Ljudmila Ulicka-Daniel Stein,prevoditelj

First topic message reminder :



Jednodušno prihvaćen od publike i kritike diljem svijeta, „Daniel Stein, prevoditelj“ po mnogima je najznačajniji ruski roman našega vremena.

Život je čudo; čudo za koje nam – da bismo ga prepoznali i razumjeli – ponekad treba prevoditelj.
Priča o nevjerojatnom životnom putu poljskog Židova Daniela Steina, koji tijekom Drugog svjetskog rata svoje sunarodnjake spašava radeći kao prevoditelj za Gestapo, temeljena je na stvarnim događajima i puna je čuda – čuda vjere i čuda ljudskosti.

Jer, i kad izbjegava smaknuća i pridružuje se partizanima, i kad prelazi na katoličanstvo i odlazi u Izrael, gdje obnavlja drevnu Jakovljevu crkvu – Daniel Stein junak je samo zato što je čovjek: jedinstven i pun proturječja. A upravo tu – u iskazivanju svega što jesmo – do izražaja dolaze mudrost i spisateljsko umijeće Ljudmile Ulicke.

Sastavljajući Steina od sjećanja i dokumenata, pisama i svjedočanstava onih koji su ga poznavali, Ulicka istovremeno daje prikaz Europe i Izraela, ali i burne povijesti odnosa židovstva i Katoličke crkve. No baš kao i svi veliki pisci – Ulicka ne čini samo to. Svojim moćnim, izazovnim djelom – svakoj isključivosti i rigidnosti usprkos – ona priča priču o čudu našega života; na sve naše jezike prevodi život sam.

33.

1972., Dubravlag – Moskva
Iz prepiske Geršona Šimesa i njegove majke Zinaide Genrihovne Šimes
... Sljedeću poštu dobio sam u srijedu (četiri razglednice i dva pisma, susjedi se čude tko mi toliko piše), a danas je šabat. Subotom ne idemo na rad – za to smo se izborili. Umjesto toga imamo zadatke u logoru. No to je već osobni izbor, i zato nam paše. Cijeli tjedan nisam uspio dovršiti odgovor. Sutra ujutro predat ću pismo, mogu još malo pisati. Jučer rano ujutro išli smo na rad – ugledao sam na nebu avion. Tako je lijepo letio, iza sebe ostavljao tanak rep. Dugačak, dugačak trag.
Pročitao sam do kraja “Josipa”. Dugujem golemu zahvalnost Kirilu što ga je nabavio i poslao. Čudno da knjiga nije nestala na putu – to se zna dogoditi. Knjiga je istodobno strašno zanimljiva i dosadna. Ali ima mnoštvo podataka iz povijesti i svakakvih razmišljanja. Inače mi se Feuchtwanger kao pisac više sviđa, iako je kao klinac pao na velike brkove.
Čini mi se da Kiril preuveličava važnost Thomasa Manna. Ali tako volim Kirila i tako sam mu zahvalan za sve da sam spreman složiti se s bilo čim – pa i da je taj Thomas Mann najveći genij svih vremena i naroda, korifej znanosti, pa čak i najbolji košarkaš urugvajske reprezentacije. Nažalost, knjižica ispisana za našu baku neravnim slovima nestala je na putu. Ali ovdje sam upoznao jednog starog šustera iz Grodna, koji razgovara sa mnom na narodnom jeziku... Ljudi su ovdje vrlo zanimljivi. Litavski, ukrajinski nacionalisti, svakakvi vjernici. Ima jedan momak baptist koji je odbio vojnu službu iz vjerskih razloga. Guli svoj rok jedan neobičan tip, pisac, bila su dvojica proslavljenih. Družim se s njim u slobodno vrijeme, kojega je malo. I to je isto kao da studiram.
Hvala Kostji i Maši. Pisma su im zabavna, neka jave kad stigne potomak. Ne gubim nadu da ću živjeti s njima u istoj ulici. Čak ponekad sanjam tu ulicu. Doduše, u snovima sliči na Koktebel mnogo više nego na bilo što drugo.
Svetkina je razglednica baš smiješna, s lijepom slikom. Ne piše tko je autor, no zaključio sam da je to Chagall. Moja mašta dobit će pravo obrazovanje čim ojača. Kad se na kraju sve završi, učit ću, učiti i učiti, kako nas je učio Lenjin.
Medvedevu će sigurno biti zanimljivo što ovdje ima knjižnica s predratnim časopisima, ne u kompletima, nego pojedini brojevi, pa ponekad nađem u njima zanimljive članke. Što je stariji časopis, to je zanimljivije...
Prošlog sam mjeseca prvi put ispunio normu i iz nekog razloga osjetio ponos...
1976., linija Beč-Lod
Geršon Šimes Zinaidi Genrihovnoj Šimes
Draga mama!
Uvijek si govorila da imam paklenu narav. I sam sam tako mislio. Ali očito nije tako. Dokaz je moje pismo, napisano baš u avionu. Mislio sam da će proći mnogo vremena prije nego što ti budem pisao. A možda uopće... Razočarala si me svojim izborom. S druge strane pokušat ću shvatiti zašto si odlučila ostati na smetlištu. Već dva sata avion leti prema Erecu, osjećam tako duboku sreću kakvu nisam osjećao nikad u životu. Nikakve radosti ne mogu se usporediti sa stanjem čovjeka koji leti kući, ali još nikad nije vidio svoj dom. Naša se grupa sastoji od 12 ljudi s kojima sam proveo nekoliko dana u Beču: židovska obitelj iz Rige, religiozna, sa starcem s kipom na čelu. Međusobno razgovaraju na jidišu! Kako li su preživjeli za vrijeme rata? Ima još jedan par u avionu, vrlo poznat – znanstvenik sinolog sa ženom, davno su se počeli boriti za odlazak. Sinolog je davao intervju na jednoj američkoj radijskoj postaji, zbog njega su organizirali mitinge potpore na Sveučilištu Columbia i inače dizali mnogo galame. Također je potpisao pismo u našu korist, čim su nas uhitili, i bilo je nade da će nas pustiti bez suđenja. Tako da je pismo tada samo naškodilo. Htio bih mu prići, ali izgleda vrlo uobraženo, a ja sam “obični sovjetski zatvorenik”.
Ne uznemiruj se, mama. Usredotoči se na Svetku – moja će ti sestrica osigurati brige, narodit će gojeve, brisat ćeš im nosove. Nemam ništa protiv Serjožke, ali Svetka uvijek ima “originalna rješenja”. Mogla se udati za običnog židovskog momka, pa bismo otišli svi zajedno. Ne, njoj je trebao kozak. Ne razumijem – potratiti tolike godine na odlazak i onda tako šeprtljavo zaglaviti “zbog glasa srca”! Gotovo! Avion se priprema za slijetanje! Kroz prozor se vidi Sredozemno more i obale Izraela...
1977., Hebron
Geršon Šimes Zinaidi Genrihovnoj Šimes
... ni s čim usporedivo. Naravno, ovo je vagon, a ne pravi dom. No baš je prikladno da je dom Židova šator, daščara, nešto privremeno. Živimo kao doseljenici s početka stoljeća. Samo što su oni imali obične puške, a mi imamo strojnice. Od trenutka kad sam sletio na aerodrom Ben Gurion neprekidno se osjećam pomalo opijenim. Zasad nas ima petorica muškaraca, četiri žene i jedno dijete. Bez žene sam upravo ja. Samo ne zato što imam groznu narav, kako ti uvijek govoriš. Jednostavno sam curi koju sam doveo ovamo predložio da ode. I zato sad točno znam kakvu ženu ne želim vidjeti kraj sebe. A takvu kakva mi je potrebna još nisam sreo. Inače mi se Izraelke jako sviđaju. One s kojima sam se uspio upoznati dok sam bio u ulpanu vrlo su čvrste i samostalne. Doduše, ondje su većinom Ruskinje (ovdje Rusima zovu Židove iz Rusije). Izraelke su samo učiteljice. I Ruskinje mi se jako sviđaju. A među ovdašnjima ima takvih ljepotica da se čovjek skameni. A što bi ti rekla kad bih se oženio Židovkom koja ne zna ni riječi ruskog?
Radimo, stražarimo i spavamo prema rasporedu. Imamo traktor, kupili smo ga preko banke. Do Hebrona ima šest kilometara, ali cesta je prilično opasna, prolazi pored arapskog sela. Da, evo što će te zanimati – nedaleko odavde nalazi se špilja Makpela gdje su pokopani svi praoci, Abraham i drugi. Na mene nije ostavila jak dojam, ali drugi su oduševljeni. Iskreno rečeno, nemam vremena za oduševljenje. Posla ima mnogo. Sjećam se kako sam u logoru šio rukavice – strašan san. Tada još nisam mogao ni zamisliti da će nakon onih samizdatskih židovskih časopisa, ivritskih kružoka, židovskih sijela u kuhinjama početi ovaj pravi život. Ima raznih ljudi – među doseljenicima ima religioznih i nereligioznih poput nas. Nedavno nam je dolazio mjesni rabin iz Hebrona, vrlo je poznat, desničar. Usput, to je jako zanimljivo – u Rusiji su me u našim krugovima smatrali gotovo trockistom, radikalnim ljevičarem! A ovdje me prihvaćaju kao desničara. Ovdje se inače teško snaći – što je desno, štoj e lijevo!
No momci s kipama prije mi baš i nisu bili dragi, a ovi su sjajni, odlični dečki, veseli, osobito njihov rabin.
Zapis na fotografiji: Naše žene pripremaju se za subotu. (Vidi se dio prostrtog stola.)
1978., Hebron
Geršon Zinaidi Genrihovnoj
... prišao mi – naoko ima sto godina, ali mozak mu je potpuno bistar. Pita da mi nisu preci iz Nikolajeva. Kažem – da. Pa me pita da nisam rođak Davida Šimesa. Da, kažem, to mi je djed. Starčić lagano zaleleka od radosti – oj vej, to mi je bio najbolji prijatelj! Kažem: nemojte se žalostiti, ali tridesetih su ga godina malo strijeljali. To se, kaže on, moglo i očekivati – svu su mu braću i sestre strijeljali i otrovali.
Možda mu to nisu bili braća i sestre, nego netko drugi – kažem ja. – Moj djed nije imao ni braće ni sestara, jer je bio dijete sramote. Majka ga je rodila izvan braka, i u velikoj židovskoj obitelji nastao je veliki skandal, majka moga djeda, moja prabaka, oboljela je zbog živaca od tuberkuloze, poslali su je na liječenje u Švicarsku, gdje je i umrla.
Upravo tako, kaže ta sijeda glava, otac tvoje bake bio je trgovac žitom, a na svijetu nikad nije bilo siromašnih trgovaca žitom. On je poslao Rahelu u sanatorij, dalje od sramote. Ali u gradu su svi znali s kojim je revolucionarem zanijela! Tako je, upravo tako. Davida su odgajale dvije neudane tetke. Išli smo u isti razred u gimnaziji, bio mi je jedini prijatelj u cijelom djetinjstvu. Otac me 1918. odveo u Palestinu, otada živim ovdje. I tek nakon rata pročitao sam da se oca moga prijatelja Davida Staljin dočepao čak u Meksiku, i svu njegovu djecu, Davidovu braću i sestre, koji su se rodili u zakonitom braku, Staljin je također poubijao. Čitao sam jednu debelu knjigu, u njoj sve piše.
Mama, naprosto sam se zgranuo: odakle taj nepoznati starac zna o našim precima više nego mi sami? Ili ste vi znali, ali ste skrivali pred djecom? Ukratko, kad mi je taj djedica rekao za Meksiko, shvatio sam na koga misli. Možda je zbog starosti pobrkao? Ako je to istina, za mene je to pravi šok! Kako god bilo, poznavajući tvoj oprez, napiši mi samo jednu riječ, “cepin”, i to će mi biti izravna potvrda. Iskreno, jednostavno ne mogu vjerovati!
Mama! Sjetio sam se zašto sam pisao pismo: oženio sam se. Žena mi je američka Židovka. Jako će ti se svidjeti. Zove se Debbie. Deborah.
Kad budem imao fotografije, poslat ću ti ih.
Zdravo
Geršon

1981., Hebron
Geršon Zinaidi Genrihovnoj
... zašto se čudiš? Ovdje vlada željezna logika. Početkom XX. Stoljeća svi Židovi ateisti pohrlili su u revoluciju, zato što je socijalizam bio vrlo zamamna ideja, pa svoga pretka jako dobro razumijem. Moj je predak bio idealist, svi su oni bili idealisti. Ali nisu imali sreće sa socijalizmom, a ni s Internacionalom nisu imali sreće. Propali su. U novoj su fazi novi idealisti krenuli graditi socijalizam u jednoj zemlji, u Izraelu. Eto što sad imamo. Pri čemu su opet sve to bili ateisti, jer vjernici su imali religioznu ideju – dajte nam našu Svetu Zemlju! Imamo je! A ateisti su došli u Svetu Zemlju graditi socijalizam. Da. I ja sam takav! Zato što mi se ne sviđa kapitalizam, nego socijalizam, samo ne onaj koji je u SSSR-u.
Čudiš se što živim kao u kolhozu, ali to je moj kolhoz, kibuc, i sviđa mi se. Još će te više začuditi – ranije to nisam pisao, ali mislim da sad svašta možeš očekivati od mene. Još kad se rodio Binjomin, obrezao sam se zajedno s njim. Ne želim s tobom raspravljati o razlozima zbog kojih sam to učinio. Uvjeren sam da sam ispravno postupio. Drago mi je što me žena podupire. Dakle postao sam Židov s trideset godina, zajedno sa svojim prvijencem. Deborah će uskoro opet roditi. Nadam se dečka. Obećala mi je da će rađati sve dok bude imala snage. A ona je vrlo snažna i čvrsta žena, u svakom pogledu. Nijednom te nisam podsjetio kako si odustala od preseljenja u Izrael zbog Svetkine glupe udaje, ali sad kad si sama napisala da su Svetini odnosi s mužem užasni, da se gotovo pa tuku, vratimo se na početnu točku – neka se razvede od svoga kozaka, uzme kćer, i ja ću vam svima poslati poziv. Danas je sve to jednostavnije nego prije pet godina. Potpuno sam siguran da bi vas otac, da je živ, odveo još ‘76. Ti ćeš uvijek smatrati da sam ja uništio oca svojim samizdatom, zatvorom, pa mu srce nije izdržalo zbog mene. Možda i jest tako. Ali zar ne shvaćaš, čak i da se tada nisam zapalio za ideju da odem, svejedno bih se upleo u neki drugi sukob s vlašću. Razmisli o tome što ti govorim. Siguran sam da bi otac bio na mojoj strani...
Zapis na fotografiji: Ovo je pogled s prozora. U daljini slijeva bio je hrast mamre, ali sad od njega ni panj nije ostao, samo pokazuju mjesto gdje je stajao.
Zapis na fotografiji: Ovo je Binjomin. Obrazi su mu tako debeli dok leži, a kad se podigne, više nije takvo prase.
Konac drugog dijela



lipanj 2006.

Pismo Ljudmile Ulicke Eleni Kostjukovič
Draga Ljaljo!
Šaljem ti prepravljeni dio teksta – uvjetno – drugi dio. Užasno su zamršeni ti montažni zadaci. Sav se golemi materijal gomila, svi traže riječ, pa mi je teško odlučiti koga pustiti na površinu, s kime pričekati, a koga čak zamoliti da umukne. Osobito se trsi Tereza Vilniuska. Bilo je mnogo svetih Tereza – Avilska, od Lisieuxa, koju su zvali “od Maloga Isusa”, i u moderno doba, nedavno preminula majka Tereza Kalkutska. To usput spominjem. Moja je Tereza živa i zdrava, očekuje dolazak Mesije...
Kao svaka velika knjiga, i ova me uništava. Ne mogu objasniti ni sebi ni tebi zašto sam se latila ovoga, unaprijed znajući da je to neostvariv zadatak. Naša je svijest ustrojena tako da poriče nerješive zadatke. Ako postoji zadatak, mora postojati i rješenje. Samo matematičari znaju spasonosnu formulu – u zadanim uvjetima zadatak nema rješenja. No ako nema rješenja, bilo bi dobro barem sagledati sam problem, obići ga straga, sprijeda, sa strane, odozgo, odozdo. Eto, takav je. Ne može se riješiti. Ima mnogo takvih stvari – istočni grijeh, spasenje, iskupljenje, zašto je Bog, ako postoji, stvorio zlo, a ako Ga nema, što je smisao života... Sve pitanja za dobru djecu. Dok su mala, postavljaju pitanja, a kad odrastu, nalaze prikladan odgovor u kalendaru ili u katekizmu.
Silno to želim shvatiti, ali nikakva logika ne daje odgovor. Ni kršćanstvo ga ne daje. Ni judaizam ga ne daje. Ni budizam. Pomirite se, gospodo, ima mnogo nerješivih pitanja. S nekim stvarima treba naučiti živjeti i proživjeti ih, a ne rješavati.
A sad o onom lijepom: rodio se unuk Luka. Težina 3200 grama, dužina 53 cm. Ništa od najavljene zapetljane pupkovine, sve je u redu, nije trebao čak ni carski rez. Vidjela sam ga idući dan nakon što je došao na svijet. Kako je to lijepa udaljenost – jedan naraštaj: još uvijek stojiš u blizini, ali više nisi glavni junak kojega uznemiruju isključivo fiziološke pojave. I vidiš uzvišenost tog događaja – dolaska novorođenčeta. To je nastanak novog svijeta, novog svemirskog balona u kojemu će se sve odraziti. Mršti nos, mrda prstima, trza nožicama i još ne razmišlja o svim onim tričarijama koje nas tako obuzimaju: smisao života, primjerice... A njemu je upravo probava smisao života. Fotku ću poslati – još nisam naučila prebacivati iz telefona na računalo.
Kako su Marusja i Ljova? Je li vam prestala vrućica? Čini mi se da se Marusji toplomjer nije bezrazložno razbio. Nego zato da joj prestanete mjeriti temperaturu, tako da smatrate kako joj je uvijek povišena i da je prestanete voditi u školu!
Ljubim te
L.

DIO TREĆI




1.

1976., Vilnius
Dosje iz arhiva rajonskog odjela KGB-a



Iz postupka operativne kontrole

dok. N° 117/934

IZJAVA

Obavještavam vas i molim da poduzmete mjere u vezi s tim što je stanarka kuće broj 8 u Ulici Tilto iz stana broj 6 Benda Tereza Krzysztofovna okorjela katolkinja i mami u kuću mnoge ljude, okupljaju se redovito, kao na sastanak, praveći se da piju čaj. Dok drugi ljudi, zaslužniji, žive u sobicama od 12 kvadrata, Benda zauzima 24 kvadrata s balkonom. Poznato je da joj je otac bio Poljak i poljski nacionalist, nije poznato da je uspio izbjeći kazne, umro je 1945., nakon oslobođenja sovjetske armije, od tuberkuloze.
Pri čemu ona osam godina plaća stanarinu i komunalije, živeći ne zna se gdje. No da je iznajmljivala ili špekulirala prostorom – nije. Mi to ne bismo dopustili. Skrećem vam pozornost na taj bezobraznik.
Potpisi stanara: nečitko.


