Priče iz 1001 noći

First topic message reminder :




301. noć
Kada nastupi tri stotine prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abu Muhammed kazao halifi:
- Saslušaj moju priču, zapovjedniče pravovjernih, jer tako je neobična i čudesna dabi mogla biti pouka onima kojima je do pouke kada bi bila ispisana iglama u uglovima očiju.
- Kazuj, Abu Muhammede! - reče halifa, a Abu Muhammed poče kazivati:
- Zapovjedniče pravovjernih, neka Allah učini trajnom tvoju slavu i moć. Ljudi pričaju da sam poznat po imenu Lijenčina, te da mi otac nije ništa ostavio. To je istina, jer je moj otac bio, kao što si rekao, služitelj koji je u hamamu puštao krv mušterijama, a ja sam u mladosti bio najlijenije stvorenje na zemlji. Bio sam toliko lijen da sam za vrelih dana, kada bi me sunce obasjalo, bio lijen da ustanem i pređem sa sunca u hlad. Tako sam dočekao petnaestu godinu, a onda se moj otac preseli milosti uzvišenoga Allaha ne ostavivši mi baš ništa. Moja majka je dvorila ljude, tako me prehranjivala i pojila dok sam se ja izležavao. Jednog dana, majka mi dođe s pet srebrenih dirhema i reče:
- Sine, čula sam da je šejh Abu-l-Muzaffer odlučio da otputuje u Kinu.
Taj šejh je volio siromahe, a spadao je u imućne ljude, te mi majka reče:
- Sine, uzmi ovih pet dirhema, pođimo k njemu i zamolimo ga da ti za njih kupi nešto u Kini. Možda će ti uzvišeni Allah dati da nešto zaradiš.
Bio sam lijen da pođem s njom, te se ona zakle Allahom da, ako ne pođem, neće me više hraniti ni pojiti, niti će me obilaziti, nego će pustiti da umrem od gladi i žeđi. Kada sam to čuo, zapovjedniče pravovjernih, shvatio sam da će to i učiniti, budući da je znala koliko sam lijen.
- Podigni me da sjednem - rekoh i ona me podiže dok sam ja plakao. - Donesi mipapuče - rekoh a kada mi donese papuče, zahtijevao sam dalje:
- Stavi mi ih na noge.
Pošto mi stavi papuče, nastavih:
- Podigni me sa zemlje! - i kada to majka učini, zatražih:
- Pridržavaj me da idem.
Majka me pridržavala a ja sam išao saplićući se o vlastite skute dok ne stigosmo do obale mora. Pošto pozdravismo šejha, ja mu se obratih:
- Amidža, jesi li ti Abu-l-Muzaffer?
- Ja sam taj - odgovori on.
- Uzmi ove drahme - rekoh mu - i kupi mi nešto za njih u Kini, možda će Allah dati daštogod zaradim.
- Poznajete li ovog mladića? - upita Abu-l-Muzaffer svoje ljude.
- Znamo ga - odgovoriše oni. - Poznat je po imenu Abu Muhammed Lijenčina. Nismonikad do sada vidjeli da je izašao iz kuće.
- Sinko - na to će Abu-l-Muzaffer - daj mi novac uz pomoć uzvišenog Allaha. U imeAllaha! - reče uzimajući novac od mene.
Ja se s majkom vratih kući, a Abu-l-Muzaffer ode na put sa svojim trgovcima. Kad doputovaše do Kine, šejh poče trgovati, pa se uputi natrag sa svojim pratiocima, pošto su obavili poslove. Plovili su tri dana, a onda Abu-l-Muzaffer reče trgovcima: - Zaustavite lađu!
- Šta ti treba? - pitali su trgovci.
- Zaboravio sam na novac Abu Muhammeda Lijenčine. Vratimo se da mu kupim neštoza taj novac ne bi li imao kakve koristi.
- Allahom te zaklinjemo da nas ne vraćaš jer smo prevalili dosta puta pretrpjevšiveliki strah i podnoseći velike teškoće.
- Moramo se vratiti! - bio je uporan Abu-l-Muzaffer.
- Uzmi od svakog od nas višestruko veću svotu nego što on može zaraditi na pet dirhema, ali nas nemoj vraćati.
Abu-l-Muzaffer ih posluša, te mu sakupiše veliku sumu i nastaviše putovati dok ne ugledaše jedan otok na kome je bilo mnoštvo ljudi. Pristadoše uz taj otok i trgovci se iskrcaše da kupuju robu: metale, dijamante, bisere i drugo. Abu-l-Muzaffer ugleda jednog Čovjeka kako sjedi, a ispred njega je bilo mnoštvo majmuna, među kojima i majmun s počupanom dlakom. Kad god gospodar ne bi obraćao pažnju, ostali majmuni su napadali onog očerupanog, tukli ga i bacali prema gospodaru koji je ustajao i tukao ih, vezivao i mučio zbog toga. Svi su se majmuni ljutili na onoga jednog i tukli su ga.
Pošto šejh Abu-l-Muzaffer vidje majmuna, bi mu ga žao i rastuži se, pa reče vlasniku:
- Hoćeš li mi prodati ovog majmuna?
- Kupi ga! - odgovori vlasnik, a Abu-l-Muzaffer će na to:
- Imam uza se pet drahmi jednog sirotana. Hoćeš li mi ga prodati za tih pet drahmi?- Hoću, Bog te blagoslovio za to - pristade vlasnik, te Abu-l-Muzaffer uze životinju i dade novac. Svezaše majmuna na lađi, podigoše jedra i zaploviše do drugog otoka uz koji pristadoše. Tada se na njihovu lađu ukrcaše ronioci koji su iz mora vadili dragocijenosti, biserje, dragulje i slično. Trgovci su im plaćali da zarone, te oni počeše roniti. Majmun vidje kako to oni rade, pa se oslobodi sveza, skoči s lađe i zaroni s njima. Abu-l-Muzaffer uzviknu:
- Nema sile ni moći do Allahove moći! Izgubismo majmuna, na žalost sirotom mladiću kome smo ga kupili!
Svi su izgubili nadu da će vidjeti majmuna, a kada se pojavi grupa ronilaca, s njima se pojavi i majmun koji je u rukama držao drago kamenje i onda ga dobaci Abu-lMuzafferu koji se zabezeknu i reče:
- Ovaj majmun je neka velika zagonetka!
Ponovo razviše jedra i otisnuše se na put, te stigoše do jednog otoka koji se zvao Otok Zunuđa, a Zunuđi su ljudoždersko crnačko pleme.
Kada crnci ugledaše trgovce, ukrcaše se u čamac, pa doploviše do njih, pohvataše sve koji su bili na lađi, povezaše ih i odvedoše caru. Car naredi da pokolju grupu trgovaca, te ih zaklaše i pojedoše njihovo meso, a ostali trgovci provedoše noć u zatvoru u golemoj nevolji. Kad pade noć, majmun priđe Abu-l-Muzafferu odriješi mu
sveze, a čim trgovci vidješe da se Abu-l-Muzaffer oslobodio, rekoše:
- Možda će Allah dati da nas oslobodiš svojim rukama, Abu-l-Muzaffere! - Neka znate da me je Allahovom voljom oslobodio niko drugi do ovaj majmun...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

331. noć
Kada nastupi tri stotine trideset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je djevojka rekla:
- Ibn Mensure, noć i dan se smjenjuju sve mijenjajući.
Potom ona podiže pogled prema nebu i reče:
- Bože i Gospodaru moj! Kao što si mene stavio na muke ljubavlju prema Džubejru ibn Umejiru, tako njega stavi na muke ljubavlju prema meni, makar i tako što će ljubav iz moga preći u njegovo srce!
Zatim mi dade stotinu dinara kao nadoknadu za put. Uzeh novac i pođoh vladaru Basre koga zatekoh kako se upravo vratio iz lova. Primih od njega svoju nagradu i vratih se u Bagdad.
Naredne godine zaputih se opet u Basru po svoju ustaljenu nagradu. Kada se htjedoh vratiti u Bagdad, sjetih se djevojke Budure i rekoh:
- Allaha mi, moram otići do nje da vidim šta se dogodilo između nje i njenog dragog.Tako odoh do Budurine kuće i vidjeh da joj je pometeno ispred vrata i vodom poprskano, zatim ugledah sluge, pa rekoh:
- Možda je djevojci prepuklo srce od jada, pa je preminula, a u njenu kuću uselio seneki emir.
Napustih kuću i vratih se dvoru Džubejra ibn Umejira aš-Šejbanija. Primijetih da su klupe već ruševne, a pred vratima ne vidjeh poslugu kao ranije, te pomislih: “Možda je umro.” Stadoh pred vrata njegove kuće i prolijevajući suze, počeh je oplakivati ovim stihovima:

Gospodo što odoste, srce mi odnesoste Dođite i moje praznike mi vratite!

Pred kapijom stojim vaš dom oplakujući, Gorke suze lijem okom ne trepčući.

Jecajući pitam kuću i ruine što stoje:
“Plemeniti, vrli čovjek iz nje gdje je?”

“Svojim putem idi, jer dragi su odselili
Iz doma i u zemlju su ih zakopali. ”

Allah ne da njihova dobrota da iščezne I nipošto vrlina njihova da nestane!

Dok sam ja oplakivao stanare te kuće, zapovjedniče pravovjernih, pojavi se jedan crni rob koji izađe iz kuće i reče mi:
- Šuti, starče, majka tebe oplakivala! Zašto stihovima oplakuješ baš ovu kuću?
- Bila je to kuća jednog mog prijatelja?
- Kako se zvao? - upita rob.
- Džubejr ibn Umejir aš-Šejbani.
- Šta je bilo s njim? - uzviknu rob, a zatim nastavi:
- Hvala Allahu, on je zdrav, bogat i sretan, ali ga je Allah stavio na iskušenja ljubavlju prema jednoj djevojci po imenu Budura, tako da se do ušiju zaljubio u nju. Zbog silne ljubavi i strasti nalik je na zakotrljani kamen: kad ogladni, ne kaže “Nahranite me”; kad ožedni, ne kaže “Napojte me”.
- Zamoli ga za dopuštenje da uđem k njemu.
- Hoćeš li poći čovjeku koji razumije, ili koji ništa ne razumije?
- Moram doći do njega u svakom slučaju.
Sluga uđe u kuću da traži dopuštenje, a onda se vrati sa dozvolom. Uđoh Džubejru i vidjeh da je poput bačenog kamena, ne razumije ni geste, galamu, niti normalan razgovor. Ne reče mi nijedne riječi, već mi se obrati jedan njegov sluga:
- Gospodine, ako znaš kakve stihove napamet, izgovori ih glasno, jer će ga to prenuti itako će početi s tobom razgovarati.
Ja izgovorih slijedeće stihove:

Je si l' zaboravio Buduru, il tvoji jadi traju; Da li bdiješ noću, il ti se oči sklapaju?

Ako ti suze iz očiju ne prestaju liti,
Znaj da ćeš se u Džennetu zauvijek nastaniti!

Kada ču te stihove, Džubejr otvori oči i reče mi:
- Dobro došao, Ibn Mensure! Šala se pretvori u zbilju.
- Mogu li nešto učiniti za tebe, gospodine? - upitah.
- Možeš - odgovori on. - Želim da joj napišem jedno pismo i pošaljem ga po tebi. Akomi doneseš njen odgovor, dat ću ti hiljadu dinara, a ne doneseš li ga, dobit ćeš kao nadoknadu za put stotinu dinara.
- Radi kako ti je volja - odgovorih...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

332. noć
Kada nastupi tri stotine trideset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ibn Mensur kazivao:
- Radi kako ti je volja! - a on pozva jednu djevojku i reče joj:
- Donesi mi mastionicu i pero!
Djevojka mu donese šta je tražio, te Džubejir napisa stihove:

Molim te, damo, da l' bi blaža bila Jer ljubav mi je pamet odnijela?

Ljubav prema tebi potpuno me obuzela, Bolešću me odjenula i sasvim ponizila.

Ranije sam mislio da je ljubav ništavna, A sad smatram, damo, da je zanosna.

Al' kad meni ljubav pokaza svojih mora vale, Po Božijoj volji oprostih svima koji vole.

Susretom me daruj, ako ćeš se smilovati; Dobrotu ne zaboravi, ako me hoćeš ubiti.

Potom Džubejr zapečati pismo i pruži mi ga. Uzeh pismo i pođoh s njim Budurinoj kući.
Lagahno podigoh zavjesu, kao i obično, i ugledah deset mladih djevojaka nalik na mjesec, a među njima je sjedjela Budura nalik na mjesec među zvijezdama, ili poput sunca kada se pojavi iza oblaka. Na njoj nije bilo traga bola ili patnje.
Dok sam je posmatrao čudeći se njenom izgledu, ona baci pogled prema meni i vidje me kako stojim na vratima, pa mi reče:
- Dobro došao, Ibn Mensure! Uđi!
Ja uđoh, pozdravih je i dadoh joj pismo, a kada ga djevojka pročita, nasmija se i reče: - Ibn Mensure, nije slagao pjesnik kada je rekao:

Zaista ću zbog ljubavi za te ustrajna biti Nadajuć' se da ćeš mi glasnika poslati.

Eto, Ibn Mensure, napisat ću ti odgovor da bi ti on dao što je obećao.
- Bog ti svako dobro dao! - odgovorili joj, a ona pozva jednu djevojku i reče joj:
- Donesi mi tintu i pero.
Kad joj djevojka dade što je tražila, Budura napisa stihove:

Zašto ja zavjet održah, a vi prevariste;
Mislila sam da ste pravični, al' vi uvrijediste.

Vi ste prvi okrutni bili, pa ste prekinuli; Iznevjerili i prvi ste nevjerni bili.

Dok sam u samoći, uvijek pamtim vaše obećanje,
Čast vam čuvam vjerujuć' u vaše zaklinjanje

Ali očima svojim vidjeh ono što mi ne godi I o vama slušah glasinu što brodi.

Zar da se ponizim da bi ste se vi uzdigli -
Allaha mi, da poštujete, i vas bi poštovali.

Srce ću od vas odbiti i vas ću zaboraviti; Gubeć' nadu svaku, vas ću ostaviti.

- Allaha mi, gospođice, smrt će biti daleko od njega čim pročita ovo pismo - viknuh,pa pocijepah pismo i rekoh joj: - Napiši mu druge stihove. - Vrlo rado - reče djevojka i napisa:

Ja nađoh utjehu i san mi je drag očima, A šta se dogodilo znam po zlobnicima.

Moje srce pristade da tebe zaboravi I bez tebe mi sada san na oči dolazi.

Laže ko reče da je gorko se rastati Meni je slasno taj rastanak kušati.

Mrzim svakoga ko mi te spomene Grdeći me, pa mi tako omrzne.

Ja utjehu nađoh u svojoj duši Nek to znaju zlobnici, neka znaju svi.

- Allaha mi, gospođice - uzviknuh ponovo - ovo će ga pismo sigurno s dušom rastaviti!
- Ibn Mensure - na to će djevojka - zar ga je ljubav prema meni spopala do te mjere dami tako nešto možeš reći!?
- Kad bih rekao i više od toga, istinu bih rekao. Praštanje je odlika velikodušnih.
Na te moje riječi, Budura proli suze i napisa mu pismo rikom.{80} Allaha mi, zapovjedniče pravovjernih, u tvome divanu nema nikoga ko zna pisati kao ona! Dakle, Budura napisa stihove:

Dokle tvoja drskost i hirovitosti?
Života mi, zlobnicima si dao uživati!

Možda sam, ne znajući, zlo ti nanijela Reci kakva se priča o meni pročula!

Htjela bih te, dragi, sada staviti Na mjesto gdje će moje oči usniti.

Punu čašu ljubavi za te sam ispila Ne kori me ako vidiš da sam se napila.

