponudi dvojici mladića da im iz državne blagajne plati otkup za oca, ali oni rekoše:
- Mi smo mu oprostili težeći velikodušnom i pravednom Allahu, a onaj ko ima takvenamjere ne može odmah svoje dobročinstvo pratiti koristoljubivošću i prigovaranjem.

PRIČA O HALIFI AL-MEMUNU I PIRAMIDAMA
Priča se da je al-Memun, sin Haruna ar-Rešida, ušao u zaštićeni Kairo i da je zatim htio porušiti piramide kako bi mogao uzeti ono što se nalazi u njima. Pokušao je da ih sruši, ali nije mogao, premda se upinjao trošeći na to mnogo novaca...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

398. noć
Kada nastupi tri stotine devedeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se al-Memun trudio da sruši piramide, trošeći na to veliki novac, ali ih nije mogao srušiti, već je u jednoj načinio samo mali otvor. Vele da je alMemun u tome otvoru koji je načinio našao novaca tačno onoliko koliko je potrošio na otvor, ni manje ni više. Al-Memun se začudi, pa uze ono što je našao i odusta od svoje namjere.
Postoje tri piramide i one spadaju u svjetska čuda. Na cijelom svijetu nema ničeg što je tako čvrsto i stabilno građeno, i ništa nije tako visoko. Građene su od velikog stijenja, a građevinari koji su ih zidali bušili su kamen na obje strane i tu su stavljali željezne šipke tako da stoje uspravno. Onda su bušili drugi kamen i spuštali ga na prvi kamen, pa su šipke zalijevali topljenim olovom, po pravilima građevinarstva, dok piramida ne bi bila završena. Svaka piramida je bila visoka stotinu lakata, kako se mjerilo u to vrijeme. Te piramide imaju četiri ravne površine koje se sužavaju prema vrhu do kraja, tako da je jedna visoka tri stotine lakata.
Stari ljudi vele da u unutrašnjosti zapadne piramide ima trideset odaja od raznobojnog kamenja, te da su prostorije pune dragocjenosti, silnoga blaga, čudesnih statua, alatki, ukrasnog oružja koje je namazano dobro pripremljenom mašću tako da ne može zahrđati do Sudnjega dana; tu je bilo stakla koje se savija a ne lomi, te raznog pomiješanog bilja, ljekovitih trava i ostalog. U drugoj piramidi nalazila su se predanja svećenika ispisana na granitnim pločama. Svaki sveštenik je imao svoju ploču mudrosti: na toj ploči bila su ispisana čuda koja je radio, njegova djela, a na zidovima se nalaze slike nekih ljudi koji podsjećaju na idole što rukama obavljaju sve zanate, a sjede na klupicama. Svaku piramidu čuva po jedan čuvar - ti čuvari bdiju nad piramidama od zle sudbine i svakog nesretnog slučaja.
Čuda piramida dovodila su u nedoumicu umne i pronicljive ljude. Ima mnogo stihova koji opisuju piramide, ali u njima nema bogzna šta. Tako je neko rekao:

Kad carevi hoće da im se ime spomene
Nakon smrti, o njima govore građevine.

Zar ne vidiš dvije piramide kako opstaju I uprkos vremenu se ne mijenjaju?

Drugi pjesnik je rekao:

Piramide pogledaj i valja slušati Šta će o minulim vremenima govoriti.

Kad bi mogla, svaka bi nam kazala Šta je sudba s narodima učinila.

Treći veli:

Prijatelji, da l pod nebom ima građevina Stamenošću slična egipatskim piramidama?

Te građevine i sama se sudba pribojava, A na svijetu svak' u strahu sudbu izbjegava.

Čudesnosti njine ne možeš se nagledati; Čemu služe, stalno ćeš se pitati.

Četvrti je rekao:

Gdje li je onaj što je piramide sagradio; Kojeg je roda, kad je rođen i kad je stradao?