Zaključak:
Poslati u kontrolu odgovornog operativca Guskova.
RAPORT

Izvještavam da je l1. 4. o. g. provedena kontrola prema izjavi stanara kuće broj 8 u Ulici Tilto s nečitkim potpisom. Otkriven je autor izjave Brikin Nikolaj Vasiljevič, s kojim je proveden odgovarajući postupak. Potvrđeno je da se u Bendinoj sobi srijedom i četvrtkom od sedam do deset navečer okuplja četvero do osmero ljudi, uvijek dvojica muškaraca i nekoliko žena, čiji se broj mijenja. Svi su Litavci, i razgovori se vode na litavskom i poljskom jeziku.
Tijekom operativne kontrole utvrđeno je da je Benda Tereza Krzysztofovna prikrivena redovnica, zaredila se 1975. Dodatne informacije mogu se dobiti iz odjela N° 8 uz zahtjev zamjeniku načelnika operativnog odjela.
Pretpostavka je da srijedom i nedjeljom Benda okuplja u svome stanu evanđeoske skupine.
Radi utvrđivanja identiteta gostiju neophodna je dodatna operativna obrada. Benda je završila Lenjingradsko državno sveučilište i poslana je na rad u Vilniusku gradsku knjižnicu u svojstvu bibliografa. Radila je od 20. kolovoza 1967. g. do 1. rujna 1969. Priložena je karakteristika s radnog mjesta.
Preventivne mjere ne čine se korisnima.
natporučnik Guskov



Zaključak:
Poslati u arhiv. Major Perevezencev
Iz odjela PT-3

u odjel operativne kontrole

RAPORT

Odjel PT-3 šalje kopije 4 (četiriju) pisama Bende Tereze Krzysztofovne na razne adrese:
PISMO 1

Draga Valentina Ferdinandovna!
Moje pismo Vama je zahvala. Vaše riječi da “evanđelje nije ikona, nije namijenjeno cjelivanju, nego proučavanju” ne izlaze mi iz glave. To da čak i obično čitanje evanđelja na drugom jeziku omogućuje dodatno, dublje razumijevanje, potpuno mi je jasno. Čitala sam evanđelja na poljskom, ruskom, crkvenoslavenskom, litavskom, njemačkom i latinskom i uvijek sam osjećala da postoji razlika u doživljavanju teksta. Zaista, Bog razgovara s ljudima na raznim jezicima, i svaki jezik lijepo odgovara karakteru i posebnostima naroda. Njemački prijevod evanđelja zapanjuje svojom pojednostavnjenošću u usporedbi, recimo, s crkvenoslavenskim. Mogu samo naslućivati kakvo bogatstvo nijansi postoji u grčkim i drevnim židovskim tekstovima – mislim na tekst Novog zavjeta.
Svi koji su prisustvovali našoj čajanci pod snažnim su dojmom. Naš stariji brat S. šalje Vam pozdrav. Javite unaprijed kad ćete opet moći doći u Vilnius. Pokušat ćemo Vam organizirati malo putovanje.
Primite moj sestrinski poljubac.
Čuvao Vas Bog
Tereza

PISMO 2

Draga Valentina Ferdinandovna!
Donijeli su mi od Vas divan dar, to je baš ono što mi najviše treba. I duboko, i hrabro, i tako metaforično! Nažalost, ne znam engleski jezik, pa ne mogu procijeniti kvalitetu prijevoda, ali knjiga ostavlja dojam kao da nije prijevod, nego izvornik – nikakva napora, potpuna sloboda misli i riječi. Golemo hvala za Vaš trud. Autor je strašno zanimljiv, vrlo aktualan.
Bolovala sam gotovo dva tjedna, i s obzirom na to da je u samostanu u to vrijeme bilo užasno hladno, dopustili su mi da se za vrijeme bolesti preselim u svoj stan. I ovdje sam se prepuštala i čitanju i snu u nepotrebnim količinama.
Sljedeći tjedan iz Vatikana se vraća L. i čekamo ga s velikom nestrpljivošću. Možemo li zamisliti da ćemo vidjeti onoga koji je vidio onoga...
Čuvao Vas Bog
Tereza




PISMO 3

(prijevod s litavskoga)

Draga Asta!
Šaljem ti toplu odjeću – da je predaš sestrama. Novca, nažalost, nema mnogo, poslat ću ga doznakom. Što s namirnicama, to moraš sama reći. Rekli su mi da ako samo pošaljem paket s hranom na poznatu adresu, možda neće stići zbog velikih ograničenja. Možda bi mogla, kad budeš u Vilnu, svratiti k nama, zamolit ćeš vratara da me pozove ili ostaviti poruku, pa ću ti napisati kad ću se moći naći s tobom. Najbolje je u nedjelju od četiri do šest.
Čuvao vas Bog
Tereza




PISMO 4

(prijevod s litavskoga)

Poštovana gospođo Jonavičiūtė!
Šaljem Vam po Jānisu odličnu knjigu koju je s engleskog prevela jedna moskovska prevoditeljica, nama vrlo bliska po duhu. Knjiga je u rukopisu i, premda je ponuđena jednom moskovskom nakladniku, vrlo su slabi izgledi da će je otisnuti. S druge strane katkad se događaju čuda – ipak su objavili sjajnog Teilharda de Chardina! S obzirom na to da je Vaš časopis nezavisno usmjeren, možda uspijete objaviti makar fragmente iz te knjige, ali u litavskom prijevodu. Imam za to ljude koji to mogu prevesti brzo i kvalitetno.
Zahvaljujem unaprijed
Tereza Benda

ZAKLJUČAK VJEŠTAKA

4 (četiri) pisma dobivena na vještačenje, napisana rukom Tereze Krzysztofovne Bende, imaju tri adresata.
Prvi je adresat moskovska prevoditeljica, doktorica filoloških znanosti Valentina Ferdinandovna Lince, predavačica na vanrednom studiju Visoke škole za kulturu, poziv na materijale N° 0612/173B.
Drugi je adresat Asta Keller, građanka Vilniusa, domaćica, članica grupe za potporu zatvorenicima, stalno se bavi slanjem poštanskih pošiljki u logore. Poziv na materijale kartoteke 2F-11.
Treći je adresat Jonavičiūtė Ana Gedimonovna, urednica prozne rubrike litavskog časopisa “Litavska mladež”. V. katalog 2F-11. Spomenuti autor Teilhard de Chardin umro je 1955. godine. Jezuit, svećenik i paleontolog. Nije se bavio protusovjetskom aktivnošću.
ml. znanstveni suradnik arhiva

poručnik Kuzovlev

Zaključak: arhivirati.
major Perevezencev
1977., Vilnius
major Perevezencev potpukovniku Černihu
PREDSTAVKA

Obavještavam Vas da je aktivnost ilegalnog ženskog katoličkog samostana koji se nalazi u tri privatna stana u Vilniusu u cijelosti pod nadzorom. U posljednjih godinu dana smanjio se broj takozvanih redovnica: jedna od sestara (Jadwiga Niemcewicz) umrla je, druga (Tereza Benda) napustila je samostan i ponovno živi gdje je prijavljena. Nedjeljom u stanu na adresi Ulica Dzūku 18, stan broj 1, svećenik koji dolazi u tu kuću Jurgis Mickevičius služi misu, sve ostale dane u tjednu mole krunicu. Većina redovnica u umirovljeničkoj je dobi, mnoge su oslobođene iz zatvora. Pozvati ih na odgovornost nije svrsishodno. Ukinut je operativni nadzor njihovih stanova. Pod nadzorom su mjesnih rajonskih agenata.
major Perevezencev

Privatno pismo majora Perevezenceva potpukovniku Černihu
Dragi Vasilije Petroviču!
Predstavku sam ti napisao prema propisima, ali u svoje ime dodajem da je situacija u gradu takva da nemamo ni vremena ni ljudi da se bakćemo s maloumnim staricama. Protusovjetsko i nacionalističko raspoloženje vrlo je izraženo, mene mnogo više zanima omladina. Sad pripremamo dva velika samizdatska slučaja. Da se očisti to gnijezdo starica dovoljan je dan posla, ali ne vidim nikakva smisla u tome. Novinski dopisnici podići će galamu, i što ćemo dobiti? No bit će kako kažete. Ovisimo o centrali. U ime starog prijateljstva molim te da nas ne opterećujete vjernicima, ionako imamo posla do grla. Pozdravi Zinaidu i Olječku. Pamtim kako smo lijepo živjeli u Dresdenu!
Aleksej Perevezencev

2.

siječanj 1978., Vilnius
Iz pisma Tereze Bende Valentini Ferdinandovnoj Lince
... drskost tog zahtjeva. A možda je to smionost? Kad sam 13. Veljače stigla u kliniku, L. je bio boje starog papira i kao da je bio sav pun vode. To je nemoguće zamisliti – čak su i usne, uvijek tako skupljene i čvrste, omlitavjele i postale pune kao u djeteta. Ruke mu natekle, jedva ih podiže. Vidi se da mu je svaki pokret naporan. Otišla sam s osjećajem da svaki čas može umrijeti. Noću, kad su sve sestre legle i zavladala ona osobita noćna tišina koja tako pomaže molitvi, ustala sam i usrdno se molila. I pala mi je na pamet misao da ja mogu otići umjesto njega. Ujutro sam prišla nadstojnici. Veoma mi je naklonjena. Rekla sam joj da osjećam zov da odem umjesto L.-a I blagoslovila me.
Odmah sam otišla u crkvu Bezgrešnog začeća u Žvėrynasu i opet se počela moliti. I nastao je onaj zlatni trenutak kad sam shvatila da me netko sluša. I preklinjala sam – uzmi mene umjesto njega. Nisam izlazila iz crkve do kasne večeri – samo sam skamenjeno stajala u molitvi. Kasno noću vratila sam se sestrama.
Idućeg jutra nadstojnica mi je šapnula: “L.-a su sinoć hitno operirali. Odstranili su mu bubreg. Na umoru je.” I osmjehnula se, kako mi se učinilo, podrugljivo.
Zamislite, svi su već bili spremni za njegovu smrt, a on se počeo oporavljati. L. je ozdravljao neobično brzo. Nakon tri tjedna izašao je iz klinike, biskup mu nije dopustio da ide u Kaunas, doveo ga je k sebi. Služio je uskrsnu misu. Tijekom cijele službe plakala sam od sreće – moja je žrtva prihvaćena, stoga sam se počela pripremati.
Odmah nakon Uskrsa počela sam slabjeti. Smršavjela sam desetak kilograma. Žalosno je što je moje radosno i uzvišeno stanje zamijenila takva slabost, tjelesna i mentalna, da je neću ni opisivati. Proteklog tjedna dvaput sam pala u nesvijest. Sestre su vrlo ljubazne i pažljive prema meni. Naš je život zamršen upravo po svojim unutarnjim odnosima, daleko od toga da sve leži na površini. No uvijek sam znala da je to cijena koju plaćamo za blizinu Izvora.
L. je već u Kaunasu, pa ga ne viđam. I to me žalosti, jer bi mi njegovo suosjećanje toliko značilo. Molite se za mene, draga sestro.
Blagoslovio Vas Gospod
Tereza

3.

svibanj 1978., Vilnius
Iz Terezina pisma Valentini Ferdinandovnoj
... neopisiv strah. Teško bih zaspala i nakon pet minuta probudila bih se od napadaja straha. Neprekidno sam se u mislima vraćala na onaj trenutak kad sam se u stanju egzaltacije, nespojivom s trezvenim duhom, molila za tu zamjenu. Tada sam bila u takvu pročišćenom stanju da bi odlazak u tom trenutku bio blagodat. Sad sam pak bila na samom dnu, i težina me drobila. Jezivo, neopisivo stanje i predsmrtni užas – životinjski, koji prodire do kostiju – izazivao mi je mučninu, pa sam, premda ništa nisam jela, neprestano izbacivala iz sebe kiselu pjenu groznog okusa. To je bio okus straha. Zatim se dogodilo još nešto krajnje užasavajuće – iz mene su, usprkos prirodnim zakonima, počele ispadati pune školjke izmeta. Ne mogu zamisliti ništa ogavnije – u tom sam trenutku osjetila da sve moje tijelo naprosto izlazi iz mene u takvu smrdljivu obliku da ću za još nekoliko dana cijela, u potpunosti, završiti u kanalizacijskoj cijevi. Samo za posljednjom hrpom neće imati tko pustiti vodu. I tada sam zavapila: nisam to htjela! Žrtvujući se očekivala sam nagradu. Ljepotu. Pravednost, na kraju krajeva. Ali dobila sam nešto drugo! Ma odakle mi samo da žrtva može doživjeti radost od predanosti? Mučni strah, ni najmanjeg blaženstva. I stojeći iznad školjke do ruba pune govana, zavapila sam. Ne, ne pred slikom Djevice, ne pred Raspelom – pred smrdljivom hrpom sam zavapila: ne daj da sad umrem. Neka se dogodi ono najstrašnije, neka me istjeraju iz samostana, samo ne daj da sad umrem...
Tjedan dana poslije već sam mogla hodati. Tri mjeseca poslije su me istjerali. Nadstojnica se držala kao da sam je prevarila. Nije otjerala čak ni sestru Ivanu, iako je kradljivica, nepopravljiva kradljivica. Sestre su me izbjegavale kao da sam kužna – nakon što su mi sve laskale i izražavale toliko sućuti.
Prvi put u dvadeset godina moja Pasha nije Uskrsnuće, nego umiranje. Nema radosti. Poput Lazara živim iza smrtne koprene, iako mi je život ostavljen. Moja je samoća potpuna, gotovo neograničena. Samo Vaša pisma, sestro – smijem li Vas tako zvati? – pružaju mi potporu, i jedan stari kolega iz knjižnice koji je dolazio na naša čitanja. Kao i prije, posjećuje me, katkad me izvede van.
Tako mi je žao što ne možete doći na ljeto, kako ste planirali. Mogle smo otići na Kursku prevlaku. Moja tetka i dalje živi ondje, u njezinoj kućici našle bi se sobe za nas.
Molite se za mene
Tereza

4.

lipanj 1978., Vilnius
Tereza Valentini Ferdinandovnoj
Mila Valentina Ferdinandovna! Draga sestro!
Ispalo je tako da ste Vi ostali jedina osoba s kojom mogu razgovarati o onome što mi je najvažnije. Svjesna sam da takvo priznanje može biti vrlo neugodno osobi pred kojom se iznosi. No poznajući Vaše goleme duhovne sposobnosti, preklinjem vas da me saslušate. Pisani je oblik najzgodniji, jer ima stvari o kojima je još teže govoriti nego pisati. Ali VI ne možete a da me ne shvatite. Upravo zato što imate to rijetko i neopisivo iskustvo o kojemu ste mi govorili za našega prošlog susreta. Iskustvo neposrednog odnosa – iskustvo slušanja i viđenja nevidljivih stvari. I meni se u najranijoj mladosti, gotovo u djetinjstvu, otkrilo postojanje duhovnog svijeta, i to me otkriće udaljilo od vršnjakinja.
Rekla sam vam da sam oca izgubila vrlo rano, ne sjećam ga se, mama je umrla kad sam imala devet godina, odgajala me tetka, dobra žena, ali vrlo hladna. Nije imala djece, bila je u srednjim godinama – prvi se put udala kad je imala oko četrdeset, i njezina mi je udaja donijela mnogo muka. Muž joj je imao nešto istočnjačko u sebi, iako je nosio rusko prezime, izgledao je kao pravi Tatarin. I bio je surov kao Tatarin. Tetka ga je obožavala, bila mu je privržena kao mačka, a meni je za cijeli život ostalo gađenje prema tjelesnom životu: živjeli smo u jednoj sobi, i njihovo noćno komešanje izazivalo je u meni napade prave mučnine. Molila sam Majku Božju da me zakloni od toga i tada sam počela slušati glazbu. Bio je to anđeoski pjev, obavijao me poput plašta, umirila bih se i zaspala, san bi se nastavio uz glazbu. Četiri godine trajao je brak moje tetke, bilo je to mahnitanje puti i njihova bestidnost ostala je mojom mukom, iako me glazba zaklanjala od mnogo toga. Potom su tog groznog Genadija premjestili u neko drugo mjesto – bio je vojno lice – i zauvijek je nestao. Tetka ga je isprva pokušavala naći, ali on je očito sve tako organizirao da joj ne daju novu adresu. Brak nikad nisu sklopili. Iskreno, mislim da je imao službenu ženu, koja je odbila preseliti se s njim u Vilno, a u to drugo mjesto je otišla. No to nije ni važno. Tetka je posve poludjela. Neprestano je ležala po psihijatrijskim klinikama, pa mi je bilo veliko olakšanje kad sam otišla u Piter na školovanje. Priznajem, rijetko sam je posjećivala. Ali svaki me put tako zlobno dočekivala da mi nije bilo jasno trebam li joj uopće dolaziti. Sjećam se iz tih teških godina da me uvijek štitila Djevica i njezina anđeoska glazba. Koliko sam puta tugovala što mi Bog nije dao takav dar da zapamtim tu glazbu i poslije je izvodim. Otada sam potpuno uvjerena da su veliki skladatelji, poput Bacha i Händela, samo zapisivali zvukove koji su dopirali do njih s nebesa po Božjoj milosti.
U Piteru sam za vrijeme studija gotovo gladovala. Zašto kažem gotovo? Jako sam gladovala. Djevojke s kojima sam dijelila sobu u domu bile su jednako siromašne kao ja. Sve jedna ljepotica veća od druge. Izgleda da se na drugoj godini jedna od njih počela baviti prostitucijom, potom i druga. Treća je, kao i ja, patila zbog toga. No, kako god bilo, naše poduzetne susjede počele su dovoditi muškarce, obično danju, jer je navečer bilo teže ući u dom. No katkad su dovodile muškarce i noću, i tada kao da sam se opet vraćala u vrijeme svoga nesretnog djetinjstva, kad od stenjanja i krikova nisam mogla spavati. I opet su me samo snovi i glazba tješili. Završila sam studij s odličnim uspjehom. Po struci sam povjesničarka umjetnosti. Ponudili su mi postdiplomski studij. Ali tako sam umorna od doma! Zamislivši još tri godine takva života, odbila sam. Tetka gotovo nije izlazila iz bolnice, pa sam ostala sama u velikoj sobi. Kakva je to sreća bila ne slušati tuđi i strani život. Zaposlila sam se u knjižnici. Dotad sam se toliko ukorijenila u molitvi, uživjela se u katolički život, da sam u sebi odlučila otići u samostan. I doista, ubrzo su me upoznali s nadstojnicom, pa sam postala iskušenica. Jasna stvar, samostan je bio tajan, živjele smo po stanovima, ali vrlo strogo. Imala sam veliku potporu – moja molitva bila je u to vrijeme tako blagotvorna da nisam samo čula zvuke čarobne glazbe nego i osjećala prisutnost Onoga Koji je Izvor Života. Dvije godine poslije zaredila sam se. Teški samostanski život meni je bio lak i radostan. Stalno sam čekala te posjete, čak su postali predmet mojih molitvi.
Jedanput dok sam se stojeći molila, dogodilo mi se ovo: kao da me okružio gipki i vreli zrak, svu me milovao i nijemo tražio da mu se prepustim. Ništa slično prije nisam doživjela. I bez obzira na neobično snažnu želju da ti osjećaji potraju, uzvratila sam odbijanjem. No milovanje se nastavilo, a vreli se vjetar kovitlao oko mene, dopirući mi do grudi i bedara. Zatim, kao da sam se prenula, zazvala sam Gospoda i odmah začula siktavo psovanje i lagan škljocaj.
To se ponavljalo. Rekla sam to nadstojnici. Bojim se da ona nije bila oprezna, i da su mnogi za to doznali od nje, pa sam došla na glas kao luđakinja. Pamteći bolest svoje tete, znala sam da može postojati neka nasljedna sklonost ludilu pa sam, u želji da se uvjerim u suprotno, to jest u to da me zaista iskušava đavo, a ne bolest, naučila pozivati tog demona – to mi je davalo dojam da ne upravlja on mnome, nego ja njime. Tim više što sam uvijek znala pravovremeno zaustaviti iskušenje. Sad znam da je to bila opasna igra, ali nisam to odmah shvatila. Katkad bi me demon naprosto paralizirao, tako da nisam mogla pomaknuti ruku da se zaštitim znakom križa. Čak nisam mogla izgovoriti molitvu – grlo kao da mi se stisnulo. Te noćne bitke trajale su satima, dok su sestre mirno spavale.
Svećenik mi je zabranio da stupam u bilo kakav kontakt, da se u sebi obraćam biću koje je nazvao “Satanom”. Bojala sam se izgovoriti tu riječ, ali nakon što ju je izgovorio svećenik, više se nisam mogla obmanjivati. Svećenik me uvjerio da nam đavao nikad ne može nauditi ako mu sami ne damo pristanak za to.
Što me više mučio “Satan”, to me više tješio Gospod. To je trajalo nekoliko godina. A potom se dogodilo ono o čemu sam prije govorila. Zavjetovala sam se radi L.-a, a zavjet nisam mogla izvršiti. Ne bih Vas opterećivala pričom o teškim duhovnim pojavama proteklih godina da me opet nije spopalo to iskušenje. Ali, na moju duboku žalost, više ne doživljavam one molitvene radosti, one tihe i slatke trenutke Božje prisutnosti kakvih je bilo u prošlosti. Molitve koje neprekidno upućujem ostaju neuslišane.
Nesretna Tereza

