Ljudmila Ulicka-Daniel Stein,prevoditelj

First topic message reminder :



Jednodušno prihvaćen od publike i kritike diljem svijeta, „Daniel Stein, prevoditelj“ po mnogima je najznačajniji ruski roman našega vremena.

Život je čudo; čudo za koje nam – da bismo ga prepoznali i razumjeli – ponekad treba prevoditelj.
Priča o nevjerojatnom životnom putu poljskog Židova Daniela Steina, koji tijekom Drugog svjetskog rata svoje sunarodnjake spašava radeći kao prevoditelj za Gestapo, temeljena je na stvarnim događajima i puna je čuda – čuda vjere i čuda ljudskosti.

Jer, i kad izbjegava smaknuća i pridružuje se partizanima, i kad prelazi na katoličanstvo i odlazi u Izrael, gdje obnavlja drevnu Jakovljevu crkvu – Daniel Stein junak je samo zato što je čovjek: jedinstven i pun proturječja. A upravo tu – u iskazivanju svega što jesmo – do izražaja dolaze mudrost i spisateljsko umijeće Ljudmile Ulicke.

Sastavljajući Steina od sjećanja i dokumenata, pisama i svjedočanstava onih koji su ga poznavali, Ulicka istovremeno daje prikaz Europe i Izraela, ali i burne povijesti odnosa židovstva i Katoličke crkve. No baš kao i svi veliki pisci – Ulicka ne čini samo to. Svojim moćnim, izazovnim djelom – svakoj isključivosti i rigidnosti usprkos – ona priča priču o čudu našega života; na sve naše jezike prevodi život sam.

10.

1985., Hebron
Geršon Šimes Zinaidi Genrihovnoj
Natpis na fotografiji:
Mama! Ovo je naš mali obiteljski blagdan – ove smo godine prvi put pobrali urod iz gredica pokraj kuće. Mali vrt po kojemu su se tako marljivo vrzmala naša djeca. Osim naše djece, tu su još dvojica sinova rava Elijahua i velika djevojčica, susjedova kći.

11.

1987., Moskva
Zinaida Genrihovna sinu Geršonu
Dragi Grišenjka!
Čestitam tebi i Debori na rođenju sina! Kako bih voljela vidjeti tvoju dječicu – obitelj ti raste, i to je velika radost. Teško mi te zamisliti u ulozi patrijarha!
Zahvali Debori za fotografije – prekrasna dječica! Baš ste lijep par! Svetočka je odmah opazila da su svi dečki naslijedili majčinu riđu kosu, a curica je na tebe. Prema ruskom narodnom vjerovanju, kad djevojka sliči na oca, to joj donosi sreću. Anja je odnijela fotografije svojih bratića i sestrični u školu. Veoma je ponosna na njih. Anječka je dobra djevojčica, odlikašica. Svetočka i ja uzele smo joj instruktoricu za engleski jezik, Ljubov Sergejevnu – možda je se sjećaš, radila je sedamdesetih sa mnom u školi, a poslije je promijenila posao.
I ja dajem privatne satove, pa u materijalnom smislu dobro stojimo. Jako volim svoje zanimanje, ali moram priznati da mi instrukcije ne donose takav užitak kao predavanja u školi. Premda su mi, naravno, rezultati dobri. Prošle sam godine imala osam učenika, i svi su s odličnim uspjehom položili književnost i upisali se u visoke škole. Kako me žalosti što tvoja djeca ne znaju ruski jezik!
Neki su dan na radiju govorili o nemirima u Hebronu, pa se naprosto tresem od straha za vaš život. Dragi Grišenjka, zar se ne biste trebali preseliti na neko sigurnije mjesto? Da si sam, to bih mogla shvatiti, no može li obitelj koja je doživjela takvu tragediju ostati na tako opasnom mjestu? Ta sam si govorio o njemačkim Židovima koji nisu htjeli napustiti Njemačku nakon Hitlerova dolaska na vlast kao o luđacima. Jako se dobro sjećam tvojih riječi o tome da su bili zavedeni njemačkom kulturom, pogrešno odabrali i za to platili svojim životom i životima svoje djece. Zašto se onda ti, videći takvu životnu opasnost, uporno držiš takva mjesta?
Znam da imaš svoja uvjerenja i svoje razloge, ali u životu ima okolnosti koje su jače od naših razloga, i život nas katkad primorava na kompromise. Ne ljuti se što ti to govorim, ali ispravno me shvati, tako se brinem za tebe i tvoju djecu.
Ljubim te, mama

12.

1987., Hebron
Geršon Šimes Zinaidi Genrihovnoj
Draga mama!
Zar još nisi shvatila da nije riječ o životu, nego o izboru prebivališta? Židovski život može se realizirati samo na tlu Izraela. I nije riječ o spajanju obitelji, nego o ostvarivanju sudbine i povijesti u višem smislu. Ti ne razumiješ zašto smo ovdje!
Prije dvadeset godina general i rabin Izraelskih obrambenih snaga Šlomo Goren ušao je u špilju Makpelu, ponijevši svitak Tore, i pomolio se ondje prvi put nakon 700 godina. Od 1226. Židovima i kršćanima bio je zabranjen pristup tom svetom mjestu. Rav Šlomo Goren ušao je u Hebron u džipu, samo s vozačem, ispred cijele vojske, i tada su se ovamo vratili Židovi. Ja odavde ne idem.
Mi živimo ovdje i živjet ćemo i dalje, i molim te, bez tih dirljivih riječi, jer gubim posljednje ostatke sentimentalnog odnosa prema bliskim rođacima. Tvoje blebetanje o Svetočki i njezinim problemima s bivšim mužem naprosto je smiješno. Moje je mišljenje da ti moraš doći ovamo kako bi tvoja unuka mogla živjeti na ovom tlu. Prema židovskim zakonima dijete koje je rodila Židovka je Židov. Radi mogućnosti da dođem ovamo odgulio sam pet godina u logorima. Ostankom u Rusiji oduzimate si budućnost.
Smiješne su mi tvoje riječi o tome da ćeš moju djecu učiti ruski jezik. Imaju dva jezika – ivrit i engleski. Deborah smatra da je potrebno omogućiti im engleski, i ja nemam ništa protiv. Ali sva će djeca dobiti vjersko obrazovanje, i već ga dobivaju. Rabin Elijahu radi s djecom, u našem naselju pet je puta više djece nego odraslih. Sva su se rodila kraj grobova praotaca i teško da će im zatrebati jezik Puškina i Tolstoja, kako si se izrazila. Kad mi sinovi s trinaest godina budu išli na barmicvu, Toru će čitati na ivritu. I vjeruj mi, najstariji se već vrlo uspješno školuje. Ovaj naraštaj djece mora znati jednako dobro čitati Toru i držati strojnicu. Najmlađeg sina nazvali smo Jehuda.
Ako hoćeš da ti odgovaram na pisma, molim te da mi ne pišeš gluposti i da mi dijeliš manje savjeta. Za to imaš kćer Svetočku.
Tvoj sin Geršon

13.

1989., Moskva
Zinaida Genrihovna sinu Geršonu
Dragi Grišenjka!
Ne znam hoće li te obradovati moja vijest ili će te, naprotiv, uzrujati. Svetočka se udaje. S jedne strane veoma mi je drago zbog nje, a s druge shvaćam da će to opet promijeniti sve planove. Sigurno se sjećaš njezina novog izabranika – to je njezin kolega iz razreda Slava Kazakov. Bio je zaljubljen u nju od šestog razreda, ali ona uopće nije obraćala pozornost na njega. Zamisli, razred im se ponovno okupio, sreli su se, i rasplamsali su se novi osjećaji. Već se preselio k nama. Svetočka je naprosto procvala – on je neobično obziran i pažljiv. Uostalom, i prema Anječki se divno odnosi. Znaš kako je sad teško preživjeti – stojim u redovima od jutra do ručka da bih kupila neke namirnice, nakon ručka u trgovinama nema ničega. Dobro je što na Svetinu poslu s vremena na vrijeme primaju prehrambene narudžbe! A i Slavina sestra radi u robnoj kući i ima dobre veze s prodavaonicama živežnih namirnica, tako da i Slava jedanput tjedno donosi vrećice – meso, sir, heljdu. To me u velikoj mjeri spašava od jutarnjeg obilaženja.
Anječku su primili u baletnu školu, od rujna je vodim na vježbe. U zanosu je, stalno pleše i sluša glazbu. Pokazalo se da je vrlo muzikalna. Pisao si da se i Šošana bavi glazbom. To su sigurno naslijedile od djeda. Miša je bio vrlo nadaren, svakim bi glazbalom brzo ovladao, čak je naučio svirati harmoniku.
Šaljem ti Anječkinu fotografiju kako bi tvoja djeca znala kakvu sestričnu imaju u Moskvi.
Tvojoj tetki Rimi, za koju nikad ne pitaš, otkrili su rak dojke, smjestili su je u bolnicu, operirali, i sad je na kemoterapiji. Kažu da je u Izraelu medicina odlična i da izvode prava čudesa. Kad bismo je mogli poslati u Izrael na liječenje! Pisao si da u naselju imaš prijatelja kirurga. Da ga možda pitaš mogu li nekako pomoći Rimočki? Mlađa je od mene deset godina i uvijek je bila zdrava.
Ljubim te, dragi sinko.
Tvoja mama

P. S. Je li Debora dobila igračke koje sam još prije dva mjeseca poslala poštom?

14.

1990., Hebron
Geršon Zinaidi Genrihovnoj u Moskvu
Mama, o čemu ti to meni pišeš? Iskreno, ne želim to znati! Sjećam se onog konja Slave, baš odgovara mojoj sestrici po stupnju idiotizma. Balet, harmonika, prehrambene narudžbe, jadna Rimočka koja je cijeli život bila prava kuja, a kad su mene uhapsili bojala se zvati vas telefonom – kakve budalaštine! Vi živite na drugom planetu koji mene uopće ne zanima. Živite kako smatrate da treba. Kod nas je sve u potpunom redu. Deborah će ti poslati fotografije naše druge kćeri, koja se rodila prije dva tjedna.
Ostajte zdravo.
Geršon

15.

prosinac 1987., Haifa
Iz Hildina dnevnika
Nakon službe došao je Musa. Porazgovarati s Danielom. Blijed, mrk. Nikad ga nisam vidjela takva. Najednom sam shvatila da je naprosto ostario. Kosa mu je posvijetlila od sjedina, a lice potamnjelo. Ne od preplanulosti, nego od godina. Čak i usta, uvijek tako svijetla, izblijedjela su i objesila se. Najednom mi se steglo srce – oboje smo ostarjeli, a našu su jadnu ljubav ugušili... Kad su se ljudi razišli, Musa i Daniel sjeli su u našem sobičku, a ja sam pristavila čaj. Musa ga je odbio. Htjela sam otići, Daniel mi je rekao da ostanem. Nisam shvatila zašto. Mislila sam da Musa želi s njim porazgovarati nasamo. Dobro, sjela sam. Musa vadi iz džepa arapske novine, daje ih Danielu. Pogledao ih je, rekao – pročitaj ti, ja slabo čitam arapski...
Musa je pročitao izvatke iz Arafatova govora: “O, junački sinovi Gaze! O, ponosni sinovi Zapadne Obale! O, srčani sinovi Galileje! O, čvrsti sinovi Negeva! Plamen revolucije podignute protiv cionističkih osvajača neće zgasnuti sve dok naša zemlja ne bude oslobođena od gramzivih okupatora. Svakomu tko naumi zaustaviti intifadu prije nego što ostvari svoje krajnje ciljeve ispalit ću u grudi desetak metaka...”
Odložio je novine i rekao – od ovoga nije moglo biti ničeg goreg.
I Danielu se lice izdužilo. Vrti glavom, oči je pokrio rukom.
– Moramo nekamo otići. Stric mi je sad u Kaliforniji. Možda mi nađe posao ili me primi k sebi – rekao je Musa.
– Izraelac si.
– Arapin sam. Što ću s tim?
– Kršćanin si.
– Vreća sam mesa i kostiju i imam četvero djece.
– Moliti se i raditi – tiho će Daniel.
– Moja braća muslimani mole se pet puta dnevno – povikao je Musa. – Pet puta klanjaju namaz! Ne mogu se moliti više od njih! I molimo se istom Bogu! Jedinom!
– Ne viči, Musa, radije se stavi u Njegov položaj: istom se Bogu Židovi mole za uništenje Arapa, Arapi za uništenje Židova, a što da On učini?
Musa je prasnuo u smijeh:
– Da, nije se trebao petljati s budalama!
– On nema drugih naroda, samo ovakve... Ne mogu ti reći: ostani ovdje, Musa. Tijekom svih ovih godina polovina mojih župljana napustila je Izrael. Ja si i sam mislim: Bog ne zna za poraze. Ali ovo što se danas događa prava je pobjeda uzajamne mržnje.
Musa je otišao. Ispratila sam ga do vrata. Pomilovao me po glavi i rekao:
– Volio bih da imamo još jedan život...
Danielov je auto bio na popravku, pa me zamolio da ga odvezem bratu Romanu, svećeniku iz one arapske crkve gdje su početkom šezdesetih godina Danielu dopustili služiti. Začudila sam se: bio se posvađao s Romanom, i otkako je ovaj stavio novu bravu na kapiju groblja nije htio razgovarati s njim. Odvezla sam ga do Romanova stana. Vidjela sam kako su se zagrlili na vratima. Vidjela sam kako se Roman obradovao. Daniel je znao da je Roman, kad nam je patrijarh pokušao oduzeti crkvu sv. Ilije kod Izvora, sam otišao k njemu i rekao da nijedna arapska kršćanska zajednica u Haifi neće preuzeti crkvu sv. Ilije. I patrijarh je raširio ruke: “Što ti je, to je nesporazum, neka sve bude kako jest.” Daniel tada nije otišao zahvaliti Romanu za intervenciju, ali znam da se veoma razveselio. I sad su se našli prvi put nakon svih tih godina...
A ja sam se vozila kući i razmišljala: ako ovdje počne klanje kao ‘29., odlazim u Njemačku. Neću dobrovoljno živjeti usred krvoprolića. Doduše, Daniel kaže da se čovjek navikne na svakakve gadosti: na zarobljeništvo, na logor, na tamnicu... A treba li se navikavati? Musa je zacijelo u pravu, on mora otići odavde da mu djeca ne bi stjecala tu naviku.
A ja?

16.

