Ljudmila Ulicka-Daniel Stein,prevoditelj

First topic message reminder :



Jednodušno prihvaćen od publike i kritike diljem svijeta, „Daniel Stein, prevoditelj“ po mnogima je najznačajniji ruski roman našega vremena.

Život je čudo; čudo za koje nam – da bismo ga prepoznali i razumjeli – ponekad treba prevoditelj.
Priča o nevjerojatnom životnom putu poljskog Židova Daniela Steina, koji tijekom Drugog svjetskog rata svoje sunarodnjake spašava radeći kao prevoditelj za Gestapo, temeljena je na stvarnim događajima i puna je čuda – čuda vjere i čuda ljudskosti.

Jer, i kad izbjegava smaknuća i pridružuje se partizanima, i kad prelazi na katoličanstvo i odlazi u Izrael, gdje obnavlja drevnu Jakovljevu crkvu – Daniel Stein junak je samo zato što je čovjek: jedinstven i pun proturječja. A upravo tu – u iskazivanju svega što jesmo – do izražaja dolaze mudrost i spisateljsko umijeće Ljudmile Ulicke.

Sastavljajući Steina od sjećanja i dokumenata, pisama i svjedočanstava onih koji su ga poznavali, Ulicka istovremeno daje prikaz Europe i Izraela, ali i burne povijesti odnosa židovstva i Katoličke crkve. No baš kao i svi veliki pisci – Ulicka ne čini samo to. Svojim moćnim, izazovnim djelom – svakoj isključivosti i rigidnosti usprkos – ona priča priču o čudu našega života; na sve naše jezike prevodi život sam.

3.

travanj 1965., Haifa
Daniel Stein Władysławu Klechu
Kakva neizreciva žalost, dragi brate, sic transit sve na svijetu... Obuzela me tuga i bol. Obično ne znam što je to raspoloženje, zauzetom je čovjeku raspoloženje prevelik luksuz. Ali posljednjih nekoliko dana – tuga i bol. Pokopao sam jednu župljanku samoubojicu. Znao sam je od prvih dana u Haifi – tiha Poljakinja, više seoske nego gradske vanjštine, ali vrlo ugodne. Jutarnji tip žene – ujutro vesela i nježna, predvečer se umara i zatvara poput cvijeta. Jako dobro poznajem žene, za redovnika iznimno dobro. Vidim tvoj podrugljiv smiješak, dragi Władek. Mislim da su moji zavjeti spasili svijet od velikog zavodnika, jer meni se žene veoma sviđaju, i velika je sreća što nisam oženjen, inače bih supruzi zadao mnogo briga gledajući u žene. Tim više što mi se gotovo sve čine vrlo privlačnima. A Gražina, o kojoj pišem, bila je uistinu zanosna žena, nalik na lisicu, riđokosa, uske brade i oštrih zuba, kao u zvjerke.
Rat je učinio grozne stvari ljudima, duše su im svima obogaljene, čak i ako su tjelesno ozdravili. Netko je postao okrutan, netko plašljiv, netko se ogradio od Boga i od svijeta kamenim zidom. Gražina i njezin muž Metek mnogo su toga preživjeli, ona ga je godinu i pol skrivala u podrumu, natrpjela se straha, rodila je starije dijete još prije oslobođenja, podnijela težak raskid s obitelji zbog tog djeteta, zatim su se vjenčali. On je bio sumoran čovjek, umjetnik, ne posve uspješan violinist. Njihov prvijenac – znao sam ga sasvim kratko, jer je poginuo one godine kad sam stigao ovamo – poginuo je posljednjeg dana vojne službe, na putu s položaja u Jeruzalemu mina mu je dignula auto u zrak. Gražina je u tom trenutku pripremala blagdanski stol, ali sin joj nije stigao kući. A nekoliko godina poslije Metek je neočekivano preminuo od zastoja srca, pa se potpuno zatvorila u sebe. Nekoliko sam puta tijekom tog razdoblja razgovarao s njom, ali razgovor je svaki put bio pristojan i potpuno besadržajan. Shvatio sam jedino da su joj veoma oslabjele one niti koje čovjeka vežu za život.
O smrti znam još više nego o ženama. I opet – rat, rat, na svijetu nema ničega odvratnijeg i protuprirodnijeg. Kako rat izobličuje ne samo život nego i smrt. Smrt u ratu je krvava, puna životinjskog straha, uvijek nasilna, a prema onome što sam imao priliku vidjeti – masovna ubojstva, smaknuća Židova i partizana – još je i smrtno razorna za izvršitelje tih grozota. O onima koji su ubijali malo se zna. A dobro sam poznavao takve ubojice, s jednim od njih, Bjelorusom Semjonovičem, živio sam pod istim krovom, i vidio sam kako je pio i kakve je žestoke muke podnosio. To nisu bile ni samo tjelesne ni samo moralne muke. Ne, to je, po svoj prilici, bilo neodvojivo. Paklene muke.
Postavši svećenikom u poljskoj župi, vidio sam drugu stranu smrti – kako su nakon rata umirale seoske starice! Pozivali su me k njima radi pričesti, i bilo je trenutaka kad sam jasno vidio u čije ih ruke predajem. Dočekivale su ih Nebeske Sile, i odlazile su sretnih lica. Ne sve, ne sve, ali nekoliko sam puta to vidio i zato znam kako bi to trebalo biti u neizopačenom svijetu.
Ali samoubojstvo, dragi Władek, samoubojstvo! Dokaz da se sama duša odriče svoga postojanja. Jadna Gražina! Ekstrovertirani ljudi obično to ne čine, oni uvijek nađu način da izraze svoju patnju, s nekim je podijele, distanciraju se. Spasila je muža, a sama je ispala nesposobna za život bez njega. On ju je uvijek pratio. Nikamo nije izlazila iz kuće bez njega. Ujutro bi je pratio u krojačku radionicu gdje je radila, uvečer bi je dočekao. Ako je imao večernje predavanje, čekala ga je u radionici po sat-dva, dok ne bi došao po nju. Uvijek ju je dovodio na misu i strpljivo čekao u vrtu do kraja službe. Kad bih ga pozvao da nakon službe sjedne s nama za stol, češće bi odbio, ali katkad bi i svratio. Sjedio je šutke i nikad ništa nije jeo. Isposničko, vrlo lijepo židovsko lice. Kažu da je bio odličan profesor, dovozili su mu iz okolnih gradova dječake sa sićušnim violinama.
Gražina je žalovala godinu dana, zatim je priredila karmine, zamolila lokalne Židove da skupe minjan, pročitali su kadiš. Tjedan dana poslije kći joj je otišla u vojsku, a idućeg je dana nešto popila i nije se probudila.
Godinama se nisam susretao sa samoubojstvima. U partizanskom odredu, među Židovima iz geta, samoubojstva nisu bila rijetka. Ljudi su bili stjerani u najmračniji kut i odbacivali su dar života, pretpostavljajući bolnim kušnjama – gladi, strahu, stradanju i mukama bližnjih i neprekidnom očekivanju surove smrti – samu smrt. Pokušaj očajnika da je pretekne. Na mene je svojedobno užasan dojam ostavila vijest o samoubojstvu Goebbelsa i njegovo šestero djece. Nije se pouzdao u Boga, smatrao je da ni on ni njegova djeca ne zaslužuju milost. Donio je presudu i sam je izvršio.
Ali jadna Gražina! Njoj je trebala samo muževa ljubav, drugu ljubav nije poznavala. Ili ju je poznavala malo. I nije razmislila o okrutnosti koju je pokazala prema kćeri. Jadna Hanna – brat, otac, sad majka. U vojsci su joj dali trodnevni dopust, ali došla je na nekoliko sati, samo na pogreb. Nije htjela ostati. Nije ušla u kuću. S kakvom će traumom ta djevojka sada živjeti!
Gražinu su pokopali na lokalnom arapskom groblju. To je malo katoličko groblje naše braće na periferiji. Arapi su mi dopustili da služim u njihovoj crkvi, služimo misu na istom oltaru. Na Veliki četvrtak imali smo s njima zajedničku službu. Služili smo misu na arapskom i na ivritu. A u petak se nije probudila.
Kršćanima je, dragi brate, teško živjeti u Izraelu – zbog brojnih razloga. Arapima-kršćanima veoma je teško – nepovjerenje i mržnja Židova, još veće nepovjerenje i još jača mržnja Arapa-muslimana. Ali kako je teško pokopati kršćanina, osobito ako nije redovnik koji je živio u samostanu s vlastitim vrtovima, zemljom i grobljima, niti Arap, a Arapi su se ovdje priviknuli bolje od drugih, nego neukorijenjen čovjek, koji se više ili manje slučajno našao u Izraelu te ne pripada ni svećenstvu ni činovnicima.
Koliko ovdje ima tragedija: dolaze imigranti s mješovitim obiteljima, s njima su stare majke, često katolkinje, katkad pravoslavke, i kad one umru počinje nešto neopisivo: nemoguće ih je pokopati. Postoje židovska groblja gdje pokapaju samo Židove, postoje kršćanska samostanska groblja, gdje također odbijaju pokapati “strance” zbog nedostatka prostora. Ali mi, ljudi iz Poljske, vrlo dobro znamo koliko ljudi zemlja može primiti.
Arapski nadstojnik hrama u kojemu zajedno služimo dopušta mi tu i tamo pokope na ovdašnjem groblju, ondje smo pokopali i Gražinu. Moli se za nju, dragi brate Władek.
Napisao sam ti tako zbrkano pismo da sam, upravo ga pročitavši, shvatio koliko je turobno, a nimalo zahvalno, kako sam kanio pisati. Stvar je u tome da sam dobio tri knjige od tebe, i jedna od njih veoma mi je potrebna, a zahvalan sam ti i za potpuno razumijevanje koje izražavaš u svome pismu. Osim toga moram ti priznati da mi je tvoja potpora u mome zamršenom položaju iznimno važna.
Tvoj brat u Kristu D.

4.

prosinac 1965., Krakov
Iz pisma Władysława Klecha Danielu Steinu
...E pa, Daniele, ne prestaješ me iznenađivati. Pismo ti je stvarno zbrkano. Tvoja žalost je razumljiva – žao ti je stradale žene. Ali samoubojstvo je Crkva davno definirala kao grijeh, a ti si dopuštaš emocije koje samo pustoše dušu i slabe vjeru.
Sva zamisliva pitanja davno su postavljena, i odgovori na njih su dobiveni. Druga je stvar što ne znamo čitati, pa se ono što je našim prethodnicima bilo jasno kao bijeli dan nama u našoj podmuklosti čini složenim i zamršenim. Zar smatraš da su sve podjele i shizme isključivo ljudske? Nema li u njima Božanske istine? A možda je obrnuto: ono što je Bog podijelio nije na čovjeku da spaja?
Ne, ne želim ni čuti da tako razmišljaš. Ako bismo, kako ti govoriš, utemeljili zajedničku liturgiju svih kršćana, što ćeš s onim protestantima koji su u svojoj praksi potpuno odustali od euharistije kako je mi shvaćamo? Ne znam, ne znam, dragi Daniele. Ako do toga i dođe, to neće biti za našeg života. Nego prije u Carstvu Nebeskom. Čini se meni da ti život u Izraelu prilično pomućuje jasno razmišljanje. Prije nisi govorio ništa slično.
Pisao si mi više puta kako su velike nesuglasice među kršćanima u Svetoj Zemlji, no mene zanima kakvi su odnosi s Judejcima? Ako se kršćani ne mogu međusobno sporazumjeti, kako razgovarati sa Židovima? Muslimane i ne spominjem – još jedno nerješivo pitanje.
Ove je godine vrlo hladno, tu se, blizu mene, kod crkve smrznuo prosjak. Ne treba kod vas, u toplim krajevima, graditi skloništa za beskućnike, nego kod nas, na sjeveru. Ili da vam pošaljemo svoje prosjake?
Tvoj brat u Gospodinu Wł.

5.

rujan 1966., Haifa
Iz Hildina pisma majci
Ne žalosti se, mama, što neću doći ove godine. Sama razmisli, kako mogu na dopust kad cijela gradnja ovisi o meni. Ne možeš ni zamisliti koliko smo uspjeli napraviti ove godine. I to uz protivljenje sa svih strana, i crkvenih vlasti i države. Jedina pomoć stiže iz Njemačke. I još nam je jedan lokalni Arapin poklonio kamion pun kamenja. U Njemačkoj bi to stajalo cijelo bogatstvo, a u Izraelu je građevinski materijal jeftin. U srpnju je stigla cijela brigada njemačkih studenata, dva su mjeseca radili na gradilištu, iskopali rupu za temelje crkve i počeli kopati još jednu – za sklonište. Studenti koji su stigli gotovo su svi iz Frankfurta, posebni momci. Ja takve u Njemačkoj jednostavno nisam susretala. Vodu smo već preusmjerili iz druskog sela.
A kako li je crkva lijepa! Podigli su zidove, postavili vrata. Ima krov! Samo prozora nema. Daniel kaže da ne treba stavljati okvire, treba samo napraviti kapke zbog nevremena i bit će dosta. Prostor nije velik, kaže, ljeti ćemo se snaći bez okvira, a zimi ćemo ga ugrijati dahom. I premda gradnja još nije gotova, već služimo ondje. Ima oltar, ima nadstrešnicu pod kojom se može sjediti u hladu. Našli smo zatrpani izvor, ponovno ga osposobili, ne bez pomoći susjeda Druza. Tako da se sad zovemo crkva svetog Ilije kod Izvora. Lijepo, zar ne?
Ja sam bila spremna odmah se preseliti onamo, ali Daniel kaže da mi neće dopustiti da sama ondje živim. Dok su tu živjeli studenti, organizirali smo nešto poput logora pod vedrim nebom, nismo ni šatore podigli, jer je u njima jako zagušljivo. Hranu smo kuhali na ognjištu, a jeli smo jednom dnevno, uvečer. Ujutro samo lepinje s medom i kava.
Možeš li to zamisliti? Vodim sve račune, isplaćujem radnike koje smo morali zaposliti za radove na krovu. Krov je od crijepa, skupo je, ali su nam pomogli.
Brat Daniel provodio je ondje jako malo vremena, tako da sam gotovo sve odluke donosila sama. On i ljeti ima mnogo posla, ali glavnina turista dolazi ujesen, na židovske blagdane. Organizira izlete po cijelom Izraelu. I ja sam ove godine uspjela ići s njim, doduše, ne daleko, u grad Zihron Jakov. Sjećaš se, u Bibliji se spominje cvijet šaronski. To je cvijet iz doline Šaron. Ovdje ratarstva nije bilo tisuću godina, sve je pretvoreno u močvaru. Potkraj XIX. Stoljeća stiglo je desetak židovskih obitelji iz Besarabije, htjeli su ovdašnja mjesta opet pretvoriti u vrtove, ali ništa im nije uspijevalo, dok im barun Rothschild nije dao novac i poslao stručnjake. Onda im je krenulo, isušili su sve močvare. Počeli su iznova obrađivati zemlju. Daniel nam je pokazivao te vinograde i vrtove. Te bujne plantaže vide se s Rothschildova groba, u oporuci je zatražio da ga ondje pokopaju. Uspješna li čovjeka, kako je mudro gospodario novcem, močvare su uz pomoć novca postale vrtovi, i sad po cijelom svijetu prodaju voće iz tih vrtova. Postoji ovdje i genetički laboratorij, u njemu izvode prava čudesa. Najvažnije je što Daniel sve to zna, pokazivao nam je razne sorte i govorio nam o cvijeću. Točno zna koje su biljke ovdje od biblijskih vremena, a koje su uvezli poslije. U Zihron Jakovu čak postoji mali botanički vrt s biljkama koje su spomenute u Bibliji. Nema samo libanonskog cedra, zbog nečega neće rasti. Da bi se danas uzgojio cedar, potrebno je uložiti mnogo truda. O svakom se drvetu skrbe. Čak izdaju ispravu za svako stablo! A u davnini su ovdje bile cedrove i hrastove šume.
Zamisli, postoji znanost biblijska paleobotanika, znanstvenici su reproducirali sliku ovdašnje prirode kakva je bila prije dvije i tri tisuće godina. Kad smo razgledali taj vrt, prišao nam je botaničar, lokalni Arapin Musa. Pokazao je na jednu biljku, naoko ništa posebno, ali veoma sliči onom grmu iz kojega je Bog razgovarao s Mojsijem. Naime ta biljka sadrži vrlo mnogo eteričnih ulja, i čak bi, kako je rekao, kad bismo vrlo oprezno zapalili šibicu, ta ulja gorjela, oko grma bi bio plamen, a sam grm ostao bi čitav. Gorući grm!
Musa potječe iz drevne arapske obitelji, obrazovao se u Engleskoj. Imaju ovdje mnogo zemlje, i njima je pripadalo zemljište na kojemu je sad državni zatvor za Palestince koji se bore protiv Židova na svakojake nezakonite načine. To je zatvor Damun. Ali nismo otišli pogledati taj zatvor jer je bilo premalo vremena. Zato sam uspjela pogledati, zajedno s grupom, još jedno uzbudljivo mjesto, u smjeru Šehema. Ondje su napasala stoku Josipova braća, Josip ih isprva nije našao, a zatim jest, pa su ga bacili u presušeni zdenac, naljutivši se na njega zbog tumačenja sna. Daniel nam je pokazao takav presušeni zdenac. Možda baš taj. Dvadesetak kilometara dalje ima još jedan presušeni zdenac, i najvjerojatnije su ga ondje ili na nekom vrlo sličnom mjestu izvukli i dali trgovcima prolaznicima. Nedaleko je po dnu isušenog korita – vadija – prolazio karavanski put. To jest, cijela priča opisana najprije u Bibliji, a zatim kod Thomasa Manna, naprosto se doslovno odigrala ovdje. Trgovci su kupili Josipa kao roba, to je stajalo, u današnjem novcu, mnogo manje nego što danas stoji ovca, i odveli ga u Egipat. To je ta priča. A taj karavanski put još se mjestimice vidi. Ondje, kod presušenog zdenca, sreli smo dva arapska dječaka koja su napasala koze.
Musa je rekao da su koze za zemlju najštetnije životinje: pojele su cijelu staru Grčku i Palestinu. Ja to slušam sva se pretvorivši u uho i shvaćam da više od svega želim studirati na Sveučilištu u Jeruzalemu. Daniel kaže da je to lako moguće, i sam je o tome razmišljao, ali bit će mu teško snaći se bez mene. Ne možeš zamisliti kako mi je bilo drago to čuti. Sada brzo dovršavam pismo pa ću ga predati jednoj djevojci koja putuje u Njemačku, ubacit će ga u sandučić baš u Münchenu. Nadam se da ti je sve u redu sa zdravljem i da se nećeš ljutiti na mene što neću doći na odmor.
Ako se sve organizira, kako kaže Daniel, od siječnja počinjem studirati. Uopće si ne mogu zamisliti kako ću to stizati. Ali jako to želim.
Pozdrav cijeloj obitelji.
Tvoja Hilda

6.

rujan 1996., Haifa
Poruka koju je Hilda iste večeri našla u svojoj torbici
Hilda, ako nemaš ništa protiv da dođem na vaše gradilište, nazovi, molim te, broj 05-12-47 i reci samo da nemaš ništa protiv. Musa

7.