Ljudska djela se od tvoraca svojih razlikuju, Jer potonje smrt sretne pa stradaju.

PRIČA O KRADLJIVCU I TRGOVCU
Priča se da je jedan čovjek bio kradljivac pa se pokajao uzvišenom Allahu i njegovo pokajanje je bilo lijepo djelo. Taj čovjek otvori dućan u kome je prodavao platno. Radio je tako neko vrijeme i jednoga dana zatvori dućan i pođe kući. Onda dođe jedan prepredeni lopov prerušivši se u vlasnika dućana, pa izvadi iz džepa ključeve i, kako se to događalo noću, reče čuvaru trga:
- Upali mi ovu svijeću.
Čuvar uze svijeću i ode da je upali...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

399. noć
Kada nastupi tri stotine devedeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je čuvar uzeo od lopova svijeću i pošao da je upali, alopov otvori dućan i upali drugu svijeću koju je nosio. Pošto čuvar dođe, zateče ga kako sjedi u dućanu s knjigom pazara u rukama. Lopov je gledao u tefter i računao nešto na prste ne prekidajući taj posao sve do zore, a onda reče čuvaru:
- Dovedi mi jednog goniča s devom da mi natovari neku robu.
Čuvar mu dovede goniča s devom, te lopov uze četiri svežnja platna, dade ih goniču koji platno natovari na devu, pa zatvori dućan, pruži čuvaru dva dirhema, te pođe za goničem i čuvarom koji je vjerovao da je to vlasnik dućana.
Kad osvanu jutro i zabijeli se dan, dođe vlasnik dućana, a čuvar mu poče upućivati dove za ona dva dirhema. Međutim, vlasnik je poricao ono što je čuvar govorio čudeći se njegovim riječima. Kada otvori dućan, vidje razliveni vosak od svijeće, bačenu knjigu pazara. Pažljivo razgleda dućan i utvrdi da nedostaju četiri zavežljaja tkanine. Onda upita čuvara:
- Šta se dogodilo?
Čuvar mu ispriča šta je radio noću, šta je rekao goniču deva u vezi sa zavežljajima tkanine. Tada vlasnik reče:
- Dovedi mi goniča koji je zorom odnio platno s tobom.
- Slušam i pokoravam se - odgovori čuvar, pa dovede goniča koga vlasnik dućanaupita:
- Kamo si jutros odnio platno?
- U to i to pristanište - odgovori gonič. - Ukrcao sam ga na tu i tu lađu.
- Povedi me tamo.
Gonič ga dovede do pristaništa i reče:
- Evo te lađe, a ovo je njen vlasnik.
- Kamo si odvezao onog trgovca i platno?
- Na to i to mjesto. Doveo mi je i jednog goniča deve koji je natovario platno naživotinju i otišao, ali ne znam kamo.
- Dovedi mi goniča koji je s tvoje lađe natovario platno - reče vlasnik dućana, a lađarmu dovede goniča koga vlasnik upita:
- Gdje si odnio platno s lađe s onim trgovcem?
- Na to i to mjesto - odgovori gonič.
- Povedi me tamo i pokaži mi ga - na to će vlasnik dućana.
Gonič ga odvede na jedno mjesto podaleko od obale i pokaza mu han u kome je ostavio platno, a pokaza mu i trgovčevu ostavu. Čovjek otključa ostavu i nađe četiri nedirnuta zavežljaja platna. Vlasnik ih dade goniču, a lopov bijaše stavio ogrtač preko platna, te čovjek i njega dade goniču koji sve natovari na devu. Potom vlasnik zaključa ostavu i ode s goničem.
Odjednom, lopov srete vlasnika i poče ga pratiti dok ovaj ne ukrca platno na lađu, a onda mu reče:
- Brate, ti si u Božijoj milosti. Uzeo si svoje platno od koga ne fali ništa. Daj miogrtač.
Trgovac se nasmija i dade mu ogrtač ne oštetivši lopova, te svaki ode svojim putem.