5.

listopad 1978., Vilnius
Tereza Valentini Ferdinandovnoj
Draga Valentina Ferdinandovna!
Posljednjeg mjeseca dogodilo se toliko toga krajnje zaprepašćujućeg da čak ne mogu odlučiti odakle početi.
Nakon dugotrajnih neuspješnih pokušaja da se sastanem s nadstojnicom ipak me primila, razgovor je bio vrlo neugodan – rekla je da ne želi držati opsjednutu osobu, da sablažnjujem sestre. Nakon tog ubitačnog susreta otišla sam svome ispovjedniku, koji je bio još grublji. Rekao je da očigledno imam neko drugo poslanje, da se dobar kršćanin može i u svijetu potruditi u ime Gospoda. No ja doista ne razumijem zašto me tako bjesno tjeraju, i kad sam mu postavila to pitanje, rekao mi je užasne riječi: moji duhovni doživljaji dokazuju da sam potpuno u Sotoninim rukama, i u srednjem su vijeku takve poput mene spaljivali na lomači zbog veze sa Sotonom.
– Ali i sveti Antun je imao iskušenja – bojažljivo sam odvratila. – Da ste mu vi bili ispovjednik, biste li i njega spalili?
Podrugljivo se nasmiješio i rekao da tim putem idu sveci... Što je htio reći? Moja glava i moje srce ne mogu to pojmiti.
Ali otišla sam od njega s čudnim osjećajem olakšanja. Sad nemam na što računati, osim na ljubav Svevišnjeg. I predala sam Mu se. Molitve Djevici, koje sam uvijek toliko voljela, postale su posve nemoguće – njezina čednost ne dopušta mi da joj se obratim... Samo mi Magdalena sad može biti zaštitnicom. Ne izaziva li kod Vas osmijeh moj apsurdni položaj: sačuvala sam djevičanstvo radi Gospoda, a otjerana sam zbog najstrašnijeg razvrata i osjećam najdublju krivnju zbog noćnih pojava sile koju mrzim svom dušom...
Katolička me crkva protjeruje – i to u čije ruke?
Preselila sam se u svoju staru sobu, k užasnim susjedama koje me mrze i sanjaju o tome da mi oduzmu moje prebivalište. Provodim dane u molitvama i teškim iskušenjima. Idem kao i prije u crkvu Bezgrešnog začeća u Žvėrynasu, ali i ondje, gdje su prema meni prije bili srdačni i ljubazni, nailazim na ravnodušnost i sumnjičavost.

6.

prosinac 1978., Vilnius
Tereza Valentini Ferdinandovnoj
... Sad prelazim na posljednji dio svoje tužne pripovijesti: moj jedini prijatelj Efim, s kojim me sudbina spojila u knjižnici, u posljednje me vrijeme snažno podupirao. Ne znam kako bih preživjela – i tjelesno i materijalno – da nije bilo njegove neprekidne pomoći. On je usamljen čovjek. I sad sam od njega dobila neočekivanu ponudu – da sklopim s njim fiktivni brak i iselim se u Državu Izrael. U Svetu Zemlju.
U glavi mi je takva zbrka da nisam rekla ono važno: Efim je Židov, ali sve njegove duhovne težnje usmjerene su na pravoslavlje. Dugo se nije krstio, učinio je to tek prije dvije godine, nakon smrti majke, koja bi sve to jako teško prihvatila. Otada je sve više ulazio u crkveni život.
Svakodnevno je na bogoslužju, čak poslužuje kod oltara, sastavlja za ovdašnjeg nadstojnika preglede objavljene duhovne literature, čak piše izvješća i prevodi sa stranih jezika, kad je knjiga zanimljiva nadstojniku. Nadstojnik se odnosi prema Efimu s velikim poštovanjem, voli razgovarati s njim: u crkvenoj sredini, po svemu sudeći, sasvim je malo tako obrazovanih i ozbiljnih ljudi. Na kraju krajeva, Efim je s njim podijelio svoju nakanu da postane svećenik. Na to je nadstojnik sasvim jasno rekao da mu je nacionalnost glavna prepreka na tom putu i da si teško zamišlja Židova kao paroha. Za rusku pastvu to će biti preveliko iskušenje – napomenuo je nadstojnik.
A nadstojnik je inače, draga Valentina Ferdinandovna, vrlo liberalan i prosvijećen! Još prije rata iskusio je logor, čudom je preživio.
U Vilniusu živi, bolje reći skriva se, jedan pravoslavni episkop, također bivši zatvorenik, i na nadstojnikovu molbu episkop katkad rukopolaže mladiće za svećenike. Potajno, naravno. Episkop, kao što znate, ima pravo rukopolagati za svećenika koga smatra dostojnim, bez obzira na nedostatak sjemenišnog obrazovanja.
Smiješno je to reći, Efim je završio studij klasične filologije, zna grčki, latinski, ivrit, doktor je filoloških znanosti, a u bogoslovlju je tako potkovan da bi mogao predavati u bilo kojem sjemeništu. Usput, sam je nadstojnik rekao to Efimu – da bi u drugim okolnostima trebao biti profesor na Duhovnoj akademiji! Eto koliko ga nadstojnik cijeni! Međutim odbio je blagosloviti ga za rukopolaganje.
Efimu je pala na pamet i ideja da se zamonaši. Čak je išao u Pskovsko-pečorski manastir, lani je živio ondje mjesec dana, a kad se vratio rekao mi je da nije spreman za taj korak.
Efim istodobno razmišlja o preseljenju u Izrael – ondje mu žive ujak i nekoliko bratića i sestrični koji su uspjeli pobjeći iz Litve prije dolaska Nijemaca. Majku mu je za vrijeme rata spasila jedna litavska seljakinja.
I eto sad, i sam u nesigurnom položaju, videći i moj jednako nesiguran položaj, predlaže mi da sklopim s njim fiktivni brak i pokušam srediti život u Svetoj Zemlji, gdje ima i samostana, i drugih utočišta, i raznovrsnih poslova za zaređene. Bez obzira na to što su me izbacili iz samostana, ja sam i dalje redovnica – zavjeta me nitko nije oslobodio. To je njegov prijedlog – moja jedina šansa da započnem nov život.
Draga Valentina Ferdinandovna! Upravo Vaša riječ ima tako veliku težinu za mene – budući da ste se davno zbližili s dominikancima i vodite napet i opasan život redovnice u svijetu, i tako aktivno živite, toliko korisnog znate, upravo bih od Vas htjela čuti riječi savjeta. Glavni je problem svojevoljni odlazak u Svetu Zemlju. Ni naša nadstojnica ni biskup neće mi dati blagoslov. A čak i ako sve formalne teškoće oko odlaska budu prevladane, meni, naviknutoj na redovničku stegu i pokoravanje, tako je teško odlučiti se na taj samovoljni potez.
Kako bih računala na Vaš savjet, moram vam reći sve što sama znam o toj situaciji: Efim je čovjek neviđene plemenitosti, čak mi se čini da, razmatrajući odlazak u Izrael, računa i na mogućnost da uredi moju sudbinu. O sebi pak govori da se upravo ondje, u Isusovoj zemlji, moraju razriješiti njegove nedoumice o daljnjem putu: hoće li biti svećenik, monah ili naprosto aktivni laik.
Dosad nisam srela čovjeka koji bi bio tako duboko uronjen u pravoslavlje, tako divno poznavao liturgijske tekstove i razumio se u bogoslovne finese. U njemu ima nadahnutosti katolika i savjesnosti protestanta. Knjižnica je za njega pravi dom, a sam je u punom smislu riječi čovjek Knjige. Još odavno piše i vlastitu studiju o povijesti euharistije od drevnog doba do naših dana.
Mila, draga Valentina Ferdinandovna! Osjećam se krivom pred Vama što svim tim mučnim problemima zamaram Vašu sirotu glavu. Oprostite mi. Ali shvatila sam da bez Vašeg savjeta ne mogu donijeti odluku.
Čuvao Vas Gospod, draga sestro.
Vaša Tereza

7.

prosinac 1978., Vilnius
Tereza Valentini Ferdinandovnoj
Draga Valentina Ferdinandovna!
Događaji se razvijaju tako naglo da Vam pišem ne dobivši odgovor na prethodno pismo.
Jučer je došao Efim, pričao mi je o svome dvosatnom razgovoru s nadstojnikom. Efim mu je rekao kako, s obzirom na to da nema izgleda da će sudjelovati u životu Pravoslavne crkve ovdje, u Litvi, kani otići u Svetu Zemlju. Tada mu je posve neočekivano nadstojnik rekao da je spreman blagosloviti ga za rukopolaganje pod uvjetom da ode. Za svećenstvo sad ostaje samo jedna prepreka – Efim je samac i ne namjerava se ženiti, a u RPC-u postoji tradicija, gotovo zakon, da samo oženjene rukopolažu za svećenike. Eto katoličkog celibata okrenutog naopačke! Nije li to znak odozgo?
Efim i ja ustali smo na molitvu i molili se gotovo do svitanja. Suvišno je govoriti da Efimu uopće nije palo na pamet da mu suputnica može biti neka druga žena. No svatko od nas morao je prinijeti svoju žrtvu: ja promijeniti vjeroispovijest, prijeći na pravoslavlje, on preuzeti na sebe odgovornost za mene, i oboje smo preuzeli na sebe pothvat duhovnog braka, odnosa brata i sestre u neprekidnom zajedničkom životu i zajedničkom služenju. U kakvu služenju? Tu odluku predajemo u Božje ruke.
Ostatak noći sam proplakala. Moje noćne suze i molitve ogradile su me ove noći od uobičajenih noćnih kušnji. Pamtim sretne noćne suze u početku svoga redovništva, kad se noću nisam budila od strahova i muka, nego od radosti, od molitve, koja se podizala iz dubine duše i prekidala mi san. Pada mi na pamet tužna misao da sam izgubila najljepši dar. Ovoga tjedna otići ću k ocu L.-u. Silno se uzdajem u njegovu potporu.
Molite se za me, draga sestro.
Blagoslovio Vas Gospod, Tereza

8.

1979., Vilnius
Tereza Valentini Ferdinandovnoj
Od toga dana sve se odvijalo kao na filmu. Nakon pet dana primila sam miropomazanje i tako prešla na pravoslavlje. Veliko iznenađenje za mene je bila Sveta Pričest – jedan od najjačih duhovnih doživljaja. Samo Vama i Efimu mogu reći da mi se pričest kod katolika činila nekako slabom – u usporedbi s onim Istinskim Vinom kojim sam se pričestila iz Pravoslavnog kaleža.
Moj zavjet, nakon promjene vjeroispovijesti, ostao je tek dijelom moje savjesti, pa smo se 19. svibnja vjenčali. Zahtjev za sklapanje građanskog braka predali smo još prije, i dan nakon što smo sklopili brak predali smo molbu za odlazak. Efimov bratić našao je način da nam odmah pošalje poziv za dvoje, preko mjesnog konzulata. Tomu mogu dodati da je nadstojnik rekao Efimu kako nam vlast neće postavljati nikakve zapreke, jer on ima neke svoje veze na tom području. Rekao je također da će Efima možda pozvati na razgovor u jednu visoku ustanovu i zamolio ga da ne odbije suradnju, jer crkvi može poslužiti jedino ispuni li taj uvjet. No upravo je to jedino o čemu sanjamo. I nijedna cijena ne čini nam se prevelikom.
Do odlaska može doći vrlo brzo. Ali oboje sjedimo kao paralizirani, iako treba skupljati knjige – Efim ima veliku biblioteku od koje mu je nezamislivo rastati se, vrlo mnogo knjiga na stranim jezicima, ima starih knjiga na ivritu koje su spašene od spaljivanja za vrijeme rata, a da bi ih se izvezlo potrebne su neke posebne dozvole. I treba prikupiti još mnogo raznoraznih potvrda.
Od riječi “Izrael” steže mi se grlo: ne mogu zamisliti da ću svojim nogama proći Via Dolorosom, svojim očima vidjeti Getsemanski vrt i goru Tabor, i Galilejsko jezero... Imam jedno važno pitanje: mogu li vam pisati iz inozemstva na Vašu adresu ili se moram služiti drugim kanalima?
S ljubavlju, Vaša Tereza

9.

1984., Haifa
Iz lista Haifske novosti. Rubrika Pisma čitatelja
Poštovano uredništvo!
Prije nekoliko dana hodao sam ulicama Haife i u jednoj od središnjih ulica ugledao na zgradi oglas: “Susret članova udruge Židova-kršćana održat će se u zgradi Općinskog doma 2. listopada u 18 sati.”
Uopće me nije briga za tu društvenu organizaciju, premda se nameću dva pitanja: tko je financira, to je prvo. I drugo: zašto joj uopće dopuštaju da postoji na tlu Izraela? Te organizacije prije nije bilo, s kojim je ciljevima stvorena? Kršćani su donijeli Židovima od drevnih vremena do današnjeg doba toliko ratova, progona i smrti, da im nikakvi Arapi ne mogu konkurirati. Čemu poticati postojanje takvih organizacija u Izraelu?
Šaul Slonimski

ODGOVOR UREDNIŠTVA

Poštovani gospodine Slonimski!
Uredništvo lista moglo bi vam i samo odgovoriti na vaše pitanje: tradicije naše mlade države odgovaraju demokratskim načelima, pa osnivanje udruge Židova-kršćana odražava u Izraelu prihvaćenu slobodu vjeroispovijesti. No predložili smo ratnom junaku, više puta odlikovanom za borbu protiv fašizma, voditelju udruge, članu reda karmelićana pateru Danielu Steinu, da odgovori na to pitanje.
ODGOVOR SVEĆENIKA D. STEINA GOSPODINU Š. SLONIMSKOM

Poštovani gospodine Slonimski!
Veoma mi je žao što te naš oglas tako uzrujao – to nam nipošto nije bila nakana. Zapravo se ne zna od čega živi naša udruga – u svakom slučaju, ne od novca poreznih obveznika. U svijetu koji nas je dopao previše je neprijateljstva. Nakon što smo preživjeli posljednji rat u Europi, činilo se da više nije moguće nagomilati onoliko mržnje koliko su narodi tih godina očitovali. Pokazalo se da mržnje ne manjka. Nitko ništa nije zaboravio i nitko ništa ne želi oprostiti. Opraštati je, ustvari, vrlo teško.
Galilejski rabin, u svijetu poznat kao Isus Krist, govorio je o praštanju. O mnogočemu je On govorio, i velik dio onoga što je propovijedao bilo je Židovima poznato iz Tore. Zahvaljujući Njemu ti su propisi postali poznati svem ostalom, nežidovskom svijetu. Mi, Židovi-kršćani, štujemo svoga Učitelja, koji nije govorio ništa što bi bilo potpuno nepoznato u svijetu prije Njegova dolaska. Povijesno kršćanstvo doista je progonilo Židove, svi mi znamo povijest progona, pogroma i vjerskih ratova. No upravo posljednjih godina u Katoličkoj crkvi traje proces preispitivanja crkvene politike spram Židova. Upravo je posljednjih godina Crkva u liku pape Ivana Pavla II. priznala svoju povijesnu krivnju.
Zemlja Izraela velika je svetinja ne samo za Židove koji danas žive ovdje nego i za kršćane, a Židovima-kršćanima nije ništa manje vrijedna nego pripadnicima judaizma. Da ne govorimo o našoj braći Arapima, koji su srasli s ovim tlom, žive ovdje tisuću godina i kosti njihovih predaka leže kraj kostiju naših.
Kad naša zemlja orone i smota se kao stari sag, kad suhe kosti ustanu, neće nam suditi po tome na kojem smo se jeziku molili, nego po tome jesmo li u svojim srcima našli suosjećanje i milost. I to je jedini cilj. Drugi nemamo.
Svećenik Katoličke crkve

