Ljudmila Ulicka-Daniel Stein,prevoditelj

First topic message reminder :



Jednodušno prihvaćen od publike i kritike diljem svijeta, „Daniel Stein, prevoditelj“ po mnogima je najznačajniji ruski roman našega vremena.

Život je čudo; čudo za koje nam – da bismo ga prepoznali i razumjeli – ponekad treba prevoditelj.
Priča o nevjerojatnom životnom putu poljskog Židova Daniela Steina, koji tijekom Drugog svjetskog rata svoje sunarodnjake spašava radeći kao prevoditelj za Gestapo, temeljena je na stvarnim događajima i puna je čuda – čuda vjere i čuda ljudskosti.

Jer, i kad izbjegava smaknuća i pridružuje se partizanima, i kad prelazi na katoličanstvo i odlazi u Izrael, gdje obnavlja drevnu Jakovljevu crkvu – Daniel Stein junak je samo zato što je čovjek: jedinstven i pun proturječja. A upravo tu – u iskazivanju svega što jesmo – do izražaja dolaze mudrost i spisateljsko umijeće Ljudmile Ulicke.

Sastavljajući Steina od sjećanja i dokumenata, pisama i svjedočanstava onih koji su ga poznavali, Ulicka istovremeno daje prikaz Europe i Izraela, ali i burne povijesti odnosa židovstva i Katoličke crkve. No baš kao i svi veliki pisci – Ulicka ne čini samo to. Svojim moćnim, izazovnim djelom – svakoj isključivosti i rigidnosti usprkos – ona priča priču o čudu našega života; na sve naše jezike prevodi život sam.

30.

1990., Haifa
Rita Kowacz
MOJA IZJAVA

Ja, Rita Kowacz (Dvoire Brin), potječem iz židovske obitelji. Od pete godine vjerujem u Boga. Ne znam na koji mi je način došlo znanje o Isusu. U školama su do 1939. satovi započinjali molitvom, i ja sam se molila, iako nisam bila krštena. Djela glasovitih pisaca i pjesnika bila su puna Isusa. Premda nikad nisam proučavala katekizam, mnogo sam znala o Isusu. U mladosti je na mene ostavila snažan dojam Renanova knjiga “Život Isusov”. Poljsko katoličanstvo plašilo me svojom agresivnošću i odbijalo antisemitizmom. Moj put k Isusu nije vodio preko čuda, privuklo me duboko dostojanstvo Anglikanske crkve, kako sam ga shvatila u druženju sa svojim prijateljima anglikancima, pa je stigao dan kad sam osjetila Isusa u sebi. Vjerujem u Njega zato što je On Istina. U svome životu često sam se prevarila u vezi s time “što je Istina” i shvaćala sam je kao društvenu pravednost, jednakost svih ljudi i druge stvari koje su me silno razočarale. Sada znam da je Krist Jedina Istina i da je zato bio raspet. Vjerujem da je Isus Otac i Gospodin.
Zašto se želim krstiti? Zato što je stigao taj trenutak, i Gospod mi je došao preko ljudi – Agness Widow, Johna Chapmana, Marion Sully i mnogih drugih – i shvatila sam da Isusova ljubav veže ljude jedne s drugima posebnom ljubavlju. Ima još jedan razlog zašto se želim krstiti – stara sam i želim se u cijelosti prepustiti Njegovoj volji.
Mnogo sam razmišljala o tome što čini moje grijehe – moj je najveći grijeh, koji me uvijek mučio, to što nisam do kraja izvršavala svoju dužnost kad sam se našla pod okupacijom. Poslije, u Čornajoj Pušči, nisam sudjelovala u partizanskim operacijama jer sam bila u posljednjim mjesecima trudnoće, potom sam rodila, a još sam na brizi imala i šestogodišnjeg sina. Kad sam uspjela prebaciti djecu u Rusiju i stupiti u vojsku, neke moje prijateljice predbacivale su mi što nisam ostala s djecom, ali ja to ne smatram grijehom jer mi se borba protiv fašista tada činila mojom glavnom zadaćom. Potom, kad sam se našla u sovjetskom logoru, surađivala sam s organima NKVD-a, a neki moji poznanici i to su mi zamjerili – ali ni tu ne osjećam da sam zgriješila, jer sve što sam činila nisam činila iz sebičnosti, nego za pravu stvar. Moj je grijeh bio u tome što nisam poštovala roditelje. Ali, otvoreno govoreći, oni su bili sitni trgovci koji su se brinuli samo o ovozemaljskoj hrani i zaista nisu zasluživali nikakvo poštovanje. Vrijeđala sam ih, ali i oni su vrijeđali mene. Mislim da sam nečime zgriješila pred njima. Za drugo ne znam.
Rita Kowacz

POTVRDA O KRŠTENJU

Idite i učinite sve narode učenicima mojim!

Pokrstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!

Mat, 28,19

Ovime se potvrđuje da je Margarita Kowacz krštena u ime Oca i Sina i Duha Svetoga dne tridesetoga siječnja ljeta Gospodnjega tisuću devetsto devedesetoga.
Pastor (potpis)

svećenik J. Chapman

31.

1990 Haifa
Iz pisma Rite Kowacz Agness Widow u Jeruzalem
...hvala ti na prekrasnoj Bibliji koju su mi darovala. Ali preteška je, nažalost, za moje ruke. Stol je preuzak i kad je stavim na njega neudobno mi je čitati. Ugodnije mi je držati u rukama tanku knjigu.
Ne postoji li izdanje koje se sastoji od odvojenih svezaka? Htjela bih imati evanđelja i apostolske poslanice u obliku tankih knjižica. Naravno, idealne bi bile kasete. Ali, da budem iskrena, voljela bih da su na poljskom. Ne mogu reći da dobro razumijem engleski kad ga slušam. Tim više što mi je sluh počeo slabjeti. Ni vid se ne popravlja. Ali znaš, draga Agness, nikad u životu nisam osjećala takav preporod kao sada. Zaista – “born again!”
Ima još jedno pitanje koje me muči. Bog mi toliko daje – a sad ne mogu ništa osim zahvaljivati Mu u srcu. I svima vama, svojoj pravoj obitelji. Htjela bih i sudjelovati u crkvenom životu, ali mirovina mi je vrlo mala. Stvar je u tome da sam odbila primati novac od Njemačke: nisam uzela odštetu koju su nakon rata isplaćivali zatočenicima geta i pogotovo nisam htjela njihovu mirovinu. Nema tog novca koji bi mogao nadoknaditi živote ubijenih ljudi. Nijemci isplaćuju novac onima koji su čudom preživjeli. A čudo je u rukama Gospoda, a ne njemačke vlade. Ne poštujem ljude koji uzimaju taj novac – to je “krvarina”. Na kraju mi od nevelike mirovine za osobne potrebe ostaje 200 šekela mjesečno. To nije mnogo, no ja trošim novac na neophodne sitnice, katkad na knjige, i mogu priložiti samo 5 šekela tjedno, što je 20 mjesečno. Veoma mi je žao, ali nikako ne mogu više. Naravno, mogla bih uzeti od Ewe, ali, kao prvo, ne želim ništa od nje uzimati, a kao drugo, to onda ne bi bio moj prilog, nego Ewin.

32.

1970., Haifa
Pismo Daniela Steina nećakinji Rut
Draga Rut!
Ne pišem ti tek tako, iz čista mira, nego nakon jučerašnjeg razgovora s tvojim roditeljima. Bio je rođendan tvoje mame, pa sam joj došao čestitati. Za stolom smo razgovarali gotovo isključivo o tebi. Jednostavno si bila u centru pažnje. Čak i ne toliko ti sama koliko tvoj odlazak na kazališnu akademiju. Užasno se galamilo, jer su se sukobila posve suprotna gledišta o glumačkoj profesiji. Tvoj je otac, kako naslućuješ, grdio glumce zato što ne rade ništa korisno i čak je izvalio da je tvoja majka, dok je radila na peradarskoj farmi, donijela više koristi čovječanstvu nego glumac Gregory Peck. Odakle mu taj Gregory Peck, zašto mu nije po volji? Milka je pak pljesnula rukama, prasnula u smijeh i rekla da bi se sa zadovoljstvom zamijenila s Gregoryjem Peckom. Tu se ubacila Milkina prijateljica Zosia, rekla je da je cijelu mladost sanjala da postane glumica i da joj otac prije rata nije dao da ode u kazališnu trupu u koju su je zvali i da ćeš ti, Rut, imati veliku umjetničku karijeru, zato što si u dječjoj predstavi najbolje igrala ulogu Estere! Zosijin muž Ruvim pripovijedao je kako je loše završila njegova sestrična koja je jednom slučajno snimila film, a potom cijeli život pokušavala snimiti još jedan, ali nije uspjela, pa je poludjela i utopila se. Zatim su ispripovijedali još neke poučne priče, i ja sam dao svoj obol, pričao sam o svome poznaniku iz Krakova, Karolu Wojtyła, koji je u mladosti bio glumac i dramatičar, a poslije je ostvario veliku karijeru – sad je biskup u Poljskoj. Razdraženi Ruvim rekao je da Wojtyła ne bi morao ići u popove da je bio talentiran glumac, jer i to je luđački potez, kao i u slučaju njegove sestrične.
Meni se to učinilo pomalo uvredljivim, ali sam prešutio. Ja ipak imam izliku da nikad nisam imao umjetnički dar. I tada se podigla još veća galama: za stolom su zaključili da sam upravo ja bio vrlo nadaren, zato što sam toliko vremena radio za Nijemce i tako dobro igrao tuđu ulogu da sam uspio spasiti i svoj život i živote brojnih ljudi. Zamisli, na to su se svi smirili, i tvoja umjetnička sudbina prestala se činiti tako beznadnom, zato što omogućuje rješavanje životnih problema ne na izravan, nego na nekakav osobito domišljat, umjetnički način. Uglavnom, večer je bila uspješna.
Što se pak mene tiče, veoma mi je drago da si položila ispit i da učiš o svojoj profesiji. Piši kad počinju predavanja. Bit će mi drago dobiti par riječi od tebe. Tvoje posljednje pismo silno me obradovalo. Francuska je predivna zemlja i velika je sreća što ćeš živjeti ondje nekoliko godina, potpuno svladati francuski, vidjeti europski život i vratiti se kući s novim iskustvom. Osobito me veseli što ćeš se slobodno služiti francuskim. Ja znam prilično mnogo raznih jezika, ali moram ti priznati da ih sve znam slabo. Ne mogu čitati Shakespearea na engleskom, Molierea na francuskom, ni Tolstoja na ruskom. Uvjeren sam da svaki novi jezik proširuje čovjekovu svijest i svijet. To je kao još jedno oko i još jedno uho. I novo zanimanje proširuje čovjeka. Čak i zanimanje postolara. Znam to po sebi. Radi, mala moja, ne budi lijena. Budi glumica. Kad ugledam pokraj autobusnog kolodvora plakat s tvojim milim lišcem, bit će mi veoma drago! Neka u našoj obitelji bude i glumica!
Ljubim te, Daniel

33.

1981., Kfar Saba
Tereza Valentini Ferdinandovnoj
Draga Valentina Ferdinandovna!
Ukazala mi se rijetka prilika da Vam pošaljem pismo koje neće otvarati ni ispipati. Donijet će Vam ga jedna žena vrlo zamršenim putem. Ona će vam sve ispričati.
Postupno se privikavamo i na tu golemu promjenu u našem životu koja se dogodila i na nove okolnosti. Najviše zapanjuje to što su iskušenja gotovo prestala. Postalo mi je lako moliti se, a noćna buđenja, koja su me prije toliko mučila, sad se preobražavaju u toplu molitvu. Katkad mi se, kad čuje da sam se digla, pridruži Efim, i ta nam zajednička molitva oboma pruža veliku utjehu. Neću kriti od vas da smo od prvog koraka ovdje naišli na velike probleme za koje se nismo pokazali spremnima.
Svoj život u Izraelu počeli smo zabludom. Efim je nakon dolaska, popunjavajući imigracijski upitnik, u rubriku “Vjeroispovijest” upisao “ateist”. Nakon određenog kolebanja slijedila sam njegov primjer. U papirima se vodimo kao supružnici, pa mu nisam htjela raditi dodatne teškoće i zatajila sam svoju vjeroispovijest ne zbog sebe, nego zbog njega. Nastanili su nas u ulpan, jezičnu školu s domom – da naučimo jezik i adaptiramo se. Zapravo smo to mogli izbjeći, jer Efim odlično zna ivrit, ali njegovo je znanje knjiško, a jezik na kojemu govori narod nije tako lako razumjeti prema sluhu. Zato sam ja čista kao beba – ne znam ni riječi. Živimo u Kfar Sabi, imamo stančić, srećom dvosoban, tako da svatko ima svoj sobičak, pa se nakon onih susjeda iz zajedničke sobe ovdje osjećam sretnom.
Svaki slobodan dan vozimo se autobusom bez određenog cilja, katkad ima izleta s vodičima, čak i besplatnih. Prilično je teško stići na bogoslužje: nedjelja je ovdje radni dan, tako da sam samo dva puta bila na večernjoj službi u Jafi. Naravno, kad smo prvi put došli u Jeruzalem posjetili smo baziliku Svetog groba i popeli se na Maslinsku goru. Moram priznati da sam se pred vratima manastira Marije Magdalene silno ražalostila. Ondje je Zagranična pravoslavna crkva. Tamo je nama, pripadnicima Ruske pravoslavne crkve, put zatvoren. To jest, ući i pogledati, naravno, smijemo, ali liturgijskog zajedništva između tih dviju crkava nema. Posvuda podjele, posvuda razmirice. Čak i ovdje. Osobito ovdje. Srce mi se još nije pomirilo s gubitkom. No sad mi je i prema katolicima zatvoren put.
Efim mi je rekao da prepustim odluku Gospodu. U našoj čudnoj situaciji zaista ništa drugo i ne preostaje.
Naše putovanje u Moskvu prije odlaska pokazalo se prekretnicom: divni otac Mihail, s kojim Efim odavno održava kontakt i katkad se konzultira s njim oko bibliografskih pitanja, silno nas je utješio i oboma nam ulio snage. On je crkveni pisac, knjige mu objavljuju u inozemstvu. Efim se upravo u vezi s time konzultirao s njim. Stvar je u tome da u Vilnu postoji vrlo velika bogoslovna biblioteka na njemačkom jeziku koju nisu dirali, nisu je čak ni popisali. I Efim je crpio iz nje mnoge podatke za radove oca Mihaila iz biblicistike. Usput, sam o. Mih. vrlo je toplo govorio o Vama, veoma cijeni Vaše prijevode i članke. K tome nam je dao nekoliko adresa i rekao da ih naučimo napamet. Upozorio je da adresare i notese, kao i stara pisma i dnevnike, rukopise, zapravo sve napisano rukom na papiru, na granici često oduzimaju, pa stoga sve najvažnije treba povjeriti samo pamćenju. Naravno, Efimu to nije bio nikakav problem. Na taj način dobili smo nekoliko niti koje vode do pobožnih i dobronamjernih ljudi za koje je otac Mihail veliki autoritet. Efim je rekao da nikad nije imao tako sjajnog sugovornika i žalio je što je njihovo druženje uvijek bilo kratkotrajno.
Sve što nam je otac Mihail prognozirao u cijelosti se ostvaruje. Počevši od pravoslavne braće koja Efima nimalo lijepo nisu dočekala.
Ruska pravoslavna crkva u Izraelu posjeduje brojne hramove, nekoliko manastira i, prema tome, zemlju. I Ruska zagranična crkva ima svoje predstavništvo, i zapravo mnoge kršćanske konfesije imaju u Svetoj Zemlji svoje crkve, samostane – riječju, imovinu.
Efim je došao u Moskovsku patrijaršiju s pismom svoga nadstojnika za jednu visokopozicioniranu crkvenu osobu, no pokazalo se da je opozvana, pa je otišao drugoj, koja ju je zamijenila. Ovaj je pročitao poruku, bio je vrlo hladan i rekao je da nema slobodnih mjesta i da primaju svećenike iz Moskve. Napominjem u svoje ime: svima je poznato da se to čini, naravno, s blagoslovom KGB-a! I Efim mu nije prikladan. Uglavnom, rekao je da ostavi molbu u uredu.
Jedan od poznanika na daljinu o. Mihaila, kojega nam je preporučio, odmah se odazvao na našu dopisnicu – nazvao nas je, pozvao u goste. Riječ je o ocu Danielu Steinu, katoličkom svećeniku iz Haife, ali zasad još nismo stigli do njega.
Idući tjedan kanim posjetiti majku Ivanu, također na preporuku oca Mihaila. Mislim da ste je nekoć poznavali.
Draga Valentina Ferdinandovna! Ne mogu Vam prenijeti u kako čudnoj i uravnoteženoj situaciji sada živim – kao trun na zraci svjetla. Kakva sreća da mi je sudbina darovala Efima za životnog suputnika. I dalje izlaze na vidjelo njegove iznenađujuće dirljive osobine. Mnogo mi je pomagao posljednjih godina u Vilniusu, kad su počele moje neugodnosti, i ostavljao je dojam jake i prema cilju usmjerene osobe. Sada mi se otkrio u svojoj slabosti pred svijetom i bespomoćnosti. Potpuno se izgubi pred podlošću i drskošću, vrijeđaju ga koristoljublje i cinizam, pa je ispalo da sam ja u nekom praktičnom smislu čvršća.
S radošću mu služim svuda gdje mogu. Pokazuje veliku obzirnost, ne da mi da mu perem rublje, a kad sam prala prozore nije se micao od mene jer se bojao da ću pasti s prvog kata. Naš je odnos čist i ništa ga ne remeti.
Efim je sad u potpunoj neizvjesnosti što se tiče posla. Postoji nada da će se zaposliti kod jednog religijskog nakladnika u Europi. I to ide preko oca Mihaila.
Bojim se da neću tako skoro imati drugu priliku da Vam pošaljem ovako otvoreno pismo: kad ih šaljem poštom prisilno su suzdržana. Pišite, preklinjem Vas! Pišite bez obzira na moja oskudna pisma.
Gospodin bio s Vama.
Vaša sestra Tereza

34.