PRIČA O MESRURU I ZABAVLJAČU IBN AL-KARIBIJU
Priča se da je zapovjednik pravovjernih Harun ar-Rešid jedne noći bio veoma nespokojan, te reče Džaferu, sinu Jahje al-Barmakida:
- Noćas ne mogu zaspati i nešto mi je teško na duši, te ne znam šta da radim.
Njegov sluga Mesrur koji je stajao pored njega nasmija se, a halifa ga upita:
- Čemu se smiješ? Da li se smiješ zato što me prezireš, ili zato što si poludio?
- Ne, tako mi Boga, zapovjedniče pravovjernih - reče Mesrur...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

400. noć
Kada nastupi četiristota noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Harun ar-Rešid rekao oružniku Mesruru:
- Smiješ li se zato što me prezireš, ili zato što si poludio?
- Ne, tako mi Boga, zapovjedniče pravovjernih. Kunem se tvojom bliskošću s glavnim Poslanikom da to nisam učinio svojom voljom. Jučer sam izašao iz dvora da prošetam, pa sam došao do obale Tigrisa i vidio grupu ljudi. Zastao sam i uočio jednog čovjeka koji je zasmijavao ljude. Taj čovjek zove se Ibn al-Karibi. Sada sam se sjetio njegovih riječi, te me je spopao smijeh i molim da mi oprostiš, zapovjedniče pravovjernih.
- Odmah mi dovedi toga čovjeka - na to će halifa.
Mesrur hitro ode i stiže do Ibn al-Karibija, pa mu reče:
- Pođi da porazgovaraš s halifom.
- Slušam i pokoravam se.
- Međutim - dodade Mesrur - uvjet je da, kad odeš halifi i on te daruje, tebi pripadnečetvrtina, a ostatak da pripadne meni.
- Ne, nego pola tebi, a pola meni - odgovori Ibn al-Karibi.- Ne - reče Mesrur.
- Meni jedna, a tebi dvije trećine - odgovori Ibn al-Karibi.
Mesrur pristade poslije velike muke, pa povede zabavljača. Kada Ibn al-Karibi stiže pred halifu, pozdravi ga onako kako se pozdravljaju carevi, pa stade ispred njega, a halifa mu reče:
- Ako me ne nasmiješ, udarit ću te tri puta ovom vrećom!
Ibn al-Karibi pomisli: “Šta mi može biti ako me tri puta udare ovom vrećom, kada mi ni udarci kandžijom ne mogu ništa?!” Mislio je da je vreća prazna.
Zatim došljak poče govoriti riječi koje mogu nasmijati ljutitog čovjeka. Ispriča nekoliko viceva, ali se zapovjednik pravovjernih ne nasmija, čak se i ne osmjehnu. Ibn
al-Karibi se začudi, osjeti tjeskobu i uplaši se, a halifa mu reče:
- Sad si zaslužio udarce - i halifa uze vreću i udari ga jedanput. U vreći su bila četirioblutka, a svaki oblutak je bio težak dva ritala. Halifa ga pogodi u vrat, te čovjek kriknu iz sveg glasa, a onda se sjeti uvjeta koji mu je postavio Mesrur i reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, poslušaj samo dvije moje riječi.
- Kaži šta misliš - na to će halifa.
- Mesrur mi je postavio jedan uvjet koji sam prihvatio. Naime, od onoga što dobijem od halife meni treba da pripadne trećina, a njemu dvije trećine. Pristao je na to tek poslije velike muke. Sada si mi ti dao samo batine i ovaj udarac je moj dio, a druga dva udarca su njegov dio. Ja sam svoj dio već dobio, a on, zapovjedniče pravovjernih, stoji i naplati mu njegov dio.
Kada zapovjednik pravovjernih ču te riječi, nasmija se od sveg srca, pa pozva Mesrura i udari ga tako da Mesrur dreknu:
- Zapovjedniče pravovjernih, dosta mi je jedna trećina, daj njemu dvije...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