Daniel Stein

10.

studeni 1990., Freiburg
Iz razgovora Daniela Steina s đacima
Onih petnaest mjeseci koje sam proveo kod sestara, u tajnom samostanu, s prozorima okrenutima prema policijskoj postaji, bilo je vrlo opasno i teško. Više puta došlo je do situacija u kojima smo ja – i skupa sa mnom sestre – za dlaku izbjegli smrt. No bilo je mnogo toga dirljivog, čak smiješnog – to mogu reči tek danas, nakon toliko godina. Sjećam se kako su jednom neočekivano u samostan došli Nijemci – radi premetačine. Išli su hodnikom prema sobi u kojoj sam ja u tom trenutku bio. U toj su sobi bili umivaonik i paravan, i nisam našao drugi izlaz nego jurnuti iza paravana i objesiti preko njega ručnik. Lupao sam po umivaoniku – Nijemci su ušli, prasnuli u smijeh i otišli ne zavirivši iza paravana. Drugi put, kad su redovnice bile primorane preseliti se u kuću na rubu grada, ja sam u haljini, svježe obrijan i napudran brašnom, zakrivajući lice buketom suhoga cvijeća i gipsanim kipićem Djevice Marije, izašao s trima sestrama, i u povorci smo prošli kroz pola grada.
Dijelio sam život s njima: zajedno smo jeli, zajedno se molili, zajedno radili. Zarađivale su za život pletenjem, pa sam i ja naučio taj ženski ručni rad ijednom sam čak ispleo cijelu haljinu... U to sam vrijeme vrlo mnogo čitao – ne samo evanđelje nego i druge kršćanske knjige, i kako mi se čini, baš sam tada postao katolik, tada se u meni učvrstila misao da će mi život biti vezan uz Katoličku crkvu. Krajem ‘43., uslijed teških poraza na bojištu i jačanja partizanskog pokreta, Nijemci su zaoštrili svoju politiku prema mjesnom stanovništvu, počele su masovne premetačine i uhićenja. Shvatio sam da više ne mogu izlagati sestre riziku, pa sam odlučio prijeći k partizanima.
Nekoliko dana lutao sam putovima – u tim zabitnim mjestima Nijemci se gotovo nisu pojavljivali. Znao sam da je u tamošnjim šumama bilo partizansko carstvo. Na koncu sam sreo četvoricu ruskih partizana, bivših boraca Crvene armije. Jedan od njih bio je onaj čovjek kojega sam uspio spasiti kad sam radio u policiji. Odmah me prepoznao, stao mi zahvaljivati, rekao je svojim drugovima da sam mu spasio život. Ti su se ljudi prijateljski ponijeli prema meni, ali rekli su da me neće primiti u odred jer nemam oružja. Ako ga nabaviš, to je druga stvar... Dali su mi hrane, pa sam krenuo dalje.
U jednom selu sreo sam dvojicu poljskih svećenika. I oni su se skrivali od Nijemaca. Pričao sam im o svome životu, o preobraćenju. Računao sam da ću barem provesti noć pod njihovim krovom, ali nisu mi dali prenoćište. Zato me u susjednom mjestašcu primila bjeloruska obitelj...
Ujutro sam stajao ispred prozora kuće u kojoj sam prenoćio i u to su vrijeme ulicom prolazile taljige s nekoliko seljaka. Jedan od njih bio je Efraim Cvik, moj stari prijatelj još iz “Akive”, koji se spasio zajedno s drugim bjeguncima iz geta. Srećom, Efraim je bio među onima koji su znali da sam ja organizirao bijeg iz geta, dopremao oružje iz Gestapova skladišta... Iako sam bio pustio brkove da promijenim izgled, prepoznao me. Ali ne odmah. Efraim je bio uvjeren da sam poginuo. Pozdravili smo se kao braća. Odveo me u ruski partizanski odred. Putem sam mu govorio o najvažnijem događaju u svome životu – o preobraćenju. Naravno, nisam naišao ni na suosjećanje ni na razumijevanje. Efraim mi je predložio da izbacim sve te gluposti iz glave. Stvarno, sad shvaćam kako sam se glupo ponašao.
Cvik me noću dovezao u partizanski odred. Bio je to ruski odred, zapovjednik je bio pukovnik Durov. Durov je i ranije čuo nešto o zapovjedniku njemačke policijske postaje koji je pomogao partizanima, spašavao Židove. No mnogo više zanimale su ga moje veze s fašistima. Prvo je naredio da me uhite. Osobno je vodio istragu. Pretražili su me, oduzeli mi Novi zavjet i nekoliko ikonica.
Podrobno sam pričao Durovu o svome životu i radu kod Nijemaca. Ispričao sam kako sam pobjegao i potom primio kršćanstvo. Durov je zahtijevao da objasnim gdje sam se skrivao petnaest mjeseci otkad sam pobjegao iz Gestapa. Nisam mogao reći da sam se sve to vrijeme skrivao kod redovnica. Da su za to saznali u Emsku, sigurno bi ih smaknuli. Durov mi nije vjerovao, ali ni ja njemu nisam vjerovao potpuno, tako da sam odbio odgovoriti na to pitanje. Kako sam mu mogao reći za redovnice kad sam znao kako se komunisti odnose prema vjernicima?
S obzirom na to da nisam otkrivao svoje utočište, kod Durova su se pojavile neke dodatne sumnje. Ispitivanje je trajalo gotovo dva dana bez prekida, ispitivao me ili sam Durov ili njegov zamjenik. Durov je došao do zaključka da sam te mjesece proveo u njemačkoj školi za špijune i da sam poslan partizanima radi prikupljanja informacija. Osudili su me na strijeljanje. Efraim je bio naprosto izvan sebe, jer me sam doveo u odred, ali sad mu nisu vjerovali. Zatvorili su me u staju, držali su me ondje nekoliko dana. Zašto me nisu odmah strijeljali ni dan-danas ne shvaćam. Još jedno čudo. Bio sam potpuno smiren, sjedio sam u tami i molio se. Predao sam se Gospodu i bio spreman prihvatiti sve što mi bude poslano.
Trećeg dana ujutro stigla je pomoć. U Durovljev odred došao je liječnik, Isak Hantman, također bjegunac iz geta. Isak je bio jedini liječnik u cijelom kraju koji je liječio partizane.
U odredu je bio ranjenik kojemu je hitno trebala operacija, pa su Hantmana doveli iz Čornaje Pušče. Bio je nezamjenjiv i autoritativan. Efraim me odmah spomenuo liječniku, pa su me opet pozvali na ispitivanje, taj put u Hantmanovoj prisutnosti. Isprva se razgovor vodio na ruskom, zatim smo pan doktor i ja prešli na poljski, jer Hantman slabo govori ruski...
Objasnio sam Hantmanu da ne mogu otkriti svoje utočište zato što se bojim da bih mogao dovesti u nepriliku ljude koji su me skrivali. Durov se pouzdao u Hantmana, osim toga bio je jedini liječnik, a i ja sam se pouzdao u njega. Dogovorili smo se da ću otkriti Hantmanu gdje mi je bilo utočište pod uvjetom da ne otkrije tu tajnu nikomu drugomu, uključujući Durova. Hantman ga je uvjerio da je razlog zbog kojega ne mogu otkriti svoje prebivalište izrazito osoban, i sam se ponudio za jamca nedužnosti. Za drugog jamca javio se Efraim Cvik. Durov je rekao da će skupa sa mnom biti strijeljana oba jamca ako sam ih prevario. On je pretpostavljao da sam se skrivao kod ljubavnice. Ta mu je verzija bila razumljivija. Strijeljanje su privremeno otkazali.
Ispitivanje se još nije završilo, kad su se pojavila dvojica partizana iz židovskog odreda, također iz Emska. Poslao ih je zapovjednik stožera židovskog odreda da posvjedoče za mene – da sam spašavao crvenoarmejce i Židove za vrijeme službe kod Nijemaca. Vijesti su se po šumama, unatoč prividnom nedostatku ljudi, širile prilično brzo...
Na koncu su zajedničkim naporima uspjeli uvjeriti Durova u moju nedužnost. Izvještaj o mojoj osudi već je bio poslan generalu Platonu, glavi ruskoga partizanskog pokreta u zapadnoj Bjelorusiji, zatim su za njim poslali još jednu obavijest – s molbom da se ukine smrtna presuda zbog postojanja svjedoka nedužnosti. Primili su me u odred.
Sve u svemu, proveo sam kod partizana deset mjeseci, od prosinca 1943. do kolovoza 1944., kad je Crvena armija oslobodila Bjelorusiju. Sad kad je prošlo toliko godina, mogu reći da mi je bilo gore u partizanima nego u oružništvu. Radeći za Nijemce, znao sam da imam zadaću – pomagati ljudima, spašavati one koje mogu spasiti. U šumi među partizanima bilo je kudikamo teže. Život u odredu bio je vrlo surov. Kad sam stigao, u njemu su bili Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi i nekoliko Židova. Poljaka više nije bilo. Dio ih je pobjegao, ostale su strijeljali Rusi. To sam doznao poslije.
Partizan toga doba nešto je između junaka i razbojnika. Kako bismo preživjeli, morali smo nabavljati hranu, a mogla se nabaviti jedino kod lokalnih seljaka. Pljačkali su ih Nijemci, pljačkali su ih i partizani. Seljaci nikad ništa nisu dobrovoljno davali, morali su im otimati. Katkad smo uzimali posljednju kravu ili posljednjeg konja. No znalo se dogoditi i da odvedenoga konja odmah zamijene za votku. Votka je u to vrijeme bila najvrednija roba. Ne kruh. Ti ljudi nisu mogli živjeti bez votke.
Kad bi izvodili takve prepade ja bih obično bio među stražarima koji su čuvali selo, ostali su išli i uzimali sve što bi našli. No savjest mi ipak nije bila čista.
U ratnim operacijama sudjelovao sam samo jedanput – poveli su me u diverzantsku akciju: trebalo je u zrak dići most i njemački vlak. Iskreno rečeno, izbjegavao sam krvoprolića, trudio sam se biti koristan na druge načine: sudjelovao sam u čuvanju logora, obavljao svakojake poslove – bilo ih je poprilično.
Veoma me tištio položaj žena u logoru. Bilo ih je mnogo manje nego muškaraca i vidio sam koliko pate. Ženama je ionako bilo vrlo teško u uvjetima života u šumi, u zemunicama, u oskudici, i uza sve to muškarci su imali seksualne zahtjeve, a one im se nisu mogle oduprijeti. To je bilo neprekidno nasilje. Bilo mi je veoma žao žena. Ali nisam mogao ne vidjeti da ih je većina, popuštajući pred nasiljem, htjela nešto dobiti zauzvrat. Ja sam imao vrlo staromodne poglede na odnose između muškaraca i žena, i duša mi nije mogla prihvatiti ono s čime sam se stalno susretao. Pomisao da bi se i Marysia, da je preživjela i nalazila se ondje, morala pokoriti toj navadi jako me tištila. Vjerojatno sam upravo tada počeo razmišljati o zaređenju. Prestao sam gledati na žene kao muškarac, nisam ih više smatrao seksualnim objektima, nego tek stvorenjima koja pate. One su to osjećale i uvijek se prema meni odnosile sa zahvalnošću.
Na kraju rata Rusi su počeli dijeliti odlikovanja i nagrade. I meni su dali odlikovanje, dugo sam ga čuvao. Na njemu je bio Staljinov profil.
U kolovozu ‘44. Rusi su oslobodili Bjelorusiju. Svi smo se veoma veselili dolasku Crvene armije. Veći dio odreda joj se priključio. No ja sam dotad već bio odlučio otići u samostan. Za to sam se morao dokopati Poljske. Bilo mi je jasno da će istočna Poljska ostati u ruskim rukama. Varšava je u to vrijeme još bila pod njemačkom okupacijom. Stanovnici Varšave podigli su ustanak, ali Crvena armija dva je mjeseca stajala na drugoj obali Visle i nije došla pomoći.
Dok sam razmišljao kako se dokopati kuće, potražiti roditelje – izgledi da su preživjeli bili su slabi – dočepao me se NKVD, pa su me vratili u Emsk radi izvršenja posebnog zadatka. Uopće mi se nije radilo za NKVD, ali nitko me nikad nije pitao što želim.
Emsk je bio gotovo pust: svi koje sam poznavao napustili su grad, svi koji su surađivali s Nijemcima nestali su. Spaljeno je mnogo kuća, a tvrđava je bila napola razrušena. I pusta. Dali su mi sovjetsku odoru i dodijelili sobu u istoj kući gdje je nekoć bio smješten Gestapo. Ondje sam trebao pisati izvještaje o ljudima koji su surađivali s Nijemcima. Na moju sreću, o onima koji nisu bili ondje. Moji izvještaji ticali su se uglavnom njemačkih operacija protiv Židova – rekonstruirao sam popis svih židovskih sela i imanja koja su nastradala u moje vrijeme. Moje pretpostavljene kudikamo je više zanimalo protusovjetsko raspoloženje među mjesnim stanovništvom, ali oko toga im ničim nisam pomogao.
U Emsk su se vratili i neki preživjeli Židovi. Dočekivali su me kao junaka, ali nisam mogao uspostaviti dobar odnos s njima: onima s kojima sam se zbližio u partizanskim odredima moje kršćanstvo bilo je neshvatljivo. Upravo u to vrijeme shvatio sam da je moje kršćanstvo neprihvatljivo za moju bivšu židovsku okolinu. Uostalom, i dan-danas ima mnogo Židova koji moj izbor smatraju izdajom židovstva. Najviše se trudio razuvjeriti me, odvratiti od kršćanstva, onaj isti Efraim Cvik koji je nekoć zajedno s doktorom Hantmanom svojim životom jamčio da nisam izdajnik. Poslije, kad sam već bio u samostanu, došao je onamo u nastojanju da me spasi iz kršćanskih šapa. Zapravo su mi u tom trenutku najbliskije osobe bile moje spasiteljice redovnice. One su me podupirale.
Prilično brzo počeo sam shvaćati da me NKVD neće pustiti na miru. Tražio sam način da odem, i ukazala mi se prilika kad je mjesni zapovjednik otišao na dva dana u okolicu, a njegov mi je zamjenik, koji je u meni vidio opasnu konkurenciju u službi, dopustio da odem pod zapovjedništvo majora tajne službe u gradiću Baranaviči, koji je bio bolji barem po tome što je bio bliže poljskoj granici. Major me primio, pregledao moje dokumente, vidio da sam Židov i odbio me uzeti k sebi. Baš sam se tome nadao, zamolio sam ga za dopuštenje da otputujem u Vilno, pa mi je napisao propusnicu. Jedini radostan događaj u Vilnu bio je susret s Bolesławom. Nijemci ga nisu dirali, i svi stanovnici njegove farme doživjeli su oslobođenje. Dočekao me kao brata, opet mi je ponudio da ostanem kod njega.
Vilno je, kao i Emsk, bio napola razrušen i pust. Mnogi Poljaci pobjegli su u Poljsku, njemački slugani otišli su s Nijemcima, 600 tisuća litavskih Židova je strijeljano. Ti poratni prizori samo su učvršćivali moju odluku – otišao sam u samostan. Nadstojnik karmelićanskog samostana u Vilnu me odbio.
U ožujku 1945., prvim vlakom koji je vozio Poljake u domovinu vratio sam se u Poljsku. U vlaku sam sreo Isaka Hantmana sa ženom – i oni su putovali u Poljsku. Njemu sam rekao da putujem kako bih stupio u samostan.
– Odričeš se velikog životnog bogatstva – rekao mi je, i nisam mu mogao objasniti da sam od sviju bogatstava odabrao najvrednije.
U Krakovu sam se obratio nadstojniku karmelićanskog samostana. Primio me blagonaklono, zamolio me da mu ispripovjedim svoju priču. Govorio sam dugo, gotovo tri sata. Pozorno me slušao, ne prekidajući. Kad sam završio, upitao me za naslov članka o Lourdesu koji me naveo da se preobratim. Naveo sam ime časopisa i autorovo prezime. Bio je to članak koji je napisao sam nadstojnik nekoliko godina prije rata.
Te je godine bilo samo jedno slobodno mjesto za iskušenike koji stupaju u samostan. Bila su dvojica kandidata – ja i jedan mladi glumac iz mjesnog kazališta. Nadstojnik je odabrao mene, rekavši – ti si Židov, tebi će biti mnogo teže naći svoje mjesto u crkvi. Ispostavilo se da je bio u pravu – drugi kandidat za to jedno mjesto bio je Karol Wojtyła. On je nedvojbeno našao svoje mjesto u crkvi.

11.