1980., Jeruzalem
Majka Ivana ocu Mihailu u Tiškino
Oče!
Koga si mi to poslao? Došla ljepotica s kovrčama, nepokrivene glave, kaže da je ti šalješ. Rekla je da se zove Tereza. Kaže da su se telefon i adresa Ir. Al., koju si im ti dao, promijenili, pa sad ne mogu doći do nje. Pita mene za novu adresu i telefon Ir. Al. Zamisli, kaže ona meni: znam, imate veze s nakladom! Zašto si joj to rekao, oče? Upamti, ovdje nikome ne treba reći nijednu suvišnu riječ: svi motre jedni na druge i pogreške ne opraštaju. A da je to rekla u nečijem društvu? Nisam joj dala adresu, odlučila sam prije tebe obavijestiti. Pokazala sam joj manastir – svuda sam je provela, sišle smo na groblje. U hramu se molila – krstila se slijeva nadesno!
Zašto si mi poslao tu katolkinju? Znam da moramo svima pomagati... Ali imamo i mnogo naših koji su u nevolji. Rečeno je da se najprije daje djeci, a tek onda psima.
Gospodin s Vama.
sestra Ivana

35.

1981.
Tereza Valentini Ferdinandovnoj
Draga Valentina Ferdinandovna!
Vi ste ostali jedina nit koja me povezuje s domom. Smiješno je to reći: što je dom u mome položaju? Za mene, pola Poljakinju i pola Litavku, dom je mjesto gdje govore ruski. Naš je položaj kao i prije nesiguran. Efim ne gubi nadu da će si naći mjesto koje mu se sviđa. Razumijete na što mislim. Ponudili su mu da ide na doškolovanje. Izbor je bio ovaj: tečaj za programera ili tečaj za vodoinstalatera. U očaju je otišao u misiju Zagranične crkve. Primili su ga vrlo uljudno. Razgovarao je s glavarem misije, vrlo dostojanstvenim arhimandritom, koji se razlikuje, u pozitivnom smislu, od onog svećenika koji je Efima primio u RPC. Ali ni kod njih nema slobodnih mjesta. Mogao mu je ponuditi samo da prijeđe pod njihovu jurisdikciju i mogućnost da sudjeluje u bogoslužju, to je sve. Zasad nam isplaćuju potporu. Učim jezik s naporom. Zavidim Efimu, koji je tako nadaren za jezike.
Jedna moja susjeda ponudila mi je da odem u spremačice, i to ne službeno, nego privatno. To je, čini se, dobra ponuda, ali zasad je nisam spremna prihvatiti. Zato se moj leksik obogatio jednom novom riječi – “nikajon”. Spremanje.
Osobito je žalosno što je Efim računao na nadstojnikovu pomoć, koja je bila obećana. Napisao mu je pismo, ali zasad nije dobio odgovor. Za Efima je najveća nevolja to što je odvojen od knjižnica, jer on radi duševnog mira mora sjediti zadubljen u knjige.
Jedino dobro na duhovnom planu poznanstvo je s o. Danielom, do kojega je također došlo na vašu inicijativu i po preporuci o. Mihaila. Nažalost, još nismo uspjeli stupiti u kontakt s nakladnikom: kaluđerica kojoj smo se u njegovo ime obratili pokazala se vrlo neljubaznom i rekla je da adresu sada ne može dati, ali možda će je dati poslije.
Zato je o. Daniel izniman čovjek. Istina, živi prilično daleko od nas, vožnja trima autobusima traje tri sata, ali bili smo kod njega već nekoliko puta. Ima malu katoličku zajednicu u Haifi i prima sve koji su u neizvjesnoj situaciji. Zamislite, divno govori poljski i čak zna i litavski. Prvi put otišla sam sama, bez Efima. Primio me kao svoju. Moram priznati da malo sliči na one s kojima sam prije imala posla: iz njega izvire nekakva franjevačka radost, premda nimalo ne sliči na svetog Franju, možda samo po tome što je na koljenima držao mačku i nježno je gladio iza uha. Vanjština mu je krajnje skromna: niska je rasta, malih okruglih očiju, usta kao u djeteta, ispupčenih usana. I ne hoda u sutani, nego u zgužvanim hlačama i razvučenom džemperu, pa više sliči na vrtlara ili prodavača na tržnici nego na svećenika. Što god da mu kažem on na sve: ah, jadnice, ah, mila moja... I pred kraj je zatražio da ga Efim posjeti, htio je porazgovarati s njim o nečemu. Rekla sam Efimu, pristao je. Samo ne zna kad će moći – veoma je zauzet. Daniel je čovjek neuobičajeno širokih pogleda, ali Efim ipak ima neke predrasude prema katolicima i ne želi se ondje pričestiti, osim u krajnjoj nuždi.
Efim veoma pati. I na mene to neizravno utječe. Opet su počeli siloviti noćni napadaji. Razgovarala sam o tome s ocem Danielom. Saslušao me vrlo pozorno i rekao da prije nego što mi išta odgovori treba razgovarati s Efimom. Sve što mi je rekao bilo je vrlo čudno za redovnika: da redovnički put nipošto nije za svakoga, možda samo za rijetke, da on sam nosi svoje zavjete već mnogo godina i zna koliko su teški. I možda će moj izgon iz samostana poslužiti tomu da pođem drugim, ne manje blagotvornim putem. Kako to shvatiti?
Efim je veoma zauzet, zasad ne može sa mnom u Haifu, pa čekam da mu se ukaže takva prilika. Sad su ga primili na privremeni posao u mjesnu knjižnicu – da sredi mali arhiv, pa sjedi ondje sav ushićen. Ne mogu ga zamisliti ni kao programera ni kao vodoinstalatera. Prije sebe vidim kao spremačicu. Ne bojim se nikakva posla, ali složit ćete se, radi toga nisam trebala nikamo otići: podove sam mogla prati i u domovini. Jako mi je teško pri srcu. veseli me jedino sunce. U Vilniusu je sada vlažno i hladno, a ovdje je ipak sunčano, i od toga mi je srce vedrije. Ali noći... noći su teške.
Molite se za me, draga Valentina Ferdinandovna!
Vaša bivša sestra Tereza

36.

travanj 1982., Jeruzalem
Majka Ivana ocu Mihailu u Tiškino
Oče!
Tvoje me pismo poduprlo i snaga tvoje molitve odavno mi je znana, od vremena kad je majka Efrosinija bila živa, a starac još bio s nama. Mogu reći: zahvaljujući tvojim molitvama, mili, nevolja je otišla – u ovdašnjoj bolnici napravili su snimku, ne rendgensku, nego neku modernu, i rekli da ne mogu naći rak, dok je kila obična, treba je operirati, ali nije osobito hitno. A meni treba upravo to da me ne režu noževima, nego da me puste da na miru umrem.
Vozili su me u Jeruzalem i drugim povodom, u Duhovnu misiju, u vezi s dolaskom najviših dostojanstvenika. Neobična je moja sudbina: velikaške potomke sve su redom potamanili, a mene su, tko zna zašto, poštedjeli. Možda me zahvaljujući tomu što su iz moje obitelji dva stoljeća muškarci išli tko u vojnu a tko u duhovnu službu i dosezali visoke položaje na oba područja, crkveni vrh potajno poštovao... A možda to što su me poslali iz bijednog perifernog manastira ovamo, u Svetu Zemlju, otkriva skrbništvo mojih glasovitih predaka nada mnom? Ili nije tako, Mišenjka?
Dolazi nam mladi monah Fjodor, kaže da si ga ti preporučio. Istina, davno je otišao iz Rusije, živio je pet godina u Pantelejmonovu manastiru na Atosu, zatim je izišao iz njega i došao ovamo. Ispitala sam ga radi sigurnosti i shvatila da je doista jedan od tvojih i da je išao k tebi u Tiškino, da poznaje tvoj krug bliskih ljudi.
Rekao mi je da je svojom voljom izašao iz Pantelejmona i žalio se na pretpostavljene, ali nisam ga slušala – to je zbog mladosti. Đakon je, voli službu i razumije se u nju, pa sam ga poslala nadstojniku, a ovaj mu je dopustio da pomaže u službi. Glas mu je ugodan, ali slab, daleko je od pravih dubokih basova koji na sav glas leleču na amvonu. Ipak, dragi moj Mišenjka, služi razgovijetno, sa smislom, što je u današnje vrijeme velika vrijednost. Ljepuškast je i izgleda mlađahno, iako se pokazalo da ima već blizu četrdeset godina. A ja se sjećam našeg starca, oca Serafima, u istoj dobi, još prije prve zatvorske kazne. Bio je seoski svećenik, ali već se tada vidjela njegova istinski duhovna priroda. To mi je palo na pamet, pa sam se po tko zna koji put začudila kako godine ništa ne znače. Ovaj je i s trideset bio mudar i radostan, a drugi su i s devedeset neuravnoteženi, lakomisleni, samo spletkare.
Priznajem ti, oče, ti si za mene još uvijek onaj Mišenjka kojega su predavali iz ruke u ruku u našoj katakombi dok je trajala služba. I kako je anđeoski pjevala tvoja mati Elena, Gospod joj dao pokoj duši. Meni dob nije od koristi, samo me pokorava bolestima. A i kakva je to bolest – kila? Ni smrt, čak ni patnju ne pruža, sama glupost i neugodnost. A kako je lijepo prije smrti napatiti se, očistiti, pripremiti. Inače te samo odnese – bez pokajanja, bez odrješenja grijeha.
Ti sigurno imaš sve podatke o Terezi koju si mi poslao. Isprva mi je bila mrska, a sad kad sam više saznala o njezinoj situaciji, silno je žalim. Pitanja joj ne postavljam, ali čini mi se da je nekako smetena. Vidiš, prijatelju, ni dob me ne popravlja: odmalena sam bila “ćudljiva”, takva sam ostala i u starosti. Uvijek sam sama birala koga volim, koga mrzim, a jednako dobar odnos sa svima ni do starosti nisam uspostavila. I dan-danas volim svoj izbor, držim ga se.
Završila sam one dvije ikone – susret Marije i Elizabete, i malog Ivana Krstitelja – to je sve naše, lokalno, što se vidi kroz prozor. Slikala sam uz blagoslov ovdašnjeg oca Nikodima. Tebe, oče, molim da me blagosloviš za veliku sliku. Odavno želim naslikati “Hvalospjev”... Imam jednu smionu ideju, pomalo umjetničku. Ah, kako sam lijepo to zamislila, ne sasvim po kanonu... Hoćeš li blagosloviti?
Odmalena sam, Mišenjka, bila vrlo tašta, i sve do danas ostao mi je taj osjećaj – napisao si mi da te moje ikone raduju, da otvaraju prozore u nebeski svijet, kako je govorio otac Pavel Florenski, a meni drago...
Kod nas je proljeće tek počelo, čarobno doba. Cvatu jabuke i bagremi, pa se divim jednoj grančici koja mi zaviruje kroz prozor. Sad sam u prizemlju – zbog nemoći su me preselili s prvog kata, bliže zemlji, lijepo. Sad mi prozor gleda na groblje, uskoro ću s groblja gledati svoj prozor. Posljednja su dva groba kaluđerica majke i kćeri, prije godinu dana baš u ćeliji zaklao ih je neki ludi Arapin, dva groba jedan uz drugi – prikladno, obiteljski. Majka je bila glupa kao kamen, ali dobroga srca, kći pametnija, ali ne tako srdačna. Zamolila sam da mi rezerviraju susjedno mjesto.
Ljubim te, Mišenjka, kumče moje drago. Uvijek te se sjećam, ni ti mene nemoj zaboraviti u svome molitvenom trudu. Blagoslovio te Gospod. Poljubi Ninočku i dječicu.
majka Ivana

37.

lipanj 1982., selo Tiškino
Otac Mihail majci Ivani
Draga majko Ivana!
Tvoje pismo probudilo mi je davna dječja sjećanja. I ja se sjećam kako sam ti sjedio na rukama, kod Marfinjke, Marije Kuzminične, kako me starac tetošio. Bili smo očevici neobičnih vremena, neobičnih ljudi. Neumorno zahvaljujem za sve vas, žive i one otišle, s kojima me Crkva povezala u tako ranoj dobi. Ti si u tom smislu još bogatija nego ja – koliko si istinski svetih ljudi znala, kakav je podvig izvršio tvoj naraštaj. Današnji progoni ničim se ne mogu usporediti s onima koji su dopali vas. Prije dva tjedna, nakon Uskrsa, putovao sam u Zagorsk, krenuo sam prema Marfinjkinoj kući – kad tamo novogradnja. Stoji četverokatnica. Srce mi se steglo – starac je bio pokopan u podrumu njezine kućice. Za tadašnje doba sve je to bilo strašno i neobično – i to što se osam godina skrivao od potrage, i to što ga nitko nije prijavio, i to što je služio liturgiju potajno, u podrumu, pa su se okupljali kod njega noću, kao u drevno doba, učenici, uglavnom starice, ali dovodile su i svoju djecu. Sedam sam mu godina pomagao, i otada nikad nisam imao takav osjećaj potpune prisutnosti kao kraj oca Serafima. Naravno, svi oni svećenici koji nisu prihvatili sovjetsku vlast i koji su se tada usprotivili volji oslabjele Crkve pokazali su se duhovno jačima od onih koji su vlast prihvatili i bili su – osobno – sveci, no danas, nakon toliko godina i nakon zavještaja oca Serafima, koji je naložio svojoj duhovnoj djeci da idu u Crkvu i ponište taj mali raskol, tek danas počinjem shvaćati kako je ocu Serafimu bila teška ta odluka. U tom zavještaju bilo je njegovo pokajanje pred Crkvom. Svi mi koji ga pamtimo odlično razumijemo razliku između državne vlasti, crkvene vlasti i vlasti Gospodina našega Isusa Krista, i u nju se jedino ufamo, njoj se utječemo.
Zabrazdih, a glavno ne rekoh: prije nego što su srušili Marfinjkinu kuću oca su pokopali u drugi grob, i opet potajno. Ostatke su prenijeli na Aleksandrovsko groblje, pokraj saborne crkve gdje je nadstojnik otac S., tebi vrlo dobro poznat. Groblje je davno zatvoreno, položili su ih u jedan od svetih grobova, i otac S. noću je odslužio parastos. I on je iz pravedničkog soja, sjaji.
Za Terezu ti hvala. Ona je smućena duša koja pati, sve i sama vidiš. Što se tiče tvoje “ćudi”, uzdam se u nju. Efim, njezin životni suputnik, vrlo je nadaren čovjek, ali nije našao svoje pravo mjesto. Možda bi naklada vjerske literature bila dobro mjesto za njega. Napisao sam im pismo preporuke, ali ne znam koliku težinu moja riječ ima ondje.
Tvoje vijesti o Fjodoru Krivcovu veoma su me iznenadile – Fjodora sam upoznao prije desetak godina. On je poseban čovjek, tragač za istinom. Kad smo se sreli, već je bio kod budista, ali kod Bude nije našao istinu. Obratio se na pravoslavlje vatreno i strastveno, maštao je o tome da se zamonaši. Družili smo se dvije godine, čak se bio nastanio kod nas u Tiškinu, a potom je zaveo jednu ovdašnju djevojku i pobjegao. Nestao je. Čuo sam da je živio kao iskušenik u jednom manastiru u Mordoviji, gotovo pa u isposničkoj ćeliji. Tako da je tvoja vijest da je stigao s Atosa za mene potpuna novost. Nismo bili bliski, znaš da se ja uvijek pomalo plašim ljudi koji previše strastveno vjeruju, a iz njega je izbijao plamen neofita. Sjećam se i da je iz partijske obitelji, čak mu je otac, navodno, bio sitni partijski funkcionar, roditelji su raskinuli s njim, međusobno su se prokleli. Nisam imao pojma da se dokopao i samog Atosa. Bilo bi jako zanimljivo porazgovarati s njim. Prenesi mu moj pozdrav.
Ima još jedna ugodna vijest, ali istodobno i donekle uznemirujuća: Nina čeka dijete, u šestom je mjesecu i tlak joj je stalno vrlo visok. Već je proležala u bolnici dva tjedna, liječnici su tražili da se riješi djeteta, smatrajući da je u trudnoći u životnoj opasnosti. Odbila je i sad se u potpunosti pouzdajemo u Gospoda. Leži, gotovo da ne ustaje. Cure su vrlo brižne, čak samopožrtvovne, premda su još sasvim malene. Teta Paša kao i prije živi s nama, mnogo radi po kućanstvu, ali već je u godinama, naravno da joj je teško. Takva je situacija, draga majko.
Završavam – već je prošao jedan sat, a ustajem u pola pet. Moja svakidašnja neorganiziranost – ništa ne stižem. Sve se spremam da ti napišem dugačko i iscrpno pismo, ali vrijeme... vrijeme... nedostaje. Ljubim te. Šaljem ti blagoslov za onu stvar o kojoj si mi pisala. Čekam fotografije. I šaljem ti Katenjkine i Verine fotografije.
S ljubavlju, tvoj Mihail

38.