1988., Haifa
Iz Hildina dnevnika
Mislila sam da nikad više neću doći na to groblje. Jučer smo pokopali Musu, njegova brata, oca i ženu. I još nekoliko rođaka. Bilo je tmurno i kišilo je. Kako je strašno ovo mjesto – Izrael: ovdje se rat vodi u svakom čovjeku, nema ni pravila, ni granica, ni smisla, ni opravdanja. Nema nade da će se ikad okončati. Musa je tek bio navršio pedeset godina. Imao je spremne dokumente za odlazak u Ameriku i kupljene karte. Stric je poslao fotografiju kućice u vrtu u kojoj je trebao živjeti Musa s obitelji. Zaposlili su ga kao vrtlara kod jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, koji će se sad morati zadovoljiti drugim vrtlarom.
Lijes je zatvoren. Nisam mu vidjela ni lice ni ruke. Nemam nijednu njegovu fotografiju. Nemam obitelj, djecu, domovinu, čak ni materinji jezik – dugo već ne znam koji mi je jezik bliži – ivrit ili njemački. Gotovo dvadeset godina bili smo ljubavnici, potom se to završilo. Ne zato što sam ga prestala voljeti, nego zato što mi je sama moja duša rekla: dosta. I on je shvatio. Posljednjih godina viđali smo se samo u crkvi, katkad smo stajali jedno uz drugo, i oboje smo shvaćali da na svijetu nema bliskijih osoba, i nježnost je ostala, ali svoje smo želje duboko zakopali. Kakvog sam ga vidjela posljednji put, prije oko tri tjedna, takvog sam ga i zapamtila – potamnjeloga lica, sijedog i prerano ostarjelog, sa zlatnim zubom koji je zasjao kad se nasmiješio.
Tada se nije ponudio da me otprati kući, i to je bilo ispravno. Okrenuvši se, mahnula sam mu, a on je gledao za mnom, i otišla sam laka srca, jer sam osjetila da imam drugi život, bez ljubavnog ludila s kojim smo se oboje tako neslavno borili, ali nismo pobijedili, nego smo se jednostavno smrtno umorili od borbe i predali se. U sebi sam se osjećala prazno i slobodno i pomislila sam: hvala Bogu, oslobodilo se još malo mjesta u mome srcu, i neka u njemu ne bude ljudske ljubavi, sebične i lakome, nego one druge, koja ne zna za sebičnost. I još sam osjetila da se moje “ja” veoma smanjilo.
Daniel je ostao na karminama. Ja sam otišla. Odvratni smrad pečenih pilića koji se već svojski podizao iznad stolova. Jutros smo Daniel i ja otišli u jeftini supermarket kupiti posuđe za jednokratnu uporabu, pelene za starce i još štošta, i kad smo sve strpali u auto i već bili spremni krenuti, iznenada mi je rekao:
– Jako je važno to što se tvoje “ja” sažima, postaje manje, zauzima manje mjesta, tada u srcu ostaje više mjesta za Boga. Zapravo je dobro što čovjek s godinama zauzima manje mjesta. Naravno, ne govorim o sebi, jer se ja s godinama samo debljam.
I kad smo već sve istovarili i složili u ostavu na police, Daniel mi je rekao:
– Zar misliš da ćeš moći otići odavde? To je isto kao pobjeći s bojišta u odlučujućem trenutku.
– Misliš da je upravo sada odlučujući trenutak? – upitala sam prilično razdraženo, jer mi se ideja o odlasku vrzmala u duši.
– Djevojčice moja, to i jest kršćanski izbor: sve vrijeme biti u odlučujućem trenutku, u samom središtu života, osjećati istodobno bol i radost. Ja tebe jako volim. Zar ti nikad o tome nisam govorio?
I u tom sam trenutku osjećala to o čemu je govorio: oštru bol u srcu i poput boli silnu radost.

17.

1991., Berkeley
Ewa Manukjan Ester Hantman
Draga Ester!
Nakon što si otišla još mi više nedostaješ. Stalno sam ti htjela reći, ali sam se ustezala. A na kraju i sama znaš. Cijeli sam život čeznula za majkom, i kad je nije bilo i kad bi se pojavila. I nikad nisam bila zadovoljna. Čini mi se da mi je i život tako zamršen zato što majka nikad nije bila kraj mene. Ti si mi postala majkom više od Rite. Samo sam s tobom uspostavila takvu povezanost koja me hrani i čini jačom i mudrijom.
Ubrzo nakon tvoga odlaska u kuću nam se doselio Enrique. Vidjela si ga – jedan od dvojice Alexovih prijatelja s kojima je proveo cijelu posljednju godinu. Alex me pitao kako mi je draže: da Enrique i on unajme stan u gradu ili da žive kod nas. Rekla sam: kod nas. Sad udvoje dolaze na doručak – veseli, lijepi. Kao da imam dva sina. Ja se smiješim i kuham kavu. Doduše, samo subotom i nedjeljom – radnim danom izlazim iz kuće prije svih. Enrique je sjajan dečko. Susretljiv je i ljubazan, u njemu uopće nema agresivnosti. Iako je pet godina stariji od Alexa, izgledaju kao vršnjaci. Jednake su grade i jako vole razmjenjivati odjeću. Prije četiri godine otišao je iz Meksika, imao je problema s roditeljima. To mi je rekao usput i s takvim podtekstom kao da me pohvaljuje što sam se pokazala tako tolerantnom. Enrique završava studij dizajna i već su ga pozvali u jednu poznatu tvrtku. Alex se potpuno odlučio za sociologiju, ali na tom ga području zanima isključivo homoseksualni aspekt.
Griša je s njima u odličnim odnosima – kao i prije čuje se glasan smijeh svaki put kad se vratim s posla, a oni su u dnevnom boravku. Ja se smiješim i tražim da me prime u društvo. Upravo sam ona kakvom me žele vidjeti moj sin i moj muž: dobronamjerna – tolerantna, užasno tolerantna! – svima sve dopuštam: sinu da spava s dečkom, mužu da spava s djevojkom. Sva sam velikodušna. Svi me obožavaju, Griša je pažljiv i nježan kao nikad prije. Uopće ne spominjem Lisu, pa mi je jako zahvalan. Zagrljaji su mu kao i prije vatreni, a kad sam prestala odlaziti na njihove fakultetske zabave, naprosto se oduševio mojom obzirnošću: ustupila sam Lisi mjesto kraj njega u društvenom životu. Ostala su dva fakultetska para koje, kao i prije, posjećujem s Grišom. Dvosmislenost i neizrečeni, ali u cijelosti sporazumni odnosi. Čini se da nije daleko vrijeme kad ćemo utroje ići u goste. Griša samo to i želi. Premda to ne pokazuje. Ali izgleda da za to još nemam dovoljno tolerancije. Napokon ti mogu iskreno reći: strašno se bojim da ne ode. Pristala sam na bilo kakav oblik veze, samo da ostane sa mnom. Možeš me prestati poštovati.
No, dosta o tome, izgleda da smo o svemu porazgovarate. A, još jedna novost! Razgovarala sam preko telefona s Ritom. Ima novi grandiozni plan. Na godinu će biti pedeset godina otkako je pobjegla iz emskoga geta. (Između ostalog, dva i pol mjeseca nakon toga dana navršit ću pedeset!) Odlučili su u Emsku organizirati susret preživjelih, i moja majka, zamisli ti to, također kani otići. Bezumna ideja, ali tipična za nju. U invalidskim kolicima trima vrstama prijevoza – od Haife do Odese parobrodom, odatle avionom do Minska, a iz Minska vlakom do Emska. Isprva sam se strašno razljutila: ma, sjedi tu gdje jesi! A zatim sam najednom shvatila da se i u tome očituje njezin idiotsko-junački karakter: ne želi se ni s čim pomiriti, a najmanje s vlastitim stanjem. Meni je pak naredila da dođem po nju u Haifu i pođem s njom na to putovanje.
Da, želim! Shvatila sam da želim vidjeti sve to vlastitim očima, to će biti jače nego psihoanalitička seansa na kauču: ne frojdovsko zavirivanje u roditeljsku postelju u trenutku moga začeća, nego živ doticaj s obiteljskom i narodnom prošlošću. Oprosti zbog patetike. Reci mi, molim te, jesi li dobila poziv za taj susret? Ideš li? Iz nekog razloga sama pomisao da ćeš ti biti ondje čini mi to putovanje beskrajno važnim.
Znaš kako živim? Kao u minskom polju: zaobilazim opasna mjesta – o tome ne razmišljaj, o ovome ne govori, ono ne spominji... I općenito što manje razmišljaj! Samo s tobom mogu razgovarati bez bojazni da ću narušiti krhku ravnotežu svoga idiotskog života.
Ljubim te.
Ewa

18.

prosinac 1991., Haifa
Rita Kowacz Pawełu Koczyńskom
Dragi Pawełe!
Cijeli sam život provela uz tebe, imali smo iste ideale, iste ciljeve, iste prijatelje. No ispalo je tako da sam potkraj života otkrila Gospoda i sad želim samo jedno – podijeliti svoju radost sa svim bliskim osobama. Kad čovjek učini jedan korak ususret Bogu, Bog odmah učini dva. Neophodan je samo jedan mali potez – priznati da bez Boga čovjek ne može ništa. Kad pomislim koliku smo energiju, snagu i junaštvo pokazivali ne radi Božanskih ciljeva, nego radi ljudskih, osjećam veliku žalost. Ne zovem te da dođeš u Haifu jer znam koliko ti je teško ostaviti sirotu Mirku, ali htjela bih ti predložiti kratko putovanje u Bjelorusiju. Stvar je u tome da sam dobila pismo od jednoga starog gnjavatora s kojim sam bila u getu i s kojim sam zajedno izašla, organiziraju susret svih preživjelih, bit će i onaj svećenik Židov koji je dopremao oružje za bijeg. Voljela bih ga vidjeti. Predlažem ti da dođeš u Emsk, gdje ćemo se naći bez sumnje posljednji put. Mene će odvesti Ewa, ali možda će sa mnom i Agness, moja engleska prijateljica. Naravno, neću odatle ni u Łódź ni u Varšavu, a ti bi baš mogao otići. Ipak hodaš na svojim nogama.
Osim toga, Pawełe, neću kriti da bih jako voljela podijeliti s tobom to što sam našla. Žao mi je što se moj susret dogodio tako kasno, ali dok je čovjek živ nikad nije kasno. Usrdno se molim da dođe do susreta – moga s tobom, a tvoga s Gospodom. Bog blagoslovio tebe i tvoje bližnje.
Tvoja stara prijateljica Margarita (Rita) Kowacz

19.

siječanj 1992., Jeruzalem
Ewa Manukjan Ester Hantman
Draga Ester!
Nisam te stigla ni nazvati iz kuće, sve se dogodilo iznenada. Nazvali su me petog siječnja ujutro iz Haife i rekli da je sinoć preminula Rita. Griša me odmah odvezao na aerodrom. Na čudan način, uz dva presjedanja i osmosatno čekanje u Frankfurtu, dokopala sam se Haife, i idući dan održao se majčin pogreb. Mnoge su me stvari toga dana zapanjile, dirnule, pa čak i potresle. Sad je noć, puna sam dojmova i ne mogu spavati – još je i druga vremenska zona. Pa sam ti odlučila pisati. Majka je imala prekrasno lice. Na kraju života ga je zaslužila! Onaj napeto-sumnjičav izraz koji joj je cijelog života bio svojstven zamijenili su spokoj i duboko zadovoljstvo.
Nedugo prije smrti ošišala se, ima sijedu i gustu kosu podrezanu na čelu, umjesto one učiteljske punđe koju je cijeli život nosila. Ružno zvuči, ali njoj to veoma pristaje.
Za održavanje mise zadušnice ukazali su joj veliku čast – lijes s tijelom odvezli su u englesku misiju u Jeruzalem, i ondje sam se našla na mjestu čije postojanje nisam ni naslućivala.
Prije početka službe u vrlo asketsku prostoriju misije ušao je Židov s kipom i talitom, posve uobičajene vanjštine, i nad zatvorenim lijesom pročitao židovske molitve za mrtve.
Sjedila sam na klupi, kraj mene Agness. Isprva sam htjela pitati, a potom sam se predomislila – neka sve ide kako ide.
Zatim je stigao pastor i odslužio misu zadušnicu.
Izašli smo u vrt, vidjela sam kako je divan – cvala su stabla limuna, kao na Siciliji u to doba. Nekoliko voćaka stajalo je golo, na jednoj su visjeli šipci – bez ijednog listića. Ali cijeli je vrt bio zelen – grmlje nalik na klek, i čempresi, i palme. Sunce je bilo jarko i hladno, i sve je bilo vrlo tiho i zasljepljujuće.
– Sad ćemo na groblje – rekla je Agness i povela me prema ogradi. Iza ograde sam ugledala samotnu, vrlo sugestivnu stijenu od vjetrom šibanoga slojevitog kamena.
– Mislimo da je ovo Golgota. Lubanja. Zar nije slično? – Agness se osmjehnula otkrivajući duge engleske zube. Nisam shvatila. Tada je objasnila:
– To je alternativna Golgota. Znaš, krajem prošlog stoljeća ovdje su iskopali cisternu za vodu i otkrili ostatke drevnog vrta. Ovaj je vrt mlad, nije tako davno posađen. Otkrivši cisternu, najednom su ugledali i Golgotu, iako se nikad i nije skrivala. Oduvijek je ovdje stajala ta stijena, i nitko nije obraćao pozornost na nju. A potom su našli i grob u špilji. Lako je moguće da je to grob koji je Josip iz Arimateje pripremio za sebe i svoju rodbinu.
Tada sam i ja vidjela da je stijena ista kao ljudska lubanja s praznim dupljama-špiljama i upalim nosom.
Povela me sporednom stazom prema malom otvoru u stijeni – vrata. Iznad je bilo probijeno malo okno. Ispred samog ulaza ležao je isklesani duguljasti kamen sa žlijebom nalik na tračnicu. Malo dalje stajao je okrugli kamen.
– Taj je kamen s drugog mjesta, nešto je manjih dimenzija od onoga koji je zatvarao ulaz u špilju. A ovaj je nestao na dvije tisuće godina. Ako okrugli kamen koji zatvara ulaz stoji na ovoj kamenoj tračnici, lako ga je pomaknuti. Jednostavno se kotrlja. Ali ženama je ipak težak. Pozvale su vrtlara da im pomogne. Uđi, pogledaj.
Krenula sam kao u snu. Već sam bila kod Svetog groba, i to više puta. Ulazila sam u vrevu golemog zdanja, gdje se hram pripija uz hram, i sve je rascjepkano, i kaotično, i mnoštvo crnih starica, i turisti, i službenici... I kapelica iznad mjesta pokopa. Red ispred špilje. Turisti škljocaju fotoaparatima. Turistički vodiči brbljaju na svim jezicima. To mojoj duši ništa ne govori.
A ovdje nije bilo nikoga i najednom me obuzeo vrlo jak osjećaj da ću ući i ugledati ondje ostavljene povoje. Špilja je podijeljena na dvije grobnice, u udaljenijoj je stajao kameni odar. Po rukama sam osjetila trnce, spopala me moja drhtavica. Agness je stajala vani – smiješila se:
– Zar ne da je jako slično?
Doista je bilo vrlo, vrlo slično.
Pod velikom smokvom na klupi su sjedile dvije žene u dugačkim suknjama i s velikim šakama položenim na koljena. Zatim je jedna iz košarice izvadila pitu i, razlomivši je, pružila pola susjedi. Ova se prekrižila ispred usta i zagrizla.
Četvorica muškaraca prenijela su lijes moje majke do autobusa, pa smo krenuli na englesko groblje. Cvijeća nije bilo. Ja nisam stigla kupiti, a ostali prisutni, braća anglikanci, stavili su na uzglavlje groba bjeličaste kamenčiće, kako je to običaj kod Židova.
Nakon pogreba prišao je pastor, sličan Agness po dugačkim zubima i svijetlim očima (brat i sestra, pomislila sam, ali zatim se pokazalo da su muž i žena). Stisnuo mi je ruku i pružio dva papirića. Na jednom su bile ispisane riječi molitve i notno crtovlje s pregršti crnih nota, a druga je bila potvrda o opijelu.
Rita, koja je uvijek držala sve dokumente u savršenom redu, može biti posve zadovoljna. Ester, draga! Dogodilo se ono što nikad nisam očekivala – potpuno sam se pomirila s njom.
Sutra ću imati dovoljno vremena da se kajem, osjećam se krivom, bezdušnom. Ali danas sam potpuno pomirena s njom.
Prekosutra letim kući. Ljubim te. Laku noć. Ovdje je već svanulo.
Tvoja Ewa

20.

studeni 1991., Jeruzalem
Ruvim Lahiš Danielu Steinu
Dragi Daniele!
Svraćao sam dvaput k tebi u samostan, ali nisu te pozvali. Drugi sam put ostavio pisamce s brojem telefona, ali nisi nazvao. Tvoji redovnici bili su baš neljubazni, pa nisam siguran da su ti predali to pisamce. Znaš li da se često dopisujem s onima koji su preživjeli u Čornajoj Pušči? Ima među živima dosta onih koji su 11. Kolovoza 1942. izašli iz geta i doživjeli oslobođenje. Ali svake godine sve nas je manje i manje, pa smo se David i ja sastajali, on živi u Aškelonu, i pomislili da bi bilo dobro organizirati nekakav događaj u povodu pedesete obljetnice pothvata koji si ti izveo. Dopisujem se s Berlom Kalmanovičem iz New Yorka, Jakovom Svirskim iz Ohia i s još nekoliko ljudi koji su bili u partizanima. U Bjelorusiji ima vrlo malo Židova. U Emsku, kako sam čuo, nije ostao baš nitko, ali ostale su kosti naših roditelja, sva rodbina. Ti znaš da su meni ondje ostale dvije sestre i nećaci. Ja ću sve organizirati. I sam shvaćaš da si nam ti središnji lik, sjedit ćeš na čelu stola, pit ćemo i prisjećati se svega što se dogodilo.
A sad na stvar: koga si viđao, s kim si održavao kontakt od onih koji su bili u partizanima? Pošalji mi adrese. David i ja smo popričali, palo nam je na pamet da ljudi mogu doći i s djecom, pokazati im kako smo tada živjeli. Kanim otići ranije ove godine, da vidim ima li ondje barem nadgrobni spomenik. Ti nisi iz našeg kraja, pa ne znaš kako je bogato bilo židovsko groblje prije rata – i mramor, i granit, takve su spomenike podizali. Je li se sve to sačuvalo? Mislim da nije. Što Nijemci nisu razorili, sredila je sovjetska vlast. Trebat će prikupiti novac i postaviti zajednički spomenik za sve. Uglavnom, nazovi me ili piši.
U ime Udruge bivših stanovnika Emska
Ruvim Lahiš

21.