1970.
Iz Hildina dnevnika
Ono što se sinoć dogodilo jednostavno mi ne ide u glavu. I to baš kad je Daniel otišao! Došlo je do pravog napada na našu zajednicu, pravog pogroma. Užas. Naravno, to se odavno pripremalo. Naprosto sam glupa što nisam obraćala pozornost kad su prošlog mjeseca sestru Lidiju, koja se noću molila u crkvi, uplašili neki nepoznati ljudi – razgovarali su ispred crkve. Kad je izašla i upitala što trebaju, odmah su nestali. U tami ih nije dobro vidjela, primijetila je samo da ih je troje. Lica nije upamtila. Doduše, učinilo joj se da je jedan sličan onom Srbinu beskućniku kojega sam vozila u bolnicu.
Nisam tomu pridavala važnost, čak nisam ništa rekla Danielu. Strašna greška! Noćas su nas napali. Čuvar Jusuf, Musin daljnji rođak, nagluh je čovjek u godinama, prije spada među stanare našeg staračkog doma nego među čuvare. Ali želi raditi i radi kod nas od samog početka, praktički već tri godine, za stan i hranu. Ja mu kupujem sve što mu zatreba, ali ne treba mu gotovo ništa. Spavao je u dozidanom krilu, ništa nije čuo dok žene nisu podigle galamu. U prizemlju je izbio požar. U staračkom domu te je noći dežurala medicinska sestra Berta i ona je spavala na prvom katu! Razbojnici su nakon podmetanja požara provalili u crkvu, porazbijali i izgazili sve što su mogli pa pobjegli. Jusuf je prislonio ljestve uz prozor na prvom katu, pa su sišli svi koji mogu hodati. Slučajno se po cesti ispod netko vozio, ugledao vatru i odmah dojurio. Pokazalo se da je to bivši vojnik, pripadnik glasovitog odreda “Givati”. Najprije je izvukao Rozinu, koja već dugo ne ustaje, a zatim i jadnu Ans Bressels, koja je zadobila teške opekline. Taj vojnik, ime mu je Aminadav, odmah ju je odvezao u bolnicu. Jutros je stigao i pomogao nam sve dovesti u red. Ispričala sam mu Ansinu priču: Nizozemka koja je spasila malog Židova za vrijeme okupacije, a potom skupa s njim emigrirala u Izrael. Dječakovi roditelji bili su religiozni Židovi, i Ans je smatrala svojom dužnošću odgajati ga u židovskoj vjeri. Tragedija je u tome što je, stigavši u Izrael, dečko postao vojnik i za vrijeme Šestodnevnog rata poginuo. Ubrzo nakon njegove smrti otišla je u Nizozemsku, ali ondje nije mogla naći svoje mjesto, pa se vratila u Izrael. Eto, takvi ljudi žive u našem domu.
Da, evo jedne zanimljive pojedinosti: Ans je rekla da je deportacija Židova iz Nizozemske počela dan nakon što je nizozemski biskup javno izrazio negativan stav prema nacističkoj politici i u crkvama bila pročitana biskupova poslanica u obranu Židova. Njemački povjerenik odgovorio je na tu poslanicu hitnom deportacijom 30.000 Židova, ponajprije Židova katolika. Ans smatra da Pija XII. bez razloga okrivljuju što Crkva nije ustala u obranu Židova – on je bolje od drugih shvaćao da aktivna osuda nacista može dovesti samo do pogoršanja njihova položaja. Kao što se to dogodilo u Nizozemskoj. Kakvo stajalište!
Aminadav, koji nam je toga dana toliko pomogao, veoma je utjecajan u gradu i obećao nam je da će istraga biti temeljita i da će razbojnike uhvatiti. Sam je razgledao posljedice pogroma i zaključio da je riječ o ološu, ali najvjerojatnije unajmljenom. Pokazalo se da su ukrali samo novac iz škrinje za svijeće, a onaj koji je bio u ladici moga stola jednostavno nisu našli. Ili nisu stigli. Srećom, vatra nije uspjela zahvatiti moj stol. Blagovaonica je praktički uništena – propao je sav namještaj, posuđe, zalihe. Danas sam cijeli dan zbrinjavala naše starice kod župljana. To su sve divni ljudi – na koncu su se dvije žene posvađale kod koje će živjeti Rozina. Obje su je silno željele primiti.
Navraćala sam u bolnicu k Ans – liječnici kažu da je u teškom stanju. Čak me nisu htjeli pustiti, pustili su me tek nakon dugog nagovaranja. Slabo vidi. Nisam sigurna da me prepoznala. Kad bi barem Daniel što prije stigao. Ne mogu ga ni nazvati, otišao je na Sinaj sa skupinom turista.
No zato smo doživjeli ugodno iznenađenje – Druzi su se uspeli k nama, pitali kakva nam pomoć treba i poslali osmoricu mladića, koji su za jedan dan učinili više nego svi naši župljani za mjesec. Nadam se da će uskoro stići grupa studenata iz Nizozemske i Njemačke, pa ćemo zajedničkim snagama sve obnoviti.

12.

1970., Haifa
Hildino pismo majci
Draga mama!
Nisam ti pisala prilično dugo zato što nam se dogodila velika nesreća – razbojnici su nam uništili crkvu, u požaru je jedna žena dobila opekline i od njih preminula. Kakva žalost za sve nas! Daniel naprosto ne sliči na sebe – takva ga nikad nisam vidjela. Propala je gotovo sva naša imovina, koju smo tri godine skupljali, izgorio je starački dom. Dva tjedna radili smo bez predaha, i sad nam je jasno da starački dom ne smijemo obnavljati ovdje, zato što je opasno držati stare i nemoćne ljude na tako nezaštićenom mjestu. Imamo na brizi dvanaestero ljudi, zasad su smješteni kod župljana, ali nevolja je u tome što svi oni ili nemaju državljanstvo ili su bez ikakvih dokumenata – ukratko, ne spadaju u one kategorije kojima nešto pripada. Crkvu smo već gotovo obnovili uz pomoć naših susjeda Druza, župljana i dijelom najamnih radnika, no glavni je problem bio starački dom. I kad sam već posve pala u očaj dogodilo se čudo. Nedaleko od Haife, u jednom gradiću još od kraja prošlog stoljeća žive doseljeni Nijemci. Prilično su bogati, jer imaju tvornice kemikalija. I kad je jedan od njih, Paul Ecke, saznao za požar, potražio je Daniela i ponudio se da mu kupi kuću u Haifi u kojoj bi organizirao dom za zajednicu!
Ja sam sve to vrijeme bila vrlo utučena, dok Daniel na koncu nije spomenuo Paulovu ponudu. Bio je tako veseo, tješio me i govorio da, osim Biblije i Novog zavjeta, ima još jedna knjiga koju također treba znati čitati – to je knjiga života svakog pojedinca, koja se sastoji od pitanja i odgovora. Obično odgovori ne dolaze prije pitanja. No kad je pitanje ispravno postavljeno, obično odgovor dolazi odmah. Potrebno je samo određeno umijeće da bi ga se moglo pročitati. Postavljeno je pitanje: što da radimo? I na to je pitanje stigao odgovor u liku Paula, koji se ponudio da nam kupi kuću. I što je najvažnije, ako tvoje djelo ne dobiva nikakvu potporu izvana, možda je taj pothvat uzaludan. A kad nije uzaludan, onda stiže pomoć. Eto kako je jednostavno ispalo. To jest, nema ničega jednostavnog, naravno. Dok se crkva ne obnovi potpuno, ne možemo raditi sve što smo inače radili – zanemarili smo naše starce, naše beskućnike, a za sav naš rad s djecom trebamo prostor. Tako da smo zasad u čudnoj situaciji, a to se, ustvari, tiče onog glavnog od čega zajednica živi, naime bogoslužja. Opet nemamo gdje služiti.
Daniel kaže: “Gle, Hilda, jeruzalemski Hram razrušen je prije gotovo dvije tisuće godina, i služenja u Hramu više nema, ali liturgijski život promijenio se tako da je jedan njegov dio prešao u obitelj, a drugi u sinagogu, pa je judaizam opstao. Jer je tako htio Gospod. Budi mirna, Hilda, činimo ono što možemo, a gore će odlučiti bez nas je li naše djelo potrebno ovdje na zemlji ili nije...”
Dotle je Paul našao kuću – neveliku, ali s čarobnim vrtom. Pa ću i ja prestati unajmljivati stan i živjet ću u toj zajedničkoj kući. Ali i nju treba obnoviti. Najvažnije je, dakako, to što je vrt prilično velik, i u njemu se može sagraditi kućica za naše starce – već sam razmislila o tome. Dvije etaže, gore male spavaonice, ali s balkonom, a dolje sve službe i dvorana. Musa ima prijatelja građevinara, ima nekoliko građevinskih ekipa, oni će je sagraditi.
Ne mogu reći da mi je život ovdje lak. Nije nimalo lak, zbog brojnih razloga. Ali tako sam sretna što sam tu gdje sam sad. Sjećaš se, htjela sam postati umjetnica, raditi u kazalištu ili nešto slično? Sad mi je čudno čak i kad se sjetim toga: zar sam to bila ja? Sjećaš li se kako si me odgovarala od bilo kakve umjetnosti, savjetovala mi da naučim nešto korisno – knjigovodstvo ili tečaj za tajnice? Hvala ti, sve što si govorila pokazalo se točnim, iako sam otišla u drugom smjeru. Što ima kod braće? Axel mi je napisao divno pismo. Znaš li da ima prijateljicu kojom je oduševljen? Ili sam ispala lajavica? Piši mi, molim te.
Ljubim te
Hilda

13.

1972., Haifa
Hilda majci
Draga mama!
Iz tvojih se pisama vidi kako je uređen i jednoličan vaš život, sve slijedi jedno za drugim, po utvrđenom redu. Ovdje u Izraelu, barem u našoj župi, neprestano se događa nešto neuobičajeno, katkad vrlo zabavno ili poučno. Prošle subote na jutarnju je službu navratila redovnica s Balkana, nisam shvatila odakle točno. Nosila je nekakav smeđi plašt do poda, na grudima križ kao biskup, a na glavi kapu. Na leđima joj se klatila vreća. Kad je počela služba, izvadila je krunicu i kleknula, i tako je s krunicom klečala do kraja službe. Nakon službe pozvali smo je za zajednički stol. Bilo je dvadesetak ljudi. Daniel je blagoslovio stol, svi su sjeli, i tada je počela govoriti na čudnoj i užasno smiješnoj mješavini jezika – srpskog, poljskog, francuskog i španjolskog. Isprva je Daniel prevodio – nekako je iz tog nesuvislog govora izvlačio smisao. Dolazila je iz sela Garabandal, gdje su im se ukazali Majka Božja i arkanđeo Mihael, a iznad njih je na nebu sjalo veliko oko. Božje. Tada ju je Daniel prekinuo i rekao da su ljudi gladni, neka prije pojedu, a zatim će ispričati sve po redu. Ona se naljutila, zamahala prema njemu rukama, a on će njoj strogo, kao djetetu: “Sjedni i jedi! I naš je Spasitelj prvo hranio ljude, a zatim ih poučavao.”
Odmah sam se prisjetila kako je to bilo kod Spasitelja – mislim da ipak nije bilo tako, nego obrnuto. Ali svi su počeli jesti, i ona je jela. Na stolu je bila hrana koju su žene donijele od kuće. Pojeli smo, popili, i onda je Daniel rekao – ispričaj, sestro, što si htjela... Samo nemoj brzo govoriti, moram prevoditi.
Priča glasi: prije desetak godina u njihovu se selu ukazala Majka Božja – četirima djevojčicama. Ukazivala se Djevica Marija nekoliko mjeseci i prenijela je preko djevojčica poruke svim ljudima, svega njih tri. Prva je bila poziv na pokajanje, u drugoj je stajalo da je čaša strpljenja puna, osobito su grešni pastiri, i Ona je obećala kazne ukoliko ne dođe do pokajanja, a u trećoj nešto o Rusiji, nisam baš zapamtila. Gospa je također prenijela djevojčicama deset tajni. Na deset su bijelih listova od neobičnog materijala na kojima se zasad ništa ne vidi, ali s vremenom će se slova pojaviti, pa će se tajne moći pročitati. Zatim je redovnica izvadila iz svoje vreće smeđi haljetak kakav je i sama nosila te rekla da oni koji umru odjeveni u to ruho nikad neće upoznati vječni plamen – to je obećala Gospa. I ponudila nam ga je za mali novac.
Tada je Daniel prestao prevoditi, stao joj je nešto vrlo brzo govoriti na poljskom. Ona mu je odgovarala na nekom slavenskom jeziku, činilo se da se svađaju. Završilo se tako da se ona udaljila uz povike: “Sunce pleše! Sunce pleše!” Meni se činilo da ju je jednostavno otjerao. Ljudi su bili smeteni – nikad prije nisu vidjeli Daniela tako uzrujanog. Sjedio je šutke gledajući u stol. Žene su skupile posuđe, sve oprale. On i dalje šuti. Svi su se razišli, ne dobivši na kraju nikakvo objašnjenje. Ostao je samo brat Ilija, šuškao je kao i uvijek svojim magnetofonom, i dvoje studenata iz Meksika koji su zatražili prenoćište. Skuhala sam Danielu kavu. Malo je otpio i tiho rekao:
– Neugodan događaj. Morao sam objasniti svoje stajalište. Nisam uspio. Pravo da ti kažem, Hilda, uvijek je teško odlučiti što se može reći, a što treba zadržati za sebe. U mladosti sam smatrao da svi ljudi moraju sve znati i da sam kao pastir dužan dijeliti sve svoje znanje. S godinama sam shvatio da nije tako. Čovjek može znati samo ono što može primiti. Pola života razmišljam o tome, a osobito ovdje, u Izraelu, no s rijetkima to mogu podijeliti. Valjda samo s tobom. Znaš, strašno je teško slomiti čovjekov otpor. Kad se čovjek naviknuo razmišljati na određeni način, onda čak i najmanje odstupanje od uobičajenog tijeka misli može biti bolno. Nisu svi spremni primati nove ideje, poboljšavati svoje znanje, dopunjavati ga. Općenito – mijenjati se. Moram priznati da se ja sam mijenjam. I moji se današnji pogledi na mnoge stvari razilaze s onima koji su općeprihvaćeni u katoličkom svijetu. I nisam jedini takav.
Znaš, Onaj koji je u kršćanskom svijetu poznat kao Isus Krist rođen je ovdje, dvjesto kilometara dalje, u gradu Beit Lehemu. Roditelji su Mu bili iz sela koje je svega dva dana puta odavde, iz Nazareta. Štujemo Ga kao svoga Spasitelja, Učitelja i Sina Božjeg. I štujemo Njegove svete roditelje. Međutim spoj dviju riječi “Bog” i “roditi”, iz kojega je izvedena riječ “Bogorodica”, u istočnom kršćanstvu vrlo raširen naziv za Mirjam, Isusovu majku, potpuno je nezamisliv u židovskom jeziku, u židovskoj svijesti. “Joledet El”, “koja je rodila Boga” – pobožnom Židovu od negodovanja bi otpale uši! A ipak pola kršćanskog svijeta štuje Mirjam upravo kao Bogorodicu. Prvi kršćani smatrali bi tu riječ svetogrđem. Kult Bogomajke u kršćanstvu nastao je vrlo kasno, uveden je tek u VI. stoljeću. Boga, Stvoritelja svega što postoji, Tvorca svijeta i svega što u njemu živi, nije rodila žena. A i sam pojam “Sin Čovječji” pojavio se mnogo prije Kristova Rođenja i imao je posve drukčiji smisao.
Legenda o Isusovu rođenju od Marije i Duha Svetoga odjek je helenske mitologije. A ispod toga osnova je moćno poganstvo, svijet velike orgije, svijet klanjanja silama plodnosti, majke Zemlje. U toj narodnoj svijesti nevidljivo su prisutne boginje drevnih vremena... Kult zemlje, plodnosti, obilja. Svaki put kad se s time susretnem zapadnem u očaj...
Sve to prodire u kršćanstvo – što je prava mora! K tome se neprestano brkaju dvije dogme – kasnija, o tome kako su Joakim i Ana neporočno začeli Djevicu Mariju, i dogma o Isusovu bezgrešnom začeću.
Ja tako volim Blagovijest. To je vrlo lijepa slika – Mirjam sjedi s ljiljanom, kraj nje arkanđeo Gabrijel, i bijeli golub iznad Djevičine glave. Koliko je nevinih duša uvjereno da je Mirjam zanijela upravo s tom pticom! Za mene je to isto što i zlatna kiša ili moćni orao... Isusova božanska priroda je tajna, i trenutak kad je primio tu prirodu također je tajna. Kako je došlo do toga tajnovitog začeća, što znamo o njemu?
Ima jedan drevni midraš, Vajikra raba, zapisan u III. stoljeću, ali usmena predaja uvijek nastaje prije pisane. Mislim da je taj midraš zapisan tek nakon što su napisana evanđelja, kad je ta tema počela sve zanimati. Dakle u njemu ima riječi koje su me dirnule u dubinu duše i koje su mi se pokazale istinitijima od svih crkvenih dogmi. Riječi su sljedeće: za začeće su nužne tri komponente – muškarac, žena i Duh Sveti. Navedena je riječ “Ruah”. Ne može se prevesti drukčije nego kao “Duh Sveti”. Na taj način On sudjeluje u svakom začeću i, štoviše, nastavlja se skrbiti za ženu i njezin plod nakon začeća. Životinje hodaju četveronoške i plod životinje drži se čvršće nego zametak u utrobi žene, koja hoda na dvije noge, pa djetetu prijeti pobačaj. Bog je primoran pridržavati svako dijete do samog trenutka rođenja. I kako se dijete ne bi bojalo u tami majčine utrobe, Bog onamo smješta svjetiljku. I to govori da su Židovi i prije samog rođenja Djevice Marije i Isusa znali da svaka žena začinje uz Božje sudjelovanje. Još ću ti reći i ovo: kod Židova su svi veliki ljudi rođeni uz Božje sudjelovanje – Bog se nedvojbeno umiješao u rođenje Izaka od Abrahama i Sare, koji su bili prestari za rađanje, a dolazak anđela k njima to dokazuje. Tako govori stari židovski rukopis – prostodušno i naivno, možda. Ali ja osjećam iza tih riječi istinu. Možda pjesničku, ali ipak istinu.
Što su evanđelisti mislili o bezgrešnom začeću? Ništa posebno! To jest, ništa što bi se u načelu razlikovalo od mišljenja koja su postojala u židovskoj tradiciji, poput tog midraša koji sam ti prepričao. Kod Mateja je riječ “zaručnik” ispred imena “Josip” umetnuta poslije, kad se počeo razmatrati taj problem. To je kasnije umetanje, kad je tajna Marije i Josipa najednom svima postala zanimljiva – a kako je to, ustvari, bilo? Kod Marka nema ni riječi o tome, kod Ivana također. Ima samo kod Luke. Apostol Pavao također nikad ne govori o bezgrešnom začeću – on kaže: “od Davidova potomstva” i da je postao “Sinom Božjim na osnovi Dara Duha Svetoga”. Kod Pavla uopće nema Mirjam, on je ne spominje! Kod njega ima Uskrsnuće. Smrt i Uskrsnuće!
Znaš li, Hilda, što to govori? U izopačenoj svijesti seksualni je život neminovno povezan s grijehom! A kod Židova začeće nije povezano s grijehom! Grijeh je povezan s lošim ponašanjem ljudi. A začeće je Božji blagoslov. I sve te legende o neporočnom začeću nastale su u poročnoj svijesti koja u bračnom savezu muškarca i žene vidi grijeh. Židovi se nikad nisu tako odnosili prema spolnom životu. On je posvećen brakom, a nalog da se ljudi plode i množe to potvrđuje. Osobno ne mogu prihvatiti dogmu o bezgrešnom začeću Djevice Marije onako kako je izlaže današnja Crkva. Ja jako volim Mirjam, neovisno o tome kako je začela. Ona je bila sveta žena i patnica, ali ne treba od nje raditi majku svijeta. Ona nije ni Izida ni Astarta, nije Kali ni ikoja druga božica plodnosti kojima se klanjao stari svijet. Neka mole krunicu, klanjaju joj se kao Bezgrešnoj Djevici, zovu je Bogomajkom, Bogorodicom, Kraljicom Mira, ako im se tako sviđa. Mirjam je tako krotka da će sve to otrpjeti. Otrpjet će čak i sva ta svetišta prepuna zlatnih kruna, prstenja, križeva i izvezenih krpica koje joj prinose kao dar iz naivne dobrodušnosti.
Vjerojatno nisam smio otjerati onu redovnicu, Hilda. Ali kad nam je ponudila da kupimo smeđu halju koja spašava od paklenog ognja, nisam izdržao. Ako dođe još jedanput ovamo, zatraži utočište, pusti je. Ali samo kad mene nema.
Možda sad razumiješ zašto nisam pred svima rekao ovo što sam rekao tebi. Ne želim dirati u predodžbe nastale u dubini duše svakoga od mojih župljana. Ne želim nikoga vući za sobom. Neka svatko ide za Bogom putem koji mu se otkriva. A okupljamo se kako bismo se učili ljubavi, zajedno se molili pred Gospodom, ne radi teoloških rasprava. Ali tebi sam, Hilda, sve to rekao jer si, kako mi se čini, htjela to znati.
Mama! Nikad nisam bila sretnija nego u tom trenutku. Kad sam s Danielom, neprekidno imam osjećaj da se ono nepotrebno, suvišno, neobavezno naprosto kida od mene u komadima, i što više nepotrebnog otpada, to mi je lakše disati.
Potom smo zatvorili crkvu. Požurili smo brata Iliju, koji je neprestano vrtio svoj magnetofon. Stalno snima sve što govori brat Daniel. Smatra da sve njegove propovijedi treba sačuvati. Daniel se smije: Ilija se brine za vječno, kako bi ovjekovječio sve naše gluposti.
Shvaćam, mamice, da na tebe to ne može ostaviti tako jak dojam kao na mene. Sad moram dugo razmišljati. Želim mu nekako uzvratiti. Samo ne znam kako. Ono što je govorio bilo je uvjerljivo, čak nadahnuto. Ali zar je moguće da bi stoljećima milijuni ljudi bili u zabludi? Ako bismo bili do kraja logični, ispast će da su ljudima daleko draže njihove zablude nego istina. Osim toga čini se kako Daniel pretpostavlja da je sama istina složena pojava i da postoji u umanjenoj, pojednostavljenoj varijanti za jedne i u vrlo složenom, kudikamo bogatijem obliku za druge. Što ti misliš? Molim te, odgovori mi što prije. Možda te čak nazovem. Doduše, razgovor s Njemačkom veoma je skup, a mi ovaj mjesec opet imamo novčanih problema. Drugi ću put napisati zbog čega su nastali.
Ljubim te
Hilda

14.