siječanj 1983., Jeruzalem
Fjodor Krivcov ocu Mihailu u Tiškino
Dragi oče Mihaile!
Veoma sam sretan što mi je majka dala tvoju adresu i rekla da ti pišem kako sam živio sve ovo vrijeme. Dugo bih, doduše, trebao o tome pisati, ali pokušat ću skratiti. Koliko je godina prošlo otkako sam napustio Moskvu? Otišao sam najprije u Mordoviju, dvije sam godine ondje živio kao iskušenik, potom na Valam, a odatle me natjerao Bog da se dokopam samog Atosa. U Solunu su mi dali diamonitirion – propusnicu za Atos. Ondje je bio naš konzulat, oni su odobrili, imali su direktive da ne ometaju. Rusa na Atosu sad ima malo, više je Bugara, Srba, Rumunja. Grka, naravno. Ruske zemlje ondje ima mnogo, ruskog stanovništva malo. A meni je tada bilo svejedno – Rusi, Grci. Isprva nisam shvaćao, a onda sam počeo shvaćati da je politika jedno, a duhovno djelovanje drugo. I politika nema veze s nama.
Najprije sam dospio u manastir Karulia, na padini gore, ispod njega je pristanište Arsana. Idu gore-dolje s mulama po stazi, vuku gore vreće s hranom, zelenjem. Ribari katkad ostavljaju ribu. Otišao sam k starcu Paisiju. Pitao me radi čega sam došao. Rekao sam mu da želim malo živjeti na Atosu. Ti si, kaže, turist? Ne, samo imam turističku vizu – iskreno sam mu rekao. On veli: ovdje nema turista, ovdje se ne živi, ovdje se spašava. Monah si? A ja sam iskušenik, ne monah. Možda sam i zato stigao do Atosa, jer se nisam mogao odlučiti. Ali šutio sam, a on mi sam veli: ako netko sumnja makar 1%, ako ga nešto drži u svijetu, onda će taj postotak prevagnuti. Živi, veli.
Pa sam ostao.
Moje poslušanje bilo je strogo, iako vrlo jednostavno, pripremao sam tamjan. Smolu libanonskog cedra dovoze u Grčku, ali ne iz Libanona, nego iz Etiopije, i nose je na Atos. Ovdje ga pripremaju. Posao je težak, dok samelješ tu smolu. Mlinac nije ručni, nego kao mala mješalica za beton, zatim dodaješ arome, svete vodice ili ulja pa sve zamiješaš u tijesto. Ubaciš malo magnezija. Poput brašna. Zatim valjkom razvaljaš tijesto u palačinku i polukružnim nožem režeš na kvadratiće. Kad se kvadratići osuše, tamjan je gotov. Proizvodnja je škodljiva, radili smo s respiratornim maskama i rukavicama. Predavali smo ga Pantelejmonovu manastiru. Tako sam odslužio tri godine. Nisam živio u samostanu, nego u ćeliji. U blizini manastira mnogo je ćelija: neke su usječene u goru, neke su složene od kamena. Bila je jedna zapuštena od prošlog stoljeća, dopustili su mi da se ondje naselim, ali k starcu su me rijetko puštali. Više sam ga viđao na službi. Ali tu i tamo bi me pozvao, nešto bi mi rekao ili mi darovao. Dvaput sam išao k njemu, tražio da me zamonaši. A on samo govori – jedan posto!
Potom sam imao drugo poslušanje. U posljednje vrijeme već sam živio kod starca. On ima “omologiju” na ćeliju, nešto poput dozvole. Ćelija pripada manastiru. Starac u njoj živi, a kad umire, predaje ju drugomu, obično prelazi učeniku. Ali starac sam određuje tko će poslije njega živjeti u njoj. I meni je rekao – ti nećeš živjeti ovdje, pa je upisao u “omologiju” jednog monaha iz Novočerkaska. Ja sam otišao.
Stvar je međutim u tome da gazda na Atosu nije nitko drugi nego Majka Božja. Koga Ona primi, taj tamo živi, a koga ne primi, taj odlazi. Mene je trpjela pet godina. S Atosa nikoga ne tjeraju. Onaj tko se prilagodi, taj živi.
A koga ondje sve nema! Kao primjer navest ću tamošnje grčke zelote, čuvare. Namnožili su nove sinode. Ima onih koji žive po starom kalendaru, novo računanje ne priznaju. Povremeno se između njih zna zaoštriti do tučnjave. Šalju jedni drugima iz ćelije u ćeliju anateme – i Majka Božja ih trpi. A mene nije primila.
Reći ću ovako: nije se poklopilo. I dan-danas tugujem. A sad sam dospio u Jeruzalem. Ne snalazim se – sve je tako zbrkano!
Oče! Kako mi je lijepo bilo kod tebe u Tiškinu! Što si rekao, to sam i prihvatio. A ovdje je nemoguće snaći se. Toliko crkava, toliko prijestolja, a Istinsko pravoslavlje – gdje je? Proživljavam takvu pomutnju da to ne mogu prenijeti. Kod Rusa nema ništa manje raskola nego kod Grka. Odlazim na razna mjesta, najviše Grcima. Nisam baš potpuno naučio grčki jezik na Atosu, ali mogu ga razumjeti, čitam. Malo sam ovdje, malo ondje – duša je nemirna, ne nalazi mjesta. Ali ne mogu ni u Rusiju. Bit ću malo ovdje, u Svetoj Zemlji, možda nađem neko tiho utočište, starca. Bio je na Atosu Josif Isihast, umro je u nedavno vrijeme, ‘57. godine. Možda i ovdje nađem komu ću se pridružiti. Navršit ću uskoro četrdeset godina, a odlučnosti i dalje nema. Ne mogu se odreći svijeta. Ove sam se godine naumio oženiti jednom Grkinjom, dobrom ženom, udovicom, u Solunu. Ali ispalo je tako da sam jedva spasio živu glavu.
Pamtim, oče Mihaile, kako si me uputio na rastanku: ne idi u monahe, ne idi po manastirima, radi oko crkve u skladu sa svojim sposobnostima. A mene obuzela uobraženost – mislio sam, zašto si ti otišao u svećenike, a ja da metem crkveno dvorište? A da sam se, kako si tada govorio, oženio Veročkom Stepašinom, sve bi se uredilo. A kako je ona, Veročka, valjda je udana i narodila je tuce djece? Tako mi je uznemirilo dušu to pismo, sjetio sam se kako sam živio u Tiškinu, kako je moj brat došao iz Naljčika i napio se, pa su ga vozili u bolnicu na ispumpavanje. Pozdrav majci Nini. Još ću pisati, ako me blagoslovite. S bratskim poljupcem rab Božji Fjodor Krivcov. To ja sad samoga sebe tako nazivam – zamonašio se nisam, a nisam više ni iskušenik. I dalje tražim Istinu. Ovdje. U Svetoj Zemlji toliko je svakojakih svetih mjesta, a nikako da nađem Istinu.

39.

1982., Kfar Saba
Tereza Valentini Ferdinandovnoj
Draga Valentina!
Kako mi godi, premda mi je malo teško, obraćati Vam se po imenu. No ta se kratka forma, naravno, podudara s tom posebnom bliskošću kakvu nikad ni prema kome nisam osjećala. Vaše posljednje pismo naučila sam gotovo napamet, toliko su mi se važnima i točnima pokazale misli koje ste iskazali. Osobito su gorke riječi o vjernosti. O nemogućnosti ljudske vjernosti... Mislim da evanđelja znam napamet, a nikad prije nisam pomislila na to da se čak i apostol Petar triput odrekao, i to je znak nemogućnosti da običan čovjek bude vjeran. No promatramo li s visine na kojoj se nalazi Spasitelj, možda nije velika razlika između straha koji je potaknuo Petra na odricanje i zavisti koja je Judu potaknula na izdaju. Gorka misao. Pričala sam Efimu o Vašem pismu i on ga je vrlo ozbiljno shvatio. Održao mi je cijelo predavanje. Vi možda sve to znate, ali prepričat ću ukratko ono što je govorio – to mi se učinilo vrlo važnim: Židovi čitaju molitvu “kol nidre” – odrješenje zavjeta i prisega koje je čovjek dao. Jedanput godišnje obavlja se takva služba, na najvažniji židovski blagdan, Dan pomirbe. Upravo na taj dan izvršava se pokajanje i otpuštanje grijeha. Nakon trokratnog izgovaranja molitve zavjeti kao da se poništavaju. To je vrlo dubok uvid u ljudsku prirodu i uzvišena milostivost spram ljudske slabosti. Ja bih čak rekla da se u tom “kol nidre” ostvaruje Božja milost.
Efim je govorio o brojnim vrlo zanimljivim povijesnim pojedinostima. Naprimjer, molitva “kol nidre” stoljećima je služila kao razlog da se Židove smatra “nepouzdanima”, s obzirom na to da ljudi koji se tako lako odriču svojih zavjeta ne mogu biti pouzdani partneri u poslu. A ja sam pomislila na veliku mudrost i razumijevanje ljudske psihologije onih učitelja koji su uveli tu molitvu u vjersku upotrebu. Efim je tako obrazovan da mu je svako postavljeno pitanje povod za vrlo zanimljivo predavanje. Mislim da su baš predavanja njegov pravi poziv. Beznačajni posao koji sad obavlja nimalo ne odgovara ni njegovim sposobnostima ni njegovim sklonostima. Oboje teško podnosimo svoj čudni položaj. Moje nakane da si nađem samostan koji mi odgovara po duhu rasplinule su se – nema na svijetu takva mjesta gdje bi mene primili. Lako se mogu zamisliti kao Efimova pomoćnica, ali ni on zasad ne može naći gdje bi pravilno i dostojno primijenio svoje znanje.
Moji noćni nemiri prenose se i na njega, pa sve češće provodimo noći u zajedničkom bdijenju.
Prošloga tjedna opet sam bila u Haifi kod brata Daniela. On širi neobično radostan duh. Mislim da u njegovoj zajednici doista ima nečega iz vremena prvih kršćana.
Tako sam se zanijela da sam Vam zaboravila zahvaliti što ste mi poslali Vaš novi prijevod. Moram priznati da sam dosad pročitala samo Vaš predgovor, i on je sam po sebi značajan. Vaše misli o krhkosti riječi, o njezinoj smrtnosti, o njezinoj nepostojanosti, vrlo su duboke. U posljednje vrijeme umjesto sinoptika više čitam Ivana. I, kao i uvijek, Djela apostolska i Psalme.
Prenesite od Efima i mene zahvalnost ocu Mihailu – naš susret s njim prije odlaska bio je vrlo koristan. Njegova stroga krsna kuma, kaluđerica Ivana, koja me isprva primila sumnjičavo, sada je blaža, nabavila je adresu nakladnika, Efim je stupio u vezu s Ir. AL, pa sad pregovaraju koliko može biti koristan nakladi. Ja sam uvjerena da će počiniti veliku grešku ako mu ne ponude posao: ali kako ljudima objasniti njihovu vlastitu korist?
Jeste li poznavali tu majku Ivanu i prije, u Rusiji? Ona živi ovdje godinama, u manastiru na posebnom položaju, zato što slika ikone, ja se u slikanje ikona slabo razumijem, ali u tom zanimanju ima velike draži – ima stolić ili štafelaj, ne znam kako se to zove, plitice s istucanim bojama, sve je tako privlačno, zamamno, a jednu je ikonu gotovo završila – Petar navodi. Pogledala sam i naprosto ostala bez daha – baš kao da je o meni. Voda me zalijeva, a ruke ne vidim... Moj prelazak na pravoslavlje bio je nagao, dijelom i prinudan, ali sada postupno proničem u njega, vidim veliku toplinu, pa i preko ikona. Efim kaže da pravoslavna služba sadrži veliko bogatstvo, ali meni nije jednostavno doći na nju... U Moskovskoj nas misiji ne prihvaćaju, u Zagraničnoj crkvi malo su topliji, ali to Efim treba riješiti... No tako nam je gore suđeno... Moram priznati nešto bolno – osjećam se kao da nisam ničija... Ni katolkinja ni pravoslavka, u nekom sam neodređenom prostoru, posve neobičnom.
Ljubim Vas, draga Valentina, molite se za me.
Tereza, koja Vas se uvijek sjeća

40.

1982., Haifa
Razgovor Daniela i Efima Dovitasa


DANIEL. Kako se to kaže na ruskom – donekle smo... zemaljci? Zemljaci?
EFIM. Zemljaci. Da, Litva i Poljska su blizu. Čezneš li za Poljskom?
DANIEL. Volim Poljsku. Ali ne čeznem. A ti?
EFIM. Mmm... Ovdje najviše čeznem za pravoslavljem. Ne nalazim ga ovdje, a ono mi je rodni dom.
DANIEL. Židov si. Što je tebi pravoslavlje?
EFIM. Deset sam godina proveo u crkvi. Volim pravoslavlje. Svećenik sam. Crkva me nije htjela.
DANIEL. Ovdje ima dvadesetak pravoslavnih crkava, isto toliko katoličkih, stotinu protestantskih. Možeš birati. Veliki vašar.
EFIM. Nisam znao što me ovdje očekuje. Ja tražim istinsko pravoslavlje!
DANIEL. Čuj, a što to istinsko tražiš? Krista ne tražiš? On je tu, na ovome tlu! Zašto Ga tražiti u crkvenim učenjima koja su se pojavila tisuću godina nakon Njegove smrti? Traži Ga ovdje! Traži u evanđelju.
EFIM. To je točno. Ali susreo sam Ga u dubinama pravoslavlja. U crkvenoj službi koju toliko volim. Susrećem Ga u liturgiji.
DANIEL. U pravu si. U pravu. Oprosti mi na mojoj vatrenosti. To mi je vjerojatno bolna točka. Stvar je u tome da sam pola života proveo među ljudima koji traže Gospoda u knjigama i obredima koje su sami izmislili. A Njega se svagdje može sresti. I u pravoslavlju, i u liturgiji, i na obali rijeke, i u bolnici, i u staji... Ali najbliže Ga treba tražiti u svojoj duši.
EFIM. Da, da, oče Daniele. Naravno. Duhovni život i jest traženje Gospoda u dubini svoje duše.
DANIEL. Oj-oj-oj! Ja se jako bojim baš duhovnog života. Taj duhovni život, po mome mišljenju, mnogo češće sam po sebi zanese čovjeka. Kao vježbanje. Koliko sam prosječnih ljudi s vrlo razvijenim duhovnim životom sreo, i gotovo bi uvijek ispalo da se duhovni život svodi na kopanje po samom sebi na vrlo maloj dubini... I svi si traže duhovnike!
EFIM. Da. To je doista problem. Kakav god bio duhovni život, plitak ili dubok, duhovnik je potreban. Otkako sam otišao iz Vilniusa i prestao se družiti s duhovnikom, osjećam da sam na gubitku. Na nenadoknadivom gubitku.
DANIEL. Dobro, dobro... Oprosti... Ja uvijek polazim od toga da nam je dovoljan jedan Učitelj. Reci mi što je to duhovnik?
EFIM. Molim? Onaj tko upravlja duhovnim životom, kako ne bi došlo do onoga o čemu si govorio: kopanja po samome sebi, samoanaliziranja.
DANIEL. A ti znaš dobro razlikovati gdje se završava duhovni život i počinje praktični?
EFIM. Ne.
DANIEL. U redu. Onda mi reci što te sada najviše muči? No? Više od svega?
EFIM. Tereza.
DANIEL. Tvoja žena?
EFIM. U duhovnoj smo vezi.
DANIEL. Ja sam uvijek mislio da je svaki brak duhovna veza.
EFIM. Živimo kao brat i sestra.
DANIEL. Zajedno? Živite zajedno, i to kao brat i sestra? Vi ste neki sveci?
EFIM. Ne. Samo imamo iskušenja poput svetaca. Tereza godinama pati od užasnih posjeta, ali ne mogu ti o tome govoriti. Posljednje godine osjetio sam na sebi tu užasnu prisutnost.
DANIEL. Šuti, šuti! Ništa mi ne govori! Ja nisam duhovnik! Moj brat uvijek govori da sam ja običan socijalni radnik, ali bez plaće. I tako ste vi u braku, živite u istom stanu, a ne spavate u istoj postelji?
EFIM. Tako smo odlučili od samog početka... Terezu su otjerali iz samostana, bila je očajna. Mene, s druge strane, nisu primili u manastir, a nisu me mogli rukopoložiti jer nisam bio oženjen... To je bio vrlo velik problem... Pa smo se vjenčali kako bi me rukopoložili.
DANIEL. Pa vi ste u fiktivnom braku! Čemu takve komplikacije? Idi i spavaj sa svojom ženom! Koliko ti je godina?
EFIM. Četrdeset jedna.
DANIEL. A Terezi?
EFIM. Četrdeset jedna.
DANIEL. Onda idi i požuri se! Kasnije žene prestaju rađati. Izrodit ćete djecu ivnećeš imati nikakvih duhovnih problema.
EFIM. Ne razumijem. Ti mi kao redovnik govoriš takve stvari?
DANIEL. Pa što ako sam redovnik? To je moja stvar. Život mi je bio darovan, pa sam obećao da ću darovati svoj. I to je sve. Ali ti si Židov, a Židovi nikad nisu imali redovnike. Čak je i u esenskoj zajednici bilo oženjenih ljudi, nisu svi bili neoženjeni. Sirijci i Grci izmislili su redovnike. Izmislili su mnogo toga što s nama nema veze. Idi svojoj ženi. Trebaš duhovnika? Trebaš da netko za tebe odlučuje? Dobro! Ja preuzimam to na sebe! Idi i spavaj sa svojom ženom...

41.

1983., Kfar Saba
Tereza Valentini Ferdinandovnoj
Draga Valentina!
Vaša su mi pisma velika potpora, i posljednje, u kojemu pišete o Vašem putovanju u Litvu, k pateru S., ispunilo me tugom. Koliko sam mnogo izgubila! Ali i koliko sam mnogo dobila! Ne mogu reći da je moj sadašnji život gori ili bolji od prošloga, ali promjene su tako duboke da se ne mogu ni usporediti. Konačno se oko nas pojavilo nekoliko istomišljenika, među župljanima brata Daniela. Naravno, to nije ono na što smo navikli kod kuće, ovdje je sve mnogo raznovrsnije, i ljudi – ima ih iz raznih zemalja i gradova, čak i ruski svi govore različito.
Efim se, naravno, osjeća usamljenim, ali nam, kad smo sami, usamljenost više nije tako teška. Oboje patimo zbog nepripadanja crkvi, nismo posve zadovoljni time što sad imamo. Efim ide u Rusku zagraničnu crkvu, povezivanje s “crvenom” crkvom nije uspjelo. Katkad posjetimo katolike – osebujnu župu oca Daniela, koji na ivritu služi katoličku misu. Donekle napredujem s ivritom, mogu malo razgovarati. Ali o najvažnijem, o najskrovitijem nemam s kime razgovarati, samo s Vama mogu raspraviti o privatnom životu.
Draga Valentina, Vi ste bili udani dvadeset godina i zavjet ste položili tek nakon suprugove smrti – to je najbolje što udovica može učiniti. Imate drukčije iskustvo, ali Vi ćete me razumjeti bolje od bilo koga jer su vam poznata oba stanja – i udane žene i redovnice. Premda se, dakako, radi o tajnom redovništvu, dok redovništvo u svijetu ima svoja posebna obilježja, no mnogi iskustvom poučeni ljudi smatraju da je to po mnogočemu teže. Meni se Vaš život čini primjerom ženskog služenja – udati se, biti vjernom ženom, roditi dijete i, obudovjevši, položiti zavjet.
A Vaši prijevodi tekstova iz evanđelja na suvremeni ruski jezik, koji otkrivaju nova značenja i nove nijanse, načinjeni samo po naredbi srca – nije li to pravo redovničko služenje?... Što se mene tiče, ja u svome boravku u samostanu ne vidim ništa osim disciplinskog podviga. Onoga duhovnog razvoja radi kojega redovništvo i postoji nije bilo. Čak se usuđujem misliti da je moj duhovni život od izlaska iz samostana postao bogatiji, a patnje povezane s tim škola su za sebe.
Ima nekih intimnih stvari, draga Valentina, o kojima vjerojatno nikad ne bih mogla govoriti naglas, ali zbog nekog razloga lakše mi je pisati o njima. Moj brak s Efimom, zamišljen kao duhovni, nije takav ostao, i dobio je nov smisao. Naravno, tu odluku nikad ne bismo mogli samostalno donijeti, oboje smo previše bojažljivi za tako odvažnu odluku, ali pomogao nam je brat Daniel. Njega se pak nikako ne može osumnjičiti za bojažljivost: ratovao je, radio među Nijemcima, izvršavao junačka djela.
Novi supružnički život, s Danielovim blagoslovom, zamračen je jednom preprekom. Možda su tomu uzrok moj u djetinjstvu nastao strah i moje gnušanje prema fizičkom odnosu između muškarca i žene, no moje su dveri čvrsto zatvorene, pa naša bliskost nije potpuna. To me užasno tišti, jer sam u najkritičnijim godinama, i ako ne možemo izvršiti glavnu zadaću braka, ne bi li bilo bolje da smo ostali u prijašnjem stanju?
Efim me tješi, beskrajno je nježan, ne pušta me iz zagrljaja, i sve moje dugogodišnje patnje, povezane s vražjim posjetima, nestale su.
Povremeno me rastuže misli o mome otpadništvu – prekršila sam zavjet i samo mi pomisao na potomstvo, koje bi moglo opravdati to kršenje zavjeta, pomaže.
Kao i uvijek, tražim Vaše molitve. Ali možda mi možete dati i neki praktični savjet. Moj siroti muž, koji se zlopati s mojim u svakom pogledu neslomljivim djevičanstvom, preklinje me da se ne žalostim, kaže da je potpuno sretan, ali bojim se da to govori samo iz samilosti. Ispričavam se što Vas opterećujem svojim mučnim problemima. Davno sam Vam htjela pisati o tome, ali bilo mi je vrlo teško. I nema druge osobe na svijetu kojoj bih se s time mogla obratiti.
Tereza koja Vas voli

42.