1996., Haifa
Iz razgovora Hilde i Ewe Manukjan
Ne, ne, uopće me ne iznenađuje što su ti tri dana druženja s Danielom preusmjerila život. I ja sam preživjela samo zahvaljujući Danielu. Pasao me kao kozu. Godinama. Ta je priča započela prije trideset godina i davno se završila. Katkad mi se čini da to uopće nije bilo u mome životu, nego u nekom šund-romanu.
Ujesen ‘66. našla sam u torbici Musinu poruku, nazvala ga, pa je došao. Znala sam da mu je obitelj veoma bogata i nadala se da njegov dolazak ima veze s time što želi uplatiti prilog za gradnju.
Imala sam dvadeset godina i za svoju sam dob bila izrazito ženski glupa. Kad me muškarac gledao, osjećala sam nemir, da nešto kod mene nije u redu – mrlja na bluzi ili poderana čarapa. Uvijek sam imala vrlo nisko samopoštovanje, polubraća su me nazivala “daskom”.
U djetinjstvu sam jako patila zbog svoje visine – htjela sam biti sitna i punačka, s punim grudnjakom, ali grudnjak zaista nisam imala na što staviti. Mogla sam se osposobiti za neki sport – skijanje ili trčanje, gdje se traže duge noge – ali nisam podnosila natjecanja, i svi treneri na koje sam nailazila odmah su osjećali nedostatak sportskog duha. Prema sportu me usmjeravao moj očuh, veliki navijač svega na svijetu, ali sve što je dolazilo od njega unaprijed mi se nije sviđalo. Majka se tih godina nije previše zanimala za mene, moj mlađi brat Alex bio je vrlo boležljiv, majka se stalno natezala s njim. Višak visine i manjak ljubavi – tu sam si dijagnozu postavila mnogo godina poslije.
Kasnije, kad sam se već preselila u Izrael, nakon što je mama operirala rak, odnos nam se poboljšao. Čak se može reći da je stvoren tek nakon njezine bolesti. Sad znam o njoj mnogo više nego u mladosti i mnogo toga postalo mi je jasno. Iako je posjećujem prilično rijetko, jednom u dvije-tri godine dolazim u München, stalno se dopisujemo i vrlo smo bliske. Ona je, bez obzira na zdravlje, nekoliko puta došla ovamo. Ali u mladosti smo bile jako udaljene, bila sam vrlo usamljena djevojčica.
Upoznavši Daniela, prestala sam biti nesretna, jer je on oko sebe širio radost. Kad sam ga prvi put ugledala, osjetila sam da želim biti kraj njega. Naravno, on mi je zamijenio oca i to je vrlo dobro znao. Mnogima je nekoga zamijenio – oca, starijeg brata, poginulo dijete, čak i muža. Polovina župljanki bila je potajno zaljubljena u njega, a jedan dio i sasvim otvoreno. Čak je bila jedna luđakinja koja ga je svojom ljubavlju proganjala oko osam godina, dok je nije udao.
No htjela bih govoriti o Musi. Došao je na gradilište, razveselila sam se, očekujući od njega novac za gradnju. No tada je donio čudesne arapske poslastice. Nekoliko dana poslije došao je još jednom, pomogao je radnicima ukopati stupove. Studenti su već bili otišli. Pa ga nije bilo mjesec dana, ali potom je došao s malim bagerom. Iste večeri završili su kopanje rupe za temelje ureda, i on je platio taj posao. Gotovo da nismo razgovarali – samo za stolom, kad smo večerali, izmijenili bismo nekoliko riječi, pa bi on otišao. Vidjela sam da je vrlo zgodan, divila sam se njegovim rukama – takve se ruke ne viđaju kod Europljana. Inače su Arapima – i ženama i muškarcima – ruke savršeno oblikovane i neobično profinjene. Vjerojatno zato što su im tijela tako omotana odjećom, i ženama je to jedino mjesto koje ne moraju pokrivati, pa ruke nastoje preuzeti sve na sebe. Ni muška se lica baš ne vide – dlake, kefije pokrivaju glave. Samo nos strši, kao Arafatu. Arapi ne pokazuju tijelo. A ja sam ondje radila u kratkim hlačama i majici bez rukava, i Musa nije gledao prema meni jer su ga “boljele oči” – tako je kasnije govorio. Umirao je od strasti – ali ja to nisam slutila. Bio je očajan jer je mislio da ga ne smatram muškarcem. U određenom smislu tako je i bilo. Samo što se radilo o tome da ja sebe nisam smatrala ženom.
Jedanput je rekao da je isplanirao vrt koji će zasaditi kad se gradnja završi i pričao je koje će biljke biti u njemu. Pred njim je bio list papira, i crtao je po njemu plavim flomasterom. Otišao je i ostavio taj papir na stolu, a ja sam ga stavila u fascikl. Družili smo se gotovo godinu dana, i veoma mi se sviđao – kao što se sviđaju lijepe stvari: drevni brončani predmet, ili slika, ili uvez stare knjige. Bio je sav zlaćan i smećkast, kao ljuska lješnjaka, ali tijelo mu nije bilo kruto, bilo je meko i čvrsto, i znao je plakati zbog ljubavi. Sve to saznala sam poslije. I sigurna sam da nikad ništa od toga ne bih saznala da me u proljeće nije ugrizla zmija. Sjedili smo pod nadstrešnicom pokraj gotovo dovršenih objekata i pili čaj koji je on skuhao. Na tom smo mjestu uvijek provodili sate najveće vrućine, kad je rad nemoguć, pa je bilo ravno, utabano, i čak je neobično što nitko nije vidio zmiju koja je dogmizala onamo. Uzela sam čašu čaja iz Musinih ruku i namjestila se udobnije, oslonivši se o lijevu ruku. Slab ubod u podlakticu, i kao da sam krajičkom oka uhvatila komešanje nekog tamnog užeta. Nisam čak ni shvatila što se dogodilo, a Musa je već smotao ručnik u kolut i čvrsto mi stegnuo ruku iznad ugriza.
– Cefa. To je bila cefa – rekao je.
Cefa je lokalna podvrsta riđovke, znala sam da su u proljeće veoma aktivne. Musa se pognuo iznad moje ruke i, kako mi se učinilo, jako zagrizao. Zatim je pljunuo. Zmijski ugriz bio je tako sitan da ga nisam ni opazila. Uzeo me u ruke i ponio prema autu.
– Sama ću, sama ću! – vikala sam, ali on je rekao da moram biti vrlo mirna i ne činiti nikakve pokrete dok mi ne ubrizgaju serum. Dovukao me do svoga auta, posjeo na stražnje sjedište i odvezao u bolnicu. Ruka me boljela na mjestu gdje ju je ugrizao.
Dovezao me u bolnicu, odmah su mi dali injekciju i rekli da jedan sat ležim. Oko rane je bilo crvenilo i modrice – tragovi Musinih zuba. Liječnik je rekao da ako nakon sata ne bude nikakve reakcije, znači da je Musa uspio isisati sav otrov, a veoma rijetko netko to uspije tako brzo.
Polegli su me na ležaj, a Musa je čekao u hodniku. Potom je ušao i rekao da je gotovo umro od straha za mene. I zaplakao je, a ja nisam zaplakala, jer sam shvatila da me voli, i to me iznenadilo više nego ugriz zmije.
A dalje se sve dogodilo tako brzo – ipak smo se cijelu godinu pripremali za to. To jest, ja se nisam pripremala, nego sam se cijelu godinu kupala u njegovim ljubavnim pogledima, čak su mi i prištići tada prošli – dotad su mi znali izbijati sitni prištići na čelu i na bradi, a tada mi je koža postala takva kao da sam je njegovala u salonu ljepote.
Tada sam unajmljivala stančić u Srednjem gradu, od Arapa – soba veličine velikog kauča i kuhinjica. A Musa je živio u Gornjem gradu – u velikoj kući s vrtom... Stigao je dan kad se nije vratio kući. Ne, ne, uopće nije to što misliš. Ništa nije znao o meni, ali sve je osjećao. Bio je emocionalni genij. Prilazio mi je tako oprezno, kao sjeni ili prikazi. Bila sam divlja, sasvim divlja životinja, potpuno potisnute ženstvenosti. Mislim da sam od onog tipa žena koje bi lako mogle do smrti živjeti kao djevice. Vrlo polako naučila sam mu odgovarati. Prošla je gotovo godina prije nego što mi je tijelo uspjelo odgovoriti. Te godine kao da je u meni raslo drugo stvorenje koje sa mnom nema veze.
Potom je izbio Šestodnevni rat. Svi su bili u euforiji – istočni Jeruzalem, dio Judejske pustinje, Sinaj, Samarija, Golanska visoravan. I samo su dva čovjeka bila oprezna – Daniel i Musa. Daniel je govorio da je to zalog, da zauzimanje zemlje nije rješenje problema, nego njegovo kompliciranje. Musa, kojega, kao Arapina, ni u vojsku nisu primili, govorio je da će posljedice biti nepredvidljive.
Sjećam se kako su jednog jutra razgovarali ovdje – i Daniel je rekao: taj Šestodnevni rat je kao poglavlje iz Biblije. Pobjeda se ostvaruje pokretom ruke.
– A poraz pokretom druge ruke? – brzo je upitao Musa, i najednom me uhvatio strah.
Izvana se malo toga promijenilo – radila sam od jutra do mraka, tada smo organizirali nešto poput dječjeg vrtića pri crkvi: većina naših žena nije mogla raditi, dječjih vrtića ima jako malo, k tome je teško voziti djecu, i prijevoz je skup; imali smo grupu za zaposlene majke, i jedna-dvije mame čuvale su djecu. Obično je to bila neka žena koja doji. Sjećam se jedne, Veronike, koja je svojim grudima dojila pola djece u zajednici. Tada smo završili gradnju naše crkve svetog Ilije kod Izvora. Izvor su nam našli Druzi, ali bio je tako sitan da su se samo ptice mogle napojiti.
Sad smo doista postali zajednica, čak pomalo komunistička. U crkvenoj zgradi stalno su živjeli ljudi koji nisu imali prebivalište, katkad slučajni namjernici, beskućnici, pridružilo nam se nekoliko narkomana, ijedan od njih potpuno je ostavio narkotike, i popravio se, čak se školovao. Daniel i ja kupovali smo hranu, bilo je čak i nekih kutija od dobrotvora, kuhali smo, hranili ljude, prali posuđe, molili se. Izvodio je liturgiju većim dijelom na ivritu. Musa je često dolazio, i on je pomagao. Katkad bi me pozvao u šetnju, pokazivao i neka lijepa mjesta. Uvijek kad me nekamo zvao, pitala sam Daniela pušta li me.
On se ljutio:
– Zašto me to pitaš? Odrasla si osoba, odgovorna si za sebe. Znaš da je Musa oženjen. Ako ne moraš, onda bolje ne idi.
Naravno, znala sam da je Musa oženjen. No znala sam i da su ga oženili dok je još bio dječak, imao je sedamnaest godina, žena je bila starija od njega, rođakinja s majčine strane, i postojali su neki obiteljski interesi koji su ga obvezivali da se oženi. Zapravo, njega nisu ni pitali. Tada je imao troje djece.
Dvadeset jedna godina – od onog dana kad mi je stavio poruku u torbicu do njegove smrti. Dvadeset jedna godina patnji, sreće, prekida, pomirenja, neprekidne grižnje savjesti, stida i božanstvenog sjedinjavanja o kakvom se može samo sanjati.
Na samom početku došla sam k Danielu smetena, dugo nisam ništa mogla reći, zatim sam izgovorila samo jednu riječ: “grijeh”. Šutio je i šutio, zatim mi je izvadio ukosnicu, pa se kosa rasula. Pomilovao me po glavi i rekao:
– Kako lijepu kosu imaš, i čelo, i oči, i nos... I stvorena si za to da te vole. Grijeh je na drugom čovjeku. On se zavjetovao. Ali i njega mogu razumjeti, Hilda. Žene su u ljubavi gotovo uvijek žrtve. Žene više pate zbog ljubavi. Možda i više dobivaju. Život se nikako ne može izbjeći, on uzima svoje. Nemoj se upropastiti. Trpi. Nastoj se zaštititi.
Gotovo nisam razumjela što to govori. Neobično je to: ljudi su mu uvijek prilazili s banalnim problemima, a on nikad nije davao banalne odgovore.
Mnogo smo se puta Musa i ja pokušali razići. Nije nam uspijevalo. Poput dviju kuglica žive, stalno smo se lijepili jedno za drugo. Takva je kemija ljubavi. Ili strasti...
Sjećam se kako sam, još jednom prekinuvši s Musom, došla k Danielu s gotovom odlukom: idem u samostan! Mislila sam da ću se unutar samostanskih zidina uspjeti skloniti od nezakonite ljubavi.
Daniel je izvadio bombone – čokolada s višnjom – netko mu je donio lijepe talijanske bombone, pristavio je čajnik. Dobro je kuhao čaj, vrlo pažljivo, ni na kineski ni na ruski način – isplahivao je čajnik kipućom vodom, pokrivao ga ručnikom. Napunio je šalice – bilo je to kod crkve sv. Ilije, na gori, kasno navečer. A ja samo čekam što će reći, jer je moja želja za odlaskom u samostan golema, velika gotovo kao moja ljubav.
– Malena, meni se čini da u samostan želiš pobjeći od ljubavi. To nije ispravna odluka. U samostan se odlazi zbog ljubavi prema Bogu, a ne zbog ljubavi prema muškarcu. Nemoj se zavaravati. Tako će biti samo gore. Kad se izliječiš od svoje ljubavi, onda ćemo razgovarati o tome.
A ja pilim po svome:
– U samostan! U samostan!
I tada se tako naljutio! Mislim da ga nikad nisam vidjela tako gnjevnog:
– Što želiš pokloniti Bogu? Svoje ljubavne patnje? To mu želiš dati na dar? Što ćeš raditi ondje? Da nisi velika bogomoljka? Svojom ćeš molitvom održavati svijet, kao tridesetšestorica židovskih pravednika? Ili znaš kontemplirati? Možda si sveti Franjo Saleški ili Terezija Avilska? Možda bi htjela da ti iznad glave zasja ono lažno zlato koje slikaju na istočnjačkim ikonama? Ne vuci me za nos! Imamo ovdje hrpu posla. Radi ovdje!
Ali ja ga i dalje ne čujem. Čak pomalo bjesnim u sebi. Donekle sam računala na to da će me pohvaliti, blagosloviti. Da će ga dirnuti moja odlučnost. A on se naljutio, mahnuo rukom, šalica je pala sa stola i razbila se.
– Ako ništa ne možeš promijeniti, trpi. Ne može to vječno trajati, netko od troje ljudi uvijek se preda. Predaj se ti, sama otiđi. A ako ne možeš, onda čekaj. Nemoj se vezati zavjetima. Redovništvo je težak put, malo mu je tko dorastao. Ja, naprimjer, nisam. Tako mi je teško biti redovnik, cijelog života žalim, bez djece, bez obitelji, bez žene... No život mi je toliko puta bio darovan da mi više nije pripadao, pa sam ga žrtvovao. Zato što mi više nimalo nije pripadao. Shvati, ne žalim što sam se zavjetovao kao redovnik, rekao sam da, i s Božjom pomoći živjet ću kao redovnik do kraja života, ali nikomu, čuješ li, nikomu ne dajem blagoslov za taj put. Hoćeš služiti Bogu, služi u svijetu. Ovdje imaš komu služiti.
I opet je Musu i mene zahvatio nekakav ljubavni val, pa smo pobjegli na Cipar. Proživjeli smo ondje četiri mjeseca, htio je da se vjenčamo. Ja sam bila smetena, a i sanjala sam o tome da umrem, kako bi se sve što prije završilo. I Daniel mi je onda rekao: treba stati, inače će netko nastradati. Htjela sam da to budem ja. Čak sam se molila da se to samo dogodi. O samoubojstvu nisam razmišljala – to je bio prejednostavan izlaz, i znala sam da bi to za Daniela bio užasan udarac. Bio je odgovoran za mene.
Na vrhuncu svih tih strasti na Cipar je stigao brzojav Musina oca – Davida, Musina srednjeg sina, udario je auto. Tada je imao petnaest godina. Sjeli smo na parobrod i vratili se u Haifu. Dječaka su operirali četiri sata, ali nije dolazio sebi, bio je u komi. Daniel i ja dva smo se dana molili u crkvi.
Zavjetovala sam se da više nikad ništa neću imati s Musom. I on se zavjetovao isto u isto vrijeme. Nismo se dogovorili. Oboje smo shvatili da treba odustati. Dečko je preživio.
Otada smo se Musa i ja samo ponekad viđali u crkvi. Stajali smo jedno pored drugoga i zajedno se molili. Ni riječ nismo rekli jedno drugomu.
Godine ‘87., kad je počela Prva intifada, muslimani su poklali cijelu Musinu obitelj. Musin stric držao je mali restoran kraj autobusne postaje. Živahno mjesto, kod njega su se okupljali razni ljudi jer su ga voljeli zbog ljubaznosti i marljivosti. Slavili su očev rođendan, cijela se obitelj okupila u restoranu. Muslimani su upali i sve poklali. To su bili teroristi, htjeli su u restoranu organizirati sastajalište, a stric ih je odbio. Tad su mu naredili da im ga proda – rekli su da će platiti, ali da se stric odmah pokupi. Odbio je. Osvetili su se. Četvorica muškaraca, dvije žene i troje djece je poginulo. David, Musin sin, bio je tada u Engleskoj. Nije uspio doći na djedov rođendan. Mnogo se tada pisalo o toj tragediji.
Iako, znaš, Ewa, nitko tada nije rekao ono najvažnije: položaj Arapa-kršćana u Izraelu kudikamo je gori od položaja samih Židova. Židovi žive kao na otoku u neprijateljskom arapskom svijetu, a Arapi-kršćani sumnjivi su i jednima i drugima. Daniel je to ovdje razumio bolje od sviju. Imao je strašan smisao za humor – jednom mi je rekao da su nedostatak širokogrudnosti kod jedne starije žene po imenu Sara i njezina nerazumna ljubomora doveli do toga da je obiteljski sukob poprimio razmjere svjetske katastrofe. Da je bila dovoljno širokogrudna da zavoli Ismaila, stariji brat ne bi postao zakleti neprijatelj mlađemu... Često sam razgovarala o tome s Musom i sačuvala sam svega tri njegova pisma, jedno od njih posvetio je tome što za njega znači “biti Arapinom”. Nije samo botaniku učio na fakultetu. Poznavao je i filozofiju i psihologiju. Ali odustao je od tih predavanja jer je odlučio baviti se onime u čemu uživa – biljkama... Potjecao je iz dobre obitelji – njegovi su preci sadili vrtove svim istočnjačkim vladarima, a Perzijske vrtove behaističkog hrama isplanirao je njegov djed.
Posljednjih godina života Daniel me nazivao “kćeri”. A tebe, Ewa?

8.

prosinac 1966.
Zapis govora brata Daniela u crkvi svetog Ilije kod Izvora
Eldar je načinio odličan stol za kojim može sjediti mnoštvo ljudi. Hvala ti, Eldare. Stavite tanjure u lavor, poslije ćemo ih oprati. A čaše ne sklanjajte. Sigurno će netko biti žedan. Da. Sad je mnogo ugodnije, stol je divan. Hilda će nam skuhati čaj, a Musa kavu, on to najbolje radi. Može i meni šalica?
Prošloga tjedna vozio sam hodočasnike i dospio na groblje u Jeruzalemu, pod Starim gradom, gdje vrše iskapanja, i ondje su nam pokazali zanimljiv grob iz II. stoljeća, gdje su zajedno pokopani Židovi i kršćani – članovi jedne obitelji. Bilo je to doba suživota židovskog kršćanstva i judaizma, kad su se svi zajedno molili u sinagogama i nije bilo međusobnih sukoba. Doduše, Židovi – učenici i sljedbenici Krista – još se nisu nazivali kršćanima. Međutim rano kršćanstvo bilo je vrlo tijesno povezano sa židovskom okolinom toga doba makar zato što je sam Isus potekao upravo iz te okoline. Isus je imao majku Židovku, Mirjam, govorio je starohebrejski i aramejski jezik. Kad je navršio osam dana, nad njim je izvršen obred obrezivanja. Isus je, kao što znamo iz tekstova Novog zavjeta, štovao subotu i išao u Hram. Kako dokazuju suvremeni poznavatelji židovske pismenosti toga doba, svoj je nauk izlagao istim jezikom i navodio iste primjere kao tadašnji rabini.
U I. stoljeću još su bili živi mnogi sudionici i svjedoci događaja, živi su bili i najbliži Isusovi rođaci, živa je bila i sama Mirjam. Nakon Učiteljeve smrti i Uskrsnuća apostoli Petar, Jakov i Ivan izabrali su za biskupa Jakova, Isusova bratića, i on je stao na čelo Jeruzalemske zajednice.
Za apostole je Isusovo Uskrsnuće onaj eshatološki događaj koji su naviještali proroci Izraela. Zato su Kristovi učenici ustrajali na tome da svi Židovi priznaju kako su upravo oni istinski Izrael – zajednica Novog zavjeta. I tu su se suočili s tvrdokornim, neprekidnim neprijateljstvom službenog judaizma. Tada su apostoli formirali posebnu skupinu koja je postojala unutar judaizma, usporedo s drugim židovskim sektama. No ostajali su vjerni propisima Zakona, hramskom bogoslužju.
Godine 49. na Jeruzalemskom saboru potvrđen je običaj prema kojemu su se kršćani, koji su se obratili s poganstva, “poganokršćani”, morali držati samo zapovijedi danih Noi – njih sedam: nisu bili dužni izvoditi obred obrezivanja i poštovati druge propise židovskog Zakona. Apostol Pavao smatrao je da ni sami judeokršćani nisu dužni pridržavati se drevnih pravila, naprimjer ne moraju poštovati zabranu objedovanja s poganima, nego mogu dijeliti stol s neobrezanim kršćanima. Mnogi judeokršćani nisu se slagali s tom odlukom.
Upravo je to postalo uzrokom spora do kojega je došlo u Antiohiji te iste, 49. godine. U skladu s razmišljanjima apostola Pavla, obrezivanje, poštovanje subote i hramsko bogoslužje otada su ukinuti čak i za Židove, a kršćanstvo se počelo oslobađati iz židovske političko-religijske okoline ususret drugim narodima. Sjećate se vizije apostola Petra na krovu kožareve kuće u Jafi – prema njemu se s neba spušta platnena posuda sa životinjama koje Židovi smatraju “nečistima”, i taj prizor prati uzvik: “Što je Bog proglasio čistim, ti ne nazivaj poganim!”
Upravo je tu nagoviješteno razdvajanje – nije Jeruzalemska crkva raskidala s judaizmom, nego je učenje apostola Pavla vodilo do toga raskida, koji se uskoro i dogodio, ali tek nakon Pavlove smrti.
Hilda, draga! Čajnik stoji na rubu štednjaka, samo što se nije prevrnuo, a u njemu je kipuća voda. A među nama nema nikoga tko bi ti uspio odmah izviđati rane.
Raskol se produbio kad su 70. godine Rimljani razorili jeruzalemski Hram. Nakon gušenja Bar Kohbina ustanka oko 140. Godine raskid je postao konačan. Prije su judeokršćani živjeli u Peli i drugim gradovima oko Jordana, sad se Palestina helenizirala, judeokršćani su počeli napuštati Bliski istok. Od kraja II. stoljeća judeokršćanstvo na istoku – u Palestini, Arabiji, Jordanu, Siriji i Mezopotamiji – uglavnom je nestalo. Posljednje judeokršćanske zajednice pet stoljeća kasnije progutao je islam. U suvremenom kršćanstvu primjetni su tek rijetki “arheološki” ostaci u bogoslužju Etiopske i Kaldejske crkve.
Hvala, Musa, kava ti je nenadmašna. Ima mnogo knjiga o toj temi. Neću vam puniti glavu. Najčudnije je to što se najstariji judeokršćanski pisani spomenici po malo čemu razlikuju od midraša – posebnog književnog žanra tumačenja tekstova čija su djela pisali rabini toga doba. U djelima takvih crkvenih pisaca kao što su Barnaba, Justin, Klement Aleksandrijski i Irinej još je prisutna židovska tradicija.
Razdoblje supostojanja židovskog i grčkog kršćanstva završilo se u IV. stoljeću. Otada je nežidovska kršćanska crkva postala moćnom, poprimila je grčko-rimsku formu, postala je religija carstva. U modernoj crkvi nema mjesta za židovsku crkvu. Kršćanstvo koje postoji u našem dobu grčko je kršćanstvo. Ono je otrgnulo od sebe židovsku struju. Židovska tradicija, povezana sa strogim monoteizmom, više se očitovala u islamu, koji je također svojevrsna interpretacija judeokršćanske religije. Upravo judeokršćanska crkva nudi mogućnosti za budući dijalog u trima smjerovima – s judaizmom, islamom i kršćanstvom.
U crkvu se mora vratiti njezin početni pluralizam. Među mnogim kršćanskim crkvama koje govore na svjetskim jezicima mora se naći mjesta i za židovsku kršćansku crkvu... Moramo se vratiti na mjesto nekadašnjeg razlaza i shvatiti što možemo ispraviti. Povijesno kršćanstvo počinilo je brojne pogreške. Ispraviti se, naravno, ne mogu, ali možemo shvatiti od čega su se sastojale i odakle su proistekle. I novo razumijevanje može donijeti dobre plodove – pomirenja i ljubavi. Jer zbog izostanka Židova kršćanstvo gubi svoju univerzalnost. Odlazak Židova rana je kršćanstva koja ne zacjeljuje. Grčka, bizantska komponenta umnogome je izopačila bit prvobitnog kršćanstva. A ja bih se htio vratiti izvoru. Zajedno s vama.

