Ljudmila Ulicka-Daniel Stein,prevoditelj

First topic message reminder :



Jednodušno prihvaćen od publike i kritike diljem svijeta, „Daniel Stein, prevoditelj“ po mnogima je najznačajniji ruski roman našega vremena.

Život je čudo; čudo za koje nam – da bismo ga prepoznali i razumjeli – ponekad treba prevoditelj.
Priča o nevjerojatnom životnom putu poljskog Židova Daniela Steina, koji tijekom Drugog svjetskog rata svoje sunarodnjake spašava radeći kao prevoditelj za Gestapo, temeljena je na stvarnim događajima i puna je čuda – čuda vjere i čuda ljudskosti.

Jer, i kad izbjegava smaknuća i pridružuje se partizanima, i kad prelazi na katoličanstvo i odlazi u Izrael, gdje obnavlja drevnu Jakovljevu crkvu – Daniel Stein junak je samo zato što je čovjek: jedinstven i pun proturječja. A upravo tu – u iskazivanju svega što jesmo – do izražaja dolaze mudrost i spisateljsko umijeće Ljudmile Ulicke.

Sastavljajući Steina od sjećanja i dokumenata, pisama i svjedočanstava onih koji su ga poznavali, Ulicka istovremeno daje prikaz Europe i Izraela, ali i burne povijesti odnosa židovstva i Katoličke crkve. No baš kao i svi veliki pisci – Ulicka ne čini samo to. Svojim moćnim, izazovnim djelom – svakoj isključivosti i rigidnosti usprkos – ona priča priču o čudu našega života; na sve naše jezike prevodi život sam.

39.

studeni 1990., Freiburg
Posljednji razgovor Daniela Steina s đacima
Od 1959. živim u Izraelu. Velika je sreća živjeti na tom tlu. To je zemlja našeg Učitelja, koju je cijelu prehodao. I ja sam je gotovo svu propješačio. Malena je ta naša zemlja. I premda u Izraelu ima modernih gradova, i znanstvenih središta, i medicinskih klinika, i nuklearne energije, pa čak i tenkova i zrakoplova – svega što treba imati moderna država, kroz nju se može pješačiti. U srednjoj Europi više gotovo nije moguće prošetati se šumom: sve je ograđeno, svaki komadić zemlje je pod nadzorom, a u Izraelu, gdje ima mnogo puste, brdovite, suhe zemlje, može se ići gdje nema ljudi, stazom, nikoga ne susrećući. Priroda se nije promijenila otkad je onuda hodao Učitelj. Možda je upravo u tome privlačnost tamošnjih mjesta. Osobito Galileje. Naša zemlja privlači k sebi ljubav, a privlači i mržnju. Nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Čak ni one koji ne priznaju postojanje Boga Stvoritelja. Ja sam od djetinjstva osjećao prisutnost Božanske Sile koja održava naš svijet. I kad je taj osjećaj slabio, dobivao sam svjedočanstva i potvrde da čovjek nije usamljen u svijetu. Čovjek katkad žudi za dokazom Božjeg postojanja, čak su i veliki filozofi to proučavali. Ne samo Sveti Augustin nego i Kant.
U Izraelu ima mjesta koja nam o tome svjedoče. Naprimjer, obale Kinnereta – Genezaretskog jezera, kako se naziva u Novom zavjetu – pristanište je na istom mjestu, isto šipražje uz obalu, isto priobalno kamenje. Tu je mjesto odakle je otplovio čamac s Učiteljem, i mjesto gdje je On održao Govor na gori, gdje se pet tisuća ljudi, gotovo polovina stanovništva toga kraja, smjestilo na gori gdje se dogodilo čudo umnažanja kruhova... Sama zemlja ondje svjedoči. Zapanjujuće je što je malo jezero Kinneret u zabačenoj provinciji na rubu ekumene postalo poznato cijelom svijetu. Upravo je ondje prije dva tisućljeća stigla na svijet vijest da je svim ljudima – lošima, nerazboritima, zlima, glupima, kao i onima koji uopće ne vjeruju u Spasitelja – oprošteno, zato što je najbolji od svih ljudi, istinski Sin Božji, preuzeo na sebe njihove grijehe. Rekao je da se danas ljudi oslobađaju od grijeha i potvrdio da u ljudskoj prirodi može biti prisutan Duh Božji, ako čovjek to zaželi.
Poznajem nekoliko desetaka ljudi koji su došli u Izrael na tjedan dana, a ostali su cijeli život. Imam poznanika Japanca koji je došao kao turist prije dvadeset godina i ostao zauvijek. Danas vodi izlete svojih sunarodnjaka. Poznajem Nizozemca koji je izvukao s dna Kinnereta čamac kakav je imao apostol Petar, desetak ga je godina obnavljao, spašavao od nekakvih kukaca, crva, koji su ga napali, i još i danas živi na obali pokraj tog čamca. Poznajem nekoliko Nijemaca koji nisu mogli otići iz naše zemlje jer im je prirasla za srce. To je zemlja žive povijesti koja se i dalje mjeri biblijskim mjerilom. Ono što se danas događa u njoj lako bi moglo biti zapisano u Bibliji.
Povijest čovječanstva koncentrirana je ondje. Nije slučajno baš ondje došlo do eksplozije koja je promijenila svijest svijeta, barem europskog i arapskog. Odande, iz jednog vrlo malenog naroda, došao je Veliki Učitelj Ješua. Govorio je jezikom koji je razumljiv današnjem Izraelcu. Živio je u toj kulturi – nosio je istu odjeću, jeo istu hranu, pridržavao se svih propisa judaizma, koji je ispovijedao. Prvi njegovi učenici bili su u određenom smislu Židovi protestanti. Kršćanstvo – tu riječ prvi Isusovi učenici, dvanaest njegovih apostola, uopće nisu znali – započelo je kao reformirani judaizam. Tek stoljeće poslije prekinulo je svoju pupkovinu, ušavši u grčki, rimski, maloazijski svijet. Jeruzalemska općina Ješuinih sljedbenika, na čijem je čelu stajao apostol Jakov, postojala je nekoliko desetljeća. Upravo je ta općina bila majka crkva svih kasnijih kršćanskih općina, upravo na njezinu jeziku – starohebrejskom s primjesama aramejskog – odigrao se onaj pashalni susret Učitelja i učenika koji se u kršćanskom svijetu naziva Posljednjom večerom.
Natpis INRI na Ješuinu križu – Isus Nazarećanin Kralj Židovski – bio je napisan na tri jezika – starohebrejskom, grčkom i latinskom. U I. stoljeću kršćani su služili misu na starohebrejskom. I danas u Izraelu mi opet služimo na tom drevnome prvom kršćanskom jeziku. Na jeziku kojim je govorio Učitelj.
Kad sam stigao u Izrael bilo mi je važno shvatiti u što je vjerovao naš Učitelj. I što sam dublje proučavao to doba, to sam bio svjesniji da je Isus bio pravi Židov, koji je u svome propovijedanju pozivao na izvršavanje zapovijedi, ali je smatrao da samo izvršavanje nije dovoljno i da je samo ljubav jedini odgovor čovjeka Bogu te da je najvažnije u čovjekovu ponašanju nečinjenje zla drugomu, suosjećanje i milosrđe. Učitelj je pozivao na širenje ljubavi. Nije iznosio nikakve nove dogme, a Njegovo je učenje bilo novo po tome što je Ljubav postavljao iznad Zakona... I što duže živim u svijetu, to mi je očiglednija ta istina.
Zahvaljujem vam za strpljivost i pozornost s kojima ste me saslušali.
Spreman sam odgovoriti na vaša pitanja.


ELKE RAUSCHE. Koja vam je najstrašnija uspomena iz ratnih godina? A koja najdraža?
DANIEL STEIN. Tijekom dugih godina počinio sam mnogo toga glupog i pogrešnog. A zbog jednog postupka žalim cijeli život. Upravo je to moja najstrašnija uspomena. Jednom su nazvali u policijsku postaju i javili da su partizani napali dvojicu njemačkih vojnika koji su provjeravali telefonske žice. Jednoga su ubili, a drugi je uspio pobjeći. U bijegu je opazio da su ljudi koji su radili u polju nekomu pokazivali smjer u kojem je pobjegao. Nakon što se vratio u postrojbu, nazvali su nas i javili nam što se dogodilo. Naredili su nam da provedemo odmazdu u tom selu. To je značilo da će strijeljati svakog desetog stanovnika, a selo zapaliti. Skupljene su velike snage – odredi njemačke vojske i oružništva, oko 250 vojnika i policajaca. Okružili su selo, pretresli kuće, sve istjerali iz njih i izveli na polje. Od dvjesto ljudi trebalo je odabrati 20 koje moraju strijeljati.
Tada sam prišao bojniku Reinholdu i rekao:
– Gospodine zapovjedniče, nismo na bojištu. Vi ste gazda ovog područja, vi odgovarate za život i smrt ovih ljudi. Zašto ubijati nedužne? To su seljaci koji opskrbljuju hranom i sebe i našu vojsku.
Bio sam u dobrim odnosima s bojnikom Reinholdom, tako da sam si to mogao dopustiti. Odgovorio mi je:
– U redu, onda nađite one koji su u polju pomagali partizanima. To će biti dovoljno.
Bio sam u velikoj neprilici. Prišao sam starješini i objasnio mu da netko mora umrijeti. I ako nađe dvojicu, to bi moglo spasiti dvadeset života. Na nekoga treba pokazati.
Starješina me odmah shvatio. Pozvao je seosku ludu, duševno zaostalog momka od sedamnaestak godina, i lugara. Taj je lugar nekoliko tjedana prije tog događaja odao jednog dječaka – ovaj je pucao po Nijemcima iz kuće koja je stajala podalje od sela. Policajci su tada na temelju lugarove prijave našli dečka, otkrili kod njega pušku i strijeljali ga. Ja sam bio prisutan i morao sam prevoditi zapovijed o strijeljanju:
“U ime Velikog Njemačkog Reicha...”
I sad je taj izdajnik sam postao žrtva. Sjećam se da sam u tom trenutku pomislio: pravda ipak pobjeđuje...
Lugar je kleknuo i stao me preklinjati:
– Gospodine, recite im da nisam kriv. Spreman sam pokazati gdje se skrivaju partizani...
Situacija je bila užasna i za mene i za njega. Za njega zato što su seljani čuli što govori i sigurno bi mu se osvetili. Za mene zato što sam morao prevoditi ono što govori, a među njemačkim vojnicima moglo je biti onih rodom iz Šleske koji razumiju lugara. Pa sam riskirao. U odgovoru sam obavezno morao upotrijebiti riječ “partizani”. Rekao sam načelniku policije:
– Kaže da nije kriv i da nije pokazivao partizanima smjer u kojemu je vojnik pobjegao.
Načelnik je rekao – likvidirajte ga!
Tada je lugar stao preklinjati načelnika, obećao je da će odmah sve odvesti u partizanski logor... Opet sam netočno prevodio. Potom su obojicu strijeljali – i lugara i ludu. Lugarovu su kuću zapalili. Ali ipak samo jednu kuću, a ne cijelo selo.
Kasnije sam saznao da je lugar imao jedanaestero djece. I luda, koji ništa nije skrivio... Te uspomene i dan-danas leže na meni poput teškog tereta. Užasne uspomene...
Da, drage... Oprostite, ne mogu se sada sjetiti... Možda oni sati koje sam proveo s Marysijom Wałewicz. To je bila prva zaljubljenost, i tako sam snažno osjećao radost od ženske ljepote, od ženske dražesti... Da, vjerojatno...
CHRISTOPH ECKE. Je li vam se svidio naš grad?
DANIEL STEIN. Freiburg me jako dirnuo. Na dan kad sam stigao obratio sam pozornost na potok koji, obložen kamenom, vijuga kroz cijeli grad. I pomislio sam: kako taj skromni potok ukrašava grad. Pomislio sam kako je to srednjovjekovna znamenitost koja se sačuvala do naših dana. A zatim sam došao na gradski trg i pokazali su mi novu sinagogu, sagrađenu umjesto one srušene za vrijeme rata, i otkrio sam da taj potok počinje teći od vodoskoka ispred sinagoge, od vodoskoka koji simbolizira suze onih koji oplakuju stradale židovske stanovnike vašeg grada. Bilo ih je oko dvije tisuće, odveli su ih u Francusku i ondje su skončali u logoru smrti. Mislim da je to najljepši znak sjećanja na Šou koji sam vidio. I potok veoma uljepšava Freiburg.
ANDREAS WIEGEL. Možemo li doći u Izrael na praznike da nam pokažete svoja omiljena mjesta?
DANIEL STEIN. Da, naravno. Vodim izlete po Izraelu. Redovnik nije zanimanje. Sada sam po zanimanju vodič. Ostavit ću vam svoju adresu, pišite mi prije, pa ćemo vas moći primiti. Samo svakako prije, jer nam odjednom zna doći mnogo turista, a ja baš i ne volim voditi velike skupine.
ELIZABETH RAUCH. U kakvim ste odnosima sa Židovima? Hoću reći, kako se oni odnose prema vama?
DANIEL STEIN. Židovi su moja braća. Obitelj moga rođenog brata davno se naviknula na to da ima čudnog rođaka – katoličkog svećenika. S nećacima – imam tri nećakinje i nećaka – imam vrlo prisan i topao odnos. Ima učenih Židova i rabina s kojima sam u prijateljskim i vrlo sadržajnim odnosima. Kad sam stigao u Izrael, dočekali su me kao borca protiv fašizma, čak kao junaka. Neki su se pomirili s tim da sam kršćanin. Druge to živcira. Ali prema sebi osobno ne osjećam neprijateljstvo, iako u povijesti kršćanstva ima stranica koje bih htio istrgnuti. Nažalost, to je nemoguće... Strah i nepovjerenje Židova prema kršćanima povijesno su utemeljeni, ipak je Crkva često bila organizator pogroma nad Židovima...
FATIMA ADAŠI. Kakav je vaš stav prema ateistima?
DANIEL STEIN. Draga Fatima! Moram priznati da u svome životu nisam susreo ljude koji ne vjeruju. Recimo da ih gotovo nisam susreo. Većina ljudi, osim onih koji u cijelosti i bespogovorno prihvaćaju vjeru koju su odabrali ili naslijedili od roditelja, ima svoju predodžbu o Višoj Sili, o onom Pokretaču svijeta kojeg mi vjernici nazivamo Stvoriteljem. Ima i ljudi koji pripisuju božansku moć nekoj vlastitoj ideji, proglašavaju je bogom, služe mu i klanjaju mu se. Ta ideja može biti bilo što: toj vrsti ljudi pripadaju i uvjereni komunisti i fašisti. Katkad je to neka neznatna ideja, naprimjer ideja o izvanzemaljcima ili o vegetarijanstvu, ali čovjek je u stanju pripisati božansku moć bilo kojoj ideji. U slučaju vegetarijanstva, recimo, to nije opasno za okolinu, a u slučaju fašizma veoma je opasno.
Među mojim prijateljima bio je jedan liječnik koji je na riječima poricao Božju prisutnost u svijetu, ali je tako nesebično služio bolesnike da njegovo verbalno nepriznavanje Boga uopće nije bilo važno. Jednako se odnosim prema vjernicima i prema ateistima. Razlika je samo u tome da me zbog kršćana, kad čine zločine, osobito stid.
THOMAS LJUTOV. Kad sljedeći put budete došli u Njemačku, koji ćete grad odabrati? Htio bih vas još jednom poslušati. Čini mi se da imam vrlo mnogo pitanja, ali sad iz nekog razloga ne mogu postaviti nijedno. Ah, imam pitanje! Niste li vi napisali knjigu o svim svojim doživljajima?
DANIEL STEIN. Ne znam kad ću opet doći u Njemačku. Imam vrlo mnogo posla kod kuće, uvijek mi je teško izvući se. Dobro je kad čovjek ima mnogo pitanja. Kad pitanje sazrijeva u čovjeku i počne ga uznemiravati, odgovor obavezno na neki način stigne. Ne pišem nikakve knjige – jako sam loš pisac. Osim toga moram tako mnogo govoriti da uopće nemam vremena za pisanje. Jedva stižem odgovoriti na pisma.