1983., Moskva
Valentina Ferdinandovna Terezi
Draga moja djevojčice!
Tako prisno komuniciramo posljednjih godina da mi se čini kako je riječ o punovrijednom i bogatom druženju, a ne samo o prepisci. Veoma me uznemirilo tvoje posljednje pismo. Tvoje računanje na moje raznovrsno životno iskustvo, draga Tereza, potpuno je pogrešno. Moj brak s Arkadijem Aristarhovičem nije bio sretan, i bojim se da je najdragocjenije iskustvo koje sam izvukla iz svoje udaje bilo iskustvo strpljenja. Mojim roditeljima Arkadij se nije sviđao, pa mi nisu dali blagoslov, ali ja sam ustrajala, i svoj teški brak kasnije sam povezivala upravo s tom okolnošću. Bila sam ludo zaljubljena, ništa nisam ni slušala ni vidjela. Doista, on je bio izvanredan čovjek, mnogo stariji od mene, što mi je bilo osobito privlačno. Već prve godine, dok sam bila trudna s Kirilom, Arkadij je imao ljubavnicu, i to me otkriće potpuno potreslo. Proživjeli smo dvadeset godina i bila sam primorana živjeti u skladu s njegovim predodžbama o braku: on je imao potpunu seksualnu slobodu, dok ja na to nikad nisam ni pomišljala. Najžalosnije u mome životu bilo je to što se Kiril odrastajući okretao očevoj životnoj logici i osuđivao me zbog pokornog služenja. Nekakva provala omalovažavanja, ako ne i prijezira.
Posljednjih godina života Arkadija Aristarhoviča, kad je bio teško bolestan, u kuću nam je neprestano dolazila njegova prijateljica, koja mi je doslovno otimala posude iz ruku, a ja sam to morala mirno prihvatiti. Čak i na pogrebu, kod lijesa, ta Mariana Nikolajevna stajala je kraj mene u crnini. Sve ovo pišem kako bi shvatila, Tereza, da je moj brak bio vrlo težak, mučan, iako sam ga čuvala do samog kraja i nikad nisam dala razvod Arkadiju Aristarhoviču. Nisam dala da se obitelj raspadne. A on je godinama to tražio od mene.
Roditelji su davno umrli, pa bi se reklo da više nimalo nije važno to što sam se udala bez blagoslova. No sada tebi mogu reći da sam samo u redovništvu našla svoje pravo mjesto: moj dobrovoljni rad, koji se malo čime razlikuje od ropstva – znaš kako mi teško ide taj noćni posao – pričinjava mi veliko zadovoljstvo, i to je jedino što činim radi Gospoda, i samo me to veseli.
Moj život sa sinovom obitelji nije jednostavan. Posve je drukčiji od života s Arkadijem. Stan nam je davno postao tijesan. Kad su se rodile unuke preselila sam se u malu sobu, a danas, kad su se unuke udale i rađaju, već je i ta mala soba postala luksuz. Kiril se potpuno udaljio od mene, a s njegovom ženom nikad nisam bila bliska. Pišem to kako bi mogla iz moga iskustva shvatiti koliko je važno slijediti svoju sudbinu. Možda bi, da se nisam oglušila na roditeljske riječi, da se nisam predala mučnim komplikacijama obiteljskog života, nego u mladosti otišla u manastir, moj život bio sretniji.
Sve ovo govorim kako bi promislila nema li u tvome čudnom položaju nekakve upute? I kakve? Zar nema u tvojoj okolini nijednog iskusnog vodiča koji bi ti pomogao razriješiti tu mučnu situaciju? Duhovne i materijalne stvari u našem životu veoma su isprepletene, ne žive odvojeno.
Dugo sam razmišljala kako ti mogu pomoći i na koncu sam porazgovarala sa svojom starom prijateljicom, ginekologinjom, i spomenula sam joj, ne spominjući imena, naravno, tvoj problem – upravo s medicinskog stajališta. Rekla mi je: to što ti se događa nije tako rijedak poremećaj, zove se vaginizam, i od njega obično pate žene koje su pretrpjele seksualnu traumu u djetinjstvu ili u mladosti. Uzrok može biti i nešto drugo – zadebljanje himena, a tada ga se mora ukloniti kirurški. Treći, vrlo rijedak uzrok takva poremećaja jest tumor. Ona se u svojoj četrdesetogodišnjoj praksi samo jedanput susrela s takvim slučajem. Saslušala me vrlo pozorno, ali rekla je da ti odavde nikako ne može pomoći, a saznavši da živiš u inozemstvu, uvjerila me da ti treba dobar seksolog. Kod nas je to rijetko zvanje, a u inozemstvu sigurno ima takvih službi.
Ali, kako je rekla, u svakom slučaju neće ti škoditi da uzimaš antispastike (tipa No-Spa) i blago sredstvo za smirenje. Treba samo saznati kako se ti pripravci zovu u vašim ljekarnama.
Draga Tereza! Opet se vraćam na najvažnije: kako god se razvijao život, ne treba očajavati. Naravno, to što si se odrekla zavjeta isprva me gotovo šokiralo. No zatim sam shvatila da tvoj pokušaj da živiš svjetovnjački ne mora značiti kapitulaciju, nego novo i plodno razdoblje. Dat će Bog, život će vam se urediti i Bog će vam poslati potomstvo, koje će biti smisao i opravdanje svega.
Budi hrabra, draga Tereza. Šaljem ti svoje najusrdnije molitve.
Tvoja Valentina

43.

1984., Haifa
Hilda majci
Draga mama!
Zašto nikako da otputuješ? Prošli tjedan Daniel je vozio grupu iz Njemačke na Sinaj, i ja sam išla s njima. I cijelim sam putem mislila kako je šteta što nema tebe. Od samog početka to je bio neopisiv užitak. Pravi blagdan! Imali smo sreće kao rijetko kad – najprije s minibusom, jer nije bilo nikakvih kvarova. Obično se putem nešto pokvari. Daniel nijednom nije zalutao. Posvuda su nas dočekivali Danielovi znanci, i nigdje nas nijednom nisu zadržali, čak ni na granici kad su provjeravali dokumente. Čak su i carinici bili ljubazni!
A Daniel je najbolji vodič po Izraelu na svijetu. Kako je sve pokazivao i pripovijedao! Četiri je dana govorio, a mi smo razgledali. Bio je to vrlo snažan doživljaj – kao da sam u četiri dana proživjela cijelu povijest od stvaranja svijeta do ove noći. Naša je zemlja sitna (zaboravila sam ti napisati da sam prošlog mjeseca dobila izraelsko državljanstvo, zato sad i kažem “naša”). No možeš li zamisliti da se na ovom djeliću kopna – od Sinaja do Kinnereta – smjestilo sve: studenac kraj kojega je Abraham primio tajanstvene posjetioce, i Jakovljev studenac, i mjesto gdje se Jakov svu noć borio s nevidljivim protivnikom, i čatrnja u koju su Josipa bacila njegova braća, a potom ga izvukla i prodala trgovcima, i grm koji je gorio, a glas iz njega govorio je Mojsiju... a zatim i sam Sinaj, kamo smo se uspeli noću, a potom vidjeli svitanje i sišli s gore istom stazom kojom je silazio Mojsije s kamenim pločama, i mnogo, mnogo toga što je svima poznato iz Svetog pisma, ali kada čitaš, sve se to čini pripoviješću dalekom od stvarnosti, predajom, legendom, a kad ovako sjedneš u auto i obiđeš ta mjesta u nekoliko sati, shvatiš da to nije povijest, nego geografija – to se dogodilo tu i tamo, i sve postaje zbilja. Znaš li odakle taj osjećaj? Zato što stoje živi svjedoci – gore, vadiji, špilje – Daniel nam je pokazao špilju u kojoj se od ludog kralja Šaula skrivao mladi David sa svojom frulom. Šaul je ušao u nju i čučnuo radi velike nužde, a David se prikrao i odrezao rub plašta i potom mu rekao: vidiš, bio si nezaštićen, mogao sam te ubiti, ali nisam to učinio jer ti nisam neprijatelj... I ta je špilja svjedok, i biljke, i životinje koje danas žive ovdje, kao tada, također su svjedoci. Na svakom smo se takvom mjestu molili, i sve se ispunjavalo tako dubokim značenjem koje se ne da opisati. Inače je teško riječima opisati sve što se događa, nedovoljne su i vrlo neprecizne.
Da si barem stajala kraj mene kad je Daniel služio misu na samom vrhu Sinaja! Sunce se podizalo, i više od svega htjela sam odmah umrijeti, jer ako budem dugo živjela, sve će se izbrisati, zamutiti se od svakakve prljavštine, a u tom trenutku osjećala sam takvu bistrinu i takvo jedinstvo sa svijetom da je to teško opisati. U svakom slučaju, to nije imalo veze s vjerom, jer vjera pretpostavlja postojanje nečega što se ne vidi, a ulažeš napor i stavljaš to nevidljivo i neoćutljivo na najvažnije mjesto i odbacuješ vidljive stvari u korist nevidljivih. A ovdje svakoj vjeri dolazi kraj, jer nije bio potreban nikakav napor – naprosto stojiš i sretan si, i do kraja si ispunjen ne vjerom, nego uvjerenošću. Oprosti mi, molim te, na ovoj bujici riječi, ali pišem ti da ne bih pukla. Možda pismo neću ni poslati. Ujutro ću ga još pročitati i promisliti!
Mamice! Ove godine ja ću doći tebi na odmor, ali iduće ti sigurno dolaziš ovamo. Daj mi riječ! Znam, davno sam shvatila zašto ne želiš doći. No znaš li da su pola Nijemaca koji su bili u toj grupi djeca onih koji su ratovali, i djeca esesovaca, i slično, pa ti i ja nismo jedini potomci ljudi za koje se teško moliti. Mamice, ja znam da ti ne voliš Židove, i sramiš se toga, a ipak ih ne voliš. Molim te, dođi. Ovdašnja zemlja, a ne ja ili Daniel, ispričat će ti više nego što si dosad znala i o ljubavi i o povijesti, i ići ćemo zajedno oko Kinnereta, a onda ćemo se uspeti do Cfata, pa ćeš odozgo vidjeti kako je Kinneret malen, kao izdužena kap, a oko njega sela: Kefar Nahum, tj. Kafarnaum, Magdala, Kana, Geraza – i odmah ćeš obuhvatiti cijelu priču evanđelja jednim pogledom. I bilo bi lijepo da to bude u proljeće, kad je sve zeleno, puno poljskog cvijeća – makova, divljih perunika i divlje gorušice.
A sad da ne zaboravim ono najneobičnije na našem putovanju. Zamisli, već smo se vraćali kući i prošli skretanje za Zihron Jakov, to je sasvim blizu Haife. Najednom Daniel zakoči, okrene se i, bez ijedne riječi, vozi nas u taj gradić – lijepe vile, ima i četverokatnica, u kojima žive povratnici.
Zaustavio se na nevelikom kružnom trgu ispred kafića i rekao:
– Pravo vrijeme za kavicu! A ja ću se udaljiti na pola sata.
I ode, nekako se rasplinuo među jednakim vilama. Mi sjedimo, čekamo ga. Nema ga ni nakon pola sata. Voli reći da smo on i ja vrlo točni ljudi, ali ja na njemački način, a on na židovski. Na moje pitanje u čemu je razlika odgovara: Nijemac dolazi na vrijeme, a Židov kad treba!
Uglavnom, nije se vratio nakon pola, nego nakon cijelog sata, ali vrlo zadovoljan. I preostali dio puta je šutio. Doduše, dotad mu je već bio pukao glas, pa je mogao samo šaptati.
Stigli smo u Haifu, sve razvezli, stigli u zajedničku kuću, ja sam postavila čajnik, Daniel je sjeo i rekao mi:
– Slušaj, Hilda, kakav je danas bio dan. Prije nekih pet godina dobio sam pismo od jedne stare Židovke, htjela se krstiti. Operirali su joj sina, stalo mu je srce. Starica je povjerovala da joj je Isus spasio sina, zato što se njezina ruska snaha Vera tako usrdno molila da je skoro krov odletio. Posjetio sam je tada. To je cijela četvrt Židova iz Rusije. Svi motre jedni na druge, čim im nešto ne odgovara, pišu prijave. Ne svi, naravno, ali ima takvih... U tom smislu, bili sovjetski ili poljski komunisti, svi su jednaki, vrlo strogo paze da drugima ne bi previše dali. I našu snahu Veru pomalo pritišću zbog njezina, svim susjedima poznatog kršćanstva. Iako je vjerovala, starica se ipak smrtno bojala susjeda: “Možete li me krstiti tako da to ni živa duša ne sazna?”
Sitna starica, malo veća od mačke, ali vrlo bistra. Pogrbljena, jedva vuče noge. Svašta je pripremila, piroške, ovo-ono.
Promotrio sam je i rekao: “A zašto ste se naumili krstiti, Olga Isakovna?”
“Sin mi je “ – kaže – “živ, i tako sam zahvalna, tako sam zahvalna Kristu. Sanjala sam Ga, govorio mi je – dođi, dođi ovamo! Zvao me, i to je bilo tako radosno, kao u djetinjstvu! Možda sam dospjela u djetinjstvo? Ali kad je govorio ‘dođi ovamo’, na što je drugo mogao misliti? Zaključila sam – samo na to da se trebam krstiti. Ali potajno! Inače će susjedi rastrubiti, a sina će mi otjerati s posla.”
Oronula je to starica, ali tako čila i vesela! Tako radosna starica svakom je Bogu ugodna – peče kolače, voli snahu.
Rekao sam: “Dobro! Krstit ću te! Ti se zasad pripremaj, čitaj evanđelje sa snahom, raduj se i zahvaljuj Bogu, a prije smrti ću te krstiti. Ne sada. Inače bi se mogla predomisliti i početi se gristi da si izdala Abrahama!”
Ostavio sam joj broj telefona, rekao da me, ako teško oboli, snaha nazove, pa ću doći. I zaboravio sam na tu staricu. Dok nisam prošao ono skretanje za Zihron Jakov. Prošao sam, i kao da me nešto lupilo po tjemenu: zaboravih na staricu!
Dok ste vi pili kavu, otišao sam k njima. Visoka snaha, široka poput vrata, otvorila je, pljesnula golemim rukama: Već vas tri dana zovemo u samostan i govore nam da ste na putu. Hvala što su vam prenijeli poruku. Naša Olga Isakovna jako je loše.
Nisam im govorio da me o tim pozivima obavijestio Anđeo Nebeski kad me pljesnuo po tjemenu kod skretanja. Olga Isakovna pri punoj je svijesti, ali jedva diše. Oči joj sjaje. Kad me ugledala, slabašno je rekla: “Zadržavate me. Načekala sam vas se.”
Snaha blista. Iza leđa joj stoje golemi bradati muž David i dva sina, također krupni momci. Ničega nemam sa sobom, čak ni križa. Snaha skine križić s vrata – evo. I tako sam krstio Olgu Isakovnu.
I umrla je ta nova kršćanka Olga iste noći. Nakon krštenja zaspala je i u snu umrla. Ujutro su nazvali. Daniel je rekao: eto radnice “posljednjeg sata”.
To je Daniel mislio na prispodobu o tome kako su unajmili radnike i prvim najamnicima, koji su radili od ranog jutra do večeri, platili isto koliko i posljednjima, koji su radili samo jedan sat.
Mamice! Molim te, ne brini se, čuvaj zdravlje. Hoću da se prošetamo ovom zemljom na svojim nogama, a ne da samo gledamo kroz prozor auta. Molim te, dođi u Izrael! Ovdje je život tako vatren.
Izljubi sve,
Hilda

44.

1984.
Predstavka



Za Latinski jeruzalemski patrijarhat

monsinjoru Rafailu Aškuriju,

tajniku Patrijarha




od Eldara Halila

(brata Ilije)

Obavještavam Vas da je 16. prošlog mjeseca br. D., tijekom izleta na Sinaj s grupom studenata teologije iz Njemačke, usput, kod izvora u Tabgi, služio pod vedrim nebom misu, u kojoj si je dopustio izvrtanja, umjesto “Vjerovanja” pročitao je nepropisane molitve na ivritu. Koje točno, nisam uspio prepoznati, ali tijekom kasnijeg razgovora, koji se vodio za ručkom, koji je sam brat Daniel pripremio za cijelu grupu, vodio se razgovor koji nisam razumio, s obzirom na to da su govorili na njemačkom jeziku. Međutim pomoćnica brata Daniela rekla mi je da je smisao u tome da se on ne slaže s dogmom o Svetom Trojstvu i temelji to na tome da sam Krist nikad nije govorio o Trojstvu, nego su ga izmislili Grci. Zamolio sam Hildu, njegovu pomoćnicu, za tekst službe koju je vodio nazivajući je misom, i obećala je da će mi ga dati. Poslat ću vam ga čim mi ga dade.
Prilažem i zapis razgovora koji je o. D. vodio u župnom domu nedugo prije te službe, a također je bila riječ o Trojstvu.
U vezi s preuređenjem kuće moga oca u Haifi molim da mi se isplati potpora za provedbu preuređenja.
Brat Ilija

45.