I kada napisa pismo...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

333. noć
Kada nastupi tri stotine trideset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Budura napisala pismo i dala ga Ibn Mensuru koji joj jerekao:
- Gospođice, ova rika liječi bolesnika i utoljava žeđ mučenika.
Uzeh pismo i izađoh, ali me Budura pozva:
- Ibn Mensure, reci mu: “Ona će ti večeras doći u goste.”
Ja se silno obradovah i ponesoh pismo Džubejru ibn Umejiru. Kad stigoh njemu, zatekoh ga kako bulji u vrata očekujući odgovor. Čim mu dadoh pismo, on ga pročita, pa ciknu i pade u nesvijest. Pribravši se, reče:
- Ibn Mensure, je li ona svojom rukom pisala ovu riku i doticala je svojim prstima?
- Gospodine, da li ljudi pišu nogama? - odgovorih.
Allaha mi, zapovjedniče pravovjernih, mi nismo ni završili razgovor kad začusmo zveckanje njenih grivni niz hodnik dok je dolazila. Kada je Džubejr vidje, skoči na noge kao da nikad nije bolovao, pa je zagrli kao što se lam i elif grle{81} i napusti ga slabost koja ga ranije nije napuštala. Zatim Džubejr sjede, ali ona nije sjela, te upitah:
- Gospođice, zašto ne sjedneš?
- Ibn Mensure, sjest ću samo pod uvjetom o kome smo se dogovorili.
- Koji je to uvjet o kome ste se dogovorili?
- Ljubavnici nikome ne povjeravaju svoje tajne.
Potom Budura stavi usne na Džubejrovo uho i šapnu mu nešto, a on odgovori:
- Slušam i pokoravam se.
Džubejr ustade i poče se sašaptavati s jednim svojim robom koji se izgubi na neko vrijeme, a onda se pojavi s kadijom i dva svjedoka. Džubejr ustade i donese kesu sa stotinu hiljada dinara, pa reče:
- Kadija, vjenčaj me s djevojkom za ovu sumu.
- Pristaješ li? - upita kadija djevojku.- Pristajem - odgovori ona.
Nakon toga ih vjenčaše, pa djevojka odriješi kesu, zagrabi pune ruke novca, te podijeli kadiji i svjedocima, a preostali novac u kesi vrati Džubejru. Onda kadija i svjedoci odoše, a ja sjedoh s njima razdragan i veseleći se dok ne minu veći dio noći. Razmišljao sam: “Oni su zaljubljeni i dugo su bili rastavljeni. Sada ću spavati negdje podalje od njih i ostavit ću ih same.” Onda ustadoh, a Budura me uhvati za rukav i reče:
- O čemu si sada razmišljao?
- O tome i tome - odgovorih, a ona će:
- Sjedi. Kada budemo htjeli da odeš, otići ćeš.
Sjedio sam s njima do pred jutro, te mi Budura reče:
- Ibn Mensure, idi u onu odaju, jer smo je pripremili za te. Tu ćeš spavati.
Ja odoh i prespavah do jutra, a ujutro mi dođe jedan sluga s umivaonikom i ibrikom, te ja uzeh abdest, klanjah sabah i sjedoh. Dok sam tako sjedio, pojavi se Džubejr sa svojom dragom. Upravo su izlazili iz kućnog hamama i cijedili su svako svoje uvojke.
Poželjeh im dobro jutro, sreću i zajednički život, a onda rekoh Džubejru:
- Ono što počinje postavljanjem uvjeta završava se pristankom.
- Pravo veliš - složi se Džubejr. - Zaslužio si poštovanje.
Zatim on pozva blagajnika i reče mu:
- Donesi mi tri hiljade dinara.
Blagajnik mu donese kesu sa tri hiljade dinara, pa mi se Džubejr obrati:
- Učinit ćeš mi zadovoljstvo ako primiš ovo.
- Neću primiti dok mi ne kažeš zašto je ljubav s nje prešla na tebe, nakon onako silnog otpora.
- Sa zadovoljstvom - odgovori Džubejr. - Mi imamo jedan praznik koji se zove Iranska nova godina. Tada ljudi izlaze iz svojih kuća, ukrcavaju se u čamce i vozaju se po rijeci. Jednom sam ja s prijateljima pošao u vožnju i ugledah čamac u kome je bilo deset mjesecolikih djevojaka, a ova gospođica Budura je sjedjela među njima s lutnjom na kojoj je odsvirala jedanaest melodija. Zatim se vratila prvoj melodiji i zapjevala je:

Vatra je hladnija od ognja u srcu mome I stijena je mekša od srca u mom dragome.

Zaista je pravo čudo kako je građen Tijelo mu je voda, a srce mu kamen.

Tada sam rekao Buduri:
- Ponovi te stihove i melodiju! - ali ona ne pristade...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

334. noć
Kada nastupi tri stotine trideset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Džubejr kazivao kako je tada rekao gospođici Buduri: - Ponovi te stihove - ali ona ne pristade, već naredi veslačima da je gađaju i oni je zaista počeše gađati narančama, tako da se pobojasmo da će potonuti čamac u kome je bila. Nakon toga, ona ode svojim putem. Eto, zbog toga je ljubav iz njenog srca prešla u moje.
Ja im čestitah na tome što su opet zajedno, uzeh kesu s novcem i pođoh u Bagdad.
Halifino srce se razgali, te mu nestade nemira u srcu.
PRIČA O DJEVOJKAMA RAZLIČITIH BOJA I O NJIHOVOM RAZGOVORU
Priča se da je halifa al-Memun sjedio jednog dana u svome dvoru i pozvao preda se državne glavare i sve ugledne ljude carstva. Također pozva pjesnike i ostale sabesjednike među kojima je bio jedan po imenu Muhammed al-Basri. Al-Memun usredsredi pažnju na njega i reče mu:
- Muhammede, hoću da mi sada ispričaš nešto što nikada nisam čuo.
- Zapovjedniče pravovjernih - na to će Muhammed - hoćeš li da ti ispričam nešto štosam lično čuo, ili svojim očima vidio?
- Pričaj mi, Muhammede, ono što je još čudnije od toga.
- Zapovjedniče pravovjernih - poče Muhammed - bio jednom jedan sretan čovjek čijizavičaj je bio Jemen. Preseli se on iz Jemena u grad Bagdad gdje mu je prijalo živjeti, pa preseli i porodicu i imovinu. Imao je šest djevojaka, svaka nalik na mjesec. Prva je bila svijetla, druga smeđa, treća gojazna, četvrta suhonjava, peta plava, šesta crna. Sve su imale lijepo lice, sjajno obrazovanje, znale su pjevati i svirati.
Jednog dana taj čovjek iz Jemena pozva svih šest robinja tražeći da donesu hranu i piće, te se oni prihvatiše jela i pića uživajući i svirajući. Onda čovjek napuni čašu, uze je, pa dade znak svijetloj robinji i reče joj:
- Mjesecolika, da čujemo tvoje slatke riječi!
Ona uze lutnju, naštima je i poče svirati tako da je naprosto odaja zaigrala. Zatim zapjeva:

Lik dragoga je uvijek mi pred očima, A ime njegovo u duši mi počiva.

U srce se pretvorim kad ga se prisjetim; I oko postanem kada njega vidim.

Zlobnici pitaju: “Je si li ga zaboravila?”
“Kako će biti što ne biva?”, ja sam odgovorila,

“Zlobniče, odlazi i ostavi me -
Ne potcjenjuj ono što se ne potcjenjuje!”

Njihov gospodar se uzbudi, pa ispi pehar i napoji djevojke. Zatim napuni čašu i držeći je u ruci, dade znak smeđoj djevojci govoreći:
- Svjetlosti buktinje i mirisni dahu, da čujemo tvoj lijepi glas koji dovodi u iskušenje slušaoca?
Ona uze lutnju i zasvira tako da se cijelo mjesto ushiti. Osvajala je svojim pogledima i pjesmom:

Tvoga mi lika, drugog neću voljeti Do smrti, i neću te prevariti!

O, mjeseče lijepi punim sjajem osvijetljeni, Pod tvojom zastavom svi su ljepotani!

Ljepotom i nježnošću sve si ih nadmašio Kojom te Allah, Gospodar svjetova, obdario.

Gospodar se ushiti, ispi čašu i napoji robinje, pa opet uze čašu i dade znak gojaznoj djevojci naredivši joj da pjeva. Djevojka uze lutnju i zasvira nešto što rastjeruje brigu i izgovori stihove:

Željo moja, ako si zadovoljan ti, Baš me briga što su drugi ljudi srditi!

Kada se tvoje lijepo lice pojavi, Ne marim što su nestali svi carevi!

Draža mi je tvoja radost nego sve vrednote, Ti u kome se sakupiše sve ljepote!

Gospodar se opet uzbudi, pa uze čašu i napoji djevojke. Zatim napuni pehar koji uze u ruku, pa dade znak suhonjavoj djevojci i reče:
- Džennetska hurijo, da čujemo tvoje mile riječi!
Djevojka uze lutnju, naštima je i poče mu svirati melodije recitirajući:

Ah, Bože, šta mi se od tebe dogodi:
Daleko si od mene, ne mogu to podnijeti!

Kunem se da će nam sudac u ljubavi suditi I pravedno će ti zbog mene presuditi.

Gospodar se ushiti, ispi pehar, pa uze drugi. Onda dade znak plavoj djevojci, govoreći:
- Sunce danje! Daj da poslušamo lijepe stihove!
Djevojka uze lutnju, pa zasvira prekrasno, pjevajući:

Imam dragog i kad se pred njim pojavim Oštru sablju mu u očima primjetim.

Allah neka ga kazni zbog mene malo
Jer je surov i srce mi je u njegove ruke stalo.

Kad god kažem srcu da ga ostavi Nikom drugom nego njemu srce pohrli.

Od svih ljudi, za njim žudim jedino, Al' oko sudbe gleda me zavidno!

Gospodar se uzbudi, ispi čašu, napoji djevojke. Zatim napuni čašu i držeći je u ruci, dade znak crnoj djevojci govoreći:
- Crnooka, da čujemo od tebe makar dvije riječi!
Ona uze lutnju, zategnu strune, odsvira nekoliko melodija, a onda se vrati prvoj melodiji i zapjeva stihove:

O, oko moje, podari mi suze
Jer patnja u ljubavi sav život mi uze.

Sa strašću se borim voleć biće milo,
Al' se na radost zlobnicima moje srce zaljubilo.

Oni što kude ne daju mi obraze ružine, A srce bi samo ruža da se domogne.

Pehari s vinom ovdje se radosno obređuju
Uz lutnje što veselo sviraju.

Dolasci mog dragog me ushićuju, Te nam zvijezde sreće jarko sijaju.

Bez razloga dragi me htjede ostaviti, A od rastanka može li šta gorče biti?

Njegovi su obrazi rumene ruže ubrane Bože dragi, kako li su rumene!

Kada bi mi šerijatska praksa dala,
Pred njim a ne pred Bogom ničice bih pala!

Nakon toga robinje ustadoše, duboko se pokloniše pred gospodarom govoreći mu:
- Pravedno presudi, gospodaru!
Gospodar pogleda njihovu ljepotu i ljupkost, njihove različite boje, pa zahvali Allahu i reče:
- Svaka od vas uči Kur'an, poznaje muziku, historiju, predanja. Sada želim da svaka ustane i rukom pokaže djevojku koja je njena suprotnost, dakle da svijetla pokaže smeđu, punašna suhonjavu, plava crnu, te da svaka hvali sebe, a kudi svoju suparnicu, a ova druga neka na isti način postupi s njom, i neka sve to bude potkrepljeno časnim Kur'anom, predanjima i poezijom. Hoću da vidim koliko ste obrazovane i rječite.
- Slušamo i pokoravamo se - odgovoriše djevojke...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

335. noć
Kada nastupi tri stotine trideset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su čovjeku iz Jemena njegove djevojke kazale:
- Slušamo i pokoravamo se.
Zatim ustade najprije svijetla, pokaza crnu i reče joj:
- Teško tebi, crna! Kažu da je bjelina rekla: “Ja sam jarka svjetlost; ja sam puni sjajnimjesec; moja boja je jasna, čelo mi je cvjetno, i o mojoj ljepoti pjesnik je kazao:

Ona je bijela, glatkih obraza i podatna Poput ljepote jednog bisera skrivena.

Stas joj je kao elif vitki, a njena su usta
Kao mim, a obrva kao nun{82} pognuta;

Pogledi su joj kao strijele, a njene obrve Kao luk s koga smrt može da dosegne.

S takvim obrazima i stasom kada se pojavi, S lica joj se miris ruže, mirte i jasmina objavi.

U vrtu je jedna grana zasađena,
A na grani tvoga struka mnogo je vrtova.

Moja boja nalik je na prijatni dan, na ubrani cvijet i na blistavu zvijezdu. Uzvišeni Allah je u cijenjenoj Knjizi rekao svome poslaniku Musau - Bog mu se smilovao i spasio ga: “I uvuci ruku pod pazuho svoje, ruka će se pojaviti bijela, ali ne bolesna”; {83} “A oni u kojih lica budu bijela bit će u Allahovoj milosti, u njoj će vječno ostati.”{84} Moja boja je Božije znamenje, moja ljepota je vrhunac, moja ljupkost savršenstvo. Na djevojci kao što sam ja lijepa je svaka haljina i za njom duše čeznu. U bjelini je mnoštvo vrlina, između ostalih i ta što snijeg pada s neba bijel. Predaja kaže da je najljepša boja bijela, pa se muslimani diče bijelim turbanima. Kada bih se počela prisjećati svih pohvala bjelini, dugo bi to potrajalo. Ipak, ono čega je malo a zadovoljava bolje je od onog čega ima mnogo, a nije dovoljno. Sada ću početi da te ružim, crna, bojo tinte i kovačeve čađi, bojo gavrana koji drage rastavlja! Pjesnik je kazao u pohvalu bjeline, a ružeći crninu:

Ne vidiš li da je biser dragocjen radi boje,
A da se za dirhem tovar crnog uglja daješ

Svijetla lica, zna se, u Džennet odlaze pravo, A crna su lica džehennemsko gorivo!

U jednoj pouzdanoj predaji stoji da je Nuh, Bog mu se smilovao i spasio ga, zaspao jednog dana, a njegovi sinovi Sam i Ham sjedili su kraj njegovog uzglavlja. Puhnuo je vjetar podignuvši Nuhovu odjeću, tako da mu se ukazala sramota. Ham ga je pogledao i nasmijao se, a nije ga pokrio. Onda je ustao Sam i pokrio ga. Kada se otac probudio,
znao je kako su se ponašali njegovi sinovi, pa ih je pozvao. Samovo lice je pobijelilo, i od njegovih potomaka potiču Božiji poslanici, pravovjerne halife i carevi. Hamovo lice je pocrnilo i on je pobjegao u Abisiniju, tako da su crnci potekli od njega. Ljudi su saglasni u tome da crnci imaju malo pameti, a poslovica veli: “Kako naći pametna crnca?”
Tada gospodar reče djevojci:
- Sjedi! To je dovoljno, čak si pretjerala!
Onda dade znak crnoj djevojci koja ustade, upre prstom u bijelu i reče:
- Zar ne znaš da se u Kur'anu, objavljenom s neba preko Poslanika Allahovim robovima, nalaze riječi uzvišenoga Allaha: “Tako mi noći kada tmina razastre i dana kad osvane!”{85} Da noć nije bolja od dana, ne bi se Allah njome zaklinjao dajući joj prednost nad danom. To prihvaćaju svi pronicljivi i pametni ljudi. Zar ne znaš da je crno ukras mladosti, jer kada se pojave sjedine, nestaje uživanje i primiče se vrijeme smrti? Da crnina nije najvrednija, ne bi je Allah stavio usred srca i oka. Kako je divno pjesnik rekao:

Crne volim samo zato što je u njima Boja mladosti, ljubav srca i vid očima.

Bijela bjelina je, ne treba griješiti,
Znak starosti i ćefina{86} u koje će se umotati.

Drugi pjesnik je rekao:

Crnke a ne svijetle moju ljubav zaslužuju Rumene su usne njine, a u bijelih nalik su lišaju.

Treći pjesnik veli:

Postupci crnke su zaista bijeli:
Nalik je na oko što se svjetlošću bijeli.

Poludim li zbog nje, nemojte se čuditi, Jer uz crnilo se počinje luditi.

Moja boja nalik je na mrklu tminu,
A bez tmine ne bi vidio ni mjesečinu.

Uostalom, zar je lijepo da se ljubavnici sastaju u neko drugo vrijeme osim noću? Dovoljna je ta njena prednost. Od spletkara i zlobnika ništa ne štiti ljubavnike tako dobro kao noćna tmina, niti ih nešto zastrašuje sramotom kao bjelina dana. Mnogo prednosti ima tama, i kako je divno kazao pjesnik:

Dok njoj idem, mrkla tmina me štiti,
A kad odlazim bjelina jutra hoće me izdati.

Drugi pjesnik je rekao:

Koliko je noći draga sa mnom provela
Dok nas je tmina tankim kovrdžama zaklanjala!

Uplaših se kad su se jutarnji zraci pojavili I rekli joj da su magi slagali.

Treći pjesnik veli:

Dođe mi dragi pod plaštem noći, Hitao je zbog straha i prezajući.

Put sam mu obrazom svojim zastrijela
Podatno i skute za sobom sam vukla;

Sinu mjesečina - zamal' da nas osramoti Izgledao je mjesec kao odrezani nokti.

I bijaše nešto o čem neću govoriti Tako je bolje i nemoj pitati.

Četvrti pjesnik kaže:

Samo noću se sa dragim sastaje:
Noć je podvodač, a sunce odaje.

Peti pjesnik je rekao:

Ne volim bijele, gojazne, napuhane Nego volim crne i tanahne.

Ja sam čovjek koji jaše vitke i mršave Na dan utrke, a drugi jašu slonove.

Šesti pjesnik veli:

Dragi me noću posjećuje
Pa me tada obljubljuje;

Nakon toga nama se spavalo, Al' je jutro brzo dolazilo.

Bože mili, molim Ti se
Da moj dragi vrati mi se

I da noć nikad ne prestane Dok mi dragi leži kraj mene.