40.

1994., Haifa
Iz Hildina dnevnika
Prije nekoliko dana spremala sam poslije dječje grupe, strugala plastelin, prala posuđe i bila sam sigurna da sam sama u kući. Zavirim u sobičak koji uzvišeno zovemo “kabinetom” i vidim da Daniel sjedi u polumraku na stolici u kutu, zatvorenih očiju, mrda usnama, a prstima hitro prebire – u rukama drži pletaće igle! Plete. Ili mi se pričinilo? Nije ni čuo da sam ušla. Inače gubi sluh, davno sam to opazila. Tiho sam izašla, bila sam žalosna. I bilo mi je pomalo smiješno – kao da sam ga zatekla u nečemu nepristojnom.
A jučer smo slavili moj pedeseti rođendan. Odlučili smo po staroj navici prirediti piknik ispred crkve. Baš je bila nedjelja, nakon mise skupilo se mnoštvo ljudi, gotovo cijela župa. Došli su i gosti – stiglo je nekoliko ljudi iz Jeruzalema, Beba iz Tiberiasa, otac Vsevolod, Friedman, Kopejščikov, Nina i Sjoma Cigler, mnogo djece. Došao je naš omiljeni “mali brat” Julien Sommier iz Akre, ćaknuta “mala sestra” Sofija, koja živi na ormaru, jer joj je stančić prepun svih beskućnika koje je uspjela uloviti, jedna američka profesorica, jedna ruska spisateljica i mađarski prosjak koji se skrasio pokraj naše crkve.
Mislim da se okupilo 50-60 ljudi. Postavili smo stolove.
Djeca su otpjevala “Happy Birthday”, a otac Vsevolod “Mnogie leta” na ruskom, basom. Potom su me počeli darivati – gomila glupih tričarija, ne znam kamo ću sa svim tim. Dječji crteži najbolji su darovi, lijepi su i ne zauzimaju mnogo mjesta. Doktor Friedman darovao mi je krasnu knjigu – umjetnost Cikladskog otočja, morske divote, dupini, školjke. Smatra se da je to umjetnost nestale Atlantide. Bilo bi lijepo da u sljedećem životu budem umjetnica. I tada je izašao Daniel s velikim zavežljajem. Razmotao ga je i izvadio crveni džemper. To je bio najneočekivaniji dar. Sam ga je ispleo. Raširio ga je, položio na stol i rekao: mislio sam da sam zaboravio plesti, ali ruke pamte. Kod redovnica sam štošta pleo, one su me naučile. Prodavale su na tržnici čarape, džempere. Za vrijeme rata, naravno. Same su prele vunu. Ali ovako dobre vune nije bilo. Nosi koliko te volja – crveno pristaje plavušama.
Velika crvena vunena dolčevita.
Poslije, kad su svi otišli, pregledavala sam darove i našla jedan neotvoreni. U njemu je bilo okruglo beduinsko ogledalo u izvezenom okviru, jedan od onakvih predmeta kakve drže u šatorima i stavljaju na stijenke. Pogledala sam u nj – i ugledala crveno izborano lice, preplanulo, svijetlu kosu, mnogo svjetliju nego što sam prije imala, jer je napola sijeda, i blijede sitne oči s ružičastim kapcima. I suhe tamne usne. To sam bila ja – nisam se odmah prepoznala.
Kakav bi bio taj dan da sam prije trideset godina ostala u Bavarskoj, u dalekom predgrađu Münchena, na obali Starnberškog jezera?
Konac četvrtog dijela



lipanj 2006., Moskva

Pismo Ljudmile Ulicke Eleni Kostjukovič
Draga Ljaljo!
Pišem i gorko plačem. Ja nisam prava spisateljica. Prave ne plaču. Oni živi ljudi koje sam vidjela pokraj živog Daniela bili su neki drugi, moji su izmišljeni. I sam Daniel dijelom je izmišljen. Pogotovo nije bilo nikakve Hilde – umjesto nje bila je stroga i oštra žena čiji je život meni potpuno nepristupačan. Nije bilo ni Muse, ni Tereze, ni Geršona. Svi su oni utvare. Bili su neki drugi ljudi koje sam vidjela, ali nemam pravo doticati se njihovih stvarnih života.
Ona čudesna Njemica, čiji sam anđeoski lik smjestila pokraj Daniela, otišla je iz svoje domovine Njemačke u malu pravoslavnu zajednicu u Litvi. Ondje je nadstojnik Gruzijac, izvanredno muzikalan, katkad ga posjete sestre iz Gruzije, pa organiziraju duhovne koncerte zbog kojih “Hilda”, sa svojim njemačkim osjećajem za glazbu, roni suze. Ali zbog čega ja ridam?
Neću navoditi njezino pravo ime, ali ne mogu si uskratiti zadovoljstvo, draga Ljaljo, da ti prenesem kako je ona – anđeo nebeski, a ne čovjek! – ne tako davno stigla u tu Litvu iz Njemačke na malom traktoru koji je sama vozila poljskim putovima brzinom od deset kilometara na sat – mršava prosijeda plavuša s naprtnjačom na leđima na traktorskom sjedištu. Zajednica je siromašna, jako im je trebao traktor. Takvo što ne bih mogla izmisliti.
Ja nisam prava spisateljica, a ova knjiga nije roman, nego kolaž. Izrezujem škaricama djeliće vlastita života, života drugih ljudi i lijepim “bez ljepila” – cezura! – “živu priču na odlomcima dana”.
Užasno sam umorna. Katkad zavirim u Andrejevu sobu, kod njega se s prozora vidi vrtlog grana, s petog kata mnogo bolje izgledaju naše bolesne topole, javori i breze nego odozdo, s dječjeg igrališta. Gledam zelenilo – još je svježe i sjajno – i oko mi se liječi...
Šaljem četvrti dio. Ustvari je to jedna petina cjeline.
Ljubim te,
L.

DIO PETI




1.

1994., Izrael
Iz novina
Cijeli je Izrael bio potresen događajem koji se zbio 25. veljače 1994. uoči židovskog blagdana Purima. Do danas su mnoge pojedinosti ostale nepoznate. Uoči blagdana postignut je dogovor između šeika špilje Makpele i gradske uprave Hebrona o davanju dopuštenja Židovima da se mole u Abrahamovoj dvorani u špilji Makpeli.
Za vrijeme noćne blagdanske molitve u susjednoj prostoriji, u Jichakovoj dvorani, okupilo se veliko mnoštvo muslimana. Muslimanski i židovski kalendar poklopili su se na taj dan tako da je dan uoči blagdana Purima pao na proslavu ramazana. U objema dvoranama bili su ljudi koji su se molili.
Upavši u muslimansku Jichakovu dvoranu židovski doseljenik američkog podrijetla doktor Baruch Goldstein zapucao je iz strojnice po mnoštvu ljudi koji su se molili, ubivši 29 osoba i ranivši oko 150.
Barucha Goldsteina na mjestu su zatukli razjareni Arapi. Ispod saga u molitvenoj dvorani pronađene su željezne šipke kojima je Goldstein ubijen kao i velika količina hladnog oružja.
Povjerenstvo za istragu incidenta koje je formirala vlada objavilo je izvješće u kojemu se poziva na iskaze obavještajaca s podacima o pripremama za pogrom Židova u Hebronu.
Povjerenstvo raspolaže informacijama da je pucnjava Barucha Goldsteina u špilji Makpeli bila preventivna te unaprijed pripremljena i isplanirana. Kao osumnjičeni uhićena su dva doseljenika iz obližnje četvrti – rabin Elijahu Plotkin i Geršon Šimes.
Izvješće već sad ima više svezaka, i povjerenstvo obećava da će obznaniti svoj zaključak za ne manje od tri mjeseca.
Javno je mnijenje nejedinstveno po tom pitanju, a samog Goldsteina razne skupine ocjenjuju dijametralno suprotno: za jedne je nacionalni junak koji je po cijenu svoga života spasio židovsko stanovništvo Hebrona od masovnog pokolja, za druge je provokator i luđak. Tim su zanimljivija saslušanja ljudi bliskih Goldsteinu, njegovih prijatelja i istomišljenika rabina Elijahua Plotkina i Geršona Šimesa. No njihovi iskazi dosad nisu objavljeni.

2.