1984.
Tajnik jeruzalemskog Patrijarha Nadstojniku samostana “Stella Maris”
Oče Nadstojniče! Molim da pozovete k meni na razgovor obitavatelja Vašeg samostana brata Daniela Steina.
Monsinjor Rafail Aškuri,

tajnik latinskoga

jeruzalemskog Patrijarha

Jeruzalemski Patrijarh Provincijalu reda karmelićana
Štovani Velečasni!
Molim Vas da razmotrite slučaj člana Vašeg Reda brata Daniela Steina. Prema podacima koje imam, on grubo krši pravila izvođenja mise. Moju molbu da dođe na razgovor odbio je, što mi se čini kao odstupanje od crkvene stege. Međutim, uzimajući u obzir pripadnost brata Daniela Steina Vašem Redu, molim Vas da provedete istragu i u skladu s time obavite razgovor.
Patrijarh jeruzalemski

46.

1984.
General Reda bosih karmelićana otac Laurenis Prefektu Svete kongregacije za nauk vjere Kardinalu Rockhausu
Vaša Uzoritosti!
Sa žaljenjem sam primoran izvijestiti Vas da je unutar povjerenog mi Reda došlo do određenih vjeronaučnih razmimoilaženja povezanih s djelovanjem jednoga našeg redovnika, svećenika D. Steina.
Dobio sam predstavku od Provincijala Reda glede propovijedi spomenutog svećenika, koje po nekim pitanjima nisu u skladu s crkvenim dogmama i tradicijama. Medu članovima našeg Reda nema tako mnogo svećenika koji rade u župi, a upravo brat Daniel Stein ima župu u Haifi. Zahvaljujući njegovu aktivnom djelovanju uz pomoć župljana obnovljena je crkva, gdje on i obavlja svoju pastirsku službu već petnaest godina.
Prema državnom zakonu Izraela, misionarsko djelovanje među Židovima je zabranjeno; međutim više smo puta dobili upozorenja od Ministarstva vjerskih poslova da, prema njihovim informacijama, D. Stein pokrštava Židove.
Još 1981. razgovarao sam s njim povodom toga, i tvrdio je da je krstio pojedinu djecu čiji roditelji Židovi ispovijedaju katoličku vjeru, a on tim ljudima nema pravo odbiti krštenje. Druga dva slučaja o kojima mi je govorio odnosila su se na ljude na samrti, pa nije mogao ne izvršiti svoju pastirsku i kršćansku dužnost. U jednom slučaju, koji se odnosi na krštenje žene iz Rusije, koja ga je godinama za to tražila, rekao je da joj je obećao ispuniti tu molbu samo u slučaju skorog svršetka. Što je i učinio uoči njezine smrti. Složit ćete se da ga u takvoj situaciji ne mogu okriviti za kršenje zakona. Ipak, obavljen je poticajan razgovor.
Krajem prošle godine dobio sam od Provincijala Reda novu poslanicu koja se odnosila na propovijedi oca Daniela Steina. Istodobno sam dobio službeno pismo od jeruzalemskog Patrijarha u povodu djelovanja oca Daniela Steina. Taj put bila je riječ o složenijoj situaciji, s obzirom na to da se ticala Steinova nepriznavanja prvenstva Svete Stolice u katoličkom svijetu i apsurdne ideje koju je iznio o nužnom prvenstvu Jeruzalemske crkve. Pritom čak nije mislio na Jeruzalemski patrijarhat, nego na Jakovljevu crkvu koja je prestala postojati početkom II. stoljeća.
Prihvaćajući tu ideju, svećenik Daniel Stein služi mise na ivritu. S obzirom na to da od vremena Drugog vatikanskog sabora postoji službeno dopuštenje za crkvenu službu u lokalnim crkvama na mjesnim jezicima, to s moje strane ne može izazvati ni osudu ni zabranu. Njegove misli o multikulturnom kršćanstvu također mi se čine prijepornima, radije bih da Vi osobno razmotrite sa Steinom te probleme.
Za vrijeme našeg razgovora, oslanjajući se na dobivene povjerljive informacije, upitao sam ga ispušta li tijekom mise “Vjerovanje”. Priznao je da se posljednjih godina ne smatra kadrim izgovarati tekst čije neke teze ne dijeli. Taj put riječ je bila o jednoj od temeljnih dogmi Svete crkve – onoj o Trojstvu. Njegova shvaćanja čine mi se toliko heretičkima da ih se ne usuđujem čak ni prepričati, i to je još jedan argument u korist Vašega susreta s njim.
Razmimoilaženja nazora oca Daniela Steina s općeprihvaćenim tradicijama u Svetoj crkvi toliko su brojna da sam mu privremeno zabranio služiti misu, a konačnu odluku prepuštam Vašoj Uzoritosti.
Čelništvo Reda spremno je poslati oca Daniela Steina u Rim na razgovor u bilo koje vrijeme koje će Vaša Uzoritost smatrati prihvatljivim.
Vaš u Kristu posve odani
general Reda bosih karmelićana
otac Laurenis

47.

1984., Haifa
Iz razgovora Daniela i Hilde
Dobro me slušaj i nastoj ne prekidati me! Znaš da ništa dobro nisam očekivao od putovanja u Rim i bio sam spreman na sve. Zapravo se ono najgore već dogodilo – pretpostavljeni su mi zabranili služiti, premda privremeno, ali nisam očekivao da ću uspjeti ukinuti tu zabranu. Tim više što je Prefekt Kongregacije za nauk vjere, kamo su me pozvali, krajnje konzervativan. Današnji papa i taj Prefekt tako su uravnotežen par da čuvaju jedan drugoga od krajnosti, da se tako izrazim. No papa je kadar za srdačnost, to veoma cijenim kod njega, a Prefekt je suh, bez emocija, racionalan i vrlo obrazovan. Ima tuce diploma, zna tuce jezika, i vrlo je krut – barem mi se takvim činio. I vanjština mu je odgovarajuća. Samo je malo previše rumen za kabinetskog čovjeka. Kad smo baš kod toga!
Doletio sam u Rim tri dana prije posjeta. Nisam prvi put u Rimu, prilično ga dobro poznajem i ne volim ga, bez obzira na njegovu draž. I ovaj sam put šetao po Rimu i sva mi je duša govorila tom gradu – ne i ne! Ja sam seoski čovjek, a veličina grada me odbija. Uvijek me odbijala. To je nekakvo pomračenje, to što bi svi živjeli u gradu. A Rim je grad gradova, odiše surovošću i uzvišenošću carstva. Čak i posljednji povijesni Rim, Mussolinijev, govori o istom – vlasti sile nad slabim čovjekom. A u Vatikanu se to još jače osjeća.
Uoči audijencije cijeli sam dan hodao po katakombama Rima – to je nešto sasvim drugo: tajni, mali, skriveni svijet koji se želi sakriti od te gradske sile i stvoriti nekakav nezavisan život. Nikad i nikomu to ne uspijeva. Iako je dirljivo do dubine duše. Velika vjera, prostodušnost i smjelost prisutne su u odbijanju da se priznaju veličina i sila. Izašao sam iz katakombi potpuno smiren, prestao sam se brinuti zbog sutrašnjeg susreta.
Najednom sam shvatio da idem na ispovijed vjere i da sam spreman reći sve što mislim, ništa ne skrivajući i ne prešućujući. Pa neka bude što bude. Iako sam znao da se moj sudac razlikuje od Poncija Pilata po tome što nikada neće postaviti pitanje “što je Istina?”, nego točno zna što ona doista jest.
Prefekta sam već viđao, prvi put na susretu sa svećenicima iz istočne Europe, i još dva puta. Ali ne ovako izbliza. Visok je, visokoga stasa. Ti znaš, Hilda, da od svih visokih ljudi jedino ti u meni ne izazivaš unutrašnji nemir. Vrlo visoki i vrlo niski razne su sorte. Dobro. Uglavnom, ugodnije mi je s nižim ljudima. Ne računajući tebe, naravno.
Odmah je rekao da je čitao o meni, zna za moju ratnu prošlost i smatra da su za Crkvu svećenici poput mene, koji su prošli rat, osobito vrijedni. I tada sam pomislio da neće biti nikakve koristi od tog razgovora. Nisam počeo govoriti o stvarnom značenju svih ratnih iskustava. Pomislio sam: zar ne zna kako rat ogrubljuje, izopačuje i razara čovjeka? Ali on je vrlo pronicljiv sugovornik – odmah je osjetio moju reakciju, promijenio temu:
– Služite na ivritu?
Objasnio sam mu posebnosti kršćana iz svoje zajednice, kojima je ivrit često jedini zajednički jezik: među mojim župljanima ima jedan par – ona je Nizozemka, a on Španjolac, a razgovaraju na ivritu. Takvih je mnogo. Prije sam služio na poljskom, a sad je odrastao nov naraštaj, i djeca poljskih katolika gotovo da ne znaju poljski. Ivrit im je materinji jezik. Osim toga ima pokrštenih Židova koji su se preselili iz drugih zemalja.
Pitao je za prijevode, rekao sam da su neki prijevodi već postojali, nešto smo sami preveli, a psalme, naprimjer, uzimamo iz židovskih izvora.
Jako sam dobro znao da ima prijavu u kojoj sigurno piše da ne čitam “Vjerovanje”. A mogu samo slutiti što još piše.
Prefekt mi je neočekivano pošao u susret – rekao da je kršćanstvo bilo multikulturno, da jezgra, srž moraju biti zajednički za sve, a ono izvanjsko može kod raznih naroda biti različito. Latinoamerikanac uopće ne sliči na Poljaka ili Irca.
Strašno sam se razveselio, nisam mogao ni zamisliti da ću u njemu naći saveznika: prepričao sam mu svoj susret s jednim afričkim biskupom koji mi je s gorčinom rekao da je studirao u Grčkoj, služio u Rimu, prihvatio europski oblik kršćanstva, ali ne može zahtijevati od svojih afričkih župljana da postanu Europljani.
“Naše su tradicije starije, a i Crkva Afrička je najstarija, i moji ljudi plešu i pjevaju u hramu, kao kralj David, i kad mi govore da to nije pobožno, mogu im odgovoriti samo jedno: mi nismo ni Grci ni Irci!” – to mi je rekao. I rekao sam da ne razumijem zašto bi Afrikanci morali služiti na grčkom ili na latinskom da bi razumjeli što je govorio Rabbi iz Nazareta!
– Ali naš Spasitelj ipak nije bio samo rabin iz Nazareta! – dometnuo je Prefekt.
– Da, nije samo to. On je za mene, kao i za apostola Pavla, Drugi Adam, Gospod, Iskupitelj, Spasitelj! U sve što vi vjerujete vjerujem i ja. Ali u svim evanđeljima On je “Rabbi”. Tako ga zovu učenici, tako ga zove narod. I ne otimajte mi moga “Rabbija”. Jer i to je Krist! I želim Ga pitati ono što mi je važno na židovskom, na Njegovu jeziku!
Shvaćaš, Hilda, pomislio sam: da, u pravu je. Svećenici koji su prošli rat po nečemu se razlikuju. Primjerice, ja se ne bojim reći što mislim. Ako mi zabrani služenje, služit ću sam u špilji. Ovdje, u Rimu, postojala je velika židovska crkva u špiljama. Pa sam rekao:
– Ne mogu čitati “Vjerovanje” jer sadrži grčke pojmove. To su grčke riječi, grčka poezija, meni strane metafore. Ja ne razumijem što Grci govore o Trojstvu! Istokračni trokut – objašnjavao mi je jedan Grk, sve su stranice jednake, a ako se “filioque” pogrešno upotrebljava, trokut neće biti istokračan... Nazivajte me kako hoćete – nestorijancem, heretikom – ali do IV. stoljeća uopće se nije govorilo o Trojstvu, o njemu nema ni riječi u evanđelju! Izmislili su ga Grci, zato što ih zanimaju filozofska razmišljanja, a ne Jedinstveni Bog, i zato što su bili politeisti! I još im treba reći hvala što nisu proglasili tri boga, nego samo tri osobe! Kakva osoba? Što je to osoba?
On se namrštio i rekao:
– Sveti Augustin napisao nam je...
Prekinuo sam ga:
– Ja jako volim midraše. Prispodobe. I ima jedna prispodoba o Augustinu koja mi se sviđa mnogo više od svih njegovih petnaest tomova o Svetom Trojstvu: prema predaji, kad se Augustin šetao po morskoj obali, razmišljajući o tajni Svetog Trojstva, ugledao je dječaka koji je iskopao jamicu u pijesku i prelijevao u nju vodu koju je školjkom grabio iz mora. Sveti Augustin upitao ga je zašto to radi. Dječak mu je odgovorio:
– Želim preliti cijelo more u ovu jamu!
Augustin se osmjehnuo i rekao da je to nemoguće. Na što mu je dječak odgovorio:
– A kako ti svojim umom nastojiš razriješiti neizmjernu tajnu Gospodnju?
I tada je dječak nestao. To nije spriječilo Augustina da napiše svih svojih petnaest tomova.
Ti znaš, Hilda, da se trudim više šutjeti, ali tada sam se zanio! Kako se o tome uopće može naklapati? Tim se umišljenim brbljanjem nepojmljivost Stvoritelja dovodi u sumnju! Već su shvatili da postoje tri osobe! Nitko ne zna kako je ustrojena elektrika, ali znaju kako je ustrojen Bog! I Židovi imaju takve učenjake, kabala se time bavi! Ali mene to ne zanima. Gospod kaže: “Uzmi svoj križ i idi!” I čovjek odgovara “da!” – to razumijem.
Vi ste, gospodine Prefekte, upravo govorili o tome da jezgra, srž moraju za sve biti zajednički. I ta je srž naše vjere sam Krist. On je ono “nužno i dovoljno”. Ja vidim u Njemu Sina Božjeg, Spasitelja i Učitelja, ali ne želim u Njemu vidjeti stranu teološkog trokuta. Tko želi trokut, neka se trokutu i klanja. Ne znam mnogo o Njemu, ali nedvojbeno je da je bio židovski učitelj. Ostavite nam Ga kao Učitelja!
Znaš, Hilda, naravno da sam vikao. Ali vidim da se on smiješi.
– Koliko – veli on – imaš župljana?
– Pedeset, šezdeset. Možda sto...
Kimnuo je. Shvatio je da me nije pobijedio. Shvatio je i da imam malo slušača.
Razgovarali smo još oko sat vremena i razgovor je bio zanimljiv. On je dubokouman i visokoobrazovan čovjek. Uglavnom, rastali smo se u miru.
Hilda, izašao sam iz Kongregacije. Otišao sam u baziliku svetog Petra, kleknuo i rekao mu na ivritu: “Raduj se, Petre, opet smo ovdje! Tako nas dugo nije bilo, ali evo nas!”
Mislim da sam imao pravo to reći: naša mala crkva je židovska i kršćanska. Nije li tako?
Izašao sam iz bazilike, sjeo na stube, na sunce, kadli ravno prema meni ide otac Stanisław, papin tajnik. Prošli put, prije tri godine, kad sam htio na audijenciju kod pape, nije me pustio. Možda neosnovano govorim da me nije pustio, tako mi se tada učinilo... A danas mi najednom sam prilazi:
– Njegova Svetost nedavno te se sjetila. Pričekaj me ovdje, brzo ću doći po tebe.
Sjedim. Čudna priča. Nakon petnaest minuta stiže otac Stanisław, zove na večeru. Prekosutra.
Dva dana hodao sam po Rimu. Volim pješački, ti to znaš. Rim je velik grad, prilično ga dobro poznajem, bio sam ondje četiri puta. Hodao sam i mislio kako moram reći papi ono što mu nitko neće reći, a druga prilika možda se neće ukazati. Ne smijem ispustiti ništa važno – osjećao sam se kao prije ispita u školi.
Neprekidno je kišilo – čas sitno, čas jako. A potom je počeo pravi pljusak. Odjeća mi se skroz promočila, pa sam osjetio kako mi se niz leđa slijevaju kapi vode. Išao sam širokom pustom ulicom, desno i lijevo ograde, mokra stabla, več se mrači, vidim u daljini kostur Koloseja, i to je sve. Dobro, dokopat ću se Koloseja, a ondje sjesti u autobus, pomislio sam. Baš tada poravnao sam se s telefonskom govornicom. Vrata su se malo odškrinula, i neka mokra djevojka doviknu mi na engleskom:
– Padre, uđi k nama!
Zavirio sam u govornicu – bilo ih je dvoje, sasvim mladi hipici, momak i djevojka, puni ogrlica i narukvica od školjki i šarenih kamenčića. Baš simpatični klinci. Večerali su. U kutu je stajala velika boca vode, u rukama su imali razlomljeni francuz i nekoliko rajčica. Ugurao sam se – bilo je mjesta i za troje.
Bili su iz Birminghama. Djevojka jako sliči na tebe. I momak sliči na tebe. Pitali su me odakle sam, rekao sam da sam iz Izraela. Strašno su se obradovali i odmah se ponudili kao gosti. Pozvao sam ih. Putuju autostopom, ali kad sam im rekao da se do Izraela ne može doći autostopom, jer se mora preploviti more, smijali su mi se – a preko Balkana, Bugarske, Turske, Sirije? Zato samo čekaj, draga moja, uskoro će stići. Djevojka se zove Patricia, a momak... zaboravio sam.
Pojeli smo kruh i rajčice, popričali o ovom i onom, pa sam ih ostavio u govornici i krenuo na autobus. Samostanski dom u kojemu sam noćio bio je vlažan i hladan, stvari mi se nisu osušile preko noći, pa sam pošao na sastanak s Karolom vrlo čist, ali potpuno vlažan.
Stanisław me dočekao na istom onom stubištu gdje smo se sreli dan prije i pozvao u papine odaje – odmah pokraj bazilike. Otvaraju se vrata, vodi me kroz hodnik u sobu. Pričekajte. Gledam – ormari s knjigama, knjižnica. Dugačak stol. Prilično mračno. Otvaraju se bočna vrata, ulazi papa. Jednostavno je odjeven – bijela sutana, na nogama mekane papuče, kožne, s rupicama. Vidim da su krakovske. I bijele, debele čarape. Zagrlio me i prilično čvrsto udario šakom u trbuh:
– Vidi što si se ugojio! Dobro te hrane?
– Prilično. Posjetite nas, Vaša Svetosti, počastit ćemo vas bliskoistočnom hranom!
– Brate Daniele – kaže on – poznajemo se više od četrdeset godina i već onda smo bili na “ti”, i zvao si me drugim imenom.
– Naravno, Lolek, svi smo imali i drugo ime.
– Da, Dieteru – nasmiješio se, to je bilo poput propusnice za prošlost, poziv na otvoren razgovor. Hilda, tako sam se obradovao zbog njega, odmah mi se još više svidio. Kad se čovjek uzdigne tako visoko, mnogo gubi. A Lolek ne.
Tako je i bilo. Hilda, što si zinula? Papa i ja se poznajemo od ‘45.! Ta on je iz Krakova! A ja sam ondje bio iskušenik, poslije se školovao. Služili smo zajedno u istoj biskupiji. Družili smo se. Često smo se vozili na propovijedi, on se tada nije volio voziti, pa sam ga katkad mijenjao. Tako je to bilo.
Tajnik je s nama, stoji u blizini, ali kao da ga nema. Pošli smo u kapelicu – malu, s klupama s jastucima za klečanje.
– Baršunasti jastuci? – nije se suzdržala Hilda.
– Da, baršunasti, i s grbovima. Mnogo vrata. Na jedna bočna ušao je sluga, donio je ikonu kazanske Majke Božje. Kleknuli smo. Šutke se molili. Potom je papa ustao i poveo me u blagovaonicu...
Dugačak stol za dvanaestak osoba, postavljena su tri pribora. Mislio sam da će to biti večera za stotinu ljudi, a kad tamo – nema nikoga.
Zatim je govorio kako je odavno htio sa mnom porazgovarati, da mu je poznato kako je težak položaj katoličkog svećenika i redovnika u Svetoj Zemlji u naše vrijeme – ja sam se na to malo naljutio:
– U Izraelu – velim.
On je pametan, u trenu je shvatio na što ciljam: država Vatikan ne priznaje postojanje Države Izrael! Zapodjenuo je razgovor vrlo oprezno. Ali, znaš, bez prepredenosti.
– Naravno – rekoh – položaj kršćanina inače je vrlo težak, nikad nije ni bio lak! Ni položaj Židova nije baš jednostavan, čemu je svjedok Petar. A kako je Židovu-kršćaninu u Izraelu u XX. stoljeću? Nije lako! Ali takvih ljudi ima, i to me veseli, jer nije tako važno koliko je ljudi u židovskoj crkvi – deset, sto ili tisuću – no oni postoje, i to svjedoči da su Židovi prihvatili Krista. To je Crkva Izraela. A Vatikan ne priznaje Izrael.
– Znam, Daniele. Ondje su nam Arapi kršćani, pa smo u određenom smislu taoci. Politika mora biti odmjerena, kako ne bismo izazivali Arape: ni muslimane ni našu braću kršćane. Nema teoloških razloga, ima političkih... Ti bolje od mene to razumiješ – kao da očekuje razumijevanje od mene, ali ja ne mogu, ne mogu...
– Ne bih htio biti na tvome mjestu – rekao sam. – Gdje je politika, ondje je i sramota.
– Pričekaj. Pričekaj malo. Ionako se vrlo brzo krećemo. Ljudi nas ne stižu... Misli se polako mijenjaju.
– No ako ti ne uspiješ, drugi možda neće htjeti – stalno sam govorio ono što sam mislio.
Tada je sluga donio hranu. Ne talijansku, nego poljsku: pladanj s predjelom – sir, krakovska kobasica. Matka Boska! Takvu kobasicu nisam vidio otkako sam otišao iz Poljske. Još boca vode i vrč vina. Hrana je bila poljska: donijeli su juhu, potom još i bigos – nisam shvatio je li to meni u čast ili se pontifeks drži starih navika.
– Daniele, jesu li ti donosili hranu kad si služio u seoskoj župi? Istu ovakvu? – upitao je i prasnuo u smijeh.
I točno je, Hilda, donosili su mi je. U Poljskoj je nakon rata bilo vrlo teško. Istina, donosili su jaja, pite, starice su donosile kiselo vrhnje. Poljska, moja Poljska...
Tolike se godine skupljalo u meni to što sam mu morao reći, tako, između juhe i bigosa, i nisam mogao naći prvu riječ, ali on je sam rekao nešto zbog čega je bilo očito da je spreman saslušati me.
Rekao je:
– Znaš, Daniele, ovaj veliki brod teško je okretati. Postoji navika razmišljanja na određeni način – i o Židovima i o mnogočemu drugome... Treba mijenjati smjer, ali tako da se brod ne prevrne.
– Tvoj je brod zbacio Židove s palube, i u tome je problem – rekao sam.
Sjedio je nasuprot meni, malo iskosa, ruke su mu velike, i papinski je prsten velik, i glava pod bijelom papinskom kapicom – poput kipe – i pozorno slušao. I tada sam mu rekao sve o čemu sam razmišljao posljednjih godina, zbog čega ne mogu spavati: Crkva je izbacila Židove. Tako ja mislim. Ali nije važno što mislim ja – važno je što je mislio Pavao! Za njega je “jedinstvena, univerzalna i apostolska” bila Crkva sastavljena od Židova i nežidova. On nikada nije zamišljao crkvu bez Židova. Ta crkva obrezanja imala je pravo odlučivati tko pripada “univerzalnoj” crkvi. I Pavao nije dolazio u Jeruzalem samo da bi se poklonio apostolima Petru, Jakovu i Ivanu. Bio je izaslanik crkve kćeri, crkve “pogana”. Dolazio je materinskoj crkvi, onom prvobitnom kršćanstvu, judeokršćanstvu, jer je u njemu vidio izvor postojanja. A poslije, u IV. stoljeću, nakon Konstantina, crkva kći zamjenjuje materinsku. I više nije Jeruzalem “pramajka” crkava, i “univerzalnost”, tj. “katolicitet” tu ne označava “jedinstvo”, ni “sveopćost” ni “ukupnost”, nego samo “odanost Rimu”. Grčko-rimski svijet okreće se od svoga izvora, od prvobitnog kršćanstva, koje je naslijedilo od judaizma njegovu orijentaciju na “ortopraksiju”, to jest na pridržavanje propisa, na ispravno ponašanje. Biti kršćanin sad znači poglavito priznavati “nauk” koji dolazi iz Središta. I od toga trenutka Crkva nije vječni savez s Bogom Židova, obnovljen u Isusu Kristu kao savez s Bogom svih naroda koji su pošli za Kristom, i samim tim potvrda odanosti prvom, Mojsijevu Zavjetu. Kršćanski narodi nipošto nisu Novi Izrael, oni su Prošireni Izrael. Mi smo svi zajedno, obrezani i neobrezani, postali Novi Izrael, ne u smislu da smo odbacili Stari, nego u smislu da se Izrael proširio na cijeli svijet. I nije riječ o nauku, nego samo o načinu života.
U evanđelju nalazimo židovsko pitanje: Rabbi, što mi je činiti kako bih postigao spasenje? I Učitelj mu ne kaže vjeruj na taj ili na ovaj način! Kaže: idi i čini to i to! Točnije: postupaj prema Mojsijevim zapovijedima! A taj mladić već tako postupa! I ne pomišlja kršiti zapovijedi! I tada Učitelj kaže: s tobom je sve u redu! No ako želiš biti savršen, razdijeli sav imutak i idi za mnom! To je kršćanstvo – sve predati Gospodu, ne desetinu, ne polovinu, nego sve! Ali najprije nauči davati, poput Židova, desetinu... Mojsije je učio kako da čovjek izvrši svoju dužnost pred Gospodom, a Isus izvršavati je ne iz dužnosti, nego iz ljubavi.
Zašto je Rim majka-Crkva? Rim je sestra! Ja nisam protiv Rima, ali nisam pod Rimom! Što je to Novi Izrael? Zar ukida Stari Izrael?
Pavao je shvaćao da su poganski narodi divlja grana koju su nakalemili na prirodnu maslinu (Poslanica Rimljanima 9,14)! Izrael se otvorio kako bi primio nove narode. To nije Novi Izrael, odvojen od Staroga, to je Prošireni Izrael. Pavao nije mogao ni zamisliti da će postojati Crkva bez Židova!
Tada me prekinuo i rekao:
– Oprosti, prevario sam se. Sretan sam što to mogu reći.
Hilda, rekao je to zato što je vrlo velik čovjek, veći nego što se može zamisliti!
Rekao je: da, prevario sam se i želim ispraviti tu grešku – dobro govoriš: Prošireni Izrael!
– Kod Židova, kao i kod kršćana, u središtu stoji čovjek, a ne Bog. Boga nitko nije vidio. U čovjeku treba vidjeti Boga. U Kristu, čovjeku, treba vidjeti Boga. A kod Grka je u središtu Istina. Načelo Istine. I čovjeka se radi tog načela može razoriti. Meni ne treba istina koja razara čovjeka. Štoviše, onaj tko razara čovjeka, razara i Boga. Crkva je kriva pred Židovima! U Emsku su nas strijeljali na trgu između dviju crkava – katoličke i pravoslavne! Crkva je prognala i proklela Židove i platila je to svim kasnijim podjelama, svim raskolima. I te podjele i dan-danas sramote Crkvu. Gdje je katolicitet? Gdje je sveopćost?
– Znam, Daniele. Znam to – rekao je.
– Nije mi dovoljno što ti to znaš – rekao sam ja.
– Ne žuri, ne žuri. Brod je golem! – eto što je rekao.
Tada je došao sluga i donio kiselj.
– Što je donio? – upitala je Hilda.
– Kiselj. Desert. Od višnje. Nešto poput griza. Da, Hilda, sjetio sam se, dečko se zove Jonathan.
– Koji dečko? – začudila se Hilda.
– Pa onaj par hipika iz telefonske govornice. Cura je Patricia, dečko Jonathan. On ima zečju usnu, prilično precizno zašivenu. Prepoznat ćeš ih.