1973., Haifa
Hilda majci
Draga mama!
Tako sam se veselila cijele prošle godine jer su se stvari razvijale vrlo uspješno. Uspjeli smo sve obnoviti, čak i sagraditi kućicu na zemljištu nove zajedničke zgrade za naš dom, našli smo novac za medicinsku sestru, koja radi stalno, i liječnik dolazi svaki tjedan, i dječji program počeo je dobro raditi, a stizali su i prilozi iz Njemačke, tako da smo postavili bojler, zamijenili motor jačim... Ali najednom je stiglo pismo iz gradske uprave da smo nezakonito zauzeli zemlju ispod crkve sv. Ilije kod Izvora, ona pripada gradu. To je bilo nakon što smo je obnovili, i to čak dvaput. Drugi put nakon požara. No i prije je tu bila crkva, znači, ili je prijašnja crkva bila sagrađena ilegalno, ili nas obmanjuju. Daniel je tražio da ga prime, pa su mu rekli da nam parcelu mogu ostaviti samo ako je zakupimo. Svota je golema, za nas posve nedostižna. Daniel je miran, iako je rečeno da će, ako tijekom mjeseca ne uplatimo zakupninu, dovesti buldožer i sve srušiti. Dvije sam noći plakala, a Daniel se uopće ne zamara.
Jučer me pozvao i rekao: hoćeš da ti pročitam jednu židovsku prispodobu? Pa je čitao o nekom rebu Zusiji, koji je morao do jutra vratiti dug, a novca nije imao. Učenici su se uzbudili gdje će nabaviti novac, a reb je bio miran. Uzeo je list papira i napisao dvadeset pet načina na koji novac može stići. I na posebnom papiru još i dvadeset šesti. Ujutro je novac odnekle stigao. Tada su učenici pročitali cijeli popis od dvadeset pet mogućih načina, ali među njima nije bilo slučaja zahvaljujući kojemu je novac stigao. Tada je reb Zusia raširio posebni papir, ondje je pisalo: Bogu ne trebaju savjeti reba Zusije.
Naravno, smijala sam se, ali dva dana prije utvrđenog roka za uplatu zakupnine došla nam je skupina američkih protestanata punih simpatija prema Izraelu, i njihov je pastor ispisao ček na pet tisuća dolara. To je godišnja zakupnina!
A ja sam se u duši već opraštala od našeg mladog vrta, žalostila se zbog ljudi za koje smo preuzeli odgovornost, a sad smo jednostavno prisiljeni otjerati ih... Tako se to dogodilo. Ljubim te, mamice. Piši o svima. Ni Axel ni Michael ništa mi ne pišu.
Hilda

15.

1972., Haifa
Župljanka crkve sv. Ilije kod Izvora Kasia Kohen mužu Eitanu u SAD-u
Dragi Eitane!
Već se mjesec dana spremam da ti pišem o jednoj našoj velikoj neugodnosti. Sve ovo vrijeme bila sam tako smetena da nisam mogla pisati. Bilo je užasno glupo što nismo zajedno otišli. Trebali smo ići zajedno, nekako bismo se snašli – ako ne bi zaradio za stan, živjeli bismo i dalje u svome malom. A sad je Dina trudna. Užasno mi je. Petnaest godina. Baš je glupača. I već je u petom mjesecu. A ja sam tek sad opazila. Čak nisam ni ja, iskreno rečeno, nego naša gazdarica Šifra. Natuknula mi je, nisam odmah ni shvatila. Tek sam se uvečer dosjetila. Sve je istina. Dina ne govori s kim je zatrudnjela. Ili se pravi da se ništa nije dogodilo, ili zaista ne shvaća da si je upropastila život. Pritom ne mogu čak ni reći da se ponašala osobito loše – djevojčica kao djevojčica, ide u školu, nigdje se ne zadržava dokasna, dolazi kući na vrijeme. Gdje sam zakazala? Cijeli sam mjesec bila u pravoj panici. Tebe nema. Prijateljicama ne želim govoriti, osobito ne Melbi. Ionako mi uvijek prigovara da loše odgajam kćer.
Prošlog tjedna otišla sam k Danielu. Primio me, ispričala sam mu sve što sam znala. Što da radim, pitam. Bojim se čak i reći mužu. A Daniel mi veli: nije on tako blesav kao ti, uzrujat će se na pet minuta, a zatim se radovati što će se roditi dijete. Tako ste mladi, imat ćete unuka. Kako ti zavidim! Cijeli život kad gledam dojenčad osjećam takvu zavist prema onima koji su ih donijeli na svijet. Rukice, prstići, male uši. Raduj se, ludo! Reci Hildi da skupi stvari za bebu. Postoji fond za razmjenu, mame razmjenjuju dječje stvari. Krevetići, kolica. A Dina je dobro raspoložena?
Kažem: nekako je tupa – kao da se ništa nije dogodilo. I ne govori s kim je trudna.
– Ma, srami se – kaže on. – Vjerojatno je neki dječak, mlad poput nje. Ispiši je iz škole, inače će je djeca vrijeđati, a to nam ne treba. Rodit će, staviti ga tebi u krilo i krenuti dalje u školu. Ona je pametna djevojčica. Ne smije u tome vidjeti nesreću. To je sreća. A ti bi htjela da je isplanirano? Koliko žena poznajem koje ne mogu roditi, to je tek prava muka. Čestitam, Kasia. A Dina neka dođe na misu. Ovdje je svi vole, neće je uvrijediti. Idi, idi, danas sam veoma zauzet. Vidiš koliko knjiga trebam pročitati...
Stigla sam kući, kod Dine je kolega iz razreda – klempavih ušiju, sitan, naoko mu je dvanaestak godina. Rudi Bruk. Pola glave niži od nje. Idu u isti razred. On je najnadareniji, najbolji učenik. Kad sam stigla odmah je šmugnuo prema vratima.
– Kamo bježiš? – pitam.
– Obećao sam da ću doći kući do devet, a sad je već pola jedanaest, mama će se brinuti.
Tada me spopao smijeh. Kroz suze.
– Zašto – pitam – nisi ranije otišao, da ne zakasniš kući?
– Dina se boji biti sama. Tebe sam čekao.
Tako sam ga htjela opaliti nogom u dupe, a njemu vrat tako tanušan, i Dina me gleda golemim očima poput divlje mačke. Mislim si, Gospode, zar ga voli, ili?
Eitane, dragi, eto, sve sam ti ispričala. Sve bi bilo drukčije da smo otišli zajedno, ali zbog moje pohlepe ispalo je ovako. Mislila sam da bez stana nećemo moći živjeti, a druga prilika da zaradimo možda se neće ukazati. A sad ćeš ti doći s novcem, kupit ćemo trosoban stan, koji će nam sad biti premalen, i tako dalje, i tomu slično. Ljubim te, dragi moj. Veoma mi nedostaješ. Šteta što nisam otišla s tobom. Čekam te. Ostalo je samo četiri mjeseca. Kad stigneš, već ćemo imati unuka. Zbog nečega mi se čini da će biti dečko. A mogao je biti i naš.
Dina ti ne želi pisati. Stidi se, boji se. Tebe poštuje kudikamo više nego mene i ne želi ti pokazivati svoj trbuh. Oh, znaš li što mi je palo na pamet? Mogla bi ovdje roditi, pa se preselimo u drugi grad i svima obznanimo da je dijete moje. Pa ga posvojimo. Ali, uzevši u obzir da te nije bilo cijelu godinu, svi bi poznanici smatrali da sam šarala! Koja ti se varijanta više sviđa? Obje su gore! Ljubim te još jednom
Kasia

16.

1973., H a i f a
Daniel Stein Emmanuelu Lerouxu u Toulouse
Dragi brate Emmanuele!
Podsjećam Vas na naše kratko druženje 1969. u Toulouseu na konferenciji našeg Reda. Ako me sjećanje ne vara, govorili ste da stupivši u Red nastavljate raditi kao kirurg u dječjoj neurološkoj klinici i operirati na mozgu. U župi imam ženu čija je petnaestogodišnja kći rodila dijete oboljelo od hidrocefalusa. Dijete sad ima šest mjeseci i mjesni liječnici koji ga promatraju rekli su da se operacijom može zaustaviti razvoj bolesti, ali u Izraelu takvu operaciju ne izvode, nema specijalista, ali ima ih u Francuskoj. Sjetio sam se Vas i odlučio Vam se obratiti s molbom: biste li mogli saznati gdje se točno u Francuskoj izvodi takva operacija i biste li možda mogli organizirati konzultacije za to dijete?
Djevojka, majka toga nesretnog djeteta, i sama je još dijete i veoma je traumatizirana. Bit ću Vam zahvalan dadete li mi informacije u vezi s time. Također bih htio znati koliko bi mogla stajati takva operacija. Obitelj bolesnog dječaka vrlo je siromašna, tako da ćemo se trebati pobrinuti za to da nađemo novac nužan za operaciju.
S ljubavlju,
br. D. Stein

17.

1973., Toulouse
Emmanuel Leroux Danielu Steinu
Dragi brate!
Vaše pismo dospjelo je u prave ruke. Stvar je u tome što je ta metoda razrađena upravo u našoj klinici. Operacija je prilično složena i izvodi se na posve maloj djeci. Rezultati su dobri. No mnogo ovisi o stadiju. Ima slučajeva kad više ništa ne možemo učiniti. Pošaljite, molim Vas, rezultate pretraga, pa ćemo moći odlučiti ima li smisla da dijete dođe. Financijska pitanja prosudit ćemo poslije, kad bude jasno je li kirurški zahvat moguć. Naša klinika živi od dobrotvornih sredstava, i to može značajno sniziti troškove obitelji. Ovdje, u Toulouseu, barem je možemo smjestiti u našem dobrotvornom centru ili kod župljana, tako da ćemo uštedjeti na hotelu.
S ljubavlju,
br. Emmanuel

18.

1972., Haifa
Oglasna ploča u crkvi sv. Ilije kod Izvora
HVALA SVIMA KOJI SU DONIJELI NOVAC ZA OPERACIJU ŠIMONA KOHENA.
VEĆ SMO SKUPILI 4865 DOLARA. TREBA JOŠ 1135! ALI VEĆ MOŽEMO POSLATI DJETEŠCE U FRANCUSKU NA OPERACIJU. HVALA SVIMA!
HILDA

19.

1973., Toulouse
Kasia Kohen Eitanu Kohenu
Dragi Eitane!
Čim smo stigli Glavonjića su pregledala dva liječnika, pedijatar i kirurg. Pregledavali su ga sat i pol. Glavonjić nije plakao, dobro se držao. Potom je pedijatar rekao da je dijete intelektualno sasvim u redu, svi opaženi poremećaji motoričke su naravi, uzrok je velik pritisak tekućine u glavi. Dogovorili su još jedan pregled, rekli su da izraelski liječnici nisu lošiji od francuskih.
Dina me veseli i iznenađuje – sjećaš se, saznale smo za put u ožujku, a otputovale u srpnju, i zamisli, ona je za to vrijeme naučila francuski. Stalno je sjedila s udžbenikom, a ja sam se u sebi uzrujavala što trati toliko vremena. Zamisli, sve razumije i govori.
Glavonjića su primili na odjel, isprva se malo jogunio, ali Dina mu je nabavila igračku, pa se sve završilo bez plača, iako se malo nadurio. On je veoma drag i pametan mališan. U usporedbi s drugom dječicom na odjelu, naš je čak sasvim u redu. Profesor je drugi dan nakon snimanja rekao da je, po njegovu mišljenju, prognoza dobra. A u susjednom odjeljku, dragi moj Eitane, ležalo je takvo djetešce da ti se naprosto srce stegne: glavica dvostruko veća nego našemu, lišce kao da je cijelo na bradi, i velika hernija na lubanji, poput poprilične jabuke. I uz njega također sjedi majka, nesretnica... Žalosno je to, naravno, tako žalosno.
Ali Dini se raspoloženje očito popravilo – naše je dijete tu među najzdravijima.
Upoznala je nekoliko mama – zamisli, s njima izvode psihološke vježbe. I ja ću kasnije ići, ali zasad bih više htjela razgledati grad.
Smjestili su nas u maloj sobi u kućici za goste uz samostan. Ovdašnja je zajednica velika, ljudi su vrlo topli, od Francuza uopće nisam očekivala takvu srdačnost i dobronamjernost. Uvijek su mi se činili oholima i umišljenima. Susjeda nam je Aurora, djevojka iz Brazila s onim vrlo teško bolesnim djetetom kojega sam ti opisala. Stigla je ovamo s bratom blizancem po imenu Stefan. Muž joj je pobjegao kad je vidio bolesno dijete. Zato je brat to primio k srcu. Ovdje ima toliko žalosti, ali i mnogo utjehe.
Dina se ponaša vrlo lijepo, čini mi se da se nekako smirila, živnula. U svakom slučaju, nema ni traga onoj depresiji u kojoj je neprestano bila.
Operaciju će izvesti vrlo brzo, početkom idućeg tjedna. Profesor je rekao da ne želi nagađati, ali misli da će nas za dva tjedna poslati kući. Nada se da će operacija zaustaviti proces.
Kad obave operaciju odmah ću te nazvati. Iako živimo besplatno, ipak je otišla hrpa novca – hrana je prilično skupa, a Dina je jako htjela sandale, pa sam joj ih kupila. U nedjelju smo išle na misu. Ondje su bile dvije Poljakinje, vrlo drage. Nekako smo se odmah sprijateljile. Služio je brat Emmanuel, koji je i organizirao ovo putovanje. Nakon službe sam nam je prišao, pitao treba li nam što.
Htjela sam ti reći, dragi Eitane, da sam uvijek pomalo zavidjela Židovima na njihovoj složnoj zajednici, čvrstoj obiteljskoj potpori – ako ne računamo, naravno, tvoju obitelj – no taj sam put osjetila da i u kršćanstvu postoji ta familijarnost, kad smo svi zajedno braća i sestre. To sam osjetila osobito duboko dok sam čekala da se pričestim, i svi ljudi koji su stajali u tom redu bili su jedan duh i jedna obitelj. Kako je to divno! Ljubim te, nadam se – bojim se da ne kažem previše – da će sve biti u redu.
Tvoja Kasia

Dina je rekla da će ti napisati svoje pismo.

20.

1976., Rio de Janeiro
Dina Danielu Steinu
Dragi brate Daniele!
Mama ti je zacijelo pričala da smo Stefan i ja sklopili građanski brak još u Francuskoj, a sada Stefan inzistira na tome da se vjenčamo. Kaže da treba ispravljati mladenačke pogreške i da drugo dijete moramo roditi prema svim pravilima, to jest vjenčani. A ako će nas netko vjenčati, tko će ako ne ti? Odredi, molim te, kad ti odgovara doći u Brazil, počevši od rujna, i odmah ćemo poslati kartu tebi i Hildi. Veoma bih voljela da ne otežeš, inače mladenka neće stati ni u jednu haljinu. Naša druga beba treba se roditi u siječnju. Brazilci su divni ljudi, ali sumnjiv im je brak koji nije posvetila Crkva. K tome ovdje nije baš uobičajeno roditi prije svadbe.
Ne znam je li ti mama rekla da je obitelj moga muža vrlo bogata, proizvodi modnu obuću poznatu u cijeloj Južnoj Americi. Dakle Stefovi roditelji žele organizirati golemu svadbu, nude mi da pozovem koga god hoću iz Izraela. Htjela bih pozvati Hildu – ona je bila tako dobra prema meni kad mi je bilo najteže. Na svadbu se spremaju, osim mojih roditelja, još dvije moje školske prijateljice i tatin brat s djecom. Tata je strašno zadovoljan, jer to je prvi slučaj da poštovana židovska obitelj moga tate sudjeluje u našem obiteljskom kršćanskom slavlju. Zato drugi stric, Leo, na to i ne pomišlja. A baka razmišlja o tome. Možda još malo promisli i oprosti majci poljsko podrijetlo, a tati nerazumni brak.
Dragi brate Daniele! Tek sam sad počela shvaćati da mi se život uredio zahvaljujući tebi – ti si izmirio roditelje kad se rodio Glavonjić i kad je tata htio otići, ti si nas poslao na operaciju u Toulouse, gdje sam upoznala Stefana i Auroru, skupa s njima doživjela smrt malenog Nikija, i zatim ona Glavonjićeva grozna komplikacija, i kako je čudom preživio onu infekciju, i kako se nakon svega toga jednostavno nismo mogli rastati, pa sam dobila ne samo dragu prijateljicu i sestru nego i muža, najboljeg na svijetu. A sjećaš se, dolazio si k meni još prije poroda, kad sam zamalo podigla ruku na sebe, glupača, i govorio mi kako ću biti sretna, kako će sve biti divno ako naučim živjeti po zakonima koji su svima poznati, ali koje svatko mora iznova otkriti, svojim srcem, inače se ti zakoni pretvaraju u prazan zvuk.
Ne mogu reći da sam odmah to shvatila, ali postupno jesam.
Glavonjić je, hvala Bogu, sasvim u redu. Još mu nisu ispravili razrokost, ali brat Emmanuel kaže da tu operaciju treba izvršiti malo kasnije. Glavonjić tjelesno malo zaostaje za svojim vršnjacima i po visini i po spretnosti pokreta, ali daleko ih nadmašuje intelektualnim razvojem. Nemoj misliti, molim te, da poput svake mame preuveličavam uspjehe svoga djeteta – ali nisu mu ni četiri godine a samostalno čita, pamti sve što je pročitao, praktički napamet, i cijela ga obitelj obožava, osobito Stefan i Aurora.
Dobro znam da ničega od toga ne bi bilo da se ti nisi molio za mene.
Dragi brate Daniele! Brazil je katolička zemlja, Stefovi su roditelji vjernici, ali koliko se njihovo katoličanstvo razlikuje od našega! Čak mi se čini da se oni više razlikuju od nas nego pravovjerni Židovi od izraelskih kršćana.
Jako bih htjela raspraviti to s tobom, jer ima pitanja koja se čak bojim postaviti. Dođi, na kraju krajeva, i ja sam tvoja duhovna kći, iako živim u Brazilu.
Ljubim te,
Dina

21.