25. veljače 1994., Hebron
Iz zapisnika saslušanja Geršona Šimesa
– Ti si dovezao Barucha Goldsteina do špilje Makpele?
– Da.
– U koliko sati?
– Oko pet ujutro.
– Ne sjećaš se točno?
– Sjećam se da sam iz kuće izašao u točno dvadeset do pet. Pogledao sam na sat...
– Tko je, osim tebe, bio u autu?
– Moj sin Binjomin. Poslije je došao Baruch...
– Nije te iznenadilo što je u vojnoj odori i ima strojnicu?
– Da. Ali rekao je da ide na miluim.
– Kad si se dogovorio s njim da ćeš ga odbaciti do Makpele?
– Nazvao me dan prije, oko devet sati navečer, pa smo se dogovorili.
– Je li ti govorio išta o svojim namjerama?
– Ne. Ni o čemu sličnom nismo razgovarali.
– Gdje ste se rastali kad ste stigli do špilje?
– Zajedno smo ušli u Abrahamovu dvoranu. Uoči Purima, bilo je ondje desetak ljudi. Nisam vidio kad je izašao.
– Što se zatim dogodilo?
– Nakon desetak minuta čuo sam rafal iz strojnice, zatim još jedan. Odmah sam shvatio da pucaju u Jichakovoj dvorani. Pojurio sam onamo, ali u prolazu je bila straža.
– Pojurio si zajedno sa sinom?
– Da. Nisu nas pustili.
– Što si učinio nakon toga?
– Sa sinom sam izašao iz dvorane pa smo krenuli prema parkiralištu, ali sve je bilo blokirano. Stajali smo iza blokade i čekali kad će je ukloniti da možemo otići.
– Što se događalo na parkiralištu? Što ste vidjeli?
– Iznosili su ubijene. Bilo ih je mnogo. I mnogo ranjenih, njih su nosili u kola hitne pomoći.
– Jesi li vidio neke poznanike u mnoštvu?
– Kakve poznanike? Bili su samo Arapi i naši vojnici. Arapima je danas ramazan, pa je mnogo ljudi došlo u Jichakovu dvoranu. Mojih poznanika nije bilo.
– Dobro. Sad ćeš otići s časnikom na identifikaciju.
– Kakvu identifikaciju?
– Identifikaciju tijela Barucha Goldsteina.
25. veljače 1994., Hebron
Iz zapisnika saslušanja Binjomina Šimesa
– Vozio si se u autu svoga oca u Makpelu zajedno s Baruchom Goldsteinom?
– Da.
– Dobro si ga poznavao?
– Naravno! On je liječnik, često je dolazio k nama. Katkad da nas liječi, katkad u goste. Roditelji su se družili s njim.
– U koliko ste sati otišli od kuće?
– Oko pet ujutro.
– Ne sjećaš se točno?
– Ne. Zapravo se nisam ni sasvim razbudio. Otac je rekao idemo, pa sam se brzo umio.
– Tko je, osim tebe, bio u autu?
– Moj otac i Baruch.
– Nije te začudilo što je Baruch u vojnoj odori i ima strojnicu?
– Nisam obraćao pozornost.
– O čemu ste razgovarali za vrijeme vožnje?
– Nisam slušao. Pričali su nešto o tome da će ga otac pokupiti na povratku.
– Ne možeš se točno sjetiti? Gdje točno? Kada?
– Nešto kao da Baruch mora negdje nešto obaviti, a poslije će se vratiti u Abrahamovu dvoranu. Tako nešto.
– To je govorio u autu?
– Otprilike.
– Znači, zajedno ste se dovezli do špilje i zajedno ste ušli u nju?
– Da.
– Je li Baruch još nešto rekao o svojim namjerama?
– Nije. On i otac o nečemu su razgovarali, ali nisam slušao. Nikakve namjere nisu spominjali.
– Gdje ste se rastali kad ste stigli do špilje?
– Zajedno smo ušli u Abrahamovu dvoranu. Nisam vidio kad je izašao.
– Što se zatim dogodilo?
– Nakon nekog vremena začuo sam rafal iz strojnice, zatim još jedan. Odmah sam shvatio da je to iz Jichakove dvorane. Otac i ja pojurili smo onamo, ali sve je već bilo zatvoreno. Zatim smo izašli i krenuli prema parkiralištu. Nikamo nas nisu puštali. Nagrnula je hrpa vojnika, a skupilo se i oko tisuću Arapa. S mjesta gdje smo stajali vidjelo se kako iznose ubijene. More krvi... I ranjenih je bilo vrlo mnogo.
– Jesi li vidio neke poznanike u gomili?
– Ne.
– Znaš li da je Baruch Goldstein ušao u Jichakovu dvoranu i pucao po mnoštvu?
– Znam.
– Znaš li da je ubijen na licu mjesta, u Jichakovoj dvorani?
– Znam.
– Sad ćeš morati na identifikaciju tijela Barucha Goldsteina.

3.

ožujak 1994., Kfar Šaul
psihijatrijska bolnica
Iz razgovora Debore Šimes i doktora Frejdina
– Razgovarali smo s njim, Deborah. Teško uspostavlja kontakt. A teško ćemo ga bez kontakta izvući iz tog stanja. Htio bih da nam ispričaš sve o njegovu ponašanju nakon svega što se dogodilo.
– Već su me zvali na ispitivanje.
– Ne zanimaju me vaši politički stavovi ni u kolikoj je mjeri tvoj muž sudjelovao u tim događajima. Zašto me tako gledaš? Ja liječim bolesti, a ne političke stavove. U kojem ti se trenutku Binjominovo ponašanje učinilo neprimjerenim?
– Ne znam ja što se smatra primjerenim, a što neprimjerenim. Kad tinejdžera pozovu da identificira truplo čovjeka kojega je viđao gotovo svaki dan, može li se to uopće smatrati primjerenim? Odakle im pravo da ga vode onamo? Tada nije imao ni šesnaest godina.
– I ja bih se usprotivio da su me pitali. Ali nisu. Tako da sada moram momka dovesti u red. Koliko ja shvaćam, jako je teško podnio to prepoznavanje?
– Da. Nije bio sasvim svoj. Popeo se u svoju sobu i nikoga nije htio vidjeti. Čak ni mlađu seku.
– Je li to dugo trajalo? To što se ni s kim nije htio družiti?
– Dugo? Traje i danas! Ne želi razgovarati ni sa mnom ni s ocem. Nije silazio na ručak. Čak ni subotom. Nosila sam mu hranu i piće u sobu i nijednom nisam vidjela da je jeo. Kad je smršavio toliko da mu je cijelo lice postalo ispijeno, shvatila sam da baca hranu u zahod.
– Je li otac pokušavao razgovarati s njim?
– Isprva je pokušavao, jednom je urlao na njega, a potom je odustao. Jednom je predložio da odu na Baruchov grob, pokopali su ga u Kirjat Arbi, u parku Kahaneu, ali Binjomin je glatko odbio.
– A kakav je prema tebi?
– Ni meni nije odgovarao. Okretao se prema zidu. Gotovo je stalno ležao licem okrenut prema zidu.
– Zašto niste pozvali liječnika?
– Jednostavno nismo stigli. Geršon je smatrao da je preosjetljiv, da će to proći samo od sebe. Imamo sedmero djece, i svako dijete ima svoje probleme. Baš u to vrijeme bilo je bolesno dvoje najmlađih, a zatim su otkrili gastritis kod najstarije kćeri. Neprestano sam vodila po bolnicama čas jedne čas druge.
– Binjomin sve to vrijeme nije išao u školu?
– Nije. Odbijao je, a mi nismo navaljivali. Smatrali smo da je bolje da izgubi godinu nego ga prisiljavati.
– Je li pokazivao ikakve suicidalne namjere?
– Kakve namjere? Uopće nije razgovarao s nama.
– A je li s nekim razgovarao? S braćom, prijateljima?
– Nije htio izaći iz sobe kad su mu navraćali prijatelji.
– Što je bilo onog dana kad si je pokušao prerezati vene?
– Izišla sam iz kuće u sedam ujutro, odvezla najmlađu djecu u vrtić, ostale u školu, pa otišla u kupnju. Kad sam se vratila, sa stropa je curila voda. Na katu imamo tuš-kabinu, pustio je cijeli bojler. Pojurila sam gore, sjedio je šćućuren u kabini, prerezanih vena, ali bilo je malo krvi. Bio je gotovo bez svijesti. Prije u šoku nego u nesvijesti. Podigla sam ga. Uopće se nije opirao. Odmah sam pozvala hitnu. To je sve. Ali sad bih ga htjela što prije odvesti kući.
– Ne, u takvu je stanju da se treba malo oporaviti.
– To će dugo trajati?
– Mislim da neće manje od šest tjedana. A možda i više. Dok ne budemo sigurni da mu život nije u opasnosti, ne možemo ga pustiti.

4.

Psihijatrov zaključak
Dijagnoza:
Teška kronična reaktivna depresija, buntovničko ponašanje u okvirima mladenačke afektivne krize. Pokušaj suicida.
Dodatak:
U vezi s krajnje negativnim stavom prema liječenju, određenom nakon pokušaja suicida, pacijent izaziva ozbiljne bojazni glede mogućnosti bijega i novih pokušaja suicida. Potreban stalan nadzor. Obavijestiti osoblje.

5.

Psihijatrov zaključak
Napet. Krajnje teško uspostavlja kontakt. Šutljiv. Negativistički raspoložen. Na pitanja obično ne reagira, tek katkad odgovara jednosložno, ne gledajući sugovornika. Odbija sudjelovati u psihološkim pretragama. Očito treba provesti psihološku prilagodbu. U početnoj fazi korisno je primijeniti metode neverbalne psihoterapije.

6.

1994., Kfar Šaul
Iz naloga psihijatrijske bolnice
Uvezi s bijegom 12. travnja o. g. pacijenta drugog odjela Binjomina Šimesa ukoriti liječnika Michaela Epsteina te bolničare Taisira Badrana i Josefa Brachea.
Šef čuvarske službe Uzi Rafaeli otpušten je po nalogu ravnatelja klinike.
primarijus

Eliezer Ganor

7.

1994., Kfar Šaul
Iz psihijatrijske bolnice Kfar Šaul policiji (Odjel kriminalističke policije)
Dana 12. travnja o. g. iz odjela No 2 pobjegao je pacijent Binjomin Šimes (16). Opća obilježja: visina 179 cm, riđa kosa, plave oči, izduženo lice, nepravilan zagriz, aparatić na gornjim zubima, mali ožiljak na lijevoj podlaktici. Dečko nije opasan, ali može nauditi sebi. Molimo da pokrenete potragu. Fotografija je priložena.
primarijus bolnice Kfar Šaul

Eliezer Ganor

8.

1995.
Iz Hildina dnevnika
Prije nekog vremena k nama na goru popeo se čudan momak. Vrlo mršav, izgleda kao odrpanac, ali vrlo lijepoga lica. Pitao je na engleskom može li se skloniti kod nas na nekoliko dana. Daniel je tih dana vodio izlete, a obično ga i ne pitam za dopuštenje kad treba nekoga pustiti da prenoći. Dopustila sam dečku da spava u domu. Bio je veoma razočaran, jer je htio ostati ovdje, na gori. Ali ipak je krenuo dolje sa mnom. Upitala sam ga za ime, rekao je da ništa nije ukrao, ali da ne želi reći kako se zove. Ipak sam ja mnogo radila s djecom, pa sam zaključila da je pobjegao od roditelja koji su ga povrijedili, jer mu nisu dali za sladoled ili player. Dobro, zvat ću te doktor Hyde. Prasnuo je u smijeh, rekao je da je bolje mister Jekyll. Nakon toga odmah smo se sprijateljili.
U domu sam ga odvela u Danielov sobičak i rekla mu da može ostati ondje dok se gazda ne vrati. Baš se tada bila pokvarila crpka, pa je trebalo dovlačiti goleme količine vode za pranje naših starica. Doktor Hyde bespogovorno je teglio vodu od jutra do mraka, bez ijedne riječi. Noću je čitao – ili nije gasio svjetlo u sobici. Kad je trećeg dana stigao Daniel, vrlo mi je uljudno zahvalio, popio s nama čaj i otišao. Daniel se namrštio – nisi ga trebala pustiti, vidiš da je jako loše. Momku se nešto dogodilo.
Ja sam već i samu sebe korila – premda je krupan i vrlo snažan, nekako je bespomoćan i izgubljen. Sjećala sam ga se nekoliko dana, a potom ga zaboravila.
Dva tjedna poslije opet je došao, u poderanim tenisicama, već posve odrpan i vrlo prljav. Ujutro sam stigla u dom, a on sjedi u vrtu – ili spava otvorenih očiju ili meditira. Oslovila sam ga – doktore Hyde!
– Dopuštate mi da živim tu neko vrijeme? – opet je upitao.
Tada sam pomislila da je možda narkoman. Kod nas u gradu ima sjajnih ljudi koji rade s mladim narkomanima, više sam ih puta kontaktirala kad smo imali neugodnosti s djecom iz župe. Pitala sam ga, a on veli: ne, što ti je, nemam problema s drogom. Život mi se gadi i bez droge.
Skuhala sam kavu, sjedimo, tiho razgovaramo. Više ga ništa ne ispitujem. Klinac je simpatičan. Zaključila sam da je Amerikanac, vrlo dobro govori američki.
Zatim je stigao Daniel, a doktor Hyde se odmah zatvorio. Naravno, zapravo je malo lud. Nešto sam pogrešno rekla, odmah je prestao razgovarati sa mnom, ušutio je. Ali okopao nam je cijeli vrt, očito zna raditi s drvećem. Inače ima spretne ruke.
Prošlo je još nekoliko dana, pa ga je Daniel posjeo u auto i nekamo odvezao. Naravno, užasno me zanima kamo, ali ne ispitujem, mislim da će mi Daniel sam reći. Ali zasad šuti.

9.