48.

Iz biografije pape Ivana Pavla II.


1981. g. 13. svibnja na Trgu svetog Petra turski terorist Ali Ağca izvršava atentat na pontifeksa i teško ga ranjava.
1986. g. 13. travnja prvi put od apostolskih vremena rimski papa posjećuje sinagogu (u Rimu) i pozdravlja Židove nazivajući ih “ljubljenom i, moglo bi se reći, starijom braćom”.
1986. g. 27. listopada na inicijativu Ivana Pavla II. u Assisiju se održao susret predstavnika 47 kršćanskih crkava i 13 predstavnika nekršćanskih religija, koji su se zajedno pomolili.
1992. g. 12. srpnja papa Ivan Pavao II. obavještava vjernike o predstojećoj hospitalizaciji zbog operacije uklanjanja tumora na debelom crijevu.
1993. g. 30. prosinca između države Vatikan i Države Izrael uspostavljeni su diplomatski odnosi.
1994. g. 29. travnja Ivan Pavao II. poskliznuo se izlazeći iz tuš-kabine i slomio kuk. Neovisni stručnjaci smatraju da je tada počeo bolovati od Parkinsonove bolesti.
2000. g. 12. ožujka tijekom nedjeljne mise u bazilici svetog Petra papa moli za oprost i priznaje krivnju Crkve za grijehe – progon Židova, crkvene raskole i vjerske ratove, križarske pohode i opravdanje ratova zbog teoloških dogmi, prijezir prema manjinama i siromašnima, opravdanje ropstva – i kaje se (mea culpa) zbog grijeha sinova Crkve.
2000. g. 20. ožujka počinje papin posjet Izraelu, tijekom kojega se moli pred Zidom plača u Jeruzalemu.
2001. g. 4. svibnja u Ateni papa u ime Crkve moli za oprost zbog razaranja Konstantinopola.
2001. g. 6. svibnja u Damasku, prvi put od postojanja Crkve, pontifeks posjećuje džamiju.
2004. g. 29. lipnja Vaseljenski Carigradski patrijarh Varfolomej I. službeno posjećuje Vatikan.

49.

1984., Haifa
Iz Hildina dnevnika
Dočekala Daniela na aerodromu Lodu. Doletio je iz Vatikana. Susreo se s papom. Sve mi je ispričao. Imam osjećaj kao da stojim ispred gorućeg grma. Bojim se.

50.

1996., Haifa, Nof Ha-Galil, Galileja
Iz razgovora Ewe i Avigdora
ČETVRTA VRPCA

Osamnaestog ožujka ‘84. Daniel je navršio šezdeset godina. Baš na Purim. Odlučili smo organizirati za njega obiteljsku proslavu. Dan je bio, kao naručen, vrlo topao, i sve se već zelenjelo. Znaš da je moja Milka iz varšavskoga geta. A svaka žena koja je preživjela takvu glad malo je poremećena što se tiče hrane. Kad ona priprema blagdanski stol, sve množi deset puta. Ako ima dvadeset gostiju, ona kuha za njih dvjesto. I sad se razmahala kao za veliku svadbu. A na Purim, kao što znaš, na redu su svakakve poslastice, pa je Milka dva dana pekla svakakve kolače s medom, orasima i makom. Stariji zet Adin dovezao je pun prtljažnik mesa i od jutra pripremao ražnjiće – palio je ugljen, nešto marinirao. Daniel, naravno, nije ni slutio kakvo se slavlje sprema. Ni naša unučad – tada su bila trojica dječaka i dvije djevojčice – nije sjedila besposlena, pripremali su predstavu. Naša velika kuća – četiri sobe i dvije terase – bila je prepuna, kao košnica, dječurlije i hrane. Sve bruji, tutnji i zvecka. Mene je dopala uloga Hamana, pa su mi još ujutro obojili cijelo lice i zalijepili mi obješene riđe obrve.
Djeca jako vole Purim, prejedaju se slatkišima i viču do iznemoglosti. Redatelj je bio Moše, naš drugi zet. Nabio je na kipu vlasulju od kučina, navukao na sebe nekakvu vreću, a na ruke nataknuo crvene gumene rukavice za vrt – glumio je krvnika.
Cijela obitelj napravila je dar za Daniela – na sjedištu stare stolice oblikovali smo cijeli život od plastelina. Svi su doprinijeli. Naravno, Rut više od svih. U središtu stoji Daniel s dugačkim štapom, oko njega tri ovce, a uokolo sva naša obitelj, neki vrlo slični – Rut oblikuje vrlo vjerno, a Aron, njezin najstariji sin, kojeg među nama zovemo Besalel, odlično slika, postao je umjetnik. Dakle u sredini je Daniel, a oko njega velika povorka čovječuljaka – Židovi u talitima, Arapi u kefijama, Etiopljani, Nijemci s užasnim kapama, čak i s malim svastikama na rukavu, i mnogo magarčića i psića. Kad su već sve porazmjestili, Milka je rekla – gle, nema Hilde, pa je Aron oblikovao još i Hildu, vrlo sličnu, dugačku, višu od sviju.
Daniel je obećao da će doći u sedam sati, ali debelo je kasnio. Milka je bila izvan sebe od bijesa što se hrana hladi, a Daniela nema pa nema. Stigao je tek oko deset, već je bio potpuni mrak, ali djeca su po cijelom vrtu povješala svjetiljke i zapalila baklje. Da si barem vidjela kako su ga dočekali – zvuči čegrtaljki, vriska, udaranje bubnjeva. Zatim su ga doveli do stola, a ondje je na sredini stajao naš dar, prekriven svilenim stolnjakom. Daniel ga je skinuo i tako se veselio, i smijao se, i potom je cijelu večer prilazio, razgledao i pronalazio neke smiješne pojedinosti – na Šlominim leđima sjedi David, a na Davidovoj glavi mačka, a Milka ima kuhaču i lonac, a u loncu kokoš. Sve tako sitno da je Daniel stavio naočale...
Moji su ga unuci obožavali, visjeli su na njemu kao na drvetu.
Noću, kad je Milka sve počistila – Daniel joj je, bez obzira na njezine burne prosvjede, pomogao oprati posuđe – ostali smo nasamo, i rekao mi je da ga Prefekt Kongregacije za nauk vjere poziva u Rim.
– Inkvizicija? Loyolin namjesnik na zemlji? – našalio sam se, ali Daniel nije prihvatio moju šalu, pogledao me začuđeno i kimnuo:
– Ne, Loyola je bio prvi general Reda jezuita, ali nikad nije bio na čelu inkvizicije. Na lomaču me, nadam se, neće poslati, ali nekakve će neugodnosti uslijediti.
Nikad prije nisam ga vidio tako rastrojenog. Htio sam ga nekako poduprijeti, pa sam rekao:
– Ne žalosti se, u krajnjem slučaju naći ćemo ti posao kod nas u mošavu. Doduše, ne držimo ovce, tako da više nećeš biti pastir, ali postavit ćemo te za vrtlara.
– Ne, po svoj prilici neću ići. Neću ići i gotovo.
Otprilike tri tjedna poslije došao je k nama, pitam ga – i, ne ideš u Rim?
– Morat ću otići, ali odgodio sam koliko je moguće. Do jeseni. Ne treba mi svađa, treba mi razumijevanje... – i uzdahnuo je.
U Rim je otputovao u kasnu jesen. Vratio se vrlo zadovoljan. I, upitao sam ga, nisu te poslali na lomaču?
– Ne. Naprotiv. Bio sam u Rimu, vidio stare prijatelje. Poljake. Pio sam medicu, počastili su me krakovskom kobasicom.
– Zašto tako daleko putovati – kažem ja – i u Izraelu ima mnogo Poljaka. Potraži među svojim župljanima!
– Tako je, ali ipak je lijepo sresti prijatelja iz starog života.
– Daniele, pa tebi su pola svijeta prijatelji.
A on se smije:
– Kako da ne, pola svijeta. Samo ne prva polovina, nego druga.
Tek mnogo kasnije Hilda je rekla kojeg je to prijatelja sreo.
Konac trećeg dijela



8. lipnja 2006., Moskva

Pismo Ljudmile Ulicke Eleni Kostjuković
Draga Ljaljo!
Otrovala sam se nekom glupošću. Dan i pol sam bolovala. Proživjela sam cijeli spektar emocija: isprva nevjericu – pa ja jedem sve redom i nikad mi ništa nije, zatim ljutnju na sebe – a zašto jedem sve redom, tko zna koliko je dugo sok od rajčice koji sam automatski tutnula u ručak stajao u kredencu? Točno se sjećam da sam ga kupila prošlog tjedna za “Bloody Mary”, koju voli netko od gostiju... Potom sam se prestala koriti, jer mi je skroz pozlilo – nisam mogla ni tabletu popiti, zato što sam svakih pola sata sve izbacivala iz sebe. Zamisli, i danas me boli grlo, bokovi i trbušni mišići.
Potom sam se sjetila svih svojih prijatelja i rođaka koji su prije smrti dugo, mučno – i strpljivo! – bolovali, i po tko zna koji put pomislila sam da je molba za “kršćansku smrt, mirnu, časnu i bezbolnu” – najvažnija od svih molbi upućenih Gospodinu Bogu. Pritom sam neprekidno pila čaj s limunom, zatim vodu sa sodom, zatim samo vodu, jer više nisam imala snage ni uključiti električni čajnik. Čim bih prestala piti, grčenje od povraćanja postalo bi posve neizdrživo. Sve neugodnosti događale su se isključivo u gornjoj polovini organizma.
Zatim je stigao Andrej i htio je odmah pozvati hitnu pomoć. Zbog nečega sam dobro znala da to nije potrebno. I evo što mi je tada, Ljaljo, palo na pamet: s obzirom na to da sam dotad sigurno povratila sav sok od rajčice, shvatila sam da izbacujem iz sebe sav onaj košmar koji sam progutala tijekom posljednjih mjeseci čitanja – mučnog čitanja svih knjiga o likvidacijama Židova za vrijeme Drugoga svjetskog rata, svih knjiga o srednjovjekovnoj povijesti, uključujući povijest križarskih ratova i još raniju – crkvenih sabora, crkvenih otaca od svetog Augustina do Ivana Zlatoustog, svakakva antisemitska djela koja su napisali najprosvjetljeniji i najsvetiji muževi, rigala sam sve židovske i nežidovske enciklopedije koje sam posljednjih mjeseci pročitala, cijelo židovsko pitanje, kojim sam se otrovala jače nego sokom od rajčice.
Ljalječka! Mrzim židovsko pitanje, njime sam se otrovala, a ne sokom od rajčice. To je najgnusnije pitanje povijesti naše civilizacije. Trebalo bi ga opozvati kao fiktivno, kao nepostojeće. Zašto se svi humanistički, kulturni i filozofski problemi – ne govoreći o čisto religijskima – stalno vrte oko Židova? Bog se narugao svome Izabranom narodu mnogo više nego svim drugima! On je znao da čovjek ne može voljeti Boga više od samoga sebe. To uspijeva samo rijetkim izabranicima. Daniel je bio takav. Još nekoliko ljudi. Za te ljude ne postoji židovsko pitanje. Ono se mora opozvati!
U pola pet ujutro prestala sam povraćati. U otprilike dva sata nekako sam ustala i sjela dovršavati knjigu.
Šaljem ti treći dio. Ostalo je još malo.
Ljubim te,
Ljusja

DIO ČETVRTI




1.