1978., Zihron Jakov
Pismo Olge Isakovne Danielu Steinu
Velepoštovani oče Daniele!
Obraća vam se vama nepoznata žena iz Odese, zovem se Olga Isakovna Reznik. Pet godina živim u Zihron Jakovu s obitelji moga sina Davida – s ruskom snahom Verom i njihovom djecom. U Izraelu je sve bilo odlično, ali David je obolio na srce, pa je morao na operaciju. Za vrijeme operacije je umro, ali su ga oživili. Vera je divna supruga i divna majka, i takav odnos između snahe i svekrve kakav je između nas ne postoji. Bog mi je poslao Veru, ona mi je više od kćeri.
Kad su Davida operirali, Vera je zatvorila vrata i molila se. Tako se molila da sam to osjećala glavom, kao da je puhao jak vjetar. Bila su tri sata, poslije su rekli da mu je u tri sata stalo srce, pa su ga liječnici oživljavali. No ja mislim, sigurna sam, da to nisu bili liječnici. Molila se Isusu Kristu i Majci Božjoj, koji se mene nikad nisu ticali. No toga je dana, znam, Krist spasio moga sina. Zahvaljujući Verinoj molitvi. Znam to i sad se želim krstiti, jer vjerujem u Njega, što god Židovi govorili ili mislili. Zamolila sam Veru da mi dovede svećenika. Obećala je, ali je poslije odbila. To jest, nije odbila ona, nego pravoslavni svećenik kojemu odlazi. Rekao je da Židove ne krsti. Tada sam zamolila da mi nađe svećenika Židova, čula sam da ima takvih. No rekla je da ima vas, katoličkog svećenika. Meni je to potpuno svejedno, premda bi bilo bolje da je pravoslavni, da budem kao Vera. No gdje ga naći? Stoga vas molim, velepoštovani oče Daniele, da dođete k nama i krstite me. Ne izlazim iz kuće već dvije godine zbog bolesne noge.
Molim vas da mi ne odbijete tu molbu, jer imam mnogo godina i tako sam Mu zahvalna što je to učinio da mi ne preostaje ništa drugo nego da se krstim.
David se ljuti na mene, kaže da sam poludjela. Ali srce mi govori da to trebam učiniti. David odlazi na posao u pola osam i ne vraća se prije šest, stoga dođite, molim vas, kad vam odgovara, ali u radno vrijeme, kako on ne bi znao za taj “pothvat”. Imam 81 godinu, gotovo sam slijepa i uopće ne mogu čitati evanđelje, ali Vera mi čita, u njima nema ni riječi o razlici između katolika i pravoslavaca. Čekam vas. Najavite se, pripremit ću nešto ukusno.
Doviđenja
Olga Isakovna Reznik

22.

ožujak 1989., Berkeley
Ewa Manukjan Ester Hantman
Draga Ester!
Kažu da, prema statistici, Amerikanci svakih sedam godina doživljavaju životnu promjenu – ili posla, ili stana, ili bračnog partnera. Prvo dvoje meni se dogodilo istodobno – promjena prebivališta i gubitak posla. Posao tražim – poslala sam CV na nekoliko mjesta, ima jedno na koje bih veoma htjela upasti, riječ je o prekrasnom nacionalnom parku u kojemu postoje mali znanstveni centar i pedološki laboratorij. Prije sam smatrala da nema ničeg boljeg od Bostona i Cape Coda, ali Kalifornija je bolja. Gora nije sigurno. Unajmili smo predivnu kuću s pogledom na tjesnac Golden Gate. Ne možeš se odlijepiti od prozora. Ako ne dobijem posao, sjedit ću i gledati kroz prozor. Vjerojatno ni to nije loše. Griša je povrh glavnog posla dobio još jednu ponudu – za konzultanta u jednoj tvrtki, i zadovoljan je. U materijalnom smislu sve je naprosto sjajno. Alex je vrlo sretan, već je definitivno odlučio da će se upisati u filmsku školu u Los Angelesu, čak je zanemario svoje Grke. Sad se ne odvaja od kamere, snima nekakav film koji je sam smislio i u kojemu su glavni junaci psi i njihovi gazde. U vezi s time, po kući nam se stalno motaju tri psa i njihovi mladi gazde – jedan vrlo smiješni kineski dječak, a drugi zapanjujuće zgodni Meksikanac. Svi su oni vrlo dragi, ali to je čisto muški savez, u kojemu je jedino stvorenje ženskog spola kujica Gilda. Već sam se navikla na to muško društvo, iako ne gubim nadu da će se pojaviti neka seksepilna djevojka i zainteresirati Alexa. Osamnaest mu je godina, a Griša je u njegovoj dobi već bio povalio pola kolegica iz razreda.
Griša i Alik i dalje su vrlo nježni jedan prema drugomu, i zahvalna sam ti što si zaustavila moju psihozu. Moram reći i da mi vježbe s psihoterapeutom pomažu uspostaviti duševnu ravnotežu. No kad bi se ta dječačka prijateljstva okončala i on si našao – htjela sam napisati “dobru”, a zatim sam shvatila, bilo kakvu! – djevojku, sve bi se moje sumnje raspršile kao ružan san.
Napisati pismo mnogo je važnije nego razgovarati preko telefona. Stil je posve drukčiji. Ukratko sam ti ispričala kakvom sam stanju zatekla Ritu za vrijeme posljednjeg putovanja u Izrael. Sad joj svakodnevno dolazi nova prijateljica koju je upoznala u bolnici. Snuždena Engleskinja Agness, medicinska sestra, bez imalo ljupkosti, sitnih usta i velikih zuba. Uvukla je majku u neku kršćansku sektu, i to u meni izaziva krajnju začuđenost. Ali Agness jako dobro djeluje na nju. Vode religiozne razgovore i to mi je tako čudno – predobro se sjećam kakav ju je bijes hvatao kad sam u Varšavi počela ići u katoličku crkvu. Ali Agness nije katolkinja, nego nešto kao protestantkinja, i to mojoj majci, izgleda, odgovara. Pritom se ne mogu otarasiti unutarnjeg nemira: ti znaš da sam vjernica i službeno katolkinja, ali nesređenost svakodnevnog života onemogućuje mi svakodnevnu praksu – molim se kad mi zagusti, a što se tiče moljenja krunice – dajte, molim vas. To što je moja Rita najednom počela čitati evanđelje stavlja me u čudan položaj. Ako sam doista kršćanka, moram se veseliti što se moja bezbožna mamica komunistkinja preobratila, a ja osjećam nedoumicu, pa čak i uzrujanost. Nešto kao: ne guraj se ovamo, to je moje! Dobro da se nije preobratila na katoličanstvo, to bi mi bilo nepodnošljivo.
S druge strane shvaćam da je moja majka pravi religiozni tip, njezina vjera u komunizam bila je jača od moje u Gospodina Isusa Krista. Shvaćam da je tebi i jedno i drugo strano, ali sjećaš je se mlade, ti si jedina koja se čak sjeća moga mitskog oca, i kako ti to sebi objašnjavaš? Najradije bih k psihoanalitičaru – da se snađem u toj nepojmljivoj situaciji.
Još nisam stekla poznanike, ali jedna od prednosti rada na sveučilištu jest nekakav društveni život, koncerti, susreti, a stalno nas pozivaju. Još jedna vrlo draga obitelj, također sa sveučilišta, živi u susjednoj kući, on je profesor filologije iz Rusije, a žena mu je Amerikanka, povjesničarka, bavi se radničkim pokretom. S njima čak uspostavljam odnos na “ruski” način, odlazimo jedni drugima na čaj. Imaju predivnu petnaestogodišnju djevojčicu, polažem u nju svoje nade – možda joj se Alex svidi?
Da, kad sam bila u Jeruzalemu, posjetila sam Josefa, restauratora. Dan prije pokopali su Leinu majku Praskovju Ivanovnu, o kojoj sam ti, čini mi se, govorila. Starica s rupcem koja je na šabat pravila znak križa iznad hrane. Ispada da je bila popadija, posve priprosta žena, rodom sa sela, preselila se s kćeri u Izrael i silno tugovala. Kad je umrla, htjeli su je, naravno, pokopati prema pravoslavnom obredu. Došli su u mjesnu pravoslavnu crkvu, a ondje je grčki svećenik odbio opojati je, jer ti su Grci neki drukčiji pravoslavci. Potom su Josef i Lea otišli u Jeruzalem, htjeli su je pokopati u Moskovskoj patrijaršiji, a ovi rekoše da je ne poznaju, neka donesu krsni list. Zamisli, starica se krstila prije osamdeset godina u gradu Toržoku. Potom su otišli u Ein Karem, ondje ima pravoslavni manastir, kao i groblje. No ondje su tražili toliki novac da nije bilo ni govora. Zemlja u Izraelu veoma je skupa. Prošlo je pet dana, nikako da je pokopaju. Na koncu su se obratili katoličkom svećeniku, redovniku iz karmelskog samostana, i on ju je pokopao u Haifi, na arapskom groblju. Ovdje postoji Arapska katolička crkva. Prije je ondje pokapao mnoge besprizorne kršćane, a potom su ga odbili – groblje je malo, ubrzo neće imati kamo sa svojima. Dovezli su lijes u Haifu. Izašao je čuvar groblja i ne pušta ih. Josef kaže da ga je obuzeo očaj, nije se više imao kome obratiti. Tada je taj svećenik kleknuo pred tog čuvara i rekao mu na arapskom neka mu tijelo bace u more ribama, ali tu će staricu pokopati. I ovaj je propustio auto, brzo su iskopali raku, i svećenik je odslužio zadušnicu. Josef je potom rekao da je opijelo u Pravoslavnoj crkvi jedna od najljepših službi, ali ono što je tada vidio bio je pravi blagdan pred Gospodom. A stvar je bila u tome što je taj katolički svećenik Židov iz Poljske. Pa sam pomislila, Ester, nisi li o njemu govorila – prevoditelj koji je izveo Židove iz emskoga geta? Ne čudim se. Ovdje u Izraelu pokazuje se da je svijet tako malen, i svi su ili rođaci ili susjedi.
Da, Josef je dobio tvoju knjigu, rekao je da su minijature izvanredne, ali sad ima vrlo veliku narudžbu, pa je se neće tako skoro primiti. Rekla sam da nije hitno – knjiga će pričekati.
Stol mi stoji odmah kod prozora, a čim pogledam kroz prozor, sve zaboravim. Uspijem li dobiti posao u nacionalnom parku, sve će biti naprosto divno. Griša kaže da je bolje da sjedim kod kuće. Ali uopće nisam naviknuta na život bez posla. Naravno, bilo bi idealno na nepuno radno vrijeme, ali kako ispadne. Lakše je naći na puno.
Nestrpljivo te očekujem. Nadam se da ipak nećeš odgađati i da ćeš se što prije spremiti za put. No imaj u vidu da je ovamo najbolje putovati kad je kod vas vruće – ovdje nema velikih vrućina. Ići ćemo na ocean. Ovdje je priroda čudesna, i sam je gradić vrlo simpatičan. A raslinje – u Bostonu nećeš naći išta slično. Prave velike šume, s puteljcima, s potocima. Raj, pravi raj. Ljubim te, draga Ester.
Griša je rekao da ti prenesem pozdrav i poziv.
Do susreta,
Tvoja Ewa

23.

1989., Berkeley
Ewa Manukjan Ester Hantman
Draga Ester!
Cijelu sam noć proplakala, ni na trenutak nisam zaspala. Griša nije kod kuće, odletio je u Njemačku na konferenciju. Alex je s prijateljima otišao na dva dana u San Diego k nekim momcima koji također snimaju amaterske filmove. I ostavio mi je pismo prije odlaska. Šaljem ti fotokopiju, neću ti prepričavati. Istodobno sam osjetila olakšanje i novi teret odgovornosti. Užasno sam tužna. U potpunoj sam pomutnji. Sad mi se čini da mi je jučer, dok se prešućivalo, bilo lakše. Još je postojala nada. Alex je jako dobar dečko. Ne želim da bude nesretan. Ali ne želim da mi sin bude gej. Očito ću se morati nekako promijeniti.
Ljubim te,
Ewa

24.

1989., Berkeley
Alex Ewi Manukjan
Mama!
Nije mi bilo lako u posljednje vrijeme, dok ti nisam odlučio reći istinu koju naslućuješ. Znam da ćeš se razočarati u meni: odabrao sam životni put koji se nikako ne uklapa u tvoj svjetonazor. Ali znam da je iskrenost jedno od tvojih glavnih životnih načela i stoga bi u mom položaju najteže bilo da ti lažem. Uvijek si me učila da si postavljam pitanja i iskreno na njih odgovaram – u svim područjima života. Sjećam se kad si ostavljala mog oca, rekla si mi da si zavoljela drugog čovjeka, a Ray te razočarao. Tvoja me iskrenost tada veoma traumatizirala, ali sad shvaćam da je to bilo ispravno.
Možda ćeš odvratiti da sad uopće nije riječ o iskrenosti, nego o sagrješenju. Ali nikad se nisam osjećao iskrenijim nego sad kad to priznajem tebi. Ali prije sebi samomu.
Koliko sam noći proveo vrteći se u svojoj sobi bez sna, tražeći odgovor od samoga sebe – tko sam, što želim? Na pamet su mi padale razne misli – primjerice, kakav jaz postoji između onoga što mislimo sami o sebi, onoga što o nama misli okolina i što zaista jesmo... Kako je divno kad se te tri dimenzije poklapaju i kako je mučan život osobe kod koje nema tog poklapanja.
Neprekidno sam razmišljao o tome kako je važno otkriti tu istinu o samom sebi. Kad se prvi put pojavilo pitanje moje seksualnosti, silno sam želio biti poput svih, htio sam biti siguran da je sa mnom sve u redu: ja sam “normalan” i nitko, uključujući i mene, u to ne sumnja. Cijeli je problem samo u tome što naprosto nemam nikakva stvarnog seksualnog iskustva. I inače sam po tom pitanju bezgrešan! Ali postupno sam u sebi uviđao da si lažem. I došao je trenutak kad si više nisam mogao lagati, i to je jednostavno bila klopka.
Ima jedna grčka riječ, “skandal”, prvobitno značenje bilo je “kladica”, potom je ta kladica postala “zamkom za životinje ili neprijatelje”. A prije dvije tisuće godina, u evanđeljima, ta se riječ prevodi samo kao “iskušenje”. Nije me bez razloga tako zanimao grčki jezik.
Svakog jutra, probudivši se, morao sam se sabrati, i vukao sam za sobom to neriješeno pitanje o samome sebi i bojao se da to vidi sva okolina. Od jutra do večeri strogo sam kontrolirao svaku svoju riječ, svaku gestu, svaku reakciju – htio sam se rasplinuti, iščeznuti, htio sam da me okolina uopće ne primjećuje.
Navečer bih odgađao trenutak kad trebam leći i ostati nasamo sa svojim demonima – sjedio bih za računalom, slušao glazbu, čitao. Sjećaš li se koliko sam knjiga pročitao u djetinjstvu? Sva svjetska književnost puna je ljubavi. Kad bih se odvojio od knjiga, vidio bih tebe i Grišu, povezane tako jakom strašću. Griša me tako privlačio – sad sam svjestan naravi svojih osjećaja, ali tada nisam shvaćao.
Na kraju sam morao priznati poraz. Predao sam se. Bilo to dobro ili loše, no takav sam kakav jesam. Sad to moram objasniti tebi, ali dugo nisam u sebi nalazio odvažnost. Jer nije riječ samo o tebi nego i o svim ljudima koje volim i poštujem, ali koji se s neodobravanjem – blago rečeno – odnose prema homoseksualcima. Proglasivši se gejem, postajem čudni marginalac i kao da ostajem bez punopravnog dodira sa svijetom. Većina mrzi gejeve, smatraju ih, u najboljem slučaju, otpadnicima, a u najgorem izopačenima.
Zbog svega toga osjećao sam se neizmjerno nesretnim.
Posrećilo mi se kad sam upoznao Enriquea. On rođenjem pripada drugoj kulturi. Premda je iz katoličke obitelji, ipak mu ostaju indijanski korijeni i od toga ne može pobjeći. I kod njih je postojalo drukčije viđenje seksualnosti, različito od općeprihvaćenog u našem svijetu. U mnogim indijanskim plemenima nije bilo nikakve zabrane homoseksualnih odnosa. Enrique je u tom smislu mnogo obrazovaniji od mene i pokazao mi je znanstvene članke koji čak opisuju institucionaliziranu homoseksualnost. U nekim su plemenima mladićima sa statusom ratnika ustvari bili zabranjeni seksualni kontakti sa ženama i kao seksualni partneri bili su dopušteni samo dječaci.
Nemoj me pogrešno shvatiti – ništa ne ocjenjujem, to je naprosto društvena situacija koja odražava jednu stranu ljudskog bića. Ako hoćeš, to je dokaz da društvo nije uvijek osuđivalo homoseksualne odnose.
Enrique me oslobodio užasnog tereta krivnje pred cijelim svijetom i pružio mi osjećaj uvjerenosti u to da je naš odnos naša privatna stvar, naša se ljubav ne tiče nikoga i ne treba odobravanje ili neodobravanje društva. No, kako bih se osjećao sretnim, zbog nečega mi je potrebno da se ti prestaneš praviti da ne znaš da sam gej, priznaš tu činjenicu i pomiriš se s njom.
To bi bilo pošteno. I, na kraju krajeva, to bi bilo lijepo.
Znam da te, suočavajući te s tom istinom, stavljam pred čisto kršćanski konflikt: u očima tvoje crkve ja sam grešnik, i to te boli. Da te utješim mogu ti reći samo jedno: nadam se da će Bog biti milostiviji prema grešniku čiji je grijeh “nedopuštena” ljubav nego prema onima čiji je grijeh otvorena mržnja.
Bez obzira na sve, baš mi je drago što sam konačno napisao ovo pismo, koje tako dugo nisam mogao napisati, ali ipak sam otišao kako bih ti dao vremena da dođeš k sebi i prihvatiš ovo priznanje. Jako te volim, mama, volim i Grišu i sve vaše prijatelje s kojima je uvijek tako veselo i bučno.
Tvoj sin Alex

25.