1995.
Pismo Binjomina Šimesa majci Debori
Draga mama!
Oprosti mi što sam pobjegao. Nisam imao drugog izlaza. Molim vas da me ne tražite. Sve je u redu sa mnom. Nisam siguran da ću se vratiti kući. Otac mi je govorio da je otišao od kuće kad je imao šesnaest godina jer je htio graditi život na svoj način. I meni je šesnaest, ali još ne znam na koji način želim graditi svoj život. Na vaš sigurno ne. Mislim da previše davite. Molim vas da se ne brinete, javit ću se kad se snađem.
Nisam vam htio pisati, ali jedan mi je čovjek savjetovao da se smilujem. To sam i učinio.
Binjomin

10.

1994., Haifa
Razgovor Daniela i Hilde


DANIEL. Odvezao sam ga Rafailu. Ondje je mirno, može razmisliti, pribrati se. Žao mi je dečka. S druge strane, roditelji... Rekao je da im je napisao pismo kako se ne bi brinuli. Ali sigurno su ludi. Rekao je da je pobjegao iz psihijatrijske klinike. Proživljava krizu. Što ti kažeš?
HILDA. Ako si ga odvezao Rafailu, ti snosiš odgovornost.
DANIEL. A što, da ga pokupim i ostavim bilo gdje? To misliš?
HILDA. Ne znam. Ako ga nađu ondje, izbit će skandal.
DANIEL. Najvjerojatnije.
HILDA. A da ga ostaviš na ulici?
DANIEL. Ne znam. Hilda, ti nisi bježala od kuće kao dijete?
HILDA. Pobjegla sam jedanput. Navečer su me našli i očuh me dobro izdevetao. A ti?
DANIEL. Kad mi je bilo otprilike godina kao njemu, cijela je obitelj pobjegla >od kuće – dolazili su Nijemci...
HILDA. Odvedimo ga od Rafaila i smjestimo kod neke dobre obitelji. Kod Adama ili Josefa?
DANIEL. Trebam porazgovarati s njima.

11.

1994.
Iz telefonskog razgovora
– Stan Šimes? Zovemo iz policijske postaje. Uhvatili smo vašeg momka. Ne daje iskaz, ni riječ se iz njega ne može izvući. Nemamo nikakvog razloga da ga zadržimo, osim vaše izjave. Mi ne odlučujemo treba li ga smjestiti u psihijatrijsku bolnicu. Pozvali smo psihijatra i službenika Ministarstva obrazovanja i molimo vas da dođete što prije.

12.

1995.
Oglasna ploča u župnom domu
HURA! PUTUJEMO!
SVI KOJI MOGU NEKA POVEDU DJECU I PRIJATELJE, PUTUJEMO NA DVA DANA NA KINNERET! NJEMAČKA MISIJA DOPUŠTA NAM DA PODIGNEMO ŠATORE NA NJIHOVU TERITORIJU!
KUPAT ĆEMO SE, ZATO NE ZABORAVITE KUPAĆE KOSTIME! SKUPLJAMO NOVAC ZA ZAJEDNIČKU HRANU – TKO KOLIKO MOŽE! U KUPNJU IDU HILDA, ŽANA I ANASTASIJA NIKOLAJEVNA. ZAJEDNIČKE DJEČJE IGRE I ZAHTJEVNA NATJECANJA.
U SUTON ĆE SE ODRŽATI MISA, A ZATIM ZAJEDNIČKI OBJED UZ VATRU! IDUĆEG JUTRA KRSTIT ĆE SE MALI SIMEON I NJEGOV OTAC NIKOLAJ.
ZABAVLJAT ĆEMO SE I VESELITI CIJELI DAN, A PRIJE ODLASKA POČISTIT ĆEMO SVE DO ZADNJE MRVICE!
DVA AUTOBUSA STAJAT ĆE ISPRED ŽUPNOG DOMA U 8 SATI UJUTRO. NE KASNITE VIŠE OD 10 MINUTA. NAJVIŠE 15!
HILDA

13.

1996., Galileja, Nof Ha-Galil
Iz razgovora Avigdora Steina i Ewe Manukjan
Da budem iskren, otišao sam na njihov blagdan prvi put u životu. Kao prvo, Milka je otputovala u Ameriku k Rut. Noami mi je dovela dvoje unučadi za vrijeme praznika. Završavala je doktorat, htjela je sjesti na tri dana i raditi. Neka. Kao drugo, Daniel organizira izlet, a cijeli Izrael govori da on nenadmašno vodi izlete. Neka moji unuci poslušaju što njihov prastric govori. Pouzdajem se u njega – neće reći ništa pogrešno. A dok on tamo bude malo mahao križem, mi možemo za to vrijeme igrati nogomet ili uzeti čamac i malo ploviti. Na kraju krajeva, on nam uvijek dolazi u kuću na Pashu, i ništa se ne dogodi, čita Hagadu, uostalom, bolje od svih u našoj obitelji. Ustvari, on je stariji brat. Ti znaš, Ewa, da mene te religiozne stvari uopće ne zanimaju. Dobro, u mladosti me, naravno, sve zanimalo, ali više zbog Daniela. A kad sam sazrio, traktori su mi postali mnogo zanimljiviji. Iskreno, imao sam jako dobre ideje za traktore, kad bi bilo vremena i mogućnosti, mogao bih projektirati mali traktor koji bi se prodavao po cijelom svijetu. Ali još ću se vratiti tome kad budem imao malo slobodnog vremena.
Uglavnom, sjeli smo u autobus i krenuli na Kinneret.
Nismo krenuli kraćim putem, nego kroz Jizreelsku dolinu do Afule, gdje smo pokupili neku Irinu s tri kćerkice, pa pored Gilboe, kraj Tabora smo izašli prema Tiberiasu. Što da ti kažem – kao da sam prvi put prolazio tim mjestima, tako je Daniel govorio – o svakom selu, o svakom grmu, o svakom magarcu na kojeg bismo naišli. Kakvo je predavanje održao o magarcima, ne šalim se! Zna sve magarce i magarice Izraela – kako ih je veličao, osobito onu koja je prepoznala Anđela, kad ga sam gazda Balaam nije prepoznao. A koliko ima priča o nestalim magarcima, o onima koji su na sebi nosili dragocjenosti, da ne govorim o onoj magarici koja je na sebi unijela Ješuu u Jeruzalem. Uglavnom, djeca su se naprosto pretvorila u uho, i mala i ona starija. Cijela hrpa povijesti. Gdje god pročeprkaš, odmah sat vremena priče. Pripovijedao im je nešto o zmijama, ali tada sam zaspao i propustio najzanimljivije.
Izašli smo u Tiberiasu, ali odmah je rekao da se nećemo dugo zadržati. Bio sam ondje nekoliko puta, a on nas je proveo mjestima koja uopće nisam vidio, i opet je tako zanimljivo pripovijedao, ne razumijem odakle sve to zna. Ja ovdje živim cijeli život pa ne znam. Između ostalog, rekao je da je sumnjičav što se tiče ruševina tamošnje sinagoge. Misli da je to rimski hram iz kasnijeg razdoblja i argumentirao je to baš kao arhitekt. Odakle to zna? Moji unuci opet su se pretvorili u uho. Potom smo stigli u Tabgu. Ondje ima rječica, bazen, predivan vrt – sve na obali Kinnereta. Došao je Nijemac, pokazao gdje da smjestimo šatore i dao nam nekoliko soba za starice. Zatim smo došli na obalu – ondje je pristanište. Daniel se okrenuo i veli: baš su s ovog mjesta Petar i njegov brat čamcem kretali u ribolov. Znaš, Ewa, povjerovao sam. Istina je, ribari su odatle kretali u ribolov.
Znaš, tako je dobro sve organizirao: sjeli smo na travu, malo popili, nešto prigrizli, zatim su oni otišli na obalu svojim poslom – ondje im je križ, na kamenom stolu vrše svoju službu, ja sam s unucima baš bio krenuo prema pristaništu, napravio sam im brodove, puštali su ih po vodi. Potom su se ovi pomolili, sjeli za veliki stol u vrtu – kruh, vino, pečeni pilići, svi zadovoljni. Svi se smiješe – i vole jedni druge. Ipak moj brat ima poseban dar. Mogao je biti tako dobar pedagog – poučavao bi ili povijest ili botaniku. Između ostalog, mogao bi predavati i židovsku tradiciju, zna sve u tančine.
Drugi dan stigla je obitelj iz Rusije, da krste dijete u Svetoj Zemlji. To mi se čini pametnom idejom: ako su ga odlučili krstiti, onda bolje tu nego tamo. Uostalom, u Rusiji su prije progonili, mogli su čovjeka otjerati s posla zbog krštenja djeteta, a danas – samo izvoli. Ewa, kad su obrezivali moje unuke, plakali su, osobito Jakov, naprosto mi se srce steglo: čemu rezanje, zar se to ne može učiniti simbolično? U tom smislu krštenje je bolje – potpuno je bezbolno. Djetešce je bilo jako zadovoljno, i treba reći da je Daniel to obavio vrlo spretno – ja bih se bojao, tako maleno dijete može ti iskliznuti iz ruku.
Potom je započelo veliko veselje, ali sasvim uobičajeno, nije bilo ničega posebno kršćanskog. Čak su priredili natjecanje – tko će kamenčićem pogoditi drugi kamenčić i tko će baciti u vodu plosnati kamen tako da nekoliko puta poskoči na vodi. U tome mi nema ravna – nitko me nije pobijedio.
Ewa, znaš, on se natezao sa svima – i s odraslima, i s djecom, kao dobri djedica, a ja sam pomislio kako dobro obavlja svoj posao. Nama Židovima to, u biti, nije potrebno, ali za druge je ljude jako dobro da imaju tako dobrog učitelja, i vodiča, i savjetnika. Tada mi je palo na pamet da je naš Daniel Božji čovjek. Nikomu nije učinio ništa loše, samo dobro, ni o kome nije rekao lošu riječ i ništa nije trebao za sebe. Baš ništa. Kad bi svi kršćani bili poput njega, Židovi bi se jako lijepo odnosili prema njima. Ewa, tako mi je žao što mu ništa od toga nisam rekao. Više ga nisam vidio živoga.
Ma, što tuliš, mala? Naravno, mogao je još poživjeti.

14.

1995., Hebron, policijska postaja
Ispitivanje Debore Šimes nakon Binjominova samoubojstva
– Razumijem tvoju bol, ali molim te da prestaneš vikati. To je formalnost, moramo sastaviti zapisnik. Misliš da uživam u tome da te ispitujem? Molim te, ne viči, rodit ćeš.
– Nije tvoja briga.
– Dobro, dobro. Istina je, nije moja briga. Reci, tko je našao Binjomina na tavanu?
– Sara, naša kći.
– Kad?
– Jutros.
– U koliko sati?
– U pola sedam. Skuhala sam kavu i zamolila Saru da odnese šalicu Binjominu.
– Molim te, ne viči. Stvarno te molim. Odmah ćemo završiti. To ide vrlo brzo. Govori podrobnije.
– Sara je ušla u njegovu sobu. Vrata su bila otvorena, a obično ih je zatvarao. Nije ga bilo. Ostavila je šalicu na stolu i krenula na tavan, zato što on katkad sjedi gore.
– I ?
– Došla je i rekla da su Binjominu hladne noge.
– Uzmi vode. Evo.
– Nisam shvatila. Prošlo je desetak minuta prije nego što je rekla da bi ga trebalo skinuti, jer visi i uopće ne odgovara. Tada je ušao Geršon, bio je na dvorištu, pa je odjurio gore. Binjomin je bio mrtav. Učinio je to noću. Već je bilo kasno.
– Deborah, znamo da je dečko bio bolestan. Reci, je li se svađao s tobom ili s ocem?
– Da. Htio je otići, a otac ga nije puštao.
– Htio se odseliti?
– Ne. Htio je otići baki u Rusiju. Kanili smo ga poslati u Ameriku mojim roditeljima i braći, a on je htio u Rusiju. Otac ga nije puštao. Zbog toga su se i posvađali.
– Kad je došlo do svađe?
– Neprekidno je visjela u zraku.
– Otac ga je tukao?
– Pusti me na miru...
– Deborah! Loše ti je? Da pozovem liječnika?
– Da. Pozovi. Pozovi. Počeli su mi trudovi...

15.