1984., Jeruzalem
Fjodor Krivcov ocu Mihailu u Tiškino
Dragi oče Mihaile!
Došao sam čestitati majci Ivani imendan, a ona mi je dala tvoje pismo. Obradovao sam se, a ona veli: piši odgovor.
Evo, doveo me Gospod na mjesto za kakvo sam se molio. Našao sam pravog starca. Živi u špilji, kao što su Sirijci živjeli. Čime se hrani, ne znam. Ima izvor vode – klipsati u goru po vodu premašuje i mladićeve snage. Bog zna kako se on s tikvom vere gore. Umije se, zagrabi vode u tikvu pa silazi natrag, kao gušter. Trave, sedmolista ili nečega drugoga, ondje nema, samo kamenje. Donosi li mu što gavran ili ga anđeo hrani, ne znam. Živi u toj špilji od pamtivijeka, jedan mi je Grk rekao sto godina. Vjerujem u to. Ili lažu? Kad ima svjetla, čita, u tami se moli. Ležaja nema, ima kamen nalik na sjedalo, na njemu i spava. Dugo me nije puštao k sebi ni razgovarao sa mnom. Jednom sam mu donio pogaču, nije izašao. Ostavio sam je kod ulaza u špilju. Došao sam sutradan, nije je bilo. Da je nisu životinje pojele? Zovu ga Abun, ali to je nadimak, znači “otac”, a ime mu nitko ne zna. Kraj njegove pećine ima mala poljana, kamen nalik na stol, na njemu drži knjigu, a sam kleči ispred knjige. Čita na grčkom. Kad se uspinjem k njemu na stijenu, u meni se Duh vine visoko, i to suho i neprikladno mjesto čini mi se kao raj. Oče Mihaile! Ako me primi k sebi, ako dopusti da živim negdje blizu njega, otići ću odavde sto posto, jer kako je govorio starac Paisij s Atosa, mene jedan posto drži u svijetu, a ovdje kao da nikakva postotka nema. Uvijek želim biti na ovom mjestu, blizu Abuna. Upravo sam posjetio majku Ivanu, sad idem na stijenu, pa ako me primi, ostat ću.
Bratski poljubac
Rab Božji Fjodor

22.

1988., Jeruzalem
Majka Ivana ocu Mihailu u Tiškino
Dragi oče Mihaile!
Sretan ti Veliki Blagdan! Sigurno si mislio kako je vrijeme da me upišu u popis umrlih, a ja još živa. Već sam se bila posve spremila da umrem, primila sam posljednju pomast, pričestila se, a moja nova sluškinja Nadenjka odvezla me u bolnicu. Polegli su me na stol, izrezali noževima i izvadili tumor, vrlo velik ali dobroćudan. Moram ti priznati da mi je mnogo bolje nakon operacije – osjećam se lagano i trbuh mi je prazan, baš mi je dobro. Inače sam neprekidno osjećala veliku težinu. Eto, mislim da sve ovisi o Božjoj volji, pa tako i liječnici. A Nadenjka je iz novog naraštaja, djevojka s najvišim obrazovanjem, svjetovnog odgoja, preuzela je nada mnom takvu vlast da je inzistirala na tome da mi uklone mrenu. Ovoga tjedna odvest će me u Hadassu – to je ovdašnja bolnica – na odjel za očne bolesti. Prvo s jednog oka, a zatim s drugog.
Na tronošcu mi stoji nedovršena “Hvalite...”, prekrivena plahtom. Nadja mi kaže: eto, majko, Gospod želi da je dovršite. Već tri godine vidim samo prozor, a što je iza prozora, ne mogu razabrati. Stvarno ne znam. Kad dobiješ moje pismo, ili ću već vidjeti, ili ću ostati ovako u tami do kraja.
Dragi moj sinko! Slala sam ti svoj blagoslov, ali sad ti ga šaljem još jedanput. To su te godine, svaki čas očekuješ kraj. Bila je kod nas majka Visarionija, skroz je ishlapjela, iako se dvije godine držala na nogama, bila je potpuno slaboumna. Ah, ne bih to voljela! Svjetlo razuma privlačnije je od svjetla izvana. Kako je Puškin pisao: “O Bože, ne daj da poludim! Bolje štap i torbak, sudim, bolje rad, uz jad i glad...”2 A i to je glupost! Rad je ipak dobar, sam je po sebi radost.
Ako me uspješno operiraju, sama ću ti pisati, a ovo je, kao što vidiš, napisano tuđom rukom. Nadja piše. Gospodin s tobom. Moj blagoslov Ninočki i djevojčicama Ekaterini, Veri i Anastasiji.
Ivana

23.

1988.
Majka Ivana ocu Mihailu u Tiškino
Dragi moj prijatelju Mišenjka!
Sama pišem! Nečitke škrabotine. Ruka se odvikla od pisanja, ali oko vidi. Rekli su da će mi poslije napraviti naočale, i bit će sasvim dobro. Liječnik je bio veseli Rus, hvalio je moju mrenu, rekao je da su je skinuli kao omot s bombona. Obećao je da će mi ukloniti I drugu za dva mjeseca.
U nedjelju sam otišla u crkvu – sve blista! Puna je svjetla! I sve mi se čini zlatnim – i ikonostas, i prozori. Ah, kako je bilo tužno živjeti bez sunca.
Kako mi je drago, sinko moj, što imaš prinovu u obitelji. Znam da svi muškarci žele sinove, djevojčicama se ne vesele previše. Eto, dočekao si dečka u kući! Hvala Gospodinu! Nisi napisao kako ste ga nazvali. Zaboravio si? Ili da sama pogodim? Da nije Serafim? Prije su često davali ime u čast Serafima Sarovskog, a sad je, izgleda, izašlo iz mode. Nemam vremena pisati, zvoni na službu.
Gospodin s tobom.
Ivana

24.

1. kolovoza 1992., Jeruzalem
Majka Ivana ocu Mihailu u Tiškino
Čestitam, Mišenjka!
Dobila sam i tvoje pismo i “Cerkovnyj vestnik”. 25 godina svećeničke službe – to nije mačji kašalj! Pošalji fotografiju kako su ti odali počast. Je li moguće da je sam Vladika došao k tebi u Tiškino? O, boj se i drhti! Kako je ono rečeno – nad klevetom i hvalom ti jednako se gnušaj!3 Mišenjka! Kako se sve promijenilo, tko bi to mogao pomisliti! I vlasti prokletoj došao je kraj, a tebi na grudi vješaju crkvena odlikovanja! Čitali smo ovdje da se nova vlada bratimi s Crkvom, a ja sam nepovjerljiva – nikad u životu nisam voljela nikakvu vlast. Ma, ne slušaj ti mene, staricu. Da se i ja pohvalim: I meni su odali počast, netko se sjetio, ne znam, i sama sam zaboravila, ali i ja sam imala okrugli datum – navršila sam devedeset godina. A čega sam se prisjećala? Svojih rođendana, kako sam ih zapamtila! Osobito pamtim svoj deveti rođendan. Ljeti te godine nismo otišli na naš posjed Gridnevo jer je mama teško rodila brata Volodju, operirali su je, jedva je spasili, i bila je još bolesna, pa se odlazak odgađao, preselili smo se tek nakon mog imendana, 11. srpnja. Sjećam se svih gostiju – nije ih bilo mnogo, zato što su svi otišli iz grada, pa sam se brinula da će biti malo darova. Nisu nas mazili – ali te mi je godine mama darovala francusku lutku s očima koje se zatvaraju, s uvojcima, u mornarskoj odjeći i kožnim cipelicama s gumbićem. Proživljavali smo posljednje sretne godine, potom je počeo rat. Tata je bio admiral. To vjerojatno nisi znao? Eto, zanijela sam se staračkim tužaljkama, nema me tko zaustaviti.
Osim čestitke, evo što sam ti još htjela pisati – o tvome druškanu Fjodoru Krivcovu. Ipak sije našao starca i nestao – ima takvih sretnih ljudi koji neprekidno traže komu bi sebe darovali. Našao je nekog pustinjaka – a njih ovdje ima bezbroj, svih vrsta: i onih koji gladuju, i stilita, i iscjelitelja, i čudotvoraca. Gomile šarlatana i luđaka. Svetac je tiho biće, neprimjetno, spava u zapećku, odjeven je neupadljivo. Treba dugo gledati da bi ga se razabralo. No, dobro. Jučer je došao Fjodor. U Jeruzalemu nikoga ničim ne možeš iznenaditi: kad sam tek došla, hodala sam Starim gradom – vidjela sam i gubavce, i opsjednute, i kojekako nakinđurene. No kad je Fjodor došao, iznenadio me. U prljavim dronjcima, mršav kao kostur, oči mu gore luđačkim sjajem, gleda iznad glava, brada mu do pasa, glava sva u lišajevima. Doduše, pokrivena je skufijom.
Starac je preminuo! Svećenik mu treba radi opijela. Znam ja našeg Kirila, ni za živu glavu neće se pentrati u goru – gojazan je, uspuše se. Drugi, Nikodim, okretan je, mršav, možda se i uzvere, ali nema ga – otišao je na Sinaj.
Kažem ja njemu: idi Grcima, oni imaju mnogo svećenika. On vrti glavom: ne, s Grcima je starac bio u velikoj svađi. Idi Sirijcima, Koptima. Opet vrti glavom – već su ga odbili. Tada mi je na pamet pao brat Daniel. Ima, velim, jedan karmelićanin, on nikoga ne odbija, samo što ti on vjerojatno neće odgovarati. I ode siroti Fedja. Da, naposljetku je rekao da je njegov starac Abun bio episkop Istinske Kristove crkve, njezin patrijarh. A je li velika ta crkva, pitam ja. Prije su bile tri osobe – Abun, jedan prije Abuna, njegov učitelj, i naš Fedja. I sad je Fedja ostao sam. A svi mi, ispada, nismo istinski... Jesi li čuo za takvu crkvu, Mišenjka? Poslala sam ga s Bogom Danielu u Haifu. On ga, valjda, neće odbiti. Opojat će i patrijarha i skitnicu. On je skroman čovjek, cijeli život živi negdje u zapećku.
Zabrbljala sam se, Gospodin s tobom, prijatelju moj dragi Mišenjka.

25.

1992., Jeruzalem
Brzojav Nadežde Krivošeine ocu Mihailu u Tiškino
DRUGOG KOLOVOZA U DEVEDESET PRVOJ GODINI ŽIVOTA PREMINULA JE MAJKA IVANA SUMAROKOVA. NADEŽDA KRIVOŠEINA.

26.

siječanj 1992., Jeruzalem
Lahiš svim sudionicima
Dragi/a...!
Odbor za pripremu susreta stanovnika emskoga geta priopćuje:
1. Susret će se održati 9. kolovoza ove godine u Emsku. Postoji dogovor s gradskom upravom. Dva hotela koja postoje u gradu (“Voshod” i “Oktjabr’”) ne mogu primiti više od 60 ljudi, a na našem popisu sudionika na današnji dan ima ih 82 (zdravi bili!), stoga nam uprava da je na raspolaganje zgradu učeničkog doma pedagoške škole, kamo se može smjestiti do 120 ljudi.
2. Na sudjelovanje u spomen susretu bili su pozvani predstavnici svjetskih židovskih organizacija, predstavnici ruske, bjeloruske, poljske i njemačke vlade. Neki su već odgovorili. Sa sigurnošću možemo reći da će doći njemački novinari i snimatelji. Dopuštenje za snimanje još nismo dobili, već sam se javio organizacijama koje su za to odgovorne.
3. Na moj upit vlastima Emska u vezi s podizanjem spomenika poginulim Židovima iz geta priopćili su mi da u gradu već postoji spomenik sovjetskim vojnicima poginulim za vrijeme oslobađanja Bjelorusije, i drugi im ne treba. No moći ćemo postaviti spomenik na starom židovskom groblju, koje se nekako sačuvalo. Tako da ćemo novac koji smo prikupili iskoristiti za to.
4. Što se tiče gradskih vlasti, govorit će njihov gradski poglavar i održat će se amaterski koncert.
5. Sve pojedinosti o kartama, vizama i prijevozu javljat ću vam postupno, ali svatko mi može poslati pismo s pitanjima.
Ruvim Lahiš

27.