Kada bih počela nabrajati sve pohvale crnini, dugo bi to potrajalo. Ipak, ono čega je malo, a zadovoljava bolje je od onog čega ima mnogo, a nije dovoljno. Što se tiče tebe, bijela, tvoja boja je boja gube i kontakt s tobom predstavlja gušenje. Kažu da studen i mraz postoje u Džehennemu samo radi mučenja grješnika. Prednost crnine je i u tome što se od nje pravi tinta kojom se Allahove riječi ispisuju. Da nije crnine mošusa i ambre, niko ne bi careve snabdijevao mirisima, niti bi se o njima govorilo. Crnina ima mnogo divnih strana. Kako je lijepo rekao pjesnik:

Zar ne vidiš kako mošus skupo prodaju Dok za dirhem bijelog kreča tovar daju?

Bijelu mrenu na oku mladića mahanom smatraju, A crne oči strijelama ubojitim pogađaju?

Tada gospodar reče:
- Sjedi, to je previše!
Djevojka sjede, a on dade znak gojaznoj, koja reče...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

336. noć
Kada nastupi tri stotine trideset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Jemenac, gospodar robinja, dao znak gojaznoj robinjikoja ustade, upre prstom u suhonjavu, obnaži koljena i zapešća, obnaži stomak na kome se ukazaše udubljenja i okruglina pupka. Zatim obuče tanahnu košulju kroz koju se naziralo cijelo tijelo, te reče:
- Hvala Allahu koji me je stvorio i lijepo me oblikovao, koji me je zaoblio na najboljinačin, koji me je učinio poput grane, učinio me izvanredno lijepom i dražesnom. Hvala Mu i za to što me istakao i počastio spominjući me u svojoj divnoj Knjizi. Naime, Uzvišeni je kazao: “I on dovede debelo tele”.{87} Bog me je sazdao kao vrt pun bresaka i šipaka. Ljudi koji žive po gradovima vole debele ptice da jedu, a ne vole mršave. Ljudi inače vole debelo meso i jedu ga. Debljina ima mnogo prednosti, i kako je divno kazao pjesnik:

Karavan polazi, s dragom svojom se pozdravi Čovječe, možeš li se s njom oprostiti?

Ona kao da odlazi u kuću susjetke; Hod debele žene bez ikakve je zamjerke.

Nisam vidjela nikoga da zastane pored mesara, a da ne zatraži debelog mesa. Mudri ljudi vele: “Užitak pružaju tri stvari: jedenje mesa, jahanje mesa i ulazak mesa u meso.” Što se tiče tebe, tanahna, tvoje noge su kao ptičije, tijelo ti je kao razapeto, meso kao u padavičara i nema na tebi ništa što bi srce radovalo, kao što reče pjesnik:

Spasi me, Bože, od svih prilika
Što tjeraju u postelju žene ko palmina lika.

Udovi joj - kao da me bode rogovima Dok spavam, pa se budim s ubodima.

Na to gospodar djevojke reče:
- Sjedi, to je dovoljno!
Djevojka sjede, a gospodar dade znak mršavoj koja ustade podsjećajući na vrbovu granu, na bambusovu trsku, ili na struk bosioka, te reče:
- Hvala Allahu koji me je stvorio i lijepu sazdao, koji je učinio da zbliženje sa mnom bude vrhunac čežnje, koji me je učinio sličnom grani za kojom srca žude. Jer, kada ustanem, ustanem lagahno; kada sjedam, sjedam otmjeno. Ja sam lepršavog duha kada se šalim i razdragana sam. Nisam nikad čula da je neko opisivao dragu govoreći: draga mi je kao slon, niti kao brdo široko i debelo, nego uvijek govore: moja draga ima tanak struk i visoka je rastom. Malo hrane meni je dovoljno, i malo vode. Lagahno igram, lijepo se šalim, pokretnija sam od ptice i lakše se krećem od čvorka. Zbliženje sa mnom najveća je želja i naslada za onog ko je traži. Imam lijep stas i dražestan osmjeh. Kao da sam vrbova grana, bambusova trska, ili struk bosioka. Ljepotom mi nema ravne, kao što rekoše o meni:

Sa trskom sam tvoj struk poredio I od tebe sudbu sebi načinio.

Pomamno sam tebe slijedio Bojeć' se da te ne bi ko uhodio.

Zbog ovakvih kao što sam ja ljubavnici pamet gube i čežnja ih mori. Ako me dragi povuče, k njemu se povijam; ako me mami, priklanjam se njemu, a ne na njemu. Eto, debela, ti jedeš kao slon: ne može ti biti dovoljno ni mnogo, ni malo hrane. Kad se s tobom nađe, prijatelj ne može uživati - nema bilo kakvog načina da s tobom uživa, jer tvoj veliki stomak mu ne dopušta da te ima. Da dospije do tvoje pice ne daju mu tvoje krupne butine. Čega ima lijepog u tvojoj masivnosti? Kako možeš biti tanahna i suptilna kad si tako gruba? Debelom mesu ne priliči ništa osim klanja i u njemu nema ničeg što zaslužuje pohvalu. Ako se neko s tobom našali, ti se ljutiš; ako se neko s tobom poigra, rastužiš se; u ljubavnoj igri stenješ; kada ideš, dahćeš; kada jedeš, ne najedeš se. Teža si od brda, ružnija od čemera i jada. U tebi nema živosti, ni blagoslova. Ne znaš ni za šta osim za jelo i spavanje. Kad pišaš, pljušti; kada kakiš, brboćeš. Kao da si napuhana mješina, ili odvratni slon. Kada ideš u zahod, treba ti neko ko će ti oprati picu i da ti dlake skine - to je krajnja ljenost i pravo besposličenje. Ukratko, nema u tebi ničeg vrijednog, a pjesnik je o tebi rekao:

Teška je kao mješina mokraće puna; Na planinsku kosu joj liči butina.

Kad se gordi po zapadnim zemljama, Na istoku se oglašava svojim glupostima.

Gospodar reče djevojci:
- Sjedi i to je dovoljno!
Djevojka sjede, a gospodar dade znak žutoj koja skoči na noge, zahvali uzvišenom Allahu, zatim blagoslovi Najodabranijeg među svim stvorenjima, pa rukom upre prema smeđoj djevojci i reče...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

337. noć
Kada nastupi tri stotine trideset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je žuta djevojka skočila na noge i zahvalila Allahu.
Zatim upre rukom prema smeđoj i reče:
- Ja sam pohvaljena u Kur'anu. Milostivi je opisao moju boju istaknuvši je nad svim drugim bojama, govoreći: “Njena boja će radovati one koji je vide.”{88} Moja boja je znamenje, moja ljepota je savršena, jer moja boja je boja dukata, boja zvijezda i mjeseca, boja jabuke. Moj lik je lik prelijepih i ima boju šafrana koja se ističe nad ostalim bojama. Ja sam čudesna i moja boja je neobična; imam podatno i dragocjeno tijelo. Sadržim svaki smisao ljepote; u cijelom svijetu je moja ljepota dragocjena poput čistog zlata. Imam mnoštvo prednosti i pjesnik je o meni kazao:

Kao sunce jarko ima boju žutu Po ljepoti i izgledu ravna je dukatu.

Šafran nema ni djelić njenoga sjaja Ne, ona izgledom i mjesec osvaja.

Sada ću početi da te ružim, crnopurasta. Tvoja boja je boja bivola koji odbija čim ga čovjek pogleda. Gdje god se nalazi tvoja boja, to je ružno, a ako se nalazi u jelu, jelo je zatrovano. Tvoja boja je boja muha i odvratna je poput psa. Među svim bojama, ti dovodiš u zabunu. Ti si znak tuge, i nisam nikada čula za smeđe zlato, za smeđi biser ili dragulj. Kada odeš u zahod, boja ti se mijenja, a na izlasku si još ružnija. Ti nisi
crnka za koju ljudi znaju, niti plavuša koju opisuju. Nemaš nikakvih prednosti, kako već pjesnik kaza o tebi:

Boja njenog lica je kao zemlja crna Što za noge prijanja kao prašina.

Čim na nju bacim pogled letimični, Povećaju se moji jadi nemirni.

- Sjedi, dovoljno je! - reče gospodar.
Djevojka sjede, a gospodar dade znak smeđoj djevojci koja je imala lijepo lice, vitak struk, skladan stas; bila je ljupka i mila, podatnog tijela, crne kose, skladne građe, rumenih obraza, našminkanih očiju, ovalnih obraza, divnog lica, rječita, palminog struka, teške zadnjice. Djevojka reče:
- Hvala Allahu koji me je stvorio, ali ne debelu i ružnu, suhonjavu i tanušnu, bijelu kao gubu, žutu kao agoniju, crnu kao čađ, već mi je dao boju koju vole razumni ljudi. Svi pjesnici hvale smeđe na svim jezicima dajući prednost toj boji nad svim drugim bojama. Tamna boja ima sva pohvalna svojstva, jer - divno li rekoše:

Smeđe imaju vrijednosti - kada bi ih znao
Riđe i bijele nikad ne bi pogledao;

Pogled im igra i tako su rječite
Da bi te mogle čarolijama učiti, Harute.{89}

Drugi pjesnik je rekao:

Ko će mi dati smeđu koja ima, vele, noge Tanke kao što su strijele samharske!

Oči su ti sjetne, malje svilenkaste Što u srcu ljubavnika ostadoste.

Treći pjesnik veli:

Smeđa ima tačku nalik na dušinu boju
Koja je bjelinom ravna mjesečevom sjaju.

Kada bi na njenom mjestu druga tačka bila, Tu ljepotu bi sramota zamijenila.

Slast njenih grozdova ne opija samo mene, Već i druge ljude ostavljaju opijene.

Njene ljepote jedna drugoj zavide I svaka bi htjela da maljama postane.

Četvrti pjesnik je rekao:

Zašto ne čeznem za maljama kad se pojavljuju
Na tamnoputom što na koplje podsjećaju

Premda su svi pripovjedači opisivali njegove ljepote I u najljepšim formama opjevale ih poete?

Vidjeh zaljubljene kako ostaju bez obraza svoga Zbog madeža ispod oka njegova crnoga.

Budu li me zlobnici zbog tog madeža grdili Spasite me od onih što su poludjeli!

Ja divno izgledam, struk mi je tanahan, boja kakvu carevi žele, kakvu žele svi bogati i ubogi. Umiljata sam i lepršava, otmjena i podatna, dragocjena. Savršeno sam ljupka, obrazovana i rječita. Šale su mi zabavne i igre prefinjene. Ti si, pak, poput bijelog šljeza pored kapije, sva od žila. Nesretnice i mesarski kazane, hrđo na bakru i ti što nalik si na sovu, divlja maslino! Ležeći uz tebe, čovjek teško diše i osjeća se kao da je u grob zakopan. U tebi nema ništa lijepo, i o takvima je pjesnik kazao:

Veoma je žuta, premda bolesna nije; Glava me boli zbog nje, a i muka mi je.

Ako mi duša pristane, ja ću je poniziti;
Kad je u usta poljubim, zubi će mi ispasti.

Nakon tih stihova, gospodar reče djevojci:
- Sjedi, to je dovoljno...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

338. noć
Kada nastupi tri stotine trideset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je djevojka izrecitirala stihove, te joj je njen gospodarrekao:
- Sjedi, to je dovoljno!
Nakon toga, on izmiri djevojke, obuče im gizdave haljine i pokloni im skupocjene dragulje s kopna i iz mora. Zapovjedniče pravovjernih, nisam nigdje i nikada vidio djevojke ljepše od njih!
Kada halifa ču tu priču Muhammeda al-Basrija, priđe mu i reče:
- Muhammede, znaš li gdje su te djevojke i njihov gospodar, i možeš li mi ih kupiti od njega?
- Zapovjedniče pravovjernih - odgovori Muhammed - čuo sam da je gospodar djevojaka zaljubljen u njih i da se ne može s njima rastati.
- Ponesi njihovom gospodaru po deset hiljada dinara za svaku djevojku. To će iznositišezdeset hiljada dinara. Ponesi novac, pa pođi njegovoj kući i kupi djevojke.
Muhammed al-Basri uze od halife cijelu sumu i pođe kući onoga čovjeka. Kada stiže gospodaru robinja, reče mu da zapovjednik pravovjernih želi kupiti od njega djevojke za tu sumu novca i čovjek pristade da ih proda za hatar zapovjednika pravovjernih, te mu ih posla. Pošto djevojke stigoše zapovjedniku pravovjernih, on im dade udobnu odaju, te zasjede s njima i djevojke postadoše njegove sabesjednice. Halifa se zanosio njihovom ljepotom i ljupkošču, njihovom raznobojnošču i slatkorječivošću. Potraja to neko vrijeme, a onda njihov stari gospodar koji ih je prodao ne imade snage da podnese rastanak, pa uputi pismo zapovjedniku pravovjernih, al-Memunu, jadajući se zbog ljubavi prema djevojkama. U pismu su bili i ovi stihovi:

Šest ljepotica mene su zanijele,
Tim ljepoticama šaljem pozdrave vrele;

One su moj sluh, vid, i život su mi one; Moje piće, hrana i svijetle uspomene.

Blizinu te ljepote ne mogu zaboraviti Otkako odoše, ne mogu mirno spavati.

Ah, bezmjerna moja tugo i nesrećo, Kamo sreće da nikad nisam ni postao!

Te oči što su ukrašene vjeđama
Ko lukovi su što me gađaju strijelama.

Kada to pismo pade u ruke halifi al-Memunu, on nagizda djevojke, dade im šezdeset hiljada dinara i posla ih njihovom gospodaru. Pošto djevojke stigoše, gospodar se obradova više njima nego novcu koji su donijele i življaše s njima ugodno i sretno dok im ne dođe Rušiteljica Užitaka i Razbijačica Skupova.

ANEGDOTA O ABU NUVASU I HARUNU AR-REŠIDU
Priča se da je zapovjednik pravovjernih, halifa Harun ar-Rešid, jedne noći bio veoma nemiran i da su ga morile krupne misli. Halifa ustade i poče šetati po dvorcu dok ne stiže do jedne odaje na čijem ulazu je bila zavjesa. On podiže zavjesu i u vrhu vidje nekakvu postelju, a na postelji nešto crno, nalik na usnulog čovjeka. Desno od njega nalazila se jedna svijeća, a lijevo druga.
Dok je on to posmatrao čudeći se, odjednom uoči bocu punu starog vina i pored nje čašu. Kada to vidje, zapovjednik pravovjernih se zabezeknu i pomisli: “Zar ovako nešto može imati taj crni čovjek?!” Potom halifa priđe ležaju i vidje na njemu usnulu djevojku koja se bila pokrila vlastitom kosom. On joj skide kosu s lica i uoči da je poput punog mjeseca. Halifa napuni čašu vinom, pa je ispi u čast njenih ružičastih obraza. Zatim se nagnu nad njom i poljubi jednu pjegu na njenome licu. Djevojka se prenu:
- Čovječe Božiji, o čemu se radi?
Halifa odgovori:

Jedan gost na tvoja vrata kuca
Da ga gostiš dok ne počne zora da puca.

- Gosta ću uslužiti cijelim svojim bićem.
Potom djevojka ponudi piće, te ga zajedno popiše, a onda ona uze lutnju, naštima strune i odsvira dvadeset i jednu melodiju. Zatim se vrati prvoj melodiji i zapjeva:

Jezik ljubavi iz srca tebi govori Dajuć' da srce za tobom gori.

Imam svjedoka svoje teške bolesti.
I zbog rastanka srce mi ranjeno trepti.

Neću kriti ljubav koja me iznuruje, Strast mi je sve veća i bujica suza lije.

Šta je ljubav ne znadoh dok te nisam zavolio, Al' Bog nam je svima sudbu odredio.

Kada završi pjesmu, djevojka reče:
- Učinjena mi je nepravda, zapovjedniče pravovjernih...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

339. noć
Kada nastupi tri stotine trideset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je djevojka rekla:
- Učinjena mi je nepravda, zapovjedniče pravovjernih.
- Kako i ko te je povrijedio? - upita halifa.
- Tvoj sin me je odavno kupio za deset hiljada dirhema želeći da me pokloni tebi.Tvoja amidžična mu je dala spomenuti novac naredivši mu da me krije od tebe u ovoj odaji.
- Poželi nešto od mene - reče halifa.
- Želim da sutra uvečer dođeš kod mene.
- Ako Bog da - prihvati halifa, pa ostavi djevojku i ode.
Sutradan, halifa ode u prijemnu odaju i posla po Abu Nuvasa. Pošto ga ne nađoše, on posla jednog dvorjanina da se raspita za njega i dvorjanin ga nađe založenog u jednoj krčmi za hiljadu dirhema, koliko je bio potrošio na jednog golobradog mladića.{90} Dvorjanin ga upita kako je, a Abu Nuvas mu ispriča svoju priču, odnosno šta mu se dogodilo s lijepim mladićem na koga je potrošio hiljadu dirhema.
- Pokaži mi ga - na to će dvorjanin. - Ako on to zaslužuje, onda imaš opravdanje.
- Strpi se, odmah ćeš ga vidjeti - reče pjesnik.
Dok su oni tako razgovarali, pojavi se mladić u bijeloj odjeći ispod koje bijaše crveno ruho, a ispod njega crno. Čim ga Abu Nuvas vidje, on poče uzdisati i stihove kazivati:

On se pojavi u košulji s rukavima bijelim, S vjeđama i očima čežnjivim.