1984., Kfar Saba
Tereza Valentini Ferdinandovnoj
Mila, draga Valentina!
Izgleda da smo imali neviđenu sreću! Kad smo već posve izgubili nadu da će Efim postati aktivan svećenik, najednom se sve promijenilo kao čarobnim štapićem, a sve je pomaknuo s mrtve točke, koliko god to čudno bilo, Daniel. Dospio je u Ministarstvo vjerskih poslova na primanje kod ministra. Zamislite, ministar im je žena. Ne znam što je poslužilo kao povod za taj susret, ne znam čak ni jesu li ga zvali iz Ministarstva ili je sam zatražio to primanje, ali razgovaralo se o kršćanskim crkvama u Izraelu, i ministrica je rekla: znamo da volite Izrael, i potrebna nam je kršćanska crkva koja neće voditi tajnu podrivačku igru protiv nas. Daniel je rekao da voli tu zemlju, vodi po njoj turiste i također je pomaže graditi, iako se ministrica s tim možda neće složiti. Ta je dama prilično mlada i, kako je rekao Daniel, vrlo oštroumna, pa čak i duhovita. Napomenula je da kršćanske građevine sve više podsjećaju na babilonsku kulu kako se čovjek udaljava od njih, a mi Izraelci htjeli bismo sagraditi svoj mali vrt u sjeni velike kule, ali na znatnoj udaljenosti, kako ne bi, kad se sruši, svojim krhotinama zasula naše skromne gredice.
Daniel je rekao da kršćanstvo gradi odnose između čovjeka i Boga, a agresivnost suvremene civilizacije očituje se neovisno o konfesiji, dok istodobno svaki dijalog čovjeka i Boga dovodi do obuzdavanja agresije i smirivanja.
Ona se zahihotala i rekla da upravo izraelsko društvo potpuno opovrgava njegovo stajalište, jer ni u jednoj državi na svijetu nema takve napetosti na vjerskoj osnovi. Daniel je rekao da na to nema što odgovoriti. Tada je ona upitala bi li on mogao preporučiti svećenike koji vole Izrael, poput samog Daniela, ili barem ne gaje mržnju prema njemu, poput većine njoj poznatih svećenika. Točnije, svećenike kadre za uspostavljanje mira, a ne za raspaljivanje međuvjerskih nesuglasica. I tada je Daniel spomenuo Efima! Ne znam kako funkcionira taj mehanizam, ali nakon nekog vremena Efim je dobio poziv da posjeti Rusku duhovnu misiju, pa je otišao do saborne crkve Svete Trojice. Mislio je da će ga primiti arhimandrit, ali primio ga je čovjek koji se predstavio kao Nikolaj Ivanovič i obavio razgovor s njim. Nikolaj Ivanovič nešto je poput kadrovika, i možemo pretpostaviti da je na koncu svoju ulogu odigralo pismo nadstojnika iz Vilniusa. Sad Efim čeka da ga dodijele nekoj parohiji.
Prije tjedan dana išli smo na čarobno putovanje na Mrtvo more i dva smo dana proveli u pansionu u jednom od najstarijih kibuca. Imaju čaroban botanički vrt, stare kuće koje su sagradili još prvi doseljenici i jedno novo krilo za goste gdje izdaju sobe došljacima. Sve je vrlo čisto, lijepo, rijetke biljke, imaju čak i baobab. Cijeli kibuc smješten je na gori. S jedne strane puca pogled na Mrtvo more, a za lijepoga vremena, kad nema izmaglice, vidi se Jordan. Zato se s druge strane vidi klanac čijim dnom u proljeće teče rijeka, a kasnije presuši. U tom kamenitom klancu ima mnogo špilja, pokazali su nam jednu u kojoj se, prema predaji, skrivao mladi David od kralja Šaula koji ga je progonio.
Upravo nakon tog našeg putovanja, koje se u određenom smislu može nazvati svadbenim, mogu reći da se naš brak realizirao. Znam da moram zahvaliti Vama za savjete, još jednom ovdašnjem liječniku kojemu smo morali ići na konzultacije, ali najviše Bogu, koji nas je spojio po velikoj milosti. Efim i ja veoma smo sretni i puni nada. Naravno, nismo više mladi, ali naše molitve za dar potomstva sad su pojačane za to nužnim radnjama.
Još jedna važna i također ugodna vijest: od nakladnika je stigla ponuda da Efim redigira “Predavanja o čitanju” – to je ciklus kućnih predavanja oca Mihaila, koji je Vama jako dobro poznat. To je vrlo sitan novac, ali gotovo sam sigurna da će naklada visoko ocijeniti Efima i da će mu ubuduće davati posla. Nadam se da će na kraju uspjeti objaviti kod njih i svoja “Razmišljanja o liturgiji”. Mislim da o. Mihail već zna za taj pomak naprijed, ali ako ne zna, javite mu, molim vas, tu radosnu vijest. Krajem ove ili početkom iduće godine knjiga će mu izaći iz tiska.
Čim se pojave nove vijesti, odmah ću Vam ih javiti...
S ljubavlju, Tereza

1984., Beer Šeba
Iz Terezina pisma Valentini Ferdinandovnoj
... zagušljiva sparina, opaka i isušujuća. Vjetar iz pustinje Negev. Sad sam sigurna da je pakao plameno mjesto, a ne ledeno. Vreli, ošamućujući vjetar, koji ti naprosto ispuše mozak skupa sa svim mislima, srce skupa sa svim osjećajima, pa iščekuješ noć, kad nije tako vruće, ali očekivanja su iznevjerena, zato što puše hamsin, pa se od njega pretvaraš u bešćutnu stijenu, ili u hrpu kamenja, ili u šaku pijeska. Ulijevaš u sebe svakih pet minuta vodu, jer se bez vode za nekoliko sati pretvoriš u uvelu biljku. Ovdje se ljudi ne znoje, jer se znoj, čim nastane i izbije, odmah isparava, i sva se popijena voda također isparava s kože. Gotovo ništa ne mogu jesti. Katkad noću pojedem jabuku ili slani kolač sa slatkim čajem.
Efim se smije, kaže da je sleđ sa slatkim čajem omiljena židovska poslastica. Ovdje smo dva mjeseca i sve dosad nisam mogla napisati pismo, jer nisam mogla ustati po olovku. Tako sam smršavjela da stvari vise na meni kao na vješalici. Desetak kilograma, čini mi se. I Efim je smršavio, ali on podnosi vrućinu mnogo bolje nego ja.
Crkvica je čarobna, mala, sagrađena od kamena, odavno nitko nije služio u njoj, jer je posljednji svećenik, grčki monah, umro, a malobrojni parohijani su se raspršili. Kako se onda Efim iznenadio kad je među svojim novim parohijanima otkrio nekoliko Židova iz Rusije, pri čemu je jedan par bio s lokalnog sveučilišta, profesori. Došli su još dvije velike beduinske obitelji, nekoliko Grka i Japanac oženjen ruskom Izraelkom.
Japanac je prešao na pravoslavlje s luteranstva. Ni sam v...g ne bi shvatio što mu se mota po glavi, ali Efim mi je vrlo smiješno prepričao njihove rasprave o etici, s gledišta Japanca šintoista i suvremenog kršćanina.
Japanac je nekoć, u mladosti, bio šintoist, ali preobratio se na luteranstvo još u Japanu. Stigao je ovamo prije dvadeset godina s grupom protestanata na ekskurziji, sreo je u Starom gradu pravoslavnog monaha u kojemu je prepoznao učitelja i otišao za njim u manastir kod Jeruzalema, gdje je živio tri godine. Taj šintoist-cionist odlučio je privremeno se naseliti ovdje, a ostao je zauvijek. Po struci je arhitekt, radi ovdje u velikoj arhitektonskoj tvrtci. Oženio se mladom Ruskinjom koja je studirala na ovdašnjem sveučilištu gdje je predavao. Veoma je predan pravoslavlju, pa su se Efim i on na temelju toga zbližili.
Još jedan parohijanin – jedini koji poznaje službu i lijepo pjeva, pa igra uloge i zborovođe i cijelog zbora – liječnik je iz Lenjingrada, Andrej Josifovič, otac velike obitelji – ima četvero ili petero djece. Efim ga je doveo k meni, dao mi je neke homeopatske lijekove, koji mi tobože pomažu. To je ta šačica pravoslavaca. Sve su to ljudi kojima je teško. I moralno i materijalno. Ni naša se situacija nije popravila, nego prije pogoršala: Efim sad ne dobiva potporu, ima jedino neredovit novac od Patrijaršije, koja ne isplaćuje plaću, nego nekako nepredvidljivo da je “za potrebe”. O svemu odlučuje Nikolaj Ivanovič, kojega sam spomenula, a ne arhimandrit, kako bi se moglo učiniti. Dužnost Nikolaja Ivanoviča u Patrijaršiji jest – vozač!
S vremena na vrijeme spopada me užasna mučnina, a ovakve će vrućine potrajati najmanje tri mjeseca. Kako ću to preživjeti? I poslije će biti vruće, ali ne ovako grozno...
A jučer sam sanjala čudan, vrlo neugodan san. Kao da mi se otvara trbuh, poput cvijeta, dijeli se na latice, a iz sredine izlijeće zmaj, ali strašno lijep, šarenih svilenih krila sa zelenim i ružičastim šarama, i leti u nebo, i preokreće se vrlo lijepo, i ja shvaćam da ne samo da leti nego i ispisuje nešto u zraku izduženim tijelom, i opazim da mi je u ruci nit koja ga vodi, i to ne piše on, nego ja, upravljajući njegovim letom. A ne znam što pišem, iako shvaćam da je to vrlo važno, i ako se potrudim, shvatit ću... Jako sam se bojala. Pričala sam Efimu o tom snu – začudio se i zabrinuo, jer se naviknuo prihvaćati moje snove i vizije ili kao tlapnje ili kao duševnu bolest – rekao je da je i on sanjao nešto slično, i san ga je tako smutio da je odlučio ne govoriti mi o njemu. A sad mi je rekao: sanjao je da mu se trbuh raspao na četiri dijela pa je izašao veliki raznobojni mjehur, kao od sapunice, ali čvršći, također se odvojio od njega i otišao u nebo... Isti san, zar ne?...
1984., Beer Šeba
Iz Terezina pisma Valentini Ferdinandovnoj
... Andrej Josifovič navratio je kao i obično, pregledao me i upitao kad sam posljednji put imala mjesečnicu. Nisam se mogla sjetiti. Tako sam se loše osjećala sve to vrijeme i tako sam smršavjela da sam čak nekako zaboravila... Stvarno, oko dva mjeseca ili više. Andrej Josifovič rekao mi je da odem ginekologu. Valečka! Ja nikada u životu nisam bila kod ginekologa – prije nekoliko smo mjeseci, prema Vašoj preporuci, Efim i ja išli seksologu, ali nisam uspjela proći medicinski pregled kod njega. Osjetila sam da mi je bolje umrijeti.
Seksolog nije inzistirao, rekao je da je ta negativna reakcija prirodna uz moju anomaliju i dao nam niz vježbi koje smo izvodili. Problem se riješio. Ali pomisao da odem ginekologu na pregled naprosto je u meni izazvala užas.
Rekla sam to Andreju Josifoviču, a on je tada rekao kako sumnja da sam trudna. Cijeli sam dan proplakala od straha. Potom sam otišla k liječnicima. Draga Valentina! Sve se potvrdilo. Na moju sreću, bila je liječnica. Saznavši da su mi četrdeset dvije godine i da mi je to prva trudnoća, napisala mi je uputnicu za neko posebno mjesto gdje će mi provesti rijetke genetičke analize i još nešto što nisam razumjela. Kad sam to rekla Efimu, zašutio je. Šutio je dva dana, a potom mi rekao da se osjeća baš kao Zaharija. Osjetio je unutarnju potrebu za šutnjom: boji se da riječima ne uplaši čudo. I shvatila sam ga. Molite se za me, draga Valentina Ferdinandovna.
Ne brinite se ako neko vrijeme ne bude pisama od mene.

2.

veljača 1985., Beer Šeba
Brzojav Efima Dovitasa Valentini Ferdinandovnoj
RODIO SE DIVNI DJEČAK TEŽAK 2350 DUG 46 CM EFIM

3.

ožujak 1985., Beer Šeba
Tereza Valentini Ferdinandovnoj
Draga Valentina!
Maleni i ja izašli smo iz bolnice. Sićušan je, jako lijep, presretni smo. Nazvali smo ga Jichak – kako smo još mogli nazvati svoje dijete, koje nam je darovano u ovim godinama, u ovakvim okolnostima? To što se dogodilo doživljavam kao čudo Božje. Dječak nije običan, ima Downov sindrom, što su nam rekli još na sredini trudnoće. Na temelju te dijagnoze predložili su nam da ga se riješimo. Bez kolebanja smo odbili, i evo sad našeg dečka s nama. Vrlo je miran i vrlo drag, istočnjačkih očiju. Sliči na Japanca. Sisa prilično slabo, ali imam mnogo mlijeka, stalno ga izdajam, jer on još ne može sam sisati, pa ga hranim svojim mlijekom, ali iz bočice. Divan je to osjećaj – biti utroje. Efim je odlučio obrezati ga prije krštenja. Pozvao je poznanika rabina, ovaj je doveo stručnjaka s kamenim nožem, kao u davnini. Užasno sam se bojala, ali sve je prošlo bez komplikacija, i kad je ranica zacijeljela, malenog su krstili u našoj crkvi, a krstio ga je Daniel. Naš se sin rodio po njegovu blagoslovu! Daniel nas je posjetio s hrpom darova, donio je čak i kolica. Jichaka nije ispuštao iz ruku, privijao ga je uz sebe, nikad nisam vidjela čovjeka u godinama koji se tako topi pri pogledu na novorođenče. Možda zato što je maleni zaista drag. Istoga dana krstili su i kćer Andreja Josifoviča. To im je peto dijete. Rodila se tri dana poslije našega. Andreja Josifoviča pozvali smo za kuma. U usporedbi s našim dečkom, njegova je kći naprosto golema. Kao neka Brunhilda. Ali i roditelji su joj vrlo krupni.
Vrijeme je sad predivno – kratko proljeće još se nije završilo, a vrućine još nisu počele. Jedna moja nova prijateljica predlaže da se preko ljeta preselimo k njoj kod Tel Aviva, na moru nije tako vruće, ali odlučili smo da se ne odvajamo dok nema prijeke potrebe. Posudili smo novac u banci i kupili klimu. Guta jako mnogo struje, ali nekako ćemo se izvući, najvažnije nam je da se ne razdvajamo. Jichak ima pravo na posebnu potporu, i to će nam pomoći da otplatimo klimu. Uživamo u svakom trenutku – maleni je pridao životu nov smisao. Prošlo je malo više od mjesec dana otkako se rodio, a ne možemo ni zamisliti kako smo živjeli bez njega. Pisat ću.
Ljubim te, Tereza

Da, zaboravila sam napisati da je majka Ivana za malog Jichaka naslikala ikonu – “Akeda”. Žrtvovanje Izaka. Na oltaru leži dijete, kraj njega stoji Abraham s nožem u rukama, a iz grmlja izviruje bijela nasmiješena njuška ovna izbočenih, uvijenih rogova. Čim pogledam tu ikonu navru mi suze. Možete li zamisliti, majka Ivana došla je na krštenje s tom ikonom i, između ostaloga, ostavila je novac u koverti – točno koliko stoji klima. A ja stalno o čudima...
P. S. Zaboravila sam reći da je knjiga oca Mihaila izašla, naravno, pod pseudonimom, i Efimu su poslali recenzije. Najbolja je iz ruskih inozemnih novina. Najgora također iz ruskog inozemstva. Efim ju je fotokopirao, stavit ću je u kovertu. Nadam se da će stići. Iz Rusije nema nikakvih reakcija na nju, mislim da jednostavno nije stigla onamo.

4.