4. kolovoza 1992., Haifa
Iz Hildina dnevnika
Krenuli smo u četiri sata ujutro i dovezli se za dva sata pustom cestom do skretanja za Kumran. Daniel mi je cijelim putem govorio o nekom novom, tek objavljenom dijelu Kumranskih rukopisa. Izgleda da mu je o tome pričao sam arheolog koji je otkrio to čudo. U špilji br. 4 otkrili su neki novi rukopis – bojim se to izgovoriti – iz I. stoljeća prije naše ere, gdje autor piše u prvom licu i naziva se Mesijom te iznosi da je iskusio patnje i bol, ali sad je uznesen iznad anđela i sjedi na nebeskom prijestolju i bliži je Svevišnjemu od svih anđela... Prema tekstu može se pretpostaviti da je to pismo s onog svijeta istomišljenicima koji su ostali na ovom.
– Čini se meni – rekao je Daniel – da ćemo danas vidjeti jednog od onih koji je uznesen iznad anđela...
Prasnula sam u smijeh, a on se, izgleda, uopće nije šalio i ozbiljno mi je rekao da je davno čuo za tog starca, da je nekoć izvodio svakakva čudesa, a potom iznenada prestao.
Tada smo ugledali dugačku figuru na cesti. Isprva sam pomislila da je to beduin. Zamotan u prnje. Zatim vidim – strši mu skufija. Znači, to je taj Fjodor. Parkirali smo auto, izašli. On se klanja. Daniel mu pruža ruku, a ovaj uzmiče pred njom.
– Ti si svećenik? – pita.
Daniel mu veli:
– Ne sumnjaj, brate, više od trideset godina. Ne vjeruješ?
Otvara aktovku, vadi redovnički škapular.
– Sad vjeruješ? Imam i križ. Doduše, ne tako velik kao ti – smiješi se. Ali ovaj se uopće ne osmjehuje. A na grudima mu doista visi vrlo velik križ, drven.
Prošli smo pored ulaza u nacionalni park, pa skrenuli lijevo na staro groblje, potom se stali uspinjati na goru. Znamenite kumranske špilje ostale su nam zdesna, i hodali smo prilično dugo, dok se stazica nije prekinula. Zatim je Fjodor rekao da sad moramo ići točno za njim i koračati gdje i on, rukama se držati za izbočine za koje se on hvata. Bio je to alpinistički pothvat: pojedino kamenje kotrljalo se pod nogama, dok je drugo čvrsto stajalo, a on ih je sve znao. Očito se često vere onuda. Tako smo se uspentrali do male poljane. Nije smještena na vrhu, nego malo sa strane, u sjeni. Barem ujutro. Danju je ovdje posvuda pripeka. Uski ulaz u špilju – Daniel se jedva provukao. I ja sam htjela zaviriti, Fjodor mi nije dopustio. Vidjela sam samo da unutra gori uljanica.
Daniel i Fjodor dogovaraju se kako će opojavati, tko će što čitati. Fjodor je zamolio Daniela da odsluži liturgiju na mrtvom tijelu, kao na moštima svetitelja. Daniel je kimnuo. Stavio je križ, pomolio se. Ušao je u špilju. Odmah za njim Fjodor. A za mene nema mjesta unutra, stojim vani. Trebat će pjevati, popratit ću, ako budem znala.
Pogled na divljinu oduzima dah. Mrtvo more prelijeva se dolje kao živa. Jordan se ne vidi zbog sumaglice. Kako je netko mogao tako dugo živjeti ovdje u samoći? Fjodor kaže osamdeset godina. To je nemoguće, naravno. Fjodor je zatražio od Daniela da služi na arapskom. Služio je zajedno s bratom Romanom mnogo puta, ali zamolio me da ponesem tekst. Predala sam mu tekst u špilju. Zavirila sam – na golom kamenu leži u bijelu plahtu zamotana mumija, zamotana od glave. Na kamenu gori uljanica. Daniel kleči ispred kamena, jer čak ni on ne može ondje ustati. Sa strane je pognut Fjodor, ja bih mogla upuzati samo četveronoške. Daniel mi je rekao da čitam Evanđelje po Mateju. Ustala sam i tiho počela.
I tada me spopala drhtavica – drhtavica kakvu nikad u životu nisam osjetila. Bilo je već blizu podneva. Vrućina blizu četrdeset, a ja cvokoćem od zime. I shvaćam da je i Danielu teško. Boca s vodom je kod mene, hoću je pružiti Danielu, a Fjodor se ne okreće. Otpila sam gutljaj – pri takvoj temperaturi treba neprekidno piti – pokušala sam još jednom pružiti bocu Danielu. Fjodor je ne uzima. Tada je na poljanu briznulo sunce, tako jako kao da je u blizini zaplamsala vatra. Ali drhtavica nije prolazila.
Opet sam počela čitati. Završila sam Mateja, počela Marka. Iz špilje sam čula molitve na arapskom i čitanje na slavenskom. Čitala sam kao da sam već izgubila svijest. Ali zapravo sam bila pri svijesti, ali nekakvoj bolesnoj. Nešto se dogodilo s vremenom – nije trajalo, nego se sklupčalo i stajalo oko mene potpuno nepomično. Potom se sve završilo, prvo je izašao Fjodor, za njim Daniel. Tada sam opazila da kraj ulaza u špilju leži hrpa velikog kamenja, i Fjodor je stao zatrpavati ulaz. Špilja je postala grobnicom. Daniel i ja htjeli smo mu pomoći, ali odmahnuo je glavom. Čekali smo da ga zatrpa. Zatim smo krenuli dolje. Silazak je bio još teži od uspona. Slabo se sjećam puta. Nikad ga ne bih našla.
Sišli smo do auta, Daniel je predložio Fjodoru da ga poveze, ali ovaj je rekao da se mora vratiti. Dok smo odlazili, vidjeli smo da je krenuo prema gori. Trkom. Vozili smo se šutke četrdesetak kilometara, napokon sam upitala: što je to bilo?
Daniel je rekao:
– Ne znam. Ali špilja je vrvjela zmijama. Ili mi se to učinilo?

28.

srpanj 1992., Berkeley
Ewa Manukjan Ester Hantman
Draga Ester!
Koliko god to bilo čudno, sve se odlično poklopilo! Stižem avionom u Boston u petak navečer, zajedno provodimo subotu, pomoći ću ti da se spremiš, i u nedjelju ujutro letimo za Frankfurt, gdje presjedamo za Minsk. Tri sata čekat ćemo taj let – to je jedina I najjednostavnija varijanta, jer avioni iz Frankfurta za Minsk lete samo dvaput tjedno, i svaka druga ruta zahtijevala bi dva presjedanja. U Minsku ćemo provesti noć u hotelu, a ujutro idemo posebnim autobusom u Emsk. Kunem se, nijedna geografska točka na svijetu nije u meni izazvala takav nemir kao taj, od Boga zaboravljeni Emsk. Paweł, nažalost, ne može doći – žena mu je teško bolesna i ne ostavlja je samu već dvije godine. Rita ga je uvijek silno kudila zbog sklonosti prema ženskom spolu. Izgleda da je zaista imao bezbrojne avanture sa strane, ali sad, kad je Mirka tako teško bolesna, ponaša se besprijekorno. Šteta što vas neću uspjeti upoznati. Molim te, ne brini se, nemoj misliti da si ti najstarija među sudionicima susreta. Organizatori su mi poslali popis, i prema nekim naznakama bit ćeš među mlađima. Jedan je Židov rođen 1899. godine! Računaj!
Ljubim te. Više ti neću pisati.
Do susreta

29.

rujan 1992., Haifa
Zidne novine u župnom domu
IZVJEŠTAJ O PUTOVANJU RUVIMA LAHIŠA

U Emsk je 9. kolovoza 1992. doputovalo 44 ljudi, državljani 9 zemalja, koji su 1942., prije točno 50 godina, pobjegli iz emskoga geta. Od 300 ljudi koji su tada pobjegli iz geta kraj rata doživjelo je njih 124, mnogi su umrli tek nakon rata, ali u Emsk je na obilježavanje tog događaja stiglo 44 ljudi, i svi smo mi zahvalni Gospodu što nam je sačuvao život, i tugujemo za onima koji su poginuli užasnom, bolnom smrću od ruku fašista. Među nama je bio i čovjek kojemu svi mi dugujemo život. On je, i sam riskirajući život, organizirao bijeg iz geta.–To je naš subrat Daniel Stein, koji je danas svećenik Katoličke crkve.
Dana 9. kolovoza stigli smo u Emsk prije podneva i odmah krenuli kroz grad. Zamak stoji kao i prije – napola razrušen, kakav je bio kad su nas krajem ‘41. preselili onamo. Došli su mještani, ali onih koji se sjećaju tih događaja ostalo je vrlo malo. Mladi ljudi, kako se pokazalo, uopće ne znaju što se prije 50 godina ondje dogodilo.
Zato se dogodio susret koji je sve duboko dirnuo. Među pristiglima je bila Ester Hantman iz Amerike, ona je prije rata radila u Emsku kao zubarica, a nakon bijega asistirala je u partizanskom odredu svome mužu Isaku na kirurškim operacijama. Isak je umro, laka mu zemlja. Prišao joj je starac, mjesni Bjelorus, upitao sjeća li ga se. Pokazalo se da još od predratnih vremena nosi zube koje mu je ona napravila. U tučnjavi su mu izbili tri prednja, a ona mu ih je tako dobro umetnula da su mu sad svi ostali ispali, a ta tri još se drže.
Svi su bili vrlo snuždeni: nekima su ondje ubijeni roditelji i rođaci, a svima prijatelji i susjedi. Stanovnike geta nisu strijeljali u zamku, nego dva kilometra od grada, u jarugi. Pošli smo onamo. Radnici su već radili na postavljanju kamena koji smo dovezli. Mjesto je loše, nekako zaraslo. Ali nismo se usudili postaviti kamen na području emskog dvorca: kao prvo, ondje nema nikoga od naših, kao drugo, dvorac može zatrebati vlastima, pa će naš kamen izbaciti, a iznad jaruge se barem ništa neće graditi.
Uvečer je stigao naš glavni junak Daniel Stein, letio je preko Moskve i stigao vlakom. Uvečer su stigli i njemački novinari i snimatelji. Okružili su Daniela i njegovu pomoćnicu, Njemicu, i sjedili dokasna u predvorju hotela, ispitivali ga.
Drugi dan, 10. kolovoza, na Lenjinovu trgu organiziran je miting na kojemu su istupili šef mjesne uprave Rimkevič i partizanski heroj Sava Nikolajčik. Rimkevičev istup pričinio nam je isto zadovoljstvo kao čitanje sovjetskih novina – izliječio nas je od simpatija prema socijalizmu. Doduše, bio je među nama neki Leib Rafalski iz Tel Aviva, koji Staljina više ne voli, ali Lenjina i Karla Marxa voli i dalje. Zatim je istupio Sava, sjećam ga se iz Čornaje Pušče, bio je zapovjednik jednog odreda na zapadu, ali naši su održavali kontakt s njim. On je vrlo dobar čovjek, poslije je još ratovao na bojištu I izgubio ruku, ali onda je imao obje ruke. I zapravo glavu.
Zatim sam istupio ja, Ruvim Lahiš, izraelski državljanin, zahvalio sam gradskim vlastima i mjesnom stanovništvu što su sačuvali polovinu židovskog groblja, a na drugoj polovini sagradili vrlo lijep stadion. Kad su završili istupi, položeno je cvijeće ispred spomenika junacima koji su oslobodili Bjelorusiju i Emsk od njemačkih fašističkih osvajača.
Potom je na istom mjestu, na trgu, održan amaterski koncert na kojemu je nastupila skupina đaka s bjeloruskim narodnim pjesmama i plesovima, izvođači Minske filharmonije izveli su pod vedrim nebom nekoliko arija iz Verdijevih opera, zatim su drugi izvođači čitali stihove Puškina, Ljermontova i ratnih pjesnika Konstantina Simonova i Mihaila Isakovskog. Ansambl narodnih instrumenata pri Domu kulture također je jako lijepo izveo narodne pjesme.
Potom je jedan od sudionika putovanja, Noel Šac, otpjevao “Lomir ale inejnem” i “Tumbalalajku”, i svi su mu se pridružili.
U mjesnom restoranu “Volna” postavili su stolove, i svi su bili vrlo ganuti, jer tako ukusnog krumpira kakav raste u Bjelorusiji nema ni u Izraelu ni u Kanadi.
Idući dan dogodilo se ono najvažnije – postavili su spomenik. Svečano je otkriven. Pročitali su imena stradalih – više od petsto ljudi, sve poimence. I to je velik trud, sastaviti te popise kako nitko ne bi bio zaboravljen.
Ja sam održao govor, kao i jedna mještanka, Elizaveta Fominična Kutikova, ona je tijekom cijelog rata skrivala Raju Ravikovič i njezinu kćer Veročku, objema je spasila život. Veročka je danas i sama baka, pozdravile su se kao da su rod. Raja je umrla lani u Izraelu. Svi su plakali, naravno. U jeruzalemskom muzeju u spomen na poginule Jad Vašem u čast pravednika koji su spašavali Židove posadili su drveće. Svakomu po stablo. A u čast Elizavete Fominične nema stabla u Jad Vašemu. Za to je kriva Raja, naravno. Istina, slala je novac Elizaveti Fominičnoj, ali čast joj nisu ukazali. Tako je nekako ispalo, ali to je još jedna pravednica među narodima. Naravno, kad se vratimo kući, ispravit ćemo to, i pozvat ćemo tu Elizavetu, i drvo ćemo posaditi, i lijepo ćemo je primiti, sve joj pokazati. Sve koji su spašavali Židove za vrijeme rata poštuju kao pravednike među narodima, a nju su zaboravili.
Rimkevič je taj put poslao svoju zamjenicu, lijepa žena, i ona je govorila. Pred kraj je izašao naš rabin Haim Zusmanovič, sin Berla Zusmanoviča, koji je također pobjegao iz geta, ali nije doživio današnji dan, umro je 1985. godine.
Haim se rodio u Izraelu, ‘52. godine. Najprije je održao govor, a potom pročitao kadiš.
Održalo se još nešto – služba u katoličkoj crkvi, ali mene nije bilo ondje, ne zalazim onamo. O tome će pričati drugi, koji su bili ondje.
Kako opisati osjećaj tuge i zahvalnosti. Pobili su ih šest milijuna – kakva tuga. Nema danas onog europskog židovstva koje je govorilo na jidišu. Naša djeca govore na ivritu, drugi Židovi na engleskom, ruskom i raznim drugim jezicima. Od svih prijeratnih pet tisuća emskih Židova ostala je samo jedna žena. Neću ništa govoriti o njoj, sama će pričati o sebi.
Zahvalni smo svojoj sudbini, ili Bogu, ili ne znam čemu, što je nas 44 ostalo među živima i što smo rodili mnogo djece i unuka, izbrojio sam da potomaka onih koji su preživjeli u Emsku i pobjegli iz geta ima više od 400. I ima još jedan čovjek kojemu smo svi mi zahvalni – Daniel Stein. Hvala mu što nas je izveo poput Mojsija.
kolovoz 1992.
Govor rava Haima Zusmanoviča
Znate li vi da je danas najžalosniji dan za Židove, deveti ava? Naš dan žalosti na neobjašnjiv je način pao upravo na deveti ava. To je dan izlaska iz geta i dan kad su ovdje poginule stotine naših rođaka i bližnjih. To je dan posta i na taj dan ništa se ne jede, ne pije, ne nosi se kožna obuća. Post počinje uvečer osmog ava nekoliko minuta prije zalaska sunca i prekida se nakon što se devetog ava uvečer na nebu pojave zvijezde.
Odvajkada se post devetog ava povezuje s “grijehom izvidnika”: kad je Mojsije doveo Židove pred granice Obećane zemlje, bojali su se odmah ući u nju, pa su sklonuli Mojsija da pošalje izvidnike koji će, po povratku, opisati kakva se to zemlja prostire pred njima. I premda je ta zamolba sama po sebi otkrila sumnju naroda u Božju riječ, Mojsije je ipak pristao poslati ljude u izvidnicu. Izvidnici koji su se vratili nakon četrdeset dana rekli su da je zemlja “utvrđena do neba” i naseljena gorostasima nasuprot kojima su Židovi “maleni poput šturaka”. Samo su dvojica izvidnika rekla da je Obećana zemlja predivna, ali im nisu povjerovali. Cijelu noć s osmoga na deveti ava Židovi su plakali, govoreći da ih je Bog doveo u tu zemlju kako bi stradali, i bolje da su umrli u pustinji... Tada se Bog razljutio I rekao da su taj put Židovi plakali bez razloga, ali ubrzo će imati brojne razloge da plaču na tu noć. Takva će biti kazna za grijeh nevjerovanja.
I prva je kazna bilo to što onima koji su izašli iz Egipta nije bilo suđeno ući u Svetu Zemlju. Četrdeset godina lutali su pustinjom – po godinu za svaki dan izviđanja – i umrli u pustinji, kao što su tražili u trenutku malodušja. Tek su njihova djeca uspjela ući u Obećanu zemlju.
Druga kazna: zato što su se uplašili naroda koji su naseljavali Kanaan i odbili ući u Izrael u vrijeme koje im je odredio Bog, Židove su sad čekale godine teških ratova za tu zemlju, iako su je, da su poslušali Gospoda, mogli dobiti na divan način – bez ikakva napora.
No čak i kad su ušli u Obećanu zemlju, Židovi su nastavili griješiti. I dalje nisu vjerovali u Višnjega, trebali su kumire i idole – materijalne stvari.
Prorok Jeremija, svjedok razaranja Prvog hrama, govorio je da su ljudi čak i od samog Hrama stvorili predmet obožavanja. Mislili su da ih spašava Hram, a ne Bog, i da će Hram iskupiti svako njihovo zlodjelo. Zato je Hram i razoren: Bog je uklonio tu napast.
Bog od Židova očekuje vjeru, i dok se Židovi ne pokaju zbog grijeha nevjerovanja, ta će ih kazna pratiti, i stalno će se pojavljivati novi razlozi za plač na taj dan.
Evo popisa žalosnih događaja koji su se tijekom stoljeća zbili na deveti ava:
Devetog ava 2449. godine od stvaranja svijeta (1313. pr. n. e.) Svevišnji je izrekao presudu kojom je naraštaj koji je izašao iz Egipta bio osuđen 40 godina lutati pustinjom i umrijeti ne ugledavši zemlje Izraela.
Devetog ava 3338. godine od stvaranja svijeta (422. pr. n. e.) babilonski kralj Nebukadnezar razorio je i spalio Prvi hram, koji je u X. stoljeću pr. n. e. sagradio Salomon.
Devetog ava 3828. godine od stvaranja svijeta (68. n. e.) rimski vojskovođa Tit Vespazijan razorio je Drugi hram, sagrađen u IV. stoljeću pr. n. e.
Devetog ava 135. n. e. pao je posljednji bedem židovskih ustanika, a vođa ustanka Simon Bar Kohba je ubijen. Prema svjedočanstvu rimskog povjesničara Diona Kasija, u bitkama tog rata poginulo je 570.000 Židova, razoreno je pedeset utvrđenih gradova i 985 naselja – gotovo cijela Judeja pretvorena je u spaljenu pustinju.
Devetog ava, nekoliko godina nakon Bar Kohbina poraza, rimski upravitelj Turno Ruf preorao je područje Hrama i njegovu okolinu. Ostvarilo se ono što je rekao prorok: “Poradi vas i vaše krivnje Sion će biti polje preorano, Jeruzalem ruševina, a goru Doma prekrit će šuma.” Osvajači su zabranili Židovima da žive u Jeruzalemu. Svakomu tko bi prekršio zabranu prijetila je smrtna kazna. Jeruzalem je postao poganski grad pod imenom Aelia Capitolina.
Devetog ava 1095. godine papa Urban II. proglasio je početak Prvog križarskog rata, u kojemu su “Isusovi vojnici” pobili desetke tisuća Židova i razorili brojne židovske zajednice.
Devetog ava 1290. godine počelo je masovno protjerivanje Židova iz Engleske, a devetog ava 1306. godine iz Francuske.
Devetog ava 1348. godine europske Židove optužili su za izazivanje jedne od najvećih epidemija kuge (crne smrti) u povijesti. Ta je optužba dovela do vala okrutnih pogroma i ubojstava.
Devetog ava 1492. godine španjolski kralj Ferdinand Aragonski i kraljica Izabela I. Kastiljska izdali su dekret o protjerivanju Židova iz Španjolske.
Devetog ava 1555. godine rimske četvrti u kojima su živjeli Židovi zatvorene su zidovima i pretvorene u geto, a dvije godine poslije, također devetog ava, u geto su preseljeni ostali talijanski Židovi.
Devetog ava 1648. godine došlo je do pokolja desetaka, pa i stotina tisuća Židova u Poljskoj, Ukrajini i Besarabiji, koje su organizirali Hmeljnicki i njegovi suborci.
Devetog ava 1882. godine u Rusiji su počeli pogromi židovskih zajednica na području gdje su bile naseljene.
Devetog ava 1914. godine počeo je Prvi svjetski rat.
Devetog ava 1942. godine počela je deportacija Židova iz varšavskog geta, istog dana postao je aktivan logor smrti u Treblinki, I istog je dana u Emsku strijeljano pet stotina naših rođaka i bližnjih.
No istog dana tri stotine ljudi izvedeno je iz geta i spašeno.
Deveti ava najtužniji je dan židovskog kalendara. Ali bez obzira na to, Židovi vjeruju da će jednom taj dan postati najveći blagdan: kad se svi Židovi pokaju zbog svojih grijeha i okrenu Bogu, toga dana rodit će se Mesija.
INTERVJU S LEOM ŠPILMAN