9.

prosinac 1966.
Predstavka


Za Jeruzalemski patrijarhat

monsinjoru Mattanu Avatu

od brata Ilije

Dana 11. prosinca 1966. svećenik Daniel Stein održao je raspravu sa svojom pastvom u nedavno obnovljenoj crkvi sv. Ilije kod Izvora, čiji Vam sadržaj, snimljen na vrpcu, stavljam na raspolaganje.
Br. Ilija

10.

lipanj 1967.
Iz Hildina pisma majci
...Daniel je imao visoku temperaturu, a ja znam da ne podnosi liječenje. Nakupovala sam mu svakakvih lijekova i krenula pješice u “Stella Maris”, jer je prijevoz zbog tog rata jako loš, pa mi je bilo jasno da je bolje pješačiti sat i pol nego sat i pol čekati autobus. I zamisli, uspela sam se na goru, prišla vrataru i predala mu vrećicu s lijekovima za Daniela. A vratar kaže da je Daniel otišao rano ujutro i da će doći tek navečer. Vraćam se u Haifu. Stigla sam gotovo do grada. Vidim, cestom juri vespa na kojoj se šepuri Daniel u uzlepršanoj sutani, a otraga se trese kržljavi hasid koji se jednom rukom drži za crni šešir širokog oboda, a drugom za Daniela. Nešto smješnije ne da se ni zamisliti, cijela ulica naprosto umire od smijeha. Sutradan se rat završio, i ne mogu ti opisati što se ovdje zbivalo. Kakvo likovanje, kakva sreća. Rat su odmah nazvali Šestodnevnim.
I usred sveopćeg veselja dolazi prilično mrki Daniel, sjeda na stolicu i govori:
– Čestitam na pobjedi. O tom će ratu dok bude svijeta pisati u svim vojnim udžbenicima. Arapi nam nikad neće oprostiti to poniženje.
A Musa, koji je također svratio toga dana, kaže:
– Daniele, ja bolje poznajem Arape, naći će oni način da protumače taj poraz kao veliku pobjedu. Arapi neće dati svijetu da im se smije.
Daniel je kimnuo, on jako voli Musu, između njih vlada veliko razumijevanje, te je rekao:
– Naravno, Musa, samo iznutra slobodan čovjek može se smijati samome sebi i dopustiti drugima da mu se smiju.
Ja sam se odmah sjetila onoga komičnog prizora kad je vozio hasida na mopedu i rekla:
– Da, prekjučer ti se smijala cijela Haifa, kad si vozio hasida!
– Vidjela si to? – uplašio se Daniel.
– Naravno da sam vidjela – rekoh. – Ne samo ja, cijeli je grad zamalo puknuo od smijeha!
Mislim da se smeo. Stao je objašnjavati:
– Znaš, kasnio je na kadiš, a nema taksija, nema autobusa. Vidio sam kako trči, stao, ponudio se da ga odbacim. I sjeo je. Ništa posebno. Dovezao sam ga, rekao je “hvala”, i to je sve. Što je tu tako smiješno?
Musa se uhvatio za trbuh od smijeha. A Daniel se zbunio:
– Išli smo u istom smjeru!
– Zato što ste obojica Židovi, a Arapi i Židovi nikad neće ići u istom smjeru. To ti govorim kao Arapin. Mi, Arapi-kršćani, uopće nemamo kamo, ni od vaših pobjeda ni od vaših poraza.
Potom smo popili kavu, prije odlaska Daniel mi je rekao:
– A ti, Hilda, ne mlataraj previše jezikom o tome da sam vozio hasida.
– Neću nikome kazati ni riječi, Daniele, ali cijeli te grad vidio!
– Možda to nisam bio ja, nego neki drugi svećenik?
Časna riječ, drugog takvog nema.

11.

1967., Jeruzalem
Hildini zapisi


SAŽETAK PREDISPITNIH

KONZULTACIJA

PROFESORA NEUHAUSA

Bilješka na margini: Razmotriti s Danielom!
1. Razdoblje drugog Hrama završava se 70. godine. Hram je razoren, u njemu se više ne prinose žrtve. Počelo je vrijeme bogoslužja u sinagogama. Smatra se da su Židovi dolazili u Hram, dok je još postojao, tri puta godišnje – na Sukot, Pesah i Šavuot.
Bilješka na margini: Dva potonja blagdana povezana su s kršćanskim Uskrsom i Duhovima, a o Sukotu se moram raspitati.
Teško je zamisliti da bi seljaci iz Galileje tako hodočastili tri puta godišnje – put u jednom smjeru u to je doba trajao tjedan dana, još tjedan dana trajali su blagdani. Može li seljak ostaviti domaćinstvo na tri tjedna? U sinoptičkim evanđeljima rečeno je da je Krist samo jedanput tijekom svoga mladenaštva bio u Jeruzalemu na blagdanu. Realnija je pretpostavka da je na takvo hodočašće svaki Židov išao jedanput u nekoliko godina.
Šmuel Safrai, suvremeni istraživač, smatra da su već početkom I. stoljeća, još prije razaranja drugog Hrama, postojale sinagoge – okupljališta vjernika gdje su se Židovi okupljali subotom radi čitanja Tore i zajedničke molitve. Upravo je na takvim okupljanjima Krist iscjeljivao bolesne.
Premda se židovski istraživači obično ne služe kršćanskim izvorima, u danom je slučaju zanimljivo pogledati što o tome kaže Novi zavjet.
Sinagoge se u tekstu Novog zavjeta spominju mnogo puta. Moguće je da je bila riječ o privatnim kućama bogatih ljudi, koji su suseljanima ustupali prostor za zajedničke molitve i čitanje svetih tekstova.
Mislim da se razvaline kafarnaumske sinagoge, kršćanske svetinje, koje i dan-danas postoje, pogrešno datiraju, no ostavimo to na savjesti suvremenih arheologa i turističkog biznisa. U biti je ta sinagoga dokaz da Hram još nije bio razoren kad su službe u sinagogama već postojale.
Daleko od toga da svi istraživači dijele to stajalište – pristaše konzervativnijeg učenja smatraju da je epoha sinagoga počela tek nekoliko godina nakon razaranja Hrama. Ja sam sklon stajalištu Šmuela Safraija.
Napominjem vam da je ogorčena borba za zabranu svakog bogoslužja, osim hramskog, počela stotine godina prije toga! Sve nam to daje razloge za pretpostavku da se još prije razaranja Hrama potajno radilo na pripremi nove etape judaizma – poslijehramskog, sinagogalnog, koje je moralo nastati u svoj svojoj raznolikosti još u doba progonstva.
Zašto su se sinagoge gradile već tada? Je li to bio povijesni predosjećaj? Nepokolebljiva vjera u proročanstva o razaranju Hrama? Dalekovidnost onodobnih vjerskih vođa koji su predvidjeli katastrofu? Eto vam pitanja za razmišljanje.
Kako su shvaćali Hram razni slojevi naroda? Karizmatični i egzaltirani kumranci klonili su se Hrama kao sjedišta korupcije. Intelektualci su ideologiju Hrama smatrali prekrutom. Farizeji su isticali proučavanje Tore, a ne hramsko bogoslužje. Posljedica je bila da je Hram pripadao svećenicima i puku. Prvi su, kao uvijek i svuda, imali vlast i bogatstvo, potonji zbog svoje neukosti ni za što nisu odgovarali...
U I. stoljeću nove ere, u prijelaznom, kritičnom razdoblju koje je odredilo daljnju sudbinu svijeta, između Židova i kršćana još se ne može povući jasna granica. Još se uvijek drže zajedno u liturgijskom druženju i sustvaralaštvu. Još su uvijek judeokršćani – ista Tora, isti psaltir, iste zahvale i molbe upućene Gospodu. Još nisu sastavljeni ni tekstovi evanđelja. Mač apostola Pavla još nije odrubio s debla novi izdanak masline.
2. Još jedno pitanje za razmišljanje: status Hrama u to je doba poljuljan. Kumranska zajednica počinje molitveno stvaralaštvo, odvojeno od hramskoga. Danas su ti tekstovi pronađeni.
U I. stoljeću, oko 50. godine, umro je Filon Aleksandrijski – isti onaj Filon koji je putovao u Rim caru Kaliguli na čelu izaslanstva aleksandrijskih Židova zauzeti se protiv postavljanja kipova cara u aleksandrijskim sinagogama i jeruzalemskom Hramu. Sačuvao se njegov opis toga, ne baš uspješnoga putovanja. Zahvaljujući kršćanima mnoga Filonova djela stigla su do nas u grčkom izvorniku. On je neobično smion i darovit popularizator Tore. S ortodoksnog stajališta, zaražen je platonizmom, stoicizmom i drugim modernim grčkim utjecajima. No zahvaljujući njegovoj raspravi “O kontemplativnom životu” znamo za postojanje sljedbe terapeuta.
Bilješka na margini: Pogledati!
Filon piše: “Ako nisi prinio svoje grijehe na oltar svoga srca, nemaš zašto ići u Hram. No ako si došao u Hram i misliš na neko drugo mjesto, onda se u njemu i nalaziš.” Filon je s lakoćom prenosio “materijalno” na duhovni plan. “Mi ne jedemo svinju zato što je ona slika nezahvalnosti, zato što ne zna tko joj je gospodar” – piše Filon Aleksandrijski. Nakon proroka i on je govorio o “obrezivanju srca”. Bio je Isusov suvremenik i u nekim pitanjima istomišljenik. U vrijeme Filona Aleksandrijskog neke obitelji u zajednici nisu obrezivale svoje sinove, a on ih je blago korio: “Treba čuvati običaj da ne bi sablažnjavali druge.” Kako je to poznato... Bolje da ovdje stanem – slab sam prema Filonu Aleksandrijskom.
Bilješka na margini: Obavezno tog Filona posuditi u knjižnici!
Vratimo se bogoslužju. Vrijeme bogoslužja kod kršćana potječe iz židovske satnice. U Tori je Gospodin propisao Židovima prinošenje jutarnje i večernje žrtve. Prije nego što je Salomon sagradio prvi Hram, žrtve su prinosili na oltarima pod vedrim nebom. Za vrijeme babilonskog sužanjstva Židovi su se počeli moliti na molitvenim okupljanjima u prostorijama. Služba se svodila na čitanje Tore, psalama i hvalospjeva u određene sate – krvnu žrtvu počela je zamjenjivati “žrtva zahvalnica”. Taj tip bogoslužja – razrađen u babilonskom progonstvu – poslužio je kao prototip kasnije liturgije u kršćanskim crkvama. Eto divne teme za samostalni rad – usporedba liturgijskih tekstova u njihovu povijesnom kretanju! Nemoguće je zamisliti kršćanstvo bez Tore. Novi zavjet nastao je iz nje.
Potom Židovi i kršćani prekidaju molitveno druženje i počinju se moliti u različitim prostorima. Postupno među kršćanima nastaju tekstovi novog tipa, usmjereni protiv judaizma i Židova. To je golemo područje istraživanja.
Vratit ćemo se na to pitanje kad budemo govorili o liturgiji.
3. O liturgiji. Osobito važna točka. Postoji paralelizam između židovske službe na Pesah i kršćanske mise (usporedite tekst hagade uoči Pesaha i tekst mise, vrlo zanimljivo!). Kršćanska liturgija vrlo je tijesno povezana sa židovskom službom na Pesah. Sve što sad govorim samo su fragmenti. Samo navodim osnovne postavke, opća mjesta, u određenom smislu. No pritom vas pozivam da sve razmatrate kritički, konstruktivno.
Pozivam vas da sve provjeravate, sve osporavate. Znanje stečeno bez osobnog truda, bez osobnog napora, mrtvo je znanje. Samo ono što je propušteno kroz vlastitu glavu postaje tvojim vlasništvom. Dakle: tekstološka analiza židovske službe na Pesah i suvremene liturgije, kako zapadne tako i istočne crkve, ukazuje na njihovu strukturnu povezanost, kao i na upotrebu istih molitava u obama bogoslužjima. Dobro pogledajte bilješke s predavanja na tu temu. Neću se sad ponavljati.
Posebno je pitanje, koje neprekidno istražuju i židovski i kršćanski autori, antisemitski karakter nekih kršćanskih tekstova, osobito onih koji se odnose na razdoblje Velikog tjedna, to jest uoči Uskrsa. Drugi vatikanski sabor 1962.-1965. izbacio je većinu tih tekstova, poglavito one koje su napisali crkveni oci, primjerice Ivan Zlatousti.
Istočne crkve negativno se odnose spram takvih izbacivanja, u mnogim pravoslavnim crkvama ti se tekstovi i dan-danas čitaju.
To je bolna tema, stavit će u težak položaj neke velike autoritete kako u kršćanskoj tako i u židovskoj teologiji. U radovima Majmonida, u židovskim izvorima poznatog kao Moše ben Maimon, ili Rambam, židovskog učitelja i komentatora iz XII. stoljeća, mogu se naći oštri napadi na kršćane, jednako slabo utemeljeni kao i protužidovske izjave nekih crkvenih otaca.
Tako se produbljivao jaz između židovskog i kršćanskog svijeta. Golem je, ali ne čini mi se nepremostivim. Rad na tom materijalu zahtijeva znanje, poštenje, otvorenost i hrabrost. Kako je govorio crkveni otac Grgur Veliki: ako istina može izazvati skandal, bolje je dopustiti skandal nego poricati istinu.
Dragi studenti! Posljednje što bih vam danas htio reći jest da je praktički nemoguće položiti ovaj predmet. U njemu su isprepletene religijska povijest i povijest ljudskog roda. Tu su tragedija židovstva i tragedija Europe. Srce povijesti kuca upravo na tom mjestu. Zato neće biti ispita. Bit će kolokvij. Sa svakim od vas porazgovarat ću o tome što mu se učinilo bitnim u mojim predavanjima. Ako želite, pripremite teze u pisanom obliku. To je osobito pametno studentima koji dolaze izdaleka. Možete provesti usporednu analizu tekstova. Evo, ti bi, Arade, kao etiopski Židov mogao uzeti tekstove etiopskih kršćana, imam neke vrlo zanimljive, i usporediti ih sa židovskima iz istoga razdoblja. Da, da! Svakako to učini! Sad se opraštamo na tjedan dana, potom vas očekujem prema rasporedu.
Bilješka na dnu: O Neuhausu kruži glasina da je na kolokviju upitao jednu studenticu koliko ima kanonskih evanđelja. Nije znala. Više je nije ispitivao, nego je upisao ocjenu. A kad su ga upitali zašto je to učinio, rekao je da nije odgovorila samo na jedno pitanje!

12.

1967., Haifa
Pismo Daniela Steina Władysławu Klechu
Dragi brate W.!
Kao što vidiš, dugo mi je trebalo da krenem! Zato sam potom dobro pojurio, ali tako brzo da sam slomio nogu. Stavili mi gips, odmah me pustili, a sad je ispalo da su je krivo namjestili, pa su morali operirati. Tako da sad moram provesti nekoliko dana u bolnici, koja je, kako se pokazalo, pravi sanatorij. Ovaj predah od jurnjave savršen mi je odmor. Osim toga boli me noga, tako da se ne osjećam kao da izbjegavam obaveze. Napokon ti mogu napisati iscrpno pismo o svome trenutačnom duševnom stanju. Prije samog odlaska iz Krakova u Izrael nadstojnik našeg samostana govorio mi je da je za katoličkog svećenika Izrael još trnovitije područje djelovanja nego poratna Poljska, da je kršćanska misionarska aktivnost nemoguća među izraelskim Židovima. Točnije, čak je zakonom zabranjena.
Ispalo je da je u pravu. Židovima nisam bio potreban. Religiozni Židovi obično su bili uvjereni da sam došao ovamo da preobraćam Židove na kršćanstvo. Trebali su me, naravno, katolici koji žive ovdje. Ne znam koliko ima katolika iz Poljske, mislim da ih je više od tisuću, ima i mnogo djece iz mješovitih brakova, i njihovi su problemi još veći nego problemi poljskih katolkinja. Inače ovdje nisu samo Poljaci, ima svega pomalo: katolika iz Češke, iz Rumunjske, iz Francuske, iz Litve i Latvije. Gotovo polovina mojih župljana ne zna poljski, ali svi koji su došli uče ivrit.
Tako se moj uzvišeni san poklopio sa strogom nužnošću, s obzirom na to da je jedini zajednički jezik mojih župljana upravo ivrit. Paradoks je u tome što Crkva koja govori na Spasiteljevu jeziku nije Crkva Židova, nego Crkva raseljenih osoba. Odbačenih, za državu manje vrijednih, nevažnih ljudi... Eto ti kršćanske lingvistike: u rano je doba bogoslužje, u cijelosti proizišlo iz judaizma, prešlo s ivrita na grčki, na koptski, kasnije na latinski i slavenske jezike, a sad su Poljaci, Česi i Francuzi došli k meni moliti se na ivritu.
Upravo Židova ima najmanje u zajednici. Otkako živim ovdje krstio sam ih samo troje. Lijepo sam ih krstio – u Jordanu. Bili su to muževi katolkinja. Nadao sam se da će ostati u Izraelu. Svi su otišli. I ne samo oni. Znam i druge Židove-kršćane koji napuštaju Izrael. Nekoliko arapskih katoličkih obitelji otišlo je u Francusku i Ameriku. Ne znam kako će ih ondje primiti, ali shvaćam zašto odlaze.
Kršteno kršćanstvo svojedobno je napustilo Jeruzalem, otišlo u svijet. A ovdje su ostali nekršteni apostoli. Spasitelj nikoga nije krstio. Prilično zagonetna priča. Inače je odnos te dvojice velikana – Ivana i Isusa – krajnje zagonetan. Ne računamo li susret njihovih trudnih majki, kad je “dijete zaigralo u utrobi”, sreli su se samo jedanput, barem je opisan samo jedan susret – na Jordanu. Cijeli su život proživjeli na istom prostoru, ovo je sićušna zemlja, i nisu se susretali. A još su bili u rodu, i bez sumnje je bilo zajedničkih obiteljskih događaja – svadbe, pogrebi... Ako se ovdje s nekime ne susrećete, to može biti samo namjerno. Nisu se htjeli susretati! Kakva li se tajna krije iza toga! Pomogao mi je da zavirim u nju jedan sjajni sugovornik, profesor judaistike David Neuhaus. On proučava židovske vjerske tokove u razdoblju drugog Hrama. Za njega su dvije najvažnije figure “povijesni Ivan Krstitelj” i “povijesni Isus”. Neuhaus se služi izvorima koji su slabo poznati kršćanskim istraživačima. Priznajem, obuzima me uzbuđenje kad dotičem židovske dokumente iz tih godina. U njima leži, iza sedam pečata, odgovor na za mene najvažnije pitanje: u što je vjerovao naš Učitelj? I je li vjerovao u Oca, Sina i Duha Svetoga? U Trojstvo?
Neuhaus analizira razlike u nazorima Isusa i Ivana Krstitelja. Razlika je u predodžbi Spasenja. Ivan je bio uvjeren u skori kraj svijeta i očekivao je Sudnji dan, kao prije njega kumranski mudraci i kao poslije njega Ivan Evanđelist u Apokalipsi. Po Neuhausovu mišljenju, ta žudnja za neodgodivim sudom i želja da se smjesta kazne poročni bile su strane Isusu. Isus nije slijedio Ivana Krstitelja, premda je potonji bio znamenit i uživao velik autoritet. Pretpostavljam da su Isusa od Ivana Krstitelja odbijala njegova eshatološka očekivanja, strastvena usmjerenost prema kraju svijeta. Kasnija Učiteljeva propovijed u cijelosti je posvećena životu, njegovoj vrijednosti i njegovu smislu.
Živi Bog za žive ljude.
Povijesno kršćanstvo poslije je nastojalo izvršiti sud nad svijetom. I sud nad Židovima. U Isusovo ime, neodgodivo! To jest, Božji sud zamijenio je ljudski i izvršavao se u ime Crkve.
David Neuhaus proučava Isusa u kontekstu židovske povijesti. Odgovor na pitanje u što je vjerovao naš Učitelj može se dobiti samo na taj način, polazeći iz židovskog konteksta.
Profesor Neuhaus pozvao me u svoj dom, što je velika čast. Ima lijepu kuću u staroj jeruzalemskoj četvrti, koju su nekoć počeli graditi doseljenici iz Njemačke. Danas ondje žive bogati ljudi – mnogi sveučilišni profesori, poznati liječnici i pravnici. Podsjeća pomalo na ugodno predgrađe nekog južnoeuropskog grada. Ušao sam u kuću – veliko predsoblje, zrcalo, stolić, sve tako pristojno i građanski, a na najuočljivijem mjestu stoji kip – poprilična svinja. Odmah sam upitao zašto ukazuje počast toliko preziranoj životinji. Odgovor je bio:
– Rodom sam iz Češke. Kad su Nijemci okupirali Češku, isprva su izdavali Židovima dopuštenje za odlazak. Predao sam papire za odlazak u Palestinu, a kad sam došao po potvrdu, njemački časnik zadužen za dokumente tražio je da tri puta viknem: “Ja sam prljava židovska svinja!” Tako da ova zvjerka stoji u spomen na taj događaj.
Sad sam vidio kroz prozor da je došao šef odjela, pa ga idem pokušati nagovoriti da me pusti. Ako me pusti, odmah se hvatam posla, pa ću dovršiti pismo prvom prilikom.
D.

13.