1995., Hebron, policijska postaja
Snimka ispitivanja Geršona Šimesa nakon Binjominova samoubojstva
– Razumijem tvoju bol, ali to je formalnost, trebam sastaviti zapisnik.
– Pitaj.
– Tko je našao Binjomina na tavanu?
– Kći Sara.
– Dalje.
– Bio sam u dvorištu, ušao u kuću, rekla je da Binjomina treba skinuti, jer sam ne želi. Odjurio sam na tavan. Objesio se na jedinom mjestu gdje je to moguće, zavezao je uže za krovište...
– Zašto si ga skinuo? Bio je mrtav, pravilo je da se pozove policija.
– U tom trenutku nisam razmišljao o policijskim pravilima.
– Tu su stvari, kratke hlače, srebrni lančić s privjeskom u obliku slova “šin” i vunena krunica. To su njegove stvari?
– Da.
– Zašto je u rukama imao krunicu?
– I ja bih to htio znati. To me zanima više od svega. U travnju, nakon prvog pokušaja samoubojstva, pobjegao je iz bolnice i skrivao se oko dva mjeseca, dok ga nije uhvatila policija. Nije rekao gdje je bio. Mislim da je to bila neka kršćanska sekta i da su ga držali prisilno.
– Zašto tako misliš? Imaš neke informacije?
– Ne. Ništa nije govorio. Ali sad ću sve saznati. Bio bi živ da se nisu umiješali.
– Siguran si u to?
– Siguran. I tim bi se trebala baviti policija, a ne ja.
– A jeste li prijavili policiji?
– Sve su me vrijeme držali u zatvoru ne iznijevši optužbe. Uskratili su mi mogućnost da prijavim.
– Znam to. Zbog slučaja Barucha Goldsteina.
– Da. Držali su me bez ikakva razloga.
– Sad imamo drugi problem. Jesi li se svađao sa sinom?
– Da. Samo što ga ja ne smatram ludim. To jest smatram, ali ne u tom smislu.
– Ne tiču me se medicinski problemi. Jesi li se svađao s njim nedugo prije samoubojstva?
– Da. Žestoko smo se posvađali, ali izborio se za svoje, pustio sam ga da ode baki u Rusiju. Nemam što skrivati, prije toga opalio sam mu šamar.
– Ima svježu ogrebotinu na usni. Od šamara?
– Mislim da jest. Nemam što skrivati. On je moj sin, to je naš odnos, i nikoga se ne tiče.
– Nije se ticalo, Geršone. Sad moraš potpisati zapisnik. Moraš shvatiti da u ovakvu slučaju policija mora isključiti mogućnost ubojstva.
– Molim? Kako se usuđuješ to govoriti meni, ocu? Sumnjičiš me za ubojstvo vlastita sina? Ma ja...
– Stani. Ne maši šakama. Ne smatram te ubojicom. I to ću napisati nadležnima.
– Gadovi špijunski! (Daljnji tekst nije podoban za tisak.) Svuda ste isti! (Tekst nepodoban za tisak.) Bolje da tražite one koji su držali malog u zatočeništvu, koji su mu napunili glavu tim protestom protiv roditelja! Vaša (tekst nepodoban za tisak)... policija misli samo na to da ne uvrijedi Arape! Na svoje ne mislite, svoje građane ne štitite! Čuvate svoje guzice! Bolje da tražite izrode koji su mom dečku zavrtjeli glavom! Tu vas nema! Ma, gonite se!... (Tekst nepodoban za tisak.) Sam ću ih naći! Sam ću se osvetiti!... Tvoja vlada... Tvoj Rabin...
(Posljednji dio izgovoren je na ruskom. Preveo V. Cipkin.)

16.

studeni 1995., Haifa
Iz Hildina pisma majci
Draga mama!
Već si čula, naravno, da su ubili Jichaka Rabina. Svi govore samo o tome – i novine, i televizija, i ljudi u trgovinama, čak i župljani u crkvi. I Daniel je vrlo uznemiren. On je oduvijek uvjeren da samo zajednička židovsko-arapska država ima stvarne izglede za postojanje, a stvaranje dviju nezavisnih država je nemoguće, jer granice ne prolaze zemljom, nego u dubini ljudske svijesti. I ako se svijest iscijeli, to će pružiti mogućnost opstanka. Ja na tu situaciju gledam sa strane. Točnije, sa svoje strane: nisam ni Židovka ni Palestinka. Koliko god voljela Izrael, u srcu silno suosjećam s Arapima, običnim miroljubivim stanovnicima čiji je položaj iz godine u godinu sve teži. Ja ipak živim ovdje kao najamna radnica – u svakom trenutku mogu se vratiti u Njemačku, raditi isto što radim ovdje: brinuti se za bolesne starce, raditi s nesretnom djecom, dijeliti dobrotvornu pomoć.
Ne sjećam se jesam li ti govorila da su ovdašnji psihijatri uveli nov termin – “jeruzalemski sindrom”. To je ludilo na religioznoj osnovi. Nakon događaja s Baruchom Goldsteinom cijela je zemlja pod jakim napadom bolesti: desničari i doseljenici strašno su se okomili na ljevičare. Jedni žude za mirom po svaku cijenu, drugi jednako strastveno žude za pobjedom nad neprijateljima.
Situacija je strašno usijana i nervozna.
Spremam se za odmor, Daniel i ja odlučili smo da odem u Njemačku na dva tjedna početkom prosinca kako bih se vratila kući za Uskrs. Dobro, nekoliko dana prije, da se stignem pripremiti za blagdan. Nazvat ću te čim odredimo datum polaska...

17.

1. prosinca 1995., Jeruzalem
Iz novina “Hadašot Ha-Erev”
Kako javlja tisak, četiri mjeseca prije ubojstva Jichaka Rabina, 22. lipnja 1995., na drevnom groblju Roš Pina u Galileji održana je drevna ceremonija proklinjanja na smrt, pulsa denura. Dvadesetorica aktivista, radikalnih desničara – sve bradonje stariji od 40 godina, nerazvedeni i neobudovjeli – uz rabinovo vodstvo pomolili su se da “anđeli uništenja” ubiju “grešnika Jichaka Rabina”.
Ritualna kletva pročitana je pred grobom Šlome Ben Josefa, člana ultranacionalističkog pokreta “Beitar”. Ben Josefa su objesili 1938. u Palestini zbog pokušaja dizanja u zrak arapskog autobusa.
Informacije o toj ceremoniji dospjele su u novine još prije ubojstva. Ali tek nakon tragičnog događaja privukle su pozornost javnosti.
Naš dopisnik susreo se s nekim ljudima koji su o tom događaju informirani bolje nego većina naših čitatelja. Uspio je postaviti nekoliko pitanja rabinu Meiru Dajanu, koji je vodio tu ceremoniju. On je izjavio da se pulsa denura, takozvana “kletva koena”, baca u iznimnim slučajevima na osobe koje su prijetnja cjelovitosti Tore i može biti namijenjena samo Židovima. Stoga su nagađanja da su židovski mudraci bacili tu kletvu na Hitlera potpuno neutemeljena. U XX. stoljeću pulsa denura, koliko je njemu poznato, primijenjena je dvaput – protiv Trockog i protiv Jichaka Rabina.
Što se tiče Jichaka Rabina, to se još nekako može razumjeti. Što se pak Trockog tiče, objašnjenje koje su davali sudionici rituala zapravo je smiješno: smatrali su da je Trocki nanio veliku štetu židovskom narodu zamijenivši služenje Tori služenjem idolu, koji je za nj bila društvena revolucija.
Suvremeni židovski autoritet, rabin Elijahu Lurie, potomak velikog rabina i kabalista, izjavio je kategorički i kratko – ako je taj obred doista bio izvršen, onda je to bilo djelo neobrazovanih aktivista.
Dok javnost vatreno raspravlja o tome je li zločinačko ubojstvo premijera povezano s drevnom kletvom ili ta dva događaja nemaju nikakve međusobne veze, stigla je još jedna vijest o noćnom okupljanju na groblju Roš Pina. Opet se skupina bradatih Židova u crnom i jedan u bijelom, koji je predvodio ceremoniju, okupila na grobu Ben Josefa.
Čuvar groblja, nehotični svjedok tajnog okupljanja, obavijestio je o tome pretpostavljene, ali zamolio je da mu se ne spominje ime u slučaju objavljivanja. Iako je bio u neposrednoj blizini mjesta ceremonije, smatrao je da ne treba obznaniti ni ime prokletoga. Broj mini-autobusa, kojim su se odvezli noćni posjetitelji Roš Pine, bio je označen na postaji. Naš dopisnik Adik Šapiro pokazao je čudesnu dovitljivost i po broju otkrio da je vozilo registrirano u Hebronu, a vlasnik mu je poznati ekstremistički doseljenik, upleten u slučaj Barucha Goldsteina, Geršon Šimes.
Kabalisti su zamišljali to prokletstvo kao udarac plamenim kopljem na koje su nanizani vatreni prsteni.
Voljeli bismo znati na koga će se obrušiti sljedeći “vatreni udarac”.

18.

1996., Haifa
Iz razgovora Hilde i Ewe Manukjan
Na povratku smo svratili na Tabor. Daniel je ondje održao kratku službu. Svi su već bili umorni, pa sam pomislila kako je to suvišno. Odslužio je kratku misu i, kad je završio, rekao je:
– Pogledajte jedni druge! Vidjet ćete kako su nam obična lica – nisu sva lijepa, nisu sva mlada, neka su tako-tako, zamislite da će doći trenutak kad ćemo svi imati lica ozarena Božanskom ljepotom, onako kako nas je Gospodin zamislio. Pogledajte malog Simeona, svi ćemo biti tako nevini i prekrasni kao dječica, a možda i još ljepši.
Nikolaj, otac malog Simeona, koji je također kršten tog dana, cijelim je putem gnjavio Daniela teološkim pitanjima – o istočnom grijehu. Nisam sve razumjela, jer bi katkad prešli na ruski. Samo sam vidjela da se Daniel trudi govoriti mu o Bogojavljenju, o Preobraženju, sav je sjao od osmijeha, a onaj gnjavator stalno je ispitivao o istočnom grijehu i paklu. Ja znam da Daniel ne vjeruje u pakao.
Odmahuje rukom i govori:
– Krist je uskrsnuo, kakav pakao! Ne pravite si ga sami sebi, pa neće biti nikakva pakla.
No te nas je noći zadesilo užasno zlo.


lipanj 2006.