Rekoh: “Prolaziš, a ne pozdravljaš me,
A tvoj pozdrav zadovoljio bi me;

Slava Onom ko ti obraze dade kao ruže Sve što hoće On stvoriti može. ”

“Okani se priče”, poče da me kara,
“Jer čudesa moj Gospod oduvijek stvara.

Moja odjeća je poput lica i moje sreće:
Bijelo je jedno i drugo, bijelo je i treće. ”

Kada mladić ču te riječi, skinu bijelu odjeću sa crvene, te se Abu Nuvas još više zadivi i izgovori stihove:

U košulji od maka sada se pojavi Moj dušman premda se zove dragi.

“Ti si mjesec”, rekoh čudeći se, “Što u čudesnome ruhu pojavi se.

Da l' te rumen s obraza zaodjenu tako
Ili si se krvlju srca obojio jarko?”

“Sunce mi darova ruho”, veli
“Kad večernja rumen nedavno se preli.

Odjeća mi je k'o vino i k'o obrazi rumeni Sve plamen do plamena plameni”.

Kada Abu Nuvas završi pjesmu, mladić skinu crvenu odjeću i ostade u crnoj. Abu Nuvas poče pogledati mladića recitirajući:

U crnoj košulji evo se pojavi I pred robovima se u tmini najavi.

Rekoh: “Prolaziš, a ne pozdravljaš me Veseleći tako zlobnike i dušmane”.

“Košulja, moja sreća i tvoje kovrdže Crno je jedno i drugo, a crno je i treće. ”

Dvorjaninu bi jasno u kakvom je stanju Abu Nuvas i kolika je njegova strast, pa se
vrati halifi i sve mu ispriča. Halifa naredi slugama da mu donesu hiljadu dirhema, zatim naloži dvorjaninu da sumu odnese Abu Nuvasu i izvuče ga tim novcem. Dvorjanin se vrati s novcem Abu Nuvasu, oslobodi ga i povede halifi, pa kad stiže pred njega, halifa mu reče:
- Izrecitiraj mi pjesmu u kojoj će stajati: “Božiji čovječe, o čemu se radi?” - Slušam i pokoravam se, zapovjedniče pravovjernih...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

340. noć
Kada nastupi tri stotine četrdeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abu Nuvas kazao:
Slušam i pokoravam se, zapovjedniče pravovjernih - a zatim je recitirao:

Noć je duga, od briga ne mogu spavati; Tijelo mi se suši, ne prestajem brinuti.

Ustajem i počinjem po sobi hodati, A onda idem druge sobe obilaziti.

Odjednom sam ugledao nešto crno, Nešto bijelo kosom prekriveno.

Ah, nalik je na mjesec u punome sjaju, Na vrbovu granu koju stidljivo pokrivaju.

Tad naiskap čašu vina ispih
Pa joj priđoh i pjegu joj poljubih.

Djevojka se naglo iz sna prenu
I zatim se ko grana na kiši sagnu,

Te govoreć' mi, ona k meni hodi:
“Čovječe Božiji, o čemu se radi?”

Rekoh: “Jedan gost na tvoja vrata kuca
Da ga gostiš dok ne počne zora da puca. ”

Ona veli: “Gospodaru, baš se veselim Gosta ću uslužiti svojim bićem cijelim. ”

- Bog te ubio! - poskoči halifa. - Kao da si bio s nama!
Zatim ga halifa uze za ruku i povede onoj djevojci. Kada Abu Nuvas ugleda djevojku u plavoj haljini i plavom ogrtaču, poče recitirati stihove čudom se čudeći:

Reci ljepotici u ogrtaču plavome:
Ja je molim da smiluje se na me.

Kad ljubavnik je surov prema ljubavniku svome
On se tad prepušta uzdahu strašnome

Ljepote ti tvoje koju bjelina uresuje, Smiluj se srcu što za tobom sagorje.

Sažali se i pomozi mu u ljubavi Ne slušaj šta glupak o njemu besjedi.

Kada Abu Nuvas završi pjesmu, djevojka pruži halifi piće, a onda uze lutnju, te poče svirati i pjevati:

Prema meni si nepravedan, a dal' ćeš s drugom bolji biti, Mene odbijaš, a drugi će s tobom uživati.

Žalila bih se kad bi za ljubavnike sudac bio Možda bi nam on pravedno presudio.

Ako ne daš da prođem kraj tvoje kapije Iz daleka moj pozdrav za tebe je.

Nakon toga, zapovjednik pravovjernih naredi da još više daju vina Abu Nuvasu, toliko dok se obeznani. I sam halifa pruži mu jedan pehar koji on popi naiskap i zadrža ga u ruci. Halifa naredi djevojci da mu uzme čašu iz ruke i da je sakrije, te djevojka uze čašu i sakri je među butine. Halifa trgnu sablju, pa stade iznad Abu Nuvasa i gurnu
ga sabljom. Abu Nuvas se prenu pa kad vidje isukanu sablju u halifinoj ruci, pijanstvo mu izletje iz glave, a halifa mu reče:
- Izrecitiraj mi pjesmu u kojoj će biti riječi o tvome peharu, inače ću ti glavu odrubiti. Abu Nuvas kaza ove stihove:

Moja priča je veličanstvena, Jer je gazela lopov postala:

Pehar za vino meni je ukrala
Iz koga mi se duša opijala

I sakri ga baš na ono mjesto
Gdje je moje srce često;

Stid me reći mjesto koje, Al' halifi poznato je.

Zapovjednik pravovjernih mu reče:
- Bog te ubio! Otkuda to znaš? Shvatio sam šta si rekao.
Halifa naredi da darivaju Abu Nuvasa i plati mu hiljadu dinara, te Abu Nuvas ode radostan.
ANEGDOTA O PLEMENITOSTI I VELIKODUŠNOSTI
Priča se da je jedan čovjek zapao u velike dugove, te se našao u vrlo teškom položaju. Ostavio je porodicu i rodbinu i pošao kud ga oči vode. Išao je tako dok nakon izvjesnog vremena ne stiže do jednog grada s visokim zidinama i velikim zdanjima. Čovjek uđe u grad jadan i slomljen, pregladnio i umoran od puta. Idući jednom gradskom ulicom, on ugleda grupu uglednih ljudi koji su negdje išli. Pođe za tim ljudima, te stigoše u nekakvu odaju koja je izgledala kao carska odaja. Čovjek uđe zajedno s ljudima koji nastaviše ići dok ne stigoše do jednog čovjeka koji je sjedio na uzvišenom mjestu. Taj čovjek je izgledao veličanstveno i dostojanstveno. Oko njega su bili paževi i sluge - kao da je vezirski sin.
Kada vidje pridošlice, čovjek ustade i dočeka ih s poštovanjem. Čovjek koji je pristigao bijaše u nedoumici i zbunjen onim što je vidio...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

341. noć
Kada nastupi tri stotine četrdeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se čovjek našao u nedoumici i da je bio zbunjen videći lijepa zdanja, sluge i paževe. On u nedoumici poče uzmicati strahujući da mu se što ne dogodi, pa sjede na jedno mjesto podalje od ljudi, tako da ga niko nije vidio.
Dok je on tako sjedio, odjednom se pojavi čovjek vodeći četiri lovačka psa na kojima je bila raznovrsna svila, a na vratovima zlatne ogrlice sa srebrenim lancima. Odvojeno sveza svakog psa, a zatim ode, pa donese psima po zlatnu zdjelu punu najbolje hrane. Svakom psu dade zaseban tanjir i ode.
Siroti i pregladnjeli čovjek je posmatrao hranu želeći da priđe jednom psu i da jede s njim, ali mu strah nije dopuštao. Jedan pas pogleda čovjeka i uzvišeni Allah dade psu sposobnost da shvati u kakvom položaju se čovjek nalazi, te odstupi od zdjele i dade znak čovjeku. Čovjek priđe, najede se i htjede poći, ali mu pas dade znak da uzme zdjelu s jelom koje se nalazilo u njoj i gurnu mu zdjelu šapom. Čovjek je uze i pođe iz kuće.
Kako ga niko nije pratio, čovjek se zaputi u drugi grad, prodade zdjelu i za dobijeni novac uze robe koju odnese u svoje mjesto. Pošto prodade robu, on isplati dugove i uveća svoju imovinu toliko da je živio u izobilju i blagostanju.
Boravio je u svome gradu jedno vrijeme, a onda pomisli: “Moram opet otići u onaj grad u kome se nalaze zlatne zdjele. Ponijet ću njihovom vlasniku lijepe i prikladne poklone i dat ću mu onoliko novaca koliko vrijedi zdjela koju mi je dao jedan od njegovih pasa.
Potom čovjek uze prigodne darove, ponese novaca koliko je vrijedjela zdjela i krenu na put. Putovao je dan-noć dok ne stiže do onoga grada. Uđe u njega namjeravajući se sastati s onim čovjekom. Šetao je gradskim ulicama dok ne dođe do onog mjesta, ali vidje samo ruševine i zloslutnog gavrana. Mjesto je bilo pusto i sve se bijaše promijenilo. Čovjeku srce zaigra i misao mu se uznemiri, te on izgovori stihove:

Blaga nema, kuća je opustjela,
Srca su pusta i pobožnost je nestala;

Pusta je dolina, tu više nije gazela, Nit dolina što je nekad bila.

Drugi pjesnik je rekao:

Sadina silueta noću me do svanuća pohodi A društvo mi noć u pustoši spavajući provodi.

Kada se probudih zbog vizije koja me pohodi, Vidjeh prazno mjesto i daljinu što dohodi.

Čovjek je posmatrao ruševine. Vidio je šta učini sudbina. Poslije svega, nađe samo tragove i svako kazivanje bilo je suvišno. Zatim se osvrnu i ugleda jadnika koji je bio u takvom stanju da ti se kosa dizala na glavi i da bi tvrdi kamen proplakao, te mu se obrati:
- Hej, ti! Šta to sudbina učini s vlasnikom ovoga ovdje? Gdje su njegov sjajni mjesec iblistave zvijezde? Šta se dogodilo s njegovom kućom, te su ostale samo zidine? - To je jadnik koga upravo vidiš i koji stenje zbog onoga što ga je zadesilo. Zar ne znaš da Poslanikove riječi sadrže pouku za onoga kome je do nje i savjet za onoga ko hoće da ga se pridržava? Naime, Poslanik je, Bog mu se smilovao i spasio ga, rekao: “Nijednu stvar na ovome svijetu Allah ne uzvisuje, a da je zatim i ne sroza.” Ako me pitaš šta je uzrok ovome, znaj da u preokretima nema ništa čudno. Ja sam gospodar ovoga, ja sam ovo podigao i gospodario njime; ja sam vlasnik onih sjajnih mjeseca i divnih ukrasa, te zanosnih ljepotica. Međutim, sudbina mi nije bila sklona, te mi je odvela sluge, odnijela novac, a mene strovalila u ovu strašnu nevolju i zaskočila me vjerolomnošću koju je prikrivala. Mora postojati neki razlog zbog kojeg me to pitaš. Reci mi šta je, a okani se čuđenja.
Čovjek mu sve ispriča osjećajući da je u nevolji i da pati, te mu reče:
- Donio sam ti dar kakav se samo poželjeti može, te novac za tvoju zlatnu zdjelu koju sam uzeo. Ta zdjela je bila uzrok mome bogaćenju, bio sam siromašan. Kuća mi je opet uređena, a bila je zapuštena; moje brige i nevolje su nestale.
Čovjek poče odmahivati glavom, kukati i plakati, govoreći:
- Čovječe, ja mislim da si ti lud, jer tako nešto ne može učiniti razuman čovjek! Kakoje jedan od mojih pasa mogao biti velikodušan dajući ti zlatnu zdjelu, a da ja to uzmem natrag?! Bilo bi čudno da uzimam nešto što je dao moj pas. Da sam u najvećoj nevolji i jadu, Allaha mi ne bih uzeo od tebe kad bi mi davao nešto što vrijedi koliko odrezak nokta! Idi odakle si došao, u zdravlju i sa srećom!
Čovjek mu poljubi noge i ode zahvaljujući. Rastajući se s njim, izgovori stihove:

Ljudi odoše zajedno sa psima Nek je sretno i psima i ljudima!

Allah sve najbolje zna.

PRIČA O VOJNIKU I ALEKSANDRIJSKOM VALIJI HUSAMUDDINU
Priča se da je u Aleksandriji bio valija po imenu Husamuddin. Dok je jedne noći sjedio u svojoj odaji, priđe mu neki vojnik i reče:
- Znaj, gospodaru valijo, da sam noćas stigao u ovaj grad i odsjeo sam u tom i tom hanu. U njemu sam prespavao prvu trećinu noći, a kada se probudih, vidjeh da mi je torba rasječena i da mi je iz nje ukradena kesa u kojoj je bilo hiljadu dinara.
Vojnik nije čestito ni završio priču, a valija posla svoje ljude naredivši im da dovedu sve koji su bili u hanu i reče da ih zatvore u tamnicu do jutra. Kada svanu jutro, valija zapovijedi da se donese sprava za mučenje, te dovede one ljude pred vojnika i htjede ih zlostavljati, a onda se pojavi nekakav čovjek koji se poče probijati između ljudi i stade pred valiju...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

342. noć
Kada nastupi tri stotine četrdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je valija htio zlostavljati one ljude, kad se pojavi nekakavčovjek koji se poče probijati između ljudi, pa stade pred valiju i reče:
- Emire, oslobodi sve te ljude, jer im je učinjena nepravda. Ja sam uzeo novac ovogavojnika. Evo kese koju sam uzeo iz njegove torbe!
I čovjek izvadi kesu iz njedara, stavi je pred valiju i vojnika, a valija reče vojniku.
- Uzmi svoj novac i gotovo je. Nemaš više šta tražiti od ljudi.
Gosti iz hana i svi prisutni počeše hvaliti toga čovjeka i učiti mu dovu, a čovjek reče: - Emire, nije nikakav marifetluk to što sam ti došao i donio ovu kesu, već je vještina u tome da i po drugi put uzmem kesu ovom vojniku.
- Kako, prepredenjače jedan? - upita valija.
- Stajao sam, emire, na mjenjačkom trgu u Kairu, kad ugledah onog vojnika upravokada je promijenio zlato i stavio ga u kesu. Pratio sam ga iz sokaka u sokak, ali mi se ne pruži prilika da uzmem novac. Onda vojnik krenu na put, a ja sam ga pratio iz mjesta u mjesto smišljajući kako da mu usput dignem pare, ali nisam mogao. Pošto vojnik stiže u ovaj grad, slijedio sam ga do hana i onda se smjestih kraj njega očekujući da zaspi. Čuvši kako hrče, pođem prema njemu malo-pomalo, te ovim nožem rasječem torbu i uzmem kesu ovako - i čovjek pruži ruku, pa uze kesu ispred valije i vojnika i povuče se. Ljudi su ga posmatrali uvjereni da im pokazuje kako je uzeo kesu iz torbe, a čovjek odjednom potrča i baci se u bazen.
- Drž' te ga! Za njim! - povika valija svojim ljudima. Dok oni poskidaše odjeću isiđoše niz stepenice, prepredenjak pobježe. Počeše ga tražiti, ali ga ne nađoše zbog toga što svi sokaci u Aleksandriji vode jedan u drugi. Ljudi se vratiše ne uhvativši prepredenjaka. Onda valija reče vojniku:
- Nemaš šta tražiti od ovih ljudi, jer sada znaš ko te je prevario, a kesu si bio primio inisi je čuvao.
Vojnik ustade izgubivši tako novac, a ljudi iz hana spasiše se vojnika i valije, i sve to po milosti uzvišenog Allaha.