{72} Al-Keslani znači “lijenčina”.
{73} Kevser je džennetsko vrelo o kome Kur'an govori. Pjesnik misli kako se ispod mladićevih naušnica nalazi slasno džennetsko vrelo (usta).
{74} Riječi poslanika Muhammeda koje su se prenosile usmenom predajom.
{75} Slobodan nemusliman pod zaštitom islamske države kojoj plaća porez.
{76} Aluzija na usmenu predaju (hadis), prilikom zapisivanja Muhammedovih riječi, koje je obavljeno nakon njegove smrti, autentičan hadis morao je imati lanac pouzdanih kazivača do samog Muhammeda.
{77} Mjera za dužinu = 2250 m.
{78} Kur'an, 2:156.
{79} Cijeli akt ovdje opisan upoređen je s namazom - jednom od dnevnih molitvi, pri čemu su korišćeni namaski termini: mihrab je istaknuto udubljenje u džamiji gdje stoji imam (vođa) pri skupnom obavljanju namaza; tespih je slavljnje Boga čime se okončava namaz, itd.
{80} Vrsta arapskog kaligrafskog pisma.
{81} Lam-elif je posebna grafema u arapskom jeziku nastala spajanjem dva slova: elifa i lama čijim “zagrljajem” nastaje ligatura lam-elif.
{82} Oblici slova arapskog alfabeta: elif je vitka uspravna linija; mim (u sredini riječi) podsjeća na blago izduženi prsten; nun (u izvrnutoj poziciji) identičan je luku.
{83} Kur'an, 20:22.
{84} Kur'an, 3:107. Aluzija na Džennet.
{85} Kur'an, 92:1-2.
{86} Bijelo platno-čaršafi u kojima muslimani ukopavaju umrle.
{87} Kur an, 51:26.
{88} Kur'an, 2:69.
{89} Dva meleka, Harut i Marut, u Babilonu su ljude poučavali vradžbinama. Kur'an, 2:102.
{90} Abu Nuvas (757-814) jedan je od najpoznatijih pjesnika abasidske epohe. Rodonačelnik je vinske poezije (ihamriyyat) i tradicija mu pripisuje homoseksulane sklonosti.
{91} Komad tkanine koji se obavija oko turbana s krajevima koji padaju na ramena. Do polovine XIII vijeka nosili su ga kadije i teolozi, a kasnije je postao sastavni dio nošnje državnih dostojanstvenika.
{92} Deseti abasidski halifa (847-861).
{93} Šesti fatimidski halifa u Egiptu (996-1021).
{94} U prijevodu: ružin pupoljak.
{95} U prijevodu: radost svijeta.
{96} Nun je slovo arapskog alfabeta koje podsjeća na luk; sad je također slovo arapskog alfabeta koje oblikom podsjeća na oko.
{97} Namaz koji se klanja prije spavanja da bi se usnio odgovor na neko pitanje ili želju.
{98} Sedmi mjesec muslimanskog kalendara. U prijeislamsko doba bilo je zabranjeno ratovati u tom mjesecu u kome su se priređivale svetkovine i vašari.
{99} Formula kojom se blagoslovljava poslanik Muhammed (učenje salavata) često se izgovara i u stanju začuđenosti, ili divljenja.
{100} Poznati prijeislamski pjesnik koji je živio u drugoj polovini 6. vijeka.
{101} Kur'an, 26:224-226.
{102} Perzijski car iz dinastije Sasanida (531-537. n. e.).
{103} Jedan od frekventnih izraza (Allah je najveći) kojima se izražava čuđenje.
{104} Aiša je Muhammedova najmilija žena, a Fatima je njegova kćer.
{105} Guverner u Horasanu.
{106} Ekonom na dvoru Haruna ar-Rešida.
{107} Otvoren prostor na kome se kolektivno (džematile) klanja.
{108} Drugi pravovjerni halifa (634-644).
{109} Muhammedov družbenik.