– Recite, molim vas, Lea Pejsahovna, kako je došlo do toga da ste vi jedina Židovka Emska?
– Nakon rata pojavilo se nekoliko desetaka Židova. Sve sirotinja, ništa nije ostalo: ni kuća, ni imovine. Nešto je izgorjelo, a nešto su odnijeli. Kod nas Židovi nisu živjeli samo u gradu, mnogi su živjeli na imanjima, na seoskim gospodarstvima. I njih su gotovo sve pobili. Moga brata strijeljali su s obitelji ‘42. Gradski Židovi bili su većinom u getu. A ja nisam otišla u geto. Prije revolucije imali smo sluškinju Nastenjku, imala je kćer Simu, moju vršnjakinju. Od djetinjstva smo bile prijateljice. Kad je počeo rat, Nijemci su odmah došli, pa me Nastenjka uzela k sebi na selo. Imala sam jedanaest godina. Nastja me ošišala, rekla mi da nosim rubac, pokrivam glavu, jer sam imala baš židovsku kosu, a tako ošišana nije se vidjela. Tada su se mnoga djeca šišala zbog ušiju. Nije bilo čak ni petroleja da se namaže.
– Kako ste ostali jedina Židovka?
– Kažem, isprva ih je bilo nekoliko desetaka, vratila se mamina sestrična, htjela me odvesti, ali nisam htjela otići od Nastje i Sime. Bila sam plašljiva, sviju sam se bojala. Mislim da psihički nisam bila dobro. A možda ni danas nisam dobro. Moja kći govori: mama je ćaknuta. A potom se s bojišta vratio Nastenjkin sin Tolja, invalid, naravno. Udala sam se za njega, ali ubrzo je umro. Podizala sam kćer. A ‘70. je ona otišla u Ameriku. Svi su otišli kud koji – neki na zapad, neki na istok, neki na sjever, neki na jug. Isprva su mnogi odlazili iz Bjelorusije u Rusiju, jedan inženjer otišao je na gradilište u Norilsk. Naravno, neki u Izrael i Ameriku. A kći je otišla studirati u Minsk, upoznala je jednog židovskog momka, pa su odlučili zajedno otići. Ali Sima i ja živimo ovdje. Moja nas kći stalno zove: dođite, dođite. Samo, zašto? Ovdje imamo sve, kuću, vrt. Sima se nije udavala, još je cura. Nastenjku smo davno pokopale, svi su moji grobovi ovdje – mama, tata, osmero braće i sestara, bake, djedovi, svi ubijeni istog dana. I samo sam ja sad ostala.
– Lea Pejsahovna, a zašto se ne želite preseliti k svojoj kćeri?
– Ne dolazi u obzir. Kako da se preselim u tu Ameriku, što će mi ona? Ljilječki se sviđa, pa neka živi ondje. A meni se ondje ništa ne sviđa. Donijela mi je prošli put kostim, nijednom ga nisam odjenula. Ima ovakav ovratnik i zelen je! I papuče tako meke da se noge u njima gegaju. Ja se tako šalim, naravno. Tu su mi svi grobovi, svaki dan ih obilazim, uređujem, sve održavam čistim. Kuća je naša, Nastenjka ju je ostavila nama. Sima ima napade, kako da odem?
– Lea Pejsahovna, a jeste li bili u gostima kod kćeri u Americi? U kojem gradu živi?
– Nisam bila. Jako je daleko. Da je bliže, išla bih. Ali prosudite sami, nikad u životu nisam bila u Minsku, nisam odlazila dalje od Grodna, a da idem onamo, koliko bih puta morala presjedati! Sa stvarima je tako teško! Ne, nemojte me ni pitati, nizašto ne idem. Kad me se zaželi, sama će doći u goste. Grad se zove slično kao naša mjesta: Austin.
– Lea Pejsahovna, idete na groblje, znate li tko je gdje pokopan, ipak je ovdje, rekli su nam, strijeljano petsto ljudi?
– Mislite da idem na jarugu? Ni za živu glavu! Ne, pobrkali ste, uopće ne idem onamo. Samo na staro židovsko groblje, na dio koji je sačuvan. Naravno, ima mnogo uništenih grobova. Ali ja čistim staze, ograde, gdje su se sačuvale, kod mene je čisto, čupam korov. Stvar je u tome da naš grad nije običan, imali smo u gradu mnogo učenih ljudi i rabina, tu je bila ješiva, i brat moga djeda bio je obrazovan. I o tim se grobovima brinem. Slabo pamtim židovski jezik, sasvim malo, ali znam sva slova, mogu pročitati imena i znam gdje tko leži. Brojeve, naravno, ne znam prevesti, koja je godina po naški.
– Ne tugujete za svojim sunarodnjacima?
– A što bih tugovala, svi su moji ovdje: neki leže u zemlji, neki još hodaju ulicama. Dobro se odnose prema meni, iako sam Židovka. Nikad mi ne govore ništa ružno. Naravno, drago mi je što su došli naši. Ali među njima nema mojih poznanika i rođaka. Svi su moji poznanici ovdje. I mrtvi i živi. Dođite u moju kuću, upoznat ću vas sa Simom. Ona mi je više od sestre.
– A kako živite u materijalnom smislu?
– Jako dobro. Imamo dvije mirovine, vrt, kokoši i toliko odjeće da je ne stižemo iznositi. Cijeli onaj dio ulice nosi naše stvari. Prije smo imale kozu, sad je ne držimo.
– Govorili su nam da je ovdje, u Bjelorusiji, lokalno stanovništvo tijekom rata pomagalo Nijemcima, da je odavalo Židove. Što vi mislite o tome?
– Ima raznih ljudi. Neki su pomagali protiv Židova, naravno. A drugi nisu. Židove ne vole. To jest nas. Ali mene je Nastenjka spasila. A imala je sestru Njuru, za vrijeme rata ona je dolazila i govorila: prijavit ću tu tvoju Čifutku. A Nastenjka joj je govorila: samo daj, pa će ubiti i Simku i mene, a i tebe će uhvatiti, reći ću im da ti je muž otišao u Crvenu armiju. I tutnula bi Njuri nešto hrane ili odjeće, pa bi ova otišla. Ljudi u Bjelorusiji uvijek su živjeli loše, osobito za rata. A onima koji su odavali Židove davali su po 20 njemačkih maraka i odjeću tog čovjeka. Naš susjed Mihej odao je za dobar kožuh krojača Nuhmana. I Poljake su tražili, ali manje.
Kad bi svi ljudi bili dobri, ne bi ni bilo rata, to vam ja kažem.
Doviđenja.

PRIČA DANIELA STEINA

O BOGOSLUŽJU U EMSKU




Nije se planiralo nikakvo katoličko bogoslužje. Svi zatočenici geta bili su Židovi, kojima je kršćanstvo potpuno strano. Najprije je obavljena služba za mrtve, kadiš su odslužili pred kamenom koji smo postavili ispred mjesta gdje su pokopali našu braću. Potom smo svi zajedno otišli u grad, htio sam svojim prijateljima kršćanima iz Njemačke pokazati katoličku crkvu. Kamena ograda okruživala je crkvu, ali vrata su bila otvorena. Ušli smo. Crkva je bila pravo gradilište, sva pod skelama, a dvorište je bilo puno građevinskog materijala. I ondje je trajala obnova. Na kamenim pločama sjedile su žene, rekle su da čekaju svećenika, jer je služba bila zakazana za pet poslijepodne. Htio sam ući u crkvu i možda služiti zajedno s njim, ali ususret mi je izašao crkvenjak i rekao da neće biti službe – zvao je svećenik, bolestan je i ne može doći.
Rekao sam mu da sam posljednji put bio u toj crkvi za vrijeme rata. Ostao sam živ, postao katolički svećenik i htio bih odslužiti misu. Otključao je crkvu, pa smo svi ušli. Crkva je i iznutra bila sva pod skelama, ali na jednom sporednom oltaru moglo se služiti. Stavio sam stolu. Počinjem misu, čitanje iz proroka Nahuma. Ne mogu ne navesti taj tekst, jer za taj dan ne može se smisliti ništa bolje:
“Gledajte, preko gora hrli glasnik, on naviješta: ‘Spasenje!’ Svetkuj svoje blagdane, Judo, ispuni svoje zavjete, jer Belijal više neće prolaziti po tebi, on je sasvim zatrt. Da, Jahve će obnoviti vinograd Jakovljev i vinograd Izraelov. Pljačkaši ih opljačkali, mladice im potrli... Teško gradu krvničkom, pun je laži, prepun grabeža, s pljačkanjem on ne prestaje! Slušajte! Pucaju bičem! Slušajte! Štropot točkova! Konji upropanj, kola poskakuju. Konjanici u stremenu, mačevi sjaju, koplja sijevaju... gomile ranjenih, snopovi mrtvih, trupla unedogled, svuda se o truplo spotiče!”
Odslužio sam misu i zatim održao propovijed. Hilda ju je snimila na magnetofon. Evo je:
“Braćo i sestre! Prije pedeset godina za vrijeme ispovijedi sjedio sam ovdje na klupi i bojao se da svećenik prepoznaje u meni nekatolika. Okolnosti su se posložile tako da sam morao pobjeći iz grada, ali potom sam se vratio i k sebi su me primile redovnice. Skrivale su me petnaest mjeseci. Nekoliko dana nakon što su me pustile k sebi, primio sam krštenje.
Danas želim zahvaliti Gospodu za tri stvari: za spas ljudi koji su tada izašli iz geta, pa tako i za svoj, za 50 godina svoje kršćanske vjere i za 33 godine svoga rada u zemlji gdje se rodio i obavljao svoju službu Isus, u Galileji – ipak je On bio Galilejac i govorio je židovskim jezikom. Danas u Izraelu opet imamo židovsku crkvu.
Nisam posebno odabirao tekstove za današnje čitanje. Ako ste dobro slušali, to je bio opis onoga što se ovdje dogodilo u kolovozu 1942.
Danas smo stigli iz zemlje Izraela kako bismo se prisjetili svojih poginulih. Njihova ovdje prolivena krv poslužila je za pojavu novog života, kako se to kaže u čitanju: “Da, Jahve će obnoviti vinograd Jakovljev i vinograd Izraelov...”
Ovdje, između dviju crkava, u studenom ‘41., još prije moga dolaska u Emsk, ubijeno je tisuću i pol Židova. Njihova je krv ovdje. U kolovozu ‘42. nedaleko odavde, u jarugi, strijeljali su još 500 Židova – staraca i djece koji se nisu odlučili na bijeg iz geta. Ovdje je prolivena i krv naše braće – Poljaka i Bjelorusa, Rusa i Nijemaca. U svome srcu uvijek poimence nabrajam one koji su bili dobri prema meni osobno – i Poljake Wałewicze, i Nijemca Reinholda, i Bjeloruse Harkeviča i Lebedu.
Htio bih zahvaliti svima vama, s obzirom na to da su sestre redovnice koje su me skrivale također pripadale vašoj zajednici. Gospod će vas nagraditi za to što ste učinili za mene i moje sugrađane.”
Tada je Hilda zapjevala tankim glasićem riječi patrijarha Jakova koje je izgovorio u Betelu – “Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!” Zatim je slijedila završna molitva:
“Okrijepljeni Tvojom hranom, o Gospode, molimo Te da Tvoje sluge, naša braća i sestre, koji su napustili svijet u mukama u ovom gradu, oslobođeni svake krivnje, uskrsnu sa svima nama u život vječni. Amen.”
Zatim smo izašli iz crkve, prišla mi je starica koja je gorko plakala. Dobro se sjećam takvih bjeloruskih starica – s rupcem, pustenim čizmama usred ljeta, štapom i vrećom.
Nudi mi veliku zelenu jabuku – uzmi, oče, našu otrovnu jabuku...
Nisam odmah shvatio. Stavila mi je jabuku u ruku, kleknula i rekla:
– Reci svome Bogu da nam oprosti i da se ne srdi na nas. Poslao nam je zbog onih pobijenih nedužnih Židova svoju zvijezdu Pelin.
Isprva nisam shvatio, no odmah mi je jedan njemački novinar objasnio da u narodu kvar u černobilskoj nuklearnoj elektrani povezuju s apokaliptičkom predajom o zvijezdi Pelin, koja će pasti na zemlju i otrovati je.
– Ne plači, bako – rekao sam – Bog ne želi zlo svojoj djeci.
Posegnula je za mojom rukom s jabukom – kod pravoslavaca je običaj da narod ljubi ruku svećeniku. Podmetnuo sam joj jabuku na poljubac. I otišla je kako je i došla, sva uplakana.
Ne, ne mogu dopustiti takvu pomisao da Bog kažnjava narode. Ni židovski, ni bjeloruski, ni bilo koji drugi. To je nemoguće.
SVE FOTOGRAFIJE SNIMILA JE HILDA ENGEL