PRIČA O CARU AN-NASIRU I TROJICI VALIJA
Priča se da je car an-Nasir jednog dana pozvao trojicu valija: kairskog, bulačkog i iz Starog Egipta, i da im je rekao:
- Hoću da mi svaki od vas ispriča najčudnije što mu se desilo otkako je valija... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

343. noć
Kada nastupi tri stotine četrdeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car an-Nasir rekao trojici valija:
- Hoću da mi svaki od vas ispriča najčudnije što mu se desilo otkakako je valija.
- Slušamo i pokoravamo se - odgovoriše oni, a zatim kairski valija reče:
- Znaj, care, da je najčudnije što mi se dogodilo otkako sam valija slijedeće:
U ovome gradu bila su dva samozvana svjedoka koji su svjedočili u krvoprolićima i pri ranjavanjima. Međutim, bili su ženskaroši, pijanice i razvratnici. Nisam ih mogao nadmudriti i uhvatiti na djelu. Nije mi to polazilo za rukom. Jednom prilikom, naredih krčmarima, prodavcima meze, Foča i vlasnicima kuća za zabavu da mi jave kada ta dva svjedoka budu pili i bludničili, bilo da su zajedno, ili odvojeni, te ako jedan od njih ili oba budu kupovali nešto od njih za meze ili piće. Ne smiju da mi ga sakriju.
- Slušamo i pokoravamo se - odgovoriše.
Jednoga dana dođe neki čovjek noću i reče:
- Znaj, gospodine, da su ona dva svjedoka na tom i tom mjestu, u toj i toj mahali i dasu u velikom grijehu.
Ustadoh, pa se ja i moj čovjek prerušismo i pođosmo sami svjedocima. Išao sam dok ne stigoh do jednih vrata na koja pokucah, te se pojavi djevojka, otvori mi vrata i upita:
- Ko si ti?
Ne odgovarajući joj, uđoh i ugledah dvojicu svjedoka i domaćina. S njima su bile rospije i imali su mnoštvo pića. Kada me ugledaše, ustadoše iskazujući mi poštovanje, pa me posadiše usred odaje i rekoše:
- Dobro došao, uvaženi goste i ugodni sagovorniče.
Dočekaše me, dakle, bez imalo straha i zazora. Domaćin ustade i ne bi ga neko vrijeme, a onda se vrati noseći tri stotine dinara, ne pokazujući nikakav strah.
- Znaj, gospodine valijo - rekoše - da si ti u stanju učiniti i nešto više, a ne samoosramotiti nas. Možeš nas i kazniti, ali bi zbog toga imao samo neprilike. Najbolje će biti da uzmeš ovaj novac i da nas ne odaješ, jer jedno od Allahovih imena je Zaštitnik, pa su mu dragi njegovi robovi koji ne odaju. Za to ćeš dobiti nagradu od Allaha.
Razmišljao sam: “Uzmi zlato od njih i ovaj put ih nemoj odati, a kad ih se domogneš drugi put, kazni ih!” Polahkomih se za novcem, pa ga uzeh i odoh tako da niko nije ni primjetio.
Sutradan, nisam se ni pribrao kako valja, kad mi dođe kadijin izaslanik i reče:
- Gospodine valijo, izvoli porazgovarati s kadijom koji te zove.
Ustadoh i pođoh s njim kadiji ne znajući šta je posrijedi. Kada uđoh kadiji, ugledah one svjedoke i domaćina koji mi je dao tri stotine dinara. Sjedjeli su kod kadije. Domaćin ustade i optuži me da sam uzeo tri stotine dinara. Nije bilo druge nego da poričem, ali domaćin izvadi pisani dokaz, a ona dva svjedoka posvjedočiše da sam uzeo tri stotine dinara. Kadija povjerava u iskaz svjedoka i naredi mi da platim onu sumu. Ne dadoše mi da izađem odatle dok mi ne uzeše tri stotine dinara. Bio sam ljutit i naumih da im učinim sve najgore, kajući se što ih nisam kaznio. Tako odoh sasvim posramljen. To je najčudnije što mi se dogodilo otkako sam valija.
Onda ustade bulački valija i reče:
- Čestiti care, otkako sam valija, najčudnije što se dogodilo meni je ovo:
Moj dug bijaše se popeo na tri stotine hiljada dinara. To me je mučilo. Prodadoh sve što sam imao i sakupih stotinu hiljada dinara, ništa više...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekide priču započetu po carevom dopuštenju.

344. noć
Kada nastupi tri stotine četrdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je bulački valija rekao:
- Prodadoh sve što sam imao i sakupih stotinu hiljada dinara, ništa više. Bio sam u velikoj nedoumici. Dok sam jedne noći sjedio u kući u takvom stanju, neko pokuca na vrata. Rekoh jednom momku:
- Pogledaj ko je na kapiji.
Momak ode, pa se vrati potpuno preblijedio i drhtavih koljena.
- Šta te je snašlo? - upitah ga, a on odgovori:
- Pred vratima je nekakav go čovjek. Na njemu je samo kožna košulja. Drži sablju, a opojasu ima nož. S njim je grupa ljudi istih kao i on i traže tebe.
Ja uzeh sablju u ruku i pođoh da vidim ko su ti ljudi. Vidjeh da su baš onakvi kako ih je sluga opisao.
- Šta hoćete? - upitah.
- Mi smo lopovi i noćas smo imali veliki plijen, pa smo ga namijenili tebi da sepomogneš u nevolji koja te mori i da isplatiš dugove.
- Gdje je plijen?
Oni donesoše nekakav veliki sanduk pun zlatnog i srebrenog posuđa. Kada to vidjeh, obradovali se i pomislih: “Ovim ću otplatiti sav dug i ostat će mi još toliko.” Uzeh plijen i uđoh u kuću razmišljajući: “Nije lijepo da ih pustim da odu bez ičega!” Uzeh stotinu hiljada dinara koje sam imao, dadoh im i zahvalih za njihovo djelo. Oni uzeše novac i pod okriljem noći odoše svojim putem. Niko nije znao za njih. Sutradan vidjeh da je u sanduku bakar prekriven zlatom i olovom, te da sve to vrijedi pet stotina dirhema. Bi mi veoma teško, jer mi propade novac koji sam imao i brige mi postadoše još veće. To je najčudnije što mi se dogodilo otkako sam valija.
Onda ustade valija iz Starog Egipta i reče:
- Čestiti care, najčudnije što se meni dogodilo otkako sam valija bilo je slijedeće: Objesio sam deset lopova tako što je svaki bio na zasebnim vješalima. Stražarima sam naredio da ih čuvaju i da ne dopuste ljudima da uzmu bilo kojega.
Sutradan dođoh da pogledam obješene i vidjeh da su dvojica na jednim vješalima.
Upitah stražare.
- Ko je to učinio i gdje su vješala na kojima je bio drugi obješeni?
Stražari su izvrdavali i pošto htjedoh da ih tučem, rekoše:
Emire, mi smo juče zaspali, a kada se probudismo, vidjesmo da nam je ukraden jedan obješeni zajedno s vješalima na kojima je bio. Pobojasmo se tebe, ali neočekivano ugledasmo nekakvog seljaka kako nam prilazi vodeći magarca. Uhvatismo ga i ubismo, pa ga objesismo na ova vješala na kojima je bio ukradeni.
Čudeći se tome, rekoh:
- A šta je imao taj seljak?
- Imao je bisage na magarcu.
- Šta je bilo u bisagama?
- Ne znamo - odgovoriše stražari.
- Dajte mi bisage!
Donesoše mi bisage, te ja naredih da ih otvore i ugledah ubijenog iskasapljenog čovjeka. Zabezeknuh se i pomislih: “Bože dragi! Seljak je obješen upravo zbog grijeha koji je počinio ubivši ovoga čovjeka!”
Tvoj Gospod ne čini nepravdu svojim robovima.
PRIČA O MJENJAČU I LOPOVU
Priča se da je nekakav mjenjač imao punu kesu zlata i kada je naišao pored lopova, jedan od tih prepredenjaka reče:
- Ja mogu ukrasti onu kesu.
- Kako ćeš to izvesti? - upitaše ga ostali.
- Samo vi gledajte - odgovori lopov, pa pođe za mjenjačem do njegove kuće.
Mjenjač uđe u kuću i baci kesu na jednu klupu. Osjećao je potrebu da se pomokri, te pođe u zahod da se rastereti i reče sluškinji:
- Daj mi ibrik s vodom.
Djevojka uze ibrik i pođe za mjenjačem do zahoda ostavivši vrata otvorena. Lopov uđe, uze kesu i ode svojim drugovima kojima ispriča šta se dogodilo...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

345. noć
Kada nastupi tri stotine četrdeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je lopov uzeo kesu i ispričao im šta mu se dogodilo smjenjačem i djevojkom. Na to mu drugovi rekoše:
- Bogami je to što si uradio prava majstorija koju ne može svako izvesti. Međutim,sada će mjenjač izaći iz zahoda, pa kad ne nađe kesu, počet će tući djevojku i stavljati je na velike muke. Zato izgleda da nisi uradio nešto vrijedno hvale. Ako si okretan čovjek, spasi djevojku od batina i mučenja.
- Ako Bog da, spasit ću djevojku i kesu - reče lopov i ode kući mjenjača koga zatečekako zlostavlja sluškinju zbog kese. Kad pokuca na vrata, mjenjač upita:
- Ko je to?
- Ja sam, sluga tvoga komšije s trga!
Mjenjač izađe i upita:
- Šta hoćeš?
- Pozdravlja te moj gospodar i poručuje: “Ti si se potpuno promijenio! Kako ćešostaviti ovu kesu na dućanskim vratima i otići. Da je našao neko nepoznat, uzeo bi je i odnio.” Da je moj gospodar nije vidio i sačuvao, sigurno bi je nestalo.
Lopov izvadi kesu i pokaza mu je, a kada je mjenjač vidje, uzviknu:
- To je baš moja kesa!
On pruži ruku da je uzme, ali mu lopov reče:
- Allaha mi, neću ti je dati dok ne napišeš potvrdu mome gospodaru da si primio od mene kesu i ne staviš svoj pečat, jer me strah da mi neće povjerovati da si je primio, odnosno da sam ti je predao.
Mjenjač uđe da mu napiše potvrdu da je kesa stigla, a lopov odnese kesu i ode svojim putem. Tako se robinja spasi zlostavljanja.

PRIČA O ALAUDDINU, VALIJI KUSA I JEDNOM HRSUZU
Priča se da je Alauddin, valija Kusa, sjedio jedne noći u svojoj kući, kad se pojavi lijep i otmjen čovjek. S njim je bio sluga koji je na glavi nosio sanduk. Taj čovjek se zaustavi pred vratima, pa reče jednom od emirovih slugu:
- Uđi i javi emiru da se želim sastati s njim zbog jedne tajne!
Sluga uđe i javi to emiru koji naredi da dovedu pridošlicu. Čim čovjek uđe, emir uoči da je lijep i otmjen čovjek, pa ga posadi pored sebe iskazujući mu veliko poštovanje.
- Šta ti treba?
- Ja sam drumski razbojnik. Hoću da se vratim na pravi put i da se pred tobom pokajem uzvišenom Allahu. Htio bih da mi pomogneš u tome. Donio sam ti ovaj sanduk u kome ima vrijednosti oko četrdeset hiljada dinara, jer najpreče je da ih tebi dam, a ti meni daj od svog novca hiljadu dinara. To bi bio halal novac i moj početni kapital koji bi mi pomogao da izađem na pravi put, te da se okanem lopovluka. Uzvišeni Allah će te nagraditi za to.
Potom, čovjek otvori sanduk da bi valija vidio šta ima u njemu, te se u sanduku ukazaše dragocjenosti, dijamanti, plemeniti metali, prstenje i biserje. Valija se zabezeknu i silno obradova, te povika blagajniku:
- Donesi tu i tu kesu sa hiljadu dinara...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

346. noć
Kada nastupi tri stotine četrdeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je valija pozvao blagajnika govoreći mu:
- Donesi tu i tu kesu sa hiljadu dinara.
Kad blagajnik donese kesu, valija je dade došljaku koji primi kesu sa zahvalnošću i ode svojim putem pod okriljem noći.
Sutradan, valija pozva zlatara i čim stiže, pokaza mu sanduk s blagom. Zlatar ustanovi da je sve to od olova i bakra, dok su dijamanti, prstenje i biserje bili od stakla. Valiji bi teško zbog toga, te posla ljude da traže lopužu, ali ga niko nije mogao pronaći.
PRIČA IBRAHIMA IBN AL-MEHDIJA HALIFI ALMEMUNU O DJEVOJCI KOJOM SE OŽENIO
Priča se da je zapovjednik pravovjernih al-Memun rekao Ibrahimu ibn al-Mehdiju:
- Ispričaj mi najčudnije što si vidio.
- Slušam i pokoravam se, zapovjedniče pravovjernih - poče kazivati Ibrahim. Jednom sam izašao da prošetam i put me dovede do jednoga mjesta na kome osjetih miris hrane. Kako se u meni probudi želja za jelom, zaustavih se u nedoumici, zapovjedniče pravovjernih. Nisam mogao nastaviti put, niti sam mogao ući na to mjesto. Podigoh pogled i vidjeh prozor iza koga bijaše jedna šaka i zapešće od kojih ljepše nikada nisam vidio. Pamet mi stade kad ih ugledah i zbog šake i zapešća zaboravih miris hrane. Počeh smišljati kako da dospijem u tu prostoriju, kad odjednom ugledah krojača nedaleko odatle. Priđoh mu i pozdravih ga, a kada mi odgovori na pozdrav, upitah:
- Čija je ovo kuća?
- Jednog trgovca - odgovori on.
- Kako se zove?
- Zove se tako i tako - odgovori krojač. - Druži se samo s trgovcima.
Dok smo mi razgovarali, priđoše nam dva otmjena i uglađena čovjeka. Krojač mi reče da su oni iz najbližeg društva domaćinovog i reče mi kako se zovu. Ja podbodoh konja, te stigoh dvojicu ljudi i rekoh im:
- Taj i taj očekuje vas s nestrpljenjem.
Zatim pođoh s njima, te stigosmo do kapije one kuće. Uđosmo u kuću i kada me domaćin ugleda s njima dvojicom, ne posumnja da sam im prijatelj, pa mi zaželje dobrodošlicu i posadi me na najistaknutije mjesto. Zatim postaviše sofru, te pomislih: “Allah mi dade da postignem svoj cilj što se tiče hrane. Ostala mi je još ona ruka i zapešće!”
Onda pređosmo na drugo mjesto da razgovaramo i primjetih da je odaja puna lijepih stvari. Domaćin se ljubazno ophodio prema meni shvaćajući me ozbiljno i vjerujući da sam gost njegovih gostiju koji su se također ljubazno ponašali prema meni vjerujući da sam ja domaćinov prijatelj. Tako su svi bili pažljivi prema meni, te popismo nekoliko čaša. Onda nam izvedoše jednu djevojku nalik na vrbovu granu. Bila je veoma otmjena i lijepa. Djevojka uze lutnju, te zasvira i zapjeva:

Nije li čudno da se u jednoj kući nalazimo, Al' ti mi ne prilaziš niti govorimo?

Tvoje oči govore i tajne duše kazuju, Te naših srdaca što u ognju izgaraju.

Oči znak daju i obrva treptaji,
Ruka pozdrav šalje i očni kapci sve umorniji.

Djevojka mi ustalasa dušu, zapovjedniče pravovjernih, i bijah ushićen njenom izvanrednom ljepotom i finom poezijom. Zavidio sam joj na velikom umijeću, te rekoh:
- Nešto si propustila, djevojko.
Ona srdito odbaci lutnju govoreći:
- Otkad glupake dovodite na naše sjedeljke?!
Pokajah se zbog onog što sam rekao, shvaćajući da će mi ljudi prigovarati. Zato rekoh:
- Propade ono čemu sam se nadao.
Nisam mogao izbjeći prigovore na drugi način, nego da zatražim lutnju:
- Objasnit ću vam što je svirajući propustila djevojka.
- Sa zadovoljstvom ćemo saslušati - odgovoriše prisutni, pa mi dadoše lutnju koju naštimah i zapjevah:

Evo ljubavnika što svoj bol podnosi, Ljubavnika kome potok suza tijelo kvasi.

Tražeč milost, jednu ruku pruža Tvorcu, A drugu ruku drži on na svome srcu.

Ah, vidje li ko onog što od ljubavi gine Dok ga smrt od života ne otkine?