studeni 1990., Freiburg
Iz razgovora Daniela Steina s đacima
Šef bjeloruske okružne policije Ivan Semjonovič doveo me iz sela u Emsk i nastanio u svojoj kući. Htio je da stalno budem uz njega. Živio je s mladom ženom, Poljakinjom. Njegova žena Beata iznenadila me potpunom neusklađenošću s priprostim i grubim Semjonovičem. Bila je vrlo lijepa, obrazovana, pa čak i aristokratski uglađena. Poslije se pokazalo da je doista iz dobre obitelji Wałewicz, otac joj je bio ravnatelj gimnazije, a očev stariji brat mjesni katolički svećenik.
Ivan je godinama bio zaljubljen u Beatu, ali ga je dugo odbijala i udala se za njega nedavno, kad je postao načelnik policije. Tako je pokušala spasiti obitelj od progona. Poljskih doseljenika, obrazovanijih od lokalnih Bjelorusa, nije bilo mnogo, jer su glavninu poljske inteligencije poslali u Sibir još za vrijeme Rusa.
Nacisti nisu proganjali samo Židove. Rasno manje vrijednima smatrali su Cigane, crnce i Slavene. No hijerarhija je bila takva da su u prvom redu za uništenje stajali Židovi. Ja sam se proglasio Poljakom.
Mjesni Poljaci dobro su se ponijeli prema meni – bilo im je poznato da sam pola Nijemac a pola Poljak, te da sam se, vadeći dokumente ovdje, u Emsku, prijavio kao Poljak, iako sam se mogao prijaviti i kao Nijemac. Potpuno sam svjesno tako odabrao – jedini dokument koji mi je ostao iz prijašnjeg života bila je đačka knjižica, u kojoj nacionalnost nije bila navedena, ali grad jest. Nijemci bi lako mogli poslati upit, i tada bih bio razotkriven... No u očima Poljaka moj je izbor značio samo jedno – da sam poljski domoljub. I Beatina se obitelj držala domoljubnih pogleda.
Ubrzo sam ih sve bolje upoznao. Beatina obitelj – otac i sestre Galina i Marysia – bila je divna. Kod njih je vladala tako topla obiteljska atmosfera da mi se nije dalo odlaziti od njih. Tu i tamo u kuću bi svratio i sam svećenik, domaćinov stariji brat. Kad smo se susretali u njihovu domu, uvijek sam bio napet: nisam znao kako se katolik treba ponašati u prisutnosti svećenika. Ali on je bio dobronamjeran i nije tražio nikakav poseban odnos.
Sestre su bile približno moje dobi – Galina godinu starija, Marysia godinu mlađa. Oni su bili jedini s kojima sam mogao razgovarati i malo se osloboditi napetosti koju sam stalno osjećao. Dolazio sam k njima gotovo svaki dan i ostajao do večeri. Sa sestrama sam se kartao, zabavljali smo se i izvodili gluposti. Prepričavao sam im zabavne zgode kojih je katkad bilo čak i u policiji.
Druženje sa Židovima izvan službe bilo je isključeno, odmah bih navukao sumnju na sebe. A i sami Židovi pri pogledu na moju crnu odoru odvraćali su pogled i nastojali postati nevidljivima.
Naravno, o potpunoj bliskosti s obitelji Wałewicz nije moglo biti govora, jer sam u svakom trenutku znao kakav nepremostiv jaz dijeli mene, prikrivenog Židova, od tih dragih, simpatičnih i kulturnih kršćana... Bio sam zaljubljen u Marysiju i znao sam da joj se sviđam. Ali znao sam i da nikad neću prijeći granicu, neću se odlučiti za ozbiljan odnos, jer bih je izložio strašnoj opasnosti. Ne znam kako bi mi se razvijao život da sam je sreo u mirno doba, u mirnoj zemlji. Ali jadnu Marysiju i cijelu njezinu obitelj očekivala je skora smrt, i nikoga od njih nisam mogao spasiti.
Moje službene dužnosti bile su prilično raznolike: kao prvo, bio sam prevoditelj pri kontaktima između njemačkog oružništva, bjeloruske policije i mjesnog stanovništva, kao drugo, morao sam se baviti istragama zločina i prijestupa, prikupljati iskaze. Od “političkih” slučajeva povezanih s istragom aktivnosti bivše sovjetske uprave, komunista i partizana, koji su se pojavili ubrzo nakon okupacije, nastojao sam se držati podalje. A osobito od “židovskih” slučajeva. Ali nisu me za to angažirali – to je bio najpovjerljiviji dio posla.
Živio sam isprva u Semjonovičevoj kući, jeo za njegovim stolom i, osim što sam obavljao službeni prevoditeljski posao, učio sam ga njemački, zapravo prilično bezuspješno. Ujutro bih osedlao konje pa bismo odjahali u ured. Uvečer, kad bih ga mogao učiti, Semjonovič bi se obično napio.
Bio je zadovoljan mojim radom: prije mene prevoditelj je bio jedan Poljak koji je slabo znao njemački, a bio je i pijanica. Sad je Semjonovič natovario na mene svu prepisku, sav uredski posao, morao sam pisati beskrajne besmislene izvještaje koje je tražilo njemačko zapovjedništvo. Snalazio sam se i Semjonovič je to cijenio.
Prošlo je dosta vremena prije nego što mi je Beata rekla da je na prvi pogled posumnjala da sam Židov, ali kad me ugledala na konju, odbacila je tu misao: sjedio sam u sedlu kao pravi konjanik, a ne kao seoski Židov. Doista sam bio dobar jahač, volio sam i konje i jahanje i čak sam nekoliko puta pobijedio u utrkama, kad sam se natjecao s kolegama iz razreda.
Inače se Beata lijepo odnosila prema meni. Živio sam u njezinoj kući, pomagao joj kako sam znao, i više sam puta zajedno s njom morao smirivati Semjonoviča, koji je u pijanom stanju bio naprasit i zloban. Svaki put nakon dugotrajnog opijanja osjećao je zahvalnost prema meni. Osjećao sam to. Čak bih rekao da me poštovao. Svojim poštovanjem jednom me doveo u vrlo težak položaj. Jako je dobro znao da kao Poljak moram biti katolik. Prema hijerarhiji koju je on uspostavio, Židov je ispod Bjelorusa, a Poljak iznad. Što se tiče arijske rase, njezina nadmoć za nj je bila neporeciva. Bio je, naravno, idealan policajac: njegovu dušu nije mučio nikakav nemir zbog protužidovskih akcija koje su se provodile. Tih su mjeseci uništavali židovske posjede i manja naselja od 30-60 ljudi, i te je akcije isprva provodila bjeloruska policija. Zašto je Semjonoviču najednom palo na pamet da policajci koji rođenjem pripadaju Katoličkoj crkvi moraju ići na ispovijed, ne mogu objasniti, ali jednog divnog dana dao mi je još jedan zadatak – bio sam odgovoran za to da policajci katolici odlaze na ispovijed.
U tome čak nije bilo apsurda, nego nekakva paklenog podsmijeha: ubojice moraju vršiti vjerske obrede, ispovijedati se i pričešćivati. Shvatio sam da isto očekuju i od mene.
S petnaestoricom policajaca došao sam u crkvu. Svi su čekali svoj red za ispovijed, ja sam bio zadnji. Sjedio sam na drvenoj klupi u iščekivanju i bojao se razotkrivanja, jer uopće nisam znao kako se ponašati na ispovijedi. Zar mi je tada moglo pasti na pamet da ću za nekoliko godina sam ispovijedati župljane?
Kad su svi policajci otišli, prišao sam svećeniku, s kojim sam već nekoliko puta sjedio za stolom kod Wałewicza, i upitao kani li večeras posjetiti brata.
– Ne – odgovorio je – idem k njima sredinom tjedna.
Oprostili smo se, i otišao sam. Nitko od policajaca nije opazio moju lukavštinu.
Tada nisam znao da svećenik Wałewicz suosjeća sa Židovima i čak im je, kako se kasnije pokazalo, pomagao. Ni dan-danas ne znam je li slutio da sam Židov. Dopuštam tu mogućnost. I dan-danas sam žalostan što ga nisam uspio spasiti, iako sam pokušao.
Nakon mjesec i pol, vraćajući se kasno uvečer s posla kući, ugledao sam kolonu kamiona uz rub ceste. Taj put bjeloruskoj policiji ništa nisu javili o protužidovskoj akciji koja se sprema. To je moglo značiti samo jedno: kamioni su bili predviđeni za Poljake, a bjeloruskoj policiji nisu javili zato što je Semjonovič bio oženjen Poljakinjom, i svi su to znali, a meni nisu rekli zato što sam slovio kao poljski domoljub.
Odjurio sam k Wałewiczu, javio za kamione i iznio svoju pretpostavku. Smatrao sam da se moraju odmah sakriti, otići u šumu, na neki daleki posjed. Molio sam ga da upozori svoga brata i sve prijatelje Poljake, ali nije mi povjerovao. Mrzio je i komunizam i fašizam, ali smatrao je da ga kao lojalnog građanina ne mogu podvrgnuti represijama. Iste noći uhitili su cijelu njegovu obitelj, patera Wałewicza, inženjera, liječnika i još dvadeset osoba. Poljsku inteligenciju. Strijeljani su iste noći. Po Beatu nisu došli.
Draga Marysia, jadna Galina... Popis onih za koje se molimo beskonačno je dug.
Spasio se samo jedan Poljak kojega sam te večeri uspio upozoriti – on je odmah napustio Emsk.
Kad me Semjonovič doveo u Emsk, mjesne Židove već su bili preselili u stari dvorac. Saznao sam za tragediju koja se odigrala dva tjedna prije moga dolaska: Židovima su naredili da se okupe na gradskom trgu, kamo su poslušno došli u propisano vrijeme – s djecom, starcima, zavežljajima odjeće i putnim zalihama. Ondje, na središnjem trgu, između dviju crkava, pravoslavne i katoličke, dogodio se pravi pokolj – policijski odred zajedno sa Sonderkommandom strijeljao je tisuću i pol mirnih građana. Preživjele Židove, oko osamsto ljudi, preselili su u napola razrušeni dvorac koji su pretvorili u geto.
Već nakon tog događaja u grad je stigao novi zapovjednik, bojnik Adolf Reinhold, profesionalni policajac s tridesetogodišnjim stažem. Smatrao je da se poslovi vode vrlo loše, pa je poduzeo svoje “civilizirane” mjere za uvođenje reda. Organizirao je pravi geto na području dvorca, organizirao je njegove čuvare, pri čemu su čuvari bili ponajprije sami stanovnici geta, a dijelom bjeloruski policajci, ali pod njemačkim nadzorom.
Bojnik Reinhold na početku je zaplijenio kuću koja je prije pripadala katoličkom samostanu, smjestio je ondje policijsku postaju, a redovnice je iselio u susjednu, gdje je prije živjela židovska obitelj koja je stradala u pogromu.
Naravno, prateći Semjonoviča u svojstvu prevoditelja, zapeo sam za oko Reinholdu i nakon nekoliko tjedana rekao je da me želi premjestiti na svoj odjel. Semjonovič ga nije mogao odbiti. Mene nisu ni pitali želim li raditi u Gestapu. Semjonovič je smatrao da mogu biti sretan s takvom karijerom. Sjetio sam se svoga rada u seoskoj školi, ondje mi je bilo najljepše. A sad moram raditi izravno za Nijemce! Nisam mogao odbiti, nisam imao kamo pobjeći. Pristao sam. Pritom sam shvaćao da sam u još opasnijoj situaciji.
Moje radne obveze u Gestapu po maločemu su se razlikovale od prijašnjih: kao tajnik, odgovarao sam na telefonske pozive, raspoređivao policijska dežurstva, vodio račune. Naravno, među moje obveze spadali su i prevođenje dokumenata i rad sa stanovništvom. Svoj sam posao obavljao savjesno, trudio sam se prevoditi krajnje točno kad je bila riječ o kriminalnim slučajevima – a bilo ih je mnogo: tučnjave, krađe, ubojstva. Međutim, radeći u Gestapu shvaćao sam da dijelim odgovornost za ono što se ondje događa. Iako nisam izravno sudjelovao u ubijanju ljudi, osjećao sam da sam upleten. Upravo sam zato imao silnu potrebu stvoriti unutarnju protutežu onomu u čemu sam posredno sudjelovao. Morao sam se ponašati tako da me poslije ne bude stid pogledati u oči roditeljima i bratu. Možda nisam uspio iskoristiti sve situacije kako bih pomogao ljudima. No čini mi se da nisam propustio nijednu priliku da to pokušam učiniti.
Bilo je jako teško raditi u policiji: ili su u nju dospijevali osobito okrutni, osobito otupjeli ljudi, ili je sam rad u policiji u ljudima otkrivao ono najgore. Bilo je među njima i pravih sadista, i u medicinskom smislu mentalno zaostalih ljudi. Većina ih je jako loše završila. Ne želim se toga prisjećati. Zapravo, mnoga bih sjećanja volio izbrisati. Ali ipak se sjećam...
Koliko god to bilo iznenađujuće, najčasniji čovjek među svima njima bio je bojnik Reinhold. Član Nacističke partije, po svojoj naravi bio je pošten čovjek i savjestan službenik. Do rata je radio u policijskoj upravi Kolna. Odradivši pod njegovim zapovjedništvom nekoliko mjeseci, primijetio sam da izbjegava sudjelovanje u akcijama likvidiranja židovskog stanovništva, a kad prisustvuje, nastoji sačuvati privid zakonitosti i postupati bez suvišnih okrutnosti.
Još jedna začuđujuća i žalosna okolnost povezana je s općom atmosferom toga doba i toga mjesta: na moj stol slijevala se bujica podnesaka mještana – prijave protiv susjeda, pritužbe, optužbe, gotovo uvijek nepismene, često lažne i sve, bez iznimke, podle. Stalno sam bio potišten i utučen, što sam na sve načine morao skrivati od okoline. Razlog je, po svoj prilici, bilo to što se nikad prije nisam izbliza susreo s ljudskom podlošću, nezahvalnošću, zlobom. Tražio sam objašnjenje za to i nalazio samo jedno: mjesno bjelorusko stanovništvo bilo je strašno siromašno, neobrazovano i zatupljeno.
No ipak sam prilično često uspijevao pomoći ljudima protiv kojih su susjedi pisali prijave. Većinu slučajeva ubrzo sam počeo samostalno voditi i uspijevao sam obraniti nevine, otkloniti sumnje s ljudi koje su opazili u kontaktu s partizanima, naprosto doprinositi pravdi. Neprekidno sam tražio priliku da učinim nešto za ljude – to je bilo jedino što mi je davalo snage da preživim dan od jutra do večeri.
Obitelji Wałewicz više nije bilo, imovinu su im razgrabili, nekoliko bjeloruskih obitelji zauzelo im je kuću i nikako je nisu mogle podijeliti. Jadna Beata – jedina preživjela iz obitelji – po cijele je dane ležala licem okrenuta prema zidu i nikoga nije htjela vidjeti. Bila je u posljednjem mjesecu trudnoće. Semjonovič je pio i bjesnio. Nismo se često viđali. Ja sam cijele dane provodio u postaji. Bilo je vrlo mnogo posla s papirima: izvještaji, zakoni, obavijesti. Trebalo ih je prevoditi na poljski i bjeloruski kako bi se stanovništvo moglo upoznati s njima.
Partizanski pokret postajao je sve značajniji, veoma je brinuo Nijemce. Isprva nisam imao izravnu vezu s partizanima, ali svaki put kad bih od mještana dobio prijavu o njihovu kretanju, činio bih sve što je bilo u mojoj moći da operativni podaci kasne ili da uopće ne stignu do zapovjedništva. Nisam pripadao nijednoj organizaciji, nijednoj grupi otpora, ali nakon nekog vremena uspio sam stupiti u kontakt sa Židovima iz geta.
Do tog susreta došlo je upravo u policijskoj postaji. Židovi nisu imali pravo izlaziti iz geta, s iznimkom onih koji su radili za Nijemce u gradu. U postaju su svaki dan dolazile dvije Židovke čistačice, ali nisam se odvažio na razgovor. U konjušnici je radio još jedan Židov, koji mi nije ulijevao povjerenje. Potom se konjušar razbolio, pa su umjesto njega poslali drugoga. Bio je to moj poznanik iz Vilna, također član “Akive”, Moše Milstein. Isprva me nije prepoznao: crna odora djelovala je kao kamuflaža. Preko Moše bio je organiziran lanac kurira, pa sam mogao prosljeđivati informacije o akcijama koje se pripremaju protiv Židova i partizana.
Moj prvi pokušaj da spasim od uništenja jedno židovsko selo propao je. Kurir za vezu prenio je informacije o predstojećoj operaciji Judenratu, ali iz Judenrata su tražili da im otkriju izvor. Kurir je odbio, znajući da bi me doveo u nepriliku. Svi su se bojali provokacija. Na koncu je Judenrat poslao upozorenje u selo, i ondje se povijest ponovila. Seljani su u Emsk poslali jednu djevojku da sazna koliko su vjerodostojne te informacije. Kad se djevojka nakon dva dana vratila kući, u selu nije bilo nijednog živog čovjeka.
Tako je ispalo da je upravo to selo bilo prvo kamo su me poslali kao prevoditelja. Bojnik Reinhold, kako bi izbjegao suvišne okrutnosti i, kako se izrazio, “svinjarije”, naredio je odredu da obavezno skupe sve Židove, pročitaju im zapovijed kojom ih se proglašava neprijateljima Reicha i – kao takve – strijeljaju. Sam je izbjegavao takve mjere i slao je umjesto sebe svoga narednika, koji se isticao osobitim sadizmom.
Dok sam išao onamo nadao sam se da će posjed biti pust. Ali ljudi, na moj užas, nisu bili otišli. Okupili su ih u jednoj prostoriji, ja sam pročitao proglas, nakon čega je narednik zapisao prezimena odraslih, a djecu prebrojio. Sve su odveli u staju. Sakrivši se iza staje, nisam izlazio dok pucnjevi nisu utihnuli. I dan-danas imam osjećaj kao da je to bilo jučer...
Nakon takvih operacija obično su priređivali pijanke. Ja sam sjedio za stolom, prevodio vojničke šale s bjeloruskog na njemački. I bilo mi je vrlo žao što nisam sklon alkoholu.
Nakon tog slučaja Judenrat više nije provjeravao moje informacije. Ljudi su se katkad uspjeli spasiti u šumama.
Neobična zagonetka ljudske psihe: ti stari Židovi doživjeli su tijekom života brojne pogrome, doživjeli su masovno strijeljanje na trgu, ali odbijali su povjerovati u planiranu, organiziranu akciju uništenja Židova. Imali su vlastiti plan: već su se dogovorili s jednim od mjesnih bjeloruskih zapovjednika da ne dopusti uništenje geta ako mu Židovi plate golemu svotu. Toliki novac nisu imali, zapovjednik je pristao na otplatu, i predujam su mu već bili isplatili.
Mnogi su shvaćali da je to prevara i ucjena, ali i dalje su se nadali...
Srećom, u getu su bili ljudi koji su odlučili suprotstaviti se i skupo prodati život. To su bili uglavnom mladi cionisti koji nisu uspjeli otići u Palestinu. Oružja gotovo i nisu imali. Ja sam organizirao dostavu oružja u geto. Prilično često kao skladište mi je služila Semjonovičeva kuća.

14.

1987., Redford, Engleska
Pismo Beate Semjonovič Marysiji Wałewicz
Draga Marysia!
Prošao je tjedan i tek sam sada skupila snage da ti pišem o Ivanovoj smrti. Umro je 14. svibnja, nakon godine teških patnji. Vrsta raka od kojeg je bolovao nije reagirala ni na koji analgetik, i samo mu je votka malo ublažavala patnje. Desnu su mu nogu amputirali godinu dana prije smrti, i možda je to bila greška, jer se taj grozni sarkom nakon operacije proširio, kao plamen suhom travom, po svim kostima, pa je neizmjerno patio. U kliniku nije htio, jer ga je do kraja mučio strah da će ga oteti Židovi. Zbog nečega je bio uvjeren da ga, dok je sa mnom, kod kuće, neće odvesti, ali iz klinike bi ga sigurno odveli. Imao je cijelu zbirku novinskih članaka o ratnim zločincima koje Židovi otimaju čak i u Latinskoj Americi i predaju ih sudu. No još više od suda bojao se da će djeca saznati za njegovu prošlost. Ionako su cijeli život imali zamršen odnos. Djeca su došla na pogreb i idući dan otišla.
Po cijele dane tumaram po kući. Prilično je velika. Dolje su blagovaonica i kuhinja, gore četiri sobe. Najudobniju, s prozorima koji gledaju na zapad, u mislima sam dala tebi. O tome maštam – doći ćeš u Englesku, nastaniti se u ovoj kući, i bit ćemo sretne kao u djetinjstvu. Zar redovnice ne šalju u mirovinu? Ti ćeš uskoro navršiti 63 godine, a ja 68. Proživjet ćemo još desetak godina. Ići ćemo zajedno na misu, kao u djetinjstvu. Ja ću spravljati bigos od ovdašnjeg kupusa, koji nimalo nije nalik na poljski, i dranike.
Iza Ivana mi je ostalo dobro nasljedstvo: njegova škrtost, zbog koje sam cijeli život toliko patila, pretvorila se u sasvim pristojnu svotu, dovoljnu da nas dvije bezbrižno, ničega se ne odričući, proživimo ostatak života.
Nitko na svijetu nije mi bliži od tebe, ti si dio onoga mog života koji je bio tako sretan – prije rata, u našem dragom domu, s tatom, mamom i Galinkom.
Sve sam toliko voljela da sam se odlučila žrtvovati, udala sam se za Ivana nadajući se da će on spasiti obitelj. Nikoga nisam spasila, samo sam si upropastila život.
Nakon pogreba osjećam prazninu. Teške misli, stare i nove, ne puštaju me ni na trenutak. Kad sam bila mlada, mrzila sam muža. Nakon stradanja naše obitelji i Henrykova rođenja, Ivan se trudio koliko je mogao, pomagao mi je da dođem sebi, čak je privremeno prestao piti – cijelu prvu godinu Henryka gotovo nije ispuštao iz ruku. Ako je u njemu bilo ičega dobroga, to je njegova ljubav prema meni i sinovima. U biti sam ja kriva pred njim, jer sam se udala za njega bez imalo ljubavi. Čak sam ga mrzila. Ali on je mene jako volio. A kad je počelo povlačenje Nijemaca, a mi otišli s njima, koliko sam puta malodušno molila Boga da me oslobodi od njega. No koliko god bili veliki Ivanovi zločini, preda mnom nije kriv. Ja sam bila kriva pred njim. Ako mu tko i može suditi, to nisam ja.
Draga moja Marysia! Možda bi mi sudbina bila drukčija da smo se našle ranije, prije kraja rata. Tada sam mogla skupiti snage da napustim Ivana, ali prošlo je deset godina dok nisam saznala da si preživjela, i samo smo čudom uspjele naći jedna drugu. Ja tebe ne bih ni tražila, jer je Ivan tada doznao da su one noći strijeljali sve Poljake. Tko je mogao znati da si se uspjela spasiti... Moj prijedlog da dođeš ovamo vrlo je trezven, ne činim to u očaju, nepromišljeno. Slutim da se nećeš htjeti preseliti u Englesku, ali, na kraju krajeva, mogle bismo se nastaniti negdje u Europi. Kupile bismo kućicu u nekom mirnom selu na jugu Francuske ili u Španjolskoj, na Pirenejima. Ondje je jako lijepo, sjećam se toga po onom našem groznom putovanju kroz Francusku i Španjolsku. Ne mogu zamisliti život u današnjoj Poljskoj, ali spremna sam, na kraju krajeva, i o tome razmisliti.
Obje moje snahe, Henrykova i Teodorova žena, nikad se neće preseliti u ovu kuću. A i što bi radile u provincijskoj zabiti? Ovdje nema čak ni pristojne škole. I tako ću do smrti živjeti ovdje sama. A kad bi ti odlučila doći, udvoje bismo živjele vrlo sretno. Molim te, nemoj odmah odgovoriti, dobro razmisli.
U kovertu ću staviti fotografije. Doduše, prilično su stare, Ivan ih je snimio dok je bio zdrav. To je naš vrt ispred kuće. Sad je malo zapušten, u posljednjih godinu dana sve sam zanemarila. Ali skupit ću snage i dovesti ga u red. Na jednoj fotografiji vidi se pročelje naše kuće, a na drugoj vrt, snimljen s balkona. Bilo je još fotografija soba, ali ispale su vrlo tamne, pa sam ih odmah negdje zametnula i sad ih ne mogu naći.
Ljubim te, draga moja sestro.
Sjeti nas se u svojim molitvama.
Beata

15.