Potpisi ispod fotografija:

1. Ovako izgleda emski dvorac pedeset godina nakon što je unutar njegovih zidina bio geto. Desno su dva autobusa kojima smo se dovezli iz Minska.
2. Kamen koji su postavili bjegunci iz geta u spomen na one koji nisu uspjeli izaći.
3. Skupina sudionika.
4. Okupljanje na gradskom trgu u Emsku. Obraćanje gradonačelnika Rimkeviča.
5. Nastup amaterskih umjetnika. Dječji zbor. Plesna družina. Ansambl narodnih glazbala.
6. Kadiš. U sredini je rabin Haim Zusmanovič.
7. Lea Špilman, jedina Židovka grada Emska, sa svojom posestrimom Serafimom Lapinom.
8. Trg gdje je u studenom 1941. izvršeno masovno ubojstvo Židova (tisuću i pol ljudi, nema popisa njihovih imena). Desno je katolička crkva pod skelama, lijevo ruska pravoslavna crkva.
9. Ruvim Lahiš, organizator susreta.
10. Brat Daniel s Ewom Manukjan, koja se rodila zimi ‘42. u Čornajoj Pušči. Njezina majka Rita Kowacz izašla je iz geta skupa s ostalima 10. kolovoza, ali nekoliko mjeseci poslije otišla je s djecom i borila se protiv fašista u poljskoj Narodnoj armiji.
11. Ester Hantman, udovica Isaka Hantmana, liječnika koji je operirao sve šumske stanovnike i partizane. I ona je bila liječnica, pomagala je mužu pri operacijama.
12. Ovo je mladež koja se rodila nakon rata, a roditelji su im oni koji su izašli iz geta. Njihova djeca i unuci. (Ove fotografije ustupili su sudionici susreta.)

30.

kolovoz 1992., u zrakoplovu na liniji Frankfurt – Boston
Iz razgovora Ewe i Ester
Neobično, ali Daniel uopće nije znao da postojim. Nije poznavao moju majku, nije znao da je među onima koji su izašli iz geta bila trudnica. Rekla sam mu sve što sam znala. Dodala sam ono što nisam znala i što mi je ispričao Naftali, veseli starčić iz Izraela koji je pomogao mojoj majci i sjeća se moga brata Witeka. Začudio se što sam preživjela, kao i ti svojedobno.
Ispričala sam Danielu svu svoju povijest. Šutio je, ali s vremena na vrijeme položio bi mi ruku na glavu, gladio me po kosi i uzdisao: kćeri moja... Bilo mu je jako važno što sam prihvatila katoličanstvo. Rekla sam da od mladosti samo zavirujem u crkvu, palim svijeće, ali ne pričešćujem se. Rekla sam da sam cijeli život bila u zavadi s majkom i da sam se pomirila s njom tek nakon njezine smrti. Zatim me upitao je li otac živ. Pa sam mu rekla da je otac ostao u getu s onima koji su odbili otići. Bio je elektromehaničar i mislio je da uz svoje zanimanje može preživjeti. Daniel ga se odmah sjetio – Bauh! Stala sam ga ispitivati, ali rekao je da je moga oca vidio samo nekoliko puta, posljednji put onoga jutra kad su njega, Daniela, uhitili. Daniel je pretpostavljao da su Bauha strijeljali skupa s ostalima. Kratkotrajna besmislena žalost – saznala sam za smrt oca, kojega, u biti, nikad nisam ni imala!
Potom, kad sam te ispratila u hotel, otišla sam s njim u katoličku crkvu. Služio je misu – vrlo brzo i strastveno, dijelom na poljskom, dijelom na ivritu. Činilo mi se vrlo lijepo. Zatim su ga okružili, dugo mu dodijavali, a on me držao za ruku, kao dijete, i nije me puštao. Zatim smo sjeli u crkvi na istu klupu na kojoj je sjedio prije pedeset godina, pa me upitao – zašto ti je tuga u očima? Teško da bih mu se sama obratila s takvim otvorenim priznanjem... Ispričala sam mu kako me muči situacija s Alexom: ne mogu se pomiriti s njegovim seksualnim izborom. Daniel se uzrujao i rekao mi nešto neobično:
– Moja malena! Ja to uopće ne razumijem! Žene su tako divne, tako privlačne, uopće ne razumijem kako se netko može odreći takve ljepote i umjesto žene uzeti muškarca. Jadni dečko!
Eto što je rekao. Nijedan psiholog nikad nije govorio išta slično. Nastojali su provesti analizu, nešto izračunati i na neki način povezati Alexovu homoseksualnost s mojim obiteljskim životom, s nekim mojim problemima.
Daniel je rekao da, kao i ja, osjeća tihu jezu pred tim porokom, da se više puta susretao s homoseksualcima i da je bolje da Alex živi odvojeno, ne uvlačeći mene u svoje odnose. Zato što se moram čuvati iskvarenosti. I isto je tako uzdisao i uzrujavao se kad je saznao za moje teškoće s Grišom. Potom je zatvorio oči i dugo šutio. Rekao je da nikad ne znamo kakva nas još iskušenja, bolesti i teškoće čekaju i da bi bilo dobro kad bih naučila radovati se stvarima koje nisu povezane s obitelji i odnosima s ljudima. Da je bolje da gledam druge stvari: drveće, more, svu ljepotu koja nas okružuje, i tad će se obnoviti prekinute veze, pa ću opet moći pohađati crkvu i primati pomoć iz onog izvora koji je za nas uvijek spreman. I da manje razmišljam o svojim osjećajima i da inače manje razmišljam o sebi. I da moram biti spremna za ozbiljna iskušenja. I da želi da dođem jednom k njemu u Izrael. Obećao je da će mi pokazati sve što ondje poznaje i voli. Rekao je neka mu pišem pisma, a on ili neće odgovarati, ili će to činiti vrlo sažeto. Rekao je da će se uvijek moliti za mene. I rekao mi je da se i ja molim – da zamislim kako držim na dlanovima sve svoje voljene i uzdižem ih k Bogu. I to je sve.
Tada sam mu rekla da sam još u djetinjstvu izgubila vjeru i da danas uopće ne znam jesam li katolkinja. Nasmiješio se prijateljski, prešao mi rukom po kosi i rekao:
– Malena, misliš da Bog voli samo katolike? Čini ono što ti govori srce, budi milostiva, i Gospod te neće ostaviti. I moli se.
Došla sam u hotel i odmah pokušala, i skupila pune ruke svih koje volim, i onih koji vole one koje ja volim, i Ritu, naravno. Sve sam ih prikupila i rekla: Gospode, ne zaboravi na moje... Što kažeš, Ester?

31.

kolovoz 1992., Berkeley
Ewino pismo Ester
Ester, draga!
Prošao je tjedan. Griša je još na intenzivnoj, u komi. Onaj luđak koji je izletio iz suprotnog traka odmah je poginuo, zajedno sa ženom i punicom, koje su sjedile na stražnjem sjedištu. To što je Griša ostao živ naprosto je nekakva slučajnost. Pri takvu frontalnom sudaru obično nema preživjelih, čak ni sa zračnim jastucima. Čekala sam cijeli sat na aerodromu, zatim sam sjela u taksi i stigla kući. Alex je bio kod kuće. Griša ga je kanio pokupiti kako bi zajedno otišli, ali nazvao je i rekao da ne stiže, da ide ravno na aerodrom. I zahvalila sam Gospodu što nije poveo sa sobom Alexa: suvozačko je mjesto najopasnije. No to je bilo poslije. Prva misao koja mi je pala na pamet: dok sam bila u Bjelorusiji, nije živio kod kuće... Sad to više uopće nije važno.
Prognoze liječnika vrlo su loše. No baš su mi jučer rekli da je Griši malo bolje. Izvadili su slezenu, operirali pluća, jer su rebra razderala plućno tkivo, sve druge ozljede nisu opasne. Najvažnija operacija bila je na kralježnici, i ne mogu reći hoće li se vratiti motoričke funkcije. Zasad su mu noge paralizirane. Neprestano se prisjećam Danielovih riječi o tome da moram biti spremna za ozbiljna iskušenja. Nisam spremna za njih.
Ne puštaju me Griši, nisam ga vidjela otkako sam stigla. Točnije, otkako sam otišla.
Živim kao automat. Tek sam sad shvatila koliko mi je drag, čak sam pomislila – neka me ostavi i ode svojoj lisici, samo da je živ. Zasad te ne zovem jer se bojim da ću tuliti. A dok pišem sasvim je drukčije. Imam dojam kao da se naše putovanje dogodilo prije tri godine. A prošao je samo tjedan.
Neprekidno me prati čudna misao, ili čak ne misao, nego osjećaj da se upravo takvo što i moralo dogoditi, i upravo mi moja fiksacija na ono što se događalo u meni nije dopustila da to preduhitrim. Nekoć mi je majka pričala o svojoj baki, koja je bila prava vještica, unaprijed je sve znala i jednom je poderala djedovu kartu za vlak i tako mu spasila život, jer je vlak doživio nesreću i mnogo je ljudi poginulo. A drugom prilikom, prije nego što je izbila epidemija šarlaha, odvela je svoje troje djece na selo k rođakinji. A u njihovoj ulici u Varšavi pola je djece umrlo od šarlaha. Kakve ti gluposti pišem, oprosti, molim te.
Ljubim te, Ewa

32.

kolovoz 1992., Redford, Engleska
Beata Semjonovič Mariji Wałewicz
Draga Marysia!
Ne mogu ti prenijeti kako sam tugovala što si odbila putovati u Emsk. Iskreno, ne razumijem: ako sam ja, žena pokojnog policajca, odlučila putovati, zašto ti nisi htjela? Prije dva dana vratila sam se kući i neprekidno hodam i sređujem dojmove. Grad nije zaboravio našu obitelj. Tatina gimnazija stoji na starom mjestu, naša je kuća preuređena, u njoj je sada povijesni muzej. Zamisli, našla sam ondje portret oca i strica i našu obiteljsku fotografiju, snimljenu pet godina prije rata – ti si u kratkoj haljini, a ja sam već mlada djevojka. Fotografija djeda Adama također visi u muzeju. Poljaka gotovo nema u gradu. Isprva su ih strijeljali Nijemci, potom su došli Rusi, obračunali se s ostalima. U cijelom gradu od naših nekadašnjih poznanika ostala je samo Sabina Rzewska.
Najvažniji je bio susret s Dieterom Steinom. Bila sam u vrlo dobrim odnosima s njim onih godina, hranila sam ga za svojim stolom, mnogo mi je pomogao s Ivanom: kad bi se Ivan napio, on bi ga znao nekako smiriti. No kad se pokazalo da je Židov i partizan, mislila sam da se dobro odnosio prema meni ne zbog ljudskosti, nego iz potrebe da sakrije pravo lice. Ta ja sam prva rekla, kad ga je Ivan doveo kući, da je Židov. I tek kad sam vidjela kako se drži u sedlu, uvjerila sam se da je pravi Poljak. No sad se sve preokrenulo – Dieter je junak, a Ivan je za sve ratni zločinac, tražili su ga, i da su ga našli, sudili bi mu. Umro je na vrijeme. Nakon njegove smrti u Engleskoj je bilo nekoliko suđenja Bjelorusima koji su tijekom rata radili za Nijemce, i jednoga su osudili.
Ali ja, tko sam ja bila za njega? Žena užasnog nadređenog. I sestra djevojke u koju se zagledao. Došao je, star, sijed, odjeven ne kao redovnik, nego kao svjetovnjak, u džemperu. I stalno hoda u mnoštvu ljudi. Jednog dana pošla sam u crkvu, gdje je djed službovao, uđem, obnavljaju je, posvuda skele, sve je prekriveno – a na jednom pomoćnom oltaru služe misu. Ne vjerujem svojim očima – zar je to Dieter? Glasine o tome da je postao svećenik i prije su dolazile do mene, ali drugo je vidjeti ga svojim očima. Karmelićanin je, brat Daniel!
Stao je propovijedati – kaže: bio sam u ovoj crkvi prije pedeset godina. I, zamisli, spominje naše ime među onima kojih se sjeća... Oko njega se okupljaju ljudi, neke su ga žene okružile, ali ulovila sam trenutak kad je bio sam, prišla mu, upitala ga:
– Prepoznaješ li me?
– Beata, Beata, živa si! Kako sam sretan! – i stao me ljubiti, kao rođenu sestru. Naravno, zaplakala sam. I on plače.
– Cijeli život – kaže – sjećam se svih vas kao pokojnih, a ti si živa.
Ja velim:
– I Marysije se sjećaš?
– Naravno – kima on – i Marysije. Davno je to bilo, veoma sam je volio.
– I ona je živa – kažem. – Ležala je cijelu noć u jami pod truplima i ujutro se izvukla. I sama sam godinama mislila da je poginula. Živa je, živa.
– Isuse i Marijo – šapće on – kako je to moguće? Gdje je sad?
Ja kažem, gdje i ti, u samostanu.
– Gdje? – pita on.
Sve kao na filmu. Ja opet kažem – gdje i ti. U Izraelu. U Jeruzalemu. Kod bijelih sestara Siona.
– U Ein Karemu? U kući Pierrea Ratisbonnea? – pita on.
– Da – odgovaram – ondje.
– Nemoj otići, Beata, nemoj otići, to je poput uskrsnuća mrtvih, to što ste Marysia i ti ostale žive. Isto tako srest ćemo svoje roditelje i bližnje, kao što smo se mi danas sreli – i suze mu se slijevaju niz obraze.
Zamisli, Marysia, uopće se nije promijenio. I dalje ima isto dječje lice, i duša mu je dječja. Moram priznati kako sam pomislila: da ste se tada vjenčali, kako biste sretan par bili. A on baš govori:
– Eto kako je Marysiji i meni bilo suđeno sjediniti se: u Gospodu. Draga moja seko! Tako mi je lijepo bilo pri srcu, premda malo krivo zbog vas. Mislim da će te uskoro posjetiti, pa ćete se vidjeti. No tebi to nije tako važno, ti odavno znaš da je on preživio, postao redovnik, i da si htjela, lako bi ga našla. A za njega je to pravo čudo. Pedeset godina pamtio te kao mrtvu, a ti si živa. Sad znamo da je u našem svijetu sve moguće – i sakriti se, i naći se.
Potom sam ispratila Daniela, istog je dana otputovao.
Susrela sam i Sabinu – sjećaš se, sa mnom je u razred išla agronomova kći. Jedna od malobrojnih Poljakinja koje su ovdje preživjele. Pričala je kako su teško živjeli ovdje nakon rata. Mnogi koji su našli rodbinu otišli su u Poljsku. Druge su poslali u Sibir. U Poljacima su uvijek vidjeli nacionaliste. Tako je, mi smo nacionalisti. Ivan je uvijek poštovao Poljake, smatrao nas je, za razliku od Bjelorusa, snažnim narodom. Doduše, Nijemce je poštovao još više. A čemu govoriti o njemu – treba se samo moliti. Marija, on je bio i loš, i okrutan, i pijanac, ali mene je volio. Možda je pred svima grešan, ali ja sam grešna pred njim – udala sam se bez ljubavi, nikad ga ne zavoljevši. Istina, nisam ga varala. No ako ćemo iskreno, cijeli sam život voljela samo Czesława, ali nije bilo suđeno...
Isprva sam se veoma uzrujala jer ne želiš ići u Emsk, zamišljala sam kako ćemo se prošetati mjestima našeg djetinjstva, a sad mislim da je ovako najbolje. Već sam prokrčila put prema tebi. Možda na godinu opet dođem. Sjedit ću na vašem brijegu ispred ograde, odakle puca tako divan pogled.
Na kraju krajeva, drago mi je što sam otišla u Emsk. Dogodilo se nešto poput pomirenja. Godinama sam gledala u prošlost, a kraj mene je stajao nesretni Ivan sa svim svojim zločinima – je li ih bilo ili nije? Ne znam točno, ali njegova prisutnost kraj mene uvijek je bila teška. A sad sam se osjetila slobodnom. Prepoznavali su me. Ali prije su me se sjećali kao Wałewiczeve kćeri, a ne kao Semjonovičeve žene.
I, naravno, Daniel. Najviše me smiruje upravo on – time što se iz toga užasnog iskustva može izaći radostan i vedar.
Čekam tvoje pismo, razmisli kad ti je zgodno da dođem – možda u proljeće, nakon Uskrsa? Ili, naprotiv, za Uskrs?
Tvoja sestra Beata