Djevojka skoči, pa mi pade po nogama ljubeći ih i govoreći:
- Allaha mi, gospodine, nisam znala ko si, niti sam čula takvo umijeće!
Ljudi mi počeše iskazivati počasti, obuzeti velikim uzbuđenjem. Svi su me molili da još pjevam i ja otpjevah jednu uzbudljivu pjesmu, tako da su ljudi bili omamljeni i izvan sebe od ushićenja, čak su ih nosili do njihovih kuća. U kući ostadoše samo domaćin i njegova robinja, te on popi sa mnom nekoliko čaša i reče mi:
- Gospodine, smatram svoj život promašenim zato što ranije nisam poznavao takvog čovjeka. Allaha ti, gospodine, reci mi ko si ti da bih znao ko mi je sabesjednik koga mi je sami Allah noćas poslao!
Odgovarao sam dvosmisleno ne navodeći svoje ime, ali me je on preklinjao, tako da mu ipak rekoh. Čim je čuo moje ime, čovjek skoči...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

347. noć
Kada nastupi tri stotine četrdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ibrahim ibn al-Mehdi kazivao:
- Čim je domaćin čuo moje ime, on skoči na noge i povika:
- Bilo mi je čudno da neko može imati takve vrline, osim ljudi kao što si ti! Sudbina jebila tako milostiva prema meni da joj se ne mogu nazahvaljivati dovoljno. Možda je ovo samo san, a ako nije, kako sam se mogao nadati da će me predstavnik hilafeta posjetiti u mojoj kući i da će noćas biti moj gost?
Molio sam ga da sjedne, te on sjede i poče se vrlo obazrivo raspitivati o tome zašto sam mu došao. Ispričah mu sve, od početka do kraja, ne krijući ništa. Zatim rekoh: - Što se tiče hrane, dobio sam ono što sam želio, a što se tiče one šake i zapešća, tu želju nisam zadovoljio.
- Bit će ti zadovoljena i ta želja, ako Bog da - reče čovjek pa poče dozivati: - O, ta ita! Reci toj i toj da siđe!
Žena poče dozivati svoje robinje i one su, jedna po jedna, izlazile preda me, ali ja ne vidjeh onu koju sam tražio, te domaćin najzad reče:
- Gospodine, ostale su još samo moja majka i sestra. Bogami, moraju i njih dvije sićipreda te da ih vidiš.
Čudila me je njegova plemenitost i velikodušnost, te mu rekoh:
- Neka najprije siđe sestra.
- Sa zadovoljstvom - odgovori čovjek. Onda siđe njegova sestra i kada pokaza ruku,ja vidjeh da je to ona šaka i zapešće koje sam vidio.
- To je djevojka čiju sam ruku vidio! - uskliknuh, a čovjek naredi slugama da odmah dovedu svjedoke.
Dovedoše svjedoke i domaćin donese dvije kese zlata obraćajući se svjedocima: - Ovo je naš gospodin Ibrahim ibn al-Mehdi, amidža zapovjednika pravovjernih. On prosi moju sestru, tu i tu, i pozivam vas za svjedoke da je udajem za njega.
Dajući dvije kese zlata na ime mehra, domaćin reče:
- Udajem svoju sestru za te i dajem uz nju mehr.
- Primam i pristajem na ženidbu - odgovorih, a domaćin jednu kesu dade svjedocima,
a drugu sestri, govoreći:
- Gospodine, pripremit ću ti jednu sobu u kojoj bi mogao spavati sa svojom porodicom.
Bio sam zbunjen njegovom plemenitošću i bilo me stid da ostanem nasamo s njom u njegovoj kući, te mu rekoh:
- Opremi ti sestru, pa je pošalji mojoj kući.
Kunem se tobom, zapovjedniče pravovjernih, da mi je poslao tako veliki miraz da je za nj bila tijesna naša kuća koja je inače prostrana. Potom mi njegova sestra rodi ovog dječaka što stoji pred tobom.
Diveći se plemenitosti toga čovjeka, al-Memun uzviknu:
- Divno je tako nešto čuti!
Halifa naredi Ibrahimu ibn al-Mehdiju da dovede toga čovjeka da ga vidi. Ibrahim ga dovede, te halifa zapodjenu razgovor s njim. Svidje mu se uglađenost i obrazovanje toga čovjeka, tako da ga uvrsti u sebi bliske ljude. Allah je jedini pravi darovalac.

PRIČA O VRIJEDNOSTIMA SADAKE I KORISTI OD NJE
Priča se da je neki car rekao svojim podanicima:
- Ako neko od vas udijeli bilo kakvu milostinju, sigurno ću mu ruku odsjeći.
Tako svi ljudi prestadoše dijeliti sadaku i niko je nikome nije mogao dijeliti. Jednoga dana, neki prosjak dođe nekoj ženi. Kako ga je morila glad, on joj reče:
- Udijeli mi štogod...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

348. noć
Kada nastupi tri stotine četrdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je prosjak rekao ženi:
- Udijeli mi štogod - a žena mu je odgovorila:
- Kako da ti dam milostinju kad će car svakome odsjeći ruku zbog toga?!
- Zaklinjem te uzvišenim Allahom da mi udijeliš milostinju!
Pošto je zakle Allahom, žena se sažali i dade mu dvije pogače. Vijest o tome dospije do cara koji naredi da dovedu ženu i čim žena stiže, on joj odsiječe obje ruke, te žena ode kući. Nakon izvjesnog vremena, car reče svojoj majci:
- Htio bih se ženiti. Oženi me kakvom lijepom ženom.
- U našem susjedstvu - odgovori majka - ima jedna žena od koje nema ljepše, ali imaveliku mahanu.
- Koju? - upita car, a majka odgovori:
- Odsječene su joj ruke.
- Htio bih je vidjeti.
Dovedoše mu djevojku i čim je car vidje, očara ga, te se on oženi njome i odvede je u ložnicu. Bila je to ona žena koja je prosjaku udjelila dvije pogače, pa joj je car zbog toga odsjekao ruke. Kada se oženi njome, pozavidješe joj ostale careve žene, te mu napisaše pismo u kome ga obavještavaju da je ona rospija, iako mu je već bila rodila sina.
Car napisa majci pismo naređujući joj da tu ženu odvede u pustinju i da je tamo ostavi, a da se ona vrati. Careva majka zaista odvede ženu u pustinju i vrati se, a žena ostade plačući i kukajući iz sveg glasa.
Dok je ona tako išla noseći dijete za vratom, naiđe na potok pa kleknu da utoli silnu žeđ koja ju je morila zbog pješačenja, jada i umora. Kada se žena sagnu, dijete joj pade u vodu, te ona briznu u plač i dok je plakala, naiđoše dva čovjeka koji je upitaše:
- Zašto plačeš?
- Za vratom mi je bilo dijete i palo mi je u vodu.
- Da li bi htjela da ga izvadimo?
- Da - odgovori žena, te se dva čovjeka pomoliše uzvišenom Allahu i dijete izađezdravo. Ništa mu se nije dogodilo.
- Da li bi voljela da ti Allah vrati ruke onakve kakve su bile?
- Bih - reče žena, a oni zamoliše uzvišenog Allaha i vratiše joj se ruke ljepše nego štosu bile.
- Znaš li ti ko smo? - upitaše je dva čovjeka.
- To Allah zna - odgovori žena, a oni će:
- Mi smo one tvoje dvije pogače koje si dala prosjaku kao milostinju i zbog te milostinje si izgubila ruke. Zahvali uzvišenome Allahu koji ti je vratio ruke i dijete.
Žena punim srcem zahvali uzvišenome Allahu.

PRIČA O SIROMAŠNOM IZRAELIĆANINU
Priča se da je među Izraelićanima bio jedan pobožan čovjek i imao je ženu koja je prela pamuk. Čovjek je svakodnevno prodavao predivo i kupovao pamuk, pa je za cijelu zaradu kupovao porodici hranu za taj dan.
Jednog dana, pođe čovjek da proda predivo, ali ga srete brat koji se požali na neimaštinu, te mu čovjek dade novac koji je uzeo za predivo i vrati se porodici bez pamuka i bez hrane. Žena ga upita:
- Gdje su pamuk i hrana? - a on odgovori:
- Sreo me je taj i taj i požalio mi se na neimaštinu, pa sam mu dao novac koji sam dobio za predivo.
- Kako si to mogao učiniti kad nemamo šta prodati?
Imali su samo jednu razbijenu šolju i jedan bokal, te ih čovjek odnese na pijacu. Međutim, niko nije htio da ih kupi. Dok je boravio na pijaci, odjednom naiđe jedan čovjek koji je nosio ribu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

349. noć
Kada nastupi tri stotine četrdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je čovjek uzeo šolju i bokal i ponio ih na pijacu, ali ih nikonije htio kupiti. Dok je boravio na pijaci, odjednom naiđe jedan čovjek noseći ribu koja je zaudarala i niko je nije htio kupiti. Taj prolaznik s ribom upita:
- Hoćeš li trampiti svoju pokvarenu robu za moju pokvarenu robu?
- Hoću - odgovori siromašak i dade mu šolju i bokal, a uze od njega ribu i odnese jeporodici.
- Šta da radimo s ovom ribom? - upitaše ga.
- Ispržit ćemo je i pojesti dok Allah ne bude htio da nam da obilje.
Uzeše ribu, rasporiše je i nađoše u njoj zrno bisera, te obavijestiše starca koji reče: - Pogledajte! Ako je biser probušen znači da pripada nekome, a ako nije probušen, onda bi to bio dar uzvišenog Allaha.
Pogledaše zrno i vidješe da nije probušeno. Sutradan, siromah odnese zrno bisera jednom od svojih prijatelja koji se razumijevao u to i prijatelj ga upita:
- Odakle ti ovo zrno?
- To mi je dar od uzvišenoga Allaha.
- Zrno vrijedi hiljadu dirhema. Dat ću ti taj novac, ali ti ipak pođi do toga i togačovjeka, jer je on bogatiji od mene, a i bolje se razumije.
Siromah odnese zrno tome čovjeku koji reče:
- Biser vrijedi sedamdeset hiljada dirhema, ne više.
On isplati siromahu sedamdeset hiljada dirhema, pa pozva nosače da odnesu novac do siromahove kuće. Nosači ponesoše novac i kada siromah stiže kući, pojavi se jedan prosjak koji zamoli:
- Udijeli mi nešto od onoga što je tebi uzvišeni Allah dao.
- Jučer smo bili kao i ti. Uzmi polovinu ovoga novca - odgovori čovjek, pa poštopodijeli sumu na dva dijela, prosjak mu reče:
- Uzmi ti svoj novac, Bog te blagoslovio. Ja sam poslanik tvoga Gospodara koji me jeposlao da te stavim na kušnju.
- Hvala i slava Allahu! - uzviknu čovjek koji je potom sretno živio s porodicom svedo smrti.

PRIČA O ABU HASANU AZ-ZIJADIJI
Priča se da je Abu Hasan az-Zijadi kazivao:
- Jednoga dana bio sam u tako grdnoj nevolji da su me salijetali piljar, pekar i jošneki. Bio sam zaista u neprilici i nisam mogao smisliti kako da se izvučem. I dok sam se nalazio u tome jadu ne znajući šta da radim, dođe mi sluga i reče:
- Na vratima je nekakav hadžija koji hoće k tebi.
- Pusti ga! - rekoh i kada čovjek uđe, vidjeh da je iz Horasana. Pozdravi me i poštomu odgovorih na pozdrav, on reče:
- Jesi li ti Abu Hasan az-Zijadi?
- Jesam, a šta ti treba? - odgovorih.
- Ja sam stranac. Želim da idem na hadž i imam mnogo novaca. Dodijalo mi da ih nosim, pa bih htio ostaviti kod tebe ovih deset hiljada dirhema dok ne obavim hadž i dok se ne vratim. Ako se karavan vrati i mene ne vidiš, znaj da sam umro, a novac pripada tebi. Vratim li se - novac je moj.
- Neka bude tako, s Božijom pomoći - odgovorih.
Čovjek izvadi torbu, a ja rekoh slugi:
- Donesi mi kantar.
Sluga donese kantar, a čovjek izmjeri novac, predade mi ga i ode svojim putem. Ja pozvah povjerioce i isplatih im dug...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

350. noć
Kada nastupi tri stotine pedeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abu Hasan az-Zijadi kazivao:
- Pozvah povjerioce i isplatih im dug, a zatim počeh nemilice trošiti novac misleći: “Dok se on vrati i Allah će mi već dati nešto.” Kada prođe neko vrijeme, dođe mi jedan sluga i reče:
- Tvoj prijatelj iz Horasana je pred vratima.
- Pusti ga neka uđe.
Čovjek iz Horasana uđe i reče:
- Bio sam odlučio da idem na hadž, ali mi javiše da mi je otac umro, te riješih da sevratim. Zato mi daj onaj novac koji sam ti povjerio.
Kada sam to čuo, zabrinuh se kako se nikada nisam bio zabrinuo i nađoh se u nedoumici šta da radim. Ne odgovorih mu. Da sam počeo nešto poricati, on bi tražio da se zakunem i bila bi to prava bruka na onome svijetu. Da mu kažem da sam potrošio novac, on bi počeo vikati, pa bi opet bila sramota. Zato rekoh:
- Neka ti Allah da zdravlje! Ova moja kuća nije sigurna za čuvanje novca koji sam,uzevši ga od tebe, poslao jednom čovjeku i sada se nalazi kod njega. Dođi mi sutra i dobit ćeš novac, ako Bog da.
Čovjek ode, a ja smušeno provedoh noć očekujući povratak Horasanca. Te noći nisam mogao zaspati - san mi nije dolazio na oči. Onda ustadoh i rekoh slugi:
- Osedlaj mi mazgu.
- Sada je potpuni mrak, gospodine. Noć je tek pala.
Vratih se u postelju, ali nikako nisam mogao zaspati. Budio sam slugu više puta. Ali me je on odvraćao do osvita. Tek tada mi osedla mazgu, pa uzjahah ni sam ne znajući kamo ću poći. Pustih uzdu na mazgin vrat zaokupljen mislima i brigama, a mazga pođe na istočnu stranu Bagdada.
Dok sam tako jahao, ugledah neke ljude, te skrenuh i pođoh drugim putem, ali su me oni slijedili i kada vidješe da imam tajlasan,{91} pohitaše k meni i upitaše:
- Znaš li gdje je kuća Abu Hasana az-Zijadija?
- Ja sam taj - odgovorih.
- Onda pođi da razgovaraš sa zapovjednikom pravovjernih.
Pođoh s njima i kada stigosmo el-Memunu, on me upita:
- Ko si ti?
- Ja sam jedan od prijatelja kadije Abu Jusufa. Jedan sam od poznavalaca zakona ihadisa.
- Ispričaj mi o čemu se radi - reče halifa.
Kazah mu sve, a halifa brižnu u plač i reče:
- Teško tebi! Božiji Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, nije mi dao da spavam noćas zbog tebe. Naime, pošto sam odspavao prvi dio noći, on mi reče: “Pomozi Abu Hasanu az-Zijadiji!” Probudih se, ali kako te nisam poznavao, ponovo zaspah, a Božiji Poslanik mi se opet pojavi i reče: “Teško tebi! Pomagaj Abu Hasanu azZijadiji!” Probudio sam se. Međutim, budući da te nisam znao, ponovo sam zaspao. Onda mi se Poslanik opet pojavi i reče: “Teško tebi! Pomozi Abu Hasanu az-Zijadiji!” Nakon toga se nisam usudio zaspati i probdio sam cijelu noć. Probudio sam ljude i poslao ih da te traže na sve strane.
Zatim mi halifa dade deset hiljada dirhema rekavši:
- Ovo ti je za onog čovjeka iz Horasana.
Onda mi dade još deset hiljada dirhema i reče:
- Ovo troši i rješavaj svoje probleme - a zatim mi dade trideset hiljada dirhema govoreći:
- Ovim se pripremaj, pa kada dođe Dan procesije dođi da ti dam službu.
Ja odoh s novcem, pa kad stigoh kući klanjah sabah i onda se pojavi onaj čovjek iz
Horasana. Uvedoh ga u kuću, iznesoh torbu i rekoh:
- Evo tvoga novca!
- Ovo nije moj novac.
- Imaš pravo - odgovorih.
- Šta se dogodilo? - upita čovjek.
Ja mu sve ispričah, a čovjek zaplaka:
- Allaha mi, da si mi odmah kazao istinu, ne bih ti ga ni tražio. Sada neću primitiništa... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

351. noć
Kada nastupi tri stotine pedeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je čovjek iz Horasana rekao az-Zijadiju:
- Allaha mi, sada neću primiti nikakav novac! Slobodan si da raspolažeš njime!
Čovjek ode od mene, a ja uredih svoje probleme i na Dan procesije odoh na alMemunovu kapiju. Pošto uđoh, vidjeh da halifa sjedi, a kada stadoh pred njega, pozva me da priđem bliže, te mi izvadi ispod sedžade dekret o postavljenju i reče:
- Ovo je dekret o postavljenju za kadiju u časnome gradu Medini od Zapadne strane,od Kapije mira, do Beskraja. Odredio sam ti toliku i toliku mjesečnu plaću. Boj se uzvišenoga Allaha i pamti kako se za te pobrinuo Allahov Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga.
Ljudi su se čudili halifinim riječima i upitaše me šta to znači, te im ja ispričah sve, od početka do kraja, i to se proču u svijetu.
Nakon toga je Abu Hasan az-Zijadi bio kadija u časnoj Medini dok nije umro u vrijeme vladavine halife al-Memuna, Allah mu se smilovao.
ANEGDOTA O VRLINI I VELIKODUŠNOSTI
Priča se da je neki čovjek imao mnogo novaca, ali ga je izgubio, tako da je ostao bez ičega. Žena ga posavjetova da ode nekom od prijatelja kako bi popravio svoj položaj. On zaista ode jednome prijatelju i izloži mu svoju nevolju, a prijatelj mu pozajmi pet stotina dinara da uloži u trgovinu. Prije nego što se našao u takvom položaju, čovjek je bio zlatar.
Uzme on, dakle, novac, pođe na zlatarski trg i otvori tamo dućan kako bi mogao trgovati. Kada sjede u dućan, dođoše mu tri čovjeka i upitaše ga za njegovog oca, a on im odgovori da je umro. Tada mu došljaci rekoše:
- Je li ostavio nešto iza sebe?
- Ostavio je ovoga roba pred vama.
- Ko može potvrditi da si ti njegov sin?
- Ljudi s trga.
- Okupi ih da posvjedoče da si ti njegov sin.
Ja sazvah ljude i oni posvjedočiše. Onda tri čovjeka izvadiše torbu u kojoj je bilo trideset hiljada dinara, te dijamanata i drugih dragocjenosti.
- Ovo je bilo kod nas - rekoše. - To nam je povjerio tvoj otac.
Zatim ljudi odoše, a zlataru dođe neka žena i zatraži mu jedan od tih dijamanata koji vrijedi pet stotina dinara, te plati za njega tri hiljade dinara. Zlatar joj proda dijamante, pa ustade, uze pet stotina dinara, koliko je bio pozajmio od svoga prijatelja, odnese mu ih i reče:
- Uzmi pet stotina dinara koje sam pozajmio od tebe. Allah je pogledao na me i pomogao mi.
- Ja sam ti taj novac dao Allaha radi - reče prijatelj. - Uzmi ga za se, a uzmi i ovopisamce, ali ga nemoj čitati dok ne stigneš kući. Postupi prema onome kako piše u njemu.
Zlatar uze novac i pismo, pa ode kući. Kad otvori pismo, vidje da u njemu piše:

Oni ljudi što ti dođoše rodbina su moja:
Otac, amidža i moj daidža, sin Saliha ibn Alija.