Pismo Ljudmile Ulicke Eleni Kostjukovič
Draga Ljaljo!
S Božjom pomoći završavam ovu pripovijest – počela je u kolovozu ‘92., kad je Daniel Rufeisen ušao u moj dom. Ne sjećam se jesam li ti pričala o tome? Prolazio je kroz Moskvu na putu u Minsk. Sjeo je na stolicu, jedva dosežući pod nogama obuvenim u sandale. Vrlo ljubazan, običan. No pritom sam osjetila da se nešto događa – ili su skinuli krov, ili je ispod stropa kuglasta munja. Potom sam shvatila – to je bio čovjek koji je živio u Božjoj prisutnosti, i ta je prisutnost bila tako snažna da su je osjećali i drugi.
Jeli smo, pili i razgovarali. Postavljali su mu pitanja, a on je odgovarao. Srećom, netko je uključio diktafon, pa sam poslije uspjela preslušati cijeli razgovor. Djelomično sam ga iskoristila u ovoj knjizi. Inače sam iskoristila prilično mnogo podataka preuzetih iz knjiga napisanih o njemu – Amerikanke Nechame Tec “U lavljoj jami”, Nijemca Korbacha i drugih. Sve što je o njemu napisano činilo mi se mnogo manjim od onoga što on zaslužuje. Pokušala sam sama napisati, otputovala sam u Izrael, njega tada više nije bilo, susretala sam se s njegovim bratom, s mnogim ljudima iz njegove okoline. Kao što znaš, od tog pokušaja nije bilo ništa.
Tih sam godina štošta zamjerala ne Crkvi, nego samom Gospodinu Bogu. Sva stara otkrića, koja sam toliko cijenila, najednom su mi se učinila prljavim dronjcima, dosadnom stareži. U kršćanstvu vlada takva zagušljivost, takva mučnina.
Vama ateistima je dobro. Jedino vam je mjerilo svega vlastita savjest. U vašoj katoličkoj Italiji Crkva uvijek pobjeđuje. Osim toga ne može se poreći da je na Zapadu Crkva stopljena s kulturom, a u Rusiji s nekulturom. Ali kako je to smiješno: obrazovani talijanski ateisti – Umberto Eco, još njih 10-20 i ti, naturalizirana Talijanka – gnušaju se modernog katoličanstva, pritom dobro znajući da od vaše čudesne kulture ne bi ostalo ništa kad bi joj se oduzelo katoličanstvo. U Rusiji je Crkva mnogo slabije povezana s kulturom, mnogo je povezanija s primitivnim poganstvom. Sad će svi antropolozi svijeta skočiti na mene – kako se usuđujem omalovažavati poganski svijet! No ipak, poslužimo li se oduzimanjem, bilo bi zanimljivo vidjeti što bi u Rusiji ostalo od samog kršćanstva kad bismo mu oduzeli poganstvo...
Siroto kršćanstvo! Ono može biti samo siromašno: svaka trijumfalna Crkva, i Zapadna, i Istočna, potpuno odbacuje Krista. I od toga se ne može pobjeći. Zar bi Sin Čovječji, u iznošenim sandalama i bijednoj odjeći, primio u svoj krug tu bizantijsku rulju dvorjanika, gramzivih i ciničnih, koja danas čini crkveni establišment? Ta čak je i čestiti farizej kod Njega bio pod sumnjom! A i što će im On? Oni sve anatemiziraju, izopćuju jedni druge, raskrinkavaju neispravno “ispovijedanje” vjere. A Daniel se cijeli život vodio jednom jednostavnom idejom – vjerujte kako želite, to je vaša osobna stvar, ali pridržavajte se zapovijedi, ponašajte se dostojno. Uostalom, da bi se čovjek lijepo ponašao, ne mora čak ni biti kršćanin. Čak ne mora biti nitko. Zadnji agnostik, ateist bez krila. No Danielov izbor bio je Isus, i on je vjerovao da Isus otvara srca i da se Njegovim imenom ljudi oslobađaju od mržnje i pakosti...
U Rusiji se Crkva tijekom sovjetskih godina odviknula biti pobjednička. Više joj pristaje biti proganjana i ponižavana. No, što se dogodilo – s promjenom vlasti naša je Crkva pala na leđa i počela presti državi: volite nas, i mi ćemo voljeti vas. I krasti, i dijeliti... I crkveni puk prihvatio je to likujući. A mene je spopalo gađenje – kad bi samo znala kakve sam neobične kršćane susretala u mladosti, iz naraštaja koji je otišao – sovjetskom korupcijom netaknute povratnike iz emigracije oca Andreja Sergijenka, Elenu Jakovlevnu Vedernikovu, Mariju Mihajlovnu Muravjovu, Ninu Bruni, a i ovdašnje starice koje su se svemu oduprle – još jednu Mariju Mihajlovnu, ne aristokratsku, nego skromnu Kukuškinu, koja je ostajala s malenim Aljošom i Petjom dok sam ja slavila svoju ljubav u Andrejevoj radionici, dizaličarku Anastasiju Vasiljevnu, koja nam je darovala svoje dirljive slike s pijetlovima i psima... Na kraju krajeva, oca Aleksandra Menja, oca Sergija Želudkova, Anatolija Emanuiloviča Krasnov-Levitina, Vedernikove... Upravo su ti ljudi za mene bili crkva.
Sad sam shvatila da se prisjećam divnih lica današnjih očeva – Aleksandra, Vladimira, Georgija, Viktora (Mamontova). Skupilo bi ih se još desetak. A tko je rekao da pravednika treba biti mnogo? Možda ih je i tridesetšestero dovoljno za spas svijeta?
Daniel je bio pravednik. Prema ljudskom shvaćanju, pretrpio je poraz – nakon njegove smrti župa se raspala, a Jakovljeve crkve nema kao da je nije ni bilo. Ali u određenom smislu i Isus je pretrpio poraz – isprva ga nije shvatio ni prihvatio njegov narod, a poslije su ga prihvatili mnogi drugi narodi, ali ga nisu shvatili. A ako jest bio shvaćen, gdje su novi čovjek, nova povijest, novi odnosi među ljudima?
Nijedno moje pitanje nije riješeno. Štoviše, potpuno sam ispala iz onih prikladnih shema koje su mi cijeli život služile.
No Daniel sjedi na stolici, sja, i pitanja prestaju postojati.
Poglavito židovsko pitanje. Nepremostiv jaz između judaizma i kršćanstva Daniel je premostio svojim tijelom, i dok je on bio živ, na prostoru njegova života sve je bilo jedno, snagom njegova postojanja krvava je rana zacijeljena. Na kratko. Za vrijeme njegova života.
Svih ovih godina mnogo sam razmišljala o tome, naslućivala neke stvari koje su mi prije bile skrivene. Da sud nije nužan. Nije nužno imati mišljenje o svim pitanjima. Izražavati sud lažna je gesta. Da je kršćanstvo od judaizma naslijedilo napetost međusobnog odnosa čovjeka i Boga. Najuvjerljivija slika tih odnosa jest Jakovljeva noćna borba s Anđelom. Bog naslijeđen iz judaizma baca pred čovjeka izazov – bori se! On se igra s čovjekom kao blag otac s mladim sinom, potičući ga da si dade truda, trenirajući dušu. I, naravno, smiješi se u metafizičku bradu.
Jedino nije jasno kamo ubrojiti onih pet stotina staraca i mališana koje su noću strijeljali u Čornajoj Pušči, dok se osamnaestogodišnji Daniel skrivao u šumi... I još nekoliko milijuna...
Kad dođem u Izrael, vrtim glavom, čudim se, zgražavam, radujem, negodujem, ushićujem se. Stalno me pecka u nosu – to je tipično židovsko osjećanje života – kiselo-slatko. Ondje je teško živjeti – previše je gust taj uvarak, zrak zasićen, strasti uzavrele, previše je patetike i vike. Ali nemoguće je i odvojiti se: mala provincijska zemlja, židovsko selo, vlastitim trudom stvorena država i dan-danas je model svijeta.
Što želi Gospod? Pokornost? Suradnju? Samouništenje naroda? Potpuno sam odustala od ocjenjivanja: ne snalazim se. U duši osjećam da sam s Danielom proživjela važnu lekciju, a kad pokušam odrediti što sam tako važno saznala, cijela se lekcija svodi na to da uopće nije važno u što vjeruješ, nego je važno samo tvoje osobno ponašanje. I to mi je neka velika mudrost. Ali Daniel mi je to usadio ravno u srce.
Ljalječka, ti si mi silno pomagala sve ovo vrijeme. Ne znam kako bih isplivala iz ovog pothvata bez tebe. Vjerojatno bih nekako isplivala, ali knjiga bi bila drukčija. Glupo je zahvaljivati – to je isto kao zahvaljivati za ljubav.
Te velike knjige, kad ih završavaš, izvlače iz tebe pola duše, pa hodaš naprosto posrćući. Ali istodobno se događa štošta neobično, i junaci, dijelom izmišljeni, čine takve stvari koje se ne mogu ni zamisliti. Općina Daniela Rufeisena se raspala.
Općina Daniela Steina, moga književnog junaka, napola izmišljotina, napola uspomena, također se raspala – razvaline su na mjestu crkve sv. Ilije kod Izvora, župni dom je zakovan daskama, ali brzo će ga prisvojiti – veoma je lijepa ta kuća, i vrt je prekrasan. Starački dom je zatvoren. Pastir je otišao, a ovce su se raštrkale. Jakovljeva crkva, jeruzalemska općina Židova-kršćana, ne postoji, kao i prije. A Svjetlo svijetli.
Evo, Ljalječka, šaljem posljednje epizode. Smrtno sam umorna od pisama, dokumenata, enciklopedija i priručnika. Da vidiš kakva se brda knjiga gomilaju po sobi. Dalje je samo tekst.
L.

19.

prosinac 1995., Jeruzalem – Haifa
Motor nije upalio ni prvi put kad je okrenuo ključ ni drugi. Daniel izvadi ključ, zatvori oči. Pomolio se da se doveze kući i istodobno pomislio da bi sutra trebao svratiti automehaničaru Ahmedu u Donji grad. I sasvim daleko promaknula je misao da auto ima već osamnaest godina i da mu je vrijeme za mirovinu. Zatim je još jednom okrenuo ključ, i motor je upalio. Putem ga najvjerojatnije neće iznevjeriti, glavno da ne gasi motor. Bilo je osam sati navečer, sedamnaestog prosinca.
Neuhaus će umrijeti ovih dana, možda već danas. Kako je plemenito i lijepo to što se oprašta od prijatelja. I njemu, Danielu, ukazana je čast – jutros je nazvao profesorov sin, rekao je da je ocu jako loše i da se želi oprostiti od Daniela.
Daniel je sjeo u auto i odvezao se u Jeruzalem. Profesorov sin, s pletenom kipom i u crnom sakou, sjajnom od starosti, odveo ga je u očevu radnu sobu.
– Htio bih vas upozoriti: prije nekoliko godina ocu su ugradili pejsmejker, a dugo su se kolebali, jer je srce bilo istrošeno, pa je rizik bio velik. Otac je rekao: ugradite ga. I evo, devet godina. A sad je pejsmejker zatajio, pojavila se atrijska fibrilacija, i ne mogu je zaustaviti. Noću smo pozvali hitnu, otac je pitao koliko mu je ostalo, liječnici su rekli malo. Odbio je ići na intenzivnu. Sad ga boli srce, povremeno bolovi popuste, tada traži da netko uđe.
Daniel je čekao u radnoj sobi četrdesetak minuta, dok ga profesorova žena Gerda nije pozvala k Neuhausu. Sićušna, nalik na lutku, krajem 20-ih bila je poznata kao najljepša djevojka Beča, dok još nisu znali da ljepota kod žena počinje iznad metar osamdeset.
– Pet minuta – šapnula je, a Daniel je kimnuo.
Starac je sjedio na divanu, oslanjajući se leđima o velike bijele jastuke. No njegova kosa i on sam bili su bjelji od jastuka.
– Dobro da si došao – kimnuo je starac. – Gerda mi je rekla da si bio na televiziji. Ali zaboravila je o čemu je bila emisija.
– Ispitivali su me o ratu, kako sam radio za Nijemce kao prevoditelj – rekao je Daniel.
– Vidiš, vidiš, i ja sam te htio pitati: jesi li se kupao s njima?
– Jednom. U parnoj kupelji, bilo je puno pare. Nisu razabrali. Od straha se tako stisnuo da nisu razabrali. Ali već sam bio spreman na raskrinkavanje – priznao je Daniel.
– Da... Htio sam se oprostiti od tebe. Vidiš, odlazim – nasmiješio se pametnim nosatim licem, zatvorio oči – odlazim svome Učitelju, tvome Bogu.
Na vratima je već stajao profesorov sin. Gerda je, okrenuvši se prema prozoru, pomno razgledala veliki bagrem. Zatim je ispratila Daniela dolje, zahvalila mu i stisnula ruku.
Kažu, kad je Neuhaus sreo svoju ženu, iznad glave joj je zasvijetlio zlatni vjenčić, pa je shvatio da je to njegova suđena.
Kažu, jednom su im oba djeteta – sin i kći – oboljela od meningitisa i gotovo su umrla, Neuhaus se dogovorio s Bogom da ostanu živi. Preživjeli su, ali nemaju svoju djecu. Cijeli život rade s tuđom: sin je ravnatelj škole za djecu s poteškoćama u razvoju, a kći uči gluhonijeme razgovarati.
Kažu, kad su Neuhausu operirali srce, jedan se njegov bogati prijatelj zavjetovao, ako bolesnik preživi, on će sve svoje bogatstvo razdijeliti siromašnima. I Neuhaus ga je upropastio.
Kažu da bi za vrijeme predavanja Neuhaus skinuo kipu, zamahao njome oko glave i stavio je na stol:
– Ovo je tekstil! Razumijete, ovo je tekstil. On nema veze s vjerskim problemima. Ako ste došli na moja predavanja učiti se vjeri, pogriješili ste vrata. Ja vas mogu naučiti misliti. Ali ne sve!
O njemu su pripovijedali priče i anegdote, kao o Rabanu Johananu Ben Zakaju...
Šteta što je Hilda išla na njegova predavanja samo dva semestra. Nešto ju je spriječilo... Da, organizirali smo dječji vrtić pri općini, pa nije mogla tako često putovati u Jeruzalem.
Motor je radio glatko i bez napora, i Daniel je prošao Latrun. Na suprotnoj je strani Emaus. Vjerojatno su se baš u to vrijeme, u kratkom sumraku za večernjim obrokom, dvojica putnika našla s trećim, neznancem. Razgovarali su i nisu ga prepoznali. Danas je ondje mali samostan, uzgajaju vinovu lozu i masline, a na etiketama njihovih proizvoda piše “Emaus”.
Smračilo se, Emaus je ostao iza njega, vozio se cestom za Tel Aviv. Dobro si je zamislio put – preko Tel Aviva prema Haifi, pa desetak kilometara prije nje skrenuti prema kibucu Beit Oren. Predivna mjesta, najbolji vidikovci u Izraelu. Ondje je već Karmel. Još dvadeset kilometara, i samostan. Večernja molitva. Četiri sata sna. Hoće li Neuhaus ujutro biti živ? Ili će već otići “svome Učitelju, tvome Bogu”... kako je rekao. Kako lijepo odlazi – u krugu obitelji, prijatelja i učenika. Kakvu su mu ženu poslali... A jesam li ja vidio zlatni vjenčić iznad Marysijine glave? Naravno, vidio sam. Ne vjenčić, nego sjaj svoje vlastite ljubavi upućene njoj. I Hilda je sjala istim svjetlom ženstvenosti i duševne nevinosti... Koliko je bilo tih čudesnih žena – i nijedna od njih nije bila za njega? Njemu nisu bile namijenjene ni Marysia, ni Hilda, ni Gerda... Kosa skupljena u pletenicu ili punđu, ili uvojci na ramenima, njihovi vratovi, ramena, prsti, grudi i trbusi... Kako je lijepo živjeti sa ženom, sa suprugom, čineći jednu put, kao profesor Neuhaus i njegova Gerda... čak i bezumni Efim i Tereza bodre jedno drugo... A ja sam s tobom, Gospode, slava tebi...
Cesta je bila gotovo pusta – radni dan, večer, već su se vratili s posla, nizove i nakupine svjetala zamjenjuje tama, rezana lutajućim svijetlećim iglama reflektora.
Kako li je beskrajno iskustvo smrti. Nemoguće je izbrojiti koliko je ljudi umrlo i ubijeno pred mojim očima. Kopao sam grobove, sklapao oči, skupljao dijelove rastrganih tijela, ispovijedao i pričešćivao, držao za ruku, ljubio, tješio rođake, molio opijela, i opijela, i opijela... Tisuće pokojnika.
Postoje dvije smrti koje nikamo nisu nestale, ta dvojica stoje zdesna i slijeva, mršavi golemi lugar i slaboumni dečko, koje je poslao na strijeljanje ‘42. godine... Rekao je – ovi ovdje. Lažni svjedok. I dvadeset mladih i zdravih seljaka bilo je spašeno, a izdajnik je bio strijeljan, i zajedno s njim seoska luda, koji ništa nije skrivio... Što sam to učinio? Što sam tada učinio? Još jednog sveca za Gospoda, eto što sam učinio...
I nikad još nije bilo tako lakog oproštaja kao s Neuhausom – prirodnog, kao da se prijatelji privremeno rastaju kako bi se ubrzo opet sreli. Veliki Neuhaus! A ipak je ne jednom ismijavao ideju Spasenja. Najprije treba trenirati ovdje, na zemlji – naučiti spašavati se od lokalnih neugodnosti: komaraca, boli u želucu, gnjeva pretpostavljenih, ženske čangrizavosti, dječjih hirova, glasne glazbe iz susjedova doma, i ako se ovdje uspije, postoji nada da će uspjeti i ondje.
S kim ja cijeli život ratujem? Za što? Protiv čega? Čini mi se da sam unosio mnogo strasti, mnogo osobnoga. Vjerojatno ne revnujem s razborom... Možda sam previše Židov? Ili znam više nego drugi? Ne, ne... Ipak ne! Jednostavno sam jasno vidio gdje Ti jesi, a gdje Te nema. Gospodine, smiluj se, Gospodine, smiluj se, Gospodine, smiluj se...
Tako su se lijepo stapali ravnomjeran zvuk motora, uobičajeno mrmljanje molitve, bljesci nadolazećih svjetiljaka koji su odgovarali svjetlu farova, pa čak i izmjenjivanje svjetla i tame. Sve je imalo neki dobar ritam, usklađen sa svim ostalim zvukovima, šumovima, pokretima, kao da se čak i zvuk njegova srca upisao u zajedničku partituru. Vjerojatno se tako osjećaju džokeji, trkači i piloti, čineći jednu cjelinu s nekom drugom tvorevinom.
Opet sam pomislio na Neuhausa: cijeli je svijet tako divno usklađen, a samo njegovo srce zapinje, zaboravivši sveti poredak – sistola-dijastola, nevidljivi pokretač u sinuatrijskom čvoru gubi takt, pa ritmični val ne tjera poticaj kroz pretklijetku i ne događa se ono što se događalo godinama iz minute u minutu, duboko skriveno od onoga tko nosi srce u grudima i uopće ne razmišlja o tom kucanju koje ne prestaje cijeli život...
Davno je već bio prošao Tel Aviv, oštro je skrenuo na uzvisinu prema Beit Orenu. Cesta je bila jednotračna i, premda nije bilo vozila iz suprotnog smjera, usporio je. Od toga se uspostavljeni ritam malo poremetio, jer je motor počeo dublje presti. Na velikom usponu motor se napregnuo, trokirao i već se gotovo ugasio. Ali ipak nije, i auto je milio dalje. Mali prijevoj bio je sasvim blizu, i najednom se pokazao mračan prostor s udaljenim svjetlima i obalnom linijom obrubljenom dvostrukim nizom svjetiljaka. Dalje je cesta vodila ispod padine, prilično nisko, ali vijugavo. Daniel je usporavao, lagano kočio, dok najednom nije osjetio da kočnica slabo reagira, pa ju je stisnuo do kraja, ali auto je sve više ubrzavao ispod uzvisine. Cesta je zavijugala, vješto je uletio u zavoj. Iako je prebacio u prvu brzinu, auto je sve više ubrzavao i u sljedeći zavoj nije uspio uletjeti... Probivši ogradu kao krhku grančicu poletio je dolje desetak metara i srušio se na kamenu kosinu. Vatra se vinula poput dviju debelih cijevi, auto se lagano okrenuo, našao jedini prolaz između dvaju kamenih lanaca i stropoštao se, mahnuvši crvenim šlepom. Od mjesta gdje se prizemljio uvis, prema cesti, podigao se plamen – planula je suha trava, i začas je vatra stigla do ceste. Sad je išla samo u širinu – cesta je formirala prirodnu zapreku, iza nje je bila vrlet gdje trava uopće nije rasla... Pod cestom se objema stranama proširila vatra. Bilo je veoma lijepo i veoma jezivo.
Hilda se probudila usred noći, kao da je čula budilicu – vrijeme za ustajanje. Pogledala je na sat – pola dva. Nije joj se spavalo. Izašla je u dvorište, sjela u vrtni naslonjač. Čudan osjećaj – hladno iščekivanje događaja, kao da se treba dogoditi nešto strašno i uzvišeno. Na plastičnom stolu ležale su žigice koje je netko zaboravio. Zapalila je jednu, pogledala na modri usplamtjeli stožac i najednom zažalila što ne puši. Žigica se ugasila dogorjevši do prstiju. Nemir nije popuštao, ali ništa se nije događalo.
Prišla je živici minijaturnog vrta i ostala bez daha – u daljini je gorio Karmel. Plameni klin jurio je po gori, od vrha grebena prema dolje. Bio je jarkocrven, svijetao i živ. Hilda se vratila u kuću, nazvala vatrogasce. Bilo je zauzeto. Znači, netko je već nazvao, pomislila je i dovinula se što ju je točno probudilo: požar. Legla je na svoj uski sklopivi ležaj i odmah zaspala.