prosinac 1987., Boston
Iz dnevnika Ewe Manukjan
Jučer sam prvi put rekla Ester što me toliko uznemiruje u posljednje vrijeme. Osjetila sam golemo olakšanje. Pokazalo se da je ona jedina osoba kojoj mogu govoriti o tome. Tim više što se, zapravo, nema o čemu govoriti. Nema ničega konkretnog. No dok sam birala riječi, nastojeći govoriti o stvarima koje su mi važne, sređivala sam si misli. Njezina šutljiva prisutnost veoma mi je pomagala. Odavno to znam: kad se družiš s pametnim i pouzdanim čovjekom, kao da iz njega nešto zrači, pa i sam poprimaš te osobine. Kad razgovaram, recimo, s Ritom – baš naprotiv – postajem agresivna i tupava. Mrzim se. Za posljednjeg razgovora s Ester prvi sam put naglas izrekla svoje najstrašnije slutnje.
Priča je, ustvari, vrlo duga. Kad sam upoznala Grišu, Alexu je bilo šest godina. Tada sam bila udana za Raya, i brak nam je još jedva tinjao. Karijera mu je baš tada krenula nabolje, počeo je često gostovati, već sam znala da su se pojavile neke žene. Počeo je dobro zarađivati. Ali – laki muzikantski novac! – kako je došao tako je i otišao. Ja nisam mogla otići s posla, sjedila sam u svome laboratoriju, provodila analize tla i živcirala se. I najednom – Griša! Kakav dječak! Ludo se zaljubio. Ulično poznanstvo, uostalom. Ugledao me i krenuo za mnom. A meni je to tako trebalo...
Na tom mjestu u mojoj priči Ester je blago podigla obrve. Ona je, dakako, od one vrste žena koje nikad ne upoznaju muškarce na ulici.
Ali ja joj pričam sve kako je bilo. Počela sam se sastajati s Grišom. Deset je godina mlađi od mene. Ray je, usput rečeno, stariji, i zapravo je uvijek imao problema seksualne naravi. Slutim da svu svoju agresivnost, vatrenost, temperament, zbog kojih ga vole njegovi obožavatelji, troši na glazbu, a njemu malo ostaje. No to uopće nije važno. Pojavio se Griša, i to je bilo uzbudljivo, čak mi se popravio odnos s Rayem, jer sad mi se fućkalo za njega...
Moja pametna Ester gleda me začuđeno, položila je svoju ruku na moju i govori:
– Ewa, to o čemu ti govoriš ja poznajem samo iz književnosti. Moram ti priznati da, premda bih mogla izgubiti tvoje poštovanje, nisam neki stručnjak: cijeli život imala sam samo jednog muškarca, svoga muža, i slabo se razumijem u ljubavnike. Moj odnos s mužem bio je toliko ispunjen da nikad nisam poželjela još nekoga uz njega. Nastavi, ali ne računaj na to da ću ti dati razborit savjet po tom pitanju.
Tada sam shvatila da je uvod predug i da uopće ne govorim o onome što me doista uznemiruje.
– Da, da, ne tražim savjet što se tiče moje veze s Grišom. Radi se o nečem drugom, i sve je mnogo bolnije.
Alex je imao pet godina kad smo se Ray i ja sporazumno razveli. U to vrijeme još nije bio tako slavan i bogat kao danas, ali sud mi je pogodovao, pa smo Alex i ja potpuno osigurani. Alex je obožavao oca. Kad smo se Griša i ja vjenčali, teško je prihvatio novog muškarca. Neprestano je pokazivao na predmete – na stolicu, tanjur, jastuk – i zahtijevao da Griša ništa ne dira jer je to tatino. Psiholog je savjetovao da promijenimo namještaj – promijenili smo stan. Alex nije prihvaćao Grišu, uvečer nije htio leći bez tate, iako ga Ray nikad nije uspavljivao. Ukratko, dvije je godine Alex patio i stvarao zlu krv između Griše i mene. Potom sam završila u bolnici, ležala sam gotovo mjesec dana, i Alex je, izgleda, osjetio da ga je i Griša spreman zaštititi, ne samo ja. Ray se dotad već bio preselio u Kaliforniju i vrlo se rijetko družio sa sinom. Alex je bio uvrijeđen i jednom je čak odbio susresti se s ocem kad je ovaj stigao u Boston. Ray mu je zaboravio čestitati rođendan i Alexa je to jako mučilo.
Posljednje tri-četiri godine Alex i Griša su u odličnim odnosima. Alex obožava Grišu. Griša provodi s njim mnogo vremena. Imaju brojne zajedničke interese. Ester, što tome dodati? Tako im je lijepo bez mene da sam ljubomorna...
Nije shvatila na što mislim. Ta i sama sam prvi put izrekla tu jezivu sumnju. U trenutku kad sam to izgovorila, u meni kao da se nešto prelomilo. Osjetila sam da je to istina. To jest, ne znam o kolikom je stupnju bliskosti riječ, što se doista događa između njih, ali najednom mi je postalo očigledno da su zaljubljeni jedan u drugoga...
Alex ima petnaest godina. U odličnim je odnosima s kolegama iz razreda. Ali djevojke ga uopće ne zanimaju. Ne znam što ću sad. Strah me uvjeriti se u ono što izaziva nejasne sumnje. Potpuno sam smetena. Nastojim predvidjeti razne varijante. Da, a što ako se moje sumnje potvrde? Što moram učiniti? Ubiti Grišu vlastitim rukama? Strpati ga u zatvor? Smjesta se rastati od njega?
Ludim, naravno, ali u svoj toj mori još osjećam i ljubomoru... I užasno žensko poniženje... Uopće nisam spremna za to da se na kraju ispostavi kako su mi muž i sin homoseksualci.
Uglavnom, sve sam joj to izbrbljala.
I tada sam shvatila što je prava mudrost. Poseban odnos prema životu – pomalo iz ptičje perspektive.
Ester je iz dubine ormarića izvukla tamnu bocu bez etikete, načetu uostalom, postavila dvije veće čaše i rekla:
– Isaku je Calvados bio omiljeno piće. Stoji tu još od njegove smrti. Jedan mladi kolega iz Francuske donio mu je bocu vrlo jakog, s jedne farme u Normandiji. Vidiš, nema ni etiketu. Domaća proizvodnja. Isak je nije stigao ispiti. Pio je po jednu čašicu uvečer...
Nalila je tamnu tekućinu nalik konjaku. Popile smo. Piće je bilo blago i istodobno je peklo.
Zatim mi je rekla doslovno sljedeće:
– Preživjeli smo stravičan rat. Pobili su nam svu rodbinu. Vidjeli smo sela nakon smaknuća. Vidjeli smo brda trupala prekrivena snijegom koja su se otapala nakon zime i koja su izgrizle životinje. Strijeljanu djecu. Zabranila sam si da se toga prisjećam. No sad ti moram reći: tvoj je mali živ i sretan. Ako je sve tako kako govoriš, to je nesreća. Za tebe. Ali ne za njega. Ima brojnih nesreća koje nisam ni slutila. Naravno, na to gledam kao na veliku nevolju. Ali mali ti je živ i zadovoljan je životom. Ja ništa ne znam o tim odnosima. U meni izazivaju nedoumicu, pa čak i prosvjed. No to je izvan mog iskustva. I izvan tvog iskustva. Pusti zasad neka bude kako jest. Pričekaj. Vjerojatno ti je sad teško razgovarati s Grišom. O svemu tome treba promisliti, ali ne žuri se. Ako je situacija doista takva, nije nastala jučer. Zapamti samo da nitko nije umro.
Kakve li sreće što postoji Ester!
Bilo je još pola boce i sve sam popila. Ester me posjela u taksi, auto sam ostavila ispred njezine kuće. Kad sam se vratila, Griša i Alex sjedili su ispred televizora kao golupčići i gledali neki film.
Odmah sam otišla spavati, ali uhvatila me takva drhtavica da me tek Griša na davno prokušan način uspio ugrijati.

16.

travanj 1986., Haifa
Pismo Ewe Manukjan Ester Hantman
Draga Ester!
Sjećaš se u kakvoj sam žurbi i panici otišla. Mogla sam i bez žurbe. Već je prošlo tjedan dana od kapi, i situacija se, kako kažu liječnici, stabilizirala. Sve je prilično žalosno, ali ipak je bolje nego pogreb. Danas su je prebacili s intenzivne u sobu. Kao i prije sva je omotana žicama, nepomično leži. No liječnici kažu da postoji pozitivna dinamika. Liječnici su jako dobri. Operirali su je, uklonili hematom u mozgu i smatraju da se majka može u određenoj mjeri oporaviti. U svakom slučaju, ima osjet desne polovine tijela, premda se ni ruka ni noga ne miču. Ne govori. No čini mi se da naprosto ne želi sa mnom razgovarati: nakon što sam otputovala na Santorini umjesto da dođem k njoj. Jučer je u mojoj prisutnosti prilično razgovijetno rekla sestri “hulja”. Nakon čega sam shvatila da se mogu pokupiti kući. Skrb je ovdje dobra, mnogo bolja nego u Americi, ako ne govorimo o privatnim klinikama. Ne, nemoj misliti da ću odmah danas otići. Bit ću ovdje još neko vrijeme. U krajnjem slučaju, dok je ne vrate u starački dom.
No sitnu radost ipak sam si dopustila – otputovala sam na dva dana u Jeruzalem. Bila sam ondje prije nekoliko godina, nekako u prolazu, i bilo je tako vruće da gotovo ni nos nisam pomolila iz hotela. K tome sam prošli put odlučila baciti pogled na svoje korijene i otišla u vjersku četvrt. Ondje su me istukli. Dobro, nisu me baš istukli, više izgrebali. Ali bilo je strašno zanimljivo – muškarci su svi nosili pajkelese i kaftane, a žene vlasulje i šešire. I u Americi se to katkad viđa, ali ondje je sve izgledalo autentično. Tako privlačna lica. Gledala sam ih s dubokim zanimanjem jer sam shvaćala da bi u nekom obratu sudbine ta srednjovjekovna stvorenja mogla biti moji rođaci, prijatelji, susjedi. Dok sam zurila, ništa nije bilo. A zatim sam zavirila u dućančić da kupim vode, i ondje su na mene navalile dvije ženske. Jedna me štipala za nedopustivo gole ruke, a druga me zgrabila za kosu. Prave luđakinje. Jedva sam se obranila od njih i pobjegla. Već na rubu toga košer raja zaustavila sam se kod školske ograde. Upravo je bio počeo odmor, i dječaci svih uzrasta, od žgoljavih petogodišnjaka do gojaznih telaca, izašli su mirno na dvorište i počeli se šetkati u parovima, povremeno se skupljajući u gomile i ozbiljno razmatrajući neka važna pitanja. Ja sam zinula, stajala kod ograde i čekala kad će zaigrati nogomet ili se barem potući. Ali nisam to dočekala. Tako se moje proučavanje korijena tom prilikom završilo sasvim neslavno. Ti mi se korijenčići nisu učinili osobito privlačnima, a i ruke su mi izgrebane.
Tako da sam ovaj put odlučila zaviriti u povijest s druge strane: krenula sam u Stari grad s nakanom da razgledam dva glavna mjesta – baziliku Svetog groba i mjesto Posljednje večere. Bazilika Svetog groba nije na mene ostavila očekivan dojam. Gomila ljudi, uobičajeni turistički izleti, kao u cijelom svijetu. Bilo je čak i grupa Japanaca. A kod mjesta gdje je nekoć bila spilja za pokope sad je kapelica, stoji red, i ispred ulaza svaki se turist okrene i sljedeći ga fotografira. Ondje sam ušla. Našla sam, prema vodiču, mjesto Posljednje večere. Moram ti priznati, draga Ester, da mi je iz vremena moga katoličkog djetinjstva ostalo nekoliko omiljenih priča. Posljednja večera jedna je od njih. Ušla sam i osjetila da se u toj prostoriji nikad nije dogodilo ništa slično. Nisu se ondje okupljali dvanaestorica učenika i Učitelj, nisu lomili kruh i nisu pili vino. Sjedili su na nekom drugom mjestu, gdje nema nikakvih Leonardovih prozora. Ta je sobica bila mala, možda uopće nije imala prozore, i nalazila se negdje na skromnom rubu grada, a ne baš na mjestu gdje je grobnica kralja Davida. Uglavnom, meni takva Posljednja večera ne odgovara. Zato sam se idućeg jutra uspela do Getsemanskog vrta, ondje rastu izvorna stabla masline, tako stara da su lako mogla i u ono doba stajati ondje. I masline su se činile vrlo uvjerljivima. Stajala sam i užasno sam htjela otrgnuti grančicu za uspomenu, ali nisam se usudila. I tada je kroz neka vrata izišao sitni redovnik, izgledao je baš kao prosjak, odlomio je grančicu i dao mi je. I bila sam jako sretna. Zatim sam se uspela Maslinskom gorom, duž zida staroga židovskog groblja, i stigla do kapelice. To je moderno zdanje, neveliko, nalik na kaplju – kapela Isusova plača. Dominus flevit. Gospodin plače. Na tom je mjestu Isus oplakivao buduće razaranje Jeruzalema. Otada su ga toliko puta razarali i obnavljali da danas uopće nije jasno povodom kojeg je slučaja točno plakao – trebamo li čekati sljedeći ili je već dovoljno. Otkriva se neopisiv pogled. A samo je mjesto ugodno, domaće – blistava trava, u njoj sitni makovi i neko cvijeće bijelo poput tratinčica. Podsjeća na moj omiljeni goblen iz Clunyja. Samo što nema ni Jednoroga, ni Djevice, ali čini se da su se samo načas udaljili. To je zbog dragocjene trave. Ondje je proljeće tako kratko, znaš, za tjedan dana sve će izgorjeti i pretvoriti se u bjeličasto sijeno, pa zato osobito snažno doživljavaš to blaženo mjesto.
Zatim sam ipak svratila na staro židovsko groblje, koje zauzima pola gore. Isprva nisam htjela, ne volim groblja. No ipak sam svratila. Ako sam već u Parizu klipsala do Père Lachaise, onda me ovamo sam Bog poslao. Prašina, kamen, šljunak. Kraj nekog kamena najednom se stvorio vremešni Arapin, koji se ponudio da mi za deset dolara pokaže groblje. Odbila sam rekavši da nisam američka turistkinja, nego obična žena iz Poljske. Tada mi je ponudio da popijem šalicu kave. To mi se učinilo ozbiljnom ponudom s dalekosežnim posljedicama, pa sam opet odbila. Tada je počeo govoriti da ima pedeset deva. Oduševila sam se. Kažem mu: Ma nemojte! Pedeset deva bolje je nego pedeset auta. On se strašno obradovao, pa smo se razišli kao prijatelji. Reci mi iskreno, Ester, poznaješ li ikoga tko ima pedeset deva?
Zatim sam uzela taksi i odvezla se do autobusne postaje. Nekoliko sati poslije bila sam u Haifi. Požurila sam u bolnicu. Sjedila malo pod vatrom iz njezinih očiju. Ne govori, ali ionako znam sve, do posljednje riječi, što mi želi reći.
U dubini duše neprekidno mi se komeša pomisao na Alexa i Grišu, ali tjeram je od sebe.
Ljubim te.
Tvoja Ewa

17.

travanj 1988., Boston
Iz pisma Ester Hantman Ewi Manukjan
...Nikako te ne mogu dobiti na telefon. Imam molbu. Nisam sigurna da ćeš je moći ispuniti, ali dok si u Izraelu možda mi uspiješ pomoći. Stvar je u tome da u posljednje vrijeme razvrstavam Isakove papire, kojih ima vrlo mnogo, pa sam neočekivano naišla na neotvoreni paket – riječ je o knjizi koju su mu poslali s dražbe nakon njegove smrti. I tako, dvije godine nakon njegove smrti otvorila sam paket, u njemu je bila prekrasna stara knjiga – čini mi se da je pisana rukom i ima dražesne minijature. Odnijela sam je u Židovski muzej, i ondje su mi rekli da je to Hagada, prilično rijetko izdanje. Odmah su mi ponudili da je otkupe, ali zasad ne kanim prodavati knjige. A ono što bih doista htjela jest restaurirati neke oštećene listove. U muzeju su rekli da je takve knjige najbolje dati na restauraciju izraelskim majstorima. Ali onaj koji je radio za njih nedavno je umro, a novoga još nemaju. Možda bi se mogla raspitati kod svojih prijatelja mogu li naći takva majstora? Ako ne, ništa. Na kraju krajeva, koliko je ležala ta knjiga, može još malo biti u takvu stanju.
Ljubim te.
Ester

18.

travanj 1988., Haifa
Ewa Manukjan Ester Hantman
Draga Ester!
Zadržala sam se još tjedan. Opet sam pomaknula datum leta, ovaj put na šesti svibnja. Na koncu sam unajmila auto. Svi su im auti imali ručni mjenjač, a ja sam se odviknula, odavno vozim automatik, pa nisam htjela riskirati. Zemlja je tako sitna da možeš, ako rano ustaneš, do četiri obići polovinu. Bila sam na Mrtvom moru i još jedanput na Kinneretu. Jedino do Elata nisam stigla. Kako mi se sviđa minijaturnost ove zemlje! Sve je blizu. Treba samo pružiti ruku. Da! Tvoja molba! Jedan od najboljih restauratora susjed je mojih prijatelja iz Jeruzalema Stevea i Izabel. Samo sam to natuknula i istog se dana našla kod njih u gostima. Ovdje u Izraelu iza svakog čovjeka stoji cijeli roman. Tako zamršene priče, takve biografije da čak i moja blijedi. Saznavši od Stevea da sam rođena u getu, restauratora je preplavilo takvo suosjećanje da me pozvao u petak navečer u svoj dom. Tako sam se prvi put našla na pravom šabatu. Ti, naravno, vrlo dobro znaš kako to izgleda, ali meni je to bilo prvi put i snažno me se dojmilo. Govorila sam ti da sam cijelo djetinjstvo maštala o pravoj obitelji. Sirotište, zatim dječji dom, zatim život s majkom koja potpuno odbacuje obiteljske vrijednosti, život s Erichom, kojekakav, bez ljubavi i prijateljstva, samo gužvanje postelje. Zatim neuspješni pokušaj s Rayom: kad se rodio Alex, uopće mu nije palo na pamet da odgodi gostovanja! Kad se pojavio Griša, učinilo mi se da se napokon sve posložilo... Ali naslućujem potpunu i definitivnu propast svoga sna o obitelji!
Dakle, zamisli, stol sa svijećama. Lijepa žena srednjih godina – Ruskinja koja je prihvatila judaizam, kako sam poslije saznala. Krupna, velikih ruku, kreće se poput velike životinje, možda krave, ali u pozitivnom smislu: polako okreće glavu, polako pomiče oči. Velike grudi, nadvijaju se iznad stola, kosa riđa, ali već malo izblijedjela. A kakva joj je prije bila kosa vidi se po sinovima – dva dječaka vatreno crvene kose. A dvije djevojčice sliče ocu – finih nosića, finih prstiju, minijaturne. Potom se pokazalo da ta Lea nije mnogo viša od muža, nego je Josef netjelesan, tanak, nalik na ostarjela anđela. Mislim da sam ti govorila o tome kako sam iz Rusije donijela ljubav prema ikonama. Znaš, najednom sam shvatila zašto Židovi nemaju ikone – niti su ih mogli imati: sami imaju takva lica da im nikakve ikone nisu potrebne.
Prije večere Josef me odveo u radnu sobu. Pokazao mi je svoje radove, vrlo su vješto napravljeni. Bilo je knjiga minijatura, bilo je i običnih starih molitvenika. Rekao je da većina narudžbi danas dolazi iz Amerike – američki Židovi kupuju na dražbama drevne židovske knjige i restauriraju ih, a zatim daju muzejima. Takva je micva. Josef je bivši Moskovljanin, završio je neku restauratorsku sekciju i u Rusiji se bavio restauriranjem ikona. Živio je nekoliko godina u manastiru. Vjerojatno je bio pravoslavac, ali nisam ga ispitivala. Zanimljivo, zar ne? Proveo je tri godine u zatvoru – ikone koje je restaurirao krijumčarile su se na Zapad, i netko ga je prijavio. Svoju ženu upoznao je također putem restauratorskog posla – ona je bila klisara u pravoslavnoj crkvi i davala mu je posao. Sve mi je to sam ispričao. Zatim se nasmiješio i ušutio. Shvatila sam da tu ima još cijela mala pripovijest. Poslije su mi prijatelji rekli da je stariji dječak iz njezina prvog braka. Razgovarali smo na ruskom, dok nismo sjeli za stol. Na stolu su svijeće. Lea ih je uz molitvu – židovsku! – zapalila. Libila sam se pitati koja je to molitva. Ali i bez prijevoda bilo je jasno da je to nekakva zahvala. Ustvari, zašto da ti opisujem nešto što i bez mene odlično poznaješ?
Zatim je domaćin uz molitvu razlomio kruh i nalio vino u veliku čašu. Prava euharistija, i sve je tu. A potom svakakva jela: ispod salvete dvije pletenice koje je Lea sama ispekla, pa riba, nekakve salate, pečenka... Za stolom je sjedila i stara Ruskinja Praskovja Ivanovna, Leina mati. S rupcem na glavi! Prije jela se prekrstila. I iznad svoga tanjura smežuranom je rukom napravila znak križa! Šabat šalom, Hristos vaskrse!
Baš sam im pozavidjela – to je upravo ono što sam cijeli život htjela. Pola ljudi koje sam tijekom ovog boravka upoznala: liječnici, ti restauratori, još jedna susjeda mojih prijatelja, medicinska sestra Engleskinja iz bolnice – svatko ima zamršenu priču.
Riti je nesumnjivo bolje. Dočekuje me riječima: A, pojavila si se... Kao da sam petnaestogodišnjakinja koja se pred jutro vratila s tuluma. Već idućeg tjedna prebacit će je u dom. Ja ću biti ovdje još nekoliko dana.
Ljubim te,
Ewa

19.

1988., Haifa
Vrpca koju je Rita Kowacz poslala Pawełu Koczyńskom
Dragi Pawełe!
Umjesto pisma šaljem ti vrpcu. Više ne mogu pisati, ruke me ne slušaju. Ni noge. Zapravo ležim kao leš, samo mi glava radi. To su najstrašnije muke koje samo Bog može smisliti. Mislim da On postoji. Ali prije je riječ o vragu. U svakom slučaju, ako se prisutnost đavla može promatrati kao dokaz postojanja Boga, onda priznajem da taj par postoji. Iako ne vidim bitnu razliku između njih. Čovjekovi neprijatelji. I tako sam sad iz nekog razloga živa, umjesto da mirno ležim na groblju, nikomu ne smetajući. Ne možeš ni zamisliti kako su se uskomešali oko mene i iz nekog razloga oživili ovu staru vreću kostiju. Što god zatražim, sve izvršavaju. Čak su mi donijeli prosenu kašu. Ali imam jednu intimnu molbu, a ne žele mi udovoljiti – da me puste umrijeti. Govorim to posve smireno. Često sam dospijevala u situacije u kojima sam bila nadomak smrti, ali htjela sam živjeti i boriti se, pa sam se uvijek izvukla. Znaš, nećeš mi vjerovati, ali uvijek sam pobjeđivala – čak i u logoru. Na kraju krajeva, rehabilitirali su me, to znači da sam pobijedila. Sad mi pobijediti znači umrijeti kad ja to želim. A želim. Liječe me. Razumiješ, liječe me. Najsmješnije je što im čak pomalo uspijeva – prebace me u naslonjač, ja lagano mičem ruke, noge, to se zove “pozitivna dinamika”. Od sve te dinamike ja želim samo jedno – da se mogu dovući do prozora, prebaciti se preko balkonske ograde i pasti – pogled je divan i sve me više privlači.
Osim tebe nitko mi neće pomoći. Volio si me dok sam bila mlada, ja sam voljela tebe, dok je taj tjelesni svrbež uopće živio u meni. Ti si moj drug, iz istog smo gnijezda, i zato si jedini koji mi može i mora pomoći. Dođi i pomogni mi. Nikad nikoga ništa nisam tražila. Kad bih mogla bez tuđe pomoći, ne bih tražila nikoga. Ali samostalno ne mogu ni na noćnu posudu. Da smo u ratu, tražila bih da me ustrijele. Ali moja molba je skromnija – dođi i odvedi me na balkon. To je prava sitnica.
Tvoja Rita

20.