1985.
Iz novina “Russkij put’ ”, Pariz - New York
Andrej Belov: Predavanja o čitanju
Naklada “Poisk”, Münster
... Autorovo polazišno načelo svodi se na to da je Biblija ponajprije Povijesno-književni spomenik, poput “Božanstvene komedije” ili “Slova o vojni Igorevoj”, i u skladu s tim dodjeljuje presudnu ulogu u proučavanju Biblije ljudskom znanju – filologiji, povijesti, arheologiji. Cijeli taj korpus znanosti autor naziva “biblijskom kritikom”, i njegovo čitanje Biblije obilježeno je upravo tim stavom. Pritom smatra da je moguće propovijedati neobično stanovište koje je u dubokom proturječju s pozicijom Crkve. Prema pravoslavnom nauku, Biblija je Riječ Božja, to jest jedina knjiga na svijetu čiji je autor sam Bog. Uloga onoga tko je zapisivao tekst – proroka ili apostola – svodila se tek na bilježenje na ljudskom jeziku Božanskog otkrivenja priopćenog preko Duha Svetoga. No Andrej Belov ima vlastito gledište.
U pravoslavlju postoji određena disciplina uma čiji se temeljni zakon sastoji od toga da se Sveto pismo može tumačiti samo u skladu sa svetim predanjem Crkve, u suglasju s mišljenjem svetih otaca. 19. propis Šestog Vaseljenskog sabora glasi: “Patrijarsi crkvi moraju... poučavati sav kler i narod pobožnim riječima, odabirući iz Božanskog Pisma poimanja i promišljanja istine i ne narušavajući uspostavljene granice i predanja Bogonosnih otaca; i budu li proučavane Riječi Pisma, onda neka to ne bude drugačije nego tako da izražavaju ono što su učenjaci i učitelji Crkve izložili u svojim pisanijama... kako ne bi odstupali od doličnog.”
To nije ni “ograničenost” ni “despotizam”, nego načelo Božanskog Nadahnuća Svetoga pisma. Stoga je svako istraživanje koje nije priznato od Crkve neutemeljeno i štetno.
Andrej Belov, autor ove sumnjive knjige, polazi od drugih pretpostavki. Radi pojašnjenja biblijskih tekstova navodi pored svetih otaca – Ivana Zlatoustog i Grgura iz Nise – imena heretika koje je Crkva osudila, poput Teodora Mopsuestijskog, Pelagija, čak i suvremenih filozofa-slobodnih mislilaca, sve do protojereja S. Bulgakova, N. Berdjajeva, V. Solovjova, čiji se autoritet nikako ne može sravniti s autoritetom crkvenih otaca. No autor ide još dalje, navodeći argumente katoličkih i protestantskih bogoslova, a katkad i naprosto znanstvenika prirodoslovaca – fizičara, biologa i drugih.
Ovakve su knjige štetne i pogubne za pravoslavnu svijest, i pozdraviti ih mogu samo ljudi koji gaje duboku mržnju prema istinskom Pravoslavlju. Čovjek koji vjeruje u ideje što ih iznosi Andrej Belov pada u zagrljaj antikršćanstva, što je gore čak i od “čistog” ateizma.
Arhimandrit Konstantin (Antiminsov)

5.

1985., Jeruzalem
Majka Ivana o. Mihailu u Tiškino
Dragi Mišenjka!
Poslali su mi tvoju knjigu “Predavanja o čitanju”. Naslov je nekako nezgrapan. Počela sam čitati, ali sporo mi ide, čitam s lupom, oči mi više nisu nizašto. Zanimljivo je. Sjećam se našeg starca – kako je lijepo govorio: komu nije dana mudrost, neka ne mudruje, neka naprosto čita, a komu je dano razumijevanje, neka rasuđuje o pročitanome. Biblija je knjiga neizmjerne dubine, ali svak crpi u skladu sa svojim sposobnostima. Starac je, premda se pod stare dane veoma smirio i umanjio svoje “ja” koliko je mogao, u mladosti bio obrazovan čovjek s posebnim mišljenjima i sudovima. Pamtim ga po vjersko-filozofskom društvu, bio je divan sugovornik i oponent najvećih umova našega doba.
Tvoja knjiga produbljuje i proširuje razumijevanje Biblije, odvažna je, a djelomice i drska. Ja sam okružena uglavnom slabo obrazovanim, skromnim ljudima, većinom zamonašenim, a u naše doba monaški je posao molitva, kako se meni čini, a ne poučavanje. Nema danas učitelja u onom smislu kako ih je shvaćala srednjovjekovna Crkva. To su bili učeni bogoslovi, tumači i prevodioci, a ovi danas više su čuvari. I ako današnja ruska vlast nije potpuno satrla pravoslavlje, za to nisu zaslužni učeni bogoslovi, nego mrke starice i odani svećenici koji su ispovijedali Krista do smrti. Kao da ne znamo kolika je vojska njih poginula u toj bici.
Možda se vremena mijenjaju, pa sad više ne treba toliko razmišljati o očuvanju, nego i o dubljem razumijevanju.
Tvoja kritična razmišljanja o patrijarsima, razmatranje njihovih postupaka s pozicije današnjeg morala veoma me brinu. Tvoja ideja o evoluciji ideje Boga kroz povijest – odakle ti to, nisi sam to smislio? – čini mi se dijelom sablažnjivom, a dijelom intrigantnom. Pišeš, navodiš citat o tome, i da će u posljednja vremena početi “neviđeni blud – čovjeka s materijom”. Odakle je to, u knjizi nije navedeno. A ta je misao sama po sebi vrlo duboka: svi ti roboti, uređaji za održavanje ljudskog života kad je čovjek već mrtav, umjetni organi i maltene začeća u epruvetama – kako je teško to pojmiti i prosuditi s kršćanskog gledišta. A ni glava mi više nije tako bistra kao u mladosti. Učinilo mi se i da bibliografija u knjizi nije baš dobro izrađena – ili loše vidim, čitanje s lupom čisto je mučenje.
Vrlo sadržajna knjiga. Čak se čudim kako se ti u svome selu držiš na tako visokoj razini. Uostalom, odavno je jasno: budi ondje kamo su te postavili, a sve nužno samo će doći.
Srdačan pozdrav tvojoj obitelji. Ikonu neću slati – uopće više ne mogu raditi. Blagoslovio vas Gospod.
S ljubavlju, Ivana

6.

travanj 1985.
Iz pisma Efima Dovitasa Nikolaju Ivanoviču Majku
...Poštovani Nikolaju Ivanoviču!
Prema našem dogovoru obavještavam Vas da su od Nove godine obavljena četiri obreda krštenja: kršteni su moj novorođeni sin Jichak, novorođena kći lokalnog liječnika Andreja Josifoviča Rubina, sestrična našeg parohijanina Raisa Semjonovna Rapoport u dobi od četrdeset sedam godina i mladi Japanac, student lokalnog sveučilišta (Jahiro Sumato).
Parohija se povećava ne samo zahvaljujući novokrštenoj djeci i odraslima, nego raste i zahvaljujući dolasku novih doseljeničkih obitelji – obitelj Lukovič iz Bjelorusije, mladi par iz Lenjingrada po prezimenu Každan. Žena je pokrštena Židovka, a muž još nije kršten, ali je sklon prihvaćanju kršćanstva. To me povećanje raduje i pruža razloge za nadu da će beeršebska zajednica rasti i biti sve jača.
Naravno, ima teškoća. S našim razgovorom u sjećanju, htio bih vas zamoliti da pronađete sredstva za popravak krova. Naša mjesta nisu kišovita, čak naprotiv, oborina godišnje ima manje nego u cijeloj zemlji, ali i jedan pljusak može oštetiti skromne zidne slikarije. Kako je procijenio Andrej Josifovič Rubin, najobavješteniji među parohijanima, to je oko pet tisuća šekela. Neophodan je i popravak trijema. Dijelom smo ga popravili uz pomoć parohijana, ali jedan potporanj treba zamijeniti, a to svojim rukama ne možemo učiniti.
Prilažem financijski izvještaj o našim izdacima. Ja sam za osobne potrebe uzeo od poslane svote 1200 šekela. Ako bi se uspjela pronaći mogućnost da mi se dodijeli i minimalna plaća, to bi nam olakšalo položaj, tim više što prinova u obitelji podrazumijeva dodatne izdatke i privremeno onemogućuje moju ženu da radi.
Pozivam Vašu Eminenciju da posjeti naše tjedno bogoslužje, koje se obično održava u nedjelju u 18.30.
sveć. Efim (Dovitas)

7.

1. travnja 1985.
Dokument 107-M. Iz dosjea s oznakom “POVJERLJIVO”



Ministarstvo vjerskih poslova

Prema dogovoru šaljem kvartalni izvještaj s popisom državljana Države Izrael koji su se krstili između 1. 1. i 25. 3.1985. u crkvama RPC.


1. Aniščenko Petar Akimovič, r. 1930., crkva svete Trojice, Jeruzalem.
2. Lavovska Natalija Aronovna, r. 1949. – Ein Karem, Gorski manastir.
3. Ruhadze Georgij Noevič, r. 1958. – manastir sv. Krsta u Jeruzalemu.
4. Rubina Eva, r. 1985., roditelji Rubin Andrej Josifovič i Rubina Elena Antonovna (do udaje Kondakova) – crkva sv. Ivana Ratnika, Beer Šeba.
5. Rapoport Raisa Semjonovna, r. 1938. – crkva sv. Ivana Ratnika, Beer Šeba.
6. Dovitas Izak, r. 1985. – crkva sv. Ivana Ratnika, Beer Šeba.
Ukupno je kršteno 11 osoba, od njih je izraelskih državljana (gore navedenih) šestero.
Molim da primite na znanje da moji pretpostavljeni očekuju odgovarajuće korake u pogledu osoba kategorije TT. Nadamo se da ćemo dobiti odgovarajuću obavijest ne kasnije od 15. 4. o. g.
N. Majko

Dokument 11/345–E. Iz dosjea s oznakom “STROGO POVJERLJIVO”.



Za N. I. Majka




23 - 34 - 98/124510 IYR UKL-11

Ir. Al. – Kadomceva Irina Aleksejevna, francuska državljanka, naklada “Put“.
Autor – Mihail Kulešev, pseudonim Andrej Belov.
Informator: Ef. D.

8.

1984., Hebron
Iz pisma Geršona Šimesa majci Zinaidi Genrihovnoj
... pojedinosti. Bio sam pozvan na “miluim”, to je šestotjedno usavršavanje za rezerviste. Deborah je ostala sama s djecom, ali naše je društvo vrlo pouzdano, pa sam znao da će joj pomoći. Deborah je takve naravi da joj je nepodnošljivo bilo što tražiti. Sve što može sama obaviti uvijek radi sama. Trebala je u banku da vidi što je s kreditom. Smjestila je djecu u auto i odvezla se u Jeruzalem. Od nas vozi autobus do Jeruzalema oko sat vremena, broj 160, oklopljen i s čuvarima, ali odlučila je odvesti se autom. Nije bilo ni tako hitno, mogla je i mirne duše malo pričekati s tim papirima, globa je beznačajna. Djeca su bila na stražnjem sjedištu – malena je spavala u košari, dečki su sa svake strane pridržavali košaru. Na povratku, posve blizu kuće, na raskrižju gdje se skreće prema nama, tridesetak metara od kontrolnog punkta, pucali su na auto. Deborah je čula da se stražnje staklo razbilo, dodala je gas i za pet minuta stigla kući. Ušla je u dvorište, pogledala na stražnje sjedište – Binjomin sjedi u krvi, šuti, oči mu širom otvorene. Ali krv nije bila njegova – nego Arikova. Metak ga je pogodio u vrat. Ili je bio snajper, ili je sudbina tako odlučila. Deborah smatra da je to osveta onih arapskih radnika koje sam otjerao kad smo gradili kuću. Dva mjeseca nisam ti mogao pisati. Deborah je trudna. Šuti, ništa ne govori. Došli su joj roditelji iz Brooklyna. Sad su već otišli. Tako stoje stvari. Maloga smo pokopali na starom židovskom groblju gdje su pokopani otac kralja Davida Jišaj i njegova prabaka Rut. Arapa tada nije ni bilo. Potom su ovim zemljama sedam stoljeća vladali Arapi, sve su oskvrnuli i zagadili. Prije 180 godina Židovi su opet otkupili ove zemlje, i opet su Arapi sve poklali – bilo je to 1929., i evo sad su to groblje malo obnovili. Naš poznanik, slikar iz Moskve kojemu je umrlo novorođenče, pokopao je svoje dijete na tom groblju, naravno, bez ikakva dopuštenja vlasti. Prije deset godina. I Deborah je odlučila pokopati našeg dečka na tom drevnom mjestu. Odatle puca pogled na cijelu Judeju. Našeg Arieja ispratio je cijeli židovski Hebron. Bio je miljenik sviju, uvijek se smiješio, a prva riječ koju je izgovorio bila je “lovely”. Deborah nastoji razgovarati s djecom na ivritu, ali ipak na kraju više govori na engleskom...
Mjesni rabin Elijahu, s kojim smo vrlo bliski, ubrzo nam je nakon tog strašnog događaja predložio da se preselimo blizu groblja, pa smo prodali našu novu kuću, a na mjestu stare židovske četvrti Admot Išaj postavili su karavanu – sedam kontejnera, sedam obitelji. Htio bih sagraditi novu, već imam iskustva. I odavde ćemo otići samo nekamo unutar ove zemlje. Ne boj se, mama, nadam se da ćemo dugo živjeti i roditi ovdje još djece, ali ja odavde neću otići nikad – ma što tko govorio. Fućka mi se za to što su ovdje grobovi praotaca. Neka su tu zaista pokopani Adam i Hava, Abraham i Sara, i Jichak, i Jakov. Ali Deboru i mene ovdje drži grob našega sina, a složit ćeš se da grobovi djece nisu isto što i grobovi predaka stari tisuće godina.
No Abrahamov zdenac doista je kraj naše kuće. Šaljem ti Ariejevu posljednju fotografiju i pogled iz našeg kontejnera na zemlju s koje nikad nećemo otići...
Natpis na fotografiji: Ovo je naša kućica, otraga je vrt koji smo sami zasadili. Deborah stoji okrenuta leđima, pa joj se ne vidi golemi trbuh.

9.

1984., Moskva
Zinaida Genrihovna sinu Geršonu
Dragi sinko!
Već tjedan dana plačemo nad fotografijom Arieja, kojega nismo uspjele vidjeti. Znaš kakve smo gubitke pretrpjeli: tvoj stariji brat umro je u dobi od deset godina zbog strašne pogreške liječnika, ja sam izgubila voljenog muža, koji nije imao ni pedeset godina. Povijest naše obitelji je užasna: ubijali su i mlade i stare, žene i muškaree. Gotovo nitko nije umro u starosti u svojoj postelji. Ali to što se vama dogodilo jednostavno mi ne ide u glavu. Znam da se groziš brbljavosti, pa ti neću opisivati sve naše emocije i razmišljanja povodom toga, nego ću reći ovo: Svetočka i ja odlučile smo doći u Izrael. To neće biti sutra, jer iako su prošla već dva mjeseca otkako je Sveta otišla od Sergeja i živi s Anječkom kod kuće, ipak će trebati neko vrijeme za razvod. I meni će trebati neko vrijeme da dovršim poslove, pripremim razred za završne ispite i odem u mirovinu.
Kakva će panika nastati u školi kad obznanim da odlazim! Za sve satove književnosti u višim razredima bila sam zadužena ja, druga je profesorica vrlo slaba. Ne mogu zamisliti kako će ta beskorisna Tamara Nikolajevna predavati rusku književnost XX. stoljeća. I sama je prava neznalica. Ti saznaj koji nam dokumenti trebaju ovdje, a ono što je potrebno iz Izraela sam pripremi.
Stalno razmišljam što bi pokojni Miša rekao u ovoj situaciji i osjećam da bi odobrio našu odluku. Bez obzira na to što ste se otac i ti neprestano prepirali i svađali, a ti si otišao od kuće ne navršivši ni osamnaest godina, otac te uvijek volio više od svih. Čak mi se čini da su mu se sviđale upravo one tvoje karakterne crte koje sam nije imao.
Ono što si ti nazivao kukavičlukom zapravo je bila njegova bezgranična ljubav prema obitelji, prema svima nama. Bio je spreman na sve da sačuva život svoje djece. Kad je Vitenjka umro od obične upale slijepog crijeva, Miša mi je rekao – jedanput u životu dopustio si je da to izgovori! – kakvo teško obiteljsko prokletstvo stoji nad nama: moj je djed pokopao svoga sina, a sad i ja pokapam svoga. Tko je mogao pretpostaviti da će se to dogoditi po treći put?...
1984., Moskva
Zinaida Genrihovna sinu Geršonu
Dragi Grišenjka!
Čestitam tebi i Debori na rođenju sina! Kako bih voljela vidjeti tvoju dječicu – tako velika obitelj, a ti si glava! Naravno, ni meni ni tvome ocu nije moglo pasti na pamet da ćeš izabrati takav način života, veselim se svim srcem. Mogu zamisliti kako je teško odjednom podizati toliko djece. U vrijeme moje mladosti svi naši prijatelji imali su jedno-dvoje djece, i dvoje se smatralo gotovo junaštvom. Valjda je jedina obitelj s mnogo djece bila obitelj našeg pazikuće Tatarina Rustama. Ti ih se, naravno, sjećaš – njegov sin Ahmed išao je s tobom u razred u osnovnoj školi, a sa Svetočkom je išla Raja. A koliko je još bilo djece ne mogu se ni sjetiti. Tek sad, pod stare dane, shvaćam kakva je sreća i bogatstvo imati mnogo djece.
Svetlana se razvela od Sergeja, ali on je, nažalost, kategorički odbio dati Anječki dopuštenje za odlazak. Kad mu je Sveta pokušala objasniti da će dijete imati posve druge mogućnosti i za obrazovanje i za daljnji život, rekao joj je posve jasno da joj nikad neće dati dopuštenje i da na to ne treba računati. Sveta je u vrlo lošem raspoloženju, šuti i plače, i jako je teško razgovarati s njom. Mislim da nemam moralno pravo otići bez nje. Ona je bespomoćna i uza sve svoje divne osobine teško se nosi s uobičajenim životnim problemima. Otputovala sam na tri dana u Lenjingrad na sedamdeseti rođendan Aleksandra Aleksandroviča i, vrativši se, otkrila sam da je nakon moga odlaska u kući počeo puštati radijator. Nakon tri dana, kad sam se vratila, još je bilo vode u kutovima. Sad moramo nešto učiniti s podovima – parket se podigao, zamjena je vrlo skupa, vjerojatno ćemo morati staviti linoleum. Da je barem vodu odmah pokupila, a ne čekala da se vratim. Plakala je... Eto, razmisli, mogu li otići i ostaviti tako bespomoćnu osobu?
Uglavnom, Grišenjka, zasad moramo pričekati. Ne mogu predati dokumente bez nje. Osim toga nadam se da će Sergej jednom imati još djece – oženio se svojom kolegicom – pa će ipak dopustiti Anječki da ode.
Pošalji, molim te, fotografije – životna mi je radost gledati prekrasna dječja lica. Sva su tako lijepa!
Ne ljuti se na mene što ne mogu otići sama. Dakako, shvaćam da mi je mjesto pored mojih unuka, pomagala bih Debori i učila djecu ruski jezik i književnost. Naučila bih ih čitati Puškina i Tolstoja. To je ono što doista znam raditi! Silno me žalosti što tvoja djeca ne govore ruski. Kad bi znao kako pametnu i darovitu nećakinju imaš. Piše i pjesme!
Ljubim te, dragi Grišenjka. Jedva čekam tvoja pisma. Otkako si otišao, poštanski sandučić zauzima u mome životu veoma važno mjesto, kao u drugim obiteljima pas ljubimac ili mačka.
Mama