33.

rujan 1992., Tel Aviv
Naftalijevo pismo Ester
Draga moja i poštovana Ester!
Piše vam Naftali Lejzerovič, ako ga se sjećate! Ja se odlično sjećam i tvoga muža Isaka, koji mi je odrezao nogu u šumi, i dobro je postupio, jer je već bila počela gangrena, pa me spasio od smrti. Sva narkoza bila je čaša špirita i drveni štap koji sam grizao sve dok od boli nisam izgubio svijest. A vi ste, poštovana i draga Ester, dodavali svome mužu instrumente, i kost je rezao običnom ručnom pilom, no zato je napravio tako dobar batrljak da sam iznosio već mnogo proteza, a nijednom me nije iznevjerio – kao nov je. Bog je dao Isaku – neka mu je laka zemlja! – zlatne ruke, i vama također! A sad malo o meni. S jednom nogom dokopao sam se Izraela, ‘51. godine, a prije toga gdje sve nisam bio – u Italiji, Grčkoj, na Cipru. U raznim logorima, čas zarobljeničkim, čas prognaničkim, čas tek tako. Godine ‘51. dokopao sam se domovine, sreo naše momke, našao si mjesto u vojnoj industriji, to ti govorim u povjerenju. Radio sam u projektnom uredu, ondje su me veoma poštovali, iako nisam imao pravo obrazovanje. Oženio sam se mađarskom Židovkom, bila je zgodna, a karakter Bože sačuvaj. S njom sam imao troje djece – dva sina i lijepu kćer. Jedan sin uvrgao se u mene, bavi se, u povjerenju, elektronikom u Americi, drugi radi u banci, ali u Izraelu. Kći mi je, inače, također liječnica. Žena mi je umrla prije devet godina, i isprva sam se dvoumio da li da se opet oženim. Potom sam se prestao dvoumiti – bilo mi je jako lijepo samomu.
Imam priličnu mirovinu – kao sudionik rata, invalid i tako dalje, lijep stan. Kći mi dolazi jednom tjedno, više mi ne treba. Bit ću otvoren, isprva su mi nudile brak – prvi put, drugi put, treći put. Ali zaključio sam: što će mi to? Imao sam medicinsku sestru iz Holona, ona mi je dolazila radi toga, još dok je Zsuzsa bila živa. Tako da mi to tada nije trebalo.
Draga i poštovana Ester! Tako ste mi se svidjeli da sam odlučio odmah se oženiti. Imam skoro osamdeset godina, to je istina. Ali koliko god da je ostalo, proživjeli bismo zajedno. Dobro razmislite, ali ne predugo. Hoćeš-nećeš, nemamo mnogo vremena za razmišljanje, iako je moj djed umro sa 103 godine. Što još mogu reći o svojim manama – nagluh sam. Drugih mana nemam. Jako mi odgovarate. Da budem iskren, veoma ste mi se svidjeli. I prošlost nam je zajednička, i vi ste onda bili u Pušči. Ako želite, možete najprije naprosto doći u goste. Dočekat ću vas na aerodromu s taksijem.
Pišite mi na adresu s koverte. Čekam potvrdan odgovor.
Naftali Lejzerovič

Da, zaboravio sam još reći da imam petero unučadi i praunuku.

34.

1994., Beer Šeba
Tereza Valentini Ferdinandovnoj
Draga Valentina!
Mislim da je ovo posljednje pismo. Nazovite prije polaska, da Vas možemo dočekati u zračnoj luci. Cijela se obitelj priprema za Vaš dolazak. Čini mi se da Sosik jako dobro shvaća da Vas očekujemo, pa je i on uzbuđen. On je neobično tankoćutno stvorenje, nepogrešivih reakcija. Treba ih samo znati odgonetnuti. Ali Efim i ja čitamo sva njegova unutarnja preživljavanja kao otvorenu knjigu. Satima se igra kamenčićima. Ima omiljene i mrske, i dodjeljuje im razna svojstva. Kad ga nešto uznemiruje ili je nezadovoljan, donese jedan Žuto-ružičasti kamenčić nepravilna oblika i vrlo ga obzirno stavi u ruku. Crni oblutak s bijelom crtom kamen je sreće, a osobito je dobar znak kad ga Sosik stavi u usta. Inače se u njegovu ponašanju otkriva neobična povezanost s duhovnim svijetom i sa svijetom prirode. Idealan je posrednik između raznih sila i zna smirivati sve oko sebe. Baš je ovih dana svratila k nama jedna mlada obitelj, Efimovi parohijani, ozbiljno posvađana. Efim ih je nagovarao sat i pol, ali samo su bjesnjeli. Tada im je prišao Sosik i odmah ih umirio. Izgovorio je neku riječ. Moram Vas upozoriti, draga Valentina, da je to što ćete vidjeti neobično. Naš dečko govori, ali njegov jezik ljudi ne razumiju. Govor anđela njegov je jezik. Izgovara neke nama neznane riječi iznad uvenulog cvijeta, i nakon nekoliko dana cvijet oživi. To dijete zrači nečim divnim. Ali na ljudskom jeziku gotovo ne govori. Premda kaže “mama”, “tata”, “sam”.
Zna hodati, ali pokreti mu nisu baš spretni. Liječnici smatraju da mora vježbati, ali njemu se to ne sviđa. Mi smo još kad se rodio odlučili odgajati ga bez prisile i ne primoravati ga da čini ono što mu je teško ili što ne želi. Zato ga ne vodimo u specijalnu školu za djecu s Downovim sindromom, gdje bi se njime bavili pedagozi i psiholozi. Teško nam je objasniti liječnicima da je on više biće, a ne invalid.
Pišem ovako iscrpno kako bih Vas malo pripremila za susret. U tom je djetetu tako mnogo zagonetnog, tajnovitog i skrivenog, još neočitovanog, da Efim i ja zadržavamo to znanje za sebe i ni s kim ga ne dijelimo. Iako je prema reakcijama mnogih ljudi očito da nije samo nama vidljiva ta njegova posebna izabranost. Osjećaj strahopoštovanja koji dječak izaziva u nama, roditeljima, moći ćete, naravno, podijeliti.
Draga Valentina! Ne želim vas opterećivati molbama, ali htjela bih Vas zamoliti samo jedno – kasete s dječjim pjesmicama. U Rusiji je bilo mnogo divnih crtića – ovdje ne možemo do njih. Nemamo video, a Efim ne smatra potrebnim nabaviti televizor, oko čega se potpuno slažem s njim, no htjela bih Sosiku omogućiti da sluša dječju glazbu i pjesmice. Inače mi se čini da mnogo bolje razumije ruski nego ivrit. Moram priznati da se komunikacija s njim odvija na nejezičnoj razini, koju mi je teško definirati, ali Vi ćete to osjetiti čim ga upoznate.
Efim se dogovorio s jednom poznanicom kaluđericom, koja živi u Starom gradu, da će Vam naći mjesto u manastiru na nekoliko dana, kako biste mogli malo živjeti u toj jedinstvenoj atmosferi.
Efim i ja zamislili smo cijeli niz putovanja. Na jedno od njih, na Mrtvo more, ići će cijela obitelj, zajedno sa Sosikom. Jako mu se sviđa kupanje u Mrtvom moru, i liječnici kažu da sol dobro djeluje na slabašne mišiće.
Naprosto gorim od nestrpljenja da Vas što prije vidim, draga Valentina.
S ljubavlju, Tereza

35.

1994., Moskva
Valentina Ferdinandovna Terezi i Efimu
Mila Tereza! Dragi Efime!
Nisam vam odmah mogla napisati pismo, bila sam prepuna dojmova. Nemoguće je telefonski prenijeti i stoti dio moje zahvalnosti i vama, i sudbini, koja me je pod stare dane usrećila posjetom Svetoj Zemlji. Dva su tjedna samo kap vremena, i proletjela su kao dvije minute. A sad sređujem dojmove i bilješke i pokušavam formulirati što me točno najviše zapanjilo – ne računajući ono što sam vidjela u vašem domu, o tome ću posebno.
Za mene je možda najneobičnije otkriće golema raznovrsnost kršćanskih struja u Izraelu. Teoretski je meni, koja se cijeli život bavim prijevodima kršćanske literature za samizdat, a tek sam posljednjih godina vidjela svoje prijevode u službenim izdanjima, na dobrom papiru i sa svojim prezimenom u svojstvu prevoditeljice, bilo dobro poznato koliko različitih mišljenja postoji o svakom teološkom pitanju. No baš sam se u ta dva tjedna svojim očima uvjerila u raznovrsnost kršćana – Grka, Kopta, Etiopljana, Talijana i Latinoamerikanaca, mesijanskih crkava, baptista, adventista i pentekostalaca. Povijest svih raskola i shizmi je oživjela – nema ni pobijeđenih ni pobjednika, monofizit i arijanac, farizej i saducej supostoje u istom vremenu i prostoru.
Radosna sam i zbunjena. Najviše me zbunjuje to što se sva ta vulkanska raznolikost nalazi u srcu aktivnog i samom sebi dovoljnog judaizma, koji kao da ne primjećuje golemi kršćanski svijet. I sve je to smješteno u prostoru islama, za kojega je Izrael također jedno od središta života i vjere. Ta tri svijeta kao da postoje na istom prostoru, gotovo ne zadirući jedan u drugi.
Stajala sam na dugoj liturgiji koju je služio Efim, a potom sam otišla u Haifu k Danielu, i njegova misa nije imala ničeg zajedničkog sa službom koju je vodio otac Efim. Usput, u sobici na stoliću zaboravila sam dva lista s tekstom liturgije koju je služio otac Daniel. Bila je to prekrasna i radosna, vrlo sadržajna služba Božja, koja je sva stala u pola sata, a u tekstovima nisam našla pola molitvi koje se čitaju na misi. Nije bilo čak ni “Vjerovanja”!
Koliko materijala za razmišljanje! Ovdje u Moskvi uvijek su me smatrali previše emancipiranom, mnogi pravoslavni duhovnjaci više su mi puta rekli da sam zaražena “latinskom jeresi”, pa sam vrlo mnogo napora ulagala u to da vratim kulturnu dimenziju u učmalu sredinu na meni jedini dostupan način – novim prijevodima tekstova Novog zavjeta na ruski jezik. U tome sam vidjela mogućnost služenja crkvenom jedinstvu. Barem sam tomu težila. Moj je položaj, kao što znate, poseban – u djetinjstvu me krstila baka Ruskinja u pravoslavnoj crkvi, odgajala me teta Litavka, katolkinja, pa tako cijeli život stojim na tom raskrižju i, zbliživši se s dominikancima, koji podupiru moj prevoditeljski rad, ostvarujem ideju ekumenizma. Nisam ja to odabrala, nego me za to predodredila sudbina.
Uvijek mi se činilo da je stanovita ograničenost shvaćanja mnogima u našoj zemlji svojstvena upravo uslijed državne zabrane intelektualne i duhovne razmjene posljednjih 70 godina naše povijesti. No u zapadnom svijetu nije bilo te zabrane – odakle tako uporno “nemiješanje” i međusobno neprihvaćanje? Htjela bih znati što Efim misli o tome.
A sad o Jichaku. Mila Tereza! Dragi Efime! Riskirajući da vas povrijedim i izazovem vaše negodovanje, ne mogu a da ne kažem: vaš je dečko naprosto divan. Mio je i beskrajno drag, ali vaše slutnje i nade da je upravo on – čak mi ruka ne želi napisati tu riječ – Obećani – čine mi se, da tako kažem, tlapnjom roditelja punih ljubavi.
Ako griješim i on doista posjeduje “drugu” narav – opet se ne usuđujem čak ni ponoviti vaše riječi – ona će se očitovati neovisno o vašem odnosu prema tome. Sa svakog stajališta čini mi se ispravnijim omogućiti mu da pohađa tu specijalnu školu koju vi tako kategorički odbijate. Sami ste mi govorili da djeca s tim sindromom nipošto nisu mentalno zaostala, da je naprosto riječ o posebnoj vrsti ljudi koji se razvijaju po drugim zakonima. I oni moraju razgovarati, čitati, družiti se. Sjajno je što mogu pod vodstvom specijalnih pedagoga igrati u predstavama, baviti se glazbom i crtanjem i drugim razvojnim aktivnostima, i to nikako ne bi naudilo Sosiku. Ako je doista onaj kojim ga smatrate, te mu navike ničim neće naškoditi u misiji koju mora izvršiti.
Dragi moji! Vaš me junački, pa čak i asketski život, oduševljava. Put koji ste odabrali dostojan je najdubljeg poštovanja. Naravno, razumijem da je put svake osobe jedinstven i svatko si krči svoj put k Istini. Ali zašto toliki ljudi, posvećeni isključivo potrazi za Istinom, idu u potpuno suprotnim smjerovima?
Eto pitanja za razmišljanje.
Dragi moji! Još vam jednom zahvaljujem za ovo putovanje. Idući mjesec navršit ću 73 godine, sumnjam da ću vas još koji put posjetiti. Zato mi je taj susret bio još dragocjeniji. Uvijek ću se moliti za vas.
Molite se za mene,
Valentina

36.