1988., Haifa
Rita Kowacz Pawełu Koczyńskom
Evo, Pawełe, pišem kao kokoš. Ali zato sama. Ruke se još nekako miču, noge ne. Ništa drugo od tebe nisam ni očekivala: kad te trebam, nema te. Nemoj. Nemojte Ewa i ti misliti da bez vas ne mogu ništa. Ima i drugih ljudi koji su spremni podržati me. Pozdravi svoju ženu Mirku. I neka upamti da je infarkt bolji od kapi. Što se tiče tvoga sina, dijelim tvoju bol. Što je to učinio tvoj trockist? Ne zaboravi da sam odsjedila osam godina u poljskim zatvorima i još pet u ruskim. Mislim da francuski nisu gori. Tri godine nije dugo. Tim više što je još mlad. U današnjim zatvorima na Zapadu ujutro daju kavu, jednom tjedno mijenjaju posteljinu i u ćelije stavljaju televizore da se zatvorenici ne dosađuju. To je otprilike ono što i ja sad imam, sa svim svojim nagradama. Samo što je televizor u hodniku.
Rita

21.

svibanj 1988.
Iz dnevnika Ewe Manukjan
Kako duboko to u meni leži! Ne samo da redovito idem k Ester kao na ispovijed i dobivam od nje odrješenje grijeha, još moram to i zapisivati. Žalosna je istina da ne mogu izbaciti iz glave optužbe protiv majke kojih se nakupilo za cijeli život. Odavno već ne osjećam ni bijes ni gnjev koje je izazivala u meni u mladosti. Beskrajno miju je žao – leži blijeda, suhonjava kao sasušena osa, a oči poput farova, pune energije. Ali – Bože sačuvaj! – kakva je to energija! Čista, koncentrirana mržnja. Mržnja prema zlu! Ona mrzi zlo s takvom strašću i s takvim bijesom da zlo može mirno živjeti. Ona i takvi poput nje čine zlo besmrtnim. Meni se još odavno, gledajući Ritu, svaka društvena nepravda čini dražom nego borba protiv nje. U mladosti je imala globalne ideje, potom su se počele povlačiti, sad se, izgleda, bori protiv nepravednosti vlastite sudbine. Prije kapi usredotočila se na direktora staračkog doma, debelog, ćelavog Johanana Šamira. Isprva se svađala s njim, zatim je pisala prijave protiv njega, zatim je dolazila nekakva komisija, zatim je on – ne znam sve pojedinosti – otišao u mirovinu. Za moga prethodnog posjeta Johanan ju je obišao dok sam ja bila ondje i ljubazno je razgovarala s njim. No to je sve bilo prije posljednje kapi. Sad već pomalo razgovara. Ali ne ustaje, naravno. Zasad ne može čak ni sama sjesti. Isprva, kad se to dogodilo, pomislila sam: umrijet će jadnica, napokon. S olakšanjem. Potom me bilo stid. Sad me još više stid – zar sam željela njezinu smrt? A sad joj više ništa ne želim, mislim samo na to kako me i dan-danas muči, zbog čega od jutra do mraka čak i ne razmišljam o njoj, nego o svome odnosu prema njoj. Naravno, ona me smatra huljom. Što mi je više puta rekla. Ali sad se i ja smatram huljom – zato što joj ne mogu oprostiti, ne mogu je voljeti, premalo je žalim.
Ester je slušala sve te nesuvisle izljeve pa rekla: ništa ti ne mogu savjetovati. Mi smo prokleti ljudi. Oni koji ostaju uvijek osjećaju krivnju pred onima koji su otišli. To je privremena pojava, proći će nekoliko desetljeća i tvoj će Alex govoriti nekoj bliskoj osobi kako osjeća krivnju pred tobom jer te je premalo volio. To je nešto poput elementarne kemije ljudskih odnosa. I rekla je vrlo odlučno: “Daj si mira, Ewa. Učini ono što smatraš mogućim i nužnim, a ono što ti ne ide, ne čini. Dopusti si to. Sudi po Riti: ona ne može biti drukčija, pa i ti sebi dopusti ostati takva kakva jesi. A ti si dobra djevojka!” I nakon tih riječi osjećala sam se dobro.

22.

1996., Galileja
Avigdor Stein Ewi Manukjan
Draga Ewa!
Noemi je ovih dana donijela pismo koje je dobila od Daniela prije dvadesetak godina, dok je ležala u sanatoriju – liječili su je od tuberkuloze kostiju. To je jedno od malobrojnih njegovih pisama koje je sačuvano. Šaljem ti kopiju. Ne možeš zamisliti koliko mi ljudi dolazi raspitati se o bratu – novinari iz raznih zemalja, dolazio je jedan američki profesor, zatim neka književnica iz Rusije. Milka ti šalje pozdrav. Ako naumiš doći u Izrael, uvijek ćemo te rado primiti.
Avigdor

1969., Haifa
Kopija Danielova pisma Noemi
Draga moja Noemi!
Zamisli, jedna vrlo privlačna osoba – jako čupava i zelenooka, uvukla me u svoj život i traži da posvojim njezino troje djece. Dogodilo se to ovako. Samostanske čelije nemaju brave. Mislim da se kod nas nema što ukrasti. K tome u stambeni dio samostana uopće ne puštaju strance. Vrata moje sobe ne zatvaraju se baš čvrsto, mogu se otvoriti bez imalo napora. Dakle, zamisli, kasno uvečer dolazim kući i vidim kao da su vrata malko odškrinuta. Ušao sam u sobu, umio se ne upalivši svjetlo, sjeo na stolicu i zamislio se. Od mladosti imam tu naviku: prije sna malo razmisliti o proživljenom danu i o ljudima koje sam susreo ili, naprotiv, nisam susreo. Primjerice o tebi... Nisam te vidio već više od mjesec dana i jako čeznem za tvojom dragom njuškicom. I tako sjedim u tami i tiho razmišljam o ovome i o onome, kadli najednom osjetim da nisam sam. Još je netko tu, i sasvim je sigurno da to nije anđeo. Zašto sam uvjeren u to? Stvar je u tome da se nikad nisam osobno susretao s anđelima, ali čini mi se da bih odmah znao ako bi se anđeo pojavio: teško da se dolazak anđela može pobrkati s dolaskom vrtlara ili našeg nadstojnika. Uglavnom, netko je tu. Pritajio sam se, ali svjetlo nisam palio. Vrlo čudan osjećaj, čak osjećaj manje opasnosti.
Bila je mjesečina, zato mrak nije bio premračan. Više sivkast. Počeo sam gledati oko sebe i vidio da netko leži u mojoj postelji. Malen i zaobljen. Vrlo oprezno, gotovo ne dišući, prišao sam postelji i našao ondje golemu mačku. Probudila se, otvorila oči, sijevnule su strašnim plamenom. Znaš kako u tami gore oči životinja! Pozdravio sam je i zamolio da mi prepusti mjesto. Pravila se da ne razumije. Zatim sam je malo pogladio, i ona je odmah stala glasno presti. Još sam je pogladio i pokazalo se da to nije obična mačka, nego užasno debela mačka. I vrlo pametna. Zato što se odmah pomaknula da mi napravi mjesta. Stao sam joj objašnjavati da sam redovnik i da nikako ne mogu dijeliti postelju s damom. Bi li se mogla premjestiti, recimo, na stolac? Odbila je. Zatim sam morao staviti svoj džemper na stolac, a nju na džemper. Nije se protivila. No kad sam legao, odmah se vratila na postelju i obzirno se smjestila na moje noge. Predao sam se i usnuo. Ujutro, kad sam se probudio, više je nije bilo. No uvečer se opet pojavila i pokazala da je iznimno pametna: zamisli, našao sam je kako spava na stolcu. Kad sam pak legao u postelju, opet mi je legla na noge. Moram priznati da mi se to učinilo čak i ugodnim.
Pet večeri zaredom nalazio sam je u svojoj sobi na stolcu, i svaki put kad bih legao premjestila bi se na moju postelju. Nisam je uspio promotriti, jer kad bih se probudio, nje više ne bi bilo. Usto se ujutro uvijek žurim, pa nisam imao vremena tražiti je po cijelom samostanu ili po samostanskom vrtu, koji je prilično velik.
Dakle, zamisli, stigla je večer kad je nisam našao na stolcu. Čak sam osjetio nešto poput razočaranja ili ljubomore: kamo se, pomislio sam, preselila, koga je izabrala umjesto mene? Čak sam se i tijekom dana toga sjećao: doživio sam prevaru!
Koliko je onda bilo moje iznenađenje kad sam, došavši idući dan kući, našao na svojoj postelji cijelu mačju obitelj! Eto kamo je nestala sinoć – sakrivši se od ljudi, u tami i u tajnosti omacila je troje mačića i donijela ih meni. Čak mi je godilo što me mačka smatrala pouzdanim čovjekom, što mi je povjerila svoju novorođenčad. Ukratko, evo već mjesec dana živi na mome plavom džemperu zajedno s Alefom, Betkom i Šinom. Što se Šina tiče, još sumnjam, možda poslije ispadne Šina.
Sad sam primoran preuzeti brigu o cijeloj obitelji. Vraćajući se navečer donosim paket mlijeka za Ketzele (tako sam nazvao mačku) i neke ostatke od ručka, ako sam toga dana uspio ručati. Da, ispustio sam iz vida jednu važnu stvar: mačka se na dnevnom svjetlu pokazala kao jedinstvena ljepotica. Prilično je tamne sive boje, na prsima ima ovratnik od vrlo pahuljastoga krzna, i jedno joj je uho bijelo, zbog čega izgleda vrlo koketno. Vrlo je uredna, pola dana provodi u umivanju i čišćenju sebe i svojih mačića, pa mislim da bi, kad bismo je osposobili da čisti prostorije, postala odlična čistačica. K tome je nevjerojatno pametna: nekako se dovinula da je zabranjeno držati životinje u samostanu, pa se ponaša kao prikaza – dosad je nitko nije vidio. I ja se pravim da je nisam vidio. Tako da, kad me nadstojnik upita što ta prekrasna životinja radi u mojoj sobi, ja ću reći: nisam je vidio.
Ne, nažalost, neću moći tako odgovoriti. Ipak sam ja redovnik, a redovnici ne smiju lagati. Krivo mi je, jer svi ljudi koje poznajem barem malo lažu, a ja ne smijem. No s obzirom na to da znam da će prije ili poslije do toga doći, moram razmisliti o sudbini cijele obitelji. Kanim o tome pregovarati sa svojim bratom. Nisam uvjeren u uspjeh tih pregovora. Ti znaš da tvoj otac i ja stalno imamo nesuglasice oko mnogih pitanja. No ovdje računam na njegovo dobro srce. U Milku sam, iz nekog razloga, siguran.
Sudbina mačića već je odlučena: jednoga će uzeti moja pomoćnica Hilda, drugoga naš prijatelj Musa, a trećega, možda, jedna sestra iz Tiberiasa.
Ljubim te, draga moja nećakinjo. Ketzele ti šalje veliki pozdrav i želje za skorim ozdravljenjem.
Tvoj dodo Daniel

23.

studeni 1990., Freiburg
Iz razgovora Daniela Steina s đacima
Preko Moše Milsteina uspostavljena je izravna veza s getom.
Uskoro sam počeo krasti oružje iz skladišta koje se nalazilo na tavanu policijske postaje. To je bilo uglavnom trofejno, to jest sovjetsko oružje. Nije bilo lako prenositi ga u geto, osobito puške. Svaki “primjerak” iznesen iz skladišta najprije sam sakrio u vrtu, zatim bih uvečer pušku omotanu krpama svezao za okvir bicikla i vozio se kući zaobilaznim putem, pored dvorca. Ondje su me kod otvora u zidu čekali mladići koji su od mene preuzimali oružje. Za sve to vrijeme nijednom nisam ušao u geto. Neki stanovnici geta već su shvaćali da su osuđeni na likvidaciju i htjeli su se dokopati oružja da obrane sebe i svoje bližnje. Ja sam smatrao da se moraju odlučiti na masovni bijeg. Znao sam da među partizanima ima i bivših mjesnih komunista, i zarobljenih pripadnika Crvene armije, i Židova koji su pobjegli iz geta. No isprva me nisu slušali: mnogi su imali strašno iskustvo stečeno u kontaktu s našim nežidovskim sugrađanima koji su Nijemcima predavali i pripadnike Crvene armije koji su se probili iz okruženja i Židove. Osim toga stanovnici geta nisu bili sigurni u to da će ih partizani dočekati raširenih ruku.
Došao je dan kad više nije bilo izbora. Krajem srpnja 1942. Prisustvovao sam telefonskom razgovoru bojnika Reinholda. Reinholdova posljednja rečenica glasila je: “Na zapovijed, akcija Jod provest će se 13. kolovoza!” Odmah sam shvatio o čemu je riječ. Bojnik mi je rekao:
– Dieteru, vi ste jedini svjedok ovog razgovora. Sazna li se išta, vi snosite potpunu odgovornost!
Odgovorio sam “Jawohl!”
S Reinholdom sam imao vrlo topao odnos. Po dobi mi je mogao biti otac, sinovi su mu ostali kod kuće, pa je u njegovu odnosu prema meni bilo očinske note. Stariji sin zvao se, kao i ja, Dieter. Vjerujte mi, i ja sam se prema njemu odnosio vrlo lijepo. Bolje nego prema njegovim podređenima. Cijenio je kod mene poštenje – znao sam to. Tako da sam, izvršavajući svoju ljudsku dužnost, izdao toga čovjeka osobno. I sam sebi potpisao presudu.
Na početku svoje službe u policiji prisegnuo sam – zakleo sam se da ću biti odan Führeru. Kasnije, kao ruski partizan, zakleo sam se na odanost Staljinu. No te zakletve nisu bile iskrene, bile su prisilne. To je bila cijena spašavanja ne samo moga života nego i života drugih ljudi.
Među situacijama koje sam morao doživjeti bilo je tragičnih, mučnih, strašnih. Sada mogu o tome govoriti. Iako ne volim pripovijedati o tim događajima, sada to činim jer smatram da to iskustvo moram podijeliti s vama: nitko ne zna unaprijed u kakav položaj život može dovesti čovjeka.
Iste večeri javio sam kuririma za najavljenu akciju. Ljudi su odlučili braniti se onim oružjem koje sam im ja nabavio. Uspio sam ih uvjeriti da nema smisla braniti se. Premalo je oružja. Sve će ih pobiti. Mnogo je važnije da barem neki ostanu živi. To je važnije nego deset minuta pucati na Bjeloruse ili Nijemce koji će doći likvidirati geto. Nagovorio sam ih na bijeg. No poslovima u getu upravljao je Judenrat, i upravo je Judenrat morao donijeti odluku.
Jesam li osjećao strah? Ne sjećam se. Odmah sam se prilagođavao okolnostima, potpuno bi me zaokupile: osjećao sam da snosim odgovornost za mnoge ljude. Preuzimati odgovornost na sebe važnije je nego izvršavati zapovijedi. Zahvalan sam Bogu što me obdario tom osobinom.
Trebalo je utvrditi datum bijega. Odredili su ga na noć između 9. i 10. kolovoza.
Judenrat nije podupro taj plan i dopustio je bijeg samo ljudima iz grupe otpora. Starci još nisu gubili nadu da će potkupljeni bjeloruski činovnik sve spasiti.
Dalje su se događaji odvijali ovako: dan prije podnio sam šefu lažno izvješće, tobože je te noći grupa partizana trebala proći kroz jedno selo smješteno u smjeru juga, na suprotnu stranu od goleme, slabo prohodne šume kamo su kanili pobjeći stanovnici geta. Svi policajci i oružnici otišli su na tu operaciju, osim četvorice koji su ostali u postaji. Tako da nije bilo ophodnji oko geta. Ja sam s ostalim policajcima cijelu noć prosjedio u zasjedi uzalud čekajući partizane.
Vratili smo se rano ujutro. U osam sati već sam bio u postaji. Tada je šefu prišao uzrujani gradonačelnik i javio mu da je tristo Židova pobjeglo iz geta. Ja sam, kao i uvijek, prevodio. Bojnik Reinhold upitao je zašto se to dogodilo. Gradonačelnik je objasnio da Židove svako malo strijeljaju, pa su ljudi u getu pomislili da je sad red na njih. Stvar je u tome da su dan prije došli seljaci i htjeli kupiti od njih namještaj, pa su se stanovnici geta uznemirili. Zapovjednik je naredio da postave oružnike da paze na one koji su ostali u getu.
Kad sam čuo da je pobjeglo samo tristo ljudi, srce mi se steglo. Zašto nisu svi pobjegli? Htio sam spasiti cijeli geto! Pojedinosti tragedije koja se te noći dogodila u getu doznao sam tek mnogo godina poslije. I dan-danas me to boli.
Idući su me dan uhitili. Odao me jedan Židov iz geta. Znao sam ga otprije, bio je to električar Naum Bauh, dolazio je nekoliko puta u postaju popravljati instalacije. Došao je k šefu ujutro nakon bijega i dugo je razgovarao s njim u kabinetu. Šef me nije pozvao. Dotad nijedan razgovor nije prošao bez moga sudjelovanja, pa sam shvatio da razgovaraju o meni. Mogao sam pobjeći za vrijeme tog razgovora, ali kamo? Nisam mogao bježati k partizanima, za njih sam bio policajac.
Nakon podneva šef je napokon zapovjedio da me pozovu. Rekao je da sumnja da sam počinio izdaju.
Šutio sam. Tada me upitao:
– Je li istina da ste odali datum likvidacije geta?
– Tako je, gospodine zapovjedniče. To je istina – nisam mogao ne odgovoriti na izravno pitanje.
Zaprepastio se:
– Zašto priznajete? Prije bih povjerovao vama nego onom Židovu. Zašto ste to učinili? Pouzdao sam se u vas!
Bio je to ozbiljan prijekor. Odgovorio sam da sam to učinio iz suosjećanja, zato što ti ljudi nisu učinili ništa loše, oni nisu nikakvi komunisti, nego obični radnici, obrtnici, obični ljudi. Nisam mogao drukčije.
Reinhold je rekao:
– Ti znaš da nisam strijeljao nijednog Židova. Ali netko to mora raditi. Zapovijed je zapovijed.
To je bila istina – on nikad nije sudjelovao u strijeljanjima. Shvaćao je kakva se nepravda čini bespomoćnim ljudima, ali njegovo ljudsko poštenje imalo je određene granice, izvan njih je djelovala vojnička pokornost, koja je mogla prisiliti njegovu savjest na šutnju.
Zatim me upitao za oružje i sam je naveo količinu i vrstu oružja prebačenog u geto. Shvatio sam da su već provjerili skladište. Sve sam priznao. Zatim je rekao da me mora uhititi. Razoružali su me i strpali u podrum.
Sutradan su me opet pozvali. Bojnik Reinhold rekao mi je da cijelu noć nije spavao i da ne razumije koje su skrivene pobude za moje ponašanje.
– Pretpostavljam da ste postupili kao poljski nacionalist, iz osvete za likvidaciju poljske inteligencije – rekao je.
I tada sam pomislio da će mu biti lakše ako kažem istinu:
– Gospodine zapovjedniče, reći ću vam istinu pod uvjetom da mi omogućite da sam okončam život. Ja sam Židov!
On se uhvatio za glavu:
– Znači, policajci su ipak bili u pravu, sad shvaćam. To je tragedija!
Ponavljam to doslovno, jer se takvo što ne može zaboraviti. Vidite u kakve su situacije Nijemci katkad dolazili, nisu znali kako treba postupiti, što učiniti...
– Napišite mi iscrpno priznanje – zapovjedio je.
Ni pljuske ni grube riječi. Odnos je ostao isti kakav je bio – kao između oca i sina. Drukčije to ne mogu definirati.
Napisao sam priznanje i rekao:
– Gospodine zapovjedniče, dvaput sam bio na rubu smrti i uspio sam pobjeći, ovamo sam dospio zahvaljujući slučaju, doveli su me ovamo, nisam mogao odbiti, u mojoj situaciji nije mi preostalo ništa drugo. Mislim da me razumijete.
Pozvao je narednika i rekao mu:
– Pazite da ne radi gluposti.
Zamolio sam ga da mi omogući da se ustrijelim prije nego što Gestapo započne likvidaciju ostalih Židova. Sad sam mogao samo čekati i bio sam potpuno miran.
Toga dana još sam ručao zajedno s oružnicima – danju i uvečer obično smo svi zajedno jeli. Predvečer me šef ponovno pozvao.
Podsjetio sam ga:
– Gospodine zapovjedniče, obećali ste da ćete mi omogućiti da se ustrijelim.
Rekao je:
– Dieteru, vi ste razborit i hrabar mladić. Dvaput ste uspjeli izbjeći smrt. Možda vam i ovaj put uspije.
To nisam očekivao. Bila je to neobična reakcija čestitoga čovjeka koji se nalazi u teškoj situaciji.
Pružio sam mu ruku i rekao:
– Zahvaljujem, gospodine zapovjedniče.
Oklijevao je pa pružio ruku, okrenuo se i otišao.
Više ga nikad nisam vidio. Poslije su mi rekli da su ga partizani teško ranili i da je umro od rana. To je bilo mnogo kasnije.
Tada je usadio u mene odvažnost i želju za životom...
Oružnici se nisu odnosili prema meni kao prema zločincu. Čak i nakon što su pročitali moje priznanje i saznali da sam Židov, izvodili su me iz zaključane sobe, gdje su me držali, za zajednički stol. Moj je bijeg bio organiziran na sljedeći način: rekao sam da želim napisati pismo rodbini, pa su me odveli na moje prijašnje radno mjesto. Napisao sam u uredu pismo i rekao da bih htio zamoliti malog čistača da ga odnese na poštu. Znao sam da je mali već otišao. Neometano sam izašao u hodnik i izjurio iz zgrade. Pojurio sam prema polju. Na dvorištu su stajala i razgovarala trojica policajaca, doduše, ne iz Emska, nego iz druge postaje, ali poznavali smo se. Nisu obratili pozornost na mene.
Kad sam pobjegao dovoljno daleko, krenuli su za mnom – četrdesetak ljudi, na konjima i na biciklima. Zalegao sam na svježe požnjevenu polju, zavukao se među snopove složene u stog. Netko je protrčao u blizini. Shvatili su da sam se negdje sklonio pa su krenuli pročešljavati polje u širokim redovima. Baš kad su prolazili oko pet metara od mene, snoplje iznad mene se srušilo, stog se nakrivio...
Ni danas ne shvaćam kako me nisu opazili. Svesrdno sam se molio, u meni je sve urlalo. Dvaput u životu proživljavao sam takve trenutke – prvi put u Vilnu, kad sam se skrivao u podrumu, i tada. Nisu opazili kretanje među snopljem i pojurili su dalje. Čuo sam kako je jedan od njih viknuo:
– Ipak je pobjegao!
... Ležao sam i čekao da se smrači. Potom sam se izvukao ispod snoplja, dovukao se do neke staje, zavukao se unutra i zaspao. Noću, oko pet sati, čuo sam dugotrajnu pucnjavu. Bila je to akcija Jod. Strijeljali su ljude koji su ostali u getu. To je bila najužasnija noć moga života. Plakao sam. Bio sam uništen – gdje je Bog? Gdje je u svemu tome Bog? Zašto je mene sakrio od progonitelja, a nije poštedio onih pet stotina – djece, staraca, bolesnika? Gdje je božanska pravda? Htio sam ustati i otići onamo kako bih bio s njima. Ali nisam imao snage ustati.

24.