I novac i sve što si mojoj majci prodao Novac, dragulje i ostalo od srca sam ti poslao.

Nisam htio time tebe poniziti,
Već sam htio za nemir te nagraditi.


ČUDESNI DOGAÐAJ
Priča se da je jedan Bagdađanin imao svega u izobilju i mnoštvo novca, ali izgubi novac i njegov položaj se promijeni tako da nije imao ništa. Do hrane je dolazio s velikom mukom.
Jedne noći, legao je da spava potišten i kaharli i u snu čuje nekoga kako mu veli: “Tvoja nafaka je u Kairu. Idi tamo i traži je.” Čovjek pođe u Kairo i kada stiže tamo, uhvati ga noć, te on zanoći u jednoj džamiji. Pored džamije bijaše neka kuća i uzvišeni Allah htjede da lopovska družina uđe u džamiju da bi se iz nje ušunjali u tu kuću. Ukućane probudi kretanje lopova i počeše vikati. U pomoć im priteče valija sa svojim ljudima, te lopovi pobjegoše, a valija uđe u džamiju i zateče Bagdađanina kako spava u džamiji. Ščepa ga i žestoko išiba, tako da zamalo nije stradao, a onda ga zatvori. Bagdađanin provede tri dana u zatvoru, pa ga valija izvede i reče:
- Odakle si?
- Iz Bagdada - odgovori čovjek.
- Kakva nevolja te je nagnala da dođeš u Kairo?
- U snu sam čuo kako mi neko kaže: “Tvoja nafaka je u Kairu. Idi tamo i traži je.”Kada sam stigao u Kairo, vidjeh da su one batine moja nafaka.
Valija se nasmija tako da mu se očnjaci ukazaše i on reče Bagdađaninu:
- Maloumniče! Ja sam tri puta slušao kako mi neko u snu govori: “U Bagdadu imajedna kuća u tome i tome kvartu. Iza kuće je dvorište u kome se nalazi šadrvan pod kojim ima mnoštvo novaca. Idi tamo i uzmi novac.” Ja nisam odlazio, a ti si tako malouman išao od grada do grada zbog jednog snoviđenja. To su samo košmari!
Zatim mu valija dade novaca i reče:
- Neka ti se nađe za povratak u tvoj grad...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu, po carevom dopuštenju.

352. noć
Kada nastupi tri stotine pedeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je valija dao Bagdađaninu novac govoreći mu:
- Neka ti se nađe za povratak u tvoj grad.
Čovjek uze novac i ode u Bagdad. Kuća u Bagdadu koju je opisao valija bila je kuća toga čovjeka. Kad on stiže svojoj kući, poče kopati ispod šadrvana i ugleda veliko bogatstvo, te mu Allah uveća imovinu.
To je čudesan događaj.



PRIČA O AL-MUTEVEKKILU I NALOŽNICI MAHBUBI
Priča se da je u dvoru halife al-Mutevekkila ala-l-Laha{92} bilo četiri stotine naložnica
- dvije stotine Bizantinki, te dvije stotine domaćih i abisinskih robinja. Ubejd ibn Tahir je poklonio al-Mutevekkilu četiri stotine djevojaka - dvije stotine bijelih, te dvije stotine Abisinki i domaćih. U mnoštvu tih djevojaka bila je jedna rodom iz Basre, po imenu Mahbuba. Bila je nenadmašne ljepote, ljupka, otmjena i gorda. Umjela je svirati na lutnju, lijepo pjevati, pisati poeziju i voditi prijepisku.
Al-Mutevekkil je bio očaran njome, tako da nijedan trenutak nije mogao podnijeti bez nje.
Kada Mahbuba vidje koliko joj je naklonjen, ona se uzoholi i nije mu bila zahvalna za naklonost. Halifa se veoma naljuti zbog toga, pa je napusti i dvorjanima zabrani da razgovaraju s njom.
Prođe tako nekoliko dana, a halifa je osjećao želju za njom. Jednog dana, on reče svojim sagovornicima:
- Sinoć sam sanjao da sam se pomirio s Mahbubom.
- Molimo uzvišenog Allaha da to bude java - odgovoriše oni.
Dok su tako razgovarali, priđe mu jedna sluškinja i prišapnu mu nešto. Halifa ustade i ode u harem. Ona sluškinja mu je šapnula:
- Iz Mahbubine sobe čuli smo pjesmu i svirku. Ne znamo šta je uzrok tome.
Kad halifa stiže do njene odaje, ču kako Mahbuba svira na lutnju i recitira:

Obilazim dvor, a nikog ne poznajem,
Da mu se izjadam, al' ni s kim ne besjedim.

Kao da sam nešto zgriješila
I nema pokajanja kojim bih se spasila.

Ima l' me neko pred carem braniti Što se u snu hoće sa mnom pomiriti?

Ali kada bijela zora osvanu, On me ostavi i sa mnom prekinu.

Pošto al-Mutevekkil ču njene riječi, zadivi se stihovima i toj neobičnoj podudarnosti po kojoj je Mahbuba usnila san sličan njegovom. On uđe u odaju, a kada Mahbuba
osjeti njegovo prisustvo, ustade, pa se povi prema njegovim nogama i poljubi ih govoreći:
- Allaha mi, gospodaru, ovaj događaj sam vidjela prošle noći u snu, a kada sam seprobudila, spjevala sam ove stihove.
- Ja sam sanjao sličan san - na to će halifa.
Potom se zagrliše i pomiriše. Halifa provede s njom sedam noći, a Mahbuba na svome obrazu mošusom ispisa ime al-Mutevekkila kome bijaše ime Džafer. Kada alMutevekkil vidje svoje ime mošusom ispisano na njenom obrazu, on izgovori stihove:

Ti što mošusom napisa “Džafer” na obrazu svome, Draža si mojoj duši od onog što vidim na obrazu tvome.

Prsti njeni što ime to na obrazu napisaše Svojim rukopisom moje srce ispuniše.

Ti nad kojom Džafer međ' drugima bdije, Nek Allah napitkom tvojim Džafera opije!

Kada je al-Mutevekkil umro, prežališe ga sve njegove robinje osim Mahbube... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

353. noć
Kada nastupi tri stotine pedeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su sve robinje osim Mahbube prežalile al-Mutevekkila kada je umro. Ona je tugovala za njim dok nije umrla, a onda je ukopaše kraj njega.
Neka im se Allah smiluje svima!
PRIČA O MESARU VERDANU
Priča se da je u vrijeme al-Hakima bi Emrillaha{93} u Kairu živio čovjek po imenu Verdan. Bio je mesar koji je prodavao ovčije meso. Jedna žena mu je svakog dana donosila po jedan dinar vrijedan približno koliko dva i po kairska dinara, i govorila mu je:
- Daj mi jedno janje.
Vodila je nosača s korpom. Mesar je uzimao dinar i davao joj janje koje je nosač preuzimao, a ona je s njim išla kući. Sutradan bi ujutro opet dolazila. Mesar je, dakle, svakog dana dobijao dinar od nje, i potraja to duži period.
Jednoga dana, mesar Verdan poče razmišljati o njoj: “Ta žena svakodnevno kupuje od mene mesa za dinar. Ne propušta nijedan dan, a kupuje za gotovinu. To je neobično!” Onda Verdan poče ispitivati nosača u trenutku kada žena nije bila tu i nosač reče: - Ne mogu se načuditi toj ženi. Tjera me da svakog dana nosim janje od tebe, zatim kupuje još hrane, voća, svijeća, mezetluka. Kupuje to za jedan dinar, a od nekog kršćanina uzima dvije boce vina dajući mu dinar. Sve to natovari na me, pa idem s njom vezirovim vrtovima. Onda mi zaveže oči, tako da ne vidim ni tlo na koje stajem i ne znam kuda me vodi. Zatim mi kaže: “Stavi to ovdje.” Ona ima još jednu korpu. Meni daje praznu, pa me uzima za ruku i vraća me na ono mjesto na kome mi je povezala oči mahramom. Tu mi je skida i daje mi deset dirhema.
- Neka joj Allah pomogne! - uskliknu mesar.
Potom je još više razmišljao o njoj bivajući sve nespokojniji, tako da je noć proveo u velikom nemiru. Sutradan, žena po običaju dođe mesaru Verdanu, dade mu dinar, uze janje koje natovari na nosača i ode. Mesar ostavi jednog dječaka u dućanu i poče pratiti ženu tako da ga ne vidi...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

354. noć
Kada nastupi tri stotine pedeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mesar Verdan kazivao:
- Onda ja povjerim dućan jednom dječaku i pođem za ženom tako da me ne vidi.Pratio sam je dok ne izađe iz Kaira. Skrivao sam se za njom sve do vezirskih vrtova. Tu ona zaveza oči hamalu i ja sam je pratio od mjesta do mjesta dok ne stiže do jedne stijene. Žena skinu korpu s hamala i ja pričekah da se ona vrati s njim, istrese sve iz korpe i nestane za neko vrijeme. Onda priđoh stijeni, pomakoh je i uđoh unutra, pa ugledah bakarni poklopac koji bijaše otvoren i stepenice koje su vodile naniže. Lagahno se spustih niz stepenice dok ne stigoh do jednog dugačkog hodnika blještavo
osvijetljenog. Pođoh tim hodnikom i ugledah vrata na nekoj odaji. Naslonih se na ugao vrata i otkrih stepenice iza vrata u toj prostoriji. Popeh se stepenicama i otkrih jedno malo udubljenje s prozorčićem koji je gledao u odaju. Kad pogledah u tu prostoriju, vidjeh onu ženu kako uzima janje i siječe najbolje dijelove, stavlja ih u lonac, a ostatke baca jednom ogromnom medvjedu koji ih sve pojede dok je žena kuhala.
Pošto završi posao, žena se najede, pa razmjesti voće, suhe plodove, iznese i vino, te ga poče piti iz pehara, dok je medvjeda napajala iz zlatne posude. Kada se oboje opiše, žena se svuče i leže, a medvjed pade po njoj, te mu je žena davala najljepše što Ademovi potomci mogu imati. Kada medvjed svrši, sjede. Onda joj opet priskoči i navali se na nju, a kad svrši sjede da se odmara. Tako uradi deset puta, te se oboje onesvijestiše i padoše, nepomični. Mislio sam: “Evo prave prilike!” Sidoh noseći nož koji siječe kosti prije nego meso. Kad stigoh do njih, vidjeh da su potpuno nepomični. Stavih nož medvjedu na grlo, te nalegoh na njega dok ga ne ubih i dok mu ne odvojih glavu od tijela. Medvjed je krkljao kao grmljavina, pa se žena u strahu probudi. Kad vidje zaklana medvjeda i mene kako stojim s nožem u ruci, žena vrisnu tako snažno da sam pomislio da joj duša izlazi. Onda mi se obrati:
- Verdane, zar mi tako uzvraćaš dobro koje sam ti učinila?
- Dušmanko svoja! - povikah. - Zar ne postoji za tebe muškarac, pa činiš ove gadosti?Žena obori glavu ne odgovorivši ništa, već je posmatrala medvjeda kome je glava bila odvojena od tijela. Zatim reče:
- Verdane, šta ti je milije: da čuješ ono što ću ti reći i što će biti uzrok tvome izbavljenju...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

355. noć
Kada nastupi tri stotine pedeset i peta noć, reče:
- Čula sam, sretni care, da je žena rekla:
- Verdane, šta ti je milije: da čuješ ono što ću ti reći i što će biti uzrok tvome izbavljenju i blagostanju do kraja vijeka, ili me nećeš poslušati pa ćeš zbog toga stradati?
- Radije ću te saslušati, kazuj šta hoćeš.
- Zakolji me kao što si zaklao i medvjeda, pa uzmi od ovoga blaga koliko ti treba i idisvojim putem.
- Ja sam bolji od ovoga medvjeda - rekoh joj. - Vrati se uzvišenome Allahu i pokaj se,a ja ću se oženiti tobom. Ostatak života proživjet ćemo s ovim blagom.
- To je nemoguće, Verdane! Kako mogu živjeti poslije njega!? Allaha mi, ako me nezakolješ, propast će ti duša. Ne suprotstavljaj mi se jer ćeš stradati! Eto, tako!
- Zaklat ću te, Bog te prokleo! - povikah pa je povukoh za kosu i zaklah je, te žena odemeđu one koje su prokleli Allah, meleci i svi ljudi.
Onda se osvrnuh po tome mjestu i nađoh na njemu zlata, dragog kamenja i biserja koliko ne bi mogao sakupiti nijedan car. Uzeh nosačevu korpu, napunih je koliko sam mogao, pa je pokrih odjećom koju sam imao na sebi, te ponesoh korpu i izađoh iz skrovišta. Išao sam ne zastajući do kairske kapije, kad mi odjednom priđe deset ljudi halife al-Hakima. Oni su išli naprijed, a halifa za njima.
- Verdane! - pozva me halifa.
- Evo me, care - odgovorih.
- Jesi li ubio medvjeda i ženu?
- Jesam.
- Opusti se i nemoj brinuti.
- Sve blago koje imaš tvoje je i niko ti ga neće osporavati.
Ja stavih pred halifu korpu koju on otkri, pogleda sadržinu i reče:
- Ispričaj mi šta je bilo s njima dvoma, premda i sam znam, kao da sam bio s vama.
Ja mu ispričah sve što je bilo, a halifa će na to:
- Istinu si rekao. Pođimo tamo, Verdane.
Pođoh s halifom, ali nađoh onaj poklopac spušten, pa mi halifa reče:
- Podigni to, Verdane, jer to skrovište ne može otvoriti niko osim tebe. Drže ga zatvorenim tvoje ime i tvoj lik.
- Allaha mi, ne mogu ga otvoriti! - rekoh, a halifa će na to:
- Priđi s Božijim imenom.
Ja priđoh zazivajući ime uzvišenoga Allaha i pružih ruku prema poklopcu koji se podiže da lakše ne može biti.
- Siđi u skrovište i iznesi ono što se nalazi u njemu, jer se u njega ne može spustitiniko ko nema tvoje ime, lik i svojstva. Medvjed i žena su ubijeni zahvaljujući tebi. Tako stoji zapisano kod mene i čekao sam samo da ti dođeš da se to dogodi.
I ja siđoh, kazivao je Verdan, pa iznesoh halifi sve što je bilo u skrovištu. Halifa zatraži stoku pa natovari blago, a meni dade korpu s onim što je bilo u njoj. Uzeh korpu i odoh kući, pa otvorih sebi dućan na trgu. I danas postoji taj trg pod imenom Verdanov trg.
PRIČA O NIMFOMANIJI I NJENOM LIJEČENJU
Priča se da je neki sultan imao kćer zaljubljenu u crnog roba koji joj uze nevinost, te ona zavolje polne odnose toliko da nije mogla nimalo izdržati bez njih. Ona se požali jednoj nadzornici koja joj reče da niko nema češće polne odnose od majmuna. Jednom ispod djevojčinog prozora prođe odgajivač majmuna s jednim velikim majmunom. Djevojka otkri lice, pogleda majmuna i namignu mu. Majmun pokida veze i lance i dotrča joj, a djevojka ga sakri na jedno mjesto. Majmun je dan-noć jeo, pio i imao odnos s djevojkom. Njen otac sazna za to i htjede je ubiti...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