1995., Beer Šeba
Efim Dovitas Valentini Ferdinandovnoj
Draga Valentina Ferdinandovna!
Dobili smo Vaše pismo i Tereza me zamolila da odgovorim. Pitanje koje nećemo razmatrati jest Jichakova svrha. O tome se odlučuje na višoj instanciji. Od nas se traži samo pozornost i sposobnost slušanja unutarnjeg glasa koji dolazi u naša srca odozgo. Prepoznavanje duhova poseban je dar, a Tereza ga posjeduje u velikoj mjeri, u to nema sumnje. Svoje vlastite slabe sposobnosti neću ni spominjati.
Ražalostio me dio pisma gdje tako lakoumno pišete o pluralizmu koji sve više obuzima Crkvu. To što se Vama čini modernim i važnim i što nazivate međusobnim razumijevanjem potpuno je nemoguće. Ne dvojim da je to povezano s neprirodnošću Vašeg položaja: mislim na Vaše dugotrajno prebivanje u okrilju pravoslavlja i dugogodišnju suradnju s katolicima. To je prije nekakav nesporazum, teško mogu zamisliti episkopa koji bi mogao blagosloviti rad pravoslavne osobe praktički unutar dominikanskog reda.
Moj osobni put vodio je preko Istoka. U mladosti sam bio zaveden budizmom i budistička sloboda činila mi se najvišim postignućem. Mnogo sam toga primjenjivao u praksi i odmaknuo sam prilično daleko na tom putu – zaustavila me praznina. U budizmu nema Boga, a Bog se za mene pokazao važnijim od slobode. Nisam htio biti slobodan od Boga, osjetio sam čežnju za osobnim Bogom, a on mi se otkrio u pravoslavlju. Najvažniji i najplodniji put je ortodoksni. Ne želim ublaženo kršćanstvo. Oni o kojima Vi govorite – sve je to klika reformatora, “ublažitelja”, onih koji ne traže Boga, nego udoban put k Bogu. Ali udobnim putem nikamo nećeš stići. Smiješni su mi pokušaji objavljivanja dvojezičnih evanđelja, osobito pokušaj prijevoda službe s crkvenoslavenskog na ruski. Čemu? Kako bi se izbjegao napor učenja divnog, makar pomalo izvještačenog, no uzvišenog i posebno u tu svrhu oblikovanog jezika? Taj jezik uspostavlja i vezu s predajom, koja se ostvaruje na dubini do koje suvremeni ruski jezik ne dopire!
Slabo poznajemo kanone, a upravo se kroz njih razotkriva sva dubina pravoslavlja.
Vi govorite o raznolikosti koja vas je oduševila! Valentina Ferdinandovna! Zar ne razumijete da uzimaju prekrasnu, bogatu tkaninu, izrezuju iz nje komadić i govore: evo, ovo je sasvim dovoljno! Zbog toga sam se potpuno razišao s ocem Danielom Steinom. Njegova potraga za kršćanstvom “u užem smislu”, minimalno kršćanstvo, poguban je put. U tom komadiću, koji je on sebi definirao kao “neophodan i dovoljan”, sadržan je tisućiti, milijunti djelić kršćanstva. Nisam Vas zadržavao kad ste odlučili otići k njemu na misu. Mislio sam da ćete sami uvidjeti to nasilje, tu ništavnost! A Vi ste mi donijeli u kuću papir s nekoliko skraćenih tekstova koje on smatra liturgijom! Ja nikad nisam vidio taj tekst i ne bih ga uzeo u ruke. S njim sam se razišao dok još nije bio došao do tog “minimalizma”, ili “populizma”, ili – nazovite to kako hoćete! – sad sam proučio taj tekst. Daniel nema nikakva prava nazivati se svećenikom, samo je zbog nepažnje crkvenih vlasti moguća takva drskost.
Osobno osjećam prema njemu zahvalnost: odigrao je značajnu ulogu u životu naše obitelji, pomogao je da se realizira moj brak s Terezom (također i zahvaljujući Vama, uvijek ću upućivati gore molitvu zahvalnicu za Vas!), i čudo rođenja našeg sina dogodilo se s njegovim blagoslovom. No Danielovi pogledi čine mi se potpuno neprihvatljivima.
Sin Božji došao je na svijet kroz pȕt. Na ivritu su blagovijest – “besora” – i meso, pȕt – “basar” – srodne riječi. To i jest najveća vijest – Bog u našoj puti. Uistinu je tako. U puti moga sina Jichaka. Taj nas je dječak sjedinio s Bogom na poseban način – moja pȕt zadobila je Božansku prirodu preko njega. Sina nisam obrezao zato da bude Židov, nego zato da postane Mesija.
Bitka se vodi na nebu i na zemlji, i sve je žešća, i treba ostati na onom mjestu na koje su te postavili, a ne tražiti ugodu i komfor. Samo je tako moguć povratak izvorima Crkve, njezinim predvodnicima, njezinoj biti.
Naravno, s reformatorima je lakše razgovarati, oni su spremni prihvatiti bilo što – abortuse, istospolnu ljubav, čak i svećenice, i izbaciti bilo što – čak i Sveto Trojstvo!
Draga Valentina Ferdinandovna! Naša su neslaganja tako velika da mi se komunikacija čini nemogućom. Kao muž odgovoran pred Gospodom za svoju ženu, zabranio sam Terezi svaki kontakt s Vama, i nadam se da se od mene neće tražiti nikakva dodatna objašnjenja u povodu toga.
Iskreno Vaš jerej Efim Dovitas

37.

1995., Beer Šeba
Efim Dovitas latinskom patrijarhu Jeruzalema
KOPIJA: NADSTOJNIKU KARMELIĆANSKOG SAMOSTANA “STELLA MARIS”

Vaša Uzoritosti!
Važne okolnosti primorale su me da Vam se obratim pismom, čiji me karakter duboko žalosti. Međutim kršćanska dužnost potaknula me da Vam napišem ovo pismo s obzirom na to – u što sam duboko uvjeren – da informacija sadržana u njemu zahtijeva da je čelništvo Latinskog patrijarhata pomno razmotri.
Stigavši u Izrael 1980., od 1984. vršim pastirsku službu u pravoslavnoj crkvi u Beer Šebi. U zajednici koju vodim služba se vodi na crkvenoslavenskom jeziku, što odgovara duhu Pravoslavne crkve. Velik dio mojih parohijana su Rusi ili govornici ruskog, i tek na Uskrs s radošću obilježavamo blagdan objavama na mnogim jezicima kršćanskih crkava.
U tradiciji Pravoslavne crkve od davnina su prihvaćene dvije varijante liturgije – Vasilija Velikog i Ivana Zlatoustog, kojih se i pridržavamo.
Kao stručnjak na području liturgike, dobro sam upoznat sa strukturom latinske mise u njezinoj općeprihvaćenoj varijanti.
Poznato je da se u provincijskim crkvama dopuštaju neke razlike u bogoslužju koje se odnose na poredak čitanja psalama i pjesama. Međutim i u crkvama istočnog i u crkvama zapadnog obreda postoji nepromjenjiv liturgijski kanon.
Prije nekog vremena slučajno mi je u ruke dospio tekst mise kakva je uobičajena u službi u, Vašoj brizi povjerenoj, crkvi svetog Ilije kod Izvora na Karmelu. Tekst koji je sastavio nadstojnik crkve svetog Ilije kod Izvora izazvao je u meni tako duboku nedoumicu da sam smatrao svojom dužnošću proslijediti ga Vašoj Uzoritosti na uvid. U navedenom tekstu nedostaje “Vjerovanje”, i već samo to uznemiruje.
Ne mogu zamisliti da bi takvu službu odobrila Sveta Stolica.
Efim Dovitas

svećenik Ruske pravoslavne crkve

38.

Tekst takozvane Večere Sjećanja (liturgije) Židovske kršćanske općine u Haifi koji je napisao brat Daniel Stein
Nakon paljenja kandila i čitanja blagoslova.
DANIEL. Milost i mir Boga, Oca našega, i Gospodina našega Isusa Krista s vama.
SVI. Amen.
(Psalmi 43 i 32, ili traženje oprosta.)
Čitanja – psalmi i pjesme.
Propovijed.
BRAHA (blagoslov)
DANIEL. Blagoslovljen Gospodin, Bog naš, Kralj svijeta, koji je stvorio nebo i zemlju.
SVI. Blagoslovljen Gospodin, Bog naš, On jedini tvori čudesa. (Ps 72,18)
DANIEL. Blagoslovljen si, Gospodine, Bože naš, Kralju svijeta, koji stvori ljude na svoju sliku, koji stvori nebo i zemlju. (Post 1,27)
SVI. Blagoslovljen Gospodin, Bog naš, On jedini tvori čudesa. (Ps 72,18)
DANIEL. Blagoslovljen si, Gospodine, Ti koji si sklopio savez s Abrahamom i njegovim potomcima.
SVI. Blagoslovljen Gospodin...
DANIEL. Blagoslovljen si, Gospodine, milostivi i milosrdni, koji oslobađaš i spašavaš, koji si nas izbavio iz ropstva egipatskog i danas okupio sinove Izraela dvije tisuće godina nakon što su se raspršili.
SVI. Blagoslovljen Gospodin...
DANIEL. Blagoslovljen si za Tvoju Toru, koju si nam dao preko Mojsija, sluge svojega, i preko proroka koji su došli poslije njega.
SVI. Blagoslovljen Gospodin...
DANIEL. Blagoslovljen si, Gospodine, Ti koji si nam poslao, kad je nastupilo vrijeme, svoga jedinog Sina, Isusa iz Nazareta.
SVI. Blagoslovljen Gospodin...
DANIEL. Blagoslovljen si, Gospodine, jer Ti bijaše ugodno obnoviti svoj savez s nama u njemu i pridodati sve trudove zemlje u nasljeđe djece svoje.
SVI. Blagoslovljen Gospodin...
DANIEL. Blagoslovljen si, Gospodine, Oče našega Gospodina Isusa Krista, koji si nas po velikoj milosti svojoj ponovno stvorio u uskrsnuću Isusa iz mrtvih.
SVI. Blagoslovljen Gospodin...
DANIEL. Blagoslovljen si, Gospodine, Ti koji izlijevaš na nas svoj Duh radi oprosta grijeha i vodiš nas putem k našem dijelu nasljedstva.
SVI. Blagoslovljen Gospodin...
DANIEL. Blagoslovljen si, Gospodine, Bože naš, istinit u svakoj riječi svojoj.
SVI. Blagoslovljen Gospodin, Bog naš, Bog Izraelov! On jedini tvori čudesa. Blagoslovljeno Njegovo slavno Ime u vječnosti! Neka se ispuni sva zemlja slavom Njegovom. Amen. Amen. Amen.
DANIEL. Gospodin s vama.
SVI. Gospodin s tobom.
DANIEL. Slavite sa mnom Gospodina!
SVI. Svi zajedno blagoslovimo Njegovo ime. (Ps 34,4)
DANIEL. Zahvalimo Gospodinu, Bogu našemu.
TRISAGION
SVI. Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot. Puna su nebesa i zemlja Tvoje slave. Hosana u visini. Blagoslovljen koji dolazi u Ime Gospodnje. Hosana u visini. Uslišio Bog naše molitve i poslao nam Svoga Duha Svetoga, kako bismo postali jedno u Isusu Kristu, Njegovu Sinu, u onaj čas kad slavimo večeru saveza, kako nam je zavještano.
SPOMEN
DANIEL. Kad dođe vrijeme, Isus se smjesti za stol s Apostolima. Zatim uze kruh. Zahvali i razlomi ga pa im ga dade govoreći: “To je tijelo moje, koje se za vas predaje. Ovo činite na moj spomen.” (Lk 22,18-19)
Blagoslovljen Gospodin, Bog naš, Kralj svijeta, koji daje kruhu da nikne iz zemlje.
SVI. Amen.
(Uzimaju kruh.)
DANIEL. Isto tako, pošto je večerao, uze kalež te reče: “Ovaj je kalež novi Savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva. (Lk 22,20) Ovo činite meni na spomen.” Blagoslovljen Gospodin, Bog naš, Kralj svijeta, koji stvara plod vinove loze.
SVI. Amen.
(Uzimaju vino.)
DANIEL. U svako doba, kad jedete ovaj kruh i pijete iz ovog kaleža, prisjećajte se smrti našega Gospodina, dok On ne dođe.
SVI. Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, i Tvojemu uskrsnuću svjedočimo, dok Ti ne dođeš. Maranatha!
Ili:
DANIEL. Svaki put kad jedemo ovaj kruh i pijemo iz ovog kaleža, Mesija je s nama i mi s Njim.
HVALA
Ps 23 (ili neki drugi)


DANIEL. Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna.
SVI. Pobjedu mu pribavi desnica njegova i sveta mišica njegova! (Ps 98,1)
DANIEL. Neka si blagoslovljen, Gospodine i Stvoritelju i Čuvaru svega. Velik je Gospodin i svake hvale dostojan, nedokučiva je veličina Njegova.
SVI. Naraštaj naraštaju kazuje djela Tvoja i silu Tvoju naviješta. (Ps 145,4)
DANIEL. Gospodin je blag prema svima – Njegova milost vlada svim Njegovim uzvišenim djelima.
SVI. Oči sviju u Tebe su uprte, Ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
DANIEL. Ti otvaraš ruku svoju, do mile volje sitiš sve živo. (Ps, 145,16)
SVI. Blagoslovljen Gospodin, Bog naš, Kralj svijeta, koji sve hrani.
PJESMA ZAHVALNICA
DANIEL. Hvalite ga, ime mu slavite! Jer dobar je Jahve.
SVI. Dovijeka je ljubav Njegova, od koljena do koljena vjernost Njegova. (Ps 100,5)
DANIEL. On se uvijek sjeća svojega Saveza, riječi koju dade tisući naraštaja: Saveza koji sklopi s Abrahamom i zakletve svoje Izaku. Ustanovi je kao zakon Jakovu, Izraelu vječni savez. (Ps 105,8-10)
Oslobodio si nas iz ropstva po svojoj velikoj milosti, i u pustinji nas nisi ostavio i dao si nam, Gospodine, Bože naš, manu, koju nismo znali mi i naši oci.
Slavimo Te za kruh kojim nas hraniš, i za riječ Tvoju koju si nam stavio u srce, hvalimo Te, Gospodine, Oče Učitelja našega Isusa, Tebe, koji si nas blagoslovio preko Njega, preko Mesije, svim blagoslovima nebeskim.
Neka je blagoslovljen Gospodin za vječni život, koji je usadio u nas preko Isusa, svoga sluge.
Budi blagoslovljen, Gospodine, Oče milosti, koji si nas prenio u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina, davši nam po Njemu otkupljenje i oproštenje grijeha. (Kol, 1,13)
SVI. (Pjesma) Tko govori o snazi Gospodina, neka opjeva slavu Njegovu.
DANIEL. Neka se smiluje Gospodin, Bog naš, narodu Svojemu i Svojemu djelu; podigni iznad nas šator Tvoga mira i daj svoj Tvojoj djeci živjeti u miru. Zagledaj se u kršćansku zajednicu i upravljaj njome Duhom Tvojim, i sakupi nas s četiri kraja svijeta u Tvoje Kraljevstvo, koje si pripremio za djecu svoju. Gospodine, usliši ovu molitvu, sjeti se... (Slijede pojedine molbe i imena ljudi.)
SVI. Usliši naš glas i spasi nas.
DANIEL. Kroz Isusa imenovani smo djecom Božjom i govorimo svi zajedno: Oče naš... (Stojeći, kako je posvjedočeno u Didahé.)
SVI. Usliši naš glas i spasi nas.
DANIEL. Mir Gospodnji bio sa svima vama! (Naklon, pozdrav.)
DANIEL. Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas, obasjao nas licem svojim.
SVI. Da bi sva zemlja upoznala putove Tvoje, svi puci Tvoje spasenje. (Ps 67,2-3)
(Naklon, pozdrav)
Blagoslov Arona (ili Sol 3,16 i dr.)