20.

prosinac 1995., Haifa
crkva sv. Ilije kod Izvora
Iz prepiske pristigle na ime brata Daniela Steina
5. prosinca 1995.

Pateru Danielu Steinu

od generala Reda bosih karmelićana

Odlukom generala Reda bosih karmelićana pripadniku Reda svećeniku Danielu Steinu zabranjuje se služenje mise. Do 31. Prosinca ove godine određeno je da se preda sva dokumentacija koja se tiče najma i korištenja crkve sv. Ilije kod Izvora povjerenstvu sastavljenom od predstavnika Reda karmelićana, predstavnika Rimske kurije i predstavnika Jeruzalemskog patrijarhata.
General Reda bosih karmelićana

Naslovnik nije primio pismo s obzirom na to da je dostavljeno nakon njegove pogibije u automobilskoj nesreći 17. Prosinca 1995.

21.

14. prosinca 1995., okolica Kumrana
crkva sv. Ilije kod Izvora
Iznad zatrpanog ulaza u špilju Fjodor je urezao mali križ, ispod njega na ivritu, ali slijeva nadesno, ime ABUN, a malo niže – malo “F“. Ćirilično.
Konačno mu je postalo lakše. I ta lakoća i zanesenost ukazivali su mu da je sve učinio ispravno. Oprostio se od groba i napustio goru.
Išao je pješice niz cestu. Nekoliko puta zaustavili su se automobili da ga povezu, zatim je skrenuo s ceste i, gdje je to moguće, hodao po gorama. Kad se staza prekidala ili vodila na stranu, opet se vraćao na cestu. Kretao se prema sjeveru, dok nije stigao do Jerihona. Prešao je dio puta kroz dolinu rijeke Jordan i kraj Džiftlika skrenuo na zapad, prema Samariji. Ne žureći se, presjekao je Samariju i stigao na more kod Netanje. Hodao je s užitkom. Noćio je gdje je stigao: ili na hrpi sasušenog cvijeća, ili na klupi u dječjem vrtiću u bezimenom naselju. Jednom su ga u kafiću nahranili neki pripiti momci, a drugom mu je prilikom arapski trgovac dao pitu. U poljima se mogao poslužiti grožđem.
Fjodor se davno naviknuo na to da malo jede, glad gotovo nije osjećao. Crna je mantija pobijeljela od sunca, na leđima mu se njihala vreća s trima knjigama i bocom vode. Još je u njoj bila kadionica i mala zaliha tamjana. U mršavim je rukama stiskao dugačku vunenu krunicu.
Od Netanje je krenuo prema Haifi, putem križara i hodočasnika.
Sad je spoznao svu dubinu obmane. Oni, Židovi, obmanuli su cijeli svijet, bacili su svijetu igračku kršćanstva, ostavivši za sebe i veliku tajnu i istinsku vjeru. Nema na svijetu Boga osim židovskog. I oni će ga čuvati vječno, dok im silom ne izvuku tajnu. I onaj mali Židov koji se pravi da je kršćanin zna tajnu. I Abun je govorio – oni imaju tajno znanje, znaju vladati Bogom, Bog ih sluša. A ipak, najvažnije nije tajno znanje koje su prisvojili, nego krađa. Ukrali su našeg Boga, bacivši svijetu igračku. Abun je sve shvatio – ostavili su nam sličice u boji, bajku o Djevici, crkveni kalendar i tisuće zaumnih knjiga, a Boga su zadržali za sebe!
Fjodor se spotaknuo, remen sandale otkinuo se od potplata, zbacio je poderanu sandalu i nastavio s jednom. S mora je puhao povjetarac, ali obala je bila, za razliku od one na Atosu, ravna i bezizražajna, a more nije imalo onaj jaki alkoholni miris kao u Grčkoj. Jednu noć i pola dana proveo je među muzejskim razvalinama Cezareje. Ujutro se nenadano razlijenio i ležao u sjeni drevnog zida, drijemao je do podneva. Pa opet krenuo. Trećeg dana približio se Haifi. Bila je sasvim blizu.
Do crkve sv. Ilije kod Izvora popeo se predvečer. Nije bilo nikoga osim čuvara. Čuvar je bio Arapin Jusuf, kojega je Hilda angažirala prije osam godina, neki Musin daljnji rođak, također vrtlar. Bio je gluh – i Daniel se rugao Hildi da ima poseban dar za traženje stručnjaka: čuvar im je gluh, dostavljač hrom, a što se tiče posuđa, najbolje je da ga pere on, jer će Hilda sigurno zaposliti nekog jednorukog...
Fjodor je legao iza sjenice i zaspao. Probudio se kad se već smračilo i krenuo prema crkvi. Mora pregledati crkvene knjige – možda nađe baš one tajne. Ali crkva je bila zaključana, pa je Fjodor prišao prozoru, skinuo mantiju, smotao je i precizno izbio staklo. Zatim je bez žurbe odjenuo mantiju. Obazreo se, našao svijeću i zapalio je. Odmah je osjetio raspored prostora i krenuo u nusprostoriju. Gurnuo je vrata – otvorena su. Međutim stol i ormar bili su zaključani.
Nož mu je visio o pojasu i Fjodor je cijelim putem osjećao tvrde korice na trbuhu. Izvukao je korice, izvadio nož – arapski, s crnim rožnatim drškom i brončanim umetkom između roga i sječiva. To nije bio nož za ubijanje stoke.
Ormar s knjigama otvorio se na prvi dodir. Fjodor ih je uredno hrpimice vadio, zatim ih je stao listati jednu za drugom.
Koja sam ja budala – uzrujao se Fjodor razgledajući hrpte. Promaknuo je grčki tipik, slavenski psaltir i nekoliko knjiga na poljskom. Sve ostalo bilo je na Fjodoru posve nepoznatim jezicima: ivrit, latinski, talijanski.
Čak i ako je tajna tu zapisana velikim slovima, svejedno je neće pročitati...
Odmaknuo je knjige u stranu i latio se stola. Srednja ladica bila je zaključana dvama okretima ključa, pa jezičac nije popuštao. Fjodor je čeprkao nožem po poklopcu brave, htio ga je izvući skupa s njom. Nije čuo kad je u sobu ušao Jusuf. Vidio je svjetlo kroz prozor i zaključio da je stigla Hilda, ili Daniel, a on nije opazio. Ugledavši razbojnika, Jusuf je kriknuo i obuhvatio ga s leđa. Fjodor se naglo okrenuo. U ruci je imao nož. I ne stigavši razmisliti zarezao je čuvara po vratu. Krv je briznula širokim i jakim mlazom. Začulo se neobično klokotanje.
I u istom je trenutku Fjodor shvatio da je sve propalo. Sad neće moći ovdje pritisnuti Daniela i prisiliti ga da mu otkrije židovsku tajnu. Nož mu nije bio potreban radi ubijanja, nego samo za iznuđivanje velike tajne. Iznemogli čuvar u prevelikoj lokvi krvi sve je poremetio, sve je pokvario. I sad on, Fjodor, neće moći otkriti tu prokletu židovsku tajnu. Nikada. I obuzeo ga je razoran bijes. Razbacao je knjige, ušao u samu crkvu i srušio sve što se moglo razbiti. Snaga bezumlja bila je tako velika da je razrušio oltar, koji su od velikog kamenja složila četvorica mladih i snažnih momaka, slomio je klupe i stalak, razbio sandučić na ulazu u crkvu, probio šakom posljednju ikonu majke Ivane koja je, u iščekivanju trajne selidbe u Moskvu, u skladu s umjetničinom oporukom, visjela u crkvi sv. Ilije kod Izvora.
Potom se Fjodor smirio i čučnuo ispred vanjskog zida crkve. Toga dana nitko nije dolazio u crkvu jer su služili opijelo za Daniela u arapskoj crkvi, gdje je on nekoć služio, a službu je vodio otac Roman, s kojim se Daniel nekoć posvađao zbog grobljanskih mjesta.
Za užasni događaj saznalo se tek idućeg dana nakon pogreba, kad je Hilda rano ujutro stigla u crkvu. Fjodor je i dalje čučao ispred zida. Hilda je nazvala policiju i ludnicu.
“Jeruzalemski sindrom” – pomislila je Hilda – “a Jusufa ćemo pokopati kraj Daniela.”
Kao disciplinirana zapadnjakinja ništa nije dirala prije dolaska policije.
Jedino je ikonu odnijela u svoj auto. Bila je to divna slika – “Hvalite Gospoda s nebesa”. Na ikoni su slobodnom i veselom rukom majke Ivane bili prikazani Adam s bradom i brkovima i Eva s dugom pletenicom, zečevi, vjeverice, ptice i zmije, svaki stvor koji će poslije stati u dugački red radi ukrcavanja u Noinu arku, a sad je skakao i radovao se hvaleći Gospoda. Cvijeće i lišće je sjalo, palme i vrbe mahale su granama. Na tlu je milio dječji vlak, i dimić se radosno vio iz dimnjaka, a nebom je letio zrakoplov, i uski bijeli trag vukao se za njim. Starica je bila genij: dovinula se da će Gospoda hvaliti sve stvoreno – kamenje, trava, životinje, pa čak i željezne tvorevine izrađene ljudskim rukama.
Konac petog dijela