1989., Jeruzalem
Restaurator Josef Ester Hantman
Poštovana gospodo Hantman!
Već sam počeo raditi na Vašoj knjizi. Veći dio teksta bio mi je poznat – to je jedna od verzija hagade. Tema o kojoj me pitate prilično je rijetka: prikazana je razgolićena žena kojoj gornji dio tijela viri iz grmlja. Ruke koje joj pletu kosu pripadaju Gospodinu Bogu. Taj je midraš najvjerojatnije iz srednjeg vijeka, ali prvi se put pojavljuje u pripovijestima reba Simeona ben Manasije. Ja to, naravno, nisam znao, no jučer mi je u gostima bio moj prijatelj, suradnik odjela za rukopise Jeruzalemskog muzeja. Tekst glasi:
“ Iz pripovijesti Simeona ben Manasije:
Materinski brižno Gospodin vlastoručno plete Evinu kosu prije nego što će je prvi put pokazati Adamu.”
Ako vam nije krajnja nužda, moj prijatelj savjetuje da ne prodajete tu knjigu.
Nije osobito vrijedna, jer nije previše stara, ali, kako on kaže, iznimna je po sadržaju. Ako hoćete, mogu je dati na ekspertizu, pa će Vam dati stručno mišljenje, ali sama po sebi ekspertiza je skupa. Primit ću se Vaše knjige idući tjedan i nadam se da ću do kraja mjeseca sve napraviti.
Iskreno Vaš Josef Feldman

26.

1959.-1983., Boston
Iz zapisa Isaka Hantmana
Nikad nisam mislio da strast prema skupljanju bilo čega može imati veze sa mnom – uvijek mi se činila prilično vulgarnom. Ljubav prema predmetu skupljanja dolazi od taštine kolekcionara. U određenom trenutku, pogledavši policu sa svojim posljednjim nabavkama, kao i hrpu računa koje sam odvojio, shvatio sam da sam neprimjetno postao kolekcionar. Kupujem knjige koje ne kanim čitati, a dijelom i ne mogu – perzijsku knjigu iz XVIII. stoljeća kupio sam isključivo zbog dražesnih minijatura.
Utvrdivši to, potrošio sam cijelu nedjelju da provedem reviziju i sastavio sam nešto poput kataloga. Umjetničke albume, koje sam kupovao otkad sam prvi put dobio nekakav novac, ne računam. Računam samo minijature – u mojoj zbirci ima osamdeset šest ne toliko rijetkih koliko vrlo lijepih knjiga s minijaturama. Prvi sam ih put prelistao jednu za drugom i shvatio da sam uvijek, nesvjesno, kupovao samo knjige s biblijskim temama. I tada sam se dosjetio da ta moja sklonost potječe od onog dojma koji je na mene ostavila prva knjiga te vrste, koju sam vidio u Bečkoj nacionalnoj knjižnici dok sam studirao na medicinskom fakultetu. Volio sam navratiti na odjel rijetkih knjiga, a u to su vrijeme dragocjene knjige izdavali čitateljima baš u čitaonici. U ruke mi je dospjela čuvena bečka “Knjiga postanka”, iz VI. stoljeća, i nekoliko minijatura urezalo mi se u sjećanje za cijeli život. Najdivnija je od njih kad Eliezer, Abrahamov rob od povjerenja, dočekuje Rebeku kod zdenca. Rebeka je prikazana dva puta: prvo kako ide s vrčem i zatim kad poji Eliezerove deve. U daljini je krajnje simbolično naslikan Nahorov grad, a svoju misiju – prosidbu za Izaka – sluga još nije izvršio, ali sve već dolazi na svoje mjesto. Rebekin je lik, kako i treba biti na minijaturi, vrlo fino naslikan i podsjeća na moju ženu Ester. To sam tek sada shvatio. Dug vrat, tanke ruke, uzan struk, male grudi, bez masnih naslaga s kojima uvijek ima toliko briga na operacijskom stolu – sve ono što mi se i danas čini privlačnim na ženama.
Eto, tako nastaju muške sklonosti – od lijepo naslikane slike viđene u mladosti.
Još sam jednom pozorno prelistao knjige koje sam kupio i uvjerio se da sve žene na tim raznovrsnim slikama, ako se pojavljuju, imaju krupne oči i dug vrat – samo sam na njima zadržavao pozornost. Ni “ratnice” ni vamp žene nikad me nisu privlačile. Smiješno je što sam do tog otkrića došao u osmom desetljeću života.
Još jedna misao koja mi je također sa zakašnjenjem pala na pamet: a odakle uopće u židovskim knjigama te minijature s prikazima ljudi? Poznato je da je prikazivanje čovjeka bilo zabranjeno. A u cijelom svijetu proslavljene perzijske minijature? U islamu također postoji zabrana prikazivanja čovjeka. Napisat ću u povodu toga pismo dragom Neuhausu. Naša prepiska prilično je diskretna, ali nije se prekinula, iako posljednje tri godine samo izmjenjujemo blagdanske čestitke.

27.

1972., Jeruzalem
Profesor Neuhaus profesoru Hantmanu
Dragi Isače!
Veoma me razveselilo tvoje pismo, u prvom redu zbog toga što se nisi u cijelosti zadubio u medicinu, nego još pomalo gledaš i na druge strane, pri čemu si izabrao dobru stranu za razmatranje. Pitanje koje si mi postavio prije tebe su postavljali stotine puta, pa sam prije dvadesetak godina tim povodom napisao kratko izlaganje i tu temu ne ispuštam iz vida. Šaljem ti odlomak o tebi najzanimljivijem pitanju – o zabrani likova. Nadam se da ćeš u njemu naći odgovor na svoje pitanje.
Baš nedavno sjetio sam te se u vezi sa svojom predstojećom operacijom na srcu. No zasad su je odgodili. Pozdrav supruzi.
Tvoj Neuhaus
ODLOMAK IZ IZLAGANJA

Čovjek koji odluči baviti se poviješću židovske likovne umjetnosti – zbog svojih profesionalnih interesa ili jednostavno iz znatiželje – vrlo brzo otkriva da se oko te teme pojavljuje golem broj pitanja koja na koncu dovode do jednoga, najvažnijega: kako židovska likovna umjetnost uopće postoji kad odvajkada postoji zabrana mnogih oblika prikazivanja, i kakva je to zabrana?
Još prije nekih sto godina smatralo se neospornim da židovske likovne umjetnosti nikad nije bilo niti je moglo biti – upravo u vezi s jasnom zabranom prikazivanja stvarnosti u Tori: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom.” (Izlazak, 20,4) Isto to, ali podrobnije, ponavlja se u Ponovljenom zakonu (4,16-17): “ ...da se ne biste pokvarili te da ne biste pravili sebi kakva klesana lika, kipa muškoga ili ženskoga obličja, (17) ni obličja kakve životinje što je na zemlji, ni obličja kakve ptice što pod nebom lijeta, ni obličja bilo čega što po zemlji gmiže, ni obličja kakve ribe stoje u vodi pod zemljom.”
Ustvari, nije sve tako jasno kako se na prvi pogled čini. U oba slučaja odmah iza tih riječi slijede druge: “Ne klanjaj im se niti im služi” (Izlazak, 20,5) – i u drugom slučaju: “...i da se ne bi, kad digneš svoje oči prema nebu te vidiš sunce, mjesec i zvijezde – svu nebesku vojsku – dao zavesti da im se klanjaš i da im iskazuješ štovanje. Njih je Jahve, Bog tvoj, dao svim narodima, svugdje pod nebom.” (Ponovljeni zakon, 4,19)
Ovdje je nužna kratka digresija. Moćna životna sila judaizma, velike vjere malog naroda izgubljenog među stotinama drugih plemena Bliskog istoka, judaizma koji je rodio dvije najveće svjetske religije, zasniva se na dva načela, prvo je načelo ograničavajuće. Ponašanje Židova strogo je propisano, i modernom se čovjeku često čine smiješnima i besmislenima sitničave i na prvi pogled neobjašnjive zabrane koje se odnose na ponašanje čovjeka u društvu i privatnom životu. Zastrašujući broj zakona i zabrana, ograničenja i propisa za sve životne prilike, od rođenja do smrti: kako jesti, piti, moliti se, odgajati djecu, udavati kćeri i ženiti sinove... No zato je sve unaprijed riješeno, sve je raspoređeno na svoje mjesto, uračunati su svi mogući nepredviđeni slučajevi: muž ne smije dodirnuti ženu kad ima mjesečnicu, ne može sjediti na stolici na kojoj je ona sjedila, dirati predmete koje je ona držala u rukama. A ako je – o užasa! – mjesečnica zatekla ženu neočekivano i muž to ustanovljuje kad je već pristupio izvršavanju bračnih dužnosti? Ne brinite se, i za taj slučaj postoje točne upute kako postupiti. To i jest Talmud – sveobuhvatni zakon dobroga, ispravnoga ponašanja.
No što je drugo načelo koje sam spomenuo? To je načelo potpune i ničim ograničene slobode misli. Židovima je dan sveti tekst s kojim rade stoljećima. Taj je rad obvezni dio židovskog muškog odgoja. Istina, sada su i žene počele proučavati Toru, ali zasad nije jasno je li to dobro za njih ili nije posve dobro. Židovima je na tom području bila prepuštena fantastična sloboda, neviđena u ma kojoj drugoj religiji. Praktički je riječ o izostanku zabrana što se tiče intelektualnog istraživanja. Ima pitanja koja se razmatraju i nema dogmi.
Sam pojam hereze, ako i nije potpuno odsutan, veoma je razvodnjen i neodređen. “Židovska enciklopedija” o tome kaže: “Utvrđivanje hereze u judaizmu otežano je izostankom službeno formuliranih dogmi i središnje instancije koja posjeduje priznati autoritet u vjerskim pitanjima.”
Dakle nema ograničenja misli, ali ima ograničenja ponašanja. Ima ih mnoštvo, okarakterizirao sam ih gore, no u skraćenom obliku sažeta su u zlatnom etičkom pravilu koje se pripisuje Hilelu, židovskom filozofu iz I. stoljeća: “Ne čini bližnjemu ono što ne želiš da on čini tebi.”
Vratimo se sada temi našeg razmatranja – zabrani prikazivanja. Nakon razaranja drugog Hrama zajednice stječu vrlo veliku samostalnost, praktički imaju autonomno pravo na rješavanje mnogih važnih pitanja, pa se tako i zabrana prikazivanja u raznim zajednicama različito tumačila. Jedni su je smatrali kategoričkom i, u skladu sa svojim uvjerenjima, pridržavali su je se doslovno: u tim su slučajevima za ukrašavanje judaističkih predmeta, sinagogalnih i kućnih, upotrebljavali samo ornamente. Drugi je pak nisu tumačili tako doslovno – nego kao zabranu klanjanja prikazanomu. Diviti se, znači, nije zabranjeno. Upravo zato imamo prikaze životinja i ljudske likove na freskama sinagoge u Dura Europosu, u današnjoj Siriji, na mozaičnim podovima sinagoge Beit Alfa u Jizreelskoj dolini, ili pak čudesan prikaz kralja Davida koji svira harfu u sinagogi iz VI. stoljeća u Gazi.
Halaha bezuvjetno isključuje stvaranje predmeta koji nešto prikazuje, ako mu se ljudi kane klanjati, a u cijelosti dopušta, čak potiče, bavljenje umjetnošću ako je namijenjena ukrašavanju. Uostalom, zabrana klanjanja bilo čemu materijalnom ne odnosi se samo na umjetnost. Jedan moderni rav je rekao: “Idolom se naziva ono što čovjek time smatra, i ako će se tko klanjati opeci, opeka će postati idol i neće se smjeti upotrijebiti ni u koju svrhu. Ako pak lijep kip postane ukras grada, bit će rado viđen gost.” Razumno razmišljanje. Problem sličnosti nije zanimao židovske umjetnike, sličnost nije bila sama sebi svrhom. Štoviše, bilo je uobičajeno nešto blago promijeniti u ljudskom liku, prenijeti ga s nekim poremećajem, izobličenjem, tako da se čini kao da i nije posve riječ o čovjeku. Izobličenje je moglo biti posve neprimjetno – primjerice, uho nepravilnog oblika, a moglo je biti očito, kao u znamenitoj “Ptičjoj hagadi”, nastaloj u XIV. stoljeću u Njemačkoj, koja se tako zove upravo zato što u njoj ljudi imaju ptičje glave.
Još jedno obilježje židovske umjetnosti – sustav simbola koji se očuvao praktički nepromijenjenim tijekom dvije tisuće godina, uz potpuni izostanak ikonografskih i semantičkih kanona. Drevna se simbolika razvija, i to se može promatrati proučavajući umjetničke predmete. I na židovskim freskama, i na mozaicima, i na knjiškim minijaturama, i u ukrasima judaističkih predmeta svaki prikaz, bila to ptica, čovjek ili biljka, nije neposredni prikaz, nego simbol, stoga uopće nije dužan odgovarati stvarnosti.

28.

ožujak 1990., Berkeley
Ewa Manukjan Ester Hantman
Draga Ester!
Sve je naprosto užasno. Sve sam predosjećala! Da će biti baš tako. Ne treba se udavati za deset godina mlađeg čovjeka. To se moralo dogoditi prije ili poslije. Griša ima avanturu s nekom asistenticom na katedri. Imam životinjsku intuiciju – obratila sam na nju pozornost kad sam je prvi put ugledala, na nekom banketu. Ta se kurvica već tada vrlo nametljivo vrtjela oko Griše. To mi je bilo tako neugodno da sam bila na oprezu. I nakon nekog vremena Griša mi je rekao da ima još dva sata predavanja na Sveučilištu u Stanfordu i da putuje onamo jedanput tjedno petkom. S obzirom na to da nisi bila blizu mene, nije tko imao reći: ne radi gluposti. Nazvala sam to vražje sveučilište i pitala mogu li se prijaviti na njegov kolegij. Uvjerili su me da tog predavača nema ni među redovitim ni među izvanrednim profesorima. Zatim sam počinila drugu glupost: provela sam istragu, a on baš i nije poricao. Odmah je rekao – da! No pritom je dodao da sam mu ja žena, da se ne namjerava razvoditi, zato što me voli, a hoću li ja prihvatiti tu situaciju ili ne – moja stvar. Sad sjedim i razmišljam što mi je činiti. Alex, kako se razjasnilo, zna za tu Grišinu prijateljicu jer ih je sreo u gradu u nekoj zalogajnici. I zapravo mi se učinilo da Alex mnogo više suosjeća s njim nego sa mnom. To sam shvatila kao izdaju s njegove strane. To je njihova muška solidarnost. Strašno sam ljuta. Sad kad mi je toliko trebala Grišina potpora, nakon svega što sam pretrpjela zbog Alexova priznanja... Znaš što mi je rekao kad sam mu pokazala Alexovo pismo? – Pusti dečka na miru. Ja to odavno znam.
Najviše od svega sad bih htjela sjesti na avion i doći k tebi da ti se isplačem na ramenu. Ali u mojoj situaciji, nakon što su me napokon primili u laboratorij, bila bi velika glupost izgubiti posao. Itekako sam svjesna koliko sam gluposti počinila, ali – nažalost! – pripadam onoj vrsti žena kojima je važnije izjasniti se i sve uništiti nego prešutjeti i pričekati da prođe kritična situacija.
Još jedna šokantna novost na koju sam zaboravila zbog svih tih stresova. Ne piše mi se, šaljem fotokopiju pisma moje majke. Uz pismo su priloženi dokumenti – izjava o primanju, baš kao u partiju, i krsni list. Kad bih bila u normalnom stanju, reagirala bih na tu novost mnogo oštrije. No sad mogu samo raširiti ruke i reći: Gospode, je li to vic? Ili što?
Ljubim te.
Tvoja glupača Ewa

29.

siječanj 1990., Haifa
Rita Kowacz Ewi Manukjan
(Fotokopija koju je Ewa Manukjan poslala Ester Hantman)
Draga Ewa! Stigao je trenutak kad ti moram javiti za najvažniji događaj u mome životu. Prošloga Božića, nakon dugotrajnog razmišljanja i odgovarajuće pripreme, krstila sam se. Tebe će, naravno, to začuditi, ali taj se događaj pripremao tijekom cijeloga mog života, on nije slučajan, nego logičan, i sretna sam što nisam umrla prije krštenja. A bilo je toliko mogućnosti da poginem za vrijeme rata, u zatvoru, u logoru, pa čak i posljednjih godina, nakon svih mojih infarkata i insulata. Cijele prethodne godine stalno sam požurivala oca Johna i Agness, bojala sam se da ću umrijeti ne dočekavši, ali oni su se samo smiješili i govorili da se sad ne trebam brinuti ni za svoj život ni za svoju smrt. I zaista, na mene se spustio potpuni spokoj. U našoj crkvi – anglikanskoj – nema ni traga one egzaltacije koja me tako odbijala od katolicizma. One egzaltacije koja je meni uvijek bila neprihvatljiva i neprihvatljiva u tebi.
Sad mi je ostao još jedan san – upoznati te s mojim dragim prijateljima i pokloniti tebi sve najljepše što sam i sama dobila na kraju života.
Znaš da sam Krista znala od djetinjstva: u Poljskoj nema mjesta gdje Ga nema, ondje Ga ima posvuda. U Izraelu, koji ga je odbacio, veoma je teško očekivati takav susret. Ali meni se posrećilo – zahvaljujući Agness preda mnom su se otvorila vrata onoga kršćanstva koje mi je jedino prihvatljivo.
Draga Ewa! Znam da je u našim odnosima bilo mnogo toga pogrešnog i da sam pred tobom kriva. Sad ti trebam objasniti zašto se sve dogodilo tako kako se dogodilo da bih ti pomogla da se popraviš.
Mislim da bi bilo najbolje da dođeš za Uskrs. Mogle bismo dočekati taj prvi Uskrs u svome životu zajedno u znak potpunog pomirenja. Sada kad stalno čitam samo Bibliju i Novi zavjet, mogla bih ti pomoći naći pravi životni put.
Imam vrlo ugodan sklopivi naslonjač, može se staviti u auto, pa ćemo zajedno otići na uskrsnu misu. Želim biti do kraja života s Kristom. I napokon ćemo moći reći jedna drugoj: “Gospodin je među nama!”
Tvoja majka Margarita