1967., Haifa
Iz Hildina dnevnika
Danas sam navršila 25 godina. Pravi užas! Nedavno sam imala šesnaest i tulila sam zato što smo imali skijaška natjecanja, osvojila sam prvo mjesto među djevojkama, a Toni Leer mi je rekao da je to nepravedno, zato što bih se trebala natjecati s dečkima: treba provjeriti što sam ja zapravo, muško ili žensko. Pa sam ga istukla. Danas rano ujutro došao je Musa i donio mi dar – neobičnu zlatnu ogrlicu u obliku zmije, sa safirima umjesto očiju.
Meni se inače više sviđa srebro, i Musa to zna. Ali rekao je da mi ne može darovati srebro kad sam ja sama zlato. Htio je da na cijeli dan odemo u Netanju, ali cijelo jutro bila sam zauzeta, obećala sam Kasiji da ću ići s njom tražiti posao, a potom pokupiti pošiljku za Daniela na pošti i svratiti u knjižnicu. Musa me čekao četiri sata, zatim smo ipak otišli u Netanju.
Toga dana obavezno se morao vratiti kući, pa sam se malo uvrijedila što smo odmah morali otići, a ja sam tako htjela dulje ostati s njim. Proveli smo u hotelu samo tri sata, pa sam se rasplakala kad smo trebali otići. Stao mi je objašnjavati da on sebi ne pripada u onoj mjeri u kojoj sebi pripadaju zapadnjaci. On ovisi o obitelji, stric mu je za danas naznačio susret, i on ga ne može otkazati ili odgoditi. I on je bio veoma rastrojen. Sastajemo se već tri godine, ali nikad ne znam kad ćemo se sljedeći put vidjeti. Naši su susreti, ako ne računamo one u crkvi, vrlo rijetki. To je grozno. Musa mi je rekao da više sličim na tinejdžera nego na dvadesetpetogodišnju ženu. Pa sam se sjetila kako sam zbog istih riječi istukla Tonija Leera. Smiješno.

25.

svibanj 1969., Haifa
Musa Hildi
Draga Hili!
Nisam mogao zaspati sinoć – nakon tvojih jučerašnjih razmišljanja o tome kako je teško biti Nijemac u današnjem svijetu. Daniel će ti ispričati kako je teško biti Židov u našem svijetu, a ja ću ti pokušati objasniti kako je to biti Arapin. Osobito kršćanin po vjeroispovijesti i Izraelac po državljanstvu.
Dobro je biti Nijemac – Nijemci žive u stidu i kajanju. Nije tako loše biti Židov – cijeli ih svijet mrzi, ali ipak svi znaju da su oni izabrani narod. K tome zadivljuju svijet svojim Izraelom, sagrađenim usred kamena i razvalina, bistrim umovima i brojnim talentima koji vrijeđaju sve druge narode. U cijelom svijetu mnogo je Židova na istaknutim mjestima – znanstvenika, glazbenika, pisaca, pravnika i bankara. Kod većine ljudi to izaziva razdraženost.
Ali kako je to biti Arapin! Nas ima 1000 puta više nego Židova. A koga svijet poznaje? Nasira al-Dina al-Tusija? Ibn-Sinu? Kako je to pripadati narodu koji je uvijek uvrijeđen i uvijek u pravu? Islam pridaje Arapima uvjerenost i osjećaj nadmoći. Arape muslimane izvanjski svijet omalovažava, pa veličaju sami sebe. Arapin kršćanin nesretno je stvorenje: Židovi jedva primjećuju razliku između Arapa muslimana i Arapa kršćana. I jedni i drugi za njih su povijesni krvni neprijatelji. No musliman je kao neprijatelj pouzdaniji.
Ne vjeruju nam Židovi, iako smo odabrali Izrael, postali njegovi državljani u nadi da će to biti naš zajednički dom. Ne vjeruju nam ni muslimani: za njih smo još ljući neprijatelji nego Židovi.
Otišao bih u Europu ili u Ameriku, ali kao Arapin vezan sam najčvršćim obiteljskim, rodbinskim odnosima. Za moju obitelj ja nisam pojedinac, podređen sam svim svojim rođacima: starijima zato što sam ih dužan poštovati, mlađima zato što sam ih dužan podupirati. Iskočiti iz tog kruga gotovo je nemoguće. Kad bih mogao, razveo bih se od Mirjam, otišao bih s tobom na Cipar, ondje bismo se vjenčali i živjeli u bilo kojoj zemlji gdje raste drveće i cvijeće, gdje ljudi trebaju vrtove i parkove... Za to bih trebao prestati biti Arapin, ali to je nemoguće. Ti ćeš ostati Njemica koja oplakuje pomračenje i okrutnost svojih predaka, Daniel Židov s ludom idejom da sve ljude pretvori u djecu Božju, a ja Arapin koji žudi za oslobođenjem od teške arapske tradicije pripadanja ne sebi osobno nego nekomu starijemu – ocu, Bogu ili Alahu.
Draga Hili! Kad sam s tobom dovoljna je sama tvoja prisutnost da me oslobodi od tih teških misli, od bezizlaznosti našeg postojanja, samo se uz tebe osjećam sretnim, i vjeruj mi, na svijetu ima vrlo malo Arapa koji bi se usudili izgovoriti takve riječi ženi. Volim te i volim slobodu koja stoji iza tebe, iako oboje patimo upravo zbog toga što znamo da sloboda nije za nas, krademo je, ne znamo od koga. I ipak sam duboko uvjeren da je Bog na našoj strani. Ne ostavljaj me.
Musa

26.

1969., Haifa
Iz Hildina dnevnika
Jučer mi je Daniel donio grančicu rascvjetanoga badema. Ne mogu zamisliti da bi on odrezao grančicu. Pogledala sam ga začuđeno. A on je rekao – Hilda, već smo pet godina zajedno. Tako je, prošlo je točno pet godina otkako sam stigla u Haifu. Cvjetovi su nekakvi polumaterijalni, kao od pare ili magle, i mirišu na nešto divno čega u njima nema. Možda na zrna badema koja će se poslije pojaviti? Ne, bademi imaju mnogo određeniji, jestivi miris. A ovaj uopće nije jestiv.
Daniel je odslužio misu. Osim mene nije bilo nikoga. Žalosti ga što su gotovo svi naši stanari prilično ravnodušni prema crkvi. Ali ne hranimo ih iz sebičnosti – kaže Daniel. – Možda će jednom poželjeti moliti se s nama.
Inače uopće nije tako – subotom i nedjeljom kod nas se skupi priličan broj ljudi. Uvečer, kad je Daniel otišao, odlučila sam zapisati koliko nas ima. Evo što je ispalo: Daniel, ja, Vera, Kasia s djecom, Irena s djecom, Olaf, Šimon, Jozef s obitelji, sestre Susanna i Cicely, Božena, Chris, Ajdin s obitelji, Musja i Tata, Henryk i Luiza, Elena, Isidor... To su oni na koje možemo računati. Još dvadesetak ljudi dolazi povremeno, na blagdane, ali ipak sudjeluju u životu zajednice. I tridesetak onih koji “rijetko svraćaju”. Poput Muse. Treba dodati ljude iz doma, koji – htjeli-ne htjeli – pripadaju zajednici već samim time što borave u domu. Stalnih ima osam plus desetak lica koja se mijenjaju – prosjaci, skitnice i narkomani. Mi ih zovemo “stanari”. I oni su naši. Prema približnom proračunu, šezdesetak ljudi.
No bilo je i gubitaka: Samuel i Lidija otišli su u Ameriku, Mirjam je umrla, nesretni Anton je poginuo, u Europu se vratio Edmund s obitelji, Aron s Vitom i djecom, i još nas je nekoliko ljudi napustilo u korist sinagoge.
Daniel se silno žalosti kad nekoga izgubi, ali uvijek ponavlja: svaki čovjek mora tražiti vlastiti put k Bogu. To je osobni put, inače ne činimo zajednicu dobrovoljaca u Gospodinu, nego vojsku s generalom na čelu.
Najteže nam je s “privremenima”. Daniel je naredio da nikoga ne tjeramo, pa zato katkad dolaze beskućnici. U Izraelu ih je manje nego u Europi, ali nešto ih naprosto vuče ovamo. Otkako je sagrađeno sirotinjsko prenoćište, stalno po nekoliko ljudi odsjedne ondje na nekoliko dana, pa i na mjesec. Daniel je rekao da moraju platiti – donijeti vjedro vode s izvora. Voda je čudesna, pitka, ali mlaz je vrlo slab. Voda koja nam dolazi od Druza nije tako dobra.
Sad mi neočekivano dobro dođe moje njemačko iskustvo, ipak postoje pravila ophođenja s beskućnicima koja doista olakšavaju nalaženje zajedničkog jezika. Trenutačno ondje živi par narkomana – vrlo draga djevojka i mladić iz Mađarske, puše nekakvo smeće. Mlitavi su, usporeni i dobronamjerni. Djevojka Lora, Židovka, hipijevka, sva je u cvijeću. Prava je glazbenica i divno svira flautu. Pohvalila sam je, prasnula je u smijeh i rekla da je inače violinistica, ali sad nema violinu. Tako je vedra da njezin mladić, Ciganin Giga, kraj nje izgleda nekako blijedo. Žive ondje već više od mjesec dana. Rekli su mi da Lora svira na ulici, kod tržnice. Čak ponekad donosi novac u crkvenu blagajnu, a Giga vrlo pomno pere posuđe.
Prošli tjedan navratio je jedan grozni pijanac, teško bolestan, sve je uneredio, dva sam dana čistila za njim. Zatim sam ga nagovorila da ode u bolnicu i odvezla ga onamo. Posjetila sam ga dva dana poslije, ispostavilo se da je pobjegao iz bolnice.
Ne možemo držati spremačicu ili kuharicu. Sve radimo svojim rukama. Dobro je što Daniel zarađuje na izletima, stiže pomoć iz inozemstva.
Daniel vrlo mnogo radi. Sad kad ima svoj kutak u crkvi, često ostaje dokasna. Prevodi iz Novog zavjeta i drugih tekstova s grčkoga na ivrit. Ti prijevodi zapravo postoje, ali Daniel smatra da su puni netočnosti, pa čak i grešaka, jednom sam ga upitala koliko jezika zna. Rekao je da dobro zna tri – poljski, njemački i ivrit. A druge na kojima razgovara zna vrlo slabo. Ali nije tako: vodi grupe na talijanskom, španjolskom, grčkom, francuskom, engleskom, rumunjskom, u mojoj prisutnosti razgovarao je s Česima, Bugarima i Arapima na njihovim jezicima. A razumije se samo po sebi da je cijelog života služio mise na latinskom. Ja mislim da on ima isti onakav dar za jezike kakav je nekoć bio poslan apostolima. Doduše, udžbenici raznih jezika ipak stoje na polici. Znači, nešto mu je poslao Bog, a nešto je sam naučio! Kad je stigao naučiti sve te jezike? Pitala sam ga, a on mi kaže: – Sjećaš se Pedesetnice? – Smije se.
Naravno, dobro se sjećam toga odlomka iz Djela apostolskih, kad su se plameni jezici spustili s neba na apostole, pa su počeli govoriti tuđim jezicima, i svi su ih stranci čuli na svojem materinjem jeziku. A Daniel kao da živi s tim plamenim jezikom.
Doduše, kad su nam trebali doći Rumunji, kupila sam mu udžbenik rumunjskog jezika, držao ga je dva tjedna na stolu, a uvečer ga nosio sa sobom.
– Veoma je korisno staviti udžbenik pod jastuk, ujutro se probudiš, i sve si lekcije naučio... – to mi je rekao.
Gledajući ga shvatiš da je jezik doista nebitan, važan je samo onaj sadržaj iza jezika. U tome ima određenog proturječja: ako je svejedno na kojem se jeziku služi, čemu ulagati toliko truda da se sve prevede na ivrit? Stalno radim nove kopije bogoslužja s raznim prijevodima, jer on smatra da svaka riječ mora biti razumljiva. Inače katkad primjećujem proturječja u njegovim pogledima. Katkad govori jedno, katkad drugo, pa ga ne pratim uvijek.

27.

1959.-1983., Boston
Iz zapisa Isaka Hantmana
Problem nacionalne samosvijesti ovdje u Americi dijelom zamjenjuje problem samoidentifikacije – to su različite stvari, premda srodne. Nacionalna svijest, barem kod Židova, ograničeno je područje kako iznutra tako i izvana. Proglasivši se narodom Knjige, Židovi su se programirali za posjedovanje, usvajanje i realizaciju Tore. To je ideologija. Ona određuje židovsku izabranost, isključivost i nadmoć nad svim drugim narodima, kao i izolaciju u kršćanskom i svakom drugom društvu. Dakako, uvijek su postojali pojedini predstavnici naroda koji su se udaljili od zajedničkog zadanog programa, ispadali iz glavne struje nacionalnog života. Hermetizacija židovskog društva prirodno je sama po sebi dovela do nastanka legende o “židovskoj tajni”, što se kroz mnoga stoljeća razvilo u ideju “svjetske židovske urote” protiv sviju. Posljednja takva “razotkrivena” urota, koja nam je još u sjećanju, bio je slučaj liječnika u Rusiji, malo prije Staljinove smrti. U našem sekularnom vijeku nije se udarilo po tradicionalnom židovskom društvu, nego upravo po stručnjacima, među kojima većina – ako to ispravno shvaćam – nije bila religiozna. U biti, to je ostatak koji je preživio nakon Katastrofe. Vjerojatno baš onaj “Ostatak” o kojemu je govorio prorok Izaija. Slično istrebljenje većine naroda ne događa se prvi put u povijesti. Inače, u babilonskom sužanjstvu Židove su pretvarali u robove, ali nisu im oduzimali život. Isto je bilo u Rusiji u Staljinovo doba.
Europsko židovstvo u obliku u kojemu je postojalo posljednja tri stoljeća uništeno je. Ne mislim da je sposobno za obnovu: nekoliko stotina hasida iz Bjelorusije koji su se dokopali New Yorka sa svojim cadikom iz Ljubaviča i nekoliko stotina učenika ješiva na čelu s ortodoksnim – mitnagdimskim – rabinima jedva da su kadri opstati u modernom svijetu. Djeca ortodoksnih Židova s talitima jurišaju u Americi na Hollywood, a u Palestini na Arape. Možda griješim, ali čini mi se da je židovstvo nakon Katastrofe izgubilo onaj čvrsti kostur koji ga je držao. Osim toga kao ateist naišao sam i za vrijeme rata i u poratnim godinama na mnoge Židove koji su proživjeli krizu vjere – naš se narod pretvorio u kolektivnog Joba, koji sjedi na zgarištu, ostao je bez djece, zdravlja, imetka, samoga smisla postojanja. Izgubio je u velikoj mjeri i ono blago kojim se dičio – samu vjeru.
Nesretna nećakinja moje žene, Cilija, u dobi od šest godina stajala je na seoskoj ulici, u mnoštvu, poljska seljakinja držala ju je za ruku, a svi lokalni Židovi bili su zatvoreni u staji koju su se spremali zapaliti. Djevojčica se molila Bogu da joj spasi majku. Ali staju su zapalili i osamdeset ljudi zajedno s njezinom majkom i sestrama je izgorjelo. Ciliju su sakrili dobri katolici, preživjela je rat i otišla u Izrael. Djevojka je bila iz vrlo religiozne obitelji, ali otada nijednom nije ušla u sinagogu: ako On postoji, kriv je preda mnom, i ne opraštam Mu, a ako Ga nema, čemu govoriti o Njemu...
Takva je to logika. Ne mislim da su Joba potpuno zadovoljila nova djeca koju je dobio umjesto stare. A onu nevinu, koju je ubio krov srušene kuće isključivo zbog sumnjive Stvoriteljeve oklade s nekim bićem poznatim kao neprijatelj ljudskog roda – zar je na njih zaboravio?... Knjiga o Jobu iznimno je poetična, ali lišena logike. Zapravo, kako nam je pokazao čudesni znalac, profesor Neuhaus iz Jeruzalema, čitanje židovskih tekstova veliko je umijeće, s kojim sam se ja tek upoznao. Točno toliko da shvatim što je predmet židovske misli. Pokazalo se da je to kozmogonija u najapstraktnijem i od stvarnosti otrgnutom smislu, grandiozna “igra staklenim perlama”. I za dvije tisuće godina, tijekom kojih dječaci od šeste godine prolaze tu školu logike, mozgovi su ipak došli u radno stanje. I svi suvremeni židovski fizičari, matematičari, nobelovci i nenagrađeni izumitelji otpaci su osnovnog proizvoda, to jest oni koji su se odrekli carskog puta kabale, koja je razmatrala iste probleme kao i sva druga ezoterična učenja svih vremena i naroda. Međutim upravo se kabala našla pod sumnjom kao intelektualni teroristički čin koji traje pola tisućljeća. Nema potrebe opovrgavati tu bojažljivu misao: svaka intelektualna aktivnost može se promatrati kao teroristički čin u odnosu na utvrđene kanone, kako na području znanosti tako i na području kulture i sociologije.
Na kraju krajeva, svaki pokušaj identifikacije, strogog samoodređenja osobe, temelji se na odgovorima postavljenim u određenu hijerarhiju – spol, nacionalnost, državljanstvo, stupanj naobrazbe, profesionalna pripadnost, stranačka i slično. Moja osobna identifikacija povezana je s profesijom. Ja sam liječnik, i to je temelj moga života i djelovanja – između ostalog i u getu i u partizanskom odredu. U svim okolnostima ostao sam liječnik. Nakon rata, kad sam mjesecima bio zauzet stručnim radom na materijalima Nürnberškog procesa – to mi je bio najteži dio života, iako prijetnja tjelesne smrti više nije postojala – izgubio sam unutarnju orijentaciju, ravnotežu, gubio sam tlo pod nogama. Ni život u getu ni nesiguran život u šumama nisu promijenili moj odnos prema svijetu, nego ukupno znanje o onome što se sa Židovima događalo u razdoblju između ‘39. i ‘45– Moja samoidentifikacija kao liječnika nije imala nikakvu važnost: prema “Nürnberškim zakonima”, ja sam osobno, kao Židov, potpadao pod “Zakon o očuvanju njemačke krvi i časti” iz 1935. godine. Zakon je prisiljavao mene, ateista koji je svjesno napustio judaizam, da se vratim nacionalnoj identifikaciji. Spremno sam prihvatio taj izazov, a posljedica je bila moje polulegalno preseljenje u Palestinu.
Gotovo deset godina živio sam u Izraelu. Ondje sam bio kad je potpisana deklaracija UN-a o njegovu osnivanju, i nadam se da će židovska država postojati i ubuduće. Nikad se nisam slagao s idejama cionizma. Uvijek sam smatrao da se današnji svijet ne smije organizirati ni na religijskim ni na nacionalnim načelima, nego na građansko-teritorijalnoj osnovi. Državu moraju organizirati građani koji žive unutar granica određenog teritorija. A zakonodavstvo to mora jamčiti. S mojim idejama malo tko se slaže – čak ni Ester. Ponudu iz Bostona prihvatio sam bez dvoumljenja. S profesionalnog stajališta za mene nigdje na svijetu nije moglo biti boljeg posla. Proživjevši nekoliko godina u SAD-u, došao sam do uvjerenja da upravo SAD najviše odgovara tom građansko-teritorijalnom načelu koje mi se čini optimalnim. Po ostalom je isto ono svjetsko smetlište.
Svako dosljedno vjersko obrazovanje rađa odbijanje kod onih koji misle drukčije. Samo opća kulturna integracija, premještanje vjerske sfere u područje privatnog života može oblikovati društvo u kojemu će svi građani imati jednaka prava.
Tim se načelom u davnini vodilo Rimsko Carstvo, isto je načelo u XVIII. stoljeću pokušao primijeniti austro-ugarski car Josip II. Godine 1782. izdao je “Toleranzpatent”, Edikt o toleranciji kojim je proglašena načelna jednakost svih građana pred zakonom. To je jako zanimljiva zbirka dokumenata, bez sumnje plod utjecaja Josepha von Sonnenfelsa na cara. Edikt je otvarao Židovima mogućnost asimilacije bez prisilnog pokrštavanja, nudio je mogućnost razvijanja svjetske države koja integrira sve građane. Sam Von Sonnenfels bio je pokršteni Židov i njegov pogled na državni ustroj nije naišao na potporu u židovskoj sredini, koja je gledala na nove zakone isključivo kao na ograničenja tradicionalnog načina života. Upravo je Josip II. ukinuo samoupravu židovskih zajednica, to jest mogućnost da Židovi žive prema načelu “države u državi” – dopustio im je da se bave obrtima, ratarstvom, dao im slobodu kretanja i otvorio pristup u visoke obrazovne ustanove. On je uveo vojnu obvezu za Židove, izjednačivši ih i po toj teškoj dužnosti s ostalim građanima, uveo je nastavu na njemačkom jeziku u židovskim školama i “ponijemčio” židovska imena i prezimena. Upravo tako nastala su prezimena Einstein, Freud, Rothschild. Zanimljivo, negdje sam pročitao da je u smišljanju bujnih “njemačkih” prezimena tipa “Rosenbaum”, “Mandelstamm” sudjelovao Hoffmann! Ti su zakoni, tako bolni za puk, stvorili zajednicu obrazovanih ljudi lišenih nacionalne uskogrudnosti i kadrih djelovati u općedržavnom interesu.
Do našeg vremena sačuvala se duboka razlika između potomaka zapadnih, “austro-ugarskih” Židova i Židova iz istočne Europe koji su do kraja rata, točnije do Katastrofe, njegovali zatvoreni, provincijski način života. Naravno, iznimka su Židovi iz komunističke Rusije, dio kojih je prvih godina revolucije bio zanesen novom ideologijom. No glavnina Jidišlanda – Litva, Latvija, Poljska – težila je starini. I danas u svijetu ima dosta muškaraca u kaftanima kroja s početka XIX. stoljeća i žena s vlasuljama na obrijanim glavama. Profesor Neuhaus naziva moderni hasidizam “velikom pobjedom slova nad duhom”. U svojim kritikama išao je i dalje, smatrajući sve najkonzervativnije struje kršćanstva, kako zapadnog tako i istočnog, rođacima hasida. Nacionalna samosvijest u naše vrijeme ne stječe stabilnost u poštovanju dogmi, nego u kulinarskim receptima, kroju odjeće i načinu pranja, kao i u nepokolebljivoj zabludi da upravo tradicionalistima pripada istina u svoj punini.