lipanj 2006., Moskva

Ljudmila Ulicka Eleni Kostjuković
Draga Ljaljo!
Danas sam dugo, dugo sanjala čudan i vrlo opširan san. Neko neizmjerno vrijeme, trajalo je to duže od noći, i kako to često biva u takvim slučajevima, nisam uspjela sve izvući na svjetlo dana. Mnogo je toga ostalo neprevodivo, neizgovorivo.
Bio je to sustav prostorija, ne enfilada, nego mnogo složenija struktura, s unutarnjom logikom u koju nikako nisam mogla proniknuti. Ljudi nije bilo – ali bilo je mnoštvo neljudskih stvorenja, nevelikih, privlačnih, neopisive prirode, nekakvi križanci anđela i životinja. Svako od njih bilo je nositelj misli, ili ideje, ili načela – tu mi već nedostaje riječi. I među tim mnoštvom stvorenja i prostorija tražila sam jedno koje mi je jedino moglo dati odgovor na moje pitanje. Ali pitanje nisam uspjela formulirati, a bojala sam se da to stvorenje koje mi je toliko potrebno neću prepoznati u mnoštvu drugih, sličnih. Dvoje nepoznatih primoravalo me da tumaram iz prostorije u prostoriju u beznadnoj potrazi...
Prostorije su imale prilično nepostojane obrise, ali i potpuno određenu svrhu – ne hranjenje, ne okupljanje, ne vjerske službe (sve sam to postupno osvješćivala dok sam tumarala), to su bile prostorije za proučavanje. Čega? Za proučavanje svega. Svijet znanja. Smiješno je što zvuči kao ime knjižare. Znaš, to je kod nas općeprihvaćen naziv – “Svijet obuće”, “Svijet kože”, čak “Svijet vrata”.
Navikli smo odnositi se prema znanju kao prema području koje je izvan moralnog zakona. Znanja i moral koordinate su različitih sustava, no ondje se pokazalo da nije tako – ta zgusnuta znanja o predmetima, idejama, pojavama bila su nabijena moralnim potencijalom. Nije sasvim točno, opet neprevodiv slučaj. Prije stvaralačkim nego moralnim. No stvaralačko načelo u suodnosu je s pozitivnom moralnošću.
Oprosti, draga, što pišem tako maglovito, ali ne mogu to jasnije izraziti, jer je ovdje sve na opip, na njuh, na neku unutarnju navigaciju. Da budem bezobrazno gruba – ovdašnja staromodna antiteza “znanost” i “religija” čista je budalaština. Ondje, u onom prostoru, nema nikakve sumnje da znanost i religija rastu iz istog korijena.
Uglavnom, vrzmam se po tim dvoranama, tražim ne znam koga, ali tražim vrlo strastveno – neophodno mi je. I on prilazi, kao pas, dodiruje me, i ja odmah shvatim – to je on! I najednom iz malenog, zbijenog i mekog stvorenja on se otvara, širi, pretvara u nešto golemo, i cijela prostorija i svi drugi nestaju, a on postaje veći od svih tih prostorija – cijeli svijet prima u sebe, i ja se nađem unutar njegova svijeta. Sadržaj je tog svijeta – Pobjeda. Samo u trajnom obliku, točnije bi bilo – Pobjeđivanje.
I sad naslućujem koje me to pitanje tako mučilo i zašto sam tražila tog Anđela pobjeđivanja. Moj dragi Daniel činio mi se pobijeđenim. Zato što konkretno djelo koje je zamislio – obnavljanje Jakovljeve crkve u Svetoj Zemlji – nije uspjelo. Nema je, kao što je nije ni bilo. Održala se onih nekoliko godina koliko je on živio ondje, vršio svećeničku službu, veličao Ješuu na njegovu materinjem jeziku, propovijedao “malo kršćanstvo”, osobno, religiju milosrđa i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a ne religiju dogmi i vlasti, moći i totalitarizma. A kad je umro, pokazalo se da je taj jedini most između judaizma i kršćanstva most od njegova živog tijela. Kad je umro, nestao je i most. I to sam osjećala kao žalostan poraz.
Stvorenje koje se proširilo u cijeli svijet imalo je i mač, i oči, i plamen, ali u njemu je bio i cijeli Daniel, ne progutan kao Jona u kitu, nego kao sastavni dio tog svijeta. Vrlo sam jasno osjećala Danielov osmijeh, čak i neka njegova vanjska obilježja – malu bradu, dječji pogled odozdo, začuđen, s nekim jednostavnim pitanjem poput: kako ide, Ljusja?
I čim sam shvatila da je otišao nepobijeđen, probudila sam se.
Bilo je već jutro, i prilično kasno, a od jučerašnje večeri nije me dijelilo osam sati sna, nego golemo vrijeme potpuno nezasluženog znanja koje mi je došlo. Kakvo – ne mogu točno izraziti. Znam nešto o pobjedi i porazu što prije nisam znala. O njihovoj relativnosti, privremenosti, promjenjivosti. O našoj potpunoj nesposobnosti da odredimo čak i tako jednostavnu stvar – tko je pobijedio.
Tada sam iskopala svoje bilješke iz razdoblja posljednjeg putovanja po Izraelu. Vozili su me moji prijatelji – Lika Nutkevič i Serjoža Ruzer. Vozili smo se oko Kinnereta, prošli smo kibuc Haon, gdje uzgajaju nojeve. S obiju strana ceste cvali su makovi i repnica, koju Lika zove divljom slačicom. Prošli smo Gadaru – arapski Umm Qais. U Kafarnaumu smo našli manastir s jednim monahom. Svećenik dolazi služiti svake druge subote. To je mjesto čudesnog ozdravljenja uzetoga. Također i umnažanja kruhova i dviju riba.
Nabasali smo na hram Apostola. Nešto se gradi, obnavljaju pristanište. Radnici su Grk i Jugoslaven. Hram je zatvoren. Izašao je grčki monah, otvorio vrata hrama Apostola i govorio o životu. Govorio je ruski prilično dobro. I služe na ruskom, jer dolazi mnogo Rusa iz Tiberiasa. Ne sviđa mu se kad na istoj službi miješaju ivrit i druge jezike, kako je to sad posvuda prihvaćeno. Uvjeren je da će se u sljedećem naraštaju u cijelosti služiti na ivritu, jer će djeca odrasti i zaboraviti ruski.
Lika, Serjoža i ja smo se zgledali – evo Jakovljeve crkve. Ovdje, u Izraelu, bit će pravoslavaca i katolika koji će razgovarati s Bogom na ivritu. No hoće li među njima biti Židova? Je li to ono o čemu je maštao Daniel? A možda to i nije važno?
Potom je monah govorio da bi Izraelu bilo korisnije pokrstiti Arape, jer se s Arapima kršćanima lakše slagati nego s Arapima muslimanima. Oni to ne shvaćaju, žalio se monah. I inače država ugnjetava kršćane vizama, boravištem, naturalizacijom, osiguranjem. Rekao je da Židovi ne žele mir. Doduše, Arapi ga žele još manje.
Potom je razgovor skrenuo na prodaju crkvene zemlje – zamršena tema. Dalje sam već prestala pamtiti, jer u jednu glavu ne može stati toliko koliko sam ja morala saznati u posljednje vrijeme.
Gotovo. Ljubim te.
Ljusja

Konac

POGOVOR

Osim junaka koje sam izmislila, i dan-danas su živi stvarni sudionici, pravi svjedoci, duhovna djeca i prijatelji pravog Daniela – u New Yorku vrši svećeničku službu otac Mihail Aksjonov-Mejerson, njegova žena Olja Šnitke predaje rusku književnost na Sveučilištu Georgetown, Anri Volohonski, koji je prije radio u limnološkoj postaji na Kinneretu, danas živi u Tubingenu, kažu da proučava židovske tekstove, druge ne mogu spominjati da im ne naškodim. Neki su otišli u rabine, neki u inženjere, a neki i u manastir. Cijelom tom divnom krugu ljudi šaljem pozdrav i ljubav.
Zahvaljujem svim svojim prijateljima, bliskima i dalekima, koji su bili prisutni, podupirali me i pomagali mi od samog početka ovog djela do posljednjeg dana: dragima i voljenima Eleni Kostjukovič, Aleksandru Borisovu, Pavlu Menju, Saši Hevigeru, Saši Bondarevu, Pavlu Kožecu, Mihailu i Olgi Aksjonov-Mejerson, Mihailu Goreliku, Hughu Baranu, Alekseju Judinu, Juri Frejdlinu i Eleni Smorgunovoj, Tanji Safarovoj, Judith Kornblatt, Nataliji Trauberg, Marku Smirnovu, Mihailu Alšibaju, Uji Ribakovu, Danielu Schulzu.
Posebnu zahvalnost dugujem svojim izraelskim prijateljima Sergeju Ruzeru i Liki Nutkevič, Moši Navonu, Aliku Čačku, Sandriku i Ljubi Kaminskoj, Saši Okunu, Igoru Koganu, Marini Genkinoj, koji su vrlo darežljivo dijelili sa mnom sve što mi je trebalo, pratili me i upućivali na mojim putovanjima po Izraelu.
Zahvaljujem za opširni i iscrpni intervju Arieju Rufeisenu, Eliševi Hemker i drugim bezimenim junacima ove pripovijesti.
Duboko sam zahvalna profesorici Nechami Tec sa Sveučilišta Connecticut i profesoru Dieteru Korbachu, čiji su mi materijali bili iznimno važni tijekom priprema i rada na ovoj knjizi.
Zahvaljujem Nataši Gorbanevskoj za posebnu junačku pomoć u pripremi teksta za tisak.
Molim za oprost sve koje ću razočarati, koje ću uzrujati oštrim prosudbama i kod kojih ću izazvati potpuno odbijanje. Nadam se da moje djelo nikoga neće dovesti u napast, nego samo pozvati na osobnu odgovornost u životnim i vjerskim pitanjima.
Imam opravdanje u iskrenoj želji da izrazim istinu, kako je ja shvaćam, i u ludosti te nakane.
Ljudmila Ulicka

Napomene


[1] Svi citati iz Biblije iz sljedećih su izdanja: Stari zavjet, sv. 1 i 2, preveli Silvije Grubišić, Filibert Gass, Antun Sović, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005.; Novi zavjet, 4. izdanje, preveo Ljudevit Rupčić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Pastoralna biblioteka, Sarajevo, Sveta baština, Duvno, 1988.
[2] Iz Puškinove pjesme O Bože, ne daj da poludim, prepjev Vladimira Gerića (op. prev.).
[3] Iz Puškinove pjesme Spomenik, prepjev Gustava Krkleca (op. prev.).