356. noć
Kada nastupi tri stotine pedeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je sultan, saznavši šta radi njegova kćer, htio da je ubije, ali ona to osjeti, pa se preruši u roba, uzjaha konja i povede mazgu na koju natovari zlato i druge dragocjenosti, te platna toliko da se ne da opisati. Povede i majmuna i otisnu se na put dok ne stiže do Kaira. Tu se nastani u jednoj osamljenoj kući.
Svakodnevno je kupovala meso od jednog mladog mesara kome je uvijek dolazila poslije podne potpuno blijeda i izobličena. mladić je mislio: “Mora biti da se nešto neobično događa s ovim robom!”
Kada jednom po običaju djevojka dođe da kupi meso, mladić je poče slijediti pazeći da ga ne vidi.
Išao sam za njom tako da me ne vidi, pričao je mladić, i pratio je od jednog do drugog mjesta dok ne stigoh do njene kuće na osami. Djevojka uđe u kuću, a ja sam je posmatrao iz prikrajka. Vidio sam kako se raskomotila, naložila vatru, skuhala meso i najela se, a ostatak dala majmunu koji je bio s njom, te se i majmun najede. Onda žena skide svoju odjeću i obuče najljepšu žensku haljinu. Shvatih da je ona žensko. Djevojka donese vina, popi i napoji majmuna koji se zatim svaljivao na nju desetak puta dok je nije onesvijestio. Nakon toga, majmun je prekri svilenim ogrtačem i ode na svoje mjesto.
Ja dođoh nasred odaje. Majmun me osjeti i htjede me rastrgnuti, ali ga dočekah nožem koji sam imao i probodoh ga. Djevojka se probudi prestravljena, pa kad ugleda ubijenog majmuna, kriknu iz sveg glasa, kao da će dušu ispustiti, a onda pade bez svijesti. Kada dođe k sebi, reče mi:
- Šta te je nagnalo na to? Zaklinjem te Bogom da mene pošalješ za njim!
Međutim, ja sam je nagovarao i uvjeravao da mogu imati česte polne odnose kao i majmun, te se djevojka smiri. Oženih se njome, ali nisam mogao imati onako čest
odnos, niti sam to mogao podnositi, pa se požalih jednoj starici rekavši joj šta je sve bilo s mojom ženom.
Starica prihvati obavezu da razmisli o tom problemu i reče mi:
- Moraš mi donijeti jedan lonac pun jakog sirćeta i jedan litar aloje.
Donesoh joj sve što je tražila i starica to ubaci u jedan lonac koji stavi na vatru pustivši da proključa. Potom mi naredi da vršim polni odnos sa ženom i ja sam je obljubljivao toliko dok nije ostala bez svijesti. Onda je starica onako onesviještenu podigne stavivši joj picu na otvor lonca. Podiže se para i uđe joj u picu iz koje nešto izađe. Zagledah se dobro i vidjeh da su to dva crva - jedan crn a drugi žut. Onda mi starica reče:
- Prvi je nastao od snošaja sa crncem, a drugi od snošaja s majmunom.
Onda žena dođe k sebi i živjela je sa mnom neko vrijeme ne tražeći polni odnos. Tako je Allah spasi onog jada i ja se začudih...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

357. noć
Kada nastupi tri stotine pedeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić kazivao:
- Tako je Allah spasi onog jada i ja se začudih, te joj ispričah sve što je bilo.
Žena je nakon toga živjela s njim sretna i uživajući, a starica joj je zamjenjivala majku. Njih troje su, dakle, živjeli u zadovoljstvu i radosti dok im ne dođe Rušiteljica Užitaka i Razbijačica Skupova. Slava Vječno Živučem, Onom koji ne umire i Onome čije je carstvo nebesko!
PRIČA O ČAROBNOM KONJU
Priča se da je u davno doba bio jedan moćni i znameniti car koji je imao tri kćeri kao tri sjajna mjeseca, kao tri cvjetna luga, i sina nalik na mjesec.
Jednog dana je taj car sjedio na prijestolju svoje carevine, kad mu dođoše tri mudraca. Jedan je nosio zlatnog pauna, drugi bakarnu trubu, a treći konja od slonovače i ebanovine.
- Kakve su to stvari i čemu služe? - upita car, a vlasnik pauna reče:
- Ovaj paun služi za to da lupa krilima i da kriješti svakog sahata, danju ili noću.
- Ako se ova truba stavi na gradsku kapiju - reče vlasnik trube - ona će se ponašatikao čuvar: čim u grad uđe neprijatelj, ona će zatrubiti, te će ga ljudi prepoznati i zgrabiti za ruke.
- Gospodaru - reče treći čovjek - korist od ovog konja je u tome što može odnijetičovjeka u bilo koju zemlju, samo ako ga uzjaše.
- Neću vas nagraditi dok ne isprobam koristi tih figura - reče car.
On najprije isproba pauna i vidje da je upravo onakav kako je o njemu govorio vlasnik. Zatim isproba trubu i također utvrdi da je onakva kako je govorio njen vlasnik, te car reče dvojici ljudi:
- Poželite nešto od mene.
- Želimo da svakome od nas daš po jednu kćer.
Onda istupi treći mudrac, vlasnik konja, pokloni se pred carem i reče:
- Čestiti care, nagradi i mene kao što si nagradio moje prijatelje.
- Najprije ću isprobati to što si donio - reče car, a onda istupi carev sin i reče:
- Oče, ja ću uzjahati ovog konja i isprobati ga da bih saznao od kakve je koristi.
- Isprobaj ga, sine, kad već želiš - reče car.
Carević ustade, uzjaha konja i pokrenu noge, ali se konj ne pomaknu s mjesta, te on upita mudraca:
- Mudrače, zašto tvoj konj ne trči brzo kao što si tvrdio?
Mudrac priđe careviću, pokaza mu jedan zavrtanj za podizanje i reče:
- Okreni taj zavrtanj.
Carević okrenu zavrtanj i konj se pokrenu poletjevši s carevićem u oblake. Letio je dok ne izmače iz vida. Carević izgubi glavu, pokaja se što je uzjahao konja i reče:
- Mudrac je smislio kako da me uništi! Nema moći ni sile do Božije moći!
On poče zagledati sve udove konja i ugleda nešto nalik na pijetlovu glavu na desnoj plećki konja, a isto to vidje i na lijevoj plećki. Carević pomisli: “Ne vidim na konju ništa drugo osim ta dva dugmeta.” On poče okretati dugme na desnoj plećki i konj poletje još brže dižući se uvis, te carević ostavi dugme. Onda pogleda lijevu plećku i
vidje dugme koje okrenu, pa se konj poče sporije kretati i spuštati dok se polahko i oprezno ne spusti na zemlju...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

358. noć
Kada nastupi tri stotine pedeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je carević okrenuo lijevo dugme, pa se konj počeo spuštati.Malo-pomalo, spuštao se oprezno na zemlju. Kada to carević vidje i shvati čemu konj služi, srce mu se ispuni radošću i veseljem, te on zahvali uzvišenom Allahu što je bio dobar prema njemu i spasio ga smrti.
Spuštao se cijeli dan, jer se bio popeo visoko iznad zemlje. Uspio je usmjeravati konja prema želji, dok se konj spuštao. Kad je htio, spuštao ga je, a kada je htio, dizao ga je. Pošto se konj ponašao prema njegovoj želji, carević ga usmjeri prema zemlji i poče posmatrati naselja i gradove koje nije poznavao, jer ih nikada u životu nije vidio.
Među svim tim gradovima bio je jedan sagrađen na najljepši način, a nalazio se usred zelene i bujne zemlje obrasle drvećem i s rijekama. Carević je mislio: “Da mi je znati kako se zove ovaj grad i gdje se nalazi!” Zatim poče kružiti oko grada razgledajući ga sa svih strana. Dan je već bio na izmaku i sunce se bližilo zapadu, te carević pomisli: “Ne mogu naći mjesto za konačište bolje od ovoga grada. Noć ću provesti u njemu, a ujutro ću poći porodici u svojoj carevini, pa ću ispričati ocu i rodbini šta mi se dogodilo. Kazat ću mu šta sam svojim očima vidio.”
Carević poče tražiti neko sigurno mjesto za se i za svoga konja gdje ga niko ne bi mogao vidjeti. I dok je on tražio mjesto, ugleda usred grada jedan dvorac koji je stremio u visinu, opasan zidom, prostran i s visokim puškarnicama. Carević pomisli: “Ovo je divno mjesto!” On poče okretati dugme koje spušta konja dok se ne spusti na krov dvorca. Siđe s konja, zahvali uzvišenome Allahu, pa poče obilaziti konja zagledajući ga i govoreći:
- Allaha mi, zaista je pravi mudrac ko te takvog napravi! Ako me Allah poživi, ako mevrati zdrava u moju domovinu i mojoj rodbini, te ako me ponovo sastavi s mojim ocem, sigurno ću učiniti svako dobro onome mudracu i dat ću mu najveće nagrade! Potom carević sjede na dvorsku terasu dok se ne uvjeri da su ljudi zaspali. Mučile su ga glad i žeđ, jer nije ništa okusio otkako je otišao od oca. Mislio je: “U ovakvom dvorcu mora biti hrane!”
Carević ostavi konja na jednome mjestu, pa siđe da prošeta i da vidi šta ima za jelo. Otkri stepenice, te siđe do dna i ugleda dvorište popločano mramorom. Carevića zadivi ljepota građevine, ali u dvorcu nije čuo ni glasa, niti je vidio žive duše. Stajao je u nedoumici gledajući lijevo i desno, ne znajući kamo da krene. Onda pomisli: “Najbolje će biti da se vratim tamo gdje mi je konj i da tu prenoćim, a kada svane, uzjahat ću ga i poći ću...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

359. noć
Kada nastupi tri stotine pedeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam sretni care, da je carević ovako razmišljao: “Najbolje će biti da prenoćim tamo gdje mi je konj, a kada svane, uzjahat ću ga i poći ću.”
Dok je tako stajao razgovarajući sam sa sobom, on ugleda svjetlo koje se primicalo mjestu gdje se nalazio. Kada bolje zagleda, carević primjeti da uz svjetlo ide grupa robinja među kojima je bila jedna djevojka raskošne ljepote, stasa nalik na elif, slična uštapu u punome sjaju, kao da je pjesnik nju opjevao:

Dođe ona iznenada po mraku mrklome, Kao pun mjesec na obzorju tamnome.

Vitka li je - međ' ljudima joj niko sličan nije Po raskošnoj ljepoti ona neuporediva je.

Uzviknuh kad oči mi vidješe ljepotu njenu:
“Onom ko stvori čovjeka od ugruška krvi, slava Mu!

Htio bih je od svih očiju ljudskih sačuvati Surama Zora i Utječem se Gospodaru ljudi”.

Djevojka je bila kćer cara toga grada i otac ju je volio tako silno da je radi nje sagradio cijeli dvorac. Kad god bi joj bilo teško, dolazila je u dvorac sa svojim robinjama i boravila je tu dan- dva, ili više. Nakon toga, vraćala bi se u svoj saraj. Slučaj htjede da te noći dođe u dvorac da bi se razonodila. Išla je među svojim djevojkama, sa slugom koji je nosio isukanu sablju. Kada uđoše u dvorac, sluge postaviše mangale s anduzom, zaigraše i poče se veseliti.
Dok su se oni tako zabavljali i veselili, carević jurnu na slugu, obori ga jednim udarcem, istrgnu mu sablju iz ruke i jurnu na djevojke koje su bile s princezom, te se one raspršiše na sve strane. Kad princeza vidje koliko je lijep, reče:
- Možda si ti taj koji me je jučer zaprosio od oca, a on te je odbio i rekao mi da si
ružan. Allaha mi, otac je slagao kada je to rekao, jer si ti lijep.
Naime, sin indijskog cara prosio je djevojku od njenog oca koji ga je odbio, jer je bio ružan, a djevojka pomisli da ju je ovaj mladić prosio. Ona mu priđe, zagrli ga i poljubi, pa leže s njim, a njene robinje joj rekoše:
- Nije te ovaj mladić prosio od oca, jer je onaj ružan, a ovaj je lijep. Onaj koji te jeprosio i otac ga odbio ne bi mogao biti ni sluga ovome mladiću. Ovaj mladić je nešto izuzetno, gospodarice.
Potom djevojke odoše slugi koji se bio opružio i osvijestiše ga, te on prestravljeno skoči i poče tražiti sablju, ali mu je ne bi pri u ruci. Robinje mu rekoše:
- Onaj što ti je uzeo sablju i oborio te sjedi s princezom.
Car je bio naredio tome slugi da mu čuva kćer bojeći se prevrtljivosti sudbine i nesretnog slučaja.
Sluga ustade, priđe zavjesi i podiže je, pa ugleda princezu kako sjedi s carevićem i razgovaraju. Kada ih vidje, sluga reče careviću:
- Gospodine, jesi li ti čovjek ili džin?
- Teško tebi, odvratni robe! - na to će carević. - Kako smiješ carsku djecu nazivatinevjerničkim šejtanima!
Zatim carević dohvati sablju i reče:
- Ja sam carev zet. Oženio me svojom kćerkom i naredio mi da je vodim u đerdek.
Sluga na te riječi odgovori:
- Ako si ljudsko biće kao što tvrdiš, onda ona nije ni dostojna nikoga osim tebe. Tiimaš najviše prava na nju.
Sluga ode caru vičući, cijepajući odjeću i posipajući se prašinom po glavi. Kada car ču viku, reče slugi:
- Šta te je snašlo? Srce si mi uznemirio. Brzo mi kazuj i nemoj duljiti!
- Care - vikao je sluga - znaj da je tvojom kćerkom zagospodario jedan šejtanski džin u ljudskoj odjeći i u obličju carskoga sina! Udri na njega!
Kada ču te riječi, car riješi da ubije mladića, te uzviknu:
- Kako si to zanemario moju kćer kad je snašla takva nevolja!?
Zatim se car uputi u dvorac u kome je bila njegova kćer. Kada stiže tamo, zateče robinje kako stoje, te ih upita:
- Šta se dogodilo s mojom kćerkom?
- Dok smo mi sjedjele s njom, care, nismo ni osjetile kada je na nas navalio jedan mladić nalik na pun mjesec. Nismo vidjele ljepše lice, a u ruci je imao isukanu sablju. Pitale smo ga ko je, a on je odgovorio da si ga oženio svojom kćerkom, i to je sve što mi znamo. Ne znamo da li je čovjek ili džin, ali je fin i ljubazan, i nije činio ništa ružno.
Kada je čuo riječi djevojaka, car se ohladi, a onda poče polahko podizati zavjesu pa ugleda kako carević i njegova kćer sjede i razgovaraju. Carević je divno izgledao i imao je lice kao sjajni mjesec. Car se nije mogao uzdržati zbog silne ljubavi prema kćeri, te podiže zavjesu, uđe sa isukanom sabljom u ruci i jurnu prema njima kao vihor. Carević ga vidje, pa upita princezu:
- Je li ovo tvoj otac?
- Jest - odgovori princeza...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

360. noć
Kada nastupi tri stotine šesdeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je carević ugledao cara kako juriša na njih sa isukanom sabljom u ruci, poput vihora, te je upitao princezu:
- Je li ovo tvoj otac?
- Jest - odgovori ona.
Carević skoči na noge, zgrabi sablju i tako silovito povika na cara da ga zbuni, riješen da navali na njega sabljom. Car vidje da je mladić plahovitiji od njega, pa stavi sablju u korice i stade dok carević ne dođe do njega. Car ga ljubazno dočeka i upita:
- Mladiću, jesi li ti ljudsko biće, ili si džin?
- Da nemam obzira prema tebi i da ne poštujem tvoju kćer, krv bih ti prolio! Kako memožeš svrstavati u šejtane?! Ja sam potomak moćnih perzijskih careva koji bi, ako bi htjeli, mogli uzdrmati tvoju moć i vlast i mogli bi poharati sve što imaš u svojim zemljama!
Kada car ču te riječi, osjeti poštovanje prema mladiću, a i poboja se, pa reče: - Ako već pripadaš carskoj lozi, kao što tvrdiš, kako možeš ući u moj dvorac bez moga dopuštenja? Kako možeš ukaljati mi čast došavši do moje kćeri i tvrdeći da si joj muž, odnosno govoreći da sam ti je ja dao za ženu? Ja sam ubijao careve i carske sinove kada su je prosili od mene! Ko će tebe spasiti od moga gnjeva? Ako pozovem robove i sluge i naredim im da te ubiju, oni će te odmah pogubiti! Ko će te izbaviti iz mojih šaka?
Na te riječi carević odgovori:
- Zaista se čudim tebi i tvojoj nepronicljivosti! Zar želiš svojoj kćeri boljeg muža od mene? Zar si vidio nekoga odvažnijeg od mene i darežljivijeg, nekoga ko ima veću vlast, vojsku i gardu?
- Nisam, Allaha mi - odgovori car. - Međutim, volio bih, mladiću da je zaprosiš pred svjedocima, kako bih ti je mogao dati za ženu. Ako se pak oženiš njome krišom, osramotit ćeš me.
- Lijepo si to rekao - odgovori carević. - Međutim, ukoliko okupiš svoje sluge, robovei vojsku protiv mene i ako me ubiju, kao što tvrdiš, sam ćeš sebe obrukati i ljudi neće znati da li istinu govoriš ili lažeš. Mislim da bi bilo najbolje, care, da uradiš onako kako ti ja savjetujem.
- Da čujem - na to će car.
- Ili ćemo nas dvojica podijeliti mejdan, pa ko od nas dvojice ubije protivnika, njegovo je carstvo, ili ćeš me noćas ostaviti, a kada jutro svane, dovedi svoju vojsku i sluge. Reci mi samo koliko ih ima.
- Ima četrdeset hiljada konjanika, ne računajući moje robove i pratioce kojih ima otprilike još toliko.
- Kada osvane - reče carević - dovedi ih k meni i reci im...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.