28.

svibanj 1969., Golanska visoravan
Daniel Stein Władysławu Klechu
Dragi Władek!
Pokvarilo se vozilo kojim se grupa turista dovezla na Golansku visoravan. Procurilo je ulje, dugotrajan je to popravak. Već smo sve pogledali, ja sam sve ispričao, i tada se ispostavilo da ćemo se zadržati ondje barem tri sata, dok po nas ne stigne drugo vozilo.
Nijemci iz kölnske evangeličke grupe razišli su se da se prošetaju. Sjedim pod smokvom, moja pomoćnica Hilda spava, glave pokrivene kaubojskim šeširom koji joj je darovao jedan Teksašanin u prolazu. Nije prvi put da izletnike vodim ovamo. Ovdje je golemo groblje vojne tehnike – ruski tenkovi, oklopna vozila, kamioni. Protutenkovski rovovi koji se urušavaju. Golema količina mina – tko sve nije kroz desetljeća trpao mine u tu zemlju – Turci, Englezi, Sirijci, Židovi. Tu je odletjelo u zrak nekoliko stotina sovjetskih tenkova. Hodati se može samo po razminiranim zonama. Lokalni su mineri koze i magarci. S vremena na vrijeme odlete u zrak. Katkad u zrak odlete i ljudi. Ali ljudi ovdje ima malo. Ničija zemlja. Golemi ravnjak gore vulkanskog porijekla. U jednom od kratera ugaslog vulkana stoji radarska postaja. Obluci, crni i sivi, trnjaci, tu i tamo grupica drveća. S drvećem je povezana priča nalik na biblijsku. U Siriji je živio izraelski špijun koji je zauzimao istaknuto mjesto u vladi. Kad je ‘48. stvoren Izrael, Sirijci su ovdje podigli vrlo jaku obrambenu liniju s podzemnim utvrdama. Židovski špijun u sirijskoj vladi predložio je da se kraj svake podzemne utvrde posadi drveće kako bi se u njihovoj sjeni vojnici mogli sakriti od vrućine. Usto se čovjeka pod drvećem ne može opaziti iz zraka. Smatrali su to razumnim prijedlogom, posadili su drveće. Golanska visoravan strateški je značajna, odavde se pruža cijela sjeverna Galileja. Ovdje su bili razmješteni sirijski projektili. Izraelci su ih za vrijeme Šestodnevnog rata za deset minuta uništili iz zraka. Židovi su znali da je iznad svakog tajnog postrojenja skupina drveća. Za dvadeset godina drveće je stiglo izrasti i označiti cilj. Špijuna su uhvatili i pogubili na trgu u Damasku. Zvao se Eli Koen. Židovi su uložili sve napore da ga otkupe ili razmijene, ali Sirija je bila neumoljiva. Takve su priče turistima obično mnogo zanimljivije nego podaci iz Svetog pisma.
Drevna sirijska crkva bila je jednako asketska i surova kao ovdašnji vulkanski ravnjak. Pada mi na pamet da je neuobičajena raznolikost prirode u Palestini – blaga u Galileji, okrutna u pustinjama, skladna u Judeji – izazvala i raznolikost vjerskih tokova: sve se rodilo ovdje.
Sva ta područja osvojena za vrijeme Šestodnevnog rata trebat će vratiti. Sad se stvara dojam da ih nitko baš i ne želi uzeti. Ta područja nisu pusta – u Gazi ima milijun Palestinaca – trebaju li oni Egiptu s njihovim problemima? Na Zapadnoj Obali nekoliko je stotina tisuća Palestinaca – za Huseina veliko breme. Cijela ta kampanja imala je samo pokazno značenje – demonstracija vojne moći. Cijena za to u narednim godinama bit će velika. To su ovdašnji problemi kako ih ja vidim. Gotovo je nemoguće živjeti ovdje ne zadubljujući se u njihov svakodnevni tijek. A i možeš li ti u Poljskoj raditi kao svećenik ignorirajući pritisak Sovjetskog Saveza? Znamo da je u sva vremena politika, a ne nešto drugo, određivala smjer crkvenog života.
A ono važno jest postupno razumijevanje cjelovitosti života. Prije sam lijepo osjećao hijerarhičnost života i uvijek sam raspoređivao i događaje i pojave u međusobne odnose prema stupnju njihove važnosti. I taj osjećaj nestaje, “važno” i “nevažno” pokazuju se jednakima, točnije, važnije je ono što radiš u sadašnjem trenutku, i tada se pranje posuđa nakon ručka za mnogo ljudi potpuno izjednačuje s liturgijom koju služiš.
Završavam – probudila se moja pomoćnica Hilda, zgrabila je dalekozor i odmah spazila lokalnog pećinara, koji je mnogo sličniji jazavcu nego zecu. Europski zec uopće nije sličan poljskom. Pogled – bez ikakva dalekozora – raduje srce.
Bratski poljubac.
D.

29.

svibanj 1969., Haifa
Hilda majci
Draga mama!
Jučer smo se Daniel i ja s grupom njemačkih turista odvezli na Golansku visoravan. Bila sam ondje prvi put, potresno je – i drevni spomenici, i priroda, i tragovi rata. Sve ondje, čak i drevna povijest – tragovi su rata, razaranja i nekog vječnog ratnog divljaštva. Sve što je ondje od davnina razoreno nije se raspalo od starosti ili oronulosti, nego je upropašteno i uništeno baš od strane neprijatelja. Zacijelo je tako u cijelom svijetu, ali ovdje je to osobito primjetno. Ali ne pišem o tome. Znaš da je Daniel za vrijeme rata radio u Gestapu kao prevoditelj, i kad su ga uhvatili zbog pomaganja partizanima, spasio ga je gestapovski zapovjednik – pustio ga je da pobjegne. Imali su vrlo topao odnos, gestapovac je imao djecu Danielove dobi, i sina njegova vršnjaka. Možda ga je pomisao na sina tjerala da se tako dobro odnosi prema tom poljskom, kako je on mislio, momku. Zamisli: tu skupinu Nijemaca činili su većinom mladi, a među najstarijima je bio jedan muškarac, i pokazalo se da je on sin toga bojnika. S obzirom na to da su izletnici postavljali pitanja, Daniel je uvijek molio da se predstave, i ovaj se predstavio – Dieter Reinhold. A Daniel je tada rekao – otac Dietera Reinholda spasio mi je život za vrijeme rata. Stisnuli su jedan drugomu ruku i zagrlili se. Nitko ništa nije razumio, a ni taj Nijemac nije imao pojma ni o čemu – otac mu je poginuo ‘44. godine na Istočnom bojištu, a on je znao samo da je bio bojnik i da je služio u Gestapu. To jest, da je bio ratni zločinac. Zavladala je takva tišina. Više nitko nije postavljao pitanja, svi su šutjeli, samo su Daniel i Reinhold tiho razgovarali. Ne znam o čemu. Naravno, ja sam razmišljala o našoj obitelji – o tebi, tvome ocu i djedu. Mislila sam da je podjela jednostavna: fašisti – Židovi, ubojice – žrtve, zli – dobri, ali nije tako jednostavna. I njih dvojica, mislim na tog ubijenog bojnika i Daniela, stoje na takvoj granici gdje nije sve jednostavno. Zatim mi je Daniel rekao da se uvijek kad se sjeti poginulih moli za tog bojnika. Tako me uznemirio taj susret da ne mogu izraziti sve što mi je na duši. I ja želim naučiti takvu molitvu – za sve. Ali ne apstraktno, nego stvarno.
Ljubim te, Hilda

Da! Zaboravila sam napisati – ovdje, na Golanskoj visoravni, nalazi se drevna građevina nalik na čuveni Stonehenge. To je mjesto radnje legende o Gilgamešu! Ondje sad provode iskapanja i Daniel poznaje arheologa koji je ondje šef, pa je obećao da će mi jednom pokazati. Kaže da su to tragovi najstarije svjetske civilizacije i možda čak tragovi prisutnosti izvanzemaljaca na Zemlji! Tu je sve tako – kamo god se okreneš, posvuda “ah!”.

30.

lipanj 1969., Haifa
Propovijed brata Daniela na Duhove
Dragi moji, braćo i sestre!
Svaki je blagdan kao bezdani zdenac. Zagledaš se u njega i otkriva se dubina ljudske povijesti te dubina i starost odnosa čovjeka i Stvoritelja. Židovski Šavuot, blagdan Sedmica, povijesno prethodi blagdanu Duhova. Lako je moguće da je taj blagdan postojao i u pretkršćanskom, poganskom svijetu – ljudi su i tada prinosili prvinu u znak zahvalnosti Gospodu. Židovi se toga dana prisjećaju i darivanja Tore, deset zapovijedi. U kršćanskom svijetu Pedesetnica, tj. Duhovi, dobiva nov sadržaj – kao i prije prinosi se prvina, i to je podsjetnik na drevno prinošenje žrtve zahvalnice, no prisjećamo se i drugog događaja – silaska Duha Svetoga na Kristove učenike. “Učenici začuše huku na nebu kao od vjetra koji silovito fijuče, i ukazaše im se jezici kao od plamena koji su se razdjeljivali i spusti se po jedan na svakog od njih te se ispuniše svi Duhom Svetim i počeše govoriti na tuđim jezicima.” Dalje se u Djelima apostolskim nabrajaju ti jezici koji su se začuli iz usta učenika – jezici Parta, Međana, Elamita, stanovnika Mezopotamije i Pamfilije, Judeje i Kapadokije, Ponta i Azije, Frigije, libijskih krajeva, Rima, Krete i Arabije... Ustvari, sve su to jezici ekumene, mjesta na kojima obitavaju ljudi. To je bio prototip svijeta u kojemu živimo vi i ja. Kristovi učenici danas govore na svim jezicima svijeta, a vi i ja svetkujemo blagdan Duhova na jeziku našeg Učitelja.
Još nešto želim reći na ovaj dan – plameni jezici spustili su se na svakog učenika. A dalje, što je bilo dalje s tim jezicima? Postoji li u čovjeku posuda, spremište, u kojemu može zadržati taj plamen? Ako te posude nema u nama, onda Božanski plamen odlazi, vraća se odakle je stigao, a ako ga možemo zadržati u sebi, ostaje.
Isus je u svome ljudskom životu bio ta posuda koja je u cijelosti primila izliveni Duh. Tu Sin Čovječji postaje Sin Božji.
Ljudska priroda sjedinjuje se s Božanskom upravo po tom receptu. Svatko od nas ovdje prisutnih posuda je za primanje Duha Gospodnjeg, Riječi Gospodnje, samoga Krista. U tome je cijelo bogoslovlje. Nitko nas neće pitati što smo mislili o naravi Božanskoga. Nego će pitati: Što ste činili? Jeste li nahranili gladnoga? Pomogli unesrećenomu? Gospodin sa svima nama.

31.

studeni 1990., Freiburg
Iz razgovora Daniela Steina s đacima
... Ležao sam i čekao da se smrači. Potom sam se izvukao ispod snoplja, dovukao se do neke staje, zavukao se unutra i zaspao. Noću, oko pet sati, čuo sam dugotrajnu pucnjavu. Bila je to akcija Jod. Strijeljali su ljude koji su ostali u getu. To je bila najužasnija noć moga života. Plakao sam. Bio sam uništen – gdje je Bog? Gdje je u svemu tome Bog? Zašto me sakrio od progonitelja, a nije poštedio onih pet stotina – djece, staraca, bolesnika? Gdje je božanska pravda? Htio sam ustati i otiči onamo kako bih bio s njima. Ali nisam imao snage ustati.
Potom mi je oživjelo pamćenje, pa sam se sjetio da sam tri dana lutao po šumama nedaleko od grada. No tada sam izgubio pojam o vremenu. Žarko sam želio da me više nema, da prestanem postojati. Misao o samoubojstvu nije mi pala na pamet. Imao sam osjećaj da su me već petsto puta ubili i da sam se izgubio između neba i zemlje pa, poput utvare, ne pripadam ni živima ni mrtvima. No pritom je u meni živio nagon za samoodržanjem, pa sam se poput životinje trzao na najmanji znak opasnosti. Mislim da sam bio blizu ludila. Duša je vapila: Gospode! Kako si to dopustio?
Odgovora nije bilo. Nije ga bilo u mojoj svijesti.
Bio sam u policijskoj odori. Sad je postala meta za sve: za Nijemce, koji su već obznanili da sam pobjegao, za partizane, koji su lovili Nijemce pojedinačno, za svakog lokalnog žitelja koji bi htio dobiti nagradu za hvatanje Židova i zločinca u jednoj osobi...
Tri dana nisam ništa jeo. Sjećam se da sam se jednom napio na potoku. I nisam spavao. Zavlačio bih se na skrovito mjesto, u šipražje, usnuo na trenutak i odmah skakao od rafala strojnica: iznova i iznova vraćao mi se onaj trenutak kad sam postao svjestan da strijeljaju stanovnike emskoga geta. S vremena na vrijeme čuo bih i stvarno puškaranje. Jedne večeri našao sam se pred selom koje sam nekoć spasio od likvidacije. Ali ni ondje nisam mogao računati na utočište. Sjeo sam na srušeno drvo. Nisam imao snage ići dalje. A i kamo? Prvi put nakon tri dana sam usnuo.
Prišla mi je nadstojnica rasformiranog samostana “Sestre Uskrsnuća”, majka Aurelija. Na sebi je imala dugu crnu halju, požutjelu od starosti, i mali tijesni kaputić sa zakrpom kraj džepa. Sve sitne pojedinosti vidio sam neobično jasno, kao da su malko uvećane. Blijedo lice prekriveno nježnim paperjem, obješeni obrazi i plave nepomične oči. Zapodjenuo sam razgovor s njom. Ne sjećam se riječi kojima sam joj se obraćao, ali radilo se o nečem važnijem od moga života. Kudikamo značajnijem i važnijem. Molio sam je da me nekomu odvede. Učinilo mi se da je riječ o sestrama Wałewicz. U svakom slučaju, pričinilo mi se da je stradala Marysia bila ondje, u blizini, ali uopće nije sličila sebi: nije bila posve ljudske vanjštine – sjala je i isijavala smirenost. Nisam uspio dovršiti kad sam najednom shvatio da molim nadstojnicu za smrt i da ta koja sliči na Marysiju uopće nije Marysia, nego smrt. Nadstojnica je kimala, slagala se sa mnom. Probudio sam se – nikoga nije bilo kraj mene. Nisam se mogao sjetiti što sam točno govorio. No nakon tog priviđenja osjetio sam čudan spokoj.
Prvi put nakon bijega zaspao sam kako treba.
Iste noći vratio sam se u Emsk. Znao sam gdje stoji straža, gdje treba biti osobito oprezan, i stigao sam do samostana – u kući kraj zgrade oružništva. Pokucao sam. Otvorila mi je redovnica. Jurnuo sam unutra i, protrčavši pored nje, pohitao nadstojnici. Ona je znala da sam pomagao partizanima, katkad su moje informacije za partizane išle preko nje. Tada su na svim stupovima visjele moje potjernice. Svi su već znali da sam Židov.
Nisam joj ništa morao objašnjavati. Sakrile su me na tavanu.
To je bilo u nedjelju. Svake nedjelje, otkako su ubili svećenika Wałewicza, redovnice su išle u najbližu crkvu – šesnaest kilometara od Emska. Nadstojnica je rekla sestrama:
– Zamolimo našega Gospodina za nekakav znak: što da učinimo s mladićem?
Nadstojnica je s još jednom sestrom ušla u crkvu dok su čitali odlomak iz evanđelja – o milosrdnom Samaritancu. Možda se ne sjećate tog odlomka? To je prispodoba koju je Isus ispripovijedao svojim učesicima. Ovako je to bilo: jedan Židov išao je iz Jeruzalema u Jerihon i napali su ga razbojnici. Orobe ga, pretuku i ostave na putu. Židovski svećenik vidje ga u prolazu i prođe dalje. Isto tako prođe i drugi Židov. U prolazu bijaše i tuđinac, žitelj Samarije, i on se sažali, omota mu rane i odvede nesretnika u svratište. Ondje ostavi bolesnika, plativši gazdi za uzdržavanje i liječenje. Potom Isus upita: tko se od te trojice pokazao bližnjim čovjeku koji je nabasao na razbojnike? Onaj koji mu se smilovao. Idite i postupajte jednako...
Upravo uz te riječi redovnice su ušle u crkvu. I u tom su odlomku vidjele Božji znak.
Vratile su se, ispripovijedale to ostalima. A valja reći da su od četiriju redovnica dvije bile protiv toga da ostanem kod njih. No taj su znak prihvatile.
Skrivao sam se na tavanu. Kuća je prije pripadala jednom strijeljanom Židovu, i na tavan su odnijeli sve židovske knjige. Onamo su redovnice spremile i samostanske knjige.
Prvo što sam uzeo u ruke bio je katolički časopis u kojemu sam čitao o prikazanjima Djevice Marije u Lourdesu. Čitao sam prije toga Bibliju, čitao sam o čudima, ali činilo mi se da to nema veze s mojim životom. Čuda u Lourdesu, koja su se dogodila samo nekoliko desetljeća prije i koja je opisao moj suvremenik, zapanjila su me tim osjećajem prisnosti. Osobito nakon onih nevjerojatnih zgoda koje sam sam proživio: zar moje spašavanje u Vilnu i spašavanje u polju, kad su progonitelji prošli nekoliko koraka od mene ne opazivši me, nisu bila ista takva čuda?
Zamolio sam da mi dadu Novi zavjet, koji nikad prije nisam držao u rukama. U poljskoj školi koju sam pohađao bio sam oslobođen vjeronauka. Prvi sam put pročitao Novi zavjet i dobio odgovor na pitanje koje me tada najviše mučilo: gdje je bio Bog kad su strijeljali petsto ljudi iz emskoga geta? Gdje je Bog u svim tim zbivanjima koja proživljava moj narod? Što je s Božjom pravdom?
I tada mi je sinulo da je Bog bio sa stradalnicima. Bog može biti samo sa stradalnicima, a nikad s ubojicama. Ubijali su Ga skupa s nama. Bog koji je patio zajedno sa Židovima bio je moj Bog.
Shvatio sam da je Isus doista bio Mesija i da su Njegova smrt i Uskrsnuće odgovor na moja pitanja.
Događaji iz evanđelja zbili su se u mojoj drevnoj zemlji, Židovu Isusu, i problemi evanđelja pokazali su mi se toliko bliskima upravo zato što su to bili židovski problemi, povezani sa zemljom za kojom sam tako čeznuo. Tu se sve poklopilo: Kristovo Uskrsnuće s Pavlovim svjedočanstvom, i otkriće da Kristov križ nije Božja kazna, nego put k Spasenju i Uskrsnuću. I to se spojilo s križem koji nosi moj narod i sa svim onim što sam vidio i doživio.
Takvo poimanje patnje postoji i u židovskoj religiji. Ima rabina koji isto tako razmišljaju. No tada to nisam znao.
Pomirio sam se s Bogom preko Krista i došao do ideje da se moram krstiti. To je za mene bila neobično teška odluka – za Židove to znači silazak “niz ljestve koje vode drugamo”. Onaj koji se krsti više ne pripada zajednici židovskog naroda. No ja sam se htio odmah krstiti. Nadstojnica je smatrala da se najprije trebam pripremiti, saznati više o kršćanstvu. Protivio sam se:
– Sestro, u ratu smo. Nitko ne zna hoćemo li sutra biti živi. Vjerujem da je Isus Sin Božji i Mesija. Molim vas da me krstite.
Nadstojnica je bila smetena, pa je otišla u spremište pomoliti se kako bi donijela ispravnu odluku. U podne mi je opet prišla i rekla da je, dok se molila, najednom osjetila da ću postati katolički svećenik...
To mi uopće nije padalo na pamet! Te sam riječi zaboravio na nekoliko godina i sjetio ih se mnogo kasnije.
Iste sam se večeri krstio. Krstila me jedna od sestara.
Potom sam ih napustio, jer nisam htio nakon krštenja ostati kod njih da se ne bi činilo kao da sam se krstio zbog utočišta koje su mi pružile.
Nekoliko dana lutao sam okolicom. Ljudi koje sam susretao putem mogli su me prepoznati. I posvuda su bili leci s navedenom nagradom za moje hvatanje. U šumu nisam mogao – partizani ne bi dugo raspravljali sa mnom: bio sam njemački policajac.
Nije bilo izlaza. Nakon četiri dana vratio sam se sestrama. Primile su me, i proveo sam kod njih petnaest mjeseci. Prozori njihove kuće gledali su na zgradu oružništva.

32.

1972.
Iz Hildina dnevnika
Ostavili su auto i uspeli se stazom. Daniel ima malu vreću, od desetak kilograma. U njoj je brašno. Naišao je Arapin s magarcem natovarenim dvjema balama. Pozdravili su se. Popeli smo se još više – do arapskog sela. To je velika rijetkost – sirijsko selo preostalo nakon rata. Ili do njih nije stigao glas, ili naprosto nisu shvatili o čemu je riječ. Čudesna dolina između mračnih gora, sve zeleno, čak teče pravi potok. Čudno da nije presušio. Smokve i masline. Siromaštvo, a nije osobito prljavo – tako su siromašni da nemaju čak ni probušene automobilske gume. Daniel se mirno uspinje padinom iznad sela, postrance je zabačena kuća ili straćara. Maleno dvorište zasuto kamenjem. Nekakva čudna okrugla peć, nalik na afričku.
Daniel je viknuo:
– Rafaile!
I izašao je oronuli kovač velike koštunjave glave, u arapskoj galabiji, s izvezenom srednjoazijskom kapicom izblijedjelom do bezbojnosti. Izljubili su se. Daniel je rekao: ovo je moja pomoćnica. Ovaj je kimnuo i više me nijednom nije pogledao. Daniel mu je predao vreću. Ovaj ju je uzeo, promumljavši prije “u redu” nego “hvala”.
– Čaja, kave nemam – rekao je kao da se ispričava.
– Nisam ni očekivao kavu od tebe – iznenađeno će Daniel.
Nije prošlo ni deset minuta, kadli je nahrupilo mnoštvo arapske djece različite dobi. Čučnula su između kamenja i gledala razrogačenih očiju.
– Odmah idite. Danas sam zauzet, došli su mi gosti. Sutra ujutro – rekao je kovač, i djeca su otišla. Ali ne daleko. Stajala su malo dalje i slušala nerazumljiv govor.
– Ovdje samo jedna djevojčica govori ivrit, živjela je u Haifi, pa ga je naučila. Jako je ponosna. A drugi govore arapski, ali ne znaju pisati. Ja ih učim. U selu nema škole, a pješice je daleko, trinaest kilometara.
Popili smo vode iz krčaga.
– Gnjave? – upitao je Daniel pokazavši na djecu.
– Ponekad ih otjeram, a ponekad sam odem. Imam u gori špilju gdje se skrivam. Ne špilju, unajmljujem samo pola špilje. U drugoj polovini žive šišmiši – prasnuo je u smijeh kao da se dobro našalio.
Lecnula sam se. Ja se bojim i običnih miševa, a za šišmiše ne mogu ni čuti.
Proveli smo u njegovu dvorištu manje od sata i otišli.
Na povratku je Daniel rekao da se Rafail rodio u Jeruzalemu, u staroj četvrti buharskih Židova koja i danas postoji. Bio je petnaesti sin u obitelji i pobjegao je k jezuitima. Obrazovao se u katoličkoj školi, zaredio se i živi odnedavno na Golanskoj visoravni, a prije je živio petnaest godina s beduinima.
– Misionar je? – upitala sam. No Daniel je prasnuo u smijeh.
– Pokušao je biti u mladosti. Sad govori da naprosto živi s njima. Smatra da nikoga ne može ničemu naučiti.
– Toliko je ponizan? – nisam izdržala, iako se uvijek korim što postavljam previše pitanja.
A Daniel je opet prasnuo u smijeh i odgovorio:
– Ne, samo je vrlo pametan. Zapravo je jedan od najpametnijih ljudi koje sam upoznao. Samo što su mu svi zubi ispali, hoda bos i u poderanoj odjeći i pere se samo kad pada kiša pa se u koritu skupi mnogo vode, i zato nitko ne želi vidjeti ni njegovu pamet ni njegovu obrazovanost. A kad bi navukli na njega sako, obuli mu cipele i natjerali ga da drži predavanja, radio bi to bolje od sviju. Ili bolje od mnogih... Namjerno sam te poveo sa sobom da ga vidiš. On je vrlo rijetka ptica, taj Rafail.
Imam čudan osjećaj – kao da su kršćanstvo u Europi i na Istoku potpuno različite stvari: kod nas je vrlo pristojno, racionalno, umjereno, a ovdje doseže neke krajnje točke – kameni kućerak sa zemljanim podom, drevno isposništvo, potpuna odvojenost od civilizacije. Što je zajedničko onomu i ovomu? Ništa! Zašto se i jedno i drugo zove kršćanstvo?
Samo Krist? Koji? Krist Raspeća ili Preobraženja? Krist koji čini čuda ili onaj koji drži propovijedi? Gospode, pomogni mi da sve volim.